Zena Renesanse

Žena renesanse Renesansa period preporoda, buđenja, ali za koga? Tumači se da je to bio period ponovnog rađanja čitavog ljudskog roda, rađanje novih ideja i stavljanje čovjeka u centar zbivanja, a prema činjenicama koje se navode u eseju, proizilazi da je tada smatrano da žena nije čovjek, odnosno ljudsko biće? Zar je muški rod zaista bio toliko iskompleksiran i uplašen konkurencije nježnijeg pola, da je gušio slobodu i samoostvarivanje svog komplementa? Tako je u renesansi ženama bilo nametnuto uklapanje u 3 modela (Marija, Eva i amazonka) koja su nosila svoj dualizam – majka, ćerka ili udovica, djevica ili prostitutka i svjetica ili vještica. Pa da li je na kraju ovo ipak produžetak mračnog doba za jedan dio ljudskog roda? Ženama su bile nametnute role, u kojima bi im život prolazio, ponašajući se prema scenariju koji su pravili muškarci, vjerovatno prema svojim potrebama, dok je svako izdvajanje iznad zadatog uniformizma bilo sankcionisano i anatemisano. Tako nailazimo na slijedeće uloge žene: Majka – ovaj ideal je bio postavljen kao zanimanje i identitet jedne renesansne žene. U tom sklopu bile su postavljene kao instrument produženja loze, a zbog tadašnje visoke smrtnosti i potrebe da se obezbijedi naslednik „primoravala ih je na to da budu plodne“. Iako je prolazila kroz muke porođaja, tadašnja žena – majka bila je uzdizana od strane bližnjih. A kako i neće kad su sva očekivanja u vezi nastavka loze bila usmjerenja ka njoj. Možda je ovo jedna od ređih uloga u kojoj su žene zapravo i mogle „prošvercovati“ mogućnost da ostvare svoje želje i ambicije, tako da su kroz svoju ljubav vršile uticaj na svoje potomstvo. Npr. Margaret Bosfort, njen lik sam lično mogao zamisliti kroz nekoliko prizmi, kao žene koja svoje ambicije i samoostvarenje pokušava postići preko svog sina, kralja Engleske ili koja je toliko opsesivna da ne bira sredstva (spletkarenje) kako bi njeno „čedo“ doseglo vrh hijerarhije. A da li je materinstvo bilo dar ili kazna? U tadašnje vrijeme, visoka smrtnost novorođenčadi, podsticala je i povećanu plodnost, a povećani broj porođaja, uz sve bolove koje su proživljavale mogle su donijeti depresivnost ili smrt, ako ne njih, onda novorođenčadi. I zato „renesansne majke su novorođenče mogle da dožive kao jedno privremeno biće kome se može pružiti samo privremena, makar i silna pažnja.“ Da bi žene izbjegle ove muke pribjegavale su različitim sredstvima, kao što je produžetak perioda dojenja deteta, dok su njihovi muževi da bi ipak podstakli plodnosti i povećali vjerovatnoću dobijanja adekvatnog nasljednika i prenošenje svoga bogatstva., bili za skraćivanje tog perioda, čak i unajmljivanje okolnih dojilja,siromašnijih žena koje su što zbog smrti ili napuštanja svoje djece (namjera, ukoliko nisu mogli izdržavati porodicu

ili nesreća), a možda i motivisane prihodom prihvatale djecu bogatih. Kao zaključak razmatranja ove uloge prilažem citat „gdje je onda srećno zajedništvo majke i djeteta...muke porođaja, očaj zbog smrti djeteta, stres od siromaštva,nesigurnost bogatstva, svirepost zakona, prekrili su ih oboje“. Druga uloga koju bih razmotrio bila je uloga žene kao suprug. Navodi se da je brak tada bio rezutat proračuna, da je služio za proizvodnju očuvanje i prenošenje vlasništva. Na konto toga, naglašava se uloga miraza kao sredstva za „kupovinu“ statusau društvu, kako žene, tako i koristoljubivog muškarca. Miraz je oslobađao oca ekonomske obaveze prema ćerki i mogli su obratiti pažnju na svoje sinove, a takođe je bio i instrument prenošenja vlasništva na drugog muškarca iako je žena nominalno bila nosilac tog vlasništva. Tako je brak zapravo bio roba, a miraz – sredstvo razmjene. Nemjerljivo veća prava su uživali muževi. Rijetki su bili brakovi u kojima je par pronašao istinsku zajednicu. Pisani su i mnogi priručnici o vođenju brakova, što me asocira na slučaj kad se danas kupuje mašina za pranje veša, ili šporet, i prilikom toga dobijete uputstvo za upotrebu. Međusobna naklonost, tješenje, vjernost žene. Šta sve ovo ima zajedničko? Izgleda li nametnuto? I kao takvo lišava slobode izbora i djelovanja pojedinca u ovoj instituciji? Među nekim pravilnicima ima i radikalnih, šovinističkih, u kojima stoji „da žena treba sebi da kaže da je njen muž njen bolji dio i njen gospodar“ i da propisuju „pravilo palca“ kojim se žena „vaspitava“ štapom debljine palca ruke. Ono što možda zadaje i najviše frustracije tadašnjoj bračnoj „zajednici“ je ograničenje seksualne aktivnosti, samo za svrhu rađanja i sprečavanje preljube. A gdje je onda zadovoljstvo koje pokreće individuu? Umjesto endorfina koji motiviše, upražnjava se “fizički rad” koji jednostavno sputava i srozava osobu. – “čak bi se i prikladna bračna aktivnost koja bi bila previše strastvena smatrala grešnom” i šta su onda ljudi bez strasti osim mašine? U čijem je interesu propisivano ovakvo pravilo, jer šta je osim pravilo, ako pretpostavljamo uticaj tadašnje crkve? “Potčinjena volji drugih i u gospodarenju sopstvenim tijelom..očigledno je da je žena gubila svoj identitet..” Žene su u radu često bile ograničene i sputavane, obavljale sui nadgledale kućne poslove. Tek udovice su mogle biti povlašćene i postati osobe od autoriteta. Radna diskriminacija i onemogućavanje ekonomske samostalnosti žene ide toliko daleko da je zabranjivano zapošljavanje žena da bi se smanjila nezaposlenost muškaraca. Jedino žene koje su radile u sklopu porodične zajednice mogle su uživati određene privilegije. Mnoge siromašne žene, šansu su vidjele u prostituciji koja je tada bila institucionalizovana. Možemo zamisliti amsterdamsku ulicu “crvenih fenjera” i vratiti je 6 vjekova unazad. Osim širenja zadovoljstva, širile su se i seksualno prenosive bolesti. Uprkos tome, prostitutke su uživale

određeni status i kako onda ne bi siromašne djevojke bile motivisane za takav “raj” ? Da bi se otarasili “viška” ćerki, mogi očevi su slali svoje kćeri u manastir uz miraz nešto manji od miraza namijenjenog za brak i koristile ga kao sredstvo za “kontrolu oticanja porodičnog bogatstva”. Na drugu stranu, manastir je mogao predstavljati mir i utočište gdje bi žene mogle izraziti određeni stepen slobode bez nipodaštavanja velikih muškaraca. Ali i ovdje su slobode bile ograničene, jer monaški red nije dozvoljavao ispunjavanje osnovnih fizioloških potreba. Tako da su poznati slučajevi mazohizma, anoreksije, histerije a sve sa usmjerenjem na Hrista. Vjesticarenje, kao misticizam ili kao strah od konkurencije, bilo je rasprostranjeno u velikoj mjeri. Žene koje su bile nezavisne i dovoljno “drske” da izrastu iznad travnjaka jednakosti, bile su sasjecene u korjenu. Sredstva za dokazivanje krivice u lovu na vještice nisu bila birana. Ovakve žene su bile usmrćene u velikom broju i u velikim mukama. Čak i Jovanka Orleanka , heroina Francuske je nakon rizikovanja svog života “u ime kralj” bila spaljena na lomači jer je predstavljala loš primjer što je preuzela mušku ulogu. Žene su bile obrazovane u namjeri da služe i slušaju svoje muževe – za ćutnju i poslušnost. Zašto tada nije bilo ženskih mislilaca poput Ayn Rand? Da li i zbog ograničavanja kretanja, izolovanosti od svijeta, jer nisu smjele iskoračiti iz privatne sfere u spoljni prostor u kome su “ u ekonomskom, društvenom, političkom i intelektualnom životu vladali muškarci” . A i da jesu bile bi suočene sa represijom. Uz to je preporučivano da se “nikako ne treba baviti razvijanjem njihovih umnih sposobnosti”. Robinje igle i prediva kao simbola potčinjenosti. Žene ukoliko bi bile pohvaljene od strane muškaraca, bile su hvaljene za osobine koje sum ogle da održe u kući ili manastiru. Za svaki veći uspjeh dodali bi da tako sposobne žene zapravo i nisu žene. Pa ili su bile vještice ili su proglašavane “muževnim” ili kako bi se kod nas još uvijek prisutnom frazom reklo – “čovjek – žena” . Bog je stvorio Evu od "strane" Adamovog tela, ne od noge da mu bude potčinjena, niti od glave da vlada njime, već od dela blizu srca, da mu bude ravnopravni drug, saradnik i neko koga će voleti. A toliko o ravnopravnosti u renesansi. Možda je ta (r)evoluciona ,iako neprirodna,potčinjenost žena odnosno nadmoći muškaraca i danas kulurološki i genetski prenešena na moderno doba. I svjedoci smo “sigurne ženske kuće”, feminističkih pokreta i drugih protivotrova recidiva nekadašnjeg viševjekovnog virusa neravnopravnosti.

Ognjen Gvozdenović FMEFB, 07/026