Zalutalo Srce -PDF

ZALUTALO SRCE Katarina Mich

Liam je vjerovao da ne može voljeti, a koliko se prevario, shvatio je kada je

upoznao Angelinu Morgan. Sve njegovo opiranje postalo je uzaludno.

A

Zalutalo srce

ngelina je oprezno vozila. Zavoji pred njom bili su toliko oštri da je

morala svu svoju pozornost usmjeriti prema cesti. Dok joj je srce skakalo u grudima, možda čak i više od njezina automobila koji je išao

neravnom cestom, osmijeh joj nije silazio s lica. Išla je u posjet baki. Nakon toliko mjeseci napokon je uhvatila malo slobodnog vremena i odlučila je

iskupiti se svojoj baki za sve ono vrijeme što joj nije mogla dolaziti u posjet. Taj

posjet ujedno, će iskoristiti i za posao. Pogledala je u svoj skupocjeni fotoaparat. Za njega je dala gotovo cijelo bogatstvo, ali se nikada zbog toga nije pokajala. Bavila se fotografijom iz hobija, ali je nekoliko fotografija uspjela prodati po

izuzetno dobroj cijeni. Nije bila ničiji stalni zaposlenik, ali je ipak bilo onih koji su tražili njezine usluge. To ju je iznimno veselilo. Njezin otac bio je poznati

fotograf i od njega je naučila sve što ju je zanimalo. Boljeg učitelja od njega nije mogla pronaći ni imati.

Kad je došla na uzvisinu, pronašla je mjesto pored puta koje je bilo

dovoljno široko da se parkira pa se zaustavila. Uzela je fotoaparat i na trenutak

zastala. Uzvik oduševljenja oteo joj se s usana. Pred njom je stajala nepregledna

nizina. Bila je omeĎena planinama i ona je jednostavno imala dojam kao da je planine čuvaju, kao da štite taj svoj dragocjeni biser. Napravila je nekoliko

slika. To je trebalo ovjekovječiti, pomislila je. Mada... ta će ljepota ostati vječno i

mijenjat će se tek neznatno. Samo ljudi odlaze, samo se oni mijenjaju, a to je prirodno pravilo koje je oduvijek postojalo. Kad se vratila u automobil, osmijeh

joj je postao još širi. Tek nekoliko minuta vožnje bit će potrebno da vidi baku.

Toliko se radovala tom susretu da je sreća obuhvatila cijelo njezino biće. Spojit će ugodno s korisnim, lijepo će se družiti s bakom i sve preostalo vrijeme tražiti posebnosti koje je mogla ovjekovječiti na fotografiji.

Kad je zaustavila automobil ispred kuće, baka je izišla. Imala je

sedamdeset godina i još je uvijek izgledala kao da joj je barem dvadeset manje. -Angelina! - uzvik oduševljenja popratila je istim izrazom lica.

-Očekivala sam te kasnije - pričekala je da iziĎe te ju je čvrsto privinula

u zagrljaj.

-Požurila sam se - Angelina ju je poljubila. Osjetila je kako miris prirode

golica njezine nosnice. Sve što je ikada željela nalazilo se na tom mjestu. No, 2

ovdje nije mogla živjeti. Imala je oca i majku, morala se školovati, a i posao nije

mogla obavljati s tog mjesta. Jednom će pronaći onaj koji će je zauvijek vezati za grad i, kao i sada, posjeti baki bit će tek privremeni.

-Drago mi je što te vidim - baka je rekla. -Doista mi je drago -

odmaknula se od Angeline i pozorno je promotrila.

-Izgledaš... - oči su joj zasjale. -Izgledaš onako kako sam ja izgledala u

tvojim godinama. Čudno je sve to - baka je prošaputala.

-To mi i majka govori - Angelina se izvukla iz njezina zagrljaja. -Idem po kofere - rekla je.

Doista je bila umorna. Iza nje je bilo nekoliko sati vožnje, a to ju je doista

iscrpilo.

-Koliko ostaješ? - baka joj je pomogla.

-Tjedan, dva, nekoliko... ne znam – Angelina je slegnula ramenima. -Lijepo - baka je uzela dio njezinih stvari.

-Nadam se da ćeš ipak ostati nekoliko tjedana - nije gubila nadu. -Znaš... - pogledala je Angelinu u oči. -Usamljena sam. Nikada nisam

mislila da ću se ovako osjećati. Nekako imam dojam kao da život prolazi pored mene i u ovoj pustoši jedino mi uspomene prave društvo. Da nije Liama... -Koga? - Angelina je zastala u pola pokreta.

-Imanje do našega prodano je još prije dvije godine. Nikada ti to nisam

rekla. Dugo nisam ni znala. Dvorac je preureĎen i sve se obnovilo. Doista bi ga trebala vidjeti. Nije ni nalik na onu nekadašnju ruševinu.

-Ne zanima me - Angelina je rekla. Ni sama nije znala zašto je bila toliko

gruba. I te kako ju je to zanimalo. Njezina baka spominjala je Liama, a tko je

on? Možda neki sredovječni gospodin njezinih godina, možda njegove namjere i nisu bile toliko časne koliko je njezina baka mislila, a možda... Pokušala je

zamisliti tu osobu, ali joj nije polazilo za rukom. Baka je mogla biti oduševljena

koliko god je htjela, ali nitko nju neće zavarati. Znala je što je posrijedi. Usamljenost ne bira društvo, a baka je očito pala pod utjecaj te usamljenosti. Ona ipak nije pa može biti mnogo realnija od nje.

-Mogla bih ga zamoliti da fotografiraš dvorac... -Ne - Angelina ju je odbila.

Katarina Mich

Zalutalo srce

-Ne treba. Ionako imam dovoljno materijala za snimanje i bez toga. Ne

trebaš nikoga moliti ni tražiti usluge zbog mene.. Baka joj se samo zagonetno nasmiješila.

-Ne bih mogla podnijeti prigovaranja nekog starca. Oprosti, ali upravo

tako se moram izraziti. U nekim godinama čovjek postane pravo gunĎalo, ne mislim na tebe - odmah se ispravila.

-Mislim na sve one ljude koji su bili toliko nezadovoljni da su se povukli

u samoću.

-Da, da - baka se zagonetno smiješila.

-Ta odjeća nije nimalo ženstvena - upozorila je Angelinu.

-I ne bi trebala biti. Udobna je. To je ono što mi je najvažnije. -Kada sam bila mlada, pazila sam na svaku sitnicu...

-Bako - Angelina je ušla u kuću. -To su bila neka drugačija vremena.

Zar da vozim sreĎena kao da idem na modnu pistu? Ne, to nikako. Zar da se verem planinama u odjeći koja je basnoslovno skupa? To bi me nagnalo da se

ozbiljno upitam je li sa mnom sve u redu. Udobnost iznad svega - Angelina je naglasila.

-Da, svakako - baka joj se nije usprotivila. Znala je da je izmeĎu njih

veliki generacijski jaz. No, to nije bila nikakva prepreka njihovoj ljubavi kao ni

razgovorima koji su ponekad znali trajati satima. Angelina je obožavala ovo mjesto. Bilo je tako posebno i potpuno različito od svih mjesta na kojima je bila. Nigdje nije vidjela toliko ljepote na jednom mjestu, toliko suprotnosti koje su se

savršeno uklapale. Kad je odnijela kofere u sobu, baka ju je sačekala na terasi. Skuhala je čaj i donijela nekoliko različitih vrsta kolača.

-Ručak će biti gotov za sat vremena - rekla joj je brižno.

Promatrala je njezinu vitku figuru. Angelina je znala da baka misli da je

premršava, ali ona tako nije mislila. Bila je vitka i ni u čemu nije pretjerivala.

Nekad su kilogrami značili zdravlje i plodnost, a vremena su se drastično promijenila. Tempo života postao je potpuno drugačiji, kao i sve drugo. -Nisam gladna. Zaustavila sam se i ručala -Angelina je rekla.

Sjela je. Zatvorila je oči. Licem joj se razlio osmijeh. Slušala je prirodu,

sve one zvukove koji su ovdje bih uobičajeni, a koje u gradu nije imala priliku 4

čuti. Pjev ptica, cvrčci, orao koji je svoju prisutnost nagovijestio odnekud s visine, čak je imala osjećaj kao da Ušće nešto šapuće.

-Ovdje je tako lijepo i mirno - okrenula se prema baki.

-Ponekad poželim zauvijek ostati ovdje, ali... -napravila je grimasu.

-Ja nigdje drugdje ne bih mogla živjeti. Ovo je mjesto koje volim od

samog roĎenja. Kad bih se nalazila na drugom mjestu, mislim da bih uvenula od tuge.

-Razumijem te - Angelina je rekla. -Doista te shvaćam - prošaputala je.

Lako se bilo naviknuti na ovu ljepotu, na sunce koje je bilo sjajnije nego na

drugim mjestima, na nebo koje je bilo toliko plavo da je od njegove ljepote ostajala bez daha. Angelina je imala osjećaj kao da se nalazi na mjestu koji je daleke od svega. Na neki način to je i bila istina. Od majke je naslijedila ljubav

prema tom mjestu, od oca želju za pustolovinama, i spoj tih osobina jako je vjerno karakterizirao sve ono što je ona bila. -Što je s tobom? - baka ju je upitala.

-Na što misliš? - Angelina je jako dobro znala kakva pitanja slijede.

Njezinu baku zanimalo je sve u svezi s njezinim životom, ali joj ona nije

imala što reći.

-Zaljubljena si? - baka joj je postavila očekivano pitanje.

-Ne - Angelina joj se široko osmjehnula. -Nisam i nikamo mi se ne žuri -

znala je kakvi će reakciju izazvati njezine riječi. -Imaš dvadeset pet godina...

-I? - Angelina ju je prekinula. -Zar bih se trebala na silu udati? Još

uvijek nisam naišla na nekog koga bih poželjela uz sebe zauvijek. Mislim da je to teško doživjeti.

Nekako imam dojam da samo trebam strpljivo čekati. Nadu ne smijem

gubiti. Ne bi bilo nimalo lijepo da ostanem samo jedna od mnogih djevojaka bez obitelji...

- Angelina - baka ju je upozorila. -Shvaćam tvoju šalu. To nije nimalo

lijepo od tebe. Znaš li koliko željno očekujem da se to dogodi...

-Znam - Angelina je iskoristila njezinu šutnju da bi joj odgovorila.

-Ali bako, ljubav ne dolazi kada mi želimo. Ona doĎe spontano. Ni na što Katarina Mich

Zalutalo srce

je ne treba siliti. Ona to ne podnosi.

-Kada sam bila mlada, ja sam razmišljala na sasvim drugačiji način.

Možda biste ti i Liam...

-Što? –Angelina je ustuknula.

-Ja i Liam? –prasnula je u smijeh.

-Toliko očajna nisam. Bolje rečeno, nisam nimalo. Ne treba mi nekakav

usamljeni sredovječni gospodin. Ja imam oca, a mislim da to ne bi trebala smetnuti s uma. Meni treba netko poput mene - nastavila je govoriti vatreno. -Da, sredovječni gospodin - baka je zagonetno rekla.

-Nije važno - odmahnula je rukom. Angelina se nikako nije mogla oteti

dojmu da joj baka nešto krije. Tko god da je bio Liam i što god da je značio

njezinoj baki, njoj nije ništa. Otkud joj ideja da bi njih dvoje mogli biti zajedno? O čemu je ona razmišljala i na koji način? Imala je dojam kao da svoju baku ne

poznaje onoliko koliko je mislila. Što je u pitanju? Je li moguće da je starost uzimala svoj danak? Sve je bilo moguće. Za njezino ponašanje nešto je trebala

okriviti, ali što i koga? Pokušala je zamisliti Liama. Proćelav, s velikim trbuhom

i lisičjeg lica, u njezinim je mislima imao sve odlike prevaranta. A on je to očito i bio. Znao je kako zavesti staricu, natjerati je da razmišlja na način na koji je on činio. Angelina je poznavala takvu vrstu ljudi. Ako se povukao u osamu,

onda je sigurno i imao razloga za to. Imao je popriličan dosje, barem je ona mislila da je to tako. Bježao je od zakona, ljudi ih od samog sebe? Što god da je

bila istina, Angelina je znala da je on osoba koja ne bi trebala njezinoj baki prekraćivati dane usamljenosti.

-Idem se posvetiti jelu - baka je ustala i otišla prema kuhinji.

Angelina je ostala sjediti na istom mjestu. Razmišljala je o baki. Nekad joj se

činilo da je razumna iznad svega, a sada je imala potpuno drugačiji dojam. Je li

moguće da je tako malo poznavala ljude? Bojala se da je to istina. Noć je počela

padati. Angelina se stresla od hladnoće. Oštar planinski zrak kao da je prodirao do same srži njezina bića. Ustala je i ušla u kuhinju.

-Sve je spremno - baka je ponosno rekla. -Pozvala bih Liama, ali će on

biti odsutan nekoliko dana. Na žalost, vrijeme bez njega nekako mi sporo prolazi. Doista bih voljela da se upoznate. On je poseban muškarac... 6

-Poštedi me svojih savjeta - Angelina je znala da je pomalo gruba, ali joj

je išlo na živce uporno nastojanje njezine bake da sve bude onako kako je ona zamislila.

-U redu - baka je bila razočarana. Ostatak večeri Angelina je provela u

ugodnom razgovoru s njom. Nisu spominjali Liama, a to je bilo doista veliko

olakšanje za nju. Angelina joj je govorila o svojim planovima, o karijeri fotografa koju je željela, ali i o stanu koji je namjeravala kupiti u gradu. -Što će ti stan? - baka nije shvaćala.

-Ne bi li ga trebala imati svaka djevojka? - Angelina ju je upitala.

-Čemu? - baka je i dalje nije shvaćala. -To i jest problem svih današnjih

djevojaka. One misle da su dovoljne same sebi. Kad se naviknete na

samostalnost, to ne želite izgubiti. Karijera i samo karijera pa nemate vremena za ono za što biste trebale imati. Kamo ide ovaj svijet? - baka je uzdahnula.

Angelina je otišla u svoju sobu. Okrenula se oko sebe. Da, ovdje je bilo

sve tako jednostavno, potpuno drugačije nego što je bilo u gradu. Čak i skroman namještaj koji je bio podsjetnik na neka druga vremena nije djelovao kao da ovamo ne pripada, jer je svakako pripadao. Veliki starinski ormar koji se

tako razlikovao od današnjih ormara, krevet koji je zauzimao najveći dio sobe,

noćni ormarić i bogato ukrašena psiha, sve je to bilo jednostavno, ali i zadivljujuće lijepo. Na drvenom podu nalazio se jednostavan sag i kad je

napravila nekoliko koraka, osjetila je kako daske škripe pod njezinom težinom. Krenula je prema kupaonici. Napunila je kadu vodom i uronila u nju. Tu se

generacijama ništa nije mijenjalo i vrijeme je ovdje imalo sasvim drugačije značenje. Nije bilo ni čudno što je baka željela bilo kakvo društvo. Čak i ono loše bilo je bolje od nikakvog, zaključila je. Čim je zaronila u mekan krevet, zaspala je.

Iduće jutro probudile su je ptice. Istog je trenutka ustala. Osmijeh joj se

pojavio na licu. Nakon što se spremila, uzela je fotoaparat i izišla. RaĎanje sunca nigdje nije imalo tako lijepe boje. Purpurnocrvena miješala se sa žutom,

a sav život po šumama kao da je nagovještavao raĎanje novog dana. Sve je vrvjelo od života i Angelina se trudila pronaći nešto zanimljivo i posebno.

Lagano je koračala prema susjednom imanju. Baka joj je rekla da je Liam Katarina Mich

Zalutalo srce

odsutan, a to je mogla iskoristiti da bi snimila dvorac iz neposredne blizine.

Živo ju je zanimalo kako on izgleda u tom trenutku. Nakon desetak minuta hoda približila mu se i zadivljeno zastala. Krov je bio obnovljen, ali je zadržao

onaj dašak nekadašnjeg vremena. Na njemu nije bilo ništa moderno, ništa što bi kvarilo dojam. Sve je bilo napravljeno tako vješto kao da ljudska ruka ništa nije

taknula još od vremena kada je dvorac napravljen. Napravila je nekoliko slika.

Čak je i okolica bila kultivirana. Angelina se sjetila kakav je dvorac bio prije samo nekoliko godina. To se ni na koji način nije moglo usporediti. Tako je to

kada netko ima novca, pomislila je. Ipak je bila zadivljena onim što je vidjela. Kakav god da je taj čovjek bio, on nije dopustio da se naruši izgled dvorca. Kleknula je da bi napravila još jednu sliku.

-Nalazite se na privatnom posjedu - čula je hladan glas iza svojih leĎa.

Angelina je zastala. Ugrizla se za usnu. Oklijevala je i nije se odmah okrenula

prema tom glasu. Razmišljala je samo nekoliko djelića sekunde. Znala je da nije imala pravo tu biti, ali je bila. To se nije moglo promijeniti i ona nije mogla

jednostavno nestati s tog mjesta, iako je to željela više od ičega. Polagano je

ustala. Aparat je držala u jednoj ruci. Okrenula se. Oči su joj se raširile od iznenaĎenja. Htjela je nešto reći, ali joj to nije polazilo za rukom. Pred njom je

stajao muškarac koji je bio jednako lijep kao priroda koja ju je okruživala, kao

dvorac koji je ponosno odolijevao vremenu. Jedva je uspjela zatvoriti usta. Znala je da izgleda poput idiota. Tko je on? Liam? Ako jest, onda je shvatila značenje bakinih čudnih pogleda i zagonetnog osmijeha.

-Oprostite - Angelina je skrušeno rekla. -Kriva sam. Zanijela sam se -

priznala mu je.

-To nije nikakvo opravdanje - stranac je rekao.

-Nije, ali... - Angelina nije znala kako da nastavi svoju rečenicu. -Te

slike... - pokazao je na njezin fotoaparat. -Želim da ih izbrišete - naredio joj je. -I to odmah - njegov glas nije trpio nikakve prigovore.

Angelina je kimnula glavom. Gledao je dok ih je brisala. Bila je tako

ljutita, ali to nije smjela pokazati. On je imao potpuno pravo. Slikala je ono što nije smjela, nalazila se na mjestu koje nije bilo njezino i za to nije imala nikakvog opravdanja. Ljutito je izbrisala onih nekoliko slika. 8

-Ne podnosim paparazze – napomenuo joj je. -I ne volim ljude koji ruju po tuĎim životima. -Odlazite – grubo je rekao.

-Sa zadovoljstvom – Angelina je rekla hladno.

-Šteta što ovako lijep dvorac ima stanovnika poput vas –nije se mogla

suzdržati.

Jednostavno tome nije mogla odoljeti. Hladne oči kojima ju je promatrao,

izraz lica koji je bio lišen svih osjećaja, sve to ju je natjeralo da se naježi.

-Ovo je moje imanje – njegov glas postao je još hladniji, ako je to bilo

moguće.

-Bez mog dopuštenja nitko nema pristup na njega – nastavio je istim

tonom.

-Oprostite – Angelina je još jednom rekla.

-Slike sam izbrisala, s ovog mjesta odlazim, i to s neizricivim

zadovoljstvom, ispričala sam se za svoje ponašanje, što još želite? Jeza me hvata od vašeg pogleda – koraknula je unatrag.

-Tako hladne oči još nikada nisam susrela. Nadam se da se nikada više

nećemo sresti – Angleina je rekla.

- I ja – čula je kako stranac govori.

Angelina je brzim korakom napustila to mjesto. Željela je što prije

pobjeći. Tako mračnu osobu nikada nije susrela. Je li to bio Liam? Ako jest, što

je njezina baka vidjela u njemu? Očito je da nisu imale isti ukus. Nikada više

neće imati želju snimiti dvorac. Dovoljno će biti sjetiti se njegova lica pa da joj i

najsmjeliji izazov postane ništavan. Ona nije imala potrebu zadirati u nečiji život. No, sjetila se koliko je vremena kao dijete provela pored tog dvorca.

Onamo je voljela odlaziti. To je bilo mjesto na kojem je sanjala. Kao djevojčici dvorac joj je bio izvor bajki i oko njega je ispreplela mnogo svojih maštanja. A

sada joj je sve to postalo nedostupno. Napravila je grimasu. Bila je previše ljutita da bi bilo što snimila. Odmah je pošla prema bakinoj kući. Vidjela je kako se iz dimnjaka uzdiže dim i kako nestaje stapajući se sa zrakom. Čak je ni to nije moglo nimalo razveseliti. Bijes u njoj izmicao je kontroli. Taj stranac...

Bio je tako okrutan. Postojao je i drugačiji način na koji joj je mogao objasniti Katarina Mich

Zalutalo srce

da griješi, ali ne. On ju je natjerao da se osjeća poput lopova. Njegovo je

ponašanje bilo nedopustivo i hladno te je očito mislio da je ona novinarka. Što je to bilo toliko zanimljivo u njegovu životu? Odlučila je da će to istražiti čim ode u grad. Kakav god njegov život bio, mogao je pobjeći od ljudi, od svih novinara, ali od onog što je bio, što je učinio, kao i od svoje savjesti, to nikako nije mogao. Otvorila je vrata i ušla u kuhinju.

-Što je? - baka ju je upitala. -Izgledaš kao da si vidjela duha - bila je

preplašena.

-I jesam - Angelina je rekla.

-Kako izgleda taj Liam? - upitala je baku.

-O! - baka je odmah sjela. Pokazala joj je na sjedalicu koja se nalazila

nasuprot njezinoj.

-Znači... susrela si sredovječnog gospodina -nije se prestajala smiješiti. Nije li predivan? - baka ju je pogledala čudnim pogledom.

-Jest, isto onoliko koliko je divan i mrki medvjed kada ga susretneš samog u šumi. Nikada nisam vidjela hladniju osobu - Angelina je rekla.

-Što on krije? Je li kriminalac? Tko je on? -bombardirala je baku

pitanjima.

-Ne krije ništa - baka se nimalo nije uzbuĎivala.

-Potjerao me je sa svojeg imanja. Natjerao me je da izbrišem sve slike na

kojima se nalazio njegov dvorac. Neka ide do vraga - Angelina je vatreno rekla. -Čudno - baka ju je pogledala kao da joj ne vjeruje.

-Upoznala si Liama kakav meni nije poznat. On je tako blag... -Onda ne govorimo o istoj osobi - Angelina je rekla.

-Ako je izgledao kao priviĎenje, ako je jednako toliko lijep i ako ima

prekrasne plave oči, onda si i ti upoznala istu osobu koju ja poznajem. Znači, vratio se. Pozvat ću ga na večeru - baka je rekla. Angelina se trgnula.

-Nemoj - nagnula se prema baki.

-Ako to učiniš, ja ću otići u svoju sobu. To je jedini izbor koji imam. Žao

mi je, ali ne bih mogla podnijeti da bude u mojoj blizini.

-Zašto? - baka ju je upitala. -On nije znao tko si. Samo štiti svoju privat10

nost. Na žalost, to je nužno u njegovu slučaju.

-Što ti znaš, a ne želiš mi reći? - Angelina ju je upitala. -Ako bude potrebno, on će ti sam objasniti. Ja ne prenosim tračeve -

baka se ponosno ispravila.

-On je imao toliko povjerenja u mene da mi se povjerio.

-A ti to isto povjerenje prema meni ne gajiš? -Angelina ju je optužila.

-Nije to u pitanju - baka se nagnula prema njoj. -Neke tajne samo jedna

osoba može odati. Ja imam stavove kojih se pridržavam i ni zbog koga ih ne kršim. Tako sam živjela cijeli život. Ponosna sam na sve tajne koje sam uspjela

sačuvati. Na taj se način stječe povjerenje, a ja njegovo nikako ne želim

izgubiti. Koliko god ti to čudno i neobjašnjivo zvučalo, to je istina. Pozvat ću ga

na večeru. Kad shvati tko si, nadam se da će promijeniti ponašanje - baka je pokazala zavidnu razinu nade, ali ne i Angelina.

-Ne želim ga vidjeti - Angelina je rekla. -Svoje mišljenje neću

promijeniti - naglasila je svoje riječi.

-U ovoj kući uvijek su se poštovala neka pravila. I sama si upoznata s

njima. Liam će biti naš gost i ponašat ćeš se premt njemu kao što si se prema svima ponašala.

I I.

K

oliko god da se ona ljutila na svoju baku, ipak je znala da ona ima

pravo. Svoje navike zbog nje nije trebala mijenjati. Ona joj je došla u posjet, a ne da bi je uvjeravala da griješi. Samo je trebala

smješkati se i kada i sama uvidi da je pristojno, ustat će od stola, ispričati se i poći u svoju sobu. To i ne bi trebalo biti toliko nepodnošljivo. Pokušala je na sve

moguće načine utješiti samu sebe, ali sama pomisao da će sjediti sa strancem za Katarina Mich

Zalutalo srce

istim stolom ispunjavala ju je bijesom. On je nju potjerao sa svojeg imanja, a ona bi ga trebala dočekati sa svim počastima. To joj nije imalo smisla, ali se nije željela svaĎati s bakom. Ona joj je bila previše dragocjena da bi dopustila da

jedan stranac napravi razdor izmeĎu njih i to se nikako ne smije dogoditi,

uvjeravala je samu sebe. Promatrala je baku dok je pripremala jelo. Bila je

uzbuĎena kao nekakva djevojčica. Je li je mogla razumjeti? Sumnjala je u to.

Trudila se, ali joj to nije polazilo za rukom. Samoća ne bira prijatelje, pomislila je, a baka je bila očito dokaz da je to istina.

-Idem u šetnju - Angelina je rekla kada je baka odbila njezinu pomoć.

-Samo ti poĎi - baka je odmahnula rukom. Bila je toliko zadubljena u

jelo da možda neće ni primijetiti da je nema. Ona će to vrijeme iskoristiti da bi napravila još poneku sliku. Nadala se da će neke od njih biti uistinu posebne.

Doista se trudila uhvatiti svaki trenutak koji bi je očarao, svaku pojavu koja je kod nje izazvala oduševljenje. Uspjela je napraviti nekoliko fotografija koje su

je ispunile ponosom. Kad se vratila, noć je počela padati. Stol je bio postavljen, a baka je upravo privodila kraju posljednje pripreme.

-Nije li prerano za večeru? - Angelina ju je upitala.

-Ne - baka je odmahnula glavom. -Ovdje vrijeme ne predstavlja ono što

predstavlja osobama u gradu. Rano se smrači i rano se ide leći. Isto se tako rano i ustaje.

-Da - Angelina je kimnula glavom.

-Spremi se - baka joj je rekla. -Ne želim da izgledaš kao da si došla iz

polja. Te traperice... - napravila je grimasu. Angelina ju je poželjela odbiti, ali se predomislila nakon nekoliko trenutaka. Nekako je i ona sama željela

izgledati nestvarno. Željela je da Liam požali što ju je potjerao s imanja. Osmjehnula se baki.

-Nešto smjeraš? - baka ju je upitala. -Poznajem taj tvoj pogled - rekla je

s čudnim izrazom lica.

-Idem se urediti - Angelina je izišla. Kad je došla u sobu, pogledala je

prema koferima koje još uvijek nije raspakirala. Izvadila je odjeću i izabrala

ono što joj najbolje pristaje. Nije u pitanju bilo ništa spektakularno, ali će svakako zadovoljiti bakin ukus. Nije ponijela nijednu haljinu i nije smatrala da 12

za to ima potrebe. Što će joj haljina u ovoj pustoši? Ipak, bila je toliko pametna

da je uzela nekoliko odjevnih predmeta za koje je mislila da joj neće trebati, ali nisu bili naodmet. Da je pravilno razmišljala, shvatila je u tom trenutku. Kad je sišla, baka ju je s ponosom pogledala.

-Savršeno - rekla je mirno. Na licu joj se jasno vidio ponos koji ona nije

ni pokušavala skriti.

-Ponosna sam na tebe. Mislim da će Liam biti iznenaĎen - opet je

odmjerila njezinu figuru.

-On me ne zanima - Angelina je uzvratila. -Nikada ni neće -

promrmljala je sebi u bradu.

-Koliko nam život priredi iznenaĎenja, to ponekad ne možemo ni

pojmiti. To bi trebala imati na umu prije svake donesene odluke. -Poznajem sebe - Angelina je rekla.

-Evo, stigao je. Čujem zvuk automobila - baka je bila uzbuĎena poput

djevojke kojoj dolazi prosac.

Angelina se ukipila. Susresti se s njim ponovno... nije to bilo nešto čemu

bi se veselila. Kad je čula njegov glas, zadrhtala je. Nije bio ni nalik na glas kojim joj se tog dana obratio. Bio je topao i to ju je strašno naljutilo. Jednu

stranu svojega karaktera pokazivao je pred njom, a drugu pred bakom. Kakav

prevarant, pomislila je. Ne vidi li njezina baka s kime ima posla? On je bio sve

ono što bi svaka ljudska osoba trebala izbjegavati. Oslijepe li ljudi s vremenom ih izgube moć procjene ljudi?

-UĎi, Liame - čula je bakin glas.

-Rekla sam ti da će doći moja unuka, i došla je jučer.

Angelina je shvatila da je ona dovoljno lukava da mu ne otkrije da su se

već sreli. Nije mogla, a ni smjela podcijeniti svoju baku. Onog trenutka kada to

učini, mogla bi se iznenaditi onom što bi joj ona mogla prirediti. Svakako je bila svjesna da se njezina baka koristila efektom iznenaĎenja. Liam sigurno ne

očekuje da će vidjeti nju. Ako je toliko poznavao njezinu baku, trebao je vidjeti i sličnost izmeĎu njih dvije.

-Liame - obratila mu se s ponosom. -Ovo je Angelina - predstavila ju je.

-Sreli smo se - Angelina je hladno rekla. -I to danas. Ne mogu reći da Katarina Mich

Zalutalo srce

smo se upoznali, ali mogu reći da je naš susret bio dovoljan da ja stvorim odreĎeno mišljenje o njemu - Angelina je nastavila istim tonom.

-O! - baka je vješto odglumila iznenaĎenje. -Lijepo - nastavila je

govoriti. Angelina je uspjela vidjeti iznenaĎenje u Liamovim očima. Njegove oči

više nisu bile tako hladne kao jutros, ali nisu ni plivale u moru topline. Pokušao joj se osmjehnuti, ali mu to nije pošlo za rukom. Puku grimasu u koju su se

razvukle njegove usne nije nikako mogla nazvati osmijehom. Angelina ga je nastavila promatrati. Bio je lijep, a to je već jutros primijetila. Ali to je bio samo

okvir svega onog što je ona trebala izbjegavati. Čovjek koji izgleda kao da je došao s trona bogova nije se bez razloga skrivao u toj pustopoljini. Što god da je bilo u pitanju, očito nije bilo maleno, zaključila je.

-Izvolite - pokazala mu je kako se treba ponašati prema ljudima.

Bila je sve ono što on tog jutra nije bio. -Drago mi je što vas vidim na

imanju svoje bake - rekla je ljubazno, ali podrugljivo. -Hvala - Liam je bio zatečen.

-Možda bi moja baka željela da ovjekovječim vaše druženje, ali... -

pogledala ga je u oči. -Neki bi se mogli preplašiti da bi paparazzo poput mene mogao ovo iskoristiti da bi javnosti dao sliku za kojom ona vapi. Ja i ne znam

tko ste - prišla mu je još bliže. -A i ne želim znati - rekla je tiho. Znala je da je baka ne može čuti.

-Idem ja po hranu - baka ih je očito željela ostaviti same.

-Uzaludan pokušaj - Angelina je rekla. -Traži mi muža, nije li to tako

očito? - Angelina se ponašala kao da je cijela situacija zabavlja, ali je bila toliko napeta da je imala osjećaj kako će prsnuti.

Liam je sjeo. Nije ju čak ni pogledao. I Angelina je to isto učinila.

Namjerno je sjela nasuprot njemu da bi mogla pratiti svaki njegov pokret. Ljutito ga je odmjeravala.

-Oprostite što sam vas onako otjerao s imanja -Liam je skrušeno rekao. -Imate pravo što ste to učinili. Bila sam na vašem imanju. Nalazila sam se

na mjestu na kojem nisam trebala biti. Žao mi je jedino slika - AnĎelina je sa žaljenjem rekla.

Doista joj je bilo žao onih fotografija. Neke od njih bile su savršene. Ako 14

je znao cijeniti ljepotu dvorca, nije želio tu ljepotu ni s kim podijeliti. Trebala je poštovati te njegove želje.

-Pa... - Liam je oklijevao.

-Imat ćete priliku snimiti nove - na taj način kao da je želio ispraviti ono

što je učinio, ali je Angelina odmahnula glavom. -Ne, hvala - rekla je odlučno.

-Ne bih onamo pošla čak ni da mi život o tome ovisi. Jasno mi je gdje je

moje mjesto. Iako me za dvorac vežu lijepe uspomene, ne želim ih kvariti onima koje bih svakako silno željela zaboraviti.

-Večera! - baka je stigla. Za vrijeme jela Angelina nije sudjelovala u raz-

govoru. Bila je naprosto šokirana načinom na koji se Liam odnosi prema njezinoj baki. Bio je pažljiv, šarmantan i razgovarali su doslovno o svemu.

-Angelina - baka joj se obratila. -Trebala bi vidjeti kakav je dvorac

iznutra -napomenula je svoje riječi. Prizvuk koji joj se osjetio u glasu nije trpio nikakvo odbijanje. Angelina je tražila način na koji bi to mogla odbiti. -Vidjela sam dovoljno - pokušala joj je objasniti.

-Nisi - baka nije skrivala svoje oduševljenje. -Zar ne, Liame? - okrenula

se prema Liamu. -Hoćeš li joj pokazati ono što si napravio? To je čudo, i to je doslovno istina. Sav taj namještaj. .. - osmjehnula se kao da je samo ona znala što smjera, a znali su svi za stolom. -Liam ti ništa nije rekao o sebi. Kada to učini, nadam se da ćeš ga shvatiti - njezin ljubazni ton skrivao je njezine misli, barem je ona mislila da je to tako.

-Ne treba mi ništa reći. Ne želim to. Tajne neka zadrži u sebi - Angelina

je rekla.

-Ne budi nepristojna. Sutra bi ti mogao pokazati dvorac. Liame? -

okrenula se prema njoj pa je opet pogledala u Liama.

-Naravno - njegovo iznuĎeno obećanje nije joj se nimalo sviĎalo. -

Napravit ću kako želite.

-Angelina je kao malena mnogo vremena provodila u tom dvorcu.

-Bako - Angelina ju je opomenula. Nije željela da se baka ponaša kao da

ona nije ovdje. Cilj koji je imala nikada neće postići. To joj je trebalo biti jasno.

Ako je mislila da će nešto time postići, prevarila se. Bilo je tako očito što Katarina Mich

Zalutalo srce

pokušava. Angelina je znala da je Liam posljednji muškarac s kojim bi poželjela

biti. Nije imala nikakve primjedbe na njegov izgled, ali na sve ostalo jest. Grubost, hladnoća, sve to ju je toliko odvraćalo od njega da je samo imala nagon za bježanjem.

-Pokazat ću joj dvorac, svakako - Liam je rekao. Osmjehivao se. Bilo je

očito da shvaća što se s njom dogaĎa. Uhvaćena je u klopku, ali nije imala namjeru ostati u njoj.

-Za sutra sam imala sasvim drugačije planove. Mislila sam otići na

planinu...

-Pobogu - baka je prinijela ruke usnama. -Ne smiješ ići onamo sama. Ne

smiješ. Planina krije mnoge opasnosti.

-Ja ću joj se pridružiti - Liam se ponudio.

-A možda bih mogla slikati samo ovo što se nalazi oko našeg imanja.

Samo želim da si mirna - Angelina je na sve moguće načine pokušavala izbjeći njegovu prisutnost.

-Ne ponašaj se kao dijete - baka ju je ukorila. -Idem spremiti posuĎe i

donijeti desert - rekla je blago.

-Nema potrebe da se nudiš praviti mi društvo. Ja ga želim izbjeći pod

svaku cijenu - Angelina se nagnula prema njemu.

-Shvatio sam. Samo ne želim da vaša baka bude uznemirena. I meni

nedostaje društvo mlaĎih osoba...

-Da vam nedostaje, vratili biste se u grad, a ne se skrivali ovdje -

Angelina je rekla. -Gdje je baka? Imam osjećaj kao da peče kolače, a ne samo da je otišla po njih. Namjerno odugovlači. Živcira me njezino ponašanje.

-Ona misli da svaka žena treba zaštitu - Liam se očito zabavljao na

njezin račun. -Živite u starom dvorcu, ali niste stari koliko i on. Prema tome,

vaša priča ne drži vodu, kao što ne drži i ona moje bake. Žene nisu bespomoćna bića. Nikada to nisu ni bile. Muškarci su nas napravili takvima samo da bi

dominirali. To je vrijeme prošlo. Prema tome, pronaĎite način i maknite se od

mene. Ne želim vas vidjeti u svojoj blizini. Nakon svega, to je najmanje što možete za mene učiniti. Moja jedina pogreška bila je što sam došla na vaše

imanje. Još ću se jednom ispričati zbog toga. Isprika bi trebala biti dovoljna. Ne 16

trebate me kažnjavati zbog pogreške koju sam počinila. A najgora bi mi kazna bilo vaša prisutnost - napomenula je. Liam se samo nasmiješio. Da, bio je to

iskren osmijeh koji je izražavao divljenje. Krhko i vitko tijelo, a toliko je žara

bilo u njemu. Nikada se nijednoj ženi nije divio kao njoj, ali i njezinoj baki. Bilo je očito od koga je naslijedila tu svoju tvrdoglavost. Znao je da ona neće popustiti, ali ni on nije imao namjeru.

-Vaša baka neće odustati. To vam je valjda jasno kao što je i meni.

Pokazat ću vam dvorac i to je to. Ništa vam nažao neću učiniti. Imate moju riječ - Liam ju je pokušao nagovoriti na ono što je i sam smatrao suvišnim. -Koliko vaša riječ vrijedi? - upitala ga je.

-Mnogo. Ako vam kažem da je nikada nisam prekršio, to bi vam trebalo

biti dovoljno. Ljudi su ovdje usamljeni. Tko zna na koji način prevladavaju tu usamljenost. Možda se vaša baka nada da bi izmeĎu nas dvoje...

-Ni u ludilu mi to ne bi palo na um - Angelina ga je prekinula.

-Zašto se ne bismo zabavili umjesto da tjeramo inat jedno drugom? Naše druženje i ne mora biti tako tragično.

-Evo kolača. Vidim da ugodno čavrljate - baka je ušla.

-Vrijeme je da poĎem. Sutra ću doći po vas –obratio se Angelini. -Nisam zaboravio na dano obećanje. -A desert? - upitala gaje baka.

-Ne mogu, hvala. Dolazim u deset – doveo je Angelinu pred gotov čin i

ona nije imala nikakvog izbora.

Kad je otišao, Angelina je osjetila kako sve u njoj vrišti od bijesa.

-Rekla sam ti da ćete se dobro slagati - baka ju je značajno pogledala.

-On nije osoba poput većine muškaraca. U sebi krije pravi rudnik koji

vrijedi istražiti - rekla je ponosno.

-Znaš... - nagnula se prema njoj. -Uvijek sam željela imati sina, ali ga

nisam imala. Da jesam, voljela bih da nalikuje na Liama. Tako je poseban, uzbudljiv i jednostavno je prokleto privlačan. -Bako! - Angelina ju je upozorila.

-Samo govorim istinu. Ako sam stara, to ne znači da ne vidim. Nikada mi

neće biti jasno kako to da ga nijedna žena nije uspjela odvesti pred oltar. Za Katarina Mich

Zalutalo srce

mene je to enigma koju nikako ne mogu shvatiti. Da barem ima obitelj, ovdje bi mu bilo mnogo lakše.

-Ne miješajte me u vaš odnos - Angelina ju je upozorila.

-Namećeš mu svoje mišljenje. Dovodiš ga pred gotov čin. On ne želi biti

u mojem društvu, a ti se ponašaš kao da to ne primjećuješ - ljutila se na baku.

-Kao što sam rekla, stara jesam, ali slijepa nisam - baka je uzela kolač i

počela ga jesti. -Ni tebi ne bi naškodio - ponudila joj je. -Nekoliko kilograma idealno bi ti pristajalo. Nadam se da se ne ljutiš na mene - pogledala ju je s toliko ljubavi da je sva Angelinina ljutnja naprosto nestala. -Ne - izrekla je to tiho.

-Kada upoznaš Liama, onda ćeš ga i razumjeti, I meni je trebalo dugo

vremena dok ga nisam u potpunosti shvatila. On je bio toliko povrijeĎen daje izabrao samoću. Iza hladnoće krije se topao čovjek, pun razumijevanja i nadasve inteligentan. Ti uopće ne znaš ni tko je on? -baka ju je upitala. -Ne znam - Angelina je zagrizla kolač.

-A to i ne želim znati. Sumnjam da su ga žene povrijedile...

-Jesu, ali jedna, i to njegova majka, Angelina. Zbog svojeg ljubavnika

smjestila ga je u dom. -Nije li to već trebao preboljeti? - Angelina ju je upitala.

-Neke rane nikada ne zacijele. Promijenio je mnogo udomiteljskih

obitelji, ali ga nijedna nije voljela. To razara samopouzdanje. Tek kada je uspio, sve se promijenilo. Njemu treba ljubav, netko tko bi ga razumio. Nemoj me odati i nemoj mu reći da sam ti ovo rekla.

-Neću - Angelina joj je obećala. -Majka predstavlja izvor ljubavi. Majka

je sve ono što je sveto, a njemu ona ništa nije pružila.

-Ne mogu ja ispravljati pogreške njegove majke. Nisam ja ona -

Angelina je ustala. -Ne očekujem to od tebe, ali bi mogla biti barem onakva kakva doista jesi.

-Da, svakako. On je pronašao mjesto na kojem može do beskraja

sažalijevati samog sebe. Onako kako se on ponaša prema sebi, ponašat će se i drugi. To je neko nepisano pravilo koje bi on trebao poznavati. -Razmisli o mojim riječima - baka ju je zamolila.

-Hoću - Angelina je rekla samo da je umiri. Naravno da nije imala 18

namjeru to učiniti. Nije joj bilo ni na kraj pameti. Liam je mogao biti

najranjivija osoba na svijetu, ali njoj to ništa nije predstavljalo. Neki djetinjstvo koriste da bi opravdah svoje postupke. Činilo joj se da i on spada u tu skupinu. Želio je pobjeći od ljudi da ne bude opet povrijeĎen? Sumnjala je da je to istina. Možda je samo zazirao od njih, a na tome mu doista nije zamjerala. Koliko ljudi

znaju biti okrutni, to je svima poznato, ali to nikako nije razlog za bijeg. Od koga je bježao? Svi ljudi koji su ga povrijedili, svi su ostali u prošlosti. Trebao je

sagraditi nov život i početi iz početka. Zašto to nije učinio, nego se povukao poput ranjene zvijeri da sam vida svoje rane? Koliko god se trudila razumjeti

ga, to joj nije polazilo za rukom. Život nije predvidljiv. Nekad nas povrijede ljudi, nekad mi njih, ali oprost je bio lijek za sve, a ne bijeg. Kad je došla u sobu,

stala je ispred ogledala. Ono što je vidjela u njemu samo joj se djelomično sviĎalo. Za nju su govorili da je prelijepa, ali ona kod sebe nije vidjela ništa što je posebno. Imala je drugačiju ljestvicu po kojoj je mjerila ljudsku vrijednost, a

ljepota joj nikada nije igrala nikakvu ulogu. Dobrotu je uzdizala, ali ona nije živjela prema svim tim pravilima, barem posljednji sati to nisu dokazivali. Prema Liamu je pokazala veliku dozu nepravednosti. Bila je ljutita što ju je

otjerao s imanja, a na to je imao potpuno pravo. Bila je ondje gdje nije trebala

biti, na mjestu koje joj ni po čemu nije pripadalo. Ako je imala sjećanja koja su bila povezana s dvorcem, ta su sjećanja bila prošlost, kao što je bilo i mnogo toga. On ne samo da je branio svoje srce, branio je i imanje, a na to je imao

potpuno pravo. Nitko mu to nije mogao osporiti. Čak ga je i razumjela, i to mnogo više nego što je samoj sebi bila spremna priznati Nastavila je promatrati

sebe. Njezina tamna kosa u bogatim joj je uvojcima padala niz leĎa. Zelene oči činile su kontrast tamnoj kosi, ali i njezinoj tamnoj puti. Lice joj je bilo

harmonično i s njegovim crtama bila je doista zadovoljna. No, nije bila lijepa onoliko koliko je Liam bio. On je doista imao posebnu ljepota. Na žalost, to nije

mogla reći i za njegovu nutrinu. Trgnula se kada je čula kucanje na vratima. Kad ih je otvorila, baka je stajala nasmiješena ispred nje.

-Nije li prerano za odlazak na spavanje? -upitala ju je.

-Donijela sam ti čaj - nije zaboravila svoj običaj koji je primjenjivala

cijelo njezino djetinjstvo.

Katarina Mich

Zalutalo srce

-Hvala ti - Angelina je rekla.

-I... - baka je nešto namjeravala reći, ali je odustala. -Nije važno - odmahnula je rukom.

-Što je u pitanju? - Angelina ju je uhvatila za slobodnu ruku.

-Samo sam ti htjela poželjeti mirnu noć - rekla je uz zagonetan osmijeh.

-I ja tebi, bako - Angelina ju je poljubila. Kad je otišla, Angelina je sjela.

Naslonila se na krevet. Neko vrijeme samo je promatrala sve ono što ju je okruživalo. Od njezina djetinjstva ovdje se ništa nije promijenilo. Još se uvijek u toj prostoriji nalazilo nekoliko fotografija koje je kao dijete snimila. Bili su to

njezini prvi pokušaji i koliko god se nekad ponosila tim svojim umijećem, s vremenom je spoznala koliko je ono bilo malo. Lijepo je od bake bilo što se nije

rješavala uspomena. Na ovom mjestu one su je i održavale. Koliko god da je

voljela ovo imanje, ne bi nikada mogla živjeti cijelu godini odvojena od ljudi. Dio bi podnijela, ali više od toga nikako. Ona je bila društvena, voljela je izlaziti. Prijatelje je ostavila u gradu i odmak od te sredine samo ju je naveo da

pomisli koliko joj sve to nedostaje. Jednoličan život nije bio za nju, barem ne u ovim godinama. Nikada ne bi mogla živjeti kao Liam. Jedino društvo koje je imao bila je njegova baka. Nije ju željela podcjenjivati, ali on na ovom mjesta

nikada neće pronaći ono što njemu treba. Tek u tom trenutku shvatila je kakav je odnos izmeĎu njih dvoje. On je u njezinoj baki vidio majku kakvu nikada nije imao. Dirljiva je bila i njezina pažnja prema njemu. Ona kao da se trudila

nadoknaditi mu sve propuste iz prošlosti, dati mu sve ono što mu je nedostajalo, ali za većinu stvari bilo je prekasno.

Kako da se sutra ponaša prema njemu? Trebala je biti dostojanstvena i

daleka. Nekako će preživjeti i to druženje, a onda će ga izbjegavati koliko god je to moguće. I on je očito dobro poznavao njezinu baku. Znao je da ona nikada

neće odustati od svojeg nauma i zbog toga je odmah želio udobrovoljiti

njezinim zahtjevima. Koliko to god suludo zvučalo, Angelina je jedva čekala da ode s ovog mjesta. A tako se radovala kada je dolazila. Njezinoj sreći nije bilo kraja. Da nije bilo Liama, te osjećaje bi i zadržala, ali je smatrala da je to

nemoguće pored njega. Kako da ode u šetnju s mišlju da bi mogla naići na njega? Neće to biti nimalo lijepo, ali će preživjeti. Koliko god bude mogla, 20

skratit će svoj posjet. Jednostavno se nije osjećala ugodno pored njega. Možda bi sve bile drugačije da njihov prvi susret nije bio onakav kakav jest. I pored

svega toga, nije se željela uhvatiti u zamku. Kad čovjek nema društvo, onda prihvati ono koje je jedino moguće, a ona doista nije imala izbora, no s njim se nije željeli družiti.

I I I.

I

dućeg dana kada je Liam došao po nju, Angelina je bila spremna. Osjećala se kao da ide na stratište, a ne u dvorac koji joj je nekad bio omiljen. -Nisi ponijela fotoaparat? - Liam je primijetio.

-Nisam - Angelina ga je prostrijelila pogledom.

-Samo želim da se to što prije završi i to je sve. Nemam namjeru ništa

slikati i nemam lijepa iskustva po tom pitanju.

-Angelina - Liam ju je prvi put zovnuo po imenu. -Nisam te poznavao - pravdao se. -Ni ja vas, ali...

-Liam - ispravio ju je. -Ne treba nam ta formalna uštogljenost - bilo je

očito da želi ispraviti pogrešku, ali Angelina na to nije bila spremna. Što god da

joj je on predložio, to je smatrala neprihvatljivim. Kad je vidjela njegov pogled i sjetila se riječi koje joj je baka rekla, promijenila je mišljenje.

Uvidjela je da nema smisla produbljivati neprijateljstvo. Bilo je očito da

ga on nije želio i da je htio samo razgovarati s nekim tko mu je po godinama

mnogo bliži od njezine bake. Ako je toliko žudio za tim, nije li trebao otići do grada?

-U redu - pristala je. -Obavimo to - predložila mu je. Sjela je u njegov

automobil. Ni sama nije znala zašto je došao njime. Ako je njezina baka imala povjerenja u njega, trebala ga je imati i ona. Sumnjičavo ga je odmjeravala.

-Zašto si tako neprijateljski raspoložena prema meni? - Liam ju je

Katarina Mich

Zalutalo srce

upitao.

-A kako bih se trebala ponašati? - upitala ga je. -Nisam zaboravila na

koji si me način otjerao -rekla je suho.

-To je bila pogreška, a svi mi griješimo. Iako sam znao da ćeš doći, nisam

očekivao nekog poput tebe. Žao mi je - riječi su mu bile razgovijetne, a prvi dojam koji je stekla o njemu teško će promijeniti.

Čak da je to i željela, nekako joj se to usjeklo u um i protiv toga je bila

nemoćna. Uvijek smo spremni vjerovati tom prvom dojmu, a pogotovo ako nam odgovara.

-U redu je - Angelina je tiho rekla. -Ništa se ne može promijeniti.

Zajedno smo da bismo udovoljili mojoj baki. Meni je jako stalo do nje...

-I meni - Liam je pokrenuo automobil. Vozio je izuzetno polako, kao da

joj je dao vremena da sve razgleda bez ikakve žurbe. Nije se razbacivao

riječima. Za njega su one trebale imati značenje, a dok je Angelina bila

spremna na svaĎu, nije imalo smisla truditi se nešto promijeniti. Nadao se da će se i to promijeniti. Bio je iskreno sretan što je pored njega. -Kakav je vaš odnos? - Angelina ga je upitala. Kad ju je pogledao, Liam je bio zaprepašten. rekao.

-Onakav kakav bi i trebao biti. Ništa manje ni više od toga - ljutito je -Ma što misliš, Angelina? Da ja želim ovo imanje? Da želim nešto od

nje? Ovo posljednje pitanje traži i odgovor. Želim nekog tko je dovoljno

pametan i inteligentan da me može shvatiti, nekog tko u sebi posjeduje ljudske osjećaje.

-Ne znam što bih rekla na to. Sve je ovo neočekivano - Angelina je

uzdahnula.

-Dvorac je predragocjen da bi ga se pustilo da propada. Mnogo novca

uložio sam u njega. Ovdje sam veći dio godine, onoliko koliko mi posao dozvoljava, a ostali dio... - napravio je grimasu koja je sve objašnjavala.

-Može ti se ne sviĎati moja prisutnost, ali ja njome nikoga nisam oštetio.

Na svojem sam, a ako ne želiš da dolazim, ispunit ću ti želju. Jednostavno ću

otići do grada dok si ti ovdje tako da moje ponašanje ne izazove ljutnju tvoje 22

bake.

-Nema potrebe - Angelina je rekla. Zašto bi se on ravnao prema njezinim željama? Nije im nikako bilo

pretijesno. On je bio na svojem imanju, ona na bakinu i nisu se trebali susretati. -To bi bilo nepravedno prema tebi - nastavila je.

Liam se nije ni okrenuo prema njoj. Kad su stigli, pomogao joj je izići iz

automobila. Lice mu je bilo kao isklesano iz kamena.

-Možemo li sklopiti primirje? - upitao ju je. -Ovo mi ne odgovara - glas

mu je bio tih, jedva čujan.

Kad ga je pogledala u oči, Angelina je ustuknula. Nije mogla ništa reći,

samo je potvrdno. kimnula glavom. Taj pogled zauvijek će je pratiti. U njemu se nalazilo toliko tuge da se to nije moglo opisati riječima. Trebala je imati kamen

umjesto srca da bi ostala ravnodušna u tom trenutku. A ona ga nije imala. Na to je bila ponosna.

-Ne želim da se naš odnos urušava - krenuo je prema dvorcu.

Angelina je zastala. Licem joj se razlio osmijeh.

-Ovo je veličanstveno i neusporedivo s dvorcem koji sam nekada gledala.

-Da. To je istina. Nekako mi se ovdje sviĎa i ni prema jednom mjestu

nisam osjetio ono što sam osjetio kada sam ovo vidio. Ne znam gdje su moji

korijeni, ali osjećam da ovamo pripadam. Koliko god to čudno zvučalo, to je istina.

Angelina je osjetila kako joj se oči pune suzama. Ne, nije se smjela

nastaviti ponašati tako hladno. Liam nije bio ono što je ona mislila da jest. Da je ona bila na njegovu mjestu, ne bi se nimalo bolje ponijela. Ovaj dvorac bio je

njegovo utočište koje je on ljubomorno čuvao. Još uvijek nije znala tko je on.

Možda će joj se povjeriti onako kako se povjerio njezinoj baki. Nije očekivala da će se dogoditi čudo, ali je ipak vjerovala da će se sve osjetno pomaknuti na

bolje. Nekako je imala dojam da pred njom stoji dječak, onaj koji još uvijek traga za ljubavlju koju nikada nije imao.

-UĎi - Liam joj se nasmiješio. -Tek kada uĎeš... - nije dovršio rečenicu jer

joj nije htio kvariti dojam koji će steći.

Angelina je uzdahnula. Nasmiješila mu se. Bio je to prvi iskreni osmijeh Katarina Mich

Zalutalo srce

koji mu je uputila. Pokušala ga je razumjeti, pokušala je sagledati njegovu

situaciju iz neke drugačije perspektive. On nikako nije zasluživao sažaljenje, a ona ga prema njemu nije ni osjećala. Prije bi se moglo reći da mu se divila, i to

divljenje nije ni željela skriti. Samo se željela opustiti i svoj boravak učiniti što ugodnijim.

Doista, kada je ušla, jedva je suspregnula krik. Nekad je taj dvorac bio

ruševina, a sada je pred njom stajao u punom sjaju. Namještaj je bio obnovljen,

a velik dio kupljen je tko zna gdje. Slike koje su se nalazile na zidu, sagovi i

bogati lusteri, kamini, stube koje su vijugale i za koje je imala osjećaj kao da

vode do samog neba, sve je to bilo savršeno usklaĎeno i nije odudaralo od vremena u kojem je dvorac nastao.

-Ovo je prelijepo - Angelina je bila oduševljena.

-Mora da si se osjećao posebno kada si ovo ureĎivao - nije nikako mogla

skriti uzbuĎenje koje ju je zahvatilo.

-Sada mi je žao što nemam fotoaparat. Ovo doista treba ovjekovječiti -

izvježbanim pogledom promatrala je svaku sitnicu, svaki izrezbareni dio na namještaju.

-Ovo je fascinantno. Nikada nisam vidjela ništa ljepše - priznala mu je.

-Ni ja. Stručnjaci i restauratori doista su se potrudili. Neke sam komade

tražio po cijeloj zemlji. A sada... - nasmiješio joj se. -Uživam u svakom trenutku

koji ovdje provodim. Samoću sam izabrao kao način života. Nikada nisam imao povjerenja u ljude, a najmanje u žene. Samo mi je žao što neću imati djecu.

Otrov koji je moja majka usadila u mene još prejako djeluje da bih bilo što promijenio.

-Liam - Angelina je stala ispred njega. -Ponekad doživimo razočaranje...

-Ja ih doživljavam cijeli život. Naučio sam nikomu ne vjerovati. Ne znam kako ti ovo zvuči, ali ovo je istina. Jedino vjerujem tvojoj baki. Ona je najtoplija, ali i

najiskrenija osoba koju sam upoznao. Ne znam, ali cijeli život imam osjećaj kao da me netko promatra na način na koji ne bi trebao. Iskorištavali su me dok

sam bio dijete, ali je tome sada kraj. Ne žalim za prošlošću, nego sam samo iz nje izvukao pouku. Ona me je natjerala da promijenim budućnost. -Tko si ti? - Angelina ga je upitala. 24

-Liame, tko si ti? - ponovila je tiše.

-Samo čovjek koji traži samog sebe - iskreno joj je priznao. Angelina je zastala. Nije znala što je očekivala da će joj reći, ali ovo

sigurno ne. Pokušala mu se nasmiješiti, ali je to bio samo grč koji nimalo nije odražavao ono što je proživljavala u sebi. Pokušala se pribrati. Divila mu se. Bio je jedina osoba koja je to divljenje i zaslužila. On se s dna popeo na sam vrh.

Dobro je znao što želi. Njegova samoća bila je njegov izbor. Povukao se samo zbog toga što nije imao povjerenja u ljude. Koliko je rana imao na srcu? Je li

ona uopće mogla pojmiti snagu tih rana? Kada se muškarac poput njega odluči na takav način života, onda je sigurno da ga je netko gotovo uništio, i to ne samo jednom.

-Ne činimo li mi svi to? - upitala ga je.

Tišina je bila teška i pomalo neugodna. Angelina je krenula prema stolu

koji je doista bio poseban.

-Ovo je pravo djelo jednog majstora. Ovoliko ljepote može se samo

stvoriti ljudskom rukom i čovjek je jedina osoba koja može barem donekle parirati prirodi. Najveći majstori i učili su od nje. Nisam li u pravu? - nastojala je promijeniti temu.

-Da - Liam je kratko odgovorio.

-Ja uopće nisam dobar domaćin – nasmiješio se.

-Spremio sam nam voćnu salatu i kavu. Možda bi bilo najbolje da

sjednemo na kat koji je iznad ovoga. Zastaklio sam dio koji je skriven ljudskom

oku. Na taj način taj sam dio učinio iznad svega ugodnim. Dan je vedar i uživat

ćemo u svakom trenutku koji provedemo gore. Nadam se da hoćemo - ispravio se.

-I ja. Pomoći ću ti - Angelina se ponudila. Dok je išla s njim u kuhinju,

promatrala je sve ono što je bilo dostupno njezinu pogledu. Nije mogla skriti divljenje. Obnova je trajala dvije godine i doista je dvorac zasjao. Sigurno ni u

svojim najboljim vremenima nije izgledao tako veličanstveno. Uzela je poslužavnik s kavom i pošla za njim. Tek kada se popela i odložila kavu, prišla

je prozoru koji je zauzimao velik dio zida. Bio je skriven od pogleda kupolom

koja ga je zaklanjala tako da se ništa nije moglo vidjeti izvana. Ali je zato Katarina Mich

Zalutalo srce

pogled bio veličanstven. Nikada nije vidjela nešto ljepše u životu. Kako mu je to samo pošlo za rukom? Čija je to bila ideja? Svakako je bila savršena.

-Nemam riječi - Angelina je prošaputala. -Doista nemam - okrenula se

prema njemu. On je sjedio i promatrao ju je. Osjećala je njegov pogled na sebi.

Lice mu je izgledalo potpuno drugačije, čak bi ga mogla opisati mirnim. Nekako je shvatila da je on osoba puna iznenaĎenja. Očito se borio sam sa

sobom. Koliko god da je nastojao skriti svoje osjećaje, dio njih povremeno bi isplivao na površinu i postajao vidljiv. Tek je u tom trenutku shvatila što je njezina baka mislila i zašto ga je toliko branila. Njemu nije trebala obrana u

tjelesnom smislu, njemu je samo trebalo ljubavi, a budući da je nije pronašao do tog trenutka, sigurno je vjerovao da nikada i neće i da će zauvijek ostati sam. Koliko čovjek treba biti odlučan i priseban da bi to shvatio i da bi se

svjesno odrekao ljubavi? To što je nikada nije imao nije značilo i da je ne zaslužuje. Zašto je život bio toliko nepravedan? To nikada nije mogla pojmiti.

Neke je ljude milovao, druge je šibao, a treće je uništavao. Ugrizla se za usnu. Bila je ljutita i to nije ni željela skriti.

-Zašto se odričeš ljubavi? - okrenula se prema njemu. Promatrala je iznenaĎenje u njegovim očima.

-Ne vjerujem nijednoj ženi - rekao je hladno. -Ne postoji ona koja bi

zaslužila moje povjerenje. Žene... - napravio je grimasu.

-A što ako se varaš? - Angelina ga je upitala. Krenula je prema njemu i

sjela mu nasuprot.

Osjećala je kako joj sunce grije leĎa i bilo je tako ugodno prepustiti se toj

toplini. No, njoj je ona bila posljednja na umu.

-Koji to čovjek svjesno bježi od ljubavi? - nastavila je s pitanjima.

-Još si mlada i neke stvari ne shvaćaš. Ako je izbjegavanje ljubavi način

da se zaštitim od bol, onda ću je izbjegavati. Doista mislim da nisam sposoban voljeti. Znam da je to istina. Ne bih nijednoj ženi mogao dati srce, a bilo što

manje od toga bila bi samo prijevara. Ja ne želim da netko pati pored mene, kao

što ne želim ni da ja patim pored nekog, ovako je najbolje - rekao je jednostavno, kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o osjećajima koji su bili izuzetno važni u životu svakog čovjeka. 26

-Jesam mlada i možda je istina to što si rekao, ali ja se nikada ne bih odrekla svojih snova -priznala mu je.

-Čak ni moja baka to ne čini - napomenula je. Te njezine riječi izazvale

su osmijeh kod njega.

-Ne sanja li ona da nas dvoje budemo zajedno? -našalio se. Angelina se

trgnula.

-Kao što si i sam rekao, nemaš mi što ponuditi.

- I to što nudiš nije bog zna što. Ja nikako nisam osoba koja bi se

zadovoljila malim. Mislim da ti je jasno na što mislim. Isto tako... - nagnula se prema njemu.

-Koliko god ti pokazivao dobrodošlicu, ja dobro znam kako sam

dočekana na ovom imanjun - naglasila je svoju rečenicu.

-Ispričao sam ti se - Liam je hladno rekao. Angelina je uzela šalicu s

kavom, ustala i ponovno prišla prozoru. Dok je ona promatrala okoliš iz sasvim drugačije perspektive na koju je navikla, Liam je promatrao nju. Bila je tako

lijepa i kao da je bila dio dvorca. Ako je postojala žena u koju bi se mogao zaljubiti, bila je to ona, ali... On sebe nije precjenjivao, kao ni ono što je mogao

dati. Znao je da bi uz njega bila nesretna. Nekako bi imao osjećaj kao da ju je

zatočio, a to bi i bila istina. Pticu ne treba zatvarati u krletku jer će uvenuti od tuge. Ptici treba sloboda, pa tako i Angelini. Iako je bila odrasla djevojka,

ponekad ju je ponašanje odavalo. Još je uvijek bila djevojčica, ona koja je

voljela prirodu, miris bakine hrane i toplinu koju je bakina kuća davala. To ga

nije čudilo. Ona je imala obitelj i toplinu, a ta toplina imala je magičnu moć. Imala je sve ono što je njemu nedostajalo. Onaj tko je dobio ljubav zna je i

pružiti, a onaj tko nije, ne zna. Nije bilo mjesta zavaravanju. To je bila istina, a on je to odavno spoznao. Bio je nepovjerljiv prema ljudima. Davao je mrvice i

dobivao još i manje. Nitko ga nikada nije pomilovao po glavi i pohvalio. Nitko se prema njemu nije ponašao kao da ga voli. On je na svojem srcu imao pretežak teret i nije ga želio dijeliti ni s kim. Bio je samo njegov, a to je odavno shvatio. Vjerovao je samo sebi i nikomu više. On samog sebe nikada neće izdati,

a svi ostali jesu. Radio je sumanuto i postigao uspjeh. Bio je pisac s milijunskom Katarina Mich

Zalutalo srce

nakladom, ali je svoj život ljubomorno čuvao za sebe. Koliko god su nastojali saznati bilo što o njemu, znali su onoliko koliko je on želio da znaju i ni slova

više od toga. Pobjegao je od svijeta u mir u kojem je mogao nesmetano stvarati. I doista je bio ljut kada je vidio Angelinu kako fotoaparatom pokušava uslikati

dvorac. Potpuno je izgubio kontrolu nad sobom. Ni sam nije znao kako se uspio

toliko kontrolirati da joj ne razbije fotoaparat. Na sreću, nije to učinio. Imao je osjećaj da mu ona to nikada ne bi oprostila. Nije ju dobro ni pogledao, ne

onako kako je trebao. Da jest, vidio bi lice njezine bake, ali u mnogo mlaĎem izdanju. Nije ni čudo što mu je trebalo toliko da dopre do nje. Samo mu je

djelomično uspjelo. Opustila se, ali malo, tek neznatno. Bilo mu je važno da ne

vidi ono neprijateljstvo u njezinim očima. Ona mu je mogla uveseliti jedan dio

života, i to onaj koji je bio dragocjen. Nekako je imao osjećaj kao da sliči zraci sunca, onoj koja će ugrijati njegovo srce.

Kad se okrenula, izgledala je poput priviĎenja. Nestvarna, lijepa i jedva

da je odolio nagonu da je dodirne. Nikada se tako nije osjećao u društvu ženske osobe. Za njega su one predstavljale sve zlo ovoga svijeta. Ne, on ih nije mogao

voljeti. Uvjerio se u to. Bezbroj se puta uvjerio. Uzimao je od njih užitak, isto to im je davao i dalje od toga nije mogao ići.

-Što ta isprika znači? - Angelina ga je upitala. -Je li bila iskrena? -

nastavila je s pitanjima.

-Da - Liam je rekao. -Bila je iskrena. Iskrenija nije mogla biti. Doista sam

mislio da si jedna od onih koji su me salijetale. Ovo želim sačuvati daleko od svih. -Razumijem - Angelina je rekla. -To mi je shvatljivo. Oprosti ako sam te uznemirila.

-Nije važno - i Liam je ustao. -Nisi mogla znati, a ni ja nisam mogao

pretpostaviti da si ti unuka gospoĎe Linde. Da nisi imala fotoaparat, nekako bih to mogao i povezati, ali me je bijes spriječio u tome. Izgubio sam kontrolu. Ovaj dio života samo je moj i ja ću birati s kim ću ga dijeliti, a ne drugi.

-Da - Angelina je rekla. -Vrijeme je da odem - pogledala je na sat.

Vrijeme joj ovdje ništa nije značilo.

-Nisam ti pokazao ostatak dvorca. Samo sam htio da se opustiš. I meni je

trebalo ovo opuštanje. Bio sam napet jer nisam znao kako će se sve ovo 28

razvijati.

Laknulo mi je - priznao joj je. Angelina je kod njega ostala još sat

vremena. Liam se doista potrudio pokazati joj svaku pojedinost. Bilo je očito koliko je ponosan na ono što je učinio. I ona bi bila da je na njegovu mjestu.

Nekako je shvatila koliko je on drugačiji od svih. Kad joj je baka to govorila,

nije tome pridavala toliko pozornosti. Zar je trebala doći do te spoznaje na

ovakav način? Bilo je očito da jest. Tako je malo bilo potrebno da ona promijeni

mišljenje, tek otvaranje djelića njegove duše. To što joj se djelomično povjerio trebala je cijeniti iznad svega. On očito nikomu nije dopuštao da mu se približi, a njoj je ipak otvorio malena vrata na koja je ona ušla. Osmjehnula mu se. Da,

bio je doista poseban, toliko poseban da je ona ostala naprosto zadivljena.

Shvaćala je zašto se povukao, zašto je izabrao samoću, ali nije trebao tako postupiti. Trebao se boriti za ljubav, tražiti je i na taj način mogao bi ispraviti barem djelić prošlosti, a on je odustao. To je bilo jedino što nije mogla shvatiti.

Znatiželja u njoj kao da je rasla. Kad su krenuli prema njegovu automobilu, okrenula se prema njemu.

-Prošetat ću do bakine kuće - rekla je s oklijevanjem. -I ja ću s tobom - Liam se ponudio.

To je bila prilika da mu postavi pitanja koja su je mučila. U prvih

nekoliko trenutaka samo su šutjeli.

-Zašto si se odrekao ljubavi? Nije li to prerano? - upitala ga je.

-Nije - Liam joj je odmah odgovorio. -Dovoljno poznajem sebe. Znam da

nemam što ponuditi. Iz prazne se čaše ne može utažiti žeĎ, tako je i sa mnom rekao je bez imalo gorčine.

Angelina se trgnula. Doista je imala dojam da on zavarava samog sebe.

Sve što je rekao, sve što je želio, sve se kosilo sa svim pravilima zdravog

razuma. Njega bi bilo doista lako voljeti. Trebalo je samo pronaći način na koji bi se njegova ljubav probudila. On je mislio da je nema, ali je ona bila uvjerena da je cijelo njegovo srce ispunjeno čistom ljubavlju, onom kojom je mogao usrećiti jednu ženu. Nije imala namjeru odustati. To joj nije bilo ni na kraj

pameti. Sve što je željela bilo je uvjeriti ga da griješi. Znala je da to neće biti nimalo lako, ali je ona smatrala da ima dovoljno vremena za to. Katarina Mich

Zalutalo srce

-Što ako griješiš? - upitala ga je. - Angelina - Liam je zastao. -Ja ne griješim - odlučno je rekao. -Nikada

po tom pitanju nisam griješio i nisam se zavaravao. To je jednostavno činjenica od koje ne bježim i nema smisla da to činim. Postoji li osoba koja me poznaje

bolje od mene samoga? Ne, ne postoji. Ja najbolje znam što se sa mnom dogaĎa i na što sam sve sposoban. Ne mogu voljeti i to je sve - nije joj čak dopuštao da ima malo nade i nije to ni želio. Angelina je slegnula ramenima. Uvjeravati ga

da griješi bilo je nemoguće. Čuda su bila tako rijetka u životu i koliko god da je

ona željela vjerovati u njih, on joj to nije dozvoljavao. Promatrala ga je kradomice. Znala je da je svjestan njezina pogleda.

-Moja unutrašnjost nije dvorac koji se može dotjerati uz malo truda. Za

neke stvari ne postoje popravci i ne bi pomogla nikakva restauracija. Ako sam i

nesretan, bit ću sam. Ne mogu biti toliko okrutan pa još jedno živo biće osuditi

na tu nesreću. Želio sam i ja biti voljen, ali... - grimasa na njegovu licu bila je dovoljno rječita.

Angelina je zašutjela. Promatrala je dobro poznat joj okoliš. Sve je bilo

isto kao nekad, ali je ona imala drugačiji pogled na sve. Ni sama nije znala zašto ga je željela uvjeriti da je sposoban voljeti. Nije li to bio uzaludan trud?

Promijeniti tok rijeke bilo je nemoguće, a tako je bilo i s njim. Sve dok on sam

ne promijeni mišljenje, ona je mogla govoriti godinama. Njezine riječi nikada neće doprijeti do njega. Poražavajuća je to bila spoznaja. On nije želio ničiju pomoć, a nije htio ni pomoći samom sebi. Uzalud se rasipala riječima. One za njega nisu imale nikakvo značenje. Trudila se promijeniti ga, uvjeriti ga da

griješi, ali... Bila je spremna priznati trenutačni poraz, ali nikako nije željela odustati. Divila mu se. Bio je jedan od rijetkih kojima je pošlo za rukom

upoznati samog sebe, barem većim dijelom. Ipak, jedan dio njegove nutrine ostao mu je nepoznat. Samo to je trebao shvatiti. Za ljubav je u sebi trebao imati

samo jednu klicu te ljubavi. Ta bi klica mogla izrasti u preljep, ali i dugotrajan

cvijet. Kad to samom sebi prizna, sve će biti drugačije. On je svjesno sreći okretao leĎa. Zakopao se u pustoši u kojoj nije bilo nikakvih iznenaĎenja. Namjerno je to radio. Nije samo bježao od svijeta, bježao je i od samog sebe. 30

Kad su stigli do bakine kuće, Liam je ušao pozdraviti je.

-I? - baka se okrenula prema njima. Njezin je osmijeh dovoljno govorio. Vidjela je da je neprijateljstvo izmeĎu njih prestalo, a to joj je i bio cilj. Znala je

da će njezina unuka shvatiti ono što je i ona shvatila. Čovjeku ne treba mnogo da prepozna tugu. Neprijateljstvo je netragom nestalo i ona je doista imala dojam da će se njih dvoje izvrsno slagati.

-Samo sam vas došao pozdraviti - Liam se osmjehnuo njezinoj baki.

-Moram ići raditi - ispričao se i otišao. Kad su se vrata zatvorila za njim,

baka je značajno pogledala u Angelinu.

–Što je? - Angelina joj se osmjehnula. -Nije li divan? - baka se ponašala

kao da sanja otvorenih očiju.

-Ne toliko koliko ti misliš - Angelina nije željela da je ona uvuče u

razgovor koji joj u tom trenutku nije odgovarao.

-Idem u prirodu - uzela je fotoaparat i izišla. Tražila je posebna mjesta

koja bi mogla ovjekovječiti, posebne situacije kojih je priroda imala u izobilju. Neprestano je razmišljala dok je pazila i na najmanju sitnicu u prirodi.

Liam ju je iznenadio. Ona je doista rijetko mijenjala mišljenja kada su u

pitanju bile strane osobe. Koliko god je bila uvjerena da je prvi dojam

presudan, to pravilo na njega nije mogla primijeniti. On joj je samo pokazao masku koju je imao na licu, a ona je trebala zaviriti ispod te maske. Bilo je naprosto fascinantno otkriti koliko se emocija krije ispod površine. Bježao je od

ljubavi. A ona je znala i zašto to čini. Nije želio da ga opet netko povrijedi, a

kada volimo i pokažemo osjećaje, postajemo ranjivi. Trudio se to ne biti. Iz sebe

je izvlačio zadivljujuću snagu koju nije mogao ni s kim podijeliti. Veća je hrabrost bila odreći se ljubavi nego joj se prepustiti. Poučen prethodnim iskustvima, on to jednostavno nije želio. Kako bi ona postupila da je bila na njegovu mjestu? Bilo je to teško pitanje na koje je mogla odgovoriti na nekoliko

načina. Čak je počela razmišljati kao i on. Sjela je na uzvisinu. Licem joj je prošla sjena. Ona nije za sebe mislila da je sposobna mijenjati svijet. To su bile maštarije primjerenije djeci, a ne odraslim ljudima. Nije joj preostalo ništa drugo nego poštovati njegovo mišljenje i kloniti ga se barem na neko vrijeme.

Katarina Mich

Zalutalo srce

Ako ga svojim riječima nije ponukala da razmisli o svojoj odluci, ali i da

je preispita, onda mu jednostavno nije bilo pomoći. Sam je trebao shvatiti da

griješi, a sam je trebao i sve poduzeti da tu pogrešku i ispravi. Čudno je to zvučalo, a još je čudnije bilo što je ona odustala. Bila je poznata po svojoj tvrdoglavosti, a i tvrdoglave osobe ponekad shvate da nemaju izbora, kao što je i ona shvatila u tom trenutku.

Sjetila se njegova lica. Zadrhtala je od uzbuĎenja. Što se s njom dogaĎa? Nije osjetila toliku navalu emocija još od djetinjstva. Je li moguće da je prema Liamu počela osjećati nešto što nije smjela? Bojala se toga, da, doista se bojala. Ipak,

shvatila je da je teško staviti osjećaje pod kontrolu. Oni kao da su se razmiljeli po njezinu srcu. Uzdahnula je. DogaĎalo joj se ono za što je mislila da je

nemoguće. Biti uz Liama za nju je bilo opasno. Zaljubiti se u njega značilo je da će biti osuĎena na vječitu patnju. Ne, ona ga nije voljela. Tko zna kakve je osjećaje gajila prema njemu? Sažaljenje? Ne, to je bilo posljednje što je on

zaslužio. A o ljubavi je bilo prerano govoriti. Upozorio ju je, jasno joj je dao do znanja da nije sposoban ništa dati, a ona? Imala je osjećaj kao da ju je na taj način privukao k sebi, a bila je sigurna da to nije želio ni on, ali ni ona.

Kad se vratila kući, ručala je. Bila je djelomično odsutna. Baka je vidjela

njezino neraspoloženje, ali ništa nije rekla. Umjesto da joj bilo što kaže, ona ju

je prepustila njezinim mislima. Njezino iskustvo i taj je put pobijedilo radoznalost, a ako ga je ikada podcijenila, shvatila je da je griješila.

I V.

A

ngelina je ostala još dva tjedna kod bake. To je bilo dovoljno da shvati da

mora otići. Naprosto je to morala. Liam joj se sviĎao, a to je bila samo

blaga riječ kojom je opisivala sve ono što se s njom dogaĎalo. Voljela ga je. Da, tim je riječima mogla opisati svoje osjećaje. Nikada ni prema jednom muškarcu nije osjetila takvo nešto. No, on je ostao i dalje hladan, pribran i nijednoj

emociji nije dozvoljavao da zavlada njime. Družili se jesu, ali su se oboje trudili 32

da sve to vrijeme ne dotiču temu koja je za Angelinu bila bolna, a za Liama potpuno besmislena.

-Sutra se vraćam u grad - Angelina mu je rekla. Liam je pognuo glavu.

Na licu mu nije vidjela nikakvu promjenu. To joj je bilo dovoljno da shvati da je

on govorio istinu. Ne može voljeti i s tim se napokon trebala pomiriti. Koliko god da je to bilo teško, ona jednostavno nije imala izbora. Trudila se da

razum prevlada jer nije željela raditi budalu od sebe i nije željela biti jedna od onih djevojaka koje su nastojale zanositi se bez ikakvog razloga.

-Već? - Liam se okrenuo prema njoj. Promatrao ju je. Bilo mu je žao što

odlazi. Nekako se navikao na njezinu prisutnost i ona mu je doista godila.

Trudio se ne naviknuti na nju, ali... Ipak mu se uvukla pod kožu, u misli i koliko god da je on bježao od te spoznaje, shvatio je da se boji ostati sam. Ona

je razbila monotoniju njegova sumornog života. Pokazala mu je ljepotu za koju

nije ni znao da postoji. Uvijek je mislio da su meĎuljudski odnosi previše složeni, a ona mu je pokazala da mogu biti i jednostavni.

-Vrijeme je da se trgnem. Odmoru je došao kraj - Angelina nije imala

snage pogledati ga uoči.

-Ako doĎeš u grad, javi mi se - Angelina je s oklijevanjem rekla.

-Hoću - Liam joj je obećao. Znao je da to neće učiniti. Kako bi i mogao?

Koliko god mu je bilo žao što odlazi, ipak je osjećao i olakšanje. Bila je posebna

i dokazala mu je da ne može sve ljude mjeriti istim mjerilima. Ponekad je imao dojam da pred sobom ima djevojčicu, onu koja je još uvijek otkrivala svijet. Ništa joj nije mogao dati i upravo ga je ta misao udaljavala od nje, iako se sve u njemu tome protivilo.

-Bilo je ovo lijepo i poučno vrijeme. Drago mi je što sam te upoznao.

- Idem - Liam je ustao. Pogledao ju je s tugom u očima. Želio ju je

zagrliti, oprostiti se od nje na sasvim drugačiji način, ali za to nije imao

hrabrosti. Samo ju je trebao pustiti, samo to, uvjeravao je samog sebe. Ona će otići i sve će opet biti kao nekad. Prepustit će se samoći, radu, povremenom

druženju s njezinom bakom i sve će biti isto kao nekad. Volio je misliti da je to istina.

Katarina Mich

Zalutalo srce

-I meni - Angelina je jedva uspjela prošaputati. -Kada ćeš se vratiti? -

nije odolio a da je ne upita.

-Ne znam. Možda iduće godine, a možda... - slegnula je ramenima. -Onda... - pružio joj je ruku.

-Bilo mi je zadovoljstvo upoznati te – službeno je rekao.

Angelina je ustala. Pružila mu je ruku. Je li ovo očekivala? Nije. Mislila je da će njihov rastanak biti drugačiji, barem malo, ali se samo zavaravala. On joj je pružio ruku kao što bi je pružio poslovnom partneru nakon dobro sklopljenog posla. Trebala se pomiriti s time.

-I meni - trudila se biti hladna.

-Zbogom - Liam joj je okrenuo leĎa i otišao. Angelina je osjetila suze u

očima. Bojala se ovog trenutka, ali nije trebala.

Bila je hrabra, nije dopustila da on primijeti ono što se s njom dogaĎalo.

Ponašala se onako kako se i on ponašao prema njoj. Drugog izbora nije ni

imala. Ljutito je krenula prema bakinoj kući. Dogodilo se ono čega se cijelo vrijeme bojala. Dala je srce, a dobila dodir ruke. Da, bila je zaljubljena. Liama je bilo tako lako voljeti. A ona nije bila poput njega, nije bila lišena emocija.

Njezino je srce čeznulo za ljubavlju, njezino je lice tražilo voljenu osobu. Ona

nije zavaravala samu sebe kao što je Liam to činio. Možda doista nije bio

sposoban voljeti? Kakav god bio odgovor na njezino pitanje, ona je znala da će morati otići i sa sobom ponijeti svu ljubav koju je prema njemu osjećala, ali i snove koji su iz trenutka u trenutak rash, sve dok ih on na samom kraju nije uništio.

Za to vrijeme Liam je išao prema dvorcu. Želio se vratiti, želio je mnogo

toga, ali je samog sebe upozoravao na svoje ponašanje. Angelinu je morao

pustiti. Znao je da ona nije ravnodušna prema njemu, a što se s njim dogaĎalo? Mislio je da nikoga ne može voljeti i žestoko se opirao svojim osjećajima. Gubio je bitku i znao je da će vrijeme koje je bilo pred njim izgledati kao da

proživljava dio prošlosti. Samo je želio biti pošteĎen razočaranja, ali nitko nije imao nikakvu garanciju za to. Nije bio spreman za rizik i nije ništa napravio da

bi riskirao. Pustio ju je. Bilo mu je teško to učiniti, ali ju je morao pustiti. To je

jednostavno tako trebalo biti. Otići će, jednog će se dana vratiti, a on se nadao 34

da će do tada svi njegovi osjećaji pasti u zaborav. Nešto se kod njih pokrenulo,

kako kod njega, tako i kod nje. Vidio je na koji ga način promatra. Vidio je da se i ona bori sama sa sobom. A odnijela je pobjedu, kako ona, tako i on, ih su oboje

priznali poraz. Nije znao kako bi okarakterizirao njihovo ponašanje. Kad je Angelina otputovala, Liam je osjetio koliko je doista velika njegova usamljenost.

Nedostajala mu je. Njezina prisutnost bila je neprocjenjiva, uveseljavala ga je i promijenila. Koliko god mu je to bilo teško priznati, to je bila istina. Koliko je

teško voditi bitku protiv sebe samoga, spoznao je to po tko zna koji put. Ali ovaj put ta je bitka bila potpuno drugačija, okrutnija i sve je mijenjala. Već je nekoliko dana prošlo. Liam je osjećao kako mu sve izmiče kontroli. Nije mogao raditi, nije mogao pronaći nijedan djelić mira. On kao da je otišao zajedno s Angelinom. Spremao se na večeru k njezinoj baki. Da je ona bila ondje, on bi se

mnogo više radovao, ali nije. Sve se vrtjelo oko Angeline, njegove misli, njegov

život, ah i njegovi osjećaji. Mogao je to negirati, mogao se ljutiti na samog sebe,

ali je bio svjestan svega što mu se dogaĎalo, i to onoga za što je mislio da nikada neće.

oči.

-Angelina vam se javila? - upitao je baku nakon večere.

-Da - baka ga je pronicavo pogledala. -Javila se - promatrala je njegove -Tebi nije? - njezino ga je pitanje zateklo. -Ne - kratko je odgovorio.

-Čudno - slegnula je ramenima. -Sve oko vas je čudno. Kako je moguće

da dvoje odraslih ljudi ne vidi ono što je tako očito? Volim svoju unuku. To je

sasvim logično. Njezina mi je sreća važnija od bilo čega, ali njezin bijeg povezan je s tobom. Znam da je to istina. Isto tako znam kako izgleda djevojka koja je zaljubljena, a ona u tebe jest.

-Ja... - Liam je bio zatečen. Nije očekivao ovako otvorene riječi. Mislio je

da je samo preuveličavao ono što je vidio. Ali nije. Njezine su joj riječi govorile da to nije isti na. Bojao se da je kod nje u pitanju samo prolazan zanos i... Je li moguće da je samo tražio izgovore da ne učini ono što bi svaki muškarac na njegovu mjestu učinio? Prema njemu nije bila ravnodušna, a nije ni on bio

prema njoj. Trebao je nešto poduzeti, ah se bojao razočaranja. Za sebe nikada Katarina Mich

Zalutalo srce

nije mislio da je kukavica, ali se u posljednje vrijeme ponašao kao da jest Je li bilo lakše ništa ne poduzeti nego se suočit s mogućnošću poraza? -Nisi je trebao pustiti - baka je odlučno rekla.

-Morao sam - Liam je prošaputao. -Koliko god to čudno zvučalo, morao

sam. Jednostavno jesam. Što ako su osjećaji kod nje prolazni? - upitao ju je.

-A što ako nisu? - Linda mu se unijela u lice. -Ja samo vidim ono što je

vama promaknulo. Poznajem svoju unuku, a vjerovala sam i da tebe poznajem.

Kakve su to priče da joj nemaš što dati? Ti nisi stvar, ti si osjećajna osoba koju je život samo naučio da bude oprezna. Ljudi ne odbacuju ničiju ljubav i svi mogu voljeti.

-Ja... ne želim je razočarati - Liam je zamuckivao. Nikada se nije osjećao

nesigurnije.

-Već jesi. Razočarao si je. Vidjela sam to u njezinu pogledu. Što je vama?

Ponašate se kao da ste sljepi, a niste. Sreći nikada ne smijemo okretati leĎa, jer

postoji mogućnost da nas on zauvijek napusti. Koliko god to čudno zvučalo to je istina. Nije te nazvala, ali ni ti nju nisi. -Nisam - Liam se složio.

-Žena ne mora napraviti prvi korak. One su ponekad nesigurne. To su

oduvijek činili muškarci. Vremena su se promijenila, ali neke se stvari nikada ne mijenjaju.

-Ništa joj ne mogu dati...

-Ne bi li ona o tome trebala odlučiti? - prvi put vidio je baku ljutu.

Kad je došao u dvorac, Liam je razmišljao. Sve je više uviĎao da Linda ima

pravo. Prokleto je bila u pravu i svaka njezina riječ bila je istinita Mogao je imati iskustva koliko je želio, ali osjećaji su za njega bili nešto od čega je bježao

a ona ih je htjela prigrliti. Je li on to mogao učiniti? Na koji bi način trebao postupiti? Da se njega pitalo, on nikada ne bi Angelini dopustio da ode, ali je to učinio. Bojao se sreće. Bojao se da se poljupci ne bi pretvorili u razočaranje. Kad je malo bolje razmislio, zbog straha se i skrivao pred ljudima. Nisu svi

imali zadatak njega povrijediti. Napokon se trebao suočiti s prošlošću i osloboditi se njezinih okova da bi mogao krenuti dalje.

36

Nekoliko dana nije ni izlazio iz dvorca. Uzimao je mobitel i odlagao ga.

Htio je nazvati Angelinu, ali ni za to nije imao hrabrosti. Slamao se u sebi. Vodio je bespoštednu borbu. Bilo je trenutaka kada ju je gubio, ali i onih u

kojima je imao dojam da pobjeĎuje samog sebe. Ipak... Morao ju je nazvati,

morao je čuti njezin glas. Utipkao je njezin broj i zatvorio oči. Prislonio je slušalicu na uho.

-Halo? - kada joj je čuo glas, zadrhtao je.

-Angelina -izgovorio je njezino ime nakon nekoliko trenutaka šutnje. -Liam – bila je iznenaĎena njegovim pozivom.

-Kako si? - Liam se trudio da ona ne primijeti što se s njim dogaĎa. Nikada nije bio toliko uzbuĎen, ne na taj način.

-Dobro - Angelina je rekla nakon kraćeg oklijevanja.

-Sutra dolazim u grad pa... volio bih te vidjeti - Liam je samom sebi

prigovarao zbog zamuckivanja, nesigurnosti, ali i oklijevanja koje se jasno moglo uočiti u njegovu glasu.

-Naravno da bih te htjela vidjeti - Angelina je uzbuĎeno rekla. -Javi mi se kada stigneš - naglasila je svoje riječi.

-Naravno. Zbog toga sam te i zvao - Liam je došao u iskušenje da samog

sebe pljusne. Bio je nepopravljivo nervozan, uzbuĎen i odluku da ode u grad donio je u trenutku kada je čuo njezin glas. Nedostajala mu je. Silno mu je nedostajala.

-Bit će mi drago vidjeti te - Angelina je rekla. Kad ga je pozdravila,

osjetila je kako joj srce uzbuĎeno tuče. Željela je ponovno otići k baki, no to bi bilo očito. Shvatio bi zašto je to učinila. Sve je prepustila vremenu i nije imala

nikakve nade. Uzalud bi bilo nadati se nečem nerealnom. Kao što je i sam

rekao, nije joj imao što dati, barem je on tako mislio. Varao se, a koliko će mu vremena trebati da to shvati? Možda cijeli život, a ona će sve to vrijeme patiti u

tišini i moliti se da se dogodi čudo. Kad ju je iduće jutro nazvao, Angelina je bila potpuno spremna.

-Gdje si? - upitala ga je.

-Ispred tvoje zgrade - rekao je jednostavno.

Katarina Mich

Zalutalo srce

-UĎi - otvorila mu je vrata. Od uzbuĎenja nije znala kako bi se ponašala

ni kamo bi pogledala. Sve što je željela bio je on. Imala je dovoljno vremena za razmišljanje, a to je vrijeme i iskoristila da bi upoznala sebe i sve ono što se u

njoj nalazilo. Shvatila je da ga voli. Bilo je to njezino prokletstvo. Bit će jedna od onih koje će upoznati ljubav, njezino značenje, ali ne i sreću zbog te ljubavi. Kad je pozvonio na vrata, Angelina je pokušala popraviti kosu. Bio je to pokret

koji je samo odavao koliko je nervozna. Otvorila je vrata i pogledala ga u oči. Vidjela je promjene kod njega, ah se nije željela zanositi.

-Baka mi je dala tvoju adresu ... - rekao je umjesto pozdrava.

-Nisam ni sumnjala - Angelina je rekla. Pozvala ga je da uĎe. Vidjela je

kako to čini s oklijevanjem. Čemu toliki oprez? Možda ga je taj oprez i natjerao

da se tako ponaša, ah ga nikako nije spriječio od razočaranja. Shvaćala je njegov strah možda bolje nego ikada.

-Možemo otići na ručak... - njegova nervoza bila je naglašenija od

njezine.

-Da - Angelina je prošaputala. Nije znala kako da se ponaša, što da kaže

ni koji bi pokret mogla napraviti. Nikada se nije našla u situaciji poput ove u

kojoj se nalazila. Srce joj je uzbuĎeno lupalo. Koliko god je nastojala skriti sve

ono što se u njoj dogaĎalo, to joj nije polazilo za rukom. Imala je osjećaj da on sve vidi, da mu ništa ne može promaknuti, a ni on nije bio ništa manje zbunjen od nje. Očekivala je drugačiju reakciju od jednog muškarca, a kada se uzme u obzir njegova odluka i sve ono što je prošao, normalno je bilo da je zatečen. -Angelina...

-Liam... - izgovorili su imena u isti trenutak.

-Došao sam... morao sam doći - Liam je rekao. -Ne razumijem - Angelina je prošaputala.

-Ni ja. Prvi put u životu slijedio sam osjećaje, srce, što li već, i to me je

dovelo k tebi. Kad si otišla, shvatio sam da ti to nisam smio dopustiti - rekao je tiho. Glas mu je drhtao, a oči su mu bile širom otvorene. Angelina je gotovo

prestala disati. Promatrala ga je s nevjericom. Je li joj se samo učinilo ili je

doista čula ono što joj je on govorio? Mučio se s izgovorenim riječima i očito mu nije bilo nimalo lako. Cijenila je taj njegov pokušaj iznad svega. Znala je 38

kakav je njegov stav i koliko mu je hrabrosti trebalo da bi izgovorio ono što jest.

Pokušala mu se osmjehnuti, ali joj to nije pošlo za rukom. Nikada nije ostala bez riječi kao što je ostala u tom trenutku. Željela je biti pribrana, ali je znala

da se to neće dogoditi. U njoj je vladala oluja, u srcu se raĎala neka nova nada i

koliko god da se u posljednje vrijeme trudila tu nadu staviti pod kontrolu, teško joj je polazilo za rukom. Što se ona više trudila, imala je osjećaj da sve više misli na njega. Koja djevojka to ne bi učinila na njezinu mjestu? Bio je previše lijep

da bi ostao nezamijećen, previše osjećajan da ne bi pokušala porušiti zidove koje je sagradio oko sebe i svojeg srca te previše dragocjen da bi ga izgubila.

Iako je otišla, njezino srce ostalo je uz njega. Toga je i te kako postala svjesna

kada se suočila sa samoćom i stvarnošću koja bez njega nije bila nimalo lijepa. Čak bi pristala i na njegove mrvice. Čudno je to bilo. Ljubav nas je mijenjala,

oblikovala, čak i tjerala da radimo ustupke za koje smo mislili da nikada nećemo.

-Kako da to shvatim? - Angelina ga je bojažljivo upitala. -Onako kako sam i ja shvatio. Mnogo mi značiš, ali mi treba vremena da

se opustim i sve ove osjećaje prepoznam u sebi. Molim te, hoćeš li mi dati priliku? - pogledao ju je pogledom kojem ona nije mogla odoljeti.

-Ovo me samo uvjerava da sam pogriješio, a da nema tebe, to nikada ne

bih shvatio.

-Naravno da ću imati strpljenja - Angelina je i dalje stajala na istom

mjestu.

On je zaslužio njezino divljenje. Ono u što je cijeli život uvjeravao samog

sebe i sva uvjerenja koja je stekao, svega se odricao zbog nje. Ako to nije bila

ljubav, što jest? On joj nije obećavao čudo, ali je ona osjećala da se to čudo dogodilo. Nije joj obećao svoje srce, ali joj ga je dao. Znala je to pročitati iz njegovih riječi, iz pogleda, ali i njegova ponašanja.

-Ti si zaslužio sve strpljenje ovoga svijeta -pokušala mu se nasmiješiti. -

Hvala ti - Liam je ustao.

Uzeo ju je za ruku. Lice mu je bilo mirno, samo bi se povremena sjena

ukazala na njemu. Gubio je borbu koju je vodio u sebi. Još uvijek nije bio

načisto sa svojim osjećajima. Nagla promjena začudila je ne samo nju nego i Katarina Mich

Zalutalo srce

njega. To je bilo očito i nije ništa htjela preuveličavati. Vjesnik ljubavi raĎao se u njegovu srcu. Ona je svjedočila toj promjeni i bila je sretna kao nikada do tog trenutka.

Uhvatio ju je za ruku. Gledao je u njezine oči, uronio je u zelenilo koje ga

je podsjetilo na ono koje je ostavio oko dvorca. Ona je pripadala onamo, pripadala je njemu i sve će učiniti da se to i dogodi.

-Znam da ti ne mogu dati odmah ono što očekuješ, ali i ova promjena

ravna je čudu. Mislio sam da se ona kod mene nikada neće dogoditi - priznao joj je.

-Tako si lijepa - zaljubljeno ju je pogledao. Angelina je spustila pogled.

Znala je da je voli. Svi znakovi kod njega bih su očiti. No, njegova borba još je

uvijek trajala. Njegovo je srce još uvijek lutalo i željelo je otići iz prošlosti te pronaći put k sretnijoj budućnosti. Proces koji je nastajao u njemu godinama nije mogao nestati preko noći. Tražio je sebe, ali je ipak izabrao put na kojem će se pronaći. To ju je izuzetno veselilo.

-I ti si - Angelina je rekla s olakšanjem.

-Idemo dok ne napravim neku glupost - glas mu se potpuno promijenio,

postao je dubok, nabijen emocijama i tako je lijepo pristajao njegovoj prelijepoj

figuri. Dok su išli prema restoranu, oboje su šutjeli. Bilo je očito da su zaokupljeni svojim mislima i da one zauzimaju svu njihovu pozornost. Da mu

je samo mogla proniknuti u misli, znala je da bi sve bilo mnogo drugačije, ali nije. Jednom će ih otkrivati pred njom, i to uskoro, nadala se. Dok je bila u

gradu, pročitala je dvije njegove knjige. One su joj i te kako pomogle da ga

bolje upozna. Čovjek bez osjećaja ne bi mogao pisati o osjećajima na tako lijep

način. Te napisane riječi bile su odraz njegove osobnosti, duha, srca, ali i misli.

Mogao se skriti od svijeta, ali riječi je tom istom svijetu dao na čitanje. Bio je to poseban dar koji je prepoznat, a s obzirom na način na koji je pisao, to je nimalo nije čudilo.

-Pročitala sam tvoje knjige - Angelina se okrenula prema njemu.

-Bila sam zadivljena. Još sam uvijek pod dojmom onog što sam pročitala

- priznala mu je.

-Knjige su samo plod mašte - Liam je rekao. -Ali i preslika naših 40

osjećaja. Znala sam da se nisi odrekao ljubavi. Bilo je to samo zavaravanje samog sebe.

Kad si shvatio što se s tobom dogaĎa? - zanimalo ju je.

-Odmah nakon što si otišla, a možda i prije -Liam je otvoreno priznao.

-Tvoj odlazak u meni je ostavio prazninu koju ništa nije moglo popuniti.

To je jedina istina s kojom sam se morao suočiti nakon toliko negiranja

svega onog što je bilo povezano s osjećajima. Ponekad se svjesno odričemo

sreće, a ona uporno kuca na naša vrata. Nisam mogao ne otvoriti ih - priznao joj je.

Uhvatio ju je za ruku. Bio je to poseban dodir, onaj koji je budio sve

skrivene osjećaje, kako kod nje, tako i kod njega.

-Ti si jedina zbog koje sam spreman riskirati - priznao joj je.

-I jedina zbog koje to činim - osmijeh mu je postajao sve širi i širi.

Angelina je zatvorila oči. Nikada nije mogla ni slutiti da će je život

odvesti na tu stazu. Sanjala je o ljubavi, ali nije mogla ni pretpostaviti da će je doživjeti upravo na mjestu koje je obilježilo njezino djetinjstvo. Onako kako ju je pokušao otjerati kada ju je prvi put vidio, tako ju je sada želio držati uz sebe. -Ah... Nisi li rekao da ne vjeruješ u ljubav? -izazivala ga je.

-Da. Rekao sam. To sam i mislio. Nekako sam cijeli život imao osjećaj kao

da me ta ljubav mimoilazi, kao da je ne zaslužujem. Koliko god da sam se

trudio zadobiti je, samo sam nailazio na razočaranja. Nije bilo nimalo lako donijeti takvu odluku, ali je bilo jedino što mi je preostalo. Na sreću, odluke i postoje da bi se promijenile. Ne mijenjaju se one olako. Meni je to poznato. U

život treba ući posebna osoba poput tebe da bi se čovjek suočio sa svim onim u

čemu je griješio. Samo pogled na tebe bio je dovoljan da to shvatim, ali i

vrijeme da uočim kada se ta promjena počela dogaĎati. Zatečen sam. Ne snalazim se. Ne znam voljeti, bolje rečeno, bojim se tih osjećaja. Mislio sam da će moje srce zauvijek ostati samo moje i da nitko neće ni poželjeti uzeti ga. Prevario sam se i sretan sam zbog toga. Angelina je spustila pogled, promatrala

je njegove ruke. On nije bio poput ostalih muškaraca. Ranjeno srce pazit će i na tuĎe. Neće ranjavati, nego će ljubiti. On nije nasrtao i nije ju požurivao.

Njegova je ljubav bila tiha, ali velika. Naoružao se strpljenjem, i to je bio Katarina Mich

Zalutalo srce

najsigurniji put koji je mogao odabrati. Cijenila je to iznad svega. Dao joj je

vremena da se pribere. Oboje je to trebalo. Išao je laganim, ali sigurnim koracima naprijed. Divila mu se onoliko koliko ga je i voljela. Njezina će baka biti sretna, možda jednako onoliko koliko i oni.

-Kad budem imao svoje dijete... - rukom je prošao kroz kosu.

-Nikada nisam mislio da ću ovo izgovoriti. Kada ga budem imao, to

dijete imat će sve ono što ja nisam imao. Nije važno bogatstvo, važna je ljubav, važni su poljubac i zagrljaj, potpora i sigurnost. -Da - Angelina je kimnula glavom.

-To je istina. Kad dobiješ ljubav, znaš je i uzvratiti - rekla je tiho. – A ja to tek trebam naučiti - Liam je prošaputao.

-I naučit ćeš. Možda će ti prvi korak biti težak, ali svi će ostali biti lakši.

Kad nešto dobiješ, lako je uzvratiti. Nadam se da ću ja biti ta koja će svjedočiti toj promjeni.

-A tko bi drugi mogao biti? Naravno da ćeš ti biti, barem se nadam da

hoćeš - Liam je osjetio uzbuĎenje kakvo se nije moglo opisati riječima.

Otišli su na ručak. Liam se nije razbacivao riječima. To nije ni bilo

karakteristično za njega, ali joj je na sve moguće načine pokazivao koliko mu je

stalo do nje. Pogledi su govorili ono što riječi nisu, pokreti su samo potvrĎivali njegovu ljubav. Angelina je osjetila kako je preplavljuje sreća i kako naprosto

lebdi zbog nje. Sve ono o čemu je sanjala, sve je proživljavala. Nasmiješila se kada se sjetila odbojnosti koju je u početku osjećala prema njemu. To je bio štit kojim se ona željela ograditi da ne bi podlegla ljepoti koju je on posjedovao.

Dovoljno je bilo da ga upozna pa da taj štit nestane i kao da nikada nije ni postojao. Znala je da neće biti lako dočekati da joj se on u potpunosti prepusti, ali je on svakako bio vrijedan svakog čekanja.

-I ja se nadam - Angelina je uzvratila njegov stisak.

Bila je sretna. Plovila je na krilima sreće i ljubavi. Njezin let neće biti poput leta usamljene ptice, jer će ona imati društvo, osobu koja će biti uz nju, i to zauvijek, nadala se iskreno. Cijelo poslijepodne proveli su zajedno. Sve je bilo

nekako drugačije. Grad kao daje imao nekakva drugačija pravila, ah njima to nije nimalo smetalo. Otkriveni osjećaji bujali su i oboje su bih sretni što su 42

otkrili dragocjenost koja je za sve ljude imala posebno značenje. Liam je ni na

što nije požurivao. Znala je da će tako biti, ali isto tako nije se ustručavao pokazati joj svoje osjećaje. Kakva razlika, Angelina je pomislila u sebi. Prije kratkog

vremena bio je uvjeren da nije sposoban voljeti, a sada je tu ljubav pokazivao na sve moguće načine. Ipak, još je uvijek bio oprezan. Imala je dojam kao da se

boji te novootkrivene sreće. Možda se bojao da ga ona ne povrijedi, ali to njoj nije bilo ni na kraj pameti, samo ga je željela voljeti, biti njegova, i to zauvijek. Očito ona nije sama razmišljala na taj način. I Liam je to činio.

Dok su šetali, prošli su pored zlatarnice. Liam se zaustavio. Čudno ju je

pogledao.

-Da bih ostvario ono što imam na umu, trebao bih tvoj pristanak -

mučio se dok je izgovarao te riječi.

-Ne misliš valjda... - Angelina je zastala u pola pokreta.

-Mislim, Angelina. Želim da budeš moja, ne danas, ne sutra, nego

zauvijek.

-Volim te -prošaputao je.

Angelina je uzdahnula. Licem joj se razlio osmijeh.

-Tako naglo, tako brzo... - bilo je sve što je uspjela prošaputati. -Ako želiš da čekam... - vidjela je koliko je razočaran.

-Ne želim. Naravno da to ne želim. Samo hoću da budeš siguran u svoje

osjećaje, da ne brzaš s njima...

-Pobogu - Liam je rukom prošao kroz kosu. -Nikada ni u što nisam bio

sigurniji. Da se mene pita i kada bi se moje želje odmah ostvarile, mi bismo već bili vjenčani. Ti si posebna, a ja imam dovoljno iskustva da to i prepoznam. I moje te je srce prepoznalo, isto ono srce koje nikada nikoga nije voljelo kao što

tebe voli. Mislio sam da nikada ovo neću izgovoriti, bio sam siguran da neću, a neizmjerno sam sretan što sam se prevario. I? - pogledao ju je u oči.

-Hoćeš li se udati za mene? - upitao ju je u jednom dahu.

-Mislim da znaš odgovor na moje pitanje -Angelina je rekla. -Želim ga čuti od tebe - Liam je bio napet od iščekivanja.

-Naravno da hoću - obećala mu je tim riječima sve ono što se u ljubavi Katarina Mich

Zalutalo srce

može obećati. Zagrlio ju je. Spustio je usne na njezine. Bio je to poljubac koji je izazvao oluju u njihovim srcima, onaj koji je potvrdio da su oboje imali pravo i

koji ih je uvjerio da su prepoznali ljubav. Držati voljenu osobu u zagrljaju neizmjerna je sreća. Napustiti samoću i zagrliti ljubav bilo je ostvarenje svega onog što su njih dvoje mogli sanjati, a oni su proživljavali ljubav, veliku i iskrenu.

-Moje će srce napokon prestati s lutanjem. Pronašlo je utočište u ljubavi.

Doista te volim kao nikoga dosad. I što je najčudnije, ne osjećam strah od te ljubavi - priznao joj je.

-Ni ja - Angelina mu je uzvraćala poljupce. Ako joj ostatak života bude

lijep kao što su bili ti trenutci, onda u njoj nije trebala postojati nikakva dilema,

a nije ni postojala. Samo je voljela i prepustila se ljubavi. Čudan početak nije dao ni naslutiti da je to samo uvod u nestvarnu ljepotu. Osjećaji su pobijedili sve strahove i ona je osjetila kako se Liam u potpunosti opustio.

-Nadoknadit ću ti sve ono vrijeme koje si proveo bez ljubavi. Bit ćeš

najvoljenija osoba na ovome svijetu - Angelina je rekla.

Zagrljaj mu je postao čvršći, gotovo očajnički. Kad je vidjela kako su se

suze pojavile u njegovim očima, ustuknula je.

-Sretan sam. Postoje i suze koje su vjesnici sreće.

-Nadam se da drugačije neću vidjeti u tvojim očima.

Ljubav nije garancija za sreću, ah je dobar putokaz do potpune sreće. A

oni će taj putokaz slijediti zauvijek jer je njihova ljubav bila toliko jaka i posebna da to nitko i ništa nije moglo promijeniti. KRAJ

By

44

glorij@