Zorro - Isabel Allende

Isabel Allende

Zorro

Ovo je pripovijest o Diegu de la Vegi i o tome kako je postao legendarni Zorro{1}. Konačno mogu otkriti njegovo ime, koje smo tolike godine držali u tajnosti, i činim to s nekim oklijevanjem, jer neispisani list plaši me poput isukanih sablji Moncadinih ljudi. Ovim stranicama želim preduhitriti sve koji Zorroa nastoje ocrniti. Brojni su naši protivnici, kako obično biva s onima koji štite slabe, spašavaju djevice i ponizuju moćnike. Prirodno, svaki idealist stječe neprijatelje, no mi radije vodimo brigu o našim prijateljima, kojih je mnogo više. Moram ispripovjediti ove pustolovine, jer malo bi vrijedilo da Diego izlaže život za pravdu ako to nitko ne zna. Junaštvo je slabo isplativ poziv, koji često vodi preranu kraju, stoga privlači zanesenjake i osobe nezdravo opčinjene smrću. Rijetki su junaci romantična i vedra srca. Recimo otvoreno: samo je jedan Zorro.

DIO PRVI

Počnimo od početka, od događaja bez kojeg se Diego de la Vega ne bi rodio. Zbio se u Gornjoj Kaliforniji, u misiji San Gabriel, ljeta gospodnjeg 1790. U ono doba vodio je misiju otac Mendoza, franjevac s plećima drvosječe, mladolik za svojih četrdeset dobro proživljenih godina, odrješit i zapovijedan, kome je u svećeničkoj službi najteže padalo oponašati poniznost i blagost svetoga Franje Asiškoga. U Kaliforniji je bilo više redovnika u dvadeset i tri misije, zaduženih za širenje Kristova nauka medu mnoštvom bezbožnika iz plemena Cumaša, Sošona i drugih, koji ga nisu uvijek dragovoljno primali. Urođenici s kalifornijske obale imali su trgovačku mrežu koja je opstala tisućama godina. Okoliš je obilovao prirodnim bogatstvima i plemena su razvila razne djelatnosti. Španjolce je zadivilo gospodarstvo Cumaša, toliko složeno da se moglo usporediti s kineskim. Indijanci su kao novac koristili školjke i redovito bi upriličili sajmove, gdje su se, osim razmjene dobara, sklapali brakovi. Domoroce je zbunjivalo otajstvo čovjeka mučenog na križu, koji su bijelci obožavali, i nisu poimali prednost patnji na ovome svijetu, kako bi uživali upitnu dobrobit na drugom. U kršćanskom raju mogli bi prebivati na oblaku i svirati harfu s anđelima, no većina njih bi, zapravo, poslije smrti, radije lovila medvjede sa svojim precima u zemlji Velikog Duha. Čudilo ih je i to što stranci zabijaju barjak u tlo, povlače zamišljene crte, proglašuju to svojim vlasništvom i vrijeđaju se ako tko stupi na nj progoneći jelena. Pomisao o posjedovanju zemlje bila im je nevjerojatna poput one da razdijele more. Kada su do oca Mendoze doprle vijesti o ustanku nekoliko plemena, predvođenih ratnikom vučje glave, usrdno je molio za žrtve, ali nije se odveć zabrinuo jer čvrsto je vjerovao da je San Gabriel izvan opasnosti. Pripadati njegovoj misiji bila je povlastica, dokazivahu to indijanske obitelji koje su dolazile zatražiti zaštitu u zamjenu za krštenje i rado su ostajale pod njegovim krovom; on nikad nije trebao vojnu pomoć pri novačenju budućih obraćenika. Skorašnju bunu, prvu koja je izbila u Gornjoj Kaliforniji, pripisao je zloporabi španjolske soldateske i strogoći braće misionara. Plemena, podijeljena u skupinice, razlikovala su se običajima i sporazumijevala su se sustavom znakova;

nikad se ni oko čega ne bi složila, osim u trgovini, a jamačno nikad oko rata. Za oca Mendozu, ti siromasi bijahu bezazleni jaganjci Božji, koji griješe iz neznanja a ne iz poroka; zacijelo imaju valjane razloge za pobunu protiv osvajača. Rame uz rame s Indijancima, misionar je neumorno obrađivao polja, štavio kože, mljeo kukuruz. Poslijepodne, kad bi se drugi odmarali, liječio bi rane od manjih nezgoda ili čupao poneki truo zub. Uz to je podučavao vjeronauk, kao i aritmetiku, da pokrštenici – kako su zvali obraćene domoroce – mogu brojki kože, svijeće i krave, ali ne čitanje i pisanje, znanja bez praktične primjene u tome kraju. Navečer je pravio vino, računao, zapisivao u bilježnice i molio. U zoru je zvonio u crkvi pozivajući svoju zajednicu na bogoslužje i poslije bi pomno nadzirao zajutrak, kako nitko ne bi ostao bez jela. Zbog svega navedenog, a ne zbog suviška vjere u sebe ili taštine, bio je uvjeren da plemena na ratnoj nozi neće napasti San Gabriel. Ipak, kako su loše vijesti tjednima uporno stizale, na kraju im posveti pozornost. Posla dva pouzdana čovjeka da izvide što se zbiva i ovi uskoro otkriše gdje su zaraćeni Indijanci i doznaše pojedinosti, jer primili su ih kao prijatelje oni isti koje su pošli uhoditi. Vratiše se ispripovjediti misionaru da je neki junak iz dubine šume, opsjednut vučjim duhom, ujedinio više plemena kako bi otjerali Španjolce iz zemlje svojih predaka, gdje su uvijek slobodno lovili. Ustanicima je nedostajala jasna strategija, napadali su misije i sela u trenutačnu porivu, palili sve pred sobom i začas se povlačili žustro kako su i stigli. Novačili su pokrštenike, koji još nisu smekšali od dugotrajna poniženja služenja bijelcima, i tako povećavali svoje redove. Izvidnici dometnuše da poglavica Sivi Vuk ima u vidu San Gabriel, ne zbog osobite kivnosti na misionara, kome se ništa nije moglo predbaciti, nego zato jer mu stoji na putu. S obzirom na to, svećenik je morao nešto poduzeti. Nije bio voljan izgubiti plod dugogodišnjeg rada, a još manje ostati bez svojih Indijanaca, koji bi daleko od njegova skrbništva zapali u grijeh i iznova živjeli poput divljaka. Napisa poruku satniku Alejandru de la Vegi moleći brzu pomoć. Boji se najgoreg, reče, jer pobunjenici su vrlo blizu, spremni napasti svakog časa, a on se neće moći obraniti bez prikladna vojnog pojačanja. Posla dva istovjetna pisma u utvrdu San Diego po hitrim konjanicima, koji pođoše različitim putovima, pa ako bi jednog presreli, drugi bi uspio u

naumu. Nekoliko dana poslije satnik Alejandro de la Vega dojuri u misiju. Sjaha skokom u dvorištu, strgnu težak ogrtač odore, rubac i šešir, i uroni glavu u korito gdje su žene ispirale rublje. Konj je bio prekrit zapjenjenim znojem jer ligama{2} je nosio konjanika s opremom draguna španjolske vojske: kopljem, mačem, štitom od dvostruke kože i karabinkom, a priđe i sedlo. De la Vega je došao u pratnji dva vojnika i više konja natovarenih zalihama. Otac Mendoza pode mu u susret raskriljenih ruku, no vidjevši njegovu dronjavu pratnju, iznurenu kao i kljuseta, nije mogao prikriti razočaranje. – Žalim, oče, dobio sam samo ova dva srčana čovjeka. Ostatak odreda ostao je u selu La Reina de los Angeles{3}, jer i ono je ugroženo ustankom, ispriča se satnik, otirući lice rukavom košulje. – Nek' nam Bog pomogne, kad Španjolska to ne čini, promrsi svećenik. – Znate li koliko će Indijanaca napasti? – Malo tko ovdje zna brojiti, satnice, no kako su moji ljudi izvidjeli, moglo bi ih biti čak pet stotina. – To znači da ih nema više od sto pedeset, oče. Možemo se obraniti. S kime računamo? – upita ga Alejandro de la Vega. – Sa mnom, koji sam nekoć bio vojnik, i s još dva misionara, mlada i hrabra. Tu su i tri vojnika dodijeljena misiji, koji žive ovdje. Imamo nekoliko mušketa i karabinki, naboje, dvije sablje i barut koji koristimo u kamenolomu. – Koliko pokrštenika? – Sinko, budimo realni: većina se neće boriti protiv svojeg naroda, odgovori misionar. – Mogu se osloniti na pet-šest mladih odgojenih ovdje i na neke žene koje bi nam pomogle puniti oružje. Ne smijem izvrgnuti živote pokrštenika, satnice, poput djece su. Čuvam ih kao da su moji rođeni. – Dobro, oče, prionimo poslu, u Božje ime. Crkva je, očito, najčvršća zgrada u misiji. Tamo ćemo se braniti, zaključi de la Vega. Idućih dana nitko se u San Gabrielu nije odmarao, čak su malu djecu upregli u rad. Otac Mendoza, dobar poznavatelj ljudske duše, nije se mogao pouzdati u odanost pokršenika kada budu okruženi slobodnim

Indijancima. Zapanjen, zamijeti divlji sjaj u očima nekih i bezvoljnost s kojom su vršili zapovijedi; ispuštali su kamenje, poderali bi vreće s pijeskom, zapletahu se u užad, prevrtala su im se vjedra smole. Prinuđen okolnostima, prekrši vlastito pravilo samilosti i, ne pokleknuvši, osudi dvojicu na klade, a trećem odredi deset šiba, za opomenu. Potom dade debelim daskama utvrditi vrata spavaonice neudanih žena, izgrađene poput zatvora, kako najodvažnije ne bi izlazile švrljati pod mjesečinom s ljubavnicima. Bila je to okrugla zgrada od krupnih ćerpiča, bez prozora i s dodatnom prednošću da se mogla zakračunati izvana željeznom polugom i katancima. Ondje zatvoriše veći dio muških pokrštenika, okovanih gležnjeva, kako u vrijeme bitke ne bi surađivali s neprijateljem. – Indijanci nas se boje, oče. Vjeruju da posjedujemo moćnu čaroliju, reče mu satnik de la Vega i potapša kundak karabine. – Ovi ljudi i predobro poznaju vatreno oružje, iako još nisu otkrili kako radi. Ono čega se doista boje, jest Kristov križ, odvrati svećenik, pokazujući na oltar. – Onda ćemo im pokazati moć križa i baruta, nasmija se satnik i izloži mu svoj naum. Bili su u crkvi, gdje su, nasuprot vratima, podigli zapreke od vreća pijeska i na strateškim mjestima postavili gnijezda s vatrenim oružjem. Prema satnikovu mišljenju, dok god budu napadače držali dovoljno daleko da stignu iznova nabiti karabine i muškete, jezičac vage naginjat će se njima u prilog, no u borbi prsa o prsa njihovi su nedostaci strašni, jer Indijanci ih nadmašuju brojem i zvjerstvom. Oca Mendozu zadivi smionost toga čovjeka. De la Vegi bijaše tridesetak godina i već je bio veteran, prekaljen u talijanskim ratovima, odakle se vratio obilježen ponosnim ožiljcima. Bio je treći sin obitelji hidalga{4} čija se povijest mogla pratiti do Cida Campeadora{5}. Njegovi preci borili su se protiv Maura pod katoličkim stjegovima Isabele i Fernanda, no od tolike zanesene hrabrosti i tolike krvi prolivene za Španjolsku, nije im ostao imetak, samo čast. Poslije očeve smrti nastariji sin naslijedio je obiteljsku kuću, stoljetno kameno zdanje uraslo u komad suhe zemlje u Kastilji. Srednjeg brata zatražila je Crkva, a njega je zapalo postati vojnik; nije bilo drugog puta za mladića njegove krvi. Kao plaću za srčanost pokazanu u Italiji, dobio je vrećicu zlatnika i dopuštenje da ode u Novi svijet potražiti

sreću. Tako je završio u Gornjoj Kaliforniji, kamo je stigao prateći donu Eulaliju de Callis, suprugu namjesnika Pedra Fagesa, zvanog Medvjed zbog prijeke naravi i zbog broja tih životinja koje je vlastoručno ulovio. Misionar je čuo naklapanja o epskom putovanju done Eulalije, dame vatrene poput supruga joj. Njezinoj karavani trebalo je pola godine da prijeđe udaljenost od grada Meksika, gdje je živjela kao kakva kraljevna, do Monterreya, negostoljubive tvrđave gdje ju je čekao muž. Napredovala je puževljim korakom, vodeći povorku volovskih kola i beskrajan niz mazgi s prtljagom; osim toga, gdje god bi se utaborili, upriličila bi dvorsku svečanost koja bi potrajala više dana. Šuškalo se da je nastrana, da se kupa u magaričinu mlijeku i da crvenkastim mirisnim mastima venecijanskih kurtizana boji kosu što joj seže do peta; da se iz puke rasipnosti, a ne iz kršćanske vrline, odvajala od svilenih i brokatnih haljina kako bi pokrila gole urođenike koje je sretala na putu; a, kao vrhunac sablazni, zagrijala se za zgodnog satnika Alejandra de la Vegu. – Napokon, tko sam ja, ubogi franjevac, da sudim o toj gospođi, zaključi otac Mendoza, motreći ispod oka de la Vegu i, sebi usprkos, radoznalo se pitajući koliko li je istine u tim glasinama. U pismima ravnatelju misija u Meksiku misionari su se žalili da Indijanci radije žive goli, u slamnatim kolibama, naoružani lukom i strijelama, bez odgoja, vlasti, vjere i poretka, posvećeni jedino zadovoljenju svojih bestidnih nagona, kao da ih čudotvorna voda krštenja nikad nije očistila od grijeha. Ta tvrdoglava privrženost njihovim običajima moralo je biti Sotonino djelo, nije bilo drugog objašnjenja, zato su bjegunce lovili lasom i odmah ih išibali ne bi li ih podučili nauku ljubavi i oprosta. Dočim je otac Mendoza proživio prilično razuzdanu mladost prije negoli se zaredio i pomisao o zadovoljenju bestidnih nagona nije mu bila strana, stoga je osjećao sklonost prema domorocima. Usto, potajno se divio naprednim nazorima svojih suparnika, isusovaca. On nije bio poput drugih redovnika, uključujući veći dio njegove braće franjevaca, koji su od neznanja pravili vrlinu. Godinama prije, dok se pripremao za preuzimanje misije San Gabriel, pročitao je s mnogo zanimanja izvješće nekog Jeana Francoisa de la Perousea, putnika koji je pokrštenike iz Kalifornije opisao kao tužna bića, bez osobnosti, satrta

duha, što podsjećaju na traumatizirane crne robove s karipskih plantaža. Španjolske vlasti pripisale su la Perouseva mišljenja žalosnoj činjenici da je čovjek Francuz, ali oca Mendozu ona su se duboko dojmila. U dnu duše uzdao se u znanost gotovo koliko u Boga, zato je San Gabriel odlučio pretvoriti u uzor napretka i pravde. Nakanio je zadobiti pristaše uvjeravanjem a ne lasom, i zadržati ih dobrim djelima a ne šibama. Požnjeo je neviđen uspjeh. Pod njegovom upravom život Indijanaca toliko se poboljšao da bi la Perouse, da je prošao onuda, ostao zadivljen. Otac Mendoza mogao se hvaliti – iako to nikad nije činio – da se u San Gabrielu utrostručio broj pokrštenih i da nitko ne utekne zadugo, rijetki bjegunci uvijek se pokajnički vraćaju. Unatoč teškom radu i spolnim ograničenjima, vraćali su se jer je prema njima bio milosrdan i jer nikad prije nisu imali tri obroka na dan ni čvrst krov pod koji bi se sklonili za nevremena. Misija je privlačila putnike iz cijele Amerike i Španjolske, koji dolažahu u taj dalek kraj kako bi spoznali tajnu uspjeha oca Mendoze. Krasno bi ih se dojmila žitna polja i vrtovi, vinogradi koji daju dobro vino, sustav natapanja nadahnut rimskim akveduktima, konj usnice i obori, stada što pasu po nepreglednim bregovima, spremišta dupkom puna štavljenih koža i mješina masti. Čudili su se miru s kojim protječu dani i pitomosti pokrštenika, koji su se pročuli izvan granica kao vrsni pletači košara i kao kožari. – Pun trbuh, zadovoljno srce, bijaše geslo oca Mendoze, jer bio je opsjednut ishranom otkad je čuo da pomorci katkad umiru od skorbuta, a jedan limun mogao bi spriječiti bolest. Lakše je spasiti dušu ako je tijelo zdravo, vjerovao je, pa je po dolasku u San Gabriel najprije zamijenio vječitu kukuruznu kašu, osnovu prehrane, pirjanim mesom, povrćem i maslom za tortille. Pribavljao je mlijeko za djecu uz golem trud, jer svako se vjedro pjenušave tekućine dobivalo po cijenu bitke s divljim kravama. Bila su potrebna tri kršna momka za mužnju svake i često bi krava pobijedila. Gađenje djece nad mlijekom misionar je suzbijao istim postupkom kojim ih je jednom na mjesec čistio od crijevnih glista: svezao bi ih, stisnuo im nos i gurnuo lijevak u usta. Tolika odlučnost morala je donijeti ploda. Zahvaljujući lijevku, djeca su rasla snažna i blage naravi. Žitelji San Gabriela bijahu oslobođeni od glista i jedini pošteđeni kobnih pošasti koje su desetkovale druga naselja, iako bi katkad jedna prehlada ili običan proljev otpravili pokrštenike ravno na drugi svijet.

Indijanci su napali u srijedu u podne. Prikrali su se posve tiho, ali, kad su upali na područje misije, već su ih čekali. Prvi dojam raspaljenih ratnika bio je da je mjesto pusto; zatekli su samo dva mršava psa i rastresenu kokoš u dvorištu. Nigdje nije bilo ni žive duše, nisu čuli glasove ni vidjeli dim s ognjišta koliba. Neki su nosili kože i jahali, no većina je bila gola i išla pješice, naoružana lukovima i strijelama, toljagama i kopljima. Naprijed je jurio tajanstveni poglavica, obojen crvenim i crnim prugama, odjeven u kratku tuniku od vučjeg krzna i okićen glavom te zvijeri, poput šešira. Lice, ovijeno dugom tamnom kosom, jedva se naziralo kroz vučje čeljusti. Ustanici su začas obišli misiju, zapalili slamnate kolibe i porazbijali glinene ćupove, bačve, oruđe, tkalačke stanove i sve što im bijaše nadohvat ruke, ne nailazeći ni na kakav otpor. Grozni bojni pokliči i silna žurba onemogućili su im čuti dozivanje pokrštenika, zakračunatih u nastambi za žene. Ojunačeni, uputili su se prema crkvi i odapeli kišu strijela koje su se zalud skrhale o čvrste zidove od ćerpiča. Na zapovijed poglavice Sivoga Vuka, srnuše navrat-nanos na debela drvena vrata i ona zadrhte pod udarom, ali nisu popustila. Graja i poklici jačali su sa svakim upinjanjem skupine da sruši vrata, dok se neki gipkiji i odvažniji ratnici domišljahu kako se popeti na uske prozorčiće i zvonik. U crkvi je napetost postajala sve nepodnošljivija. Branitelji, tri misionara, šest vojnika i osam pokrštenika, smjestili su se postrance u lađi, zaštićeni vrećama pijeska i potpomognuti djevojkama zaduženim za punjenje oružja. De la Vega ih je uvježbao kako je znao i umio, ali nije se moglo previše očekivati od užasnutih djevojaka koje nikad nisu izbliza vidjele mušketu. Zadatak se sastojao od niza kretnji što ih svaki vojnik obavlja bez razmišljanja, a njima ih je satnik morao satima objašnjavati. Kad bi oružje bilo nabijeno, djevojka bi ga pružila muškarcu koji će ga ispaliti dok ona pripravlja drugo. Pri povlačenju oroza iskra bi zapalila naboj u ležištu, koji bi, prasnuvši, izbacio kuglu. Vlažan barut, istrošen kremen i zapušen otvor uzrokovali su brojne promašene hice, a i često bi zaboravili izvući šipku iz cijevi prije pucanja. – Ne klonite duhom, rat je uvijek takav, sama buka i strka. Ako jedno oružje zataji, iduće mora biti spremno, bijahu upute Alejandra de la Vege.

U prostoriji iza oltara sklonile su se ostale žene i sva djeca misije, koju je otac Mendoza prisegao braniti do smrti. Prstiju zgrčenih na orozima i lica dopola zaštićena rupcima natopljenim vodom s octom, opsjedani su nijemo čekali zapovijed satnika, jedinog neosjetljiva na kriku Indijanaca i gromot njihovih nasrtaja na vrata. De la Vega je hladno procjenjivao otpornost drva. Uspjeh njegova nauma ovisio je o djelovanju u pravom trenutku i u savršenoj usklađenosti. Nije imao priliku boriti se od talijanskih vojni, nekoliko godina prije, no bio je sabran i miran; jedini znak zebnje bili su trnci u dlanovima, koji bi ga uvijek podilazili prije pucnjave. Opsadnike je uskoro iscrpilo navaljivanje na vrata, pa se povukoše prikupiti snagu i primiti upute od poglavice. Prijašnju sablazan zamijeni prijeteći muk. Taj trenutak izabra de la Vega i dade znak. Crkveno zvono poče bijesno zvoniti dok su četiri pokrštenika palila krpe umočene u smolu, stvarajući gust i smradan dim. Druga dvojica digla su težak zasun s vrata. Zvonjava razjari Indijance, koji se nanovo skupe i jurnu u napad. Sada vrata popuste na prvi dodir i popadaše jedni na druge u krajnjoj pometnji, tresnuvši o zapreku od vreća pijeska i kamenja. Još zaslijepljeni suncem, našli su se u polutmini i gustom dimu. Deset mušketa zapuca jednodušno sa strana, ranjavajući više ratnika, koji se sruše urlajući. Satnik zapali stijenj i plamen u hipu doseže vreće baruta pomiješana s mašću i streljivom, poredane ispred zapreke. Prasak uzdrma temelje crkve, hitnu tuču komadića kovine i kamenja na Indijance i, poput slamke, iščupa velik drveni križ nad oltarom. Branitelji osjete vruć udar koji ih odbaci unatrag i zaglušnu buku, no dospješe vidjeti napadače kako poput lutaka lete u riđastu oblaku. Zaštićeni prsobranima, imali su vremena pribrati se, napuniti oružje i iznova zapucati prije negoli su prve strijele zafijukale zrakom. Više Indijanaca ležalo je na tlu, a oni koji se još držahu na nogama kašljali su i suzili od dima, ne mogavši naciljati lukove, dočim bijahu laka meta za hice. Tri puta su nabili muškete prije nego što je poglavica Sivi Vuk, praćen svojim najhrabrijim ratnicima, prešao zapreku i upao u lađu, gdje ga dočekaše Španjolci. U metežu bitke Alejandro de la Vega nije gubio iz vida indijanskog poglavicu i, čim se uspio osloboditi neprijatelja koji su ga okružili, srnu na nj sa zvjerskom rikom i mačem u ruci. Svom snagom zamahnu oštricom, no pogodi u prazno, jer je

časak prije Sivi Vuk nagonski osjetio opasnost i vješto se izmakao. Od silovite navale satnik izgubi ravnotežu, poletje naprijed, spotače se, pade na koljena i raskoli mač, zarivši ga u pod. S pobjedničkim krikom Indijanac dignu koplje da probode Španjolca, ali ne stiže dovršiti pokret, jer obori ga udarac kundakom u zatiljak. – Oprosti mi, Bože! – uzviknu otac Mendoza, držeći mušketu za cijev i mlateći na sve strane s divljačkim užitkom. Tamna lokva hitro se razli oko poglavice i ponosita vučja glava zacrvenje se pred zapanjenim de la Vegom, koji se već smatrao mrtvim. Misionar okruni svoje neprilično veselje tresnuvši nogom nepomično tijelo paloga. Dostajalo mu je omirisati barut pa da opet postane krvoločan vojnik kakav je bio u mladosti. U tren oka pronije se glas među ustanicima da je poglavica pao i počeše uzmicati, prvo kolebljivo a zatim trkom, nestajući u daljini. Obliveni znojem i napol ugušeni, pobjednici pričekaju da se slegne prašina od neprijateljeva uzmaka kako bi izašli udahnuti čist zrak. Mahnitoj zvonjavi pridruži se puščana paljba i beskonačno klicanje preživjelih, nadglasavajući jauke ranjenika i histeričan plač žena i djece, još uvijek zatvorenih iza oltara i utonulih u oblak dima. Otac Mendoza zasuče rukave mantije natopljene krvlju i lati se obnavljanja San Gabriela, ne opažajući da je izgubio uho i da krv nije od protivnika nego njegova. Pobroji svoje neznatne gubitke i usrdno se pomoli, zahvaljujući nebu za pobjedu i moleći oprost jer je u žaru bitke zaboravio na kršćansku samilost. Dva njegova vojnika bila su lakše ranjena, a jednom je misionaru strijela probola ruku. Valjalo je oplakati jedino pogibiju jedne od djevojaka što su punile oružje, petnaestogodišnje Indijančice koja je ostala ispružena potrbuške, lubanje smrskane udarcem toljage i sa začuđenim izrazom u velikim nujnim očima. Dok je otac Mendoza raspoređivao svoje za gašenje požara, brigu o ranjenima i pokapanje mrtvih, Alejandro de la Vega je s tuđim mačem u ruci obilazio lađu crkve tražeći truplo indijanskog poglavice, jer kanio je nabiti njegovu glavu na koplje i postaviti je na ulaz u misiju kako bi obeshrabrila svakog tko poželi poći njegovim stopama. Pronađe ga ondje gdje je pao. Bijaše tek bijedna spodoba u lokvi vlastite krvi. Strgnu vučju glavu i vrhom čizme prevrnu tijelo, mnogo manje negoli se doimalo dok je vitlalo kopljem. Još zaslijepljen gnjevom i dahćući od napora borbe, satnik uhvati poglavicu za dugu

kosu i zamahnu mačem da mu odrubi glavu, ali, prije nego ga je dospio spustiti, pali otvori oči i pogleda ga s nenadanom znatiželjom. – Sveta Djevice Marijo, živ je! – uzviknu de la Vega, ustuknuvši. Nije ga toliko iznenadilo što neprijatelj još diše, koliko ljepota njegovih izduženih očiju boje pržena šećera, gustih trepavica, svijetle oči jelena na tom licu prekritu krvlju i ratničkim bojama. De la Vega ispusti mač, kleknu i stavi mu ruku pod zatiljak, pažljivo ga pridižući. Jelenje oči se sklopiše i iz grudi mu se izvi dug jecaj. Satnik se obazre oko sebe i shvati da su sami u tom kutu crkve, nadomak oltara. U naglu porivu podiže ranjenika hoteći ga prebaciti preko ramena, no bio je mnogo lakši nego što je mislio. Ponio ga je u naručju, poput djeteta, zaobišao vreće pijeska, kamenje, oružje i tijela poginulih, koja pokrštenici još nisu uklonili, i izašao iz crkve na svjetlo toga jesenjeg dana koji će pamtiti cijeli život. – Živ je, oče, objavi, polažući ranjenog na tlo. – U zao čas, satnice, jer svejedno ćemo ga morati pogubiti, odgovori mu misionar, koji je sada nosio košulju omotanu oko glave poput turbana, da zaustavi krvarenje od odsječenog uha. Alejandro de la Vega nikad nije mogao objasniti zašto je, umjesto da iskoristi taj trenutak i obezglavi neprijatelja, pošao po vodu i krpe da ga opere. Uz pomoć jedne pokrštenice razmrsi crnu kosu i očisti dugu posjekotinu, koja je pri doticaju s vodom opet obilno prokrvarila. Prstima opipa lubanju, utvrđujući da postoji upaljena rana, no kost je bila netaknuta. U ratu je vidio mnogo gore stvari. Dohvati jednu od konjskih struna i krivih igala za šivanje slamarica, što ih je otac Mendoza namočio u tekilu za krpanje ranjenika, i zaši vlasište. Zatim opra poglavičino lice, otkrivajući svijetlu put i nježne crte. Bodežom razreza okrvavljenu tuniku od vučjeg krzna tražeći druge ozljede i tad mu se krik ote iz grudi. – To je žena! – vikne uplašen. Otac Mendoza i svi ostali pohrliše k njemu i, nijemi od čuđenja, zapiljiše se u ratnikove djevičanske grudi. – Sada će pogubljenje biti mnogo teže... – uzdahnu naposljetku misionar. Zvala se Tovpurnia i bilo joj je jedva dvadeset godina. Uspjela je povesti ratnike iz više plemena, jer prethodila joj je mitska legenda. Njezina majka bila je Bijela Šumska Ušara, šaman i vidarica plemena

Indijanaca gabrielena, a otac mornar utekao s nekog španjolskog broda. Čovjek se godinama krio među Indijancima, dok ga nije ubila upala pluća, kada njegova kći već bijaše djevojka. Tovpurnia je od oca naučila osnove kastiljskog jezika, a od majke uporabu ljekovitog bilja i predaje svojeg naroda. Njena iznimna sudbina očitovala se malo mjeseci nakon rođenja, jednog predvečerja kad ju je majka ostavila usnulu pod stablom i pošla se okupati u rijeci, a neki je vuk prišao zavežljaju ovijenu kožom, zgrabio ga u čeljusti i odvukao u šumu. Očajna majka danima je pratila tragove zvijeri, ali kćer nije pronašla. Toga je ljeta Bijeloj Šumskoj Ušari posijedjela kosa, a pleme je neumorno tražilo djevojčicu, dok nije iščiljela i posljednja nada, tad je održalo obrede kako bi je povelo do prostranih ravnica Velikog Duha. Majka je odbila sudjelovati u pogrebu i sveudilj je motrila obzor, jer osjećaše u kostima da joj je kći živa. Jedne zore početkom zime vidjeli su kako iz magle izranja mršav, prljav i nag stvor, idući na sve četiri, nosa pripijena uz tlo. Bila je to izgubljena djevojčica, koja je stizala režući poput psa i vonjajući kao zvijer. Nazvali su je Tovpurnia, što na jeziku njezina plemena znači Vučja Kći, i odgojili je kao muškarca, s lukom, strijelama i kopljem, jer iz šume se vratila neukrotiva srca. Sve je to idućih dana Alejandro de la Vega doznao od zarobljenih Indijanaca, koji su žalili svoje rane i svoje poniženje zatvoreni u misionarskim nastambama. Otac Mendoza odlučio je puštati ih kako se budu oporavljali, jer nije ih mogao držati zatočene unedogled, a bez poglavice kao da su opet postali ravnodušni i poslušni. Nije ih htio išibati, iako je smatrao da to zaslužuju, jer kazna bi samo pobudila veću mržnju, niti je pokušao obratiti ih na svoju vjeru, jer činilo mu se da nijedan nije kršćanskog kova; poput trulih jabuka, kaljali bi čistoću njegova stada. Misionaru nije promaklo da je mlada Tovpurnia posve opčarala satnika, koji je smišljao izlike kako bi svaki čas svraćao u podzemnu špilju gdje je starjelo vino i kamo su smjestili zatočenicu. Iz dva je razloga misionar odabrao vinski podrum kao ćeliju: jer se mogao zaključati i jer će tmuša dati Tovpurniji priliku da razmisli o svojim djelima. Budući da su Indijanci tvrdili kako se njihov poglavica preobražava u vuka i da umije odsvakud pobjeći, iz opreza ju je privezao kožnatim remenjem za grube daske koje će joj služiti kao ležaj. Djevojka je danima lebdjela između nesvijesti i košmara, promočena grozničavim znojem, hranjena žlicama mlijeka, vina i

meda iz de la Vegine ruke. Katkad bi se probudila u mrklom mraku strepeći da je oslijepjela, no poslije bi otvorila oči pri treperavoj svjetlosti svijeće i ugledala lice neznanca koji ju je oslovljavao imenom. Tjedan poslije Tovpurnia je činila prve skrovite korake oslonjena o pristalog satnika, koji je odlučio oglušiti se o zapovijedi oca Mendoze da je drže svezanu i u mraku. Tada su se dvoje mladih već mogli sporazumijevati, jer ona se sjećala ulomaka kastiljskog kojem ju je učio otac, a on se potrudio naučiti nekoliko riječi njezina jezika. Kad ih je misionar zatekao s rukom u ruci, zaključi kako je već vrijeme da se zarobljenicu smatra zdravom i sudi joj se. Nije mu se nimalo mililo pogubiti nekog, nije, zapravo, ni znao kako to izvesti, ali on je bio odgovoran za sigurnost pokrštenika i San Gabriela, a ta je žena ipak prouzročila više pogibija. Tužno podsjeti satnika da je u Španjolskoj kazna za zločin pobune, kakav je Tovpurnijin, ništa manje nego polagano davljenje, gdje mučeni ostaje bez daha dok mu željezna ogrlica steže vrat. – Nismo u Španjolskoj, odgovori de la Vega, uzdrhtavši. – Vjerujem da ćete se složiti, satnice, da smo, dok ona živi, svi u opasnosti, jer opet će pobuniti plemena. Pustimo davljenje, preokrutno je, no, s boli u duši, valja je objesiti, nema nam druge. – Ta je žena mestiza{6}, oče, u njoj teče španjolska krv. Vi imate sudske ovlasti nad Indijancima na vašoj brizi, ali nad njom ne. Jedino je namjesnik Gornje Kalifornije može osuditi, odvrati mu satnik. Otac Mendoza, kome je pomisao da ponese na savjesti smrt još jednog ljudskog bića bio odveć težak teret, spremno prista uz to obrazloženje. De la Vega ponudi osobno otići u Monterrey kako bi Pedro Fages odlučio o Tovpurnijinoj sudbini i misionar prihvati s dubokim uzdahom olakšanja. Alejandro de la Vega stigao je u Monterrey za manje vremena nego što je inače trebalo konjaniku za prelaženje te udaljenosti, jer žurio je izvršiti zadatak, a i morao je izbjeći indijanske ustanike. Putovao je sam, zaustavljajući se u misijama duž puta promijeniti konja i odspavati koji sat. Već je prije jahao onuda i dobro je poznavao put, no uvijek bi ga zadivila ona raskošna priroda beskrajnih šuma, tisuću raznolikih životinja i ptica, ljupki potoci i vrela, bijeli pijesak žalova Tihog oceana. Nije imao okršaja s Indijancima, jer oni malodušno

lutahu bregovima, bez poglavice i bez cilja. Ako su misionarova predviđanja točna, oduševljenje je posve splasnulo i proći će godine dok se ponovno ne udruže. Tvrđava Monterrey, izgrađena na osamljenu rtu, šesto liga od grada Meksika i pola svijeta udaljena od Madrida, bijaše sumorna poput tamnice, grdosija od kamena i žbuke gdje je bio smješten malen odred vojnika, jedino društvo namjesnika i njegove obitelji. Toga je dana vlažna magla pojačavala lomljavu valova o hridi i kriku galebova. Pedro Fages primi satnika u gotovo praznoj dvorani, kroz čije neugledne prozorčiće jedva prosijavaše svjetlost, ali prodirao je leden morski vjetar. Zidovi bijahu ukrašeni punjenim medvjeđim glavama, sabljama, pištoljima i zlatom optočenim grbom done Eulalije de Callis, no već otrcanim i izblijedjelim. Pokućstvo se sastojalo od tuceta golih drvenih naslonjača, golema ormara i vojničkog stola. Strop crn od čade i pod od utabane zemlje odgovarali bi najprostijoj vojarni. Namjesnik, krupan uglednik orijaška glasa, odlikovao se rijetkom vrlinom neprijemčivosti zalasku i mito. Vladao je u potajnoj vjeri da je njegova prokleta kob izvući po svaku cijenu Gornju Kaliforniju iz barbarstva. Uspoređivao se sa španjolskim konkvistadorima, muževima poput Hernana Cortesa, koji su za carstvo osvojili toliko svijeta. Obnašao je svoju dužnost s povijesnim osjećajem, iako bi, zapravo, radije uživao u ženinu imetku u Barceloni, što je ona neprestano tražila. Posilni ih posluži crnim vinom u češkim kristalnim čašama, donijetim izdaleka u kovčezima Eulalije de Callis i začudnim u toj oskudno namještenoj utvrdi. Nazdraviše dalekoj domovini i svom prijateljstvu, osvrćući se na revoluciju u Francuskoj, koja je dignula narod na oružje. Događaj se zbio prije više od godine, no vijest je netom stigla u Monterrey. Složiše se kako nema razloga za uzbunu, dotad je već zacijelo iznova uspostavljen red u toj zemlji i kralj Louis xvi. opet sjedi na prijestolju, premda su ga smatrali plašljivcem, nevrijednim žaljenja. U biti ih je radovalo što se Francuzi međusobno ubijaju, ali pristojnost im je priječila da to izgovore. Izdaleka dopirahu prigušeni glasovi i povici, koji su sve više jačali, dok više nije bilo moguće ne posvetiti im pozornost. – Oprostite, satnice, ženska posla, ispriča se namjesnik, ljutito odmahnuvši.

– Je li Njezina preuzvišenost, dona Eulalia, dobro? – upita Alejandro de la Vega, rumeneći do korijena kose. Pedro Fages prikova ga čeličnim pogledom, nastojeći prozreti njegove nakane. Znao je za glasine o naočitom satniku i svojoj ženi, nije bio gluh. Nitko nije mogao shvatiti, a ponajmanje on sam, da je đoni Eulaliji trebalo pola godine da stigne u Monterrey, kad se udaljenost mogla prijeći u mnogo kraćem roku; šuškalo se kako se putovanje hotimice odužilo, jer se nisu htjeli rastati. Naklapanje je iskićeno pretjeranom pričom o razbojničkom prepadu za kojeg je de la Vega tobože izložio život ne bi li spasio njezin. Istina je bila druga, ali je don Pedro nikad nije doznao. Napadači bijahu tek šačica Indijanaca raspaljenih žesticom, koji su se razbježali čim su odjeknuli prvi hici, a rana koju je de la Vega zadobio na nozi nije nastala u obrani done Eulalije de Callis, kako se govorilo, nego je satnika neka krava lako ubola rogom. Pedro Fages vjerovao je da dobro procjenjuje ljude, nije zaludu tolike godine vladao, i, ispitavši satnika, prosudi kako ne vrijedi truda trošiti sumnje na nj, bio je siguran da mu je suprugu predao nenačete vjernosti. Znao je svoju ženu u dušu. Da se to dvoje zaljubilo, nikakva ljudska ni božanska moć ne bi uspjela nagnati Eulaliju da ostavi ljubavnika i vrati se mužu. Možda je medu njima bilo platonske naklonosti, ali ničeg što bi mi moglo oduzeti san, zaključi namjesnik. Bio je čestit čovjek i osjećao se dužnikom toga časnika koji je imao pola godine da zavede Eulaliju, a nije to učinio. Pripisivaše mu svu zaslugu, jer držao je da, ako se katkad i može pouzdati u muškarčevu odanost, u žene, bića prevrtljive naravi, nesposobna za vjernost, ne valja se nikad pouzdavati. Dotle su pomutnja služinčadi koja je trčala po hodnicima, lupa vrata i prigušeni povici sveudilj trajali. Alejandro de la Vega je, kao i svi živi, znao za svađe toga para, epske poput njihovih pomirenja. Čuo je da si Fagesi u bijesu bacaju posuđe u glavu i da don Pedro nije jednom potegao sablju na nju, no poslije bi se zatvorili i danima vodili ljubav. Kršni namjesnik udari šakom po stolu da su čaše zaplesale i prizna gostu kako je Eulalia već pet dana zaključana u svojim odajama u zagrižljivu nastupu bijesa. – Nedostaje joj otmjenost na koju je navikla, reče mu, dok je luđački urlik potresao zidove. – Možda je malo usamljena, Preuzvišenosti, promrmlja de la Vega,

tek da nešto kaže. – Obećao sam joj da ćemo se za tri godine vratiti u Meksiko ili u Španjolsku, ali ne želi čuti razloge. Nemam više strpljenja s njom, satnice de la Vego. Poslat ću je u najbližu misiju, neka je fratri upregnu u rad s Indijancima, pa će naučiti poštovati me, riknu Fages. – Dopustite mi da razgovaram s gospodom, Preuzvišenosti, zamoli ga satnik. U tih pet dana divljanja namjesnica je odbila primiti čak i svog trogodišnjeg sina. Balavac je plakao šćućuren na podu i mokrio od užasa kad bi njegov otac uzalud navalio na vrata štapom. Prag je prelazila samo Indijanka koja je donosila hranu i odnosila noćnu posudu, ali kad Eulalia dozna da ih je posjetio Alejandro de la Vega i da je želi vidjeti, njena histerija u hipu ispari. Umi se, preplete crvenu pletenicu, odjenu svilu boje sljeza i okiti se svim svojim biserjem. Ugledavši je kako dolazi divna i nasmiješena kao u dobra vremena, don Pedro s čežnjom prizva toplinu moguće pomirbe, iako nije bio voljan prebrzo joj oprostiti, žena je zaslužila neku kaznu. Tijekom skromne večere, u blagovaonici neveseloj poput oružnice, Eulalia de Callis i Pedro Fages obasuli su jedno drugo prijekorima koji su im trovali dušu, uzimajući gosta za svjedoka. Alejandro se sklonio u nelagodnu šutnju sve do slastica, kad zamijeti da je vino učinilo svoje i da gnjev supružnika polako jenjava, i tad iznije razlog svog posjeta. Objasni im da Tovpurnia ima španjolske krvi, opisa njenu hrabrost i um, no izostavi ljepotu, i zamoli namjesnika neka prema njoj bude blag, u skladu sa svojim ugledom milosrdna čovjeka i u ime uzajamnog prijateljstva. Pedro Fages nije se dao moliti, jer mu je rumen Eulalijina poprsja odvratila pozornost, i prista preinačiti smrtnu kaznu u dvadeset godina zatvora. – U zatvoru će ta žena postati mučenica u očima Indijanaca. Bit će dovoljno zazvati njezino ime pa da plemena opet stanu na ratnu nogu, prekinu ga Eulalia. – Sinulo mi je bolje rješenje. Prije svega, treba je krstiti, kako Bog zapovijeda, zatim mi je dovedite ovamo i ja ću se pobrinuti za nju. Kladim se da ću za jednu godinu preobratiti tu Toypurniju, Vučju Kćer, ratobornu Indijanku, u kršćansku i španjolsku damu. Tako ćemo zauvijek uništiti njezin utjecaj nad domorocima. – A k tome ćeš se imati čime zabaviti i nekog tko će ti praviti društvo, dometnu njen muž, udobrovoljen.

Tako je i učinjeno. Alejandra de la Vegu dopalo je otići po zarobljenicu u San Gabriel i dovesti je u Monterrey, na olakšanje oca Mendoze, koji je se želio čim prije riješiti. Mladica je bila vulkan pred provalom, jer se duhovi još nisu smirili od ratne gungule. Tovpurniju krstiše imenom Regina Maria de la Inmaculada Concepcion{7}, alt ona odmah zaboravi veći dio i zadrža samo Reginu. Misionar je odjenu u grubu halju pokrštenika, ovjesi joj oko vrata medaljicu s Djevicom, pomože joj uzjahati, jer ruke su joj bile svezane, i blagoslovi je. Čim su niske zgrade San Gabriela iščeznule u daljini, satnik oslobodi zatočenicu i, pokazujući joj beskraj obzorja, pozva je da utekne. Regina malo promisli i bit će da je zaključila kako, uhvate li je opet, neće biti oprosta za nju, jer odmahnu glavom. A možda nije odbila tek iz straha, nego zbog ista žarkog čuvstva što je smućivalo Španjolčev um. Kako bilo, slijedila ga je bez znaka pobune tijekom putovanja, koje je on otegao koliko je god mogao, jer vjerovao je da je više neće vidjeti. Alejandro uživaše u svakoj stopi Kraljevskog puta s njom, u svakoj noći prespavanoj pod zvijezdama, u svakoj prigodi kad bi se zajedno okupali u oceanu, dok je vodio upornu bitku protiv želje i mašte. Znao je da jedan plemić de la Vega, čovjek njegove časti i podrijetla, ne može ni sanjati o sjedinjenju s mješankom. Ako se nadao da će mu ti dani na konju s Reginom po osami Kalifornije ohladiti ljubav, prevario se, jer kad su neminovno stigli u tvrđavu Monterrey, bio je zaljubljen poput žutokljunca. Morao se uteći dugoj vojnoj stezi kako bi se oprostio od žene i tvrdo se zarekao da nikad više neće pokušati doći u doticaj s njom. Tri godine poslije Pedro Fages ispuni obećanje dano supruzi i dade ostavku na mjesto namjesnika Gornje Kalifornije, naumivši vratiti se u civilizaciju. U biti je bio sretan zbog te odluke, jer vladanje mu je uvijek djelovalo kao nezahvalna dužnost. Supružnici su natovarili kovčezima povorke mazgi i volovska kola, okupili svoju malenu svitu i otpočeli putovanje u Meksiko, gdje je Eulalia de Callis dala ukrasiti jednu baroknu palaču s gizdavošću svojstvenom svojem položaju. Od potrebe se zaustavljahu u svakom selu i misiji na putu, da se okrijepe i prime počasti naseljenika. Unatoč njihovoj nagloj ćudi Fagese su voljeli, jer on je vladao pravedno a nju je pratio glas darežljive lude.

Žitelji La Reine de los Angeles udruže sredstva s onima obližnje misije San Gabriel, najnaprednije u pokrajini i udaljene četiri lige, kako bi putnicima priredili dostojan doček. Izgrađeno u stilu španjolskih kolonijalnih gradova, selo bijaše četverokut sa središnjim trgom, dobro smišljeno za rast i napredak, iako je tada računalo tek s četiri glavne ulice i stotinjak kuća od trske. Imalo je i krčmu, čija je stražnja prostorija služila kao trgovina, crkvu, zatvor i pet-šest zgrada od ćerpiča, kamena i crijepa, gdje su prebivale vlasti. Unatoč malobrojnosti i općem siromaštvu, seljani bijahu čuveni po gostoljubivosti i po gozbama što su ih obitelji naizmjence davale cijele godine. Večeri bi oživjele uz gitare, trube, violine i glasovire, subotom i nedjeljom plesao se fandango{8}. Vladarski posjet bio je najbolja izlika za slavlje koju su imali od svog osnutka. Podigoše oko trga lukove s barjacima i papirnatim cvijećem, postaviše duge stolove s bijelim stolnjacima i tko god je umio svirati neko glazbalo unovačen je za noćnu zabavu, čak dva uznika, koji su izbavljeni iz klada kad se doznalo da znaju prebirati po gitari. Pripreme trajahu nekoliko mjeseci i sve vrijeme se o drugom nije ni govorilo. Žene su sašile svečane haljine, muškarci ulaštili srebrna puceta i kopče, glazbenici uvježbali plesove donijete iz Meksika, a kuharice se svojski založile za najraskošniji pir ikada viđen u tom kraju. Otac Mendoza pristigao je sa svojim pokrštenicima, opskrbljen bačvama najboljeg vina, s dvije krave i više prasadi, kokoši i pataka, žrtvovanih za tu prigodu. Alejandro de la Vega bio je zadužen za red tijekom namjesnikova boravka u selu. Od časa kad je čuo za njihov dolazak, Reginin lik progonio ga je bez milosti. Pitao se što li je bilo s njom u ta tri stoljeća odvojenosti, kako je preživjela u turobnoj utvrdi Monterrey, pamti li ga još. Sumnje se rasprše u slavljeničkoj noći, kad pri svjetlosti baklji i uz zvuke orkestra ugleda očaravajuću djevojku, počešljanu i odjevenu po europskoj modi, nezaboravnih očiju boje pržena šećera. Razaznavši ga u mnoštvu, ona mu odlučno priđe i stade preda nj smrtno ozbiljna lica. Prepukle duše, Alejandro htjede pružiti ruku i pozvati je na ples, no umjesto toga je brže-bolje zaprosi. Nije to bio neobuzdan poriv, razmišljao je o tome tri godine i naposljetku zaključio kako više vrijedi oskvrnuti dičnu lozu nego živjeti bez nje. Uviđao je da je nikad neće moći predstaviti svojoj obitelji ni društvu u Španjolskoj, ali nije mario, bio je pripravan pustiti korijene u

Kaliforniji i ne micati se više iz Novoga svijeta. Regina prista, jer ga je u potaji voljela otkad ju je vratio u život, dok je umirala u vinskom podrumu oca Mendoze. I tako se sluči da je sjajan vladarski posjet La Reini de los Angeles okrunjen satnikovim vjenčanjem s tajanstvenom družbenicom Eulalije de Callis. Misionar, koji je pustio kosu do ramena da prikrije groznu brazgotinu odsječenog uha, održa obred, iako do posljednjeg časa nastojaše odvratiti satnika od ženidbe. Nije ga smetalo što je zaručnica mestiza, mnogi su Španjolci ženili Indijanke, nego sumnja da pod Regininim besprijekornim likom europske gospođice vreba netaknuta Tovpurnia, Vučja Kći. Sam Pedro Fages preda zaručnicu pred oltarom, jer bio je uvjeren da mu je ona spasila brak, budući da se u žaru njezina preodgoja Eulaliji ublažila ćud i prestala ga je kinjiti bijesnim ispadima. Smatrajući priđe da de la Vegi duguje ženin život, kako su tvrdile glasine, zaključi kako je to dobra prigoda da se pokaže velikodušan. Jednim potezom pera dodijeli mladencima ispravu o vlasništvu nad stočarskim posjedom i više tisuća grla blaga, jer bio je ovlašten dijeliti zemlju naseljenicima. Ucrta obrise na zemljovid prateći kretanje olovke, a kad su poslije utvrđivali stvarne granice imanja, pokazalo se da obuhvaćaju mnoge lige pašnjaka, bregova, šuma, rijeka i žala. Trebalo je nekoliko dana da ga se obiđe na konju: bijaše to najveći i najbolje smješten posjed u kraju. I ne tražeći, Alejandro de la Vega postao je bogat čovjek. Koji tjedan poslije, kad su ga ljudi počeli zvati don Alejandro, dade ostavku u Kraljevoj vojsci i posveti se napretku nove zemlje. Godinu poslije, izabran je za načelnika La Reine de los Angeles. De la Vega je podigao prostran, čvrst i jednostavan dom od ćerpiča, s krovovima od crijepa i podovima od glinenih pločica. Opremio ga je glomaznim pokućstvom, koje je u selu izradio neki galicijski stolar, nimalo ne mareći za ljepotu, tek za trajnost. Položaj je bio povlašten, nadomak žala i malo liga od La Reine de los Angeles i od San Gabriela. Velika zidanica u stilu meksičkih posjedničkih kuća stajala je na rtu i pružala širok pogled na obalu i ocean. Nedaleko bijahu zlokobna prirodna ležišta pakline, kamo nitko nije rado zalazio jer ondje su trpjele duše mrtvih zarobljenih u katranu. Između žala i kuće protezao se labirint špilja, indijansko svetište, zastrašujuć poput lokvi pakline. Domoroci ga nisu posjećivali iz poštovanja prema

precima, a Španjolci zbog čestih odrona i jer se unutra moglo odveć lako zalutati. De la Vega je na imanju nastanio više indijanskih obitelji i mestičkih kravara, obilježio je stoku i nakanio uzgajati rasne konje, počevši od primjeraka koje je dao dovesti iz Meksika. U slobodno vrijeme otvorio je malu radionicu sapuna i posvetio se pokusima u kuhinji ne bi li pronašao savršen naputak za dimljenje mesa začinjena čilijem. Želio je dobiti suho a ukusno meso, koje bi trajalo mjesecima. Pokus je crpio njegove sate i zastirao nebo vulkanskim dimom što ga je vjetar odnosio daleko na pučinu, mijenjajući ponašanje kitova. Nadao se da će, postigne li sklad između dobra okusa i trajnosti, proizvod moći prodavati vojsci i pomorcima. Činilo mu se strašno rasipnički derati kožu i salo sa stoke i gubiti brda dobrog mesa. Dok je njen muž umnažao broj goveda, ovaca i konja, vodio seosku politiku i poslovao s trgovačkim brodovima, Regina je brinula o potrebama Indijanaca s posjeda. Nije ju zanimao društveni život kolonije i olimpskim je ravnodušjem odgovarala na primjedbe koje su kružile o njoj. Naklapalo se o njezinoj osornoj i prezrivoj naravi, o više nego sumnjivu podrijetlu, o bjegovima na konju, o nagu kupanju u oceanu. Budući da je stigla pod zaštitom Fagesa, majušno društvo sela, koje je sada skratilo ime i zvalo se naprosto Selo Los Angeles, bilo je u početku sklono prihvatiti je bez pitanja u svoje okrilje, no ona se sama isključila. Uskoro su haljine u kojima je blistala pod utjecajem Eulalije de Callis završile kao hrana moljcima. Bolje se osjećala bosa i u gruboj odjeći pokrštenika. Tako bi provela dan. Poslijepodne, kad se bližio trenutak suprugova povratka kući, oprala bi se, smotala kosu u pundu i odjenula kakvu jednostavnu haljinu, što bi joj pridala bezazlen izgled novakinje. Zaslijepljen ljubavlju i vječito zauzet, Alejandro je previđao znakove koji odavahu njeno duhovno stanje; želio je usrećiti je, ali nikad je nije pitao je li sretna, iz bojazni da mu ne kaže istinu. Reginine čudnovatosti pripisivao je zatvorenoj prirodi i neiskustvu mlade žene. Odagnao bi pomisao kako je uglađena gospođa što s njim sjeda za stol onaj isti namackani ratnik koji je ne tako davno napao San Gabriel. Vjerovao je da će je majčinstvo izliječiti od posljednjih loših navika prošlosti, no, unatoč dugim i čestim pocupkivanjima u bračnoj postelji s četiri stupa, željeno dijete stiglo je tek 1795.

U mjesecima trudnoće Regina posta još šutljivija i divljija. Pod izlikom udobnosti, nije se više odijevala ni češljala po europski. Plivala je u oceanu s dupinima, kojih je na stotine dolazilo pariti se blizu žala, praćena umiljatom pokrštenicom Anom, koju joj je poslao otac Mendoza. I djevojka je bila noseća, ali nije imala muža i ustrajno je odbijala reći ime čovjeka koji ju je zaveo. Misionar nije želio taj loš uzor među svojim Indijancima, no, kako nije imao srca otjerati je iz San Gabriela, na kraju je preda obitelji de la Vega kao sluškinju. Bijaše to sretna zamisao, jer između Regine i Ane učas se rodi tiha bliskost vrlo korisna za obje, tako je prva stekla prijateljicu, a druga zaštitnicu. Ana se dosjetila kupanju s dupinima, svetim bićima što plivaju u krug održavajući svijet sigurnim i u redu. Plemenite su životinje znale da su žene trudne i prolažahu uz njih dotičući ih velikim baršunastim tijelima, kako bi im dale snagu i hrabrost u trenutku poroda. U svibnju te godine Ana i Regina doniješe djecu na svijet u istoj sedmici, koja se poklopi s čuvenim tjednom požara, zabilježenih u ljetopisima Los Angelesa kao najrazorniji od njegova osnutka. Svakog ljeta valjalo se pomiriti s izgaranjem šuma, jer bi jedna iskra dosegla suhe pašnjake. Nije bilo strašno, sažgale bi se šikare i stvarao se prostor za nježne izdanke idućeg proljeća, ali te su godine požari buknuli rano i, prema ocu Mendozi, bijahu Božja kazna za tolike neokajane grijehe u koloniji. Vatra je poharala više posjeda, uništavajući zgrade i stoku, koja nije imala kamo pobjeći. U nedjelju vjetar okrenu i požar se zaustavi četvrt lige od de la Vegina imanja, što Indijanci protumače kao izvrstan znamen za dva novorođena dječaka. Duh dupina pomogao je roditi Ani, ali ne i Regini. Dok je prva donijela dijete na svijet za četiri sata, čučeći nad pokrivačem na podu i s mladom Indijančicom iz kuhinje kao svom pomoći, Regina je svoje rađala pedeset sati, stoički trpeći muke, s komadom drva među zubima. Očajni Alejandro posla po jedinu primalju u selu, no ona prizna poraz shvativši da je dijete okrenuto poprijeko i da Regini ponestaje snage za borbu. Nato se utekao ocu Mendozi, koji je bio najsličniji liječniku u cijeloj okolici. Misionar reče služinčadi neka mole krunicu, poprska rodilju blagoslovljenom vodom i dade se na vađenje djetešca rukom. Od čiste odrješitosti uspje uhvatiti ga naslijepo za noge i povuče ga prema svjetlu bez mnogo obzira, jer vrijeme je istjecalo. Dječačić izroni modar i s pupčanom vrpcom

omotanom oko vrata, ali ga misionar molitvama i pljeskanjem nagna da diše. – Kako će se zvati? – upita, položivši ga u očevo naručje. – Alejandro, poput mene, mog oca i djeda, odgovori on. – Zvat će se Diego, prekinu ga Regina, iznurena od vrućice i stalne niti krvi što je natapala plahte. – Zašto Diego? U obitelji de la Vega nitko se tako ne zove. – Jer mu je to ime, otpovrnula je. Alejandro je podnio s njom dugo mučenje i više od svega na svijetu bojao se da je ne izgubi. Vidio je da će iskrvariti i nije smogao hrabrost proturječiti joj. Zaključi da, ako na samrtnoj postelji odabire to ime za svog prvorođenca, zacijelo ima valjane razloge, pa odobri ocu Mendozi da hitro krsti dijete, jer doimalo se slabo poput majke i prijetilo mu je da završi u limbu izdahne li prije nego što primi Sveto otajstvo. Regina se tjednima oporavljala od ubitačnog poroda, a uspjela je jedino zahvaljujući majci, Bijeloj Šumskoj Ušari, koja je stigla pješice, bosa i s vrećom ljekovita bilja na leđima, kada su već pravili voštanice za pogreb. Vidarica nije vidjela kćer sedam godina, od vremena kad je otišla u šumu pobuniti ratnike drugih plemena. Alejandro čudnovat puničin dolazak pripisa domorodačkom sustavu prenošenja vijesti, tajni koju bijelci nisu mogli otkriti. Poruci poslanoj iz tvrđave Monterrey trebalo je dva tjedna bjesomučna jahanja da dosegne Donju Kaliforniju, a kad bi stigla, već je bila stara za Indijance, koji su je pukom čarolijom primili deset dana prije. Kako drukčije objasniti da je ta žena iznikla niotkud bez poziva, upravo kada im je bila najviše potrebna. Bijela Šumska Ušara bez riječi nametnu svoju prisutnost. Prošla je četrdesetu, bijaše visoka, jedra, krasna, prekaljena suncem i radom. Njeno mlado lice, očiju medenih poput kćerinih, uokvirivao je neukrotiv grm kose boje dima, kojoj je dugovala ime. Ude ne tražeći dopuštenje, odgurnu de la Vegu kad je htio provjeriti tko je, odlučno se uputi kroz zamršen zemljovid kuće i stade pred kćerinu postelju. Zazva je njenim pravim imenom, Toypurnia, i govoraše joj na jeziku predaka dok samrtnica nije otvorila oči. Tad izvadi iz vreće ljekovite trave, prokuha ih na žeravniku i dade joj popiti. Cijela se kuća proze mirisom kadulje. Dotle je Ana, sa sebi svojstvenom dobrom voljom, stavila na grudi

Reginina sina, koji je plakao od gladi; tako su Diego i Bernardo otpočeli život s istim mlijekom i u istome naručju. To ih zauvijek pretvori u braću po duši. Kada se osvjedočila da kći može ustati i da jede s tekom, Bijela Šumska Ušara stavi biljke i pribor u vreću, obazre se na Diega i Bernarda, usnule u istoj kolijevci, ne pokazujući ni najmanje zanimanje da utvrdi koji je njezin unuk, i otiđe bez pozdrava. Alejandro je isprati pogledom s velikim olakšanjem. Bio joj je zahvalan što je spasila Reginu od sigurne smrti, no radije ju je držao podalje, jer se pod utjecajem te žene osjećao nelagodno, a još su i Indijanci s posjeda postali drski. Ujutro bi osvanuli na radu namackanih lica, noću su plesali poput mjesečara uz zvuke turobnih okarina i općenito bi se oglušili o njegove zapovijedi, kao da su zaboravili kastiljski. Uobičajenost se vraćala na posjed kako se Regina oporavljala. Idućeg proljeća su svi, osim Alejandra de la Vege, zaboravili da je bila jednom nogom u grobu. Nije bilo nužno razumjeti se u medicinu da pogode kako više neće moći roditi. A da ni sam nije bio toga svjestan, ta okolnost poče udaljavati Alejandra od žene. Maštao je o velikoj obitelji, poput onih drugih donova u kraju. Jedan njegov prijatelj začeo je trideset i šestero zakonite djece, uz kopilad kojoj nije znao ni broja. Imao ih je dvadesetero iz prvog braka u Meksiku i šesnaestero iz drugog, posljednjih petero rodilo se u Gornjoj Kaliforniji, po jedno na godinu. Strepnja da bi neko zlo moglo snaći tog nenadomjestivog sina, kao toliku dječicu što su umirala i ne prohodavši, nije mu noću dala spavati. Stekao je navadu glasne molitve, klečeći uz sinovu kolijevku, vapeći za nebeskom zaštitom. Bešćutna, ruku prekriženih na grudima, Regina bi s praga promatrala poniženog muža. U tim trenucima vjerovaše da ga mrzi, no poslije bi se našli među ponjavama, gdje bi ih toplina i miris prisnosti pomirili na nekoliko sati. U zoru bi se Alejandro odjenuo i sišao u radnu sobu, kamo bi mu jedna Indijanka donijela gustu i gorku čokoladu, kakvu je volio. Započeo bi dan sastajući se s upraviteljem i dajući mu naloge u vezi s imanjem, potom bi se zaokupio raznovrsnim načelničkim obvezama. Supružnici su dan provodili odvojeni, svaki sa svojim poslovima, dok zalazak sunca ne bi označio trenutak ponovna susreta. Ljeti su večerali na terasi s rascvjetanim penjačicama, praćeni glazbenicima

koji svirahu njihove omiljene pjesme, a zimi u dvorani švelja, gdje nitko nikad nije zašio nijedno puce; ime je dobila po slici Nizozemke što je vezla pri svjetlosti svijeće. Alejandro bi često prespavao u Los Angelesu, jer bi ostao dokasna na nekoj zabavi ili kartajući s drugim donovima. Plesovi, kartanje, glazbene večeri i domjenci okrunili bi svaki dan u godini, nije bilo druge razonode, osim sportova na svježem zraku, u kojima je jednako sudjelovalo i muško i žensko. Regina se svega toga klonila, bila je samotna duša i u načelu je zazirala od svih Španjolaca, izuzevši Alejandra i oca Mendozu. Nije ju mamilo ni pratiti supruga na putovanjima ni posjećivati američke krijumčarske brodove, nikad se nije uspela na palubu trgovati s mornarima. Barem jednom na godinu Alejandro je zbog poslova odlazio u Meksiko; ta izbivanja trajahu dva-tri mjeseca, a vraćao se pun darova i novina, kojima ne bi odveć dirnuo svoju ženu. Regina se vrati dugim jahanjima, sada sa sinom u košu privezanu na leđima, i izgubi svaku sklonost za vođenje kućanstva, koje je povjereno Ani. Obnovi staru navadu posjećivanja Indijanaca, čak onih koji nisu pripadali imanju, u želji da upozna njihove nevolje i, koliko je moguće, ublaži ih. Razdijelivši zemlju i pokorivši tamošnja plemena, bijelci su uspostavili sustav prinudne službe, koja se od ropstva razlikovala jedino time što su i urođenici bili podanici španjolskoga kralja i u teoriji su uživali stanovita prava. A zapravo je ta puka sirotinja radila za hranu, žesticu, duhan i dopuštenje da uzgoji kakvu životinju. Stočari bijahu mahom dobrohotne starješine, posvećeniji svojim užicima i strastima nego zemlji i nadničarima, no katkad bi ih dopao gazda zle ćudi i tada je indiada{9}, kako su je zvali, trpjela glad i bič. Pokrštenici San Gabriela bili su jednako siromašni, živjeli su s obiteljima u okruglim kolibama od motki i slame i radili od zore do mraka, a njihov je opstanak potpuno ovisio o fratrima. Alejandro de la Vega nastojao je biti dobar gospodar, no izjedalo ga je što Regina uvijek traži više za Indijance. Tisuću puta joj je objasnio da se s njihovima ne može ophoditi drukčije nego s onima na drugim posjedima, jer to stvara neprilike u koloniji. Otac Mendoza i Regina, udruženi težnjom da zaštite domoroce, naposljetku postanu prijatelji; on joj oprosti napad na San Gabriel, a ona mu je bila zahvalna jer je donio Diega na svijet. Stočari su ih izbjegavali, jer misionar je uživao moralni ugled, a ona bijaše

načelnikova supruga. U prigodama kad bi započela svoje pravedničke pohode, Regina bi se odjenula kao Španjolka, skupila bi kosu u strogu pundu, ovjesila oko vrata ametistni križ i uputila se u otmjenoj kočiji za šetnju, Alejandrovu daru, umjesto na neosedlanoj vatrenoj kobili. Primali su je suho, jer nije bila jedna od njih. Nijedan gazda ne bi priznao domorodačke pretke, isticahu svoje čiste španjolske korijene, bijelu put i dobru krv. Zamjerali su Regini što čak i ne pokušava prikriti svoje podrijetlo, premda se otac Mendoza upravo tome najviše divio kod nje. Kada se pouzdano doznalo da je kći Indijanke, španjolska joj kolonija okrenu leđa, ali nitko se ne usudi otvoreno je omalovažavati, iz poštovanja spram položaja i imetka Alejandra de la Vege. I dalje je pozivahu na domjenke i fandange, spokojni jer je neće vidjeti; njezin je muž dolazio sam. Onako zaokupljenu upravljanjem selom, imanjem, trgovinom i rješavanjem sporova, kojih medu mještanima nikad nije manjkalo, de la Vegi nije ostajalo mnogo vremena za obitelj. Svakog utorka i četvrtka odlazio je u Los Angeles izvršiti političke dužnosti, povlašten položaj s više obveza nego zadovoljstava, no kojeg se nije odricao zbog požrtvovna duha. Nije bio lakom niti je zlorabio vlast. Imao je prirodan dar za vladanje, ali nije bio čovjek širokih obzora. Rijetko bi sudio o nazorima naslijeđenim od predaka, i kad se nisu uklapali u stvarnost Amerike. Za nj se sve svodilo na pitanje časti, na ponos što je taj koji jest – besprijekoran katolički plemić – i što ide uzdignuta čela. Brinulo ga je što Diego, odveć privržen majci, Bernardu i indijanskoj služinčadi, ne preuzima položaj koji mu pripada po rođenju, no zaključio bi kako je još premalen, jednom će ga već skrenuti na pravi put. Nakanio je posvetiti se njegovu odgoju čim uzmogne, ali taj se trenutak uvijek odgađao, bilo je prečih stvari o kojima je morao voditi brigu. Cesto bi ga želja da zaštiti sina i usreći ga ganula do suza. Zbunjivaše ga ljubav prema dječaku, bolna poput uboda mačem. Snatrio je o veličajnoj budućnosti za nj: bit će hrabar, dobar kršćanin i odan kralju, kao svaki plemeniti de la Vega, i bogatiji nego što je ijedan njegov rođak ikada bio, gospodar prostrane i plodne zemlje, u blagom podneblju i s obiljem vode, gdje je priroda darežljiva i život sladak, ne kao u pustoši njegove obitelji u Španjolskoj. Imat će više stada krava, ovaca i prasadi od kralja Salamona, uzgajat će najbolje borbene bikove i najotmjenije maurske konje, postat će najutjecajniji

čovjek Gornje Kalifornije, dogurat će do namjesnika. Ali to će biti poslije, prvo se mora prekaliti na sveučilištu ili u vojnoj školi u Španjolskoj. Računao je da će u vrijeme kad Diego bude u dobi za putovanje, Europa bolje stajati. Mir se nije mogao očekivati, jer ga na Starome kontinentu nikad nije bilo, ali uzdao se da će se ljudi prizvati k svijesti. Vijesti bijahu porazne. Tako je to govorio Regini, ali ona nije dijelila njegovo očinsko častohleplje, a kamoli zabrinutost zbog nedaća onkraj oceana. Nije poimala svijet izvan granica koje bi dosegla na konju, pa je nisu mogla ganuti francuska posla. Muž joj ispripovjedi da su 1793., upravo godine njihova vjenčanja, kralju Louisu xvi. u Parizu odrubili glavu pred svjetinom željnom osvete i krvi. Jose Diaz, zapovjednik broda i Alejandrov prijatelj, darovao mu je sićušnu giljotinu, jezivu igračku što mu je služila za rezanje vršaka cigara i, usput, za opisivanje kako lete plemenite glave u Francuskoj, poguban primjer koji bi, smatrao je, mogao gurnuti Europu u sveopći kaos. Regini je zamisao zvučala zamamno, jer pretpostavljala je da bi bijelci počeli poštovati njezin narod kad bi posjedovao takvu napravu, no bijaše prerazborita da ta umovanja povjeri mužu. Medu njima je bilo dovoljno razloga za gorčinu, pa čemu dodavati još jedan. Sama se čudila koliko se promijenila, pogledala bi se u zrcalo i ne bi našla ni traga Tovpurniji, vidjela bi tek ženu tvrda pogleda i stisnutih usana. Život u stranom okružju i nužnost izbjegavanja neprilika učinili su je opreznom i prepredenom; rijetko bi se suprotstavila mužu, radije je djelovala iza njegovih leda. Alejandro nije ni slutio da Diegu govori na svom jeziku, pa se neugodno iznenadio kada su prve riječi što ih je dijete izreklo bile indijanske. Da je znao da ga Regina za svakog njegova izbivanja vodi u posjet majčinu plemenu, bio bi joj to zabranio. Kad bi se Regina pojavila u indijanskom zaselku s Diegom i Bernardom, baka Bijela Šumska Ušara zapustila bi rad i posve im se posvetila. Pleme se prorijedilo uslijed smrtonosnih bolesti i španjolskog novačenja ljudi. Ostalo je tek dvadesetak obitelji, sve bjednijih. Indijanka je dječarcima punila glavu mitovima i legendama svojeg naroda, čistila im duše dimom slatkih trava koje je rabila u obredima i vodila ih brati čudotvorne biljke. Čim su mogli čvrsto stajati na nogama i pograbiti motku, zaduži muške neka ih uvježbaju u borbi. Naučiše pecati probadajući ribe oštrim prutovima i loviti.

Darovali su im cijelu jelenju kožu, čak s glavom i rogovima, da se pokriju njome tijekom lova i tako privuku divljač. Nepomično bi čekali da se plijen približi i onda odapeli strijele. Najezda Španjolaca upokorila je Indijance, no u prisutnosti Toypurnije-Regine iznova bi im uzavrela krv pri sjećanju na časni rat koji je povela. Udivljeno poštovanje što su joj ga iskazivali prevodilo se u nježnost prema Diegu i Bernardu. Vjerovahu da su obojica njeni sinovi. Bijela Šumska Ušara bijaše ta koja je momčiće odvela u obilazak špilja nadomak de la Vegine posjedničke kuće, naučila ih čitati znakove urezane u stijene tisuću godina prije i pokazala im kako se njima služiti za kretanje po unutrašnjosti. Objasni im da su špilje podijeljene u Sedam Svetih Pravaca, što je temeljni zemljovid za duhovna putovanja, zato su u drevno doba posvećeni odlazili onamo u potrazi za središtem sebe, koje se moralo poklopiti sa središtem svijeta, odakle izvire život. Kad bi se to dogodilo, iz dna zemlje izbio bi jarki plamen i dugo plesao u uzduhu, kupajući posvećenog nadnaravnom svjetlošću i toplinom. Upozori ih da su špilje prirodni hramovi zaštićeni višom silom, stoga se u njih smije ući jedino čista srca. – Onog tko uđe u zloj nakani, špilje živa progutaju i poslije ispljunu njegove kosti, reče im. I dometnu kako čovjek koji, po zapovijedi Velikog Duha, pomaže drugima, otvara prostor u tijelu za primanje blagoslova, što je jedini način pripreme za Okaue. – Prije dolaska bijelaca išli smo u ove špilje tražiti sklad i dosegnuti Okaue, a sad više nitko ne ide, reče Bijela Šumska Ušara. – Što je to Okaue? – upita je Diego. – To je pet bitnih vrlina: čast, pravednost, poštovanje, dostojanstvo i hrabrost. – Ja ih želim sve, bako. – Onda moraš proći mnoge kušnje bez suza, suho će Indijanka. Od toga dana Diego i Bernardo počeše sami istraživati špilje. Dok još nisu upamtili putokaze orisanih stijena, koje im je pokazala baka, označavali su put oblutcima. Smišljali su vlastite obrede, nadahnute onim što su čuli i vidjeli u plemenu i pripovijetkama Bijele Šumske Ušare. Molili su indijanskoga Velikog Duha i Boga oca Mendoze da im dopuste steći Okaue, ali nikad nisu vidjeli da iz zemlje izniče žuđeni

plamen i pleše u zraku. Zauzvrat, znatiželja ih odvede prirodnim prolazom, koji slučajno nađoše kada su pomicali kamenje kako bi na tlu načinili Čarobni Kotač, poput onih koje je baka crtala: trideset i šest kamenova u krugu i jedan u sredini, odakle polaze četiri ravna puta. Odvalivši okruglu gromadu, koju su mislili staviti u središte Kotača, sruši se više njih, otvarajući pogled na malen ulaz. Diego, tanji i okretniji, zavuče se unutra i otkri dug hodnik, koji se uskoro dovoljno uzdigao da je mogao ustati. Vratiše se sa svijećama, pijucima i lopatama i idućih su ga tjedana proširili. Jednog dana vrh Bernardova pijuka probi rupu kroz koju prosinu zraka svjetlosti. Djeca se ushite shvativši da su izbila ravno u golemi kamin velike dvorane kuće de la Veginih. Pogrebni otkucaji pozamašnog sata poželješe im dobrodošlicu. Mnogo godina poslije doznali su da je Regina predložila položaj kuće upravo zbog blizine svetih špilja. Nakon tog otkrića prionuli su na utvrđivanje prolaza daskama i kamenjem, jer glinovite stijenke bijahu sklone odronima, i uz to se između opeka kamina otvore skrovita vratašca, povezujući špilje s kućom. Ognjište bijaše toliko visoko, široko i duboko da bi u njega stala cijela krava, kako je i priličilo dostojanstvenosti te dvorane, gdje nikad nisu čašćeni gosti, no katkad je služila za Alejandrove političke sastanke. Pokućstvo, skromno i neudobno kao u cijeloj kući, nizalo se duž zidova kao da je na prodaju, skupljajući prašinu i onaj vonj užegle masti svojstven starudiji. Najuočljivije je bilo golemo ulje na platnu koje je prikazivalo svetoga Antuna, već stara i koštunjava, prekritog gnojnim mjehurićima i ritama, kako odolijeva Sotoninim kušnjama; jedna od onih nakarada naručivanih po četvornoj stopi iz Španjolske, u Kaliforniji vrlo cijenjenih. U počasnu kutu, gdje im se moglo diviti, bijahu izloženi štap i načelničko ruho, koje je glava kuće nosio na službenim sjednicama. Na njima su se raspravljali važni predmeti, kakav je nacrt ulica, kao i sitnice, primjerice odobrenje podoknica, jer da su ostavljane na volju zaljubljenim gospodičićima, nitko u selu ne bi mogao mirno spavati. Nad velikim stolom od mezquitea{10} visjela je željezna svjetiljka veličine cedra, sa sto pedeset netaknutih svijeća, jer nitko nije imao srčanosti spustiti tu grdosiju i upaliti ih; u rijetkim trenucima kad se otvarala, dvorana bi se osvijetlila uljanicama. Ni kamin se nije ložio, iako je uvijek bio pripravljen s više debelih klada. Diego i Bernardo stekoše navadu skraćivanja puta od žala kroz špilje.

Pošli bi tajnim prolazom i poput utvara iskrsnuli u mračnom oknu kamina. Sa svečanom ozbiljnošću djece utonule u igru, prisegnuše da nikad nikom neće odati tajnu. Jednako su Bijeloj Šumskoj Ušari obećali u špilje ulaziti samo u dobroj nakani a ne radi nestašluka, ali njima je sve što su ondje činili bilo dio priprema za ostvarivanje sna Okama. Otprilike u doba kad se Bijela Šumska Ušara trudila odnjegovati domorodačke korijene dječaka, Alejandro de la Vega započeo je Diegov plemićki odgoj. Te godine stigla su dva kovčega koje je Eulalia de Callis poslala na dar iz Europe. Bivši namjesnik, Pedro Fages, umro je u Meksiku, zagromljen jednim od svojih nastupa bijesa. Usred svađe strovalio se pred ženine noge, kvareći joj zauvijek probavu, jer je za njegovu smrt okrivljavala sebe. Nakon što se cijeli život prepirala s njim, ostavši udovica, Eulalia pade u najdublju tugu, jer shvatila je koliko će joj nedostajati taj odrješiti muž. Znala je da nitko neće moći zamijeniti tog sjajnog muškarca, lovca na medvjede i velikog vojnika, jedinog koji je bio kadar suprotstaviti joj se ne prigibajući Šiju. Nježnost koju za njega nikad nije osjećala shrva je poput pošasti kad je ga vidjela u lijesu i uvijek će je moriti uspomenama poljepšanim s vremenom. Umorna od plača, najzad posluša savjet prijatelja i ispovjednika i vrati se sa sinom u rodnu Barcelonu, gdje se mogla osloniti na svoj imetak i moćnu obitelj. Tu i tamo sjetila bi se Regine, koju je smatrala štićenicom, i pisala joj na egipatskom papiru sa zlatom otisnutim grbom. Iz jednog od tih pisama doznaše da je Fagesova sina odnijela kuga, ostavljajući Eulaliju u još dubljem očaju. Kovčezi su stigli prilično ulubljeni, jer krenuli su iz Barcelone gotovo godinu prije i plovili mnogim morima dok nisu dosegli Los Angeles. Jedan je bio krcat raskošnih haljina, obuće visokih potpetica, šešira s perjem i trica koje će Regina rijetko imati prilike nositi. Drugi, namijenjen Alejandru, sadržavao je svilom podstavljen crni plašt s toledskim pucetima od srebrna filigrana, više boca najboljeg španjolskog jereza{11}, par pištolja za dvoboj optočenih sedefom, talijanski floret i Raspravu o mačevanju i priručnik za dvoboj maestra Manuela Escalantea. Kako je objašnjeno na prvoj stranici, bijaše to zbirka – dragocjenih uputa da nikad ne zadrhti ruka kada valja braniti čast španjolskom sabljom ili floretom. Eulalia de Callis nije mogla poslati prikladniji dar. Alejandro već

godinama nije vježbao mačevanje, no zahvaljujući priručniku mogao je osvježiti znanje i podučiti sina, koji još nije znao obrisati nos. Dao je izraditi floret, varirani prsnik i majušnu obrazinu za Diega i uveo je običaj uvježbavanja s njim dva-tri sata na dan. Dječak je u mačevanju pokazao istu prirodnu darovitost koju je imao za svaku tjelovježbu, ali nije ga shvaćao ozbiljno, kako je otac htio; njemu je to bila tek jedna od mnogih igara što ih je dijelio s Bernardom. Njihova postojana bliskost brinula je de la Vegu, doimala mu se slabošću sinova značaja, jer već je bio u dobi da prihvati svoju sudbinu. Volio je Bernarda i isticao ga je medu Indijancima u službi, ako ništa, znao ga je od rođenja, ali nije zaboravljao razlike koje razdvajaju ljude. Bez tih razlika, što ih je Bog odredio s jasnim ciljem, svijetom bi zavladao kaos, tvrdio je. Njegov omiljeni primjer bila je Francuska, gdje se, krivnjom mrske revolucije, sve okrenulo naglavce. U toj zemlji nije se više znalo tko je tko, vlast je prelazila iz ruke u ruku poput kovanice. Alejandro se molio da takvo zlo nikad ne pogodi Španjolsku. Premda je zbog slijeda nesposobnih vladara carstvo neumitno tonulo u propast, nikada nije posumnjao u božansku zakonitost monarhije, jednako kao što nije dovodio u pitanje starješinski poredak u kojem je odgojen, niti bezuvjetnu nadmoć svoje rase, naroda i vjere. Smatrao je da su se Diego i Bernardo rodili različiti, da nikad neće biti isti i što prije to shvate, manje će neprilika imati u budućnosti. Bernardo to usvoji a da mu nitko nije zanovijetao, ali Diega je to pitanje tjeralo u plač kad bi mu ga otac spomenuo. Daleko od toga da podupre muža u didaktičkom naumu, Regina se i dalje ophodila s Bernardom kao da joj je sin. U njenom plemenu nitko nikom nije bio nadmoćan po rođenju, jedino po srčanosti i mudrosti, a držala je kako je još rano za spoznaju koji je dječak hrabriji ili mudriji. Diego i Bernardo odvajali su se tek u vrijeme za spavanje, kad bi svaki s majkom otišao u postelju. Obojicu je ugrizao isti pas, izbole su ih pčele iz istih saća i istodobno su dobili ospice. Kad bi jedan izveo kakvu vragoliju, nitko ne bi mario otkriti krivca; prinudili bi obojicu da se sagnu i dali im jednak broj šiba po stražnjici, a oni bi otrpjeli kaznu ne pisnuvši, jer činila im se savršeno pravedna. Svi su ih, osim Alejandra de la Vege, smatrali braćom, ne samo zato jer bijahu nerazdvojni, nego jer su na prvi pogled bili slični. Sunce im je opalilo put u istoj boji drva, Ana im je šila jednake platnene hlače, a Regina ih

šišala po indijanski. Valjalo ih je pomno promotriti kako bi se vidjelo da Bernardo ima plemenite crte Indijanca, dok je Diego visok i tanak, majčinih očiju boje pržena šećera. Idućih godina naučili su rukovati floretom prema dragocjenim uputama maestra Escalantea, jahati bez sedla, služiti se bičem i lasom, vješati se stopalima o kućnu strehu, poput šišmiša. Indijanci ih naučiše zaranjati u more i otkidati školjke sa stijena, danima slijediti plijen dok ga ne ulove, izrađivati lukove i strijele, bez jadanja podnositi bol i umor. Alejandro ih je vodio kao ispomoć na rodeo{12} u vrijeme obilježavanja stoke, svakog s reatom ili lasom. Bio je to jedini fizički rad plemića, prije zabava negoli muka. Donovi iz kraja okupili bi se sa svojim sinovima, kravarima i Indijancima, sabrali stoku, odijelili je i utisnuli joj biljege, koji su se poslije unosili u knjigu, da se izbjegnu zabune i krađe. Bijaše to i doba klanja, kad su se skupljale kože, solilo meso i kuhalo salo. Nuqueadori{13}, legendarni jahači, kadri jednim ubodom u šiju ubiti bika u punom trku, bili su kraljevi rodea i s njima se za taj posao pogađalo godinu unaprijed. Stizahu iz Meksika ili s američkih pašnjaka, na vještim konjima i s dugim dvosjeklim bodežima. Kad bi se koje govedo stropoštalo, zaskočili bi ga peladori i u tren oka mu oderali kožu, zatim tasajeri, zaduženi za rezanje mesa, i naposljetku Indijanke, čiji je skroman zadatak bio skupiti salo, rastopiti ga u golemim kodovima i uskladištiti u mješinama od mjehura, crijeva i ušite kože. Njih bi dopalo i ustaviti kožu, stružući je oštrim kamenjem u beskonačnu kuluku na koljenima. Miris krvi izludio bi stoku i nikad nije manjkalo rasporenih konja ni poneki izgažen ili proboden kravar. Trebalo je vidjeti zadahtano tisućglavo čudovište kako juri u paklu uzvitlane prašine, i diviti se kravarima pod bijelim šeširima, priljubljenim uz atove, s lasima što fijuču zrakom i blistavim noževima za pašom; trebalo je čuti podrhtavanje tla, viku zanesene muškadije, njištanje konja, pseći lavež, i osjetiti zapah zapjenjenih životinja, znoja kravara, mlak i skrovit miris Indijanki koji zauvijek smućuje muškarca. Poslije rodea selo bi proslavilo dobro obavljen posao višednevnom terevenkom u kojoj sudjelovahu bogati i siromašni, bijelci i Indijanci, mladež i rijetki starci iz kolonije. Hrane i žestice bilo bi napretek, plesalo se sve dok se parovi ne bi ošamućeni srušili uz zvuke glazbenika pristiglih iz Meksika, padale su oklade u borbama ljudi,

štakora, pijetlova, pasa, medvjeda s bikovima. U jednoj večeri mogla se izgubiti zarada s rodea. Slavlje bi doseglo vrhunac trećeg dana s bogoslužjem oca Mendoze, koji bi pijane bičem dotjerao u crkvu, a zavodnike pokršteničkih djevica s mušketom u ruci prisilio na vjenčanje, jer izračunao je da se devet mjeseci nakon svakog rodea izrodi čudo djece nepoznatih očeva. Neke sušne godine valjalo je žrtvovati divlje konje kako bi ispašu ostavili stoci. Diego se pridruži kravarima, a Bernardo prvi put odbi poći s njim, jer znao je o čemu je riječ i nije to mogao podnijeti. Opkolili bi krda konja, preplašili ih barutom i psima i nagnali u bijeg, goneći ih prema liticama, odakle bi se sunovratili u slijepoj jurnjavi. Na stotine bi ih palo u prazninu, jedni preko drugih, slamajući noge i vratove na dnu ponora. Nasretniji bi odmah izdahnuli, drugi su danima ugibali u oblaku muha i smradu izmrcvarena mesa koji je privlačio medvjede i strvinare. Dva puta na tjedan Diego je morao putovati u San Gabriel da ga otac Mendoza poduči osnovnim znanjima. Bernardo ga je uvijek pratio pa misionar na kraju i njega primi na nastavu, iako je smatrao nepotrebnim, čak opasnim odveć obrazovati Indijance, jer to bi im udahnulo smjele misli. Dječarac nije bio brza uma kao Diego i obično bi zaostao, ali bijaše uporan i nije se predavao, makar cijele noći učio pri svjetlosti svijeća. Bio je uzdržana i mirna značaja, nasuprot Diegovoj prštavoj vedrini. S neupitnom odanošću pomagao mu je u svim nestašlucima koji bi mu pali na pamet, a kad bi zagustilo, prihvatio bi bez snebivanja kaznu za nešto što nije bila njegova, već Diegova zamisao. Otkad je prohodao, preuzeo je ulogu zaštitnika brata po mlijeku, vjerujući da je predodređen za velika djela, poput junačkih ratnika iz mitološke zbirke Bijele Šumske Ušare. Diego, kome sjediti u kući bijaše pravo mučenje, često bi se dovinuo kako izmigoljiti od misionarova skrbništva i uteći na svjež zrak. Gradivo mu je ulazilo na jedno uho i hitro bi ga odcvrkutao prije nego bi izašlo na drugo. Drskošću je uspijevao zavarati oca Mendozu, ali poslije bi ga riječ po riječ morao pokazivati Bernardu i tako bi ga, pukim ponavljanjem, najzad naučio. Bilo mu je toliko stalo do igre, kao Bernardu do učenja. Nakon mnogo natezanja složiše se da će podučavati brata, a ovaj će zauzvrat s njim vježbati rukovanje lasom, bičem i mačem.

– Ne shvaćam zašto se trudimo učiti ono što ničemu ne služi, pobuni se Diego jednog dana, nakon što je satima ponavljao istu pjesmu na latinskom. – Sve jednom dobro dođe, odgovori mu Bernardo. – To je poput mačevanja. Vjerojatno nikad neću biti dragun, ali nije naodmet naučiti ga. U Gornjoj Kaliforniji rijetki su znali čitati i pisati, osim misionara, koji su, iako neuglađeni i mahom seljačkog podrijetla, stekli barem zeru kulture. Nije bilo knjiga, a kad bi zalutalo kakvo pismo, zacijelo je donosilo loše vijesti, pa se naslovnik nije odveć žurio odnijeti ga nekom fratru na odgonetanje, ali Alejandro de la Vega bijaše željan znanja i godinama se trsio dovesti učitelja iz Meksika. Los Angeles tada više nije bio selo s četiri ulice koje je vidio u povojima; postao je obvezatno putničko konačište, odmorište za pomorce, trgovačko središte pokrajine. Glavni grad Monterrey bio je tako daleko da se većina upravnih pitanja pretresala u Los Angelesu. Izuzevši vlasti i vojne časnike, stanovništvo je bilo mješovito i nazivalo se ljudima razuma, ne bi li se razlikovalo od čistokrvnih Indijanaca i služinčadi. Poseban stalež tvorili su Španjolci dobre krvi. Selo je već dobilo ograđen prostor za borbu s bikovima i novu novcatu javnu kuću s tri mestize neprocijenjenih vrlina i bujnom mulatkinjom iz Paname čija cijena bijaše stalna i povisoka. Postojalo je posebno zdanje za vijećanje, koje je uz to služilo kao sudnica i kazalište, gdje se davahu zarzuele{14}, ćudoredna i domoljubna djela. Na Plaži de Armas podignuta je sjenica za glazbenike, koji su oživljavali poslijepodneva u vrijeme šetnje, kad se, pod roditeljskom paskom, mladež oba spola šepirila u skupinama, djevojke idući u jednom a momci u suprotnom pravcu. Hotela, pak, još nije bilo; zapravo, proći će još deset godina prije gradnje prvog; putnici su odsjedali u imućnim kućama, gdje nikad nije manjkalo hrane ni postelja za svakog tko bi zatražio gostoprimstvo. S obzirom na tolik napredak, Alejandro je smatrao nužnim da selo ima i školu, iako nitko nije dijelio njegov nemir. Vlastitim novcem, sam i na svoju ruku uspje osnovati prvu u pokrajini, koja će mnogo godina biti i jedina. Škola otvori svoja vrata upravo kada je Diego navršio devet godina, a otac Mendoza objavio da ga je već naučio sve što zna, osim služenja mise i istjerivanja zloduha. Bijaše to kućerak mračan i

prašnjav poput zatvora, smješten na uglu glavnog trga i opremljen s desetak željeznih klupa i sedmokrakim bičem obješenim uz ploču. Učitelj se pokaza jedan od onih beznačajnih čovječuljaka koje i najmanji tračak moći pretvara u surova bića. Diega je zapala nesreća da bude jedan od njegovih prvih učenika, uz šačicu drugih dječaka, izdanaka uvaženih seoskih obitelji. Bernardo nije mogao pohađati nastavu, premda je Diego preklinjao oca neka mu dopusti učiti. Alejandro de la Vega cijenio je dječakovu težnju, ali odluči da ne smiju praviti iznimke, jer, ako ga prime, morat će dopustiti upis i drugima poput njega, a učitelj je posve jasno najavio da kani otići ako ijedan Indijanac pomoli nos u njegov – častan hram znanja. Nužnost podučavanja Bernarda, kao i sedmokraki bič, naveli su Diega da pozorno sluša na satu. Među učenicima je bio Garcia, sin nekog španjolskog vojnika i vlasnice krčme, gojazan i ne osobito bistar dječak spuštenih stopala i budalasta osmijeha, omiljena žrtva učitelja i ostalih đaka, koji su ga kinjili bez predaha. Iz žudnje za pravdom koju ni sam nije umio objasniti, Diego posta njegov branitelj, pobuđujući u debeljku ushićeno divljenje. Zaokupljenu obrađivanjem zemlje, napasanjem stoke i pokrštavanjem Indijanaca, ocu Mendozi su prolazile godine a da nije popravio crkveni krov, oštećen tijekom Tovpurnijina napada. Tom su prigodom zaustavili ustanike zapalivši barut koji je zdanje uzdrmao do temelja. Kad bi podigao hostiju da je posveti na misi, misionar bi neminovno upro pogled u klimave grede i, uzbunjen, obećao bi sebi popraviti ih prije nego se stropoštaju na njegovu malenu zajednicu, ali poslije bi se morao posvetiti drugim obvezama i zaboravio bi svoje nakane do iduće mise. Dotle su termiti proždirali drvo i na kraju se dogodi zlo kojeg se misionar toliko bojao. Srećom, nije se zbilo kada je lađa bila puna, što bi bilo kobno, već za jedne od mnogih tamošnjih trešnja, zbog nečeg se rijeka zvala Jesus de los Temblores{15}. Krov poklopi jednu jedinu žrtvu, oca Alveara, svetog muža koji je doputovao iz Perua da upozna San Gabriel. Trijesak urušavanja i oblak prašine privukoše pokrštenike, koji se sjate i umah prionu na uklanjanje ruševina ne bi li otkopali zlosretnog posjetioca. Pronađoše ga zgnječena poput žohara ispod glavne grede. Po svoj logici morao je biti mrtav, jer trebao im je dobar dio večeri da ga izbave, dok je

siromah nemilice gubio krv, ali Bog je učinio čudo, kako reče otac Mendoza, i, kad ga napokon izvukoše iz razvaline, još je disao. Misionaru je dostajao jedan pogled da shvati kako sa svojim slabim poznavanjem medicine neće uspjeti spasiti ranjenika, ma koliko pomagala božanska moć. Ne časeći časa, posla nekog pokrštenika da s dva konja ode po Bijelu Šumsku Ušaru. S godinama se mogao osvjedočiti da je duboko domorodačko štovanje te žene posve opravdano. Slučilo se da su, dan nakon potresa, Diego i Bernardo došli u San Gabriel, dovodeći čistokrvne atove što ih je Alejandro de la Vega slao misionarima na dar. Kako nije bilo nikog tko bi ih dočekao i zahvalio im, jer svi bijahu zauzeti raščišćavanjem ruševina i ublažavanjem muka oca Alveara, dječaci privezaše konje i priključiše se neobičnu prizoru. I tako su bili prisutni kad je najzad stigla Bijela Šumska Ušara, jureći za pokrštenikom koji je otišao po nju. Unatoč licu išaranu novim borama i još sjedoj kuštravoj kosi, malo se promijenila tih godina, bila je ona ista jedra i vječno mlada žena koja je deset godina prije prispjela na de la Vegin posjed spasiti Reginu od smrti. Sada je, sa svojom vrećom ljekovita bilja, došla po sličnu zadatku. Kako je Indijanka odbijala naučiti kastiljski, a misionarov je rječnik na njezinu jeziku bio vrlo oskudan, Diego se ponudi kao tumač. Položili su ranjenika na dug neotesan stol blagovaonice i oko njega se okupiše žitelji San Gabriela. Bijela Šumska Ušara pomno pregleda rane, koje je otac Mendoza previo, ali ih se nije usudio zašiti, jer ispod bijahu skrhane kosti. Vidarica vičnim prstima opipa cijelo tijelo, pamteći što valja popraviti. – Reci bijelcu da svemu ima lijeka, osim ovoj nozi, koja je trula. Prvo ću je odrezati, zatim se pobrinuti za ostalo, objavi unuku. Diego je prevodio ne trudeći se stišati glas, jer otac Alvear ionako je već gotovo bio pokojan, no jedva ponovi bakinu presudu, kad samrtnik širom otvori užagrene oči. – Prokletstvo, radije ću umrijeti, reče čvrstim glasom. Indijanka se ni ne obazre, a misionar nasilu otvori siromahova usta, kako je činio djeci koja nisu htjela piti mlijeko, i gurnu u njih čuveni lijevak. Tuda mu dadoše dvije žlice gusta sirupa boje hrde što ga je vidarica izvadila iz vreće. Dok su oprali lugom pilu za drvo i izrezali krpe u zavoje, otac Alvear utonuo je u dubok san iz kojeg će se

probuditi deset sati poslije, bistar i miran, kad njegov patrljak već bude prestao krvariti. Bijela Šumska Ušara pokrpa mu tijelo nizom šavova i ovi ga paučinom, tajnovitim mastima i zavojima. Otac Mendoza, pak, rasporedi pokrštenike kako bi naizmjence danonoćno molili, sve dok bolesnik ne ozdravi. Postupak je urodio plodom. Protivno svim očekivanjima, otac Alvear se prilično brzo oporavio i sedam tjedana poslije, putujući u ručnoj nosiljci, mogao se brodom vratiti u Peru. Bernardo nikad neće zaboraviti grozotu odrezane noge oca Alveara, a Diego bajkovitu moć bakina sirupa. Idućih mjeseci često ju je posjećivao u zaselku i molio je neka mu otkrije tajnu onog pripravka, ali ona uvijek iznova odbijaše s razumnim obrazloženjem da taj čudotvoran lijek ne smije dospjeti u ruke nestašnu dječarcu, koji bi ga sigurno zlorabio. U naglu porivu, poput tolikih koje je poslije plaćao batinama, Diego ukrade tikvu s eliksirom sna, obećajući sebi da ga neće rabiti za odsijecanje ljudskih udova nego u kakvu dobru svrhu, no, čim se dočepao blaga, poče smišljati kako se njime okoristiti. Prilika se pruži nekog vrućeg srpanjskog podneva kad se s Bernardom vraćao s plivanja, jedinog sporta u kojem je ovaj daleko prednjačio, jer bio je izdržljiviji, smireniji i snažniji. Dok se Diego iscrpljivao dahtavim lamatanjem o valove, Bernardo bi satima održao polagan ritam disanja i zamaha, puštajući da ga nose tajnovite struje s dna mora. Ako bi stigli dupini, uskoro bi ga okružili, kako su činili i konji, čak najdivljiji. Kad se više nitko ne bi usudio približiti se razbješnjelu pastuhu, Bernardo bi mu oprezno prišao, priljubio lice uz njegovo uho i šaptao mu tajne riječi dok ga ne bi umirio. U cijelome kraju nije bilo nikog tko bi brže i bolje ukrotio pastuha od tog indijanskog dječaka. Onoga podneva izdaleka začuše užasnute Garcijine krikove, jer opet su ga mučili školski nasilnici. Bijahu petorica, predvođeni Carlosom Alcazarom, najvećim i najgorim od svih učenika. Imao je umne sposobnosti jedne uši, no dostajale su mu za iznalaženje uvijek novih okrutnosti. Taj put su Garciju svukli, privezali ga za stablo i od glave do pete namazali medom. Garcia je kričao iz petnih žila, dok su njegovi krvnici opčinjeno piljili u oblak komaraca i mravlje povorke koje ga već napadahu. Diego i Bernardo hitro procijene okolnosti i shvatiše da su u očito nepovoljnu položaju. Nisu se mogli potući s Carlosom i njegovim prirepcima, a nisu mogli ni

potražiti pomoć, jer ispali bi kukavice. Diego im priđe smiješeći se, dok je Bernardo iza njegovih leda stiskao zube i šake. – Što to radite? – upita ih, kao da to nije bilo jasno. – Nije te briga, glupane, osim ako ne želiš završiti kao Garcia, otrese se Carlos, praćen grohotom svoje bande. – I nije me briga, ali mislio sam uzeti debeljka kao meku za medvjeda. Šteta je trošiti to dobro salo na mrave, ravnodušno će Diego. – Za medvjeda? – progunđa Carlos. – Dam ti medvjeda za Garciju, nehajno predloži Diego, štapićem čisteći nokte. – A odakle tebi medvjed? – upita ga nasilnik. – To je moja stvar. Dovest ću ti ga živa i sa šeširom na glavi. Ako želiš, mogu ti ga pokloniti, Carlose, ali za to mi treba Garcia, odvrati Diego. Dječaci se tiho posavjetovaše, dok je Garciju oblijevao leden znoj, a Bernardo se češkao po glavi, držeći da je Diego ovaj put pretjerao. Uobičajen postupak za hvatanje živih medvjeda, koje su koristili za borbu s bikovima, iziskivao je snagu, vještinu i dobre konje. Više iskusnih jahača ulovilo bi zvijer lasom i svladalo je konjima, dok bi jedan kravar išao naprijed kao vabac, mameći je. Tako bi ga vodili u obor, no zabava je znala skupo stajati, jer katkad bi se medvjed, koji je mogao trčati brže od svakog konja, uspio osloboditi i nasrnuo bi na onog tko mu je bio najbliži. – Tko će ti pomoći? – upita Carlos. – Bernardo. – Taj blesavi Indijanac? – Mi to možemo sami izvesti, ako nam Garcia posluži kao meka, reče Diego. Začas pade dogovor i krvopije otidoše, dok su Diego i Bernardo odvezivali Garciju i pomagali mu sprati med i bale u rijeci. – Kako ćemo uloviti živog medvjeda? – upita Bernardo. – Ne znam još, moram razmisliti, odgovori mu Diego i njegov brat nije sumnjao da će naći rješenje. Ostatak tjedna protekao je u pripravi oruđa potrebnog za ludost koju će učiniti. Medvjeda nije bilo teško naći; privučeni mirisom mesa, na desetke ih se okupljalo na mjestima gdje se klala stoka, no mogli su

se sukobiti samo s jednim, osobito ako je to ženka s mladuncima. Morali su naći samotna medvjeda, a i njih je ljeti bilo mnogo. Garcia se proglasi bolesnim i nije izlazio iz kuće, ali Diego i Bernardo prinude ga da ih prati s nepobitnim obrazloženjem kako će inače opet završiti u rukama Carlosovih dripaca. Diego mu u šali reče da će im stvarno biti vabac, no, vidjevši da Garciji klecaju koljena, smilova se i izloži mu naum koji je skovao s Bernardom. Dječarci su kazali majkama da će prespavati u San Gabrielu, gdje je, kao svake godine, otac Mendoza slavio Ivanje. Opskrbljeni reatama{16}, krenuli su u zoru na niskoj dvokolici vučenoj dvjema starim mulama. Garcia je umirao od straha, Bernardo je bio zabrinut, a Diego je fićukao. Čim su ostavili za sobom posjedničku kuću i skrenuli s glavnog puta, zadoše u šumu po Stazi triješća koju su Indijanci smatrali začaranom. Starost mula i razlokano tlo silili su ih da sporo napreduju, pa su imali vremena ravnati se po tragovima šapa i ogrebotinama na kori drveća. Stizahu u pilanu Alejandra de la Vege, koji je dobavljao drvo za kuće i brodove na popravku, kad ih prestravljeno njakanje mula upozori na prisutnost medvjeda. Drvosječe su otišli na proslavu Ivanja pa uokolo nije bilo ni žive duše, tek napuštene pile i sjekire i gomile trupaca oko proste daščare. Ispregli su mule i odvukli ih u nastambu, da ih zaštite. Zatim se Diego i Bernardo latiše postavljanja zamke, dok je Garcia držao stražu nadomak utočišta. Ponio je obilnu užinu i, kako su ga živci izgladnjivali, nije prestao žvakati od ranog jutra. Ukopan u svom skrovištu, promatrao je dječake, koji su prebacili užad preko najdebljih grana dvaju stabala, položili lasa na način kravara i u sredini, što su bolje mogli, namjestili malo granja prekrita jelenjom kožom, koju su nosili u lovu s Indijancima. Pod kožu gurnuše svježe zečje meso i kuglu meke natopljenu makovim sirupom. Potom otiđu u daščaru podijeliti Garcijinu užinu. Prijatelji su računali da će ondje prenoćiti, ali nisu morali toliko čekati, jer uskoro se pojavi medvjed najavljen njakanjem. Bio je to povelik stari mužjak. Kretao se poput drhtave mase sala i mrka krzna, začudno se lako i ljupko njišući lijevo-desno. Momčići se nisu dali zavarati prividnom krotkom znatiželjom zvijeri, znali su što je u stanju učiniti i molili su da joj povjetarac ne donese miris ljudi i mula. Navali li na nastambu, vrata neće izdržati. Medvjed malo prošeta uokolo i

odjednom spazi nepomična jelena. Podiže se na stražnje noge pa su ga djeca vidjela cijelog, bijaše div visok osam stopa. Strahovito riknu, prijeteći zalamata šapama i učas svom težinom srnu na kožu, drobeći slabašan kostur koji ju je držao. Tresnu na zemlju ne znajući što se zbilo, no odmah se pribra i usta. Iznova je napao lažnog jelena i tad otkri mamac skriven ispod i proguta ga u dva zalogaja. Rastrga kožu tražeći znatniji obrok, a kad ga nije našao, opet se uspravi, smeten. Zakorači i stade usred omči, pokrećući zamku. Užad se u hipu zategnu i medvjed osta visjeti naglavce između dva stabla. Dječaci silnim poklicima proslaviše vrlo kratku pobjedu, jer grane popuste pod težinom klateće životinje. Uplašeni, stisnu se u daščari uz mule, tražeći nešto čime bi se obranili, dok se vani medvjed, raskrečen na tlu, upinjao osloboditi nogu iz omče, koja ga je još uvijek vezivala za jednu slomljenu granu. Podugo se koprcao, sve zamršeniji i ljući, no, kako se nije mogao izbaviti, pode vukući granu. – Što sad? – upita Bernardo, hineći mir. – Čekat ćemo, odvrati Diego. Osjetivši nešto toplo među nogama i ugledavši mrlju koja mu se širila po hlačama, Garcia izgubi glavu i zarida na sav glas. Bernardo skoči na nj i poklopi mu usta, ali već je bilo kasno. Medvjed ga je čuo. Uputi se k nastambi i zalupa po vratima, tako potresajući krhku građevinu da nekoliko dasaka popada s krova. Diego je čekao iza vrata s bičem u ruci, a Bernardo je zamahivao željeznom polugom. Srećom po njih, zvijer je bila izubijana od pada i izmučena zbog grane privezane o nogu. Još jednom bezvoljno lupi po vratima i udalji se posrćući u pravcu šume, ali ne odmaknu daleko, jer grana se zaglavi među trupcima pilane, naglo je zaustavljajući. Djeca je više nisu mogla vidjeti, no dugo su slušala očajno rikanje, koje se potom prorijedi u pomirene uzdahe i najzad posve utihnu. – I što sad? – opet upita Bernardo. – Sad ga treba strpati u kola, objavi Diego. – Zar si poludio? Ne smijemo van odavde! – zavapi Garcia, sada s ukaljanim i smradnim hlačama. – Ne znam koliko će dugo spavati. Jako je velik, a bakin uspavljujući napitak je, po svoj prilici, odmjeren za čovjeka. Moramo požuriti, jer, ako se probudi, nadrapali smo, reče im Diego. Bernardo ga je, kao uvijek, slijedio ne tražeći objašnjenja, dok se

Garcia skutrio u lokvi vlastite prljavštine i jadikovao s ono malo daha što mu je preostalo. Medvjeda zatekoše na leđima, kako ga je oborio malj opijata, nadomak daščare. Diego je bio predvidio da će zaspati viseći sa stabla, pa će ispod dovesti dvokolicu i spustiti ga u nju. A ovako su diva morali dignuti. Izdaleka ga bockahu štapom, a kad se nije pomakao, odvažiše se prići. Bio je stariji nego što su mislili: izgubio je dvije pandže na jednoj šapi, imao je više slomljenih zubi i bio je posut razderotinama i starim ožiljcima. Zmajski zadah sunu im u lice, ali sad nije bilo uzmaka, pa se primiše posla i svezaše mu njušku i noge uzetima. Isprva su poduzimali mjere opreza, koje bi bile uzaludne da se zvijer probudila, no, uvjerivši se da spava kao zaklana, požurili su. Ubrzo su je sapeli i potom otišli po jadne mule, oduzete od užasa. Bernardo im je šaptao na uho, kao što je činio s vatrenim konjima, pa ga poslušaše. Kada je bio siguran da medvjed stvarno hrče, Garcia im oprezno priđe, no sav se tresao i toliko je vonjao da su ga poslali neka se opere u potoku. Dječaci se poslužiše uobičajenim kravarskim postupkom podizanja bačvi: pričvrstili su reate za jedan kraj nagnute dvokolice, provukli ih ispod životinje i potegnuli u suprotnom smjeru, zatim su krajeve privezali za mule i potjerali ih. U drugom pokušaju pokrenuše medvjeda i, kotrljajući ga, postupno ga popnu na kola. Ostali su bez daha od strašnog napora, ali uspjeli su u naumu. Zagrliše se skačući poput luđaka, ponosni kako još nikad nisu bili. Upregli su mule i spremili se za povratak u selo, no Diego prije donije limenku s katranom, uzetim iz ležišta pakline blizu njegove kuće, i prilijepi meksički šešir medvjedu na glavu. Bijahu iznureni, okupani znojem i prožeti smradom zvijeri; Garcia je, pak, bio sav mokar i usplahiren, jedva se držao na nogama i još je vonjao po kocu. Pothvat im je oduzeo velik dio poslijepodneva, ali, kad su naposljetku upravili mule po Stazi triješća, sunce još nije zašlo. Potjeraše ih kasom i stigoše na Kraljevski put netom prije noći; odande strpljive mule nastave po osjećaju, dok je medvjed dahtao u kavezu od užeta. Probudio se iz obamrlosti izazvane opijatom Bijele Šumske Ušare, no još je bio omamljen. Bio je već mrkli mrak kada su ušli u Los Angeles. Pri svjetlosti uljanice odvezali su zvijeri stražnje noge i dražili je dok nije skočila s dvokolice i uspravila se, smućena, ali netaknuta bijesa. Počeše glasno dozivati i učas iz kuća izvire ljudi s bakljama i svjetiljkama. Ulica se

ispuni radoznalcima zadivljenim neviđenim prizorom: Diego de la Vega išao je naprijed vukući lasom golema medvjeda koji se gegao na dvije noge sa sombrerom na glavi, dok su ga Bernardo i Garcia podbadali straga. Pljesak i klicanje tjednima će odjekivati u ušima triju momčića. Dotad će već imati dovoljno vremena da razmisle o svojoj lakoumnosti i oporave se od zaslužene kazne. Ali ništa nije moglo pomutiti sjajnu pobjedu te pustolovine. Carlos i njegovi prirepci nisu im više dodijavali. Zgoda s medvjedom, preuveličana i iskićena do krajnjih granica, putovala je od usta do usta i s vremenom je, preko trgovaca vidrinim krznom, preplovila Beringov prolaz i stigla u Rusiju. Diego, Bernardo i Garcia nisu izbjegli batine, ali nitko im nije mogao osporiti naslov prvaka. Ipak, dobro su pazili da ne spomenu makov pripravak Bijele Šumske Ušare. Njihov trofej bio je nekoliko dana u oboru, izložen porugama i kamenju radoznalaca, dok su tražili najboljeg bika za borbu s njim, no dječaci se smilovaše zatočeniku i noć prije borbe pustiše ga na slobodu. U listopadu, kad se u selu još uvijek jedino o tome govorilo, napali su morski razbojnici. Zaskočili su ga iznenada, s dugogodišnjim iskustvom opačine, neopazice pristavši uz obalu u briku opremljenu s četrnaest lakih topova, kojim su doputovali iz Južne Amerike, skrenuvši prema Havajima kako bi iskoristili vjetrove što su ih pognali k Gornjoj Kaliforniji. Bijahu u lovu na brodove krcate američkog blaga, namijenjena kraljevskoj riznici u Španjolskoj. Rijetko su napadali na kopnu, jer važni su se gradovi mogli obraniti, a drugi su bili presiromašni, no već su cijelu vječnost plovili bez sreće i posada je žudjela opskrbiti se svježom vodom i malo se izdivljati. Zapovjednik odluči posjetiti Los Angeles, iako se ondje nije nadao ničem zanimljivom, tek hrani, žestici i razbibrizi za svoje momke. Računali su da neće naići na otpor, jer prethodio im je zao glas koji su se sami trudili proširiti, jezovite priče o krvi i pepelu, o muškarcima isjeckanim na komadiće, o rasporenim trudnicama, o djeci nabodenoj na kuke i povješanoj o jarbole. Odgovarao im je taj čudovišni ugled. Za prepada je dostajalo najaviti se topovskim hicima ili nagrnuti urlajući pa da se žitelji razbježe na sve strane, a oni bi pokupili plijen bez gnjavaže s borbom. Usidre se i spreme za napad. Topovi s brika bijahu ovdje beskorisni, jer nisu dosezali Los Angeles. Iskrcali su se u

barčicama, s noževima u zubima i sabljama u rukama, poput horde zloduha. Na pola puta naiđu na de la Vegin posjed. Velika kuća od ćerpiča s crvenim krovovima i zidovima obraslim zagasitoljubičastim penjačicama, s vrtom naranača i ugodnim ozračjem blagostanja i mira neodoljivo privuče te prostačke pomorce, koji su se dugo hranili zelenom vodom, smrdljivom slaninom i ucrvljenim dvopekom tvrdim kao kamen. Zapovjednik ništa nije postigao zagrmjevši da je cilj selo; njegovi ljudi pojuriše na imanje, šutajući pse i pucajući bez oklijevanja na dva indijanska vrtlara koji su im se zlosretno našli na putu. Alejandro de la Vega boravio je tih dana u gradu Meksiku, kupujući dražesnije pokućstvo od onih kućnih grdosija, zlaćani baršun za zastore, težak srebrni jedaći pribor, englesko posude i kristalne čaše iz Austrije. Tim faraonskim darom mislio je ganuti Reginu, ne bi li se već jednom okanila urođeničkih običaja i prikonila se europskoj istančanosti, koju je želio za svoju obitelj. Poslovi su mu napredovali s vjetrom u krmu i mogao si je priuštiti da prvi put živi kako priliči čovjeku njegova roda. Nije ni slutio da, u trenutku dok se on cjenka oko turskih sagova, trideset i šest bezdušnika nasrće na njegov dom. Reginu probudi sablažnjivo lajanje pasa. Njena spavaonica bijaše u malenu tornju, jedinoj smjelosti u niskoj i teškoj arhitekturi kuće. Blaga svjetlost svitanja obasjavala je nebo narančastim preljevima i prodirala kroz nezastrt prozor. Ogrnu se rupcem i bosa izađe na balkon provjeriti što je s psima, upravo kad su prvi napadači lomili drvena vrtna vrata. Nije joj sinulo da su gusari, jer nikad ih nije vidjela, ali ne zasta utvrditi tko su. Diego, koji je u desetoj godini još dijelio postelju s majkom kad bi otac bio na putu, ugleda je kako juri u spavaćici. Regina u trku dohvati mač i bodež obješene na zidu, koji nisu korišteni otkad se njezin muž povukao iz vojske, no redovito su ih oštrih, i strča niz stubište krikom dozivajući služinčad. Diego iskoči iz postelje i krenu za njom. Kućna vrata bila su od hrastovine i za odsutnosti Alejandra de la Vege zakračunali bi ih iznutra teškom željeznom polugom. Gusarska navala klonu pred tom nepovredivom zaprekom, omogućujući Regini da podijeli vatreno oružje čuvano u škrinjama i pripravi obranu. Još bunovan, Diego se nađe pred strankinjom koja mu se jedva doimala maglovito poznata. Njegova se majka u hipu preobrazila u Vučju Kći. Nakostriješena kosa i zvjerski sjaj u očima pridavahu joj

pomaman izgled, kesila je zube, pjeneći se poput bijesna psa, dok je na materinjem jeziku lajala zapovijedi slugama. Vitlala je mačem u jednoj i bodežom u drugoj ruci kad popuste rebrenice, koje su štitile prozore u prizemlju, i prvi gusari nahrupe u kuću. Unatoč gromotu napada Diego dospje čuti krik, s više likovanja nego strave, kako izbija iz zemlje, struji majčinim tijelom i potresa zidove. Pogled na tu ženu jedva prekritu tankom tkaninom spavaćice, koja im je pošla u susret razmahujući oštricom sa žestinom nepojmljivom u nekom njezina stasa, zateče načas razbojnike. To slugama omogući da zapucaju. Dva gusara padoše potrbuške i treći se zanije, ali nije bilo vremena za ponovno punjenje oružja, već se drugih deset penjalo kroz prozor. Diego zgrabi težak željezni svijećnjak i pohrli braniti majku, dok je ona uzmicala k dvorani. Izgubila je mač i držala je bodež objema rukama, naslijepo ranjavajući barbare koji su je opkolili. Diego jednom gurnu svijećnjak medu noge i sruši ga na pod, no ne stiže ga tresnuti, jer ga divljački udarac nogom u prsa zavitla o zid. Nikad nije doznao koliko je ondje sjedio ošamućen, jer su potonje inačice prepada bile proturječne. Jedni su govorili da je trajao satima, a drugi da su razbojnici za malo časaka pobili ili ranili sve koji su im stali na put, uništili ono što nisu mogli pokrasti i, prije pohoda na Los Angeles, zapalili pokućstvo. Kad se Diego osvijestio, zlotvori su još obilazili kuću u potrazi za plijenom, a dim je već prodirao kroz pukotine. Ustao je s groznom boli u grudima, koja ga je silila da diše u srkovima, i oteturao kašljući i dozivajući majku. Nade je ispod velikog stola u dvorani, u batistenoj košulji natopljenoj krvlju, ali prisebnu i otvorenih očiju. – Skrij se, sine! – reče mu čvrstim glasom i onesvijesti se. Diego je uhvati za ruke i s titanskim naporom, jer rebra mu bijahu nagnječena od udarca, otegli je do kamina. Uspje ući u tajni prolaz i odvući je unutra. Zatvori vratašca i osta ondje, u mraku, s majčinom glavom u krilu, mama, mama, plačući i moleći Boga i duhove njenog plemena neka joj ne dopuste umrijeti. I Bernardo je bio u postelji kad je započeo napad. Spavao je s majkom u jednoj od služinskih soba, na drugom kraju kuće. Njihova bijaše prostranija od ćelija bez prozora ostalih slugu, jer koristila se i za glačanje, posao koji Ana nije ustupala. Alejandro de la Vega tražio je da nabori njegovih košulja budu besprijekorni i ponosila se time što

ih osobno glača. Osim uske postelje sa slamaricom i oronule škrinje, gdje su držali oskudnu imovinu, u prostoriji je bio dug radni stol i željezna posuda za ugljevlje, kao i dva golema koša s čistim rubljem, koje je Ana kanila izglačati sutradan. Pod je bio zemljan; vuneni pončo pričvršćen za dovratak zamjenjivao je vrata; svjetlost i zrak ulazili su kroz dva prozorčića. Bernarda nisu probudili pokliči gusara ni pucnjevi iz drugog kraja kuće, nego Anino potresanje. Pomisli da zemlja drhti, kao toliko puta, no ona mu ne dade vremena da nagađa, uze ga za ruku, podiže ga snagom vjetruštine i u jednom koraku odvede na drugi kraj sobe. Grubo ga gurnuvši, zagnjuri ga u veliki koš. – Ostani tu ma što se dogodilo, jesi li razumio? – Glas joj je bio toliko odrješit, da se Bernardu učini da mu govori s pritajenom mržnjom. Nikada je nije vidio uzrujanu. Njegova je majka bila čuvena sa svoje blagosti, uvijek krotka i vedra, iako nije imala odviše razloga za sreću. Predala se svim srcem obožavanju sina i služenju gospodarima, zadovoljna svojim skromnim životom i bez nemira u duši, ali u tom trenutku, posljednjem koji će dijeliti s Bernardom, otvrdnu postojanošću leda. Dohvati svežanj odjeće i pokri dječaka, tiskajući ga na dno koša. Ovijen bijelom tminom tkanina, gušeći se od mirisa škroba i strave, Bernardo ču kriku, psovke i grohot ljudi koji banuše u sobu, gdje ih je Ana čekala sa smrću ispisanom na čelu, spremna zabaviti ih koliko bude potrebno da ne nadu njenog sina. Gusarima se žurilo i dostajao im je jedan pogled da uvide kako u toj služinskoj sobi nema ničeg vrijednog. Možda bi samo zavirili s praga i okrenuli se, ali tamo bijaše ta mlada domorotkinja koja ih je izazivala podbočenih ruku i samoubilački odlučna, okrugla lica, s noćnom koprenom kose, darežljivih bedara i jedrih grudi. Godinu i četiri mjeseca plovili su oceanom bez čvrsta uporišta i bez utjehe pogleda na ženu. Načas povjerovaše da je priviđenje, poput tolikih koja su ih mučila na pučini, no onda do njih doprije Anin sladak miris i zaboraviše na žurbu. Jednim potezom strgnu grubu platnenu košulju što joj je zastirala tijelo i nasrnu na nju. Ana se nije otimala. Izdržala je u grobnom muku sve što im se prohtjelo učiniti s njom. Kad je pala na pod, njena glava osta tako blizu Bernardovu košu da je mogao brojiti tanke majčine jauke, zasjenjene surovim dahtanjem nasilnika. Dječak se nije ni pomakao pod brdom rublja koje ga je prekrivalo;

ondje je, oduzet od užasa, proživio sve majčine muke. Sklupčao se u košu, prazna uma, znojeći žuč, potresan mučninom. Nakon beskonačna vremena zamijeti gluhu tišinu i vonj dima. Malo počeka, dok više nije mogao, jer gušio se, i tiho zazva Anu. Ne bi odgovora. Zazva je zalud još dva-tri puta i najzad se odvaži pomoliti glavu. Kroz otvor vrata kuljao je dim, ali požar nije sezao donde. Odrvenio od napetosti i nepokretnosti, Bernardo s napo1 rom izađe iz koša. Ugleda majku tamo gdje su je spljoštili muškarci, golu, duge vrane kose rasute poput lepeze na podu i grla rasječena od uha do uha. Tih i miran, dječak sjede uz nju i primi je za ruku. Godinama neće progovoriti ni riječi. Tako su ga našli, nijema i umrljana majčinom krvlju, satima poslije, kad su razbojnici već plovili daleko. Žitelji Los Angelesa oplakivali su svoje mrtve i gasili požare; nitko se nije sjetio otići i pogledati što se zbilo na de la Veginom imanju, sve dok otac Mendoza, uzbunjen tako živom slutnjom da je nije mogao zanemariti, ne pohita onamo s pet-šest pokrštenika. Plamen je sažgao pokućstvo i liznuo nekoliko greda, ali kuća je bila čvrsta i, kad je stigao, vatra se već sama gasila. Napad je ubrao više ranjenih i petero mrtvih, uključujući Anu, koju nađoše onako kako su je ubojice ostavili. – Bože, smiluj nam se! – uzviknu otac Mendoza, suočivši se s tragedijom. Pokri Anino tijelo i podiže Bernarda koščatim rukama. Dječak je bio skamenjen, ukočena pogleda i s grčem na licu koji mu je sputao vilice. – Gdje su dona Regina i Diego? – upita misionar, ali Bernardo ne pokaza da ga čuje. Preda ga u naručje jednoj indijanskoj sluškinji, koja ga zibaše u krilu kao djetešce, pjevušeći mu tužnu litaniju na svom jeziku, dok je on iznova obilazio kuću tražeći one koji nedostaju. Vrijeme je jednolično protjecalo u tajnome prolazu, jer onamo nije dopiralo danje svjetlo, u toj vječnoj tmuši bilo je nemoguće odrediti koliko je sati. Diego nije mogao odgonetnuti što se zbiva u kući, jer nisu prodirali ni zvuči ni dim požara. Čekao je ne znajući što čeka, dok je Regina dolazila svijesti i gubila je, iznemogla. Nepomičan da ne uznemiri majku, unatoč patnji zbog ozljede koja mu je pri svakom udisaju zarivala bodež u prsa i groznim žmarcima u utrnulim nogama,

dječak je čekao. Katkad bi ga svladao umor, no odmah bi se probudio, okružen sjenama, omamljen od muke. Osjećao je da se smrzava i više je puta pokušao protresti udove, no obuzela bi ga neodoljiva tromost i opet bi zadrijemao, tonući u pamučastu maglu. U toj obamrlosti protekao je dobar dio dana, sve dok Regina napokon ne zastenja i pomaknu se, tad se uplašen razbudi. Uvidjevši da je majka živa, učas povrati snagu i cijelog ga zapljusnu val sreće dok se prigibao prekriti joj lice mahnitim poljupcima. Beskrajno pomno uze njenu glavu, hladnu poput mramora, i položi je na tlo. Malo je potrajalo dok nije ovladao nogama, onda otpuza po svijeće koje su Bernardo i on skrivali za prizivanje Okauea. Bakin glas upita ga kojih je pet bitnih vrlina i nije se mogao sjetiti nijedne, osim hrabrosti. Pri svjetlosti svijeće Regina otvori oči i shvati da je sa sinom zakopana u špilji. Nije imala snage pitati ga što se dogodilo ni tješiti ga lažnim riječima, samo mu dade znak neka joj razdere spavaćicu i poveže ranu na grudima. Diego to učini dršćućim prstima i otkri da majka ima duboku posjekotinu ispod ramena. Nije znao što dalje pa nastavi čekati. – Iskrvarit ću, Diego, moraš ići po pomoć, najzad promrmlja Regina. Dječak pomisli kako kroz špilje može dospjeti do žala i odande neopazice otrčati po pomoć, ali to bi potrajalo. U naglu porivu odluči da vrijedi izložiti se opasnosti, izviriti iz kamina i provjeriti stanje u kući. Vratašca bijahu dobro zaklonjena gomilom klada i moći će pogledati uokolo, ako i bude ljudi u dvorani. Otvorivši ih, osjeti jedak vonj paljevine i nalet gusta dima. Ustuknu, no onda shvati da će mu to pomoći da se bolje skrije. Nečujan poput mačke, napusti tajni prolaz i šćućuri se iza klada. Stolice i sag bili su ogaravljeni, ulje svetoga Antuna posve spaljeno, zidovi i krovne grede su se dimili, ali plamen se ugasio. U kući je vladao neprirodan muk i povjerova kako nema više nikog, to ga ohrabri da pode dalje. Suzeći i kašljući, oprezno je klizio uza zidove i, jednu po jednu, obišao sve prostorije u prizemlju. Nije mogao dokučiti što se zbilo, jesu li svi mrtvi ili su uspjeli uteći. U razvalini predvorja vidje krš brodoloma i mrlje krvi, no ne i tijela ljudi koji su pali u zoru. Smućen neizvjesnošću, pomisli da je utonuo u jeziv košmar, iz kojeg će ga probuditi nježan Anin glas pozivajući ga na zajutrak.

Nastavi istraživati u pravcu služinskih soba, gušeći se od sive magluštine požara što bi mu šiknula u lice kad bi otvorio koja vrata ili zaokrenuo oko ugla. Sjeti se majke, kako bespomoćno umire, zaključi da nema više što izgubiti i, zaboravljajući na sav oprez, gotovo naslijepo pojuri beskonačnim hodnicima kućerine, dok iznenada ne tresnu o neko čvrsto tijelo i dvije ga snažne ruke zgrabiše. Kriknu od straha i od boli napuklih rebara, osjeti kako mu se vraća mučnina i tek što se nije onesvijestio. – Diego! Blagoslovljen budi Bože! – začu gromki glas oca Mendoze, omirisa njegovu staru mantiju i osjeti loše obrijan obraz na čelu i tad se prepusti, kao dijete koje je još bio, neutješno plačući i povraćajući. Misionar je bio poslao preživjele u San Gabriel. Jedino objašnjenje za nestanak Regine i njenog sina kojem se dosjetio bilo je da su ih oteli gusari, premda ondje nikad nije čuo za takvo što. Znao je da na drugim morima hvataju taoce kako bi dobili otkupninu ili ih prodali u roblje, ali to se nikad nije dogodilo na toj dalekoj američkoj obali. Nije mogao zamisliti kako će Alejandru priopćiti strašnu vijest. Uz pomoć dva franjevca koji su živjeli u misiji učini sve što je mogao da olakša ranjenima i utješi ostale žrtve napada. Sutra će morati otići u Los Angeles, gdje ga je čekala mučna dužnost pokapanja mrtvih i utvrđivanja počinjene štete. Bijaše iznuren, no osjećao je takav nespokoj da nije pošao s drugima, nego radije osta još jednom pretražiti kuću. Pri tome je bio kad se Diego zaletio u nj. Regina je preživjela zahvaljujući ocu Mendozi, koji ju je ovio pokrivačima, odnio u svoja rasklimana kola i odvezao u San Gabriel. Nije bilo vremena da pozovu Bijelu Šumsku Ušaru, jer iz duboke posjekline sveudilj je izvirala krv i žena je naočigled kopnjela. Pri svjetlosti svijeća misionari je prvo opiše rumom, a onda ispraše ranu i kliještima za svijanje žice izvukoše vrh gusarskog bodeža zariven u ključnu kost. Zatim ranu spale usijanim željezom, dok je ona grizla komad drva, kao za poroda. Diego začepi uši da ne čuje prigušeno stenjanje, pritisnut krivnjom i stidom jer je na balavu igrariju potratio uspavljujući napitak koji bi Reginu poštedio tih muka. Majčina je bol bila njegova strašna kazna za kradu čudotvornog lijeka. Kada su Diegu svukli košulju, vidješe da mu je od udarca tijelo pomodrjelo od vrata do prepona. Otac Mendoza zaključi da mu je nekoliko rebara nagnječeno i sam mu napravi steznik od kravlje kože

učvršćen prutovima od lijane, da ga učini nepokretnim. Dječak se nije mogao sagnuti ni podići ruke, no, zahvaljujući stezniku, za malo tjedana opet je disao punim plućima. Bernardo se, naprotiv, nije oporavio od svojih udaraca, jer bijahu mnogo ozbiljniji. Proveo je više dana u onom skamenjenom stanju u kojem ga je našao misionar, ukočena pogleda i tako stisnutih zubi, da su morali pribjeći lijevku kako bi ga nahranili kukuruznom kašicom. Prisustvovao je skupnom pogrebu gusarskih žrtava i pratio je bez suza silazak u jamu sanduka s majčinim tijelom. Dok su ostali zamijetili da Bernardo već tjednima nije progovorio, Diego, koji je uza nj bio dan i noć i ni na časak ga nije ostavljao samog, već je prihvatio nespornu činjenicu da možda nikad i neće. Indijanci rekoše da je progutao jezik. Otac Mendoza prinudi ga grgljati misno vino i pčelinji med; potom mu grlo oboji boraksom, ovi mu vrat toplim oblozima i dade mu jesti mljevene kotrljane. Kako nijedan od tih improviziranih lijekova protiv nijemosti nije urodio plodom, odluči se za krajnje sredstvo egzorcizma. Nikada ga još nije zapalo istjerivati zloduhe i, iako je poznavao postupak, nije se osjećao osposobljen za tako težak zadatak, ali ondje nije bilo nikog tko bi to umio učiniti. Morao bi otputovati u Meksiko da nade egzorcista ovlaštena od inkvizicije, a, iskreno, misionar je smatrao da ne vrijedi truda. Pomno je proučio odgovarajuće štivo, dva je dana postio pripravljajući se i zatim se s Bernardom zatvori u crkvu kako bi se oči u oči borio sa Sotonom. Sve uzalud. Poražen, otac Mendoza zaključi da je jadno dijete oglupavjelo od traume i presta mu poklanjati pozornost. Gnjavažu hranjenja lijevkom prepusti nekoj pokrštenici i vrati se svom poslu. Bio je zaokupljen obvezama u San Gabrielu, pružanjem duhovne potpore žiteljima Los Angelesa u oporavku od nesreća, i birokratskim potankostima što su ih zahtijevali pretpostavljeni u Meksiku, uvijek najmučnijim dijelom službe. Ljudi su već otpisali Bernarda kao slaboumna, kad se pojavi Bijela Šumska Ušara odvesti ga u svoj zaselak. Misionar ga preda, jer nije znao što bi s njim, premda je sumnjao da će indijanske čarolije donijeti izlječenje koje on nije postigao istjerivanjem zloduha. Diego je žudio poći s bratom po mlijeku, ali nije imao srca napustiti majku, još uvijek vezanu za bolesničku postelju, a i otac Mendoza mu zabrani jahati sa steznikom. Prvi put od rođenja, dječaci se razdvojiše. Vidarica ustanovi da Bernardo nije progutao jezik – bio mu je

netaknut u ustima – i zaključi kako je ta nijemost oblik žalovanja: nije govorio jer nije htio. Nasluti da pod potmulim gnjevom koji izjeda dječaka leži beskrajan ocean tuge. Nije pokušala utješiti ga ni izliječiti, jer držala je da Bernardo ima sve pravo ovoga svijeta ostati nijem, ali nauči ga općiti s majčinim duhom pomoću promatranja zvijezda, a s njegovim bližnjima znakovnim jezikom kojim su se Indijanci iz raznih plemena služili u trgovini. Nauči ga i svirati krhku sviralu od trske. S vremenom i vježbom dječak će iz tog jednostavna glazbala izvući gotovo toliko zvukova koliko ih stvara ljudski glas. Čim su ga ostavili na miru, Bernardo živnu. Prvi znak bio je vučji tek, više ga nije trebalo hraniti okrutnim postupcima, a drugi stidljivo prijateljstvo koje razvi s Munjom U Noći. Djevojčica bijaše dvije godine starija od njega, a nazvali su je tako jer se rodila jedne olujne noći. Bila je sitna za svoju dob, lišća prijazna kao u vjeverice. Prirodno je prihvatila dječaka, ne obazirući se na njegov muk, i posta mu vjerna družica, nehotice zamjenjujući Diega. Odvojili bi se tek navečer, kad je on odlazio spavati u kolibu Bijele Šumske Ušare, a ona u kolibu svoje obitelji. Munja U Noći odvela bi ga do rijeke, svukla se do gola i naglavce bućnula u vodu, dok je Bernardo tražio na što bi svrnuo oči, jer su u desetoj godini na njega već djelovale misionarove pouke o iskušenjima puti. Slijedio bi je u hlačama, začuđen što i ona jednako izdržljivo pliva poput ribe u hladnoj vodi. Munja U Noći znala je naizust mitsku povijest svojeg naroda i nije ju zamaralo pripovijedati mu je, kao što njega nije zamaralo slušati je. Djevojčičin glas bio je za nj melem, slušao ga je očaran, nesvjestan da ljubav prema njoj polako otapa ledenjak njegova srca. Opet se ponašao kao svaki dječarac te dobi, iako nije govorio ni plakao. Zajedno bi svratili k Bijeloj Šumskoj Ušari, pomagali joj u radu vidarice i šamana, brali ljekovito bilje i slagali pripravke. Kada je Bernarda vidjela nasmiješenog, baka zaključi kako ne može ništa više učiniti za nj i da je vrijeme da se vrati na de la Vegin posjed. Morala se posvetiti obredima i svečanostima koje će obilježiti prvu mjesečnicu Munje U Noći, jer ona je tih dana naglo zašla u prvu mladost. Taj nenadan prijelaz nije djevojčicu udaljio od Bernarda, naprotiv, kao da ih je još više zbližio. Za oproštaj, još jednom ga povede do rijeke i mjesečnom krvlju narisa na stijeni dvije ptice u letu. – To smo mi, uvijek ćemo letjeti zajedno, reče mu. U naglu porivu momčić je poljubi

u obraz i pobježe, sav u vatri. Diego, koji je iščekivao Bernarda s tugom osirotjela psića, opazi ga izdaleka i potrča mu u susret razdragano klikćući, ali, kad se nade pred njim, shvati da je njegov brat po mlijeku drugi čovjek. Jahao je na posuđenu konju, sa zavežljajem na leđima, veći i ogrubio, duge kose, s crtama odrasla Indijanca i s jasnim svjetlom tajne ljubavi u zjenicama. Diego smeten zasta, no tad Bernardo sjaha i zagrli ga, dižući ga bez muke uvis, i opet su bili nerazdvojni blizanci kao prije. Diego osjeti da mu se vratilo pola duše. Nije nimalo mario za bratov muk, jer nikad im nisu bile nužne riječi da bi znali što onaj drugi misli. Bernarda iznenadi da su tih mjeseci posve obnovili kuću spaljenu u požaru. Alejandro de la Vega bio je naumio izbrisati svaki trag prolaska morskih razbojnika i iskoristiti onu nesreću za poboljšanje svog boravišta. Kada se, šest tjedana nakon prepada, vratio u Gornju Kaliforniju s tovarom raskošnih potrepština kojima se nadao razveseliti ženu, vidio je da nema ni psa koji bi mu zalajao; kuća je bila napuštena, njen sadržaj spaljen, a obitelj odsutna. Dočekao ga je jedino otac Mendoza, koji mu ispripovjedi što se dogodilo i odvede ga u San Gabriel, gdje je Regina tek počinjala hodati, još ovijena zavojima i s rukom u povoju. Iskustvo susreta sa smrću ugrabilo joj je svježinu. Alejandro je ostavio mladu suprugu, a nedugo poslije našao se pred ženom od samo trideset i pet godina, ali već zrelom, kose protkane sijedim pramenovima, koja ne pokaza nimalo zanimanja za turske sagove i jedaći pribor od srebrna filigrana. Vijesti su bile loše, no, kako reče misionar, mogle su biti mnogo gore. De la Vega odluči okrenuti list, budući da nije bilo moguće kazniti razbojnike, koji su već zacijelo preplovili pola puta do Kineskog mora, i lati se obnove obiteljske kuće. U Meksiku je vidio kako žive koljenovići i odluči ugledati se u njih, ne iz razmetanja nego, što je navodio kao ispriku za rasipnost, da Diego jednog dana naslijedi lijep dom i ispuni ga unucima. Naruči građu i posla u Donju Kaliforniju po obrtnike – kovače, keramičare, rezbare, ličioce – koji kuću uskoro ukrasiše novim katom, dugim hodnicima s lukovima, podovima popločenim majolikom, balkonom blagovaonice i sjenicom za glazbenike u dvorištu, malim maurskim vodoskocima, ogradama od kovana željeza, izrezbarenim vratima i oslikanim prozorima. U glavni vrt posta više kipove, kamene klupe, ptičje krletke, cvjetne posude i

mramorni vodoskok okrunjen Neptunom i trima sirenama, koji su indijanski rezbari vjerno prenijeli s neke talijanske slike. Kad se Bernardo vratio, kuća je već dobila crveni krov i drugi premaz boje breskve, i počeli su otvarati sanduke s opremom dovezene iz Meksika. – Čim Regina ozdravi, proslavit ćemo useljenje zabavom koju će selo pamtiti sto godina, objavi Alejandro; ali na taj se dan dugo čekalo, jer njegovoj ženi nikad nije manjkalo novih izlika da odgodi slavlje. Bernardo nauči Diega indijanski znakovni jezik, koji obogatiše vlastitim umotvorinama, a služili su se njime kad bi ih iznevjerila telepatija ili glazba svirale. Katkad, kad su htjeli izraziti štogod zamršenije, pribjegli bi kredi i pločici, no morali su to činiti krišom kako ne bi bilo doživljeno kao umišljenost. Uz pomoć sedmokrakog biča, školski je učitelj uspio utuviti abecedu šačici povlaštenih dječaka iz sela, ali odatle do tečnog čitanja zjapio je ponor, a Indijance ionako nisu primali na nastavu. Sebi usprkos, Diego na kraju posta dobar učenik, i tada je prvi put razumio očevu opsjednutost naobrazbom. Počeo je čitati sve što bi mu došlo pod ruku. Rasprava o mačevanju i priručnik za dvoboj maestra Manuela Escalantea razotkriše mu se kao zbirka misli izrazito sličnih Okaueu, jer i one bijahu o časti, pravednosti, poštovanju, dostojanstvu i hrabrosti. Prije je samo upijao očeve poduke iz mačevanja i oponašao pokrete narisane na stranicama priručnika, no, kad ga je počeo čitati, spozna da mačevanje nije tek umijeće rukovanja floretom, mačem i sabljom, nego i duhovna vještina. Tih dana kapetan Jose Diaz darova Alejandru kovčeg knjiga što ga je neki putnik zaboravio na njegovu brodu kod Ekvadora. Stigao je u kuću čvrsto zatvoren, a kad su ga otvorili, otkriše bajkovit sadržaj epskih poema i romana, pohabane žućkaste sveske s mirisom meda i voska. Diego ih je žudno gutao, iako je njegov otac prezirao romane kao nižu vrstu, prepunu nedosljednosti, osnovnih pogrešaka i osobnih drama koje ga se ne tiču. Dječaci su razvili ovisnost o tim knjigama, iščitavajući ih toliko puta da su ih naposljetku znali napamet. Svijet u kojem su živjeli posta skučen i počeše sanjariti o zemljama i pustolovinama onkraj obzorja. Diego je u trinaestoj još izgledao kao dijete, dok je Bernardo, poput mnogih dječaka svoje rase, dosegao konačan stas koji će imati kao odrastao. Bešćutnost njegova bakrenastog lica ublažila bi se jedino u trenucima prisnosti s Diegom, kad je milovao konje ili u

brojnim prigodama kad bi utekao posjetiti Munju u Noći. Djevojka je malo narasla kroz to vrijeme, bila je niska i vitka, nezaboravna lica. Pročula se po vedrini i ljepoti i, kada je navršila petnaestu, otimahu se za nju najbolji ratnici iz više plemena. Bernardo je živio s groznom zebnjom da je jednog dana neće zateći u selu, jer će otići s drugim. Mladićevo obličje bijaše varljivo, nije bio odveć visok ni mišićav, no odlikovao se iznenađujućom snagom i volovskom izdržljivošću u radu. I njegova je nijemost bila varljiva, jer smatrali su ga glupim, i k tome se doimao tužan. Zapravo to nije bio, ali mogao bi nabrojiti na prste jedne ruke sebi bliske ljude, koji su ga znali u dušu i koji su čuli njegov smijeh. Uvijek se odijevao u platnene hlače i košulju pokrštenika, s tkanim pojasom i raznobojnim pončom zimi. Vrpca na čelu sapinjala je gustu spletenu kosu što mu je sezala do pola leđa. Bio je ponosan na svoju rasu. Dočim je Diego, unatoč gipkom stasu i preplanuloj puti, imao varljiv izgled gospodičića. Od majke je naslijedio oči i buntovnost; od oca duge kosti, kao isklesane crte, prirodnu otmjenost i želju za znanjem. Od oboje je dobio živu smionost, što je katkad graničila s mahnitošću; no tko zna odakle je izvukao šaljivu prpošnost, koju nijedan od njegovih mahom mučaljivih predaka nikada nije pokazao. Nasuprot čudesno spokojnom Bernardu, Diego nije mogao dugo ostati miran, sinulo bi mu toliko zamisli u isti mah da ih za života ne bi stigao ostvariti. U toj je dobi već pobjeđivao oca u mačevanju i nenadmašno je rukovao bičem. Bernardo mu je ispleo jedan od bikove kože, koji mu je uvijek smotan visio o pasu. Nije propuštao priliku za vježbu. Vrškom biča umio je otrgnuti čitav cvijet ili ugasiti svijeću, umio bi i skinuti cigaru s očevih usana ne taknuvši mu lice, ali takva drskost mu nikada nije pala na um. Prema ocu se ophodio sa strahopoštovanjem, oslovljavao ga je s vaša milosti i nikad mu se nije izravno usprotivio, iako bi gotovo uvijek njemu iza leda učinio što ga je volja, više iz nestašluka nego iz buntovnosti, jer slijepo se divio ocu i usvojio je njegove stroge pouke o časti. Bio je ponosan potomak Cida Campeadora, vrlog plemića, no nikad nije zatajio svoju domorodačku stranu, jer ponosio se i majčinom ratničkom prošlošću. Dok je Alejandro de la Vega, uvijek svjestan svog staleža i čistoće krvi, nastojao prikriti sinovo polutanstvo, on ga je nosio uzdignuta čela. Diegov odnos s majkom bio je prisan i nježan, ali nju nije mogao

zavarati, kao katkad oca. Regina je imala treće oko na zatiljku i kamenu čvrstoću pred neposluhom. Zbog načelničkih dužnosti Alejandro je morao često putovati u sjedište vlade u Monterreyu. Regina iskoristi jedno od tih izbivanja da momčiće odvede u zaselak Bijele Šumske Ušare, zaključivši kako su već u dobi da postanu muškarci, ali to, kao toliko toga, nije povjerila mužu, da izbjegne neprilike. S godinama su se razlike među njima naglasile, za pomirbu više nisu dostajali noćni zagrljaji. Tek čežnja za negdašnjom ljubavi pomagaše im da ostanu zajedno, iako su živjeli u vrlo dalekim svjetovima i malošto su si još imali reći. Prvih je godina Alejandrov ljubavni zanos bio tako prešan, da nije jednom okrenuo konja na putu i jurio više liga ne bi li još koji sat proveo sa ženom. Neumorno se divio njenoj kraljevskoj ljepoti, koja bi mu uvijek razdragala duh i razbuktala želju, no istodobno se stidio njenog položaja mestize. Iz ponosa je hinio da previđa kako je uskogrudno kolonijalno društvo odbacuje, ali s vremenom poče nju kriviti za to podcjenjivanje, jer nije se nimalo trudila da joj oproste nečistu krv, bila je nedruželjubiva i prkosna. Regina je isprva nastojala prilagoditi se muževim običajima, njegovu jeziku oporih suglasnika, krutim nazorima i mračnoj vjeri, debelim kućnim zidovima, tijesnoj odjeći i čizmicama od jareće kože, no bijaše to herkulska zadaća i najzad prizna poraz. Iz ljubavi je pokušala odreći se svojih korijena i preobratiti se u Španjolku, ali nije uspjela, jer uvijek je sanjala na materinjem jeziku. Regina prešuti dječacima razlog putovanja u indijanski zaselak, nije ih htjela uplašiti prije vremena, no oni naslutiše da je riječ o nečem tajnom i osobitom, što ne mogu ni s kim podijeliti, a kamoli s Alejandrom de la Vegom. Bijela Šumska Ušara čekala ih je na pola puta. Pleme se moralo povući jer su ga bijelci, sveudilj prisvajajući zemlju, potisnuli k planinama. Doseljenici bijahu sve brojniji i nezasitniji. Nepregledno djevičansko područje Gornje Kalifornije postajalo je maleno za toliku stoku i toliku pohlepu. Prije je brežuljke prekrivala vječno zelena trava, visoka poput čovjeka, svagdje su žuborili izvori i rječice, u proljeće bi se polja osula cvijećem, ali krave došljaka izgazile su tlo i bregovi su se osušili. Na jednom od šamanskih putovanja Bijela Šumska Ušara vidjela je budućnost, znala je da je osvajače nemoguće zaustaviti, njezin će narod uskoro nestati. Savjetovala je plemenu

neka potraži druge pašnjake, daleko od bijelaca, i sama je predvodila seobu zaselka. Za Diega i Bernarda baka je pripravila potpuniji obred od ratničkog junačenja. Nije smatrala nužnim objesiti ih o stablo s kukama provučenim kroz prsne mišiće, jer za to su bili premladi, a i nije trebala iskušati njihovu srčanost. Zauzvrat, naumi ih dovesti u doticaj s Velikim Duhom, kako bi im otkrio sudbine. Regina se oprosti s dječacima s uobičajenom trezvenošću, rekavši da će doći po njih za šesnaest dana, kada prijeđu četiri stupnja inicijacije. Bijela Šumska Ušara prebaci preko ramena šamansku vreću s glazbalima, lulama, ljekovitim biljem i čarobnim moćima, i zaputi se dugim korakom putnika prema djevičanskim brežuljcima. Noseći samo vunene pokrivače, dječaci su je slijedili bez pitanja. U prvom dijelu putovanja hodali su četiri dana kroz guštaru, održavajući se tek s nekoliko gutljaja vode, dok ih glad i iscrpljenost ne dovedoše u čudnovato stanje bistrine. Priroda im se razotkri u svoj svojoj tajanstvenoj krasoti, prvi put zamijete beskrajnu raznolikost šume, glazbu povjetarca, blisku prisutnost divljih životinja, koje su ih katkad dugo pratile. U početku su patili zbog ogrebotina i posjeklina od granja, zbog nadnaravna umora kostiju i neizmjerne praznine u želucu, no četvrtog dana lebdjeli su u magli. Baka tad zaključi da su spremni za drugi dio obreda i reče im neka iskopaju udubinu duboku pola tijela, s promjerom jednog. Dok je ložila vatru da ugrije kamenje, dječaci su odsjekli i ogulili tanke grane i nad udubinom podigli svod koji zastriješe pokrivačima. U toj okrugloj nastambi, znamenu Majke Zemlje, morat će se očistiti i, vođeni duhovima, krenuti na put u potrazi za ukazanjem. Bijela Šumska Ušara rasplamsa Sveti Oganj okružen stijenama, kao predočenje stvaralačke snage života. Sve troje popiju vode i pojedu pregršt oraha i sušena voća, zatim im baka reče neka se svuku i, uz zvuke bubnja i čegrtaljke, navede ih da satima pomamno plešu, dok nisu pali od iznemoglosti. Odvela ih je u utočište, kamo su stavili užareno kamenje, i dala im piti bućkuriš od kužnjaka. Momčići zaroniše u paru vlažnih stijena, u dim lula, u miris čudotvornih trava i slike što ih je prizivao opijat. Iduća četiri dana izašli bi tu i tamo udahnuti svjež zrak, obnoviti Sveti Oganj, ugrijati kamenje i pojesti koje zrno žita. Katkad bi zaspali, oznojeni. Diego bi sanjao da pliva u hladnom oceanu s dupinima, a Bernardo zarazni smijeh Munje U Noći. Baka ih je vodila u molitvama i pjevanju, dok su

vani duhovi svih vremena vršljali oko kolibe. Danju bi se približili jeleni, zečevi, pume i medvjedi; noću su zavijali vukovi i kojoti. Jedan orao jedrio je nebom, neumorno bdijući nad njima, dok se ne pripraviše za treći dio obreda, tad iščeznu. Indijanka svakom dade nož, dopusti im ponijeti pokrivače i posla ih u suprotnim pravcima, jednog na istok a drugog na zapad, uputivši ih neka jedu sve što mogu naći i uloviti, osim gljiva bilo koje vrste, i neka se vrate za četiri dana. Odredi li tako Veliki Duh, reče im, dotad će doživjeti ukazanje, a ne dogodi li se to ovom prigodom, morat će počekati četiri godine prije negoli iznova pokušaju. Kada se vrate, ostaje im još četiri dana za odmor i oporavak, prije povratka u zaselak. Diego i Bernardo su se tijekom obreda toliko iznurili da se, ugledavši se na divnu jutarnjem svjetlu, nisu prepoznali. Osušeni, očiju upalih u duplje što su plamtjele kao u bunilu, pepeljaste kože napete preko kostiju, doimahu se tako bijedno da ih, usprkos težini rastanka, spopade smijeh. Zagrliše se ganuti i krenuše svaki na svoju stranu. Besciljno su lutali, ne znajući što traže, gladni i uplašeni, hraneći se mladim korijenjem i sjemenkama, dok ih glad ne nagna da lukom i strijelama načinjenim od pruća love miševe i ptice. Kad bi im mrak onemogućio daljnje kretanje, naložili bi vatru i legli drhtureći od zime, okruženi duhovima i šumskim zvijerima. Probudili bi se ukrućeni od mraza i bolnih kostiju, s onom zapanjujućom pronicljivošću što je izazivlje krajnja premorenost. Nakon malo sati hoda Bernardo opazi da ga netko slijedi, ali, kad se osvrnuo, vidje jedino stabla, koja ga čuvahu poput tihih divova. Bio je u šumi, obgrljen paprati sjajnih listova, okružen usukanim hrastovima i miomirisnim jelama, u mirnu zelenom prostoru obasjanu pjegama svjetlosti što je prosijavala kroz lišće. Mjesto bijaše sveto. Proći će velik dio toga dana dok se njegov stidljivi pratilac ne bude pokazao. Bio je to ždrepčić bez majke, tako mlad da su mu se noge još svijale, crn kao noć. Unatoč krhkosti i beskrajnoj osamljenosti siročeta, moglo se naslutiti kakav će veličanstven primjerak postati. Bernardo shvati da je ta životinja čarobna. Konji su uvijek u krdima, na livadama, što će on sam u šumi? Pozva ga naljepšim zvucima svirale, no ždrijebac zasta podalje, nepovjerljiva pogleda, raširenih nozdrva, klecavih nogu, ne usuđujući se približiti. Momčić ubra pregršt vlažne trave, sjede na stijenu, stavi je u usta i poče žvakati,

zatim je životinjici ponudi na dlanu. Potrajalo je dok se nije odlučila učiniti nekoliko kolebljivih koraka. Najzad pruži vrat i priđe onjušiti zelen kupić, motreći dječaka čistim pogledom kestenjastih očiju, procjenjujući ga, pazeći na uzmak u slučaju nužde. Bit će da joj se svidjelo što vidi, jer ubrzo je baršunasta njuška doticala ispruženu ruku kušajući neobičan zalogaj. – Nije isto što i majčino mijeko, ali poslužit će, šapnu Bernardo. Bijahu to prve riječi koje je izgovorio u posljednje tri godine. Osjeti kako mu se svaka oblikuje u utrobi, kako poput kuglice pamuka uzlazi uz grlo, kotrlja se časak po ustima i potom izlazi kroz zube prožvakana, poput trave za ždrijepca. Nešto mu se prelomi u grudima, težak glineni sud, i sav njegov gnjev, krivnja i zakletve o strašnoj osveti izliše se u nezadrživoj bujici. Pade na koljena plačući i povraćajući gorak zelen kal, potresan ustrajnim sjećanjem na ono kobno jutro u kojem je izgubio majku, a s njom i djetinjstvo. Grčevi mu izvrnu želudac i ostave ga prazna i čista. Ždrepčić, preplašen, ustuknu, ali nije otišao i, kad se dječak napokon smirio, kad je ustao i potražio lokvu vode da se opere, slijedio ga je izbliza. Od tog časa nisu se više odvajali iduća tri dana. Bernardo ga nauči kopkati kopitom kako bi našao najnježnije vlati, podupiraše ga dok mu se noge nisu učvrstile i dok nije počeo kaskati, noću bi ga u snu zagrlio da ga ugrije, razonodio ga je sviranjem. – Zvat ćeš se Tornado, ako ti se sviđa to ime, kako bi jurio poput vjetra, predloži mu sviralom, jer, nakon one jedine rečenice, opet se sklonio u šutnju. Naumio je ukrotiti ga i darovati Diegu, ne domišljajući se boljoj sudbini za to plemenito biće, ali, kada se četvrtog dana probudio, ždrijepca nije bilo. Magla se razišla i sunce je milovalo bregove bijelom svjetlošću svitanja. Momčić je uzalud tražio Tornada, zovući ga glasom muklim od nekorištenja, dok ne shvati da ždrijebe nije došlo k njemu u potrazi za gospodarom, nego da mu pokaže put kojim će ići u životu. Odgonetnu da je konj njegov duh vodič i da treba razvijati njegove vrline: odanost, snagu i izdržljivost. Odluči da će mu planet biti sunce, a počelo brežuljci, po kojima Tornado sad zacijelo kaska pridružujući se svom krdu. Diego se slabije snalazio u prostoru od Bernarda i ubrzo je zalutao, a bio je i manje vješt u lovu i uhvatio je tek sićušna miša, koji se, oderan, sveo na snopić bijednih koščica. Na kraju je jeo mrave, crve i guštere. Izmoždenu od gladi i zahtjeva proteklih osam dana, nije mu

ostalo snage za predviđanje opasnosti što su prijetile, ali čvrsto odluči ne popustiti porivu da se vrati. Bijela Šumska Ušara objasnila je kako je svrha te duge kušnje ostaviti djetinjstvo i postati muškarac, nije kanio iznevjeriti baku na pola puta, pa ipak, želja za plačem nagrizaše njegovu postojanost. Nije poznavao samoću. Rastao je pored Bernarda, okružen prijateljima i ljudima koji su ga uznosili, uvijek uz bezuvjetnu majčinu prisutnost. Prvi put se našao sam, a moralo ga je dopasti baš usred te divlje prirode. Strepio je da se neće znati vratiti u majušno utočište Bijele Šumske Ušare, sinu mu da bi mogao provesti ta četiri dana sjedeći pod istim stablom, no prirođena nestrpljivost potjera ga dalje. Uskoro se izgubi u beskonačnosti bregova. Naišavši na izvor, napi se i okupa, poslije utaži glad nepoznatim plodovima otrgnutim sa stabala. Tri gavrana, ptice štovane u majčinu plemenu, više mu puta proletješe tik nad glavom; protumači to kao povoljan znamen, što ga ohrabri da nastavi. Kad je zanoćalo, nađe udubinu zaštićenu dvjema stijenama, zapali vatru, umota se u pokrivač i učas usnu, moleći neka ga ne iznevjeri sretna zvijezda koja ga je, prema Bernardovu mišljenju, uvijek obasjavala, jer ne bi bilo nimalo zgodno stići tako daleko i stradati od pumine pandže. U gluho doba noći probudi ga trpak okus pojedenih plodova i blisko zavijanje kojota. Od vatre je ostao tek palucav žar, koji razgori suharcima, svjestan da taj smiješni plamen neće dostajati za zaštitu od zvijeri. Sjeti se da su prethodnih dana sretali razne grabežljivce, koji su ih mirno obilazili, i usrdno zamoli neka ga ne napadnu sada, kad je sam. Uto spazi crvenkaste oči što su sablasno zurile u nj. Pograbi nož, vjerujući da pripadaju kakvu smionu vuku, no, ustavši, vidje bolje i shvati da je to lisac. Začudi ga njegova nepomičnost, doimao se poput mačka koji se grije kod žerave. Zazva ga, ali životinja se ne približi, a kad je on to htio učiniti, oprezno se povuče, održavajući isti razmak među njima. Diego je neko vrijeme brinuo o vatri, dok ga, usprkos upornu zavijanju kojota, ne svladaše umor i san. Na mahove se naglo budio, ne znajući gdje je, i uvijek bi vidio čudnovatog lisca, poput bdijućeg duha. Noć se otegnula u beskraj, dok najzad prva svjetlost zore ne otkri obrise planina. Lisca više nije bilo. Idućih dana nije se zbilo ništa što bi Diego mogao protumačiti kao ukazanje, osim nazočnosti lisca, koji bi se pojavio u sumrak i, tih i pozoran, ostao s njim do svitanja. Trećeg dana, ojađen i klonuo od

gladi, uzalud je tražio put povratka. Zaključi kako je nemoguće naići na Bijelu Šumsku Ušaru, no, spusti li se niz bregove, prije ili poslije stići će do oceana, a onuda vodi Kraljevski put. Krenu misleći na bakinu i majčinu razočaranost kada doznaju da mu silni napori tih dana nisu donijeli otkrivenje sudbine nego jedino malodušnost, i upita se je li Bernardo bio bolje sreće. Nije dospio daleko, jer, prelazeći preko prevaljena debla, stade na zmiju. Ugrize ga za gležanj i tek koji časak poslije ču jedinstveno čegrtanje rožnatih prstenova i pojmi što se dogodilo. Nije bilo sumnje: gujin vrat bio je tanak, glava trokutasta a vjeđe mrzovoljne. Strah ga tresnu u želudac poput nezaboravna gusarovog udarca. Uzmaknu, udaljujući se od čegrtuše, dok je prizivao u sjećanje svoje maglovito znanje o njoj. Znao je da otrov nije uvijek smrtonosan, ovisi o ubrizganoj količini, ali on je bio oslabljen i nalazio se toliko daleko od svake pomoći da se smrt činila vrlo izgledna, ako ne od otrova, onda od gladi. Pamtio je kravara koga je taj gmaz poslao na drugi svijet; čovjek je legao na sjenik odspavati pijanstvo i više se nije probudio. Kako je rekao otac Mendoza, pomoću savršena spoja alkohola i otrova Bog ga je odnio u svoje sveto krilo, gdje više neće tući ženu. Prisjeti se i surovih postupaka za te slučajeve: duboko se porezati nožem ili ranicu spaliti užarenim ugljenom. Zamijeti da mu noga postaje modra, osjeti slinu u ustima i trnce po licu i rukama, tresao se u groznici. Shvati da pada u bunilo od panike i da mora brzo donijeti neku odluku, prije nego mu se misli posve smute: bude li se kretao, zmijski otrov će brže kružiti tijelom, a ostane li na mjestu, tamo će i umrijeti. Radije pode dalje, iako su mu koljena klecala, a vjede toliko natekle da nije mogao gledati. Pohita nizbrdo, dozivajući baku mjesečarskim glasom, dok nije iscrpio svu snagu. Pade potrbuške. S polakim i dugim naporom okrenu se i osta licem prema nebu, pod blještavim jutarnjim suncem. Soptao je mučen naglom žedi i znojio živo vapno, a istodobno je drhtao od grobne studeni. Prokle kršćanskog Boga, jer ga je napustio, i Velikog Duha, koji mu se, umjesto da ga nagradi ukazanjem, kakav je bio dogovor, rugao tom nedoličnom podvalom. Izgubi dodir sa stvarnošću, kao i strah. Lebdio je u vrućoj vjetruštini, kao da ga čudesne struje zavojito uzdižu k svjetlu. Odjednom ga razgali mogućnost smrti i prepusti se s beskrajnim mirom. Gorući kovitlac već je dosezao nebo, kad vjetrovi okrenuše i poput kamena ga zavitlaše u bezdan. Prije utonuća u

posvemašnje bunilo, vidje pri iskrici svijesti liščeve crvenkaste očice, koje ga gledahu iz smrti. Idućih sati Diego se praćakao u katranu košmara, a kad se napokon uspje otrgnuti i izaći na površinu, sjećao se jedino strašne žedi i liščevih nepomičnih očiju. Probudi se omotan pokrivačem, obasjan plamenom ognjišta, pored bake i Bernarda. Potrajalo je dok nije došao k sebi, pobrojio svoje boli i izveo zaključak. – Ubila me čegrtuša, protisnu. – Nisi mrtav, sine, ali malo je nedostajalo, nasmiješi se Indijanka. – Nisam prošao kušnju, bako, reče joj dječak. – Jesi, prošao si je, Diego, odvrati ona. Bernardo ga je našao i donio onamo. Mali Indijanac već je krenuo natrag, kad pred njim iskrsnu lisac. Nazro je u tom znak, jer nikad nije čuo da bi se taj noćni stvor zapleo kome o noge u pol bijela dana. Oprijevši se porivu da ga ulovi, zasta promotriti ga. Lisac nije utekao, sjeo je podalje gledajući ga naćuljenih ušiju i treperave njuške. Bernardo bi inače samo zapazio njegovo neobično ponašanje, ali sad bijaše u prijemčivu stanju, napregnutih osjetila i srca otvorena slutnjama. Bez oklijevanja ga poče slijediti kamo ga je lisac htio odvesti, dok malo poslije ne naiđe na Diegovo nepokretno tijelo. Vidje bratovu čudovišno oteklu nogu i shvati što se zbilo. Nije smio gubiti ni časka, uprti ga poput vreće i pohrli k utočištu Bijele Šumske Ušare, koja unukovu nogu ovi travama i nagna ga da iznoji otrov, dok nije otvorio oči. – Lisac te je spasio. On'je tvoja totemska životinja, tvoj duhovni vođa, objasni mu baka. – Trebaš njegovati njegovu spretnost, lukavost i oštroumlje. Tvoja majka je mjesec, a kuća špilje. Poput lisca, morat ćeš gonetati što se krije u mraku, hiniti, pritajiti se danju i djelovati noću. – Zašto? – upita Diego, zbunjen. – Jednog dana ćeš doznati, ne valja požurivati Velikog Duha. Nego nastoj biti spreman kada stigne taj dan, poduči ga Indijanka. Dječaci razborito zadržaše u tajnosti obred koji je predvodila Bijela Šumska Ušara. Španjolska kolonija smatrala je indijanske običaje besmislenim izrazima neznanja, ako ne i divljaštva. Diego nije želio da do oca dopru primjedbe. Ne ulazeći u potankosti, ispripovjedi Regini čudnovato iskustvo s liscem. Bernardu nitko nije postavljao

pitanja, jer nijemost ga je učinila nevidljivim, neslućeno povoljan položaj. Ljudi su pred njim govorili i djelovali kao da ne postoji, omogućujući mu da promatra i uči o prijetvornosti čovječje prirode. Izvještio se u umijeću čitanja govora tijela i otkrio je da riječi ne odgovaraju uvijek nakanama. Zaključi kako je nasilnike uglavnom lako slomiti, kako su goropadnici najneiskreniji, da je bahatost svojstvena neznalicama, da su ulizice obično podle. Potajnim i sustavnim promatranjem nauči pronicati u tuđu narav i svoje spoznaje primijeni na štićenje Diega, koji bijaše povjerljive prirode, jer nije umio zamisliti u drugima nedostatke koje sam nije imao. Momčići više nisu sreli crnog ždrijepca ni lisca. Bernardu se katkad činilo da nazire Tornada kako juri usred divljeg krda, a Diego je jednom u šetnji naišao na brlog s tek rođenim liščićima, no nisu to mogli povezati s ukazanjima pripisanim Velikom Duhu. Kako god, indijanski obred obilježio je njihovo odrastanje. Imali su dojam da su prešli prag i ostavili za sobom djetinjstvo. Nisu se još osjećali muškarcima, ali znali su da čine prve korake po tegobnom putu muškosti. U obojici se razbuktaše prešni zahtjevi putene želje, mnogo nepodnošljiviji od slatke i maglovite privlačnosti koju je Bernardo od desete godine osjećao prema Munji U Noći. Nije im palo na pamet utažiti žudnju među ugodijivima Indijankama iz plemena Bijele Šumske Ušare, gdje nisu vladala ograničenja što su ih misionari nametnuli pokrštenicama, jer Diega je sputavalo duboko štovanje bake, a Bernarda zanesenost Munjom U Noći. Nije se nadao da će mu biti uzvraćeno, shvaćao je da je ona gotova žena, s pet-šest udvarača koji joj izdaleka donose darove, dok joj on, nespretan mladac, nema što ponuditi, i k tome je još nijem kao zec. Nisu pribjegli ni mestizama i krasnoj mulatkinji iz kupleraja u Los Angelesu, jer bojahu ih se više nego razjarena bika; bile su bića druge vrste, usana namazanih karminom i prodorna mirisa mrtvih jasmina. Poput svih vršnjaka – osim Carlosa Alcazara, koji se hvalio da je prošao kušnju – gledahu te žene izdaleka, s obožavanjem i strahom. Diego je s drugim plemićkim sinovima odlazio na Plažu de Armas{17} u vrijeme šetnje. Pri svakom zaokretu oko trga mimoišli bi se s istim djevojčicama svoje dobi i staleža, koje su se blijedo smiješile motreći ih ispod oka, lica poluzastrta lepezom ili koprenom, dok su se oni u nedjeljnim odijelima znojili od neostvarive ljubavi. Ne bi ni progovorili, no neki

su, oni najsmioniji, molili načelnika da im odobri podoknicu pod balkonom najdraže djevojčice, pomisao pri kojoj bi Diego uzdrhtao od stida, dijelom jer je načelnik bio njegov otac. Ipak, za slučaj da jednom bude prinuđen uteći se tom postupku, danomice je vježbao romantične pjesme na mandolini. Alejandro de la Vega s neizmjernim je zadovoljstvom gledao kako taj sin, koga je smatrao nepopravljivim zgubidanom, napokon postaje nasljednik o kojem je sanjao otkad se on rodio. Vrati se zamislima o gospodskom odgoju, odgođenim u kovitlacu obnove obiteljske kuće. Kanio je poslati ga u katoličku školu u Meksiku, jer je stanje u Europi još uvijek bilo neizvjesno, sada krivnjom Napoleona Bonapartea, ali, pri pomisli na rastanak od Diega, Regina dignu takvu galamu da to pitanje iduće dvije godine nisu spominjali. Dotle je Alejandro uključio sina u upravljanje imanjem i uvidje da je mnogo bistriji nego što su to njegove ocjene dale naslutiti. Od prve je proniknuo u roj bilježaka i brojeva u računovodstvenim knjigama, i uz to je povećao prihode obitelji usavršujući naputke za sapun i za sušeno meso, koje je otac dobio nakon bezbrojnih mirisnih dimljava. Diego dokinu kaustičnu sodu sapuna, doda mu skorup i predloži neka ga daju kušati gospođama iz naselja, koje su te proizvode pribavljale od američkih pomoraca, kršeći ograničenja što ih je Španjolska nametala trgovini u kolonijama. Nije bilo važno što su krijumčareni, svi su pred tim zatvarali oči, ali brodove je trebalo predugo čekati. Mliječni sapuni polučiše uspjeh, baš kao i dimljeno meso, kad mu je Diego ublažio magareći smrad. Alejandro se prema sinu poče odnositi s poštovanjem i savjetovati se s njim u nekim pitanjima. Tih dana Bernardo ispripovjedi Diegu na njihovu jeziku znakova i bilježaka na pločici da je jedan od stočara, Juan Alcazar, Carlosov otac, proširio svoju zemlju preko međa unijetih u isprave. Španjolac je sa stokom zaposjeo brda u koja se sklonilo jedno od mnogih prognanih plemena. Diego se pridruži bratu i stigoše na vrijeme da vide kako nadglednici, potpomognuti odredom vojnika, spaljuju kolibe. Od zaselka osta samo pepeo. Usprkos užasu što ga je prizor u njima pobudio, momčići pojure umiješati se. Posve nagonski, stanu između konja napadača i tijela žrtava. Bili bi ih zgazili bez milosti da netko ne prepozna sina don Alejandra de la Vege. Ipak ih otjeraše bičem. Sa stanovite udaljenosti, dječaci u strahu gledahu kako šibama krote

šačicu buntovnih Indijanaca i potom, kao opomenu ostalima, vješaju starog poglavicu o stablo. Porobili su muškarce sposobne za rad na polju ili za vojnu službu i odveli ih svezane poput marve. Starce, žene i djecu ostaviše osuđene na lutanje po šumama, na glad i očaj. Nije to bila nikakva novost, događalo se sve češće, a nitko se nije usuđivao uplesti se, osim oca Mendoze, ali njegovi su prosvjedi padali u gluhe uši spore i daleke španjolske birokracije. Isprave su plovile godinama, gubile se u prašnjavim pisaćim stolovima sudaca koji nikada nisu nogom stupili u Ameriku, zapletale se u raspredanju fiškalčića, i na kraju, ako bi se i donijela presuda u korist domorodaca, nije bilo nikog tko bi sproveo pravdu s ove strane oceana. Namjesnik u Monterreyu zanemarivao je pritužbe jer Indijanci nisu bili njegov prioritet. Viši časnici u utvrdama bijahu dio nevolje, jer stavljali su vojnike u službu bijelim naseljenicima. Nisu sumnjali u moralnu nadmoć Španjolaca, koji su, poput njih, doputovali izdaleka s jedinim naumom da uljude i pokrste te divlje krajeve. Diego se obrati ocu. Zateče ga pri omiljenoj popodnevnoj razonodi, kako u knjižurinama proučava stare bitke, jedini još živi trag vojničkih težnji njegove mladosti. Sukladno opisima, na dugom stolu razvijao bi redove olovnih vojnika, strast koju nije uspio usaditi sinu. Momčić bez daha ispripovjedi što je netom doživio s Bernardom, ali njegovo se ogorčenje slomi na Alejandrovu ravnodušju. – Što predlažete da učinim, sine? – Vaša milost je načelnik... – Razdioba zemlje nije u mojoj nadležnosti, Diego, i nisam ovlašten nadzirati vojnike. – Ali gospodin Alcazar je pobio i porobio Indijance! Oprostite mi zbog upornosti, vaša milosti, ali kako možete dopustiti te zloporabe? – promuca Diego gušeći se. – Razgovarat ću s Alcazarom, no sumnjam da će me poslušati, odgovori mu otac, pomičući red olovnih vojnika na ploči. Alejandro održa obećanje. Učini više od razgovora sa stočarom, otiđe požaliti se u vojarnu, napisa izvješće namjesniku i posla prijavu u Španjolsku. Obavještavao je sina o svakom koraku, jer činio je to samo zbog njega. I predobro je poznavao sustav staleža, a da bi gajio ikakvu nadu da će popraviti zlo. Pod Diegovim pritiskom, nastojao je pomoći žrtvama, pretvorenim u bijedne skitnice, nudeći im zaštitu na

svom imanju. Kao što je pretpostavljao, pritužbe vlastima ne naidoše na odaziv. Juan Alcazar pripoji indijansku zemlju svojoj, pleme iščeznu bez traga i stvar se više nije spominjala. Diego de la Vega nikad nije zaboravio pouku; gorak okus nepravde ureza mu se u dno duše i uvijek će iznova iskrsavati, određujući tijek njegova života. Proslava Diegova petnaestog rođendana bila je povod prvom prijamu u velikoj posjedničkoj kući. Regina, koja se uvijek opirala otvaranju njenih vrata, zaključi kako je to savršena prigoda da začepi usta svjetini koja ju je tolike godine s užitkom prezirala. Dopusti suprugu da pozove koga god želi i sama se prihvati priređivanja slavlja. Prvi put u životu posjeti krijumčarske brodove kako bi se opskrbila svim potrebnim i zaposli desetak žena šivanjem i vezenjem. Diego nije smetnuo s uma da je i Bernardu rođendan, ali otac mu reče da, iako je dječak poput člana obitelji, ne može uvrijediti uzvanike posjedajući ga za isti stol s njima. Bernardo će jednom morati zauzeti svoje mjesto među indijanskom služinčadi, odredi. Nije bilo potrebe za daljnjom raspravom, jer momčić doskoči bespogovornoj odluci napisavši na pločici da kani posjetiti zaselak Bijele Šumske Ušare. Diego ga nije kušao odgovoriti jer znao je da brat želi vidjeti Munju U Noći, a nije ni mogao tražiti kruha preko pogače, jer Alejandro je već pristao da Bernardo pođe s njim u Španjolsku. Naum o Diegovu školovanju u Meksiku promijenio se s dolaskom pisma Tomasa de Romeua, najstarijeg Alejandrova prijatelja. U mladosti su zajedno ratovali u Italiji i tijekom više od dvadeset godina održavahu vezu povremenim pismima. Dok je Alejandro slijedio svoju zvijezdu u Americi, Tomas se oženio katalonskom baštinicom i posvetio se životnim užicima, sve do njezine smrti u porodu, kad mu ne preosta drugo doli staložiti se i pobrinuti za dvije kćeri i za ostatak ženina imetka. U pismu Tomas napomenu kako je Barcelona još uvijek najzanimljiviji grad u Španjolskoj, zemlji koja pruža najbolje obrazovanje za jednog mladića. Žive u vremenu zanosa. Godine 1808. Napoleon je prodro u Španjolsku sa sto pedeset tisuća ljudi, oteo zakonitog kralja i nagnao ga na odricanje od krune u korist svog rođenog brata, Josepha Bonapartea, što se Alejandru doimalo kao nepojmljivo bezakonje, sve dok nije primio prijateljevo pismo. Tomas objasni da se jedino domoljublje neukog puka, što ga podjaruje niski

kler i šačica fanatika, može opirati slobodarskim nazorima Francuza, koji teže okončati feudalizam i vjersko tlačenje. Jer francuski je utjecaj, reče, poput svježeg vjetra obnove koji pomeće srednjovjekovne ustanove, kakve su inkvizicija i plemićke i časničke povlastice. Tomas de Romeu ponudi primiti Diega pod svoj krov, gdje će ga paziti i voljeti kao sina, kako bi upotpunio naobrazbu u Humanističkoj gimnaziji, koja, premda je vode svećenici – a on nije prijatelj mantija – uživa izvrstan ugled. Kao šećer na kraju, dometnu da će mladić moći učiti kod glasovitog mačevaoca Manuela Escalantea, koji se, nakon što je obišao cijelu Europu prenoseći svoje umijeće, skrasio u Barceloni. Diegu dostajaše to posljednje da tako ustrajno moli oca neka mu dopusti poći na put, da Alejandro naposljetku popusti, više od umora nego iz uvjerenja, jer nikakva opravdanja prijatelja Tomasa nisu mogla umanjiti njegovo gnušanje pri pomisli da su mu domovinu zaposjeli stranci. Otac i sin dobro su pazili da ne izlanu pred Reginom kako je Španjolska poharana i zbog gerila, krvava oblika borbe koji je narod iznašao za suzbijanje Napoleonovih četa, i ako njima nije uspio vratiti osvojena područja, ujedahu neprijatelja poput osa, iscrpljujući mu sredstva i strpljenje. Rođendansko slavlje započe bogoslužjem oca Mendoze, konjskim utrkama i koridom, u kojoj sam Diego izvede nekoliko kretnji s plastom, prije negoli je stručni matador ušao na borilište; nastavi se predstavom putujućih pelivana i doseže vrhunac vatrometom i plesom. Bilo je hrane za tri dana za petsto osoba, razvrstanih po staležima: čistokrvni Španjolci za glavnim stolovima sa stolnjacima izvezenim na Tenerifeu, pod divljom lozom prepunom grožđa, ljudi razuma u najsvečanijem ruhu za pokrajnjim stolovima u sjeni, indiada pod jarkim suncem u dvorištu, gdje se peklo meso, pržile se tortille i ključali lonci čilija i molea{18}. Uzvanici prispješe s četiri strane svijeta i prvi put u povijesti pokrajine nasta gužva kočija na Kraljevskom putu. Nije izostala nijedna djevojčica iz uvaženih obitelji, jer sve su majke bacile oko na jedinog baštinika Alejandra de la Vege, usprkos njegovoj četvrtini indijanske krvi. Među njih se ubrajala Lolita Pulido, nećakinja don Juana Alcazara, nježna i koketna četrnaestogodišnja mladica, nimalo slična bratiću Carlosu, koji je bio zaljubljen u nju od djetinjstva. Iako Alejandro nije podnosio Alcazara od onog izgreda, morao ga je pozvati s cijelom obitelji, kao jednog od istaknutih ljudi u

selu. Diego ne pozdravi stočara ni njegova sina, ali bio je pažljiv prema Loliti, smatrajući da djevojčica nije kriva za stričeve grijehe. Usto, cijelu mu je godinu slala ljubavne poruke po svojoj pratilji, na koje nije odgovorio iz stidljivosti i jer se radije držao što dalje od svakog člana obitelji Alcazar. Majke mladih udavača grdno se razočaraše shvativši da Diego ni otprilike nije dorastao za razmišljanje o zarukama, bio je mnogo nezreliji nego što bi to njegovih petnaest godina dalo naslutiti. U dobi kad su sinovi drugih donova njegovali brk i svirali podoknice, on se još nije brijao i zanijemio bi pred jednom gospođicom. Namjesnik je doputovao iz Monterreya dovodeći sa sobom grofa Orlova, rođaka ruske carice zaduženog za područje Aljaske, koji se pojavi u sjajnoj husarskoj odori, sav u grimizu, zagrnut kaputićem obrubljenim bijelim krznom, grudi ispruganih zlatnim gajtanima i s dvorogim šeširom s perjem. Visok gotovo sedam stopa, čudesno modrih očiju, bio je nedvojbeno najzgodniji muškarac ikada viđen u tom kraju. Orlov je u Moskvi čuo priču o dva bijela medvjeda koje je Diego de la Vega uhvatio žive i odjenuo ih u žensku odjeću, kad mu je jedva bilo osam godina. Diegu se nije činilo prikladno ukazati mu na zabludu, no Alejandro, sa svojom suvišnom težnjom za točnošću, požuri se objasniti kako nisu bila dva medvjeda nego jedan i to mrke boje, drugih u Kaliforniji i nema; da ga Diego nije ulovio sam nego s dva prijatelja; da su mu katranom prilijepili šešir, i da je momčiću u to doba bilo deset godina, a ne osam, kako kazuje legenda. Carlos i njegovi prirepci, sada već poznati nasilnici, prošli su gotovo nezamijećeni u mnoštvu uzvanika, ali ne i Garcia, koji je, pretjeravši s pićem, ronio suze od očaja zbog Diegova skorog odlaska. Tih je godina krčrharov sin skupio više sala od jednog bivola, no ostao je onaj isti bojažljivi dječak, još jednako očaran Diegom. Prisutnost krasnog ruskog plemića i rasipnost gozbe privremeno ušutkaše zle jezike kolonije. Regina je s užitkom gledala kako se oni skorojevići koji je prije prezirahu saginju poljubiti joj ruku. Nesvjestan tih kukavnosti, Alejandro de la Vega šetao je među gostima zadovoljan svojim društvenim položajem, imanjem i sinom i, jednom konačno, ponosan na svoju ženu, koja se na slavlju pojavila odjevena poput vojvotkinje, u modru baršunastom ruhu i pod koprenom od briselske čipke.

Bernardo je dva dana jahao uz planinu u plemenski zaselak kako bi se oprostio s Munjom U Noći. Ona ga je očekivala, jer je indijanska pošta već prenijela vijest o njegovu putovanju s Diegom. Primi ga za ruku i odvede do rijeke pitajući što je s one strane oceana i kada se misli vratiti. Momak štapićem narisa grub crtež na tlu, ali nije joj umio dočarati goleme udaljenosti koje razdvajaju njezin zaselak od mitske Španjolske, jer ih ni sam nije poimao. Otac Mendoza pokazao mu je zemljovid, no ta obojena kugla nije mu mogla pružiti predodžbu stvarnosti. U vezi s povratkom, objasni joj znakovima da ne zna pouzdano, ali bit će za mnogo godina. – Onda želim da poneseš nešto kao uspomenu na mene, reče Munja U Noći. Blistavih očiju i s pogledom tisućljetne mudrosti, djevojka skinu ogrlice od sjemenki i perja, crveni pojas, čizme od zečjeg krzna, tuniku od jareće kože, i osta naga u zlaćanoj svjetlosti koja je točkasto prosijavala kroz lišće. Bernardo osjeti kako mu se krv pretvara u melasu, kako se guši od čuda i zahvalnosti, kako mu duša iščezava u uzdasima. Nije znao što učiniti pred tim iznimim bićem, toliko različitim od njega, tako divnim, koje mu se nudilo kao najdragocjeniji dar. Munja U Noći uze njegovu ruku i stavi je na svoje grudi, a drugu položi na struk, potom rasplete kose, što joj se poput slapa gavranova perja prospu po ramenima. Bernardo zajeca i promrmlja njeno ime, Munja U Noći, prve riječi koje ču od njega. Ona poljupcem ubra te zvuke i ljubiše ga i oblijevaše mu lice uranjenim suzama, jer već joj je nedostajao. Satima poslije, kad se Bernardo probudio iz duboke sreće u koju ga je uronila ljubav i uzmogao misliti, odvaži se predložiti djevojci nepojmljivo: da zauvijek ostanu zajedno. Ona se veselo nasmija i primijeti kako je još uvijek zelen, možda će mu putovanje pomoći da postane muškarac. Bernardo je proveo više tjedana sa svojim plemenom i u tom su se vremenu zbili bitni događaji njegova života, ali nije mi ih htio ispripovjediti. Ono malo što znam o tome rekla mi je Munja U Noći. Premda lako mogu zamisliti ostalo, neću to učiniti, iz poštovanja prema njegovoj uzdržanoj naravi. Ne želim ga uvrijediti. Vratio se na imanje u dobar čas da pomogne Diegu složiti stvari u one kovčege koje je Eulalia de Callis poslala mnogo godina prije. Čim je Bernardo stupio preda nj, Diego shvati da se nešto temeljito promijenilo u bratovu životu, no, kad htjede doznati što, zaustavi ga njegov kameni pogled. Zaključi da je tajna povezana s Munjom U Noći i više ga nije

ispitivao. Prvi put u njihovu životu postojalo je nešto što nisu mogli dijeliti. Alejandro de la Vega naručio je iz Meksika prinčevsku opremu za sina, koju dopuni pištoljima za dvoboj optočenim sedefom i svilom podstavljenim crnim plastom s toledskim pucetima od srebrna filigrana, Eulalijinim darovima. Diego pridoda svoju mandolinu, vrlo korisno glazbalo svlada li stidljivost pred ženama, nekoć očev floret, bič od bikove kože i knjigu maestra Escalantea. Dočim se Bernardova prtljaga sastojala od onog što je odjenuo, dvije presvlake, crna kastiljskog ogrtača i čizama razmjernih njegovim širokim stopalima, oproštajnog dara oca Mendoze, koji je smatrao da u Španjolskoj ne bi smio hodati bos. Dan prije polaska, došla je Bijela Šumska Ušara. Odbila je ući u kuću, znajući da se Alejandro stidi svoje punice i jer je Reginu htjela poštedjeti neugodnosti. S momčićima se sasta u dvorištu, daleko od tuđih ušiju, i preda im darove koje je donijela za njih. Diegu dade poveliku bocu makova sirupa, uz napomenu neka ga rabi jedino za spas ljudskih života. Po izrazu njenog lica, unuk shvati da ona zna da joj je pet godina prije ukrao čudotvoran napitak i, zajapuren od stida, reče joj da može biti mirna, jer izvukao je pouku, čuvat će pripravak kao blago i neće više krasti. Bernardu je Indijanka donijela kožnatu vrećicu s pletenicom crne kose. Poslala ju je Munja U Noći, poručujući mu neka ode u miru i postane muškarac bez žurbe, jer, makar prošli mnogi uštapi, kada se vrati, ona će ga dočekati s nenačetom ljubavlju. Ganut do srži, mladić znakovima upita baku kako je moguće da najljepša djevojka na svijetu voli baš njega, koji je običan goljo, a ona odgovori da ne zna, da su žene čudna bića. Nestašno namignuvši, doda kako bi svaka žena podlegla muškarcu koji jedino njoj govori. Bernardo ovjesi vrećicu oko vrata, ispod košulje i blizu srca. Supružnici de la Vega sa svojim slugama i otac Mendoza s pokrštenicima otpratiše momčiće na žal. Pokupi ih barka i odveze do Sante Lucije, lakog jedrenjaka s tri jarbola pod zapovjedništvom kapetana Josea Diaza, koji je obećao prevesti ih žive i zdrave do Paname, prvi dio dugog putovanja u Europu. Posljednje što su Diego i Bernardo vidjeli prije ukrcaja na brod, bio je gordi lik Bijele Šumske Ušare, s ogrtačem od zečjeg krzna i neukrotive kose nošene vjetrom, koja im je mahala sa stjenovita rta nadomak indijanskih svetih špilja.

DIO DRUGI Barcelona, 1810-1812.

Odvažujem se nastaviti lakim korakom, budući da ste pročitali dovde. Ono što slijedi važnije je od prethodnog. Djetinjstvo lika nije lako ispripovjediti, no morala sam to učiniti kako bih vam dala jasnu predodžbu o Zorrou. Djetinjstvo je nesretno doba, puno neosnovanih bojazni, poput straha od izmišljenih čudovišta ili ruganja. S književne točke gledišta, nedostaje mu uzbudljivost, jer, čast iznimkama, djeca su obično malko praznjikava. Osim toga, nemaju moć, odrasli odlučuju za njih i čine to loše, usađujući im vlastito pogrešno poimanje stvarnosti, kojeg se klinci poslije cijeli život nastoje osloboditi. Ali to nije bio slučaj Diega de la Vege, našeg Zorroa, jer od malih nogu je činio više-manje što mu se prohtjelo. Imao je sreću da su njegovi ukućani, posvećeni svojim strastima i obvezama, zanemarili nadzor nad njim. Stigao je do petnaeste bez velikih poroka i vrlina, izuzev prekomjerne pravdoljubivosti, za koju ne znam pripada li prvom ili drugom redu; recimo da je jednostavno neodvojiva crta njegova značaja. Mogla bih dodati kako je druga crta taština, ali odveć bih požurila, jer to mu se razvilo poslije, kad je uvidio da se umnažaju njegovi protivnici, što je uvijek dobar znak, kao i poklonici, osobito ženskog roda. Sada je naočit muškarac – tako barem meni izgleda – ali s petnaest godina, kad je došao u Barcelonu, bio je još uvijek mladac klempavih ušiju i tanka glasa. Nevolja s ušesima ponukala ga je da počne nositi krinku, koja služi dvostrukoj svrsi skrivanja identiteta i tih faunskih dodataka. Da ih je Moncada vidio na Zorrou, odmah bi shvatio da je njegov zakleti neprijatelj Diego de la Vega. I dobro, dopustite li, nastavit ću s pripoviješću, koja sad postaje zanimljiva, barem meni, jer u to doba sam upoznala našeg junaka. Trgovački brod Santa Lucia – koji su mornari zvali Adelita, od milja i jer su im dodijale lađe s imenima svetica – prevalio je put između Los Angelesa i grada Paname za jedan tjedan. Kapetan Jose Diaz već je osam godina plovio duž američke obale Tihog oceana i kroz to je vrijeme skupio malo bogatstvo, kojim je kanio osvojiti trideset godina mlađu suprugu i uskoro se povući u svoje selo u Murciji. Alejandro de la Vega povjeri mu sina s blagom zabrinutošću, jer smatrao ga je čovjekom savitljiva morala, govorkalo se da je novac

zaradio krijumčarenjem i trgovinom lakim ženama. Zamamna Panamka, čija nesputana životna radost obasjavaše noći gospode u Los Angelesu, stigla je na palubi Sante Lucije; no čemu cjepidlačiti, zaključi Alejandro, Diegu će biti bolje u rukama znanca, koliko god pogan bio, nego da sam plovi svijetom. Momci će biti jedini putnici na brodu i uzdao se da će ih zapovjednik brižno paziti. Jedrenjakom je upravljalo dvanaest vičnih pomoraca, podijeljenih u dvije smjene, zvane babor i estribor{19} kako bi ih razlikovali, iako su u ovom slučaju ta imena gubila smisao. Dok je jedna skupina odrađivala četverosatnu smjenu, druga se odmarala i kartala. Kada su Diego i Bernardo uspjeli svladati mučninu i priviknuti se na stalno gibanje, uključe se u život na brodu. Sprijatelje se s mornarima, koji su se prema njima odnosili zaštitnički nježno, i svoje vrijeme rasporede poput njih. Zapovjednik je veći dio dana provodio u kabini, pocupkujući s nekom mestizom, i ne sluteći da momčići na njegovoj brizi skaču kao jopci po jarbolima i da svaki čas mogu pasti i razbiti glavu. Diego se pokaza jednako vješt u izvođenju vratolomija držeći se za uže jednom rukom ili stopalom, kao u igri. Pratila ga je sreća u vučenju karata i bio je zadivljujuće nadaren za varanje. S izrazom najvećeg nevinašca perušao je te iskusne kartaše, koji bi, da su ulagali kovanice, pali u očaj, ali koristili su tek slanutak i školjke. Na brodu je novac bio zabranjen, da se posada ne pokolje zbog kartaških dugova. Bernardu se razotkri dotad nepoznato svojstvo njegova brata po mlijeku. – Ha, što kažeš, Bernardo, nećemo gladovati u Europi, jer uvijek ću nekog moći pobijediti, a tada ćemo igrati u zlatnike, a ne u slanutak. Zaboga, čovječe, ne gledaj me tako, kao da sam ubio nekog. Nevolja je s tobom što si takav čistunac. Zar ne vidiš da smo konačno slobodni? Daleko je otac Mendoza sa svojim paklom, smijao se Diego, već naučen govoriti Bernardu i sam sebi odgovarati. Nadomak Acapulca mornari posumnjaše da ih Diego vuče za nos i zaprijetiše mu da će ga zapovjedniku iza leđa baciti u more, ali kitovi im odvrate pozornost. Stiglo ih je na desetke, orijaška stvorenja koja u zboru šapću o ljubavi i burkaju more strastvenim pljuskanjem repom. Iznenada bi izronili na površinu i tako blizu okružili Santu Lucifu, da su im mogli prebrojiti kamene žućkaste ljuskavce pripijene uz hrpt.

Mrka koža posuta krastama nosila je utisnutu cijelu povijest svakog od tih divova i njihovih predaka od davnina. Odjednom bi se jedan vinuo u zrak, okrenuo se oko sebe i ljupko pao. Njegovo štrcanje poprskalo bi brod svježom kišicom. U naporu uklanjanja kitovima i uzbuđenju zbog luke Acapulca, mornari oproste Diegu, ali upozoriše ga neka se čuva, jer lakše je umrijeti kao varalica nego u ratu. K tome mu Bernardo nije dao predahnuti svojim telepatskim obzirima, sve dok ne obeća da se neće služiti tim novim umijećem za bogaćenje na račun tuđe propasti, kako je kanio. Ono najbolje na plovidbi, uz napredovanje prema odredištu, bijaše sloboda koju su momčići imali za uvježbavanje atletskih podviga, što ih jedino prekaljeni pomorci i sajmišna čuda umiju izvoditi. U djetinjstvu su se naglavce vješali o kućnu strehu, u čemu su ih Regina i Ana uzalud nastojale obeshrabriti metlom. Na brodu nije bilo nikog tko bi im branio izlagati se opasnosti, pa to iskoristiše za razvijanje okretnosti koja je u njima bila pritajena odmalena i koja će im toliko vrijediti na ovome svijetu. Naučili su prevrtati se u zraku, verati se po snasti poput pauka, njihati se na visini od osamdeset stopa, spuštati se s vrha jarbola priljubljeni uz konope i kliziti duž labava užeta boreći se s valovima. Nitko na njih nije obraćao pozornost i nitko zapravo nije mario hoće li se polomiti. Mornari ih upute u osnovne stvari. Nauče ih vezati raznovrsne čvorove, pjevati kako bi uvećali snagu pri svakom radu, kuckati dvopekom da ispadnu crvići žitnog žiška, nikada ne fućkati na pučini, jer to buni vjetar, spavati na mahove, kao novorođenčad, i piti rum s barutom da iskušaju muškost. Tu posljednju kušnju nijedan nije prošao, Diegu grdno pozli, a Bernardo je cijelu noć plakao jer mu se prikazala majka. Prvi časnik, Skot po prezimenu McFerrin, mnogo potkovaniji u brodarenju od zapovjednika, dade im najvažniji savjet: jedna ruka za plovidbu, druga za sebe. Uvijek, čak i za utihe, moraju se čvrsto držati. Bernardo to načas zaboravi, kad se na krmi nagnuo provjeriti slijede li ih morski psi. Nije ih bilo na vidiku, no intuitivno bi se pojavili čim bi kuhar istresao otpatke preko ograde. Bludio je pogledom po površini oceana kadli ga nenadana bibavica baci u vodu. Bio je odličan plivač i, srećom po njega, netko ga spazi i dignu uzbunu, inače bi ostao ondje, jer čak ni u tim okolnostima nije uspio dati glasa od sebe. To izazva neugodan ispad. Kapetan Jose Diaz smatrao je da ne vrijedi truda zaustavljati se i

po njega slati čamac, s posljedičnim neprilikama i gubitkom vremena. Da je pao Alejandrov sin možda ne bi toliko oklijevao, ali u pitanju je bio samo jedan nijemi Indijanac, i to, prema njegovu mišljenju, glup. Jasno, jer inače ne bi završio u moru, obrazloži. Dok se on dvoumio pod pritiskom McFerrina i posade, za koje izbaviti nesretnika koji padne s broda bijaše neotuđivo načelo plovidbe, Diego pohrli u pomoć bratu. Zažmiri i skoči bez mnogo razmišljanja, jer viđena odozgo, visina se doimala golema. Nije zaboravio ni morske pse, koji se, ako ih u tom trenu i nije bilo, nikad ne bi odveć udaljili. Sraz s vodom načas ga ošamuti, no Bernardo ga u nekoliko zamaha dostiže i pridrža s nosom iznad površine. Vidjevši da bi njegov glavni putnik mogao završiti proždrt ako se brzo ne odluči, Jose Diaz odobri spašavanje. Skot i još trojica već su spustili čamac, kad se pojaviše prvi morski psi i započeše veseo kružni ples oko brodolomaca. Diego se derao iz svega glasa i gutao vodu, dok ga je Bernardo jednom rukom smireno držao a drugom plivao. McFerrin opali iz pištolja na najbližu psinu i po vodi se u hipu razli uzbibana riđa mrlja. To privuče ostale grabežljivce, koji nasrnu na ranjenika očito ga želeći poslužiti sebi za objed, i omogući mornarima izbaviti prijatelje. Jednodušan pljesak i zvižduci proslaviše pothvat. Dok su spustili čamac, pronašli brodolomce, nalupali veslima najdrskije morske pse i vratili se na palubu, izgubilo se dosta vremena. Zapovjednik doživje kao osobnu uvredu to što je Diego, tjerajući svoje, skočio u more, i iz osvete mu zabrani verati se po jarbolima, ali već je bilo kasno, jer stigli su pred Panamu, gdje je trebao ostaviti putnike. Momčići se sa žaljenjem oproste od posade Sante Lucije i siđu na kopno dobro naoružani pištoljima za dvoboj, mačem i Diegovim bičem, pogubnim poput topa, kao i Bernardovim nožem, oružjem za mnoge svrhe, od čišćenja nokata i rezanja kruha do lova na visoku divljač. Alejandro ih je upozorio neka nikom ne vjeruju. Domoroce prati glas lopova, zato moraju spavati naizmjence, ni na časak ne ispuštajući kovčege iz vida. Diegu i Bernardu se grad Panama učini veličanstven, što je u usporedbi sa seocetom Los Angelesom svako mjesto jamačno bilo. Onuda su već tri stoljeća prolazila američka blaga na putu za kraljevsku riznicu u Španjolskoj. Iz Paname bi ih povorke mazgi prenijele preko planina i potom bi ih rijekom Chagres prevezli do

Karipskog mora. Važnost te luke, kao i one Portobela, na atlantskoj obali prevlake, smanjivala se u istoj mjeri u kojoj je ponestajalo zlata i srebra kolonija. Iz Tihog oceana može se stići u Atlantski i ploveći oko rta Horna, na krajnjem jugu kontineta, no dostaje ovlaš pogledati zemljovid kako bi se uvidjelo da je taj put beskonačan. Kako je otac Mendoza objasnio dječacima, rt Horn leži ondje gdje završava Božji svijet i počinje svijet sablasti. Prelazeći uzak pojas Panamske prevlake, putovanje od svega dva-tri dana, uštede se mjeseci plovidbe, stoga je car Karlo i., još 1534., sanjao o otvaranju prokopa kojim bi povezao oceane, bedastoća, poput tolikih što puhnu u glavu stanovitim vladarima. Najveći nedostatak toga kraja su mijazmi, kužna isparavanja koja se šire iz trula prašumskog raslinja i iz riječnih kaljuža, uzrokujući jezive pošasti. Zastrašujuć broj putnika skonča zgromljen žutom groznicom, kolerom ili srdoboljom. Kako vele, neki čak šenu pameću, ali to su vjerojatno ljudi bujne mašte, nepodobni za bazanje po tropima. U pomorima zaglave toliki, da grobari ne zatrpavaju zajedničke grobnice, gdje se gomilaju trupla, znajući da će ih u idućim satima stići još. Da momčiće zaštiti od tih pogibelji, misionar im je dao medaljice svetoga Kristofora, zaštitnika putnika i pomoraca. Talismani polučiše čudesan učinak i obojica su preživjela. Sva sreća, jer inače ne bi bilo ove pripovijesti. Jedva su disali od pasje vrućine i morali su cipelama ubijati komarce, no, što se ostalog tiče, odlično su se proveli. Diego je bio ushićen tim gradom, gdje ih nitko nije nadzirao i koji je nudio obilje iskušenja. Jedino ga Bernardovo bogomoljstvo spriječi da ne završi u tajnim kartašnicama ili u naručju kakve žene dobre volje i na zlu glasu, gdje bi možda stradao od noža ili egzotičnih bolesti. Bernardo nije sklopio oka te noći, ne toliko zbog obrane od razbojnika, koliko od brige za Diega. Braća po mlijeku večeraše u jednoj lučkoj gostionici i prenoćiše u zajedničkoj spavaonici nekog svratišta, gdje su se putnici smještali kako su mogli po strunjačama na podu. Plativši dvostruko, dobili su visaljke i prljave komarnike, tako bijahu donekle zaštićeni od miševa i žohara. Sutradan su prešli preko planina i uputili se u Cruces po dobroj cesti od klesana kamena, širine dviju mazgi, koju su Španjolci, sa sebi svojstvenom nedosjetljivošću u davanju imena, zvali Kraljevski put. Gore je zrak bio rjeđi i manje vlažan nego u nizini i prizor koji se pružao pod njihovim nogama bio je uistinu rajski. U jarkom zelenilu

prašume treperile su poput čarobnih poteza kistom ptice blistave kao dragulji i leptiri svih boja. Ispostavi se da su domoroci izrazito čestiti ljudi i, umjesto da se okoriste prostodušnošću momčića, ponudiše ih ribom s prženim bananama i ukonačiše ih te noći u kolibi koja je vrvjela gamadu, ali barem ih je štitila od proloma oblaka. Savjetovali su im neka se klone tarantula i izvjesnih zelenih krastača, što pljuju u oči i osljepljuju, kao i jedne vrste oraha koja pali zubnu caklinu i izaziva smrtonosne grčeve u želucu. Rijeka Chagres doimlje se gdjegod gustom močvarom, no drugdje je kristalno čista. Plovi se njome kanuima ili čunovima, koji mogu ponijeti osam do deset putnika s prtljagom. Diego i Bernardo morali su čekati cijeli dan dok se nije skupilo dovoljno ljudi da ispune barčicu. Htjeli su zaroniti u rijeku da se osvježe – omara je omamila zmije i ušutkala majmune – ali, čim su zagazili u vodu, probudiše kajmane, koji su, skriveni u mulju, drijemali ispod površine. Malci žustro odskoče, usred grohota domorodaca. Ne usuđujući se piti zelenkastu vodu s punoglavcima kojom su ih nutkali prijazni domaćini, trpjeli su žeđ sve dok drugi putnici, sirovi trgovci i pustolovi, ne podijeliše s njima svoje boce vina i piva. Prihvatili su tako požudno i pili s takvom slašću da se poslije nijedan nije sjećao toga dijela putovanja, osim osebujnog načina plovidbe domorodaca. Šest ljudi opskrbljenih dugim motkama hodalo je po razmi s obje strane čuna. Počevši od krme, žarili bi vrhove motki u riječno korito i hitro krenuli k pramcu odgurujući se cijelim tijelom, tako su napredovali, čak i protiv struje. Zbog vrućine bijahu goli. Putovanje je trajalo osamnaestak sati, koje su Diego i Bernardo proveli u pijanu bunilu, izvaljeni ispod zaslona koji ih je štitio od užarene lave sunca iznad njihovih glava. Kad su stigli na odredište, suputnici ih, koškajući se i smijući, izguraše iz barčice. Tako su, u dvanaest liga između ušća rijeke i grada Portobela, izgubili jedan od kovčega s velikim dijelom prinčevskih oprava što ih je Alejandro de la Vega pribavio za sina. Bio je to, zapravo, sretan slučaj, jer do Kalifornije još nije doprla posljednja europska moda u odijevanju. Diegovo ruho bilo je doista smiješno. Portobelo, osnovan tisuću petstote u Zaljevu Darienu, bio je ključan grad, jer ondje su se ukrcavale dragocjenosti za Španjolsku i onamo je stizala europska roba za Ameriku. Prema mišljenju starih

kapetana, nije bilo u Indijama{20} bolje i sigurnije luke. Oslanjala se na više obrambenih utvrda, uz nesvladive grebene. Španjolci su tvrđave izgradili od koralja izvađenih s morskog dna, podatnih dok su vlažni, ali tako otpornih po sušenju da bi ih topovske kugle jedva okrhnule. Jednom na godinu, kad bi doplovilo Brodovlje riznice, upriličili bi četrdesetodnevni sajam i stanovništvo bi tada poraslo s tisućama posjetilaca. Diego i Bernardo čuli su da se u Kraljevskom eraru zlatne poluge gomilaju poput cjepanica, no razočaraše se, jer posljednjih je godina grad propao, djelomice zbog gusarskih prepada, ali poglavito zato jer američke kolonije više nisu bile toliko probitačne za Španjolsku kao prije. Kamene i drvene kuće isprale su kiše, javna zdanja i skladišta bijahu zarasla u korov, utvrde su venule u vječnoj siesti. Usprkos tome, u luci je stajalo više brodova i mnoštvo robova utovarivalo je plemenite kovine, pamuk, duhan, kakao, i istovarivalo sanduke za kolonije. Medu lađama se isticala Madre de Dios, na kojoj će momčići preploviti Atlantik. Taj jedrenjak, sagrađen pola stoljeća prije, ali još uvijek u odličnu stanju, imao je tri jarbola i četverokutna jedra. Bio je veći, sporiji i teži od Sante Lucije i pogodniji za putovanja preko oceana. Okrunjivala ga je gizdava polena u obliku sirene. Mornari su vjerovali da gole grudi umiruju more, a prsa te sfinge bijahu obilata. Zapovjednik, Santiago de Leon, pokaza se čovjek jedinstvene osobnosti. Bio je oniži i suhonjav, crta izdjeljanih na licu opaljenu mnogim morima. Hramao je, kao posljedica zlosretna zahvata da mu se iz noge izvadi puščano zrno, koje kirurg nije umio izvući, no u pokušaju ga je bolno obogaljio za cijeli život. Čovjek nije bio sklon jadanju, stiskao je zube, pio laudanum i nastojao se raspoložiti zbirkom izmaštanih zemljovida. Na njima bijahu prikazana mjesta koja su ustrajni putnici stoljećima uzalud tražili, poput El Dorada, grada od suhog zlata, Atlantide, potonulog kontinenta čiji su žitelji ljudska bića, ali sa škrgama, poput riba, i tajanstvenih otoka Luquebaralideauxa, na Divljem moru, napučenih golemim kobasicama oštrih zuba, no bez kostiju, što kruže u jatima i hrane se potocima gorušice koja, vjeruje se, može iscijeliti i najteže rane. Zapovjednik se zabavljao precrtavajući zemljovide i obogaćujući ih mjestima vlastite uobrazilje, s potankim objašnjenjima, a potom ih je skupo prodavao londonskim starinarima. Nije kanio varati, uvijek bi ih potpisao i dodao zagonetnu rečenicu, koju je svatko

upućen poznavao: Numerirano djelo iz Enciklopedije želja, cjelovit prikaz. U petak je tovar bio ukrcan, ali Madre de Dios nije digla sidro jer Isus je umro u petak. To je loš dan za početak plovidbe. U subotu četrdeset članova posade odbi krenuti, jer je na molu prošlo mimo njih neko crvenokoso čeljade i mrtav je pelikan pao na brodski most, dva zloguka znamena. Najzad u nedjelju Santiago de Leon nagna ljude da razviju jedra. Jedini putnici bili su Diego, Bernardo, neki računovođa koji se iz Meksika vraćao u zavičaj, i njegova tridesetogodišnja kći, ružna i cendrava. Gospođica se zaljubila u svakog pojedinog sirova mornara, ali oni su bježali od nje kao vrag od tamjana, jer svi živi znaju da poštene žene na brodu privlače nevrijeme i druge strahote. Ipak, zaključiše da se njezino poštenje duguje tome što nije u mogućnosti zgriješiti, prije negoli prirođenoj kreposti. Računovođa i njegova kći dobili su sićušnu kajitu, dok su Diego i Bernardo, poput posade, spavali u mrežama obješenim na vonjavoj donjoj palubi. Zapovjednikova kabina na krmi služila je kao radna soba, ured, blagovaonica i odmorište za časnike i putnike. Vrata i namještaj sklapahu se prema potrebi, kao i većina stvari na brodu, gdje je prostor predstavljao najveću raskoš. Tih tjedana na pučini momčići ni na trenutak nisu ostajali sami, čak se velika nužda obavljala naočigled svima, u kabao, ako je puhao jak vjetar, ili, u suprotnom, sjedeći na dasci s rupom ravno iznad oceana. Nitko nije znao kako se snašla stidljiva računovođina kći, jer nikad je nisu vidjeli prazniti noćnu posudu. Padale su oklade oko toga, isprva usred smijeha, a poslije u strahu, jer ta tvrdokorna začepljenost slutila je na vradžbine. Osim stalnog gibanja i tijesnog suživota, najzamjetljivija bijaše buka. Drvo je škripalo, kovine kloptale, bačve se kotrljale, konopi cviljeli, a valovi zapljuskivali lađu. Za Diega i Bernarda, navikle na samoću, prostranstvo i duboku tišinu Kalifornije, prilagodba na pomorski život nije bila lagana. Diego se dosjeti sjediti na ramenima pramčane polene, savršenu mjestu za promatranje beskrajna obzorja, prskanje slanom vodom i pozdravljanje dupina. Obujmio bi glavu drvene djeve i naslonio noge na njene bradavice. S obzirom na dječakovu okretnost, zapovjednik jedino zatraži neka se oko pasa priveže uzetom, jer padne li odande, brod će ga pregaziti; ali mu poslije, kad ga je zatekao na vrhu najvećeg

jarbola, na visini većoj od sto stopa, ne reče ništa. Zaključi da, ako mu je suđeno umrijeti mlad, on to ne može spriječiti. Na jedrenjaku je uvijek vladalo radno ozračje, čak i noću, no glavni dio posla obavljao se danju. Za prvu smjenu zvonilo se u podne, kad je sunce bilo u zenitu i zapovjednik je prvim mjerenjem određivao položaj. U taj je sat kuhar dijelio pintu limunade po čovjeku, da preduhitre skorbut, a drugi časnik rum i duhan, jedine poroke dopuštene na brodu, gdje je kartati za novac, tući se, zaljubiti, čak psovati bilo zabranjeno. U pomorskoj sudnevici, tom tajanstvenom času sutona i svitanja kad zvijezde trepere na nebeskom svodu, no još je vidljiva crta obzora, zapovjednik bi iznova mjerio sekstantom, odčitavao kronometre i služio se knjižurinom efemerida, koje kazuju gdje se u svakom trenutku nalaze zvijezde. Diega opčine te geometrijske radnje, jer njemu se sve zvijezde doimahu jednake i, kamo god gledao, vidio bi vazda isti ocalni ocean i isto bijelo nebo, ali ubrzo nauči promatrati okom moreplovca. Zapovjednik je ovisio i o barometru, jer bi mu promjene tlaka zraka nagovijestile oluje i dane kad će ga noga jače boljeti. Prvih dana sladili su se mlijekom, mesom i svježim povrćem, no prije isteka tjedna morali su se ograničiti na mahunarke, rižu, sušeno voće i vječit kameni dvopek prepun žitnih žižaka. Imali su i soljeno meso, koje bi kuhar dva dana namakao u vodi s octom prije nego što bi ga bacio u lonac, da mu ublaži tvrdoću konjskog sedla. Diego pomisli kako bi njegov otac mogao napraviti sjajan posao s dimljenim mesom, ali Bernardo mu reče da ni u snu ne bi uspjeli dopremiti dovoljnu količinu u Portobelo. Za de Leonovim stolom, za koji su Diego, računovođa i njegova kći bili uvijek pozvani, no ne i Bernardo, posluživani su uz to marinirani goveđi jezici, masline, sir manchego{21} i vino. Zapovjednik stavi putnicima na raspolaganje svoj šah i snop karata, kao i svežanj knjiga, koje su zanimale jedino Diega, i u njima nađe dva-tri ogleda o neovisnosti kolonija. Divio se primjeru sjevernih Amerikanaca, koji su zbacili engleski jaram, ali, sve dok nije pročitao one tiskovine, nikad mu nije sinulo da je i težnja za slobodom španjolskih kolonija u Americi dostojna hvale. Ispostavi se da je Santiago de Leon izrazito zanimljiv sugovornik, pa Diego žrtvova sate veselih vratolomija po snasti na razgovore s njim i proučavanje izmaštanih zemljovida. Samotni zapovjednik

uživao je dijeleći svoje spoznaje s tim mladim i radoznalim umom. Bio je pravi knjiški moljac, nosio je sa sobom sanduke knjiga, koje je mijenjao za druge u svakoj luci. Više puta je oplovio svijet, poznavao je zemlje čudnovate poput onih opisanih u njegovim bajkovitim zemljovidima i toliko je puta gledao smrti u oči da je izgubio strah od života. Najveće otkriće za Diega, naučenog na neupitne istine, bijaše to što je taj čovjek renesansnog duha sumnjao u gotovo sve ono što je tvorilo misaoni i moralni temelj Alejandra de la Vege, oca Mendoze i njegova školskog učitelja. Diega su katkad salijetala pitanja o krutim obrascima kojima su ga od rođenja kljucali u mozak, ali nikad se nije usudio glasno im se usprotiviti. Kad bi ga pravila odveć uznemirila, potajice bi ih prekršio, no nije se otvoreno bunio. Sa Santiagom de Leonom odvaži se govoriti o temama koje s ocem nikada ne bi dotaknuo. Spozna, zapanjen, da postoji bezbroj različitih načina mišljenja. De Leon mu ukaza kako ne vjeruju samo Španjolci da su bolji od ostatka ljudskog roda, svi narodi pate od iste tlapnje; kako Španjolci u ratu čine navlas iste grozote kao Francuzi ili bilo koja vojska: siluju, pljačkaju, muče i ubijaju; kako kršćani, Mauri i Zidovi jednako tvrde da je njihov Bog jedini istinski i preziru druge vjere. Zapovjednik je bio pristaša ukidanja monarhije i odvajanja kolonija, dvije revolucionarne misli za Diega, koji je bio odgojen u uvjerenju da je kralj svet i da je prirodna obveza svakog Španjolca osvajati i pokrštavati druge zemlje. Santiago de Leon zaneseno je branio načela jednakosti, slobode i bratstva Francuske revolucije, ali nije se mirio s tim što su Francuzi zaposjeli Španjolsku. U tom pitanju pokaza znake žestoka domoljublja: draža mu je domovina utonula u mračnjaštvo Srednjeg vijeka, reče, nego pobjeda naprednih nazora ako ih nameću stranci. Nije opraštao Napoleonu što je španjolskog kralja prinudio da se odrekne prijestolja i onda na nj posjeo svog brata, Josepha Bonapartea, koga je narod prozvao Pepe Botellas.{22} – Svako ugnjetavanje je gnusno, mladiću, zaključi zapovjednik. – Napoleon je silnik. Čemu je služila revolucija ako je kralja zamijenio car? Zemljama treba vladati vijeće prosvijećenih ljudi, odgovornih za svoje postupke pred narodom. – Kraljevska vlast dolazi od Boga, slabašno pripomenu Diego, ponavljajući očeve riječi, i ne znajući dobro što govori. – Tko to jamči? Koliko ja znam, mladi de la Vego, s tim u vezi Bog

se nije izjasnio. – Prema Svetom pismu... – Jeste li ga pročitali? – živo ga prekinu de Leon. – Sveto pismo nigdje ne kaže da Burboni moraju vladati Španjolskom ili Napoleon Francuskom. Osim toga, Sveto pismo nije nimalo sveto, napisali su ga ljudi a ne Bog. Spustila se noć i šetali su po mostiću. More bijaše mirno i usred vječite škripe lađe zadivljujuće jasno čula se Bernardova svirala, koji je tražio majku i Munju u Noći u zvijezdama. – Vjerujete li da Bog postoji? – upita ga zapovjednik. – Pa naravno! Santiago de Leon širokim pokretom pokaza tamno nebo osuto zviježđima. – Ako Bog postoji, sigurno ga ne zanima imenovati kraljeve svakog nebeskog tijela... – primijeti. Diego uplašeno uzviknu. Posumnjati u Boga bilo je posljednje što bi mu palo na um, tisuću puta gore od sumnje u božansko poslanje monarhije. Za mnogo je manje grijehe nesmiljena inkvizicija spaljivala ljude na zloglasnim lomačama, ali to kao da nije nimalo brinulo zapovjednika. Kad mu je dosadilo kartanjem osvajati slanutak i školjkice, Diego se, nadahnut de Leonovim knjigama i zamišljenim zemljovidima i utječući se svojoj raskošnoj mašti, lati plašenja mornara jezovitim pričama o divovskim hobotnicama koje krakovima mogu smrskati lađu poput Madre de Dios, o daždevnjacima mesojedima veličine kitova, o sirenama koje se izdaleka doimlju kao putene djevice, a zapravo su čudovišta s jezikom u obliku guje. Nikada im se ne smiju približiti, upozori ih, jer pružaju mekušne ruke, obgrle neoprezne, poljube ih i tad se njihovi pogubni jezici zavuku u grlo nesretne žrtve i proždiru je iznutra, ostavljajući tek kostur prekrit kožom. – Jeste li vidjeli ona svjetla što katkad palucaju na vodi, a zovu ih lutajući oganj} Naravno, znate da navješćuju prisutnost živih mrtvaca. To su kršćanski mornari koji su pretrpjeli brodolom u napadima turskih gusara. Nisu stigli dobiti oproštenje grijeha i njihove duše ne nalaze put u čistilište. Zarobljeni su u olupinama lađa na dnu oceana, bez svijesti da su već mrtvi. U noćima poput ove te izgubljene duše izranjaju na površinu. Ako se koji brod zlosretno zatekne ondje, živi mrtvaci se uspnu na nj i pokradu sve što im dode pod ruku, sidro,

kormilo, zapovjednikove sprave, užad, čak jarbole. No to nije ono najgore, prijatelji, nego su im potrebni i mornari. Onog koga uspiju uhvatiti odvlače sa sobom u oceanske dubine da im pomogne izbaviti lađe i otploviti ka kršćanskim obalama. Nadam se da nas to neće zadesiti na ovom putovanju, ali moramo otvoriti četvere oči. Pojave li se nečujne crne spodobe, znajte da su to živi mrtvaci. Poznat ćete ih po plaštevima, koje nose kako bi prigušili škljocanje svojih bijednih kostiju. Ushićeno otkri da njegova rječitost izazivlje opći užas. Pripovijedao je te priče noću, poslije večere, kad su ljudi pijuckali pintu ruma i žvakali duhan, jer mu je u polutmini bilo mnogo lakše uliti im strah u kosti. Nakon što ih je tijekom više dana dobro isprepadao, pripravi se zadati konačan udarac. Sav u crnom, s rukavicama i plastom s toledskim pucetima, nenadano bi i načas iskrsnuo u najmračnijim zakutcima. U toj je opravi bio noću gotovo nevidljiv, izuzev lica, no Bernardo se dosjeti zastrti ga crnim rupcem na kojem je načinio dva otvora za oči. Više mornara vidjelo je barem jednog živog mrtvaca. U tren oka pronije se glas da je brod uklet i okriviše računovodinu kćer, koju je jamačno opsjeo nečastivi, jer se ne služi noćnom posudom. Jedino ona može biti odgovorna za privlačenje sablasti. Rogoborenje doprije do živčane usidjelice i prouzroči joj tako strašnu glavobolju, da ju je zapovjednik morao na dva dana omamiti izdašnim obrocima laudanuma. Doznavši što se dogodilo, Santiago de Leon okupi mornare na brodskom mostu i zaprijeti im svima odreda dokinuti žesticu i duhan nastave li brbljati gluposti. Lutajući oganj, reče, prirodna je pojava koja nastaje izgaranjem gnjilećih algi, a one tobožnje utvare su im se naprosto prividjele. Nitko mu nije vjerovao, ali zapovjednik nametnu red. Uspostavivši donekle mir među posadom, odvuče Diega za uho u svoju kajitu i opomenu ga da će ga, bude li još koji živi mrtvac vršljao po Madre de Dios, bez imalo ustručavanja išibati. – Raspolažem životom i smrću na ovom brodu, tim više pravom da vam zauvijek obilježim leđa. Razumijemo li se, mladi de la Vego? – promrsi, naglašavajući svaku riječ. Bilo je jasno kao sunce, ali Diego ne odgovori, jer odvratio mu je pozornost zlatni i srebrni medaljon izrezbaren čudnovatim znamenjem, koji je zapovjedniku visio oko vrata. Opazivši da ga je

momčić vidio, de Leon ga hitro sakri i zakopča kaput. Učini to tako naglo, da se Diego ne usudi upitati ga za značenje privjeska. Ispuhavši se, zapovjednik se smekša. – Ako nas vjetar posluži i ne namjerimo se na gusare, plovidba će trajati šest tjedana. Vremena je napretek, mladiću. Umjesto da plašite moje ljude djetinjarijama, radije se posvetite učenju. Život je kratak, a znanje neiscrpno. Diego prosudi kako je već pročitao gotovo sve zanimljivo na brodu i ovladao sekstantom, čvorovima i jedrima, no spremno prista, jer imao je drugu nauku na umu. Uputi se u zagušljivo potpalublje, gdje je kuhar spravljao nedjeljnu slasticu, puding od šećerna sirupa i oraha, koji bi posada cijeli tjedan željno iščekivala. Bio je Ðenovljanin, a priključio se španjolskoj trgovačkoj mornarici da izbjegne zatvor, gdje je po pravdi trebao biti jer je sjekirom ubio svoju ženu. Imao je ime neprikladno za jednog moreplovca: Galileo Tempesta{23}. Prije nego što je postao kuhar na Madre de Dios, Tempesta je bio mađioničar i zarađivao je za život obilazeći tržnice i sajmove s opsjenarskim smicalicama. Imao je izražajno lice, prodoran pogled i vilovite ruke s prstima poput ticala. Umio je tako vješto ukloniti kovanicu ispred očiju, da je na pedalj udaljenosti bilo nemoguće otkriti kako to, dovraga, izvodi. Uvježbavao se u trenucima predaha od kuhinjskih poslova; ako nije prevrtao po prstima kovanice, karte i bodeže, šivao je tajne džepove u šeširima, čizmama, podstavama i orukavlju kaputića, za skrivanje šarenih rubaca i živih kunića. – Šalje me zapovjednik, gospodine Tempesto, da me naučite svemu što znate, objavi mu Diego iznebuha. – Ne znam mnogo o kuhanju, mladiću. – Mislio sam na magiju... – Ona se ne uči na riječima, nego na djelu, otpovrnu Galileo Tempesta. Otad se posveti podučavanju momčića svojim smicalicama, iz istog razloga iz kojeg mu je zapovjednik pripovijedao o putovanjima i pokazivao mu zemljovide: jer ti ljudi nikada nisu uživali toliku pozornost koliku im je Diego poklanjao. Pri kraju plovidbe, četrdeset i jedan dan poslije, Diego je, pored drugih rijetkih umijeća, mogao progutati španjolski zlatnik i izvući ga netaknuta iz jednog od svojih dojmljivih ušesa.

Madre de Dios napusti grad Portobelo i, koristeći zaljevske struje, upravi se uz obalu prema sjeveru. U visini Bermuda preplovi Atlantik i nekoliko tjedana poslije zaustavi se na Azorima opskrbiti se vodom i svježim namirnicama. Vulkansko otočje u vlasništvu Portugala bilo je obvezatna postaja za kitolovce raznih narodnosti. Pristaše na otoku Floresu, dobro nazvanu, jer bio je prekrit hortenzijama i ružama, upravo na dan državnog praznika. Nauživši se vina i krepke pučke juhe, posada se malo zabavi šakanjem s američkim i norveškim kitolovcima i, da zaokruži savršen kraj tjedna, nagrnu sudjelovati u općoj veselici s bikovima. Otočka muškadija i mornari posjetioci pojuriše ispred bikova po strmim seoskim ulicama, naslađujući se sočnim psovkama koje je kapetan Santiago de Leon zabranio na brodu. Prelijepe otočanke, kosa i poprsja urešenih cvijećem, bodrile su ih s razborite udaljenosti, dok su svećenik i dvije-tri redovnice pripravljali zavoje i posljednju pomast za ranjene i umiruće. Diego je znao da je svaki bik brži od najžustrijeg čovjeka, ali, kako nasrće zaslijepljen bijesom, moguće ga je nasamariti. Toliko ih je u svom kratkom životu vidio da ih se nije odveć bojao. Zahvaljujući tome spasi za dlaku Galilea Tempestu, kad se par rogova spremao probosti mu stražnjicu. Momčić potrča ošinuti mrcinu prutom ne bi li je nagnao da skrene, dok se, usred pljeska i grohota prisutnih, mađioničar naglavce bacao u grm hortenzija. Onda Diega zapade poletjeti kao strijela, s bikom za petama. Iako se skupio dovoljan broj masnica i nagnječenja, te godine nitko nije stradao od roga. Bio je to prvi takav slučaj u povijesti i žitelji Azora nisu znali je li to dobar znamen ili znak zle kobi. Vrijeme će pokazati. Kako god, borba s bikovima prometnu Diega u junaka. Zahvalni Tempesta darova mu marokanski bodež s tajnom oprugom, koja je sječivo uvlačila u držak. Tjeran vjetrom, jedrenjak nastavi plovidbu još nekoliko tjedana, dotaknu obalu Španjolske prolazeći pored Cadiza i uputi se k Gibraltarskom tjesnacu, vratima za Sredozemno more, pod nadzorom Engleza, španjolskih saveznika i Napoleonovih neprijatelja. Plovio je bez većih nezgoda duž obale, ne pristajući ni u kojoj luci, i najzad stiže u Barcelonu, gdje je završavalo Diegovo i Bernardovo putovanje. Stara katalonska luka ukaza se njihovim očima kao šuma jarbola i jedrilja. Bilo je ondje lađa najraznolikijih oblika, veličina i podrijetla. Ako je na momčiće djelovala majušna Panama, zamislite kakav je dojam u njima

izazvala Barcelona. Obrisi grada ocrtavahu se silni i veličajni pod olovnim nebom, sa svojim zidinama, zvonicima i kulama. S vode se grad doimao divan, ali te se večeri nebo provalilo i izgled Barcelone se promijeni. Nisu se mogli iskrcati sve do idućeg jutra, kad Santiago de Leon spusti čamce da preveze nestrpljivu posadu i putnike. Na stotine šalupa kružilo je medu brodovljem usred zamašćena mora i bezbroja galebova što su ispunjali zrak krikovima. Momčići se oprostiše od zapovjednika, Galilea Tempeste i mornara, koji su se gurali u čamac da čim prije potroše plaću na žesticu i žene, dok je računovođa držao u staračkom naručju kćer obeznanjenu od smrada. Nije ni čudo. Dočekala ih je lijepa i živahna luka, ali nezdrava, zastrta smećem, gdje su među nogama užurbana mnoštva vršlja-li štakori veličine pasa. Kužnim jarcima tekle su otpadne vode po kojima su šljapkala bosonoga djeca, a s prozora gornjih katova bacali su na ulicu sadržaj noćnih posuda uz povik ide voda! Prolaznici su se morali sklanjati da ih ne nakvasi mokraća. Sa svojih sto pedeset tisuća stanovnika, Barcelona bijaše jedan od najgušće naseljenih gradova na svijetu. Opasana debelim zidinama, pod paskom zloguke tvrđave La Ciudadele i zatočena između mora i planina, nije imala kamo rasti, osim u visinu. Kuće su nadograđivane potkrovicama a prostorije dijeljene u tijesne sobičke, gdje su stanari tavorili bez zraka i čiste vode. Po gatovima su se vrzli stranci u slikovitim nošnjama, psujući jedni druge na nerazumljivim jezicima, mornari s frigijskim kapama i papigom na ramenu, lučki radnici reumatični od teglenja tereta, prostački trgovci koji su izvikivali kobasice i kolače, ušljivi prosjaci posuti gnojnim mjehurićima, probisvijeti laki na nožu i zdvojnih očiju. Nije manjkalo ni bijednih uličarki, dok bi se bludnice skorojevićke izvele u šetnju kočijama, natječući se u sjaju s uglednim gospođama. Francuski vojnici išli su u skupinama i iz zabave gurkali prolaznike kundacima mušketa. Iza njihovih leda žene bi pljunule i pokazale – roge. Pa ipak, ništa nije moglo pomutiti neusporedivu otmjenost grada okupana srebrnastom morskom svjetlošću. Dospjevši na obalu, Diego i Bernardo umalo padoše na tlo, kao što im se dogodilo i na otoku Floresu, jer odučili su se od hodanja po zemlji. Morali su se poduprijeti jedan o drugog dok nisu ovladali klecavim koljenima i uravnotežili vid. – I što sad, Bernardo? Dobro, prvo ćemo unajmiti kola i potražiti

don Tomasovu kuću. Kažeš da prije trebamo pokupiti ostatak prtljage? Jasno, imaš pravo... Tako su se probijali kroz mnoštvo, Diego govoreći sam sa sobom, a Bernardo korak iza na oprezu, jer plašio se da tko ne otme torbu njegovu rastresenom bratu. Prošli su uz tržnicu, gdje neke ženetine nuđahu morske plodove, ulijepljene utrobama i glavama riba koje su mrcvarile na tlu usred roja muha. Uto ih ustavi visok muškarac nalik na kopca i odjeven u modru kadifu, koji je u Diegovim očima morao biti admiral, sudeći po zlatnim širitima kaputića i trorogu na bijeloj vlasulji. Pozdravi ga dubokim naklonom, metući kaldrmu svojim kalifornijskim šeširom. – Gospodin don Diego de la Vega? – upita neznanac, vidno smeten. – Vama na službu, viteže, odvrati Diego. – Nisam vitez, nego Jordi, kočijaš don Tomasa de Romeua. Poslali su me po vas. Poslije ću doći po vašu prtljagu, objasni čovjek srdito ga pogledavši, jer mislio je da mu se balavac iz Indija ruga. Diego porumenje do ušiju i, nabivši šešir, krenu za njim, dok se Bernardo gušio od smijeha. Jordi ih odvede do pomalo oguljena dvoprega, gdje ih je čekao obiteljski dvornik. Pošli su zavojitim kamenitim ulicama, udaljujući se od luke, i uskoro stigli u četvrt gospodstvenih zdanja. Uđoše u dvorište prebivališta de Romeuovih, stare trokatnice što se uzdizala između dvije crkve. Dvornik napomenu kako ih više ne uznemiruje zvonjava u nevrijeme, jer Francuzi su skinuli klatna sa zvona, kao odmazda svećenicima koji ne osuđuju gerilu. Osupnuti veličinom kuće, momčići i ne zamijetiše koliko je oronula. Jordi je odveo Bernarda u dio za služinčad, a dvornik povede Diega vanjskim stubištem do plemenita ili glavnog kata. Prošli su kroz dvorane u vječnoj polutmini i ledene hodnike, gdje su visjele izlizane tapiserije i oružje iz doba Križarskih ratova. Najzad stigoše u prašnjavu knjižnicu, slabo osvijetljenu s nekoliko svijeća i tinjajućom vatricom u kaminu. Ondje ih je čekao don Tomas, koji Diega primi s očinskim zagrljajem, kao da ga oduvijek poznaje. – Počašćen sam što mi je moj dobri prijatelj Alejandro povjerio sina, obznani. – Od ovog trena pripadate obitelji, Diego. Moje kćeri i ja bdjet ćemo nad vašom udobnošću i zadovoljstvom. Bio je punokrvan i trbušast muškarac od kojih pedeset godina, gromka glasa i gustih zalisaka i obrva. Usne su mu se izvijale nagore u

nehotičan osmijeh, ublažujući njegov pomalo ohol izgled. Pušio je cigaru i držao čašu jereza u ruci. Postavi Diegu više uljudnih pitanja o putovanju i obitelji u Kaliforniji, i začas povuče svilenu uzicu zovući brencanjem dvornika, kome na katalonskom naloži neka gosta odvede u njegove odaje. – Večera je u deset. Ne morate se svečano odjenuti, bit ćemo u krugu obitelji, reče mu. Te večeri u blagovaonici, golemoj dvorani s prastarim pokućstvom koje je služilo nekolikim naraštajima, Diego upozna Tomasove kćeri. Dostajaše mu jedan pogled da zaključi kako je Juliana, starija, najljepša žena na svijetu. Vjerojatno je pretjerao, no, kako god, mladica se pročula kao jedna od barcelonskih krasotica, upoređivahu je s glasovitom madame de Recamier u njenim najsjajnijim trenucima. Julianino otmjeno držanje, klasične crte i opreka između vrane kose, mliječne puti i očiju zelenih poput zada bili su nezaboravni. Imala je toliko prosaca, da im obitelj i znatiželjnici nisu znali ni broja. Zli su jezici govorkali kako su svi odbijeni jer njezin častohlepan otac kani popeti se po društvenoj ljestvici udajući je za kraljevića. Griješili su, Tomas de Romeu nije bio kadar za takve računice. Uza svoje bajno obličje, mladica bijaše učena, kreposna i osjećajna, svirala je harfu treperavim vilinskim prstima i činila milosrdna djela među siromasima. Kad se pojavila u blagovaonici u bijeloj empire haljini od tanana muslina, zahvaćenoj ispod grudi baršunastom vrpcom boje dinje, koja je obnažila dugi vrat i oble alabasterne ruke, u atlasnim cipelicama i s bisernim vjenčićem među crnim uvojcima, Diego osjeti kako ga noge izdaju i muti mu se pamet. Sagnuvši se poljubiti joj ruku, od usplahirenosti je poprska slinom. Užasnuto promuca ispriku, dok se Juliana smiješila poput anđela i krišom brisala nadlanicu o haljinu nimfe. Isabel je, pak, bila tako slabo zamjetljiva, da se činilo da nije iste krvi kao njena očaravajuća sestra. Bilo joj je jedanaest godina i loše ih je nosila, zubi joj još nisu sjeli na svoja mjesta i kosti su joj stršale na sve strane. Katkad bi joj jedno oko pobjeglo, što joj je pridavalo rastresen i varljivo sladak izraz, jer bijaše prije paprene naravi. Buntovan grm kestenjaste kose jedva se mogao svladati vrpcama, žuta haljina bila joj je pretijesna i, da se zaokruži njen izgled siročeta, nosila je čizmice. Kako je Diego poslije rekao Bernardu, jadna Isabel

bijaše mršava kao čačkalica i imala je dovoljno kose za dvije glave. Zabliješten Julianom, Diego ju je tijekom cijele večeri jedva pogledao, no ona ga je netremice promatrala, strogo pobrajajući njegovo zastarjelo odijelo, neobičan naglasak, ophođenje staromodno poput odjeće i, dakako, istaknuta ušesa. Presudi da je taj momak iz Indija lud ako se nada zadiviti njenu sestru, što je bilo očito iz njegova komičnog vladanja. Isabel uzdahnu razmišljajući kako je Diego pothvat na dugi rok, valjat će ga gotovo posve promijeniti, no, srećom, računala je na dobru sirovinu: simpatičnost, skladan stas i te oči boje jantara. Večera se sastojala od juhe od gljiva, slasnog jela mar i muntanya, u kojem se riba nadmetala s mesom, salata, sireva i, za kraj, creme catalane{24}, sve zalijevano crnim vinom iz obiteljskog vinogorja. Diego zaključi kako uz takvu prehranu don Tomas neće doživjeti starost, a njegove će kćeri završiti gojazne poput oca. Narod je gladovao u Španjolskoj tih godina, no trpeza imućnih bijaše uvijek dobro opskrbljena. Nakon večere prijedoše u jednu od negostoljubivih dvorana, gdje su do iza ponoći uživali u Julianinoj harfi, na jedvite jade praćenoj cviljenjem što ga je Isabel izvlačila iz neugođena čembala. U taj sat, za Barcelonu ran a strašno kasan za Diega, dođe Nuria, domaćica kuće, podsjetiti da bi djevojčice morale poći na spavanje. Bila je žena od četrdesetak godina, uspravna kao svijeća i plemenitih crta lica, nagrdena krutošću i silnom strogošću oprave. Nosila je crnu haljinu uškrobljena ovratnika i kapu iste boje, svezanu satenskom vrpcom ispod brade. Šuštanje podsuknji, zveckanje ključeva i škriputanje čizama najavili bi je unaprijed. Pozdravi Diega lakim naklonom, prijekorno ga odmjerivši od glave do pete. – Što mi je činiti s onim koga zovu Bernardo, indianom{25} iz Amerika? – upita don Tomasa. – Ako je moguće, gospodine, želio bih da Bernardo dijeli sobu sa mnom. Zapravo smo poput braće, uskoči Diego. – Naravno, mladiću. Učini što je potrebno, Nurijo, naloži de Romeu, malko iznenađen. Čim je Juliana otišla, Diego osjeti malj nakupljena umora i težinu večere u želucu, ali morade ostati još sat, slušajući o domaćinovim političkim pogledima. – Joseph Bonaparte prosvijećen je i iskren čovjek, dovoljno je čuti

da čak govori kastiljski i prisustvuje borbama s bikovima, reče de Romeu. – Ali prisvojio je prijestolje zakonitog kralja Španjolske, pripomenu Diego. – Kralj Karlo IV. pokazao se nedostojan potomak tako znamenitih ljudi kakvi su bili neki njegovi preci. Kraljica je lakoumna, a nasljednik Fernando neposobnjaković u koga se ne uzdaju ni vlastiti roditelji. Ne zaslužuju krunu. Dočim su Francuzi donijeli napredne nazore. Kad bi dopustili vladati Josephu I., umjesto da ratuju s njim, ova bi zemlja izašla iz zaostalosti. Francuska vojska je nepobjediva, dok je naša u rasulu, nema konja ni oružja ni čizama, vojnici žive o kruhu i vodi... – Pa ipak, španjolski narod već dvije godine odolijeva osvajaču, prekinu ga Diego. – Da, naoružana rulja koja vodi bezumnu gerilu. Huškana fanaticima i neukim popovima. Puk se bori slijepo, bez uvjerenja, samo iz mržnje. – Slušao sam o okrutnosti Francuza. – Obje strane čine grozote, mladi de la Vego. Gerilci ne ubijaju samo Francuze, nego i španjolske građane koji odbiju pomoći im. Katalonci su najgori, nepojmljivo je za kakve su okrutnosti sposobni. Majstor Francisco Goya naslikao je te strahote. Zna li se za njegovo djelo u Americi? – Ne vjerujem, gospodine. – Trebate vidjeti njegove slike, don Diego, pa ćete shvatiti da u ovom ratu nema dobrih, jedino loših, uzdahnu de Romeu i prede na druga pitanja, dok se Diegu ne sklopiše oči. Idućih je mjeseci Diego de la Vega donekle razabrao koliko je nepostojano i složeno postalo stanje u Španjolskoj i koliko je njegova obitelj slabo obaviještena. Otac je svodio politiku na crno i bijelo, jer tako je bilo u Kaliforniji, ali u europskoj pometnji prevladavali su sivi tonovi. U prvom pismu Diego ispripovjedi ocu o putovanju i svojim dojmovima o Barceloni i Kataloncima, koje opisa kao slobodoljubive i žestoke ljude, osjetljive u pitanjima časti i radine poput tovarnih mazgi. Oni sami njeguju svoj glas škrtaca, reče, no s prijateljima su velikodušni. Nadoda kako ih ništa ne ljuti toliko kao porezi, osobito kad ih moraju plaćati Francuzima. Opisa i obitelj de Romeu, prešućujući svoju bezglavu ljubav prema Juliani, koja bi se mogla

protumačiti kao povreda gostoprimstva. U drugom mu pismu pokuša objasniti politička zbivanja, iako je slutio da će se, dok ga njegov otac, za više mjeseci, primi, sve promijeniti. Vaša milosti: Dobro sam i mnogo učim, osobito filozofiju i latinski u Humanističkoj gimnaziji. Radovat će vas čuti da me je maestro Manuel Escalante primio u svoju školu i ukazao mi čast svojim prijateljstvom, nezasluženo, dakako. Dopustite mi da vam kažem nešto o stanju u zemlji. Vaš voljeni prijatelj, don Tomas de Romeu, je – pofrancužen. Ima i drugih slobodara poput njega, koji dijele iste političke nazore, ali mrze Francuze. Boje se da će Napoleon pretvoriti Španjolsku u francusku podanicu, na što bi don Tomas vjerojatno blagonoklono gledao. Trema zapovijedi vaše milosti, posjetio sam Njezinu preuzvišenost, donu Eulaliju de Callis. Od nje sam doznao da plemstvo, Katolička crkva i narod iščekuju povratak kralja Fernarda vn. / nazivaju ga – Željeni. Narod, koji podjednako zazire od Francuza, slobodara, plemića i svake promjene, naumio je istjerati osvajače i bori se onim što ima: sjekirama, toljagama, noževima, kopljima i pijucima. Ta su ga pitanja zanimala, o drugom se nije ni govorilo u Humanističkoj gimnaziji i u kući de Romeu, ali nisu mu oduzimala san. Bavio se s tisuću različitih stvari, od kojih je najvažnija bila promatranje Juliane. U toj staroj kućerini, koja se nije mogla ni osvijetliti ni zagrijati, obitelj je koristila samo neke dvorane plemenitog i jedno krilo drugog kata. Bernardo je više puta zatekao Diega kako poput muhe visi s balkona uhodeći Julianu dok bi šila s Nurijom ili učila. Djevojčice su se oslobodile samostana, gdje se školovahu kćeri otmjenih obitelji, zahvaljujući očevoj odbojnosti spram crkve. Tomas je govorio da su iza samostanskih zidova jadne djeve izvrgnute pakosnim redovnicama, koje im pune glavu zlodusima, i izopačenim popovima, koji ih pipaju pod izlikom ispovijedi. Dodijelio im je kućnog učitelja, nekog kržljavca kozičava lica koji bi sav klonuo u Julianinoj prisutnosti i na koga je Nuria motrila poput jastreba. I Isabel je pohađala nastavu, premda je učitelj tako slabo mario za nju da joj nikad nije upamtio ime. Juliana se s Diegom ophodila kao s raspamećenim mlađim bratom. Zvala ga je krsnim imenom i govorila mu ti, ugledavši se na Isabel, koja se prema njemu od početka odnosila prisno i nježno. Mnogo

poslije, kada će im se život svima zamrsiti i zajedno će proći teška vremena, i Nuria će ga oslovljavati s ti, jer zavoljet će ga kao nećaka, no u to ga je doba još uvijek zvala don Diego, jer se prisan izraz koristio jedino među rođacima ili u obraćanju podređenoj osobi. Juliana dugo nije ni slutila da je Diegu slomila srce, kao što nikad nije zamijetila da je isto učinila nesretnom učitelju. Kad joj je Isabel ukazala na to, razdragano se nasmija; srećom, on će to doznati tek godinama poslije. Diego ubrzo shvati da Tomas de Romeu nije ni tako plemenit ni tako bogat kako mu se isprva činilo. Kuća i zemlja pripadali su njegovoj pokojnoj supruzi, jedinoj baštinici građanske obitelji koja je imetak stekla proizvodnjom svile. Po tast ovoj smrti poslovi su povjereni Tomasu, ali on nije imao trgovačkog dara i počeo je gubiti naslijeđeno. Protivno predodžbi o Kataloncima, znao je galantno trošiti, ali ne i privrediti. Iz godine u godinu smanjivali su se njegovi prihodi i, nastavi li se tako, uskoro će biti prinuđen prodati kuću i sići na nižu društvenu prečku. Među Julianine brojne udvarače uvrštao se Rafael Moncada, plemić znatna imetka. Savez s njim izvukao bi Tomasa iz nevolje, no moramo reći da mu služi na čast što nikad nije silio kćer da prihvati Moncadu. Diego procijeni da očev kalifornijski posjed vrijedi nekoliko puta više od de Romeuove imovine i pitaše se bi li Juliana htjela poći s njim u Novi svijet. Iznije to Bernardu, koji mu, na njihovu osobnom jeziku, reče kako će mu, ne požuri li se, drugi zreliji, zgodniji i zanimljiviji snubok ugrabiti djevu. Obiknut na bratovu zajedljivost, Diego se nije pokunjio, ali odluči čim prije okončati školovanje. Zudno je iščekivao dan kada će postati bidalgo. Saživio se s katalonskim, koji mu se doimao vrlo milozvučan, pohađao je gimnaziju i svakodnevno išao na satove u Školu mačevanja za poduku plemića i vitezova maestra Manuela Escalantea. Slika koju je Diego sebi stvorio o glasovitom maestru nije se nimalo poklapala sa stvarnošću. Proučivši njegov priručnik do posljednjeg zareza, zamišljao ga je poput Apolona, kao skup vrlina i muževne ljepote. Ispostavi se da je neugodan čovječuljak, sitničav, njegovan, isposnička lica, prezrivih usana i nauljenih brčića, za kojeg kao da je mačevanje bilo jedina valjana vjera. Njegovi učenici bijahu čistokrvni plemići, osim Diega de la Vege, koga primi ne toliko zbog preporuke Tomasa de Romeua, nego jer je s odlikom prošao prijamni

ispit. – En garde, monsieur! – zapovjedio je maestro. Diego zauze drugi položaj: desno stopalo malo udaljeno od lijevog, vrhovi u pravom kutu, koljena malko svijena, tijelo u stranu i okomito na kukove, pogled prema naprijed, ruke opuštene. – Promjena stava unaprijed! Do dna! Promjena stava unatrag! Papci unutra! Tereni stav! Pružanje ruke! Coupe! Uskoro mu maestro presta davati upute. S hinjenja brzo prijeđoše na napade, ubode do dna, kose zasjeke i poprečne udarce, poput žestoka i grozomorna plesa. Diego se raspali i poče se tući kao da mu je život u pitanju, s plahovitošću bliskom srdžbi. Escalante osjeti kako mu prvi put u mnogo godina znoj curi niz čelo i natapa košulju. Bio je zadovoljan i lak smiješak poče mu se ocrtavati na tankim usnama. Nikada nikog nije obasipao pohvalama, no zadivile su ga mladićeva brzina, točnost i snaga. – Gdje ste ono naučili mačevati, viteže? – upita nakon što je neko vrijeme ukrštao floret s njim. – S mojim ocem, u Kaliforniji, maestro. – Kaliforniji? – Sjeverno od Meksika... – Ne morate mi objašnjavati, vidio sam zemljovid, suho će Escalante. – Oprostite, maestro. Proučio sam vašu knjigu i godinama vježbao... – promuca Diego. – Da, očito ste marljiv učenik. Nedostaju vam strpljivost i otmjenost. Stil vam je kao u gusara, no to se može popraviti. Prva pouka: Mir. Nikad se ne smije boriti u gnjevu. Čvrstoća i postojanost oštrice ovise o staloženosti duha. Upamtite to. Primat ću vas od ponedjeljka do subote u osam ujutro, izostanete li samo jednom, ne trebate se više vratiti. Doviđenja, viteže. S tim ga otpravi. Diego se jedva suzdrža da ne zavrišti od veselja, ali na ulici je skakao oko Bernarda, koji ga je s konjima čekao pred vratima. – Postat ćemo najbolji mačevaoci na svijetu, Bernardo. Da, brate, dobro si čuo, naučit ćeš što i ja. Slažem se, maestro te neće primiti, prava je cjepidlaka. Da zna da imam četvrtinu indijanske krvi, uz

ćuške bi me izbacio iz škole. Ali ne brini, pokazat ću ti sve što naučim. Kaže maestro da mi nedostaje stil. Sto li mu je to? Manuel Escalante održa obećanje da će istesati Diega, a on održa svoje da će znanje prenijeti Bernardu. Danomice su vježbali mačevanje u jednoj od velikih praznih dvorana kuće de Romeu, gotovo uvijek s Isabel. Prema Nuriji, tu malu su vraški mamile muške stvari, no zataškala bi njene nestašluke jer odgajala ju je otkad je pri rođenju izgubila majku. Isabel nagovori momke da je nauče rukovati floretom i jahati opkoračke, kako čine žene u Kaliforniji. Uz maestrov priručnik satima je vježbala pred zrcalom, pod strpljivim pogledom sestre i Nurije, koje su križićima vezle tapiserije. Diego se s njenim društvom pomiri iz koristi, jer uvjerila ga je da se kod Juliane može založiti za nj, što nikada nije učinila. Dočim bi Bernardo uvijek pokazao da je ushićen njenom nazočnošću. Bernardo zauzimaše nejasno mjesto u poretku kuće, gdje je živjelo osamdesetak ljudi: služinčadi, namještenika, tajnika i domaćih, kako su nazivali siromašne rođake koje je Tomas de Romeu primio pod svoj krov. Spavao je u jednoj od triju odaja stavljenih Diegu na raspolaganje, ali nije smio ući u dvorane obitelji, osim kad bi ga pozvali, i jeo je u kuhinji. Bez određenih obveza, imao je vremena na pretek za lutanje gradom i dobro je upoznao različita lica nemirne Barcelone, od gospodstvenih zdanja katalonskog plemstva do zagušljivih sirotinjskih izbi, punih štakora i buha, gdje su neumitno izbijale svađe i pošasti; od stare četvrti katedrale, podignute na rimskim ruševinama, s njezinim labirintom zavojitih uličica kuda bi jedva prošao magarac, do pučkih tržnica, obrtničkih radnji, turskih dućana s drangulijama i gatova, koji su vazda vrvjeli šarolikim mnoštvom. Nedjeljom nakon bogoslužja vrzmao bi se oko crkava i divio se skupinama što su plesale tankoćutne sardane, koje mu se doimahu kao savršen odraz solidarnosti, reda i nerazmetljivosti Barcelonaca. I on nauči katalonski, kako bi znao što se zbiva oko njega. Kastiljskim i francuskim služilo se u vladi i u visokom društvu, latinskim za akademske i vjerske stvari, katalonskim za ostalo. Svojim mukom i dostojanstvenošću zadobi poštovanje ukućana. Služinčad, koja ga je od milja zvala indiano, nije provjerila je li i gluh, držeći da jest, pa je nesmotreno govorila pred njim, što mu omogući doznati mnogo toga. De Romeu nikad nije uzeo u obzir njegovu prisutnost, za

nj sluge bijahu nevidljive. Nuriju zagolica činjenica da je Indijanac, prvi kojeg vidi uživo. Misleći da je ne razumije, prvih mu se dana obraćala kreveljeći se poput jopice i neprirodnim pokretima, no kad je doznala da nije gluh, poče mu govoriti. I čim ču da je kršten, omilje joj. Nikada nije imala pozornijeg slušatelja. Uvjerena da Bernardo ne može odati njene ispovijesti, uobičaji pripovijedati mu svoje snove, prave bajkovite epopeje, i pozivati ga na Julianina čitanja u vrijeme čokolade. Juliana mu se, pak, obraćala s istom blagošću kojom darivaše sve žive. Shvatila je da nije Diegov sluga nego brat po mlijeku, ali ne potrudi se sporazumjeti se s njim, pretpostavivši da si nemaju bogznašto reći. Dočim Isabeli Bernardo posta najbolji prijatelj i saveznik. Naučila je indijanski znakovni jezik, kao i tumačiti izvijanja zvuka njegove svirale, no nije umjela sudjelovati u telepatskim razgovorima koje je s lakoćom vodio s Diegom. U svakom slučaju, kako im nisu bile nužne riječi, savršeno su se razumjeli. Toliko se zavolješe, da će se s vremenom Isabel nadmetati s Diegom za drugo mjesto u Bernardovu srcu. Prvo je uvijek pripadalo Munji U Noći. U proljeće, kada je gradski zrak mirisao po moru i cvijeću, izašle bi estudiantine{26} razgaliti glazbom večer i zaljubljeni pjevati podoknice, pod paskom udaljenih francuskih vojnika, jer čak je i ta bezazlena razonoda mogla skrivati zlokobne nakane gerile. Diego je vježbao pjesme na mandolini, no bilo bi smiješno stati pod Julianin prozor i otpjevati joj podoknicu kad su živjeli u istoj kući. Htio ju je pratiti na večernjim koncertima, ali ona je bila vrsna harfistica, a on tako traljav na svom glazbalu, kao Isabel na čembalu, da je slušateljima sve zvonilo u ušima. Preosta mu zabavljati je opsjenarskim smicalicama naučenim od Galilea Tempeste, obogaćenim i usavršenim dugom vježbom. Na dan kad je progutao Tempestin marokanski bodež, Juliani se zamagli pred očima i umalo se sruši na pod, dok je Isabel razgledala oružje tražeći oprugu koja oštricu uvlači u držak. Nuria upozori Diega da će mu, napravi li još kakvu čarobnjačku spačku pred njenim djevojčicama, sama zariti taj turski nož u grlo. Prvih mu je tjedana žena objavila tihi rat živaca, jer odnekud je doznala da je mestik. Činilo joj se nepojmljivo da je gospodar u krilo obitelji primio toga mladića koji nije dobre krvi i još ima drskosti zaljubiti se u Julianu. No čim je to Diego naumio, osvoji

oporo gazdaričino srce sitnim znacima pažnje, marcipanom, svetačkom slikom, ružom što bi mu kao čarolijom osvanula na dlanu. Iako mu je i dalje odgovarala mrzovoljno i jetko, morala bi se krišom nasmijati kad bi je izazivao komedijanjem. Jedne večeri Diego se nađe na mukama čuvši Rafaela Moncadu kako, u pratnji više glazbenika, pjeva podoknicu na ulici. Osvjedoči se, ogorčen, da njegov suparnik nema samo umilan tenorski glas, nego još i pjeva na talijanskom. Pokuša ga ismijati pred Julianom, ali ne uspje mu, jer nju kao da je prvi put ganuo neki Moncadin potez. Taj je čovjek budio u mladici zamršene osjećaje, spoj nagonska nepovjerenja i oprezne znatiželje. Pored njega se osjećala jadno i ogoljeno, no privlačila ju je samosvijest kojom je odisao. Nije joj se sviđao prezriv ili okrutan izraz što bi ga katkad zatekla na njegovu licu, izraz u neskladu s velikodušnošću s kojom je dijelio kovanice prosjacima okupljenim pred crkvenim vratima. Kako god, pokloniku su bile dvadeset i tri godine i već joj je mjesecima udvarao, uskoro će mu morati dati odgovor. Moncada bijaše bogat, besprijekorna podrijetla i na sve je ostavljao dobar dojam, osim na njenu sestru Isabel, koja ga se gnušala otvoreno i bez objašnjenja. Bilo je čvrstih argumenata u prilog tome udvaraču, kočila ju je jedino neshvatljiva zla slutnja. On ju je dotle obzirno salijetao, bojeći se da će ona na najmanji pritisak uteći. Viđahu se na bogoslužju, na koncertima, u kazalištu, u šetnjama perivojima i na ulici. Često joj je slao darove i nježna pisma, ali ništa obvezujuće. Nije postigao da ga don Tomas pozove u kuću, niti da njegova teta Eulalia de Callis pristane uključiti de Romeuove u svoje društvo. Nepokolebljiva kao uvijek, izjavila je kako je Juliana očajan izbor. – Njezin je otac pofrancužen, izdajica, ta obitelj nema ni položaj ni imetak, ništa za ponuditi, glasila je jezgrovita presuda. No Moncada je već neko vrijeme imao Julianu u vidu, gledao ju je kako cvjeta i zaključio je da je ona jedina žena koja ga je dostojna. Uzdao se da će teta Eulalia naposljetku popustiti pred djevojčinim nespornim vrlinama, valja samo spretno postupati. Nije bio voljan odreći se Juliane, ali ni svog nasljedstva i nikad nije sumnjao da će dobiti oboje. Rafael Moncada prerastao je dob za podoknice i bio je odveć ponosit za tu vrstu izlaganja, no dosjetio se duhovitu načinu da to izvede. Kad je Juliana provirila na balkon, ugleda ga prerušena u

firentinskog kraljevića, u brokatu i svili od glave do pete, sa zobunom urešenim vidrinim krznom, nojevim perjem na šeširu i lutnjom u rukama. Više slugu osvjetljavalo ga je otmjenim kristalnim svjetiljkama, a glazbenici okićeni poput paževa iz operete izvlačili su blage suzvuke iz svojih glazbala. Ono najbolje u prizoru bijaše nedvojbeno Moncadin izvanredan glas. Skriven iza zastora, Diego je trpio poniženje, znajući da Juliana uspoređuje savršeno Moncadino treperenje s kolebljivom mandolinom kojom ju je on kušao zadiviti. Tiho je mrsio kletve, kad izniknu Bernardo i dade mu znak neka uzme mač i slijedi ga. Odvede ga na služinski kat, kamo Diego još nije stupio nogom, premda je već gotovo godinu živio u toj kući, i odande na ulicu kroz vratašca za poslugu. Pripijeni uza zid, neopazice stigoše do mjesta gdje se njegov suparnik šepirio baladama na talijanskom. Bernardo pokaza na vežu iza Moncadinih leđa i Diego tad osjeti kako mu se bijes pretvara u đavolsko zadovoljstvo, jer nije suparnik pjevao, nego drugi čovjek skriven u sjeni. Pričekali su kraj podoknice. Skupina se raziđe, krećući u dvije-tri kočije, dok je posljednji sluga pružao nekoliko kovanica pravom tenoru. Uvjerivši se da je pjevač sam, mladići ga presretoše. Neznanac zasikta poput zmije i posegnu za jataganom, što ga je spremna nosio o pasu, ali Diego mu stavi vršak mača na grlo. Čovjek zapanjujuće gipko uzmaknu, no Bernardo mu podmetnu nogu i obori ga na tlo. Psovka mu se ote s usana kad je iznova osjetio britku Diegovu oštricu. U taj je sat svjetlost na ulici potjecala od stidljiva mjeseca i kućnih svjetiljaka, dovoljno da vide kako je riječ o crnomanjastu i snažnu Romu, sami mišići, tetive i kosti. – Kog' vraga hoćeš od mene? – drsko se okomio, zvjerska izraza lica. – Samo tvoje ime. Možeš zadržati taj prljav novac, odgovori Diego. – Što će ti moje ime? – Ime! – zahtijevao je Diego, upirući mačem dok nije potekla krv. – Pelavo, reče Rom. Diego povuče mač i čovjek se osovi i začas iščeznu u uličnim sjenama, nečujan i hitar poput mačke. – Upamtimo to ime, Bernardo. Vjerujem da ćemo opet sresti tu hulju. Ne mogu ništa reći Juliani, jer mislit će da govorim iz kukavnosti ili ljubomore. Moram joj na drugi način otkriti da onaj glas nije bio

Moncadin. Pada li ti što na um? Dobro, kad bude, reci mi, zaključi Diego. Jedan od stalnih posjetilaca kuće de Romeu bio je povjerenik za Napoleonove poslove u Barceloni, vitez Roland Duchamp, poznat kao Chevalier. Bio je siva sjena službene vlasti, utjecajniji, kako se govorilo, od samoga kralja Josepha I. Napoleon je oduzimao moć bratu, jer više mu nije bio potreban za očuvanje vladarske obitelji Bonaparte, sada je imao sina, slabašno djetešce zvano Orlić i opterećeno od rane dobi naslovom rimskog kralja. Chevalier je upravljao širokom mrežom uhoda, koja ga je izvještavala o naumima njegovih neprijatelja prije negoli bi ih oni i uobličili. Bio je na položaju veleposlanika, ali zapravo mu je polagalo račune čak i vrhovno vojno zapovjedništvo. Njegov život u tom gradu, gdje Francuzi bijahu omraženi, nije bio lagodan. Visoko društvo ga je osamilo, iako se plesovima, prijamima i kazališnim predstavama ulagivao dobrostojećim obiteljima, jednako kao što je nastojao pridobiti rulju dijeleći kruh i odobravajući borbe s bikovima, koje su prije bile zabranjene. Nitko nije htio djelovati pofrancuženo. Plemstvo, poput Eulalije de Callis, nije se usuđivalo uskratiti mu pozdrav, ali nije ni prihvaćalo njegove pozive. Dočim se Tomas de Romeu dičio tim prijateljstvom, jer divio se svemu što je dolazilo iz Francuske, od filozofskih ideja i istančanosti do samog Napoleona, koga je uspoređivao s Aleksandrom Velikim. Znao je za Chevalierovu povezanost s tajnom policijom, alt nije vjerovao glasinama da je on odgovoran za mučenja i pogubljenja u La Ciudadeli. Doimalo mu se nemoguće da bi se jedna tako uglađena i učena osoba plela u nečovječnosti koje su pripisivane vojnicima. Raspravljali su o umjetnosti, o knjigama, o novim znanstvenim otkrićima, o razvitku astronomije; osvrnuli bi se na stanje u kolonijama u Americi, Venecueli, Čileu i drugima, koje su proglasile neovisnost. Dok su dva gospodina provodila ugodne sate uz čašicu francuskog konjaka i kubanske cigare, Agnes Duchamp, Chevalierova kći, zabavljala se s Julianom čitajući francuske romane iza leđa Tomasu, koji takvo štivo nikada ne bi dopustio. Smrtno bi ih ražalostile trnovite ljubavi likova i uzdisahu od olakšanja pri sretnim svršecima. Romantizam još nije bio u modi u Španjolskoj i prije Agnesine pojave u Julianinu životu, ona je poznavala tek izvjesne klasične autore iz

obiteljske knjižnice, koje je njen otac birao imajući na umu poučnost. Isabel i Nuria prisustvovale su čitanjima. Prva se rugala, no gutala je svaku riječ, a Nuria bi plakala kao kišna godina. Objasniše joj kako se ništa od toga ne događa u zbilji, to su samo piščeve laži, ali nije im vjerovala. Nesreće likova toliko bi je zabrinule, da su mladice mijenjale sadržaj romana da joj ne zagorčaju život. Domaćica nije znala čitati, no osjećala je duboko poštovanje prema tiskanoj riječi. Kupovala je od svoje plaće ilustrirane sveščiće o životima svetaca, prave zbirke divljaštava, koje su joj djevojčice morale uvijek iznova čitati. Bijaše uvjerena da su svi oni ubogi zemljaci koje su granadski Mauri bacili na muke. Uzalud su joj govorile da je rimski kolosej ondje gdje mu ime kazuje, u Rimu. Kao dobra Španjolka, vjerovala je i kako je Isus umro na križu za ljudski rod općenito, ali posebno za Španjolsku. Napoleonu i Francuzima najviše je zamjerala njihovo bezboštvo, zato je nakon svakog posjeta blagoslovljenom vodom prskala naslonjač u kojem je sjedio Chevalier. Činjenicu da ni njen gospodar ne vjeruje u Boga opravdavala je preranom smrću njegove supruge. Sudila je da don Tomas privremeno pati od toga; na samrtničkoj postelji prosvijetlit će mu se pamet i vapit će za ispovjednikom koji bi mu oprostio grijehe, kako su, konačno, činili svi, ma kolikim se bezbožnicima proglašavali u zdravlju. Agnes bijaše sitna, bodra i vesela, nježne puti, vragolasta pogleda i s jamicama na obrazima, prstima i laktovima. Uz romane je sazrela prije vremena i u dobi kad druge djevojčice nisu izlazile iz kuće, ona je vodila život odrasle žene. Prateći oca na društvene događaje, odijevala se u najsmionije pariške oprave. Pohodila je plesove u vlažnim haljinama, kako bi joj se tkanina pripila uz tijelo i kako nitko ne bi previdio njene oble bokove i bradavice odvažne djevice. Od prvog susreta zapazi Diega, koji je te godine ostavio za sobom jade prve mladosti i znatno se istegao; bio je visok gotovo kao Tomas de Romeu i, uz obilne katalonske obroke i Nurijino tetošenje, dobio je na težini, što mu je stvarno bilo potrebno. Lice mu je postalo muževno i, na Isabelin prijedlog, pustio je kosu da mu pokrije uši. Agnes se učini prilično zgodan, bio je egzotičan, zamišljala ga je u divljini Amerika, okružena golim i pokornim Indijancima. Neumorno ga je ispitivala o Kalif orni j i, brkajući je s nekim vrućim tajanstvenim otokom, poput onoga gdje se rodila neprispodobiva Josefina Bonaparte, koju

nastojaše oponašati prozirnim haljinama i mirisom ljubica. Upoznala ju je u Parizu, na Napoleonovu dvoru, kao desetogodišnjakinja. Dok je car bio u nekom ratu, Josefina je Chevaliera počastila gotovo ljubavnim prijateljstvom. Agnes se utisnula u pamćenje slika te žene, koja se, premda ni lijepa ni mlada, doimala tako zbog lelujava hoda, snena glasa i snovita miomirisa. Otad je prošlo više od četiri godine. Josefina više nije bila francuska carica, jer Napoleon ju je zamijenio nekom blijedom austrijskom kraljevnom čija jedina draž, prema Agnes, bijaše to što je rodila sina. Kako je plodnost priprosta! Doznavši da je Diego jedini baštinik Alejandra de la Vege, vlasnika stočarskog imanja veličine manje zemlje, lako zamisli sebe kao gospodaricu zamka u onom bajoslovnu kraju. Pričekala je pogodan trenutak i šapnu mu iza lepeze neka joj dođe u posjet, da mogu nasamo razgovarati, jer u kući de Romeu uvijek su pod Nurijinim nadzorom; u Parizu nitko nema pratilju, taj je običaj vrhunac staromodnosti, dometnu. Kako bi zapečatila poziv, preda mu čipkan rupčić izvezen njenim punim imenom i namirisan ljubicama. Diego nije znao što bi joj rekao. Jedan tjedan trudio se izazvati ljubomoru u Juliani govoreći joj o Agnes i mašući rupčićem po zraku, no obilo mu se o glavu, jer ljepotica prijazno ponudi pomoći mu u ljubavi. Uz to su ga Isabel i Nuria bezdušno peckale, pa na kraju rupčić baci u smeće. Bernardo ga pokupi i spremi, vjeran svojoj teoriji da sve može jednom poslužiti. Diego je često sretao Agnes Duchamp, koja je postala stalna gošća u kući. Bila je mlada od Juliane, no nadmašivala ju je živošću i iskustvom. Da su okolnosti bile drukčije, Agnes se ne bi spustila na njegovanje prijateljstva s djevojkom jednostavnom poput Juliane, ali očev položaj zatvorio joj je mnoga vrata i lišio je prijateljica. K tome je Juliani išao u prilog ugled krasotice jer, iako se Agnes isprva klonila te vrste suparništva, ubrzo zamijeti da već Julianino ime privlači zanimanje gospode, što je, usput, i njoj pogodovalo. Ne bi li utekao od Agnesinih čuvstvenih aluzija, sve češćih i izrazitijih, Diego nastojaše promijeniti sliku koju je mladica stvorila o njemu. Ništa od vatrenog vlastelina što, opasan mačem, jezdi kalifornijskim dolinama; spominjao je, zauzvrat, tobožnja očeva pisma koja, među drugim strahotama, navješćuju skori gospodarski slom obitelji. Nije tada ni slutio koliko će, za malo godina, te laži biti blizu istini. Kao kruna

svega, ugleda se na ljupko držanje i pripijene hlače Julianina i Isabelina učitelja plesa. Na Agnesine romantične poglede uzvratio bi prenemaganjem i iznenadnom glavoboljom, sve dok u djevojčici ne usadi sumnju da je pomalo ženskast. Ta dvostruka igra savršeno je odgovarala njegovoj histrionskoj prirodi. – Zašto izigravaš idiota? – upitala bi ga Isabel, čija je otvorenost katkad graničila sa surovošću. Juliana, lebdeći kao uvijek u svom svijetu sanja, nikad nije uočila koliko se Diego mijenja u Agnesinoj prisutnosti. U usporedbi s Isabel, kojoj je to glumatanje bilo providno, Julianina prostodušnost tjerala je u očaj. Tomas de Romeu poče pozivati Diega na čašicu s Chevalierom poslije večere, zamijetivši da ovoga zanima njegov mladi gost. Chevalier se propitivao o djelatnostima učenika u Humanističkoj gimnaziji, o političkim sklonostima mladeži, o govorkanju na ulici i među služinčadi, ali Diego je znao da ga prati zao glas i budno je pazio što će odgovoriti. Kaže li istinu, mogao bi mnoge dovesti u škripac, osobito svoje drugove i profesore, ogorčene neprijatelje Francuza, premda se većina slagala s reformama koje su uveli. Iz opreza je pred Chevalierom hinio isto usiljeno vladanje i pileći mozak što bi ih poprimio pred Agnes, s tolikom uspjehom da ga ovaj na kraju otpisa kao gnjavatora bez kičme. Francuzu je bilo teško razumjeti kćerino zanimanje za Diega de la Vegu. Smatrao je da možebitan mladićev imetak ne nadoknađuje njegovu zamornu lakoumnost. Chevalier bijaše željezni čovjek, inače ne bi mogao onako podjarmiti Kataloniju, i ubrzo mu dojadi Diegova plitkost. Presta ga ispitivati i katkad je u njegovoj nazočnosti davao primjedbe koje bi, da je o njemu imao bolje mišljenje, bio prešutio. – Jučer, na povratku iz Gerone, vidio sam raskomadana tijela koja su gerilci povješali po drveću i naboli na koplja. Strvinari su se dobro pogostili. Još nisam sprao smrad... – primijeti Chevalier. – Kako znate da je to djelo gerilaca, a ne francuskih vojnika? – upita ga de Romeu. – Dobro sam obaviješten, prijatelju. U Kataloniji je gerila zvjerska. Kroz ovaj grad oružje se krijumčari na tisuće, drže ga čak u crkvenim ispovjedaonicama. Gerilci presjecaju opskrbne putove i stanovništvo gladuje, jer nema povrća ni kruha. – Nek' onda jedu kolače, osmjehnu se Diego, ponavljajući čuvenu

rečenicu kraljice Marije Antoanete i grickajući čokoladni bombon s bademom. – Stanje je ozbiljno, nije vrijeme za šalu, mladiću, zlovoljno otpovrnu Chevalier. – Od sutra će biti zabranjeno nositi svjetiljke, jer koriste ih za davanje znakova, kao i plastove, ispod kojih skrivaju kremenjače i noževe. Dovoljno je čuti, gospodo, da kane zaraziti boginjama bludnice koje služe francuskim četama! – Molim vas, Chevalier Duchamp! – uzviknu Diego, snebivajući se. – Žene i popovi skrivaju oružje u odjeći, a djeca im prenose poruke i podmeću požare u barutanama. Morat ćemo pretražiti bolnicu, jer drže oružje pod pokrivačima tobožnjih rodilja. Sat poslije Diego upozori ravnatelja bolnice da će Francuzi stići svaki čas. Zahvaljujući obavijestima dobivenim od Chevaliera, uspio je izbaviti više drugova iz Humanističke gimnazije i susjeda u pogibelji. S druge strane, posla Chevalieru anonimnu poruku doznavši da su otrovali kruh namijenjen nekoj vojarni. Time je osujećen atentat i spašeno je trideset neprijateljskih vojnika. Diego nije bio siguran u svoje razloge; gnušao se svih oblika izdaje i podmuklosti, osim toga volio je igru i okus opasnosti. Osjećaše jednako gađenje nad postupcima gerilaca, kao i nad onima osvajačkih četa. – Uzaludno je tražiti pravdu u ovom slučaju, jer nigdje je nema. Možemo jedino spriječiti veće nasilje. Dozlogrdio mi je sav taj užas. Nema ničeg plemenitog ni uzvišenog u ratu, reče Bernardu. Gerila je nemilice kinjila Francuze i podjarivala narod. Seljaci, pekari, zidari, obrtnici, trgovci, tijekom dana obični ljudi, borili su se noću. Građani su ih štitili, opskrbljivali ih, pribavljali im obavijesti, glasonoše, tajne bolnice i grobišta. Ustrajan narodni otpor razjedao je osvajačke čete, ali i opustošio zemlju, jer su na španjolsko geslo rat i mač Francuzi odgovarali istovjetnom okrutnošću. Satovi mačevanja bijahu Diegu važniji od svega i nikada nije zakasnio, jer znao je da bi ga maestro zauvijek otpravio. U četvrt do osam došao bi pred školska vrata, pet minuta poslije sluga bi mu otvorio i točno u osam stajao je s floretom u ruci pred učiteljem. Po svršetku poduke on bi ga pozvao neka još malo ostane i razgovarali bi o plemenitosti mačevalačkog umijeća, o ponosu pripasivanja mača, o ratničkoj slavi Španjolske, o prijekoj potrebi svakog vrlog viteza da se bori u dvoboju za čast svojeg imena, iako su dvoboji bili zabranjeni. S

tih tema skrenuše na druge, dublje i taj nadmeni čovječuljak, ufitiljena obličja fićfirića, do ludosti osjetljiv u pitanjima časti i dostojanstva, polako je otkrivao naličje svog značaja. Manuel Escalante bio je trgovčev sin, no izbjegao je skromnu sudbinu svoje braće jer bijaše genij s mačem. Mačevanje ga je uzdignulo, omogućilo mu iznaći novu osobnost i proputovati Europu družeći se s plemstvom i gospodom. Nije bio opsjednut povijesnim ubodima mačem ni plemićkim naslovima, kako se doimalo u prvi mah, nego pravdom. Nazro je u Diegu istu skrb, premda je on još nije znao imenovati. Tad osjeti da njegov život napokon ima višu svrhu: povesti toga mladića svojim putem, stvoriti od njega zatočnika plemenitih pobuda. Podučavao je stotine vitezova, ali nijedan se nije pokazao dostojan te časti. Nedostajao im je žarki plamen koji u Diegu umah prepozna, jer i njega je grijao. Zatomivši početni ushit, odluči bolje ga upoznati i iskušati ga prije negoli ga uvede u svoje tajne. Tijekom tih kratkih razgovora uz kavu ga je ispitivao. Diego, uvijek sklon otvoriti se, pripovijedao mu je o djetinjstvu u Kaliforniji, o nestašluku s medvjedom i šeširom, o gusarskom prepadu i Bernardovoj nijemosti, o danu kada su vojnici spalili indijanski zaselak. Podrhtavao mu je glas dok se prisjećao kako su objesili starog plemenskog poglavicu, išibali muškarce i odveli ih da rade za bijelce. Za jednog od učtivih posjeta palačici Eulalije de Callis, Diego je sreo Rafaela Moncadu. Posjećivao je damu s vremena na vrijeme po nalogu roditelja, više nego od svoje volje. Prebivala je u ulici Santa Eulalia i Diego je u početku vjerovao da su ulicu nazvali po toj gospođi. Tek godinu poslije dozna tko je bila mitska Eulalia, omiljena barcelonska svetica, mučena djevica, kojoj su, prema legendi, odrezali grudi i zakotrljali je u bačvi s krhotinama stakla, prije negoli će je raspeti. Kuća negdašnje kalifornijske namjesnice bijaše jedan od graditeljskih dragulja grada, ukrašena iznutra s pretjeranom raskoši, sablažnjivom za uzdržljive Katalonce, kojima je razmetanje nedvojben znak neukusa. Eulalia je dugo živjela u Meksiku i zarazila se baroknom kićenošću. Na njezinu osobnom dvoru obitavalo je više stotina ljudi, koji su uglavnom živjeli od kakaa. Prije nego je umro od kapi, Eulalijin muž pokrenuo je na Antilima trgovinu za opskrbu španjolskih slastičarnica, što je povećalo obiteljski imetak. Plemićki naslovi done Eulalije nisu bili ni odveć stari ni odveć dojmljivi, ali je

njezin novac velikodušno nadoknađivao ono što joj je manjkalo u rodoslovlju. Dok je vlastela gubila prihode, povlastice, zemlju i nadarbine, ona je bivala sve bogatija zahvaljujući beskonačnoj mirisnoj rijeci čokolade što je iz Amerike tekla ravno u njenu blagajnu. Nekoć bi plemstvo boljeg roda, ono koje je moglo dokazati plavu krv prije 1400. godine, preziralo Eulaliju, pripadnicu plemićkog puka, no prošla su vremena velikaškog prenemaganja. Sada se računao novac, više nego podrijetlo, a ona ga je imala mnogo. Drugi zemljoposjednici žalili su se da njihovi seljaci odbijaju plaćati daće i zakupnine, ali ona je doskočila toj poteškoći, oslonivši se na skupinu grlatih delija zaduženih za utjerivanje. K tome je glavnina njenih prihoda potjecala iz inozemstva. Dona Eulalia postala je jedna od najviđenijih ličnosti u gradu. Kretala se uvijek, čak i kad bi išla u crkvu, sa svitom slugu i pasa u više kočija. Služinčad je odjenula u plavetne odore sa šeširima urešenim perjanicama, što ih je, nadahnuta operom, sama osmislila. S godinama se ugojila i izgubila je osebujnost, pretvorila se u proždrljivu poglavaricu u crnini, okruženu mantijašima, bogomoljkama i čivavama, koje su podsjećale na oderane štakore i mokrile po zastorima. Posve se oslobodila dobrih strasti što su je morile u divnoj mladosti, kad je bojila kosu u crveno i kupala se u mlijeku. Sada ju je jedino zanimalo obraniti svoje podrijetlo, prodavati čokoladu, osigurati sebi mjesto u raju i svim mogućim sredstvima poduprijeti povratak Fernanda VII. na španjolsko prijestolje. Mrzila je liberalne reforme. Po očevim zapovijedima i iz zahvalnosti što se ta gospođa lijepo ponijela prema njegovoj majci, Diego naumi povremeno je posjećivati, iako mu je ta obveza predstavljala pravu muku. Nije imao što reći udovici, osim tri i pol uvriježene uljudne rečenice, i nikad nije znao kojim slijedom valja uzimati žličice i vilice s njenog stola. Znao je da Eulalia de Callis ne trpi don Tomasa iz dva jaka razloga: prvo, jer je pofrancužen, i drugo, jer je Julianin otac, u koju je, na nesreću, njezin najdraži nećak i glavni nasljednik, Rafael Moncada, bio zaljubljen. Eulalia je vidjela Julianu na misi i morala je priznati da nije ružna, ali ona je za nećaka imala mnogo častohlepnije zamisli. Potiho je ugovarala brak s jednom od kćeri vojvode od Medinacelija. Zelja da spriječi Rafaelovu ženidbu s Julianom bijaše jedino u čemu bi se Diego mogao složiti s gospodom.

Za četvrtog posjeta palačici done Eulalije, nekoliko mjeseci nakon zgode s podoknicom, Diegu se pruži prilika da bolje upozna Rafaela Moncadu. Sreo bi ga katkad na društvenim i sportskim događajima, no samo bi se pozdravili lakim naklonom. Moncada je Diega smatrao nezanimljivim žutokljuncem, čija je jedina draž to što živi u kući Juliane de Romeu. Nije vidio zašto bi ga inače razlikovao od šare na sagu. Te večeri se Diego iznenadi ugledavši bogato osvijetljeno prebivalište done Eulalije i desetke kočija nanizanih u dvorištu. Dotad ga je ona pozivala tek na domjenke s umjetnicima i na jednu večeru udvoje, tijekom koje ga je ispitivala o Regini. Diego je vjerovao da ga se stidi, ne toliko jer je došao iz kolonija, nego jer je mestik. Eulalia se u Kaliforniji vrlo lijepo ophodila s njegovom majkom, premda je Regina bila prije Indijanka nego bjelkinja, no, vrativši se u Španjolsku, usvojila je prijezir za žitelje Novoga svijeta. Govorilo se kako su, zbog podneblja i miješanja s urođenicima, kreoli prirodno skloni divljaštvu i izopačenosti. Prije negoli će ga predstaviti probranim prijateljima, Eulalia je željela dobiti jasnu sliku o njemu. Da je ne osramoti, prvo je provjerila doimlje li se bijelcem, je li dobro odjeven i vlada li se dolično. Tom prigodom Diega odvedu u prekrasnu dvoranu, gdje se okupljao cvijet katalonskog plemstva, pod budnim okom poglavarice, vazda u crnu baršunu, kao vječna korota za Pedrom Fagesom, i osute dijamantima, posjednute u naslonjač s biskupskom nebnicom. Druge bi se udovice žive zakopale pod tamnom koprenom, koja ih je pokrivala od kape do lakata, ali ne i ona. Eulalia je prostirala svoje dragulje po bujnim prsima uhranjene kokoši. Izrez haljine otkrivao je početak grudi, golemih i mekušnih poput prezrelih dinja, od kojih Diego nije mogao odvojiti pogled, omamljen sjajem dijamanata i obiljem mesa. Dama mu pruži tustu ruku, koju on je poljubi kako priliči, upita ga za roditelje i, ne pričekavši odgovor, otpravi ga tromom kretnjom. Većina gospode razgovarala je o politici i poslovima u zasebnim odajama, dok su mladi parovi plesali uz zvuke orkestra, pod nadzorom majki djevojaka. U jednoj dvorani bilo je više igraćih stolova, omiljena razonoda europskih dvorova, gdje se nije imalo kako drukčije razbiti dosadu, osim spletkama, lovom i ljubakanjem. Ulagala su se bogatstva i profesionalni kockari putovahu od palače do

palače perušajući dokone plemiće, koji su, ako za to ne bi našli društvo iz vlastita staleža, gubili novac među ološem u kartaškim jazbinama, kojih je u Barceloni bilo na stotine. Diego za jednim stolom spazi Rafaela Moncadu kako igra ventiunu real{27} s drugom gospodom. Jedan od njih bijaše grof Orlov. Diego ga umah prepozna po veličanstvenoj pojavi i onim modrim očima što su rasplamsale maštu tolikih žena za njegova posjeta Los Angelesu, ali nije se nadao da će ga se ruski vlastelin sjetiti. Vidio ga je tek jednom, dok je bio dječak. – De la Vego! – uskliknu Orlov i, ustavši, srdačno ga zagrli. Moncada iznenađeno diže pogled s karata i konačno spozna da Diego postoji. Odmjeri ga od glave do pete, dok je naočiti grof gromko pripovijedao kako je taj momak ulovio nekoliko medvjeda dok je još bio majušan derančić. Ovaj put nije bilo Alejandra de la Vege da ispravi njegovu epsku inačicu. Prisutni prijazno zapljeskaju i odmah se vrate kartama. Diego osta promatrati potankosti igre, ne usuđujući se zamoliti za dopuštenje da im se pridruži, iako bijahu osrednji igrači, jer nije raspolagao svotama koje su se ondje ulagale. Otac mu je redovito slao novac, ali nije bio darežljiv, smatrao je da oskudica čelici čovjeka. Diegu je dostajalo pet minuta da shvati da Moncada vara, jer u tome je i sam bio iznimno vješt, i drugih pet da odluči kako ga, ako ga već ne može razotkriti bez izazivanja sablazni, koju mu dona Eulalia ne bi oprostila, može barem omesti. Napast da ponizi suparnika bijaše neodoljiva. Stade tik uz Moncadu gledajući ga tako uporno, da se ovaj naposljetku uznemiri. – Zašto ne odete plesati s ljepoticama u drugoj dvorani? – upita ga s očitom drskošću. – Neobično me zanima vaš osobit način igre, Preuzvišenosti, bez sumnje mogu mnogo naučiti od vas... – odvrati Diego, smiješeći se jednako drsko. Grof Orlov učas proniknu u smisao tih riječi i, zarivši pogled u Moncadu, reče mu, glasom ledenim poput stepa svoje zemlje, da je njegova sreća na kartama uistinu čudesna. Moncada ne odgovori, ali otad više nije mogao varati, jer suigrači su ga pomno proučavali. Diego osta uz njega još sat, nadzirući ga, sve dok igra nije završila. Grof Orlov pozdravi kucnuvši petama i povuče se s malim bogatstvom u kesi, nakan ostatak noći provesti plešući. Znao je da su, sve do jedne, žene na zabavi zapazile njegovo otmjeno držanje, safirne oči i carsku

odoru. Bila je jedna od onih tmurnih barcelonskih noći, hladna i vlažna. Bernardo je čekao Diega u dvorištu dijeleći mijeh vina i tvrdi sir s Joanetom, jednim od mnogih lakaja koji su čuvali kočije. Grijali su noge cupkajući po kamenim pločama. Joanet, nepopravljiv brbljavac, najzad je našao osobu koja ga slušaše ne prekidajući ga. Predstavi se kao Moncadin sluga, što je Bernardo već znao i zato mu je pristupio, i razveza priču bez kraja i konca prepunu ogovaranja, čije je pojedinosti Bernardo razvrstavao i pamtio. Uvjerio se da svaki podatak, ma kako tričav, može jednom dobro doći. Uto izađe Rafael Moncada i, vrlo zlovoljan, zatraži kočiju. – Zabranio sam ti da razgovaraš s drugim slugama! – otrese se na Joaneta. – To je samo jedan Indijanac iz Amerika, Preuzvišenosti, sluga don Diega de la Vege. Iz osvetničkog poriva protiv Diega, koji ga je pritjerao uza zid za igraćim stolom, Moncada se vrati, podiže štap i opali po leđima Bernarda, koji pade na koljena, više iznenađen negoli što drugo. S tla ga ču kako zapovijeda Joanetu neka ode po Pelava. Moncada se nije dospio smjestiti u kočiji, jer Diego se pojavio u dvorištu na vrijeme da vidi što se zbilo. Odgurnu lakaja, zadrža vratašca i suoči se s njim. – Sto želite? – upita Moncada, smeten. – Udarili ste Bernarda! – uzviknu Diego, mrtvački blijed. – Koga? Mislite na tog Indijanca? Uskratio mi je poštovanje, povisio je glas. – Bernardo ne može povisiti glas ni samom đavlu, jer je nijem. Dugujete mu ispriku, gospodine, zahtijevao je Diego. – Poludjeli ste! – poviče ovaj u nevjerici. – Udarivši Bernarda, vi ste me uvrijedili. Morate opozvati svoj čin ili ćete primiti moje posrednike, otpovrnu Diego. Moncada se od srca nasmija. Nije mogao vjerovati da je taj kreol bez škole i staleža pripravan tući se s njim. Zalupi vratašca i zapovjedi kočijašu da krene. Bernardo uhvati Diega za ruku i zaustavi ga, moleći ga pogledom neka se smiri, ta čemu praviti takvu strku, ali Diego je bio izvan sebe, dršćući od ogorčenja. Ote se bratu, uzjaha konja i pojuri k prebivalištu Manuela Escalantea. Unatoč neprimjerenosti kasnog sata, Diego je kucao štapom po

vratima Escalanteove kuće sve dok mu ne otvori onaj stari sluga koji ih je posluživao kavom nakon poduke. Odvede ga na drugi kat, gdje je morao čekati pola sata dok nije došao maestro. Escalante je već neko vrijeme bio u postelji, no pojavi se dotjeran kao uvijek, u kućnom haljetku i brčića ulijepljenih mirisnom masti. Diego mu bez daha ispripovjedi što se dogodilo i zamoli ga da mu bude posrednik. Raspolagao je s dvadeset i četiri sata za utanačenje dvoboja, što je valjalo učiniti potiho, vlastima iza leđa, jer kažnjavalo se kao svako ubojstvo. Jedino su se velikaši mogli tući bez posljedica, budući da su njihovi zločini uživali stanovitu nepovredivost, koju Diego nije imao. – Dvoboj je ozbiljna stvar, radi se o plemićkoj časti. Ima svoj ceremonijal i vrlo stroga pravila. Vitez se ne bori u dvoboju zbog sluge, reče mu Escalante. – Bernardo je moj brat, maestro, a ne moj sluga. Ali da i jest, nije pravedno da Moncada zlostavlja goloruka čovjeka. – Nije pravedno, kažete? Zar vi doista mislite da je život pravedan, gospodine de la Vego? – Ne, maestro, ali kanim učiniti sve što je u mojoj moći da to bude, odvrati Diego. Postupak je ispao mnogo složeniji nego što je Diego pretpostavljao. Prvo mu Manuel Escalante reče neka napiše pismo tražeći zadovoljštinu i potom ga osobno odnije uvreditelju. Od tog trena maestro se dogovarao s Moncadinim posrednicima, koji su, u skladu sa svojom dužnosti, zdušno nastojali spriječiti dvoboj, ali nijedan se protivnik nije htio povući. Osim posrednika s obje strane, bio je potreban i pouzdan liječnik i dva nepristrana i hladnokrvna svjedoka, koji poznaju pravila, i Escalante preuze na sebe da ih nađe. – Koliko vam je godina, don Diego? – upita ga maestro. – Uskoro ću navršiti sedamnaest. – Onda niste dovoljno stari za dvoboj. – Maestro, lijepo vas molim, ne pravimo slona od tog mišića. Zar je važan koji mjesec više ili manje? U pitanju je moja čast, a ona nema dobi. – Dobro, ali don Tomas de Romeu mora biti obaviješten, inače ćete ga uvrijediti, jer on vam je ukazao čast svojim povjerenjem i gostoprimstvom. I tako Tomas bi određen za drugog Diegova posrednika. Učini sve

što je mogao da ga odgovori, jer, bude li rasplet koban za mladića, neće znati kako to objasniti Alejandru, ali nije uspio. Bio je nazočan na dva sata mačevanja u Escalanteovoj školi i uzdao se u Diegovu okretnost, ali njegov razmjeran mir otiđe k vragu kada im Moncadini posrednici priopćiše da je ovaj nedavno uganuo nogu i ne može se tući mačem. Bit će to dvoboj pištoljima. Zakazali su sastanak u šumi Montjuica u pet ujutro, kad se već danilo i smjelo se kretati gradom, jer u to je doba prestajao policijski sat. Tanana izmaglica izvijala se s tla i blaga svjetlost svitanja prosijavala je kroz krošnje. Krajolik bijaše tako ubav da se taj okršaj doimao još groteskniji, ali nitko od prisutnih, osim Bernarda, nije to opažao. U svom položaju sluge, Indijanac se držao podalje, bez udjela u krutome obredu. Sukladno običaju, protivnici se pozdrave i svjedoci ih potom pregledaju kako bi se uvjerili da ne nose zaštitu od metaka. Izvlačili su ždrijeb da vide tko će stajati licem prema suncu i izgubio je Diego, no pomisli da će dobrim vidom nadoknaditi taj nedostatak. Kao uvrijeđeni, Diego je mogao odabrati pištolje i uze one što ih je Eulalia de Callis poslala njegovu ocu u Kaliforniju mnogo godina prije, očišćene i netom nauljene za tu prigodu. Osmjehnu se ironiji da je upravo Eulalijin nećak prvi koji će se njima poslužiti. Svjedoci i posrednici pregledaše oružje i nabiše ga. Složili su se da dvoboj neće biti do prve krvi, oba borca moći će naizmjence pucati, pa bili i ranjeni, sve dok to liječnik bude odobravao. Moncada izabra pištolj, jer oružje nije bilo njegovo, zatim su iznova ždrijebali da odluče tko će pucati prvi – opet Moncada – i odmjerili petnaest koraka udaljenosti koja će razdvajati protivnike. Rafael Moncada i Diego de la Vega najzad se sučeliše. Ni jedan ni drugi nisu bili kukavice, no bijahu blijedi, košulja promočenih ledenim znojem. Diego je stigao do te točke iz gnjeva a Moncada iz ponosa, već je bilo kasno, nisu mogli ni pomišljati na uzmak. U tom času shvate da će staviti život na kocku bez prave svijesti o uzroku. Kako je rekao Bernardo, dvoboj nije bio zbog Moncadina udarca štapom nego zbog Juliane, i, iako je to Diego gorljivo poricao, u dnu je duše znao da ima pravo. Jedna zatvorena kola čekahu dvjesto lakata dalje kako bi što neupadljivije odvezla gubitnikovo truplo. Diego nije pomislio na roditelje ni na Julianu. Dok je zauzimao položaj postrance, da izloži što manji dio tijela, lik Bijele Šumske Ušare ukaza mu se tako jasno da

je vidje pored Bernarda. Zagrnuta ogrtačem od zečjeg krzna, njegova čudnovata baka držala se jednako kao onda kad ih je ispraćala na žalu. Indijanka dignu šamanski štap gordim, njemu dobro znanim pokretom i čvrsto ga protrese u zraku. Tad se oćuti neranjiv, strah nesta kao čarolijom i mogao je pogledati Moncadi u oči. Jedan svjedok, imenovan ravnateljem borbe, pljesnu rukama u znak da se pripreme. Diego duboko udahnu i, ne trepnuvši, motrio je kako se protivnikov pištolj podiže. Ravnateljeve ruke pljesnuše dva puta za nišanjenje. Iščekujući pucanj, Diego se nasmiješi baki i Bernardu. Ruke pljesnuše tri puta i vidje blijesak, ču prasak baruta i osjeti žestoku bol u ljevici. Diego se zaljulja i jedan dug trenutak činilo se da će se srušiti, dok se rukav košulje natapao krvlju. U tom magličastu osvitu, nježnu akvarelu, gdje su plinuli obrisi drveća i ljudi, crvena mrlja blistala je poput pokosti. Ravnatelj podsjeti Diega da ima samo minutu za uzvraćanje hica. On kimnu i stade u položaj za pucanje, dok mu je iz obamrle ljevice kapala krv. Sučelice njemu, Moncada se, napregnut i uzdrhtao, okrenu u stranu, zatvorenih očiju. Ravnatelj pljesnu jedan put i Diego podiže oružje; dva puta i nanišani; tri puta. Na petnaest koraka udaljenosti Rafael Moncada začu pucanj i njegovo tijelo primi udar topovskog hica. Pade na koljena i prođe više časaka dok ne shvati da je neozlijeđen: Diego je pucao u tlo. Tad povrati, tresući se kao u groznici. Njegovi ppstideni posrednici pomogoše mu ustati i tiho ga upozore neka se pribere. Dotle liječnik, uz Bernardovu i maestrovu pomoć, raspara košulju Diegu, koji se držao na nogama i prividno mirno. Metak mu je okrznuo stražnji dio ruke ne dotičući kost i ne ozljeđujući odveć mišić. Liječnik mu previ ranu da zaustavi krvarenje, dok je ne bude mogao u miru oprati i zašiti. Kako je nalagao običaj, borci se rukovaše. Obranili su čast, namirili se za sve uvrede. – Hvala nebesima da je vaša rana laka, viteže, reče Moncada, već posve ovladavši živcima. – I oprostite mi što sam udario vašeg slugu. – Opraštam vam, gospodine, i podsjećam vas da je Bernardo moj brat, odvrati Diego. Bernardo ga poduprije o zdravu ruku i gotovo ga odnije u kočiju. Poslije ga Tomas upita zašto je izazvao Moncadu ako nije bio voljan pucati u njega. Diego mu odgovori kako nije ni mislio imati na duši

mrtvaca koji bi mu uništio san, htio ga je samo poniziti. Dogovoriše se da Juliani i Isabel neće spominjati dvoboj, to je muška stvar i ne smije se povrijediti žensku tankoćutnost, ali nijedna djevojčica nije vjerovala priči o Diegovu padu s konja. Isabel je toliko gnjavila Bernarda, da joj ovaj naposljetku ispripovjedi što se zbilo. – Nikad nisam razumjela to s muškom časti. Čovjek mora stvarno biti blesav da se igra životom zbog sitnice, primijeti mala, no bila je ganuta, kako Bernardo ocijeni, jer bi pri snažnim osjećajima gledala u križ. Od tog su se trena Juliana, Isabel, čak i Nuria otimale za povlasticu da Diegu nose jelo. Liječnik mu je rekao neka nekoliko dana miruje, da mu se stanje ne pogorša. Bijahu to četiri najsretnija dana u mladićevu životu: drage volje bi se jednom na tjedan tukao u dvoboju ako bi time zadobio Julianinu pozornost. Soba se ispunjala nadnaravnom svjetlošću kad bi ona ušla. Čekao ju je u otmjenu kućnom haljetku, zavaljen u naslonjač, sa zbirkom soneta u krilu, hineći da čita, a zapravo je brojio minute njene odsutnosti. U tim bi ga prigodama toliko boljela ruka da ga je Juliana morala hraniti juhom, oplahnjivati mu čelo vodicom od narančina cvijeta i satima ga razonoditi harfom, čitanjem i igrom dame. Rastresen zbog Diegove rane, koja je, iako laka, iziskivala oprez, Bernardo smetnu s uma da je Moncada spomenuo Pelava, sve do koji dan poslije, kad od služinčadi dozna da su grofa Orlova orobili u noći zabave kod Eulalije de Callis. Ruski plemić ostao je u palačici do sitnih sati, potom je uzeo kočiju kako bi se vratio u prebivalište što ga je iznajmio za kratka boravka u gradu. Na putu je skupina razbojnika naoružanih kremenjačama presrela kola u nekom prolazu, začas svladala četiri lakaja i, ošamutivši grofa strahotnim udarcem, otela mu kesu, nakit i plašt od činčilina krzna. Napad je pripisan gerili, premda to dotad nije bio njezin način djelovanja. Opći zaključak bijaše da je u Barceloni nestalo svakog reda. Čemu služi imati propusnicu za policijski sat ako pristojni ljudi više ne mogu ići ulicom? Nepojmljivo je da ti Francuzi nisu u stanju održati ni zeru sigurnosti! Bernardo obavijesti Diega da je ukradena vrećica sadržavala zlato koje je grof Orlov dobio od Rafaela Moncade za igraćim stolom. – Jesi li siguran da si ga čuo kako spominje Pelava? Znam što misliš, Bernardo. Da je Moncada upleten u prepad na grofa. No nije li to preozbiljna optužba? Nemamo dokaze, ali slažem se da je

podudarnost velika. Čak i da Moncada s tim nema nikakve veze, svejedno je varalica. Ne bih ga želio vidjeti u Julianinoj blizini, a ne znam kako to spriječiti, odgovori mu Diego. U ožujku 1812. Španjolci su u Cadizu donijeli slobodarski Ustav zasnovan na načelima Francuske revolucije, no s tom razlikom da je Rimokatoličku crkvu proglasio službenom i zabranio sve druge vjeroispovijesti. Kako reče Tomas de Romeu, čemu se toliko bore protiv Napoleona ako se u konačnici slažu u bitnome. – Ostat će mrtvo slovo na papiru, jer Španjolska nije zrela za prosvjetiteljske nazore, – prosudi Chevalier i, nestrpljivo odmahnuvši, doda kako toj zemlji treba još pedeset godina da uđe u devetnaesto stoljeće. Dok je Diego provodio duge sate učeći u prastarim dvoranama Humanističke gimnazije, vježbajući mačevanje i smišljajući nove opsjenarske smicalice ne bi li zaveo neosjetljivu Julianu, koja se, čim mu je rana zacijelila, opet ophodila s njim kao s bratom, Bernardo je lutao Barcelonom, vukući teške čizme oca Mendoze na koje se nikad nije privikao. Vazda je nosio na grudima čarobnu vrećicu s crnom pletenicom Munje U Noći, koja je već poprimila toplinu i miris njegove kože, postala dio njegova tijela, privjesak njegova srca. Nijemost što ju je sebi nametnuo izoštrila mu je druga osjetila, mogao se ravnati po njuhu i sluhu. Po prirodi samotnik, u svojstvu stranca bio je još osamljeniji, no volio je to. Mnoštvo ga nije tištilo, jer bi usred vreve uvijek pronašao miran kutak za svoju dušu. Ceznuo je za prostranstvom gdje je prije živio, ali sviđao mu se i taj grad s vjekovnom patinom, uskim ulicama, kamenim zdanjima i mračnim crkvama, koje ga podsjećahu na vjeru oca Mendoze. Najdraža mu je bila lučka četvrt, gdje je mogao gledati more i razgovarati s dupinima dalekih voda. Besciljno je šetao, tih, nevidljiv, okružen ljudima, osluškujući bilo Barcelone i zemlje. Tijekom jedne od tih skitnja iznova je sreo Pelava. Kod ulaza u neku krčmu postavila se prljava i krasna Romkinja mamiti prolaznike otkrivanjem sudbina, što ih je umjela iščitati iz karata ili crteža na dlanu, kako obznanjivaše na svom zamršenu kastiljskom. Koji trenutak prije iz utjehe je prorekla pijanu mornaru da ga na dalekom žalu čeka blago, iako je na njegovu dlanu vidjela

križ smrti. Došavši do kraja ulice, čovjek opazi da mu je nestala vrećica s novcem i zaključi da ju je Jeđupka ukrala. Vrati se po svoje. Imao je staklast pogled i pjenio se poput bijesna psa kad tobožnju kradljivicu zgrabi za kosu i poče je tresti. Njeni jauci i kletve privukoše župljane iz krčme, koji ga uzeše bodriti bjesomučnim porugama, jer ako je što ujedinjavalo sve žive, to je bila slijepa mržnja prema Romima, a usto, u tim ratnim godinama dostajao je najmanji povod da svjetina počini izgrede. Okrivljavali su ih za sva zla što ih ljudski rod poznaje, čak i za to da otimaju španjolsku djecu kako bi ih prodali u Egipat. Djedovi i bake još su pamtili živahne pučke svečanosti za kojih je inkvizicija jednako spaljivala krivovjerce, vještice i Rome. U času kad je mornar rasklapao nož da ženi obilježi lice, upleo se Bernardo i snažnim ga udarcem obori na tlo, gdje osta koprcajući se u ustrajnim alkoholnim parama. Prije negoli su se prisutni snašli, Bernardo uhvati Romkinju za ruku i pojuri s njom niz ulicu. Nisu stali sve do četvrti Barcelonete, gdje bijahu donekle sigurni od razjarene gomile. Ondje je Bernardo pusti i htjede se oprostiti, ali ona zatraži neka je otprati još petstotinjak metara do pokrivenih kola nevjesto oslikanih arabeskama i zodijačkim znacima, koja je vukao tužan peršeronac krupnih nogu, a stajala su u pokrajnjoj uličici. Iznutra je to vozilo, izobličeno od zloporabe više naraštaja nomada, bilo prava turska pećina, pretrpano čudnovatim predmetima, sa slapom raznobojnih rubaca, metežom zvončića i zbirkom vjerskih kalendara i slika zalijepljenih čak po stropu. Mirisalo je po pačuliju i starim krpama. Strunjača s preuzetnim jastucima od izblijedjela brokata činila je pokućstvo. Žena pozva Bernarda da se smjesti i sjede sučelice njemu skupljenih nogu, promatrajući ga tvrdim pogledom. Izvadi bočicu žestice, otpi gutljaj i pruži mu je, još zadihana od trčanja. Imala je tamnu put, mišićavo tijelo, divlje oči i kosu obojenu prahom kaline. Bila je bosa, odjevena u tri duge suknje s volanima, izblijedjelu bluzu, kratak prsluk svezan naprijed izukrižanim vrpcama, oko ramena šal s resama i oko glave rubac, znak udatih žena njezina plemena, iako ona bijaše udovica. Oko zglavaka zveckalo je desetak grivna, oko gležnjeva više srebrnih zvončića, a na čelu zlatnici prišiveni na rubac. Koristila je ime Amalia medu gadjeima, to jest, onima koji nisu Romi. Od majke je pri rođenju dobila drugo ime, koje je jedino ona

znala i čija je svrha bila smesti zle duhove, držeći pravi identitet curice u tajnosti. Imala je i treće ime, kojim se služila u plemenu. Ramona, čovjeka njenog života, zatukli su pijucima i lopatama neki težaci na tržnici u Leridi, optuživši ga za krađu kokoši. Voljela ga je od djetinjstva. Njihove su obitelji ugovorile vjenčanje kad joj je bilo tek jedanaest godina. Njegovi roditelji platili su za nju visoku cijenu, jer bijaše dobra zdravlja i čvrsta značaja, vična kućanskim poslovima i k tome još istinska drabardi, rodila se s prirodnim darom odgonetanja usuda i liječenja čaranjem i travama. U toj je dobi sličila mršavoj mački, ali ljepota nije bila nimalo važna pri izboru supruge. Njezin muž se ugodno iznenadio kada se ona hrpa kostiju preobrazila u privlačnu ženu, no, s druge strane, teško ga je pogodilo što Amalia ne može roditi. Njihovo pleme smatralo je djecu blagoslovom, jalova utroba bila je razlog za rastavu, ali Ramon ju je odviše volio. S muževom smrću utonula je u duboku tugu, koju nikad neće prebroditi. Nije mu smjela spominjati ime, da ga ne dozove s onoga svijeta, no krišom je plakala za njim svake noći. Već stoljećima se njezin narod potucao po svijetu, progonjen i omražen. Preci plemena napustili su Indiju tisuću godina prije i proputovali su cijelu Aziju i Europu prije nego što su završili u Španjolskoj, gdje se s njima postupalo jednako loše kao drugdje, ali podneblje je bilo malo pogodnije za skitalački život. Skrasili su se na jugu, gdje je ostala još šačica pastirskih obitelji, kakva je bila Amalijina. Ti su ljudi pretrpjeli toliko razočaranja da se više nisu uzdali ni u vlastitu sjenu, stoga nenadano Bernardovo upletanje ganu Romkinjinu dušu. S gadfeama je mogla doći u doticaj jedino radi trgovine, inače bi ugrozila čistoću svoje rase i predaja. Iz šušte razboritosti Romi su živjeli na rubu društva, nikada nisu vjerovali strancima i čuvali su odanost samo za rod, ali njoj se učini da taj mladić zapravo nije gadje, stigao je iz drugog svijeta i svagdje je tuđinac. Možda je Rom iz kakva izgubljena plemena. Ispostavi se da je Amalia Pelavova sestra, što Bernardo otkri istog dana, kad je ovaj ušao u kola. Pelavo ne prepozna Indijanca, jer one je večeri kad su ga zatekli kako, po Moncadinu nalogu, pjeva Juliani na talijanskom imao oči samo za Diega, čiji ga je mač draškao po grlu. Amalia objasni Pelavu što se dogodilo, na romskom jeziku krhkih zvukova, izvedenom iz sanskrta. Zamoli ga za oprost jer je prekršila

tabu povezivanja s gadjeima. Taj težak prijestup mogao bi je osuditi na marime, stanje okaljanosti, koje je zavređivalo izopćenje iz zajednice, ali pretpostavljala je da su se pravila ublažila od početka rata. Rod je mnogo propatio tih godina, obitelji su se razišle. Pelavo dođe do istog zaključka i, umjesto da joštro ukori sestru, kakav je bio običaj, jednostavno zahvali Bernardu. Bio je jednako iznenađen Indijančevom dobrotom, jer nijedan se stranac nije nikada lijepo ponio prenia njima. Brat i sestra shvatiše da je Bernardo nijem, ali nisu pali u opću zabludu da ga smatraju i gluhim ili duševno zaostalim. Pripadahu skupini koja je jedva sastavljala kraj s krajem sa svakim poslom što bi im dospio u ruke, mahom prodajući i kroteći konje, i liječeći ih ako bi bili bolesni ili ozlijeđeni. Zarađivali su za život sa svojim malim vignjevima, oblikujući kovine, željezo, zlato, srebro. Izrađivali su sve, od potkova do mačeva i nakita. Rat bi ih često otjerao, ali im je i pogodovao, jer su u žaru međusobna ubijanja i Francuzi i Španjolci zaboravljali na njih. Nedjeljom i blagdanima podigli bi dronjav šator na nekom trgu i davali cirkuske predstave. Bernardo će uskoro upoznati ostatak skupine, u kojoj se isticao Rodolfo, div prekrit tetovažama, koji je omatao debelu zmiju oko vrata i rukama podizao konja. Prevalio je šezdesetu, bijaše najstariji u brojnoj obitelji i stoga najštovaniji. Petrina je važnom točkom pridonosila dirljivu nedjeljnom cirkusu. Ta majušna devetogodišnjakinja savila bi se poput rupčića i cijela ušla u ćup za masline. Pelavo je izvodio vratolomije jureći na jednom ili dva konja, a drugi članovi obitelji ushićivali su gledaoce gađajući se svezanih očiju noževima. Amalia je prodavala srećke, čitala horoskop i proricala sudbinu na uvriježenoj staklenoj kugli, s tako jasnom intuicijom da bi se sama prestrašila svojih pronicljivih otkrića; uviđaše da je dar odgonetanja budućnosti zapravo prokletstvo, jer ne može li čovjek promijeniti ono što će se zbiti, bolje mu je i ne znati. Čim je Diego čuo da se Bernardo sprijateljio s Romima, zaiska da ih upozna, jer htio je istražiti u kakvom su dosluhu Pelavo i Rafael Moncada. Nije ni slutio da će ga očarati i da će se tako dobro osjećati u njihovu društvu. U to su doba romska plemena u Španjolskoj već bila pretežito sjedilačka. Razapeli bi svoje čerge u okolici sela i gradova. S vremenom bi postali dio krajolika i mještani bi se navikli na njih i prestali ih kinjiti, iako ih nikad nisu prihvaćali. No u Kataloniji nije bilo

stalnih čergi, tamošnji Romi bijahu nomadi. Amalijino i Pelavovo pleme bilo je prvo koje se naselilo u želji da ostane, već su tri godine živjeli na istom mjestu. Diego od prvog trena shvati da ih ne valja ispitivati o Moncadi i ni o čemu drugom, jer ti su ljudi imali valjane razloge za nepovjerljivost i čuvanje tajni. Kada mu je rana posve zarasla i kad mu je Pelavo oprostio onaj ubod u grlo, Diego ih zamoli neka im dopuste priključiti se cirkusu. Pokazali su svoje umijeće, što nije ispalo tako blistavo kako su očekivali, jer Diegova je ruka još bila slaba, ali dostajaše da ih prime kao pelivane. Uz pomoć družine izradili su domišljatu guštaru stupova, užadi i visećih vratila, nadahnutu snasti Madre de Dios. Mladići bi se na stazi pojavili zagrnuti crnim plaštevima i skinuli ih olimpskom kretnjom, ostajući u trikou iste boje. Takvi bi letjeli zrakom bez osobite zaštite, jer činili su to prije po brodskom jedrilju, na dvostruko većoj visini i njišući se iznad valova. Poslije bi Diego hitro skrio mrtvu kokoš i začas je vadio živu iz izreza Amalijine haljine ili bi bičem ugasio svijeću na glavi divovskog Rodolfa, ne dotičući mu kosu. Tu razonodu nisu nikad spominjali izvan kruga Roma, jer snošljivost Tomasa de Romeua imala je granicu i zacijelo je ne bi odobrio. Mnogošto taj plemeniti gospodin nije znao o svom mladom gostu. Jedne od tih nedjelja Bernardo proviri kroz zastor za umjetnike i spazi medu gledaocima Julianu i Isabel, zajedno s pratiljom. Vraćajući se s bogoslužja, kamo ih je Nuria uporno vodila, iako to nije bilo po ćudi don Tomasu, djevojčice^su vidjele cirkus i nagovorile je da uđu. Skrpljen od žućkastih komada jedara odbačenih u luci, šator je imao središnju stazu prekritu slamom, drvene klupice za ugledne gledaoce i prostor u dnu za stojeću svjetinu. U slamnatu krugu div je podizao konja, Amalia stavljala Petrinu u ćup za masline, a Diego i Bernardo verahu se po visećim vratilima. Navečer su se ondje održavale borbe pijetlova, koje bi upriličio Pelavo. Nije to bilo mjesto gdje bi Tomas de Romeu želio vidjeti svoje kćeri, ali Nuria bijaše nemoćna kad bi se Juliana i Isabel udružile da je pridobiju. – Dozna li don Tomas da se bavimo ovim, poslat će nas prvim brodom natrag u Kaliforniju, šapnu Diego bratu, ugledavši djevojčice. Bernardo se sjeti krinke kojom su se služili za plašenje mornara na Madre de Dios. Načini otvore za oči na dva Amalijina rupca i pokriše lica moleći da ih sestre de Romeu ne prepoznaju. Diego odluči

uzdržati se od opsjenarstva, jer te je smicalice često izvodio pred njima. Kako god, stekao je dojam da su ga prepoznale, sve dok toga poslijepodneva ne ču Julianu kako Agnes opisuje pojedinosti predstave. Iza leđa Nuriji šaptaše joj o dva neustrašiva pelivana u crnom, koji se igraju vatrom na visećim vratilima, i doda kako bi obojicu poljubila samo da im vidi lica. Diego nije bio iste sreće s Isabel. Smijao se šali s Bernardom kad mala, kao obično, uđe u sobu bez kucanja, usprkos očevoj strogoj zabrani da bude preprisna s Diegom. Ustoboči se pred njima i objavi da zna tko su oni plesači na užetu i kani ih odati ako je iduće nedjelje ne upoznaju s romskom družinom. Htjela se osvjedočiti o nepatvorenosti divovih tetovaža, jer doimale su se naslikano, i dremljive zmije, koja je mogla biti i balzamirana. Idućih je mjeseci Diego, čija je krv vrela s plahovitošću njegovih sedamnaest godina, našao utjehu u Amalijinu krilu. Sastajahu se potajice, uz golemu opasnost. Vodeći ljubav s gadjeom ona je kršila temeljni tabu i mogla je to skupo platiti. Udala se kao djevica, kakav je bio običaj među ženama njezina naroda, i bila je vjerna mužu do smrti. Udovištvo ju je ostavilo u neizvjesnu stanju, jer još je bila mlada, a ophodili su se s njom kao s bakom, sve dok Pelavo, koji će joj potražiti drugog muža kada isplače sve suze žalosti, ne bude izvršio svoju dužnost. U rodu je život protjecao naočigled svima. Amalia nije imala ni vremena ni prostora za osamljivanje, no katkad bi Diegu uspjela zakazati sastanak u udaljenu prolazu i onda ga je zibala u naručju, uvijek s mučnom strepnjom da će ih zateći. Nije ga zapletala romantičnim zahtjevima, jer ju je divljačko muževo ubojstvo zauvijek pomirilo sa samoćom. Bijaše dvostruko starija od Diega i udana više od dvadeset godina, ali nije bila iskusna u putenosti. S Ramonom ju je spajala duboka i odana ljubav, bez izljeva strasti. Vjenčali su se u jednostavnu obredu, dijeleći komad kruha pomazan s nekoliko kapi njihove krvi. To je bilo dovoljno. Sama činjenica da dvoje odluči živjeti zajedno posvećivala je brak, no oni su priredili darežljiv pir, s glazbom i plesom, koji je trajao puna tri dana. Potom su se smjestili u kutu zajedničke čerge. Otad se više nisu razdvajali, lutali su putovima Europe, gladovali u vremenima najveće oskudice, bježali od mnogih nasilja i radovali se sretnim trenucima. Kako je Amalia kazala Diegu, njezin je život bio dobar. Znala je da je Ramon negdje čeka netaknut,

čudesno iscijeljen od mučeništva. Kaa je vidjela njegovo izmrcvareno tijelo, u njoj je utrnuo plamen koji ju je obasjavao iznutra i nije više pomišljala na čulnu nasladu ni na utjehu zagrljaja. Diega je u svoja kola pozvala iz čistog prijateljstva. Zamijetila je njegov nespokoj zbog nedostatka žene i sjetila se olakšati mu, to je bilo sve. Postojala je opasnost da je posjeti mužev duh, pretvoren u muloa, i kazni je zbog te posmrtne nevjere, ali nadala se da Ramon shvaća njene pobude: nije to činila iz požude, nego iz velikodušnosti. Bijaše stidljiva ljubavnica, koja je ljubav vodila u mraku, ne razodjenuvši se. Katkad bi tiho plakala. Tad bi joj Diego, ganut do srži, nježnim poljupcima otirao suze, i tako nauči pronicati u neke tajne ženskog srca. Unatoč romskim strogim spolnim pravilima, možda bi Amalia iz plemenite sklonosti i Bernardu učinila istu uslugu, da ju je ikad potaknuo na to, ali on je uvijek u mislima bio s Munjom U Noći. Manuel Escalante dugo je proučavao Diega de la Vegu prije nego je odlučio govoriti mu o onom što mu je najvažnije na svijetu. Isprva je zazirao od mladićeve neodoljive simpatičnosti. Taj smrtno ozbiljan čovjek vidio je u Diegovoj lakoći slabost značaja, no bio je prinuđen preispitati svoj sud kad je prisustvovao dvoboju s Moncadom. Znao je da cilj dvoboja nije pobijediti, nego plemenito se suočiti sa smrću kako bi se spoznala kakvoća vlastite duše. Za maestra je mačevanje – a tim više dvoboj – bio nepogrešiv način upoznavanja ljudi. U žaru borbe otkrila bi se sama bit osobnosti; malo vrijedi biti vrstan mačevalac, ako u srcu nema hrabrosti i smirenosti da se opasnosti pogleda u oči. Shvati da u dvadeset i pet godina koliko je podučavao svoje umijeće nije imao učenika kakav je Diego. Bilo ih je jednako darovitih i predanih, ali nijedan sa srcem čvrstim poput ruke koja poteže mač. Divljenje što ga je osjećao za mladića protka se dragošću i mačevanje se pretvori u izliku da ga svaki dan vidi. Čekao bi ga spreman mnogo prije osam, ali iz stege i ponosa ne bi se pojavio u dvorani ni minutu prije. Poduka se uvijek odvijala silno ukočeno i gotovo u tišini, no u razgovorima koje su vodili poslije povjeravao je Diegu svoje misli i skrovite težnje. Po svršetku sata otrli bi se vlažnim ručnikom, preodjenuli se i popeli na drugi kat, gdje je maestro stanovao. U tamnoj i skromnoj prostoriji sjeli bi na neudobne izrezbarene stolice, okruženi knjigama na starinskim policama i osvjetlanim oružjem izloženim po zidovima. Onaj stari sluga, koji je neprestano mrmljao,

kao u vječnoj usrdnoj molitvi, poslužio bi ih crnom kavom u rokoko šaličicama. Uskoro s mačevanja prijeđu na druge teme. Maestrova obitelj, premda španjolska i katolička u četiri naraštaja, nije se se mogla pohvaliti čistoćom krvi, jer bijaše židovskog podrijetla. Da izbjegnu progone, njegovi pradjedovi i prabake promijenili su ime i obratili se na kršćanstvo. Uspjeli su se sačuvati od nesmiljene inkvizicije, no pritom su izgubili imetak stečen u više od sto godina dobrih poslova i umjerena života. Kada se Manuel rodio, jedva je još postojalo maglovito sjećanje na prošlost blagostanja i istančanosti; ništa nije ostalo od posjeda, umjetničkih djela, dragulja. Njegov otac radio je u trgovinici u Asturiasu, dva brata bijahu obrtnici, a trećemu se zameo trag u sjevernoj Africi. Činjenica da njegovi bliski rođaci žive od trgovanja i rukotvorstva ispunjala ga je stidom. Smatrao je da su jedina zanimanja dostojna jednog gospodina neproizvodna. Nije bio jedini. U Španjolskoj su tih godina radili samo siromašni seljaci; svaki je hranio više od trideset danguba. Diego će o maestrovoj prošlosti doznati mnogo poslije. Kad mu je govorio o La Justiciji i prvi put mu pokazao medaljon, ništa nije rekao o svom židovskom podrijetlu. Toga su dana, kao svakog jutra, pili kavu u dvorani. Escalante skinu s vrata lančić s ključem, uputi se k brončanu kovčežiću na pisaćem stolu, svečano ga otvori i pokaza njegov sadržaj učeniku: zlatni i srebrni medaljon. – Vidio sam to već, maestro... – promrmlja Diego, prepoznajući ga. – Gdje? – Nosio ga je Santiago de Leon, zapovjednik broda kojim sam doplovio u Španjolsku. – Poznajem kapetana de Leona. Pripada, poput mene, La Justiciji2*. Bijaše to jedno od mnogih tajnih društava u tadašnjoj Europi. Bilo je osnovano dvjesto godina prije iz otpora moći inkvizicije, strahotne ruke Crkve, koja je od 1478. branila duhovno jedinstvo katolika progoneći Zidove, luterane, krivovjerce, skotološce, bogohulnike, čarobnjake, proricatelje, prizivaoce zloduha, vješce, astrologe i alkemičare, kao i one koji su čitali zabranjene knjige. Imovina osuđenih prelazila je u ruke tužitelja, pa su mnoge žrtve gorjele na lomači zbog svojeg bogatstva, a ne iz drugih razloga. Više od tristo godina vjerska gorljivost naroda slavila je autos de fe{28}, javne orgije

okrutnosti na kojima su osuđenici pogubljivani, no u 18. stoljeću započe pad inkvizicije. Suđenja su se još neko vrijeme nastavila iza zatvorenih vrata, dok je nisu dokinuli. Zadaća La Justicije bila je spasiti optužene, izvući ih iz zemlje i pomoći im otpočeti nov život u tuđini. Dijelili su hranu i odjeću, pribavljali lažne isprave i, ako je bilo moguće, plaćali otkupninu. Do doba kad je Manuel Escalante unovačio Diega, usmjerenost La Justicije se promijenila, više se nije borila samo protiv vjerske zaludenosti nego i protiv drugih oblika tlačenja, poput francuskog u Španjolskoj i ropstva drugdje. Bijaše to udruženje sa strogim poretkom i vojnom stegom, koje nije primalo žene. Stupnjevi posvećenosti obilježavali su se bojama i zamenjem, obredi se održavahu po skrovitim mjestima i jedini način prihvaćanja bilo je posredstvom nekog člana, koji je igrao ulogu kuma. Sudionici bi prisegnuli da će staviti život u službu plemenitih pobuda koje je La Justicia prigrlila, da neće uzimati nikakvu plaću za svoje usluge, da će po svaku cijenu čuvati tajnu i slušati zapovijedi pretpostavljenih. Prisega je bila otmjeno jednostavna: tražiti pravdu, nahraniti gladne, odjenuti gole, štititi udovice i siročad, ugostiti stranca i ne prolijevati krv nevinih. Maestro lako nagovori Diega da podnese molbu La Justiciji. Tajanstvenost i pustolovine bijahu za nj neodoljiva iskušenja; jedina dvojba odnosila se na slijepu poslušnost, ali kad se uvjerio da mu nitko neće zapovjediti nešto protiv njegovih načela, svlada tu prepreku. Proučio je tekstove u ključu i prionuo na uvježbavanje jedinstvene borilačke vještine, koja je iziskivala brz um i iznimnu okretnost. Sastojala se od određena niza pokreta s mačem i bodežima, što su se izvodili na crtežu na tlu, zvanom Majstorski krug. Taj je crtež bio urezan u zlatne i srebrne medaljone, znakove raspoznavanja medu članovima društva. Diego prvo upamti slijed i način borbe, potom je mjesecima vježbao s Bernardom, dok nije naučio boriti se bez razmišljanja. Kako mu reče maestro, bit će pripravan tek onda kad nehajnom kretnjom bude mogao uhvatiti muhu u letu. Jedino tako može pobijediti starog člana La Justicije, što će morati učiniti da ga prime. Najzad je stigao dan kad je Diego bio spreman za obred posvećenja. Manuel Escalante povede ga mjestima neznanim> čak i graditeljima, koji su se hvalili da grad poznaju kao svoj džep.

Barcelona je izrasla na uzastopnim slojevima razvalina; prošli su onuda Feničani i Grci bez znatna traga, onda su došli Rimljani i utisnuli svoj pečat, zamijenili su ih Goti i naposljetku su je osvojili Saraceni, koji su u njoj ostali više stoljeća. Svi su oni pridonijeli njenoj složenosti; s arheološke točke gledišta, Barcelona je torta s tisuću listova. Zidovi su prokopali boravišta i hodnike ne bi li se sklonili od službenika inkvizicije. Poslije su ti tajanstveni prolazi pretvoreni u razbojničke jazbine, sve dok La Justicia i druge tajne sljedbe nisu postupno prisvojile utrobu grada. Diego i maestro prevalili su nedohod vijugavih uličica, duboko zašli u staru četvrt, prošli kroz skrovite veže, spustili se stubištima nagrizenim zubom vremena, prodrli u podzemne zavijutke, probili se kroz zjapeće ruševine i prokope, kuda nije tekla voda nego neka tamna žitka tekućina s mirisom trula voća. Konačno stigoše pred vrata obilježena kabalističkim znacima, koja se otvore kad je maestro rekao lozinku, i obreše se u dvorani s preuzetnim izgledom egipatskog hrama. Okruži ih dvadesetak muškaraca u haljama jarkih boja i ukrašenih raznolikim znamenjem. Svi su nosili medaljone slične Escalanteovu i de Leonovu. Bili su u svetištu sljedbe, u samom srcu La Justicije. Obred se protegnu cijelu noć i tijekom tih dugih sati Diego je redom prolazio kušnje kojima su ga podvrgavali. Na podu obližnjeg prostora, možda razvaline rimskog hrama, bio je uklesan Majstorski krug. Neki muškarac istupi ogledati se s Diegom, a drugi stadoše uokolo, poput sudaca. Predstavi se kao Julije Cezar, svojim tajnim imenom. Svukli su košulje i izuli obuću, ostajući samo u hlačama. Borba je zahtijevala točnost, hitrinu i hladnokrvnost. Srnuli bi s oštrim bodežima, kao da jedan drugog kane smrtno raniti. Svaki udarac bio je do dna, no u posljednjem času morali su ga zaustaviti u zraku. I najmanja ogrebotina značila je trenutačno isključenje. Nisu smjeli izaći iz crteža na tlu. Pobjednik će biti onaj koji protivnika pritisne s oba ramena na pod, u samom središtu kruga. Diego je vježbao mjesecima i duboko se uzdao u svoju okretnost i izdržljivost, no, čim je borba započela, uvidje da nije nimalo nadmoćan suparniku. Juliju Cezaru bilo je četrdesetak godina, bijaše vitak i niži od Diega, ali vrlo snažan. Stojeći razmaknutih stopala i laktova, napeta vrata, obnaženih mišića trupa i ruku, nabreklih žila, s blistavim bodežom u desnici i posve mirna lica, bio je strašan protivnik. Na zapovijed počeše kružiti

unutar crteža, tražeći najbolji kut za napad. Diego navali prvi, no Cezar skoči, prevrnu se u zraku, kao da leti, i dočeka se na noge iza njega, jedva mu dajući vremena da se okrene i sagne kako bi izbjegao sječivo što se okomilo na nj. Nakon tri-četiri tobožnja udarca, Cezar uhvati bodež ljevicom. I Diego je bio jednako vješt s obje ruke, ali nikad ga nije dopalo sučeliti se s nekim takvim i načas se smete. Suparnik to iskoristi i obori ga udarcem noge u grudi, no Diego žustro odskoči i u naletu uperi oštricu ravno u njegovo grlo te bi ga, da je okršaj bio stvaran, zaklao, no zaustavi ruku tik pred ciljem, vjerujući da ga je ranio. Kako se suci nisu upleli, pretpostavi da je neozlijeđen, ali nije to mogao provjeriti, jer protivnik se već ustremio na nj. Zapletoše se u borbi prsa o prsa, braneći se od tuđe ruke s bodežom, dok su slobodnom rukom i nogama nastojali srušiti suparnika na leda. Diego se uspje osloboditi i opet su kružili, pripravljajući se za nov napad. Diego osjeti da gori, sav se zajapurio i oblio ga je znoj, dočim se Cezar nije ni zapuhao i njegovo je lice bilo mirno kao na početku. Maestrove riječi iskrsnuše mu u sjećanju: nikada se ne tući u gnjevu. Više puta duboko udahnu smirujući se i ne gubeći iz vida nijedan protivnikov pokret. Razbistri mu se um i shvati da ni član La Justicije ne očekuje borca jednako vješta s obje ruke. Brzinom koju su iziskivale Tempestine opsjenarske smicalice pograbi bodež ljevicom i srnu prije nego što se suparnik snašao. Ustuknu, zatečen, no Diego mu podmetnu nogu i izgubi ravnotežu. Čim je pao, mladić skoči na nj i spljošti ga, pritišćući ga desnom rukom, dok se lijevom branio od njegova bodeža. Dugu minutu hrvali su se svom snagom, mišića zategnutih poput čelične užadi, očiju zarivenih u protivničke, stisnutih zubi. Diego ga nije morao samo zadržati na tlu nego i odvući ga u središte Kruga, težak zadatak, jer ovaj nije bio voljan dopustiti mu. Krajičkom oka odmjeri udaljenost, koja se doimala golema, nikad jedan lakat nije bio tako dug. Postojao je tek jedan način da to učini. Prevrnu se porebarke i Julije Cezar nade se na njemu. Nije mogao zatomiti radostan uzvik, videći da je u konačnoj premoći. S nadljudskim naporom Diego se iznova prevrnu i njegov suparnik osta točno na biljegu koji je označavao središte Kruga. Cezarova smirenost jedva se zamjetno naruši, no dostajalo je da Diego shvati da je pobijedio. Posljednjim trzajem pribi mu ramena na pod. – Svaka čast, reče Cezar s osmijehom, ispuštajući bodež.

Potom se morao boriti mačem s drugom dvojicom. Zavezaše mu ruku za balčak kako bi dali prednost protivnicima, jer nijedan nije bio toliko vičan mačevanju kao on. Manuel Escalante odlično ga je pripremio i svlada ih za manje od deset minuta. Za tjelesnim kušnjama slijedile su duhovne. Nakon što je pokazao da dobro poznaje povijest La Justicije, dali su mu složene zadatke za koje je trebao naći izvorna rješenja, što su zahtijevala domišljatost, srčanost i znanje. Na kraju, kad je prošao sve provjere, odvedoše ga do oltara. Ondje je bilo izloženo znamenje koje će štovati: pogača, tezulja, mač, kalež i ruža. Pogača je predstavljala obvezu pomaganja siromašnima, tezulja odlučnost u borbi za pravdu, mač je utjelovljivao hrabrost, u kaležu je bio napitak samilosti, a ruža je članove tajnoga društva podsjećala da život nije samo žrtva i rad, uz to je divan i upravo ga zato valja braniti. Po svršetku obreda maestro, u svojstvu kuma, ovjesi mladiću medaljon oko vrata. – Koje će biti vaše tajno ime? – upita Uzvišeni zaštitnik hrama. – Zorro, odgovori Diego bez oklijevanja. Nije mislio na to, ali u tom se trenu savršeno jasno sjeti liščevih crvenkastih očiju, koje je vidio u drugom obredu posvećenja, godinama prije, u kalifornijskoj šumi. – Dobro došao, Zorro, pozdravi ga Uzvišeni zaštitnik hrama i svi članovi u zboru ponove njegovo ime. Diego bijaše tako blažen zbog svladanih kušnji, tako zbunjen dostojanstvenošću članova sljedbe i tako omamljen zamršenim koracima obreda i visokoparnim imenima starješina – Vitez sunca, Hramovnik Nila, Poglavar križa, Čuvar zmije – da nije mogao jasno misliti. Slagao se s postavkama udruženja i bio je počašćen što su ga primili. Tek poslije, kad se prisjećao potankosti i pripovijedao ih Bernardu, ocijeni obred pomalo djetinjastim. Pokuša se narugati sebi jer ga je shvatio tako ozbiljno, ali brat se nije smijao nego mu ukaza na to koliko su načela La Justicije slična onima Okauea njihova plemena. Jedan mjesec nakon što ga je vijeće La Justicije prihvatilo, Diego iznenadi maestra bezglavom zamisli: kanio je osloboditi skupinu talaca. Svaki napad gerilaca izazvao bi trenutačnu odmazdu Francuza. Uzeli bi određen broj talaca, četverostruko veći od broja njihovih poginulih, i objesili ih ili strijeljali na javnom mjestu. Taj prijeki postupak nije obeshrabrio Španjolce, samo bi podjario mržnju, ali

ranjavao je dušu nesretnih obitelji uhvaćenih u sukobu. – Ovaj put je riječ o pet žena, dva muškarca i jednom osmogodišnjem dječaku, koji moraju ispaštati zbog pogibije dva francuska vojnika, maestro. Župnika su već ubili na vratima crkve. Drže ih u tvrđavi i strijeljat će ih u nedjelju u podne, objasni Diego. – Znam, don Diego, vidio sam proglase po cijelom gradu, odgovori Escalante. – Treba ih spasiti, maestro. – To što predlažete je ludost. La Ciudadela je neosvojiva. Osim toga, kad bi vam to kojim čudom i uspjelo, vjerujte da bi Francuzi smaknuli dvostruko ili trostruko više talaca. – Što čini La Justicia{29} u ovakvom slučaju, maestro? – Katkad jedino preostaje pomiriti se s neminovnim. U ratu umire mnogo nevinih. – Zapamtit ću to. Diego nije bio voljan pomiriti se, jer je, između ostalog, Amalia bila jedna od osuđenih i nije ju mogao prepustiti sudbini. Zbog jedne od onih pogrešaka usuda, na koju su je karte zaboravile upozoriti, Romkinja se zatekla na ulici tijekom francuske racije i bila je uhićena s drugim osobama nedužnim poput nje. Kad mu je Bernardo donio loše vijesti, Diego nije uzeo u obzir prepreke s kojima će se morati suočiti nego jedino potrebu da se uplete i očaravajuću slast pustolovine. – Kako nije moguće ušuljati se u La Ciudadelu, ući ću u Chevalierovu palačicu. Želim nasamo razgovarati s njim. Što kažeš, Bernardo? Vidim da ti se zamisao ne sviđa, ali druga mi ne pada na um. Znam što misliš: da se junačim kao onda s medvjedom, kad smo bili mali. Ne, ovaj put je ozbiljno, u pitanju su ljudski životi. Ne možemo dopustiti da strijeljaju Amaliju. Prijateljica nam je. Dobro, meni je i više nego prijateljica, no to sad nije važno. Nažalost, ne mogu računati na La Justiciju, pa mi je potrebna tvoja pomoć, brate. Opasno je, ali nije toliko koliko se čini. Slušaj... Bernardo dignu ruke u znak da se predaje i prista pomoći mu, što je uvijek činio. Katkad, u trenucima većeg umora i osamljenosti, mislio bi kako je vrijeme da se vrate u Kaliforniju i prihvate neopozivu činjenicu da je djetinjstvo za obojicu završilo. Diego se doimao vječnim dječakom. Pitao se kako mogu biti tako različiti, a ipak se

toliko voljeti. Dok je on osjećao sudbinu na plećima, njegov brat bijaše kao ptica nebeska. Amalia, koja je znala odgonetati zagonetke zvijezda, protumači im njihove oprečne osobnosti. Reče da pripadaju različitim zodijačkim znakovima, iako su se rodili u istoj kući i istoga tjedna. Diego je blizanac a on bik, i to određuje njihove naravi. Bernardo sa sebi svojstvenom strpljivošću sasluša Diegov naum, ne odajući sumnje koje su ga salijetale, jer u biti se uzdao u bratovu nepojmljivu sreću. Dometnu vlastite zamisli i zatim se latiše posla. Bernardo uspje sklopiti prijateljstvo s nekim francuskim vojnikom i onda ga opijati dok se ovaj nije onesvijestio. Svuče mu odoru i odjenu je, modar kaput visoka tamnocrvena ovratnika, hlače dokoljenice i bijela prsa, crne gamaše i visoku kapu. Tako odjeven uđe u vrtove palačice vodeći dva konja i ne pobuđujući pozornost noćne straže. Nadzor u velebnom Chevalierovu prebivalištu nije bio odveć strog, jer nitko se ne bi usudio napasti ga. Navečer bi se stražari postavili sa svjetiljkama, no u čamnu protjecanju sati opustio bi im se duh. Sav u crnom, zagrnut plastom i pod krinkom, oprava koju je zvao Zorrovom krabuljom, Diego se prikra zdanju u okrilju sjena. Pri iskri nadahnuća prilijepio je brčić, dobiven iz škrinje cirkuskih krabulja, crn potez kistom nad usnama. Krinka mu je zastirala samo gornji dio lica i plašio se da će ga Chevalier prepoznati; tanak je brk odvraćao pozornost i zbunjivao. Pomoću biča uspe se na balkon drugog kata i lako nade krilo osobnih odaja obitelji, jer pratio je Julianu i Isabel u više posjeta. Bilo je oko tri ujutro, kasan sat kad su se sluge već povukle, a vojnici drijemali na straži. Kuća nije imala nimalo španjolske strogosti, bijaše ukrašena po francuskom ukusu, s toliko zastora, pokućstva, biljaka i kipova da ju je Diego mogao neopazice cijelu obići. Morao je prevaliti bezbroj hodnika i otvoriti dvadesetak vrata prije nego što će pronaći Chevalierovu spavaonicu, začudno jednostavnu za nekog njegove moći i roda. Napoleonov predstavnik spavao je na tvrdoj vojničkoj postelji, u gotovo praznoj prostoriji, osvijetljenoj trokrakim svijećnjakom u kutu. Iz Agnesinih nesmotrenih primjedaba, Diego je znao da njezin otac pati od nesanice i utječe se opijumu kako bi se odmorio. Sat prije sobar mu je pomogao razodjenuti se, donio mu jerez i lulu, i potom je, kao uvijek, zasjeo u naslonjač u hodniku, ako bi gospodaru noću zatrebao. Bio je lak na snu, no nije osjetio da je netko prošao pored

njega dotičući ga. Dospijevši u Chevalierovu sobu, Diego pokuša ovladati duhom poput članova La Justicije, jer srce mu je divlje kucalo i čelo se orosilo. Otkriju li ga, može se oprostiti od života. Politički zatvorenici zauvijek bi iščezli u podzemnim tamnicama La Ciudadele, bilo je bolje ne misliti na priče o mučenjima koje su kolale. Najednom ga sjećanje na oca presiječe poput mača. Umre li, Alejandro nikad neće doznati zašto, znat će jedino da su njegova sina zatekli kao lopova u tuđoj kući. Počeka časak, dok se nije smirio, i kad je bio siguran da mu neće zadrhtati volja, glas ni ruka, priđe uskoj postelji, gdje je Duchamp počivao u opijumskoj obamrlosti. Usprkos omami, Francuz se u hipu razbudi, ali, prije negoli je dospio viknuti, Diego mu rukavicom poklopi usta. – Tiho, ili ćete umrijeti kao štakor, Preuzvišenosti, šapnu. Upro mu je vršak mača u grudi. Chevalier se pridiže koliko mu je mač dopuštao i kimnu u znak da je razumio. Diego mu u po glasa izloži što želi. – Pripisujete mi odviše moći. Naredim li oslobađanje talaca, zapovjednik tvrđave sutra će uzeti druge, odgovori Chevalier jednako tiho. – Nadam se da neće. Agnes je krasna djevojčica i bilo bi nam žao da pati, ali, kao što Vaša preuzvišenost zna, u ratu umire mnogo nevinih, reče mu Diego. Prinio je ruku svilenu prsluku, izvadio čipkan rupčić s izvezenim imenom Agnes Duchamp, što ga je Bernardo sačuvao, i mahnu njime pod nosom Chevalieru, koji ga, unatoč slabom svjetlu, umah prepozna po nezamjenjivu mirisu ljubica. – Savjetujem vam da ne zovete stražu, Preuzvišenosti, jer moji ljudi su sad već u spavaonici vaše kćeri. Dogodi li mi se što, više je nećete vidjeti živu. Povući će se samo na moj znak, reče Diego najprijaznijim glasom na svijetu, mirišući rupčić i spremajući ga u prsluk. – Možda noćas izvučete živu glavu, ali uhvatit ćemo vas i tada ćete požaliti što ste se rodili. Znamo gdje ćemo vas naći, promrsi Chevalier. – Sumnjam, Preuzvišenosti, jer ja nisam gerilac, niti imam čast biti vaš osobni neprijatelj, nasmiješi se Diego. – Tko ste onda? – Pssst! Tiše, sjetite se da je Agnes u dobrom društvu... Moje ime je

Zorro, vama na službu, šapnu Diego. Podboden mačem, Francuz se uputi k pisaćem stolu i na osobnom papiru napisa kratku poruku, naređujući oslobađanje talaca. – Bio bih vam zahvalan da otisnete svoj službeni pečat, Preuzvišenosti, upozori ga Diego. Ovaj nevoljko posluša i zatim pozva sobara, koji proviri s praga. Iza vrata Diego je uperio oštricu u nj, pripravan probosti ga na prvi znak uzbune. – Pošalji jednog stražara s ovom porukom u La Ciudadelu i kaži mu neka mi je odmah donese natrag sa zapovjednikovim potpisom, kako bih bio siguran da će izvršiti nalog. Jesi li razumio? – zapovjedi Chevalier. – Da, Preuzvišenosti, odgovori čovjek i žurno krenu. Diego savjetova Chevalieru neka se vrati u postelju, da se ne prehladi: noć je studena, a čekanje se može odužiti. Zali što se ovako nametnuo, doda, ali morat će mu praviti društvo dok ne donesu potpisanu poruku. Nema li šah ili karte da im vrijeme brže prođe? Francuz se ne udostoja odgovoriti. Bijesno se zavuče pod pokrivače, pod budnim okom zakrabuljenog, koji se smjesti u dnu postelje, kao da su među prisnim prijateljima. Trpjeli su jedan drugog u tišini više od dva sata i upravo kad se Diego pobojao da je nešto pošlo po zlu, sobar pokuca na vrata i preda gospodaru list s potpisom nekog satnika Fugueta. – Doviđenja, Preuzvišenosti. Molim vas, prenesite moje pozdrave lijepoj Agnes, oprosti se Zorro. Nadao se da je Chevalier povjerovao prijetnji i da neće dići strku prije vremena, no iz opreza ga sveza i začepi mu usta. Vrškom mača ureza u zid veliko slovo Z, pozdravi ga uz podrugljiv naklon i začas se spusti s balkona. Nađe konja, kopita ovijenih krpama, kako ga čeka ondje gdje ga je Bernardo ostavio. Nesmetano odjaha jer u taj sat ulice Barcelone bijahu puste. Sutradan vojnici oblijepiše proglasima zidove javnih zdanja, objavljujući da su, kao znak dobre volje, vlasti oprostile taocima. Istodobno otpoče tajna hajka na drznika koji sebe naziva Zorroom. To ničim uzrokovano pomilovanje bilo je posljednje što bi vođe gerile očekivale i toliko ih smete, da u Kataloniji cijeli tjedan nisu zabilježeni novi napadi na Francuze. Chevalier nije mogao spriječiti da se, prvo među slugama i

stražarima palačice, potom svagdje, pročuje kako je neki obijestan razbojnik prodro u njegovu spavaonicu. Katalonci su se grohotom smijali toj zgodi i ime tajanstvenog Zorroa išlo je danima od usta do usta, dok drugi događaji ne zaokupiše narod i palo je u zaborav. Diego ga ču u Humanističkoj gimnaziji, u krčmama i u kući obitelji de Romeu. Svrbio ga je jezik od silne želje da se javno pohvali i ispripovjedi svoj pothvat Amaliji. Romkinja je vjerovala da se spasila zahvaljujući čudesnoj moći hamajlija i zapisa i blagovremenu upletanju muževa duha.

DIO TREĆI Barcelona, 1812-1814.

Mogu vam podrobnije opisati Diegov odnos s Amalijom. Čulna je ljubav vid legende o Zorrou koji me on nije ovlastio razglasiti, ne toliko zbog bojazni od ruganja ili da će ga tko osporiti, nego iz viteštva. Poznato je da se nijedan muškarac omiljen medu ženama ne hvali svojim ljubavnim podvizima. Oni koji to čine, lažu. A i ne volim kopati po tuđoj intimi. Očekujete li od mene golicave stranice, iznevjerit ću vas. Reći ću vam jedino da je Diegovo srce, u doba kad je pocupkivao s Amalijom, bilo odano Juliani. Kakvi su bili ti zagrljaji s romskom udovicom? Možemo ih samo zamisliti. Ona bi možda sklopila oči i mislila na ubijenog muža, dok se on prazna uma prepuštao časovitu užitku. Ti tajni susreti nisu pomućivali čist osjećaj što ga je čedna Juliana pobuđivala u Diegu; bijahu razdvojeni odjeljci, usporedne crte koje se nikada nisu križale. Bojim se da je to bio čest slučaj u Zorroovu životu. Promatrala sam ga tri desetljeća i poznajem ga gotovo jednako dobro kao Bernarda, zato se usuđujem to ustvrditi. Zahvaljujući svojim prirođenim čarima – a one nisu male – i zapanjujućoj sreći, zaveo je, katkad i nehotice, desetke žena. Neka dvosmislena riječ, pogled iskosa, jedan od njegovih blistavih osmijeha mahom dostaju da ga čak one gospe što uživaju glas kreposnih pozovu da se uspne na njihov balkon u zagonetno doba noći. Ali Zorro se ne veže za njih, jer draže su mu neostvarive romanse. Zaklela bih se da, čim side s balkona i stane na zemlju, zaboravi ženu koju je čas prije držao u naručju. Ni sam ne zna koliko se puta tukao u dvoboju s ogorčenim mužem ili uvrijeđenim ocem, no ja bilježim, ne iz zavisti ili ljubomore, nego iz pomnosti ljetopisca. Diego pamti jedino one žene koje su ga izmučile svojim ravnodušjem, poput neprispodobive Juliane. Mnoga od njegovih junačkih djela tih godina bili su pomamni pokušaji da gane mladičino srce. Pred njom nije glumio malodušna slabića, čime je obmanjivao Agnes Duchamp, Chevaliera i druge; u njenoj nazočnosti raširio bi sve svoje paunsko perje. Zametnuo bi boj sa zmajem zbog nje, ali njih nije bilo u Barceloni pa se morao zadovoljiti Rafaelom Moncadom. Kad ga već spominjemo, čini mi se pravedno odati počast tome liku. Hulja je nužna u svakoj pripovijesti, jer nema junaka bez neprijatelja koji su im dorasli. Zorrou se doista

nasmiješila sreća kada se sukobio s Moncadom, inače ja ne bih imala bogznašto pripovijedati na ovim stranicama. Juliana i Diego spavali su pod istim krovom, no vodili su odvojene živote i nije bilo odviše prigoda za susrete u onoj kući prepunoj praznih prostorija. Rijetko bi se našli nasamo jer Nuria je nadzirala Julianu, a Isabel uhodila Diega. Katkad ju je on satima iščekivao u hodniku ne bi li je otpratio nekoliko koraka bez svjedoka. Viđali su se u blagovaonici u vrijeme večere, u velikoj dvorani gdje je svirala harfu, nedjeljom na bogoslužju i u kazalištu kad bi izvodili djela Lopea de Vege ili Moliereove komedije, koje su ushićivale don Tomasa. Muškarci i žene bi u crkvi i kazalištu sjeli odvojeno, pa je Diego mogao tek izdaleka promatrati zatiljak svoje ljubljene. Živio je u njenoj kući duže od četiri godine, progoneći je s beskrajnom ustrajnošću lovca, bez spomena vrijedna uspjeha, sve dok obitelj nije pogodila tragedija i jezičac vage nagnuo se u prilog Diegu. Dotad je Juliana primala njegove ljubaznosti s takvim spokojem da se doimalo kao da ga ne vidi, ali on bi i s malim raspirio svoje tlapnje. Vjerovao je kako je njezino ravnodušje varka kojom prikriva istinska čuvstva. Netko mu je rekao da žene to često čine. Siroti čovjek, bijaše ga žalosno gledati, bolje bi bilo da ga je Juliana mrzila. Srce je ćudljivo biće koje se zna posve prevjeriti, ali mlaka sestrinska dragost redovito je postojana. De Romeuovi su odlazili na izlete u Santa Fe, gdje su posjedovali poluzapušteno imanje. Starješinska kuća bila je četvrtasta zgrada na vrhu litice, odakle su djed i baka pokojne supruge Tomasa de Romeua vladali nad svojom djecom i podanicima. Pogled je bio veličanstven. Prije su ti brežuljci bili zasađeni vinovom lozom, koja je davala vino što se moglo mjeriti s najboljim vinima Francuske, no u ratnim godinama nitko o njoj nije brinuo i pretvorila se u sasušeno i crvotočno trsje. Kuću su zaposjeli čuveni miševi Santa Fea, krupne i zloćudne životinje, koje su seljaci u oskudnim vremenima kuhali. S češnjakom i porilukom su ukusni. Dva tjedna prije posjeta Tomas bi poslao odred slugu da prodime prostorije, kako se jedino moglo privremeno otjerati glodavce. Ti izleti bijahu sve rjeđi jer putovi su postali odveć nesigurni. Mržnja puka osjećala se u uzduhu poput teška daha, zloguka dahtanja koje je ježilo vlasište. Kao mnogi zemljoposjednici, Tomas de Romeu nije se usuđivao izaći iz grada, a kamoli pokušati ubrati godišnji prihod od zakupaca uz pogibelj da

osvane zaklan. Ondje bi Juliana čitala, svirala i nastojala približiti se seljanima poput dobre vile ne bi li stekla njihovu naklonost. Nuria se borila s počelima i jadala zbog svega. Isabel se razonodila slikajući vodenim bojama krajolik i ljude. Jesam li spomenula da je lijepo crtala? Čini se da sam zaboravila, neoprostiv propust, jer bio je to njezin jedini dar. Time bi mahom prije pridobila ponizne nego Juliana svim svojim milosrđem. Postizala je znatnu sličnost, no uljepšala bi ih, naslikala bi im više zubi, manje bora i dostojanstven izraz kojim su se rijetko odlikovali. Ali vratimo se u Barcelonu, gdje se Diego zaokupio nastavom, La Justicijom, krčmama u kojima su se okupljali učenici i svojim pustolovinama de capa y espadai{30}, kako ih je zvao iz romantična žara. Juliana je dotle živjela dokonim životom gospođica tih godina. Ni na ispovijed nije mogla otići bez pratilje, Nuria bijaše njezina sjena. Uz to, nije smjela nasamo razgovarati s muškarcem mlađim od šezdeset godina. S ocem je pohodila balove, a katkad bi im se pridružio Diego, koga su predstavljali kao rođaka iz Indija. Juliani kao da se nije nimalo žurilo udati se, iako su zaljubljenici čekali u redu. Otac je morao ugovoriti dobar brak za nju, no nije umio izabrati zeta dostojna te čarobne kćeri. Za koju godinu navršit će dvadesetu, krajnja dob za zaruke, jer ne bude li dotad isprošena, izgledi za udaju smanjivat će se iz mjeseca u mjesec. Diego je, u svojoj nepokolebljivoj bodrosti, već promislio o tome i zaključio je kako mu vrijeme ide na ruku, jer, kad ona uvidi da će ocvasti, udat će se za nj da ne ostane usidjelica. S tim čudnim obrazloženjem trudio se uvjeriti Bernarda, jedinog koji je imao dovoljno strpljivosti slušati ga kako svaki čas bulazni o svojoj očajničkoj ljubavi. Potkraj godine 1812. Napoleon Bonaparte doživio je poraz u Rusiji. Car je otpočeo vojnu na tu golemu zemlju sa svojom Grande Armee od gotovo dvjesto tisuća ljudi. Nepobjediva francuska vojska bila je pod željeznom stegom i kretala se hitro, mnogo brže od neprijatelja, jer nosila je malo tereta, živeći od osvojenih područja. Kako je napredovala u unutrašnjost Rusije sela bi opustjela, žitelji iščeznuli, seljaci spaljivahu usjeve. Za Napoleonom je ostajala poharana zemlja. Osvajači su pobjednički ušli u Moskvu, gdje ih je dočekao kuljajući dim vatrene stihije i osamljeni pucnjevi boraca skrivenih u ruševinama, pripravnih umrijeti ubijajući. Po uzoru na

junačne seljake, Moskovljani su posjede zapalili prije odlaska iz grada. Nije bilo nikog tko bi Napoleonu predao ključeve, nijednog ruskog vojnika kojeg bi ponizili, tek nekoliko bludnica pomirenih s tim da ugađaju pobjednicima jer su njihovi uobičajeni posjetioci nestali. Napoleon se našao sam usred gomile pepela. Čekao je ne znajući što čeka i tako je proteklo ljeto. Kada je odlučio vratiti se u Francusku, već su počele kiše i ubrzo će rusko tlo biti prekriveno snijegom tvrdim poput granita. Car nije ni slutio kakve će strahovite kušnje njegovi ljudi morati podnijeti. Čarkanju kozaka i seljačkim zasjedama pridružiše se glad i mjesečeva studen, koju ti vojnici nisu nikada iskusili. Tisuće Francuza pretvorenih u kipove od vječna leda ostavljane su duž sramna puta uzmaka. Bili su prisiljeni jesti konje, čizme, katkad čak trupla drugova. Samo deset tisuća ljudi, satrtih bijedom i beznađem, vratilo se u domovinu. Vidjevši uništenu vojsku, Napoleon je spoznao da je zvijezda koja ga je obasjavala tijekom njegova čudesna uspona na vlast počela gasnuti. Morao je povući čete, koje su zaposjele dobar dio Europe. Odstupile su dvije trećine onih raspoređenih po Španjolskoj. Nakon godina krvavog otpora, Španjolci su konačno nazreli sretan ishod, no dan pobjede osvanut će tek za šesnaest mjeseci. Te godine, u isto doba kad je Napoleon lizao rane, dona Eulalia de Callis posla nećaka Rafaela na Antile sa zadatkom da proširi trgovinu kakaom. Kanila je prodavati čokoladu, bademov nadjev, ušećerene orahe i mirisan slador slastičarima i proizvođačima bombonjera u Europi i Sjedinjenim Državama. Čula je da Amerikanci obožavaju slatkiše. Nećak je trebao isplesti mrežu trgovačkih veza u najvažnijim gradovima, od Washingtona do Pariza. Moskvu je zasad zaobišla, jer bijaše razorena, no uzdala se da će dim rata uskoro izvjetriti i da će ruska prijestolnica biti obnovljena u prijašnjoj divoti. Rafael Moncada putovao je jedanaest mjeseci, ploveći preko oceana i meljući bubrege u vječitu jahanju ne bi li utemeljio mirisno bratstvo čokolade što ga je Eulalia zamislila. Ne rekavši teti ni riječ o svojem naumu, prije odlaska zamolio je Tomasa de Romeua za razgovor. Ovaj ga nije primio u kući nego na nepristranu tlu Filozofskog i zemljopisna društva, čiji je bio član i koje je držalo izvrstan restoran na drugom katu. De Romeuovo divljenje prema Francuskoj nije se protezalo na njenu istančanu kuhinju, kakvi

kanarinčevi jezici, bila su mu draža krepka katalonska jela: escudella, lonac koji bi mrtvog digao iz groba, estofat de toro, prava mesna bomba i neizreciva butifarra del obispo, kobasica od krvi crnja i deblja od drugih. Sjedeći za stolom, sučelice domaćinu i brdu mesa i masti, Rafael Moncada malko je problijedio. Jedva je okusio jelo, jer imao je osjetljiv želudac i bio je uzrujan. Ocrta svoj položaj Julianinu ocu, od plemićkih naslova do plaćevne sposobnosti. – Duboko žalim, gospodine de Romeu, što smo se upoznali nesretnom prigodom dvoboja protiv Diega de la Vege. On je nagao mladić a, moram priznati, i ja sam često takav. Pale su grube riječi i završili smo na polju časti. Srećom, bez teških posljedica. Nadam se da to ne utječe nepovoljno na mišljenje vaše milosti o meni..., reče prosac. – Nikako, viteže. Svrha dvoboja je spiranje ljage. Kada se dva plemića potuku, među njima više nema kivnosti, uljudno odgovori Tomas De Romeu, premda nije zaboravio potankosti događaja. Kad su poslužili menjar blanc, koji je u tome restoranu sadržavao toliko šećera da se lijepio za kutnjake, Moncada izrazi želju da po povratku s putovanja dobije Julianinu ruku. Tomas je dugo, ne uplećući se, promatrao kćerin čudnovat odnos s tim upornim udvaračem. Libio se govoriti o osjećajima i nikad se nije potrudio približiti se kćerima, ženska posla bi ga smela i radije ih je povjeravao Nuriji. Gledao je Julianu kako, kao dijete, posrče po kamenim hodnicima njihove ledene kuće, kako mijenja zube, kako raste i plovi po godinama bez draži rane mladosti. Jednog dana pojavila se pred njim s dječjim pletenicama i tijelom žene, u haljini raspuknutih šavova, tad je naložio Nuriji neka joj sašije prikladnu odjeću, zaposli učitelja plesa i neka je ni načas ne gubi iz vida. Sada mu je pristupio Rafael Moncada, među drugom gospodom iz visokog društva, i zaprosio Julianu, a on nije znao što bi mu rekao. Takav brak zvučao je savršeno, svaki bi se otac u njegovu položaju radovao, no on nije bio sklon Moncadi, ne toliko jer su se razilazili u političkim stavovima koliko zbog uznemirujućih glasina koje je čuo o naravi toga čovjeka. Opće mišljenje bilo je da brak počiva na društvenu i ekonomskom ugovoru, u kojem osjećaji nisu bitni, oni se već prilagode, ali nije se slagao. On se oženio iz ljubavi i bio je vrlo sretan, toliko da nikad nije htio potražiti drugu suprugu. Juliana bijaše iste prirode i uz to si je

glavu napunila romantikom. Kočilo ga je duboko poštovanje što ga je kći pobuđivala u njemu. Morao bi joj slomiti volju da pristane udati se bez ljubavi, a za to nije imao snage; želio je da bude sretna i sumnjao je da bi Moncada mogao tome pridonijeti. Čekao ga je razgovor s Julianom, no nije znao kako ga povesti, jer su ga plašile njena ljepota i vrline. Osjećao se lagodnije s Isabel, koja je, zbog očitih nesavršenosti, bila mnogo pristupačnija. Shvati da ne može odgađati i te večeri priopći kćeri Moncadinu bračnu ponudu. Ona slegnu ramenima i, ne gubeći ritam igle u vezu, primijeti kako mnogo ljudi umire od malarije na Antilima, pa nema potrebe brzati s odlukom. Diego je bio sretan. Odlazak tog opasnog suparnika pružio mu je jedinstvenu priliku za stjecanje prednosti u utrci za Julianinu ruku. Djevojka se nije uzbudila zbog Moncadina izbivanja, niti je opažala Diegove poteze. Ophodila se s njim s vječitom trpeljivom i rastresenom nježnošću, ne pokazujući nimalo zanimanja za mladićeve tajanstvene djelatnosti. Ne bi je ganule ni njegove pjesme, jer bijaše joj teško uzeti ozbiljno biserne zube, smaragdne oči i usne od rubina. Kako bi što više vremena provodio s njom, Diego odluči pohađati satove plesa i postat će otmjen i poletan plesač. Čak je naveo Nuriju da protrese kosti uz zvuke fandanga, iako mu nije uspjelo da se založi za nj kod Juliane, u toj je točki dobra duša uvijek bila bešćutna poput Isabel. Želeći zadiviti ukućanke, Diego je jednim udarcem floreta sjekao svijeće napola, tako vješto da plamen ne bi zatitrao a odrezani dio ostao bi na svojem mjestu. Umio ih je i gasiti vrškom biča. Usavršio je umijeće kojem ga je podučio Galileo Tempesta i činio je čuda s kartama. K tome je hvatao u zraku goruće baklje i bez pomoći izlazio iz kovčega pod katancem. Iscrpivši sve smicalice, kušao je ushititi ljubljenu svojim pustolovinama, čak onima za koje je obećao Bernardu ili maestru Escalanteu da ih nikada neće spominjati. U trenutku slabosti čak joj dade naslutiti postojanje tajnog društva kojemu samo odabrani pripadaju. Ona mu čestita, misleći da govori o kakvoj estudiantini što luta ulicama svirajući čeznutljive pjesme. Julianino držanje nije bio prijezir, jer vrlo ga je cijenila, niti zloba, koja joj bijaše strana, nego romantična rastresenost. Čekala je junaka iz svojih romana, hrabra i tragična, koji će je izbaviti iz svagdanje jednoličnosti, i nije joj palo na um da bi on mogao biti Diego de la Vega. Nije bio ni Rafael Moncada.

U Španjolskoj su se političke prilike počele mijenjati. Danomice je bivalo sve jasnije da se bliži kraj rata. Eulalia de Callis nestrpljivo se pripravljala za taj trenutak, dok je njezin nećak razvijao trgovinu u inozemstvu. Malarija nije riješila Moncadino pitanje za Julianu i u studenom 1813. vratio se bogatiji nego prije, jer teta mu je dodijelila visok postotak od prodaje čokoladnih bombona. Požnjeo je uspjeh u najboljim europskim i američkim salonima, upoznao je samog Thomasa Jeffersona i predložio mu neka u Virdžiniji posadi kakao. Čim je stresao putnu prašinu, Moncada potraži Tomasa de Romeua i ponovi mu nakanu da zaprosi Julianu. Već je godinama čekao da se ona izjasni i nije bio voljan prihvatiti nov izgovor. Dva sata poslije Tomas pozva kćer u obiteljsku knjižnicu, gdje je rješavao većinu svojih poslova i bistrio životne dvojbe uz čašicu konjaka, i prenije joj zaljubljenikovu poruku. – U dobi ste za udaju, kćeri moja. Vrijeme prolazi za sve, napomenu. – Rafael Moncada je ozbiljan mladić i, nakon tetine smrti, postat će jedan od najbogatijih ljudi u Kataloniji. Znate da ne prosuđujem osobe prema njihovu imovnom stanju, ali moram misliti na vašu sigurnost. – Nesretan brak za ženu je gori od smrti, gospodine. Nema izlaza. Pomisao o poslušnosti i služenju muškarcu užasna je ako ne postoji povjerenje i ljubav. – To se rađa poslije vjenčanja, Juliano. – Ne uvijek, gospodine. A treba uzeti u obzir i vaše potrebe i moju dužnost. Tko će vas njegovati kada ostarite? Isabel nije tog kova. – Zaboga, Juliano! Nikad nisam rekao da me kćeri moraju njegovati u starosti. Želim da se dobro udate i podarite mi unuke. Ne mogu mirno umrijeti dok ne budete zbrinute. – Ne znam je li Rafael Moncada čovjek za mene. Ne mogu zamisliti nikakvu prisnost s njim, promrmlja ona rumeneći. – U tome se ne razlikujete od drugih djeva, kćeri. Koja kreposna mladica može to zamisliti? – odvrati Tomas de Romeu, zažaren poput nje. Nadao se da o tom pitanju neće nikada razgovarati s kćerima. Vjerovao je da će im Nuria, kad bude vrijeme, objasniti sve potrebno, premda je domaćica zacijelo bila jednako neupućena u to kao i one. Nije ni slutio da Juliana govori o tome s Agnes Duchamp i da se

upoznala s pojedinostima u svojim ljubavnim romančićima. – Moram još malo razmisliti, gospodine, usrdno ga zamoli kći. Tomas pomisli kako mu nikad nije više nedostajala pokojna supruga, koja bi stvar riješila mudro i čvrste ruke, kako to majke čine. Bio je umoran od tolikog natezanja. Razgovarao je s Moncadom i zamolio ga za novu odgodu i ovaj je morao pristati. Potom reče Juliani neka prespava prije odluke, a ne bude li imala odgovor za dva tjedna, on će prihvatiti Moncadinu ponudu i točka. To je njegova posljednja riječ, zaključi, ali glas mu nije bio čvrst. Dotad je dugo Moncadino oblijetanje već doseglo razinu osobna izazova; u otmjenim salonima, kao i u služinskim dvorištima, govorkalo se kako ta mladica bez imetka i plemićkih naslova ponizuje najpoželjnijeg ženika u Barceloni. Bude li se njegova kći i dalje dala moliti, Tomas de Romeu izložit će se ozbiljnu sporu s Moncadom, no jamačno bi nastavio otezati da jedan čudnovat događaj nije ubrzao rasplet. Toga su dana djevojčice de Romeu otišle s Nurijom dijeliti milodare, kao svakog prvog petka u mjesecu. U gradu je bilo tisuću petsto priznatih prosjaka i još nekoliko tisuća siromaha, koje se nitko nije trudio prebrojiti. Već pet godina, uvijek istog dana i u isto doba, moglo se vidjeti Julianu, zaštićenu s boka krutim pratiljinim likom, kako posjećuje ubožnice. Iz poštovanja i da ne uvrijede znacima razmetljivosti, pokrile bi se od glave do pete tamnim koprenama i kaputima i četvrt obilazile pješice; Jordi ih je čekao sa zatvorenom kočijom na obližnjem trgu, ublažujući čamu bočicom žestice. Taj bi im izlet uzeo cijelo poslijepodne, jer uz davanje potpore bosjacima, posjećivale su i redovnice zadužene za sirotišta. Te ih je godine počela pratiti i Isabel, koja je u petnaestoj već bila u dobi za milosrdna djela, umjesto da gubi vrijeme uhodeći Diega i tukući se sama sa sobom u dvoboju pred zrcalom, kako je govorila Nuria. Morale su ići uskim uličicama četvrti opore bijede, gdje i mačke bijahu na oprezu, iz straha da ne završe u loncu. Juliana se s uzornom strogošću podvrgavala toj junačkoj pokori, ali Isabel bi se smučilo, ne samo zato jer se grozila rana i gnojnih čireva, dronjaka i štaka, bezubih usta i sifilisom izjedenih nosova toga zlosretnog mnoštva, o kojem je njena sestra brinula poput misionarke, nego jer joj je takvo milosrđe sličilo na porugu. Uviđala je da su novčići iz Julianine vreće kap u moru bijede. – Bolje i jedna kap, odgovorila bi joj sestra.

Započele su obilazak pola sata prije i posjetile su tek jedno sirotište, kadli na nekom uglu iskrsnuše pred njima tri jezovite spodobe. Jedva su im se vidjele oči, jer nabili su šešire do obrva i rupcima zastrli lica. Usprkos zabrani nošenja plašteva, najviši od njih zagrnuo se ogrtačem. Bijaše tiho doba sieste, kad grad zamre. Uličicu su opasivale debele kamene zidine crkve i samostana, nije bilo nijednih vrata koja bi im pružila utočište. Nuria prestravljeno zavrišta, no tako je pljusnuše, da se sruši i zanijemje. Juliana pokuša skriti vreću s novcem pod skut kaputa, dok je Isabel zvjerala uokolo tražeći pomoć. Jedan razbojnik ote vreću Juliani a drugi htjede strgnuti joj biserne naušnice, kad ih odjednom uzbuni topot kopita. Isabel poviče iz svega glasa i časak poslije pojavi se božanskom providnošću nitko drugi doli Rafael Moncada. U jednom tako gusto napučenom gradu, njegov dolazak bio je gotovo čudo. Moncadi je dostajao jedan pogled da procijeni okolnosti, hitro isuče mač i sučeli se s onim ološem. Dvojica su već posegnu za jataganima, no dva-tri udarca mačem i odlučno ih Moncadino držanje pokoleba. Na atu se doimao golem i plemenit: sjajne crne čizme u srebrnim stremenima, uske snježnobijele hlače, zagasitozelen baršunast kaputić s orukavljem od astrahana, duga oštrica sa zlatom optočenim balčakom. S visine bi lako otpremio na onaj svijet i više protivnika, ali kao da je uživao strašeći ih. S okrutnim smiješkom na usnama i mačem što se ljeskao u uzduhu, mogao je biti središnji lik na kakvoj slici bitke. Oni davli su soptali, dok ih je on bo odozgo ne dajući im predahnuti. Izbezumljen okršajem konj se prope i načas se činilo da će zbaciti jahača, no upeo se nogama. Bijaše poput čudnovata i divljeg plesa. Usred kruga jatagana at se okretao oko sebe, njišteći od užasa, dok ga je Moncada jednom rukom obuzdavao a drugom vitlao mačem, opkoljen razbojnicima koji vrebahu priliku da ga probodu, ali ne usuđujući se doći mu na dohvat. Isabelinoj krici pridruži se Nurijina i ubrzo više susjeda proviri na ulicu, no vidjevši blistavo oružje u blijedoj svjetlosti dana, držahu se podalje. Neki dječak odjuri po redare, ali nije bilo nade da će pomoć stići na vrijeme. Iskoristivši gužvu, Isabel istrgnu vreću iz ruku čovjeka s ogrtačem, zatim sestru i Nuriju uhvati za uho ne bi li ih navela da pobjegnu, no obje stajahu kao prikovane. Sukob potraja tri-četiri minute, koje su milile s očajnom sporošću košmara, i najzad Moncada uspje izbiti nož iz ruke jednog od napadača, našto ovi

shvatiše da im je bolje podbrusiti pete. Vitez već htjede poći za njima, ali odusta pri pogledu na tjeskobu žena i sjaha pomoći im. Crvena mrlja širila se bijelom tkaninom njegovih hlača. Dršćući poput zečića, Juliana mu pohita u naručje. – Ranjeni ste! – uzviknu spazivši krv. – To je samo ogrebotina, odgovori on. Bilo je to odviše uzbuđenja za mladicu. Zamagli joj se pred očima i koljena joj zaklecaše, no, prije nego će pasti na tlo, podigoše je brižne Moncadine ruke. Isabel nestrpljivo primijeti kako je još jedino sestrina nesvjestica nedostajala pa da se prizor zaokruži. Moncada preču žalac i, malko hramljući, ali bez posrtanja, odnije Julianu do trga. Nuria i Isabel slijedile su ga vodeći konja za uzdu, usred nagrnulih radoznalaca, od kojih je svaki stvorio osobit sud o događaju i svi su željeli imati posljednju riječ. Ugledavši povorku, Jordi siđe s visokog sjedala i pomože Moncadi smjestiti Julianu u kočiju. Zaori se buran pljesak okupljenih. Rijetko bi se zbilo nešto tako donkihotsko i romantično na barcelonskim ulicama; bit će teme za više dana. Ni pola sata poslije Jordi je stizao u kućno dvorište de Romeuovih, u pratnji Moncade na konju. Juliana je uzrujano plakala, Nuria je jezikom brojila zube rasklimane od pljuske, a Isabel je kipjela od bijesa. Tomas de Romeu nije bio čovjek koga bi se odveć dojmila imena s rodoslovljem, jer nadao se da će plemstvo biti izbrisano s lica zemlje, ni Moncadin imetak, jer bijaše široke ruke, ali ganu se do suza doznavši da je taj mladić, koji je od Juliane doživio toliko poniženja, stavio život na kocku kako bi njegove kćeri zaštitio od nepopravljiva zla. Premda je ispovijedao bezboštvo, od srca se složi s Nurijom da je sam Bog poslao Moncadu na vrijeme da ih spasi. Zahtijevao je da junak dana počine, dok Jordi ode po liječnika koji će mu previti ranu, no on se radije potiho povuče. Osim malko nemirna disanja, ništa nije odavalo njegovu patnju. Svi primijetiše kako je ta hladnokrvnost u boli zadivljuća poput one srčanosti u pogibelji. Isabel jedina ne pokaza ni znaka zahvalnosti. Umjesto da se pridruži obiteljskom izljevu čuvstava, dopusti si prezrivo zacoktati, što je bilo vrlo loše primljeno. Otac joj zabrani da pomoli nos iz svoje sobe dok se ne ispriča zbog neuljudnosti. Diego je s jedva zatomljenom nestrpljivošću slušao Julianinu potanku priču o napadu, uz nagađanja o tome što bi se dogodilo da se

spasitelj nije pojavio na vrijeme. Mladica još nikad nije bila u takvoj opasnosti, lik Rafaela Monca-de porastao je u njenim očima, urešen vrlinama koje prije nije zamijetila: snažan je i lijep, ima skladne ruke i gustu valovitu kosu. Kosmati su muškarci u velikoj prednosti na ovome svijetu. Odjednom uoči da sliči omiljenu španjolskom borcu s bikovima, rodom iz Cordobe, dugih nogu i vatrenih očiju. Zgodan je taj prosac, zaključi. No ipak joj je kreševo prouzročilo vrućicu i rano je otišla leći. Te ju je večeri liječnik morao umiriti, nakon što je Nuriji dao kuglice moravke, jer lice joj je oteklo poput tikve. Budući da krasoticu neće vidjeti na večeri, i Diego se povuče u svoje odaje, gdje ga je čekao Bernardo. Djevojčice iz pristojnosti nisu smjele pohoditi krilo kuće u kojemu su boravili, jedina iznimka bijaše dok se Diego oporavljao od rane iz dvoboja, ali Isabel nikad nije odveć marila za to pravilo, baš kao što se nije strogo pokoravala očevim kaznama. Te se večeri ogluši o zapovijed da se osami u svojoj spavaonici i banu u Diegovu bez kucanja, kao obično. – Nisam li ti rekao da pokucaš na vrata? Jednog dana ćeš me zateći golog, prigovori joj on. – Ne vjerujem da bi me se duboko dojmilo, otpovrnula je ona. Sjede na njegovu postelju s prepredenim izrazom nekog tko zna vijest i ne misli je reći, očekujući da je mole, ali Diego se iz načela nije htio hvatati na njene mamce, a Bernardo je bio zabavljen uzlanjem nekog užeta. Proteče duga minuta i ona naposljetku podlegnu želji da im, slikovitim jezikom kojim se služila daleko od Nurijinih ušiju, kaže kako je njena sestra glupa kao noć ako ne sumnja u Moncadu. Dometnu da cijela stvar smrdi kao kuga, jer jedan od napadača bio je Rodolfo, div iz cirkusa. Diego skoči kao oparen, a Bernardo ispusti uže. – Jesi li sigurna? Zar niste rekle da su ti nitkovi prekrili lica rupcima? – ukori je Diego. – Jesu, i taj se još omotao ogrtačem, ali bio je silno visok i, dok sam mu otimala vreću, vidjela sam mu ruke. Istetovirane su. – Možda je mornar. Mnogi imaju tetovaže, Isabel, napomenu on. – Ove su bile iste kao u Roma iz cirkusa, navlas iste, pa mi bolje vjeruj, odgovorila je. Odande do zaključka da su Jeđupci upleteni, bio je samo korak, i mladići ga začas pređoše. Već su odavno znali da Pelavo i njegovi

prijatelji obavljaju prljave posliće za Moncadu, ali nisu to mogli dokazati. Nikad se nisu odvažili načeti to pitanje s Romom, koji je ionako bio do grla zakopčan i ništa im ne bi priznao. Ni Amalia nije popuštala pred Diegovim lukavim ispitivanjima; čak i u trenucima najveće prisnosti, čuvala je obiteljske tajne. Diego se nije mogao obratiti Tomasu de Romeuu sa sličnom sumnjom, a da ne bude prinuđen odati mu vlastite tajne veze s romskim plemenom, no odluči umiješati se. Kako reče Isabel, ne mogu dopustiti da mladica završi u braku s Moncadom zbog neosnovane zahvalnosti. Sutradan uvjeriše Julianu da ustane iz postelje, smiri živce i pode s njima u četvrt gdje je Amalia običavala proricati sudbinu prolaznicima. Nuria ih otprati, jer bila je to njena dužnost, iako joj je lice izgledalo mnogo gore nego večer prije. Jedan obraz je pomodrio a vjeđe joj bijahu toliko natečene da je podsjećala na žabu. Amaliju pronađu za manje od pola sata. Dok su djevojke i pratilja čekale u kočiji, Diego je, s rječitošću koja je i njega iznenadila, preklinjao Romkinju neka spasi Julianu od zle kobi. – Jedna tvoja riječ može spriječiti tragediju braka bez ljubavi između nevine djeve i bezdušnika. Moraš joj reći istinu, kazao je dramatično. – Ne znam o čemu govoriš, otpovrnu ona. – Da, znaš. Napali su ih tvoji suplemenici. Jedan od njih je Rodolfo. Vjerujem da je Moncada smislio taj prizor kako bi ispao junak pred djevojčicama de Romeu. Sve je bilo dogovoreno, zar ne? – ustrajao je Diego. – Zaljubljen si u nju? – prostodušno upita Amalia. Zatečen, Diego morade priznati da jest. Ona ga primi za ruke, promotri ih sa zagonetnim osmijehom i onda ovlaži prst slinom i nacrta mu znak križa na dlanovima. – Sto to radiš? Je li to proklinjanje? – uplašeno će Diego. – Ne, proročanstvo. Nikad je nećeš oženiti. – Zar će se Juliana udati za Moncadu? – To ne znam. Učinit ću što želiš, ali nemoj se zanositi, jer ta žena mora ostvariti svoju sudbinu, baš kao i ti svoju, i nijedna moja riječ ne može promijeniti ono što je zapisano u zvijezdama. Amalia se pope u kočiju, kimnu Isabel, koju je više puta vidjela u Diegovu i Bernardovu društvu, i sjede sučelice Juliani. Nuria

suspregnu dah, prestrašena, jer bila je uvjerena da su Romi Kainovi potomci i svi odreda lupeži. Juliana otpravi sestru i pratilju i one nevoljko otidoše. Ostavši same, dvije se žene promatrahu cijelu minutu. Amalia dobro odmjeri mladicu: klasično lice uokvireno crnim kovrčama, zelene mačje oči, tanak vrat, krznena kapuljača, meke čizmice od jareće kože. Juliana, pak, znatiželjno prouči Romkinju, jer bijaše prva koju vidi tako izbliza. Da je voljela Diega, nagonski bi osjetila da joj je suparnica, ali ta misao joj nije pala na um. Svidje joj se njezin miris po dimu, lice istaknutih jagodica, široke suknje i zveckanje srebrna nakita. Učini joj se prelijepa. U nježnu porivu svuče rukavice i primi je za ruke. – Hvala vam što ste došli razgovarati sa mnom, reče jednostavno. Razoružana njenom spontanošću, Amalia odluči prekršiti osnovno plemensko pravilo: nikada se ne pouzdati u gadjea, a kamoli ako to može ugroziti rod. Ukratko opisa Moncadino naličje, prizna joj da je napad doista bio smišljen, Isabel i ona nisu ni načas bile u opasnosti, mrlja na Moncadinim hlačama nije potekla od rane nego od crijeva ispunjena kokošjom krvlju. Reče kako neki njezini suplemenici katkad izvršavaju Moncadine naloge, mahom sitnice, tek u rijetkim prigodama počinili su ozbiljan prijestup, poput prepada na grofa Orlova. – Mi nismo zločinci, objasni i dometnu da im je žao što su ozlijedili Rusa i Nuriju, jer nasilje je u plemenu zabranjeno. Kao konačan udarac, otkri joj da je onomad Pelavo pjevao podoknice, jer Moncadin glas para uši. Juliana bez pitanja sasluša cijelu ispovijed. Pozdraviše se lakim naklonom i Amalia siđe s kočije, tad mladica brižnu u plač. Toga je poslijepodneva Tomas de Romeu propisno primio u svojem prebivalištu Rafaela Moncadu, koji je poslao pisamce poručujući da se oporavio od gubitka krvi i želio bi iskazati svoje poštovanje Juliani. Ujutro je lakaj donio stručak cvijeća za nju i kutiju bademova turronail{31} za Isabel, tankoćutni i nerazmetljivi znaci pažnje što ih je Tomas zabilježio u prilog proscu. Moncada je došao besprijekorno otmjeno odjeven i oslanjajući se o štap. Tomas ga primi u glavnoj dvorani, oprašenoj u čast budućeg zeta, i, ponudivši ga jerezom, još jednom mu zahvali na pravodobnoj pomoći. Zatim dade pozvati kćeri. Juliana se pojavi iznurena i u redovničkoj opravi, neprimjerenoj važnosti te prigode. Užagrenih očiju i podrugljiva izraza, Isabel je tako čvrsto držaše pod ruku da se doimalo kao da je

vuče. Moncada Julianino bljedilo pripisa živcima. – Nije ni čudo, nakon onog što ste pretrpjele..., dospje reći, prije nego što će ga ona prekinuti i, drhtavim glasom ali željezne volje, priopćiti mu da se ni mrtva ne bi udala za nj. S obzirom na Julianino odrješito ne, Rafael Moncada povuče iz te kuće mrtvački blijed, iako vladajući sobom. U svojih dvadeset i sedam godina suočio se s nekim poteškoćama, ali nikad nije doživio neuspjeh. Nije kanio priznati poraz, ostalo mu je još karata u rukavu, za to je imao društveni položaj, imetak i poznanstva. Radije nije zatražio objašnjenje, predosjetivši da se nešto grdno izjalovilo u njegovoj igri. Ona je suviše znala i nije se mogao izložiti opasnosti da to kaže. Ako Juliana sluti da je prepad bio farsa, postoji samo jedan razlog: Pelavo. Sumnjao je da bi se on usudio izdati ga, jer time ništa nije dobivao, ali možda se neoprezno izlanuo. U Barceloni se tajna nije mogla predugo čuvati; služinčad je tvorila mnogo uspješniju obavještajnu mrežu od francuskih uhoda u La Ciudadeli. Dostajala bi jedna neumjesna primjedba nekog od upletenih da stvar dopre do Julianinih ušiju. Moncada se poslužio Romima u više navrata upravo zato jer su nomadi, dolazili su i odlazili ne zbližavajući se ni s kim izvan plemena, nisu imali prijatelje ni poznanike u gradu, bijahu povučeni iz nužde. U vrijeme dok je bio na putu, izgubio je doticaj s Pelavom i donekle je odahnuo zbog toga. Osjećao se nelagodno zbog odnosa s tim ljudima. Vrativši se, mislio je da može okrenuti list, zaboraviti greščiće prošlosti i početi iznova, daleko od onoga polusvijeta plaćene opačine, ali želja da se popravi bijaše kratka vijeka. Kad je Juliana zamolila još dva tjedna za odgovor na prosidbu, Moncadu preplavi strah, vrlo čudno za čovjeka koji se hvalio da vlada čak i čudovištima svojih košmara. Tijekom izbivanja poslao joj je više pisama, na koja nije odgovorila. Pripisao je taj muk stidljivosti, jer u dobi u kojoj su druge žene već majke, Juliana se ponašala poput novakinje. On je u toj bezazlenosti vidio mladičinu najveću vrlinu, jer jamčila je da će, kada mu se preda, učiniti to u potpunosti. No njegovo pouzdanje klonu pred novom odgodom i tad odluči pritisnuti je. Prosudi da će jedan romantičan čin, poput onih iz njezinih ljubavnih romana, najviše pogodovati njegovim nakanama, ali nije mogao čekati da se prilika sama ukaže, morao ju je stvoriti. Postići će ono što želi ne naudivši nikom; to zapravo i nije obmana, jer kad bi razbojnici doista

napali Julianu – ili koju god čestitu ženu – on bi je bez oklijevanja obranio. Dakako, nije mu se činilo potrebno obrazlagati to Pelavu, samo mu je izdao zapovijedi, a ovaj ih je glatko izvršio. Prizor koji su Romi izveli ispao je kraći od zamišljenog, jer ubrzo su, vidjevši da se Moncadin mač ne šali, dali petama vjetra. Onemogućili su mu zablistati u dramatičnoj uzvišenosti, zato je, kad je Pelavo došao po plaću, smatrao pravednim cjenkati se oko dogovorena iznosa. Raspravljali su i Rom je na kraju pristao na manje, ali Moncadi osta trpak okus na nepcu; taj čovjek suviše zna i mogao bi doći u iskušenje da ga ucjenjuje. Konačno, zaključi, zar da ga jedan nikogović, bez zakona i morala, drži u šahu? Mora ga što prije skinuti s vrata, njega i cijelo njegovo pleme. Bernardo je, pak, dobro poznavao gusto tkivo ogovaranja kojeg su se ljudi Moncadina kova toliko bojali. Sa svojim grobnim mukom, obličjem dostojanstvena Indijanca i susretljivošću sprijateljio se s mnogim ljudima, prodavačima s tržnice, lučkim radnicima, obrtnicima iz pučkih četvrti, kočijašima, lakajima i sluškinjama iz bogataških kuća. Prikupljao je obavijesti u svom čudesnom pamćenju, podijeljenu u odjeljke, poput golema arhiva, gdje je čuvao razvrstane podatke, spremne za uporabu u prikladnu trenutku. Upoznao je Joaneta, jednog od Moncadinih slugu, u dvorištu palačice Eulalije de Callis, one noći kad ga je Moncada udario štapom. U njegovu arhivu ta noć nije bila zapamćena po dobivenom udarcu, nego po prepadu na grofa Orlova. Povremeno se viđao s Joanetom, tako je mogao izdaleka nadzirati Moncadu. Bijaše on vrlo neuk i mrzio je svakog tko nije Katalonac, no trpio je Bernarda jer ga nije prekidao i jer je bio kršten. Kad je Amalia priznala Moncadin dosluh s Romima, Bernardo odluči doznati štogod više o njemu. Posjeti Joaneta i donije mu na dar najbolji konjak Tomasa de Romeua, koji mu je Isabel pribavila znajući da će poslužiti u plemenitu svrhu. Čovjeku bi se i bez žestice razvezao jezik, ali svejedno zahvali i domalo mu pripovijedaše najnovije vijesti: on sam je odnio gospodarevu poruku zapovjedniku La Ciudadele, u kojoj je Moncada optužio romsko pleme za unošenje krijumčarena oružja u grad i za kovanje urote protiv vlasti. – Cigani su zauvijek prokleti jer su napravili čavle za Isusov križ. Zavređuju da ih sve do jednoga spale na lomači, glasio je Joanetov zaključak.

Bernardo je znao gdje će naći Diega u taj sat. Ne časeći časa, uputi se k pustopoljini izvan barcelonskih zidina, gdje su Romi držali svoje čađave čerge i trošna kola. U tri godine koliko su živjeli ondje, naselje je poprimilo izgled krpena zaselka. Diego nije obnovio ljubovanje s Amalijom, jer ona se bojala da će se zauvijek upropastiti. Spasila se od pogubljenja, očit dokaz da Ramonov duh bdije nad njom s One Strane. Čemu izazivati njegov gnjev liježući s mladim gadjeom. Utjecala je na nju i Diegova ispovijed o ljubavi prema Juliani, jer to je značilo da su oboje nevjerni, ona pokojnikovoj uspomeni, a on toj čednoj djevojci. Kao što je Bernardo mislio, Diego je došao pomoći prijateljima podignuti cirkuski šator, koji tom prigodom neće postaviti u gradu, kao obično, nego upravo ondje. Ostalo im je još nekoliko sati, jer predstava je počinjala u četiri poslije podne. Pjevušeći neku pjesmu naučenu od mornara s Madre de Dios, pritezao je s momcima užad razapinjući jedreninu, kad stiže Bernardo. Diego ga je čekao, jer mogao je izdaleka osjetiti njegove misli. I prije nego će vidjeti bratov turoban izraz, znao je da je nešto pošlo po zlu. Kad ču što je kazao Joanet, nesta smiješka koji bi mu uvijek ozario lice i odmah sazva pleme. – Ako je vijest točna, u velikoj ste opasnosti. Pitam se zašto vas još nisu uhitili, reče im. – Sigurno će doći za vrijeme predstave, kad svi budemo ovdje, i mi i gledaoci. Francuzi vole zastrašne kazne, tako su im građani pokorni, a mi smo dušu dali za to, odgovori mu Rodolfo. Okupili su djecu i životinje i u tišini, s tajnošću vjekovnih progona i skitalačkog života, spremili u zavežljaje ono najnužnije, uzjahali konje i, prije isteka pola sata, već su iščeznuli u pravcu planina. Opraštajući se, Diego zamoli neka idućeg dana pošalju nekog u katedralu stare četvrti. – Imat ću nešto za vas, reče im i doda da će nastojati zadržati vojnike da uspiju pobjeći. Romi su sve izgubili. Iza je ostalo opustošeno naselje, tužan cirkuski šator, kola bez konja, još topla ognjišta, napuštene čerge i zbrka glinena posuda, slamarica i prnja. Dotle su Diego i Bernardo stupali obližnjim ulicama s klaunskim šeširima i bubnjajući dozivali župljane, koji ih počeše slijediti u cirkus. Uskoro ih se dovoljno sabra pod šatorom. Nestrpljivo zviždanje dočeka Diega, koji se pojavi prerušen u Zorroa, s krinkom i brčićem, bacajući u zrak tri goruće baklje, što ih je hvatao u letu, provlačio kroz

noge i iza leda prije nego će ih iznova hitnuti. Okupljenih se to nije odveć dojmilo i počeše mu dovikivati šaljive primjedbe. Bernardo odnije baklje, a Diego zatraži dragovoljca za silno napetu točku, kako je najavio. Istupi neki kršan i izazovan mornar i, prema uputama, stade na pet koraka udaljenosti s cigarom u ustima. Diego dva-tri puta zapucketa bičem na tlu i onda mu zada spretan udarac. Začuvši fijuk pred nosom, čovjek pocrvenje od gnjeva, ali kad duhan odleti a da mu bič nije okrznuo lice, zagrohota, praćen općim smijehom. Uto se netko sjeti priče o Zorrou što je kolala gradom, crnom neznancu s krinkom koji se drznuo izvući Chevaliera iz postelje da spasi skupinu talaca. Zorro... Zorro?... koji Zorro?... u tren oka se pronije glas i netko pokaza na Diega, koji se duboko nakloni i začas se uzvera uz užad do visećeg vratila. U trenu kad mu je Bernardo davao znak, ču konjski topot. Čekao ih je. Prevrnu se u zraku i osta visjeti naglavce, njišući se nad glavama okupljenih. Domalo u šator nahrupiše francuski vojnici s nataknutim bajunetama, iza časnika koji je urlao prijetnje. Zavlada panika, i, dok su ljudi pokušavali izaći, Diego kliznu niz uže na tlo. Odjeknu više pucnjeva uzrokujući opći urnebes, gledaoci pohrle k izlazu gazeći vojnike. Prije no što su ovi dospjeli do njega, Diego šmugnu poput lasice i s Bernardom žustro posiječe konope koji izvana držahu šator. Platno poklopi uzbunjeno mnoštvo, i vojnike i građane, omogućujući mladićima da uzjašu i pojure ka kući Tomasa de Romeua. Diego se u sedlu oslobodi plašta, šešira, krinke i brčića. Uzdali su se da će potrajati dok se vojnici iskobeljaju ispod šatora, shvate da su Romi utekli i krenu u potjeru. Diego je znao da će Zorroovo ime sutradan opet biti na svim usnama. Bernardo mu s konja uputi rječit prijekoran pogled, hvastavost ga je mogla skupo stajati, jer Francuzi će prevrnuti nebo i zemlju da nađu toga obješenjaka. Stigli su na odredište ne pobudivši pozornost, ušli kroz vrata za poslugu i, koji časak poslije, sladili su se čokoladom i kolačićima u Julianinu i Isabelinu društvu. Nisu ni slutili da se u isto vrijeme romsko naselje pretvara u dim. Vojnici su zapalili slamnatu stazu, koja planu poput buktinje i ubrzo zahvati staru jedreninu. Idućeg podneva Diego se postavi u pokrajnju lađu katedrale. Glas o Zorroovoj ponovnoj pojavi obišao je cijelu Barcelonu i već je stigao do njegovih ušiju. Za samo jedan dan zagonetni je junak rasplamsao

pučku maštu. Veliko Z osvanulo je urezano nožem na više zidova, djelo momčića koji su ushićeno oponašali Zorroa. – Upravo to nam treba, Bernardo, mnogo lisaca koji će zbuniti lovce, prosudio je Diego. U taj sat prvostolnica bijaše prazna, tek dva crkvenjaka mijenjala su cvijeće na glavnom oltaru. Vladao je mir i hladna polutmina grobnice, onamo nije dopiralo surovo sunčevo svjetlo ni ulični žamor. Diego je čekao sjedeći na klupi, okružen omašnim svecima, udišući jedinstven kovinast miris tamjana što je prožimao stijene. Kroz starinske vitraje prosijavali su stidljivi odsjevi boja, kupajući prostor nestvarnom svjetlošću. Spokoj trenutka potaknu u njemu sjećanje na majku. Ništa nije znao o njoj, kao da je u zemlju propala. Čudilo ga je što je ni njegov otac ni otac Mendoza ne spominju u pismima i što mu ona nikad nije poslala koji redak, ali nije bio zabrinut. Vjerovao je da bi, kada bi majku snašlo kakvo zlo, osjetio to u kostima. Sat poslije, kad je već htio krenuti, uvjeren da nitko neće doći na sastanak, iskrsnu pored njega, poput utvare, vitak Amalijin lik. Pozdraviše se pogledom, ne dotičući se. – Što će sad biti s vama? – šapnu Diego. – Nestat ćemo dok se stvar ne stiša, ubrzo će zaboraviti na nas, odgovori ona. – Spalili su čerge, ostali ste bez ičega. – Nije to ništa novo, Diego. Mi Romi naučili smo sve izgubiti, događalo se prije i dogodit će se opet. – Hoću li te još kad vidjeti, Amalijo? – Ne znam, nemam staklenu kuglu, osmjehnula se, sliježući ramenima. Diego joj dade ono što je uspio skupiti u tih malo sati: veći dio novca koji mu je ostao od nedavne očeve pošiljke i onaj što su ga pribavile djevojčice de Romeu kada su čule što se zbilo. Po nalogu starije preda joj nešto uvijeno u rupčić. – Juliana me zamolila da ti ovo dam za uspomenu, reče. Amalia razdriješi zamotak i ugleda tanak biserni vjenčić, koji je mladica rado nosila u kosi, bio je njena najveća dragocjenost. – Zašto? – upita žena iznenađeno. – Bit će jer si je spasila od braka s Moncadom. – Tko zna, možda joj je suđeno ipak se udati za nj... – Nikada! Sad joj je jasno kakav je on podlac, prekinu je Diego.

– Srce je hirovito, otpovrnula je. Sakri vjenčić u vrećicu, medu nabore širokih slojevitih suknji, mahnu Diegu prstima i iščeznu u sjenama katedrale. Koji časak poslije hitala je uličicama stare četvrti prema Ramblasu. Nedugo nakon bijega Roma i prije Božića stiglo je pismo oca Mendoze. Misionar im je svakih šest mjeseci slao vijesti o obitelji i San Gabrielu. Pisao je, primjerice, da su se dupini vratili na obalu, da je vino te godine ciknulo, da su vojnici uhitili Bijelu Šumsku Ušaru jer je štapom nasrnula na njih braneći nekog Indijanca, no pustili su je de la Veginim posredstvom. Otada više nisu vidjeli vidaricu u onom kraju. Svojim jezgrovitim i krepkim stilom ganuo bi Diega mnogo više od Alejandra de la Vege, čija pisma bijahu propovijedi protkane moralnim savjetima. Malo su se razlikovala od uobičajenog Alejandrova tona u odnosu sa sinom. Ali ovaj put pismo oca Mendoze nije bilo naslovljeno na Diega nego na Bernarda, i došlo je zapečaćeno voskom. Bernardo nožem slomi pečat i stade kod prozora pročitati ga. Diego, koji ga promatraše iz sredine sobe, vidje kako blijedi dok očima prelijeće misionarov uglast rukopis. Pročita ga dva puta i zatim ga pruži Diegu. Jučer, drugoga kolovoza tisuću osamsto trinaeste, posjetila me je u San Gabrielu mlada domorotkinja iz plemena Bijele Šumske Ušare. Donijela je sina, malo starijeg od dvije godine, koga zove jednostavno Dječak. Ponudio sam krstiti ga, kako je red, i objasnio joj da je inače duša tog nedužnog djeteta u opasnosti jer, pozove li je Bog k sebi, neće moći otići na nebo, nego će ostati zatočena u limbu. Indijanka nije pristala na krštenje. Rekla je da čeka povratak oca, koji će odabrati ime. Odbila je i čuti Kristove riječi i priključiti se misiji, gdje bi ona i njezin sin vodili uljuđen život. Dala mi je jednako obrazloženje: da će, kad se dječakov otac vrati, odlučiti o tome. Nisam ustrajao, jer naučio sam strpljivo čekati da domoroci dodu ovamo od svoje volje, inače je njihovo obraćenje na Istinsku Vjeru samo privid. Ženino ime je Munja U Noći. Neka te Bog blagoslovi i uvijek te vodi na tvojem putu, sine moj.

Grli te u Kristu Našem Gospodinu, otac Mendoza. Diego vrati pismo bratu i utonuše u tišinu, dok je danje svjetlo gasnulo u prozoru. Bernardo, čije je lice iz potrebe sporazumijevanja bilo vrlo izražajno, sad se doimao isklesan u granitu. Zasvira neku sjetnu melodiju, utječući se okrilju svirale da ne mora ništa objašnjavati. Diego to nije ni tražio, jer u vlastitim je grudima ćutio otkucaje bratova srca. Stigao je čas rastanka. Bernardo više nije mogao živjeti kao momak, zvali su ga njegovi korijeni, želio je vratiti se u Kaliforniju i preuzeti svoje odgovornosti. Nikad se nije osjećao ugodno daleko od svoje zemlje. Živio je nekoliko godina brojeći dane i sate u tom kamenom gradu studenih zima, iz duboke odanosti koja ga vezivaše za Diega, ali nije mogao više, praznina u njegovim grudima postajala je bezdan. Bezuvjetna ljubav prema Munji U Noći zadobila je sada užasnu hitnost, jer nije nimalo dvojio da je taj dječak njegov sin. Diego stegnuta srca prihvati nečujna obrazloženja i odgovori bujicom riječi iz duše. Morat ćeš poći sam, brate, jer tek za koji mjesec polažem ispit zrelosti, a dotad mislim privoljeti Julianu da se uda za mene, no prije negoli joj izjavim ljubav i zatražim njenu ruku od don Tomasa, moram pričekati da se oporavi od razočaranosti Rafaelom Moncadom. Oprosti, brate, grozno sam sebičan, opet te gnjavim svojim ljubavnim sanjama, umjesto da govorim o tebi. Ovih sam se godina zabavljao poput obijesna djeteta, dok je tebe izjedala čežnja za Munjom U Noći, i nisi čak ni znao da ti je rodila sina. Kako si toliko izdržao? Teško mi je rastati se, ali tvoje mjesto je u Kaliforniji, u to nema sumnje. Sad shvaćam ono što ste mi otac i ti uvijek govorili, da su naše sudbine različite; ja sam se rodio s imetkom i povlasticama koje ti nemaš. Nije pravedno, Bernardo, jer braća smo. Jednog dana ću naslijediti de la Vegino imanje i onda ću ti dati polovicu koja ti pripada, a dotad ću pisati ocu i zamoliti ga neka te dovoljno opskrbi da se sa ženom i sinom možeš nastaniti gdje ti želiš, ne moraš živjeti u San Gabrielu. Obećajem ti da, dok ja budem mogao, tvoja obitelj neće ni u čemu oskudijevati. Ne znam zašto plačem poput djeteta, valjda mi već nedostaješ. Sto ću ja bez tebe? I ne slutiš koliko mi je potrebna tvoja snaga i mudrost, Bernardo. Zagrliše se, prvo ganuti, a onda s usiljenim smijehom, jer dičili su

se time što nisu laki na suzama. Završio je jedan dio mladosti. Bernardo nije mogao odmah otputovati, kako je želio. Tek u siječnju je našao trgovačku fregatu koja će ga odvesti u Ameriku. Imao je vrlo malo novca, no pristali su uzeti ga za mornara. Ostavi Diegu pismo s opomenom neka se čuva Zorroa, ne samo zato jer ga mogu otkriti, nego jer će taj lik na kraju zagospodariti njime. – Nemoj zaboraviti da si ti Diego de la Vega, čovjek od krvi i mesa, dok je Zorro samo plod tvoje mašte, napisa mu. Teška srca se rastao s Isabel, koju je zavolio poput mlade sestre, jer bojao se da je više neće vidjeti, premda mu je sto puta obećala da će ga posjetiti u Kaliforniji čim joj otac dopusti. – Vidjet ćemo se mi još, Bernardo, oženio Diego Julianu ili ne. Zemlja je okrugla i ako je oplovim, jednom ću stići do tvoje kuće, uvjeravaše ga Isabel, useknjujući se i srdito otirući suze. Godina 1814.-navijestila se puna nade za Španjolce. Napoleon je bio oslabljen porazima u Europi i unutarnjim prilikama u Francuskoj. Valencavski ugovor vratio je krunu Fernandu vn., koji se pripravljao za povratak u domovinu. Chevalier je u siječnju dao nalog dvorniku neka složi u kovčege i škrinje sadržaj palačice, nimalo lak zadatak, jer selio se s prinčevskim sjajem. Predosjećao je da su Napoleonovoj vlasti dani odbrojeni, a u tom slučaju i njegova je sudbina neizvjesna jer, kao carev pouzdanik, ostaje bez budućnosti u svakoj vladi koja će ga zamijeniti. Da ne uznemiri kćer, prikaza joj putovanje kao promaknuće: napokon se vraćaju u Pariz. Agnes ga ushićeno zagrli. Dojadili su joj sumorni Španjolci, nijemi zvonici, ulice mrtve zbog redarstvenog sata, a, osobito, da joj bacaju smeće u kočiju i vrijeđaju je. Mrzila je rat, oskudicu, katalonsku štedljivost i cijelu Španjolsku. Dade se na pomamne pripreme za put. Tijekom posjeta Juliani uzbuđeno je čavrljala o francuskom društvenom životu i razonodama. – Morate me posjetiti na ljeto, to je najljepše doba u Parizu. Dotad ćemo tata i ja već biti smješteni kako dolikuje. Živjet ćemo vrlo blizu palači Louvre. – Usput pozva u goste i Diega, jer smatrala je da se ne može vratiti kući dok ne upozna Pariz. Sve što je važno rađa se ondje, moda, umjetnost i misli, reče mu, čak su se američki prevratnici izgradili u Francuskoj. Nije li Kalifornija španjolska kolonija? Ah!

Onda je treba osloboditi. Možda se u Parizu Diego izliječi od prenavljanja i glavobolja i postane slavan ratnik, poput onog iz Južne Amerike koga zovu Libertadori{32}. Simon Bolivar ili tako nekako. Dotle je u knjižnici Chevalier Duchamp pijuckao posljednji konjak s Tomasom de Romeuom, jedinim prijateljem kojeg je stekao u godinama proživljenim u tome dušmanskom gradu. Ne odajući strateške podatke, ocrta mu političke prilike i predloži neka iskoristi taj trenutak i otputuje s kćerima u inozemstvo. Djevojčice su u savršenoj dobi za otkrivanje Firence i Venecije, reče, svatko tko cijeni kulturu mora upoznati te gradove. Tomas odgovori da će razmisliti, ne zvuči loše, možda to učine na ljeto. – Car je odobrio povratak Fernanda vn. u Španjolsku. Može se zbiti svaki čas. Bilo bi uputno da vas ne zatekne ovdje, natuknu Chevalier. – Zašto, Preuzvišenosti? Vi znate koliko me veseli francuski utjecaj u Španjolskoj, ali vjerujem da će povratak Željenog okončati gerilu, koja traje već šest godina, i omogućiti ovoj zemlji da se preustroji. Kralj će morati vladati sa slobodarskim Ustavom iz 1812., odvrati Tomas de Romeu. – Nadam se, za dobro Španjolske i za vaše dobro, prijatelju moj, zaključi Chevalier. Nedugo poslije Duchamp se vratio u Francusku s kćeri Agnes. Povorku njegovih kočija presrela je podno Pirineja družina raspaljenih gerilaca, jedna od rijetkih koje su još preostale. Napadači su bili dobro obaviješteni, znali su da je otmjeni putnik siva eminencija La Ciudadele, odgovoran za bezbrojna mučenja i pogubljenja. Nisu se uspjeli osvetiti, kako su kanili, jer Chevalier je putovao zaštićen odredom do zuba naoružanih čuvara, koji ih dočekaše s nabitim mušketama. Paljba ostavi više Španjolaca u lokvi krvi, a drugo učine sablje. Okršaj je trajao manje od deset minuta. Preživjeli gerilci se razbježaše, napuštajući ranjenike, koji bijahu bez milosti probodeni. Chevalier se ne makne iz kočije, djelujući prije ugnjavljeno nego uplašeno, i bio bi lako zaboravio tu čarku da jedan zalutali metak ne rani Agnes. Okrznu joj lice i smrska obraz i dio nosa. Grozna brazgotina izmijenit će djevojčin život. Povukla se na niz godina na obiteljsko ladanje u Saint-Mauriceu. Isprva je pala u duboku potištenost zbog izgubljene ljepote, no s vremenom je prestala plakati i počela je čitati nešto više od sladunjavih romana što ih je dijelila s

Julianom de Romeu. Jednu po jednu pročita sve knjige iz očeve knjižnice i onda ga zamoli za još. Tijekom samotnih poslijepodneva svoje mladosti, osakaćena onim kobnim metkom, učila je filozofiju, povijest i politiku. Potom je počela pisati pod muškim pseudonimom i danas, mnogo godina poslije, njezino djelo poznato je diljem svijeta; ali to nije naša pripovijest. Vratimo se u Španjolsku i u doba koje nas zanima. Usprkos Bernardovoj opomeni, te godine se Diego de la Vega zapleo u događaje koji će ga zauvijek pretvoriti u Zorroa. Francuske čete napustile su Španjolsku, neke brodom, a druge usiljenim korakom po kopnu, poput teške beštije, usred grdnji i kamenja puka. U ožujku se vratio Fernando vii. iz svojega zlatnog progonstva u Francuskoj. Kraljevska svita sa Željenim prešla je granicu u travnju i ušla u zemlju kroz Kataloniju. Napokon je završila duga borba naroda protiv osvajača. Razdraganost u početku bijaše beskrajna i bezuvjetna. Svi su, od plemstva do posljednjeg seljaka, uključujući većinu prosvijećenih poput Tomasa de Romeua, radosno dočekali povratak kralja i zaboravili njegov strahovito slab značaj, pokazan od rane dobi. Vjerovahu da će u progonstvu taj neuki kraljević sazreti i izliječiti se od jala, kukavnosti i strasti za dvorskim spletkama. Prevarili su se. Fernando vn. ostao je malodušan čovjek, koji je svagdje vidio neprijatelje i okruživao se ulizicama. Mjesec poslije, Napoleon Bonaparte bio je prinuđen odreći se francuskog prijestolja. Najmoćnijega europskog vladara porazilo je velebno ujedinjenje političkih i vojnih snaga. Ustanku pokorenih zemalja, kakva je bila Španjolska, pridružio se savez Pruske, Austrije, Velike Britanije i Rusije. Prognan je na otok Elbu, no dopustiše mu zadržati sada ironičan carski naslov. Idućeg dana Napoleon se pokušao ubiti. U Španjolskoj se opće oduševljenje zbog povratka Željenog uskoro prometnulo u nasilje. Okružen katoličkim svećenstvom i najkonzervativnijim snagama plemstva, vojske i javne uprave, novopečeni je kralj opozvao ustav iz 1812. i liberalne reforme, čime je zemlju za malo mjeseci vratio u feudalno doba. Ponovno je uvedena inkvizicija, kao i plemićke, svećeničke i vojničke povlastice, i otpočeli su nesmiljeni progoni odmetnika i oporbenjaka, slobodara, pofrancuženih i bivših suradnika vlade Josepha Bonapartea.

Namjesnici, ministri i poslanici bačeni su u tamnicu, dvanaest tisuća obitelji moralo je otići iz zemlje i potražiti utočište u tuđini, a zatiranje je uzelo tolikog maha da više nitko nije bio siguran, dostajala je najmanja sumnja ili neosnovana optužba da čovjeka uhite i po kratkom postupku pogube. Eulalia de Callis bijaše u devetom nebu. Dugo je iščekivala kraljev dolazak kako bi povratila svoj negdašnji položaj. Nisu joj se sviđali drskost puka i nered, više je voljela samovlade monarha, pa bio on i ograničena duha. Govorila je: jedno mjesto za svakog i svatko na svojem mjestu. A njezino je, dakako, bilo pri vrhu. Za razliku od drugih plemića, koji su tih prevratničkih godina izgubili imetak zbog odanosti starim običajima, ona se bez ustručavanja utekla građanskim načinima bogaćenja. Imala je njuh za poslove. Bila je bogatija nego ikada, moćna, s prijateljima na dvoru Fernanda vn. i rada pozdraviti sustavno uništavanje slobodarskih nazora, koji su ugrozili dobar dio onoga što je podupiralo njeno opstojanje. No tračak prijašnje velikodušnosti još se zadržao u prijevojima njezina bujnog njedrilja, jer, vidjevši oko sebe toliku patnju, odriješila je kesu i pružila ruku gladnima, ne pitajući ih kojem taboru pripadaju. Na kraju skloni na svoja seoska imanja ili se domišljaše kako poslati u Francusku više izbjegličkih obitelji. Premda to nije morao, jer položaj mu je ionako bio izvrstan, Rafael Moncada odmah je ušao u časnički zbor vojske, gdje su mu tetini plemićki naslovi i poznanstva jamčili brz uspon. Stekao je ugled objavljujući na sve četiri strane kako najzad može služiti Španjolskoj u kraljevskoj, katoličkoj i starodrevnoj vojsci. Teta se slagala, jer smatrala je da i najveća budala dobro izgleda u odori. Tomas de Romeu tada spozna s kolikim mu je pravom prijatelj Chevalier savjetovao neka s kćerima ode u inozemstvo. Sazva knjigovođe ne bi li utvrdio stanje svoje imovine i otkri da njegov godišnji prihod ne dostaje za pristojan život u drugoj zemlji. Osim toga, bojao se da će, osami li se drugdje, vlada Fernanda vn. zaplijeniti posjede koji su mu još preostali. Nakon što je cijeli život očitovao prijezir spram materijalnog, sada je morao prionuti uz svoja dobra. Užasavao se siromaštva. Nije ga odveć zabrinjavalo sustavno smanjivanje imetka naslijeđenog od žene, jer pretpostavljao je da će uvijek biti dovoljno za život na koji je navikao. Nikad nije ozbiljno

razmotrio mogućnost gubitka društvenog položaja. Nije htio zamišljati svoje kćeri lišene udobnosti koju su uvijek uživale. Prosudi kako bi najbolje bilo otići daleko i pričekati da jenja val nasilja i progona. U svojoj dobi već je svašta doživio, znao je da se političko klatno prije ili poslije zanjiše u suprotnom pravcu; valja se tek pritajiti dok se stanje ne smiri. Ladanje u Santa Feu nije dolazilo u obzir, jer ondje je bio odveć poznat i omražen, no sjeti se neke ženine zemlje na putu za Leridu, koju još nikad nije posjetio. To imanje, koje mu nije donosilo prihod nego jedino poteškoće, moglo bi sad biti njegov spas. Sastojalo se od brežuljaka s nasadima starih maslina, gdje je živjela šačica ubogih i vrlo zaostalih seljačkih obitelji, koje toliko dugo nisu vidjele gazdu da su vjerovale kako ga nemaju. Na posjedu se kočila grozomorna i ruševna kućerina, sagrađena oko tisuću petstote, zbijena kocka zatvorena poput groba ne bi li stanare očuvala od pogibelji Saracena, vojnika i razbojnika što su stoljećima harali tim krajem, ali Tomas zaključi da mu je ipak draža od tamnice. Ondje će moći nekoliko mjeseci boraviti s kćerima. Otpustio je veći dio služinčadi, katancem zaključao pola kuće u Barceloni a ostatak povjerio dvorniku, i otputio se s više kola, jer morao je prevesti potrebno pokućstvo. Diego prisustvovaše seobi obitelji sa zlom slutnjom, no Tomas ga umiri obrazloženjem da nije radio u napoleonskoj upravi a rijetki znaju za njegovo prijateljstvo s Chevalierom, pa nema razloga za strah. – Eto, konačno me veseli što sam sitna riba, nasmiješi se opraštajući se. Juliana i Isabel nisu imale jasnu preododžbu o svojem položaju i pošle su na put kao da idu na čudnovate praznike. Nisu shvaćale zašto ih otac odvodi u onu zabit, ali bile su naučene slušati i nisu postavljale pitanja. Diego poljubi Julianu u oba obraza i šapnu joj neka ne očajava, jer rastanak će biti kratak. Ona mu odgovori zbunjenim pogledom. Kao tolike njegove izjave, i ta joj bijaše nedokučiva. Diego bi najradije bio otpratio obitelj na selo, kako ga je zamolio Tomas de Romeu. Pomisao da neko vrijeme provede daleko od svijeta i u Julianinu društvu bila je vrlo primamljiva, ali nije se mogao udaljiti iz Barcelone. Članovi La Justicije imali su pune ruke posla, morali su umnožiti sredstva da pomognu mnoštvu izbjeglica koje je pokušavalo izaći iz Španjolske. Trebalo ih je posakrivati, naći prijevoz, odvesti ih u

Francusku kroz Pirineje ili poslati u druge europske zemlje. Engleska, koja se gorljivo borila protiv Napoleona dok ga nije porazila, podupirala je kralja Fernanda VII. i, osim u rijetkim slučajevima, nije pružala utočište neprijateljima njegove vlade. Kako reče Manuel Escalante, La Justicia je mogla svaki čas biti otkrivena. Inkvizicija se vratila jača nego prije, sa svim ovlastima da po svaku cijenu brani katoličku vjeru, no kako je razdjelnica između krivovjeraca i vladinih oporbenjaka bila nejasna, svatko je mogao pasti u njezine pandže. U godinama dok je bila dokinuta, članovi La Justicije zanemarili su mjere opreza, uvjereni da u modernom svijetu nema mjesta vjerskoj zaluđenosti. Smatrali su da je vrijeme spaljivanja ljudi na lomači zauvijek prevladano. Sada su snosili posljedice pretjeranog optimizma. Diego bijaše toliko zaokupljen radom La Justicije da je prestao pohađati Humanističku gimnaziju, gdje je naobrazba, kao i u cijeloj zemlji, bila osuđena. Mnogi njegovi profesori i drugovi utamničeni su zbog izražavanja svojeg mišljenja. Tih je dana samodopadni rektor Sveučilišta Cervera izgovorio pred kraljem rečenicu koja je točno ocrtavala akademski život u Španjolskoj: – Što dalje od nas pogubna manija razmišljanja. Početkom rujna uhvatiše jednog člana La Justicije, koji se više tjedana skrivao u Escalanteovoj kući. Kao ruka Crkve, inkvizicija radije nije prolijevala krv. Njezini najučestaliji načini preslušavanja bili su razglobiti žrtvu na ljestvama rastezačama ili paliti je usijanim željezom. Nesretni zatočenik oda imena onih koji su mu pružili pomoć i domalo je maestro bio uhićen. Prije nego što su ga odvukli u zloguka redarska kola, dospio je obavijestiti slugu, koji Diegu odnije lošu vijest. Sutradan ujutro dozna da Escalantea nisu odveli u La Ciudadelu, gdje bi mahom završili politički zatvorenici, nego u neku vojarnu u lučkoj četvrti, odakle će ga idućih dana sprovesti u Toledo, sjedište zloglasne inkvizicijske birokracije. Diego odmah stupi u vezu s Julijem Cezarom, čovjekom s kojim se borio u svetištu tajnoga društva tijekom obreda posvećenja. – To je vrlo nezgodno. Mogu nas sve pohvatati, reče ovaj. – Nikad neće izvući priznanje iz maestra Escalantea, sudio je Diego. – Koriste nepogrešive metode, razvijane stoljećima. Uhitili su više naših ljudi i znaju već mnogo. Obruč se steže oko nas. Morat ćemo

privremeno raspustiti društvo. – A don Manuel Escalante? – Nadam se, za dobro svih nas, da će uspjeti okončati svoj život prije nego ga bace na muke, uzdahnu Cezar. – Maestra drže u vojarni u luci a ne u La Ciudadeli, moramo pokušati izbaviti ga, reče mu Diego. – Izbaviti ga? Nemoguće! – Teško, ali nije nemoguće. Bit će mi potrebna La Justicijina pomoć. Učinit ćemo to večeras, odvrati Diego i izloži mu svoju zamisao. – Zvuči mi kao ludost, ali vrijedi pokušati. Pomoći ćemo vam, odluči njegov drug. – Maestra treba odmah izvući iz grada. – Naravno. U luci će čekati barka s pouzdanim veslačem. Vjerujem da ćemo moći izmaknuti nadzoru. On će maestra odvesti na brod koji sutra u zoru polazi za Napulj. Ondje će biti na sigurnom. Diego uzdahnu misleći kako mu je Bernardo rijetko kad više nedostajao. Ta kušnja bit će ozbiljnija od upada u palačicu Chevaliera Duchampa. Nije šala napasti jednu vojarnu, svladati stražare – kolike, nije znao – osloboditi zatvorenika i odvesti ga čitava do barke, prije nego što ga dograbe pandže zakona. Odjaha k prebivalištu Eulalije de Callis, čiji se raspored trudio proučiti prigodom svakog posjeta. Ostavi konja na ulici, neopazice se prikra kroz vrtove i uputi se u služinsko dvorište, gdje su domaće životinje vršljale između velikih stolova za klanje svinja i peradi, korita za pranje, lonaca za iskuhavanje plahti i žica na kojima se sušilo rublje. U dnu stajahu spremišta za kočije i konjušnice. Posvuda vidje kočijaše, lakaje i sluškinje, svakog pri svojem poslu. Nitko ga ni ne pogleda. Ušulja se u jedno spremište, krijući se medu kočijama, odabra prikladnu i skutri se u njoj, križajući prste da ga konjušari ne otkriju. Znao je da u pet zvonom pozivaju služinčad u kuhinju, sama Eulalia mu je to rekla. U taj bi sat poglavarica počastila užinom svoju vojsku slugu: zdjelicama pjenušave čokolade s mlijekom i kruhom za umakanje. Pola sata poslije Diego ču zvonjavu i dvorište za tili časak opustje. Povjetarac donese slastan miris čokolade i navre mu slina u usta. Otkad je obitelj otišla na selo, slabo se hranio u kući de Romeu. Svjestan da raspolaže tek s deset-petnaest minuta, hitro skinu grb s

vratašca kočije i prisvoji dva kaputića otmjene lakajske odore, koji su visjeli na vješalicama. Bijahu od plavetna baršuna, s grimiznim ovratnikom i podstavom, zlatnim pucetima i gajtanima. Opravu bi upotpunili čipkan ovratnik, bijele hlače, crne lakirane cipele sa srebrnim kopčama i pojas od crvena brokata. Kako je govorio don Tomas, ni Napoleon Bonaparte nije se odijevao tako raskošno kao Eulalijine sluge. Provjerivši je li dvorište prazno, Diego se izgubi s plijenom u okrilju drveća i potraži konja. Domalo je kasao niz ulicu. U kući de Romeuovih ostala je rasklimana obiteljska kočija, odveć krhka i stara da bi je uzeli na selo. U usporedbi sa svakom done Eulalije, bila je prava krntija, no Diego se nadao da u mraku i žurbi nitko neće zamijetiti njen oronuo izgled. Morao je pričekati zalazak sunca i pomno odmjeriti vrijeme, o tome je ovisio uspjeh pothvata. Pribivši grb na kočiju, otiđe do vinskog podruma, koji je dvornik uvijek držao pod ključem, sitna prepreka za nj, jer naučio je provaljivati svakojake brave. Otvori podrum, izvadi bačvu vina i otkotrlja je naočigled slugu, koje ga nisu ništa pitale, vjerujući da mu je don Tomas prije odlaska dao ključ. Više od četiri godine Diego je čuvao kao blago bocu makova sirupa, oproštajni dar bake Bijele Šumske Ušare, kojoj je obećao rabiti ga jedino za spas ljudskih života. Upravo za to ga je namijenio. Mnogo godina prije, otac Mendoza je pomoću tog pripravka odrezao jednu nogu, a on omamio medvjeda. Nije znao koliko će opijat biti jak kad ga rastopi u toj količini vina, možda neće polučiti željeni učinak, ali morao je pokušati. Izli sadržaj boce u bačvu i zakotrlja ju da se promiješa. Uskoro stigoše dva sudionika iz La Justicije, koji navuku bijele lakajske vlasulje i kaputiće odore kuće de Callis. Diego se odjenu poput kraljevića, u svoje najbolje odijelo, baršunast kaputić boje kave opšiven zlatnim i srebrnim nitima, s krznenim ovratnikom i širokom kravatom s bisernom iglom, hlače boje maslaca, kicoške cipele s pozlaćenim kopčama i visok šešir. Takvog ga drugovi odvezu u kočiji do vojarne. Bio je mrkli mrak kad se pojavio pred slabo osvijetljenim ulazom. Zvonkim glasom čovjeka koji je naviknut zapovijedati, naloži stražarima neka pozovu svojeg pretpostavljenog. Bijaše to mlad potporučnik s jakim andalužanskim naglaskom, koga se duboko dojmi Diegova nadmoćna otmjenost i grb na kočiji. – Njezina preuzvišenost, dona Eulalia de Callis, šalje vam bačvu

najboljeg vina iz svojih podruma, da joj nazdravite s vašim ljudima. Danas joj je rođendan, objavi Diego svisoka. – Čudi me..., dospje promucati zatečeni potporučnik. – Čudi? Zacijelo ste novi u Barceloni! – prekinu ga Diego. – Njezina preuzvišenost uvijek je slala vino u vojarnu na svoj rođendan, a kamoli neće sada, kad je domovina slobodna od bezbožnog silnika. Smeteni potporučnik zapovjedi podčinjenima neka odnesu bačvu i čak pozva Diega da pije s njima, ali on se ispriča, napominjući kako mora razdati slične darove u La Ciudadeli. – Njezina preuzvišenost uskoro će vam poslati svoje najmilije jelo, svinjske nožice s repom. Koliko usta ima ovdje? – upita Diego. – Devetnaest. – Dobro. Laku noć. – Vaše ime, gospodine, molim vas... – Ja sam don Rafael Moncada, nećak Njezine preuzvišenosti, done Eulalije de Callis, odgovori mu Diego i kucnuvši štapom o vratašca kočije, naloži lažnom kočijašu neka krene. U tri u noći, kada je grad spavao i ulice su opustjele, Diego se pripravi provesti u djelo drugi dio nauma. Uzdao se da su vojnici dotad već popili vino i, ako nisu pozaspali, barem ih je ošamutilo. To će biti njegova jedina prednost. Preodjenu se u Zorroovu krabulju. Uze bič, pištolj i svoj mač oštar poput britve. Da ne pobudi pozornost topotom kopita na kaldrmi, pođe pješice. Klizeći uza zidove stiže do uličica nadomak vojarne i vidje da ona ista dva stražara, zijevajući od umora, stoje pod svjetiljkama. Očito nisu imali priliku kušati vino. U sjeni nekog trijema čekali su ga Julije Cezar i drugi članovi La Justicije, prerušeni u mornare, kakav je bio dogovor. Diego im dade upute, zajedno sa strogom zapovijedi da mu, što god se dogodilo, ne priteknu u pomoć. Svatko treba brinuti o sebi. Požele si sreću u Božje ime i razdvoje se. Mornari su hinili pijanu prepirku blizu vojarne, dok je Diego vrebao prigodu u okrilju tmine. Svađa privuče stražare, koji nakratko napuste svoja mjesta da provjere uzrok te galame. Prišli su tobožnjim pijancima upozoriti ih neka se udalje ili će biti uhićeni, no ovi se nastaviše nespretno ćuškati, kao da ih ne čuju. Toliko su teturali i mumljali bedastoće, da se stražari od srca nasmiju, ali kad su ih htjeli rastjerati kundacima, pijanci čudom povrate ravnotežu i navale na

njih. Zapanjeni vojnici nisu se ni sjetili braniti. Začas su ih onesvijestili, uhvatili ih za noge i bez mnogo obzira odvukli u pokrajnji prolaz, gdje u jednoj veži bijahu skrivena sićušna vratašca. Pokucali su tri puta, otklopio se zirak, rekli su lozinku i neka šezdesetogodišnjakinja u crnini im otvori. Ušli su pognuti, da ne udare glavama o silno nizak dovratak, i unijeli nepomične zarobljenike u spremište za ugljen. Ondje ih ostaviše svezanih ruku i zakukuljene, nakon što su im svukli odjeću. Odjenu odore i vrate se pred ulaz u vojarnu držati stražu. Za tih malo minuta koliko je pothvat trajao, Diego se ušulja u zgradu s mačem i pištoljem u ruci. Iznutra se mjesto doimalo pusto, vladala je grobna tišina i polutmina, jer u polovici svjetiljaka ulje je dogorjelo. Nevidljiv poput duha – samo je sjaj oštrice odavao njegovu prisutnost – Zorro prođe kroz predvorje. Oprezno gurnu jedna vrata i proviri u oružnicu, gdje su bez sumnje razdijelili sadržaj bačve, jer na podu je hrkalo pet-šest vojnika, među njima i potporučnik. Uvjeri se da svi spavaju i onda zirnu u bačvu. Ispraznili su je do posljednje kapi. – Nazdravlje, gospodo! – uzviknu zadovoljno i u nestašnu porivu s tri poteza mačem ureza u zid slovo Z. Bernardova opomena da će Zorro na kraju zagospodariti njime iskrsnu mu u sjećanju, no već je bilo kasno. Hitro zaplijeni vatreno oružje i sablje, zgrnu ih u velikim škrinjama predvorja i odmah nastavi istraživati zgradu, gaseći pred sobom svjetiljke. Sjene su oduvijek bile njegove najbolje saveznice. Vidje još tri vojnika svladana pripravkom Bijele Šumske Ušare i izračuna kako ih, ako mu nisu slagali, ostaje još osam. Nadao se pronaći zatvoreničke ćelije bez sukoba s njima, no odjednom u blizini začu glasove i shvati da se mora brzo skriti. Nalazio se u prostranoj, gotovo praznoj dvorani. Nije se imao kamo skloniti, a neće ni stići ugasiti dvije baklje na suprotnom zidu, udaljene petnaest koraka. Osvrnu se uokolo i jedino što mu je moglo poslužiti bijahu debele stropne grede, odveć visoke da ih dosegne u skoku. Vrati mač u korice, zadjenu pištolj za pojas, razmota bič i jednim trzajem zglavka ovi vršak oko grede, pritegnu ga da se napne i uzvera se u tren oka, kao toliko puta po užadi jarbola i u romskom cirkusu. Skupivši bič, pripi se uz gredu, miran jer onamo nije dopirala svjetlost baklji. Uto uđoše dva vojnika u razgovoru, koji, sudeći po živahnosti, nisu dobili svoj obrok vina.

Diego odluči presresti ih prije negoli dospiju u oružnicu, gdje su se njihovi drugovi izvalili u slatku snu. Počeka da prođu ispod grede i skoči odozgo poput goleme crne ptice, plašta raširena u lepezu i s bičem u ruci. Skamenjeni, vojnici kasno isukaše sablje, omogućujući mu da ih oplete oko nogu s dva vješta udarca. – Dobra vam večer, gospodo! – pozdravi uz podrugljiv naklon svoje klečeće žrtve. – Zamolio bih vas da polako odložite sablje na pod. Zapucketa bičem u znak upozorenja i izvadi pištolj. Vojnici ga poslušaše ne zucnuvši i on šutnu sablje u kut. – No, hoćete li mi pomoći, vaše milosti? Vjerojatno ne želite umrijeti, a ni meni se ne da ubiti vas. Gdje vas mogu zatvoriti da mi ne dosađujete? – upita ih ironično. Vojnici su ga zbunjeno gledali, ne shvaćajući o čemu govori. Bijahu sirovi seljaci unovačeni za vojsku, momci koji su u svojem kratkom životu vidjeli grozote, preživjeli ratne pokolje i naužili se gladi. Nisu bili za zagonetke. Zorro pojednostavi pitanje, podcrtavajući riječi pucketanjem biča. Jedan od njih, zanijemio od straha, pokaza na vrata kroz koja su ušli. Zakrabuljeni im reče neka se pomole, jer će, prevare li ga, umrijeti. Vrata su vodila u dug i pust hodnik, kojim pođoše jedan za drugim, zarobljenici ispred a on iza. Hodnik se na kraju račvao, desno su stajala okrhana vrata, a lijevo jedna u boljem stanju i s bravom što se otključavala s druge strane. Zorro naloži vojnicima neka otvore ona desno. Ukaza se gnusan nužnik, četiri jame pune izmetina, nekoliko vjedara vode i svjetiljka upljuvana od muha. S dvorištem ga je povezivalo tek okance sa željeznim šipkama. – Savršeno! Žalim što miomiris nije od ruža. Možda ćete ubuduće pažljivije čistiti, primijeti i mahnu im pištoljem da udu. Zakračunavši zahod izvana, Zorro se uputi k drugim vratima, čija brava bijaše vrlo jednostavna; začas je obi čeličnom pribadačom, koju je uvijek nosio u šavu čizme za svoje opsjenarske smicalice. Oprezno otvori i bešumno siđe niz kratko stubište. Pretpostavio je da vodi u podzemlje, gdje je zacijelo tamnica. Prionuo uza zid, ogleda se s dna stubišta. Jedna jedina baklja osvjetljavala je zagušljivo predvorje, pod nadzorom osamljena čuvara, koji očito nije okusio makovo vino, jer slagao je pasijans otrcanim kartama, sjedeći na podu prekriženih nogu. Ostavio je pušku nadohvat ruke, ali nije ju stigao pograbiti, jer

Zorro se iznenada pojavi pred njim i tresnu ga nogom u bradu da je pao poleđuške, onda daleko zavitla oružje. Vonjalo je tako užasno da poželje uzmaknuti, no nije bio trenutak za prenemaganje. Skinu baklju i zaviri u malene ćelije, nezdrave udubine, vlažne i okužene gamadi, gdje su se uznici tiskali u tmuši. Bilo ih je po tri-četiri u svakoj i morali su stajati ili naizmjence sjediti. Nalikovahu kosturima, luđačkih očiju. Smradan zrak treperio je pri sipljivu disanju nesretnika. Zakrabuljeni zazva Manuela Escalantea i jedan mu glas odgovori iz ćelije. Podiže baklju i ugleda čovjeka koji se uhvatio za šipke, tako pretučena da mu je lice postalo bezoblična modra masa, gdje se nisu razabirale crte. – Ako ste krvnik, dobrodošli, reče zatvorenik i tad ga, po dostojanstvenu držanju i čvrstoći glasa, prepozna. – Dolazim vas osloboditi, maestro, ja sam Zorro. – Odlično! Ključevi vise kod vrata. Uzgred, bilo bi uputno pobrinuti se za čuvara, jer već se budi..., mirno otpovrnu Manuel Escalante. Njegov učenik donije kolut ključeva i otvori rešetku. Zatočenici koji su s njim dijelili ćeliju pohrle van, gurajući se i spotičući, poput životinja, sluđeni stravom i očajnom nadom. Zorro uperi pištolj u njih. – Polako, gospodo, prvo ćete pomoći svojim drugovima, zapovjedi im. Prijeteća cijev pištolja uspje im vratiti dio izgubljene ljudskosti. Dok su se natezali s ključevima i bravama, Diego strpa čuvara u ispražnjenu ćeliju, a Escalante prisvoji pušku. Kada su sve ćelije bile otključane, povedoše prema izlazu one bijedne sablasti u ritama, raščupane, prekrite sasušenom krvlju, prljavštinom i bljuvotinom. Uspeli su se stubištem, prošli kroz hodnik i dvoranu gdje se Diego bio uzverao na gredu, i dospjeli blizu oružnice, kad banu pred njih skupina čuvara, uzbunjenih bukom u tamnici. Dojurili su s mačevima u ruci. Zorro ispali jedini metak iz svog oružja, pogađajući jednog čuvara, koji pade kao pokošen, no Escalante shvati da je njegova puška prazna, a nije bilo vremena za punjenje. Zgrabi ju za cijev i stušti se na njih poput vjetruštine, mlateći na sve strane. Zorro isuče mač i pridruži mu se. Uspje načas zadržati protivnike, omogućujući Escalanteu da dohvati jednu od sablji oduzetih vojnicima zakračunatim u nužniku. Njih dvojica pravila su veću buku i štetu od cijele satnije. Diego je danomice mačevao još od djetinjstva, ali nikad

se nije morao boriti zaozbiljno. Njegov jedini dvoboj do smrti bio je pištoljima i mnogo čišći. Uvidje kako nema ničeg časna u stvarnoj bitci, gdje pravila gube svu važnost. Jedino je pravilo pobijediti, bez obzira na sve. Sječiva nisu zveckala u otmjenu plesu, kao na satovima mačevanja, nego bi sijevnula ravno u neprijatelja da ga probodu. Viteštvo je iščeznulo, udarci bijahu surovi i nikog se nije štedjelo. Dojam što ga je pružao čelik zarivajući se u ljudsko tijelo bio je neizreciv. Zavlada njime spoj nesmiljena zanosa, gađenja i likovanja, izgubi pojam o zbilji i pretvori se u zvijer. Jauci i okrvavljena odjeća protivnika pobudiše u njemu poštovanje za borilačku vještinu članova La Justicije, nepogrešivu u Majstorskom krugu, kao i u slijepoj borbi prsa o prsa. Poslije, kad je uzmogao misliti, oćutje zahvalnost zbog dugih vježbi s Bernardom, koje bi ga toliko iscrpile da se jedva držao na nogama. Tijekom tih mjeseci razvio je hitre reflekse i kružno gledanje, nagonski bi osjetio što se zbiva iza njegovih leđa. Umio je u trenu predvidjeti istodobne pokrete više suparnika, procijeniti udaljenosti, odrediti brzinu i pravac svakog zamaha, zaštiti se, napasti. Manuel Escalante pokazao se djelotvoran poput učenika, usprkos svojoj dobi i strašnim batinama koje je pretrpio u rukama krvnika. Nije imao Zorroovu snagu i žustrinu, no iskustvom i smirenošću obilato je nadoknađivao te nedostatke. U žaru okršaja mladića bi oblio znoj i ostao bi bez daha, dok je maestro vitlao sabljom jednako odrješito, ali mnogo otmjenije. Za malo časaka svladali su, razoružali ili ranili čuvare. Tek kad je bojno polje bilo osvojeno, izbavljeni zatočenici odvažiše se prići. Nijedan nije imao srčanosti pomoći spasiteljima, ali sada su orno odvlačili poražene neprijatelje u tamnicu, gdje su koju minutu prije oni čamili, i pozatvarali ih uz grdnje i udarce. Istom tad se Zorro osvijesti i pogleda oko sebe. Krv u lokvama na podu, krv poprskana po zidovima, krv na tijelima odnošenih ranjenika, krv na njegovu maču, posvuda krv. – Sveta Majko Božja! – uzviknu prestrašen. – Hajdemo, nije sad trenutak za obzire, upozori ga Escalante. Izašli su iz vojarne ne naišavši na otpor. Bjegunci se rasprše po mračnim ulicama grada. Neki će se uspjeti spasiti bijegom u tuđinu ili dugogodišnjim skrivanjem, a druge će ponovno uhvatiti i podvrgnuti ih mukama prije pogubljenja, ne bi li priznali kako su utekli. Nitko od njih nije umio reći tko je bio onaj smjeli čovjek s krinkom koji ih je

oslobodio, jer nisu znali. Čuli su samo njegovo ime: Zorro, što se poklapalo sa slovom Z urezanim u zid oružnice. Proteklo je četrdeset minuta od časa kad su tobožnji pijanci odvratili pozornost stražara do trena kad je Zorro izbavio maestra. Vani su ih čekali članovi La Justicije, još u vojnoj odori, koji će bjegunca odvesti u progonstvo. Na rastanku, Diego i Manuel Escalante zagrliše se prvi i posljednji put. U zoru, kada su se vojnici oporavili od utjecaja opijata i uzmogli sabrati se i pružiti pomoć ranjenima, siroti potporučnik morao je položiti račun pretpostavljenima. Jedina olakotna okolnost bijaše to što, unatoč svemu što se zbilo, nijedan od njegovih podčinjenih nije poginuo u kreševu. Izvijesti ih da su, koliko zna, dona Eulalia de Callis i Rafael Moncada upleteni u događaj, jer od njih je potekla zlokobna bačva vina koje je otrovalo odred. Istog poslijepodneva sumnjivce posjeti neki satnik, u oružanoj pratnji četvorice vojnika, ali snishodljiva držanja i s niskom laski na vrhu jezika. Eulalia i Rafael primiše ga kao podanika, zahtijevajući da se ispriča što ih uznemiruje glupostima. Dama ga posla u konjušnice kako bi se osvjedočio da je s jedne njezine kočije strgnut grb, dokaz koji se satniku učini nedostatan, ali ne usudi se reći. U odori kraljevih časnika Rafael Moncada ulijevao je tolik strah da ga ne zatraži objašnjenja. Moncada nije imao alibi, no s njegovim društvenim položajem nije mu ni trebao. S dvoje odličnika u hipu je otklonjena svaka sumnja. – Časnik koji se dao na taj način prevariti običan je idiot i treba ga primjerno kazniti. Želim znati što znači ono Z napisano na zidu vojarne i tko je taj razbojnik koji se drznuo poslužiti se mojim i nećakovim imenom za svoja zlodjela. Jeste li me razumjeli? – okomi se Eulalia na časnika. – Vjerujte da ćemo učiniti sve što možemo kako bismo razjasnili taj nesretan izgred, Preuzvišenosti, obeća joj satnik, uzmičući prema vratima i duboko se klanjajući. U listopadu Rafael Moncada odluči kako je vrijeme da Juliana osjeti njegov autoritet, budući da udvornošću i strpljivošću nije ništa postigao. Možda ona sluti da je prepad na ulici bio njegovo djelo, ali nema dokaze, a oni koji bi joj ih mogli dati, Romi, daleko su i neće se odvažiti vratiti u Barcelonu. Moncada je utvrdio da Tomas de Romeu ne može podmirivati svoje

dugove. Vremena su se promijenila, ta obitelj više nije u položaju da se dade moliti. Njegove su, pak, prilike izvrsne, jedino mu Juliana nedostaje kako bi držao kormilo sudbine u svojim rukama. Doduše, nije dobio pristanak Eulalije de Callis da zaprosi mladicu, no zaključi kako je već prestar za pokoravanje zahtjevnoj teti. Ali kad se htio najaviti de Romeuu i priopćiti mu svoje nakane, vratiše mu pisamce uz objašnjenje da izbiva iz grada s kćerima. Nisu mu znali reći gdje je, no Moncada je imao načina da to dozna. Sluči se da ga je istog dana pozvala Eulalia kako bi utanačili kada će ga predstaviti kćeri vojvode od Medinacelija. – Zao mi je, teto, ali ne je mogu oženiti, ma koliko bilo probitačno. Vi znate da volim Julianu de Romeu, objavi sa svom čvrstinom koju je uspio skupiti. – Izbij si tu curu iz glave, Rafaele, opomenu ga Eulalia. – Nikad ti nije bila par, no sada je to ravno društvenom samoubojstvu. Zar misliš da će je primiti na dvoru kad čuju da joj je otac pofrancužen? – Voljan sam izložiti se toj opasnosti. Ona je jedina žena koja me je u životu zanimala. – Tvoj život tek počinje. Želiš je jer te povrijedila i ni zbog čega drugog. Da je tvoja, već bi je se zasitio. Potrebna ti je supruga dostojna tebe, Rafaele, netko tko će ti pomoći izdignuti se. De Romeuova jedva vrijedi kao ljubavnica. – Ne govorite tako o Juliani! – uzviknu Moncada. – Zašto ne? Govorim kako mi se prohtije, a osobito kada imam pravo, otpovrnu poglavarica bespogovornim tonom. – S plemićkim naslovima Medinacelijeve i mojim imetkom možeš daleko dogurati. Od smrti mog jadnog sina ti si mi jedini rod, zato se ophodim s tobom obzirno poput majke, ali i moja strpljivost ima granicu, Rafaele. – Koliko znam, ni vaš pokojni muž, neka mu dušu Bog pomiluje, nije bio velikaš ni bogat kad ste ga upoznali, napomenu nećak. – Istina, ali Pedro Fages je bio hrabar, s besprijekornim curriculumom u vojsci i bio je spreman jesti guštere u Novome svijetu ne bi li stekao imetak. Dočim je Juliana razmažena balavica, a njezin otac nitko i ništa. Želiš li uništiti svoj život s njom, mene možeš zaboraviti, je li to jasno? – Savršeno jasno, teto. Dovidenja. Kucnuvši petama, Moncada se nakloni i napusti dvoranu. Izgledao

je divno u časničkoj odori, s ulaštenim čizmama i mačem s rojtama o pasu. Dona Eulalia ni ne trepnu. Poznavala je ljudsku narav i uzdala se u pobjedu častohleplja nad svakim ljubavnim bezumljem. Nećakov slučaj nije imao zbog čega biti izniman. Malo dana poslije Juliana, Isabel i Nuria vratiše se u Barcelonu s Jordijem, koji je bjesomučno šibao konje i s dva lakaja kao svom pratnjom. Topot kopita i strka u dvorištu uzbune Diega, koji je upravo bio na odlasku. Tri žene pojaviše se iznurene i prekrite prašinom, s viješću da je Tomas de Romeu uhićen. Odred vojnika upao je u kućerinu u zaselku rušeći sve pred sobom i odveo ga ne dajući mu vremena ni da uzme kaput. Djevojčice su znale jedino da je optužen za izdaju i da ga sprovode u strašnu La Ciudadelu. Kad su uhitili don Tomasa, Isabel je stala na čelo obitelji jer je Juliana, četiri godine starija, izgubila glavu. Sa zrelošću što je dotad ni u čemu nije pokazala, Isabel zapovjedi neka se složi za putovanje ono najnužnije i kuća zatvori. Za manje od tri sata hitala je s Nurijom i sestrom natrag u Barcelonu. Putem spozna kako se u svojem položaju ne može osloniti ni na jednog saveznika. Njen otac, koji je vjerovao da nikad nikom nije učinio nažao, sada je imao samo protivnike. Nitko nije htio navući nevolju na vrat pružajući ruku žrtvama državnog progona. Jedina osoba kojoj su se mogle uteći nije bila prijatelj nego neprijatelj, no nije se ni načas dvoumila. Juliana će morati pasti ničice pred Rafaelom Moncadom, ako je potrebno; nijedno poniženje nije nepodnošljivo kad je u pitanju očev život, reče joj. Melodrama ili ne, imala je pravo. Juliana se složi i poslije je Diego morao prihvatiti odluku, jer ni deset Zorroa ne bi uspjelo izbaviti nekog iz La Ciudadele. Tvrđava bijaše neosvojiva. Jedno je bilo ušuljati se u obližnju vojarnu pod zapovjedništvom golobrada potporučnika, a nešto posve drugo sukobiti se s glavninom kraljevih četa u Barceloni. No ogorči ga pomisao da Juliana ode preklinjati Moncadu. Tražio je da on to učini. – Ne budi naivan, Diego, Juliana je jedina koja može nešto postići kod toga čovjeka. Ti mu nemaš što ponuditi, odreza Isabel. Sastavila je pisamce najavljujući sestrin posjet i poslala ga po sluzi ustrajnom udvaraču, zatim reče sestri neka se okupa i odjene svoje

najljepše ruho. Juliana je zahtijevala da je prati samo Nuria, jer Isabel bi se lako ražestila, a Diego nije bio član obitelji. Osim toga, on i Moncada su se mrzili. Koji sat poslije, još izlomljena od napornog putovanja, Juliana pokuca na vrata muškarca koga se gnušala, prkoseći vjekovnom pravilu pristojnosti. Jedino bi se žena više nego sumnjiva morala osmjelila posjetiti kuću samca, bez obzira na strogu pratilju. Pod crnim ogrtačem nosila je ljetnu opravu, premda su već puhali jesenji vjetrovi, prozračnu haljinu boje kukuruza, kratak kaputić izvezen gorušicama i zlatnožut šešir svezan svilenom zelenom vrpcom i urešen bijelim nojevim perjem. Izdaleka je podsjećala na egzotičnu pticu, a izbliza bijaše krasnija nego ikada. Nuria osta u predvorju, dok je sluga poveo mladicu u dvoranu gdje ju je čekao zaljubljenik. Rafael je vidje kako ulazi lebdeći poput vile vodarice u utihi poslijepodneva i shvati da već četiri godine iščekuje taj trenutak. Obuze ga želja da joj naplati sva poniženja, ali nasluti da ne smije ići predaleko; ta krhka golubica zacijelo je na izmaku snaga. Posljednje što bi mu palo na um jest da je krhka golubica sposobna pogađati se poput Turčina s tržnice. Nitko nije pravo znao kako su pregovarali, jer poslije je Juliana tek ukratko izvijestila o postignutu dogovoru: on će izbaviti Tomasa de Romeua, a ona će se zauzvrat udati za nj. Nijedan pokret, nijedna suvišna riječ nisu odali njezina čuvstva. Pola sata poslije napusti dvoranu savršeno mirna, u Moncadinoj pratnji, koji ju je lako držao pod ruku. Kimnu Nuriji i uputi se ka kolima, gdje je Jordi zaspao od iscrpljenosti na kočijaškom sjedalu. Otišla je i ne osvrnuvši se na čovjeka kome je obećala ruku. Više od tri tjedna sestre de Romeu čekale su ishod Moncadina posredovanja. Kroz to vrijeme odlazile su samo u crkvu, moliti Eulaliju, gradsku sveticu, da im pomogne. – Da je barem Bernardo ovdje! – govorila je Isabel tih dana, uvjerena da bi on uspio doznati u kakvu je stanju njen otac, čak mu doturiti poruku. Ono što se nije moglo odozgo, Bernardo bi često postigao svojim vezama. – Da, bilo bi dobro da jest, ali drago mi je što je otišao. Konačno je s Munjom U Noći, gdje je uvijek želio biti, reče joj Diego. – Jesi li dobio vijesti od njega? Pismo? – Ne još, ona dugo putuju. – Pa kako onda znaš?

Diego slegnu ramenima. Nije joj umio objasniti u čemu se sastoji ono što su bijelci u Kaliforniji nazivali indijanskom poštom. Glatko je djelovalo između Bernarda i njega; odmalena su se mogli sporazumijevati bez riječi i nije bilo razloga da to sad ne čine. Razdvajao ih je tek ocean, no bijahu u stalnu doticaju, kao uvijek. Nuria kupi komad grube smeđe vune i prione na šivanje hodočasničkih halja. Ne bi li pojačala utjecaj svete Eulalije na nebeskom dvoru, obrati se i Santiagu de Composteli. Zavjetova mu da će, puste li gospodara, s djevojčicama pješice pohoditi njegovo svetište. Nije imala blagog pojma koliko će liga morati prijeći, ali pretpostavi da ih, ako ljudi dolaze čak iz Francuske, nema mnogo. Obitelj je bila u očajnom položaju. Dvornik ih je napustio bez objašnjenja čim je čuo da su uhitili gospodara. Ono malo preostale služinčadi vrzlo se po kući obješena nosa i drsko odgovaralo na svaki nalog, jer izgubili su nadu da će im isplatiti zakašnjele plaće. Ako nisu otišli, bijaše zato jer nisu imali kamo. Knjigovođe i fiškali koji su vodili brigu o imovini don Tomasa odbiše primiti njegove kćeri kada su svratile zatražiti novac za svagdašnje izdatke. Diego im nije mogao pomoći, jer gotovo sve što je imao dao je Romima; očekivao je očevu pošiljku, ali nije još stigla. Dotle se utjecao vezama zemaljskijim od Nurijinih ne bi li doznao u kakvu je stanju zatočenik. La Justicia mu više nije mogla pomoći, njezini su se članovi raspršili. Bilo je to prvi put u dva stoljeća da je tajno društvo obustavilo rad, jer čak se i u najgorim trenucima povijesti održalo. Neki članovi pobjegli su iz zemlje, drugi su se skrivali, a oni najnesretniji pali su u pandže inkvizicije, koja više nije spaljivala uhićene, radije ih se potiho rješavala. Potkraj listopada došao je Rafael Moncada razgovarati s Julianom. Doimao se poražen. U ta tri tjedna otkrio je da je njegova moć ograničenija nego što je mislio, reče joj. Ispostavilo se da može vrlo malo protiv trome državne birokracije. Odjurio je u Madrid založiti se osobno pred kraljem, no ovaj ga je otpravio svojem tajniku, jednom od najmoćnijih ljudi na dvoru, s upozorenjem neka ga ne ometa radi sitnica. Kod tajnika ništa nije postigao lijepim riječima, a nije se usudio podmititi ga jer, da se prevario, skupo bi ga stajalo. Priopćili su mu da će Tomas de Romeu, zajedno sa šačicom izdajnika, biti strijeljan. Tajnik ga je opomenuo neka ne rasiplje svoj utjecaj braneći jednog

strvinara, jer mogao bi to požaliti. Prijetnja je bila savršeno jasna. Vrativši se u Barcelonu, na brzinu se oprao i požurio izvijestiti djevojčice, koje ga slušahu blijede, ali prisebne. Da ih utješi, uvjeravaše ih kako ne kani priznati poraz, učinit će sve što može da preinače presudu. – U svakom slučaju, vaše milosti neće ostati same na svijetu. Uvijek ćete se moći pouzdati u moje poštovanje i zaštitu, dometnu ojađeno. – Vidjet ćemo, odgovori Juliana, suhih očiju. Doznavši tragične vijesti, Diego je, budući da im sveta Eulalia nije bila kadra pomoći, odlučio obratiti se njenoj imenjakinji. – Ta gospođa je vrlo moćna. Zna mnoge tajne, i boje je se. Osim toga, u ovom gradu novac je važniji od ičega. Otići ćemo sve troje razgovarati s njom, reče im. – Eulalia de Callis ne poznaje našeg oca i čula sam da ne trpi Julianu, upozori ga Isabel, ali on je morao pokušati. Opreka između te palačice krcate ukrasa, poput najraskošnijih iz zlatnog doba Meksika, i strogosti Barcelone, a napose kuće de Romeu, bijaše osupnjujuća. Diego, Juliana i Isabel prošli su kroz goleme dvorane, zidova oslikanih freskama ili prekritih flandrijskim tapiserijama, uljima plemenitih predaka i slikama epskih bitaka. Pred svakim vratima stajali su sluge u livreji, a dvorkinje urešene nizozemskim čipkama pazile su na grozne čivave, poničući pogledom pri prolasku osoba višeg roda. Dona Eulalia primi posjetioce na prijestolju s biskupskom nebnicom, odjevena kao za bal, premda uvijek u strogoj koroti. Nalikovala je na tusta morskog lava, ovijena susljednim slojevima sala, sitne glave i divnih očiju dugih trepavica, blistavih poput maslina. Ako ih je stara gospoda kanila preplašiti, u potpunosti joj je uspjelo. Mladi su se gušili od stida u pamučastu uzduhu palačice, nikad se nisu našli u sličnu položaju, bijahu rođeni za davanje, ne za traženje. Eulalia je vidjela Julianu tek iz daljine i osjećala je stanovitu znatiželju da je pobliže prouči. Nije mogla poreći da je djevojka ljupka, ali to nije opravdavalo ludost koju je njezin nećak htio učiniti. Podsjeti se svojih mladenačkih godina i prosudi kako je bila lijepa poput de Romeuove. Osim plamene kose, imala je tijelo amazonke.

Ispod sala, koje joj je sada smetalo pri hodu, ostala je netaknuta uspomena na ženu kakva je nekoć bila, čulna, maštovita, prepuna života. Zbog nečeg ju je Pedro Fages ljubio s neiscrpnom strašću i bio izvor zavisti tolikih muškaraca. Juliana se, naprotiv, drži kao ranjena gazela. Sto li Rafael vidi u toj nježnoj i blijedoj djevi, koja će se u postelji jamačno vladati poput koludrice? Muškarci su blesavi, zaključi. Malecka de Romeu, kako se ono zove?, učini joj se zanimljivija, jer nije se doimala stidljiva, ali njezin izgled bijaše daleko od poželjnog, osobito u usporedbi s Julianinim. Baš joj se nije posrećilo, imati glasovitu krasoticu za sestru, pomisli. U običnim okolnostima ponudila bi posjetioce barem jerezom i zakuskom, nitko joj nije mogao predbaciti škrtost na jelu, njena kuća bila je poznata po dobroj kuhinji; ali nije htjela da se osjećaju ugodno, morala je očuvati prednost za pogađanje, koje je nedvojbeno čeka. Diego uze riječ i opisa položaj oca djevojčica, ne tajeći da je Rafael Moncada otputovao u Madrid kako bi posredovao za nj. Eulalia je nijemo slušala, promatrajući ih prodornim pogledom i izvodeći vlastite zaključke. Nasluti kakav je sporazum Juliana sklopila s njenim nećakom, jer inače ne bi izlagao opasnosti svoj ugled zagovarajući slobodara optužena za izdaju. Taj nespretan potez mogao bi ga koštati kraljeve milosti. Načas se poradova što Rafael nije uspio u naumu, no onda vidje suze u očima djevojčica i staro je srce još jednom izda. Cesto bi joj se dogodilo da se njen poslovni duh i zdrav razum spotaknu o osjećaje. To je imalo svoju cijenu, ali rado je darivala, jer ti nastupi sućuti bijahu posljednji tragovi izgubljene mladosti. Nakon Diegova izlaganja uslijedi duga stanka. Najzad im poglavarica, ganuta sebi usprkos, reče kako imaju vrlo pretjeranu predodožbu o njezinoj moći. Ona ne može spasiti Tomasa de Romeua. Rafael je već sve pokušao, osim podmićivanja tamničara, da obzirno postupaju s njim do časa pogubljenja. Moraju shvatiti da za Julianu i Isabel u Španjolskoj nema budućnosti, reče. Kćeri su izdajnika, a kad njihov otac umre, postat će kćeri zločinca i prezime će im biti obeščašćeno. Kruna će zaplijeniti njihovu imovinu, završit će na ulici, bez sredstava za život u toj zemlji ili bilo gdje u Europi. Što će biti s njima? Morat će zarađivati vezući plahte za nevjeste ili odgajajući tuđu djecu. Doduše, Juliana bi se mogla potruditi uloviti kakva neoprezna ženika, čak Rafaela Moncadu, no nada se da će njezin nećak, koji nije nimalo glup,

pri donošenju tako ozbiljne odluke staviti na vagu svoju karijeru i društveni položaj. Juliana nije na njegovoj razini. Osim toga, nema goreg tereta od odveć lijepe žene, primijeti. Nijednom muškarcu ne pogoduje oženiti je, privlači svakojake nevolje. Nadoda kako je u Španjolskoj krasoticama bez imetka suđeno kazalište ili da ih izdržavaju dobročinitelji, kao što je poznato. Od svega srca želi da Juliana izbjegne tu sudbinu. Dok je poglavarica govorila, mladica je gubila vlast nad sobom, koju se trsila sačuvati tijekom tog užasnog razgovora, i potok suza zali joj obraze i grudi. Diego je smatrao da su dovoljno čuli i požali što dona Eulalia nije muškarac, jer bi se ondje bio potukao s njom. Uhvati sestre pod ruku i, ne oprostivši se, pogura ih prema izlazu. Nisu dospjeli do vrata, zadrža ih Eulalijin glas. – Kako rekoh, ne mogu pomoći Tomasu de Romeuu, ali za vas mogu nešto učiniti. Ponudi im otkupiti obiteljske posjede, od oronule kuće u gradu do dalekih zapuštenih imanja u pokrajini, po dobroj cijeni i odmah, tako će djevojčice dobiti dovoljno novca da otpočnu nov život negdje gdje ih nitko ne poznaje. Sutradan može poslati bilježnika, koji će pregledati vlasničke isprave i sastaviti ugovore. Ona će od vojnog zapovjednika Barcelone ishoditi da im dopusti posljednji put posjetiti oca, oprostiti se od njega i dati mu da potpiše papire o prodaji, što treba učiniti prije negoli se upletu vlasti i zaplijene im imovinu. – Vaša se preuzvišenost zapravo želi riješiti moje sestre, da se ne uda za Rafaela Moncadu! – optuži je Isabel, dršćući od bijesa. Eulalia doživje uvredu poput ćuške. Nije navikla da joj povisuju glas, od smrti njenog muža nitko to nije činio. Nekoliko trenutaka nije mogla disati, no s godinama je naučila obuzdavati naprasitu ćud i cijeniti istinu kad bi je vidjela pred nosom. Izbroji u sebi do trideset prije odgovora. – Niste u položaju da odbijete moju ponudu. Dogovor je jednostavan i jasan: čim budete isplaćene, otputovat ćete, odvrati. – Vaš nećak je ucijenio moju sestru da se uda za nj, a vi je sada ucjenjujete da to ne učini! – Dosta, Isabel, molim te, promrmlja Juliana, otirući suze. – Odlučila sam. Prihvaćam ponudu i zahvaljujem vam na velikodušnosti, Preuzvišenosti. Kada ćemo moći vidjeti oca? – Uskoro, djevojčice. Javit ću vam kad ishodim posjet, zadovoljno

će Eulalia. – Sutra u jedanaest primit ćemo vašeg bilježnika. Zbogom, gospodo. Eulalia savjesno održa obećanje. Točno u jedanaest idućeg dana pojave se tri fiškala u kući de Romeu i late se kopanja po Tomasovim papirima, prevrtanja sadržaja pisaćeg stola, pregledavanja neurednog knjigovodstva i približne procjene imovine. Zaključiše da posjeduje mnogo manje nego što se činilo i uz to je pritisnut dugovima. Kako stvari stoje, prihodi djevojčica neće dostajati za život kakav poznaju. No bilježnik je donio jasne upute svoje gospodarice. Iznoseći ponudu, Eulalia nije razmatrala vrijednost onog što će steći nego koliko je mladicama potrebno za pristojan život. To im je ponudila. Njima nije zvučalo ni mnogo ni malo, jer nisu znale koliko košta štruca kruha. Nisu umjele zamisliti svotu koju im je poglavarica bila voljna dati. Ni Diego se nije razumio u cijene, a i nije tada imao ništa čime bi pomogao Juliani i Isabel. Sestre pristanu na utvrđeni iznos, i ne sluteći da je dvostruko veći od stvarne vrijednosti očevih posjeda. Čim su odvjetnici sastavili ugovore, Eulalia im ishodi posjet zatvoru. La Ciudadela bijaše čudovišan peterokut od kamena, drva i žbuke, koji je 1715. osmislio neki nizozemski graditelj. Bila je srce vojne moći burbonskih kraljeva u Kataloniji. Debele zidine, okrunjene kulom u svakom od pet kutova, opasivale su znatnu površinu. Odande se pružao pogled na cijeli grad. Radi gradnje neosvojive tvrđave, vojska kralja Filipa V. porušila je cijele četvrti, bolnice, samostane, tisuću dvjesto kuća i posjekla okolne šume. Golemo zdanje i njegova turobna predaja nadvili su se nad Barcelonu poput tmasta oblaka. Bila je španjolska Bastille, simbol tlačenja. Među njezinim zidinama živjele su razne osvajačke vojske, a u tamnicama je ostavilo kosti na tisuće zatočenika. S kula su, za pouku pučanstvu, visjela trupla obješenih. Kako se govorilo u narodu, lakše je bilo izbaviti se iz pakla nego iz La Ciudadele. Jordi je Diega, Julianu i Isabel odvezao do ulaza u tvrđavu, gdje su pokazali propusnicu koju je pribavila Eulalia de Callis. Kočijaš je morao pričekati vani a mladi su ušli pješice, u pratnji četvorice vojnika s puškama i nataknutim bajunetama. Put ih se zlosutno dojmio. Vani bijaše hladan, ali divan dan, bistro nebo i čist uzduh. More se srebrnasto zrcalilo, a sunčeva svjetlost oslikavala je veselim

odsjajima bijele gradske zidove. Dočim je u tvrđavi vrijeme stalo stoljeće prije i vladao je vječit zimski suton. Od ulaza do središnjeg zdanja vodio je dugačak put, koji su prešli u tišini. Kročili su u to kobno mjesto kroz pokrajnja hrastova vrata sa željeznim zakovicama i krenuli pustim hodnicima, gdje je jeka vraćala zvuk koraka. Hujao je propuh i lebdio onaj osobit miris vojnih posada. Vlaga je kapala sa stropa, rišući po stijenama zelenkaste zemljovide. Prošli su više pragova i uvijek bi se za njima zatvorila teška vrata. Osjećali su kako ih svaki taj trijesak sve više odvaja od svijeta slobodnih i poznate stvarnosti, dok zalaze u utrobu divovske zvijeri. Djevojčice su drhtale a Diego se morao pitati hoće li živi izaći iz toga zlosretnog mjesta. Stigli su u predvorje, gdje su, pod paskom vojnika, podugo čekali stojeći. Najzad ih primi neki časnik u prostoriji s grubo tesanim stolom i nekoliko stolica kao svim namještajem. Ovlaš pogleda propusnicu provjeravajući pečat i potpis, no zacijelo nije znao čitati. Vrati je bez riječi. Bio je to muškarac od četrdesetak godina, glatka lica, ocalne kose i čudnovato modrih, gotovo ljubičastih očiju. Obrati im se na katalonskom, upozoravajući ih da mogu četvrt sata razgovarati sa zatvorenikom na tri koraka udaljenosti, ne smiju mu se približiti. Diego objasni kako gospodin de Romeu mora potpisati neke papire i trebat će mu vremena da ih pročita. – Molim vas, gospodine časnice. Posljednji put ćemo vidjeti oca. Dopustite nam da ga zagrlimo, preklinjem vas, – zavapi Juliana sa suspregnutim jecajem u grudima, padajući na koljena pred njim. Ozlovoljen i očaran, vojnik ustuknu, dok su Diego i Isabel kušali prinuditi Julianu da se digne, ali ona bijaše prikovana za pod. – Za ime Božje! Ustanite, gospođice! – oštro uzviknu časnik, no začas se smekša i, primivši Julianu za ruke, blago je povuče prema gore. – Nisam bešćutan, djevojčice. I ja imam djecu i razumijem koliko je bolan vaš položaj. Dobro, dajem vam pola sata da budete nasamo s njim i pokažete mu te isprave. Zapovjedi čuvaru da ode po zatvorenika. Juliana je dotle nastojala svladati ganuće i pripraviti se za susret. Malo poslije ude Tomas de Romeu u pratnji dva čuvara. Bio je zarastao u bradu, prljav i ispijen, no skinuli su mu okove. Tih tjedana nije se mogao obrijati ni oprati, vonjao je poput prosjaka i gledao smućenim očima umobolnika. Mršavi tamnički obroci smanjili su njegov trbuh sladokusca, sav se

ušiljio, orlovski nos stršao je na požutjelu licu a nekoć punokrvni obrazi mlohavo su se ovjesili, prekriti rijetkom sivom bradom. Potrajalo je dok ga kćeri nisu prepoznale i plačući mu pohrlile u zagrljaj. Časnik se povuče s čuvarima. Bol te obitelji bila je tako teška, tako prisna, da Diego poželje biti nevidljiv. Stisnu se uza zid spuštena pogleda, duboko potresen prizorom. – No, no, smirite se, djevojčice, ne plačite, molim vas. Imamo malo vremena, a valja nam mnogo toga učiniti, kazao je don Tomas, otirući suze nadlanicom. – Rekli su mi da trebam potpisati neke papire... Diego ukratko iznije Eulalijinu ponudu i pruži mu kupoprodajne ugovore, uz molbu neka ih potpiše i spasi oskudnu baštinu svojih kćeri. – To potvrđuje ono što znam. Neću živ izaći odavde, uzdahnu zatočenik. Diego mu reče da, makar kraljevo pomilovanje stiglo na vrijeme, obitelj svejedno mora otići u tuđinu, a to može jedino s gotovim novcem u kesi. Tomas de Romeu uze pero i tintarnicu i potpisa prijenos svih svojih zemaljskih dobara na ime Eulalije de Callis. Potom smireno zamoli Diega neka se pobrine za Julianu i Isabel i odvede ih daleko odande, nekamo gdje nitko ne zna da im je otac smaknut poput zločinca. – Ovih godina naučio sam uzdati se u vas kao u sina kojeg nisam imao. Budu li moje kćeri pod vašom zaštitom, moći ću umrijeti u miru. Odvedite ih u Kaliforniju i usrdno zamolite mog prijatelja Alejandra neka ih pazi kao da su njegove. – Ne očajavajte, oče, molim vas. Rafael Moncada obećao nam je uložiti sav svoj utjecaj ne bi li postigao da vas oslobode, zajeca Juliana. – Pogubljenje je prekosutra, Juliano. Moncada neće ni prstom maknuti da mi pomogne, jer on je taj koji me je potkazao. – Oče! Jeste li sigurni? – kriknu mladica. – Nemam dokaze, ali to sam čuo od vojnika koji su me uhitili, objasnio je. – Ali Rafael je otišao izmoliti vaše pomilovanje od kralja! – Ne vjerujem, dijete. Možda je otišao u Madrid, ali po drugom poslu. – Onda je to moja krivnja! – Niste krivi za tuđu zloću, kćeri. Niste odgovorni za moju smrt.

Hajde, dosta je bilo suza. De Romeu je vjerovao kako ga je Moncada odao ne toliko iz političkih pobuda ili da se osveti za Julianino omalovažavanje, nego iz računice. Kada umre, njegove kćeri ostat će nezbrinute i morat će se uteći okrilju prvog koji im ga ponudi. Ondje će biti on, čekajući da mu Juliana poput grlice padne u ruke, zbog toga je Diegova uloga toliko važna, reče. Mladić već htjede reći kako Juliana nikad neće dospjeti pod Moncadinu vlast, jer on je obožava i na koljenima moli njenu ruku, no suzdrža se. Juliana mu ničim nije pokazala da uzvraća njegovu ljubav. Nije bio trenutak da to spominje. K tome se osjećao kao zadnji bijednik, nije mogao djevojčicama pružiti nimalo sigurnosti. Njegova hrabrost, mač i ljubav malo su ondje vrijedili. Shvati da bez oslonca očeva imetka ne može za njih ništa učiniti. – Ostajte s mirom, don Tomase. Dao bih život za vaše kćeri. Uvijek ću bdjeti nad njima, reče jednostavno. Dva dana poslije, u osvit, kada je morska magla zastirala grad prisnom i tajanstvenom koprenom, jedanaest političkih zatvorenika optuženih za suradnju s Francuzima pogubljeno je u jednom od dvorišta La Ciudadele. Pola sata prije svećenik im je ponudio posljednju pomast, da na drugi svijet podu slobodni od grijeha, poput novorođenčadi, kako je kazao. Tomas de Romeu, koji je pedeset godina sipao drvlje i kamenje po kleru i crkvenim dogmama, primio je Sveto otajstvo s drugim osuđenicima i čak se pričestio. – Nije naodmet, oče, za svaki slučaj..., našali se. Bio je bolestan od straha otkad su vojnici upali u njegovu ladanjsku kuću, no sada bijaše miran. Tjeskobe je nestalo u času kad se oprostio s kćerima. Iduće dvije noći spavao je bez snova i dane proveo bodar. Predao se bliskoj smrti sa spokojem koji nije poznavao za života. Počela mu se sviđati pomisao da će svoje dane okončati hicem, a ne malo-pomalo, utonuo u neminovan tijek starenja. Možda je pomislio na kćeri, prepuštene sebi, želeći da Diego de la Vega održi riječ. Osjećao ih je daljima nego ikada. U tjednima zatočeništva polako se lišavao uspomena i čuvstava, tako je stekao novu slobodu: više nije imao što izgubiti. Misleći na kćeri, nije im uspijevao prizvati lica ni razlučiti glasove, bijahu dvije curice bez majke što su se igrale lutkama u sjenovitim dvoranama kuće. Dva dana prije, kad su ga posjetile u zatvoru, zadivio se tim ženama koje su zamijenile one malene s vrpcama u kosi, pregačicama i čizmicama

iz njegovih sjećanja. Bogamu, kako vrijeme leti, promrmlja ugledavši ih. Oprostio se od njih bez tuge, iznenađen vlastitim ravnodušjem. Juliana i Isabel vodit će svoje živote bez njega, više ih ne može štititi. Od tog trena mogao je uživati u svojim posljednjim satima i radoznalo promatrati obred smaknuća. U zoru svoje smrti, Tomas de Romeu primio je u ćeliji posljednji dar Eulalije de Callis, košaru s obilnom okrepom, bocom birana vina i najslasnijim čokoladnim bombonima iz njene zbirke. Dopustili su mu oprati se i obrijati, pod paskom čuvara, i donijeli mu čistu odjeću što su je poslale kćeri. Vedar i srčan koračao je do stratišta, stao ispred okrvavljena stupa, gdje su ga svezali, i odbio povez za oči. Na čelu streljačkog voda bio je onaj isti časnik modrih očiju koji je Julianu i Isabel primio u La Ciudadeli. Njega je zapalo pucati mu u sljepoočnicu kad se uvjerio da je sav izrešetan, a još diše. Posljednje što je osuđenik vidio prije nego što se metak milosrđa rasprsnuo u njegovu mozgu, bila je zlaćana svjetlost svitanja u magli. Premda se ne bi lako ganuo, jer proživio je rat i navikao se na surovosti vojarne i tamnice, časnik nije mogao zaboraviti gorke suze djevičanske Juliane, koja je kleknula preda nj. Prekršivši vlastito pravilo odvajanja dužnosti od osjećaja, vijest joj je osobno odnio. Nije htio da je zatvorenikove kćeri čuju iz drugog izvora. – Nije se mučio, gospođice, šlaga im. Rafael Moncada u isto vrijeme dozna za smrt don Tomasa i za lukavstvo kojim se Eulalia poslužila da izvuče Julianu iz Španjolske. Prvo je odgovaralo njegovim nakanama, no drugo ga razjari. Ipak, čuvao se sukoba s njom, jer nije se odrekao zamisli o zadobivanju mladice bez gubljenja nasljedstva. Zalio je što je teta tako dobra zdravlja; potjecala je iz dugovjeke obitelji i nije bilo nade da uskoro umre, ostavljajući ga bogata i slobodna odlučiti o svojoj sudbini. Morat će postići da poglavarica milom prihvati Julianu, to je jedino rješenje. Ni govora da joj vjenčanje prikaže kao gotov čin, jer nikad mu to ne bi oprostila, ali stvori osnovu, nadahnut pričom o tome kako je Eulalia, kao žena kalifornijskog namjesnika, obratila opasna indijanskog ratnika u uljuđenu kršćansku i španjolsku djevu. Nije ni slutio da je riječ o majci Diega de la Vege, no priču je više puta čuo od same Eulalije, koja je patila od potrebe za upravljanjem tuđim životima i još se time hvalila. Naumi smjerno je zamoliti neka djevojčice de Romeu

primi na svoj dvor u svojstvu štićenica, jer izgubile su oca i oslonac obitelji. Izbaviti ih iz okaljanosti i polučiti da ih iznova prihvate u društvo, bit će joj zanimljiv izazov, baš poput one Indijanke u Kaliforniji, dvadesetak godina prije. Kad dobra mamica otvori srce Juliani i Isabel, što je, konačno, činila s gotovo svim živima, opet će joj spomenuti ženidbu. No ako se ta zamršena zamisao izjalovi, uvijek postoji izlaz na koji ga je uputila sama Eulalia. Tetine riječi usjekle su mu se u dušu: Juliana de Romeu mogla bi mu biti ljubavnica. Bez oca koji bdije nad njom, mladicu će na kraju izdržavati zaštitnik. A on je kao stvoren za tu ulogu. Ne zvuči loše. Tako će dobiti suprugu od položaja, možda čak Medinacelijevu, ne odričući se Juliane. Sve se može učiniti s razboritošću, zaključi. S tim na umu pojavi se u prebivalištu de Romeuovih. Kuća, koja mu se uvijek doimala oronula, sad je izgledala uništeno. Za malo mjeseci, otkad su se u Španjolskoj promijenile političke prilike a brige i dugovi sustigli don Tomasa, zdanje je poprimilo poraženo i zdvojno obličje svoga gospodara. Vrt je zaposjeo korov, patuljaste palme i paprat sahnuli su u teglama, u plemenitom dvorištu vidio je krkalo, smeće, kokoši i pse. Unutrašnjošću su zavladali prašina i polutmina, mjesecima se nisu razmicali zastori ni ložili kamini. Činilo se da je studen dah jeseni zarobljen u negostoljubivim dvoranama. Nije ga dočekao dvornik, umjesto njega dođe Nuria, mrzovoljna i suha kao uvijek, i odvede ga u knjižnicu. Domaćica je nastojala zamijeniti dvornika i zdušno se borila održati na površini taj jedrenjak koji tek što nije potonuo, ali nije se umjela nametnuti ostaloj služinčadi. A i gotovine nije pretjecalo, jer su i posljednji maravedi{33} sačuvali za budućnost, jedini miraz koji će Juliana i Isabel imati. Prema preporuci Eulalije de Callis, Diego je njezine mjenice odnio nekom novčaru, vrlo čestitu čovjeku, koji mu je dao protuvrijednost u dragom kamenju i zlatnicima, uz savjet neka blago ušiju u podsuknje. Objasnio je da su, tijekom vjekovnih progona, Zidovi tako spašavali svoj imutak, jer lako se prenosi i svagdje jednako vrijedi. Djevojčice nisu mogle vjerovati da ta pregršt raznobojnih kristalića predstavlja sve što obitelj posjeduje. Dok je Moncada čekao u knjižnici, okružen svescima u kožnatu uvezu koji bijahu osobni svijet Tomasa de Romeua, Nuria je otišla po Julianu. Zateče je u spavaonici, umornu od plača i molitvi za očevu

dušu. – Ne moraš razgovarati s tim bezdušnikom, dijete, reče joj domaćica. – Ako želiš, poslat ću ga k vragu. – Dodaj mi haljinu boje trešnje i pomozi mi počešljati se, Nurijo. Neću da me vidi u crnini i slomljenu, odluči mladica. Domalo je ušla u knjižnicu, zanosna baš kao u dobra vremena. Pri palucavoj svjetlosti svijeća, Rafael nije zamijetio njene oči crvene od plača ni bljedilo žalosti. Ustade u skoku, ustreptala srca, osvjedočujući se još jednom o nevjerojatnu utjecaju što ga ta djevojka ima na njegova čula. Očekivao je naći je satrtu tugom, a ona stajaše pred njim krasna, ponosita i uzbudljiva kao uvijek. Najzad pročisti grlo i izrazi duboko žaljenje zbog strašne tragedije koja je pogodila obitelj, napominjući da je kucao na sva vrata tražeći pomoć za don Tomasa, ali uzalud. Poznato mu je, dometnu, da joj je njegova teta savjetovala neka sa sestrom napusti Španjolsku, no on to ne smatra nužnim. Uvjeren je da će uskoro popustiti željezni stisak kojim Fernando VII. guši oporbu. Zemlja je opustošena, narod je pretrpio duge godine nasilja i vapi za kruhom, radom i mirom. Predloži Juliani neka se ubuduće služe samo majčinim prezimenom, jer očevo je neopozivo ukaljano, i neka se zasad osame, dok ne utihnu glasine o Tomasu de Romeuu. Možda će se onda moći iznova pojaviti u društvu. A dotad će biti pod njegovom zaštitom. – Što time želite reći, gospodine? – oprezno upita Juliana. Moncada joj ponovi kako ga ništa ne bi više usrećilo od braka s njom i da njegova ponuda i dalje vrijedi, no, s obzirom na okolnosti, morat će koji mjesec čuvati privid. A valja im i doskočiti protivljenju Eulalije de Callis, ali to nije nesvladiva prepreka. Kada je teta bolje upozna, nesumnjivo će promijeniti mišljenje. Nada se da je, nakon tako teških događaja, Juliana promislila o svojoj budućnosti. Premda je nije dostojan – ne postoji muškarac koji bi je bio posve dostojan – polaže svoj život i imetak pred njene noge. Uz njega nikad ni u čemu neće oskudijevati. Iako se vjenčanje mora odgoditi, njoj i njenoj sestri može pružiti blagostanje i sigurnost. To nije prazna ponuda, pa je moli neka je dobro razmotri. – Ne tražim odmah odgovor. Savršeno razumijem da ste u žalosti i možda nije trenutak da govorimo o ljubavi... – Nikada i nećemo govoriti o ljubavi, gospodine Moncado, ali

možemo govoriti o poslovima, prekinu ga Juliana. – Zbog vašeg potkazivanja izgubila sam oca. Rafael osjeti kako mu krv navire u glavu i ostaje bez daha. – Ne možete me optužiti za takvu podlost! Vaš otac je sam sebi iskopao grob, bez ičije pomoći. Opraštam vam uvredu jer ste izvan sebe, zaslijepljeni boli. – Čime ćete Isabel i mene odštetiti za očevu smrt? – ustrajala je, u pronicljivu gnjevu. Njezin glas bijaše toliko prezriv, da Moncadi pade mrak na oči i najednom zaključi kako ne vrijedi truda hiniti jalovo viteštvo. Juliana je, po svoj prilici, od onih žena na koje bolje djeluje muška odrješitost. Zgrabi je za ruke i, grubo je tresući, poviče kako nije u položaju da pregovara nego da zahvaljuje, zar ne shvaća da ona i sestra joj mogu završiti na ulici ili u zatvoru, gdje je skončao njihov izdajnički otac; redarstvo je upozoreno i, da se on nije pravodobno upleo, već bi ih uhitili, no to se može svaki čas dogoditi, jedino ih može spasiti od bijede i tamnice. Juliana se trsila istrgnuti i u otimanju joj se razdera rukav haljine, otkrivajući rame, a iz punde ispadnu ukosnice. Vrani uvojci prospu se po Moncadinim rukama. Ne mogavši se obuzdati, uroni ih u djevojčine mirisne kose, povuče joj glavu unatrag i poljubi je ravno u usta. Diego je pratio prizor kroz pritvorena vrata, ponavljajući u sebi, poput molitve, savjet maestra Escalantea s prvog sata mačevanja: nikada se ne tući u gnjevu. Ali kad je Moncada navalio na Julianu da je silom poljubi, nije se mogao suzdržati i uleti u knjižnicu s mačem u ruci, dahćući od ozlojedenosti. Moncada odgurnu djevojku k zidu i isuče mač. Mladići se sučele, prignutih koljena, s oružjem u desnici, u pravome kutu u odnosu na tijelo, s ljevicom povrh ramena, za održavanje ravnoteže. Čim je zauzeo taj stav, Diegov bijes iščeznu i zamijeni ga potpun mir. Duboko udahnu, ispusti zrak iz pluća i zadovoljno se nasmiješi. Napokon je ovladao svojom vatrenošću, što je maestro otpočetka zahtijevao. Ne gubiti dah. Smiren duh, jasne misli, čvrsta ruka. Taj hladan oćut, koji mu je poput zimskog vjetra strujao niz kralježnicu, morao je prethoditi ushitu borbe. U tom stanju um bi se očistio od misli, a tijelo bi samo odgovaralo. Svrha strogog vježbanja u La Justiciji bilo je da osjećaj i umijeće vode pokrete. Dva-tri puta

ukrstiše mačeve, ispitujući se, i Moncada naglo srnu na nj, no umah ga zaustavi. Od prvih tobožnjih udaraca, Diego je mogao prosuditi kakva protivnika ima pred sobom. Moncada je bio dobar mačevalac, ali on bijaše okretniji i pripravniji; nije zalud pretvorio mačevanje u svoje glavno zanimanje. Umjesto da žustro uzvrati, hinio je trapavost, braneći se i uzmičući dok nije ostao leđima uza zid. Odbijao je udarce s prividnim naporom, očajnički, no ovaj ga zapravo nije uspijevao ni dotaknuti. Poslije, kad se prisjećao sukoba, Diego spozna da nesvjesno utjelovljuje dvije različite osobe, već prema okolnostima i odjeći koju nosi. Tako bi oslabio neprijateljevu budnost. Znao je da ga Rafael Moncada prezire, sam se pobrinuo za to, izigravajući usiljena fićfirića u njegovoj nazočnosti. Činio je to iz istog razloga iz kojeg je to činio pred Chevalierom i kćeri mu Agnes: iz opreza. Tijekom dvoboja s Moncadom, ovaj je mogao procijeniti njegovu hrabrost, ali zbog povrijeđena ponosa nastojao je to zaboraviti. Poslije su se sreli u više prigoda i Diego je u svakoj učvrstio suparnikovo nisko mišljenje o njemu, jer slutio je da je bezobziran čovjek. Odlučio je suprotstaviti mu se lukavošću, prije nego junačenjem. Na očevu posjedu lisci bi plesom privukli janjčiće, koji bi znatiželjno prišli i, pri prvom pogrešnu koraku, završili proždrti. Lakrdijanjem je zavaravao i zbunjivao Moncadu. Do tog trenutka nije bio posve svjestan svoje dvostruke osobnosti, s jedne strane Diego de la Vega, otmjen i snebivljiv umišljeni bolesnik, a s druge Zorro, drzak i smion obješenjak. Pretpostavi da je negdje između njegova prava priroda, ali nije znao kakva je, nijedna od te dvije, ili zbroj obiju. Upita se kako ga, primjerice, vide Juliana i Isabel i zaključi da nema pojma, možda se odveć zanio glumom pa ga smatraju prijetvornim. No nije imao kad umovati o tome, jer život mu se zamrsio i trebalo je brzo djelovati. Prihvati da je dvije osobe i odluči pretvoriti to u prednost. Diego je trčkarao među pokućstvom, hineći da bježi od Moncadinih napada i u isti ga mah dražeći podrugljivim primjedbama, dok su pljuštali udarci i bljeskale oštrice. Uspje ga razjariti. Moncada izgubi prisebnost, kojom se toliko dičio, i poče soptati. Znoj mu je curio niz čelo, zasljepljujući ga. Diego zaključi kako ga već drži u šaci. Poput borbenih bikova, valjalo ga je prvo izmoriti. – Oprezno, Preuzvišenosti, možete nekog raniti tim mačem! –

uzviknu. Dotad se Juliana malo oporavila i vapila je iz svega glasa neka odlože oružje, za ljubav Božju i iz poštovanja prema njenom pokojnom ocu. Diego zada još dva-tri udarca i začas ispusti mač i dignu ruke uvis, predajući se. Bio je to opasan potez, no uzdao se da se Moncada neće usuditi ubiti goloruka čovjeka pred Julianom, ali ovaj se, uz pobjednički poklik, žestoko okomi na nj. Diego se ukloni sječivu, koje mu u prolazu okrznu bok, i u dva skoka doseže prozor i sakri se iza teška baršunasta zastora. Moncadin mač probi tkaninu, podižući oblak prašine, no zaplete se i morao je upeti da ga izvuče. Diego ga poklopi zastorom i skoči na mahagonijev stol. Dohvati neku knjižurinu u kožnatu uvezu i zavitla je na nj, pogađajući ga u grudi. Moncada posrnu, no odmah se uspravi i iznova navali. Diego izbježe dvije-tri finte, hitnu još nekoliko knjiga, zatim dipnu na pod i zavuče se pod stol. – Milost, milost! Nemojte me probosti kao piceka! – zajauka s očitom porugom, šćućuren ispod stola, držeći knjigu poput štita i braneći se od suparnikovih slijepih nasrtaja. Tik do stolice stajao je štap s drškom od bjelokosti, o koji se don Tomas oslanjao za nastupa kostobolje. Diego se posluži njime da zakvači Moncadin gležanj. Naglo potegnu i ovaj tresnu na tur, ali bijaše gipkih udova i u hipu usta i opet se okomi. Dotle su Isabel i Nuria pritekle na Julianine vapaje. Isabel učas shvati što se zbiva i, vjerujući da se Diegu crno piše, dokuči njegov mač i bez oklijevanja se sučeli s Moncadom. Prvi put joj se pružila prilika da iskuša umješnost stečenu u četiri godine mačevanja pred zrcalom. – En garde, izazva ga, razdragana. Rafael Moncada nagonski zamahnu na nju, uvjeren da će je prvim udarcem razoružati, no naiđe na odlučan otpor. Tad se pribrao, uviđajući, usprkos jarosti što mu je pomračivala um, kako je ludo tući se s klinkom i to još sa sestrom žene koju želi osvojiti. Odbaci oružje i ono bešumno pade na sag. – Kanite li me hladnokrvno ubiti, Isabel? – upita je podrugljivo. – Uzmite mač, kukavico! Kao sav odgovor prekrižio je ruke na grudima, prezirno se smješkajući. – Isabel! Sto to radiš? – kriknu Juliana uplašeno.

Sestra se ni ne obazre. Stavi oštricu Moncadi pod bradu, ali nije znala što dalje. Smiješnost prizora razotkri joj se u svoj svojoj veličini. – Zariti mu mač u grlo, što ovaj gospodin nedvojbeno zaslužuje, povlači za sobom neke zakonske posljedice, Isabel. Ne može se ići po svijetu ubijajući ljude. No nešto moramo učiniti s njim..., upleo se Diego, vadeći rupčić iz rukava i potresajući ga u zraku prije nego što će izvještačenom kretnjom otrti čelo. Ti trenuci nepažnje dostajahu Moncadi da ščepa Isabelinu ruku i izvrne ju, prinuđujući je da ispusti oružje. Odgurnu je tako silovito, da je poletjela i lupila glavom o stol. Sruši se malko omamljena, dok je Moncada dohvaćao njezin mač ne bi li srnuo na Diega, koji brže-bolje uzmaknu i izbježe više udaraca, domišljajući se kako razoružati neprijatelja i zaplesti se s njim u borbu prsa o prsa. Isabel ubrzo živnu, pograbi Moncadin mač i, uz povik upozorenja, dobaci ga Diegu, koji ga uspje uloviti u letu. Naoružan osjeti se sigurnim i povrati obijesno držanje, što je maločas toliko izbezumilo njegova protivnika. Hitrim udarcem lako ga rani u ljevicu, tek ogrebotina, ali točno na istom mjestu gdje je on bio ranjen u dvoboju. Moncada jeknu od iznenađenja i boli. – Sad smo jednaki, reče mu Diego i razoruža ga poprečnim udarcem. Neprijatelj mu osta na milost i nemilost. Desnicom se uhvatio za ozlijeđenu ruku, preko poderotine na kaputiću, koju je već mrljala nit krvi. Problijedio je od jeda, prije nego od zebnje. Diego mu uprije mač u grudi, kao da će ga probosti, no, umjesto toga, prijazno se osmjehnu. – Po drugi put imam čast poštedjeti vam život, gospodine Moncado. Prvi je bio za našeg spomena vrijedna dvoboja. Nadam se da to neće prijeći u naviku, primijeti, spuštajući oštricu. Nije bilo potrebe za dugom raspravom. I Diego i djevojčice de Romeu znali su da je Moncadina prijetnja istinita i da će kraljeve uhode uskoro banuti u kuću. Kucnuo je čas da krenu na put. Pripravljahu se za to otkad je Eulalia kupila obiteljske posjede a Tomas de Romeu bio pogubljen, no vjerovali su kako će moći otići na prednja vrata, umjesto da bježe poput ološa. Dali su si svega pola sata da podu s onim što imaju na sebi, uz zlato i dragulje koje su, prema novčarevu savjetu, žene ušile u podsuknje i potom ih odjenule ispod haljina. Nuria se dosjeti zatvoriti Moncadu u skrovitu odaju knjižnice.

Izvadi neku knjigu, povuče polugu iza nje i niz polica polako opisa polukrug, otvarajući pogled u susjednu prostoriju, potpuno nepoznatu Juliani i Isabel. – Vaš je otac imao neke tajne, ali nijednu za koju ja ne bih znala, objasni im domaćica. Bijaše to sobica bez prozora i bez drugog izlaza osim tih vrata zaklonjenih policama. Upalili su svjetiljku i ugledali kutije konjaka i omiljenog duhana gospodara kuće, još polica krcatih knjiga i čudnovate slike ovješene o zid. Približivši se, vidješe kako je riječ o zbirci šest crteža tušem koji su predočavali najokrutnije ratne izgrede, čerečenja, silovanja, čak ljudožderstvo, za koje don Tomas nije htio da ih njegove kćeri ikada vide. – Koji užas! – dahnu Juliana. – Nacrtao ih je majstor Goya! Vrijede mnogo, možemo ih prodati, predloži Isabel. – To nije naše. Sve što je u ovoj kući pripada doni Eulaliji de Callis, podsjeti je sestra. Knjige, na raznim jezicima, bile su sve zabranjene, s Crkvina ili vladinog crna popisa. Diego uze jedan svezak i pokaza se da je to ilustrirana povijest inkvizicije, s vjernim crtežima njezinih načina mučenja. Žurno je sklopi, prije nego u nju zaviri Isabel, koja je već pomolila nos preko njegova ramena. Zapazi i dio posvećen putenosti, no nije ga imao kad razgledati. Hermetična odajica bila je savršeno mjesto za zatočenje Rafaela Moncade. – Jeste li sišli s uma? Pa ovdje ću se ugušiti ili umrijeti od gladi! – kriknu ovaj prozrevši njihove zlosutne nakane. – Njegova preuzvišenost ima pravo, Nurijo. Takav vrli vitez ne može opstati samo uz žesticu i cigare. Molim vas, donesite mu šunku iz kuhinje, da se ne nauži gladi, i ručnik za ranu, reče Diego, gurajući ga u sobicu. – Kako ću izaći odavde? – prestravljeno zacvili zarobljenik. – Sigurno postoji skrivena poluga koja vrata otvara iznutra. Imat ćete vremena na pretek za traženje. S malo dovitljivosti i sreće, oslobodit ćete se dok kažeš britva, nasmiješi se Diego. – Ostavit ćemo vam svjetiljku, Moncado, ali ne preporučujem vam da je upalite, jer potrošit će sav zrak. Sto misliš, Diego, koliko čovjek može ovdje živjeti? – upita ga Isabel, ushićena naumom.

– Nekoliko dana. Dovoljno da temeljito promisli o mudroj izreci 'cilj ne opravdava sredstvo', odvratio je. Ostaviše Moncadu opskrbljena vodom, kruhom i šunkom, kada mu je Nuria očistila i previla posjeklinu na ruci. – Šteta što neće iskrvariti zbog te sitne ogrebotine, prosudi Isabel. Upozore ga neka ne gubi dah i snagu vičući, jer nitko ga neće čuti, ono malo preostalih slugu nije onamo zalazilo. Posljednje zatočenikove riječi, prije nego se niz polica okrenuo i uronio ga u tišinu i tmušu, bijahu kako će već spoznati tko je Rafael Moncada i pokajati se što ga nisu ubili, da će izaći iz te rupe i prije ili poslije pronaći Julianu, makar je progonio do samog pakla. – Nije potrebno otići tako daleko, idemo u Kaliforniju, oprostio se Diego. Nažalost, moram prekinuti, jer ostala sam bez guščjih pera, kojima uvijek pišem, ali naručila sam ih još i uskoro ću moći završiti ovu pripovijest. Ne volim pera običnih ptica, mrljaju listove i štivu oduzimlju otmjenost. Čula sam da neki izumitelji sanjare o stvaranju mehaničke sprave za pisanje, no uvjerena sam da taj nastran izum neće nikada zaživjeti. Stanovite radnje ne mogu se mehanizirati jer iziskuju ljubav, a pisanje je jedna od njih. Bojim se da mi se priča odužila, unatoč svemu što sam prešutjela. Kao u svim životima, i u Zorroovu postoje svijetli i tamni trenuci, no između tih krajnosti ima mnogo blijedih područja. Zamijetili ste, primjerice, da se ljeta 1813. našem junaku dogodilo vrlo malo spomena vrijednoga. Zadubio se u svoje bez jada i slasti i nije nimalo napredovao u osvajanju Juliane. Rafael Moncada morao se vratiti sa svoje čokoladne odiseje da ova pripovijest iznova dobije krila. Kako rekoh, hulje, toliko odbojne u stvarnom životu, prijeko su potrebne u jednom romanu a ove stranice to jesu. Isprva sam kanila napisati ljetopis ili životopis, ali, pripovijedajući Zorroov život, neminovno zapadam u prezreni rod romana. Između svake njegove pustolovine tekla su duga nezanimljiva razdoblja, koja sam izostavila da možebitni čitatelji ne umru od dosade. Iz istog razloga iskitila sam značajne zgode, izdašno ih posula pridjevima i dodala napetost pothvatima, iako nisam odveć uveličala njegove hvalevrijedne vrline. To se zove pjesnička sloboda i, ako sam dobro razumjela, valjanije je od puke laži. Kako god, prijatelji moji, ostaje mi još dosta grade. Na idućim

stranicama, kojih, računam, neće biti manje od sto, ispripovjedit ću Zorroovo putovanje s djevojčicama de Romeu i Nurijom preko pola svijeta i opasnosti s kojima su se suočili slijedeći svoje zvijezde. Mogu vam unaprijed reći, bez bojazni da ću narušiti kraj, da im neće pasti ni vlas s glave i da će barem neki od njih stići u Gornju Kaliforniju, gdje, na nesreću, neće sve biti med i mlijeko. Zapravo, tek ondje počinje prava Zorroova epopeja, koja ga je proslavila diljem svijeta. Pa vas molim za još malo strpljivosti.

DIO ČETVRTI

Nabavila sam nova guščja pera kako bih nastavila sa Zorroovim ranim danima. Trebao im je čitav mjesec da stignu iz Meksika i za to sam vrijeme izgubila nit pisanja. Vidjet ćemo hoću li je naći. Ostavili smo Diega de la Vegu kako sa sestrama de Romeu i Nurijom bježi od Moncade kroz Španjolsku uzburkanu političkim zatiranjem, bijedom i nasiljem. Naši likovi bijahu na tešku raskrižju, no udvornog Zorroa nisu rasanjivale vanjske pogibelji, nego srsi njegova odanog srca. Zaljubljenost je stanje koje zna pomutiti muškarčevu pamet, ali nije beznadno, mahom dostaje da je bolesniku uzvraćeno i već se priziva k svijesti i njuši zrak u potrazi za novom lovinom. Kao ljetopiscu ove pripovijesti, pričinjat će mi poteškoće uvriježeni kraj – vjenčali su se i sretno živjeli. No bolje da se vratim pisanju, dok se nisam sva snuždila. Kad su se zatvorila vrata zaklonjena policama knjižnice, Rafael Moncada osta sam u tajnoj odaji. Njegovi pozivi u pomoć nisu dopirali van, jer su debeli zidovi, knjige, zastori i sagovi prigušivali zvukove. – Krećemo čim se smrači, reče Diego ženama. – Uzet ćemo samo najnužnije za put, kako smo se dogovorili. – Jesi li siguran da postoji poluga koja vrata otvara iznutra? – upita ga Juliana. – Nisam. – Ova šala je predaleko otišla, Diego. Ne možemo nositi na duši Moncadinu smrt, a kamoli polagano i grozno umiranje u tom grobu. – Ali sjeti se kakvu nam je bol nanio! – uzviknu Isabel. – Nećemo mu vratiti istom mjerom, jer mi smo bolji ljudi od njega, odsječno joj odgovori sestra. – Ne brini, Juliano, tvoj se poklonik neće ugušiti, nasmija se Diego. – Zašto ne? – razočarano će Isabel. Diego je trknu laktom i objasni da će prije odlaska dati Jordiju pisamce koje će za dva dana osobno odnijeti Eulaliji de Callis. U njemu će biti ključevi kuće i upute za nalaženje i otvaranje sobice. Ako Rafael dotad ne uspije otvoriti vrata, izbavit će ga teta. Obiteljska kuća, kao i svi posjedi de Romeuovih, sada je pripadala toj gospodi, koja će se pobrinuti za spas najdražeg nećaka prije negoli ovaj popije sav konjak. Kako bi Jordi izvršio zadatak, dat će mu nekoliko

maravedija, uz nadu da će ga, kad primi poruku, dona Eulalia nagraditi s još. Krenuli su noću, jednom od obiteljskih kočija. Juliana, Isabel i Nuria oproste se posljednjim pogledom od velike kuće gdje su provele život. Iza su ostale uspomene na sigurno i sretno doba, kao i predmeti koji su svjedočili o prolasku Tomasa de Romeua kroz ovaj svijet. Kćeri ga nisu mogle čestito pokopati, njegovi ostaci završili su u zajedničkoj grobnici, s onima drugih uznika strijeljanih u La Ciudadeli. Sačuvale su tek majušan portret, djelo nekog katalonskog umjetnika, na kojem je bio mlad, vitak, neprepoznatljiv. Žene su slutile da su na prekretnici i da otpočinje nov život. Utihnule su, bojažljive i tužne. Nuria poče poluglasno moliti krunicu i blag ih je mrmor pratio dio puta, dok nisu usnule. Na kočijaškom sjedalu Diego je tjerao konje i mislio na Bernarda, kao gotovo svaki dan. Toliko mu je nedostajao, da se znao zateći kako govori sam sa sobom, što je uvijek činio dok su bili zajedno. Čeznuo je za bratovom tihom prisutnošću, za kamenom postojanošću s kojom mu je čuvao leda i branio ga od svake opasnosti. Zapita se hoće li umjeti pomoći djevojčicama de Romeu ili ih, naprotiv, vodi u propast. Naum o putovanju kroz Španjolsku mogao bi ispasti i jedna od njegovih ludosti, izjedala ga je ta sumnja. Bijaše uplašen kao i suputnice. Nije to bila slatka bojazan što prethodi borbi, ona stisnuta pest u vrhu želuca, oni ledeni trnci u zatiljku, nego težak teret odgovornosti za koju nije bio spreman. Dogodi li se što tim ženama, osobito Juliani... Ne, radije nije mislio na to. Kriknu, zovući Bernarda i baku Bijelu Šumsku Ušaru da mu priteknu u pomoć, i glas se izgubi u noći, zasjenjen vjetrom i topotom kopita. Znao je da će ih Moncada tražiti u Madridu i drugim važnim gradovima, da će dati nadzirati granicu s Francuskom i pregledati svaki jedrenjak koji polazi iz Barcelone ili iz koje god sredozemne luke, no pretpostavljao je da se neće sjetiti progoniti ih do druge obale. Kanio je izigrati ga i otploviti za Ameriku iz atlantske luke La Corune, jer nitko pri zdravoj pameti ne bi prevaljivao tolik put da se ukrca na brod. Kako mu je ukazala Juliana, teško da će se neki zapovjednik izložiti pogibelji uzimajući bjegunce pod svoje okrilje, ali drugo mu nije palo na um. Već će vidjeti kako riješiti pitanje prelaska preko oceana, prije mora svladati prepreke na kopnu. Odluči što više odmaknuti idućih sati i zatim se osloboditi kočije, jer možda ih je netko vidio dok su odlazili iz

Barcelone. Konji poslije ponoći pokazaše znake umora i Diego zaključi da su se dovoljno udaljili iz grada da mogu malo predahnuti. Na mjesečini skrenu s puta i povede kola prema šumi, gdje ispreže konje i pusti ih pasti. Noć je bila jasna i hladna. Svi četvero odspavaše u kočiji, omotani pokrivačima, dok ih dva-tri sata poslije, još za mraka, Diego ne probudi, da se okrijepe kruhom s kobasicom. Nuria im dade odjeću koju će nositi do kraja putovanja: hodočasničko ruho što ga je sama sašila za slučaj da Santiago de Compostela spasi život don Tomasu. Sastojalo se od halja do pola lista, šešira široka oboda, dugih motaka ili štapova zakrivljena vrha, s kojih su visjele tikve za vodu. Kako bi se zaštitili od studeni, zagrnu vunene ogrtače i navuku debele dokoljenke i rukavice. Nuria je, k tome, ponijela dvije-tri boce jake žestice, vrlo korisne za zaborav muka. Domaćica nije ni sanjala da će te grube halje poslužiti za bijeg ostataka obitelji, a kamoli da će ona na koncu održati riječ zadanu svecu, a da ovaj nije izvršio svoj dio dogovora. Sala joj doimaše nedostojna tako ozbiljne osobe kakav je apostol Jakov, no uzdala se da postoji neka tajna nakana, koja će joj biti blagovremeno otkrivena. Diegova zamisao isprva joj se činila mudra, ali, pogledavši zemljovid, shvati što znači propješačiti Španjolsku po njezinu najširem dijelu. Nije to bila šetnja nego prava epopeja. Čekala su ih barem dva mjeseca hoda kroz nigdinu, preživljavanja od milodara i spavanja pod zvijezdama. Osim toga, bio je studeni, svaki čas je kišilo i uskoro će tlo osvanuti smrznuto. Nijedan od njih nije imao običaj dugo hodati, osobito ne u seljačkim sandalama. Nuria si dopusti tiho opsovati Santiaga i, uzgred, reći Diegu što misli o tom bezglavu pothvatu. Kad su se presvukli i najeli, mladić odluči napustiti kočiju. Svaki uze svoje, ovi to pokrivačem i zavežljaj priveza na leda, drugo uprtiše na konje. Isabel sakri u ruho očev pištolj. Diego u zavežljaju ponije Zorroovu krabulju, koje se nije mogao odreći, a pod haljom dva biskajska dvosjekla bodeža, pedalj duga. Bič mu je visio o pasu, kao uvijek. Morao je ostaviti mač, očev dar, od kojeg se dotad nije odvajao, jer bilo ga je nemoguće skriti. Romari nisu nosili oružje. Po putovima su se namnožili razbojnici najgoreg soja, no rijetko su ih zanimali Santiagovi poklonici, jer zavjetovali bi se na siromaštvo tijekom hodočašća. Nitko ne bi mogao zamisliti da ti skromni pješaci

imaju malo bogatstvo u dragom kamenju ušito u odjeću. Ni po čemu se nisu razlikovali od uobičajenih pokajnika, koji su hrlili pasti ničice pred znamenitim apostolom, kome je pripisano čudo spašavanja Španjolske od muslimanskih osvajača. Arapi su stoljećima pobjeđivali u bitkama zahvaljujući nesvladivoj ruci Muhamedovoj, koja ih je vodila, sve dok neki pastir nije u sretan čas našao Santiagove kosti, napuštene u galicijsku polju. Kako su iz Svete zemlje stigle onamo, bijaše dio čuda. Moći su ujedinile mala kršćanska kraljevstva toga kraja i pokazale su se toliko uspješne u predvođenju španjolskih junaka, da su ovi istjerali Maure i zemlju vratili kršćanstvu. Santiago de Compostela postalo je najvažnije svetište u Europi. Barem je tako kazivala Nuria, tek malčice kićenije. Domaćica je vjerovala da se apostolova glava sačuvala netaknuta i da svakog Velikog petka lije prave suze. Navodni ostaci počivahu u srebrnu kovčegu ispod oltara prvostolnice, no, želeći ih zaštititi od prepada gusara Francisa Drakea, neki ih biskup dade tako dobro skriti, da ih dugo nisu mogli pronaći. Iz tog razloga, zbog rata i zbog slabljenja vjere, smanjio se broj hodočasnika, koji je nekoć dosezao stotine tisuća. Putnici iz Francuske dolazili su sjevernim putem, kroz Baskiju, a njega izabraše i naši prijatelji. Vjekovima su crkve, samostani, hospiciji, čak i najsiromašniji težaci pružali konak i hranu romarima. Ta stara gostoljubivost pogodovala je skupinici predvođenoj Diegom, jer nije se morala opterećivati namirnicama. Premda su hodočasnici u to doba godine bili rijetki – radije su putovali u proljeće i ljeto – prijatelji se nadahu da neće pobuditi pozornost, jer vjerska gorljivost je porasla otkad su se Francuzi povukli iz zemlje, a mnogi Španjolci obećali su pohoditi sveca dobiju li rat. Svitalo je kad su uzeli put pod noge. Toga prvog dana hodali su više od pet liga, dok Juliana i Nuria ne odustanu, jer stopala su im krvarila i klonule su od gladi. Oko četiri poslije podne stali su kod neke kolibice, čija vlasnica bijaše nesretna žena, koja je u ratu izgubila muža. Kako im ispriča, nije stradao od francuske ruke nego su ga zatukli Španjolci, optuživši ga da skriva hranu, umjesto da je preda gerili. Zna tko su ubojice, dobro im je vidjela lica, seljaci poput nje, koji koriste zla vremena za svoja divljaštva. Nisu gerilci, nego zločinci: silovali su njenu jadnu kćer, ludu od rođenja, koja nikad nikom nije naudila, i odveli joj stoku. Spasila se jedna koza, jer brsti po

bregovima, reče im. Jednom od tih ljudi sifilis je izjeo nos, a drugi ima dugu brazgotinu na licu, dobro ih je upamtila i svaki ih dan proklinje i vapi za osvetom. Jedino društvo pravi joj kći, koju drži svezanu za stolicu, da se ne grebe, dometnu. U nastambi, kocki od kamena i blata, niskoj, vonjavoj i bez prozora, živjele su majka i kći s čoporom pasa. Težakinja je imala vrlo malo za dati i bila je umorna od primanja prosjaka, ali nije ih htjela ostaviti bez krova nad glavom. Zbog gostoprimstva uskraćena svetome Josipu i Djevici Mariji, Sin Božji rodio se u jaslama, primijeti. Vjerovala je da se odbijanje hodočasnika plaća stoljećima patnji u čistilištu. Okruženi psima punim buha, putnici sjedoše na zemljani pod, malo otpočinuti, dok je žena pekla krumpire na žeravi i iskapala dva-tri luka u bijednu povrtnjaku. – Nemam drugo. Kći i ja hranimo se time već mjesecima, no možda sutra uspijem pomusti kozu, reče im. – Bog će vam platiti, gospođo, promrmlja Diego. Jedina svjetlost u kolibici dopirala je kroz otvor vrata, koji se noću prekrivao krutom konjskom kožom, i iz malog žeravnika gdje su se pekli krumpiri. Dok su oni jeli mršav obrok, seljanka ih promatraše krmeljivim očicama. Zapazi meke bijele ruke, plemenita lica, naočito držanje, sjeti se da putuju s dva konja i izvede svoje zaključke. Nisu je zanimale pojedinosti, mislila je – što manje znam, manjoj se nevolji izlažem; nisu bila vremena za ljubopitljivost. Kada su gosti povečerali, da im nevjesto uštavljene janjeće kože i odvede ih u sušu, gdje je čuvala ogrjev i kukuruz. Ondje se smjeste. Nuria prosudi kako je daleko ugodnije od kućerka, s onim vonjem pasa i urlanjem luđakinje. Podijele prostor i kože i priprave se za dugu noć. Polijegali su kako su mogli, kad se težakinja iznova pojavi noseći lončić masti i preporuči im neka njome namazu modrice. Zagleda se u izmučenu skupinicu u isti mah nepovjerljivo i radoznalo. – Ma kakvi hodočasnici. Vidi se da ste otmjen svijet. Ne zanima me od čega bježite, ali evo vam korisna savjeta. Ovuda se mota mnogo protuha. Ne treba svakom vjerovati. Bolje da ne vide djevojke. Neka barem pokriju lica, posavjetova ih, a zatim se okrenu i otiđe. Diego nije znao kako olakšati ženama, osobito onoj koja mu je bila najvažnija, Juliani. Tomas de Romeu povjerio mu je kćeri i trebalo je vidjeti u kakvom su stanju sirote. Obiknute na perine i vezene plahte, sad su odmarale kosti na gomili klipova i objema rukama trijebile

buhe. Juliana ga je zadivila, ni jedan jedini put nije se požalila tijekom toga tegobnog dana, čak je bez riječi pojela sirov luk za večeru. Morade priznati kako ni Nuria nije objesila nos, a o Isabel da ne govori, doimala se ushićena pustolovinom. Diegova dragost rasla je dok ih je gledao tako ranjive i hrabre. Oćutje beskrajnu nježnost prema tim ozlijeđenim tijelima i žarku želju da im ublaži umor, zaštiti ih od studeni, izbavi iz svake opasnosti. Nije ga toliko brinula Isabel, jer bijaše izdržljiva poput ždrebice, ni Nuria, koja se tješila gutljajima žestice, nego Juliana. Seljačke sandale posule su joj noge žuljevima, usprkos vunenim čarapama, i koža joj je bridjela od trenja halje. A što je Juliana dotle mislila? Ne znam, no vjerojatno joj se, u gasnućoj svjetlosti sutona, Diego učini lijep. Nije se dva dana brijao i mrka sjena brade pridavaše mu grublji, muževan izgled. Više nije bio trapav, napregnut i mršav mladac, sav u osmijehu i ušesima, koji se četiri godine prije pojavio u njihovoj kući. Bio je muškarac. Za koji mjesec navršit će dvadeset dobro proživljenih godina, okrupnio je i postao smireniji. Bio je prilično zgodan, a i volio ju je ganutljivom odanošću šteneta. Juliana bi morala biti kamena srca da se ne smekša. Izlika ljekovita masla posluži Diegu da podugo miluje stopala ljubljene i, uzgred, odagna crne misli. Ubrzo prevlada njegova bodra ćud, pa ponudi istrljati joj i listove. – Diego, ne budi razvratan, oštro ga ukori Isabel i u trenu razbi čaroliju. Sestre su usnule, dok se on vraćao nespokoju. Zaključi kako će jedina svijetla točka toga putovanja biti Juliana, sve ostalo je jad i muka. Rafael Moncada i drugi udvarači nestali su s pozornice, najzad je dobio zlatnu priliku za osvajanje krasotice: tjedne i tjedne tijesna suživota. Ondje je bila, udaljena manje od lakta, iscrpljena, prljava, bolna i krhka. Mogao bi ispružiti ruku i dotaknuti joj obraz porumenio u snu, no nije se usuđivao. Iz noći u noć spavat će pored nje, poput čednih supružnika, dijelit će s njom svaki časak dana. Bio je Julianin jedini oslonac na ovome svijetu, položaj koji mu je silno pogodovao. Naravno, nikad neće iskoristiti tu prednost, jer je vitez, ali nije mogao ne zamijetiti koliko se promijenila u jednom danu. Juliana ga gledaše drugim očima. Legla je sklupčana, drhtureći pod janjećim kožama, u kutu suše, no uskoro se ugrije i pomoli glavu, meškoljeći se na klipovima. Kroz pukotine dasaka prodirala je plavetna mjesečina i

obasjavala njeno savršeno lice, opušteno u snu. Diego poželje da to hodočašće nikada ne završi. Legnu tako blizu nje da je mogao osjetiti topao dah i miomiris vranih kovrča. Dobra seljanka ima pravo, treba skriti tu ljepotu, da ne privuče zlu kob. Zaskoči li ih kakva razbojnička družina, teško će je sam obraniti, čak ni mač nema. Bilo je mnogo razloga za brigu, ali nije grijeh pustiti mašti na volju, pa se razonodio zamišljajući djevu u strašnim pogliblima iz kojih je uvijek iznova spašava nepobjedivi Zorro. – Ako se sad ne zaljubi, onda mi stvarno nema pomoći, promrsi. Julianu i Isabel probudi kukurikanje, i Nuria, koja im je donijela zdjelicu netom pomuzena mlijeka. Ona i Diego nisu spavali mirno kao djevojčice. Domaćica je satima molila, strepeći od budućnosti, a on bi usnuo na mahove, uzbuđen Julianinom blizinom, naćuljenih ušiju i s rukom na bodežu, da je obrani, dok stidljiv zimski osvit nije okončao tu beskonačnu noć. Putnici se pripraviše za novi dan, ali Julianu i Nuriju noge su jedva držale, poslije malo koraka morale su se poduprijeti da se ne sruše. Dočim se Isabel živahno razgibavala, hvaleći se dugim satima što ih je provela mačevajući pred zrcalom. Diego im savjetova neka počnu hodati, pa će ugrijati mišiće i proći će ih ukočenost, ali nije bilo tako, bol samo ojača i naposljetku su morale uzjahati konje, dok su on i Isabel prtili zavežljaje. Proteći će cijeli tjedan prije nego će uspjeti prevaliti šest liga na dan, kako su u početku zamislili. Prije odlaska zahvali težakinji na gostoprimstvu i dade joj nekoliko maravedija, u koje se zapiljila u čudu, kao da nikad nije vidjela kovanice. Put je gdjegod bio staza za mazge, a drugdje tek tanak zmijuljast trag medu raslinjem. Nenadan preobražaj zbio se u četvero lažnih romara. Mir i tišina nagnaše ih da slušaju i drugim očima gledaju stabla i planine, da otvore srce jedinstvenu iskustvu kroćenja po tragovima tisuća ljudi, koji su devet stoljeća onuda hodočastili. Fratri ih nauče ravnati se po zvijezdama, poput srednjovjekovnih putnika, i po kamenju i međašima obilježenim Santiagovim pečatom, Jakovljevom kapicom, što su ih ostavili pređašnji romari. Tu i tamo vidjeli bi rečenice urezane u komade drva ili ispisane na izblijedjelo] pergameni, poruke nade i dobre želje. Putovanje u Compostelu pretvori se u istraživanje vlastite duše. Koračali su tihi, bolni i umorni, ali zadovoljni. Nestalo je početnog straha i uskoro smetnuše s uma da

bježe. Noću bi slušali vučje zavijanje i očekivali su razbojnike na svakom zavoju puta, ali bijahu puni pouzdanja, kao da ih zakriljuje neka višnja ruka. Nuria poče opraštati Santiagu, koga je opsovala kad su pogubili don Tomasa. Prolazili su kroz šume, prostrane ravnice, osamljene gore, u raznoliku i uvijek divnu krajobrazu. Nikad im nisu uskratili konak. Katkad bi prespavali u kućama ratara, katkad u samostanima ili župnim dvorovima. Ni kruha i juhe im nije manjkalo, jer neznanci su ih dijelili s njima. Jedne večeri usnu u crkvi i probude se s gregorijanskim koralima, ovijeni gustom, plavičastom maglom, kao s drugog svijeta. U drugoj prigodi počinuli su u ruševini kapelice, gdje se gnijezdilo na tisuće bijelih golubova, koje je, prema Nuriji, poslao Duh Sveti. Kako ih je savjetovala seljanka koja ih je ugostila prve noći, djevojke bi nadomak naselja zastrle lica. Pred zaselcima i svratištima sestre bi pričekale, dok bi Nuria i Diego otišli zatražiti pomoć, predstavljajući se kao majka i sin. O Juliani i Isabel govorili su uvijek u muškom rodu i objašnjavali da skrivaju lica izobličena gubom, tako ne bi pobudili zanimanje protuha, razbojnika i vojnih bjegunaca, koji od početka rata lutahu tim neobrađenim poljima. Diego je računao udaljenost i vrijeme što su ih odvajali od luke La Corune i dodavao toj matematičkoj radnji svoj uspjeh kod Juliane, koji nije bio blistav, ali mladica se barem osjećala sigurnom uza nj i ophodila se s njim manje olako, i koketnije; oslonila bi se o njegovu ruku, dopustila mu milovati joj stopala, prostrijeti ležaj, čak i hraniti je juhom kad bi bila premorena. Noću je Diego čekao da ostali usnu i zatim bi joj se primaknuo koliko je pristojnost dopuštala. Sanjao ju je i budio se u devetom nebu, obujmljujući je oko struka. Ona je hinila da ne opaža tu rastuću prisnost i danju se vladala kao da se nikad nisu taknuli, ali u noćnoj tmini omogućila bi dodir, dok se on pitao čini li to zbog hladnoće, iz straha ili zbog istog strastvena čuvstva koje njega pokreće. Iščekivao je te trenutke s pomamnom čežnjom i koristio ih je dokle je smio. Isabel je znala za noćne pohode i bez ustručavanja ih je peckala. Otkud to malenoj, prava je zagonetka, jer prva bi zaspala i posljednja se probudila. Onoga dana hodali su više sati i umoru se pridružilo kašnjenje zbog ozljede na nozi jednog konja, koja ga je prinudila hramati. Sunce je zašlo, a još su bili daleko od samostana gdje su mislili prenoćiti. Vidješe dim što se izvijao iz obližnje kuće i zaključiše kako vrijedi

truda prići. Diego požuri, uzdajući se u dobar doček, jer činilo se da je gazda imućan, barem u usporedbi s drugima. Prije negoli će pokucati na vrata, upozori djevojčice neka se pokriju, usprkos sumraku. Ovile su lica rupcima s rupama za oči, već posivjelim od prašine, što im pridavahu izgled gubavica. Otvori neki muškarac, koji se, leđima okrenut svjetlu, doimao četvrtast, poput orangutana. Nisu mogli razabrati crte njegova lica, no, sudeći po držanju i neprijaznu glasu, nije im se obradovao. Odmah odbi primiti ih, pod izlikom da nije dužan pomagati hodočasnike, o njima brinu fratri i redovnice, zato žive u izobilju. Dometnu kako se, putuju li s dva konja, zacijelo nisu zavjetovali na siromaštvo, pa mogu podmiriti svoje troškove. Diego se malo cjenkao i seljak najzad prista dati im večeru i ukonačiti ih u zamjenu za nekoliko kovanica, koje mu moraju isplatiti unaprijed. Odvede ih u staju, gdje je bila krava i dva peršeronca za vuču, pokaza im kup slame gdje će leći i reče da će donijeti jelo. Pola sata poslije, kad su već gubili nadu da će išta okusiti, muškarac se vrati u pratnji drugog. Staja je bila mračna poput špilje, no osvjetljavali su put fenjerom. Staviše na pod posudice krepke seljačke juhe, hljeb crna kruha i šest jaja. Diego i žene nato spaziše da je jednome lice izobličeno brazgotinom, što mu je sjekla oko i obraz, a da drugi nema nos. Bili su oniži, snažni, glave nasađene na ramena, ruku poput klada i tako jezovita obličja, da Diego opipa bodeže a Isabel pištolj. Dok su gosti srkali juhu i kidali hljeb, zloguke spodobe stajahu kao ukopane, promatrajući s pakosnom znatiželjom Julianu i Isabel, koje su se trudile jesti pod rupcem, ne otkrivajući lica. – Što je s ovima? – upita jedan, pokazujući na djevojčice. – Žuta groznica, odgovori mu Nuria, koja je čula Diega spominjati tu pošast, no nije znala kakva je. – To je tropska groznica koja nagriza kožu poput kiseline i rastače jezik i oči. Bile su na samrti, ali apostol ih je spasio. Zato hodočastimo u njegovo svetište, zahvaliti mu, pojasni Diego, žustro izmišljajući. – Je li zarazna? – htio je znati domaćin. – Nije na daljinu, prenosi se dodirom. Ne smije ih se dirati, otpovrnu on. Muškarci se nisu baš doimali uvjereno, jer vidjeli su zdrave ruke i mlada tijela djevojčica, koje grube halje nisu uspijevale zastrti. Osim toga, slutili su da ti romari nose sa sobom više novca nego što je

uobičajeno, a i konji su im zapeli za oko. Iako je jedan malko hramao, bijahu rasne životinje, nešto će vrijediti. Konačno se povuku s fenjerom, ostavljajući ih utonule u sjene. – Moramo otići odavde, ti ljudi su grozni, šapnu Isabel. – Ne možemo putovati noću, a i treba nam odmor. Ja ću biti na straži, odgovori joj Diego jednako tiho. – Odspavat ću dva sata i onda te zamijeniti, predložila je. Još su imali sirova jaja; Nuria na lupini četiriju probi otvor, da ih popiju, a dva sačuva. – Šteta što se bojim krava, jer mogli bismo dobiti malo mlijeka, uzdahnu domaćica. Zatim zamoli Diega neka načas izađe, da se djevojke otru vlažnom krpom. Naposljetku se smjeste s pokrivačima na slami i usnu. Protekla su tri-četiri sata, dok je Diego, mrtav umoran, kunjao sjedeći, s bodežima na dohvat ruke, trseći se držati oči otvorene. Najednom ga prenu lavež i shvati da je zaspao. Na koliko dugo? Nije znao, ali san je bio zabranjen užitak u tim okolnostima. Ne bi li se razbudio, izađe iz staje, udišući punim plućima studen noćni zrak. Još se pušilo iz dimnjaka kuće i sjalo je svjetlo u jedinom prozorčiću tvrda kamena zida, pa pomisli kako vjerojatno nije spavao odveć dugo. Odluči malo se udaljiti i obaviti nuždu. Vraćajući se, nazre obrise u pokretu i zaključi kako se ona dva seljaka prikradaju staji. Nosili su nešto tupo, možda puške ili toljage. Shvati da će protiv tih naoružanih sirovina bodeži kratka dometa biti od slabe hasne. Razmota bič i umah osjeti trnce u zatiljku, koji ga uvijek pripravljahu za borbu. Znao je da Isabel ima uza se nabit pištolj, ali ostavio ju je usnulu i, usto, mladica još nikad nije pucala. Računao je na prednost iznenađenja, no nije mogao djelovati u mraku. Moleći da ga psi ne odaju, slijedio je težake u staju. Nekoliko časaka vladala je mukla tišina, dok se zlotvori ne uvjeriše da nesretni gosti čvrsto spavaju. Umireni, upale svijeću i vidješe prilike polegle po slami. Nisu uočili da jedna nedostaje, jer zamijenili su Diegov pokrivač s prekritim tijelom. Uto zarza konj i Isabel se preplašeno uspravi. Malko je potrajalo dok se nije sjetila gdje je, opazila onu dvojicu, pojmila što se zbiva i posegla pod pokrivač za pištoljem. Nije dovršila pokret, jer od njihova rezanja i vitlanja kijačom sledi joj se krv u žilama. Dotle se i Juliana i Nuria rasane. – Što hoćete?, kriknu Juliana. – Vas, drolje, i vaš novac! – odvrati jedan, dižući toljagu.

I tad, pri trepetljivoj svjetlosti lojanice, bezdušnici ugledaju lica svojih žrtava. S vriskom duboke strave žurno uzmaknu i nadu se pred Diegom, koji je već držao ruku u zraku. Prije nego su se dospjeli pribrati, bič uz suh fijuk osinu bližeg i iščupa mu batinu i krik bola. Drugi srnu na Diega, koji se ukloni kijači i tresne ga nogom u želudac, presamićujući ga. No prvi se već oporavljao od udarca i zaskoči mladića s okretnošću začudnom u nekom tako teškom, obarajući se na nj poput vreće kamenja. Bič je beskoristan u borbi prsa o prsa, a seljak je zgrabio Diega za zglavak ruke kojom je držao bodež. Spljošti ga o pod, tresući mu naoružanu pest i tražeći grlo. Imao je moćne ručetine i izvanrednu snagu. Smradan dah i gnusna slina zapahnuše mladića, koji se očajnički branio, ne shvaćajući kako je ta mrcina u času postigla ono što vičan borac Julije Cezar nije mogao na ispitu hrabrosti La Justicije. Krajičkom oka zamijeti da se onaj drugi uspio osoviti i sad dohvaća batinu. Svjetlost je živnula, jer svijeća se otkotrljala po podu i zapalila slamu. Uto odjeknu pucanj i čovjek se sruši ričući kao lav. To načas odvrati pozornost Diegovu napadaču, dovoljno da ga ovaj zbaci sa sebe divljim udarcem koljenom u preponu. Od trzaja pištolja Isabel pade na pod. Opalila je gotovo naslijepo, držeći oružje objema rukama, i sretnim slučajem smrskala koljeno seljaku. Nije mogla vjerovati. Pomisao da lak pokret njenog prsta na orozu ima takve posljedice jedva joj je išla u glavu. Diegova odrješita zapovijed prenu je iz zanosa. – Hajde! Staja gori! Treba izvesti životinje! – Žene se pokrenuše kako bi spasile kravu i konje, koji su njištali od užasa, dok je Diego vukao van razbojnike, od kojih je jedan sveudilj urlao od bola, sav okrvavljen i koljena pretvorena u kašu. Staja buknu poput goleme lomače, obasjavajući noć. U toj svjetlosti Diego vidje lica djevojčica, koja su toliko prepala napadače, i sam kriknu od groze. Koža, žućkasta i izbrazdana poput krokodilove, gdjegdje se gnojno ljeskala a drugdje se sasušila kao kora, natežući crte. Oči su se izobličile, usne iščeznule, Juliana i Isabel bijahu čudovišta. – Što se dogodilo? – poviče Diego. – Žuta groznica, nasmija se Isabel. Zamisao je bila Nurijina. Predosjećala je da bi ih opaki domaćini tijekom noći mogli napasti. Poznavala je njihovu zloću iz opisa

seljanke čijeg su muža ubili. Sjetila se starog naputka za ljepotu puti, na osnovi žumanjaka, koji su Španjolke naučile od maurskih žena, i s dva jaja preostala od večere obojila je lica djevojčica. Osušivši se, pretvorila su se u raspucane obrazine ogavne boje. – Ispire se vodom i divno osvježava kožu, ponosno objasni Nuria. Previli su ranu protuhe s brazgotinom, koji se derao kao da ga kolju, ne bi li barem spriječili iskrvarenje, premda je bilo malo nade da će spasiti nogu rastrganu hicem. Drugoga čvrsto svezu za stolicu, no nisu mu začepili usta, da može zvati u pomoć. Kuća je stajala nadomak ceste i prolaznici će ga lako čuti. – Oko za oko, zub za zub, sve se plaća u ovome životu ili u paklu, bijahu Nurijine oproštajne riječi. Uzeše šunku što je visjela s tavanice i oba peršeronca, nezgrapna i spora. Nisu bili jahaći konji, ali uvijek će biti bolji od pješačenja; a i nisu ih htjeli ostaviti tim nitkovima, da ih ne mogu dostići. Susret s čovjekom bez nosa i njegovim drugom rasječena lica nagna putnike da budu oprezniji. Odluče konačiti samo na mjestima odvajkada namijenjenim romarima. Nakon više tjedana hoda po sjevernim putovima, svi četvero su omršavjeli i prekalilo im se tijelo i duša. Koža im potamnje od sunca i ispuca od suhog zraka i mrazova. Nurijino lice prekri se mreškama i godine joj se odjednom svale na leda. Ta nekoć jedra žena, prividno bez dobi, sad je vukla noge i malko se povila, no, daleko od toga je nagrdi, to ju je uljepšavalo. Ublažila se njena krutost i procvjetala joj je britka duhovitost ćudljive bake, što je prije nije pokazivala. Usto, jednostavno romarsko ruho bolje joj je stajalo od stroge crne odore i kape koje je nosila cijeli život. Julianine obline se istopiše, doimala se manja i mlađa, krupnih očiju i rumenih obraza. Brižljivo se mazala lanolinom, da se zaštiti od sunca, ali nije mogla izbjeći utjecaj nevremena. Isabel, jaka i vitka, najmanje je patila na putovanju. Ušiljile su joj se crte lica i korak joj posta dug i čvrst, pridajući joj muškobanjast izgled. Nikada nije bila sretnija, bijaše stvorena za slobodu. – Prokletstvo! Zašto se nisam rodila kao muško? – uzviknu jednom. Nuria je uštipnu, uz opomenu da je ta kletva može odvesti ravno u kotao nečastivog, no onda se veselo nasmija i primijeti kako bi Isabel, da je muškarac, bila poput Napoleona, jer nikad ne da mira. Suživješe se s kolotečinom putovanja. Diego je prirodno preuzeo vodstvo, donosio je odluke i

branio ih od stranaca. Trudio se pružiti ženama barem malo samoće za najskrovitije potrebe, no nije ih gubio iz vida na duže od nekoliko minuta. Tažili su žeđ i prali se u rijekama, za to su nosili tikve, znamen hodočasnika. Sa svakom prijeđenom ligom zaboravljahu prošle udobnosti, kriška hljeba imala je božanski okus, gutljaj vina bio je blagoslov. U nekom samostanu dadoše im zdjelice guste i slatke čokolade, kojom su se polako sladili, sjedeći na klupi pod vedrim nebom. Idućih dana samo su na to mislili, ne pamteći da su ikada osjetili potpuniji užitak od tog toplog, mirisnog pića pod zvijezdama. Danju su se hranili ostacima večere iz konačišta: kruhom, tvrdim sirom, pokojim lukom ili komadom kobasice. Diego je uvijek pri ruci imao novca za slučaj nužde, ali nastojao je ne trošiti ga; hodočasnici žive od milosrđa. Ako nije bilo druge nego platiti za nešto, dugo bi se cjenkao, sve dok to gotovo ne bi dobio na dar, tako nije izazivao sumnju. Prošli su pola Baskije, kad zima ljuto stegnu. Od naglih pljuskova promrzli bi do kostiju, dršćući pod mokrim pokrivačima. Iscrpljeni podnebljem, konji su išli korakom. Noći su bile duže, magla gušća, hod sporiji, inje deblje i putovanje teže, ali krajolik bijaše čaroban. Zelen i još zeleni, zeleni baršunasti brijezi, nepregledne šume u svim preljevima zelene, slapovi bistre smaragdne vode. Trag bi se zadugo izgubio u vlažnu tlu, a potom se pojavio u obliku ljupke staze medu drvećem ili izlizanih ploča drevne rimske ceste. Nuria uvjeri Diega da vrijedi trošiti na žesticu, jedino što bi ih noću uspjelo ugrijati i navesti ih da zaborave oskudicu. Katkad bi po dva-tri dana ostali u konačištu, jer odveć bi kišilo, a i trebali su povratiti snagu. Tad bi slušali priče drugih romara i redovnika, koji su upoznali tolike grešnike na Santiagovu putu. Jednoga dana, sredinom prosinca, bijahu još daleko od prvog sela i već podugo nisu vidjeli kuće, kadli medu stablima nazreše palucava svjetla, poput nejasnih ognjeva. Odluče oprezno prići, jer mogli su to biti vojni bjegunci, opasniji od svakog zločinca. Mahom su skitali u skupinama, odrpani, naoružani do zuba i spremni na sve. U najboljem slučaju, žitelji bi unajmili te islužene ratnike bez posla da se1 bore za plaću, rješavaju zavade, izvršavaju osvete i druge prljave poslove, ali prihvatljivije od razbojstva. Oružje je činilo sav njihov život i pomisao na rad bila im je strana. U Španjolskoj su radili jedino seljaci, koji su

na znojnim plećima nosili golem teret carstva, od kralja do posljednjeg uhode, nadriodvjetnika, mantijaša, kockara, paža, bludnice i ubogara. Diego ostavi žene pod grmljem, zaštićene pištoljem, kojim se Isabel najzad naučila služiti, dok ne provjeri značenje onih dalekih odsjeva. Uskoro utvrdi da je doista riječ o vatrama. No, posumnja da ih je zapalila družina razbojnika ili vojnih bjegunaca, jer ču tih zvuk gitare. Srce mu življe zakuca kad je prepoznao taj napjev, strastvenu pjesmu o prkosu i žalu, na koji je Amalia često plesala uz vrtloženje suknji i čegrtanje kastanjeta, dok bi pleme davalo ritam dairama i dlanovima. Nije bila izvorna, svi Romi izvodili su slične pjesme. Priđe korakom na konju i na šumskoj čistini razabra čerge i ognjišta. – Bože, pomozi! – šapne, i tek što ne klikne od olakšanja, ugledavši prijatelje. Bijaše ono Amalijina i Pelavova obitelj. Više suplemenika pođe provjeriti tko je uljez i u sivoj sutonskoj svjetlosti spaze bradata redovnika u ritama, koji se uputio k njima na krupnu težačkom konju. Prepoznaše ga tek kad je sjahao i potrčao im u susret, jer ni u snu se nisu nadali da će iznova vidjeti Diega de la Vegu, a kamoli u hodočasničkom ruhu. – Otkud ti ovdje, čovječe? – uzviknu Pelavo, srdačno ga tapšući po ramenu, i Diego nije znao teku li mu niz obraze suze ili nove kišne kapi. Rom ga otprati po Nuriju i djevojčice. Smjestivši se oko ognjišta, putnici ukratko ispripovjede skorašnje doživljaje, od pogubljenja Tomasa de Romeua do onog što se dogodilo s Rafaelom Moncadom, izostavljajući manje zgode i nezgode, nevažne za priču. – Kao što vidite, nismo hodočasnici nego bjegunci. Moramo se domoći La Corune i ondje se nekako ukrcati za Ameriku, a tek smo na polovici puta i zima nam je za vratom. Možemo li dalje putovati s vama? – upita ih Diego. Romi još nikada nisu primili sličnu molbu od jednog gadjea. Od davnine zazirahu od stranaca, naročito kad bi ovi pokazali dobre nakane, jer po svoj prilici nosili bi guju u rukavu, ali Diega su upoznali do srži i cijenili su ga. Udalje se posavjetovati se. Ostave skupinu gadjea da osuši odjeću na vatri i povuku se u čergu skrpljenu od

komada raznih tkanina, dronjavu i punu rupa, no koja ih je, unatoč jadnu izgledu, štitila od hirovita podneblja. Plemensko vijećanje, zvano kris, otegnu se duboko u noć. Vodio ga je Rodolfo, Rom baro, najstariji muškarac, starješina, savjetnik i sudac, koji je poznavao romske zakone. Ti zakoni nisu bili zapisani ni usustavljeni, prenosili su se iz naraštaja u naraštaj u pamćenju Roma baroa, koji su ih tumačili u skladu s uvjetima doba i mjesta. Jedino su muški smjeli sudjelovati u donošenju odluka, ali običaji su se ublažili u tim godinama bijede i žene nisu šutjele, osobito Amalia, koja ih podsjeti da su u Barceloni Diegovom zaslugom izvukli žive glave i k tome im je dao novac koji im je omogućio uteći i preživjeti. Neki članovi roda ipak su glasali protiv, smatrajući da je zabrana suživota s gadjeima uvijek jača od zahvalnosti. Svako netrgovačko združivanje s gadjeima donosi marime, ili nesreću, rekoše. Konačno se uspiju složiti i Rodolfo riješi pitanje besprizivnom odlukom. Iskusili su mnoga zla i izdaje, napomenu, i trebaju cijeniti kada im tko pruži ruku, kako nitko ne bi mogao reći da su Romi nezahvalni. Pelavo pođe priopćiti to Diegu. Zateče ih usnule na tlu, skutrene od hladnoće, jer vatra se već ugasila. Nalikovahu na dirljivo pseće leglo. – Vijeće je pristalo da putujete s nama do mora, dok god živite poput Roma i ne kršite nijedan naš tabu, obavijesti ih. Romi su bili siromašniji nego ikada. Izgubili su pokrivena kola, koja su godinu prije spalili francuski vojnici, i čerge su zamijenili drugim, prnjavijima, no nabavili su konje, vignjeve, lonce i dvije-tri dvokolice za prijevoz imovine. Živjeli su u oskudici, ali bijahu svi na okupu, nijedno dijete nije nedostajalo. Jedini koji je znatno oslabio bio je Rodolfo, div, koji je prije rukama podizao konja, a sad se doimao sušičav. Amalia je ostala ista, no Petrina se razvila u krasnu mladicu i više nije stala u ćup za masline, ma koliko se svijala. Bila je zaručena s daljim rođakom iz drugog plemena, koga nikad nije vidjela. Vjenčat će se na ljeto, kada zaručnikova obitelj plati dano, naknadu plemenu za gubitak Petrine. Julianu, Isabel i Nuriju smjestiše u ženski šator. Domaćica je isprva strepjela da Romi kane ugrabiti djevojčice de Romeu i prodati ih kao priležnice Maurima na sjeveru Afrike. Proći će cijeli tjedan prije nego će se usuditi odvojiti pogled od njih i još jedan prije nego upute riječ Amaliji, zaduženoj da ih uvede u običaje, kako bi izbjegle povrede

pravila pristojnosti. Dade široke suknje, bluze duboka izreza i šalove s resama iz zajedničke ženske rušnice, sve staro i prljavo, ali jarkih boja i ipak udobnije i toplije od romarskih halji. Romi su vjerovali da su žene nečiste od struka nadolje, pa je pokazati noge predstavljalo tešku uvredu; morale su se prati nizvodno, daleko od muških, osobito u dane mjesečnice. Smatrane su manje vrijednim bićima i muškarcima su dugovale pokornost. Bijesne Isabeline raspre nisu ničem služile, svejedno je morala prolaziti iza muških, nikad ispred, i nije ih smjela dotaknuti, da ih ne okalja. Amalia im objasni kako su uvijek okruženi duhovima, koje valja umiriti čaranjem. Smrt je protuprirodan događaj koji razjaruje žrtvu, zato se treba čuvati osvete pokojnika. Rodolfo je bio bolestan, čime je silno zabrinuo rod, naročito jer se nedavno čulo sovino hukanje, znamen smrti. Poslali su poruke dalekoj rodbini, da dođe oprostiti se od njega s dužnim poštovanjem prije nego krene u svijet duhova. Ode li Rodolfo kivan ili zlovoljan, mogao bi se vratiti kao mulo. Za svaki slučaj, pripraviše se za pogrebni obred, premda im se on rugao, uvjeren da će poživjeti još koju godinu. Amalia ih je učila čitati sudbinu iz dlanova, listova čajevca i staklene kugle, no nijedna gadje nije pokazala dar istinske drabardi. Zauzvrat, nauče uporabu nekih ljekovitih biljaka i kuhati na romski način. Nuria osnovne plemenske naputke – pirjano povrće, kunić, srnetina, veprovina, dikobraz – obogati svojim poznavanjem katalonske kuhinje, s izvrsnim ishodom. Romi osuđivahu okrutnost prema životinjama, ubijali su ih jedino iz nužde. Vodili su sa sobom više pasa, ali ne i mačke, jer pratio ih je glas nečistih stvorova. Diego se morao zadovoljiti time da izdaleka gleda Julianu, jer bilo bi vrlo nepristojno prići ženi bez određene svrhe. Vrijeme koje više nije ulagao u promatranje ljubljene iskoristi da nauči jahati poput pravog Roma. Još kao dječak jurio je prostranim ravnicama Gornje Kalifornije i ponosio se svojim jahačkim umijećem, sve dok ga nisu zadivile vratolomije Pelava i njegovih suplemenika. U usporedbi s njima bio je početnik. Nitko na svijetu nije o konjima znao više od tih ljudi. Uzgajali su ih, uvježbavali i liječili ih kad bi oboljeli, a umjeli su i sporazumijevati se s njima riječima, poput Bernarda. Nijedan Rom nije se služio bičem, jer udariti životinju smatralo se najgorim kukavičlukom. Za sedam dana Diego nauči kliznuti na tlo u punom trku, prevrnuti se u zraku i sjesti natraške na slabine ata; mogao je

skočiti s jednog konja na drugog, kao i juriti stojeći između njih, držeći se samo za uzde. Nastojao je izvoditi te vratolomije pred ženama ili, bolje rečeno, ondje gdje će ga Juliana vidjeti, ne bi li malko ublažio osjećaj osujećenosti jer su razdvojeni. Nosio je Pelavovu odjeću, hlače do koljena, visoke čizme, košulju širokih rukava, kožnat prsluk, rubac oko glave – koji mu, nažalost, isticaše uši – i mušketu preko ramena. Izgledao je tako muževno s novopečenim zaliscima, zlaćanom puti i očima boje pržena šećera, da mu se čak i Juliana divila. Pleme bi više dana boravilo nadomak kakva sela, gdje su muškarci nudili usluge u kroćenju konja i obradi kovina, a žene proricale budućnost i prodavale uvarke i ljekovito bilje. Kad bi ponestalo kupaca, nastavljahu put do idućeg sela. Navečer bi jeli oko ognja a potom su se uvijek pripovijedale priče, sviralo se i plesalo. U trenucima odmora, Pelavo bi naložio viganj i kovao mač što ga je obećao Diegu, osobito oružje, bolje od svake toledske sablje{34}, kako mu reče, načinjeno od slitine čija tajna ima tisuću petsto godina povijesti i potječe iz Indije. – Nekoć se oružje junaka kalilo probadajući tijelo zarobljenika ili roba užarenim sječivom, tek izvađenim iz vignja, primijeti Pelavo. – Dovoljno mi je da moje prekalimo u rijeci, otpovrnu Diego. – To je najdivniji dar koji sam ikada dobio. Zvat ću ga Justina, jer uvijek će biti u službi pravde. Diego i njegove prijateljice živjeli su i putovali u društvu Roma do veljače. Imali su dva kratka susreta s redarima, koji ulučiše priliku da pokažu moć i dodijavaju Romima, no nisu zamijetili da u plemenu ima stranaca. Diego zaključi kako ih nitko ne traži tako daleko od Barcelone i da zamisao o bijegu u pravcu Atlantika nije tako nesuvisla kakvom se isprva činila. Najgori dio zime proveli su zaštićeni od podneblja i putnih opasnosti u toplome krilu plemena, koje ih je prihvatilo kao nikad nijednog gadjea. Diego nije morao braniti djevojke od muškaraca, jer mogućnost ženidbe strankinjom nije im padala na um. A i kao da ih se nije dojmila Julianina ljepota, dočim im je privuklo pozornost što Isabel vježba mačevanje i trudi se naučiti jahati kao muško. U tim tjednima naši su prijatelji proputovali ostatak Baskije i Galiciju, sve dok se napokon ne nađu pred La Corunom. Iz čuvstvena žara, Nuria zatraži da joj dopuste otići u Compostelu, posjetiti katedralu i pokloniti se Santiagovu grobu. Na kraju se

sprijateljila s apostolom, dokučivši njegov uvrnut smisao za humor. Otprati je cijelo pleme. Grad, sa svojim uskim uličicama i prolazima, drevnim zdanjima, obrtničkim radnjama, svratištima, gostionicama, krčmama, trgovima i župnim crkvama, kružno se prostirao oko groba, jedne od duhovnih osi kršćanstva. Bio je jasan, vedar, okrepljujuće hladan dan. Prvostolnica im se ukaza u svom svojem tisućljetnu sjaju, opčinjujuća i veličajna, s lukovima i vitim zvonicima. Jedupci naruše mir izvikujući iz svega glasa drangulije, načine proricanja i uvarke za liječenje bolesnih i uskrisivanje mrtvih. Dotle Diego i njegove prijateljice, poput svih romara, kleknu pred oltar bazilike i polože ruke na podnožje kamena. Završili su hodočašće, stigli na kraj dugog puta. Zahvališe apostolu jer ih je zakriljivao i zamoliše ga da ih još ne napusti, neka im pomogne prijeći ocean. Nisu još sve izrekli, kad Diego opazi nekog čovjeka koji je klečao malo koraka dalje i odveć revnosno molio. Bio je okrenut u stranu i slabo osvijetljen raznobojnim odsjajima vitraja, no učas ga prepozna. Bijaše to Galileo Tempesta. Počeka da se mornar prestane udarati u grudi i da se prekriži, i onda mu priđe. Tempesta se iznenadi što mu pristupa taj Rom gustih zalisaka i brkova. – To sam ja, gospodine Tempesto, Diego de la Vega... – Porca miseria! Diego!, kliknu kuhar i kamenim ga mišicama podiže pedalj od poda u srdačnu zagrljaju. – Pssst! Malo poštovanja, u crkvi ste, ukori ih neki fratar. Izađoše van, razdragani, tapšući se po leđima, jedva vjerujući sreći da su se sreli, premda je ta slučajnost bila lako objašnjiva. Galileo Tempesta još uvijek je radio kao kuhar na Madre de Dios a jedrenjak su ukotvili u La Corufii, gdje se tovarilo oružje za Meksiko. Tempesta je iskoristio slobodne dane na kopnu za posjet svecu, koga preklinjaše neka ga oslobodi zla neizgovoriva imena. Saptom prizna Diegu da se na Karibima zarazio sramotnom bolešću, Božjom kaznom za grijehe, osobito zato jer je onomad sjekirom zviznuo svoju nesretnu ženu, žalostan ispad, istina, iako je to zaslužila. Samo ga čudo može spasiti, dometnu. – Ne znam bavi li se apostol tom vrstom čuda, gospodine Tempesto, ali možda bi vam Amalia mogla pomoći. – Tko je Amalia?

– Jedna drabardi. Rodila se s darom iscjeljivanja i odgonetanja usuda. Njeni su ljekovi vrlo djelotvorni. – Blagoslovljen bio Santiago, koji ju je doveo na moj put! Vidite li kako nastaju čuda, mladi de la Vego? – Kad već spominjemo Santiaga, što je s kapetanom Santiagom de Leonom? – upita ga Diego. – Još zapovijeda na Madre de Dios i veći je osobenjak nego ikada, ali bit će mu vrlo drago kad čuje za vas. – Tko zna, jer sad sam bjegunac... – Tim više. Čemu služe prijatelji ako ne zato da pruže ruku jedan drugom kad iznevjeri sreća? – prekinu ga kuhar. Diego ga odvede na ugao trga, gdje je više Romkinja gatalo, i predstavi ga Amaliji, koja sasluša njegovu ispovijed i prista liječiti ga po povisokoj cijeni. Dva dana poslije Tempesta mu dogovori susret sa Santiagom de Leonom u nekoj krčmi La Corune. Čim se zapovjednik uvjerio da je taj Rom mladić koga je pet godina prije prevezao lađom, pripravi se čuti cijelu priču. Diego mu sažeto opisa svoj život u Barceloni i ispripovjedi mu o Juliani i Isabel de Romeu. – Izdan je nalog za uhićenje tih sirotica. Uhvate li ih, završit će u zatvoru ili prognane u kolonije. – Pa kakvo su zlodjelo počinile te malene? – Nikakvo. Žrtve su jedne ogorčene hulje. Njihov otac, don Tomas de Romeu, povjerio mi je prije smrti da ih odvedem u Kaliforniju, gdje će biti pod zaštitom mog oca, don Alejandra de la Vege. Možete li nam pomoći da dođemo do Amerike? – Radim za španjolsku vladu, mladi de la Vego. Ne smijem prevoziti bjegunce. – Znam da ste to već činili, kapetane... – Sto želite reći, gospodine? Kao sav odgovor Diego otkopča košulju i pokaza mu La Justicijin medaljon, koji je uvijek nosio oko vrata. Santiago de Leon promotri ga časak-dva i Diego ga prvi put vidje nasmiješena. Njegovo lice mučaljive ptice posve se izmijeni i glas mu se razvedri kad je prepoznao druga. Iako je tajno društvo privremeno bilo raspušteno, sveudilj ih je obvezivala prisega da će štititi progonjene. De Leon reče kako brod polazi za koji dan. Zima nije najbolje doba za plovidbu preko oceana, ali još gore je ljeto, kad bjesne orkani. Morao je hitno

prevesti tovar oružja za suzbijanje pobune u Meksiku, trideset rastavljenih topova, tisuću mušketa, milijun komada olovna i barutna streljiva. Zapovjednik je žalio što ga njegov poziv i nužda prisiljavaju na to, jer smatrao je opravdanom borbu svih naroda za neovisnost. Španjolska, odlučna povratiti svoje kolonije, poslala je deset tisuća ljudi u Ameriku. Kraljeve snage iznova su osvojile Venecuelu i Čile u krvavoj i okrutnoj vojni. I meksički je ustanak bio ugušen. – Da nije moje odane posade, koja je provela sa mnom tolike godine i treba taj posao, napustio bih more i bavio se isključivo zemljovidima, objasni. Dogovore se da će se Diego i žene popeti na palubu u okrilju noći i ostati skriveni na brodu sve dok ne budu na pučini. Nitko, osim zapovjednika i Galilea Tempeste, neće znati tko su putnice. Diego mu ganut zahvali, no de Leon odgovori kako samo vrši svoju dužnost. Svaki bi član La Justicije učinio isto. Tjedan protekne u pripremama za putovanje. Morali su rašiti podsuknje da izvade zlatnike jer željeli su darovati nešto Romima, koji su ih tako lijepo primili, a i valjalo je kupiti prikladnu odjeću i druge stvari za put. Pregršt dragulja opet je ušivena u nabore donjeg rublja. Kako im je kazao novčar, bijaše to najbolji način prenošenja blaga u teškim vremenima. Djevojke odaberu zgodne i jednostavne haljine, primjerene životu koji ih čeka, sve crne, jer konačno su mogle žalovati za ocem. Skromne okolne trgovine nisu nudile bogat izbor, ali nabavile su dio odjeće i pribora na engleskom jedrenjaku usidrenu u luci. Nuriji su se, pak, tijekom boravka s Romima osladile šarene krpice, no i ona će barem godinu morati nositi crninu, u spomen na pokojnog gospodara. Diego i njegove prijateljice oproste se od romskog plemena s tugom, ali ne pokazujući osjećaje, jer bilo bi to loše primljeno među tim ljudima ogrubjelim od stradanja. Pelavo preda Diegu mač koji je iskovao za nj, savršeno oružje, čvrsto, gipko i lagano, tako dobro ujednačeno da se bez imalo napora moglo visoko zavitlati u zrak i uhvatiti za balčak. Amalia u zadnji čas htjede vratiti Juliani biserni vjenčić, no ova ga odbi uzeti, napominjući kako je on uspomena. – Sjećat ću vas se i bez toga, gotovo prezrivo reče Romkinja, ali ipak ga zadrža. Ukrcali su se jedne noći početkom ožujka, nekoliko sati nakon što su lučki stražari pregledali teret i odobrili zapovjedniku da razvije

jedra. Galileo Tempesta i Santiago de Leon odvedu štićenike u njihove kabine. Koju godinu prije preuredili su jedrenjak i bio je u boljem stanju nego za Diegove prve plovidbe; dobio je prostor na krmi za četiri putnika u sobicama s bočnih strana časničke dvorane. Svaka je imala viseću drvenu postelju, stol, stolicu, škrinju i omanji ormar za odjeću. Nisu bile udobne, ali omogućile su osamu, najveću raskoš na brodu. Prvih dvadeset i četiri sata plovidbe žene su provele u kajiti, ne okusivši ni zalogaja, zelene od morske bolesti, uvjerene da neće preživjeti užas višetjedna ljuljanja na valovima. Čim je španjolska obala iščeznula u daljini, zapovjednik dopusti putnicima izaći, ali djevojke upozori neka se drže podalje od mornara, da izbjegnu neprilike. Članovima posade nije dao objašnjenja i oni se nisu usudili tražiti ih, no njemu iza leđa gunđahu kako nije bilo pametno dovesti žene na brod. Idućeg jutra djevojčice de Romeu i Nuria probude se lake i bez mučnine, s muklim šumom bosih nogu mornara koji su se smjenjivali i mirisom kave. Dotad su već obiknule na zvono što je zvonilo svakih pola sata. Oprale su se morskom vodom a sol otrle krpom namočenom u slatkoj, zatim se odjenu i posrćući izađu na palubu. U časničkoj dvorani kočio se pravokutan stol s osam stolica, kamo je Galileo Tempesta donio zajutrak. Kava zaslađena melasom i ojačana rumom vrati im dušu u tijelo. Zobena kaša s cimetom i klinčićem, zapovjednikovom ljubaznošću poslužena je s ezgotičnim američkim medom. Kroz pritvorena vrata vidješe de Leona i dva mlada časnika za radnim stolom, kako pregledaju popise smjena i izvještaj o zalihama namirnica, ogrjeva i pitke vode, koje će valjati pomno raspodijeliti da potraju do iduće luke. Na zidu je visio kompas, pokazujući smjer plovidbe, i živin barometar. Na stolu, u krasnoj mahagonijevoj kutiji, bio je kronometar, koji je Santiago de Leon čuvao kao svetinju. Kratko pozdravi gošće, ne čudeći se njihovu mrtvačku bljedilu. Isabel ga upita za Diega i on joj ovlaš pokaza na palubu. – Ako se ovih godina mladi de la Vega nije promijenio, bit će na vrhu najvećeg jarbola ili na pramčanoj puleni. Ne vjerujem da se dosađuje, ali vama će ovo putovanje biti vrlo dugo, rekao je. No nije bilo tako, jer uskoro si je svaka našla zanimanje. Juliana se posveti vezu i čitanju zapovjednikovih knjiga. Isprva su joj se činile

dosadne, ali onda uvede junake i junakinje i tako ratovi, prevrati i filozofske rasprave poprimiše romantično obilježje. Mogla je po volji tkati žarke i trnovite ljubavi i, usto, odlučivati o kraju. Draži su joj bili potresni svršeci, jer više se plače. Pokazavši svoj dar za crtanje, Isabel posta de Leonova pomoćnica u izradi izmaštanih zemljovida, a potom ga zamoli neka joj dopusti portretirati posadu. Zapovjednik na kraju prista i tako je zadobila poštovanje mornara. Prouči tajne plovidbe, od korištenja sekstanta do načina određivanja podmorskih struja po mijenama boje vode ili po ponašanju riba. Razonodila se crtajući radove na jedrenjaku, kojih je bilo mnogo: zapušivanje pukotina u drvu hrastovim vlaknima i paklinom, crpljenje vode što se skuplja u dnu broda, krpanje jedara, spajanje puknutih konopa, podmazivanje jarbola užeglom masti iz kuhinje, bojanje, struganje i pranje paluba. Članovi posade radili su sve vrijeme, jedino bi se nedjeljom ustaljeni slijed ublažio i tada bi pecali, rezbarili likove u drvu, šišali se, uređivali odjeću, tetovirali se i trijebili jedan drugome uši. Vonjali su kao zvijeri, jer rijetko bi se presvukli i smatrali su da je kupanje opasno po zdravlje. Nisu razumjeli zašto to zapovjednik čini jednom na tjedan, a kamoli maniju svakodnevna pranja četvero putnika. Na Madre de Dios nije vladala kruta stega ratnih brodova; Santiago de Leon umio ih je nagnati na posluh bez okrutnih kazni. Dopuštao je kartanje i kockanje, zabranjeno na drugim lađama, pod uvjetom da ne igraju za novac, nedjeljom bi udvostručio obrok ruma, nikada nije kasnio s plaćama, a kad bi pristali u nekoj luci, rasporedio bi smjene da svi mogu otići na kopno i zabaviti se. Premda je na vidljivu mjestu visjela crvena vreća s devetokrakim bičem, još ga nikad nije upotrijebio. U najgorem slučaju, osudio bi prijestupnike na nekoliko dana bez žestice. Nuria je nametnula svoju prisutnost u kuhinji jer, prema njezinu mišljenju, umijeće Galilea Tempeste bijaše daleko od poželjnog. Svi su, od zapovjednika do malog na brodu, hvalili njene kuharske novine, pripravljene od vječitih oskudnih sastojaka. Domaćica se brzo priviknu na mučan zapah namirnica, osobito sireva i usoljena mesa, na kuhanje u mutnoj vodi i na ribu koju je Tempesta stavljao na vreće dvopeka ne bi li suzbio žitne žiške. Kad bi se ucrvala, zamijenio bi je drugom, tako je dvopek ostajao manje-više čist. Nauči i musti koze. Nisu bile jedine životinje na jedrenjaku, bilo je ondje i kokoši, pataka i gusaka u kavezima i jedna krmača s mladima u oboru, osim

mornarskih ljubimaca – majmuna i papiga – i nezaobilaznih mačaka, bez kojih bi brodom zagospodarili miševi. Nuria se dosjetila kako sve iskoristiti mlijeko i jaja, pa su svaki dan imali slastice. Galileo Tempesta bio je težak čovjek i zamjerio joj je upad na njegovo područje, ali ona vrlo jednostavno riješi spor. Kada je prvi put podigao glas, opali ga kuhačom po čelu i mirno nastavi miješati varivo. Šest sati poslije Ðenovljanin je zaprosi. Prizna joj kako Amalijini lijekovi počinju djelovati i da je uštedio devetsto američkih dolara, dovoljno za otvaranje restorana na Kubi i kraljevski život. Već jedanaest godina čeka pravu ženu, reče joj, i ne smeta mu što je malo starija od njega. Nuria ne udostoja odgovoriti. Mornari koji su služili na brodu za Diegova prvog putovanja prepoznaše ga tek kad je na kartama dobio pregršt slanutaka. Vrijeme pomoraca ima vlastite zakone, godine protječu bez oznaka na glatkoj površini neba i mora, stoga ih osupnu da je golobradi mladac koji ih je još jučer plašio pričama o živim mrtvacima danas gotov čovjek. Kamo je nestalo tih pet ljeta? Tješilo ih je što, iako je narastao i promijenio se, jednako uživa u njihovu društvu. Diego je dobar dio dana provodio pomažući im upravljati brodom, osobito jedrima, koja su ga opčinjala. Tek bi predvečer nakratko otišao u kabinu, oprati se i gospodski odjenuti za Julianu. Mornari su od prvog dana shvatili da je zaljubljen u djevojku i, premda su ga katkad peckali, pratili su tu privrženost sa spojem čežnje za onim što nikada neće imati i želje da doznaju rasplet. Juliana im se doimala nestvarna poput mitoloških sirena. Ta prozračna put, svijetle oči i anđeoska ljupkost nisu mogli biti od ovoga svijeta. Tjerana oceanskim strujama i voljom vjetra, Madre de Dios upravi se prema jugu ploveći uz afričku obalu, prođe pored Kanara i stiže do Kapverdskog otočja, gdje će se opskrbiti vodom i svježim namirnicama prije početka plovidbe preko Atlantika, koja je mogla potrajati duže od tri tjedna, ovisno o vjetru. Ondje doznaše da je Napoleon Bonaparte pobjegao iz progonstva na otoku Elbi i potom pobjedonosno ušao u Francusku, gdje se vojska poslana da mu prepriječi put u Pariz prevjerila. Povratio je vlast ne ispalivši ni metka, dok se dvor kralja Louisa xvin. sklonio u Gent, i pripravio se iznova osvojiti Europu. Na Kapverdskim otocima putnike prime mjesne vlasti i upriliče ples u čast zapovjednikovih kćeri, kako su predstavljene

djevojčice de Romeu. Santiago de Leon nadao se da će tako odagnati sumnje, u slučaju da je uhidbeni nalog stigao donde. Mnogi činovnici oženili su prelijepe afričke žene, visoke i ponosite, koje se na plesu pojaviše u veličanstvenu sjaju. U usporedbi s njima, Isabel je izgledala poput čupava psića i čak je Juliana bila gotovo neprimjetna. Taj prvi dojam posve se izmijeni kada je, na Diegov nagovor, pristala svirati harfu. Bijaše ondje cijeli orkestar, no čim je mladica prebrala po strunama, u dvorani zavlada muk. S dvije-tri starinske balade očara sve prisutne. Ostatak večeri Diego je morao čekati u redu s gospodom kako bi plesao s njom. Madre de Dios uskoro je isplovila, ostavljajući otočje za sobom, i nato dva mornara donesu velik zavežljaj ovijen jedreninom i polože ga u časničku dvoranu, zapovjednikov dar Juliani. – Da smirujete vjetar i valove, reče, skidajući platno udvornom kretnjom. Bila je to talijanska harfa izrezbarena u obliku labuda. Otad su svakog poslijepodneva prenosili harfu na palubu i ona izmamljivaše mornarima suze svojim skladbama. Imala je sluha i umjela je odsvirati svaku pjesmu koju su pjevušili. Domalo su iznikle gitare, usne harmonike, frule i sklepani bubnjevi, kao pratnja. Santiago de Leon, koji je skrivao violinu u kajiti i njome se krišom tješio u dugim noćima kad mu laudanum ne bi uspio ublažiti bol u nozi, pridruži se sastavu i brod se ispuni glazbom. Bili su usred jednog od tih koncerata, kad im morski povjetarac donije tako ogavan smrad, da su morali obratiti pozornost na nj. Ubrzo u daljini nazreše obrise jedrenjaka. Zapovjednik uze durbin kako bi potvrdio ono što je već znao: prevozio je crno roblje. Među trgovcima bijahu dvije struje: čvrsti svežnjevi i labavi svežnjevi. Prvi su gomilali zarobljenike poput drvlja, u općoj zbrci, jedne na druge, svezane lancima, uronjene u vlastit izmet i bljuvotinu, zdrave zajedno s bolesnima, umirućima i truplima. Pola bi ih izdahnulo na pučini, a preživjele bi – ugojili – u odredišnoj luci i njihovom prodajom nadoknadili gubitke: u Ameriku su stizali samo najsnažniji i za njih se dobivala lijepa svota. Trgovci labava svežnja prevozili su manje robova u nešto podnošljivijim uvjetima, kako ih ne bi odviše izgubili na putovanju. – Sudeći po vonju, ono je zacijelo brod čvrsta svežnja, primijeti de Leon.

– Moramo pomoći tim jadnim ljudima, kapetane! – uzviknu Diego, zgrožen. – Bojim se da je La Justicia tu nemoćna, prijatelju moj. – Naoružani smo, imamo četrdeset mornara, možemo napasti lađu i osloboditi ih. – Trgovina robljem je protuzakonita, taj tovar je krijumčaren. Približimo li im se, bacit će okovane robove u more, da odmah potonu. Čak i da ih uspijemo osloboditi, ne bi imali kamo otići. Afrički trgovci pohvatali su ih u njihovoj vlastitoj zemlji. Sami crnci prodaju crnce, niste to znali? U tjednima plovidbe Diego povrati prednost u osvajanju Juliane, izgubljenu tijekom boravka s Romima, kad su se morali razdvojiti, ne uživajući nikad u prisnosti. Slično je bilo i na brodu, no nije manjkalo zalazaka sunca i drugih zanimljivosti, pa bi zajedno promatrali more, kao što zaljubljeni od pamtivijeka čine. On bi se tad odvažio obujmiti krasoticu oko ramena ili struka, vrlo obzirno, da je ne uplaši. Počesto joj je čitao ljubavne pjesme drugih autora, jer njegove bijahu toliko slabe da ih se sam stidio. U La Corurii je prije polaska mudro kupio zbirku-dvije, koje se pokazaše vrlo korisne. Ljupke metafore raznježile bi Julianu, pripravljajući je za trenutak kad će primiti njenu ruku i zadržati je među svojima. Nažalost, ništa više. Ni pomisli o poljupcima, ne zbog nepoduzetnosti našega junaka, nego jer Isabel, Nuria, zapovjednik i četrdeset mornara nisu skidali očiju s njih. Ona, usto, nije omogućila susrete iza kakvih pritvorenih vrata, dijelom jer ih na brodu i nije bilo mnogo, a i zato jer je dvojila oko svojih osjećaja, unatoč tome što je mjesecima živjela s Diegom i što na obzoru nije bilo drugih poklonika. Objasni to sestri u povjerljivim razgovorima koje su vodile noću. Isabel bi prešutjela svoje mišljenje jer, što god rekla, moglo bi nagnuti jezičac ljubavne vage u prilog Diegu. To joj nije odgovaralo. Na svoj način, voljela je mladića od jedanaeste godine, ali to se ne računa, jer on to nije ni slutio. Diego ju je još uvijek smatrao mršavom balavicom s kosom za dvije glave, iako se s vremenom malo proljepšala, navršila je petnaestu i više nije izgledala onako loše. Nekoliko puta vidješe u daljini lađe, kojih se zapovjednik razborito klonio, jer na pučini je bilo mnogo neprijatelja, od gusara do hitrih američkih brikova, radih prigrabiti tovar oružja. Amerikancima je trebala svaka puška do koje su mogli doći za rat protiv Engleske.

Santiago de Leon nije se odveć obazirao na barjak izvješen na jarbolu, jer često bi ga promijenili da obmanu neoprezne; provjeravao je podrijetlo po drugim znacima. Hvalio se kako poznaje sve brodove koje plove tim putem. Više zimskih oluja potreslo je Madre de Dios tijekom tih tjedana, no nikad ih nisu iznenadile, jer zapovjednik bi ih osjetio u zraku prije nego što bi ih barometar navijestio. Naredio bi da skrate jedra, privežu što treba i zatvore životinje. Posada bi se žustro pripravila i, dok bi zapuhao vjetar i ocean se uzburkao, sve bi na jedrenjaku bilo dobro učvršćeno. Prema uputama, žene bi se zatvorile u kabine da se ne smoče i da izbjegnu nesreće. Valovi se prelijevahu preko paluba, odnoseći sve što bi im se našlo na putu; bilo je lako okliznuti se i završiti na dnu Atlantika. Poslije kupke brod bi ostao čist, svjež, mirisan po drvu, nebo i ocean bi se razvedrili, obzorje se činilo od čista srebra. Na površinu su izranjale raznolike ribe i mnoge bi skončale u Galileovim i Nurijinim tavama. Zapovjednik bi vršio mjerenja da odredi smjer plovidbe, a posada popravljala sitne štete i vraćala se svagdašnjim poslovima. Kišnica, prikupljena u razastrtoj jedrenini i izlivena u bačve, pružila bi im užitak pranja sapunom, nemoguć u slanoj vodi. Najzad stigoše u karipske vode. Vidjeli su velike kornjače, iglune, prozirne meduze dugih lovki i goleme hobotnice. Podneblje se doimalo blagim, ali de Leon je bio zabrinut. Osjećao je promjenu tlaka u nozi. Prethodne kratke oluje nisu naše prijatelje pripravile za pravu stihiju. Kanili su uputiti se prema Portoriku i odande za Jamajku kad im zapovjednik priopći da nadolazi grdno nevrijeme. Nebo bijaše modro i more mirno, no za manje od pola sata to se izmijeni, tmasti oblaci pomrače sunčevu svjetlost, zrak posta ljepljiv i sruči se kiša. Ubrzo prve munje proparaše nebeski svod i digoše se golemi valovi, okrunjeni pjenom. Drvo je sablasno škripalo i činilo se da će jarboli sadna biti iščupani. Mornari jedva dospiju skupiti jedra. Zapovjednik i kormilari trsili su se ovladati brodom. Medu njima bio je kršan crnac iz Santo Dominga, prekaljen dvadesetogodišnjim plovljenjem, koji se borio s kormilom ne prestajući žvakati duhan, ravnodušan pred zasljepljujućim naletima vode. Jedrenjak je glavinjao navrh čudovišnih valova a zatim bi srnuo u tekući bezdan. Od nagla trzaja otvori se obor i jedna koza odletje uvis poput repatice i iščeznu među oblacima.

Posada se pridržavala kako je mogla upravljajući lađom, okliznuće bi značilo sigurnu smrt. Žene drhtahu u kajitama, bolesne od straha i mučnine. Čak je i Diego, koji se hvalio kamenim želucem, povratio; nije bio jedini, više mornara je jednako prošlo. Pomisli kako se samo ljudska oholost usuđuje prkositi počelima, Madre de Dios bila je orahova ljuska i mogla se svaki čas skrhati. Santiago de Leon naloži neka učvrste teret, jer njegov gubitak donio bi im propast. Trpjeli su oluju puna dva dana i kad se konačno činilo da jenjava, grom pogodi najveći jarbol. Udar odjeknu poput pucnja biča. Dug i težak jarbol, raskoljen po sredini, ljuljao se nekoliko trenutaka, za prestrašenu posadu vječnih, i naposljetku se slomi i strovali s jedrima i zapletenom užadi u more, odvačeći sa sobom dva mornara koji se nisu stigli skloniti. Lada se nagnu i osta visjeti na stranu, i tek što se nije prevrnula. De Leon dotrča izvikujući naredbe. Ljudi začas pohitaše sa sjekirama, presjeći konope što su vezivali slomljeni jarbol s brodom, silno težak zadatak jer pod je bio kos i klizak, vjetar ih je šibao, kiša zasljepljivala a valovi su meli palubu. Napokon uspiju odvojiti jarbol, koji se udalji plutajući, dok se brod klatio i uspravljao. Nije bilo nade za spas palih mornara, koje je progutao crni ocean. Najzad se vjetar i valovi malo smire, ali kiša i munje trajahu do zore. Kad se razdanilo, mogli su pobrojiti štete. Osim utopljenih mornara, bilo ih je s podljevima i posjeklinama. Tempesta je, okliznuvši se, slomio ruku, no kako kost nije probila kožu, zapovjednik nije smatrao potrebnim odrezati je. Dade mu dvostruk obrok ruma i, uz Nurijinu pomoć, namjesti mu kosti i ruku učvrsti daščicama. Posada se lati crpljenja vode nakupljene u potpalublju i prerasporeda tereta, dok je Santiago de Leon obilazio ladu s kraja na kraj procjenjujući stanje. Bijaše odveć oštećena za popravak na pučini. Budući da ih je oluja skrenula s pravca, udaljujući ih od Portorika prema sjeveru, zapovjednik zaključi kako s dva jarbola i preostalim jedrima mogu doći do Kube. Idući dani proteknu u polaganoj plovidbi bez najvećeg jarbola i propuštajući vodu kroz više otvora. Ti smioni pomorci proživjeli su već štošta ne klonuvši duhom, ali kad se pronio glas da su nesreću donijele žene, počeše rogoboriti. Zapovjednik im očita bukvicu i uspje spriječiti pobunu, no nije smanjio nezadovoljstvo. Nitko više nije

mislio na glazbu harfe, odbijali su okusiti Nurijina jela i skrivali su pogled kad bi se putnice pojavile na palubi prozračiti se. Noću je brod sporo napredovao opasnim vodama prema Kubi. Uskoro vidješe morske pse, plave dupine i velike kornjače, kao i galebove, pelikane i poletuše, koje su poput kamenja padale po palubi, spremne za Tempestin lonac. Mlak povjetarac i dalek miris zrela voća navijeste im kopno. U zoru je Diego izašao iz kajite udahnuti zraka. Počelo je svitati u narančastim preljevima i koprenasta maglica stapala je obrise predmeta. Upaljene svjetiljke mutno su svijetlile u magli. Plovili su između dva otočića pod mangrovom šumom. Brod se blago zibao na valovima i, osim vječite škripe drva, vladala je tišina. Diego ispruži ruke, duboko udahne da se razbudi i mahnu kormilaru koji je išao na svoje mjesto, a onda potrča, kao svakog jutra, razgibati ukočene mišiće. Postelja mu je bila prekratka i spavao je skutren; s nekoliko krugova po palubi razbistrio bi misli i pripravio se za dan. Stigavši do pramca, izviri potapšati puleninu glavu, svagdašnji obred koji je vršio s praznovjernom točnošću. I tad spazi lik u magli. Učini mu se da bi mogao biti jedrenjak, no nije bio siguran. Kako god, nalazio se blizu pa ipak upozori zapovjednika. Čas poslije Santiago de Leon pojavi se zakapčajući hlače, s durbinom u ruci. Dostajao mu je jedan pogled da pozvoni na uzbunu, ali već je bilo kasno, morski razbojnici verali su se po bokovima Madre de Dios. Diego vidje rašljaste kuke kojima su se služili za prepad, no nije bilo vremena da presiječe konopce. Pojuri prema kabinama na krmi, krikom opominjući Julianu, Isabel i Nuriju neka ostanu unutra, zgrabi mač koji mu je iskovao Pelavo i pode braniti ih. Prvi napadači, s bodežima u zubima, domogli su se palube. Posada Madre de Dios sjati se poput miševa sa svih strana, naoružana onim što je našla, dok je zapovjednik uzalud urlao naredbe, jer u hipu nasta paklena gungula i nitko ga nije čuo. On i Diego borili su se rame uz rame protiv šačice razbojnika, grozomornih bića obilježenih užasnim brazgotinama, kosmatih, s bodežima čak u čizmama, s dva-tri pištolja za pojasom i kratkim sabljama. Rikali su poput tigrova, ali tukli su se s više buke i srčanosti nego vještine. Nijedan ne bi mogao sam svladati Diega, no zajedno ga natjeraše u škripac. Mladić uspje probiti obruč i raniti trojicu, zatim skoči i prionu uz krmenu sošnjaču, pope se po vrzi i,

dohvativši neki konop, zaljulja se i preleti preko palube, ne gubeć pritom iz vida ženske kajite. Vrata su bila slaba, otvorio bi ih udarac nogom. Mogao se samo nadati da nijednoj neće pasti na um pomoliti nos van. Njišući se na konopu odgurnu se i u čudesnu skoku pade ravno pred čovjeka koji ga je, sa sabljom u ruci, mirno čekao. Za razliku od ostalih, čopora dronjavih bezdušnika, ovaj se odjenuo kao kakav kraljević, sav u crnom, s prstenjem i zlatnim lancem oko vrata, žutom svilenom trakom oko pasa, čipkanim ovratnikom i orukavljem, visokim mekim čizmama sa zlatnim kopčama. Bio je naočit, duge sjajne kose, glatka lica, izražajnih crnih očiju i podrugljiva smiješka što je titrao na tankim usnama snježnobijelih zubi. Diego ga dospje odmjeriti hitrim pogledom, no ne zasta provjeriti tko je, po njegovu ruhu i držanju pretpostavi da je razbojnički voda. Kicoš pozdravi na francuskom i zada mu prvi udarac, koji za dlaku izbježe. Ukrstiše oštrice i nakon tri-četiri minute shvatiše da su na isto brdo tkani, stvoreni jedan za drugog. Obojica bijahu vrsni mačevaoci. Usprkos okolnostima osjete potajni užitak što se tuku s protivnikom po svojoj mjeri i prešutno zaključe kako zavređuju časnu borbu, iako na život i smrt. Dvoboj se doimao gotovo umjetničkom izvedbom; maestro Escalante bio bi sav ponosan. Na Madre de Dios svatko se borio za sebe. Santiago de Leon osvrnu se uokolo i u trenu procijeni okolnosti. Razbojnika je bilo dvostruko ili trostruko više, bili su dobro naoružani, znali su se tući i uhvatili su ih na prepad. Njegovi ljudi bijahu mirni mornari, neki su već češljali sjedine i snatrili o povlačenju s mora i zasnivanju obitelji, nije pravo da izgube život braneći tuđi teret. Sa silnim naporom odvoji se od napadača i u dva skoka doseže zvono i pozva na predaju. Posada posluša i položi oružje, usred razbojničkih pobjedničkih poklika. Jedino Diego i njegov otmjeni protivnik nisu marili za zvono i borili su se još neko vrijeme, dok prvi ne uspje razoružati drugog poprečnim udarcem. J>iegova pobjeda bila je vrlo kratka, jer začas se nađe okružen sabljama koje su mu draškale kožu. – Pustite ga, ali ne gubite ga iz vida! Želim ga živa, naloži gusarski vođa i zatim pozdravi Santiaga de Leona na savršenu kastiljskom. – Jean Lafitte, vama na službu, kapetane. – Toga sam se i bojao, gospodine. Nije mogao biti drugi doli razbojnik Lafitte, otpovrnu de Leon, otirući znoj sa čela.

– Razbojnik? Ne. Izdana mi je dozvola za gusarenje u kolumbijskoj Cartageni. – Svodi se na isto. Što možemo očekivati od vas? – Možete očekivati pravedan postupak. Ne ubijamo, osim ako nije nužno, jer svima nam više odgovara trgovački sporazum. Dogovorimo se kao gospoda. Vaše ime, molim. – Santiago de Leon, časnik trgovačke mornarice. – Zanima me samo vaš tovar, kapetane de Leone, koji je, ako sam dobro obaviješten, oružje i streljivo. – Što će biti s mojom posadom? – Dobit će čamce. Uz povoljan vjetar stići ćete do Bahama ili Kube za dva-tri dana, sve je pitanje sreće. Ima li još čega na brodu što bi me moglo zanimati, osim oružja? – Knjige i zemljovidi..., odgovori mu zapovjednik. Upravo u tom trenutku Isabel izađe iz kabine u noćnoj košulji, bosa i s očevim pištoljem u ruci. Prema Diegovu nalogu držala je vrata pod ključem sve dok nije utihnuo metež i topovski hici, no onda više nije mogla izdržati tjeskobu i proviri vidjeti kako je bitka završila. – Pardieu! Krasne li dame... – uzviknu Lafitte ugledavši je. Isabel poskoči od iznenađenja i spusti oružje, jer bilo je to prvi put da je netko opisuje tim pridjevom. Lafitte joj priđe na korak, nakloni se, ispruži ruku i ona mu nijemo preda pištolj. – To malo otežava stvar... Koliko je putnika na brodu? – upitao je de Leona. – Dvije gospođice i njihova pratilja, koje putuju s Diegom de la Vegom. – Vrlo zanimljivo. Zapovjednici se zatvore raspraviti uvjete predaje, dok su na palubi dva-tri razbojnika držala Diega na nišanu a ostali osvajali jedrenjak. Naredivši poraženima da legnu potrbuške s rukama na zatiljku, obišli su lađu u potrazi za plijenom, utješili ranjene rumom i zatim poginule pobacali u more. Zarobljenike nisu uzimali, bila bi to gnjavaža. Vrlo brižno preniješe ranjene drugove u bojne čamce i odande na gusarski brod. Dotle je Diego smišljao kako se osloboditi i spasiti sestre de Romeu. Čak i da uspije doći do njih, nije vidio kako bi utekli. Neprijatelji bijahu surov čopor, pomisao da tko,od njih stavi šape na djevojčice izluđivala ga je. Morao je sačuvati hladnu glavu jer, da ih

izbavi iz nevolje, trebat će mu snalažljivosti i sreće, malo je tu pomagalo njegovo mačevalačko umijeće. Santiago de Leon, dva časnika i preživjeli članovi posade kupili su slobodu četvrtinom svoje godišnje plaće, što je u tim slučajevima uobičajeno. Mornarima ponude da se priključe Lafitteovoj družini i neki prihvate. Gusar je znao da će dug zapovjednika i njegovih ljudi biti plaćen, kako je nalagala čast; onog tko to ne bi učinio prezirali su čak i najbolji prijatelji. Bila je to čista i jednostavna pogodba. De Leon je morao predati četvero putnika Jeanu Lafitteu, koji je kanio tražiti otkupninu za njih. Objasni mu da su djevojke sirote i bez imetka, ali gusar odluči ipak ih povesti sa sobom, jer vladala je velika potražnja za ženama u veselim kućama New Orleansa. De Leon ga preklinjaše neka poštuje kreposne djevojčice, koje su toliko propatile i ne zaslužuju tu strašnu sudbinu, no takvi obziri kosili su se s poslovima, što si Lafitte nije mogao priuštiti, a usto, kako mu reče, za većinu je žena život kurtizane vrlo ugodan. Zapovjednik napusti sastanak satrt. Nije mario za gubitak oružja, naprotiv, jedan od razloga zašto se onako brzo predao bila je želja da se riješi toga tereta, ali užasavao se pomisli da bi djevojčice de Romeu, koje je iskreno zavolio, mogle završiti u bludilištu. Priopći putnicima kakva ih kob čeka, napominjući kako je jedini za koga ima nade da ostane nepovrijeden Diego de la Vega, jer će njegov otac zacijelo sve učiniti da ga spasi. – Moj otac će platiti otkupninu i za Julianu, Isabel i Nuriju, ako im nitko ne naudi. Odmah ćemo mu poslati pismo u Kaliforniju, reče Diego Lafitteu, no čim je to izgovorio, osjeti čudan pritisak u grudima, poput zle slutnje. – Pošta dugo putuje, pa ćete nekoliko tjedana, možda i mjeseci, biti moji gosti, sve dok ne dobijemo otkupninu. Djevojke će dotad biti poštovane. Za dobro svih nas, nadam se da vaš otac neće otezati s odgovorom, odvrati gusar, ne skidajući oka s Juliane. Žene, koje su se jedva stigle odjenuti, klonuše vidjevši na brodskom mostu onaj čopor jezivih bezdušnika, krv i ranjenike. Ali Juliana nije drhtala samo od groze, kako se moglo pretpostaviti, nego i zbog pogleda Jeana Lafittea. Razbojnici približe brik, postave duge daske između dva mosta i oblikuju ljudski lanac kako bi s jednog jedrenjaka na drugi prenijeli lak teret, životinje, bačve piva i šunke. Nije im se žurilo, jer Madre de

Dios sada je pripadala Lafitteu. Santiago de Leon hladno je promatrao taj rad, ali srce mu se paralo, jer volio je svoju lađu kao zaručnicu. Na neprijateljskom jarbolu vijorila je, pored kolumbijske zastave, druga crvena, zvana jolie rouge, znak da će poraženima, za određenu svotu, dati slobodu. To ga malo umiri, znao je da će mu gusar ipak dopustiti spasiti posadu. Crni barjak, na kojem katkad bijahu lubanja i dvije prekrižene kosti, ukazivao bi na odluku da će se boriti do posljednjeg čovjeka i poklati protivnike. Kada su završili s pretovarom, Lafitte održa riječ i odobri zapovjedniku da uzme pitke vode i hrane, kao i svoje sprave, bez kojih ne bi mogao odrediti položaj, i ukrca se s ljudima. Uto izniknu Galileo Tempesta, koji se, pod izlikom slomljene ruke, skrivao tijekom bitke, i među prvima se smjesti u jedan od čamaca. De Leon se čvrstim stiskom ruke oprosti s Diegom i ženama, uz obećanje da će se iznova sresti. Poželje im sreću i, ne osvrćući se, siđe u čamac. Nije htio gledati Madre de Dios, svoj jedni dom u tri desetljeća, u rukama razbojnika. Na krcatome gusarskom brodu bilo je teško kretati se. Lafitte nikad nije boravio na pučini dulje od dva-tri dana, zato je mogao zbiti sto pedeset članova posade u prostor gdje ih inače ne bi stalo više od trideset. Bio je utaboren na Grande Isleu, nedaleko od New Orleansa, otočiću u močvarnu području Zaljeva Baratarije. Ondje je čekao da mu uhode dojave blizinu mogućeg plijena kako bi srnuo u napad. U okrilju magle ili noćnih sjena, kad bi brod usporio ili se zaustavio, kradom bi i žustro navalio na nj. Iznenađenje uvijek bijaše njegova najveća prednost. Topovima se služio za zastrašivanje a ne za potapljanje neprijateljske lađe, koju bi prigrabio i pripojio svojem brodovlju, sastavljenu od trinaest brikova, škunica, pulaka i leuta. Jean i njegov brat Pierre bili su gusari kojih su se pomorci tih godina najviše bojali, no na kopnu se prikazivahu kao poslovni ljudi. Njuorlianski gradonačelnik, sit krijumčarenja, trgovine robljem i drugih protuzakonitih djelatnosti Lafitteovih, ucijenio je njihove glave na pet stotina dolara. Jean odgovori nudeći tisuću petsto za gradonačelnikovu. Bio je to vrhunac dugog neprijateljstva. Jean uspje pobjeći, ali Pierre je mjesecima čamio u tamnici, a Grande Isle je poharana i sva je trgovačka roba zaplijenjena. No stanje se promijeni kada su braća Lafitte postala saveznici američkih četa. General Jackson stigao je u Nevv Orleans na čelu sirotinjskog i malarična

odreda, sa zadatkom da obrani od Engleza golemo područje Luisiane. Nije mogao odbiti pomoć koju su mu ponudili gusari. Ti odmetnici, crni, smeđi i bijeli, pokazali su se presudni u bitci. Jackson se sukobio s neprijateljem 8. siječnja 1815., tri mjeseca prije nego što su naši prijatelji protiv svoje volje stigli u taj kraj. Rat između Engleske i njezine bivše kolonije završio je dva tjedna prije, ali nijedna strana nije to znala. Sa šačicom ljudi raznih podrijetala, koji nisu dijelili čak ni zajednički jezik, Jackson pobijedi ustrojenu i dobro naoružanu vojsku od dvadeset tisuća Engleza. Dok su se oni međusobno ubijali u Chalmetteu, malo liga od New Orleansa, žene i djeca molili su u Uršulinskom samostanu. Nakon bitke, kad su prebrojavali mrtve, ustanoviše da je Engleska izgubila dvije tisuće vojnika, dok je Jackson samo trinaestoricu ostavio na bojištu. Najhrabriji i najokrutniji bili su kreoli – obojeni, ali slobodni – i gusari. Nekoliko dana poslije proslavljena je pobjeda s cvjetnim lukovima i djevama u bijelom, koje su, predstavljajući države Saveza, lovorom ovjenčale generala Jacksona. Među svečarima bijahu braća Lafitte s razbojničkom družinom, promaknuti iz odmetnika u junake. Tijekom četrdeset sati koliko je Lafitteov brik plovio do Grande Islea, držali su Diega svezanog na palubi a žene zatvorene u maloj kajiti uz zapovjednikovu. Pierre Lafitte, koji nije sudjelovao u prepadu na Madre de Dios, jer vodio je gusarski brod, bijaše čovjek posve drukčiji od brata, grublji, krupan, surov, svijetle kose i pola lica uzeta od izljeva krvi u mozak. Bio je izjelica i ispičutura i popašan na mlade žene, no ustegao se od salijetanja Juliane i Isabel jer brat ga podsjeti da je posao ispred užitka. Te djevojke mogle bi im donijeti lijepu svotu. Jean Lafitte ovio je svoje podrijetlo tajnom, nitko nije znao odakle je, no priznavao je trideset i pet godina. Ophodio se blago i uglađeno, govorio je više jezika, među njima francuski, španjolski i engleski, volio je glazbu i izdašno pomagao njuorliansku Operu. Unatoč uspjehu kod žena, nije hlepio za njima poput brata mu, radije ih je strpljivo osvajao; bio je udvoran, vedar, izvrstan plesač i pripovjedač anegdota, mahom izmišljenih u trenutku. Bijaše čuven sa svoje sklonosti za američku stvar, zapovjednici njegova brodovlja znali su da – onaj tko napadne američki brod, umire. Tri tisuće ljudi pod njegovim vodstvom zvale su ga boss. Okretao je milijune u trgovačkoj robi, prevozeći je

barkama i pirogama zamršenim rukavcima delte Mississippija. Nitko taj predio nije poznavao kao on i njegovi ljudi, vlasti ih nisu mogle nadzirati ni uloviti. Plod razbojstava prodavao je nadomak New Orleansa, u negdašnju indijanskom svetišu, zvanom Hram. Veleposjednici, bogati i manje bogati kreoli, čak gradonačelnikovi rođaci, kupovali su do mile volje bez plaćanja poreza, po razumnoj cijeni i u veselu sajamskom ozračju. Ondje su se održavale i dražbe robija, koje je jeftino nabavljao na Kubi i skupo ga prodavao u američkim državama, gdje je trgovina crncima bila zabranjena, iako ne i ropstvo. Jean bi navijestio prodaju oglasima na svakom gradskom uglu: – Dođite svi na Lafitteov sajam i dražbu robova u Hramu! Odjeća, nakit, pokućstvo i drugi predmeti sa sedam mora! Gusar pozva taokinje da se okrijepe na brodu, ali one odbiše izaći iz kajite. Posla im pladanj sireva i narezaka i dobru bocu španjolskog vina s Madre de Dios, uz srdačne pozdrave. Juliana ga nije mogla izbiti iz glave i umirala je od želje da ga upozna, no prosudi kako je mudrije ostati pod ključem. Diego je tih četrdeset sati proveo pod vedrim nebom, svezan poput kobasice i bez hrane. Oduzeli su mu La Justicijin medaljon i ono malo kovanica iz džepa, tu i tamo dali bi mu vode i tresnuli ga nogom ako bi se odveć uzvrpoljio. Jean Lafitte dva-tri puta priđe obećati mu veću udobnost kad stignu na otok i zamoliti ga neka oprosti za sirovost njegovih ljudi. Rijetko su u gospodskom društvu, dometnu. Diego morade progutati ironiju, gunđajući u sebi kako će prije ili poslije potkresati krila tom bezdušniku. Bitno je ostati živ. Bez njega bi djevojčice de Romeu bile izgubljene. Čuo je za krvave orgije u jazbinama morskih razbojnika kad bi se ovi pobjednički vratili s haranja, za strašno bezakonje koje su trpjele uboge zarobljenice, za silovana i osakaćena tijela zakapana u pijesak tijekom tih bakanalija. Trudio se ne misliti na to nego na način kako će pobjeći, ali te su ga slike progonile. Osim toga, nije ga napuštala ona crna slutnja. Ticala se njegova oca, u to je bio siguran. Već tjednima nije mogao stupiti u vezu s Bernardom pa odluči pokušati za tih mrtvih sati. Sabra se i zazva brata, ali misli nisu prenosili snagom volje, poruke su putovale bez njihova htijenja i nadzora. Ta duga šutnja, između njih tako čudnovata, doimala mu se vrlo zloguka. Pitao se što se zbiva u Gornjoj Kaliforniji, što je s Bernardom i njegovim roditeljima.

Grande Isle, u Baratariji, gdje su Lafitteovi stvorili svoje carstvo, bijaše majušna, vlažna, ravna i, kao sav krajolik toga područja, imala je auru tajnovitosti i propadanja. Ta hirovita i vruća priroda, čiji se idiličan mir prometao u razorne orkane, poticala je na burne strasti. Sve se ondje brzo kvarilo, od raslinja do ljudske duše. Za lijepa vremena, kakvo je dočekalo naše prijatelje, topao povjetarac donosio je slatkast miris narančinih cvjetova, no čim bi vjetrić minuo, pritisnula bi omara. Razbojnici iskrcaju zarobljenike i sprovedu ih do prebivališta Jeana Lafittea, podignuta na rtu i okružena šumom palmi i usukanih hrastova, sparušenih od morske rosulje. Gusarsko selo, zaštićeno od vjetra gustim grmljem, jedva se vidjelo među lišćem. Oleandrovi cvjetovi davali su tračak boje. Lafitteova kuća bila je dvokatnica u španjolskom stilu, prozora zastrtih rebrenicama i s velikom terasom nad morem, od opeke prekrite smjesom vapna i smrvljenih školjaka. Nimalo nalik razbojničkoj špilji, kako su je zarobljenici zamišljali, pokaza se čista, uredna, čak raskošna. Prostorije bijahu prostrane i svježe, pogled s balkona divan, svijetli drveni podovi su blistali, zidove su netom obojili, a na svakom stolu bilo je cvijeća, voća i vrčeva vina. Crne robinje odvedoše žene u dodijeljenu im sobu. Diegu su donijeli lavor vode da se opere, dali mu kave i poveli ga na terasu, gdje se Jean Lafitte odmarao u crvenoj visaljki, svirajući neko žičano glazbalo, pogleda izgubljena na obzoru, u društvu dviju papiga jarkih boja. Diego pomisli kako je začudna opreka između zla glasa i profinjena izgleda toga čovjeka. – Izaberite, gospodine de la Vego, želite li biti zatočenik ili gost. Kao zatočenik imate pravo nastojati pobjeći, a ja imam pravo spriječiti vas kako mogu. Budete li moj gost, s vama će se obzirno postupati dok ne stigne otkupnina, ali prema zakonima gostoprimstva morat ćete poštovati ovu kuću i moje upute. Jesmo li se razumjeli? – Prije nego odgovorim, gospodine, želim znati što kanite sa sestrama de Romeu, koje su na mojoj brizi, reče mu Diego. – Bile su, gospodine, više nisu. Sada su na mojoj brizi. Njihova budućnost ovisi o odgovoru vašeg oca. – Pristanem li biti vaš gost, kako ćete znati da neću ipak pokušati pobjeći? – Jer ne biste ostavili djevojčice de Romeu i jer ćete mi dati svoju časnu riječ, odvrati gusar.

– Dajem vam je, kapetane Lafitte, reče Diego, pomiren sa sudbinom. – Odlično. Molim vas, pridružite mi se s vašim prijateljicama na večeri za jedan sat. Vjerujem da vas moj kuhar neće razočarati. Dotle su Juliana, Isabel i Nuria proživljavale zbunjujuće trenutke. Nekoliko muškaraca donijelo je drvena korita u njihovu sobu i napunilo ih vodom; zatim se pojaviše tri mlade robinje sa sapunom i četkama, predvođene visokom krasnom ženom duga vrata i kao isklesana lica, glave urešene velikim turbanom, koji joj je davao još pedalj visine. Predstavi se na francuskom kao madame Odilia i objasni da ona zapovijeda u Lafitteovoj kući. Nato im reče neka se razodjenu, jer će ih okupati. Nijedna od njih nije se nikada obnažila, sramežljivo su se prale pod lakim pamučnim haljama. Nurijino snebivanje nagna robinje u smijeh, a dama s turbanom primijeti kako još nitko nije umro od kupanja. Isabel je zvučalo razumno pa svuče odjeću. Juliana se ugleda na nju, objema rukama zaklanjajući stidne dijelove. To izazva nov hihot Afrikanki, koje uspoređivahu svoju kožu boje drva s djevojčinom, bijelom poput stolnog posuđa. Nuriju su morale zajednički svladati da je razgolite, dok je kricima potresala zidove. Uvele su ih u korita i nasapunale od glave do pete. Nakon prve prepasti, iskustvo nije ispalo tako strašno kako se isprva činilo i Juliana i Isabel ubrzo počeše uživati. Robinje su bez objašnjenja odnijele njihovu odjeću i zauzvrat donijele raskošne brokatne haljine, neprikladne za vruće podneblje. Bile su u dobru stanju, iako se jasno vidjelo da su već nošene, jedna je na obrubu imala mrlje krvi. Kakvo je zlo snašlo njenu vlasnicu? Jesu li i nju zarobili? Bolje i ne misliti na njezinu kob ili na onu koja njih čeka. Isabel zaključi kako hitnja s kojom su ih razodjenule odgovara Lafltteovu nalogu, koji se htio uvjeriti da ništa ne skrivaju pod suknjama. Pripravile su se za tu mogućnost. Koristeći uvjetnu slobodu koju mu je dao gusar, Diego je otišao prošetati prije večere. Razbojničko selo podigle su skitalačke duše s cijele kugle zemaljske. Neki su živjeli sa ženama i dječicom u palminim kolibama, dok su samci lutali bez stalna krova. Bilo je ondje gostionica sa slasnim francuskim i kreolskim jelima, krčmi i javnih kuća, kao i obrtničkih radnji. Ti ljudi raznih rasa, jezika, vjera i običaja dijelili su divlju slobodoljubivost, no prihvaćali su baratarijske zakone,

jer doimali su im se primjereni, a i sustav je bio demokratski. O svemu se odlučivalo glasovanjem, čak su imali pravo birati i smjenjivati vode. Pravila bijahu jasna: onaj tko salijeće tuđu ženu, završit će na pustu otočiću s pletenkom vode i nabitim pištoljem; krađa se kažnjava šibama, a ubojstvo vješanjem. Nije postojala slijepa pokornost vođi, osim na pučini tijekom bitke, ali valjalo je poštovati pravila ili snositi posljedice. Nekoć su bili zločinci, pustolovi ili bjegunci s ratnih brodova, uvijek na rubu društva, a sada su se ponosili što pripadaju zajednici. Plovili su samo najvještiji, ostali su radili u kovačnicama, kuhali, uzgajali životinje, popravljali barke i lađe, gradili kuće i ribarili. Diego vidje žene i djecu, kao i bolesne i bogalje, i dozna da isluženi gusari, siročad i udovice dobivaju zaštitu. Ako bi koji mornar na pučini ostao bez noge ili ruke, plaćala mu se odšteta u zlatu. Plijen se pravično dijelio među muškarcima i nešto bi pripalo udovicama, ostale žene su malo značile. Bile su bludnice, robinje, zatočenice, a neke i odvažne slobodne žene, ne mnoge, koje su onamo stigle od svoje volje. Na žalu se Diego namjeri na dvadesetak pijanaca što su pri svjetlosti ognja iz obijesti zametali svađu i jurcali za ženama. Prepoznavši više članova posade brika koji je napao Madre de Dios, zaključi kako je to prigoda da povrati La Justicijin medaljon. – Gospodo! Čujte me!, poviče. Uspije privući pozornost onih manje opijenih i oko njega nasta krug, dok su žene koristile gužvu da pokupe odjeću i strugnu. Nađe se okružen licima podbuhlim od pića, očima podlivenim krvlju, krezubim ustima koja su ga psovala, šapama što su već posezale za bodežima. Nije im dao vremena da se priberu. – Htio bih se malo zabaviti. Usuđuje li se tko od vas tući sa mnom? – upita ih. Ushićen zbor potvrdno mu odgovori i krug se suzi oko njega, zapahnjujući ga znojem i zadahom po žestici, duhanu i češnjaku. – Jedan po jedan, molim. Počet ću s delijom koji mi je oteo medaljon, a onda ću vas sve po redu izmlatiti. Kako vam se čini? Nekoliko razbojnika popada po žalu, valjajući se od smijeha. Ostali se posavjetuju i najzad jedan razdrlji prljavu košulju i pokaza mu medaljon, željan tučnjave s tim žgoljavcem ženskih ruku, koji još miriše na majčino mlijeko, kako je rekao. Diego htjede provjeriti je li

to doista njegov privjesak. Čovjek ga skinu i mahnu mu njime pred nosom. – Drži ga na oku, prijatelju, jer uzet ću ti ga prvom prilikom, izazva ga on. Razbojnik naglo izvuče jatagan i zatetura od omamljenosti, dok se ostali razmicahu da im naprave mjesta. Srnu na Diega, koji ga je čekao čvrsto stojeći na pijesku. Nije zalud naučio La Justicijin tajni način borbe. Primi protivnika s tri istodobna pokreta: odbi udarac, baci se u stranu i sagnu, okrećući njegov nalet u svoju korist. Gusar izgubi ravnotežu a Diego ga silovito odgurnu ramenom, tako da se prevrnuo u zraku. Čim se prizemljio, stade mu na zglavak i istrgnu nož. Potom se lako nakloni gledaocima. – Gdje je moj medaljon? – upita, gledajući ih jednog po jednog. Priđe najvećem, udaljenu više koraka, i optuži ga da ga je skrio. Čovjek pograbi bodež, ali on ga učas zaustavi i reče mu neka skine kapu, jer ondje je. Smušen, ovaj posluša, a Diego zavuče ruku u kapu i izvadi privjesak. Skamenjeni od iznenađenja, ostali nisu znali bi li se smijali ili navalili na nj, no odlučiše se za ono što im je više u naravi: naučiti pameti tog drskog balavca. – Svi protiv jednog? Zar ste kukavice? – podbode ih on, kružeći s jataganom u ruci, spreman za skok. – Gospodin ima pravo, bio bi to nedostojan kukavičluk, začu se neki glas. Bijaše to Jean Lafitte, prijazan i nasmiješen, kao da je izašao malo se prozračiti, ali s rukom na pištolju. Uhvati Diega za mišku i mirno ga odvede, a da ih nitko ne pokuša zadržati. – Taj medaljon je zacijelo dragocjen kad se igrate vatrom zbog njega, primijeti. – Darovala mi ga je bakica na samrtnoj postelji, podrugnu se Diego. – S ovim ću kupiti našu slobodu, kapetane. – Bojim se da ne vrijedi toliko. – Tko zna hoće li otkupnina stići. Kalifornija je daleko, na putu se može dogoditi nesreća. Dopustite li mi, otići ću kartati u New Orleans. Uložit ću medaljon i dobiti dovoljno za našu otkupninu. – A ako izgubite? – Onda ćete morati čekati očev novac, no ja nikad ne gubim na kartama.

– Vi ste vrlo osebujan momak, vjerujem da nam je štošta zajedničko, nasmija se razbojnik. Te je noći Diegu vraćena Justina, krasan mač koji mu je iskovao Pelavo, i kovčeg s njegovom odjećom. Taoci su večerali s Lafitteom, koji se pojavio vrlo otmjen, sav u crnom, obrijan i netom nakovrčane kose. Diego pomisli kako je, prema njegovu, Zorroovo ruho bijedno: mora preuzeti neke zamisli od gusara, poput trake oko pasa i širokih rukava košulje. Večera se sastojala od mimohoda jela afričkog, karipskog i cajun utjecaja, kako su zvali doseljenike iz Kanade: gumbo{35} od rakova, crveni grah s rižom, pržene kamenice, pečeni puran s orasima i grožđicama, začinjena riba i birana vina ukradena s francuskih galiona, no domaćin ih jedva i okusi. Nad stolom je visjelo platneno vjetrilo za zračenje i tjeranje muha koje je, povlačeći uzicu, pokretao crn mališan, a tri glazbenika svirahu na balkonu neodoljiv spoj karipskog ritma i crnačkih pjesama. Tiha poput sjene, madame Odilia pogledom je upravljala s praga robinjama što su ih posluživale. Juliana prvi put izbliza vidje Jeana Lafittea. Kad se gusar nagnuo poljubiti joj ruku, spozna da dugo putovanje koje ju je dovelo onamo konačno završava. Dokuči zašto se nije htjela udati ni za kojeg poklonika, zašto je odbijala Rafaela Moncadu dok ga nije izludila i zbog čega pet godina nije odgovarala na Diegove poteze. Cijeli život pripravljala se za ono što su njeni ljubavni romančići tumačili kao – pogodak Amorove strijele. Jer kako drukčije opisati tu iznenadnu ljubav? Bila je to strijela u grudima, oštra bol, rana. (Štovani čitatelji, oprostite mi taj smiješan eufemizam, ali u otrcanim izrazima kriju se velike istine.) Taman Lafitteov pogled uroni u zelene vode Julianinih očiju i dugoprsta ruka obujmi njenu. Mladica se zanije, kao da će pasti; ništa novo, često je gubila ravnotežu od ganuća. Isabel i Nuria povjeruju kako je to od straha pred gusarom, jer znaci bijahu slični, no Diego umah shvati da nešto zauvijek izvrće naglavce njegov život. Rafael Moncada i svi drugi Julianini prosci bili su u usporedbi s Lafitteom beznačajni. I madame Odilia zamijeti koliko se gusar dojmio djevojke i, poput Diega, nasluti ozbiljnost onog što se zbilo. Lafitte ih pozva za stol i sjede na čelo prijazno razgovarati. Juliana ga je opčinjeno gledala, ali on se hotimice nije obazirao na nju te se Isabel čak zapita je li s njim sve u redu. Možda je izgubio muškost u nekoj bitci, to se zna dogoditi, dostaje jedan rastresen metak ili

nezgodan udarac i najzanimljiviji dio muškarca sveden je na suhu smokvu. Jer zašto bi inače bio tako ravnodušan prema njenoj sestri? – Zahvaljujemo na gostoprimstvu, gospodine Lafitte, iako je silom nametnuto, no ne čini mi se da je ova zajednica morskih razbojnika prikladno mjesto za gospođice de Romeu, reče Diego, smišljajući kako čim prije izvući mladicu odande. – A koje rješenje vi nudite, gospodine de la Vego? – Čuo sam za Uršulinski samostan u New Orleansu. Gospođice bi mogle ondje čekati dok ne stignu vijesti od mog oca... – Prije mrtva nego s tim redovnicama! Odavde me nitko neće maknuti! – prekinu ga Juliana s dotad neviđenom žestinom. Sve se oči upriješe u nju. Zažarila se od uzrujanosti, znojeći se pod teškom brokatnom haljinom. Izraz njezina lica nije dopuštao sumnju: bila je pripravna ubiti onog tko pokuša odvojiti je od gusara. Diego zausti, ali nije znao što reći i ušuti, poražen. Jean Lafitte primi Julianin izljev kao željenu i bolnu poruku, gotovo kao milovanje. Nastojao je kloniti se mladice, ponavljajući u sebi ono što je uvijek govorio bratu Pierreu, da je posao ispred užitka, no ona se očito zanijela kao i on. Ta ga je razorna privlačnost smućivala, jer dičio se svojim hladnim umom. Nije bio nagao čovjek i obiknuo je na društvo lijepih žena. Omiljele su mu cuarteronei{36}, mulatkinje čuvene sa svoje ljupkosti i krasote, uvježbane da ugode najskrovitijim muškim hirovima. Bjelkinje je smatrao oholim i zamršenim, pobolijevale su, nisu umjele plesati i malo su vrijedile pri vođenju ljubavi, zbog brige da se ne raskuštraju. Ali ta mlada Španjolka mačjih očiju bijaše drukčija. Ljepotom se mogla se mjeriti s najslavnijim njuorlianskim kreolkama i, kako se činilo, njena čednost nije se kosila sa strastvenim srcem. Priguši uzdah, trudeći se odoljeti zamkama mašte. Ostatak večeri svi kao da su sjedili na iglama. Razgovor je svaki čas zapinjao. Diego je promatrao Julianu, ona Lafittea, a drugi su s velikim zanimanjem piljili u tanjur. U kući je vladala sparina pa ih, nakon jela, gusar pozva da se osvježe na terasi. Sa strehe je visjela lepeza od palmina lišća koju je tromo pokretao rob. Lafitte dohvati gitaru i zapjeva skladnim i ugodnim glasom, dok Diego ne objavi da su umorni i radije bi se povukli. Juliana ga osinu ubojitim pogledom, no ne usudi se usprotiviti. Nitko nije spavao te noći. Uz žablje kreketanje i daleko bubnjanje,

sati su milili očajno sporo. Ne mogavši više izdržati, mladica ispovjedi Nuriji i Isabel svoju tajnu na katalonskom, da je ne razumije robinja koja ih je dvorila. – Sad znam što je ljubav. Želim se udati za Jeana, reče im. – Bože Sveti, smiluj nam se, promrmlja Nuria križajući se. – Ti si mu zatočenica a ne zaručnica. Kako misliš riješiti taj problemčić? – htjela je znati Isabel, prilično ljubomorna, jer gusar je i nju očarao. – Spremna sam na sve, ne mogu živjeti bez njega, odgovori joj sestra luđačka pogleda. – To se Diegu neće svidjeti. – Briga me za Diega! Otac se negdje okreće u grobu, ali ne marim! – uzviknu Juliana. Diego je nemoćno promatrao preobrazbu svoje ljubljene. Juliana se drugog dana zatočeništva u Bratariji pojavi mirisna po sapunu, raspletenih kosa i u lakoj haljini, dobivenoj od robinja, koja je otkrivala njene čari. Tako je idućeg podneva došla za stol, gdje je madame Odilia poslužila obilatu užinu. Jean Lafitte ju je čekao i sudeći po sjaju njegovih očiju, taj neusiljeni stil bio mu je draži od europske mode, u tom podneblju nepodnošljive. Iznova je pozdravi poljupcem u ruku, no osjetno izrazitijim od onog prethodnog dana. Sluškinje doniješe voćne sokove s ledom, dovezenim rijekom u kutijama s piljevinom iz dalekih planina, raskoš koju su sebi jedino bogati mogli priuštiti. Juliana, obično slaba teka, ispi dvije čaše ledenog napitka i halapljivo je jela od svega što je bilo na stolu, uzbuđena i pričljiva. Diegu i Isabel otešča duša dok su ona i gusar tiho čavrljali. Nešto su uspjeli načuti iz razgovora i shvate da mladica istražuje područje, iskušavajući zavodničko oružje koje joj nikad prije nije bilo potrebno. U tom mu je času, hihoćući i trepćući, govorila kako bi sestri i njoj dobro došla stanovita udobnost. Za početak, harfa, glasovir i note, i knjige, po mogućnosti romani i zbirke pjesama, kao i ljetna odjeća. Izgubila je sve što je imala, a čijom krivnjom? upita uzvinuvši obrvama. Osim toga, žele slobodno šetati okolicom i uživati malo samoće, smeta im stalni nadzor robinja. – I uzgred, gospodine Lafitte, moram vam reći da mrzim ropstvo, to je nečovječan običaj. – On

odvrati da će, budu li same šetale po otoku, naići na prostake koji se ne znaju ophoditi s nježnim djevama kakve su ona i njezina sestra. I doda da uloga sluškinja nije nadzirati ih, nego dvoriti i tjerati komarce, miševe i guje, koji zalaze u sobe. – Dajte mi metlu i sama ću se pobrinuti za njih, otpovrnu ona s čarobnim osmijehom, koji Diego nije poznavao. – U vezi s ostalim što tražite, gospođice, možda ćemo to naći na mojem sajmu. Poslije sieste, kad malo zahladi, otići ćemo svi u Hram. – Nemamo novca, ali pretpostavljam da ćete vi platiti jer ste nas silom doveli ovamo, odgovori mu koketno. – Bit će mi čast, gospođice. – Zovite me Juliana. Madame Odilia pratila je to očijukanje iz kuta dvorane pozorno poput Diega i Isabel. Njezina prisutnost podsjeti Jeana da ne može nastaviti tim opasnim putem jer ima neizbježne obveze. Smogavši odnekle snagu, odluči biti otvoren s Julianom. Pozva ljepoticu s turbanom i šapnu joj nešto na uho. Ona časkom nesta i vrati se sa zavežljajem u naručju. – Madame Odilia je moja punica a ovo je moj sin Pierre, reče Jean Lafitte, problijedjevši. Diego vrisnu od radosti a Juliana od užasa. Isabel ustade i madame Odilia joj pokaza zavežljaj. Za razliku od većine žena, koje se mahom raznježe pri pogledu na dijete, Isabel nije voljela klince, draži su joj bili psi, no morala je priznati da je mališan simpatičan. Imao je prćast nos i očeve oči. – Nisam znala da ste oženjeni, gospodine razbojnice... – primijetila je. – Gusaru, ispravi je Lafitte. – Dobro, gusaru. Možemo li upoznati vašu suprugu? – Bojim se da ne. I sam je već tjednima ne mogu vidjeti, slaba je i nikog ne prima. – Kako se zove? – Catherine Villars. – Oprostite, vrlo sam umorna... – klonulo dahnu Juliana. Diego odmaknu njenu stolicu i otprati je žalostiva lica, premda ga je ushitio taj obrat. Čudesne li sreće! Juliana će morati promisliti o svojim osjećajima. Sad se ne radi samo o tome da je Lafitte tridesetpetogodišnji starac, ženskar, zločinac, krijumčar i trgovac

robljem, što sve djevojčica poput Juliane može lako oprostiti, nego ima ženu i sina. Hvala ti, Bože! Više i nije mogao tražiti. Poslije podne Nuria osta stavljati hladne obloge na vrelo Julianino čelo, dok su Diego i Isabel pratili Lafittea u Hram. Otisnuše se barkom s četiri veslača, koja zađe u nedohod vonjavih močvara, na čijim su obalama drijemali deseci kajmana, dok su guje vijugale u vodi. Isabelina se kosa od vlage rastrša na sve strane, rudlasta i gusta poput strunjače. Rukavci su izgledali navlas isti, krajolik bijaše nizak, bez ijednog brežujka koji bi služio kao putokaz u toj travurini. Korijenje drveća bilo je u vodi, a s grana su visjele vlasulje mahovine. Razbojnici su poznavali svaku okuku, svako stablo, svaku stijenu toga košmarnog kraja i plovili su bez oklijevanja. Stigavši do Hrama, vidješe brodice kojima su gusari prevozili trgovačku robu, kao i piroge i barke nekih kupaca, iako je većina dolazila kopnom, na konju ili u sjajnim kočijama. Okupio se ondje cvijet društva, od plemića do obojenih kurtizana. Robovi su razapeli zaslone od sunca kako bi gospodari otpočinuli i nudili su hranu i vino, dok su gospe šetale razgledajući proizvode. Razbojnici izvikivahu robu, kineske tkanine, vrčeve od peruanskog srebra, bečko pokućstvo, nakit sa svih kontinenata, slastice, pribor za uljepšavanje, ničeg nije manjkalo na tom sajmu, gdje je cjenkanje bilo dio razonode. Pierre Lafitte već je bio ondje, s kristalnom svjetiljkom u ruci, bučno objavljujući kako je sve na rasprodaju, gotovo badava, kupite mesieurs et medames, ne propustite ovu jedinstvenu priliku. Dolazak Jeana i njegovih pratilaca izazva radoznao žamor. Više žena priđe naočitom gusaru, tajanstvenih pod veselim suncobranima, među njima gradonačelnikova supruga. Gospoda zapaziše Isabel, razdragana njenom neukrotivom kosom, nalik na mahovinu s drveća. U bjelačkoj zajednici dolazila su dva muška na jednu ženu i svako novo lice bilo je dobrodošlo, pa i tako neuobičajeno kao Isabelino. Jean ih predstavi, ne spominjući ni riječju kako je stekao te nove – prijatelje, i odmah potraži sve što je Juliana zaželjela, premda je znao da joj nikakav dar neće moći ublažiti udarac koji joj je zadao kazavši joj onako grubo za Catherinu. Nije bilo drugog načina, morao je presjeći u korijenu tu uzajamnu privlačnost, prije nego ih oboje uništi. U Baratariji, Juliana je ležala na postelji, utonula u kaljužu poniženja i lude ljubavi. Lafitte je zapalio u njoj vražji plamen i sad se

morala svom voljom boriti protiv napasti da ga otme Catherini Villars. Jedino rješenje koje joj sinu bilo je ući kao novakinja u Uršulinski samostan i završiti svoje dane njegujući oboljele od boginja u New Orleansu, tako će barem udisati isti zrak kao taj čovjek. Više nikom neće moći pogledati u oči. Bijaše smućena, postiđena, nemirna, kao da joj pod kožom vrvi milijun mrava, sjela bi, hodala, legla, vrtjela se među plahtama. Mislila je na dječaka, na malog Pierrea, i još jače plakala. – Nijedno zlo ne traje dovijeka, dijete moje, ta pomama će morati proći, nitko razuman ne zaljubljuje se u razbojnika, tješila ju je Nuria. Uto dođe madame Odilia upitati kako je gospođici. Donijela je na pladnju čašu jereza i sitno pecivo. Juliana zaključi kako je to njena jedina prilika da provjeri pojedinosti i, progutavši ponos i suze, zapodjenu razgovor s njom. – Možete li mi reći, madame, je li Catherine robinja? – Moja kći je slobodna, poput mene. Moja majka bila je senegalska kraljica i ondje bih i ja vladala. Moj otac i otac mojih kćeri bili su bijelci, vlasnici nasada šećerne trske u Santo Domingu. Morali smo pobjeći tijekom bune robova, ponosno odgovori madame Odilia. – Čula sam da se bijelci ne mogu vjenčati s obojenima, ustrajala je Juliana. – Bijelci se žene bjelkinjama, ali njihove prave žene smo mi. Nije nam potreban popovski blagoslov, dovoljna nam je ljubav. Jean i Catherine se vole. Juliana iznova zarida. Nuria je uštipnu da se obuzda, no to samo pojača djevojčinu tjeskobu. Zamoli madame Odiliju neka joj dopusti posjetiti Catherinu, misleći kako će onda lakše odoljeti navali ljubavi. – To nije moguće. Popijte jerez, gospođice, činit će vam dobro, i tad se okrenu i povuče. Silno ožednjevši, Juliana iskapi sadržaj čaše. Uskoro pade iscrpljena i spavala je trideset i šest sati kao mrtva. Uspavljujući napitak nije ju izliječio od strasti, no, kao što je madame Odilia pretpostavljala, dao joj je snage za suočavanje s budućnošću. Probudila se bolnih kostiju, ali bistra uma, pripravna odreći se Lafittea. I gusar odluči iščupati mladicu iz srca i smjestiti je negdje daleko od svoje kuće, gdje ga njezina blizina neće mučiti. Juliana ga se klonila, više se nije pojavljivala u vrijeme jela, no razabirao ju je kroz

zidove. Vjerovao je da vidi njen obris u hodniku, da čuje njen glas na terasi, da osjeća njen miomiris, ali bila bi to samo sjena, ptica, miris mora što ga je donio povjetarac. Kao progonjenoj životinji, osjetila mu bijahu uvijek napregnuta, tražeći je. Uršulinski samostan, koji je predložio Diego, bio je loša zamisao, gotovo zatvor. Poznavao je više kreolki u New Orleansu koje bi mogle ugostiti mladicu, no izložio bi se opasnosti da se dozna njezin položaj taokinje. Dopre li to do ušiju američkih vlasti, naći će se u gadnoj nevolji. Može podmititi suca, ali ne i gradonačelnika; jedan pogrešan korak i njegova će glava opet imati cijenu. Razmatrao je mogućnost da zaboravi na otkupninu i da zatočenike odmah pošalje u Kaliforniju, tako bi se izbavio iz te zbrke, no za to je trebao pristanak brata Pierrea, zapovjednika brodovlja i ostalih razbojnika; to je nezgoda s demokracijom. Mislio je na Julianu, uspoređujući je s umiljatom i pokornom Catherinom, tom djevojčicom koja se udala za nj u četrnaestoj godini i rodila mu sina. Catherine je zavrijedila bezuvjetnu ljubav. Nedostajala mu je. Jedino je duga odvojenost koju su trpjeli mogla objasniti njegovu zaljubljenost u Julianu; da je spavao grleći svoju ženu, to se nikada ne bi dogodilo. Od dječakova rođenja Catherine je naglo kopnjela. Kao posljednje utočište, majka ju je povjerila brizi afričkih vidarica u New Orleansu. Lafitte se nije protivio, jer liječnici su je smatrali izgubljenom. Tjedan nakon poroda, kad je Catherine još uvijek gorjela u ognjici, madame Odilia je ustrajala da njena kći pati od uroka, koji je bacila neka ljubomorna suparnica, i da je jedini lijek magija. Odveli su rodilju, koja nije mogla stajati na nogama, k Marie Laveau, vrhovnoj vudu svećenici. Zašli su u najgušće šume, daleko od bjelačkih nasada šećerne trske, među otočiće i močvare, gdje su bubnjevi prizivali duhove. Pri svjetlosti ognjeva i baklji misnici su plesali pod životinjskim i zloduhim krabuljama, tijela oslikanih pijetlovom krvlju. Moćni bubnjevi treperili su potresajući šumu i burkajući krv robova. Čudesna snaga spajala je ljude s bogovima i prirodom, sudionici su se stapali u jedno jedino biće, nitko nije izbjegao čaroliji. U sredini kruga, na kutiji sa svetom zmijom, plesala je Marie Laveau, gorda, krasna, oblivena znojem, gotovo naga i u devetom mjesecu trudnoće, netom prije poroda. Kad je pala u zanos, udovi su joj se grčevito tresli, uvijala se, trbuh joj se klatio amo-tamo i ispuštala je kišu riječi na davno zaboravljenim

jezicima. Svečana pjesma dizala se i spuštala poput velikih valova, dok su posude sa žrtvenom krvlju išle od ruku do ruku, kako bi svi pili. Bubnjanje se ubrzalo, muškarci i žene su, trzaj ući se, padali na tlo, preobražavali se u životinje, pasli travu, grizli i grebli, neki su gubili svijest, drugi su u parovima odlazili u šumu. Madame Odilia objasni mu da u vjeri vudu, koja je u Novi svijet stigla u srcima robova iz Dahomeja i Yorube, postoje tri povezana područja: područje živih, mrtvih i onih koji još nisu rođeni. U obredima su se slavili preci, zazivali bogovi, vapilo se za slobodom. Svećenice, poput Marie Laveau, čarale su, probadale lutke pribadačama izazivljući bolesti i čudotvornim prascima gris-gris liječile razne boljetice, ali Catherini ništa od toga nije pomoglo. Usprkos položaju zarobljenika i Lafitteova suparnika u ljubavi, Diego mu se morao diviti. Kao gusar nije imao obzira ni milosti, no kad bi poprimio držanje gospodina, nitko ga nije mogao nadmašiti u uglađenosti, naobrazbi i šarmu. Ta dvostruka osobnost opčinjala je Diega, jer i sam je težio nečem sličnom sa Zorroom. Usto je Lafitte bio jedan od najboljih mačevalaca koje je upoznao. Samo se Manuel Escalante mogao usporediti s njim; Diego se osjećao počašćenim kad bi ga zatočitelj pozvao na vježbu mačevanja. Tih tjedana mladić je vidio kako djeluje demokracija, što je za nj dotad bio apstraktan pojam. U novoj američkoj naciji nadzirali su je bijelci, na Grande Isleu svi su sudjelovali u njoj, jasno, osim žena. Lafitteov osebujan način razmišljanja doimao mu se vrijedan pažnje. Čovjek je tvrdio da moćnici izmišljaju zakone kako bi očuvali povlastice i nadzirali siromašne i nezadovoljne, pa bi bilo vrlo glupo da ih ovi uvažavaju. Primjerice porezi, koje u konačnici plaćaju siromašni, a bogati ih vješto izbjegavaju. Tvrdio je da mu nitko, a ponajmanje vlada, ne može oduzeti ni mrvu imetka. Diego mu ukaza na stanovita proturječja. Lafitte šibama kažnjava kradu medu svojim ljudima, ali njegovo se gospodarsko carstvo temelji na razbojstvu, najgorem obliku krade. Gusar odvrati kako nikad ne otima od siromašnih, samo od moćnika. Nije grijeh, nego vrlina, lišiti carske lađe onog što su krvlju i bičem opljačkale u kolonijama. Prisvojio je oružje koje je kapetan Santiago de Lećn prevozio za kraljevu vojsku u Meksiku, da ga po povoljnoj cijeni proda ustanicima te zemlje. Taj pothvat smatra savršeno pravednim.

Lafitte je odveo Diega u New Orleans, grad kao stvoren za gusara, ponosan na svoj dekadentni značaj, pustolovan, predan životnim užicima, promjenjiv i uskovitlan. Trpio je ratove s Englezima i Indijancima, orkane, poplave, požare i pošasti, ali ništa nije moglo snužditi tog zavodljivog kicoša. Bio je jedna od glavnih američkih luka, kuda su odlazili duhan, crnilo i šećer i dolazila svakovrsna roba. Stanovništvo, građani svijeta, živjelo je ne hajući za žegu, komarce, močvare, a kamoli za zakon. Glazba, žestica, javne kuće, kartašnice, svega je bilo na tim ulicama gdje život počinje sa zalaskom sunca. Diego bi se smjestio na Plažu de Armas promatrati mnoštvo, crnce s koševima naranača i banana, žene koje proriču sudbinu i nude vudu fetiše, lutkare, plesače, svirače. Slastičarke s turbanima i modrim pregačama nosile su na pladnjevima kolače s đumbirom, medom, orasima. Kod lutajućih prodavača moglo se kupiti pivo, svježe kamenice, jela od škampa. Nije manjkalo ni sablažnjivih pijanaca, tik do pristale gospode, veleposjednika, trgovaca, činovnika. Redovnice i svećenici stopili bi se s bludnicama, vojnicima, lupežima i robovima. Čuvene cuarterone blistahu u laganoj šetnji, primajući laskave riječi gospode i mrke poglede suparnica. Nisu nosile nakit ni šešire, zabranjene odredbom ne bi li se udovoljilo bjelkinjama, koje se nisu mogle mjeriti s njima. I bez njih su slovile za najljepše žene na svijetu, zlaćane puti, skladnih crta, krupnih vlažnih očiju, valovite kose. Uvijek su ih pratile majke ili pratilje, ne gubeći ih iz vida. Catherine Villars bila je jedna od tih kreolskih krasotica. Lafitte ju je upoznao na jednom od plesova koje bi majke upriličile da kćeri predstave bogatim muškarcima, jedan od mnogih načina nadmudrivanja besmislenih zakona, kako gusar objasni Diegu. Nedostajalo je bijelih i pretjecalo obojenih žena, nije bila nužna matematika da se riješi to pitanje, ali mješoviti brakovi bijahu zabranjeni. Tako se čuvao društveni poredak, jamčila se moć bijelaca i obojene se držalo u pokornosti, no to bijelcima nije priječilo da imaju kreolske priležnice. Cuarterone su našle rješenje pogodno za sve. Podučavale su kćeri vođenju kućanstva i umijeću zavođenja, o kojem bjelkinje nisu ni sanjale, stvarajući od njih čudnovat spoj domaćice i kurtizane. Odijevale su ih vrlo raskošno, ali učile su ih siti vlastite haljine. Bile su otmjene i radišne. Na plesovima, koje su pohodili jedino bijelci, majke bi združile kćeri s nekim tko će im moći pružiti lagodan život. Uzdržavanje jedne od tih

divnih djevojaka smatralo se odlikom pravog gospodina; beženstvo i odricanje nisu bili na cijeni, osim među puritancima, no u New Orleansu njih je bilo malo. Cuarterone su živjele u jednostavnim kućama, ali udobnim i lijepo uređenim, dvorili su ih robovi, obrazovale su sinove u najboljim školama i u svom domu odijevale se poput kraljica, premda u javnosti bijahu skromne. Ti sporazumi sklapali su se sukladno nekim prešutnim pravilima, dolično i svečano. – Ukratko, majke nude svoje kćeri muškarcima, zaključi Diego, sablažnjen. – Nije li uvijek tako? Brak je sporazum putem kojeg žena služi i rada djecu muškarcu koji je uzdržava. Bjelkinja ovdje ima manju slobodu izbora od kreolke, odvrati Lafitte. – Ali kreolka gubi zaštitu kad njezin ljubavnik odluči oženiti se ili zamijeniti je drugom priležnicom. – Ostavlja joj kuću i godišnji prihod, i usto plaća troškove za djecu. Katkad ona zasniva obitelj s nekim kreolcem. Mnogi od tih kreolaca, sinova drugih cuarterona, stručnjaci su školovani u Francuskoj. – A vi, kapetane Lafitte, biste li vi imali dvije obitelji? – upita ga Diego, misleći na Julianu i Catherinu. – Život je zamršen, sve je moguće, odgovori mu razbojnik. Lafitte pozva Diega u najbolje restorane, u kazalište, operu i predstavi ga svojim znancima kao – prijatelja iz Kalifornije. Većinom su bili obojeni ljudi, obrtnici, trgovci, umjetnici, stručnjaci. Poznavao je neke Amerikance, koji su se od kreolskog i francuskog pučanstva odvojili zamišljenom crtom što je podijelila grad. Radije je nije prelazio, jer onkraj je vladalo ćudoredno ozračje, koje mu nije odgovaralo. Odveo je Diega u više kartašnica, kao što ga je zamolio. Mladićevo pouzdanje u dobitak učini mu se sumnjivim i upozori ga neka se čuva varanja, jer u New Orleansu taj se prijestup plaća bodežom u rebra. Diego se nije obazirao na Lafitteove savjete, jer ona skorašnja zla slutnja samo je ojačala. Trebao je novac. Nije mogao čuti Bernarda jasno kao uvijek, ali osjećao je da ga zove. Morao se vratiti u Kaliforniju, ne tek kako bi spasio Julianu od pada u Lafitteove ruke, nego jer je bio siguran da se ondje dogodilo nešto što iziskuje njegovu prisutnost. S medaljonom kao početnim ulogom igrao je na raznim mjestima, da ne pobudi sumnju začudnim dobicima. Onako vičnom

opsjenarskim smicalicama, bilo mu je vrlo lako zamijeniti jednu kartu drugom ili hitro je ukloniti. K tome je imao dobro pamćenje i dar za brojeve, za malo minuta prozreo bi protivničku igru. Tako nije izgubio medaljon i zauzvrat je punio kesu, tim ritmom uskoro će skupiti osam tisuća američkih dolara otkupnine. Umio je suspregnuti se. Počeo bi gubeći, da zadobije povjerenje kartaša, zatim bi odredio vrijeme završetka igre i odmah bi stao dobivati. Nikad nije pretjerivao. Čim bi se suigrači uzvrpoljili, promijenio bi kartašnicu. No jednog dana sreća mu je bila toliko sklona, da se nije htio povući i nastavio je ulagati. Protivnici su poprilično popili i jedva su se uspijevali usredotočiti na karte, ali ostalo im je još toliko svijesti da shvate kako Diego vara. Začas se razgalame i završe na ulici, izguravši mladića van u opravdanoj nakani da ga smlave. Čim je Diego uspio nadglasati graju, izazva ih neobičnim prijedlogom. – Samo trenutak, gospodo! Voljan sam vratiti novac, koji sam pošteno stekao, onom tko može glavom razbiti ona vrata, objavi im, pokazujući na teška drvena vrata s kovinastim zakovicama župnog dvora, kolonijalnog zdanja što se uzdizalo pored prvostolnice. To umah privuče pozornost opijenih. Raspravljali su uvjete natjecanja, kad se pojavi neki narednik koji je, umjesto da uvede red, stao promatrati prizor. Zamoliše ga da bude sudac i on rado prista. Iz gostionica izađu svirači i zasviraju vesele pjesme, trg se ubrzo ispuni radoznalcima. Spuštao se mrak i narednik dade upaliti svjetiljke. Kartašima se pridruži nekoliko prolaznika željnih udjela u toj neviđenoj tjelovježbi, zamisao o razbijanju vrata lubanjom zvučala im je silno zabavno. Diego odluči da – tvrdoglavci – plate pet dolara za ulazak u igru. Narednik u tren oka prikupi četrdeset i pet i postroji natjecatelje. Svirači odbubnjaše i već je prvi čovo jurišao na vrata župnog dvora, glave svezane šalom. Pade kao pokošen. Podvig je popraćen gromkim pljeskom, grohotom i zvižducima. Dvije-tri krasne kreolke brižno priteknu u pomoć palome s čašom borchate{37}, dok je drugi po redu koristio priliku da razbije glavu, s jednakim ishodom. Neki sudionici u posljednji se čas predomisle, no nisu im vratili pet dolara. Na kraju nijedan nije uspio razbiti vrata i Diego zadrža novac osvojen za igraćim stolom, uz trideset i pet prikupljenih dolara. Narednik dobi deset za svoj trud i svi su bili sretni. U noći su doveli robove na Lafitteov posjed. Kriomice su ih iskrcali

na žalu i zatvorili ih u drvenu nastambu; bilo je pet mladih muškaraca i dva starija, kao i dvije djevojke i žena s dječakom od kojih šest godina, priljubljenim uz njene noge, i dojenčetom u naručju. Isabel je izašla ovježiti se na terasu i nazrela obrise što se kretahu u noći, osvijetljeni bakljama. Ne mogavši odoljeti znatiželji, približi im se i vidje tu povorku bijednih bića u ritama. Djevojke su plakale, a majka je hodala šutke, ugasla pogleda, poput zombija; svi su vukli noge, iznureni i gladni. Nadziralo ih je više naoružanih razbojnika na čelu s Pierreom Lafitteom, koji – robu – ostavi u nastambi i odmah otiđe obavijestiti brata, dok je Isabel trčala reći Diegu, Juliani i Nuriji što se zbiva. Diego je vidio oglase u gradu, znao je da će se za koji dan održati dražba robija u Hramu. U Baratariji su prijatelji imali vremena napretek da se raspitaju o ropstvu. Nije se smjelo dovoziti robove iz Afrike, no ipak su ih prodavali i – uzgajali – u Americi. Prvi Diegov poriv bio je pokušati ih osloboditi, ali prijateljice ga upozoriše kako, čak i da prodre u nastambu, raskine lance i nagovori te ljude da uteknu, oni ne bi imali kamo otići. Pohvatali bi ih s psima. Njihova jedina nada je domoći se Kanade, no nikad to neće uspjeti sami. Diego odluči barem provjeriti u kakvu su stanju zatočenici. Ne spominjući im svoj naum, oprosti se s prijateljicama, odjenu Zorroovu krabulju i, u okrilju tmine, išulja se iz kuće. Na terasi su razgovarala braća Lafitte, Pierre s čašom žestice u ruci i Jean pušeći, no nije im mogao prići i prisluhnuti bez opasnosti da ga otkriju, pa produži do nastambe. Svjetlost baklje obasjavala je tek jednog stražara s mušketom o ramenu. Prikra se htijući ga uhvatiti na prepad, ali sam je bio zatečen, jer drugi razbojnik odjednom mu iskrsnu iza leda. – Dobra večer, boss, pozdravi ga. Diego se okrenu i suoči s njim, spreman za borbu, no čovo bijaše opušten i prijazan. Shvati da ga je u mraku zamijenio s Jeanom Lafitteom, koji se uvijek odijevao u crno. I stražar priđe. – Dali smo im jesti i sad se odmaraju, boss. Sutra ćemo ih oprati i obući. U dobru su stanju, osim bebe, koja gori. Ne vjerujem da će dugo. – Otvorite, želim ih vidjeti, reče Diego na francuskom, oponašajući gusarov glas. Držao se sjene dok su otkračunavali vrata, nepotreban oprez, jer

razbojnici nisu ništa posumnjali. Naloži im neka pričekaju vani i uđe. U kutu nastambe visjela je svjetiljka, dajući slabu svjetlost, no dostatnu da razazna svako od tih lica što su ga nijemo i prestravljeno gledala. Svi su, osim dječaka i dojenčeta, imali željezni kolut oko vrata i lance pričvršćene za stupove. Diego im se približi s umirujućim kretnjama, ali opazivši krinku, robovi povjeruju da je zloduh i šćućure se koliko su im lanci dopuštali. Zalud im se obraćao, nisu ga razumjeli. Shvati da su tek stigli iz Afrike, bili su – svježa roba, kako su govorili trgovci robljem, nisu još dospjeli naučiti jezik svojih zatočitelja. Možda su ih odveli na Kubu, gdje su ih braća Lafitte kupila za preprodaju u New Orleansu. Preživjeli su putovanje morem u groznim uvjetima i pretrpjeli zlostavljanje na kopnu. Jesu li iz istog sela, iz iste obitelji? Na dražbi će ih razdvojiti i više se neće vidjeti. Patnje su ih satrle, imali su luđački izraz lica. Diego ih ostavi stegnuta srca. Već mu je jednom, u Kaliforniji, ista kamena ploča pritisnula grudi, kada je s Bernardom gledao kako vojnici napadaju indijanski zaselak. Pamtio je onaj osjećaj nemoći, istovjetan ovom koji ga je sad gušio. Vrati se u Lafitteovu kuću, presvuče i sasta s djevojčicama de Romeu i Nurijom da im ispripovjedi što je vidio. Bio je očajan. – Koliko koštaju ti robovi, Diego? – upita Juliana. – Ne znam točno, ali vidio sam popise dražbi u New Orleansu i, računajući odoka, Lafitteovi mogu dobiti tisuću dolara za svakog mladog muškarca, osamsto za drugu dvojicu, šesto za svaku djevojku i, recimo, tisuću za majku i djecu. Ne znam mogu li djecu prodati odvojeno, mlađa su od sedam godina. – Koliko je to ukupno? – Nekih osam tisuća osamsto dolara. – To je tek malo više od onoga što traže za našu otkupninu. – Kakve veze..., zausti Diego. – Imamo novca. Isabel, Nuria i ja odlučile smo za njih kupiti te robove, reče mu Juliana. – Imate novca? – upita Diego, iznenađen. – Da, dragulje, zar si zaboravio? – Mislio sam da su vam ih razbojnici oduzeli! – Sestre mu objasniše kako su spasile blago. Dok su plovili gusarskim brodom, Nuria se izvrsno dosjeti da skriju drago kamenje, jer nađu li ih zatočitelji, zauvijek će ih izgubiti. Progutale su jedan po jedan s vinom. Prije ili

poslije, dijamanti, rubini i smaragdi izaći će netaknuti s drugog kraja probavnog trakta, moraju samo pripaziti na sadržaj noćnih posuda. Nije to bilo ugodno rješenje, ali uspjelo je i sada su pomno oprani dragulji bili iznova ušiveni u podsuknje. – Pa time možete platiti otkupninu! – uzviknu Diego. – Naravno, no radije ćemo osloboditi robove, jer, ako i novac tvoga oca nikad ne stigne, znamo da ćeš ga ti dobiti na kartama, odgovori mu Isabel. Jean Lafitte sjedio je na terasi, uz šalicu kave i tanjur beigneta, ukusnih francuskih uštipaka, i bilježio brojke u računsku knjigu, kad se Juliana pojavi s rupčićem svezanih krajeva i položi ga na stol. Gusar podiže pogled i njegovo srce snažno zakuca pred tom mladicom, koja mu se svake noći ukazivala u snu. Razdriješi smotuljak i nije mogao zatomiti uzvik. – Sto mislite, koliko ovo vrijedi? – upita ga ona rumenih obraza i predloži mu posao koji je imala na umu. Gusaru je prvo iznenađenje bilo otkriće da su sestre umjele skriti dragulje, a drugo da su ih namijenile za kupnju robova umjesto vlastite slobode. Sto bi Pierre i drugi zapovjednici brodovlja rekli na to? Jedino što je želio bijaše izbrisati loš dojam koji je razbojništvom, a sad i robovima, ostavio na Julianu. Po prvi put osjeti stid zbog svojih zlodjela, nedostojnost. Nije kanio osvojiti mladičinu ljubav, jer i sam nije bio slobodan ponuditi joj svoju, ali želio je barem njeno poštovanje. Novac mu tu nije bio nimalo važan, mogao ga je nadoknaditi, a k tome, imao je više nego dovoljno da začepi usta ortacima. – To vrijedi mnogo, Juliano. Dostaje za kupnju robova, za otkupninu svih vas i za putovanje u Kaliforniju. A ostat će i za vaš i sestrin miraz, odgovori. Juliana nije ni sanjala da bi ti raznobojni kamenčići mogli toliko vrijediti. Podijeli ih u dva kupica, jedan veći i jedan manji, prvi ovi rupčićem i stavi ga u izraz haljine, a drugi ostavi na stolu. Već je krenula natrag, kad on, uzbuđen, ustade i zadrža je za ruku. – Sto ćete učiniti s robovima? – Prije svega, skinuti im okove, zatim ću vidjeti kako im pomoći.

– Dobro je. Slobodni ste, Juliano. Pobrinut ću se da uskoro otputujete. Oprostite mi zbog jada koje sam vam zadao, i ne slutite koliko bih želio da smo se upoznali u drukčijim okolnostima. Molim vas, primite ovo kao dar od mene, reče, pružajući joj dragulje koje je ostavila na stolu. Mladica je jedva smogla snagu za suočavanje s tim čovjekom i sad je taj čin posve razoruža. Nije pouzdano znala što on znači, no nasluti da joj Lafitte u potpunosti uzvraća osjećaj koji je smućuje: dar je iskaz ljubavi. Gusar vidje da oklijeva i bez razmišljanja je obujmi i poljubi ravno u usta. Bio je to prvi Julianin poljubac i zacijelo najduži i najvatreniji koji će u životu dobiti. Kako god, uvijek će ga pamtiti, kako već biva s prvim. Gusarova blizina, njegov zagrljaj, dah, toplina, muževan miris, jezik u njenim ustima, potresu je do srži. Pripravljala se za taj trenutak sa stotinama ljubavnih romana, s godinama snatrenja o muškarcu koji joj je suđen. Željela je Jeana s tek probuđenom strašću, ali s dubokom i drevnom uvjerenošću. Nikada neće voljeti drugog, ta zabranjena ljubav bit će jedina koju će na ovome svijetu doživjeti. Pripi se uza nj, uhvativši ga za košulju, i uzvrati mu poljubac s jednakim žarom, dok se iznutra slamala, jer znala je da je ta nježnost rastanak. Kad su se najzad razdvojili, nasloni se na gusarove grudi, omamljena, nastojeći doći do daha i smiriti podivljalo srce, a on u dugu mrmoru ponavljaše njeno ime, Juliana, Juliana. – Moram ići, reče mu, uzmičući. – Ljubim vas svom dušom, Juliano, ali volim i Catherinu. Nikad je neću napustiti. Možete li to razumjeti? – Da, Jeane. Moja je nesreća što sam se zaljubila u vas, a znam da nikad nećemo biti zajedno. No još više vas volim zbog vaše vjernosti Catherini. Daj Bože da brzo ozdravi i da budete sretni... Lafitte je htjede iznova poljubiti, ali ona otrča. Onako smeteni, nijedno nije zamijetilo madame Odiliju, koja je izbliza pratila prizor. Juliana nije sumnjala da je njen život završen. Čemu dalje živjeti bez Jeana? Radije će umrijeti, poput tragičnih junakinja iz književnosti, no nije znala kako navući sušicu ili koju drugu otmjenu boljeticu, skončati od tifusa doimalo joj se nedostojno. Odagna pomisao o samoubojstvu, jer koliko god patila, nije se mogla osuditi na vječne muke; čak ni Lafitte nije zavrijedio toliku žrtvu. Osim toga, ubije li se, uznemirit će Isabel i Nuriju. Zaredenje se naziralo se kao

jedino rješenje, ali nošenje odore u njuorlianskoj sparini nije ju odveć mamilo. Zamišljala je što bi rekao pokojni otac, koji je milošću Božjom uvijek bio bezbožnik, da dozna za njen naum. Tomas de Romeu radije bi je vidio udanu za morskog razbojnika nego kao redovnicu. Najbolje će biti otići odande čim nađu prijevoz i završiti svoje dane skrbeći o Indijancima u službi oca Mendoze, koji je, prema Diegu, dobar čovjek. Očuvat će jasnu i čistu uspomenu na taj poljubac i na lik Jeana Lafittea, na njegovo strastveno lice, oči crne kao ugljen, na dugu kosu začešljanu unatrag, vrat i prsa sa zlatnim lancem što se pomaljaju iz crne svilene košulje, na čvrst zagrljaj. Nije joj bila dana utjeha plača. Presahnula je, potrošivši prethodnih dana cijelu zalihu suza, i vjerovala je kako više nikad neće plakati. Pri tome je bila, gledajući žal kroz prozor i nijemo trpeći bol prepukla srca, kad osjeti nekog za leđima. Bijaše to madame Odilia, bajnija nego ikada, sva u bijelu lanu, s bijelim turbanom, jantarnim ogrlicama, narukvicama i zlatnim naušnicama. Senegalska kraljica, poput svoje majke. – Zaljubila si se u Jeana, kazala je bezbojno, prvi put joj govoreći ti. – Ne brinite, madame, nikad ne bih stala između vaše kćeri i zeta. Otići ću odavde i on će me zaboraviti, odgovori joj Juliana. – Zašto si kupila robove? – Da ih oslobodim. Možete li im vi pomoći? Čula sam da kvekeri štite robove i odvode ih u Kanadu, ali ne znam kako doći u doticaj s njima. – U New Orleansu ima mnogo slobodnih. Mogu naći posao i živjeti ondje, ja ću se za njih pobrinuti, reče joj kraljica. Podugo je šutjela, promatrajući mladicu očima lješnjakove boje, vrteći jantarna zrna ogrlica, proučavajući je, razmišljajući. Najzad se njezin tvrd pogled malko ublaži. – Hoćeš li vidjeti Catherinu? – upita iznebuha. – Da, madame. A voljela bih vidjeti i dijete i ponijeti sa sobom sliku oboje, da si u Kaliforniji lakše predočim Jeanovu sreću. Madame Odilia odvede je u drugo krilo kuće, jednako čisto i lijepo, gdje je uredila jaslice za unuka. Nalikovahu odaji kakva europskog kraljevića, izuzmu li se vudu fetiši koji su ga štitili od uroka. U brončanoj kolijevci s čipkanim volanima spavao je Pierre, u društvu dojkinje, mlade crnkinje bujnih grudi i čeznutljivih očiju, i curice

zadužene za pokretanje vjetrila. Baka odigne komarnik i Juliana se nagne vidjeti sina čovjeka koga je obožavala. Učini joj se divan. Nije poznavala mnogo djece s kojima bi ga usporedila, no zaklela bi se da je najljepši na svijetu. Bio je nag, samo u povoju, i ležao na leđima, raširenih ruku i nogu, u slatku snu. Madame Odilia dade joj znak da ga uzme u naručje. Kad ga je privila uza se i omirisala njegovu gotovo ćelavu glavicu, vidjela bezub osmijeh, taknula crvolike prstiće, golem crni kamen koji joj je pritiskao grudi kao da se smanjio, raspao, iščeznuo. Poče ga posvuda ljubiti, gole nožice, trbuščić s ispupčenim pupkom, kosicu vlažnu od znoja, i tad joj potok toplih suza obli lice i pokapa dijete. Nije plakala iz zavisti zbog onog što nikad neće imati, nego od nezatomljive nježnosti. Baka vrati Pierrea u kolijevku i, bez riječi, pozva je neka je slijedi. Upute se kroz vrt naranača i oleandara, udalje od kuće i stignu na žal, gdje ih je već čekao veslač s barkom koji će ih odvesti u New Orleans. Žustro prodoše kroz središnje ulice i preko groblja. Poplave su onemogućavale da se mrtve pokapa u zemlju, pa se uzdizao ondje malen grad grobnica, ukrašenih mramornim kipovima ili rešetkama od kovana željeza, kupolama i zvonicima. Malo dalje vidješe ulicu visokih i uskih kuća, posve jednakih, s vratima u sredini i prozorom sa svake strane. Zvali su ih – pucnjevim, jer bi metak ispaljen u kućna vrata proletio kroz sve prostorije i izbio na dvorišna ne okrznuvši nijedan zid. Madame Odilia ude ne pokucavši. Unutra je vladala zaglušna graja djece raznih dobi, koju su čuvale dvije žene s tankim pamučnim pregačama. Kuća bijaše krcata fetiša, bočica s pripravcima, snopova trava obješenih o strop, drvenih kipova nakostriješenih čavlima, krabulja i bezbroj predmeta svojstvenih vuduu. Prožimao ju je sladak i ljepljiv miris, kao od melase. Madame Odilia pozdravi žene i uputi se u jednu od sobica. Juliana se nade pred tamnom mulatkinjom dugih kosti i žutih očiju, kao u pantere, kože blistave od znoja, kosa spletenih u sijaset pletenica urešenih vrpcama i obojenim kuglicama, koja je dojila novorođenče. Bila je to glasovita Marie Laveau, proročica koja je nedjeljom plesala s robovima na Trgu Kongo, a za svetih obreda padala u zanos i utjelovljivala bogove. – Dovela sam ti je, da mi kažeš je li to ona, reče joj madame Odilia. Marie Laveau ustade i priđe Juliani s djetetom na dojci. Nakanila je rađati svake godine dokle joj segne mladost i već je imala petero

djece. Stavi joj tri prsta na čelo i dugo je gledaše u oči. Juliana osjeti nevjerojatnu snagu, udar koji je potrese od glave do pete. Proteče cijela minuta. – Ona je, kaza Marie Laveau. – Ali bjelkinja je, prigovori madame Odilia. – Velim ti da je to ona, – ponovi svećenica i zaključi razgovor. Senegalska kraljica povede Julianu natrag u pristanište, opet su prešle preko groblja i glavnog trga, i sastale se s veslačem, koji ih je, pušeći, strpljivo čekao. Čovjek ih poveze drugim putem, prema močvarnom području. Uskoro zadoše u nedohod močvara, s njihovim rukavcima, mlakama, kaljužama i otočićima. Posvemašnja osama krajolika, kužno isparavanje baruština, iznenadno pljuskanje kajmanova repa, ptičji krici, sve je stvaralo tajanstveno i pogubno ozračje. Juliana se sjeti da nikog nije obavijestila o odlasku. Sestra i Nuria zacijelo je već traže. Sinu joj kako bi ta žena mogla imati zle nakane, konačno, ona je Catherinina majka, no odmah odagna tu pomisao. Putovanje joj se činilo vrlo dugo i omara je uspavljivaše, ožednjela je, sunce je zalazilo i zrak se ispunio komarcima. Ne usudi se pitati kamo idu. Nakon podulje plovidbe, kad se već mračilo, pristanu uz neku obalu. Veslač osta kod barke, a madame Odilia upali svjetiljku, primi Julianu za ruku i povede je kroz travurinu, u kojoj nije bilo nikakva putokaza. – Pazi da ne staneš na zmiju, upozori je. Dugo su hodale i najzad kraljica pronađe ono što je tražila. Bila je to mala čistina u trščaku, s dva visoka stabla osuta mahovinom i obilježena križevima. Križevi nisu bili kršćanski nego vudu; simbolizirali su stjecište dvaju svijetova, svijeta živih i svijeta mrtvih. Krabulje i likovi afričkih bogova izrezbarenih u drvu čuvali su to mjesto. Na mjesečini i pri svjetlosti svjetiljke prizor bijaše jezovit. – Ovdje je moja kći, reče madame Odilia, pokazujući na tlo. Catherine Villars umrla je od babinje groznice pet tjedana prije. Nisu je uspjeli spasiti ni liječnička znanost ni kršćanske molitve ni čaranje i trave afričke magije. Majka i druge žene ovile su njeno tijelo, izmoždeno zarazom i krvarenjem, i prenijele ga na to sveto mjesto u močvari, gdje su ga privremeno pokopale, dok mlada pokojnica ne ukaže na osobu koja će je zamijeniti. Catherine ne može dopustiti da njezin sin dospije u ruke kakvegod žene po Lafitteovu izboru, objasni senegalska kraljica. Njena je majčinska dužnost pomoći joj u tome,

zato je zatajila kćerinu smrt. Catherine sada prebiva u međupodručju, vršljajući između dva svijeta. Zar Juliana nije čula njene korake u Lafitteovoj kući? Nije li je vidjela kako joj noću stoji uz postelju? Onaj narančin miris što lebdi na otoku njezin je miomiris, jer u svojem novom stanju bdije nad malim Pierreom i traži mu dobru maćehu. Madame Odiliju je začudilo da je Catherine otišla na drugi kraj svijeta po Julianu i nije joj drago što je odabrala bjelkinju, ali tko je ona da se tome protivi? Iz svijeta duhova, njena kći može bolje od ikog odlučiti što je najpogodnije. Tako je tvrdila Marie Laveau, kad ju je upitala za savjet. – Kada se pojavi prava žena, ja ću je umjeti prepoznati, obećala je svećenica. Madame Odilia naslutila je da bi to mogla biti Juliana kad je vidjela da je, iako voli Jeana, pripravna odreći ga se iz poštovanja prema Catherini, i zatim kad se mladica sažalila nad zlom kobi robova. Zadovoljna je, reče joj, jer njena će sirota kći sada mirno počivati u nebu i moći će je pokopati na groblju, odakle nabujale vode neće odnijeti njeno tijelo u more. Morala je ponoviti neke pojedinosti, jer Juliana je jedva shvaćala što joj govori. Nije mogla vjerovati da je ta žena pet tjedana tajila istinu pred Jeanom. Kako će mu je sad reći? Madame Odilia odgovori kako nema nikakve potrebe da njezin zet sve dozna. Točan nadnevak nije važan, reći će mu da je Catherine preminula dan prije. – Ali Jean će tražiti da vidi tijelo! – uzviknu Juliana. – To nije moguće. Jedino žene smiju vidjeti trupla. Naša je zadaća donositi djecu na svijet i ispraćati mrtve. Jean će to morati prihvatiti. Poslije Catherinina pogreba, tvoj je, odvrati kraljica. – Moj...? – zbunjeno promuca Juliana. – Jedino što je ovdje bitno jest moj unuk Pierre. Lafitte je samo sredstvo kojim se Catherine poslužila da ti povjeri sina. Nas dvije ćemo budno paziti vršiš li svoju dužnost. Zato je nužno da budeš uz dječakova oca i činiš ga zadovoljnim i mirnim. – Jean nije čovjek koji može biti zadovoljan i miran, on je gusar, pustolov... – Dat ću ti čarobne napitke i podučit ću te kako mu ugoditi u postelji, kao što sam podučila Catherinu kad je navršila dvanaestu. – Nisam ja takva žena..., branila se Juliana, rumeneći. – Bez brige, bit ćeš, iako nikad tako vješta kao Catherine, jer malo si prestara za učenje i glava ti je puna bedastoća, no Jean neće opaziti

razliku. Muškarci su trapavi, zasljepljuje ih strast, malo znaju o užitku. – Ne mogu se služiti smicalicama bludnice ni čarobnim napitcima, madame! – Želiš li Jeana ili ne, djevojčice? – Želim, prizna Juliana. – Onda ćeš se morati svojski založiti. Prepusti to meni. Usrećit ćeš ga i možda ćeš i ti biti sretna, ali upozoravam te: Pierrea smatraj vlastitim sinom ili me se čuvaj. Jesi li razumjela? Štovani čitatelji, kako vam dočarati svu silovitost reakcije nesretnog Diega de la Vege kada je doznao što se zbilo? Idući brod za Kubu polazio je iz New Orleansa za dva dana, kupio je karte i sve pripravio kako bi odmaglio iz Lafitteova lovišta vukući Julianu sa sobom. Ipak će spasiti ljubljenu. Već mu se vratila duša u tijelo, a kad ono, ispalo je da je suparnik udovac. Bacio se pred Julianine noge ne bi li je uvjerio kakvu ludost kani učiniti. Dobro, može se i tako reći. Ustao je, ushodao se gore-dolje, mašući rukama, čupajući kose, vičući, dok ga je ona bešćutno gledala, s priglupim smiješkom na vilinskim usnama. Hajde ti urazumi zaljubljenu ženu! Diego je vjerovao da će se u Kaliforniji, daleko od gusara, mladica prizvati k svijesti, a on povratiti izgubljenu prednost. Juliana bi stvarno bila koza kad se ne bi ohladila prema prepredenjaku koji trguje robljem. Uzdao se da će ona na kraju znati cijeniti čovjeka kakav je on, zgodan i hrabar poput Lafittea, ali mnogo mlađi, i čestit, čista srca i zdravih nakana, koji joj može pružiti lagodan život bez prolijevanja nedužne krvi radi pljačke. On je gotovo savršen i obožava je. Pobogu, pa što još hoće? Ničim nije zadovoljna! Ona je vreća bez dna! Jasno, to malo tjedana u vrućini Baratarije jednim je potezom izbrisalo sve što je postigao u pet godina udvaranja. Netko pronicljiviji zaključio bi da je mladica vjetrenjasta, no ne i Diego. Taština mu je priječila jasno vidjeti, kako mahom biva s takvim udvaračima. Isabel ih je zgranuto promatrala. U posljednjih četerdeset i osam sati dogodilo se toliko toga, da se već gubila. Recimo da je bilo manjeviše ovako: nakon što su robovima skinuli okove, nahranili ih, dali im odjeću i, uz velike poteškoće, objasnili im da su sad slobodni, pribivali su bolnu prizoru kada je izdahnulo djetešce, koje je došlo na samrti. Bila su potrebna tri muškarca da otrgnu nepomično tijelce od majke i nikako je nisu mogli smiriti, još uvijek su se čuli njeni jauci, praćeni

lavežom otočkih pasa. Bijedni robovi nisu shvaćali razliku između slobode i neslobode, kad su ionako morali ostati u tome mrskom kraju. Jedino su željeli vratiti se u Afriku. Kako će preživjeti u toj hudoj i divljoj zemlji? Crnac koji je bio tumač nastojao ih je upokojiti obećanjem da će moći zarađivati za život, uvijek manjka razbojnika na otoku; uz malo sreće, djevojke će naći muža, a sirotu majku naučit će kuhati i zaposliti je kod neke obitelji, neće se morati odvojiti od dječaka. Zaludu, uboga skupina ponavljaše poput litanije neka ih pošalju natrag u Afriku. Juliana se vratila s dugog izleta s madame Odilijom preobražena beskrajnom srećom i pripovijedajući priču od koje bi se i najtrezvenijem digla kosa na glavi. Nagna Diega, Isabel i Nuriju da se zakunu da neće reći ni riječi i zatim izjavi kako Catherine Villars nije bolesna, nego je neka vrst zombija i, osim toga, odabrala je nju za maćehu malom Pierreu. Udat će se za Jeana, samo on to još ne zna, reći će mu poslije Catherinina pogreba. Za svadbeni dar kani ga zamoliti neka se zauvijek odrekne trgovine robljem, to jedino ne može podnijeti, druge opačine nisu toliko važne. Malko zajapurena, povjeri im i da će je madame Odilia naučiti voditi ljubav kako to gusar voli. Tu Diegu prekipje. Juliana je očito sišla s uma. Neka muha prenosi ludilo, sigurno ju je ubola. Zar misli da će je ostaviti u rukama tog zločinca? Nije li obećao don Tomasu, počivao u miru, da će je živu i zdravu odvesti u Kaliforniju? Održat će riječ, makar je silom morao odvući. Jeana Lafittea prožimala su tih sati mnoga i raznorodna čuvstva. Poljubac ga je zapanjio. Odreći se Juliane bilo je najteže što ga je dopalo u životu, trebat će mu sva hrabrost, koja nije mala, da svlada očaj i osjećaj osujećenosti. Sasta se s bratom i zapovjednicima brodova kako bi im predao njihov dio od prodaje robova i otkupnine za taoce, koji će oni pravedno razdijeliti razbojnicima. Novac potječe iz njegove kese, bilo je sve objašnjenje koje im je dao. Začuđeni zapovjednici ukazaše mu kako je to s trgovačkog gledišta posve besmisleno, za kog' vraga dovodi roblje i taoce, uz dobro znane troškove i gnjavažu, ako ih kani puštati badava. Pierre počeka da drugi odu kako bi mu rekao svoje mišljenje. Smatrao je da Jean više ne umije voditi poslove, muti mu se pamet, možda je kucnuo čas da ga smijene. – U redu, Pierre. Stavit ćemo to na glasovanje, kakav je običaj.

Želiš me zamijeniti? – izazva ga Jean. A, povrh svega, koji sat poslije stiže punica i obavijesti ga da je Catherine umrla. Ne, ne može je vidjeti. Sprovod će se održati za dvatri dana u New Orleansu, uz nazočnost kreolske zajednice. Bit će kratak kršćanski obred, da umire popa, a potom afrička svečanost s gozbom, glazbom i plesom, kako dolikuje. Žena bijaše tužna, ali spokojna, i dovoljno čvrsta da ga tješi kad je poput dječačića briznuo u plač. Obožava Catherinu, bila mu je družica, jedina ljubav, jecao je. Madame Odilia dade mu gutljaj ruma i potapša ga po ramenu. Nije odveć žalila udovca, jer znala je da će uskoro zaboraviti Catherinu u drugom naručju. Jean iz pristojnosti nije mogao odjuriti zaprositi Julianu, moralo je proći neko razumno vrijeme, ali zamisao se već začela u njegovu umu i srcu, premda se još nije usuđivao izreći je. Gubitak supruge bijaše strašan, no dao mu je neslućenu slobodu. Čak i u grobu, mila Catherine ugađala je njegovim najskroviti]'im željama. Bio je voljan promijeniti se radi Juliane. Godine brzo prolaze, dodijao mu je odmetnički život, s pištoljem za pašom i mogućnošću da svaki čas raspišu tjeralicu za njim. Tijekom godina zgrnuo je bogatstvo, otići će s Julianom i malim Pierreom u Teksas, gdje su probisvijeti mahom završavali, i baviti se manje opasnim, iako uvijek protuzakonitim djelatnostima. Zaboravit će trgovinu robljem, jer ona očito ljuti tankoćutnu Julianu. Lafitte nikad nije trpio da mu se žene pačaju u poslove i Juliana neće biti prva, ali nije mogao ni razoriti brak svađajući se oko toga. Da, otići će u Teksas, odluči. Ta zemlja pruža mnoge mogućnosti muškarcu savitljiva morala i pustolovna duha. Bio je pripravan odreći se gusarenja, premda to nije značilo prometnuti se u ugledna građanina, čemu pretjerivati.

DIO PETI Gornja Kalifornija, 1815.

U proljeće 1815. Diego, Isabel i Nuria ukrcaše se na jednu škunu u njuorlianskoj luci. Juliana osta ondje. Žalim što je tome tako, jer svaki se dobrodušan čitatelj nada ljubavnu raspletu u korist junaka. Shvaćam da vas je Julianina odluka razočarala, no nije moglo biti drukčije, jer većina bi žena na njezinu mjestu učinila isto. Izvesti grešnika na pravi put neodoljiv je pothvat i Juliana mu se posvetila s vjerskim žarom. Isabel je upita zašto to nikad nije pokušala s Rafaelom Moncadom, a ona objasni kako ne bi vrijedilo truda, jer Moncada nije čovjek sjajnih poroka, kao Lafitte, nego kukavnosti. – A njima, kao što svi živi znaju, nema lijeka, doda krasotica. U to doba Zorro još ničim nije zaslužio da se neka žena potrudi popraviti ga. Stigli smo do petoga i posljednjeg dijela knjige. Uskoro ćemo se rastati, štovani čitatelji, jer pripovijest završava kada se junak, promijenjen pustolovinama i svladanim preprekama, vrati na polazište. To je uvriježeno u epskom pripovijedanju, od Odiseje do bajki, i neću ja biti ta koja uvodi novine. Silna galama koju je Diego digao čuvši da je Juliana odlučila ostati u New Orleansu s Lafitteom nije ničem poslužila, jer ona ga je otpirila kao komarca. Tko je Diego da njoj zapovijeda? Nisu čak ni u srodstvu, reče mu. Osim toga, dovoljno je stara da zna što je dobro za nju. Kao posljednje utočište, Diego izazva gusara na dvoboj – u obranu časti gospođice de Romeu, kako je kazao, no ovaj ga obavijesti da su se toga jutra vjenčali u kreolskoj župnoj crkvi, s bratom Pierreom i madame Odilijom kao jedinim svjedocima. Učinili su to da izbjegnu neugodnosti koje bi im bez sumnje priredili oni koji ne razumiju prešnost ljubavi. Ništa se tu nije moglo, brak je bio ozakonjen. Tako Diego zauvijek izgubi svoju ljubljenu i, zahvaćen groznom tjeskobom, zareče se da se nikad neće ženiti. Nitko mu nije vjerovao. Isabel mu ukaza kako, s obzirom na svoj pogibeljan način života, Lafitte neće još dugo biti na ovome svijetu, i čim Juliana obudovi, može je opet progoniti do besvijesti, ali Diega to obrazloženje nije uspjelo utješiti. Nuria i Isabel oprostiše se s Julianom grcajući u suzama, unatoč Lafitteovu obećanju da će ih uskoro posjetiti u Kaliforniji. Nuria, koja je djevojčice de Romeu voljela kao vlastite kćeri, dvoumila se bi li

ostala s Julianom i štitila je od razbojnika, vudua i drugih nevolja, što su joj nedvojbeno suđene, ili bi otputovala s Isabel, koja je, premda znatno mlađa, manje treba. Juliana riješi to pitanje zahtijevajući neka ode, jer Isabelina će čast biti zauvijek okaljana bude li sama putovala s Diegom de la Vegom. Kao oproštajni dar, Lafitte dade domaćici zlatan lančić i komad najfinije svile. Nuria je izbra u crnoj boji, zbog korote. Skuna isplovi za jednog od toplih pljuskova što su se u to doba godine danomice izlijevali, a Juliana stajaše oblivena suzama i poprskana kišom, s malim Pierreom u naručju, u pratnji neprispodobivog gusara i senegalske kraljice, koja je postala njena učiteljica i čuvarica. Mladica se odjenula jednostavno, po muževu ukusu, i zračila je tolikom srećom, da se Diego rasplakao. Nikad mu nije izgledala tako lijepa kao u času kad ju je gubio. Juliana i Lafitte bijahu divan par, on sav u crnom i s papigom na ramenu, ona u bijelu muslinu, oboje djelomice zaštićeni kišobranom što su ga držale dvije mlade Afrikanke, prije robinje a sada slobodne. Nuria se zatvori u kajitu da je ne čuju kako nariče, dok su im Diego i Isabel, neutješni, mahali dok nisu iščeznuli s obzora. Diego je gutao suze iz razloga koje znamo, a Isabel jer se rastajala od sestre. K tome je, valja reći, i sama maštala o Lafitteu, prvom muškarcu koji ju je nazvao krasnom. Takav je život, puka ironija. No vratimo se mi pripovijesti. Brod je odveo naše likove na Kubu. Povijesni grad Havana, sa svojim kolonijalnim kućama i dugim gatom, oplakivan bistrim morem i obasjan čudesnom karipskom svjetlošću, nudio je dekadentne užitke kojima se nijedno nije znalo odati, Diego zbog očaja, Nuria jer se osjećala starom, a Isabel jer joj nisu dopustili. Pod njihovim budnim okom, mladica nije mogla posjećivati kockarnice ni sudjelovati u mimohodima veselih uličnih svirača. Bogati i siromašni, bijelci i crnci jeli su u gostionicama i krčmama, ispijali bačve ruma i plesali do zore. Da joj se pružila prilika, Isabel bi se bila odrekla španjolske kreposti, koja joj je dotad malo vrijedila, i uronila u karipsku putenost, jer doimala joj se mnogo zanimljivija, no osta praznih ruku. Od vlasnika hotela dobiše vijesti o Santiagu de Lećnu. Zapovjednik je sretno stigao na Kubu s drugim preživjelima iz gusarskog napada i, čim se oporavio od sunčanice i prepasti, ukrcao se za Englesku. Kanio je zatražiti odštetu i povući se u kućicu na selu, gdje će nastaviti crtati izmaštane zemljovide za skupljače rijetkosti.

Troje prijatelja boravilo je u Havani više dana, za kojih Diego dade sašiti dvije potpune Zorroove oprave, po uzoru na Lafitteovu. Vidjevši se u zrcalu krojačnice, morao je priznati da je suparnikova otmjenost neupitna. Promotri se sprijeda i sa strane, stavi jednu ruku na bok a drugu na balčak mača, podiže bradu i zadovoljno se osmjehnu; imao je savršene zube i rado ih je pokazivao. Pomisli kako izgleda veličanstveno. Prvi put požali zbog te dvostruke osobnosti, volio bi se uvijek tako odijevati. – Konačno, ne može se sve imati u životu, uzdahnu. Manjkala mu je tek krinka da spljošti uši i brčić za zavaravanje neprijatelja i Zorro je bio spreman pojaviti se ondje gdje je njegova pomoć potrebna. – Uzgred, ljepotane, treba ti još jedan mač, reče liku u zrcalu. Nikad se ne bi rastao od svoje drage Justine, ali jedna oštrica nije bila dovoljna. Poslavši novo ruho u hotel, otiđe u obilazak lučkih oružarnica u potrazi za mačem sličnim Pelavovom. Nađe točno ono što je želio, a kupi i dva maurska bodeža, tanka i savitljiva, ali vrlo čvrsta. Novac stečen u njuorlianskim kartašnicama brzo mu iscuri kroz prste i nekoliko dana poslije, kad su isplovljavali za Portobelo, bio je siromašan kao onda kad ga je Jean Lafitte oteo. Budući da je već prošao panamsku prevlaku u suprotnom pravcu, Diegu taj dio puta nije bio tako zanimljiv kao Nuriji i Isabel, koje nikad prije nisu vidjele otrovne krastače, a kamoli nage urođenike. Nuria užasnuto zari pogled u rijeku Chagres, uvjerena da se njene najgore bojazni o divljaštvu Amerika ostvaruju. Dočim Isabel iskoristi onu smotru golotinje da utaži staru znatiželju. Već godinama se pitala kakva li je razlika između muškaraca i žena. Razočara se, jer, kako reče domaćici, ta bi razlika udobno stala u njenu torbicu. Kako god, zahvaljujući Nurijinim krunicama sačuvali su se od malarije i ujeda otrovnica i bez poteškoća stigli u grad Panamu. U luci nađoše brod koji će ih odvesti u Gornju Kaliforniju. Brod se ukotvi u lučici San Pedro, nadomak Los Angelesa, i putnike barkom prevezu na žal. Nije bilo lako spustiti Nuriju niz ljestve od konopa. Ne pitajući je za dopuštenje, neki mornar dobre volje i jakih mišica obujmi je oko struka, prebaci preko ramena i odnije poput vreće šećera. Približivši se kopnu, spaze lik Indijanca koji im je domahivao. Časak poslije Diego i Isabel počeše radosno klicati prepoznavši Bernarda. – Kako je znao da ćemo doći danas? – začuđeno upita Nuria.

– Ja sam mu javio, odgovori joj Diego, ne objašnjavajući kako je to učinio. Bernardo je iščekivao ondje duže od tjedna, kad je jasno predosjetio da brat stiže. Nije dvojio o telepatskoj poruci i stao je beskrajno strpljivo motriti more, siguran da će se prije ili poslije na obzoru pojaviti lađa. Mislio je da Diego putuje sam, no, pretpostavivši da će donijeti dosta prtljage, iz opreza je poveo sa sobom više konja. Toliko se promijenio da Nuria u tom kršnu Indijancu jedva prepozna tihog slugu koga je upoznala u Barceloni. Bernardo bijaše odjeven samo u platnene hlače pričvršćene oko pasa trakom od kravlje kože. Bio je sav preplanuo, tamne puti i duge spletene kose. Nosio je nož za pojasom i mušketu o ramenu. – Kako su moji roditelji? I Munja U Noći i tvoj sin? – bila je Diegova prva briga. Bernardo mu znakovima odgovori da ima loših vijesti i da moraju odmah otići u San Gabriel, gdje će im otac Mendoza sve ispripovjediti. On sam već mjesecima živi s Indijancima i nije upućen u potankosti. Privezali su dio prtljage na jednog konja, a ostatak zakopali u pijesak i humčić označili kamenjem, da ga poslije pokupe, zatim uzjašu i krenu prema misiji. Diego zamijeti da ih Bernardo vodi prečicom, kloneći se Kraljevskog puta i de la Vegina imanja. Uskoro ugledaše zemljište misije. Diegu se ote uzvik iznenađenja kad vidje polja zarasla u korov, zjapeće krovove i zapuštene kolibe pokrštenika. Ozračje bijede vladalo je na nekoć cvatućem posjedu. Topot kopita privuče nekoliko Indijanki s djecom i časak poslije u dvorištu se pojavi otac Mendoza. U tih pet godina misionar je oronuo, izgledao je kao krhak starac, a rijetke vlasi na lubanji nisu mogle prekriti brazgotinu odsječenog uha. Znao je da Bernardo očekuje brata i uzdao se u taj predosjećaj, pa ga Diegov dolazak nije iznenadio. Raskrili ruke i mladić skoči s konja i potrča pozdraviti ga. Diegu, sada za glavu višem od svećenika, učini se da grli tek kup kostiju i zazebe ga oko srca kad je spoznao kako vrijeme leti. – Ova djevojčica je Isabel, kći don Tomasa de Romeua, koga nek' Bog drži sebi zdesna, a ova gospođa je Nuria, njena domaćica, predstavi ih. – Dobrodošle u misiju, kćeri moje. Putovanje je vjerojatno bilo naporno. Možete se oprati i prileći, dok mi razgovaramo. Javit ću vam

kad večera bude gotova, reče im otac Mendoza. Vijesti su bile gore nego što je Diego zamišljao. Njegovi roditelji rastali su se pet godina prije: istoga dana kad se otputio na školovanje u Španjolsku, Regina je otišla od kuće noseći samo ono što je odjenula. Otad je živjela s plemenom Bijele Šumske Ušare i više je nisu vidjeli ni u selu ni u misiji; govorilo se da se odrekla manira španjolske gospe i prometnula u smionu Indijanku kakva je bila u mladosti. Bernardo, koji je živio u istom plemenu, potvrdi njegove riječi. Diegova majka služila se sada domorodačkim imenom, Tovpurnia, i pripravljala se da jednog dana zamijeni Bijelu Šumsku Ušaru kao vidarica i šaman. Glas o vidovitosti dviju žena pronio se onkraj planina i Indijanci iz drugih plemena dolažahu izdaleka upitati ih za savjet. Dotle je Alejandro de la Vega zabranio sam spomen ženina imena, no nikad se nije uspio priviknuti na njenu odsutnost i ostario je od tuge. Kako ne bi morao davati objašnjenja uskogrudnoj bjelačkoj zajednici, zahvalio se na dužnosti načelnika i posve se posvetio imanju i poslovima, umnažajući svoj imetak. Ali slabe hasne od sveg rada, jer koji mjesec prije, upravo kad je Diego putovao s Romima po Španjolskoj, stigao je u Kaliforniju Rafael Moncada, u svojstvu ovlaštena poslanika kralja Fernanda VII., sa službenom zadaćom izvješćivanja o političkom i gospodarskom stanju kolonije. Bio je moćniji od namjesnika i zapovjednika utvrde. Diego nije sumnjao da je Moncadi tu čast priskrbio utjecaj Eulalije de Callis i da je jedini razlog njegova udaljavanja od španjolskog dvora nada da će se domoći Juliane. Reče to ocu Mendozi. – Moncada se zacijelo grdno razočarao kad je čuo da gospođica de Romeu nije ovdje. – Pretpostavio je da ste na putu, jer je ostao. Dotle nije gubio vrijeme, šuška se da zgrće bogatstvo, odvrati misionar. – Taj me čovjek mrzi zbog mnogočega, a najviše zato jer sam Juliani pomogao ukloniti se njegovu salijetanju, objasni mu mladić. – Sad bolje razumijem to što se dogodilo, Diego. Pohlepa nije jedino što pokreće Moncadu, želio ti se i osvetiti... – uzdahnu otac Mendoza. Rafael Moncada započeo je svoju službu u Kaliforniji zapljenom de la Vegina posjeda, nakon što je dao uhititi vlasnika, optuživši ga kao kolovođu ustanka za odvajanje Kalifornije od Kraljevine Španjolske. Ne postoji takav pokret, reče mu svećenik, naseljenicima ta misao još

ne pada na um, premda je sjeme pobune već niklo u nekim zemljama Južne Amerike i širi se poput požara cijelim kontinentom. Zbog neosnovane optužbe za izdaju, don Alejandro de la Vega završio je u tamnici. Moncada se s pratnjom smjestio na imanju, pretvarajući ga u svoje boravište i vojarnu. Misionar dometnu da je taj čovjek učinio mnogo zla za kratko vrijeme. I sam je trn u Moncadinu oku, jer brani Indijance i usuđuje se skresati mu istinu u lice, no skupo to plaća: misija je uništena. Moncada mu uskraćuje uobičajenu potporu i k tome je odveo muškarce, nije ostalo ruku za obrađivanje zemlje, samo žene, djeca i starci. Domorodačke obitelji su razorene, ljudi su klonuli duhom. Kolaju glasine o lovu na bisernice, koji je pokrenuo Rafael Moncada koristeći se prisilnim radom Indijanaca. Kalifornijski biseri, vredniji od zlata i srebra drugih kolonija, dva su stoljeća punili španjolsku riznicu, dok ih naposljetku pretjerani izlov nije iscrpio, objasni misionar. Tijekom pedeset godina svi su zaboravili na njih, pa su se školjke dospjele obnoviti. Zaokupljenim drugim poslovima i zapletenim u birokraciju, vlastima je manjkalo poduzetnosti da otpočnu potragu. Pretpostavljalo se kako je novo stanište bisernica sjevernije, blizu Los Angelesa, ali nitko se nije potrudio to utvrditi, sve dok se nije pojavio Moncada s pomorskim kartama. Otac Mendoza vjerovao je da je naumio doći do biserja bez znanja Španjolske, jer ono u načelu pripada kruni. Za to se oslonio na Carlosa Alcazara, upravitelja strašnog zatvora El Diabla{38}, koji je dobavljao robove za ronjenje. Obojica su se brzo i u potaji bogatila. Nekoć su bisere izranjali Indijanci Yaquis iz Meksika, vrlo snažni ljudi koji su naraštajima radili u moru i mogli su izdržati pod vodom gotovo dvije minute, no njihov premještaj u Gornju Kaliforniju pobudio bi pozornost. Stoga ortaci odlučiše poslužiti se domaćim Indijancima, koji nisu bili vični ronioci i nikada se ne bi sami ponudili za taj kuluk. To nije predstavljalo poteškoću: uhitili bi ih pod kakvom god izlikom i izrabljivali ih dok im se ne bi rasprsnula pluća. Opili bi ih ili premlatili i natopili im odjeću žesticom, zatim bi ih odvukli pred suca, koji je zatvarao oči. Tako bi nesretnici završili u El Diablu, unatoč misionarovu zdvojnom posredovanju. Diego ga upita je li ondje njegov otac i otac Mendoza odgovori da jest. Don Alejandro je bolestan i slab, neće dugo preživjeti na takvu mjestu, reče mu. Najstariji je i jedini bijelac među uznicima, ostali su Indijanci i mestici. Nitko se živ ne

vraća iz tog pakla; posljednjih mjeseci umrlo ih je nekoliko. Svi se boje govoriti o onome što se zbiva unutar njegovih zidina, i čuvari i uhićeni; grobljanski muk ovija El Diablo. – Ne mogu više čak ni pružati duhovnu utjehu tim ubogim dušama. Prije sam često odlazio služiti misu, no posvadio sam se s Carlosom Alcazarom i zabranio mi je ulazak. Uskoro će me zamijeniti svećenik iz Donje Kalifornije. – Je li taj Alcazar onaj nasilnik koga smo se svi plašili kao djeca? – upita Diego. – Da, sinko. S godinama ćud mu postaje sve gora, okrutan je i kukavica. Dočim je njegova sestrična Lolita prava svetica. Djevojka me znala otpratiti u zatvor i odnijeti uznicima lijekove, hranu i pokrivače, ali, nažalost, nema moć nad Carlosom. – Sjećam se Lolite. Obitelj Pulido plemenita je i kreposna. Francisco, Lolitin brat, školovao se u Madridu. Dopisivali smo se dok sam bio u Barceloni, primijeti Diego. – Eto, sine moj, don Alejandrovo stanje je vrlo ozbiljno. Ti si mu jedina nada, moraš se hitno uplesti, zaključi otac Mendoza. Diego je već podugo hodao po sobi nastojeći obuzdati ogorčenost. Bernardo je pratio razgovor očiju uprtih u brata, šaljući mu duhovne poruke. Mladićev prvi poriv bio je potražiti Moncadu i potući se s njim, ali Bernardov pogled uvjeri ga da te okolnosti iziskuju više lukavosti nego hrabrosti, to je zadatak za Zorroa i trebat će ga izvršiti hladnokrvno. Izvadi čipkan rupčić i, uzdahnuvši, otre čelo izvještačenom kretnjom. – Otići ću u Monterrey razgovarati s namjesnikom. On je očev prijatelj, predloži. – Već sam to učinio, Diego. Kada je don Alejandro uhićen, osobno sam razgovarao s namjesnikom, no odgovorio mi je da nema ovlasti nad Moncadom. I oglušio se kad sam ga zamolio neka istraži zašto umire toliko zatvorenika u El Diablu, odvrati misionar. – Onda ću morati otići potkralju u Meksiko. – To će trajati mjesecima!, uzbuni se otac Mendoza. Nije mogao vjerovati da se odvažan momčić koga je vlastitim rukama donio na svijet i gledao ga kako raste prometnuo u gizdelina. Španjolska mu je smekšala um i mišice, kakva sramota. Toliko se molio da se Diego vrati na vrijeme i spasi oca, a odgovor na njegove

molitve je taj fićfirić s čipkanim rupčićem. Jedva je prikrivao prijezir koji je mladić u njemu izazvao. Misionar obavijesti Isabel i Nuriju da večera čeka i svi petero sjednu za stol. Neka Indijanka donije glinenu posudu s kukuruznom kašom i komadima kuhana mesa, bljutava i tvrda poput potplata. Nije bilo kruha, vina ni povrća, čak ni kave, jedinog poroka koji je otac Mendoza sebi dopuštao. Jeli su u tišini, kad začuše konjski topot i glasove u dvorištu, a časak poslije nahrupi u dvoranu skupina vojnika na čelu s Rafaelom Moncadom. – Preuzvišenosti! Kakvo iznenađenje! – uzviknu Diego ne ustajući. – Upravo sam doznao za vaš dolazak, otpovrnu Moncada, tražeći pogledom Julianu. – Tu smo, kao što smo vam obećali u Barceloni, gospodine Moncado. Mogu li znati kako ste izašli iz tajne odaje? – podrugljivo će Isabel. – Gdje vam je sestra? – prekinu je Moncada. – Ah! U New Orleansu. Zadovoljstvo mi je priopćiti vam da se Juliana sretno udala. – Udala! Nije moguće! Za koga? – kriknu očajni prosac. – Za jednog bogatog i zgodnog poslovnog čovjeka, koji ju je osvojio na prvi pogled, objasni mu Isabel s najnedužnijim izrazom lica. Rafael Moncada tresnu šakom po stolu i stisnu usne da ne ispusti pljusak psovki. Nije mogao vjerovati da mu je Juliana opet izmakla iz ruku. Preplovio je pola kugle zemaljske, ostavio svoje mjesto na dvoru i zbog nje zapustio karijeru. Obuze ga takav bijes, da bi je bio najradije zadavio. Diego dotle priđe debelu i oznojenu naredniku, koji ga gledaše očima krotka psa. – Garcijo? – upita. – Don Diego de la Vego...prepoznajete me...kakva čast! – promrmlja debeljko, ozaren. – Kako ne! Nezamjenjivi Garcia! – uzviknu Diego grleći ga. To neprimjereno očitovanje naklonosti između Diega i njegova vlastitog narednika smelo je načas Moncadu. – Koristim prigodu da vas upitam za mog oca, Preuzvišenosti, reče mu mladić. – On je izdajnik i kao takav bit će kažnjen, prosikta Moncada. – Izdajnik! Ne možete to reći o gospodinu de la Vegi,

Preuzvišenosti! Vi ste novi u ovom kraju, ne poznajete ljude. A ja sam se tu rodio i vjerujte mi da je obitelj de la Vega najčestitija i najuglednija u cijeloj Kaliforniji... – upleo se narednik, ojađen. – Šuti, Garcijo! Nitko te nije pitao za mišljenje! – odsiječe Moncada, ošinuvši ga ubojitim pogledom. Izlaja zapovijed i oznojenom naredniku ne preosta drugo nego pozdraviti kucnuvši petama i povući se s vojnicima. Na pragu zasta i, okrećući se k Diegu, nemoćno slegnu ramenima, a on mu odgovori prijateljskim migom. – Dopuštam si podsjetiti vas da je moj otac, don Alejandro de la Vega, španjolski plemić, junak mnogih bitaka u kraljevoj službi. Samo mu ovlašten španjolski sud može suditi, napomenu Diego. – Njegov slučaj razmotrit će nadležne vlasti u Meksiku. Dotad će vaš otac biti dobro čuvan, da više ne može kovati urotu protiv Španjolske. – Suđenje će trajati godinama, a don Alejandro je starac. Ne smije ostati u El Diablu, zauze se otac Mendoza. – Prije negoli će prekršiti zakon, de la Vega je trebao misliti na to da stavlja na kocku svoju slobodu i imovinu. Zbog lakoumnosti, stari je gurnuo svoju obitelj u bijedu, prezrivo će Moncada. Diego je već pograbio mač, ali Bernardo ga uhvati za ruku i zadrža, podsjećajući ga da mora biti strpljiv. Moncada mu preporuči neka potraži nov izvor prihoda jer više ne raspolaže očevim imetkom, a zatim se okrenu i izađe. Misionar sućutno potapša mladića po ramenu i iznova ga pozva da bude njegov gost. Život u misiji oskudan je i težak, reče, nema udobnosti na koje su oni naučeni, no barem će imati krov nad glavom. – Hvala, oče. Jednom ću vam ispričati što nam se sve dogodilo od smrti mog sirotog oca. Propješačili smo Španjolsku, živjeli s Romima i na kraju su nas oteli morski razbojnici. Nismo se jednom čudom spasili. A u vezi s neudobnošću, vjerujte da smo prekaljeni, osmjehnu se Isabel. – I oče, od sutra ću se ja pobrinuti za kuhanje, jer hranite se gore nego u ratu, dometnu Nuria, mršteći se. – Misija je vrlo siromašna, ispriča se otac Mendoza. – S istim sastojcima i malo dosjetljivosti, jest ćemo kao ljudi, otpovrnu ona.

Te noći, dok su svi spavali, Diego i Bernardo iskradu se iz sobe, uzmu dva konja i, ne osedlavši ih, odjašu k indijanskim špiljama, gdje su se toliko puta igrali u djetinjstvu. Odlučili su prvo izvući Alejandra de la Vegu iz zatvora i skloniti ga na sigurno, gdje ga Moncada i Alcazar neće pronaći, a onda prionuti na tešku zadaću čišćenja njegova imena od optužbe za izdaju. Bio je tjedan njihovih rođendana, rodili su se dvadeset godina prije. Diego je smatrao da je to bitan trenutak u njihovu životu i htio ga je obilježiti nečim osobitim, zato je predložio bratu po mlijeku da odu u špilje. A usto, ako potresi nisu zatrpali prolaz koji ih je spajao s de la Veginom posjedničkom kućom, možda će moći uhoditi Rafaela Moncadu. Diego je jedva razabirao put, no Bernardo ga bez oklijevanja odvede do ulaza, zakrivena gustim grmljem. Kročivši unutra, upališe svijeću i pođoše labirintom hodnika, dok nisu stigli u glavnu dvoranu. Žudno udisahu neopisiv miris podzemlja, koji su kao djeca toliko voljeli. Diego se sjeti kobnoga dana kad su njegov dom napali morski razbojnici a on se skrio ondje s ranjenom majkom. Učini mu se da osjeća onaj vonj, spoj krvi, znoja, straha i tamna zemljina mirisa. Sve je bilo onako kako su ostavili, od lukova i strijela, zaliha svijeća i pet godina starih bočica s medom, do Čarobnog Kotača koji su načinili od kamenja dok su težili Okaueu. Diego bakljama osvijetli kružni žrtvenik i u središte položi zavežljalj koji je donio, ovijen mrkom tkaninom i povezan uzetom. – Brate, dugo sam čekao ovaj trenutak. Navršili smo dvadeset godina i obojica smo spremni za ovo što ću ti predložiti, započe neočekivano svečano. – Sjećaš li se vrlina Okauea? Čast, pravednost, poštovanje, dostojanstvo i hrabrost. Nastojao sam da me one vode u životu, a tebe znam da su vodile. U crvenkastu sjaju baklji Diego odriješi zavežljaj, koji je sadržavao Zorroovu opravu – hlače, košulju, plašt, čizme, šešir i krinku – i preda ga Bernardu. – Želim da Zorro bude temelj mog života, brate. Posvetit ću se borbi za pravdu i pozivam te da mi se pridružiš. Postat ćemo tisućostruki, zbunjivat ćemo neprijatelje. Bit će dva Zorroa, ti i ja, a nikad ih neće vidjeti zajedno. Govorio je tako ozbiljno, da konačno jednom Bernardo nije došao u napast uzvratiti mu porugom. Shvati da je njegov brat po mlijeku

dobro razmislio, nije to bio poriv nikao iz spoznaje o očevoj nesreći, dokazivaše to crna krabulja koju je donio s puta. Mladi Indijanac svuče hlače i, svečano poput Diega, polako odjenu cijelu opravu, dok se ne preobrazi u vjeran Zorroov odraz. Diego tad isuče mač što ga je kupio na Kubi i, držeći ga objema rukama, pruži mu ga. – Kunem se da ću štititi slabe i boriti se za pravdu! – uzviknu. Primivši mač, Bernardo nečujno ponovi bratove riječi. Mladići oprezno otvore tajna vratašca u kaminu velike dvorane kuće, utvrđujući da, usprkos proteklim godinama, bešumno klize po vodilici. Nekoć su pomno uljili kovinu i očito se još uvijek nije sasušila. U kaminu ležahu one stare klade, sada prekrite debelim slojem prašine. Za sve to vrijeme nitko nije ložio vatru. Odaja bijaše netaknuta, isto pokućstvo koje je Alejandro de la Vega kupio u Meksiku ne bi li ugodio ženi, ista golema stropna svjetiljka sa sto pedeset svijeća, isti drveni stol i ojastučene stolice, iste preuzetne slike. Sve je bilo kao prije, pa ipak, kuća im se učini manja i tužnija nego što su je pamtili. Nagrđivala ju je patina zaborava, mrtva tišina visjela je u zraku, zagušljiv vonj prljavštine prožimao je zidove. Odšuljaše se poput mačaka niz hodnike, slabo osvijetljene rijetkim fenjerima. Nekoć su držali starog slugu čiji je jedini posao bio brinuti o svjetlu; danju je spavao a noću bdio nad svijećama i uljanicama. Zapitaše se žive li još taj starac i druga služinčad na imanju, ili ih je Moncada zamijenio svojim ljudima. U taj kasan sat čak i psi počivahu, samo je jedan vojnik stražario u prednjem dvorištu, s puškom o ramenu, hrvući se sa snom. Otkrili su vojničku spavaonicu i izbrojili dvanaest ležaja obješenih na raznim visinama, jedni iznad drugih, iako su četiri bila prazna. U obližnjoj prostoriji nađu skladište vatrenog oružja, baruta i sablji. Nisu se usudili dalje istraživati, iz bojazni da ih ne zateknu, no kroz odškrinuta vrata knjižnice nazreše Rafaela Moncadu, koji je nešto pisao ili računao. Diego priguši gnjevan uzvik ugledavši neprijatelja zavaljena u očev naslonjač, kako se služi ft njegovim papirom i crnilom. Bernardo ga gurne laktom da podu, pohod je postajao opasan. Potiho uzmaknu do tajnog prolaza i puhnu u gustu prašinu kamina da izbrišu tragove. U misiju stigoše u cik zore i Diego, prvi put otkad se prethodnog dana iskrcao na žalu, osjeti malj nakupljena umora. Svali se potrbuške

u postelju i spavao je sve do idućeg jutra, kad ga Bernardo probudi i reče mu da su konji osedlani. Zamisao o posjetu Tovpurniji i molbi neka im pomogne izbaviti Alejandra de la Vegu bila je njegova. Nisu sreli oca Mendozu, koji je rano otišao u Los Angeles, ali Nuria im donije krepak zajutrak od graha, riže i prženih jaja. Isabel se pojavi za stolom kose spletene u pletenicu, u putnoj suknji i platnenoj košulji, kakve nose pokrštenici, objavljujući da ide s njima jer želi upoznati Diegovu majku i vidjeti indijansko selo. – Onda ću i ja morati ići, progunda Nuria, koju pomisao na dugo jahanje u toj divljoj zemlji nije nimalo mamila. – Ne. Otac Mendoza te treba ovdje. Brzo ćemo se vratiti, otpovrnu Isabel, dajući joj utješan poljubac. Troje mladih otpute se na najboljim bjelašima iz misije, vodeći još i konja s prtljagom. Morat će putovati cijeli taj dan, prespavati pod zvijezdama i idućeg jutra započeti prijelaz preko planina. Sklanjajući se od vojnika, pleme je otišlo što je dalje moglo i često se selilo, ali Bernardo ga je umio pronaći. Isabel, koja je naučila jahati opkoračke, no nikad nije provela dan na konju, slijedila je prijatelje bez jadanja. Kada su napokon stali osvježiti se u potoku i užinati, shvati koliko je izlomljena. Diego joj se naruga jer je hodala kao patak, a Bernardo joj dade biljnu mast, pripravak Bijele Šumske Ušare, da njome istrlja bolne udove. Idućeg podneva Bernardo im pokaza znakove na drveću koji su navješćivali blizinu plemena; tako javljahu drugim Indijancima kad bi se se preselili. Domalo ih ustave dva gotovo naga muškarca, oslikanih tijela i napetih lukova, no, prepoznavši Bernarda, spuste oružje i priđu pozdraviti. Zatim ih povedu kroz šumu do zaselka, bijedna skupa slamnatih kućeraka medu kojima je vršljalo nekoliko pasa. Indijanci zafućkaju i uskoro izrone niotkud žitelji toga sablasnog zaselka, dirljiva skupina domorodaca, nagih ili u ritama. Diego s užasom prepozna baku i majku. Potrajalo je časak dok se nije oporavio od tjeskobe što ih vidi tako oslabjele, skočio s konja i pohrlio im u zagrljaj. Zaboravio je bio koliko su Indijanci siromašni, ali nije zaboravio bakin miomiris po dimu i travama, koji mu zapahnu dušu, kao i nov majčin miris. Regina je mirisala po mliječnom sapunu i cvjetnoj vodici, Tovpurnia po kadulji i znoju. – Diego, kako si narastao..., promrmlja majka.

Tovpurnia mu se obrati na domorodačkom jeziku, prvim zvucima koje je čuo u djetinjstvu. Na tome su se jeziku mogli milovati, na španjolskom su se ophodili uzdržano, ne dotičući se. Prvi jezik bio je za čuvstva, drugi za misli. Tovpurnijini žuljeviti dlanovi opipaše sina, ruke, prsa, vrat, prepoznajući ga, mjereći ga, uplašena promjenama. Potom dođe red na baku da mu poželi dobrodošlicu. Bijela Šumska Ušara odignu mu kosu i prouči uši, kao da jedino tako može pouzdano znati je li to on. Diego se od srca nasmija i, obujmivši je oko struka, podiže je pedalj od tla. Bijaše laka kao pero, no ispod krpa i zečjeg krzna što su je prekrivali, osjeti njezino žilavo i tvrdo tijelo, čisto drvo. Nije bila tako stara ni tako krhka kako mu se u prvi mah učinilo. Bernardo je imao oči samo za Munju U Noći i sina, malog Diega, petogodišnjeg dječačića brončane puti, čvrsta poput opeke, tamnosmeđih očiju i majčina smijeha, golog i naoružana majušnim lukom i strijelama. Diega, koji je Munju U Noći poznavao u djetinjstvu, iz posjeta bakinu zaselku, iz šturih Bernardovih opaski i iz jednog pisma oca Mendoze, duboko se dojmi njena ljepota. Uz nju i sina Bernardo se činio drugi čovjek, porastao bi i sav se ozario. Kad se rasplinuo prvi ushit susreta, Diego se sjeti predstaviti im Isabel, koja iskraja promatraše prizor. Prema njegovim pričama o majci i baki, zamišljala ih je kao likove s epskih ulja, gdje su konkvistadori naslikani u blistavim oklopima a američki domoroci nalikuju pernatim polubogovima. Te silno mršave, kuštrave i prljave žene nisu nimalo sličile muzejskim slikama, ali bijahu jednako dostojanstvene. S bakom se nije mogla sporazumijevati, no ubrzo se zbliži s Tovpurnijom. Naumi često je posjećivati, osjećajući da može mnogo naučiti od te čudnovate i mudre žene. Tako neukrotiva bih voljela ja biti, pomisli. Naklonost bijaše uzajamna, jer i Tovpurniji se svidje razroka Spanjolčica. Vjerovala je kako to upućuje na moć viđenja onog što drugi ne vide. Od plemena je ostala brojna skupina djece, žena i staraca, ali samo pet lovaca, koji su morali ići daleko u potrazi za divljači, jer bijelci su razdijelili zemlju i čuvali je mecima. Katkad bi ih glad nagnala na kradu goveda, a ako bi ih zatekli, ispaštali su pod šibama ili na vješalima. Većina muških radila je na stočarskim posjedima, no rod Bijele Šumske Ušare i Tovpurnije više je volio slobodu, uza svu njenu neizvjesnost. Nije dolazio u sukobe s ratničkim plemenima,

zahvaljujući ugledu šamana i vidarica dviju žena. Neznanci su u zaselak stizali tražeći savjet i lijekove, i plaćali ih hranom i krznima. Preživjeli su, ali otkad su se Rafael Moncada i Carlos Alcazar latili uhićivanja mladića, nisu smjeli ostati na jednom mjestu. Skitalački život iscrpio je zalihe kukuruza i žita, morali su se zadovoljiti gljivama i šumskim plodovima, ribom i mesom, kad ga je bilo. Bernardo i Munja U Noći dovedu dar za Diega, vranca pametnih očiju. Bijaše to Tornado, ždrijebac bez majke kojeg je Bernardo upoznao tijekom obreda posvećenja, sedam godina prije, a Munja U Noći ga pripitomila i naučila slušati fućkanjem. Bio je plemenita životinja, divan drug. Diego ga pogladi po njušci i uroni lice u dugu grivu, ponavljajući njegovo ime. – Morat ćemo te držati skrivena, Tornado. Jedino će te Zorro jahati, reče, a konj mu odgovori rzanjem. Poslijepodne protekne u pečenju rakuna i ptica, koje su uspjeli uloviti, i upoznavanju s lošim vijestima. Kad je zanoćalo, Isabel se, iznurena, umota u pokrivač i usnu pored ognja. Tovpurnia, pak, slušaše sinovu priču o zloj kobi Alejandra de la Vege. Prizna mu da joj nedostaje, bio je jedini muškarac kojeg je voljela, no nije mogla ostati u braku s njim. Bijedan skitalački život njenog plemena bio joj je draži od raskoši imanja, gdje se osjećala zatočenom. Djetinjstvo i mladost provela je pod vedrim nebom, nije trpjela jaram zidova od ćerpiča i krova nad glavom, oholost običaja, neudobnost španjolskih haljina, breme kršćanstva. Alejandro je s godinama sve strože sudio o bližnjima. Na kraju su se toliko otuđili da im, kada je sin otišao u Španjolsku i ohladila se strast mladosti, nije ostalo ništa. Pa ipak, kosnu je muževa nesreća i ponudi pomoći da ga se izbavi iz tamnice i skrije duboko u prirodu. Kalifornija je vrlo prostrana a ona poznaje gotovo sve staze. Potvrdila je misionarove sumnje. – Već dva-tri mjeseca drže usidrenu brodicu blizu područja bisernica i barkama prevoze zatvorenike, reče. Ispripovjedi Diegu da su odveli više mladića iz plemena i prinuduju ih roniti od jutra do mraka. Spuštaju ih na dno zavezane konopom, s kamenom kao utegom i košem za branje školjaka. Kad potegnu uže, izvlače ih u barku. Dnevna žetva prenosi se na brodicu, gdje drugi uznici otvaraju školjke tražeći bisere, rad koji uništava ruke. Tovpurnia je vjerovala kako je Alejandro ondje, jer bio je prestar za

ronjenje. Dometnu da zatvorenici spavaju na žalu, okovani na pijesku, i gladuju, jer nitko ne može živjeti samo od školjaka. – Teško ćeš izbaviti oca iz tog pakla, primijeti. Bilo bi nemoguće dok je na brodu, ali otac Mendoza povjerio mu je da će neki svećenik posjetiti zatvor. Budući da su lov na bisernice morali držati u tajnosti, Moncada i Alcazar obustavili su ga na nekoliko dana kako bi uznici bili u El Diablu kada pop stigne. To je moja jedina prilika, reče Diego. Shvati da majci i baki ne može zatajiti tko je Zorro, jer trebao ih je. Govoreći im o Zorrou i svojem naumu uvidje koliko te riječi zvuče bezumno, stoga ga iznenadi mirnoća žena, kao da je nošenje krinke i napad na El Diablo svagdašnja stvar. Obećaše čuvati tajnu. Dogovore se da će, za koji dan, Bernardo i tri najjača i najhrabrija muškarca iz plemena doći s više konja kod Križa lubanja, malo liga od El Diabla, na raskrižje gdje su nekoć objesili dva razbojnika. Njihove lubanje, izbijeljene kišom i suncem, bijahu izložene na drvenu križu. Indijance neće uputiti u potankosti, jer što manje znaju, to bolje, u slučaju da ih uhvate. Diego u glavnim crtama iznije zamisao o spašavanju oca i, ako je moguće, drugih zatvorenika. Mahom su domoroci, dobro poznaju taj kraj i, budu li imalo u prednosti, iščeznut će u prirodi. Bijela Šumska Ušara reče mu da je mnogo Indijanaca radilo na izgradnji El Diabla, čak i njen brat, koga bijelci zovu Arsenio, no njegovo pravo ime je Očikoje-vide-u-Sjeni. Slijep je a Indijanci vjeruju kako oni koji ne mogu vidjeti sunčevu svjetlost, vide u tami, poput šišmiša, i Arsenio je dobar primjer. Ima zlatne ruke, izrađuje oruđe i umije popraviti svaku spravu. Poznaje zatvor bolje od ikog, vješto se kreće po njemu, jer već je četrdeset godina njegov jedini svijet. Služio je ondje mnogo prije Carlosova dolaska i pohranio je u svojem čudesnom pamćenju sve uznike koji su prošli kroz El Diablo. Baka pruži Diegu snopić perja šumske ušare. – Možda ti moj brat može pomoći. Vidiš li ga, reci mu da si moj unuk i daj mu ova pera, tako će znati da ne lažeš, posavjetova ga. U osvit idućeg dana Diego krenu natrag u misiju, uglavivši s Bernardom gdje će se i kada sastati. On osta u zaselku načiniti dio opreme od sastojaka koje su uzeli iz misije, iza leđa ocu Mendozi. – Ovo je jedan od rijetkih slučajeva kad cilj opravdava sredstva, ustvrdio je Diego, dok su premetali misionarov vinski podrum u

potrazi za dugim konopom, salitrom, cinčanim prahom i stjenjevima. Prije polaska, mladić upita majku zašto je izabrala za nj ime Diego. – Tako se zvao moj otac, tvoj španjolski djed: Diego Salazar. Bio je hrabar i dobar čovjek, i razumio je dušu Indijanaca. Utekao je s broda jer je htio biti slobodan, nikad se nije pomirio sa slijepom poslušnošću koju su ondje tražili. Cijenio je moju majku i saživio se s plemenskim običajima. Naučio me je mnogo toga, između ostalog kastiljski jezik. Zašto te to zanima? – odgovori Tovpurnia. – Uvijek me je kopkalo. Jesi li znala da Diego znači 'utjelovitelj'? – Ne. Što je to? – Onaj koji uzima tuđu ulogu, objasni joj sin. Diego se oprosti s prijateljima u misiji odlazeći za Monterrey, kako je najavio. Zahtijevat će da namjesnik pravedno postupi s njegovim ocem. Nije htio pratnju, jer putovat će polako, zaustavljajući se u misijama duž Kraljevskog puta. Otac Mendoza gledaše ga kako se udaljuje na bjelašu, vodeći konja s prtljagom. Znao je da je putovanje uzaludno, gubitak vremena koji don Alejandra može stajati života, jer svaki dan što ga starac provede u El Diablu, mogao bi biti posljednji. Njegovo uvjeravanje nije nimalo utjecalo na mladića. Čim se misija izgubila iz vida, Diego skrenu s puta i pode kroz polje prema jugu. Uzdao se da je Bernardo pripravio svoje i da ga čeka kod Križa lubanja. Satima poslije, kad je već bio nadomak ročišta, presvuče se. Odjenu okrpljenu mantiju, koju je ukrao dobrome misionaru, prilijepi bradu, načinjenu od pramova kose Bijele Šumske Ušare, i krabulju zaokruži Nurijinim očalama. Domaćica će prevrnuti nebo i zemlju tražeći ih. Stiže na raskrižje gdje su razbojničke glave pozdravljale pribijene na grede križa i nije morao dugo čekati, odjednom iskrsnu Bernardo i tri mlada domoroca, pokrita tek stidnim krpama, naoružana lukovima i strijelama, tijela oslikanih za rat. Bernardo im ne oda putnikovo ime niti išta objasni kada je tobožnjem duhovniku predao torbe s bombama i konopom. Braća izmijeniše mig: sve je spremno. Među konjima koje su Indijanci doveli, Diego spazi Tornada i nije mogao odoljeti da mu, prije rastanka, ne priđe i pomiluje ga po vratu. U zatvor se uputi pješice, misleći da će se tako doimati bezazleno, dirljiv lik u bijelu sunčevom odsjaju. Jedan konj nosio je njegovu prtljagu a drugi opremu koju je Bernardo priredio, uključujući velik

drveni križ, visok pet pedalja. Uspevši se na vrh brežuljka, ugleda u daljini more i razazna crnu mrlju sumornog zdanja El Diabla, uzdignuta nad liticama. Ožednio je i sav se oznojio, ali pruži korak, željan čim prije vidjeti oca i otpočeti pustolovinu. Hodao je dvadesetak minuta, kad začu topot kopita i zamijeti prašinu koju je uzvitlala neka kočija. Ote mu se ljutit uzvik, to će pomutiti njegov naum, onuda nitko nije prolazio, osim ako bi išao u tvrđavu. Pognu glavu, popravi kapuljaču i provjeri je li brada na svojem mjestu. Znoj ju je mogao odlijepiti, premda se poslužio gustim ljepilom, od najčvršće smole. Kola se zaustave i, na njegovo veliko iznenađenje, kroz prozorčić izviri ljepolika mladica. – Vi ste zacijelo svećenik koji dolazi u zatvor, zar ne? Očekivali smo vas, oče, pozdravi ga. Djevojka se čarobno osmjehnu i Diegovo hirovito srce življe zakuca. Polako je jenjao očaj zbog Juliane i mogao se diviti drugim ženama, osobito jednoj tako ljupkoj. Umalo je zaboravio svoju ulogu. – Da, kćeri, ja sam otac Aguilar, odgovori što je slabijim glasom mogao. – Uđite u kola, oče, da se malo odmorite. I ja idem u El Diablo, u posjet bratiću, ponudi mu ona. – Bog će ti platiti, kćeri moja. Znači, ta krasotica je Lolita Pulido! Ona mršava curica koja mu je slala ljubavne poruke kad mu je bilo petnaest godina. Kakav sretan slučaj! Uistinu je bio, jer kad je Lolitina kočija stigla pred utvrdu, s konjima lažnog popa privezanim straga, nije morao ništa objašnjavati. Čim je kočijaš najavio mladicu i oca Aguilara, stražari im otvore i prijazno ih dočekaju. Lolita bijaše poznat lik, vojnici su je oslovljavali imenom i čak joj se dva uznika u kladama nasmiješe. – Dajte vode tim jadnicima, kuhaju se na suncu, usrdno zamoli čuvara, koji pohita ispuniti joj želju. Dotle je Diego promatrao zdanje i krišom brojio vojnike. S uzetom bi mogao kliznuti niz vanjski zid, ali nije imao pojma kako će izvući oca, zatvor se činio neosvojiv i vrvio je stražarima. Posjetioce odmah odvedoše u Alcazarov ured, dvoranu s jednim stolom, stolicama i policama s matičnim knjigama kao svim pokućstvom. U te pohabane knjižurine bilježilo se sve, od izdataka za krmu do preminulih uznika, izuzev biserja, koje je, bez vidljiva traga,

prelazilo iz školjaka ravno u Moncadine i Alcazarove škrinje. U jednom kutu, kip Djevice Marije od obojene sadre gazio je nečastivog. – Dobrodošli, oče, pozdravi ga Carlos Alcazar, poljubivši u obraze sestričnu, u koju je još uvijek bio zaljubljen. – Očekivali smo vas tek sutra. Nagnute glave, poničuća pogleda, unjkava glasa, Diego odvergla na latinskom prvo što mu je palo na um i okruni to ushićenim, dojmljivim i, dakako, neumjesnim sursum corda. Carlos blenu, mrtvi jezici nikad mu nisu bili jača strana. Još je bio mlad, oko dvadeset i tri ili dvadeset i četiri godine, ali doimao se stariji zbog cinična izraza. Imao je okrutne usne i štakorske oči. Diego pomisli kako Lolita ne može biti iz iste obitelji, ta djevojka zavrijedila je bolju sreću od srodstva s Carlosom Alcazarom. Utjelovitelj popa prihvati čašu vode i objavi da će idućeg dana služiti misu, ispovjediti i pričestiti one koji zatraže Sveto otajstvo. Vrlo je umoran, dometnu, no još danas želi posjetiti oboljele i kažnjene uznike, uključujući onu dvojicu u kladama. Lolita mu se pridruži; donije kutiju s lijekovima i stavi je na raspolaganje ocu Aguilaru. – Moja sestrična je odveć meka srca, oče. Rekao sam joj da El Diablo nije mjesto za gospođice, ali ne sluša me. Ne shvaća da su ti ljudi iskvarene i bešćutne zvijeri, kadre ugristi ruku koja ih hrani. – Nijedan me još nije ugrizao, Carlose, odvrati Lolita. – Uskoro ćemo večerati, oče. Ne očekujte gozbu, ovdje se živi skromno, reče Alcazar. – Ne brinite, sine, ja malo jedem, a ovaj tjedan i postim. Kruh i voda bit će dovoljni. Radije bih užinao nasamo jer, nakon posjeta bolesnicima, moram moliti. – Arsenio! – pozva Alcazar. Iz sjena izroni Indijanac. Stajao je sve vrijeme u.kutu, tako tih i nepomičan, da ga Diego nije zamijetio. Prepozna ga po opisu Bijele Šumske Ušare. Oči mu bijahu zastrte bjeličastom mrenom, no kretao se s lakoćom. – Odvedi oca u njegovu sobu, da se okrijepi. Budi mu na usluzi, čuješ me? – naloži Alcazar. – Da, gospodine. – Može obići bolesnike. – I Sebastiana, gospodine?

– Ne, tog bijednika ne. – Zašto? – uplete se Diego. – On nije bolestan. Morali smo ga išibati, ništa ozbiljno, ne brinite, oče. Lolita brižnu u plač; bratić joj je obećao ukinuti takve kazne. Diego ih ostavi neka raspravljaju i pođe za Arseniom u dodijeljenu mu sobu, gdje ga je nedirnuta čekala prtljaga, čak i veliki križ. – Vi niste čovjek crkve, primijeti Arsenio, zatvorivši vrata gostove sobe. Diego se ukipi od prepasti; ako slijepac može otkriti da je prerušen, kako će zavarati one koji vide? – Ne mirišete kao pop, objasni Arsenio. – Ne? Kako mirišem? – začuđeno će Diego, jer nosio je mantiju oca Mendoze. – Po kosi Indijanke i po ljepilu za drvo, odgovori mu on. Mladić taknu lažnu bradu i morade se nasmijati. Odluči ulučiti priliku, jer jamačno neće biti druge, i prizna Arseniju da dolazi po osobitu zadatku i treba njegovu pomoć. Stavi mu u ruke bakina pera. Slijepac ih opipa pronicavim prstima i na licu mu se ocrta ganuće kad je prepoznao sestru. Diego mu reče da je unuk Bijele Šumske Ušare i to je dostajalo da se starac otvori; već godinama nije imao vijesti o njoj. Ispripovjedi mu kako je El Diablo nekoć bio utvrda, u čijoj je izgradnji i on sudjelovao, a potom je ostao služiti vojnike i sada tamničare. Život je uvijek bio težak medu tim zidinama, ali otkad Carlos Alcazar upravlja zatvorom, postao je pakao; lakomost i okrutnost toga čovjeka neopisive su, kazao je. Alcazar nameće uznicima prisilni rad i surove kazne, prisvaja novac određen za hranu i daje im ostatke vojničkih obroka. Trenutno je jedan na samrti, više njih u vrućici zbog doticaja s otrovnim meduzama ili rasprsnutih pluća, krvare na nos i uši. – A Alejandro de la Vega? – upita Diego uzdrhtale duše. – Neće dugo, izgubio je volju za život, više se gotovo ne miče. Zatvorenici ga hrane i rade umjesto njega, da ga ne kazne, odgovori mu Arsenio. – Molim vas, Oči-koje-vide-u-Sjeni, odvedite me k njemu. Sunce još nije zašlo, no unutar zatvora vladaše mrak. Debeli zidovi i uska okna jedva su propuštali svjetlost. Arsenio primi Diega za rukav

i bez oklijevanja ga povede sjenovitim hodnicima i uskim stubištima zdanja do tamnice, dograđene kada su tvrđavu odlučili koristiti kao zatvor. Ćelije su bile ispod razine vode i za plime je prodirala vlaga, rišući zelenkaste mrlje po stijenama i uzrokujući mučan vonj. Tamničar, kozičav mestic tuljanskih brkova, otvori željeznu rešetku hodnika i preda Arseniju kolut ključeva. Diega iznenadi tišina. Znao je da ima više uznika, no očito bijahu toliko iscrpljeni i slabi da nisu davali glasa od sebe. Arsenio se uputi k jednoj ćeliji, opipa ključeve, odabra pravi i spretno otključa. Potrajalo je časak-dva dok se Diego nije privikao na tmušu i razabrao obrise naslonjene na zid i lik na podu. Starac upali svijeću i on kleknu pored oca, tako tronut da nije mogao izustiti ni riječi. Brižno podiže očevu glavu i položi je u krilo, uklanjajući mu s čela skrutnute pramenove. Pri titravu plamičku vidje bolje i ne prepozna ga. Ništa nije ostalo od pristala i uznosita plemića, junaka starih bitaka, načelnika Los Angelesa i naprednog veleposjednika. Bio je sav prljav i strašno omršavio, ispucane zemljaste kože, tresao se u groznici, oči su mu se slijepile od krmelja a niz bradu se cijedila nit sline. – Don Alejandro, čujete li me? Ovo je otac Aguilar... – reče mu Arsenio. – Došao sam vam pomoći, gospodine, izvući ćemo vas odavde, promrmlja Diego. U očima trojice zatvorenika u ćeliji zaiskri zanimanje, no umah ugasnu. Bili su onkraj nade. – Dajte mi posljednju pomast, oče. Kasno je za me, slabašno dahnu bolesnik. – Nije kasno. Hajdete, gospodine, sjednite... – preklinjaše ga Diego. Uspje ga osoviti i napojiti, zatim mu očisti oči navlaženim rubom mantije. – Pokušajte ustati, gospodine, jer, da biste izašli van, morate hodati, ustrajao je. – Pustite me, oče, neću živ izaći odavde. – Da, izaći ćete. Vjerujte mi da ćete iznova vidjeti sina i ne mislim na nebu, nego na ovome svijetu... – Mog sina, kažete? – Ja sam, Diego, zar me ne prepoznajete, vaša milosti? – šapnu redovnik, nastojeći da ga ostali ne čuju.

Alejandro de la Vega promotri ga koji časak, naprežući zamućene oči, ali ne nade poznat lik u tom zakukuljenu i rutavu fratru. Mladić mu potiho objasni da nosi mantiju i lažnu bradu jer nitko ne smije znati da je u El Diablu. – Diego... Diego... Bog je čuo moj vapaj! Toliko sam se molio da vas prije smrti još jednom vidim, sine moj! – Uvijek ste bili jak i srčan čovjek, vaša milosti. Nemojte me iznevjeriti, molim vas. Morate živjeti. Sad ću otići, ali pripravite se, jer uskoro će vas doći izbaviti jedan moj prijatelj. – Recite vašem prijatelju da ne treba osloboditi mene, nego moje drugove. Toliko im dugujem, otkidali su od usta da bi me nahranili. Diego se okrenu k uznicima, trojici Indijanaca prljavih i suhih poput njegova oca, s istim izrazom duboke klonulosti, ali mladih i još uvijek zdravih. Po svemu sudeći, ti su ljudi u malo tjedana uspjeli izblijediti osjećaj nadmoćnosti o koji se španjolski bidalgo oslanjao cijeli svoj vijek. Pomisli na životne obrate. Kapetan Santiago de Leon kazao mu je jednom, dok su na pučini gledali zvijezde, kako čovjek, pozivi li dugo, dospije preispitati svoje stavove i ispraviti neke. – Izaći će s vama, vaša milosti, obećajem vam, reče mu Diego na rastanku. Arsenio ostavi tobožnjeg svećenika u njegovoj sobi i malo poslije donije mu jednostavnu užinu: suhi kruh, vodenastu juhu i čašu vina. Diego shvati da je gladan kao vuk i požali što je slagao Alcazaru da posti. Nije trebao otići toliko daleko s pretvaranjem. Pomisli kako Nuria sada zacijelo pirja volovski rep u San Gabrielu. – Ja sam samo došao izvidjeti, Arsenio. Netko drugi pokušat će osloboditi zatvorenike i odvesti don Alejandra na sigurno. Radi se o Zorrou, junačnom vitezu odjevenu u crno i pod krinkom koji se uvijek pojavljuje kad valja izvršiti pravdu, objasni slijepcu. Arsenio povjerova da mu se ruga. Nikada nije čuo za takvu osobu; već je pola stoljeća posvuda gledao nepravdu a da nitko nije spomenuo zakrabuljenog. Diego mu reče kako će se u Kaliforniji stvari promijeniti. Već će vidjeti tko je Zorro! Slabi će biti zaštićeni, a opaki će kušati njegovu oštricu i bič. Arsenio prasnu u smijeh, sad već uvjeren da momku nisu sve na broju. – Zar mislite da bi me Bijela Šumska Ušara poslala k vama da je

riječ o šali? – ljutito uzviknu Diego. To obrazloženje kao da je djelovalo na Indijanca, jer upita kako dotični Zorro kani izbaviti uznike, s obzirom na to da nitko nikad nije pobjegao iz El Diabla. Ne mogu baš mirno išetati kroz vrata zatvora. Mladić mu reče da, ma koliko čovjek s krinkom bio veličanstven, ipak to ne može učiniti sam, potrebna mu je pomoć. Starac se zamisli i najzad mu priopći kako postoji drugi izlaz, ali ne zna je li u dobrom stanju. Tijekom gradnje tvrđave prokopali su podzemni prolaz za slučaj požara. U ono doba bili su česti prepadi morskih razbojnika, a i govorilo se da Rusi kane prigrabiti Kaliforniju. Prolaz nikad nije korišten i već su ga svi zaboravili, a vodi u obližnju gustu šumu, na zapad, u staro indijansko svetište. – Blagoslovljen budi Bože! Upravo to mi treba, hoću reći, Zorrou. Gdje počinje prolaz? – Dođe li taj Zorro, pokazat ću mu, zajedljivo će Arsenio. Kada je ostao sam, Diego rastvori svoju torbu, koja je sadržavala crno odijelo, bič i pištolj. U Bernardovim nađe konop, sidro i više glinenih posuda. Bile su to dimne bombe, načinjene od nitrata i cinčanog praha, prema uputama što ih je, zajedno s drugim zanimljivostima, prepisao iz de Leonovih knjiga. Htio je načiniti bombu kako bi prepao Bernarda, nije ni sanjao da će njima spašavati oca. Jedva strgnu bradu, grizući usne da ne zaviče od boli. Lice mu je bridjelo kao da se opekao, pa zaključi kako ne vrijedi truda lijepiti brk, dostajat će krinka, ali da prije ili poslije mora pustiti brkove. Opra se vodom koju je Arsenio donio i preruši se u Zorroa. Zatim rastavi velik drveni križ i iznutra izvadi mač. Navuče kožnate rukavice i izvede nekoliko tobožnjih udaraca, iskušavajući gipkost čelika i čvrstoću mišica. Zadovoljno se osmjehnu. Proviri kroz prozor, vidje da se vani smračilo i pretpostavi da su Carlos i Lolita već večerali i povukli se u svoje odaje. Zatvor je utihnuo, kucnuo je čas za polazak. Zadjenu bič i pištolj za pojas, vrati mač u korice i pripravi se izaći. – U ime Božje! – promrmlja križajući prste, ne bi li se božanski naum pridružio dobroj sreći. Upamtio je raspored zdanja i prebrojio stube stubišta, da se može kretati bez svjetla. U tamnoj opravi bio je u sjeni nevidljiv a nadao se da nadzor nije odveć strog. Bešumno klizeći stiže na jednu od terasa i potraži skrovište za

bombe, koje će prenositi dvije po dvije. Bile su teške i nije se mogao izložiti opasnosti da padnu. Na posljednjem prelasku prebaci preko ramena smotano uže i sidro. Provjerivši jesu li bombe dobro skrivene, skoči s terase na obodnu zidinu, koja je opasivala zatvor, sagrađenu od kamena i žbuke, dovoljno široku za ophodnju i osvijetljenu bakljama svakih pedeset koraka. Iz svojeg zaklona vidje kako prolazi stražar i brojio je minute dok nije prošao drugi. Uvjerivši se da kruže samo dvojica, zaključi kako će doteći vremena za idući potez. Pognut otrča k južnom krilu utvrde, gdje ga je čekao Bernardo, jer ondje je stjenovit obronak olakšavao penjanje. Dobro su poznavali zatvorsku okolicu jer su je kao dječaci istraživali. Prispjevši na dogovoreno mjesto, počeka da prođe stražar, a onda uze baklju i opisa njome više svjetlosnih lukova; bio je to znak za Bernarda. Potom zakvači željeznu kotvu za zid i zavitla konopac, moleći da dopre do tla i da ga brat vidi. Morao se opet skriti, jer približavao se drugi stražar, koji zasta promatrati nebo dva pedlja od sidra. Sav protrnu i obli ga znoj kad je zamijetio da ovaj stoji tako blizu sidra da ga može dotaknuti. Dogodi li se to, morat će ga gurnuti i sunovratiti sa zidine, a gnušao se takva nasilja. Kako je jednom rekao bratu, najveći je izazov izvršiti pravdu ne umrljavši savjest tuđom krvlju. Bernardo, vazda čvrsto stojeći na zemlji, ukazao mu je da taj ideal neće uvijek biti dostižan. Stražar nastavi ophod u trenutku kad je Bernardo pritezao uže, pomičući kotvu. Zorrou se škripa učini zaglušna, no stražar je tek malčice krzmao, zatim popravi pušku i produži. Odahnuvši, čovjek s krinkom nagnu se preko zida. Premda nije spazio drugove, zategnut konop govorio mu je da su se počeli uspinjati. Kao što su predvidjeli, sva četvorica stigoše gore upravo na vrijeme da se skriju prije negoli su začuli korake drugog stražara u obilasku. Zorro objasni Indijancima gdje završava podzemni prolaz i zamoli dvojicu neka se spuste u zatvorsko dvorište i razjure konje kako ih vojnici ne bi slijedili. Začas svatko pođe za svojim poslom. Zorro se vrati na terasu gdje je skrio bombe i, izmijenivši s Bernardom kratko kojotsko zavijanje, dobaci mu ih jednu po jednu na obodni zid. Zadrža dvije, za unutrašnjost zdanja. Bernardo zapali stjenjeve svojih i dade neke domorocu koji ga je pratio, pa obojica potrčaše niz zidinu, tihi i hitri kao u lovu. Sklone se na različita mjesta i, u trenu kad su stjenjevi dogorijevali a plamičci dosezali sadržaj

glinenih posuda, hitnu ih prema metama: konjušnici, oružarnici, vojarni, dvorištu. Kad je iz bombi prokuljao gust bijeli dim, Zorro rasprsne svoje na prvom i drugom katu glavne zgrade. Domalo zavlada panika. Na povik – vatra! – vojnici nagrnuše spotičući se, navlačeći hlače i čizme, dok je zvonilo na uzbunu. Svi su pritekli spasiti što mogu, jedni su od ruku do ruku dodavali vjedra vode i izlijevali je naslijepo, gušeći se, drugi su tjerali životinje van iz konjušnice. Dvorište se ispuni ustravljenim krdom, podjarujući vještičje kolo. Dva Tovpurnijina Indijanca, koji su kliznuli niza zid i čekali, uvrebaše zgodu da otvore velika vrata tvrđave i nagnaju konje u bijeg. Bili su pitomi i nisu daleko odmakli, pa ih lako dostignu. Dva uzjašu a ostale povedu prema ročištu u šumi, nadomak podzemnog prolaza. Carlosa Alcazara probudi zvono i izađe ispitati uzrok te pometnje. Nastojao je smiriti ljude govoreći im da kameni zidovi ne gore, ali nitko ga nije slušao, jer Indijanci su odapeli zapaljene strijele u slamu konjušnice i iz oblaka dima sukljao je plamen. U zgradi je dotad već postalo nesnosno zagušljivo i Alcazar pohita spasiti ljubljenu sestričnu, no naleti na nju usred hodnika. – Uznici! Treba spasiti uznike! – zavapi Lolita, ali njemu drugo bijaše na umu. Nije mogao dopustiti da u požaru strada dragocjeno biserje. U ta tri mjeseca zatvorenici su izronili na tisuće školjaka i Moncada i Alcazar imali su već više pregršti bisera. U razdiobi su dvije trećine pripadale Moncadi, koji je ulagao u posao, a jedna trećina Alcazaru, koji ga je vodio. Nisu ih uknjiživali, jer lov je bio nezakonit, no osmislili su sustav računanja. Biserje stavljahu kroz rupicu u zapečaćen kovčežić, pričvršćen kovinastim šipkama za pod, koji se otključavao s dva ključa. Svaki ortak čuvao je jedan i na kraju razdoblja sastat će se da ga otvore i podijele blago. Moncada je odredio pouzdana čovjeka za nadzor žetve na brodu i zahtijevao je da Arsenio meće bisere u kovčežić. Sa svojim iznimnim opipnim pamćenjem, slijepac će se jedini sjećati točnog broja a, bude li potrebno, možda će moći opisati oblik i veličinu svakog, obrazloži. Alcazar je zamrzio starca, jer držao je brojke u glavi i pokazao se nepotkupljiv. Nije se usuđivao zlostavljati ga, jer bio je pod Moncadinom zaštitom, ali u svakoj ga je prilici ponižavao. Zauzvrat, podmitio je nadzornika na brodu i, uz razumnu naknadu, ovaj mu je dopuštao izdvajati najoblije, najveće i najsjajnije bisere, koji neće

proći kroz Arseniove ruke ni dospjeti u kovčežić. Rafael Moncada nikada neće doznati za njih. Dok su Indijanci iz Tovpurnijina plemena sijali kaos i krali konje, Bernardo se ušulja u zgradu, gdje ga dočeka Zorro i povede u tamnicu. Prošli su tek nekoliko metara, zastirući lice mokrim rupcima kako bi podnijeli dim, kad netko uhvati Zorroa za ruku. – Oče Aguilar! Slijedite me, ovuda je brže... Bijaše to Arsenio, koji nije mogao ocijeniti preobrazbu tobožnjeg svećenika u neprispodobivog Zorroa, no prepoznao je glas. Nije bilo nužno ukazati mu na zabludu. Braća već podu za njim, kadli Alcazarov lik izniknu u hodniku, preprječujući im put. Ugledavši dvojicu neznanaca, jednog onako slikovito odjevena, upravitelj zatvora pograbi pištolj i opali. Bolan krik odjeknu među zidovima i metak se zabi u tavanicu: Zorro mu je bičem istrgnuo oružje u času kad je povlačio otponac. Bernardo i Arsenio uputiše se u tamnicu, dok je on, s mačem u ruci, slijedio Alcazara uz stubište. Sinulo mu je kako izbaviti oca Mendozu iz nevolje i, uzgred, ojaditi Moncadu. Stvarno sam genij, zaključi u trku. Alcazar uleti u ured i uspje zaključati vrata prije nego što ga je neznanac dostigao. Dim nije prodro unutra. Zorro opali u bravu i gurnu vrata, ali nisu popustila, jer bijahu zakračunata. Potrošio je jedini metak, neće stići nabiti pištolj a vrijeme je odmicalo. Znao je, jer bio je već u toj prostoriji, da prozori gledaju na balkon. Shvati kako ga ne može doseći u skoku bez pogibli da se skrha na pločama dvorišta, no s gornjeg kata nadvijalo se maštovito biće isklesano u kamenu. Ovi oko njega vršak biča, pritegnu ga i, moleći da kipić izdrži njegovu težinu, zaljulja se, padajući ravno na balkon. U uredu se Alcazar zaokupio punjenjem pištolja kako bi raznio ključanicu kovčežića, pa nije vidio sjenu na prozoru. Zorro pričeka da ispali zrno i smrska katanac, a onda banu unutra. Plašt mu se zaplete i načas ga zadrža, dovoljno da Alcazar odbaci sada beskorisno oružje i isuče mač. Toga čovjeka, toliko okrutna sa slabima, obuzeo bi smrtan strah pred vještim protivnikom, a usto, nije bio vičan mačevanju; za manje od tri minute njegova je oštrica odletjela u zrak, a on stajaše podignutih ruku dok mu je vršak neznančeva mača draškao grudi. – Mogao bih te ubiti, ali ne želim uprljati ruke pasjom krvlju. Ja sam Zorro i došao sam po bisere.

– Biseri pripadaju gospodinu Moncadi! – Pripadali su. Sad su moji. Otvori kovčežić. – Potrebna su dva ključa, a ja imam samo jedan. – Posluži se pištoljem. Ali pazi, na prvi sumnjiv pokret probost ću te bez imalo obzira. Zorro je velikodušan, budeš li poslušan, darovat će ti život, zaprijeti mu čovjek s krinkom. Dršćući, Alcazar nabi oružje i raznije drugi katanac. Podiže drven poklopac i ukaza se blago, tako bijelo i blještavo da je morao uroniti ruku i pustiti da mu se divno biserje prospe kroz prste. Zorro nikad nije vidio nešto toliko vrijedno. U usporedbi s time, dragulji koje su dobili u Barceloni za posjede Tomasa de Romeua izgledahu skromno. U toj kutiji je bilo pravo bogatstvo. Naloži protivniku neka je isprazni u njegovu torbicu. – Vatra će svaki čas dosegnuti barut i El Diablo će odletjeti u pakao. Održat ću riječ i poštedjeti te, sretno ti bilo, kazao je. Alcazar ne odgovori. Umjesto da pojuri prema izlazu, što bi bilo za očekivati, osta u uredu. Zorro zamijeti da krišom zirka na drugi kraj prostorije, gdje se na kamenu postolju kočio kip Djevice Marije. On ga je očito zanimao više od vlastitog života. Uze torbicu s biserjem, otkračuna vrata i nesta u hodniku, ali ne otiđe daleko. Počeka časak i, kako Alcazar nije izlazio, vrati se u ured i zateče ga gdje drškom pištolja razbija glavu kipa. – Zar se tako postupa s Gospom? – uzviknu. Pozelenjevši od bijesa, ovaj se okrenu i hitne mu pištolj u lice, debelo promašujući, a zatim dokuči mač, koji je ležao na podu, dva koraka dalje. Nije se još ni uspravio, a neznanac je već stao preda nj, dok je gust bijeli dim iz hodnika osvajao ured. Ukrštali su oštrice nekoliko časaka, suzeći i kašljući. Alcazar uzmicaše k pisaćem stolu i, u trenu kad je drugi put gubio mač, izvuče iz ladice nabit pištolj. Ne dospje naciljati, jer ga strahovit udarac nogom razoruža i Zorro mu umah obilježi obraz s tri vrtoglava poteza oštricom, oblikujući slovo Z. Alcazar zaurla, pade na koljena i zari lice u dlanove. – Hajde, nećeš umrijeti, to je Zorroov znak, da me ne zaboraviš, reče mu čovjek s krinkom. Na podu, među krhotinama kipa, spazi vrećicu od semiša i hitro je dohvati prije negoli će istrčati van. Mnogo poslije, kad je zavirio u nju, otkri da sadrži sto tri čudesna bisera, vrednija od svih onih u

kovčežiću. Zorro je upamtio put i uskoro pronađe tamnicu. Podrum je bio jedini dio zdanja u koji nije dopro dim ni sablazan zvonjave, strke i krike. Zatvorenici nisu znali što se vani zbiva dok nije došla Lolita i uzbunila ih. Mladica je dojurila bosa i u noćnoj košulji zahtijevati od tamničara da spase ljude. Čuvši za požar, ovi skinu baklju sa zida i pobjegnu glavom bez obzira, i ne sjetivši se se uznika, a Lolita osta pipati u mraku u potrazi za ključevima. Užasnuti zatočenici počeli su zapomagati i mahnito tresti rešetke. Uto stigoše Arsenio i Bernardo. Prvi se spokojno uputi k ormariću gdje su držali svijeće i ključeve ćelija, dok je drugi palio svjetla i nastojao smiriti Lolitu. Časak poslije pojavi se Zorro. Lolita vrisne ugledavši neznanca u crnom koji je vitlao okrvavljenim mačem, no strah se pretvori u radoznalost kad on utakne oštricu u korice i sagne se poljubiti joj ruku. Bernardo potapša brata po ramenu: nije trenutak za očijukanje. – Mir! To je samo dim! Idite za Arseniom, on poznaje drugi izlaz, reče Zorro uznicima, koji se pomaljahu iz ćelija. Prostre plašt po podu i na nj polegnu Alejandra de la Vegu. Četiri Indijanca podignu plašt za krajeve, poput visaljke, i odnesu bolesnika. Drugi pomognu nesretniku koji je bio išiban i svi, čak i Lolita, pođu za slijepcem prema podzemnom prolazu, s Bernardom i Zorroom kao zaštitnicom. Ulaz je bio zaklonjen hrpom bačava i starudije, ne hotimice, nego jer se nikad nije koristio i s vremenom se ondje nagomilala krama. Očito nitko nije znao za nj. Oslobodili su vratašca i jedan po jedan uđoše u crni rov. Zorro objasni Loliti kako nema opasnosti od požara, dim je samo varka da mogu izbaviti te, mahom nedužne, ljude. Ona je jedva shvaćala što joj govori, no kimala je kao opčinjena. Tko je taj zavodljivi mladić? Možda je odmetnik i zato krije lice, ali ta je mogućnost ne sputa, dapače, ražari njenu ushićenost. Bila je pripravna slijediti ga nakraj svijeta, no on to nije zatražio, naprotiv, reče joj neka vrati bačve i starudiju pred vratašca kad svi udu u prolaz. K tome je morala zapaliti slamu u ćelijama, da stignu uteći. Puštajući mu na volju, Lolita kimne s priglupim smiješkom, ali žarka pogleda. – Hvala, gospođice, kazao je. – Tko ste vi? – Moje ime je Zorro.

– Kakva je to besmislica, gospodine? – Nije, vjerujte mi, Lolito. Ne mogu vam sad dalje objašnjavati, jer vrijeme leti, no vidjet ćemo se iznova, odgovori on. – Kada? – Uskoro. Ne zatvarajte prozor na balkonu i jedne od ovih noći ću vas posjetiti. Prijedlog je valjalo doživjeti kao uvredu, ali neznančev glas bio je udvoran a zubi biserni. Lolita nije znala što reći i kad je njegova snažna ruka obujmi oko struka, ne odgurnu ga, već sklopi oči i ponudi mu usne. Pomalo iznenađen kako brzo napreduje na tom polju, Diego je poljubi bez traga stidljivosti koju je uvijek osjećao pred Julianom. Skriven iza Zorroove krinke mogao je dati maha svojoj udvornosti. S obzirom na okolnosti, poljubac je ispao prilično dobar. Zapravo, bio bi savršen da oboje nisu kašljali zbog dima. Mladić se sa žaljenjem odvoji od nje i ude u podzemni prolaz. Loliti su trebale pune tri minute da povrati dah i moć rasuđivanja, i odmah se dade na izvršenje naloga očaravajućeg neznanca, za koga je kanila udati se jednog ne odveć dalekog dana, već je odlučila. Bila je to žustra djevojka. Pola sata nakon što su se bombe rasprsnule, dim se poče razilaziti i dotad su vojnici ugasili vatru u konjušnici i borili se s onom u ćelijama, dok je Carlos Alcazar, zaustavljajući krpom krvarenje iz obraza, izdavao zapovijedi. Još uvijek nije shvaćao što se zbilo. Njegovi ljudi pronašli su strijele koje su izazvale požar, ali nitko nije vidio odgovorne. Sumnjao je da je riječ o indijanskom napadu, posljednji je bio četvrt stoljeća prije, zacijelo je to varka onog Zorroa kako bi ukrao bisere. Tek podugo poslije dozna da su zatvorenici iščeznuli. Podzemni prolaz, utvrđen daskama da se spriječi urušavanje, bijaše uzak, no jedan čovjek mogao je udobno proći. Zrak je bio razrijeđen, otvori za prozračivanje začepili su se s vremenom i Zorro zaključi da ne smiju trošiti oskudan kisik plamičcima svijeća, moraju hodati u mraku. Arsenio je išao prvi, s jedinom dopuštenom svijećom, kao znak ostalima. Osjećaj da su živi zakopani i pomisao da ih odron može zauvijek ondje zarobiti, bijahu grozni. Bernardo je rijetko gubio mir, ali obiknuo je na prostranstvo a ondje se osjećao poput krtice; polako ga je hvatala panika. Nije mogao ni požuriti ni uzmaknuti, ponestajalo mu je zraka, gušio se, činilo mu se da gazi po štakorima i zmijama, vjerovao je kako se prolaz sve više sužava i da nikada neće

izaći. Kad bi zamro od užasa, čvrsta bratova ruka na leđima i njegov umirujuć glas davali su mu snage. Zorro je bio jedini u skupini na koga to zatočenje nije utjecalo, jer utonuo je u misli o Loliti. Kao što mu je Bijela Šumska Ušara kazala tijekom obreda posvećenja, špilje i noć liščeva su počela. Prolaz im se doimao vrlo dug, iako je završavao nedaleko od tvrđave. Danju bi ih stražari zamijetili, no u okrilju noći bjegunci izbiše van bez opasnosti, zaštićeni krošnjama drveća. Izroniše prekriveni zemljom, žedni, žudeći udahnuti svjež zrak. Domoroci svuku uzničke prnje, stresu zemlju i, nagi, dignu ruke i lica k nebu slaveći taj prvi trenutak slobode. Spoznaja da su na svetome mjestu osokoli ih: to je dobar znak. Nečiji zvižduci odgovore na Bernardove i domalo se pojave Tovpurnijini Indijanci, vodeći ukradene i svoje konje, među njima Tornada. Bjegunci uzjašu po dvojica i rasprše se u pravcu bregova. Bili su iz toga kraja i moći će se sresti sa svojim plemenima prije nego što vojnici krenu u potjeru. Kanili su držati se podalje od bijelaca dok se stanje u Kaliforniji ne sredi. Zorro otrese zemlju, žaleći što je njegova oprava, netom kupljena na Kubi, već prljava, i čestita si što je sve ispalo čak bolje od zamišljenog. Arsenio na sapima konja odvede išibanog zatvorenika, Bernardo na svog smjesti Alejandra de la Vegu i sjede iza, podupirući ga. Put preko planine bio je strm a putovat će uglavnom noću. Hladan zrak odagna starčevo mrtvilo i radost što je vidio sina udahnu mu nadu. Bernardo mu reče da će ga Tovpurnia i Bijela Šumska Ušara njegovati dok se ne bude mogao vratiti na posjed. Dotle je Zorro jurio na Tornadu prema misiji San Gabriel. Otac Mendoza noćima se besano vrtio u trošnoj postelji. Čitao je i molio se ne nalazeći spokoja za svoj duh otkad je otkrio da je nestala njegova presvlaka i stvari iz vinskog podruma. Imao je samo dvije mantije, koje je mijenjao svaka tri tjedna, tako otrcane i ritave, da nije mogao zamisliti tko bi došao u napast uzeti mu jednu. Htio je tatu dati priliku da vrati ukradeno, ali sad je već morao nešto poduzeti. Pomisao na okupljanje pokrštenika, održavanje propovijedi o trećoj zapovijedi Božjoj i ispitivanje tko je odgovoran, nije mu noću dala spavati. Znao je da njegovi ljudi žive u oskudici, nije bio trenutak za kazne, ali nije na taj prijestup smio zažmiriti. Nije shvaćao zašto su, umjesto da ukradu hranu, uzeli užad, nitrat, cink i mantiju; stvar nije

imala smisla. Bio je umoran od tolike borbe, rada i samoće, boljele su ga kosti i duša. Vremena su se toliko promijenila, da više nije poznao svijet, zavladala je pohlepa, svi su zaboravili Kristov nauk, više ga nitko nije poštovao, pokrštenike nije mogao zaštititi od zlostavljanja bijelaca. Katkad se pitao nije li Indijancima bilo bolje prije, kada su bili gospodari Kalifornije i živjeli na svoj način, sa svojim običajima i bogovima, no odmah bi se prekrižio i molio Boga za oprost zbog tolika krivovjerja. – Gdje ćemo završiti ako ja sam sumnjam u kršćanstvo? – skrušeno bi uzdahnuo. Prilike su se silno pogoršale od dolaska Rafaela Moncade, koji je predstavljao ono najgore u osvajanju, došao je na brzinu se obogatiti i čim prije otići. Za njega su domoroci bili tegleća marva. U više od dvadeset godina proživljenih u San Gabrielu misionar je pretrpio mnoge nevolje – potrese, pošasti, suše, čak jedan indijanski napad – ali nikad nije klonuo duhom, jer vjerovao je da vrši Božju zapovijed. Sada je osjećao kako ga je Bog napustio. Sunce je zašlo i u dvorištu su upalili baklje. Nakon cjelodnevna rada, otac Mendoza je, oznojen i zasukanih rukava, sjekao drva za kuhinju. S naporom je dizao sjekiru, svaki dan činila mu se sve teža, svaki dan drvo je bilo sve tvrđe. Uto začu konjski topot. Zasta i napregnu oči, koje ga više nisu služile kao prije, pitajući se tko li to tako žuri onamo u taj kasan sat. Kad se konjanik približio, razabra tamno odjevena muškarca lica zastrta krinkom, bez sumnje, razbojnika. Poviče na uzbunu, kako bi se žene i djeca sklonili, i pode preda nj sa sjekirom u ruci i molitvom na usnama; nije imao kad potražiti svoju staru mušketu. Neznanac još u trku skoči na tlo, zovući misionara po imenu. – Ne bojte se, oče Mendozo, ja sam prijatelj! – Onda je krinka suvišna. Tvoje ime, sinko, otpovrnu svećenik. – Zorro. Znam da zvuči čudno, oče, ali još je čudnije ono što ću vam ispričati. Uđimo unutra, molim vas. Misionar ga odvede u crkvicu, uzdajući se da se ondje može osloniti na nebesku zaštitu i uvjeriti ga kako u misiji nema ničeg vrijedna. Naoružan mačem, pištoljem i bičem, neznanac je bio strašan, no doimao se maglovito poznat. Gdje li je već čuo taj glas? Zorro mu reče da nije pljačkaš i zatim potvrdi njegove sumnje o Alcazarovu i Moncadinu lovu na bisere. Po zakonu im je pripadalo tek deset posto,

ostatak blaga bio je španjolski. Koristili su domoroce kao roblje, znajući da se, osim oca Mendoze, za njih nitko neće zauzeti. – Nemam se kome obratiti, sine. Namjesnik je slab čovjek i boji se Moncade, napomenu misionar. – Onda se trebate požaliti meksičkim i španjolskim vlastima, oče. – S kojim dokazima? Nitko mi neće vjerovati, prati me glas starog sanjara, opsjednuta dobrobiti Indijanaca. – Evo dokaza, odvrati Zorro, stavljajući mu tešku torbicu u ruke. Misionar zaviri u nju i uzviknu od iznenađenja, ugledavši hrpu biserja. – Odakle vam to, zaboga! – To nije važno. Zorro mu predloži neka plijen odnese biskupu u Meksiko i prijavi što se zbiva, jedino će tako spriječiti porobljavanje pokrštenika. Odluči li Španjolska crpiti nalazišta bisernica, unajmit će Indijance Yaquis, kao nekoć. Potom ga zamoli neka Diega de la Vegu obavijesti da je njegov otac slobodan i na sigurnom. Misionar primijeti koliko ga je taj mladić razočarao, pravi je mlitavac, kao da nije Alejandrov i Reginin sin. Opet zatraži posjetioca da skine krinku, inače mu ne može vjerovati, možda je riječ o zamci. On odgovori kako njegovo ime mora ostati tajna, ali obeća mu da više neće biti sam u nastojanju da zaštiti siromašne, jer od sada Zorro bdije nad pravdom. Otac Mendoza se uzrujano nasmija; tip bi mogao biti luđak. – Još nešto, oče... U ovoj vrećici su sto tri bisera, mnogo ljepša od ostalih, vrijede cijelo bogatstvo. Vaši su. Ne morate ih nikom spominjati; jedina osoba koja zna da postoje, neće se usuditi pitati za njih. – Slutim da su ukradeni. – Jesu, no zapravo pripadaju onima koji su ih s posljednjim dahom izronili iz mora. Vi ćete ih umjeti korisno upotrijebiti. – Ako su nepošteno stečeni, ne želim ih vidjeti, sine moj. – I ne morate, oče, ali čuvajte ih, odvrati Zorro, s prijateljskim migom. Misionar sakri vrećicu u nabore mantije i otprati posjetioca u dvorište, gdje ga je, okružen misijskom djecom, čekao sjajnodlaki vranac. Zorro uzjaha i, hoteći zabaviti mališane, zafućka atu da se propne, zatim isuče mač koji bijesnu pod bakljama i otpjeva stihove

što ih je, za duge dokolice u New Orleansu, sam sročio, o hrabru konjaniku koji u noćima uštapa kreće u boj za pravdu, kazniti zle i oštricom urezati veliko Z. Potankost pjesmice očara djecu, no i potkrijepi bojazan oca Mendoze da je ovaj šenuo. Isabel i Nuria, koje su većinu dana provodile šijući u sobi, provire u dvorište na vrijeme da nazru uglađen lik što je izvodio piruete na crnu atu, prije negoli će iščeznuti. Upitaše tko je taj junak i misionar odgovori da ako nije zloduh, onda je zacijelo anđeo koga je Bog poslao da mu osnaži vjeru. Te se noći Diego de la Vega vrati u misiju sav prašnjav, pripovijedajući kako je morao prekinuti putovanje jer umalo je stradao od razbojničke ruke. Spazio je u daljini dva sumnjivca i, da ih izbjegne, skrenuo s Kraljevskog puta i odjurio u šumu, gdje se izgubio. Probdio je noć šćućuren ispod krošanja, zaštićen od pljačkaša, ali na milosti i nemilosti medvjeda i vukova. U zoru je pronašao put i odlučio vratiti se u San Gabriel, bilo bi nerazborito nastaviti sam. Jahao je cijeli dan ne okusivši ni zalogaja, mrtav je umoran i boli ga glava. Poći će u Monterrey za koji dan, no ovaj put će se dobro naoružati i povesti pratnju. Otac Mendoza mu priopći kako posjet namjesniku više nije potreban, jer je jedan smion neznanac izbavio don Alejandra de la Vegu iz tamnice. Diegu preostaje tek dužnost vraćanja obiteljskih posjeda. Prešuti svoju dvojbu da će taj ufitiljeni kukavac to biti u stanju učiniti. – Tko je izbavio mog oca? – upita ga Diego. – Naziva se Zorroom i nosi krinku, reče misionar. – Krinku? Zar je razbojnik? – zanimalo je mladića. – I ja sam ga vidjela, Diego, izgleda odveć dobro za odmetnika. Da samo znaš kako je zgodan i otmjen! A jaše konja kojeg je valjda platio suhim zlatom, razdragano će Isabel. – Ti si uvijek imala bujnu maštu!, otpovrnu on. Nuria ih prekinu najavljujući večeru. Usprkos strašnoj glavobolji, Diego slasno pokusa svoje i na kraju čestita domaćici na ukusnom obroku. Isabel ga nemilice ispitivaše, htjela je znati zašto njegovi konji nisu umorni, kako su izgledali navodni pljačkaši, dokle je stigao i zašto nije prenoćio u susjednoj misiji, udaljenoj samo dan puta. Utonuo u misli, otac Mendoza ne zamijeti neodređenost odgovora. Jednom je rukom jeo a drugom pipkao vrećicu od semiša u džepu, procjenjujući kako bi njezin sadržaj mogao vratiti misiji staro blagostanje. Je li zgriješio

prihvativši te bisere okaljane patnjom i pohlepom? Ne. Nije zgriješio, ali mogli bi mu donijeti zlu sreću... Osmjehnu se uviđajući da s godinama postaje praznovjeran. Dva dana poslije, kad je misionar već poslao izvješće o biserju u Meksiko i spremao se za putovanje s Diegom, stigoše Rafael Moncada i Carlos Alcazar na čelu odreda vojnika, medu njima gojaznog narednika Garcije. Preko Alcazarova obraza pružila se ružna brazgotina, izobličujući mu lice, i bio je zabrinut jer nije uspio uvjeriti ortaka u priču da su biseri isparili. Istina mu nije pomagala, jer iznio bi na vidjelo svoju jadnu ulogu u obrani tvrđave i blaga. Radije mu reče kako je pedesetak Indijanaca zapalilo El Diablo, dok se družina odmetnika pod vodstvom crnog čovjeka s krinkom, koji se predstavio kao Zorro, ušuljala u zgradu. Nakon žestoke borbe, u kojoj je sam bio ranjen, napadači su svladali vojnike i odmaglili s biserjem. U metežu su zatvorenici utekli. Znao je da Moncada neće mirovati dok ne otkrije istinu i pronađe blago. Lako za bjegunce, domorodačke radne snage bilo je u izobilju. Čudnovat oblik posjekline na Alcazarovu obrazu – savršeno Z – podsjeti Moncadu na zakrabuljenog, čiji je opis odgovarao Zorrou, koji je slično slovo urezao u palačici Chevaliera Duchampa i u jednoj barcelonskoj vojarni. U obje prigode pobuda je bila oslobađanje uznika, baš kao u El Diablu. K tome je još bio toliko drzak da se posluži njegovim imenom i imenom Eulalije de Callis. Zarekao se da će ispaštati zbog te uvrede, ali nikad ga nisu uhvatili. Hitro izvuče jedini moguć zaključak: Diego de la Vega živio je u Barceloni u doba kad je netko pisao Z-ove po zidovima i čim je doplovio u Kaliforniju, istim je slovom obilježeno Alcazarovo lice. To nije puka slučajnost. Zorro ne može biti drugi doli Diego. Teško povjerova u to, no, kako god, bio je to dobar izgovor da mu se osveti za jade koje mu je zadao. Dojuri u misiju kao pomaman, bojeći se da bi žrtva mogla pobjeći, i zateče Diega kako sjedi pod odrinom, pijuckajući limunadu i čitajući pjesme. Zapovjedi Garciji da ga uhiti i siroti debeljko, koji je prema Diegu još osjećao bezuvjetno divljenje, teška srca posluša, ali otac Mendoza napomenu kako zakrabuljeni koji sebe naziva Zorroom nije nimalo nalik Diegu de la Vegi. Isabel ga podrža: ni slijepac ne bi pobrkao tu

dvojicu, reče, poznaje Diega kao brata, živjela je s njim pet godina, dobar je mladić, bezazlen, tankoćutan, boležljiv, nema u njemu ničeg razbojničkog a kamoli junačkog. – Hvala, uvrijeđeno odreza Diego, no opazi da se prijateljičino lutajuće oko vrti poput čigre. – Zorro je pomogao Indijancima jer su nedužni, vi to znate jednako dobro kao i ja, gospodine Moncado. Nije ukrao bisere, uzeo ih je kao dokaz onoga što se zbiva u El Diablu, kazao je misionar. – O kakvim biserima govorite? – uzrujano ga prekinu Alcazar, jer nitko ih još nije spomenuo, a nije znao je li pop upućen u njegove smicalice. Otac Mendoza prizna da mu je Zorro predao torbicu, povjerivši mu neka je odnese na sud u Meksiku. Rafael Moncada odahnu: povratio je blago lakše nego što je zamišljao. Taj smiješni starac nije zapreka, može ga jednim dahom otpuhnuti sa zemljovida, žalosne nesreće događaju se svako malo. Brižna izraza zahvali mu na revnosti s kojom je čuvao biserje, zatim zatraži da mu ih preda, on će stvar preuzeti na se. Ako je Carlos Alcazar, kao upravitelj zatvora, počinio kažnjiva djela, postupit će prema zakonu, čemu gnjaviti meksičke suce? Svećenik je morao poslušati. Ne usudi se optužiti ga za sudioništvo s Alcazarom, jer jedan pogrešan korak stajao bi ga onog što mu je bilo najvažnije na svijetu: misije. Donije torbicu i položi ju na stol. – Ovo pripada Španjolskoj. Poslao sam pismo mojim nadređenima i provest će istragu, reče im. – Pismo? Ali brod još nije stigao... – uskoči Alcazar. – Ima drugih putova, bržih i pouzdanijih od broda. – Jesu li ovdje svi biseri? – upita Moncada, ozlovoljen. – Odakle da znam? Nisam bio tamo kad su ih uzeli, ne znam koliko ih je bilo. Jedino Carlos može odgovoriti na to pitanje, odvrati misionar. Te riječi raspire Moncadinu nepovjerljivost prema ortaku. Uhvati misionara za ruku i silom ga odvede pred raspelo, koje je visjelo na zidu. – Zakunite se pred Isukrstovim križem da niste vidjeli druge bisere. Slažete li, osudit ćete svoju dušu na vječne muke, naloži mu. U dvorani nasta zloguk muk, svi suspregnuše dah, čak se zrak skameni. Silno problijedjevši, otac Mendoza se istrgnu iz Moncadinih

šapa. – Kako se usuđujete! – promrsi. – Zakunite se! – ponovi ovaj. Diego i Isabel htjedoše posredovati, ali misionar ih zaustavi jednim pokretom i kleknu na pod s rukom na grudima, pogleda uprta u Isusa kojeg su domoroci izrezbarili u drvu. Drhtao je od gnjeva zbog nasilja kojem bijaše podvrgnut, no nije se bojao da će završiti u paklu, barem ne iz tog razloga. – Kunem se pred križem da nisam vidio drugih bisera. Neka se moja duša osudi ako lažem, kazao je čvrstim glasom. Podugo nitko nije izustio ni riječi, ču se tek uzdah olakšanja Carlosa Alcazara, čiji život ne bi vrijedio ni centava da Moncada dozna da je prisvojio najbolji dio plijena. Pretpostavljao je da je vrećica od semiša u rukama čovjeka s krinkom, ali nije shvaćao zašto je ostalo biserje predao popu, kad je mogao sve zadržati. Diego nasluti tijek njegovih misli i podsmjehnu mu se u brk. Moncada je morao prihvatiti zakletvu oca Mendoze, no sve ih podsjeti kako slučaj neće smatrati završenim dok ne objesi krivca. – Garcijo! Uhiti de la Vegu!, opet je zapovjedio. Debeljko otre čelo rukavom odore i nevoljko pođe izvršiti nalog. – Žao mi je, promuca, dajući znak dvojici vojnika da ga odvedu. Isabel se, negodujući, ispriječi pred Moncadom, ali on je grubo odgurnu. Diego de la Vega probdio je noć zatvoren u jednoj od bivših soba za služinčad na rodnome imanju. Sjećao se čak tko je boravio u njoj u vrijeme kad je živio ondje s roditeljima, meksička Indijanka po imenu Roberta, koja je nekoć kipućom čokoladom opekla pola lica. Gdje li je završila? No nije pamtio da su te prostorijice toliko bijedne, sobičci bez prozora, zemljana poda i neobojenih zidova od ćerpiča, namješteni tek slamaricom, stolcem i neotesanom škrinjom. Pomisli kako je tako proteklo Bernardovo djetinjstvo, dok je, malo metara dalje, on spavao u brončanoj postelji sa zastorom od tila koji ga je štitio od paukova, u odaji prepunoj igračaka. Kako to nije prije uočio? Nevidljiva crta dijelila je kuću nadvoje, razdvajajući područje obitelji od složenog svijeta posluge. Prvo, prostrano i raskošno, uređeno u kolonijalnom stilu, bilo je čudo reda, mira i čistoće, mirisalo je na kitice cvijeća i očev duhan. Drugi je vrvio životom: neprestan žagor, domaće životinje, prepirke, rad. Taj dio kuće mirisao je po mljevenu

čiliju i tek ispečenu hljebu, po rublju namakanu u lugu, po smeću. Obiteljske terase, s oslikanim pločicama od majolike, penjačicama i vodoskocima, bijahu raj svježine, dok je služinska dvorišta ljeti prekrivala prašina, a zimi blato. Diego je proležao nebrojene sate na slamarici, znojeći se u svibanjskoj vrućini, bez danjeg svjetla. Manjkalo je zraka, grudi su mu gorjele. Nije mogao mjeriti vrijeme, no osjećao je da je ondje više dana. Usta su mu se sasušila i plašio se da je Moncada naumio satrti ga žeđu i glađu. Katkad bi sklopio oči i nastojao usnuti, ali bilo je odveć neudobno. Od zida do zida mogao je tek dva puta koraknuti, mišići su mu se zgrčili. Pomno je pretražio sobu ne bi li se kuda provukao van, ali uzalud. Na vratima je stajala teška željezna poluga, ni Galileo Tempesta ne bi ih uspio otvoriti iznutra. Trsio se skinuti stropne daske, no bijahu čvrsto pribijene; sobičak su očito koristili kao ćeliju. Mnogo poslije vrata njegova groba se otvore i na pragu osvanu rumeno Garcijino lice. Iako oslabljen, Diego pomisli kako ga s malo sile može omamiti, pritiskom na vrat koji mu je pokazao maestro Escalante uvježbavajući ga u tajnoj borbi članova La Justicije, ali nije želio dovesti starog prijatelja u nepriliku pred Moncadom. A usto, tako bi mogao izaći iz ćelije, no ne i pobjeći s imanja; bilo je bolje čekati. Debeljko stavi na pod vrč vode i zdjelicu graha s rižom. – Koliko je sati, prijatelju? – upita ga Diego, hineći raspoloženost koju nimalo nije osjećao. Garcia mu odgovori kriveći lice i mičući prstima. – Utorak, devet ujutro, kažeš? To znači da sam ovdje proveo dvije noći i jedan dan. Baš sam se lijepo naspavao! Znaš li što smjera Moncada? – Garcia odmahnu glavom. – Što ti je? Zar su ti zabranili razgovarati sa mnom? Dobro, ali smiješ me slušati, zar ne? – Mhm, potvrdi ovaj. Diego se protegao, zijevnuo, ispio vodu i polako se sladio jelom, vrlo ukusnim, kako primijeti, čavrljajući o davnim danima: o sjajnim pustolovinama u djetinjstvu, o hrabrosti s kojom se Garcia uvijek suprotstavljao Alcazaru i ulovio živog medvjeda. S razlogom su mu se divili školski derančići. Narednik se ponešto drukčije sjećao onog doba, no te riječi bijahu melem za njegovu izmučenu dušu. – U ime našeg prijateljstva, Garcijo, moraš mi pomoći da uteknem, zaključi Diego.

– Volio bih, ali ja sam vojnik a dužnost je na prvom mjestu, šaptom odgovori ovaj, osvrćući se da provjeri čuje li ih tko. – Nikad ne bih tražio da zanemariš dužnost ili učiniš što nezakonito, Garcijo, no nitko te ne može okriviti ako vrata ostanu pritvorena... Morali su prekinuti razgovor, jer došao je neki vojnik javiti naredniku da don Rafael Moncada očekuje uhićenog. Garcia poravna kaput, isprsi se i ratnički kucnu petama, ali namignu Diegu. Osoviše zatvorenika i, primivši ga pod pazuha, gotovo ga odniješe u glavnu dvoranu, dok nije uspio stati na utrnule noge. Diego se s tugom iznova osvjedoči o promjenama, njegov dom izgledao je poput vojarne. Posjeli su ga i privezali preko prsa za naslon i oko gležnjeva za noge stolice. Zapazi da narednik aljkavo vrši svoju dužnost, labavo je zategao uže i, uz malo spretnosti, mogao bi ga razdriješiti, ali svagdje je vidio odore. – Trebam mač, šapnu Garciji u času kad se drugi vojnik udaljio. Debeljko se zamalo uguši od prepasti pred takvim prohtjevom, Diego pretjeruje, kako će mu dati oružje u tim okolnostima? Platio bi to činom i s više dana u kladama. Nježno ga potapša po ramenu i ode pokunjen, vukući noge, dok je stražar stao u kut čuvati zatočenika. Diego je sjedio ondje duže od dva sata, tijekom kojih krišom oslobodi ruke, no nije mogao odvezati gležnjeve, jer pobudio bi pozornost vojnika, bešćutna mestica nalik na astečki kip. Kušao ga je primamiti hineći da se guši od kašlja, zatim ga zamoli cigaru, čašu vode, rupčić, ali ovaj nikako nije prilazio. Kao sav odgovor, podigao bi pušku i motrio na nj kamenim očicama, jedva vidljivim nad istaknutim jagodicama. Diego zaključi da, ako je Moncada nakanio potkresati mu krila i smekšati volju, očito mu polazi za rukom. Kasno poslije podne konačno se pojavi Rafael Moncada, ispričavajući se što je uznemirio tankoćutnu osobu kakva je Diego de la Vega. Ni u snu mu ne bi htio prirediti neugodnosti, reče, no s obzirom na okolnosti, drukčije nije mogao postupiti. Zna li Diego koliko je dugo bio zatvoren u služinskoj sobi? Upravo onoliko sati koliko ih je on proveo u tajnoj odajici Tomasa de Romeua, prije negoli ga je izbavila teta. Čudnovata podudarnost. Iako sebe smatra duhovitim, ona šala bila je pomalo neslana. Kako god, zahvaljuje mu što ga je oslobodio Juliane; brak sa ženom nižeg društvenog položaja

naštetio bi njegovoj karijeri, kao što ga je mnogo puta upozorila teta, ali, najzad, nisu ondje da bi razgovarali o Juliani, ta je priča završena. Pretpostavlja da Diego – ili bi ga trebao zvati Zorro? – želi doznati kakav ga kraj čeka. On je zlotvor istog soja kao i otac mu, jabuka ne pada daleko od stabla. Ulovit će staroga, u to nema sumnje, osušit će se u tamnici. S najvećim bi užitkom sam objesio Zorroa, no to nije njegova uloga. Poslat će ga u Španjolsku, u okovima i pod strogim nadzorom, da mu sude ondje gdje je započeo svoj zločinački put i gdje je ostavio dovoljno tragova za smrtnu presudu. Pod vlašću Fernanda VII. zakon se primjenjuje čvrstom rukom, a ne kao u kolonijama, gdje vlast služi za podsmijeh. Zlodjelima počinjenim u Španjolskoj, pribrojit će se ona iz Kalifornije: napao je zatvor El Diablo, podmetnuo požar, razorio vlasništvo kraljevine, ranio jednog vojnika i potpomogao bijeg uznika. – Ako sam dobro razumio, začetnik tih izgreda je čovjek zvani Zorro. A čini mi se i da je prisvojio neko biserje. Ili Vaša preuzvišenost radije ne bi o tome? – otpovrnu Diego. – Zorro ste vi, de la Vego! – Volio bih biti – čovjek je očaravajuć – ali moje krhko zdravlje ne dopušta mi takve pustolovine. Patim od zaduhe, glavobolja i lupanja srca. Rafael Moncada tutnu mu pod nos ispravu, koju je, u nedostatku pisara, sam sastavio i naloži mu neka je potpiše. Zatočenik primijeti kako bi bilo nerazborito potpisati nešto ne znajući o čemu je riječ. Sad je ne može pročitati, jer zaboravio je očale a kratkovidan je, za razliku od Zorroa, za koga kažu da je vrstan strijelac i munjevit mačevalac, što nijedan očalinko ne može postići. – Dosta! – uzviknu Moncada, pljusnuvši ga. Premda je očekivao žestok odgovor, Diego se jedva suspregnu da ne skoči na nj. Još nije kucnuo njegov čas. Zadrža ruke straga, dok mu je krv iz nosa i usta mrljala košulju. Uto banu narednik Garcia, koji se, ugledavši prijatelja iz djetinjstva u tom stanju, skameni, ne znajući uz koga pristati. Moncadin zapovjednički glas trgnu ga iz obamrlosti. – Nisam te zvao, Garcijo! – Preuzvišenosti... Diego de la Vega je nedužan. Rekao sam vam da on nije Zorro! Upravo smo vidjeli pravog Zorroa vani... – promuca narednik.

– Ma kog' vraga govoriš? – Stvarno, Preuzvišenosti, svi smo ga vidjeli. Moncada poleti poput vjetra, praćen Garcijom, ali stražar osta u dvorani, držeći Diega na nišanu. S vrtnih vrata, Moncada prvi put vidje Zorroov upečatljiv lik, jasno ocrtan na ljubičastu nebu predvečerja, i načas zasta u čudu. – Za njim, idioti! – riknu, vadeći pištolj i pucajući nasumce. Nekoliko vojnika pohita po konje a drugi isprazne oružje, no konjanik je već odjurio. Narednik, koga je najviše zanimalo otkriti tko je Zorro, neočekivano gipko se vinu u sedlo, zari ostruge i krenu u potjeru, praćen šestoricom vojnika. Hitro iščeznuše u pravcu juga, jašući preko brežuljaka i kroz šume. Zakrabuljeni je daleko odmaknuo i dobro je poznavao kraj, pa ipak, razmak među njima se smanjivao. Poslije polusatne jurnjave, kad su se konji već zapjenili, sunce zašlo a vojnici tek što ga nisu sustigli, dospješe do litica: Zorro se nađe između njih i mora. Dotle se, u velikoj dvorani kuće, Diegu učini da se otvaraju skrovita vratašca u kaminu. Mogao je to biti samo Bernardo, koji se nekako uspio vratiti na imanje. Nije točno znao što se vani događa, no po Moncadinim psovkama, graji, pucnjavi i konjskoj njisci, zaključi da je brat zavarao neprijatelje. Ne bi li odvratio pozornost stražara, hinio je jak napad kašlja, onda se zaljulja, prevrnu stolicu i osta ležati nauznak. Mestic se ustoboči uza nj i naredi mu da se umiri ili će mu prosuti mozak, ali glas mu zvučaše kolebljivo, možda ga nije smio ubiti. Krajičkom oka Diego opazi sjenu koja se odvojila od kamina i nečujno prilazila. Opet zakašlja, tresući se kao da se guši, dok ga je astečki kip bo puškom, ne znajući što učiniti. Mladić razdriješi ruke i strahovito ga tresne u goljenicu, no ovaj je valjda bio od kremena, jer se i ne pomakne. U taj čas stražar osjeti cijev pištolja na sljepoočnici i ugleda neznanca s krinkom koji mu se nijemo smiješio. – Predajte se, dobri čovječe, prije nego što Zorrou pobjegne zrno, posavjetova ga Diego s poda, žustro razvezujući uže oko gležnjeva. Drugi Zorro razoruža vojnika, dobaci pušku Diegu, koji je ulovi u letu, i hitro uzmače u tmušu kamina, opraštajući se prijateljskim migom. Mladić ne dade mesticu priliku vidjeti što se zbiva iza njegovih leđa, obori ga na pod suhim udarcem bridom ruke u vrat. Kad se onesvijestio, sveza ga istim konopcem kojim je sam bio vezan, potom

nogom razbi prozor, pazeći da ne ostanu krhotine po rubovima, jer kanio se poslije onuda provući, i kliznu kroz tajna vratašca u špilje. Vrativši se u dvoranu, Moncada otkri da je de la Vega ispario i da vojnik zadužen za nj sjedi na njegovu mjestu. Prozor je bio razbijen, a jedino čega se ošamućeni stražar sjećao bila je mrka sjena i ledena studen pištolja na sljepoočnici. – Idioti, beznadni idioti, zaključi Moncada. Pola njegovih ljudi progonilo je utvaru, dok je zatvorenik utekao njemu ispred nosa. Usprkos zornim dokazima, tvrdoglavo je vjerovao da su Zorro i Diego de la Vega ista osoba. U špilji se Diego, začudo, ne srete s Bernardom, no brat mu je ostavio više upaljenih lojanica, krabulju, mač i konja. Tornado je nestrpljivo frktao, tresući bujnu vranu grivu i stružući kopitom po tlu. – Već ćeš se priviknuti na špilje, prijatelju moj, reče mu mladić, gladeći ga po vratu. Nade i vinsku mješinu, kruh, sir i med, da se okrijepi nakon minulih nedaća. Očito, brat je na sve mislio. Zadivi ga i vještina s kojom je umakao potjeri i iskrsnuo kao čarolijom izbaviti ga u pravi čas. S kojom je tihom otmjenošću to izveo! Bernardo je jednako dobar Zorro kao i on, zajedno su nepobjedivi, zaključi. Nije mu se žurilo prijeći na idući potez, morao je pričekati gluhu noć, kad metež u kući jenja. Nasitivši se, malo se razgiba i leže na počinak blizu Tornada, blaženo poput čovjeka koji je obavio dobar posao. Probudi se u noći, odmoren i vedar. Opra se i presvuče, stavi krinku i čak se pozabavi brkom. – Treba mi zrcalo, nije lako lijepiti ga po sjećanju. Morat ću pustiti brkove, što se može. Ovoj špilji dobro bi došle stanovite udobnosti, to će olakšati naše pustolovine, zar ne? – reče Tornadu. Protrlja ruke ushićen raskošnom budućnošću; dok bude zdravlja i snage, nikad se neće dosađivati. Pomisli na Lolitu i osjeti žmarce u želucu, slične onima koje mu je prije izazivala Juliana, no ne poveza ih. Zanimanje za tu mladicu bijaše tako svježe, kao da je prvo i jedino u njegovu životu. Ali oprez! Ne smije zaboraviti da je Alcazarova sestrična i stoga se ne mogu zaručiti. Zaručiti? Od srca se nasmija: zauvijek će ostati slobodan, lisci su samotne zvjerke. Utvrdi da Justina s lakoćom klizi u korice, popravi šešir i spremi se za polazak. Povede Tornada k izlazu iz špilja, koji je Bernardo dobro zaklonio kamenjem i grmljem, uzjaha i zaputi se prema posjedničkoj kući. Nije se htio izložiti opasnosti da otkriju tajna vratašca kamina.

Pomisli kako je ponoć već zacijelo prošla i možda svi, osim stražara, spavaju. Ostavi Tornada pod obližnjim stablima, znajući da se neće maknuti dok ga ne pozove, odlično je upio poduke Munje U Noći. Iako su udvostručili stražu, bez neprilika se prikra kući i proviri kroz razbijeni prozor dvorane, jedini osvijetljen. Na stolu je stajao trokraki svijećnjak, obasjavajući dio odaje, no ostatak je utonuo u mrak. Oprezno se uvuče unutra i, skrivajući se među pokućstvom što se nizalo duž zidova, odšulja se do kamina i šćućuri iza velikih klada. Na drugom kraju dvorane Rafael Moncada šetkao je pušeći, a narednik Garcia, u stavu mirno i zureći preda se, nastojao je objasniti mu što se dogodilo. Jurili su za Zorroom do hridi, reče, ali kad su ga već htjeli ščepati, odmetnik je radije skočio u more. Bio je već suton pa nisu mogli prići rubu iz straha da se ne skotrljaju dolje. Premda nisu vidjeli dno ponora, ispalili su sve metke, tako da se Zorro skrhao na stijenama i još su ga izrešetali. – Idiote! – ponovi Moncada po tko zna koji put. – Nitkov te je obmanuo i dotle je de la Vega utekao. Bezazlen izraz olakšanja zatitra načas na rumenu Garcijinom licu, no umah nesta, prostrijeljen gnjevnim pogledom pretpostavljenoga. – Sutra ćeš otići u misiju s osam vojnika. Zatekneš li ondje Diega, odmah ga uhiti; bude li se opirao, ubij ga. Ako pak nije ondje, dovedi mi oca Mendozu i Isabel de Romeu. Bit će moji taoci dok se taj razbojnik ne preda. Jesi li me razumio? – Ali kako ćemo to učiniti ocu! Mislim da... – Ne misli, Garcijo! Preglup si za to. Šuti i slušaj. – Da, Preuzvišenosti. U svojem skrovištu u mračnu ognjištu kamina, Diego se pitao kako li je Bernardu uspjelo biti istodobno na dva mjesta. Moncada opsova Garciju i otpravi ga, zatim se posluži don Alejandrovim konjakom i, njišući se na stolici, nogu pruženih na stolu, zadubi se u misli. Sve se zamrsilo, morat će poduzeti mjere opreza i ukloniti više ljudi, inače neće moći zadržati bisere u tajnosti. Pijuckao je žesticu, proučio ispravu koju je Diego trebao potpisati i naposljetku se uputi ka glomaznu ormaru i izvadi torbicu. Jedna svijeća dogorje i vosak pokapa stol prije nego je iznova prebrojio biserje. Zorro počeka neko razumno vrijeme a onda nečujno poput mačke izađe iz zaklona. Primicao se klizeći uza zid, kadli Moncada osjeti da ga netko gleda i

naglo se okrenu. Uprije pogled u lik zakriljen sjenama, ne videći ga, no nagon ga upozori na opasnost. Dohvati sa stolice tanak mač srebrna balčaka, urešen rojtama od crvene svile. – Tko je tamo? – upita. – Zorro. Moramo riješiti dvije-tri stvarčice... – odgovori ovaj, pokazavši se. Moncada mu ne dade završiti, okomi se na nj s kivnim krikom, žudeći probosti ga. Zorro izbježe sječivo kretnjom toreadora, čak prpošno zavijorivši plastom, i žustro uzmaknu, ali uvijek uglađen, s desnicom na balčaku a ljevicom na boku, pozorna oka i blistava osmijeha pod uvijenim brkom. Uklonivši se drugom udarcu, polako isuče mač, kao da ga neprijateljeva krvožednost zamara. – Ne valja se tući u gnjevu, pecnu ga. Jedva dižući oružje odbi tri raskoline i jedan kosi zasjek, zatim se povuče da se protivnik osmjeli, i ovaj bez zadrške opet nasrnu. Zorro se hitro uspe na stol i odozgo se, gotovo plešući, branio od Moncadine oštrice. Čas bi mu sijevnula kroz noge, čas bi je izbjegao prevrćući se u zraku, ili bi je tako žestoko zaustavio, da su prštale iskre. Side na pod i udalji se preskačući stolice, sa sve razjarenijim Moncadom za petama. – Ne umarajte se, to nije dobro za srce, dražio ga je. Katkad bi iščeznuo u smuši kutova, kamo nije dopirala slaba svjetlost svijeća, no, umjesto da iskoristi prednost i mučki ga napadne, iznikao bi s druge strane, zovući ga zviždukom. Moncada je izvrsno vladao mačem i u sportskoj bi borbi namučio svakog suparnika, ali sad ga zasljepljivaše žučljiva mržnja. Nije mogao podnijeti tog drznika koji prkosi vlasti, remeti red i ruga se zakonu. Mora ga ubiti prije nego uništi ono što on najviše cijeni: povlastice koje mu pripadaju po rođenju. Dvoboj se nastavi istim ritmom, jedan je navaljivao u zdvojnoj srdžbi a drugi izmicao s podrugljivom lakoćom. Kad Moncada tek što ne bi pribio Zorroa na zid, ovaj bi se otkotrljao po podu ili bi se pelivanskom piruetom uzdigao za dva lakta. Najzad Moncadi sinu da ne pobjeđuje nego gubi, i zakriča dozivajući svoje ljude, tada Zorro okonča igru. U tri duga koraka doseže vrata i zaključa ih, držeći neprijatelja na odstojanju. Umah pograbi mač ljevicom, čime bi uvijek smeo protivnika, bar na časak-dva. Opet skoči na stol, objesi se o golemu stropnu svjetiljku i zanjiše, padajući iza Moncade usred pljuska stotinu i pedeset zaprašenih svijeća što su čamile ondje otkad

je kuća sagrađena. Moncada se još nije ni snašao, kad osta goloruk i s vrškom tuđeg sječiva na zatiljku. Protekao je tek koji časak, a već su vojnici kundacima i nogama kršili vrata i prodirali u dvoranu s nabitim mušketama. (Barem tako kazuje Zorro i, kako ga nitko nije osporio, moram mu vjerovati, premda je sklon lovačkim pričama. Oprostite zbog ove upadice i vratimo se u dvoranu.) Kaže da su vojnici nahrupili pod vodstvom narednika Garcije, koji je tek ustao iz postelje i doletio je u gaćama, ali nataknuvši kapu na masne uvojke. Ljudi nagaziše na svijeće i više njih ljosnu o pod. Jednom pobježe zrno, okrznu glavu Rafaela Moncade i pogodi sliku iznad kamina, probijajući oko kraljici Isabeli Katoličkoj. – Pazite, idioti! – dreknu Moncada. – Poslušajte ga, prijatelji, prijazno im preporuči Zorro. Garcia nije mogao vjerovati svojim očima. Okladio bi se u dušu da Zorro leži na stijenama podno litica, a evo ga ovdje uskrsla poput Lazara i bocka šiju Njegove preuzvišenosti. Stanje je vrlo ozbiljno, zašto onda osjeća ugodno leptirovo lepršanje u vječito gladnoj trbušini? Reče ljudima neka se povuku, nimalo lak zadatak, jer spoticahu se o svijeće, a kad su izašli, zatvori vrata i osta unutra. – Mušketa i sablja, narednice, molim vas, zamoli ga Zorro jednako prijazno. Garcia se sumnjivo spremno odazva i začas se rakorači pred vratima i prekriži ruke na prsima; dojmljiv, unatoč gaćama. Nije bilo posve jasno bdije li nad zdravljem pretpostavljenoga ili se naslađuje prizorom. Zorro reče Moncadi neka sjedne za stol i glasno pročita ispravu. Bijaše to priznanje o poticanju naseljenika na pobunu protiv kralja i proglašenje neovisnosti Kalifornije. Ta izdaja kažnjavala se smrću, a obitelj optuženog izgubila bi posjede i čast. List je bio dopola ispisan, nedostajao je tek potpis krivca. Alejandro de la Vega očito ga je odbio potpisati, odatle iziskivanje da to učini njegov sin. – Dobro smišljeno, Moncado. Kao što vidite, ima još mjesta pri dnu stranice. Uzmite pero i napišite ovo što ću vam kazati, naloži mu Zorro. Rafael Moncada bio je prinuđen dodati ispravi lov na bisere, kao i zločin porobljavanja Indijanaca. – Potpišite. – Nikad to neću potpisati!

– Zašto ne? Napisano je vašom rukom i sveta je istina. Potpišite! – zapovjedi mu čovjek s krinkom. Moncada ispusti pero i htjede ustati, no u tri žustra pokreta Zorroov mač ureza mu slovo Z u vrat, ispod lijevog uha. Krik boli i bijesa ote mu se iz grudi. Prinije ruku rani i povuče ju okrvavljenu. Oštrica ga podraška po grkljanu i neprijateljev čvrst glas reče mu da će brojiti do tri i, ne stavi li svoje ime i pečat, s najvećim će ga užitkom probosti. Jedan... dva... i... Moncada potpiše ispravu, zatim na plamičku svijeće rastopi pečatni vosak, pokapa list i utisnu prsten s obiteljskim grbom. Zorro pričeka da se crnilo osuši i vosak ohladi, onda pozva Garciju i naloži mu neka se potpiše kao svjedok. Debeljko s bolnom sporošću napisa svoje ime, pa smota ispravu i, ne mogavši zatomiti osmijeh zadovoljstva, pruži je zakrabuljenom, koji je spremi u njedra. – Odlično, Moncado. Ukrcat ćete se na idući brod i zauvijek otići odavde. Pomno ću čuvati ovo priznanje i vratite li se kad ovamo, stavit ću nadnevak i predočiti ga sudu, inače ga nitko neće vidjeti. Samo ćemo narednik i ja znati da postoji. – Mene nemojte upletati, molim vas, gospodine Zorro, uplašeno će Garcia. – Zbog bisera se ne morate uznemiravati, ja ću se za njih pobrinuti. Budu li se vlasti raspitivale, narednik Garcia će reći istinu, da ih je Zorro odnio sa sobom. Dohvati torbicu, uputi se k razbijenom prozoru i oštro zafućka. Domalo začu Tornadov kas u dvorištu, mahnu im i iskoči van. Moncada i narednik pojure za njim, zovući vojnike. Ocrtana na uštapu, ugledaju crni lik tajanstvenog neznanca s krinkom na veličanstvenu vrancu. – Doviđenja, gospodo! – oprosti se Zorro, ne obazirući se na metke što su fijukali oko njega. Dva dana poslije Rafael Moncada otplovi lađom Santa Luda s brojnom prtljagom i služinčadi dovedenom iz Španjolske. Diego, Isabel i otac Mendoza otprate ga na žal kako bi se uvjerili da putuje, a i da mu vide srdito lice. Diego ga nedužno upita zašto odlazi tako naglo i zašto mu je vrat povijen. Moncadi se slika tog mladog kicoša, koji cucla pastile od anisa protiv glavobolje i kiti se čipkanim rupčićem, nimalo nije poklapala sa Zorroom, no čvrsto je prionuo uz sumnju da su njih dvojica ista osoba.

Posljednje što im je kazao prije ukrcaja na brod bijaše da ni dana neće mirovati dok ne raskrinka Zorroa i osveti se. Te se noći Diego i Bernardo sretnu u špiljama. Nisu se vidjeli otkad se ono Bernardo pojavio na posjedu u pravi čas da ga spasi. Ušli su kroz kamin kuće, koju je Diego počeo obnavljati nakon zloporabe vojničke rulje, s mišlju da će je, čim bude gotova, Alejandro de la Vega ponovno nastaniti. Tovpurnia i Bijela Šumska Ušara brinut će o njemu dok sin ne raščisti njegov pravni položaj. S Moncadom izvan pozornice, neće biti teško postići da ga namjesnik oslobodi krivnje. Mladići se pripravljahu pretvoriti špilje u Zorroovo utočište. Diega je zanimalo kako je bratu pošlo za rukom pojaviti se na imanju, podugo juriti pred vojnicima, skočiti u ponor s hridi i, u isti mah, osvanuti u dvorani. Morao je ponoviti pitanje, jer Bernardo nije razumio o čemu govori. Nije bio u kući, reče mu znakovima, Diegu se to valjda prisnilo. Bacio se u more s konjem, jer dobro poznaje kraj i znao je kamo treba pasti. Bila je već noć, no pomolio se mjesec i obasjao vodu, pa je lako pronašao žal. Vrativši se na kopno, shvatio je da ne može više tražiti od iznurenog konja i pustio ga je na slobodu. Morao je satima hodati da u zoru stigne u San Gabriel. Mnogo prije ostavio mu je Tornada u špilji, jer bio je uvjeren da će Diego uspjeti uteći kad on odvrati pozornost vojnika. – Velim ti da je Zorro došao u kuću pomoći mi. Ako nisi ti, tko je to onda bio? Jasno sam ga vidio. Bernardo nato zafućka i iz sjena izroni Zorro u svojoj krasnoj opravi, sav u crnom, sa šeširom, krinkom i brkom, s plastom prebačenim preko ramena i desnicom na balčaku mača. Ništa nije manjkalo besprijekornu junaku, čak mu je o pasu visio smotan bič. Ondje je bio, u prirodnoj veličini, osvijetljen mnoštvom lojanica i dvjema bakljama, gord, otmjen, nezamjenjiv. Diego se zaprepasti, dok su Bernardo i Zorro, likujući, suzdržavali smijeh. Ali zabuna potraja kraće nego što su željeli, jer opazi da je zakrabuljeni razrok. – Isabel! To si mogla biti samo ti! – uzvikne, prasnuvši u smijeh. Djevojka ga je slijedila kada je odjahao u špilje s Bernardom, one noći kad su doplovili u Kaliforniju. Uhodila ih je kad je Diego dao bratu crno odijelo i govorio mu o dva Zorroa, pa se dosjetila kako bi još bolja bila tri. Brzo je pridobila Bernarda, koji joj je u svemu

popuštao. Uz Nurijinu pomoć skrojila je komad crne svile, Lafitteov dar, i sašila krabulju. Diego prigovori kako je to muški posao, no ona ga podsjeti da ga je izbavila iz Moncadinih šapa. – Jedan borac za pravdu nije dovoljan, jer na svijetu ima mnogo zla, Diego. Ti ćeš biti Zorro, a Bernardo i ja ćemo ti pomoći, presudi Isabel. Nije bilo druge nego prihvatiti je u družbu, jer na kraju je čak zaprijetila otkriti tko je Zorro ako je isključe. Braća stave krinke i tri Zorroa oblikuju krug unutar drevnog indijanskog Čarobnog Kotača, koji su u djetinjstvu napravili od kamenja. Bernardovim nožem zarezaše zglavke. – Za pravdu! – složno uzviknu Diego i Isabel. Bernardo im se pridruži pokretom iz svojeg znakovnog jezika. I uto, dok je njihova izmiješana krv kapala u središe kruga, učini im se da iz dna zemlje izbija jarki plamen i pleše u uzduhu. Bio je to znak Okauea, obećanje bake Bijele Šumske Ušare.

KRATAK POGOVOR I TOČKA NA I Gornja Kalifornija, 1840.

Osim ako ste vrlo rastreseni čitatelji, zacijelo ste pogodili da sam ljetopisac ove pripovijesti ja, Isabel de Romeu. Pišem trideset godina nakon što sam 1810., u očevoj kući, upoznala Diega de la Vegu, i otad se mnogo toga zbilo. Unatoč protijeku vremena, ne bojim se da ću počiniti velike pogreške, jer godinama sam vodila bilješke, a ako mi pamćenje zakaže, pitam Bernarda o zgodama u kojima je on bio prisutan morala sam pisati sa stanovitom strogošću, jer ne dopušta mi tumačiti događaje na moj način. S drugima sam bila slobodnija. Katkad me moj prijatelj izluđuje. Kažu da ljudi s vremenom postaju prilagodljiviji, ali ne i on; četrdeset i pet mu je godina i nije izgubio krutost. Zalud mu govorim da nema neupitnih istina, sve ovisi o očalama promatrača. Sjećanje je krhko i hirovito, svatko pamti i zaboravlja kako mu odgovara. Prošlost je bilježnica s mnogo listova, gdje život bilježimo tintom koja mijenja boju prema stanju duha. Moja je bilježnica nalik izmaštanim zemljovidima kapetana Santiaga de Leona i zaslužuje biti uvrštena u Enciklopediju želja, cjelovit prikaz. Dočim je Bernardova kao od olova. Pa ipak, ta mu je pomnja omogućila odgojiti nekoliko djece i razborito upravljati de la Veginim posjedom. Umnožio je svoj i Diegov imetak, jer ovaj je još uvijek zaokupljen pravdom, dijelom zbog plemenitog srca, ali više od svega jer ga ushićuje prerušiti se u Zorroa i juriti za pustolovinama de capa y espada. Pištolja se brzo okanio; smatra da vatreno oružje, osim što je nepouzdano, ne priliči junaku. Za borbu mu dostaje Justina, mač koji voli kao zaručnicu. Više nije u dobi za te djetinjarije, no, sudeći po svemu, moj prijatelj se nikad neće skrasiti. Vjerojatno želite doznati o drugim likovima ove pripovijesti, nitko ne voli kad ga ostave u neizvjesnosti nakon što je pročitao toliko stranica, zar ne? Ništa toliko ne ljuti kao kraj s nepoznanicama, ta moderna sklonost pisanju knjiga dopola. Nuria ima bijelu kosu, svela se na veličinu patuljka i diše vrlo šumno, poput morskih lavova, ali zdrava je. Ne kani umrijeti, kaže da ćemo je morati zatući. Nedavno nas je zapalo pokopati Tovpurniju, s kojom sam izgradila divno prijateljstvo. Nije se vratila medu bijelce, ostala je živjeti sa svojim plemenom, no katkad bi posjetila muža na imanju. Bijahu dobri

prijatelji. Devet godina prije pokopali smo Alejandra de la Vegu i oca Mendozu, preminule za pošasti gripe. Don Alejandro se nikad nije posve oporavio od iskustva u El Diablu, ali do posljednjeg je dana upravljao posjedom jašući. Bio je pravi starješina, takvih muževa više nema. Indijanska pošta pronijela je vijest da je otac Mendoza na samrti i pristigla su cijela plemena ispratiti ga. Došli su iz Gornje i Donje Kalifornije, iz Arizone i Kolorada, Cumaši, Sošoni i mnogi drugi. Dane i noći plesali su pjevajući pogrebne pjesme, a prije odlaska, položili su na njegov grob darove od školjaka, perja i kostiju. Najstariji kazivahu legendu o biserju, kako ga je misionar jednog dana našao na žalu a izronili su ga dupini s dna oceana, da pomognu Indijance. O Juliani i Lafitteu možete doznati iz drugih izvora, budući da mi više ne stane na ove stranice. O gusaru se pisalo u novinama, premda je njegov sadašnji život ovijen velom tajne. Nestao je ubrzo nakon što su Amerikanci, za koje se nije u jednoj bitci borio, sravnili sa zemljom njegovo carstvo na Grande Isleu. Mogu vam jedino reći da je Juliana, danas jedra gospoda, vrlo osebujno ostala zaljubljena u muža. Jean Lafitte promijenio je ime, kupio je stočarski posjed u Teksasu i vodi se pod ugledan gospodin, iako će, milošću Božjom, u duši uvijek biti razbojnik. Par ima osmero djece, a unucima više i ne znam broja. O Rafaelu Moncadi radije ne bih, ta hulja nas nikada neće pustiti na miru, ali Carlosa Alcazara otpravili su na drugi svijet u nekoj krčmi San Diega, nedugo nakon one zgode sa Zorroom. Krivci nisu pronađeni, no kažu da su bili plaćeni ubojice. Tko ih je unajmio? Voljela bih vam reći Moncada, kad je doznao da ga je ortak prevario s biserjem, ali bila bi to književna varka da se pripovijest zaokruži, jer on se već vratio u Španjolsku kad su ustrijelili Alcazara. Njegova smrt, dakako, posve zaslužena, otvorila je Diegu de la Vegi put udvaranja Loliti, kojoj je morao priznati tko je Zorro kako bi ga prihvatila. Brak je potrajao tek dvije godine, jer ona je slomila vrat pri padu s konja. Zla sreća. Godinama poslije, Diego je oženio drugu mladicu, po imenu Esperanza, no i ona je poginula, ali njezina priča ne stane u ovu pripovijest. Da me vidite, prijatelji, mislim da me ne biste prepoznali, iako se nisam mnogo promijenila. Lijepe žene s vremenom poružne. Žene poput mene samo ostare, a neke se čak proljepšaju. Ja sam se s

godinama ublažila. Kosa mi je posuta sjedinama, i nije mi otpala, kao Zorrou; još dostaje za dvije glave. Poneke bore čine mi lice izražajnijim, sačuvala sam gotovo sve zube, još uvijek sam snažna, koščata i razroka. Ne izgledam loše za svoje dobro proživljene godine. To da, okitila sam se s više ponosnih ožiljaka od sablje i metka, dok sam pomagala Zorrou u njegovim pravedničkim pothvatima. Pitat ćete me, zacijelo, jesam li još zaljubljena u njega i morat ću priznati da jesam, no ne patim zbog toga. Sjećam se kad sam ga prvi put vidjela, njemu bijaše petnaesta a meni jedanaesta, bili smo dva balavca. Ja sam odjenula žutu haljinu, u kojoj sam izgledala kao pokisao kanarinac. Zaljubila sam se u nj i otad je moja jedina ljubav, osim za kratka razdoblja kad sam se zanijela gusarom Jeanom Lafitteom, ali, kao što znate, njega mi je ugrabila sestra. To ne znači da sam djevica, ni govora; nije mi nedostajalo ljubavnika dobre volje, jedni bolji od drugih, no nijedan za pamćenje. Srećom, nisam se ludo zaljubila u Zorroa, što mahom snađe žene kad ga upoznaju; u tome sam uvijek bila prisebna. Shvatila sam na vrijeme da je naš junak kadar voljeti samo one koje mu ne uzvraćaju i odlučila sam biti jedna od njih. Hoće me oženiti svaki put kad ga iznevjeri neka zaručnica ili kad obudovi, i uvijek ga odbijem. Možda me zato sanja kad se prejede. Da pristanem, uskoro bi se se osjetio zarobljenim i morala bih umrijeti da ga oslobodim, kao njegove dvije supruge. Radije s beduinskom strpljivošću čekam našu starost. Znam da ćemo biti zajedno kada postane klecav i zaboravan starac, kad ga zamijene drugi, mlađi lisci, a u nevjerojatnu slučaju da mu kakva gospa otvori svoj baklon, neće se na nj moći popeti. Tad ću se osvetiti za sve jade koje mi je Zorro zadao! I tu završava moja pripovijest, dragi čitatelji. Obećala sam ispripovjediti vam o postanku legende i održala sam riječ, sad mogu prijeći na druge stvari. Zorroa sam se već zasitila i mislim da je vrijeme da stavim točku na i.

{1} Zorro - Lisac {2} liga - jedinica duljine, 5,57 km {3} La Reina de los Angeles - Kraljica Anđela {4} hidalgo - niži španjolski plemić. Primjerice, don Quijote je bio hidalgo. {5} Cid Campeador - borac protiv Maura, junak kastiljske srednjovjekovne epske pjesme Cantar de Mio Cid {6} mestiza - kći bijelca i Indijanke ili Indijanca i bjelkinje {7} Maria de la Inmaculada Concepcion - Marija od Bezgrešnog Začeća {8} fandango - starinski španjolski ples, izvodi se uz pjevanje i pratnju gitare i kastanjeta {9} indiada - mnoštvo Indijanaca {10} mezquite - vrsta akacije {11} jerez - čuveno bijelo vino iz okolice Jereza de la Frontere {12} rodeo - okupljanje krupne stoke {13} nuqueador - od nuca - šija {14} zarzuela - španjolska opereta {15} Jesus de los Temblores - Isus od Trešnji {16} reata - naziv za laso u Meksiku {17} Plaža de Armas - Trg oružja, uobičajeno ime glavnog trga u kolonijalnoj Hispanoamerici {18} mole - ragu s crvenim čilijem

{19} babor i estribor - lijeva i desna strana broda {20} Indije - Španjolci i Portugalci nazivahu Ameriku Zapadnom Indijom ili Indijama, a azijsku Indiju Istočnom {21} manchego - čuveni ovčji sir iz pokrajine La Manche {22} Pepe Botellas - Pepić Bocović {23} tempesta - (tal.) oluja, vihor, nevrijeme {24} crema catalana - gusta, odozgo zapečena krema od zaslađenih jaja i mlijeka {25} indiano - povratnik koji se obogatio u Americi {26} estudiantine - skupine studenata koje sviraju i pjevaju po ulicama {27} ventiuna real - kartaška igra gdje dobiva onaj koji prvi postigne 21 bod {28} auto de fe - javno izvršavanje presuda inkvizicijskog suda {29} La Justicia - Pravda {30} Po komediji plašta i mača - comedia de capa y espada - dramskim djelima o viteškim običajima u španjolskome kazalištu 17. st. {31} turron - suha slastica od prženih badema, lješnjaka ili oraha s medom i drugim sastojcima {32} Libertador - Osloboditelj {33} maravedi- stari španjolski novac {34} Najbolje sablje u srednjem vijeku kovale su se u Toledu i Damasku. {35} gumbo - vrsta cajun juhe s bamijom ili rižom

{36} cuarterona - kći bijelca i mulatkinje, nazvana po četvrtini crnačke krvi {37} horchata - osvježavajuće piće od badema ili posebna slatkog korijena {38} El Diablo - Vrag