Zasto Nisu Pitali Evansa

AGATHA CHRISTIE ZASTO NISU PITALI

EVANSA

Naslov izvornika

AGATHA CHRISTIE WHY DIDNT THEY ASK EVANS? The Boomerang Clue

I NESREĆA Bobby Jones namjesti lopticu za golf na hrpicu pijeska, provjeri je li dobro namještena, polako vrati palicu natrag i brzinom tnunje pošalje je nadolje. Da li je loptica pravilno letjela niz glatku, kratko pokošenu stazu, diţući se pri tom i lebdeći iznad neravnog terena da bi se spustila nadomak četrnaeste rupe, na udaljenost koju je lako svladati i kratkim štapom za golf? Ne, nije. Loše pogođena, sjurila se po zemlji i upala u jamu. Uokolo nije bilo navijača koji bi očajnički gunđali. Jedini svjedok udarca nije pokazivao nikakvo iznenađenje. A i to je lako objasniti - udarac nije izveo neki američki majstor igre već četvrti sin upravitelja ţupe Marchbolt, malenog primorskog gradića na obali Walesa. Bobby izusti bogohulni uzvik. Bio je to privlačan mladić u dobi od dvadeset osam godina. Ni njegov mu najbolji prijatelj ne bi mogao reći da je lijep, ali mu lice bijaše izuzetno privlačno, a smeđe oči posjedovaše gotovo pseće- odanu naklonost. - Lošiji sam iz dana u dan - promrmlja snuţdeno. - Guraš - reče mu pratilac. Liječnik Thomas bio je čovjek srednjih godina, sijede kose i vesela crvenog lica. Nikada nije udarao iz punog zamaha. Igrao je kratkim ravnim udarcima sredinom terena i najčešće pobjeđivao bolje od sebe, ali zato hirovite igrače. Bobby razjareno navali na svoju lopticu štapom s velikom, okruglom i teškom glavom. Uspio je pri trećem pokušaju. Loptica je leţala na kratkoj udaljenosti od jamice do koje je dr Thomas stigao poslije dva hvale vrijedna udarca.

Tvoja je - reče Bobby. Krenuše prema novom polazištu. Prvi je odigrao liječnik - lijep i kratak udarac, ali s nedovoljne udaljenosti. Bobby uzdahnu, namjesti lopticu na pješčani stoţac, premjesti je, zamahnu palicom nekoliko puta, krutim je pokretom vrati, zatvori oči, spusti desno rame, učini sve što nije trebalo - sjajno je uputi sredinom staze. Duboko, zadovoljno uzdahne. Dobro poznatu potištenost igrača golfa na njegovu licu zamijeni također dobro poznati trijumf. - Sada dobro znam što sam radio - reče Bobby prilično neiskreno. Savršen udarac, mali pomak kratkim štapom i Bobby se ispruţi. Postigao je četiri poena, a dr Thomas ostade na jednom. Puri samopouzdanja, Bobby priđe šesnaestom pješčanom startu. Opet je napravio sve što nije trebalo, ali se ovaj put čudo ne ponovi. Dogodi se nešto sjajno, veličanstveno, gotovo nadljudsko! Loptica je napravila krug pod punim kutovima. - A da je išla ravno - 'opa! - reče dr Thomas. - Da je - gorko će Bobby. - Hej, učinilo mi se da sam čuo povik! Nadam se da loptica nije nikoga pogodila. Gledao je udesno. Smetalo mu je svjetlo. Sunce se spuštalo i, gledajući u tom smjeru, bilo je teško išta razaz-nati. S mora se, osim toga, dizala lagana maglica. Rub stijene bio je udaljen stotinjak metara. - Staza vodi onamo - reče Bobby. - Loptica nije mogla čak tamo dospjeti. Pa ipak mi se čini da sam čuo uzvik. A ti? Doktor nije ništa čuo. Bobby krene za lopticom. Namuči se da je nađe, ali je ipak otkrije. S njom se više nije moglo igraji. Pala je u grm štipavca. Ogrebao se uzimajući lopticu, zovnu pratioca i, reče da odustaje od tog kruga.

Liječnik mu priđe jer se iduća startna hrpica pijeska nalazila gotovo na samom rubu litice. To je sedamnaesto polazište Bobbyju bilo posebno odvratno. Lopticu je otuda trebalo prebaciti na drugu stranu, preko provalije. Razmak i nije bio velik, ali je privlačna snaga dubina bila neodoljiva. Pođoše puteljkom koji je skretao nalijevo dodirujući sam rub litice. Liječnik posla lopticu na drugu stranu jednim udarcem. Bobby duboko uzdahnu i zamahnu palicom. Loptica skliznu i nesta iza ruba ponora. - Svaki prokleti put - reče Bobby ogorčeno - ponavljajm istu prokletu stvar. Priđe rubu ponora i zagleda se. Daleko dolje ljeskalo se more, iako se svaka loptica za golf nije izgubila u njegovim dubinama. Stijene su pri vrhu strmo padafe, ali su se pri dnu lagano, poloţeno spuštale. Polako je šetao uz rub. Znao je da tu negdje postoji mjesto niz koje se prilično lako moţe spustiti dolje. Izveli su to svojedobno Caddievi spuštajući se niz liticu i trijumfalno se, hvatajući dah, vratili s izgubljenom lopticom. Iznenada se Bobby ukoči i pozva druga. — Doktore, dođi ovamo. Što misliš o ovome? Petnaestak metara niţe leţala je tamna hrpa nečeg što je nalikovalo staroj odjeći. Liječniku zasta dah. — Zaboga — reče — pa netko je pao niza stijenu. Moramo se spustiti do njega. Jedan pokraj drugog, dvojica muškaraca krenuše niz strminu, a atletski razvijen Bobby pomagao je pratiocu. Naposljetku stigoše do zloslutne hrpe. Bio je to čovjek četrdesetih godina, još je disao, ali nije bio pri svijesti. Doktor ga pregleda dotičući mu uda, mjereći mu puls, spuštajući mu očne kapke. Zatim kleknu pokraj njega da dovrši pregled. Pogleda u Bobbyja, koji je stajao postrance osjećajući se prilično loše, i lagano kimnu glavom. -

Ništa se ne moţe učiniti - reče. - Gotov je, jadnik. Slomljena mu je

kralješnica. Da, da. Vjerujem da nije poznao put, pa se strovalio kad se podigla magla. Koliko li sam samo puta govorio onima u općini da bi tu trebalo staviti ogradu.

Ponovno ustane. — Otići ću po pomoć — reče. — Pripremit ću sve što je potrebno da se tijelo podigne. Bit će kasno prije nego što sve bude spremno. Hoćeš li ostati ovdje?

Bobby kimnu glavom. - Vjerujem da se za njega više ništa ne moţe napra-viti? Liječnik potvrdi. - Ništa. Neće još dugo... puls mu brzo slabi. Najviše dvadeset minuta. Moţda će se i osvijestiti prije kraja; navjerojatnije je da neće. Pa ipak... - Ipak - odgovori Bobby - ostat ću. Ti samo kreni. Ako se osvijesti, postoji li kakva droga ili nešto što... Liječnik zanijeka glavom. -

Neće osjetiti bol - reče. - Nikakvu bol. Okrene se i poče se brzo penjati uza stijenu. Bobby ga je promatrao sve dok nije

nestao iznad njezina vrha mašući rukom. Bobby korakne uz usku izbočinu, sjedne na izbočinu u stijeni i zapali cigaretu. Cijela ga je ova stvar prilično potresla. Do tada nije imao nikakve veze ni s bolešću ni sa smrti. Kakve li trule sreće u svijetu! Magleni vrtlog lijepe večeri, pogrešan korak - i ţivot stiţe do svog kraja. Ĉovjek fina, zdrava izgleda koji vjerojatno nije poznavao bolest za ţivota. Ni bljedilo smrti koja se pribliţavala nije moglo prikriti tamnu boju koţe. Ĉovjek koji je ţivio na otvorenom, moţda u inozemstvu. Bobby prouči neznanca izbliza - smeđa, kovrčava, oštra kosa s malo sjedina na sljepoočicama, velik nos, snaţna čeljust, bijeli zubi što se naziru kroz razdvojene usnice. Zatim široka ramena i fine, ţilave ruke. Noge mu bijahu preklopljene pod neobičnim kutem. Bobby se strese i ponovno pogleda u lice. Privlačno, šaljivo, odlučno, domišljato. Oči su mu, razmišljao je, najvjerojatnije plave...

I baš kad je to pomislio, oči se iznenada otvoriše. Bile su plave, svijetloplave. Gledale su ravno u Bobbyja. U njima nije bilo ni neizvjesnosti ni nejasnoće. Ĉinilo se da su svjesne svega. Radoznalo su promatrale i kao da su istodobno pitale. Bobby skoči na noge i pride čovjeku. Prije nego što je stigao, ovaj progovori. Glas mu nije bio slab, čuo se jasno i glasno. -

Zašto nisu pitali Evansa? - prozbori.

Tijelom mu prođe neobičan, lagani drhtaj, kapci klonuše. čeljust se opusti... Covjek je bio mrtav.

II

O OČEVIMA

Bobby klekne pokraj njega, ali više nije bilo nikakve sumnje. Ĉovjek je bio mrtav. Posljednji trenutak svijesti, njegovo iznenadno pitanje i tada — kraj. Gotovo kao da se ispričava, Bobby uvuče ruku u dţep mrtvog čovjeka, izvadi svilenu maramicu i njome mu sa strahopoštovanjem prekri lice. Tek tada primijeti da je još nešto usput potegao iz dţepa. Bila je to nečija fotografija i dok ju je vraćao u dţep, pogleda u snimljenu osobu. Lice ţene neobično privlačrtih odlika. Ljupka ţena široko razdvojenih očiju. Ĉinila se tek malo odraslijom od djevojke, vjerojatno je mlađa od trideset godina, ali je baš njezina

privlačnost više raspalila mladićevu maštu negoli sama ljepota. Bila je to vrst lica, razmišljao je, koje nije lako zaboraviti. Njeţno i s poštovanjem vrati fotografiju u dţep iz kojeg je ispala, a zatim ponovno sjedne i nastavi čekati povratak liječnika. Vrijeme je prolazilo neobično sporo - ili se to mladiću samo tako pričinilo. Tada se sjeti nečega. Bio je obećao ocu da će svirati orgulje na večernjoj misi u šest, a sada je pet i pedeset. Dakako da će otac razumjeti okolnosti, ali mu bi ţao što mu nije poslao poruku po liječniku. Svećenik Thomas Jones bio je izuzetno nervozna osoba. Bio je paničar par exellence i kad bi se zbog nečega uzbudio, cijeli bi mu se probavni mehanizam slamao izazivajući nesnosnu bol. Iako ga je Bobby smatrao ţaljenja vrijednom starom budalom, ipak ga, je veoma volio. Nasuprot tome, svećenik je Thomas mislio da mu je četvrti sin ţaljenja vrijedna mlada budala, pa ga je s mnogo manje tolerancije nastojao promijeniti nabolje. »Jadni starac«, razmišljao je Bobby. »Bjesnjet će uzduţ i poprijeko. Neće znati da li da počne misu ili ne. Nervirat će se zbog toga sve dok mu se ne pojavi bol u ţelucu, a tada neće moći ni večerati. Neće imati dovoljno razuma da shvati da ga ne bih iznevjerio, osim ako je to neizbjeţno, a osim toga - zar je to vaţno? Samo, otac o tome nikada neće tako razmišljati.Nitko iznad pedeset godina nema dovoljno razuma - smrtno se zabrinii zbog trica i kučina.Vjerujem da su pogrešno odgojeni i sada si više ne mogu pomoći. Jadni stari tata, ima manje u glavi od pileta!«

Sjedio je tako razmišljajući o ocu s pomiješanim osjećajima privrţenosti i ozlojeđenosti. Njegov je ţivot u kući bio ţrtvovanje čudnovatim očevim idejama. Stari je Jones pak mislio da je riječ o njegovu ţrtvovanju, koje je mlada generacija ili pogrešno tumačila ili malo cijenila. Toliko su se razlikovali kad je riječ o jednoj te istoj stvari. Kojoj li je dobi pripadao liječnik? Zar se već nije mogao vratiti? Bobby ustane i počne se nemirno premiještati s noge na nogu. U tom času začu iznad sebe zvukove i pogleda gore sretan što je pomoć naposljetku stigla i što tu više nema što traţiti.

Ali to nije bio liječnik, već čovjek kojeg Bobby nije poznavao. - Hej - reče došljak. - Što se to dogodilo? Nesreća? Mogu li ikako pomoći? Bio je visok i ugodna tenora. Bobby ga nije mogao dobro vidjeti jer se iznenada počelo sve brţe mračiti. Objasni što se dogodilo, dok je stranac uzbuđeno komentirao svaku riječ. - Zar ništa ne mogu napraviti? - upita. - Dovesti pomoć ili nešto slično? Bobby mu reče da je pomoć na putu i upita ga vidi li odozgo je li itko stiţe. - Još ne vidim nikoga. - Vidite - reče Bobby - imam sastanak zakazan za šest sati. - A ne ţelite otići jer... Dakako da ne ţelim - odgovori Bobby. - Mislim, jadnik je mrtav i sve to, nitko više ništa ne moţe napraviti pa ipak... Zasta, pokušavajući smušene osjećaje pretvoriti u rečenicu. Ĉinilo se da ga je došljak i bez toga razumio. - Znam kako je to - reče. - Slušajte, spustit ću se dolje, dakako, ako nađem put, i ostat ću uz mrtvaca dok ne dođe pomoć.

- Doista biste to učinili? - upita Bobby zahvalno. - Vidite, riječ je o mom ocu. Nije on loš, ali ga sve smeta. Moţete li dobro vidjeti? Malo nalijevo... a sada nadesno... tako. Nije tako teško. Pomagao je došljaku uputama sve dok se dvojica muškaraca nisu našli licem u lice na uskom platou. Strancu je bilo oko trideset pet godina. Imao je kolebljivo lice koje je vapilo za monoklom i brčićima. - Stranac sam - objasni. - Usput rečeno, zovem se Bassington-ffrench. Došao sam ovamo zbog kupovine kuće. Uh, kakva grozna stvar! Zar je pao preko ruba? Bobby kimnu glavom.

- Digla se magla - reče mu. - Opasan je ovo puteljak. Pa, do viđenja. I hvala. Moram poţuriti. Baš ste ljubazni. - Nimalo - razuvjeravao ga je drugi. - Svatko bi to učinio. Ne moţe se jadnika ostaviti da samo tako leţi, mislim... to nekako ne bi bilo pristojno. Bobby se penjao uza strminu. S vrha je mahnuo rukom došljaku i jurnuo preko polja. Da bi uštedio na vremenu, skočio je preko crkvenog zida umjesto da ode do ulaznih vrata, a to je, ljuteći se, primijetio i njegov otac gledajući kroz prozor sakristije. Bilo je šest i pet minuta, a zvono je još zvonilo. Objašnjenja i uzajamna okrivljavanja ostavljena su za poslije mise. Bez daha, Bobby se zavali u sjedalo podešavajući registar prastarih orgulja. Asocijacijom ideja prsti sami krenuše prema Chopinovu pogrebnom maršu. Svećenik je poslije, više tuţno negoli ljutito (a to je posebno naglasio), pozvao sina na odgovornost. - Ako već ne moţeš nešto napraviti kako treba, moj dragi Bobby - reče - bolje je da ništa ne počinješ. Znam da ni ti ni tvoji mladi prijatelji nemate blage predodţbe o vrenlenu, ali postoji Netko koga se ne bi trebalo ostaviti da čeka. Sam si mi predloţio da sviraš orgulje. Nisam te ja na to prisilio. Umjesto toga, ti si radije otišao na golf...

Bobby pomisli da je bolje da prekine oca prije nego što ovaj ode predaleko. - Ţao mi je, oče - reče nemarno i veselo, što je i bio njegov običaj bez obzira o kakvoj je temi riječ. - Ovaj put to nije moja greška. Ĉuvao sam mrtvo tijelo. - Što si radio?

.

- Ĉuvao klipana koji je pao preko ruba ponora. Znaš gdje? Tamo gdje je provalija, pokraj sedamnaestog polazišta za golf. Baš se tada bila digla lagana maglica, pa je sigurno otišao ravno i pao. - Nebesa! - viknu svećenik. - Kakva tragedija! Je li ostao na mjestu mrtav?

- Ne. Bio je bez svijesti. Umro je tek što je liječnik Thomas otišao po pomoć. Osjetio sam da moram tamo pročučati neko vrijeme... nisam mogao samo tako nestati i ostaviti ga. Tada je stigao neki došljak kojem sam predao ulogu glavnog ţalobnika i stigao ovamo što sam brţe mogao. Vikar uzdahnu. - O, moj dragi Bobby — reče. — Zar ništa neće uzdrmati tvoju bijednu bešćutnost? To me ţalosti više nego što to mogu iskazati. Sreo si se sa smrću licem u lice, s iznenadnom smrću. I još se šališ! Ostavlja te hladnog. Sve, baš sve, pa ma kako god ozbiljno ili sveto bilo, tek je puka šala tvojoj generaciji. Bobby se vrpoljio. Ako njegov otac ne moţe shvatiti da se netko šali s takvom stvari zato što se zbog nje loše osjeća - u redu, ne moţe! To se ne moţe objasniti. Suočen sa smrću i tragedi-jom moraš sačuvati hladnokrvnost. A i što očekivati?Nitko stariji od pedeset godina ne razumije baš ništa. Imaju najneobičnije ideje?) »Vjerujem da je to zbog rata«, razmišljao je Bobby. »Toliko ih je uzdrmao da se još nisu pribrali.« Osjeti da se stidi oca i da ga ţali. - Ţao mi je oče - reče shvaćajući da je bilo kakvo objašnjenje nemoguće. Svećenik je ţalio sina - izgledao je zbunjen - i stidio ga se. Mladić nije imao nikakvu predodţbu o ozbiljnosti ţivota. Ĉak je i njegova isprika zvučila veselo i nepokajnički. Krenuše prema ţupi trudeći se, svaki posebno, da za drugu stranu nađu ispriku. Svećenik je razmišljao: »Pitam se kada će Bobby konačno naći kakav posao...?« Bobby je razmišljao: »Pitam se koliko ću još izdrţati ovdje...?« Neobično su se mnogo voljeli.

III PUTOVANJE ŽELJEZNICOM Bobby nije znao kakav je bio kraj njegove pustolovine. Idućeg jutra otputovao je u grad da sretne prijatelja koji je namjeravao otvoriti garaţu, nadajući se pri tom da će mu Bobbyjeva pomoć i rad veoma koristiti. Pošto je sve zaključeno na obostrano zadovoljstvo, Bobby je krenuo kući dva dana kasnije vlakom u jednaest i trideset. Uhvatio ga je u posljednji čas. Stigao je na stanicu Paddington kada je sat pokazivao jedanaest i dvadeset osam, sjurio niz podzemni prolaz i izronio na treći peron baš kad je vlak krenuo, te uskočio u prvi vagon koji je vidio, ne mareći za ozlojeđene konduktere i nosače. Silom je otvorio vrata, pao na ruke i koljena, podigao se, vrata je u tom času s treskom zalupio neki snalaţljivi nosač, a on je ugledao jedinog putnika u vagonu. Bio je to vagon prvog razreda u čijem je uglu, licem okrenuta lokomotivi, sjedila tamnokosa djevojka i pušila cigaretu. Odjevena u crvenu suknju, kratki zeleni kaputić i lijepu plavu beretu, bila je izuzetno privlačna usprkos stanovitoj sličnosti majmunčiću uličnog svirača orguljica (imala je izduţene, tuţne tamne oči i namršteno lice). Bobby je prepozna tek pošto je izustio pola isprike. - Pa to si ti, Frankie! - uzviknu. - Dugo te nisam vidio. - Ni ja tebe. Sjedni i pričaj. Bobby se nasmiješi. Moja je vozna karta pogrešne boje. - Nema veze - reče Frankie. - Ja ću platiti razliku za prvi razred. - Moje muško ogorčenje raste pri samoj pomisli na takvo što - reče Bobby. - Kako mogu dozvoliti dami da plaća umjesto mene?

"Ja ću platiti razliku sebi", rekao je Bobby junački kad se krupan lik u plavom pojavio na vratima od hodnika. "Ostavite ga meni", rekao je Frankie. Nasmiješila se milostivo kondukteru, koji je dotaknuo svoju kapu . 'Gospodin Jones je upravo došao malo razgovarati sa mnom ", rekla je. "'To je u redu. Gospodin neće ostati dugo. " Onda je zakašljao zaverenički. Ali kada ponovno dođem nakon Bristol, neće biti tu", dodao je značajno. 'Što se moţe učiniti s osmijehom ", kazao je Bob, kad se sluţbenik povukao. Lady Frances Derwent odmahnula glavom zamišljeno. 'Nisam tako siguran da je osmijeh ", rekla je. 'Prije mislim da je to navika mog oca da daje pet šilinga kad god on putuje . 'Dragi, znaš kako je to. Znate kako roditelji mogu biti čudni. Bobby je odmahnuo glavom, naţalost prepoznajući problem. Njegov odnos s Frankie je bio neobičan . Kao djeca, on i njegova braća su se igrali s djecom u dvorcu. Sada kada su svi bili odrasli, rijetko bi potraţili jedni druge. U rijetkim prigodama kada Frankie bila kod kuće, Bobby i njegova braća su išli igrati tenis. No, Frankie i njezina dva brata nisu bili pzivani u ţupni stan. Ĉinilo se da prešutno priznaju da ne bi bilo zabavno za njih. S druge strane, dodatni muškarci su uvijek poţeljni za partiju tenisa. Dvije obitelji sada nisu imali ništa zajedničko osim u nekim dječjim uspomenama.

Ali pak, Bobbiu je Frankie bila jako draga i uvijek je uţivao u rijetkim prilikama kada bi ih sudbina sastavila. "Tako sam umorna od svega", rekla je Frankie umorno. 'Zašto „Bobby upita. "Ja jednostavno ne mogu podnijeti ljude koji su srdačna." Frankie je zadrhtala na sam spomen riječi. 'Znam,' on je promrmljao je. "Oni su strašni." Oni su se gledali suosjećajno. "Usput," rekla je Frankie odjednom. 'Što je to o čovjeku koji je pao preko stijene? " Našli smo ga dr Thomas i ja - odgovori Bobby. Kako si saznala za to, Frankie? - Pročitala sam u novinama. Pogledaj! I prstom mu pokaza kratki zapis naslovljen »Fatalna nesreća u magli na moru«: Ţrtva tragedije u Marchboltu identificirana je prošle noći zahvaljujući fotografiji koju je nosio uza se. Potvrđeno je da je na njoj gospođa Lea Cayman. Pošto je s gospođom Cayman uspostavljena veza, ona je odmah doputovala u Marchbolt i identificfrala unesrećnog kao svoga brata Alexa Pritcharda. Gospodin Pritchard se nedavno vratio iz Sijama. Izbivao je izEngleske deset godina i bio se spremao da pješice obiđe Wales. Istraga će se odrţati u Marchboltu sutra. Bobbyjeve misli odlutaše prema fotografiji s likom ţene neobično dojmljiva lica. Vjerujem da ću morati svjedočiti u istrazi - reče. Kako je to uzbudljivo! Doći ću i slušati te. - Sumnjam da će u tome biti išta uzbudljivog – reče Bobby. - Pronašli smo ga, i to je sve.

- Je li bio mrtav? - Ne, tada još ne. Umro je petnaestak minuta kasnije. Bio sam sam s njim. - Zaista prilično odvratno - reče Frankie s neposrednim razumijevanjem koje je nedostajalo Bobbyjevu ocu. - Dakako, ništa nije osjetio... - Ništa? - Pa ipak, znaš, izgledao je toliko ţiv... takva vrst čovjeka... prilično glup kraj... zakoračiti preko ruba stijene zbog malo maglice. - Razumijem te, Bobby - reče Frankie i opet je ta čudnovata fraza predstavljala suosjećanje i razumijevanje. - Jesi li mu vidio sestru? - upita ga zatim. - Nisam. Dva sam dana proveo u gradu. Morao sam vidjeti jednog mog znanca zbog posla oko garaţe, u koji ćemo se zajednički uključiti. Sjećaš ga se. Badger Beadon. - Sjećam li ga se? - Dakako da ga se sjećaš. Moraš se sjetiti starog dobrog Badgera. Škilji. Frankie nabra obrve. - Uţasno se smiješno smije, nešto kao ha-ha-ha nastavi Bobby pomagati. Frankie je i dalje razmišljala nabranih obrva. ^ - Pao je s ponija kad smo bili djeca - nastavi Bobby. Naglavačke se zabio u blato, pa smo ga morali izvlačiti zanoge. - Aha! - reče Frankie, a sjećanja navriješe. – Sada znam. Mucao je. - Još muca - doda Bobby ponosno. - Nije li on kasnije vodio farmu pilića i bankrotirao! zapitkivala je Frankie.

- Tako je. - Zatim se zaposlio na burzi odakle su ga izbacili poslije mjesec dana? - Točno. - Tada su ga poslali u Australiju, a on se vratio natrag? - Da. - Bobby - reče Frankie - nadam se da u taj zajednički posao ne ulaţeš nikakav novac. - Nemam što uloţiti. - Bolje da je tako - reče Frankie. - Dakako - nastavi Bobby - Badger je pokušao pronaći nekoga tko ima nešto kapitala za investiranje. Ali, to nije toliko jednostavno kako se misli. - Kad pogledaš oko sebe, upravo ne vjeruješ da ljudi imaju imalo pameti - reče Frankie - pa ipak je imaju. Ĉinilo se da je oštrica njezinih primjedbi napokon našla svoj put do Bobbyja. - Slušaj, Frankie - reče. - Badger je jedan od najboljih, jedan od doista najboljih. - Svi su oni uvijek takvi - odgovori Frankie. - Koji to oni? - Oni koji odlaze u Australiju i vraćaju se. Kako je nabavio novac za otvaranje posla s garaţom? - Umrla mu je nekakva teta i ostavila mu garaţu za šest automobila, s tri sobe iznad nje, pa su njegovi ljudi isplatili stotinu funti za rabljene automobile koji su se tamo našli. Iznenadila bi se kad bi znala kakve se sve nagodbe mogu postići s rabljenim automobilima.

- Jednom sam kupila jedan takav - reče Frankie. –To je bolna tema. Bolje da ne razgovaramo o tome. Zašto si ţelio napustiti mornaricu? Nisu te valjda izbacili? Ne u tvojim godinama. Bobby porumeni. - Oči - reče hrapavim glasom. - Uvijek si imao teškoća s očima, toga se sjećam. - Znam. Pa ipak sam se nekako provukao. Sluţba u inozemstvu, suviše jako svjetlo, znaš već, i to im je bilo dovoljno. Morao sam... otići. -

Grozno — promrmlja Frankie gledajući kroz prozor. Zavlada tišina koja govori. - Ipak to nije u redu! — provali iz Bobbyja. — Moje oči nisu u toliko lošem stanju,

a neće se ni pogoršati, kaţu, i mogao sam savršeno nastaviti što sam započeo. - Izgledaju dobro - reče Frankie. Pogleda izravno u njihove poštene smede dubine. -

I tako, kako vidiš — reče Bobby — ulazim u zajednički posao s Badgerom.

Frankie kimne glavom. Jedan od posluţitelja proviri i najavi: -

Ručak.

-

Hoćemo li? - upita Frankie. Pređoše u kola za ručanje.

Bobby se na čas strateški povukao kao ne bi naletio na očekivanog konduktera. - Valjda nećemo dozvoliti da mu savjest suviše pati reče.

Frankie odgovori da od konduktera i ne očekuje da imaju savjest. Nešto poslije pet sati stigoše u Sileham, stanicu s koje se kretalo za Marchbolt.

- Ĉeka me automobil - reče Frankie. - Povest ću te. - Hvala. Spasit ćeš me od nošenja ovih mrskih stvari dvije milje. - Tri milje, a ne dvije — reče Frankie. - Dvije, ideš li putem koji vodi preko igrališta za gof. - Putem kojim... - Da... tamo gdje je čovjek prekoračio rub stijene. - Nadam se da ga nitko nije gurnuo dolje, što ti misliš? - upita Frankie dok je sluţavci predavala prtljagu. - Gurnuo? Zaboga, ne. Zašto? - Pa tako bi sve bilo mnogo uzbudljivije, ne bi li? odgovori Frankie dokono.

IV ISTRAGA Istraga o tijelu Alexa Pritcharda odrţana je idućeg dana. Doktor Thomas je dao iskaz o slučajnom pronalasku tijela. - Ţivot tada, znači, još nije bio ugašen - pitao je sluţbeni istraţitelj. - Ne. Pokojnik je još disao. Međutim, nije bilo ni kakve nade u njegov oporavak. Jer... I tu liječnik počne upotrebljavati stručne izraze. Kako bi pomogao poroti da se lakše snađe, sudac istraţitelj upita: - Običnim svakodnevnim jezikom rečeno, njegova je kralješnica bila slomljena?

- Ako to tako ţelite kazati, da - odgovori dr Thomas tuţno. Zatim opisa kako je otišao po pomoć, ostavljajući umirućeg čovjeka u Bobbyjevim rukama. - Što mislite, dr Thomas, što je uzrok te nesreće? - Budući da ne znamo u kakvom se psihičkom stanju nalazio u tom času, rekao bih da je najvjerojatnije neoprezno koraknuo. S mora se dizala magla, a puteljak o kojem je riječ, naglo skreće prema unutrašnjosti. Zbog magle, unesrećeni nije primijetio opasnost, pa je nastavio hodati ravno. U tom su slučaju dovoljna samo dva ko raka... - Je li bilo kakvih znakova nasilja? Da li je išta navodilo na pomisao da je u nesreću još netko umiješan? - Sve što mogu reći to je da su sve ozljede koje su pronadene rezultat pada tijela i udarca o stijenu dvadesetak metara niţe. - Ostaje otvoreno pitanje o samoubojstvu? - Takvo je što, dakako, savršeno moguće. O tome je li pokojnik pogrešno koraknuo ili se bacio u ponor, ne mogu ništa reći. Slijedeći je svjedok bio Robert Jones. Bobby objasni da je igrao golf s liječnikom, te da je jedan jači udarac palicom uputio lopticu prema moru. Dizala se magla i bilo je teško išta vidjeti. Pričinilo mu se da je čuo nečiji uzvik, pa je čak razmišljao o tome da li je loptica mogla pogoditi nekoga tko je išao puteljkom. Shvatio je, međutim, da loptica nije mogla tako daleko odletjeti. - Jeste li pronašli lopticu? - Da, na udaljenosti od oko trideset metara od puteljka. ' Tada opisa kako su nastavili s igrom sve do časa kada je njegova loptica pala niza strminu.

Tu ga je sudac istraţitelj prekinuo jer bi njegova izjava bila puko ponavljanje onoga što je dr Thomas već rekao. Ispitivao ga je, međutim, pobliţe o uzviku koji je čuo, odnosno za kojeg je pomislio da je čuo. - Bio je to samo uzvik. - Za pomoć? - Oh, ne. Vrst povika, znate već. Zapravo, nisam ni bio siguran jesam li ga doista čuo. - Preneraţeni usklik? - Najbliţe rečeno, da - odgovori zahvalno Bobby. Vrst buke koju je čovjek mogao proizvesti da ga je neočekivano pogodila loptica. - Ili da je zakoračio u prazno uvjeren da je na pravom putu? - Da. Tada objasni poroti da je čovjek umro pet minuta pošto je dr Thomas otišao po pomoć i time završi svoj iskaz. Sudac istraţitelj već je jedva čekao da privede kraju savršeno jasnu istragu. Prozva gospođu Cayman. Bobby zinu od teškog razočaranja. Gdje je lice s foto-grafije koja je ispala iz mrtvačeva dţepa? Fotografi su, razmišljao je Bobby s odvratnošću, najveći lašci. Fotogra-fija je očito bila snimljena prije nekoliko godina, iako bi i tada bilo teško povjerovati da će se šarmantna ljepotica velikih očiju pretvoriti u ţenu drska izgleda, počupanih obrva i očito obojene kose. Vrijeme je, pomisli Bobby iznenada, zastrašujuća stvar. Kako će npr. Frankie izgledati za dvadeset godina? Prode ga lagana jeza. U međuvremenu je gospođa Amelia Cayman iz Paddingtona, ulica St. Leonard's Gardens 17, dala izjavu.

Pokojnik je bio njezin jedini brat, Alexander Pritchard. Posljednji je put vidjela brata dan prije tragedije, kada je najavio namjeru da pješice obiđe Wales. Nedavno se vratio s Istoka. - Je li bio normalno raspoloţen, zadovoljan? - Sasvim. Alex je uvijek bio veseo.

•

- Prema vašem mišljenju, nije mislio ništa neuobičajenog? - Sigurna sam u to. Radovao se tom izletu. - Je li imao novčanih teškoća ili sličnih neprilika u ţivotu i nedavno? - Ne znam što da vam na to odgovorim - reče gospođa Cayman. - Vidite, tek se vratio s putovanja, prije toga ga nisam vidjela punih deset godina, a ni pisma nije volio pisati. U Londonu me je, međutim, nekoliko puta izveo na ručak i u kazalište i darovao mi nekoliko poklona, tako da ne vjerujem da nije imao novaca, a bio je i dobro raspoloţen, pa sumnjam da je išta neobično posrijedi. -

Ĉime se bavio vaš brat, gospođo Cayman? Izgledalo je kao da se malo

postidjela. - Gotovo da i ne znam točno što je radio. Istraţivanja... tako je govorio. Malokad je bio u Engleskoj. - Postoji li išta što bi ga natjeralo da sam sebi oduzme ţivot? - Oh, ne! Ne vjerujem da je to učinio. Mora da je posrijedi nesreća. — Kako objašnjavate to što vaš brat nije imao uza se nikakvu prtljagu, čak ni naprtnjaču? -Nije volio rance, već je radije stvari slao paketom svakog drugog dana. Prije nego što je napustio London, poslao je paket, ali ga je pogrešno adresirao, umjesto Denbigshire napisao je Derbyshire, pa je stigao ovamo tek danas. - Tako dakle! To objašnjava tu ponešto neobičnu činjenicu.

Zatim je gospođa Cayman objasnila da je o svemu bila obaviještena uz pomoć fotografa čije je ime bilo napisano na poleđini njezine fotografije koju je brat imao uza se. Odmah je krenula u Marchbolt zajedno sa suprugom i prepoznala tijelo svoga brata. Izgovarajući posljednje riječi, glasno je zašmrcala i počela plakati. Sudac istraţitelj uputi joj nekoliko utješriih riječi i dopusti da ode. Tada se obrati poroti. Njihova je duţnost bila da utvrde kako je poginuo taj čovjek. Srećom, cijela se stvar doimala prilično jednostavnom. Nije bilo znakova koji bi pobudili sumnju da je gospodin Pritchard bio zabrinut ili deprimi-ran, ili pak u takvom psihičkom stanju da sam sebi oduzme ţivot. Dapače, bio je zdrav, raspoloţen i radovao se od-moru. Bio je to, na ţalost, slučaj u kojem su magla što se dizala s mora i opasan puteljak doveli do nesreće, pa se nada da će se porota sloţiti s njim u tome da je vrijeme da se nešto poduzme. Presudu je porota donijela odmah. - Ustanovili smo da je pokojnik izgubio ţivot nesretnim slučajem, pa ţelimo dodati kako je krajnje vrijeme da gradsko vijeće odmah postavi ogradu na mjestu na kojem puteljak vodi duţ ruba provalije. Istraţni sudac odobravajući kimne glavom. Istraga je završena.

V GOSPODIN I GOSPOĐA CAYMAN Pola sata kasnije, nakon povratka u ţupu, Bobby je saznao da njegova veza sa smrću Alexa Pritcharda još nije zavr-šena. Obaviješten je da su ga došli posjetiti gospodin i gospođa Cayman, te da ga zajedno s njegovim ocem očekuju u radnoj sobi. Krene tamo i nade oca kako bez nekog posebnog oduševljenja razgovara s gostima. -

Ah! - uzvikne ovaj s olakšanjem. - Evo Bobbyja. Gospodin Cayman ustane i krene

prema mladiću ispruţene ruke. Bila je to krupna i rumena ljudina hinjeno srdačnog ponašanja i nemirnih, hladnih očiju. A kad je riječ o gospođi Cayman, još je se moglo smatrati privlač-nom, iako je imala malo zajedničkog s onom fotografijom, te bila bez i traga negdašnje čeznutljivosti. Zapravo, razmišljao je Bobby, da sama nije prepoznala svoju fotografiju, teško da bi to itko uspio. - Dopratio sam suprugu - reče gospodin Cayman snaţno stišćući Bobbyjevu ruku tako da ga je zaboljela. Morao sam biti uz nju. Prirodno je što je Amelia uzbuđena. Gospođa Cayman zašmrca. - Došli smo vas posjetiti - nastavi gospodin Cayman. Vidite, jadni je šurjak umro tako reći na vašim rukama. Razumljivo je što ţeli da joj ispričate sve o njegovim posljednjim trenucima. - Svakako - odgovori Bobby neraspoloţeno. - Svakako. Nervozno se nasmiješio svjestan očeva uzdaha - uz-daha kršćanskog pokoravanja. - Jadni Alex - reče gospoda Cayman trepćući očima. -

Znam - reče Bobby. - Baš je to strašno. Osjećao se nelagodno.

- Vidite - nastavi gospođa Cayman gledajući s nadom u Bobbyja - ako je ostavio kakvu poruku ili izgovorio posljednju riječ, prirodno je što to ţelim saznati. - Dakako - odgovori Bobby. - Međutim, ništa nije rekao. - Baš ništa? Gospođa Cayman gledala ga je razočarano i s nevjericom. Bobby osjeti poriv da se ispriča. -

Ne... zapravo... doista baš ništa.

- I bolje da je tako - reče gospodin Cayman svečanim glasom. - Umrijeti bez svijesti, bez bola, pa to je pravi blagoslov, Amelia. - Vjerojatno je tako - odgovori ona. - Mislite da nije ništa osjećao? -

Siguran sam da nije - spremno će Bobby. Gospođa Cayman duboko uzdahnu. - Dobro je da je tako. Moţda sam i očekivala da jeostavio neku poruku, ali vidim

da je najbolje što se sve tako dogodilo. Jadni Alex. Bio je to dobar čovjek, slobodoljubiv, zaljubljenik prirode. - Da, točno - doda Bobby. Sjetio se preplanulog lica i dubokih plavih očiju. Bila je to privlačna osoba, taj Alex Pritchard, čak i kad je bio sasvim blizu smrti. Gotovo je neobično što je baš on brat gospođe Cayman i šurjak gospodina Caymana. Zasluţio je, mislio je Bobby, i bolje od njih. - U svakom vam slučaju mnogo dugujemo, u to sam uvjerena - reče gospoda Cayman. - Ne brinite o tome - ţivo će Bobby. - Mislim... drugo se ništa i nije moglo napraviti. - Nećemo to zaboraviti - reče gospodin Cayman. Bobby podnese još jedan bolni stisak ruke. Gospoda Cayman je mlohavo stisnu. Zatim se s gostima pozdravi i otac. Bobby isprati Caymanove do vrata. - A čime se vi bavite, mladiću? - upita Cayman. - Naodmoru ste ili...

- Najviše vremena provodim traţeći posao – odgovori Bobby i zasta. — Bio sam u mornarici. - Teška vremena, teška su danas vremena - reče gospodin Cayman kimajući glavom. - U svakom slučaju, ţelim vam mnogo sreće. - Hvala — odgovori Bobby uljudno. Promatrao ih je kako odlaze. Stojeći tako, obuzeše ga tmurne misli. Glavom mu sijevnuše različite pomisli... konfuzna razmatranja... fotografija... lice djevojke široko razdvojenih očiju i tamne kose... gospoda Cayman desetak ili petnaest godina kasnije, s debelim nanosima šminke, počupanim obrvama, očima utonulim u mesnate nabore tako da nalikuju na svinjske, te kričavom crvenosmeđom kosom. Koje li ţalo-sti! Moţda je do svega toga došlo zato što se udala za prostaka kakav je gospodin Cayman. Da je završila u braku s nekim drugim, moţda bi doţivjela ljupkiju starost. Poneka sjedina, oči još široko razmaknute na glatkom blije-dom licu. - Najgore što brak moţe biti - reče sumorno. - Što si kazao? Bobby se trgne iz zamišljenosti i primijeti pokraj sebe Frankie, čiji dolazak nije čuo. - Zdravo - reče. - Zdravo. Zašto brak? I čiji? - Razmišljao sam općenito - odgovori Bobby. - Na primjer? - O razornom djelovanju braka. - Tko je razoren? Bpbby joj potanko objasni. Začuđen, ustanovi da se Frankie ne slaţe s njegovim mišljenjem.

- Besmislica. Ţena izgleda točno tako kako je prikazana na fotografiji. - Ali, gdje si je ti vidjela? Jesi li bila na istrazi? - Dakako da sam bila. A što misliš? Tu se ionako nema Bogzna što raditi. Istraga je pravi 8oţji poklon. Nikada prije nisam prisustvovala nekoj istrazi. Bila sam oduševljena. Dakako, bilo bi zanimljivije da je u pitanju kakav tajanstveni slučaj trovanja s izvještajima laboratorijske analize i slično, ali ne smije se biti suviše strog s malim zadovoljstvima na koja čovjek usputno naleti. - Alaj su ti krvoţedni instinkti, Frankie! - Znam. Vjerojatno atavizam. Misliš li i ti tako? Uvjerena sam da je to posrijedi. U školi su me zvali Majmunsko Lice. - Zar majmuni vole ubojstva? - čudio se Bobby. - Govoriš baš kao dopisnik tjednih novina - odvratimu Frankie. - Mišljenje je našeg dopisnika o toj temi... - Znaš — reče Bobby vraćajući se na početak razgovora - ne slaţem se s tobom kada je riječ o Caymanovoj. Baš je bila lijepa na fotografiji. - Retuširana, to je sve - prekine ga Frankie. - Ako je tako, tada su je toliko retuširali da nitko ne bi povjerovao da su jedna te ista osoba. - Ma ti si slijep — odbrusi Frankie. — Fotograf je učinio sve što umjetnost fotografije moţe, pa ipak je to bio loš rad. - Ne slaţem se s tobom - reče Bobby hladno. - - Bez obzira na to, gdje si vidjela fotografiju? - U lokalnom Večernjem ehu. - Vjerojatno loš tisak. - Ĉini mi se da si slijep kao šišmiš - uzvikne Frankie ljutito — iako je riječ o nafarbanoj crvenoj drolji... da, kaţem drolji... kao što je Caymanova.

- Da budem iskren - reče Bobby - iznenađuješ me. I sve to u dvorištu ţupe koja je tako reći polusveto mjesto. -

Nisi trebao biti toliko smiješan! Poslije predaha, Frankiena se ljutnja

stiša. - Ono što je najsmješnije - doda ona - jest da se mi svađamo oko te proklete ţene. A zapravo sam došla ovamo da ti predloţim partiju golfa. Jesi li za? - Vrijedi, šefe - odgovori Bobby sretno. Krenuše prijateljski razgovarajući o stvarima kao što su udarci poslije kojih loptica za golf leti u stranu i jačina zamaha. Na nedavnu tragediju zaboraviše sve dok Bobby ne uskliknu pokušavajući doseći rupu s jednakim brojem udaraca kao Frankie. - Što je? - Ništa. Baš sam se nečega sjetio. - Ĉega to? - Vidiš, ti ljudi, Caymanovi, posjetili su me zato da pitaju je li momak štogod rekao prije nego što je umro, a ja sam im rekao da nije. - Pa? - Sjetio sam se da je ipak nešto rekao. - Ovo ti sigurno nije najbistrije jutro ţivota. - Vidiš, na to ni oni nisu mislili. Zato sam, vjerojatno, i zaboravio sve to. A što je rekao? - upita znatiţeljno Frankie. - Rekao je: »Zašto nisu pitali Evansa?« - Smiješno. I ništa više? - Ništa. Otvorio je oči i to iznenada rekao, a zatim umro. Jadnik.

- A što se tu moţe - reče Frankie razmišljajući. – Ne brini. Nije u pitanju ništa vaţno. - Znam da nije. Pa ipak, volio bih da sam im to spomenuo. Jer, tvrdio sam im da nije ništa govorio. - Sve se ipak svodi na isto - odgovori Frankie. Mislim, nije rekao ništa u stilu »Reci Gladys da sam je oduvijek volio« ili »Moja je oporuka u komodi od orahovine« ili neku sličnu romantičnu posljednju riječ iz knjiga. - Misliš da nije vrijedno pisma Caymanovima? - Ne bih se time mučila. Sigurno nije ništa vaţno. - Nadam se da imaš pravo - reče Bobby i ponovno se usredotoči na igru. Na zaboravljenu rečenicu ipak nije prestao misliti. Sitnica, ali ga je mučila. Zbog toga se osjećao prilično nelagodno. Frankie je, razmišljao je, sigurno imala pravo. Cijela je stvar nevaţna, najbolje da je zaboravim. Savjest mu, međutim, nije dala mira. Izjavio je da pokojnik prije smrti nije ništa rekao. To nije istina. Koliko god nevaţno i glupo bilo, nije se osjećao ugodno. Naposljetku, poslije snaţnog poriva, te je iste večeri sjeo i napisao gospodinu Caymanu pismo. Dragi gospodine Cayman, Upravo sam se sjetio da je vaš šurjak ipak nešto rekao prije nego što je preminuo. Mislim da su točne riječi glasile: »Zašto nisu pitali Evansa ?.« Ţao mije što vam to nisam rekao još jutros, ali s obzirom da tim riječima nisam pridavao veliku vaţnost, na njih sarn potpuno zaboravio. Iskreno Robert Jones Idućeg je dana stigao odgovor. Dragi gospodine Jones,

Hvala što ste tako precizno ponovili posljednje riječi moga šurjaka usprkos njihovoj nevaţnosti. Moja se supruga nadala da joj je brat ostavio posljednju poruku. Ipak, zahvaljujemo na savjesnosti. Vaš Leo Cayman Bobby se osjeti prekorenim.

VI KRAJ IZLETA Još jedari dan kasnije, Bobby je primio pismo sasvim drukčijeg sadrţaja: Sve je dogovoreno, momče (pisao je Badger nečitljivim rukopisom koji nije ulijevao nimalo povjerenja u skupu školu koju je polazio). Jučer sam dobio pet automobila za petnaest funti - jednog »austina«, dva »morrisa« i par »rovera«. Nećemo ih lako prodati u stanju u kakvom su sada, ali kad ih malo pokrpamo, to neće biti teško. Do đavola, automobil je automobil. Dokle god kupac bude stizao s posla kući bez kvara, to je sve što će od automobila traţiti. Razmišljao sam o tome da garaţu otvorim u ponedjeljak, oslanjam se i na tebe, pa me zato nemoj iznevjeriti, staro momče. Bašje tetka Carroe bila prava ţenska. Jednom sam prilikom razbio prozor dječaku koji je stanovao u njezinom susjedstvu i koji je bio grub prema njoj zbog njezinih mačaka, što ona nije nikad zaboravila. Svakog bi mi Boţića slala po pet funti, a sada ovo — nasljedstvo.

Moramo uspjeti. Sve je sigurno. Mislim, automobil je ipak automobil. Moţeš ih nabavljati u bescjenje. Malo ga obojiš, i to je sve što obična budala ikada zamijeti. Posao će cvasti. Zato ne zaboravi – u ponedjeljak, za tjedan dana.

.

Tvoj Badger Bobby obavijesti oca da će se zaposliti u gradu. Opis posla nije u svećeniku probudio nikakvo oduševljenje. On je jednom prilikom, treba i to reći, upoznao Badgera Beadona. Zadovoljio se time što je Bobbyju odrţao dugačku lekciju o tome kako ne smije biti podloţan svačijem utjecaju. Iako nije bio nikakav stručnjak za financije i biznis, značenje je njegova savjeta bilo nedvosmisleno. U srijedu tog istog tjedna, Bobby je primio još jedno pismo. Adresa je bila ispisana nepoznatim kosim rukopisom. Sadrţaj ga je posebno iznenadio. Pismo je stiglo od tvrtke Henriquez i Dallo iz Buenos Airesa, a u njemu se Bobbyju nudi posao s primanjima od tisuću funti godišnje. Minutu ili dvije mladić je mislio da sanja. Tisuću godišnje! Ponovno paţljivo pročita pismo. Pri izboru kandidata, pisalo je, prednost će imati marinci. Do njegova su imena došli uz pomoć neimenovanog neznanca. Ponudu valja prihvatiti odmah i u roku tjedan dana krenuti za Buenos Aires. - Neka sam proklet! - uzviknu Bobby dajući si oduška na ponešto pogrešnom mjestu. -

Bobby! Bobby osjeti da obično vrlo dugačku prodiku ovaj put mora izbjeći pošto-poto.

Učinio je to rekavši jednostavno: -

Netko mi je ponudio tisuću funti godišnje. Svećenik je ostao otvorenih usta,

nesposoban da bilo što komentira. »To ga je skrenulo s puta, neka«, pomisli Bobby zadovoljno. - Dragi moj Bobby, jesam li ja dobro razumio da ti netko nudi tisuću godišnje? Tisuću?

- Okruglo tisuću. - To je nemoguće - reče svećenik. Bobbyja nimalo ne zaboli otvorena očeva nevjerica. Ni sam o sebi nije mnogo drukčije razmišljao pri procjeni svoje stvarne vrijednosti. - Mora da su sišli s uma - sloţi se s ocem. - Tko... tko su ti ljudi? Bobby mu preda pismo. Svećenik ga je sumnjičavo razgledavao i zatim dvaput pomno pročitao. - Neobično - reče. - Doista neobično. - Lunatici - reče Bobby. E moj dječače! - svećenik će na to. - Ipak je velika stvar biti Englez. Poštenje. To smo mi. Mornarica je pronijela taj ldeal svijetom. Englezovim svijetom! Ta juţnoamerička tvrtka dobro zna vrijednosti mladog čovjeka čija je čestitost neuništiva, a vjernost poslodavcima osigurana. Uđeš li u igru, na Engleza se uvijek moţeš osloniti i... -

Sigurnim korakom nastaviti naprijed! - dovrši Bobby. Otac ga sumnjičavo pogleda. Tu je, inače odličnu frazu, doista gotovo zaustio,

ali u Bobbyjevu tonu otkri nešto što nije bilo sasvim iskreno. Mladić je, medutim, i dalje bio vrlo ozbiljan. - Bez obzira na to, oče - reče on - zašto ja? - Kako to misliš - zašto ti? - Mnogo je Engleza u Engleskoj, srčanih momaka, prepunih poštenih odlika - reče Bobby. -

Moţda te je predloţio neVi od tvojih posljednjih oficira

Ipak i pored svega ne mogu prihvatiti taj posao.

Ne moţeš prihvatiti posao? Dragi moj dječače, kako to misliš? - Već sam dogovorio posao s Badgerom. - Badger? Badger Beadon? Gluposti, dragi moj Bobby. Ovo je ozbiljna stvar. - Znam, ali mu to dugujem - reče Bobby s uzdahom. - Nikakav djetinjasti dogovor s Beadonom nije vaţan. - Meni je vaţan. - Mladi je Beadon sasvim neodgovoran. Već je nekoliko puta, koliko sam čuo, bio izvor priličnih nevolja i troškova svojim roditeljima. - Nije imao sreće. Svakom vjeruje. - Sreća, sreća! Prije bih rekao da taj mladić nije nijednom u ţivotu pomakao ruku. - Besmislica, oče. Znao je ustajati i u pet ujutro zato da nahrani one odvratne piliće. Nije njegova greška to što su dobili gušobolju. - Nikada se nisam slagao s tim vašim planovima o garaţi. Ĉista ludost. Ne smiješ to prihvatiti. - Moram. Obećao sam. Ne mogu iznevjeriti Badgera. Računa na mene. Diskusija se nastavila. Vikar, pod utjecajem svojih predrasuda o Badgeru, nikako nije mogao shvatiti sinovo obećanje kao neopozivu obavezu. Smatrao je Bobbyja svojeglavim i odlučnim da ljenčari u društvu s najgorim mogućim tipovima. Bobby je sa svoje strane uporno i bez uvjerljivosti ponavljao da »ne moţe iznevjeriti Badgera«. Svećenik naposljetku ljutito napusti sobu, a Bobby napisa pismo tvrtki Henriquez i Dallo odbijajući njihovu ponudu. Kad je s time završio, odahnu. Ispuštao je priliku kakva mu se više nikada u ţivotu neće pruţiti. Nije vidio druge mogućnosti.

Kasnije je svoje teškoće izloţio Frankie. Paţljivo ga je saslušala. - Morao bi putovati u Juţnu Ameriku? - Da. - Da li bi ti se to svidjelo? - Da, zašto da ne? Frankie uzdahnu. - U svakom slučaju - reče odjučnim glasom – mislim da si ispravno postupio. - Misliš zbog Badgera? - Da. - Jednostavno nisam mogao ostaviti starog momka na cjedilu. - U redu, samo pripazi da te taj stari momak ne sredi do kraja. - Ne brini, bit ću paţljiv. Sve je u redu. Ne ulaţem nikakvu imovinu. - Mora da je to uţitak! - Zašto? - Ne znam. Sve je zvučilo nekako lijepo, slobodno, neodgovorno. Kad o svemu dobro razmislim, ni ja nemam nekakvu posebnu imovinu. Otac mi daje godišnji prihod, imamo mnogo kuća u kojima mogu ţivjeti i mnogo gadnog obiteljskog nakita, odjeću, sobarice, otvorene račune u trgovinama, ali... sve je to obitelj. To nisam ja. - Nisi, pa ipak - zasta Bobby. - Znam da je drukčije. -

Imaš pravo - sloţi se Bobby. - Drukčiji je to osjećaj. Iznenada se oneraspoloţi.

Sutke su koračali igralištem za golf. - Sutra odlazim u grad - reče Frankie dok je Bobby namještao lopticu na start. - Sutra? A ja sam ti htio predloţiti da odemo na izlet.

- Voljela bih, ali je sve već dogovoreno. Oca opet mučipodagra. - Morala bi ostati i njegovati ga. - Ne voli on da ga netko njeguje. To ga uţasno smeta. Najviše povjerenja ima u svoga slugu. Drag je i ne smeta mu što ga stari svako malo nečim gađa ili naziva budalom. Boby nacilja, ali loptica skliznu niz hrpicu pijeska. - Teško je to - reče Frankie i odigra sjajan udarac. - Usput rečeno - doda ona - mogli bismo i nešto zajedno izvesti u Londonu. Dolaziš uskoro? - U ponedjeljak. Ali... ne znam... nikakve koristi. - Kako to misliš, nikakve koristi? - Pa mislim na to da ću kao mehaničar raditi po cijele dane, pa... - Nema veze - reče Frankie. - Uvjerena sam da si sposoban doći na svaki koktel ili zabavu i dotjerati se kao bilo tko od mojih prijatelja. Bobby samo kimne glavom. - Ako ti je draţe, priredit ću zabavu s kobasicama i pivom - reče Frankie hrabreći ga. - Ma slušaj, Frankie, kakve koristi od toga? Mislim, ne moţeš samo tako miješati svoje goste. Tvoja je raja drukčija od moje. - - Uvjeravam te - uskoči Frankie - da je moje društvo vrlo miješano. - Pretvaraš se kao da ne razumiješ. - Povedi i Badgera ako ţeliš, pa ćeš imati društvo. - I ti imaš nekakve predrasude o Badgeru.

- Vjerojatno zbog njegova zamuckivanja. Ljudi koji mucaju navode me da i ja mucam. - Slušaj, Frankie. Sve to ne vrijedi i ti to dobro znaš Ovdje nema teškoća. Nemaš što raditi, pa je bolje biti i sa mnom nćgo ni s kim. Uvijek si strašno ljubazna prema meni i sve to, i ja sam zahvalan. Ali znam da sam nitko i ništa, i... - Kad završiš s izlaganjem svoga kompleksa manje vrijednosti - reče Frankie hladno - pokušaj se izvući iz rupe uz pomoć štapa s okruglom glavom, a ne običnom palicom. Zar sam... do vraga! - Spremio je palicu u torbu i izvadio udaraljku s teškom okruglom glavom. Frankie ga je zlurado promatrala dok je pet puta zaredom pokušavao izvući lopticu. Uokolo su od njegovih udaraca lebdjeli oblačići pijeska. - Tvoja rupa - reče Bobby podiţući lopticu. - Točno - odgovori Frankie - i pobjeda je moja. - Hoćemo li nastaviti s netaknutim rupama? - Mislim da nećemo. Moram još mnogo toga danas obaviti. - Vjerujem da moraš. Tiho su koračali jedno uz drugo prema klubu. - Pa - reče Frankie pruţajući mu ruku - do viđenja, dragi moj. Bilo je predivno što sam te mogla iskoristiti za mog boravka ovdje. Nadam se da ću te ponovno sresti kad ništa boljeg ne budem imala u vidu. - Slušaj, Frankie... - Moţda ćeš se udostojiti doći na moju riblju zabavu. Koliko znam, sedefnu se dugmad moţe naći za prilično malo para u Woolworthu. - Frankie... Njegove riječi uguši buka »bentleya« kojeg je Frankie nemilosrdno pokrenula. Odvezla se mahnuvši mu rukom.

-

Prokletstvo! - uzviknu Bobby iskreno. Frankie se divlje ponašala, razmišljao je. Moţda svoje mišljenje nije izloţio

dovoljno taktično, ali, do đavola, sve što je rekao bila je istina. Moţda ipak o tome nije morao govoriti. Iduća su mu tri dana bila beskonačno dugačka. Svećenik je imao upalu grla, pa je morao šaptati kad je nešto htio reći, iako je govorio vrlo malo i očito podnosio prisutnost svog četvrtog sina na pravi kršćanski način. Jednom je ili dvaput citirao Shakespearea, po kojem zmijski zub... itd. U subotu Bobby više nije mogao izdrţati u kući. Naručio je od gospođe Roberts, koja je zajedno sa svojim suprugom obavljala sve poslove u ţupi, nekoliko sendviča i krenuo na izlet sam, s pivom koje je kupio u Marchboltu. Posljednjih mu je dana Frankie mnogo nedostajala. Stariji su ljudi bili dosadni... Pjevali su uvijek istu pjesmu. .. . Bobby se ispruţi na obronku obraslom paprati, razmišljajuci da li da prvo pojede ručak i tada zaspi, ili da prvo odspava, pa tada ruča. Dok je umovao o tome, problem se sam po sebi riješio. Utonuo je u san. Kad se probudio, bilo je već pola tri! Nasmiješio se pri pomisli kako bi se njegov otac protivio tako provedenu danu. Dobra šetnja prirodom, desetak i više milja, to je ono što mladom čovjeku treba. Takvo ga razmišljanje dovede do nezaobilazne fraze »A sada, mislim da sam zaradio svoj ručak«. - Baš je to idiotarija - razmišljao je Bobby. - Zašto zaraditi ručak dugačkom šetnjom za koju, zapravo, nisi raspoloţen. Koje li koristi od toga? Ako u tome uţivaš, tada je to čisti uţitak, ali ako ne uţivaš, budala si kreneš li u šetnju. Zato odmah navali na ručak koji nije zaradio i slasno ga smaţe. S uzdahom zadovoljstva odvrnu zatvarač na boci piva. Neobično gorko pivo, ali bez sumnje osvjeţavajuće... Ponovno se izvali na paprat bacajući praznu bocu piva u obliţnji vrijesak.

Tako ispruţen osjećao se kao Bog. Svijet mu je bio pod nogama. Fraza, ali dobra fraza. Mogao je napraviti bilo što, bilo što samo kad bi pokušao. Veliki planovi i izazovni pokušaji sijevaše mu glavom. Tada ponovno posta pospan. Obuze ga sanljivost. Spavao je... Teţak, omamljujući san...

VII BJEG OD SMRTI Vozeći svoj veliki zeleni »bentley«, Frankie uspori i parki... ga uz pločnik ispred prostrane i staromodne zgrade na čijim je ulaznim vratima pisalo »Sveti Asaph«. Iskoči iz automobila, sagne se i izvuče veliku kitu ljiljana. Tada pozvoni. Ţena u uniformi medicinske sestre otvori vrata. -

Mogu li vidjeti gospodina Jonesa? Sestrino oko obuhvati »bentleyja«, ljiljane i Frankie s velikim zanimanjem.

- Koga da najavim? - Lady Frances Denvent. Sestra je bila oduševljena i njezinom pacijentu odmah poraste cijena. Odvede Frankie u sobu na prvom katu. - Imate posjet, gospodine Jones! A što mislite tko je? Baš je to lijepo iznenadenje!

A sve to u »vedrom« raspoloţenju, tipičnom za bolnice i domove za oporavak. - Vraga! - uzvikne Bobby iznenađeno. - Nije li to Frankie? ..~ Zdravo, Bobby. Donijela sam ti malo obaveznog cvijeća. Ima u njemu nešto što podsjeća na groblje, ali je izbor bio vrlo slab. - Oh, Iady Frances - reče sestra - cvijeće je baš lijepo! Stavit cu ga u vodu. Napusti sobu. Frankie sjedne na stolac za posjetioce. - Dakle, Bobby - reče ona - o čemu je riječ? Dobro pitaš - odgovori Bobby. - Ovdje sam prava senzacija. Osam grana morfija, ni manje ni više. Pisat će o meni u časopisu Kaţu da nikada prije u praksi nisu imali sličan slučaj. - Kako je to lijepo od njih. - Nije li? To im je tema za razgovor sa svim drugim pacijentima. Medicinska sestra ponovno ude noseći ljiljane u vazi s vodom. - Istina je, zar ne, da nikada prije niste imali ovakav slučaj? - upita je Bobby. - Oh, pa vi uopće ne biste trebali biti ovdje, već na crkvenom groblju! - zahihoće sestra zbog svoje dosjetke i ostavi ih same. - Vidiš - nastavi Bobby - bit ću poznat u cijeloj Engleskoj. Nastavio je govoriti. Svi znaci kompleksa manje vrije-dnosti koje je ispoljio za posljednjeg susreta s Frankie, sada su nestali. Duboko je i egoistično uţivao u pripovijedanju svake pojedinosti svog najnovijeg doţivljaja. - A sada dosta - reče Frankie obuzdavajući ga. Uopće me ne zanima pumpanje ţeluca. Slušajući te čovjek bi pomislio kako nitko nikada prije tebe nije bio otrovan.

- Malo ih je bilo koji su preţivjeli osam grana morfija - naglasi Bobby. - Do đavola, čini se da nisi suviše impresionirana. - Prilično razočaranje za ljude koji su te otrovali odgovori Frankie. - Znam. Koliko dobrog morfija nizašto! - Morfij je bio u pivu, zar ne? - Da. Vidiš, netko me je našao kako spavam kao mrtvac, pokušao me probuditi, ali nije uspio. Podigao je uzbunu, odnijeli su me na neku farmu i pozvali liječnika... Najmanji ljekarnički uteg; dvadeseti dio grama. - O tome sam obaviještena - reče Frankie. - Isprva su mislili da sam svojevoljno uzeo morfij. Tek kad su čuli moju priču, otišli su i potraţili pivsku bocu, pronašli je tamo gdje sam je bacio i dali na analizu. Ĉini se da su ostaci piva bili dovoljni. - Postoji li ikakva pretpostavka o tome kako je morfij dospio u bocu? - Nikakva. Bili su u gostionici u kojoj sam kupio pivo, raspitivali se i otvorili sve boce, ali - ni traga, sve je bilo u najboljem redu. - Mora da ti je netko ubacio morfij u pivo dok si spavao. - Tako je. Sjećam se da naljepnica na zatvaraču nije bila sasvim zalijepljena. Frankie zamišljeno kimne glavom. - Dakle - reče - to samo pokazuje da ono što sam ti rekla u vlaku vrijedi. - Što? - Da su onog čovjeka, Pritcharda, gurnuli u provaliju. - Nisi mi to rekla u vlaku, već na stanici — odgovori Bobby slabim glasom. - Sasvim svejedno gdje. - Ali zašto...

- Dušo, zato što je očito da je tako. Zašto bi itko htio ukloniti tebe? Nisi nikakav nasljednik velikog blaga ili slično. - Moţda i jesam. Neka teta za koju nisam nikad čuo mogla mi je ostaviti sav svoj novac na Novom Zelandu ili negdje drugdje. - Besmislica. Nitko ti ne bi ništa ostavio a da te prije toga ne obavijesti. Osim toga, ako te teta ne pozna, zašto bi ostavila novac baš četvrtom sinu svećenika? Sve je jasno. Od tvoje smrti nitko se neće obogatiti i tu se više nema što reći. Postoji i mogućnost osvete. Da nisi zaveo apotekarevu kćerku? - Koliko se sjećam, nisam - reče Bobby dostojanstveno. - Znam. Ĉovjek toliko zavodi da ne moţe voditi evidenciju o tome. Usput rečeno, mislim da nikada nisi nikoga zaveo. - Nemoj da pocrvenim, Frankie. I zašto baš apotekareva kćerka? - Neometan pristup drogi. Morfij nije lako dobiti. - U redu, nisam zaveo apotekarevu kćerku. - I nemaš neprijatelja za koje znaš da postoje? Bobby odmahne glavom. - Eto vidiš - reče Frajikie pobjedonosno. - Mora da je posrijedi čovjek koji je gurnut u provaliju. Što kaţe policija? - Misle da je riječ o ludaku. - Besmislica. Ludaci ne lutaju uokolo s neograničenim količinama morfija u potrazi za običnim pivskim bocama u koje bi ga mogli sasuti. Ne. Netko je gurnuo Pritcharda niza strminu. Stigao si na mjesto događaja minutu ili dvije poslije toga, pa se ubojica boji da si ga vidio i zato te se ţeli riješiti. - Prilično neosnovana pretpostavka, Frankie. - Zašto? - Zato što, kao prvo, ništa nisam vidio.

- Da, ali to ubojica ne zna. - A da sam nešto i primijetio, bio bih to rekao naistrazi. -

Tu iniaš pravo - odgovori Frankie nevoljko. Razmišljala je. - Moţda je mislio da si vidio nešto za što si ti mislio da nije ništa zanimljivo, ali

što je ipak bilo - nešto. Znam da to zvuči kao nerazumljivo blebetanje, ali ti je jasno što mislim. Bobby kimnu glavom. - Znam što misliš, ali mi se ni to ne čini vjerojatnim. - Uvjerena sam da je posrijedi ta tragedija. Bio si na licu mjesta, prvi koji je tamo stigao... - I liječnik Thomas je bio tamo - podsjeti je Bobby. Nitko ga još nije pokušao otrovati. - Moţda će to uskoro pokušati - reče Frankie raspoloţeno. - A moţda su već pokušali, ali nisu uspjeli. - Sve je to suviše nauhvatljivo. - Ali mislim da je logično. Ĉekaj, ukloniš li dvojicu, stvari koje se događaju u zabitom Marchboltu... hej, ima još nešto! - Što? Taj posao koji ti je bio ponuđen. To je, dakako, malena stvar, ali je ipak bila neobična, moraš priznati. Nikada nisam čula za stranu tvrtku koja se specijalizirala u traţenju neuglednih bivših mornaričkih oficira. - Jesi li rekla neuglednih? - Pustimo sada to. Vidiš što mislim? Vidio si nešto što nije trebalo, ili barem tako oni (tka god da su) misle. Vrlo dobro. Prvo te se pokušaju otarasiti nudeći ti posao u inozemstvu. To je propalo, pa su te pokušali ukloniti zauvijek. - Nije li to suviše grubo rečeno? A nije li to veliki rizik?

- Pa ubojice su uvijek zastrašujuće nagli. Što više ubojstava počine, to ih više ţele. - Kao Okaljan krvlju - reče Bobby sjećajući se jednog od najdraţih romana. - A tako je i u stvarnom ţivotu. - Ali Frankie, što sam to, zaboga, mogao vidjeti? - To je teško reći — prizna Frankie. — Slaţem se u tome da nisi mogao vidjeti trenutak kad je Pritchard gurnut, jer bi to kazao prilikom istrage. Mora da je posrijedi nešto što je izravno vezano za pokojnika. Moţda je na sebi imao nekakvo prirodno obiljeţje, madeţ, spojene prste ili neku drugu fizičku neobičnost. - Sada razmišljaš kao dr Thorndyke. To nije mogao biti razlog jer što god bih vidio ja, vidjela bi i policija. - Vidjela bi? Imaš pravo, bila je to glupa pretpostavka. Baš je sve zamršeno. - I ugodno - doda Bobby. - Postao sam vaţan. Pa ipak vjerujem da su sve te pretpostavke čista teorija. - Sigurna sam da imam pravo — ustane Frankie. — Sada moram ići. Hoćeš li da ponovno dođem sutra? - Svakako! Razgovor s medicinskim sestrama postaje sve dosadniji. Kad si stigla iz Londona? - Odmah pošto sam čula što ti se dogodilo, vratila sam se. Vrlo je uzbudljivo imati romantično otrovanog prijatelja. - Ne znam je li morfij baš tako romantičan – reče Bobby zamišljeno. - Dobro, doći ću sutra. Da te poljubim ili da te ne poljubim? - Nije zarazno - reče Bobby ohrabrujući je. - Tada ću pošteno obaviti svoju duţnost prema bolesniku. Lagano ga poljubi.

-

Vidimo se sutra.

Malo poslije, u sobu uđe sestra noseći čaj za Bobbyja. - Vidjela sam njezine fotografije u novinama. U prirodi je drukčija. Vidjela sam je, dakako, kako se voziuokolo svojim automobilom, ali je nikada nisam vidjela izbliza kao danas. Nije li malčice ohola? - Ni slučajno! - uzvikne Bobby. - Nikada Frankie ne bih zvao oholom. - Rekla sam glavnoj sestri da je nevjerojatno prirodna, da, rekla sam joj baš to. Ne pravi se vaţna. Rekla sam glavnoj sestri da je kao ona ili ja, to sam rekla. Bobby ne odgovori. Razočarana, sestra napusti sobu. Popio je čaj i još jednom razmislio o svim mogućno-stima Frankiene fantastične teorije, da bi ih na kraju odba-cio kao nemoguće. Potraţi zabavu. Zamijeti vazu s ljiljanima. Baš je lijepo od Frankie što mu je donijela sve to cvijeće, prekrasno je, ali je sam sebi morao priznati da bi se više obradovao kojem dobrom detektivskom romanu. Pogleda na stolić pokraj kreveta. Ouidin roman, primjerak Johna Halifaxa, gospodina i tjednik iz Marchbolta. Uzme Johna Halifaxa, gospodina i počne čitati. Baci ga poslije pet minuta. Glavi koja se hranila pozna-tim kriminalističkim romanima, Halifax bijaše suviše dosadan. Uzdahnu i počne listati tjednik iz Marchbolta. Ĉasak ili dva kasnije pritiskao je zvono ispod jastuka ţestinom koja je natjerala sestru da dotrči u sobu. - Što se dogodilo, gospodine Jones? Osjećate li se loše? Molim vas da odmah telefonirate u dvorac i kaţete lady Frances da se brzo vrati ovamo. - Ali gospodine Jones! Pa ne moţete poslati takvu poruku.

- Ne mogu? - upita Bobby. - Kad bih se smio dignuti iz ovog prokletog kreveta, brzo biste vidjeli da li to mogu ili ne mogu U svakom slučaju, morate telefonirati. - Pa nije se još stigla ni vratiti kući. - Ne znate vi kako je brz taj njezin »bentley«. - Ni čaj neće stići popiti. - Slušajte, draga djevojko - reče Bobby. - Ne stojte tamo i ne svađajte se sa mnom. Nazovite je. Recite joj mora odmah krenuti ovamo jer joj ţelim reći nešto izuzetno vaţno. Pobijeđena, ali bez volje, sestra ode. Slobodno prepriča Bobbyjevu poruku: Ako to nije nezgodno lady Frances, gospodin Jones je pita da li bi joj bilo teško da se vrati zbog nečeg vaţnog što joj ţeli reći, dakako, bez potrebe da ona tako postupi, ako joj to ne odgovara. Lady Frances je ljubazno odgovorila da će odmah doći. - Ovisna je o njemu - pričala je sestra svojim kolegicama. - Zagrizla je, eto, to je posrijedi. Frankie je stigla sva nestrpljiva. -

Kakvi su to očajnički pozivi? - upita ga ona. Bobby je sjedio u krevetu uţarenih

obraza. Mahao je tjednikom iz Marchbolta. - Pogledaj ovo, Frankie.

Frankie pogleda.

- Pa? - upita. - To je fotografija za koju si ti rekla da je retuširana, ali ipak vrlo nalik gospođi Cayman, zar ne? Bobby pokaza fotografiju u novinama ispod koje je pisalo: »Portret nađen uz mrtvaca pomogao je da se ţrtva identificira. Gospođa Amelia Cayman, njegova sestra.« - To sam rekla, točno. Ne vidim u tome ništa uzbudljivo.

- Ni ja. - Ali rekao si... - Znam što sam ti rekao. Ali vidiš Frankie – Bobbyjev glas poprimi značajni ton to nije fotografija koju sam ja vratio u dţep mrtvog čovjeka! Pogledaše se. - U tom slučaju - reče Frankie polako. - Ili su bile dvije fotografije... - Sto vjerojatno nije točno... - Ili... Zastaše. - Taj Ĉovjek, kako se zove? - upita Frankie- Bassington-ffrench! - odgovori Bobby. - Sada sam sigurna!

VIII ZAGONETNA FOTOGRAFIJA

Buljili su jedno u drugo pokušavajući se prilagoditi novo-nastaloj situaciji. - Nitko drugi ne dolazi u obzir - reče Bobby. – Samo je on to mogao napraviti. - Osim ako u dţepu doista nisu bile dvije fotografije.

- Zaključili smo da je to nemoguće. Da su bile dvije fotografije, policija bi ga pokušala identificirati koristeći se objema. - To i nije teško saznati - doda Frankie. - Pitat ćemo policiju. Ograničimo se sada na pretpostavku da je bila samo jedna fotografija u njegovu dţepu. Bila je tamo kad si odlazio, ali nije bila u dţepu kad je stigla policija, pa je jedina osoba koja je mogla uzeti fotografiju i zamijeniti je drugom, baš čovjek kojeg si ostavio uz mrtvaca da čeka pomoć, taj Bassington-ffrench. Kako je on izgledao, Bobby? Bobby se namrštio, pokušavajući se prisjetiti lika. - Vrsta čovjeka kojeg je teško opisati. Ugodan glas. Gospodin i sve što uz to ide. Nisam ga pošteno ni pogledao. Rekao je nešto da je stranac koji je tamo došao zato da kupi kuću. - I to je lako saznati - reće Frankie. – Kompanija Wheeler & Owen jedina je koja u nas prodaje kuće. Iznenada se strese. - Bobby, zar ti nije palo na pamet? Ako je Pritchard bio gurnut u provaliju... tada Bassington-ffrench mora biti čovjek koji je to napravio... - To je prilično gadno - uzvrati Bobby. - Doimao se kao vrlo ugodan čovjek. Ali, Frankie, još ne moţemo biti sasvim sigurni da je Pritchard doista gurnut. Uvjerena sam u to. - Sve ovo vrijeme si tako mislila. - Ne. Htjela sam da bude tako kako bi sve bilo uzbudljivije. Sada je sve više ili manje dokazano. Ako je riječ o ubojstvu, sve se podudara. Tvoja neočekivana pojava koja je poremjetila ubojičine planove, tvoje otkriće fotografije i, kao posljedica, potreba da te se ukloni. - To im je greška - reče Bobby.

- Zašto? Ti si jedina osoba koja je vidjela fotografiju. Tek što je Bassingtonffrensh ostao sam s mrtvim tijelom, zamijenio je fotografiju koju si samo ti vidio. Bobby odmahne glavom. - Nisam sasvim siguran da je tako. Ĉak i da je ta fotografija toliko vaţna da me, kako si ti to rekla, »ţele ukloniti«. Zvuči apsurdno, iako je i to moguće. Što god da su htjeli napraviti, završili bi to odmah. To što sam otputovao u London i što nisam na vrijeme vidio tjedne novine iz Marchbolta, dogodilo se sasvim slučajno, i na to nitko nije mogao računati. Vjerojatnije je bilo da su očekivali od mene da odmah kaţem: »Ne, to nije fotografija koju sam vidio.« Zašto da čekaju završetak istrage koja je, osim toga, povoljno završena? - Ima nešto u tome - primijeti Frankie. - I još nešto. Nisam sasvim siguran, ali gotovo bih semogao zakleti da, dok sam vraćao fotografiju u mrtvačevu odjeću, Bassington-ffrencha nije bilo u blizini. Pojavio se tek pet ili deset minuta kasnije. - Moţda te je cijelo to vrijeme promatrao odozgo pokuša Frankie. - Ne vidim kako bi to mogao - reče Bobby polako. Dio stijene na kojoj smo se nalazili vidi se samo s jednog mjesta. S ostalih se pozicija ništa ne vidi jer je stijena najprije izbočena, pa se tek tada uvlači. Samo je jedno mjesto, dakle, i kada je Bassington-ffrench stigao, odmah sam ga čuo. Koraci odjekuju sve do dolje. Moţda je i bio u neposrednoj blizini, ali nije gledao dolje, u to se kunem. - Misliš li time reći kako nije ni znao da si vidio fotografiju? - Nije mogao znati. - A nije li se trebao pribojavati mogućnosti da si ga vidio na djelu, tj. da si vidio ubojstvo, jer i sam kaţeš da je to također nemoguće. Da si nešto vidio, sigurno ne bi drţao jezik za zubima. Znači da postoji još nešto. - Samo što? - Nešto što nisu saznali sve do poslije završetka istrage. Zaštcdi samo cijelo vrijeme govorim »oni«?

- Zašto da ne? Naposljetku, i Caymanovi moraju u to biti upleteni. Vjerojatno je u pitanju banda. Volim bande. - Znak lošeg ukusa. Svojeručno je ubojstvo, bez bandi i pomoćnika, daleko iznad toga - reče Frankie ponešto odsutnim gl«pm. - Bobby! - Da? - Što je ono Pritchard izustio prije nego što je umro? Pričao si mi o tome neki dan. Nekakvo smiješno pitanje. - Zašto nisu pitali Evansa ? - Da. A što ako je to razlog? - Smiješno. - Tako zvuči, ali bi moglo biti vraški vatţno. Bobby, sigurna sam da je baš to u pitanju. Ili ne, baš sam glupača... pa ti nikada nisi ništa ni spomenuo Caymanovima o tome. - Zapravo, jesam - reče Bobby polako. - Jesi? - Da. One iste večeri napisao sam im pismo. Napomenuo sam, dakako, da je sve skupa vjerojatno nevaţno. - I što se dogodilo? - Cayman mi je ljubazno odgovorio da se slaţe s mojim mišljenjem, da u tim riječima doista nema nikakve vaţnosti i zahvalio mi na trudu. Osjećao sam se nekako prekoren. - I dva dana kasnije dobio si pismo od te neobične tvrtke s podmitljivom ponudom da radiš u Juţnoj Americi. - Da.

- E pa — reče Frapkie — doista ne znam što ti još treba kao dokaz. Prvo su pokušali s ponudom za posao. Odbio si. Zatim te slijede i čekaju pravi čas da ti uspu morfij u bocu od piva. - Znači da su Caymanovi ipak upleteni u sve to! - Dakako da jesu! - Da - ponovi Bobby zamišljeno. - Ako je tvoja rekonstrukcija događaja točna, tada sigurno jesu. Prema našoj posljednjoj teoriji, dakle, sve izgleda ovako. Mrtvac B je namjerno je gurnut preko ruba provalije, a to je najvjerojatnije djelo BF-a. Vaţno je da X ne bude identificiran, pa se u njegov dţep umeće fotografija gospode C, a uklanja portret nama nepoznate ţene. Pitam se tko li je ona? - Drţi se činjenica - opomene ga Frankie. - Gospoda C čeka da joj fotografija bude objavljena u novinama, pa se odmah potom javlja kao bolom obuzeta sestra mrtvaca X i identificira ga kao svoga brata. - Ne vjeruješ, valjda, da joj je doista bio brat? - Ni slučajno! Znaš, baš mi se to vrzmito glavom. Ĉinilo mi se da se Caymanovi veoma razlikuju od njega. Mrtvac je bio, eh! ... kako da to kaţem, zvuči strašno ili poput nekog starog umirovljenog Anglo-Indijca... pravi gospodin, pukka sahib. - A Caymanovi to zacijelo nisu bili? - Uopće nisu. - I tada, baš kad je sve krenulo kao podmazano – tijelo uspješno identificirano, presuda o nesretnom slučaju, svi ţivi i zdravi - pojavio si se ti i sve im pokvario mozgala jeFrankie. - Zašto nisu pitali Evansa? - ponavljao je Bobby zamišljeno. - Da ti iskreno kaţem uopće ne vidim što je u toj rečenici toliko vaţno da tjera čak i na ubojstvo. - To je zato što ne znaš o čemu je riječ! 'To ti je kao rjesavanje zagonetki. Naznačiš trag uvjeren da je rješenje jednostavno i da će svatko odmah pogoditi o čemu je riječ, kad tamo gotovo se preplašiš od iznenađenja što nitko nije ništa

otkrio. »Ţasto nisu pitali Evansa?« mora da im je bilo neobično vaţno pitanje, pa nisu ni pomislili da ono tebi baš ništa ne znači. - Budale - Baš tako. Ali, moguće je i to da su pomoislili kako ti je Pritchard, osim toga, rekao još nešto čega bi se mogao prisjetiti poslije odredenog vremena. Nisu ţeljeli riskirati. Bilo je sigurnije da te uklone. - Veliki je to rizik. Zašto jednostavno nisu namjestili još jednu »nesreću«? Ne to bi bilo glupo- Dvije nesreće za samo tjedan dana? Svatko bi pomislio da između njih postoji određena veza, pa bi ljudi počeli preispitivati i prvu nesreću. Ne, vjerujem da je u pitanju jednostavpost njihove metode koja je prilično osmišljena. Pa ipak si malo prije rekla da je do morfija teško doći. -Vise i nije tako teško. Treba potpisati nekoliko papira. Dakako, to je trag. Tko god to bio, morao je imati neometan pristup zalihama morfija. - Liječnik, medicinska sestra ili kemičar, apotekar nabroji Bobby. - Zapravo sam više mislila na protuzakonito uvezene droge. - Ne moţeš samo tako pomiješati nekoliko različitih vrsta zločina - reće Bobby. - Vidiš, čvrsta je strana cijele stvari nedostatak motiva. Tvoja smrt ne koristi nikome. Što bi policija zaključila? - Da je u pitanju luđak - reče Bobby. - A to i misli. - Vidiš? Sve je, zapravo, vrlo jednostavno. Bobby se iznenada počne smijati. - Što je tako smiješno? - Pomisao kako se jadnici zbog svega ovoga muče. Sav taj morfij dovoljan da se ubije šest ljudi, a ja još ţiv i pokretan! - To je jedna od onih sitnih ţivotnih ironija koje se ne mogu predvidjeti - sloţi se Frankie.

- Pitanje je što ćemo sada - upita Bobby praktično razmišljajući. - O, mnogo toga! - reče spremno Frankie. - Na primjer? - Kao prvo, saznati sve o fotografiji, da li je bila Jedna ili dvije, a zatim krenuti u potragu za prebivalištem Bassington-ffrencha. - S njim vjerojatno nećeš imati problema. - Zašto to kaţeš? - Razmisli malo, Frankie. Bassington-ffrench mora biti izvan svake sumnje. Mora biti čist. Ne samo da ne smije biti ničega što bi ga na bilo koji način povezivalo s mrtvacem, već mora imati valjani razlog za svoj boravak ovdje. Moţda je kupnju kuće i izmislio, ali kladim se da je nek. sličan posao obavio. Nitko ne smije sumnjati u »tajanstvenog stranca viđenog nedaleko nesreće«. Vjerujem da mu je Bassingtonffrench pravo ime i da je vrst osobe koja će se izdići iznad svake sumnje. - Da - reče Frankie zamišljeno. - Dobro si to sveo na posljednji zaključak: neće biti ničega što bi moglo povezati Bassington-ffrencha s Alexom Pritchardom. E sada, kad bismo barem znali tko je mrtvac... - Bilo bi drukčije. Zato je i bilo vaţno da se tijelo ne prepozna, pa otuda i Caymanova kamuflaţa. - Zaboravljaš da ga je gospođa Cayman identificirala što je brţe bilo moguće. Da su se poslije toga i pojavljivale njegove slike u novinama, ljudi bi rekli: »Pazi kako ovaj nalikuje onom Pritchardu što je pao niz liticu, naprosto nevjerojatno«. - Mora da u tome leţi još nešto - reče Frankie grubo. X je vjerojatno bio čovjek čiji nestanak neće biti tako lako ili brzo primijećen. Mislim, on zacijelo nije imao obitelj, jer bi njegova supruga ili obitelj odmah otišli na policiju i prijavili njegov nestanak. - Bod za tebe, Frankie - odgovori Bobby. - Vjerojatno se ili spremao na put u inozemstvo ili je namjeravao otputovati, bio je tamnoput i sigurno nije imao bliţih rođaka koji bi znali kuda se kreće.

- Divno zaključujemo - uzvikne Frankie. - Nadam se ne i pogrešno. - Lako moguće - reće Bobby. - Ipak, mislim da u svemu što smo dosad kazali ima određenog smisla, dakako uz otvorenu mogućnost da je sve to gotovo nevjerojatno. Frankie nedvosmisleno odmahne rukom. - Preostaje pitanje: što sada? - reče ona. - Ĉini mi se da su pred nama tri mogućnosti za napad. - Da čujemo, Sherlock! - Prva si ti. Jednom su ti pokušali oduzeti ţivot. Pokušat će ponovno. Samo, ovaj se put moţemo prirediti i spremno ih dočekati na fronti. Time mislim upotrijebiti tebe kao mamac. - Ne hvala, Frankie - reče Bobby. - Prvi put bio sam sretne ruke, ali se sreća ne mora ponoviti, osobito ako promijene način napada. Ionako se u budućnosti namjeravam mnogo više brinuti o sebi. Zato zamisao o mamcu jednostavno zaboravi. - Bojala sam se da ćeš to reći - uzdahne Frankie. Mladi su ljudi upravo tuţno degenerirani u novije doba. Otac tako kaţe. Više ne uţivaju u neugodnim i opasnim stvarima. Šteta. - Velika šteta - reče Bobby, ali nije popustio. – Kakav je tvoj drugi plan? - Pitanje: »Zašto nisu pitali Evansa?« — odgovori ona. - Pretpostavka je da je pokojnik stigao ovamo zato da senađe s Evansom, pa tko god to bio. Kad bismo pronašli Evansa... - Znaš li ti - prekine je Bobby - koliko je Evansa u Marchboltu? - Oko sedam stotina - prizna Frankie - a moţda i više. - Najmanje toliko! Moţda bismo nešto na taj način i mogli napraviti, ali sumnjam. - Mogli bismo napraviti listu svih Evansa i posjetiti najvjerojatnije kandidate. - A pitat ćemo ih - što? - U tome i jest teškoća - odgovori Frankie.

- Moramo znati barem malo više - nastavi Bobby – pa će nam ta ideja koristiti. Treći plan? - Taj čovjek, Bassington-ffrench. Tu barem imamo nešto opipljivo, od čega moţemo krenuti. To je neobično prezime. Pitat ću oca. On poznaje sve obitelji ovog kraja i sve njihove loze. - Vrijedi - reče Bobby. - Tako bismo doista mogli nešto napraviti. - U svakom ćemo slučaju pokušati nešto. - Dakako da hoćemo. Zar misliš da ću samo tako primiti osam grana morfija i ništa ne poduzeti? - To je hrabrost - reče Frankie. - A osim toga — nastavi Bobby — tu je i uvreda zbog ispumpanog ţeluca koju također treba sprati. - Dosta - prekine ga Frankie. - Opet ćeš postati morbidan i neuljudan ako te ja ne zaustavim. - Nemaš onog pravog ţenskog razumijevanja - reče Bobby.

IX O GOSPODINU BASSINGTON— FFRENCHU

Frankie nije gubila vrijeme. Navalila je na oca još tog istog jutra. -

Oče - reče -

poznaješ li ikoga s prezimenom Bassington-ffrench? Lord Marchington baš je tada čitao neki politički članak, pa nije obratio posebnu paţnju njezinu pitanju. - Nisu to toliko Francuzi koliko Amerikanci - promrmlja zajedljivo. - Sve te lakrdije i konferencije samo su trošenje vremena i novca nacije. Frankie se isključi čekajući da lord Marchington, jureći kao ţeljeznica dobro poznatom trasom, napravi predah. - Bassington-ffrenchovi? - ponovi ona pitanje. — Što s njima? — upita lord Marchington. Frankie to još nije znala. Zato je namjerno izrekla pogrešnu tvrdnju znajući da njezin otac oboţava protusloviti. - Oni su iz Yorkshirea, zar ne? - Besmislica! Oni su iz Hampshirea. Postoje i ogranci - Shropshire, te još jedan u Irskoj. Odakle su tvoji prijatelji?

- Nisam sigurna - odgovori Frankie, prešutno prihvaćajući misao o prijateljstvu s nepoznatim ljudima. - Nisi sigurna? Kako to misliš? Moraš biti sigurna. - Ljudi se danas toliko seljakaju amo-tamo - poţali se Frankie. - Sele se i sele, gotovo da je to sve što znaju. U moje si vrijeme mogla ljude pitati o tome. Tada se znalo otkuda je tko; ako je momak rekao da pripada lozi iz Hampshirea, u redu, njegova se baka udala za mog drugog bratučeda. I veza je postojala. - Mora da je bilo divno - usklikne Frankie - samo što danas, zapravo, i nema vremena za rodoslovna i geografska ispitivanja. - Ne, danas se više nema vremena ni za što drugo osim za ispijanje onih otrovnih koktela. S usana mu se ote bolni jauk dok je premještao svoju podagričnu nogu. - Jesu li bogati? - upita Frankie. - Bassington-ffrenchovi? Ne znam. Poznato mi je samo to da je loza iz Shropshirea gotovo sasvim izumrla. Jedan se iz loze Hampshire oţenio bogatom nasljednicom. Amerikanka je. - Jedan je od njih neki dan bio ovdje - reče Frankie. Raspitivao se za kuće. -

Smiješna ideja! Što će nekome kuća baš ovdje? To je, pomisli Frankie, pitanje

na mjestu. Idućeg je dana ušla u agenciju za prodaju nekretnina Wheeler & Owen. Primio ju je osobno gospodin Owen. Ljupko mu se nasmiješila i sjela. - Što to moţemo sa zadovoljstvom učiniti za vas, lady Frances? Nadam se da ne ţelite prodati dvorac? Ha! Ha! smijao se gospodin Owen vlastitoj dosjetki. - Voljela bih da moţemo - odgovor; Frankie – ali nisam zbog toga došla. Neki je dan ovdje bio moj stari znanac, gospodin Bassington-ffrench. Raspitivao se za kuće.

- Doista, tako je. Savršeno se sjećam imena. Dva mala slova »f«. - Točno - reče Frankie. - Raspitivao se o raznim manjim imanjima koja dolaze u obzir za kupnju. Morao se vratiti u grad već sljedećeg jutra, pa nije ni dospio sve pogledati, ali koliko sam shvatio, nije hitno. Od tada su iskrsla čak dva imanja koja bi mu odgovarala, pa sam ga o tome obavijestio, ali još nisam dobio odgovor. - Jeste li mu pisali u London ili na njegovu... hm... ladanjsku adresu? - Da pogledam - i Owen pozove svog mladog pomoćnika. - Frank, donesi mi adresu gospodina Bassington--ffrencha. - Roger Bassington-ffrench, Merroway Court, Staverley, Hants - odgovori ovaj spremno. - A tako! - uzviknu Frankie. - Tada to ipak nije bio moj gospodin Bassingtonffrench, već vjerojatrio njegov nećak. Učinilo mi se neobičnim da dode ovamo, a da me ne posjeti. - Dakako, dakako - odvrati gospodin Owen uviţavno. - Ako se dobro sjećam, mora da je bio ovdje u srijedu... - Točno. Posjetio nas je nešto prije pola sedam navečer, a mi zatvaramo u pola sedam. Sjećam se toga posebno zato što je istog dana došlo do one nesreće. Ĉovjek se sunovratio niza stijenu. Gospodin Bassington-ffrench ostao je, zapravo, uz mrtvaca sve dok nije stigla policija. Bio je prilično uznemiren kad je došao ovamo. Strašna je to tragedija i krajnje je vrijeme da se nešto napravi s tim djelićem puteljka. Gradskom su vijeću upućene ţestoke kritike, to vam mogu reći, lady Frances. Nikako mi nije jasno kako to da na istom mjestu nije došlo do mnogo više nesreća. - Nevjerojatno - reče Frankie. Zamišljeno je napustila ured. Kao što je Bobby to predvidio, u kretanju gospodina Bassington-ffrencha nije bilo ničeg sumnjivog. Pripadao je lozi Hampshire, dao je svoju pravu adresu, te pričao o svom udjelu u tragičnom događaju vlasniku agencije

za prodaju nekretnina. Da li je moguće da je gospodin Bassington-ffrench ipak sasvim nevin? Obuze je mučna sumnja, ali se brzo oporavi. - Ne - reče sama sebi. - Ĉovjek koji ţeli kupiti imanje ili bi došao ovamo ranije ili bi ostao do idućeg dana. U agenciju za prodaju nekretnina ne ulazi se baš u vrijeme kad se zatvara, a niti se odmah nastavlja za London. Zašto uopće putovati? Jednostavnije je napisati pismo. Ne, odluči u sebi Frankie, Bassington-ffrench je krivac. Zatim posjeti policijsku stanicu. Inspektor Williams bio je njezin stari znanac, još od vremena kad je uspio uhvatiti sobaricu s laţnim preporukama, pošto se ova potajica udaljila s nešto Frankienog nakita. - Dobar dan, inspektore. - Dobar dan, mlada gospođice. Nadam se da je sve u Još nije sasvim, no baš planiram kako da opljačkam banku jer mi novci brzo hlape. Inspektor se grohotom nasmija njezinoj duhovitoj primjedbi. - Zapravo, došla sam vas nešto pitati iz čiste znatiţelje - doda Frankie. - To je, dakle, posrijedi, lady Frances... - Recite mi, inspektore, čovjek koji je pao u provaliju, Pritchard ili kako se već zvao... - Da, Pritchard. - Imao je uza se jednu fotografiju, nije li? Netko mi je rekao da ih je imao čak tri. - Jednu - odgovori inspektor. - Bila je to fotografija njegove sestre. Doputovala je ovamo i identificirala ga.

- Zašto li se samo priča da su bile tri fotografije!? - To nije teško objasniti, lady Frances. Novinari gotovo nikada ne paze na preuveličavanja, pa najčešće sve prikaţu pogrešno. - Znam - reče Frankie. - Ĉula sam najnevjerojatnije priče. Na čas zasta, a zatim pruţi oduška mašti. - Ĉula sam da su mu dţepovi bili nabijeni papirima iz kojih se saznalo da je bio strani agent, a znam i za verziju po kojoj su mu dţepovi bili puni droge ili falsificiranih novčanica. Inspektor se srdačno nasmija. - Kakvih li priča! - Ja, međutim, vjerujem da je u dţepu imao uobičajene stvari. - I to malo njih. Neoznačenu maramicu, nešto sitniša, kutiju cigareta i nekoliko zabilješki na papirićima. Nikakvog pisma. Da nije bilo te fotografije, dobrano bismo se namučili da ga identificiramo. Kao da je u pitanju sudbina. - Pitam se da li je - reče Frankie. Njoj je ta riječ značila nešto sasvim drugo, pa zato promijeni temu. - Jučer sam posjetila gospodina Jonesa, sina svećenika, onog koji je bio otrovan. Doista neobično. Aha! - sjeti se inspektor. - To je doista neobično. Nikada prije nisam čuo ništa slično. Ugodan mladić bez ijednog neprijatelja na svijetu. Znate, lady Frances, uokolo se vrzmaju nekakve čudne spodobe. Ipak, nikada nisam čuo za manijaka koji bi se ponašao ovako. - Postoji li ikakav trag za rješenje? Znatiţeljno se raspitivala širom otvorenih očiju. Sve je to tako uzbudljivo! - dodala je. Inspektor se nadme od zahvalnosti. Uţivao je u prijateljskom razgovoru s kćerkom jednog vojvode. A u njoj ničeg laţnog ili snobovskog.

- U blizini je viđen automobil - odgovori inspektor. Tamnoplavi »talbot«. Ĉovjek iz Lock'sa zabiljeţio mu je broj, GG 8282, i primijetio da je otišao u pravcu St. Botolpha. - A što vi mislite o tome? -

To je broj automobila biskupa iz Botolpha. Frankie se minutu ili dvije zabavljala

s pomišlju o biskupu ubojici, ali je s uzdahom odbaci. - Vjerujem da se na biskupa ne moţe posumnjati? —upita. - Saznali smo da biskupov automobil uopće nije napuštao palaču toga dana. - Znači, laţni broj. - Da. I to je sve što znamo. S izrazom divljenja, Frankie ga napusti. Nije se upu-štala u obeshrabrujuće zaključke, ali pomisli: »Mora da u Engleskoj ima mnogo tamnoplavih 'talbota'.« Nakon povratka kuči, uzela je telefonski imenik Marchbolta s pisaćeg stola u knjiţnici, gdje je stalno stajao, i ponjela ga u svoju sobu. Radila je na njemu nekoliko sati. Rezultat je nije zadovoljio. U Marchboltu je ţivjelo četiri stotine i osamdeset dva Evansa. -

Do vraga! - izusti.

Zatim se baci na planove za budućnost.

X PRIPREME ZA NESREĆU Tjedan dana kasnije, Bobby se u Londonu pridruţio Badgeru. Primio je nekoliko zagonetnih poruka od Frankie, i to najčešće toliko nečitko napisanih da mu nije preostajalo ništa drugo nego da pogađa njihovo značenje. Cinilo se, iz svega što je shvatio, da je Frankie imala nekakav plan, te da on (Bobby) ne smije učiniti ništa svojevoljno dok mu se ona ne javi. To mu je odgovaralo. Ionako nije imao slobodnog vremena jer se nesretni Badger već uspio uplesti u svakojake poslove, pa je Bobby bio zauzet razmršavanjem nevjerojatne guţve u koju mu se prijatelj uvalio. Mladić je u međuvremenu pomno pazio na sebe. Nakon podmetnutog morfija bio je krajnje sumnjičav prema jelu i piću, čak je u London ponio sa sobom i svoj mornarički revolver, iako mu je to bilo mrsko. Baš kad je počeo pomišljati da je cijela stvar. bila neobična noćna mora, zagrmio je Frankien »bentlly« i zaustavio se ispred garaţe. Bobby izade u radnom odijelu da je dočeka. Frankie je sjedila za volanom, a pored nje neki prilično neraspoloţen mladi čovjek. - Zdravo, Bobby - reče Frankie. - Ovo je George Arbuthnot. Liječnik je i bit će nam potreban. - Jesi li sigurna da će nam trebati lijećnik? - upita je. Nisi li ti to pomalo pesimistički raspoloţena? - Nisam mislila da ćemo ga tako trebati — odgovori mu Frankie. - Treba nam za ostvarenje plana koji sam smislila. Moţe li se ovdje negdje mirno sjesti i razgovarati? Bobby sumnjičavo pogleda oko sebe. - Samo moja spavaonica — reče.

- Izvrsno - odgovori Frankie. Izade iz automobila i zajedno s Georgeom Arbuthnotom krene uz vanjsko stubište prema njegovu sobičku na prvom katu. - Ne znam da li će biti mjesta za sjedenje -reče Bobby lutajući pogledom po sobi. Jedina je stolica bila pretrpana Bobbyjevom odjećom. - Na krevet - reče Frankie. Zavali se, a to učini i George Arbuthnot, pa krevet zaškripi kao da negoduje. - Sve sam isplanirala - reče Frankie. - Za početak treba nam automobil. Mislim da nam i ovi vaši automobili mogu posluţiti. - Namjeravaš kupiti jedan od naših automobila? - Da. - Baš je to lijepo od tebe, Frankie - reče Bobby toplo - ali ne moraš. Nastojim da u posao ne uvlačim prijatelje. - Pogrešno si me shvatio - reče Frankie. - Uopće ne mislim na to. Znam što si htio reći... to je kao da kupuješ uţasnu odjeću od prijatelja koji je tek otvorio trgovinu. Muka koja se mora proći. Ali tu nije riječ o tome. Meni doista treba automobil. - Što nedostaje »bentleyu«? - Nije dovoljno dobar. - Ti si luda. - Nisam. Nije dovoijno dobar za ono što mi treba... da ga razbijem! Bobby zastenje i rukama začepi uši. -

Jutros se, ćini mi se, ne osjećam dobro. Progovori George Arbuthnot. Glas mu

je bio dubok i melankoličan. - Ona time ţeli kazati - reče on - da je očekuje prometna nesreća.

-

Kako to ona zna? - upita Bobby divlje .Frankie očajnički uzdahne. - Ne znam zašto i kako, ali čini mi se da smo pogrešno počeli. Sada me paţljivo

slušaj, Bobby, i pokušaj shvatiti što ti govorim. Znam da ti je inteligencija zanemarljiva, ali bi ipak mogao shvatiti ako se malo koncentriraš. Zasta, pa nastavi. - Na tragu sam Bassington-ffrenchu. - Vidi, vidi. Bassington-ffrench, naš Bassington-ffrench, ţivi u selu Staverley u Hampshireu, u zgradi Merroway Courtkoja pripada njegovom bratu. Naš Bassington-ffrench ţivi tamo s bratom i suprugom. - Ĉijom suprugom? - Bratovom, dakako. Ali to nije vaţno. Vaţno je kako ćemo se ti, ja ili oboje uvući u njihovu kuću. Bila sam tamo i proučila okolicu. Staverley je obično selo. Stranac koji tamo dođe s namjerom da ostane, ne moţe proći nezapaţen. Zato sam razradila plan. Eto što će se dogoditi: lady Frances Denvent, vozeći svoj automobil više loše nego dobro, razbija se s njime o zid blizu ulaza u Merroway Court. Automobil je uništen, a ne sasvim uništenu lady Frances odnose u kuću. Lady ima potres mozga, u šoku je a ne smiju je ni pomaknuti. - Zašto? - Tu, vidiš, na scenu stupa George. Ne moţemo riskirati da me pregleda neki nepoznat liječnik i utvrdi kako mi nije ništa ili da me neki sluţbenik pokupi onesviještenu i odveze u najbliţu bolnicu. Eto što se tada događa: George kao slučajno prolazi, također u automobilu - pa je bolje da nam prodaš dva vozila ugleda nesreću, iskače iz automobila i sve preuzima na sebe. Govori: »Ja sam liječnik. Razmaknite se, molim vas.« Dakako, ako se itko tamo zatekne. Nastavlja: »Moramo je odnijeti u tu kuću, kako se to zove - Merroway Court? U redu. Mora mi se omogućiti da je podrobno pregledam«. Odnose me u najbolju gostinsku sobu. Bassington-ffrenchovi će biti ili ljutiti ili uviđavni, no i to će George srediti. On završava pregled i objavljuje rezultat. Srećom, nije ozbiljno kako je on to prvi čas

pomislio. Nema slomljenih kostiju, ali postoji opasnost od potresa mozga. Dva ili tri dana unesrećena se pod nikakvim okolnostima ne smije kretati. Poslije toga moţe se, odnosno mogu se vratiti u London. - Tada George odlazi, a na meni je da se dodvorim ukućanitna. - A kada se ja pojavljujem na sceni? - Ti se uopće ne pojavljuješ. - Ali, čekaj... - Dragi moj, pa ti si zaboravio da te Bassington-ffrench pozna. Mene ne pozna. Moji su izgledi veći i zato što imam plemićku titulu. Vidiš da i to koji put pomaţe. Nisam tamo neka zabludjela mlada ţena koja iz tajanstvenih razloga traţi utočište u kući, već kći vojvode i zato visoko poštovana. A George je pravi liječnik, pa nitko neće moći ni u što posumnjati. - Pretpostavljam da imaš pravo - reče Bobby, nesretan. - Mislim da je plan izvrsno napravljen - ponosno će Frankie. -

Zar ja baš ništa neću raditi? - upita Bobby. Osjeti se povrijeđen baš kao pas

kad mu iznenada oduzmu kost. Bio je to njegov zločin, osjećao je to, a sada ga iz svega guraju van. - Dakako da hoćeš, dušo. Pusti da ti narastu brkovi. - Oho! Znači, puštam brkove? - Da. Koliko to traje? - Otprilike dva ili tri tjedna. - Nebesa! Nisam ni pomišljala da to ide tako sporo. Ne moţeš li ubrzati rast? - Ne. Ali zato mogu staviti laţne brkove. - Lako ih je prepoznati, nakrivljuju se ili otpadaju, a osjeti se i miris ljepila. Ali čekaj, mislim da postoji vrst brka koji se, da tako kaţem, stavlja dlaku po dlaku, pa

ga je nemoguće raspoznati od pravog. Kazališni će vlasuljar srediti taj posao za tren. - Vjerojatno će pomisliti da bjeţim od zakona. - Uopće nije vaţno to što će on pomisliti. - A kad dobijem brkove, što mi je duţnost? - Odjenut ćeš šofersku uniformu i dovesti »bentley« u Staverley. -

Sad mi je jasno. Bobby se ozari. - Slušaj što ja pretpostavljam - reče Frankie. – Nitko ne gleda šofere na isti

način kao neku ličnost. Osim toga, Bassington-ffrench te je vidio samo minutu ili dvije, mora da je bio zauzet razmišljanjem o tome kako da zamijeni fotografiju. Za njega si bio samo mladi glupan koji igra golf- To nisu Caymanovi kdji su sjedili nasuprot tebi govoreći ti i pokušavajući te obraditi. Kladim se da te Bassingtonffrench ne bi prepoznao ni u šoferskoj uniformi, bez brkova. Moţda bi pomislio kako ga tvoje lice podsjeća na nekoga, i to je sve. A s brkovima će sve biti savršeno sigurno. A sada mi reci što misliš o planu? Bobby razmisli. - Da ti iskreno kaţem, Frankie - reče velikodušno mislim da je prilično dobar. - U tom slučaju - reče Frankie ţustro - hajde da kupimo automobile. Hej, čini se da ti je George slomio krevet! - Nema veze! - odgovori Bobby gostoljubivo. – To nikada nije ni bio dobar krevet. Siđoše u garaţu gdje ih dočeka mladi čovjek nervozna izgleda, sitne brade i prijatnog smiješka uzvikom »Hej, hej, hej!«. Njegov je opći izgled ponešto narušavalo to što oči nisu pokazivale nikakvu namjeru da gledaju u istom smjeru. - Zdravo, Badgeru - reče Bobby. - Sjećaš li se Frankie? - Kada sam te posljednji put vidjela - reče Frankie bio si glavom u blatu pa smo te morali izvlačiti za noge.

- Stvarno? - upita Badger. - Pa t-t-t-o mora da j-j-ebilo u Walesu. - Točno - odgovori Frankie. - Tamo. - Oduvijek sam bio 1-1-1-oš j-j-ahač - reče Badger – a t-t-o sam i ostao. - Frankie ţeli kupiti automobil - upadne Bobby. - Dva automobila - doda Frankie. - I George mora imati vozilo, a njegovo je slupano. - Moţemo mu iznajmiti automobil — reče Bobby. - Pa, dodite i p-p-p-ogledajte što imamo — pozva ih Badger. - Izgledaju vrlo lijepo - uzviknu Frankie zabliještena jarkim crvenim i zelenim bojama. - Samo izgledaju dobro - reče Bobby natmureno. - To je v-v-v-rlo dobra cijena za r-r-r-abljeni automobil - izusti Badger pokazujući jednog »chryslera«. - Ne, ne taj - odgovori Bobby. - Što god da kupi, mora joj izdrţati barem četrdeset milja. Badger poniţeno pogleda Bobbyja. - Onaj je »standard« prilično dobar - razmišljao je Bobby glasno - i izdrţat će kamo god krenete. »Essex« je suviše dobro vozilo za ovu vrst posla. Trajat će još najmanje dvije stotine milja. - U redu - reče Frankie - uzet ću »standarda«. Badger pozva Bobbyja u stranu. š-š-š-to misliš o c-c-ijeni -promrmlja. -Tvoje prija-telje ne ţ-ţelim suviše oderati. Deset funti? - Deset je funti umjerena cijena - reče Frankie pridruţujući im se. - Platit ću odmah, u gotovini. -

Tko je ona, zapravo? - upita Badger šaptom. Bobby mu tiho objasni.

—P-p-prvi put da čujem za n-n-ekoga s titulom da p-p-p-laća gotovom lovom primjeti Badger s poštovanjem. Bobby isprati svoje prijatelje do »bentleya«. -

Kada počinjemo? - upita. - Što prije, to bolje — odgovori Frankie. — Mislili smo da to bude već sutra

popodne. - Ĉekaj, mogu li i ja doći? Stavit ću umjetnu bradu. - Ne moţeš - nasmije se Frankie. - Brada bi vjerojatno upropastila sve jer bi se odlijepila u pogrešnom trenutku. Ali ne vidim zašto se ne bi mogao tamo zateći kao motociklist s kacigom i naočalima za voţnju. Što ti misliš o tome, George? George Arbuthnot progovori po drugi put: -

U redu je - reče - što nas je više, veselije je. Glas mu je bio još sjetniji.

XI DOLAZI DO NESREĆE Dogovoreno je da se nađu otprilike kilometar i pol od sela Staverley, na mjestu na kojem se cesta za Staverley odvaja od auto-ceste za Andover. Svi su stigli bez teškoća, iako je Frankien »standard« na svakoj strmini i usponu pokazivao nedvojbene znakove oronulosti. Sve se trebalo odigrati u jedan sat. - Ne ţelimo da nam išta poremeti naš nastup - govorila je Frankie. - Na ovoj cesti gotovo nikada nikoga nema, pa bi u vrijeme ručka morali biti savršeno sigurni. Nastaviše cestom još otprilike pola milje, a tada Fran-kie pokaza mjesto koje je odabrala za nesreću.

- Jednostavno ne moţe biti bolje - reče. - Ravno niz brijeg gdje, kao što vidite, cesta naglo skreće oko onog izbočenog zida. A to je, zapravo, zidana ograda Merroway Courta. Pokrenemo li automobil nizbrdo, zabit će se ravno u zid i izgledat će prilično strašno. - Vjerojatno hoće - sloţi se Bobby. - Ĉini mi se, međutim, da bi netko ipak trebao biti dolje, na zavoju, i paziti dolazi li tko iz suprotnog smjera. - Točno - nadoveza Frankie. - Ne ţelimo nikoga uvući u sve ovo, a još manje izazvati nečiju nesreću. George moţe otići dolje automobilom i tamo ga negdje okrenuti, pa će izgledati kao da dolazi iz suprotnog smjera. Ĉim mahne maramicom, znat ćemo da je sve čisto i moţemo krenuti. - Vrlo si blijeda, Frankie - reče Bobby zabrinuto. Jesi li sigurna da se dobro osjećaš? - Namjerno sam blijeda. Šminka - objasni mu Frankie. - Spremna sam za potres mozga. Valjda ne ţeliš da me unose u tu kuću zdravu kao dren. - Baš su ţene divne - reče Bobby prijateljski. - Izgledaš kao bolesna majmunica. - Mislim da si grub - odbrusi mu Frankie. - A sada, odoh da izvidim kako je na ulazu u Merroway Court. To je s ove strane zida. Srećom, pokraj ulaznih vrata nema nikakvih prostorija. Kad George mahne maramicom, a ja mahnem svojom, kreni! - U redu - reče Bobby. - Ostat ću na bočnoj ploči sve dok vozilo ne dobije potrebnu brzinu, a tada ću skočiti. - Pazi da se ne ozlijediš - reče Frankie. - Bit ću paţljiv. Ne bih ţelio zamrsiti plan pravom nesrećom na mjestu koje je bilo predviđeno za namještenu. - Kreni, George - reče Frankie. George kimne glavom, uskoči u drugi automobil i po-lako krene nizbrdo. Bobby i Frankie gledali su za njim.

- Ti ćeš... pazit ćeš na sebe, Frankie? - upita Bobby hrapavim glasom - Mislim, nemoj se upuštati u ništa budalasto. - Sve će biti u redu. Bit ću oprezna. Da ne zaboravim, mislim da je bolje da ti ne pišem izravno na tvoju adresu. Pisat ću ili Georgeu ili mojoj sobarici, pa će ti oni prenositi poruke. - Baš nje zanima da li će George uspjeti u svom zanimanju. - Zašto to pitaš? - Pa čini mi se da još nije savladao neke osnove svakodnevnog razgovora. - To će doći samo po sebi - reče Frankie. - A sada, bolje je da idem. Dat ću ti znak kada da kreneš. I javit ću ti kad da dođeš po mene s »bentleyem«. - A ja ću se u međuvremenu pobrinuti za brkove reče Bobby. - Do viđenja, Frankie. Na čas se pogledaše. Frankie kimne glavom i pješice krene nizbrdo. George je u međuvremenu već okrenuo automobil u suprotnom smjeru. Frankie je za trenutak nestala iza zida i odmah se potom pojavila mašući marami-com. Bobby ugleda i drugu ruku s maramicom na samom dnu ceste, kod zavoja. uoaci mjenjač u treću brzinu i stojeći na bočnom Hmenom nogostupu, oslobodi kočnicu. Kola se nevoljko pokrenuše usporavana mjenjačem. Padina je, međutim, bila dovoljno strma. Motor je proradio. Automobil je počeo dobivati brzinu. Bobby je rukom umirivao volan. Skoči s vozila u posljednjem času. Automobil nastavi nizbrdo i priličnom snagom tresne o zid. Sve je bilo u redu nesreća je bila savršeno izvedena. Bobby tada ugleda Frankie kako hitro prilazi razmrskanom automobilu i pada među olupine. U tom se času iza zavoja pojavi i George sa svojim vozilom. Bobby odahne i uzjaha svoj motocikl, te odmah krene prema Londonu. Na mjestu nesreće nasta prilična strka. - Da se malo provaljam po prašini - upita Frankie – i zaprljam se?

- Dapače - reče George. - Dodaj mi tvoj šešir. Uze ga i razdere na jednom mjestu. Frankie zaprepa-šteno uzviknu. - To je zbog potresa mozga - odgovori George. – A sada nepomično lezi tu gdje jesi. Ĉini mi se da čujem zvono bicikla. U tom času na zavoju se pojavi mladić od oko seda-mnaest godina. Veselo je zviţdukao. Odmah se zaustavio oduševljen zanimljivim prizorom ispred sebe. - 'Opa! - uzvikne. - Zar je doslo do nesreće? - Ne - odgovori George sarkastično. - Mlada se dama namjerno zaletjela u taj zid. Prihvaćajući njegov odgovor kao ironiju a ne kao istinu, što je zapravo bila, mladić uzdahne. - Izgleda prilično loše. Je li mrtva? - Još nije - reče George. - Moramo je odmah nekamo prenijeti. Ja sam liječnik. Kako se zove ovo imanje? - Merrway Court. Pripada gospodinu Bassington--ffrenchu. - Moramo je odmah tamo prenijeti - reče George autoritativnim glasom. Ostavite tu svoj bicikl i pomozite mi. Momak to rado učini, nasloni bicikl o zid i priskoči u pomoć. Noseći je između sebe, krenuše asfaltiranim dvoriš-nim kolnikom prema ugodnoj kući staromodnog plemićkog izgleda. Njihov je dolazak primijetio glavni sluga koji izađe da ih dočeka. - Dogodila se nesreća - reče George ljubazno. - Moţemo li unijeti ovu gospođicu u neku od soba? Moramo se pobrinuti za nju. Sluga smeteno krene prema predvorju, a George i mladić s omlitavjelim Frankienim tijelom u rukama, odmah iza njega. Sluga ude u sobu slijeva iz koje se

odmah potom pojavi jedna ţena. Bila je visoka i crvenokosa, tridesetih godina. Oči su joj bile svijetloplave. Ona odmah preuzme situaciju u svoje ruke. - U prizemlju imamo rezervnu spavaću sobu, pa je tamo moţete odnijeti. Da li da pozovem liječnika? - Ja sam liječnik - objasni joj George. - Slučajno sam prolazio ovuda automobilom i vidio kako se dogodila nesreća. - Baš je to sretna okolnost! Slijedite me, molim vas. Uvede ih u udobnu sobu s prozorima na vrt. - Je li teško ranjena? - raspitivala se ţena. - To još ne znam... Gospođa Bassington-ffrench shvati poruku i izađe iz sobe zajedno s biciklistom koji joj je potanko objašnjavao što se dogodilo, kao da je bio stvarni svjedok nesreće. - Zaletjela se ravno u zid. Vozilo je slupano. Leţala je tamo, na zemlji, šešir joj je bio zgnječen i poderan. A ovaj gospodin, on je tuda prolazio... Nastavio je pričati sve dok nije dobio napojnicu. Tada je otišao. U međuvremenu, sami, Frankie i George oprezno su šaputali. - George, prijatelju, ovo valjda ne moţe nauditi tvojoj karijeri? Neće te skinuti sa spiska liječnika ili nešto slično? - Valjda neće - odgovori ovaj ozbiljnim glasom. Dakako, ako ništa ne iziđe na vidjelo. - Neće - uvjeri ga Frankie. - Ne brini, George, neću te iznevjeriti. - Zatim zamišljeno doda: - Znaš, izvrsno si to izveo. Nikada te nisam čula da toliko govoriš.

George uzdahne. Pogleda na sat. ~ Neka pregled traje još tri minute - odluči on. - Sto ćemo s kolima? - Uredit ću s ljudima iz garaţe da dođu i odvezu ih. ~ Dobro. George nastavi promatrati svoj ručni sat. Tada s osiećajem olakšanja reče: - Vrijeme je! - George - zaustavi ga Frankie. - Pravi si andeo. Ne znam zašto si pristao na sve ovo. - Ne znam ni ja - odgovori on. - Prava ludorija. Kimne glavom. - Zdravo. I dobro se zabavi. - Pitam se da li će mi to uspjeti - reče Frankie. Razmišljala je o onom hladnom i bezličnom ţenskom glasu s američkim akcentom. George krene u potragu za vlasnicom koju pronađe u salonu za primanje. - Mislim - reče joj bez mnogo okolišanja - da nije toliko loše koliko sam se pribojavao. Potres je mozga neznatan i već se smiruje. Morala bi mirno leţati dan ili dva tu gdje jest... Zasta. - Ĉini se da je u pitanju lady Frances Derwent, vojvodina kćerka. - Zamislite! - uskliknu gospođa Bassington-ffrench. Tada dobro poznam neke njezine rodake, Draycotte. - Ne znam da li vam je zgodno da je ostavim ovdje —reče George - ali kada bi mogla ostati dan ili dva... Opet zasta. - Dakako da moţe ostati. S time neće biti teškoća, dr...? - Arbuthnot. Da ne zaboravim, pobrinut ću se i da ljudi iz garaţe dođu i odvezu njezina kola. To mi je usput.

- Baš vam hvala, dr Arbuthnot. Sreća je što ste se zatekli u blizini. Pretpostavljam da bih ipak trebala pozvati liječnika da barem sutra pogleda kako je mlada dama? - Mislim da to nije potrebno - odgovori George. – Sve što ona treba jest mir. - Ipak ću se osjećati sigurnijom. Treba o svemu obavijestiti i njezinu obitelj. - I to ću ja srediti - napomene George. - A što se tiče liječnika, čini mi se da mlada gospodica ima neke svoje ozbiljne religiozne razloge zbog kojih ih ne ţeli vidjeti. Nije uopće bila sretna kad je čula tko sam i što sam. - Oh! - uzdahne gospođa Bassington-ffrench. - Ali sve će biti u redu - pokuša je razuvjeriti George. - Vjerujte mi. Ako doista tako mislite... - reče gospođa Bassington-ffrench sumnjičavo kimajući glavom. Uvjeren sam u to - odgovori George. - Do viđenja. Zaboga! Ostavio sam jedan od mojih instrumenata na krevetu! Brzo se vrati u sobu i priđe krevetu. - Frankie - šapnu brzo - ti si sljedbenica Kršćanskenauke. Ne zaboravi to. - Ali zašto? - Morao sam to kazati. Jedini način. - U redu - prošapta Frankie - neću zaboraviti.

XII U NEPRIJATELJSKOM TABORU - E pa, tu sam - pomisli Frankie. - Sigurna u neprijateljskom taboru. Sada sve ovisi samo o meni. Netko pokuca. Uđe gospođa Bassington-ffrench. - Uţasno mi je ţao što sam vam zadala toliko neprilika- reče Frankie slabašnim glasićem, podiţući se na jastuk. - Koješta! - reče gospoda Bassington-ffrench. Do Frankie ponovno dopre njezin hladan i privlačan promukli glas s američkim naglaskom, te se sjeti da je lord Marchington nešto govorio o Bassington-ffrenchu iz loze Hampshire koji se oţenio Amerikankom. - Doktor Arbuthnot kaţe da ćete se ubrzo osjećati sasvim dobro. Frankie pomisli kako bi bilo dobro da u tom času kaţe nešto o »duševnom grijehu«, ali se poboja da će pogriješiti. - Ĉini se da je vrlo ugodan - reče umjesto toga. – vrlo ljubazan. - Rekla bih i vrlo sposoban - doda gospođa Bassington-ffrench. - Prava je sreća što se zatekao na licu mjesta. - Doista jest, iako ga zapravo nisam ni trebala. - Ali, sada više ne smijete govoriti - nastavi njezina domaćica. - Poslat ću ovamo sobaricu s nekoliko stvari za vas, tako da moţete pošteno leći u krevet. - To je vrlo ljubazno od vas. - Ni najmanje. Frankie osjeti potištenost kada se ţena povukla. -

Ugodna osoba - reče sama sebi. -i ništa ne sumnja. Tek tada i po prvi put shvati

da izvodi prljavu igru na račun svoje domaćice. Bila je toliko opsjednuta vizijom

ubojice, Bassington-ffrenchom, kako gura ţrtvu koja ništa ne sumnja u provaliju, da je jednostavno zanemarila manje vaţne uloge i osobe koje bi se mogle pojaviti. »Što mogu«, pomisli Frankie. »Moram ići do kraja. Da barem nije tako jako ljubazna prema meni!« Popodne i večer provela je leţeći u zamračenoj sobi. Gospođa Bassingtonffrench pogledala je dva ili tri puta u sobu da vidi kako se osjeća mlada djevojka, ali se nije zadrţavala. Idućeg je dana, međutim, Frankie poţeljela malo danjeg svjetla i društvo, pa su njih dvije prilično dugo razgovarale. Otkrile su mnogo zajedničkih poznanika i prijatelja, a potkraj dana Frankie s osjećajem krivice osjeti da su postale prijateljice. Gospođa Bassington-ffrench nekoliko je puta govorila o svom suprugu i o malenom Tommyju. Cinilo se da je ta jednostavna ţena duboko vezana za svoj dom, pa ipak i iz nekog neodređenog razloga, Frankie pomisli kako nije sretna. U njezinim je očima slutila nekakav bojaţljivi izraz koji nije bio u skladu s njezinom smirenoirt ličnošću. Trećeg je dana Frankie naposljetku ustala i upoznala glavu kuće. Bio je to krupan čovjek snaţnih čeljusti, ljubazan ali i pomalo odsutan. Ĉinilo se da najveći dio vremena provodi zatvoren u svojoj radnoj sobi. Frankie ipak zaključi da on voli svoju suprugu, iako se nije mnogo zanimao za njezine stvari. Tommy, sitan dječak, imao je sedam godina i bio je zdravo i ţivahno dijete. Sylvia Bassington-ffrench ga je očito oboţavala. -

Baš je lijepo ovdje - uzdahne Frankie. Ispruţila se na leţaljici u vrtu. - Ne znam da li je to zbog udarca u glavu ili nečeg drugog, ali jedrostavno

osjećam da se ne ţelim kretati, da ţelim leţati ovdje danima i danima. - Pa ostani - reče Sylvia Bassington-ffrench svojim mirnim i jednoličnim glasom. - Doista tako mislim. Ostani. Ne ţuri natrag u grad. Vidiš, zadovoljna sam što si ovdje. Toliko si bistra i zabavna! To me oraspoloţuje.

»Dakle ipak joj treba netko tko će je oraspoloţiti« sijevne u Frankienoj glavi. Istog se časa zastidi same sebe. - Osjećam da smo doista postale prijateliice – nastavi Sylvia. Frankie osjeti još jači stid. Bilo je podlo to što je radila, podlo, podlo, podlo. S tim mora prestati i vratiti se u grad. Domaćica je nastavila: - Tu ti sigurno neće biti dosadno. Sutra, osim toga, dolazi brat moga supruga. Sigurno će ti se svidjeti. Rogera svi zavole. - Zar on ţivi s vama? - Tu i tamo. Nemirno je biće. Sebe naziva crnom ovcom obitelji, a to je na neki način i točno. Nikada ne radi dugo jedan posao, čak ne vjerujem da je ikada u ţivotu pošteno radio. Neki su ljudi, međutim, jednostavno takvi, osobito u starim obiteljima. I najčešće su to ljudi s mnogo šarma. Roger je izrazito uviđavan. Ne znam što bih bila napravila proljetos bez njega dok je Tommy bio bolestan. - Što je to bilo s Tommyjem? - Pao je s ljuljačke. Mora da je bila vezana o trulu granu koja je popustila. Roger je bio vrlo uznemiren jer je baš tada bio pokraj djeteta i gurao ljuljačku uvis, što djeca vole. Pomislili smo da je povrijedio kralješnicu, ali se na kraju uspostavilo da je samo lakše povrijeden, pa se sada izvrsno osjeća. - Tako i izgleda - reče Frankie nasmiješeno osluškujući slabašne dječje povike iz daljine. - Znam. Zdrav je. To je veliko olakšanje. Inače nema sreće. Prošle se zime zamalo utopio. - Doista? — upita Frankie zamišljeno. Više nije razmišljala o povratku u grad. Nestao je i osjećaj krivice. Nesreće! Pitala se da Ii se Roger Bassington-ffrench specijalizirao za nesreće.

Reče: - Ako si doista mislila ono što si rekla, voljela bih ostati još malo. Ali, neće li se tvoj suprug ljutiti što se samo tako utrpavam?

,

- Henry? - usne gospođe Bassingtofi-ffrench čudno se iskriviše. - Ne, Henryju to neće smetati. Njemu sada više ništa ne smeta. Frankie je znatiţeljno pogleda. »Da me bolje poznaje, sada bi mi sigurno nešto povjerila« razmišljala je. »Uvjerena sam da se ovdje dogada mnogo neobičnih stvari.« Henry Bassington-ffrench pridruţio im se dok su pile čaj, pa ga Frankie izbliza prouči. Bilo je nešto neobično u tom čovjeku. Tip mu nije bilo teško odrediti druţevan i jednostavan čovjek, ljubitelj prirbde i sporta. Ali, takav čovjek ne bi smio sjediti nervozno, ţivci su mu očito bili pri kraju, čas je upadao u povučenost iz koje ga je bilo nemoguće izvući, čas je ogorčeno i sarkastično odgovarao na svaku riječ koju bi mu uputile. No nije uvijek bio takav. Te se večeri pokazao u sasvim drukčijem svjetlu. Šalio se, smijao i pričao, te bio za čovjeka njegovih sposobnosti, gotovo briljantan. Suviše briljantan, pomisli Frankie. Ne-prirodno, bez ikave veze s njegovom osobnošću. -

Ima neobične oči - mislila je. - Baš me straše. Pa ipak u njega nije sumnjala. Njegov je brat bio u Marchboltu onoga tragičnog

dana. Frankie je ţeljno i s velikim zanimanjem čekala da upozna njegova brata. Prema njezinom i Bobbyjevu mišljenju, taj je čovjek ubojica. Srest će ubojicu licem u lice. Osjeti nervozu. Moţe li on išta naslutiti? Moţe li je ikako povezati s uspješno izvedenim zločinom? »Mučiš se zbog ničega«, reče sama sebi. Roger Bassington-ffrench stigao je idućeg dana točno na popodnevni čaj.

Frankie ga je upoznala tek kad su počeli sluţiti čaj. Do tada, morala se »odmarati« u svojoj sobi. Kad je izišla na tratinu, stol je već bio prostrt. Sylvia se smiješila. - Eto naše bolesnice. Ovo je brat moga supruga... lady Frances Dervvent. Frankie ugleda visokog mršavog muškarca tridesetih godina i prijaznih očiju. Iako je sada shvatila što je Bobby mislio kada je rekao da mu još samo nedostaju monokl i brk u stilu četkice za fabe, radije je obratila paţnju na mtenzivno plavethilo njegovih očiju. Rukovaše se. On reče: - Cuo sam cijelu priču o tome kako ste pokušali srušiti zid oko parka. - Priznajem - reče Frankie - da sam najgora vozačica na svijetu. Ali vozila sam neki stari automobil umjesto moga, koji se neočekivano pokvario. Iz olupine ju je izvukao jedan privlačan mladi liječnik - doda Sylvia. - Bio je prilično drag — prizna Frankie. U tom se času pojavi mali Tommy i radosno vičući objesi se o ujakov vrat. - Jesi li mi donio električni vlak? Obećao si mi. Obećao si mi! - Tommy, nije lijepo traţiti stvari od drugih - podvikne Sylvia. - Sve je u redu, Sylvia. Obećao sam mu. I donio sam ti taj tvoj vlak, mladi čovječe. Hoće li Henry doći na čaj? upita Sylviju. - Ne vjerujem da hoće - odgovori ona usiljeno. Danas se ne osjeća dobro. A tada gotovo nagonski reče: -

Oh, Rogere, baš mi je drago što si se vratio! On lagano stavi svoju ruku na njezinu i tamo je kratko zadrţi.

-

Sve je u redu, Sylvia, stara prijateljice.

Poslije čaja, Roger i Tommy zabavljali su se s novim električnim vlakom. Frankie ih je promatrala, dok joj je u glavi vladala zbrka. Ovo jednostavno nije bio tip čovjeka koji gura ljude u ponore! Taj šarmantni mladić jednostavno ne moţe biti ubojica. Ali to znači da su ona i Bobby cijelo vrijeme pogrešno razmišljali, barem kad je o ovom dijelu istrage riječ. Sada je bila sigurna da Bassington-ffrench nije gurnuo Pritcharda preko ruba. Tko je onda to načinio? Još je vjerovala da je čovjek gurnut u ponor. Tko je to učinio? I tko je stavio morfij u Bobyjevo pivo? Sjetivši se morfija, iznenada joj posta jasno zašto su joj se oči Henryja Bassington-ffrencha činile neobičnima, onako ispupčene. Je li Henry Bassington-ffrench narkoman?

XIII ALAN CARSTAIRS Da sve bude još čudnije, njezine se sumnje obistiniše, a potvrdi ih Roger. Igrali su tenis i poslije završetka lagano pijuckali piće. Razgovarali su o svemu i svačemu, a Frankie je sve snaţnije osjećala šarm čovjeka koji je, kao Roger Bassington--ffrench, proputovao gotovo cijeli svijet. Obiteljska se crna ovca doista neobično razlikovala od svog brata. Kratku tišinu naruši Rogerov glas - ovaj put govorio je sasvim drukčijim tonom.

- Lady Frances, učinit ću nešto neobično. Znam vas manje od dvadeset i četiri sata, ali sam uvjeren da ste jedina osoba koju mogu pitati za jedan savjet. - Savjet? - upita Frankie iznenađeno. - Da. Ne mogu se odlučiti između dvije vrlo različite stvari. Zastao je. Naginjao se naprijed, namrštena čela. Izgle-dao je zabrinut i uznemiren. - Riječ je o mom bratu, lady Frances. - Da? - Uzima drogu. Siguran sam u to. - Zašto tako mislite? - upita ona. - Zbog svega. Njegov izgled, neobične promjene u ponašanju. Jeste li primijetili njegove oči? Uţarene su. - Primijetila sam to - prizna Frankie. - Što mislite, o kojoj je drogi riječ? - Morfij ili neka vrst opijuma. - Traje li to već dugo? - Mislim oko šest mjeseci. Sjećam se da se ţalio na nesanicu, i to često. Kako je počeo uzimati drogu, to ne znam, ali vjerujem da je do toga došlo odmah poslije teškoća s nesanicom. - Kako je nabavlja? - upita Frankie. - Mislim da mu stiţe poštom. Jeste li primijetili kako je određenih dana u tjednu posebno nervozan? Osobito u vrijeme popodnevnog čaja. - Jesam. - Mislim da baš tada nema više morfija i da čeka novu pošiljku. Kasnije, poslije pošte u šest sati, povlači se u radnu sobu i na večeru dolazi sasvim drukčije raspoloţen.

Frankie kimne glavom. Sjetila se njegovih gotovo ne-prirodnih govorničkih bravura određenih večeri u tjednu. - Ali otkud mu stiţe droga? - upita ona. - To ne znam. Nijedan liječnik koji drţi do svog ugleda, neće mu je dati. U Londonu, međutim, postoje različiti izvori za nabavku droge, za koju se plaća visoka cijena. Frankie se zamisli. Sjetila se kako je jednom prilikom spomenula Bobbyju mogućnost da je u pitanju organizirana banda krijumčara droge* ali je on odgovorio da je nemoguće pomiješati nekoliko različitih kriminalističkih djela u isti koš. Bilo je neobično to što su već na samom početku njihove istrage naletjeli na takvo što. Bilo je neobično i to što ju je na drogu upozorio glavni osumnjičeni. To je još više nagna da skine sumnju p ubojstvu s ličnosti Rogera Bassington-ffrencha. Ostalo je nerazjašnjeno pitanje zamijenjene fotogra-fije. Optuţba na Rogerov račun još je vrijedila. Samo nečija ličnost nije dovoljna da razuvjeri. Svi su uvijek govorili da su ubojice šarmantni ljudi! Obrati se svom pratiocu. - Zašto mi, zapravo, sve to govorite? — upita iskreno. - Zato jer ne znam što da radim sa Sylvijom - odgovori on jednostavno. - Mislite li da ona to ne zna? - Dakako da ne zna. Da li da joj kaţem? - Vrlo je teško... Doista je vrlo teško. Zato sam pomislio da biste mi vi mogli pomoći. Sylvia vas je iskreno zavoljela. Ne mari mnogo za ljude koji ţive u šusjedstvu, ali mi je kazala da vas je zavoljela čim vas je vidjela. Što da radim, lady Frances? Ako joj kaţem, bit će to samo još jedan velik teret na njezinim plećima. »Kad bi saznala, moţda bi mogla utjecati da se promi-jeni«, razmišljala je Frankie glasno.

- Sumnjam. Kad je u pitanju droga, nitko, čak ni najbliţi i najdraţi, nema utjecaja. - Prilično beznadno, zar ne? - Zapravo je tako. Postoje načini, dakako. Samo kad bi Henry pristao da se podvrgne liječenju! U blizini postoji i sanatorij u kojem bi se mogao liječiti, a vodi ga dr Nicholson. - A on ne ţeli pristati? - Moţda. Ponekad je narkomana moguće uhvatiti u stanju krajnje griţnje savjesti, i tada će pristati da učini sve kako bi se izliječio. Mislim da bi Henryja bilo lakše nago voriti na takvo što kad bi bio siguran da Sylvia ništa ne zna, jer bi ga mučilo da će ona to saznati prije ili kasnije. Uspije li liječenje, lako je svakome reći da su u pitanju bili ţivci, pa Sylvia to nikada ne mora ni saznati. - Da li bi zbog liječenja morao napustiti kuću? - Mjesto o kojem govorim udaljeno je od nas svega tri milje, s druge je strane sela. Sanatorij je to koji vodi Kanađanin dr Nicholson. Vrlo pametan čovjek. I, srećom, Henry ga prilično voli. Tiho! Dolazi Sylvia. Gospoda Bassington-ffrench pridruţi im se govoreći: - Jeste li bili vrijedni? - Odigrali smo tri seta - odgovori Frankie - i sva tri sam izgubila. - Dobro igraš - doda Roger. - Ja sam lijena kad je riječ o tenisu — reče Sylvia. —Moramo pozvati Nicholsonove u goste jednog od ovih dana. Ona voli igrati tenis. Hej, što je? Primijetila je da je dvoje mladih razmijenilo značajne poglede. - Ništa... osim što smo lady Frances i ja baš maločas razgovarali o Nicholsonovima.

- Bolje je da je oslovljavaš s Frankie, kao što to ja činim - reče Sylvia. -Nije li neobično to što, kad god netko govori o nekoj osobi, odmah poslije toga dolazi netko tko spominje tu istu osobu? - Oni su Kanađani, zar ne? - upita Frankie. - On jest, ali mislim da je ona Engleskinja. Nisam sasvim sigurna. Vrlo ugodna ţenica, šarmantna, s velikim pametnim očima. Ne znam zašto, ali mislim da nije osobito sretna. Mora da joj je ţivot takav da je pokunjena. - Ĉujem da vode sanatorij - reče Frankie. - Da. Nervni slučajevi i ljudi koji uzimaju droge. Vjerujem da vrlo uspješno obavlja svoj posao. Vrlo dojmljiva osoba. - Drag vam je? - Ne - odgovori Sylvia gotovo grubo. - Nije mi posebno drag. - A trenutak kasnije doda: - Uopće mi nije drag. Kasnije, Sylvia pokaza Frankie fotografiju ţene krupnih široko razmaknutih očiju, koja je stajala na klaviru. - To je Moira Nicholson. Privlačno lice, zar ne? Ĉovjek koji je jednom bio ovdje s nekim našim prijateljima, nije mogao oka skinuti s nje. Mislim da je ţelio da joj ga predstavimo. Nasmijala se. - Pozvat ću ih na večeru sutra. Baš bih voljela znati što ćeš ti reći o njemu. - O njemu? - Da. Kao što sam ti rekla, meni nije drag, pa ipak je vrlo privlačan čovjek. Nešto u boji njezina glasa natjera Frankie da je brzo pogleda, no prekasno, jer se Sylvia već bila okrenula i počela vaditi uvenulo cvijeće iz vaze.

»Moram se sabrati«, razmišljala je Frankie dok je raščešljavala tamnu gustu kosu i odijevala se za večeru. »Osim toga«, pomisli, »vrijeme je da napravim nekoliko eksperimenata.« Da li je Roger Bassington-ffrench bio nitkov kakvim su ga smatrali Bobby i ona? Zajedno su zaključili da osoba koja je pokušala ukloniti Bobbyja mora imati jednostavan pristup do morfija. Tu je Roger Bassington-ffrench dobro stajao. Ako je njegov brat dobivao drogu poštom, tada Rogeru nije teško izvaditi paketić i sakriti ga dok mu ne zatreba. Frankie zapisa na komad papira »Bilješke« i poče ispisivati: 1.. Valja saznati gdje je Roger bio 16. u mjesecu, na dan kada je otrovan Bobby. Pomisli kako to neće biti strašno teško. 2. Pokazati sliku mrtvaca i vidjeti reakciju. Saznati da li Roger priznaje da je tada bio u Marchboltu. Osjeti se malo nervoznom zbog ove druge točke. To je značilo igrati s otvorenim kartama. S druge strane, tragedija se odigrala u njezinom djeliću svijeta i najnormalnija je stvar pričati u nekom društvu o tome. Zguţva papir i spali ga. Prvu je točku uspjela riješiti već za vrijeme večera. - Znaš - rekla je iskreno Rogeru - nikako da se oslobodim osjećaja da smo se već negdje i prije sreli. I to ne tako davno. Da nisi i ti bio na onoj zabavi koju je priredila lady Shane u hotelu Claridge 16. ovog mjeseca? - To nije moglo biti 16 - reče brzo Sylvia. - Roger je tada bio ovdje. Toga se sjećam zato što smo tada djeci priredili veliku zabavu, a bez Rogerove bi pomoći to jednostavno bilo nemoguće. Zahvalno pogleda šurjaka, a on joj se nasmiješi. Ne sjećam se da smo se već sreli - reče on zamišljeno. -Siguran sam da to ne bih samo tako zaboravio.

Rekao je to na prilično lijep način. »Dobro, jedno sam riješila«, pomisli Frankie. »Roger nije bio u Walesu onog dana kada je otrovan Bobby.« I drugu je točku riješila prilično jednostavno, i to nešto malo kasnije. Frankie je povela razgovor o malenim provincijskim mjestima, o dosadi i golemom zanimanju koje izaziva svaki, pa i najmanji incident. - U nas je prošlog mjeseca neki čovjek pao sa stijene u ponor - reče ona kao primjer. - Svi smo bili uzbuđeni. Otišla sam na istragu iskreno uzbuđena, ali je bilo prilično dosadno. - Je li to bilo u mjestu zvanom Marchbolt? – upita Sylvia iznenada. Frankie potvrdi. - Dvorac Denventovih nalazi se samo sedam milja od Marchbolta - objasni ona. - Rogere, to je morao biti onaj tvoj čovjek – reče Sylvia uzbuđeno. Frankie ga sa zanimanjem pogleda. - Zapravo, baš sam tada bio tamo - reče Roger. Ostao sam pokraj mrtvaca sve dok nije došla policija. - A ja sam mislila da je jedan od sinova svećenika čuvao mrtvaca - reče Frankie. - Morao je otići svirati orgulje ili tako nešto, pa sam ja preuzeo straţu. - Kako je to neobično! - usklikne Frankie. – Znala sam da je još netko bio tamo, ali nisam čula ime. Znači — to ste bili vi? Odmah se razgovor povede u stilu: »Kako je to nevje-rojatno, baš je svijet mali«. Frankie samoj sebi čestita na vođenju razgovora u ţeljenom smjeru. - Moţda ste me tada prvi put i vidjeli u Marchboltu reče Roger. - Zapravo nisam bila tamo kad se dogodila nesreća —odgovori Frankie. - Vratila sam se iz Londona nekoliko dana kasnije. A jeste li bili na istrazi?

- Ne. Vratio sam se u London već sljedećeg jutra. - Imao je nekakvu suludu ideju da tamo kupi kuću reče Sylvia. - Ĉista besmislica — progovori Henry Bassington--ffrench. - Ni slučajno — dobroćudno će Roger. - I sam znaš Rogere da bi te, čim bi je kupio, ubrzo spopala ţelja za lutanjem i opet bi otišao nekamo u inozemstvo. - I ja ću se jednog dana smiriti, Sylvia. - A kad se na to odlučiš, neka to bude blizu nas, a ne čak u Walesu - reče ona. Roger se nasmije. Zatim se obrati Frankie. - Ima li štogod zanimljivo u toj tragediji? Nije li to bilo samoubojstvo ili nešto slično? - Oh, ne. Sve je bilo jasno, stigli su i neki uţasni rođaci da ga identificiraju. Ĉini se da je ţelio pješice obići Wales. Tuţno, doista, jer je stvarno dobro izgledao. Jeste li vidjeli njegovu sliku u novinama? - Mislim da jesam - odgovori najprije Sylvia. - Ali se ne sjećam. -

Izrezala sam je iz novina i imam je uza se. Frankie se pretvori u ţivu ţelju.

Otrča uz stepenice i vrati se s novinskom fotografijom u ruci. Pruţi je Sylviji. Roger se pribliţi i pogleda preko njezina ramena. -

Misliš li i ti da je zgodan? - upita kako prava učenica. - Prilično - reče Sylvia. - Doista neobično nalikuje onom čovjeku, Alanu

Carstairsu, zar ne Rogere? Ĉini mi se da sam ti to već i rekla. - Nalikuje, to je točno - sloţi se Roger. - Ali tamo, na licu mjesta, nije bilo nikakve prave sličnosti. - Teško je nešto prosuditi na osnovi novinske fotografije - reče Sylvia vraćajući je Frankie.

Frankie se s time sloţi. Razgovor se prebaci u druge vode. Frankie ode u krevet, neodlučna. Svi su reagirali savršeno prirodno. Rogerovo raspitivanje o kućama takoder nije bilo tajna. Jedino što je uspjela dobiti iz svega, bilo je ime. Ime Alana Carstairsa.

XIV DOKTOR NICHOLSON Već idućeg jutra Frankie prijeđe u napad. Razgovor sa Sylvijom započne nehajnim pitanjem: - Kako se' zvao onaj čovjek kojeg si spomenula jučer navečer? Alan Carstairs? Sigurna sam da sam to ime već negdje čula! - Kladim se da jesi. On je prilično popularna osoba, na svoj način. Porijeklom je Kanađanin, prirodoslovac je, istraţivač i lovac na veliku divljač. Ne poznam ga dobro. Neki naši poznanici, Rivingtonsi, doveli su ga jednog dana ovamo na ručak. Vrlo privlačan čovjek, krupan, tamnoput, lijepih plavih očiju. - Znala sam da sam čula za njega. - Koliko sam shvatila, nikada prije nije bio u ovoj zemlji. Prošle je godine otišao na turneju po Africi s onim milijunašem Johnom Savageom, onim koji je mislio da ima rak pa se ubio na najtragičniji način. Carstairs je proputovao gotovo cijeli svijet, Istočnu Afriku, Juţnu Ameriku... - Ĉini se kao da oboţava pustolovine. Privlačan? - Jest. Veoma privlačan.

- Smiješno je to što je toliko nalik čovjeku koji je pao u provaliju u Marcbboltu reče Frankie. - Pitam se imamo li svi dvojnike? Nabrojaše još nekoliko takvih primjera citirajući Adolfa Becka. Frankie je pazila da ponovno ne spomene Carstairsovo ime. Bilo bi fatalno pokazati suviše zanimanja. Ona je, međutim, vjerovala da tek sada napreduje. Bila je uvjerena da je baš Alan Carstairs bio ţrtva iz March-bolta, mrtvac iz ponora. Ispunjavao je sve uvjete. Nije imao intimnih prijatelja ni rođaka u zemlji, pa će se njegov nestanak primijetiti tek poslije duţeg vremena. Ĉovjeic koji je često putovao u Afriku i Juţnu Ameriku neće nikome nedostajati odmah. Osim toga, sjeti se Frankie, iako je Sylvia upozorila na sličnost dvojice muškaraca, uopće joj nije palo na pamet da je riječ o jednoj te istoj osobi. Bio je to zanimljiv podatak o psihologiji ljudi. Rijetko kada pomišljamo da su ljudi koji su junaci dana, zapravo - ljudi koje smo sreli ili upoznali. U redu. Alan Carstairs je bilo mrtav. Sada je trebalo saznati što više o tom čovjeku. Ĉini se da je njegova povezanost s Bassington-ffrenchovima bila vrlo slaba. Do-šao je slučajno, s prijateljima. Kako su se zvali? Rivington. Frankie strpa sve te podatke u sjećanje za kasniju upo-trebu. To je sigurno bio dobar put za istragu. Međutim, bilo bi preporučljivo napredovati polako. Svako zapitkivanje o Alanu Carstairsu mora biti vrlo diskretno. »Ne ţelim da me netko otruje ili lupi po glavi«, razmiš-ljala je Frankie mršteći se. »Bili su spremni ukloniti Bobbyja tako reći ni zbog čega.« Misli joj se iznenada prebaciše na ono mučno pitanje s kojim je sve i počelo. Evans! Tko je bio Evans? Gdje je u svemu Evansovo mjesto? »Banda prodavača droge«, zakljući Frankie. Moţda je neki Carstairsov rođak bio njihova ţrtva, pa je ovaj odlučio da sredi stvar. Moţda je baš zato došao u Englesku. Evans je moţda neki umirovljeni član bande koji se povukao u Wales da tamo ţivi.

Moţda je Carstairs podmitio Evansa da propjeva, na što je ovaj pristao, pa kad je Carstairs stigao do njega, netko ga je slijedio i ubio. Da li je to bio Roger Bassington-ffrench? Ĉinilo se da je to nemoguće. A Caymanovi su bili i više nego što je Frankie ikad pretpostavljala da krijumačari droge jesu. Ipak, ostaje fotografija. Kad bi barem za nju postojalo nekakvo objašnjenje! Te su večeri u goste bili pozvani dr Nicholson i njegova supruga. Frankie se upravo odjenula kada je čula kako se njihov automobil zaustavlja ispred ulaznih vrata. Pogleda kroz prozor. Visoki je muškarac upravo napuštao vozačko sjedalo plavog »talbota«. Frankie se zamišljeno povuče. Carstairs je bio Kanadanin. Dr Nicholson je bio Kanađanin. A dr Nicholson je imao i tamnoplavi »talbot«. Bilo bi apsurdno išta graditi na tome, ali - ne nuka li i to na pitanje? Doktor Nicholson je bio jak čovjek, čije je ponašanje govorilo da su mu zalihe energije goleme. Govorio je polako, sve u svemu vrlo je malo rekao, ali je nekako uspio svakoj riječi dati posebnu vaţnost. Nosio je naočale s debelim staklima, ispod kojih su mu svjetlucale blijedo-plave oči. Njegova je supruga bila mršava osoba, moglo joj je biti dvadeset sedam godina i bila je privlačna, štoviše, vrlo lijepa. Izgledala je pomalo nervozno, pomislila je Frankie, i govorila brzo kao da ţeli sakriti činjenice. - Ĉujem da ste doţivjeli nesreću, lady Frances – upita je dr Nicholson dok je zauzimao mjesto za stolom, odmah pokraj njezinog. Frankie mu sve objasni. Pitala se zašto je istodobno bila nervozna. Liječnik ju je sa zanimanjem i mirno slušao. Zašto se osjećala kao da uči napamet obranu protiv op-tuţbe koja nikada nije ni bila izrečena? Da li je postojao ikakav razlog zbog kojeg joj dr Nicholson ne bi povjero-vao?

- Neugodan doţivljaj - reče on kada je Frankie završila svoju, moţda i nepotrebno detaljnu priču. - - Ĉini se da ste se vrlo dobro oporavili. - Ne priznajemo joj da se oporavila. Hoćemo da što duţe ostane s nama - upadne Sylvia. Liječnik pogleda Sylviju. Nešto kao jedva primjetan osmijeh pojavi se na njegovim usnama, ali odmah nesta. - Ostavio bih je s vama koliko je to najduţe moguće reče ozbiljnim glasom. Frankie je sjedila između svoje domaćice i dra Nicholsona. Henry Bassingtonffrench bio je te večeri posebno loše raspoloţen. Ruke su mu nervozno podrhtavale, malo je jeo i nije sudjelovao u razgovoru. Gospođi Nicholson, koja im je sjedila nasuprot, nije bilo ugodno u njegovu šutljivom društvu, pa se s očitim olakšanjem okrenula Rogeru. Govorila je nepovezano, a Frankie je primijetila da je njezin pogled napuštao lice njezina supruga najviše po desetak sekundi. - Doktor Nicholson je govorio o ţivotu na selu Znate li vi što je to kultura? obrati se on lady Frances. - Mislite li time na učenje iz knjiga? - upita ona prilično iznenađena. - Ne. Ne. Govorio sam o mikrobima. Oni se, kao što znate, pripremaju u posebnim serumima. Selo je, lady Frances, nešto slično. Ima i vremena i prostora i neograničene slobode... uvjeti koji odgovaraju za razvoj. - Mislite li time na nešto loše? - Frankie će opet iznenađeno. -

To, lady Frances, ovisi o mikrobima koje uzgajate. Baš je ovo idiotski razgovor!

I zašto li samo osjećam kako me podilaze ţmarci! Reče mu neozbiljnim glasom: - Ĉini mi se da ja ovdje razvijam sve vrste mračnih osobina.

Pogleda je i blago reče: - O, ne. Ne mislim da je to tako, lady Frances. Mislim da biste vi uvijek bili na strani reda i zakona. Nije li posebno naglasio riječ zakon? Iznenada, s druge strane stola, začu se glas gospode Nicholson: -

Moj se muţ hvali da lako čita tuđe karaktere. Doktor Nicholson njeţno

kimnu glavom. - Točno, Moira. Zanimaju me male stvari - reče i opet se okrene prema Frankie. - Ĉuo sam za vašu nesreću. Jedna me pojedinost posebno zaintrigirala. - Da? - upita Frankie osjećajući kako joj srce lupa. - Liječnik koji je prolazio, koji vas je doveo ovamo. - Da? - Mora da je neka neobična osoba u pitanju: okrenuo je kola prije nego što je krenuo da vas spasi. - Ne razumijem. - Dakako da ne. Bili ste bez svijesti. Ali je mladi Reeves, mladić koji nosi poruke, išao biciklom iz Staverleya, prošao je zavoj, naišao je na slupani automobil, te na liječnikov automobil okrenut u istom smjeru kao i njegov bicikl, tj. prema Londonu. Reeves kaţe da ga nijedan automobil nije pretekao. Shvaćate? Liječnik nije dolazio iz Staverleya, što znači da je došao iz suprotnog smjera, nizbrdo. U tom bi slučaju njegov automobil trebao biti okrenut prema Staverleyu. Znači, okrenuo ga je na cesti. - Ako nije došao iz pravca Staverleya prije toga –reče Frankie. - Tada biste i vi zamijetili njegov automobil dok ste vozili nizbrdo. Jeste li ga vidjeli? Blijedoplave oči paţljivo su je gledale kroz debela stakla.

- Ne sjećam se - reče Frankie. - Mislim da nisam. - Ispituješ kao detektiv, Jaspere - reče gospođa Nicholson - i to zbog sasvim nevaţnih stvari. - Pa kaţem da me male stvari zanimaju. Zatim se obrati domaćici, a Frankie s olakšanjem oda-hne. Zašto ju je tako ispitivao? Kako je saznao za nesreću i pojedinosti? Rekao je da ga »zanimaju male stvari«. Je li to sve? Frankie se sjeti tamnoplavog »talbota« i činjenice da je i Carstairs bio Kanađanin. Učini joj se da je dr Nicholson opaki čovjek. Zato ga je poslije večere izbjegavala traţeći društvo njeţne i krhke gospođe Nicholson. Primijetila je da su i tada oči gospođe Nicholson cijelo vrijeme počivale na licu njezina supruga. Je li to bila ljubav, razmišljala je Frankie, ili strah? Nicholson se posvetio Sylviji. U deset i trideset podizaše se i vratiše kući. - Pa - reče Roger kad su gosti otišli - što kaţete o našem dru Nicholsonu? Vrlo snaţna ličnost, zar ne? - Mislim kao Sylvia - odgovori Frankie. - Rekla bih da mi nije posebno drag. Ona je simpatičnija. - Lijepo izgleda, ali je mala glupača — reče Roger. —ili ga oboţava ili ga se smrtno boji. - Baš sam o tome i ja razmišljala - reče Frankie. - Meni nije drag - reče Sylvia - ali priznajem da ima mnogo snage u sebi. Vjerujem da liječi svoje pacijente na najbolji način. Sve su to ljudi čija rodbina pati. Ušli su u sanatorij s posljednjom nadom, a izašli sasvim izliječeni. Da! - poviknu Henry Bassington-ffrench iznenada. A znaš li ti što se tamo zbiva? Jesi li čula za njihovu strašnu patnju i mentalno mučenje? Ĉovjek je naviknut na drogu, a ljudi ga odbacuju, šalju u sanatorij gdje ostaje sve dok ne pobjesni zato

što nema droge, lupa glavom o zid. Eto, to on čini, taj tvoj »snaţni« doktor, muči Ijude, muči ih, šalje ih do đavola, čini sve da polude... Snaţno se tresao. Iznenada se okrene i napusti sobu. Sylvia Bassington-ffrench bila je zaprepaštena. - Što se to događa s Henryjem? - upita začuđeno-Ĉini se da je vrlo uznemiren. Frankie i Roger nisu se usudili pogledati. - Cijelu večer nije izgledao dobro - pokuša Frankie spasiti situaciju. - Znam. Primijetila sam to. U posljednje je vrijeme vrlo hirovit. Da barem nije prestao jahati! Usput rečeno, dr Nicholson je pozvao Tommyja sutra u goste, ali ja ne volim da odlazim tamo... gdje su svi ti neobični nervni slučajevi i narkomani. - Sumnjam da bi mu liječnik dozvolio da stupi s njima u dodir - reče Roger. - Ĉini se da jako voli djecu. - Znam. Prava je šteta što ih sam nema. I ona je razočarana. Izgleda vrlo tuţna i... tankoćutna. - Kao madona - reče Frankie. - Da, to je dobra usporedba. - Ako dr Nicholson toliko voli djecu, vjerujem da je i on bio kod vas na dječjoj zabavi - upita Frankie nehajno. - Nije, bio je odsutan, mislim na putu u Londonu zbog nekakve konferencije. - A tako. Odoše na spavanje. Prije nego što je legla, Frankie napisa Bobbyju pismo.

XV OTKRIĆE Bobby je cijelo to vrijeme provodio vrlo mučno. Nametnuto mu je mirovanje predstavljalo pravo iskušenje. Mrzio je to što je morao ostati u Londonu i što ništa nije mogao napraviti. George Arbuthnot mu je telefonirao i s nekoliko obič-nih riječi rekao da se sve dogodilo prema planu. Nekoliko je dana kasnije dobio i pismo od Frankie, koje mu je uručila njezina sobarica. Od tada nije od nje čuo ni riječi. - Pismo za tebe! - viknu Badger. Bobby uzbuđeno priđe, ali odmah prepozna rukopis svoga oca i poštanski ţig Marchbolta. U tom času ugleda kako se Frankiena sobarica, uredno odjevena u crno, pribliţava garaţi. Pet minuta kasnije, nestrpljivo je otvarao Frankieno pismo: Dragi Bobby, Mislim da je vrijeme da dođeš. Rekla sam mojima da ti stave automobil »bentley« na raspolaganje kad god ti zatreba. Nabavi šofersku odjeću — našaje uvijek tamnozelena. Stavi to na očev račun u Harrodsu. Pazi na svaku pojedinost, a posebno brkove. Nevjerojatno je koliko oni mogu promijeniti čovjeka. Zatim dođi ovamo i pitaj za mene. Ponesi toboţnju očevu poruku. Javi mi da je automobil ponovno popravljen. Ovdašnja garaţa moţe primitisamo dva automobila, puna je, pa ćeš, srećom, morati u Staverley i Saznaj što god više moţeš -posebno o dr.Nikolsonu koji vodi sanatorij za narkomane. ,Nekoliko je sumnjivih okolnosti vezano za njega - ima tamnoplavi »talbot«, nije bio kod kuće 16. kada si bio otrovan i suviše se detaljno zanima za neke okolnosti oko nesreće.

- Mislim da sam uspjela identificirati tijelo!!! - Au revoir, moj detektive. - Poslije uspješnog potresa mozga, voli te - Frankie. - Bobby se odmah raspoloţi. - Skidajući radnu odjeću i javljajući Badgeru da će od-mah otputovati, sjeti se da je zaboravio otvoriti očevo pismo. Učini to s malo oduševljenja jer su pisma svećenika uvijek bila više proţeta osjećajem duţnosti negoli zadovoljstva, te odisala kršćanskom uzdrţljivošću koja je bila i više nego potcjenjivačka. - Svećenik je savjesno naveo sve vijesti iz Marchbolta, te opisao svoje teškoće sa sviračem orgulja i komentirao nekršćansku ćud jednog od crkvenih čuvara. Spomenuo je i uvezivanje knjige himni. Svećenik se nadao da se Bobby muški posvetio svom poslu, i poslao mu srdačne pozdrave. - Bobby na kraju nade i post scriptum: - Da ne zaboravim. Posjetio nasje netko tkoje traţio tvoju londonsku adresu. Nisam tada bio kod kuće, a on nije ostavio poruku. Gospoda Roberts ga opisuje kao visokog pognutog muškarca s pincenezom1. Ĉini se da mu je bilo vrlo ţao što te nije našao ikao da jedva čeka da te sretne. - Visok, pognut muškarac s naočalima. Bobby pokuša da se sjeti svih poznanika koji bi odgovarali opisu, ali ne nađe nijednog. - Iznenada ga obuze sumnja. Nije li taj čovjek bio preteča novog napada na njegov ţivot? Jesu li mu to tajan-stveni neprijatelji, ili neprijatelj, pokušavali ući u trag? - Mirno je sjedio i ozbiljno razmišljao. Oni su, pa tko god bili, tek otkrili da je napustio Marchbolt. Ništa ne sumnja-jući, gospođa Roberts dala im je njegovu novu adresu. - To znači da ga moţda već sada promatraju iz prikrajka. - »Cvikerom.« Izade li, slijedit će ga, a to im sada nikako ne smije dozvoliti. - Badger! - vikne Bobby. - Što je, staro momče?

- Dođi. Idućih pet minuta provedoše u napornom radu. Nakon desete minute Badger je napamet znao sve upute. Bobby zatim sjedne u stari dvosjed »fiat« i brzo se odveze iz dvorišta garaţe. Parkirao ga je na trgu St. James i otišao u svoj klub. Otuda je obavio nekoliko telefonskih razgovora i već poslije nekoliko sati stigoše naručeni pa-keti. Napokon, oko pola tri, šofer u tamnozelenoj uniformi izađe na trg St. James i priđe velikom automobilu tipa »bentley«, koji je tamo bio parkiran tridesetak minuta prije toga. Ĉuvar parkirališta kimne glavom - gospodin koji je dovezao »bentley«, rekao mu je, pomalo zamucku-jući, da će vozilo odvesti njegov šofer. Bobby ubaci mjenjač u brzinu i lagano izađe. Napušteni je »fiat« još stajao na istom mjestu čekajući svog vlasnika. Bobby se unatoč neugodnom osjećaju, počeo zabavljati. Krene na sjever, a ne na jug i uskoro ga snaţan stroj povuče u pravcu auto-ceste. Bila je to obična mjera opreza. Bio je siguran da ga nitko ne prati. Uskoro skrene nalijevo i sporednim puto-vima krene prema Hampshireu. Bilo je nešto poslije pet sati popodne kada je »bentley« lagano ušao u dvorište Merroway Courta i zastao pred glavnim ulazom. U njemu zategnut i propisno odjeven šofer. - Zdravo - reče Frankie običnim glasom. - Eto mog automobila. Priđe prednjim vratima. Sylvia i Roger joj se pridruţiše. - Je li sve u redu, Havvkins? - Sve, milostiva gospođice. Automobil je propisno uređen. - U redu. Šofer joj pruţi kuvertu. -

Od njegove visosti... Frankie uze poruku.

-

Odsjest ćeš u... kako se zove?... prenoćištu Anglers' Arms u Staverleyu,

Havvkins. Ujutro ću ti telefonirati budem li trebala kola. Vrlo dobro, milostiva gospođice. Bobby pokrene »bentley« unatrag, okrene se i ubrza niz asfaltirani dvorišni put. - Baš mi je ţao što nemamo mjesta u našoj garaţi reče Sylvia. - To je divan automobil. - S takvim moţete postići pravu brzinu - reče Roger. - Mogu - prizna Frankie. Bila je zadovoljna što na Rogerovom licu nije vidjela ni najmanju promjenu koja bi pokazivala da je prepoznao Bobbyja. A bila bi iznenađena da jest. Ni sama ga ne bi prepoznala, da ga je slučajno srela. Mali su brčići djelovali savršeno prirodno, a to je zajedno s krutim ponašanjem, toliko netipičnim za Bobbyja, samo upotpunilo masku pojačanu šoferskom odorom. I glas mu je bio savršen, sasvim različit od Bobbyjeva stvarnoga glasa. Frankie poče vjerovati da je Bobby daleko talentiraniji nego što je ona to mislila. U međuvremenu se Bobby udobno smjestio u prenoćištu Anglers' Arms. Sada je na njemu bio red da odigra Havvkinsa, šofera lady Frances Dervvent. O ponašanju šofera u privatnom ţivotu Bobby nije znao ništa, ali je vjerovao da malo oholosti neće biti naodmet. Pokušao se osjetiti kao nadređeno biće i u skladu s time se i ponašao. Zadivljeni pogledi različitih ţena zaposlenih u Anglers' Armsu samo ga u tome ohrabriše i on uskoro shvati da su Frankie i njezina prometna nesreća postali tema broj jedan još od dana kad se za nju čulo. Priđe vlasniku, krupnom i ugodnom čovjeku koji se zvao Thomas Askew, i navede ga da priča. - Mladi je Reeves bio tamo i vidio kako se sve dogodilo - reče Askew. Bobby u sebi blagoslovi prirodnu naklonost mladih laganju. Famozna je nesreća sada već imala i jednog svjedoka...

- Jadnik je pomislio da mu je došao kraj – nastavi Askew. - Ugledao je iza sebe automobil kako juri nizbrdo, ravno na njega. I baš kad je mislio da je gotovo, automobil se zaletio u zid. Pravo je čudo da gospodica nije poginula. - Ona ne pogiba samo tako - reče Bobby. - Doţivjela je, dakle, mnogo nesreća? - upita Askevv. - Imala je sreću - reče Bobby. - Uvjeravam vas gospodine Askevv da sam svaki put kad bi gospodica preuzela volan u svoje ruke, a to ponekad čini, pomislio kako mi otkucava posljednji čas. Nekolicina prisutnih mudro su kimali glavama i govorilk da se tomu ne čude, te da su takvo što i očekivali. - Baš vam je lijepo ovo vaše mjestašce, gospodine Askew - reče Bobby ljubazno. Lijepo i dobro uređeno. Gospodin Askew izrazi svoju zahvalnost. - Je li Merroway Court jedino veće imanje u blizini? - Tu je još i Grange, gospodine Havvkins, iako to baš i nije imanje. Tamo ne ţivi nijedna obitelj. Godinama je bilo prazno sve dok ga nije otkupio neki Amerikanac. Liječnik. - Američki liječnik? - Da. Zove se Nicholson. I pitate li me, gospodine Havvkins, reći ću vam da se tamo dogadaju vrlo neobične stvari. Pipničarka pripomene da je obuzima jeza kad god vidi dra Nicholsona. - Neobični dogadaji? - ponovi Bobby. - Što time mislite? - Ima ih tamo koji uopće ne ţele biti tamo. Nervni slučajevi i slično. Luđaci koji to još nisu. Gospodin je liječnik i čini se da je sve u redu... - tu Askew potegne iz politrenke sumnjičavo klimajući glavom.

- Aha! - uzvikne Bobby vaţnim glasom. - Kad bismo znali što se sve dogada na tom mjestu... Potegne i on. Pipničarka im se pridruţi. - Eto što ja o tome mislim, gospodine Havvkins. Što se to tamo događa? Jedne je noći otuda pobjeglo neko mlado čeljade, u spavaćici, a za njom pojuriše liječnik i nekoliko sestara. »Ne dajte im da me odvedu natrag!« vikala je jadnica. Bilo je to ţalosno gledati. Njezini su prilično bogati, a ipak su je dali u sanatorij. Sve je to vikala. Ipak su je odveli natrag, a liječnik je objasnio da je muči manija proganjanja. Nešto kao da je uvjerena da su svi protiv nje. Ali, ja sam se često pitao, da, često sam se pitao... - Ah! - reče naposljetku gospodin Askevv. - Jednostavno je to reći, ali... Netko dobaci da ipak nitko ne zna točno što se tamo događa. Začu se još jedan glas koji se sloţi s prvim. Društvo se potom raziđe, a Bobby najavi da će prošetati prije nego što se povuče na spavanje. Imanje Grange, znao je, nalazilo se s druge strane sela, pa krene u tom pravcu. Sve što je čuo te večeri, učini mu se vrijednim paţnje. Mnogo toga, dakako, bila je čista izmiš-ljotina. Seljani gotovo uvijek imaju nekakve predrasude prema došljacima, pogotovo ako su drukčije narodnosti. Ako je Nicholson doista vodio sanatorij za liječenje narkomana, jasno je da su se otuda morali čuti različiti glasovi -stenjanje, pa čak i krikovi. Pripovijest o mladoj bjegunici, međutim, snaţno se dojmila Bobbyja. Što ako je Grange doista mjesto u kojem drţe ljude protiv njihove volje? Stanovit broj pravih medicinskih slu-čajeva uvijek moţe posluţiti kao kamuflaţa. Dok je tako razmišljao, Bobby dode do visokog zida i ulaza s vratima od Ijevanog ţeljeza. Priđe i pokuša ih otvoriti. Bila su zaključana. Zašto da ne? Pa ipak, dodir tih vrata probudi u njemu neki zlokobni osjećaj. Sve je podsjećalo na zatvor. Krene još malo niţe niz cestu promatrajući zid. Da li je moguće popeti se na njega? Zid je bio visok i gladak, bez napuklina koje bi posluţile kao uporište.

Iznenada ugleda vratašca. Bez imalo nade pokuša ih otvoriti. Na njegovo veliko iznenadenje, popustiše. Nisu bila zaključana. »Ĉini se da su nešto previdjeli«, pomisli Bobby. Uđe zatvarajući tiho vrata. Našao se na puteljku koji je vodio kroz gusto grmlje i svako malo krivudao. Iznenada i bez upozorenja puteljak naglo skrene, gu-beći se u prostranoj tratini nadomak kuće. Na nebu pun mjesec, pa je tratina bila jasno osvijetljena. Bobby zakorači prije nego što se uopće mogao zaustaviti. U istom se času iza ugla kuće pojavi ţenski lik. Lagano je hodala gledajući uokolo - ili se to samo pričinilo Bob-byju koji ju je promatrao - s nervoznim oprezom progo-njene ţivotinje. Iznenada se zaustavi njišući se kao da će pasti. Bobby joj poţuri u susret i pridrţi je. Njezine su usnice bile bijele i on pomisli kako nikada prije nije ni u koga vidio toliki strah. - Sve je u redu - šapne on umirujući je. - Sve je sasvim u redu. - Djevojka - prilično mlada - lagano zastenje poluzatvo-renih očiju. Preplašena sam - promrmlja ona. - Uţasno sam preplašena. - Što se dogodilo? - upita Bobby. Djevojka samo kimnu glavom i slabašno ponovi: -

Preplašena sam. Strašno sam preplašena. Kao da je do nje iznenada dopro nekakav zvuk, ispravi se i udalji od Bobbyja.

-

Odlazi - reče mu. - Odlazi odmah.

- Ţelim ti pomoći. Zanijeka glavom. - Nitko meni ne moţe pomoći. - Ja mogu - reče Bobby. - Učinit ću sve. Reci mi što te je toliko prestrašilo?

Opet odmahne glavom. - Ne sada. Oh! Brzo, dolaze! Ne moţeš mi pomoći, osim ako odmah odeš. Odmah. Bobby popusti. Prošapta: -

Odsjeo sam u Anglers' Armsu. Zatim brzo krene puteljkom prema vratima u zidu. Posljednje što je vidio bio je

njezin pokret rukom kojim ga je poţurivala da ode. Iznenada začu korake na puteljku ispred sebe. Netko je dolazio sluţeći se istim ulazom. Brzo se sakri u grmlje. Nije pogriješio. Puteljkom se pribliţavao čovjek. Pro-šao je vrlo blizu Bobbyja, ali je bilo suviše tamno a da bi mu mogao vidjeti lice. Kada je prošao, Bobby se nastavi povlačiti. Znao je da te noći više ništa neće moći napraviti. A i inače mu je u glavi bučalo. Jer prepoznao je mladu ţenu, prepoznao ju je bez ikakve sumnje. Bila je to ţena s fotografije koja je tako tajanstveno nestala iz dţepa mrtvaca!

XVI BOBBY POSTAJE ZASTUPNIK - Gospodine Havvkins? - Da - reče Bobby punih ustiju šunke i jaja. - Traţe vas na telefon. Bobby brzo ispi gutljaj kave, obrisa usta i podiţe se. Telefon se nalazio u uskom, tamnom prolazu. Uze slušalicu u ruke. - Halo! - začu se Frankien glas. - Halo, Frankie - reče Bobby neoprezno. - Govori lady Frances Denvent - reče glas hladno. Je li to Havvkins? - Da, milostiva gospođice. - Automobil mi treba u deset sati. Idemo u London. - Vrlo dobro, vaša milosti. Kada treba reći »milostiva gospođice« a kada »vaša milosti«, razmišljao je Bobby dok je spuštao telefonsku slušalicu. »Trebao bih to znati - pomisli - jer bi me pravi šofer ili sobar mogli otkucati.« S druge strane linije Frankie spusti slušalicu i okrene se prema Rogeru Bassington-ffrenchu. - Šteta je - reče - što danas moram u London. A sve to zbog očeve uznemirenosti. - Ipak - reče Roger - večeras ćete se vratiti? - Oh,.da!

- Razmišljao sam o tome da li da vas zamolim da me povezete u grad - nastavi Roger nehajno. Frankie zasta za neizmjerljivi djelić sekunde prije nego što je odgovorila. - Dakako - reče. Međutim, mislim da danas ipak neću u grad – nastavi Roger. - Henry posebno loše izgleda a nekako i ne volim ostavljati Sylviju samu s njime. - Znam - odgovori Frankie. - Vozite li vi? - upita Roger dok su se udaljavali od telefona. - Danas će to učiniti Hawkins - reče Frankie. - Moram, naime, otići i u nekoliko trgovina, a prava je muka ako pri tom vozite sami — nema se kamo parkirati. - To je točno. Nije više ništa rekao, ali kada se pojavio automobil s Bobbyjem, koji je opet bio ispravna i uglađena ponašanja, izašao je pred kuću da je isprati. -

Do videnja - rekla je Frankie. U danim okolnostima nije mu namjeravala pruţiti ruku, ali je Roger sam uze i

zadrţa u svojoj gotovo cijelu minutu. - Vratit ćete se, zar ne? - upita s neobičnim inzistiranjem u glasu. Frankie se nasmije. - Dakako. Mislila sam »do videnja« samo do navečer. - I nemojte izazvati neku novu nesreću. -

Dat ću Havvkinsu da vozi, ako to ţelite. Smjestila se iza Bobbyja koji u znak

pozdrava dodirne kapu. Kola krenuše. Roger je još stajao i gledao za njima. - Bobby — upita Frankie — misliš li da je moguće da se Roger zaljubio u mene?

- A da li se zaljubio? - upita Bobby. - Baš se to i pitam - odgovori ona. - Pretpostavljam da simptome dobro poznaješ – reče Bobby. Govorio je nekako odsutno. Frankie ga brzo pogleda. - Da li se ... išta dogodilo? - Dogodilo se. Našao sam original s fotografije, Frankie! - Misliš... onu... ţenu o kojoj si tako mnogo govorio... čija je fotografija bila u dţepu mrtvaca? - Da. - Bobby! I ja ti moram štošta reći, ali se ništa ne da usporediti s time. Gdje si je pronašao? Bobby okrene glavu i pogleda je. - U sanatoriju dra Nicholsona. Pričaj mi o tome. Paţljivo i potanko Bobby ispripovijedi događaj od prošle noći. Frankie ga je slušala bez daha. - Znači da smo ipak na pravom tragu - reče ona. -i da je dr Nicholson ipak u sve umiješan. Bobby, bojim se tog čovjeka. - Kakav je? - Velik i snaţan, neprestano te promatra. Paţljivo, kroz naočale. I osjećaš da zna sve o tebi. - Kada si ga srela? - Bio je pozvan na večeru. Opisa mu ukratko večeru i nastojanje dr Nicholsona na pojedinostima vezanim za njezinu »nesreću«.

- Osjetila sam da sumnja - reče ona. - Svakako da ie neobično što se upušta u takve detalje — izusti Bobby. — Sto misliš, što je u osnovi svega? - Sve više počinjem vjerovati da tvoja ideja o organiziranoj bandi krijumčara droge i nije bila tako loša. - S Nicholsonom na čelu bande? - Da. Vođenje sanatorija izvrsna je kulisa za takvu vrst posla. Određene količine droge uvijek moţe legalno drţati u svojim prostorijama. Pretvarajući se da liječi narkomane, moţe ih njome čak i opskrbljivati. - Sumnja li njegova supruga u takvu rabotu? - Sigurna sam da ne sumnja. - Kakva je? Pametna? - Nisam o tome razmišljala. Mislim da nije posebno pametna. Pa ipak mi se na neki poseban način čini pronicava. Iskrena, ugodna ţena. - A naš Bassington-ffrench? - Zagonetka - odgovori Frankie polako. - Znaš, Bobby, da je sasvim moguće da smo cijelo vrijeme o njemu pogrešno razmišljali? - Besmislica — reče Bobby. — Sve smo lijepo razradili i ustanovili da on vodi kolo. - Zbog fotografije? - Zbog fotografije. Nitko drugi nije mogao zamijeniti fotografiju, samo on. - Znam - reče Frankie. - Ali to je ujedno i sve što imamo protiv njega. - Dovoljno. - Pretpostavljam, ali...

Što? Da nije upetljan u sve ovo. Bobby je hladno pogleda. - Jesi li maločas pitala da li se on zaljubio u tebe ili ti u njega? - upita uljudno. Frankie pocrveni. - Ne budi nemoguć, Bobby. Samo sam pitala postoji li neko nevino objašnjenje, to je sve. - Mislim da ne postoji. Posebno ne sada kada smo našli djevojku u susjedstvu. To je čvrsta veza. Kad bismo barem znali tko je mrtvac doista bio... - Pa znamo. Napisala sam ti to u pismu. Gotovo sam sasvim sigurna da je ubijeni bio netko po imenu Alan Carstairs. Ispriča mu pojedinosti. - Znaš — reče Bobby — doista napredujemo. Sada bi trebalo pokušati rekonstruirati zločin. Naniţimo činjenice i pogledajmo što se iz njih moţe izvući. Načas zasta, a i automobil lagano uspori kao da su u dosluhu, a zatim reče pritiskujući gas: - Pretpostavimo, prvo, da imaš pravo kad je riječ o Alanu Carstairsu. On ispunjava sve uvjete. Ĉovjek kakvog su trebali voli lutati, nema mnogo prijatelja i poznanika u Londonu, pa ako nestane, nitko ga neće posebno traţiti. - Do sada dobro. Alan Carstairs stiţe u Staverley s tim ljudima... kako si rekla da se zovu? - Rivington. I tu bi se moglo ispitivati. Ĉak mislim da bi trebalo slijediti taj trag. - Slijedit ćemo ga. Carstairs, dakle, dolazi u Staverley s Rivingtonovima. Ima li u tome ičeg neobičnog? - Misliš... da li ih je nagovarao da dođu ovamo ili je to bila puka slučajnost?

- Da. Jesu li ga doveli ovamo, pa je on tek tada naletio na djevojku, kao što se to meni dogodilo? Pretpostavljam da ju je poznavao od ranije, inače ne bi uza se nosio njezinu fotografiju. - Druga je mogućnost da je već bio na tragu Nicholsonu i njegovoj bandi. - A iskoristio Rivingtonove tako da njegov dolazak izgleda prirodno. - To je sasvim moguća teorija — reče Frankie. — Moţda je doista bio na tragu bande. - Ili jednostavno na tragu djevojke. - Djevojke? - Da. Moţda je bila napastovana i silom odvedena. Moţda je on stigao u Englesku zato da je nađe. - Ali ako ju je već pronašao u Staverleyu, zašto je otišao u Wales? - Očito je da mnogo toga još ne znamo. - Evans - reče Frankie zamišljeno. - Nemamo nikakvih tragova o Evansu. Mora da je Evans nekako vezan uz Wales. Načas zašutješe. Tada Frankie primijeti gdje su. - Hej, pa već smo na Putney Hillu! Kao da smo se vozili samo pet minuta... Kamo ćemo i što ćemo? - To ti odluči. Ja uopće ne znam ni zašto smo dolazili u grad. - Put u grad bio je samo isprika da porazgovaramo. Nisam mogla riskirati da me u Štaverleyu vide kako šećem sa šoferom, zadubljena u razgovor. Laţno očevo pismo navela sam kao ispriku što moram otići u grad, a naš je usputni razgovor zamalo pokvario Roger koji nam se htio pridruţiti. - Tada uopće ne bismo razgovarali.

- Kako da ne.

Odvezli bismo ga do njegova cilja, otišli u ulicu Brook i

tamo razgovarali. Mislim da bismo to svakako morali napraviti. Tvoja je garaţa moţda još pod prismotrom. Bobby se s time sloţi i ispripovijeda joj o događaju iz Marchbolta i raspitivanju neznanca za njegovu adresu. Odvezoše se u ulicu Brook. Frankie pozvoni i vrata se odmah otvoriše. Bobby pričeka vani. Uskoro zatim Frankie otvori vrata i pozva ga unutra. Popeše se stepenicama na prvi kat do velike radne sobe, navukoše zastore i skinuše zaštitni prekrivač s jedne od sofa. - Još sam ti nešto zaboravila reći - doda Frankie. Onog dana kada si bio otrovan, Roger Bassington-ffrench bio je u Staverleyu, a Nicholson je bio odsutan, kaţu – na konferenciji u Londonu. A on ima tamnoplavi »talbot«,automobil koji je viđen u Marchboltu s laţnom registracijom. -

Ima i pristup do morfija. Značajno se pogledaše. Sve to nije dovoljno kao dokaz - reče Bobby - ali se lijepo podudara.

Frankie uze telefonski imenik s malog stolića. -

Što to radiš?

-

Traţim prezime Rivington. Brzo je okretala stranice. - Rivington i sinovi, gradnja; B. A. C. Rivington, zubni kirurg; D.Rivington,

strijelci... taj sigurno nije; gospoda Florence Rivington, pukovnik H. Rivington - e to bi već moglo biti! - iz ulice Tite Street u Chelseau. Nastavi proučavati imena. - Neki William Rivington ţivi na trgu Onslow. Mislim da bi on i oni iz ulice Tite mogli najviše odgovarati. Imaš pravo. A što ćemo ih pitati? Smisli nekoliko dobrih laţi, Frankie. Tu smo slabi. Razmišljala je.

- Ĉini mi se - reče - da ćeš ti morati obaviti taj zadatak. Misliš li da bi mogao odigrati ulogu mladeg partnera zastupničke tvrtke? - Uloga za pravog dţentlmena - reče Bobby. – Bojao sam se da ćeš smisliti nešto mnogo gore od toga. Pa ipak, čini mi se da to neće ići. - Kako to misliš? - Zastupnici nikad ne posjećuju ljude. Ili se dopisuju ili pismom zamole stranku da dođe u ured na sastanak. - Tvrtka o kojoj je riječ pripada onim nekonvencionalnima - odgovori Frankie. — Pričekaj malo. Napusti sobu i vrati se s posjetnicom u ruci. - Gospodin Frederick Spragge - reće, pruţajući je Bobbyju. - Ti si sada mladi član tvrtke Spragge, Spragge, Jenkinson i Spragge s trga Bloomsberry. - Jesi li ti izmislila tu tvrtku, Frankie? - Dakako da nisam. To su očevi zastupnici. - A što ako me optuţe za laţno predstavljanje? - Ne brini. Zapravo, u tvrtki nema mladih Spraggea. Jedinom Spraggeu koji tamo radi stotinu je godina i lako ću s njim izići na kraj. Ja ću sve srediti ako stvari krenu pogrešnim putem. On je velik snob... oboţava lordove i vojvode bez obzira na ono malo novca što na njima zaradi. - A odjeća? Da nazovem Badgera da mi nešto donese? Frankie se zamisli. Ne ţelim vrijeđati tvoju odjeću, Bobby - reće ona ili ti mahati siromaštvom ispred nosa, m bilo sto shcno. Ah, je li dovoljno uvjerljiva ta tvoja odjeća? Najbolje da pregledamo očev ormar i vidimo što ima. Mishm da će ti njegova odjeća pristajati. Petnaestak minuta kasnije, odjeven u jutranji sako i prugaste hlače izuzetno dobrog kroja, Bobby se ogledavao u velikom zidnom ogledalu lorda Marchingtona. - Tvoj se otac vrlo dobro odijeva - rece zahvalno. - i> markom kuće Saville Row raste i moje samopouzdanje.

- Ĉini mi se da ćeš brk morati zadrţati - reče Frankie. - Drţi se on mene - odgovori Bobby. - To je pravo umjetničko djelo koje se u ţurbi ne moţe ponoviti. - Zato ga i ostavi. Inače je red biti uredno obrijan. - Bolje je i brk nego da imam bradu - kaza Bobby. – A sada, Frankie, što misliš, bi li mi tvoj otac mogao posuditi i šešir?

XVII GOSPOĐA RIVINGTON GOVORI - Što ako je Rivington na trgu Onslow takoder zastupnik? - upita Bobby na izlaznim vratima. - Bio bi to pravi udarac. - Moţda je zato bolje da najprije odeš u ulicu Tite -odgovori Frankie - i pokušaš s pukovnikom. On sigurno . ništa ne zna o zastupnicima. Bobby uzme taksi i krene. Pukovnika Rivingtona nije bilo kod kuće, ali nađe gospođu Rivington. Urednoj sobarici pruţi svoju posjetnicu na koju je napisao: »Od gospode Spragge, Spragge, Jankinson i Spragge. Vrlo hitno.« Posjetnica i odjeća lorda Marchingtona ostaviše potre-ban dojam na sobaricu. Ni časka nije pomislila kako je Bobby došao prodavati minijature ili nagovarati na osigu-ranje. Uvede ga u predivnu skupo uređenu sobu za primanje, a odmah zatim uđe i gospođa Rivington, također predivno i skupo odjevena. — Moram se ispričati što vam smetam, gospodo Rivington — reče Bobby - ali cijela je stvar prilično hitna pa nismo ţeljeli riskirati zakašnjenje zbog pošte. Ĉinilo se to toliko jasno i očito, da to ni jedan zastupnik ne bi nikada poţelio, pa se Bobby zabrinuto pitao hoće li ga gospođa Rivington odmah prozreti.

Međutim, gospoda je Rivington očito bila ţena od izgleda a ne od pameti, pa je prihvaćala stvari tako kako su joj bile servirane. - Samo vi sjednite! - reče ona. - Prije nego što ste stigli, javili su mi telefonom iz vašeg ureda da dolazite. Bobby prešutno oda priznanje tom briljantnom Fran-kienom potezu u posljednji čas. Sjeo je i pokušao zadrţati sluţbeno lice. - - Riječ je o našem klijentu, gospodinu Alanu Carstairsu - reče. - Da? - Moţda vam je spomenuo da ga mi zastupamo? - Da li je? Mislim da jest - reče gospođa Rivington gledajući ga velikim plavim očima. Pripadala je onoj vrsti ljudi kojima je lako sugerirati. - Dakako, znam za vas. Vi ste zastupali i Dolly Maltravers, zar ne, kada je ubila onog odvratnog krojača? Vjerujem da znate i pojedinosti? - Znamo mi mnogo toga što se nikada ne čuje na sudu -

odgovori on smiješeći se.

- Vjerujem da je tako - pogleda ga gospoda Rivington sa zavišću. - Recite mi, zar je stvarno... mislim... mislim da li je doista bila odjevena kao što je tvrdila ona ţena? - Priča je opovrgnuta na sudu — reče Bobby ozbiljnim glaspm. Pri tome sasvim lagano spusti kapke. - A tako! - reče gospođa Rivington ushićeno. - O Alanu Carstairsu - nastavi Bobby osjećajući da je uspostavio prijateljske odnose i da moţe nastaviti s poslom. —

Vjerojatno znate daje hitno napustio Englesku?

Gospođa Rivington odmahnu glavom. - Napustio je Englesku? To nisam znala. Dosta ga dugo nismo vidjeli.

- Da li vam je rekao koliko će se otprilike zadrţavati u Engleskoj? - Rekao je da to moţe biti tjedan ili dva, šest mjeseci ili godinu dana. - Gdje je odsjeo? - U hotelu Savoy. - Kada ste ga posljednji put vidjeli? - Prije otprilike tri tjedna ili mjesec dana, ne sjećam se sasvim točno. - Jednom < te prilikom otišli s njime i u Staverley? - Dakako! Mislim da smo ga tada posljednji put i vidjeli. Nazvao nas je i pitao kada nas moţe posjetiti. Tek je bio stigao u London, a Hubert nije znao što da mu kaţe jer smo idući dan morali krenuti na put u Škotsku. Toga smo dana, međutim, bili pozvani u Staverley na ručak i veceru s nekim uţasnim ljudima kojih se nikako nismo

mogli riješiti, a Hubert ga je svakako htio vidjeti jer mu je

bio drag, pa

mu ja rekoh: »Slušaj, povedimo ga s nama Bassington-ffrenehovima, njima to neće smetati.« Tako smo i napravili. Njima to doista nije smetalo. - Zasta gotovo bez daha. Da li vam je govorio o tome zašto je, zapravo, došao u Englesku? - Ne. Da li je imao razloga? Pomislili smo da je sve vezano za tog njegovog prijatelja, milijunaša, koji je umro vrlo tragičnom smrću. Neki mu je liječnik rekao da boluje od raka, a on se ubio. Ne mislite li da je to ruţno od liječnika? A često i griješe. Naš nam je liječnik neki dan rekao da naša mala djevojčica ima ospice, a pokazalo se da je riječ o običnom povišenju temperature. Rekla sam Hubertu da nađe novog liječnika. Ignorirajući odnos gospođe Rivington prema liječnicima, koji se nije razlikovao od odnosa prema knjigama, Bobby se vrati na stvar. - Da li je gospodin Carstairs poznavao Bassington-ffrenchove?

- Ne, nije. Ali mislim da su mu se svidjeli, iako je bio neobično loše raspoloţen na povratku u London. Mora da ga je uznemirilo nešto što je te večeri bilo rečeno. Kanađanin je, a ja uvijek mislim da su Kanađani vrlo osjetljivi. - Ne znate što ga je to tako jako uzbudilo? - Nemam pojma. No često su razlog najgluplje stvarčice, zar ne? - Je li šetao okolicom? - Ne! Kakve li neobične ideje! — zurila je ona u njega. Bobby ponovno pokuša. - Je li to bila zabava? Da li je upoznao susjede? - Ne, bili smo samo mi i domaćini. Pa ipak, neobično je da to kaţete... - Da? — ponuka je Bobby da nastavi. - Ţivo se raspitivao o nekim ljudima koji tamo ţive. - Sjećate li se imena? - Ne. Nitko posebno zanimljiv, neki doktor ili slično. - Doktor Nicholson? - Mislim da je tako. Ţelio je znati sve o njemu, njegovoj supruzi, otkuda dolaze, različite stvari. To se činilo prilično neobičnim zato što ih nije poznao i što po prirodi nije znatiţeljan čovjek. A moţda se samo trudio da odrţi razgovor ne znajući kako da nađe neku drugu temu. Ljudi i to ponekad rade. Bobby se s time sloţi i upita kako se uopće počelo razgovarati o Nicholsonovima, aJi gospođa Rivington nije znala odgovor. Baš je tada bila u vrtu s Bassingtonffrenc- hom i kad se s Henryjem vratila unutra, zatekli su ostale kako razgovaraju o Nicholsonovima. Do tog je časa razgovor tekao glatko, Bobby je postav-ljao pitanja bez ikakve kamuflaţe, ali sada je gospođa Rivington pokazala neobičnu radoznalost. -

Što vi, zapravo, ţelite znati o Alanu Carstairsu? upita ona.

- Zapravo sam ţelio saznati njegovu adresu – objasni Bobby. — Kao što znate, zastupnici smo mu i upravo smo iz New Yorka primili vaţan brzojav... znate već, fluktuacija dolara... Gospođa Rivington kimne glavom očajnički se trudeći da shvati. - I tako — nastavi Bobby brzo — ţeljeli smo stupiti u kontakt sa njime i dobiti uptfte o tome što da radimo, ali nije ostavio adresu a s obzirom da je spomenuo da ste mu prijatelji - pomislio. sam kako biste vi mogli znati gdje je. - Tako dakle: - reče gospoda Rivington zadovoljna objašnjenjem. - Kakva šteta. Ali on je prilično neuhvatljiv čovjek. - Izrazito je takav - sloţi se Bobby. - Dakle - ustane ispričavam se što sam vam oduzeo dragocjeno vrijeme. - Ni slučajno — razuvjeri ga gospođa Rivington. — I bilo je toliko zanimljivo saznati da je ta Dolly Maltavers doista... kao što ste rekli...

- Nisam ništa rekao – reče Bobby'. - Da, to vi zato što su odvjetnici diskretni... - zahihoće gospođa Rivington. »Znači, i to smo sredili«, razmišljao je Bobby koračajući ulicom Tite. »Ĉini se da sam zauvijek uništio karakter Dolly kako god se zvala, ali to i zasluţuje, a ona se šarmantna glupača nikada neće pitati zašto je, kad sam već trebao samo njegovu adresu, nisam jednostavno nazvao telefonom i to zatraţio!« Kada se vratio u ulicu Brook, on i Frankie razmotriše cijeli događaj se svih strana. - Cini se da je riječ o čistoj slučajnosti koja ga je odvela do Bassingtonffrenchovih - reče Frankie zamišljeno. Znam. Ali je očito da je, kad je već stigao tamo, neka usputna primjedba usmjerila njegovu paţnju na Nicholso- To bi značilo da je u središtu svega Nicholson, a ne Bassington-ffrench.

Bobby je pogleda. - Još namjeravaš opravdavati tvog junaka? – upita hladno. - Dragi moj, samo naglašavam kako sada stvari stoje. Carstairsa je uzbudilo spominjanje Nicholsona i njegova sanatorija. To što se tamo zatekao, bila je čista slučajnost, to moraš priznati. - Ĉini se da je tako. - Zašto - čini se? - Postoji još jedna mogućnost. Moţda je Carstairs nekako saznao da će Rivingtonovi ići na ručak u Staverley. Moţda je to slučajno čuo u Savoyu, dok je doručkovao. Telefonira im i kaţe da je mora hitno vidjeti. Događa se baš ono što je priţeljkivao. Zauzeti su, ali ga pozivaju da im se pridruţi jer njihovim prijateljima neće smetati, a oni ga toliko ţele vidjeti. I to je moguće, FranKie. - Moguće je, vjerujem. Ali bi to bilo previše podudarnosti. - Ništa više oć tvoje »nesreće« - reče Bobby. - Moja je »nesreća« bila oštra izravna akcija – reče Frankie hladno. Bobby je skinuo odjeću lorda Marchinga vratio tamo odakle je uzeo. Zatim opet odjenu svoju šoferskuvmformu, pa jurnuše prema Staverleyu. - Ako se doista Bassington-ffrench zaljubio u mene –reče Frrankie čedno - bit će zadovoljan što sam se vratila tako brzo. Pomislit će da bez njega ne mogu izdrţati. - Nisam sasvim siguran ni da moţeš — dobaci Bobby. Uvijek se govorilo da su istinski kriminalci odreda privlačni. - Jednoštavno ne mogu povjerovati da je on kriminalac. - To si već i ranije rekla. - Pa tako osjećam. - Fotografiju ipak ne smiješ zaboraviti.

- Do vraga i fotografija! Bobby u tišini poveze automobil uz asfaltirani dvorišni put. Frankie iskoči iz automobila a da ga nije ni pogledala. Bobby zatim napusti Merroway Court. Kuća je bila neobično tiha. Frankie pogleda na sat. Dva i trideset. Vjerojatno me ne očekuje još nekoliko idućih sati pomisli ona. - Tko zna gdje su. Otvori vrata biblioteke i zasta na satnom pragu. Doktor Nicholson je sjedio na sofi drţeći obje ruke Sylvije Bassington-ffrench. Sylvia poskoči i jurne u susret Frankie. -

Rekao mi je! - reče. Glas joj se gubio. Rukama pokri lice kao da ga ţeli sakriti od pogleda. - Sve je to suviše strašno - jecala je i zatim izjurila iz sobe. Doktor Nicholson ustane. Frankie mu priđe korak ili dva. Njegove oči,

znatiţeljne kao i uvijek, sretoše njezine. -

Jadna ţena - reče uljudno. - Za nju je to strašan šok. Mišići u kutovima njegovih

usana zaigraše. Frankie načas pomisli kako ga sve to silno zabavlja. A tada, iznenada, shvati da je riječ o sasvim drukčijem osjećaju. Ĉovjek je bio ljutit. Kontrolirao se i skrivao ljutnju iza ljubazne maske, ali ne dovoljno. Maskom je pokušavao prikriti osjećaj. Zavlada tišina.

XVIII DJEVOJKA S FOTOGRAFIJE Nakon povratka u prenoćište, Bobbyja obavijestiše da ga netko čeka. - Jedna dama. Naći ćete je u sobi za dnevni boravak gospodina Askewa. Bobby se uputi tamo ponešto iznenađen. Samo da je imala krila, Frankie je mogla stići u Anglers' Arms prije njega. Nije mu ni palo na pamet da bi u pitanju mogao biti netko sasvim drugi. Otvori vrata prostorije koju je gospodin Askew uredio kao svoju privatnu sobu za dnevni boravak. Na stolcu ugleda uspravni lik vitke ţene u cmom — djevojku s fotografije. Bio je toliko zaprepašten da časak ili dva nije ništa mogao reći. Tada primijeti da je i djevojka vrlo nervozna. Sitne su joj šake podrhtavale, otvarala ih je i zatvarala na naslonjaču. Ĉinilo se da je suviše nervozna da bilo što kaţe, ali su njezine velike oči prestrašeno zvale u pomoć. - To ste vi? — prozbori Bobby napokon. Zatvori vrata i pride stolu. Djevojka još nije govorila, i još su te prestrašene velike oči gledale njegove. Tada riječi nahrupiše kao promukli šapat. - Rekli ste... rekli ste da ćete mi pomoći. Moţda nisam trebala doći. Bobby je prekine razuvjeravanjem. - Niste trebali doći? Besmislica. Dobro ste postupili što ste došli. Morali ste doći. A ja ću napraviti sve, baš sve na ovom svijetu da vam pomognem. Ne bojte se. Sada ste sigurni. Rumenilo joj se vrati u obraze. Iznenada upita: Tko ste vi? Vi... vi niste šofer. Mislim, moţda ste sada šofer, ali to stvarno niste.

Bobby shvati što je ţeljela reći unatoč stanovitoj zbrka-nosti slijeda njezinih riječi. - Ĉovjek danas radi što ţeli - reče on. - Nekada sam bio u mornarici. Točno je da nisam šofer, ali to sada nije ni vaţno. Morate mi vjerovati i – sve mi ispričati. Ona još više pocrveni. - Sigurno mislite da sam Iuda — mrmljala je. — Sigurno mislite da sam sasvim luda. - Ne, ne. - Da,.. doći ovamo samo tako. Ali bila sam preplašena, uţasno preplašena - i glas joj zamre. Oči se raširiše kao da je ugledala sablast. Bobby je čvrsto uhvati za ruku. - Slušajte — reče. — Sve je u redu. Sve će biti u redu. Sada ste sigurni, s prijateljem. Ništa vam se neće dogoditi. Osjeti kako joj prsti uzvraćaju stisak. - Kada ste se pojavili na mjesečini one noći -reče tiho i brzo - sve je nalikovalo snu izbavljenja. Nisam znala ni tko ste ni odakle ste, ali ste mi ulili nadu, pa sam odlučila da vas nadem i da vam sve kaţem. - Tako - reče Bobby ohrabrujući je. - Recite mi. Recite mi sve. Povuče ruku. - Kaţem li vam sve, pomislit ćete da sam luda, da sam sišla s uma otkad boravim u toj kući sa svim onim drugim tipovima. - Neću to pomisliti. Doista neću. - Hoćete. To zvuči ludo. - Znat ću da nije. Recite mi, molim vas!

Ona se povuče još malo natrag sjedeći vrlo uspravno, gledajući u vrata. - Riječ je o tome — izgovori ona — da se bojim da ću biti ubijena. Glas joj je bio suh i hrapav. Govorila je s očitom samokontrolom, ali su joj ruke uporno drhtale. - Ubijeni? Da. A to zvuči ludo, zar ne? Kao... kako li se to samo zove... manija proganjanja. Ne - reče Bobby. - Uopće se ne ponašate kao luđak, već ste samo prestrašeni. Tko vas to ţeli ubiti i zašto? Šutjela je trenutak ili dva otvarajući i zatvarajući šake. Tada tiho reče: - Moj suprug. - Vaš suprug? - sve se zamuti u Bobbyjevoj glavi. Tko ste vi? - upita odsječeno. Sada je ona bila iznenadena. -

Zar ne znate?

-

Nemam ni najmanju predodţbu o tome.

Ona reče: - Ja sam Moira Nicholson. Moj je suprug dr Nicholson. - Znači, vi niste pacijent? - Pacijent? Oh, ne, ne! - lice joj se iznenada smrkne. Ĉini se da mislite da baš tako izgledam. - Ne, uopće to nisam tako mislio - nastoji je razuvjeriti. - Doista nisam tako mislio. Samo sam bio iznenađen činjenicom da ste u braku... A sada nastavite s onim što ste mi počeli govoriti o vašem suprugu koji vas namjerava ubiti. - Znam da to zvuči ludo, ali nije. Nije! Vidim mu to u očima kad god me pogleda. A tamo su se događale neobične stvari... nesreće ...

- Nesreće? - upita Bobby oštrim glasom. - Da. Oh, znam da to zvuči histerično i izmišljeno, ali... - Nimalo — reče Bobby. — Zvuči savršeno razumno. Nastavite. To o nesrećama. - Jednostavno nesreće. Išao je automobilom natrag, a nije vidio da sam ja tamo. Odskočila sam na vrijeme. Zatim sam otkrila nekakav sadrţaj u sasvim pogrešnoj boci... glupe stvari... stvari za koje će ljudi reći da su normalne, ali ja tvrdim da nisu, da su namještene. Znam da jesu. A to me uništava — neprestano paziti na samu sebe, otkrivati, biti na straţi. -

Zašto vas se suprug ţeli riješiti? - upita Bobby. Zapravo i nije očekivao izravan

odgovor, pa ga ovaj zamalo zatekne nespremnog. - Zato što ţeli oţeniti Sylviju Bassington-ffrench. - Što? Pa ona je već u braku. Znam, ali i za to će se on pobrinuti. Kako to mislite? _ Ne znam točno, ali znam da na sve mile načine pokušava dovesti gospodina Bassington-ffrencha u sanatorij kao pacijenta. - I tada? - Ne znam, ali sam sigurna da ce se nesto dogoditi. Strese se. _ Ima stanovitu moc nad gospodinom Bassmgton--ffrenchom. Ne znam što je posrijedi. - Bassington-ffrench uţiva morfij - reče Bobby. - Da? Vjerujem da mu ga Jasper daje. - Stiţe poštom.

- Moţda to Jasper ne radi izravno, on je vrlo pronicav. Gospodin Bassingtonffrench moţda i ne zna da baš od njega dobiva morfij, ali sam ja uvjerena da je tako. To je najbolji način da ga dobije u sanatorij, a kad Henry jednom bude tamo... Zasta i strese se. - Svašta se događa u Grangeu — reče ona. — Neobične stvari. Ljudi tamo dolaze zato da se oporave, a postaje im sve lošije. Dok je ona govorila, Bobby je bio svjestan pogleda u strani, zli svijet. Osjeti nešto od straha koji je okruţivao Moiru tako dugo vremena. Iznenada je upita: - Kaţete da se vaš suprug ţeli skrasiti s gospođom Bassington-ffrench? Moira potvrdi. - A ona? - Ne znam - odgovori Moira polako. - Nikako da odredim istinu. Na izgled je zadovoljna i mirna, privrţena suprugu i sinu. Obična i jednostavna ţena. Ponekad, međutim, pomislim kako baš i nije tako obična. Pitala sam se čak nije li ona sasvim drukčija ţena od one kakvom je smatramo... ne igra li i ona neku svoju ulogu, i to dobro. Ali... kaţem vam, sve je to besmisleno, moja budalasta priviđenja. Kada ţivite na imanju kao što je Grange, misao vam postane toliko rastrgana da doista počnete zamišljati stvari. - A njezin brat Roger? - upita Bobby. - Ne poznam ga dobro. Ĉini se vrlo ljubazan, ali i vrst osobe koju je lako zavarati. Pod priličnim je utjecajem mog supruga. Jasper ga tjera da uvjeri svoga brata, Henryja Bassington-ffrencha, da pristane na liječenje u sanatoriju — reče ona i iznenada se nagne naprijed hvatajući Bobbyja za ruku: - Ne dozvolite da ga dovedu na Grange. Dođe li, dogodit će se nešto strašno. Znam to. Bobby je šutio razmišljajući o nevjerojatnoj priči.

- Kako ste dugo u braku s Nicholsonom? – upita naposljetku. - Nešto više od godinu dana - strese se ona. - Jeste li ikada razmišljali o tome da ga napustite? - Kako? Nemam kamo otići. Nemam novaca. Da me netko i primi, što bih mu ispričala? Fantastičnu pripovijest o suprugu koji me je ţelio ubiti. Tko bi mi povjerovao? - Ja vam vjerujem. Malo se nećkao, a tada ipak upita: - Slušajte, pitat ću vas nešto bez okolišanja. Da li ste poznavali čovjeka po imenu Alan Carstairs? Rumenilo joj se opet vrati u obraze. - Zašto me to pitate? - Zato što je prilično vaţno da to saznam. Osobno mislim da ste poznavali Carstairsa i da ste mu jednom prilikom dali i svoju fotografiju. Šutjela je spuštenih trepavica. Tada podiţe glavu i pogleda ga u lice. - To je sasvim točno — odgovori mu. - Poznali ste ga prije braka? - Da. - Je li dolazio ovamo da vas vidi poslije vašeg vjenčanja? Oklijevala je. - Da, jednom. - Prije otprilike mjesec dana? - Da. Otprilike mjesec dana.

- Je li znao da ovdje ţivite? - Ne znam kako je saznao, ali ja mu to nisam rekla. Nijednom mu nisam pisala otkad sam se udala. - Ali, on je sve saznao i došao ovamo da vas vidi. Je li vaš suprug to znao? - Ne. - To vi samo mislite. Je li ipak mogao znati? - Mogao je, ali o tome nije govorio. Jeste li ikada razgovarali o vašem suprugu s Carstairsom? Jeste li mu povjerili vaše bojazni? Ona odmahne glavom. - Tada još nisam sumnjala. - Ali ste bili nesretni? - Da. - I to ste mu rekli? - Ne. Nastojala sam da ni na koji način ne pokaţem da mi brak nije sretan. - Pa ipak je on to mogao osjetiti - reče Bobby blago. - Pretpostavljam da jest - prizna ona tihim glasom. - Što mislite, da li je... kako da vas to pitam... on mogao išta znati o vašem suprugu, ili npr. sumnjati da se sanatorij upotrebljava i u druge svrhe, a ne samo u namjenske? Obrve joj se izviše dok se pokušavala sjetiti. - Moguće je — reče na kraju. - Postavio mi je dva ili tri prilično neobična pitanja, ali... ne. Mislim da o svemu tome nije mogao ništa znati. Poslije nekoliko minuta, Bobby upita:

- Da li biste za svog supruga mogli kazati da je ljubomoran? - Da, vrlo ljubomoran. - Ljubomoran i na vas? - Mislite čak i ako me ne voli? Da, ipak bi bio ljubomoran. Ja sam njegovo vlasništvo, zar ne vidite? On je neobičan čovjek, vrlo neobičan čovjek. Stresla se. Tada iznenada upita: - Vi niste povezani s policijom ni na koji način, jeste li? - Ja? O, ne! — odgovori Bobby. - Pitala sam se. Mislim... Bobby pogleda svoju šofersku uniformu. - Dugačka je to pripovijest - reče. - Vi ste šofer lady Frances Dervvent, je li tako? To mi je rekao gazda ove kuće. Upoznala sam je nedavno na večeri kod Bassington-ffrenchovih. - Znam - reče on i malo razmisli. - Moramo je sresti. A to je meni gotovo nemoguće izvesti. Moţete li joj vi telefonirati i pozvati je da se negdje nađemo? Mislim da mogu - reče Moira polako. Vjerojatno vam se sve ovo čini neobičnim, ali neće kad vam sve objasnimo. Moramo se naći s Frankie što prije. Hitno je. Moira ustane. - U redu - reče. Oklijevala je drţeći kvaku. - Alan? - reče. - Alan Carstairs. Jeste li ga vidjeli? - Jesam - reče Bobby polako - ali ima tomu već dosta vremena. Tada, šokiran, shvati da ona i ne zna da je Alan mrtav. Reče:

-

Nazovite lady Frances. Tada ću vam sve objasniti.

-

XIX VIJEĆE TROJICE Moira se vratila nakon nekoliko minuta. - Dobila sam je - reče. - Rekla sam joj da me dođe vidjeti kod male ljetne kućice pokraj rijeke. Vjerojatno joj se to učinilo neobičnim, ali je rekla da će doći. -

Dobro - reče Bobby. - A gdje je točno to mjesto? Moira ga paţljivo opisa. - U redu - reče Bobby. - Vi krenite prvi, a ja ću za vama. Toga su se i drţali. Bobby zasta da porazgovara s gospodinom Askewom. - Neobično - reče nehajnim glasom. - Nekada sam radio za jednog ujaka gospode

Nicholson. Pravi kanadski dţentlmen. Posjet gospođe Nicholson mogao je, pomisli on, dati povoda svakojakom traču, a to je bila zadnja stvar na svijetu koja mu je tada trebala, jer se trač brzo širi, pa bi mogao doprijeti i do Nicholsonovih ušiju. - Dakle, to je posrijedi - reče gospodin Askew. Ĉudilo me je sve to. - Da - reče Bobby. - Prepoznala me je i navratila da pita kako napredujem. Draga ţena i ugodna sugovornica. - Vrlo ugodna, to je točno. Mora da baš ne uţiva suviše u ţivotu na Grangeu. - To i ja mislim — reče Bobby. Osjećajući da je postigao što je htio, izađe u selo i s besciljnim izrazom na licu krene smjerom koji mu je ozna-čila Moira.

Bez teškoća je našao kolibu i Moiru kako ga čeka. Frankie još nije bila stigla. - Ima mnogo toga što vam moram kazati - poče on. - Da? Za početak, ja doista nisam šofer, iako radim u jednoj londonskoj garaţi. Moje ime nije Havvkins već Jones, Bobby Jones. Rodom sam iz Marchbolta u Walesu. Moira je paţljivo slušala iako je bilo jasno da joj spominjanje Marchbolta nije baš ništa značilo. Bobby hrabro prijeđe na bit stvari. - Moram vam reći nešto prilično neugodno. Vaš prijatelj Alan Carstairs je... to morate saznati prije ili kasnije ... mrtav. Osjetio je da će reagirati i taktično odvratio pogled s njezina lica. Da li ju je vijest pogodila? Da li je uopće marila za njega? Šutjela je i tada rekla tihim, zamišljenim glasom: -

Dakle, zato se nije vratio. A ja sam se pitala... Bobby je krišom pogleda.

Raspoloţenje mu se popravi. Izgledala je tuţna i zamišljena, ali - to je bilo sve. -Pričajte mi o tome — reče ona. Bobby nastavi. - Pao je u provaliju blizu Marchbolta, mjesta u kojem ţivim. Liječnik i ja smo ga pronašli. Imao je uza se vašu fotografiju. - Zaista? — Tuţno se i lijepo nasmiješila. — Dragi Alan, bio je... vrlo vjeran. Poslije kraće tišine upita: - Kada se sve to dogodilo? - Prije otprilike mjesec dana. Trećeg listopada, da budem konkretniji. - To znači odmah poslije posjeta Staverleyu. - Da. Je li uopće spominjao da će ići u Wales? Nije znala.

- Poznajete li ikoga po imenu Evans? - upita Bobby. - Evans? — namršti se Moira pokušavajući se sjetiti. —Ne. Mislim da ne poznam. To je vrlo često prezime, da kako, ali se ne sjećam baš nikoga. Tko je on? -

To je ono što ne znamo. O, zdravo! Eto i Frankie. Frankie je ţurno dolazila

puteljkom. Pri pogledu na Bobbyja i gospodu Nicholson kako zajedno sjede i pripovijedaju, njezino je lice odraţavalo vrlo oprečne osjećaje. - Zdravo, Frankie - reče Bobby. - Drago mi je što si došla. Sada treba stisnuti. Za početak, baš je gospođa Nicholson original s fotografije! Oh! - uzvikne Frankie. Pogleda Moiru i nasmije se I Dragi moj - rece ona Bobbyju - sada mi je jasno zašto je pojava gospode Cayman na istrazi izazvala u tebi takav šok. -Točno. Baš je bio budala! Kako je uopće, pa makar i načas, mogao pomisliti da bi vrijeme moglo pretvoriti jednu Mojru Nicholson u Ameliju Cayman. -

Boţe, baš sam bio budala! - uzvikne. Moira je bila zbunjena. _ Toliico vam toga još moram ispričati da jednostavno ne znam otkuda da počnem

- reče Bobby. Opisa potom Caymanove i kako su identificirali tijelo. - Još nešto ne razumijem - reče Moira, i dalje zbunjena. - Ĉije su tijelo, zapravo, identificirali - njezina brata ili Alana Carstairsa? - Baš tu i počinje prljava igra — objasni joj Bobby. - A tada je netko otrovao Bobbyja - doda Frankie. - Osam grama morfija - reče on podsjećajući se na to. - Ne pravi se vaţan - prekine ga Frankie. – Sposoban si satima pričati o tome iako je to ljudima vrlo dosadno. Dozvoli da ja objasnim.

Duboko uzdahne. - Vidite - reče. — Caymanovi su poslije istrage došli da posjete Bobbyja i pitaju ga je li Amelijin brat išta rekao ili poručio prije smrti. Bobby je odgovorio da nije. Tek se kasnije sjetio da je pokojnik ipak spomenuo nekog čovjeka po imenu Evans, pa im je to napisao. Nekoliko dana poslije toga, iz Perua mu je poštom stigla ponuda za zaposlenje, koju on nije prihvatio. Tada ga je netko pokušao dokrajčiti... - Osam grana morfija... - poče Bobby. - ... tako što je u njegovo pivo ubacio drogu koja ga, valjda zato što ima izuzetno snaţan organizam, ipak nije ubila. Tek smo tada shvatili da je Pritchard, ili Carstairs ako to hoćete, vjerojatno bio gurnut niza stijenu. - Ali zašto? - upita Moira. - Zar vam nije jasno? Nama je sasvim jasno. Valjda vam nisam sve ispričala kako treba. U svakom slučaju, definitivno smo zaključili da ga je netko gurnuo sa stijene i to je najvjerojatnije napravio Roger Bassington--ffrench. - Roger? — upita Moira ţivahnim glasom, kao da se zabavlja.

- Tako je ispalo. Bio je tamo, a fotografija je nestala dok je on čuvao mrtvaca, pa nam se učinilo da je jedini koji ju je mogao uzeti. - Razumijem - reče Moira zamišljeno. - I tada — nastavi Frankie — doţivjela sam prometnu nesreću baš ovdje, što je začuđujuća slučajnost. — Pri tome značajno pogleda Bobbyja. - Tada sam telefonirala Bobbyju i predloţila mu da dode ovamo prerušen u mog šofera, te da izvidi cijelu stvar. - Sada vam je jasno što se sve dogodilo i kako nastavi Bobby prešutno prihvaćajući Frankienu malu laţ o nesreći. - Vrhunac je bio prošle noći kada sam u Nicholsonovom vrtu naletio ravno na vas, na original djevojke s fotografije. - Brzo ste me prepoznali - reče Moira smješkajući se.

- Da - reče Bobby. - Prepoznao bih original te fotografije bilo gdje. Moiru obli rumenilo bez nekog posebnog razloga. Tada, kao da ju je nešto mučilo, oštro pogleda dvoje mladih: - Govorite li vi meni istinu? - upita. Je li doista točno da ste ovamo došli slučajno? Ili ste stigli zato što ste... što ste sumnjali u mog supruga. Glas joj je podrhtavao. Bobby i Frankie se pogledaše i tada Bobby prozbori: - Dajem vam časnu riječ da nikada nismo čuli za vašeg supruga sve dok nismo došli ovamo. - Sada mi je sve jasno — reče Moira i okrene se prema Frankie. - Ţao mi je, lady Frances, ali vidite, sjetila sam se one večeri. Jasper vas je zapitkivao o nesreći. Ne znam zašto mi to tada nije palo na pamet, ali mislim da je sumnjao da je nesreća namještena. - Ako to baš ţelite znati, i bila je namještena – reče Frankie. - Uf! Sada se osjećam mnogo bolje. Sve je bilo kamuflirano vrlo paţljivo, ali doista nije imalo nikakve veze s vašim suprugom. Cijelu smo stvar izmislili zato da... kako da to kaţem... postavimo zamku Rogeru Bassington--ffrenchu. Rogeru? - upita Moira smijući se zbunjeno. - Gotovo da je to nemoguće - doda odmah potom. Ĉinjenice su činjenice - reče Bobby. Roger? Ne, ne. On moţe biti slab - reče Moira - ili divljak, moţe se zaduţiti ili uplesti u neki skandal, ali gurnuti' nekoga niza strminu... to jednostavno ne mogu zamisliti. _ Ni ja - pridruţi joj se Frankie. - Ali samo je on mogao uzeti tu fotografiju! – reče Bobby tvrdoglavo. - Poslušajte me paţljivo, gospođo Nicholson, dok vam budem izlagao činjenice. I baci se na posao polako i oprezno. Kada je završio, s razumijevanjem je kimala glavom.

- Sada znam što mislite - reče Moira. - Neobično. Razmišljala je još malo i tada neočekivano rekla: - A zašto ne pitate Rogera? -

XX VIJEĆE DVOJICE Samo na čas gola jednostavnost pitanja ostavi ih bez daha. Tada i Bobby i Frankie počeše govoriti u isti glas: -

To je nemoguće ... Neće uspjeti. Tada zašutješe jer im prave mogućnosti te zamisli do-priješe do svijesti. - Vidite - reče Moira ţeljna da im pomogne. – Vidite što mislim. Ĉini se da je

samo Roger mogao uzeti tu fotografiju, ali ni seicunde ne vjerujem da je mogao gurnuti Alana preko ruba. Zašto bi to napravio? Pa Alana nije ni poznao. Sreli su se samo jednom, ovdje, na ručku. Nikada se više ne bi ni vidjeli. Nema motiva. - Ali tko ga je onda gurnuo? — upita Frankie grubo. Sjena prođe Moirinim licem. - Ne znam - reče. - Ĉekajte - upadne Bobby. - Hoće li vas smetati ako kaţem Frankie to što ste mi ispričali o vašim bojaznima? Moira okrene glavu u stranu. - Ako to ţelite. Sve to zvuči toliko melodramski i histerično da i sama više u to ne vjerujem. I doista, golo kazivanje, bez osjećaja, na neobičan je način gubilo na uvjerljivosti. Moira ustane.

- Doista mislim da sam bila luda - reče drhtavim glasom. - Molim vas, gospodine Jones, da ne obraćate nikakvu paţnju na to što sam vam rekla. U pitanju su jednostavno - ţivci. U svakom slučaju, sada moram otići. Do viđenja. Brzo se kretala. Bobby skoči da je otprati, ali ga Frankie gurne natrag. -

Ostani gdje jesi idiote i prepusti to meni.

- Otrča za Moirom. Vratila se nekoliko minuta kasnije. Dakle? - upita Bobby bojaţljivo. - Sve je u redu. Smirila sam je. Sigurno joj nije bilo ugodno slušati kako se u njezinoj prisutnosti prepričavaju njezine intimne stvari trećem Iicu. Obećala sam joj da ćemo se sve troje uskoro ponovno sastati. A sada, kada nisi opterećen njezinom prisutnošću, ispričaj što se dogodilo. Bobby ispriča sve. Frankie ga je pomno slušala. Tada reče: - Uklapa se u dvije stvari. Kao prvo, kad sam ušla u kuću, zatekla sam dra Nicholsona kako Sylviju drţi za ruke -kako li me je samo probadao pogledom! - A drugo? - Mali incident. Sylvia mi je pričala kako je Moirina fotografija ostavila izuzetan dojam na nekog stranca koji im je bio u gostima. Vjeruj mi, u pitanju je Carstairs. Prepoznao je fotografiju, gospođa Bassington-ffrench govori da je to supruga liječnika Nicholsona, i to objašnjava kako je saznao gdje je. Vidiš, Bobby, Nicholson se tu baš nigdje ne uklapa. Zašto bi se on htio ©tarasiti Carstairsa? - Misliš da je to bio on, a ne Bassington-ffrench? Suviše slučajnosti: njih dvojica u Marchboltu istog dana. - Slučajnosti se dogadaju. Ako je ubojica Nicholson, ne vidim motiv. Da li je Carstairs bio na tragu Nicholsonove krijumčarske bande? Ili je motiv ubojstva tvoja nova prijateljica?

- Moţda je oboje posrijedi - reče Bobby. - Moţda je saznao da su se Carstairs i njegova supruga sreli i pomislio kako ga je ona na neki način izdala. - I to je moguće - sloţi se Frankie. - Najprije, međutim, treba provjeriti Rogera Bassington-ffrencha. Sve što imamo protiv njega, to je fotografija. Objasni li to na zadovoljavajući način... - Zar ćeš ga to tek tako pitati? Frankie, je li to pametno? Ako on igra glavnu ulogu kao što smo mislili, time otkrivamo sve naše adute. -

Ne sasvim — ne zbog načina na koji ću ja to napraviti reče Frankie. - Konačno, u svakom je drugom pogledu bio vrlo jasan i izvan

sumnje. Kazali smo da je to super-lukavost. Što ako je posrijedi nevinost? Ako moţe objasniti misterij oko fotografije, a ja ću pri tom paziti na svako njegovo reagiranje, oklijevanje ili osjećaj krivice, dakle bude li ga objasnio kako treba, u njemu ćemo naći vrije-dnog saveznika. - Kako to misliš, Frankie? - Tvoja mala prijateljica mogla bi isto tako biti i paničarka koja voli preuveličavati stvari, ali ako pretpostavimo da nije, da je sve što je rekla čista istina, i da je se suprug doista ţeli riješiti zato da se oţeni Sylvijom, tada... Zar ne shvaćaš da je u tom slučaju Henry Bassington--ffrench u smrtnoj opasnosti? Zato svakako moramo spriječiti njegov odlazak u Grange. A Roger trenutno podrţava Nicholsona. - Fino, Frankie - reče Bobby tiho. - Nastavi s planom. - Nije li sve ovo neobično? - upita ona. Mislim, kao da smo dospjeli između korica knjige. U središtu smo nečije tuđe pripovijesti. Sve je to zastrašujuće čudno. - Znam što time misliš reći - javi se Bobby. - Ima u svemu tome i nešto vrlo neugodno. Prije bih rekao da je riječ o predstavi negoli o knjizi. Kao da smo stigli na pozornicu potkraj drugog čina i - iako nemamo gotovo nikakve uloge - moramo se pretvarati. Zastrašujuće je to što uopće pojma nemamo o tome što se dogodilo u prvom činu.

Frankie se sloţi kimanjem gJave. - Ĉak nisam sigurna da je u pitanju drugi čin, već treći. Bobby, sigurna sam da ćemo se morati vratiti dugačkim putem natrag, do početka. I to brzo jer zavjesa samo što se nije spustila. - »S tijelima posvuda razbacanim« - reče Bobby. – A što nas je upetljalo u šou? Ĉetiri riječi koje su, što se nas tiče, bez značenja. Zašto nisu pitali Evansa? - Nije li čudno, Bobby, to što smo otkrili mnoge nosioce uloga i naslutili nove, a da se uopće nismo pribliţili tajanstvenom Evansu? - Imam ideju o Evansu! Ĉini mi se da Evans zapravo uopće nije vaţan, iako smo baš od njega krenuli. Kao u onoj Wellsovoj pripovijeci o princu koji je podigao divni hram oko grobnice svoje Ijubljene. Kada je hram bio dovršen, samo je jedna stvar stršala, pa je princ naredio da je uklone. Bila je to grobnica. -

XXI ROGER ODGOVARA NA PITANJE Imala je sreću jer je naletjela na Rogera nedaleko od kuće. - Zdravo - reče joj on. - Nešto si se brzo vratila iz Londona. - Nisam bila razpoloţena za London. - Jesi li već bila u kući? - upita i lice mu promijeni boju. - Doktor Nicholson je rekao Sylviji istinu o jadnom starom Henryju, a to ju je teško pogodilo. Ĉini se da nije ništa sumnjala.

- To znam - reče Frankie. - Bili su zajedno u biblioteci kada sam stigla. Bila je... bila je vrlo uzbuđena. - Slušaj, Frankie - prekine je Roger. - Henry se mora liječiti. Navika uzimanja droge još se nije u njemu zauvijek ukorijenila. Drogira se tek odnedavna. I ima sve razloge ovoga svijeta da se izliječi: Sylviju, Tommyja, dom. To mu se mora jasno predočiti. A Nicholson je pravi čovjek za to. Neki dan smo razgovarali o tome. Postigao je nekoliko nevjerojatnih uspjeha, čak i s ljudima koji su godinama robovali toj opasnoj ovisnosti. Kad bi samo Henry pristao da ode u Grange... Frankie ga prekine. - Ĉuj, ţelim te nešto pitati. Jedno pitanje. Nadam se da nećeš pomisliti da sam drska. - Što to? - Roger će sa zanimanjem. - Da li si ti uzeo fotografiju iz dţepa onog mrtvaca, čovjeka koji se strovalio u ponor kod Marchbolta? Proučavala mu je lice i pazila na svaki detalj izraţaja. Bila je zadovoljna s onim što je vidjela. Malo dosade i trag zbunjenosti, ali bez krivice i potištenosti. - Kako li si samo to pogodila? - upita on. - Da li ti je Moira rekla? Zapravo, ona to i ne zna. - Dakle, jesi? - Pretpostavljam da moram priznati. - Zašto? - Gledaj to kao ja. Tu sam i čuvam neko strano mrtvo tijelo. Nešto viri iz dţepa. Pogledam, kad tamo - koje li slučajnosti! - fotografija ţene koju poznajem, udate ţene, ţene koja nije sretna u tom braku. Što će se dogoditi? Istraga. Publicitet. Vjerojatno i ime nesretne ţene po svima novinama. Slijedio sam unutrašnji poticaj. Uzeo sam fotografiju i razderao je. Usuđujem se priznati da je to greška, ali je Moira Nicholson suviše draga ţenica a da bih samo tako mogao dozvoliti da upadne u guţvu.

Frankie duboko uzdahne. - Znači tako je to bilo - reče. - Da sam barem to znala... - Znala što? - upita iznenadeno Roger. - Ovog ti časa to još ne mogu reći - odgovori Frankie ali bih to mogJa kasnije. Sve je prilično sloţeno. Sada mi je jasno zašto si uzeo fotografiju, ali nisi ni spomenuo da si prepoznao čovjeka. Nije li ti bila duţnost da kaţeš policiji tko je on? - Prepoznao čovjeka? - ponovi Roger zaprepašteno. —Kako sam ga to mogao prepoznati kad ga nisam poznao? - Ali sreo si ga baš ovdje nepuni tjedan dana prije njegove smrti! - Draga moja djevojko, pa ti si sasvim luda... - Alan Carstairs... upoznao si Alana Carstairsa, zar ne? - Ah, da. Ĉovjek koji je došao ovamo s Rivingtonovima. Ali mrtvac nije bio Alan Carstairs. - Bioje!* Promatrali su se, a tada Frankie reče osjećajući kako se obnavljaju stare sumnje: - Morao si ga prepoznati! - Nisam mu ni vidio lice - reče Roger. - Što? -

Nisam. Lice mu je bilo prekriveno maramicom. Frankie je buljila u njega.

Iznenada se sjeti da je Bobby, kada joj je prvi put pričao o tragediji, doista bio spomenuo maramicu. - I nije ti palo na pamet da pogledaš?

- Ne. Zašto bih? »Dakako — pomisli Frankie. — Da sam ja našla fotogra fiju nekoga koga poznam u dţepu mrtvaca, jednostavno bih morala pogledati njegovo lice. Kako li su muškarci samo nezainteresirani!« —Jadnica — reče odmah zatim. — Toliko je strašno ţalim. —Misliš li na Moiru Nicholson? Zašto je toliko ţališ? —Zato što je preplašena. —Uvijek izgleda smrtno preplašena. Koga se boji? —Supruga. —Ne znam da Ii bih se baš suviše trudio da se suprotstavim Jasperu Nicholsonu — reče Roger iskreno. —Ona je sigurna da je on pokušava ubiti — nastavi Frankie naglo. —O moj tfoţe! - pogleda je s nevjericom. —Sjedni - reče Frankie. - Mnogo ću ti toga ispričati. Moram ti dokazati da je dr Nicholson opasni kriminalac. —Kriminalac? Rogerov je glas bio pun iskrene nevjerice. —

Poslušaj najprije cijelu priču. Jasno mu je i paţljivo ispripovijedala sve što se dogo-dilo od dana kada su

liječnik Thomas i Bobby našli mrtvo tijelo. Zatajila je samo činjenicu da njezina prometna nesreća nije bila prava, ali je dala naslutiti da se vrzmala uokolo Merroway Courta zbog jake ţelje da razotkrije tajnu. Nije mogla prigovoriti Rogeru za nezainteresiranost. Ĉinilo se da je bio fasciniran njezinom pričom.

—Je li sve to istina? - upita on iznenada. - Sve to o prijatelju Jonesu kojeg je netko pokušao otrovati i drugo? —Apsolutno čista istina, dragi moj. —Ispričavam se zbog nevjerice, ali sve te ćinjenice ipak nije samo tako lako progutati. Šutio je neko vrijeme mršteći se. —

Gledaj — reče napokon. - Iako sve to zvuči fantastično, mislim da si imala

pravo pri svom zaključivanju. Taj je čovjek, svejedno da li Alex Pritchard ili Alan Carstairs, vjerojatno bio ubijen. Ako nije, ne vidim nikakva razloga za napad na Jonesov ţivot. Da li je ključno pitanje »Zašto nisu pitali Evansa?« ili ne, čini mi se da je sporedna stvar jer ne samo da ne znate tko je Evans, već ne znate ni što ga je trebalo pitati. Pretpostavimo da su ubojice, ili ubojica, zaključili da mladi Jones nešto zna, bio on svjestan toga iline, što je za njih bilo opasno. Zato su ga pokušali elimini-rati i vjerojatno će to ponovno pokušati uđu li mu u trag. Do tuda sve ima smisla, ali nikako ne shvaćam kojom si to logikom došla do zaključka da je Nicholson kriminalac. - On je tako zao čovjek, ima tamnoplavi »talbot« i nije bio ovdje onog dana kada je Bobby otrovan. - To nisu nikakvi dokazi. - Tu su zatim detalji koje je gospođa Nicholson ispričala Bobbyju. Ponovi ih. I opet su zvučali melodramatski i nevaţno. Roger slegnu ramenima. - Ona misli da on opskrbljuje Henryja drogama. To je čisto nagadanje jer nema nikakvog opipljivog dokaza. Ona misli da on ţeli dovesti Henryja u Grange kao pacijenta. Svaki liječnik ţeli što više pacijenata. Ona misli da je on zaljubljen u Sylviju. U to ne ulazim. - Ako tako misli, vjerojatno ima pravo - reče Frankie. - Supruga barem poznaje čovjeka s kojim ţivi.

- Ĉak da je to i slučaj, još nam ništa ne potvrđuje da je kriminalac. Mnogi se ugledni gradani zaljubljuju u ţene svojih sugrađana. - Ona čvrsto vjeruje da je on ţeli ubiti – ponovi Frankie. Roger je zagonetno pogleda. - Doista vjeruješ u to? - Ona to vjeruje. Roger kimne glavom i zapali cigaretu. - Pitanje je koliko stvarne paţnje treba posvetiti tom njezinom uvjerenju - reče on. - Ĉudno je mjesto taj Grange, pun neobičnih ljudi. Ţivjeti tamo svakome bi prije ili kasnije narušilo ravnoteţu, osobito ako je u pitanju bojaţljiva i nervozna ţena. - Ti, dakle, misliš da to nije istina. - To nisam rekao. Ona vjerojatno iskreno vjeruje u to da je on pokušava ubiti, ali takva tvrdnja nema nikakve osnove. Ĉini mi se da nema. Frankie se u tom času sjeti Moire dok im je tog istog dana govorila: »To su samo ţivci.« Baš zato što je to ona rekla, bilo je dovoljno da Frankie povjeruje da nisu u pitanju ţivci, ali nije znala kako da to objasni Rogeru. Mladić je i dalje govorio: -

Samo pazi, kad bi mogla dokazati da je dr Nicholson bio u Marchboltu onog

tragičnog dana, tada bi situacija bila sasvim drukčija. Da barem znamo motiv koji ga je vezao uz Carstairsa! Meni se, međutim, čini da ste zaboravili na najsumnjivije. - Koga to? - Kako si ono rekla da se zovu ... Haymanovi? - Caymanovi. - Tako je. Do grla su u sve to upetljani. Prvo, laţna identifikacija tijela. Drugo, inzistiranje na pitanju je li pokojnik išta rekao prije svoje smrti. I zato mi se čini

logičnim, kao i tebi, da je pošta iz Buenos Airesa, kao i ponuda za posao, bila njihovo djelo. - Velik je to napor znati da te netko silom ţeli ukloniti zato što nešto znaš, a da pri tom ne znaš što je to što znaš. Baš riječi mogu čovjeka uvaliti u neprilike. - Da - reče Roger tmurno - greška je njihova i teško da će je ikad ispraviti. - Oh! - uzvikne Frankie. - Upravo sam se nečega sjetila. Sve sam do sada mislila da je fotografiju Moire Nicholson zamijenila fotografija gospođe Cayman. - A gospođa Cayman je, čini mi se, vrlo odbojna ţena - reče Roger ozbiljnim glasom. - Na određen je način bila vrlo privlačna – prizna Frankie. - Vrst srčane, surove vamp-ţene. Vaţno je ovo: Carstairs je uza se nosio i njezinu fotografiju. - I ti misliš... - Mislim da mu je jedna bila+jubavnica, a druga biznis. Carstairs je nosio uza se fotografiju Caymanove s razlogom. Moţda je čekao da naleti na nekog tko će je prepoznati. Što se događa? Netko, moţda i sam Cayman, slijedi Carstairsa i njušeći dobru priliku - gura ga u ponor. Ovaj pada s uzvikom iznenađenja. Cayman brzo napušta scenu jer ne zna na koga bi mogao naletjeti. Ne zna ni to da Carstairs ima u dţepu fotografiju njegove, Caymanove supruge. Što se tada događa? Novine objavljuju fotografiju... - Panika u Caymanovoj menaţeriji — pripomogne joj Roger. Točno. Što sada? Hrabro naprijed, bika za rogove! Tko zna Carstairsa kao Carstairsa? Gotovo nitko u ovoj zemlji. Gospođa Cayman kreće na put roneći krokodilske suze i prepoznaje tijelo brata. Još jedan hokus-pokus, pa uMarchbolt šalju i paket ne bi li tako potkrijepili tvrdnju o njegovim šetalačkim namjerama. - Pa to je upravo fantastična kombinacija - reče Roger oduševljeno. - I ja mislim da je dobra - reče Frankie. - A i ti imaš pravo: treba se što prije baciti u traganje za Caymanovima. Uopće mi nije jasno zašto to nismo prije pokušali.

To nije bilo sasvim istinito, a Frankie je dobro znala razlog — bili su na tragu Rogeru. Nije mu to otkrila jer je pomislila da bi to u ovoj početnoj fazi bilo suviše netaktično. - Što ćemo s gospođom Nicholson? - upita ona. - Kako to misliš: što ćemo s njom? - Pa jadna je ţena smrtno prestrašena. Zašto si tako bešćutan prema njoj? - Nisam, osim što me uvijek pomalo iritiraju ljudi koji se ne znaju pobrinuti sami za sebe. -

Budi fer! Kamo da ode? Nema novaca, nema kamo. Roger neočekivano izjavi: - Da si ti, Frankie, na njezinom mjestu, sigurno bi se snašla.

- Oh! — Frankie nije znala što da kaţe. - Sigurno bi se snašla. Kad bi znala da te netko pokušava ubiti, ne bi samo krotko stajala i čekala da dode. Ili bi pobjegla i nekako se snašla, ili bi najprije ti njega ubila. Frankie je razmišljala o tome. Što bi napravila? -

Sigurno bih barem nešto pokušala — reče zamišljeno.

-

Istina je u tome što ti imaš petlje, a ona je nema. Frankie to shvati kao

kompliment. Moira Nicholson doista nije bila tip poput nje, pa ju je malo zasmetala naklonost koju je prema Moiri pokazao Bobby. »Taj momak - pomisli ona u sebi - voli bespomoćne.« Sjeti se i neobične fasciniranosti fotografijom koju je Bobby pokazao od samog početka. »Što se tu moţe - zaključi Frankie. - Roger je u svakom slučaju drukčiji.« Bilo je jasno da Roger ne voli bespomoćne. Ni Moira nije imala nekakvo posebno mišljenje o Rogeru. Nazvala ga je slabićem i rugala se mogućnosti da bi Roger mogao biti ubojica. Moţda je i bio slabić, ali je bez sumnje imao šarma. Osjetila ga je još od dolaska u»Merroway Court.

Roger tiho reče: Kad bi ti to htjela, Frankie, mogla bi od muškarca napraviti što hoćeš... Frankie osjeti iznenadno oduševljenje, a odmah potom silan sram. Brzo promijeni temu. -

Misliš li još da tvoj brat mora na liječenje u Grange?

XXII JOŠ JEDNA ŽRTVA - Ne, ne mislim. Naposljetku, moţe se liječiti na stotinu drugih mjesta. Najvaţnije je nagovoriti ga na to. - Misliš li da će to biti teško?' - upita Frankie. - Bojim se da hoće. Ĉula si ga one večeri. S druge strane, ako ga uhvatimo u pokajničkom raspoloţenju, mogli bismo i uspjeti. Hej, eto Sylvije. Gospođa Bassington-ffrench izronila je iz kuće i gledala uokolo, primijeti njih dvoje i krene im u susret preko tratine. Nije bilo teško vidjeti da je zabrinuta i napeta. -

Rogere — reče ona — posvuda sam te traţila. Kad ih je Frankie htjela ostaviti nasamo, Sylvia je zaustavi: - Ne idi, draga, ne idi. Kakva je korist od prikrivanja? Vjerujem da već sve ionako

znaš. Sumnjala si u to već duţe vremena, nije li tako? Frankie potvrdi glavom.

- A ja sam bila slijepa, slijepa - reče Sylvia ogorčeno.— Oboje ste primijetili to u što ja nisam nikada posumnjala. Pitala sam se samo zašto se Henry toliko promijenio u odnosu prema svima nama. Bila sam nesretna, ali nisam znala razlog. Zasta i tada nastavi u nešto drukčijem tonu. Odmah pošto mi je dr Nicholson rekao istinu, otišla sam ravno Henryju. Tek sam ga maločas napustila -zajeca ona. — Rogere, sve će biti u redu. Sloţio se. Pristao je da ode u Grange i prepusti se Nicholsonovim rukama već sutra. - Ne! - gotovo istodobno uzviknuše Roger i Frankie. Sylvia ih začuđeno pogleda. - Roger progovori. Znaš, Sylvia, razmišljao sam o tome i zaključio da Grange nije najbolje rješenje. - Misliš li da je dovoljno jak da se sam bori? – upita Sylvia sumnjičavo. - Nije, ali ima drugih mjesta koja nisu tako blizu. Siguran sam da bi blizina mogla biti kobna. - I ja tako mislim - pridruţi mu se Frankie. - Ne slaţem se - reče Sylvia. - Ne bih mogla podnijeti da ode negdje daleko od nas. A dr Nicholson je tako ljubazan i pun razumijevanja. Bit ću sretna uzme li Henryja u svoje ruke. - Mislio sam da ne voliš Nicholsona - reče Roger. - Promijenila sam mišljenje - odgovori ona. – Nitko nije mogao biti bolji i ljubazniji od njega dok mi je danas popodne o svemu govorio. Moje su lude predrasude protiv njega jednostavno nestale. Zavlada tišina. Ni Roger ni Frankie nisu znali što da kaţu. - Jadni Henry — reče Sylvia. — Rasplakao se. Uznemirilo ga je to što sada sve znam. Sloţio se s time da se mora boriti protiv te strašne napasti zbog mene i Tommyja, ali mi je rekao da uopće ne mogu zamisliti kako to izgleda. Vjerojatno ima pravo. Doktor Nicholson mi je sve to opširno objasnio. Sve se pretvara u vrst

opsesije, ljudi više nisu odgovorni za svoje akcije. Rogere, sve je to tako strašno. Ali, dr Nicholson je bio vrlo ljubazan. Doista mu vjerujem. -

Pa ipak mislim da bi bilo bolje... - pokuša Roger

Sylvia se razljuti. - Ne razumijem te, Rogere. Zašto si promijenio mišljenje? Još prije pola sata bio si za Henryjev odlazak u Grange i dušom i tijelom. -

Pa... ja... imao sam vremena da o svemu razmislim. Sylvia ga opet prekine. - Nema veze. Odlučila sam. Henry ide u Grange i nigdje drugdje.

Ogledali su se u tišini, a tada Roger reče: - Znaš, nazvat ću Nicholsona. Sada će već biti kod kuće. Volio bih ipak s njime još porazgovarati. Ne čekajući njezin odgovor, okrene se i brzo uđeu kuću Ne razumijem Rogera reče Sylvia nestrpljivo. – Još prije pola sata nagovarao me je da Henryja dam u Grange. U glasu joj se jasno osjećala ljutnja. - Ja se ipak slaţem s njime -reče Frankie. -Sjećam se da sam pročitala negdje da je najbolje ako se ljudi liječe daleko od svojih domova. -

To je čista besmislica - odgovori joj Sylvia.

Frankie više nije znala što da misli. Sylvijina nenadana tvrdoglavost sve je još jače zaplela, a odjednom je postala isto toliko jako raspoloţena za Nicholsona, koliko je prije bila protiv njega. Frankie nije znala s kakvim argumentima da nastupi. Pomisli da je najbolje da sve ispriča Sylviji, ali -hoće li ona to povjerovati? Ĉak ni Roger nije bio impresio-niran njezinom teorijom o krivnji dra Nicholsona. Sylvia će to vjerojatno biti još manje, sada kada je stekla novog prijatelja. Moţda bi čak mogla otići k njemu i ispričati mu cijelu priču. Neugodan poloţaj. Neki avion nadleti imanje u niskom letu ispunjavajući zrak bukom motora. I Sylvia i Frankie s olakšanjem pogle-daše prema gore, sretne zbog predaha koji im je

avion omogućio. Nisu znale što bi rekle jedna drugoj. Predah je dao vremena Frankie da sabere svoje misli, a Sylviji da stiša ljutnju. Kad je avion nestao iza drveća i buka se stišala, Sylvia se naglo okrene prema Frankie: - Bilo je strašno - reče slomljenim glasom. - A svi vi ţelite odvesti Henryja daleko od mene. -

Ne, ne - razuvjeri je Frankie - nije riječ o tome. Razmišljala je. - Riječ je samo o tome da sam pomislila kako zasluţuje najbolje liječenje.

Osobno mi se čini da je dr Nicholson pomalo šarlatan. - Ne vjerujem u to - reče Sylvia. - Mislim da je baš vrlo pametan čovjek, točno ono što Henryju treba. Prkosno pogleda u Frankie. Frankie se divila snazi utjecaja kojima je dr Nicholson zavladao Sylvijom za tako kratko vrijeme. Kao da je nestalo sve njezino nepovjerenje prema tom čovjeku. Ne znajući što da kaţe, Frankie utone u tišinu. Iz kuće izađe Roger. - Nicholson još nije stigao kući - reče - ali sam mu ostavio poruku da se javi. - Nije mi jasno zašto tako hitno ţeliš vidjeti Nicholsona - reče Sylvia. - Ti si sve ovo predloţio, sve je dogovoreno, Henry je pristao. - Mislim da i ja u svemu ovom imam pravo nešto reći prekine je Roger blagim glasom. Konačno, Henry mi je brat. - Ali baš si ti sve ovo predloţio - nastavi Sylvia tvrdoglavo. - Da, ali sam u međuvremenu saznao neke nove podatke o Nicholsonu. - Kakve podatke? Oh, ne vjerujem ti. Ugrize se za usnu, okrene i uleti u kuću. Roger pogleda Frankie. - Prilično neugodno - reče. - Vrlo neugodno, čini mi se - doda ona.

- Kad Sylvia jednom nešto odluči, tvrdoglava je kao sam vrag. - Što ćemo sada? Sjedoše na vrtne stolce. Paţljivo su govorili o svakoj pojedinosti. Roger se sloţio s mišljenjem Frankie po kojem bi bilo pogrešno ispričati cijelu priču Svlviji. Najbolji je način, prema njegovu mišljenju, bio da obrade doktora. - Ali što ćeš mu točno reći? - Ne znam da li ću mnogo govoriti, čini se da ću više natuknuti... U svakom slučaju, slaţem se da Henry ne smije u Grange. Ĉak i pod cijenu otvorenog suprotstavljanja. - Učinimo li to, propada cijela stvar - reče Frankie. - Znam. Zato ćemo prije toga pokušati sve što bude moguće. Do vraga i Sylvia, zašto je baš sada morala promijeniti mišljenje? - Snaga ličnosti tog čovjeka - odgovori Frankie. - Da. Znaš da sve više vjerujem, bez obzira na dokaze, da imaš pravo kad je riječ o Nicholsonu. I... hej, što je to?! Oboje skočiše na noge. -

Zvučalo je kao pucanj - uzvikne Frankie. - Iz kuće. Pogledaše se i jurnuše prema

zgradi. Uđoše kroz vrtni ulaz sobe za dnevni boravak i jurnuše u predsoblje. Tamo je stajala Sylvia Bassington-ffrench bijela kao vapno. - Jeste li čuli? - upita ih. - Pucanj... iz Henryjeve radne sobe. Zanjiše se i Roger je u posljednji čas prihvati obujmljujući je rukom. Frankie priđe vratima radne sobe i pritisne kvaku. —Vrata su zaključana — reče. —Prozor — vikne Roger. Smjesti poluonesviještenu Sylviju na kauč, pa zajedno s Frankie izleti u vrt. Obiđoše kuću i zaustaviše se ispod prozora radne sobe. I prozor je bio zatvoren.

Prisloniše lica na staklo i virnuše unutra. Sunce je već zalazilo, nije bilo mnogo svjefla, ali su sve jasno vidjeli. Henry Bassington-ffrench leţao je ispruţen preko radnog stola. Na sljepoočici je zjapila dobro vidljiva rana, a revolver je leţao na podu, tamo gdje je pao kad ga je ispustio iz ruke. —Ubio se! — uzvikne Frankie. — Kako je to strašno... —Povuci se malo natrag — reče joj Roger. — Razbit ću staklo. Zamota ruku u svoj kaput i lupi o staklo koje se razbi. Paţljivo je iz prozorskih okvira izvadio ostatke i tada njih dvoje uđoše u sobu. Začuše kako se pribliţavaju glasovi gospođe Bassington-ffrench i dra Nicholsona. — Eto i doktora - reče Sylvia kroz prozor. - Tek što je stigao. Da li... da li se Henryju išta dogodilo? Tada ugleda ispruţeno tijelo i vrisne. Roger ponovno izađe na tratinu kroz prozor i prihvati onesviještenu Sylviju iz Nicholsonovih ruku. — Odnesite je - reče ovaj kratko - i pobrinite se za nju. Dajte joj malo konjaka ako to bude htjela. Ne dozvolite joj da vidi više nego što je neizbjeţno. Zatim Nicholson uđe kroz prozor u radnu sobu. Polako odmahne glavom. Tragično je to - reče. - Jadnik. Osjetio je, dakle, da nema snage suočiti se s budućnošću. Šteta. Šteta. Sagne se nad tijelo i odmah potom uspravi. — Ništa se ne moţe učiniti. Smrt je bila trenutna. Zanima me da li je prije toga išta napisao. Frankie mu se pribliţi. Pored Henryjeva lakta leţao je komad papira s nekoliko načrčkanih rečenica. Njihov je sadrţaj bio jasan: Mislim da je ovo najbolje rješenje — pisao je Henry Bassington-ffrench. —

Ta je kobna ovisnost uzela suviše maha. Bolje je iza Sylviju iza Tommyja.

Neka vas Bog blagoslovi, dragi moji. Oprostite mi..-

Frankie osjeti kako joj se steţe grlo_ - Ne smijemo ništa dirati - rece dr Nicholson. – Zbog istrage, dakako. Nazvat ću policiju. Pokorivši se njegovoj kretnji, Frankie krene prema vratima, ali zasta: - Vrata su zakljucana, a kljuca nema. -

Ne? Moţda mu je u dţepu. Doktor se sagne opreznopretraţujući dţepove. Ključ nađe u kućnom kaputu. Ugura ga u bravu i okrene. Vrata se otvonse. Zajedno su izišli u predsoblje.

Doktor Nicholson odmah priđe telefonu.. Klecavih koljena Frankie iznenada osjeti kako je obuzima slabost.

XXIII MOIRA NESTAJE Sat kasnije, Frankie telefonira Bobbyju. - Havvkins? Halo, Bobby, jesi li čuo što se dogodilo? Jesi. Brzo, moramo se negdje vidjeti. Najbolje je sutra rano ujutro. Izvući ću se prije doručka. Recimo u osam sati na istom mjestu na kojem smo se danas sreli. Spusti slušalicu baš u času kad je Bobby uspješno izgovarao »vaša milosti« po treći put. Zbog znatiţeljnih ušiju uokolo. Bobby je prvi došao na sastanak, ali ga Frankie nije ostavila da čeka. Izgledala je blijeda i uznemirena. - Zdravo, Bobby, nije li sve ovo strašno? Cijele noći nisam mogla ni oka sklopiti.

- Nisam čuo pojedinosti — reče Bobby — već samo da se gospodin Bassingtonffrench ubio. Je li to točno? - Da. Sylvia je s njim razgovarala pokušavajući ga uvjeriti u neophodnost bolničkog liječenja. Obećao joj je da će se liječiti. Poslije toga je, pretpostavljam, izgubio hrabrost, otišao u svoju radnu sobu i zaključao vrata, napisao nekoliko oproštajnih riječi i ubio se. Bobby, bilo je uţasno. -

Vjerujem - reče Bobby. Šutjeli su. - Danas ih, dakako, moram napustiti - reče tada Frankie.

- Vjerujem da moraš. Kako se osjeća Sylvia? - Slom ţivaca, jadna ţena. Mora da je to za nju bio strašan šok. Bobby kimnu. - Zato nastoj biti ispred kuće točno u jedanaest sati. Bobby nije odgovorio. Frankie ga nestrpljivo pogleda. - Što je to s tobom Bobby? Miljama si odsutan... Ţao mi je. Zapravo... - Da? - Samo sam razmišljao. Vjerujem da je ipak sve u redu. -

Što to?

Mislim, je li sigurno da je izvršio samoubojstvo? - Oh, znam što misliš - reče Frankie i razmisli malo. Da u pitanju je samoubojstvo. - Jesi li sigurna? Ne zaboravi da nam se Moira klela kako Nicholson ţeli nestanak dvoje ljudi. Jedan je već otišao. Frankie opet razmisli i opet zanijeka glavom. - Ipak je u pitanju samoubojstvo - reče. - Bila sam s Rogerom u vrtu kada je odjeknuo pucanj, Utrčali smo u kuću, do predsoblja. Vrata su bila zaključana s

unutrašnje strane. Izišli smo u vrt i ušli u radnu sobu kroz prozor. Bio je također zatvoren, pa smo morali razbiti staklo. Tek se tada Nicholson pojavio na sceni. Bobby je razmišljao o tome. - Ĉini se da je sve u redu - reče - iako se Nicholson nešto vrlo brzo pojavio na licu mjesta. - Ranije je tog istog popodneva zaboravio tamo svoj štap, pa se po to vratio. Bobby se mrštio i dalje razmišljajući. - Slušaj, Frankie, a što ako je Nicholson ubio Henryja? - Tako što ga je prije toga natjerao da napiše oproštajno pismo? - Najlakše je na svijetu imitirati nečiji rukopis. Svako se odstupanje pripisuje ţurbi. - Točno. Nastavi. - Nicholson ubija Henryja, ostavlja oproštajno pismo i kradom se izvlači da bi se nekoliko minuta kasnije pojavio kao da je tek tada stigao. Frankie ga prekine. - Dobra ideja, ali je nije bilo moguće provesti. Kao prvo, ključ se nalazio u kućnom kaputu gospodina Bassington-ffrencha. - Tko ga je tamo našao? - Zapravo, Nicholson! - Eto ti. Ima li što lakše od pretvaranja da ga je našao? - Promatrala sam ga, ne zaboravi. Sigurna sam da je ključ bio u Henryjevu dţepu. - To isto kaţeš kad gledaš mađioničara. Vidiš kako zeca stavlja u šešir! Nicholson je prvorazredni kriminalac, i takav sitan trik za njega je prava dječja igra.

- Moţda imaš pravo. Bobby, cijela je stvar postala gotovo nemoguća. Sylvia Bassington-ffrench je bila u kući kada je odjeknuo pucanj. Netom što ga je čula, dojurila je u predsoblje. Da je Nicholson pucao, morao bi izići u predsoblje i naletio bi na nju. Osim toga, rekao nam je da je stigao do kuće dvorišnim kolnikom. Vidjela ga je kako dolazi dok smo mi jurili prema prozoru i poţurila mu u susret. Zajedno su stigli do prozora radne sobe. Ne Bobby, teško mi je što to moram reći, ali taj čovjek ima alibi. - Do vraga, ne vjerujem ljudima koji imaju alibi odgovori Bobby. - Ni ja. Samo ne znam kako doskočiti tom alibiju. - Da, Sylvijina bi riječ morala biti dovoljno vjerodostojna. - Znam. - Pa - reče Bobby s uzdahom - sve ipak ostaje na samoubojstvu. Jadnik. Koga sada napadamo? - Caymanove. Ne znam kako smo mogli biti toliko nepaţljivi — reče Frankie — da ih nismo potraţili na vrijeme. Ĉuvaš li adresu s koje ti se Cayman javio? - Da. Ista koju su naveli u istrazi. Paddington, St. Leonard's 17. - Slaţeš li se da smo suviše zanemarili taj smjer istrage? - Sasvim. Sve mi se čini, Frankie, da ćemo saznati kako su ptičice na vrijeme odletjele. Nisu se tek jučer rodili. - Ĉak i ako su otišli, mogu saznati nešto o njima. - Zašto ti? - Opet zato što je bolje da se ne pojavljuješ. Kao kad smo krenuli Rogerovim tragom. Nisi mogao odmah doći ovamo zato jer je postojala opasnost da će te prepoznati. - A kako ćeš se upoznati s Caymanovima?

- Ovaj ću put izabrati nešto političko — odgovori Frankie. - Traţit ću i prikupljati glasove za Konzervativnu stranku. Nosti ću i propagandni materijal. Dobro smišljeno - reče Bobby. - Samo,kao što sam rekao, čini mi se da su ptičice nestale. Treba još misliti i na... Moiru. - Zaboga - uzvike Frankie - na nju sam sasvim zaboravila - Primijetio sam to - reče Bobby s tragom hladnoće u glasu. -

Imaš pravo - reče Frankie. - I s njom treba nesto poduzeti. Bobby pristane. Pred očima mu iskrsne njezin lik koji kao da ga je proganjao. Bilo

je u tom liku nešto tragično. Osjetio je to još onog časa kada je izvukao fotografiju iz dţepa Alana Carstairsa. - Da si je samo vidjela one noći kada sam otišao u Grange - poče Bobby. - Bila je gotovo luda od straha. Kaţem ti, Frankie, da ona ima pravo. Nije riječ ni o ţivcima ni o depresiji. Ako se Nicholson ţeli oţeniti Sylvijom, dvije prepreke moraju nestati. Jedna je već nestala. Osjećam da Moirin ţivot visi o niti i da bi svako odugovlačenje moglo biti kobno. Frankie se otrijezni od tih njegovih iskrenih riječi. - Imaš pravo, prijatelju - reče mu - moramo brzo djelovati. Što da radimo? - Moramo je nagovoriti da napusti Grange, odmah. - Točno. Znaš što - zamisli Frankie - kako bi bilo da je odmah pošaljemo u Wales, u dvorac? Valjda će tamo biti dovoljno sigurna. - Kada bi to mogla tako srediti, Frankie, mislim da bi to bilo najbolje rješenje. - To je barem jednostavno. Otac nikada ni ne primjećuje tko dolazi ili odlazi. Svidjet će mu se Moira, kao uostalom gotovo svakom muškarcu, toliko je ţenstvena. Neobično je to što muškarci vole bespomoćne ţene. - Ne mislim da je Moira posebno bespomoćna - odgovori joj Bobby.

- Gluposti. Ona je kao ptičica koja sjedi i čeka da je zmija proguta, a da prije toga ništa ne poduzme. - A što bi to mogla poduzeti? - Mnogo toga - odgovori Frankie oštro. - Ne vidim što bi to mogla. Nema prijatelja, nema novaca... - Ma ne kukaj kao da traţiš pomoć od društva za zaštitu izgubijenih djevojaka! Oprosti - reče kratko Bobby. Nastupi tišina u kojoj se osjećalo da je uvrijeđen. - Dobro - reče Frankie smirujući se - vrijeme je da se bacimo na posao. I to što prije. - Slaţem se. Lijepo od tebe što nudiš dvorac... - Sve je u redu. Nemam ništa protiv toga da se pobrinem za prijateljicu sve dok netko ne počne trabunjati o njoj kao da nema ruke, noge, stopala, jezik ili mozak. - Ne razumijem te - iskreno će Bobby. - Onda je bolje da o tome i ne razgovaramo — odgovori mu Frankie naglo mijenjajući temu. - Ukratko, što god budemo radili, bolje je da to učinimo brzo. Je li to neki citat? - Parafraza jednog citata. Nastavite, lady Macbeth. - Znaš, uvijek sam mislila - reče Frankie naglo mijenjajući temu - da je lady Macbeth poticala Macbetha na sva ona ubojstva samo zato što joj je bilo uţasno dosadno, a slučajno i s Macbethom. Uvjerena sam da je jedan od onih poniznih neofenzivnih ljudi koji svoje supruge dovode do ludila od dosade. Ali kad je jednom počinio ubojstvo prvi put u svom ţivotu, osjetio se pravim muškarcem, pa je počeo razvijati egomaniju kao nadomjestak nekadašnjeg kompleksa manje vrijednosti. - Moţda bi trebalo da o tome jednom napišeš knjigu,Frankie.

- Ne znam pisati. Gdje smo stali? Ah, da. Moira. Bolje je da dođeš po mene već u deset i trideset. Odvest ću se u Grange i potraţiti Moiru. Bude li prisutan i Nicholson, podsjetit ću je na njezino obećanje, da će doći k meni neko vrijeme, i tada ću je odande jednostavno odvući. - Odlično, Frankie. Drago mi je što ne gubimo dragocjeno vrijeme. Bojim se da se ne dogodi i druga nesreća. - U deset i trideset - dovikne Frankie. Kada se vratila u Merroway Court, bilo je već devet i trideset. Doručak je već bio na stolu i Roger je baš ulijevao kavu u šalicu. Izgledao je bolesno i iscrpljeno. - Dobro jutro - pozdravi Frankie. - Uţasno sam loše spavala. Na kraju sam se digla i oko sedam otišla u šetnju. - Ţao mi je što si i ti u sve ovo upletena — reče Roger. - Kako je Sylvia? Prošle su joj noći dali sredstvo za spavanje. Vjerujem da još spava. Jadna ţena. Doista je ţalim. Bila je toliko odana Henryju. -

Znam.

Frankie tada povjen Rogeru svoje daljnje planove. - Znam da moraš otići - reče Roger ţalosno. – Istraga počinje u petak. Javit ću ti bude li potrebno da i ti dođeš. Sve ovisi o sucu istraţitelju. Popio je šalicu kave i pojeo prepečeni kruh te krenuo da obavi stotinu poslova koji su ga čekali toga dana. Frankie ga je ţalila. Koliko li će se samo znatiţelje i trača izroditi iz samoubojstva, nije bilo teško predvidjeti. Bobby je stigao točno u deset i trideset. Frankiena je prtljaga već bila spremna. Pozdravila je Tommyja i ostavila poruku Sylviji. Zatim su krenuli prema Grangeu. Frankie tamo nije nikada bila, pa su velika ţeljezna vrata i preveliko grmlje ostavili na nju mučan dojam.

- Jezivo mjesto — reče ona. — Uopće me ne čudi što Moira proţivljava sve one strahove. Dovezli su se do ulaznih vrata u kuću, Bobby je izašao i pozvonio. Pojavi se ţena odjevena poput medicinske se-stre. -

Traţimo gospodu Nicholson - reče ljubazno Bobby. Ţena je malo oklijevala,

zatim se povukla i širom otvorila vrata. Frankie iskoči iz automobila i uđe u kuću. Vrata se za njom zatvoriše. Ruţno odjekne metalni zvuk zasuna. Frankie primijeti nekoliko takvih zasuna na vratima i debele rešetke. Bezrazloţno osjeti strah, baš kao da je u ovoj zlokobnoj kući bila zatvorenik. »Gluposti - govorila je sama sebi. - Bobby je vani, u automobilu. Došla sam otvoreno. Ništa mi se ne moţe •dogoditi.« Dršćući zbog smiješnog osjećaja koji ju je- obuzeo, slijedila je sestru uzduţ dugačkog hodnika na prvom katu. Sestra otvori vrata i Frankie se nađe u maloj sobi zapravo imanje, vrlo lijepo uređenoj i punoj cvijeća. Raspoloţe-nje joj se popravi. Mrmljajući nešto, sestra se povuče. Poslije otprilike pet minuta, vrata se otvoriše i pojavi se dr Nicholson. Frankie nije mogla zatajiti nervozni pokret, ali ga pri-krije širokim smiješkom dobrodošlice i stisne mu ruku. - Dobro jutro - reče. - Dobro jutro, lady Frances. Nadam se da mi ne donosite loše vijesti o gospodi Bassington-ffrench? - Još je spavala kad sam otišla — odgovori Frankie. - Jadna ţena. Njezin se osobni liječnik, dakako, brine za nju? - Da. No vjerujem da ste zaposleni i ne ţelim da gubite vrijeme dr Nicholson. Došla sam zapravo da vidim vašu suprugu. - Da vidite Moiru? Baš ste ljubazni! - Ako se još nije probudila - nasmiješi se Frankie sjest ću i pričekati. - O, probudila se ona!

- Fino - nastavi Frankie. - Ţelim je nagovoriti da me posjeti. To mi je obećala. - Zaista ste ljubazni, lady Frances, vrlo ljubazni. Siguran sam da bi se to i Moiri neobično svidjelo. - Da bi se? Doktor Nicholson se nasmiješi pokazujući svoje lijepe bijele zube. - Na ţalost, moja je ţena jutros otputovala. - Otputovala? - upita Frankie oštro. - Ali kamo? - Riječ je o samo maloj promjeni okoline. Znate kakve su ţene, lady Frances. Ovo je prilično tmurno mjesto za mladu ţenu. Povremeno Moira osjeća potrebu za uzbuđenjima pa odlazi. - Ne znate kamo je otišla? - Vjerujem u London. Trgovine i kazališta. Znate već... Frankie pomisli kako je njegov smiješak nešto najruţnije što je vidjela u svom ţivotu. - Danas i ja odlazim za London. Hoćete li mi dati njezinu adresu? - Obično odsjeda u hotelu Savoy — odgovori dr Nicholson. - U svakom slučaju, javit će mi se za dan ili dva. Ona ne voli pisati pisama, na ţalost, a ja vjerujem u potpunu slobodu u odnosima ţene i muškarca. Ipak mislim da će najvjerojatnije odsjesti u Savoyu. Otvori vrata i rukova se s Frankie. Pokraj izlaznih vrata stajala je sestra da je isprati. Posljednje što je čula bio je Nicholsonov dodvoran i pomalo ironičan glas: - Baš ste ljubazni što pozivate moju suprugu u goste, lady Frances.

XXIV NA TRAGU CAYMANOVIMA Bobby se morao silno truditi da zadrţi svoje ugladeno šofersko ponašanje kad se Frankie pojavila na izlazu sama. Zbog prisutne medicinske sestre, bezličnim mu je gla-som naredila da je odveze natrag u Staverley. Automobil krene prema izlaznim vratima. Tek kad su stigli na udaljeniji dio ceste gdje nije bilo nikoga, Bobby zakoči, stane u stranu, ugasi motor i upita: -

Što je bilo?

Još blijeda, Frankie odgovori: - Bobby, sve mi se to ne sviđa. Navodno je otputovala. - Otputovala? Jutros? - Ili sinoć. - Bez jedne jedine riječi poruke za nas? - Bobby, jednostavno ne vjerujem da je tako. Ĉovjek je lagao, sigurna sam u to. Bobby problijedi govoreći: - Prekasno! Baš smo bili idioti! Nismo je jučer smjeli pustiti da se vrati u Grange! - Misliš li da je... mrtva? - prošapta Frankie slabašnim glasom. - Ne! - gotovo viknu Bobby kao da u to uvjerava samog sebe. Šutjeli su nekoliko minuta, a tada Bobby poče razmiš-ljati smirenijim tonom:

- Mora da je još ţiva. Teško je ukloniti tijelo samo tako. Njezina će smrt morati izgledati prirodna i slučajna. Ili je nekamo odvedena protiv svoje volje, ili je - a ja to vjerujem - još tamo. - U Grangeu? - U Grangeu. - Pa što da radimo? - upita Frankie. Bobby razmisli. - Mislim da ti tu nećeš moći mnogo napraviti — reče naposljetku. — Zato se vrati u London i pokušaj ući u trag Caymanovima. - Oh, Bobby! - Slušaj, ovdje više ionako ne moţeš biti od velike koristi. Svi te vrlo dobro poznaju. Objavila si svoj odlazak i što sad moţeš? Ni u Merroway Courtu više ne moţeš ostati. Prenoćište ne dolazi u obzir. Zamisli samo kako bi proradili zli jezici. Moraš otići. Nicholson moţda nešto i sumnja, ali nije siguran da li ti doista nešto znaš. Vrati se u grad, a ja ću ostati. - U prenoćištu? - Ne. Vrijeme je da tvoj šofer nestane. Smjestit ću se u Ambledeveru, to je desetak milja dalje, i ako je Moira još u onoj groznoj kući, naći ću je. Frankie je oklijevala. - Bobby, hoćeš li biti oprezan? - Kao zmija. Frankie pristane prilično teška srca. To što je Bobby rekao bez sumnje je imalo smisla. Ona tu više doista nema što traţiti. Bobby je odveze u grad i ostavi u ulici Brook. Kad se našla sama u sobi, Frankie se iznenada osjeti napuštenom. Ona, međutim, nije bila od onih koji dozvoljavaju da im poraste korijenje. Već u tri popodne na ulici se pojavila suvremeno, iako umjereno, odjevena djevojka s

naočalima na nosu i brošurama, plakatima i papirima u ruci. Pribliţa-vala se trgu St. Leord's Gardens u Paddingtonu. Taj je dio grada obilovao prilično tmurnim zgradama, od kojih se većina gotovo raspadala. Cijelo je područje odisalo sjećanjem na davna, »bolja vremena«. Frankie je lagano šetala gledajući brojeve zgrada. Tada Ijutito zastane. Na zgradi broj 17 visjela je ploča oglašava-jući da se kuća, bez namještaja, prodaje. Frankie smjesta skine naočale i ozbiljnost s lica. Bilo je očito da nema razloga za daljnju glumu skupljača glasova. Na ploči je pisalo nekoliko adresa agencija koje su prodavale kuću. Frankie izabra i zapisa dvije, te odluči da odmah krene u akciju. Prva je na redu bila agencija Messrs Gordon & Porter iz ulice Praed. Dobro jutro - reče Frankie. - Zanima me da li mi moţete dati adresu gospodina Caymana koji je donedavno ţivio na trgu St. Leonard's Gardens broj 17. -Točno - reče mladi čovjek kojem se Frankie obratila - Bio je tamo vrlo kratko, nije li tako? Mi zastupamo vlasnike. Gospodin Cayman je iznajmio kuću na četvrt eodine jer je očekivao da će ga pozvati u inozemstvo zbog nove sluţbe. Mislim da je i otputovao. - Znači li to da nemate njegovu adresu? - Bojim se da nemam. S nama je sredio račune, i to je sve. -

Mora da je ipak dao i svoju pravu adresu kuce u kojoj je bio prije nego što je

prešao u ovu. - Da, točno. U pitanju je hotel. GWR, stanica Paddington. Znate li gdje je to? - Da. A preporuke? - Nisu bile potrebne.. Gospodin Cayman isplatio je cijelu svotu unaprijed, kao i polog za struju i plin. - Oh! - Frankie će razočarano.

Primijeti kako je mladić sa zanimanjem promatra. Agencijski su radnici uvijek spretni pri nagađanju društve-nog sloja kojem pripadaju njihovi klijenti. Vjerojatno nije očekivao da će se Frankie toliko zanimati za Caymana. -

Duguje mi mnogo novaca — reče ona ljutito.

Mladićevo lice poprimi izraz zaprepaštenja. Suosjećajući s rastuţenom ljepoticom, prebirao je po pismima i papirima, ali nije ništa novo našao. Frankie se zahvali i ode. Odmah je uzela taksi i posjetila drugu agenciju sa spiska. S obzirom da je agencija Caymanu samo iznajmila kuću, trudit će se da je ponovno iznajme za račun vlasnika. Zato u ovoj drugoj agenciji Frankie zatraţi odobrenje da obiđe nekoliko kuća. Da preduhitri iznenađenje koje se tek počelo rađati na hcu sluţbenika, objasni mu da ţeli kupiti neki jeftiniji objekt i otvoriti pansion za djevojke. Iznenađenje nesta, a Frankie dobi ključeve kuće broj 17 na trgu St. Leonard's Oardens, te ključeve za još dvije kuće koje uopće nije namjeravala posjetiti. Srećom, razmišljala je Frankie, sluţbenik nije ni ponudio da je prati pri obilasku. To mu je vjerojatno duţnost samo kad je riječ o namještenim kućama i stanovima. Pljesniv zadah neprovjetrene kuće uvuče joj se u nosnice tek što je otključala i otvorila vrata kuće broj 17. Bila je to neprivlačna zgrada s jeftinim tapetama i prljavom, na mjestima sasvim oljuštenom bojom. Meto-dički ju je razgledala od podruma do krova. Kuća nije bila očišćena poslije odlaska Caymanovih, pa naide na kono-pac, stare novine, čavle i alat. Tragova ili ostataka osobnih stvari, osim nevaţnog razderanog pisma, također nije bilo. Samo je nešto privuklo njezinu paţnju kao mogući izvor informacije - ţeljeznički vozni red ABC. Prelistala ga je, ali ne nade ništa, čak ni najmanju oznaku koja bi nešto značila. Nekoliko imena koja su bila zapisana na jednoj od stranica prepiše u svoj blok.

Što se tiče Caymanovih, pomisli, bio je to pravi promašaj. Utješila se mišlju da je takvo što mogla i očekivati. Ako su već gospodin i gospoda Cayman s onu stranu zakona, tada će se uvijek posebno pobrinuti da im nitko ne uđe u trag. Bila je to vrst negativnog potvrdnog dokaza. Pa ipak je Frankie još bila razočarana, čak i dok je vraćala ključeve agencijskom sluţbeniku s laţnim obećanjem da će mu se javiti za nekoliko dana. Hodala je polako prema parku, osjećajući se potište-nom i razmišljajući o tome što bi se još dalo napraviti. Jalovo razmišljanje prekinule su krupne kapi kiše. Budući da u blizini nije bilo taksija, Frankie brzo skinu šeširić koji joj je bio posebno drag, te uleti u stanicu podzemne ţeljeznice. Uze kartu do Piccadillyja i kupi novine. Kad je ušla u vlak koji je u to doba dana bio gotovo sasvim prazan, potrudi se da zaboravi na razočaranje i baci se na pojedine novinske rubrike. Mnogo poginulih na cestama. Tajanstveni slučaj nestale djevojčice. Zabava lady Peterhampton u Claridgeu. Sir John Milkington oporavlja se poslije nesreće na jahti Astradora, koja je nekada pripadala poznatom milijunašu Johnu Savageu. Nije li taj brod donosio nesreću? I konstruktor broda je nesretno nastradao. Gospodin Savage je počinio samoubojstvo. Sir Milkington je pravim čudom izbjegao smrt. Frankie spusti novine pokušavajući se nečeg sjetiti. Već je dva puta čula ime Johna Savagea. Jednom ga je spomenula Sylvia Bassington-ffrench dok je govorila o Alanu Carstairsu, a drugi put Bobby dok joj je prepričavao razgovor sa Gospođom a Rivinson. Gospoda Rivinson je naslućivala da je njegov boravak u Engleskoj bio vezan za Savageovu smrt. A taj je pocinio samoubistvo zato što je vjerovao da ima rak. SampretDOStavinastavi: - Ipak ste vi dobili ovu rundu. Neočekivano i za svako ţaljenje. Baš sam bio pomislio kako sam vas lijepo nasamario. - I jesi - reče Frankie. - Krivotvorio si Bobbyjev rukopis, zar ne? - Imam talenta - odgovori Roger skromnim glasom. - A Bobby?

- Znao sam da će krenuti na Grange - odgovori Roger leţeći na podu i uljudno se smiješeći. Ĉinilo se kao da uţiva u tome što će im razjasniti neke stvari. - Preostalo mi je samo da ga dočekam u grmlju pokraj puteljka što vodi do kuće. Bio sam odmah iza njega kada je onako nespretno tresnuo s drveta. Pričekao sam da se buka stiša i tada sam ga precizno odmjerio po zatiljku vrećom pijeska. Preostalo je samo da ga odnesem do mog automobila parkiranog ispred zida ograde i strpam u prtljaţnik, te dovezem ovamo. Vratio sam se kući prije nego što je svanulo. - A Moira? - upita Bobby. - Jesi li je napastovao? Roger se nasmija. Ćinilo se kao da ga pitanje zabavlja. -

Krivotvorenje je vrlo unosan posao, dragi moj Jonese - reče mu. Ti, svinjo! - uzvikne Bobby.

Frankie ga umiri. Bila je izvanredno znatiţeljna, a njihov je zatvorenik očito bio raspoloţen za razgovor. - Zašto si se pretvarao da si dr Nicholson? - upita ga ona. - Zašto, pitaš? - ponovi Roger kao da i sam sebi postavlja isto pitanje. - Dijelom, pretpostavljam, zato što je bilo zabavno oboje vas nasamariti. Bili ste toliko sigurni da je jadni stari Nicholson u sve uvučen do grla. Nasmijao se, a Frankie pocrveni. - I to samo zato što te je ispitivao o pojedinostima nesreće na onaj njegov naduti način. To mu je vrlo neugodna omiljena razonoda - preciznost u podacima. - I on je doista sasvim nevin? - upita Frankie. - Kao nerodeno dijete - odgovori Roger.'- Ali je zato meni učinio uslugu. Raspitujući se o tvojoj »nesreći«, i mene je upozorio na nju. To i još jedan mali incident potakli su me da zaključim da ti nisi baš sasvim nevino stvorenje kakvim si se prikazivala. Stajao sam pored tebe onog jutra kada si telefonirala vozaču i čuo ga kako kaţe »Frankie«. Dobro čujem. Predloţio sam da krenem s vama do grada, ali sam odustao, jer si vrlo očito pokazala velik osjećaj olakšanja. Tada - i Roger zastane slijeţući ramenima koliko mu je to bilo moguće onako vezanom — bilo vas je

zabavno promatrati kako se mučite oko Nicholsona. On je bezopasna stara budala, iako fizički izgleda kao pravi kriminalac s filma. Pomislio sam kako bi moglo biti korisno da' podrţim te vaše sumnje u njega. Nikad se ne zna. I najbolji se planovi izjalove, kao što to pokazuje moj sadašnji poloţaj. - Ima nešto što mi moraš reći - kaza Frankie. – Luda sam od znatiţelje. Tko je Evans? - Oh! - nasmija se Bassington-ffrench. - Zar ti to još ne znaš? Smijao se i smijao. - Baš je to zabavno - reče. - Pokazuje kako netko moţe biti prava budala. - Misliš Ii ti to na nas? - upita Frankie. Ne. U ovom slučaju mislim na sebe. Znaš, ako već ne znate tko je Evans, mislim da vam to neću ni reći. Neka to ostane moja mala tajna. Neobična situacija. Iako su uhvatih Bassington-ffrencha, on im je na neki čudan način ipak uskratio osjećaj tr'ijumfa. Leţao je na zemlji svezan, kao zatvorenik, a ipak je još imao sve u svojoj ruci. -

A kakvi su vam sada planovi, ako to smijem pitati? upita on.

Nisu imali nikakvih posebnih planova. Bobby promrmlja nešto o policiji. - Najbolje što moţete napraviti - odgovori Roger veselo. - Nazovite policiju i predajte me. Vjerujem da će presuda porote glasiti - otmica. Pretpostavljam. Pogleda u Frankie. - Tvrdit ću da sam to napravio iz bolesne strasti. - A ubojstvo? - upita ona. - Draga moja, pa vi nemate nikakvih dokaza. Baš nikakvih. Razmislite, pa ćete vidjeti da imam pravo. - Badgere - reče Bobby - najbolje je da ostaneš ovdje i pripaziš na njega, a ja ću skoknuti dolje i nazvati policiju.

- Budi paţljiv, molim te - dobaci mu Frankie. – Ne znamo koliko ih je u kući. - Nitko osim mene - reče Roger. - Sve sam ovo sam obavio. - Nisam spreman prihvatiti tvoju riječ – odgovori Bobby grubo. Sagne se i provjeri spone. - U redu je - reče.- Dobro je svezan. Bit će najbolje da zaključamo vrata i zajedno krenemo dolje. - Koje li nevjerice, ha? - reče Roger. - U mom ti je dţepu pištolj, uzmi ga ako ţeliš. Moţda će te to ohrabriti, a meni sada sasvim sigurno nije od nikakve koristi. Zanemarujući njegovo zadirkivanje, Bobby se sagne i uzme pištolj. - Baš je ljubazno od tebe što si ga spomenuo – reče mu. - Ako to baš ţeliš znati, osjećam se sigurnijim. - Baš fino - reče Roger. - Napunjen je. Bobby ponese svijeću i oni napustiše tavan ostavljajući Rogera na podu. Zaključa vrata i stavi ključ u dţep. Pištolj je drţao u ruci. - Ja ću krenuti prvi - reče. - Sada se više ne smijemo glupo zalijetati niti upasti u novu nevolju. - Baš je on n-n-n-eobičan momak - reče Badger pokazujući glavom tavan na kojem je leţao zaključani Roger. - Zna dobro podnijeti poraz - primijeti Frankie. Ni sada nije bila sasvim oslobođena šarma tog mladog čovjeka, Rogera Bassington-ffrencha. Drhtavi odsjaj svijeće osvjetljavao je put prema pri-zemlju. Sve je bilo tiho. Bobby paţljivo pogleda preko ograde stubišta. U predsoblju ugleda telefon. - Bolje je da prvo obiđemo sobe - predloţi on - da nas netko ne iznenadi.

Badger je naglim pokretima otvarao sva vrata zaredom. Od četiri spavaće sobe, tri su bile prazne. U četvrtoj ugledaše mršavi lik na krevetu. -

Pa to je Moira! - uzvikne Frankie. Muškarci utrčaše u sobu. Moira je leţala na krevetu kao da je mrtva, osim što su

joj se grudi vrlo lagano pomicale gore i dolje. -

Spava li? - upita Bobby.

-

Mislim da je drogirana - odgovori Frankie. Pogleda uokolo. Na stoliću pored

prozora ugleda injekcionu štrcaljku. Bili su tu također mala svjetiljka na špirit i igla za uštrcavanje morfija. - Bit će u redu - reče Frankie. - U svakom slučaju moramo zvati liječnika. - Siđimo dolje da telefoniramo. Spustiše se u prizemlje do predsoblja. Frankie se bojala da bi telefonske ţice mogle biti presječene, ali bezrazloţno. Dobili su policijsku stanicu i pošteno se namučili da sve objasne. U policijskoj su stanici mislili da je riječ o nečijoj šali. Kad su konačno uvjerili policajce, Bobby spusti slušalicu s velikim olakšanjem. Zatraţio je da s policijom stigne i liječnik, što je policijski poručnik obećao. Desetak minuta kasnije stigao je automobil s inspekto-rom, poručnikom i još jednim starijim čovjekom na kojem je sve govorilo da je liječnik. Frankie i Bobby su ih dočekali i sve im objasnili, iako pomalo površno, a zatim ih odveli na tavan. Bobby otključa vrata, otvori ih i - glupavo se zabulji unutra. Nasred prostorije ugledao je hrpu razrezane uţadi. Ispod otvore-nog tavanskog prozoričića bio je dovučen krevet, a na njega postavljen stolac. Rogeru Bassington-ffrenchu ni traga ni glasa. Badeer Bobby i Frankie bijahu istinski zapanjeni. _ I on 'je meni govorio o Houdiniju - reče naposljetku Bobby - a sam ga je nadvladao umješnošću! Kako li je'samo razrezao uţad?

.,».».,

-

Mora da je uza se imao dzepni nozic – pretpostavi Franky Da ga je i imao, kako bi ga dohvatio? Obje su mu ruke bile zavezane straga. Inspektor se nakašlja. Sve se njegove prijašnje sumnje opet vratiše. Sada je više

no ikada bio sklon tome da cijelu ovu stvar nazove psinom. Franky i Bobby nađoše se u neugodnom poloţaju pripovjedača dogadaja koji su svakom minutom zvučali sve neuvjerljivije. Njihov je spas bio liječnik. Ĉim su ga uveli u sobu u kojoj je leţala Moira, odmah je ustanovio da je bila drogirana morfijem ili nekim drugim opijumskim preparatom. Nije bila u ozbiljnom i zabrinjavajućem stanju. Reče da će se ona sama probuditi za pet ili šest sati. Predloţio im je također da je premjeste iz te kuće u susjedno njegovalište gdje bi se netko mogao za nju pobrinuti. Bobby i Frankie se sloţiše s njegovim prijedlogom. Pošto su inspektoru dali osobne podatke, dopušteno im je da odu. Uz inspektorovu su pomoć dobili i smještaj u gostionici »Seven Stars«. Obuzeti osjećajem da ih još smatraju kriminalcima, bili su presretni kad su ušli u svoje sobe - Bobby i Badger u prostranu dvokrevetnu, a Frankie u majušnu jednokre-vetnu. Nekoliko minuta pošto su se svi povukli, netko zakuca na Bobbyjeva vrata. Bila je to Frankie. - Baš sam se nečeg sjetila - reče ona. - Bude li ta budala od inspektora i dalje mislila da smo sve izmislili, predočit ću mu i dokaz da sam bila opijena kloroformom. - Doista? Gdje je? -

U posudi za ugljen-odgovoriona. - Zar se ne sjećaš da sam tamo povratila?

XXXI FRANKIE POSTAVLJA PITANJE Iscrpljena svim tim dogodovštinama, Frankie je idućeg dana spavala do kasno ujutro. U pola jedanaest sišla je u bar i našla Bobbyja kako je čeka. - Zdravo! - reče joj. - Gdje si dosad? - Ne budi tako oštar, dragi moj - svali se ona u stolac. - Što ćeš jesti? Imaju dobrog bakalara, jaja, slanine i šunke. - Uzet ću samo malo prepečenog kruha i ne suviše jaki čaj - reče ona promatrajući ga. - Što se to događa s tobom? - Mora da je u pitanju udarac od vreće s pijeskom odgovori joj Bobby. Vjerojatno mi je dobro razdrmala mozak. Osjećam da sam pun snage, poleta i blistavih ideja, te jedva čekam da izađem i krenem u akciju. - Pa da krenemo? - predloţi Frankie beţivotno. - Već sam nešto i napravio - nastavi on. – Posljednjih pola sata proveo sam s inspektorom Hammonom. Trenutno nam ne preostaje ništa drugo nego da priznamo da je u pitanju šala, Frankie. - Ali, Bobby... - Kazao sam: trenutno. Moramo prodrijeti u bit cijele ove stvari, Frankie. Na pravom smo mjestu i sve što nam preostaje to je da saznamo istinu. Ne ţelimo da RogerBassington-ffrench bude optuţen za otmicu. Hoćemo da bude optuţen za ubojstvo. - I uhvatit ćemo ga - doda Frankie, osjećajući kako joj se vraća dobro raspoloţenje. - Tako da - reče joj Bobby s odobravanjem u glasu. Popij još malo čaja.

- Kako je Moira? - Prilično loše. Osvijestila se u uţasnom ţivčanom stanju. Smrtno je prestrašena. Otišla je u London, u njegovalište u Queen's Gateu. Kazala je da će se tamo osjećati sigurnijom. Ovdje je doista bila preplašena. _ Zivci joj nikada nisu ni bih dobra strana – primijeti Frankie _ Pa svatko bi se prestrašio čudaka i hladnokrvnog ubojice kao što je Roger Bassington-ffrench, osobito ako se zna da još slobodno luta uokolo. -

Ali on ne ţeli ubiti nju. Ako se ne varam, nama je za petama. - Mislim da je trenutno suviše obuzet sobom a da bi se još i o nama brinuo. A

sada, Frankie - reče Bobby – treba sve ovo privesti kraju. Početak svega mora se nalaziti u oporuci Johna Savagea, o kojoj mnogo toga nije jasno. Ili je ta oporuka bila krivotvorena, ili je Savage bio ubijen, ili nešto slično. - Vjerojatno je riječ o krivotvorenju čjm je u to upleten Roger Bassingtonffrench - zamisli se Frankie. – Ĉini se da mu je to specijalnost. - A moţda je riječ i o krivotvorenju i o ubojstvu doda Bobby - a na nama je da saznamo istinu. Frankie kimne glavom u znak odobravanja. - Još imam uza se bilješke koje sam načinila dok sam čitala Savageovu oporuku reče ona. - Svjedoci su bili kuharica Rose Chudleigh i vrtlar Albert Mere. Njih će vjerojatno biti jednostavno pronaći. Tu su zatim pravnici koji su sastavili oporuku Elford i Leigh, inače iz vrlo ugledne firme kako mi je to rekao gospodin Spragge. - Dobro, otuda ćemo početi. Mislim da je bolje da ti preuzmeš advokate jer se s njima lakše snalaziš. Ja ću krenuti u potjeru za Rose Chudleigh i Albertom Mereom. - A Badger? - On se nikada ne budi prije ručka — odgovori Bobby. - Da ne zaboravim, što misliš o ovome? I pokaza joj komadić prljava papira. Bila je to fotografija.

- Gospodin Cayman! - prepozna ga Frankie odmah. Gdje si je našao? - Jučer navečer pored telefona. Skliznula je iza njega. - Tada se čini da je sasvim jasno tko su, zapravo, bili gospodin i gospođa Templeton. Ĉekaj malo. U tom im se času pribliţi konobarica noseći posluţavnik. Frankie je upita da li poznaje čovjeka na fotografiji. Konobarica je promatrala sliku malo naherene glave. - Ĉini mi se da sam ga već negdje vidjela, ali se ne mogu sjetiti... Ah, da! Mislim da je to gospodin koji je posjedovao kuću Tudor Cottage, neki Templeton. Nisu više tu, odselili su, mislim čak da su otišli u inozemstvo. - Kakav je to bio čovjek? - upita je Frankie. - Ne bih vam to mogla reći. Nisu često dolazili ovamo, samo preko vikenda, a i to povremeno. Nitko ga nije često viđao. Gospođa Templeton je bila mila ţenica. Nisu ostali u Tudoru dugo, svega oko šest mjeseci, dok nije umro onaj bogati gospodin i ostavio sve što je imao gospođi Templeton. Tada su odselili u inozemstvo, ali nisu prodali Tudor Cottage. Ĉini mi se da kuću ponekad iznajmljuju drugim ljudima za vikende. Sumnjam da će se sa svim tim novcem ikada vratiti ovamo i tu nastaviti ţivjeti. - Imali su kuharicu koja se zvala Rose Chudleigh, nije li tako? - nastavi Frankie zapitkivati. Konobarica se, međutim nije nikada zanimala za tuđe kuharice. Jedino što je od svega zapalilo njezinu maštu bio je bogataš koji ostavlja svoj novac. Povuče se s praznim posluţavnikom u rukama. - Sve je jasno - razmišljala je Frankie glasno. - Caymanovi više ne dolaze ovamo, ali su zadrţali kuću za potrebe bande. Dogovorili su se da podijele posao onako kako je to Bobby predloţio. Pošto je u lokalnim trgovinicama naba-vila novu odjeću, Frankie ode u »bentleyu«, a Bobby krene u potragu za vrtlarom Mereom.

Sreli su se za vrijeme ručka. -

Dakle? - upita Bobby.Frankie odmahne glavom. Krivotvorenje ne dolazi u obzir. Dugo sam govorila s gospodinom Elfordom,

inače vrlo dragim starcem. On je već bio načuo nešto o tome što nam se sinoć dogodilo, pa je umirao od znatiţelje da čuje pojedinosti. Tu se ne događa mnogo uzbudljivih stvari. Ubrzo sam ga sasvim očarala. Počela sam ga tada zapitkivati o slučaju Savage, napomenuvši da sam sasvim slučajno srela neke daljnje Savageove rodake koji su vjerovali da je riječ o krivotvorenoj oporuci. Stari je tako poskočio kad sam to rekla, da je bilo sasvim jasno da krivotvorenje uopće ne dolazi u obzir. Osobno je vidio gospodina Savagea, a taj je nastojao da se oporuka napravi tamo i tada, iako je advokat Elford ţelio otići i posao pošteno obaviti, znaš već - sa svim onim formularima i papirima... -

Ne znam - odgovori Bobby. - Još nikada nisam pisao oporuku. - Zato ja jesam, i to dvije. Drugu sam napisala jutros. Morala sam imati neku

ispriku za posjet advokatu. - I kome si ostavila novac? _ Tebi. - Baš je to nepromišljeno. Ako te Roger Bassington-ffrench ukoka, onda će mene za to objesiti. - Nisam ni pomislila na to - prizna Frankie. – U svakom slučaju, Savage je bio vrlo nervozan i traţio je da se oporuka odmah sastavi, u kući, a svjedočili su vrtlar i kuharica. Gospodin Elford je potom odnio oporuku u svoj ured i tamo je pohranio na čuvanje. - Ĉini se da smo opkoljeni smrću - reče Bobby kad je Frankie završila svoje izlaganje. - Tko je opet umro? - Vrtlar Mere.

- Misliš li da su svi ti ljudi jednostavno bili uklonjeni? - Ĉini se logičnim, iako bi stari vrtlar mogao biti izuzetak. Imao je sedamdeset dvije godine. - U redu — sloţi se Frankie — dozvoljavam da je u tom slučaju posrijedi prirodna smrt. Jesi li imao sreće s Rose Chudleigh? - Da. Pošto su Templetonovi napustili ovaj kraj, i ona je otišla na sjever, ali se brzo vratila i udala za čovjeka s kojim se zabavljala punih sedamnaest godina. Na ţalost, prilično je ograničena. Ĉini se da se ne sjeća ničega ni o čemu. Moţda ćeš ti bolje uspjeti... - Posjetit ću je - reče Frankie. - Uvijek sam imala uspjeha s glupanima. A gdje je Badger? - Zaboga! - uzvikne Bobby. - Pa na njega sam sasvim zaboravio. Ode da ga pronađe. - Kad sam ušao u sobu. još je spavao - reče Bobby kad se vratio. - Sada ustaje. Cini se da ga je sobarica budila četiri puta, a da to na njega nije ostavilo baš nikakav dojam. - Bolje je da sada krenemo i nađemo kuharicu ustane Frankie od stola. - A tada moram kupiti četkicu za zube i spavaćicu, spuţvu i još nekoliko sitnica potrebnih za civilizirani ţivot. Bila sam toliko blizu majke prirode jučer navečer, da o tome uopće nisam razmišljala. Podigla sam pokrivač i jednostavno pala u krevet. - Baš kao i ja - osmijehne se Bobby. - Hajde da porazgovaramo s tom Rose Chudleigh! Gospoda Chudleigh, udata Pratt, ţivjela je u kućiciprepunoj namještaja i porculanskih pasa. Bila je to vrlo troma i krupna ţena ribljih očiju, koju su očito mučili polipi u nosu. -

Vidite, vratio sam se - reče joj Bobby raspoloţeno. Gospođa Pratt teško

uzdahne i ravnodušno ih pogleda.

- Bilo nam je drago kad smo čuli da ste ţivjeli s gospođom Templeton - reče Frankie preuzimajući stvar u svoje ruke. - Da, gospođo - odgovori ova. - Vjerujem da ona sada ţivi u inozemstvu – nastavi Frankie tonom intimne obiteljske prijateljice. - Tako se priča - reče gospođa Pratt. - Ovdje ste proveli prilično mnogo vremena, nije li tako? - upita Frankie. - Gdje to? - Mislim s gospođom Templeton - odgovori joj Frankie izgovarajući riječi jasno i glasno. - Ne bih to rekla, gospođo. Samo dva mjeseca. - Oh, a ja sam pomislila da ste cijelo vrijeme bili s njima. - Cijelo je vrijeme s njima bila samo Gladys, njihova sobarica. Provela je s njima šest mjeseci. - Zar ste bile dvije? - Tako je. Ona je bila sobarica, a ja kuharica. - Znači da ste vi bili tamo i kad je umro gospodin Savage? - Molim? - Da li ste bili tamo kad je umro gospodin Savage? ponovi Frankie. - Koliko znam, gospodin Templeton nije umro - odselio je nekamo u inozemstvo reče kuharica. -

Ne Templeton, već Savage! - reče Bobby. Gospođa Pratt ih prazno

pogleda. - Ĉovjek koji je gospođi Templeton ostavio sav svoj novac - uporno će Frankie.

Tračak nečega što je podjećalo na inteligenciju zasja na licu gospode Pratt. - Ah, da, gospodo. Bio je to gospodin o čijoj se smrti vodila istraga. - Tako je - potvrdi Frankie oduševljena kakvim-takvim napretkom. - Običavao je često dolaziti i noćiti? - To ne znam, gospođo. Tada sam tek počela raditi za Templetonove. Gladys bi to sigurno znala. - Ali ste zato vi prisustvovali sklapanju njegove oporuke, tako sam barem čula? nastavi Frankie. Gospođa Pratt je tupo pogleda. - Ušli ste, slušali, vidjeli ste ga kako potpisuje neke papire, potpisali ste i vi... Razboritost se opet ukaza na licu Prattove. - Da, gospođo. Ja i Albert. Nikada prije nisam takvo što radila i sve mi se to nije nimalo sviđalo. Rekla sam Gladys da ne volim potpisivati nikakve papire, no ona me je umirila govoreći da je advokat Elford i dobar odvjetnik i pošten čovjek. - Što se, zapravo, dogodilo? - upita Bobby. - Molim? - Tko vas je pozvao da potpišete papir? - upita Frankie. - Gazdarica, gospođo. Ušla je u kuhinju i zamolila me da izađem i potraţim Alberta, te da oboje dođemo u najbolju spavaću sobu, iz koje se ona noć prije iselila zbog gospodina... onoga što je umro. Ušli smo. U krevetu je leţao taj čovjek i izgledao vrlo bolesno. Nikad ga prije toga nisam vidjela. Izgledao je uţasno, no advokat Elford ga je smirivao govoreći kako će sve biti u redu, a nama je lijepim riječima objasnio da se nemamo čega bojati, te da ćemo se morati potpisati na isti papir na koji se bolesni gospodin već bio potpisao, i to odmah iza njegova potpisa. To sam i učinila, te iza potpisa naznačila »kuharica«. Tako se potpisao i Albert. Zatim smo napustili sobu i ja sam, sva drhteći, odmah otišla do Gladys govoreći joj kako nikada u ţivotu nisam vidjela čovjeka koji izgleda kao smrt, na što mi je ona

odgovorila da je on pri dolasku, noć ranije, izgledao sasvim dobro, te da ga je vjerojatno uzrujalo nešto u Londonu. Tada sam joj rekla da se ne volim potpisivati, ali me ona umirila govoreći da je gospodin Elford pošten čovjek. - A gospodin Savage, taj bolesnik, kada je umro? - Već slijedećeg jutra, gospođo. Te se je noći zatvorio u svoju sobu ne dozvoljavajući nikome da uđe. Kad ga je Gladys ujutro zvala da se probudi, zatekla ga je hladnog i ukočenog. Pored kreveta je našla i njegovo pismo. »Oh!« uzviknula je Gladys kad je pročitala da je naslovljeno sucu istraţitelju. Uslijedila je istraga o smrti. Dva mjeseca kasnije, gospođa Templeton me obavijestila da će otputovati u inozemstvo i tamo ţivjeti. Prije toga našla mi je dobro zaposlenje na sjeveru, s krasnim primanjima, a dala mi je i lijep poklon. Vrlo draga ţenica, ta gospođa Templeton. Gospođa Pratt je sada već polako počela uţivati u vlastitoj govorljivosti. Frankie ustane. -

Pa — reče ona — baš mi je drago što sam sve to čula. Iz novčarke izvuče poveću

novčanicu i pruţi je kuharici: - Morate ovo prihvatiti kao mali poklon. Toliko sam vam vremena oduzela! - Mnogo vam hvala, baš ste ljubazni - reče ova. – Do viđenja i vama i vašem dragom suprugu. Frankie pocrveni i brzo se povuče. Bobby krene za njom nešto kasnije, glumeći da nije ništa čuo. - Ĉini se da smo saznali sve što zna - reče on. - Da - odgovori Frankie. - I sve se uklapa. Nema sumnje u to da je Savage napravio oporuku, a vjerujem i da se doista pribojavao smrti od raka. Teško je podmititi poznate liječnike. Vjerujem da su jednostavno iskoristili činjenicu što je on napisao oporuku i riješili ga se što su brţe mogli, prije nego što se predomisli. Nije mi samo jasno kako sve to dokazati.

- Znam. Mogli bismo posumnjati da mu je gospođa Templeton. dala nešto za uspavljivarije, ali ni to ne moţemo dokazati. Roger Bassington-ffrench je vjerojatno krivotvorio i Savageovo pismo sucu istraţitelju, ali ni to ne moţemo dokazati, sada više ne. Vjerujem da je pismo ubrzo poslije istrage uništeno. - Vraćamo se, dakle, na početak: zašto se Bassington-ffrench i njegova banda toliko boje tebe? - reče Frankie. - Zar ti se baš ništa ne čini neobičnim u priči koju smo danas čuli? - Ništa posebno, osim jedne sitnice. Zašto je gospođa Templeton poslala po vrtlara da potpiše oporuku kad je imala pri ruci sobaricu. Zašto nije pitala sobaricu? - - Neobično je što si baš to rekla - reče Bobby. Glas mu je zvučao čudno, pa ga Frankie iznenađeno pogleda. - - Zašto? - - Zato jer sam zastao pri odlasku i pitao gospođu Prattza Gladysino prezime i adresu. - - Pa?

XXXII EVANSOVA Frankie zine od čuđenja. Bobby je uzbuđeno govorio: - Vidiš, maločas si mi postavila isto pitanje kao i pokojni Carstairs. Zašto nisu pitali sobaricu? Zašto nisu pitali Gladys Evans? Samo što nisam shvatio da je posrijedi ţena. - Oh, Bobby, napokon se stvarno bliţimo kraju uzvikne Frankie. - Ista je stvar začudila i Carstairsa. Njuškao je uokolo traţeći istinu, kao što smo i mi traţili neki pouzdan trag, pa ga je isti detalj začudio kao i nas. Štoviše, vjerujem da je baš zbog toga otputovao u Wales. Gladys Evans je velško prezime, ona je vjerojatno iz tih krajeva. Slijedio ju je sve do Marchbolta gdje je zaglavio. Netko ga je pratio i on nije do nje nikada stigao... - Doista, zašto nisu pitali Evansovu da svjedoči? -razmišljala je Frankie. - Mora da za to postoji neki čvrst razlog. Zašto 'su izabrali baš Merea i Chudleighovu, a ne nju? Iznenada zasta i rukama pritisne sljepoočice. - Ĉekaj, dolazi - reče tiho. - Tinja u glavi. Za minutu ću znati odgovor. Nekoliko je minuta ukočeno razmišljala, a tada pogleda u svog druga s neobičnim sjajem u očima. - Bobby, ako u kući imaš dvije sluţavke, kojoj ćeš davati napojnicu? - Sobarici, dakako - odgovori Bobby iznenađeno. Napojnica se nikada ne daje kuharici jer je gosti nikada ni ne vide.

- Točno, a ne vidi ni ona goste. Sobarica te, medutim, dočekuje za stolom u blagovaonici, dodaje ti kavu, hranu. Nisu mogli pitati Evansovu da svjedoči sastavljanju oporuke zato jer bi ona odmah znala da oporuku nije izgovarao gospodin Savage! - Zaboga, Frankie! Pa što to govoriš? Tko je, ako ne on? - Bassington-ffrench, dakako! Zar ne shvaćaš? Tumačio je lik Savagea, utjelovio ga. Kladim se da je, zapravo, Roger Bassington-ffrench onaj čovjek koji je posjetio liječnika i digao silnu galamu zbog bolesti od raka. Zatim je pozvan advokat, stranac koji ne poznaje gospodina Savagea, ali koji će kasnije moći zakleti da je vidio kako gospodin Savage potpisuje svoju oporuku uz prisutnost dva svjedoka, od kojih ga jedan nikada nije ni vidio, a drugi je bio toliko star i gotovo slijep da vjerojatno nije ništa zamijetio. Moţda čak ni on nije nikada prije toga sreo Savagea. - Ali gdje je cijelo to vrijeme bio stvarni Savage? - On je stigao u Tudor Cottage, to je točno, i vjerujem da su ga odmah nakon dolaska drogirali i smjestili negdje na tavan ili neko drugo skrovito mjesto. Tamo su ga drţali punih dvanaest sati koliko je trebalo da Bassington-ffrench odigra do kraja svoju ulogu. Tada su ga ponovno krišom vratili u njegov krevet, otrovali ga, a Evansova ga je ujutro našla mrtvog. - Nevjerojatno, iako vjerujem da je sve što si kazala prava istina. No moţemo Ii mi to dokazati? - Da... Ne... Ne znam. A da Rose Chudleigh pokaţemo fotografiju pravog Savagea? Da li bi ona mogla reći: »Ne, to nije čovjek koji je potpisao oporuku«. - Sumnjam. Toliko je ograničena! - Zato su je i izabrali - reče Frankie. - Postoji nešto drugo. Stručnjaci bi morali otkriti razliku izmedu originalnog i krivotvorenog potpisa. - Ali nisu. - Zato što nitko nije ni postavio takav zahtjev javio. Ĉinilo im se da jednpstavno nije bilo vremenske mogućnosti da se oporuka krivotvori. Sada je drukčije.

- Jedno u svakom slučaju moramo odmah napraviti reče Bobby. - Pronaći Evansovu. Ona je bila s Templetonovima šest mjeseci... Frankie se namršti. - To baš neće biti jednostavno. - Da pokušamo putem pošte? - predloţi Bobby. Baš su prolazili pored nje. Vanjskim je izgledom više nalikovala trgovini kućnim potrepštinama negoli pošti. Frankie uđe i odmah krene u akciju. Unutra nije bilo nikoga osim mlade poštarice koja je, bilo je očito, voljela zabadati nos u tuđe stvari. Frankie je kupila omanju kolekciju novih maraka za dva šilinga, spo-menula kakvo je vrijeme i rekla: - Vjerujem da je ovdje vrijeme uvijek bolje negoli u dijelu svijeta u kojem ja ţivim, u Marchboltu, u Walesu. Ne moţete ni zamisliti kako tamo kiši! Mlada poštarica odgovori na to da je i u njezinom kraju dosta kiše, te da je upravo grozno padala za vrijeme prošlogodišnjeg praznika banaka. Frankie nehajno nastavi. - Inače, u Marchboltu ţivi netko tko je porijeklom iz ovih krajeva. Baš me zanima da li je poznajete - Gladys, Gladys Evans. Bilo je jasno da je poštarica pozna. - Dakako - uzvikne ona. - Radila je neko vrijeme u kući Tudor Cottage, ali nije rodom iz ovih krajeva, već iz Walesa kamo se i vratila nedavno, te udala za čovjeka prezimenom Roberts. - Tako je, točno - reče Frankie. - Moţete li mi moţda dati njezinu adresu? Jednom sam od nje posudila kišni kaput i nisam imala prilike da ga vratim. Ako saznam adresu, poslat ću joj ga poštom. - Hm - reče poštarica. - Mislim da imam negdje njezinu adresu jer mi se tu i tamo javlja. Pričekajte malo.

Poče čeprkati po papirima u uglu i zatim se vrati drţeći papirić u ruci. -

Eto adrese! - reče i pruţi je Frankie preko šaltera. Bobby i Frankie zajedno je

pročitaše. Bilo je to posljednje što su očekivali: Gospođa Roberts, Ţupa, Marchbolt, Wales.

XXXIII SENZACIJA U »ORIENTU« Kako su Bobby i Frankie napustili poštu a da se ničim nisu odali, to nitko od njih dvoje nije znao. Kad izađoše, pogledaše se i prasnuše u smijeh. - U očevoj ţupi... cijelo vrijeme! - dahtao je Bobby. - A ja sam proučila četiri stotine i osamdeset prezimena Evans u telefonskom imeniku - ţalila se Frankie. - Sada mi je sasvim jasno zašto se Roger Bassington-ffrench tako slatko smijao kada je čuo da ne znamo tko je Evans! - Sada je jasno i zašto su smatrali da je sve to za njih opasno. Ti i Evansova ţivjeli ste pod istim krovom! nadoveza Frankie. - Hajdemo, idući je cilj Marchbolt - reče Bobby. - Kao prema završetku duge - reče Frankie - u susret dragome starom domu. - Do vraga - reče Bobby. - Moramo nešto učiniti s Badgerom. Imaš li uza se išta novaca? Frankie otvori torbicu i izvuče sveţanj novčanica.

- Daj mu ih, pa neka se riješi teškoća s kreditorima. Također mu reci da će moj otac otkupiti garaţu i postaviti ga u njoj kao šefa. - U redu - reče Bobby. - A sada je najvaţnije da poţurimo. - Ĉemu ta silna ţurba? - upita Frankie. - Ne znam. Jednostavno osjećam da bi se nešto moglo dogoditi. - Uţasno. Idemo odmah! - Ja ću srediti stvar s Badgerom, a ti zagrij motor reče Bobby. - Znači da opet neću stići kupiti četkicu za zube poţali se Frankie. Poslije nekoliko minuta već su jurili cestom ostavljajući iza sebe Chipping Somerton. Bobbyju se više nije pruţila prilika da prigovara brzini kretanja. Ali je zato Frankie iznenada rekla: -

Slušaj, Bobby, presporo napredujemo, ovo nije dovoljno brzo. Bobby pogleda brzinomjer koji je pokazivao da vozi brzinom od stotinu i

četrdeset kilometara na sat i suho prokomentira: - Ne znam što bismo još mogli učiniti. - Mogli bismo iznajmiti zračni taksi - reče Frankie. Samo smo petnaestak kilometara udaljeni od aerodroma Medeshot. -

Baš si prava! - reče Bobby.

-

Učinimo li tako, stići ćemo kući već za nekoliko sati. Sve što se potom događalo

poprimalo je obiljeţje fantastičnog sna. Zašto tako ludo ţure u Marchbolt? Bobby to nije znao, a vjerovao je da ni Frankie ne zna točan razlog. Jednostavno - osjećaj. Na aerodromu Medeshot Frankie zatraţi da razgovara s Donaldom Kingom. Uskoro se pojavi mladić u prljavom radnom odijelu koji se nemalo iznenadi kad je ugleda:

-

Zdravo, Frankie! - reče joj. - Nisam te vidio cijelu vječnost. Što ţeliš?

-

Zračni taksi - odgovori mu Frankie. - Pruţate i takve usluge, zar ne?

- Svakako. Kamo ideš? - Kući, i to što je brţe moguće - reče ona. Donald King značajno podiţe obrve. - I to je sve? - upita. - Ne sasvim, ali je to sada najvaţnije. - Dobro, brzo ću srediti stvar - reče King. - Platit ću čekom - dobaci mu ona.Pet minuta kasnije već su letjeli. - Frankie - upita je Bobby - zašto tako ţurimo? - Nemam pojma, ali osjećam da to moramo. A ti? - Isto tako. Ali ne znam zašto! Naposljetku, naša gospoda Roberts neće odletjeti na metli. - Moţda bi i mogla. Ne zaboravi da ne znamo što Roger Bassington-ffrench sada namjerava. - To je točno - Bobby će zamišljeno. Već je padao mrak kad su stigli do cilja. Pet minuta kasniie, Bobby i Frankie vozili su se prema Marchboltu u »chrvsleru« lorda Marchingtona. Parkirali su vozilo ispred ţupnikovih vrata jer za tako raskošni automobil nije bilo dovoljno prostora na uskom asfaltiranom dvorišnom puteljku. Iskočiše i jurnuše prema kućama. »Valjda ćemo se uskoro probuditi!« razmišljao je Bobby. »Što li to samo radimo?« Na vratima ugledaše vitku figuru. Frankie i Bobby prepoznaše je istodobno.

-

Moira! - vikne Frankie.

Moira se okrene. Pri tom se malo zanijela. -

Oh, baš mi je drago što vas vidim. Ne znam što da radim.

- Ali što ti, zaboga, radiš ovdje? - Vjerojatno isto što i vi - odgovori ona. - Otkrila si tko je Evans? - Upita Bobby. Ona kimne glavom. - Da. Dugačka je to priča... - Uđimo - pozva Bobby. Moira se povuče. - Ne, ne! - reče uţurbano. - Idemo negdje drugdje da porazgovaramo. Moram vam nešto reći - prije nego što uđemo u kuću. Zar u mjestu nema lokala ili štogod slično? Mjesto kamo bismo mogli otići? - U .redu - reče Bobby odvajajući se od roditeljskih vrata prilično nevoljko. - Ali zašto... Moira krene. - Vidjet ćeš kad vam ispričam. Poţurite. Ne smijemo gubiti vrijeme. Njih dvoje podlegoše njezinoj upornosti. Na otprilike pola puta niz glavnu cestu nalazio se omanji lokal »Orient«, čiji je naziv bio suviše raskošan u odnosu prema unutrašnjoj dekoraciji. Bilo je oko pola šest. Sjedoše za maleni stolić u uglu i Bobby naruči tri kave. -

Dakle? - upita.

-

Cekaj da donese kavu - odgovori Moira. Konobarica se vratila noseći tri mlake

kave. Razdijeli ih.

-

Dakle? - ponovi Bobby. - Gotovo da i ne znam odakle da počnem – reče Moira. - Sve se dogodilo u vlaku

kojim sam dolazila iz Londona. Doista, nevjerojatna slučajnost. Prolazila sam hodnikom vagona i... Zanijemi. Licem je bila okrenuta vratima. Nagne se naprijed. - Mora da me je pratio! — reče. - Tko? - povikaše zajedno Bobby i Frankie. - Bassington-ffrench - prošapta ona. - Zar si ga vidjela? - Napolju je. Vidjela sam ga s nekakvom crvenokosom ţenom. - Gospođa Cayman! - povika Frankie. Ona i Bobby poskočiše i pritrčaše vratima. Moira se bunila ali je nisu slušali. Gledali su niz i uz ulicu, ali nigdje nisu vidjeli Bassington-ffrencha. Moira im se pridruţi. - Je li otišao? - upita drhtavim glasom. - Oh, pazite! Opasan je, uţasno opasan. - Ne moţe nam ništa dok smo zajedno – napomene Bobby. - Glavu gore, Moira! - doda Frankie. - Ne budi takva kukavica. - Zasad više ništa ne moţemo napraviti - govorio je Bobby dok su se vraćali prema stolu. - Nastavi pripovijedati. Uze u ruke šalicu kave. Frankie izgubi ravnoteţu i padne na njega, a kava se razlije po cijelom stolu. -

Ţao mi je — reče Frankie.

Zatim pruţi ruke prema susjednom stolu koji je već bio postavljen za večeru i uzme staklenke za ulje i ocat. Onu s octom isprazni i počne u nju ulijevati kavu iz svoje šolje. - Jesi li ti poludjela, Frankie? -zapanjeno će Bobby. Što to, do vraga, radiš? - Uzimam uzorak ove kave za Georgea Arbuthnota da ga analizira - reče ona. Tada se obrati Moiri. - Igra je završena, Moira! Sve mi je postalo jasno u sekundi dok smo stajali tamo kraj vrata. Kad sam gurnula Bobbyjevu ruku i prolila kavu, vidjela sam izraz tvog lica. Stavila si nešto u kavu, čim si nas odvukla od stola prema vratima s izjavom da si vidjela Bassington-frrencha. Igra je završena, gospodo Nicholson, ili gospođo Templeton, ili kako se već ţelite zvati. _ Templeton? - zaprepašteno će Bobby. _ Gledaj je u lice! - uzvikne Frankie. - Bude li nijekala odvedi je u ţupu, kući, i pitaj tvoju sluţavku, gospođicu'Roberts, da li je prepoznaje. Bobby je pogleda. Ono liceko je ga je toliko progonilo sada je polako postalo bijesno. Lijepe se usnice otvoriše i iz njih pokulja rijeka sramnih psovki. Traţila je nešto u torbici. Iako još zaprepašten, istog je časa reagirao. Rukom je odgurnuo njezin pištolj prema gore. Metak prosvira iznad Frankiene glave i zabi se u zid »Orienta«. Prvi put u njegovoj povijesti, konobanca je pozunla. Izjurila je na ulicu vrišteći: - U pomoć! Ubojstvo! Policija!

XXXIV PISMO IZ JUŽNE AMERIKE Dogodilo se to nekoliko tjedana kasnije. Frankie je primila pismo s markom jedne od manje poznatih drţava Juţne Amerike. Pošto ga je pročitala, odnijela ga je Bobbyju. U pismu je pisalo: Draga Frankie, Doista ti čestitam! Tebi i tvom mladom mornaričkom prijatelju, jer ste srušili jedan ţivotni plan. A sve sam tako lijepo smislio. Ţeliš li doista čuti cijelu istinu? Moja me je kompa-njonka toliko izigrala (prkos, a ţene su, čini mi se, nesum-njivo prkosne) da mi ni priznanja mojih najteţih djela ne mogu nanijeti nikakvu daljnju štetu. Osim toga, ţivot poči-njem iznova. Roger Bassington-ffrench je mrtav. Mislim da me uvijek, kako se to inače kaţe, pratila zla kob. Ĉak sam i u Oxfordu promašio. Glupost - jer sam sve bio planirao tako da se istina sazna! Otac me nije odao, ali me je zato poslao u kolonije. Brzo sam se spetljao s Moirom i njezinim društvom. Bila je prava ţena. Kriminalka s dosjeom već u petnaestoj godini ţivota. Kad sam je sreo, gorjelo joj je pod petama jer joj je američka policija bila na tragu. Zavoljeli smo se. Odlučili smo da to iskoristimo i vjenčamo se, ali je prije toga trebalo ostvariti neke planove. Za početak, udala se za Nicholsona. Tako je ušla u jedan sasvim drukčiji svijet i policija joj je izgubila trag. Nicholson se baš tada spremao preseliti u Englesku gdje

je namjeravao otvoriti sanatorij za liječenje duševnih bolesti Traţio je pogodnu, jeftinu kuću. Moira mu je predloţila Grange. .. Još je sa svojom bandom organizirala posao s drogama. Nicholson to nije znao, ali joj je bio neobično koristan. U ţivotu sam oduvijek imao samo dvije ambicije - da preuzmem cijelo obiteljsko imanje Merroway, te da raspo-laţem s velikom svotom novaca. Bassingtonffrenchovi su bili vrlo moćni u doba Karla II. Otada se obitelj neprestano kretala silaznom linijom do osrednjosti. Osjećao sam da sam sposoban za nešto veliko, ali mi je za to trebalo novaca. Moira je nekoliko puta putovala preko oceana da »vidi svoju rodbinu«. Nicholson ju je oboţavao i vjerovao joj sve što mu je govorila. Većina je muškaraca takva prema njoj. Zbog teškoća s poslovima oko droge, putovala je pod različitim imenima. Onog dana kada je upoznala gosppdina Savagea, bila je prijavljena na brodu kao gospoda Templeton. Znala je za njega i njegovo golemo bogatstvo, pa ga je na sve načine nastojala privući. I privukla ga je, ali ne dovoljno da bi izgubio zdrav razum. Tada smo skovali plan. Ĉovjek, kojeg poznaš kao Caymana, tumačio je ulogu supruga gospođe Templeton, bezosjećajnog muškarca. Savage je bio pozvan da dođe u kuću Tudor Cottage i tamo ostane nekoliko dana. Kada se i treći put pojavio, naš je plan bio sasvim gotov. Ne moram ulaziti u pojedinosti jer su ti one poznate. Sve se odigralo brzo. Moira je pokupila novac i prividno otputo-vala u inozemstvo, a zapravo natrag na Grange, u Staverley. U međuvremenu sam i ja dovršavao i ostvarivao neke svoje planove. Henry i mladi Tommy morali su nestati. S Tommyjem nisam imao sreće. Nekoliko doista dobro smiš-ljenih nesreća nije donijelo rezultata. Zato se nisam ni namjeravao baviti »nesrećama« kad je o Henryju riječ. Poslije jedne nezgode u lovu, neprestano je osjećao snaţne reumatične bolove. Uveo sam ga u svijet droge. Počeo je uzimati uvjeren da mu čini dobro. Bio je jednostavna duša. Ubrzo je postao rob droge. Pravi se plan sastojao u tome da ga smjestimo na Grange gdje bi on ili počinio »samoubojstvo« ili progutao preveliku dozu opijuma. Bio je to Moirin zadatak, jer je tamo ţivjela. Ja nisam smio biti s time povezan ni na koji način.

A tada se ona budala od Carstairsa počela raspitkivati. Ĉini se da mu je Savage s broda poslao pismo u kojem je spomenuo gospođu Templeton, te priloţio i njezinu foto-grafiju. Ubrzo poslije primitka pisma, Carstairs je otputo-vao u lov. Kad se vratio iz divljina i čuo za Savageovu smrt i oporuku, jednostavno nije mogao povjerovati da je to istina. Sve mu je zvučalo laţno. Bio je uvjeren da Savage nikada nije ni pomišljao na smrt i vjerovao je da se nikada nije posebno bojao raka. I oporuka mu se učinila suprotna Savageovom karakteru. Savage je bio pravi biznismen, pa iako je ulazio u avanture sa ţenama, Carstairs je tvrdio da nikada ne bi ni jednoj ostavio toliki novac, a još manje ostatak poklonio dobrotvornim ustanovama. Dobrotvorne su ustanove, inače, bile moja zamisao. Zvučalo je to nekako plemenito i nije bilo šumnjivo. Carstairs je doputovao ovamo i počeo se raspitivati. Od samog nas je početka pratila loša sreća. Neki su ga naši prijatelji doveli nenadano na večeru, ugledao je Moi-rinu fotografiju na glasoviru i prepoznao je kao ţenu čiju mu je fotografiju Savage poslao s broda. Tada je otišao u Chipping Somerton i tamo počeo njuškati. Moira i ja počesmo se polako pribojavati, iako tada još nepotrebno. Carstairs se, medutim, pokazao kao tvrdoglav čovjek. Slijedio sam ga do Chipping Somertona. Nije sreo kuharicu Chudleigh jer je ona u međuvremenu otputovala na sjever zbog novog posla, ali je zato saznao novo prezime i novu adresu sobarice Evans, te krenuo za njom u March-bolt. Sada je već postajalo ozbiljnije. Ako Evansova identifi-cira gospode Nicholson i Templeton kao jednu osobu, bit će neugodno. Slučaj mi je pomogao. Bio sam vrlo blizu iza njega kada se podigla magla. Iznenada sam ga gurnuo i sve je bilo gotovo. Ipak, još sam bio u nedoumici. Nisam znao da li ima uza se neki optuţujući materijal. Tu je tvoj prijatelj divno ušao u igr . Ostavio me je samog s mrtvim tijelom, kratko, ali dovoijno za moj naum. Imao je uza se Moirinu fotografiju, koju je dobio od fotografa, vjerojatno da mu posluţi pri identifikaciji. Uzeo sam je zajedno sa svime što je moglo upućivati na nas. Tada sam u njegov dţep stavio fotografiju jedne naše članice bande. Sve se odvijalo bez teškoća. Laţna je sestra stigla u Marchbolt da ga identificira. Istraga je povoljno završena. A tada je tvoj prijatelj Bobby opet uzburkao cijelu stvar. Ĉinilo se da je Carstairs došao k svijesti

prije nego što je umro, te da je govorio. Spomenuo je ime Evans koje se odnosilo na ţenu koja je tada već radila u ţupi njegova oca. Priznajem da nas je tada malo uhvatila panika. Kao da smo izgubili glave. Tada je Moira rekla da će ona srediti stvar. Odvezla se automobilom u Marchbolt. Ĉekala je povoljnu priliku i Bobbyju usula u bocu piva morfij dok je spavao. Mladi vrag, međutim, nije podlegao. Bila je to čista loša sreća. Kao što sam ti već rekao, tek me je zapitkivanje dra Nicholsona o tvojoj prometnoj nesreći potaklo da se pitam jesi li ti doista to što se predstavljaš. Ali, zamisli kakav li je samo šok doţivjela Moira kada se jedne večeri šuljala iz kuće na sastanak sa mnom i - naletjela ravno na Bobbyja! Odmah ga je prepoznala jer ga je dobro pogledala dok mu je sipala morfij u pivo. Nije čudno što se zamalo onesvijestila od straha. Tada je shvatila da u nju ne sumnja, ohrabrila se i počela igru. Otišla je u njegovo prenoćište i ispričala mu nekoliko lijepih priča koje je ovaj progutao kao ovca. Pravila se kao da joj je Alan Carstairs bio stari ljubavnik, te štošta napri-čala o njezinu strahu od Nicholsona. Također je učinila sve što je mogla da rastjera sumnjičavost koju ste osjećali prema meni. Isto sam i ja napravio razgovarajući s tobom -prikazao sam je kao slabo, bespomoćno biće, i to Moiru koja bi toliko ljudi mogla ukloniti s ovog svijeta, a da ni okom ne trepne. Stanje je bilo vrlo ozbiljno. Imali smo novac. Plan s Henryjem dobro je napredovao. S njegovim sinom Tommyjem nisam htio ţuriti, on je još mogao pričekati. Ni Nicholsona ne bi bilo teško ukloniti. Ali, ti i Bobby bili ste prava prijetnja. Neprestano ste svoje sumnje usmjeravali prema imanju Grange. Moţda će te zanimati: Henry nije počinio samoubojstvo. Ja sam ga ubio! Razgovarajući s tobom u vrtu, »hvatio sam da ne smijemo gubiti vrijeme, otišao sam u kuću i uvidio dvije stvari. Priliku mi je pruţio avion koji nas je nadlijetao. Ušao sam u radnu sobu i sjeo pokraj Henryja koji je nešto pisao govoreći mu: »Slušaj, stari moj...« i - tada sam pucao. Buka aviona prigušila je pucanj. Napisao sam lijepo oproštajno pismo, obrisao otiske prstiju s revolvera i utisnuo ga u Henryjevu šaku, koju sam potom pustio. Revolver je pao na pod.

Neću ti sada detaljno opisivati fini mali mehanizam koji je bio smješten u dimnjaku i programiran da opali četiri minute poslije mog izlaska iz radne sobe. Ključ od vrata radne sobe stavio sam u Henryjev dţep, a vrata zaključao ključem od blagovaonice, koji je odgovarao bravi. Sve se odvijalo vrlo glatko. Ti i ja stajali smo u vrtu kada se začuo »pucanj«. Savršeno ubojstvo! Jedini je po-stao sumnjiv jadni stari Nicholson. Ta se budala baš tada vratila zbog zaboravljenog štapa ili nečeg sličnog. Moira je svoju pravu narav pokazala tek u kući Tudor Cottage. Iz buke koja je do nje doprla s tavana, shvatila je da sam savladan, brzo je sama sebi ubrizgala veću dozu morfija i legla na krevet. Kad ste svi sišli u predsoblje da telefonirate, skoknula je do tavana i oslobodila me. Tada je morfij počeo djelovati i kada je stigao liječnik, ona je bila u pravom opijumskom snu. Ipak, ţivci su joj radili. Bojala se da ćete otići do Evansove i saznati kako je sastavljena Savageova oporuka, te kako je došlo do samoubojstva. Bojala se također da je Carstairs pisao Evansovoj prije nego što je stigao u March-bolt. Pravila se kao da ide u njegovalište u London. Umje-sto toga, poţurila je u MarchboJt i - srela vas na stubištu! Jedino što joj je tada palo na pamet bilo je da vas se oboje jednirn udarcem riješi. Njezina je metoda bila okrutna do kraja, ali bi ona i to izdrţala. Sumnjam da bi se konobarica koja vas je sluţila sjetila kako je izgledala Moira. Zatim se namjeravala vratiti u London i smjestiti u njegovalište. Bez tebe i Bobbyja na putu, cijela bi se stvar slegla... Ali ti si je razotkrila i Moira je izgubila glavu. A tada je na suđenju i mene uvukla u sve to! Moţda me je vep pomalo umarala... Nisam, međutim, ni slutio da bi ona to mogla znati. Vidiš, ona je posjedovala novac - moj novac! Da smo se vjenčali, vjerojatno bih se i nje brzo zasitio... Volim raznolikost. Eto me, dakle, tu - na početku novog ţivota.

A sve zbog tebe i tvog nevaljalog mladog prijatelja Robbvja Jonesa.

,

Ipak ne sumnjam da necu uspjeti. IH će' sve opet ispasti loše? Toš se nisam promijenio. Ali ako ne uspiješ na početku - pokušaj, pokusaj 1 opet nnnovno pokušaj. Zdravo, draga moja, ili moţda još bolje - au revoir. Nikad se ne zna. Tvoj privrzeni nepnjatelj, hrabri i zli nitkov Roger Bassington-ffrench

XXXV VIJESTI IZ ŽUPE Bobby joj vrati pismo, a Frankie ga s uzdahom uze. -

Doista je jedinstvena osoba - reče ona.

-

Uvijek ti se sviđao - odgovori on hladno. - Imao je šarma - reče Frankie. - A i Moira ga je imala.

Bobby pocrveni. - Baš je neobično to što se cijelo vrijeme ključ zagonetke nalazio ovdje, u ţupi reče joj. - Valjda znaš da je Alan Carstairs ipak Evansovoj, tj. gospođi Roberts napisao pismo prije svog dolaska. Frankie potvrdi:

- Napisao joj je da će je posjetiti zato što traţi obavijesti o gospođi Templeton. Vjerovao je da je ona opasni međunarodni kriminalac za kojim traga policija. - A kad su ga gurnuli sa stijene, gospođa Roberts nije zbrojila dva i dva - reče ogorčeno Bobby. - To je zato što je čovjek koji je pao u ponor bio identificiran kao Pritchard — objasni Frankie. — I uopće su pametno obavili posao identifikacije. Ako je niz stijenu gurnut Pritchard, kako bi to mogao biti Carstairs? Tako razmišlja prosječan ljudski um. - Smiješno je to što je ona prilikom istrage prepoznala Caymana - nastavi Bobby. - Zapravo, ugledala ga je samo na čas, dok su me dolazili posjetiti, pa je pitala supruga o kome je riječ. Gospodin Roberts joj je odgovorio da je u pitanju izvjesni Cayman. A ona mu je na to rekla: »Ĉudno, pljunuti je gospodin kod kojeg sam svojedobno radila.« - Ĉak se i Bassington-ffrench odao u dva ili tri navrata - preuzme riječ Frankie samo što to ja kao najobičniji idiot uopće nisam shvatila. - Kada? Tada kada je Sylvia rekla da je fotografija mrtvog čovjeka iz novina nalik Carstairsu. Roger je rekao da nema mnogo sličnosti, a to znači da je ipak - pogledao njegovo lice! - Ali kako si uspjela raskrinkati Moiru, Frankie? - Povod su mi bile izjave ljudi koji su odreda govorili o gospođi Templeton kao o »tako miloj ţenici«. To se nikako nije uklapalo u lik Caymanove. Nju nijedan sluga sigurno ne bi nazvao »ţenicom«. Stigli smo u ţupu i tamo zatekli Moiru, pa mi je iznenada sinulo: što ako je ona gospođa Templeton? - Pametno. - Ţao mi je Sylvije - nastavi Frankie. - Sav taj publicitet! A Moira je Rogera uvukla u sve ovo. Srećom, dr Nicholson joj je sve ove dane bio pri ruci, pa neću biti iznenadena ako se vjenčaju.

- Ĉini se da se sve sretno završilo - reče Bobby. Badger napreduje s poslom u garaţi zahvaljujući tvom ocu, a i ja mu moram zahvaliti na izvrsnom poslu koji mi je osigurao. - Doista izvrsnom? - Upravitelj plantaţa kave na njegovu imanju u Keniji, s visokom plaćom. Zasta. - Ljudi često dolaze u Keniju na izlete - reče namjerno. - Mnogi tamo i ostanu - doda ona oklijevajući. - Frankie! Zar bi ti doista? - pocrvenio je Bobby i počeo zamuckivati. - I ti bi doista d-d-d-ošla? - Bih - reče Frankie. - Točnije, hoću. - Oduvijek si me privlačila - reče Bobby ukočeno. Osjećao sam se bijedno znajući da sve to nema izgleda. - Vjerojatno si zato bio tako grub onog dana kada smo igrali golf? - Da. Osjećao sam se prilično jadno. - Hm - reče Frankie. - A Moira? Bobby se osjeti nelagodno. - Priznajem da me je njezino lice gotovo opčinilo. - Privlačnije je nego moje - odgovori Frankie velikodušno. - Nije, ali me je progonilo. A tada smo se našli zatočeni na onom tavanu, bila si vrlo hrabra i ... Moira je jednostavno ishlapila iz mojih misli. Gotovo da me nije ni zanimalo što se s njom događa. Mislio sam na tebe, samo na tebe. Bila si jednostavno divna. Gotovo zastrašujuće hrabra. - Ali se zato iznutra nisam baš jako hrabro osjećala reče Frankie. - Sva sam drhtala, pa ipak sam ţeljela da mi se diviš. - I divio sam ti se, Ijubljena moja. Oduvijek. I uvijek ću ti se diviti. Jesi li sigurna da nećeš mrziti Keniju?

- Oboţavat ću je. Engleske mi je ionako pun nos. - Frankie... - Bobby... - A sada uđite ovamo - reče ţupnik otvarajući vrata i nudeći gošćama društva Dorcas da uđu. Tada naglo zatvori vrata i ispriča se. -

Znate... moj sin... on je zaručen... Jedna od predstavnica društva obješenjački reče da im se to tako i učinilo. - Dobar mladić - nastavi ţupnik. - Neko vrijeme nije shvaćao ţivot ozbiljno.

Međutim, popravio se. Uskoro će u Keniji upravljati plantaţama kave. Jedna od predstavnica istog društva šapne drugoj: - Jesi li vidjela? Bila je to lady Frances Derwent. Nju je ljubio. Nije prošlo ni sat vremena, a već je cijeli Marchbolt saznao za novost.

KRAJ IVA