Zijad Sehic Prvi Svj.rat Do 1992.
August 31, 2017 | Author: SIRAH7 | Category: N/A
Short Description
Download Zijad Sehic Prvi Svj.rat Do 1992....
Description
SAVREMENA HISTORIJA Kronologija 1919.
SVIJET IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA (1919.-1939.)
5-14. 1. U političkim borbama u Berlinu poražena revolucionama radnička ljevica; ubijeni Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht 18. 1. Početak mirovne konferencije u Versaillesu 19. 1. Izbori za konstituantu u Njemačkoj 11. 2. Friedrich Ebert izabran za predsjednika republike u Njemačkoj 2. 3. U Moskvi osnovana Komunistička intemacionala (Kominterna) 21.3. Proglašena Mađarska sovjetska republika 4. 4. Početak Sun Jat-senove kulturne revolucije u Kini 7.4. U Münchenu proglasena Bavarska sovjetska republika 20.-23. 4. U Beogradu osnovana Socijalistička stranka Jugoslavije, 1920. prozvana Komunističkom partijom Jugoslavije 29. 4. Prihvaćen Pakt od 26 točaka, Temeljni propis Lige naroda 3. 5. Kraj Bavarske sovjetske republike u Münchenu 28.6. Njemačka potpisuje Versailleski ugovor (na snazi od 10. 1. 1920.) 6. 8. Antantine intervencionističke čete zauzimaju Budimpeštu; kraj Mađarske sovjetske republike 16.9. Potpisan mirovni ugovor izmedu sila Antante i Austrije u Saint-Germainu 27. 11. Potpisan mirovni ugovor s Bugarskom u Neuillyju 1920. januar Crvena armija razbija Denjikinovu vojsku na jugu, čime je praktički skršen otpor kontrarevolucije u Rusiji 24. 2. Hitler objav1juje u Münchenu program Nacionalsocijalističke stranke 13. 3. Wolfgang Kapp organizira monarhistički puč u Berlinu; neuspio pokušaj restauriranja monarhije 19.3. Američki Kongres odbija ratificirati Versailleski mirovni ugovor 23. 3. Mađarska proglašena kraljevinom s vakantnim prijestoljem (admiral Horthy regent) 4. 6. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Mađarske u Trianonu lipanj-srpanj II. kongres Kominterne donosi 21 uvjet za članstvo 5.-16. 7. Konferencija o njemačkim reparacijama u Spau: Njemačkoj nametnuta isporuka ugljena i ograničenje snaga Reichswehra 10. 8. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Turske u Sevresu 14.-16. 8. Bitka izmedu Crvene armije i poljskih četa pod zapovjedništvom J. Pilsudskog na Visli; pobjeda Poljaka ("Čudo na Visli") 14. 8. vojni savez.između Jugoslavije i Čehoslovačke; zajedno s obrambenim savezom između Jugoslavije i Rumunije (7.6. 1921) osnova buduće Male Antante (16.2. 1933) 10. 10. Plebiscit u Koruškoj; većinom od 59% Koruška pripala Austriji 14. 10. U Tartuu (Estonija) potpisan mirovni ugovor izmedu Finske i Ruske SFSR; Ruska SFSR priznaje nezavisnost Finske (proglašenu jednostrano 6. 12. 1917) 12. 11. Rapalski ugovor izmedu Kraljevine SHS i Italije. Kraljevina SHS prepusta Italiji Trst, Goricu, dio Kranjske, Zadar i otoke Cres, Lošinj i Lastovo. Formirana Riječka država. 28. 11. Izbori za konstituantu u Kraljevini SHS 30. 12. Dekretom vlade Kraljevine SHS, tzv. Obznanom, zabranjeno propagandističko
djelovanje Komunističke partije Jugoslavije 1921. 8.-18.3. Pobuna mornara i radnika Kronštata protiv boljševizma; Trocki ugušuje pobunu 18. 3. U Rigi sklopljen ugovor izmedu Poljske i Ruske SFSR; utvrđena poljska granica istočno od Curzonove nove linije 21.-25. 3. Neuspio pokušaj Komunističke partije Njemačke da revolucionarnom akcijom preuzme vlast (martovska akcija) 5. 5. Sun Jat-sen obrazuje u Kantonu vladu protiv vojnih vlastodržaca u Pekingu 28. 6. Narodna skupština u Beogradu sa svega 53% glasova poslanika prihvaća prvi ustav, tzv. Vidovdanski ustav. KPJ i HRSS odbijaju sudjelovati u donošenju tog centralističkog ustava, koji je prihvaćen suprotno odredbama Krfske deklaracije (kojom je predviđena dvotrećinska većina) juni-juli III. kongres Kominterne zalaže se za liniju radničkog Narodnog fronta 1. 8. Narodna skupština Kraljevine SHS donosi Zakon o zaštiti države kojim zabranjuje Komunističku partiju Jugoslavije 20. 10. Podjela Gornje Šleske između Njemačke i Poljske, u skladu s rezultatima plebiscita (60:40%) 12.11.-6.2. Washingtonska konferencija (SAD, Velika Britanija, Italija, Japan, Kina); postignut sporazum o ograničenju pomorskog naoružanja i sporazum Četiri sile (Francuske, Japana, Velike Britanije i SAD) o ostrvskim posjedima na Tihom oceanu; zagarantovana nezavisnost Kine. 6. 12. Nakon dvogodišnjih borbi sklopljen ugovor o miru između Irske i Velike Britanije; Irska dobila status dominiona 1922. 15. 3. Velika Britanija ukida protektorat nad Egiptom; Egipat proglašen nezavisnom kraljevinom 10. 4. Konferencija u Genovi o rješavanju privrednih problema i pitanja reparacije (bez rezultata) 16. 4. Rapalski ugovor između Njemačke i Ruske SFSR (Ruska SFSR se odriče nadoknade ratnih troškova; ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa) 16.9. Grčko-turski rat (započet 1920.) završava porazom Grčke 28. 10. Mussolinijev marš na Rim 30. 12. Nakon završetka građanskog rata službeno proglašen i osnovan Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (dotada Ruska SFSR) 1923. 11. 1. Francuske i belgijske trupe zaposjedaju Rursku oblast zbog neispunjavanja njemačkih reparacijskih obveza . 24.7. U Lausanni potpisan mirovni ugovor između Turske i Grčke (i grčkih saveznika u tursko-grčkom ratu); Turskoj priznata nezavisnost . 13. 8. Gustav Stresemann postaje njemački kancelar; nakon povlačenja s položaja kancelara (22. 1 ministar vanjskih poslova (do 3. 10. 1929) 13. 9. Primo de Rivera uvodi vojnu diktaturu u Španiji 29. 10. Turska proglašena republikom; prvi predsjednik Kemal Atatürk 8.-9. 11. Neuspio Hitlerov puč u Münchenu
1924. 21. 1. Smrt V. I. Lenjina; nakon višegodišnje borbe za v1ast Staljin će zadržati položaj glavnog partijskog i državnog rukovodioca 1.2. Velika Britanija priznaje SSSR; tokom godine čine to ostale europske velesile 25. 3. Grčka proglašena republikom (nakon izgnanstva Đure II, koji će se vratiti na prijesto1je 1935) 16.7.-16.8. Londonska konferencija: prihvaćen Dawesov plan o načinu plaćanja njemačkih reparacija 26. 11. Proglašena Mongolska Narodna Republika u Vanjskoj Mongoliji 1925. 28.2. Smrt predsjednika Njemačke Eberta; za njegova nasljednika izabran (10. 4.) Hindenburg 12. 3. Umire Sun Jat-sen; na čelu Kuomintanga nasljeduje ga Čang Kaj-šek 5.-16. 10. Konferencija u Locarnu: sklopljeni Locarnski sporazumi između Njemačke, Francuske, Belgije, Čehoslovačke i Poljske radi miroljubivog rješavanja sporova. (Zagarantovane njemačke zapadne granice, demilitarizacija Rajnske oblasti) 1926. 8. 1. Nakon osvajanja kraljevine Hedžasa Ibn Saud se proglašava kraljem svih teritorija pod svojom vlašću (od 1932. Kraljevina Saudijska Arabija) 24. 4. Sklopljen ugovor o prijateljstvu i neutralnosti između Njemačke i SSSR-a 12. 5. U Poljskoj državnim udarom dolazi na vlast maršal J. Pilsudski; stvaranje novog autoritarnog režima 10. 9. Njemačka primljena u Ligu naroda 19. 10. Britanska imperijalna konferencija u Londonu; izjava o ravnopravnosti dominiona 1927. 8.-12.4. Čang Kaj-šek obara radničku revolucionarnu komunu u Šanghaju 18. 4. U Nankingu obrazovana nacionalna kineska v1ada pod vodstvom Čang Kaj-šeka; početak drugog revolucionarnog gradanskog rata (1927-1936) 4.-23. 5. Prva svjetska ekonomska konferencija u Ženevi 12. 11. Trocki isključen iz KPSS; završetak borbe za vlast između Trockog i Staljina u SSSR-u 1928. 20. 6. Atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu: poslanik Puniša Račić puca na poslanike HSS-a; ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić umire (8. 8.) od pos1jedica ranjavanja juni-juli Početak agrarne revolucije u pokrajini Hunan pod vodstvom Mao Ce-tunga 27. 8. U Parizu sklopljen Briand-Kellogov pakt o uzdržavanju od rata kao sredstva za rješavanje političkih sporova 1.9. Albanski predsjednik Ahmed-beg Zogu uzirna kraljevski naslov kao kralj Zogu I. 1.10. Početak prvog petogodišnjeg plana u SSSR-u 1929. 6. 1. U Jugoslaviji kralj Aleksandar ukida ustav, raspušta parlament i uvodi osobnu diktaturu (do 1934)
11. 2. Lateranski ugovori između ltalije i Vatikana; ltalija priznaje papin suverenitet u Vatikanskom gradu 7. 6. Potpisan Youngov plan za otplatu smanjenih njemačkih reparacija (113 milijardi zlatnih maraka) uz pomoć SAD septembar U Njemačkoj kancelar Brüning počinje v1adati bez parlamenta pomoću predsjedničkih dekreta 14.9. Neočekivani uspjeh Nacionalsocijalističke stranke Njemačke (NSDAP) na izborima za Rajhstag 25. 10. "Crni petak" na njujorškoj berzi: početak svjetske privredne krize 1930. 1. 1. Indijski nacionalni Kongres (Kongresna stranka) u Lahoreu zahtijeva punu nezavisnost od Velike Britanije 22. 1.-22.4. Londonska konferencija o ratnim flotama (SAD, Velika Britanija, Japan, Francuska, ltalija): odricanje od gradnje novih oklopnjača do 1936; ograničenje izgradnje podmornica 12. 3. U Indiji počinje pod vodstvom Mahatme Gandhija "Pokret za izbjegavanje građanske poslušnosti" pozivajući na neposlušnost britanskim vlastima (pasivna rezistencija) 30. 6. Saveznici napuštaju Rajnsko područje 1931. 14.4. Abdikacija kralja Alfonsa XIII. u Španiji; Španija postaje republikom 17. 6. Pobjeda republikanskih stranaka na izborima za konstituantu u Španiji 18. 9. Japanci u1aze u Mandžuriju 2.2.-14. 10. Konferencija o razoružanju Lige naroda u Ženevi 18. 2. - Mandžurija proglašena samostalnom državom Mandžukuo (pod japanskim protektoratom) 10. 4. Hindenburg ponovo izabran za predsjednika Njemačke 30. 5. Brüning se povlači s položaja kancelara Njemačke; na njegovo mjesto dolazi Franz von Papen 16.6.-9.7. Konferencija o reparacijama u Lausanni: zaključeno da Njemačka umjesto reparacijskih obveza plati jednokratno obeštećenje 31.7. Na izborima za Reichstag nacisti dobivaju 37% glasova i postaju najjjača njemačka stranka 17.11. Von Papen se povlači s položaja kancelara u Njemačkoj; na njegovo mjesto dolazi general von Schleicher (2. 12.) 1933. 30.1. Adolf Hitler pozvan za kancelara Njemačke (nakon Schleicherove ostavke 20. 1.) 4. 3. Inauguracija predsjednika Franklina D. Roosevelta u SAD 15.3. Engelbert Dollfuss ukida ustav u Austriji 24. 3. U njemačkom Reichstagu prihvaćen Zakon o ovlaštenjima, koji znači ukidanje osnovnih ustavnih prava 27. 3. Japan istupa iz Lige naroda 11.4. U Portugalu donesen autoritarni ustav, kojim se ozakonjuje već postojeća diktatura 12.6.-27. 7. Svjetska ekonomska konferencija u Londonu 20.7. Potpisan Konkordat između Njemačke i Vatikana 18. 11. U Španiji pobjeda desnice na izborima za Cortes 19. 10. Njemačka istupa iz Lige naroda
16. 11. SAD priznaju Sovjetski Savez 1934. 26. 1. Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Poljske 9. 2. Balkanski pakt (Jugoslavija, Turska, Grčka, Rumunija) 13. 2. Čang Kaj-šek započinje pohod protiv komunista u Kini (početak "Dugog marša" Crvene armije kroz Kinu) 30. 6. Po Hitlerovu nalogu ubijen Ernst Röhm, voda SA odreda ("Noć dugih noževa") 25. 7. Austrijski savezni kancelar Dollfuss ubijen u Beču u nacističkom pokušaju državnog udara 2. 8. Smrt njemačkog predsjednika Hindenburga; Hitler postaje i predsjednik i kancelar septembar-oktobar General Franco krvavo guši masovni radnički ustanak u Asturiji protiv desničarske vlade 18. 9. SSSR pristupa Ligi naroda 9. 10. Marseilleski atentat. Ubijeni jugoslavenski kralj Aleksandar i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou 1.12. U Lenjingradu ubijen S. M. Kirov; početak Staljinovih čistki u SSSR-u 1935. 1.3. Njemačkoj vraćeno Saarsko podrucje (nakon plebiscita održanog 13. 1., u kojemje 91% stanovništva glasalo za priključenje Njemačkoj) 11..14.4. Konferencija u Stresi (Velika Britanija, Francuska, Italija); protest protiv jednostranih akcija Njemačke 2. 5. Francusko-sovjetski pakt o uzajamnoj pomoći 18. 6. Njemačko-britanski pomorski sporazum (Sporazum o ratnoj floti) juli-avgust VII. kongres Kominterne izrađuje program Narodnog fronta 15. 9. U Njemačkoj donesen Nürnberški zakon o isključivanju Jevreja iz javnog života 3. 10. Talijanske trupe ulaze u Etiopiju; početak talijansko-abesinskog rata 3. 11. U Grčkoj nakon referenduma ponovo uspostavljena monarhija 9. 12.-25. 3. Londonska pomorska konferencija: sporazum između SAD, Velike Britanije i Francuske o uzajamnom obavještavanju o gradnji jedinica ratne flote 1936. januar Osnovan Narodni front u Francuskoj februar Pobjeda Narodnog fronta na parlamentarnim izborima u Španiji 7.3. Njemačke trupe ulaze u demilitariziranu Rajnsku oblast 9. 5. Ita1ija anektira Etiopiju i uključuje je u Talijansku Istočnu Afriku 22. 6.-20. 7. Konferencija o morskim moreuzima u Montreuxu: potpisana konvencija o prolazu ratnih brodova kroz Bosfor i Dardanele 18. 7. Pobuna generala Franca protiv vlade Narodnog fronta u Madridu; početak španskog građanskog rata 25. 10. Sklopljen savez između Njemačke i ltalije - "Osovina Rim-Berlin" 25. 11. Antikomunistički pakt ("Antikominterna-pakt") između Njemačke i Japana 1937. 1.4. Burma odvojena od Britanske Indije i postaje posebna krunska kolonija 7. 7. Početak japansko-kineskog rata (sukob na mostu Marka Pola u Pekingu) 5. 11. Hitler iznosi pred generalima svoj plan o rješavanju njemačkog životnog prostora
6. 11. ltalija pristupa Antikominterna-paktu 11. 12. Italija istupa iz Lige naroda 1938. 12. 3. Njemačke trupe ulaze u Austriju; 13. 3. priključenje Austrije Njemačkoj 29.9. Münchenski sporazum (Njemačka, ltalija, Francuska, Velika Britanija); Čehoslovačka prisiljena odstupiti Njemačkoj 42000 km2 svoga teritorija (Sudetsko područje) 2. 11. Prva bečka arbitraža (Njemačka, Italija) donosi zaključak o priključenju dijelova čehoslovackog teritorija Mađarskoj 9.-10. 11. U Njemačkoj organizirani izgredi protiv Jevreja ("Kristalna noć") 1939. 14.3. Proglašena nezavisnost Slovačke i Karpatske Ukrajine (pod njemačkim pokroviteljstvom) 15.3. Hitler zaposjeda Česku i Moravsku i (16. 3.) objavljuje svoju odluku o stvaranju Protektorata Češke i Moravske 28. 3. Francove trupe ulaze u Madrid; završetak španskog građanskog rata 31.3. Velika Britanija i Francuska garantiraju nezavisnost Poljske 7. 4. Italija zaposjeda Albaniju (12. 4. personalna unija s Italijom) , 13. 4. Velika Britanija i Francuska daju garancije Grčkoj i Rumuniji 28. 4. Njemačka otkazuje njemačko-britanski pomorski sporazum od 1935, i njemačko-poljski sporazum od 1933. 22. 5. Vojni savez između Njemačke i ltalije ("Čelični pakt") 23. 8. U Moskvi potpisan sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju 25. 8. Zaključen vojni sporazum izmedu Velike Britanije i Poljske 25. 8. Njemačka objavljuje poštovanje neutralnosti Belgije, Danske, Nizozemske, Luxemburga i Švicarske 26. 8. Pod prijetnjom izbijanja rata u Jugoslaviji sklopljen sporazum Cvetković-Maček o rješenju hrvatskog pitanja 1.9. Njemačka bez objave rata napala Poljsku; početak Drugog svjetskog rata
Versajski mirovni ugovor Nakon završetka Prvog svjetskog rata počele su pripreme za održavanje mirovne konferencije i njenim uvjetima. Glavne sjednice konferencije održane su u Versaju, gdje je 28. juna 1919. godine, tačno pet godina nakon Sarajevskog atentata potpisan Versajski mirovni ugovor. Bio je to ugovor o miru između Njemačke i sila Antante. Mir sa ostalim poraženim državama sklopljen je kasnije. U vrijeme u kojem je zasjedala Konferencija u Evropi su se širile socijalne revolucije, najvećim dijelom sa socijalnim ciljevima, koje su potresale Evropu od Rusije do Njemačke i imale priličan utjecaj na stavove učesnika konferencije. Glavna ličnost na konferenciji je bio američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson (Tomas Vudro Vilson), koji je na zasjedanje došao uvjeren da će se rad konferencije odvijati pod zastavom građanske demokratije, koju je on godinu dana ranije usvojio u svojih 14. tačaka, koje je Evropa u to doba oduševljeno pozdravila. Osim definisanih političkih koncepata, u koje treba ubrojati i ideju o osnivanju Društva naroda, Wilsonov je autoritet povećavala i činjenica što je nastupao kao predsjednik SAD, koje su krajem rata imale u rukama gotovo polovinu svjetskog kapitala i kod kojih su bile do grla zadužene i najmoćnije države Antante. Teškoću je predstavljalo već i pitanje kako organizovati konferenciju na kojoj je sudjelovalo 25 država sa pet kontinenata, ali bez Sovjetske Rusije. Stvarne odluke donosilo je najprije Vijeće desetorice, sastavljeno od po dva predstavnika velikih sila, a potom kad se Japan, pošto je bilo udovoljeno njegovim zahtjevima, povukao, Vijeće četvorice, tj. predstavnici vlada SAD, Velike Britanije, Francuske i Italije. Uz njih radili su još i odbori, i povremeno su se održavali povjerljivi razgovori. Najprije je zaključen mirovni ugovor saveznika sa Njemačkom u Verseillesu (Versaju) 28. juna 1919. Versajski mirovni ugovor sadržavao je odluke koje su se odnosile na ekonomskofinansijska, vojna i političko-teritorijalna pitanja. U roku od 30 godina Njemačka je morala da isplati odštetu za štete počinjene ratom. Od toga je trebala isplatiti saveznicima iznos od 20 milijardi zlatnih maraka, u raznoj robi i brodovima i vratiti sva zapljenjena dobra na okupiranim teritorijama.
Njemačka je morala isporučiti veći dio svoje trgovačke, ratne i
ribarske flote. Pored toga, morala je pet godina graditi trgovačke brodove za pobjednice u ratu. Donijete su i brojne mjere kojima je trebalo oslabiti vojnu moć Njemačke. U njoj je ukinuta vojna obaveza, a armija je mogla imati najviše 100.000 osoba. Ratna flota je bila svedena na mali broj brodova. Istovremeno je Njemačkoj bilo zabranjeno da drži podmornice i avijaciju
Ugovor je zapravo bio diktat Antante pobijeđenoj državi, koju su proglasili jedinim krivcem za rat.
Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već su joj
uručili gotov ugovor i ostavili joj svega nekoliko dana da ga potpiše. Mirovni su uvjeti bili vrlo teški, a na njima je najviše insistirala Francuska. Njemačka nije smjela imati veću vojsku niti uvesti opću vojnu obavezu. Morala je Antanti predati većinu svog teškog naoružanja i obavezati se da će uništiti veliki broj pušaka. zabranjeno je da ima ratnu mornaricu i gradi podmornice. Mirovnim ugovorom oduzeti su joj Elzas i Lotaringija, koje je ponovo dobila Francuska... Na rok od 15 godina Njemačka je morala ustupiti Saarsku i demilitarizirati Rajnsku oblast, u koje je Antanta poslala svoju vojsku. Ipak je najteža odredba mirovnog ugovora bila velika ratna odšteta što ju je Njemačka morala isplatiti savezničkim zemljama... Svojim strogim odredbama mirovni ugovor se usjekao u svijest njemačke javnosti kao “ versajski diktat” i već je nosio u sebi klicu budućih sukoba. Verseilleski mirovni ugovor postao je obrazac za sve daljnje ugovore Antante s ostalim pobijeđenim državama: sa Austrijom u St. Germainu (Sern Žermenu), u Trianonu s Mađarskom, u Neuillyju (Neiju) s Bugarskom i u Sévresu (Sevru) s Osmanskim carstvom. Sistem što ga je stvorila Pariška mirovna konferencija (po mjestu zasjedanja nazvan i versailleski (versajski) sistem ) bio je daleko od toga na šta je pretendovao. Posljeratni svijet je isuviše uređivan s gledišta pobijeđenih i pobjednika a da bi taj svijet mogao živjeti u miru i bez revanšističkih težnji. Tako je versajski sistem od samog početka nosio u sebi klicu budućih kriza i novoga svjetskog sukoba. U vrijeme održavanja Mirovne konferencije, na inicijativu američkog predsjednika Wilsona stvoreno je Društvo ili Liga naroda, sa sjedištem u Ženevi. Njegovo osnivanje imalo je za cilj da se osigura mir i ojača međunarodna saradnja.
Osnovni dokument Društva
naroda bio je Pakt od 26 članica, oji je priložen Versajskom mirovnom ugovoru. Na osnovu njegovih odredbi članice su se obavezale da će poštovati nezavisnost i integritet i da će sve sukobe pokušati riješiti na miran način. U početku Društvo naroda imalo je uspjeha u rješavanju manjih sukoba i spječavanju lokalnih ratova. U toku svog djelovanja (1919-1939) Društvo naroda nije uspjelo u svom glavnom zadatku da očuva mir. Najveći nedostatak društva naroda bio je u tome što donesene odluke nisu bile obavezne za zemlje koje nisu bile njegove članice. I pored svih nedostataka, Društvo naroda je predstavljalo značajnu etapu u razvoju međunarodne zajednice. Njime su udareni temelji stvaranju efikasnije organizacijeOrganizacije ujedinjenih nacija.
Tri tipa političke scene u svijetu od 1919. do 1939. Razvoj zbivanja u svijetu izmedu dva rata može se do neke mjere razložiti i raščlaniti i prikazati ako se prvenstveno uzme u obzir politički aspekt i analiziraju prilike u kojima su se razvijale pojedine države, u tri osnovna politička tipa. Ta tri tipa bili su: građanska parlamentarna demokracija, koja je bila osnova političkog uređenja u SAD, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Weimarskoj Njemačkoj, skandinavskim zemljama i Čehoslovačkoj; fašistički totalitarizam je postao politički oblik vladavine u ltaliji, Japanu, i nakon 1933. u nacističkoj Njemačkoj, dok je Sovjetski Savez bio jedina država koja je izgrađivala socijalistički sistem. Uzmemo li i četvrti, kombinirani tip između parlamentarne demokratije i fašističkog odnosno kakvog drugog totalitarizma, možemo u nj uvrstiti i preostale države koje su igrale značajnu ulogu u svijetu. U taj tip možemo svrstati sve države Srednje i Jugoistočne Evrope, te Kinu i Španiju. U tim državama život parlamentarne demokratije bio kratkog vijeka, ili pak prava parlamentarna demokratija u njima nikad nije posve ostvarena, već su je uvijek ugrožavale ove ill one diktature i totalitarizmi, a u Španiji je godinu dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata čak pobijedio otvoreni fašizam. Građanski parlamentarno-demokratski tip Između dva rata građanska je parlamentarna demokracija postojala kao politički oblik u najstarijim i najvećim kapitalističkim državama svijeta, u kojima se ta tradicija posve učvrstila već u 19. stoljeću. Nakon prvog svjetskog rata i u narednom razdoblju doživjela je, dakako, promjene uvjetovane brzim ekonomskim i društvenim razvojem. Nakon prvog svjetskog rata su u svim državama parlamentarne demokracije, osim u SAD, građanske liberalne stranke, koje su ponegdje vladale u ranijem razdoblju, doživjele velik i praktično konačan politički slom. Doba liberalizma postalo je prošlost. Na mjesto tih stranaka stupaju nove građansko-demokratske i konzervativne stranke, ali ne treba previdjeti ni snažan porast snage i utjecaja radničkih stranaka, prvenstveno socijalne demokracije, koja se u mnogim državama ponašala "konstruktivno" i ponekad sudjelovala u višestranačkim vladama. U privredi je, umjesto klasičnog liberalizma, sve veću ulogu dobivala građanska država sa sistemom planiranja i kontrole. U pogledu političkih sistema treba u građanskoj parlamentarnoj demokraciji razlikovati predsjedničku republiku, u kojoj je vlast podijeljena izmedu predsjednika i parlamenta, i strogo parlamentarnu, u kojoj sva vlast proizlazi iz parlamenta.
Sjedinjene Američke Države. Izborna borba 1920. bila je u cjelini u znaku odjeka američkog sudjelovanja u ratu, Predsjednik Wilson vodio ju je uz najveće lično zalaganje za svoju politiku, posebno za Društvo naroda povezano s djelom mira, ali kao što je pri tome on sam pretrpio fizički slom koji se gotovo završio smrću, tako je i Demokratska stranka pretrpjela težak poraz. U tri naredna izborna razdoblja zemljom su uz veliku većinu vladali republikanci, oni su odbili sudjelovanje u Društvu naroda, a isto tako i potpisivanje Versailleskog mirovnog ugovora, ali su, naprotiv, jednostranom izjavom u martu 1921. sklopili mir s Njemačkom, ne uzimajući u obzir načela Društva naroda iz prvog dijela Ugovora. Zemlja još nije željela preuzimati
nikakvih
općih
vanjskopolitičkih
obveza
iz
članstva
u
međunarodnim
organizacijama, nego je, naprotiv, smatrala da se pod tradicionalnom parolom izolacije može povući na svoj prostrani kontinent. Iza toga stajale su najveće unutrašnje političke suprotnosti između dviju stranaka. Rat je s isporukama za saveznike i s izgradnjom vlastite armije dao privredi najjači zamah, prodor do najveće industrijske sile sada se ostvario, Ali on je donio i do tada neuobičajeno miješanje države u privredni život. Sada se težilo ponovnom oslobađanju od takva državnog upravljanja Zemlja se sa svojim velikim tržištem mogla prema neugodnoj vanjskoj konkurenciji ograđivati sve višim carinskim zidom. Pod takvim sistemom privredni se uspon nastavljao, na svim su se područjima pokazivali učinci naglog tehničkog napretka. Stroj je sve više potiskivao čovjeka, nastajale su nove potrebe i radi njihova su zadovoljavanja rasle nove industrije. Sve veće bogatstvo bilo je, doduše, vrlo nejednako podijeljeno. Veliki koncerni i koporacije mogli su se stvarati bez zapreka i oni su ovladali američkom privredom. Više od polovine američkog dioničarskog kapitala nalazilo se 1933. u rukama 600 dioničarskih društava, a ostatak se dijelio medu 380000 malih društava; a iz koncerna stršilo je, opet, nekoliko željezničkih kompanija, trustova čelika ili "General Electric". Jedna senatska komisija ustanovila je tada da Morganova banka posredno ili neposredno kontrolira otprilike četvrtinu nacionalnog posjeda u dionicama. Od privrednog zamaha imao je koristi i tzv. niži srednji sloj, pa se tih godina nisu u američkoj "normalizaciji" koja je pogodovala općem usponu vidjeli razlozi za dublje političko nezadovoljstvo. Stoga je nedvosmisleno propao, i nije se više ponovio pokušaj farmera, koji su od napretka imali manje koristi, da zajedno s jednom malobrojnom grupom socijalista osnuju "progresivnu" treću stranku. Dotadašnji ministar privrede Hoover izabran je 1928. velikom većinom glasova za predsjednika. On je stupajući na dužnost objavio da se Amerika nalazi bliže od ijedne države
u historiji "konačnoj pobjedi nad bijedom". Godinu dana kasnije došao je bankovni slom, tzv. "crni petak" 25. oktobra koji se uskoro produbio u veliku privrednu krizu s opadanjem čitave proizvodnje i općim rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada sa svojim ekonomskim načelima uopće nije umjela stati na put krizi, i potkraj njegova mandata bila je u SAD dvanaest do petnaest miliona nezaposlenih. Dubok potres odrazio se na predsjedničkim izborima u jesen 1932. Demokratska stranka najavila je nasuprot vladinoj neaktivnosti velik program sažet u zahtjevu da svaka vlada bude trajno odgovoma za blagostanje naroda. Njen kandidat Franklin D. Roosevelt potjecao je iz velike stare obitelji, ujak mu je bio predsjednik početkom stoljeća; ali on je gajio i tradiciju socijalno odgovomog liberalizma, koja je došla do izražaja u pokretu "populizma" devedesetih godina i zatim prije svega u programu Woodrova Wilsona "New Freedom" (nova sloboda). Osnovni ton njegovih izbornih govora bio je usmjeren na to da nacija očekuje neposrednu akciju, i kada je pobijedio većinom glasova gotovo svih saveznih država, prišao je, s krugom odlučnih saradnika, ostvarivanju izbomih obećanja. Prišlo se mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih radova, stabilizaciji cijena u poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila (za koje je karakteristična regulacija rijeke Tennessee uz istodobno stvaranje golemih rezervi električne energije). To se nastavilo vladinim mjerama za uređenje radnih odnosa, i vrlo se brzo nazreo obiman program socijalnog preobražaja. Konzervativne snage i interesi krupnog kapitala isprva su nalazili oslonac u Vrhovnom sudu, koji je pojedine zakone proglašavao protuustavnima, sve dok poslije nekoliko godina nije nastala promjena u njegovu stavu pa je administracija dobila slobodne ruke. Poslije osjetnog ponovnog privrednog uspona, 1937. godine počela je nova recesija s velikim brojem nezaposlenih. Ipak, krajem tridesetih godina oblikovan i je program koji će ući u povijest kao "New Deal"("nova podjela"), po kojemje trebalo da svoj udio dobiju i do tada zapostavljeni slojevi. Iz djelotvome pomoći poljoprivredi razvio se
program preobražaja čitave njene
strukture, počevši od iskorištavanja tla do uklanjanja sistema zakupa. Općenito se priznalo da iskorištavanje kao i čuvanje prirodnih bogatstava i tla spada u dužnost vlade. Suzbijanje nezaposlenosti dovelo je do načelnog napuštanja krajnjeg ekonomskogi liberalizma, do preuređenja radnih odnosa, priznavanja sindikata u federalnom okviru kao partnera u pregovorima s poduzetnicima, do uvođenja starosnog, bolesničkog i radnog osiguranja. U Uniji se težište počelo pomicati od pojedinih država prema federalnoj vladi, znatno se razgranala djelatnost vlade i povećao broj profesionalnog činovništva.
Socijalnih zadataka koji su se rješavali uz sudjelovanje javnih organa bilo je sve više. Država je u javnom mišljenju zauzela novo mjesto, budući da se spoznalo kako zadaće tehnološkog razvoja više ne može svladavati kruti individualizam koji se prije pretpostavljao državi. Velika Britanija i njezin Commonwealth. Velika Britanija je u cijelosti postigla svoj ratni cilj da isključi njemačkog suparnika s mora, a pored toga se za duže vrijeme osjećala oslobođenom i ruskog odnosno sada sovjetskog pritiska na svoj Commonwealth u azijskom prostoru. Životni osjećaj Britanaca ostao je nakon završetka rata neizmijenjen, pa su i dalje sebe gledali u središtu cvatućeg Imperija s nepokolebljivom financijskom snagom i industrijom i s vezama rasprostranjenim po cijelom svijetu. Izvanredno razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u trgovačkim brodovima i 1920. britanska je trgovačka mornarica s više od 18 miliona BRT činila trećinu tonaže svjetskog brodovlja. Ali u zbilji, ekonomska osnovica više nije bila onako čvrsta kako je izgledala u euforiji svršetka rata. I ovdje su nastale nove industrijske grane, poput kemijske industrije i industrije motora; ruralna područja, iz kojih su do tada ljudi odlazili, s motorizacijom prometa ponovo su se uključila u nacionalni život. Dotle su glavne industrijske grane, rudarstvo i crna metalurgija, udobno počivale na dostignutom nivou i polagano zastarijevale. I kao što je ugljen bio potpuno potisnut sa svoje pozicije jedinog nosioca energije, tako je tekstilna industrija izgubila svoje nekad nezasitno indijsko tržište, na kojemu je nastala domaća proizvodnja - koju je isprva podupirala sama Britanija. Tako se njeno učešće u svjetskoj trgovini od druge polovine dvadesetih godina posve smanjivalo u usporedbi s udjelom SAD i ponovo ojačane Njemačke. Od 1920. ostrvo se nalazio pred problemom trajne nezaposlenosti, koja je doduše bila različita u pojedinim regijama i industrijskim granama, ali nikada nije pogađala manje od milion ljudi. Radnički savezi, trade unioni, koji su 1920. imali 8,3 milijuna članova da bi se otada stalno smanjivali, borili su se za veće nadnice i bolje radne uvjete, ali nipošto za kontrolu ili čak socijalizaciju. U cjelini, Britanci su se držali svoje historijske i političke tradicije da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski preko parlamenta. Nisu bili spremni svoje društveno-političko uređenje temeljito i na brzinu mijenjati, pa zato marksistička stranka i eventualna revolucija, usprkos svim prijašnjim procjenama, nisu imale nikakvih izgleda. Tako je u toj državi, koja je 1919. bila industrijski najrazvijenija u Europi i imala najviši postotak nepoljoprivrednog stanovništva, ruska oktobarska revolucija imala najmanji odjek. Ipak valja napomenuti, da su trade unioni lučkih radnika 1919. spriječili veću vojnu
intervenciju protiv mlade sovjetske države. Nakon parlamentarnih izbora 1922. Liberalna je stranka izgubila odlučujuće mjesto na političkoj sceni. Posljednjih pola stoljeća liberalizam je stvarao engleski politički život i najveći dio svoje zadaće uspješno obavio. Liberali, koji su vladali tokom rata i u koaliciji s konzervativcima nekoliko godina nakon njega, podijelili su se i izgubili na izborima. Od tada Liberalna stranka nikada više neće predstavljati veću političku snagu i njezini političari nikada više nisu bili predsjednici vlade, iako je njihov vođa Lloyd George cijelo vrijeme između dva rata uživao velik osobni ugled. Potrebe novog vremena bolje su shvatili konzervativci, koji su uvjerljivo pobijedili na izborima i došli na vlast te pokušali sačuvati što više od predratne Britanije. A odlučan prostor je izvojevala Laburistička stranka, i tako postala jedina ozbiljna opozicijska stranka i alternativa konzervativcima. U tu stranku s radničkom društvenom osnovom udružile su se najrazličitije grupe: intelektualci zaokupljeni problemima nacionalne ekonomije i socijalne politike ("fabijevci") te dvije manje socijalističke stranke, koje su u koječemu nastavile ideje radikala 19. stoljeća. Financijsku podršku pružali su joj raznoliko udruženi trade unioni, koji su u ekonomskim sukobima, kao i u praktičnom životu, zagovarali reformističku politiku. Laburisti su 1924. prvi put došli na vlast (s manjinom u parlamentu) i vlada je još iste godine pala, jer parlament nije htio ratificirati vladino priznavanje Sovjetskog Saveza. Ali ni pokušaj konzervativaca da, nakon velikog izbornog uspjeha, pored ostalog, obnovom zlatnog standarda, dokažu potpuno vraćanje u predratno stanje, više nije mogao nikoga uvjeriti, i tako su 1929. laburisti sastavili svoju drugu vladu. Ta vlada ni sada nije pokušavala ostvariti dosljedno socijalistički program, već je različitim javnim radovima htjela postupno preusmjeriti privredu i riješiti pitanje nezaposlenosti. No prije nego je obazriva politika laburista MacDonalda mogla pokazati rezultate, izbila je svjetska privredna kriza, kojaje zahvatila i Britaniju. Koliko je snažno potresla zemlju, dokazuje već i to što ju je uspjela svladati tek 1931. vlada narodne koalicije, koju je najprije vodio MacDonald tako da je posve napustio laburističke planove. Takva koalicijska vlada bila je prihvatljiva samo u krajnjoj nuždi, a pokušala je zemlju klasične slobodne trgovine usmjeriti prema politici zaštitnih carina. Ali taj protekcionizam nije bio osobito djelotvoran, jer je bio uvjetovan političkoekonomskim jedinstvom velikog Imperija, kojega zapravo više nije bila, budući da su dominioni već izvojevali toliku samostalnost da više nije bilo moguće njima dalje upravljati prema potrebama britanskog otoka. Ipakje koalicija spriječila da gospodarska kriza razbije parlamentarizam i demokraciju, i njezina je politika djelovala i dalje kad ju je 1935. naslijedila posve konzervativna vlada Stanleyja Baldwina. Britanska vanjska politika između dva rata, koju su uglavnom vodili konzervativci, bila
je prilično kobna za razvoj svijeta. Htjela je nastaviti predratnu politiku apsolutne vladavine na moru i očuvanja svoga Commonwealtha, a na kontinentu politiku ravnoteže snaga. U dvadesetim godinama je politikom popuštanja i smirivanja (appeasement-politics) pokušavala Njemačku ponovo integrisati u europsku zajednicu i odvratiti je od zahtjeva za revizijom Versailleskog ugovora. Tako je britanska politika bila inicijator sporazuma u Londonu 1924., Locarnu 1925. i napokon u Lausanni 1932., kad je Njemačka oslobođena plaćanja reparacija. Uprkos stalnim nesporazumima s Francuskom u pogledu provođenja svoje politike prema Njemačkoj i na Bliskom istoku, Britanija je čvrsto ustrajala na savezništvu s Francuskom, u kojem je vidjela garanciju sigurnosti i napretka Europe. Čak ni u vrijeme prijeteće fašističke opasnosti Britanci nisu nastupali odlučno. U vrijeme španskog građanskog rata zauzimali su se za potpuno nemiješanje, čime su u stvari slabili špansku republiku. A najkobnija je bila vanjska politika Nevilla Chamberlaina od 1937. nadalje, koji se nadao da će teritorijalnim koncesijama u Europi zadovoljiti Hitlera i sačuvati mir, kako je to rekao nakon povratka iz Münchena ujesen 1938. Nakon Prvog svjetskog rata britanski dominioni su se još više osamostalili. Godine 1922. i Irska je postala dominionom čime je privremeno okončana dugotrajna borba Iraca za samostalnost. Naglašavajuci potpunu ravnopravnost matične države i dominiona, koje su nazivali i "slobodni narodi", početkom dvadesetih godina su i naziv "Imperij", koji je imao prizvuk centralistički uređene vladavine, izmijenili u "Britanska zajednica naroda" (British Commonwealth of Nations). Želja za dobivanjem statusa dominiona probudila se i u Indiji, najvažnijoj britanskoj koloniji. Odmah nakon završetka svjetskog rata Indiju su zahvatili žestoki protubritanski nemiri. Godine 1920. vodom indijske Kongresne stranke postao je Mahatma Gandhi, koji je 1922. zatražio autonomiju, a potom poveo politiku pasivne rezistencije protiv Britanaca takozvanom građanskom neposlušnošću. Indijce je pozvao da bojkotiraju britansku industrijsku robu. Britanci su odvratili oštrom represivnom politikom, ali je protubritanski otpor i dalje rastao. Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. pretežna je većina, pod vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala potpunu nezavisnost Indije. Britanci su počeli masovno zatvarati nacionalne političke i sindikalne vođe. U Londonu su 1930. i 1931. održane dvije konferencije, na kojima je trebalo izraditi buduće ustavno i upravno uređenje Indije. Prvu je konferenciju Kongresna stranka bojkotirala, a na drugoj je sudjelovao pomirljiviji Gandhi kao jedini zastupnik Kongresne stranke, ali do sporazuma nije došlo. Nakon povratka u Indiju britanske su ga vlasti ponovo zatvorile s ostalim prvacima Kongresne stranke, što je i izazvalo novi val štrajkova i nemira. Britanski parlament donio je
1935. zakon o Indiji, prema kojem je 1937. Burma odcijepljena od Indije. A sama Indija, i dalje pod britanskom vlašću, bila je uređena kao savez pokrajinskih državica, koje su dobile autonomne lokalne vlade. Usprkos Gandhijevoj i Nehruovoj vjerskoj toleranciji i nastojanju da ostvare saradnju između hindusa i muslimana, u razdoblju od 1937. do 1939. došlo je do krvavih sukoba između pripadnika tih dviju religija, što je u predvečerje izbijanja Drugog svjetskog rata onemogućilo dobivanje državne samostalnosti. Francuska. Kao pobjednik u Prvom svjetskom ratu i glavni strateg Pariske mirovne konferencije, Francuska je dvadesetih godina pa sve do Hitlerova uspona nastupala kao politički hegemon u Europi. U Srednjoistočnoj Europi oslanjala se na niz država, koje su ispunjavale njene želje. Ali je ta hegemonija bila umjetna, jer se nije zasnivala na dovoljnoj ekonomskoj moći, a s vremenom su joj počela izmicati i politička sredstva da provodi svoje težnje. lzmeđu dva rata Francuska je neprestano strahovala od pobijeđene Njemačke, koja bi se mogla ponovo uzdignuti. U dvadesetim godinama Francuska je ekonomski prilično dobro stajala. Povratkom Lorene (Lotaringija) i Alzasa (Elzas) ojačali su francusko rudarstvo i metalurgija, premda su po apsolutnoj snazi prilično zaostajali za britanskom, a još više za njemačkom
proizvodnjom.
Industrijska
je
proizvodnja
tek
nakon
rata
nadmašila
poljoprivredu. Nedostatak muške radne snage Francuska je pokrivala snažnom migracijom i prilivom sa sela u gradove. Mali natalitet i demografska stagnacija predstav1jali su više moralni problem. Francuska ekonomska konjunktura u znatnoj je mjeri bila rezultat velikog pada vrijednosti franka. Od ekonomske konjunkture najviše su koristi imali industrijalci i drugi poslovni ljudi, dok su pripadnici srednjih slojeva s fiksnim prihodima (umirovljenici i sitni rentijeri) bili teško pogođeni, jer je vrijednost franka pala na petinu predratne vrijednosti. Zbog centralističkog uređenja države, u kojem je vlada odlucivala gotovo o svim pitanjima departmana, nižim vladinim činovnicima su, vjerojatno zbog njihova velikog političkog značenja, najviše povećani dohoci. Nacionalni se dohodak u dvadesetim godinama povećao za trećinu, a industrijska proizvodnja porasla je za 48%. Uprkos striktno primjenjivanom osmosatnom radnom danu realni su se dohoci radnika povećali za četvrtinu; poraslo blagostanje stvorilo je u bolje plaćenih kategorija radnika osjećaj da se uzdižu u srednji sloj. Ekonomski konzervativni srednji slojevi, koje je najviše pogađalo padanje zbog velikih francuskih dugova u inostranstvu i pritiska industrijalaca i sindikata, koji su se plašili opadanja proizvodnje, nije mogao franku vratiti predratnu vrijednost, već ga je u odnosu prema funti stabilizovao na petini predratne vrijednosti. Decenije nakon Prvog svjetskog rata politički je bilo jedno od najstabilnijih razdoblja
novije francuske historije. Stare konzervativne monarhističke stranke su nestale. Desnica, a to su bili bogati ljudi koji su branili svoj privilegirani položaj, prihvatila je demokraciju i parlamentarizam te djelovala unutar sistema. Radničke nemire i štrajkove početkom 1919. dočekao je režim desnog radikala Clemenceaua mješavinom sile i popuštanja radničkim zahtjevima. Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni novi kolektivni ugovori između poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, i dalje većinom revolucionarno raspoložen, potkraj 1920. na kongresu u Toursu politički podijelio na komuniste, koji su bili u većini i priključili se Komunističkoj internacionali, i socijaliste (SFIO), koji su trenutačno bili u manjini i ostali članovi Socijalističke radničke internacionale. Uskoro je došlo do cijepanja i u sindikatima. Međutim, socijalisti su do 1924. dostigli komuniste i na svim slijedećim izborima dobivali dvostruko više glasova od njih, ali su ostali odlučne pristalice parlamentarizma i reformističkog puta u socijalizam. U prvim poslijeratnim godinama vladali su mahom desničarski režimi koji su u pogledu Njemačke zauzimali kruto i beskompromisno stajalište te tražili striktno provođenje odredaba Versailleskog ugovora. Postigli su da 1923. Francuska okupira Ruhr. Ali na izborima 1924. pobijedile su lijeve građanske stranke i SFIO, tzv. "lijevi kartel". Vladu je formirao lijevi radikal E. Herriot. Karakteristično je da su u svim narednim vladama više od jednog desetljeća sjedili radikali, podijeljeni na všse frakcija, od umjerene desnice do ljevice. Radikalna stranka - stranka "republikanizma, demokracije i slobode"; koja je branila načela francuske revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i sada sve vrijeme bila glavni nosilac Treće republike. Predstavljala je, uglavnom, niži srednji sloj i seljake srednjake, činovnike, ljude slobodnih zanimanja, dakle slojeve koji su u to vrijeme bili još vrlo brojni u Francuskoj. Politički je bila napredna, a u ekonomskom pogledu konzervativna ili gotovo reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoložena prema katolicizmu, krupnom novčarstvu i veleposjedu, a nepovjerljiva prema socijalizmu, držeći se čvrsto puteva demokracije i parlamentarizma. Herriotova je vlada 1924. smanjila napetost u odnosima s Njemačkom i priznala Sovjetski Savez, a potkraj dvadesetih godina se dugogodišnji ministar vanjskih poslova, proslavljeni Aristide Briand, zauzimao za kolektivnu sigurnost u svijetu, za razoružanje i oživljavanje uloge Društva naroda. Njemačkog ministra vanjskih poslova Stressemanna naveo je da u Locarnu prizna njemačko-francusku granicu, a u oktobru 1928. je zajedno s američkim ministrom vanjskih poslova F. Kelloggom na konferenciji u Parizu predložio tzv. Briand- Kelioggov pakt, kojim su se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u međusobnim odnosima i sporovima. Potpisale
su ga sve svjetske velesile i većina manjih država (najprije 15, a potom još 48 zemalja); godinu dana kasnije paktu je pristupio i SSSR. Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu. Pojavio se niz radikalno- totalitarističkih organizacija fašističkog tipa: kraljevi kameloti, patriotska omladina, francuska akcija i ognjeni križevi (koje je predvodio bivsi pukovnik De la Rocque). One su zahtijevale ukidanje parlamentarne demokracije, okončanje klasne borbe i uvođenje čvrstog autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. radikali i socijalisti ponovo su dobili većinu, ali radikalskim vladama nikako nije uspijevalo da stanu na kraj ekonomskim poteškoćama. Početkom 1934. javnost je saznala za velike financijske skandale, u koje su bili umiješani
i
neki
članovi
radikalske
vlade.
Fašističke
organizacije
su
masovnim
demonstracijama svojih pristasa 6. februara 1934. pokušale oboriti režim. Pred prijetećom opasnošću od fašističkog prevrata, socijalisti su pozvali radništvo i sve demokratske političke snage na obranu parlamentarizma i demokracije. U julu su francuski komunisti, pošto su se najprije posavjetovali s Moskvom, prihvatili ponudu socijalista za saradnju stranačkih vodstava i napustili svoj nepomirljivi stav prema socijalistima kao i politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili oštru borbu za socijalizam u korist obrane demokracije od fašizma. Kad je u Radikalnoj stranci prevladala ljevica i odlučila se za saradnju sa socijalistima i komunistima, napokon je u januaru 1936. učvršćen Narodni front. Na izborima u maju 1936. Narodni je front uvjerljivo pobijedio i vladu je obrazovao Leon Blum, vođa najjače stranke u koaliciji - socijalista. Komunisti su u parlamentu podržavali vladu. U ljeto 1936. Francusku je zahvatio snažan val štrajkova kojima su sindikati pokušavali prisiliti vladu da ostvari obećani program. Blumova je vlada doista ozakonila 40satni radni tjedan i radnici su, prvi put u historiji dobili plaćeni godišnji odmor. Matignonskim sporazumom industrijalaca, sindikata i vlade sklopljeni su novi kolektivni ugovori, kojima su znatno povećane radničke plaće; ali je to imalo više moralni učinak, jer je nagla inflacija ubrzo odnijela to povećanje radničkim slojevima. Kapital se na sve načine opirao vladinim mjerama, kojima se htjelo često od njegova kolača otkinuti u korist radništva. U desničarskoj štampi bješnjela je žestoka kampanja protiv Narodnog fronta. A i u vladinoj koaliciji došlo je do razilaženja. Radikali nisu bili skloni mjerama L. Bluma usmjerenim na socijalizaciju, dok su ga s druge strane komunisti žestoko napadali zbog izdaje radničkih interesa. Blumova se vlada i u vanjskoj politici našla u teškom položaju. Blum je želio podržati republikansku Španiju, ali se plašio otpora radikala u koaliciji, koji su insistirali na neutralnosti, kao i parlamentarne desnice, koja je bila za Franca. Naposljetku se francuska
vlada pridružila Britancima u komitetu za nemiješanje. Narodni se front u proljeće 1938. raspao i do početka rata vlade su sastavljali predstavnici radikalnog centra (Daladier), i one su dobrim dijelom dokinule tekovine Narodnog franta, dok su se u vanjskoj politici ugledale na Britance, što ih je dovelo do neslavnog potpisivanja Münchenskog sporazuma, kojim su ostavile na cjedilu svog vjernog saveznika Čehoslovačku. Weimarska republika. Glavno pitanje što ga historiografija postavlja o Weimarskoj republici jeste: kako se u razvijenoj državi s visokim životnim standardom i razvijenom strukturom inteligencije demokracija mogla tako rastočiti da je naposljetku vlast preuzeo Hitler i uveo svoju "iracionalnu" diktaturu? Dio odgovora nalazi se već u samom nastanku te demokracije, kod koje nisu bili dovoljno temeljito podrezani korijeni društvenih snaga i tradicije starog sustava. Drugi značajan destruktivni činilac usmjerenosti weimarske demokracije bio je, svakako, versailleski diktat; no ne najmanju ulogu odigrali su i teški ekonomski potresi kojima je bila izlozeni i koji su imali kobne političke posljedice. Privredni temelji Njemačke bili su toliko čvrsti da ih ni teške odredbe o miru nisu bitno pogodile. Osnovne industrije - rudarstvo, industrija željeza i čelika, radile su prema savremenim metodama, uz neprestanu racionalizaciju pa čak i integraciju. Gotovo monopolni međunarodni položaj kemijske industrije bio je zbog ugovorom o miru nametnutog izručenja patenata dijelom svakako izgubljen, ali je i dalje bio značajan. Kapaciteti su se koncentrirali u nekoliko područja, u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj Njemačkoj, pa je ondje bilo i jakih socijalnih napetosti, ali je industrija s mnogim snažnim pogonima srednje veličine bila razasuta po čitavoj Njemačkoj, što je mahom bilo i posljedica stare posebnosti država prije osnivanja Carstva. Berlin, kao glavni grad Njemačke, nije postao samo privrednim središtem, nego se već od početka 20. st., a pogotovu dvadesetih godina, nudio kao sjajan kultumi centar, što ipak nije dovelo do osiromašenja duhovnog života u "provinciji". U najvećoj je mjeri bila efikasna i poljoprivreda, kao što je to dokazala i u ratu, a u mnogim je krajevirma imala upravo povoljnu veličinu seljačkih gospodarstava; opasnog usitnjavanja bilo je samo u nekim dijelovima njemačkog jugozapada. Zemljišni veleposjedi na istoku Njemačke s jedne su strane uz jeftinu radnu snagu proizvodili jeftine tržne viškove, a s druge održavali gotovo polufeudalni odnos. Na izborima za konstituantu 19. januara 1919. socijaldemokrati (SPD) nisu dobili apsolutnu većinu, potrebnu da bi mogli sami obrazovati vladu. Zato je između njih i dvije građanske stranke, koje su dobile priličan broj glasova i bile spremne surađivati sa
socijaldemokratima - bile su to Njemačka demokratska stranka (DDP) i Katolički centar stvorena koalicija, a sporazumno obrazovana vlada bila je tzv. weimarska koalicija. Ljudi koalicije bili su i glavni tvorci Weimarskog ustava, koji je konstituanta donijela 11. oktobra. Tim ustavom država je ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade sačuvale svoje političke nadležnosti. Ustav je ostavio netaknutom i Prusku u svoj njenoj veličini, koja je zauzimala 3/5 cijele države. Opstanak Pruske, gdje su na vlasti stalno bili socijaldemokrati s weimarskom koalicijom, pridonio je stabilnosti nove države, jer su početkom dvadesetih godina desničari u Bavarskoj i Ruhru izražavali snažan separatizam. U Weimarskom ustavu bila je jako naglašena ideja o slobodi mišljenja i političkog organiziranja, ali ona nije bila dovoljno uspješno povezana s idejom političke odgovornosti. Taj nedostatak je otvarao mogućnost porasta ekstremnih protuparlamentarnih i protudemokratskih stranaka (posebno nacionalista i, kasnije, nacionalsocijalista) i njihove razbijačke politike. Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika države. Taj je položaj bio jak već po tomu što je predsjednika plebiscitarno birao čitav narod, te je bio nezavisan o parlamentu. Predsjednik je imenovao i otpuštao kancelara i njegove ministre, zakonske je prijedloge, čak kada su već i prošli kroz parlament, mogao stavljati na referendum, i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Napokon, mogao je na temelju ustava objaviti izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav, a mogao je privremeno staviti izvan snage i slobodarska prava građana. Tako moćnog predsjednika duhovito su nazivali "nadomjestkom za cara". Prvi predsjednik Ebert na odgovoran je i ispravan način upotrijebio veliku moć svoje funkcije, i uveliko je pomagao da nova država prebrodi mnogobrojne krize prvih godina. U martu 1920. desničarski je orijentirani dio berlinskog garnizona izvršio puč i na vodstvo države doveo Wolfganga Kappa, poznatog poslovnog čovjeka iz doba Carstva. Legalna se vlada najprije sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dok je radništvo širom države spontano započelo opći štrajk, koji je polarizirao cijelu državu. Dio rajhsvera ostao je vjeran legalnoj vladi, koju je podržavala i Antanta, i puč je za nekoliko dana propao. Ali je taj događaj, kao i mnogi kasniji, pokazao kako su jake protudemokratske snage i da one prevladavaju u nekim važnim strukturama, kao što su činovništvo, sudstvo i vojska. A parlamentarni izbori u septembru 1920. pokazali su već prilično izmijenjenu političku situaciju. Stranke weimarske koalicije (SPD i Demokratska stranka) izgubile su velik broj mandata, a time i većinu. Jako je ojačala ljevica (nezavisni i komunisti, kojima je u oktobru 1920. prišao veći dio nezavisnih), a još više građanska ljevica, podvojena na Njemačku narodnu stranku (DVP) s mnogo nacionalno-liberalističkih tradicija, i Njemačku nacionalnu pučku stranku (DNVP), koja je zastupala interese konzervativnog agrarnog i finansijskog
krupnog kapitala s naglašenom nacionalističkom tendencijom. Nakon tih izbora pa sve do 1928. nastaju vlade Centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koje su tolerirali pa i podržavali i socijaldemokrati i ljevičari. Socijaldemokrati su na vlast došli samo još 1928-30., ali u to vrijeme praktički ništa nisu mogli učiniti. Tako se nade reformističkog socijalizma u društveni preobražaj parlamentarnim putem, koje su vodile Ebertove socijaldemokrate u sedmicama prevrata 1918., nisu ostvarile. Radnički sindikati su kolektivnim ugovorima uspješno štitili ekonomske probitke radnika, kao što su ih pojedinačno branili i radnički povjerenici koje su određivali sindikati. Brojčano vrlo ojačala Komunistička partija Njemačke, koja i dalje ipak nije prevladavala kod radništva, pokušala je dva puta doći na vlast revolucionarnim prevratom: prvi put tzv. martovskom akcijom 1920., a drugi put oktobarskim ustankom 1923. u Saskoj i Harnburgu. Ali su u tadašnjoj društveno-političkoj konstelaciji ti pokušaji bili osuđeni na neuspjeh, jer je vojska bila izrazito protusocijalisticki orijentirana i, unatoč junačkom držanju radnika, brzo zauzela ustanička uporišta. U Njemačkoj je 1923. godina donijela tešku ekonomsku i političku krizu. Velika inflacija 1922. onemogućila je Njemačkoj uredno plaćanje ratnih reparacija Antanti. Da bi ipak osigurali svoj dio, Francuzi su u januaru 1923. vojnički okupirali industrijski najjače njemačko područje - Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom - proizvodnja u Ruhru gotovo je obustavljena. U tome otporu cijeli je njemački narod bio jedinstven. A Njemačka banka pospješila je inflaciju, marka je izgubila svaku vrijednost, čime su neki njemački srednji slojevi bili teško pogođeni. Amerikanci i Britanci nisu se slagali s francuskom politikom okupacije, ali su se ograničili samo na oštre diplomatske prosvjede, pa se njemačka vlada, da bi izbjegla prijeteću ekonomsku katastrofu, morala odreći pasivnog otpora (u septembru 1923) i pristati da i dalje plaća reparacije. Krajem godine uspjelo je obuzdati inflaciju i ponovo stabilizirati valutu. Međutim, desnica je ipak tu veliku ekonomsku nevolju iskoristila za rovarenje protiv vlade: nova konzervativna desničarska snaga, malobrojna Nacionalsocijalistička stranka, pod vodstvom Adolfa Hitlera, pokušala je u novembru 1923. u Münchenu izvršiti puč i dokopati se vlasti. Bavarska vlada i vojska su puč ugušile i nacionalsocijalistički je pokret za nekoliko godina gotovo zamro. Amerikanci i Britanci su 1924. godine izašli sa svojim (Dawesovim) planom plaćanja njemačkih reparacija. Njemačkoj su odobrili veći zajam za stabilizaciju valute. Njemačka je počela otplaćivati rate, a francuske čete su se povukle iz Ruhra. U zemlji su nakon 1924., unatoč izvanredno naglom jačanju privrede, povećanju kapitalističkih profita i prihoda radnih slojeva, jačale desničarske snage i sve vise utjecale na politički život. Skretanje udesno bilo
je najvidljivije prilikom izbora novog predsjednika države nakon Ebertove smrti, 1925. Oslabljena weimarska koalicija istaknula je za svojeg kandidata političara centra Wilhelma Marxa, ali ga je porazio kandidat udružene desnice, bivši maršal Hindenburg. Usprkos očekivanjima, Hindenburg je poštovao ustav i republiku, ali je kasnije, u kritičnim trenucima, postao oslonac desnice i na svoj način mnogo pridonio propasti Weimarske republike. Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. sklopljeni Rapallski ugovor sa Sovjetskim Savezom, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute Poljske, otvorio sovjetsko tržište, pa čak i mogućnost da u SSSR-u uvježbava svoju vojsku (tzv. "crni rajhsver"). Ugovorom u Locarnu 1925. Njemačka je priznala francuske granice na zapadu i bila primljena u Društvo naroda, ali nije htjela priznati istočne granice prema Poljskoj - i u tom je pogledu čak i politika njenog najpomirljivijeg ministra vanjskih poslova Stressemana svejednako insistirala na reviziji. Njemačka je i dalje nastojala dobiti olakšice za plaćanje reparacija. To joj je djelomično i uspjelo u ljeto 1929. na konferenciji u Hagu Youngovim planom, koji je ne samo donio olakšice u pogledu njemačkih obveza nego i predvidio da strane trupe počnu smjesta napuštati Porajnje. I kad je u jesen sve upućivalo na miroljubiv razvoj u Europi, iznenada je izbila velika privredna kriza, koja je u Njemačkoj imala izvanredno teške posljedice. Njemačka se industrija, većinom oslonjena na strane zajmove, koji su nakon sloma njujorške berze opozvani, suočila s nedostatkom kapitala, stečajevima i velikom nezaposlenošću. To je bila pozadina političke krize koja je zbog nestabilnosti demokracije neprestano rasla. Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930. zato što socijaldemokrati nisu mogli prihvatiti zahtjeve kapitala, koje je u vladi zastupala posebno Njemačka narodna stranka, da se smanje izdaci države za pomoć nezaposlenima kako bi se tereti ekonomske krize prebacili, uglavnom, na teret radnika. Time je uklonjena posljednja vlada Weimarske republike koja je imala izrazitu parlamentarnu većinu. Novu građansku vladu Centra obrazovao je Heinrich Brüning, bivši sindikalni vođa, koji je uživao Hindenburgovo povjerenje. Pošto je prijevremeno raspušten parlament, na novim izborima u septembru 1930. ponovo se pokazala nesmanjena snaga socijaldemokracije i istovremeno velika osipanje stranaka umjerene građanske ljevice, za koju su glasali srednji slojevi. Pod udarcima krize oni su se utekli u okrilje ponovo vrlo aktivnih nacionalsocijalista, koji su dobili punih 20% glasova, dok je nezaposleno radništvo davalo svoj glas komunistima, koji su također vidno ojačali. Brüning je imao slab položaj u parlamentu: desnica je bila protiv njega, a socijaldemokati su ga tolerirali odnosno pod- ržavali samo iz straha od alternative otvorene desničarske diktature. Svoj je program Brüning provodio izvanrednim vladinim odlukama,
primjenom predsjednikovih ovlaštenja, tako da je Njemačka u stvari prestala biti parlarnentarna i postala predsjednička republika. Brüningova je vlada pokušala privrednu krizu savladati krajnjom štednjom i deflacijskom politikom, ali je to samo povećalo broj nezaposlenih, zbog čega se, dakako, povećavala i bijeda širokih, posebno radničkih slojeva. A to je išlo u prilog radikalnim strankama desnice i ljevice. Desnica je prešla u ofenzivu i u proljeće 1932. oborila Brüninga zbog njegovih krajnje opreznih planova kolonizacije radnika na veleposjedničkom istoku Njemačke. Ljevica nije nudila realnu alternativu i pružala je tek nejak otpor desnici. Radničke stranke bile su među sobom smrtno zavadene. Komunisti su socijaldemokrate proglasili socijalistima i svojim najljućim neprijateljima. U julu 1932. Njemačka je uspjela da joj Antanta u Lausanni briše sve reparacije i tako je u robi i u novcu platila ukupno samo 23 milijarde maraka po kursu iz 1913. godine. A ni to nije okončalo privrednu krizu u Njemačkoj. Krupni kapital odlučio se da podrži Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne borbe. Kancelar Franz von Papen, koji je u proljeće 1932. naslijedio Brüninga, bio je samo prijelazna figura prije dolaska Hitlera i pomagao uništenju i ono malo weimarske demokracije što je još preostalo. U junu je raspustio zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati. Politički nejedinstveno radništvo nije pružalo otpor. Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu i fizički teror posebno protiv pristalica radničkih stranaka. Na uzastopnim parlamentarnim izborima u julu i oktobru 1932. nacionalsocijalisti su dobilii veoma velik broj glasova: 37,4 odnosno 34%. Na sve su načine pokušavali prigrabiti vlast. Do januara 1933. sporazumjeli su se s ostalim desničarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom, i tako je Hitler 31. januara 1933. postao kancelar Njemačke. Čehoslovačka republika Čehoslovačka je republika bila jedina država Srednje Europe koja je uspjela za sve vrijeme svoga opstanka sačuvati demokratsko-parlamentarni oblik vladavine. Razlog tome treba tražiti u razmjerno vrlo povoljnom ekonomskom razvoju, naprednoj društvenoj strukturi, demokratskim političkim tradicijama, a značajni nosioci takvog razvoja bili su i dvojica najviđenijih političkih vođa, Masaryk i Beneš, koji su bili uvjereni demokrati. Čehoslovačka republika uspostavljena je proglasom Narodne skupštine 14. novembra 1918., pošto su prije toga Česi (28. oktobra) i Slovaci (30. oktobra) proglasili nezavisnost i želju da žive u zajedničkoj državi. Prvim predsjednikom Čehoslovačke republike postao je Tomaš G. Masaryk, za vrijeme rata vođa českog Narodnog vijeća; njegova je velika zasluga što je utjecao na Antantu da
prihvati ideju o razbijanju Austro-ugarske monarhije. Mlada je republika konačne granice dobila mirovnim ugovorom u Versaillesu, Saint-Germainu i Trianonu, a razgraničenje s Poljskom u Šleskoj i Slovačkoj izvršeno je 1920. pod arbitražom Francuske i Britanije. Čehoslovačkoj je 1919. priključena i Potkarpatska Ukrajina i tako je država bila etnički veoma heterogena, što je kasnije stvaralo velike nacionalne probleme. Čehoslovačka je vojska u proljeće 1919. likvidirala Sovjetsku republiku u Slovačkoj. Vlada socijaldemokrata V. Tusara je u februaru 1920. izradila ustav, čiji je uzor bila francuska parlamentarna demokracija, i provela agrarnu reformu, posebno temeljno na zaplijenjenim posjedima austrijsko-njemačkih aristokratskih porodica. Revolucionarno je radništvo 1920. u više navrata štrajkalo, ali je vlada, u kojoj su kao najjača stranka bili i socijaldemokrati, uspjela dogovaranjem spasiti situaciju. Lijevo krilo Socijaldemokratske stranke odcijepilo se u maju 1921. i formiralo Komunističku partiju Čehoslovacke (KPC). U vanjskoj politici Čehoslovačka se oslanjala na Francusku i 1920. postala inicijator stvaranja "Male antante”, saveza između Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije, uperenog protiv revizionističkih pokušaja Mađarske. Čehoslovačka se nakon 1919. brzo i gotovo nesmetano razvijala. Preokret joj je u ekonomskom pogledu čak veoma koristio, jer je kako u zemlji tako i u prijateljskim državama Jugoslaviji i Rumunjskoj bila oslobođena konkurencije austrijskog kapitala. Svojom modernom tekstilnom industrijom i strojogradnjom bila je konkurentna, a u prijateljskim su državama spremno prihvaćali njen kapital i tehnologiju. Ekonomsko blagostanje omogućavalo joj je i velik kulturni polet na svim područjima. Na izborima 1928. znatno je porastao broj glasova što su ih dobili komunistički kandidati i režim je KP Čehoslovačke dopustio slobodno političko djelovanje. Državno vodstvo držalo se unitarističkog principa stvaranja "čehoslovakizma" i tako se sve više sukobljavalo s autonomističkim i separatističkim strujanjima u Slovačkoj. Narodne manjine, a među njima i brojni sudetski Nijemci, imale su kulturnu autonomiju (čak i vlastito sveučilište u Pragu) i njihove su stranke nakon 1926. bile zastupljene i u čehoslovackoj vladi. Nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj, u Čehoslovackoj je veoma ojačala nacionalistička stranka sudetskih Nijemaca pod vodstvom K. Henleina, koji sada više nije bio spreman da surađuje s vladom. Godine 1935. povukao se dugogodišnji predsjednik Masaryk a naslijedio ga je njegov saradnik i ministar vanjskih poslova Beneš, vođa Narodnosocijalističke stranke, stranke češke demokratskog sitnog građanstva, koje je gotovo sve vrijeme bilo zastupljeno u vladi. Beneš je još iste godine sklopio sporazum o međusobnoj pomoći sa SSSR-om, ali do
većeg zbližavanja među dvjema državama nije došlo zbog Benešove rezerviranosti prema komunistima, pa se Čehoslovačka i dalje vanjskopolitički posve držala Francuske. Njemački nacizam je od proljeca 1938. počeo prijeteći ugrožavati Čehoslovačku. Po Hitlerovim su uputama sudetski Nijemci počeli zahtijevati autonomiju i pravo na ujedinjenje sa sunarodnjacima u Njemačkoj. To je bio prvi nagovještaj agresije na jednu suverenu europsku državu, koja je osim toga bila jedan od stupova francuske europske politike. Međutim, toliko slavljena saveznica Francuska kapitulirala je 29. septembra 1938. u Münchenu pred Hitlerovim diktatom. Čehoslovačka je morala evakuirati izvanredno utvrđeni pogranični pojas i Nijemci su odmah potom okupirali Sudetsku oblast. A tada je došla do izražaja i druga velika pogreška čehoslovačke vanjske politike izmedu dva rata - njen spor s Poljskom zbog područja Tesina, naseljenog Poljacima, koji je Čehoslovačka priključila 1919. Da su Čehoslovačka i Poljska bile čvrsto povezane, Hitler ih se vjerojatno 1938. ne bi usudio vojnički napasti, jer se smatralo da te dvije zemlje imaju vrlo jaku vojsku. Međutim, u svom starom sporu sa Čehoslovačkom Poljaci su gledali kratkovidno i prigodom Hitlerove okupacije Sudeta Tesin pripojili Poljskoj. A ni predsjednik Beneš nije htio prihvatiti prijedlog KP Čehoslovačke da pozove u pomoć sovjetske čete i pruži otpor Nijemcima; odmah nakon Münchena podnio je ostavku i predsjednikom republike postao je E. Hacha. Sredinom marta 1939. proglasila je Slovačka klerikalna stranka pod vodstvom J. Tise nezavisnu Slovačku, a njemačka je vojska, pod izgovorom da želi sačuvati mir u Srednjoj Europi, zauzela Češku i priključila je Njemačkom rajhu kao Češko-moravski protektorat. Socijalistički sovjetski tip U svijetu se između dva rata razvijao i društveni sistem koji je u društveno-političkom razvoju značio nešto posve novo, a to je socijalistički sovjetski sistem, izrastao iz pobjedonosne oktobarske revolucije u Rusiji. Pobjeda Lenjinove modifikacije marksizma i revolucije u praksi, te iz nje rođenog sovjetskog sistema izazvala je u svjetskom marksističkom radnčkom pokretu podvajanje na dvije posve odvojene struje: komunističku, koja je pokušavala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideju, i socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se za parlamentarno-reformistički put u socijalizam. Još suviše slabom komunizmu nije se ostvarila njegova ideja o svjetskoj odnosno europskoj socijalističkoj revoluciji kao neminovnoj dimenziji socijalističke revolucije uopće, i tako je između dva rata Sovjetski Savez ostao jedina država u svijetu u kojoj je pobijedila
socijalistička revolucija i diktatura proletarijata. Sovjetski se Savez morao sam i vlastitim naporima iz svoje zaostale privredne i društvene osnovice razvijati usred neprijateljskog kapitalističkog svijeta i pronalaziti odgovarajuća ekonomska i politička rješenja. To je najviše utjecalo na to da sovjetski socijalistički sistem poprimi i poneko svojstvo koje bismo teško mogli uskladiti s vizijom klasika marksizma. No ipak je očuvao osnovne karakteristike zbog kojih se o nekom društvenom sistemu kaže da je socijalistički: društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nominalnu vlast radnih ljudi, odnosno diktaturu proletarijata. Tako je već samom svojom egzistencijom, a donekle i planskim usmjeravanjem svjetskog komunističkog pokreta, Sovjetski Savez snažno utjecao na socijalističke tendencije u svijetu između dva rata. Boljševici su Brest-litovskim mirom 3. oktobra 1918. doduše osigurali vanjskopolitički predah, ali su se u zemlji morali sukobiti s brojnim političkim protivnicima, sa sve snažnijom kontrarevolucijom, koju je otvoreno podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja Brestlitovskom miru sovjetsku su vladu u martu 1918. napustili dotadašnji boljševički saveznici lijevi eseri, koji su se zalagali za nastavljanje neprijateljstava protiv Centralnih sila revolucionarnim ratom. Drugi povod za razilaženje između njih i boljševika bila je agrarna politika. Boljševici su insistirali na ukidanju svake tržišne privrede, dakle za obvezno predavanje seljačkih proizvodnih viškova državi. Za provođenje rekvizicija uspostavili su tzv. seoske komitete siromašnih, kojima su u pomoć poslali radnike iz gradova. Nasuprot njima, lijevi su eseri nastupali protiv klasne borbe na selu i zauzimali se za tržišnu privredu. Na V. kongresu partije početkom maja 1918. lijevi su eseri nastupili protiv boljševičke politike. Istovremeno su u saradnji s drugim eserima podigli gotovo pravi ustanak seljaka u Povolžju i u moskovskoj oblasti, te se pobjegli teroru protiv vodećih boljševika; 30. avgusta su u atentatu teško ranili i samog Lenjina. Uz velika požrtvovanje i disciplinu, boljševici su ugušili pobunu, njene vođe osudili na smrt, a nakon toga su se lijevi eseri podijelili na više skupina, od kojih su neke krajem 1919.. prišle boljševicima. Ovima je pošlo za rukom da iz sovjeta potisnu sve protivnike i uvedu čvrst i centraliziran jednopartijski sistem vladavine, koji je provodio diktaturu proletarijata. Na
periferiji
sovjetske
države
se
u
proljeće
1918.
posvuda
organizirala
kontrarevolucija i obrazovane su protubljševičke vlade. U Samari je u julu osnovan "Komitet članova privremene skupštine" pod vodstvom Černova u kojem su većinu imali desni eseri, a u Omsku desničarsko-monarhistička "privremena vlada Sibira". Ubrzo nakon toga je u Ufi održana sveruska konferencija koja je trebala ujediniti sve kontrarevolucioname snage za borbu protiv boljševika. Osnovan je i nekakav petočlani direktorij, svojevrsna koalicija umjerenih ljevičara i radikalnih desničara. Glavna ličnost postao je desničar, bivši carski
admiral crnomorske flote Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i oružjem počela pomagati Antanta. Britanci su se već u martu iskrcali u Arhangelsku, Japanci u maju u Vladivostoku, a njima su se potom pridružili i do tada neutralni Amerikanci. Ipak je najvažnija podrška kontrarevolucije bila tzv. Češka legija, od 50.000 ljudi sastavljena vojna formacija bivših ratnih zarobljenika, koji su se nakon Brest-litovskog mira namjeravali preko Sibira vratiti u Europu i boriti se u redovima Antante. Boljševici su ih 25. maja 1918. pokušali razoružati, što su Česi odbili i započeli neprijateljstva, zauzeli sibirsku željeznicu, prešli Ural i zaprijetili Povolžju. Do jeseni je Crvena armija, koju je od proljeća 1918. postavio na noge Trocki, zaustavila nadiranje kontrarevolucionamih armija prema središnjim predjelima Rusije. Kad je u jesen 1918. završen prvi svjetski rat i na Zapadu, Antanta je krenula u otvorenu intervenciju u Rusiji protiv boljševika. Kolčakovu vladu u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije i uspjela da Kolčaka prizna i general Denikin, koji je s pomoću Francuza skupio veću kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini i na Donu. Kontrarevolucija je u proljeće 1919. još jedanput krenula na vojnički marš protiv Moskve i Lenjingrada. Međutim, Antantino je vijeće u Parizu na Wilsonov nagovor odlučilo da se Antanta vojnički ne angažira u Rusiji. Tako je brojčano narasla i disciplinirana Crvena armija u ljeto ij esen 1919. redom razbijala vojsku kontrarevolucije, koja se bez izravnog angažiranja Antante nije mogla držati, jer je u narodu gubila svaku podršku zbog potpunog zanemarivanja socijalnih potreba vremena. Do proljeća 1920. sovjetska se vlast proširila gotovo na sav teritorij nekadašnje države, uključujući i Ukrajinu; izvan nje su ostale kavkaske države, za koje su se boljševici još borili, i baltičke državice, kojima su u proljece i ljeto 1920. mirovnim ugovorima priznali samostalnost. Ali je do konačnog mira preostala još jedna etapa. U proljeće 1920. Sovjetska se Rusija uplela, zbog pitanja granica, u vojnički konflikt s Po/jacima i njihovim velikim nacionalističkim i imperijalističkim apetitima. Nakon prvih poljskih uspjeha (zauzeli su Kijev i dio Ukrajine), Crvena je armija prodrla do Varšave. Međutim je u bitki na Visli 14. kolovoza 1920. Poljacima, uz veliku tehničku pomoć Francuske, pošlo za rukom”čudo" da pobijede sovjetske trupe. Na to su Poljaci svoju granicu ponovo pomaknuli daleko na istok, što je vlada Sovjetske Rusije mirom u Rigi 18. marta 1921. i priznala, ali je između obiju država stvorena zatrovana politička klima za sve vrijeme između dva rata. Boljševici su u proljece 1921. osvojili i kavkaske države, koje su se potom razvijale s ostalom sovjetskom državom. U prvim godinama nakon revolucije, u razdoblju tzv. "ratnog komunizma", boljševici su nastojali ukinuli tržišnu privredu, pa su čak pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu razmjenu izmedu pojedinih grana privrede, što je regulirala država. Za plaćanje hrane
poljoprivredi, u kojoj je još uvijek prevladavao privatni sektor, država je slala industrijske i zanatske proizvode posve podržavljene industrije, a diobu je regulirao dekret donijet u novembru 1918. Za vođenje takve privrede stvoren je veliki birokratski državni aparat, koji je uz to bio nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika, jer je krajem 1920. počelo nedostajali sirovina, pa i hrane. Ta ekonomska i društvena nevolja izazvala je u redovima boljševika tzv. lijevu radničku opoziciju, koja je predlagala da sve čisto ekonomske poslove industrije samostalno vode sindikati bez partijske birokracije. Međutim Lenjin je na zasjedanju CK boljševika u decembru 1920. odbacio takve poglede. Početkom 1921. se zbog ekonomskih teškoća nezadovoljstvo dijela radnika i seljaka još više povećalo i dobilo određene političke karakteristike: programi esera i menjševika o ustavotvornoj skupštini ponovo su počeli kružiti i isticati zahtjev za vlašću sovjeta, koji bi uključivali više stranaka, a ne samo boljševike. Počeo se pojavljivati i anarhizam kao samostalna politička snaga. Početkom marta izbila je pobuna u lenjingradskoj vojnoj i trgovačkoj luci Kronštatu: radnici i mornari su zahtijevali odbacivanje "jednopartijske diktature" i uspostavljanje sovjeta bez boljševika. Boljševička vlast se oduprla svom snagom koju je imala, pa i vojskom, te je tu ozbiljnu krizu riješila jurišem suhozemne vojske pod zapovjedništvom Tuhačevskog preko zaleđene Neve na Kronštat, koji se predao nakon 10 dana ogorčene borbe (od 8. do 18. marta 1921). Takvo vrenje medu radništvom, do kojeg je došlo zbog državnih rekvizicija i potpune nezainteresiranosti seljaka za povećanje i modernizaciju proizvodnje, navelo je vodstvo boljševika da porazmisli o novom načinu privrede. Na X. kongresu boljševika usvojene su, baš u vrijeme borbi za Kronštat, na Lenjinov prijedlog osnove nove ekonomske politike (NEP). Ta se politika zasnivala na dvjema postavkama: socijalistički program ukidanja privatnog vlasništva nad većim poduzećima u važnim privrednim granama ne smije se napuštati, ali ličnu zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa. Kamen temeljac postavili su time što su poboljšali položaj seljaka i u proljeće 1921. ukinuli rekviziciju i uveli porez u naturi. Viškove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tržištu. Dopuštena su i manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv te nove ekonomske politike dizalo se među boljševicima dosta glasova (Trocki), jer da ona znači odstupanje od revolucionarnog puta u socijalizam, zahtijevajući ustrajanje na ratnom komunizmu - ubrzanoj industrijalizaciji na račun seljaka. CK boljševika je podržavao NEP (ekonomski teoretičar Buharin) i u njegovoj se odluci od 12. januara 1922. kaže da je NEP ekonomska utakmica izmedu socijalizma u
izgradnji i kapitalizma, koji teži obnovi na osnovi podmirivanja potreba mnogomilionskog seljačkog sloja putem tržišta. Ali dok su u rukama sovjetske radničke države finansije, teška industrija, sspoljna trgovina, promet i prilične poljoprivredne površine, nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma. Država je dopustila uvoz stranog kapitala, potrebnog za brzi razvoj industrijalizacije, i poticala vanjsku trgovinu. Krajem 1922. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Do tada su neprecizno definiranu sovjetsku saveznu državu tčinile pojedine nacionalne sovjetske republike: Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija, Zakavkaska Federacija. Horezam i Buhara. Ta je država nastajala postepeno, s pobjedama boljševika i uvođenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg ruskog carstva. Narode je udruživala jedinstveno i centralistički organizirana boljševička stranka. Nakon revolucije ona je priznala i samoopredjeljenje naroda, ali se u praksi zauzimala za povezivanje i suživljavanje naroda u duhu proleterskog intemacionalizma. Federativno povezivanje posebnih nacionalnih sovjetskih republika bila je Lenjinova ideja, za koju se morao boriti u boljševičkom vodstvu, jer se boljševički "ekspert za nacionalno pitanje", Gruzijac Josif Visarionovič DžugašviIi - Staljin zauzimao samo za autonomiju pojedinih neruskih naroda u sovjetskoj državi. SSSR je u ljeto 1923. dobio i svoj ustav. Najviši organ vlasti bio je Svesavezni kongres sovjeta, u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Sarno su mjesni sovjeti birani izravno općim biračkim pravom od 18. godine. Kongres sovjeta je izabrao svoj prezidij i predsjednik prezidija je formalno predstavljao državu, ali nije imao nikakve vlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i nadalje snažna izvršna vlast koja je obavljala sve državne poslove. 21. januara 1924. umro je, nakon više napadaja kapi od kraja 1922., neosporni voda sovjetske države Lenjin. Nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice - "trojka" Zinovjev, Kamenjev, Staljin, dok naposljetku nije Staljinu, koji je od 1922. bio generalni sekretar partije, pošlo za rukom da sam izbije na čelo zahvaljujući tome što je držao u ruci partijski birokratski aparat. Žilavošću, odlučnim realizmom i "čeličnom" voljom (otuda mu i pseudonim "Staljin") nadmašivao je sve svoje suparnike, pa i vatrenog revolucionara Trockog te blistavog teoreticara Buharina. lzdavajući se za pravog Lenjinovog interpreta i vjemog sljedbenika njegove ideje, on je prakticki od 1924. sve više sam upravljao preobražajem zemlje i na samodržački način. Nasuprot konceptu Trockog, koji je inzistirao na tezi o "permanentnoj revoluciji", dakle o njenom nastavljanju izvan granica SSSR-a, Staljin je objavio učenje o "socijalizmu u jednoj zemiji", koji je veliki Sovjetski Savez sa svojim ljudima i bogatstvima sposoban ostvariti. Tako
je on prišao pretvaranju Rusije, sve do tada još pretežno agrarno strukturirane, u industrijsku državu, pa je u tu svrhu 1927. proglasio prvi veliki petogodišnji plan. Taj je plan razbio seljački privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede, putem motoriziranja, elektrificiranja sela i izgradnje velikih industrijskih poduzeća. Pri tomu je dobro dolazila pomoć u kapitalu i savjetnicima iz inostranstva, iz Njemačke, Britanije i SAD. Preobražaj sela vršio se uz besprimjernu bezobzirnost; ogorčeni seljaci poklali su svoju stoku i time samo ubrzali svoju propast. U razdoblju 1931-1933. zemljom je krenula još jedna glad, veća od one u vrijeme građanskog rata, koja je prema ocjenama u doba Hruščova odnijela oko 10 miliona ljudskih života, od toga ponajviše kulaka i srednjih seljaka elementa koji je bio najsposobniji da podigne i modernizira poljoprivrednu proizvodnju. Najviše je propatila plodna Ukrajina. Ali tada se proces preobražaja afirmirao, i otada je ekonomski uspon SSSR-a očigledan. Drugi petogodišnji plan je uz daljnje velike kanale i željeznice (Moskva-Volga, Bjelomorski kanal, produzetak Turkestansko- sibirske željeznice, itd.) nagoviještao nastajanje golemih kombinata, u koje bi se udružile različite industrije cijelih pokrajina, kao i poboljšanje kvaliteta proizvoda. Ali usprkos obećanju, potrošnih dobara nije bilo više nego prije, jer je, pored ostalog, u prvi plan sve više stupalo naoružanje i naglo jačanje Crvene armije. Taj strahovito nagli preobražaj trebalo je, općenito, plaćati najvećim žrtvama cijelog stanovništva. Sve brojnijom birokracijom sovjetski sistem nije oslobodio radnog čovjeka, već ga je posve uključio u aparat moderne države sa svim njezinim pomoćnim oblicima kontrole. Socijalizacija
kapitalističkih
poduzeća
nije
neposrednim
proizvođačima
donijela
samoodlučivanje, već samo njihov prelazak pod vodstvo države, tj. u ruke državnih opunomoćenika postavljenih u ime naroda, koji su se sve više formirali kao samostalan sloj s vlastitim interesima - težnjom za moći. Postojali su i radnički sindikati, ali ne toliko kao zastupnici radnika koliko kao još jedna nadzorna organizacija. Protiv svih protivnika režima strogo se postupalo. Osnovani su golemi logori za prisilni rad sve tamo do Dalekog istoka i sjevernog Sibira. I oni su u prvom redu bili namijenjeni ostvarivanju velikih pothvata, pa je od 1935. bilo u njima uvijek više milijuna zatvorenika; npr. samo za kopanje bjelomorskog kanala dopremljeno je oko 250.000 kažnjenika. Staljin je u partijskom vodstvu počeo izvoditi "čistku", koja je svoj vrhunac dostigla između 1936. i 1938. godine. Prvo se okrenuo protiv tzv. desne opozicije, koja se opirala prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrede, a potom i protiv svih eventualnih suparnika. Na nizu režiranih javnih političkih sudskih procesa osuđena je većina vodećih boljševika iz dana
revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da emigrira u Meksiko, gdje ga je ubio Staljinov atentator. Kao moguća jezgra opozicije desetkovano je i rukovodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da je vojska za duže vrijeme bila veoma oslabljena. Sa čistkom se i u sociološkom pogledu zbio značajan preobražajni
proces. Umjesto ljudi iz doba
revolucije, koji su dobro poznavali Europu i bili snažno internacionalistički usmjereni, sada se popela na vrh nova generacija sovjetske inteligencije, koja je odrasla već u novoj državi i bila ispunjena ponosom na svoju domovinu. Iskovala se nova svijest, ispunjena i tradicijama velike ruske prošlosti, koja je tobože svoj pravi nastavak našla u sada nastaloj socijalističkoj domovini. Ta riječ sada se ponovo smjela upot rebljavati, pa su se i u novoj zakletvi sovjetskih vojnika umjesto dotadašnjih internacionalističkih izraza našli u središtu pojmovi kao narod, domovina i država. A na vrhu države stajao je čovjek neograničene vlasti, koji je sada i svoje vanjskopolitičke odluke donosio samo prema realnoj političkoj računici, pri čemu je imao u vidu prvenstveno velike državne koristi SSSR-a. A služio se sovjetskim vanjskopolitičkim državnim aparatom, kao i Komunističkom internacionalom. Od rujna 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati od opasnosti nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama, SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu 1939. zaključio s Hitlerom pakt o nenapadanju. Fašistički tip U razdoblju izmedu dva rata u nekim državama svijeta pojavili su se totalitarni politički sistemi, koji se zajedničkim nazivom označavaju kao fašistički. Premda su među njima postojale i neke znatne razlike, ipak su svima bile zajedničke određene bitne crte. Od najvećeg značenja bila je činjenica što su se ti sistemi pojavili u onim modernim kapitalističkim državama u kojima parlamentarna demokracija u drugoj polovini 19. st. nije bila dovoljno učvršćena u političkom životu, a to su bile prvenstveno Italija, Japan i Njemačka. Za pojavu tih sistema postojali su vanjskopolitički i unutrašnjopolitički razlozi. Versailleskim mirom te su države dobile manje nego što su očekivale (Italija) ili ih je pak taj "mir" izuzetno teško pogodio (Njemačka), pa su se zato u njihovim društvenim strukturama pojavile jake političke, u prvom redu konzervativne snage koje su težile reviziji odredaba mirovnog ugovora a u vanjskoj politici zauzimale agresivna stajališta prema svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim unutrašnjo- političkim i ekonomskim stanjem zemlje; posvuda je bio razmjerno brojan srednji sloj za koji se nisu posebno zanimali
ni krupnokapitalističko liberalno građanstvo ni marksistički pokret. Tako se taj srednji sloj (seljaci srednjaci, sitno građanstvo, činovništvo), ekonomski i socijalno konzervativan, oslanjao na novu društveno- političku, izrazito konzervativnu doktrinu, koju su, na temelju starijih elitističkih doktrina (Sorel, "Konzervativna revolucija"), nakon Prvog svjetskog rata proglašavali malograđanski ideolozi. Ta je doktrina sadržavala opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu, koji je ugrožavao opstanak srednjeg sloja, a s druge strane neprijateljski je odbacivala emancipacijska nastojanja socijalističkog radničkog pokreta i uopće svu modernu demokraciju. "Fašizam je", kako je 1935. ustvrdio Ernst Bloch, "politička mobilizacija zaostalih sektora društva, mobilizacija nezadovoljstva modernizacijom, racionalizacijom i društvenom emancipacijom." Fašizam je vidio spas u čvrsto autoritarnoj nacionalnoj državi, koja bi ukinula "truli liberalni parlamentarizam" i, s druge strane, klasnu borbu, na kojoj je inzistirao radnički pokret. Ideal mu je bilo staleški uređeno društvo, koje bi se oslanjalo na solidarizam, ali bi istodobno sačuvalo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ideolozi fašizma naglašavali su brojne "iracionalne elemente", kao što je superiornost vlastite nacije odnosno rase i njezino poslanje. Fašistički pokreti osnivali su vlastite vojničke odrede, koji su mu služili za vršenje fizičkog nasilja nad političkim protivnicima. Veoma su razvili savremene metode masovnog obavještavanja i političke propagande, pa je zato optika fašističkog fenomena između dva rata i dan-danas mnogo primjetnija na što je tada pokazivala njihova historijska težina. Fašistički su se pokreti dokopavali vlasti tako da su se povezivali s tradicionalno vladajućim elitama, koje su u fašizmu vidjele dobrodošlo sredstvo za obračun s demokratskim i socijalističkim snagama i tendencijama. U toj sprezi, fašistički su pokreti posve napustili svoj dotadašnji demagoški antikapitalizam i odano služili interesima nacionalnog krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske političke institucije, pogazili većinu čovjekovih osobnih sloboda i uveli najbrutalniju i najnehumaniju
diktaturu u suvremenoj
ljudskoj povijesti. U vanjskoj politici fašističke su se države, osobito nakon pobjede fašizma u Njemačkoj, ponašale izvanredno agresivno. Svojim neprestano novim zahtjevima i prijetnjama postale su isključivi krivac i izazivač Drugog svjetskog rata. Italija.
Na
tokove
europskog
zbivanja
Italija
nije
toliko
utjecala
svojom
vanjskopolitičkom težinom, koliko time što se u njoj razvio nov društveno-politički oblik fašizam, koji su kasnije prihvatili i u nekim drugim državama, pa se općenito upotrebljava kao označnica za diktatorske režime razdoblja između dva rata. Zbog velikih obećanja prigodom stupanja Italije u prvi svjetski rat, talijanska je buržoazija bila razočarana ratnim
plijenom, premda je dobila znatan dio nekadašnje habsburške monarhije. Na toliko žuđenoj sjevernoj obali Jadranskog mora uspostavljena je naime Jugoslavija, pa se talijanske teritorijalne aspiracije nisu mogle u cijelosti ostvariti. I financijski Italija se našla u vrlo teškom položaju, a njezina je privredna razvijenost bila posve neujednačena: na sjeveru ona je već imala modernu krupnu industriju, a na jugu naprotiv posve zaostalu poljoprivredu s feudalnom strukturom i trajnom nezaposlenošću. Nakon što je Amerika ograničila useljavanje, izgubljen je i taj "ventil" za popuštanje pritiska brzog porasta broja stanovništva. Opće izborno pravo donijelo je masovne stranke, koje su se nakon rata pridružile ranije vladajućim liberalima, pa se čak i takmičile s njima. Nasuprot katolitički orijentiranim "popolarima" (Narodna stranka) stajali su socijalisti, koji su se smjesta priključili Trećoj (komunističkoj) intemacionali, dok početkom 1921. nije i tu došlo do podjele na socijaliste i komuniste. U ljeto 1920. u Sjevernoj Italiji sve je upućivalo na blisku socijalističku revoluciju. Revolucionarno raspoloženo radništvo zaposjelo je tvornice i osnivalo radnička vijeća. Ali je za preuzimanje državne vlasti i dalje bilo suviše slabo, a načinilo je i nekoliko pogrešaka u politici prema saveznicima iz srednjeg sloja. Reformisti u sindikalnom radnčkom pokretu bili su i za sporazum s vladom, zadovoljivši se povećanjem nadnica i poboljšanjem socijalnog zakonodavstva u građanskom društvu. Ipak je strah od socijalističke revolucije ostao. Te su činjenice olakšale uspon Benita Mussolinija, u kojem su se ujedinile težja za vlašću i znatne demagoške sposobnosti s mnogo realističke političke pronicljivosti. Od borbenog pacifističkog socijalista on se bio pretario u vatrena zagovomika ulaska Italije u rat, a potom je, iskoristivši uznemirenost naroda i nemoć vlade, osnovao vlastiti pokret. Borbeni sastavi ("fasci di combattimento") s kojima je započeo bitku protiv postojećih političkih stranaka dali su ime cijelom pokretu. Protiv generalnog štrajka, koji je ljevica najavila u jesen 1922., Mussolini je svojim borbenim sastavima zapovjedio marš na Rim. Kralj se pokorio i povjerio Mussoliniju da sastavi vladu (premda su fašisti imali tek neznatan broj poslanika u parlamentu) te time legalizirao fašistički pokret. U svojem duhovnom konceptu fašizam je ujedinjavao sindikalističke ideje Georgea Sorela i teoriju elite Vilfreda Pareta s gorljivim nacionalizmom. Trebalo je stvoriti opće uvjerenje da je talijanska država prava nasljednica antičkog Rima, pa prema tome može istupiti s imperijalnim zahtjevom za Sredozemljem. Ne dirajući formalno ni monarhiju ni ustav, Mussolini je tijekom nekoliko godina (ne prezajući ni od fizičkog terora) uspostavio jednopartijsku vladavinu. Godine 1926. raspuštene su sve političke stranke. U parlament, koji je još postojao, birali su se poslušni poslanici, međutim uz njega je obrazovano još i Fašističko velika vijeće, a nad svima odlučujuću vlast imao je u svojim rukama vođa stranke i države "duce".
Povelja rada ("Carta di lavoro") iz 1927. depolitizirala je sindikalne radničke saveze i spojila ih s poduzetnicima u poslušne korporativne strukovne saveze. Opozicija se nemilosrdno gušila, pri čemu se nije prezalo ni od političkog ubojstva (poput onoga socijalista Metteotija, kojeg su fašisti ubili 1924. godine). Ali neosporni unutrašnjopolitički uspjesi, kao što su bili stabilizacija valute, smanjivanje nezaposlenosti, osvajanje novih obradivih površina i osamostaljenje Italije u pogledu opskrbe žitom, učvrstili su fašistički režim i pruzžli mu razmjerno široku društvenu podršku. Mussolini ju je 1929. pošao za rukom još jedan značajan unutrašnjopolitički podvig pomirenje s Vatikanom zaključivanjem tzv. Lateranskog ugovora, što mu je donijelo naklonost i podršku katoličke crkve. Nepomirljivi politički protivnici morali su emigrirati. Mogućnost djelovanja nisu imali ni liberali ni popolari, a još manje socijalisti i komunisti. Tako je udaren temelj častoljubivoj vanjskoj politici, koja je u prvom desetljeću još umijela ocjenjivati granice talijanske moći. Ali se sredinom tridesetih godina u vanjskoj politici upustila u otvorenu agresiju. Iz svoje kolonije Somalije napala je 1935. i zaposjela Etiopiju, članicu Društva naroda (talijansko-abesinski rat). Svi prosvjedi Društva naroda i sve sankcije ostali su bez uspjeha, i Italija je 1936. priključila Etiopiju svojem "imperiju". Ohrabren Hitlerovim saveznistvom, Mussolini je potkraj godine objavio jedinstvo njemačke i talijanske vanjske politike (“tosovina Rim-Berlin"), a uz to je od samog početka otvoreno pomagao generala Franca, prkoseći Francuskoj, koja se opredijelila za nemiješanje. Tako se početkom 1937. na Francovoj strani borila talijanska armija od 80 tisuća ljudi naoružanih najsuvremenijim oružjem. Želja za prisvajanjem nekih francuskih posjeda dovodila je talijansku politiku sve više u sukob s Francuskom, a neizravno i s Engleskom, i tjerala je u sve tješnji zagrljaj s Hitlerovom Njemačkom, kojoj je u jesen 1938. u Münchenu vjemo sekundirala. Japan. U deceniji nakon Prvog svjetskog rata u Japanu se povremeno činilo da će moderne političke stranke, zastupljene u parlamentu, dobiti veći utjecaj na odlučivanje u zemlji. Ali su od "mandžurijske krize" 1931. militarističke i ekspanzionističke grupe sve više uzurpirale vlast i uništile još neučvršćenu osnovu japanske demokracije. U deceniji uoči Drugog svjetskog rata u Japanu se učvrstio totalitarni sistem, koji je japanski liberalni političar
dvadesetih
godina
Hozumi
Nobusige
nazvao
teokratsko-patrijarhalnim
konstitucionalizmom, a ako bismo ga htjeli nekako komparativno svrstati, mogli bismo ga po njegovim bitnim elementima uvrstiti u fašizam.
Japan je u jesen 1918. dobio prvu posve civilnu vladu; sačinjavali su je zastupnici političkih stranaka na čelu s Takaši Harom, vođom liberalne stranke Seijukai. Unatoč najvećoj odlučnosti, njemu ipak za tri godine nije uspjelo ostvariti demokratski politički sistem s parlamentu odgovornom vladom. Car je i dalje ostao značajan izvanparlamentarni činilac s teokratskim atributima. Unatoč više-manje pasivnom političkom držanju car je ostao snažan oslonac svih elita prohujalog “razdoblja Meidži". A to su bile prije svega zemaljska oligarhija i iz nje proizašla vojna elita. Usprkos modernim građanskim reformama, japanska vojska je održala povlašten društveni položaj. Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu nego izravno caru, i zato su zbog njegove pasivnosti bile potpuno samostalne. Nakon smrti Takašija Haroa (koji je bio žrtva desničarskog atentata) 1921., na vlasti su se smjenjivale dvije političke stranke: spomenuta Seijukai - stranka financijsko liberalnog građanstva - i Minsetto - vodeća agrarna stranka; neko su vrijeme vladale i u koaliciji. Stranke nisu stvorile iskristalizirani politički program, ni modemu organizaciju s masovnom bazom, pa zato u državi nisu ni stekle veću popularnost i autoritet. Ni nakon izborne reforme 1925. godine, kad je uvedeno opće izbomo pravo muškaraca, prilike se nisu mnogo izmijenile. Obje japanske radničke stranke dobile su na izborima za donji dom parlamenta 1928. samo 492000 glasova i 8 mandata, što je predstavljalo svega 3% čitavog glasačkog tijela. Uz tradicionalno snažne patrijarhalne komponente, sindikalni se pokret kod japanskog radništva nije mogao jače razmahati. Od 4 milijuna industrijskih radnika bilo ih je 1925. sindikalno organizirano 250000, a taj se broj, unatoč naglom brojčanom porastu radništva, do 1929. popeo samo na 330000. Iako su lijeve radničke stranke bile politički nemoćne, ipak je već njihovo opstojanje u redovima građanskih stranaka pobuđivalo strah i uznemirenost. Svjetska privredna kriza 1929-1930. izazvala je i u Japanu veće ekonomske i društvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena japanske svile i njezin izvoz smanjili su se za 50%. Znatno je pala i cijena riže. To dvoje najteže je pogodilo ionako siromašnog japanskog seljaka. Od pet i pol miliona seljačkih porodica 68% ih je 1928. moralo unajmljivati zemlju od veleposjednika. Bijedu je povećavao i nagli demografski porast, koji industrija nije mogla apsorbirati. Zato su američku zabranu useljavanja Azijaca u SAD Japanci dočekali s velikim ogorčenjem, i ona je pobudila porast japanskog nacionalizma i rasizma. Odavno tinjajuće japansko nezadovoljstvo američkom politikom u potpunosti je došlo
do izražaja u proljeće 1930., nakon završetka Londonske konferencije o ratnim flotama. Radikalne nacionalističke snage napale su svoju vladu što je prihvatila diskriminatorske odredbe konferencije o dopuštenoj snazi japanske ratne mornarice u odnosu 3:5:5 prema momarici SAD i Velike Britanije. Na predsjednika vlade Hamagučija (vođu civilne vlade stranke Minseito) izvršen je atentat. Nacionalističko-militaristički i totalitaristički krugovi preuzeli su vlast i 1931. izvršili otvorenu agresiju u Mandžuriji. Pobjeda militarizma i nacionalizma dovela je do sve većeg unutrašnjopolitičkog učvršćenja totalitamog sistema, koji je ukinuo demokraciju, dakle i političke stranke i sindikate. Suprotno europskim fašističkim državama. Japan je prvo krenuo u vanjsku agresiju, što će potom ubrzati unutrašnjopolitički proces fašizacije. Pri tome se pokazalo koliki su utjecaj stekli u japanskoj javnosti od 1930. radikalno-nacionalistički i totalitaristički politički pogledi. Najugledniji ideolozi bili su "seljački" tribun Kita lkki, a iz oficirskih redova potpukovnik Hišmiato Kingoro, vođa pokreta sakuraki (društvo trešnjeva cvijeta). Obojici je, kao i nizu drugih radikalno-nacionalističkih pokreta, bilo zajedničko da su se odlučno protivili parlamentarizmu, odbacivali liberalni kapitalizam, a s druge strane dakako i marksizam kao neprimjerene japanskom nacionalnom karakteru. Radikalni Ikki je čak tražio zakonsko ograničavanje veličine privatnog posjeda zemlje, kapitalističkih poduzeća i drugog imanja. Posjed koji bi prelazio zakonom određenu granicu preuzela bi i njime upravljala država. Radikalima su obitelj i seoska zajednica predstavljali praoblik japanskog stila života, koji je propao prodorom iskvarenog zapadnjačkog utjecaja, ali ga u budućem državnom i društvenom uređenju Japana treba ponovo uspostaviti. Za njih su društveni nosioci preporoda bili seljaci i oficiri. Institucija i kult cara kao sina božjeg predstavljali su emocionalnu i državnopravnu srž programa svih radikala u obrazlaganju posebnog karaktera i poslanja japanskog naroda, koji ima pravo svoju državnu vlast proširiti na velika prostranstva Istočne Azije. U narodu su propagirali militarizam i vojničke vrline sadržane u japanskom vojničkom kodeksu "bušido". Sve je to japanski radikalni nacionalizam prilično približilo europskom fašizmu. Japanski se fašizam od ostalih razlikovao samo po tome što nije imao neku karizmatičnu ličnost na čelu velikog efikasno kontroliranog masovnog pokreta, ali je tog zapadnjačkog "vođu” vjerojatno nadomjestala careva ličnost. U Japanu nisu postojali antitradicionalistički i antireligijski nazori, kao što nije bilo ni ideja preispitivanja svih vrijednosti u cilju stvaranja
novog tipa čovjeka i društva. Radikalni nacionalistički japanski oficiri iskoristili su u septembru 1931. jedan incident u Mukdenu da zauzmu Mandžuriju, koja je formalno pripadala Kini. Time su zadovoljili neutaživu žudnju japanskog imperijalizma za tom sirovinama bogatom zemljom koje su se morali odreći pod pritiskom Amerikanaca i Engleza 1922. na konferenciju u Washingtonu. Potom su Mandžuriju proglasili samostalnom državom Mandžukuo, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu povezala se s Japanom. Japansku je akciju Društvo naroda osudilo i Japan je u veljačl 1933. napustio tu organizaciju, što je bio jedan od sudbonosnih događaja te godine. Zbog svoje nemoći Društvo naroda nije poduzelo nikakve sankcije protiv Japana. Učvrstivši svoj položaj u Mandžuriji, Japan je, nakon novog incidenta kod Pekinga (u srpnju 1937), poveo pravi rat protiu Čang Kaj-še- kove Kine. Nakon nekoliko mjeseci slomio je njezin otpor i zauzeo oko dvije trećine kineskog teritorija. Sada Japanci vise nisu težili za teritorijalnom ekspanzijom starog stila kao u doba kolonijalizma. Željeli su, kao što je bilo rečeno već 1934. s objavom neke vrste japansko-azijske Monroeove doktrine, sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i tržište za svoju industriju, te su u Nankingu ustoličili poslušnu vladu. Takvom svojom politikom sve su više dolazili u spor sa SAD, koje su postajale sve oštrije prema Japanu. Japan je već u studenom 1936. zaključio s Njemačkom i Italijom pakt protiv Komintrne, a 1937. iz Mandžurije poveo ratne operacije protiv Mongolije i SSSR-a. Ali pošto mu je Crvena armija 1938. nanijela prvi veći poraz, odustao je od tog plana agresije i povukao se, te čak ni u drugom svjetskom ratu nije ponovo napao SSSR. Nakon toga svom se snagom počeo pripremati za bliski obračun sa SAD na Pacifiku. Njemačka pod nacionalsocijalizmom. Uspon Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) i s njom nerazdvojno povezane licnosti Adolfa Hitlera na vlast sasvimje neobičan. Od malobrojne münchenske stranke lumpenproletera i reakcionarnih građana, nastale u poslijeratnom razdoblju krize, koja je svojom prvom značajnijom političkom akcijom (pučem u studenom 1923. u Münchenu) doživjela pravi slom, izrasla je, nakon godina unutrašnje konsolidacije zemlje u drugoj polovini dvadesetih godina, masovna stranka koja je značila sudbonosnu političku snagu posljednjih godina Weimarske republike te naposljetku tu republiku i uništila. Isto je tako neobično i to što su nacionalsocijaliste i Hitlera u Njemačkoj mnogi podcjenjivali dok je još bilo vremena za protuakciju, premda je Hitler svoje političke ciljeve otvoreno iznio u svojoj knjizi "Mein Kampf" (Moja borba; 1924) i prije svoga političkog
uspona. Knjiga sadrži prilično točne poglede na psihologiju masa, iz kojih upoznajemo upravo jezivu Hitlerovu obdarenost za zavođenje naroda. Taj mu je talent omogućio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je prezrivo odbacivao politiku Weimarske republike iznoseći otvoreno svoj vanjskopolitički cilj da za njemački narod dobije prostor na Istoku ("Lebensraum"), kako bi Nijemci napokon stekli svjetsku važnost. Već je program stranke iz 1920., koji je kasnije proglašen nepromjenjivim, u prvoj točki zahtijevao pravo Nijemaca na samoopredjeljenje radi ujedinjenja. U Hitlera se ta ideja povezivala još i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom iz Darwinove borbe za opstanak pretvorenim u politiku. U "Mein Kampfu" on je objavio nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka, tobože utjelovljenog u Nijemcu, i njemačko gospodstvo kao povijesno poslanje njemačkog naroda. Smisao svega političkog života on je vidio u dobivanju prostora, zadaći kojoj državnik treba podrediti sve ostalo. Unutrašnja politika trebala je u osnovi služiti jedino tome da tvori temelj sile u borbi za opstanak prema vani. Iz njega je izrastalo opravdanje za vođu-diktatora i totalitarno-diktatorsku državu. Stoga se lako moglo provesti gašenje ličnosti i osobnih prava što su ih u europskom svijetu izgradili klasična filozofija, prosvjetiteljstvo i humanizam: svatko je morao nestati u pokretu koji vodi jedan čovjek, jer ti nisi ništa, tvoj narod je sve". I njemački je narod, kao najbolji historijski izraz germanske rase, mogao druge tobože manje vrijedne narode zgaziti, uništiti, protjerati ili u najboljem slučaju pretvoriti u svoje sluge. Ni jedan jedini kamen u zgradi tih predodžbi nije originalan, njih susrećemo svuda u povijesti i često čak veoma davno. Svojevrsna je, naprotiv, jeziva dosljednost s kojom su takve misli bile dovedene do kraja i skupljene u ideologiju, a da bi se ona pretvorila u zbilju bio je stav1jen na kocku čitav jedan svijet - uključivši i v1astiti narod. U vrijeme ekonomske krize Nacionalsocijalistička je stranka svojim demagoškim antikapitalizmom i nepomirljivim antiboljševizmom privukla mase srednjih slojeva, koje su rado prihvaćale njezinu propagandu da treba štititi onog koji živi od rada svojih ruku i posteno zarađene imovine. Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali nacionalsocijalistima njihove napade na "nepravedni versailleski sistem" i "pogubni kolektivizacijski boljševizam", koje treba uništiti. Kad su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistički krugovi shvatili da neće moći lako izaći na kraj s političkom ljevicom, osobito objema radničkim strankama, odlučili su se da kao oruđe upotrijebe nacionalsocijalizam.
Tako se od susreta u Bad Harzburgu u jesen 1931. Nacionalsocijalistička stranka sve tješnje povezivala s tim krugovima i, gledano unatrag, bila je samo pitanje vremena i načina kad će formalno doći na vlast. U međuvremenu je krčila sebi put i do tada neuobičajenim fizičkim terorom svoje naoružane milicije, tzv. udarnih odreda (Sturmabteilungen, SA) nad političkim protivnicima, u prvom redu onima iz radničkih redova. Čim su nacionalsocijalisti (skraćeno: nacisti) ušli u vladu, započeli su provoditi unutrašnjopolitičke mjere koje su za nekoliko tjedana posve preobrazile lik Njemačke i učinile ih apsolutnim gospodarima. Hitler je postigao raspuštanje Reichstaga i raspisivanje novih izbora za 5. ožujka 1933., vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno ovlaštenje za nacističku vladavinu. Nacistički je teror sve žešće bjesnio. Vec 27. veljače u svijet je bačena vijest o paležu Reichstaga. Premda je i tada mnogo ljudi vjerovalo da je to djelo SA, Hitler je taj događaj iskoristio za obračun s političkim protivnicima – komunistima, koje je optužio za palež. Dan nakon paleža vlada je donijela dvije izvanredne naredbe, prvu "O zaštiti naroda i države" i drugu "Protiv veleizdajničkih smutnji", koje su ukidale osnovna ustavna prava i pravo priziva pred sudom. No unatoč tome izbori nisu Hitleru donijeli željenu plebiscitarnu potvrdu. Od 647 mandata, nacisti su dobili samo 288, ali su u zajednici s ekstremno desnim nacionalistima (52 mandata) imali većinu; uz njih održali su se u parlamentu katolički centrum, socijaldemokrati i komunisti. Već u ožujku 1933. novi parlament, iz kojega su isključeni komunisti, s pristankom svih građanskih stranaka donosi "Zakon o ovlaštenju" (Ermächtigungsgesetz) koji je vladi davao četvorogodišnje pravo izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta, uključivši i državni budžet i zaključivanje međunarodnih ugovora. Jedino su socijalisti na usta svojeg predsjednika Otta Welsa oštro prosvjedovali i glasali protiv. Rezultat glasanja značio je parlamentarno samoubojstvo i kraj Weimarske republike. Sada su Hitleru bila širom otvorena vrata do vlasti. Daljnje postojanje funkcije predsjednika države i parlamenta bile su samo puke opsjene. Jer već narednih dana vlada je raspustila sve zemaljske parlamente i vlade. U pojedinim zemljama sada je centralna vlada postavila državne komesare kojima je podijeljena zvučna titula "namjesnika Reicha". Velika ovlaštenja dobila je policija. Pored dotadašnje, uspostavljena je i "Tajna državna policija" (Gestapo). Takvo zauzimanje vlasti čvrstom rukom pratilo je preformiranje političke svijesti. Potican je mit o "vođi" (Führeru) koji tobože utjelovljuje povijesno poslanje njemačkoga
naroda i zato ga stranka i narod moraju bezuvjetno slijediti. Za ministra propagande, koji je za sve vrijeme Trećeg Reicha igrao vrlo značajnu ulogu, Hitler je postavio talentiranog Josepha Goebbelsa, bivšeg vođu berlinske organizacije nacističke stranke. S radničkim sindikatima nacisti su obračunali već 2. maja 1933., kad su u krvi ugušili radničke manifestacije koje su dan ranije bili dopustili. Sindikati su raspušteni, a radnici učlanjeni u "Njemački front rada" koji su vodili nacisti. Nekoliko tjedana kasnije zabranjena je Socijaldemokratska stranka, a građanske su se stranke same raspustile posljednja među njima stranka katoličkog centra, 5. juna 1933. Sada je NSDAP mogla kazati da izražava političku volju njemačkog naroda. Nenacističke ministre u vladi Hitler je odgurnuo na položaje gdje nisu imali o čemu odlučivati ili su pak, kao Hugenberg u lipnju, sami odstupili. Kod daljnjih izbora za parlament postojala je samo Nacionalsocijalistička stranka i narod je na njima smio izraziti samo još svoje "što brojnije sudjelovanje". Od ljeta 1933. u Njemačkoj nije bilo nikakvih ustavnih odredbi koje bi sputavale Hitlerovu samovolju. Prepreke su nastajale jedino u njegovoj vlastitoj stranci. Po vojničku obrazovani udarni odredi (SA) sve su se više probijali u prvi plan. Brojni od njihovih vodećih ljudi preuzeli su važne položaje u policiji i upravi, ali kao cjelina bili su poslušno oruđe u rukama Ernsta Röhma, koji ih je i izgradio. U SA se očito našlo dosta ljudi koji su računali sa socijalno-revolucionarnim dijelom nacističkog programa (Gregor Strasser). Da bi uništio te elemente i umirio njemački generalitet, koji se plašio suparništva i ambicija SA, Hitler je odlučio da se otrese Röhma i vodstva SA, a to je učinio utoliko lakše što je u Röhmu vidio supamika za položaj vođe. U lipnju 1934. su elitni nacistički zaštitni odredi (Schutzstaffel, SS) na čelu s Heinrichom Himmlerom likvidirali Röhma i vodstvo SA. Nacionalsocijalističko vodstvo je razglasilo da je to bilo potrebno fradi državne sigumosti, jer da je Röhm pripremao puč. Njemačka vojska i političari gledali su to obračunavanje skrštenih ruku, premda su tada likvidirani i drugi nacistima nepoćudni ljudi, kao npr. general Schleicher, konzervativni politicar Kahr i dva bliska suradnika vicekancelara von Papena. Po Njemačkoj su nicali koncentracioni logori, u koje su nacisti zatvarali političke protivnike, ponajviše komuniste, a među njima, odmah u početku, i vođu KP Njemačke Ernsta Thälmanna. Početkom juna 1934. umro je predsjednik države maršal Hindenburg, pa je Hitler prisvojio i predsjedničko mjesto te tako i formalno dobio u ruke vrhovnu komandu vojske, koja se odmah morala zakleti "vođi i državnom kancelaru". Time je na svoju stranu pridobio i vojsku, koja u početku nije bila oduševljena "lumpenproleterskim kaplarom".
Hitleru je išlo naruku što je vladu preuzeo u trenutku kad je svjetska privredna kriza već prešla svoju najvišu točku. Godine 1933. započeta nacistička ekonomska politika odgovarala je općem svjetskom kretanju dok je ostajala u granicama crpljenja kredita pod nadzorom predsjednika Državne banke Hjalmara Schuchta. Ali su nacisti počeli državu ubrzano naoružavati, a postavili su i opširan program autarkije, da bi država postala neovisna od uvoza sirovina. Ta je politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemačku marku. No tako brz ekonomski polet, koji je kod njemačkih masa izazivao privremeno zadovoljstvo režimom, mogao je trajati samo kratko vrijeme a njegov nužan nastavak bili su vojnička agresija i osvajanja. Zbog kritike takve privrede Schacht je 1939. morao odstupiti, a naslijedio ga je nacistički novinar Walter Funk. Hitleru je, odmah u početku vladanja, pošao za rukom još jedan veliki politički pogodak. Po ugledu na talijanski fašizam, u ljeto 1933. zaključio je konkordat s Vatikanom i tako otupio oštricu političkog i kulturnog otpora njemačkih katolika i katoličke crkve. U tom je pogledu svakako bio uspješniji od Bismarcka. Ni s protestantskom crkvom nije imao osobitih poteskoća. Nacizam je formalno osiguravao sve željene slobode za vjerski život i poučavanje vjeronauka u školama, a sam je za mladež uspostavio organizaciju Hitlerjugend ("Hitlerova mladež") u kojoj joj se ulijevalo učenje o "krvi i tlu". Nacisti su ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemačke Židove. Nakon propagandnog jednodnevnog općeg bojkota Jevreja najprije su uklonjeni iz javnih službi; u julu 1935. oduzeli su im njemačko državljanstvo, a naposljetku su ih, uz oskvrnuće njihovih sinagoga i grobova (tzv. "Kristalna noć", između 9. i 10. novembra 1935), posve istisnuli iz privrednog života. Do izbijanja rata je otprilike polovina od 600000 njemačkih Židova napustilo Njemačku i tako izbjeglo sudbinu da bude fizički uništena. U vanjskoj politici je nacizam od samog početka bio agresivan, premda je najprije svoje zahtjeve još formalno-pravno i diplomatski opravdavao. Pri tome je pokazao prilično spretnosti u izigravanju svojih protivnika. Već u jesen 1933. Njemačka istupa iz Društva naroda, otkazuje "kolektivnu suradnju" i vraća se politici sile. Ubrzo je prekinula sve odnose i ugovore s SSSR-om, zeleći demonstrirati svoj programski antiboljševizam. Politiku prema Istoku je, dakle, okrenula za 180 stupnjeva. Početkom 1934. približila se svojoj do tada najvećoj protivnici Poljskoj i s njom zaključila ugovor o nenapadanju i prijateijstvu. Već u proljeće 1935. Hitler uvodi opću vojnu
obvezu. Svjestan engleske težnje za neutralnošću, 1936. dovodi vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od 1936. Njemačka je u sve jačem prijateljskom odnosu s Italijom i obje se države međusobno podupiru u vanjskoj politici. Tako je npr. uz Mussolinijev pristanak Hitleru uspio u proljeće 1938. njegov veliki vanjsko- politički cilj - priključenje Austrije (Anschluss) Njemačkoj. Otada Hitlerovi ekspanzionistički apetiti postaju sve veći. U jesen 1938. diktirao je u Münchenu zapadnim saveznicima sporazum, kojim je u stvari uništena Čehoslovačka. Engleska i francuska buržoazija nadale su se da će Hitlera ustupcima ipak odvratiti od rata. Ali Hitler se više nije osvrtao na te ustupke: u ljeto 1939. usmjerio se na posljednje uporište obiju zapadnoeuropskih velesila u Srednjoj Europi - na Poljsku, čime su ove bile politički vitalno ugrožene; do kompromisa više nije moglo dati. Pošto im je u kolovozu uspjelo da potpišu ugovor o nenapadanju i prijateljstvu sa SSSR-om, koji se time želio osigurati od njemačke agresije, nacisti su se osjećali sigurnima: Njemačkaj e 1. rujna 1939. mogla započeti svoj napad na Poljsku, što je bio početak drugog svjetskog rata. Međutip između parlamentarne demokracije i totalitarizma Pod taj se zajednički nazivnik može uvrstiti cijeli niz država, od Kine na Dalekom istoku, preko Srednjoistočne i Jugoistočne Europe i Španije do Latinske Amerike. Društvena je struktura u svima njima bila prilično slična. Države su bile većinom agrarne, dakle opterećene svim problemima veleposjeda i, dakako, u skladu s time, socijalnom ugroženošću srednjeg i malog seljaka. Moderni kapitalistički razvoj zapravo je tek počinjao. Politička je demokracija u svima njima bila bez tradicije, a vojska predstavljala vrlo značajan integracijski faktor u državi, što joj je osiguravalo položaj povlaštene elite. Istodobno se većina spomenutih država borila s veoma zaoštrenim nacionalnim suprotnostima. Uzmemo li za primjer samo nekoliko država, recimo Kinu u Aziji, a u Srednjoistočnoj i Jugoistočnoj Europi kao tipične Poljsku i Jugoslaviju, na kraju ćemo u Španiji posve jasno vidjeti sve karakteristične crte razvoja i problema ovoga tipa država. Kina. Kina je nakon prvog svjetskog rata započela svoju obnovu s ljudima školovanim na Zapadu, uglavnom na američkim sveučilištima, i nakon pada posljednjeg cara 1911. godine uspostavljena je republika. U Kini je izazvao velika ogorcčnje versailleski diktat kojim je odredeno da Japan zadrži nad Kinom vojno-političku kontrolu (tzv. japanski program od 21 tocke).
Zato kineska vlada nije htjela potpisati Versailleski mirovni ugovor. U Kini su protesti protiv versailleskog diktata značili početak procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-sena, tzv. kulturne revolucije. Njezini su najvažniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i društvenog života zemlje uklanjanjem zloupotreba degenerirane "pravovjernosti" konfucijanskog kulturnog života, bezuvjetno uključivanje Kine u suvremen razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignuća kineske narodne kulture, reformu okoštalog tradicionalnog književnog jezika i uvođenje živog narodnog govora u književnost. Pomocu Amerike i Velike Britanije kineska je vlada u Kantonu uspjela u veljači 1922. sklopiti s Japanom mnogo povoljniji ugovor o međusobnim odnosima. Japanci su se morali odreći programa od 21 tačke, ali su zadržali vojno-političku kontrolu kineske Mandžurije. Sun Jat-senova vlada je uvidjela da joj s europske i američke strane doduše više ne prijeti nikakva opasnost, ali da otuda ne može očekivati ni pravu pomoć; osim toga je spoznala da u društvu koje je dva tisućljeća oblikovalo mandarinstvo (visoka činovnička elita) utemeljeno na konfucijanskoj naobrazbi, u društvu koje je gotovo posve agrarno i koje državna organizacija tek slabo povezuje, još nije došlo vrijeme za demokraciju zapadnog tipa. Zato se na prijelazu 1922. i 1923. godinu obratila Sovjetskom Savezu, i odande su joj poslali svoje savjetnike. Stranka Kuomintang (s tri programske točke: nacionalizam, demokracija, socijalizam), nastala od revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru, sada se preformirala prema ruskom obrascu. Prišli su osnivanju moderne vojske - što je bilo utoliko teže što su vojničko zvanje Kinezi tradicionalno prezirali. Sovjetski su savjetnici postupali taktično i u početku nisu inzistirali na agrarnoj revoluciji, već su se zauzimali samo za "naprednu" politiku. U sjevernim su pokrajinama, doduše, generali u međusobnom nadmetanju nastupali kao vlastodršci koji nisu priznavali središnju vladu u Kantonu, ali je konsolidiranje države iz Kantona sve više napredovalo. Pa i nakon Sun Jat-senove smrti (u ožujku 1925) ono je predano nastavljeno i pod njegovim nasljednikom Čang Kaj-šekom. Njemu je uspjelo napredovanje daleko na sjever u dolinu Jangcea. Nakon toga je otpustio sovjetske savjetnike. Na to ga je, s jedne strane, nagnala sama sovjetska politika, jer se u Moskvi radikalno lijevo krilo izjasnilo za prijelaz na jasan komunistički program u Kini, a s druge su strane u samom Kuomintangu prevagnule desne snage bogatog građanstva, kojem više nije bilo do suradnje s Komunističkom partijom Kine, koje je moć među masama siromašnog seljaštva u dolini Jangcea i kod industrijskog proletarijata u primorskim gradovima znatno porasla.
Radnici u Šanghaju su u proljeće 1927. pod vodstvom komunista proglasili socijalističku komunu i početak socijalističke revolucije u Kini. Čang Kaj-šek je protiv radnika poslao vojsku reakcionarnih nacionalističkih generala, koja je 12. travnja uništila šanghajsku komunu. Odmah nakon toga obrazovao je u Nankingu novu vladu sastavljenju od pristaša desnog krila Kuomintanga. u koju više nije uključio komuniste. U Kini je započeo građanski rat između komunista i sve izrazitije buržoaskonacionalističkog Kuomintanga. Komunisti su potkraj prosinca 1927., po uputama delegata Kominterne, pokušali uspostaviti sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona održala samo nekoliko dana - čete Kuomintanga brzo su je slomile. Komunisti su istisnuti iz gradova i obalnog pojasa, pa su težište svojega djelovanja prenijeli na siromašne seljake u jugozapadnoj Kini, kojima su počeli dijeliti veleposjedničku zemlju. Iskra socijalističke agrarne revolucije je upaljena, a vođa KP Kine postao je ideolog agrarne revolucije Mao Ce-tung, koji je dugo vremena morao ostati u pozadini i slušati kritiku Kominterne. Mao je na granici pokrajina Hunan i Kjangsi poceo izgrađivati svoju revolucionarno seljačku sovjetsku republiku i revolucionarnu kinesku Crvenu armiju. Od prosinca 1930. Čan Kaj-šek je velikim vojničkim snagama (oružje i savjetnike dobivao je od Amerikanaca) pokušavao zauzeti tu oblast i uništiti komuniste. Ali su Maove ideje i praksa kod siromašnog seljačkog stanovništva već pustili duboko korijenje. Mao je izradio taktiku partizanskog ratovanja protiv mnogo jačeg i tehnički bolje opremljenog protivnika. Ipak se pred golemom Čang Kaj-šekovom silom (milijun vojnika) u listopadu 1934. komunistička Crvena armija morala povući s jugoistoka na sjever Kine. U takozvanom "Dugom maršu", koji je trajao 12 mjeseci (do listopada 1935), Crvena armija je prešla jedanaest kineskih pokrajina prevalivši ukupno oko 12 tisuća kilometara. Pri tome je probila mnoge neprijateljske obruče, izdržala niz ofenziva i naposljetku se zaustavila u pokrajini Šensi. Komunisti su, dakle, uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je, na maršu, podjelom veleposjedničke zemlje, kod seljačkih masa središnjih i sjevernih kineskih pokrajina stjecala mnogo pristaša. U Jenanu su komunisti prišli izgradnji svojeg komunističkog društvenog sistema (Jenanska republika), dok se u kuomintanskoj Kini učvršćivao nacionalistički autoritarni režim diktatora Čang Kaj- šeka. Godine 1937. došlo je međutim do otvorenog japanskog napada na Kinu, pa su kineski komunisti i Kuomintang međusobni obračun privremeno odgodili i sklopili sporazum za borbu protiv Japanaca.
Poljska. Nakon Prvog svjetskog rata obnovljena je, nakon više od stotinu godina, samostalna poljska država, što je kod poljskog naroda izazvalo prilicnu nacionalnu euforiju, koja je u koječemu prerasla u naglašeni nacionalizam. Ta pretjerana nacionalistička ambicioznost, koja je uhvatila korijena u razmjerno širokim slojevima poljskog naroda, nije doduše imala nikakvu realnu privrednu i društveno-političku osnovicu, ali je više ili manje determinirala cjelokupnu poljsku politiku između dva rata i u znatnoj mjeri skrivila i poljsku tragediju 1939. godine. Nakon kapitulacije Centralnih sila u prvom svjetskom ratu, u Lublinu je osnovana Privremena vlada, koja je Poljsku proglasila republikom (u toj su vladi bili zastupnici liberalne buržoazije, zemljišnih veleposjednika i malograđanske pristaše Pilsudskog). Istodobno je u Krakovu postojao Regentski savjet, koji su još za vrijeme rata postavili Nijemci i Austrijanci; taj je savjet 14. studenog 1918. svu vlast predao Pilsudskom, koji se iz njemačkih zatvora vratio u Varšavu. Lublinska i krakovska vlada ubrzo su se sporazumjele i poglavarom države postao je Jozef Pilsudski. Na izborima za ustavotvornu skupštinu građanske su stranke – posebno desne (Nacionaldemokratska i Agrarna stranka) - dobile većinu glasova i za prvog predsjednika vlade izabrale poznatog klavirskog virtouza Ignacyja Jana Paderewskog, koji se vratio iz SAD. Radničke stranke nisu mogle dati do većeg političkog utjecaja. U Poljsku socijalističku stranku (PSS) Jozefa Pilsudskog, koja je i dalje bila vrlo nacionalistička, već se masovno uključila sitna buržoazija, a ona je u tom političkom trenutku bila za demokratsku republiku a protiv sistema sovjeta i protiv Sovjetske Rusije. Ljevica iz PSS i socijaldemokratske stranke Poljske i Litve ujedinile su se krajem 1918. u Komunističku partiju Poljske, koja se zalagala za uvođenje sovjetskog sistema. Na mirovnoj konferenciji u Parizu odlučeno je da se poljska država učini što snažnijom, kako bi postala stup Antantine politike prema Njemačkoj i Sovjetskom Savezu. Ustavotvoma skupština je u julu 1919. za šefa države postavila Pilsudskog i donijela građanskodemokratski ustav po francuskom uzoru s jakom vlašću parlamenta. To je u tadašnjoj unutrašnjopolitičkoj konstelaciji snaga Poljskoj veoma štetilo jer je parlament postao poprištem borbe različitih građanskih stranaka i njihovih interesa, što je onemogućavalo konstruktivnu politiku i slabilo državu. Cijelo ljeto 1919. u Poljskoj su se redali štrajkovi; ugušila ih je tek vojska, koja je uz pomoć Antante do jeseni narasla na 60.0000 ljudi. Svjesni svoje velike vojničke moći, Poljaci su se pod antiruski i antiboljševički raspoloženim Pilsudskim upleli u rat protiv SSSR-a zbog granice. Nakon poraza Crvene armije pred Varšavom u oktobru 1920. Poljaci su proširili granice daleko na istok i svojoj državi priključili zapadnu Ukrajinu, dijelove Bjelorusije i Litve
s Vilnom (mir sa SSSR-om u Rigi 18. marta 1921). Potom su na sve te nepoljske narode vršili težak nacionalistički pritisak. Velikim političkim borbama desničarskih građanskih stranaka s desnim socijalistima Pilsudskog bili su popraćeni izbori za parlament (sejm) u novembru 1922. Na tim su izborima ponovo pobijedile građanske stranke, ali nijedna od njih nije dobila dovoljnu većinu da bi sama obrazovala vladu. Tako su se sve do 1926. redale koalicijske vlade desnice i centra, koje su zanemarivale rješavanje socijalnih problema. Pilsudski se 1922. više nije htio kandidirati za predsjednika države, s motivacijom da mu ustav osigurava premalo prava, te se - doduše privremeno - povukao iz političkog života. U Poljskoj su izvanredno brzo izrastali različiti kapitalistički karteli, a jačali su i veleposjednici. U gradovima je vladala nezaposlenost, a po selima gladovala seljačka sirotinja. Stoga je 1923. i 1924. bilo mnogo štrajkova, dok je seoska sirotinja zahtijevala provođenje agrarne reforme. U ukrajinskim i bjeloruskim predjelima pojavio se pokret za priključenje Sovjetskom Savezu. U ljeto 1925. započeo je žestok carinski rat izmedu Njemačke i Poljske. U Poljskoj se gomilao neprodani šleski ugljen i opadala vrijednost nacionalne valute - zlota. Naredne godine Pilsudski je uz pomoć svojih pristaša izvršio državni udar. Obećavajući "istinsku izvanparlarnentarnu demokraciju", oslobođenu stranačkih borbi, i "radničko-seljačku vladu", u početku je dobio podršku seljaka, sitnog građanstva pa i radništva (čak i Komunističke stranke). Taj režim "sanacije" sejm je legalizirao. Predsjedničko mjesto Pilsudski je ustupio svom prijatelju profesoru Mooecickom, a on je ostao ministar vojske i stvarni diktator sve do svoje smrti 1935. godine. Međutim, ni taj režim nije proveo značajnije socijalne reforme, pa je stoga sve više gubio široku podršku. Djelomično ga je podržavalo desno krilo PPS i dio Agrarne stranke, ali mu je najvažniji oslonac bila vojska a u njoj veterani Pilsudskog. U zemlji su se redali štrajkovi, a policija je progonila komuniste, osobito nakon izbora 1928., kad je režim od 444 mandata dobio samo 128, dok je Savez radnika i seljaka dobio više od milijun glasova. U ljeto je Pilsudski raspustio sejm i pozatvarao sve vođe opozicije. Novi sejm je u ožujku 1932. prepustio vladi sva zakonodavna prava, a potom je još veću diktaturu donio ustav od travnja 1935., što ga je provodio nasljednik Pilsudskoga E. Rydz-Smigly. Uprkos policijskom teroru, od sredine tridesetih godina KP Poljske bila je veoma aktivna. Nastojala je stvoriti Narodni front za borbu protiv fašizacije zemlje i za obranu od izravne njemačke opasnosti. Uspjela je pridobiti na suradnju lijevo krilo PPS. Ali je od 1937. Komintrna pokazivala sve veće nepovjerenje prema poljskim komunistima i 1938. raspustila KP Poljske.
Zbog spora sa Čehoslovačkom Poljska nije htjela postati članicom Male antante, premda je Francuska na tome inzistirala. Poljaci su dugo bili nepomirljivi protivnik Njemačke i na dolazak nacista na vlast namjeravali odgovoriti zaoštravanjem odnosa u Gdansku (Danzigu). Ali su se Pilsudski i njegov ministar vanjskih poslova Jozef Beck predomislili i u siječnju 1934. sklopili s Njemačkom ugovor o miroljubivom rješavanju međusobnih sporova. Zbog takve svoje politike Poljska dobrim dijelom snosi krivnju što 1939. nije došlo do sporazuma između Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika. Jugoslavija. Jugoslavenska je država nastala 1. prosinca 1918., kad su delegacija Narodnog vijeća (osnovano je 6. listopada kao zastupnik južnoslavenskih naroda nekadašnje Austro-Ugarske, koji su mjesec dana bili u samostalnoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba bez međunarodnog priznanja) i regent Kraljevine Srbije Aleksandar proglasili ujedinjenje Držve SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ujedinjenje je provedeno nedemokratski, sporazumom između vlade Srbije i nekih buržoaskih grupa iz ostalih jugoslavenskih zemalja. Jugoslavenski narodi (a osobito njihove mlade buržoazije kao nosioci narodnooslobodilačkih težnji) nisu bili zadovoljni takvim ujedinjenjem, koje je Srbiji pružalo velike prednosti i mogućnosti da nameće svoju hegemoniju. U novoj su se državi ubrzo pojavile nacionalne i socijalne suprotnosti. U travnju 1919. revolucionarno se radništvo organiziralo u Socijalističku stranku Jugoslavije (koja je 1920. promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije). Unatoč oslanjanju na Francusku, Jugoslavija je doživjela vanjskopolitički neuspjeh. Plebiscitom provedenim 1920. izgubila je slovensku Korušku u korist Austrije, a Rapallskim ugovorom morala je pristati na odredbe Londonskog ugovora, koji je Italiji davao slovenske i hrvatske predjele s više od pola milijuna stanovnika. Za sve vrijeme opstanka Kraljevine SHS Italija je bila njezin glavni vanjskopolitički neprijatelj. U novoj državi srpska je buržoazija svoju slabiju ekonomsku snagu i organiziranost htjela nadoknaditi političkim sredstvima državnog aparata, koji je nadzirala, i stoga se trudila da državu organizira strogo centralistički. Glavni zagovornici centralizma bile su Narodno radikalna i Jugoslavenska demokratska stranka. U Ustavotvornoj skupštini, izabranoj u studenom 1920., prevladavale su centralističke stranke, koje su potom donijele tzv. Vidovdanski ustav. Protiv tog ustava izjasnila se većina Hrvata i Slovenaca. Hrvatska republikanska seljačka stran ka (HRSS), iako je na izborima za Ustavotvornu
skupštinu dobila 230590 glasova i 50 poslaničkih mandata, bojkotirala je rad konstituante, a Slovenska ljudska stranka (SLS) glasala je protiv ustava. Još prije donošenja ustava jugoslavenska je buržoazija obračunala s revolucionarnim radničkim pokretom. Taj se pokret 1919/20. prilično razmahao, ali je KP Jugoslavije ideološki bila slaba, njezina gledišta o nacionalnom i agrarnom pitanju bila su pogrešna, pa je stoga brzo podlegla udarcima buržoazije. Takozvanom "Obznanom" u prosincu 1920. zabranjen joj je rad, kao i djelatnost sindikata, a u kolovozu 1921. je "Zakonom o zaštiti države" raspuštena pa je tako sve do 1941. djelovala ilegalno, a iz raznih uzroka dugo vremena nije imala ni većeg političkog utjecaja. Dio demokrata s Lj. Davidovićem uvidio je neodrživost unitarizma i od ljeta 1922. počeo tražiti sporazum s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom, što je dovelo do razilaženja demokrata i radikala. Na parlamentarnim izborima 1923. Radikalna je stranka ojačala na račun demokrata, a ojačale su i protucentralističke HRSS, SLS i Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO). Ove su obrazovale federalistički blok, kojem su se počeli približavati i demokrati. Međutim, tome se opirao demokrat Svetozar Pribičević, glavni zagovornik unitarizma, i početkom 1924. odcijepio svoje krilo Demokratske stranke te osnovao Samostalnu demokratsku stranku, kojom je podržavao radikale. Pašić-Pribičevićev režim nastupio je protiv HRSS policijskim terorom i Radić je s hrvatskom buržoazijom morao popustiti. Odmah nakon izbora 1925. pristao je na Vidovdanski ustav, državno jedinstvo i dinastiju te zaključio sporazum s radikalima i ušao u vladu. Time je Pašicu uspjelo razbiti federalistički blok, ali su problemi - centralizam ili federalizam; a s tim i problem normalnog ekonomskog razvoja svih jugoslavenskih naroda ostali i dalje otvoreni. Radikali i kralj Aleksandar, koji je sve više težio za osobnom vlašću, ubrzo su napustili sporazumijevanje s Hrvatima i Radića istisnuli iz vlade. Na vlast su dolazile vlade sastavljene od radikala i dijela demokrata koji su podilazili dvoru. Taj je reakcionarni režim 1927. našao saveznike u slovenskim klerikalcima dra Korošca i u JMO. Ubojstvo prvaka HSS u Narodnoj skupštini u lipnju 1928. predstavljalo je samo uvod u kraljevu diktaturu. Kralj je 6. siječnja 1929. ukinuo ustav, parlament i sve političke stranke i sam postavio vladu s generalom Živkovićem na čelu. Mase su u početku taj korak pozdravile (čak i u Hrvatskoj) , očekujući rješenje nacionalnih sporova i sređivanje ekonomskog i socijalnog života, ali su u njemu ubrzo prozrele diktaturu velikosrpske buržoazije.
Režim je počeo propagirati integralno jugoslavenstvo ("tri plemena jednog naroda") i promijenio upravnu podjelu države: umjesto dotadašnje 33 oblasti uvedeno je devet banovina, koje se nisu poklapale ni s kakvim etničkim ili povijesnim granicama. I Jugoslaviju je 1931. zahvatila privredna kriza, pa je kralj u rujnu 1931. izdao oktroirani ustav. Dopuštao je nekakav kvaziparlamentarizam s jednom svedržavnom strankom, od 1933. nazvanom Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS). Diktatorski režim je nemilosrdno nastupio protiv revolucionarnog radničkog pokreta, a progonio je i građansku opoziciju (osobito HSS i SLS), koja je tražila obnovu parlamentarne demokracije. Uza sve to režim JNS je sve više slabio i nakon smrti kralja Aleksandra (atentat u Marseilleu u listopadu 1934) održao se samo do rujna 1935. Novi režim "kneza namjesnika Pavla" i stranke JRZ sa Stojadinovićem na čelu podržali su slovenski klerikalci, dio radikala i JMO. Stojadinović se pokušao nagoditi s Hrvatima i riješiti tzv. "hrvatsko pitanje", a u vanjskoj politici se preusmjerio prema sve moćnijoj Njemačkoj. Protiv tog režima, koji je pokazivao elemente totalitarizma, obrazovala se jaka građanska opozicija u Srbiji i Hrvatskoj ("ujedinjena opozicija"), a rastao je i otpor demokratskih i naprednih narodnih masa, koje je preporođena KPJ, što ju je od 1937. vodio Josip Broz, pokušavala organizirati u Narodni front. Između srpske i hrvatske buržoazije nije došlo do sporazuma, početkom 1939. pao je Stojadinović, a dvor se sam nagodio s Hrvatima - nakon višemjesečnih pregovora 26. kolovoza sklopljen je sporazum Cvetković-Maček, kojim je stvorena relativno autonomna Banovina Hrvatska. Tako se sva krupna jugoslavenska buržoazija ujedinila u reakcionarnom režimu. Španija Glavna tema španjolske povijesti u razdoblju između dva rata bio je u doba republike promašeni pokušaj ostvarenja razumnog slobodnog političkog sistema, koji bi ukinuo uzroke zaostalosti i bijede velikog dijela stanovništva. U Španjolskoj je od 1918. teoretski vladala parlamentarna monarhija, ali praktički vlada i parlament (cortes) nisu zastupali najvažnije i najbrojnije društvene slojeve. Izborima je i dalje manipulirala oligarhija proizašla iz gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su odgurnuti na političku periferiju. Političkim su stremljenjima davali oduška u idejama socijalizma i anarhizma, osobito u socijalističkim (UGT) i anarhističkim (CNT) sindikatima. Kod socijalista bio je snažno ukorijenjen reformizam, a španjolska specificnost bio je anarhizam, koji je nailazio najak odjek kod najbrojnijeg španjolskog društvenog sloja agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog radništva Katalonije.
Anarhosindikalisti iz CNT težili su za spontanošću i cilj im je bio ukidanje svake državne prisile i atomiziranje vlasti. Nasilje eksploatatora namjeravali su dočekati silom i generalnim štrajkom, koji bi srušio postojeći autoritet države i omogućio nastanak "carstva slobodnih ličnosti", udruženih u manja udruženja povezana međusobno dobrovoljnim sporazumima. Tako je 1927. osnovana Organizacija pravih anarhista (FAI) s ciljem da spriječi razvoj CNT u organizaciju moskovskog tipa. Gornji sloj španjolskog srednjeg staleža bio je socijalno i ekonomski tijesno povezan s agrarnom aristokracijom. Razvoj industrije u predjelima Bilbaoa, u Asturiji i oko Barcelone vodila je klasa bogatih industrijalaca. Ti su ljudi, zajedno s agrarnom oligarhijom, kontrolirali novčane zavode, pri čemu su bogati zemljoposjednici svoj novac ulagali u industriju. U vladajućim strukturama Španjolske bila je izvanredno utjecajna katolička crkva, koja je posjedovala goleme zemljoposjede, kao i nekretnine u gradovima. Brojila je 80 tisuća svećenika, redovnika i redovnica. Ljudi su bili duboko religiozni, osobito žene gornjeg i srednjeg sloja. Svojim zavjereničkim oficirskim organizacijama u politiku se miješala i vojska. Općenito nije bila dobra plaćena, ali su sinovi iz obitelji srednjeg sloja, koji su sačinjavali oficirski zbor, u vojsci stjecali materijalni oslonac, društveni ugled i osjećaj pripadanja eliti. Tako je vojska vjerovala u "dobru tradiciju 19. stoljeća" da je pozvana da se brine za red, iskorjenjivanje korupcije, koju potiču liberalni parlamentarni režimi, pa je 1923. sporazumno s kraljem preuzela vlast. General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je nastojala stvoriti konzervativni sistem staleške solidarnosti. Čak je donijela i neke socijalne zaštitne zakone u korist radništva. Ali nije ni pokušala provesti agrarnu reformu, te je zemljišni veleposjed, to najveće zlo Španjolske, ostao netaknut. Zbog velikog političkog nezadovoljstva u zemlji Primo de Rivera je u proljeće 1931. dopustio održavanje općinskih izbora, koji su republikancima donijeli tako odlučnu pobjedu da su i Rivera i kralj morali napustiti zemlju. U lipnju iste godine održani su izbori za ustavotvomu skupštinu i još jedanput dati isti rezultat: republikanska većina u parlamentu proglasila je republiku. Tu Drugu španjolsku republiku najprije su podržavali ili je barem prihvaćali svi najvažniji slojevi španjolskog društva. Povijest narednih godina, od 1931. do 1936., zapravo je povijest propadanja tog jedinstva, što je predstavljalo sudbonosno zbivanje u novijoj španjolskoj povijesti. Prvim predsjednikom republike postao je napredni katolički republikanac Alcala Zamora, a predsjednikom vlade radikalni lijevi republikanac Manuel Azana.
Socijalistički kandidati su poduprli vladu i njihov je voda Largo Caballero postao ministar rada. Republikanska se vlada predano latila rješavanja mnogobrojnih problema. Kataloniji je priznala autonomiju sa samostalnom vladom, a isto je obećala i Baskima, pa je tako te dvije pokrajine i njihova stanovnšstvo (čak i konzervativno) pridobila za republikanski režim. Nadalje, ozakonila je državni školski sistem i time zadrla u područje veoma značajno za Crkvu. Za dvije godine otvorila je blizu deset tisuća škola. Isto je tako odlučila da Crkvi više ne isplaćuje nikakva sredstva iz državnog budžeta. Godine 1932. izdala je Zakon o agrarnoj reformi, koji je omogućio oduzimanje više milijuna hektara veleposjedničke zemlje i njezinu podjelu zadrugama ili seljačkim obiteljima. No zbog nedostatka novca za plaćanje odštete, stvarno je podijeljeno manje zemlje no što se to moglo po zakonu. Caballero je izdao zakon o osiguranju protiv nesreće i za poljoprivredne radnike, zakon o plaćenom godišnjem odmoru, osmosatnom radnom vremenu i minimalnim nadnicama, učvrstio zastupstvo radnika u mješovitim odborima u poduzećima; ti su odbori djelovali pod nadzorom delegata koje je postavljalo ministarstvo rada. Svjestan opasnosti što je republikanskom režimu prijetila od vojske, Azana ju je pokušao reformirati. Dajući im visoke penzije, umirovio je konzervativne oficire, a unaprijedio je republikanske, ali je vojska kao cjelina ostala i dalje nepovjerljiva. Republikanski je režim uspostavio svoju miliciju (Guardia del Asalto). Azanin se kabinet našao između dvije vatre: s jedne strane su ga napadali konzervativni reakcionarni krugovi, zajednički s katoličkom crkvom, a s druge libertinistički anarhisti, smatrajući da je već kucnuo njihov trenutak, i u proljeće 1931. izazivali su velike nerede i uspostavljali svoje komune u Kataloniji i Andaluziji. Naoružani anarhistički odredi sukobljavali su se s reakcionarnom "civilnom gardom". Republikanski asalti pokušali su sačuvati mir i u siječnju 1933. u Barceloni su pucali na anarhiste, među kojima je tom prigodom bilo dosta mrtvih. Vojska i civilna garda pripremaju puč, ali ga je vlada spriječila; ipak je u ljeto 1933. odstupila. Na novim parlamentarnim izborima u studenom 1933. pobijedili su desnica i centar. Osobito se istakla nova katolička desničarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila Roblesa, koja se, kao i druge kršćanske socijalne stranke u Europi, zalagala za katolički konzervativno parlamentarni sistem. Plašeći se anarhističkog egalitarizma, srednji se sloj sitnih posjednika utekao stranci Centra - Lerrouxovim radikalima. Anarhisti su bojkotirali izbore i tako je Azanina lijeva republikanska stranka pretrpjela velik poraz. Nova vlada
radikala i CEDA je provodila posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomni status Katalonije i nastupila protiv Baska. Obustavila je provođenje agrarne reforme, dopustila rad katoličkim crkvenim redovima i nastavila plaćati Crkvi doprinos iz budžeta, prestala podizati državne i ponovo dopustila otvaranje crkvenih škola, a u vojsci opet poticala desničarske oficire. Svojim proturadničkim mjerama izazvala je otpor sindikata. U reformističkim sindikatima UGT je, u međuvremenu, pod vodstvom L. Caballera došlo do velikog preokreta - postali su revolucionarni i bili spremni za oružanu borbu protiv reakcije. U jesen 1934. izbio je u Asturiji, središtu rudarstva i metalurgije, štrajk koji je ubrzo dobio sva obilježja revolucionarne klasne borbe. Socijalistička i anarhistička sindikalna centrala sporazumijevaju se o suradnji, a priključili su im se i do tada gotovo beznačajni komunisti, te je tako stvoren jedinstveni Radnički front. U Asturiji je dva tjedna vladao radnički komitet koji je organizirao čak i španjolsku "Crvenu armiju". Vlada je protiv radnika poslala vojsku (legiju stranaca i marokanske čete) koja je po zapovjedništvom generala Franciska Franca de Bahamondea krvavo ugušila pobunu. Ustanak u Asturiji predstavljao je generalnu probu za građanski rat. Potkraj 1935. predsjednik Zamora nije htio popustiti desničarskim zahtjevima Gila Roblesa i raspustio je parlament. Za nove izbore u veljači 1936. lijeve stranke stvaraju narodnofrontovski blok i glatko pobjeđuju sa 278 zastupnika prema 134 zastupnika desnice i 55 zastupnika Centra. U Narodnom frontu snage su bile raspoređene ovako: socijalisti 99, Azana 87, katalonski i baskijski saveznici i manje lijeve grupe 75 te komunisti 17 mjesta. U svibnju 1936., pošto je Zamori istekao mandat, predsjednikom republike postao je Azana, a predsjednikom vlade njegov prijatelj Quiraga. Socijalisti nisu ušli u vladu, ali su je u parlamentu podučavali. U tome se očitovala njihova podvojenost. Naime, nakon asturijskog ustanka I. Prieto se vratio umjerenoj reformističkoj politici, dok je vođa sindikata L. Caballero otvoreno propagirao revoluciju udružene radničke klase. Slijedeći politiku Narodnog fraota, KP Španjolske se protivila bilo kakvim revolucionarnim koracima i povezivala se sa socijalističkom desnicom. Zbivanja 1936. godine tekla su gotovo jednako kao 1931. pod Azaninom vladom. Quiragina je vlada vodila sličnu politiku kao tada Azanina. Anarhisti, s kojima su se sada solidarizirali i socijalistički sindikalisti, ponovo počinju uspostavljati svoje komune. U jugozapadnoj Španjolskoj seljaci su zaposjeli neobrađenu veleposjedničku zemlju i prisilili vladu da ubrza provođenje agrarne reforme. Radnici su štrajkali. Svaki je član donosio nova nasilja anarhista i reakcionarne desnice. Desnicu je obuzeo strah od socijalnih nemira, te je
stala izražavati nezadovoljstvo Azaninim režimom. Desničarske organizacije, od monarhista Calva Sotela do falange, koju je obrazovao Antonio de Rivera, imale su sve veći utjecaj. Reakcionarni kapital se odlučio da sve stavi na njih i njihova nastojanja za autoritarnom konzervativnom neparlamentarnom državom. Otkad je u proljeće 1936. u falangu stupio Serrano Suner, vođa omladinskog pokreta CEDA, sa svojim pristalicama, falanga je prihvatila posve fašistički program talijanskog tipa. Desničarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i provodile teror protiv ljevičara i republikanaca. Ali je za republikanski režim ipak glavnu opasnost predstavljala vojska. Režim je ispremještao poprilično desničarskih generala i tako za neko vrijeme spriječio put. No 17. srpnja 1936. ipak je širom države započeo put protiv republikanske vlade. Pučište su podržavali oficiri i civilna garda. U nekim krajevima, zbog kolebanja vojnika, put nije uspio. U Madridu je priličan broj oficira ostao vjeran vladi, a puču su se također suprotstavili i asalti. Puč je posvuda naišao i na odlučan otpor organiziranog radništva. Vlada je 19. srpnja podijelila oružje civilnom stanovništvu, i time je započeo građanski rat. Španjolska se narednih dana geografski podijelila na dva dijela: na dio gdje su pobijedili pučisti i dio koji je ostao lojalan republikanskoj vladi, a taj je obuhvaćao više od dvije trećine države. Granica između njih tekla je otprilike linijom od portugalske granice južno od rijeke Tajo planinama između Stare i Nove Kastilije, sjeverno od Madrida i dalje prema jugoistoku do Teruela i otuda na sjeveroistok na Pireneje po sredini francusko-španjolske granice. Južno od te granice pučisti su držali Sevillu, Cordobu i Cadiz, a na sjeveru su republikancima ostale vjerne Asturija i baskijske pokrajine, koje su bile odsječene od ostalog republikanskog teritorija. Potom su pučisti pokušali svoj teritorij proširiti vojnim operacijama. Rat nije tekao samo kao pobjednički marš pucističkih nacionalista, nego su i republikanci izvojevali veći broj vojničkih pobjeda. U cjelini, mogao bi se podijeliti na četiri faze: 1) od početka puča do ožujka 1937; u to vrijeme su pučisti (Francove marokanske trupe) osvajali jugozapad Španjolske i probili se preko Toleda do Madrida; potkraj 1936. republikanci su uspješno obranili Madrid, a u ožujku 1937. izvojevali veliku pobjedu kod Guadalajare, dok su pučisti u međuvremenu osvojili Malagu; 2) do listopada 1937; pučisti su osvojili sjeverne pokrajine, a republikanci u srpnju dobili veliku bitku kod Eruneteja, koju nisu iskoristili; 3) od listopada 1937. do prosinca 1938; republikanci su dobili bitku kod Teruela, u prosincu 1937. i na Ebru u srpnju 1938., ali je u proljeće te godine nacionalistima uspio prodtor do sredozemne obale južno od Ebra, čime su republikanski teritorij presjekli na dva dijela, i 4) od prosinca do kraja ožujka 1939.
nacionalisti su skršili otpor republikanaca. Pučisti su odmah u početku pokazali da žele obraniti povlastice armije, agrarnih veleposjednika, krupnog kapitala i Crkve. Taj jasan cilj nisu mnogo zamagljivali ideološkim ukrasima. Vođa pučista je, naime, u rujnu 1936. postao konzervativni general Franco, koji nije osjećao neke naročite simpatije prema suvremenim ideologijama, ali je zato dobro uviđao smisao i potrebu političke stranke kao oslonca režima. U tu svrhu upotrijebio je falangu, koju je uspio ujediniti s posve drukčije usmjerenim monarhistima. Potom je falanga propagirala uskogrudni konzervativizam na čelu s vodom (caudillom) - slično talijanskom fašizmu. Franco i nacionalisti su svoj rat nazivali "maršem protiv crvenih", ali je u stvari to bio više izgovor, jer Azaninu i Quiraginu vladu nije bilo moguće nazivati "crvenima". Njihove su vlade zapravo bile umjereno napredni demokratski režim. Tom istom režimu prijetila je socijalna revolucija i sa strane anarhista i lijevih socijalista L. Caballera. A vojni put otvorio je vrata upravo toj revoluciji: kad je izgubila dio armije i policije, republikanska vlada više nije mogla spriječiti revoluciju. U prvim mjesecima rata u republikanskom je dijelu Španjolske nestalo autoriteta centralne vlade i vlast u zemlji stvarno su preuzeli odbori u kojima su prevladavajuća snaga bili sindikalisti. Revolucionarni komiteti kontrolirali su opskrbu namirnicama, komunalne uslužne djelatnosti, i organizirali miliciju za borbu protiv pučista. Po gradovima su, osobito u Barceloni, socijalizirali industrijska poduzeća i trgovine, a po selima zaplijenili veleposjede i zemlje davali zadrugama ili seljacima. U toku tri mjeseca od izbijanja puča republikanska je Španjolska doživjela najopsežniju i najuspješniju "spontano socijalističku revoluciju odozdo” što ih je ikada bilo. To je bila prva istinska alternativa boljševičkoj oktobarskoj revoluciji. Imala je mnoga obilježja dostojna divljenja: ponegdje je vladala do tada nepoznata briga o ljudskom dostojanstvu, slobodi i težnja za materijalnom jednakošću. S druge strane bilo je dosta nasilja prema protivnicima - pristalicama pučista koji su ostali na republikanskom teritoriju. Najviše je stradala Crkva i njezini predstavnici, u kojima su revolucionarne mase s pravom gledale najjači oslonac reakcije. Ali je revolucija malopomalo, otkako je u rujnu 1936. predsjednikom vlade postao L. Caballero, svedena u odredene granice. Caballero je među radnicima uživao izvanredni autoritet. Ubrzo je uvidio da bez discipline u republikanskoj armiji neće biti moguća uspješna borba protiv sve jačih nacionalista. A to je značilo da vlada mora doista vladati. Zato je u studenom 1936. pozvao u vladu četiri predstavnika anarhističkog CNT -a, što je značilo velik preokret u anarhističkim
nazorima. Za uspostavljanje reda najviše su se zauzimali španjolski komunisti; zalagali su se za ukidanje svih revolucionarnih tekovina iz ljeta 1936. i prema uputama Kominterne inzistirali samo na borbi protiv fašizma. U republikanskoj Španjolskoj komunisti su malo-pomalo počeli dobivati sve veći ugled kao izvanredno aktivni i disciplinirani ljudi, kojima treba zahvaliti što su osigurali pomoć Sovjetskog Saveza, jedine države koja je Republici slala oružje i instruktore. Posljednjih mjeseci 1936. radnički naoružani odredi uključeni su u redovitu republikansku vojsku. Nastala je neobična situacija da su komunisti pri povratku k liberalno-demokratskoj vladi iz vremena prije rata preuzeli vodstvo. Jos nije posve razjašnjeno koliko su to bili samo vanjskopolitički
interesi
protufašističke
alijanse
a
koliko
ideološko
ustrajanje
na
"lenjinističkom" modelu revolucije i socijalizma. Činjenica je da su komunisti nastupili protiv svih revolucionarnih ljevičara služeći se i vladinim i svojim vlastitim aparatom. Komunističko likvidiranje anarhista u Malagi i kasnije, 1937., anarhista i trockista u Barceloni, oslabilo je revoluciju i otpornu snagu Republike protiv nacionalista. Pod pritiskom komunista i njihovih intriga u proljeće 1937. odstupio je Caballero, a njegovim je nasljednikom postao desni socijalist Juan Negrin, koji je djelovao više po komunističkim direktivama. Takvim razvojem u svojim redovima republikanski je tabor bio osuđen na poraz. Nije ga više mogla spasiti ni pomoć međunarodnih brigada, dobrovoljaca-antifasista koji su od kraja 1936. stizali u Španjolsku i pokazivali veliku disciplinu i odvažnost. (U vrijeme kad su bile najjače imale su oko 35 tisuća ljudi; od toga 1600 Jugoslavena; iz njihovih je redova u jugoslavenski NOB došao priličan broj darovitih i iskusnih partizanskih boraca i komandanata, među kojima su prevladavali komunisti.) Zapadne su demokracije svojom neutralnošću Republici više škodile nego koristile. Francuska joj nije htjela poslati već plaćene avione, dok su s druge strane fašističke sile od samog početka pomagale Franca oružjem, a i politički mnogo pridonijele njegovu uspjehu. Španjolska republika izdahnula je u očajnickim borbama. Znanost, tehnologija i ekonomija, koje su u krajnjoj liniji osnova ovakvom ili onakvom političkom sistemu, razvijale su se u vremenu između dva rata tako naglo da su u koječemu daleko nadizale postojeće političke sisteme i u znatnoj mjeri udarile temelje društvenopolitičkom i kultumom poletu nakon drugog svjetskog rata. U filozofiji dvadesetih godina neokantovstvo i intuicionizam, koji je prije rata do najvišeg stupnja bio razvio Francuz Henri Bergson, već su preživjeli. Prevladavaju Husserlov
fenomenologizam i egzistencijalizam, Nijemci M. Heidegger i K. Jaspers, Španjolac M. Unamuno, Francuzi G. Marcel i, kasnije, J. P. Sartre. U Indiji je s Gandhijem i njegovim prijateljima doživio renesansu hinduizam, a u Japanu zen budizam. I marksistička je filozofija također bila plodna, ali samo izvan Sovjetskog Saveza. Treba spomenuti G. Lukacza ("Povijest i klasna svijest", 1923; nakon te godine posvetio se u prvom redu estetici) i vjerojatno najvećeg marksističkog filozofa između dva rata, Nijemca Ernsta Blocha (glavno djelo "Princip nada", 1954-59). U početku tridesetih godina bio je izvanredno napredan frankfurtski marksistički krug (Max Horkheimer, H. Marcuse, E. Fromm, Th. Adorno i drugi), koji je, osim u filozofiji, imao znatnih zasluga i za marksističku sociologiju i političku ekonomiju (Henryk Grossman, "Zakon akumulacije i propadanja kapitalističkog sistema"; 1929). U Sovjetskom je Savezu u prvoj polovini dvadesetih godina vođena živa i zanimljiva ekonomska diskusija, prvenstveno između teoretičara ljevice Preobraženskoga (koji je zastupao
mišljenje
da
komunistička
privreda
mora
nastaviti
borbu
za
ubrzanu
industrijalizaciju na račun seljaka) i zagovornika NEP-a Buharina (koji je predlagao postupnu industrijalizaciju i skladno suživljavanje grada i sela te kombiniranje sitne privatne robne proizvodnje s planskom državnom u postupnom ostvarivanju socijalisticke privrede). Građanska sociologija stvarala je mnoštvo teorija koje su nastojale negirati neminovnost klasnog antagonizma i njegovo nužno uklanjanje socijalizacijom. Engleski građanski teoretičar političke ekonomije Keynes već je dvadesetih godina upozoravao na granice liberalno-kapitalističke ekonomije i predviđao instrumentarij državne intervencije za sprečavanje kriza i opstanak kapitalizma. Kasnije je prema njegovim teoretskim receptima američki predsjednik Roosevelt dobrim dijelom izgrađivao svoj New Deal. Povijesna znanost je usavršavala sliku ljudske prošlosti. Indijski arheolozi otkrili su 1921. i potom istražili najstariju indijsku civilizaciju u Mohendžo Daru. Englez H. Carter je 1922. otkrio Tutankhamonov grob, koji je potvrdio dotadašnje pretpostavke o profinjenom umjetničkom ukusu i religioznim običajima Egipćana. Francuska škola analista je u tridesetim godinama obogatila spoznaje o europskom feudalnom društvu, a istodobno su G. Lefebvre i njegova škola, poštujući osnove historijskog materijalizma,
stvorili
najpotpuniju
sliku
velike
francuske
revolucije
i
njenog
svjetskopovijesnog značenja. U psihologiji je doba između dva rata značilo konačan prodor psihoanalize Bečanina S. Freuda i Švicarca K. Junga, iako su se protiv frojdizma već javljali opravdani prigovori. Medicina se obogatila nizom novih lijekova među kojima je svakako bio najvažniji antibiotik penicilin (pronalazač Englez Fleming, 1928), koji će doduše pokazati svu svoju djelotvornost
tek desetak godina kasnije (od 1940., kada je izoliran u čistom obliku) i u kratkom vremenu svladati jednu od najtežih bolesti - tuberkulozu. Epohalan i upravo revolucionaran je bio napredak matematike, fizike i kemije, koji je udario temelje kasnijoj tehnološkoj revoluciji. Neposredno prije prvog svjetskog rata je Danac N. Bohr s pomoću Planckove kvantne teorije otkrio novu strukturu atoma - "vodikov spektar", razbio "ljusku" atoma i dopro do atomske jezgre, koju je valjalo dalje analizirati. Time se potom bavio niz znanstvenika: Englez Chadwick otkrlo je 1932. neutron, a onda su Francuzi F. Joliot i njegova žena I. Curie otkrili neke radioaktivne izotope i time dali medicini dragocjeno oružje. Talijan E. Fermi je 1934. prvi neutronima bombardirao atomsku jezgru i time nagovijestio mogućnost nuklearne fisije koju će 1938. u laboratoriju izvršiti Nijemci O. Hahn i L. Meitner. Čovječanstvo je suočeno s pronalaskom koji mu je omogućavao oslobađanje goleme energije. Ali je tu energiju najprije upotrijebilo u razorne svrhe s atomskom bombom što su je u toku drugog svjetskog rata, zahvaljujući navedenim dostignućima, uspjeli proizvesti u SAD. No u svemu ovom napretku, dakako, ne smijemo zaboraviti najvećeg znanstvenika i najveće otkriće, koje također spada u ovo razdoblje (1916), a to su A. Einstein i njegova opća teorija relativiteta, koja, premda u početku oštro napadana, ubrzo postaje osnovom moderne fizike i astronomije, a time ijedan od međaša modernog doba. Einstein je bio velik još u jednoj stvari, koja je trebala da prožme svijet, a to su njegova etika i humanizam, koje je posvjedočio i time što je 1933. emigrirao iz nacističke Njemačke i upozoravao čovječanstvo da ne iskorištava znanost u rušilacke svrhe. U razvijenim su državama između dva rata razvoj i široka primjena novih tehničkih tekovina izvanredno utjecali na promjenu načina života. Na prvom mjestu treba spomenuti brzi razvoj automobila. No još je dalekosežnije posljedice imalo usavršavanje aviona. Amerikanac Ch. Lindberg je 1927. prvi preletio Atlantik na relaciji New York-Pariz. Već sredinom dvadesetih godina uveden je avionski poštanski i putnički promet, ali je sve do drugog svjetskog rata održavan samo na kraćim relacijama, s relativno malim brojem putnika. Veliko olakšanje čovjeku i doprinos bržem razvoju privrede značila je široka elektrifikacija. Radiofonija je povezala svijet, učinila ga manjim i pridonijela bržem i boljem informiranju ljudi te tako postala i snažno sredstvo političke propagande. Prema broju radioprijemnika u odnosu na broj stanovnika ocjenjivali su se između dva rata tehnička razvijenost i životni standard pojedine države. Izvanredno je napredovala i kemijska industrija, koju su, zbog oskudice u sirovinama,
naročito strateških, najviše razvijali Nijemci. Proizvodila je niz novih sintetičkih spojeva primjenjivih u privredi, među kojima su osobito značajno mjesto zauzimala umjetna gnojiva. Već u to vrijeme naslućivalo se upravo izvanredno i svestrano značenje nafte za budućnost. Velik napredak postignut je i u metalurgiji (elektroliza). Nova tehnička sredstva u poljoprivredi upotrebljavala su se prvenstveno u razvijenim zemljama. Europa se počela ugledati u SAD i naveliko proizvoditi moderne poljoprivredne strojeve: traktore, motorne kosilice i vršilice. Uvođenje takve mehanizacije kao i uzgoj novih i oplemenjenih sorti unaprijedili su agrarnu proizvodnju, tako da je podmirivala potrebe sve većeg broja stanovništva i sve veće urbanizacije. Sve nove i nove tehničke tekovine i porast kapitalizacije, koja je izazvala efikasnije gospodarenje, naglo su povećali nacionalni bruto proizvod u razvijenim zemljama, osobito u prvom deceniju, do gospodarske krize. Tako se npr. u SAD nacionalni proizvod od 62,5 milijarde dolara 1919. povećao na 93 milijarde 1928. godine, a veoma se povećao i u Njemačkoj i Japanu. Usporedno s time brzo se povećavala i međunarodna trgovina. Ali je, razumije se, u svjetskoj privredi dolazilo i do velikih pomicanja. Nove ekonomske sile, u prvom redu SAD i Japan, počele su konkurirati starijima i potiskivati ih, lako npr. Veliku Britaniju, koja je u koječemu stagnirala. Uoči prvog svjetskog rata vodeća, engleska je tekstilna industrija, zbog snažne konkurencije novih sila i razvijanja tekstilne industrije u novonastalim državama Srednjoistočne i Jugoistočne Europe, izgubila velik dio tržišta. Britanski izvoz pamučne pređe i pamučnih tkanina pao je od 576000 tona 1913. na 377000 tona 1925. godine i na svega 135000 tona 1938.,dok se u isto vrijeme japanski izvoz popeo od 3000 na 234000 tona; Britanci su, naime, nakon 1930. godine izgubili kinesko i indijsko tržište. Doduše, kvalitetne engleske vunene tkanine održale su svoje mjesto u svijetu, Engleska je očuvala i svoje vodeće mjesto u trgovačkoj mornarici, ali je zato vrlo mnogo izgubila u prodaji proizvoda svoje strojogradnje: tu se u poslijeratnim godinama brzo uzdigla Njemačka - njoj je, naime, bilo otvoreno istočnoeuropsko, u prvom redu sovjetsko tržište. U dvadesetim godinama Europa se razvijala sporije nego SAD ili Japan: tako su 1929. SAD izvozile tri puta više automobila nego V. Britanija, Njemačka, Francuska i Italija zajedno. Izvoz strojeva iz SAD se u razdoblju od 1913. do 1919. povećao za dva i po puta dok se izvoz iz Zapadne Evrope povećao samo za oko 20%. Položaj Evrope će se tek tridesetih godina donekle popraviti. Sve se to odražavalo i u međunarodnoj trgovini, u kojoj je udio Evrope između dva rata opao: dok je 1913. izvoz iz Evrope u ostali svijet iznosio 30 % cjelokupnog svjetskog izvoza, u razdoblju od 1925. do 1937. spao je na 25%. Sve to vrijeme ni trgovačka razmjena medu evropskim silama nikada
više nije dostigla predratni nivo. Najjače industrijske države sudjelovale su između dva rata u svjetskoj proizvodnji gotovih proizvoda sa slijedećim postocima: SAD 1929:
SSSR
Njemačka
Vel. Britanija
Francuska
Japan
ltalija
43,3
5,0
11,1
9,4
6,6
2,5
35,7
14,1*
11,4
9,4
4,5
3,5
3,3 1937: 2,7 *. Podatak za Sovjetski Savez, koji je 1937. već prešao dvije petoljetke, možda je malo previsok. Svi su podaci uzeti iz "Fischer Weltgeschichte", sv. 34, R. A. C. Parker. Das Zwanzigste Jahrhundert 1918-45, str. 110. Uz neosporan napredak, ekonomski razvoj je donosio sa sobom i velike društvene probleme, u prvom redu sve veću nezaposlenost, a ponegdje socijalne napetosti izmedu vlasnika kapitala i slojeva ovisnih o nadnici. A uz to, već je otvarao pitanje kolonijalizma i njegova opstanka. Ekonomske krize u svijetu između dva rata Slom na berzama 1929. i svjetski finansijski krah koji je slijedio, bili su samo manifestacija dubljih slabosti svjetske ekonomije. Bilo je nekoliko uzroka nestabilnosti. Prvi svjetski rat izazvao je dramatičan porast proizvodnih kapaciteta, posebno vojnih, u većoj mjeri izvan Europe, ali nije bilo odgovarajućeg porasta potražnje. Osim toga postojao je veliki nesklad između poljoprivrede i industrije. Rezultati razvoja su se nagomilavali u industrijskim zemljama, a unutar tih zemalja na industrijskom i finansijskom polju. Povećana proizvodnja omogućila je pad cijena hrane i sirovina tokom dvadesetih godina, pogoršavajući uslove trgovine u zemljama koje su zavisile o izvozu tih artikala, te smanjujući njihovu sposobnost da kupuju industrijske proizvode iz Evrope i SAD. Plaće su u SAD zaostajale za profitima, ugožavajući razvoj domaćeg tržišta i ograničavajući potencijal novih industrija, kao što je automobilska, da zamijeni one koje su nazadovale kao što je tekstilna. Međunarodne finansije se nikada nisu oporavile od poremećaja uzrokovanih Prvim svjetskim ratom.
Predratni sistem čvrstih valutnih kurseva i potpune konvertibilnosti
zamjernjen je kompromisom- zlatnodeviznim standardom- koji nikada nije dostigao stabilnost potrebnu za obnavljanje svjetske trgovine.
Prva ekonomska kriza trajala je od 1921-1923., a zahvatila je uglavnom zaraćene zemlje, posebno Japan, Italiju, Njemačku...
Poslije 1922. počelo je opadanje trgovine i
industrije, što je dovelo do nezaposlenosti u vodećoj teškoj industriji... Nakon rata SAD su postale glavni kreditor i zauzele su nekadašnje mjesto Britanije. Veliki dio svjetskih zlatnih rezervi bio je skupljen u Fort Noksu, osiguravajući tako Americi osnovu za široku ekspanziju proizvodnje. Porast kredita i potrošnje na bazi ovih zlatnih rezervi, doveli su do velikog porasta industrijske proizvodnje. Sjedinjene Države su dvadesetih godina doživljavale veliki prosperitet. Sa opuštanjem do koga je došlo u posljeratnim godinama to je stvorilo grozničavu atmosferu “l udih dvadesetih.“ Isto to, samo u manjoj mjeri, osjetilo se i u Evropi krajem te decenije, kada je oživljavanje privrede doprinijelo popularizovanju američke muzike, igara i filma. “Zlatne dvadesete godine« (fabulous twenties) nisu bile posljednja faza kapitalizma na vrhuncu uspona već posljednja faza reprezentativnog privatnokapitalistickog »big businessa« sa simbolikom uspjeha u zvanju i idealom potrošačkog društva. Obilje u tim godinama predstavljaju automobili, hladnjak i radio, zabavljačka filmska industrija, komercijalizirani sport, džez i ilustrirani visokotiražni časopisi. Od 1921. do 1929. godine industrijska proizvodnja se udvostručuje, pri čemu najviši porast postiže proizvodnja artikala široke potrošnje, građevinarstvo i automobilska industrija (1926 god. 26 miliona automobila). Jaka horizontalna i vertikalna koncentracija preduzeća, naročito automobilske industrije i industrije potrošnih dobara, banaka i trgovačkih kuća dovodi do poznatog problema savladavanja tržišta putem oligopola. Dok prinosi kapitala i profiti poduzetnika između 1923. i 1929. rastu za 65%, porast plaća radnika i službenika iznosi samo 11%, a prihodi farmera stagniraju. Samo 29% od svih američkih obitelji ima godišnji prihod iznad službeno priznatog egzistencijalnog minimuma od 2500 $… Kao najvažniji događaj u zakonodavstvu toga vremena valja zbog njegovih dalekosežnih posljedica spomenuti na prvom mjestu uvođenje prava glasa za žene 28. augusta 1920. (19. Ustavni amandman) koje vodi računa o izmijenjenom položaju žene u industrijskom društvu. Za razliku od 1914. god., kada je u SAD-u bilo zaposleno 2 miliona žena, godine 1930. radilo ih je 10 miliona. Zabrana prodaje alkohola (“prohibicija”) od 1. januara 1920., pa sve do ukidanja toga zakona 5. decembra 1933. podijelila je narod u “dry” i “wet”, u “suhe” i u “ mokre”, pa je s krijumčarenjem i potajnim pecerama, igrom na sreću i korupcijom komunalnih činovnika pojačala razvoj gangsterstva. Međusobne borbe gangstera u Chicagou (Al Capone), o kojima se još i danas snimaju filmovi, postale su čuvene i zloglasne Opću ekonomsku krizu pokrenula je finansijska kriza. Velike špekulacije na berzi
1928. otvorile su put naglom padu cijena akcija u oktobru 1929. U trci za likvidnošću kapital je tekao natrag iz Evrope u Ameriku i nestabilni evropski prosperitet se slomio. U maju 1931. austrijski Kredit Anstalt više nije izvršavao svoje obaveze. I kada je V. Britanija u junu 1933 napustila zlatni standard dopuštajući da funti padne vrijednost, praktično je cijeli svijet bio pogođen. Nešto optimističkija ekonomska klima krajem dvadesetih godina okončana je krahom Volstrita u oktobru 1929. Bum koji je Amerika doživljavala počeo je da jenjava u ljeto te godine. Opadanje privrednih pokazatelja i pad akcija izazvali su paniku. U Americi je došlo do velike nezaposlenosti kada su krediti presahli: potrošnja je opala, a bankrotstva i neprodate zalihe postali su opća pojava. Za
vrijeme velike krize cijene poljoprivrednih proizvoda u
mnogim dijelovima zemlje su katastrofalno opale. U toku jedne godine nezaposlenost u svijetu se udvostručila: u SAD je broj nezaposlenih krajem 1930. dostigao šest miliona. Kriza je za dvije godine zahvatila cijeli industrijalizirani svijet. U SAD je 1932. bilo više od 12 miliona nezaposlenih; u mnogim naseljima je sve bilo u zastoju. Veliki krah je porazno djelovao i na evropsku privredu, jer su mnoge zemlje zavisile od američkih kredita. Tadašnji ekonomski stručnjaci su smatrali da se ekonomska kriza može prebroditi samo strogom deflacijom koja bi izbalansirala budžete, smanjila višak kapaciteta i omogućila da se savladaju teškoće. U Njemačkoj je vlada Franza von Papena primjenila još jaču dozu deflacije, a taj primjer su slijedile Britanija i SAD. U mnogim industrijskim zemljama otpušteno je više od četvrtine radnika. Industrijska proizvodnja u Njemačkoj i SAD pala je na 53 % u odnosu na proizvodnju iz 1929., a svjetska trgovina je pala na 35 % vrijednosti iz 1929. Činilo se da privredna depresija nema kraja. Sve do 1939. svjetski prosjek nezaposlenosti je bio iznad 11 %. Efekti ekonomske krize nisu bili jednaki u svim područjima svijeta.
Neke su se
ekonomije brzo oporavile, dok su neke posrtale čitavu deceniju. Gotovo jedina zemlja koju je ekonomska kriza mimoišla bio je SSSR. Uoči pojave krize on je prešao na plansku proizvodnju, dok su osnovna sredstva za proizvodnju bila u društveniom vlasništvu. Osim toga SSSR je bio izolovan od svjetske privrede, jer su svjetske sile vršile ekonomsku blokadu. Problem nezaposlenosti nije postojao, pa dok je u većini zemalja proizvodnja stagnirala u SSSR-u je zabilježila znatan napredak. Tridesetih godina desile su se u ekonomiji značajne strukturalne promjene. Nove industrije su i dalje napredovale, promjenili su se obrasci potrošnje, periferne oblasti povećale su proizvodnju industrijskih dobara, a realne zarade su porasle. Rađao se novi svjetski ekonomski poredak, čiji su se središta nalazila u Wall Streetu i
Detroitu. Međutim, ni 1939. okosnica tog novog sistema nije dostigla nivo industrijske proizvodnje iz 1929., i tek je Drugi svjetski rat izvukao SAD iz depresije. Prva reakcija vlada pogođenih zemalja bila je deflacija i pokušaj očuvanja vrijednosti valuta. Uskoro su kobne posljedice krize navodile vlade da pokušaju stimulirati domaću ekonomiju reflacijom (javni radovi), devalvacijom, nadajući se povećanju izvoza, zaštitnim i preferencijalnim carinskim aranžmanima. Depresija je imala značajne političke posljedice . U SAD se nezadovoljstvo radom predsjednika Huvera i njegovim rješavanjem ekonomske krize odrazilo u pobjedi Franklina D. Ruzvelta, koji je obećao “ Nju Dil. “ U Britaniji je laburistička vlada Remzija Mekdonalda zbog posljedica sve veće depresije 1930. doživjela finasijsku i političku krizu. Narodna vlada je obrazovana nakon općih izbora 1931., s velikom većinom konzervativaca, ali pod vođstvom Mekdonalda i male grupe laburista. U Njemačkoj su rastuća nezaposlenost i strah od društvenog sloma doveli do podrške Njemačkoj SDP i podrili temelje Vajmarske republike. Francuska je bila pogođena kasnije od ostale Evrope, jer je nezaposlenost bila manje izražena zbog razvijene poljoprivrede, a industrijska osnova joj je bila manja nego u ostalim zemljama. Iako je tridesetih godina depresija dominirala Evropom i Sjedinjenim Državama, 1933. otpočelo je oporavljanje, tako da je pred Drugi svjetski rat naglo porastao životni standard, naročito zaposlenih. U tom razdoblju SAD su doživjele u unutrašnjosti konfliktni razvoj koji je od euforije “big businessa” i potrošačke industrijske kulture u “zlatnim dvadesetim godinama,” puno gorkih iskustava masovne nezaposlenosti, u debaklu liberalno - kapitalističkog sistema za velike svjetske gospodarske krize od 1929. do 1932, vodio do državnih zahvata u gospodarski i društveni život Roosveltova “New Deala.” Koncentracija i birokratska koordinacija svih gospodarskih snaga u rukama vlade, odnosno u rukama institucija ovisnih o vladi, u ratnoj su proizvodnji prvi put pokazale
prednosti i mane planiranog i dirigiranog ekonomskog i
društvenog ustrojstva kakav Amerikanci dotad nisu smatrali ni mogućim ni poželjnim. Uspjeh tih stimulansa zavisio je o izdržljivosti i čvrstoći s kojima su se oni primjenjivali, i što je još bitnije, kako se brzo i koliko provodilo ponovno naoružanje. Njemačka i Velika Britanija su se rano naoružale, stimulišući i svoju i privredu Commonwealtha, Skandinavije i istočne Europe. Ekonomska kriza imala je u Njemačkoj katastrofalne razmjere i posljedice. Ona je zahvatila cijelu privredu, a posebno industriju, čija je proizvodnja prepolovljena, zatim trgovinu, finansije i poljoprivredu.
Nastala je inflacija, a broj nezaposlenih je prešao 6
miliona. nadnice su opadale a porezi rasli.
Francuska i SAD su se naoružale kasnije, zbog čega su bile mnogo oštrije pogođene recesijom 1937-38. U međunarodnim okvirima službene mjere su dovele do pada i nazadovanja trgovine. Veći dio svijeta bio je do 1935. podijeljen na pet moneratnih blokova: područje funte i dolara, područje zlata i područje jena te valutno područje pod pod njemačkom kontrolom. Te grupacije uglavnom su odgovarale novom obrascu trgovine i utjecaja. Oživljavanje ekonomskog nacionalizma pratilo je novi intenzitet u međunarodnoj politici. Japanska izvozna ofanziva imala je svoj politički odraz u vojnoj agresiji na Kinu. Hitler, Musolini i Japanci iskoristili su poremećaje nastale ekonomskim slomom, pa se svijet polarizirao u dva oružana tabora: sile Osovine, (Njemačka, Italija i Japan), i “demokracije” predvođene V. Britanijom, Francuskom i SAD. Između njih stajao je SSSR, jedina zemlja koja je, izolirana od svjetskog tržišta, uspjela održati ekonomski rast 30-ih godina, i koju su obje strane pokušavale pridobiti za saveznike ili je izolirati. Malo zemalja je iz ekonomske krize izašlo bez većih unutrašnjih promjena. Budući da je ekonomska kriza radikalizovala gradski proletarijat, siromašne seljake i bezemljaše, nacionalistički i revolucionarni pokreti u Africi, Aziji i Latinskoj Americi dobili su nove pristalice. Razvijeni svijet ravnao se prema ova dva obrasca: prvi je bio liberalan i demokratski, simboliziran u Rooseveltovom New Dealom u SAD i vladom narodne fronte u Francuskoj. U obe zemlje je izbor lijevih ili liberalno orijentisanih vlada uzrokovao veliki talas štrajkova i sindikalnih organizacija i potaknuo pokušaj reformi. Ekonomska kriza imala je značajne posljedice na socijalne i političke promjene u Evropi 1929-1939. Protestni pokreti ljevice i desnice javili su se u gotovo uu svim zemljama, kao odgovor na ekonomsku krizu. S pokušajem reformi fašistički pokreti su se proširili po Evropi, dovodeći na vlast Hitlera u Njemačkoj i dva mjeseca kasnije Dollfussa u Austriji. Veliki dio istočne Evrope je ubrzo prošao istim putem. Fašistički pokreti su se čak javili u Francuskoj, V. Britaniji i SAD, vršeći pritisak na vladu s desna i ometajući reformne pokrete. Velika ekonomska kriza dovela je do sloma ne samo ekonomskog liberalizma već i liberalnih političkih institucija. Razvoj nauke i tehnike. Kultura i sport između dva rata. Iako se nakon Prvog svjetskog rata razvija ljudsko stvaralaštvo na svim naučnim područjima, evropski umjetnici i pisci osjećali su se zarobljeni kulturnom krizom,
nasljednicima bolesnog društva, nesigurni u pogledu čovjekove prirode... Prvi svjetski rat doveo je do tragičnog razdoblja stvaralačkog eksperimentisanja u umjetnosti i nadu u društvenu regeneraciju s kojom je stoljeće počelo. Potresao je evropsko društvo do samih njegovih temelja i izvrgavao ruglu ono što je ostalo od tradicionalnih vrijednosti. Razbio je skupinu umjetnika, pisaca i muzičara koji su se poznavali i zajednički radili. Premda je Pariz ostao magnet koji je privlaćio umjetnike i pisce na svoju Lijevu obalu, slika “ grada svjetla “ polagano je tamnjela. Od vremena Prvog svjetskog rata dalje evropski umjetnici i pisci osjećali su se zarobljeni kulturnom krizom, nasljednicima bolesnog društva, nesigurni u pogledu čovjekove prirode ali suočeni sa strašnim dokazima njegove iracionalnosti. Izvan zapadne Evrope, naročito u Sjevernoj i Južnoj Americi, zemlje koje su ostale kulturno ovisne, dugo nakon toga što su stekle političku nezavisnost, izašle su iz kulturnog kolonijalizma tokom tih godina. Potres što ga je donio rat i evropska kriza potakli su tendencije koje su već postojale u Sjedinjenim državama i zemljama Latinske Amerike da istražuju i izražavaju bogatstvo svoje zemlje, svoje povijesne tradicije i kvaliteta novih nacionalnih kultura. Duboka nesigurnost bila je na zapadu Evrope dominantna nota od dvadesetih godina nadalje. Malo je umjetnika i pisaca našlo način da se poveže s glavnim strujama savremenog života. Ali u svom izražavanju sukoba, besmislenosti i kaosa često su očitovali pometnju i tjeskobu koja je mučila njihove savremenike. Njihovo je poštenje raskrinkavalo lažnu slavu, uskraćuivalo podršku i pripremalo tlo za novo raslinje. Na pozadini žestoke i drastične promjene, prouzrokovane ratom i Oktobarskom revolucijom, predratni napadi umjetnika na konvenciju, koji su tada izgledali smioni,i radikalni, sada su se činili krotki i njihovi su oblici sada prihvaćani ili su čak postali popularni. U desetljeću nakon rata, romani, drame i pjesme, upirući se u nepobjedivo dostojanstvo običnog vojnika, otkrivali su kršenje svih ljudskih vrijednosti koje je izvršio rovovski rat i ustali su protiv onog ratom izazvanog rascjepa volje u tobože civilizovanim ljudima zahvaćenim tim ratom. Tridesetih i četrdesetih godina, makar kakva i u kom smislu bila usmjerenost što ju je sadržavala poslijeratna provala izražaja, sve je ponovo razoreno krizom kapitalističkih privreda, pojavom totalitarnih država i užasima i poremećajima Drugog svjetskog rata. Pisci i umjetnici, bačeni na smetljište nezaposlenosti ili bježeči pred nacističkim terorom ili diktaturom u Italiji ili Španiji, našli su da je društvo s kojim su suoćeni još zbrkanije i nesnosnije i njihova izolacija od njega još potpunija; sve više glasova zapadnoevropskih umjetnika i pisaca bili su glasovi prognanika.
... Stvaraoci su napadali rascjepkanost i zbrku gradskog života i prikazivali masovnu proizvodnju i strojeve kako dokidaju svako majstorstvo, podvrgavajući radnika neprirodnom, ubitačnom ritmu i pretvarajući ljude u “ robote. “ : usmjeravali su svoje strelice na rafiniranu gornju klasu i samozadovoljno društvo: s ironijom i užasom su gledali na izgled Novog dobrog svijeta koji je otvorila nauka. U klasičnom prikazu bolesti evropskog društva Thomass Mann je izabrao sanatorij za tuberkulozne kao sredinu u kojoj će izvršiti svoju dijagnozu., da ukaže na neosjećajan, materijalistički lik inženjera kao novog diktatora budućnosti. Mnogi su se umjetnici i pisci osjećalim ugroženim sredstvima komunikacije – radijom, filmom, telekomunikacijama, snimcima, popularnom štampom – koja su stvarala veliku novu publiku i probila granice između ozbiljne i popularne umjetnosti... Period između dva svjetska rata bio je prebogat događajima iz svih sfera ljudskoga djelovanja. Velika znanstvena otkrića, progres, biznis, industrija, ekonomija, mediji, umjetnost, kultura, sport itd., oblasti su koje su doživjele amplitudu ubrzanog rasta. To doba može se odrediti kao vrijeme velikog kulturno-naučnog progresa i velikog moralno-političkog pada. Svaku rušilačku ideologiju pratila je potreba za njenim ostvarenjem u pogledu umjetnosti, nauke i tehnike. Ono što je specifičnost, ako izuzmemo prirodni tok civilizacijskog napretka, jeste brojnost značajnih ličnosti koje su obilježile ovo doba, kao period modernosti i kao razdoblje dominacije individualiteta. Slavne ličnosti postajale su slavne jer su u velikoj mjeri bile potpomognute društvenom i medijskom potrebom za stvaranjem ikona karizmatične aure, zapravo su više isticane zbog onoga što rade jer je njihovo djelovanje bilo pod stalnom lupom javnosti. Posebno se to odnosilo na profitabilnu filmsku industriju, ali i na književnu, likovnu, muzičku, sportsku, pozorišnu, fotografsku, novinarsku, modnu, te posebno, na političku svjetsku scenu. Iz tih širokih društveno potvrđenih sfera lansirane su ličnosti koje se danas spominju i drže za one bez kojih XX stoljeće ne bi bilo onakvo kakvim ga historijske čitanke predstavljaju. To je vrijeme novotarija, dinamike, naučnog rasplamsaja, stalnih promjena, velikih umjetničkih djela, sportskih rekorda – vrijeme pomjeranja granica ljudskih mogućnosti. Zvjezde su rođene između dva svjetska rata. «Zvjezda» postaje idolom kojeg mase obožavaju i čije se lice smije sa naslovnica visokotiražnih časopisa. U periodu između dva rata, nauka i tehnika su doživjele veliki napredak i omogućile veliki ekonomski prosperitet. Najveći napredak ostvaren je u fizici, kemiji, matematici, biologiji, medicini, te tehničkim naukama čija su istraživanja po brojnosti, opširnosti i dubini znatno nadmašila ranije periode.
Fizičari otkrivaju talasno kretanje atoma (1924.), postojanje pozitrona, antielektrona i neutrona (1932.). Nastavljena su istraživanja na polju nuklearne fizike. Godine 1938. naučnici su u laboratoriji izveli prvu atomsku fisiju bombardovanjem izpotopa urana neutronima. To otkriće otvorilo je put stvaranju atomske bombe i korištenju nuklearne energije u
privredne svrhe.
Istraživanja fizičara bila su usmjerena na područje
elektromagnetnih talasa Ta istraživanja omogućila su upotrebu televizije i usavršavanje radija. Kemija je svoja istraživanja usmjerila prema tehničkoj primjeni. Svoja dostignuća bilježila je na planu organske kemije, što je omogučilo otkrića mnogih
vrsta sintetičkog
materijala ( bakelita, celuloida, celofana, vještačke svile i gume...). Od 1938. godine počela je proizvodnja najlona i perlona i vještačkih vlakana. Tehnika svoje napore usmjerava u unapređivanju kvaliteta materijala, usavršavanju tehnologija, a najveći uspjeh doživljava u stvaranju avionske industrije i usavršavanju aviokonstrukcija. Značajan napredak postigla je biologija. Naučnici su pronašli encime, vitamine i hormone. Usavršavanje mikroskopa omogučilo je brži razvoj mikrobiologije. Razvila se i genetika, nauka o pojavama i zakonitostima nasljeđivanja kod biljaka, životinja i čovjeka. Na području medicine postignut je značajan napredak. Godine 1928. Aleksander Fleming slučajno pronalazi penicilin, za kojeg utvrđuje efikasno liječenje infekcija (zaraznih bolesti). Napredak bilježe i društvene nauke. U ovom periodu arheologija ostvaruje kapitalna otkrića što utjeće i na razvoj historijske nauke. Mada su arheološka otkrića imala međunarodni značaj, većina društvenih nauka imala je prvenstveno nacionalno obilježje. Tako indijski arheolozi otkrivaju prastaru civilizaciju Mohendžo – Daro 1921., dok u Egiptu H. Karter otkriva 1922. Tutankamonovu grobnicu Francuska šlkola analista je je tridesetih godina obogatila saznanja o evropskom feudalnom društvu,; istovremeno su Lefevr i njegova škola, uzimajući u obzir osnove historijskog materijalizma, stvorili najpotpuniju sliku o velikoj francuskoj revoluciji i njenom doprinosu svjetskoj historiji. U periodu između dva rata konačno je uvažena psihoanaliza, Austrijanca Sigmunda Frojda i Švajcarca Junga, mada su se protiv frojdizma već javili osnovani prigovori. U filozofiji dvadesetih godina prevaziđen je neokantizam i intuicionizam, koji je prije rata
najviše
razvio
Anri
Bergson.
Preovladali
su
Huserlov
fenomenologizam
i
egzistencijalizam. Njegovi predstavnici su bili Nijemci Martin Hajdeger i Karl Jaspers. Hinduizam je doživjeo renesansu u Indiji, sa Gandijem i njegovim sljedbenicima, a u Japanu
zen budizam. Bila je plodna i marksistička filozofija. Treba spomenuti Đerđa Lukača, koji se prvenstveno posvetio estetici, kao i največeg marksističkog filozofa između dva rata, Nijemca Ernsta Blocha. Nakon završetka Prvog svjetskog rata u umjetnosti su se javili novi pogledi i pravci. U likovnoj umjetnosti prevladavala su velika imena apstraktnog slikarstva, Pablo Pikaso, Vasilij Kandinski, Mark Šagal. Javljaju se i novi pravci kao što su nadrealizam i ekspresionizam. Salvador Dali u nadrealističkim slikama prikazuje svijet iracionalnih vizija, a nadrealista Maks Ernst obogaćuje slikarstvo tehnikama kolaža i fotomontaže. Među brojnim piscima koji su djelovali nakon Prvog svjetskog rata, poseban značaj imali su Andre Breton, glavni teoretičar nadrealizma, G. Bernard Šo kao najznačajniji dramatičar i Žan Pol Sartr, začetnik francuskog egzistencijalizma. Od svih umjetnosti međuratnog perioda najveći uspon je zabilježen u filmskoj. U tom periodu je snimljeno mnogo filmova vrhunske kvalitete. Od 1927. snimaju se zvučni filmovi. Al Džonson je prvi glumac koji je progovorio i propjevao u historiji kinematografije, našminkan i obojen kao crnac u prvom zvučnom filmu “ Pjevač džeza ” iz 1927. Prve riječi koje je izgovorio “ Još ništa niste čuli”, postale su besmrtne, kao prvi razgovor koji se čuo na filmu. Velika popularnost pjesama i nekoliko dijaloga ubjedili su holivudske biznismene da će dodatni trošak oko opreme za proizvodnju zvuka biti nužan i finansijski isplativ. Prvi potpuno ozvučeni film bio je Vornerov svjetlosti Njujorka,(1928.). Zvuk je doveo do revolucije u filmu, ali je prošlo nekoliko godina dok je tehnički napredak dostigao umjetničke vrijednosti postignute u eri nijemog filma. Komedija, koja je potekla iz cirkusa, razvila se posredstvom filmskih glumaca nadarenih za upotrebu simboličkih predstava. Čarli Čaplin stvorio je od nijemog filma izražajno sredstvo velike preciznosti. To je bila, po njegovim riječima “ poezija pokreta. ” Kao glumac i režiser, podigao je film do velike komedije koja izražava bol i gorčinu svijeta i donosi olakšanje putem smijeha. On je bio malena skitnica Šarlo s polucilindrom i štapom, koji je uvijek upadao u neočekivanu nevolju i uvijek je dočekivao dobrotom i ljubaznošću. On je imao potpuno izgrađen karakter – slab je i blag, lukav je ali uvijek dobronamjeran. Postao je sveopći junak svoga vremena, na kraju uvijek odlazeći cestom, s netaknutim dostojanstvom, ma kakav bio poraz ili gubitak. Čaplin je reagirao na krize svoga vremena. U filmu Potraga za zlatom parodirao je filmove o pionirima, u filmu Moderna vremena način proizvodnje na pokretnoj traci... U filmu Veliki diktator (1940.) porugom je razotkrio sliku Hitlera. Prikazivali su se i crtani filmovi - niz slika ili crteža likova u raznim pozama slikanih na pokretnoj pozadini. Godine 1923. počeo ih je stvarati Volt Dizni, a upotrebljavao ih je u
širokim okvirima komedije; njegovi Mika Miš (Miki Maus) i Popaj postali su popularni u cijelom svijetu. Njegov prvi prikazani cjelovečernji film je bio Snjeguljica i sedam patuljaka ( 1938. ). Poznati glumci iz međuratnog perioda su bili Rudolf Valentino, Greta Garbo, Klerk Gejbl, Vivijen Li..( Prohujalo s vihorom).. Marlene Dietrich, glumica Ovu Njemicu zanosnoga pogleda Hollywood je napravio divom. Kada se 1930. pojavila u filmu «Plavi anđeo» svi su joj putevi ka slavi bili otvoreni. Marlene Dietrich nikad nije bila samo objekt nečije pažnje nego i principijelna ličnost, koja je u toku Drugog svjetskog rata odbila biti dio njemačkog nacističkog miljea, a pjevala je i glumila za američke marince koji su se borili na strani antifašističkih snaga. Od 1930. godine u SAD se počeo dodjeljivati Oskar za filmska dostignuća. Na području muzike između dva rata isticali su se kompozitori Džorđž Geršvin, Alban Berg i Moris Ravel. Geršvin je svojim djelom Rapsodija u plavom uveo u muzičku umjetnost simfonijski džez. A. Berg je bio predstavnik muzičkog ekspresionizma, dok su se u djelima Ravela nalazili klasicistički i impresionistički motivi. Njegovo djelo Bolero jedno je od najpoznatijih muzičkih djela XX stoljeća. Sredinom tridesetih godina afirmisala se džez muzika. To je razdoblje poznato u muzici pod imenom sving. Novi momenat historije muzike predstavljala je pojava džeza, koji je nastao u crnačkim četvrtima Nju Orleansa, a u Europu stigao za vrijeme Prvog svjetskog rata. U tridesetim godinama džez muzika je počela da osvaja cijeli svijet i da se emancipuje kao samostalna muzika. U principu džez je kolektivna improvizacija: njegove opće oznake su naglašeni ritam, agresivna zvučnost i oprečnost između solističkog i grupnog izvođenja. Od značajnih stilskih perioda treba spomenuti Diksilend, Nju Orleans, i Čikago – džez, Sving – eru i Be – bop do 1945. Od interpretatora muzičkih djela poznati su pjevač i svirač džeza Luj Armstrong – Sačmo, francuska šansonjerka Edit Pjaf i violinist Jehudi Menjuhin. Sport između dva rata Nakon Prvog svjetskog rata nastavljena su međunarodna sportska takmičenja. Od 1920. godine ponovo se održavaju Olimpijske igre, na kojima se bilježe sve veći broj
sportista i takmičarskih disciplina. Između dva svjetska rata Olimpijske igre održane su pet puta: 1920. u Anversu, u Parizu (1924.), Amsterdamu (1928.), Los Anđelesu (1932.) i Berlinu (1936.) Od 1924. godine, organizuju se Zimske olimpijske igre. U sportu su se između dva rata posebno isticali finski atletičari, trkači na duge staze. Najpoznatiji među njima bio je Pavao Nurmi. Osvojio je ukupno devet zlatnih olimpijskih medalja, od toga u Parizu 1924. godine čak pet, a u razmaku nešto dužem od jednog sata čak dvije. U Finskoj je bio toliko cijenjen da su mu Finci još za vrijeme života podigli spomenik. Godine 1923. utemeljene su Međunarodne studentske igre – Univerzijada, te Zimske olimpijske igre (1924.) i Šahovska olimpijada (1927.). U međuratnom periodu na popularnosti je posebno dobio fudbal. Godine 1930. u Montevideu je održano prvo svjetsko prvenstvo u nogometu, na kojem je pobjednik bio domaćin, Urugvaj. Hitlerova olimpijada Jedanaeste Olimpijske igre i IV. zimske Olimpijske igre održane su u Njemačkoj. One su davale Hitleru mogućnost da prikaže svoju ideologiju i pokaže ponovno uzdizanje Njemačke, te pretpostavljenu nadmoć arijevske rase kroz jaku propagandnu kampanju. Po prvi put niz trkača, sveukupno 3.075 donijeli su olimpijsku baklju iz Olimpije u Grčkoj. da bi se zapalio olimpijski plamen u Berlinu. Unatoč nadama nacista, neprikosnovena zvijezda igara nije Nijemac, nego Džesi Ovens, crnoputi Amerikanac. On je osvojio zlato na 100 m, 200 m, štafeti 4x100 i skoku u dalj. Hitler je napustio stadion da ne bi morao dodijeliti medalje crnom atletičaru.
Indija i Kina između dva rata U toku 19. stoljeća pokret za oslobađanje Indije je dobio na snazi. Značajan momenat bilo je stvaranje Indijskog nacionalnog kongresa. Tu organizaciju stvorili su Englezi u cilju lakšeg upravljanja zemljom. Međutim, on je postao glavna politička snaga pokreta za oslobađanje Indije. Na čelo kongresne stranke 1920 godine došao je Mahatma Gandi, koji je stranku vodio narednih 30 godina. Vodio je borbu za nezavisnost Indije na poseban način, dajući pečat cijelom pokretu. Cilj borbe je bila samouprava a način borbe pasivan otpor. Na nasilje Engleza nije se odgovaralo istom mjerom, revolucionarnom borbom, nego građanskom neposlušnošću, bojkotom engleske robe i Engleza uopšte. Ni u zatvoru nije prestao da se bori na svoj način, štrajkom glađu. U toku 1927. i 1928. godine došle su u Kongresnoj stranci do izražaja radikalne struje na čijem je čelu stajao Dževaharlal Nehru, koji je nakon Gandijeve smrti došao na čelo pokreta. Te struje vodile su i tražile oružanu borbu, za dublje društvene promjene i bile za saradnju sa seljaštvom i radništvom. Još 1920. stvoren je Sveindijski kongres sindikata kojim je rukovodila Kongresna stranka. Radnici su često štrajkovali, u borbi za svoja prava. Najveći talasi štrajkova bili su 1921, i od 1932. do 1934., kada je štrajkovalo oko 500.000 radnika. Između dva rata pojavile su se komunističke grupe koje stiču utjecaj među radništvom. Konačno, 1934. stvorena je i KP Indije, koja ipak nije imala značajnijeg udjela u oslobodilačkom pokretu, zbog odbijanja saradnje sa Kongresnom strankom. Na takav stav je utjecala Kominterna, odnosno Staljin, koji nije vodio računa o specifičnostima borbe indijskih komunista. Englezi su na razne načine nastojali da uguše indijski pokret. Oni su koristili i vjerski antagonizam između Hindusa i muslimana, pa su još 1906. stvorana Sveindijska muslimanska organizacija, koja je bila protivnik Kongresnoj stranci. To je najzad dovelo nakon II svjetskog rata do rascjepa Indije i izdvajanja Pakistana. Da bi zadržala Indiju na svojoj strani, za vrije II svjetskog rata Engleska je nudila indijskim vođama da Indija postane dominion, ali su oni to odbili. Nakon rata borba i pregovori su nastavljeni. Ipak, 1947. od Indije su stvorene Indijska unija, Pakistan i Cejlon. Indija je dobila nezavisnost, Ona je postala članica Komonvelta, ali je ta veza sa Engleskom bila formalna. nezavisnost su dobili i Pakistan i Cejlon. Kina U razvoju kineske revolucije mogu se izdvojiti četiri perioda 1. od 1921. do 1926
2. 1927. do 1936. 3. 1937-1945 4. 1946.-1949. Prvi period je počeo snažnim revolucionarnim pokretom radnika i studenata pod vođstvom KP Kine i bio je ispunjen saradnjom sas Kuomintangom. Reorganizovana je revolucionarna vojska južne Kine, koja je krenula na sjever, u cilju ijedinjenja zemlje. U toku 1926. i 1927. došlo je do velikih borbi. Vojska južne Kine pod vođstvom generala Čang Kaj Šeka u više mahova je potukla vojsku reakcionarne sjeverne Kine. Time je završena prva faza revolucije. Nakon smrti Sun Jat Sena 1925. na čelo Kuomintanga je došao Čang Kaj Šek, koji se za kratko vrijeme pokazao kao predstavnik reakcionarnih krugova u zemlji, tj. kao izdajnik revolucije. Već 1927. izvršio je pokolj komunista, u velikim gradovima i formirao novu vladu u Nankingu, koji je postao novi centar kontrarevolucije. U Kuomintangu su vođstvo preuzele reakcionarne snage, dok je revolucionarne elemente Čang Kaj Šek potiskivao. Međutim, Staljin je po svaku cijenu nastojao da očuva saradnju KP Kine i Kuomintanga, iako ovaj više nije bio demokratska organizacija kao u vrijeme Sun Jat Sena. U toku 1927.
došlo je do ustanka u gradovima pod vođstvom KP Kine, ali su oni
uskoro ugušeni. I tu je do izražaja došao Staljinov stav koji je KP Kine nametao iskustva i obrasce oktobarske revolucije. Sve je to dovelo do sukoba unutar KP Kine. Jedan od njenih osnivača Mao Ce Tung tvrdio je da borbu treba prenijeti na selo, i u revoluciju uvuči saveznike radnika, revolucionarno seljaštvo.
Po njemu je trebalo
stvoriti Crvenu arniju, i sovjete kao novu revolucionarnu vlast i izvršiti agrarnu reformu radi stvaranja saveza radnika i seljaka. nakon što je otpušten iz KP Kine sa svojim saradnicima je otišao u unutrašnjost zemlje, pozivajući seljake na borbu. Organizovao je jedinice Crvene armije od seljaka. Naredne 1928. godine njemu su prišli razbijeni revolucionarni odredi na čelu sa Ču Deom, koji je postao politički komesar Crvene armije. Za kratko vrijeme rebvolucionarna armija je povečana. Njoj su masovno pristupali seljaci kojima je
View more...
Comments