Zločin i kazna, Dostojevski

Zločin i kazna Prvi dio Jedan mladić izlazi iz svoje unajmljene sobice u Stolarskoj ulici i sretno je izbjegao susret sa svojom gazdaricom na stubištu. Sobica je bila pod samim krovom visoke četverokatnice i više je nalikovala na ormar nego na stan. U cijenu stana bila je uključena i hrana. Premda nema ništa protiv te žene, u posljednje ga vrijeme obuzima loše raspoloženje, nalik hipohondriji i zazire od drugih ljudi i njihova društva. Nema ni novca, ali ga je to i prestalo više brinuti. Mada je mogao davati instrukcije i tako zaraditi, nije htio se s time baktati. Nije se bojao te žene, nego mu se nije dalo slušati od nje o svakojakim glupostima. Radije je izašao van i šetao po Sankt Peterburgu, bez ikakva cilja. Bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Odjeća mu je pohabana i više ne liči ni na što. Kad mu je jedan pijanac u prolazu bio nešto dobacio glede njegova izgleda, nije ga obuzeo strah nego nešto nalik strahu, gotovo da nije htio biti primijećen. Sad je, pomalo zbunjen, krenuo na pokus za svoj pothvat, kojega zamišlja već tjednima. Bila je to velika kuća sa mnogo stanova. Došao je do stana jedne starice i pokucao. Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, maloga šiljastoga nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se , unatoč vrućini, klatio haljetak, obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je bila jako nepovjerljiva i nije joj bilo jasno što želi. Reče da je došao po starome poslu i pritom dobro razgleda stan. Bio je bez zrnca prašine, što je bila Lizavetina zasluga, i dobro se upoznao sa izgledom stana i zatim založio sat svojeg oca, za što je dobio samo bijedan rubalj i petnaest kopjejaka. Čim je izašao van, obuzme ga stid i jad, što je uopće pomislio na takav gnusan čin. Stoga zađe u prvu krčmu da popije nešto i skrene misli. U kutu je sjedio jedan čovjek za kojega bi se po izgledu moglo zaključit da je bivši činovnik i pijuckao je svoje piće. Raskoljnikova je on zainteresirao, premda je u zadnje vrijeme mrzio društvo, i bilo je očito da i taj čovjek, koji nonstop bulji u njega, isto želi započeti razgovor. Bijaše to čovjek koji prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrst građe, prosijed i dobrano ćelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos – a valjda i razum i pamet – ali istodobno kao da je prosijavala i ludost. I on mu priđe i počne pričati. Raskoljnikov sazna da je on oženjen Katerinom Ivanovnom, kćeri višeg časnika, koje se otac odrekao kada je pobjegla sa bivšim mužem koji je ispao propalica i sve prokartao i završio pred sudom te umro. Ona je imala troje djece a on jednu kćerku Sonju I uzeo ju je da ne gleda kako se sama pati sa troje dječice. On je propalica koji nije u stanju zadržati posao i sve zapije. Doveo ih je u takvo siromaštvo da je Sonja morala početi se prostituirati da bi opstali te joj je Katerina Ivanovna duboko zahvalna. Sam Marmeladov sada pije od Sonjinih novaca koje mu je dala, premda nema ni sama, tako je dobra dušica. Raskoljnikov ga je otpratio do njegove kuće i Katerina Ivanovna ga je istjerala kada je počela napadati Marmeladova. Zatim se probudi u svojoj sobici i od Nastasje dobio pismo od svoje majke. U njemu ga obavještava da mu može poslati uskoro malo novca od svoje godišnje mirovine i da joj je žao što je morao prekinuti studij jer mu nije neko vrijeme mogla slati novce. Međutim, stanje bi se uskoro trebalo poboljšati. Dunja je radila kao guvernanta u kući Marfe Petrovne i njenom mužu Svidrigajlovu se svidjela te ju je čak fizički napao da mu se poda. Marfa Petrovna je mislila da je Dunja njega zavela i oklevetala ju po čitavu selu. Onda je Svidrigajlov se u pismu ispričao Dunji i rekao kako je to točno bilo te je Marfa s tim pismom išla okolo u nastojanju da opere Dunjino ime. Čak ju je upoznala sa svojim rođakom Petrom Petrovičem Lužinom, kojemu se Dunja svidjela i želi ju oženiti. On je isto bogat i jako zaposlen i uskoro će doći u Sankt Peterburg po poslu i namjerava svratiti do Raskoljnikova. Dunja je, inače, prihvatila njegovu prosidbu i zaručnica mu je. Njegova majka i Dunja će uskoro doći u

Sankt Peterburg o trošku Lužine i hvali ga na sav glas u pismu. Raskoljnikov nakon što je pročitao pismo, odlučuje da do tog vjenčanja neće ni doći. Zna da se njegova sestra udaje da bi on mogao nastaviti školovanje i ne želi da se ona tako žrtvuje. Nakon toga izlazi van i odlazi šetati. Misli si kako bi mogao Razumihina zamoliti da mu pribavi instrukcije. Razumihin je njegov prijatelj sa studija. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljiv vanjštine – visok, mršav, uvijek loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Za Razumihina je bilo značajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Odluči do njega otići nakon onoga i zatim se zgrozi što o tome uopće više razmišlja. Usne san i nakon njega vidi i kako će izvršiti svoj naum – sjekirom. Probudi se i pođe kući. Na putu sretne Lizavetu kako trguje i sazna da je sutra u sedam navečer neće biti kući i odluči tada provesti plan u djelo. Zatim razmišlja o svome razlogu. Bio je jednom načuo razgovor u jednoj krčmi i od tada mu ta ideja ne ide iz glave. Namjera ubiti babu za dobrobit svijeta, jer sa njenim novcem bi se mnogo ljudi moglo spasiti od siromaštva a smrt same babe neće nikoga pogoditi i ionako će umrijeti prije ili kasnije. Jedna smrt u zamjenu za stotinu života. Vrati se kući i oboli. Po glavi mu se vrzmaju razne misli i umalo da ne odustane od toga. Međutim, sutradan navečer mu bi bolje i on ode. Uzme sjekiru i doista ubi staricu. Međutim, naiđe njena sestra Lizaveta i on ubije i nju. Pograbi bar zlatnih stvarčica iz njene škrinje i uze njenu novčarku što je visila oko njena vrata te stade pred vrata. Pojavila se dvojica koja su stala lupati na vrata. Kad im nije otvorila, odoše obojica dolje do kućepazitelja i uto Raskoljnikov šmugne. Vrati sjekiru i ode u svoju sobi i stade razmišljati i tome što je učinio. Drugi dio Strašno se razbolio i par dana ležao u vrućici dok se o njemu brinula Nastasja. Kad mu bi malo bolje, sazna da je dobio poziv na policiju. Smatra da su saznali da je ubojica i sav u strahu ode misleći se predati, ali nije se o tome radilo. Bivša gazdarica ga je prijavila da nije platio stanarinu prije nego je otišao. Prije nego je izašao iz policije, čuje kako su za ubojstvo babe optužena dvojica tipova koji su kucali na vrata i onda otišli do kućepazitelja po ključeve. Naime, R. nije bio zaključao vrata nego stavio samo lokot iznutra tako da su znali da je netko unutra pošto se nitko nije odazivao a starica nije imala naviku bilo gdje izlaziti. Kad su oboje otišli, on je samo šmugnuo van i ostavio vrata otključana te se na putu dolje sakrio u neki prazan stan dok nisu njih troje prošli na putu prema stanu i onda otišao neprimijećen. Tako da su vrata bila otključana i nitko im ne vjeruje drugačije. R. si umisli da oni znaju da je on kriv te ode brže bolje kući sakriti bilo kakve dokaze. Sve što je uzeo iz staričina stana spremi pod neki kamen u zapuštenom dvorištu i ode. Na putu svrati do Razumihina, bez da je stvarno primijetio gdje ide te je Razumihina razljutio što mu se samo najednom pojavio na vratima i odmah otišao kao da je ljut što se uopće pojavio. Zatim se razbolio i u vrućici proveo par dana. Kad se probudio vidio je Razumihina pored njegova kreveta. Bio mu je pravi prijatelj, premda R.-ovu je išao na živce što se uopće miješa u njegove poslove. Razumihin mu je kupio novo odijelo i sredio sve sa gazdaricom u vezi hrane, koju nije dugo primio jer je prestao plaćati. Ukratko, pomogao mu je i bio odan prijatelj. Tada ga je posjetio i državni službenik koji mu je donio trideset i pet rubalja od njegove majke. Dođe i liječnik Zosimov i ustvrdi da je sve u redu s njim. Raskoljnikova sva ta strka oko njega živcira. U razgovoru između Zosimova i Razumihina čuje da je sad za ubojstvo optužen soboslikar Mikolaj, koji je taj dan sa prijateljem ličio stan u blizini, jer je kod njega pronađena jedan zlatni predmet koji je navodno nestao iz babine škrinje. On tvrdi da ga je našao zamotanog u kutu pored vrata (tamo se R. skrivao) ali mu policija ne vjeruje. Razumihin je uvjeren da Mikolaj nije kriv, kao ni dvojica koja su kucala na babin stan. Dok su tako raspravljali, uđe novi gospodin, koji se predstavi kao Petar Petrovič Lužin, Dunjin zaručnik, koji trenutno prebiva u sobi Andreja Lebezjatnikova. Ra. se on od

početka nije svidio i bilo mu je nešto odbojno u njegovoj pojavi. Uspio se čak i posvađat s njim i istjerao ga van iz sobe. Kad su i ostali otišli da mu daju malo mira da se odmara, on je otišao van i prošetao, da se makne od svih. Otišao je u restoran Kristalni dvorac i tamo pročitao novine od posljednjih par dana, neodlučan treba li se predati ili ne. Tamo je ponovno pričao sa Zamjotovim, perovođom, koji je bio na policiji kada je davao izjavu u slučaju neplaćena zajma. Zamjotov ga je uspio toliko iživcirati da mu je detaljno ispričao kako je ubio babu i gdje su pare da su Zamjotovu od ushićenja zasjajile oči, a onda mu je rekao da je budala što mu je povjerovao i sve je sveo na sarkazam, tako da Zamjotov više nije znao što je istina a što laž. Po izlasku iz restorana sretne Razumihina, koji se strašno uplašio što nigdje nije našao Rodju i pobojao se da mu se nije šta dogodilo. R. je Razumihina detaljno oprao da što toliko se upliće i pomaže bez da ga je tko za to zamolio, ali se Razumihin nije uvrijedio, nego misli da to ovaj u bunilu vrućice progovara. Zamoli R. da dođe na proslavu povodom njegova useljenja (doselio se bliže R. da mu može pomoći), ali R. odbija i odlazi kući. Na putu stane kad vidje veliku graju – netko je doživio prometnu nesreću tj. pregazila ga kočija. Bio je to Marmeladov. R. se pobrine da ga odvedu njegovoj kući, gdje se njegova žena brinula za njega dok nije na koncu doista preminuo. U želji da pomogne, ostavio je Katerini Ivanovni dvadeset rubalja za ukop, jer sirotica ga nije imala s čime pokopati, a još i boluje od tuberkuloze te svako malo kašlje krv i sva se osušila. Na samrtničkoj postelji Marmeladova prvi puta je ugledao R. Sonju, koja je dojurila čim je čula što se dogodilo. Otišao je i sustigla ga je Polja, da ga pozove na ukop sutradan i on obeća da će doći. Ode do Razumihina na zabavu i ovaj ga otprati kući, gdje ga na krevetu dočeka iznenađenje od kojeg se onesvijestio – majka i sestra. Treći dio One se uplašile da šta mu je ali Razumihin ih uvjeri da je to samo nesvjestica i R. se ubrzo i osvijesti. Odmah, bez pozdrava, zabranio je Dunji udaju, na što se ova razljutila da on ne razmišlja dobro. Razumihin ih uvjeri da trebaju ga ostaviti da se odmori, premda one ne žele napustiti njegovu postelju. Odvede ih u sobu što ju je za njih unajmio Lužina, premda je to bila bijedna sobica u lošem dijelu grada, i obeća im dovesti pravog liječnika koji je već pregledavao Rodju da se ne brinu. Tako ih je Zosimov smirio. Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa – visoka, divna stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali to inače nije oduzimalo njenim kretnjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamnoplava, malo svjetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava; lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom – jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog, stanovitu uznositost. Razumihin shvati da se i Zosimovu dopala Avdotja te ga pošalje k gazdarici R.-ovoj, koja je i sama lijepa žena a kojoj se on iznimno dopao, jer je znao da je Zosimov ženskaroš i nije htio da Avdotja stoji na tom popisu. Uostalom, on se već bio zaljubio, što je i vidjelo jer je pijan bio iznimno vedar i glasan u objašnjavanju Rodjinog stanja, da su se one na mahove čak uplašile njegova pomalo nepristojnog ponašanja. Sutradan shvati što je učinio i kako se ponašao te je bio spreman se ispričati, ali one mu to nisu zamjerile jer je već mnogo pomogao njihovom Rodji. On im ispriča kako se Rodja čudno ponaša, da je liječnik čak spominjo neke znakove početka ludila, i žene shvate da je on doista ozbiljno bolestan. Povjere se Razumihinu da ne znaju što da učine. Pošto je on toliko protiv Dunjine udaje a Lužin zahtjeva da vidi njih dvije bez R.-ova prisustva. Dunja želi to tako namjestiti da se njih dvoje slučajno sretnu, ali Puljherija nije uvjerena da je to dobra ideja. Uđu u sobu i primijete da mu je mnogo bolje. Ispričao se svakome ponaosob i nekom boljem oku bi bilo jasno da glumi i da to doista ne misli, ali oni su bili presretni. Ispriča im kako je dao novce Katerini Ivanovnoj za ukop jer jadnica nije imala. Zatim počnu raspravljati o

Lužini. R. mu ne vjeruje niti želi da mu se sestra uda za takvom podlog čovjeka samo da bi imali novaca niti bi prihvatio njenu žrtvu. Ona ne zna što učiniti i odluči ih doista obojicu tu večer kao slučajno posjesti jedan do drugoga. Uto se otvore vrata i uđe Sonja Marmeladova. Svi su iznenađeni a i ona sama što vidi toliko ljudi i učas se smete. Sad je to bila skromno i, štoviše, siromaški obučena djevojka, još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna vladanja, vedra, ali ponešto zaplašena lica. Predstavi ju i posjedne pored majke i sestre, što Sonja ne može shvatiti, jer misli da nije dostojna pristojnoga društva s obzirom na to čime se bavi. Pozove ga da prisustvuje ukopu. Njegova majka primijeti nešto drugačije u atmosferi te ona i Dunja odu pozvavši prije toga Razumihina i R.-a na zajednički ručak. Dunja po izlasku pristojno pozdravi Sonju i ode. Dunja i Puljherija su pričale cijelim putem kako je to dobra djevojka premda se i bavi prostituiranjem. Puljherija sumnja da ima nečega između nje i njena sina dok Dunja u to ne vjeruje, jer je prerano. Za to vrijeme je Sonja još u R.-ovom stanu i čeka kako ju je zamolio. Razumihin je ostao isto i R. ga zamoli da mu učini uslugu i od policajca vrati njegov sat koji je založio kod ubijene babe. Svo troje izađe van i R. reče Sonji da će ju posjetiti i zamoli za adresu. Ona se smete i prenerazi ali mu je dade i ode kući. Pratio ju je jedan čovjek koji se iznenadio kad je vidio da su susjedi. Razumihin i R. odu do Porfirija Petroviča, istražitelja, da ga zamole za sat i uostalom je on i izrazio želju da upozna R.-a. Za sat im nije mogao pomoći, ali ga je zanimao sam Rodja, za kojeg je znao da je jedan od zalagača kod stare Aljone Ivanovne. Rodji je bilo jasno da je to lukav čovjek i da mora paziti šta će govoriti. Razgovarali su o R.- ovom članku koji je bi napisao za jedne novine. U njemu on dijeli ljude na „obične“ i „neobične“. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem, na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, to jest one koji imaj udar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ…. Prvu vrst, to jest materijal, čine, općenito govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to predodređeni, i to njih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako relativni i različiti; ponajčešće zahtijevaju, u vrlo raznolikim iskazima, da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg…. Prva je vrsta svagda gospodar današnjice, a druga vrsta gospodar sutrašnjice. Oni prvi održavaju svijet i brojčano ga produžuju, a drugi ga pokreću i vode prema cilju. I jedni i drugi imaju posve jednako pravo na postojanje. Taj se članak jako dojmio i zainteresirao Porfirija i u daljnjem razgovoru je pokušao navući R.-a na detalje umorstva ali je ovaj bio lukav i šutio, ali je shvatio da ga Porfirij smatra ili za osumnjičenika ili već i za samog ubojicu. Pođe kući i na putu mu priđe neki starac i tiho mu kaže „Ubojico“, na što ovaj protrne i stane užasnut. Krene za njim ali ga izgubi. U krevetu je stalno razmišljao o njemu i svakojake su mu se misli rojile po glavi. Kad se probudio u sobi je stajao čovjek koji se predstavio kao Svidrigajlov. Četvrti dio U prvi mah se nije snašao i nije vjerovao vlastitim očima ali je to doista bi on. Podlac koji je napao Dunju i za kojeg se priča da je ubio vlastitu ženu Marfu Petrovnu! Svidrigajlov se učinio kao bogat čovjek, koji nema što raditi pa se dosta dosađuje, lukav, ravnodušan prema životu i nekim ljudima. Rekao je da se želi Dunji osobno ispričati zbog nanesene uvrede i zato ga moli da ju nagovori na sastanak s njim. Da bi pokazao koliko joj želi pomoći nudi joj deset tisuća rubalja da ukine zaruke sa Lužinom jer on zna da on nije za nju niti je dovoljno dobar za nju. Čak i ako ne ukine zaruke, dobiva te novce. Tako je htio pokazati da nema nikakve skrivene namjere. Te večeri su se sastali njih petero na objedu: R., njegova majka i sestra, Razumihin te Lužina. Tenzije su rasle i atmosfera je bila loša sve dok nije buknula. Lužina se uvrijedio jer nije poštovana njegova zamolba da sastanku ne prisustvuje R. a Dunja je stala u bratovu obranu, rekavši da, ukoliko ju doista želi za ženu, da će učiniti to za nju jer je njoj jako stalo do brata.

Onda je Lužina rekao da ga je R. strašno uvrijedio i da preko toga neće moći prijeći. I majka i sestra su onda počele protestirati i govoriti da on nema to pravo tako s njima postupati i počeše mu nabrajati kako je on njih također uvrijedio, ponajviše svojom izjavom da želi za ženu djevojku iz skromne, gotovo sirotinjske obitelji, koja će ga služiti i obožavati bez prestanka i biti će svjesna kakav je dobrotvor i kako je njen spasitelj jer ju je „izvukao iz blata“, zatim sobičak u kojoj žive te i sama činjenica da su se stavile na njegovu milost i nemilost kada su doputovale u Sankt Peterburg sa jako malo novaca. Na kraju svađe je Dunja jednostavno ukinula zaruke i ovaj je otišao, premda je sebi u glavi mislio da to nije kraj i da će ju na kraju dobiti jer je odgovarala njegovoj maštariji o savršenoj ženi i doista je mislio da će dobro odigrati tu ulogu pokorne ljepotice. Kad je otišao, R. ih je obavijestio o Svidrigajlovoj ponudi i Dunja je odbila naći se s njime, pošto su joj neugodne uspomene se vratile. Po odlasku je uplašio majku i sestru opraštajući se kao da ih zadnji put vidi a Razumihinu je rekao da ih nikada ne napušta jer mu vjeruje i misli da će im biti dobar i sin i brat. Ovaj nije shvatio razlog tomu, jedino da je R. ozbiljan. Zatim je otišao Sonji, koja se usplahirila što joj dolazi. Bilo ju je sram njena sobička i četvrti, kao i nje same, ali R. nije ju osuđivao zbog ničega, nego joj se čak i divio što je uspjela preživjeti i žrtvovati se radi dobrobiti obitelji. Nešto ga je privuklo k njoj, kao i nju k njemu. Osjetio je da se nekome mora povjeriti te je rekao da će joj sutradan, ako bude mogao, reći tko je ubio Lizavetu, njenu prijateljicu, te staru babu, njenu sestru. Sonja nije mogla vjerovati da bi on mogao doista znati tko je ubojica ali je vidjela da se pomalo čudno ponaša i pomislila je da je još bolestan. Nisu znali da ih iza vrata prisluškuje Svidrigajlov, čija je soba bila do njene i bile su spojene zaključanim vratima. Sutradan ujutro otišao je na policijsku postaju se predati, pošto mu onaj čovjek koji ga je optužio da je ubojica nije dao mira i bio je siguran da je otišao već na policiju i rekao im za svoje sumnje. Kad su ga primili normalno shvatio je da ništa ne znaju. Međutim, Porfirij ga je opet lagano navlačio u razgovor i na kraju pošteno zapetljao, a R. je bio loše raspoložen zbog svoje krive procjene na početku koja ga je mogla stajati glave, te je lako planuo na svaku lošu riječ i Porfirij bi ga doista imao jer je bio nespreman na takvo psihološko ispitivanje, da nije najednom banuo Mikolaj i rekao da je on ubojica. Porfirij je bio zgranut jer je bio uvjeren da je R. kriv i nije mogao nastaviti ispitivanje te je R. otišao slavodobitno kući. Na ulazu ga je zaustavio isti onaj čovjek koji ga je optužio na ulici da je ubojica. To je bio krznar, čija je radionica direktno prekoputa babine zgrade i koji ga je vidio kako rastreseno izlazi van te je posumnjao da je on kriv za ubojstvo. Ali kad se soboslikar predao, osjetio je grižnju savjesti što je optužio nedužnog čovjeka i ispričao mu se. Peti dio Lužin je za to vrijeme sjedio u svojoj sobi i brojio novce što ih je promijenio te slušao naklapanja Lebezjatnika, s kojim se nikako nije slagao. Bio je loše raspoložen zbog raskida zaruka ali nije odustajao. Kad je čuo da je pozvan na objed nakon Marmeladove sahrane, zamislio se. Znao je da će tamo biti i Sonja i R., te je skovao plan. Poslao je po Sonju i dao joj deset rubalja kao pomoć za majku, koja je sve novce skoro spiskala na pogreb. Sonja je bila dirnuta i zahvalila se te ošla. Lebezjatnikov je to sve promatrao. Katerina Ivanovna je bila nezadovoljna. Na pogreb je došlo par ljudi a kasnije se skupio samo probisvijetovi i propalice koji su došli pit. Bila je mrzovoljna i nanervirana a istresala se na Amaliju Ivanovnu, gazdaricu koja je bila zadužena za pozivanje ljudi. Posvađale su se i skoro potukle. Uto je ušao Lužina i Katerina Ivanovna je zatražila od njega, kao ugledna gospodina, da ju obrani. On izjavi da je došao samo po jednom nezgodnom poslu. Naime, optužio je Sonju da je ukrala novčanicu od stotinu rubalja od njega dok je bila dok njega i kad joj je dao deset rubalja kao milost. Svi se zgroze a Sonja zabezeknuto gleda u njega. U njenom džepu su doista našli novčanicu a ona nije imala doista pojma o ničemu. I baš kad se činilo da će ju odvesti na policiju, javi se Lebezjatnikov. Reče da joj je Lužina sam stavio tu novčanicu u njen džep i da je to vidio ali je

mislio da je to još jedan milodar. R. se napokon javi i svima objasni i razlog tome – kad bi Sonju proglasili lopovom onda bi ona a time i R. opao u očima majke i sestre, jer se zalagao za nju kod njih, i možda bi čak i došlo do vjenčanja Lužine i Dunje. Kad je Lužina shvatio da mu nema spasa, kao uvrijeđen je otišao. Nastala je strka u kojoj je Sonja pobjegla a R. je krenuo za njom. Došao joj je i ispričao da je on ubojica. Ona se prenerazila ali, na njegovo iznenađenje, zagrlila ga. Žalila ga je, smatrajući da je zacijelo najtužniji čovjek na svijetu zbog toga grijeha na duši i grižnje savjesti. Ona ga, međutim, neće napustiti i poći će za njim kad ode na robiju. On se protivi tome da se sam preda, mada mu ona kaže da bi bilo tako bolje i da će onda biti na putu prema oproštenju. Obećala mu je dati jedan od svojih križeva da zajedno simbolički podnose njegovu kaznu. Uto uđe Lebezjatnikov i obavijesti Sonju da je Katerina Ivanovna poludjela. Naime, gazdarica ju je napokon istjerala iz kuće i ona sad tjera svoje troje djece da verglaju po gradu i pjevaju za novac jer se drugačije neće moći prehraniti. R. i Sonja odoše to vidjeti i u njenom ludilu ju nisu mogli spriječiti. Pala je ubrzo na pod, iscrpljena i uskoro potom i umrla od tuberkuloze te je djecu ostavila Sonji na brigu. Svidrigajlov je prišao zatim R.-u i obavijestio ga da će dječicu smjestiti u nešto bolje sirotište i svakome od njih odrediti tisuću i po rubalja što će dobiti kad navrše 18, a Sonji će dati onih deset tisuća rubalja što su bili namijenjeni Avdotji, sve kako bi im pomogao. Zatim je igrom riječi obavijestio R.-a da zna da je on ubojica, jer je prisluškivao razgovor i danas između njega i Sonje Šesti dio R. opet leži u bunilu ali se ubrzo osvještava. Razumihinu povjerava sestru i majku, naročito sestru, kojoj je rekao da je on dobar čovjek te da ima njegov blagoslov. Zatim se suočio sa Porfirijem, koji mu je rekao da zna da je ubojica ali mu je prirastao srcu te da bi bilo najbolje da se on sam preda. Reče mu da će mu, u tom slučaju, čak i pomoći da mu se skrati kazna jer zna da nije pravo razmišljao i da je bio bolestan u trenutku čina. Našao je Svidrigajlova i s njime popričao. Saznao je da je S. zaručen za jednu veoma mladu djevojku od kojih petnaest-šesnaest godina i time ga je ovaj htio uvjeriti da se okanio njegove sestre, premda je R. u biti sam shvatio da je ovaj bolestan u glavi jer voli mlade djevojke premda je sam star. Kad su se rastali, S. je otišao se tajno sastati sa Dunjom kojoj je poslao pismo u kojem ju obavještava da je njen brat ubojica i da ga on može spasiti. Dunja, koja voli iznad svega R.-a, otišla je i skoro ju je silovao ali ga je ona molila i na kraju ju je pustio, shvativši da ga ona nikad neće zavoljeti. Zatim je S. drugi dan sam otišao i propucao si glavu istim pištoljem kojim je Dunja pucala na njega ali mu je samo okrzala sljepoočnicu. R. je posjetio majku i s njom se oprostio, a jadna žena nije znala ni kako ni šta, nego je jednostavno prihvatila da Rodja odlazi na neko vrijeme po važnu poslu ali da će se vratiti. Po povratku u sobu je vidio Dunju koja mu je rekla da sve zna. R. joj je rekao da će Razumihin biti dobar muž i da ih moli da čuvaju majku dok njega nema. Od Sonje je uzeo križić i ,premda je znao što ga čeka, a i sam se čudio svojoj odluci, otišao je na policiju i priznao da je ubojica. Epilog Raskoljnikov je u Sibiru u kaznionici već devet mjeseci, a Sonja je pošla za njim u selo do te kaznionice. Posjećuje ga svakodnevno a on se ponaša kao da ga nervira i da mu je žao što je tu. Ostali zatvorenici ga ne vole dok nju obožavaju. Dunja i Razumihin su se vjenčali, a Puljherija je ubrzo umrla nakon što je polako ali sigurno poludila nakon R.-ova odlaska. Dunja i Razu. joj nisu rekli gdje je R. nego samo da radi daleko na važnu poslu a ona je to prihvatila i uskoro joj se počeo mutiti um. Kasnije su shvatili da je bila svjesna stvarne situacije. Razmjenjivali su svaki mjesec pisma sa Sonjom, koja im je pisala kako je R. On je obolio u kaznionici i nakon što je ozdravio, shvatio je da mu Sonja nije došla neko vrijeme. Saznao je da je i ona bolesna. Sjedio je na deblu pored rijeke i razmišljao kad je ona došla i sjela do njega. Najednom je shvatio da ju voli i pao joj je pred koljena. Ona je shvatila da je patnji došao kraj i da joj

napokon uzvraća osjećaje. Osjećao je kao da se ponovno rodio i znao je da će, po izlasku iz zatvora i izvršenja kazne od 8 godina, započeti posve novi život. Sa Sonjom, jer mu je dan novi život na dar. Likovi: Raskoljnikov (Rodion Romanov Raskoljnikov), Lizaveta (staričina sestra), Aljona Ivanovna (starica koju je ubio, kod nje je zalagao predmete), Marmeladov, Katerina Ivanovna (Marmelodova žena, boluje od tuberkuloze, opsjednuta čistoćom, djeca su joj Polja, Ljonja, Kolja), Amalija Fjodorovna Lipevehzelj/Ivanovna (gazdarica Marmelodovu), Sonja (Sofja Semjonova Marmeladova, Marmeladova kći), Nastasja (Raskoljnikova sobarica), Dunja (Avdotja Romanovna,R. sestra), Puljherija Raskoljnikov (R. majka), Petar Petrovič Lužin (Dunjin zaručnik), Marfa Petrovna (žena iz R. rodnoga grada, jako bogata), Svidrigajlov (muž Marfe Petrovne), Razumihin (Dmitrij Prokofjič, R. prijatelj), Ilja Petrovič (policijski poručnik), Zamjotov (perovođa), Praskovja Pavlovna (R. gazdarica), Zosimov (doktor), Nikolaj (soboslikar), Porfirij Petrovič (inteligentan sudski istražitelj)