Zoë Ferraris - Potraga Za Nouf

ZOË FERRARIS

Potraga za Nouf S ENGLESKOGA PREVELA Duška Gerić Koren scan i obrada :

Zagreb, srpanj 2009.

Brak je moj običaj. Tko napusti taj običaj, ne pripada meni. - Prorok Muhamed, neka mu je hvala, Sallahu alayhi wasallam

1

P

rije nego što je zašlo sunce Nayir je napunio čuturicu, uzeo molitvenu prostirku pod ruku i popeo se na dinu južno od logora. Iz šatora iza njegovih leđa doprla je provala glasnoga smijeha, a on je u mislima vidio svoje ljude kako se kartaju, vjerojatno tarneep i u krug šalju siddiqi. Godine putovanja pustinjom naučile su ga da ne možeš zabraniti ljudima da rade ono što žele. Ovdje nema zakona, i ako muškarci žele alkohol oni će ga piti. Nayiru se gadilo što će u petak, na sveti dan, ustati tijela onečišćena džinom. Ali nije rekao ništa. Nakon deset dana uzaludne potrage, nije bio raspoložen za kažnjavanje. Lakim korakom uspeo se uz dinu i zastao tek kad je stigao do vrha. Odavde je pucao beskonačan pogled na pustinjsku dolinu, mjestimice namreškanu a mjestimice ravnu, okruženu niskim dinama koje su vijugale obasjane zlatnom bojom zalaska sunca. No njegovo je oko privukla mrlja na obzoru: šest strvinara kružilo je nad kosturom šakala. Zato su i stali ovdje još jedan lažan trag. Prije dva dana odustali su od jurnjave kroz pustinju i počeli su slijediti strvinare, ali svako jato dovelo ih je tek do uginula šakala ili gazele. Osjetio bi olakšanje, naravno, ali i razočaranje. Još se nadao da će je pronaći. Uz pomoć kompasa koji je izvadio iz džepa pronašao je smjer u kojem se nalazi Meka i u tom smjeru okrenuo molitvenu prostirku. Otvorio je čuturicu i pomirisao, za svaki slučaj. Voda je mirisala po kositru. Otpio je gutljaj a onda brzo kleknuo na pijesak kako bi obavio obredno pranje. Istrljao je ruke, vrat i dlanove, a kada je završio čvrsto je zatvorio čuturicu, uživajući na trenutak u hladnoći vode na koži. Stojeći na prostirci, počeo je moliti, ali u misli mu se stalno vraćala Nouf. Iz pristojnosti nije želio zamišljati njezino lice ili tijelo, ali što je više razmišljao o njoj to je njezina slika bila življa. Zamišljao je kako korača kroz pustinju, nošena vjetrom, dok joj crna tkanina šiba suncem opaljene gležnjeve. Neka mi Alah oprosti što zamišljam njezine gležnjeve, pomislio je. A onda mu kroz glavu prostruji: Bar mislim da je još živa.

Dok nije molio, zamišljao je i drukčije slike. Vidio ju je kako kleči i trpa pijesak u usta misleći da je voda. Vidio ju je ispruženu na leđima, dok joj metalni mobitel ostavlja užaren trag na dlanu. Vidio je šakale kako trgaju njezino tijelo na komade. Dok se molio, pokušavao je potisnuti strahove i zamisliti kako se još bori za život. Večeras su njegove misli vodile još ogorčeniju bitku za život u, kako se činilo, izgubljenu slučaju. Nakon molitve osjećao je još veći umor nego prije. Smotao je prostirku i sjeo na pijesak na samom rubu brijega, promatrajući dine koje su okruživale dolinu. Zapuhao je vjetar koji je šibajući pustinjsko tlo raznosio zrnca pijeska da još više naglase njegovu ljepotu, dok je zemlja mreškajući se odbacivala kožu i izgledala kao da će poletjeti. Vjetrovi su mijenjali tijela dina u beskraj. Uzdizale su se u vrhove ili vijugale poput zmijskih tragova. Beduini su ga naučili tumačiti njihove oblike kako bi mogao procijeniti mogućnost pješčane oluje ili odrediti u kojem će smjeru sutra puhati vjetar. Neki su beduini vjerovali da oblici dina imaju i proročansko značenje. Baš sada su se pred njim prostirali nizovi polumjeseca, ljupkih srpolikih oblika koji su sezali sve do obzora. Polumjeseci su značili da nadolazi promjena. Tada su mu misli skrenule prema slici koju je čuvao u džepu. Pogledavši prilazi li mu tko s leđa uz brdo, izvadi sliku i priušti si rijedak trenutak kada može pogledati ženino lice. Nouf ash-Shrawi bila je u sredini slike i veselo se smijala režući tortu na rođendanskoj zabavi svoje mlađe sestre. Imala je uzak nos, crne oči i prekrasan osmijeh. Bilo je teško zamisliti da će, samo četiri tjedna nakon što je ta slika snimljena, pobjeći ni više ni manje nego u pustinju i ostaviti sve: zaručnika, raskošan život i veliku sretnu obitelj. Napustila je čak i petogodišnju sestru koja je stajala uz nju na slici i gledala je s obožavanjem od kojega se slamalo srce. Zašto, pitao se. Nouf je imala samo šesnaest godina. Cijeli je život bio pred njom. I kamo je otišla? Kada ga je Othman nazvao i rekao da mu je sestra nestala, Nayiru se činilo da još nikad nije bio tako shrvan. »Dao bih život«, promucao je, »kada bi to pomoglo da je pronađem.« Uslijedila je duga šutnja i Nayir je znao da plače. Čuo je kako se guši u suzama. Othman još nikad od njega nije ništa tražio. Nayir je rekao da će pomoći. Godinama je vodio muškarce iz obitelji Shrawi na izlete u pustinju. Zapravo, vodio je desetke obitelji poput Shrawijevih i svi su bili isti: bogati i pompozni očajnički su željeli dokazati da nisu izgubili svoje beduinstvo stečeno rođenjem, premda će većini njih izvori nafte postati privlačniji od pustinjskih krajolika. Ali Othman je bio drukčiji. On je bio jedan od malobrojnih koji su voljeli pustinju gotovo 3

jednako kao Nayir i koji su bili dovoljno pametni da u pustolovinama uživaju razborito i promišljeno. On ne bi uzjahao devu prije nego što bi mu netko objasnio kako će sjahati. Nikad nije dobio opekotine od sunca, nikad se nije izgubio. Povezani ljubavlju prema pustinji, on i Nayir lako su sklopili prijateljstvo koje se s godinama produbilo. U telefonskom razgovoru Othman je zvučao jako rastreseno pa je priču o tome što se dogodilo ispričao zbrkano i u fragmentima. Sestra mu je nestala. Pobjegla je. Možda je oteta. Zbog njihova bogatstva možda netko zatraži otkupninu ali otmice su rijetkost i još nisu dobili nikakav zahtjev. Prošao je tek jedan dan, ali to se čini dovoljno dugo. Nayir je morao izvlačiti činjenice. Nitko nije točno znao kada je otišla, samo su kasno popodne primijetili da je nema. Zadnji put je viđena ujutro, kada je majci rekla da ide u trgovački centar zamijeniti cipele. Ali navečer je obitelj otkrila da nije nestala samo ona: nije bilo ni kamiona, ni novoga crnog ogrtača koji je čuvala za medeni mjesec. Kada su shvatili da je nestala i deva iz staje, zaključili su da je pobjegla u pustinju. Njezin je nestanak sve iznenadio. »Bila je sretna«, rekao je Othman. »Trebala se udati.« »Možda ju je uhvatila panika«, pitao je blago Nayir. »Ne, željela je taj brak.« Ako to i nije bilo sve, Othman nije znao više reći. Nayir je idući dan proveo u pripremama. Odbio je velikodušnu nagradu koju je obitelj ponudila i uzeo samo onoliko koliko mu je trebalo za organiziranje potrage. Unajmio je pedeset dvije deve, pozvao sve pustinjske ljude koje je poznavao. Nazvao je čak i Specijalni odjel službu Ministarstva unutarnjih poslova da provjeri mogu li je oni pronaći vojnim satelitom, ali njihova nebeska optika bila je rezervirana za druge stvari. Ipak, uspio je skupiti ekipu za potragu i operaciju spašavanja u koju je uključio desetke ljudi i cijelu postrojbu honorarnih beduina koji nisu željeli ni pogledati Noufinu sliku, tvrdeći da je ne moraju vidjeti, jer postoji samo jedna vrsta žene za koju bi lutanje najvećom pustinjom na svijetu bilo svojevrsno poboljšanje u odnosu na njezinu svakodnevicu. Oni su razvili teoriju da je Nouf pobjegla s ljubavnikom iz Amerike kako bi izbjegla dogovoren brak. Bilo je teško reći zašto svi vjeruju u to. Bilo je nekoliko slučajeva da su se bogate saudijske djevojke zaljubile u Amerikance a priče o tome bile su dovoljno šokantne da prežive u kolektivnom pamćenju. Ali to se nije događalo baš tako često kao što su ljudi mislili, a koliko je Nayir znao, nijedna saudijska djevojka nikad nije pobjegla u pustinju.

4

Shrawijevi su zamolili Nayira da potragu usredotoči na jedan dio pustinje, s radijusom koji bi se protezao izvan As-Sulayyila. Druge su ekipe za traganje razmjestili na sjeveru i sjeverozapadu, a jednu na jugozapadu. Njemu bi bilo draže da je imao više slobode i da je mogao proširiti operaciju po svojem nahođenju. Ovako su ga usporavali stranci koji su se rijetko trudili progovoriti s njim. Zato je zanemario pravila. Dva dana poslije zapovjedio je svojim ljudima da slijede instinkt, čak i ako ih to odvede na susjedni teritorij. Ako je Nouf još tamo, njezini izgledi da preživi smanjuju se svakim satom danjega svjetla. Ovo nije vrijeme za formalnosti, kao da je potraga svadbena večera na kojoj svaki gost dobije svoje mjesto. Usto, njegova je ekipa bila najveća, a on je, premda nije često tražio i spašavao nestale, poznavao pustinju bolje od većine njih. Praktički je odrastao u pustinji. Odgojio ga je njegov stric Samir, koji je imao puno prijatelja iz inozemstva: znanstvenike, profesore, ljude koji su dolazili proučavati Crveno more, ptice i ribe, ili beduinski život. Nayir je provodio ljeta na arheološkim nalazištima u službi bogatih Europljana koji su tražili Abrahamov grob ili ostatke zlata koje su Židovi iznijeli iz Egipta. Zime je provodio na leđima deva, jašući kroz pijesak natovaren limenim loncima i čuturicama. Postao je strijelac, sokolar, stručnjak za preživljavanje kojemu za povratak s najudaljenijeg mjesta u pustinji nije trebalo više od pokrivala za glavu, vode i neba. Nije bio rođeni beduin, ali se osjećao takvim. Uvijek bi uspio pronaći zalutala putnika. Ako je Nouf pobjegla, morao je pretpostaviti da nije željela biti pronađena. Deset dana su češljali dine u Roverima, na devama, iz zrakoplova i helikoptera i najčešće bi nailazili jedni na druge, što bi donijelo određeno olakšanje, s obzirom na to koliko je bilo teško pronaći bilo kakav znak života u pijesku. Ali nisu našli Nouf i naposljetku su izvješća koja su mu njegovi ljudi podnosili počela upućivati na druge mogućnosti: od toga da je odvedena noćnim autobusom u Muscat do toga da je ukrcana u zrakoplov za Aman. Proklinjao je situaciju. Možda je prenoćila u divljini i zaključila da je previše neudobno i previše prljavo pa je nastavila dalje. Ipak, Nayir se bojao da je ostala i da je sada prekasno. Muškarac u pustinji umre za samo dva dana. Djevojka iz bogate obitelji, djevojka koja vjerojatno nikad nije napustila udobnost rashlađene sobe umrla bi mnogo prije. Suton je prošarao krajolik toplom narančastom svjetlošću, a snažni širőko uskovitlao je zrak. S njim i duboku čežnju koja je sezala dalje od njegove zabrinutosti za Nouf. U zadnje ga je vrijeme opsjedalo pitanje što mu nedostaje u životu. Iracionalno je osjećao da nije izgubio samo Nouf nego da nikad u životu neće

5

pronaći nijednu ženu. Zažmirio je i ponovno pitao Alaha: Koji je tvoj plan za mene? Vjerujem u tvoj plan, ali sam nestrpljiv. Molim te, otkrij mi svoj nacrt. Iza njega se začuo povik. Brzo je gurnuo sliku natrag u džep, ustao i ugledao jednoga od svojih ljudi u podnožju brda kako pokazuje svjetla u daljini. Nayir zgrabi prostirku i čuturicu i krene niz dinu. Netko je dolazio, a ružan predosjećaj govorio mu je da donosi loše vijesti. Potrčao je podnožjem dine i pričekao da Rover uđe u logor. Stao je pokraj najvećeg šatora. Nayir nije prepoznao mladića za volanom. Zbog oštrih crta lica i tamne puti izgledao je poput beduina. Na sebi je imao kožnatu avijatičarsku jaknu koju je navukao preko prasne bijele haljine, a kada je izišao iz automobila pogledao je Nayira s tjeskobom u očima. Nayir pozdravi gosta i pruži mu ruku. Znao je da njegova visoka i impozantna pojava baš ne djeluje opuštajuće na ljude, pa ga je pokušao umiriti. Dječak se nervozno predstavio kao Ibrahim Suleiman, sin jednoga od Shrawijevih slugu. Ljudi su se okupili očekujući vijesti, ali Ibrahim je šutke stajao pa je Nayir shvatio da želi razgovarati nasamo. Poveo je mladića u šator, nadajući se da ljudi ipak nisu pili. Nema veće sramote nego uvesti čovjeka u šator koji smrdi po alkoholu. Ali šator je bio otvoren i vjetar je prodirao unutra zajedno s obilatim zapusima pijeska. Nayir je upalio svjetiljku, ponudio gostu da sjedne na jastuk na podu i otišao skuhati čaj. Suzdržao se od pitanja, ali je žurno pripremio čaj jer je silno želio čuti vijesti. Vrativši se sa šalicama, sjeo je prekriženih nogu uz gosta i pričekao da najprije popije čaj. Kada je natočena druga šalica Ibrahim se nagnuo naprijed pridržavajući šalicu na koljenu. »Pronašli su je«, rekao je spuštena pogleda. »Doista?« Napetost koja se nakupljala u Nayirovu tijelu nestala je tako brzo da je osjetio bol. »Gdje?« »Oko dva kilometra južno od Shrawijeva logora. Pronađena je blizu wadija.« »Tamo su imali ljude tjedan dana. Jesu li sigurni da je ona?« »Jesu.« »Tko ju je pronašao?« »Nismo sigurni. Netko tko nije radio za obitelj. Putnici koji su prolazili kroz pustinju.« »Kako znaš?«

6

»Tahsinov rođak Majid došao je u naš logor i donio vijest. Razgovarao je s mrtvozornikom.« Ibrahim je otpio gutljaj čaja. »Rekao je da su je putnici prevezli u Jeddu. Već je bila mrtva.« »Mrtva?« »Da« Ibrahim se ponovno odmaknuo. »Odnijeli su je mrtvozorniku u Jeddi. Nisu imali pojma tko je.« Bilo je gotovo. Pomislio je na svoje ljude vani, pitajući se hoće li osjetiti olakšanje ili razočaranje. Vjerojatno olakšanje. Nije bio siguran što bi im rekao o djevojci. Bilo je čudno što je baš ekipa za potragu sastavljena od članova obitelji bila smještena u blizini wadija. Skupina rođaka i slugu sigurno je bila u njezinoj blizini, ali je nisu primijetili. Nisu vidjeli ni putnike na tom području. Putnici su sigurno odvezli njezino tijelo u grad prije nego što su Shrawijevi uopće shvatili da su onuda prošli. Sve je to uznemirilo Nayira, ali će još provjeriti informaciju. Nije baš bila pouzdana. »Kako je obitelj doznala?«, pitao je Nayir. »Netko iz mrtvozorničkog ureda poznaje Shrawijeve pa su ih obavijestili telefonom.« Nayir kimne još osjećajući tupost. Čajnik je bio prazan. Polako je ustao i otišao do peći. Dotočio je još vode u lonac i nespretnim trzajem upalio šibicu, opekavši pritom prste. Oštar bol trgnuo ga je iz tuposti, probudivši iznenadan osjećaj žestokog gnjeva. Potreba da je pronađe još je bila jaka. Bože, oprosti mi zbog oholosti, mislio je. Sada bih morao misliti na njezinu obitelj. Ali nije mogao. Vratio se i sjeo. »Znaš li od čega je umrla?« »Ne.« U dječakovim očima naziralo se tužno prihvaćanje istine. »Valjda od toplotnog udara.« »To je strašna smrt«, rekao je Nayir. »Ne mogu se oteti dojmu da smo nešto mogli učiniti.« »Sumnjam.« »Zašto«, pitao je Nayir. »Što ti misliš da joj se dogodilo?« Beduin ga je pogledao ravno u oči. »Isto što se događa svim djevojkama, pretpostavljam.« »A što je to?«, pitao je Nayir. Ljubav? Seks? Što ti uopće znaš o tome? Ibrahimovo lice reklo mu je da je pogriješio što je postavio to pitanje: dječak se zacrvenio. Nayir je želio znati više, iščupati odgovore iz njega, ali je znao i to da bi iskren odgovor bio

7

posve neprikladan u slučaju da je Nouf doista umrla zbog ljubavi ili seksa. Strpljivo je čekao objašnjenje, ali je Ibrahim samo pijuckao čaj, odlučan u svojoj šutnji.

8

2

V

lažna, mračna i prljava uličica Rawashin nije ni najmanje podsjećala na stanicu na putu u Raj, prolaznu postaju za tijela na njihovom putu prema Alahu. Pa ipak, ondje se nalazio mrtvozornički ured, stiješnjen između dviju vrlo sličnih ružnih uredskih zgrada. Gornji dio građevine, koji je izgledao kao da je izgrađen sedamdesetih, bio je siv i pravokutan s okruglim betonskim izbočinama koje su djelomice štitile niz obojenih prozora. Željezne šipke ispresijecale su pročelje, kao da gledaš ispucale ljuske jajeta. Niži kat nije imao prozore i svodio se na blok betona koji su prekidala samo dvoja metalna vrata i ploča za unošenje lozinke. Nayir je pokušao ući, ali ga je postariji stražar uputio na stubište s bočne strane zgrade. Posve drukčiju sliku pružalo je pročelje podruma koje se činilo poput reklame Društva za obnovu stare Jedde. Duž cijelog podrumskog dijela zgrade nizali su se slavni izbočeni prozori po kojima je ulica dobila ime, Ramashin, ukrašeni rešetkama od tikovine i plitkim lukovima. Oguljena boja kovrčala se na kamenim zidovima ispod njih. Na dnu stubišta bila su širom otvorena jednokrilna drvena vrata što su vodila u hodnik obavijen mrakom. Oklijevajući u podnožju stuba, Nayir se pokušavao pribrati žvačući ljutkasti misvak i pijuckajući njegova vlakna na pod. U mislima je samome sebi rekao da mora ući i da to ne može izbjeći. Sunce je tuklo i znoj mu je bolno peckao kožu kao da je probijaju čavli. Ovaj posjet nije bio samo usluga Shrawijima u što je samoga sebe uvjeravao cijelim putem. Ovo je, sada mu je bilo jasno, bilo zadiranje u intimu. Noufino tijelo leži tu unutra, a on je na sebe preuzeo zadaću da ga dopremi kući. Cijelu se noć u pustinji borio sa svojim neuspjehom. Dok mu je tijelo tražilo prijeko potreban san, u mislima je tvrdoglavo prežvakavao niz odluka koje je mogao donijeti, zapovijedi koje je mogao izdati, instinkta koje je mogao slijediti a koji su joj mogli spasiti život. Napokon je zaspao oko pet ujutro da bi se jedan sat poslije trgnuo iz sna i otkrio da se njegov bijes pretvorio u osjećaj žaljenja i krivnje. Za Nouf više ništa nije mogao učiniti, ali koliko god se nevjerojatnim činilo da još može pomoći njezinoj obitelji, osjetio je obavezu da pokuša.

Nakon jutarnje molitve razmišljao je što mu je činiti. Obitelj Shrawi bila je previše povučena, previše zatvorena da bi primala izraze sućuti. Moralo je to biti nešto korisno i diskretno. Dok je pakirao opremu, tovario je u Jeep i vozio se prema gradu, pomno je tražio savršenu gestu, ali iscrpljenost proteklih tjedana uzela je danak. Tek kada je ugledao obrise Jedde snaga mu se počela vraćati, a s njom i još nerazrađena ideja: Noufino tijelo možda je još u mrtvozorničkom uredu. Shrawijevi sinovi su se vjerojatno tek vratili iz pustinje; bit će rastreseni i iscrpljeni. Vjerojatno će poslati sluge po tijelo, ili možda nekoga iz džamije. Vrlo je ponižavajuća pomisao na cijelu paradu stranaca koji su rukama i pogledom već pretresli njezino truplo. Ne bi li im bilo draže da se netko bliskiji obitelji pobrine za Noufino posljednje putovanje kući? Iz Jeepa je nazvao Othmana i s oklijevanjem izgovorio pitanje: Želite li... bi li bilo u redu, mislio sam da mogu pomoći, ako je još kod mrtvozornika...? »Puno ti hvala«, rekao je Othman tiho. »Bila bi to golema pomoć.« Zvuk olakšanja u njegovu glasu potaknuo je Nayira da kaže: »Samo mi reci što da učinim.« Sada se, dok je zurio u isprepletene letvice na izbočenim prozorima, umorna tijela ali iz minute u minutu sve bistrijih misli, Nayir suočio s neugodnijim razlozima svojega dolaska. S morbidnom znatiželjom. Potrebom da stavi točku. Željom da si dokaže da je sposoban za nešto. Sebičnost ovog zadnjeg razloga najviše ga je mučila. Obitelj čeka. Bacivši misvak u kanalizaciju, pribrao se i ušao u zgradu gdje je pred njim bilo još jedno stubište. Sišao je niz stube čvrsto se pridržavajući za zid objema rukama. Nakon zasljepljujuće bjeline dana, mrak je bio iznenadan i potpun. Kada su mu se oči prilagodile, vidio je čuvara kako čita za stolom. Uznemirio ga je pogled na smeđu uniformu i namrgođeno lice. Ovo je bio pravi čuvar zgrade. Rezanje i proučavanje mrtvoga ljudskoga tijela bilo je zabranjeno zakonom, i dok je vlada prešutno odobravala obdukcije, uvijek je bilo dušobrižnika koji su vrebali nastojeći otkriti nemuslimansko ponašanje. Kada je ugledao Nayira, stražareve su se oči stisnule. Nayir priđe stolu i pogleda iza čuvarevih leđa prema dugačkom hodniku mutno osvijetljenom fluorescentnim svjetlima. »Došao sam po tijelo«. Potražio je u džepu službenu dozvolu koju mu je toga popodneva donio jedan od Shrawijevih slugu. Stražar pozorno prouči dokument, presavine ga i vrati. »Tamo je, niz hodnik«, rekao je. 10

»Gdje...?« Muškarac ga začuđeno pogleda i pokaže prstom iza leđa, prema jedinom hodniku na vidiku. Nayir kimne. Pokušao se opustiti. Obrisao je znoj sa zatiljka i prišao dvokrilnim vratima na kraju hodnika. Kada ih je otvorio, zapljusnuo ga je smrad amonijaka, smrti, krvi i još nečega jednako odvratnog. Kada se prisilio da proguta nakupljenu slinu, učinilo mu se kao da osjeća okus sumpora koji su beduini katkada koristili u obredu pročišćenja duše pokojnika. Ne, pomisli, to je moja mašta. Prostorija je bila sterilna i svijetla. U sredini prostorije mrtvozornik se naginjao nad tijelo na stolu. Štrkljast čovjek sijede kose, tek nešto tamnije od laboratorijske kute. Podignuo je pogled. »Salaam aleikum«. »W'aleikum as-salaam.« Nayiru se zavrtjelo u glavi dok je pokušavao gledati u tijelo. Okrenuo je pogled prema ormarićima ispunjenima priručnicima, gazom i praznim staklenkama. »Mogu li vam pomoći«, pitao je mrtvozornik. »Čuo sam da je kod vas djevojka koja...« »Vi ste član obitelji?« »Ne, nisam. Ne.« Nayir se posve bezrazložno osjećao poput pervertita. Poželio je objasniti da je ovamo došao službeno, a ne zato što bi to želio. Bilo je vruće i sparno; osjećao je vonj tijela i od toga mu je bilo mučno. Krajičkom oka pogledavao je u tamu. Duboko je udahnuo, okrenuo se i ugledao krvlju natopljen ogrtač koji je visio na zidu. »Onda ne smijete ulaziti ovamo«, rekao je mrtvozornik. »Imam dopuštenje da vidim tijelo. Moram ga vidjeti... odnosno, preuzeti.« Prešao je rukom preko lica. »Došao sam po tijelo.« Mrtvozornik ispusti skalpel na srebrni pladanj i razdražljivo pogleda Nayira. »Nismo još gotovi. Morat ćete pričekati.« Nayiru je donekle laknulo. »Prije nego što je preuzmem, želio bih provjeriti je li to doista ona.« »Ona je.« Mrtvozornik, vidjevši Nayirovo oklijevanje, zaobiđe stol. »Pokažite mi papire. Nouf Ash-Shrawi, je li tako?« Uzeo je papire iz Nayirove ruke i pažljivo ih pročitao. »Da, to je ona.« Pokazao je prema stolu iza svojih leđa. Nayir je oklijevao, jer mu je bilo neugodno zbog onoga što će reći. »Htio bih joj vidjeti lice.« Mrtvozornik je zurio u njega, a Nayir je shvatio da je prešao granicu, da mrtvozornik sada misli da je nastran, iako ima sve potrebne papire. 11

»Samo iz principa«, rekao je Nayir. »Već je identificirana.« Nayir je pročitao ime na mrtvozornikovoj službenoj pločici: Abdullah Maamoon, mrtvozornik. Zaustio je da ponovno nešto kaže, kada su se iza njega otvorila vrata i u prostoriju je ušla žena. Naravno, postoje mrtvozornice koje obavljaju obdukciju ženskih tijela, ali se ipak iznenadio kada ju je ugledao. Na sebi je imala bijelu kutu i hidžab, crnu maramu preko kose. Kako joj je lice bilo otkriveno, skrenuo je pogled i pocrvenio. Ne znajući kamo bi gledao, pogled mu je pao na plastični identifikacijski bedž koji joj je visio oko vrata: Katya Hijazi, laboratorijska tehničarka. Iznenadio se kada je ugledao njezino ime trebala ga je skrivati, kao i kosu ili obline tijela i zbog toga mu se činila prkosnom. Bojeći se da bi stariji muškarac mogao misliti da joj zuri u grudi, Nayir spusti pogled i ugleda dva lijepo oblikovana stopala u jarkomodrim sandalama. Ponovno se zacrveni i okrene od nje, ali ne posve nego baš onoliko koliko je potrebno da pokaže kako je ne želi gledati. Ženina ramena su se blago spustila, čime je pokazala da je primijetila Nayirovu nelagodu te da je njome razočarana. Posegnuvši u džep, izvadi burku, prekrije njome lice i pričvrsti je čičkom iza glave. Zadovoljan tim potezom, ali još osjećajući nelagodu zbog njezine nazočnosti u prostoriji, Nayir ju je gledao krajičkom oka. Kada je pokrila lice i kada je smio pogledati prema njoj, usudio se zaviriti, ali kroz prorez su se vidjele oči koje su gledale ravno u njega. Brzo je skrenuo pogled, uznemiren njezinom izravnošću. »Salaam aleikum, dr. Maamoon«, rekla je približavajući se mrtvozorniku. Glas joj je bio izazovan. »Niste valjda bili neugodni prema gospodinu Sharqiju?« Nayir se nadao da se ne vidi njegova zbunjenost. Kako je znala njegovo ime? I kakva to žena tako samouvjereno izgovara ime nepoznata muškarca? Sigurno joj je stražar rekao. Ali zašto? Mrtvozornika je ubola njezina izravnost pa je promrmljao nešto nerazumljivo. Sigurno je bila nova zaposlenica koja se još nije naviknula razgovarati s tradicionalno odgojenim starijim muškarcem. »Onda dobro«, rekla je, »jer on je došao po tijelo.« Maamoon je sumnjičavo pogledao Nayira. »Tako je rekao.« Gospođica Hijazi okrenula se prema Nayiru. Stajala je tik uz njega, nešto bliže nego što bi bilo primjereno, mislio je. »Kako ćete je transportirati?«, pitala je.

12

Oklijevao je, ne želeći razgovarati izravno s njom. Spustio je pogled i ugledao njezinu ruku. Imala je vjenčani, ili možda zaručnički prsten, nije mogao točno odrediti. Činjenica da je bila zaručena ili udata učinila mu je njezinu prisutnost malo podnošljivijom ali samo malo. Nayir se obratio mrtvozorniku: »Ispred zgrade sam ostavio Jeep, ali rado bih identificirao tijelo prije nego što ga odvezem.« »U redu«, odgovorila je gospođica Hijazi. Nayir je pomislio da je drska kada govori dok joj se nitko ne obraća, ali njezina profesionalnost ga je iznenadila. Žene, čak i one slobodnije, obično su ga gledale kao životinju zbog visokoga krupnog stasa i dubokog, hrapavog glasa. Ali ova se, premda je oprezno kružila oko njega, ponašala prirodno. »Već smo je identificirali, znate.« Nayiru je titralo u želucu. Činilo se da ona ne želi prihvatiti njegovo odbijanje da razgovara s njom, iako je on i dalje uporno gledao Maamoona. No starac je samo sumnjičavo stajao. »Želim sam pogledati tijelo«, rekao je Nayir, misleći pritom: U ovom trenutku jedino želim otići. »Ona je sad na stolu. Možete pogledati.« Gospođica Hijazi povede ga do metalnoga stola na kojemu je ležalo Noufino tijelo i povuče plahtu s njezina lica. Nayir spusti pogled i ponovno osjeti vrtoglavicu. Isprva nije primijetio nikakvu sličnost s Nouf, ali dok je pomno proučavao crte njezina lica počeo ju je primjećivati: mala, oprezna usta, visoke jagodice kakve je imala cijela obitelj Shrawi. »Mislim da je to ona.« Zakašljao se od smrada koji ga je obavio. Sirota djevojka. Pola lica bilo joj je opečeno od sunca, dok je druga polovica bila sablasno siva. Sigurno je danima ležala na boku. Opekotine su bile vrlo teške. S druge strane, siva strana lica bila je poprskana blatom. »Hvala«, rekao je i odmaknuo se. Gospođica Hijazi pregledavala je Noufinu glavu. Nayir je primijetio nešto ljepljivo u njezinoj kosi, tik iznad lijevoga uha. Okrenuo se Maamoonu i pitao: »Je li to krv?« Maamoon samo slegne ramenima dok je gospođica Hijazi pregledavala ranu. »Da«, odgovorila je napokon. »Tu je trag udarca. Izgleda kao da ju je netko prilično jako udario. A ima i još nešto...« Pincetom je izvadila sićušan iver iz rane i podignula ga. »Izgleda kao komadić drva.« Nayir osjeti čudan nemir. Nije odvajao pogled od mrtvozornika. »Je li ta rana uzrokovala smrt?« »Nije«, rekao je Maamoon. »Utopila se.« 13

Uslijedila je šutnja, ali Maamoon je, dok su mu oči blistale profesionalnim zadovoljstvom, pokazao rendgensku snimku na zidu koja je prikazivala Noufin grudni koš. Nayir je proučavao snimku, ali nije bio siguran što bi iz nje trebao zaključiti. »Utopila se?« »Upravo tako. Klasičan primjer. Pjena na ustima. Pluća i želudac puni vode.« Dijagnoza utapanja nametala je cijeli niz pitanja. Ako se žena utopi u najvećoj pješčanoj pustinji na svijetu, onda bi za to moralo postojati jako uvjerljivo objašnjenje. »Ako se utopila«, rekao je Nayir, »kako objašnjavate ranu na glavi?« Mrtvozornik se obrecnuo: »Sigurno se udarila.« »Dok se utapala?« »Da, dok se utapala.« Tijekom njihovog razgovora gospođica Hijazi nastavila je pregledavati Noufinu glavu. Nayir je primijetio oklijevanje u pokretima ruku. Usudio se pogledati ju u oči i primijetio je da se mršti. »Ako je ovo rana nastala prilikom utapanja«, rekla je naposljetku, »onda na njezinu tijelu moraju postojati druge slične rane.« Nayir se čudio njezinoj smjelosti i pitao se kako je mrtvozornik trpi. Ponovno pogleda pločicu s njezinim imenom, primijetivši ovaj put da je ona laboratorijska tehničarka, a ne forenzičarka. U čemu je zapravo razlika? »Prije tjedan dana je kišilo, zar ne?« pitao je Maamoon. »Prije gotovo dva tjedna«, odgovorio je Nayir. »Padala je kiša onoga dana kada je nestala. Koliko je dugo mrtva?« »Teško je reći.« Nayir je osjetio ženin pogled na licu, ali je i dalje pozorno gledao Maamoona. »Je li moguće da se udarila u glavu dok je još bila živa?« »Moguće je«, odgovorila je žena. Nayir je čekao objašnjenje, ali ona ga nije dala. Uslijedila je šutnja, a gospođica Hijazi nježno je pomaknula plahtu s Noufinih ruku. Dok je pregledavala niz modrica na zapešćima i šakama, Nayir se usudio pogledati. Povukla je vatom na štapiću preko rane. »Izgleda kao pijesak«, rekla je. »Nečega ima i ispod noktiju. Ove rane izgledaju kao da se branila.« »Ne, ne, ne«, usprotivio se Maamoon, gurajući je u stranu i pokazujući Noufino zapešće. »Ovo su tragovi devinih uzda. Zar ne vidite kako izgledaju?«

14

Nayir je pomnije proučio ozljede. Nisu bile jednolične, a Nouf je imala i ogrebotine na vrhovima prstiju. »Meni izgleda kao da se branila.« Maamoon se narogušio. »Rekao sam da je to od kožnatih traka.« Gospođica Hijazi ubaci štapić od vate u staklenu epruvetu i polako je spusti na pult. Okrenuvši se opet prema tijelu zastane na trenutak a onda vrlo oprezno podigne rub sive plahte koja je pokrivala Noufine noge. Držala ga je u zraku i dugo proučavala tijelo. Nayir je gledao njezine oči kako prelaze preko tijela jednako brižno i osjećajno kao ruke i iznenadilo ga je što je tako dirnuta ovom smrću. Tuga u njezinim očima govorila je o osobnom gubitku, a on se pitao poznaje li obitelj i je li ih ona obavijestila. Napokon je spustila plahtu. Dok je govorila u glasu joj se osjetila nevoljkost i oklijevanje, u oštroj suprotnosti s izrečenim riječima. »Ne vidim dokaza da je bila blizu deve. Nema dlaka na tijelu, nema ogrebotina na bedrima.« Maamoon ju je pokušao prekinuti, ali ona je nastavila: »Nemam mnogo iskustva u određivanju vremena smrti, ali bih rekla da je mrtva najmanje tjedan dana.« »Naravno!« odbrusio je Maamoon. »S obzirom na to koliko rijetko kiši u pustinji, ja bih rekao da je umrla kada je kišilo. Evo što se dogodilo. Wadiji su se napunili, a ona prelazi pustinju kroz jedan od wadija i – pljus! – počne kišiti. Pokuša plivati, ali bujica je odnosi. Udara glavom, ozljeđuje zapešća. Yanni, utapa se.« Nayir je pogledao u mrtvozornika. »Ali imala je devu.« »Pa što?« viknuo je. »Deve ne znaju plivati!« Što uopće nije točno. Gorile su jedine životinje koje ne znaju plivati. Deve, unatoč tome što ne dolaze često u dodir s vodom, izvrsno vladaju tom vještinom. Nayir je to vidio svojim očima u Centru za rehabilitaciju dromedara u Dubaiju, gdje terapeuti potiču bolesne deve da uđu u bazen radi liječenja slomljenih kostiju i ublažavanja artritičnih bolova u zglobovima. Kada se nađu u vodi, deve se vesele poput djece, a čak se i naljute kada sat završi. Zastoje, čini se da se pitaju, Allah stvorio naše tijelo da živi izvan vode? »Deve plivaju«, rekao je. »I deva bi joj spasila život.« Nayir je potražio u džepu još jedan misvak i strpao ga u usta, zahvalan zbog ljutkastoga okusa koji je ublažio miris smrti. Žvakao ga je neko vrijeme i kružio oko stola. Noufina desna ruka virila je ispod plahte. Zapešće je bilo poprskano smeđim blatom. Činilo se da joj se zapeklo u kožu na vrućini. »Što je ovo?«, pitao je. »Izgleda kao blato«, rekla je gospođica Hijazi. Ostrugala je uzorak kože u staklenku. 15

Maamoon je zgrabio staklenku. »Ona se utopila, prijatelji. Gospodine Sharqi, jeste li sigurni da je to ona?« Nayir je prestao žvakati. »Da, ona je. Ali čudno je to s devom.« Maamoon je slegnuo ramenima. »Možda su se razdvojile, recimo prije nego što je ušla u wadi?« »Nitko ne gubi devu u pustinji. To je samoubojstvo.« »Nisam rekao da je posrijedi samoubojstvo!« vapio je starac. »Nisam ni ja«, uzvratio je Nayir. Forenzičar je stisnuo oči. »Nemojte to ni izgovoriti. To je smiješno! Mislite da je ubijena?« Nayir ga začuđeno pogleda. »Kako? Pitam... kako?« Maamoon se zagrcnuo slinom i nakašljao. »Netko bi morao čekati da se ova žena nađe u wadiju, sama, usred pustinje, bez deve, i morala bi padati kiša i istodobno nastati bujica. A onda bi taj ubojica, kojemu je Allah podario strpljivost, morao pronaći načina da je udavi u poplavi tako da i sam ne potone. Tko bi to učinio? Zašto je ne bi jednostavno uboo nožem i gotovo?« Nitko nije odgovorio. Nayir krišom pogleda u oči gospođice Hijazi, no pogled joj je bio neproničan. Mrtvozornik je imao pravo ubojstvo utapanjem činilo se nategnutim. Je li Nouf pronašla izvor vode i umrla očajnički pokušavajući utažiti žeđ? Možda je ušla u poplavljeni wadi. Kiša je bila jaka, a on se sjećao kako joj se obradovao, nadajući se da bi joj baš ona mogla dati priliku da preživi. »Zanima li vas još nešto?« obrecnuo se mrtvozornik izazivački odmjeravajući Nayira. »Samo sam se pitao je li sve drugo u redu«, rekao je. »S tijelom, hoću reći... je li s njom sve u redu?« Maamoon se namrštio. Nayiru je bilo jasno da je to pitanje izlagalo mrtvozornika velikom pritisku. Ono mu je davalo neobičan osjećaj moći, makar je bilo samo rezultat ovlasti koje je dobio od obitelji. »Znam što pitate«, rekao je mrtvozornik. »Nismo išli tako daleko. Premda nije stručnjakinja za sudsku medicinu, gospođica Hijazi će« ime je izgovorio prezirnim tonom »obaviti ultrazvuk.« Naglo je zamahnuo plahtom i otkrio djelo Noufino tijelo. Nayir je problijedio kao krpa i oborio pogled, ali ga to nije spriječilo da primijeti sve bokove, noge, pubis. Očajnički tražeći u što bi gledao, primijetio je epruvetu s gelom, injekciju i metalni instrument koji je izgledao poput falusa.

16

»Hvala«, rekao je iznenada. »Mislim da ću pričekati vani.« Dok se okretao prema vratima, zastao je. Prostorija se vrtjela. Duboko je udahnuo i nagnuo se, pridržavajući se rukama za koljena, dok mu je u glavi bubnjalo. Srce mu je panično tuklo. Zamišljao je ponor među djevojčinim nogama, ali taj se trenutak čudno stopio sa sljedećim, u kojemu je već ležao na tlu, dok mu je u glavi brujalo. »Gospodine Sharqi!« Maamoon je klečao uz njega, držeći bočicu kamfora uz njegov nos. »Gospodine Sharqi, čuvao vas Allah, vi ste častan čovjek.« »Vode«, krkljao je Nayir. »Donijet ću vam!« Maamoon je ustao vrteći glavom i napustio prostoriju. Nayir je s mukom ustao, zastavši kako bi bio siguran da se neće opet onesvijestiti. Gospođica Hijazi činila se uznemirenom. »Žao mi je, gospodine Sharqi.« Bilo mu je previše neugodno da bi odgovorio, a ona je bila dovoljno obzirna da nastavi obavljati svoj posao. Uzela je pribor za uzimanje otisaka i privukavši stolac sjela i počela uzimati Noufine otiske. Dugo su šutjeli, a on je gledao Nouf, odnosno ono što je od nje ostalo. Tijelo je sada bilo posve pokriveno plahtom, ali on je još osjećao mučninu i svako malo pogledao bi u stranu. »Zašto morate napraviti ultrazvuk?«, pitao je, ne gledajući gospođicu Hijazi u lice. »Možda bi bilo bolje da sjednete«, ponudila mu je. Bio je previše zatečen njezinom izravnošću da bi odgovorio. »Došli ste po tijelo«, rekla je, »pa onda uzmite tijelo i zaboravite sve ostalo. Slučaj je završen. Zaključili su da je riječ o nesretnom slučaju. Kao što je rekao Maamoon, ja nisam forenzičarka. Prava forenzičarka je na porodiljnom. Ja sam tu samo zato što nisu mogli naći zamjenu, a trebala im je žena koja će biti prisutna dok mrtvozornik obavlja posao. Kako je ovo važan slučaj, doveli su Maamoona iz Riyadha, a on je zaključio da je smrt nastupila utapanjem. Dakle, riječ je o utapanju. Nema potrebe za postavljanjem pitanja. Sve je završeno.« Iznenadio ga je sarkazam u njezinu glasu. »Mislite da je riječ o zataškavanju?«, pitao je. Slegnula je ramenima. Kad bi to bilo točno, onda bi obitelj morala stajati iza svega. Oni su dovoljno moćni za to. Mogao je zamisliti nekoliko razloga zašto bi Shrawijevi željeli sakriti istinu, ali najvažniji je bio ispred njega. Oklijevao je prije nego što je postavio pitanje. »Nije bila djevica?« 17

Gospođica Hijazi uzela je sve otiske i pospremila pribor. Ustala je i vratila pribor na policu. Nayir je čekao, nadajući se da će mu nešto reći, ali kada se okrenula prema njemu brzo je odvratio pogled. Poželio je da nekako može steći njezino povjerenje, ali ona mu s pravom nije vjerovala. Bio je stranac i muškarac. Nevoljko je priznao doličnost njezine šutnje, koliko god se činila prkosnom. Pogleda na sat. Bilo je 3.15. Nouf je morala biti pokopana do zalaska sunca. Imao je manje od sata da preveze tijelo do imanja Shrawijevih. Obitelji će biti potreban još jedan sat da je pripremi za ukop. Maamoon je dotrčao s čašom vode. Imala je okus po sapunu, ali Nayir se nije bunio. Starac ga je pljesnuo po leđima i sućutno se osmjehnuo. »Nije tako loše dok su žive, znate, nemojte dopustiti da vam to sve pokvari.«

 Najbolja je žena ona, rekao je Prorok, koja je ugodna oku i koja čini ono što joj se kaže. Ta mu je rečenica prostrujala kroz glavu dok je izlazio Jeepom iz dvorišta za utovar sa stražnje strane zgrade i skretao lijevo u prometnu ulicu. Premda je Prorok imao pravo, činilo se da žena može biti kreposna a da ne bude poslušna. Razmišljao je o šutnji gospođice Hijazi na kraju posjeta. Prisjetio se njezina ponašanja, i mada ga je držao drskim, pitao se nije li ona samo željela zaštititi Nouf. Gospođica Hijazi prepirala se s Maamoonom o uzroku Noufine smrti, o devi, o uzrocima rane na glavi. Nayir nije bio siguran je li njezina drskost potaknuta obranom Noufinih interesa, profesionalnim suparništvom, ili je jednostavno takva. Instinkt mu je govorio da je posrijedi ono prvo i da čuva tajne kako bi zaštitila Nouf. U jednome je ipak imala pravo. Rane su nastale u samoobrani. Udarac u glavu. Utapanje, bez deve. Zvučalo je čudno. Posebno ga je mučio onaj dio s devom jer, ako je išta znao, onda je posve sigurno znao da još nitko nije izgubio devu u pustinji.

18

3

V

ozeći se prema jugu uz obalu, Nayir je promatrao kako neboderi i gradska vreva ustupaju prostor pustinji koja se lijeno pružala pred njim. S lijeve su strane malene kolibe prošarale gola polja obasjana popodnevnim suncem, dok se s desne more lelujalo poput modroga satenskoga šala. Gledajući krajolik, nadao se da će zaboraviti da je u prtljažniku Noufino tijelo, ali opet, kako bi to mogao zaboraviti? Vozio je polako, skretao pažljivo i stao svaki put kad je semafor pokazivao crveno iako nije bilo prometa, jer bi se, makar se mrtve više ne može uznemiriti, živi vrlo uzrujali kada bi ozlijedio ili osakatio tijelo njihove voljene kćeri. Sišao je s auto-ceste i skrenuo na prilaznu cestu koja je pratila obalu prema jugu. Tu je na osami na žalu stajala veličanstvena džamija, posve bijele kupole i vitkoga minareta. Cesta se pretvorila u privatni put, obilježen drvenim znakom na kojemu je pisalo »Zabranjen pristup«. Nastavio je voziti sve dok nije stigao do velikog ulaza s dvjema bijelim betonskim stražarskim kulama i željeznom ogradom između njih. Stara slomljena videokamera visjela je s jednog krila kapije. Nayir je nekoliko puta duboko udahnuo i pokušao se usredotočiti. Pred njim se pružao dva kilometra dugačak most. Bio je uzak – jedva dovoljno širok za kamionet – a dok ga se gledalo s obale, izgledao je kao da je od gume. Na vrućini se makadam svjetlucao poput tobogana. Lančana ograda nije mu bila utjeha – na nekim je mjestima bila probijena, baš kao da se u nju zaletio automobil. To je bio jedini cestovni prilaz imanju. Stotinu je puta proteklih godina prošao tim mostom, ali još je osjećao nelagodu. Vozio je sporo, pogleda uprtog u cestu, polako dišući sve dok nije uhvatio ritam. Dok je pokušavao potisnuti sliku koja ga je obično proganjala kako mu puca guma, kako prelijeće kroz ogradu i pada u tamno more Shrawijev je otok postajao pred njim sve veći. Pogledao je gore i ugledao meke obrise bijele palače na nazupčanim stijenama. Na otoku je slijedio šljunčani put prema malenu, rijetko korištenom zapadnom ulazu na imanje. Tamo su ga čekala dvojica muškaraca. Izvadili su Noufino tijelo iz

prtljažnika, ljubazno mu zahvalili i rekli da se automobilom vrati na prednji ulaz. Dok je gledao kako njegov teret nestaje kroz vrata, Nayira pogodi iznenadan osjećaj gubitka. Htio je pozvati Othmana i reći mu da je tijelo stiglo, ali je oklijevao, pitajući se što obitelj zna o uzrocima smrti. Sjetio se da bi ga mogli tražiti da im prepriča što je doznao kod mrtvozornika. Mrtvozornik je rekao da je netko iz obitelji već identificirao tijelo i došao po Noufine stvari, ali to je mogao biti sluga ili netko iz pratnje, a ne netko tko bi tražio osjetljive informacije. Nayir nije bio siguran što bi im rekao. Mogao je objasniti da je Nouf stradala u bujici, ali morao je biti oprezan da ne kaže ništa što bi značilo da je ubijena, ako su oni željeli sve zataškati. Osjećao se izgubljenim dok je gledao kuću. Nikad je nije doista vidio iz ove perspektive. Vanjski zidovi bili su blistavo bijeli, ali prozori su bili manji, kapci posve crni, nimalo slični kićenim drvenim kapcima s prednje strane kuće kroz koje bi se nešto moglo vidjeti, kad bi se pozorno promotrilo. Ovo je sigurno ženski dio kuće. Ušao je u Jeep i udaljio se od ulaza za poslugu. Palo mu je na pamet da bi se Nouf odvezla tim putem. Othman je rekao da je ukrala kamionet s parkirališta ispred kuće, ali je Nayir ostatak morao zamisliti sam. Na parkiralištu je bilo desetak automobila koje je obitelj posjedovala ali se rijetko njima koristila. Prošli bi dani prije nego što bi netko primijetio da nedostaje stara Toyota. Ključevi svih automobila visjeli su u garderobi pokraj ulaznih vrta. Bili su pomno označeni. Nayir ih je često sam uzimao dok je pripremao kamione za izlete u pustinju na koje su odlazili muškarci. Nouf je mogla ukrasti ključeve iz garderobe, dok nitko nije gledao, iskrasti se van i uzeti kamionet. Zatim se morala odvesti niz prilazni put, pokraj maloga stražnjeg ulaza, odnosno drvenih vrata koja su obično bila otvorena. Na cesti je gotovo nitko ne bi primijetio. Bila je okružena živicom i stablima. Sama kuća bila je vrlo visoko i okružena strmim stijenama pa je uglavnom bilo teško vidjeti cestu čak i s terase. Staje su bile odmah uz stražnji ulaz na imanje. Zamislio je kako se odvozi do stajskih vrata, izvodi devu i nagovara je – prisiljava? – da uđe u stražnji dio kamiona. Kako je to uspjela izvesti bilo mu je zagonetno. Kada je završila, odvezla bi se duž dostavnog puta, prošla pokraj parkirališta, gdje bi mogla doći do mosta a da je nitko ne vidi. Nije to bio posve siguran plan za bijeg, ali vjerojatno je otišla dok je većina muškaraca bila na poslu. Žene su rijetko izlazile pa zato vjerojatno nisu ništa primijetile. Tek bi je sluge mogli vidjeti, ali Othman mu je već rekao da nisu. Nayir je stao na parkiralištu popločanom mramorom u blizini glavnoga ulaza na imanje. Sve je bilo zakrčeno mnoštvom automobila, uglavnom cadillaca i rovera, 20

pa je morao mjesto potražiti vozeći se natrag prema mostu. Nije mu smetalo što je parkirao tako daleko od kuće – tako je bila manja mogućnost da netko vidi njegov ružan, hrđavi Jeep – ali dok je prelazio parkiralište i slušao glasno odzvanjanje vlastitih koraka bilo mu je žao što nije pronašao mjesto bliže ulazu. Vrućina je bila nesnosna, a njegovo odijelo ravno spravi za mučenje. Milijunti put se pitao koliko je obitelj platila izgradnju uglačanog mramornog parkirališta. Sjaj je bio tako snažan da je Nayir, koji se hvalio da mu nikad ne trebaju sunčane naočale, bio prisiljen staviti ruku iznad očiju kako bi ih zaštitio. Na vratima ga je dočekala Othmanova majka Nusra. Kao i mnoge starije žene, odustala je od nošenja feredže pa je kosu samo pokrila jednostavnom crnom maramom – koju je tako čvrsto zakopčala da je izgledala poput kape za plivanje. Njezino duboko izborano lice nije bilo prijetnja strancu, i sigurno nije moglo izazvati erotsku uznemirenost, ali njezini su se sinovi ipak žalili i prigovarali joj da se neprimjereno izlaže u javnosti. Nayir je sumnjao da su njihovi prigovori imali ikakve veze s doličnošću. On je vjerovao da im je bilo neugodno gledati njezine oči. Oslijepivši iz neobjašnjivih razloga pri porodu prvoga djeteta, Nusra je odbijala nositi tamne naočale. Voljela je osjećati svjetlost na licu i tvrdila je da joj rasvjetljava tamu u glavi. Jednoga će joj se dana, govorila je, vid vratiti jednako naglo kao što je nestao prije trideset tri godine, a kada taj dan dođe, kako će primijetiti čudesnu promjenu budu li joj oči skrivene? Kada je otvorila vrata Nayir je pogledao u stranu, iz poštovanja i zbog toga što ga je od pogleda na staklaste oči obrubljene modrom crtom prolazila jeza. Iznenadio se što je ona otvorila vrata. Ona je trebala biti okružena tješiteljicama, potresana grčevima nijemog bola. »Nayir«, kliknula je. (Kako je znala? Uvijek je znala.) »'Ahlan wa'Sahlan. Uđi, molim te.« Zakoračio je kroz golema vrata pribirući se. »Alah vas čuvao, Um-Tahsin. Iskrena sućut zbog vašega gubitka.« »Hvala.« Potražila je njegovu ruku, uzela je i pomilovala mu dlan dok su joj grubi, suhi prsti zapinjali o njegovu kožu. »Hvala vam za sve. Vaša potraga za Nouf donijela nam je nadu kada je nismo imali.« »Bila mi je čast.« »Molim te, uđi.« Povela je Nayira niz hodnik, koračajući nesigurno poput djeteta. »Uvijek znam kada si ti na vratima, jer zrak u kući postaje svježiji, veseliji. I osjećam miris pustinje na tvojoj koži.« »Kako miriše?« pitao je. 21

»Na sunce.« Otvorila je vrata i pokazala mu da uđe u salon. »I pijesak.« Pogledao je oko sebe. Društvo se prorijedilo, a on među muškarcima nije vidio Othmana. Male skupine rođaka i stričeva, većina s kefijama na glavi i u dugim bijelim thobama, šetali su terasom koja je okruživala kuću tiho razgovarajući, a na licima im se ogledala pomirenost pomiješana s poštovanjem. Nayir je nekako očekivao da će zateći braću kako šutke sjede lica umrljana suzama, ali to je bilo glupo. Oni, naravno, neće dopustiti da se vidi što osjećaju. »Obred će uskoro početi«, rekla je Nusra. »Ali u međuvremenu, počini.« Nayir se okrenuo da joj se zahvali, ali ona je već nestala.

 Žene obitelji Shrawi oprale su Noufino tijelo i umotale ga u kafan koji je nosila prošloga ljeta na hadžu. Bijeli pokrov, dugačak i neprekinut šavovima, okruživao je njezino tijelo u tri čvrsta povoja. Žene su položile tijelo na drvenu dasku u središnjem prostoru obiteljske džamije, najčišćoj prostoriji na otoku. Noufina glava bila je okrenuta prema Meki u skladu s preciznim proračunima GPS sustava kojim su se graditelji služili u izgradnji džamije. Cijela prostorija stršala je pod čudnim sjeveroistočnim kutom u odnosu na kuću, ali graditelji su tvrdili da je prostorija savršeno smještena u odnosu na Ka'abu u središtu velike džamije u Meki udaljene oko stotinu kilometara. Desna strana prostorije bila je najbliža Jeddi i planinama i pustinji iza nje. Tu je stajao Nayir i čekao početak molitve. Ispred njega su dostojanstveno stajala braća Shrawi. U toj skupini samo Nayir nije pripadao obitelji barem među muškarcima i ta mu je čast godila, gotovo i previše s obzirom na tužnu prigodu. Iza njih stajala je skupina žena. Kutkom oka Nayir je primijetio da neke nisu bile potpuno pokrivene vidjele su im se oči pa se trudio pogled prikovati na muškarce. U tom času imam je podigao ruke do ušiju zazivajući jedno od devedeset devet Alahovih imena, Al-Hasib, Onaj koji vodi računa o svemu. Kada je počela molitva, svi prisutni spustili su ruke na trbuh, desnu iznad lijeve, i počeli izgovarati vlastite verzije molitve. Kako se molitva širila, izvikivanje je postajalo sve silovitije a žene sve glasnije, a neke su iz tradicionalnih molitava prelazile u spontane. U buci je Nayir razabirao Nusrin glas kako ponavlja molitvu: O, Alahu, neka kraj mojega života bude najbolje u mojem životu i mojim djelima, njihov završetak, a najbolji od mojih dana neka bude onaj kada ću sresti Tebe. Njezin je glas bio tako snažan da su je muškarci počeli 22

ušutkavati. Odjekivao je kroz otvorenu prostoriju i nadjačavao huk valova koji su se lomili o stijene ispod njih. Na kraju je, dok joj se glas uzdizao do krova poput hučanja vjetra, uzviknula: Djela su učinjena u skladu s nakanama. Čovjek dobiva ono što je tražio. Nije bilo jasno zašto je to izrekla. Nusra valjda ne bi ispraćala vlastitu kćer do vrata Raja tako ciničnim riječima. Sigurno su bile namijenjene nekom drugom. Nije se smio okrenuti i pogledati je u lice a da se pritom ne osramoti, pa je nastojao pogoditi što je mislila promatrajući lica njezinih sinova koji su stajali ukočeno, kao u borbenoj formaciji. Čak i površni pogled otkrivao je da iz njih izbija isti bijes koji je zaprepastio Nayira u glasu njihove majke, i u tom mu je trenutku postalo jasno da je obitelj morala znati da je netko ubio Nouf i da je ubojica još na slobodi. Othman je primijetio njegov pogled, pa se Nayir žurno vratio molitvi. Kada su završili, slijedio je povorku do groblja. Nouf je bila prva pripadnica obitelji Shrawi koja će ležati u zemlji na otoku u Crvenom moru na prostranom groblju koje je obitelj dala ograditi crnim kamenim zidom. Debeo sloj cedrova iverja prekrivao je zemlju, osim na mjestu gdje su grobari iskopali grob. Kada su grobari spustili tijelo u raku i odmaknuli se, obitelj se poredala kako bi izrazila posljednju počast. Svatko od prisutnih s nadlanice je bacio malo pijeska na njezino tijelo koje je bilo umotano u kafan. Lijes bi bio znak taštine. Nayir zagrabi pregršt pijeska iz bijele keramičke zdjele i raširi ga po nadlanici. Pijesak je bio vrlo fin, nijansu svjetliji od njegove puti. Grobari su ga sigurno donijeli sa žala. Dodir pijeska vratio je sjećanja na pustinju i vrijeme dok je još vjerovao da je Nouf živa, dok je zamišljao da se možda negdje skriva. Prišavši grobu, primijetio je nešto neobično. Pijesak nije sakrio položaj njezina tijela. Bila je posve umotana u kafan, ali je blagi pregib njezinih koljena pokazivao u kojem je smjeru okrenuta. Bacio je pijesak u grob i potražio kompas u džepu. Brz pogled na kompas pokazao mu je da je u pravu: Nouf je prema Meki bila okrenuta leđima. Ne vrhovima stopala nego leđima. Promrmljao je molitvu i odmaknuo se. Taj ga je prizor uznemirio. Ako je ono u što je sumnjao bilo točno, zašto mu to gospođica Hijazi nije rekla? Obitelj će ženu pokopati leđima okrenutu Meki samo ako u utrobi nosi dijete čije lice u smrti mora biti okrenuto prema Svetoj džamiji.

23

4

N

ayir je ušao u mušku sobu za goste i stao uz prozor okrenut prema dvorištu. Niz rukom izrezbarenih kapaka od mahagonija ukrašavalo je prostoriju, a kroz njihovu geometrijsku mrežu dopirao je žubor fontana. U središtu svakoga kapka bila je vjerska rečenica izrezbarena u obliku sokola raširenih krila. Slova i znakovi bili su omotani jedni oko drugih poput pera što prekrivaju krila, oblaka što prekrivaju sunce. Većina muškaraca koji su ulazili u sobu vidjela je tek prikaz sokola; ali strpljivo, istraživačko oko pronašlo bi rečenicu koju je Nayir odavno uočio: Onaj tko plaća porez na bogatstvo, bit će pošteđen zla. Ta se rečenica odnosila na poslove obitelji Shrawi, Prvu muslimansku međunarodnu korporaciju, mrežu dobrotvornih organizacija čiji je prihod pritjecao na temelju drevnoga vjerskoga načela zekata, prikupljanja milostinje. Saudijci su davali dva i pol posto svih mjesečnih zarada kao milostinju, što je bilo regulirano zakonom. Svake godine bogati su siromašnima davali deset milijardi dolara. Bio je to novac namijenjen isključivo pomoći siromašnim muslimanima, a ne bolnicama i džamijama ili vjerskim školama, pa je tako po zakonu Korporacija mogla primati samo donacije za siromašne. I doista su ih primali. Prikupljali su gotovo četvrtinu od ukupnog novca i imovine koju su siromašnima darovali građani Jedde. S godinama je Shrawijeva korporacija postala toliko poznata, a obitelj toliko ugledna, da su donatori počeli donirati novac i za samu obitelj Shrawi, kojoj je to omogućilo vrlo udoban život. No, u čast beduinskih predaka, njihov je namještaj bio otmjen i jednostavan. Osim staklene kugle koja je visjela sa stropa, u sobama u kojima su primali goste nije bilo razmetljivih ukrasa tipičnih za bogataše. Tepisi su bili tanki i bijeli, sofe prilično izlizane. Čak i servis za posluživanje vode bio je jednostavan: bijeli keramički ibrici i bambusov pladanj. Bog je dostojanstven, rekao je Prorok, i otmjenost mu godi. Shrawijevi sinovi držali su se toga kodeksa, kojemu ih je otac neumorno poučavao. Abu-Tahsin bio je beduin koji je odrastao u pustinji, gdje čovjek posjeduje samo ono što može ponijeti. Vjerovao je da je sva materijalna imovina suvišna. »Ne

možeš je ponijeti sa sobom kada umreš«, govorio bi. »Zapamtite to! Na posljednje putovanje čovjek ide bez prtljage.« Bio je poznat po darivanju, ne samo novca nego i automobila, brodova i punokrvnih konja. I sinovi su dijelili svoju imovinu, pa je obitelj zapravo bila kanal kroz koji je bogatstvo protjecalo, ali nikad se nije zadržavalo. I zato ih, mislio je Nayir, mogu podnijeti. Čuo je komešanje u hodniku. Vrata su se otvorila i braća Shrawi su ušla u prostoriju s još dvojicom muškaraca koje je Nayir površno poznavao kao njihove rođake. Braća su ga pozdravila zagrljajima i poljupcima u obraz. Da je bio slijep raspoznao bi ih po mirisima – Tahsin je koristio Gucci, Fahad Giorgio. Ali kada je poljubio Othmana, osjetio je miris mošusa koji je odavao da se znoji u snu. Najstariji brat, Tahsin, predstavio mu je rođake. Jedan od njih čvrsto mu je stisnuo ruku i rekao: »Ti si beduin o kojemu stalno slušam!« »Nayir nije beduin«, umiješao se Othman. »A što si onda?«, pitao je rođak tonom koji je sugerirao da očekuje da će čuti za neku novu fantastičnu rasu, još čudniju i nazadniju od beduinske. »Palestinac«, odgovorio je Othman preduhitrivši Nayira. »Ah, Palestinac.« Rođak je potonuo u sofu i gledao Nayira, kojemu je bilo neugodno stajati na sredini sobe. S Palestincima se ne valja šaliti. Svi su gledali u njegovu neskladnu odjeću, a Nayir se tisućiti put pitao zašto ljudi toliko zure u njega. Možda se zbog visine i krutog ponašanja činio nepristupačnim i nezgrapnim. Ili to, ili izgleda kao glup, prašan, potplaćen čovjek koji je predugo boravio na otupljujućoj vrućini. »Lijepo te vidjeti, Nayire. Molim te, sjedni.« Tahsin je raširio ruke u velikodušan luk, a zatim skupio haljinu šakom i smjestio se na sofu. Spustio je njegovane ruke na krilo, poigravajući se nemirno golemim prstenom na malom prstu. »Nečim bismo te ponudili, ali...« Nayir podigne ruku. Bilo je nepristojno nuditi hranu osobama koje su došle izraziti sućut dok ne prođu tri dana od sprovoda. Othman mu je pokazao da sjedne na jedan od pjenastih bijelih jastuka razmještenih po sobi, što je Nayir s olakšanjem prihvatio. Usudio se pogledati Othmana. On je bio jedini brat u hlačama ostali su nosili haljine ali ovaj put nije izgledao nimalo formalno. Zapravo, košulja mu je bila zgužvana i jedan rukav zavrnut. Inače se trudio izgledati i ponašati se poput svoje braće. On je bio usvojeni sin, i stoga možda skloniji dokazivanju pripadnosti obitelji, 25

ili je barem nastojao sakriti svaku razliku. Bio je viši i vitkiji od ostalih, a njegove krupne sive oči posve su sigurno bile iznimka među smeđookim pripadnicima obitelji Shrawi. No njegovo je ponašanje bilo besprijekorno – nenametljivo, suzdržano i pobožno – potpuno u skladu s pravilima ponašanja u obitelji Shrawi. Kada je poslužena voda, Nayir je osjetio kako ga pritišće sumoran teret čvrsto utvrđenih pravila ponašanja. Znao je koje mu mjesto ovdje pripada. On je bio pustinjski vodič, prijatelj čija nazočnost nameće teret noblesse oblige sinovima ove obitelji. Nayir je krišom pogledao Othmana, svojega jedinog saveznika. Othman je bio blijed i umoran, ali je pogledao Nayira kao da želi reći: Moramo o mnogočemu razgovarati. Nayir je imao milijun pitanja, ali nije ih mogao postaviti pred drugima. Posebno se pitao što će biti s Othmanovim vjenčanjem. Trebao bi se oženiti sljedećeg mjeseca. Je li odlučio odgoditi vjenčanje? Nayir je pristojno pitao kako je Othmanov otac, Abu-Tahsin, koji je prije tjedan dana imao operaciju srca – neki kažu da je doživio infarkt zbog kćerina bijega – pa su ga pristojno izvijestili da otac dolazi iz bolnice sljedeći tjedan, bude li Alah tako htio. Abu-Tahsinov infarkt sve je iznenadio. Otkako ga je Nayir poznavao, činio se zdravijim od upola mlađeg čovjeka. Neumorno je radio za dobrotvorna društva, a u slobodno vrijeme sudjelovao u utrkama na devama, motociklima i terencima. Njegova posvećenost sinovima nikad nije oslabila pa ih je vodio kamo god bi išao. Kada su odrasli, dobro su poznavali svijet i jednako su se dobro osjećali u rijadskim palačama kao i s opremom za ronjenje na dnu mora. Zahvaljujući Abu-Tahsinu obitelj je dvaput godišnje odlazila na izlete u pustinju. Tahsin se okrenuo Nayiru. »Hvala ti što si došao, brate. Nikad ti se nećemo moći odužiti za sve što si učinio za Nouf. Nadam se da ćeš nam dati prigodu da ti jednoga dana uzvratimo uslugu.« Nayir se nakašljao. »Ne svanuo nikad taj dan.« »Imaš pravo«, rekao je Tahsin. Kad god bi Nayir sjedio s braćom, Tahsin bi vodio glavnu riječ. On je bio najstariji i možda naviknut da se za sve brine, ali izgledao je i ponašao se kao neobično samozatajan čovjek. Nikad ne bi gledao Nayira u oči, nego je stalno imao spušten pogled. Govorio je jasno ali tiho, a njegovo je lice Nayira podsjećalo na lice žrtve – nježna usta nenavikla na zlo, oči širom otvorene i budne pred opasnošću. No Nayir nije bio siguran je li Tahsin doista toliko skroman ili je sve to samo poza – jer kada je Tahsin nešto želio, on bi to i dobio. »Žao mi je što je ishod moje potrage bio takav«, rekao je Nayir. Tahsin je pucnuo jezikom, ali Nayir je nastavio. »Nadao sam se da ću je naći.« 26

»Nikad nismo sumnjali u tvoje najbolje namjere!« uzviknuo je Tahsin. Nayir je pažljivo odvagnuo svoje sljedeće riječi. »Nadao sam se također da ću vam pomoći pronaći odgovor zašto je otišla.« Pogledao ih je i primijetio da su im lica poput neproničnih maski. Samo je Othman pokazao nelagodu, ali nije pogledao Nayira u oči. »Nikada nećemo shvatiti zašto je pobjegla«, rekao je Tahsin gnijezdeći se dublje u jastuke. »Djevojka poput moje sestre, tako naivna i čista, tako nedirnuta. Znaš li da je nikada nisam vidio da plače? Ili da se mršti? Ili da je tužna? Bila je blaženstvo u djevojačkom tijelu, kreposna je bila poput majke, ism'allah, moja Nouf. Ne mogu povjerovati. Čak ni sada, kada imamo njezino tijelo kao dokaz.« »Da«, dodao je Fahad stidljivo, tihim glasom. Svi su se okrenuli prema njemu, iznenađeni što je progovorio. »Mislili smo da je oteta. Mislili smo: Nikada ne bi sama otišla! Ali kada smo ustanovili da je nestala i deva, postalo je jasno da je... otišla. Pobjegla je.« »Nije bilo nikakvih znakova da bi se to moglo dogoditi«, nastavio je Tahsin. »Neka strast ju je gonila, ali ne sjećam se da sam ikad u sestri primijetio i najmanji tračak strasti. Ni najmanji!« »Barem to nikad nikome nije povjerila«, primijetio je Othman. Nastupila je neugodna šutnja. Nitko nije pogledao u Othmana. Braća su se, činilo se, povukla u sebe. Nayir je bio skloniji prikloniti se Othmanovoj procjeni. Nouf je, naravno, imala vlastitih želja, čak i strastvenih, ali oni nisu o tome ništa znali. Nije mogao razumjeti da braća tek površno poznaju vlastite sestre. Bilo mu je jasno da su žene živjele svoj život, u odvojenim dijelovima kuće. Zamišljao je kako su im se životi jedva ispreplitali samo u vrijeme obroka, blagdana, izleta. Ali razgovor sa sestrom nije bio zabranjen. Sestra bi, zamišljao je, morala biti najsućutnija od svih žena – dostupno žensko biće s kojim muškarac može otvoreno razgovarati o svemu – koja bi bratu mogla objasniti neke osjetljive stvari, o kojima bi se ustručavao razgovarati s bilo kim drugim. Nayir nije imao braće, ali je cijeli život čeznuo za sestrom. Imati sedam sestara i ne poznavati ih! Nemoguće. Jedan od njih morao je u nekom trenutku razgovarati s Nouf. Moralo ih je barem površno zanimati njezino školovanje, njezini interesi, kakve cipele voli. Proučavao ih je. Tahsin, koji je imao ženu i devetero djece, kao i veliku odgovornost na poslu, vjerojatno je bio previše zaposlen ili se barem pravio da je previše zaposlen. I Fahad je stalno radio. On i njegova žena imali su tri kćeri, ali nisu više živjeli na otoku. Imali su kuću u gradu i vjerojatno nisu viđali Nouf previše 27

često. Samo bi je Othman redovito viđao. On je još živio u kući. Ali ni on nije ništa znao reći Nayiru dok su razgovarali telefonom. Možda je bio u šoku. Nije bilo čudno što su braća toliko suzdržana – osjećaje su držali skrivene duboko u sebi, ili ih dijelili među sobom – i u bilo kojoj drugoj prigodi on tome ne bi pridavao nikakvu pozornost. Ali kako su minute prolazile pitanja su mu se nametala sama od sebe. Ako se već činilo da je Nouf jako sretna kod kuće, nije li onda moguće da je ipak oteta? Otmičar bi mogao ukrasti devu kako bi izgledalo da je pobjegla. Je li ikad spominjala da će otići? Ako ne braći, onda sestrama ili nekoj prijateljici? A najvažnije, jesu li znali da je trudna prije nego što je pobjegla? Nije znao kako bi postavio ta pitanja, a nije imao ni volje za isprazno čavrljanje. Proučavao je svakoga od njih, nadajući se da će progovoriti, ali njihova je šutnja bila neprobojna i svjesna. Nije bilo na njemu da nameće tu temu. Hoće li se itko od njih odlučiti postaviti to teško pitanje: što se dogodilo Nouf? Hoće li itko preuzeti odgovornost, ako ne za njezinu smrt, onda barem za okolnosti koje su do nje dovele? Sluga je došao s upaljenom nargilom koju je spustio pokraj Tahsina. Krpom koju je nosio zataknutu za pojas obrisao je usnik nargile i pružio je Tahsinu koji ju je mrko prihvatio. Sluga se naklonio i otišao. Tahsin je prinio nargilu ustima. Svi su zurili u njega čekajući da prvi put uvuče. Nayir je čeznuo da začuje utješni zvuk grgljanja vode u luli, zvuk blagog pucketanja ugljena kojim se palio duhan, čeznuo je za bilo kojim zvukom koji bi prekinuo tišinu. Tahsin je napokon povukao dim i u tom času dugo ispuštanje slatkastoga dima popratili su uzdasi olakšanja koji dopirali iz svih smjerova. Nargila je polako krenula u krug. Jedan od rođaka pohvalio je duhan i pitao odakle je, i to je konačno pokrenulo razgovor. Nayiru je bilo jasno da braća više neće razgovarati o Nouf. Naslonio se na zid. Razočaranje zbog neuspješne potrage još ga je mučilo. Zašto nije poslao ljude da pregledaju mjesto na kojemu obitelj kampira kako bi bili sigurni da znaju tko što radi? Bila slučajna ili ne, njezina se smrt mogla spriječiti. Bio je odlučan da otkrije što joj se dogodilo. Ne uplićem li se previše? Činim li to samo zato da bih udovoljio svojoj bolesnoj znatiželji? Ne, mislio je. To je ispravan put, a na neki je način osjećao da to duguje Othmanu. S druge strane, rješavanje ovakvoga problema tražilo bi da dozna što više o Nouf, a to bi bilo gotovo nemoguće. Samo njezine sestre znale bi štošta, ali ne bi mu dopustili da razgovara s njima niti da im postavlja osobna pitanja. Nikad nije upoznao stariju sestru, ali je neke od mlađih vidio dok su još bile male i nisu morale pokrivati lice. Jednom prije mnogo godina, kada je došao zbog priprema za izlet u pustinju, djevojke su ga dočekale sa sramežljivim pozdravom. Bile su pristojno 28

odgojene, no u nedostatku bilo kakvih crta po kojima bi se isticale teško ih je razlikovao. Možda je tada čak i upoznao Nouf. Ali sjećao se jedino djeteta koje je tom prilikom uzeo na ruke. Na jedan bolni trenutak to ga je malo biće suočilo s osjećajem straha koji je njegova snaga ponekad pobuđivala u ljudima. Vrištala je, a on ju je brzo vratio sluškinji. Sigurno postoji mnogo ovakvih situacija u istražiteljskom poslu, mislio je. Slučajeva kada se muškarac nađe u situaciji da mora proniknuti u život žene; doznati pojedinosti iz njezinih posljednjih dana, tjedana, mjeseci; saznati gdje je provodila vrijeme, zašto i s kim; doznati njezine želje i tajne. Frustracija i razočaranje kojim su rezultirali takvi pokušaji mora da su bili nepodnošljivi: žene su naviknute na tajnovitost i nedvojbeno svoje tajne nose u grob. Othman je uhvatio njegov pogled: »Hoćemo li prošetati?« To je bio njihov tipičan manevar pristojno se udaljiti kako bi mogli nesmetano razgovarati. Nayir je zahvalno kimnuo pa su ustali i zakoračili na terasu. Balustrada je vijugala oko kuće. Polako je padao sumrak, obavijajući nebo magličastim crvenilom. Nayir je slijedio Othmana duž vijugave terase. Na kraju je skrenuo na prljavo stubište između dvaju crnih zidova. Spuštali su se beskrajno dugo, sve dok nisu začuli tiho gunđanje životinja koje su se spremale na počinak.

29

5

N

a dnu stuba ušli su u dvorište i Nayiru je postalo jasno da je već prije bio ovdje, zapravo mnogo puta, ali je uvijek dolazio drugim putem. Sada je prepoznao niske grane smokve koje su visjele oko kamenih staja. S lijeve strane bio je sporedan ulaz na imanje, stražnja vrata kojima se sigurno poslužila Nouf. Bila su to golema drvena vrata kroz koja bi mogla proći dva kamiona a da se ne dodirnu. Na ta su se vrata dostavljale zalihe hrane. A tu su Nayir i njegovi ljudi tovarili deve i opremu koju bi Shrawiji nosili u pustinju. Ali Othman je poveo Nayira desno, kroz željezna vrata u vrt okružen živicom. Šljunčana staza vijugala je između grmlja i drveća, pa su hodali sve sporije. »Još ne mogu vjerovati da se to dogodilo«, rekao je Othman. »Žao mi je...« »Znam da si učinio sve što si mogao«, prekinuo ga je i dodao: »I hvala ti što si dopremio Nouf kući.« »Nema na čemu«, rekao je Nayir, primijetivši napetost na Othmanovu licu. Došli su do kamene klupe i prazne fontane, ali su nastavili hodati. »Mrtvozornik mi nije dao nikakve papire«, rekao je Nayir. »Pretpostavljam da te nazvao.« »Da.« Nayir se ponovno sjetio mrtvozornikova ureda, nesiguran bi li rekao Othmanu da je vidio tijelo i doznao kako je umrla. Odlučio je pričekati da Othman prvi progovori. Činilo se da želi nešto reći. Hodali su u krug kroz vrtove, razmijenivši tek nekoliko riječi, sve dok šutnja nije postala neugodna. »Razgovarao sam s mrtvozornikom neposredno prije pokopa«, rekao je iznenada Othman. »Začudilo me da se utopila.« Nayir je kimnuo. »On misli da je zapela u wadiju. Bujica brzo naiđe. Nekad je teško izvući se na vrijeme.«

»Jesi li ikad čuo da se tako što dogodilo?« »Jesam, ali to je rijetkost.« »Čini mi se da je morala znati što će se dogoditi.« »Možda je izgubila svijest«, rekao je Nayir, »recimo zbog vrućine. Usput, jeste li pronašli devu?« »Jesmo. Tu je«, rekao je Othman. »Premda, kako se čini, nije dobro.« »Što se dogodilo?« »Ne znam. Gotovo je ozlijedila jednoga od stajskih radnika pa su je zatvorili u mračnu komoru. To je jedino smiruje.« »Gdje su je pronašli?« »Jedna skupina za potragu pronašla ju je nedaleko od mjesta na kojemu je pronađeno tijelo, čini mi se. Morao bih pogledati kartu.« Prošli su pokraj još jedne prazne fontane. Razgovor se polako iscrpljivao. »Znači, prihvatio si tvrdnju da je njezina smrt bila nesreća?« usudio se izgovoriti Nayir, nadajući se da će zvučati kao da to govori tek tako, usput. Osjetio se trenutak oklijevanja. »Ubojstvo mi se čini malo vjerojatnim.« Nayir je odlučio nastaviti. »Je li ti mrtvozornik spomenuo da je Nouf na zapešćima imala ozljede koje pokazuju da se branila, a i ranu na glavi?« Othman nije odgovorio. »Rane na njezinim zapešćima možda su nastale od devinih uzda«, rekao je Nayir, »ali jednome mrtvozorniku nisu se činile dovoljno jednoličnima. Bile su vidljive modrice i ogrebotine, kao da ju je netko zgrabio a ona se branila.« »To su mogle biti slučajne rane«, rekao je Othman napokon. »Ali ako nisu bile... ne znam. Netko ju je možda zgrabio, ali je li ju i udavio? Mislim da to ne bi mogao a da se i sam ne udavi.« Imao je pravo: ozljede nastale u samoobrani nisu bile dokaz da je ubijena. Ali mogle su biti dokaz da je silovana ili oteta. Nayir je to želio reći, ali mu se činilo da je već pretjerao i polako je gubio hrabrost. »Ali, ne«, iznenada je priznao Othman. »Nisam siguran da je njezina smrt bila slučajna. Točno je da su moja braća zamolila mrtvozornika da tako napiše u službeno izvješće, u interesu obitelji.« Nayir je zastao. »Platili su da se sve zataška?«

31

»Tahsin je platio.« Othmanu kao da je bilo pomalo nelagodno. »On ne vjeruje policiji. I svi smo mislili da bi majci bilo lakše kada ne bi morala ništa objašnjavati rođacima. Dovoljno joj je teško što je otac bolestan.« »Razumijem«, rekao je Nayir, »ali zbog zataškavanja sumnja pada na cijelu obitelj.« »Znam, no imam nekoga u laboratoriju tko i dalje prikuplja nužne dokaze. Ona će se ponašati kao da je istraga još otvorena.« Nayir je osjetio neobičnu mješavinu olakšanja i nemira – olakšanja zbog želje obitelji da otkrije istinu, pa makar i ne nelegalan način i nemira jer je rekao 'ona'. »To je... gospođica Hijazi?« pitao je. »Da«, rekao je Othman. »Upoznao si je?« Nayiru na trenutak nije bilo jasno zašto mu gospođica Hijazi nije rekla za svoju povezanost s obitelji. On je u to posumnjao, naravno, ali se sjetio da se činila uznemirenom zbog zataškavanja u kojemu je očito i ona sudjelovala. »Bila je tamo«, rekao je. »Odakle je poznaješ?« »Ona mi je zaručnica.« Nayir nije mogao zamisliti ništa što bi ga moglo više zaprepastiti od ove Othmanove izjave. Vjenčanje je spomenuto mnogo puta – Nayir je isto tako znao da je mladenkino prezime Hijazi ali mnogo je obitelji Hijazi, a Othman ju je inače spominjao samo riječima »moja zaručnica«. Znao je i to da se Othman s njom sastajao nasamo i da ju je dovozio njezin vozač. Djevojčina je majka bila mrtva i Um–Tahsin je preuzela ulogu majke u organiziranju vjenčanja, pomažući joj da izabere haljinu i prstenje. Nayiru je bilo neugodno postavljati pitanja da ne bi ispao znatiželjan. Nije znao iz kakve je obitelji, niti kakva je karaktera, a nije znao ni kako izgleda. Jednostavno je pretpostavio da je draga i pristojna, djevojka iz bogate obitelji. Nije ni slutio da bi mogla biti zaposlena, posebno ne na takvom mjestu gdje bi se susretala s muškarcima. »A tako...« rekao je, osjećajući se zbunjeno. »Oprosti, nisam povezao. Je li ona tvoja rođakinja?« »Nije, ne pripada obitelji.« Činilo se da je Othmanu neugodno. »Upoznali smo se preko prijatelja. Nije ti rekla tko je?« Nayir odmahne glavom. Vjerojatno je bilo primjereno da skriva identitet, ali njemu je ipak bilo neugodno. Pitao se koliko je Othman doista poznaje. Sigurno je primijetio njezinu drskost. Ili u njegovu društvu možda nije bila toliko drska? Bila je previše izravna za Nayirov ukus, a nije mogao zamisliti ni da bi Othman trpio takvo 32

ponašanje. Želio je znati što njegov prijatelj misli, ali nije znao kako bi obazrivo progovorio o tome. »To te jako čudi?« pitao je Othman. »Ne, ne. Samo... nisi mi rekao da radi u mrtvozorničkom uredu.« Othman se zacrvenio. »Pa nisam mislio da je potrebno.« Nayir je skrenuo pogled, ali ga je kopkao Othmanov stid. Sigurno je iskreno voli, pomislio je, kada podnosi da radi. »Čestitam«, rekao je napokon, shvativši da je to morao reći prije. Othman se prigušeno nasmijao. »Doista to mislim.« »Vjerujem ti!« Pogledao je u Nayira i nastavio hodati. »Znači, sami nastavljate istragu?« pitao je Nayir, skrećući temu s gospođice Hijazi. »Da.« Othman se uozbiljio. »Zapravo sam se nadao da ćeš nam pomoći. Angažirali smo privatnog detektiva, a on želi vidjeti gdje je pronađena. Imam kartu, ali sam se nadao da ćeš mu pomoći pronaći mjesto.« Nayir je ponovno bio zatečen. Privatni detektiv? Obitelj je trebala prvo pitati njega. Znali su koliko dobro poznaje pustinju. Ali to je već oholo, pomislio je. Oprosti mi na oholosti. »Pomoći ću, naravno.« »Hvala.« »Je li i angažiranje privatnoga detektiva bila zamisao tvojega brata?« »Ne, to je bila moja ideja. Moja obitelj nije sigurna je li poginula nesretnim slučajem ili nije.« Othman je odmahnuo glavom. »Željeli bismo saznati istinu.« Nayir je osjetio da je nastupio trenutak iskrenosti. »A ti? Što ti misliš kako se to dogodilo?« Othman zastane. Uzdahnuo je i prekrižio ruke. »Otkako sam otkrio da je nestala, osjećao sam da ju je netko oteo. Razgovarali smo s čovjekom zaduženim da joj bude pratnja, Mohammedom, ali on je rekao da ga je Nouf to jutro nazvala i rekla mu da ga ne treba pa je izišao sa ženom u kupovinu. Majci je međutim rekla da ide u trgovački centar zamijeniti vjenčane cipele.« »Kako je uspjela izići bez pratnje?« pitao je Nayir. »Hoću reći, samo se pitam kako nitko nije primijetio da Mohammed nije došao po nju.« »Majka je ne prati svaki put kada izlazi. Nouf se s Mohammedom obično sastane kod staja. Često je sama odlazila tamo – obično ujutro. Voljela je provoditi 33

vrijeme s devama. Kada bi bila spremna za izlazak nazvala bi ga, a on bi auto dovezao do stražnjeg ulaza i tamo je pokupio.« Nayir je kimnuo. »Znači da je mogla otići mnogo prije nego što bi itko primijetio da je nema.« »Da. Nouf je rekla majci da će biti u staji cijelo jutro i da će se s Mohammedom sastati oko podneva. Koliko znamo, mogla je otići odmah nakon tog razgovora s majkom.« »Je li itko od slugu primijetio da se zadržala kod staja?« Othman je odmahnuo. »Oni ništa nisu vidjeli.« »Tko je otkrio da je nema?« »Majka. Očekivala je da će se Nouf vratiti oko pet, ali kada se nije pojavila majka je nazvala Mohammeda. On joj je ispričao da mu je Nouf ujutro telefonom javila da ne mora dolaziti po nju. To je uzbunilo cijelu kuću. Brat je otišao do staja. Ispitali smo sve sluge. Majka ih je poslala da potraže njezin skuter za vodu. Katkada bi se Nouf sama vozila oko otoka, ali skuter je bio u pristaništu. Nitko od slugu nije vidio ni čuo ništa neobično.« Nayir je nešto od toga već čuo, ali je želio čuti ponovno. »Nije ostavila poruku?« »Nije.« »A ti nemaš pojma kamo je mogla otići?« »Ne. Iskreno, ona je često odlazila u kupnju. Pripremala se za vjenčanje. Zato nisam mogao vjerovati da bi pobjegla.« Nayir je kimnuo. »Znači da je bilo normalno da majka pomisli da je Nouf pet ili šest sati provela u trgovačkom centru.« »Svakako. Treba ti dobar sat samo da dođeš do grada i to kada nema gužve.« Nayir je zamišljeno kimnuo. »Vjeruj mi«, rekao je Othman, »jedva je čekala vjenčanje. Ne vjerujem da bi ugrozila vlastitu budućnost.« Zažmirio je, i na trenutak se činilo da ga je svladala iscrpljenost. Žustro je protrljao čelo i prešao dlanovima preko obraza. Nayir je čekao da nastavi. »Čak i da je potajno željela pobjeći od ovakvog života, to jednostavno nema smisla. Nije bila toliko prijetvorna.« »Ne mogu zamisliti da bi itko poželio pobjeći od ovakvog života.« Nayir pokaže prema kući. »Sigurno je ovdje živjela u velikom komforu.« Udaljena grmljavina motora prekine njihov razgovor. Zvučalo je kao gliser. 34

»Kada smo tek otkrili da je nestala«, rekao je Othman, »Tahsin je pomislio da se uplašila braka. Da se predomislila. Brak sigurno može biti zastrašujući za šesnaestogodišnjakinju, ali mi smo svi vjerovali da ga ona žarko želi, a ona ne bi sama pokvarila vlastite planove. Isto tako, zašto bi je itko oteo a da pritom ne traži otkupninu? To nema smisla.« Buka motora postajala je sve glasnija, a onda je odjednom prestala. Nayir je odsutno gledao u tlo. Sve je ovo bilo vrlo zbunjujuće, a on se u mislima neprestano vraćao na modrice na Noufinim zapešćima i činjenicu da je izgubila devu. Zazvonio je Othmanov mobitel. Žurno se ispričao, odgovorio na poziv i udaljio se prema živici tako da ga Nayir ne može čuti. Nayir je pretpostavio da ga zove gospođica Hijazi i osjetio je kako ga probada osjećaj krivnje. Činjenica da se s njom sreo bez Othmana sada mu je izgledala poput izdaje. Sjetio se da je gospođica Hijazi sada vjerojatno kod kuće. Neobičan osjećaj zavisti obuzimao ga je dok je zamišljao njezinu dnevnu sobu i pomišljao na to kako Othman smije ući u tu sobu, pa makar i putem telefonske veze. Što bi mu mogla reći? Bi li mu rekla o čemu su žene razgovarale? Jesu li razgovarale o Nouf poput braće i Nayira, ili su zaobilazile temu bojeći se da ne uznemire Um–Tahsin? Ponovno je razmišljao o njezinom smjelom ponašanju i pitao se bi li rekao Othmanu da je njegova zaručnica bila previše izravna u razgovoru s drugim muškarcem. Othman ga je, barem se tako Nayiru učinilo, znatiželjno pogledao, a Nayir se okrenuo na drugu stranu osjetivši neugodu. Ne, mislio je, bolje je sve to zaboraviti. Iza željeznih vrata pokraj njega pružao se kratak put do terase iznad mora. Buka motora u njemu je probudila znatiželju pa je prošao kroz vrata, spustio se do terase i zastao uz ogradu. Od pogleda je zastajao dah. More se širilo prema obzoru, dok se kobaltna boja dana miješala s nježnocrvenom bojom sutona. Obitelj Shrawi bila je sretna što posjeduje ovakvo imanje, daleko od gradske buke i prašine, daleko od naglo izniklih predgrađa. Jeddah je ubrzano rasla, šireći se duž obale i zadirući duboko u pustinju kako bi mogla prihvatiti svojih dva milijuna stanovnika. Jednoga će dana postati predgrađe Meke, koja se nalazi devedeset kilometara prema istoku. Obitelj Shrawi očito se umorila od života u metropoli tako čudovišnih proporcija. Njihov je otok bio raj, dovoljno blizu da budu dijelom gradskoga života, ali opet dovoljno daleko da imaju osjećaj privatnosti i mira. Kraljevska obitelj posjedovala je mnoge naseljene otoke uz obale Jedde. Ostali su bili proglašeni rezervatima za rijetke vrste ptica. Ovaj je otok nekad pripadao kraljevu bratu, ali ga je princ velikodušno darovao Abu–Tahsinu iz razloga o kojima nitko nije želio pričati. 35

Zvuk motora postajao je sve glasniji pa je Nayir spustio pogled. Strmi kameni zid spuštao se sve do plaže, a kada mu je pogled pao na plažu primijetio je izvor buke. Neka se žena vozila na jarko žutom vodenom skuteru. Na sebi je imala crnu haljinu, no marama joj je skliznula s lica i lepršala joj je oko vrata. Dugačak, debeo konjski rep visio joj je niz leđa. Sigurno je pripadala obitelji Shrawi. U blizini nije bilo drugih otoka, a sigurno nijedna žena ne bi skuterom otišla tako daleko od kopna sama i bez burke. Nije se činilo vjerojatnim da bi obitelj Shrawi dopustila kćerima da jure uokolo, posebno na dan pogreba, ali tko bi drugi mogao biti? Nitko od posluge ne bi si mogao priuštiti skuter za vodu, a on je ionako sumnjao da bi ijedan sluga dopustio vlastitoj ženi da se izlaže tuđim pogledima. Pogledao je preko ramena, provjerivši gleda li ga tko, a zatim se ponovno okrenuo prema ženi gledajući je s neprikrivenim zanimanjem. Ostala je blizu otoka, a glasna buka motora odbijala se od stijena dok je jurila prema južnom pristaništu. Čak i iz daljine mogao je vidjeti napet položaj tijela u vožnji dok je parala vodu skuterom koji je rezao valove i ostavljao pjenu za sobom. Zamišljao je da je i Nouf vozila tako te da je, ako je ovo jedna od njezinih sestara ili sestrični, ovo bijesno poskakivanje po valovima bilo primjeren izraz tuge. »Što...?« Othman je stajao iza njega i zurio u ženu na skuteru. Izgledao je prestravljeno. »Što je?« pitao je Nayir. Othman je i dalje nepomično zurio, sve dok se žena nije okrenula prema otoku i pokazala lice. Ruka mu je polako krenula prema grudima. Drugom se uhvatio za ogradu. Nagnuo se naprijed, čvrsto zatvorio oči i duboko udahnuo, kao da pokušava suzbiti nesvjesticu koja ga je počela obuzimati. Nayir je zurio u njega. »Bismillah ar–Rahman ar–Rahim«, U ime Alaha, milostivog i samilosnog, šaptao je. Othman je duboko udahnuo a drhtaj mu je potresao cijelo tijelo. Nayir je okrenuo glavu, bojeći se da svojim pogledom narušava njegovu privatnost. Gledao je kako se skuter okreće prema sjeveru i nestaje iza stijena. Nekoliko trenutaka poslije Othman se odupro rukama o ogradu i uspravio se. Lice mu je bilo boje paste od sezama. »Mislio sam da je Nouf«, rekao je. Ruke su mu se tresle. »To je njezin skuter, ali na njemu je bila Ab – jedna od mojih sestara.« Nayir je oborio pogled; sada se još samo čuo udaljeni huk motora. Othman je opustio ruke niz tijelo. »Ne bi smjela biti vani.« 36

»Možda je uznemirena.« Nayir je gledao prijatelja. Polako mu se vraćala boja u obraze. »Ljudi znaju na neobične načine izražavati tugu.« »Znam«, mrmljao je Othman. »Ali to će uznemiriti majku.« »Tvoja sestra se često vozi na skuteru?« »Da. Ne.« Othman pogleda na sat. Taj je pokret više izgledao kao nervozan tik nego stvarna želja da vidi koliko je sati. »Otkako je Nouf nestala, Tahsin nikamo ne pušta djevojke, a to uključuje i vožnju na vodi. Ispričaj me, moram ovo riješiti.« »Da, samo idi. Ne moraš me pra...« Othman se okrenuo prije nego što je rečenica izgovorena do kraja i požurio prema vratima. Nayir je napustio terasu i krenuo niz šljunčani puteljak pitajući se što se zapravo dogodilo. Činilo mu se posve normalnim da čovjeka obuzme nesvjestica kada ugleda duha. Ali u zgodi koja se maloprije odigrala, izraz užasa na Othmanovu licu kada je ugledao kako se po vodi približava skuter njegove sestre činio se poput posve neočekivane i pretjerane reakcije. Kao da je Othmanova užasnutost bila posljedica iznenadnog suočavanja s realnošću. Sâm sam rekao, pomisli potišteno Nayir. Ljudi se znaju čudno ponašati kad tuguju.

 Nayir je stigao u dvorište baš kad su se palila svjetla. Čuvar deva, Amad, stajao je ispred staja i kratkovidno škiljio u Nayira. Nayir mu je prišao. »Sada vas prepoznajem«, rekao je Amad, zakoračivši prema njemu i spotaknuvši se o razbijenu ciglu. Šutnuo ju je u stranu. »Vi ste pustinjski vodič. Dugo se nismo vidjeli.« »Da, Nayir ash–Sharqi.« Pružio je ruku. »Drago mi je što se opet susrećemo.« Sjetio se da se Amad rodio u pustinji. Prepoznao je u njemu nešto beduinsko, premda nije bio siguran što. Čvrstu bradu, ravno držanje, odsječan govor. Ili možda njegovo neprestano treptanje. »Hoćete li uskoro ponovno izvesti obitelj na izlet? Devama nedostaje pustinja, znate.« »I meni«, rekao je Nayir. Vratio se u grad tek toga jutra, ali ovoga puta boravak u pustinji nije mu nimalo godio. Uzaludna potraga ga je iscrpila, a udarac koji mu je zadala vijest o Noufinoj smrti stvorio mu je grč u želucu – ljutio se na obitelj jer su 37

bili tako tajnoviti i na sebe jer je nije pronašao. Dijelom je silno želio da se još večeras može vratiti u pustinju i tamo se odmarati nekoliko dana, da ga nitko ne ometa. Ali želio je održati riječ koju je zadao Othmanu i pričekati da ga nazove privatni detektiv. Stajali su ispred širokih drvenih vrata koja su vodila u staju. »Kako je deva koju su pronašli u pustinji?« pitao je Nayir. »Čuo sam da je imala nekih problema.« Amad je oklijevao. Nayiru je bilo jasno da je postavio nezgodno pitanje. »Nema problema«, rekao je čuvar. »Dobro je. Tko vam je to rekao?« »Onda sam se zabunio.« Nayir je iz džepa izvukao misvak. Amad je žmirkajući promatrao njegove pokrete. Bilo je pravo čudo da starac ne nosi naočale. »Strašno je to što se dogodilo djevojci«, rekao je Nayir. »Da. Žao mi ih je.« Nayir je primijetio njegovu iznenadnu suzdržanost. Stavio je misvak u usta i ponovno pogledao prema dvorištu. »Djevojka koja je nestala provodila je mnogo vremena s devama«, rekao je. Činilo mu se da ga Amad sumnjičavo odmjerava. »Voljela je životinje. Često je bila ovdje, obično s pratiocem. Ili bi došla s bratom. Sve su djevojke dolazile devama, ali posebno ona.« Amad je rastreseno gledao prema vratima. »Ali to je čudno, nije li?« rekao je Nayir. »Ne mogu zamisliti kako je uspjela ukrcati devu... u što ono? U kamionet? To se čini gotovo nemogućim pothvatom za tako mladu djevojku.« »Nemojte previše istraživati.« Amad pljune i podigne pogled prema kući. »Ako mene pitate, to je jedna od onih stvari koje je bolje ostaviti nerazjašnjene.« »Zašto to kažete?« »Ovdje sam naučio jedno: kada ulaziš u slijepčevu kuću, ne gledaj uokolo. Ispričajte me. Moram istovariti hranu.« Nayir je promatrao Amada kako ulazi u staju dodirujući jednom rukom zid, a drugom nervozno opipavajući zrak. »Moram popraviti svjetlo«, mrmljao je nestajući u mraku. Osjetivši se čudno izloženim, Nayir se ponovno okrene prema vratima koja su vodila u vrt, ali Othman se nije vratio. Iza njegovih leđa začula se škripa. Okrenuo se i ugledao ženu kako velikim koracima izlazi iz staje. Bila je krupne građe, široka gotovo kao Nayir, a u njezinim je kretnjama prepoznao sigurno držanje osobe koja je dosta vremena provodila u pustinji. To je bila, bio je uvjeren, čuvareva kći. 38

Kada ga je ugledala podignula je ruku prema licu koje je bilo otkriveno. Duž obraza spuštao joj se slap crne kose. Nayir nije propustio primijetiti golemu modricu iznad lijevog oka, trenutak prije nego što je brzo otrčala kroz vrata u kamenu zidu s njegove desne strane i nestala. Možda ju je netko svladao da bi ukrao devu, ali tko bi se bavio kćeri kada bi oca bilo mnogo lakše svladati, s obzirom na to da je bio star i napola slijep? Možda je morao. Možda je kći naletjela na Nouf ili njezina otmičara. Pitao se znatiželjno je li Othman znao išta o tome, i ako je znao zašto to nije spomenuo. Nayir je poželio da nekako može razgovarati s djevojkom. Deva, međutim, nije bila tabu. Bacivši zadnji pogled na vrata koja su vodila u vrt, Nayir se ušuljao kroz stajska vrata i pričekao da Amad ode. Uza zid je bilo naslonjeno šest dugačkih dasaka i nekoliko olovnih cijevi. Daske su bile lakše nego što su izgledale. Nouf, ili netko drugi, lako bi se njima mogao poslužiti kao rampom da uvede devu u kamionet. Nayir je podignuo cijev. Bila je dovoljno teška da se čovjeka onesvijesti njome. Pregledao je sve cijevi, ali ni na jednoj nije bilo tragova krvi. Činilo se da ih nitko nije nedavno čistio, jer su bile prekrivene sićušnim iverjem i piljevinom cedrovine posute po tlu, nalik komadićima koje je gospođica Hijazi našla u Noufinoj rani na glavi. Čuo je Amada kako gunđa. Nekoliko trenutaka poslije, čuvar je izišao, pozvao kćer po imenu i krenuo u smjeru kojim je ona otišla. Zgrabivši šaku šećera iz vreće uz vrata, Nayir se ušuljao u staju. Unutra je bilo mračno kao u naborima ženskoga ogrtača. Iščeprkao je malu bateriju i upalio je zaklanjajući svjetlo dlanom, da ne bi uznemirio životinje. Gušio ga je smrad izmeta. Kada su mu se oči prilagodile, podignuo je bateriju, približio se prvom boksu i zavirio unutra. Deva je spavala na trbuhu. Nayir je prvo ustuknuo, no instinkt mu je govorio da nježno mrmlja životinjama. Nisu bile budne, ali su ga svejedno mogle čuti i osjetiti je li prijatelj ili neprijatelj. Šaptao im je provlačeći se kroz prolaz. Prošao je između boksova. Većina ih je bila zakračunana, a iz nekih je dopiralo komešanje. Zavirivši u svaki od njih, pogledao je zatočenika koji spava u njemu i odšuljao se prema sljedećem. Tražio je devu koja ne spava, devu koja je previše uznemirena da bi se odmarala. Probijao se kroz staju i odjednom ga je zasmetalo što Shrawijevi imaju toliko deva na beskorisnom otoku usred mora. Napokon ju je pronašao. Bila je bijela, ali joj je dlaka izgledala žuta obasjana baterijskom svjetiljkom. Nayir se odmaknuo od vrata vabeći je nježnim mrmljanjem. Činilo se da je trebalo jako dugo, možda punih deset minuta, da deva ustane pušući i 39

stenjući, pri čemu ga je opet zapahnuo smrad izmeta. Šaptao joj je umirujuće riječi sve dok nije čuo kako životinja gurka vrata, a onda je prestao. Deva je opet gurnula vrata. Vrlo pažljivo otvorio je zasun i pustio da se vrata otvore. Gledao je u pod i tepao joj sve dok deva nije zatresla glavom i tiho zanjištala, što je značilo da Nayir može prići. Gledao ju je kako graciozno kleči na snopu slame. Debele trepavice naglašavale su njezine smeđe oči i činilo se kao da ga gleda napola stidljivo a napola znatiželjno. »Salaam aleikum«, rekao je. Njuškom je gurkala njegovu ruku. Čuvar je imao pravo: ova deva nije bila traumatizirana, pa zašto mu je onda Othman rekao suprotno? Nayir nije mislio da bi lagao o devi, vjerojatnije je bilo da je i sam podlegao napuhavanju glasina. Otvorio je dlan i pokazao šećer obasjan slabom svjetlošću baterije. Zabacila je njušku i dostojanstveno zarzala. Kada joj je šećer prinio do gubice, brzo ga je progutala. Nikad nije vidio devu da jede tako brzo, a kada je završila dopustila mu je da je pomiluje po stegnu, po mjestu na kojemu su se živci i zglobovi spajali u osjetljiv čvor. Bila je napeta – ne toliko napeta koliko je očekivao, nego od toga što je nedavno vježbala, što je bio još jedan dokaz da je nisu držali zatvorenu. Kada joj je napokon prišao dovoljno blizu da je pregleda, osvijetlio je svaki centimetar njezina krzna tražeći znakove ozljeda ili mučenja. Nije pronašao ništa. Bila je zadovoljna i u dobroj formi, kao da je upravo pobijedila u utrci, a blagu uznemirenost lako je smirivao nježnim riječima. Tapšao ju je i gladio po šiji i leđima, no kad joj je prešao dlanom niz lijevu prednju nogu napipao je nešto čudno. Na opip mu se činilo kao da joj se želatina skorila u dlakama, ali kada je bolje pogledao vidio je da nije riječ o lošem timarenju. Primaknuo je svjetiljku i razmaknuvši duže dlake pronašao mjesto gdje joj je dlaka bila kraća. Ugledao je nekoliko linija zapravo, točno pet, od kojih nijedna nije bila duža od njegova palca. Izgledale su poput opekotina. Što znači pet crta na devinoj nozi? Na trenutak se zamislio, a onda mu je sinulo. Kada ju je ponovno uljuljkao u san i poželio joj laku noć, išuljao se u prazno dvorište, zbunjen ovim otkrićem.

40

6

K

atya Hijazi sjedila je na stražnjem sjedalu Toyote dok se njezin vozač Ahmad probijao kroz mračne ulice. Na svakom uglu bi stao, otpio kavu iz omiljenog bijelog lončića, provjerio dolazi li tko iz pokrajnjih ulica (koje su u ovo doba bile puste) i polako krenuo naprijed, uživajući u polaganoj vožnji. Na jednom raskršću spustio je prednji prozor i pustio svjež zrak, a Katya je krišom učinila isto tek toliko da vidi komadić noćnoga neba. Izlazak u svijet uvijek je nosio svoje rizike, ali toga je jutra bila posebno oprezna, puna mračnih predosjećaja. Sinoć je nazvala Ahmada i rekla mu da dođe po nju prije zore. Nije rekla zašto, a Ahmad kao i obično nije pitao. Ali pitao je njezin otac. Kada se probudila, u kući je sve još bilo tiho i ona se uspjela na prstima odšuljati ne probudivši oca, ali čim je automobil došao do ugla, zazvonio joj je mobitel pa je pet minuta morala ocu objašnjavati da mora rano biti na poslu, da će joj platiti prekovremeno i da njezina šefica neće steći naviku da joj stalno postavlja takve nehumane zahtjeve. Sve jedna laž za drugom, a Abu se i dalje brinuo. Njegova se zabrinutost, koliko god on daleko bio, sada osjećala u autu i u njoj budila još veći osjećaj krivnje. Nije željela da zna koliko intenzivno radi na Noufinu slučaju. Podupirao je njezinu potragu za istinom o Noufinoj smrti, ali nije mu željela objašnjavati da mora raditi kriomice od šefice i kolegica. Abuu se to ne bi svidjelo – nije volio da Katya krši pravila, ali nije odobravao ni način na koji je istražitelj zaključio Noufin slučaj ne ispitavši pomno sve činjenice. Kako god bilo, imao bi što prigovoriti, a što manje kritika izgovori na račun njezina posla, to bolje. U torbicu je sakrila uzorke s Noufina tijela koje je željela obraditi, a to može samo kada nikoga nema u laboratoriju. Još nikad nije bila na poslu tako rano i nije bila sigurna hoće li ženski ulaz u zgradu uopće biti otvoren i hoće li je čuvar pustiti. Imala je uzorak kože koji je uzela ispod Noufinih noktiju, iverje iz rane na glavi, tragove izmeta sa zapešća i tragove blata s kože i kose. Imala je i uzorak krvi fetusa. Pomna obrada svih uzoraka trajat će nekoliko dana. Ženski odjel u laboratoriju

otvara se tek u osam, pa bi mogla imati dovoljno vremena da analizira barem neke uzorke. Ako šefica otkrije da obrađuje uzorke koji se odnose na zaključeni slučaj, izgubit će posao. Nije bilo bitno da je obitelj zatražila da zatvore slučaj ni to što zapravo radi za obitelj na Othmanov zahtjev. Bila je to previše problematična situacija. Može li se očekivati da mrtvozornik prizna da je bio podmićen? Ili da Tahsin prizna da ga je potplatio? Može li obitelj priznati da je angažirala ženu? Ni govora. Ahmad je i dalje vozio puževom brzinom, dok su farovi Toyote bacali mutno svjetlo. Kada su napustili stari dio grada ulice su postale šire i praznije, zgrade su bile novije i odbojnije. Smirujući prizor starih drvenih prozorskih kapaka i pomno ukrašenih vrata ustuknuo je pred nakaradnim hrđavim željeznim rešetkama i starim klima–uređajima koji su visjeli s prozora poput krivih zuba između kojih se cijedi slina. Bilo je uličnih svjetiljaka, ali su bacale sumorno sivo svjetlo. »Sve u redu?« pitao je Ahmad. »Da, Ahmade. Hvala.« Naglo je skrenuo lijevo, u ulicu koja je izgledala poput ženskog carstva. U svim izlozima bilo je parfema i mirisnih ulja, abaja, nakita i bižuterije. Izlozi su bili osvijetljeni, ali dok je Toyota sporo prolazila svjetla su se jedno za drugim gasila jer je bilo vrijeme za jutarnju molitvu. Ulicom su se kretale još jedino crne ženske prikaze. Inače su tim ulicama prolazili muškarci, ali ovako rano ujutro bile su pune žena, tihih i opreznih poput srna, koje su koristile priliku da se nesmetano kreću. Muškarac bi stršao u tom prizoru u svojoj bijeloj odjeći blještavijoj od mjeseca, tjerajući od sebe tamne noćne sjene. Ahmad je stao na uglu. Katya ga je molila da se približi raskršću i pričeka. Gledajući niz ulicu mogla je vidjeti blijedu pjenu svjetlosti kako se poput vala uzdiže nad obzorom. Promatrala je, čekajući da sablasno proziran sjaj obilježi prvu sekundu zore. Sve što je naučila o svemiru na kolegiju astronomije koji je slušala na fakultetu bilo je na neki način povezano s izračunavanjem vremena za molitvu. Taj proračun bio je golem posao. Da bi mogao izračunati vrijeme molitve, moraš znati sve o zemljopisnim širinama, otklonu sunca, azimutima, prividnom sunčevu vremenu i vremenskim jednadžbama. Vojske muškaraca cijeli su život proučavale nebo samo da bi izračunale i predvidjele točan trenutak osvita i točan broj minuta i sekundi koje će proći između zore i izlaska sunca, jer se sabah namaz moli baš u tim minutama. Zadržala je dah zureći u obzor, znatiželjno čekajući hoće li se mujezinov poziv poklopiti s prvim trenutkom svitanja. 42

Doista, daleki tračak svjetla pojavio se baš u trenutku kada je prvi Allahu akbar odjeknuo sa zvučnika obližnje džamije. Bog je velik. Prošli su je trnci od istodobnosti tih događaja. Zatim pomisli, s puno manje oduševljenja, kako ona beskrajno nebesko prostranstvo smije promatrati samo s krova svoje kuće ili kroz uzak prorez tek malo spuštenog automobilskog prozora za razliku od muškaraca koji su slobodno podizali oči prema nebu. Ahmad je prešao raskrižje, stao uz rub pločnika i uzeo molitvenu prostirku sa suvozačkog mjesta. Izišao je, raširio prostirku na pločniku i počeo molitvu. Katya ga je promatrala premećući u glavi neugodne misli. Cijelu noć nije prestajala razmišljati o Nouf. A sada je osjećala da je u njoj, baš kao i svjetlost u obližnjim prodavaonicama, sve utrnulo. Prethodnoga dana bila je sigurna da je Nouf ubijena, ali što ako su ogrebotine na njezinim rukama i rane na glavi nastale dok se utapala? Ili ako su posljedica nesretnog slučaja? Katya je isto tako bila sigurna da razumije obitelj. Željeli su da provede tihu istragu. Ona je poštovala njihovu potrebu za privatnošću. Ali što ako nešto skrivaju? Možda nikad ne bi ni doznala za pokušaj zataškavanja da nije nazvala Othmana i upozorila ga na to da je mrtvozornik loše obavio posao. Othman ju je nakon toga zamolio za pomoć. Pristala je, naravno, ali tehnički je bilo prekasno da prikupi dokaze Noufino tijelo već je vraćeno. Katya je potajno sačuvala uzorke iz istrage, ali Othman nije mogao znati da će ona to učiniti. Nije znao čak ni to da mijenja stalnu forenzičarku. Zar je jednostavno pretpostavio da je svemoćna na poslu? Mrzila je kada su je opsjedale takve misli. Neizbježno su je dovodile do pitanja postupa li ispravno time što se udaje za muškarca kojega je sama izabrala. Za čovjeka koji se ne sviđa njezinu ocu. Katya podigne pogled i ugleda dvije mlade žene kako izlaze iz obližnje prodavaonice. Vidjevši Ahmada na pločniku zastale su i povukle se iza staklenih vrata, možda u strahu da je Ahmad jedan od onih muškaraca koji, kada ugledaju ženu nakon što su obavili obredno čišćenje ili abdest, osjećaju potrebu da obred ponove. Katya im je poželjela reći da Ahmadu ne bi smetalo da prođu pokraj njega, jer je on ionako slijep na samo njemu svojstven način može gledati ženu da joj uopće ne vidi lice. Ali nije im dospjela ništa reći jer su se hitro sklonile iza zastora, a kroz zatamnjene prozore izvana se nije ništa vidjelo. Gledala je stoga Ahmada kako se moli, promatrala ga kako okreće glavu i šapće tasleem, »mir s tobom i milost Božja«, diveći se spokoju kojim je odisalo njegovo lice. 43

Upravo taj izraz dobrote, smirenosti i pouzdanosti bio je razlog da mu je njezin otac vjerovao. Njih su dvojica prijatelji iz djetinjstva provedenog u Libanonu, a kada su navršili 21 godinu zajedno su emigrirali u Saudijsku Arabiju. Katya je ime dobila po Ahmadovoj ženi, odavno pokojnoj prekrasnoj ruskoj emigrantici. Katya je nikad nije upoznala ali je u odjeljku za rukavice stajala njezina slika, stara fotografija snimljena u sirijskim planinama. Šubara prekrivena snijegom i čupavi šal oko vrata savršeno su pristajali blijedoj, svjetlokosoj ženi koja je obožavala zimu. Katya je nije mogla zamisliti ni na kojem drugom mjestu, a činilo se da ne može ni Ahmad. Svaku priču o njoj počinjao bi riječima: »Sjećam se zimovanja u Siriji. Ona je tako voljela hladnoću...« Katkada bi se Katya prisjetila da je Ahmadova žena živjela i u Jeddi. Umrla je ovdje od raka u ljeto 1968. I dok je Abu uspio ostvariti uspješnu karijeru kemičara, Ahmad je bio zadovoljan kao taksist i povremena pratnja ženama, tvrdeći da mu zanimanje koje je izabrao možda ne omogućuje osobitu zaradu ali mu barem pruža zadovoljstvo da može štititi djevice od zlih ljudi, uključujući i vjersku policiju. Ahmada je doživljavala kao razblaženu verziju vlastitog oca, kao čovjeka koji je potpuno posvećen njezinoj sigurnosti, ali čija je briga oslobođena roditeljske tjeskobe. Većinu vremena se prema njoj ponašao kao prema princezi, ali unatoč svoj njegovoj uslužnosti i ljubaznosti, Katya je znala da je u njezinome malom svijetu Ahmad kralj. Da nije bilo njega, ne bi uopće mogla izlaziti iz kuće. Bilo je taksija za žene, i vozili su ih pristojni imigranti, ali otac joj ne bi dopustio vožnju u takvom taksiju. Daleko niz ulicu ugledala je muškarce kako izlaze iz domova, odazivajući se pozivu na molitvu. Bilo je vrijeme da zatvori prozor. Okrenuvši se, zadnji je put pogledala rumeno nebo, nadajući se da će je ispuniti osjećaj strahopoštovanja, ali ostao je samo osjećaj krivnje. Zato što je lagala Abuu, zato što nije klanjala namaz, zato što je prisilila Ahmada da je vozi na posao prije nego što se razdani. Zato što je sumnjala u Othmana. Samo je za jedno odbila osjećati krivnju: za rad na Noufinu slučaju. Majka joj je govorila da je salat plemenita riječ. Značila je moliti, blagosloviti, poštovati, veličati, ali njezino je osnovno značenje bilo »okrenuti se prema bogu«. Pa kada se nije mogla moliti – zbog bolesti ili menstruacije – ipak je bila dužna okrenuti svoje misli prema Alahu. I nije li baš to sada činila – okretala svoje misli prema tajnama Njegova stvaranja? Posebno zato što su se odnosile na molitvu i Nouf? Alah je barem u tome bio uz nju, jer u Kuranu stoji: »... dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.« 44

Ipak, znala je da se izvlači. Propustila je molitvu. Ahmad je smotao molitvenu prostirku i otro prašinu s resa. Vratio se u automobil i tu su sjedili, čekajući da molitve završe. Niže, niz ulicu, muškarci su se okupili u džamiji, a neki su se molili na pločnicima ispred trgovina. Ahmad uzme šalicu i srkne. Gledala je njegovo umirujuće lice u retrovizoru i željela mu povjeriti sve sumnje u vezi s Othmanom i njegovom obitelji. Ali on bi to neizbježno rekao njezinu ocu, a ona nije htjela da Abu dozna da u njoj postoji i tračak sumnje. Pričekali su kraj molitve, a onda je mnoštvo muškaraca počelo izlaziti iz džamije. Ahmad je upalio auto i skrenuo na sljedećem raskršću. Svakoga dana je do laboratorija vozio drugim putem, samo da bi ona vidjela nešto novo. Premda nije bilo beskonačno mnogo putova do posla, ulice su se tako brzo mijenjale da se svaka vožnja činila novom. Prije nepuna dva tjedna vozili su se niz ovu ulicu u kojoj su se prave palme nadvijale nad plastične i izgledale kao da šušteći razgovaraju iznad njihovih glava. Ulica je bila prepuna građevinskih radnika, uglavnom Jemenaca i Azijaca. Miješalica za beton glasno je brujala uz praznu parcelu, dok su s druge strane ulice kuglom rušili dotrajalu stambenu zgradu. Sada više nije bilo ničega osim praznog prostora i golema valjka omotana kablovima. Radnici su prskali zemlju uljem da se pijesak ne rasipa po ulici. Deset minuta poslije Ahmad je stao pokraj malih metalnih vrata koja su izgledala kao stari ulaz za služinčad. Bio je to zapravo ženski ulaz u laboratorij. Zahvalila mu je, provjerila je li joj burka dobro pričvršćena i brzo izišla iz automobila. Pogledala je uokolo i primijetila da je parkiralište prazno, sišla niza stube do vrata i mahnula identifikacijskom pločicom. Zeleno svjetlo je bljesnulo, a vrata se naglo otvorila. Odahnula je od olakšanja. Stražara nije bilo – ili je možda negdje spavao – a ona se odšuljala pokraj njegova stola u hodnik osvijetljen uobičajenim sivim fluorescentnim svjetlom. Nove sandale škripale su po podu dok je jurila niz hodnik u laboratorij. Tamo je upalila svjetla i brzo otišla do svojega glavnog radnog mjesta, maloga bijelog stola u kutu koji je držala besprijekorno čistim. Spustila je torbicu na stol i prekopala je tražeći vrećice s uzorcima kože i ostalih supstanci te dvije male bočice s uzorcima fetusa. Vrećicu s uzorcima kože gurnula je u džep košulje. Ruke su joj se tresle dok je užurbano otvarala ladicu stola i ostavljala ostale uzorke u nju, gurajući ih ispod uredno složenih ubrusa da se ne kotrljaju. Pažljivo ih je označila lažnim identifikacijskim brojevima i imenima drugih slučajeva na kojima je radila. At–Talib, Ibrahim. Radnik koji je umro od trovanja. Roderigo, Thelma. Sobarica koja je umrla od udarca u glavu. Zatvorila je ladicu i zaključala. 45

Trebalo joj je nekoliko minuta da pripremi uzorak kože koji je uzela ispod Noufinih noktiju, ali baš kad ga je stavljala pod mikroskop, začula je šum iza leđa. »Sabaah al–khayr!« Bilo je to obično »dobro jutro«, ali od pretrpljenog šoka, glasnoće i oštrine glasa, gotovo je vrisnula. Uspjela je zadržati uzorak u ruci. Okrenula se i ugledala kolegicu Salwu. Katya je odgovorila prigušenim glasom: »Sabah an–nur.« Jutarnja svjetlost bila s vama. »Tko je to?« pitala je Salwa. Uvijek je govorila tako glasno da se Katya osjećala uhvaćenom u prijestupu, čak i kada nije bila kriva. Katya se sjetila da nije skinula burku. Podignula ju je i pokazala Salwi lice. Salwa se namrštila. Samoimenovana šefica ženskoga odjela laboratorija bila je niska, žustra i jedra žena koja je koračala velikim koracima s olovkom iza uha i podignutom burkom. Stajala joj je na tjemenu poput dijademe i nosila ju je s kraljevskim ponosom. Kada bi, a to je bilo rijetko, muškarac provirio kroz vrata, druge bi žene uvijek potrčale po burke i pričvršćivale ih, šapćući isprike i skrivajući lica od straha. Ali Salwa, čija je burka uvijek bila spremna, prkosno bi se zagledala u uljeza. Ako bi procijenila da je posrijedi netko tko bi je mogao tužiti šefu, gunđajući bi povukla olovku koju je nosila iza uha i njome spustila burku, baš kao što bi srednjovjekovni mula razmotao pergament pred nepismenim kraljem. Čak i kada joj je burka bila spuštena, nije skrivala moćan glas kojim ju je Alah obdario. Bio je to glas od kojega su se tresli stolovi i podrhtavale čaše. Stalno je odjekivao, a čiste linije i ravne površine zgrade još su više pojačavale rezonanciju. Jednom se čak poklopio s mujezinovim pozivom na molitvu. Katya je slutila da Salwa uvijek dobije što želi jer su mnogi oko nje željeli da što prije zašuti. »Što ti radiš ovdje ovako rano?« pitala je Salwa dok je prilazila Katyi ne skrivajući sumnjičavost. »Skini abaju. Pokaži mi ruke i ramena.« Katya je bez razloga osjetila paniku. »Abaju?« »Da. Učini to.« Otkopčala je zatvarač s prednje strane crnoga ogrtača i spustila ga otkrivajući bijelu košulju i dugu crnu suknju. Salwa joj se približila, otkopčala Katyine rukave i podignula ih olovkom. Katya je shvatila da traži modrice. »Nije mi ništa«, tvrdila je. Salwa spusti ruku i pogleda Katyu ravno u oči. »Žene ovamo dolaze rano samo zato da pobjegnu od muževa ili očeva.« 46

Katya je osjetila kako joj obrazi gore. Unatoč tome što je Salwa pokazala zabrinutost, zbog nje se osjećala kao zlostavljana žena. »Nitko me ne tuče«, rekla je. »Pa zašto si onda ovdje?« Katya spusti rukave i ponovno odjene abaju. »Nisam mogla spavati.« Salwa ju je pogledala zadovoljno, više kao majka nego kao sudac. »Ah. To je zato što se skoro udaješ?« Katya je dobro znala da joj se ne smije povjeriti. Sada kad je njihova šefica Adara bila na porodiljnom dopustu – drugi put u godinu dana – Salwa je, čini se, mislila da je ona zauvijek postavljena za šeficu. Bila je tu dulje od bilo koje druge žene, ali zapravo nije radila ništa, osim što je gnjavila druge zaposlenice. Njezina stvarna moć počivala je u činjenici da je šef odjela Abdul-Aziz njezin šogor. A kako je bio član njezine obitelji, Salwa je mogla s njim razgovarati nasamo, što joj je donosilo prednost pred drugima. Kad bi netko dobro obavio posao, Salwa bi preuzela sve zasluge. Kada je bila površna, potrudila bi se da netko drugi bude okrivljen. Prema Abdul-Azizu bila je ponizna i dojurila bi u njegov ured kad god bi ju pozvao, nosila mu odjeću u čistionicu, donosila objed, pazila na raspored obaveza i donosila mu darove za djecu barem jednom na tjedan, ali to je dodvoravanje nadoknađivala kada je, vrativši se u ženski odjel laboratorija, postavljala ženama svoje tiranske zahtjeve. Izdvojene u najmanje krilo zgrade, tehničarke su živjele u mračnom ozračju njezine hirovitosti. Ljutnja. Pretjerana ljubaznost. Iza leđa su je nazivale Sadamovom kćeri. Ali sada je Katya morala nešto reći. »Nervozna sam«, priznala je. »Iskreno, ne mogu spavati. Mislim da je sada za mene rad najbolji lijek.« Salwa je ponovno zataknula olovku za uho, procjenujući Katyine riječi. Kako joj se izgovor učinio uvjerljivim, iako ne potpuno zadovoljavajućim, povukla se i rekla. »Dobro. Imam za tebe puno posla. Ali nećeš biti plaćena za prekovremeni rad, nadam se da ti je to jasno.« »Naravno«, rekla je Katya susprežući ljutnju. Kao da je očekivala prekovremene. Kao da joj je novac jedina briga. »Što sada radiš?« pitala je Salwa. »Analizu stanica kože iz slučaja Roderigo.« Salwa je pogledala mikroskop s gađenjem, kao da je riječ o prljavom psu. »Dobro, pusti sad to. Imam dva hitnija slučaja.« Katya kimne, sjedne za mikroskop, izvuče podložak i spusti ga na stol. Proklinjala je zlu sreću i odjednom se zapitala zašto je Salwa ovdje tako rano. Ona ionako nikad ništa nije radila. Možda ona bježi od nasilnika. Ili, što je vjerojatnije, 47

izbjegava kućanske – dužnosti muža invalida, troje male djece i, bar je tako sama govorila, najdrskiju indonežansku sluškinju na svijetu. Možda je za nju posao doista bio bijeg. Ipak, Katya se morala diviti nekim Salwinim kvalitetama. Bila je dovoljno odvažna da traži povišicu za žene. Kada nije bilo Abdul-Aziza, i kada bi joj to uspjelo, preuzela bi neke poslove muškaraca i dodijelila ih ženama. Poslala je Katyu da zamijeni Adaru u Noufinu slučaju. Osim toga, upravo ju je Salwa, nastojeći ojačati položaj žena na poslu, poticala da ne nosi burku. »Muškarci te ne poštuju ako se stalno držiš propisa. Katkada im se moraš izravno obratiti i pokazati im lice, pa makar ga poslije morala pokriti burkom.« Katya se zapitala što bi Salwa učinila da je otkrila modrice na njezinim rukama? Bi li je otpustila? Tješila? Poslala u bolnicu? Vjerojatno bi sve prijavila Abdul-Azizu, a tko zna što bi on učinio. Za nju je on bio hladan, suzdržan nadređeni čije su je profesionalne odluke – ako su doista bile njegove – povremeno ljutile. Salwa se vratila i spustila dva debela dosjea na stol. »Obradi ovo što prije.« Prije nego što je Katya stigla odgovoriti, okrenula se ulijevo, mrmljajući nešto o brisanju prašine u Abdul-Azizovu uredu prije nego što se on pojavi. Katya je pretpostavila da želi upotrijebiti njegov talijanski aparat za kavu, sjesti u njegov tisuću rijala vrijedan masažni stolac i pogledati vijesti i možda reprizu Oprahina showa prije početka radnoga dana. Katya i njezina kolegica Maddawi jednom su zavirile u njegov ured. Katya otvori dosjee i pregleda njihov sadržaj. Osjeti bespomoćnost. Danima će se njima baviti. Obećala je Othmanu da će učiniti sve što bude mogla. Nije mu rekla ništa o opasnosti da dobije otkaz ako je otkriju. Nije ni pitao. Ali je čekao odgovore. Obitelj je čekala. Pa čak i da se radi otvoreno, analiza DNK traje neko vrijeme. Pogledala je prema vratima. Salwa se neće vratiti. Soba nije imala prozore pa Katya nije mogla vidjeti dolazi li netko, ali opet, ni drugi nisu mogli vidjeti nju. Vrativši se do stola, odgurnula je dosjee u stranu, uzela Noufin uzorak iz stola, i baš kada ga je htjela ponovno staviti pod mikroskop, otvorila su se vrata i ušla je Salwa. Muvala se uokolo nešto pjevušeći a onda prišla Katyi provjeravajući radi li svoj posao. Katya je uspjela sakriti Noufine uzorke i neko se vrijeme baviti novim slučajevima, a kada se napokon vratila do mikroskopa i počela pripremati uzorak, bacila je pogled na sat – 6.15 ujutro – i shvatila da će to biti vrlo dugačak dan.

48

7

N

ayir je žvakao misvak i dalekozorom promatrao pustinjsko prostranstvo. Prema jugu se prostirala velika pješčana površina, dovoljno čvrsta da se po njoj može voziti, ali mjestimice toliko oštra da bi mogla probušiti gume. Na sjeveru se podnožje Hijaza ljeskalo u žutim tonovima obasjano sjajnom jutarnjom svjetlošću. Spustio je dalekozor. Samo metar od njega stajao je Suleiman Suhail, privatni detektiv i vlasnik Detektivske agencije Benson & Hedges, i zaklanjao mu savršen pogled prema prirodi. Tijekom jednosatne vožnje do ovoga mjesta Nayir je mislio da će zapaliti cigaretu, ali Suhail očito nije bio pušač. »Gdje smo?«, upitao je Nayira. Kada su krenuli, Suhail mu je dao zemljovid i rekao: »Uzmi ovu beduinsku kartu i reci mi znaš li je čitati.« Nayir mu je želio reći da je »beduinska karta« oksimoron, jer pravi beduini ne rabe niti trebaju takav alat, ali bilo mu je jasno što Suhail želi reći. Bila je to topografska karta zapadnog dijela pustinje, na kojoj bi svakom laiku jedina orijentacija bila obala Crvenog mora. Netko je olovkom na rubu označio koordinate određene pomoću GPS–a i bilješku »djevojčino tijelo«, kao i datum i vrijeme. Nayir se nadao da je bilješku zapisao beduin, premda se nije činilo vjerojatnim da bi se beduini u određivanju položaja koristili GPS–om. Bilo je to približno jednako vjerojatno kao da beduin uza se nosi zemljovid. Karta pred njim bila je slična nekoj od karata iz atlasa koji je Nayir vidio u Othmanovoj velikoj putnoj vreći kada su išli u pustinju, u mapi punoj specijaliziranih zemljovida koje bi povremeno dobio na dar od nekoga u ministarstvu nafte ili od geologa iz Aramca. Netko drugi bi takav zemljovid možda uokvirio i objesio iznad stola, ali Othman se njime želio i koristiti. Nayir pomisli da je baš Othman dao Suhailu zemljovid, upisavši koordinate nakon što su mu beduini pokazali mjesto gdje su pronašli tijelo. Čudno je bilo to što je na zemljovidu ucrtan znak koji je označavao naftnu platformu. Nayir je prilično dobro poznavao ovaj dio pustinje dovoljno dobro da zna da u blizini nema naftnih bušotina – ali možda je podignuta nova istraživačka postaja. Morat će nazvati Aramco i raspitati se.

»Ovo je mjesto koje je označeno na karti«, rekao je Nayir provjerivši koordinate svojim GPS–om. Pogledao je prema zapadu i ugledao Mutlaqov kamion kako se približava ostavljajući za sobom gust oblak prašine. Mutlaq je bio najbolji beduinski tragač koji je sudjelovao u potrazi za Nouf. Njegov današnji dolazak bio je prijateljska usluga, a Nayir je, premda mu je potpuno vjerovao, ipak bio znatiželjan kako će proći susret između njega i detektiva. Mutlaq je znao biti ekscentričan, a Suhail se nije činio kao čovjek koji bi imao strpljenja ili poštovanja prema beduinima. »Mislio sam da se utopila u wadiju.« Suhail je škiljio kroz sunčane naočale. »Gdje je wadi?« Pred njima je ležala plitka brazda koja se protezala od sjevera prema jugu dokle god im je dopirao pogled. Nayir je rukom pokazao prema brazdi. »Sve ovo?« zavapio je Suhail. Nayir je primijetio da mu je košulja natopljena znojem. »Vidi li se odavde mjesto zločina?«, upitao je Suhail na silu se nasmijavši, pokazujući prstom prema očima. »Ovo su gradske oči i ne snalaze se baš u pustinji.« Škiljio je prema suncu kroz graške znoja koje su mu kapale s obrva. Nayir primijeti da mu je lice opasno pocrvenjelo. Vjerojatno je rijetko napuštao mir i tišinu rashlađenog ureda. »Misliš li da mobiteli ovdje rade?«, pitao je Suhail. »Ponekad.« Suhail kroz prozor Jeepa uzme mobitel. Nije radio. Bacio ga je na sjedalo. »Usput, ovo su njezine stvari«, rekao je, uzevši crnu plastičnu vrećicu sa stražnjeg sjedala i pruživši je Nayiru. »Beduini su to našli uz tijelo. Možda se tu skriva rješenje.« Iznenađen što su Shrawiji dali Noufine stvari detektivu, Nayir uzme vrećicu. Bilo bi bolje kad bi mogao razgovarati s ljudima koji su je pronašli, ali po onome što im je rekla obitelj, oni su nestali čim su ostavili tijelo kod mrtvozornika. Nayir gurne nos u vrećicu. U njoj je bila prljava bijela haljina – muška haljina. Izvadio ju je i razmotao. Jedna je strana potamnjela, vjerojatno od pretjerane izloženosti suncu, i sve je smrdjelo po mrtvozorničkom uredu. Lijevo rame bilo je pošpricano krvlju. Vjerojatno Noufinom. U vreći je našao i uzak zlatan ručni sat optočen dijamantima, i jednu žarkoružičastu cipelu. Izvadio ju je iz torbe. Imala je 12 centimetara visoku potpeticu. Premda je bila umrljana vodom, s remenčića nije nedostajala nijedna šljokica, a potplat je bio neoguljen. »Nije baš cipela za šetnju«, nacerio se Suhail. »Ovakva cipela služi samo za jedno.« Nayir ga je pogledao. »Oprostite«, rekao je Suhail smijuljeći se, »ali uvijek 50

sam govorio da mrtvi ne bi smjeli kvariti zadovoljstvo živih. Nemojte me krivo shvatiti mislim da je strašno što je umrla. Samo hoću reći da vrištanje ne može uznemiriti odsječenu glavu.« Uzrujan i donekle šokiran, Nayir je odlučio da ga neće poticati. Još jednom pogleda u vrećicu. Na dnu je bio zgužvan žuti papir. Uzme ga i pokuša rastvoriti, ali uoči da su pregibi, sudeći po tragovima savijanja, davali oblik ptice – možda rode, s njezinim dugim vitkim nogama. Vrlo neobičan predmet. Kako je preživio poplavu? Sigurno ga je držala uz tijelo – možda u cipeli – u pravoj cipeli jer sigurno je na nogama imala praktične cipele za pustinju. Nitko ne odlazi u pustinju bez cipela na nogama, ako ni zbog čega drugoga onda bar da zaštiti stopala od sunca. »Jesi li što našao?« pitao je Suhail. »Nisam.« Nayir odnese vrećicu u Jeep i gurne je u svoj ruksak. Suhaila, kako se činilo, nije smetalo što je Nayir zadržao Noufine stvari. Proučavao je Nayirovo lice. »Prestani biti tako ozbiljan«, rekao je detektiv. »Doista misliš da činimo nešto pogrešno kad tako razgovaramo o djevojci? Da vrijeđamo čast obitelji? Ma daj, molim te. Ti zapravo u to ne vjeruješ, je li?« Izgledao je iskreno zabrinut, ali Nayir se trudio zadržati što neutralniji izraz lica. »Oprosti mi, brate«, nastavio je Suhail pomalo u nevjerici. »Nisam shvatio koliko si pravovjeran. I ja sam musliman, ali u Siriji ne slijedimo tako strogo pravila islama. Mi smo opuštenije društvo, rekao bih.« »Ja sam Palestinac«, rekao je Nayir, kao da je time sve objasnio. »Stvarno? A meni izgledaš kao beduin.« »Nisam beduin.« Nayir se odmaknuo od Jeepa pokušavajući prikriti gađenje prema Suhailu. Tijekom svojih pustinjskih godina surađivao je kao tragač i spasilac s mnogim beduinskim plemenima. Jednostavno se moraš osloniti na njih, na njihove savjete i upute u traganju i spašavanju života. Nekada mu je godilo što su mislili da je beduin, i neko je vrijeme njegovao imidž gruba, opora pustinjskog čovjeka kojega ne zanimaju trivijalnosti gradskoga života. Nosio je pušku na ramenu i zakrivljen bodež za pojasom. Čak bi savijao kefiju u turban. Ali nikad nije imao osjećaj da im pripada. Beduini su bili gostoljubivi ali vrlo zatvoreni u svoj klan, i premda su mu širom otvarali vrata, uvijek je ostajao tek gost. Posebno ga je pogodilo kada je shvatio da mu nikad neće dopustiti da upozna njihove kćeri, sestre ili žene. A kako je većinu vremena provodio u Jeddi, što su ga češće zabunom proglašavali beduinom, sve više su ga podsjećali na to da nije ni Saudijac. Bez dvoumljenja su pretpostavljali: Ti si sigurno beduin. A to je značilo: Ne možeš biti Saudijac. Ljudi su imali pravo. Nije bio Saudijac. Nije pripadao nikamo. Kao većina Palestinaca, bio je čovjek bez zemlje. 51

Mutlaqov kamionet stigao je u oblaku prašine dok su gume škripale po skorenoj zemlji. Nekoliko trenutaka poslije tragač je izišao iz auta, žustro otro haljinu dlanom i otresao pijesak sa sandala. Kada je ugledao Nayira, oči su mu zasjale od radosti. »Ovdje ima previše prašine.« Nayir se nasmijao i zagrlio prijatelja. Mutlaq ga pozdravi tradicionalnim poljupcem nosom, jedinom beduinskom gestom koju se Nayir nikad nije usudio oponašati. Mutlaq je djelovao impozantno: visok i širokih ramena, kretnje su mu bile oštre i nagle i imao je najponosnije lice koje je Nayir ikad vidio. Uvijek je bio glatko izbrijan, čak i opsjednut time, toliko da je u autu imao pincetu da bi mogao iščupati neposlušnu dlaku dok čeka na semaforu (ako bi uopće stao). Kada ga je Nayir pitao zašto ne pušta bradu kao i drugi beduini, Mutlaq je pokazao rukom u zrcalo: »Ovo je lice mojega djeda, blagoslovio ga Alah. Ne smijem ga pokrivati.« Kada su se pozdravili, Nayir se odmaknuo. »Hvala što si došao«, rekao je. »Nema problema, brate.« »Prema zemljovidu, pronađena je ovdje.« Pokazao je wadi koji se pružao iza njih. »Ali nismo još sve dobro pogledali. Ne znam hoćemo li uopće išta pronaći. Kiša je možda sve isprala.« Suhail im se približio i Mutlaq se ukočio. Pozdravio je detektiva čvrstim stiskom ruke i pomno promotrio svaku boru i brazdu, svaku grašku znoja na njegovu tijelu. Nayir ih je upoznao, no Mutlaq se već preko istražiteljeva ramena zagledao u stope koje je ovaj ostavio u pijesku. Suhail se polako okrenuo i pogledao iza sebe kao da očekuje da će ugledati risa. »Što radi?« pitao je Suhail kad se Mutlaq odmaknuo. »Proučava tvoje stope«, rekao je Nayir. »Gazi preko njih.« »Nema veze. Svejedno će ih zapamtiti.« »Zar mene prati?« pitao je Suhail. »Shvati to kao uzimanje otiska. Ako se tvoji tragovi pomiješaju s tuđima, on će znati koji su tvoji.« Nayir je osjetio poriv da pohvali izuzetne sposobnosti svojeg prijatelja beduina. Poželio je Suhailu reći da Mutlaq nikad nije zaboravio otisak stopala. Možda bi zaboravio ime ili pojedinosti susreta, ali kada bi za pet godina, recimo, naišao na Suhailove stope na prašnim ulicama Jedde, sjetio bi se lica – i obuće – koji ih prate. Ipak, odlučio je ostati u granicama vjerojatnoga, pa mu je objasnio da Mutlaq pripada plemenu Murrah, skupini poznatoj po vještini praćenja tragova. Suhail je, 52

čini se, znao što znači pripadati plemenu Murrah. Odmahnuo je rukom, otklanjajući potrebu za dodatnim objašnjavanjem i pogledao Mutlaqa s novim zanimanjem. Mutlaq je proučio Suhailove stope i sada je njegova pozornost bila usmjerena na wadi. »Je li našao djevojčine tragove?« pitao je Suhail Nayira. »Još nisam«, rekao je Mutlaq preko ramena. »Ali znat ću kad ih ugledam.« Suhail obriše čelo i sumnjičavo pogleda Nayira. Mutlaq se okrene prema njima. »Mnogo je djevojaka u pustinji, ali kladim se da je samo jedna od njih uplašeno bježala u gradskim cipelama.« »Dobro«, rekao je Suhail nakon stanke. »Ali kako znaš koji tragovi pripadaju djevojci? Možda je imala muške cipele?« Mutlaq se nasmijao, ali nije odgovorio. Umjesto toga vratio se do kamioneta i počeo kopati po prtljažniku. Nayir ga je gledao pun očekivanja. Znao je da se može odrediti jesu li tragovi muški ili ženski, ali nije nikad vidio kako se to radi. »Sve sam već vidio«, rekao je Mutlaq. »Ljudi pokušavaju sakriti svoje tragove svakakvim trikovima. Žene nose muške cipele, muškarci nose ženske cipele. Ljudi se služe starim automobilskim gumama i kartonom. Metlom brišu tragove, zaboravljajući da metla ima svoj trag. Nakon nekog vremena počneš razlikovati stopala i cipele. Možeš promijeniti cipelu, ali ne možeš promijeniti način na koji te stopalo nosi svijetom.« Nayir je morao priznati da je zbog Mutlaqa poželio biti beduin. Ne samo biti sjajan tragač, nego i poznavati žene dovoljno dobro da primijeti po čemu se trag njihova stopala razlikuje od muškoga traga. Da je mogao birati, sigurno bi bio Murrah. Svaka policijska stanica i protuteroristička postrojba u zemlji imala je u svojim redovima barem jednoga tragača i velika je vjerojatnost da je bio Murrah. Mutlaq je jednom radio za policiju u Jeddi, ali plaća je bila bijedna. Zarađivao je više sada kad je imao prodavaonicu cipela u trgovačkom centru u Comicheu. Ali kad god bi mogao, rado se vraćao u pustinju. Bio je stručnjak za drevnu vještinu otkrivanja krvnoga srodstva na temelju proučavanja stopala nazvanu firaasa. Prije mnogo godina Nayir je posumnjao u vjerodostojnost te vještine, ali Mutlaq je dokazao da je bio u krivu. Dok je radio za policiju, firaasa mu je pomogla u pronalaženju lopova, terorista i nestalih osoba, u rješavanju sukoba oko nasljedstva i spašavanju nedužnih od optužbi za preljub. Čak je znao vratiti zalutalog magarca pravom vlasniku. Katkada je bilo teško povjerovati što je sve mogao učiniti 53

jednostavnim promatranjem krivulja u pijesku, ali, mislio je Nayir, u zemlji u kojoj je svaki centimetar prekriven prašinom, uvijek negdje postoji otisak stopala. Mutlaq je iz kamioneta izvadio nekoliko tankih drvenih kolaca. Kad su se udaljili od vozila i približili rubu wadija, Nayirov pogled privuče neočekivan prizor: boje. Isprva ugleda blijedoružičaste i ljubičaste nijanse, a iza njih jarko žute mrlje. Stigavši do ruba, ugledali su veličanstven cvjetni sag. Biljke su se prostirale wadijem u svim smjerovima, prepune mladih zelenih izdanaka koji su se borili za svoje mjesto pod suncem. Za tjedan ili dva biljke će biti u punom cvatu, ali već su se sada vidjeli modri, ružičasti i biserno bijeli napola rascvali cvjetovi različka, pupoljci i još zatvoreni cvjetovi čička, mesnato lišće i bodljikave zelene stabljike. Nayir je već prije vidio pustinju u cvatu, ali nikad tako bujnu. »Čudesno«, rekao je. »Ovo je«, šapnuo je Mutlaq pokazujući niz wadi, »otisak kiše.« Oprezno je zakoračio uz rub wadija, a Nayir je krenuo za njim i čučnuo da bolje pogleda. Pronašao je izdanke boražine uz ljubičasti sag divljih irisa i posebnu vrstu metvice kojom Beduini liječe želučane tegobe. Obuzela su ga sjećanja, prožeta istodobnim zadovoljstvom i stidom, na berbu ljekovitog bilja u koju su ga poveli mlada beduinka i njezin otac. Djevojka, čije ime nikad nije doznao, slobodno je čavrljala s njim skrivena burkom obrubljenom dukatima. Kada se sagnula da ubere stabljiku mlječike, burka joj je pala i on je ugledao njezino lice. Zagledao se bez stida, nadvladan nedužnošću njezina izraza, pogledom koji je zrcalio sve njegove osjećaje prema njoj. Ali djevojka je, primijetivši kako je gleda, ustala i okrenula se. Ostatak berbe potpuno ga je ignorirala. Dok se divio cvijeću, sjetio se Nouf. Vode koju je donijela kiša više nema, ali njezina ostavština bujala je u probuđenom bilju. Ono je svjedočilo, mislio je, o obilnom pljusku i silini bujice koja ju je usmrtila. Obale wadija nisu bile strme, što je značilo da bi se Nouf, da je vidjela vodu kako nailazi, mogla izvući iz riječnog korita. I najvjerojatnije bi primijetila nadolazeću bujicu. Sigurno je bila u nesvijesti kada je voda navrla – u dubokoj nesvijesti, jer bi huk vode bio dovoljno snažan da protrese cijelu zemlju. Nayir je pogledao biljke. Nisu još bile niknule kad je Nouf bila ondje. Pa što ju je onda uopće privuklo u wadi? Suhail je izišao iz wadija i vratio se do Jeepa popiti vode. Nayir je slijedio Mutlaqa niz riječno korito, koračajući oprezno da ne zgnječi cvijeće i zastajući povremeno da prouči pokoju biljku. Hodali su dobrih pola kilometra. Mutlaq se 54

držao ruba wadija i tražio tragove na obali, dok je Nayir koračao po sredini da mu ne smeta. »Jesi li našao nešto zanimljivo?« pitao je Nayir. »Lisičje tragove, pokoji mišji. Ništa neuobičajeno. Ali što je ovo?« Popeo se na obalu i proučavao tragove. Nayir ga je želio slijediti, ali se nije usudio pomaknuti bojeći se da ne uskovitla pijesak. Mutlaq se vratio na rub wadija. »Ovdje su bili beduini. Kamion. Četvorica mladića. Bez deva.« Proučavao je cvijeće u wadiju. »Eno«, rekao je pokazavši lijevo od Nayirova stopala. Nayir je pogledao dolje no nije vidio ništa osim gustoga zelenog raslinja. Mutlaq je sišao, čučnuo kraj njega i počeo razmicati stabljike, proučavajući zemlju ispod njih. »Tu su je našli«, rekao je Mutlaq. Ustao je i, služeći se kolcima, ogradio područje veličine tijela. »Nisu li biljke oštetile tragove?« pitao je Nayir. »Ne, nisu. Ovo je duboko uleknuće. Vidiš, donijela ju je bujica, a kada je prestala, voda je utonula u zemlju. Kao i tijelo. Priđi bliže.« Nayir je čučnuo i vidio da doista postoji duboko uleknuće u zemlji. »Imaš pravo.« »Najlakše je čitati otiske u mokrom pijesku. Pogledaj, možeš joj vidjeti čak i prste.« Imao je pravo: obrisi njezine ruke bili su gotovo savršeni. Ležala je na boku, a kada su proučili mjesto na kojemu je počivalo njezino lice, ugledali su oblik njezine čeljusti. Nayira je obuzela jeza. Ako je bujica bila tako jaka kao što je mislio, Nouf bi bila odnesena još dalje nizvodno. Možda je tijelo dugo putovalo prije nego što je završilo ovdje. »Možeš li odrediti koliko je vode bilo?« pitao je Nayir. Mutlaq je razmislio, ali je odmahnuo glavom. »Želiš znati koliko ju je daleko nosila bujica?« »Da.« »To je teško reći.« Ustao je i pogledao duž wadija. »Ovisilo bi o količini vode. Morat ćemo slijediti wadi i vidjeti koliko ju je daleko bujica mogla odnijeti.« Obilježili su mjesto zabivši kolac u obalu i nastavili pratiti wadi. Suhail je teturao za njima i spoticao se o pijesak. Dvaput su stali kako bi provjerili pije li dovoljno vode, ali on je tvrdio da je dobro. Na kraju ga je Mutlaq poslao natrag u Jeep a Suhail ga je, vidno iscrpljen, rado poslušao. 55

Krenuli su uz wadi, polako hodajući jedan sat. Sudeći po pijesku na obali, u ovom dijelu pustinje nije kišilo. Zaključili su da bi put mogao biti mnogo duži nego što su mislili pa su se vratili po vozila kako bi u njima pratili obalu wadija. Vratili su se istim putem. Sunce je bilo u zenitu, a kako su se njihove sjene sve više skupljale ispod stopala, tako su njihovi koraci postajali sve sporiji i teži. »Umorna stopala«, rekao je Mutlaq, »mogu ti reći koje je doba dana.« Nayir se pitao hoće li po tragovima koje je ostavila moći odrediti i Noufino psihičko stanje. Kad su se vratili do Jeepa, začudilo ga je što Suhail spava. Gurnuo je ruku kroz prozor i dodirnuo mu čelo. Detektiv se trgnuo, tupo zureći u njega. Nayir je povukao ruku. »Trebao bi popiti vode.« »Jesam.« Nayir je ispljunuo misvak i otišao do prtljažnika. Iznenadan vjetar donio mu je pijesak u lice. Uzeo je šal i omotao ga oko glave, a jedan je kraj prebacio preko usta. Izvadio je vodu iz prtljažnika i napunio čuturicu, cijelo vrijeme proučavajući wadi. Bit će to težak put, ali vozit će se uzvodno dokle god budu mogli. Beduini su možda ovdje našli njezino tijelo, ali nije tu umrla. Ovo nije bilo pravo mjesto zločina.

 Nayir je slijedio Mutlaqov kamion pitajući se kako njegov prijatelj išta vidi od silne prašine koja se uskovitlala oko njih. Suhail je držao glavu vani, pozorno proučavajući pijesak i tražeći tragove nedavne kiše. Vozili su se sve dok Nayir nije primijetio stabla akacije u daljini. Bila su podalje od wadija, razmještena u polukrug oko velikoga kamena. Mjesto mu je bilo poznato. Nedavno je bio ovdje s Othmanom. Sjećao se mjesta po kamenu i neobičnom prisustvu stabala na području prekrivenom samim šljunkom i pijeskom. Planirali su da izlet traje tjedan dana, ali Othman je imao previše posla da bi izostao više od dvije noći, pa su tako podignuli mali logor i poslijepodneva provodili u šetnji niz wadi u potrazi za životinjama. Vidjeli su lisicu, ili im se barem tako učinilo. Nayir je prišao stablima i dao Mutlaqu znak da stane. Svi su izišli. »Što je?« pitao je Suhail. Nayir se približio i pregledao stabla i kamen. Bilo je to isto mjesto. U kamenu je bilo izdubljeno uleknuće u kojem se mogao smjestiti samo jedan čovjek. Obojica su stoga radije sjela na pijesak. Mutlaq mu je prišao s leđa i proučio tlo. 56

»Ovi otisci izgledaju kao tvoji.« »I jesu«, rekao je Nayir, proučavajući splet otisaka u pijesku. Unatoč tome što je tako dobro poznavao Mutlaqa, ipak je bio impresioniran. »Tko je bio s tobom?« pitao je Mutlaq. »Othman ash–Shrawi. Žrtvin brat.« »Aaah. Da.« Mutlaq je bolje pogledao, hodajući oko kamena i prateći tragove, držeći jednu ruku ispred sebe poput magičnog štapa kojim se služe proricatelji. »On je nervozan.« »Othman?« »Da. I slijedi te.« Nayir nije mogao ništa zaključiti iz otisaka. Bilo mu je vruće i bio je umoran. Sjeo je na kamen, zahvalan za malo hlada. Otčepivši čuturicu ponjuši je i otpije velik gutljaj pogleda uprtog u wadi. Kao da je osjetio Nayirovu nelagodu, Mutlaq se malo udaljio. Nayir otpije još jedan gutljaj. Zaprepastilo ga je to što je Noufino tijelo pronađeno blizu mjesta na kojemu je bio s Othmanom. Neobična slučajnost. Bio je to njihov posljednji odlazak u pustinju ako se ne računa potraga za Nouf. Ugledao je Suhaila kako mu prilazi. Nosio je cipelu. »Primijetio sam ovo ispod onoga cvijeća«, rekao je prilazeći. Bila je to čvrsta cipela iznošena potplata. Nayir ju je proučio. Nije bio siguran, ali izblijedjela boja na peti pokazivala je da se smočila. Bila je veličine 36, ista kao i ona visokih potpetica. »Mogla bi biti njezina«, rekao je Nayir. »Mogla ju je odnijeti poplava. Ponijet ću je obitelji, možda je prepoznaju.« Suhail je kimnuo i ponovno se udaljio kada se Mutlaq vratio. »Mogu pogledati?« pitao je Mutlaq. Nayir mu je pružio cipelu, a on ju je pozorno proučio ne komentirajući. Vratio ju je Nayiru. Sljedećih nekoliko minuta hodali su gore–dolje mjestom gdje je Suhail pronašao cipelu tražeći otiske stopala, životinjske tragove, bilo što. Osim nekoliko ptičjih tragova, tlo je bilo glatko. »Gle«, rekao je Mutlaq uzbuđeno. »Ogrličasta droplja je bila ovdje.« Nayir je ugledao jasne tragove kandži u pijesku i osjetio neobično olakšanje što je bar nešto uspjelo ovdje preživjeti. »Kako razlikuješ muške i ženske tragove?« pitao je Nayir. 57

Mutlaq je podignuo glavu i pogledao ga. »Hoću reći«, Nayir mahne rukom, »siguran sam da žene obično imaju manja stopala, ali po čemu još?« »Nije bitna samo veličina stopala«, odgovori Mutlaq. »Nikad se ne radi samo o jednoj stvari.« Otpio je gutljaj vode i pogledao prema obzoru zamagljenom od vrućine. »Ovo radim već jako dugo pa se više ne sjećam pravila. Procjenjujem po instinktu. Kada vidim ženske otiske, jednostavno znam da je to žena.« »Hodaju drukčije od muškaraca?« Mutlaq je stisnuo oči. »Pa, da. Tijela su im drukčija. Kukovi su im drukčiji. Ali ja bih rekao da drukčije hodaju i iz drugih razloga.« Trojica muškaraca vratila su se do vozila i nastavila put. Prošli su samo nekoliko kilometara, a onda je Mutlaq stao i nagnuo se kroz prozor dozivajući Nayira: »Ovdje je pala kiša pa dalje više nećemo naći tragove.« Nayir je razočaran izišao iz Jeepa, ostavivši Suhaila da spava na suputničkom mjestu. Mutlaq je imao pravo, kiša je isprala tragove. Mutlaq je izišao i pridružio mu se. Otišli su do ruba wadija i pogledali dolje. Nije bio dubok – 3 metra do dna. Netko ju je mogao baciti dolje pošto ju je udario po glavi, a ona se nakon nekog vremena možda probudila iz nesvjestice i krenula niz wadi ne znajući da će kišiti... Ili se možda uopće nije probudila. On i Mutlaq pregledali su područje još jednom, tražeći otiske stopala. Hodali su polako uz wadi. Pedeset metara dalje ugledali su tkaninu u grmlju, ali bio je to muški šal, a sudeći po prašini i izblijedjeloj boji tu je bio mnogo duže nego Nouf. Nisu našli nijedan novi trag. »Žao mi je što nisam mogao više pomoći«, rekao je Mutlaq. »Nešto mi govori da je cipela koju si pronašao njezina. Ako to možeš provjeriti, rado ću ti pomoći u novoj potrazi za otiscima. Morala ih je negdje ostaviti.« Kada su se vratili do Jeepa, zatekli su Suhaila budnog kako prtlja oko GPS–a. Prsti su mu se tresli i činilo se da ne može koordinirati pokrete. Nayir mu se zagledao u lice. Više se nije znojio. Posegnuvši kroz prozor, uhvatio ga je za zapešće. »Što to radiš?«, pobunio se Suhail. Nayir mu je izmjerio bilo. 135. »Nešto nije u redu?« pitao je Suhail. »Jasno da nije. Umireš.« Suhail se sarkastično nasmijao. Mutlaq se vratio u kamion i izvadio spremnik s vodom od osam litara. Donio ga je, otvorio i izlio na Suhaila. 58

»Idi k vragu!« Suhail je otro vodu s lica. »Ovo je bila fina košulja!« Nayir mu je dao bocu i rekao mu da malo po malo pije sve dok ne stignu do Jedde. Sunce je zalazilo kad se Nayir oprostio od Mutlaqa, pokrenuo Jeep i odvezao se niz cestu. Pustinja nije baš često u njemu izazivala depresiju. Ovaj je dan vratio svu nemoć koju je osjetio tražeći Nouf i to ga je mučilo. Tek kada se vratio na autocestu primijetio je da je Suhail u nesvijesti. Mogao ga je samo odvesti u bolnicu kada se vrate u Jeddu. I to vam je detektiv, slavni Benson & Hedges. Da bi se pronašao Noufin ubojica bit će potreban puno čvršći čovjek. Ovaj mekušac nije u stanju pronaći ni vodu u hladnjaku.

59

8

P

remda je Nayirov stric Samir cijeli život posvetio znanosti i nije se obazirao na praznovjerje – žalosno naslijeđe, nazivao ga je, koje je svaku bolest objašnjavalo opsjednutošću – ipak je vjerovao u jedno: u moć urokljiva oka. Bilo je to više od zlokobna pogleda. Djelovanje uroka sezalo je od nedužnih posljedica poput štucavice pa sve do smrtnih poput embolije u zdrava mlada čovjeka. Budući da je Samir bio kemičar, njegovi prijatelji i susjedi držali su ga stručnim za sva pitanja povezana s obrazovanošću – medicinu, pravo, tumačenje vjere – i često su tražili njegov savjet. S godinama su ljudi otkrili da od njega nema koristi kada treba namjestiti slomljenu kost ili razumjeti pravosudne nijanse, ali je znao gotovo sve o ljudskom pogledu, njegovoj povijesti, moći pa čak i kulturološkim obilježjima. Ubrzo se proširio glas o toj njegovoj vještini pa je mogao računati na tri do četiri posjeta na tjedan, većinom nepoznatih ljudi koji su se uglavnom tužili da su žrtve urokljiva oka. Samir bi svakoga tko bi mu došao na vrata dočekao s ozbiljnim pitanjem kakvo bi mogao postaviti liječnik pacijentu. Ako je i mislio da je ironično to što se on, legitimni znanstvenik, bavi pitanjima koja imaju stariju povijest prijevara nego vještičarenje, telekineza i liječenje vjerom zajedno, nikad te misli nije podijelio sa svojim posjetiteljima. Bilježio je njihove pritužbe i pazio da zapiše opis svake bolesti od samoga početka. Iako svojim gostima nije mogao ponuditi ništa praktičnije od talismana i imena dobrog beduinskog egzorcista, uspijevao je svojim ljubaznim glasom i općenitim dojmom profesionalca ublažiti bar dio njihovih patnji i pritom se baviti svojim omiljenim predmetom. To ga je ispunjavalo zadovoljstvom. Baš kao što liječnik jača imunitet stalnom izloženošću bacilima, Samir sam nikad nije patio od uroka premda je tvrdio da je za to zaslužna njegova izvanredno dobra zaštita. Ispod košulje nosio je plavi stakleni amulet, ali još važnije, preduhitrio je svaki prijeteći pogled suptilno se služeći znakom petice, što je kod njega poprimalo različite oblike. Počešao bi bradu pet puta, trepnuo bi pet puta, pet puta

bi dlanom prešao preko ruke. Katkada bi zaštitio i Nayira, pet puta ga blago potapšavši po ramenu ili ponovivši njegovo ime pet puta. Nayir nikad nije prihvatio stričev običaj. Potajno je prezirao nepraktične geste. Obično su privlačile pozornost i izazivale novo zlo. Ali duboko u sebi bio je sklon vjerovati da urokljivo oko nije puki mit. Sjedio je u stričevoj radnoj sobi za golemim hrastovim stolom, baš na mjestu koje je nježno milovao povjetarac stropnog ventilatora. Pojeli su vrlo kasnu večeru, a mošusni miris janjetine još se osjećao na njihovoj odjeći. Osjetio je kako ga misvak kroz džep bocka u bedro, ali ga nije izvadio – u Samirovoj kući nije imao kamo ispljunuti vlakna – pa je promatrao zidove, zemljovid svijeta i primjerke dudova svilca savršeno uokvirene i označene. S desne je strane stajala polica s udžbenicima različitih oblika i veličina kojima je jedina dodirna točka neka zastarjela tema iz kemije i vrlo tanak sloj prašine. S druge strane stola sjedio je Samir i pušio kratku zapadnjačku lulu, smeđi primjerak koji mu je darovao jedan britanski arheolog 1968. Otpuhnuo je dim prema stropnom ventilatoru – koji ga je vratio natrag prema Nayiru – i dodirnuo usnikom lule prištav nos. »Kako je bilo u pustinji«, pitao je. »Dobro«, rekao je Nayir a potom je zavladala ugodna tišina koju su često dijelili. Nayirovi roditelji poginuli su u nesreći dok je još bio beba i Samir ga je odgojio. Bio je brat Nayirova oca i jedini član obitelji koji je bio dovoljno bogat da se može brinuti o malom djetetu. Samir je na sudu izborio pravo da preuzme Nayirov odgoj. Jedina druga mogućnosti bila je da ga ostavi odrastati u Palestini sa Samirovom sestrom Aishom, koja je već imala sedmero djece ali nije imala ni muža ni novca. Samir je rado podsjećao Nayira na to da je Palestina strašno mjesto za odgoj djeteta i da bi, da je odrastao tamo, danas vjerojatno bio mrtav ili u izraelskom zarobljeništvu. Samir je već godinama surađivao s arheolozima s cijeloga Bliskog istoka, proučavajući pronađene artefakte i učeći arheologe da se koriste najnovijom opremom za kemijsku analizu. Nayiru je djetinjstvo ostalo u sjećanju kao niz arheoloških iskapanja. Obično su trajala mjesecima i često bi izostajao iz škole kako bi pratio Samira u pustinju. Kako je Samir uvijek bio previše zaokupljen poslom, Nayir je bio prepušten samome sebi. Postao je samotnjak, ali i pustolov, koji se još kao dječak znao iskrasti i sam krenuti u istraživanje pustinje. Unatoč neovisnosti, ili možda baš zato što je bio previše neovisan, u djetinjstvu je osjećao veliku čežnju za obitelji – čežnju koja se protegnula i na njegovu zrelost i 61

koja nikad, u to je bio siguran, neće biti zadovoljena. Njegov je najdublji strah bio da se nikad neće oženiti. Brakove su dogovarali roditelji. Roditelji su imali bratiće i sestrične koji su imali djecu koju se moralo poženiti. Oni su organizirali susrete između obitelji tijekom kojih bi muškarac upoznao potencijalnu ženu (pod velom, naravno), ali bi imao priliku proučiti barem njezine prste i stopala (ako nije imala čarape i rukavice) i iz tih otkrivenih dijelova tijela doznati što je mogao. (Najviše se, naravno, moglo doznati pomnim proučavanjem lica njezina brata.) Samir mu to nije mogao pružiti – nije bilo rođakinja kojima bi se mogao oženiti, barem ne u Saudijskoj Arabiji. Čak i da je mogao dogovoriti brak za Nayira, Samir je mislio da muškarac mora »proživjeti« prije nego što se skrasi. Sam je Samir, kojemu je sada šezdeset pet godina, još »proživljavao«. Nayir je često govorio da Kuran potiče brak, da ga zapravo zapovijeda, riječima: »Oženite one među vama koji su neoženjeni.« Ali Samir je uvijek odgovarao drugim retkom: »Neka oni koji ne pronađu sredstva ostanu čisti dok im Alah ne pruži sredstva svojom milošću«. A Nayir nije mogao pobiti takav argument. Katkada je imao osjećaj da je u njegovu djetinjstvu najviše nedostajala ženska ruka. Majka ili teta, ili barem sestra. Samir je upoznao neke žene – strankinje koje nisu mislile da je neprikladno družiti se s muškarcem izvan obitelji – ali te su veze bile kratke. Arheološka iskapanja bila su gotovo potpuno muški svijet. Bila je rijetkost susresti ženu u pustinji, još veća nego susresti ženu u Jeddi. Nayir se s prijateljima šalio da je sve što zna o ženama doznao iz glasina, Kurana i ilegalno nabavljenih televizijskih serija: Sretni dani, Columbo i WKRP u Cincinnatiju. Premda su se njegovi prijatelji smijali, to je bila tužna istina i Nayira je obuzimao tjeskoban osjećaj da nikad neće imati pristup u ženski svijet. Samir mu je pronašao posao pustinjskoga vodiča, preporučivši ga obitelji Shrawi kao pouzdanog čovjeka koji bi im mogao organizirati izlete u pustinju. Samir je upoznao Shrawijeve jer je ta obitelj darovala goleme iznose za arheološka istraživanja. Ubrzo su i drugi počeli tražiti Nayirove usluge, pa je sada imao pune ruke posla vodeći turiste i bogate Saudijce u obilazak pustinje. Posao pustinjskoga vodiča ga je zadovoljavao – davao mu je priliku da se druži s ljudima i omogućavao mu je da dobro živi – makar se on odlučio stanovati na brodu, što je po Samirovu često ponavljanom mišljenju bio »život tinejdžera u limenci«. Nayirov posao sa Shrawijevima bio je zamišljen kao razonoda a ne karijera, i koliko god on u njemu uživao, u tom poslu nije bilo budućnosti. Kada napokon shvati da više nema šesnaest godina, morat će kupiti pravu kuću i naći posao koji podrazumijeva knjige,

62

radni stol i uokvirenu diplomu. Nayir bi radije cijeli život patio od štucavice i pretrpio emboliju nego našao »pravi« posao, ali to nikad nije rekao stricu. Toga popodneva Nayir je donio uzorke s Noufina tijela nadajući se da će mu ih Samir pomoći analizirati u svojem podrumskom laboratoriju. Samir je prekinuo šutnju tiho se nakašljavši. »Ti, znači, misliš da mala Shrawijeva nije pobjegla?« pitao je. Dotaknuli su se Nouf za večerom, ali samo nakratko. »Zbunjujuće je«, rekao je Nayir. »Svi dokazi upućuju na otmicu. Dobila je udarac u glavu. Obitelj misli da je uspjela svladati kćer čuvara deva na imanju i pobjeći, ali ja sam tu curu nakratko vidio...« Pritisnuo je prstom obraz da obuzda iznenadno trzanje mišića. »Visoka je kao ja, možda i jednako jaka, a Nouf je bila niska. I kako bi se sama odvezla? Morala bi putovati cijelom mrežom autocesta do pustinjske ceste. Znala je voziti skuter za vodu, ali kamion? Iskreno...« Odmahnuo je glavom. »Jesu li pronašli kamion?« »Ne, još nisu. A tu je i deva. Nouf je ne bi pustila. Deva joj je bila jedina šansa da preživi u pustinji.« Naslonio se i uzdahnuo. »Možda je oteta s devom, kako bi izgledalo da je pobjegla. Otmičar ju je bacio u wadi, udario u glavu, a deva je odlutala.« »A onda?« pitao je Samir. »Onda se otmičar vratio u Jeddu? Ne znam. Otkrio sam znak protiv urokljiva oka na devinoj nozi. Izgledalo je da je star dva tjedna, možda i manje. Možda je Nouf napravila te crte u pustinji, ali to bi značilo da nije bila sama. Ona bi se željela zaštititi, a pet crta ne štiti od pustinje i sunca, one štite samo od ljudskoga oka.« »To ne mora biti istina«, rekao je Samir. »Recitiraj mi dva prizivanja zaštite.« Nayir uzdahne. Ako se dobro sjećao, Samir je zatražio da recitira zadnje dvije sure iz Kurana koje govore o traženju zaštite i utočišta nevolji. »Znam na koje stihove misliš«, rekao je. Samir je počeo recitirati: »Reci: 'Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kad smutnje sije, i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!« 63

Nije se obazirao na Nayirov rezignirani uzdah nego je nastavio: Reci: »Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi od džina i od ljudi!« Nayir je potisnuo svoju razdraženost. To su doista bile dvije prekrasne sure; bile su i jedina prava zaštita od urokljiva oka, jer su jedine izravno prizivale Alahovu pomoć. »Pa zašto Nouf onda nije jednostavno izgovorila ta dva prizivanja zaštite?« pitao je. »A kad smo već kod toga, zašto bi se itko koristio simbolima ili amuletima kada su ta dva priziva uvijek uz njega?« Samir je uzdahnuo i naslonio se, što je značilo da sprema pouku. Nayir se uspravio. »Skraćenu verziju, molim.« Samir se nasmiješio. »Većina zaštitnih simbola počiva na broju pet. Pet prstiju. Pet riječi. Neki ljudi čak izgovaraju dva prizivanja zaštite pet puta.« »Znam to.« Nayir odmahne rukom. »Pet stupova islama. Pet molitvi na dan.« »Savršena Ka'ba na nebu izgrađena je od kamena s pet svetih planina: Sinaja, al–Judije, Hire, Maslinske gore i Libanona.« Samir je izgledao kao da se priprema izgovoriti najduži popis – ili barem pet primjera – ali Nayir je bio nestrpljiv. »Dobro«, rekao je nervozno. »Znam magično značenje tog broja. To nije odgovor na moje pitanje.« »Molitvu možeš šaptati, ali za to ti treba vremena. S druge strane, vidljivi simbol je uvijek s tobom, štiti te čak i kada ti toga nisi svjestan.« »Nije li to Alahova zadaća?« pitao je Nayir. »Jest, ali i simboli pružaju utjehu. Možda je ta tvoja djevojka iz obitelji Shrawi željela utjehu. Možda se bojala. Čak je moguće da se pokušala zaštititi od ljudskoga oka. Mislim da bi tvoje pitanje moralo glasiti: tko je bio s njom u pustinji?« »Otmičar, stranac ili netko izvan obitelji. To bi moralo značiti da je bila s nekim kome ne vjeruje. Ili ne zna smije li mu vjerovati. A ako je pobjegla, onda je to bio

64

netko kome je dovoljno vjerovala da ostane s njim sama u pustinji, ali mu nije vjerovala u potpunosti. Mogla je napraviti crte za svaki slučaj.« »Zašto bi je netko oteo?« pitao je Samir. »Nije bilo zahtjeva za otkupninom.« »Možda zato da je ušutka. Bila je trudna.« Samir je kimnuo. »Ne misliš da je zataškavanje od strane obitelji sumnjivo?« »Žele slučaj riješiti sami. Postupili su poput svake druge bogataške obitelji. Ne znači da su krivi.« »Ali moraš imati na umu da bi žena Noufina statusa teško mogla susresti druge muškarce osim svoje braće.« Nayir se namrštio. »Ne budi smiješan. Ti poznaješ njezinu braću. Oni to ne bi učinili.« »Braniš ih kao da se bojiš da bi mogli biti krivi.« Nayir se nakostriješio. Naravno, bojao se da su krivi. Tko god je ukrao devu poznavao je imanje dovoljno dobro da je može ukrasti. Ali nije ga poznavao dovoljno dobro jer naletio je na kćer čuvara deva. Samirovo lice bilo je napeto od zlovolje, ali se polako počinjalo opuštati dok mu se nije vratio izraz strpljivosti i mira. »Već dugo poznajem muškarce iz obitelji Shrawi, i imaš pravo – oni ne bi učinili tako nešto. Ali logika mi govori: žena poput Nouf, iz dobre obitelji, poznavala bi samo svoju braću.« Nayir je sjedio i gledao strica – njegovu lulu, grivu sijede kose i diplome na zidu iza njega. Prozirna aureola dima lebdjela je u zraku. Nije se mogao oduprijeti osjećaju da je još malen dječak kojega poučava strpljivi starac. »Možemo li sada pogledati te uzorke?« pitao je nestrpljivo. Uglovi Samirovih usana su se podignuli. Spustio je lulu na stalak i ustao lagano zateturavši. Bez stola koji mu je služio kao štit, odjednom se činio krhkim. Pažljivo se zagledao u nećaka. »Drago mi je da se baviš nečim korisnim.« Nayir se ugrizao za jezik.

 Podrum je bio slabo osvijetljen prostor niska stropa i prašnih kamenih zidova. Ovih je dana Samir većinu vremena provodio u hladovitoj samotnoj sobi proučavajući opskurnu granu kemije koju se Nayir nikad nije potrudio razumjeti. Laboratorij je 65

bio čudna mješavina staroga i novoga: golemi spektrometar stajao je uz stare i trošne knjige, dok su nizovi sterilnih bočica i pipeta dijelili prostor s aparatom za zagrijavanje vode presvučenim željezom koji je mogao biti i relikt iz Otomanskog carstva. Iznad njega visio je izblijedjeli plakat Jeruzalema noću. Tu je Samir proveo poslijepodne obrađujući uzorke koje mu je Nayir donio. Bilo je nekoliko uzoraka s Noufina tijela tragovi blata sa zapešća, te pijesak i drugi tragovi s njezine kože i rane na glavi zahvaljujući tvrtki Benson & Hedges, koji su ih dobili od Othmana a on ih je očito dobio od gospođice Hijazi. »Uzorci su zanimljivi«, rekao je Samir. Pružio je Nayiru ispis, ali Nayir ga je spustio na stol. »Ispričaj mi što piše.« »Prvi je uzorak blato.« »Da, hvala to sam i sam znao.« »I izmet.« Samir je zamišljeno gledao nećaka. »Uzorak je bio kontaminiran krvlju i pijeskom, ali izmet je izmet.« Tamna tvar na Noufinu zapešću sadržavala je tragove izmeta? »Možeš li odrediti je li od deve?«, upitao je Nayir. »Samo ako deve jedu Apocynaceae. U izmetu sam našao tragove kardiotoničnih glikozida, cijanovodika i rutina, aktivnih otrova iz biljke nerium poznatije kao oleander.« »Molim?« »To je cvjetnica. Nije česta u Jeddi, ali sam siguran da je se tu i tamo može naći.« »Znam što je. Samo sam začuđen.« »Stvar je u tome da njima ne treba puno vode. To su otporne biljke. Vole pijesak i sunce, ali vjerojatno ih nećeš naći u pustinji.« Izvukao je knjigu s police i počeo je listati. »Ovo je oleander.« Nayir je pristojno pogledao crno-bijeli crtež. »Znači da je životinja, koja god bila, vjerojatno biljku pojela u Jeddi.« »Da. Na pjeskovitu mjestu s malo vode.« »To sužava prostor.« Samiru se nije svidio sarkazam pa se namrštio s neodobravanjem. »Riječ je o otrovnoj biljci. Vrlo toksičnoj.« Nayir je podatak saslušao gotovo nezainteresirano. 66

»Drugi uzorak možda je korisniji«, nastavio je Samir. »Pregledao sam pijesak iz rane na njezinoj glavi. Prilično je grub, gotovo poput šljunka, i tamnonarančaste boje.« »Nisam vidio tamni pijesak u wadiju«, rekao je Nayir. »Koliko je taman?« »Imao sam vrlo malen uzorak, ali bio je tamniji od većine pijeska. U mješavini je bilo i tragova gline.« »Znači pijesak i zemlja?« »Čini se.« Samir je počeo isključivati aparate, a kako je prolazio po sobi tako je skupljao opremu za Nayira: kutiju plastičnih rukavica, sterilne štapiće za bris, vrećice i spremnike od čvrste plastike. »Ovo će ti trebati«, rekao je tovareći stvari Nayiru na ruke. »Još ti je preostalo mnogo posla.« Nayir je rastreseno pustio strica da mu trpa stvari u džepove u koje su mogli stati. »Hvala, to je dovoljno. Doista mi ne treba sve ovo.« »Što nije u redu?« pitao je stric proučavajući mu lice. »Koja životinja na svijetu jede otrovne biljke?« Samir je malo razmislio. »To je sigurno bio očajnički čin.«

67

9

S

ljedećeg jutra Nayir je stajao u kabini svojega broda Fatima pokušavajući zaboraviti san. Opet je sanjao Fatimu. Zadnji ju je put vidio prije gotovo četiri godine, ali snovi su svaki put bili sve življi. Bila je jedina žena kojoj je ikad udvarao. Upoznao ih je njegov pustinjski prijatelj Bilal, rekavši da je Fatima žena koja sama želi izabrati muža. Nayir je oklijevao, ali bila je Bilalova rođakinja i Bilal ga je uvjeravao da je dobra muslimanka. Nayir je ubrzo uvidio da ima pravo. Fatima je živjela skromno, u trosobnom stanu s majkom. Svake je godine odlazila na hadž i redovito molila. Zbog njezine smirenosti i načina na koji se slatko ali čedno smijala njegovim šalama imao je osjećaj da je pristojna i skromna. Viđali su se nekoliko tjedana. Susretali bi se u njezinoj dnevnoj sobi, ugodno prohladnoj i mirnoj prostoriji koja je gledala na dvorište. Na stoliću je stajao prekrasan primjerak Kurana uvezan u kožu, svakoga dana otvoren na drugoj suri. Iako ga je prisutnost njezine majke živcirala, Nayir je isprva bio zahvalan što je bila tamo. Zahvaljujući tome ti posjeti su mu bili manje nelagodni. Ali kada je bolje upoznao Fatimu i shvatio koliko je kreposna, majčina se pratnja činila suvišnom. Fatima je voljela raspravljati o dubljem smislu islamskoga učenja, primjerice o tome treba li žena pokrivati lice ili samo kosu. Opširno je citirala Kuran, a jednom je napamet izgovorila cijele četiri stranice iz sure En–Nur koja govori o nošenju vela: »I reci vjernicama«, kaže se u toj suri, »neka spuste svoja vela na svoje grudi i neka pokazuju svoje ukrase samo muževima svojim ...« Ona je vjerovala da je pokrivanje grudi velom obavezno propisano, a da sve ostalo ovisi o pojedincu. Ona pokriva kosu, rekla je, zato što je to znak čednosti, a potom se našalila da joj lice nije dovoljno lijepo da bi previše uznemirilo muškarce, ali ona će ga pokriti da je se ne prestraše. Nayir se nasmijao šali, premda se u dubini duše nije s njom slagao. Njezino lice nije ga zabljesnulo, ali ga je ipak privuklo, postajući mu svakim danom sve ljepše. Bila je upola niža od njega i, koliko je mogao vidjeti kroz crne ogrtače koje je uvijek nosila, jedra.

Počeli su se sastajati češće, katkada dvaput na dan. Ona je njemu bila čudo, prva žena koju je ikad upoznao, a opet najsavršenija. Nakon što su se viđali tri mjeseca, više nije mogao zamisliti kako je bilo ne poznavati je. Ipak, ona se sastajala i s drugim muškarcima i jednoga je dana najavila da je izabrala muža – liječnika. Primio je to sa začuđujućom pribranošću. Kada je toga dana izišao iz njezina stana, stajao je na ulici i gledao u njezine prozore zaklonjene kapcima. Bilo mu je jasno da se više nikad neće onamo vratiti. Bit će žena drugome muškarcu. Želio je sačuvati barem nešto, bar tračak njihova prijateljstva, ali to bi jednostavno bilo neprimjereno. Začudo, bio je ponosan na svoju čvrstinu. Činilo mu se da je dovoljno racionalan da podnese ljubavno razočarenje. Sljedećih nekoliko tjedana satima je molio i mislio da je samoća možda pravi Alahov plan za njega – nije znao s kojim uzvišenijim ciljem, ali se prepustio vjeri. Srce mu se slamalo polako, godinama. Razmišljao je o njoj sa sve većom tugom, i svaki puta kad bi pomislio na nju rana je postajala sve dublja. Sve ju je češće sanjao. Pojavljivala se baš onakva kakva je bila u dnevnoj sobi: znatiželjna, blaga, odjevena u crno, s Kuranom otvorenim na stoliću ispred nje. Katkada bi vodila ljubav s muškarcima koji su je posjećivali dok bi Nayir gledao. Skidala bi se za njih, izazivala ih. On ju je želio, i pokušavao ju je dobiti, zagrliti, moleći kroz suze da mu se vrati, ali nikad mu se nije vratila. Muškarci bi svjedočili Nayirovu neuspjehu i smijali mu se. Snovi su bili tako stvarni da mu se uvijek činilo da je doista putovao kroz noć i vidio pravu Fatimu uz pomoć magije. Kada bi se probudio osjećao bi duboko gađenje zbog svoje žudnje, a zatim i zbog načina na koji je prevaren. Sada se, ljuljajući se blago u ritmu vode, zagledao u maleni ormar u kojemu je bila sva odjeća koju nikad nije nosio. Većina je bila nagomilana na dnu ormara, ali nešto je ipak ostalo na vješalicama, a među tom odjećom pažnju mu je privuklo jedno odijelo – ono smeđe, u kojemu je često odlazio u Fatiminu kuću. Skinuo ga je s vješalice razmišljajući o svojem snu, pokušavajući otjerati stid. Tumačenje Kurana kaže da je tijelo poput odjeće za dušu. Dobro je i čisto, obdareno divnim slabostima. Samo pretjerujući čovjek upada u grijeh, a njega se posve sigurno nije moglo optužiti za pretjerivanje, osim ako se njegovu krepost ne nazove pretjeranom. Pomirisao je odijelo; osjećao se zadah ustajalosti, više nije bilo ni traga mirisu tamjana koji je Fatima katkada palila u svojoj dnevnoj sobi. Pretražio je džepove i pronašao misvak, rezervni ključ za čamac i svoj stari misyar. Izvadio ga je osjećajući kako ga razdire nostalgija. Bila je to lažna dozvola za brak koju je potpisao neki šeik i koja je imala praznu rubriku za imena mladenke i mladoženje. Ta bi dozvola štitila hedonistički par u slučaju da ih vjerska policija zatekne u delikatnoj situaciji mogli bi 69

je predočiti policajcu kao dokaz da su u braku. Zakon nije baš blagonaklon prema nevjenčanim ljubavnicima. Za seks izvan braka kazna je – čak i ako muškarca zateknu s neudanom ženom – uhićenje, optužba za prostituciju i javni nemoral, suđenje bez odvjetnika i, ako se optuženi proglase krivima, javno odrubljivanje glave. Naravno, izgledi da ga uhvate s Fatimom u njezinu stanu bili su ravni nuli, ali on je uvijek sanjao o tome da je nekamo odvede, možda u pustinju, ili na mirnu plažu. Za takav bi izlet trebao misyar. Sada je izgledao istrošeno, zgužvan od znoja, presavijanja i nošenja u džepu. U rubriku »mladoženja« odavno je krasopisom upisao 'Nayir ibn Suleiman ash– Sharqi', ali je rubrika za »mladenku« bila prazna još otkako je prije četiri godine kupio dozvolu od egipatskoga šeika koji je radio kao mesar u starom dijelu grada. Koliko je puta gotovo upisao Fatimino ime u rubriku? Koliko je blizu bio da se oženi njome? Sigurno je bio lud kada je vjerovao ženi kojoj nije imao razloga vjerovati. No još se uvijek s bolnom jasnoćom sjećao svježine njezine dnevne sobe. Zato je i nosio sako. Bez obzira na vrijeme, u toj je sobi uvijek bilo prohladno, kao da nije živjela u ovome zagušljivom svijetu gdje je sve venulo i umiralo.

 Večer prije razmišljao je o Nouf. Sada kad je njegov posao s privatnim detektivom završio, njegovo zanimanje za slučaj nije se više činilo legitimnim. Ali on je želio odgovore na pitanja koja su ga mučila: Zašto je umrla tako blizu mjesta na kojemu je obitelj logorovala? Ako se tamo odvezla, zašto nitko nije pronašao kamionet? Gdje su pronašli devu? Zašto je Othman mislio da je deva pretrpjela traumu? Svako pitanje o Othmanu kao da je izazivalo još desetke novih: Sile li ga njegova braća da šuti? Skriva li nešto čak i od svoje obitelji? Ili ne vjeruje Nayiru? Iz misli ga je prenula zvonjava telefona. Na trenutak se s čuđenjem zagledao u njega, ali se ipak javio. »Što si napravio mojem detektivu?« pitao je Othman umjesto pozdrava. Nayir mu je u glasu čuo šaljiv ton. »Izišao je iz bolnice, ali se jutros došao ispričati. Odustaje. Pokušao sam ga odgovoriti, ali nije me slušao.« »Tvrdoglav čovjek.« »Da je barem toliko tvrdoglav u vezi sa slučajem«, rekao je Othman. »Što sad radiš?« »Pa... zurim u ormar.« 70

»Jutros sam slobodan. Propao mi je sastanak, ali moram kupiti odjeću za nevjestinu opremu. Jakne – možeš li vjerovati? Sada je moderno nositi jakne.« Nayiru je bilo previše neugodno priznati da je već čuo za vjenčane jakne, pa se našalio: »Prodaju li ih s uputama kako se u njima obraniti od toplotnog udara?« Othman se nasmijao. »I to ne samo jednu. Mnogo jakni, i kaputa. Mislim da uz njih ide obećanje o putovanjima u hladnije krajeve.« »Ah.« »Zapravo, i meni bi dobrodošla jakna. Ne mogu pronaći svoju parku za pustinju.« Nayir je ponovno pogledao u ormar pitajući se što se dogodilo s parkom koju mu je Samir poklonio za rođendan. Ponio ju je jednom u pustinju, ali nije bilo dovoljno hladno a on je otad nije vidio. »Znam jedan bazar gdje se mogu kupiti dobre jakne«, rekao je. »Ima jedan na Haraj al–Sawarikhu, ali još je bolji onaj na jugu.« »Ti si bio na bazaru gdje se kupuju jakne?« Othman se očito zabavljao. »Nisam mislio da si ti taj tip.« U Nayirovu smijehu osjećao se prizvuk nelagode. Nositi kaput po vrućini očito je značilo da ispod nemaš ništa drugo. »Da, takav sam ti ja.« »Znači vidimo se u marini za jedan sat?« pitao je Othman. Oklijevao je. »Vrijedi. Tako ću imati dovoljno vremena za jutarnju molitvu.« Kada je spustio slušalicu pitao se je li ispravno postupio. Preko telefona se bilo lako pretvarati da je sve u redu, ali neće biti lako u četiri oka. Uzeo je smeđe odijelo. Bilo je ružno, izblijedjelo i prašno. Jedan se porub rasparao pa ga, čak i da ga nije podsjećalo na Fatimu, više ne bi ni nosio koliko je bilo iznošeno i izvan mode. Bacio je odijelo u smeće i otišao se oprati u kupaonicu.

 Bazar na kojemu su se prodavale jakne bio je na rubu grada, dio velike tržnice na kojoj su se prodavali CD–i, kasete, ukosnice i sunčane naočale. Nayir je uvijek mislio da među tim stvarima mora postojati neka veza, ali nikad je nije uspio odgonetnuti. Cijelo je područje tržnice bilo ograđeno visokim stupovima povezanim crvenim užetom s resicama s kojeg su visjele zelene svjetiljke. Neonski natpis na ulazu, koji je svijetlio čak i danju, otkrivao je moto tržnice: Kraljevski bazar, mi uvijek imamo sitno. 71

Sjedili su u Othmanovu srebrnu Porscheu. Premda se Nayiru auto sviđao, bio je previsok da bi uživao u vožnji, jer su mu koljena dodirivala komandnu ploču. Šutjeli su veći dio puta. U marini je Nayir Othmanu pokazao cipelu koju su pronašli u wadiju, a Othman ju je prepoznao i rekao da je pripadala Nouf. To je obojici pokvarilo raspoloženje. Othman je vozio po neasfaltiranu parkiralištu podižući za sobom šljunak i prašinu, sve dok nije pronašao mjesto u sjeni SUV–a i parkirao. Pokušavajući se izvući iz auta, Nayir je zamišljao da izgleda kao rak koji se pokušava izvući iz oklopa. Dok su prelazili parkiralište, odjeknuo je poziv na molitvu. Zastali su i pogledali se. Po kraljevskom dekretu sve se prodavaonice u vrijeme molitve zatvaraju, a za one koji bi se oglušili na naredbu bila je predviđena stroga kazna: bili bi vraćeni na Filipine, ili u Singapur, ili u Palestinu, a dozvole i viza bili bi im zauvijek oduzeti. »Želiš li se pomoliti?« pitao je Othman. »Maloprije sam se pomolio.« »I ja.« Krenuli su prema malom drvenom kiosku. Da je bio otvoren, kupili bi dvije ledeno-hladne Mirande od naranče, ali ovako im je mogao ponuditi samo malo hladovine. Stajali su u tišini dok su im tijela zapljuskivali valovi vrućine. Nayir je poželio da može zapodjenuti lagani, neobavezni razgovor, ali je znao da Othman to ne voli, jer stalno mora voditi takve razgovore na poslu. Jednom je rekao Nayiru da mu se sviđa kako se u pustinji šutnja čini iskrenom. »Istražitelj mi je rekao da niste pronašli mnogo u wadiju.« Nayiru je laknulo kada je Othman potaknuo tu temu. Objasnio mu je što je doznao od Samira da pijesak iz wadija ne odgovara tragovima s Noufina zapešća. Činilo se da je Othman uzrujan. »Pa što ti misliš da joj se dogodilo?« »Kada bih bar znao.« »Moram ponovno razgovarati s njezinim pratiocem. Već sam pokušao, ali nije želio govoriti. Drži se svoje priče, ali siguran sam da zna više nego što kaže.« »Rekao je da je s njom razgovarao samo telefonom«, brzo je dodao Nayir. »Da. Nazvala ga je onoga dana kada je nestala i rekla da ga ne treba. Nije ništa vidio. Nas se dvojica baš i ne slažemo najbolje. To traje još od vremena kad smo bili djeca. Možda bi radije razgovarao s nekim drugim.«

72

»Rado ću razgovarati s njim«, rekao je Nayir. Protiv svoje volje osjetio je zadovoljstvo što se Suhail pokazao takvim slabićem i što Othman još želi njegovu pomoć. Razgovor je počinjao raspršivati njegove sumnje. »Već si mnogo napravio«, rekao je Othman. »Nije mi teško. Znam da želiš otkriti što se dogodilo. Usput, deva koju sam vidio u tvojoj staji uopće nije traumatizirana.« »Oh.« Činilo se da je Othman iznenađen. »Pa ja je, zapravo, nisam ni vidio. To mi je rekao sluga. Jesi li našao još nešto u pustinji?« Nayir je oklijevao. »Mjesto mi je bilo poznato. Bilo je to ono mjesto na kojemu smo logorovali prije nekoliko mjeseci.« Nakon njegove primjedbe uslijedila je duga nelagodna šutnja. »Mjesto na kojemu smo ti i ja logorovali?«, pitao je napokon Othman. »Ono s kamenom?« »Da. Baš to.« »Siguran si?« »Jesam.« Nayir je pozorno promatrao njegovo lice, osjećajući olakšanje što na njemu vidi zbunjenost. Othman očito nije imao pojma kako je moglo doći do takve podudarnosti. »Njezino tijelo nije pronađeno na tom mjestu«, rekao je Nayir. Objasnio je da nagađa da ju je bujica odnijela nizvodno do mjesta koje su beduini označili na karti, premda u logoru nisu pronašli ništa. Othman je zurio u tlo. »Nisi pronašao moju jaknu?« »Tvoju jaknu?« »Nestala je. Ona koju uvijek nosim u pustinju. Sve dosad nisam mislio da bi to moglo biti sumnjivo, ali karte s našega zadnjeg izleta bile su u džepu te jakne. U njoj je bio i moj prijenosni GPS, tablete soli i slično. Možda ju je ona uzela. To bi nam odgovorilo na pitanje kako je završila tamo ili u blizini mjesta na kojemu smo logorovali.« Nayir prekriži ruke. Možda je Nouf ukrala jaknu, ali najveća je vjerojatnost da se njome služio samo Othman. Tko bi drugi znao za nju? Je li Nouf i inače kopala po njegovu ormaru? Bi li ona znala za njegove karte? Bila je nesretna ironija to što je Othman otkrivajući pojedinosti koje su sve trebale razjasniti postao još sumnjiviji. Neka mi Alah oprosti sumnjičavost. »Koliko dugo nema jakne?« pitao je. »Tek sam jučer primijetio.« 73

»Tko još zna za nju?« »Mnogi su je vidjeli na meni, ali tko je znao što u njoj nosim? Nisam siguran.« Kada je molitva završila, zaputili su se prema bazaru. Provukli su se ispod užeta sa resama i našli pod fluorescentnim svjetlom prodavaonice igračaka jedine na bazaru gdje su se na sanduke prodavali ručnici za plažu sa slikama iz Ratova zvijezda, baloni s likom G.I. Joea i plastični kišobrani s likom Barbie. Skrenuvši lijevo, prošli su pokraj prodavača piratskih kaseta Um–Kalthoum, »Zvijezde s istoka«. Nayir je rastreseno zurio oko sebe dok su se približavali mjestu gdje su se prodavale jakne. Pred njima su se pružali deseci štandova s kaputima i jaknama. Othman se počeo smijati. »Nikad se neću oporaviti od ovog prizora.« Nayir je morao priznati: kupovati kaput u zemlji s najtoplijom klimom na svijetu bilo je pomalo čudno iskustvo. No prodavači čini se nisu primjećivali uzaludnost svojega posla. Obavljali su ga sa strašću s kojom se mogla mjeriti samo ona prodavača kamina i radijatora na drugoj tržnici, na suprotnoj strani grada. Prodavači kaputa izložili su cijele redove bunda od samurovine, nerca, zeca i lisice. Baloneri su uvijek bili modemi, kao i pelerine s uzorkom dalmatinera, muški sivi i crni tričetvrt kaputi krutih podstava i vuneni sakoi u veličinama koje su sezale od najmanjih do groteskno velikih. Svaki je prodavač imao ravan stol za robu okrenut prema prolaznicima, na kojemu su kaputi bili uredno složeni poput krda slonova sa surlama obješenim prema ulici. Među mnogobrojnim prodavačima Nayir je najbolje poznavao braću Qahtani. Najviše je volio njihov štand. Imali su najveći izbor, nikad se nisu žalili kada je isprobavao robu i činilo se da im ne smeta što nikad nije ništa kupio nego je samo svakih nekoliko mjeseci lutao između vješalica u potrazi za nečim nedefiniranim. Baš kada su prišli štandu braće Qahtani, svita neoženjenih bogatih Saudijaca u blještavo bijelim haljinama razmiljela se po odjeljku za dame. Razmjestili su se poput vojnika na okupiranom području, dok su njegovanim prstima spretno prebirali robu. Nayir ih je promatrao s gađenjem i pitao se jesu li i oni došli kupiti kapute zaručnicama. Vidjevši kako Othman prilazi skupini neženja osjetio je nelagodu, jer je i on izgledao i ponašao se baš poput njih. Svi su oni bili licemjeri, svjesni da je radosno iščekivano putovanje – važan element svake prosidbe – samo obična iluzija. Nijedan od tih lakrdijaša nema namjeru voditi nevjestu na putovanje, osim ako baš ne bude morao. Što je Othman obećao gospođici Hijazi? Nayir se zaputi na svoju stranu. Gledao je kapute i pokušao zamisliti koji bi pristajao njegovoj budućoj ženi. Rusko krzno? Previše napadno. Avijatičarska jakna s američkim znakovljem? U kojem bi to svijetu iz mašte on ikad ženu odveo u 74

Ameriku? Ne, on ženi nikad ne bi kupio kaput. Ako želi kaput, morat će ga sama kupiti. »Beduine!« Eissa je zaobišao blagajnu i došao ga pozdraviti. Njegov brat Sha'aban, koji je iza pulta sjedio na stolcu na sklapanje, podignuo je glavu i nasmiješio se. »Drago mi je što te vidim!« rekao je Eissa. »Dugo te nije bilo. Reci, nisi valjda ovdje zato što je sezona vjenčanja?« »Nikako«, suho se nasmijao Nayir. »Ne, hvala na pitanju.« »A ti se ne želiš oženiti?« pitao je Sha'aban, ustajući. »Zašto?« Nayir slegne ramenima. Eissa i Sha'aban su se pogledali. »Moja me žena izluđuje«, rekao je Sha'aban, »ali ne mogu zamisliti život bez nje. Tko bi se brinuo za mene?« »Ti si lijenčina, Sha'aban.« Eissa se okrenuo prema Nayiru: »Ne zna si sam ni čaj napraviti. Reci, što trebaš, brate.« »Došao sam s prijateljem. On kupuje za svoju zaručnicu.« Eissine obrve su se podignule. »Pa dok čekaš, dopusti da ti pokažem najnoviju robu.« Nestao je iza blagajne i izvadio plastičnu prozirnu vreću za odijela kroz koju je Nayir ugledao najružniju jaknu na svijetu strukiranu, od velura, s napadnim porubom i resicama. Vez na grudima podsjećao ga je na nešto. »Kauboj«, rekao je Eissa. »Ovo je originalna kaubojska odjeća.« Vidjevši oklijevanje na Nayirovu licu, Sha'aban je pljesnuo brata po ruci. »Rekao sam ti da je ružna.« »Nije ružna!« Eissa podigne plastičnu vreću i oduševljeno pokaže resice. »Pogledaj tu kvalitetu. Jučer sam jednu prodao. Ti nemaš ukusa, Sha'aban.« »Mislim da tražim nešto drukčije«, rekao je Nayir. Eissa spusti kaubojsku jaknu na pult i pokaže kapute širokim zamahom ruke. »Biraj.« Nayir je ponovno zašao među vješalice, zastavši kod kišnih ogrtača, diveći se bojama sve dok nije došao do balonera. Jedan mu je posebno zapeo za oko: bež, lagan, klasična kroja. Eissa je primijetio i gurnuo rukom brata. »Gle, Sha'aban, Columbov baloner.« »Taj hoće?« »Kako si ga nazvao?« pitao je Nayir.

75

»Znaš, Columbo, Peter Falk.« Eissa napne nepostojeći pištolj. »Beng, beng, privatni detektiv.« Pravio se kao da puca, dok je Nayir navlačio baloner. Eissa ispusti oduševljeni uzvik: »Da–a! To je to! One hundred per cent man!« Svi su se nasmijali rečenici izgovorenoj na engleskom. Nayir ode do blagajne i stane ispred zrcala. Baloner mu je savršeno pristajao. Gurnuo je ruku u džep podstavljen satenom i napipao par zrnaca pijeska u najdubljem kutku džepa. Zakopčao ga je, pa otkopčao, podignuo ovratnik i prešao rukom po njemu da poravna nabore. Othman mu je prišao s osmjehom na licu. »Nešto kupuješ?« pitao je. Nayir se okrene od zrcala. »Nije baš moj stil.« »Ma kako nije. Zar me danas nitko ne sluša?«, povikao je Eissa tobože uvrijeđenim tonom. »Istina je.« Sha'aban mahne rukom prema Nayiru. »Ti si Columbo!« »Nisam siguran.« Skine kaput. »Ma kako nisi!« Eissa uzme kaput i podigne ga do Nayirovih ramena. »Daj, kao stvoren je za tebe! Nevjerojatno. Nisam isprva tako mislio, ali čovjek se nekad iznenadi: ne vjeruješ u nešto zato što ti je to netko rekao, nego zato što si to sam otkrio..« Spojio je prste i podignuo ih u zrak. »Odsad je tvoj. To je tvoj tajni otok. Tvoja Amerika! Znaš, ja bih te odjenuo u Armani, možda u avijatičarsku jaknu, ali ne u Columba. Ali sada kad sam vidio svojim očima, za mene je to činjenica.« Eissa je bio iskren, a Sha'aban je samo kimao, očito zanijemivši pred uvjerljivom činjenicom. Nayir pogleda jednog pa drugog, iznenađen njihovim neobičnim uzbuđenjem. »Zapravo nisam došao ovamo kupiti kaput.« Eissa se namrgodio. »U redu je. Znam da si skroman čovjek, ali dat ću ti dobru cijenu.« Nayir je oklijevao. Bilo mu je glupo kupiti kaput. Što je to zapravo? Tašti odjevni predmet, a nije li jedan od najvećih grijeha oholo nositi odjeću? Ne može ga odjenuti u pustinji. Neće ga moći nositi u gradu, osim u ona dva–tri dana na godinu kada temperatura padne na 20 stupnjeva i kada je dovoljno hladno. I nije li to, napokon, kišni ogrtač? U Jeddi u najboljem slučaju kiši jednom na godinu približno pet minuta. Ali svidio mu se, želio ga je. Usto, Kuran kaže da odjeća služi čovjeku da pokrije svoju sramotu, ali i da ga krasi. Ukrašavanje nije grijeh. O, sinovi Adamovi! Nosite svoju krasnu odjeću u svako vrijeme i na svakom mjestu... ali ne pretjerujte. Othman mu je prišao. »Ovo je skroman kaput. Mislim da ti pristaje.«

76

Nayir se nesigurno okrenuo prema zrcalu. Othman je imao pravo: bio je to jednostavan ogrtač. Othman je stavio ono što je izabrao na pult – šest ženskih ogrtača, od kožnatog do krznenog. Nayir je primijetio da kupuje i jaknu za pustinju. Othman mu je pokazao sve ogrtače za gospođicu Hijazi, zabrinuto gunđajući nad svakim. »Stvarno ne znam hoće li joj pristajati.« Nayir je htio pitati je li to doista bitno, ali je zadržao misao za sebe. Izbor ga je zaprepastio. Ako su kaputi doista pokazatelj planova za putovanje, par će medeni mjesec provesti na Antarktiku. »Znači kupit ćeš Columbov baloner?« pitao je Eissa. »Hoću«, promrmlja Nayir. »Zašto ne.« Braća su mu naplatila pedeset rijala. Dok je stajao kraj blagajne čekajući da mu Eissa vrati kusur, počeo se osjećati glupo. Kupovao je kaput. Vrućina mu je udarila u glavu. Pogledao je oko sebe u potrazi za najbližim kioskom s pićem, a onda je ugledao prizor od kojeg je problijedio kao krpa. Iza susjednoga štanda stajala je žena, sama. Ispod rastvorene haljine vidjelo se golo, dobro građeno tijelo. Boja puti bila joj je nježno smeđa, poput kreme od karamela, svjetlucava od znoja obasjanog neonskim svjetlom. Nasmiješila se Nayiru. Trenutak poslije stopila se s gužvom. Nayir se sledio. Pokušao ju je odagnati iz glave prisjećajući se drugih prizora – slijepih očiju Um-Tahsin, Samirova podrigivanja za večerom – ali pred sobom je vidio samo tu ženu, blago razmaknuta sjajna bedra, dugačke čvrste prste koji miluju prepone. Pogledao je oko sebe, ali sve se dogodilo previše brzo da bi itko drugi primijetio. Obrazi su mu gorjeli. Instinktivno je posegnuo rukom i prekrio prepone. Da je na sebi imao haljinu, mogao se nagnuti naprijed i sakriti, ali u tim prokletim hlačama koje su mu stiskale međunožje bio je izložen i bespomoćan. »Što se dogodilo?« pitao je Othman. »Izgledaš kao da ti nije dobro.« Nayir se sklonio u sjenu iza blagajne i mahnuo rukom prema mnoštvu. »Vidio sam golo tijelo.« Othman se okrenuo oko sebe, zgrožen. »Pokazao ti se muškarac?« »Ne, žena.« I kad je to rekao, prisjetio se samodopadnosti u njezinu pogledu, taštine i raskalašenosti. Poželio je pozvati policiju. Othmanov zgrožen pogled ubrzo je zamijenio izraz u očima koji je govorio da se zabavlja. Počeo se smijati. »Oprosti.« Pokušao je prestati ali nije mogao, i što je više susprezao smijeh to je postajao crveniji, pa su to čak i Eissa i Sha'aban primijetili. Nayir se kiselo nasmiješio. 77

»Oprosti«, rekao je Othman hvatajući dah. »Nema veze.« Zahvalili su braći Qahtani i pošli dalje, gurajući se kroz sve veću gužvu. Sunce je nemilosrdno pržilo pa su stali da kupe limenke Mirande, ali kada su ih otvorili piće je već bilo toplo. Vrativši se u gužvu, prošli su kroz trgovinu s igračkama provlačeći se ispod nanizanih žaruljica. Kada su došli do parkirališta, pred Nayirovim očima još je jednom bljesnula slika žene koja miluje prepone, a ovaj put je u njemu izazvala još veću eksploziju bijesa. Nije mogao vjerovati da se to dogodilo, a sada kad su odlazili požalio je što nije pozvao policiju. No odjednom mu se u mislima pojavila Nouf – na metalnom stolu s plahtom koja je spuznula s njezinih bedara – i njegov je bijes iznenada splasnuo. Činilo se da se i Othman uozbiljio. »Nemoj to uzimati osobno«, rekao je. »Čuo sam da se to ovdje događa prilično često.« »Govoriš o ekshibicionistici?« »Da.« »Oh.« Othman je napućio usnice. »Razmisli malo svi ti ljudi koji isprobavaju odjeću. Gdje se ekshibicionist može bolje sakriti?« »Oni sigurno biraju žrtve«, rekao je Nayir, iznenada se ražestivši. »Vjerojatno imaju urođeni osjećaj koji im govori koji će se muškarac najviše uvrijediti.« »Je li ti se to već prije dogodilo?« »Nije.« »Onda si ispao slučajna žrtva«, rekao je Othman. »Doista mislim da ljudi u tebi prepoznaju dobrog čovjeka.« Nayir ga sumnjičavo pogleda. »Nisam imao taj dojam.« »Brate«, rekao je Othman smiješeći se, »ja tebe nikad ne bih optužio za taštinu i oholost.« Nayir kimne, no osjećaj nelagode i dalje je bio prisutan. Pitao se je li na bilo koji način izazvao ekshibicionisticu, je li znala da će se on osjetiti uvrijeđenim više od većine drugih muškaraca i je li ga vrebala poput đavla. Ili je to znak? Upozorenje da je možda otišao predaleko te da je kupnja balonera podlijeganje taštini? Cijelim putem do kuće razmišljao je o taštini i kao lijek svojem sve snažnijem osjećaju stida izgovorio molitvu koju je prorok Muhamed uvijek izgovarao odijevajući novu odjeću: Slava Alahu. Odjenuo si me u ovu odjeću. Molim te da mi dobro 78

služi i da služi dobrome za koje je stvorena i zaštiti me od zla koje donosi i od zla za koje je stvorena. Slava Alahu. Dvaput je izgovorio molitvu, jer mu se baloner sve više sviđao što ga je dulje gledao.

79

10

T

oga se popodneva Nayir odvezao do četvrti Kilo Seven i parkirao uz blok zgrada koji mu je Othman opisao. Ulica je bila gotovo pusta, a sunce je pržilo usku prašnjavu cestu odbijajući se od zgrada i stvarajući svjetlost koja je prodirala u oči i kroz zatvorene kapke. Na uglu je skupina Sudanki sjedila na tkanim prostirkama i prodavala bundevine koštice u malim plastičnim vrećicama koje su težile manje od novčića za koji su se mogle kupiti. Na sebi je imao baloner. Isprva se u njemu osjećao nelagodno, ali već ga je bio odjenuo kada je išao u supermarket i otkrio da mu pruža nov osjećaj autoriteta. U tom se osjećaju skrivala đavolska oholost, ali je podsjetio samoga sebe da mu je cilj ispravan i da će oholost ubrzo nestati, kao i uvijek dosad. Pronašao je kuću koju je tražio, ali kada je pokucao na vrata nitko nije odgovarao. Kucanje je odjeknulo na drugoj strani, gdje se vjerojatno nalazilo dvorište. Ponovno je pokucao, a zatim se odmaknuo i pogledao gore. S krova ga je gledalo lice pokriveno velom. Nekoliko minuta poslije vrata su se otvorila. Na njima je stajao mladić koji je izgledao kao da mu je dvadesetak godina. Tjedan dana stara brada prekrivala mu je čeljust i davala mu neuredan izgled. Na sebi je imao zgužvanu bijelu košulju i široke lanene hlače. Zbog jarkoga sunca Nayir nije mogao odgonetnuti izraz njegova lica. »Tražim Mohammeda Ramdanija«, rekao je Nayir. »Tko ste vi?« Mladićev glas zvučao je promuklo. »Zovem se Nayir ash–Sharqi. Živi li Mohammed ovdje?« »Tko vam je to rekao?« »Jeste li vi Mohammed?« Čovjek se nije ni pomaknuo. »Što želite?« »Došao sam s vama razgovarati o Nouf ash–Shrawi. Rečeno mi je da ste joj vi bili pratilac.«

Muškarčevo lice iskrivilo se od nelagode. »Je li vas poslala obitelj?« »Nije.« »Vi ste iz policije?« »Ne, ja sam privatni istražitelj.« Mohammed je nervozno zatreptao i nakon duge stanke i pomnog proučavanja odmaknuo se u stranu pokazavši Nayiru da uđe. Nayir je prošao kroz dvorište u razmjerno mračan hodnik. Na vješalici je visio ogrtač, a desetak pari cipela bilo je poslagano uza zid. Osjetio je čudan, neugodni miris. Životinjski izmet. »Imate životinje?« pitao je. »Ne.« »Ništa? Čak ni piliće?« Mohammed je izgledao zbunjeno. »Ne. Zašto?« Nayir je shvatio da su njegova pitanja pomalo uvredljiva. »Nije bitno«, odgovorio je. Mohammed ga je poveo niz uzak hodnik do dnevne sobe. Pokraj vrata dnevne sobe bio je ulaz u glavni dio kuće, i baš iznad dovratka visjela je Hamsina ruka, peteroprsti simbol zaštite od urokljiva oka. Hrpa izlizanih jastuka bila je nagurana u jednom kutu, a tri prostirke od bambusa raširene na podu. Mohammed je gostu ponudio najčišću prostirku i pozvao nekoga da donese čaj. Dvojica muškaraca sjela su jedan uz drugog, prekriženih nogu. Šutke su čekali. Kapci na prozorima bili su zatvoreni, ali vrućina se ipak probijala. U obližnjoj sobi zaplakalo je dijete. Mohammed se vrlo brzo opustio. Nayir je osjetio da je naviknut na lako uspostavljanje kontakata. Sada se činilo da brzo stječe samopouzdanje. Nije čudo što je radio kao pratilac. Netko je zakucao na vrata i Mohammed je ustao i otišao u hodnik. Nayir je čuo ženski glas. »Više nemamo datulja!« šaptala je neka žena. »Imam samo pirjano meso. Tako mi je neugodno! Da ga poslužim?« »Ne, čaj je dovoljan, habibti. Hvala.« Mohammed se vratio u sobu noseći pladanj s čajem. Zatvorio je vrata nogom. »Moja žena, Hend«, objasnio je nervozno se smiješeći. Kada je sjeo, natočio je dvije male šalice, dodajući jednu Nayiru i spuštajući drugu na pod uz nogu. Dijete je sada vrištalo, ali Mohammed se nije obazirao. 81

Nayir je srknuo čaj i začudio se ležernosti kojom je Mohammed spomenuo svoju ženu. Nije bilo potrebe da objašnjava tko je, a to što je Nayiru rekao njezino ime bilo je nešto nečuveno. Svrstavalo je Mohammeda među one koji su se nehajno odnosili prema vjerskim pravilima. Prošli su dani kada se o ženi govorilo kao o »majci Mohammeda mlađeg«. Danas žene imaju imena, prezimena, posao i što sve ne. Pitao se koliko je muškaraca znalo Noufino ime. Nayir je spustio šalicu, a Mohammed ju je ponovno napunio. »Moja sućut zbog Nouf«, rekao je Nayir. »Hvala.« »Znam što znači pretrpjeti gubitak.« »Ne mogu doći k sebi.« Mohammed je prošao rukom kroz kosu. Do Nayirova nosa ponovno je dopro smrad životinjskog izmeta. »Dugo radite za obitelj?« pitao je. »Od djetinjstva. Otac je bio Abu-Tahsinov vozač kada je bio mojih godina.« Mohammed odmahne glavom. »Umro je prošle godine.« »Neka ga Alah čuva.« »Hvala.« »Je li bio zadovoljan poslom?« pitao je Nayir. »Da. Shrawijevi su prema njemu dobro postupali. Ja sam odrastao na njihovu starom imanju, ondje su živjeli prije nego što su se preselili na otok. Nedugo nakon što su se preselili ja sam se oženio, pa sada imam svoj stan.« Mahnuo je rukom prema praznim zidovima. »Pa makar bio ovako ružan. Prije sam mislio da bi bilo bolje da sam ostao na otoku, ali drago mi je što nisam.« »Da?« Nayir je pogledao domaćina. »Tamo nisam bio sretan. Osim s Nouf. Ona je bila drukčija.« »Kako drukčija?« Mohammed slegne ramenima. Oči su mu se stisnule. »Vi ste bliski s obitelji?« »Samo koliko mi posao dopušta. Ja sam njihov pustinjski vodič.« »Ah, mislim da sam čuo za vas. Vi ste onaj beduin.« Nayir stisne usnice. »Obitelj me angažirala da pronađem Nouf kada je nestala.« Mohammed zamišljeno, kimne. »Znači sada vas nitko ne plaća?« »Ne.« »Pa zašto ste onda tu?« 82

»Nisam zadovoljan objašnjenjem da je njezina smrt bila nesretan slučaj.« Mohammed rukom pokaže Nayirov baloner i nasmiješi se. »Uklapa se. Ali moram priznati da nisam pomislio da je u njezinoj smrti bilo ičega neobičnog. Bila je tragična, ali ništa me nije navelo da pomislim na ubojstvo.« »Ubojstvo?« »O... pa niste li zato ovdje?« Nayir pogleda domaćina. »Mislite da je ubijena?« »Ne. Ne mislim. Hoću reći, samo sam pretpostavio da ste vi na to mislili.« »Ne baš.« Mohammed otare znoj sa sljepoočnica. »Pa zašto ste onda došli?« Nayir zastane. »Recite mi što se dogodilo onoga dana kada je nestala. Sigurno ste je vidjeli toga dana.« On odmahne glavom. »Nazvala me i rekla da me ne treba.« »Je li to bilo uobičajeno?« »Pa ne znam. I prije je to radila, ako me to pitate.« »Rekla je majci da ide zamijeniti vjenčane cipele«, rekao je Nayir. »A vi je niste odvezli u trgovački centar?« »Nisam.« Nayir se nagnuo naprijed. »Kako je otišla od kuće ako je vi niste odvezli?« »Ne znam. Kada nisam tamo obično izlazi s majkom, šogoricama i jednim od njihovih pratilaca...« Mohammed raširi ruke. »Slušajte, već sam rekao Tahsinu i Othmanu sve što znam. Desetak puta smo prošli kroz sve to.« »Ja želim čuti vašu stranu priče. Kada ste shvatili da je pobjegla?« Mohammed je nervozno trepnuo. »Te me večeri nazvala njezina majka. Rekao sam joj sve što sam znao. Odmah sam otišao na imanje, ali, naravno, tamo ništa nisam mogao...« Nayir je pričekao, ali Mohammed više ništa nije rekao. »Što ste radili toga dana?« Mohammed se kolebao. »Morao sam obaviti kupovinu sa ženom.« »Je li ona bila s vama cijeli dan?« »Da, i njezina sestra je bila s nama.« Nayir je znao da bi morao razgovarati s Mohammedovom ženom i njezinom sestrom kako bi potvrdile njegovu priču, ali to ne bi bilo primjereno. Spustio je šalicu 83

na pod. »Pitam se zašto bi djevojka poput Nouf pobjegla. To se ne čini vjerojatnim, zar ne? Imala je sve – novac, dobru obitelj, zaručnika. Možda mi vi možete pomoći da u svemu pronađem smisao. Vi ste je poznavali.« Mohammed je htio natočiti Nayiru još jednu šalicu čaja, ali više nije bilo vode. Iznenada spusti čajnik i pritisne prstima oči. Zavladala je duga šutnja. Kada je spustio ruku, lice mu je bilo crveno i otečeno. »Molim vas, oprostite mi. Ja sam je trebao čuvati.« Nayir osjeti bol svojega domaćina, ali se pitao koliko je ta bol tek profesionalan osjećaj krivnje. »Čujte«, rekao je Mohammed, »očito je da je Nouf pobjegla jer joj je bilo dosta takvoga života.« Prisilio se da gleda Nayira u oči. »Možda mi nećete htjeti vjerovati, ali reći ću vam, nije samo ona poželjela pobjeći. Većina djevojaka tako se osjeća. Mrze život na otoku. Bježe od njega tako što stalno odlaze u kupovinu ili na vožnju vodenim skuterom. No, nikad nisam mislio da će to doista učiniti. Ne tako – ne na taj način.« Nayir je gledao kako se suze slijevaju niz Mohammed ove obraze. Posegnuo je u džep i izvukao novi misvak. »Smeta li vam...?« »Ne. Samo izvolite.« Vrhom palca Nayir je otrgnuo vrh štapića i stavio ga na pladanj s čajem. Gurnuo je misvak u usta. »Kažu da ovdje žene pate«, rekao je. »Ali koliko ja znam, samo je jedna patila dovoljno da se odluči na bijeg u pustinju i izloži pogibli. Što ju je, dakle, navelo na to?« Mohammed proguta slinu. »Ne znam.« »Rekli ste da je bila drukčija. Što ste pod tim mislili?« »Ne znam.« Mohammed je uzdahnuo. »Hoću reći ona je bila Nouf.« Nije znao kamo bi s rukama, a znoj mu se tako obilato cijedio niz lice da mu je ovratnik bio sav mokar. Nastupio je dugačak trenutak šutnje. Nayir ga je proučavao. »Nouf poznajete – koliko – šesnaest godina? Dovoljno dugo da znate podosta o njoj. »Da, naravno, mi smo gotovo obitelj.« Obitelj. Riječ je ostala visjeti u zraku. »Dovoljno dugo da razvijete... odnos s njom?« Naravno, Nayir je mislio na prisan odnos, lišen sputavajućih pravila ponašanja među rođacima ili bračnim partnerima. Mohammed se lako mogao zaljubiti u Nouf. Bila je lijepa i bogata djevojka i imala je sve što je njemu nedostajalo. Poznavao ju je bolje od ikoga, a ipak mu je bila zabranjena. 84

Mohammed je zurio u pod brzo trepćući. Lice mu je bilo sablasno sivo. »Nisam imao ništa s njezinom smrti«, rekao je. »Još nešto ne razumijem«, nastavio je Nayir. »Ako je točno da se odvezla s imanja – gdje je naučila voziti?« Mohammed je i dalje zurio u pod. »Ja sam je naučio. Bilo je zabavno. I druge su djevojke u tome sudjelovale, čak i Zainab, a ona ima samo šest godina. Znam da sam glupo postupio, ali one bi to ionako učinile, pa sam mislio da je bolje da ih naučim sigurnoj vožnji i postavim im neka pravila. Morale su vježbati na prašnjavom putu iza kuće gdje ih nitko ne može vidjeti.« »Dobro. Ali recimo da je pobjegla. Ona bi se za to morala pripremiti. Morala je odlučiti kamo ide. Je li imala zemljovid? GPS? Kako bi to mogla nabaviti? Pitam se... Bi li ih ukrala? Ili bi joj netko pomogao?« »Ja ne bih.« »Zašto ne? Naučili ste ju voziti, što je mnogo opasnije od krađe. A i zabranjeno.« Mohammed je izgledao prestrašeno. »Znam, ali nije...« »Kako je uopće znala gdje su ključevi kamiona? I kako je navabila devu u kamion? To je prilično teško izvesti. Za to je potrebna snaga. Usto, netko je udario kćer čuvara deva po glavi, ali ta je djevojka puno krupnija i snažnija od Nouf. Kako ju je Nouf uspjela onesvijestiti? Mislim da joj je netko pomogao, netko tko je znao da bježi.« »Ya Allah, Allah, Bism'allah.« Mohammed je izgledao kao da će zaplakati. »I kako je dospjela u pustinju?« Mohammed se ljuljao naprijed-natrag, ruku prekriženih na krilu. »Ne znam.« »I njezino... stanje...« »Allah! Ja je nikad ne bih dirnuo!« »Ali netko ipak jest. Koliko znam, vi ste bili jedini muškarac s kojim se redovito susretala.« Mohammedova ramena počela su se tresti. »Ne, ne. Slušajte. Bio je jedan tip. Eric. Eric Scarsberry. Više puta sam je vozio na sastanak s njim. Željela je otići u Ameriku, a on joj je trebao u tome pomoći.« Nayir se uspravi. »U Ameriku? Kako?« »Dala mu je milijun rijala. Trebao je tim novcem kupiti stan u New Yorku, nabaviti zelenu kartu i tko zna što još. To je oduvijek željela. Željela je otići.« 85

Nayir je zurio u domaćina. Nouf je željela pobjeći s Amerikancem? Unatoč svemu bio je iznenađen. Kako je to moguće? Žene nisu mogle napustiti zemlju bez izlazne vize za koju im je trebao potpis muža ili oca. Abu–Tahsin sigurno joj nikad ne bi dopustio da bilo kamo otputuje. Za to bi joj trebao muž, ali to ne bi mogao biti Eric. Muslimanke se ne smiju udavati za nevjernike. »Kako je mislila otići?« pitao je Nayir. »Na medenom mjesecu. Trebala je otputovati u New York s Qazijem.« »Zaručnikom?« »Da. Planirala ga je napustiti u hotelu i potom se sastati s Ericom.« »Ona se namjeravala udati za Qazija i onda pobjeći s Amerikancem?« Mohammed se prestao tresti i zario je lice u ruke. Nešto je mrmljao. »Molim?« Spustio je ruke. »Znam da sam ja kriv. Nisam to smio dopustiti. Znao sam da je pogrešno, ali ona je to toliko željela...« »Što je željela?« Nayir zaustavi dah. »Ona... ona je željela živjeti u Americi.« Kada je vidio Nayirov zgrožen pogled, objasnio je: »Jednoga je dana vidjela televizijsku emisiju o ženi koja proučava divlje pse u Africi. Željela je biti poput te žene, premda je ona živjela sa psima... sa psima! Bila je prljava. Bila je u Africi tri mjeseca, ali je voljela svoj život. Mislim da je to ostavilo dojam na Nouf više nego bilo što drugo – to da žena može živjeti poput psa i biti sretna. Ako ništa drugo, sretnija od Nouf.« Teškom mukom je progutao slinu. »Sve njezine prijateljice u školi putovale su u London i New York. To su bogataška djeca, baš kao Nouf, i imaju sve što žele. Ali Nouf njezini roditelji nikad ne bi dopustili da napusti zemlju, a pogotovo da ide u Ameriku! Ona je samo željela ići u školu, studirati zoologiju i onda živjeti negdje u divljini. Možda u Africi. Ali ovdje nije mogla ništa od toga, otac joj ne bi dopustio. To je željela više od ičega na svijetu, a ja... ja nisam rekao ne!« Suze su mu potekle. Nayir je skrenuo pogled, ali tihi Mohammedovi jecaji ipak su ga uznemirili. »Žao mi je«, rekao je, ne znajući što bi dodao. Mohammed je ljutito obrisao obraz. »Bism'allah«, protisnuo je. »Gotovo se osjećam kao da sam je ja ubio.« »Recite mi«, rekao je Nayir, »kako je komunicirala s Ericom?« »Sastajala bi se s njim u trgovačkom centru u Comicheu. Ne znam gdje on živi.« »Išli ste s njom?« 86

»Jesam.« »Kada ste zadnji put vidjeli Erica?« »Prije otprilike tri tjedna. Dao joj je ključ i adresu svojega stana u New Yorku.« »Svojega stana?« »Da.« Mohammed je posegnuo u džep i izvukao privjesak za ključeve. »Ovo je kopija ključa, dala mi ga je za slučaj da ona svoj izgubi ili ako se nešto dogodi. Tamo je trebala ostati dok njezin stan ne bude spreman.« »Mogu li posuditi ključ?« »Nećete...« »Ne, neću ga pokazati obitelji.« Muhammed skine ključ s privjeska i pruži ga Nayiru. »Slušajte, morate mi vjerovati«, rekao je, »lud sam od osjećaja krivnje. Imam predosjećaj da bi Eric mogao biti nekako upleten u njezinu smrt, ali nemam pojma gdje bih ga mogao naći. Ne znam gdje živi, za koju tvrtku radi niti je li još u zemlji.« Pogled mu je na trenutak postao divlji. Nayir nije želio postaviti sljedeće pitanje, ali nije imao izbora. »Mislite li da je bilo ozbiljno to s Ericom... toliko ozbiljno da...« »Da bude intimna s njim?« Mohammed je izgledao kao da mu se sve to gadi ili ga vrijeđa, ili oboje. »Kada sam je vozio da se sastane s Ericom«, dotaknuo je obraz ispod oka, »uvijek mi je bila na oku. Nikad joj nije vidio lice.« Nayir je pokušao procijeniti govori li istinu. Duboko u sebi osjećao je da govori, premda se to činilo nevjerojatnim. Mohammed rezignirano spusti ruku. »Reći ćete obitelji.« »Zasad ću«, rekao je Nayir, »čuvati vašu tajnu. Ali objasnite mi nešto: Nouf je nestala tri dana prije vjenčanja. Ako je to što govorite točno, zašto bi iznenada odustala od plana i pobjegla prije vjenčanja? Bez Qazija nije mogla napustiti zemlju.« »Možda joj je Eric obećao da će pronaći neki drugi način. Ne znam kako, ali nije bilo nemoguće. Imao je veze u pristaništu, pa čak i svoj brod! Mogao ju je prokrijumčariti.« »Je li spominjala da bi se to moglo dogoditi?« »Nije.« Mohammed se zadubio u misli. Zažmirio je. »Uvijek sam zamišljao da ćemo se oprostiti, bude li odlazila zauvijek.« Od prizvuka očaja u njegovu glasu Nayira je stegnulo u grlu, ali se obuzdao. Mohammed je, napokon, bio sudionik njezina plana za bijeg. Pomagao joj je da se 87

sastaje s Ericom, a onda je sakrio istinu od obitelji. Po svemu je ispao osoba koja nije zasluživala povjerenje. A mučile su ga i pojedinosti Mohammedove priče. Zašto je željela živjeti u Americi? Zašto ne u Europi? Ili u Egiptu? U Kairu bi imala isto toliko slobode koliko i u Americi, ali bez poteškoća izazvanih jezičnom barijerom. Ali možda je to bilo preblizu. Egipat je bio s druge strane mora, putovanje u Egipat nije bilo ni izbliza toliko dramatično kao putovanje u Ameriku, zemlju nevjernika. Očito je napuštanjem obitelji željela jasno izraziti određen stav. Putovanje u Ameriku nije bilo samo obična pljuska nego težak udarac konzervativnoj obitelji Shrawi. Shvatio je da lupka misvakom po nadlanici pa je prestao. »Je li Nouf ikad odlazila u muški dio kuće u spavaće sobe svoje braće? Ili njihove bivše spavaće sobe? U njihove urede? »Ne, mislim da nije. Zašto?« »Nikad je niste vidjeli da ulazi u muške spavaće sobe?« »Iskreno, ja tamo ne ulazim pa ne znam kamo je ona zalazila. Zašto bi nju zanimale njihove nekadašnje spavaće sobe?« »Je li ikad spominjala odjeću svoje braće? Možda jakne?« Mohammed je morao razmisliti, ali je odmahnuo glavom. »Jedva da je uopće govorila o braći. Bila je nervozna u njihovoj blizini. Oni baš nisu pokazivali razumijevanje prema njoj.« »Kakvi su bili?« »Hladni.« »Još nešto«, rekao je Nayir, začuvši buku u hodniku. »Je li Nouf bila praznovjerna?« Mohammed ga sumnjičavo pogleda. »Ne, baš i nije.« »Deva koju je odvela u pustinju imala je na nozi znak – zaštitu od urokljiva oka. Zašto bi ona napravila takav znak?« »Ne znam«, rekao je. »Čini se čudnim.« »Primijetio sam Hamsinu ruku na dovratku...« Nayir pokaže prema hodniku, a Mohammed se naglo okrene. »Vi ste praznovjerni?« »To je stavila moja žena...« Odjednom se otvore vrata i uđe Mohammedova žena. Na rukama je držala usnulo dijete. Glavu je pokrila maramom, ali joj je lice bilo otkriveno dok se široko, srdačno osmjehivala. Nayir skrene pogled, a Mohammed ustane. Poljubio je ženu u obraz i uzeo dijete, okrenuvši se da ga pokaže Nayiru. 88

»Moja kći«, rekao je blistajući. »Glasna je poput aviona, ali možemo se njome hvaliti dok spava.« Nayir je pogladio dijete po obrazu. »Ism'allah, ism'allah.« Želio je pitati Mohammedovu ženu da potvrdi mužev alibi, ali bilo ga je stid. Ne skrećući pogled s djeteta pitao se je li Mohammedova žena ikad upoznala Nouf i što misli o njoj. »Molim vas, nemojte otići«, rekla je žena. »Odmah ću poslužiti večeru.« »Ne, hvala.« Nayir je ignorirao ženu obraćajući se Mohammedu. Njegovo ih je ponašanje začudilo, no kad je žena shvatila Nayirovu nelagodu tiho je uzela dijete i izišla iz sobe. Mohammed ga je ispratio. »Obavijestite me pronađete li Erica«, rekao je.

 Kada se vratio na cestu, Sudanki više nije bilo. Nayir stavi misvak u usta i vrati se do auta koji je u međuvremenu prekrio novi sloj prašine. Otvorio je vrata i pustio da vrućina izađe van, a onda se naslonio na odbojnik, zbunjen i uznemiren posve novom slikom Nouf. Činjenica da je htjela pobjeći u Ameriku smještala ju je izvan kategorije žena u koju ju je on svrstao: među uplašene nevjeste koje bježe od dogovorenoga braka. Iako je i prije smatrao da je bila neiskrena prema obitelji, ova nova Nouf pokazala se krajnje prijetvornom i sebičnom, kujući plan kojim će udovoljiti vlastitim hirovima i povrijediti obitelj. Nije bila prestrašena, bila je beskrupulozna. Nije marila što će svojim postupcima zgroziti obitelj, a možda čak i uništiti njihov ugled, a zbog čega? Mogućnosti da živi sa psima? Trudio se predočiti tu novu Nouf i odjednom je shvatio da ju je sve dosad cijelo vrijeme doživljavao kao žrtvu. Ipak, nova verzija događaja nosila je svoje probleme. Ako ju je Mohammed poznavao bolje od braće, i ako mu je toliko vjerovala, ne bi li se bar pokušala od njega oprostiti? Ili je lagala i Mohammedu? Dok je ulazio u Jeep, Nayira je najviše uznemiravala jedna misao: čudno je da bi se Mohammed toliko trudio pomoći Nouf da otiđe iz Saudijske Arabije, a nije učinio ništa da pomogne otkriti tko ju je ubio.

89

11

B

ilo je mnogo razloga zbog kojih je volio marinu. Budio se ujutro uz miris mora i prekrasan pogled na modri obzor. Cijeli je dan bio na svježem zraku rashlađenom vodom i vjetrom. Promatrao je putujuće trgovce koji od kuće do kuće prodaju molitvene prostirke i misvak, bakrene lonce i kineske platnene cipele. Velik srebrni kamion uvijek je bio parkiran kraj ulaza u marinu i točno u 6 ujutro kroz njegove prozore počeo bi se širiti miris svježe lepinje, boba kuhanog u češnjaku i najbolje kave na svijetu. U 6.15 bočna vrata kamiona podignula bi se poput kujine noge, a ljudi koji su čekali u redu nahrupili bi po doručak, tiskajući se oko prodavačeva prozora poput štenaca oko kuje. Susjedi su ovdje držali širom otvorene oči. Tu nije bilo kriminala. Nitko se nije tukao za parkirališno mjesto. Noću je čarobno, uspavljujuće ljuljuškanje broda davalo pokret potpunoj smirenosti. Ali možda je u marini najljepše bilo stalno zapljuskivanje vode o trup broda i tiho udaranje brodova o dokove, Nayirov podsjetnik da nije zarobljenik u kući i da je dovoljno samo odvezati uže i pokrenuti motor pa da on i sva njegova imovina slobodno zaplove valovima. A ipak, uvijek je bilo znatiželjnika koji su pitali kako je čovjek vjeran pustinji toliko zavolio more. On zapravo nije na to znao odgovoriti. Dok je bio mali naučio je voljeti pustinju, ali kad je odrastao poželio je novu vrstu divljine. U moru je pronašao neobičnu repliku pješčanoga beskraja. Ono je nosilo mir, prostranstvo, skriveni život i paradoksalni spoj monotonije i avanture. A bila je tu i mogućnost da se makne od susjeda ako mu njihova znatiželja, pitanja o poslu, obitelji, planovima za brak postanu prenaporni. U tom slučaju jednostavno će se premjestiti na drugi dok, a iza zastrtih prozorčića virit će novi parovi znatiželjnih očiju ljudi koji se još nisu dovoljno opustili da bi počeli postavljati indiskretna pitanja. Otkako je došao u marinu bio je stalno privezan uz isti dok, ali već samo to što je znao da se može premjestiti davalo mu je golem osjećaj slobode i činilo susjede podnošljivijima. Toga jutra stajao je na doku s Columbovim balonerom prebačenim preko ruke i gledao u zapadno nebo. Pokušavao je ublažiti loše raspoloženje razmišljajući o

ugodnim stranama svojega malog svijeta, a možda bi njegovo sanjarenje potrajalo i duže da nije bilo njegova susjeda Majida. »Salaam!« pozdravio ga je Majid s nasuprotnog mola. Stajao je na pramcu i znatiželjno gledao Nayira. »Sabaah al-khayr.« Prekasno je shvatio da time što stoji ondje sam s neobičnim odjevnim predmetom preko ruke samo potiče komentare. »Što ima novoga?« »Al-hamdulillah«, uzvrati Nayir. Majid je bio još jedan frustrirani neženja s doka, a kao takav bio mu je i utjeha i upozorenje. Obojica su osjećala blagu nelagodu zbog te usporedbe, koju je još više naglašavala činjenica da su bili iste visine i dobi, da su im lica imala nevjerojatno sličnu strukturu i da su obojica imali palestinske krvi. Velika razlika među njima bila je u tome što je Majid bio najmlađi sin u jako velikoj obitelji, što je imao bezbroj rođakinja, a ipak se nikad nije oženio. Bio je cjepidlaka u svojem pretjeranom iskazivanju pobožnosti i čini se da nijedna žena nije bila dovoljno kreposna da bi ga zaslužila. Majid iziđe na mol. »Jutros idemo van?« pitao je. »Da. Imam nekog posla.« »A što je ovo?« Majid pokaže kaput. »Da vidim. Kupio si kaput?« Pružio je ruku i opipao gumbe. »To je kišni ogrtač?« Nasmijao se. »Reci kamo to ideš gdje bi mogao pokisnuti?« »Nikamo ne idem.« Majid se naceri. »Možda ovdje očekujemo kišu?« Njegov zloban osmijeh bio je dovoljan podsjetnik da su Nayir i Majid različiti poput psa i mačke. Mayid je bio čovjek koji je točno pet puta na dan obavljao obredno pranje a potom paradnim korakom prelazio preko 15 metara širokog parkirališta do džamije u marini. Ako bi na toj kratkoj šetnji preko mjesta gdje nema previše pješaka primijetio ženu (i tako poništio svoje pranje gledanjem nečistoga), zaurlao bi na nju iz petnih žila, vratio se do broda, uz tresak otvorio vrata kabine, sišao i uz silnu buku i pljuskanje ponovno se oprao. Zatim bi provirio, očišćene duše i tijela, i pogledao niz dok, kao da se nadao da će ženu ugledati krajičkom oka, što ne bi bilo isto kao da je doista vidi. A zatim bi, kada bi se uvjerio da nema nijedne na vidiku, nataknuo sunčane naočale na nos i spustio se niz dok. Nayir nikad nije vidio da je dvaput naletio na ženu pri jednom odlasku na molitvu. Obično je prva

91

eksplozija gnjeva bila dovoljna da s dokova otjera sve žene – ptice da i ne spominjemo – pa bi Majid mogao sigurnim korakom krenuti prema džamiji. Pogledao je Majida u oči. Upravo su ga te oči sklone osuđivanju najviše zabrinjavale i zato se uvijek isplatilo biti ljubazan. »A što ima kod tebe? Kako je na poslu?« Majid slegne ramenima. »Isto. A ti – kako je u pustinji ovih dana?« »Dobro.« Nayir krene niz mol, dovikujući preko ramena: »Ugodno jutro ti želim.« Ali ga je snishodljiv ton u Majidovu pitanju izjedao putem do Jeepa. Toga je jutra sve krenulo naopako. Prometna gužva bila je nepodnošljiva. Na kiosku uz cestu uzeo je kavu i jaja, ali zrak je bio tako gust od ispušnih plinova da nije mogao disati, pa se vratio u Jeep i odjurio vratolomnom brzinom, zaboravljajući sve što je isplanirao za taj dan i želeći samo pobjeći od zaglušujućeg prometa i zagušljiva smrada dizela. Ali nije se mogao opustiti, čak ni kada su se zgrade još više prorijedile i kada uz autocestu nije bilo više ničega osim pješčanih prostranstava. Bijesno se zavezao preko bankine, prebacio pogon na sva četiri kotača i skrenuo na pijesak vozeći bez cilja. Kada je autocesta bila tek tanka crta na obzoru, zaustavio je Jeep, doručkovao i onda, provjerivši molitveni raspored, izvadio prostirku kako bi se pomolio na pijesku. Tek tada je nestalo njegova bijesa. Dovršio je molitvu, sjeo na pijesak u sjenu Jeepa i razmislio o uzrocima svojega neraspoloženja. Nakon razgovora s Mohammedom u njemu se budio novi strah. Nouf je planirala bijeg. U Ameriku. Umrla je u pustinji, ali njezin bijeg u Ameriku bio bi druga vrsta smrti. I to ga je zgrozilo. Da Amerika predstavlja slobodu i uzbuđenje, da je to cilj zbog kojega je vrijedno izbrisati prethodni život, da ovo mjesto, ovaj grad, ova pustinja, ovo more, ne mogu ispuniti djevojačke snove.

 Qazi ash–Shrawi spustio je mapu na stol i prišao prozoru kako bi bio bliže Nayiru. Imao je tih glas, a zbog buke iz skladišta ispod njih morao je neprirodno naprezati glasnice. Bili su u Qazijevu uredu u skladištu cipela njegova oca. Bila je to prostorija pregrađena staklom iz koje su se vidjeli nepregledni redovi kutija, od kojih su neke bile toliko visoko da ih se moglo dosegnuti samo dizalicom.

92

Qazi je bio skoro iste visine kao i Nayir, ali je Nayir bio gotovo dvostruko širi. Na sebi je imao čistu bijelu haljinu i besprijekorno izglačanu kefiju učvršćenu novim crnim igalom od kozje dlake. Dok je hodao, Nayir je primijetio kako mu ispod haljine proviruje par iznošenih tenisica – što je bilo čudno, s obzirom na to da je njegov otac vodio najveću tvrtku za uvoz cipela u Jeddi koju će Qazi, najstariji sin, jednoga dana naslijediti. Ipak, tenisice su izgledale udobno i pokazivale su da je Qazi, unatoč eleganciji i profinjenosti, marljiv radnik i praktičan čovjek. »Samo sam je jednom vidio«, rekao je. »I svi su bili tamo stric, bratići, otac. U sobi je bilo slugu. Nije smjela podignuti burku pa joj nisam vidio lice.« »Jeste li razgovarali s njom?« pitao je Nayir. »Pitao sam ju je li uzbuđena zbog vjenčanja, a ona je odgovorila da je i to je bilo sve.« »Je li zvučala uzbuđeno?« »Ne znam. Mislim da je bila nervozna.« Qazi je pogledao dolje prema radnicima i zamislio se. »Znači niste imali pojma kako izgleda?« pitao je Nayir. »Pa, vidio sam sliku. Othman mi ju je pokazao.« »Kakva je bila?« Qazi se tjeskobno nasmiješio. Od prvog časa poznanstva s Qazijem, Nayir je gajio zaštitničke osjećaje prema njemu. Ostavljao je dojam da je stalno na oprezu, no istodobno je zračio dobrodušnošću. Bio je poput žirafe u savani: naćuljenih ušiju kojima je osluškivao opasnost, a baš kao i žirafa u sebi je imao nešto dirljivo i ranjivo. Nayir ga je sućutno pogledao, nastojeći zamisliti što ga je doista nagnalo da se poželi oženiti Nouf. Pritisak obitelji? Novac? Ljubav? Nije se činio čovjekom koji bi se žurio u brak dok svaka pojedinost ne bi bila na svojem mjestu. Imao je bistre smeđe oči i četvrtastu čeljust i bio je prilično zgodan. Nayir je mogao zamisliti žene kako stoje u redu da bi ga se dočepale. Sigurno je postojao razlog zašto je izabrao Nouf. »Znate li što joj se dogodilo?« pitao je Qazi. »Kao što sam rekao, još istražujemo.« »Mislio sam da je policija rekla kako je posrijedi nesreća«, šapnuo je. »Točno.« Radnik je otvorio vrata iza njih i kada ih je ugledao ispričao se zbog ometanja. 93

»Nema problema, Da'ud«, rekao je Qazi. »Daj mi par minuta.« »Oprostite što vam oduzimam vrijeme«, rekao je Nayir. »Ništa zato.« Qazi podigne ruku. »Sigurno ne želite kavu?« »Ne, hvala.« »Onda, molim vas, sjednite. Imamo vremena koliko hoćete.« Nayir se vratio do stola, a Qazi ga je pratio odmaknuvši mapu u stranu i spustivši lakat na stol, kao da govori: Hajde, pitajte me što god hoćete. »Znači, osim toga puta nikad niste razgovarali s Nouf?« pitao je Nayir. Qazi stisne usnice i zagleda se u stol pogledom koji je govorio: Povlačim izjavu, pitajte me nešto drugo. »Vjenčanje je... velika odluka«, rekao je Nayir. »Vi ste mladi.« »Imam devetnaest godina.« »Kada bih se ja ženio u vašim godinama želio bih znati sve o ženi prije nego što preuzmem tu obvezu.« Nayir opazi grč na njegovu licu. »To je odluka za cijeli život. Ja bih želio biti siguran da ispravno postupam, a onda bih želio sve još jednom provjeriti, posebno kada ne bih dobro poznavao djevojku.« »Ja sam je na neki način poznavao«, rekao je Qazi. »Igrali smo se zajedno dok smo bili mali.« »Kakva je bila u to vrijeme?« Slegnuo je ramenima. »Svidjela mi se. Bila je prekrasna.« »I to je sve?« »Pa«, melankolično se nasmiješio, »sjećam se kako me jednom pobijedila u nogometu dok smo još bili djeca. Bili smo na krovu kuće mojih roditelja. Mislim da je imala šest godina. Nakon toga me bacila na beton i počela udarati šakama u grudi. Iznenadila me. Bio sam tri godine stariji od nje. Nisam je želio ozlijediti. Vrištala je da će me ubiti pustim li joj još jednom da pobijedi.« Nasmijao se. »Mislila je da joj namjerno popuštam u igri.« »Jeste li?« »Nisam. Pustio sam je da vjeruje u to dok me još jednom nije pobijedila i...« Prestao se smijati. »Bili smo djeca, ali mogao sam se zaštititi jedino tako da je napadnem, bacim na tlo i udarim.« Odmahnuo je glavom. »Raskrvario sam joj nos. Još ne mogu vjerovati da sam to učinio. Poslije mi je rekla da mi nije zamjerila.« »Znači, bila je snažna djevojčica«, rekao je Nayir. Qazi nije odgovorio, pa je nastavio. »Ljudi se promijene kada odrastu. Mene bi zanimalo kakva je postala.« 94

Qazi se ugrizao za usnicu. »Čujte«, rekao je Nayir, »obitelj nije tražila od mene da dođem ovamo. Ja sam sâm poželio razgovarati s vama. Pomislio sam da mi možete pomoći da je bolje razumijem. Njezina braća – oni su stariji od nje. Oni je nisu tako dobro poznavali. Nadao sam se da ćete mi vi moći reći nešto više. Prema vama bi se drukčije ponašala, zar ne?« »Oni vas nisu poslali ovamo?« »Nisu. I neću im ništa reći. Imate moju riječ.« »Dobro«, rekao je tiho. »Nazvao sam je jednom ili dvaput.« Pogledao je Nayira. »Nije to što mislite...« »Kakvom se doimala preko telefona?« »Bila je... ne znam, zvučala je milo.« Lice mu je na trenutak poprimilo sanjarski izraz i kao da se nasmiješio. »Pitala me volim li pse, a ja sam odgovorio da ih volim. I željela je znati hoću li je voditi u New York na medeni mjesec. Morao sam joj to obećati.« Nasmijao se. »Isprva sam se zabrinuo jer se činila previše uzbuđenom, ali je rekla da je uvijek sanjala o putovanju u New York i da želi da sam ja uz nju kada joj se to napokon ostvari.« Nayir se nadao da njegovo lice ne otkriva koliko je žalostan. To je već bilo previše – ovaj visoki, pažljiv, brižan muškarac sprema se na put u New York i nema pojma da ga njegova žena planira napustiti. Činilo se nemogućim da bi je on ubio. Čak i da je posumnjao da ga iskorištava, nije se činilo vjerojatnim da je to dovoljan motiv za Qazija. »O čemu ste još razgovarali?« pitao je Nayir. »Uglavnom o New Yorku – o tome što ćemo tamo raditi, gdje ćemo odsjesti. Stalno me ispitivala smije li ostaviti lice nepokriveno i nositi samo maramu.« »A što ste joj vi odgovorili.« »Rekao sam da je to u redu. Želio sam da vidi New York.« Nayir je spustio pogled kako bi sakrio koliko je dirnut. Mrzio je situaciju u kojoj se našao. Osjetio je novu provalu bijesa, a sve sažaljenje koje je osjećao prema Nouf sada se činilo posve neprimjerenim. Morao se podsjećati da je vjerojatno ubijena i da bi njezinim ponašanjem mogao biti ponižen jedino Qazi. »Jasno mi je da je bila je lijepa i da vas je to privuklo. Ali zašto ste je poželjeli oženiti?« pitao je Nayir. »Sigurno je po nečemu bila posebna.« Qazi se lagano nasmiješio i pognuo glavu. »Da. Bila je lijepa i to me privuklo, ali kada sam je počeo upoznavati osvojila me svojom vedrinom.« Podignuo je 95

pogled. »Ona je moja jedina rođakinja koja se smijala od srca i koja nije stalno govorila o ispravnom ponašanju. Pripovijedala je o svojim psima, šetnjama na plaži, skijanju na vodi. No nije cijelo vrijeme bila luckasta, bila je... savršeno uravnotežena.« Pritisnuo je rukama usta. Nayiru je bilo jasno da ga je gubitak duboko pogodio i da se još nije potpuno suočio s boli. Bio je na rubu suza, pa se ispričao i otišao u malu kupaonicu uz ured. Nayira je iznenadilo što ga je toliko žalio. Razgovarao je s Nouf telefonom samo nekoliko puta, sreo ju je jednom, prekrivenu burkom, ali sigurno se duboko vezao uz nju ili bar uz svoju sliku o njoj. A zašto i ne bi. Poznavali su se od djetinjstva. Trebala mu je postati ženom. Sigurno je o njoj već razmišljao kao o svojoj ženi. Qazi se vratio trenutak poslije otečenih i crvenih očiju. Ponovno je sjeo za stol i ispričao se zbog prekida. Nayir mu je dao vremena prije nego što mu je postavio sljedeće pitanje. »Kada ste doznali za... njezino neprimjereno ponašanje?« Qazijeve ruke bile su sve nemirnije pa ih je spustio na krilo. »Otac mi je rekao na sprovodu.« »Tako. Prilično kasno. Prije toga niste ništa znali?« Qazi se namrštio. »Ne, nisam.« »Možete li mi reći gdje ste bili onoga jutra kada je nestala?« »Bio sam... zapravo sam bio u njihovoj kući.« »Na imanju Shrawijevih?« »Da. Morao sam donijeti još jedan dio opreme za mladenku.« Nervozno pogledavajući prema Nayiru, dodao je: »Tamo sam bio samo petnaestak minuta. Othman može posvjedočiti za mene.« »Kada ste bili tamo?« »Nešto prije podneva«, rekao je. »Ne mislite valjda da sam upleten u ovo?« »A gdje ste bili nakon toga?« »Vratio sam se ovamo. Ali prije toga otišao sam na objed i neko se vrijeme vozio uokolo.« Sada je bio napet, čvrsto prekriženih ruku na grudima. »I nisam imao nikakve veze s njezinim bijegom, nadam se da to znate.« »Koliko vas nije bilo?« »Približno jedan sat. Svaki dan se izvezem autom u vrijeme objeda. Možete pitati koga god hoćete.«

96

»Znači, nitko ne može posvjedočiti da vas je vidio u vrijeme kada je Nouf nestala.« Qazi uzdahne i ponovno se namršti. »Ne«, rekao je. »Mislio sam da ste samo željeli doznati nešto više o njoj.« »I jesam«, odgovorio je blago Nayir. Bilo mu je žao zbog pritiska, ali činilo se da ga Qazi prilično dobro podnosi. »Ali morate priznati da ste vi najviše mogli izgubiti zbog njezine indiskrecije. Ako je netko doznao kako se ponaša, mogao vam je reći...« »Ali zašto bi mi rekao?« »Da spriječi vjenčanje.« Qazi tužno odmahne glavom. »A ja bih na problem reagirao tako da je kidnapiram? To je suludo.« Gledao je Nayira ravno u oči. »Da sam želio otkazati vjenčanje, naprosto bih ga otkazao. To bi bilo jednostavno.« Imao je pravo bilo bi jednostavno, a ako bi netko pitao zašto, mogao bi izmisliti desetak isprika. Nije spreman. Predomislio se. Nitko ne bi osudio devetnaestogodišnjega dječaka zbog oklijevanja. Da je Nouf oteo njezin zaručnik, on bi morao biti arogantniji, oholiji muškarac, netko koga bi njezina indiskrecija duboko uvrijedila. Nije se činilo da je Qazi takav čovjek.

97

12

K

ada je Katya otvorila vrata, zaglušila ju je buka miksera. Uzdahnuvši izula je cipele, skinula maramu i spustila ogrtač i torbicu na stolić. Trenutak poslije mikser je utihnuo. »Doma sam!« viknula je. Otac se pojavio na kuhinjskim vratima sa sokom u ledenoj čaši. »To je za mene?« pitala je. »Ako želiš.« Srušila se na sofu i umorno ispružila ruku. Otac joj je prišao i pažljivo joj pružio čašu. »Kako je bilo na poslu?« »Dobro«, rekla je. Kimnuo je i vratio se u kuhinju. »Hvala, Abi«, viknula je za njim. »Othman je nazvao popodne.« Pričekala je da nastavi, dok joj je piće hladilo ruke, ali Abu je šutio pa je ustala i otišla do kuhinjskih vrata. Pustio je vodu i počeo prati posuđe. »Što si danas radio?« pitala je. Nije odgovorio. Oprezno je kušala sok. Bio je čudan i imao je okus po zemlji, kao da je dodao travu, ali uspjela ga je progutati. »Što je za večeru?« pitala je. Slegnuo je ramenima. »Hladnjak je gotovo prazan, ali imamo jaja.« Bila je toliko gladna da bi pojela cijelu kutiju jaja, ali kada bi ga zamolila da ih ispeče on bi joj odgovorio: »Ispeci ih sama.« Osjećala se umorno i frustrirano. Prekovremeni sati na poslu napokon su počeli ostavljati posljedice. Kada je prije gotovo godinu dana počela raditi bila je vrlo uzbuđena zbog posla i nikad nije osjećala umor, a ako bi ga i osjetila to je bio ugodan umor. Ali sada se osjećala iscrpljeno. Na nogama je od šest sati ujutro i sada nije imala snage otići do prodavaonice niti skuhati objed. To je trebao napraviti Abu.

U mirovini je, mislila je osjećajući bijes. Ima dovoljno vremena. Ali pogled na njegovo lice rekao joj je da nema doovoljno snage. Nešto ga je mučilo, a to nije bio samo Othman. Kada je umrla Katyina majka, napustio je posao u tvornici kemikalija i ubrzo otišao u mirovinu. Gotovo preko noći njegova prosijeda kosa posve je pobijelila, njegove bistre crne oči više nisu izgledale tako živo, a njegovo tijelo, nekad neobično snažno i stasito, nekako se skupilo. Možda zbog toga što više nije nosio odijela. Nosio je samo kućnu haljinu u kojoj je izgledao neuredno. Kako nije radio, imali su malo novca. Njegova mirovina nije bila dovoljna za troškove. Srećom, već su imali stan s dvije spavaonice u starom dijelu grada, ali katkada ne bi mogli platiti račune pa se Katya, kada su im zbog neplaćanja iskopčali telefon, odlučila zaposliti. Godinama je učenicama Djevojačke škole koja je bila u istoj ulici držala instrukcije iz kemije. Dolazile su u paru, s pratnjom, obično s braćom ili bratićima – koji bi čekali dok bi Katya pomagala djevojkama napisati zadaću. Katkada bi, dok su djevojke odlazile, čula njihove pratitelje kako ih zadirkuju: »Zašto učiš kemiju? Kako ti može koristiti u kuhanju? Pa nećeš se valjda zaposliti.« Ti su je komentari vrijeđali baš kao što su vrijeđali njezine učenice. Uživala je u radu i za nju je imalo smisla poticati djevojke da postanu nešto više od dobrih kuharica. Zarađivala je pristojno i mogla taj posao obavljati kod kuće, no godinama je čeznula za poslom u kojemu će njezina vještina biti bolje iskorištena. Stekla je doktorat iz molekularne biologije na Sveučilištu kralja Abdul-Aziza, ali kao i sve druge žene iz njezine grupe – ženske grupe – završila je studij uz gorak okus spoznaje da budućnost nije osobito obećavajuća, premda je postigla pravi pothvat. Bilo je vrlo malo poslova za žene, posebno one školovane. Žene su smjele raditi samo na mjestima gdje neće dolaziti u doticaj s muškarcima, ili će s njima dolaziti u doticaj tako rijetko da neće privlačiti pažnju na sebe, što ih je ograničavalo na ženske škole i ženske bolnice. Kada je tek završila studij, Katya je prihvatila posao učiteljice. Izdržala je godinu dana. Previše posla za premalu plaću jednostavno nije bila dovoljno motivirana. Više je voljela tišinu laboratorija, gdje nije morala cijelo vrijeme biti u blizini ljudi, gdje je mogla osjetiti uzbuđenje otkrića, i zadovoljstvo čistoće, organizacije i kontrole. Činilo se da u takvoj okolini mora biti više poslova za žene, a ipak su sve znanstvene poslove u zemlji u pravilu dobivali muškarci. Frustrirana i sve ogorčenija, gotovo dvije godine poučavala je biologiju i kemiju.

99

Baš kada je postalo jasno da nema izbora i da mora pronaći bolji posao, gradski kriminalistički laboratorij otvorio je odjel za žene i ona se prijavila. Odmah su je primili impresionirani njezinim diplomama. Mogućnost rada u laboratoriju ju je uzbuđivala, ali se grozila trenutka kada će to morati reći ocu. Nije mu se svidjela ni zamisao da poučava, a to se događalo u strogo ženskom okružju. Premda bi kriminalistički laboratorij bio odvojen, postojala je mogućnost da katkada vidi muškarca. Vijest mu je priopćila strepeći od njegove reakcije. Sjedili su za kuhinjskim stolom, gulili mrkve i pijuckali čaj. Hladnjak je bio prazan, štednjak je bio neispravan i oboje su se osjećali potišteno. Kada mu je rekla za posao, uspravio se i stisnuo oči. »Ma daj, pa nismo baš toliko siromašni«, rekao je. To ju je toliko duboko pogodilo da je poželjela zaplakati. Dopustiti ženi da radi za njega je bio očajnički čin. To je značilo priznati da im ide loše. Razočaranje na njezinu licu Abu nije mogao ignorirati. »Čekaj«, rekao je. »Je li to nešto što ti želiš?« Kimnula je, ne usuđujući se progovoriti. »Onda zasad...«, jedva je to izgovorio, »prihvati.« Tužno joj se nasmiješio dok su joj se suze slijevale niz obraze. Ljutito ih je obrisala, osjećajući stid jer se rasplakala. »Ne uspije li«, dodao je, »uvijek možeš dati otkaz.« Opet je kimnula, osjećajući duboko olakšanje. Premda zapravo nisu imali izbora, bila je zahvalna što je smogao snage izdignuti se iznad kritičkog stava okoline zbog činjenice da mu kći radi. Bila je uzbuđena što će imati posao u javnom sektoru, no istodobno ju je mučila pomisao da radeći priznaje njihovo siromaštvo i tako oca na neki način izlaže sramoti. Nakon toga bio je prema njoj vrlo pažljiv. Rekao joj je da je ponosan na nju što je našla posao koji se tako dobro plaća i zato što je molekularni biolog. Katya je slutila da se duboko u sebi još stidi. To se vidjelo po njegovu nevoljkom prihvaćanju kućanskih poslova. Svakoga jutra zaustavio bi je na vratima. »Tko danas kuha večeru?«, pitao bi. Obećala je da će i dalje kuhati i obavljati kućanske poslove, čistiti i prati rublje te obavljati kupnju kao što je majka radila prije nego što je umrla. Dogovor se činio razumnim premda je zapravo bio nepošten, no pomislila je da je bolje ići postupno. Zasad ju podupire u tome da se zaposli i to je dovoljno.

100

Katya je počela raditi. Premda joj je trebalo vremena da se navikne na blizinu smrti, oduševljavala ju je činjenica što pomaže u rješavanju zločina. Malo-pomalo Abu je shvatio da ona nema ni vremena ni snage sve sama obavljati, pa je počeo preuzimati dio poslova. Sada je čistio kuću i prao rublje. Čak je i odlazio u kupnju, ali večeru bi skuhao samo kad je bio jako gladan, a kako je imao šezdeset četiri godine rijetko je bio gladan. Ima têk staroga čovjeka, često bi pomislila, a ja imam teka za nas oboje. Shvatila je da je lagano deprimiran – tko ne bi bio, nakon gubitka žene s kojom je proveo trideset godina i napuštanja posla koji je radio cijeli život? Nadala se da će vrijeme zacijeliti njegovu tugu ili je bar učiniti podnošljivijom. Katkada bi došla s posla i zatekla kompletnu večeru janjetinu, rižu, patlidžane i kruh a drugi put bi bilo kao danas: jaja u hladnjaku i sok. Stisnula je čašu sa sokom i duboko udahnula. »Cijeli sam dan razmišljala o Noufinu slučaju.« Abu se okrene prema njoj. Mjehurići deterdženta slijevali su mu se niz zapešće. »Počinjem vjerovati da je oteta, kao što je rekao Othman.« Namrštio se. Na licu mu je vidjela da ga nešto muči. »Pitam se koliko o tome zna njezina obitelj«, rekao je. Slegnula je ramenima i spustila čašu na pult. »Othman mi je rekao sve što zna.« »Mogao bih se kladiti da to nije puno.« »Pokušava svladati bol. A osim toga jako je zaposlen...« Odmahnula je rukom kako bi pokazala da je sve to već prije rekla. »Želim se okupati prije večere.« Izišla je iz sobe nadajući se da će izbjeći njegovo redovito kritiziranje Othmana. Abu nije odobravao njezine planove za udaju. Njegovo nezadovoljstvo pretvorilo se u stalno gunđanje ispod glasa, niz sitnih prigovora Othmanu i njegovoj obitelji. Znala je da je zabrinut za nju, da se boji da je Othman zapravo ne voli, ili da će se predomisliti, otkazati vjenčanje i odbaciti je naiđe li bolja prilika jer je bogat i stoga može raditi što god želi. Možda Abu jednostavno nije mogao vjerovati da je dostojna ljubavi bogata čovjeka – ona, djevojka iz srednje klase, prije svega prestara za udaju. Pomisao na to uznemirivala ju je jer se i sama katkada isto pitala. Voli li je Othman doista? Je li razočaran što ima dvadeset osam godina? Hoće li se pokajati nakon što se vjenčaju? Ali u Othmanovoj nazočnosti uvijek je bila uvjerena u njegovu ljubav. Izvor Abuove napetosti vjerojatnije je bio on sam i njegovo staromodno vjerovanje da brak mora biti rezultat dogovora između roditelja. U tom pogledu nije bio ravnopravan sa Shrawijima, bio je tek rođak niska roda kojemu je oduzeta povlastica pogađanja nakon što su Katya i Othman sami dogovorili brak.

101

Othmana je upoznala preko najbolje prijateljice Maddawi, koja se udala za njegova bliskog rođaka i koja je i sama bila daleka rođakinja obitelji Shrawi. Vjenčanje je bilo pravi primjer segregacije. U golemoj kući u predgrađu, Katya se išuljala na uzak balkon kako bi se izvukla od kakofonije slavlja na kojemu je bilo još pet stotina gostiju i naletjela na Othmana. Kada je vidio da joj je lice otkriveno, nije skrenuo pogled. Pogledi su im se sreli i on se nasmiješio sjetno, pomislila je. Ali predstavio se, pitao je kako se zove i rukovao se s njom. Njegova pribranost i tiha samouvjerenost su joj se svidjeli. Isprva je bila nervozna, nesigurna što bi mislila o njemu, ali razgovor je potekao posve prirodno, kao da su bliski rođaci. Razgovarali su puna dva sata, a onda je on morao otići. Poslije se čudila činjenici da su se smijali kao stari prijatelji i prepričavali obiteljske priče koje, bila je sigurna, nijedno od njih dvoje nikad prije nije nikome ispričalo. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci nastavili su se sastajati. Vozili su se njegovim autom u kojemu su bili zaštićeni od vjerske policije. Sastajali bi se i u gužvi trgovačkih centara, gdje je zahvaljujući rashladnim uređajima šetnja bila ugodna i gdje su među tisućama kupaca bili mali izgledi da ih primijeti netko koga poznaju. Isprva joj se činilo da je privlači njegov pritajeni seksualni magnetizam, ali nakon nekog vremena zaključila je da on čini se nema nikakvih seksualnih namjera. On je mogao gledati ženu u lice, rukovati se s njom, a da ga ništa od toga ne bi uzbudilo. Bio je topao i zabavan, katkada vrlo ugodan sugovornik, ali ona je slutila da je duboko u nutrini hladan. S razočaranjem je otkrila bolnu istinu: suvremen i prosvijetljen muškarac poput Othmana, muškarac koji se može sastajati sa ženom u javnosti i ne misliti pritom da je ona kurva, možda nije sposoban za strastven odnos. Ali kada ju je jedne večeri, nakon četiri mjeseca druženja, odveo na osamljenu cestu i napokon poljubio, pomislila je da je možda bila u krivu. Bio je strastven, no nije se žurio i bio je oprezan čovjek. I sviđao joj se više nego ikad. Nekoliko tjedana poslije zaprosio ju je i ona je pristala. Naravno, bilo je sablažnjivo to što se u javnosti sastajala s neoženjenim muškarcem. Nikad nije rekla Abuu, čak ni kada mu je objavila da se kani udati. Jednostavno mu je rekla da je upoznala Othmana na vjenčanju, da mu se svidjela i da su nastavili prijateljstvo preko telefona. Znala je da joj Abu ne vjeruje, ali nije mogla priznati istinu. U nekim je stvarima Abu još bio neumoljivo tradicionalan pa je ustrajno tražio od nje da pokriva lice kada njegovi prijatelji ulaze u kuću (prijatelji koje je poznavao četrdeset godina) i oštro kritizirao njezine sestrične koje su same izabrale svoje muževe. Ali vremena su se mijenjala, a s njima se, makar polako,

102

mijenjao i Abu, davao joj potporu za posao, pa čak i obavljao kućanske poslove. Nadala se da je ovo negodovanje protiv Othmana samo zadnje uporište tradicije. Katkada je mislila da su njezine godine pravi razlog zbog kojega nije odmah zabranio taj brak: po Abuovom mišljenju – i po mišljenju gotovo svih koje je poznavala – bila je sretna što je u dvadeset osmoj pronašla muškarca koji još nema tri žene i šesnaestero djece. Otišla je u kupaonicu i pritvorila vrata. Pustila je vodu i ukosnicom pričvrstila kosu, ali baš kada se htjela nagnuti nad umivaonik, na vratima je ugledala Abua. »Baš mi je žao te djevojke«, rekao je, otvarajući košaru i vadeći prljavo rublje. »Rekla si da je bila bistra. Pretpostavljam da je mogla imati vrlo lijep život.« »I ja tako mislim.« Umivaonik se napunio vodom pa je Katya zatvorila pipu i povukla čep. Bio je prekriven kosom i sapunicom. Skinula je talog s čepa, bacila ga u koš za smeće i brzo oprala ruke. »Što misliš tko ju je oteo?« pitao je. »Nemam pojma.« »Nema sumnjivih?« »Još ne«, rekla je. »Koliko znamo, pobjegla je.« »Ali ti se s tim ne slažeš?« Katya nije odgovorila. Držeći gomilu prljavih ručnika u rukama, Abu se naslonio na dovratak. »Čini se da je sve povezano s činjenicom da je bila trudna. Ali pitam se kome bi najviše smetala vijest o njezinoj trudnoći? Njezinoj majci? Ocu? Mislim da bi najviše smetala samoj Nouf, slažeš li se? Katya kimne. Pitanje se doticalo straha koji je u njoj tinjao otkako je otkrila da je Nouf bila trudna. A što ako je silovana? Ne onoga dana kada je nestala – trudna je bila najmanje nekoliko tjedana – nego prije toga. A što ako je otkriće trudnoće bilo takav šok da ju je nagnalo na bijeg? Katya je vidjela Nouf dva tjedna prije nego što je nestala. Tada je već morala biti trudna. Nije se ponašala drukčije nego prije, ali možda je skrivala tjeskobu i očaj. Ipak, na tijelu nije bilo dokaza o silovanju starom mjesec dana nije bilo ogrebotina i zacijeljenih modrica. »Možda«, rekla je Katya. »Nouf bi bila uplašena. Ali ja ne mislim da je bila sklona samoubojstvu, a ogrebotine na njezinu zapešću znače da se, čak i ako je pobjegla, prije toga s nekim borila.«

103

»Možda imaš pravo«, rekao je Abu, »ali mene muči način na koji ta obitelj odgaja djecu. Ti to znaš, pa neću više ništa reći, osim da mislim da je Nouf bila žrtva krivog odgoja.« »Kako to misliš?« »Mislim da se sama možda željela kazniti više nego što ju je itko drugi namjeravao kazniti. Shrawijevi silno nastoje ostaviti dojam pravične obitelji. I moraju, to im je posao. Oni uzimaju novac od svih u ime Alaha, pa moraju biti kreposni i bez mrlje na savjesti. No, to je velik pritisak, posebno za djevojku s buntovnom crtom u karakteru.« Katya je proučavala očeve velike smeđe oči. Imao je pravo. Na neki su način Shrawijevi bili obitelj pod vrlo snažnim pritiskom, ali jednostavne riječi kojima je opisao Nouf su je fascinirale. Misli li on to iskreno – da je Nouf bila obična djevojka s »buntovničkom crtom«? Zvučalo je privlačno, pa čak bezazleno. Taj isti čovjek, njezin otac, mogao ju je u nekoj drugoj prilici nazvati muškaračom ili lošim primjerom. U mirovini je, čini se, omekšao. Sjećala se kako je bio ljutit kada je prije dvije godine, nakon što joj je tjednima dogovarao brak, otkrio da se ona ne želi udati za muškarca kojeg joj je odabrao. Cijeli dan nije razgovarao s njom, a kada je napokon progovorio iz njega je izbio nakupljeni bijes, silovita tirada u kojoj ju je nazvao »odvratnom nezahvalnicom« i upozorio je da će postati »beskorisna žena«. Kako bi je, pitala se, danas opisao? »Možda imaš pravo«, rekla je. Trenutak poslije, dok je brisala lice ručnikom, promatrala je oca naslonjenog na dovratak. Pogled mu je bio tužan. »Nećeš mi ispeći jaja?« pitala je. Isprva se namrgodio, ali onda se odmah nasmijao. »Ja se bavim rubljem«, rekao je. »Ti si na redu za kuhanje.«

 U kuhinji je skinula zaručnički prsten i pažljivo ga spustila na prozorski okvir. Oprala je posuđe koje je Abu ostavio u sudoperu i pitala se kako razgovarati o Nouf a da ne uplete Othmana. Slučaj ju je doista počeo opsjedati. S kim se Nouf sukobila prije nego što je nestala? Je li ju ta ista osoba udarila po glavi? Zašto je na njezinu zapešću bilo tragova životinjskog izmeta? A iverje u rani na glavi? Ona se nije 104

slučajno utopila. Katya je osjećala obvezu da poveže činjenice, a ako već ne dokaže ubojstvo onda da bar udovolji sebi i Othmanu i dokaže da je sve doista bila nesreća. Ali koliko god se trudila, svim teorijama o Nouf ispriječio bi se Othman ili još gore, njezin posao. Nekoliko minuta poslije Abu joj se pridružio u kuhinji. Naslonio se na ormarić i uzeo njezin sok. »Nije ti se svidio?« »Dobar je«, rekla je. Vidjelo se da mu se raspoloženje popravilo otkako je došla doma i pitala se koliko se usamljenim osjeća dok je ona na poslu. »Kako si proveo dan?« pitala ga je ponovno. Slegnuo je ramenima. »Dosta dobro.« Došao je i stao uz nju pokraj sudopera. »Onaj tvoj kolega s posla još te gnjavi?« »Ne, sad je dobro«, rekla je. Mislio je na Qasima, jednoga od laboratorijskih tehničara u muškom odjelu koji se jednoga dana pojavio u ženskom odjelu i zahtijevao od žena da počnu nositi čarape. Uznemirivalo ga je previše razotkrivenih gležnjeva. »Ulaze li muškarci često u ženski odjel?« pitao je Abu. »Ne, Abu, nije tako. I bez brige. Vrata se zaključavaju.« »Znači i dalje nemaš kontakata s muškarcima?« »Nemam.« Odjednom se sjetila Maamoona i Nayira i osjetila blagu grižnju savjesti. Da, sretala se s muškarcima, ali Maamoon je bio mrzovoljan stari forenzičar, a Nayir se ne računa. Bio je Shrawijev lakaj, i sudeći po tome kako Othman govori o njemu, gotovo sveti čovjek. Svakih nekoliko mjeseci on i Othman odlazili bi u pustinju sroditi se s prirodom. Otvorila je hladnjak i pogledala što ima – osim jaja nije bilo ničega. Uzela je četiri jaja iz kutije, uključila plamenik, stavila tavu na štednjak i ulila u nju malo ulja. Morala je priznati da ju je još i prije nego što je upoznala Nayira zaintrigirao Othmanov opis tog čovjeka – čistog i plemenitog, romantičnog beduina. Ispao je pravi ajatolah. Nije mogao s njom razgovarati a da ne pocrveni. Nije ju htio pogledati u oči i onesvijestio se kada je ugledao Noufino golo tijelo kao da je vidio lice samoga đavla. Nayir je bio muškarac koji je u stanju zaustaviti ženu na cesti i prigovoriti joj ako ne nosi rukavice ili ako joj se ispod burke nazire lice. Upoznavši Nayira, morala je još više cijeniti Othmana, ali umjesto toga se zabrinula. Poznaje li Othman uopće svoje prijatelje? Ili je Nayir posve drukčiji u društvu s Othmanom? Možda je on doista duhovni uzor i nadahnuće za Othmana.

105

Na neki način joj se sve to gadilo – muškarci se ne moraju brinuti za kreposnost svojih prijatelja i to je jedna od njihovih povlastica. Abu je stajao pokraj nje. Šutke su čekali da se jaja ispeku. Katya ih je vješto prebacila na tanjure, vratila tavu na štednjak i ugasila plamenik. Abu je gledao njezine ruke. »Podsjećaš me na tvoju majku«, rekao je. »Po načinu na koji držiš tavu.« Iznenadan grč ugušio joj je riječ u grlu. Majka je umrla prije više od dvije godine, ali Katya još nije mogla razmišljati o njoj bez osjećaja neizmjerne tuge. Kada bi si ovih dana dopustila da razmišlja o njoj, nije mogla izbjeći duboku tugu zbog činjenice da ona neće biti na njezinu vjenčanju. Majka nije mogla roditi više od jednoga djeteta i upravo je zato silno željela unuke što više njih. Vjerovala je da brak mora biti ženin najviši cilj, a Katyino odupiranje toj pomisli za nju je bilo duboko razočaranje. Jeli su uglavnom u tišini, a kada su dovršili večeru sjeli su u dvorište s pogledom na ulicu. Abu ju je prijekorno pogledao, nezadovoljan što ne nosi burku, a ona je promrmljala da je previše umorna da bi otišla u kuću po nju. Dnevna vreva je jenjala, štandovi prodavača u suku su raspremljeni i sada su ulicom šetali susjedi. Neki od njih bi mahnuli pozdravljajući Abua, a drugi su odvraćali pogled bojeći se da ne vide Katyino otkriveno lice. Brojala ih je dok su prolazili – muškarce koji neće pozdraviti prijatelja jer je ona tamo, jer bi pogled na nju bio opasan baš kao i zurenje u sunce a kada je došla do četvrtog, ušla je u kuću. Povukla se u spavaću sobu i odlučila nazvati Othmana. Željela mu je reći da je otkrila da koža i krv ispod Noufinih noktiju nisu njezini. Odgađala je to jer nije znala kako bi mu rekla da se Nouf branila od nekoga. Najprije mu je morala reći da je pronađena mrtva, a onda i to da je bila trudna. Nije željela da je povezuje sa lošim vijestima. Kad god bi spomenula Noufino ime, on bi ušutio. Znala je da ga je sestrina smrt duboko pogodila te da je Othman općenito teško izražavao osjećaje, ali zabrinjavalo ju je što o tome ne želi razgovarati. Pretpostavljala je da ga sve to pogađa mnogo više nego što je spreman priznati. Kada se javio, zvučao je umorno, ali se ispričao rekavši da je cijeli dan imao sastanke. »Želim te vidjeti«, rekao je. »Možemo li se sastati ovaj tjedan?« Pristala je s olakšanjem. Razgovarali su na sprovodu, ali se otada nisu stigli vidjeti. Prije toga on je deset dana bio u pustinji u potrazi za Nouf. Za to se vrijeme ona gotovo pretvorila u zombija, jer noću nije spavala od brige za njega. Trebalo joj je vremena da skupi hrabrosti i kaže mu za tragove koje je pronašla ispod Noufinih noktiju. Ušutio je, kao što je i očekivala, a ona je odjednom osjetila 106

grižnju savjesti. Ovo je moglo pričekati do sutra, pomislila je. Nakon duge šutnje, čula je kako uzdiše. »Žao mi je«, rekao je. »Razmišljao sam cijeli dan o njezinom nestanku i o tome što se zapravo dogodilo. Doista cijenim tvoju pomoć.« »Nije mi teško.« »Ipak, cijenim to.« »Imaš li ikakvu ideju tko bi je napao?« »Ne«, odgovorio je. »Nitko mi ne pada na pamet.« »Još samo nešto«, rekla je, »i više te neću time zamarati večeras. Voljela bih imati uzorak DNK njezina vozača. Pitam se možeš li s njim razgovarati.« »Zašto ti treba DNK?« »Ako ju je itko oteo, onda je to bio on. Voljela bih usporediti njegov DNK s uzorcima tkiva ispod njezinih noktiju.« »To je dobra ideja«, rekao je Othman. »Ali on me ne trpi. Možda bi bilo bolje da razgovaraš s Nayirom. On će razgovarati s Mohammedom. A možda je to već i obavio. Dat ću ti Nayirov broj.« Htjela se pobuniti, no ipak je nevoljko zapisala broj. Nije željela nazvati Nayira. On je bio od onih muškaraca koji sigurno neće htjeti razgovarati sa ženom, čak ni telefonom. »Nazvat ću ga«, rekla je, »ako ti misliš da je to u redu.« »Naravno da je u redu. On je malo tradicionalnih nazora, ali objasni mu što trebaš i rado će ti pomoći.« Bila je sigurna da neće, ali će ipak pokušati. »Ne javi li se na telefon ili mobitel«, rekao je Othman oklijevajući, »morat ćeš otići do njegova broda. Ili poslati vozača po njega.« »O, ne bih to smjela.« »Vjeruj mi, sve će biti u redu. Imam povjerenja u tebe.« Bilo joj je drago što je Othman imao povjerenja u njezinu čednost, ali to nije bio problem. »Nayir će se uznemiriti ako se pojavim na njegovu brodu«, rekla je. Mislit će da je krajnje nepristojna. »Znam da to nije baš dolično«, rekao je Othman, »ali katkada se danima ne javlja na mobitel. To može biti vrlo frustrirajuće ako želiš razgovarati s njim.« Katya je šutjela. »Otiđi sa svojim vozačem«, rekao je Othman, »i svakako ponesi burku. Bit će u redu. Nayir je pravi beduin kada su posrijedi žene, ali je dobar čovjek. Razumjet će.« 107

Željela mu je objasniti koliko će njoj teško pasti odlazak na Nayirov brod – za nju je uvijek bilo ponižavajuće kada su je muškarci ignorirali, kada je nisu željeli gledati u oči i kada su se ponašali kao da je prostitutka samo zato što se usudila progovoriti ali Othman je imao tako visoko mišljenje o Nayiru da nije o njemu željela govoriti loše. »Nazvat ću ga«, obećala je zaručniku.

 Te je noći sanjala da peče kolače, tople, slasne kolače, baš onakve kakve je pekla njezina majka. Ali kada ih je počela jesti, majka se pojavila na kuhinjskim vratima i upozorila je da ne jede previše. Muškarac ne voli debelu ženu, rekla je, bar dok ne rodi dvoje-troje djece, jer inače misli da jede previše. Sve će pojesti, odvratna proždrljivica, pojest će i hranu namijenjenu djeci, koja će zato biti žgoljava, zaostala i na sramotu svome ocu. Kakva će ona to majka biti? Katya je zaplakala u snu.

108

13

N

ayir se vratio u marinu nakon cjelojutarnje uzaludne potrage za Ericom Scarsberryjem. Obišao je tri naselja u kojima žive Amerikanci, ali nije našao nikakav trag. Dok se vozio od jednoga do drugoga, stalno mu se vraćala pomisao na to da je Nouf imala ljubavnika Amerikanca i na to kako su njegovi ljudi tu teoriju nakitili maštovitim detaljima. Jedne su večeri uz logorsku vatru nabrajali sve što je taj muškarac mogao reći i obećati kako bi zaveo djevojku poput Nouf: »U Americi možeš ići u kupovinu kada god želiš«, ili »U Americi možeš imati svoj auto!« Ali u misli mu se najviše urezala rečenica: »U Americi muškarac ne može imati dvije žene.« Spominjanje druge žene uvijek mu je privlačilo pozornost. Na neki način je podržavao težnju žene da bude jedina pa je pomislio da je u tom smislu Nouf možda ipak imala dobar razlog da izbjegne saudijsko vjenčanje. On je sam odbijao zamisao o nekoliko žena. Kuran dopušta četiri, ali samo ako se prema svakoj ženi muž ponaša potpuno jednako, što je po Nayirovu mišljenju na neki način nepodržavanje poligamije jer koji bi se muškarac mogao potpuno jednako ponašati prema četiri žene? Svakoj od njih cijelo vrijeme poklanjati istu pažnju, istu količinu novca, isti broj djece? Iste poljupce? Isti seks? Muškarac kojemu bi takvo što pošlo za rukom očito se ne bi bavio ničim drugim. Kada bi onda našao vremena za rad, odgoj djece, molitvu? To je bilo smiješno, a ipak je takve obitelji viđao stalno, viđao je muževe koji su nastojali uskladiti obaveze prema četiri žene i dvadesetero djece. Viđao ih je na pikniku u Comicheu – djecu koja jurcaju uokolo poput pripadnika malih razbojničkih plemena, žene koje se prepiru dok prostiru goleme tepihe i postavljaju kompliciranu poljsku kuhinju s pećima i desecima hladnjaka. On bi sjeo na klupu i promatrao izdaleka, proučavao zamotane žene zastrtih lica i pokušao zaključiti ponaša li se muž prema svakoj od njih posve jednako. U većini slučajeva muž bi sjedio na posebnom tepihu s drugim muškarcima i nadgledao bitku. Djeca bi mu prilazila sa strahom. Žene su prilazile jedino kada su nosile hranu. Muževi su ih, mislio je Nayir, sve ignorirali. Svaku od njih jednako.

I bez obzira na to koliko puta je vidio takve obitelji, bez obzira na to koliko su se one činile općim mjestom, svaki put ga je razljutilo kada bi vidio muškarca s četiri žene. Nije mu se činilo poštenim da neki muškarci imaju četiri žene, a neki nijednu. Iscrpljen podnevnom vrućinom, zaustavio je Jeep na parkiralištu u marini. Obično je parkirao u hladu, ako se tako mogao nazvati jedan nepostojan komadić sjene koju je bacalo ruševno skladište. Budući da je živio u marini dulje od ikoga, uvijek su mu ostavljali to mjesto. Bez obzira na to što bi sjena potrajala tek jedan sat i što je njegov Jeep bio najstarija krntija na parkiralištu, bio je dirnut njihovim dobrosusjedskim obzirima. Danas mu je, međutim, neki automobil uzurpirao to povlašteno mjesto. Bila je to crna Toyota s novim tablicama i Kuranom na komandnoj ploči. Na trenutak je začuđeno zastao pokraj auta. Možda ima novog susjeda. Uličnog prodavača ili jedriličara koji plovi samo vikendom. Dok je prolazio dokom što se ljuljao pod nogama, staro drvo pucketalo je pod njegovom težinom, a brodovi su se ritmički njihali. Pretraživao je pogledom sidrište ne bi li ugledao brod novog susjeda ali umjesto toga primijeti ženu na doku. Nije vidio tko je jer je na sebi imala crnu haljinu i burku. Vidjele su se samo njezine oči. Kada je ugledala Nayira uspravila se, a on je odmah znao da je to gospođica Hijazi. Nije poznavao nijednu drugu ženu. Što radi ovdje? Gotovo se spotaknuo o kolut užeta. Dok je prilazio, prepoznao je njezine oči i oblik njezinih ramena. Ona je čekala da on prvi progovori. »Gospođice Hijazi«, rekao je. »Gospodine Sharqi«, uzvratila je, namjerno mu ne pružajući ruku. Zagledala se u Nayirov baloner, odmjerila ga dvaput od glave do pete, ali nije ništa rekla. »Ahlan wa'Sahlan«, rekao je, ne znajući što da napravi. Ako su je susjedi vidjeli, počet će govorkanja tko zna, možda čak pozovu vjersku policiju a on je nije imao kamo sakriti. Nije dolazilo u obzir da je pozove na brod. To bi bilo kao da je poziva u krevet. Već samo to što je stajao pokraj nje budilo je u njemu osjećaj krivnje. »Gdje je Othman?«, pitao je, pogledavajući prema Majidovu brodu. »Na poslu.« »Zna li da ste ovdje?« »Zna. On mi je dao adresu.« »Stvarno?« »Oprostite«, rekla je. »Pokušala sam nazvati, ali mobitel vam je isključen.« Izvadio je telefon iz džepa. Doista je isključen. »Nemate pratnju?« 110

»Imam vozača.« U glasu joj se čula prigušena ljutnja. »Gdje je?« »U šetnji.« Nije ništa rekao. Spustila je pogled. »Nisam došla ovamo iz loših pobuda, gospodine Sharqi. Moj vozač me poznaje još od djetinjstva. Vjeruje mi.« Čuo je tup udarac na susjednom brodu. To je bio poticaj koji mu je trebao da se napokon pokrene. »Dođite«, rekao je, vodeći je niz dok. »Moj brod je tamo.« S udaljenosti od četrdesetak metara pogled na Fatimu bio je veličanstven. Bio je to model Catalina dugačak deset metara, s jarkocrvenim glavnim jedrom i mornarskoplavim flokom omotanim čvrsto oko jarbola. Ali kako su se približavali, Nayir je postao svjestan zapuštenog izgleda luke. Istrgnute stranice iz časopisa i gomile smeća plutali su na vodi. Poveo ju je ravno do rampe. Zakoračivši na palubu pružio joj je ruku, ali ona ga je ignorirala i sama skočila na brod. »Tfaddalu«, rekao je pokazujući ulaz u kabinu. Skočiti na brod bilo je jedno, a spustiti se niz klimave ljestve nešto posve drugo. Sišao je i okrenuo se s namjerom da joj pomogne, no kako je nije želio dodirnuti, niti je htio da izgleda kao da joj viri pod suknju, naposljetku se odmaknuo. Graciozno se spustila niz ljestve. »Sjednite«, rekao je pokazavši stol i malu sofu. Brzo je maknuo hrpu navigacijskih karata sa sofe i odnio ih u spavaću sobu, ali kada se vratio šokiralo ga je kada je na sofi ugledao nešto što je sličilo sasušenu izmetu. Trebalo mu je par sekundi da prepozna staru cigaru koju je tu sigurno ostavio njegov dragi prijatelj Azim. Gurnuo ju je u džep. »Tfaddalu. Sjednite. Pokazao je rukom prema sofi. Nijedna pristojna žena ne bi ih oboje dovela u tako nepriličnu situaciju. Tko zna što se sve može dogoditi ako su je susjedi vidjeli. Ya'Allah, za ovo bi mogli biti uhićeni. Zauzela je ponuđeno mjesto s oprezom i nelagodom. Činilo se da zadržava dah. »Nešto nije u redu?« pitao je. Nije odgovorila. Osjećao je krivnju što joj je tako neugodno, ali istodobno i određeno olakšanje to je bar značilo da je svjesna da je njezina prisutnost nametljiva i neprilična. Sjetivši se da mora biti pristojan domaćin ponudio joj je kavu, slatkiše i datulje, što je ona pristojno odbila. Ipak je skuhao kavu i, dok ju je pio uzeo jednu datulju. Imala je okus svježe izmiješanog betona. Diskretno ju je pljunuo u sudoper a ostatak bacio u koš.

111

Donio je kavu na stol, natočio joj šalicu i vratio se u kuhinju kako bi mogao s njom razgovarati sa sigurne udaljenosti. »Niste mi rekli da poznajete obitelj Shrawi«, rekao je. »Nisam željela da mrtvozornik zna da imam veze s njima«, rekla je. »On bi to jedva dočekao kao izgovor da me makne sa slučaja.« Nayir se osjećao glupo što mu to nije palo na pamet. »Ovdje sam samo zbog posla, gospodine Sharqi. Nadam se da vam je to jasno.« Premda je komentar bio čedan, naveo ga je da pomisli na razloge koji su je naveli da to kaže. To je na neki način bila optužba: Vi imate prljave misli. Na trenutak je osjetio ogorčenje. »Već sam obradio uzorke«, rekao je. »Koje uzorke?« »Privatni detektiv mi je dao uzorke zemlje iz rane na glavi. Čini se da udarac nije zadobila u pustinji. Zemlja iz njezine rane bila je tamnonarančasta i pomiješana s glinom. Ne odgovara zemlji iz wadija.« »Dobro.« Kimnula je. »To su uzorci koje sam ja dala Othmanu. Ja ih nisam stigla obraditi.« Činila se nervoznom. Prstima je gužvala porub rukava. »Othman mi je rekao da znate da je bila trudna.« Kimnuo je, ali ona ga nije gledala, pa je to morao izgovoriti: »Da«. »Nadala sam se da ćete mi pomoći prikupiti uzorke DNK«, rekla je. »Da odredim tko je bio otac djeteta.« Gledala je u pod, a on u štednjak. »Trebam uzorke njezina zaručnika, njezine braće, vozača, svakoga muškarca koji je dolazio u kuću. Htjela bih ih usporediti s uzorcima kože i krvi koje sam uzela ispod njezinih noktiju i sa zapešća. Otac djeteta vjerojatno je imao najveću motivaciju da je otme, tko god to bio.« »Možete li se vi pobrinuti za uzorke DNK njezine braće?« Činila se iznenađenom, a on je istog časa shvatio što podrazumijeva takvo pitanje. Osjetio je kako se crveni od stida. Gospođica Hijazi bila je uvrijeđena. Napeto je sjedila i šutjela punu minutu. Uzdahnula je. »Što sada radite?« Pogledao je oko sebe. »Kako to mislite?« »Imate li kakve planove za danas popodne?« »Da, imam posla. A vi? Mislio sam da radite.«

112

»Uzela sam slobodno popodne«, rekla je. »Jeste li već razgovarali s njezinim pratiocem?« Zar joj Othman sve govori?, pitao se. »Gospodine Sharqi.« Pribrala se. »Jasno mi je da vas dovodim u neugodnu...« »Ne, nije tako«, lagao je. »Znam da jest. Ali to radim za Nouf. Nismo bitni ni vi ni ja. Bitna je žena koja je sada mrtva i koja treba nekoga tko će otkriti istinu. Othman vjeruje samo vama, samo na vas može računati.« Nayir šutke prekriži ruke, ali pomisao da mu Othman vjeruje donekle je ublažila njegovu napetost. »To vas pitam samo zato što se nadam da ćete mi ispričati nešto više o pratiocu. Čini se da je on glavni sumnjivac.« »Ne slažem se.« Ukratko je prenio što mu je Mohammed rekao o Ericu Scarsberryju. Osim što su joj se neznatno ukočila ramena, nije ničim odavala čuđenje, ali nije ni progovorila. »Nadam se da ovo nikome nećete ispričati«, rekao je. »Neću, naravno.« »Jutros sam pokušao pronaći gdje Eric stanuje«, rekao je. »Pretpostavljam da živi u američkom naselju. Znam ih šest. Dosad sam provjerio tri, ali još nisam našao pravo.« Neko vrijeme nije rekla ništa. »Rado bih išla s vama«, rekla je napokon i ustala. »Ne. Ne, ne. Mogu sam. Samo vi idite...« »Ne morate me voziti«, rekla je. »Imam svoj prijevoz. Slijedite me.« Oklijevao je. Nešto u njemu bunilo se protiv zamisli da prati prijateljevu zaručnicu i to baš u američko naselje! – ali je znao da ima pravo: oni to rade za Nouf i, napokon, Othman to želi. Ipak, nije bilo razloga da ona ide s njim, ali bila je tvrdoglava, ili je samo pokušavala impresionirati Othmana. Velikodušniji dio njega mislio je da je iskreno zainteresirana da se slučaj riješi. Nije bila mala stvar nastaviti proučavati dokazni materijal povezan s nečim što je već klasificirano kao nesretan slučaj. Vjerojatno to radi protivno želji svojih šefova, možda time čak ugrožava vlastiti posao. Nevoljko je morao priznati da se divi njezinoj upornosti u potrazi za istinom. »Dobro«, rekao je. »S obzirom na to da imate svoj prijevoz.«

113

14

D

ok je slijedio Toyotu gospođice Hijazi, Nayir se pitao kakvi su to njezini roditelji kad joj dopuštaju da radi u miješanoj radnoj sredini. Sigurno su zapadnjački orijentirani. Mogao je zamisliti njezina oca u poslovnu odijelu, kako govori savršenim engleskim; majka joj je možda bila jedna od onih žena koje su pisale pisma kralju i ministrima tužeći se na zakone usmjerene protiv žena. (Zašto ne smijemo voziti automobile? Zašto ne možemo putovati u Meku bez muževa dopuštenja?) Ali teško je povezivao ovu sliku zapadnjački orijentirane obitelji s ljudima koji bi se družili sa Shrawijevima. Još je bilo čudnije što se sama gospođica Hijazi udaje u tu obitelj. Začudilo ga je da Othman podržava njezinu odluku da radi, ne samo zato što u svom poslu dolazi u doticaj s muškarcima, nego i zato što to pokazuje da joj treba novac. Shrawijevi možda neće biti sretni zbog toga. Stigli su do ulaza u američko naselje. S lijeve strane je na neonskom natpisu modrim slovima pisalo »Club Jed« kićenim, lažnim arapskim pismom. Čuvar je prišao Toyoti i nekoliko minuta razgovarao s vozačem. Napokon je mahnuo da prođu, pokazujući isto i Nayiru. Samo naselje odavalo je drukčiju sliku. Kuće su bile uglavnom građene u saudijskom stilu, svijetlo ožbukane građevine s ukrašenim prozorskim kapcima i ravnim krovovima, ali vrtovi su bili tipični američki, prepuni cvijeća koje nije poznavao. Ovdje su živjeli Amerikanci i drugi Zapadnjaci koji su potpisali ugovor na dvije, možda i tri godine rada u Saudijskoj Arabiji. Većina ih je došla jer je posao unosan i oslobođen poreza. Neke su tvrtke čak plaćale zaposlenicima put kući jednom ili dvaput na godinu. Uvozna radna snaga bila je vrlo tražena – većina Saudijaca bila je dovoljno bogata da ne mora raditi, a osim toga, mislio je Nayir, vjerovali su da je posao nešto ponižavajuće – no iako je znao da postoji potreba za američkom radnom snagom, zamjerao je Amerikancima što su po dolasku ovamo izgradili izolirane male svjetove, privatna naselja u kojima su živjeli kao da su još u Americi.

Nayir je slijedio automobil gospođice Hijazi duž pravilno raspoređenih ulica do parkirališta punog kamioneta i SUV–ova. Izišli su iz auta. S desne strane bila je staza koja je vodila prema niskom brijegu. »Čuvar kaže da je to klub«, rekla je gospođica Hijazi pokazujući zgradu na vrhu brijega. Premda je zgrada bila niska i pomalo zapuštena, mramorna balustrada davala joj je dašak otmjenosti. »Tamo možemo pitati za Erica.« »To je ženski klub?« pitao je. »Pristup je dopušten svima. To je bar.« »Bar?« Alkohol je bio zabranjen čak i u američkom naselju. »Nema alkohola, naravno«, umirila ga je. »Dođite, pogledajmo unutra. Možda je Eric tamo, ili netko tko ga poznaje.« »Vaš vozač ne ide s nama?« pitao je Nayir. Oklijevala je. »Nema razloga. Bar ne dok ste vi sa mnom«, rekla je, premda je nešto u njezinu tonu davalo naslutiti nastavak: Ako se nisam prevarila u vama. Klub je bio gotovo prazan. U kutu je sjedilo tek nekoliko gostiju. Mutne stropne svjetiljke bacale su prigušeno svjetlo. Zbog tišine koja je vladala u prostoriji i čudne rasvjete koja kao da je gostima presijecala tijela, atmosfera se činila depresivnom. Klub je podsjećao na muzej voštanih figura. Zrak je bio ustajao. Prošli su pokraj stola za kojim su sjedile tri žene i razgovarale. Jedna mu se nasmiješila, ali on skrene pogled. Gospođica Hijazi djelovala je zamišljeno, možda malo nervozno. Podignula je burku nehajnim pokretom. Nayir se trudio da joj ne gleda lice, ali nije se mogao oduprijeti; sjalo je poput mjeseca. Primijetio je da je zgodna na osebujan način – nos uzak i dugačak, a usnice malo iskrivljene. Da je bila imalo čedna pokrila bi lice pred svim tim strancima, ali primijetio je da nitko ne zuri. Kroz klizna staklena vrata izišli su u dvorište u kojemu su bili razmješteni željezni kavanski stolovi. Na travnatom rubu bilo je mnoštvo neprepoznatljiva cvijeća, a u sredini dvorišta ludost nad ludostima – bazen. Voda se ljeskala privlačeći svježinom, ali zrak je bio zagušljiv od klora. Dvije su se žene sunčale uz bazen. Nayir ih nije mogao ne zapaziti, pa je žmirkajući podignuo ruku do očiju pretvarajući se da mu je sunce prejako. U kutu je na niskom stolcu sjedio preplanuo muškarac naborana lica. Pijuckao je ledenu vodu i proučavao novine na stolu ispred sebe. Ugledao ih je i podigao pogled s novina. Nayir mu je instinktivno prišao i pitao za Erica Scarsberryja. »Mislite Scarberryja«, rekao je muškarac. »Da, poznajem ga. Živi ovdje.« 115

»Znate li adresu? Istražujemo zločin i moramo mu postaviti nekoliko pitanja.« »Naravno. On stanuje u ulici Peachtree.« Dao im je adresu i kućni broj. »Nisam ga vidio već neko vrijeme. Je li u nevolji?« »Nije, ali bi nam mogao pomoći.« Nayir je vidio da je gospođica Hijazi ostala stajati pokraj vrata. Ponovno je spustila burku. Nayir mu je zahvalio i ispričao se. Vratio se gospođici Hijazi. »Mislim da imam adresu«, rekao je. »Možete pričekati s vozačem, ako želite.« Nije odgovorila, nego ga je slijedila dok je zaobilazio bazen i prelazio jarko zeleni travnjak. Trava je bila poput gume. Stigavši do bijele ograde prošli su kroz sjenicu i izišli na pločnik našavši se u mirnoj stambenoj ulici. Išli su ulicom i zagledali zgrade. »Čovjek je rekao da je tu negdje«, rekao je Nayir pokazujući lijevo. Skrenuli su u pokrajnju ulicu. Nayir je obrisao znoj s vrata. Gospođica Hijazi sada se činila mirnijom, dok je lakim korakom hodala uz njega, ni najmanje uznemirena zbog toga što je sama s Nayirom. Možda se opustila zato što je sve oko njih prožimalo amerikanizirano ozračje. On je još bio napet. »Nešto me zanima«, rekla je. »Zašto nikad niste vodili Nouf u pustinju?« »Njezin otac to ne bi dopustio. Mislio je da nije sigurno.« »Je li bio u pravu?« U jednom trenutku vjetar je uskovitlao zrak oko njih i njezin je miris dopro do njegova nosa. Bilo je topao i čist, i dok ga je udisao cijelo mu je tijelo zatreperilo. Možda je i ona to osjetila, jer je primijetio da se iznenada povukla i kao da od nelagode nije znala što bi s rukama. »Uz mene bi bila sigurna«, rekao je. Proučavao je ulicu u kojoj su se našli. To nije bila saudijska ulica, ovdje nije bilo vjerske policije, nitko ih nije zaustavljao i tražio dozvolu za brak, a ipak je osjećao trnce na potiljku. Pronašli su ulicu Peachtree i skrenuli lijevo prema bloku blještavo bijelih zgrada. U tišini koja ih je okruživala njihovi koraci glasno su odjekivali po pločniku pa su skrenuli u travu. Približili su se nizu zgrada i pronašli stan 229–B skriven iza visokog kamenoga zida. Vitice hene probijale su se kroz pukotine, a usamljeni gušter priljubio se uza zid, nepomičan poput kamena. Prošli su kroz još jednu sjenicu. U kući su bila dva stana i u oba je vladala tišina. Stan s desne strane imao je malo stražnje dvorište prekriveno razbacanim predmetima: baseballska loptica, plastični pješčanik, razbijeni tanjur. Skrenuli su prema lijevom stanu. Kroz klizna staklena vrata vidjeli 116

su praznu sobu. Nayir je pokucao ali se nitko nije javio pa je pokušao ući. Vrata su bila otvorena. Ušli su u kuću. U kutu je bio smeđi naslonjač i mali televizor na kartonskoj kutiji. »Smrdi«, primijetio je. »Kakav je to smrad?« »Neka životinja.« Ponjušila je zrak. »Možda kućni ljubimac.« Šutke su pretraživali sobu po sobu. Nije se imalo što vidjeti. Jedina prostorija u kojoj je bilo znakova života bila je spavaća soba. Rublje je bilo razbacano uokolo, plahte zgužvane, prazne boce od mineralne vode nagomilane na vitrini. Na zidovima nije bilo slika. »Moram reći«, šapnula je gospođica Hijazi, »da ovdje ne vidim tragove ženske ruke.« Produžili su do radne sobe, gdje su na brzinu pregledali radni stol i otkrili da papiri pripadaju Ericu Scarberryju. Potvrda o plaćenoj stanarini, obrazac za osiguranje. Nije bilo knjiga ni računala, nikakvih dokaza da ovdje provodi više vremena nego što je potrebno da pokupi račune. »Mislite li da je netko već bio ovdje?« pitala je. »Ne. Vjerojatno je sam napravio ovaj nered.« Ušli su u kuhinju gdje su omiljen izbor očito bili plastični tanjuri i pribor za jelo. Koš za smeće bio je prazan. Zavirivši u hladnjak pronašli su tanjur pljesniva sira i mjesec dana staro mlijeko u tetrapaku. Gospođica Hijazi otišla je u dnevnu sobu. Pregledavši još jednom kuhinju, Nayir je uočio knjigu zataknutu između hladnjaka i kuhinjskog ormarića. Kad ju je izvukao vidio je da je riječ o kuharici 1001 recept iz Arabije, koju su sastavile Američke gospođe u Jeddi. Listajući stranice primijetio je nekoliko masnih mrlja. Netko se njome koristio, ali sudeći po prašini koja se nakupila, to je bilo jako davno. »Otkrila sam što smrdi«, viknula je gospođica Hijazi. Ušao je u dnevnu sobu. Čučala je pokraj krletke na stoliću. Ptica u njoj je uginula. Sudeći po veličini, bila je to papigica. Zdjelica za vodu bila je prazna. Nayir pregleda zdjelicu za hranu i otkrije da je zrnje pojedeno. Ostale su samo ljuskice. »Pretpostavljam da ga nema već neko vrijeme«, rekao je. »Čini se čudnim da bi tako neuredan tip imao pticu.« »To je najnoviji običaj. Ptice navodno upozoravaju na kemijski napad. One uginu prve. Čula sam da ih Amerikanci drže u svojim naseljima.« Okrenuo se oko sebe. »Jeste li igdje vidjeli plinsku masku?« 117

Namrštila se. Gurnuvši ruku kroz vratašca krletke, izvadio je dio novina kojima je bilo obloženo dno. Otresao je izmet i okrenuo stranicu. Bila je to naslovnica Arab Newsa, datirana cijeli mjesec prije Noufina nestanka. Spustio je novine. »Čini se da je Eric otišao odavde prije nego što je ona nestala.« Ona baci pogled na novine. »Možda se vraćao ali je zaboravio promijeniti papir. Čini se da se ne brine baš previše za kuću.« Gospođica Hijazi zamota papigicu u novine i odnese je u kupaonicu. Nayir je zurio u krletku pitajući se je li Eric pobjegao ili je i on završio kao i njegova ptica. Kako god bilo, morao je postojati način da ga pronađu.

118

15

K

ada su se vratili do parkirališta njezin je vozač čekao u autu. Nayir je nekako zamišljao da će biti nervozan, ili da će mu biti dosadno, ili da će umrijeti od toplotnog udara, ali on je sjedio u autu i mimo čitao Kuran. Toyota je bila upaljena. Rashladni uređaj mora da je radio do daske jer ga je, kada je otvorio stražnja vrata da pusti unutra gospođicu Hijazi, po prsima zapuhnuo hladan zrak. Na trenutak je zadrhtao od hladnoće. Nije odmah ušla u auto. Činilo se da se još nije spremna oprostiti, a on je s čuđenjem shvatio što se njegovo mišljenje o njoj donekle promijenilo. Nije baš bila čedna, ali nije bila ni besramna. Bila je nešto između i mijenjala se poput fatamorgane. Kada se sjetio da je to Othmanova zaručnica, u njegovoj se glavi podigne zid i on joj rukom pokaže da uđe u auto. »Još sam negdje htjela svratiti prije nego što se vratim na posao«, rekla je. »Moj vozač ima dogovorenu još jednu vožnju pa me prije toga može ondje iskrcati, ali mislim da to ne mogu obaviti sama.« »A o čemu je riječ?« »Um-Tahsin mi je rekla da ju je nazvao optičar. Nouf je naručila naočale prije nego što je pobjegla. Um-Tahsin nije znala ništa o tome. Htjela je poslati slugu po njih, ali ponudila sam se da ću ih ja podignuti. Mislila sam da će joj nešto značiti ako ja to učinim. Mislim da želi te naočale.« »Ja vas mogu otpratiti«, rekao je. Kimnula je sa zahvalnošću i ušla u automobil. Dok je Nayir slijedio Toyotu prema središtu grada, pomislio je kako Othmanu čini uslugu time što prati njegovu zaručnicu, ali duboko u sebi znao je da time što prati neudanu ženu ne čini nikakve usluge, nego grijeh zina prema prijatelju koji mu vjeruje. Premda je njezin posjet nedvojbeno bio nepriličan, morao je priznati da je od njega mogao imati koristi. Možda će mu reći nešto o Nouf što inače nikad ne bi

otkrio nešto što ne zna čak ni Othman. Mogla bi znati nešto i o rezultatima obdukcije koje je mrtvozornik prikrivao jer su ga potplatili da ih zataška. I priznao je sebi da želi biti u njezinom društvu. Nije točno znao zašto. Kada se Toyota zaustavila u prometnoj ulici u središtu grada, on je stao iza nje i parkirao. Izišao je iz auta, brzo provjerivši oko sebe ima li vjerske policije. Na ulici je bilo nekoliko muškaraca, ali nitko nije izgledao sumnjivo. Nalazili su se samo nekoliko ulica od mrtvozornikova ureda. Gospođica Hijazi gledala je kako odlazi njezin automobil. »Mislim da moramo ići onuda«, rekla je, i počela kopati po torbi. Torba je bila golema, i trebalo joj je nekoliko minuta da se probije kroz novčanike, ključeve, kalendare i zastrašujuću gomilu sitniša. Uzrujano je podignula burku i ponovno se bacila u potragu. Trudeći se da je ne gleda, zagledao se u unutrašnjost torbe i ugledao punjač za mobitel, molitveni raspored, još jednu burku i, kao najveće čudo, bočicu laka za nokte. »Lakirate nokte?« nehotice mu je izletjelo pitanje. Oštro ga je pogledala, prisiljavajući ga da skrene pogled. Nastavila je kopati. U tom trenutku netko spusti znojnu ruku na njegovo rame. Nayir se usplahireno okrene. »Oprostite«, rekao je muškarac zureći u Nayira i pokazujući prema gospođici Hijazi trzajem glave. »U ime Alaha i Alahov mir s vama, gospodine. Oprostite, ali vaša žena nije dolično pokrivena.« Nayir nakratko osjeti napadaj panike, ali hladno pogleda muškarca. Bio je uredno podšišan, u hlačama s naborima, i s kravatom s otisnutih 99 Alahovih imena. Izgledao je previše zapadnjački da bi pripadao vjerskoj policiji, a ipak su ga muškarčeve crne oči kroz debele naočale gledale s pravedničkim zgražanjem. Nayir se namršti. »Vi gledate moju ženu?« upitao je. Muškarac je zaustio da mu odgovori, ali Nayir ga prekine. »Ona je moja žena«, vikao je. »Otkud vam pravo da zurite u nju!« Čovjek ustukne. »Ispričavam se, brate, ali morate razumjeti da je to pitanje pristojnosti.« »Nema isprike.« Nayir mu se primakne opasno sijevajući očima. »Nemate li svoju ženu o kojoj biste se trebali brinuti?« Muškarac pocrveni, okrene se i ode, zamičući za ugao. Nayira preplavi osjećaj krivnje i on brzo zatraži oprost od Alaha za laž koju je izrekao. To se ne bi dogodilo da nije počinio grijeh zina. Okrenuo se i vidio da je gospođica Hijazi spustila burku. »Je li otišao?« šapnula je. 120

»Da.« Spustio je ruku na grudi da umiri lupanje srca. »Da, otišao je.« »Je li to bio pripadnik vjerske policije?« »Ne. Običan dušobrižnik.« »Kako možete biti sigurni?« pitala je. »Na sebi je imao Armanijevo odijelo.« »Ah.« U očima joj se vidjelo olakšanje. U ruci je držala malu posjetnicu. »Našla sam je.« »Al-hamdulillah.« Uzeo joj je posjetnicu iz ruke, pročitao adresu i krenuo.

 Dr. Ahed Jahiz nekad je bio najbolji optičar u Egiptu. Posao koji se počeo razvijati u dučančiću u uličici u središtu Kaira, nakon dugih godina mukotrpna rada i potpune posvećenosti optici napokon je prerastao u trokatno ostakljeno carstvo. Prodavao je talijanske naočale koje su stajale više od prosječnoga automobila. Čak je nudio i stipendije dječacima sa sela i slao ih u najbolje optičarske škole u Europi, pod uvjetom da rade za njega kada se vrate. Ali kako se militantni islamizam širio poput pošasti kroz cijeli muslimanski svijet, tako je i popustljiva i nedovoljno čedna sestra, egipatska prijestolnica Kairo, postala žrtvom čestih ispada nasilja, poput, među ostalim, zalijetanja chevroletovom limuzinom kroz izloge tvrtke Jahiz & Co. i slanja u nebo dvanaest mušterija, pet članova osoblja i troje njemačkih turista. Dr. Jahiz, koji je u to vrijeme bio u Maliju zbog isporuke kamiona naočala za čitanje siromašnima, vratio se u Kairo i zatekao svoju zgradu u ruševinama, razorene utrobe, onako kako bi gomila gladne djece mogla opustošiti rođendanski kolač kada bi izmakla nadzoru odraslih. Njegovo životno djelo bilo je razbacano kroz tri gradska bloka. (Okvire su pronalazili u Nilu.) Ljudi su poginuli. Dobri muslimani bili su ljutiti, loši muslimani puni želje za osvetom, pa je Jahiz zaključio da je vrijeme za novi početak. Podignuo je novac od osiguranja i krenuo u Saudijsku Arabiju, prorokovu domovinu – počivao u miru – u zemlju u kojoj se nalazi najsvetiji islamski grad, u zemlju koja, nadao se, neće biti tako kratkovidna kao njegov blagoslovljeni Egipat. Ali ako je Kairo bio kratkovidan, Saudijska Arabija bila je zaslijepljena. Jahiz je pretpostavio da će najbogatije stanovništvo na muslimanskom srednjem istoku 121

cijeniti njegovu vještinu i predanost, njegovu veličanstvenu viziju optičkoga carstva koje će jednoga dana moći popraviti i ispraviti svaku i najsitniju pogrešku ljudskoga oka, ali njegove su pretpostavke bile pogrešne. Saudijci, pokazalo se, odlaze saudijskim optičarima. Možda je to zato, mislio je Jahiz, što samo saudijski optičari razumiju da su Saudijci u svijetu poznati po sjajnom vidu. Malo Saudijaca nosi naočale. One nikad nisu bile moderne niti će ikad biti. Nošenje naočala bilo je, otkrio je, osjetljivo pitanje, jer se svaki beduin hvali svojom superiornom sposobnošću da vidi bilo što na bilo kojoj udaljenosti u bilo koje doba života. Premda je doba beduina odavno prošlo, a sjedilački saudijski narod napustio mnoge običaje iz svoje pustinjske prošlosti – kao što je pljuvanje svakih pet minuta, putovanje noću, umivanje djece devinom mokraćom – još nisu napustili iluziju da su svi blagoslovljeni savršenim vidom. Tako je njegov posao ostao u najboljem slučaju siromašno carstvo, i premda Jahiz nikad nije izgubio svoje pobožno štovanje prema znanosti posvećenoj očima, osjetio je kako se njegova strast polako ispuhuje kao rođendanski baloni tjedan dana nakon proslave. Stario je. Bio je razdražljiv i sklon povremenim napadima depresije. Najgore od svega bilo je to što je prezirao vlastite mušterije. Bili su smiješni a što biste drugo mogli reći o bogatome društvu koje polovicu pučanstva svjesno zastire velom, dok se druga polovica pravi da vidi i kroz zid? Toga jutra Jahiz se zabavljao čišćenjem sunčanih naočala Calvin Klein u vitrinama uz sam izlog. Sunčane naočale bile su najbolje prodavana roba – svakoga tjedna dolazila je nova pošiljka. Spašavale su ga od bankrota i predaje svojega bijednog života Alahu koji sve vidi. Gospođica Hijazi i Nayir ušli su u prodavaonicu, zastali na rubu raskošnog perzijskog tepiha i pozdravili Jahiza koji je spremio krpicu za čišćenje stakala u džep i ustao kako bi ih poslužio, blagoslivljajući ih uobičajenim pozdravom kojim je dočekivao svaku mušteriju: Pratio vas Alahov mir i vječna milost. Nayir je objasnio što žele, a Jahiz je uzdišući otišao u radionicu po naručene naočale. »Model Sofia Loren, veličina 12, s intarzijama boje sljeza, mjedena krilca. Prozirne plastične leće, bez dioptrije.« Nayir se namršti. »Bez dioptrije?« »Tako piše.« Drhtavom rukom Jahiz pokaže karton. »Nazvala je prošlog mjeseca i tražila naočale bez dioptrije.« »Bez dioptrije?« Nayir je trljao bradu i mrštio se gledajući gospođicu Hijazi. Činilo se da ih ne sluša. Burka joj je bila spuštena, a ruke gurnute u rukave ogrtača. 122

»Dobro«, rekao je Nayir. »Ako tako piše.« »Molim vas recite svojoj ženi da sjedne za stol.« »Nisu za nju«, rekao je Nayir. »Bile su za prijateljicu koja je umrla.« »Oh.« Jahizova ramena su se spustila. »Iskrena sućut.« »Hvala.« Nayir je gledao kako Jahiz sprema naočale u tvrdu kožnatu kutijicu. Pružio ih je Nayiru. »Vidim da žmirkate«, rekao je Jahiz. »Recite, provodite li mnogo vremena u pustinji?« »Pa... da.« Nayir je bio zatečen. »Znate, gospodine, pustinja je vrlo svijetlo mjesto. Pijesak snažno reflektira svjetlo što može biti opasno za oči. Ispirete li ih redovito?« »Oči?« »Da, oči se moraju ispirati svaki tjedan, posebno ako ste u pustinji. Pijesak ulazi u oči, iritira sluznicu, uzrokuje krvarenje, oticanje i na kraju infekciju. Može čak i uzrokovati različite bolesti. Imate li problema u čitanju uličnih znakova?« »Ne... dobro, ponekad noću.« »Noćni vid prvi nas napušta. Mislim da bi vam bilo u interesu da vas pregledamo. Tek toliko da se uvjerite da su vam oči u najboljem redu.« »A, ne«, rekao je Nayir, »ja savršeno dobro vidim.« »Da«, gukao je Jahiz, »da, naravno. Ali ponekad prašina može pogoršati vid, i nikad ne znate kakve mogu biti posljedice. Ja imam najbolje aparate. Prvorazredne aparate uvezene iz Europe. Mogu vas odmah pregledati, ako želite. Neće trajati ni pola sata.« Nayir pogleda gospođicu Hijazi koja se pretvarala da gleda kroz prozor. »Sada nemam vremena.« »Onda možda možemo dogovoriti posjet?« Nayir je nastavio odbijati, ali Jahiz je bio uporan. Napokon mu je doktor ponudio popust na Guccijeve sunčane naočale koje su baš stigle iz Rima. »Znate«, rekao je, mašući rukama ispred očiju, »katkada i sokolu treba odmor od savršenog pogleda na svijet.« Nayir je oklijevao. »Ja obično ne nosim sunčane naočale«, rekao je. Jahiz ogorčeno uzdahne. Nayir plati Noufine naočale, ponovno zahvali Jahizu i s gospođicom Hijazi izađe iz prodavaonice. Stali su na pločniku. »Zašto bi kupila naočale bez dioptrije?« pitao je. 123

»Možda iz štosa?« Nesigurno je kimnuo i pružio joj naočale, ali je primijetio da ona ne gleda u njegove ruke. »Evo«, rekao je, »uzmite ih.« Uzela je naočale, ali se činilo da se izgubila u mislima. Nayir je stajao i gledao je, ne znajući kako bi se pozdravio. »Hvala, Nayir«, rekla je. »Odavde mogu sama na posao.« Bio je toliko iznenađen kada ju je čuo kako izgovara njegovo ime da je njegov pozdrav stigao prekasno, kada se ona već okrenula. Zbunjen i posramljen, vratio se u Jeep.

124

16

N

a kartonskom natpisu na vratima stajalo je: SAMO ZA ŽENE. A ipak vrata su bila širom otvorena i ljudi su neprestano ulazili i izlazili – većinom žene, otkrivenih lica i nasmiješene. Dva Arapina velikim su koracima vedro ušla u prostoriju. Obojica su na sebi imala zapadnjačka odijela i čavrljali su na engleskom, ali jedan je među prstima isprepleo tespih. Nayir zakopča baloner i krene za njima. Hotelska konferencijska dvorana bila je prostrana. Debeli tepisi, teški zastori i mnoštvo ljudi prigušivali su zvuk, utišavali bučne glasove i grohotan smijeh koji je, kako se čini, uvijek odzvanjao svagdje gdje bi bilo Amerikanaca. Pa ipak, izgledalo je kao da je zabava pri kraju. Nekoliko indonežanskih konobara raščišćavalo je ostatke s desetak banketnih stolova, dok su gosti još oklijevali napustiti zabavu. Nayir je u prolazu privukao nekoliko usputnih pogleda. Kroz sredinu prostorije vijugalo je desetak stolova na kojima su bili izloženi ručni radovi, umjetnički pribor, knjige, kolači, dječja odjeća. Nayir se probio do stola s knjigama. Uzeo je u ruke knjigu Kako preživjeti godinu dana u Saudijskoj Arabiji: priručnik za iseljene žene i Beduinski vez: autentični uzorci za makrame, vez i tkanje! Nije bilo dvojbe, ovo je bio domjenak Društva američkih gospođa u Jeddi. Pregledao je i druge stolove s knjigama, krišom promotrio ljude koji su stajali kraj njih, i upravo je želio upitati za kuharicu pod nazivom 1001 recept iz Arabije kada je jedan štand privukao njegovu pozornost. Na njemu su bili izlošci od papira. Iako manji od drugih, podsjećao je na to da katkada tražeći očito pronađemo ono skriveno. Iz dubine džepa Nayir je izvukao žutu rodu koja je pronađena uz Noufino tijelo. Sakrio je pohabanu pticu u šaku i prišao bliže štandu, zahvalan zbog gužve u kojoj je njegova markantna muška pojava manje upadala u oči. Vlasnica štanda, sitna žena u majici i trapericama, sjedila je na visokom uskom stolcu. Bila je zaokupljena poslom. Nayira je prvo šokiralo što gleda ženu iz takve

blizine, a zatim to što je vidi nepokrivenu velom, u uskoj odjeći ispod koje očito nije nosila donje rublje. Gotovo u istom trenutku vratio se staroj navici i prikovao pogled na ženine ruke. Bile su žustre i brze dok su malim škaricama, koje bi svojom minijaturnošću više odgovarale mišu, rezuckale sićušne kvadrate od crvena papira. A zatim je bacio pogled na njezino lice: zelene oči, tople, rumene obraze i bore u uglovima usana i očiju, neobične za tako mladu djevojku vilenjačkog izgleda. Humor i duhovitost u umjetničkim radovima prostrtim ispred nje dodatno su je razotkrivali. Od papira pastelnih boja oblikovala je beduinski čajnik, svetu Ka'bu, devu, nekoliko ovaca i vrlo romantičan prizor iz pustinje pun vezenih jastučića i nargila. Među tim romantičnim elementima bio je i jedan mračniji lik, gojazni princ koji sjedi na prijestolju i na krilu drži pladanj pun napola pojedenih origami hamburgera i McDonaldsovih vrećica. Debela bedra razlijevala su mu se preko stolca. Izgledao je kao da mu se sve gadi i tjera ga na podrigivanje. Drugi prizor prikazivao je muškarca koji stoji na molitvenoj prostirci i drži u ruci GPS na kojemu piše: »Uvijek se moli okrenut prema Meki!« Ali pokraj njega u oblačiću je pisalo: »Zlo mi je od tih nevjernika i njihove invazije na našu kulturu!« No rad koji je Nayira najviše šokirao i natjerao ga da pocrveni bio je niz muškaraca od origamija u bijelim haljinama koji se drže za ruke poput papirnatih lutaka: nacrtala im je lica s lascivnim osmjesima, a pod njihovim nogama je pisalo: »Muškarci su zabavniji.« Pitao se je li toliko cinična i prema svojoj kulturi. Ostali kupci su se razišli i ostavili ga da promatra njezina djela u tišini koja se odjednom činila neprobojnom. Prestala je rezati. Prisilio se da je pogleda u lice. Bilo je u redu. Prizivalo je pogled. Prisjećajući se engleskoga koji je naučio od Samirovih prijatelja i dok je boravio s turistima u pustinji, rekao je: »Ovo ste vi napravili«. Nije bio siguran je li to pitanje ili tvrdnja, sve dok ga ona nije pogledala i odgovorila: »Aha.« Roda od origamija sada je bila zgužvana loptica u njegovoj znojnoj šaci. Stavio ju je na stol i pokušao je izravnati. Žena se nagnula i uzela pticu, proučavajući je i poravnavajući nabore. »Ptica ljubavi«, rekla je. »Simbol plodnosti. Izgleda kao jedna od mojih. Gdje ste ju našli?« »Poznajete li Erica Scarberryja?« Prešla je pogledom preko njegova balonera. »Aha. Znam ga. Koga zanima?« »Mene.« 126

Kad je vidjela kako je ozbiljan nasmijala se nestašnim zvonkim smijehom. »Onda OK.« Osjetio je iznenadnu želju da udovolji znatiželji i pita je kako se zove, zašto je tu, je li udana, ima li djece, jesu li sva poput nje, svjetlokosa i dječačkog izgleda? Što ovakva muškobanjasta žena radi u Saudijskoj Arabiji? Da li u Americi žene poput nje izazivaju nelagodu ili su posve normalna pojava? Ali rekao je samo: »Znate li da je Eric nestao?« Spustila je škarice na stol i zamišljeno grizla donju usnicu. »Ti si murjak?« »Nisam.« »A što si onda?« »Istražitelj.« »Policijski?« »Ne, istražujem za prijatelja.« Kimnula je, trenutak razmišljala, a onda mu odjednom uputila vragolasti osmijeh. »Onda mi objasni zašto nosiš taj baloner.« Pogledao joj je ruke. »Ovako ćemo: vi odgovorite na moje pitanje, a ja ću na vaše. Želio bih znati možete li mi pomoći da pronađem Erica.« Pogledao ju je još jednom u lice, ovaj put ravno u oči, i otkrio kako ne može izdržati njegov pogled. Uzela je škare i nastavila rezati, još grizući usnicu. Kada je ponovno podignula pogled, izgledala je kao da se sakrila iza vela. »Nije pošteno«, rekla je. »Odgovor na tvoje pitanje imat će mnogo veće posljedice od odgovora na moje.« »Kako znate?« Gledala ga je. »Ti prvi.« »Samo ako obećate da se nećete smijati.« Nasmijala se, kao u grču. »Dobro, neću.« »Dobro. Kupio sam ogrtač jer sam trebao... tilasm?« »Talisman.« »Nešto što će mi pomoći kada...« Pogledao je prema stropu, tražeći riječi kojima bi opisao nešto što još nije opisao čak ni samome sebi. Spustila je škarice i, naginjući se preko stola, pružila mu ruku. »Ja sam Juliet«, rekla je. »A ti?« Zurio je u ruku oklijevajući, a onda ju je prihvatio s jednakom pažljivošću kojom je držao rodu. »Nayir ash–Sharqi.« 127

»Drago mi je.« Osmjeh joj je bio topao, znatiželjan, ne više tako seksi. »Rodu sam dala Ericu«, rekla je. »Prošle godine. Obično ne radim rode – one su pravi kliše – ali to se dogodi kada se zaljubiš. Svaki glupi kliše...« Otresla je papiriće iz krila i ustala. »Ali ja sam doista željela imati djecu s njim. Puno djece. Deset. Možda dvadeset.« Oči su joj odavale tugu. »Sada sam prestara za dvadeset, ali još stignem imati deset, ako se brzo bacim na posao.« Nayir joj se ljubazno nasmiješio. »I doista ne znam gdje je Eric«, rekla je prividno bezbrižno. »Izgubili smo kontakt kada smo prekinuli. On je živio u klubu Jed, ali sam čula da se odselio dečku...« Zastala je i pogledala Nayira. »Je li to dovoljno dobar odgovor na tvoje pitanje?« »Da, hvala.« Nayir pogleda u stranu u dvojicu muškaraca koje je vidio kad je ušao, Arape u odijelima à la George Bush. Razgovarali su sa svjetlokosom Amerikankom u oskudnoj haljinici koja je njemu djelovala poput donjeg rublja. Bilo je očito da žena uživa u njihovoj pozornosti i da oni pomalo nezgrapno pokušavaju otkriti dokle mogu ići. Iskušavanje Amerikanaca. Kulturološka studija. I odjednom ga je bilo stid samoga sebe, zadovoljstva koje je osjetio razgovarajući sa ženom koju je poznavao samo deset minuta, koja bi mogla jednako opušteno razgovarati i s dvojcem u odijelima. Bila je apsurdna s tim svojim slobodnim ponašanjem gospođica Rukuj se sa mnom i Gle kako podrhtavaju, gospođica Rodit ću ti desetero djece i, Usput, kako se ono zoveš? »Znači, vi ne znate gdje mogu pronaći Erica«, rekao je. Nije odgovorila. »Niste čak ni znatiželjni...« počeo je, pokazujući prema rodi. »Nisam.« Skočila je. »Mislim da to ne bih mogla podnijeti.« Odmahnula je rukom. No odjednom se stara rana rastvorila kao prezrela smokva. Nayir uzme rodu sa stola. »Žena koja ju je imala sada je mrtva.« Juliet podigne pogled. »Tko?« »Zvala se Nouf ash–Shrawi. Poznavali ste je?« Netremice je gledala Nayira. »Nisam.« »Nedavno je umrla u pustinji. Imala je tu pticu uza se kada je umrla, ali bila je u boljem stanju. Slučajno sam je zgužvao.« »I ti misliš da je to Eric napravio. Da ju je on ubio?« 128

Nayir slegne ramenima. »Eric ju je možda poznavao. Zato ga tražim.« Tupo je zurila u pod, činilo se kako se bori sa zbrkanim osjećajima. »Sigurna sam da nije imao nikakve veze s njezinom smrću.« Nervozno se nasmijala. »Ako ga tražiš zbog seksualnih zločina, vjeruj mi, tražiš krivog čovjeka.« »Samo mu moram postaviti nekoliko pitanja«, rekao je. »Nećeš ga uhititi, ha?« Odmahnuo je glavom. »Nemam te ovlasti.« Počela je gristi nokat na palcu. »Gledajte, ako nije kriv to ću dokazati. Samo ću uzeti njegov DNK i bit će oslobođen sumnje. Nema problema.« »A kako si me uopće našao?«, pitala je. Objasnio je kako je pronašao kuharicu. Slušala je sumnjičavo dok joj je pričao o Ericovu stanu, ali sumnjičavost je zamijenila rezignacija. Šutke je počela skupljati svoje figure od papira. Izravnala ih je, stavila u plastične fascikle i gurnula u aktovku. Osjetio je poriv da joj pomogne, ali nije se usudio. Bilo bi to kao da joj dodiruje kožu. »Eric ne živi u naselju«, rekla je. »Tamo plaća stan, ali nikad nije ondje. Živi u starom gradu s prijateljem.« Nayir je čuo neugodan naglasak na riječi prijatelj. »A gdje živi taj prijatelj?« Dala mu je adresu. Nayir joj je zahvalio, ali ona je bila toliko zaokupljena svojim mislima da je jedva uspjela odsutnim glasom izgovoriti: »Samo mu nemoj reći da sam te ja poslala. I nemoj ga ozlijediti. Vjerujem da ćeš biti obziran prema njemu.« »Naravno«, rekao je Nayir, a to je i mislio.

129

17

M

uškarac koji je otvorio masivna vrata od orahovine imao je četrdesetak godina, svijetlu kosu koja je polako počela sijedjeti i bistre plave oči. Pogledao je Nayira od glave do pete. »Izvolite.« »Tražim Erica Scarberryja.« »Ja sam Eric.« »Zovem se Nayir ash–Sharqi. Ja sam prijatelj obitelji Shrawi. Rado bih razgovarao s vama, ako nemate ništa protiv.« Eric je na trenutak oklijevao, ali se ipak odmaknuo u stranu. »Svaki prijatelj obitelji Shrawi je i moj prijatelj. Uđite, molim vas.« Nayir je ušao u rashlađeni hodnik. »O čemu je riječ?« pitao je Eric. »O smrti Nouf ash–Shrawi.« Eric je namršteno kimnuo i poveo Nayira niz elegantan hodnik do goleme dnevne sobe u sredini kuće. Široke cedrove grede ukrašavale su prekrasan strop. Podovi od tamna drva bili su u kontrastu s bijelim sofama i stolcima, a kroz odškrinut stropni prozor probijao se tračak sunca. Soba bi možda bila udobna da nije bilo tisuća knjiga, prašnih i oštećenih kao da su odnošene u pustinju. Prepune su ih bile police na zidovima, stolovi, stolci. Bile su razbacane po podu, a iz njih se širio miris plijesni. Nagomilane u visoke hrpe, nadvijale su se iznad prostorije prijeteći seizmičkim kolapsom. »Sjednite«, rekao je Eric. »Odmah ću se vratiti.« Nayir baci pogled na knjige. Redom arheološki priručnici. Nikad ih nije vidio toliko na jednom mjestu. Dok se probijao kroz intelektualne ostatke opsjednutosti jednoga čovjeka svime mrtvim, daske su opasno pucketale pod njegovom težinom. Pozornost mu je privukao pogled na unutarnje dvorište. Kliznuvši kroz francuski prozor, ušao je u ugodno prohladan prostor u sjeni limuna i palmi. Tlo se presijavalo u blistavo modrim nijansama srednjovjekovnoga mozaika koji se širio od

kružne fontane u sredini dvorišta. Nayir uroni ruke u vodu i pošprica se po vratu. Koliko vode ishlapi svakoga dana? Galoni, pomisli. Samo super-bogataš mogao bi si priuštiti toliko rasipanje. Obriše vrat rukavom i pogleda oko sebe. Većinu domova iz otomanskoga razdoblja u starome gradu posjedovali su članovi kraljevske obitelji i elitnih obitelji iz Jedde. Malobrojni koji su se našli na tržištu stajali su milijune. Ipak, ovu je posjedovao – ili iznajmio – Amerikanac. Nayir se sjetio na koji je način Juliet govorila o Ericovu »prijatelju« i pitao se je li Eric homoseksualac. Činilo mu se nemogućim i smiješnim – američki homoseksualac koji živi u Saudijskoj Arabiji. Zna li on da ovdje homoseksualce osuđuju na smrt jer krše vjerske zakone? Nayirov prijatelj Azim kaže da u Comicheu ima mnogo homoseksualaca, ali su diskretni i vlasti ih puštaju na miru. Kada policija želi egzemplarno kazniti homoseksualne prijestupnike, okreće se protiv stranaca. Eric se pojavio na vratima i oslonio na dovratak, mlitav poput žene. Nayir je gledao u spiralni mozaik koji je stvarao geometrijsku simfoniju na južnome zidu, proučavajući Erica krajičkom oka. Na sebi je imao kaki hlače i bijelu lanenu košulju. Kosa glatka poput jedra na povjetarcu sjala je unatoč sjeni, a lagana nestrpljivost u njegovu pogrbljenom držanju činila je Nayira nemirnim. »Čaj?« pitao je Eric. »Ili kava?« Nayir mu stane sučelice. Teško je uspijevao pojavu ovog čovjeka pomiriti sa slikom koju je unaprijed stekao o muškarcu iz tijesne nastambe u Klubu Jed, u koju se vraća samo platiti račune i kojemu ptica ugiba zbog nemara. »Može čaj, molim.« Eric kimne i nestane. On, pomisli Nayir, nikako ne pristaje ni Juliet. Ona je doduše previše otvorena i druželjubiva, no istodobno zrači nekom nepatvorenom dobrotom, pa čak i naivnošću. Nayir nije poznavao mnogo Amerikanaca, ali je jako dobro poznavao šakale. Vratio se u dnevnu sobu baš kada je Eric ušao s vrčem ledenoga čaja i dvije čaše. Spustio ih je na stolić i pokazao Nayiru da sjedne u mekani naslonjač koji je izgledao kao da nudi sve čari biljke mesožderke. Eric se vratio u kuhinju. Nayir je oprezno sjedio na rubu stolca i začuđeno gledao Erica kako se vraća s pladnjem punim mesa, pasiranoga graha i kruha, ružica od špinata, pečenih paprika i krišaka patlidžana složenih u obliku lišća. Primijetio je da su Ericove ruke crvene do lakata, kao da ih je ribao četkom. Eric natoči piće, sjedne nasuprot njega i bez formalnosti ponudi Nayiru jelo. Nayir nije bio siguran kakva je hrana. Premda bi odbijanje bilo nepristojno i neprimjereno, on je to poželio učiniti samo da vidi Ericovu reakciju. Ali se ipak prisilio barem kušati. 131

»Ja mislim da se prema gostima moramo odnositi kao prema kraljevima«, rekao je Eric mekanim dubokim glasom. »To je jedna od stvari koje volim u ovoj zemlji.« »Vi ste arheolog?« »Nisam. Ja sam analitičar naftnih nalazišta. Moj cimer je arheolog.« Pokazao je knjige. »To je čudna kombinacija.« »Pustinja nam je zajednička.« »Gdje točno radite?« pitao je Nayir. »Uglavnom u planinama. Arapski štit. Tamo ima mnogo različitih nalazišta.« Nayir se sjetio da je na beduinskoj karti bilo označeno moguće mjesto bušotine nedaleko od wadija. »Rado bih točno znao gdje su, ako nemate ništa protiv.« Eric je oklijevao. »Zašto?« »Nouf je pronađena u pustinji u blizini mjesta koje je označeno kao moguće naftno nalazište.« »Vi mislite da sam ja imao nešto s tim?« »Jeste li?« »Nisam, naravno!« Nayir je proučavao njegovo lice i zaključio da je iskreno zgrožen. »Kako ste upoznali obitelj Shrawi?« pitao je. »Oni su u prošlosti financirali istraživanja mojeg cimera. Oni su vrlo velikodušni donatori.« »Jeste li tako upoznali Nouf?« Ako je pitanje i zasmetalo Ericu, to je odavao tek tračak uznemirenosti. »Nisam je baš tako dobro poznavao.« »Dobro obaviješten izvor rekao mi je da ste joj pomagali isplanirati bijeg u New York.« Eric spusti kruh na stol. Usta su mu se stisnula u grču. »Nemam pojma na što mislite.« »Koliko sam shvatio, vi ste se sastajali s Nouf u Comicheu da bi se dogovarali o pojedinostima tog plana.« Eric je ustao, ali je Nayir primijetio da mu se ruke tresu. »Slušajte... gospodin Sharqi, zar ne? Jeste li vi iz policije?« »Ja ovo radim za obitelj.« 132

»No dobro. Onda ću vam u znak poštovanja prema njezinoj obitelji reći ovo: ne običavam se sastajati s djevojkama iz moćnih obitelji. Ako mislite da je njezina smrt sumnjiva, onda vam predlažem da se pozabavite njezinim životom, posebno obiteljskim, jer vjerojatno drugi nije ni poznavala.« »Prema mojim izvorima, ona se s vama sastala na nekoliko mjesta u gradu, jer ste joj pomagali oko planova za bijeg u New York. Vi ste joj trebali pomoći da dobije vizu, stan, možda i da bude primljena na fakultet sve što joj treba.« »A to ćete dokazati...?« Nayir posegne u džep i izvuče papirnatu rodu. »Jeste li ovo već prije vidjeli?« »Vidio sam ih na desetke.« Nayir spusti rodu na stol. »Vi ste je dali Nouf.« Eric prezirno dobaci: »Pretpostavljam da to možete i dokazati.« Odlučnim pokretom Nayir ponovno posegne u džep i izvadi ključ koji mu je dao Mohammed. »A ovo? Prepoznajete li ovo?« Eric problijedi. »To je ključ vašega stana u New Yorku. Taj ste ključ dali Nouf. Rekli ste joj da može ostati tamo neko vrijeme dok njezin stan ne bude spreman.« Eric je šutio pa je Nayir nastavio. »Znam da ste joj vi pomagali. Trebala je nekoga tko će joj pomoći isplanirati novi život i trebala je Amerikanca. Vama se vjerojatno svidjela ideja da joj pomognete. U pitanju je bio novac. Mnogo novca. Tko zna, možda vam se čak i ona sviđala. Bila je mlada i ljupka. Plan je bio savršen – sve dok niste otkrili da je trudna.« Eric se zagrcnuo od zaprepaštenja, ali Nayir se nije obazirao. »To je bio problem, zar ne? Čak i u Americi. Odjednom je predstavljala prijetnju pa ste je se odlučili riješiti.« »Nisam učinio ništa slično.« Eric ustane. »Mislim da smo završili razgovor.« »Ako vam je stalo do toga da Shrawijevi nastave financirati vašeg cimera«, zarežao je Nayir, »sjest ćete.« Eric nevoljko sjedne. Prekrižio je ruke i čekao. »Nouf je vjerojatno oteta i odvedena u pustinju. Usudio bih se pretpostaviti da jedna od vaših bušotina nije daleko od mjesta gdje smo je pronašli, stoga ste vi savršen sumnjivac.« Eric nije odgovorio.

133

»Možete mi ili reći istinu odmah i vjerovati mi da ću biti diskretan ili ću sve prenijeti obitelji«, rekao je Nayir. »Siguran sam da će željeti znati sve pojedinosti, pa makar to narušilo njihov odnos s vašim cimerom.« »Dobro.« Eric otpuhne primjetno drhteći. »Pomagao sam joj. Nije imala nikoga. Ja sam bio jedina njezina veza sa slobodom. Ali ja nemam apsolutno nikakve veze s njezinom smrću. Zašto bih je ubio? Trebala mi je platiti gotovo pola milijuna rijala.« Mrko je pogledao svog gosta. »Sada nemam ništa.« »Znači, vi ste se toliko namučili da joj pomognete, a ona vam nije dala ništa? Čak. ni predujam?« »Ne... da, da, dala mi je nešto novca za stan i upis na sveučilište. Ali to nije bilo mnogo.« »Milijun rijala«, rekao je Nayir. »To se vama ne čini mnogo?« Mohammed je rekao milijun rijala. Nayir je bio voljan povjerovati da je ta brojka možda i preuveličana, ali Eric je djelovao uznemireno. »Platila vam je«, rekao je Nayir. »Ne pola milijuna. Milijun. To je lijepa svota – koliko, dvjesto pedeset tisuća dolara? U svakom slučaju, to vas čini sumnjivim. Recite, je li se predomislila i tražila da joj vratite novac?« Eric se posprdno nasmijao. »Naravno, ne biste morali vratiti novac«, nastavio je Nayir, »jer vjerojatno niste potpisali nikakav ugovor, a nitko osim njezina pratioca nije znao za plan. Ali ona je mogla zaprijetiti da će ispričati braći sve o vama. Mogla je izmisliti priču o tome da ste joj ukrali novac. To bi značilo vašu riječ protiv njezine. A kome bi oni vjerovali – njoj ili vama?« Podrugljiv naglasak na riječi »vama« još je više iznervirao Erica. Pokušao je zadržati mirnoću, ali kada je progovorio, glas mu je podrhtavao. »Opr... oprostite, ali nije bilo tako. Točno je da je mogla otkriti plan, ali ona to nije željela.« Nayir mu je u očima tražio tragove neiskrenosti. Činilo se da se boji da ga ne uhvate, ali bilo je teško reći je li to bio strah da se ne razotkriju financijske makinacije ili pak ubojstvo. »Koliko vam je platila?« pitao je Nayir. »Pola milijuna.« »Kako?« »U gotovini. Ali većinom u zlatu. Kao i većina žena u ovoj zemlji, ona je osobnu imovinu najviše voljela čuvati u zlatu. Vezanu zlatnim lancima, ako baš hoćete.« 134

»Kako mlada djevojka može nabaviti toliki novac?« »Dajte, molim vas, pa njezina obitelj je bogata. Netko ne znam tko dao joj je veliku svotu za vjenčanje, a ostatak je vjerojatno bio njezin.« Nayir se pitao tko joj je dao novac i je li ta osoba otkrila da nije potrošen za vjenčanje. »Kada ste je zadnji put vidjeli?« pitao je. »Dva dana prije nego što je nestala. I kunem se, nisam je ni dirnuo. Nisam čak ni znao da je trudna.« »Što se dogodilo na zadnjem sastanku?« »Ništa.« Ericov glas bio je čvrst. »Ponovili smo sve pojedinosti. Dao sam joj ključ.« »Znači, trebali ste provesti plan?« »Da. Sve je bilo u redu.« Nayiru se njegov sugovornik ni najmanje nije sviđao, ali to ne znači da je bio kriv. Obrisao je ruke ubrusom. »Gdje ste bili onoga dana kada je nestala?« »Ovdje, u Jeddi.« »Jeste li bili na poslu?« »Najvjerojatnije.« »Može li to itko potvrditi?« »Da.« »Onda ču trebati broj vašeg ureda i sve informacije o bušotini. Ali, najprije, ako ste tako nedužni kako tvrdite, siguran sam da vam neće smetati ako vam uzmem uzorak DNK.« Nije mogao odmah odrediti reakciju na zahtjev. Eric je nepomično sjedio, zureći znatiželjno u njega. »Naravno, možete uzeti uzorak mojeg DNK«, rekao je napokon. Nayir je uspio ostati miran, ali se nelagoda koju je osjećao produbila. Pokušao je razumjeti zašto mu je Eric toliko odbojan. U njegovu je ponašanju bilo umišljenosti i snobizma. Eric je na neki način bio oličenje američkoga zla, pohlepan čovjek koji je došao u Saudijsku Arabiju spreman učiniti bilo što za novac, gaziti društvene norme, poigravati se tuđim životima – u ovom slučaju životom mlade nedužne djevojke – a ipak se činilo da nema pojma da uništava živote. Nayir je osjećao da bi se Eric, čak i da je vlastitim rukama ubio Nouf, uznemirio jedino zbog straha da će ga otkriti, ali ne i da bi požalio zbog onoga što je učinio. Eric se nelagodno nasmiješio. »Koji uzorak želite?« 135

»Kosu«, promrmljao je Nayir i u džepu potražio vrećicu. Eric je iščupao nekoliko vlasi. »A roda?« pitao je Nayir uzimajući je sa stola. »Ja sam joj dao rodu«, rekao je Eric. »To je bio naš ugovor.« »Roda?« »Obećanje plodne budućnosti.« Eric umorno odmahne rukom, kao da je htio reći da je naivno vjerovati u plodnu budućnost. »Kao što ste rekli, nismo mogli potpisati pravi ugovor. Postojala je opasnost da padne u krive ruke.« »Naravno«, odgovorio je Nayir. Ericovo blazirano odmahivanje rukom ga je uzrujalo kao da je time sugerirao da je Nouf bila glupa što je vjerovala da će se njezini snovi ikad ostvariti. »Kako ste se upoznali?« pitao je Nayir. »Ne vjerujem da bi vas njezina obitelj predstavila svojoj kćeri.« »Ne, nisu.« Činilo se da Nayirove riječi nisu uvrijedile Erica. »To je, zapravo, bilo slučajno. Moj cimer i ja jednoga smo poslijepodneva posjetili Shrawijeve. Šetali smo plažom i na žutom skuteru ugledali lijepu djevojku. Bila je čedna, naravno, i kada nas je ugledala, odmah je sramežljivo prebacila šal preko glave i omotala ga oko lica. Ken – to je moj cimer – pristojno ju je pozdravio. Činila se nervoznom što razgovara s nama, ali pitala je jesmo li Amerikanci a mi smo odgovorili da jesmo. Zatim je iznenada otišla. Pretpostavili smo da misli da smo prljavi nevjernici, ali kada smo napuštali kuću mladi sluga došao je za nama i tražio naš broj telefona. Ispalo je da je to njezin vozač i da ga je ona poslala za nama dok njezina braća nisu gledala.« »I dali ste mu broj.« »A zašto ne? Nismo imali pojma što želi, ali...« Eric je sljedeće riječi vrlo pažljivo odmjerio, »... bio sam siguran da zahtjev nije – kako da to kažem? Nemoralne prirode.« Nayir je imao dojam da je Ericova prva pomisao ipak bila da su Noufine namjere nemoralne. Zlurado je zamišljao kako se Eric sigurno razočarao kada je otkrio da ga ona treba radi posla, no shvatio je da je pretjerao. »Još nešto«, rekao je. »Kada ste bili kod Shrawijevih jeste li ikad bili dalje od sobe za goste? Možda u muškim spavaonicama?« »Ne«, odreže Eric. Ovaj put se uvrijedio, što se vidjelo po ogorčenom izrazu lica. Vrat mu je poprimio ljubičastu boju. Nayira je to zbunilo, sve dok mu nije postalo jasno da je pitanje sugeriralo seks. 136

»Htio sam reći...« Htio je pitati za Othmanovu jaknu koja je nestala, no osjećaj nelagode natjerao ga je da preskoči to pitanje. Nespretno je ustao. »Nema veze.« Činilo se da je Eric odahnuo od olakšanja što Nayir odlazi. Vani je zrak bio svjež poput pustinjske noći. Nayir duboko udahne i navuče baloner. Zahvali Ericu na večeri, ali još više zahvali Alahu na slobodi ulice, na pravu da ode. Još je bila rana večer kada je stigao do Mohammedove kuće. Vozač je bio doma i dragovoljno je ustupio uzorak svoje kose. Nayir ga je stavio u vrećicu i otišao ravno mrtvozorniku. Nije ni pokušao pronaći gospođicu Hijazi, nego je jednostavno ostavio uzorke u papirnatoj vrećici na ulazu. Stražar je obećao da će joj ih predati. Kada je pitao Nayira želi li ostaviti poruku, Nayir je odmahnuo glavom.

 Učinio je isto što i uvijek kada je želio prestati razmišljati. Vozio se. U krug. Nije baš imao prevelik izbor. Saudijci nemaju barove, noćne klubove, diskoteke ili kina. Postoje tajna sastajališta, naravno, u domovima elite i nekih članova kraljevske obitelji, gdje se može popiti čaša vina ili viski. Još je više bordela, privatnih stanova gdje muškarci mogu naći prostitutku – nemuslimanku jer je haram spavati s muslimanskom kurvom. Nayira bordeli i barovi nisu zanimali, šokirao se pri pomisli na to što se događa na takvim mjestima. Ipak, jedna zabava bila je nepresušna: uz cijenu benzina od 52 centa za 4 litre mogao se voziti koliko je god htio, pa je to i činio, kao i još milijun muškaraca kojima je bilo dosadno. Promet je bio tako gust da se morao voziti u sve širim krugovima. Grad nema velikih raskršća, samo kružne tokove. Oni se granaju u deset, dvadeset smjerova. U središtu svakoga od njih nalazi se po jedna skulptura koja svojim golemim, katkada zbunjujućim oblikom, prigodno privlači pozornost vozača. Divovski beduinski lonci za kavu. Leteći automobili zabijeni u betonski blok. Dijelovi tijela – šaka, golemo stopalo. Ali između četiristo skulptura u Jeddi – u rasponu od apstraktnih do apsurdno realističnih – nijedna nije pokazivala ljudsko obličje. Kao i mnogi stanovnici grada, Nayir je uživao u vožnji po kružnim tokovima i davanju pogrdnih imena skulpturama. Tu je naviku preuzeo od Azima, koji je prije sedam tjedana otišao u Palestinu na tetin sprovod i o kojemu se otada ništa nije čulo. Nayir je ušao u prvi kružni tok pokraj ceste prema Medini sa skulpturom golemog 137

bicikla, čiji je volan bio tri puta viši od čovjeka. (On ju je nazvao 'Made in China'). Napravio je dva kruga i krenuo prema istoku, projurivši kroz kružni tok na kojemu je bio prvi saudijski mlažnjak ('Bog blagoslovio Ameriku za bezbožničku tehnologiju') sve dok nije došao do zakrčenih traka oko 'Matematičkoga pribora' – kompasa i nekoliko kocaka na koje je bio naslonjen kutomjer veličine Boeinga. Sporo je kružio, proučavajući skulpturu sa svih strana, ali nije mogao smisliti pametno ime. 'Arapski izumi'? 'Što smo radili onda kada smo radili nešto važno'? Što su uostalom radili? Zaboravio je. Napustila ga je snaga kad je otkrio da se ne uspijeva izvući iz kružnog toka. Previše je automobila kružilo oko njega. Osjetio je paniku pri pomisli da će zauvijek ostati kružiti. Očajnički je skrenuo desno i zatrubivši nekoliko puta uspio se izbaviti. Obuzet iznenadnom potrebom da pobjegne iz grada, svu je svoju pozornost usmjerio u nastojanje da stigne do Comichea. Tamo će imati 80 kilometara slobode. Vozit će se uz obalu dok ne izađe iz grada i gledati zvijezde. Možda bi mogao prespavati na plaži. Katkada je razmišljao o tome da se odseli iz grada u kolibu bliže pustinji, ali tu su bile sve njegove veze, tu je pronalazio nove klijente i održavao kontakt sa starima. Ne bi mogao napustiti strica Samira – posebno sada kada je ostario. Usto, život na brodu bio bi gotovo kao život u divljini, kada bi plovio dovoljno često. Odlučio je sići s ceste i pronaći mirno mjesto. Sama pomisao na to da je sam blizu pustinje smirivala mu je misli pa je u iznenadnom naletu energije uključio radio. Namjestio je na Radio Jeddu i slušao imama kako mekeće o pravilnom ponašanju prema ženama. Obično nije volio ovakvu vrstu bijesne prodike, ali večeras ga je ona neobično smirivala. »Dodir«, režao je imam. »Dodir je blud ruke. Ne smijete gledati na-mehram žene, ne gledajte nijednu ženu koja vam nije u rodu jer to je blud oka.« Pomislio je na gospođicu Hijazi i sjetio se njihove šetnje kroz američko naselje. U jednom trenutku osjetio je snažno treperenje u želucu kada je opazio neobičan izraz u njezinim očima – je li to bilo divljenje? Zašto bi se ona njemu divila? Zamišljao je Othmana kako govori o njemu, prikazuje ga kao... što? Kreposnoga muslimana? Čovjeka koji se moli pet puta na dan, svake godine ide na hadž, plaća zekat i skroman je u svemu što radi? Sumnjao je da bi to moglo impresionirati ženu poput nje. Možda ga je Othman prikazao kao neustrašivog pustinjskog vodiča. Kao čovjeka koji može ubiti šakala. Prošao je pokraj blackpoolskih svjetiljaka, viktorijanskih uličnih lampi uvezenih iz Engleske koje su bile u potpunom neskladu s palmama i dinama. 138

Promatrao je građevine – džamije nalik na saće koje su promicale kraj njegovih prozora i visoke nebodere, poput raketa Patriot razbacane uokolo, prijeteće poput stršljena. Odjednom se pred njim opet prostrla ravnica – dugačka prazna polja ispresijecana ružnim stambenim zgradama koje su u sumrak izgledale napušteno i njegove su misli odlutale Ericu. Što je u muškarcu poput njega privuklo ženu poput Juliet? Bio je prestar za nju, previše afektiran i arogantan. Je li spavao s njom? Nayira probode iznenadno sjećanje na Nouf, ali protrese glavu da otjera sliku. Zašto bi Eric pomogao djevojci poput Nouf? Za seksualnu uslugu? Iz uvjerenja? Nayir je pretpostavljao da je njegov pravi motiv pohlepa. Činilo se da Ericu dobro ide kada živi u takvoj kući. Ipak, Nayir je mogao zamisliti izvor njegove nesigurnosti – bila je to »cimerova« kuća. Eric je, na neki način, bio gost. Još je plaćao stan u američkom naselju. Možda je njegov posao s Nouf bio način da se osigura, odluči li ga cimer jednom izbaciti iz stana. »Pa čak i glas!« Radijska emisija probila mu se u misli. »Njegova zavodljivost može značiti grijeh usana, zuba, samoga daha kojim slavimo Alaha!« Nayir se pitao kakav je bio Noufin glas. Je li, kao neke žene, stavljala novčić u usta da priguši slatkoću svojega glasa? Je li govorila kroz burku ili je bila dovoljno modernih nazora da Ericu pokaže lice? Eric je bio Amerikanac, a Amerikanci imaju običaj rušiti pravila. Dok razgovaraš s njima nekad je u redu da se ponašaš kao oni. Nayir je to doživio s Juliet, gledajući je ravno u lice. Nouf, koja je bila dovoljno buntovna da napusti zaručnika, vjerojatno je pokazala Ericu lice. Vjerojatno se rukovala s njim i gledala ga ravno u oči, pokušavajući dokazati da i ona može biti poput Amerikanki. Imamov glas, unjkav i zloban, počeo ga je ometati u vožnji pa je ugasio radio i spustio prozor, puštajući da ga zrak šiba po licu. Pokušao se sjetiti glasa gospođice Hijazi. Za tako smjelu i izravnu ženu, govorila je neobično blagim glasom. Posumnjao je da pokušava ublažiti riječi kako bi se prikazala čednom, iako to zapravo nije. Njezin glas nije bio posebno melodičan niti zavodljiv, pa je zaključio da nije sramota što ga je čuo. No jedna mnogo teža misao vrebala je iz mraka i probijala se na svjetlo. Eric vjerojatno nije znao ništa o Othmanovoj jakni, a da je i znao, zašto bi je ukrao? To je bilo smiješno: on je bez sumnje imao vlastiti GPS i mape. Nayir se osjećao glupo što ga je to uopće htio pitati. Sad mu je bilo jasno da se nadao da će izbjeći činjenicu da je netko s imanja oteo Nouf. Od samoga je početka tako mislio. Samir je to rekao. Svi novi dokazi upućuju na to. A on to ipak ignorira. Što će se sada dogoditi? Gospođica Hijazi obradit će uzorke DNK, ali hoće li ga nazvati? Ili će učiniti ono što je ispravno i najprije razgovarati s Othmanom? Ako se 139

to dogodi, ako uzorci otkriju identitet djetetova oca, onda on vjerojatno više neće vidjeti gospođicu Hijazi. Bilo bi olakšanje kada više ne bi morao paziti na svoje ponašanje, ali iskreno, nije osjetio olakšanje. Vraćajući se u grad, našao se na kružnom toku sa skulpturom na koju prije nije obraćao previše pozornosti. Bila je to gruba apstrakcija, visok čelični stup zašiljen poput trna. Bio je slomljen napola, a gornji dio visio je iznad ulice, što je očito bila umjetnikova namjera. Dvije riječi projurile su mu kroz misli prije nego što ih je uspio odagnati. Molim Viagru. A onda se bijesno probio kroz gusti promet i jurnuo u mračnu uličicu gdje je stao uz škripu kočnica. Našao se u slijepoj ulici.

140

18

B

ila je najgora moguća vrsta podneva, užarenog i sparnog, oprženog suncem koje se širilo i ispunjavalo svaki kutak neba. Sparan i gust zrak prelijevao se poput otopljene lave preko svih površina, izazivajući valove vrućine, bljeskove svjetlosti i fatamorgane koje bi mogle namamiti cijelu vojsku u najužareniji dio pakla. Katya je čekala Ahmada na uobičajenom mjestu iza mrtvozorničkog ureda, ali za pet minuta koliko je tamo stajala potplati novih sandala su joj se rastalili, zalijepivši se poput užarene gume za pločnik. Kada je Toyota stala, Ahmad ju je ugledao kako poskakuje na prstima poput jogija koji pokušava prijeći preko užarenog ugljena i skočio je iz auta. Razderao je svoje omiljene novine i položio listove jedan do drugoga iskušavajući bosom nogom jesu li slojevi dovoljno debeli da može sigurno doći do automobila. U blizini je stajao stranac, Jemenac u dugoj sivoj haljini i sakou. Pojurio je upomoć, trgajući vlastite novine i proklinjući vrućinu tako zdušno da je uspio izmamiti osmijeh i na Ahmadovo rijetko kada nasmijano lice. U strančevoj gesti bilo je prijateljske srdačnosti pa je Katya pomislila kako bi bilo u redu da mu sama zahvali. To je i učinila, a on joj se široko osmijehnuo i duboko naklonio. Ahmad je u pretincu za rukavice imao hvataljku za vruće posuđe, baš za ovakve dane kada bi dodirivanje automobila izazvalo opekotine trećeg stupnja, kada je za držanje volana trebalo pravo junaštvo. Sada je hvataljku imao u džepu – veliku modru plastičnu rukavicu koja je izgledala kao da je dizajnirana za ruski svemirski program – i njome je lagano otvorio vrata, upozoravajući je da ne dodiruje okvir vrata niti prozor. Jemenac se smijao rukavici. »Izgleda kao nešto čime biste pomogli ovci da se ojanji.« Ahmad se nasmiješio. »Ova je hvataljka pripadala mojoj ženi«, rekao je. »Bojim se da se ona njome služila samo kada je kuhala ovčetinu.« »Ah.« Jemenac podigne obrve kao da je sve razumio. »Žao mi je«, rekao je.

Katyi se učini da se njihova konverzacija odvija u nekom paralelnom svijetu. Nije joj bilo čudno što je ovakav usputni razgovor doveo ravno do pitanja ženske plodnosti, nego se pitala koliko je takvih razgovora čula tijekom godina a da nije razumjela njihov smisao. Ušla je u Toyotu. Ahmad je ostavio upaljen motor, a klima uređaj je radio punom parom. Za posebno vrućih dana u hladnjaku s ledom držao je ručnike, a sada je jedan bio prostrt preko stražnjeg sjedala. Ali unatoč svom luksuzu, za pet minuta koliko ga je čekala vrućina joj je prožela cijelo tijelo pa razmjerna svježina automobila nije spriječila valove znoja. Zastali su u prvoj prodavaonici cipela na koju su naišli. Ahmad je izišao kupiti sandale i vraćao se dvaput kako bi je pitao za veličinu i cijenu. Sandale koje je kupio bile su ravne i čvrste, s čičkom – možda najružnije koje je ikad imala – ali činilo joj se da bi preživjele i izlet na Sunce. Obula ih je puna zahvalnosti. Autoceste su bile zakrčene. Bilo je vrijeme objeda i svi su napuštali urede, ali nitko nije želio napustiti svježu udobnost svojeg automobila. Ahmadu i Katyi trebalo je gotovo cijeli sat da se probiju iz grada, a kada su napokon stigli na cestu prema imanju Shrawijevih, Katya se naslonila na sjedalo i umorno zažmirila. Posao je bio naporan. Toga je tjedna svakoga dana dolazila u laboratorij ranije, ali Salwa je uvijek bila tamo i očekivala da Katya sve sama obavlja, tako da si je tim ranim dolascima uspjela natovariti samo još više posla. Upravo je dobila zadatak da analizira tragove u slučaju koji se odnosio na obiteljsko nasilje. Žena je ubila muža zapalivši mu krevet. Katya je znala malo o ženi, ali je pretpostavljala da je riječ o uobičajenom slučaju zlostavljanja žene od strane muža: žena je spašavala vlastiti život. Htjela je da je više uključuju u istrage – ili bar da joj daju više informacija o slučajevima – ali njezin je posao bio analizirati dokaze, a ne otkrivati tragove. U većini slučajeva nije imala prilike doznati bilo što o ubojičinim motivima. Odjel je obećavao da će jednoga dana dopustiti ženama da vode istrage. Napokon, među optuženima je bilo i žena, i ne bi li ih onda trebale ispitivati žene? Ali uvijek se našlo neko opravdanje da se žene drži u zatvorenom, daleko od terenskog rada. Odjel nema novca. Vlada neće odobriti. Ovih dana svi su pratili rezultate rada novog tima sastavljenog od policajki koje su nedavno prvi put poslane na teren. Nisu se osobito iskazale, ali što bi se očekivalo od žena koje ne smiju voziti ni automobil ni bicikl, i koje čak nemaju ovlasti zaustaviti muškarca na cesti?

142

Automobil je lagano poskočio i Katya je otvorila oči. S desne strane ljeskala se modra površina Crvenoga mora, a ona je odjednom silno poželjela izići iz auta, otrčati na plažu i baciti se u vodu, potpuno odjevena. »Možemo li zastati samo na minutu?« pitala je. Ahmad nestrpljivo slegne ramenima. »Imam drugi dogovor u gradu u dva.« Katya pogleda na sat. Nisu imali vremena. Čekaj malo, budi strpljiva, pomislila je. A onda: A što da čekam? Slobodan dan? Dan kada će temperatura pasti ispod 40 stupnjeva. Dan kada će otac biti napokon raspoložen da je odvede na plažu? Prije nego što je upoznala Othmana, godinama je čekala muža. On bi je mogao voditi na plažu. On bi je vozio na posao i pratio u kupnju. A sada novo odgađanje: imala je zaručnika, ali je još čekala brak. Još nisu odredili datum vjenčanja. Ahmad je otvorio hladnjak na suvozačkom mjestu i izvadio ledeno-hladnu bocu vode. Pružio joj je. Podignula je burku i nasmiješila mu se. »Hvala, Ahmad.« »Jesi li doznala nešto novo o smrti male Shrawijeve?« pitao je. Pogledala je u odraz njegovih očiju u retrovizoru i pokušala otkriti je li ga otac nagovorio da ju to pita. »Nešto malo«, rekla je. »Ništa na čemu bi se mogli temeljiti bilo kakvi konkretni zaključci.« »Baš sam se pitao nosiš li kakve vijesti obitelji.« »Ne, samo idem u posjet.« Znala je da se pita zašto nije išla nakon posla, ali navečer bi i muškarci bili doma, a žene bi bile previše zaposlene. »Nisam ih vidjela od sprovoda«, rekla je. »Samo želim provjeriti jesu li dobro.« Ahmad kimne, očito zadovoljan objašnjenjem, a Katya prekori samu sebe zbog laži. Željela je posjetiti, žene, naravno, ali na umu je imala mnogo važniju zadaću. Tijekom proteklih nekoliko dana uspjela je ustanoviti da DNK ispod Noufinih noktiju odgovara DNK–u djetetova oca. Znači da ga je Nouf susrela neposredno prije smrti. Možda mu je otišla priopćiti vijest o trudnoći, a on se zgrozio. Sukobili su se... Ali tu se priča račvala u desetak smjerova. Jesu li se posvađali jer se on uplašio zbog njezine trudnoće? Zato što je bio oženjen i nije htio uzeti još jednu ženu? Ili zato što je znao da je zaručena s drugim? Nouf se ne bi morala udati za njega. Uskoro je trebala postati Qazijevom ženom. Mogla se praviti da je dijete Qazijevo naravno ako nije pripadalo drugoj rasi. Bjelačkoj, sa svijetlom kosom recimo. Crnačkoj ili azijatskoj. A što ako se nije željela udati za Qazija? Što ako se željela udati za djetetova oca, a on je to odbio? To bi je moglo baciti u očaj i navesti da pobjegne. Tučnjava bi objasnila tragove kože ispod njezinih noktiju i obrambene ogrebotine na

143

rukama, ali što je s ranom na glavi. Udarac u glavu je nije ubio, ali je bio dovoljno jak da je onesvijesti. Je li uopće mogla pobjeći nakon takvog udarca? A što ako je Qazi otac? Bi li se razljutio? Vjerojatno ne bi. Trebali su se vjenčati, pa to ne bi bilo bitno. Unatoč Katyinom nastojanju da drži sve opcije otvorenima, jedna se mogućnost izrazito nametala. A što ako je Nouf rekla djetetovu ocu da se kani preseliti u Ameriku a on ju je pokušavao zaustaviti? To bi razljutilo svakog muškarca – uključujući i Qazija. Bi li mu rekla takvo nešto? Katya frustrirano uzdahne. Nije dobro poznavala Nouf. Većinom su se sretale u ženskoj gostinskoj sobi koja je bila javni i prilično formalni prostor. Nekoliko puta razgovarala je nasamo s Nouf, dovoljno da primijeti da je mnogo živahnija od ostalih sestara. Rado bi se smijala i s uzbuđenjem pričala o svojim perzijskim hrtovima. Jednoga joj je dana povjerila da životinje voli više nego djecu i da bi, kada bi mogla, imala pseću obitelj. Ali kao i druge žene u obitelji, i Nouf je bila neobično suzdržana i znala bi zašutjeti usred razgovora, često baš u trenutku kada bi se činilo da se počinje otvarati. Katya nikad nije znala kako bi protumačila te trenutke koji su obično prethodili pristojnom povlačenju, a koje bi Nouf opravdavala poslom koji mora obaviti. Katya bi se u takvoj prigodi uvijek osjećala pomalo napušteno. Nouf ju je privukla, možda zato što je bila Othmanova miljenica. Katya nikad nije imala sestru, pa je čeznula za time da postane dijelom Noufine svakodnevice, da smije ući u njezinu sobu, vidjeti koje knjige čita, razgledati ukrasne sitnice ili crteže ili omiljene plišane životinje. Je li neuredna? Uredna? Na kakvom krevetu spava? Koje joj je boje soba? Ima li vlastitog slugu? Katya je osjećala da bi Nouf bila opuštenija u svojoj sobi, pa se nadala da će njezinom udajom za Othmana osjećaj neugode i nedoličnosti nestati i da će je bolje upoznati. Kada su skrenuli na most koji je vodio do imanja, grlo joj se stegnulo. Od početka je željela razgovarati sa ženama, zamoliti ih da joj pričaju o Noufinu životu. Ali od onoga strašnog jutra kada je identificirala tijelo u mrtvačnici nije uspjela progovoriti o tome a da ne naiđe na zid šutnje i suze. Sada se nadala da je prošlo dovoljno vremena. Ahmad je spustio prednje prozore, puštajući u automobil svjež povjetarac. Sada su bili iznad vode i imanje se naziralo u daljini. Još ju je prožimalo uzbuđenje kada bi ugledala bijele zidine zdanja i pomislila kako će jednoga dana i ona ovamo pripadati. Ako danas ne prestane biti dobrodošla.

144

 Dovoljno je vremena provela sa ženama iz obitelji Shrawi da shvati kako se njihov život dobrim dijelom odvijao u zajedničkoj dnevnoj sobi. Nisu kuhale, prale posuđe ni rublje, nisu se bavile ničim osim dočekivanjem gostiju, izgovaranjem molitvi i ugađanjem vlastitim željama. Mlađa djeca igrala su se u udaljenim sobama s dvjema filipinskim dadiljama, dok su majke i starije kćeri veći dio dana provodile u rashlađenoj dnevnoj sobi – bijelom, dobro osvijetljenom prostoru s mekanim sofama, zastrtim prozorima, televizorom i izrekama iz Kurana obješenim na zidove. Kroz niz prozora na drugoj strani sobe pružao se pogled na obiteljsku džamiju. S desne strane dvostruka vrata vodila su u dvorište opasano visokim zidom. Vanjskom je prostoru živost davala fontana koja kao da je izrastala iz kamenoga zida. Loza je puzala pergolom iznad stolaca i klupa obloženih jastucima, a uredan red limuna posađenih u lonce prožimao je prostor ugodnim mirisom, no unatoč fontani i hladu često je bilo prevruće sjediti u tom dvorištu pa su žene radije ostajale unutra. Nusra je bila stalno u pokretu, stalno je ulazila uvodeći goste i ponovno odlazila provjeriti kako se obavljaju poslovi u domaćinstvu. Ženama njezinih sinova često su u posjet dolazile sestrične ili prijateljice. Dok je Nouf bila živa, ona i njezina mlađa sestra Abir provodile su ovdje većinu vremena. Sluge su uvijek bili u blizini donoseći džezve s kavom, odnoseći zdjelice s hranom i unoseći nove. Abir bi mučila sluškinje sjedeći uz stolić i igrajući se hranom dok bi one stajale pokraj nje i pokušavale procijeniti trebaju li se umiješati. Katyi je trebalo neko vrijeme da zapamti imena svih žena iz obitelji, ali joj je pomoglo što su uvijek sjedile na istim mjestima. U prostoriji su bile četiri sofe postavljene u pravokutnik. Snahe su sjedile sa strane. Fahadova žena Zahra sjedila je lijevo, a uz nju je obično sjedila njezina sestra Fatima i češljala se, uređivala nokte ili čitala. Desna strana bila je rezervirana za Nusru i njezine mlađe kćeri. Muruj, Noufina najstarija sestra, sjedila je leđima okrenuta vratima, dok je Tahsinova žena Fadila sjedila preko puta nje, u sredini sofe. Kad je toga popodneva kročila u žensku odaju, Katya je podignula burku i uzvratila na zborni pozdrav koji ju je dočekao. Po tišini što je uslijedila vidjelo se da je ušla usred razgovora. Kada su se svi pogledi okrenuli prema njoj, zamislila je kako se hodajući prema sofi spotiče na porub haljine ili sapliće i pada preko Abir. Opreznim koracima uspjela je doći do Zahre i sjesti pokraj nje. Bila je zahvalna kad je poslužena kava. Imala je čime zaposliti ruke. Pogledala je oko sebe i vidjela da se na televizoru u kutu bez tona izmjenjuju prizori iz Meke. 145

»Danas ne radiš?« pitala je Zahra. »Uzela sam slobodno popodne«, odgovorila je Katya. »To ćeš mnogo češće raditi kada se udaš«, uzvratila je Zahra namignuvši. Katya se osmjehnula, a žene oko nje su šutjele. Nije mogla odrediti je li im neugodno zbog Zahrina komentara ili su očekivale da i ona kaže nešto duhovito. Nije imala što reći. »Dakle, buduća ženo mladoga Othmana«, rekla je Fadila, »jesi li već izabrala haljinu?« Katya pogleda buduću šogoricu. Tahsinova žena bila je slična mužu po građi i kretnjama – izgledala je kao parodija svoje jače polovice. Imali su isto lice okruglih obraza i mesnate usnice, iste pospane oči. Oboje su nosili dobro krojene, besprijekorne haljine i sjedili uspravno, kraljevski, promatrajući ostale kao da su im podanici. Fadila je pitala za haljinu, a Katya je još uopće nije ni počela birati. Iskreno, svaka haljina koja je odgovarala njezinu stilu činila se ili suviše jednostavnom ili jeftinom. Premda je to bilo njezino vjenčanje, osjećala je duboku potrebu da se svidi budućoj svojti ili barem da im ne bude odbojna. Prije nekoliko tjedana Nusra je dogovorila sastanak s profesionalnom krojačicom koja je donijela dvadeset haljina, od kojih su sve bile prenapadne i preskupe, pretjerano nakićene šljokicama i bizantskim vezom, zlatnim lameom i resicama, teškim slojevima satena i čipke. Neke su imale prave korzete od kostiju a druge monstruozne suknje s kolutovima u kojima se osjećala poput figurice koja se okreće, kao nešto u što možeš samo blenuti od čuda. A najgore od svega bile su grozne boje boja senfa i jarkoružičasta, zelena poput paprike i drečavo narančasta. Željela je objasniti Nusri da su haljine prenapadne, ali nije je htjela povrijediti ili ispasti nezahvalna. Katya bi više voljela smirenu tamnozelenu nijansu tamarindova lišća ili jednostavnu crvenu boju beduinske prostirke. Kada je Katya odbila haljine, Nusra se počela ispričavati: »Nisam baš prava osoba koja bi trebala preporučivati krojačicu«, našalila se, pokazujući svoje slijepe oči. Katya se ispričala, rekavši da joj još treba vremena da odluči što doista želi. »Još nisam odlučila«, rekla je Fadili. »Nadala sam se da ću pronaći nešto jednostavno i elegantno.« Fadila se nelagodno promeškoljila, što je bio neverbalni ekvivalent nakašljavanju. »Moja sestra je krojačica«, rekla je. »Reci mi koja ti se boja sviđa i napravit će ti haljinu.« 146

Katya nije mogla zamisliti ništa gore od toga da mora nositi haljinu koju je sašila Fadilina sestra, žena koju nikad nije vidjela. Ali nešto u pogledu drugih žena govorilo joj je da Fadila ne nudi nešto slično svaki dan i da to nipošto ne smije odbiti. »Hvala«, rekla je Katya. »Zapravo, ovaj vikend mi dolazi krojačica. To je stara prijateljica moje majke. Ali neću zaboraviti tvoju ponudu.« Fadila je izgledala kao da se koleba – možda je osjećala da Katya laže – ali je pomirljivo kimnula i razgovor je zamro. Dok se napetost uvlačila u jednu od najdužih tišina koje su vladale ovom prostorijom, Katya je sve više osjećala da je njezin dolazak promašaj. Nije bila dovoljno zanimljiva da potakne bilo kakav interes ovih žena. Očajnički je pokušavala pronaći način da probije led, počne razgovor o Nouf a da ne izazove nelagodu, ali glava kao da joj je bila prazna. Sve se još više pogoršalo kada su se otvorila vrata i kada je ušla mlada Huda. Ona je bila rođakinja Shrawijevih koja je došla iz Dhahrana na hadž. Za dvije godine otkako je stigla, desetak je puta bila na hadžu. Daleko od toga da se zasite njezina dugotrajnog posjeta, žene iz obitelji Shrawi govorile su o njoj s najvećim pohvalama, nazivale je najgorljivijom hodočasnicom na svijetu i Alahovom desnom rukom, a uvijek skromna Huda nije im prestajala zahvaljivati na tome što su joj omogućile da joj Meka bude tako blizu. Hudin dolazak izazvao je živost, a Muruj je hitro skočila da je pozdravi. Huda se blago nasmiješila i objavila da je vrijeme za molitvu, baš u času kada je mujezinov poziv ispunio sobu, glasno dopirući kroz prozor s kojega se pružao pogled na strm stjenovit zid iznad obiteljske džamije. Zvučnici su bili razmješteni po cijelom otoku, ali dva najveća bila su usmjerena baš prema ženskoj dnevnoj sobi, tako da je pet puta na dan soba odzvanjala pobožnim pjevanjem uz koje je bilo nemoguće razgovarati. Huda i Muruj otišle su u pokrajnju kupaonicu da bi obavile obredno pranje a snahe su šutke sjedile ne gledajući jedna drugu, osjećajući se pomalo neugodno jer su izostavljene a ipak se ne trudeći priključiti molitvi. I Katya je čekala. Već se prije našla u ovakvoj situaciji. Da je Nusra bila ovdje, ili da je bilo gošći koje ne pripadaju obitelji, sve bi sudjelovale u molitvi, ali bile su prisutne samo mlađe žene a one su činile što ih je volja. Katya je šutke promatrala žene. Nelagoda koju je osjećala u njihovoj blizini proizlazila je iz ukočenog i formalnog ponašanja kojem je upravo svjedočila. Dosad se čitav njezin odnos s njima svodio na elegantnu igru pretvaranja, formalnih fraza i ukočene, hladne doličnosti. Ali ona će mnogo vremena provoditi s tim ženama, bez Othmana u blizini. Nikad nije vjerovala u udaju za muškarca zbog njegove majke i sestara, premda su to njezine prijateljice činile. Muž nije bio toliko bitan. Njega 147

ionako nikad nema, a ako je kućanstvo dovoljno veliko ne viđaju ga čak ni kad je kod kuće. Tvrdile su da se zapravo udaješ za svekrvu, šogorice i nećakinje. Katya si je stalno ponavljala da će se uzajamno poštovati, da će njihovi odnosi postati prisniji ili bar podnošljiviji, a ipak, ona ima tako malo zajedničkoga s tim ženama. Ova obitelj nije nimalo slična njezinoj, gdje Abu provodi cijeli dan u kuhinji, kuha, puši, čita novine i gleda televiziju. U ovoj obitelji nitko ne kuha i ne čita novine, za njih sve rade sluge. Othman joj je obećao stan u gradu, ali on će ipak željeti često posjećivati obitelj. Ona će ovdje provoditi blagdane, dovoditi ovamo svoga oca, čak i djecu. Ovu će sobu viđati češće nego što je ikad mogla zamisliti. Sada se pitala što je Nouf mislila o njima. Nouf, koja je željela živjeti među psima, preseliti se u Ameriku, studirati i voditi ljubav prije braka, kako je ona živjela uz žene poput Hude i Muruj? Sigurno joj je bilo teško kad se doselila Huda godinu dana mlađa od Nouf, ali deset puta pobožnija, dijete kakvo bi svaka pobožna majka mogla poželjeti. Ili je Hudina prisutnost bila blagoslov skretanje pozornosti koje je Nouf omogućilo da provede svoje planove? Na podu preko puta Katye sjedila je Abir prekriženih nogu i hladna izraza lica. Bila je toliko slična Nouf da su mogle biti blizanke. Njezina kućna haljina bila je jednostavna, crne boje, a ruke je sklopila u krilu, nesvjesno time pokazujući svoju čednost. Na njezinu je licu bilo gorčine koju Nouf nije imala ili ju je možda bolje skrivala. Abir je bila najsličnija Nouf, možda ne po temperamentu nego po položaju. Mlada. Podobna za udaju. Obitelj je te djevojke promatrala s određenim očekivanjem. Kako će se ponašati? Za koga će se udati? Ali, dok su se žene prema Nouf odnosile kao prema odrasloj osobi, Abir je još bila djevojčica koju je majka korila jer se igra s hranom. Sada je pogledavala prema kupaonici, možda osjećajući pritisak da se pridruži sestri i rođakinji, ili ih blago prezirući iz samo njoj znanih razloga. Kada su se Muruj i Huda pojavile, otišle su do prozora u kutu sobe, odmotale molitvene prostirke koje su tamo bile i počele se moliti. Katya ih je promatrala s leđa misleći kako je čudno što je Huda došla u posjet i nikad nije otišla. Obitelj ju je praktično usvojila, baš kao što su prije mnogo godina usvojili Othmana, premda je njegova priča bila mnogo dramatičnija od Hudine. Bila je to, sjećala se Katya, jedna od prvih stvari koje joj je ispričao o sebi. Shrawijevi zapravo nisu doista poznavali Othmanova oca – znali su samo da se zvao Hussein i da je u potrazi za poslom došao iz južnoga Iraka. Bio je u Jeddi samo šest mjeseci kada mu je građevinska tvrtka za koju je radio prestala isplaćivati nadnicu. Ostavši bez posla nije mogao obnoviti dozvolu boravka, a nije imao novca 148

da se vrati u Irak. Za mjesec dana počeo je prositi po ulicama Jedde sa svojim šestogodišnjim sinom. Jednoga dana ih je kroz prozor limuzine ugledao Abu–Tahsin i rekao vozaču da stane. Poveo je Husseina i njegova sina u jednu od obiteljskih ubožnica gdje se pobrinuo da ih nahrane i daju im novu odjeću. Poslao je Othmana u mjesnu školu i čak omogućio Husseinu da dobije novu radnu dozvolu. Dao im je dovoljno novca za nekoliko dana i prepustio ih sudbini. Ali dva dana poslije, dok je obilazio grad u potrazi za poslom, Hussein je doživio infarkt. Umro je iste noći. Abu-Tahsin se toliko sažalio nad dječakom da je odmah pokrenuo postupak za posvojenje. Katya se često pitala što ga je navelo na tu odluku. Nije baš bila nagla, jer je procedura posvojenja trajala godinu i pol ali nije bila ni nešto što se naknadno može povući, i vezala je Othmana uz obitelj Shrawi za cijeli život. Što je Abu-Tahsin vidio u dječaku što mu je tako dirnulo srce? Po čemu je Othman bio drukčiji od ostalih dječaka bez doma? U svakom slučaju, mislila je Katya, ta je priča puno govorila o Abu-Tahsinu i o tome kako je rijetkost naći čovjeka koji u sebi sjedinjuje takvu spontanost i impulzivnost i tako postojanu velikodušnost. Kada su molitve završile i žene se vratile na mjesta, Muruj je predložila da pojedu nešto voća pa je Zahra uzela telefon i nazvala sluge da ga donesu. Huda je stavila praznu džezvu za kavu i šalice na pladanj. Abir je odsutno skupljala mrvice s kauča. Katya se pitala kako je Noufina smrt utjecala na sve njih. Činile su se pribrane kao i uvijek. Zahra je spustila slušalicu i okrenula se Katyi. »Izgledaš iscrpljeno«, rekla je. Ostale su žene čavrljale, pa je Katya osjetila da može iskreno odgovoriti. »Umorna sam«, rekla je. »Tužno je sjediti ovdje bez Nouf.« Kada je ime izgovoreno, svi su razgovori zamrli. Čak se i Abir prenula iz sanjarenja. »Da, tužno je«, rekla je Zahra tihim glasom. Razgovori su se opet nastavili, ali sada u turobnijem raspoloženju. »Pitala sam se«, nastavila je, »hoćeš li dati otkaz nakon vjenčanja?« Opet je nastupilo zatišje i svi su se okrenuli prema Katyi, znatiželjno očekujući njezin odgovor. Slegnula je ramenima. »Nisam još o tome razgovarala s Othmanom«, rekla je. »Ali sigurno želite djecu.«

149

»Da, želimo.« Pocrvenjela je. Znala je sljedeće pitanje, znala je što bi Zahra rekla da nisu bile okružene tako formalnom i ukočenom atmosferom: počni rađati djecu prije nego budeš prestara. Možda si već prestara! Što je posao u usporedbi s vrijednošću koju imaju djeca? Ali umjesto toga Zahra se nasmijala i kimnula. »Želim ti da rodiš toliko djece kao Um-Tahsin.« »Hvala«, rekla je Katya, procjenjujući hoće li njezina sljedeća rečenica biti dočekana kao neprilična: »Kako je Nusra? Pretpostavljam da je strašno izgubiti dijete.« »Najgore na svijetu«, složila se Zahra. Nastupio je trenutak šutnje pune poštovanja. Katya je umirala od želje da postavi pitanje: Mislite li da je pobjegla? Ali Hudin tihi glas prekinuo je šutnju: »Neka joj Alah oprosti. Morala je biti pametnija.« Nitko joj nije proturječio. Katya je pogledala u žene koje su šutjele oborena pogleda. »Čudno«, rekla je. »Ja sam cijelo vrijeme mislila da je oteta.« Muruj je glasno šmrcnula i uspravila se. »Nije.« Gledala je ravno u Katyu pogledom punim prezira. »Ja ću ti reći što se dogodilo. Moja je sestra imala glavu punu fantazija. Još od malih nogu!« Glas joj je bio neugodno piskutav. Druge su se žene slagale s njom. Fadila je kimala, a Abir oštro otpuhnula kao da želi reći: Naravno, to smo sve znale! »Pobjegla je iz najsramotnijeg razloga«, rekla je Muruj. »Za muškarcem! Vjerojatno za mladićem kojega je upoznala u trgovačkom centru ili – neka nam Alah svima pomogne – posredstvom svog vozača. Zaljubila se, ili je mislila da je zaljubljena, a kada je pobjegla kako bi se sastala s njim on se nije pojavio. Ostavio ju je u pustinji da umre.« Fadila je dobacila Katyi pogled koji je govorio: Zašto si to spomenula? »Tog vozača bi trebalo otpustiti!« odbrusila je Muruj. »Ako za to imate dokaza«, rekla je Katya blagim glasom, »ne bi li onda obitelj morala pokušati otkriti tko je taj mladić?« »Kako god okreneš«, nastavila se žestiti Muruj, »to je uvijek ista stara priča. Muškarac djevojku upropasti a onda je napusti. Tako prođeš kada se upustiš u izvanbračnu vezu. Nouf nije prva nesretnica koja je to iskusila!« »Da«, mrmljala je Zahra. »Pokušavamo otkriti tko je on. Nije li Tahsin...?« pogledala je Fadilu koja je podignula ruku pokazujući da ne želi da se o tome govori i da je zgrožena tonom koji je poprimio taj razgovor. 150

Suočena s prezirom Fadile i Muruj, Katya je morala prikupiti zadnje mrvice hrabrosti kako bi postavila sljedeće pitanje: »Zar nitko nema predodžbu tko bi to mogao biti?« Nitko nije odmah odgovorio, ali su Huda i Muruj razmijenile znakovite poglede, nakon kojih je Huda zažmirila i šaptom počela nizati molitve. »Tko god je to učinio mojoj sestri, stići će ga kazna na nebu«, rekla je napokon Muruj. Odjednom je nestalo prezira s njezina lica, i ona je klonula na sofu shrvana bolom i rezignacijom, što je nekako djelovalo iskrenije od ciničnih i ogorčenih komentara što ih je izrekla prije toga. Samo je Abir netremice gledala Katyu, ali kada je Katya uzvratila pogled netko je pokucao na vrata i Abir je skočila otvoriti. U sobu su ušle tri žene. Katya je bila razočarana; nije bilo nade da će nastaviti privatan razgovor, jer pridošlice očito nisu pripadale obitelji. Kada su žene skinule burke ispostavilo se da su prvi puta ovdje; prilično su nezgrapno pozdravile prisutne. Jedna se žena predstavila, objašnjavajući da je njezin muž ovdje zbog donacije. Druge su dvije žene ostale anonimne, no Katya je nagađala da su i one došle u pratnji muževa. Bile su skupo odjevene i muževi su im očito bili bogati. Nosile su Guccijeve torbice, i cipele s visokim potpeticama što su drsko otkrivale gležnjeve, a o njima su najviše govorili svileni ogrtači krojeni tako da se jasno mogu naslutiti obrisi tijela ispod njih. Jedna od njih čak je imala umjetne nokte nalakirane crvenim lakom. U usporedbi s tim sljedbenicama mode, žene iz obitelji Shrawi izgledale su kao da su upravo stigle iz pustinje. Nisu se šminkale niti su nosile svilene ogrtače i visoke potpetice, a posve sigurno nikad nisu lakirale nokte. Abir je zurila u ruke pridošlica, no po izrazu lica nije se moglo naslutiti što misli. Je li uvrijeđena? Zgrožena? Zavidna? Prije nego što su se vrata ponovno zatvorila, Abir se iskrala iz prostorije. Muruj je ponudila ženama da sjednu, a Katya je brzo ustala nudeći svoje mjesto i pristojno odbijajući proteste. Iskoristila je priliku da se ispriča rekavši da se mora vratiti na posao. Fadila ju je čudno pogledala, a Katyi je tek kad je izišla postalo jasno zašto: već je rekla da je uzela slobodno poslijepodne. Pocrvenjela je kada je shvatila kako se prozirnom pokazala njezina laž.

 Prošavši predvorje došla je do uskog prolaza. S lijeve strane bio je izlaz kojim su se služile samo žene, a s desne cijelo neistraženo carstvo ženske strane kuće: njihove 151

sobe, kupaonice, kuhinje, sobe za šivanje. Katya je jednom bila tamo kada ju je nakratko onuda provela Nusra, ali nije vidjela taj dio kuće od prvoga posjeta. Abir je vjerojatno krenula tim putem. Nije bilo nikoga na vidiku pa je Katya skrenula desno, šuljajući se hodnikom i osluškujući zvukove karakteristične za tinejdžerku. Je li to škripa olovke kojom piše domaću zadaću? Zvuk rock glazbe koji se probija kroz slušalice? Sluša li uopće glazbu? Bila je to jedina usporedba s vlastitim tinejdžerskim životom koje se Katya mogla sjetiti, osim što u njezino vrijeme nije bilo današnje tehnologije. Prošla je kroz otvorena vrata i ugledala praznu kupaonicu. Nekoliko metara niz hodnik bio je niz vrata. Otvorila je prva i ušla u predvorje, pravokutnu prostoriju s malim stolićem u kutu. Na njemu je bio primjerak Kurana. Tiho je pokucala na vrata sobe. Nitko se nije javio pa ih je otvorila. Prvo je ugledala modra drvena slova kojima je na zidu pisalo NOUF. Pogledala je prema hodniku provjeravajući da li je tko vidi a onda je ušla u sobu. Bila je to prostrana soba. Pod je bio obložen modrim tepihom, poput mora na kojemu su slobodno plutali komadi namještaja. Bijeli krevet s baldahinom plovio je između dvaju jednakih noćnih ormarića. Zidovi su bili glatki i bijeli, a jedini ukras na njima bila su drvena slova. Na noćnom ormariću bilo je nekoliko obiteljskih fotografija u zlatnim okvirima. Dvije palme pokraj ulaza u kupaonicu izgledale su kao prave. Poput tereta bačenog s broda u luci, svi ostali, manji predmeti – razbacane cipele, plišane životinje i kutije s nakitom – otplutali su u kut sobe. Nije bilo prozora, ali je svjetlost ulazila kroz dva otvora na stropu. Pokraj kreveta stajala je svjetiljka, a do nje mali stolić s ladicom iz koje su virili časopisi. Katya se približila krevetu. Srca izvezena na jastucima i mekoća bijelih pamučnih plahta bili su dirljivo djevičanski. Mreža za komarce samo je pojačavala osjećaj da je u ovom krevetu spavalo nedužno i milo biće koje je trebalo zaštitu. Otvorila je ladicu stolića i uzela časopis koji je bio otvoren na stranici s člankom pod naslovom »Sedamdeset sedam riječi za ljubav«. Katya je instinktivno pogledala prema ulazu. Nije bilo nikoga. Sa svih strana sobe bila su vrata, i sva su bila zatvorena, no nijedna se nisu mogla zaključati. Netko bi mogao ući u svakom trenutku, iz bilo kojega smjera. Nouf se ovdje morala osjećati izloženom a ipak se osjećala dovoljno sigurnom da ostavi ovakav članak na vidiku. Roditelji ga vjerojatno ne bi odobravali, ako ne bi nosio naslov »Sedamdeset sedam riječi za Alaha«. Katya je sjela na krevet i pogledala članak. Možda je uz slijepu majku tinejdžerka mogla raditi što je htjela.

152

Čula je zvuk koraka i jedna su se vrata otvorila. Katya je brzo ustala i gurnula časopis u torbicu gonjena nekim idiotskim instinktom. Odmah je požalila – sad je još i lopov. Abir je stajala na vratima. »Što ti radiš ovdje?« »Ja, ah... oprosti. Tražila sam te i umjesto tebe našla sam ovo.« Pokazala je rukom po sobi. Abir je pogledala dolje i ugledala časopis koji je Katya nespretno gurnula u torbu. »Zašto si me tražila?« »Pa postalo mi je dosadno u dnevnoj sobi, a vidjela sam da si otišla pa sam mislila...« Slegnula je ramenima. Abir joj je dobacila procjenjivački pogled kakvim tinejdžeri prosuđuju odraslu osobu koja izgleda puna razumijevanja nesigurni je li to razumijevanje iskreno i strahujući da nije, no u svakom slučaju s odbojnošću. Katya joj je uzvratila pogled. Na glavi je imala maramu – vjerojatno je molila – a uz grudi je privila Kuran. Abir je bila iste dobi kao i Huda. »Koju suru čitaš?«, pitala je Katya. Abir zaklopi knjigu i spusti je na noćni ormarić. Nespretno sjedne na krevet. »Zapravo sam samo pokušavala čitati.« Katya osjeti kako se nad sobu nadvija turobno raspoloženje. Pogledala je fotografije poredane na toaletnom stoliću i primijetila da ni na jednoj nema Abir. Bila su tu četiri okvira: na dvije slike bili su Abu-Tahsin i Nusra, na jednoj Nouf na rođendanskoj zabavi mlađe sestre – rezala je tortu i veselo se smijala. Četvrta slika prikazivala je par perzijskih hrtova kako radosno mašu repom. »Žao mi je zbog tvoje sestre«, rekla je. Abir nije odgovorila. »Sigurno ste bile bliske«, ispipavala je Katya. Abir nervozno zavuče ruke ispod bedara. »Vidjela si njezino tijelo, zar ne?« Katya oprezno sjedne na krevet uz nju. »Jesam.« »Onda znaš kako je umrla?« »Da«, odgovorila je, gledajući u ruke. Slutila je kamo razgovor vodi. »Utopila se.« Abir stavi ruku na usta. »Oh.« »Žao mi je.« Katya shvati da nije znala. Jesu li njezini roditelji mislili da je premlada za istinu? Zašto bi utapanje bilo sramota, kada je položaj Noufina tijela na 153

sprovodu praktično bio objava još goreg grijeha, odavanja bludu? Ili Abir to nije primijetila? Ipak, bilo je na neki način olakšanje otkriti da Katya nije jedina žrtva tajnovitosti te obitelji. Abirina ruke su drhtale i činilo se da suspreže plač. »Ništa nam ne govore. Znam da je pobjegla. Izgubila se u pustinji i umrla, ali ne znam pojedinosti. A moram znati. Brinem se...« Sklopila je dlanove i spustila ih u krilo. »Stalno mislim da – a što ako – a što ako nije bio nesretan slučaj? A što ako je pobjegla i nije se željela vratiti? Možda je željela...« »Pitaš se je li počinila samoubojstvo?« pomogla joj je Katya. Abir je kimnula i suze su joj potekle niz obraze. »Ne želim misliti da je njezina duša u paklu. Ona je bila moja sestra.« Na to joj glas zadrhti i počne još jače plakati. Katya se oduprla želji da je zagrli. Osjetila je da njezin zagrljaj ne bi bio dobrodošao. »Ne znam što se točno dogodilo«, rekla je, »ali sam prilično sigurna da se nije ubila.« Abir proguta suze i pogleda je. »Netko ju je udario u glavu«, rekla je Katya. »To je nije ubilo, ali ju je možda onesvijestilo pa nije uspjela pobjeći kada je naišla bujica.« Abir je problijedjela. »Ali, ne razumijem. Tko ju je udario? Zar je netko bio s njom?« »Ne znam.« Katya je oklijevala. »Slušaj, Abir, možeš li se sjetiti bilo kojeg razloga zašto bi Nouf željela pobjeći?« Abir odmahne glavom. »Znam da je bila uznemirena zbog vjenčanja.« »Zašto?« Abir slegne ramenima. »Nije dobro poznavala Qazija.« »Je li ikad spominjala da bi mogla otići?« »Nije. Možda samo u šali.« Abir ponovno obriše suze. »Je li pobjegla?« Katya je oklijevala. »Ne znam.« Abir se postupno uspjela pribrati. Sjela je uspravnije, a ramena su joj se prestala tresti. Obrisala je nos rukavom. Nastupila je neugodna tišina i Katya je promrmljala: »Žao mi je što sam ti postavljala toliko pitanja o Nouf. Nisam te htjela uznemiriti. Znam da je to neće vratiti.« Abir kimne. »Voljela bih da sam je bolje poznavala«, rekla je Katya. 154

Abir je ukočeno ustala i krenula prema vratima u kutu. Otvorila ih je, upalila svjetlo i dala znak Katyi da uđe. Bila je to golema garderoba prepuna odjeće na vješalicama, u ladicama, kovčezima i policama koje su sezale iznad glave. Police za cipele bile su pretrpane obućom. Sve je bilo čisto i izglačano. Katya je u čudu zakoračila u garderobu. »Aaa«, prošaptala je zadivljeno. »Je li uvijek bila ovako uredna?« »Ne, nije. Nakon sprovoda majka je dala sve uredno složiti.« Katya se bojala bilo što dodirnuti, ali Abir je počela vaditi odjeću. Šarolik izbor: prugasti muški sako uz koraljno crveni negliže. Pripijena balska haljina sa šljokicama, pahuljasta vesta od ružičastoga mohera uz vestu od grube vune i ružičaste kožnate hlače. Kratke hlače i majice bile su složene na policu, dok se donje rublje činilo apsurdno oskudnim – tange i prozirni grudnjaci. Katya je imala dojam da će ovdje uspjeti otkriti barem neke od Noufinih osobina, kada je već njezina soba tako malo govorila o njoj. Ova raskošna garderoba – vjerojatno stotine tisuća rijala vrijedna odjeća – bila je svijet snova u kojemu je Nouf mogla odjenuti muški sako ili kratke hlače. Bilo je tu i traperica, naravno, i desetak crnih suknji i modrih košulja, koje su, kako se čini, bile dio školske uniforme. A odmah uz njih visjela je prekrasna bijela dugačka bunda od najfinijega krzna. Katya je zastala uz bundu, opipala je i osjetila strašnu žudnju za upravo ovakvom bundom i svijetom u kojemu bi je mogla nositi. Takav bi odjevni predmet nosila njezina imenjakinja, Ahmadova pokojna žena. Na vješalici uz bundu bile su rukavice, muf, šal i velika šubara. Uronila je prste u mekano krzno šubare. Bilo je hladno i glatko i na trenutak je zamislila da je ona Nouf i da stoji u garderobi, premošćujući vrijeme i prostor kako bi dodimula bistro ledeno jezero ili vrh ledenjaka. Okrenuvši se ugledala je Abir kako drži svečanu žarkoružičastu haljinu. Suknja je bila dovoljno široka da bi haljina mogla i sama stajati. Katya shvati što je to. »Njezina vjenčanica?« »Da.« »Ekstravagantna je.« Katya pogleda oko sebe. »Čekaj malo, koliko od ovoga je njezina svadbena oprema?« »Sve s ove strane i trećina s one.« Abir pokaže prema atraktivnoj odjeći u ormaru. Katya ponovno pogleda bundu i osjeti razočaranje. Nouf nije kupila tu odjeću. Qazi ju je kupio. Noufini su bili ogrtači, traperice, nekoliko majica i desetak kućnih haljina. 155

Katya pokaže opremu. »Mislila sam da je ona ovo birala.« Abir odmahne glavom. »Nije voljela ružičasto.« Qazi, naravno, nije imao pojma. Je li kupovao odjeću misleći da sve žene vole ružičasto? Ili je to on želio: ženu kojoj pristaje ružičasto? Katya je razmišljala o svojoj opremi. Othman još nije sve kupio, ali se nadala da će izbjeći ovakve zavodljive odjevne predmete kojima je jedina svrha da simboliziraju ono što osoba koja ih nosi nikad neće biti. Kada se ponovno okrenula prema Abir, vidjela je da se djevojka sprema otići. Katya ju je slijedila natrag u sobu. Abirin izraz lica bio je sada hladan i ukočen. Uzela je svoj Kuran. »Morala bih ići«, rekla je. »Da, naravno.« Nastupio je trenutak neugodne tišine prije nego što se Abir okrenula i pošla. »Oprosti«, ponovila je Katya. Abir se osvrnula i odmahnula glavom kao da želi reći: nisi ti kriva. Otišla je uz tiho šuštanje haljina.

156

19

K

atya zaviri u laboratorij da provjeri je li prazan. Bilo je vrijeme objeda pa se bila pridružila kolegicama u ženskoj blagovaonici, no nakon petnaestak minuta se ispričala da mora na zahod. Nitko je nije primijetio dok se iskradala kroz hodnike na putu u laboratorij. Muškarci su obično objedovali izvan zgrade pa nije bilo nikoga. Ušla je i odmah sjela za laboratorijski pult. Protekla dva dana potajno je pripremala uzorke za DNK analizu, izvlačila varijante i miješala ih s razblaženom otopinom polimeraze i primera. Ujutro je uzorke stavila u termocikler, uređaj za izvođenje lančane reakcije polimeraze. Uređaj uzorke obrađuje nekoliko sati i morala je biti u blizini kada završi, da ih netko zabunom ne uzme. Imala je tek toliko vremena da gurne ispis profila u torbicu i ukloni sve tragove prije nego što se Maddawi, a zatim i Bassma, vrate u laboratorij. Žene su se vratile s pauze ne pokazujući čuđenje što je Katya već tamo. Činile su se veselima i nastavile su razgovore koje su vodile za objedom. Katya se s olakšanjem vratila obradi krvnih uzoraka iz slučaja na kojem je počela raditi toga jutra. Bacila je pogled na torbicu. Nije stigla pogledati rezultate i sada ju je to mučilo. Poklapa li se bilo koji DNK s onim Noufina djeteta? Odgovor na pitanje doznat će tek kada se vrati doma. Navečer je bila vrlo rastresena. Abu je primijetio da nešto nije u redu, a kada ju je pitao lagala mu je i rekla da je hvata prehlada. Za večerom je razmišljala o Othmanu i pitala se kako će mu reći što je otkrila. Nakon večere nazvala je Ahmada. Stigao je za pola sata. Abu ga je pozvao unutra pa su razgovarali dok se Katya u svojoj sobi odijevala i namještala burku. Nije rekla ocu da izlazi, ali to će mu reći Ahmad, pusti li ih da dovoljno dugo razgovaraju. Tako će Abu teže odbiti. Malo poslije, Abu je pokucao na vrata. »Katya.« Zvučao je ljutito. Izišla je potpuno pokrivena. »Izići ću na kratko.« »Znam. Ahmad mi je rekao. Kamo ideš?«

»Moram se nakratko vidjeti s Othmanom. Riječ je o njegovoj sestri.« Abu ju je sumnjičavo osmotrio. »Zašto ga ne nazoveš?« »Ne bih mu to željela reći preko telefona.« Molećivo je gledala oca ali on se sve više mrštio, i da se Ahmad nije pojavio u dnu hodnika on bi joj bio zabranio da bilo kamo ide. »Jesi li spremna?« pitao je Ahmad. »Obavimo to što prije.« Katya bi ga najradije poljubila. Uvijek je točno znao što treba reći. Abu se okrene prijatelju. »Pazi na nju«, rekao je mrzovoljno. Katya je osjećala njegov pogled na leđima cijelim putem niz hodnik. Ahmad je kimnuo i nastojeći glumiti strogost poveo je do automobila. Dok su se vozili kroz stari dio grada, Katya je tupo zurila kroz prozor i gledala sukove koji su se zatvarali i zgrade ukrašene koraljima s crvenomorskih grebena. Poželjela je pružiti ruku i dodirnuti jednu od njih, samo da osjeti njezinu hrapavu površinu pod prstima i tako se trgne iz beskonačnoga vrtloga misli. O Abuu. O Nouf. O Nayiru. O Salwi i Abdul-Azizu. O Othmanu. Kada su se zaustavili na parkiralištu dječjega zabavnog parka, primijetila je da je Othman već tu. Došao je srebrnim Porscheom sa spuštenim krovom. Na sebi je imao modru košulju, a gusta crna kovrčava kosa bila je kraća nego prije. Nešto ju je stegnulo u grlu kada je ugledala njegov profil, duge ruke i način na koji je stiskao volan. Iza njegovih leđa, u parku koji se zatvarao gasila su se svjetla, najprije na toboganu pa na vrtuljku i na kraju na velikom kotaču s gondolama. Katya zamoli Ahmada da pričeka da se svjetla potpuno ugase i da onda stane uz Othmanov auto. Bilo je manje izgleda da ih netko vidi u mraku – jer bi bilo sumnjivo što na praznom parkiralištu žena prelazi iz jednoga auta u drugi. Noću je bilo malo vjerske policije, ali Katya je ipak osjećala nervozu i napetost. »Tvoj bi otac želio da krov ostane spušten«, rekao je Ahmad. »Naravno, osim ako krenete autocestom.« Nasmiješila mu se i izišla iz auta. Kada je ušla u Porsche, Othman je pritisnuo gumb za podizanje krova. Oči su mu bile vlažne kao da je plakao, no pretpostavila je da je samo umoran. Podignula je burku. Stisnuo joj je ruku i poljubio je. »Tako te dobro vidjeti.« Osjetila je podrhtavanje u želucu. »Nedostajao si mi«, rekla je i skupivši hrabrost nagnula se i poljubila ga u obraz. Nije se uspjela opustiti. Bila bi mnogo opuštenija, pomislila je, da Ahmad ne gleda. 158

Uzvratio joj je poljubac i pomilovao joj obraz rukom. »Jesi li dobro«, pitala je, prolazeći mu rukom kroz kosu. »Jesam.« »Sviđa mi se kako si se ošišao.« Nasmiješio se. »Želiš li se provozati?« »Da.« Poljubivši je u čelo, pustio joj je ruku i pokrenuo auto. Skrenuli su s parkirališta. Othman je stalno pogledavao u retrovizor kako bi bio siguran da ih Ahmad slijedi, dok su se vozili bez riječi, puštajući buku motora da ispuni mali prostor. Kad je bila s njim bila je puna ljubavi. Nije se mogla sjetiti zašto je posumnjala u njega. Pretpostavljala je da su uzrok tome samo njezin stres i to što se stjecajem okolnosti danima nisu čuli. Ipak, u njoj se sve više budio strah zbog krhkosti njezine lojalnosti, koji je uzmicao dok je pogledavala u njegove mirne ruke i sjetne oči i udisala ugodan mošusni miris koji ga je obavijao. Dvadeset minuta poslije zaustavio je auto na mračnoj plaži južno od grada. Tu je bio niz ograđenih privatnih plaža. Kao i ostale, i ova je s tri strane bila opasana visokim kamenim zidom. Ušli su kroz mala metalna vrata i zatvorili ih za sobom. Kroz željeznu rešetku mogli su vidjeti Ahmada kako sjedi u autu, dok mu lice na prekide obasjava žmirkava svjetlost njegova prenosiva DVD-playera. »Što gleda?« pitao je Othman. »Piratske snimke Hur el-Ayn.« »Što je to?« Pomalo se iznenadila što nikad nije čuo za Lijepe djevice. »To je TV-serija o nedavnim vojnim napadima na američko naselje.« »I zove se Hur el-Ayn?« »Govori o ljudima koji ginu i o njihovim napadačima. Pretpostavljam da se pojavljuju i djevice.« Othman se nasmiješio i odmahnuo glavom, a zatim je poveo prema pijesku. Blizu vode bila je koliba zatvorena lokotom i lancem. »To je vaša obiteljska plaža?« pitala je. »Da, ali nisam ovdje bio godinama. Sada imamo plaže na otoku.« »Lijepo je.« Već je prije bila na privatnim plažama, ali zaštitni su se zidovi uvijek pružali tako daleko u vodu da su kupači jedni do drugih mogli doći samo plivajući. Zidovi na ovoj plaži završavali su nepuna tri metra od ruba vode i premda 159

Katya nije čula zvukove sa susjednih plaža, mjesec je bacao jako svjetlo na vodu pa se nije osjećala dovoljno ugodno da skine abaju. Othman je predložio da sjednu na pijesak. Sjeli su tako blizu jedno drugome da su im se noge dodirivale. Obuhvativši koljena rukama, gledao je prema vodi s čežnjom koju je ona protumačila željom za kupanjem. Kada je primijetio da ga gleda, spustio je glavu. »Želiš li plivati?« pitala ga je. »Ne. Ne, iscrpljen sam.« »Ne suzdržavaj se zbog mene.« Uzdahnuo je. »U redu je. Doista sam umoran. Cijeli dan sam imao sastanke. Uvijek ti sastanci! Da bar mogu pobjeći.« »Zar ne možeš uzeti slobodan dan?« »Ovaj tjedan ne mogu. Dok je otac još u bolnici, svi radimo dvostruko više.« Odmahnuo je glavom. »Ne znam što ćemo kada – neka mi Alah oprosti – kada njega više ne bude.« Kada je spomenuo oca, ona se opet sjetila Nouf i uzoraka DNK. Nije željela odmah to spominjati pa je pustila Othmana da govori. Najbolje je da ga neko vrijeme samo sluša i onda procijeni u kakvom je stanju. Othman je nastavio pričati o poslu, o jednome od donatora koji se stalno raspituje o svakoj donaciji, ma koliko ona mala bila. Slušala je, smijala se kada je trebalo, ali u njezinoj se glavi vrtio drugi film. Uvijek je tako tužan kada govori o Nouf. Bojim se da ga ne razljutim. Ne bih se smjela bojati! Želimo li da brak uspije, moramo otvoreno razgovarati. Morao bi znati da je to važno. Ali ja razumijem njegovu bol... »Čini se kao da si odlutala«, rekao je napokon. Nije to bila optužba nego tek primjedba. Osjetila je olakšanje. »Oprosti. I ja sam opterećena svojim poslom.« Primijetila je da gleda u njezinu ruku. Uzeo ju je u svoju i počeo joj milovati prste. »Vidjela sam jučer tvoju sestru Abir.« Nasmiješio se. »Čuo sam.« Prstima je pisao po njezinu dlanu. Nije odmah shvatila da joj piše poruku. Slovkala je... Ž–E–L–I–Š... L–I... S–K–O–R–O... V–J–E–N– Č–A–NJ–E? Nasmijala se i zgrabila mu dlan da napiše odgovor. D–A. Stisnuo joj je ruku. »A što tebe brine na poslu?« »Šefica. I sve što i inače«, rekla je. »Zapravo, danas sam se malo pozabavila Noufinim slučajem.« 160

Ukočio se, ali tek toliko da gotovo nije ni primijetila. »Ah.« »Žao mi je što ti prije nisam donijela rezultate. Tek sam... morala sam mnogo toga napraviti izvan radnog vremena.« »Nadam se da time ne ugrožavaš svoj posao?« Namrštio se. »Ne.« Vidjela je da joj ne vjeruje. »Oprezna sam.« Nastupila je neugodna šutnja. Ispustio je njezinu ruku, uzdahnuo i prošao prstima kroz kosu. »Ya Allah. Nikad nisam o tome razmišljao.« »Ma ne«, rekla je, »ne brini se.« »Ne, ne. Moram ti se ispričati! Žao mi je. Nije mi palo na pamet da moraš... Ne znam, da se moraš šuljati i skrivati stvari. Tako radiš, zar ne?« Nije mogla zanijekati. »Kakav sam ja idiot! Katya...« Ponovno je uzeo njezinu ruku, sada čvršće. »Oprosti.« »Ne ispričavaj se. Ja to želim.« Stisnula mu je ruku. »Slušaj, nije problem. Samo sam pokušavala odrediti DNK djetetova oca«, rekla je nježno. »Nadala sam se da odgovara vozačevu.« Stisak mu je oslabio. »I odgovara li?« »Ne.« Željela mu je reći za Erica, ali se činilo da bi to bilo previše. Odjednom je bila sigurna da ne zna za Erica. Kako bi mu mogla objasniti ono što joj je Nayir ispričao? Da se Nouf planirala preseliti u New York. Da se sastajala s Amerikancem. Bilo je opasno to otkrivati, posebno ako je Eric još povezan s obitelji. Ne mogu mu to reći večeras. »Imaš li druge osumnjičene?« pitao je. Zadržala je dah. »Ne, čekaj«, rekao je. »Ne moraš odgovoriti. Žao mi je. To čak i nije tvoj posao. Sebičan sam što sam ti to natovario.« »Molim te, ne moraš se ispričavati.« »Katya.« Odjednom mu je glas zazvučao drukčije. »Koliko god ja cijenio tvoju posvećenost sestrinu slučaju, mislim da ti tvoj posao mora biti na prvom mjestu.« To ju je zbunilo. »Hoću reći, nema svaka žena hrabrosti raditi«, rekao je. »Znam da sam ti to već rekao, ali doista sam ponosan na tebe. Iskreno, ne želim da poduzimaš išta što bi moglo ugroziti tvoj posao.« »Vjeruj mi«, rekla je. »Jako sam oprezna.« 161

Nakon neugodne stanke kimnuo je, ali ona je osjetila da se povlači u sebe. Njegov ju je pogled podsjetio na Nouf u trenutku prije nego što bi se povukla u sebe. Opet je nastupila šutnja. Obgrlio je rukama koljena. Šutnja i njegovo povlačenje bili su poput prijekora. Samu sebe uvjeravala je da nije osobno, da on na taj način tuguje, ali njegovo mračno raspoloženje trovalo je zrak i njoj se činilo da se njihova veza od toga nikad neće oporaviti. »Oprosti«, rekla je. To ga je trgnulo iz zamišljenosti. »Ne ispričavaj se. Ali, slušaj me. Zahvalan sam ti za sve što si učinila i što ti je toliko stalo do Nouf. To si mi dokazala. Znam da ti je stalo. Ali što je tu je. Pomisli samo koliko bi ovime mogla izgubiti. Ne možeš je vratiti.« Pogledao ju je. »Mislim da bi morala odustati.« Bila je toliko zatečena da nije znala što bi rekla. »Od čega?« »Od ovoga... od svega ovoga što radiš. Ja to cijenim. I ja želim otkriti što joj se dogodilo. Ali to je opasno. I – i ovo s njezinim djetetom, mislim da će samo donijeti još više boli. Što će se dogoditi ako otkriješ tko je otac njezina djeteta? Mi ne želimo nikoga kažnjavati. Mi ne želimo nove patnje.« Katya je mislila da će zaplakati i u tom joj je trenutku postalo jasno koliko je njemu bilo teško gutati sve te osjećaje. »Znam da ti je bilo teško«, rekla je napokon. »Ne želim ti nanositi više boli. Ali mislim da je otac njezina djeteta, tko god to bio, možda imao neke veze s njezinim nestankom.« »Možda«, rekao je, grabeći rukama pijesak, »ali što onda? Netko će biti kažnjen jer se zaljubio? Jer je prekršio pravila?« Glas mu se povisio. Pričekala je trenutak da ga tišina smiri. »Slušaj, moja obitelj sada pokušava prihvatiti činjenicu da je bila trudna. Svaka nova vijest o tome mogla bi biti razorna. A ti u međuvremenu dovodiš svoj posao u pitanje.« »Oprosti«, rekla je. »Možda se miješam...« »Ne miješaš se.« »Ali otac njezina djeteta možda joj je nanio zlo. Zar ne bi bilo bolje da znaš tko je to bio?« »Ako moja obitelj mora vjerovati da je Noufina smrt bila nesretan slučaj, onda neka zasad tako bude.« Podignuo je ruku da je ušutka. »Zasad, rekao sam. Ako te uhvate, neću si oprostiti što si ugrozila karijeru.« Pogledala je u stranu smirujući buru osjećaja. Poželjela mu je reći da se ponaša sumnjivo, da bi joj morao reći ako zna tko je otac, ako nekoga štiti. 162

»Molim te, ne uništavaj si život.« Othman ju je uhvatio za bradu i primaknuo njezino lice svojemu. Pogledao ju je ravno u oči. »Nouf je mrtva«, rekao je, »ali ti nisi.« Kimnula je kao da razumije, ako ne baš svaku riječ onda bar pobudu koja stoji iza njih. Nježno ju je poljubio i pomilovao po obrazu, ali umjesto da se povuče nastavio ju je ljubiti sa sve većom strašću. Osjetila je grč ugode kada mu je ruka spuznula do njezina struka, ali u tom se trenutku iza njih začula buka – zvučalo je kao da je Ahmad spustio prozor; zvukovi s njegova DVD-a odjednom su se pojačali – i oboje su to shvatili kao upozorenje: Sad je dosta. Othman je povukao ruku i uspravio se. Njegove su je riječi mučile. Je li doista mislio da ona provodi istragu samo zato da mu nešto dokaže? I zašto se tako uznemirio da bi mogla izgubiti posao? Ona bi se morala uznemiriti. A što ako ona nakon vjenčanja odluči prestati raditi? Vjerojatno će jednoga dana poželjeti djecu. Hoće li joj oprostiti što je dala otkaz? Hoće li razumjeti? Odjednom je shvatila da nikad nisu razgovarali o djeci – bar ne onoliko koliko bi ona to željela – i to ju je uznemirilo. Razjedala ju je sve dublja sumnja. Iznenadilo ju je što je tako odlučan u pogledu njezina posla. Ne voli razgovarati o Nouf, to zna – uvijek se povlači. Po dosadašnjim mjerilima, ova je večer praktično bila katarza za njega. Nešto ju je uzrokovalo, ali ona nije željela nagađati što je to bilo. Bilo je kasno i bilo joj je dosta nagađanja.

163

20

L

ežala je na njemu. Njezina duga kosa padala mu je preko grudiju i lica, škakljajući mu obraze. U sobi je bilo svježe, ali tamo gdje je njezina koža dodirivala njegovu osjećao je ugodnu toplinu. Sanjao je tu ženu stotinu puta, ali nikad joj nije vidio lice. Slapovi njezine duge crne kose potpuno su ga sakrili, a kada bi posegnuo rukom da ih razmakne, ona bi se povukla. Činilo mu se da je svojim dodirom zapravo odguruje, i što se on više trudio, ona je brže nestajala. U snu je naučio da će je uhvatiti jedino ako to prestane željeti, ako prestane pokušavati i ako pusti njezinu kosu da ga prekriva u mraku, ako pusti njezino tijelo da ga grli i prepusti se čaroliji dodira. Jednoga će joj dana vidjeti lice, a u međuvremenu može uživati u težini njezina tijela i mekoći njezine kože. Nayir je otvorio oči no činilo mu se da još uvijek sanja. Prepone su mu pulsirale i nešto mu je škakljalo obraze, ali brod se zaljuljao i on shvati da je netko na palubi. Začulo se kucanje na vratima. Odgurnuvši plahtu, skočio je na noge i ugledao gospođicu Hijazi na vrhu stepenica kako rukom stišće rub ogrtača. »Nayir?« dozivala ga je. »Jeste li tu?« Oteturao je do kupaonice. »Nayir? Oprostite. Moram razgovarati s vama. Pokušala sam vas nazvati na mobitel, ali je isključen.« Nastupila je neugodna stanka. »Mogu li ući?« Pritvorio je vrata kupaonice i protrljao lice. Nekoliko dana nije vidio gospođicu Hijazi. Trudio se ne razmišljati o njoj. »Silazim«, rekla je. Učinilo mu se da čuje oklijevanje u njezinu glasu. Vireći kroz vrata kupaonice vidio je kako se spušta niz ljestve. Ugledao je njezin gležanj i opet pritvorio vrata. »Oprostite što smetam«, doviknula je. »Vaš susjed me je vidio.« »Pa ste samo tako ušli?« pitao je. »Rekla sam mu da sam vaša sestra.« »O, ne!«

»Nisam imala izbora. Slušajte, Nayir, pokušala sam vas nazvati. Zašto ne uključite mobitel?« »Imam posla. Zna li Othman da ste tu?« »Važno je. Dobila sam DNK uzoraka koje ste ostavili. Napokon sam ih uspjela analizirati i ispalo je da ni Eric ni Mohammed nije otac Noufina djeteta.« Bio je toliko uznemiren da nije mogao shvatiti što mu govori. Otvorio je pipu. Voda je bila mlaka i sluzava. Pogledao se u zrcalo. Izgledao je iscrpljeno. Kada je zaspao? Bio je budan gotovo cijelu noć i proučavao karte pustinje u potrazi za mjestom gdje Ericova tvrtka istražuje nalazišta nafte. »Jeste li me čuli, Nayir?« Bila je bez daha. »Netko drugi je otac.« Pribravši se, uzeo je haljinu što je visjela na vratima i obukao je. Otvorivši vrata tek toliko da se provuče kroz njih, šmugnuo je u spavaonicu i zatvorio vrata za sobom. Krajičkom oka primijetio je da mu je okrenula leđa i bio joj je zbog toga zahvalan. Skinuo je kućnu haljinu, zgrabio hlače s poda i pronašao košulju na krevetu. Odjeća je bila zgužvana, ali ju je ipak obukao. »Znači da mora postojati treći čovjek«, viknula je. Nekoliko trenutaka poslije izišao je iz spavaonice i zatekao je kako stoji u kuhinjici. »Ja nisam taj.« Prasnula je u smijeh i pokrila rukom usta skrivena burkom. Namrštio se. »Oprostite«, rekla je. »Ne biste smjeli biti ovdje«, planuo je. »Ovo je grijeh zina, znate. Jeste li rekli Othmanu da ćete doći ovamo?« »Nisam, ali...« »I zašto niste na poslu? Mislio sam da radite.« »Uzela sam slobodno jutro. Čujte, žao mi je što smetam.« Zvučala je iskreno. Skrenuo je pogled u stranu. Imala je burku, no nije htio zuriti u njezine oči. »Morate mi u nečemu pomoći«, rekla je. »U čemu?« »Želim istražiti mjesto koje bi moglo biti povezano s Noufinom smrću.« »Zašto zovete mene? Imate vozača. I zaručnika.« Nije odgovorila. Okrenula se prema prozoru, prekrižila ruke i uhvatila se za laktove. Nayir je čekao, postajući svakim trenutkom sve napetiji.

165

»Othman više ne želi da se time bavim«, rekla je drhtavim glasom. »Razgovarali smo o tome, a on je rekao da dovodim u pitanje svoj posao.« Nayir je polako sjeo na sofu i potražio pogledom cipele. »Je li u pravu?« »Zapravo i nije... možda malo. Ali ja sam jako oprezna, a i riječ je o Nouf. Riječ je o njegovoj sestri. Čovjek bi mislio da će prihvatiti svu pomoć koja mu se pruža.« Nayir je bio rastrgan. Želio joj je reći da nema smisla da se njemu žali na Othmana. On je Othmanov prijatelj i to se neće promijeniti. Nije joj vidio lice skriveno iza burke, ali njezine su mu oči dovoljno izražajno pokazale koliko je uznemirena. Uza svu lojalnost prema Othmanu osjetio je simpatije prema njoj. »Znam da Othman želi otkriti što se dogodilo Nouf«, rekao je, oprezno izbjegavajući sljedeću misao koja mu je pala na pamet: Možda samo ne želi da ti budeš uključena. Možda je Othmanu počelo biti neugodno zbog činjenice da je ona zaposlena, zbog odlučnosti koju je pokazala u istraživanju ovog slučaja. Pitao se je li rekla Othmanu da su bili u Ericovu stanu i kod optičara. »Zašto mislite da vas je zamolio da prestanete raditi na slučaju?« Uzdahnula je. »Ne znam. Činilo se da mu je neugodno.« »Jeste li mu rekli da sam bio s vama u Ericovu stanu?« »Rekla sam mu da smo zajedno istraživali«, rekla je. »Ali to sam mu rekla prije nekoliko dana. Tek sinoć se uznemirio. Uvijek se uznemiri kada govorim o Nouf. Sinoć sam ga obavijestila o rezultatima DNK analize. Mislim da ga jako uznemiruje razgovor o njezinoj trudnoći, a ovaj puta ta ga je tema osobito uzrujala. Rekao je da se brine za mene. Rekla sam mu da se ne mora brinuti, ali je zahtijevao da prestanem s istraživanjem. Rekao je da mi nikad neće oprostiti ako nastavim i time ugrozim karijeru.« Nayira je to iznenadilo, jer mada je razumio Othmanovo oklijevanje, ovdje više nije posrijedi bilo samo oklijevanje. Bilo je sumnjivo. I još je nešto bilo čudno: Othman se previše brinuo da ona ne izgubi posao. Je li mu to doista tako bitno? Zar on uistinu želi da ona radi? Katya je očito čekala njegov odgovor. Premda mu je to laskalo, bojao se posljedica izražavanja vlastitog mišljenja. Ustao je, otvorio ormar i izvadio baloner. »Ne mogu objasniti Othmanovo ponašanje«, rekao je. »Ali ne mislite li da je tu nešto čudno?« Nije odgovorio. Možda Othman zna nešto o Noufinu nestanku, ali ne želi da to dozna gospođica Hijazi. To ne znači da je kriv. »Vi mislite da mi on ne vjeruje«, rekla je. 166

»Nisam to rekao.« »Vaše lice mi je to reklo.« Unatoč nelagodi, bio je impresioniran time što je primijetila izraz njegova lica ne gledajući ga izravno. Ruke su joj još bile prkosno prekrižene, a on se sjetio njezine tvrdoglave šutnje u mrtvozornikovu uredu. Ona neće odustati od istrage, pomisli. Ni za Othmana. I osjeti istu mješavinu prijekora i poštovanja koju je osjetio i tada. Bila je prkosna, ali nije mogao prigovoriti njezinim argumentima. »Razgovarat ću s njim«, rekao je Nayir. »To ste htjeli, zar ne?« Okrenula se licem prema njemu, a on je brzo skrenuo pogled. »Da, ako možete. Ali više od toga...« – ponovno je pogledala prema prozoru – »... željela bih čuti da i dalje sudjelujete u istrazi.« Oklijevao je. »Želim znati što joj se dogodilo. A mislim da to želi i Othman, bio on toga svjestan ili ne.« Činilo se da je odahnula s olakšanjem, ili sa zahvalnošću. Spustila je ruke. »Hoćete li onda odmah poći sa mnom? Ovo je važno. Trebam vaše stručno mišljenje.« Opet je oklijevao. »U čitanju tragova«, rekla je, kao da je time sve objasnila. Kimnuo je nakon stanke. »Dajte mi samo vremena za jutarnju molitvu.«

 Gospođica Hijazi rekla mu je da idu u napušteni zoološki vrt. Sinoć je listajući novine naišla na članak »Majmunarije na djelu«, o ilegalnoj prodaji čimpanza kao kućnih ljubimaca koja cvjeta unatoč zakonskoj zabrani. Autor članka upozorava i na bijedne uvjete u kojima žive životinje u manjim zoološkim vrtovima u Jeddi. Proučavajući slike olinjalih žgoljavih čimpanzi, ponovno se sjetila tragova izmeta na Noufinu zapešću i otkrića Nayirova strica da je životinja koja ga je 'proizvela' vjerojatno otrovana. Još nije zaključila odakle dolazi izmet, ali ima li boljeg mjesta za potragu od napuštenog zoološkog vrta? Tako je Nayir, ponovno vozeči za Toyotom, sišao s autoceste i krenuo u unutrašnjost pustom cestom koja je presijecala polje sivoga pijeska. Sa svakim kilometrom obuzimao ga je sve veći osjećaj krivnje. Sada doista rade Othmanu iza leđa. Rekao je samome sebi da će Othman prihvatiti njihove argumente, bez obzira 167

na to što je sinoć rekao gospođici Hijazi, ali u srcu je znao istinu: kada ga je zamolila da pođe s njom u zoološki vrt, on je na to pristao jer je želio biti u njezinu društvu. * U mislima se stalno vraćao na činjenicu da se Othman nije uznemirio kada mu je rekla da je s Nayirom bila u Ericovu stanu. Naravno, nije se ni morao uznemiriti – vjerovao je Nayiru. Ali ga je zaboljelo kada je shvatio da je riječ o istom povjerenju kakvo ima kralj u svojega eunuha. On je bio gori od eunuha. Njemu nije nedostajao dio tijela, njemu je nedostajalo nešto drugo, nešto što bi ga činilo pravim muškarcem. Sjećao se kako se Othman smijao kada su kupovali kapute na bazaru. Smijao se jer je Nayir bio zadnja osoba na svijetu koja bi trebala vidjeti žensko tijelo. Kao da se žena s bazara razotkrila pred ajatolahom. Što je više mislio o tome, to se više sam sebi gadio što uopće o tome misli. Počeo se uspinjati uz strmi brijeg. Prašina je zasipala vjetrobransko staklo i zastirala mu vidik, ali kada je stigao do vrha panorama se otvorila. Ispod njega su se uz rubove doline vidjeli deseci bijelih nastamba, dok je iznad njih hrđava bodljikava žica tvorila zapadni perimetar napuštenoga zoološkog vrta. Nayir je spustio prozor i duboko udahnuo. Ovo nije bio devin izmet, taj vonj je poznavao. Ovo je nesumnjivo bio vonj zoološkog vrta. Morao je priznati da se gospođica Hijazi pametno sjetila doći ovamo. Ako je Nouf htjela ići u zoološki vrt mogla je birati između nekoliko njih, ali ako se s nekim potajno sastajala odabrala bi ovaj, izoliran i napušten. Zaustavili su se na praznom parkiralištu u blizini dječjeg igrališta koje kao da godinama nije korišteno. Izišao je iz Jeepa i vidio gospođicu Hijazi kako iz Toyote pokušava izvući kutiju s priborom. Vozač joj je pomagao trčkarajući oko nje, prvo preuzimajući od nje kutiju s priborom, a poslije zatvarajući prtljažnik. »Hvala, Ahmad«, rekla je, a u glasu joj se osjetila trunka iritiranosti zbog njegovog asistiranja. »Ne bi smjelo trajati dugo.« Pridružila se Nayiru i zajedno su prišli starom ulazu pokraj metalne blagajne za prodaju karata u sjeni palme. Uz blagajnu je stajala metalna ploča s natpisom: Djeca mogu doći u pratnji majke ili oca, ali ne i s oba roditelja zajedno. Dječaci stariji od 10 godina smatraju se odraslima. Na ploči je bio izvješen i raspored ulaska za muškarce, žene, djecu i školske grupe, kako se različite vrste posjetilaca ne bi preklapale. Nayir se okrene prema vozaču i primijeti da se vratio u rashlađeni auto. Pretjerano nonšalantan način na koji je gospođici Hijazi dopuštao da bude u društvu muškarca koji nije iz njezine obitelji izjedao je Nayira, premda se to i prije događalo. I Ahmad sigurno misli da on ne predstavlja opasnost. Bio je vrijedan povjerenja, ali to mu nije bila utjeha. 168

Rampa je bila zaglavljena pa ju je Nayir preskočio i okrenuo se da joj pomogne, ali mu je ona dodala pribor i rekla da može sama. »Mogu ja to obaviti i bez vas«, rekao je. Prostrijelila ga je pogledom tako da je pocrvenio i uzela od njega pribor. Skrenuli su na put obrubljen palmama koji je vodio pokraj životinjskih nastamba, praznih kaveza, ustajalih fontana i oštećenih klupa. »Nouf je imala tragove izmeta na zapešću«, rekla je. »I njezin vozač imao je izmeta na cipelama«, uzvratio je Nayir, prisjećajući se smrada Mohammedovih cipela. »Oh, pa to mi niste rekli.« Vidjevši da ne kani odgovoriti, nastavila je: »Što biste vi učinili na Mohammedovu mjestu? Zašto bi došao u zoološki vrt? Nekoga potražiti? S nekim se sastati?« Zakoračili su u sjenu koju je bacala obližnja zgrada. »Pravo je pitanje«, rekao je Nayir, »što bi vi radili da ste Nouf i da dođete u zoološki vrt?« Nervozno ga je pogledala. »Možda bih se sastala s muškarcem?« Dobrodošla svježina obavijala ih je dok su hodali ispod palma koje su se nadvile nad dio vrta koji je bio načinjen kao minijaturna replika parka Serengeti. Nekoliko životinjskih kostiju ležalo je u dubokim usjecima između kaveza i platforma za gledatelje – komadić žirafina vrata, lubanja velike mačke. Lavovi, kraljevi džungle, bili su pravi slabići u pustinji. Vrućina ih je sve pobila. Ne, pomisli Nayir, Saudijci su ih sve pobili svojim ambicijama da izgrade zoološki vrt na otvorenom u najnepogodnijoj klimi na svijetu. Uvezli su životinje, ali ljudi nisu dolazili. A zašto i bi? Tko bi želio hodati po zagušljivoj vrućini i gledati hrpu iscrpljenih životinja? Sigurno ne Saudijci, koji su poznati po tome da preziru sve što je na nižem stupnju hranidbenoga lanca od njih samih. Slabašan povjetarac propuhivao je ispod njegova balonera dok su ulazili u nastambu za gmazove. Ovdje su kosti bile zanimljivije. Vidio je duge fragmente kralješnice unutar većih ostataka, kao da je jedna zmija progutala drugu, manju, a onda i sama uginula. Bi li zmije preživjele da su ih čuvari oslobodili? Pričalo se da su neopasne životinje prebacili u lokalnu prodavaonicu kućnih ljubimaca, a opasnije ostavili da ovdje uginu. Napustili su nastambu za gmazove i ponovno su se našli na stazi, pokraj kaveza za krokodile i starih nastambi za ptice prekrivenih suhim viticama. U daljini su vidjeli vrh replike planine Matterhom, na kojoj su nekad nedvojbeno živjele koze. »Pogledajmo«, rekla je. On uzvrati mrmljanjem. 169

Matterhom je bio tih poput grobnice dok su mu se oprezno približavali. Nije bio tako visok kako je iz daljine izgledao, možda tek desetak metara. Njegovo je podnožje bilo puno rascvjetalih biljaka. »Mislim da je to oleander«, rekao je. »Da«, rekla je. »Čudno je da raste ovdje, gdje su se životinje mogle otrovati ako ga pojedu.« Probili su se kroz grmlje, zakoračivši preko niske ograde koja je okruživala repliku planine i prešli preko uskog pojasa osušene trave i jarka punog pijeska. Gospođica Hijazi spustila je pribor na tlo i otvorila kutiju. Izvukavši vrećicu uzela je uzorak oleandra i zemlje oko njega. Dok je radila, Nayir je kružio oko replike planine Matterhom načinjene od zelenog i smeđeg gipsa s vrhom obojenim u bijelo da izgleda poput sniježnog vrhunca. U podnožju je primijetio vrata. Lagano povukavši, otvorio ih je i zavirio unutra. Unutrašnjost je bila prazna. Kroz pukotine u gipsu probijalo se vanjsko svjetlo i otkrivalo zemljani pod, bijele zidove i deku zgužvanu u kutu. Zrak je bio vlažan i težak. Nayir je očima pretraživao prostor. Odmah iza vrata vidio je tragove na zemlji, kao da je netko ovdje nedavno nešto pomeo. Tragovi su izlazili van i nestajali u travi. U prašini nije bilo otisaka stopala. »Nešto ste našli?« pitala je. »Skrovište«, rekao je. Ušla je u prostoriju. »Miriše na...«, oklijevajući je pogledala Nayira, »... seks.« »Znam«, rekao je, a zatim u sebi zamolio oprost zbog laži. Zakoračio je unutra i pritisnuo rukav na nos. U glavi mu se oglasio alarm. Kako bi ona to mogla znati? Možda joj je spadalo u posao da to zna, ali kako se to uči? A onda se ponovo oglasio alarm, upozoravajući ga da se nalaze u vrlo malenom, intimnom prostoru. U kojemu miriše na seks. Izišao je van. Ona je izišla za njim noseći u ruci deku. Pažljivo ju je raširila i podignula proučavajući njezinu površinu. »Možda nešto izvučem iz ovoga.« Nayir se vratio u sklonište, upalio bateriju i prešao njome preko zemljanog poda, zastavši jednom kod nekog kamenčića a onda nastavljajući dalje. Provirila je unutra. »Ima li još nečeg?« pitala je. Odmahnuo je glavom. »Tlo je prilično glatko, s obzirom na to što se ovdje događalo. Netko je počistio.« Još jednom je pogledao uokolo i uvjerivši se da ničega više nema napustio skrovište. 170

»Ponijet ću deku«, rekla je. »Budem li imala sreće, pronaći ću stanice kože.« Nayir zatvori vrata skrovišta. »Možda uopće nema veze s našim slučajem.« Primijetio je osmijeh u njezinim očima. »Što je?« »Rekli ste s našim slučajem.« »Rekao sam s vašim slučajem.« Zabavljalo ju je što se nevješto pokušava izvući. Vratila se do kutije s priborom kako bi pronašla dovoljno veliku vreću za deku, a potom su još pola sata pretraživali travu oko planine, ali njihova potraga nije donijela ništa novo. Kada su završili, napustili su alpski dio vrta, prošli pokraj dugačkoga niza krletki za ptice pa niz usku prašnjavu stazu koja je vodila do ograde. Ograda je na vrhu završavala bodljikavom žicom, ali vrata su bila otključana. Izlazeći iz zoološkog vrta, slijedili su stazu niz strmo brdo do doline s južne strane vrta. Zrak je postajao sve topliji i oboje su se počeli znojiti. »Moram znati što ste sve dosad pronašli«, rekla je. »Ima li još nešto što mi niste rekli? Bit će lakše budemo li oboje znali sve činjenice.« »Mislio sam što sam rekao: ovo je vaš slučaj.« »Dobro. Ima li još nešto što mi niste rekli?« »Jesam li vam rekao za trag na devinoj nozi?« »Niste«, odgovorila je. Vidjelo se da mu je malo neugodno dok joj je pričao o devi i znaku protiv urokljiva oka. Hodala je ispred njega, povremeno se spotičući kada je staza postala prestrma. »Uvijek sam se čudila onima koji vjeruju u moć urokljiva oka«, rekla je. »Ja osobno mislim da je to smiješno.« Nije odgovorio. »I mislim da bi se Nouf složila sa mnom«, rekla je. »Nisam je tako dobro poznavala, ali u onih nekoliko razgovora s njom učinila mi se vrlo praktičnom. Ne mislim da je vjerovala u duhove i džine i sve to.« »Pa tko je onda napravio taj znak na devi?« Slegnula je ramenima. »Tko je s njom bio u pustinji? Tko je mogao biti s njom? Svi imaju alibi. Cijela njezina obitelj bila je doma. Othman mi kaže da je njezin vozač bio u kupnji sa ženom. A Eric?« »I on ima alibi. Sinoć sam obavio nekoliko poziva. Cijeli je dan bio na poslu.« Zastala je u podnožju brijega. »Ja mislim da mora postojati treći čovjek. Netko za koga još ne znamo.« 171

Stigli su do kružnoga dijela koji je označavao kraj puta. Prvo što je primijetio bila je tamnonarančasta boja zemlje. Zagrebao je zemlju prstima i osjetio tvrdoću gline. »Znate da je moj stric analizirao zemlju iz Noufine rane na glavi«, rekao je. »Mislim da je ovo ista zemlja.« Katya uzme uzorak. »Znači da ju je možda tu udario.« Nayir se okrenuo prema zakržljalim palmama čije su grane još uvijek bile dovoljno guste da pruže bar malo hlada. Iza stabala bilo je gusto, isprepleteno grmlje. Bilo je to tužno, napušteno mjesto. Ali zemlja ispod palmi pokazivala je da se tu nešto događalo. Otišao je do ruba čistine i proučavao tragove guma. »Pazite da ne hodate po tragovima«, rekao je. Spustila je kutiju s priborom u blizini grmlja i pogledala oko sebe. Nayir je slijedio tragove duž prilazne ceste. Pokušao ih je vidjeti Mutlaqovim očima, ali tu su bili deseci tragova i on ih nije znao razlikovati. Činilo se da su automobili i kamioni često prolazili ovim putem. Tragovi stopala udaljavali su se od tragova guma u svim smjerovima, ali nije mogao reći koje stope odgovaraju kojim tragovima. Tragovi jednih guma vodili su do sredine čistine. Pazeći da ih ne izbriše, Nayir ih je slijedio do ruba ceste gdje se činilo da se auto okrenuo i vratio natrag, prolazeći pokraj zoološkog vrta. A tamo, na najdaljem rubu čistine, primijetio je metalni sjaj u grmlju. Kada je prišao bliže, pronašao je limenku napola zakopanu u zemlju. Razočarano ju je podignuo. »Nayir?« Glas gospođice Hijazi zvučao je čudno. Klečala je na zemlji i lagano nešto otkopavala. »Mislim da morate doći ovamo.« Bacivši limenku, otišao je do nje i ugledao kako otire pijesak s iskrivljenog ružičastog predmeta. Bila je to cipela. S potpeticom, zgnječena kao da je preko nje prešao automobilski kotač. »To je par cipeli pronađenoj uz nju u pustinji«, rekao je i kleknuo da joj pomogne iskopati je iz prašine. »Sigurno joj je ispala.« »Ali ne bi li primijetila da joj je ispala? Ne bi li se vratila po nju?« Nayir kimne. Sačuvala je drugu čak i u pustinji, gdje joj je bila posve beskorisna. »Ne mislim da bi je ovdje namjerno ostavila.« »Jedino ako je htjela za sobom ostaviti trag...« Gospođica Hijazi je šaptala. »Sigurno je oteta.« Oboje je zahvatilo uzbuđenje zbog novog otkrića. Nayir je poželio iskoristiti trenutak i ispričati joj sve o mjestu gdje su pronašli Noufino tijelo i o Othmanovoj

172

nestaloj jakni, koja ukazuje na to da je upleten netko s imanja. No nije bio siguran smije li joj to reći, jer to sumnju baca najprije na Othmana. Gledao je u tlo. »Vidite li tragove krvi?« pitao je. »Dobila je udarac u glavu, moralo je biti mnogo krvi.« »Nije nužno«, odgovorila je gospođica Hijazi. »Većina je mogla završiti na njezinu licu ili haljini. Ali evo...« pokazala je nešto na cesti. »Izgleda da je netko brisao tragove. Ako je bilo krvi, možda ju je netko pokušao očistiti.« »Ovo izgleda kao trag povlačenja«, rekao je. »A što ako je udarena ovdje? Pala bi. Otmičar bi je morao podignuti i odvući do auta.« Pratio je tragove povlačenja do tragova guma. »Ako je tako, ne bi li duž ovoga puta bilo tragova krvi?« »Ja ih ne vidim«, rekla je gospođica Hijazi, »ali uzet ću uzorke tla i analizirati ih.« Ustala je i vratila se do pribora. Vrlo brižljivo spustila je cipelu u plastičnu vrećicu, ali umjesto da je stavi u kutiju, zadržala ju je na trenutak. »Neobično je da je imala cipele uza se«, rekla je. »Da. Zašto ih nije jednostavno ostavila u kamionu?« »Možda je mislila da bi se oštetile od pretjerane vrućine?« »Ljudi drže Kuran na komandnoj ploči«, rekao je. »Uostalom, mogla je parkirati u hladu.« Nayir je nastavio kružiti oko tragova povlačenja, tražeći krv. »Možda ih je ostavila u kamionu«, rekla je gospođica Hijazi. »Možda ju je netko izvukao iz kamiona pa je cipela ispala.« Podignuo je pogled. »Gdje su pronašli drugu cipelu?« »Kako to mislite?« »Je li ju nosila u torbi?« »Ne, nije bilo torbe.« »Onda joj je morala biti u džepu«, rekao je. »Inače je ne bi našli uz tijelo. Poplava je bila dovoljno jaka da joj odnese sportske cipele koje je imala na nogama.« »Da«, rekla je zamišljeno. Spustila je cipelu u torbu i otresla prašinu s ogrtača. »Recimo da je Nouf došla u zoološki vrt na sastanak s nekim kome je dovoljno vjerovala da se s njime sastane nasamo. Kako je stigla ovamo? Kamionom. Dovezla se ovamo i čekala.« »Zašto nije parkirala na parkiralištu?« pitao je. »Vjerojatno je parkirala ovdje da je ne primijete. Bila je žena, i makar je na sebi imala mušku odjeću netko je mogao primijetiti obrise njezina tijela. Osoba s kojom se trebala sastati stigla je svojim autom i oboje su izišli van. Ovdje.« Pokazala je stope 173

oko tragova guma. »Svi ovi tragovi stopala prilično su mali. Izgleda kao da je osoba s kojom se sastala razmjerno niska.« Uzela je iz torbe metar i izmjerila stope. Nayir je hodao uokolo. »Znate, sve bi ovo mogli biti tragovi istih nogu.« »Nisu svi istog uzorka, ali su slični.« Podignula je pogled. »Sve je veličina trideset šest. A izgledaju kao muške cipele.« Pružio joj je uništenu cipelu s potpeticom, a ona ju je izmjerila pogledavši ga razočarano. »Trideset šest.« »Ako je namjeravala zamijeniti cipele, vjerojatno joj nije odgovarala veličina.« »Možda je lagala«, rekla je gospođica Hijazi. »Imam cipelu koju je nosila u pustinji«, rekao je Nayir. »Na brodu mi je. Večeras ću je izmjeriti. A što je s devom? Čini mi se da ju je dovezao otmičar...« Zastao je, osjećajući da je nastavak očit: ako je otmičar dovezao devu, onda je i ranije bio na imanju i znao dovoljno o njemu da može ukrasti devu i kamion. Gospođica Hijazi djelovala je zabrinuto. »Ne znamo je li deva bila ovdje.« »Sumnjam da bi netko oteo Nouf i onda se vratio na imanje ukrasti devu vozeći njezino tijelo u autu.« »I ja tako mislim.« Izvukla je nekoliko bočica za uzorke iz torbe i vratila se do tragova vučenja. »Zapravo, ne znamo u kakvom je odnosu Nouf bila s otmičarem. Mogla je sama dovesti devu, u sklopu nekakvoga... dogovora. Tko zna.« Izgubila je dah. Klečeći na tlu, uzela je dva uzorka i stavila ih u bočice. »Možda je doista bježala, a netko ju je pokušao zaustaviti. Ako ju je udario ovdje, još je mogla sama pobjeći nakon udarca. Mogla je biti pokretna, ali dezorijentirana. To bi moglo objasniti i kako je izgubila cipelu, a poslije i devu.« »Moguće je«, rekao je, »ali to ne objašnjava nestali kamion. Još ga nisu pronašli. Ako se sama odvezla u pustinju, kamion bi morao biti negdje blizu wadija.« »Netko je mogao ukrasti kamion u pustinji.« Suzdržao se od komentara da je takvo nešto krajnje nevjerojatno. Najbolje je uopće ne raspravljati o kamionu jer nemaju dokaza. Gledao ju je kako stavlja uzorke zemlje u kutiju. »Ako se ovdje sastala s nekim tko ju je onesvijestio, onda bi jedan automobil još bio ovdje. Gdje je?« pitao je. »Možda ga je otmičar ostavio ovdje«, rekla je, »a onda se vratio po njega da ga se riješi.« Zvučalo je neuvjerljivo, ali je prihvatio. »Kako je uopće doznala za ovo mjesto?« »Bi li njezin vozač to znao? On nije spominjao zoološki vrt, zar ne?« »Nije«, rekao je Nayir. Ali je smrdio na izmet. Još je malo proučavao tragove. 174

Zatvorila je kutiju s priborom. »Ima dokaza da su ovdje bili i drugi ljudi«, rekla je, »ali nisu nužno povezani s Nouf. Mislim da se morate vratiti do Mohammeda. On će nam znati reći kako je doznala za ovo mjesto i je li bila ovdje više nego jednom. Mogao bi objasniti i cipele.« »Već sam ga to pitao.« »Ali razmislite: Nouf je zadržala cipele. Možda ih je doista željela zamijeniti. Za to bi trebala Mohammeda, možda je upravo zato donijela cipele ovamo. Trebala se sastati s Mohammedom.« Zabrinuto je gledala Nayira. »Morate opet s njim razgovarati. Idem s vama.« »Ne«, rekao je. »Da.« »Ne.« Po pogledu u njezinim očima mogao je vidjeti da samo pogoršava situaciju. »Bolje bi bilo da idem sam«, rekao je blažim glasom. »On mi vjeruje i mislim da će mi se opet povjeriti, a to neće učiniti budete li i vi tamo.« Nevoljko je pristala. Na trenutak su šutke stajali jedno nasuprot drugome i bilo im je prevruće ili su bili preumorni da bi progovorili. Sunce im je tuklo u glavu, a zrak je bio ispunjen prašinom. U daljini su čuli bijesno kreštanje ptice. Nayir shvati da zuri u njezinu burku. U tom trenutku nije želio izbjeći njezin pogled. Činilo mu se da smije proučavati njezine oči, gledati pokrete njezinih ruku, primjećivati obrise njezina tijela kroz ogrtač. Tkanina je bila tanka i na suncu gotovo prozirna. Imala je lijepo oblikovane ruke i uzak struk. Nakratko je uživao u maštariji da ona nije Othmanova zaručnica nego tek žena koju je upoznao. Pitao se mašta li i ona o njemu i u njezinim je očima tražio odgovor, ali ona je sumnjičavo proučavala njegovo lice. »Morat ću sve ovo ispričati Othmanu«, rekla je. Panično se trgnuo. »Što?« »O cipeli.« Preplavio ga je osjećaj olakšanja. Neka mi Alah oprosti grešne misli. »To ne možemo sakriti«, dodala je. »Ja ću mu reći, ako hoćete.« Okrenula se i žmirnula prema suncu. »To bi moglo biti bolje rješenje. Zašto mu ne kažete da je sve to bila vaša ideja? Zapravo, nemojte mene uopće spominjati.« »Ne mogu to učiniti.« Opet se okrenula prema njemu. »Ne, imate pravo. Ne želim da lažete.« Protrljala je čelo. »Hvala što ste došli ovamo. Nadam se da zbog toga nećete imati problema s Othmanom. Ne želim uzrokovati nikakve probleme među vama.« 175

Prekasno, pomisli. »Bez brige.« »Često govori o vama, znate. Vi ste za njega junak.« Nije znao što bi rekao. »Možda bi bilo najbolje«, rekla je, »kada bismo oboje rekli Othmanu što smo danas otkrili. Možda će mu nešto značiti da sve čuje i od vas.« Kimnuo je. Umorno uzdahnuvši, gospođica Hijazi zatvorila je kutiju s priborom, ustala i okrenula se prema brijegu. »Imam još sat i pol do posla. Morali bismo se dogovoriti što ćemo reći. Ahmad mora uskoro otići. Hoćete li me otpratiti na objed?« Mogao je navesti deset razloga da odbije, ali nije mogao suspregnuti želju koja mu je nadimala grudi. Ipak se namrštio, tek tako, iz principa. »Ne znam kako bi to bilo moguće.« »Znam jedno mjesto«, rekla je. »Samo me slijedite.«

176

21

N

ayir je izišao iz Jeepa na vrućinu koja se činila pogibeljnom. Gušio ga je vlažan zrak pomiješan s industrijskim smradom. Parkirali su na dva preostala slobodna mjesta na malenom parkiralištu u blizini al–Barada. Parkiralište okruženo visokim stambenim zgradama bilo je napola u hladu, ali gotovo nije bilo razlike. Pod snažnim popodnevnim suncem sve je izgledalo iskrivljeno kao u pustinjskoj fatamorgani – automobili, pločnik, reklame. Osamljena, presušena fontana na početku uličice izgledala je kao da isijava valove vrućine. Samo su zgrade odolijevale čvrste vapnenačke strukture s mnoštvom prozora i rešetkastih kapaka koji su štitili od vrućine. Neka je žena promaknula pokraj njega žureći preko parkirališta prema pokrajnjoj uličici. Osvrtala se oko sebe provjeravajući da li je tko prati. U Nayiru je zazvonio poznati alarm koji se oglašavao svaki put kad bi vidio ženu samu na ulici. Kako im to uspijeva, pitao se. Kako mogu hodati tako brzo pokrivena lica? Zamaknula je u uličicu i usporila korak. Možda se žurila samo zbog vrućine. Krenuo je prema autu gospođice Hijazi, no dok je došao do njega košulja mu je već bila posve mokra a hlače su mu se lijepile oko gležnjeva. Požalio je što nije odjenuo haljinu. Izvadila je pribor iz prtljažnika i pozdravila se s Ahmadom. Vozač je strogo pogledao Nayira i ušao u auto. U pogledu se miješalo upozorenje da se prema njoj mora odnositi s poštovanjem, ali i izraz određene solidarnosti s njim. »Ja ću to ponijeti«, rekao je Nayir pokazujući kutiju s priborom. »Mogu ja.« Krenula je niz uličicu. Bilo mu je neugodno dok ju je slijedio hodajući iza nje osjećao se poput djeteta ali on nije poznavao put pa nije bilo logično da hoda ispred nje. Mogao bi hodati uz nju, ali to mu se nije činilo ispravnim. Zamislio je da ih Othman vidi zajedno. Čak ni muž i žena ne hodaju jedno uz drugo. Žena bi uvijek malo zaostajala u znak poštovanja.

Sustigao ju je baš kada su izlazili iz uličice. Skrenula je desno i usporila gledajući oko sebe, okrećući glavu u stranu na svakom uglu jer joj je burka ograničavala pogled. »Tu je negdje«, rekla je. »Kamo idemo?« »U jednu od obiteljskih zalogajnica u koje možeš dovesti neudanu ženu na objed.« Čuo je za takva mjesta restorani u kojima su žene i muškarci mogli zajedno jesti a da ih ne odvajaju u »obiteljske« odjeljke. To je bio obiteljski restoran, ali od žena se nije očekivalo da pokrivaju lice, nego samo kosu. Još je veće iznenađenje bilo to što su tu žene mogle objedovati same – ali i muškarci su smjeli ući, pod uvjetom da su u društvu žene. Nayir je već čuo da muškarci plaćaju Filipinkama da im prave društvo i tako im omoguće pristup u »obiteljske« restorane. Kada uđu smiju se udvarati svakoj ženi koju tamo zateknu. Uglavnom su to bila mjesta gdje se moglo »pokupiti« partnera, a on se molio Alahu da to baš ne bude jedno od tih. Kako bi to ikad objasnio Othmanu? Dok su prolazili pokraj izloga s parfemima i ostalim luksuznim sitnicama, dlanovi su mu se počeli jako znojiti. Osjećao se glupo tražeći lokal koji su vlasti vjerojatno zatvorile odmah nakon otvaranja. No, nakon nekoliko koraka ugledali su iznad jednih vrata metalnu ploču s natpisom: Miješano društvo – obitelji dobrodošle! »To je to«, rekla je potiskujući uzbuđenje. Stao je. »Mislim da ovo nije...« »Bez brige«, rekla je, kao da je situacija pomalo zabavlja. »To nije ono što mislite.« Prije nego što je stigao odgovoriti, okrenula se prema vratima i počela uspinjati uskim drvenim stubama. Slijedio ju je pitajući se ne vodi li ga u zamku. Već je zamišljao scenarij: zaključila je da je osamljen i da si ne može naći ženu, uz to još i toliko nesretan da nema obitelj koja bi mu dogovorila brak. Stoga je smislila plan da ga dovuče ovamo, nadajući se da će nešto zaiskriti. Ako to misli onda ne zna koliko je na pogrešnom putu. Stepenice su vodile do ulaza u ostakljeno predvorje restorana. »Moja prijateljica je već ovdje bila«, rekla je. »Rekla mi je da je hrana izvrsna.« Konobar ih je dočekao i poveo ih u blagovaonicu. Prostorija je bila golemi atrij pod staklenom kupolom, s raskošnom fontanom u sredini. Sunčeva svjetlost prodirala je kroz prozore i obasjavala modre tepihe i staklene stolove na sredini dvorane. Niz stuba vodio je do gornje prostorije gdje su bili separei s malim ili velikim stolovima odvojenim i zaštićenim palmama. Glavni konobar rekao im je da slobodno sjednu gdje žele pa ga je gospođica Hijazi povela 178

na galeriju do stola za dvoje koji kao da je baš njih čekao. Nayir baci brzi pogled oko sebe. U mnoštvu je bilo malo muškaraca, ali bili su dovoljno daleko i usto zabavljeni jelom. Gospođica Hijazi spustila je kutiju s priborom na pod, sjela za stol i podignula burku. Kako nije imao drugog izbora, on joj je sjeo nasuprot pitajući se kako će preživjeti cijeli objed dok ona sjedi pred njim otkrivena lica. Ali ona ga nije gledala. Promatrala je ljude: muškarce, djecu, žene otkrivenih lica. »Gotovo da ne mogu vjerovati«, rekla je. »Odavno želim doći ovamo kako bih se uvjerila da ovakvo mjesto stvarno postoji.« I Nayir je upijao prizore oko sebe, brižno izbjegavajući otkrivena ženska lica, pa je umjesto toga gledao u muškarce. Činilo se da nema nijednoga neženje: svi su muškarci sjedili sa ženama i djecom. Izgledali su sretno i opušteno i nije ih zabrinjavalo što su lica njihovih žena izložena u javnosti. Usudivši se pogledati jednu ili dvije žene, primijetio je da se ponašaju čedno. Većina njih imala je ogrtače i marame i bile su usredotočene na obitelj. Osjetio je olakšanje pomiješano s iznenađenjem što u ovako moderan restoran zalaze pristojni ljudi doličnog ponašanja. Krajičkom oka opazio je kako se gospođica Hijazi razdragano smiješi diveći se priboru za jelo, oduševljavajući se svijećnjakom i lijepo uređenim stolom. Bilo mu je drago kad je shvatio da je ona unatoč svoj neovisnosti u nekim stvarima ipak tipična žena. Odjednom je postao snažno svjestan činjenice da još nikad nije bio u restoranu sa ženom. Ovo je na neki način bila prekretnica, ali bio je previše opterećen osjećajem krivnje da bi potpuno uživao. Gurnuo je ruku u džep i dodirnuo misyar. Morao bi samo dodati ime gospođice Hijazi u predviđenu rubriku ako ih netko uhvati, ali čak i pomisao na to činila mu se kao prijestup. »Kako vam se čini?« pitala je. Povukao je ruku iz džepa. »Lijepo je.« »I ugodno svježe«, rekla je. »Nije prehladno kao u pretjerano klimatiziranim trgovinama. A sada dolazi ono najbolje.« Ustala je. »Možeš sam uzimati hranu.« »Odmah ću vam se pridružiti.« Upitno ga je pogledala, ali je ipak krenula sama prema švedskom stolu. Kada je otišla, izvadio je misyar i potražio olovku u džepu. Pomislio je na to kako misyar ima već godinama, kako je mislio da će ga iskoristiti u nekoj velikoj prigodi, a sada se ta prigoda stvorila bez upozorenja i sa ženom koja mu je potpuno nedostupna. Činilo mu se da bi bio grijeh napisati njezino ime u rubriku. Nije to htio. 179

Presa vinuo je misyar, vratio ga u džep i pošao do švedskog stola. Dvadeset minuta razgledao je primamljiv izbor voća i kolača, toplih sendviča, mesa na ražnjiću, povrća, riže. Jogurta i sladoleda. Deset vrsta čaja. Kava – turska ili američka. Vruća čokolada. Hladna čokolada. Led – led! – kante leda u svakom izlogu. Kada su se napokon vratili za stol, gospođica Hijazi bila je razdragana i uzbuđena poput djeteta. »Mogla bih dolaziti ovamo svaki dan«, rekla je prostirući ubrus i uzimajući vilicu. Nayir ju je pokušao zamisliti ovdje s Othmanom. Bila je tako sretna da bi mogla i njega zaraziti. A možda mu se to i sviđalo kod nje ta bezbrižnost koja je podizala njegova sumorna raspoloženja. Nayir ih je zamislio ovdje za nekoliko godina nju i Othmana kako sjede oko stola zajedno sa svojom dječicom i pitao se: Hoće li i tada biti ovako sretna? Usudio se pogledati je u lice i ugledao je dječje uzbuđenje u njezinim očima. Pretpostavio je da takva radost može trajati. Smiješila se – možda ne izravno njemu, ali kao odgovor na njegovu pažnju – i on si je na trenutak dopustio da zamisli budućnost s tom ženom. Sjedio je s njom za stolom okružen njihovom djecom, a njezin je razdragan osmijeh bio namijenjen njemu. To ga je uzbuđivalo, i gušilo. Neka mi Alah oprosti. Ja sam grešan, sebičan čovjek. To se ne bi dogodilo da imam ženu. »Mislim da možemo s priličnom sigurnošću pretpostaviti da je oteta«, rekla je gospođica Hijazi vraćajući se na Nouf. »Možda.« »Ali tko je to učinio?« Uzela je zalogaj hrane. »Možda bismo o tome morali razmišljati ovako: Što je najstrašnije napravila Nouf? Zatrudnjela je. A kome bi to najviše smetalo?« »Njezinoj obitelji, kada bi doznali.« »Recimo da su doznali«, rekla je. »Qazi bi prve bračne noći otkrio da nije djevica. Rastao bi se. Možda ju je obitelj odvela u pustinju da izbjegne javnu sramotu koju bi donijelo otkrivanje njezina stanja.« »Nije vjerojatno«, rekao je Nayir. »To nije ubojstvo iz časti u pravom smislu riječi«, nastavila je gospođica Hijazi, »to je zapravo otmica iz časti, a oni pokušavaju zataškati svoju krivnju. Ako to prikažu kao da je pobjegla, onda je za sve sama kriva i ljudi će reći da je ona pokušala izbjeći vjenčanje.« Zašutjela je i nastavila jesti. »Zar u tom slučaju ne bi bilo logičnije da su je odmah ubili?« pitao je. »Ovako bi postojala mogućnost da se izbavi iz pustinje i vrati, a što onda.« 180

»Imate pravo.« Njezina razmišljanja unijela su u njega nemir. Činilo se da je to primijetila jer je nastavila jesti u tišini. Nayir je razmišljao o teoriji otmice iz časti dok je bio u pustinji, a i poslije, sa stricem Samirom, ali kad god bi to pokušao zamisliti činilo mu se smiješnim. Poput komedije u kojoj uredna i izglačana gospoda iz visokih društvenih slojeva pokušavaju namamiti devu u kamion trudeći se da ne uprljaju svoje skupe pustinjske čizme i u kojoj uspijevaju razbiti sestri glavu olovnom cijevi i odvući je u pustinju pazeći da krv ne poprska njihove dizajnerske košulje. Nije mislio da bi oni bili sposobni ubiti sestru, a posebno ne u ime časti. »Nayir«, rekla je, »što vi doista mislite o ovom slučaju?« Uhvaćen nespreman, nije znao što bi rekao. »Ma, dajte. Ništa vas ne muči?« »Pa, da.« Trebao mu je trenutak da se pribere. »Nouf se udavala za Qazija samo da bi mogla napustiti zemlju. To me muči. Htjela ga je napustiti na medenom mjesecu.« Osmijeh joj je nestao s lica. »Znam da to zvuči strašno. Sigurno je bila očajna.« »Možete li zamisliti što bi se dogodilo da je uspjela u naumu da ostavi muža i pobjegne s nekakvim Amerikancem? Njezina bi obitelj poludjela. Tko zna što bi učinili Mohammedu. U najmanju ruku bi izgubio posao. Obitelj bi vjerojatno poslala nekoga da pronađe Nouf i dovede je doma. Mislite da Mohammed toga nije bio svjestan? Mislite da Nouf toga nije bila svjesna?« Gospođica Hijazi kimne. »Čini se da je njezinom vozaču bilo više stalo do nje nego do samoga sebe.« »Ili je imao koristi od toga.« »A što ako se samo sažalio nad njom?« »Zašto?« pitao je. »Imala je sve. Njezina joj je obitelj dopuštala da se vozika na vodenom skuteru. Dali su joj pratnju da može ići u kupnju. A znam i da je imala svojeg novca.« Na licu joj se vidjelo koliko joj se neumjesnim čini njegov komentar. »Ali nije mogla učiniti jedino što je željela! Nije im se sviđala zamisao da je pošalju u školu, a ja sumnjam da bi joj dopustili da se zaposli – posebno da radi sa životinjama. Ti doista nemaš pojma, zar ne? Nouf je imala sve što joj je otac dopustio da ima.« Obrisao je lice ubrusom. »Većina ljudi bila bi sretna i s polovicom od toga.«

181

»Ne, većina ljudi ne bi bila sretna.« Govorila je tiho, a on je prepoznao promjenu u njezinu tonu: što je tiše govorila, to je strastvenije vjerovala u to što govori. »Zamislite da ne smijete u pustinju«, rekla je. »Da ne možete napustiti kuću bez nečijeg dopuštenja. Da imate novac i skupe stvari, ali ako poželite učiniti bilo što, neće vam dopustiti. Jedino što smijete je vjenčati se i imati djecu.« Nayir joj je htio reći da je baš to ono što on doista želi, ali nije imalo smisla. »Mislim da je ne bi silili na brak«, rekao je, pokušavajući ostati miran. »Sama je odlučila prihvatiti brak.« »Ali to nije bitno«, uzvratila je. »Da se nije udala, opet joj ne bi dopustili da ostvari svoje snove. Ona je smjela ostvarivati samo snove svoje obitelji biti poslušna kći i žena.« »I zbog toga je bila toliko ogorčena da je pobjegla od kuće.« Gospođica Hijazi je prestala jesti i sada se igrala hranom premećući je zamišljeno po tanjuru. »Mislim da vjerojatno jest.« »Pa je smislila da se osveti obitelji tako što će napustiti zaručnika. Pretpostavljam da je time željela pljunuti roditeljima u lice.« Nije odgovorila. »Umjesto da jednostavno napusti zemlju«, rekao je, »ona je planirala uvući zaručnika u cijelu tu zbrku. Nije je bilo briga hoće li mu slomiti srce. Nije je bilo briga hoće li razočarati roditelje. Znate da je mogla sama napustiti zemlju; imala je dovoljno novca. Mogla je platiti nekome da je prokrijumčari u Egipat. Za to bi joj trebalo manje od dana.« Shvatio je da bi morao obuzdati bijes pa je zastao na trenutak i udahnuo. »To što je planirala čini se okrutnim.« Spustivši pogled, gospođica Hijazi je kimnula. »Imate pravo. Mogla je otići na drugi način.« Zurila je u čašu s vodom. Neko su vrijeme šutjeli i ta tišina ga je frustrirala. Polako su nastavili jesti. Pogled mu je odlutao na njezine ruke i odjednom mu je kroz glavu prošla slika tih ruku kako miluju Othmanov obraz. Zadrhtao je od nepodnošljivog stida. Proučavao je pogledom muške goste restorana. Djelovali su pristojno samo izvana; iznutra su vjerojatno bili baš poput njega i žudjeli za onim za čime nisu smjeli. Postidio se što se trenutak ranije divio njezinim rukama. To je samo bio dokaz da muškarci i žene nisu stvoreni da budu prijatelji. Ne stoji li u temeljima svih pravila i zakona o muško–ženskim odnosima ideja da muškarac i žena imaju 182

različito mjesto u svijetu? To nije ljudska zamisao, to je božja poruka i temelj filozofskog i pravnog sustava. Tko je on da to dovodi u pitanje? Nevjernik. Činilo se da je gospođica Hijazi osjetila promjenu u njegovu raspoloženju. Očima je nervozno prelazila preko njegova lica. »Ali, zar vam nije barem malo žao Nouf?«, pitala je. Kimnuo je. »Naravno, žao mi je. Ali ipak mislim da ono što je planirala nije bilo u redu. Biste li vi ikad učinili takvo što – udali se samo zato da dobijete vizu?« »Ne znam.« »Ma dajte, smisliti takav kompliciran plan, zbog čega... da bi mogla ići u školu? I ovdje ima ženskih škola, znate.« Borila se da nađe prave riječi: »Ja bih se udala za muškarca ako bi to značilo da ću dobiti slobodu koju želim. Da sam ja na Noufinu mjestu, mislim da bih mogla učiniti ono što je ona planirala učiniti.« Nayir se pitao ne čini li ona upravo nešto slično – Nouf se udavala samo zato da dođe do vize a ona se udaje za Othmana samo zato da bi stekla povlastice koje je imala Nouf: novac i pratioca i raskošan šoping. Pitao se hoće li i ona završiti kao Nouf, nezadovoljna bogatstvom, gladna još veće slobode, hoće li prestati mariti za obitelj i muža i posvetiti se samo sebi i svojim neutaživim apetitima. To je bilo to, sada mu je postalo jasno, Noufini apetiti. »Možda ste u krivu«, rekla je. »Možda je Nouf doista nekoga voljela. Možda je voljela oca svojega djeteta i samo je pokušala biti s njim.« »Mislite?« »Odlazak u Ameriku samo znači da je željela biti poput američkih djevojaka. Ne znači da je bila bludnica.« »Ali...«, ljutio se. »Bila je trudna.« »Možda s muškarcem kojega je doista voljela.« »Dobro, možda je bila zaljubljena«, rekao je, »i nije bježala zato što je htjela ići u školu, ali ako je to točno onda nije bila potlačena kao što biste vi htjeli vjerovati. Možda je ipak željela biti žena i majka.« Iz izraza njezina lica mogao je zaključiti da ju je ta zamisao zaprepastila, ili ju je možda iznenadila vlastita nedosljednost. »Pa«, rekla je, »samo zato što žena želi biti supruga i majka ne znači da mora odustati od snova o karijeri.« Netremice ga je gledala. Kad su im se pogledi na trenutak sreli pročitao joj je na licu molbu da je pokuša razumjeti i odjednom mu se njezin prkos učinio kao nevješta fasada kojom je

183

skrivala ranjivost koju prije nije primijetio. U trenutku kad je to shvatio osjetio je iznenadnu želju da je zaštiti. »Je li to ono što želite?« pitao ju je, gledajući u stranu. »Udati se i imati karijeru?« »Da«, rekla je. »To želim.« »A što ako vaš muž ne bude htio da radite?« pitao je. »Ja želim muža koji cijeni moj rad.« Oklijevao je trenutak prije nego što je postavio sljedeće pitanje. »A što ako ne bude tako? Što ako vam kaže da je to u redu, a onda se nakon vjenčanja predomisli i zahtijeva da budete doma i brinete se za djecu?« Pažljivo ga je pogledala. »Možda ću i ja željeti isto kada dobijem djecu. Želim da mi ostane mogućnost izbora.« Nije se činilo da ju je uznemirilo to što govori o Othmanu. Umjesto toga nastavila je jesti, a Nayir je zašutio, izgubljen u ružnim mislima. Othman se ponašao kao i svaki drugi mladoženja: obećavao je zaručnici sve što poželi. Bundu. Posao. Raskošan dom. Ni sam ne zna koliko je puta slušao priče poznanika o prekršenim obećanjima što su ih izrekli prije braka: o sitnim lažima, podmićivanjima, opravdanjima, isprikama. Nervirao ga je način na koji su govorili o svojim ženama. »Stara krava, ne zna kad treba začepiti gubicu.« Ili »Napravit ću joj još jedno dijete, da se ima čime baviti.« Ili: »Dovest ću drugu ženu pa da vidimo što će onda reći!« Ako su priče njegovih poznanika bile istinite, žene su od jutra do mraka samo prigovarale. U kući su se osjećale sputanima, bilo im je dosadno. Kada bi se muževi vratili s posla, žene bi ih zaskočile molbama i ucjenama, raskošnim jelima i obećanjima seksa u zamjenu za izlazak u grad, novac, kupnju, piknik, izlet. Neke žene nisu se žalile i bile su zadovoljne svojim životom, ali bilo je mnogo loših brakova, i katkada mu se činilo da su njegovi izgledi da završi u lošem braku vrlo izvjesni. A ipak su mu oni muškarci koji su se najglasnije jadali bili najmanje simpatični. Sve njihove laži i izmotavanja srozavali su njegovo mišljenje o njima. Odlučio je da nikad neće biti takav prema svojoj ženi. Nije ga iznenadila pomisao da se možda nije htio oženiti, da je momaštvo možda i nesvjesno njegov izbor. Ali ga je iznenadilo otkriće da pogled na lice gospođice Hijazi raspršuje njegove unutarnje nemire. Ona je nastavila jesti, utonula u vlastite misli. Poželio ju je pitati o čemu razmišlja, doznati više o njoj, ali ga je od toga odvratio novi napadaj krivnje. Alahu, bilo bi lijepo kada bih je mogao pitati. Samo jednom. I da ne moram misliti na posljedice. Želim tu mogućnost izbora. 184

»Mogućnosti«, rekao je, iznenadivši samoga sebe time što je naglas izgovorio tu riječ. »Da, mogućnosti«, odgovorila je zahvalno mu se nasmiješivši. »Mislim da je to i Nouf željela, mogućnost izbora.« »Zar je mislila da će joj Amerika pružiti više mogućnosti?« Slegnula je ramenima. Nayiru je palo na pamet da mogu do beskonačnosti nagađati o njezinim motivima a da se nikad ne približe istini. Rastužilo ga je što možda nitko ne zna istinu. A što ako je otac njezina djeteta nije volio, nije znao da je trudna, ili ga nije bilo briga? »Nikad mi niste rekli je li bilo kakvih tragova opiranja, mislim na tijelu.« Prestala je jesti. »Ne, nije bilo znakova silovanja.« »Zašto to niste rekli kod mrtvozornika?« »Mislila sam da ćete je osuđivati«, rekla je, dobacivši mu nervozan pogled. Kimnuo je, iznenađen što je imao pravo u pogledu njezinih razloga. »Ima li još nešto što mi niste rekli jer ste mislili da ću je osuđivati?« Oklijevala je. »Trenutno se ničega ne mogu sjetiti.« Oklijevanje ga je zapeklo. Ona je mislila da je krut, a on je bio racionalan čovjek, obziran i pristojan. Ako se činio strogim, to je bilo samo zato što je vjerovao u tradicionalne vrline. Zapeklo ga je kad joj je po izrazu lica vidio da se zatvara. »Mislite da sam sklon osuđivanju«, rekao je, »ali nemojte mi reći da vi nimalo ne vjerujete u ovaj sistem. Ja mislim da vjerujete. On je stvoren da štiti žene. Nije li smisao svih pravila koja propisuju čednost i pokrivanje lica, pristojno ponašanje i apstinenciju prije braka, sprječavanje baš ovakvih stvari?« »Da...«, rekla je. »Teoretski je možda tako. Ali morate priznati da upravo ta pravila katkada mogu uzrokovati degradaciju koje se ljudi najviše boje.« Sada je bila nervozna. Nije mogla umiriti ruke pa ih je u neprilici sklopila i položila u krilo. »Mislim da se baš to dogodilo Nouf.« S čuđenjem je shvatio da ga ona ne prezire kao što je mislio. Bojala se njegove osude. To je značilo da joj je bitno što on misli. Potresao ga je snažan osjećaj krivnje i poželio se ispričati, povući ne riječi, nego krutost i hladnoću kojom ih je izgovorio. »Oprostite«, rekao je. Podignula je pogled. »Imate pravo«, rekao je. »Ništa nije savršeno – ni sustav ni pravila.«

185

Ostala je bez riječi. Kimnula je. Osjećao je da prihvaća ispriku. Ali trenutak poslije pogledala ga je i upitala: »A vi? Ima li još nešto što vi meni niste rekli o slučaju?« Odmah je pomislio na Othmanovu jaknu, ali je oklijevao jer nije znao može li to reći tako da sumnja ne padne na Othmana ili da je ne uznemiri. »Ima nešto«, počeo je, osjećajući nervozu u svojem glasu. »Moglo bi biti bitno.« Susprežući nelagodu, ispričao joj je o wadiju i Othmanovoj nestaloj jakni. Gospođica Hijazi je slušala mirna izraza lica, ali kada je završio namrštila se. »Otkada to znate?« »Ah«, rekao je zbunjeno. »Nekoliko dana? Ne sjećam se točno.« Pogledala ga je, a onda skrenula pogled, očito povrijeđena. Osjećao se grozno. »Ne morate od mene ništa skrivati«, rekla je. »Ja sve ovo radim zato što mislim da se mogu suočiti s istinom. To mi je bitno.« Nayiru je bilo jasno da je u pravu. Bila je odlučna u ovoj istrazi, ali ne iz sebičnih pobuda. Radila je to protiv Othmanove želje, možda je ugrozila posao, a za vrijeme i snagu koju je utrošila jedina je nagrada bila istina. Osjećao se nevjerojatno glupo i prostrujalo mu je kroz misli da ovako glupi ljudi ne bi smjeli biti istražitelji. Dovršili su ručak u tišini. Utonula je u misli, a on je silno želio znati o čemu razmišlja, iako je znao da je i to grijeh i molio je Alaha da mu oprosti. Oprosti mi za ovo. Dopušteno je griješiti no ovo su opasni grijesi. Oprosti mi. Plativši objed otpratio ju je do mrtvozorničkog ureda, gdje su se pomalo usiljeno pozdravili. I tek kada je otišao shvatio je da se nisu dogovorili što će reći Othmanu.

186

22

im je Ahmad skrenuo na cestu prema otoku, Katya je osjetila kako je svladava iscrpljenost koja se u njoj nakupljala cijeli dan. Zaustavio je auto pred ulazom na imanje, ali ona se nije pomaknula.

Č

»Hoćeš li radije da te odvezem doma?« pitao ju je. Nije bila umorna samo od toga dana, nego od cijela protekla dva tjedna. Otkako je Nouf nestala mahnito je pokušavala nastaviti svakodnevni život kao da se ništa nije promijenilo, ali sve se promijenilo. Njezini osjećaji prema obitelji Shrawi pretvorili su se u mračno klupko sumnje i neprekidan izvor dvojbi i briga koje su je, sada joj je to bilo jasno, potpuno izluđivale. Ako Nouf nije bila odbjegla nevjesta, onda netko iz obitelji zna točno što se dogodilo. Katyine misli stalno su se vraćale na jedinu osobu koju je dovoljno dobro poznavala da je može prosuđivati: na Othmana koji je navodno najbolje poznavao sestru. Spektar mogućnosti širio joj se u mislima: on je oteo Nouf, navabio je u pustinju, a onda sve pomno zataškao. Platio je nekoga da je otme. Otkrio je da je trudna i dogovorio se s njom da na neko vrijeme nestane. Dokazi? Svaki je mogao biti podmetnut: blato, nestala jakna, cipela. Ako je Othman organizirao otmicu, onda je mislio na sve. Ali jedan dokaz koji ne laže bio joj je nadohvat ruke. »Kati?« »Oprosti. Ne, ne želim još ići doma. Moram nešto uzeti, ali ne bih se trebala dugo zadržati.« Otvorila je vrata i izišla. Ahmad je izvadio njezinu kutiju s priborom iz prtljažnika i dobacio joj jedan od svojih sućutnih pogleda. »Hvala, Ahmad.« Uzela je nekoliko vrećica i štapića iz pribora. »Odmah se vraćam.« Noufina mlađa sestra Jannah dočekala ju je na vratima. Sramežljivo joj se nasmiješila i povela je u žensku sobu gdje je Nusra pila čaj sa skupinom žena. Katya je prepoznala nekoliko Othmanovih strina, ali Zahra i Fadila nisu bile tu. »Katya!« Nusra se nasmiješila i ustala da je pozdravi. Pomalo zbunjena što ju je Nusra odmah prepoznala, i smetena pogledom na njezine slijepe staklaste oči, Katya

ju je nespretno pozdravila ne znajući kamo bi spustila ruke. Žene su zurile u nju nedvojbeno misleći kako je Othman lud što se ženi tako starom ženom. S dvadeset osam godina bila je tek koju godinu mlađa od najmlađe među njima, ali nije izgledala ni približno tako propalo kao one. Sve su bile sijede, naborane i pretile i vrijeme su uglavnom provodile lijeno sjedeći na sofi. Salo im je u naborima visjelo oko struka i ruku tako da su i same podsjećale na sofu. Katya spusti pogled, posramljena vlastitim mislima. Nusra ju je uvela u krug i ponudila joj čaj koji nije mogla odbiti. Šutke je sjedila na rubu sofe sve dok joj se jedna od žena nije obratila. »Onda, Katya, jesi li uzbuđena zbog vjenčanja?« U jednom čudnom trenutku učinilo joj se da to pitanje nudi zlokobne mogućnosti: što bi se dogodilo da kaže ne? Što misli time – uzbuđena? Zbog bogatstva? Seksa? Ili misli na samo vjenčanje, gozbu i pompu? Sablaznile bi se da im je rekla istinu: da su uzbuđenje prigušile Noufina smrt i Othmanova reakcija na nju. Počela je sumnjati da će se vjenčanje održati u roku od nekoliko mjeseci. Othman treba vremena za žalovanje. Ne bi ga se sada smjelo siliti na slavlje. Ali ona to ne bi smjela reći. Mislile bi da je luda. Žena njezinih godina morala bi prihvatiti sve što joj se ponudi. »Da«, odgovorila je Katya. »Jako sam uzbuđena.« »Sigurno ti je teška pomisao na vjenčanje neposredno nakon takve tragedije.« »Pa...« Katya je pogledala lica žena. Sva su redom bila ispitivačka. »Da, Noufina smrt je sve otežala. Svima je teško.« »Ne misli na to«, rekla je Nusra. »Sada je sve gotovo. Imat ćeš dovoljno vremena za oplakivanje kada budeš starija. Sada ti se otvara život.« Raširila je ruke u cvijet. »Budi radosna zbog toga.« Katya se nasmiješila i pocrvenjela. »Hvala.« Ženski pogledi polako su se ponovo usmjerili prema nevidljivom središtu kruga pa su nastavile prekinuti razgovor o djeci i unucima, o beskonačnom nizu sitnica i problema koji more svaku skupinu majki. Katya je sjedila na sofi osjećajući se kao netko tko se uspješno izvukao iz opasne situacije. Dok su žene nastavljale razgovor, ona se u mislima vratila na niz pitanja bez odgovora i počela shvaćati da ono što brine nju dokazi, mjesta zločina, komplicirani motivi vjerojatno nikad neće brinuti te žene, a da ono što zanima njih vjerojatno nikad neće zanimati nju. Prisjetila se objeda s Nayirom i obzirnosti koju je prema njoj pokazao, zatečena naglim obratom u načinu na koji ga je doživljavala. Umjesto nametljiva, pretjerano kreposnog ajatolaha, sada je u njemu vidjela muškarca svjesnog svoje tjelesne snage 188

no koji tu tjelesnu snagu izražava pokazujući muževnu plemenitost i dostojanstvo – osobine koje su u Nayirovu slučaju bile glavno obilježje njegova karaktera. Sada joj je bilo jasno zašto ga Othman voli. On nije bahat, on je drag, pažljiv, pametan i pouzdan. I trenutačno je jedina osoba kojoj može povjeriti podatke iz Noufina slučaja. Ušla je sluškinja s pladnjem kolača od datulja, a jedna od strina oduševljeno se nasmijala kada ih je kušala. »Svaka čast, Nusra, izvrsni su!« hvalila je. Nekoć se Katyi životni stil ove obitelji činio privlačnim, ali što je bolje upoznavala žene to joj je bilo jasnije da ne želi postati poput njih: izolirana i dosadna, zaokupljena smiješnim sitnicama njihova lagodna života. Zasad se činilo da prihvaćaju to da ona radi, a jedna ju je čak pitala o poslu, premda je ubrzo izgubila zanimanje i ponovno počela razgovor o djeci. Katya je pokušala razmišljati o Othmanu. On je cijenio i podupirao njezine odluke. Vjerovala je da mu se sviđa baš zato što nije nimalo slična ženama iz njegove obitelji. »Ne izgledaš dobro«, rekla je jedna od starijih strina. »Ne, dobro sam.« Katya se uspravila. »Samo sam umorna.« »Nadam se da to nije od živaca«, dodala je druga. »Nije, ne.« Spustila je šalicu na stol i okrenula se Nusri. »Žao mi je što sam došla ovako umorna. Samo sam željela vidjeti kako ste.« Nusra, koja je inače uvijek imala spreman ljubazan odgovor, samo je stisnula usnice i hladno kimnula. »Žao mi je«, rekla je Katya, osjećajući težinu velikog gafa koji je napravila, premda nije bila sigurna u čemu je pogriješila. »Neću se uvrijediti što si došla na tako kratko«, rekla je Nusra, »ali ne želim te pustiti da odeš ovako iscrpljena. Zašto se ne odmoriš malo? Reći ću jednoj od sluškinja da ti pripremi sobu za goste.« »O, ne, to je prevelika gnjavaža.« »Ni najmanje.« Nusra je ustala i pucnula prstima sluškinji koja je stajala kraj vrata. »Molim vas, nemojte se gnjaviti«, rekla je Katya. »Glupost. Aaliyah, odvedi Katyu u jednu od soba za goste i pobrini se da dobije sve što joj treba.« »Da, sayeeda.« Katya je uzdahnula. »Hvala, Um-Tahsin.« 189

»Nema na čemu.« Nusra ju je uhvatila za ruku i otpratila je prema izlazu. Katya je zahvalno pošla za sluškinjom u hodnik zatvorivši za sobom vrata. »Slušaj«, rekla je, »rado bih objesila ogrtač, ako je moguće.« »Da, ja ću ga uzeti«, sluškinja je pružila ruku. »Ne, ne, ja ću. Tako ću znati gdje je kada budem željela otići.« »Dobro, pođite ovuda.« Sluškinja ju je povela niz hodnik prema muškom ulazu. Mala vrata odmah uz predvorje vodila su u garderobu. Sluškinja je upalila svjetla i otkrila desetak ogrtača i šalova na vješalicama. Okrenula se Katyi kako bi joj pomogla da skine ogrtač. »Zapravo«, rekla je Katya, »mogu sama. Ali bila bih ti zahvalna da mi doneseš čašu vode.« Nagnula se prema sluškinji i šapnula: »Moram popiti aspirin.« »Ah. Da, naravno.« Sluškinja se diskretno nasmiješila, naklonila i otišla iz prostorije. Čim je izašla, Katya je zatvorila vrata i zaključala ih. Položila je ogrtač na pod i pogledala oko sebe. Muški ogrtači visjeli su s jedne strane prostorije, a ženski s druge. Otišla je na mušku stranu, kleknula i bacila se u potragu za vlasima kose. Na podu ih je pronašla dovoljno i brzo ih spremila u vrećice. Nije bilo bitno kome pripadaju. Ona je samo željela uzorke svih muškaraca koji su stanovali u kući ili su tu nedavno bili u posjetu, uključujući i sluge. Ni Mohammed ni Eric nisu bili očevi Noufina djeteta. Nije bilo drugih tragova. Kosa prikupljena s poda garderobe bila je njezina najveća nada. Možda je neće moći odmah povezati s određenim imenom ili licem, ali će dokazati da je taj muškarac bio u kući, a bude li to mogla dokazati počet će ispitivati Othmana o tome tko je tijekom proteklih nekoliko mjeseci posjetio obitelj. Ustavši, napokon se suočila s obješenim ogrtačima. Dosad je brižno izbjegavala pomisao da bi Nouf mogla zatrudnjeti s bilo kojim bratom. To je bila strašna pomisao, ali bilo je jednako pogrešno odbaciti najmračnije sumnje samo zato što joj se ne sviđaju. Nije znala što muškarci iz ove obitelji nose kad su u kući, ali je poznavala njihove šalove i ogrtače. Tahsin je imao savršeno bijeli ogrtač s upadljivim zlatnim ukrasima, Fahadov je bio star i iznošen, a Othmanov svijetloplav. Pronašla je prva dva i brzo na njima potražila kosu. Uzela je uzorke sa svakoga, stavila ih u vrećice i označila. Kada je došla do Othmanova ogrtača, iznenadan osjećaj nelagode natjerao ju je da zastane. Je li oklijevala zbog osjećaja da je to izdaja njegovog povjerenja ili iz straha da bi on mogao biti upleten? 190

Moralo bi biti lako, mislila je. DNK će dokazati da je nedužan. Pronašla je tri dlake na njegovu ogrtaču i spustila ih u vrećicu. Kada je užurbano sve sortirala i označila, zgrabila je svoj ogrtač i otključala vrata. Hodnik je bio prazan. Odlučivši da se neće obazirati na posljedice, krenula je prema izlazu. »Katya?« Stala je, okrenula se i ugledala Nusru kako stoji na vratima garderobe. »Što radiš tu, Katya?« Katyi je palo na pamet da se pravi da je netko drugi. Ali to joj nikad ne bi prošlo kod Nusre. »Da, Um-Tahsin, oprostite, malo sam se izgubila.« »Gdje je Aaliyah? Ona te trebala odvesti do sobe.« Glas joj je bio tih i sumnjičav. Katya se osjetila obveznom da objasni. »Žao mi je. Samo sam željela nakratko izići iz dnevne sobe. Katkada se ondje osjećam pomalo nelagodno.« Nakon stanke, Nusra joj se približila i ispružila ruku. »Razumijem«, rekla je. »Znam da ti je teško. Ali nemaš se razloga brinuti. Mi te ne prosuđujemo.« Katya osjeti veliko olakšanje, ali baš u tom trenutku otvorila su se ulazna vrata i začule su muške glasove. Katya je izvukla rub marame iz ovratnika i prekrila lice, ostavljajući izložene samo oči. Othman je ušao s još nekim muškarcem. Nakratko ju je pogledao i okrenuo se majci. »Ay, ummi?« Nusra se nasmiješila i raširila ruke. Poljubio ju je u čelo i predstavio prijatelja. Katya je stajala ukočena. Osjetila je, najprije polako a onda uz silovit udarac, da je Othman nije prepoznao i da vjerojatno misli da je sluškinja. Netremice ga je gledala, sigurna da se neće usuditi pogledati je u oči, bar ne pred majkom. Zar nije prepoznao njezine oči, ili ruku kojom je držala šal, ili bar torbicu na ramenu? Nije je više ni pogledao. Trebala je biti zadovoljna zbog toga jer je sada znala da on nije muškarac koji bi gledao nepoznate žene, ali srce joj se stisnulo i ona ga je gledala kao da ga prvi put vidi. U majčinoj prisutnosti bio je nježniji i blaži, poput dječaka. Takvu otvorenost nikad nije pokazao prema njoj i to ju je duboko zaboljelo. I Nusra se preobrazila. Glas joj je postao življi, cijelo lice vedrije. Najviše ju je iznenadilo što su joj pokreti postali nespretni, kao da je slijepa od jučer i mora se oslanjati na sina da je vodi.

191

Katya je očekivala da će Nusra nešto reći: Gle, Katya je ovdje, ili Zar nisi prepoznao zaručnicu? Ali umjesto toga ona je otpratila Othmana i njegova prijatelja u mušku sobu, ostavljajući Katyu u predvorju ukočenu i slomljena srca, misli rastrganih pitanjem tko je od njih dvoje veći slijepac – Nusra ili njezin sin. Otišli su. Ona se naglo okrenula i pošla ravno prema vratima, očajnički se nadajući da nitko neće vidjeti kako odlazi. Glava joj je bila prazna, a tijelo teško poput nakovnja. U njoj su se počeli nakupljati mračni osjećaji, strah, tuga, potreba za smijehom dok se ne rasplače. Čim je došla do auta, briznula je u plač. Ahmad je priskočio, zagrlio je i držao u naručju puštajući je da se isplače na njegovu ramenu, šuteći kao i obično. Kada se isplakala, rubom kefije obrisao joj je suze, a zatim joj pomogao da sjedne na stražnje sjedište.

 Stolić je bio dovoljno velik da na njemu rasprostre sve dokaze, pa ih je složila u pregledan niz: tragove zemlje i izmeta s Noufina zapešća i iz zoološkog vrta; iverje cedra i tragove pijeska iz Noufine rane na glavi; stanice kože s deke koju su našli u zoološkom vrtu; uzorke DNK svih članova obitelji i dosadašnje rezultate analize isprintane na papiru. Prije nego što je sjela, presvukla se u omiljenu kućnu haljinu, skuhala si šalicu jake kave i podignula kosu. Bila je spremna za posao. S papirom i olovkom u ruci počela je katalogizirati dokaze pokušavajući rekonstruirati događaje povezane s Noufinom smrću. Zemlja iz zoološkog vrta odgovarala je zemlji nađenoj na Noufinoj ruci. U oba su uzorka nađeni tragovi toksina iz oleandera. Nije bilo tragova krvi u uzorku tla iz zoološkog vrta, ali prisutnost izmeta bila je dovoljna da bi pokazala da je Nouf, a ne samo njezina cipela, bila u zoološkom vrtu prije nego što je nestala. Deka koju su pronašli u zoološkom vrtu bila je mnogo zanimljivija. Na njoj je pronašla stanice dviju osoba: Nouf i djetetova oca. Znači da je Nouf vodila ljubav u zoološkom vrtu, ali ne s Mohammedom ili Ericom... Na red su došli uzorci DNK koje je skupila na imanju Shrawijevih. Zbog hitnosti, a malo i zbog nemara, na poslu ih je obradila u skupinama. Salwa i ostale radnice ležale su doma u vrućici pa joj je trebalo samo dan i pol da dovrši analizu svih uzoraka. Danas popodne stavila je rezultate analize zadnje skupine uzoraka u torbicu kako bi ih poslije pogledala. S posla se u pratnji Ahmada koji ju je uvijek znao utješiti vratila u prazan stan – Abu se kartao s prijateljima – te je pojela laganu 192

večeru, ali nije mogla skupiti hrabrost da se suoči s rezultatima. Sada su stajali pred njom na stoliću. Spuštajući šalicu, pružila je ruku i podignula svežanj papira. Deset različitih dlaka iz garderobe, od kojih je sedam bilo muških. Sigurno će joj nešto iz te zadnje skupine dati odgovor koji traži.

193

23

N

ayira su probudili zvuci koji se razliježu po marini kada je dan posebno pogodan za jedrenje. Buka koraka na doku. Zvuk motora dok brodovi isplovljavaju iz marine. Glasovi izletnika što se dovikuju, zveckanje boca u metalnim prijenosnim hladnjacima. Kada bi na trenutke sve utihnulo, mogao je čuti poznato kloparanje maloga platnenog jedra o Fatimin jarbol. Vjetar je bio snažan i obećavao savršen dan na moru. Odsutno razmišljajući o jedrenju, ustao je i pristavio kavu i naslonjen na štednjak prešao umornim pogledom uokolo. Kabina je bila u neredu. Zaliha vode u spremniku bila je pri kraju a njegova mjesečna naknada za sidrenje trebala je biti plaćena prije dva dana. Znao je i bez provjere da više nema čiste odjeće. Uza sve ostalo, misli su mu bile potpuno nesređene i nije se mogao sjetiti zašto mora ponovno razgovarati s Noufinim vozačem, niti što su zapravo on i gospođica Hijazi otkrili u zoološkom vrtu. Platno koje mu je kloparalo iznad glave počelo je zvučati poput bubnja koji poziva na vojnu disciplinu. Zaboravivši kavu, oprao se nad sudoperom, zgrabio molitvenu prostirku i popeo se na palubu. Nakon molitve jutro je proveo čisteći kabinu, perući rublje i plaćajući račune. Strujanje svježeg zraka učinilo mu je njegovo dobrovoljno zatočeništvo gotovo ugodnim, a dok je pospremao životni prostor i njegove misli su se postupno sređivale. Dokazi koje je prikupio tijekom proteklog tjedna počeli su dobivati smisao. No jedno ga je pitanje i dalje mučilo: zašto je Nouf strpala cipele s potpeticom u džep? Da bi došao do odgovora znao je da najprije mora otkriti kada se presvukla u bijelu mušku haljinu. Dok je još bila na otoku? Morala se presvući prije nego što je ušla u kamion. Da je ostala u crnom ženskom ogrtaču izložila bi se opasnosti da je zaustave na autocesti. Ali, ako je napustila otok u bijeloj haljini, zašto nije cipele jednostavno ostavila na suvozačkom mjestu? Zašto bi ih nosila u džepu? Možda se morala šuljati otokom u bijeloj haljini i nije željela da je vide s cipelama u ruci. Nayir je izvadio njezine stvari iz plastične vrećice i položio ih na

sofu. Bijela je haljina imala džepove, i mogla je u njima sakriti cipele s visokom potpeticom, premda je potpetica malo virila van, a bijela tkanina bila je tako tanka da se kroz nju vidjela ružičasta boja. To je vjerojatno bilo bolje nego nositi ih u ruci, ali zašto ih nije stavila u plastičnu vrećicu? Možda ih je gurnula u džepove a onda zaboravila na njih? Iz vlastitog nedavnog iskustva znao je da je teško zaboraviti cipelu s 12 centimetara visokom potpeticom u džepu. Čak i da ih je na trenutak zaboravila, zašto ih nije izvadila kada je došla u zoološki vrt – ili dok je vozila? Smetale bi joj u džepu. Da bi to dokazao, gurnuo je po jednu cipelu u džepove kućne haljine i sjeo na sofu, ali ubrzo je morao ustati da potpetica ne probije džep. Više od bilo čega drugog, cipele su potvrđivale da je pobjegla – nije mogao zamisliti otmičara koji bi se potrudio gurnuti joj ružičaste cipele u džepove. Toga dana Nayir se ponovno odvezao u četvrt Kilo Seven. Dok je parkirao u uličici ispred Mohammedove kuće, ugledao je sudanske ulične prodavačice kako slažu prostirke. Kad je smjestio Jeep u hlad, bacio je pogled na svoju sjenu na cesti. Bila je kratka i okrenuta prema jugozapadu. Uskoro će biti vrijeme za molitvu. Brzim korakom zaputio se prema Mohammedovoj kući, nadajući se da će ga zateći doma. Mohammed je otvorio vrata kao da je stajao pokraj njih i pripremao se nekamo otići. Na sebi je imao skupe hlače i modru satensku košulju. Kada je sreo Nayirov pogled, posramio se. Stid se pretvorio u žaljenje, žaljenje u grižnju savjesti dok se nije učinilo da mu priliči posve drugačija odjeća. »Marhaba, Mohammed.« »Baš sam krenuo van.« »Otvorena je samo džamija. Ti si vjernik, zar ne?« »Jesam.« Mohammed proguta knedlu. »Naravno.« »Onda ćemo se pomoliti, može?« Nayir je krenuo, a Mohammed je oklijevajući zatvorio vrata i krenuo za njim. »Pronašao sam Erica«, obavijestio ga je Nayir. »Što je rekao?« »Zasad smo ga oslobodili krivnje.« »A, tako.« Činilo se da je Mohammed nervozan. Mujezinov poziv razlijegao se zrakom, a Nayir je slijedio zvuk probijajući se kroz niz uskih uličica u kojima su prodavači spuštali metalne rešetke i gasili svjetla u prodavaonicama. Pronašli su džamiju stiješnjenu između brijačnice i ruševne stambene zgrade, koja je izgledala kao da je odavno napuštena. Muškarci su ulazili u džamiju u 195

sumornoj tišini, brišući znoj s čela kao da je krv. Izuvši cipele, Nayir i Mohammed su ušli i probili se kroz mnoštvo do raskošne fontane, mrmljajući svaki svoju verziju nijjeta. Kraj fontane je bila gužva pa su morali čekati. Kada su napokon stigli do vode, Mohammed je pokazao Nayiru da prvi uroni ruke – možda je to bio znak poštovanja, Nayir nije bio siguran. Muškarci oko njih bili su zaokupljeni vlastitim mislima. Nakon što je oprao lice, Nayir reče: »Bio sam u zoološkom vrtu.« Mohammed se nastavio prati, ali Nayir je primijetio da oklijeva. »Tamo sam pronašao drugu ružičastu cipelu«, nastavio je. Mohammed je šutio. Nayir umoči prste u vodu i opere uši. »Pronašao sam i skrovište u replici planine Matterhorn.« Ustao je i primijetio da se Mohammedove ruke tresu. Njegov je hitac pogodio metu. Dok su ulazili u dvoranu za molitve, Mohammedovo lice bilo je blijedo poput zida. Molitve nisu mogle smiriti Nayirove misli. Osjećao se krivim što obavlja Alahov posao sabotirajući obred. Nije važno, pomisli, Alah će razumjeti. Pokraj njega Mohammed je glasno izgovarao molitvu. »Daj mi svoj oprost i smiluj mi se. Ti si onaj koji oprašta, Milostivi.« Kada su izgovorili zadnju salu i ustali, Mohammed je opet propustio Nayira ispred sebe. Vratili su se do fontane u predvorju gdje su se muškarci okupljali i razgovarali. Činilo se da Mohammed misli da će ga Nayir povesti van, ali on nije htio napustiti džamiju nego ga je poveo u nišu iza fontane, gdje su sjeli na kamenu klupu uza zid. U blizini je bilo drugih muškaraca, ali fontana je prigušila njihov razgovor. »Netko je čekao Nouf u zoološkom vrtu«, rekao je Nayir, »a ja vjerujem da si to bio ti. Nanjušio sam taj miris na tvojoj odjeći prošloga puta.« Mohammed je problijedio. Nayir je znao da on nije djetetov otac – to je dokazalo ispitivanje DNK – ali ga je ipak odlučio pritisnuti. »Znam da je povremeno odlazila tamo«, promrmljao je Mohammed. »Na sastanak s tobom?« »Ne«, šaptao je. »Netko je imao odnos s Nouf u zoološkom vrtu«, Nayir je to rekao glasnije. »Vjerojatno je ondje zatrudnjela.« »Kunem se, nisam ja...« »Koliko ja znam, samo ti uopće znaš za zoološki vrt!«

196

»Nije to što misliš!«, lanuo je Mohammed. Dvojica muškaraca pogledala su prema njima, a on spusti glas trudeći se pribrati. »Dobro. Ja sam se s njom tamo sastajao, ali samo zato što je htjela da nešto za nju obavim.« »Nisi je tamo vozio?« »Nisam.« Mohammed prekriži ruke. »Išla je sama.« Nayir osjeti snažno uzbuđenje u trbuhu. »Pa kako je onda došla?« »Imala je motor. Znala ga je voziti. Cijele dane vozila bi se sa sestrom po imanju.« »I jednostavno se odvezla s imanja, da je svi vide?« »Ne, motor je bio na plaži, na kopnu. S otoka je otišla vodenim skuterom, iskrcala se na kopnu i tamo uzela motor.« Nervozno je gledao Nayira. »Željela je uživati u slobodi što ju je osjećala vozeći se na motoru, inače bih je ja povezao.« »Kako si znao kada će biti u zoološkom vrtu?« Mohammed duboko uzdahne. »Nazvala bi me ujutro i rekla mi kada ćemo se sastati. Obično me trebala za alibi. Ako je majci rekla da ide u kupnju, onda bih se ja morao pojaviti u zoološkom vrtu s vrećicama punim stvari. Bilo joj je svejedno što je u njima. Nije bila materijalist. Vožnja na motoru značila joj je puno više od nove odjeće.« Nayir je hladno kimao. To je bar objasnilo zašto je Nouf uzela cipele u zoološki vrt. »Trebala ti je dati ružičaste cipele«, rekao je. »Ti si ih trebao zamijeniti.« Mohammed potišteno kimne. »Znači da si je vidio onoga dana kada je nestala.« »Ne, nisam!« prosiktao je Mohhammed, gledajući nervozno muškarce koji su stajali u blizini. »Nazvala me toga jutra i rekla mi da je čekam kod zoološkog vrta, ali kada sam stigao nje nije bilo.« »Koliko je bilo sati?« »Trebao sam se s njom sastati u 11. Malo sam zakasnio, a njoj nije bilo ni traga.« »Ako se niste sastali, zašto sam onda nanjušio vonj zoološkog vrta na tvojoj odjeći?« Mohammed se slomi. »Otkako je nestala, vraćao sam se u zoološki vrt nekoliko puta da vidim mogu li naći nešto što će mi pomoći otkriti što joj se dogodilo.« Nayir se nasloni i prekriži ruke. »Jesi li išta našao?«

197

»Nisam.« S rukama sklopljenim u krilu, spuštena pogleda, Mohammed je izgledao posramljeno poput dječaka koji je kažnjen zbog nepodopštine. »Nisam našao čak ni cipelu.« »Bila je na prilaznoj cesti iza zoološkog vrta, zakopana u prašinu.« »Tamo sam tražio«, šaptao je. Nayir se morao podsjećati da Mohammed nije otac Noufina djeteta. A ipak je znao za Noufine izlete u zoološki vrt, potajno se tamo s njom sastajao, mjesecima je lagao obitelji, možda godinama, a kada je Nouf nestala nikome nije rekao istinu. On bi ispao najveći krivac. U svojem je stanu Mohammed ostavljao dojam kreposnog čovjeka; mislio je da štiti Nouf čuvajući njezinu tajnu. No nije valjda istinski vjerovao da je prikrivanjem istine pokazao vrlinu. Sigurno je u svemu tome nalazio i vlastiti interes. Priliku da podijeli tajnu s prelijepom ženom. Priliku da se pobuni protiv Shrawijevih koje nije volio. Ili je sve bilo mnogo praktičnije: da ga Nouf nije trebala, ostao bi bez posla. Nayir je zurio u fontanu i razmišljao. Odjednom mu je sinulo zašto je Nouf držala cipele u džepovima. Vozila se na vodenom skuteru i na motoru. Na skuteru vjerojatno nije bilo pretinca pa je bilo sigurnije gurnuti cipele u džep nego objesiti vrećicu o zapešće. »A motor?« pitao je. »Gdje je inače držala motor?« Mohammed odmahne glavom. »To je bila njezina tajna. Jednom ili dvaput sam ga pronašao, ali ona bi promijenila mjesto.« Otirući znoj s brade, utonuo je u nelagodnu šutnju. »Kako je uopće dopremila motor na kopno?« »Neka mi Alah oprosti.« Zažmirio je. »Nemam pojma. Čuj, ne znam gdje ga je držala, ne znam koliko često je mijenjala mjesto. Obitelj ima u vlasništvu veći dio plaže i to je sve što znam. Pitao sam je, ali mi nije htjela reći. Jednostavno nije. Ona je rekla da samo jedna osoba zna – vjerojatno jedan od njezine braće. Hoću reći, kako bi inače dobila ključ?« »Ključ?« »Od privatne plaže.« »Dobro. Je li rekla tko joj je dao ključ?« »Nije«, Mohammed se namrštio. »Mislim da je to bio Othman.« »Zašto?« »Ne znam. To me mučilo. Razmišljam o tome već tjednima, ali morao je biti Othman. On je jedini brat s kojim je povremeno razgovarala.« 198

Nayir protrlja bradu. »Kada se vozila na motoru na sebi je imala mušku haljinu? « »Da. I kacigu tako da joj nitko ne vidi lice. I rukavice da sakrije ruke.« »Nitko nije primijetio da napušta imanje odjevena kao muškarac?« »Nije. Uvijek je odlazila iz kuće u crnom ženskom ogrtaču. Tek na kopnu se presvlačila u mušku haljinu. Pokušao sam s njom o tome razgovarati. Rekao sam joj da je to opasno, ali ona je rekla da to čini samo ponekad, iz zabave. Uostalom, nije me nikad slušala.« »A ti nisi rekao nikome iz obitelji.« Mohammed prekriži ruke i čvrsto stisne usnice. Nayir je već znao odgovor: Mohammed ne bi rekao obitelji što Nouf radi kao što ne bi rekao ni policiji. A ipak, ta je šutnja naljutila Nayira. Posao pratioca je da štiti ženu, a ne da je razmazi. Sjetio se omiljene rečenice svojega strica: Ako ne možeš očvrsnuti srce, ne možeš odgajati djecu. »Zašto im nisi rekao?« pitao je hladno Nayir. Mohammed obriše znoj sa čela. »Kada sam toga dana došao u zoološki vrt, njezinoga motora nije bilo. Čekao sam kod pokrajnjeg ulaza jedan sat, a onda sam ušao u zoološki vrt, ali ni tamo je nije bilo. Pa sam otišao. Mislio sam da se predomislila i da će me nazvati bude li me trebala.« »Da, ali poslije, kada si shvatio da je nestala – nisi mislio da bi obitelj trebala znati da se planirala s tobom sastati u zoološkom vrtu, čak i ako si mislio da nije bila tamo?« Mohammed pocrveni. »Slušaj, pretražio sam cijeli zoološki vrt, nije je bilo, a nije bilo ni znakova da je bila tamo. Nisam mislio da to može ikako pomoći...« Ali glas mu je puknuo, odajući tako koliko mu je zbog svega žao. »Iskreno sam mislio da tamo nije ni bila toga dana.« Nayir potisne bijes zbog mladićeve sebičnosti i gluposti. »Zašto je uopće išla u zoološki vrt?« pitao je. »Voljela je gledati stare izloške. Rekao sam ti da je voljela životinje.« Glas mu je podrhtavao. »Kunem se da je nisam vidio toga dana. Kunem se pred Alahom.« Nayir jedva suspregne prezrivi komentar. Ljudi se često zaklinju pred Alahom, većina od njih iskreno, ali ovo je bilo sramotno. Mohammed je bio jedina osoba kojoj je Nouf vjerovala, a ipak nije učinio ništa da je pronađe. Da je samo rekao obitelji o njezinim izletima u zoološki vrt, mogli su brže sastaviti komadiće mozaika. Možda su je mogli pronaći živu.

199

»Vjerovala ti je«, rekao je Nayir. »Sigurno ti je rekla s kim se trebala sastati toga dana.« Mohammedovo lice oblilo je snažno rumenilo. Pocrvenio je sve do vrata. »S Ericom, pretpostavljam.« Pokušao je izgledati hladnokrvno ali glas mu je zadrhtao od gnjeva. Značenje toga gnjeva pogodilo je Nayira kao udarac u trbuh. Mohammed nije bio samo zabrinut za njezinu sigurnost, on je bio ljubomoran i bojao se da je spavala s Ericom. »Možda se sastajala s Ericom kada ti nisi bio s njom.« Mohammed je s mukom obuzdavao bijes. Nayir se sjetio njegove lijepe žene, djeteta, prividne obiteljske sreće. Nije mogao zamisliti da je Mohammed spavao s Nouf, ali sada je znao da ju je volio ili je bar u to vjerovao. Posve sigurno joj se divio i dopustio je da ga navede da joj pomaže u cijelom nizu potencijalno opasnih pothvata: u bijegu, vožnji na motoru, sastancima sa strancem na skrovitim mjestima. Više ga nije šokiralo što je Mohammed prikrivao Noufine tajne; zaprepastila ga je njegova posesivnost. Kako je mogao očekivati iskrenost od Nouf, kada je on, na neki način, lagao ženi? Odjednom se Nayir postidio što je poveo ovakav razgovor u džamiji. Naglo je ustao. »Oprosti«, rekao je vozač. »Morao sam ti sve prije reći.« »Ja nisam tvoj sudac.« Nayir mu pokaže da ustane i krene za njim prema izlazu. Kada su izašli na ulicu, Nayirove su se misli komešale i jedva se uspijevao usredotočiti. Prisilio se pogledati Mohammeda. »Je li tvoja žena znala što osjećaš za Nouf«? Grč nelagode na čuvarevu licu bio je jasan odgovor na to pitanje. »Jasno«, rekao je Nayir. »Ma’salaama.« Već je odmaknuo pola bloka kada se sjetio još nečega. Vratio se i zatekao Mohammeda kako još stoji ispred džamije. Izgledao je shrvano. »Zašto bi Nouf naručila naočale bez dioptrije?« pitao je Nayir. Mohammedov postiđen izraz lica pretvorio se u bolnu grimasu koja je odavala prijezir prema samome sebi. »To je bio jedan od rekvizita za prerušavanje«, mrmljao je. »Imala je torbu s odjećom koju je namjeravala nositi kada stigne u New York. Trebala je ostaviti Qazija u knjižnici pa je kupila odjeću u kojoj bi izgledala kao knjižničarka.« »Što je još bilo u torbi?« 200

»Perika, smeđi kostim, cipele visokih potpetica. Trebala je imati i naočale.« Nayir ga još jednom prezirno pogleda i vrati se u Jeep.

 Kad je izašao iz grada Nayir skrene na jug prema imanju Shrawijevih. Sunce je pržilo cestu, a s njegove desne strane more je izgledalo kao da ljenčari na vrućini. Slijedeći autocestu uz obalu, provezao se pokraj mosta i došao do bijele prostrane plaže popularne među daskašima. Bila je južno od imanja Shrawijevih. Kada bi ljeti plovio uz obalu prošao je ovuda mnogo puta, ali mnoštvo čamaca i daskaša priječili su mu da priđe bliže. Parkirao je Jeep na rubu plaže, pod palmama. Voda je bila mirna, nitko nije jedrio na dasci. S njegove lijeve strane pijesak se pružao sve dokle je sezao pogled, ali s desne strane bila je čudna gomila stijena iza kojih se prostirao niz privatnih plažica odvojenih visokim kamenim zidovima. Zidovi su sezali dobrih deset metara u more. Obitelji su dolazile ovamo u potrazi za privatnošću kako bi i žene mogle uživati u moru. U blizini nije bilo kuća, a svaka plaža imala je teška željezna vrata i lokot. Činilo se logičnim da bi Nouf, kad bi se dovezla s otoka na vodenom skuteru, pristala upravo na ovom dijelu plaže. Struje su bile pogodne za to, a i ovo je mjesto bilo najpogodnije za pristajanje. Ostatak obale bio je stjenovit. Činilo se malo vjerojatnim da bi izvlačila skuter iz vode mnogo lakše bilo bi ga ostaviti na mirnom mjestu, iza kamenoga zida na privatnoj plaži. Da bi došao do ograđenih područja Nayir je morao prijeći stjenovit dio plaže. Trebalo mu je dobrih petnaest minuta spoticanja da prijeđe nazupčano crno kamenje. Očito je bilo doneseno ovamo s nekog drugog mjesta ali nije mogao odgonetnuti s kojom svrhom. Možda su se bogati vlasnici plaža nadali da će tako spriječiti navalu daskaša. Kada je napokon stigao do prvoga kamenoga zida bio je zadihan, ogreben na desetak mjesta i bijesan, gotovo dovoljno da ostavi Jeep i otpliva do broda, bez obzira na baloner. Kameni zid bio je pomalo trošan. Na pojedinim mjestima nedostajao je pokoji kamen, a mješavina pijeska, prašine i alga prekrila je gornji rub zida. Najprije se popeo uz obalu kako bi pregledao vrata. Bila su zaključana i neprobojna, načinjena od željezne ploče. Zatim se vratio do zida i potražio dovoljno veliku rupu da se provuče. Nijedno mjesto nije bilo za to pogodno, a osim toga provlačenje mu nikad nije bilo jača strana. Njegov napad uvijek je morao biti uspravan. 201

Zbog neravne površine zida penjanje se pokazalo lakšim nego što je očekivao. Kada je došao do vrha, uspravio se i pogledao oko sebe. Pred njim se prostirao niz identičnih zidova koji su uredno dijelili plažu na desetak metara široke odjeljke. Točno ispod njega bile su privatne plaže. Razmjeri njegove zadaće odmah su postali očiti. Trebat će mu cijeli tjedan da ispita svaku plažu, uspne se na svaki zid, spusti s druge strane i pronjuška u potrazi za... čime? Kućicom za plažu? Malim dokom? Vjerojatno je svaka plaža imala i jedno i drugo. A čak i da je imao cijeli tjedan, sumnjao je da se može popeti uz toliko zidova. Spustio se niza zid prve zagrađene plaže. Bila je prazna, ali je ipak pogledao oko sebe. Nouf bi mogla izabrati baš ovu. Bila je na južnom rubu. Sjeverni rub nalazio se baš uz most koji je vodio na imanje. Ona ne bi pristala tu, bilo je preblizu doma. Morala bi ići glavnom cestom do autoceste, a to bi bilo previše opasno: svatko tko bi dolazio na imanje mogao bi je vidjeti. Izabrala bi ovaj dio plaže. To bi bar on učinio na njezinu mjestu. Ne pronašavši ništa, popeo se uza sljedeći zid i pogledao dolje. Mali čamac, koji je izgledao kao da ga desetljećima nitko nije dirao, bio je vezan za metalnu kuku u zidu. Pokraj njega bila je stara koliba, trošna ali nekako ugodna. Obuzelo ga je uzbuđenje. Mogao je zamisliti Noufinu vitku figuru kako poput ose zuji kroz valove na žutom skuteru i pristaje na ovoj plaži. Spustio se niza zid. Pregledavajući pijesak našao je zamršenu mrežu stopa, od kojih su neke bile dovoljno male da budu ženske. Izvadio je ružičastu cipelu iz džepa. Površna usporedba pokazala je da bi najmanje tri para stopa mogla odgovarati Nouf. Mnoge su stope završavale u kolibi. Vrata kolibe bila su čvrsto zatvorena šifriranom bravom. Nayir obiđe kolibu u potrazi za drugim ulazom, ali na njoj nije bilo prozora pa se vratio do vrata. Brava isprva nije popuštala, ali kada je snažno povukao kvaku drvo je zapucketalo i cijela metalna pločica zajedno s kvakom ostala mu je u ruci a vrata su se otvorila. Polako je zavirio unutra. Ono što je ondje ugledao navelo ga je da zazviždi od oduševljenja. Bilo je baš kako je zamišljao. U sredini prostorije bio je sjajan crni motocikl, elegantno propet na nogare. U kolibi je pronašao svjetiljku za kampiranje i podbočio vrata da se ne zatvaraju. Sunce je obasjalo uzak prostor, koji je bio oskudno opremljen, prašan i mirisao je na kreme za sunčanje. Na čavlu na zidu visjela je košara, a u njoj je našao ruž, puder, losion i mali paketić žvakaćih guma s okusom kardamona. Uz košaru je visjela bijela haljina, a pokraj nje kaciga s rukavicama. Na podu je, napola skrivena 202

ispod poruba haljine, bila karta staroga dijela grada. Podignuo ju je i pročitao bilješke na rubovima. Rukopis je bio graciozan, ženski. Druga lijevo poslije semafora i desno na prvi makadam poslije toga. Netko je zaokružio zoološki vrt. Nouf. Protrljao je vrat iznenada osjetivši hladne trnce. Zamišljao ju je puno puta, ali još nikad nije imao tako snažan osjećaj da bi u svakom trenutku mogla zakoračiti u prostoriju. Izišao je i pogledao oko sebe, nekako očekujući da će netko biti tu. Plaža je bila prazna, ali ostao je sablastan osjećaj njezine prisutnosti. Prošao je rukom niz lice i vratio se unutra. Motor je bio vitak i elegantan. Kružio je oko njega, a onda je odjednom nogom udario o nešto mekano i tada se uz glasno pucketanje odvojila daska, a noga mu je propala u pijesak ispod kolibe. Oslobodio je nogu i ugledao nešto crno kako viri iz pijeska. Nagnuo se i podignuvši dasku ugledao šupljinu, poput tajnog pretinca. Ondje je ležala mala crna knjiga, ne veća od njegovog dlana. Toliko se iznenadio da je isprva nije dirao. Samo je zurio i čekao da se pretvori u staru ciglu ili trulo drvo. Ali ne, bila je to knjižica uvezana u kožu. Pažljivo je otresao pijesak s njezine površine i izvadio je. Do pretinca je slijeva dopro tračak svjetlosti, a on je, približivši lice podu što je više mogao, uočio da se nalazi vrlo blizu ruba kolibe. Netko je vjerojatno gurnuo knjižicu izvana. Kada ju je otvorio, otkrio je da je riječ o dnevniku sa stranicama gusto ispisanim istim elegantnim rukopisom koji je vidio na karti. »Neka mi Alah oprosti.« Otvorio je knjižicu nasumce i počeo čitati: Neka mi oprosti Alah, milostivi i sveznajući, danas sam umalo odlučila da se ubijem, ali me je bilo previše strah da bih to učinila. Nisam imala hrabrosti vidjeti vlastitu krv, pa sam uzjahala na skuter i vozila se kao luda. Vozila sam se i vozila dok nisam ostala bez benzina i našla se sama usred mora. Još sam mogla vidjeti obalu, ali bilo je mračno i mislila sam da ću umrijeti, i TEK TADA sam shvatila da zapravo ne želim umrijeti, da samo želim pobjeći. Bila sam presretna kada sam to shvatila i jako prestrašena kada sam shvatila da bih MOGLA umrijeti zbog svoje gluposti. Ali tada se, kao anđeo glasnik, pojavio ON. Prišao je brodom opremljenim reflektorima i brodskom sirenom, a na brodu je bio još netko. Onda me on izvukao iz vode. Neka mi Alah oprosti, stisnula sam se uz njega i plakala i nisam ga puštala dok me nije odveo doma. I nikad ga nisam pitala kako me našao. Nayir je preskočio sljedećih nekoliko stranica i nasumce pročitao još jedan odlomak. Neka mi Alah oprosti, znam da je pogrešno voljeti ga, znam da će me ta ljubav upropastiti i učiniti nesretnom za cijeli život, ali cijelo moje tijelo žudi za njim. Ne mogu prestati misliti o njemu. Pamtim svaku sitnicu koju učini. Voljela bih uvijek gledati njegov 203

osmijeh, slušati njegov glas, njegove blage, utješne i mudre riječi. Žudim za njegovim dodirom i on to ZNA, ali ne čini ništa. Ne može. A ne mogu ni ja. To bi uzrokovalo toliko boli, toliko opasnosti za mene – i za njega, naravno, znam to. Odmaknuo je pogled. O kome je pisala? O nekome tko ima brod ili bar pristup brodu – ali to bi mogao biti bilo tko. Jedrenje je bilo omiljena zabava, posebno za ljetnih večeri kada je blizina vode jedina mogućnost osvježenja. Gospođica Hijazi imala je pravo. Morao je postojati treći čovjek. Nayir je preskočio još nekoliko stranica, ali nije pronašao ime, samo beskonačne izljeve sputane žudnje. Odlučio je pročitati dnevnik poslije, kada mu misli budu jasnije. Gurnuo ga je u džep. Zatim je ustao da pregleda motor. Bio je prekriven slojem pijeska. Odjeljak za rukavice bio je otključan, ali prazan i premalen za par cipela. Pregledao je upravljač, pedale, sjedalo, sve što je mogla dodirnuti samo da bude siguran da je sve provjerio. Na gumama je bio debeo sloj stvrdnutog pijeska nakupljenog u brazdama. Gurnuo je prst u jednu od njih i ostrugao pijesak na dlan. Zrna su bila sitna, blijeda. Najvjerojatnije iz pustinje. Kada je ustao, pogled mu je pao na kromirani logo na spremniku za benzin. Honda. Prstima je prešao poznati dizajn: ptica s jednim raširenim krilom. Svako pero predstavljalo je jedan utor. A onda mu je sinulo. »Bože, kako sam glup!« Ponovno je dodirnuo logo. Pet pera, poput pet crta na devinoj nozi. Kada je pogledao izbliza, ugledao je trag krvi i dlake. Vjerojatno devine. Kockice su se odjednom složile. Znači tako se ubojica vratio iz pustinje. Nouf je u zoološki vrt stigla motorom. Ubojica se tamo s njom sastao, onesvijestio je i bacio u kamion. Ugurao je motor u stražnji dio kamiona, uz devu, a onda se odvezao u wadi. Od vrućine logo se pretvorio u žig – i otuda tragovi na devinoj nozi. Kada je ubojica ostavio Nouf, devu i kamion u pustinji, skočio je na motor i vratio se ovamo. Nayir iziđe iz kolibe i zagleda se u pijesak. Stotinjak tragova vodilo je do vode, a još pedesetak do vrata. Bar je jedno bilo očito: nakon što je ostavio motor, ubojica je mogao otići u bilo kojem smjeru. Izvadio je misvak iz džepa i počeo žvakati. Premda ubojica nije ostavio jasne tragove u pijesku, ipak je ostavio jedan važan trag: činjenicu da je vratio motor. Očito je dobro poznavao Nouf pa je znao za plažu i kolibu, dovoljno veliku da u njoj sakrije motor. To bi znao netko tko ju je pratio, čak i brodom na moru. Ali kada je vratio motor, kojim je putem otišao? 204

Nayir se uputio prema vodi. Nije bilo skutera, samo mali čamac. Pogledom je potražio vesla, ali ih nije vidio. Mohammed je rekao da je Nouf na plažu dolazila vodenim skuterom. Po onome što je rekao Othman, sluge su pronašle njezin skuter na molu na otoku istoga popodneva kada je nestala. Tko god je vratio motor, sigurno se na otok vratio skuterom. Je li to učinio da uništi dokaz da je Nouf bila na plaži? Ili je to učinio jer se samo tako mogao vratiti doma? Nayir se zagleda u labirint otisaka i zaključi da je vrijeme da pozove Mutlaqa.

 Kasnije toga popodneva preko zida su se penjala dvojica muškaraca. Kada je Mutlaq vidio pijesak, oteo mu se dugi zvižduk. »Puno kretanja«, rekao je, zadovoljno trljajući ruke. Nayir ga je slijedio i slušao svaki prigušeni uzvik, pokušavajući po izrazu Mutlaqova lica odgonetnuti što bi mogao značiti. Ali njegov prijatelj bio je posve usredotočen na tragove. »Ti si bio ovdje«, primijetio je Mutlaq. »I tvoj prijatelj Othman. Ali ne u isto vrijeme.« Nayir je pokušao shvatiti otkud to Mutlaq zna, a onda se sjetio da je Othmanove otiske vidio u pustinjskom logoru. »On je ovdje bio prije tebe«, rekao je Mutlaq. »To su njegovi otisci, prilično svježi.« Otisci su bili duboki, i kada ih je Nayir uspio izdvojiti iz desetaka drugih ugledao je još nešto. »Bio je s nekim u društvu?« »Sa ženom, mislim.« Mutlaq pokaže druge otiske, koji su bili manji, ali isto duboki. »Neobična je činjenica da ljudi noću u nekim vrstama pijeska ostavljaju dublje tragove.« Nayir pomisli da je Othman ovdje bio s Katyom, premda je mogao doći i s nekom od svojih sestara. »Ti znači misliš da su tu bili navečer?« »Rekao bih da je bilo prilično mračno.« »Prepoznaješ li druge otiske iz pustinje?« pitao je Nayir. »Da. Othman nije bio ovdje s djevojkom iz pustinje. Ali ona je tu bila prije njega. Pogledaj.« Pokazao je trag koji je vodio od skutera do kolibe i još jedan od kolibe do izlaza s plaže. Osim veličine stopala, dva para tragova nisu bili nimalo 205

slični. Kada je Nayir na to upozorio, Mutlaq je samo slegnuo ramenima. »Znači da je presvukla cipele u kolibi. Od kolibe do izlaza gurala je motor tu su tragovi guma. Vjerojatno je za vožnju na motoru trebala sportske cipele.« Nayir nije znao što bi rekao. Vjerovao je Mutlaqu. »Kako god bilo«, rekao je Mutlaq pokazujući stope u blizini tragova motora, »ovo su isti tragovi koje smo našli u pustinji.« »Recimo da je Nouf otišla odavde motorom«, rekao je Nayir. »Tko ga je vratio u kolibu.« Mutlaq je hodao okolo. Uspio je izolirati tragove vraćanja motora, ali stope oko tih tragova bile su gotovo posve prekrivene nedavnim tragovima. Sačuvan je samo jedan otisak i taj je pripadao Nouf. Mutlaq je obišao otisak pažljivo ga proučavajući iz svih kutova. Zatim je kleknuo kako bi ga pogledao izbliza. Čak je pritisnuo obraz uz pijesak i proučio ga i iz tog kuta. Kada je ponovno ustao, brišući obraz rekao je: »To je Noufin otisak. Ona je vratila motor.« Nayir je bio zaprepašten. »Siguran si?« »Jesam.« »Vidiš li ikakve dokaze koji bi navodili na zaključak da je ovdje oteta?« »Ne. Još ništa.« Mutlaq je nastavio proučavati pijesak, tu i tamo bi čučnuo prateći prstom obrise tragova, dodirujući otisak pete, prstiju, proučavajući čvrstoću. Nayir ga je promatrao s divljenjem. Bio je poput spasioca koji sudjeluje u potrazi i koji dovoljno dobro poznaje teren i sve njegove tajne, samo što je Mutlaqov teren bio minijaturni krajolik koji su činila brda i doline u brazdi stope. I smjena noći i dana, i kiša koju Alah s neba spušta da pomoću nje Zemlju nakon mrtvila njena oživi, i promjena vjetrova dokaz su za ljude koji imaju pameti. To su Alahovi dokazi, a krajolik svijeta najveći je od njih. Ali Mutlaqov krajolik, manji i stvoren od čovjeka, čuvao je vlastite božanske tajne. Mutlaq nije otkrio ništa više, ali je potvrdio ono što je Nayir već znao: da Nouf nije oteta ovdje i da je ona zadnja vratila motor u kolibu. Nayir je očajnički osjećao kako tonu sve njegove nade pa je počeo tragati za alternativnim teorijama. »Je li moguće da se ovdje s nekim sastala?« pitao je. »Možda je vratila motor i onda ušla u nečiji auto.« »Nema znakova da se to dogodilo. Zapravo, njezin zadnji trag su stope koje vode ravno prema moru. Mislim da je ušla u čamac ili brod.«

206

Nayir se prisjetio kratkoga odlomka iz dnevnika koji je pročitao. Nouf je upoznala tajanstvenog čovjeka na brodu. Možda je ubojica stigao brodom, ali ako je tako, gdje je onda skuter kojim je došla na plažu? Možda ga se njezin otmičar riješio? Ili se ona njime vratila na otok? Sve se zaplelo, a njegova jedina teorija da je Nouf oteta u zoološkom vrtu rušila se pod teretom novih dokaza. Mutlaq primijeti njegovu zabrinutost. Čim mu je Nayir sve objasnio, Mutlaq je ponudio da ode s njim u zoološki vrt i sve pogleda još jednom. Nayir je sa zahvalnošću pristao.

207

24

S

ljedećega dana Nayir je stigao na otok Shrawijevih s kutijom datulja iz suka Balad, gdje su ih još valjali rukom, slagali u geometrijske oblike i umatali u ukrasnu zlatnu foliju. Parkirao je ispred kuće i pažljivo uzeo datulje sa sjedala. Kutija je bila teška i topla, a on ju je poželio zadržati, ne zbog iznenadne želje za datuljama ni zbog neodoljivog sjaja kutije, nego zato što njegova današnja zadaća nije baš bila plemenita, pa je ovakav lijep i jednostavan dar mirisao na izdaju. Na vratima ga je dočekala žena odjevena u crnu kućnu haljinu i crnu burku kroz koju su joj se vidjele samo oči. Pogledavši joj ruke, vidio je da su nokti čedno kratki, a da je oko zapešća omotate tespih. Brzo je spustila glavu, gurnula ruke u rukave i pozdravila Nayira s Ahlan wa'Sahlan. On je skrenuo pogled. »Oprostite«, rekla je tiho i ponizno. »Odvest ću vas u primaću sobu.« »Ne, ne. Budite tako dobri i recite nekome od braće da Nayir ash–Sharqi čeka na vratima.« Plaho je ustuknula i prošaptala: »Molim, Ahlan wa'Sahlan. Osjećajte se kao kod kuće. Ako znate put do primaće sobe, možete sami otići onamo.« Kao da joj je bilo neugodno zbog otvorenosti, pa se brzo okrenula i odskakutala niz hodnik. Gledao ju je kako odlazi. Kada je nestala, zakoračio je u hodnik i zatvorio vrata. Dok se šuljao predvorjem, pitao se hoće li biti toliko obzirna i obavijestiti muškarce o njegovu dolasku. Deset minuta poslije, žena u ogrtaču i pokrivena lica pojavila se na vratima s kavom. Činila se nervoznom, oklijevala je na vratima, grčevito držeći pladanj drhtavim rukama. Umjesto da ga ostavi pokraj vrata, ušla je u sobu i pokušala ga donijeti do Nayira, ali bila je niska, a težak pladanj podrhtavao je pod teretom staklenih šalica, zdjelice datulja i bakrenoga lonca za kavu. Da bi sve bilo još gore, uokolo su bili razbacani jastuci, a netko je na podu ostavio knjigu, još jedan servis za kavu i špil karata. Nayir je skočio i ispružio ruke, ali nije je uspio zaustaviti prije nego što je stala na jastuk.

»Ya'rub!« viknula je spotičući se. Uhvatio je dvije šalice prije nego što su otklizale s pladnja. Pogledao joj je u ruke i shvatio da je to ista djevojka koju je sreo na vratima. Pružila mu je pladanj s kavom i on ga je uzeo, što joj je dalo vremena da podigne burku. Kada je podignula crni veo, Nayir je ustuknuo. Bila je jako slična svojoj sestri Nouf. Zacrvenjevši se, uzela je pladanj natrag i pognula glavu. Nayir je u neprilici zatreptao a zatim skrenuo pogled, ali njegove su se oči nekontrolirano vraćale njezinom licu. Samo je jednom vidio Nouf na slici, ali njegovo sjećanje na mrtvozornički ured bilo je vrlo živo. »Oprostite. Vi ste... iz obitelji Shrawi.« »Da. Zovem se Abir.« »Noufina sestra.« Ona sa skutera, pomislio je, ali nije mogao biti siguran. Ona je bila jedina sestra približno Noufinih godina. Gledao ju je netremice ne mogavši odvojiti pogled od njezina lica, i što je duže zurio to mu je lakše bilo gledati je, proučavati liniju njezina čela, brade, čeljusti, tražiti neki detalj po kojem se razlikovala od Nouf. Premda je to bilo apsurdno, činilo mu se da je poznaje i da ona na neki način poznaje njega. Nakon nekoliko trenutaka djevojka se pribrala, gurnula jastuke u stranu i spustila servis za kavu na čistinu na podu. Kleknula je i natočila mu šalicu kave. Pocrvenjela je pružajući mu je. Shvatio je da zuri u nju. Spustila je ruke u krilo. »Moj otac kaže da ste pošten čovjek.« Ponavljao je u sebi, kao da želi samoga sebe uvjeriti: Ja jesam pošten čovjek! »Pustinjski čovjek«, dodala je prešavši brzo pogledom preko njegova lica. Odjednom mu se srce stisnulo. Da, ona je možda baš poput Nouf: žena koja će se udati za poštena čovjeka i onda ga ostaviti zbog tlapnji. Ta misao ga je otrijeznila i uzeo je kavu, zahvalan da ima što raditi s rukama. Kakva god bila, znao je da mu njezina prisutnost nudi priliku da dozna nešto o Nouf, ali nije mu palo na pamet nijedno pametno pitanje. A ona koja su mu prolazila kroz misli činila su mu se nepristojnima. Kada ju je opet pogledao, primijetio je strah u njezinim očima. »Oprostite«, šapnula je. »Nikad nisam ovako prišla muškarcu. Molim vas, vjerujte, ja ovo radim samo zato što moram. Naš se život jako promijenio otkako je Nouf umrla. Zatvorene smo na otoku, ne smijemo više na kopno. Moja se braća boje da ćemo postati kao Nouf. Tako kažu, ali zapravo se boje da ne doznamo nešto što

209

ne smijemo.« U glasu joj se čula panika koja je probudila njegove zaštitničke instinkte. »A što to?« »Oprostite, to je samo... čula sam da ste istraživali što joj se dogodilo. Inače vas ne bih pitala i oprostite što to spominjem, ali...« »Ne, samo nastavite, gospođice... Shrawi.« Duboko je udahnula. »Gospođica Hijazi raspitivala se o Nouf. Željela sam joj reći sve što znam, ali nisam mogla.« Pogledala je u ruke. Želio je znati zašto nije ono što zna rekla gospođici Hijazi nego se odlučila sve otkriti njemu, ali bojao se pitati da je ne prestraši i izgubi njezino povjerenje. Kako se šutnja nastavljala, postao je nervozan pa je blago rekao: »Što znaš?« Djevojčin pogled unezvijereno je lutao od servisa za kavu do Nayirova koljena, kao da pokušava obuzdati još veći strah. »Onoga dana kada je nestala«, rekla je, »Nouf se posvađala s mojim bratom.« Osjetio je grč u želucu. »S kojim?« »S Othmanom.« Pokušao je ostati miran, ali srce mu je tuklo. »To je bila gadna svađa«, rekla je. »Bili su u kuhinji i prepirali se oko nečeg. Nisam čula oko čega jer su isprva šaptali. Spremali su se izvesti pse u šetnju, ali odjednom su se počeli svađati. Nisam razumjela o čemu govore. Nouf je otrčala u svoju sobu. Othman je ostao u kuhinji. Izgledao je zaprepašteno. Zatim je krenuo za njom.« »Što se tada dogodilo?« Ruke su joj se tresle i gledala je prema vratima. »Isprva su se svađali ispod glasa, ali onda je svađa postala glasna. Ona je vrištala, a ja ne znam što je on radio. Stajala sam pred vratima pa ih nisam mogla vidjeti.« »Što su govorili?« pitao je Nayir. »Nešto... nisam razumjela. Nešto o tome da se nešto ne smije dogoditi. Ona mu je rekla nešto što ga je naljutilo. Stekla sam dojam da je ona željela nešto učiniti, a da se Othman tome protivio. Ne znam što je to bilo. On je bio ljutit. Nouf je zvučala prestrašeno.« »I što se zatim dogodilo? Kako je završilo?« »Nouf je istrčala iz sobe, a Othman je krenuo za njom. Ona...«, gospođica Shrawi je zastala i pritisnula ruku na usta. »Imala je krvi na ruci. Otrčala je iz kuće – 210

kroz kuhinjska vrata. Mislim da je otišla na plažu sa psima. Došla je majka i pitala što se događa. Othman je rekao da se ne brine, da je Nouf samo nervozna zbog vjenčanja. I ona mu je povjerovala.« »A vi joj niste rekli istinu?« »Ne bi me slušala. Bila bi to moja riječ protiv Othmanove.« Nayir je klonuo na sofu, zaprepašten neočekivanim obratom. Othman mu nije rekao ništa o tome, a i teško je mogao zamisliti da bi se njegov staloženi prijatelj mogao tako uzrujati. Sigurno je imao dobar razlog. Što mu je Nouf rekla? Je li mu priznala trudnoću? Plan za bijeg u New York? Zašto bi to učinila? »Jasno mi je zašto niste rekli gospođici Hijazi«, rekao je. »To je bilo vrlo obzirno od vas.« Nervozno je kimnula. Čuli su prigušeni zvuk u hodniku i ona je brzo ustala, ali nitko nije ušao. »Mogu li vas još nešto pitati?« rekao je Nayir. Uznemireno je gledala prema vratima. »Da.« »Jeste li ikad vidjeli Nouf da odlazi u Othmanovu sobu? Konkretno, je li ikad govorila o njegovim jaknama?« Zbunjeno je treptala. »Ne. Koliko se sjećam, nije. Zašto?« »Nestala je Othmanova jakna.« Žmirnula je, razmišljajući. »Kad bolje razmislim, sjećam se da ju je tražio. Jedan od njegovih slugu pitao nas je jesmo li je vidjeli. Nikad nisam vidjela Nouf da ulazi u njegovu sobu, ali upravo sam se sjetila da je ipak jednom spomenula njegovu jaknu prije nego što je otišla. Razgovarale smo o njezinoj vjenčanoj opremi. Silno je željela vidjeti jakne i kapute koje joj je izabrao Qazi. Rekla je nešto kao: 'Nadam se da ću dobiti jaknu za pustinju poput Othmanove'. Tada sam mislila da je uzbuđena zbog odjeće. Željela je sve, pa makar to nikad ne odjenula. Ali sada mi se to čini čudnim.« Nayir se nagnuo naprijed: »Je li još nešto nestalo osim jakne i deve?« »Da.« Pogledala ga je u lice, ali je brzo skrenula pogled. »Uzela je svoj nakit. Zato sam pomislila da je pobjegla.« »O kojoj je vrijednosti riječ?« Zastala je. »Gotovo dva milijuna rijala, uključujući dragulje.« Nayir se sledio, osupnut svotom. S dva milijuna rijala čovjek može godinama udobno živjeti. »Zašto niste rekli braći?«

211

»Bila sam uvjerena da ga je ona uzela i nisam je željela uvući u još veću nevolju. Bojala sam se da bih je tako na neki način izdala. A onda poslije, kada sam doznala da je mrtva...« Glasno je progutala slinu i zastala na trenutak da se pribere. »Bojala sam se reći braći jer sam se počela pitati – a što ako nije pobjegla? Što ako ju je netko oteo i ukrao nakit? Bojala sam se reći čak i majci jer sam znala da će ona reći braći... i što ako Oth–... što ako on zna što se dogodilo s Nouf? Znam da to zvuči ludo.« Uspravila se i prošaptala. »Ne smijete nikome reći ovo što sam vam sada ispričala.« »Neću«, obećao joj je Nayir. »Ali pitao bih vas još nešto. Odakle Othmanu pristup sefu?« Drhtala je, nesposobna da išta kaže. Bespomoćno je gledao kako joj počinju kliziti suze. Potražio je rupčić u džepu premda je znao da nema nijedan. Tada su se začuli koraci u hodniku. Gospođica Shrawi je spustila burku baš kada su se otvorila vrata. Ušao je Tahsin a Fahad ga je pratio u stopu. Nayir se pokušao pribrati, ali nitko nije ni primijetio njegovu uznemirenost. Tahsin je izgledao kao da se upravo najeo i da je spreman za popodnevni počinak. Pogledao je u nered, ali kada je ugledao Nayira lice mu se razvedrilo. »Brate, kako si?« Prešao je sobu, začuđeno pogledavši sestru. Ona je jumula prema vratima, ali Fahad ju je zgrabio za ruku. »Hej!« ljutito je viknuo. Tahsin se okrenuo. »Tko je to?« »Tvoja sestra!« Fahad ju je čvrsto držao za ruku. »Što radiš ovdje?« »Poslužujem kavu«, promrmljala je. »Kraj stotinu slugu u kući, baš ti poslužuješ kavu?« Fahad je pružio ruku prema njezinoj burki, ali ona se oslobodila i istrčala. Fahad je krenuo za njom. Glasovi su im odjekivali hodnikom. Jesi li mu pokazala lice? Samo sam poslužila kavu i datulje! Kakav si mu još slatkiš spustila u krilo? Tahsin se okrenuo Nayiru. »Oprosti zbog ovog. Sjedni, molim te.« »Hvala.« »Raskomoti se.«

212

Nayir uzme kutiju datulja sa stola i pruži ih Tahsinu koji ih prihvati uz lagani naklon. »Znam da voliš kandirane«, rekao je Nayir. »Ali ovo je nešto novo. Punjene su breskvama.« »Hvala. Molim te, sjedni.« Tahsin je napućio usnice i otvorio kutiju. »Izgledaju savršeno. Izvoli, kušaj.« Nayir je uzeo datulju i mehanički je žvakao dok su mu se misli neobuzdano rojile. Fahad se vratio i pojeo nekoliko datulja, a Nayir je doznao da Othmana ne očekuju još nekoliko sati. Odjednom je bio sretan što ga je izbjegao. Ostatak razgovora bio je posvećen lakšim temama, a Nayir je otišao čim mu se za to pružila prilika.

213

25

D

jevojački je mozak nevjerojatan. Odgurnuo je knjižicu i ustao od stola, trljajući oči. Dnevnik je bio duži od komentara Kurana i ispunjen ljubavnom čežnjom i romantičnim sanjarenjima o budućnosti. On ga je čitao s opsesivnim zanimanjem, brzo i pozorno, kako bi ga što prije dovršio, jer se osjećao kao da je oskvrnuo intimu pokojnice. Ono što je dosad o njoj znao bili su tek sitni fragmenti. Nije ju poznavao ništa bolje nego neku prolaznicu na ulici. Sada kao da je napokon čuo njezin glas i mogao ju je zamisliti kako se kreće i razmišlja. Vidio ju je nisku i vižljastu i zamišljao da su joj kretnje bile meke, ali odlučne. Voljela je bombone od peperminta, crne vrpce za kosu i nije joj smetalo kada bi se zaprljala. Voljela je životinje sve vrste, a posebno svoje pse Šamsa i Talja koje je držala u staji i šetala s njima svaki dan. U nekim stvarima je bila pedantna, primjerice kada je crtala svoje pse i opisivala ih elegantnim rukopisom. Brižno je bilježila njihovo ponašanje, kao u pravoj znanstvenoj studiji na koju bi i Samir bio ponosan. Dnevnik je većinom bio posvećen tajanstvenome muškarcu koji ju je spasio svojim brodom, ali nije bilo dovoljno podataka po kojima bi se moglo odgonetnuti tko je on. Premda je pomno pazila da ne spomene njegovo ime, uspjela ga je pomno opisati. Bio je samozatajan, tajnovit, pametan. Kada ju je spasio brodom bio je praktično superheroj. Pa ipak, nije bio čovjek kojem bi se povjeravala, nego upravo suprotno, čovjek kojem je mnogo toga tajila i rijetko ga viđala. Nije baš zvučalo kao Mohammedov opis. Nayiru se činilo da je Nouf otvoreno razgovarala s Mohammedom, da su se dobro slagali i poznavali. Muškarac iz dnevnika bio je romantični stranac. Njezin je dnevnik obilovao izljevima strasti i čežnje, no nešto je nedostajalo: razlog zbog kojega su njezine djevojačke maštarije prerasle u lakoumnost. U mnogo čemu bila je i previše naivna, naročito kad je bila riječ o pitanjima srca, tajnim sastancima i planovima za budućnost. Plaćala je Ericu, ali nigdje nije spomenut ugovor nego samo »prijateljstvo« i »povjerenje«, a dala mu je pola novca unaprijed,

uz tu i tamo pokoji dodatak. Zašto je bijeg u New York bio jedino rješenje? Nije li mogla naći bolji način ispunjenja svojih snova, bliže domu, na sigurnijem mjestu? Je li bila tek beznadno romantična? Ili se upravo u vlastitom domu nije osjećala sigurno? Nigdje se nisu spominjali tajni telefonski razgovori s Qazijem, što je bilo čudno s obzirom na to da je opisala različite pojedinosti svoje nedopuštene veze. Ako je njezin ljubavnik bio Qazi, onda bi telefonski razgovori bili njihov najmanji grijeh. Osim ako Qazi nije lagao i zapravo nije bilo telefonskih razgovora nego samo tajni sastanci. Ali Nayiru je instinkt govorio da Qazi nije bio njezin ljubavnik. Spomenula ga je jedino u kasnijem dijelu dnevnika. Danas sam prihvatila Qazijevu prošnju. Užasava me pomisao na to da ću se za njega udati, ali to je jedini način... Jedini način za što? Valjda da napusti zemlju. I zašto? Zato što je Qazi bio dovoljno naivan da ne posumnja u njezine planove i imao je dovoljno povjerenja u nju da ispuni obećanje i odvede je u New York. Bilo je zbunjujuće otkriti toliku proračunatost usred toliko sentimentalne romantike. Ipak, jedna stvar u dnevniku učinila mu se donekle zabavnom. Na vrhu jedne stranice napisala je »77 riječi za ljubav« i svojim elegantnim rukopisom nabrojala te riječi i sva njihova značenja: hubb, što znači ljubav ali i sjeme; ishq, zapletenost i bršljan koji guši stablo; hawa, dopadanje i pogreška; fitna, strastvena želja ali i kaos; hayam, lutati žedan pustinjom; sakan, spokoj; i izaz, uzvišena ljubav. A onda je popis postao mračniji, počevši od riječi kao što su zarobljenost, zbrka i patnja pa sve do riječi depresija, tuga i bol, kulminirajući riječju fama, nepostojanje. Stranicu je umjetnički ukrasila crtežima u kutovima i savršeno simetričnim natpisom na vrhu »U ime Alaha, najpravednijeg, najmilostivijeg«. Svaka je riječ ispisana savršenim rukopisom, svaki dijakritički znak bio je na svojem mjestu. Bilo je neobično da se jedino na toj stranici otvoreno spominjao islam i da je jedino ona sadržavala filozofski pogled na ljubav. Što znači da se nije potpuno predala adolescentskim snovima. Najviše ga se dojmio naslov. Premda bi se moglo raspravljati može li se doista svih sedamdeset sedam navedenih riječi nazvati riječima koje označavaju »ljubav«, one sigurno opisuju emocionalna stanja ljubavnika. A takvo bogatstvo vokabulara samo je pojačalo njegov osjećaj vlastite prikraćenosti u pitanju romantične ljubavi. Kako je moguće da postoji toliko vrsta ljubavi, a da čovjek obično umre ne upoznavši ni mali dio njih? Dugo je zurio u stranicu i napokon zaključio da je Nouf željela baš to: upoznati sve vrste ljubavi, pa makar je neke od njih bolje izbjegavati. 215

Stajao je u kuhinji i čekao da zavri voda za kavu. Odmarajući se od čitanja dnevnika, sjedio je za stolom u salonu broda okružen pustinjskim i pomorskim navigacijskim kartama. Kada mu je bilo dosadno, ili kada je jednostavno bio previše umoran da bi radio bilo što drugo, često je zurio u karte prisjećajući se lijepih uspomena, pronalazeći određen duševni mir u takvim trenucima potpunog opuštanja. No večeras je rasprostro karte da mu pomognu vizualizirati Noufino putovanje u pustinju, kao da bi obilježavajući mjesto s kojega je krenula i umjesto smrti mogao pronaći kockicu koja nedostaje. Zaključio je da je mogla otići s imanja vozeći se na vodenom skuteru oko zapadne strane otoka. Tako ne bi prošla ispod ženske dnevne sobe i žene ne bi čule buku skutera. Pristala je na kopnu, presvukla se, uzela cipele iz džepova crnoga ogrtača i premjestila ih u džepove muške bijele haljine. Zatim se zaputila u zoološki vrt na motoru, radosna zbog osjećaja slobode. Rezultati Mutlaqova pretraživanja tragova u zoološkom vrtu unijeli su još veću zbrku. Pronašao je Noufine tragove na putu i dokaze da je bilo naguravanja, ali zbog kaosa u prašini nije mogao reći je li tu bio otmičar. Izgledalo je kao da je Nouf pala pokraj grmlja tada je vjerojatno izgubila ružičastu cipelu. Tragovi vučenja nisu, čini se, imali veze s Nouf, jer je u jednom trenutku ustala i vratila se u kamion. Je li joj se možda zavrtjelo i uhvatila je nesvjestica možda zbog trudnoće? Još je više zbrke unijelo Mutlaqovo otkriće da je tragove motora na putu, odmah uz tragove kamiona, napravio isti motor koji se nalazi u kolibi na plaži. Mutlaq je u zoološkom vrtu pronašao i Othmanove tragove, ali oni nisu bili na putu, nego oko Matterhoma. Tu su bili tragovi još jednoga muškarca, ali Mutlaq ih nije prepoznao. Znači Othman je bio u zoološkom vrtu, ali Mutlaq nije mogao reći je li tamo bio onaj dan kad je Nouf oteta. Tlo oko Matterhoma bilo je suho i prašnjavo i nije bilo tako lako čitati tragove kao na zemljanom putu. Možda je Othman znao za Noufine posjete zoološkom vrtu pa je otišao sam istraživati. To nije bilo nešto što je morao reći Nayiru, premda bi moglo biti korisno. Objašnjavanje razloga Noufina odlaska u zoološki vrt možda bi dovelo do neugodnih pitanja o njezinim aktivnostima, a Othman je to želio izbjeći kako bi je zaštitio. To je donekle imalo smisla. Ali ništa drugo nije imalo smisla. Sudeći po tragovima, Nouf je u zoološki vrt došla na motoru. Ali onda je vratila motor u kolibu. S toga se mjesta vjerojatno odvezla vodenim skuterom natrag na otok. Činilo se vjerojatnim da je sama ukrala kamion iz kuće. Ali onda se opet vratila u zoološki vrt. Mutlaq je bio gotovo siguran da su tragovi kamiona i motora nastali istoga dana. Zašto bi se vratila u zoološki vrt? 216

Je li tražila izgubljenu cipelu? Nayir je iz dnevnika shvatio da je često sama odlazila u zoološki vrt i čitala natpise s opisima životinja. Možda je tamo tražila samoću i utjehu. Ali tamo se isto tako sastajala s ljubavnikom. Donijevši kavu na stol, ponovno je pogledao kartu. Zastao je kod wadija i pomislio na sve stvari kojih nije bilo na mjestu zločina. Noufina torba s odjećom knjižničarke još je kod Mohammeda. Njezine naočale, koje nije stigla preuzeti. Ključ za stan u New Yorku. Ako je bježala od kuće morao je naći nešto od toga pokraj tijela. Umjesto toga pronašao je ružičastu cipelu s potpeticom, njezin alibi da toga dana izađe iz kuće. Ujutro je otišla s cipelama onda se vratila na imanje, ukrala kamion i devu i odvezla se u zoološki vrt, cijelo vrijeme noseći sa sobom jednu cipelu. Zašto cipelu a ne neke druge stvari, potrebne za bijeg? Nayir je otišao u kupaonicu i isprao oči. Imao je osjećaj kao da mu ih je netko natrljao pijeskom. Bile su crvene i mutne. Možda bih, pomislio je, ipak morao otići onom ludom okulistu. Ponovno je sjeo i uzeo Noufin dnevnik. Zadnja trećina uglavnom je bila posvećena promatranju pasa i njihova ponašanja – ni spomena o planovima za bijeg u Ameriku, ni spomena bilo kojeg imena. Premda su ljubavni dijelovi postajali sve bolniji, bili su pribraniji. Činilo se da joj je dosta neuzvraćene ljubavi. Umjesto toga okrenula je svoju pozornost životinjama, pronalazeći utjehu u njihovim tajnama. Svako malo bi ponovno spomenula ljubav. »Danas sam ga vidjela, a njegov me pogled bacio u najmračnije predjele pakla. Znam da ću umrijeti ako se ovo nastavi.« Ako se nastavi što? Nayir se pitao. Ova frustrirajuća ljubavna igra? S kime? Okrenuo je posljednju stranicu rukopisa. Sadržavala je samo dva odlomka. Rukopis je bio neuredniji nego prije, gotovo mahnit. Više nisam djevojka. Napravila sam to, MI SMO to napravili, a najčudnije od svega je što ne žalim. Osjećam se tako glupo kada se sjetim svih strahova koje sam proživjela. Bože, gotovo sam počinila najveći grijeh, umalo sam se ubila! Sada mi je jasno da je sve čega sam se bojala samo početak nečega prekrasnog. Prvi put se osjećam živom. A najluđe je što nisam vjerovala da će se to dogoditi. Mislila sam da je gotovo među nama. Izbjegavao me, a kada bih ga susrela, ne bi me ni pogledao. Mislila sam da je odustao. Ali kada sam stigla do zoološkog vrta, on je čekao blizu replike planine gdje su nekad držali koze. Bila sam šokirana! Pitala sam kako me našao. Nikad nikome nisam rekla! Rekao je da je sam pogodio, ali nije rekao kako. Bila sam nervozna, ali me zagrlio. Gotovo sam se onesvijestila od uzbuđenja, a onda me poljubio! Pokušala sam reći ne, ali on je rekao: ‘Srce mi govori da to ne misliš'.

217

Rekao mi je da me nikad neće prestati voljeti, kamo god otišla, za koga god se udala. Počela sam plakati, a on me podignuo i odnio u srce planine. Bilo je svježe i mračno. Stalno se ispričavao što nismo na nekom skupom ili romantičnom mjestu, ali je znao da ja volim ovo mjesto i da nijedno drugo ne bi bilo bolje. Nayir je polako sklopio knjigu i spustio je na stol. Zatvorio je bolne oči a suza mu se iskrala iz oka i potekla niz nos. Premda je umrla mlada, bar je upoznala značenje jedne od riječi za ljubav. Iznenadno ljuljanje broda najavilo mu je da netko dolazi. Bolno trepćući ustao je od stola i pošao prema ljestvama. Crna figura zaklonila je ulaz; znao je da je to gospođica Hijazi i prije nego što ju je vidio. »Nayir?« pozvala je. Glas joj je zvučao potišteno. Pogledao je na sat u kabini. Bilo je 9 i 30 – neuobičajeno vrijeme za posjet, premda ne i prekasno. Popeo se uza stube i ugledao njezine oči, crvene i otečene od suza. »Što nije u redu?« pitao je. Zateturala je, a on joj je pružio ruku da ne padne. »Što se dogodilo?« »Možemo li razgovarati?« »Da, uđite.« On je sišao prvi i stao ispod kako bi je dočekao ako opet posrne. Srce mu je silovito tuklo. Kad je ušla u kabinu izgledala je kao da će se onesvijestiti. Uspio ju je zgrabiti oko ramena i odvući do sofe na koju se srušila treskom kakav ne bi očekivao od tako vitke žene. Zgrčena od bola, zarinula je lice u ruke. On je grizao usnicu i u neprilici gledao oko sebe. Trebao bi je tješiti, ali kako? Otišao je u kuhinju s namjerom da skuha još kave, ali se ipak odlučio za čaj. Pristavio je vodu na štednjak. Iza njegovih leđa ona se sklupčala podignuvši koljena i rukama obujmivši noge, lica zarinuta u ogrtač. Tiho je jecala. Kada je čaj bio gotov, odnio joj je šalicu i spustio na stol. »Popijte nešto«, rekao je sjedajući na sofu pokraj nje. Duboko je udahnula i podignula glavu. Nakon nekoliko trenutaka spustila je noge, poravnala ogrtač i uspravila se. Podignula je burku i uzela šalicu. Nayir se okrenuo da joj ne bude neugodno. »Otkrila sam tko je djetetov otac«, rekla je. Pogled mu je i nehotice pobjegao prema njezinu licu a njegov izraz sve mu je govorio. Othman. »On joj i nije pravi brat.« Suho se nasmijala. »Ali nikad nisam mislila...« Bio je previše osupnut da bi progovorio. 218

»Pronašla sam stanice njegove kože i tragove krvi ispod njezinih noktiju. Sjećate se onih obrambenih rana? Krv nije bila njezina.« »Njegova?« Kimnula je i ponovno briznula u plač. Nayir joj je uzeo šalicu iz ruke i spustio je na stol. Iznenadila ga je vlastita mirnoća. Nježno ju je zagrlio, napola očekujući da će se trgnuti ili povući, ali ona se okrenula prema njemu i sklupčala uz njega poput djeteta. »Othman je spavao sa svojom sestrom!« jecala je. Podignuo je drugu ruku i obgrlio je. Nije mu bilo neugodno kako je očekivao. Ona je neutješno jecala, a on je čekao da se smiri, pitajući se smrdi li mu dah po češnjaku, je li trebao reći nešto drugo i kako će sve to završiti. Čudio se samome sebi. Nije se mogao sjetiti zašto je prije bio tako grub prema njoj, jer sada mu je bilo jasno da se uvijek radilo o njegovoj grubosti, a ne njezinoj. Drhtala je, a on ju je ljuljao tješeći je, šapćući joj ism'allah ism'allah na uho. U tom zasljepljujućem trenutku kada je briznula u plač pale su sve barijere među njima. Napokon je prestala plakati i polako, jako polako se odmaknula. »Žao mi je«, rekla je. »Ne mora ti biti.« Povukao je ruku i gledao je kako donjim rubom marame briše nos. »Znaš što je moja majka govorila?« rekla je. »Kada vidiš ženu da ispuhuje nos u svoju maramu, rastani se.« Nasmijao se. »Znaš što je smiješno? Otac nije želio da se udam za Othmana.« Obrisala je nos i ponovno namjestila maramu. »Valjda je imao pravo. Spašena sam u zadnji čas. Da sam se udala za njega, on me ne bi volio. Možda bi i mene dao ubiti!« »Ne znači da ju je on ubio.« »A kako objašnjavaš tragove njegove kože pod njezinim noktima?« »Možda su se potukli prije nego što je oteta.« »I netko drugi ju je oteo? Molim te. Imao je motiv morao je sakriti trudnoću. Bio je ljubomoran jer se udaje za drugoga. Kladim se da je doznao za Erica, za njezin plan bijega i to ga je izludjelo. Znao je dovoljno o njoj da je otme i prikaže to kao bijeg. I dovoljno je poznavao pustinju da zna gdje je mora ostaviti jer je bio preveliki kukavica da je odmah ubije. Želio je da je ubije pustinja kako on ne bi osjećao krivnju.«

219

Nayiru je bilo teško zamisliti da bi Othman oteo Nouf, udario je po glavi i odvezao u pustinju. Ali Katya je imala pravo: imao je motiv i priliku. Ipak, zašto je Othman, ako ju je oteo, toliko želio pronaći otmičara? »Jesi li već s njim razgovarala?« pitao je. »Nisam.« Šmrcala je. »Napravit ću to sutra kada se smirim.« On je kimnuo. »Oprosti što sam došla ovamo i opteretila te svojim problemima«, rekla je. »Ionako bih otkrio.« U mislima se vratio dnevniku i bilo mu je jasno zašto Nouf nije napisala muškarčevo ime ljudi koji bi mogli pronaći i pročitati dnevnik sablaznili bi se kada bi otkrili s kim je bila u vezi. Zapravo, većina zapisa iz dnevnika bi ih zgrozila, ali Nouf je smatrala bitnim zaštititi Othmanov identitet. Naježio se pri pomisli na to da ga je mogao pronaći netko iz obitelji. Pogledao je dnevnik koji je stajao na stolu. Želio joj je reći što je pročitao, ali nije želio da to pročita i ona. Ne večeras, možda nikad. Ustajući, pokupio je mape i karte, gurnuo dnevnik među njih i sve zajedno premjestio na kapetanski stol u kuhinji. Katya je podignula noge na sofu i obavila koljena rukama. Činilo se da će još neko vrijeme biti ovdje. Pronašao je kutiju papirnatih rupčića u kupaonici i stavio ih na stol. Donio je jastuk iz spavaonice. Zahvalila mu je i privinula jastuk uz grudi. Vratio se u kuhinjicu i polako pripremio još čaja. Kada je donio čajnik, zahvalno se nasmiješila. »Hvala, Nayir. Jasno mi je da ti je ovo neugodno.« »Ne«, rekao je. »Uopće mi nije neugodno.« Sjeo je za stol i natočio čaj.

 Jedan sat poslije popeo se na palubu. Katya je dolje čvrsto spavala na sofi. Ona je zaspala, a on je zaključio da je najbolje da je ne budi. Donio je iz kabine nekoliko starih deka i prostro ih po palubi napravivši jastuk od starog pohabanog prsluka za spašavanje. Brod se ritmično ljuljao, i osim laganog zapljuskivanja vode sve je bilo nevjerojatno mirno i tiho. Najednom je sve što ga je mučilo palo u drugi plan – Nouf, Othman, nerođeno dijete. Jedino na što je mogao misliti bila je Katya.

220

26

D

eset minuta poslije došao je Katyin vozač. Koraci su mu tupo odzvanjali po molu dok je dozivao njezino ime. Gotovo istoga časa ona se uzverala na palubu i u neprilici poklopila rukom usta. »Dobro sam, Ahmad! Žao mi je, objasnit ću ti!« Nayir je ustao i pogledao prema susjednim brodovima. Nikoga nije bilo na vidiku, a on je mrzio samoga sebe što je zbog toga osjetio takvo olakšanje. »Kati«, viknuo je Ahmad jedva suzdržavajući zgražanje. »Pokušavao sam te nazvati!« Izišla je na mol. »Oprosti.« »Rekla si da ćeš ostaviti mobitel uključen. Tvoj otac se strašno zabrinuo. Dobro da nije pozvao policiju!« »Wallahi«. Izvukla je mobitel i odmah nazvala oca. Nayir ju je promatrao kako razgovara trudeći se zanemariti vozačev ljutit pogled. »Ništa se nije dogodilo«, rekao je napokon, »ako to mislite.« »Ne mislim«, odbrusio je vozač. »Ja ne bih učinio ništa...« Vozač je bijesno puhnuo i otišao niz mol.

 Kada je Katya otišla, shvatio je da neće zaspati pa je skuhao kavu i sjeo za stol, neugodno sam sa svojim mislima. Slika Othmana kako vodi ljubav s Nouf budila je u njemu gađenje. Mogao je zamisliti njihove slučajne susrete u skrovitim zakucima imanja Shrawijevih – kako ispunjeni strahovima i nelagodom bježe jedno od drugoga kao da hoće pobijediti moćnu silu uzajamne privlačnosti. Mogao ih je

vidjeti kako se, odustajući od borbe, prepuštaju žudnji njih dvoje u zoološkom vrtu, prljavi od prašine, znoja i seksa. A onda konačni obrat: Othmanovo otkriće njezina plana bijega, njegov očajnički plan da je spriječi – udarac u glavu, napuštanje u pustinji. U najmanju ruku bio je lažac i preljubnik. U najgorem, bio je ubojica. A ipak, unatoč svoj strahoti, ta je činjenica Nayiru donijela olakšanje. Katya se sada sigurno neće udati za njega. Oprosti mi zbog ovih zlih misli! Zažmirio je i pokušao ono što se dogodilo s Nouf zamisliti kao izdvojen slučaj, ne kao Othmanovu dublju mračnu stranu nego kao obično posrtanje koje bi se moglo svakome dogoditi. Othman je bio u teškoj situaciji. Kada se muškarac zaljubi u sestru, ostaje vezan uz nju cijeli život. Ne može je izbjegavati, ne može tako lako skrenuti pogled. Trebala bi mu samokontrola koju bi čak i Nayir teško održao. Katyu je poznavao tek kratko, a već je imao razvratne misli o njoj. Kad bi morao s njom živjeti a pritom znati da mu nije sestra po krvi, možda bi i on pao u grijeh. Ipak, Othman je bio oličenje doličnosti, toliko umjeren i skroman unatoč neumjerenom bogatstvu da je Nayirovo razočaranje bilo golemo. Je li dobrota samo na površini – dio koji vidiš? Je li srce uvijek zlo? Čak i najčasniji ljudi uvijek su na rubu gubitka kontrole. A Katya – vjeruje li joj samo zato što to želi, jer mu to govori njegovo tijelo? Ako ne može vjerovati muškarcu poput Othmana, kako bi mogao vjerovati ženi? Pogodila ga je spoznaja da je otišla, možda zauvijek. Bilo bi neprilično nastaviti kontakt. Upravo sada kada se oslobodila Othmana postala mu je nedostupnija nego ikad.

 Nakon besane noći uslijedio je besciljan dan. Nayir je bio previše umoran da bi izlazio, jedino je u vrijeme objeda otišao do parkirališta i kupio kebab od prodavača u marini. Uspio je izbjeći Majida, ali kad se vratio na brod zagušljiva samoća koju je ondje zatekao učinila je da se dan vuče još prazniji nego prije. Nikad nije osjetio toliku beskorisnost i dosadu. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako osjeća neizmjeran i sputavajući strah od spoznaje da će morati razgovarati s Othmanom, iako bi se radije bacio u more. Ipak, dok ne vidi Othmana neće se uspjeti usredotočiti ni na što drugo.

222

Popodne se odvezao do imanja. Sluga ga je dočekao na vratima i poveo u gostinjsku sobu gdje je Tahsin sjedio i razgovarao s usplahirenim Qazijem. Bilo je čudno da je Qazi ovdje. Je li blizak s braćom? Nayiru je rekao da je na imanju bio samo jednom, kad je prosio Nouf. Othman ga nikad nije spominjao. Zapravo, prvi put ga je spomenuo tek kada je Nouf nestala. Sjedeći preko puta golemoga Tahsina Qazi je djelovao kao nedozreli dječak. Šalica mu se tresla u krilu, no bio je previše nervozan da bi pio čaj, a čelo mu se sjajilo od znoja. Kada je ugledao Nayira, na licu mu se jasno vidjelo olakšanje. Možda je došao nasamo izraziti sućut obitelji. Tahsin je pozdravio Nayira i pozvao ga u sobu. Nayir se rukovao s Qazijem i sjeo kraj njega pitajući se zašto je tako uznemiren. »Baš smo razgovarali o budućnosti«, rekao je Tahsin. Qazi se nervozno smiješio, dok mu je čaj drhtao u ruci. Nayir je bio sklon vjerovati u ono što mu je Qazi odgovorio kad ga je pitao zašto voli Nouf: zato što nije bila ukočena i formalna. U ovoj dnevnoj sobi izgledao je kao da se doista našao na krivom mjestu. »Možemo nastaviti poslije«, primijetio je Tahsin. Baš u tom trenutku na vratima su se pojavili Othman i Fahad koji su dopratili oca, Abu-Tahsina. Tahsin je ustao kako bi maknuo jastuke s poda. Koracima sporim poput velike kazaljke na satu trojica muškaraca ušla su u sobu. Iznemoglost Abu-Tahsina bilo je bolno gledati. Za nekoliko tjedana taj gibak i živahan čovjek skupio se poput suhe šljive. Grudi su mu upale, ruke su mu se smežurale, a mnoštvo novih bora izbrazdalo mu je lice. Jedva je sam stajao, a svakim korakom izraz lica bio mu je sve grčevitiji. Nije primijetio gosta sve dok se nije našao gotovo uz njega. »To je Nayir, oče«, rekao je Tahsin. »Nayir ash–Sharqi.« Abu-Tahsinov glas s mukom se probijao iz dubine grla. »Ahmmm.« Nayir je bio šokiran. »Na službu, Abu-Tahsine.« »Hahhhhmmmmm.« Nayir se odmaknuo i pustio ga da prođe. Abu-Tahsina najradije se sjećao kako stoji nad Wadi Jawwahom u blizini Abu-Arisha i sa sjajem u očima nišani puškom u jato bijelih roda. Bilo je kasno poslijepodne i sunce je na njega bacalo zlatnu izmaglicu, produbljujući pješčanu boju njegove puti. Nayir se sjećao iznenadnog pucnja, rodina sablasnoga krika i baruta koji je lebdio zrakom poput niti bijele svile. Abu-Tahsin se okrenuo prema njemu i rekao dubokim glasom: »Ptice na nebu ne 223

možeš prebrajati, a ipak, svaka od njih uklapa se u božji plan. Misliš li da je to znak za razboritog čovjeka?« Nayir je odgovorio da je to vjerojatno znak. Tada je mislio samo na očito značenje, kao što piše u Kuranu, da Alah svoje postojanje objavljuje znakovima, tajanstvenim ustrojem Svemira. Ipak, ovdje u dnevnoj sobi vidio se još jedan znak: nemoć starosti, mračna i neumitna poput noći. Othman pogleda Nayira neproničnim pogledom i došapne mu u prolazu: »Liječnik kaže da mora hodati. Tri puta na dan oko kuće. To sprječava grušanje krvi.« Nayir tužno kimne. Starčev se duh ugasio. Tahsin pokaže Fahadu da pusti Abu-Tahsina i sam uzme oca pod ruku. Dvojica braće povela su ga kroz vrata terase. Trenutak poslije Othman se vratio. Svi su se okrenuli očekujući možda da će se Abu-Tahsin pojaviti iza njega. Othman ih pogleda i, da bi razbio atmosferu nelagode koja se osjećala u zraku, zamoli ih da sjednu. No Nayira nelagoda nije napuštala i tada je shvatio da prijateljstvo – bar što se njega tiče – pomalo nestaje i ustupa mjesto hladnoj formalnosti gostinske sobe. Činilo se da i Othman to osjeća. Izbjegavao je Nayirov pogled. Nayir se trudio da ne zuri, ali nije se mogao suspregnuti. Othman se nije obrijao; odjeća mu je bila zgužvana, koža blijeda od nedostatka sna. Fahad je pitao Qazija kako ide obiteljski posao, a Qazi je počeo govoriti o cipelama, računima, zaposlenicima i vanjskoj trgovini. Nayir je čekao i iz minute u minutu postajao sve nervozniji. Osjećao se smiješno inferiornim jer nije mogao sudjelovati u razgovoru a niti ga razumjeti. Morao se stalno podsjećati na to da je Othman prijetvoran, da je lagao, da bi ga trebalo biti stid samoga sebe. Othman se iznenada nagne naprijed, podigne kutiju datulja i pruži je Nayiru. »Izvoli, uzmi datulju.« »Ne, hvala.« Nayir pokaže na želudac kao da mu nije dobro. »Molim te, samo jednu.« Nayir podigne ruku. »Stvarno, ne bih smio.« Qazi i Fahad koji su sjedili kraj njega bili su zaokupljeni razgovorom. »Blijed si«, rekao je Othman. Nayir povuče košulju zalijepljenu na grudima. »To je sigurno od vrućine.« »Možeš li vjerovati da sam sada, po ovakvoj vrućini, pronašao jaknu?« »Gdje je bila?« 224

»U dnu ormara.« »Jesi li prije tamo tražio?« pitao je Nayir. »Mislio sam da jesam.« Činilo se da Othman više nije zainteresiran za tu temu. Uzeo je šaku datulja i ustao uzdahnuvši. »Vruće ti je. Hoćemo li prošetati?« Zatečen vlastitom nepromišljenim priznanjem da je njemu, Nayiru ash– Sharqiju, stručnom pustinjskom vodiču, zapravo vruće, Nayir je ustao i krenuo za Othmanom u predvorje. Šutke su prolazili kroz mračne prolaze i prostrane prazne sobe sve dok nisu došli do izlaza na terasu. Othman ga je poveo do uske lođe iznad mora a Nayir se odjednom osjetio posve dezorijentirano. Još nikad nije bio u ovom dijelu kuće. Teren se opasno strmo spuštao prema litici. Samo ih je kameni zid na rubu unutarnjeg dvorišta štitio od provalije duboke stotinu metara u čijem se podnožju pružala stjenovita plaža. Othman mu je rukom pokazao da krene prema uskim vratima. »Pazi na stube.« Sišli su vlažnim metalnim stubištem jedva dovoljno širokim za Nayirova ramena. U zraku se osjećao ljepljiv industrijski smrad. Na kraju metalnih stuba počinjalo je blistavo stakleno stubište kroz koje se prosijavala modra svjetlost. Nayir je hodao oprezno, boreći se protiv straha. Odjednom je primijetio da mu se pod nogama nešto miče, primijetio je valovit ritam morskih alga i trava, iznenadno svjetlucanje šarenih ribica. Na dnu stuba počinjao je akvarij. Stajali su usred goleme staklene špilje velike gotovo poput cijele kuće, koja se caklila i odbijala fluorescentnu svjetlost. Sa svih strana more je vrvjelo od svjetlucavih bića utonulih u tužnu osamu. Ovdje je bilo svježije, ali Nayir je još osjećao pritisak, a podmorski tlak otežavao mu je disanje. Činilo mu se kao da je ušao u tamnicu. »Impresivno«, mrmljao je. »To je izgradila tvoja obitelj?« Othman je odmahnuo glavom. Šutke su hodali promatrajući bezbrojne vrste riba. Nayir je prepoznao kraljevsku koraljnu ribu. Othman ga je upozorio na golemu ražu s modrim pjegama. Gledao je kako klizi u daljinu, dok mu se u misli vraćala slika iz Noufina dnevnika: trenutak kada je Othman spašava iz mora. Nakon nje slijedile su drukčije slike: Othman je grabi za zapešće, udara u glavu, baca njezino tijelo na dno wadija. Bile su zastrašujuće, a Nayir je, pomalo sebično, mislio samo o tome kako se osjeća izdanim. Ne možeš reći da poznaješ prijatelja dok nisi upoznao žestinu njegova bijesa.

225

Je li Othman, koji je imao tako strog osjećaj za tradiciju i obiteljsku čast, doista mogao to učiniti? Bludničiti, oteti, a možda i ubiti. Čovjek koji je uz njega stajao u akvariju izgledao je kao da je i sam žrtva otmice. »Izvoli.« Othman pokaže metalnu klupu nasuprot najvećem staklenom zidu. Obojica su sjeli. Jato ribica s crnim pjegama uznemireno se gibalo pod blještavim svjetlom. Othman ih je gledao, no činilo se da se povukao u sebe i izgubio u mračnim mislima. Nayir je prekrižio ruke da sakrije drhtanje. »Mislio sam da samo kralj ima podzemni akvarij.« »Ovo je nekad bila kraljevska rezidencija.« »Ah, da.«, Nayir poravna košulju. Slutio je da slijedi ispovijed. »Brate, žao mi je što sam te upleo u ovo«, rekao je Othman. Zvučao je iskreno, ali nešto u njegovu glasu navelo je Nayira da okrene glavu. »Jutros sam razgovarao s Katyom. Rekla mi je...« Nayir je oklijevao. »Žao mi je. Htio sam ti reći da smo se vidjeli.« Othman ga je čudno gledao. »Objedovali smo zajedno«, rekao je Nayir, što nije bilo tako teško kao sljedeće priznanje. »I bili smo u zoološkom vrtu.« »Da, zoološki vrt.« »Znam da sam ti morao prije reći.« Othman se gorko nasmijao. »Ne duguješ mi ispriku. Moji su grijesi mnogo veći od tvojih.« Nayir se složio, ali je osjetio potrebu da ga ipak utješi: »Grijeh je grijeh.« »Cijenim sve što si učinio, Nayir.« Riječi su zvučale rezignirano, prazno, kao da je doista umoran od formalnosti. Nayir osjeti da će se nešto slomiti, da će biti dovoljan tek blagi dodir da se sruši zid suzdržavanja. Othman je zurio u morska bića. »Dolazio sam ovamo s Nouf.« Spustio je ruku na usta i na trenutak izgledao kao da tuguje, ali kada je maknuo ruku lice mu je bilo ogorčeno i zatvoreno. »Prije nego što se zaručila.« Nayiru se nekontrolirano trzao kapak. »To ti je sigurno bilo teško podnositi.« Nije odgovorio. Možda zato što je odgovor bio očit. Othman napokon podigne bradu. »Voljela je kada sam joj pričao o različitim ribama. Ovdje je bila riba koju smo stalno gledali. Jedna od onih koje žive u jatu i koje se sve izlegu kao ženke. Tek poslije, kada odrastu, neke od njih postaju mužjaci.« Suho se nasmijao. »To joj se sviđalo. Rekla je da želi biti kao ta riba pa da se kad odraste može ponašati kao muškarac.« 226

Nayir je osjetio da ga obuzima ista tuga koju je osjetio u kolibi na plaži. Nepomično je sjedio i čekao. »Povjerio sam se ocu«, rekao je Othman gorko se nasmijavši. »To je bila velika pogreška. Rekao sam mu da se želim oženiti Nouf. Isprva je mislio da se šalim pa ga nisam htio razuvjeravati, ali mislim da je napokon shvatio da mislim ozbiljno i bio je zgrožen. Toliko zgrožen da je, kada se pojavila Katya, odlučio zanemariti činjenicu da njezina obitelj nije poput naše. Nije ga smetalo što je starija. Samo je želio da se oženim. Napokon smo sve dogovorili. Ali s Katyom sam napravio najveću pogrešku.« Zastao je boreći se sa sljedećim riječima: »Bila mi je prijateljica, a ja joj nisam rekao što mi je doista u srcu.« »Da je zapravo ne voliš?« Othman je odmahnuo glavom. »Ne toliko koliko sam volio Nouf.« Nayir osjeti pogubnu mješavinu olakšanja, krivnje i nemoćnog bijesa. Pomisao da je Othman bio zaljubljen u sestru nije mu se više činila tako odvratnom. Blijedila je u usporedbi s Othmanovim ponašanjem prema Katyi. Iskoristio ju je najprije da očuva privid u obitelji, a onda kao utjehu, kao lijek za slomljeno srce, ne obazirući se na to što je slomio njezino srce. Možda ju je čak iskoristio da kazni Nouf, koja se usudila zaručiti za drugoga. Nayir se sjetio bazara i gomile tužne, besmislene svadbene opreme namijenjene nekom zaboravljenom ormaru. »Znači tvoj je otac znao što osjećaš prema njoj«, rekao je Nayir. »Na neki način. Nisam mu sve rekao.« »Zna da si ti otac djeteta?« »Mislim da je naslutio.« Nayir je znao da će Othmanove sljedeće riječi biti odgovor na teže pitanje koje ga je mučilo – je li ju Othman oteo. Bojao se pitati, ali morao je znati. »Jesi li zato platio privatnoga detektiva da im dokažeš da je nisi ti oteo?« Othman je nepomično, gotovo katatonično sjedio kraj njega. Nayir je znao da to mora izreći. »Ti si je oteo.« Othman zatvori oči. Suze su se počele slijevati niz njegove obraze. Nayir odvrati pogled. »Oprosti«, rekao je Othman. »Znam što misliš.« Nakon bolnoga trenutka, kada se činilo da su čak i ribe usporile kretanje u svojem svijetu, podignuo je glavu. »Istina je da sam je volio, ali brate, vjeruj mi, ne znam što se dogodilo. Bio sam sluđen neuspješnim pokušajima da doznam istinu. Nisu vodili nikamo. Nisam otkrio 227

ništa...« Glas mu je puknuo i on je zašutio. »Angažirao sam detektiva jer nisam uspio otkriti što se dogodilo, i to je istina.« »Nouf je imala modrice na zapešćima.« Othman odmahne glavom. »Nisam je oteo.« »Našli smo tvoje tragove na modricama.« Činio se zbunjenim, možda zbog riječi »mi«. Ali ako ga je to zaboljelo, nije pokazao. »Nouf i ja posvađali smo se neposredno prije nego što je oteta.« Jedva je progutao slinu. »Rekla mi je da kani pobjeći u New York. Nisam mogao vjerovati.« »Pa si je zgrabio?« »Ne, bio sam oduševljen. Rekao sam joj da želim život s njom. Dao bih joj sve, dopustio joj da radi što želi, ali...« Zastao je. »Ona to nije htjela. Željela je novi početak.« »Kako je došlo do toga da je zgrabiš za zapešća?« »Molio sam je, molim te, molim te ne idi! Iščupala bi mi dušu. Ona je plakala. Počela me udarati. Zgrabio sam je da je zaustavim, ali bilo je teško.« Otkopčao je rukav i podignuo ga pokazujući niz blijedih modrica od zapešća do lakta. To su mogle biti ogrebotine koje su nastale prije dva tjedna. »Oborila se na mene. Morao sam je zaustaviti. Bila je mahnita. Nisam shvatio da sam je povrijedio.« »Zašto je bila toliko ljutita?« Othman je polako spustio rukav. »Kada sam shvatio da govori istinu, da ne želi da idem s njom, rekao sam nešto što nisam trebao. Rekao sam joj da ću je zaustaviti. Nisam pritom mislio reći da ću je oteti, samo sam htio reći da ću odati ocu njezine planove.« Pokrio je lice rukama i stresao glavom. »Ispričao sam se. Rekao sam joj da nisam mislio ozbiljno – i doista nisam. Samo nisam želio da ode.« Nayir je kimnuo. Nije znao u što bi vjerovao, ali je bio potresen iskrenošću Othmanovih riječi. »Vi ste se, dakle, sastajali u zoološkom vrtu.« »Da, tamo smo se sastajali. Mjesto je bilo skrovito. Njoj se sviđalo.« »Koliko često ste se tamo sastajali?« Oklijevao je. »Jednom na tjedan.« »Bila je u zoološkom vrtu onoga dana kada je nestala«, rekao je Nayir. Othman ga je pogledao. »Jesi li siguran?« »Jesam. Pronašli smo cipelu i tragove njezinih stopa na zemljanoj stazi iza zoološkog vrta. Pronašli smo i dokaze na njezinu tijelu. Na rani na glavi pronađeni su tragovi zemlje sa staze iza zoološkoga vrta. Na njezinu zapešću bilo je tragova 228

izmeta. Ali nešto ne razumijem. Posvađala se s tobom toga jutra, a nakon toga je otišla u zoološki vrt. Zašto bi izmislila laž da mora zamijeniti vjenčane cipele, a onda umjesto toga otišla u zoološki vrt iako ti nisi trebao biti tamo?« Nayir je čekao, ali Othman je nepomično zurio u ribe. »Ne znam«, prošaptao je. »Je li moguće da se namjeravala sastati s nekim drugim?« pitao je Nayir. »Ne, to je smiješno. Vjerojatno je išla... Ne znam, možda zato što ju je to mjesto podsjećalo na nas.« Prekrio je dlanovima oči. »Možda se išla oprostiti.« »Ali tko bi još znao za zoološki vrt?« Othman uzdahne. »Ne znam. Možda je rekla Mohammedu. Njemu je sve govorila.« »A nekome iz obitelji?« »Nije rekla nikome u kući – bilo bi preopasno.« »Je li imala prijateljice?« Odmahnuo je glavom. »Imala je prijateljice, ali ona ne bi nešto takvo nikome povjerila. Više je vjerovala svojim psima.« »Koliko znamo, samo si ti znao gdje je mogla biti toga dana.« Nayir je pokušao sakriti osudu u glasu, ali što je više razmišljao, to se Othmanova krivnja činila očitijom. Ne samo da je Othman znao za zoološki vrt, on je i jedini imao motiva da je slijedi toga dana. Upravo su se bili posvađali. Ona je odjurila iz kuće. On je vjerojatno krenuo za njom da pokuša popraviti stvar ili da je spriječi da otputuje u New York. »Kamo si otišao poslije svađe?« pitao je Nayir. Othman je prekrižio ruke preko grudi. »Bio sam previše uznemiren da bih ostao ovdje«, rekao je. »Otišao sam se voziti. Kada sam se popodne vratio, nije je bilo.« »Bio si sam u autu?« »Jesam.« »Jasno.« »Znam«, rekao je Othman. »Kad bih ti bar mogao ponuditi neki dokaz, ali ne mogu. I ja sam se kao i ti našao u čudu. I još uvijek ne mogu doći k sebi. Dosad se nisam istinski suočio sa zbrkom koju sam izazvao.« Spojio je prste i njima probadao zrak sa svakom izgovorenom riječi. Nayir je vidio stid i bijes u njegovim kretnjama. »Nikad nisam imao hrabrosti. Nikad mi se nije otvorila. Mjesecima sam pokušavao, nastojao je usrećiti, prisiliti je da mi vjeruje.« Stisnuo je usnice da suspregne nemoćan 229

bijes. »Kada se to dogodilo, kada sam joj rekao da je volim, odgurnula me još dalje. I, k vragu...« puknuo mu je glas. »Još je volim.« Okrenuo se nemoćno brišući suze s obraza. Nayir je promatrao akvarij. Riba klaun otplivala je pokraj njih, užurbana i prestrašena. Negdje iznad njih ugasio se generator i nastupila je tišina. Nayir se osjećao krajnje nepodobnim sugovornikom u temi o ljubavnim osjećajima pa je utonuo u svoje misli. Čekao je da Othman progovori. »Nikad je ne bih ozlijedio«, rekao je Othman na kraju. »Koliko god ti se to činilo vrijednim prijezira i zgražanja, volio sam je, i nosila je moje dijete.«

 Nayir se vratio u Jeep. Osjećao je kako u njega polako sipi nemoć, ispunjava ga i pritišće poput pijeska u pješčanom satu, a on se želi samo vratiti na svoj brod i otploviti do nekoga mirnog mjesta na obali. Baciti sidro. Pecati. Da, pecao bi i sunčao se, gledao ljude kako jedre na dasci i galebove i brodove kako prolaze. Samo mu je to trebalo. Samo nekoliko riba i mimo mjesto da zaboravi ono što ga je najviše mučilo: Othman ga nije pitao što je još otkrio. Bilo je previše neodgovorenih pitanja. Zašto je njezino tijelo pronađeno tako blizu starog pustinjskog logora? Zašto su deva i motor bili smješteni zajedno u stražnjem dijelu kamiona? Bi li Nouf sve to mogla izvesti sama? Gdje je kamion? Ako je Othman iskreno zbunjen njezinom otmicom, ne bi li i on želio odgovore na sva ta pitanja? Baš kada je Nayir ulazio u automobil, ugledao je crnu priliku žene kako izlazi iz Toyote parkirane u blizini. Bila je to Katya. Zaprepastilo ga je što je tako brzo smogla hrabrost da se suoči s Othmanom. »Zdravo«, rekla je. Uzvratio joj je pozdrav, no ona kao da nije znala što bi još rekla. Neugodna tišina umrtvila je prostor između njih. »Hvala ti«, rekla je napokon, »za sve što si sinoć učinio za mene.« »Nema na čemu.« Osjećao je potrebu da nešto kaže – bilo što – no ništa mu nije zvučalo dovoljno dobro. Osjećao je nepodnošljivu nelagodu. Nije znao što bi pa se pozdravio i krenuo prema autu. Ona se okrenula jednako brzo i uputila prema kući.

230

27

B

rod se tiho ljuljao na valovima. Nayir je sjedio na palubi s udicom u ruci i zurio u morsko prostranstvo. S lijeve strane čuo je zujanje vodenog skutera, a trenutak poslije pokraj broda je projurila mlada neznanka. Na sebi je imala bikini koji je izgledao kao da je sašiven od otpadaka iz krojačnice, kao nešto što će se rasparati ako kihne. Pritiskala je tipke na mobitelu, držeći drugu ruku na upravljaču. Namjerno nije skrenuo pogled. Čekao je i gledao. Kada će shvatiti da zuri u nju? Ali ona to nije primijetila. Bila je obuzeta telefonskim razgovorom. Njezino vitko smeđe bedro nije ga uzbudilo. Mislio je samo na ribe koje će otjerati. Nakon dva dana provedena na vodi uspio je steći distancu prema događajima što su se zbili proteklih nekoliko tjedana. Jutros je napokon mogao razmišljati o razgovoru s Othmanom. S ove distance sve se činilo apsurdnim i pogrešnim. Othman je udario Nouf u glavu, odvukao je u pustinju i ondje ostavio. Pa što ako nisu našli njegove tragove na stazi kraj zoološkog vrta? Mogli su biti izbrisani u tučnjavi. Čak i Mutlaq bi prihvatio takvo objašnjenje. Ali zašto bi Othman to učinio? Je li morao ispuhati bijes? Zašto nije izabrao neki drugi ispušni ventil – zaborav, nastavak života? Pravovjerni koji su se iselili i borili se na Alahovu putu imecima i životima – najveći su po položaju kod Alaha. To je pravi džihad, odricanje od dobara, nada, želja ako to od nas traži život, kada bi neodricanje vodilo na krivi put. Ali Othman nije pristao na odricanje nego je postao lažac. Je li i njegova ljubav prema Nouf bila laž? Sada je jedino pitanje bilo kako postupiti dalje. Teoretski, Nayir bi sve morao prijaviti policiji, sudstvu ili džamiji i ljudima zaduženim za provedbu zakona, ali budući da je istražiteljev ured već zaključio slučaj odnosno zaključio da nema slučaja koji bi trebalo zatvarati je li bilo ikakve nade za pravdu u sustavu u kojem se bogati tako lako mogu izvući potkupljivanjem? Čak i sa svime što su on i Katya prikupili, nije bilo dovoljno dokaza da je Othman doista oteo sestru ili zadao posljednji udarac, onaj koji ju je onesvijestio i prouzročio da se utopi u wadiju. Nayir je ostavljao i mogućnost da Othman ipak nije krivac i u mislima se neprestano vraćao toj nadi.

Naravno, bilo je moguće suditi Othmanu za zinu, odnosno za grijeh izvanbračnog seksa. Ali obitelj bi to kaznila kaznom koja bi vjerojatno bila vrlo blaga. Nayir je mogao zamisliti izraz na Nusrinu licu ako ikad dozna da je Othman spavao s Nouf. On se nadao da će je poštedjeti te spoznaje. Othmanu bi se moglo suditi za incest, ali ni to se nije činilo poštenim. Tehnički nije bio posrijedi incest – on joj nije krvni rod pa čak i ako bi sud tvrdio da joj je on brat po zakonu i time joj nije mehram, Nayir je mislio da nije humano kazniti čovjeka zato što se zaljubio ili zato što je mislio da se zaljubio. Nije mu preostajalo ništa drugo nego se upustiti u vlastiti džihad: odreći se prijateljstva s Othmanom, što bi bio tih ali možda najsnažniji protest protiv prijateljeva ponašanja. Alah prima pokajanje, kaže Kuran, ali samo od onog čovjeka koji počini grijeh iz neznanja i odmah se pokaje. Nema oprosta za one koji do smrti ponavljaju iste grijehe. Ipak, Kuran kaže i to da Alah oprašta sve grijehe i da je milostiv i samilostan. Skuter se izgubio na pučini, a do Nayira je dopro zvuk zvonjave iz kabine. Telefon. Ozlovoljen što mu ometa mir polako je odložio ribički štap, sišao niz ljestve i prekopavajući po gomili stvari razbacanih po stolu konačno ugledao prokletu spravu. Nastavila je zvoniti sve dok se nije javio. Prvo je začuo pucketanje a zatim glas. »Nayir? Katya.« »Zdravo...« »Oprosti što te smetam, ali razmišljala sam o tvojem pitanju. Znaš, ono što si me pitao u restoranu – bih li prevarila muža kao što je to Nouf planirala učiniti? Toga sam ti dana rekla da vjerojatno bih i još mislim da bih kada bih bila dovoljno očajna, ali nisam. O tome se radi – mislim da nikad neću biti toliko očajna.« Nije znao što bi rekao. Uzdahnula je. »Oprosti što sam te ovako nazvala. Sigurno misliš da sam luda. Mučilo me to. Mislim da moraš biti očajan da bi nekoga prevario. Nouf je prevarila i Othmana. Nije mu rekla za Erica ni za plan da ode u New York sve do zadnjeg časa. I to ga je naljutilo, to da je sve skrivala. Ali slušaj: mislim da je ona bježala od kuće zbog njega, jer se stidjela svojih osjećaja. Mogla je i ovdje imati dobar život sve što je željela. Ali Othman bi bio ovdje, i za koga god se udala, što god učinila, ona bi ga uvijek morala susretati.«

232

Nayir se sjetio odlomka iz dnevnika. Premećući papire na stolu našao je bilježnicu, otvorio je i potražio stranicu. Tu je bio kratak, jednostavan odlomak koji prije za njega nije imao previše smisla: Više ne mogu ostati ovdje. Ne mogu to podnijeti. Taj će osjećaj uvijek biti prisutan. Nikad ovdje od njega neću pobjeći. Kada ga je pročitao prvi put, mislio je da se odnosi na općenit osjećaj sputanosti, ali Katya je imala pravo. Vjerojatno je govorio o njezinim osjećajima prema Othmanu. »Što točno želiš reći?« pitao je Nayir. »Nouf je bila dovoljno očajna da pobjegne u New York zbog Othmana, ali time je zapravo priznala da ga beskrajno voli. To ju je plašilo.« »Shvaćam.« »Bila je dovoljno očajna da pobjegne, ali ne mislim da je Othman bio dovoljno očajan da je ubije.« Nayir zatvori dnevnik i sjedne. Zamislio je Katyu kako negdje sjedi za stolom, baš kao što on sjedi ovdje, i kako oboje traže načina da Othmana oslobode krivnje. On je znao o čemu ona razmišlja, čemu se nada i što priželjkuje – da Othman voli nju, a ne Nouf. To je bilo tužno. On ju je duboko žalio – više nego sebe – jer on se, ako ništa drugo, uspio suočiti sa strašnom istinom. Šuplje se nasmijala. »Othman nije mogao biti takva životinja – ima li to smisla?« Nije odgovorio. »Ima, vjeruj mi.« Shvatio je da joj još nije ni spomenuo dnevnik. Nije mogao, ne sada, možda nikada. U dnevniku Othman nije baš opisan kao životinja, ali Noufine riječi prikazuju sliku očajna čovjeka, nekoga tko ju prati na moru, po zoološkom vrtu. Neugodna šutnja zavukla se među njih. Nije mogao pronaći riječi kojima bi je prekinuo. »Nayir.« »Da.« »Molim te, reci mi o čemu razmišljaš.« Oklijevao je. »Neke stvari mogu muškarca pretvoriti u životinju«, rekao je, »premda inače nije takav.«

233

Druga je stanka, čini se, trajala vječno. »Misliš da ga samo pokušavam opravdati«, rekla je. »Ne pokušavam. Razmisli. On je unajmio privatnog detektiva. On te poslao u pustinju.« »Ali tebe je pokušao spriječiti da analiziraš DNK.« »To je točno«, rekla je. »Nije želio da otkrijem da je on otac djeteta – očito je zašto. Ali je želio otkriti što se dogodilo s Nouf u pustinji jer nije znao.«. Nayir je morao priznati da to objašnjava njegovo nedosljedno ponašanje. »Možda si u pravu«, rekao je boreći se protiv čudne mješavine nade i razočaranja. Možda Othman ipak nije kriv. »Tko ju je onda ubio?« pitao je. »Ne znam. Tko je bio dovoljno očajan?« Činilo mu se da je već nebrojeno puta mozgao nad tim pitanjima. Tko bi želio ušutkati Nouf? Tko je za to imao razloga? Nije bilo dovoljno dokaza koji bi mu usmjerili misli. Opet se našao izgubljen u bespućima vlastite mašte i činilo mu se da se sve više udaljava od odgovora na pitanja što su ga mučila. »Razgovarala sam s Othmanom«, rekla je oklijevajući. »Ispričao se. I mislim da je bio iskren.« »Mogu misliti.« »Ali smo ipak odlučili otkazati vjenčanje.« Nayiru je želudac skočio u grlo. »Žao mi je što to čujem.« »Što se može...« Ispustila je rezignirani uzdah koji je trebao pokazati da se s tim dobro nosi, ali je zapravo pokazala da se osjeća posve izgubljenom. Ili je bar tako zvučalo njemu. Ostatak razgovora bio je pomalo usiljen. Kratko su razgovarali o pecanju i vremenu na moru. Ispričao joj je kako je pronašao motor u kolibi na plaži i kako nisu pouzdano identificirani tragovi stopa koje su pronašli u zoološkom vrtu. No dok se tako mučio da održi konverzaciju, imao je osjećaj da su zapravo trebali razgovarati o Othmanu. Možda on nije postavio prava pitanja, jer nije imao hrabrosti suočiti se s temom ljubavnih osjećaja o kojoj je vrlo malo znao. Ali užasavao se mogućnosti da se to neznanje razotkrije. Bilo mu je drago što je zanima kako provodi vrijeme. Tek kada je spustio slušalicu sjetio se da možda ona uopće nije željela razgovarati o Othmanu i da joj je njihovo čavrljanje o vremenu pružilo dovoljno snage i utjehe. Nadao se da je tako. Te je noći ležao na palubi ljuljuškajući se na morskim valovima. Razmišljajući o Fatimi, shvatio je da joj je najviše zamjerio prikrivanje istine, to što mu nije rekla da se viđa i s drugim muškarcima a ne samo s njim. Othmanovo prešućivanje istine nije 234

ga toliko intimno pogodilo, ali ga je zaboljelo na svoj način, no tada se upitao radi li i on isto, laže li i on drugima. Što prešućuje onima koje voli? Njegov osobni džihad protiv Othmana odjednom mu se činio kukavičkim, iznenada ga je preplavio osjećaj da je njegova šutnja nečasna a pobožnost lažna. Prisjetio se stihova iz Kurana: Darovali smo ti odjeću da prekrijemo tvoju sramotu, ali i da te ukrasimo, ali odjeća pravednosti je najbolja. Kaže se da je Alah stvorio čovjeka slobodnoga od zla i stida, ali jednom kada je čovjek iskusio grijeh, njegove su misli i djela postali odjeća koja ga prekriva i otkriva, pokazujući njegovo pravo lice. Nayir je znao da bi se, da je pošten čovjek, prestao pokrivati da sakrije sramotu Othmanova gologa grijeha. Morat će se s njim suočiti.

235

28

S

tojeći ispred kuće Shrawijevih, u bijelom mramornom dvorištu koje je u predvečerje poprimilo boju lososa, Nayir je promatrao crvenu sunčevu utrobu kako obuhvaća svijet. Pročelje kuće je najljepše u ovo doba dana kad su oblaci prošarani blijedim rumenilom, a more se presijava u ružičastim bojama. Divio se detaljima koje ranije nije uočio: elegantnoj zakrivljenosti crepova na krovu, kompleksnosti stjenovitoga zida i finom mramoru ispod svojih nogu. Povjetarac je podizao rub njegove svijetlomodre haljine i donosio vonj izmeta iz staja koji je djelovao smirujuće. Sjetio se poznate molitve i šaptom je izgovorio. Na nebu se svake noći pojavljuje! Tko li je taj noćni posjetitelj? Sjajna zvijezda, Jer svaka duša ima anđela čuvara koji bdije nad njom. I on se uzdao u anđela čuvara. Okrenuo se i prešao dvorište pred glavnim ulazom tražeći vrata koja vode u staje. Želio je još jednom vidjeti devu. A to bi, pomislio je, moglo biti zadnji put. Bilo je mračnije nego što je očekivao, ali imao je bateriju koja je bila dovoljna da mu rasvijetli put niza stube. Dvorište ispred staje bilo je prazno. Obasjavala su ga svjetla iz kuće pa je ugasio bateriju i prešao preko dvorišta do ulaza u staju. Vrata su bila otvorena i on se uvukao unutra. Nakon nekoliko minuta ponovno je izvadio bateriju, zaklanjajući je rukom. Ništa se nije micalo. Probijao se između boksova sve dok nije stigao do zadnjeg s lijeve strane. Provirio je kroz pukotinu i vidio da Noufina deva spava. Oklijevao je bojeći se da je ne probudi. Mogla bi se prestrašiti i probuditi ostale. Ali čuo je tiho komešanje iza vrata boksa. Pritisnuo je usnice uz pukotinu i blago

puhnuo, najblaže što je mogao. Zavirivši ponovno unutra primijetio je da se pomaknula. Tada je začuo šušanj iza leđa. Naglo se okrenuo i usmjerio bateriju niz dugačak prolaz, ali ništa se nije micalo. Čekao je. Kako se više ništa nije čulo, i činilo se da nema nikog u blizini, ponovo se okrenuo prema boksu. Deva je bila budna. Oprezno je otvorio vrata i zakoračio unutra pružajući ruku da joj počeše uši. Njuškom mu je dotaknula ruku, a on joj je dlanom pogladio vrat i leđa. Na kraju je prstima potražio opekotinu na nozi i ponovno je opipao. Bio je to doista Hondin logo. Nastavio je milovati devu a ona je zadovoljnim glasanjem dala na znanje da joj godi njegova pažnja. Izvana je opet čuo šušanj. Zvučalo je kao lepršanje haljine. Okrenuo se i oslušnuo. Potaknut znatiželjom, iskrao se iz boksa i zatvorio vrata. Šušanj se ponovio. Kada je stao, stalo je i šuštanje. Sada je znao da je netko tu. Netko je stajao na slami između njega i vrata. Ugasio je bateriju da mu se oči prilagode na mrak i oklijevajući načinio korak, pa još jedan, a šuštanje se nastavilo. Kretao se prema zvuku, držeći se što bliže vratima boksova. Uljez je bio blizu, toliko da je osjetio toplinu tijela. Izvadio je bateriju i osvijetlio lice žene pred sobom. Lecnuo se i povukao. Prepoznao je kćer čuvara deva. Velika modrica iznad oka izblijedjela je, ali još je bila vidljiva. Premda je glavu pokrila maramom, lice joj je bilo potpuno otkriveno. Nije se okrenula nego je strpljivo stajala dok je on zurio u nju. Pobijedila je njegova pristojnost pa je spustio bateriju, ali njegov pogled nije napuštao njezino lice. »Odakle ti modrica?« pitao je. Lice joj je bilo napeto od tjeskobe. Podignula je drhtavi prst i pozvala ga bliže. Zurio je iznenađeno, ali ona je pokazivala Dođi, slijedi me. Krenuo je za njom nošen znatiželjom. Na pola puta niz hodnik zastala je kraj jednog boksa i stavila ruku na zasun. Čekala je da se Nayir približi s baterijom. Otvorila je vrata tako da je ona sada stajala s unutarnje, a Nayir s vanjske strane. Zurio je u prazan boks, dok je ona rukom pridržavala vrata. »Što...«, nakašljao se. »Što želiš od mene?« Učinilo mu se da je čuo uzdah. »Uđi unutra«, šapnula je. Bilo mu je neugodno, ali je ušao u boks i baterijom osvijetlio zidove. U dnu boksa visjela je teška nepromočiva siva cerada, ali inače nije bilo ničega. »Pogledaj pod«, rekla je.

237

Svjetiljkom je zahvatio metalni sjaj na podu. Bila je to ručka od trapa. Sagnuvši se maknuo je slamu. Zasun se otvorio uz škripu, a on je polako podizao poklopac ispod kojega se nalazio mali odjeljak. Osvijetlio je unutrašnjost i pronašao crnu baršunastu vrećicu veliku poput ženske torbice. Podignuo ju je i odvezao. Vrećica je bila puna zlatnine. Bilo je tu prstenja, narukvica, naušnica i ogrlica, sve od 24–karatnog zlata. Rubini i dijamanti svjetlucali su obasjani baterijom. Na većini zlatnih predmeta bilo je slovo N. Zatvorio je vrećicu i izišao iz boksa. Djevojčini prsti još su držali vrata. Premda joj je želio vidjeti lice dok joj postavlja pitanja, pomislio je da je najbolje da ih ipak dijele vrata. »Tko je to ovdje ostavio?« pitao je. Nije odgovorila. »Reci tko te udario da ti je ostala modrica? Je li te udario onoga dana kada je Nouf nestala.« Tišina. Gotovo je gurnuo vrata, ali je nije želio prestrašiti. »Tko je to bio?« pitao je blago. »Ne znam«, šaptala je. »Ali ti mi vjeruješ.« Nije odgovorila. »Ako si mi dovoljno vjerovala da mi pokažeš nakit u skrovištu, vjeruj mi i sada.« Izašla je iz boksa a potom je čuo kako užurbano odlazi prema vratima staje.

 U dvorištu ispred kuće Nusra ash–Shrawi stajala je u sjeni između noćne tame i blještavog svjetla koje je dopiralo iz predvorja. Kada je čula njegove korake kako prilaze s pokrajnje staze, okrenula se prema zvuku. »Nayir«, rekla je. Držao je baršunastu vrećicu uza se i nadao se da Nusra neće čuti tiho zveckanje dragulja. »Dobra večer, Um-Tahsin.« »Gdje si bio?« pitala je. »Čula sam tvoj Jeep, ali nisi odmah došao.« Nayir je stao uz nju. »Otišao sam najprije pogledati deve.« Tiho se nasmijala, potražila mu ruku i povukla ga prema kući. »Ti možda nisi beduin po krvi«, rekla je tapšući ga po grudima, »ali jesi po duhu.« »Hvala«, promrmljao je. 238

»Odvest ću te u gostinsku sobu.« Zakoračio je kroz vrata obuzet strepnjom. Ako je Um-Tahsin znala da je ovdje, tko je još mogao opaziti njegovo prisustvo? Kad su ušli u kuću pustila je njegovu ruku i pokazala mu da je slijedi, ali umjesto da krene poznatim putem do sobe za goste, povela ga je dublje u kuću, niz hodnike mračne poput njezine sljepoće. Nayir je bio prisiljen usporiti i napipavati put. Želio je pitati kamo ga vodi, ali nije imao hrabrosti prekinuti tišinu. Na trenutak se čak zapitao ne vodi li ga u stupicu. Najednom su se našli u dvorištu opasanom visokim zidovima koje su obasjavale samo zvijezde. Nusra mu pokaže još jedna vrata i povede ga uskim hodnikom prema prostranoj galeriji koja, čini se, nije imala druge svrhe osim kao golem prazan prostor kojim su prolazili sluge. Stala je tako naglo da ga je preplašila. Uhvatila ga je za ruku čvrstim stiskom. »Ja možda ne vidim«, rekla je, »ali znam što se događa u mojoj kući bolje od većine.« Nagnula se bliže, toliko blizu da je mogao osjetiti njezin dah. »Znala sam da si bio među devama.« Nije se micao. Sjaj obližnje svijeće bacao je dugu sjenu preko njezinih obraza i produbljivao joj bore. »Čula sam te kad si išao tamo, a sada osjećam njezin miris na tvojoj odjeći«, siktala je pojačavajući stisak. »Zove se Asiya. A ako je upropastiš, morat ćeš je oženiti.« Nayir je zadržavao dah, a onda jedva primjetno uzdahnuo. »Molim vas, Um– Tahsin. Ja sam pošten čovjek.« Strogo je podignula bradu a on je osjetio kako ga oblijeva rumenilo. »Ionako je već vrijeme da se oženiš.« Nije mogao govoriti. Nakon duge, bolne stanke, pustila mu je ruku i odmaknula se, zauzimajući ponovo svoje uobičajeno dostojanstveno držanje. »Kad smo već kod braka, je li ti Othman rekao novosti?« »Ne, a što? Okrenula se i povela ga. »Naša kći Abir udaje se sljedeći mjesec.« »Čestitam.« »Udaje se za rođaka Qazija, mladića koji je trebao oženiti Nouf.« »Doista? To je prikladna odluka.« Zato je dakle Qazi bio ovdje onoga dana. Nayir se sjetio dječakova lica, tako mladog i zbunjenog. »Da, i mudra.« Stala je na ulazu u sobu za goste. »Abir je za njega pravi izbor.«

239

Njezine su riječi ostale zlokobno visjeti u zraku. Je li Abir bila bolji izbor od Nouf? Um-Tahsin otvori vrata i pokaže mu da uđe. »Mislim da se Othman još nije vratio, ali provjerit ću. U međuvremenu će sluškinja donijeti čaj.« Otišla je ne rekavši više ništa. Nayir se ogleda po sobi. Na dva prozora zastori su bili odmaknuti, a na prozorsku dasku postavljeno je postolje s bijelim svijećama koje su treperile i bacale zlatno svjetlo. Sjeo je na sofu i nestrpljivo čekao Othmanov dolazak, zamišljajući nelagodu koju će, znao je, obojica osjetiti. Sve što je kanio reći sada se činilo pregrubim. Znam da si ubio sestru. Udario si je, odvukao u pustinju i ostavio ondje: želio si da umre. Nije li ta izvjesnost u nedostatku dokaza tek još jedan primjer grešne oholosti? Posežući rukom u prostrani džep, Nayir izvadi vrećicu sa zlatninom koja je pripadala Nouf. Možda je Othman doista ukrao zlato i sakrio ga da spriječi Nouf u odlasku. Ali kako je otkrio šifru sefa u kojem ga je čuvala? Trebam tvoju pomoć, Alahu. Vodi moje misli. Nayir se u mislima vratio na mjesta na kojima su pronađeni dokazi: u zoološki vrt, Ericov stan, kolibu na plaži. Je li nešto previdio? Nekakav ključni detalj koji bi potpuno izmijenio postojeću sliku? Pomozi, Alahu, pomozi mi da pronađem taj ključni detalj. Zatvorio je oči i pokušao razbistriti misli, ali u glavi mu je vladala zbrka. A što ako ne pronađe taj ključni detalj? Možda ubojica nije ostavio trag, ništa što bi upućivalo na njega. Jedna mu slika nije napuštala misli: karta, plan grada koji je našao u kolibi, napola skriven ispod ruba haljine. Možda je u tome ključ, pomislio je. Na karti nije bilo ničega neobičnog. Nouf se njome poslužila da pronađe zoološki vrt. Dodirnuo je tespih u džepu. Zatvorivši oči počeo je izgovarati dugu molitvu koja se razvijala poput hipnotizirajućeg sna i koja je našla svoj refren u jednostavnoj kitici: O, Alahu, moja svjetlosti, moj vodiču pokaži mi zrno istine daj mi srce lava i oko sokola. Ponavljao ju je peti put kada su se otvorila vrata i kada je u sobu ušla neka žena. Nayir otvori oči. Zaprepašteno je zurio u crnu haljinu, burku i napokon u ruke koje su pripadale Abir. Ustao je.

240

Ovaj put je spustila servis za kavu na stol ne podižući veo, natočila kavu u šalicu i pružila je Nayiru prolivši tek kapljicu. Iznenadilo ga je njezino novo samopouzdanje. »Vježbala sam«, rekla je. »Molim vas, pazite, vruće je.« Uzeo je šalicu, sjeo i zagledao se u rukav njezine haljine. Odjednom mu se sve složilo u mislima. Nije bila bitna karta – karta nije značila ništa – bitna je bila haljina koja je prekrila kartu. Muška bijela haljina koja je visjela u kolibi. Tada mu se to činilo normalnim. Nouf je na sebi imala bijelu mušku haljinu kada se vozila na motoru. Morala se odjenuti kao muškarac. Ali Mohammed je rekao da je Nouf s otoka otišla u crnoj ženskoj haljini, a da se zatim presvukla u bijelu mušku kada je došla na plažu. Na sebi je imala bijelu haljinu kada je umrla pa gdje je onda završila crna? I zašto je još jedna bijela haljina bila u kolibi? Tko je još mogao nositi bijelu haljinu i onda je ostaviti na plaži? Nayir je bio zaprepašten otkrićem, ono mu je dalo novu snagu dok se čudio kako se toga nije prije sjetio. Pogledao je Abir pitajući se odjednom zašto je došla. Je li željela informacije ili se bojala da će on nešto reći Othmanu? »Mislim da znam što se dogodilo tvojoj sestri«, rekao je mirno. Abir je ustuknula i prekrižila ruke na grudima kao da se brani. Opazio je sjenu u njezinim očima. »A mislim da bi i ti mogla znati«, dodao je. Spustila je glavu, no taj mu je pokret sada izgledao kao lažna čednost. »Kako bih ja to znala?« »Pronašao sam ovo.« Spustio je na stol crnu vrećicu. Abir je gledala vrećicu hineći zbunjenost, a zatim dopustila da joj se u pogledu vidi da ju je prepoznala, no sve je izgledalo kao djetinjasto prenemaganje. »Je li to Noufina vrećica za nakit?« pitala je promuklim šaptom. Šireći ruke kleknula je kraj stola, podignula burku i otvorila vrećicu. Ugledavši sadržaj, zakolutala je očima i zajecala, što je gotovo zvučalo kao iskrena bol. »Zašto je to ostavila doma?« pitala je pritiskajući vrećicu s nakitom na prsa. »Kako znaš da ju je ostavila doma?« Problijedjela je. »Mislim da se sada možeš prestati pretvarati«, rekao je. U Abirinoj zbunjenosti bio je tračak neprijateljstva. »Nikad je nije ni izvadila iz sefa«, nastavio je ohrabren time što mu je odjednom sve postalo jasno. »Ti si je uzela. Ti si se morala pobrinuti 241

da sve izgleda kao da je pobjegla a znala si da će nakon njezina nestanka netko provjeriti je li i zlato nestalo. Moje je jedino pitanje zašto nisi pronašla bolje skrovište?« »Vi mislite da sam ja...«, neuvjerljivo je promucala. Progutala je slinu, žmirnula i stresla glavom kao da tjera muhu. Na licu joj se nakratko pojavio strah, ali ga je ubrzo zamijenio dobro uvježban neproničan izraz koji se često mogao vidjeti u ženskim odajama Shrawijevih. »Griješite«, rekla je hladno. »Nemam pojma što se dogodilo...« »Prestani«, podignuo je ruku. »Laž će tvoj grijeh učiniti još većim. Znam što si učinila.« Učinilo mu se da vidi tračak panike u njezinim očima. Trudila se pribrati. Pažljivo je spustila vrećicu na stol, bezuspješno pokušavajući ustati. Drhtala je. »Ne znam o čemu govorite«, rekla je ali u očima joj se vidio strah. »Čujem da se udaješ«, rekao je, »za Noufina zaručnika.« »On nije njezin zaručnik.« U tom je komentaru bilo više žestine nego što je očekivao. »On se trebao njome oženiti.« »Ali on je nije volio«, prosiktala je. »Ni ona njega nije voljela.« Nayir je vidio gnjev na njezinu licu i odlučio riskirati: »Imala je sve, zar ne? Sve što si ti željela.« »Ne znam«, namrštila se. »Bila si ljubomorna jer se ona trebala udati za Qazija. Ti si se željela udati za njega, ali nisi mogla. Ona je bila starija pa je imala pravo prva birati.« »Nije ga voljela.« Sklupčala se i počela drhtati dok su joj iz očiju tekle suze gnjeva. »Znala sam što radi. Povlačila se uokolo i spavala s Mohammedom.« »To ti je ona rekla?« »Kako je onda ostala trudna? Odvratno je to što je napravila! Za Qazija se željela udati jedino zato što će jednoga dana biti bogat i što će mu biti svejedno hoće li ga varati ili ne.« Nedvojbeno je govorila istinu, barem ju je ona tako vidjela. Njezini su osjećaji bili žestoki i neobuzdani, a suze su joj se iskreno slijevale niz obraze. Ali tu je njegova teorija prelazila u nagađanje utemeljeno na premalo dokaza i njegovoj imaginaciji. »Zašto mi ne ispričaš što se dogodilo?« rekao je. »Kuran kaže da postoji oprost za one koji se pokaju.« 242

Pogledala je u pod a onda zatvorila oči i oholo odbila ponudu odmahivanjem glave. »Dobro«, rekao je Nayir. »Evo što ja mislim. Ti si sve isplanirala. Sigurno ti je trebalo vremena da sve smisliš – kako je odvući u pustinju, koji kamion uzeti, kako ukrasti devu, sve. Bilo je tu mnogo posla. Ali ja mislim da si znala da će se ona s nekim sastati u zoološkom vrtu.« Otvorila je oči i pogledala ga sa znatiželjom i strahom. »Je li ti bilo mučno od toga?« »Viđala se s Mohammedom«, prasnula je Abir. »Imam vijest za tebe«, rekao je. »Nije se viđala s Mohammedom. Spavala je s nekim drugim.« »S kim?« Nayir odšuti, uživajući u činjenici da je napokon dobio neke odgovore, no nije želio izdati Othmana. »Vratimo se malo unatrag«, rekao je. »Željela si se riješiti Nouf da bi dobila Qazija za sebe...« Vidjevši iskru u njezinim očima on podigne ruku. »Ili da zaštitiš Qazija od nje. A to si mogla samo tako da se pobrineš da izgleda kao da je pobjegla. Najbolje mjesto da je se riješiš bila je pustinja. Nitko je nikad tamo neće naći. Ali da bi izgledalo kao da je otišla u pustinju, morala si ukrasti devu.« Pogledala ga je s prijezirom no to je na njega djelovalo gotovo poticajno. »Teško je ukrasti devu, posebno usred dana, ali ti si ovu poznavala. Nouf ju je najviše voljela, a deva ti je vjerojatno vjerovala. Nije bilo preteško ugurati je u stražnji dio kamiona. Što si učinila? Natjerala je da hoda po dasci? Istu si dasku poslije iskoristila da uguraš Noufin motor u kamion?« Kada je spomenuo motor, Abirino čvrsto držanje počelo je popuštati pred naletom straha, ali čeljust joj je i dalje bila prkosno isturena. »Bilo tko je mogao ukrasti devu«, rekla je. »Da, to je velik pothvat za sitnu djevojku poput tebe. Samo sam razmišljao o praktičnim pojedinostima. To je prilično poslušna deva, ali ipak.« Vidjevši da mu neće ponuditi objašnjenje, nastavio je: »Mislim da je daska bila najjednostavniji način. Na dvorištu je bilo dasaka. Dovezla si kamion s prednjeg parkirališta. Kamion je prilično lako ukrasti. Tvoja braća drže ključeve u garderobi kraj ulaznih vrata. Ukrala si kamion s parkirališta. Odvezla si se do stražnjeg dvorišta i navela devu da se po dasci popne u kamion. Uzela si i cijev koja se nalazila iza stajskih vrata. I nitko te nije primijetio osim kćeri čuvara deva, ali ti si je jednostavno udarila cijevi. To ju je vjerojatno onesvijestilo.« 243

Na licu joj se pokazao čudan, samozadovoljan izraz, ali onda je spustila pogled dobro izvježban pokret, pomislio je, da sakrije ponos. Njezino pritajeno zadovoljstvo ga je iritiralo. Sigurno je pogriješio. »Ne, naravno...« rekao je razmišljajući. »Bila si dovoljno pametna da znaš kada je najbolje ukrasti devu kada nikoga nema u blizini. Čuvareva kći uhvatila te dok si skrivala Noufinu vrećicu s nakitom.« Abirine oči zasjale su od bijesa i on je znao da je u pravu. »Je li to bilo istoga dana kada si otela Nouf?« Nije odgovorila. »Nije bitno«, rekao je. »Uvela si devu u kamion. Imala si oružje – cijev. Stavila si dasku u kamion. Samo si još trebala Nouf, a znala si gdje ćeš je naći. Sigurno ti je rekla za svoje sastanke u zoološkom vrtu.« »To sam sama otkrila«, rekla je Abir. »Kako?« »To što sam znala njezine navike«, rekla je Abir, »ne znači da sam je ubila.« Nayir se prisilio biti strpljiv. »Kako si otkrila?« »Slijedila sam je jednoga dana do kolibe na plaži i pronašla njezinu kartu zoološkog vrta. Kada je došla doma, otišla sam na plažu, uzela motor i sama otišla u zoološki vrt.« Izbacila je bradu s pravedničkim izrazom lica. »U motoru sam našla kondome.« »Ali ipak nisi znala s kim se sastaje.« Tražio je reakciju i vidio jedino masku moralne ispravnosti. »Otišla si u zoološki vrt prije nje«, rekao je, »i čekala je. Kada je zaustavila motor, udarila si je. Kako?« Šutjela je. »Sada kad o tome razmišljam«, rekao je, »kako si mogla biti sigurna da neće biti s ljubavnikom? Mislim da nisi kanila oteti oboje.« »Vidiš«, rekla je, dok joj se u očima budilo zlurado zadovoljstvo, »tvoja priča nema smisla.« »Sigurno si planirala doći tamo prije njezina ljubavnika ili kada on ode. Već si znala da Nouf odlazi u zoološki vrt sama da bi uživala u trenucima slobode i u vožnji na motoru koji su joj tako puno značili...« Nayir je pomno promatrao njezino lice. »Znala si da se tamo sastajala s Mohammedom i vjerojatno si shvatila da je on obavljao kupovinu u gradu umjesto nje kako bi doma imala alibi.« »Bio je glup«, rekla je. »Je li dolazila doma s vrećicama punim odjeće koju nikad nije nosila?« 244

»Došla je smrdeći kao životinja.« Mržnja u njezinu glasu nakratko je u njemu izazvala zlurado zadovoljstvo. U njoj je kipio neobuzdani bijes koji ju je naveo na to da ubije sestru. Premda se nije posve slomila, pukotina što je načela njezino samopouzdanje odavala je dovoljno jasan znak krivnje. »Znači znala si da će u jednom trenutku Mohammed otići u kupnju«, nastavio je, »i da će Nouf ostati sama. Imala si sreće što si stigla dok je bila sama, vjerojatno prije nego što je stigao Mohammed. Ali ja se i dalje pitam kako si je onesvijestila. Njezin bi motor obično bio parkiran na pokrajnjem putu i ti bi ga bez problema mogla ugurati u kamion. A što onda? Čekala si u grmlju i zaskočila ju? Ili si s njom razgovarala?« Proučavao joj je lice tražeći odgovor, ali vidio je samo suzdržanost. »Ne mogu zamisliti da si se s njom suočila. Kako bi objasnila zašto si tamo, a da ne spominjemo da si stigla kamionom u kojemu si vozila devu – a poslije i njezin motor? Ne, sigurno si je iznenadila. Zaskočila si je iz grmlja...« Dodirnuo je mjesto na sljepoočnici koje se podudaralo s položajem rane na Noufinoj glavi. »Tim si je udarcem s boka onesvijestila. Nije se probudila ni kad je počelo kišiti. Ali previše brzam... Onesvijestila si je. Pala je. Pronašli smo tragove povlačenja kao dokaz da si vukla njezino tijelo do kamiona.« Abir je izgledala kao netko tko strpljivo sluša suludo blebetanje senilna strica. »Smiješno«, rekao je, »moj stručnjak za tragove pomiješao je tvoje i njezine stope pa je izgledalo kao da je Nouf ponovno ustala. I na plaži su tvoji tragovi.« »Tvoja je priča smiješna«, rekla je. »To je i tvoja priča.« Vidio je kako su joj obrazi buknuli pa je shvativši da je na dobru tragu nastavio: »Tvoj sljedeći problem bio je kako doći u pustinju«, rekao je, »ali i to si isplanirala. Ukrala si bratu jaknu s pustinjskim kartama i GPS–om i proučila kako se koristi. Morala si pronaći mjesto gdje neće tako brzo otkriti njezino tijelo, pa si se prvo odlučila uputiti do pustinjskog logora gdje je Othman zadnji put logorovao, jer bi te GPS mogao odvesti tamo i natrag, zar ne? Već je bio programiran, i makar je to prilično složen uređaj, nije teško njime rukovati. Iz logora si kamionom produžila uz wadi kako bi potražila mjesto gdje ćeš baciti njezino tijelo da ga nitko ne uspije pronaći. Tako će ona ostati zarobljena u divljini, ali ti nećeš, jer ćeš prateći wadi lako doći natrag do logora i uz pomoć GPS–a vratiti se na imanje. Logor nije bilo teško naći, zar ne?« Hladno ga je pogledala, učinilo mu se da se gotovo uvrijedila. Njezina je oholost sada nesputano izbila na površinu. Jedini trag čednosti koji je još preostao ogledao se u gesti kojom je ruke sakrila pod pazuha.

245

»Vozeći kamion uz sam rub wadija jednostavno si gurnula Nouf s prednjeg sjedala u wadi. Možda nisi ni znala da je to wadi. Bio je to zgodan jarak gdje će je ljudi teže primijetiti.« »Znam što je wadi«, prasnula je. »Dakle gurnula si je iz kamiona u wadi i odvezla se kamo? Možda dalje uzvodno? Morala si naći mjesto gdje ćeš ostaviti devu, dovoljno daleko od Nouf da je ona ne nađe.« Abir je i dalje tvrdoglavo šutjela. »Zatim si se odvezla prema gradu, ali morala si se riješiti kamiona. Očito si lukavo izabrala mjesto. Još nije pronađen. U grad si se vratila na motoru. Vrlo si se pametno dosjetila upotrijebiti njezin motor. Ali si ipak ostavila neke dokaze. Opeklinu u obliku logoa motora na devinoj nozi.« Licem joj je prešao drhtaj straha. »Kakve to ima veze?« »Mislim da je to očit dokaz da su se deva i motor našli zajedno u malom prostoru«, rekao je. »Negdje gdje je jako vruće.« Izgledala je kao da će progovoriti ali mu ipak nije kanila olakšati posao. »Koliko je trajao cijeli put? Tri sata? Pola sata do zoološkog vrta, jedan sat do pustinje, pola sata za istovar tijela i još jedan sat do plaže. Vratila si se prije nego što je itko primijetio da te nema, a kada si došla na skuteru svi su sigurno mislili da si se vozila u blizini kao obično. Kada o tome sada razmišljam, prilično je zaprepašćujuće da si sve to sama uspjela izvesti. Tako mlada djevojka.« »Ne znate ništa o djevojkama«, prosiktala je. Taj ga je komentar neočekivano bolno pogodio, ali ga je zanemario i usredotočio se na njezino lice. Vidio je u njemu hladnoću i okrutnost koju bi očekivao kod ubojice. Je li to bio rezultat odgoja ili urođena osobina nije znao, ali mu je bilo mučno. Gotovo se nije bunila protiv njegove rekonstrukcije događaja i premda su njezini ispadi odavali da je motiv ljubomora, njezina ga je šutnja uznemirila. Prihvatila je njegovu priču, no sudeći po odsutnom pogledu nije se suočavala s krivnjom. Umjesto toga podigula je zaštitni zid oko sebe skrivajući istinu iza zastora ženstvenosti i prava na šutnju. »Čestitam«, rekao je gorko. »Nevjerojatno je kako si to uspjela izvesti i sve zbuniti.« »Ljudi su glupi.« Sjedio je mirno susprežući bijes. »Ako su ljudi glupi onda si i ti među njima. Bilo je mnogo pojedinosti koje si morala razraditi, ali si jedno zaboravila.« 246

»Da?« »Odjeću. Kada si se vratila u kolibu, morala si se riješiti bijele haljine, one kojom si se prerušila u muškarca, pa si je objesila na kuku.« Ponos i prkos napustili su joj lice. »Da je Nouf pobjegla ne bi li njezina crna haljina još visjela na toj kuki?« Abir se brzo pribrala i prekrila lice izrazom kreposti. »To može biti bilo čija haljina.« »Ja mislim da to dokazuje da je netko bio u kolibi nakon Noufina nestanka. Ta je osoba ukrala Noufinu crnu haljinu da sakrije činjenicu da je ona bila tamo. Tko bi to želio učiniti?« »Ne znam.« Bijes ga je sve više obuzimao pa se nagnuo naprijed unoseći joj se u lice. »Ti. Ti si je ostavila u pustinji da umre. Ti bi možda voljela misliti o tome kao o nesreći, ali tvoj ju je udarac u glavu onesvijestio, a kada je naišla bujica nije imala šanse. Utopila se. Misliš li da za to nisi ti kriva? Da je ona kriva jer se nije probudila na vrijeme i pobjegla iz wadija? Reći ću ti da bi, čak i da je uspjela izići iz wadija, umrla od vrućine i sunca. Nisi joj ostavila devu ni kamion, čak ni bocu vode. Ostavila si je tamo da umre.« Abir je na lice navukla izraz prkosnog prijezira, ali je šutjela. »Stid me što to moram priznati«, rekao je, »ali nikad nisam mislio da žena može učiniti tako nešto. To je pitanje moje neupućenosti, naravno. Nisam mogao zamisliti.« Udahnuo je pokušavajući se smiriti, ali mu nije uspjelo. »I sve to zbog Qazija? To valjda znači da nisi znala da Nouf kani napustiti Qazija na medenom mjesecu.« Abir se nije trudila sakriti šok. »Da«, rekao je. »Planirala je živjeti u New Yorku. Čak je našla nekoga kod koga bi boravila dok se ne snađe.« »To nije istina!« »Istina je.« Nije osjetio zadovoljstvo kad je opazio njezin užas. To ga je samo još više razljutilo. »Nije željela biti s Qazijem. Željela je nekog drugog i nešto drugo.« Abir je zagrizla usnicu tako jako da je pomislio da će je raskrvariti. »Udavala se za Qazija samo zbog novca«, rekla je, no činilo se da ni sama u to ne vjeruje. »Ne bi se tako lako odlučila napustiti ga.« »Sigurna si?« 247

Strah joj je bljesnuo preko lica, ali u njemu je bjesnila ljutnja i nije mogao osjećati samilost, samo gađenje. Koliko su sestre morale mučiti jedna drugu da bi probudile ovakvu mržnju? Nije imao pojma da je među njima vladala tolika netrpeljivost. Katya bi to mogla bolje znati, ali on je pretpostavljao da je ovdje riječ o Abirinoj nesvakidašnjoj sebičnosti. Odvrativši pogled, ponovno je sjeo na sofu i zagledao se u servis za kavu. »Ne vjerujem da se ozbiljno viđala još s nekim«, rekla je. »To kažete samo zato da me uznemirite.« »Postojao je netko«, rekao je Nayir. »Netko koga je voljela mnogo više nego Qazija. Ali neću ti reći tko je to bio jer mislim da bi to uzrokovalo još više bola.« I dalo ti prigodu da optužiš nekog drugog, pomislio je. »Ipak je iskoristila Qazija!« Sada je vrištala. »Lagala mu je i spavala s drugim muškarcem!« Nayir je nevoljko kimnuo. »Pa ipak ne razumijem zašto bi to značilo da je moraš ubiti. Ne mislim da to ima smisla, kada si mogla spriječiti brak tako da ispričaš Qaziju sve o njezinu ponašanju.« Sjedila je na rubu stolca, obuhvativši rukama bedra i grčevito gužvajući prstima nabore haljine. Nešto je u poigravanju mišića na njezinu licu pokazivalo da je dotaknuo bolnu točku. Nayir se uspravio s novim zanimanjem. »Ili ti on ne bi vjerovao?« šapnuo je. »Bi, naravno«, rekla je tiho. »Možda ju je toliko volio da bi mu bilo svejedno.« »To nije istina!« vikala je. »Možda mi ne bi vjerovao, ali samo zato što on ne misli loše o drugima.« »Ali nisi sigurna«, nastavio je Nayir. »Što da si mu rekla, a da je on pomislio: Ta Abir je sigurno luda!« »Nisam luda!« »Samo bi jedno moglo biti gore«, rekao je Nayir. »Što da ti je povjerovao, ali ipak odlučio ostati s njom?« »On to ne bi učinio!« »Ali te to muči, zar ne – to što ne znaš što bi učinio.« Sjedila je zureći u njega mračnim pogledom u kojem se zrcalila sva zloća njezina bića, ali on je sada na to bio imun. »Jesi li ikad razgovarala s Nouf o tome?« pitao je. 248

Suho se nasmijala. »S Nouf se ne može razgovarati. Ona se brine samo o sebi.« Osjetio je čudnu uznemirenost zbog toga što o Nouf govori u sadašnjem vremenu. »Jesi li ikad pokušala.« »Jesam«, odbrusila je. »Pokušala sam ali nije me slušala. Htjela je to vjenčanje bez obzira na sve.« Usta su joj se iskrivila u zlokobni smiješak. »Tada sam joj rekla da znam što radi i da se ja želim udati za Qazija, i da ona nema pravo na njega, i znaš što je učinila?« Pogled joj je bio izazivački. »Ništa. Bilo joj je svejedno.« »Zato si ju mrzila.« »Da«. Premda se još držala kruto, govorila je s iskrenošću koja ga je dirnula i odjednom u njemu pobudila sažaljenje. Mogao je razumjeti njezine osjećaje, ali postupke koji su uslijedili nije razumio. Ni približno. »Na neki način bih mogao reći da stvari vidim manje jasno nego prije«, rekao je žmirkajući prema Abir. »Sada sam doznao istinu, ali još ne znam što bi bilo ispravno poduzeti.« Abirin je vrat bio ukočen, cijelo tijelo napeto. »Nećete me odati«, rekla je. »Znate što će mi učiniti.« Naglo je ustala. Ruke su joj se još tresle kada je pažljivo podignula vrećicu s nakitom sa stola. »Osim toga, nemate dokaza«, rekla je. Spustivši burku okrenula se prema vratima. »Čekaj.« Nayir je ustao i posegnuo rukom u džep. »Mislio sam ovo predati obitelji.« Izvadio je Noufin dnevnik. »Našao sam ga u kolibi na plaži.« S užasom je gledala u dnevnik. »To je njezin dnevnik. Mislim da bi željeli imati nešto za uspomenu na nju.« Abir je pružila ruku, ali on ga je povukao. Pogledali su se. »Ovo nije za tebe«, rekao je. Okrenuvši se, nesigurnim je korakom izišla iz sobe. Nije je ni pokušao zaustaviti, osjećajući da neće nikamo otići. Jedino je žalio što joj nije vidio izraz lica dok je izlazila. Kada je zamro odjek njezinih koraka, iz džepa je izvadio još nešto: origami rodu. Taknuo joj je rep. Zadržala je oblik, unatoč tome što je toliko vremena provela u njegovu džepu. Želio je vratiti te predmete Othmanu, ali sada se više nije usudio ostaviti ih ovdje gdje bi ih se mogla dočepati Abir. Vratio je dnevnik i rodu u džep. Svijeće su dogorjele. Vani je čuo zvuk valova što su se lomili o stijene. Čudno, jer nikad prije nije čuo more s ovako visoke točke na otoku. Otvorio je vrata terase i zakoračio u noć.

249

U daljini je čuo zvuk paljenja skutera. Osjetio je potrebu da nekome kaže, da pozove policiju, možda čak i da nazove njezina zaručnika i sve mu ispriča. Tako bi bar prekinuo planove za brak. No nije imao srca za to. Njegovu je odlučnost oslabilo nešto što je rekla, jer unatoč njegovoj zgroženosti, njezinoj okrutnosti, unatoč ljutnji i gađenju, ona je bila u pravu: znao je što bi joj učinili. No najviše ga je priječilo saznanje o tome kakve bi posljedice bile za obitelj. Nešto puno veće nepovratno se srušilo u njemu – zid koji je nosio snagu njegovih uvjerenja. Bolio ga je osjećaj da popušta u svojim uvjerenjima, da osjeća toliko sućuti prema ženama poput Nouf, ženama sputanim životima ispunjenim pravilima o čednosti i kućnim obavezama. Jer ta su pravila mogla odgovarati ženama iz Prorokova vremena, ali ne i ženama modernog doba, obuzetima željom da se školuju i putuju i rade, ženama koje imaju sve veće mogućnosti i apetite. Trudio se ne misliti da se svijet ruši, ali on se rušio i tu se nije moglo više ništa osim gledati s bolnim, gorkim osjećajem gubitka. Zakoračivši na mramornu balustradu, zavukao je ruku u džep. Tu je bilo još nešto. Stari misyar. Rubrika za ženino ime još je bila prazna, a njegovo je ime bljedilo. Proučavao je dokument prelazeći prstom preko njega i diveći se pečatu. Izgledao je kao pravi. Bio je to vrlo lijep misyar. Zvuk vodenog skutera je postajao sve glasniji dok se približavao mjestu iznad kojeg je stajao Nayir. Mogao je vidjeti kako prednje svjetlo ostavlja trag pulumjeseca na vodi. Gledao je kako se vrti, vozi u krug, zuji kroz noć. Uzeo je upaljač i držao ga ispod misyara slušajući kako papir pucketa pod plamenom. Jednom je oklijevao jer je znao koliko ga je teško ponovno nabaviti. Ali znao je istinu: nikad ga neće upotrijebiti. Mirnom rukom držao je plamen pred očima i gledao kako papir nestaje i raspada se. Kad je vjetar raznio pougljenjene ostatke preko balustrade bacio je zadnji pogled na njih dok su padali u more, a onda se okrenuo i pošao.

250

29

P

o uzavreloj popodnevnoj vrućini u radni dan u zabavnom parku nikad nije bila gužva. To mu je rekao njegov prijatelj Azim, dodajući da je to savršeno mjesto kamo bi mogao odvesti ženu. Ostali parkovi u sjevernom dijelu Comichea bili su strogo segregirani, ali ovaj je bio obiteljski, pa bi ljudi ako ga vide u društvu sa ženom automatski pretpostavili da je riječ o bračnom paru. Park nije bio osobito uzbudljivo mjesto, ali bi ondje barem mogli na miru razgovarati, a s vrha panoramskog kotača s gondolama imali bi prekrasan pogled na more. Dva je dana jedrio sam, a onda je pristao u marinu i uključio mobitel. Katya ga je dvaput zvala. Prva poruka bila je jednostavna, gotovo službena: »Molim te, nazovi.« Druga je odavala želju za hranom: »Što misliš o odlasku u onaj obiteljski restoran?« Isprva su ga šokirali njezini pozivi, ali njegovo se snebivanje topilo poput leda na ljetnoj vrućini. Bio je uzbuđen što ga je zvala. Kada joj je uzvratio poziv, zvučala je kao da joj je jako drago što ga čuje, a on je zbog toga bio istovremeno nervozan i sretan. Dogovorili su se da će se naći u parku. On je inzistirao na tome da dođu svaki svojim autom i da Katya dođe s vozačem. Sljedećeg popodneva u jedan Nayir je stajao na ulazu u park. Nekoliko je obitelji prošlo kraj njega na putu prema izlazu. Postalo je previše vruće za djecu. Lica žena bila su prekrivena burkom i sve su bile u pratnji muškaraca. Sinulo mu je da im ti muškarci možda nisu muževi ili braća, pa je proučavao parove pokušavajući odgonetnuti njihov odnos. Katkada su ih djeca zvala »mama« i »tata«, ali bilo je parova bez djece i on ih je pažljivo promatrao studirajući njihovo držanje, geste, ton glasa. Primijetio je da većina parova gotovo i ne razgovara. Izgledali su klonulo, spremni za odlazak. Jedan se muškarac obraćao ženi s prisnošću koja je sugerirala bliskost. Drugi se svojoj ženi obraćao nehajno, ne trudeći se čak ni da ju pogleda. Nayir je pokušavao zamisliti da tako razgovara s Katyom, ali nije mogao. Katya je napokon stigla, obilazeći željezna ulazna vrata. Nayir ju je uočio još prije nego što se na vidiku pojavio Ahmad, pa se na trenutak uspaničio pomislivši da

on nije ni došao. Ali vjerni pratilac ipak se pojavio, a njegova siva kosa presijavala se na suncu. Dok mu se Katya približavala razaznao joj je osmijeh ispod burke. »Zdravo, Nayir«, rekla je. »Drago mi je što te vidim.« »I meni je drago.« Ahmad se približio i pružio mu ruku. Krenuli su prema kotaču, ali je Katya zastala kod štanda sa sladoledom, a s njom i Nayir. Sladoled je bio sjajna ideja. Jedini je problem, shvatio je, bilo vrijeme koje će proći od trenutka kada kupe sladoled pa do trenutka kada dođu do mjesta gdje će Katya moći podignuti burku i pojesti ga. Trebat će im najmanje tri minute da kupe sladoled, a zatim ulaznice, popnu se u gondolu i pričekaju da se kotač podigne kako bi se maknuli izvan vidokruga. No nije bilo izgleda da bilo koja ledena tvar izdrži tri minute po ovakvoj paklenoj vrućini. Nayir je objasnio problem prodavaču sladoleda kojemu je trebalo vremena da razumije što želi, ali kada je napokon shvatio ponudio im je prijenosni hladnjak i vreću leda. Sladolede su smjestili u hladnjak i, obećavši da će ga vratiti, krenuli prema kotaču. Tri minute poslije Nayir i Katya sjedili su zajedno u otvorenoj gondoli, a u gondoli iza njih sjedio je Ahmad i čitao novine. Čuvar je bio naviknut na parove bez djece koji se ponašaju kao djeca. Rekao im je da će ih pustiti da se voze dok mu ne doviknu da ih spusti, a potom se udaljio. Kada se kotač počeo okretati, lagani povjetarac zapuhao je po njima i oni su izvadili sladolede. Katya je podignula veo, a Nayir nije mogao odoljeti da ju ne pogleda. Nije izgledala drukčije nego zadnji put kada ju je vidio, ali je očekivao više tuge. Nervozno je čekao držeći u ruci sladoled i gledajući kako mu se cijedi niz prste. Jedno od njih moralo je nešto reći, ali njemu ništa nije padalo na pamet. Kad su stigli do vrha Nayir je promatrao more, a kada su se spustili proučavao je malo sladoled a malo more, pa onda opet more i sladoled, sve dok napokon Katya nije prikupila hrabrost i upitala: »Jesi li vidio Othmana u zadnje vrijeme?« Premda mu se sladoled topio, nije micao pogled s obzora. »Nisam ga vidio od onoga dana kad smo se sreli na parkiralištu.« »Ah, tako«. Uslijedila je šutnja tijekom koje su lizali sladoled, pa još malo šutnje. »Jeste li vas dvojica još prijatelji?« Morao je razmisliti o pitanju – prvo o tonu kojim je izrečeno (znatiželjno? ljubomorno?) – a potom o odgovoru, koliko god on zvučao nevjerojatno. »Da, još ga smatram prijateljem«. 252

»Ali niste... bliski.« Primijetio je da joj se sladoled opasno nagnuo preko ruba korneta. »Što time želiš reći?« Slegnula je ramenima. Bio je to najprozimiji pokušaj nonšalancije koji je ikad vidio. Nije, međutim, uspjela sačuvati sladoled, koji joj je skliznuo niz nogu i završio na cipeli. »Ya Allah! Ne mogu vjerovati«. Otresla je nogu i sladoled je poletio iz kabine i pljusnuo na pločnik. Nije znao bi li se nasmijao ili namrštio, ali ona je izgledala posramljeno pa joj je za utjehu ponudio svoj kornet. Nakon malo oklijevanja prihvatila je. »Hvala.« Obrisao je prste u haljinu, ali od toga su bili još ljepljiviji. Šutjeli su. Već joj je ranije, preko telefona, rekao sve o svojem razgovoru s Abir, ali tada nije puno komentirala vjerojatno zato što je bila posve zatečena onim što je čula. Volio bi znati što o tome misli sada, ali se bojao pitati. »Uzgred«, rekla je, »Ured je odlučio ponovno otvoriti Noufin slučaj.« Pogledao ju je. »Stvarno?« »Da. Pokazala sam šefici rezultate naše istrage sve dokaze i uzorke DNK koje smo prikupili. Odnijela ih je svom nadređenom i on je podnio zahtjev za ponovno otvaranje slučaja. Šef odjela ga je upravo odobrio.« »I što će sada biti?« »Poslat će policiju da ispita članove obitelji.« Slegnula je ramenima. »Shrawijevi su moćni. Mogli bi opet pokušati sve zataškati, ali ja sam već o tome razgovarala s Nusrom.« Pogledao ju je sa zanimanjem. »Što si joj rekla?« »Rekla sam joj što smo našli u zoološkom vrtu – mislim na cipelu. Rekla sam joj da smo imali razloga posumnjati u Abir, zbog bijele muške haljine što je ostala u kolibi na plaži i nestanka zlata.« »Kladim se da je Abir ponovno sakrila zlato.« »Ne znam«, rekla je Katya. »Ali kada sam razgovarala s njom, Nusra nije imala pojma što se dogodilo i obećala je da će surađivati s istražiteljima.« Nayir se divio Katyinoj hrabroj odluci da preda dokaze, ali i da razgovara s Nusrom koja je već izgubila jednu kćer a sada bi mogla i drugu. »Impresioniran sam«, rekao je. Potisnula je osmijeh. »Moja šefica je nazvala Qazija da ga upozori da mu je zaručnica pod istragom.« 253

Nayir se nasmije. »To je poetska pravda.« »I ja tako mislim. Ne znam što će se dogoditi s Abir ako je proglase krivom. Vjerojatno će provesti neko vrijeme u zatvoru.« »Zasluženo, mislim.« »Htjela sam ti osim toga reći da odjel treba istražitelje poput tebe. Jesi li ikad razmišljao da radiš u državnoj službi?« Širom je otvorio oči. »Nisam.« Je li ga zato pozvala? »Zašto ne?« »To nije dobra ideja.« »Ma daj! Ti si dobar detektiv. Bolji od mnogih...« »Ne volim mrtvace«, rekao je brzo. Prestala je lizati sladoled. »Pa da, točno. Zaboravila sam.« Nasmiješila se. »To je vrlo velikodušno od tebe«, rekao je postiđeno se prisjećajući kako se onesvijestio u mrtvozornikovu uredu. »Ali to se može nadvladati.« Prigušila je smijeh. »Čuj, ne mogu dugo ostati.« Bio je smeten i pokušao to prikriti posegnuvši za ledom iz hladnjaka kojim je obrisao ruke. »Zašto?« Činila se razočaranom, a njemu je zbog toga bilo drago. »Imam dogovor kod okulista«, rekao je na kraju. »Oh! Pa dobro, idem s tobom. Ideš kod doktora Jahiza?« »Da, no ti ne moraš ići.« »Ali želim.« Pogledavala ga je nekim neobičnim pogledom, činilo mu se i jela sladoled. »Zamisli da sam ti profesionalna pratnja, u slučaju da kakvoj ženi padne na um da ti se nabacuje. Mislit će da sam ti supruga.« Osjetio je kako crveni. Baš glupo. »Žene se ne bacaju na mene.« »Bacaju se. Samo nisi obraćao pažnju.«

 »Tako sam sretan što ste se vratili!« Dr. Jahiz poveo ih je niz hodnik prekriven tepisima do sobe za preglede. »Rekli ste da vam pustinja loše utječe na vid?« »Da.« Nayir je otpratio Katyu do stolca blizu vrata, a onda se s nelagodom popeo na stolac za pacijente. »Mislim da prašina škodi mojim očima.« 254

»Naravno«. Jahiz je prigušio svjetla i upalio svijetleču ploču na zidu sa slovima poredanim u stupce. »Vjerujte mi. Uvijek je kriva prašina!« Nayir je gledao u ploču sa slovima, ali nije mogao pročitati nijedno. »Zapravo najviše problema s vidom imam u gradu. Ne znam zašto. U pustinji sve vidim savršeno.« Zazvonio je telefon u susjednoj prostoriji i doktor je izišao. »Oprostite, odmah ću se vratiti.« Dok ga nije bilo, Katya je podignula burku, prekrižila noge i spustila ruke na koljena. Ona nešto želi, mislio je. Pitao se kako zna. To nije bilo ponašanje koje je prije kod nje vidio, ali mu se činilo univerzalnim. »Htjela sam te pozvati na večeru idući tjedan. Otac i ja planiramo malu zabavu, za samo nekoliko ljudi, i voljela bih da dođeš.« Nayir je ljubazno podignuo obrve ali ga je instinkt opominjao da odbije. Večera? S njezinim ocem? Ne, ne, nije spreman. Ne za to. »Puno bi mi značilo«, rekla je gledajući ga plaho. »Znam da ti se takav poziv može činiti čudnim, ali i drugi će ljudi biti tamo, a moj otac bi te volio upoznati.« Nayir kimne, ili je to možda bio nervozni trzaj. »Kao što sam rekla, tamo će biti i drugih ljudi«. Katya upitno podigne obrvu. Iz pokrajnje sobe dopirao je uzrujan Jahizov glas. Onda odmah prestanite s kapima! Ne stavljajte ništa toplo, otečeno je, ya'Allah! Tko je čuo da se na oteklinu stavlja topli oblog? Katya je čekala odgovor. Nije se mogao izvući. Ne samo da je željela da upozna njezina oca, nego i prijatelje njezinog oca. Rukav haljine zapeo mu je za ručicu optometrijskog uređaja pa je zahvalno proveo nekoliko polaganih trenutaka oslobađajući ga. Opet se začuo Jahizov glas. Da, stavite leda. Ali znate što, ako u cijeloj ovoj prokletoj pustinji nađete kockicu leda koja se neće otopiti prije nego se smanji oteklina, ja ću vam sljedeći put kada dođete pokloniti par Guccijevih sunčanih naočala po sniženoj cijeni... Da, imate moju riječ. Gucci! »Kada si planirala prirediti tu večeru?« pitao je Nayir. »U četvrtak navečer.« »Nažalost, četvrtkom večeram sa stricem.« »Oh.« »Rado bih došao, ali to će uznemiriti strica. Nema nikoga, pa...« »Razumijem«, kimnula je smiješeći se.

255

Doktor se vratio i Katya je spustila veo. Jahiz je sjeo u svoj stolac na kotačićima i odgurnuo se unatrag prema Nayiru poput kakvog energičnoga raka. »Zapamtite da morate disati mirno«, rekao je. »Ovo neće boljeti.« Nayir se pun zahvalnosti okrenuo doktoru. Osim povremene obeshrabrujuće primjedbe Bože, minus 5 na lijevom oku! i Sigurno vam je teško bilo što pročitati, ha? postupak je bio opuštajući. Bilo je mračno i mirno. Složeni instrumenti u vještoj ruci stručnjaka koji je radio u pobožnoj tišini sve ga je to ispunjavalo osjećajem univerzalne dobrobiti. Doktor mu može popraviti vid. Hvala Allahu, sve se može popraviti ako dospije u prave ruke. Minus pet! Sjetio se devine noge i Othmana, njegove očajničke ljubavi prema Nouf i osjećaja koje mu je uzvratila. Ona je htjela biti slobodna poput onih riba koje se izliježu kao ženke a poslije postanu mužjaci. Ali Nouf u njegovim mislima već je bila slobodna i nesputano je jurila autocestom na Harley–Davidsonu. Na sebi je imala kacigu poput rakova oklopa, rukavice od aligatora i mušku bijelu haljinu. Haljina ju je šibala po gležnjevima dok je pretjecala SUV–ove, poput kakvog poludjelog beduina na devi svemirskog doba. Jahiz je ustao i isključio svijetleću ploču sa slovima. »Odmah ćemo vam izraditi naočale. Neće trajati više od sata. Dok čekate, možda bi i vaša sestra željela pregled.« Nayir pogleda Katyu. Glava joj se trznula kao da želi reći »ne«. »Ne, hvala«, rekao je Nayir ustajući. »Znate«, Jahizov je pogled bio lukav. »Nema mnogo žena koje se odlučuju za korekciju vida. Muškarci im ne dopuštaju. Samo snažna, slobodna žena dolazi na pregled.« Premda je imala pokriveno lice i ruke zavučene u rukave, Nayir je mogao primijetiti iznenadno oklijevanje. Polako se okrenula prema njemu kao da želi reći: Nije loša ideja! »Napokon«, nastavio je Jahiz, »s licem pokrivenim velom po cijeli dan... žene žude za tim da vide svijet, znate. I to jasno, prijatelju, jasno.« Nayir je vidio kako se Katyina burka polako podiže kad je udahnula. Željela je nešto reći, razmišljala je o tome... »Ja mislim«, rekao je Nayir, »da ona ima savršen vid.« Učinilo mu se da je vidio kako se nasmiješila.

256