Wolfgang Merkel - Transformacija Politickih Sustava

Wolfgang Merkel

Transformacija političkih sustava Teorije i analize

Preveli Mirjana Kasapović i Nenad Zakošek

Zagreb, 2009.

2

Naslov izvornika Wolfgang Merkel Systemtransformation: Theorien und Analysen VS-Verlag für Sozialwissenschaften, Wiesbaden, 2009. Copyright © Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Biblioteka Politička misao Svezak 62

Glavni urednik Nenad Zakošek Uredništvo Davor Boban, Enes Kulenović, Ana Matan, Krešimir Petković, Berto Šalaj, Nenad Zakošek Izvršni urednik Davor Boban Tehnički urednik Hrvoje Stančić

Izdavač Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Za izdavača Vlatko Cvrtila

3

Predgovor drugom izdanju Uvod I.

Teorija

1. 1.1. 1.1.1 . 1.1.2. 1.1.3. 1.2. 1.2.1. 1.2.2. 1.2.3.

Tipologija političkih sustava Demokratski sustavi Poliarhije Usidrena demokracija Defektne demokracije Autokratski sustavi Autoritarni sustavi Totalitarni sustavi Tipovi totalitarnih sustava

2. 2.1. 2.2.

Stabilnost političkih sustava Unutarnja stabilnost demokratskih sustava Unutarnja nestabilnost autokratskih sustava

3. 3.1. 3.2.

Pojmovi transformacije Vlada, režim, država, sustav Mijenjanje režima, promjena režima, tranzicija, transformacija

4. 4.1. 4.1.1. 4.1.2. 4.1.3. 4.2. 4.2.1. 4.2.2. 4.3. 4.3.1. 4.3.2. 4.3.3. 4.4. 4.4.1. 4.4.2. 4.5.

Teorije transformacije Teorije sustava Parsonsova teorija sustava Luhmanova autopoietička teorija sustava Teorija modernizacije Strukturalističke teorije Neomarksistički strukturalizam Teorem o disperziji moći Kulturalističke teorije Religijsko-kulturni tipovi civilizacije Religija, fundamentalizam i demokracija Socijalni kapital Teorije aktera Deskriptivno-empirijske teorije aktera Pristupi racionalnog izbora Teorijska sinteza

5. 5.1. 5.2.

Mase i elite u transformaciji Uloga masa i elita u literaturi o transformaciji Uloga masa i elita u fazama transformacije

6. 6.1. 6.1.1. 6.1.2. 6.1.3.

Faze transformacije Kraj autokratskog sustava Kompleksi uzrokâ Uzroci unutar sustava Uzroci izvan sustava

4

6.1.4. 6.2. 6.2.1. 6.2.2. 6.3. 6.3.1. 6.3.2. 6.3.3. 6.3.4.

Procesni oblici Demokratizacija Institucionalizacija demokracije Geneza demokratskih sustava vlasti Konsolidacija Ustavna konsolidacija Predstavnička konsolidacija Konsolidacija ponašanja neformalnih političkih aktera Konsolidacija građanskog društva

II.

Valovi demokratizacije u 20. stoljeću

1.

Prvi val demokratizacije: nastanak demokracija

2.

Prvi autokratski protuval: slom demokracija

3. 3.1. 3.1.1. 3.1.2. 3.2. 3.2.1. 3.2.2. 3.2.3. 3.2.4. 3.2.5.

Drugi val demokratizacije: poslijeratne demokracije u Njemačkoj, Italiji i Japanu Vanjski čimbenici utjecaja Izvanjska potpora demokratizaciji Privredni razvoj i demokratizacija Unutarnji čimbenici utjecaja Predautokratska iskustva s demokracijom Iskustva s autokratskim režimima Kraj autokratskih režima Institucionalizacija demokracije Konsolidacija demokracije

III.

Treći val demokratizacije: Južna Europa

1. 1.1. 1.1.1. 1.1.2. 1.1.3. 1.2. 1.2.1. 1.2.2. 1.2.3. 1.3. 1.3.1. 1.3.2. 1.3.3. 1.4. 1.4.1. 1.4.2. 1.4.3. 1.4.4.

Demokratizacija u Južnoj Europi Tipovi autoritarnih režima Portugal: korporativistički Estado Novo Grčka: “nehijerarhijski” vojni režim Španjolska: Francov institucionalizirani režim vođe Prijelazi u druge režime Portugal: vojni puč i ruptura Grčka: kolaps zbog vojnog poraza Španjolska: reforma pactada upravljana odozgo Institucionalizacija demokracija Portugal: dug proces institucionalizacije Grčka: kratak proces institucionalizacije Španjolska: proces pogodbene institucionalizacije Uspješna konsolidacija demokracija Ustavna konsolidacija: sustavi vlasti Predstavnička konsolidacija: stranački sustavi i udruženja Integracija veto aktera Demokratska legitimnost i građansko društvo

5

IV.

Treći val demokratizacije: Latinska Amerika (Peter Thiery i Wolfgang Merkel)

1. 1.1. 1.2. 1.3. 1.4. 1.5. 1.6.

Tipovi autoritarnih režima Argentina: birokratska vojna diktatura nesposobna za reformu (1976-1983) Čile: modernizirajuća birokratska vojna diktatura (1973-1990) Peru: socijalnoreformska vojna diktatura (1968-1980) Venezuela: anakronistični vojni režim (1948-1958) Nikaragva: sultanistična Somozina diktatura Meksiko: institucionalizirani jednostranački režim (1917-1997)

2. 2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 2.5. 2.6.

Prijelazi u druge režime Argentina: kolaps vojne diktature (1982-1983) Čile: upravljana tranzicija (1988-1990) Peru: pritisak odozdo, , upravljana tranzicija i pregovori (1978-1980) Venezuela: raskid s vojnim kaudiljizmom (1958) Nikaragva: “sandinistička” tranzicija (1979-1990) Meksiko: jako prolongirana tranzicija (upravljanje i pregovori 1977-1997)

3. 3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 3.5. 3.6.

Institucionalizacija Argentina: obnova prezidencijalizma (Ustav iz 1853) Čile: modifikacija i korektura autoritarnog ustava Peru: prekarna institucionalizacija Venezuela: uspjela institucionalizacija pomoću paktova elita Nikaragva: borbe oko institucionalizacije Meksiko: inkrementalna institucionalizacija pomoću reformi

4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.4. 4.5. 4.6.

Problemi konsolidacije defektnih demokracija Argentina: problemi konsolidacije delegativne demokracije Čile: napredujuća konsolidacija Peru: uspon i raspad defektne demokracije Venezuela: dekonsolidacija “ogledne demokracije” Nikaragva: teška stabilizacija neliberalne demokracije Meksiko: neliberalna demokracija i blokade reformi

5.

Facit i pogled u budućnost

V.

Treći val demokratizacije: Istočna i Jugoistočna Azija (Aurel Croissant i Wolfgang Merkel)

1 1.1. 1.2. 1.3. 1.4. 1.5.

Tipovi autoritarnih režima Filipini: Marcosov sultanistički režim Južna Koreja: birokratsko-vojni režim Tajvan: jednostranački režim Kuomintanga Tajland: birokratsko-vojni režim Indonezija: između birokratsko-vojne vladavine i sultanizma

2

Prijelazi u druge režime

6

2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 2.5.

Filipini: kolaps režima i demokratizacija “odozdo” Južna Koreja: pogodbena promjena režima Tajvan: odozgo upravljana promjena sustava Tajland: odozgo započeta promjena režima Indonezija: “odozdo” iznuđena i “odozgo” započeta demokratizacija

3 3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 3.5. 3.6.

Institucionalizacija demokracija Filipini: obnova predsjedničkog sustava vlasti Južna Koreja: predsjedničko-parlamentarni sustav i logika podjele vlasti Tajvan: spori proces institucionalizacije demokracije Tajland: obnova parlamentarnog sustava vlasti Indonezija: reforma parlamentarnog sustava vlasti Sažetak

4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.4. 4.5.

Konsolidacija demokracija Filipini: blokirana konsolidacija Južna Koreja: odgođena konsolidacija Tajvan: napredujuća konsolidacija Tajland: zastala konsolidacija Indonezija: teška konsolidacija

5. 5.1. 5.2. 5.3. 5.4.

Facit: Usporedba konsolidacija Institucionalna konsolidacija Predstavnička razina Razina konsolidacije ponašanja Razina građanske kulture i civilnog društva

6.

Postoji li “azijski oblik” demokracije?

VI.

Treći val demokratizacije: Istočna Europa

1. 1.1. 1.2. 1.3.

Posebna problematika transformacije u Istočnoj Europi Problemi stvaranja (nacionalne) države Problemi demokratizacije Problemi privredne reforme

2. 2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 2.5.

Put transformacije: od komunističkog režima do demokracije Odozgo kontrolirana promjena sustava: Balkan Pogodbena promjena sustava: Poljska Kolaps režima: Čehoslovačka Kolaps režima i kraj države: posebni slučaj DR Njemačke Novo utemeljenje država: baltičke demokracije

3. 3.1. 3.1.1. 3.1.2. 3.1.3. 3.1.4. 3.2.

Institucionalizacija demokracije Tipovi demokratskih sustava vlasti u Istočnoj Europi Parlamentarni sustavi vlasti: primjer Mađarske Parlamentarno-predsjednički sustavi vlasti: primjer Poljske Mješoviti predsjedničko-parlamentarni sustavi: primjer Rusije Predsjednički sustavi vlasti: primjer Bjelorusije Geneza demokratskih sustava vlasti

7

3.2.1. 3.2.2. 3.2.3.

Historijsko-ustavno objašnjenje Objašnjenje o uvozu Objašnjenje usmjereno na procese i aktere

4. 4.1. 4.2. 4.2.1. 4.2.2. 4.3. 4.4.

Demokratska konsolidacija, stagnacija i propast: usporedba Mađarske, Poljske, Rusije i Bjelorusije Ustavna konsolidacija: sustavi vlasti Predstavnička konsolidacija: stranački sustavi i savezi Stranački sustavi Savezi u industrijskim odnosima Konsolidacija ponašanja veto aktera Konsolidacija građanskog društva

VII.

Demokratizacija izvana

1. 1.1. 1.2. 1.3. 1.4. 1.5. 1.6.

Promicanje demokracije Tko? Promicatelji demokracije Koga? Problem odabira Kada? Problem odabira pravog trenutka Kako? Problem strategije Što? Problem analize učinka Facit

2. 2.1. 2.1.1. 2.1.2. 2.1.3. 2.1.4. 2.2. 2.2.1. 2.2.2. 2.2.3. 2.3. 2.3.1. 2.3.2. 2.3.3. 2.4.

Demokracija “kroz” rat? Empirija – Demokratski mir: Što znamo? Vode li demokracije manje ratova nego autokracije? Vode li demokracije ratove protiv demokracija? Jesu li ratovi babice demokracije? Znači li više demokracija manje ratova? Pravo – Međunarodno pravo: Što smijemo? Obrambeni rat Humanitarna intervencija Demokratska intervencija Moral – Pravedna intervencija: Što trebamo učiniti? Ius ad bellum Ius in bello Ius post bellum Zaključak

Pogled u budućnost: kraj vala demokratizacije?

Literatura Kazalo osoba Predmetno kazalo

8

9

Predgovor drugom izdanju Ova je knjiga uvod u politološko istraživanje transformacije. Pod pojmom istraživanja transformacije shvaćam temeljitu promjenu političkih režima, društvenih poredaka i privrednih sustava. Predmet je knjige, dakle, prijelaz iz jednoga poretka u načelno drukčiji poredak: prijelaz iz diktatura u demokracije, iz planske i komandne privrede u tržišnu privredu, te mijenjanje zatvorenih u otvorena društva. U ovoj je knjizi analitička perspektiva usmjerena na političko. Kako se kod promjena političkih režima većinom temeljito mijenjaju i privredni i socijalni sustavi – bilo kao pretpostavka, bilo kao rezultat političke transformacije – naša teorijska razmatranja i empirijske analize uključuju i promjene odnosa u parcijalnim političkim, društvenim i ekonomskim sustavima. Bez te se međuovisnosti ne može razumjeti ni transformacija politike ni transformacija privrede ili društva. Knjiga je, pak, više od uvoda u istraživanje transformacije, i to u trostrukom smislu. Prvo, ona ne uvodi samo u istraživanje transformacije, nego i odražava najnovije stanje u politološkom istraživanju promjena sustava, to jest state of the art. Drugo, u prvom su dijelu knjige definirani i međusobno razgraničeni temeljni pojmovi nauka o vladavini, kao što su sustav, režim, država, demokracija, autokracija, autoritarizam i totalitarizam. Veliki dijelovi knjige stoga se mogu čitati i kao prilog komparativnom nauku o sustavima. Naposljetku, u najopsežnijem dijelu knjige izložene su samostalne empirijske analize procesâ demokratizacije u četiri velike svjetske regije: u Južnoj Europi, Latinskoj Americi, Istočnoj Aziji, te Srednjoj i Istočnoj Europi. U odnosu prema prvom izdanju, ovom je izdanju dodano opsežno poglavlje o Latinskoj Americi. Taj sam dio napisao sa svojim kolegom Peterom Thieryjem. Knjiga je napisana za širu publiku. Ona se obraća studentima i nastavnicima političke znanosti, ali i sociologije, povijesti i ekonomskih znanosti. Od njezina čitanja mogu, osim toga, imati koristi elite koje politički odlučuju i zastupnici zahtjevnog novinarstva. Knjiga je profitirala od brojnih rasprava u kojima sam od početka devedesetih godina stalno tematski izlagao pojedine analize i teze i raspravljao o njima. Na prvom mjestu navodim studente u mojim seminarima na sveučilištima u Mainzu, Heidelbergu, Berlinu i Madridu. Profitirao sam, i to u mjeri koju je teško precijeniti, i od svojih kolegica i kolega u radnom kružoku “Promjena sustava” unutar Njemačkog udruženja za političku znanost (DVPW), u istraživačkoj skupini “Bertelsmannov indeks transformacije” (BTI), od svojih “suboraca” u istraživačkoj skupini “Defektne demokracije” Hansa-Jürgena Puhlea, Claudije Eicher, Petera Thieryja i Aurela Croissanta, te od svojih kolega i suradnika u odsjeku “Istraživanje demokracije” u Znanstvenom centru za socijalno istraživanje u Berlinu (WZB). Svojoj suradnici Gudrun Mouna želim se zahvaliti na uredničkom radu. S Aurelom Croissantom napisao sam poglavlje o transformaciji sustava u Istočnoj Aziji, a s Peterom Thieryjem poglavlje o Latinskoj Americi. Zahvalan sam im, iznad svega, na dragocjenim uputama i konstruktivnoj kritici cijele knjige.

10

Posebno se želim zahvaliti svojem učitelju Klausu von Beymeu, čija su ličnost i djelo, prije svega, probudili i hranili moj interes i moju strast prema političkoj znanosti. Ovu knjigu posvećujem njemu. U Berlinu, svibnja 2009.

11

Uvod Ako se 20. stoljeće promatra s gledišta prijelaza iz autoritarnih u liberalnodemokratske političke sustave, raspoznaju se tri velika vala. Prvi dugi val, kojemu su korijeni u Francuskoj i Američkoj revoluciji i koji se, polako jačajući, protegao kroz cijelo 19. stoljeće, dosegao je vrhunac neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Do početka dvadesetih godina prošlog stoljeća taj je val pomoću općih, jednakih i slobodnih izbora uspostavio proceduralni minimum (Dahl, 1971) demokratskih sustava u, kao što je izračunao Samuel Huntington (1991, 17), tridesetak zemalja. Prvi dugi trend demokratizacije europske i američke povijesti prekinut je “autoritarnim protuvalom” koji je otpočeo Mussolinijevim Maršem na Rim 1922. godine. On je omogućio nastanak niza fašističkih, autoritarno-korporativističkih, populističkih ili vojno-diktatorskih režima u Europi i Latinskoj Americi. Kao i 1918, svršetak svjetskog rata opet je potaknuo kratak zamah demokratizacije u drugom valu nakon 1945. Pod nadzorom pobjedničkih savezničkih sila dekretirana je i otpočela je demokratizacija političkih sustava Zapadne Njemačke, Austrije, Italije i Japana. U Latinskoj Americi šest je zemalja ušlo u kratku fazu demokratske promjene, prije no što su je početkom pedesetih i šezdesetih godina, opet u jednome protuvalu, otplavile vojne diktature. Treći val demokratizacije počeo je, paradoksalno, vojnim pučem u Portugalu 1974, te je iste godine zahvatio Grču, a nedugo potom i Španjolsku (1975). Nastavio se početkom osamdesetih godina u Latinskoj Americi, kad su slomljeni mnogi vojni režimi ili su reformističke vojske započele liberalizirati i demokratizirati svoje zemlje. Slijedeći, takoreći, mehaniku “regionalnog dominoučinka”, ustrajni je treći val demokratizacije zahvatio i Istočnu Aziju. Počeo se mijenjati jednostranački režim na Tajvanu, na Filipinima je srušen diktator Marcos koji je vladao sultanistički, a u Južnoj Koreji i Tajlandu vojske su se opet povukle u vojarne. Sve četiri zemlje uputile su se mučnom stazom demokratizacije. No the third wave (Huntington, 1991) nedvojbeno je dostignuo vrhunac u slomu komunističkih režima Istočne Europe. Tim epohalnim lomom 1989-1991. preobrazba autoritarnih i totalitarnih političkih sustava nije postala samo dominantan problem političke agende mnogih transformacijskih zemalja, nego je promaknuta i u jednu od dominantnih tema na području ekonomskoga, sociološkoga i politološkog istraživanja. Politička znanost se, prije ekonomije i sociologije, mora osjetiti izazvanom da razloži uzroke i procese promjene političkih sustava i analizira izglede i probleme konsolidiranja mladih demokracija što nastaju. To vrijedi i za propast promjena sustava ili čudnu otpornost cijelih regija, kao što su arapsko-islamske zemlje, na tendencije demokratizacije diljem svijeta. Knjiga je raščlanjena na četiri dijela. Prvi se dio bavi temeljnim pojmovima, konceptima i “teorijama” istraživanja transformacije. Najprije se predstavlja tipologija poredaka političke vladavine. Ona treba dati jasan uvid u strukture i postupke koji određuju identitet nekoga političkog sustava. Naime, o promjeni sustava može se govoriti tek kad se načelno promijene konstitutivni

12

strukturni i proceduralni elementi političkog sustava. Slijede kratko objašnjenje i razgraničenje temeljnih pojmova istraživanja transformacije, kao što su mijenjanje režima, promjena režima, mijenjanje sustava, promjena sustava, tranzicija i transformacija. Politički režimi i sustavi ne kolabiraju i ne nastaju bez djelovanja političkih aktera. Bez teorijske refleksije ne može se shvatiti kakvo se značenje u procesima transformacije može pripisati “strukturama” ili respektivnim “akterima”. Pregled ponude najvažnijih teorija u društvenim znanostima treba pokazati da analize transformacije odavno nisu više osuđene na puko opisivanje, nego da se ona može analizirati na teorijski zahtjevan način. Premda se demokratizacija političkih režima ponajprije hrani iz unutarnjih izvora i premda je potiču domaći akteri, u promjenama sustava često sudjeluju i izvanjski akteri. To se može dogoditi na miran način kao “poticanje demokracije” ili nasilno kroz rat. Toj je tematici u novom izdanju posvećeno posebno poglavlje. Potom se iscrpno obrađuju pitanja u kojim se etapama politički sustavi transformiraju u demokraciju, kakvi posebni problemi nastaju u pojedinim fazama, te koji politički akteri, i zbog kojih razloga, u jednoj fazi imaju utjecajnu ulogu, a u sljedećoj fazi dramatično gube važnost. Važnost i utjecaj političkih aktera ne ovise najposlije o njihovim strategijama i o tijeku promjene sustava na koji utječu. Pritom su posebno važni konkretni oblici interakcije između elita i masa. Za ustrajnost procesa demokratizacije važna je i kontekstualna primjerenost političkog djelovanja. Na podlozi pojmovnih objašnjenja i teorijskih promišljanja u prvom dijelu, u drugom dijelu knjige prikazani su posebni procesi, problemi, uspjesi i neuspjesi najprije drugoga (nakon 1945), a potom i trećeg vala demokratizacije (19741995).1 Osobito se sustavno rasvjetljuju one strukture, akteri, djelovanja, te unutarnji i vanjski čimbenici utjecaja koji su u procesima transformacije nakon Drugoga svjetskog rata uzrokovali nastanak stabilnih demokracija u Saveznoj Republici Njemačkoj, Austriji, Italiji i Japanu. Podrobno je analiziran i “slučaj” posljednjih desnih diktatura u “Zapadnoj Europi” - u Portugalu (1974), Grčkoj (1974) i Španjolskoj (1975). Razlažu se, ponajprije, razlozi sloma posljednjih zapadnoeuropskih diktatura i neočekivano brze i uspješne demokratske transformacije. U nastavku su prikazane posebnosti promjena režima u Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji. Te analize ne služe najposlije tome da se odgovori na pitanje kako su specifični politički i kulturni konteksti tih dviju regija osobito utjecali – i utječu – na uspjeh ili propast procesa demokratizacije. Među empirijskim analizama širok prostor zauzimaju procesi transformacije u Istočnoj Europi. Prema vladajućem mišljenju u međunarodnom istraživanju transformacije (Huntington, 1991; Przeworski, 1991; Merkel, 1994; Linz i Stepan, 1996; Diamond i dr., 1997), oni se, doduše, ubrajaju u treći val demokratizacije, ali posebnost promjena sustava od zatvorenih komunističkih diktatura u većinom otvorene demokratske sustave opravdava njihovu obradu u posebnom poglavlju.2 Stoga se nakon uzročne analize sloma komunističkih sustava razmatra posebna “transformacijska problematika” u Istočnoj Europi, 1

Prvi dugi val demokratizacije (1828-1918) i autokratski protuval što je uslijedio za njim (19221943) (Huntington, 1991, 16) ukratko su opisani na početku drugog dijela, ali na tom mjestu nisu posebno analizirani.

13

koja je ponajprije proizašla iz karaktera prethodnih autoritarnih odnosno totalitarnih sustava. Slijedi diferencirana analiza različitih putova transformacije i institucionalnih oblika novih “demokracija”. Glavni je cilj objašnjenja u tom dijelu da se iz posebnog tereta naslijeđa, započetog puta transformacije, kontekstu primjerenog ili neprimjerenog institucionaliziranja demokracije i socijalnoekonomskih čimbenika utjecaja objasni uspjeh ili propast procesa demokratizacije. Zanemare li se Rusija (defektna demokracija) i Bjelorusija (autoritarni režim), nove su se demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi, unatoč svakoj teoriji, iznenađujuće brzo konsolidirale. I to treba objasniti. Ova knjiga o “transformaciji sustava” treba uvesti u: • pojmovlje istraživanja transformacije • periodizaciju transformacija sustava • procesne oblike transformacija sustava • najvažnije teorije u istraživanju transformacije • izvanjsko poticanje demokracije • empirijsko istraživanje transformacijskih režima • ogledne analize odabranih transformacijskih zemalja • uzroke uspješnih i propalih procesa demokratizacije • rizike deformiranja mladih demokracija u hibridne režime. Prvi se put predstavlja knjiga koja je i uvod i udžbenik o politološkom istraživanju transformacije, a koja sažima sve središnje pojmove i teorijske pristupe toj tematici i primjenjuje ih na primjerima brojnih analiza zemalja Zapadne, Južne i Istočne Europe, Latinske Amerike i Istočne Azije.

2

Koristeći valjane sustavne prigovore, neki autori govore o posebnome, četvrtom valu demokratizacije (Beyme, 1994; Offe, 1994; Bunce, 2003). No u vladajućem mišljenju u istraživanju transformacije ta se oznaka nije zapravo probila u odnosu prema ranoj Huntingtonovoj (1991) tvorbi pojmova.

14

I. Teorija 1. Tipologija političkih sustava Politički je sustav “funkcionalno specijalizirani” parcijalni sustav kojemu je zadaća osigurati preživljavanje cijelog društva posredstvom društveno “obvezatne raspodjele vrijednosti i dobara” (Easton, 1965). Da bi mogao ispuniti tu funkciju, potrebna su mu posebna sredstva državne sile i sankcija, koja nemaju ostali parcijalni sustavi poput privrede, znanosti ili prava. Max Weber (1972, 822) je govorio o “monopolu legitimnoga fizičkog nasilja” koji pripada samo državi kao unutarnjoj organizacijskoj jezgri političkog sustava. Politički sustavi nisu, dakle, samo funkcionalno specijalizirani, nego su i manifestacije političke vladavine, a legitimirani su različitim oblicima (Waschkuhn, 1995, 237). Sukladno vrsti i načinu svoje legitimacije, politički sustavi izgrađuju određene strukture i mehanizme pristupa političkoj vlasti i osiguranja političke vlasti. Te se strukture i mehanizmi mogu shvatiti kao unutarnja normativna i institucionalna oprema političkog sustava. Pri tome vrijedi pravilo: norme na kojima se temelje respektivni politički sustavi određuju pretenziju na opseg vlasti i posebnu konfiguraciju institucija državne vlasti. One utječu na oblike, postupke i organizacije pristupa vlasti, strukture vlasti i načine vladanja. Klasificikacija oblika države i vladavine prema određenim obilježjima unutarnje organizacije vlasti ubraja se u najstarije i najpreče zadaće znanosti o politici. Nastaje u 5. stoljeću prije Krista s Herodotovim razgovorom s Perzijcima, a prvi vrhunac dostiže u grčkoj antici u Platonovoj i Aristotelovoj trodiobi u nauku o tipovima vlasti. Aristotel (384-323. prije Krista) je u svojoj akademiji prikupio ukupno 158 ustava i usustavio ih prema brojčanome (koliko ih vlada?) i kvalitativnom kriteriju (kako se vlada u odnosu prema općem dobru?) (Politika 1278 b 6-1279 b 10). Pomoću ta dva kriterija Aristotel raščlanjuje tri oblika vlasti u kojima su tri dobra oblika suprotstavljena trima izopačenima: u samovladavini, to je monarhija nasuprot tiraniji; u vladavini malobrojnih, aristokracija nasuprot oligarhiji; u vladavini mnogih, politiea nasuprot demokraciji. Na početku novog vijeka Machiavelli (1469-1527) svodi mnoštvo pojavnih oblika države na dva temeljna tipa: republiku i kneževinu. Pri tome ne odgovara na to koji on tip načelno preferira. U svojemu epohalnom spisu O duhu zakona Montesquieu (1689-1755) opet razlikuje tri oblika vlasti (1965, 104): republiku (u aristokratskom ili demokratskom obliku), monarhiju i despociju. Nije teško uvidjeti kako se tu miješaju kvantitativni i kvalitativni kriteriji. Popis značajnih teoretičara države, koji su sa stajališta dvaju spomenutih obilježja sustava ili kompleksnijeg rastera kriterija pokušali razviti sustavni nauk o oblicima države, nastavlja se značajnim imenima 19. i 20. stoljeća. Navodimo samo Opće nauke o državi Roberta von Mohla (1799-1875), J. K. Bluntschlija (1808-1881) i Georga Jellineka (1851-1911). U 20. su stoljeću na obuhvatnim i sustavnim tipologijama raznovrsnih pojavnih oblika političke vladavine radili, među ostalima, Britanac Samuel Finer, Amerikanac MacIver, te Carl Joachim Friedrich i Karl Loewenstein, njemački politički znanstvenici koji su emigrirali u

15

Sjedinjene Države. Ovdje se ne mogu sažeti, pa čak ni ocrtati, njihovi rezultati (o tome ukratko u: Brunner, 1979, 22-77). Za našu je svrhu dostatno napraviti kratku temeljnu tipologiju političkih sustava, sustavnost koje je razumljiva. Naime, samo ako su pojedini tipovi vladavine točno definirani i međusobno razgraničeni, općenito možemo odlučiti je li posrijedi transformacija nekoga političkog sustava, dakle zbiljska promjena sustava, ili nije. Osim toga, tipološki potkrijepljena analiza pojedinih sustava omogućuje oštriji uvid u posebnosti i dinamičnosti različitih promjena sustava. Tako se u promjeni sustava od komunističkih režima u demokraciju pojavljuju drukčiji problemi nego u demokratskoj transformaciji desnih diktatura u Južnoj Europi nakon 1974. Tipološkoj podjeli političkih sustava pristupam deduktivno. Deduktivno znači da konstruiram idealne tipove u smislu Maxa Webera (1968, 234. i d.). Kaotično mnoštvo različitih realnih sustava treba sustavno svrstati u neki “idealni” sklop, i to tako da se misaono-logički uvaže bitna obilježja koja karakteriziraju poretke političke vladavine. Najprije se pozivam samo na kriterij “političke vlasti”. U razvoju svojih kriterija podjele - pri čemu se oslanjam na Hannah Arendt (1955, 703), Loewensteina (1969, 14. i d.) i Brunnera (1979, 62. i d.) - predstavljam šest kriterija klasifikacije, koje povezujem s načelnim pitanjima, a koji se odnose isključivo na središnje aspekte vlasti u nekome političkom sustavu: • legitimacija vlasti • pristup vlasti • monopol na vlast • struktura vlasti • pretenzija na opseg vlasti • način vladanja. Legitimacija vlasti: Kako se i u kojem opsegu vlast legitimira? Događa li se to na načelu narodne suverenosti, korištenjem različitih mentaliteta kao što su nacionalizam, patriotizam, sigurnost i red ili zatvorenog svjetonazora koji pretendira na aspolutnu istinu? Pristup vlasti: Kako je uređen pristup vlasti? To dotiče pitanje o izboru onih koji vladaju. Postoji li univerzalno (jednako, slobodno, opće i tajno) biračko pravo svih odraslih građana ili biračko pravo podliježe nekim ograničenjima koja su motivirana političkom vlašću, svjetonazorom, rasom, etničnošću, rodom ili nečim drugim? Jesu li adresati vlasti potpuno isključeni iz izbora nositelja vlasti? Monopol na vlast: Tko donosi politički obvezujuće odluke? Jesu li to samo demokratski legitimirane i ustavno predviđene instancije, jesu li to samoimenovani despoti ili se demokratski nelegitimnim akterima (primjerice vojsci) ustupaju izvanustavne domene odlučivanja? Struktura vlasti: je li državna vlast podijeljena na više nositelja vlasti ili je objedinjena u rukama jednoga jedinog nositelja vlasti? “Jedini nositelj vlasti” može biti pojedinačna osoba, jedna skupina, hunta, stranka ili komitet. Pitanje o strukturi vlasti dotiče tradicionalno pitanje, što su ga postavili već Locke i Montesquieu, o podjeli, ograničenju i kontroli vlasti.

16

Pretenzija na opseg vlasti: Je li pretenzija države da vlada nad svojim građanima jasno ograničena ili tendencijski neograničena? To je pitanje o dubini regulacije i intervencije što ih zahtijevaju nositelji državne vlasti u odnosu prema društvu i njegovim članovima. Način vladanja: Obavlja li se državna vlast u skladu s načelima pravne države ili je protivna njima, represivna, samovoljna ili čak teroristička? To dotiče pitanje obvezatnog normiranja državne sile pomoću legitimnih zakonskih normi. U demokracijama je pristup vlasti otvoren, struktura vlasti je pluralistička, pretenzija na opseg vlasti je ograničena, vlast se obavlja u skladu s pravnom državom, a pravo na vlast temelji se na načelu narodne suverenosti. Monopol na vlast imaju samo demokratski i ustavno legitimirane institucije. U defektnim varijantama demokratskih sustava ograničen je način funkcioniranja koji je u skladu s demokracijom i pravnom državom jednoga ili više kriterija vlasti. Cjelokupna logika vlasti ipak više slijedi demokratske nego autokratske oblike vladavine (pogl. 1.1.3). U autoritarnoj varijanti autokratskih sustava pristup vlasti podliježe znatnim ograničenjima, pluralistička struktura vlasti vidljivo je ograničena, vlast pretendira na to da uvelike zađe u individualnu sferu, način vladanja nije normiran u skladu s pravnom državom, a vlast se nastoji legitimirati uporabom određenih mentaliteta. Monopol na vlast imaju vođe, oligarsi ili hunte, koji uopće nisu demokratski legitimirani ili su nedostatno demokratski legitimirani. U totalitarnim podsustavima autokratskih sustava pristup vlasti je zatvoren, struktura vlasti je monistička, tj. usmjerena na jedno jedino središte vlasti, pretendira se na totalan opseg vlasti, način vladanja je represivan, teroristički i nadkriljen sveobuhvatnim svjetonazorom koji pretendira na aspolutnu istinu. Drukčije formulirano: dok su u defektnim demokracijama neki od šest kriterija demokratske vladavine samo narušeni, ali nije dokinuta logika demokratskih izbora, u autoritarnim su režimima kriteriji demokratske vladavine narušeni tako da se logika demokratske interakcije potiskuje i zamjenjue autoritarnim oblikom vladavine, koji suspendira institut općih, slobodnih i jednakih izbora. Razdjelnica između vrlo defektnih demokracija i “mekih” autoritarnih režima može biti vrlo tanka i uočljiva je samo u konkretnim kontekstima i slučajevima. U totalitarnim je režimima svaki od šest kriterija demokratske vladavine zamijenjen potpuno suprotnom logikom vladavine (Merkel, 2004). Dva temeljna tipa političkih sustava i njihovi podtipovi prikazani su u tablici 1. Tu je vidljivo je da je razdjelnica između demokracija i autoritarnih režima oštrija nego razdjelnica unutar temeljnih demokratskih i autokratskih tipova. To je u skladu sa sistematikom Hansa Kelsena (1881-1973), koji također spominje samo dva temeljna tipa političke vladavine: demokraciju i autokraciju (Kelsen, 1925, 320. i d.). Prema njemu, ta se dva tipa vladavine načelno razlikuju po tome što u demokratskim sustavima zakone “prave” oni na koje se oni primjenjuju (autonomne norme), dok se u autokratskim sustavima razlikuju zakonodavci i adresati zakona (heteronomne norme). Dakako, Kelsen je svoj Opći nauk o državi napisao prije 1925, dakle u trenutku kad ni staljinizam ni nacionalsocijalizam nisu istaknuli pretenziju za totalitarnom vladavinom, a da se ne govori o tome da je nisu bili ostvarili. Znatne razlike koje postoje između

17

meke autoritarne vlasti u ustavnoj monarhiji Njemačke Carevine i pretenzije za totalnom vlašću u staljinističkom Sovjetskom Savezu i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, a s obzirom na šest kriterija koje sam odabrao, omogućavali su ustavnim pravnicima, političkim znanstvenicima3 i historičarima da govore o totalitarnom sustavu sui generis. Iz deskriptivne perspektive to je i razumljivo, ali potkopava preciznu sustavnost Hansa Kelsena. U ustavnoj sistematici, totalitarne režime treba shvatiti kao podtip autokratskog poretka vladavine. Tablica 1: Obilježja demokratskih i autokratskih sustava Totalitarni režim Legitimiranje vlasti Pristup vlasti

Autokracija Autoritarni režim

svjetonazor

mentaliteti

Demokracija Defektna Demokracija demokracija pravne države narodna suverenost narodna suverenost

zatvoren (aklamacijski plebisciti umjesto općega biračkog prava)

restriktivan otvoren (postoji biračko pravo, (univerzalno biračko a ali nema pluralističkih, pravo ) slobodnih i poštenih izbora ili su ograničeni) Pretenzija na neograničena obuhvatna ograničena; definirana opseg vlasti u skladu s pravnom („totalna“) državom, ali narušava granice Monopol vlasti vođa/stranka vođa/ „oligarhija“ (nisu autoriteti legitimirani legitimirani izborima ili izborima i demokrat(nisu legitimirani su to samo djelomice) skim ustavom, ali ih izborima i katkad ograničuju veto demokratskim ustavom akteri Struktura monistička polupluralistička pluralistička vlasti Način vladanja samovoljan, ograničeno narušena pravna država sustavno represivan, represivan terorističan

otvoren (univerzalno biračko pravo)

ograničena; definirana u skladu s pravnom državom, definirane i zajamčene granice autoriteti legitimirani izborima i demokratskim ustavom pluralistička pravna država

a Jedino ograničenje: podtip „ekskluzivne demokracije“. Izvor: Merkel i Croissant, 2000, 7.

Tipologiju političkih sustava treba još jedanput pojasniti grafički. Čak ni između dvaju temeljnih tipova granice se ne mogu povući potpuno hermetično. Defektne demokracije, u kojima se stvarno narušavaju načela pravne države i izvršna vlast djelomice zaobilazi kontrolu vlasti, zalaze u “sivu zonu” mekih autoritarnih režima. I obratno, u poluautoritarnim režima već se mogu oblikovati važni elementi pravne države i demokracije. Još su propusnija preklapanja podtipova demokracije i autokracije. Ne može se kategorijalno sama rasvijetliti ni siva zona između predtotalitarnih i posttotalitarnih te potpuno razvijenih totalitarnih sustava. Prijelazi iz autoritarnih u totalitarne sustave katkad se zbivaju samo kao intenzivnije izražavanje pojedinih obilježja. Međutim, tek njihov zbroj proizvodi “totalitarni sindrom” koji opravdava konceptualizaciju posebnog podtipa. 3

Među njih uključujem i sebe. U prvom izdanju ove knjige i ja govorim o “totalitarnom podsustavu sui generis” (Merkel, 1999, 27). Pritom sam slijedio konstrukciju “idealnog tipa” Maxa Webera (1968, 233), no ona u općoj ustavnoj sistematici ne može razviti istu logičku selektivnost kao Kelsenovo određenje samo dvaju temeljnih tipova političke vladavine.

18

Da bi se realni politički sustavi svrstali, kontinuum od idealnih demokracija do potpunog totalitarizma može se povezati s vremenskom osi. Politički režimi pojedinih zemalja na toj se osi mogu kretati tamo-amo. Tako se Njemačka Carevina 1913. može svrstati u poluautoritarne sustave, a Weimarska Republika dvadesetih godina na područje poliarhija. Na početku tridesetih godina Republika se kreće u sivoj zoni defektne demokracije i poluautoritarnog režima. Nakon 1933. nacionalsocijalistički Treći Reich brzo “prelazi” autoritarnu zonu i nakon 1938. svrstava se u tip totalitarnog sustava. Stupanjem na snagu Temeljnog zakona i prvim slobodnim izborima 1949. godine politički režim Savezne Republike Njemačke opet se smjestio u demokratsku zonu, te se tijekom sljedećeg desetljeća u njoj uspio konsolidirati kao poliarhija (pogl. II.2). Povezivanjem kontinuuma sustava i vremenske osi jasno se može prikazati kako politički sustavi mogu brzo promijeniti karakter svoga režima. Jednom dostignuto stanje režima može se opet potpuno promijeniti ako se dramatično promijene kontekstualni čimbenici. U sljedećem poglavlju pokazat ću kako različiti tipovi režima mogu izgraditi različite potencijale stabilnosti i otpornosti na podlozi posebnih unutarnjih konfiguracija. Slika 1: Tipovi političkih sustava polarni tip

polarni tip

idealna demokracija

Autokracija

Demokracija

Usidrena demokracija

Realni tipovi - većinska demokracija - konsenzusna demokracija - predsjednički sustav - parlamentarni sustav

potpuni totalitarni sustav

KONTINUUM POLITIČKIH SUSTAVA

Defektna demokracija

Autoritarni režimi

Totalitarni režimi

Realni tipovi

Realni tipovi

Realni tipovi

- komunistički autoritarni režimi - fašistički autoritarni režimi - vojni režimi - korporativistički autoritarni režimi - rasistički autoritarni režimi - autoritarni modernizacijski režimi - teokratski autoritarni

- komunistički režimi - fašistički režimi - teokratski režimi

- ekskluzivna demokracija - enklavna demokracija - vojni režimi - neliberalna demokracija - delegativna demokracija

19

20

1.1. Demokratski sustavi Demokracija nije izum modernog doba. To vrijedi i za teoriju demokracije i za različite pokušaje da se ona ostvari tijekom više od dva tisućljeća ljudske povijesti (Held, 1987; Schmidt, 2006; i dr.). Teorija i stvarnost stekli su toliko različitih normativnih temelja i poprimili toliko konkretnih oblika da je najprije nužno pojmovno objasniti izraz demokracija. Riječ demokratia sastoji se od dviju sastavnica - demos (narod) i kratein (vladati) i postoji od sredine 5. stoljeća prije Krista. Demos je tada značio i “svi” (tj. narod, osobito narodna skupština), i “mnogi” (tj. široka masa, odnosno većina u narodnoj skupštini). Pojam demos određuje narod politički, a ne etnički (ethnos). Zbog političke definicije do 20. stoljeća stalno se različito odgovaralo na pitanje tko se ubraja u narod. U atenskoj demokraciji to su bili samo punodobni muški građani, tijekom 18. i 19. stoljeća u nekim naprednim industrijskim zemljama samo muški građani koji su ispunjavali određeni cenzus, a tek su tijekom 20. stoljeća u demos malo-pomalo ubrajane i žene:4 u Njemačkoj 1918, u Velikoj Britaniji 1928, u Francuskoj 1946. i u Švicarskoj 1971. U grčkoj antici demokratia je korištena kao istoznačnica isonomiai (otprilike, jednakosti pred zakonom) (Meier i dr., 1972, 823). U atičkoj se demokraciji smatralo da se pravna jednakost najbolje štiti pomoću većine. Polazilo se od toga da se jednakost pred zakonom najdjelotvornije osigurava pomoću političke jednakosti, tj. pomoću vladavine naroda. To je historijska i logička spojnica između isonomiae i demokratiae. Demokracija, dakle, nije bila zamisliva bez uređenja jednakopravnosti državljana. Narodna skupština trebala je biti institucionalno jamstvo i isonomiae i demokratiae.

4

I u demokracijama 21. stoljeća na parcijalnim je područjima djelomice različito uređeno pitanje pripadnosti demosu, kao što je očito iz odredaba o stjecanju državljanstva koje odstupaju jedne od drugih.

21

U grčkoj se antici vladavinski poredak “demokracije” odnosio na prostorno mali, pregledni “grad-državu”, koji je nedvojbeno bio više grad nego država (Sartori, 1992, 274). Atička demokracija bila je, osim toga, vrlo “ekskluzivna”. Iz sudjelovanja u demokraciji isključivala je robove, meteke i žene. Samo su punodobni muški građani imali pravo politički sudjelovati u zajednici. Kako je antička demokracija bila ekskluzivna i kako je bila ostvarena samo u malim gradskim demokracijama, mogla je poprimiti oblik izravne demokracije u kojoj političko sudjelovanje i političko odlučivanje nisu bili razdvojeni posredničkim predstavničkim gremijima i institucijama. Zakonodavna i izvršna vlast poklapale su se u narodnoj skupštini koja je bila pristupačna svim punodobnim građanima (Meier i dr., 1972, 832; Held, 1987, 21). “Demokracija” je postupno gubila na svojoj isključivosti tek političkim razvojem u 19. i 20. stoljeću sve većim širenjem biračkog prava. Još se glasoviti gettysburški govor Abrahama Lincolna, od 19. studenog 1863, koji demokraciju prikazuje kao “vladavinu naroda, od strane naroda i za narod”, temeljio na ekskluzivnom pojmu naroda koji je, doduše, uključivao muško crnačko stanovništvo, ali je još isključivao žene i neplatiše poreza. U mnogim zapadnim industrijskim državama biračko je pravo postalo općim tek nedugo prije Prvoga svjetskog rata, a napose poslije 1918. (Schmidt, 2006, 392). Tek se otada može govoriti o modernim, inkluzivnim demokracijama prema prethodno navedenim kriterijima. Dakako, u velikim državama demokracije su odavno izgubile izravni karakter i pretvorile su se u predstavničke sustave liberalne demokracije. Na ovome se mjestu ne može opisati ni historijsko ostvarenje demokracije u Sjevernoj Americi i u Europi (Dunn, 1992; Schmidt, 2006), ni njezin teorijski razvoj od Johna Lockea preko Jean-Jacquesa Rousseaua, Charles-Louisa de Secondat, baruna de la Brède et de Montesquieua, Alexisa de Tocquevillea, Johna Stuarta Milla, Josepha Schumpetera, Roberta Dahla ili Jürgena Habermasa (usp. npr. Held, 1987). No već taj kratki niz istaknutih teoretičara demokracije upućuje na lepezu različitih koncepata i modela u kojima se shvaća pojam demokracije. I doista, neprestance se spori o normativnim osnovama važenja i o ostvarivosti jakih i slabih, izravnih i neizravnih, elitnih i participacijskih, proceduralnih ili supstancijalnih modela demokracije. Ta rasprava što se dosad vodila u teoriji demokracije gotovo i nije utjecala na istraživanje transformacije (Merkel, 1996b, 33). Posljednjih se godina nova debata o „kvaliteti demokracije“ raširila unutar komparativnog istraživanja demokracije i transformacije (Merkel, Puhle i dr., 2003; Merkel, Puhle i dr., 2006; Lauth, 2004; Bertelsmann Stiftung, 2004; Morlino, 2004). Ipak, već od sedamdesetih godina 20. stoljeća postoje manje ili više uspješna mjerenja demokratske kvalitete političkih režima, poput Freedom Housea, Polity I-IV i Bertelsmannova transformacijskog indeksa (BTI) (Freedom House od 1972; Vanhanen, 1989; Gurr i dr., 1990; Jaggers i Gurr, 1995; Bertelsmann Stiftung 2004; sažetak u: Lauth, 2004, 297; Schmidt, 2006, 389. i d.). 1.1.1. Poliarhije

22

Premda su različiti sadržaji i oblici demokracije nadasve važni za socijalnokulturnu primjerenost, izglede i domet demokratizacije u sklopu transformacije sustava, najprije treba poći od minimalne definicije demokracije. Ona konkretizita naših šest kriterija što su prethodno navedeni, ali ostaje dostatno selektivna da bi se razlikovali autokratski i demokratski sustavi. Iz te minimalističke perspektive, američki istraživač demokracije Robert Dahl navodi dva elementarna, međusobno povezana, definicijska obilježja demokracije: mora se zajamčiti otvoreno natjecanje za političke dužnosti i vlast i istodobno dostatan prostor za političku participaciju svih građana. Dahl (1971, 5) to jezgrovito naziva “public contestation and the right to participate“ (javnim osporavanjem i pravom na participaciju, nap. prev.). No kako bi se u nekoj demokratskoj zajednici zajamčio nužan stupanj odgovornosti vlasti prema preferencijama jednakih građana, moraju im prema Dahlu (1971, 2) biti otvorene i tri sljedeće mogućnosti: mogućnost da oni oblikuju svoje preferencije, mogućnost da svoje preferencije pojasne sugrađanima i vlasti pojedinačnim i kolektivnim djelovanjem, dužnost vlast da jednako vrednuje sve preferencije, neovisno o njihovu sadržaju i podrijetlu. To su, kako ističe i sam Dahl, samo “nužni”, ali ne i “dovoljni” uvjeti demokracije. Stoga ih mora osigurati osam institucionalnih jamstava: sloboda udruživanja i koaliranja, pravo na slobodno iskazivanje mišljenja, pravo da se bira (aktivno biračko pravo), pravo da se bude biran na javne dužnosti (pasivno biračko pravo), pravo političkih elita da se natječu za glasove i potporu birača; postojanje alternativnih, pluralističkih izvora informiranja (sloboda informiranja), slobodni i pošteni izbori, institucije koje politiku vlasti čine ovisnom o glasovima birača i ostalim oblicima izražavanja preferencija građana.

23

Proizlazi da iz Dahlovih minimalnih kriterija nije eksplicitno očita podjela vlasti, koju je Locke (1689, O vladavini, pogl. XII) prvi put tematizirao, a Montesqueiu izdiferencirao (1748, O duhu zakona, knj. 11, pogl. 5). Ona je samo implicitno istaknuta u osmoj točki. U svojemu kasnijem, blago modificiranom, modelu poliarhije Dahl (1989) briše tu osmu točku bez nadomjestka. U svojemu drugom kriteriju o “strukturi vladavine” istaknuo sam točku o podjeli vlasti, a osobito o kontroli i ograničenju vlasti, kao važnu razdjelnicu između autokratskomonističkih i demokratsko-pluralističkih sustava. Time ne tvrdim da u svakoj demokraciji zakonodavna i izvršna vlast moraju biti potpuno odvojene. U suvremenim demokracijama takvu klasičnu podjelu vlasti nalazimo, približno, samo u predsjedničkim sustavima vlasti u SAD-u (Steffani, 1979) i (djelomice) u Latinskoj Americi. U parlamentarnim sustavima vlasti (Beyme, 1970, 1999), poput onih u Velikoj Britaniji i SR Njemačkoj ili čak u konkordancijskoj demokraciji u Švicarskoj (Lijphart, 1999, 31. i d.), granice između izvršne i zakonodavne vlasti de facto su vrlo nejasne. Institutom referenduma i radikalnom federalizacijom, osobito u Švicarskoj, institucionalizirane su jasne instancije izravne demokracije (referendum) i vertikalne instancije (federalizam) međusobnog ograničavanja i kontrole vlasti. Što se tiče sudaca i sudova, sudbena vlast u svim je demokratskim sustavima uvelike neovisna o izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Kontrola vlasti postoji, prema tome, i u parlamentarnim sustavima vlasti. Imamo, dakle, posla s modernim sustavima liberalne demokracije s različitim institucionalnim aranžmanima koji se tiču horizontalne i vertikalne podjele vlasti, kao i s mješovitim odnosom između izravnih demokratskih i predstavničkih postupaka odlučivanja. Razdjelnica u odnosu prema autokratskim sustavima – osim malobrojnih “mješovitih sustava” - može se povući pomoću šest kriterija razlikovanja što sam ih prethodno naveo i pomoću osam Dahlovih minimalnih institucionalnih jamstava. Samo ako su oni zajamčeni, politički sustavi ispunjavaju opće obilježje demokracija: naime, načelnu neizvjesnost rezultata političkih odluka. Američki politički znanstvenik Adam Przeworski (1991, 13) dosljedno definira demokraciju kao “a system of ruled openendedness, or organized uncertainty”. Demokracija se, dakle, mora shvatiti kao institucionalizirani sustav pravila o preradi društvenih sukoba u kojemu jedna vlast, jedna institucija ili jedan akter ne smije određivati ili kontrolirati rezultate političkih odluka. Rezultati političkih odluka u demokracijama nisu, kao u autoritarnim i totalitarnim sustavima, određeni ex ante, nego nastaju kao rezultanta djelovanja konkurentskih političkih snaga. Politička se djelovanja ograničuju i donekle kanaliziraju pomoću a priori (većinom u ustavu) utvrđenih i demokratski legitimiranih proceduralnih pravila i institucija.

24

Ako se politički sustavi smjeste na kontinuum koji se proteže od idealne demokracije do potpunog totalitarizma, na njega se ne mogu unijeti samo dva temeljna tipa: demokracija i autokracija. Na toj se osi i demokracija i autokracija opet mogu podijeliti na podtipove: autokracija na autoritarne i totalitarne režime, s jedne, a demokracija na poliarhiju i defektnu demokraciju, s druge strane. Idealna demokracija pritom ostaje utopijski idealni tip, kao uostalom i potpuni totalitarizam. Poliarhija, doslovce “vladavina mnogih”, označuje, prema Robertu Dahlu (1971), svojemu pojmovnom začetniku u modernoj teoriji demokracije, prosječan tip demokracija koje stvarno postoje. Ona je udaljena od “idealne demokracije”, ali ne ukazuje na rastuće defekte, budući da je u njoj ostvareno osam institucionalnih jamstava pluralističke vladavine mnogih, koja je isfiltrirao Dahl (Merkel, Puhle i dr., 2003; Croissant i Merkel, 2004). Dahlov koncept poliarhije postao je referentni model u istraživanju transformacije. No deset godina nakon vrhunca trećeg vala demokratizacije (1995) postalo je jasno da su se mnoge nove demokracije mogle, doduše, označiti kao dahlovske poliarhije, ali da su izražavale sve veće normativne i funkcionalne nedostatke. Analitička slabost Dahlova modela poliarhije sastoji se u tome što su iz njega koncepcijski isključene jamstvene dimenzije horizontalne kontrole vlasti i pravne države koje su za demokraciju životno važne. Prema Dahlovim kriterijima, Rusija, Turska ili Venezuela morale bi se 2006. godine označiti kao poliarhije. Tako bi se našle u istoj skupini režima kao i Švedska, Francuska ili Švicarska. Proliferacijom hibridnih režima i defektnih demokracija na tragu trećeg vala demokratizacije, Dahlov je koncept izgubio mnogo empirijskoanalitičkog sadržaja. Sljedeći model “usidrene demokracije” nastoji nadoknaditi taj analitički nedostatak. 1.1.2. Usidrena demokracija5 Koncept “usidrene demokracije” slijedi zamisao da su stabilne demokracije u pravnoj državi dvostruko usidrene: iznutra, budući da pojedini parcijalni režimi u demokraciji osiguravaju svoje normativno i funkcionalno postojanje pomoću međusobne ovisnosti i samostalnosti; izvanjski, budući da su parcijalni režimi u demokraciji usidreni pomoću niza uvjeta koji omogućuju demokraciju i štite je od izvanjskih i unutarnjih šokova i tendencija destabilizacije. Parcijalni režimi demokracije Demokraciju u pravnoj državi definira pet parcijalnih režima: demokratski izborni režim (A), režim prava na političku participaciju (B), parcijalni režim građanskih prava na slobodu (C), institucionalno osiguranje kontrole podjele vlasti (horizontal accountability) (D), i jamstvo da je, de jure i de facto, osigurano “učinkovito vladanje vlasti” demokratski izabranih predstavnika (E). 5

Koncept usidrene demokracije (embedded democracy) razvijen je unutar projekta “Defektne demokracije” Njemačke istraživačke zajednice (DFG), što smo ga zajedno vodili Hans-Jürgen Puhle i ja. U svezi s razvojem koncepta posebno sam zahvalan Aurelu Croissantu (Heidelberg) i Peteru Thieryju (Heidelberg i München).

25

Tim raščlanjenjem postaje jasno da pojam usidrene demokracije nadilazi Downsa (1968), Huntingtona (1991),6 Przeworskoga (1991), ali i Dahlovo (1971) shvaćanje poliarhije. On je ipak “realističan” jer se odnosi isključivo na institucionalnu arhitekturu, a output-dimenziju poželjnih policies ili čak rezultata politike ne shvaća kao određujuće obilježje demokracije u pravnoj državi. Naše shvaćanje demokracije nalazi se, dakle, između shvaćanja Josepha Schumpetera i Hermanna Hellera.7 Socijalna država, fairness u raspodjeli privrednih dobara ili čak “društvena pravednost”8 mogu biti poželjni politički rezultati u demokratskim procesima odlučivanja, ali nisu njezini konstitutivni, određujući elementi. Usidrena demokracija nadilazi jednostavni demokratski elektoralizam, jer tek četiri dodatna parcijalna režima osiguravaju da ne bude zajamčen samo postupak, nego i ciljevi demokratskih izbora. Nije dostatan samo demokratski pošten proces izbora onih koji vladaju. Mora se i institucionalno zajamčiti da demokratski izabrani predstavnici vladaju između izbora prema načelima demokracije i pravne države. To nipošto nije samo normativni nego, ponajprije, logički tjesnac zagovornika uskog pojma “izborne” demokracije.9 Oni demokraciju svode na korektan postupak demokratskih izbora, ali njihova definicija demokracije ne predviđa zadovoljavajuća institucionalna jamstva koja osiguravaju da izbori budu democratically menaingful (Beetham), tj. da se demokratski vlada na ustavnom temelju načela pravne države.

6

Huntington sažeto govori o tome da je demokracija metoda za sprječavanje diktature. Ono je i ispod normativnog zahtjeva “socijalne demokracije” što ga je nedavno razvio Thomas Meyer (2005). 8 O problematici i konstrukciji modernog pojma pravednosti vidjeti, među ostalim: Rawls (1971, 1991), Walzer (1992), Kersting (1997), Sen (2000), Merkel (2001). 7

9

Neki su kritičari, koji našim konceptima usidrene ili defektne demokracije predbacuju preveliku normativnu rastezljivost, pogrešno shvatili upravo logički prisilnu funkcionalnu komplementarnost. Naravno, tu nije riječ o “savršenoj demokraciji”, koja nam se pojmovno podmeće zbog pogrešnog razumijevanja semantičkog dispozitiva (savršeno nije semiotičkologička suprotnost defektnome), nego o “funkcionirajućoj demokraciji pravne države”.

26

Slika 2: Koncept usidrene demokracije Ekonomske pretpostavke/društvena pravednost Civilno društvo Međunarodna/regionalna integracija Građanska prava C

Političke slobode B

Izborni režim A

Horizontalna odgovornost vlade D

Efektivna vlast vlade E

(A) Izborni režim Izborni režim u demokraciji ima funkciju povezivanja pristupa središnjim položajima u državnoj vlasti s otvorenim natjecanjem za glasove građana. Među parcijalnim režimima usidrene demokracije on zauzima središnje mjesto jer su izbori najočitiji izraz suverenosti naroda. Osim toga, zbog otvorene pluralističke konkurencije za središnje položaje u vlasti, izborni režim predstavlja i kardinalnu razliku u odnosu prema autokraciji. Kako bi se trajno etablirao djelotvoran demokratski izborni režim – periodični, slobodni, opći, jednaki i pošteni izbori – jednaka prava na sudjelovanje u politici (parcijalni režim B) nisu minimalni uvjeti koji se mogu izigrati (Hadenius, 1992). Oba parcijalna režima koja su usko upućena jedan na drugoga institucionaliziraju bit vertikalne legitimacije vlasti u demokraciji. Prema Robertu Dahlu (1989, 221), demokratski izborni režim obuhvaća četiri nosiva elementa: univerzalno aktivno biračko pravo, univerzalno pasivno biračko pravo, slobodne i poštene izbore, te izabrane nositelje mandata. S gledišta

27

načela kontrole vlasti, izbori su mehanizam sankcioniranja koji ih može pretvoriti u posljedično bogati, premda vremenski punktualan, postupak vertikalne odgovornosti. No to ne jamči ni demokratsko vladanje, ni vladanje koje je vezano za pravnu državu, kao što pokazuju mnogi primjeri mladih izbornih demokracija u trećem valu demokratizacije (Merkel, Puhle i dr., 2003). Demokratski izborni režim jest, dakle, nužan, ali odavno nije i dostatan uvjet demokratskog vladanja. (B) Prava na političku participaciju Prava na političku participaciju, koja prethode izborima i nadilaze izbore, upotpunjuju vertikalnu dimenziju demokracije. Ona konstituiraju arenu javnosti kao samostalnu sferu političkog djelovanja u kojoj se razvija organizacijska i komunikativna moć. U njoj kolektivni procesi mišljenja i oblikovanja volje određuju i pojačavaju konkurenciju za položaje u političkoj vlasti. Njezina je prva funkcija da omogući demokratske izbore u kojima se nadovezuje na organizirane i neorganizirane pluralističke interese kompleksnih društava. Oni, konkretno, sadržavaju neograničeno važenje prava na slobodu mišljenja i govora, te pravo na udruživanje, prosvjedovanje i peticije. Uz javne medije, vrlo su važni i privatni mediji. Ni širenje ni dobivanje informacija i vijesti ne smiju podlijezati nikakvim, politički motiviranima, ograničenjima.Ta prava konstituiraju samostalnu sferu demokracije i mogu biti “kralježnica” vlastitoga parcijalnog režima (Beetham, 1994; Bollen, 1993, 6. i d.). S toga gledišta, parcijalni režimi A i B osiguravaju funkcionalnu logiku demokratskih izbora samo ako su međusobno povezani. Zajedničkim djelovanjem potiču responzivnu vlast, jer “tvrdu” periodičnu kontrolu pomoću izbora dopunjuju “mekom”, ali stalnom kontrolom javnosti između izbora.

28

(C) Građanska prava na slobodu Parcijalne režime A i B treba dopuniti građanskim pravima na slobodu i zaštitu. I prije institucionalizacije međusobne kontrole vlasti, ona čine središnji kamen temeljac pravne države u usidrenoj demokraciji. Kao “negativna” prava na slobodu u odnosu prema državi, građanska prava na slobodu dotiču pitanje dometa vlasti, odnosno pretenzije na opseg vlasti. To su prava koja su u demokracijama pravne države izuzeta iz odluka većine. Kad ne bi bilo tako, većinske demokracije brzo bi se pretvorile u tiranije većine (Tocqueville, 1835). Izvršnoj i zakonodavnoj vlasti moraju se postaviti prepreke koje sprječavaju da se pomoću ovlasti demokratske većine potčinjavaju pojedinci, skupine ili politička opozicija. Prava na slobodu tako štite elementarni, temeljni uvjet života državljana uopće (Jelin, 1995; Linz i Stepan, 1996, 10). Pojedinačna prava na zaštitu jamče pravnu zaštitu života, slobode i vlasništva, ona jamče zaštitu od nepravednog uhićenja, egzila, terora, progona ili nedopuštenog miješanja u privatni život. To implicira da su jednak pristup pravu i jednak postupak pred zakonom shvaćeni kao temeljno građansko pravo.10 Temeljna građanska prava ograničuju cirkularne tokove moći u većinskoj demokraciji i tako, prividno paradoksalno, pridonose “demokratizaciji demokracije” (Offe, 2003). (D) Podjela vlasti i horizontalna odgovornost Kao četvrti konstitutivni parcijalni režim demokracije u pravnoj državi razmatramo podjelu vlasti i “horizontalnu odgovornost” što je institucionalizirana posredstvom nje. Pod horizontalnom odgovornošću mislimo, poput O’Donnella (1994, 61), na to da se izabrani dužnosnici kontroliraju preko mreže razmjerno samostalnih institucija i da u njezinoj ustavno definiranoj sferi utemeljuju svoje zakonito djelovanje. Institucionalizacija horizontalne odgovornosti državnih vlasti uklanja središnji kontrolni nedostatak što ga ostali parcijalni režimi ostavljaju otvorenim u temeljnoj konstrukciji demokracije. Horizontalna odgovornost vlasti tiče se pitanja strukture vladavine i izražava zakonitost djelovanja vlasti i njezino preispitivanje posredstvom kontrole vlasti u smislu uravnotežene međusobne ovisnosti i samostalnosti zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti.

10

To znači i da kulturne, etničke, jezične ili vjerske manjine ne smiju biti sprječavane ili pravno diskriminirane u prakticiranju svoje kulture, jezika ili vjere.

29

Na taj se način responzivnost i odgovornost vlasti ne osiguravaju samo punktualno izborima, nego i stalno, posredstvom ustavnih vlasti koje se međusobno kontroliraju i ograničuju, čime se osobito ograničuje obavljanje izvršne vlasti (Maus, 1994; Beetham i Boyle, 1995, 66. i d.). To pretpostavlja, prije svega, neovisnu i funkcionalno sposobnu sudbenu vlast, koja omogućuje pravnu kontrolu (judical review) akata izvršne i/ili zakonodavne vlasti (Reitz, 1997, 113. i d.). Američko, britansko i njemačko shvaćanje prava suglasno je o tome da je taj aspekt podjele vlasti neizostavan element demokracije u pravnoj državi. (E) Učinkovito vladanje vlasti Peti parcijalni režim naglašava nužnost da izabrani predstavnici doista budu oni koji vladaju. Kriterij učinkovita vladanja vlasti zadobiva pridjev koji se u etabliranima, ali ne i u novim, demokracijama smatrao razumljivim samim po sebi (Karl i Schmitter, 1991, 81; Collier i Levitsky, 1997, 442. i d.). Akteri, kao što je vojska ili ostali moćni akteri koji nisu podređeni demokratskoj odgovornosti, nemaju (posljednju) vlast raspolaganja određenim područjima politike ili područjima unutar države. To se tiče takozvanih rezerviranih domena politike nad kojima vlada, odnosno zakonodavna vlast, ne raspolaže dostatnom ovlašću u odlučivanju, ali i posebne problematike nezadovoljavajuće civilne kontrole nad vojskom i policijom (Valenzuela, 1992; Loveman, 1994; Morlino, 1998, 71. i d.). Učinkovito vladanje vlasti demokratskih autoriteta nužna je implikacija usidrene demokracije. To je osobito jasno u mnogim mladim demokracijama u Latinskoj Americi, Istočnoj, Južnoj i Jugoistočnoj Aziji, gdje vojska još ima djelomice samostalne domene u vanjskoj i sigurnosnoj politici koje nisu spojive sa “smislenim” demokratskim izborima. Tablica 2. još jednom prikazuje pet parcijalnih režima i najvažnije unutarnje elemente koji ih konstituiraju. Radi empirijskih analiza potonji se mogu još više izidferencirati kao “ispitni kriteriji” kako bi se komparativno analiziralo respektivno stanje konkretne demokracije. Tablica 2: Dimenzije, parcijalni režimi i kriteriji usidrene demokracije I.

Vertikalna dimenzija legitimacije i kontrole vlasti A. Izborni režim Aktivno biračko pravo Pasivno biračko pravo Slobodni i pošteni izbori Izabrani nositelji mandata B. Prava na političku participaciju Sloboda mišljenja, tiska i informiranja Sloboda udruživanja Građansko društvo II.

Dimenzija liberalne pravne i ustavne države

30

C. Građanska prava na slobodu Pojedinačna prava na zaštitu od državnih i privatnih aktera Jednako postupanje pred zakonom Slobodan i jednak pristup sudovima D. Horizontalna odgovornost Kontrola vlasti Horizontalna odgovornost III.

Dimenzija kontrole agende E. Učinkovito vladanje vlasti Izabrani nositelji mandata sa stvarnom moći oblikovanja Nepostojanje “rezerviranih domena” Nepostojanje protuustavnih veto sila

Unutarnja usidrenost Opisani parcijalni sustavi mogu potpuno razviti svoj utjecaj na demokraciju samo ako su međusobno “usidreni”. Međusobna usidrenost znači obavljanje komplementarno nužnih “dostavnih usluga” za neki drugi parcijalni režim, kao što parcijalni režimi B (prava na političku participaciju) i C (građanska prava na slobodu) čine za parcijalni režim A (demokratski izbori) ili kao što druge parcijalne režime sprječavaju da uzurpirajuće presegnu u granične sfere, kao što to, među ostalim, jamče parcijalni režimi C, D i E. Demokraciju stoga ne treba shvaćati kao jedinstven režim, nego kao sklop parcijalnih režima (Schmitter, 1997, 243). Demokracija se, doduše, može dezagrerirati na spomenute parcijalne režime, ali oni su u međusobnom odnosu i svaki podliježe funkcionalnim imperativima ostalih parcijalnih režima. Navlastita logika jednoga parcijalnog režima ne ukida se, istina, tim usidrenjem, ali se sprječavaju uzurpirajuća presezanja koja štete demokraciji. Posrijedi je, dakle, uzajamno usidrenje pojedinih demokratskih institucija u ukupni splet institucionalnih parcijalnih režima što demokraciju čini funcionalnom i otpornom. Raščlanjenje parcijalnih režima jasno pokazuje da usidrena demokracija pravne države normativno nadilazi izbornu demokraciju, ali i Dahlovu poliarhiju. Diferenciranje parcijalnih režima ima i znatnu analitičku prednost. Prvo, ono omogućuje preciznije lociranje defekata u konkretnoj demokraciji. Drugo, omogućuje da se usporedbom zemalja uoče specifična gomilanja defekata unutar određenih parcijalnih režima u demokraciji. Treće, omogućuje da se sustavno prati kako defekti u jednome parcijalnom režimu inficiraju druge parcijalne režime, što potkopava demokratsku logiku i uzrokuje puzajuću autokratizaciju, unatoč periodičnom održavanju pluralističkih izbora. Vanjska usidrenost

31

Svaka je demokracija kao cjeloukupni režim usidrena u okolinu. Ona okružuje, omogućuje i stabilizira demokraciju, odnosno sprječava je ili destabilizira. Njezino oštećenje ili nedovoljna razvijenost često povlači za sobom defekte i destabilizacije same demokracije. Te usidrujuće karike jesu okolina predstavničke demokracije. One su uvjeti mogućnosti ili nemogućnosti, one poboljšavaju ili pogoršavaju kvalitetu demokracija u pravnoj državi, ali nisu određujuće sastavnice same demokracije. Najvažnije vanjske karike usidrenja jesu: društveno-ekonomski kontekst, civilno društvo, međunarodna i regionalna integriranost (usporediti sliku 2). Društveno-ekonomski kontekst Lipset (1959; 1981, 31) je pregnantno definirao locus classicus veze između stupnja društveno-ekonomskog razvoja i sposobnosti nekoga društva za demokraciju: “The more well-to-do a nation, the greater the chances that it will sustain democracy”. Veza između privrednog razvoja i sposobnosti za demokraciju uvijek se statistički ispitivala, te se pokazala izvanredno stabilnom (usporediti, među ostalim, Cutright, 1963; Dahl, 1971; Vanhanen, 1984, 1990; Lipset i dr., 1993; Moore, 1995; Welzel, 1996; Przeworski i dr. 2000). Premda su grubi mjerni pokazatelji (društveni bruto proizvod po glavi stanovnika; izborna demokracija) povremeno s pravom kritizirani (Lauth, 2004), dobro razvijena i prosperirajuća privreda neosporno je važna za demokraciju. Razvijena privreda koja sprječava krajnju bijedu, pluralizira društvenu strukturu, te pridonosi tome da se materijalni i kognitivni resursi društva ne raspodjeljuju eklatantno nejednako i nepravedno jest zaštitnik demokracije i obično pridonosi kvaliteti pravne države i participacije u demokratskoj zajednici. Vrijedi i obratno: nedovoljna razvijena privreda i krajnje nejednaka raspodjela materijalnih i kognitivnih resursa štete stabilnosti i kvaliteti demokracija u pravnoj državi.

32

Civilno društvo Uvjerenje da razvijeno civilno društvo pridonosi snazi demokracije ima dugu tradiciju. Oslanja se na važne argumente što su u političkoj filozofiji ranoga novog vijeka razvijani od Johna Lockea preko Montesquieua, Alexisa de Tocquevillea do Ralfa Dahrendorfa, Roberta Putnama i Jürgena Habermasa. Na ovom mjestu treba samo navesti pet najvažnijih središnjih argumenata koji istodobno označuju središnje funkcije teorije demokracije:11 zaštita od samovolje države (Lockeova funkcija), ravnoteža između autoriteta države i civilnog društva (Montesquieuova funkcija), škola demokracije (Tocquevilleova funkcija), proizvodnja socijalnog kapitala (Putnamova funkcija), javnost i kritika (Habermasova funkcija). Međunarodna i regionalna integriranost Uklopljenost u međunarodne, multilateralne, privredne ili demokratske političke integracijske sklopove vrlo je važna za stabilnost i kvalitetu demokracije. Vojni savezi ili vanjskopolitičke sigurnosne strukture nemaju jednak demokratski učinak, čak i kad njima dominiraju većinom demokratske države, kao u NATO-u. Primjeri Portugala do 1974. ili Turske pokazuju kako u takvim savezima mogu preživjeti autoritarni i defektni demokratski režimi koji narušavaju ljudska i građanska prava, jer su njihove unutarnje političke strukture podređene respektivnome sigurnosnom cilju u vanjskoj politici.

11

Usporediti iscrpnije o civilnom društvu u pogl. 6.3.4. (Konsolidacija građanskog društva).

33

Historijski najuspješnijim međunarodnim, odnosno regionalnim usidrenjem demokracija pokazala se Europska Unija (EU), odnosno Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ), Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska Zajednica (EZ) kao njezine prethodne organizacije. Rana integracija SR Njemačke i Italije 1951. godine u Europsku zajednicu za ugljen i čelik, te primanje postautoritarnih režima Grčke, Španjolske i Portugala u Europsku zajednicu osamdesetih godina stabilizirali su mlade demokracije, kao što su nakon 1989. potaknuli punu demokratizaciju istočnoeuropskih država pristupnica. Kombinacija interesne zajednice tržišne privrede i demokratske vrijednosne zajednice čini Europsku Uniju dosad jedinstvenim modelom u cijelom svijetu. Ni ASEAN, ni MERCOSUR, ni NATO nemaju usporediv učinak, budući da se nisu obvezali – ili to nisu učinili na jednak način – načelu demokratskih vrijednosti. Uključenost u OUN i njezine podorganizacije dosad se pokazala umnogome nevažnom za uspostavu i stabilizaciju pravne države i demokracije. Usidrenost u međunarodne i regionalne organizacije posebno je poticajna za demokraciju onda kada nadilazi čiste ekonomske ili sigurnosno-političke interese te članstvo vezuje za načela demokracije i pravne države. Nijedna važna međunarodna organizacija nije to učinila na jednak način kao Europska Unija (Kneuer, 2006). Što su gušća, konsolidiranija i otpornija “vanjska” usidrenja središnjih režima demokracije, to su unutarnji parcijalni režimi demokracije nedohvatljiviji vanjskim prijetnjama. Što je međuovisnost parcijalnih režima bolje institucionalizirana, što je jača suradnja među akterima tih režima i što su veći prihvaćenost i uvažavanje te međuovisnosti, to je demokratskiji cijeli politički režim. Vrijedi i obratan zaključak: što su vanjska usidrenja slabija, što su manji uvažavanje i suradnja među akterima parcijalnih režima, to više imamo posla s defektnim demokracijama s onu stranu autokratskih režima. 1. 1. 3. Defektne demokracije Ako je neki parcijalni režim usidrene demokracije toliko oštećen da mijenja cjelokupnu logiku demokracije u pravnoj državi, ne može se više govoriti o intaktnoj demokraciji pravne države. Ovisno o tome koji je parcijalni režim demokracije u pravnoj državi narušen, imamo posla s određenim tipom defektne demokracije. Iz te su perspektive defektne demokracije one demokracije u kojima je razorena uzajamna usidrenost parcijalnih režima i poremećena cijela logika demokracije u pravnoj državi. Defektne demokracije definiraju se kao “sustavi vladavine koje odlikuje postojanje uvelike funkcionalnoga demokratskoga izbornog režima koji regulira pristup vlasti, ali su zbog poremećaja u funkcionalnoj logici jednoga ili više ostalih parcijalnih režima izgubljeni komplementarni oslonci koji su u funkcionalnoj demokraciji nužni kako bi se osigurali sloboda, jednakost i kontrola (Merkel, Puhle i dr., 2003, 66, sv. 1). Oblici Razlikujemo četiri oblika defektnih demokracija: ekskluzivnu, enklavnu, neliberalnu i delegativnu demokraciju (Merkel, Puhle i dr., 2003, 239).

34

Ekskluzivna demokracija. Budući da je temeljno načelo demokracije suverenost naroda, ono mora biti zajamčeno univerzalnim biračkim pravom i njegovom poštenom primjenom. To ne postoji ako je jedan ili više važnih segmenata odraslih građana isključeno iz državljanskog prava na univerzalne izbore. S druge strane, ako je iz biračkog prava isključeno pet do deset posto stalnog stanovništva neke zemlje, ne može se, neovisno o okolnostima, zaključiti da je sustav autokratski (Merkel, Puhle i dr., 2003, 239. i d.).12

12

Sa stajališta teorije demokracije ipak je problematično ako se useljenicima i nakon mnogo godina stalnog prebivanja u nekoj zemlji uskraćuje građanski status, a da useljenik pritom želi i da je pripravan odustati od svoje prvobitne pripadnosti nekoj državi.

35

Enklavna demokracija. Ako “veto sile” – vojska, gerila, milicija, poduzetnici ili veleposjednici, multinacionalni koncerni – izvuku određene političke domene iz dohvata demokratski legitimiranih predstavnika, nastaje poseban sindrom iskrivljene tvorbe vlasti. Enklavna je demokracija ponajprije regionalno specifičan tip Latinske Amerike i Jugoistočne Azije, jer vojska preuzima veto ulogu u politici. U Istočnoj Europi ili Srednjoj Aziji to je rijedak tip (249. i d.). Neliberalna demokracija. U nepotpunoj ustavnoj i narušenoj pravnoj državi neliberalne demokracije ograničena je kontrola izvršne i zakonodavne vlasti od strane treće vlasti. Slab je obvezujući učinak ustavnih normi na djelovanje vlade i na zakonodavstvo. Prava pojedinca na građansku slobodu i zaštitu djelomice su suspendirana ili još nisu etablirana. Neliberalne demokracije obilježuju narušavanja dimenzije pravne države, koja pogađaju navlastitu srž liberalnog samorazumijevanja, naime jednaku slobodu svih pojedinaca. Neliberalna je demokracija najčešći tip defektne demokracije. Susreće se u svim regijama svijeta (261. i d.). Delegativna demokracija. U delegativnoj je demokraciji kontrola izvršne vlasti od strane zakonodavne i treće vlasti ograničena. Slab je obvezujući učinak ustavnih normi na djelovanje vlade. Narušene su kontrole podijeljenih vlasti, koje su funkcionalnim demokracijama potrebne kako bi održale uravnoteženim lanac političkog predstavništva. Vlade, koje većinom vode karizmatični predsjednici, zaobilaze parlament, utječu na pravosuđe, narušavaju načelo legalnosti, potkopavaju kontrolu vlasti i jednostrano pomiču odmjerenu ravnotežu vlasti u korist (predsjedničke) izvršne vlasti.13 Uzroci Ne može se izlučiti jedan premoćan čimbenik koji bi slovio kao primarni uzrok nastanka sve većih defekata u mladim demokracijama (Merkel, Puhle i dr., 2003, 187. i d.). Uglavnom su postojale posebne kombinacije više uzroka koji su određenim akterima pružali posebne prigode da uzurpiraju vlast, suspendiraju norme ili da zaobiđu kontrole koje ograničuju vlast. Ovdje se ne može prikazati ta posebna sveza između struktura i djelovanja aktera (Merkel, Puhle i dr., 2003, 2006). Stoga rezultate naših istraživanja treba hipotetski sažeti za svaki od najvažnijih skupova uzroka. U obzir su uzeti: put i razina modernizacije, privredna konjunktura, socijalni kapital i civilno društvo, stvaranje države i nacije, tip prethodnoga autoritarnog režima, vrsta tranzicijskog modusa, političke institucije i okvirni međunarodni uvjeti. Put modernizacije. Vjerojatnost nastanka demokratskih defekata veća je ako društveno-ekonomska modernizacija neke zemlje slijedi polumoderni put koji

13

O’Donnellov (1994) pojam “delegativne demokracije”, koji pomoću fenomena populističke aklamacije jače naglašava vertikalnu dimenziju legitimnosti, nije potpuno istovjetan ovom razumijevanju, ali je ipak blizak našem shvaćanju tog tipa.

36

proizvodi eklatantne neravnoteže u moći i posjedničke klase koje demokraciju shvaćaju kao prijetnju svojim privrednim i političkim interesima.14 Razina modernizacije. Veće je vjerojatnost nastanka defektne demokracije što je niža razina društveno-ekonomskog razvoja i što je nejednakija raspodjela društvenih resursa. Asimetrična raspodjela ekonomskih, kulturnih i kognitivnih resursa potiče eklatantno nejednaku raspodjelu resursa političkog djelovanja i moći među političkim akterima i otežava ostvarenje standarda pravne države i demokracije.15 Privredna konjunktura. Ekonomske krize nude situacijske poticaje za institucionalizaciju defekata u nekonsolidiranim demokracijama. One su često razdoblja posebnih ovlasti i uredbi iz nužde, napose u predsjedničkim i polupredsjedničkim sustavima vlasti,16 koje često prelaze ustavne granice i učvršćuju se i izvan akutnoga izvanrednog stanja. Socijalni kapital. Vjerojatnost nastanka defektnih demokracija povezana je s vrstom i opsegom socijalnog kapitala što je historijski akumuliran u nekom društvu. Socijalni kapital koji se pojavljuje u etnički ili vjerski segmentiranom obliku pogoduje nastanku demokratskih defekata. Socijalni kapital u “Tocquevillevoj ili Putnamovoj varijanti”, koja premošćuje etnička i vjerska segmentiranja u nekom društvu, suprotstavlja se ekskluzivnim ili neliberalnim tendencijama. Civilno društvo. Slabo povjerenje među osobama otežava izgradnju dobro institucionaliziranog sustava političkih stranaka, udruženja i asocijacija civilnog društva. Tako nedostaju važni posrednički oslonci za priznavanje političkih i osiguranje građanskih prava. U okolini takve političke kulture nastanak karizmatično-populističkih obrazaca odlučivanja u izvršnoj vlasti u defektnim demokracijama vrlo je obećavajući put ka alternativnom stvaranju suglasnosti. Stvaranje nacije i države. Uvjeti za razvoj liberalne demokracije bez opterećujućih defekata posebno su loši ako je transformacija opterećena neriješenim krizama identiteta ili državnosti političke zajednice. Secesionističke težnje ili diskriminacije manjina narušavaju nužne standarde prava građana na slobodu i političku participaciju. Tip prethodnoga autoritarnog režima. Što su totalitarni, posttotalitarni, sultanistički ili novopatrimonijalni režimi bili dulje institucionalizirani i/ili što su dulje obilježavali političke kulture društva, to su vjerojatniji defekti u demokraciji koja ih nasljeđuje. Takva društva tendiraju tome da izvršna vlast zaobilazi kontrole vlasti i da se primjena “delegativnih” praksi vlasti nagrađuje premijama u izbornoj areni.

14

I naša su istraživanja potvrdila tu postavku Barringtona Moorea (1969). Ta empirijski zasnovana hipoteza potvrđuje i Lipsetovu (1959, 1981) “teoriju rekvizita” kao i Vanhanenovo (1989) shvaćanje sveze između disperzije resursa moći i izgleda za demokratizaciju. 16 To podupire postavku Linza (1990), Lijpharta (1992), Stepana i Skachove (1993) i Merkela (1996b) da su parlamentarni sustavi vlasti ceteris paribus povoljniji za konsolidaciju mladih demokracija od predsjedničkih ili polupredsjedničkih sustava. 15

37

Modus tranzicije. Što je inkluzivniji konstitutivni kompromis elita (elite settlement) neposredno nakon promjene sustava (o tome u pogl. 5.1), to važni akteri jače prihvaćaju i štite nova demokratska pravila igre. Što elite više poštuju nove demokratske institucije, to im brže raste potpora stanovništva kojom se legitimira sustav. Političke institucije. Što je obrazac interakcije elita i stanovništva jače obilježen klijentelizmom, patrimonijalizmom i korupcijom, to nove “formalne” institucije teže razvijaju važeću i normativnu snagu. Neformalne institucije prijete da slome, preoblikuju i potisnu funkcionalne kodove formalnih, demokratski legitimiranih institucija. Na bitnim područjima odlučivanja demokracija onda funkcionira u skladu s nelegitimnim, neformalnim institucijama i pravilima koja protuslove nosivim načelima demokratske pravne države. Međunarodna i regionalna uključenost. Ondje gdje nema regionalnih mehanizama (primjerice, Europske Unije, Vijeća Europe) za zaštitu institucija liberalne demokracije ili ondje gdje su oni slabi, širi je prostor za djelovanje vlada koje ih narušavaju, jer su oportunitetni troškovi takva djelovanja znatno niži. Defektne demokracije nipošto nisu nužno prijelazni režimi. One mogu uspostaviti stabilan odnos sa svojom okolinom, a znatni dijelovi stanovništva mogu na njih gledati kao na prikladan odgovor na krajnje gomilanje problema u postautokratskim demokracijama. To se ponajprije događa u društvima s niskom razinom obrazovanja, te s klijentelističkim i patrimonijalnim strukturama.

38

1.2. Autokratski sustavi Već sam obrazložio zašto se autoritarni i totalitarni sustavi mogu međusobno razlikovati kao podtipovi autokracije. Polazeći od toga najprije ću izložiti neka zajednička obilježja autoritarnih i totalitarnih poredaka vladavine, da bih potom još jedanput označio razlike između autoritarnih i totalitarnih sustava vladavine. Oslanjajući se na Opći nauk o pravu (1925) Hansa Kelsena, svi se nedemokratski politički sustavi mogu nazvati autokracijama. Zbog pojmovne jasnoće pojam autokracija pretpostavljam, kao i Kelsen, izrazu “diktatura”. U republikanskom Rimu diktatura je bila vremenski ograničeno, ali stvarno neograničeno izvanredno stanje (Merkel, 2007a). U toj ustavnoj diktaturi diktator nije mogao sam ni proglasiti ni produljiti izvanredno stanje. Taj su republikanski ustavni institut naposljetku razorili Sulla i Cezar. Carl Schmitt (1920, 1964) pravno precizno razlikuje “komesarsku” i “suverenu” diktaturu još u 20. stoljeću. Poslije je “diktatura” postala, pa i u anglosaksonskoj uporabi kao dictatorship, opći pojam za gotovo sve nedemokratske oblike vladavine. Time je tipološki pojam “diktatura” izgubio analitičku oštrinu. U sustavnoj tipologiji vladavina pojmu dikatature treba pretpostaviti obuhvatniji, ali ipak preciznije definiran pojam autokracije. U autokracijama su rezultati političkog odlučivanja manje otvoreni nego u demokracijama, a pravila odlučivanja često nisu a priori utvrđena. Autokracije su takve zato što im nedostaje demokratska legitimacija. Autokratski politički sustavi nisu time, dakako, nipošto zadovoljavajuće definirani, a kamoli da su tipološki određeni različiti oblici njihova pojavljivanja. Stoga želim još jedanput, a na temelju šest kriterija što sam ih uvodno prikazao u pogl. 1.1. o demokratskim sustavima, precizno pojasniti kad se politički sustavi mogu nazvati autokratskima. Legitimacija vlasti. O autokratskim sustavima može se govoriti kad se politička vlast ne temelji na načelu narodne suverenosti nego zahtijeva poslušnost i sljedbeništvo, pozivajući se na opće mentalitete ili “objektivno istinite svjetonazore”. Pristup vlasti. O punoj demokraciji ne može se govoriti ako je zbog etničkih, vjerskih, rodnih motiva i/ili motiva političke vlasti ograničeno ili čak ukinuto aktivno ili pasivno biračko pravo za političke dužnosti. To vrijedi i ako se odlukom izvršne vlasti određene stranke isključe iz kandidature. Monopol vlasti. O autokratskim se režimima govori kad monopol državne vlasti nije pod kontrolom demokratski legitimiranih institucija i kad akteri koji nisu demokratski legitimirani prisvajaju monopol nad državnom vlašću i silom.

39

Struktura vlasti. O autokratskim režimima moramo govoriti kad nema ograničenja vlasti i uzajamne kontrola vlasti, te kad su vlasti monistički koncentrirane u izvršnoj vlasti. To napose vrijedi onda kada neovisni sudovi (ponajprije upravni sud, eventualno i ustavni sud) ne mogu preuzeti kontrolu nad državnom primjenom normi, te su sudovi prisiljeni izricati političke presude. Ograničenje i kontrola vlasti “autokratski” su ukinuti i onda kada je zakonodavnoj vlasti, de iure ili de facto, uskraćen odlučujući utjecaj na zakonodavstvo. Pretenzija na opseg vlasti. O autokratskom sustavu vlasti može se govoriti kad su povrijeđena ili čak stavljena izvan snage ljudska odnosno temeljna građanska prava, te kad su ona stavljena na raspolaganje državnoj izvršnoj vlasti kako bi svoj zahtjev da vlada uvelike proširila i na svakidašnji život građana. Što je pretenzija da se vlada, u smislu kontrole nad društvom i individualnom sferom, opsežnija, to politički sustav više tendira ka polarnom tipu totalitarizma (slika 1). Način vladanja. O autokratskoj se vladavini mora govoriti kad stvaranje i primjena pravnih normi ne poštuju načela koja su primjerena ustavu i pravnoj državi, te kad oni koji vladaju ostvaruju svoje pretenzije za vlašću nad onima kojima vladaju samovoljno, nezakonito, represivno ili čak teroristički. Uzimajući u obzir navedenu problematiku, u nastavku želim najprije razviti tipologiju autoritarnih sustava. Potom ću iz kritičkog pregleda rasprave o totalitarizmu ponuditi prijedlog tipologije totalitarnih režima koji se reflektira u društvenim znanostima. 1.2.1. Autoritarni sustavi Najutjecajniju definiciju autoritarnih sustava u političkoj znanosti dao je Juan Linz (1975, 1985, 2000). Prema njemu, autoritarne sustave razlikuju od demokratskih i totalitarnih sustava ponajprije tri obilježja (1985, 62): U autoritarnim je sustavima politički pluralizam ograničen nasuprot načelno neograničemu pluralizmu u demokracijama i monizmu u totalitarnoj vladavini. Ne legitimiraju se svjetonazorom koji obuhvaća sva područja života, kao totalitarni sustavi, nego posezanjem za pojedinačnim vrijednostima i “mentalitetima”, kao što su patriotizam, nacionalizam, unutarnja i vanjska “nacionalna sigurnost” ili društveno-ekonomska modernizacija. Politička je participacija ograničena, a društvo demobilizirano (osim u početnoj fazi autoritarne vladavine); nasuprot tome, totalitarne sustave obilježuje trajna, odozgo inscenirana, kontrolirana i ritualizirana mobilizacija.

40

Linzovo razgraničenje autoritarnih i totalitarnih sustava izvanredno je utjecajno, povijesno informirano, ali nije politološki dostatno sustavno. Ono, naime, ne navodi precizna kriterije za to kad pluralizam nije samo ograničen nego je i stvorio mjesto monizmu, kad društvo slovi kao demobilizirano, a kad kao mobilizirano. No tri Linzova obilježja ponajprije ne nude sustavna mjerila prema kojima bi se mogli definirati pojedini podtipovi autoritarnih sustava. Linzova tipologija autoritarnih režima pokazuje da je, doduše, sastavljena na temelju velikog znanja o autoritarnim oblicima vladavine u povijesti, ali ne dokazuje strogu sustavnost. Linz tako razlikuje: birokratsko-vojne režime (kriteriji: nositelji vlasti, struktura vlasti), korporativističko-autoritarne režime (kriteriji: struktura vlasti, način vladanja), mobilizirajuće autoritarne režime (kriterij: način vladanja), poslijekolonijalne autoritarne režime (kriterij: naslijeđe vladavine), rasne i etničke “demokracije” (kriteriji: isključenost iz vlasti, nositelji vlasti), nepotpune totalitarne i predtotalitarne režime (kriterij: razvoj vladavine), posttotalitarne autoritarne režime (kriterij: razvoj vladavine). Koliko god se plauzibilnima mogu opisati određeni tipovi “realnih” sustava što ih je odredio Juan Linz, toliko se pokazuju nesustavnima kao “idealni tipovi”. Prevelik broj implicitnih kriterija klasifikacije, što sam ih stavio u zagrade (šest kriterija uz sedam tipova), narušava potrebni minimalizam u izboru kriterija klasifikacije. U nastavku bih se stoga ograničio na jedan jedini, primarni definicijski kriterij, naime na ideološki zahtjev za legitimiranjem vlasti. I tu slijedim Maxa Webera, koji ukazuje na to da su društveno djelovanje i društveni odnosi ponajprije usmjereni na predodžbu o legitimnom poretku. “... Prema tome, svrhovito je razlikovati vrste vladavine prema njihovu tipičnom zahtjevu za legitimacijom” (Weber, 1972, pogl. 3, 122). Promatrajući povijesnu stvarnost 20. stoljeća, uzimam u obzir slijedeće tipične oblike legitimacije autoritarne vladavine: komunizam, fašizam, “militarizam”, korporativizam, rasizam, modernizaciju, religiju, dinastiju. Ti se oblici legitimacije nipošto međusobno ne isključuju. Autoritarni su vlastodršci obično koristili neku kombinaciju tih oblika. I komunističke i vojne diktature mogu unijeti u katalog obrazloženja svog zahtjeva za vlašću modernizaciju društva. To vrijedi i za korporativističkoautoritarne režime, koji svojoj primarnoj legitimaciji vlasti većinom dodaju i umjerene fašističke ideologeme. Za terminološko označavanje tipova autoritarnih režima u nastavku ću ipak koristiti samo jednu, i to dominantnu, legitimacijsku ideologiju. Tako dolazim do devet temeljnih tipova autoritarne vladavine u 20. stoljeću: komunistički autoritarni partijski režimi, fašistički autoritarni režimi, vojni režimi, korporativistički autoritarni režimi, rasistički autoritarni režimi, modernizacijski autoritarni režimi, teokratski autoritarni režimi, dinastijski autoritarni režimi,

41

sultanistički autoritarni režimi. Unutar tih temeljnih oblika mogu se opet promišljati i pronaći različite varijante. No, da se ne bi zapalo u deskriptivnu samovolju u stvaranju tipova, uvodim jedan jedini dodatni kriterij kako bih preciznije kategorizirao autoritarne podtipove: kriterij nositelja vlasti. Pritom uzimam u obzir nositelje vlasti kao što su: vođa, stranka, vojska, kler, monarh. Odatle proizlaze sljedeći podtipovi autoritarne vladavine, koje ilustriraju historijski primjeri. 1. Komunistički autoritarni partijski režimi: Komunistički režimi povijesno su se pojavili ponajprije u dvije varijante: kao komunistička partijska diktatura ili kao komunistička diktatura vođe. Kao autoritarni režimi u obzir dolaze ponajprije komunističke partijske diktature, dok su komunističke diktature vođa većinom obuhvaćene totalitarnim tipom. Na podlozi lenjinističke teorije partije i države, komunistička partija fungira kao avangarda radničke klase i jedino legitimno središte državne vlasti. Osim nje, po pravilu nema drugih stranaka. Ako ih i ima, postoje samo u liku ovisnih satelitskih stranaka, kakve su bile blokovske stranke u bivšoj DR Njemačkoj ili u komunističkoj Poljskoj. Središte vlasti obično je mali politbiro na partijskom vrhu. Taj najuži krug vodstva donosi političke odluke uvelike neovisno o partijskoj bazi kojom se upravlja centralistički. Značajno je, ipak, da vlast drži kolektivni vodstveni gremij, da se prihvaća minimalni pluralizam i da pretenzija da se vlada ne obuhvaća sve zakutke svakidašnjeg života. Povijesni primjeri bili su, među ostalima, Sovjetski Savez 1924-1929, 1953-1956, 19851991. ili komunistički sustavi Poljske i Mađarske. Narodna Republika Kina transformirala se devedesetih godina iz totalitarnoga u autoritarni komunistički partijski režim. Titova snažno personalizirana vladavina u Jugoslaviji (19451980) ostala je jedini primjer autoritarne komunističke diktature vođe.

42

2. Fašistički autoritarni režimi: Nasuprot komunističkim režimima, fašistički oblik vladavine postoji samo kao fašistička diktatura vođe. To znači da “fašistički pokret”, “fašistička stranka” ili fašistički državni aparat mogu, doduše, biti posve relevantni čimbenici vlasti, ali su uvijek podređeni neospornom “vođi” “pokreta”, “stranke”, države i naroda. U posljednjoj instanciji, on drži autoritarnu ili totalitarnu političku vlast u svojim rukama. Prema Ernstu Nolteu (1966, 64. i d.), o fašističkoj se diktaturi može govoriti onda kada postoji “fašistički minimum” sljedećih obilježja: protusocijalizam, protuliberalizam, načelo vođe, korporativistička ideologija i organizacijske strukture, stranačka vojska, reakcionarni cilj kombiniran s modernim sredstvima masovne mobilizacije, te podupiranje kapitalističkoga privrednog poretka uz istodobno zadržavanje zahtjeva za totalnošću u političkim pitanjima (Puhle, 1995a, 194). Povijesni prototip fašizma uspostavio je Mussolini u Italiji od 1922. (Marš na Rim) odnosno od 1926. (isključenje političke opozicije) do 1943. odnosno 1945. Unatoč razlikama u odnosu prema talijanskom fašizmu, i njemački nacionalsocijalizam slovi kao klasičan slučaj fašističke diktature vođe. Njegova pretenzija za opsegom vlasti i njegovo ostvarivanje vlasti od početka su bili obuhvatniji. U svojemu historijskom razvoju nacionalsocijalistički Treći Reich može se označiti kao totalitarni sustav vjerojatno od 1938. (od isključenja starog vrha Wehrmachta),17 a najkasnije od 1941. Fašistički režimi često se pokušavaju ideološki legitimirati pozivanjem na mitske, predmoderne obrasce poretka, kao što je mit o germanstvu ili mit o romanstvu. S time je povezan pokušaj da se emancipacijski i prosvjetiteljski proces, koji je otpočeo s novim vijekom, spriječi “najmodernijim socijalno-tehničkim sredstvima represije i manipulacije u okviru karizmatske vladavine” (Saage, 1995, 23). Povijesno manje važne varijante fašističke države vođe jesu: ustaška “Nezavisne Država Hrvatska” (1941-1945) pod zaštitom njemačkog Wehrmachta, fašistički režim Antonescua u Rumunjskoj (1940-1944) ili klerikalni fašizam monsinjora Tise u Hitlerovom milošću otcijepljenoj krnjoj državi Slovačkoj (1938-1945). 3. Vojni režimi: “Militarizam” kao oblik legitimacije vlasti shvaćen je kao skupni pojam za nacionalne vrijednosti i tradicionalne mentalitete na koje se pučističke vojske često pozivaju. Najvažniji su patriotizam, nacionalna sigurnost, te mir i red. Nerijetko se tradicionalni mentaliteti nadopunjuju ciljem modernizacije privrede i uprave. Vojske se nastoje legitimirati kao jamci tih vrijednosti, što im većinom uspijeva samo kratkoročno. Kad se te vrijednosti i ciljevi osiguraju i ostvare vojnom silom, događa se da se vojske opet povuku u vojarne, budući da se gase temelji legitimacije koji su otpočetka bili slabi. Vojna diktatura pojavljuje se u nizu varijanti. Ovdje se navode tri najvažnije.

17

Prema drugoj procjeni, prijelomnica bi mogla biti 1934. godina, kad su zabranjene ili unificirane stranke i udruženja, a umorstvom vrha SA (takozvani Röhmov puč) uklonjen je posljednji potencijalni izazov unutar nacionalsocijalističkog pokreta.

43

3.a Birokratsko-vojni režimi: Birokratsko-vojne režime većinom vodi hunta nekarizmatičnih vojnih časnika. Unutar birokratsko-vojnog autoritarizma oni se više usmjeravaju na ideološki siromašan pragmatizam koji se orijentira na vrijednosti nacionalne sigurnosti, modernizacije i law and order. Često nasljeđuju liberalne demokracije u kojima su se političke stranke pokazale nesposobnima da ostvare te tri vrijednosti i stvore dostatnu suglasnost u stanovništvu koje je pripravno participirati (O’Donnell, 1973). Na taj se tip režima, koji je na svojim zastavama zapisao ostvarenje društvenog tradicionalizma i ekonomske modernizacije vojnom represijom, nailazilo ponajprije u Latinskoj Americi šezdesetih i sedamdesetih godina, u Grčkoj 1967-1974, te od kasnih tridesetih godina do 1988. u Tajlandu i od 1961. do 1988. u Južnoj Koreji. 3.b Vojni režimi vođa: Njima ne vlada hunta nekarizmatičnih vojnih časnika nego jedan, najčešće karizmatski vojni vođa. Nakon osvajanja vlasti on se često odvaja od preuske povezanosti s “vojskom kao institucijom” i pokušava proširiti osnovicu svoje vlasti nekom vrstom izravnoga plebiscitarnog odnosa s narodom. Povijesni su primjeri režimi admirala Horthyja u Mađarskoj (19201944), “meka diktatura” poljskog generala Pilsudskoga (1926-1935) ili Paragvaj pod vojnim diktatorom Alfredom Stroessnerom (1954-1989). 3.c Vojni režimi gangstera i gospodara rata (warlords). Posebna su varijanta vojnih diktatura vođa vojni režimi koji stalno nastaju ponajprije u Africi. Često ih treba promatrati kao čiste represivne režime bez vrijednosno orijentiranih ciljeva, koji su gotovo isključivo zainteresirani za puku uzurpaciju vlasti i osobno bogaćenje gospodara rata. Takvi vojni gangsterski režimi često su uzrok ili rezultat raspadajuće odnosno propale državnosti. Gospodari rata ispunjavaju državni vakuum privatizacijom vojne sile, koja se često isprepleće s privatnim poslovnim interesima. Ti su režimi prekarni i uglavnom kratkotrajni. Bili su očiti u završnoj fazi Mobutova režima (1965-1997) u Kongu, u Afganistanu (1990-1995), u Liberiji pod Charlesom Taylorom (1997-2003), u Somaliji od devedesetih godina i sve više u Myanmaru. 4. Korporativistički autoritarni režimi. Od dvadesetih godina prošlog stoljeća autoritarni korporativizam s takozvanom “organskom demokracijom” homogenoga narodnog tijela predstavljao se kao alternativa i izlaz iz pluralističkih i vrlo konfliktnih klasnih društava parlamentarnih demokracija. Autoritarne korporativističke režime obilježava sustav rješavanja društvenih sukoba kojega je država prisilno institucionalizirala. Krupni privredni i društveni interesi obuhvaćeni su u “privrednim” i “profesionalnim staležima” odnosno “korporacijama” koje kontrolira država, te su pod državnim nadzorom prisiljeni da se nekonfliktno pogađaju o svojim interesima. Institucionalno mjesto za to stalno prisilno poravnavanje u “zajedničkome nacionalnom interesu” većinom je drugi dom parlamenta koji postoji formalno. Povijesni su primjeri tog tipa režima Estado Novo (Nova država) pod diktatorima Salazarom i Caetanom u Portugalu (1926-1974), Dollfußov režim u Austriji (1934-1938), te povremeno i djelomice Francov režim u Španjolskoj i Mussolinijev u Italiji u ranoj fazi njegove autoritarne vladavine. Iz perspektive 21. stoljeća, taj se tip režima pojavljuje kao historijski preživjeli oblik političke vladavine.

44

5. Rasistički autoritarni režimi. Te režime obilježuje isključenost neke rasno ili etnički definirane skupine iz sudjelovanja u demokratskim procesima i građanskim pravima, kao što je bilo u prijašnjoj Južnoj Africi ili u nekadašnjoj Rodeziji, gdje je bijela manjina, koja je vladala sama, isključila obojenu većinu stanovništva iz izbora, općeg sudjelovanja u politici i priznavanja građanskih prava. Unutar bijele manjine vladalo se prema demokratskim normama i postupcima, što je Juana Linza (1975, 1985) potaknulo da govori o “etničkim demokracijama”.18 Osim Južne Afrike i Rodezije, kao primjer rasističkoga autoritarnog režima mogu se označiti i Sjedinjene Američke Države do građanskog rata (1861-1865). Premda se taj tip može smatrati historijski prevladanim, još su živi preostali oblici formalnih i neformalnih etničkih diskriminacija u brojnim autoritarnim režimima i defektnim demokracijama u Istočnoj Europi, Srednjoj Aziji, Istočnoj Aziji i Africi. 6. Modernizacijski autoritarni režimi. Taj se tip pojavljuje kao vojni režimi u Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji (primjerice, u Južnoj Koreji), kao jednostranački režimi u Istočnoj Aziji (Tajvan) ili kao režimi vođa ili jednostranački režimi ponajprije u poslijekolonijalnoj Africi. Nastanak tih režima, osobito u poslijekolonijalnoj Africi pedesetih i šezdesetih godina (među ostalim, u Alžiru, Libiji, Tanzaniji), može se svesti na nedostatak, odnosno na fragmentaciju tradicionalnog autoriteta vlasti, te na nerazumijevanje kompleksnosti legalne vladavine. Poslijekolonijalna državna vodstva, koja su često potjecala iz oslobodilačkih pokreta, nerijetko su vjerovala da se autoritarnim modernizacijskim režimom može potaknuti zakašnjeli proces stvaranja nacije i društveno-ekonomske modernizacije (prevladavanje etničkih, plemenskih suparništava, slabljenje društveno-ekonomskog jaza između centra i periferije, uspostava moderne birokracije). Na čelu tih režima često su bile figure karizmatskih vođa. Primjeri su Atatürkova Turska (1920-1938), populistički modernizirajući režim Juana Dominga Peróna u Argentini (1946-1955), Egipat Gamala Abdela Nasera (1954-1970), Alžir Ben Belle (1963-1965), ali i vojni modernizacijski režim generala Augusta Pinocheta u Čileu (1973-1990).

18

Za oznaku režima aparthejda čini se prikladnijim pojam “rasna oligarhija” što ga je odabrao Huntington (1991, 111).

45

7. Teokratski autoritarni režimi. Teokratski autoritarni režimi (teokracija = Božja vladavina) imaju, kao i komunistički režimi, svjetonazor koji je obvezan za sva područja života. Ne odnose se, dakako, na neku racionalistično-sekularnu ideologiju, nego na obvezujuće propise nekoga vjerskog nauka o spasenju. Kao takvi, teokratski autoritarni režimi ili fundamentalistički vjerski pokreti (ponajprije islamski) integralno tendiraju ka totalitarizmu, kao i komunistički režimi (Tibi, 1995, 313). Teokratski autoritarni režimi dosad nisu imali etatističko-birokratske organizacijske strukture za totalno vladanje svojim podanicima. To vrijedi čak i za fundamentalističku islamsku vladavinu mula u šerijatskom Iranu osamdesetih godina, a pogotovo za pokušaje fundamentalističkih islamskih milicija i talibanskog pokreta da uspostave “teokratsku državnost” u razorenom Afganistanu. Šijitski kler u Iranu prvi je uspio učvrstiti trajnu teokratsku autoritarnu vladavinu. Nakon 25 godina očit je jaz između teokratskih režimskih klerika i potrošački usmjerenoga mladog naraštaja. I Tibetom pod vladavinom Dalaj Lame od 1911. do 1950. (do pripojenja NR Kini) vladalo se autoritarno teokratski. Nakon islamske revolucije u Iranu (1979), slijedećih je desetljeća došlo do sve većega uzajamnog isprepletanja svjetovnih diktatura (primjerice, Sadama Huseina u Iraku devedesetih godina, u Siriji pod Hafizom al-Asadom, u Egiptu pod Hosnijem Mubarakom), vojske (Pakistan pod Muhamedom Zia ul-Haqom 1977-1988. i Pervezom Mušarafom od 1999) i monarhijskih despota (Saudijska Arabija, Maroko), pri čemu su svjetovni vladari uspješno zadržavali formalnu moć vladanja unatoč ustupcima vjerskim i vjersko- fundamentalističkim snagama. Poseban je slučaj Saudijska Arabija, u kojoj tradicionalistički fundamentalistički vahabizam u znatnoj mjeri kao državna doktrina određuje unutarnji način vladanja Sauda. Čini se da je tu religija jače instrumentalizirala politiku nego obratno. 8. Dinastijski autoritarni režimi. Pristup vlasti na vrhu države nije uređen biračkim pravom demosa nego dinastijskim načelom. Dinastijski odnosno monarhijski režimi postoje u najmanje dvije različite varijante. Prva je oblik ustavne monarhije u kojoj vlast monarha ograničuju ustav i uglavnom neka vrsta poludemokratski nastalog parlamenta. Za taj poluautoritarni tip režima značajne su ustavne monarhije u Engleskoj od 17. do 20. stoljeća i na europskom kontinentu od 19. do 20. stoljeća na svojemu dugom evolucijskom putu do pune demokracije. Druga autoritarna varijanta jesu neustavne monarhije. Kralj je istodobno vrhovna izvršna i zakonodavna vlast. Nema pravih ovlasti parlamenta ili jasnih ograničenja monarhijske vlasti od strane pravne države. Primjeri su tog tipa režima kraljevine Maroko i Jordan ili kraljevske diktature u Istočnoj Europi u međuratnom dobu.

46

9. Sultanistički autoritarni režimi. On su, u stanovitom pogledu, srodni dinastijskim režimima, koji se nipošto ne poklapaju sa sultanističkim oblicima vladavine. Pomiješaju li se krajnje personalistički stil vladanja, strukture i mehanizmi vladavine obiteljskog klana s elementima autoritarnih ili totalitarnih sustava, možemo – poput Linza i Stepana (1996, 346), a vraćajući se Maxu Weberu – govoriti o sultanističkom režimu. On je zamisliv i ostvariv u autoritarnom ili totalitarnom obliku. Kao totalitarna varijanta tog tipa režima može se označiti kasni Ceausescuov režim u Rumunjskoj. Autoritarne varijante19 tog tipa bili bi šeikati u zaljevskoj regiji i sultanat Brunej. Premda je ova tipologija autoritarnih režima konstruirana sustavnije od tipologije Juana Linza, ni ona nipošto nije savršena. Ne može se svaki postojeći oblik autoritarne vladavine neproblematično i jednoznačno podvesti pod samo jedan tip. U stvarnosti nisu rijetki mješoviti tipovi. No, slijedi li se pravilo svrstavanja prema prevladavajućoj legitimacijskoj ideologiji, to je podvođenje izvedivo, osim malobrojnih dvojbenih slučajeva. Na kontinuumu između idealne demokracije i potpunog totalitarizma autoritarni se režimi mogu smjestiti u srednju zonu (slika 1). U toj zoni devet navedenih realnih autoritarnih tipova nipošto se pak ne mogu jednoznačno plasirati. Ovisno o tome kako su organizirali pristup vlasti, strukturu vlasti, pretenziju na opseg vlasti i način vladanja, mogu se označiti kao poluautoritarni, autoritarni ili predtotalitarni režimi. Dva podtipa, poluautoritarni ili predtotalitarni režimi, većinom se nalaze u prijelaznom stadiju ka demokraciji ili ka totalitarizmu. Prijelazni stadij može, ustvari, obuhvatiti dulje razdoblje, tj. ti se režimi mogu čvrsto etablirati a da se u dogledno vrijeme ne pretvore u demokraciju ili u totalitarni režim. 1.2.2. Totalitarni sustavi Pojam “totalitaran” potječe iz talijanskog jezika. Prvi ga je put upotrijebio 1923. liberalni opozicijski političar Giovanni Amendola kad je o Mussolinijevoj Italiji govorio kao o sistema totalitario (Petersen, 1995, 104). Mussolini je preuzeo pojam i pridao mu pozitivno značenje, označujući fašističku državu kao stato totalitario, što je bilo primjerenije njegovim željama i ciljevima nego talijanskoj stvarnosti između 1926. i 1943.

19

Saudijska Arabija je u posljednja dva desetljeća sve više poprimila i totalitarne crte.

47

Samorazumijevanje talijanskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma osobito su obilježavala dva središnja aspekta: prvo, etatistički aspekt, tj. svjesno postdemokratsko utemeljenje novoga protuliberalnog i protupluralističkog oblika vladavine; drugo, akcijski aspekt, tj. tendencijski iracionalni radikalizam neograničenoga, militantnog vladanja vođe u sklopu etatističkog oblika vladavine (Schlangen, 1976, 19). Iz te dvostruke etatističke i akcijske perspektive totalitarizam se može definirati kao načelo onoga oblika političke vladavine koji zahtijeva neograničeno vodstvo nad onima kojima vlada: nad njihovom političkom egzistencijom, nad svijetom njihove svakidašnjice i nad sviješću svakog pojedinca. Hannah Arendt, zacijelo najvažnija filozofska utemeljiteljica teorije totalitarizma nakon Drugoga svjetskog rata, razlikovala je autoritarne sustave od totalitarnih prema različitom uništavanju osobne slobode: autoritarna vladavina, pisala je 1955, ograničuje slobodu, a totalitarna je vladavina ukida. Teorijska srž pojma jest, dakle, neograničeni dispozicijski zahtjev vlastodržaca kao dominantno načelo vladavine. Prvenstveni nositelj vlasti nije država. Štoviše, vladavinu ideološki legitimiraju (“besklasno društvo”, “superiornost vlastite rase i vlastitog naroda”, “jedinstvo vjere i politike”) i proglašavaju obvezatnom za sve pojedince totalitarna svjetonazorska stranka ili njezin vođa. Državni aparat stvara samo dio sredstava vladavine kojima se ostvaruje totalna kontrola nad društvom. Naime, totalitarnu vladavinu definira upravo komplementarno djelovanje izvan državnih institucija, dakle politička vlast koja nije vezana za norme.20 U posljednjoj instanciji ona je usmjerena na potpuni prodor u društvo i političku kontrolu nad njim (Fraenkel, 1974, 814. i d.). Lav Trocki, boljševik i bivši Lenjinov ratni drug, koji zasigurno nije bio demokrat, vrlo je primjereno opisao tu pretenziju na opseg vlasti na primjeru staljinizma: “Staljin može s pravom kazati... ‛la société c’est moi’” (nav. u: Sartori, 1992, 201).

20

Ernst Fraenkel (1974) je na primjeru Trećeg Reicha nazvao to napetom komplementarnošću normativne i samovoljne države.

48

“Bit” totalitarnog režima ponajprije, dakle, čini totalna vladavina režima nad svakidašnjim životom građana, kontrola njihovih djelovanja, mišljenja i zamisli. Ipak, u povijesnoj se stvarnosti totalitarni režimi nipošto ne mogu zadovoljavajuće i nedvojbeno identificirati pomoću kriterija političko-ideološkog prodora vlasti u društvo. Jer, kad je ostvaren totalitarni prodor u društvo? Mogu li postojati društvene "niše", poput onih u okružju crkava (Katoličke crkve u fašističkoj Italiji ili u komunističkoj Poljskoj, Evangeličke crkve u DR Njemačkoj) ili privatnih poduzetnika (u Trećem Reichu)? Je li dostatno da stanovništvo ne oponira režimu i povuče se u pojedinačnu “unutarnju emigraciju”? Ili totalitarni režim mora ovladati i sviješću, mislima i mozgovima ljudi? Kako se sve to može shvatiti metodama društvenih znanosti? I doista, taj problem nije posve zadovoljavajuće riješen. Tako je izraz “totalitarizam” neprestance bivao prijeporan tijekom svoje pojmovne povijesti, te je njegov teorijski razvoj dosad poprimio različit značenjski sadržaj i značenjski opseg. Kako pojam “totalitarizam” nije nezadovoljavajuće definiran, ideološki opterećen i “politički” upotrebljavan samo u publicistici ili u političkom sučeljavanju nego i u nekim znanstvenim raspravama, u nastavku treba vrlo kratko ocrtati razvoj teorijskog koncepta totalitarizma. U tom se razvoju raspoznaje pet faza (Ballestrem, 1995; Jesse, 1995). 1. 1922-1930: Podrijetlo koncepta datira iz dvadesetih godina i potječe od nekih ranih talijanskih i njemačkih kritičara fašizma, većinom liberala, socijalista i socijaldemokrata, kao što su Giorgio Amendola (1923), Lelio Basso (1925) i Hermann Heller (1929). Oni su posebnu dinamiku vladavine u fašizmu uočili ponajprije u vezi između njegove upadljivo široke socijalne osnovice, zahtjeva za totalnom vlašću i militantnog karaktera “protudemokratizma” koji se ponašao revolucionarno. Nastojali su pojmovno uobličiti ono što je “tipično u tome novom i u njihovim očima nadasve opasnom obliku vladavine” (Ballestrem, 1995, 238), te su ga nazvali “totalitarnim”. 2. 1930-1945: U drugoj fazi bilo je prvih sustavnih pokušaja da se usporedbom fašističkoga odnosno nacionalsocijalističkog sustava vladavine s boljševičkim iznađe ono što je strukturno i funkcionalno zajedničko totalitarnim diktaturama. Dvije najpoznatije studije u društvenim znanostima jesu studija The Totalitarian Enemy (1940) Franza Borkenaua i Permanent Revolution. Totalitarianism in the Age of Civil War (1942) Sigmunda Neumanna. Kasnije je postala još poznatija literarna obrada novoga totalitarnog fenomena od strane razočaranih lijevih socijalista Arthura Koestlera, Ignazija Silonea i, prije svih, Georgea Orwella (Životinjska farma i 1984). 3. 1950-1965: Vrhunac filozofijske i politološke teorije totalitarizma nedvojbeno su bile pedesete i šezdesete godine. On se ponajprije povezuje s radovima Hannah Arendt (The Origins of Totalitarianism, 1951), Carla. J. Friedricha (1954, 1957), Carla J. Friedricha i Zbigniewa Brzezinskoga (1968) te Karla Dietricha Brachera (1955). Za tu su fazu bila značajna tri temeljna uvida: totalitarizam je historijski nov oblik vladavine, tipičan za masovno doba 20. stoljeća;

49

unatoč različitim ciljevima i vlastitim ocjenama, nacionalsocijalizam i staljinizam imaju bitna zajednička svojstva; mase se mobiliziraju pomoću ideologija napetka i utopijskih ciljeva. 4. Kraj šezdesetih i sedamdesete godine: Christian Peter Ludz i drugi politički znanstvenici, koji su se bavili konkretnim “empirijskim” analizama komunističkih sustava, posumnjali su u znanstvenu plodnost koncepta totalitarizma i uputili su mu slijedeće kritičke prigovore: to je bio politički borbeni pojam iz Hladnoga rata; ogriješio se o “temeljno metodičko načelo”21 da se pođe od samorazumijevanja sustava; ima statični način gledanja i stoga ne može shvatiti poststaljinistički razvoj Istočne Europe.

21

U društvenim znanostima ne postoji “temeljno metodičko načelo” po kojemu se polazi “od samorazumijevanja sustava”. Kad bi ono postojalo, to bi značilo odustajanje znanosti od vlastitih normi i pravila koja je obvezuju.

50

5. Od 1989. nadalje: Slomom komunističkih sustava u Istočnoj Europi renesansu je više doživio izraz “totalitarizam” nego njegovo daljnje teorijsko utemeljenje. Osobito su istočnoeuropski disidenti, kao lijeve tako i desne provenijencije, primjenjivali taj pojam nerazlikovno na Husakovu staljinističku Čehoslovačku, kao i na djelomice liberaliziranu Kádárovu Mađarsku, na dogmatski krutu Honeckerovu DR Njemačku, kao i na komunistički režim Poljske kojega je izazivala Solidarnost. Pojam, koji se još pedesetih godina nastojao znanstveno utemeljiti, u politici i publicistici se srozao na difuzni svakidašnji i borbeni pojam. U političkoj su znanosti ostali najutjecajnijima pokušaji Carla Joachima Friedricha da tipološki precizira pojam; on je kasnije, u suradnji s Zbigniewom Brzezinskim, svoj koncept i proširio. Da bi se diktature mogle nazvati totalitarnima, moraju, prema Friedrichu i Brzezinskome (1968, 610. i d.), ispuniti najmanje šest slijedećih kriterija: Ideologija koja nadsvođuje cijeli sustav: ona obuhvaća sve životno važne aspekte ljudskog postojanja. Ideologija ima telos, obično neku vrstu idealnoga konačnog stanja. Ostvarenje tog cilja legitimira radikalno odbacivanje pluralistički izdiferenciranog društva, s jedne strane, i izbor sredstava za izgradnju novoga homogenog društva, s druge strane. Jedna jedina masovna stranka: njome obično upravlja jedan vođa i po pravilu je organizirana kao centralističko-hijerarhijska zapovjedna struktura. Često je izvan, odnosno iznad državnog aparata s kojim je ipak uvelike isprepletena. Sustav terora: izgradile su ga i kontroliraju ga stranka i tajna služba. Medijski monopol: režim ima potpuni monopol nad svim medijima masovnog komuniciranja. Monopol nad oružanim snagama: samo režim ima monopol nad borbenim oružjem. entralno upravljanje privredom: režim kontrolira cijelu privredu i upravlja njome.

51

Friedrich i Brzezinski naglašavaju da se tih šest značajnih obilježja ne smije promatrati izolirano jedne od drugih. Naime, oni se upravo svojim prepletanjem i uzajamnim podupiranjem pojačavaju do sindroma totalitarne vladavine. Koliko uvjerljivo zvuči, ponajprije, postavka o uzajamnom pojačavanju do nastanka totalitarnog sindroma, toliko su neprecizne pojedine “komponente sindroma” kao razlikovna obilježja u odnosu prema autoritarnim sustavima. Unutarnji teror, kontrola koju provode tajne službe i strah što ga proizvodi država postoje i u autoritarnim vojnim diktaturama ili u sultanističkim režimima. Državni monopol nad naoružanjem poznaje i većina demokracija. Nejasno je i što dvojica autora podrazumijevaju pod “centralnim upravljanjem i kontrolom cijele privrede”. Uzme li se, primjerice, taj kriterij ozbiljno, onda se nacionalsocijalistička Njemačka do 1938. ne može označiti kao totalitarni sustav. To još više vrijedi za talijanski fašizam, koji je morao prihvatiti da su, uz njega, djelomice neovisni nositelji moći bili crkva, kralj i kapital. Ako se ti kriteriji strogo primijene na stvarne političke sustave, fašistička Italija i nacionalsocijalistička Njemačka do 1938. ispadaju iz rubrike totalitarnih sustava. U njoj je ostao samo niz komunističkih režima. Ustvari, u istom bi se tipu sustava našli Sovjetski Savez iz visoke faze staljinizma (1929-1953), režim Crvenih Khmera masovnog ubojice Pola Pota u Kambodži sedamdesetih godina ili hermetično zatvorena Sjeverna Koreja s Kádárovim režimom u Mađarskoj, koji je od 1968. djelomice liberaliziran, ili s Poljskom kasnog komunizma osamdesetih godina u kojoj je Solidarnost već bila slomila monopol vlasti komunističke partije.

52

Vrlo utjecajnome tipološkom konstruktu Friedricha i Brzezinskoga osim problematičnog prenošenja šest nedostatnih obilježja idealnog tipa na povijesno realne političke sustave šteti i njegova analitička statika. Naime, pomoću neoperacionaliziranih kriterija teško se može shvatiti mijenjanje nekoga totalitarnog sustava tijekom vremena. Ne može se kazati ništa o tome “koliko je totalitaran” ili “koliko je autoritaran” neki politički sustav bio i jest u trenutku t1 ili t2. Tako se zamračuje pogled na moguće pomicanje težišta među pojedinim komponentama “totalitarnog sindroma”. Time se jako smanjuje sposobnost politološke analize da predvidi sposobnost preživljavanja ili opasnost od kolapsa nekoga “totalitarnog” sustava. Zapravo, jedna od središnjih slabosti “teorije” totalitarizma – koju ona djelomice dijeli s velikim dijelom teorija u društvenim znanostima – bilo je to što ne samo da nije predvidjela iznutra uzrokovan slom komunističkih sustava Istočne Europe, nego ga na temelju vlastite logike uopće nije ni mogla predvidjeti. Naime, ako je neki sustav savršeno zatvoren, ako sva fizička, psihička, kognitivna i ideološka sredstva vlasti u nekome društvenopolitičkom sustavu kontrolira jedna stranka kojom se upravlja centralistički ili kojom upravlja njezin vođa, onda nije jasno kada su i zašto opozicijski akteri odjednom postali tako moćni da su mogli uspješno postaviti pitanje vlasti. Ni postojanje Solidarnosti u Poljskoj osamdesetihih godina, ni širenje moći prosvjednika u DR Njemačkoj 1989. ili uspjeh opozicije za građanska prava u Čehoslovačkoj, ni slom navodno totalitarnih komunističkih režima općenito se ne mogu objasniti pomoću tradicionalnog koncepta totalitarizma (Beyme, 1994a, 17). Jedna od velikih slabosti teorije totalitarizma i njihove primjene bilo je nezadovoljavajuće razdvajanje konstrukcije idealnog tipa22 “totalitarnog sustava” i realnih pojavnih oblika komunističkih i fašističkih diktatura. Budući da su staljinistički Sovjetski Savez i nacionalsocijalistička Njemačka definirani kao totalitarni sustavi, svi su postojeći fašistički i komunistički režimi beziznimno podvedeni pod tip “totalitarne vladavine”. Pretenzija režima za opsegom vlasti zamijenjena je sa stvarnom vlašću. 1.2.3. Tipovi totalitarnih sustava Unutar idealnog tipa mogu se razlikovati tri podtipa totalitarne vladavine: komunistički, fašistički i teokratski totalitarni sustavi.

22

Giovanni Sartori naziva totalitarni sustav “polarnim tipom”, jer je smješten na krajnjem polu kontinuuma režimâ što ga ograničuju “idealna demokracija” i “totalitarni sustav” (vidjeti sliku 1).

53

1. Komunistički totalitarni sustavi. U totalitarnim komunističkim sustavima pristup vlasti potpuno je zatvoren. Komunistička partija ima, prema ustavu, isključivu vodeću ulogu. Pristup vlasti de facto kontrolira politbiro komunističke partije, odnosno njegov generalni sekretar uz pomoć partije. Vlast je strukturirana monistički i nema začetaka političkoga, društvenoga ili privrednog pluralizma. Pretendira se na potpunu vlast koja seže do svijesti podanika vlasti. Pretenzija na takav opseg vlasti ostvaruje se pomoću načina vladanja koji svaku opoziciju i odstupanje uništava represivno i teroristički, sve do masovnoga fizičkog uništenja. U najrjeđim slučajevima to se može organizirati u obliku komunističke partijske diktature. Stoga je navlastiti oblik totalitarne komunističke vladavine diktatura vođe, koja uz pomoć partije i obuhvatnoga marksističko-lenjinističkog svjetonazora ostvaruje svoju pretenziju za totalnom vlašću. Nerijetko su se početne partijske komunističke diktature, potpomognute centralističkim ustrojstvom države i partije, pretvarale u komunističke diktature vođa. Ne mijenjajući ustav države ili statute partije, generalni sekretar komunističke partije često je napuštao ulogu primusa inter pares u politbirou, te je u svojim rukama koncentrirao svu vlast u partiji i državi. Komunističkim režimom tada de facto nije više upravljao kolektiv, nego jedan jedini karizmatični vođa. Tipični su primjeri Staljinov Sovjetski Savez (1929-1953), NR Kina pod Mao Zedongom (1949-1976), Kambodža pod Polom Potom (1975-1979), Sjeverna Koreja pod Kim Il Sungom i njegovim sinom kao nasljednikom na vlasti (od 1948. do danas), Albanija pod Enverom Hoxhom (1946-1985.) ili Rumunjska pod Ceauşescuom (1974-1990).23 Dok se prema jačini prodora i kontrole društva od strane aparata komunističke države komunističke partijske diktature mogu zamisliti i mogu historijski postojati kao autoritarne (Poljska, Mađarska) i totalitarne varijante vladavine (Čehoslovačka, DR Njemačka), komunističke diktature vođa gotovo se uvijek mogu obuhvatiti tipom totalitarnih sustava. U određenim fazama, kao u Ceauşescuovoj Rumunjskoj nakon 1974. ili u Sjevernoj Koreji pod Kim Il Sungom, one mogu poprimiti i sultanističkototalitarne crte. 2. Fašistički totalitarni režimi. I tu vrijedi da pristup vlasti mora biti potpuno zatvoren, vlast je strukturirana monistički, pretendira se na totalan opseg vlasti, a način vladanja je teroristički. Za njih inače vrijede svi karakteristični elementi koji su navedeni uz tip fašističkoga autoritarnog sustava (pogl. 1.2.1). Jedini je historijski primjer nacionalsocijalistička Njemačka od 1938. do 1945.

23

Nicolae Ceauşcescu probio se na čelo partije i komunističkog aparata vlasti već 1965. No do 1974. otresao se ostataka kolektivnog vodstva u partiji i državi, da bi se u sultanističkoj maniri “okrunio” za predsjednika koji vlada sam (Linz i Stepan, 1996, 349).

54

3. Teokratski totalitarni režimi. S obzirom na svoju pretenziju na opseg vlasti, teokratski režimi, osobito u islamskoj varijanti, mogu se svrstati u totalitarne sustave. Da bi osigurali političku vlast nisu im dostatne samo teokratska legitimacija i fizička represija, nego pretendiraju na to da reglementiraju i kontroliraju društveni život sve do intimne sfere pojedinih građana. Religija se, kao u islamističkom fundamentalizmu, instrumentalizira u sveobuhvatnu ideologiju političke legitimacije. Zahvaljujući mulama, islamistički fundamentalizam raspolaže kapilarnim organizacijskim sustavom koji se može promatrati kao funkcionalni ekvivalent komunističkih i fašističkih partijskih organizacija u kontroli oblika života i svijesti podanika vlasti. Islamska teokracija jedva da ustvari dira kapitalističku organizaciju privrede. Time odustaje od kontrole važnoga parcijalnog područja društva. Teokratski totalitarni sustav stoga je, doduše, idealan tip totalitarne vladavine, ali u povijesnoj stvarnosti nikad još nije bio ostvaren. Budući da je razdjelnica između autoritarnih i totalitarnih sustava manje oštra od razdjelnice između autokratskih i demokratskih sustava, potreban je diferenciran metodički instrumentarij koji nadilazi idealne tipove, kako bi se odlučilo o tome je li konkretni historijski sustav po karakteru autoritaran ili totalitaran. Politički znanstvenik Giovanni Sartori (1995) predložio je da se pomoću takozvanoga kontrolnog popisa, koji nominalnim skaliranjem mjeri različita središnja obilježja totalitarnih sustava u različitim trenucima, prvo, obuhvate promjene oblika i intenziteta vladavine u totalitarnim i autoritarnim sustavima te, drugo, omogući diferencirana usporedba različitih totalitarnih sustava. Kontrolni popis, koji sam modificirao radi istraživanja totalitarnih i autoritarnih sustava, izgleda ovako: Tablica 3: Kontrolni popis elemenata totalitarnih sustava (u određenim trenucima) 1940. 1a Ideologija – religija 1b Ideologija kao “izam”, npr. marksizam 1c Ideologija – mentalitet 2a Prodor (stvarni) 2b Prodor (potencijalni) 3a Prisila pomoću terora 3b Prisila pomoću straha 4a Ovisnost – kontrola obrazovanja 4b Ovisnost medija 4c Ovisnost crkve 4d Ovisnost pravosuđa 5a Razbijanje rubnih skupina 5b Isključenje rubnih skupina 6 Samovolja 7 Središnje mjesto stranke 8 Središnje mjesto vođe 9 Kontrola privrede

1950.

1960.

55

Napomena: Bodovni sustav za svaki stupac bio bi: +++ = vrlo jaka prisutnost (intenzitet); ++ = jaka prisutnost; + = slab intenzitet (prisutnost); 0 = obrat trenda. Izvor: Sartori, 1995, 550.

Pomoću toga kontrolnog popisa Sartori izbjegava neke analitičke slabosti koje su pokazivali realni tipovi totalitarnih sustava Friedricha i Brzezinskoga. Promijenivši idealni tip Maxa Webera, Sartori označuje “totalitarni sustav” kao polarni tip. Kao takav, on čini logičan kraj kontinuuma (“pol”), čiji suprotni kraj čini “idealna demokracija”, koja je također koncipirana kao polarni tip. “Tako gledajući, najpotpuniji totalitarizam naprosto postoji u svim svojstvima tlačiteljskih režima. (...) To znači da se ni od jednoga konkretnog sustava ne očekuje da bude ‘čisto’ totalitaran, kao što se ne očekuje ni to da se u nekoj demokraciji otkrije čista demokracija. Samo se pretpostavlja da se u stvarnom svijetu totalitarizmi – jednako kao i stvarne demokracije – više ili manje približuju svojim polarnim uzorima” (Sartori, 1995, 203). Sartori tako ublažava kritiku prema kojoj kategorija “totalitarni sustav” pati od statičnog načina promatranja. U različitim trenucima konkretni se politički sustavi mogu smjestiti na neki kontinuum te pokazati da se politički sustavi mogu kretati u “zoni” totalitarizma i izlaziti iz nje. Sartori je usput donekle riješio još jedan problem teorije totalitarizma: u temeljne aksiome koncepata totalitarizma, osobito u “trećoj fazi” pedesetihih i šezdesetih godina, ubrajalo se to da slom ili radikalne promjene totalitarnih sustava mogu doći samo izvana. Nisu se smatrale zamislivima ni duboke reforme, poput perestrojke u Sovjetskom Savezu, ni implozija komunističkih totalitarnih režima, kao u Čehoslovačkoj 1989. Sartorijeva fleksibilniji kontrolni popis otvara pak pogled na oba scenarija razvoja. Ona omogućuje da se analitički obuhvate promjene u ideologiji vlasti, u pristupu vlasti s obzirom na monopol vlasti, u strukturi vlasti, u pretenziji na opseg vlasti, u sredstvima vlasti, budući da zahvaća intenzitete prodora totalitarnih ili autoritarnih vlasti koji se mijenjaju tijekom vremena. Sartori (1995, 551) ima pravo “da ‘dobri’ klasifikacijski sustavi” moraju “ukazati na tendencije sustava i omogućiti predviđanja”. Tradicionalni teorijski koncepti u istraživanju totalitarizma nisu ispunili taj zahtjev. Sartorijeva teorijska inovacija omogućuje da se tijekom određenih protoka vremena sustavno prate trendovi, procesi i promjene više autoritarnih ili totalitarnih sustava. No ni Sartori nije mogao na svojemu kontinuumu smisleno odrediti crtu razdvajanja između autoritarnih i totalitarnih sustava. Logička je posljedica to da se pojam “totalitarni sustav”, doduše, i dalje koristi kao idealan tip (ili “polaran tip”), ali da se odustalo od njega kao jasno označenoga temeljnog tipa političke vladavine, te da se on poima samo kao ekstremni podtip autokratskih sustava kojega nije moguće točno razgraničiti.

2. Stabilnost političkih sustava

56

Demokraciju i autokratsku vladavinu prikazao sam kao dva temeljna tipa političkih sustava. Osim malobrojnih iznimaka, sve varijante povijesnih i suvremenih poredaka vladavine mogu se svrstati u jedan od ta dva temeljna tipa. To vrijedi i za takozvane “hibridne sustave” ili “režime u sivim zonama” (Bendel i dr., 2002). Koncept “defektnih demokracija”, koliko god to bilo teško u svakoj pojedinosti, pruža raster kriterija koji realne “defektne demokracije” može svrstati u temeljni tip demokracija i razgraničiti ih od poluauutoritarnih režima. Diskriminantu čini poremećena (u defekntoj demokraciji) odnosno razorena (u autoritarnim režimima) logika “demokratske igre” između parcijalnih režima cjelokupnoga političkog sustava (pogl. 1.1.3). Kad se, zbog kojih uzroka i u kojim okolnostima autokratski sustavi mijenjaju u demokratske poretke vladavine i vice versa? Da bismo objasnili to pitanje, moramo pobliže razmotriti ključan pojam promjene sustava, a to je stabilnost političkih sustava. Pitanje na koje u istraživanju transformacije treba odgovoriti glasi: Koliko su zapravo stabilni autokratski i demokratski sustavi zahvaljujući svojim posebnim strukturama i postupcima? Kada i zašto gube stabilnost? Može li se na ta pitanja uopće odgovoriti na općenitoj razini ili se precizan odgovor može dati samo za konkretan slučaj? Ipak, nipošto nije nužno da poopćavajuće društvene znanosti kapituliraju pred pojedinačnim historiografskim studijama slučaja i analizama zemalja. Naime, posve poopćivi iskazi o stabilnosti i nestabilnosti političkih sustava mogući su iz povezivanja strukturnih (institucije) i proceduralnih (postupci) komponenata koje su specifične za neki sustav. Politički sustavi apstraktno se mogu shvatiti kao cjelina struktura (institucija) i pravila (postupaka), koja političke i društvene aktere (stranke, udruženja, organizacije, pojedince) dovodi u međusobne, pravilima određene, interakcijske odnose. Da bi politički sustav bio stabilan, unutarnja konstrukcija raznovrsnih uzajamnih odnosa između struktura i aktera mora biti postavljena tako da bude sposoban riješiti zadatke koje sustavu postavlja “okolina” (privreda, društvo, međunarodni svijet država itd.). Kako se “okolina” političkog sustava stalno mijenja, i od njega se traže znatne sposobnosti prilagodbe, mijenjanja i inoviranja. Sposobnost djelovanja, a time i “sposobnost preživljavanja”, političkog sustava ovisi, naime, ponajprije o tome kako savladava pet bitnih izazova (Almond, 1979, 216. i d.; Sandschneider, 1995, 121): političku i društvenu integraciju (integracijski kapacitet), mobilizaciju resursa (mobilizacijski kapacitet), održavanje mirno uređenih odnosa s drugim državama (kapacitet za međunarodnu prilagodbu), sudjelovanje stanovništva u procesu političkog odlučivanja (participacijski kapacitet), raspodjelu društvenog proizvoda pomoću izvantržišnih mjera privredne i socijalne politike (distribucijski kapacitet).

57

Da bi se mogao suočiti s tim izazovima, politički sustav mora razviti kapacitete za rješavanje problema na razini koja je održiva za sustav. To se može predočiti pomoću modela sustava Davida Eastona (1965) i njegova razvoja od strane Almonda i Powela (1988).

58

Slika 3: Politički sustav okolina

funkcije sustava

okolina

socijalizacija regrutacija komunikacija

procesne funkcije

policy funkcije

difuzna potpora

upravljanje

outputs specifična potpora

reguliranje raspodjela

outcomes

inputs

artikulacija agregacija policy-making implementacija interesa interesa i provjera

strukture stranke

interesne skupine /udruženja

parlament vlada

okolna

uprava pravosuđe

okolina povratni utjecaji

Izvor: Almond i Powel, 1988, 8 (modificirano).

© Merkel i Hauck

59

Da bi “preživio”, političkom je sustavu potreban zadovoljavajući input za aktivnu i pasivnu potporu, tj. onaj stupanj lojalnosti masa koji podržava njegovo postojanje. Te su potporne usluge građana (supports) neizostavni resursi koji su političkom sustavu potrebni da bi zahtjeve (demands) što dolaze iz “okoline” pretvorio u političke odluke i primijenio ih (outputs). Proces pretvaranja i provedbe u politološkoj teoriji sustava obuhvaća četiri središnje “procesne funkcije”: artikulaciju interesa, agregaciju interesa, oblikovanje politike (policy making) i primjenu politike, te moguću kontrolu normi od strane ustavnog suda ili preispitivanje državnih mjera od strane upravnog suda. Procesne su funkcije nadsvođene “funkcijama sustava”: socijalizacijom, regrutacijom elita i društvenom komunikacijom. One znatno utječu na učinkovitost, razvidnost i legitimnost političkog sustava.

60

Iz procesnih funkcija političkog sustava proizlazi output. On se sastoji od provedenih političkih odluka kao što su zakoni, naredbe i propisi. Te sadržajno raznovrsne odluke mogu se povezati s trima temeljnim policy funkcijama: extraction, regulation i distribution. Extraction se odnosi, u prvom redu, na sposobnost političkog sustava da iz društva “izvuče” nužne poreze koji su mu neophodni da bi obavio svoje zadatke. Regulation znači uređenje ponašanja i odnosa građana jednih s drugima i s političkim institucijama. S distribution Almond i Powell (1988, 27) označuju raspodjelu materijalnih dobara, usluga, statusa i životnih šansi u društvu. Output odnosno outcome (materijalni rezultati politike) i input povezani su povratnim mehanizmom. Ako nastane output/outcome koji ne zadovoljava široke dijelove stanovništva, a koji je izazvan funkcionalnim krizama određenih dijelova političkog sustava, smanjuju se input aktivne potpore koji stabilizira sustav i pasivna lojalnost prema političkom sustavu. Pritom se općenito razlikuju difuzna i specifična potpora (Easton, 1965, 267. i d.). Specifična (utilitaristička) potpora reagira na rezultate djelovanja političkog sustava koje je stanovništvo uočilo i i nositelja vlasti u njemu. To znači da se ona ponajprije ravna prema tome u kojoj mjeri građani smatraju da su osigurani njihovo materijalno blagostanje i sigurnost. Difuzna (i afektivna) potpora tiče se temelja političkog poretka, njegova načelnog priznavanja i legitimnosti. Izvori difuzne i specifične legitimnosti mogu privremeno nadoknađivaiti međusobne slabosti. U određenim okolnostima smanjena djelotvornost sustava (specifična potpora) može se nadoknaditi time što građani načelno prihvaćaju njegove norme, strukture i postupke (difuzna potpora). I obratno, nedostatak difuzne potpore privremeno se može nadoknaditi dobrom bilancom djelovanja političkog sustava. No, ako političkom sustavu dugoročno nedostaje dostatna i specifična i difuzna potpora, on ne može zadovoljavajuće ispunjavati svoje funkcije te postaje nestabilan. Izlaz za one koji vladaju bio bi da nedostatnu potporu nadomjeste sve većim stupnjem represije. No, kao što ću pokazati, osim funkcije privremene stabilizacije vlasti, represija ne proizvodi i željene učinke koji djeluju stabilizirajuće. Načelna postavka što je proizašla iz razmatranja teorije sustava glasi: zbog svoje unutarnje konstrukcije i veće sposobnosti procesuiranja informacija koje su važne za sustav, kao i zbog mobilizacije potpore stanovništva, demokracije su dugoročno stabilnije od autokracija. U nastavku to treba pobliže izvesti. 2. 1. Unutarnja stabilnost demokratskih sustava

61

Nasuprot autokratskim sustavima, demokracije imaju jednu izrazitu prednost: pomoću općih i slobodnih izbora one su institucionalizirale mehanizam feedbacka (pristup vlasti) koji ih, u velikoj mjeri, prisiljava na stalan proces učenja. Ako demokratski izabrane vlasti zakažu u proizvodnji dovoljne količne “dobara” koju zahtijevaju birači – poput unutarnje i vanjske sigurnosti, privrednog napretka, socijalne sigurnosti ili društvene integracije – nastaje opasnost da budu opozvane. Službene vlade to prisiljava da se neprestance prilagođuju promijenjenim “uvjetima u okolini” i da razvijaju nove, djelotvornije pristupe rješenju. Ako ne uspiju u tome i ako opozicija ponudi privlačnije prijedloge rješenja društvenih pitanja koja su važna za život i budućnost društva, službene će vlade biti opozvane. Pomoću izbora u politički je sustav ugrađen mehanizam konkurencije koji prisiljava na fleksibilnost, prilagodbu i inovativnost. Institucija izbora osobito je osjetljiv sustav ranog upozorenja onih koji vladaju da se njihova politika ne smije previše udaljiti od želja onih kojima se vlada. Osim pristupa vlasti koji je uređen slobodnim izborima te time institucionalizirane prisile učenja, demokratski sustavi imaju i tu prednost što samoograničuju pretenziju na opseg vlasti. Kako ne pretendiraju na to da urede i kontroliraju sva područja života, daju više prostora pojedinim parcijalnim društvenim sustavima – kao što su privreda, kultura, pravo i znanost – da upravljaju sami sobom pomoću pravila i komunikacijskih kodova koji su specifični za te parcijalne sustave. Politika ne pokušava radi političke moći suspendirati te komunikacijske kodove koji su prilagođeni internoj učinkovitosti (Luhmann, 1984). Demokratski sustavi stoga su prisiljeni stalno održavati institucionalnu ravnotežu između regulacijskih zahtjeva države i mogućnosti političke participacije. Nasuprot institucionalno osiguranima mogućnostima djelovanja vlasti, i oni kojima se vlada imaju institucionalno osigurane prilike da sudjeluju u politici. Zbog prilika da sudjeluju u politici među građanima se stvara opći pristanak na demokratski sustav, premda ne moraju biti zadovoljni svim političkim odlukama i političkim rezultatima. No, upravo zahvaljujući što birači mogu uskraćivanjem svojih glasova izraziti nezadovoljstvo vlašću, u demokratski je sustav ugrađen stalan poticaj da se uči (Welzel, 1996, 64).

62

Te komparativne prednosti demokratskih sustava nipošto zapravo ne proizvode automatski njihovu stabilnost. I demokracijama su za to obično potrebne povoljne pretpostavke. Najvažnije su od njih određeni stupanj društveno-ekonomskog razvoja, kulturna integracija i načelni konsenzus ili kompromis političkih elita o temeljnim pravilima igre u demokraciji i pravnoj državi (Burton i dr., 1992, 13). Ako toga nema, demokracije su od početka nestabilne ili čak ugrožene. Polarizacija političkih elita, odnosno postojanje nelojalnih ili polulojalnih elita sprječava kontinuirano povećanje legitimnosti sustava. Pojave li se, uz to, privredni, socijalni ili vanjskopolitički potresi, otpornost demokracije na krize može se pokazati preslabom da bi preživjela autoritarne napade. Ta opasnost objašnjava kraj demokracija u Njemačkoj (19181933), u Austriji (1919-1934), u Španjolskoj (1931-1936) i u Čileu24 (1932/19701973) (Linz i Stepan, 1978). Stvori li se pak načelni kompromis među relevantnim političkim i društvenim elitama – kao u SR Njemačkoj nakon 1949, poslijeratnoj Austriji ili postfrankističkoj Španjolskoj – mlade demokracije postižu brze uspjehe u konsolidaciji čak i u teškim uvjetima. Taj nalaz i empirijski potvrđuje jedna, statistički široko usmjerena, komparativna studija o uspjesima demokracija i autokracija u 20. stoljeću u pogledu stabilizacije (Welzel, 1996, 54. i d.): ako demokracije prežive prvih 15 godina, čini se da dostižu prag nakon prekoračenja kojega je krajnje nevjerojatno da će se srušiti. Vrlo rijetki suprotni primjeri Brazila 1964, Čilea 1973. i Urugvaja 1973. teško da ograničuju valjanost te empirijski potvrđene postavke. U diktaturama se pak ne uočava usporediv prag stabilizacije (Welzel, 1996, 56). Valja se suglasiti s istraživačem demokracije Juanom Linzom (1978, 11) da je demokracija jedini vladavinski poredak koji ne mora mijenjati svoj načelni oblik ni onda kada se u sferi privrede, društva i kulture događaju važne promjene. Procesi promjene stalna su prijetnja cjelokupnome političkom postojanju autokratskih sustava.

24

Temeljita demokratizacija Čilea dogodila se 1932, ali uz strogi izborni cenzus. Žene su dobile biračko pravo 1949, a nepismeni tek 1970.

63

2.2. Unutarnja nestabilnost autokratskih sustava U usporedbi s demokracijama, autokratski su sustavi neprijateljski prema participaciji, zatvoreni, nefleksibilni, adaptacijski i inovacijski tromi. To smanjuje sposobnost političkog sustava da djeluje i mogućnost da pribavi legitimnost. Ta se dva svojstva međusobno isprepleću i pojačavaju sve dok ne nastane znatan unutarnji destabilizacijski potencijal, koji se u razvijenijim društvima može kompenzirati samo ograničeno, i to povećanom represijom. Destabilizacijski potencijal u autokratskim sustavima stalno se iznova stvara, ponajprije na normativnoj i djelatnoj razini legitimacije. Normativna razina legitimacije: Protuliberalizam, protuindividualizam, protuparlamentarizam, rasizam, evokacije anakronističkih poredaka, ali i marksističko-lenjinistički nacrti budućnosti besklasnog društva svakako su mogli kratkoročno i srednjoročno mobilizirati ograničeni pristanak građana. Dugoročno, ti opravdavajući nacrti ne mogu proizvesti vjeru u legitimnost koja je nužna da bi se politički sustav stabilizirao (Weber). U onoj mjeri u kojoj su lijeve ili desne autokracije pretvarale ukidanje ljudskih i građanskih prava pojedinaca u temelj svoga vladavinskog poretka, u toj su mjeri isušivale društvene, kulturne i političke izvore legitimnosti koja je osiguravala njihovu vladavinu (Saage, 1995, 25). To vrijedi i za marksističko-lenjinističku ideologiju, koja je u prva dva desetljeća Sovjetskog Saveza i u prvoj poslijeratnoj fazi komunističkih režima u Istočnoj Europi privremeno mogla proizvesti legitimacijski učinak za nove režime. Naime, “politički moral” marksizma-lenjinizma, koji je obećavao oslobođenje od klasne vladavine, krizne “iracionalnosti tržišta” i izrabljivanja čovjeka od strane čovjeka, bio je ponajprije usmjeren na budućnost. Od pojedinaca je tražio da u sadašnjosti budu pripravni odustati od mnoštva neposrednih interesa i motivacija kako bi “povijesno-objektivno ispravnim putem” došli u buduće “carstvo slobode” (Marx). Što je taj put postajao dulji, što materijalne poboljšice nisu bile na vidiku ili su daleko zaostajale za “iracionalnim tržišnim društvima”, a pojedinačna su se odstupanja od kolektivno obvezatnog puta istodobno kažnjavala željeznom represijom, marksističko-lenjinistička legitimacija pretvarala se u altruističnu etiku. U sadašnjosti je zahtijevala odricanje i potčinjavanje, a obećavala je slobodu i blagostanje u sve neizvjesnijoj budućnosti. Takva etika stoji na glinenim nogama kad se u sadašnjosti ne uočavaju vidljivi djelomični uspjesi (Merkel, 1991, 37). U onoj mjeri u kojoj se to događalo, presušivao je i ideološki izvor legitimnosti. Upravo se to dogodilo tijekom vremena u svim komunističkim diktaturama.

64

Ni desne diktature ne izmiču zamci ideološke legitimacije koju su same postavile. One često obećavaju sigurnost, red, blagostanje i razvoj. Ako privredno blagostanje i razvoj izostanu, punoljetni privredni građani zahtijevaju okončanje svoje političke nepunoljetnosti, a time i kraj autoritarne vladavine. To pokazuju primjeri Španjolske 1975, Tajvana, Južne Koreje i Čilea osamdesetih godina. Te su autoritarne razvojne diktature, doduše, privremeno bile stvorile važan izvor legitimacije uspjesima u modernizaciji, ali su istodobno “proizvele” samosvjesne srednje slojeve i radnike koji su zahtijevali da, osim u privredi, sudjeluju i u politici. Dok dobre društveno-ekonomske bilance djelovanja uvijek stabiliziraju demokratske sustave, u autokratskim su vladavinskim porecima uspjesi u privrednoj modernizaciji proizveli podvojeni učinak: prvotno stabilizirajući, a dugoročno enormno destabilizirajući. U demokraciji je odnos između pretenzije države da vlada i prava građana na zaštitu i participaciju mukotrpno uravnoteživan. Suprotno tome, u autokracijama postoji gruba asimetričnost između obveza i prava građana. Nasuprot znatnim ili čak obuhvatnim pretenzijama države da vlada stoje minimalne, ritualizirane i kontrolirane mogućnosti participacije u politici. Spoznaja mnogih građana o “nama dolje” i “njima gore”, koja je često problematična i u demokraciji, u autokratskim se sustavima pretvara u nepremostiv jaz između onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Ondje gdje građani ne mogu suoblikovati res publicu, teško će dugoročno razviti afektivne veze s političkim poretkom. Stoga se diffuse support, koju je David Easton (1965) smatrao temeljem preživljavanja političkih sustava, u njima teško može dugoročno razviti. Djelatna razina legitimacije: Zbog suspendiranja odnosno neuvođenja slobodnih izbora autokratski su sustavi sami u sebe ugradili “strukturnu slabost učenja”. Kako nemaju nikakve učinkovite mehanizme povratne povezanosti s društvom, izgubili su sposobnost da uopće prepoznaju kad politički sustav ugrožava sam sebe. Tajne službe, koliko god bile monstruozno izgrađene, ne mogu nadomjestiti “dojavni sustav slobodnih izbora”. Nasuprot izborima, informacije tajnih službi ne uzrokuju eventualno kažnjavanje onih koji vladaju (opoziv), nego uvijek kažnjavaju one kojima se vlada. Ako se izbori ukinu, a posljednji ostaci opozicije sustavu likvidiraju ili ušutkaju, kao u Sovjetskom Savezu Josifa Staljina nakon 1929. ili u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj nakon uvođenja “apsolutizma vođe” 1934, tromost sustava u učenju pretvara se u nesposobnost da se uči. I tu, dakle, vrijedi: što su autokracije bliže polu potpunih totalitarnih sustava, to su dugoročno nesposobnije učiti.

65

Autokratskim sustavima ne nedostaje samo institut slobodnih izbora kao integrativni mehanizam učenja. Zamrznuta je ili unazađena i funkcionalna diferencijacija društva na specijalizirane parcijalne sustave što je nastala u procesu modernizacije. Politički je sustav represivnim sredstvima uzdignut na položaj dominantnoga, nadređenoga zapovjednog sustava, te duboko preseže u parcijalna područja privrede, prava, znanosti ili kulture, koja funkcioniraju prema svojim unutarnjim logikama. Što na kontinuumu od idealne demokracije do potpunog totalitarizma politički režimi tendiraju više ka totalitarnom polu, to su ta presezanja dublja. Posljedično se parcijalnim društvenim sustavima privrede, prava i znanosti, koji su svoje mehanizme komunikacije i eficijencije izgradili u procesu funkcionalne diferencijacije, postavljaju manji politički imperativi da budu učinkoviti. To vrijedi više za “lijeve diktature”, koje ponajprije žele politički zapovijedati i u privredi, nego za desne diktature, koje nerijetko supostoje s tržišnim privredama. Posljedice funkcionalne dediferencijacije društva, koje su disfunkcionalne za autokratske vladavinske poretke, treba ukratko objasniti na primjeru komunističkih režima. Komunističke su diktature privređivanje, znanstvenost, zakonitost i strukovnu kompetentnost uvelike podredile prevlasti binarnoga kontrolnog kriterija “socijalističko nasuprot nesocijalističkome”. U privredi se stoga često ne odlučuje prema tome što je “eficijentno ili neeficijentno”, a u pravnome sustavu prema tome što je “pravedno ili nepravedno”, nego prema političkom codu “socijalističko ili nesocijalističko”. Privredna eficijentnost i pravednost žrtvuju se uvijek kad se presudi da su “nesocijalističke”. S gledišta sociologije organizacije, politbiroi komunističkih partija postavili su sami sebe na čelo svojih društava te odatle samostalno odlučuju o kodovima, programima i osoblju u pojedinim parcijalnim društvenim sustavima (usp. Pollack, 1990, o primjeru DR Njemačke). Pritom podliježu velikoj iluziji da komunistički aparat može zadovoljavajuće obraditi informaciju i dostatno kompleksno planirati kako bi izvana mogao diktirati optimalne načine djelovanja parcijalnih sustava. Vjerovali su da mogu fleksibilno reagirati na modernizacijske izazove okoline koja se stalno mijenja. Nadali su se, povrh toga, da obuhvatnim upravljanjem mogu isključiti sve slučajnosti u razvoju društva. To je moralo propasti već i zato što je funkcionalna diferencijacija u parcijalnim područjima društva “brža, dinamičnija i preokretljivija” nego “na području državne administracije” (Willke, 1988, 286).

66

Nasilnim instaliranjem države kao svenadležnog vrha društva, koje je anakronistično u modernim društvima, parcijalni su sustavi postali preusko vezani za politiku. Funkcionalne krize u parcijalnim društvenim sustavima (primjerice u privredi), a koje su uglavnom bile politički proizvedene, stoga su se izravno probijale do političkog sustava. One su, prvo, smanjivale sposobnost privrede da djeluje tako da građane opskrbi dostatnim materijalnim dobrima i, drugo, političko vodstvo, koje je samo sebe reklamiralo svenadležnim za sve, postalo je odgovornim za sve krize. Rezultat je bio daljnje iscrpljivanje postojeće, tanke legitimacijske osnove sustava političke vladavine. To se, doduše, privremeno moglo – i može se – nadoknaditi povećanom represijom i/ili usavršavanjem političke kontrole nad društvom (stranačke organizacije, prisilna udruženja, pogonski kolektivi, tajne službe). No, represija ima, kao i modernizacija, neželjene usputne posljedice: kratkoročno i srednjoročno stabiliziranje političke vlasti isključenjem nastojanja opozicije plaća se dugoročnom posljedicom u obliku stalne erozije ideoloških temelja legitimacije i odbacivanjem sustava. Nestaje vjera podanika vlasti u legitimnost koja je, prema Maxu Weberu, od središnje važnosti za stabilnost političke vladavine. Politički sustav u kojemu se funkcije vlasti i nositelji vlasti oslanjaju gotovo isključivo na represiju jest neeficijentan, nelegitiman i nestabilan. I statistika potvrđuje da su demokracije mnogo stabilnije od diktatura (Welzel, 1996, 56). Pretežna većina privredno razvijenih demokracija pokazala se stabilnima (iznimke su Njemačka 1918-1933, Austrija 1919-1934, Urugvaj 19421973). Nasuprot tome, teško da je nekoj diktaturi, koja se prema standardima društveno-ekonomskog razvoja približila industrijskim zemljama, uspjelo spriječiti nicanje društvenog pritiska da se demokratizira. Sve do danas je iznimka grad-država Singapur. Istraživačka skupina oko američkog istraživača transformacije Adama Przeworskoga statističkim je analizama potvrdila visoku stabilnost sustava u razvijenim demokracijama. Središnji rezultat svoje studije saželi su jasno: “Doista, otkrili smo da je samo u zemlji koja je dovoljna bogata, u kojoj je godišnji dohodak po glavi stanovnika veći od šest tisuća dolara, sigurno da će demokracija opstati, što god se dogodilo” (Przeworski i dr., 1996, 49). Diktaturama ta sveza prijeti obratnim posljedicama.

3. Pojmovi transformacije

67

Na početku trećeg vala demokratizacije sredinom sedamdesetih godina, pojačanoga slomom komunističkih režima u Istočnoj Europi, u društvenim je znanostima došlo do poplave analiza transformacije. S konkretnim istraživanjima procesa transformacije u Južnoj Europi, Latinskoj Americi, Istočnoj Aziji i Istočnoj Europi izdiferencirao se i pojmovni instrumentarij te prosperirajuće istraživačke grane. Pojmovi kao što su tranzicija, transformacija, revolucija, slom, modernizacija, liberalizacija, demokratizacija, konsolidacija, mijenjanje režima ili promjena sustava ubrzo su postali terminološko oružje istraživača transformacije. No, različiti su pojmovi rijetko zadovoljavajuće objašnjavani, pa su se katkad koristili i kao istoznačnica za opis jednih te istih povijesnih događaja i procesa. Dopune li se njemački pojmovi engleskima i španjolskima jezičnim kovanicama kao što su transformation, replacement, transplacement (Huntington, 1991), transaction, breakdown, extrication (Share i Mainwaring, 1984) ili reforma, ruptura, ruptforma, koje su upotrebljavali Juan Linz i Alfred Stepan (1978, 1996), povećava se opasnost od pojmovne zbrke. Ona se može izbjeći ako u nastavku definiramo i razgraničimo najkorištenije pojmove. U istraživanju procesa društvene, privredne i političke transformacije moraju se primjereno uvažiti i točno pojmovno shvatiti dvije međusobno isprepletene dimenzije. Prvo, riječ je o preciziranju predmeta analize, tj. o odgovoru na pitanje što se transformira. Je li riječ o vladi, sustavu vlasti, političkom režimu, državi ili čak o cijelome društveno-političkom sustavu? Drugo pitanje koje iziskuje odgovor glasi: kako se transformacija događa, tj, u kojemu obliku, kojom brzinom i u kojim etapama, koji politički i društveni akteri sudjeluju u njoj i kakav je njihov utjecaj na nju? Na to se nadovezuje još jedno pitanje na koje treba odgovoriti: možemo li govoriti o reformi, mijenjanju ili moramo govoriti o revoluciji ili promjeni? 3.1. Vlada, režim, država, sustav Američki politički znanstvenik Robert Fishman (1990) među prvima je upozorio na to da u analizi konkretne transformacije moramo oštro pojmovno razlučiti transformira li se vlada, režim ili država. Ovisno o tome koja je jedinica pogođena mijenjanjem ili promjenom, pojavljuju se različiti problemi transformacije, koji su za respektivni entitet često i specifični.

68

Vlada. Najmanje je problematična promjena vlade. To je konstitutivna sastavnica i dio političke normalnosti etabliranih demokracija. No, u mladim je demokracijama prva promjena političkih pravaca u vladi poučan ispit u napredovanju konsolidacije novog sustava. Protekne li bez nemira, pridonosi stabilizaciji demokracije. Istraživači transformacije, kao što je Samuel Huntington (1991, 266. i d.), pripisuju prvoj promjeni vlade veliko simbolično značenje. No druga promjena vlade, koja rezultira drukčijom stranačko-političkom konstelacijom između vlade i opozicije, posebno je značajan dokaz konsolidacije mladoga demokratskog sustava. “A second turnover shows two things. First, two major groups of political leaders in the society are sufficiently committed to democracy to surrender office and power after losing an election. Second, both elites and publics are operating within the democratic system; when things go wrong you change the rulers, not the regime. Two turnovers is a tough test of democracy”25 (Huntington, 1991, 267). Vlade se mogu promijeniti i u autoritarnim i totalitarnim sustavima, kad diktator ili vladajuća stranka, hunta ili klika promijeni šefa vlade kako bi razriješila neku istrošenu i nepopularnu vladu. S time, doduše, nije povezana prava promjena vlasti, ali zamjena vlada može signalizirati promjenu pravca u politici. Tako je bilo kad je španjolski diktator Francisco Franco 1959. pozvao u vladu tehnokrate katoličkoga laičkog reda kako bi smanjili ekonomsku izoliranost zemlje i započeli modernizirati privredu. Općenito, promjene vlada u diktaturama ne znače temeljne promjene vlasti. A ipak su katkad opasne za cijeli režim. Mogu biti izraz unutarnje krize sustava (primjerice u Poljskoj 1956, 1970, 1981, u Mađarskoj 1956, u Čehoslovačkoj 1968) ili same proizvode krize. Upravo je u komunističkim režimima promjena političkog vodstva često bila praćena borbama suparničkih klika u vlasti za političku vlast. Primjeri su Sovjetski Savez nakon Staljinove smrti (1953-1956) i u trenutku razvlaštenja Hruščova 1964. I potresi u NR Kini nakon smrti Mao Zedonga 1976. imali su karakter krize. Spomenute promjene vlada bile su, doduše, praćene privremenom destabilizacijom režima, ali nisu promijenile temeljne strukture vlasti u političkom poretku. Usporede li se s režimom, državom ili sustavom, vlade su najmanje trajni oblici organizacije političke vladavine.

25

“Druga promjena vlasti pokazuje dvije strane. Prvo, dvije glavne skupine političkih vođa u društvu dovoljno su vjerni demokraciji da predaju dužnost i vlast nakon izgubljenih izbora. Drugo, kako elite, tako i javnost djeluju unutar demokratskog sustava; kad stvari pođu loše, mijenjaju se vladajući, a ne režim. Dvije promjene vlasti robustan su ispit demokracije. ” (nap. prev.).

69

Režim. Režimi označuju formalnu i neformalnu organizaciju središta političke vladavine, s jedne strane, i njegove posebno oblikovane odnose s cjelokupnim društvom, s druge strane. Režim određuje pristupe političkoj vlasti, odnose moći među vladajućim elitama, te odnos nositelja vlasti prema onima koji su potčinjeni vlasti. Oba odnosa moći – onaj unutar vladajućih režimskih elita i onaj između režimskih elita i stanovništva – u određenoj mjeri moraju biti institucionalizirani. To znači da moraju biti prihvaćeni, prakticirani i, nadasve, da moraju normirati ponašanje nositelja vlasti. Uspješno institucionalizirati neki režim znači, dakle, dati mu određenu trajnost. Demokracije, autoritarni i totalitarni politički sustavi međusobno se razlikuju prema posebnom karakteru njihovih režima (unutarnjoj organizaciji vlasti, odnosu između nositelja i podanika vlasti) (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 73; Fishman, 1990, 428). Promjene makar samo jedne od dviju dimenzija režima uzrokuju destabilizaciju režima i mogu biti početak promjene režima. Na taj način demokracije mogu prijeći u autoritarne ili totalitarne režime i vice versa. Promjena je izvršena kad se temeljito promijene pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja (tablica 1 i slika 1). Režimi su trajniji oblici organizacije političke vladavine no što su to određene vlade, ali obično postoje kraće od države (Fishman, 1990, 428). Država. Država je trajna struktura vladavine koja u svoju jezgru uključuje legitimna ili nelegitimna sredstva prisile koja su nužna da bi vladala društvom i iz njega izvlačila resurse (poreze, pristanak, potporu) koji su nužni za vladanje. Kad se promijeni režim, manje se mijenja sam organizacijski oblik države od definicije onoga što je legitimna ili nelegitimna primjena sredstava državne prisile. To ne pogađa državu kao organizaciju, nego oblik režima koji njom dirigira. “A state may remain in place even when regimes come and go”26 (Fishman, 1990, 428). Režimi utjelovljuju norme, načela i postupke političke organizacije države, a vlast se može dovesti u položaj da vlada pomoću državnog monopola i instrumentarija vlasti. Dok se u procesu političke transformacije mijenjaju norme i načela koja su konstitutivna za režim, formalne strukture države često bivaju pošteđene od usporedivih procesa promjene. Koliko god to uvijek bilo uznemirujuće iz normativno-demokratske perspektive, državni aparati, koji se strukturno jedva razlikuju, mogu jednako dobro služiti demokratskom sustavu kao što su prije služili autoritarnom režimu.27 To ne vrijedi samo za organizacijsku strukturu države, nego i za državne dužnosnike. Tako se nakon promjene režima osoblje državne uprave, a katkad i stare političke elite “drugog reda”, često opet nađu na starim područjima svoga djelovanja. To dokazuju vrlo različita transformacijska iskustva iz povijesti, kao što su promjene režima u Njemačkoj nakon 1918. (političke elite, pravosuđe, uprava) ili 1945. (pravosuđe, uprava), u Italiji (pravosuđe, uprava) i Japanu (pravosuđe, uprava) nakon 1945, u Španjolskoj nakon 1975. (političke elite, pravosuđe, uprava), te u Istočnoj Europi nakon 1989. (političke elite, uprava). 26

“Država ostaje i kad režimi dolaze i odlaze” (nap. prev.). Iz toga se većinom izuzimaju represivna i sigurnosna tijela, kao i politička policija i unutarnje tajne službe. 27

70

Sustav. “Politički sustav” je najobuhvatniji od sva četiri pojma (usp. sliku 2). Obuhvaća vladu, režim i državu. Slomom komunističkih režima opet je znatno porasla važnost pojma sustav u istraživanju transformacije u političkoj znanosti (Merkel, 1994b; Sandschneider, 1995; Welzel, 1996). Doduše, i procesi transformacije u Južnoj Europi i Latinskoj Americi, kao i oni u Istočnoj Europi, imali su zajednički cilj – uspostavu pluralističke demokracije. No, njihovo ishodišno stanje, problemi i opseg mijenjanja znatno su se razlikovali od dotad poznatih procesa transformacije (Beyme, 1994a, 47. i d.). Dok je u Južnoj Europi i Latinskoj Americi transformacija u bitnome zahvatila samo politički režim, u Istočnoj Europi morali su, i još moraju, dubokom mijenjanju biti podvrgnuti i društveni mentaliteti i privredne strukture. Za analizu tih istodobnih procesa transformacije čini se plodonosnijim pojam sustav. Prvo, on je obuhvatniji od pojmova “države” i “režima”, pa područje analize može obuhvatiti i raznovrsne međuovisne procese transformacije parcijalnih političkih, privrednih, socijalnih i kulturnih sustava. Drugo, on je i specifičniji zato što je primjenjiv na svaki pojedini, funkcionalno razgraničiv, parcijalni sustav (na politiku, privredu, pravo, kulturu itd.). Pojam sustav skriva stoga u sebi poseban heuristični potencijal za istraživanje transformacije jer je najuže povezan s pitanjem legitimnosti i stabilnosti političkih poredaka. Pomoću njega, sustavno se mogu spoznavati veze između disfunkcija pojedinih parcijalnih područja i ravnoteže koja je važna za “preživljavanje” cijelog sustava. Razlikovanje difuzne i specifične potpore, koje je utvrdio David Easton (1965), dakle između općih posljedica potpore koje su usmjerene na temeljne norme, pravila i postupke sustava i supports koje su usmjerene na materijalne rezultate politike, daje važne upute o tome kako i zašto neki sustav može proizvesti ili ne proizvesti nužni dotok legitimnosti. Smanji li se količina obaju izvora legitimnosti (difuzne i specifične potpore) ispod razine koja osigurava opstanak, politički sustav postaje nestabilnim i izlaže se pritisku da se transformira. 3.2. Mijenjanje režima, promjena režima, tranzicija i transformacija U istraživanju transformacije treba razlikovati i to kako neki režim prelazi u drugi tip režima. Mijenjanje režima. O mijenjanju režima govori se onda kada se počnu mijenjati temeljni načini funkcioniranja i strukture poretka vladavine. Proces mijenjanja teče evolucijski, tj. postupno, a ne naglo. Otvoreno je, ponajprije, to vodi li mijenjanje u drugi tip režima. Ako je tako, o izvršenoj promjeni režima možemo govoriti ex post, onda kada su temeljito promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja. Primjeri uspješnog mijenjanja režima, koje se dogodilo kao promjena autoritarnog u demokratski režim tijekom više godina, bili su procesi demokratizacije što su dogovoreni između vojnih i civilnih elita u Španjolskoj (1975-1978), Brazilu (1978-1985), Urugvaju (1980-1985), Tajvanu (1986-1994) i u Južnoj Koreji (1985-1987).

71

Ako se odstrane vanjski i unutarnji čimbenici poremećaja, proces mijenjanja može se opet svesti na razmjerno stabilnu ravnotežu istog tipa režima. U tom slučaju mijenjanje režima ne uzrokuje promjenu režima. Primjeri koji to potvrđuju su vojnom silom zaustavljeni procesi reforme u komunističkim sustavima Mađarske (1956) i Čehoslovačke (1968). Ako procesi mijenjanja ne obuhvate samo strukture političke vlasti nego i društveno-ekonomske odnose, govorimo o promjeni sustava. Promjena režima i sustava. Dok je u mijenjanju režima i sustava ishod načelno otvoren, pojam promjene režima odnosi se na procese transformacije koji definitivno dovode do drukčijeg tipa sustava (Beyme i Nohlen, 1995). Vijesnici promjene režima i sustava mogu biti tendencije evolucijskoga ili reformski induciranog mijenjanja. U pretežnom dijelu literature o transformaciji pod promjenom režima i sustava misli se ponajprije “vremenski dramatične” prijelaze iz jednoga režima ili sustava u drugi. Da bi se pojmovno razlikovala od mijenjanja režima, presudno je da se o promjeni režima govori samo onda kada su načelno promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja u nekom režimu. Hibridni režimi i vrlo defektne demokracije nisu se potpuno promijenili u novi tip režima demokratske pravne države. Tu se može govoriti o zaustavljenoj ili nepotpunoj promjeni režima. Tranzicija. Pojam “tranzicije” postao je važan u političkoj znanosti zahvaljujući međunarodnome istraživačkom projektu “Transition to democracy” iz sredine osamdesetih godina. Pod znanstvenim vodstvom Guillerma O’Donnella, Philippea Schmittera i Lawrenca Whiteheada (1986) razvijen je teorijski i komparativni koncept tranzicije, koji se osobito primjenjivao na procese demokratizacije u Latinskoj Americi i Južnoj Europi. Transition odnosno transición, doslovce prevedeno, znači “prijelaz”. Pojam se gotovo isključivo koristi da označi prijelaz iz autokratskih u demokratske sustave. “Tranzicija” je, dakle, semantički istoznačna “prijelazu u demokraciju” (Sandschneider, 1995, 36). Takozvano istraživanje tranzicije nastalo je ponajprije u sklopu politološkog istraživanja procesa demokratizacije u Južnoj Europi i Latinskoj Americi, a predmet mu je bilo istraživanje pretpostavki, uzroka i procesnih obrazaca demokratizacije političkih sustava (Nohlen, 1988, 4). Njegova velika zasluga i posebna snaga sastoje se, ponajprije, od dviju činjenica: prvo, ono posvećuje posebnu pozornost ulozi aktera u prijelazu u demokraciju; drugo, ono prvi put razvija sustavnu periodizaciju procesa tranzicije. Na promjenu komunističkih sustava u Istočnoj Europi i Aziji primjenjivo je samo ograničeno (Beyme, 1994a; Bunce, 2003; Carothers, 2004). Transformacija. Radi potpunosti, zaključno se navodi i pojam transformacije sustava. On nema posebno značenje nego je, kao što signalizira i naslov knjige, viši pojam za sve oblike, vremenske strukture i aspekte mijenjanja sustava i promjene sustava (Sandschneider, 1995, 38). Uključuje, dakle, mijenjanje režima, promjenu režima, mijenjanje sustava i promjenu sustava ili tranziciju.

4. Teorije transformacije

72

Premda pojmovi – čak i kad se diferencirano odnose na društvene i političke sustave, strukture i aktere – kondenziraju različite konkretne činjenice u poopćujuće konstrukte, oni sami ne mogu usmjeravati empirijska istraživanja. Pojmovi moraju biti međusobno povezani i dovedeni u uzajamni odnos. Tek kad su na sustavan način međusobno umreženi, možemo govoriti o teorijama. Premda je upravo treći veliki val demokratizacije uzrokovao pojačanu teorijsku raspravu u društvenim znanostima, transformacija se počela teorijski usmjereno istraživati već pedesetih i šezdesetih godina. U ta dva desetljeća tvorbu teorije osobito su obilježili funkcionalistički i strukturalistički makrosociološki koncepti Parsonsa (1951, 1969a, 1969b), Lipseta (1959), Barringtona Moorea (1969) i Huntingtona (1968). Tijekom osamdesetih i na početku devedesetih godina u prvi su se plan sve više probijala mikropolitološka razmatranja teorije aktera. Teorijske su standarde postavili, prije svih, radovi Schmittera (1985), O’Donnella, Schmittera i Whiteheada(1986) i Przeworskoga (1986, 1991, 1992), koji su postali dominantnom konceptualnom referencijom u empirijskom istraživanju transformacije. Tijekom devedesetih godina opet je došlo do uravnoteženijeg supostojanja sustavskih, strukturnih i akterskih paradigmi. U sljedećem razdoblju ponajprije su se pojavile komparativne teorijske analize koje su bile obilježene odmjerenijim uvažavanjem funkcionalističkih, strukturalističkih, kulturalističkih razmatranja, kao i razmatranja u teorijama djelovanja (Karl i Schmitter, 1991; Huntington, 1991; Beyme, 1994a; Merkel, 1994a; Offe, 1994; Linz i Stepan, 1996; Morlino, 1998; Merkel, Puhle i dr. 2003, 2006). U teoriji i istraživanju transformacije prepoznaju se četiri velika pravca: teorije sustava, strukturne i kulturne teorije i teorije aktera. Ti različiti pristupi tragaju za uzrocima, uspjesima i neuspjesima demokratskih promjena sustava u različitim parcijalnim sustavima društva: na sustav usmjereni teoretičari modernizacije traže ih ponajprije u privredi i društvu, strukturalisti u državi i društvenim klasama, “kulturalisti” u religiji i kulturi te iz njih proizašlim odnosima društvene interakcije, a teoretičari aktera u genuinoj političkoj sferi djelovanja. U nastavku treba prikazati teorijsku bit tih četiriju pravaca. Iz kratke analize snage i slabosti tih teorijskih koncepata treba izraditi nosivi, sintetični analitički koncept. 4.1. Teorije sustava S obzirom na teorije transformacije, teorija sustava može se raščlaniti na tri različita pravca: ranu sociološku teoriju sustava u Parsonsovoj tradiciji, Luhmannov “autopoietički obrat“ i teoriju modernizacije. Pristupi teorija sustava osobito osvjetljavaju svezu između funkcionalnih zahtjeva društveno-ekonomskih sustava i izgradnje društvenih i političkih struktura koje te zahtjeve ispunjavaju. Posebnu eksplanacijsku snagu razvijaju kad obrađuju disfunkcije staroga (autokratskoga) sustava koje su uzrokovale transformaciju, te društvenoekonomske i političko-legitimacijske uvjete koji omogućuju novi (demokratski) sustav.

73

4.1.1. Parsonsova teorija sustava Moderna sociološka teorija sustava počinje s Talcottom Parsonsom koji je uveo teorem o funkcionalnoj diferencijaciji. Razvoj od tradicionalnih do modernih društava može se opisati kao diferencijacija parcijalnih društvenih sustava: polazeći od industrijske revolucije, u zapadnim se društvima provodila diferencijacija ekonomije i političke vlasti, političkog sustava i civilnog društva, kao i odvajanje društvenih normi od vjerskih obrazloženja. U tom procesu diferencijacije izgrađena je temeljna struktura modernih društava. Oslanjajući se na Durkheima i Webera, Parsonsov put u modernost vodi preko diferencijacije četiriju središnjih funkcionalnih sustava: privrede (prilagodba), politike (ostvarenje cilja), društvene zajednice (integracija) i kulture (održanje vrijednosnih obrazaca). Parsonsov je put normativno i povijesno utvrđen i stoga je univerzalnog karaktera. Samo ako društva izgrade određene “evolucijske univerzalije“, argumentira Parsons, mogu dugoročno osigurati razinu kapaciteta svoje prilagodbe okolini, a time i vlastito postojanje. U najvažnije univerzalije koje su nužne za postojanje modernih, funkcionalno izdiferenciranih društava Parsons (1969b, 57) ubraja birokraciju, organizaciju tržišta, univerzalističke norme u pravnom sustavu, pravo na demokratsko udruživanje i opće slobodne izbore. Ako nema središnjih evolucijskih univerzalija, politički sustav ne može više obavljati nužnu selekciju u redukciji sve veće kompleksnosti okoline, čime potkopava svoju legitimnost i postaje nestabilnim. U procesu modernizacije kompleksna se društva ne mogu više integrirati autoritarnim oktroiranjem društvenih normi. Obrazac moderne integracije ne temelji se primarno na prisili, nego na reflektiranom priznavanju vrijednosti i njihovu internaliziranju od strane članova društva. Mijenjanje struktura Parsons dosljedno određuje i kao mijenjanje normativne kulture. Demokratske strukture i postupci neizostavne su univerzalije da bi se to mijenjanje razvilo do stupnja višega, tj. modernijeg stupnja društva. Naime, što je društvo funkcionalno diferenciranije, “to je važnija učinkovita politička organizacija, i to ne samo u pogledu kapaciteta uprave, nego ponajprije u pogledu potpore univerzalističkome pravnom poretku”. Iz te perspektive, “poseban učinak demokratskih institucija” nije opće “legitimiranje vlasti i vladavine, nego posredovanje konsenzusa o obavljanju vlasti. Nijedna institucija koja se temeljito razlikuje od demokratskih institucija nije sposobna proizvesti takav učinak” (Parsons, 1969b, 70). Parsons tematizira oba odlučujuća aspekta stabilnosti političkih sustava: funkcionalnu diferencijaciju društva i zadovoljavajuću legitimaciju oblika političke vladavine od strane društva. Vladajuće komunističke elite u istočnoeuropskim društvima uskraćivale su, sprječavale ili revidirale funkcionalnu diferencijaciju parcijalnih društvenih sustava, a moderno “reflektirano priznavanje vrijednosti” zamjenjivale su predmodernim oblikom prisile i propisanom ideologijom koja nije imala konkurencije. Privreda, kultura i društvena zajednica bile su podređene diktatu politike, jer je njihov samostalan razvoj vodio ka decentralizaciji izvora informacija i moći, a dugoročno i do gubitka političke kontrole i vlasti. Što autokratski oblici vladavine jače ostvaruju

74

“totalitarno” prodiranje politike u društvo, to snažnije sprječavaju funkcionalnu diferencijaciju parcijalnih društvenih sustava. Doduše, totalitarno prodiranje u društvo olakšava i upotpunjuje kontrolu vlasti na neko vrijeme, a potom, ako se ona i djelomice izgubi, uzrokuje tim temeljitiji slom autokratskog sustava. Tu svezu osobito osvjetljava teorijsko pojmovlje novije autopoietične teorije sustava. 4.1.2. Luhmannova autopoietična teorija sustava Već je Parsons (1969b, 70) prognozirao “da će se komunistička formacija društva pokazati nestabilnom, te da će se prilagoditi demokraciji biračkih prava i pluralističkoga stranačkog sustava ili da će regredirati u nerazvijenije i politički neučinkovitije oblike organizacije”. Luhmann radikalizira Parsonsov teorem o funkcionalnoj diferencijaciji. On smatra da su Parsonsove predodžbe o hijerarhijskom položaju političkog sustava iznad ostalih parcijalnih društvenih sustava iluzija. Teorije, tvrdi Luhmann (1986, 203), “koje još uvijek polaze od nekog vrha ili središta” ne shvaćaju činjenicu da je s prijelazom od stratifikacijske na funkcionalnu diferencijaciju postala opsolentnom i mogućnost jedne upravljačke instancije koja je nadređena parcijalnim društvenim sustavima. Za Luhmanna važi: “Nijedan funkcionalni sustav ne može nadomjestiti neki drugi, nijedan ne može zamijeniti ili samo rasteretiti nekoga drugog” (207). To vrijedi i za politiku u odnosu prema parcijalnim sustavima privrede, religije i prava. Prema Luhmannu (1984, 81), parcijalni sustavi izgrađuju temeljne komunikacijske kôdove koji se načelno međusobno razlikuju. To djeluje poput nekoga “prirodnog osiguranja samostalnosti”, koje ga makar djelomice štiti od presezanja drugih kôdova (primjerice, kôda političkog sustava) koji umanjuju njegovu učinkovitost. Ako su ta, politički ili vjerski motivirana, presezanja masivna i represivna, kao u komunističkim sustavima, u šerijatskom Iranu i u talibanskom Afganistanu, ti se pokušaji zamjene moraju platiti “dediferencijacijom, tj. odustajanjem od prednosti funkcionalne diferencijacije” (81). Primijeni li se Luhmannova argumentacija na kontinuum oblikâ političkih sustava što smo ga predočili, može se formulirati slijedeća postavka: što politički režimi na kontinuumu od idealne demokracije do potpunog totalitarizma više tendiraju k totalitarnom polu, to su funkcionalni imperativi politike nadmoćniji kôdovima parcijalnih sustava, sprječavaju njihovo prevođenje u programe i tako koče daljnju funkcionalnu diferencijaciju parcijalnih društvenih sustava, poput privrednoga, pravnoga i znanstvenog sustava, koja je nužna za porast eficijentnosti. Protegne li se to političko oktroiranje na dulje razdoblje, napose nad parcijalnim privrednim sustavom, ono uzrokuje smanjenje eficijentnosti, regresiju razvoja ekonomskog blagostanja, a time i nove gubitke legitimnosti autoritarnih političkih sustava. Pojam autopoiesis u teoriji sustava znači da je narušen kod koji počiva na plaćanjima i koji sam jamči ekonomsku racionalnost u rukovanju s oskudnim dobrima, kao i to da mu je nadređen politički kôd koji je obvezan zaštititi vlast i komunistički model društva. To je uvjerljivo pokazao istočnonjemački sociolog Detlef Pollack (1990) u svojoj analizi društvenog prevrata u DR Njemačkoj iz perspektive teorije sustava.

75

Struktura te argumentacije može se odnositi i na sve ostale sustave negdašnjega realnog socijalizma. U njima su privređivanje, znanstvenost, zakonitost, strukovna kompetentnost bili podređeni dominaciji sveprisutnoga političkog kôda socijalističko-nesocijalističko, koliko god je to administrativno i represivno bilo nužno i moguće. Velika je iluzija vladajućih komunističkih elita bila vjera da komunistički Levijatan, kojega su one kontrolirale, može prikupiti dovoljno informacija, preraditi ih i dostatno kompleksno planirati kako bi parcijalnim društvenim sustavima bilo politički propisano, izvana i odozgo, optimalno selekcijsko djelovanje. Ta se iluzija razbila već na tome što je funkcionalna diferencijacija na parcijalnim područjima društva “brža, dinamičnija i prevratničkija” nego “na području državne uprave” (Willke, 1988, 286). Umjetnim i nasilnim instaliranjem države kao svenadležnog vrha društva parcijalni su sustavi bili preusko vezani za politiku. Stoga su se gubici u eficijentnosti i funkcionalne krize u parcijalnim sustavima, napose u privredi, izravno probijali u politički sustav. Nakon gubitka slobode, nestalo je i jamstvo da će materijalna opskrba biti dostatna i da će se povećavati. Kako je stagnacija postajala sve očitijom, smanjivala se i pripravnost stanovništva da se prilagođuje komunističkom sustavu vladavine. “Sustav su, dakle, oslabjela ona protuslovlja institucionalizaciju kojih je on desetljećima stabilizirao. Stoga je upravo stabilizacija u sebe zatvorenog sustava uzrokovala njegovu destabilizaciju, neku vrstu unutarnjeg iscrpljivanja” (Pollack, 1990, 296). Prema tome, središnji argument teorije sustava glasi: ako se funkcionalna diferencijacija parcijalnih društvenih sustava blokira i spriječi, to dugoročno uzrokuje krize eficijentnosti i legitimnosti koje potkopavaju stabilnost sustava. Ako vladajuće autokratske elite dopuste ili čak potaknu funkcionalnu diferencijaciju, i odatle proizlazi razvoj koji destabilizira sustav. Nijedan koncept nije to bolje razradio od teorije modernizacije koja je nastala šezdesetih godina. 4.1.3. Teorija modernizacije Oslanjajući se na načelne teoreme Talcotta Parsonsa, Seymour Martin Lipset (1959) formulirao je locus classicus istraživanja transformacije koje je orijentirano na teoriju modernizacije i označio temeljni uvjet uspjeha demokratizacije: “The more well-to-do a nation, the greater the chances that it will sustain democracy. From Aristotle down to the present, men have argued that only in a wealthy society in which relatively few citizens lived at the level of real poverty could there be a situation in which the mass of the population intelligently participate in politics and develop the selfrestraint necessary to avoid succumbing to the appeals of irresponsible demagogues”28 (Lipset, 1981, 31). 28

“Što je nacija bogatija, veći su izgledi da će održavati demokraciju. Od Aristotela do danas argumentiralo se da je samo u bogatom društvu, u kojem relativno malo građana živi na razini stvarnog siromaštva, moguća situacija u kojoj masa stanovništva inteligentno sudjeluje u politici i razvija samoograničenje nužno da se ne podlegne pozivima neodgovornih demagoga” (nap. prev.).

76

Najvažniji uvjet uspjeha demokratizacije jest, dakle, privredni razvoj i prevladavanje bijede i siromaštva. Lipset najprije formulira jasan međuodnos između stupnja društveno-ekonomskog razvoja i sposobnosti nekog društva za demokraciju. U nastavku klasične formulacije ta se korelacija stalno statistički provjerava na agreriranome ekonomskom indikatoru društvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika i na nizu minimalistički definiranih demokracija, te se tijekom više od četiri desetljeća pokazala izvanredno robusnom (Cutright, 1963; Dahl, 1971; Vanhanen, 1984, 1989; Lipset i dr., 1993; Moore, 1995; Welzel, 1996, Przeworski i dr. 2000; itd.). Na podlozi dojmljivih statističkih dokaza ne može se više zanemarivati uska povezanost privrednog razvoja i sposobnosti društva za demokraciju. Brojne studije jasno pokazuju da se razina privrednog razvoja, mjerena društvenim bruto proizvodom po glavi stanovnika, mora promatrati kao najvažnija pojedinačna varijabla koja objašnjava stupanj demokratizacije neke zemlje ili razliku između demokracije i diktature na globalnoj razini. To znači: što je neka zemlja privredno razvijenija, manja je vjerojatnost da u njoj postoji diktatura ili da ona u njoj može dugoročno opstati. 29 I obratno: što je neka zemlja bogatija, vjerojatnije je da je politički sustav demokratski i da će demokracija opstati (Schmidt, 2006, 438. i d.). Statističke korelacije između ekonomskog razvoja, mjerena agreriranim indikatorom društvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika, i zrelosti neke zemlje za demokraciju još ne otkrivaju diferencirane činjenice ili čak uzročnosti. Eksplanacijsku snagu teze o demokratizaciji u teoriji modernizacije stoga treba pobliže ispitati pomoću odgovora na tri pitanja: 1. Kakve se društvene činjenice skrivaju iza visoko agreriranoga ekonomskog indikatora društvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika? 2. Koje su činjenice “rekviziti”, dakle nužne pretpostavke nastanka i opstanka demokracije? 3. Postoji li uzročni odnos između ekonomskog razvoja i demokracije? ad 1. “Činjenice”. Sam Lipset (1981, 64. i d.) navodi sljedeće društvene i političke komponente koje, prema svim pravilima, stoje iza društvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika kao agreriranoga ekonomskog pokazatelja: • razmjerno visoka razina društveno-ekonomskog razvoja, mjerena odabranim pokazateljima kao što su opća obrazovna razina, urbaniziranost, tehnička sredstva informiranja i komuniciranja; • velika vertikalna mobilnost, tj. propusna klasna struktura koja nudi raznovrsne izglede za društveni uspon; • brojan srednji sloj ili makar srednji sloj koji brzo raste, te radnička klasa i donji sloj koji nije ugrožen egzistencijalnom nesigurnošću; • zadovoljavajuće obrazovno stanje, mjereno, primjerice, prosječnim trajanjem školovanja; 29

Malo je iznimaka koje ne potvrđuju to opće pravilo: primjerice, Njemačka 1933, Singapur ili bliskoistočne zemlje izvoznice nafte. Potonje, doduše, imaju visok društveni bruto proizvod po glavi stanovnika, ali se zbog “oblika rentijerskog kapitalizma”, političkog neopatrimonijalizma, vjerske netolerancije i diskriminacije žena ne mogu označiti kao moderna društva u Lipsetovu smislu.

77

• •

sustav razmjerno egalitarnih vrijednosti; visoka razina organizacije i participacije u klubovima i udruženjima. U novije se doba kao pretpostavka sposobnosti za demokraciju navodi i raspodjela dohotka koja ne smije podijeliti društvo na krajnje siromašne i bogate skupine (Przeworski, 1991). ad 2. “Rekviziti”. Za Lipseta i klasičnu teoriju modernizacije ti društvenoekonomski čimbenici nipošto nisu ni nužne ni dostatne pretpostavke demokratizacije i sposobnosti demokracije da preživi. Lipsetov modernizacijski pristup stoga nikako ne znači da i društva koja nemaju te ekonomske pridjeve modernosti ne bi mogla uvesti središnje demokratske institucije i procese poput jednakih i slobodnih izbora. No, izvanredno su slabi izgledi da te demokratske institucije prežive i potaknu daljnju demokratizaciju države i društva.30 Premda Lipset pretpostavlja mekši pojam “rekviziti” (zahtjevi) jačem izrazu “prerekviziti” (preduvjeti), nema dvojbe da su napreci u društveno-ekonomskoj modernizaciji temelji koji obećavaju najveći uspjeh u uvođenju i konsolidaciji demokracije. ad 3. “Uzročnost”. Uzročni odnos između ekonomskoga i demokratskog razvoja ukratko se može prikazati u slijedećoj sekvenciji: privredni razvoj uzrokuje porast razine obrazovanja i demokratičniju političku kulturu, tj. građani razvijaju snošljivije i umjerenije stavove, načine ponašanja i vrijednosti, koji uzrokuju racionalniji i suzdržaniji politički stil onih koji vladaju prema opozicijskim tendencijama. Zato je viša razina obrazovanja nužan, ali ne i dostatan uvjet procesa uspješne demokratizacije. U studiji o povezanosti obrazovne razine i stupnja demokratizacije Henry Rowen (1995, 57) je otkrio da na “ljestvici slobode i demokracije”, koja ima sto bodova, samo godinu dulja školska naobrazba donosi nekoj zemlji 6,6 bodova. Tendenciju političke umjerenosti, koja se povećava porastom obrazovanosti, osnažuje i mijenjanje klasne i socijalne strukture izazvano ekonomskom modernizacijom. Viši prihod širokih dijelova stanovništva i proširenje privredne egzistencijalne sigurnosti ublažavaju klasnu borbu i sukob oko ekonomske raspodjele. Ako “mase” jače razviju gradualističnije dugoročno shvaćanje politike, mijenja se i stav viših slojeva prema širokom stanovništvu na kojega sve manje gledaju kao na nekoga tko je nesposoban “razumno” sudjelovati u politici (Lipset, 1981, 39-51). Općenito formulirano, veće privredno blagostanje smanjuje krajnju ekonomsku nejednakost, oslabljuje staleške, klasne i statusne razlike, ublažava politički ekstremizam i donjih i gornjih slojeva, te jača srednje slojeve koji zahtijevaju demokratsko pravo riječi. Kao usputni proizvod uspješnoga privrednog razvoja Lipset vidi, u Tocquevilleovu smislu, povećanje sklonosti građana da se angažiraju u neovisnim civilnim udruženjima koja povećavaju političku participaciju, jačaju demokratske vrijednosti i političke sposobnosti, te sprječavaju državu ili druge dominirajuće snage da monopoliziraju političke resurse i ograničuju građanske i političke slobode. 30

Premda postoji sigurna statistička veza između povezanosti razine privrednog razvoja i zrelosti demokracije, globalnim se mjerilom ne može statistički pokazati da demokracije proizvode veći ekonomski rast od autokratskih režima (Moore, M., 1995, 3; Przeworski i Limongi, 1997).

78

Zbog plauzibilnih razloga i uvjerljive statističke evidencije, na privredni rast i stanje u društveno-ekonomskom razvoju gleda se, dakle, kao na jedan uzrok, a u globalnom prosjeku čak kao na najvažniji uzrok, uspješne demokratizacije. Obratan zaključak – da je društveno siromaštvo središnja zapreka na putu u demokraciju – nije samo logički dopustiv, nego i dostatno empirijski utemeljen. Taj uzročni odnos između ekonomije i politike Huntington (1991, 311) je jasno formulirao: “Poverty is a principal and probably the principal obstacle to democratic development. The future of democracy depends on the future of economic development. Obstacles to economic development are obstacles to the expansion of democracy.”31 Uzročni je odnos jasan: društveno je blagostanje jedan od najvažnijih uzroka uspješnih procesa demokratizacije, kao što je društveno siromaštvo jedna od najvećih prepreka na putu u konsolidiranu demokraciju. Odnos između ekonomske modernizacije i demokracije jest uzročan, ali nije jednouzročan. To znači da ekonomska modernizacija nije dovoljna, pa čak nije u svakome konkretnom slučaju ni nužna da se neki politički sustav demokratizira. Ali, u “skupu rekvizita” za demokraciju ona je ona temeljna pretpostavka koja stvara društvene uvjete i društvene aktere, te uvjete za djelovanje koji izazivaju autokratski režim i jačaju aktere koji žele demokratizaciju. Zaključimo: pristupi teorije modernizacije nude dobre uzročne argumente i uvjerljive rezultate empirijsko-statističkih ispitivanja prema kojima je modernizacija tržišne privrede, a s njome i društva, dugoročno temeljna pretpostavka razvoja demokracije. Prema razmatranjima teorije modernizacije, društveno-ekonomska modernizacija ima, dakle, sljedeće učinke na demokratizaciju: • Ona uvodi zemlju u ekonomsku “tranzicijsku zonu” (Huntington, 1991) u kojoj se autokratski režim destabilizira, a provociraju se procesi demokratizacije. • Kad neka zemlja uđe u fazu tranzicije, razina privredne modernizacije snažno utječe na izglede demokracije da se konsolidira. • Jačajući srednje slojeve, modernizacija jača onu društvenu klasu koja ublažuje klasnu suprotnost i koja je zbog svoga obrazovanja i privrednog položaja sve zainteresiranija za političku participaciju. • Privredni rast uvijek legitimira demokracije. U autokratskim režimima, napose onima koji se kreću u društveno-ekonomskoj “zoni tranzicije”, on proizvodi gotovo bezizlaznu dvojbu. Naime, ako je privredna bilanca autokratskih režima loša, oni gube legitimnost, kao i demokracije. Ako je pak bilanca privrede i rasta dobra, bude se društveni akteri i zahtjevi za 31

“Siromaštvo je velika, čak vjerojatno najveća prepreka razvoju demokracije. Budućnost demokracije ovisi o budućnosti ekonomskog razvoja. Prepreke ekonomskom razvoju prepreke su širenju demokracije” (nap. prev.). To mišljenje dijele mnogi istraživači demokracije, pa i Larry Diamond (1993, 486): “For the democratic prospect, one aspect of economic development overrides all others in importance: reducing the level of absolute poverty and human deprivation (“Za demokratske izglede, važnost jednoga aspekta ekonomskog razvoja – reduciranje razine potpunog siromaštva i ljudske deprivacije – nadmašuje sve ostale”, nap. prev.).

79

političkim pravom glasa i participacijom, koji se mogu ispuniti samo ako režimi odustanu od vlastitoga autokratskog života. Nasuprot tim važnim uvidima, postoje i neprevidivi nedostaci i slijepa mjesta klasične teorije modernizacije:32 • Teorija modernizacije nedostatno je utvrdila stupanj modernizacije na kojemu vrlo vjerojatno počinje prijelaz u demokraciju. Raspon od tisuću do šest tisuća američkih dolara prihoda po glavi stanovnika prevelik je, te jasno ukazuje na granice jednouzročnih objašnjenja.33 • Teorija modernizacije nije mogla objasniti početak i uzroke procesa demokratizacije u slabije razvijenim društvima. • Teorija modernizacije ne objašnjuje slom demokratskih sustava u razmjerno vrlo razvijenim društvima (primjerice, u Njemačkoj i Austriji u međuratnom razdoblju, te u Argentini, Čileu i Urugvaju sedamdesetih godina). • Teorija modernizacije ne može, napokon, dati ni utemeljene podatke o kulturnim i vjerskim kontekstima koji potiču ili sprječavaju demokratizaciju.34 • Teorija modernizacije navodi samo dugoročne i globalne prosječne trendove, te ne može odrediti vremensku točku na kojoj počinje demokratizacija. • Te nedostatke uzrokuje ponajprije to što su pristupi teorije modernizacije – osim aristotelovskog fiksiranja na umjerene srednje slojeve koji su spremni participirati – šute o konstelacijama aktera i stanjima za djelovanje što su povoljni i nepovoljni za izglede da se demokratizacija ostvari. Osim toga, ona ne govori ni o političko-institucionalnim aranžmanima koji potiču i koče demokraciju. Stupanj vjerojatnosti da će početi demokratske transformacije sustava, te to kada se i u kojim okolnostima demokracija može uspostaviti i održati treba objasniti argumentima izvan čiste teorije modernizacije, a da se pritom ne izgube dragocjeni spoznajni potencijali teorija modernizacije. Posebno se moraju ispitati teorije koje premošćuju otvorene praznine između društveno-ekonomskih pretpostavki i političkog djelovanja. Prvi važan element daju strukturalističke teorije transformacije. 4.2. Strukturalističke teorije 32

Ostavljamo po strani činjenicu da postoje različite varijante teorije modernizacije i razmatramo “klasičnu” Lipsetovu eksplikaciju. 33 Raspon društvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika u novim demokracijama na početku trećeg vala demokratizacije kretao se od 340 dolara u Albaniji (1993. godine) do 6.500 dolara u Sloveniji (Schmidt, 2006: 467). 34 To ne znači da pojedini politički znanstvenici koju su zastupali teoriju modernizacije, a najistaknutiji od njih je Samuel Huntington (1991, 294. i d.), nisu ukazivali i na vjerske i kulturne čimbenike (civilizations).

80

4.2.1. Novomarksistički strukturalizam Strukturalističko istraživanje transformacije (Moore, B., 1969; Rueschemeyer i dr., 1992) ističe “prisile socijalnih struktura i struktura moći” (Giddens, 1993) kojima podliježu procesi transformacije. Na uspjeh ili neuspjeh procesa demokratizacije i konsolidacije gleda se kao na rezultat dugoročnih pomicanja u strukturama moći u društvu. Strukturalistički usmjereni istraživači pokušavaju historijsko-kvalitativnim usporedbama (Moore, B., 1969, 9) izlučiti čimbenike koji utječu na put nekoga društva u diktaturu ili u demokraciju. Nasuprot postavkama klasične sociološke teorije modernizacije Talcotta Parsonsa, ističe se da postoji više putova u modernizaciju društva.35 Demokracija se ne pojavljuje kao prisilni nego kao mogući rezultat promjena odnosa među društvenim klasama i ostvarenja njihovih interesa. Iz strukturalističke perspektive uspostava demokracije ovisi ponajprije o pet sljedećih čimbenika (Moore, B., 1969, 495): • raspodjeli moći unutar elita, • ekonomskoj osnovici gornjega agrarnog sloja, • konstelaciji klasnih koalicija, • raspodjeli moći među društvenim klasama, • samostalnosti države u odnosu prema dominantnim klasama. Pokretačku društvenu snagu demokratskog razvoja Barrington Moore vidi u privrednom građanstvu. Njegov položaj kao snažne, neovisne klase nužna je pretpostavka demokracije. Moore to poantira u postavci da “bez buržoazije nema demokracije” (Moore, 1969, 481). Buržoazija djeluje tako da potiče demokraciju, obično zapravo samo onda kada je dostatno (privredno) samostalna u odnosu prema zemljišnoj aristokraciji, te nije gurnuta u klasni savez s njom protiv uspinjujućeg radništva, sitnih seljaka i zemljoradnika (495). Iz kritike nekih premisa Barringtona Moorea, Rueschemeyer i dr. (1992, 47) modificirali su i razvili njegova strukturalistička razmatranja. Oni smatraju da su za izglede neke države da se demokratizira presudni oblikovanje odnosa moći između države i društvenih klasa, među samim klasama, te nadnacionalni utjecaj na te odnose. Iz proširene strukturalističke perespektive, na izglede da se demokracija uspostavi i konsolidira utječu ponajprije dvije varijable: 1. Klasne strukture i klasne koalicije. U klasi zemljišnih veleposjednika autori vide najveću prepreku, a u radničkoj klasi istinski motor demokratskog razvoja (Rueschemeyer i dr., 1992, 6). Kapitalistički razvoj potiče demokraciju, budući da uzrokuje nastanak i porast radništva i srednjih slojeva. Demokracija je moguća samo onda kada klasa zemljišnih veleposjednika nije više politički i ekonomski dominantna snaga, ne kontrolira državni aparat, a privredno nije više upućena na stalni priljev 35

Barrington Moore (1969, 13. i d.) naznačuje tri moguća puta društvenog razvoja od predindustrijskog u moderni svijet: (1) građansku revoluciju (Engleska, SAD, Francuska) koja uzrokuje nastanak kapitalističke demokracije; (2) odozgo iniciranu revoluciju koja je uzrokovala reakcionarni kapitalizam, fašizam i militarizam, kao u Njemačkoj i Japanu; (3) destruktivnu seljačku revoluciju, koja je odvela u komunizam (Rusija, Kina).

81

jeftine radne snage. Ako klasnu strukturu obilježava slabo radništvo, koje nije sposobno nastupiti kao relevantna snaga koja potiče demokraciju, onda tu funkciju mogu preuzeti srednji slojevi i sitno građanstvo. No, njihovi su stavovi prema demokraciji i demokratizaciji podvojeni. Naime, sitno građanstvo i srednji slojevi zauzimaju se za demokraciju samo ako zahtjeve radništva za sudjelovanjem u politici i ekonomiji ne doživljavaju kao prijetnju vlastitom statusu. Rueschemeyer i drugi gledaju na radništvo kao na najvažnijeg aktera demokratizacije poredaka političke vladavine koji je, u najmanju ruku, dorastao buržoaziji ili srednjim slojevima; 2. Odnos moći između države i civilnog društva. Što državne elite kontroliraju više resursa neovisno o privrednim elitama i što moćnije predstavljaju ideološki jedinstven i hijerarhijski integriran državni aparat, to su jači samostalnost i vlastiti interesi države, te je i vjerojatnija izgradnja autoritarnog režima. Posebno je važna unutarnja organizacija državnog monopola sile. Osobito se postavlja pitanje podliježu li sigurnosna tijela (vojska, policija, tajne službe) civilnom nadzoru ili djeluju kao “država u državi”. U posljednjem slučaju oni su moćni veto akteri u odnosu prema demokraciji. Ako su u civilnom društvu nastale samostalne organizacije poput stranaka i udruženja, one čine protutežu državi (isto, 275. i d.) i tako povećavaju izglede da se politički sustav uspješno demokratizira. Nastaje, dakle, stanovita ravnoteža moći između države i civilnog društva. 4.2.2. Teorem o disperziji moći Strukturalistička teorija koja je fiksirana na državu i teoriju društvenih klasa može se dopuniti kvantitativno orijentiranim “pristupom izvora moći”, odnosno “pristupom disperzije moći” što ga je razvio Finac Tatu Vanhanen (1989, 1992, 1994). Vanhanen prihvaća načelno razmatranje teorije modernizacije o pluralizaciji i diferencijaciji društveno-ekonomskih struktura i dopunjuje ga dalekosežnim razmatranjima o raspodjeli moći. Nasuprot Mooreu, Rueschemeyeru i drugima, on raspodjelu moći u društvu nastoji shvatiti preciznije no što je to učinjeno u teoriji klasa i države. Njegova pozornost glede izgleda da se demokracija razvije usmjerena je na raspršivanje izvora moći u privredi i društvu. Nastavljajući izvoditi središnju misao koncepta poliarhije Roberta Dahla, Vanhanen razvija sljedeću postavku: Što su izvori moći u društvu raspršeniji, viši je stupanj njegove demokratizacije. Drukčije formulirano: Što je moć u društvu koncentriranija, veće su prepreke na putu u demokraciju. U pozadini je te postavke načelna zamisao da procesi demokratizacije u nekom društvu obećavaju uspjeh samo ako su izvori društvene moći široko raspršeni, tako da nijedna skupina nije više sposobna potčiniti svoje društvene konkurente ili druge skupine, te održati svoju društvenu i političku hegemoniju. Vanhanenova je postavka (1992, 21) da demokracija nastaje ponajprije kao racionalni kompromis među elitama i skupinama u nekom društvu. Što su društveni izvori moći raspodijeljeni manje asimetrično, vjerojatniji je temeljni demokratski kompromis.

82

Da bi empirijski zahvatio raspršenost izvora moći u društvu i učinio usporedivim velik broj slučajeva istraživanih zemalja, Vanhanen je izradio “indeks izvora moći” (Index of Power Resources, IPR). Indeks se sastoji od triju komponenti koje mjere disperziju privrednih, kognitivnih i profesionalnih resursa u nekom društvu na podlozi stupnja njegove urbaniziranosti, raspodjele resursa znanja i obrazovanja, raspodjele zemljišnog posjeda i drugih ekonomskih resursa.36 Tri glavna pokazatelja operacionalizirana su u šest varijabli i naposljetku su spojena pomoću multiplikacije. Minimalni IPR je 0, a maksimalni 100. U etabliranim zapadnim demokracijama indeks je, primjerice, varirao između 52,2 (SAD), 44,3 (SR Njemačka) i 33,9 (Austrija). Autoritarni režimi varirali su između 22 (Južna Koreja), 12,1 (Meksiko), 10,1 (Poljska) i 6,2 (Tajland). Totalitarno zatvoreni režimi, poput NR Kine, dosezali su samo 0,1 (Vanhanen, 1992, 33. i d.). Premda pokazatelji koji se izračunavaju do decimala sugeriraju preciznost koja ne izražava uvijek stvarne danosti i statističke probleme, rezultati Vahanenovih korelacija i regresija vrlo su značajni: što su resursi moći raspršeniji, veći je stupanj demokratizacije neke zemlje i vice versa. Nasuprot analizama teorije modernizacije, koje većinom koriste pokazatelj društvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika, a koji ne omogućuje da se bilo što kaže o pitanju raspodjele, Vanhanenov indeks resursa moći može dati diferenciranije iskaze. U cjelini se može sažeti da su strukturalistički koncepti korisni zbog isticanja da demokraciju uvjetuje i struktura moći. Tako modificiraju ekonomski determiniran demokratizacijski optimizam teorija modernizacije. Kako strukturalistički koncepti ne ističu samo jedan sloj kao posebnog nositelja demokratizacije – u teoriji modernizacije to su srednji slojevi – nego posebno upućuju na odnose moći među društvenim klasama te na njihov odnos prema državi (Moore, B.; Rueschemeyer i dr.) ili zahvaćaju opću raspodjelu izvora moći u društvu (Vanhanen), mogu točnije objasniti društvene i političke konstelacije moći s obzirom na izglede demokratizacije. Najpovoljniju konstelaciju za demokraciju vide u snažnom radništvu, snažnim modernim srednjim slojevima, modernoj, tj. neoligarhijskoj buržoaziji, slabom sloju zemljišnih veleposjednika i vrlo raspršenoj raspodjeli izvora moći. Država mora biti dovoljno samostalna i snažna da zaštiti svoju neovisnost o dominantnim klasama, ali istodobno mora biti dovoljno slaba da ne može potčiniti prodemokratske društvene snage. Najnepovoljniju konstelaciju čine snažan sloj zemljišnih veleposjednika, potčinjeni zemljoradnici, slabi srednji slojevi podređeni državi kojom dominira zemljišna aristokracija, te krajnje nejednaka raspodjela izvora moći. Unatoč tim uvidima u strukture državne i društvene moći, strukturalistički su pristupi potcijenili kompleksnost interesnih položaja velikih društvenih klasa. Društvene klase nisu, naime, kolektivni akteri koji automatski djeluju 36

Da bi izradio svoj indeks izvora moći Vanhanen (1992, 23) je posegnuo za šest Rokkanovih (1973) varijabli: (1) udio gradskog stanovništva u ukupnom stanovništvu; (2) udio onih koji ne rade u poljoprivredi u ukupnom stanovništvu; (3) broj studenata na 100.000 stanovnika; (4) stopa nepismenosti ukupnog stanovništva; (5) površinski udio seljačkih imanja u obiteljskom posjedu u cjelokupnome zemljišnom posjedu; (6) stupanj decentralizacije neagrarnih privrednih resursa.

83

jedinstveno, kao što to prikazuju neki strukturalistički autori. Nisu se uvijek sposobne ni kolektivno organizirati, ni stalno jedinstveno djelovati. Strukturalistički pristupi nisu zadovoljavajuće shvatili ni strateško djelovanje elita tijekom procesa transformacije. Jednako su malo uzeli u obzir i religijskokulturnu usidrenost klasnih odnosa, djelovanja države i raspodjele moći. Oba aspekta, vjersko-kulturni sklopovi i strateško političko djelovanje, također određuju izglede da se pokrenu procesi demokratizacije. 4.3. Kulturne teorije Religijsko-kulturni čimbenici i njihov utjecaj na razvoj kapitalizma i ustave određenih država već su na početku 20. stoljeća stalno isticani u sociologiji religije Maxa Webera. Na kraju 20. stoljeća pitanje kulturnih i civilizacijskih pretpostavki demokracije iznova je privuklo veliku pozornost zahvaljujući eseju Sukob civilizacija (1993) Samuela Huntingtona. U analizi pretpostavki i prepreka uspješne demokratizacije važne su duboko ukorijenjene religijsko-kulturne tradicije zato što one – za razliku od političkih institucija (institutional engineering) i društvenih struktura (social engineering) – izmiču kratkoročno usmjerenim promjenama.37 Ako postoje dostatni razlozi da se određene vjerske kulture ocijene kao zapreke demokraciji, treba poći od toga da se one mogu razgraditi - ako se uopće mogu razgraditi – samo dugoročno. I onda se to, po pravilu, neće dogoditi u smislu nekoga strateškog utjecaja, nego neusmjeravano evolucijski. Sljedeći “kulturni” aspekt – onaj s onu stranu vjerskog obilježja kulture – koji utječe na sposobnost nekog društva za demokraciju jest u njemu nagomilani “socijalni kapital” (Putnam, 1993). Stoga treba ispitati u kojoj su mjeri religijskokulturni tip civilizacije i “socijalni kapital” pretpostavke ili prepreke uspješne demokratizacije. 4.3.1. Religijsko-kulturni tipovi civilizacije Prevladavajuća postavka glasi: fundamentalistička religijska kultura sprječava širenje normi i načina ponašanja u društvu koji podupiru demokraciju. Demokratskim institucijama oduzima navlastitu demokratsku legitimnost i tako opterećuje demokratizaciju države i društva (Merkel, Puhle i dr., 1999, 49). “Kulturalistička hipoteza” može se formulirati na dva načina: u restriktivnoj i u umjerenoj verziji. Restriktivna postavka postulira da je samo “zapadna kultura” poticajna osnovica demokracije, a da je (liberalna) demokracije neprikladna nezapadnim društvima.38 Premda historijski razvoj “zapadnih demokracija” 37

“Cultural factors deriving from varying histories are extraordinarily difficult to manipulate. Political institutions – including electoral systems and constitutional arrangements – are more easily changed” (“Kulturnim čimbenicima što nastaju iz različitih povijesti izvanredno je teško manipulirati. Lakše je mijenjati političke institucije, uključujući izborne sustave i ustavne aranžmane”, Lipset i dr., 1993, 137). 38 Tu je postavku još na početku trećeg vala demokratizacije zastupao, primjerice, George F. Kennan (Huntington, 1991, 298).

84

djelomice podupire tu postavku, obratan zaključak, prema kojemu demokracija protuslovi kulturnim normama nezapadnih društava, in toto nije održiv i pobijaju ga “azijske demokracije” (Japan, Južna Koreja, Tajvan), većinska hinduistička (Indija) ili pravoslavno-kršćanska društva (Grčka, Bugarska) koja su se demokratski ustrojila. Manje restriktivna varijanta kulturalističke hipoteze glasi: ne postoji samo jedna (zapadna) civilizacija koja je prikladna osnovica demokracije, nego ima nekoliko vjerskih kultura koje se odnose pozitivno prema demokraciji, dok su ostale izrazito skeptične, pa čak i “neprijateljske” prema njoj (Huntington, 1991, 300). Ta nam se postavka čini plauzibilnom i analitički plodnom za pitanje o uvjetima uspjeha i preprekama demokratizaciji. U nastavku je stoga treba ispitati. Pođe li se od osam tipova civilizacije Samuela Huntingtona (1993), u pogledu njihove sklonosti ka demokraciji nadaje se sljedeći redoslijed: 1. zapadna kultura (liberalizam, protestantizam), 2. latinskoamerička kultura (katoličanstvo) 3. japanska kultura 4. slavensko-pravoslavna kultura 5. hinduistička kultura 6. afrička kultura 7. konfucijanska kultura 8. islamska kultura. Prema Huntingtonu, prva tri tipa religijske kulture, uz stupnjevite razlike, posve su kompatibilna s oblicima zapadne demokracije. Slavensko-pravoslavna, hinduistička i afrička kultura ne smatraju se, doduše, osobito poticajnima za demokraciju, ali nisu ni načelno neprijateljske prema demokraciji.39 Konfucijanske i islamske kulture često se pak smatraju nespojivima s liberalnom demokracijom. Konfucijanske kulture Samuel Huntington (1991, 6) formulira postavku da su konfucijanska društva ili društva pod utjecajem konfucijanstva “inhospitable” (negostoljubiva, nap. prev.) prema demokraciji. Huntington je kategoričan: “’Confucian Democracy’ is clearly a contradiction in terms” (“’Konfucijanska demokracija’ je očito kontradiktoran izraz”, nap. prev.). Američki politički znanstvenik iznosi sljedeće argumente u prilog tome: klasično kinesko konfucijanstvo i njegovi ogranci u Koreji, Vijetnamu, Singapuru i na Tajvanu stavljaju skupinu iznad pojedinca, autoritet iznad slobode, tradicionalne odgovornosti iznad prava zapisanih u pravnoj državi, te harmoniju iznad konfliktnog nadmetanja. Konfucijanska društva nemaju tradiciju prava pojedinaca u odnosu prema državi. U određenim se okolnostima i konfliktno nadmetanje među idejama, skupinama i strankama smatra štetnim za zajednicu ili čak nelegitimnim. 39

Pojedini tipovi religijskih kultura znatno se u sebi razlikuju, bile to zapadne kršćanske, afričke ili islamske kulture. Ipak, uz iznimku afričke kulture, postoji zajednička kulturna jezgra na koju misle Huntington i ostali.

85

Huntington, istina, ima pravo da protuindividualistička vjera u autoritet i harmonična odbojnost prema sukobu i nadmetanju protuslove određenim temeljnim načelima liberalne demokracije. No Huntington ne izvodi taj zaključak najposlije zato što je potpuno previdio kompatibilne elemente konfucijanstva i demokracije, ili zato što ih je neodgovorno potcijenio. U svojem odgovoru Huntingtonu, Fukuyama (1995) navodi četiri komponente konfucijanstva koje potiču demokraciju: 1. Posebno isticanje obrazovanja i izobrazbe, na koje se ne gleda kao na kardinalne pokretačke snage uspješne demokratizacije samo u teoriji modernizacije. Uska povezanost obrazovanja i demokracije govori u prilog izgledima za demokraciju i u konfucijanstvom obilježenim društvima, kao što se može argumentirati u teoriji modernizacije.40 2. Konfucijanstvo je razmjerno tolerantno. U tom pogledu zasigurno ima manje okrutnu historijsku bilancu od islama, hinduizma ili kršćanstva. 3. Konfucijanstvo je razmjerno egalitarno, što je posve poticajno za demokraciju u smislu Vahanenova indeksa disperzije moći.41 4. U kineskom konfucijanstvu najviša vrijednost nije autoritet države nego obitelj. Ona može djelovati kao “zaštitni bedem” od autoritarnoga državnog presezanja u privatnu sferu. Političko konfucijanstvo, kakvo opisuje Huntington, uostalom bolje odražava etatističko japansko nego obiteljski snažno obilježeno kinesko konfucijanstvo. A u Japanu demokracija postoji više od pedeset godina (Fukuyama, 1995, 27). Unatoč argumentima što su ih izložili Fukuyama i Rowen, treba uzeti u obzir i spomenute aspekte koji sprječavaju demokraciju. Odmjere li se suprotni argumenti, konfucijanstvom obilježena društva nisu, doduše, na jednak način otvorena prema demokraciji kao protestantizmom obilježene kulturne tradicije Sjeverozapadne Europe i Sjeverne Amerike. Ipak, konfucijanska demokracija zasigurno nije “kontradiktoran izraz”, kao što tvrdi Huntington. Osim toga, tijekom vremena i u procesu društveno-ekonomske modernizacije mijenjaju se i obrasci religijskih kultura. To pokazuje razvoj katoličanstva (među ostalim, u Italiji, Španjolskoj, Portugalu), koje je još početkom prošlog stoljeća bilo neprijateljsko prema demokraciji, kao i najnovije promjene u konfucijanstvom obilježenim društvima Japana, Južne Koreje, Tajvana, Tajlanda i Filipina.42 Islamske kulture

40

Prosječno trajanje školovanja u Huntingtonovim “civilizacijskim tipovima” bilo je 1985. slijedeće: u zapadnoj civilizaciji 8,7 godina, u pravoslavnoj 7,6, u konfucijanskoj 7,1, u latinskoameričkoj 4,9, u budističkoj 4,2, u islamskoj 3,1 i u crnoj Africi 2,8 godina (usp. Rowen, 1995, 57). 41 Taj Fukuyamin prigovor ne dijele svi autori, primjerice Croissant (2000). 42 Usporediti razmatranja o “azijskom obliku demokracije” u pogl. V, 6.

86

Nasuprot konfucijanstvu očito je da islamizam,43 kao fundamentalistički zaoštrena varijanta islama, protuslovi demokraciji. U onoj mjeri u kojoj se politička legitimnost temelji na vjerskim načelima, konkretna politika ne ovisi o demokratski promjenjivim preferencijama nego o nadvremenski važećim dogmama koje kontroliraju islamski duhovnici, nema mogućnosti pomirenja s demokracijom u kojoj je politika podređena kontingentnosti periodično održavanih izbora. To je teorijski nerješivo protuslovlje potvrđeno i empirijski. Nijedna suvremena zemlja arapsko-islamskog svijeta nije demokratska, premda je društveno-ekonomski razvoj mnoge od njih odavno odveo u “tranzicijsku zonu” koju su privredno definirali Huntington i drugi. Na ljestvicama političkih prava i građanskih sloboda Freedom Housea ili na Bertelsmannovu indeksu transformacije, arapsko-islamske države, uz NR Kinu i Sjevernu Koreju, imaju najviše negativne vrijednosti (Freedom House, 1995, 678. i d.; Bertelsmann Stiftung, 2004, 2005; Merkel, 2003b, 103). U islamskom svijetu Prednjega Orijenta samo je Turska u stanovitom razdoblju uspostavila razmjerno demokratski politički sustav (Huntington, 1991). On se zasnivao upravo na sekularnoj zapadnoj ideji nacionalne države Mustafe Kemala Atatürka i dogodio se tako da su eksplicitno odbačeni islamistički koncepti društva. Konsenzusna demokracija u Libanonu kolabirala je upravo u trenutku kad su se muslimani fundamentalizirali i uz sirijsku potporu odbacili konsenzus. I izvan arapskog svijeta i Prednjega Orijenta islam ima negativnu demokratsku bilancu. U Pakistanu su islamistički pripadnici oružanih snaga opetovano prekidali pokušaje da se moderna demokracija čvrsto etablira. No, i u islamu se politički i društveni zahtjev mijenja. Umjerene varijante islama u Maliju ili Indoneziji pokazuju da je moguće pomiriti islamsku vjeru i demokraciju.44 Ideji i praksi demokracije ne protuslovi islam općenito, ali im ipak dijametralno protuslovi suvremeni fundamentalistički islam u svojoj trenutno dominantnoj varijanti. S obzirom na utjecaj religijsko-kulturnih čimbenika treba ustvrditi da oni djeluju kao zapreke demokratizaciji društva onda kada se reklamira prednost tobožnjega Božjeg prava nad demokratski konstituiranim porecima pravne države, što se prije svega događa u islamizmu. Fundamentalističke interpretacije islama dodjeljuju ženama ulogu u državi i društvu koja je nespojiva s demokratskim načelom o političkoj jednakosti. Nejednakost žena može se protezati od sprječavanja da participiraju u politici preko djelomičnog uskraćivanja građanskih prava do narušavanja općih ljudskih prava. Potpuno razdvajanje države i religije nije, doduše, bezuvjetna pretpostavka funkcionalne demokracije. No, što nositelji religije više vjeruju da protiv odluka usvojenih u demokraciji i u pravnoj državi mogu reklamirati vjerski utemeljeno pravo na opoziciju i otpor, to se više moraju označavati kao čimbenici koji ometaju demokraciju. Poopćeno, to znači: što se religije manje mire sa svojom ulogom u sekulariziranim društvima i što više teže ulozi višeg suca u 43

Pojam “islamizam” koristimo kao oznaku za fundamentalističku varijantu islama koja zahtijeva opću nadređenost vjerskih načela političkim odlukama. 44 Podaci Freedom Housea (2005) i Bertelsmannov indeks transformacije (2006) prikazuju jedino Mali kao punu demokraciju pravne države. Indonezija ili, primjerice, Turska, unatoč znatnom napretku demokratizacije, označavaju se kao defektne varijante demokracije.

87

odnosu prema demokratski donesenim odlukama, to su veća prepreka za demokratizaciju države i društva. Sekularizacija društva, kao i razdvajanje crkve i države, jesu povoljne pretpostavke demokracije. 4.3.2. Socijalni kapital Osim religijskih kultura, važnu ulogu imaju društvene vrijednosti, socijalne tradicije i historijska iskustva zajednice i suradnje, na koje opet utječu religijske kulture. Vjeruje se da su same formalne političke institucije nestabilne i da nisu dostatno “institucionalizirane” ako nemaju primjerenu društvenu potporu civilne kulture koja je sklona demokraciji. Jasan je problem s kojim se sučeljavaju nastajuće i mlade demokracije: dok se ustavi, političke institucije, stranke i udruženja mogu konstruirati, osnovati i organizirati u kratkim rokovima, društvene vrijednosti i načini ponašanja koji podupiru demokraciju ne mogu se planirati na crtaćoj dasci socijalnih inženjera. Štoviše, oni se moraju naučiti, habitualizirati i povijesno akumulirati kao “socijalni kapital” dugoročnim angažmanom u civilnom društvu (Putnam, 1993). Ako su neformalne norme recipročnosti i uzajamnog povjerenja u zajednici, građanski angažman i civilna samoorganizacija obilježile društvenu komunikaciju, takvo društvo sa svoje strane civilizira ne samo oblike državne vladavine, nego i komplementarno stabilizira demokratske političke institucije i čini ih djelotvornima. Socijalni kapital pomaže da se “hobsovski ekvilibrij” (Putnam, 1993, 181) između nepovjerenja i vertikalne društvene ovisnosti, koji postoji u mnogim mladim demokracijama, riješi bez prijetećeg posezanja za autoritarnim “Levijatanom”. “Moralni resursi” (Hirschmann), poput povjerenja i suradnje u zajednici, ne iscrpljuju se uporabom, nego se upravo njome stalno povećavaju. Što je veće društveno povjerenje, vjerojatnija je društvena suradnja; suradnja, sa svoje strane, stvara sve veće povjerenje među sudionicima. Dva su, dakle, moguća izvora društvenog povjerenja koja se međusobno jačaju: norme uzajamnosti i mreže kooperativnoga civilnog angažmana. Kao što te društvene institucije jačaju demokratske političke institucije, mogu pomoći i da se one izgrade. Dok je prvo kratkoročan proces, u potonjem se mora računati na dulja razdoblja. U demokratskim porecima povijesno akumulirani socijalni kapital u načelu povećava stabilnost, djelotvornost i kvalitetu demokracije. Drukčije formulirano: što je u nekom društvu skupljeno više socijalnog kapitala, može se, ceteris paribus, očekivati da autokratski sustavi neće preživjeti i da će se demokratski poreci konsolidirati.45 4.4. Teorije aktera Vremenska i političko-kontekstualna neodređenost modernizacijskih, kulturalističkih i strukturalističkih teorija u pogledu na konkretne izglede da se demokracija ostvari upućuje na značajne dodatne spoznajne potencijale koje nam 45

O ulozi “socijalnog kapitala” i civilnog društva vidjeti iscrpnije pogl. I, 6.3.4. “Konsolidacija građanskog društva”.

88

otvaraju teorije aktera i djelovanja. Čak bi se moglo argumentirati ovako: ako postoji nužan minimum ekonomskih, kulturnih i strukturnih pretpostavki, onda političke strategije, savezi i djelovanja postaju tim važnijima što su nužni uvjeti udaljeniji od dovoljnih uvjeta uspješne demokratizacije. Nasuprot teorijama modernizacije, kulturalistima i strukturalistima, teorije aktera postavljaju djelatne aktere na mikrorazinu i mezorazinu. Time probijaju dotad statično promatranje strukturnih pretpostavki i zapreka uspješne demokratizacije. Nipošto ne poriču njihove spoznaje, nego ih promatraju kao strukture koje označuju okvire djelovanja aktera koji žele demokratizaciju i njihovih oponenata. Nasuprot ekonomskom, kulturnom i socijalnostrukturnom determinizmu, teorije aktera naglašavaju neodređenost političkog djelovanja s obzirom na tijek i ishod promjene sustava. One smatraju da je odluka za ili protiv demokracije, naposljetku, rezultat situacijski određenoga, stalno novog definiranja uočenih preferencije, strategija i mogućnosti djelovanja relevantnih aktera (Przeworski, 1986, 1991). Iz perspektive teorije djelovanja, ishod procesa transformacije manje ovisi o objektivnim okolnostima (strukturama) ili konstelacijama moći nego o subjektivnim procjenama, strategijama i djelovanjima relevantnih aktera. Oni određuju odluke, promjenjive saveze, procese i procesne obrasce transformacije (Karl i Schmitter, 1991, 270). Djelovanje aktera pritom se primarno shvaća kao djelovanje elita: sudjelovanje masa samo je kratkoročna, prolazna pojava na početku tranzicije. Dominantni akteri jesu elite. Društveno-ekonomske strukture, političke institucije, međunarodni utjecaji i povijesna iskustva čine samo koridor za djelovanje unutar kojega demokratski i autokratski nastrojene elite slijede svoje političke ciljeve. Teorije aktera međusobno se razlikuju prema polaznim premisama i značenju što ga pripisuju pojedinačnim računicama troškova i dobiti djelatnih aktera. Raspoznaju se dvije glavne struje, a svaka omogućuje nove uvide u učinak djelovanja elita na demokratizaciju: • deskriptivno-empirijska struja (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986; DiPalma, 1990; i dr.); • deduktivni pristup racionalnog izbora (Przeworski, 1986, 1991; Elster, 1990; Colomer, 1995a). 4.4.1. Deskriptivno-empirijske teorije aktera Kakav poseban analitički potencijal skrivaju deskriptivno-empirijske teorije aktera u istraživanju demokratske promjene sustava? Njihova je prva posebna zasluga to što su našu pozornost usmjerile na promjenjive konstelacije aktera u pojedinim fazama transformacije i između njih. Naime, obično je već liberalizacija autoritarnog režima proizvod višeslojnih promjena u vladajućem bloku. Tijekom nje se u društvenim slojevima koji podupiru režim smanjuju percepcije opasnosti od opozicijskih skupina. Popuštanje režima i njegova privola da otpočne demokratizacija ponajprije su rezultat racionalnih računica troškova starih režimskih elita. Autokratske režimske elite odlučuju se za demokratizaciju – ako nisu izravno prisiljene na to – kad misle da će očekivani društveni i

89

politički troškovi represije što bi nastali pri novome autoritarnom zatvaranju režima biti veći od pretpostavljenih troškova gubitka vlasti zbog demokratizacije (Dahl, 1971, 15. i d.). U nastavku procesa demokratizacije obično dolazi do promjene aktera na strani opozicije. Mobiliziranje masa većinom zamjenjuju pregovori kojima dominiraju elite, organizacije civilnog društva ili čak stranke, te institucionalizacija demokratskih postupaka (Schmitter, 1985, 21. i d.). Režimske elite koje su pripravne na reformu i vođe opozicije koji su voljni pregovarati određuju početnu fazu “paktovske tranzicije” (Schmitter). Faze tranzicije jesu trenuci velike političke neizvjesnosti: politički akteri ne znaju kakvi su točno odnosi moći, a stalno se mijenanju politička pravila (rules of the game), izvori moći i strategije. Demokratizacija stoga znači pretvaranje tih političko-institucionalnih “neizvjesnosti” u “izvjesnosti”, jer relevantni akteri često, eksplicitno ili implicitno, sklapaju konstitutivne paktove koji definiraju sadržaje i granice demokratizacije (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986; Kraus, 1990, 191). Oslanjajući se na Dahla (1971, 5. i d.), oni obuhvaćaju dvije dimenzije: utvrđivanje općih građanskih prava i sloboda, te proširenje političke participacije na relevantna područja i institucije. Procesi demokratizacije mogu, dakako, uspješno teći i bez paktova. To se događaja ponajprije onda kada stari vlastodršci naglo izgube osnovicu vlasti u svojoj autokratskoj vladavini, kao u Grčkoj 1974, u Argentini 1982. ili u Čehoslovačkoj 1989. Akteri opozicije tada praktično gube kontrahenta s kojim bi se isplatilo zapečatiti privremenu podjelu vlasti paktom. Sklapanje političkih, društvenih i privrednih paktova između starih režimskih elita i demokratske opozicije ograničuje nesigurnosti od sukoba što bi štetili demokratizaciji u ranoj fazi transformacije. Paktovi su najvjerojatniji ako ni autoritarne ni opozicijske elite nemaju resurse pomoću kojih mogu jednostrano ostvariti svoje interese. Unatoč njihovu često nedemokratskom karakteru, u istraživanju transformacije koje je usmjereno na teorije aktera oni se smatraju poželjnima, jer ograničavanjem političkih sukoba povećavaju izglede konsolidacije (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 38. i d.). U svakom slučaju, na nastavak procesa demokratizacije u toj fazi jače utječe situacijski određeno djelovanje ili nedjelovanje relevantnih aktera nego dugoročni učinci procesa društveno-ekonomske modernizacije. U argumentaciji tog pravca teorija aktera, uspješna je demokratizacija moguća samo ako se, sukladno računicama troškova i koristi relevantnih aktera, racionalno odluči za demokratsku alternativu sustavu. Formulira li se bit razmatranja teorija aktera u kondicionalnim rečenicama, onda uspješan tijek prvih faza liberalizacije i demokratizacije općenito ovisi o sljedećim konstelacijama aktera i interesa: • ako unutar autokratskog režima nastane rascjep na hardliners i softliners; • ako potonji steknu političku prevlast ili uvjere hardliners da strategija liberalizacije ima izgleda uspjeti; • ako ograničeno otvaranje autoritarnog režima što ga je započela reformska režimska frakcija društvo uoči i iskoristi za oblikovanje opozicijskih potencijala;

90

• • • •

ako reformske snage starog režima i umjereni opozicionari sklope liberalizacijsku i/ili demokratizacijsku koaliciju, te demokracija postane stvarnom alternativom sustavu; ako su reformske elite starog režima sposobne neutralizirati vetovski potencijal režimskih snaga koje su ostale ortodoksne; ako u opozicijskom spektru nastanu snage s umjerenim stavovima; ako se demokratska opozicija i umjerene autoritarne režimske elite ujedine oko ustavnoga i političkog pakta, što osobito pogoduje institucionalizaciji demokracije.

Premda se rezultati deskriptivno-empirijskih teorija aktera u istraživanju transformacije mogu obuhvatiti u “iskazima ako-onda”, u postupku analize one više opisuju konstelacije aktera i politička djelovanja nego što ih analiziraju u formaliziranim modelima u, ceteris paribus, uvjetima njihova međusobnog odnosa. Taj strogi analitički raster slijede samo istraživači transformacije koji su usmjereni na teorijsku paradigmu racionalnog izbora. 4.4.2. Pristupi racionalnog izbora Pristup racionalnog izbora odbacuje opis aktera samo prema njihovim interesima i strategijama kao nedostatan (Przeworski, 1986, 52. i d.). Iz perspektive racionalnog izbora u teoriji aktera, na liberalizaciju autokratskog sustava gleda se kao na niz promjenjivih strateških situacija (Przeworski, 1992, 106) koje se mogu riješiti u teoriji igara. Svaka je situacija određena konfiguracijom određenih političkih snaga s različitim interesima, koji djeluju u uvjetima koji su opet rezultati prethodnih akcija i izvanjskog pritiska. Promjene jedne situacije u drugu rezultat su djelovanja aktera, koje se može okončati demokracijom kao kontingentnim rezultatom političkih sukoba (Przeworski, 1988, 60. i d.; 1992, 106). Konkretno, ta razmatranja mogu dati sljedeće odgovore na pitanje o povoljnim konstelacijama aktera: • Iz perspektive teorije aktera, uspješna je transformacija rezultat aktera koji djeluju racionalno, a koji ustvari katkad podliježu pogrešnim ocjenama vlastitih izgleda da steknu vlast i da pristupe vlasti te time protiv volje započinju procese tranzicije. • Demokratizacija često, iako ne uvijek (primjerice, Njemačka, Italija i Japan 1945, Grčka 1974, Argentina 1982, Rumunjska 1989), počinje fazom liberalizacije. Za tu fazu vrijedi važan teorem istraživanja transformacije koje je usmjereno na racionalni izbor: do liberalizacije autokratskog sustava, a time i do početka demokratske promjene sustava, dolazi samo onda kada snage u propadajućemu autokratskom režimu koje imaju umjerene stavove podlegnu pogrešnim računicama da je transformacija projekt koji se može kontrolirati odozgo, a koji se prije svoga konačnog rezultata (demokracije) može zaustaviti bez znatnih političkih troškova ako interesi (ili čak postojanje) starih režimskih elita budu bitno ugroženi.

91

•

•

Ako i vladajuće elite starog režima, i akteri demokratske opozicije raspolažu važnim izvorima moći, uspješna demokratizacija često pretpostavlja da se umjerene skupine aktera starog režima i umjerene snage demokratske opozicije ujedine oko ustavnih i političkih paktova koji ograničuju neizvjesnost razvoja transformacije i tako ublažuju rizičnu fazu tranzicije. Mladu nastajuću demokraciju, paradoksalno, omogućuju demokratski dvojbena sredstva - naime paktovi i dogovori elita izvan demokratskih institucija, a koje većinom nisu zadovoljavajuće demokratski legitimirane. Prednost razmatranja u teorijama aktera nedvojbeno je u njihovu potencijalu da modeliraju mogućnosti uspjeha i opasnosti u promjenjivim etapama procesa demokratizacije, kao i onda kada se konstelacije aktera često mijenjaju. Pomoću modela teorije igara mogu se katkad razboritije izraditi i objasniti racionalne računice, suradnje, koalicije, ali i sukobi sudjelujućih aktera, nego što bi to bilo moguće samo pomoću “gustog opisa” (Geertz) historijskih događaja. Stoga teorije aktera koje su vezane za paradigmu racionalnog izbora nemaju samo eksplanacijski, nego i poopćivi prognostički potencijal (Przeworski, 1986; Colomer, 1991).

4.5. Teorijska sinteza Nema dvojbe da su velike paradigme sustava i aktera u tvorbi teorije u društvenim znanostima znatno utjecale i na istraživanje transformacije. No one nisu dostatne za obuhvatne analize transformacije, pa moraju biti dopunjene drugim teorijskim konceptima koji se mogu nadovezati jedni na druge. Teorije sustava i djelovanja ne konkuriraju više paradigmatski jedne drugima ako se pomoću teorijskih koncepata struktura, kultura i institucija umreže u sintetski pristup. Iz kratkog prikaza različitih teorija i koncepata transformacije izvodimo sljedeće zaključke: 1. Teorije sustava i teorije aktera ne mogu same zadovoljavajuće objasniti ni početak, ni tijek, ni rezultat promjena sustava. 2. Teorije sustava i teorije aktera imaju djelomice različite objekte analize i, prema tome, različite analitičke snage. 3. Teorijama sustava i aktera potrebni su određeni povezujući koncepti koji se međusobno mogu nadovezivati i služiti kao teorijski most između makrosocioloških i mikropolitoških pristupa. 4. Povezujući se koncepti mogu naći u teorijskim razmatranjima kultura, struktura i institucija. 5. Politički znanstvenici imaju prednosti u analizi procesa promjene sustava ako socijalno-ekonomske, kulturne i institucionalne oportunitne strukture shvate kao koridor djelovanja unutar kojega mjerodavni akteri donose odluke koje su važne za transformaciju. Opredjeljenje za perspektivu teorije aktera nipošto ne znači prihvatiti da akteri uvijek imaju najvažniju ulogu u svim fazama promjene sustava. Osim

92

navedenih kontekstualnih uvjeta, to ovisi i o načinu promjene sustava i o respektivnim fazama promjene sustava (usporediti pogl. 6). O pitanju imaju li najvažniju ulogu strukture, kulture ili akteri ne može se, dakle, odlučiti neovisno o kontekstu a priori, nego to varira od jednoga slučaja transformacije do drugoga. I unutar određene promjene sustava može se promijeniti značenje spomenutih čimbenika utjecaja, kao što ćemo pokazati u analizama konkretnih transformacija (pogl. II, III, IV, V, VI). Pristupima u teorijama aktera potrebna je iscrpna analiza ograničenja (constraints), jer oni utvrđuju koridor i prostor djelovanja aktera. Ovisno o situaciji, oni mogu biti uski ili široki, tj. akterima su otvoreni različiti stupnjevi slobode i mogućnosti oblikovanja što utječu na to kako će teći proces transformacije. Da bi se taj prostor oblikovanja odredio točnije, nužne su teorije sustava, strukturne i kulturne teorije, koje su u biti prethodno ukratko izložene. Samo precizna analiza okvirnih uvjeta iz različitih teorijskih kutova gledanja omogućuje zadovoljavajući prikaz mogućnosti djelovanja u istraživanim procesima transformacije. Ali, analitičar transformacije ne sudi o tijeku i rezultatu deterministički, iz pritisaka sustava, struktura i kultura, gotovo bez subjekta, nego konkretne odluke, djelovanja i interakcije važnih aktera transformacije moraju biti vezani za analitička ograničenja. Teorije djelovanja odnosno teorije aktera vode od opće razine ekonomskih, strukturnih i kulturnih pretpostavki demokratske promjene sustava na konkretnu situaciju političkih aktera.46 Bez nje se ne mogu objasniti uspješni ili propali procesi transformacije. Modeliranje strateških igara između (autokratskog) režima i (demokratske) opozicije, s jedne strane, kao i metaigara unutar režimskih elita i opozicije, s druge strane, promatraču može osigurati uvid u racionalni, kognitivni proces oblikovanja strateških preferencija i političkih djelovanja. Osim toga, racionalne teorije aktera izoštruju naš pogled za interaktivne uzroke i posljedice političkog djelovanja. Skreću nam pozornost na to da strateški izbor djelovanja ključnih aktera uvijek ovisi o njihovoj spoznaji strateških nakana drugih aktera. Teorije aktera odnosno teorije djelovanja tako popunjavaju analitičku prazninu koju za sobom nužno ostavlja determinizam puristički primijenjenih teorija sustava, strukturnih i kulturnih teorija. Istodobno upućuju na to da je neodređenost ishoda konkretnih procesa promjene sustava istaknuto obilježje transformacijskih situacija u kojima privremeno “rastapanje” institucija i normi u određenim okolnostima snažno proširuje mogućnosti strateškog djelovanja. Ustvari, obilježenost teorija aktera teorijama igara može biti samo komplementarno heuristično sredstvo. Ono ne zamjenjuje analizu konkretnog djelovanja. Teorije racionalnog izbora mogu se stoga uvesti u konkretne analize samo kao heuristična dopuna. Od njih se ne može odustati, jer samo one omogućuju genuino povezivanje analiza konkretnih ograničenja i djelovanja. No, u takvoj se sintetskoj povezanosti mogu “dokinuti” analitički potencijali obaju teorijskih pristupa u hegelovskom smislu: u međusobnom ukidanju nedostataka 46

U apstraktnim varijantama teorije igara priznaje se, doduše, implicitno da su konteksti djelovanja važni, ali se eksplicitno, pomoću klauzule ceteris paribus, oni isključuju iz modelskih razmatranja.

93

što su im svojstveni na višemu teorijskom stupnju one omogućuju obuhvatniji i oštriji pogled na procese demokratske promjene sustava.

94

5. Mase i elite u transformaciji 5.1. Uloga masa i elita u literaturi o transformaciji Nije veliko iznenađenje to što funkcionalistički i strukturalistički inspirirani pristupi, kao i pristupi inspirirani teorijama aktera u istraživanju transformacije pridaju različitu važnost akterima tijekom promjene sustava. Kad se u istraživanju transformacije posebna uloga pripisuje akterima, jasno prevladava mišljenje da su elite nadmoćni akteri, a mase uglavnom ovisna društvena kategorija koju elite mobiliziraju ili demobiliziraju ovisno o problemskom sklopu, vrsti režima, kontekstu moći i fazi transformacije. U teorijama modernizacije šezdesetih godina, koje su se vezivale za postavku Martina Seymoura Lipseta (1959, 1981) o “društvenim pretpostavkama demokracije”, akterima, bile to elite ili mase, pridaje se mala važnost u stvaranju sposobnosti političkog sustava za demokraciju. Elite su samo implicitno generatori modernizacije koju proizvodi ekonomska razina društva što je nužna za demokraciju. “Mase” se obično spominju samo kao novonastali srednji slojevi koji imaju stavove sklone demokraciji. Za izglede demokratizacije inače je odlučna razina ekonomskog razvoja. Prvi odgovor na zapostavljanje djelatnih aktera u teorijama modernizacije bio je novomarksistički pristup Barringtona Moorea (1969) fiksiran na društvene klase. Prema njemu, o tome hoće li se neka zemlja uputiti u Modernu preko diktature ili preko demokracije odlučuju ponajprije trenutak industrijalizacije, u njoj nastale društvene klase, njihovi međusobni odnosi moći, kao i utjecaj na djelovanje države (1969, 475. i d.). Elite i mase Moore ne razlikuje sustavno, nego određenim društvenim klasama pripisuje preferiranje demokratskih (buržoazija, gradske klase) ili autoritarnih oblika vladavine (zemljišni veleposjednici, zemljoradnici). Svojim načinom gledanja Moore izbjegava društveno-ekonomska pojednostavnjenja teorije modernizacije. Međutim, on se ne može potpuno osloboditi klasno fiksiranog determinizma, jer na podlozi njihova društveno-ekonomskoga interesnog položaja društvenim klasama pripisuje čvrsta preferiranja demokracije ili diktature. Time potcjenjuje historijsku kontigentnost u strateškim odlukama skupina elita, koje su katkad suprotne shematskom svrstavanju klasnog interesa uz oblik države. Dankwart Rustow je, prije svih, u jednome svojem utjecajnom članku iz 1970. istaknuo nadmoćnu ulogu stavova i ponašanja elita u uspostavi, stabilizaciji i destabilizaciji demokracija. U svojemu četverofaznom modelu47 historijskih procesa demokratizacije Rustow (1970, 355) je pridao elitama odlučujuću ulogu u, ponajprije, važnoj trećoj fazi (institucionaliziranja demokracije): demokratska pravila igre svjesno mogu uspostaviti samo “političke vođe”. I u četvrtoj fazi transformacije, uvježbavanju i habitualiziranju demokratskih pravila igre, elite još imaju primjernu inicijativu koju, u slučaju 47

Četiri su faze: (1) nacionalno jedinstvo kao neophodan preduvjet; (2) polarizirajući sukob među klasama ili skupinama oko središnjih ekonomskih i političkih pitanja; (3) svjesna uspostava demokratskih pravila igre od strane političkih vođa; (4) uvježbavanje i habitualiziranje demokratskih pravila igre od strane političkih elita i njihovih birača (Rustow, 1970, 355).

95

pozitivnog razvoja, široki slojevi birača slijede sa stanovitim vremenskim odmakom. Juan Linz i Alfred Stepan (1978) također su pridavali elitama središnje značenje u promjenama sustava. U pionirskim studijama o “slomu demokracija” sedamdesetih godina njihova je spoznajna perspektiva bila usmjerena na ponašanje elita u pogledu na razaranje demokracije. I kolaps međuratnih demokracija u Europi, i slom poslijeratnih demokracija u Latinskoj Americi oni posebno svode na duboke razlike i oštro polariziranje unutar političkih elita. Elite često, po potrebi, mobiliziraju, demobiliziraju, odnosno instrumentaliziraju masovne pokrete radi ciljeva svoje političke vlasti. U utjecajnim studijama o “tranziciji u demokraciju” iz sredine osamdesetih godina Guillermo O’Donnell, Philippe Schmitter i Laurence Whitehead (1986) još su jače istaknuli središnju ulogu elita. Nisu ostavili sumnje u to da uspješne promjene sustava ovise o dispozicijama, računicama i paktovima elita. Na primjeru liberalizacije autoritarnih sustava točnije su odredili što znači dinamika “procesa otvaranja” što su ga započele elite za civilno društvo i otvarajuće mogućnosti djelovanja širokih slojeva stanovništva (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 48). Istaknutu ulogu elita tijekom transformacije nekog sustava nedavno su najjasnije naglasili sjevernoamerički istraživači transformacije i elita Burton, Gunther i Higley (1992, 1. i d.). Ponašanje elita je, prema njima, “ključna varijabla” za objašnjenje uspjeha i neuspjeha procesa demokratizacije. Naglašuju temeljno značenje elite settlementa i elite convergence u procesima transformacije. Njihova središnja postavka glasi: mlade se demokracije mogu uspješno konsolidirati samo ako nastane načelni kompromis elita o temeljnim demokratskim pravilima igre. Kompromis elita mora se odnositi, u najmanju ruku, na proceduralnu razinu političke interakcije. Za konsolidaciju demokracije još je povoljnije ako se istodobno oblikuje i načelni, temeljni konsenzus o vrijednostima na kojima se procedure zasnivaju. Ako se, osim toga, stvori i programski konsenzus (Rüb, 1996b, 54) o najhitnijim reformama, na razini elita nastaju optimalne pretpostavke za konsolidaciju demokracije. Načelni kompromisi elita (elite settlements) obično se sklapaju brzo i, pod dominacijom malobrojnih iskusnih političkih vođa, umnogome tajno, tj. što je moguće samostalnije od skupina, pokreta i masa koje ih podupiru (Burton i dr., 1992, 16; O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 37. i d.). Mase se pojavljuju samo kao dio konteksta djelovanja na koji elite moraju računati, ali ga one znatno mogu oblikovati i instrumentalno uključiti u svoje strategije. Iz te su perspektive paktovi i sporazumi elita istinski temeljni čin demokracije. Nastanu li, dobri su izgledi da se demokracija ostvari. No, ako noseći kompromisi elita propadnu ili uopće ne nastanu, akutna je opasnost od povratka u autoritarne oblike vladavine ili prijeti stvaranje hibridnih oblika sustava, koje je Schmitter (1986) nazvao democradurom, O’Donnell (1986) delegative democracies, a ja defektnim demokracijama (Merkel, 1999a; Merkel, Puhle i dr., 2003; Croissant i Merkel, 2004).

96

5.2. Uloga masa i elita u fazama transformacije Promatraju li se procesi transformacije u trećemu valu demokratizacije od 1974. do danas najprije neovisno o posebnom modusu tranzicije, može se utvrditi opća tendencija da su mobiliziranje masa i značenje društvenih pokreta najjači u početnoj fazi promjene sustava. Prema mojoj podjeli na faze, to znači da kolektivne mobilizacije obično dostižu vrhunac u posljednjoj fazi autoritarnog režima i/ili na početku institucionaliziranja demokracije. U toj fazi mobilizacije masa uglavnom značajno proširuju ili suzuju opcije djelovanja različitih skupina elita. Ako su mase snažno mobilizirane kao društveni pokreti, u ranome razdoblju promjene sustava privremeno mogu uvelike utjecati čak i na agendu transformacije. Tu postavku potvrđuju različiti slučajevi poput Portugala nakon 1974, Brazila nakon 1984/85, Koreje nakon 1986, Poljske nakon 1988 i DR Njemačke nakon 1989. Vrhunac društvene mobilizacije završava na kraju faze demokratizacije, po pravilu ustavnim etabliranjem demokratskih institucija. Već se pregovoranje o ustavu uglavnom zbiva kao na elite usmjeren i uvelike ekskluzivan proces. Tri su nadregionalna i nadkulturna razloga slabljenja masovnih pokreta i aktivnosti civilnog društva u toj fazi promjene sustava: 1. Usvajanjem novih ustavnih normi, uspostavom demokratskih institucija i konstitutivnim demokratskim izborima popunjava se vakuum vlasti i institucija što je nastao na početku transformacije. Pomoću novih demokratskih institucija normiraju se, kanaliziraju, a time i iznova suzuju mogućnosti djelovanja društvenih pokreta, udruženja civilnog društva i stanovništva uopće 2. Konstitutiraju se i konsolidiraju novi politički akteri (stranke, parlamenti, vlade) koji raspolažu pravnim, upravnim i privrednim resursima i povlasticama. Na vrhu tih institucija kristaliziraju se nove elite – katkad su to i “preobraćene” stare elite – koje donose usmjeravajuće političke odluke. 3. Istodobno se kod građana pojavljuju otrežnjujući učinci o spoznatim granicama utjecaja društvene mobilizacije (Plasser i dr., 1997, 38. i d., 113. i d.). Na mikrorazini pojedinaca to često uzrokuje povlačenje građana iz res publicae u res privatae (općenito o tome: Hirschmann, 1988, 101. i d.).

97

Slika 4: Transformacija s nagodobom elita i bez nje (elite settlements) konsolidirana demokracija

institucionalizacija i stabilizacija

pakt elita; demokratizacija mase i elite zahtijevaju da se sustav načelno mijenja; autokratski sustav se slama

nema pakta elita; nastavlja se mobilizacija

nekonsolidirana demokracija

polarizacija elita i masa

pseudodemokracija

povratak u autokratski sustav

Izvor: Burton i dr., 1992, 23.

© Merkel i Hauck

Nasuprot očekivanjima euforičnih istraživača pokreta, u prijelazu iz demokratizacije u konsolidaciju “prozor prigoda civilnog društva” opet se brzo zatvara, a ostaje samo mali otvor. Iz procesa konsolidacije postautoritarnih demokracija u Južnoj Europi, Latinskoj Americi, Aziji i Istočnoj Europi znamo da se otrežnjujući učinci nekoć mobiliziranog stanovništva obično održavaju dulja razdoblja. Ako u “pozitivnom” slučaju time opet započinje revitalizacija civilnog društva nakon faze razočaranja (desencanto), kao u Portugalu, Španjolskoj, Češkoj, civil society većinom se pojavljuje u drugome obliku. Ako je na početku demokratizacije prevladavala mobilizacija društvenih pokreta, oblike društvenopolitičke participacije sada sve više određuju trajno organizirane asocijacije i interesna udruženja (Croissant i dr., 2000, 33. i d.). Empirijski rezultati istraživanja transformacije u drugome i trećem valu demokratizacije navode na zaključak da stupanj sudjelovanja masa u procesu transformacije ništa ne govori o izgledima demokracije da se konsolidira. Stoga nije empirijski održiva teorijski plauzibilna postavka prema kojoj se stabilna demokracija uspostavlja to brže što su građani jače aktivno sudjelovali u procesu transformacije. U poslijeratnim demokracijama u Njemačkoj, Austriji i Japanu široke mase stanovništva nisu bile važne u uklanjanju diktature. U institucionalizaciji demokracije što je uslijedila potom više su bile promatrači savezničkih i nacionalnih elita koje su djelovale nego samostalna pokretačka

98

snaga. A ipak, upravo se u tim zemljama demokracija stabilizirala iznenađujuće uspješno. U Italiji, gdje su mobilizirani dijelovi širokog stanovništva imali vidljivo aktivniju ulogu i u uklanjanju fašističke diktature i u prvoj fazi demokratizacije, razvila se, komparativno gledano, manje stabilna demokracija. U Španjolskoj se demokracija, što je nastala iz procesa transformacije kojim su upravljale elite, konsolidirala nakon 1975. ništa manje uspješno nego u Portugalu, gdje su uspješnom “revolucijom karanfila” mobilizirane mase od 1974. do 1976. znatno obilježile prve korake u demokraciju. Tajvan je danas više napredovao na putu u konsolidaciju demokracije od Južne Koreje u kojoj su mobilizirani građani otpočetka imali važniju ulogu u promjeni sustava (Croissant, 2002). Premda su promjenom sustava u Mađarskoj uvelike upravljale umjerene autoritarne i opozicijske elite, mađarska demokracija danas nipošto nije manje konsolidirana od demokratske Poljske, iako je dugi proces transformacije u Poljskoj bio obilježen upravo intenzivnim i ustrajnim mobiliziranjem društva (usp. Bertelsmann Stiftung, 2004). Rezultati drugoga i trećeg vala demokratizacije mogu se sažeti ovako: mase izlaze iz sjene podređenosti elitama – ako uopće izađu odatle – u procesu uspješne promjene sustava u demokraciju samo između agonije autokratskog režima i institucionalizacije demokracije. Obično bi potom uslijedila radikalna demobilizacija, koju bi tek kasnije, u uznapredovaloj fazi demokratske konsolidacije, zamijenila šira, aktivna politička participacija (Merkel, 2000). Dogodi li se doista, ona pridonosi produbljenju demokracije intenzivnom participacijom građana. Na taj način može pomoći da se smanji opasnost od elitnog ukrućivanja struktura političkog odlučivanja, da se proširi politička participacija i da se postautoritarna demokracija “oslobodi” iz Schumpeterove sfere elitnog modela. Demos – kojemu demokracija, naposljetku, zahvaljuje svoje ime – opet dobiva veću političku važnost. To se zapravo dosad dogodilo u vrlo malo mladih demokracija “trećeg vala”. Istočnoeuropske države koje su nove članice Europske Unije u tom su pogledu prije iznimka.

99

6. Faze transformacije Faze promjene sustava od autokracije u demokraciju najjasnije su izložili Guillermo O’Donnell i osobito Philippe Schmitter. Svoj fazni model ustvari su uvelike orijentirali na procese tranzicije u Južnoj Europi i Latinskoj Americi, a koje su često počinjale elite starog režima (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 6. i d.). Kako u transformacijama sustava nipošto nije uvijek tako, jer autoritarni i totalitarni sustavi okončavaju i revolucijama odozdo ili, kao u nekim dijelovima Istočne Europe, iznenadnom implozijom, model O’Donnella i Schmittera potrebno je malo modificirati da bi se mogao primijeniti i na promjenu sustava u Istočnoj Europi i Istočnoj Aziji. Promjena autokratskog sustava u demokraciju idealtipski se može skicirati kao na slici 5. Promjena sustava općenito se može definirati kao interval između staroga i novoga političkog sustava. Sadržava raspad stare i izgradnju nove strukture političke vlasti. Mijenjaju se temeljne strukture, funkcije i mehanizmi integracije. Promjena je sustava, dakle, ponajprije povezana sa zamašnom dediferencijacijom (“razgradnjom”) starih institucija i potom s rediferencijacijom (“izgradnjom”) novih. U procesu nove diferencijacije grade se nove političke strukture koje su usklađene s načelima i normama demokracije i pravne države i koje su mnogo otvorenije prema društvenoj okolini. Promjena autokracije u demokraciju razgraničena je s dviju strana. Prvo razgraničenje obilježava početak raspadanja staroga autoritarnog odnosno totalitarnog režima. Drugo razgraničenje obilježeno je novouspostavljenim demokratskim sustavom. Između autokratskog sustava i konsolidirane demokracije nalaze se tri faze prave promjene sustava: (1) kraj autokratskog režima, (2) institucionalizacija demokracije, (3) konsolidacija demokracije. Te su tri faze svjesno preuzete općenito tako da mogu obuhvatiti historijsku raznovrsnost svih uspješnih prijelaza od autokratskih u demokratske sustave. Dakako, tri su faze razdvojene zbog analitičkih razloga. U stvarnosti se ti dijelovi često preklapaju. Tako se parcijalnim područjima političkog sustava još može vladati autoritarno, a na drugim se područjima već reglementira pomoću demokratskih institucija i normi (Merkel, 1998, 36). To se može dogoditi kad stari vojni vlastodršci oklijevaju staviti vojnu vlast pod civilnu kontrolu. Primjer za to je Čile nakon 1990, gdje je i nakon uvođenja demokracije bivši diktator, general Pinochet, zahtijevao izvanustavne ovlasti, te ih je i dobio (Thiery, 2000). Još je teže točno razdvojiti institucionalizaciju i konsolidaciju demokracije. I tu može konsolidacija odnosa u sustavu vlasti – dakle između vlade, parlamenta, predsjednika države i sudstva – već početi, dok se ostala područja, kao što su stranački sustav i sustav udruženja, još nalaze u fazi institucionalizacije. O svršetku faze institucionalizacije općenito se može govoriti kad su obrasci političkog ponašanja koji su nastali ad hoc u prijelazu režima prevedeni u zakonski osigurane norme i strukture te kad se pristup vlasti i proces političkog odlučivanja de facto odvijaju prema a priori utvrđenim i legitimnim postupcima (Schmitter, 1985; Merkel, 1996b, 36). To se obično događa nakon usvajanja novoga ustava, odnosno nakon važeće revizije starog ustava.

100

Na slici 5 početku promjene sustava (kraj autokratskog sustava) priključena su još dva dodatna razdoblja: faza “predautokratskih iskustava s demokracijom” i faza “autokratskog sustava”. One se, doduše, ne ubrajaju u samu promjenu sustava, ali u određenim okolnostima imaju važan utjecaj na izglede, probleme i vremenski tijek cjelokupnog procesa demokratizacije. Može biti važno mogu li nove demokracije posegnuti za demokratskim iskustvima vlastite zemlje. Ako se prije autokratske vladavine u zemlji već vladalo demokratski, nova demokracija može posegnuti za starim demokratskim elitama, institucionalnim iskustvima ili čak kulturama civilnog društva. U Njemačkoj i Italiji, primjerice, na čelu novih demokracija nakon 1945. dugo su bili Adenauer i De Gasperi, dvojica političara iz predfašističkoga demokratskog sustava. No dok je Temeljni zakon SR Njemačke oblikovan tako da se svjesno razgraniči sa “slabostima” weimarskog ustava, druge su demokracije, poput Argentine 1983. i Urugvaja 1985, jednostavno opet osnažile “očuvane” predautoritarne demokratske ustave. Slično vrijedi za Letoniju u kojoj je 1993, nakon obnove neovisnosti poslije raspada Sovjetskog Saveza, umnogome opet stupio na snagu ustav iz 1922. godine (Schmidt, 2004, 114). Na početku analize transformacije mora se također odrediti karakter konkretnoga autokratskog režima. Naime, na fazu institucionalizacije, a osobito konsolidacije demokracije mogu utjecati posebna obilježja autoritarnoga ili totalitarnog režima, kao i njihovo vremensko trajanje. Teret naslijeđa totalitarnoga komunističkog sustava, u kojemu su gotovo svi pluralistički pristupi politici, privredi i društvu bili uništeni ili zapriječeni, teži je od tereta naslijeđa autoritarnog sustava koji je tolerirao polupluralističke strukture.48 To se zapravo ne smije pogrešno interpretirati kao željezni zakon. Brza konsolidacija postkomunističkih režima u Istočnoj Europi nakon prevrata 1990. pokazuje da se u povoljnim suvremenim uvjetima brzo mogu prevladati i tereti totalitarnog naslijeđa (usporediti pogl. VI). Ipak, iz specifičnih osobina i trajnosti postojanja prethodnoga autokratskog režima općenito se mogu izvesti precizniji zaključci o posebnoj problematici demokratizacije umjesto da se analiza prošlosti iscrpi samo u nepreciznom etiketiranju nečega kao “totalitarnoga” ili “autoritarnoga”.

48

Ne smiju se zanemariti ni uspjesi komunističkih režima u modernizaciji, kao što su visoka naobrazba, mala nejednakost u prihodima ili modernizirani poljoprivredni sektor (osim Poljske) (usporediti pogl. VI).

101

Slika 5: Promjena sustava: od autokratskog sustava do demokracije

autokratska struktura

kraj autokratskog sustava

proces tranzicije: kriza

predautokratska

vrsta i

demokratska

trajanje

iskustva

autokratskog sustava

nestabilnost autokratskog sustava (liberalizacija) podjela vlasti, napuštanje vlasti ili kolaps tranzicija

institucionalizacija demokracije

konsolidacija demokracije

izgradnja demokratski strukturiranoga sustava

- ustav

- ustavna tijela - teritorijalno predstavništvo (stranke) - funkcionalno predstavništvo (udruženja)

- posredničke strukture - integracija neformalnih političkih aktera

konsolidirana demokracija

konsolidacija državljanske kulture

© Merkel i Hauck

102

6.1. Kraj autokratskog sustava U povijesti je autokracija prelazila u demokraciju na različite načine. To vrijedi i za početak transformacija sustava, tj. za završnu fazu autoritarnih ili totalitarnih sustava. Pritom treba razlikovati (a) uzroke i (b) procesne oblike kraja autokratskih sustava. 6.1.1. Uzročni kompleksi Uzroci promjene nekog sustava mogu se istražiti samo u konkretnoj analizi transformacije svakog sustava. Samo takvo istraživanje omogućuje da se analizom specifičnih prepletanja, povezivanja, pojačavanja ili neutraliziranja različitih čimbenika što se odnose na dani slučaj shvati njihovo djelovanje na kraj autokratskog sustava i početak demokratizacije. Dosad su zapravo istražene tako brojne različite transformacije u svim velikim regijama na zemlji da se mogu izreći i općeniti iskazi o “skupovima uzroka” i tipičnim obrascima povezivanja uzroka. Iz tih poopćenih iskaza potom se opet mogu postaviti smislene hipoteze koje upućuju na teorijski usmjerene analize konkretnog slučaja. Nerijetko se strukturne promjene i strukturni problemi u privrednim, socijalnim i političkim parcijalnim sustavima zgušnjavaju u krize koje ugrožavaju postojanje autoritarnih ili totalitarnih sustava vladavine. Ipak, često omiljeno nabrajanje “ekonomskih”, “socijalnih” i “političkih” uzroka promjena sustava jest analitički “prekratko”. Skupovi čimbenika ne smiju se jednostavno zbrojno popisati, nego se moraju obuhvatiti u specifičnoj uzajamnoj isprepletenosti (interdependenciji) u određenom trenutku. Nijedan se politički sustav ne slama automatski samo zato što su se nagomilali “strukturni uzroci” koji ugrožavaju sustav. Za to su uvijek potrebna i određena djelovanja različitih aktera, kao što su režimske elite, opozicija ili široko stanovništvo. Prvo, ta su djelovanja reakcije na promjene u privrednoj, socijalnoj i političkoj sfeti. Drugo, i strukturne su promjene, sa svoje strane, često rezultat određenih djelovanja, odnosno propuštenih djelovanja elita autokratskih režima (Karl i Schmitter, 1991, 271). Posebne kombinacije strukturnih uzroka koji izazivaju slom autokratskog sustava mijenjaju se, kao i broj, vrsta i važnost aktera koji sudjeluju i njihova djelovanja. Stoga je uvijek potrebna konkretna analiza povezanosti strukturnih promjena i političkih djelovanja kako bi se objasnio slom nekoga političkog sustava. Na ovom se mjestu ne mogu navesti mogući obrasci interakcije u općem obliku. Oni su konkretno opisani u regionalnim analizama u pogl. II-VI. “Strukture” i “djelovanja” jesu, dakle, dvije temeljne dimenzije koje u analizama sloma autokratskih sustava, kao i promjene cijeloga sustava, uvijek moraju biti međusobno povezane. Strukture definiraju “koridor djelovanja” kroz koji različiti akteri pokušavaju ostvariti svoje interese pomoću vlastitih strategija djelovanja. Uspješne su akcije posve sposobne proširiti “koridor djelovanja” i omogućiti dodatne opcije djelovanja. “Strukture” nisu samo ograničenja djelovanja, nego su u stanovitim okolnostima i izvori djelovanja (Giddens, 1992, 77. i d.). Kao takve, one tvore okvir, “oportunitetnu strukturu” djelovanja svih aktera koji sudjeluju u promjeni sustava.

103

Sustavno možemo razlikovati unutarnje i izvanjske čimbenike sustava koji izazivaju određene reakcije u autokratskim elitama i u opoziciji režimu, a koje mogu uzrokovati kraj autokratskog sustava. 6.1.2. Uzroci unutar sustava Kriza legitimnosti zbog ekonomske neeficijentnosti Zbog pretendiranja vladajućih elita na sveobuhvatnu vlast, isključivanja velikih dijelova stanovništva iz vlasti i represivnog načina vladanja, autokratski su sustavi opterećeni stalnim, sustavom uvjetovanim nedostatkom legitimnosti. Kako bi nadoknadili nedostatak političke legitimnosti, mnogim se autoritarnim odnosno totalitarnim sustavima čini kako je privredna modernizacija, komparativno gledano, put s malo rizika da se stanovništvo materijalno “obešteti” zbog političkog tutorstva. No, ako privredna modernizacija propadne, “diktature u razvoju bez razvoja” dospijevaju u opasnu krizu legitimnosti. To se događa osobito onda kada se počne oblikovati masovni politički prosvjed, a vladajuće se elite podijele oko pitanja treba li tom prosvjedu prići s pojačanom ili s opreznom političkom liberalizacijom. Svaka je reakcija režima povezana s nepredvidim rizicima za sigurnost autokratske vlasti (Przeworski, 1991, 62; Merkel, 1996, 314. i d.). To vrijedi za “strategiju liberalizacije”, kao što pokazuju primjeri Mađarske potkraj šezdesetih godina, Poljske i Rusije osamdesetih godina, te Brazila i Urugvaja potkraj sedamdesetih godina. To vrijedi i za “strategiju represije”, kao što pokazuju primjeri DR Njemačke, Čehoslovačke i Rumunjske 1989. godine, gdje su komunistički režimi reagirali pojačanim nadzorom, kontrolom i potčinjavanjem. Kriza legitimnosti zbog ekonomske eficijentnosti Teorija modernizacije (primjerice, Lipset, 1981, 469. i d.), ali i istraživanje Latinske Amerike (primjerice, Nohlen, 1986, 10), ukazali su na posebnu podvojenost procesa modernizacije u autokratskim sustavima. Krizu i kraj autoritarne ili totalitarne vlasti ne mora uzrokovati samo propast, nego ponajprije uspjeh društveno-ekonomske modernizacije. Teorijski plauzibilna i empirijski često potvrđivana argumentacija u teoriji modernizacije glasi ovako: ako strategija modernizacije uspije, tj. ako privreda raste, povećava se razina obrazovanja i potrošnje, a sektorska struktura privrede pomiče se od poljoprivrednoga ka industrijskome i uslužnom sektoru, što uzrokuje znatne promjene društvene strukture. Slabi utjecaj reakcionarnih zemljišnih veleposjednika (Moore, B., 1969; Rueschemeyer i dr., 1992, 23). Veliki dijelovi politički pasivnoga seoskog stanovništva, vezani uz parohijalnu političku kulturu, koji se tradicionalno ubrajaju među društvene oslonce autoritarnih režima, postupno “nestaju uslijed modernizacije”. Istodobno, snažno raste gradski industrijski proletarijat i stvaraju se novi, obrazovani, samosvjesni srednji slojevi. Obje društvene klase zahtijevaju više političkih prava, poboljšanje izgleda za društveni uspon i pravedniju raspodjelu prihoda narodne privrede. Predmoderna,

104

pasivna i rezignirana lojalnost prema autoritarnom režimu, koja ponajprije obilježuje agrarna društva, ustupa pred zahtjevima za sudjelovanjem u politici i privredi. Nastaje društvena i politička opozicija. Ti neželjeni učinci modernizacije, koji su prvotno trebali samo ojačati izvore legitimnosti autokratskog sustava, mogu ubrzati njegov kraj. Primjeri su Španjolska sedamdesetih, Tajvan i Južna Koreja osamdesetih, te Tajland i Indonezija devedesetih godina. Kriza legitimnosti zbog ključnih političkih događaja I propali i uspješni procesi modernizacije društva i privrede razvijaju posebnu razornu snagu ako se poklope s određenim ključnim političkim događajima. To, recimo, može biti smrt diktatora (primjerice Franca 1975) ili sukobi elita unutar režima (Južna Koreja osamdesetih godina). Gomilanje skandala i korupcija, kao u završnoj fazi Marcosova režima na Filipinima, obznanjivanje flagrantnih povreda ljudskih prava u Argentini početkom osamdesetih ili u Namibiji i Južnoj Africi potkraj devedesetih godina mogu uzrokovati rast unutarnjih prosvjednih pokreta i jačanje izolacije u vanjskoj politici. Ključni politički događaji proizvode dramatične osobito učinke ako se poklope sa sve većim latentnim problemima legitimnosti, bilo da su izazvani ekonomskom eficijentnošću, bilo neeficijentnošću. Spajanje dvaju učinaka, kratkoročnoga i dugoročnog, nerijetko znači početak kraja autokratskog režima. 6.1.3. Uzroci izvan sustava Poraz u ratu Kraj autokratskog sustava mogu proizvesti i izvanjski uzroci. Najčešći je nedvojbeno poraz u nekome vojnom sukobu. Alfred Stepan (1986, 66. i d.), istraživač transformacije i specijalist za Latinsku Ameriku, razlikuje dvije varijante, kojima bi se mogla dodati i treća varijanta. • U prvom slučaju slom autokratskog režima zbiva se kao posljedica njegova poraza u vojnom sukobu s demokratskim državama. Pobjedničke demokratske sile često potom uvode i nadziru početke (re)demokratizacije. Istaknuti primjeri za to u drugom valu demokratizacije jesu kraj nacionalsocijalističke vladavine u Njemačkoj i nacionalističkoga vojnog režima u Japanu 1945. Slom fašističke vladavine u Italiji bio je, doduše, bitno uzrokovan porazom u ratu, ali je, makar u Sjevernoj Italiji, postojao i aktivni pokret otpora, resistenza, borba kojega je pridonijela propasti ostataka Mussolinijeva režima u Sjevernoj Italiji (Republika Saló) (Lill, 1988, 366. i d.). Primjeri kraja autoritarne vladavine u trećem valu demokratizacije jesu porazi grčke (1974) i argentinske (1983) vojne hunte nakon njihovih vojnih pustolovina na Cipru i Falklandskim otocima. No proces redemokratizacije što je uslijedio u tim zemljama nisu nadzirale druge demokratske države.

105

•

•

Od druge polovice devedesetih godina oblikovana je nova varijanta: humanitarne intervencije koalicija država kao napadački ratovi protiv autokratskih režima. Humanitarne intervencije imaju implicitni (Srbija/Kosovu 1999) ili implicitni cilj (Afganistan 2001, Irak 2003) da, osim nužnih humanitarnih pomoći, uvedu demokraciju. “Humanitarne intervencije” pretaču se u “demokratske intervencije” (usporediti pogl. VII. 3). Sva tri slučaja pokazuju da uklanjanje diktature nipošto ne vodi automatski u demokraciju. U bližoj bi se budućnosti to najprije moglo dogoditi u Srbiji. Afganistan i Irak su (2008. godine) hibridni režimi koji još nisu uspostavili monopol sile, te bez međunarodne pomoći ne bi mogli preživjeti ni kao poludemokratski režimi. U trećem slučaju porazi autokratskih okupacijskih režima oslobađaju put za redemokratizaciju okupirane zemlje. To važi, primjerice, za Norvešku i Nizozemsku nakon 1945, gdje monarhijski vrh države i bivša demokratska vlada nisu bili upleteni u nikakvu kolaboraciju s nacionalsocijalističkom okupacijskom silom (Stepan, 1986, 66). Ali, to važi i za Austriju gdje je većina elita i stanovništva oduševljeno kolaborirala s nacionalsocijalističkim okupatorima.

Izostanak izvanjske potpore Središnji uzrok i nužan uvjet kraja nekoga autokratskog sustava može biti i izostanak važne potpore izvana. To je bilo posebno očito u slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. Najprije ga je omogućilo odustajanje od načela “socijalističkog internacionalizma” i “Brežnjevljeve doktrine”,49 što se dogodilo u Sovjetskom Savezu pod Gorbačovim od 1987. do 1989. godine. Promjenu sustava u Istočnoj Europi općenito je omogućio tek izostanak opasnosti od intervencije Sovjetskog Saveza i postrojbi Varšavskog ugovora (Beyme, 1994a, 54). Premda nema jednako značenje, promjena vanjske politike SAD-a nakon 1976. bila je važna za procese demokratizacije u “trećem valu”. Nakon što su SAD, koje su još 1973. podržale rušenje demokratskog Allendeova režima u Čileu, usmjerile svoju vanjsku politiku prema autokratskim državama na potporu ljudskim pravima i demokraciji, vojne diktature u Latinskoj Americi izgubile su važnu vanjsku osnovicu potpore (Huntington, 1991, 45. i d.). Stoga nije slučajno što su potkraj sedamdesetih godina mnogi autoritarni režimi u Južnoj Americi doživjeli kraj. Istraživanja daju empirijska uporišta za to da uskraćivanje potpore elitama autokratske vlasti može biti važnije od izravne potpore demokratskim opozicijskim skupinama (Hartmann, C., 1999, 60). Učinak domina 49

Pod “Brežnjevljevom doktrinom” mislilo se na ograničenu suverenost socijalističkih država u vanjskoj politici, ali i u unutarnjemu društvenom razvoju. Ta je “doktrina” stvarno prvi put primijenjena kad su postrojbe Varšavskog ugovora nasilno okončale projekt “socijalizma s ljudskim licem” u Čehoslovačkoj 1968.

106

I svršetak desnih diktatura u Južnoj Europi sredinom sedamdesetih godina, i povlačenje vojnih režima u Latinskoj Americi potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, i slom komunističkih sustava nakon 1989. tekli su u vremenski koncentriranim regionalnim valovima. Ako “zarazni učinci” (Huntington, 1991, 46) i nisu bili primarni uzroci kraja autokratskih poredaka vladavine, u razdoblju intenzivne međunarodne komunikacije djelovali su kao pravi “pojačavajući učinci”. To je bilo najočitije u Istočnoj Europi, gdje su privredno, politički i vojno usko isprepleteni komunistički režimi nakon 1989, a uz intenzivno televizijsko praćenje, padali poput domino kockica. Uzroci koji izazivaju slom nekoga autokratskog sustava vlasti u znatnoj mjeri obilježuju i procesne oblike smjene staroga režima i početak faze demokratizacije. U nastavku će to biti prikazano pobliže. 6.1.4. Procesni oblici Unutar tri vala demokratizacije u 19. i 20. stoljeću raspoznaje se šest idealtipskih oblika procesa smjene autokratskih sustava: • dugotrajna evolucija • promjena sustava kojom su upravljale elite starog režima • odozdo iznuđena promjena sustava • pogodbena promjena sustava • kolaps režima • raspad i osnutak novih država. Dugotrajna evolucija. Za taj tip transformacije značajno je da se demokracija ostvaruje evolucijski u dugom razdoblju, a ne zbog dramatične historijske prijelomnice. Tijekom 19. stoljeća u zemljama Europe, Oceanije i Amerike, kao i u Australiji i Novom Zelandu, kojima se već upravljalo djelomice parlamentarno i u skladu s pravnom državom, biračko je pravo polako gubilo ekskluzivni cenzus, ukinuto je biračko pravo s više glasova povlaštenih skupina osoba, uvedeni su tajni izbori, a premijer i vlada podređeni su odgovornosti parlamenta (Huntington, 1991, 16. i d.; Rueschemeyer i dr., 1992, 83. i d.). Zemlje koje su uspostavile demokraciju evolucijskim putem, odnosno koje su joj se vrlo približile već prije Prvoga svjetskog rata, bile su: Novi Zeland, Australija, Finska, Norveška, SAD (žene su dobile biračko pravo tek od 1920), Velika Britanija (žene su dobile biračko pravo tek od 1928) i Švicarska (žene su dobile biračko pravo tek od 1971) (Schmidt, 2006, 392). Taj procesni oblik promjene sustava ograničio se na prvi val demokratizacije. U drugome i trećem valu nema usporedivih slučajeva dugotrajne, evolucijske demokratizacije. Promjena sustava kojom su upravljale elite starog režima. Promjenu sustava potiču elite staroga autokratskog režima te uvelike kontroliraju nastavak tog procesa. Stare elite ne određuju, dakle, samo na koji će način autokratski režim biti zamijenjen nego, u znatnoj mjeri, određuju i strukture novoga demokratskog sustava. Stoga elite bivšega autokratskog režima mogu djelomice, makar u kratkom razdoblju, svoju političku vlast “ponijeti sa sobom” iz

107

autokratskoga u novi demokratski sustav. To pretpostavlja da se te elite nisu previše diskreditirale svojom autokratskom vladavinom, da još uvijek raspolažu znatnim izvorima političke moći, te da je opozicija režimu, komparativno gledano, bespomoćna. Primjeri iz trećeg vala demokratizacije (1974-1995) jesu: Španjolska, Brazil, Paragvaj, Tajvan, Meksiko, Bugarska i Rumunjska. Ako u starom režimu vlast nisu imali vojnici, onda u tom obliku promjene sustava bivše autokratske elite imaju veliku šansu da se i u novoj demokraciji etabliraju kao političke elite, kao što su to pokazali primjeri Paragvaja, Tajvana, Rumunjske, Poljske i drugih istočnoeuropskih zemalja devedesetih godina. Odozdo iznuđena promjena sustava. Odozdo iznuđene promjene sustava, koje se ne pretaču u pregovore režimskih i opozicijskih elita, gotovo uvijek obilježuje brza smjena autokratskih vlastodržaca. Promjene sustava mogu biti uvedene “odozdo” ako mobilizirana javnost svoj prosvjed protiv autokratskog režima manifestira tako moćno da suzbijanje opozicije represivnom silom obećava malo uspjeha autokratskim elitama. Po svim pravilima, iz tog oblika promjene sustava ne slijedi podjela vlasti, nego nositelji stare vlasti bivaju politički potpuno razvlašteni. Tako je bilo u Portugalu nakon vojnog puča 1974, kad su radikalizirani časnici srednjeg ranga i vrlo mobilizirano stanovništvo iznudili dalekosežne političke, ekonomske i socijalne reforme. Filipini su “mješovit slučaj”, budući da su mobilizirani građani iznudili odstup diktatora Marcosa i njegova klana, ali je “100 moćnih obitelji” što su stajale iza Marcosa (Thompson, 1995; Croissant, 2002a) nastavilo određivati političku i privrednu sudbinu zemlje. Pogodbena promjena sustava. Ako se između režimskih elita i opozicije režimu iskristalizira pat stanje, pa nijedna strana nema moć da jednostrano definira modalitete buduće političke vlasti, a uz pretpostavku da obje strane djeluju “racionalno”, dolazi do pregovora o novom obliku političke vlasti. U nizu sklopljenih kompromisa i paktova iznova se definiraju pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja. Pritom nipošto nije od početka jasno hoće li opozicija režimu moći postupno ostvariti svoj “demokratski projekt”. Moguće je da hardliners (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986) iznova suzbiju dijelove elita staroga režima koji su pripravni za pregovore (softliners) i represijom zaustave liberalizaciju i demokratizaciju političkog sustava. Ta mogućnost postoji i u ostalim oblicima promjene sustava, osim transformacije zbog kolapsa. Zapravo, ta je opasnost u pogodbenoj promjeni sustava izraženija nego u drukčijim “prijelazima”, budući da stare autokratske elite na vlasti još raspolažu znatnim izvorima političke moći. Ako se pogodbena promjena sustava stvarno okonča demokracijom, rezultat dogovorene podjele vlasti nerijetko se odražava i u posebnoj konfiguraciji novih političkih institucija (Rüb, 1996b). Procesi pregovora obavijeni su posebnom podvojenošću sa stajališta teorije demokracije. S jedne strane, pregovori i paktovi između elita starog režima i demokratske opozicije u stanju koje obilježuje pat u političkoj moći pridonose mirnoj promjeni sustava. S druge strane, kompromisi i sporazumi nastaju na upitan i nedemokratski način. Naime, stare autokratske elite nemaju više legitimnost – ili je nikad nisu ni imale – a demokratska opozicija često još nije stekla pregovarački mandat u demokratskome izbornom postupku. Ako se

108

mjere demokratskim normama, kompromisi elita koji pomažu demokraciji nastaju upitnim postupcima. To je u sa stajališta teorije demokracije paradoks pogodbene promjene sustava. Primjeri pogodbenih promjena sustava u trećem valu demokratizacije jesu Urugvaj (1985), Južna Koreja (1986), Poljska (1988), Mađarska (1989), Tajland (1992) i Južna Afrika (1994). Kolaps režima. O kolapsu režima govorimo kad nastupi nagli slom autokratskog sustava. Nasuprot revoluciji, za smjenu autoritarne ili totalitarne vlasti nisu odgovorni “unutarnji akteri”, bile to elite ili mobilizirane mase. Naprotiv, česti su izvanjski uzroci potpunog gubitka legitimnosti i moći vladajućih autokratskih elita, poput izgubljenih ratova. Stari se vlastodršci nerijetko pogubljuju (Njemačka i Japan nakon 1945), osuđuju na visoke zatvorske kazne (Grčka nakon ciparskog rata 1974, Argentina nakon falklandskog rata 1983) ili potpuno nestaju s političke pozornice. Iznimka je Njemačka nakon 1918, kad je monarhija doduše odstupila, ali su pruska vojna aristokracija i birokracija prenijele znatan dio svoje političke moći u prvu njemačku demokraciju. Primjeri kolapsa režima zbog rata u drugom valu demokratizacije jesu, među ostalima, Italija (1943-1945), Njemačka (1945), Austrija (1945), Japan (1945), a u trećem valu demokratizacije Grčka (1974) i Argentina (1983). Autokratski sustav može kolabirati i bez izravnog utjecaja izvana. To se događa osobito onda kada zbog promjena konstelacija u vanjskoj politici postanu manifestne dotad latentne krize legitimnosti. Ako je režim karakterom bio kvazitotalitaran te stoga nije dopuštao ni formiranje reformskih elita unutar vladajućeg bloka, ni djelatno sposobnih aktera na strani opozicije, stari se sustav obično slama potpuno i brzo. Primjeri za to s područja komunističke vlasti u Srednjoj Europi jesu Čehoslovačka i, u stanovitom smislu, DR Njemačka 1989. godine. Raspad države i osnutak novih država. Autokratski režimi katkad nestaju i zbog raspada autoritarnoga ili totalitarnog imperija. Nastaju nove države, koje u osnutku države vide i priliku za novi demokratski početak. To se osobito događalo u prvome i trećem valu demokratizacije. Raspadom Habsburškog Carstva 1918, zapečaćena pariškim mirovnim sporazumima u St. Germainu (1919) i Trianonu (1920), nastao je niz suverenih država, od kojih su demokratski ustav imale Austrija (1918-1934) i Čehoslovačka (1918-1938). Na vrhuncu trećeg vala demokratizacije raspali su se Sovjetski Savez i Jugoslavija kao višenacionalne države. Od devet novoosnovanih država što su proizašle iz raspada nakon 1990, demokracijama s pravnom državom mogle su se 2005. godine smatrati Slovenija, Estonija, Litva i Letonija. Kao defektne demokracije slovile su 2005. godine Rusija, Srbija, Ukrajina i Makedonija. Hrvatska je 2007. bila na putu da se konsolidira kao demokracija s pravnom državom (Bertelsmann Stiftung, 2005). Šest prikazanih mogućnosti smjene autokratskih režima također su idealtipska poopćavanja. U stvarnosti ti se oblici često miješaju. Tako se oblici kolapsa i osnutka novih država mogu povezati s revolucionarnim mobilizacijama (odozdo iznuđenom promjenom sustava). To se dogodilo u DR Njemačkoj i u Čehoslovačkoj 1989. (kolaps i odozdo ubrzana promjena sustava) ili u Sloveniji,

109

Estoniji, Letoniji i Litvi (1990/91), gdje je tek revolucionarna mobilizacija nacionalnih elita i dijelova stanovništva omogućila novi osnutak tih država. Miješanje vanjskih i unutarnjih čimbenika osobito je uzrokovalo kraj komunističkih režima u Istočnoj Europi. Izvanjski povod sloma satelitskih režima u Istočnoj Europi bilo je odustajanje od Brežnjevljeve doktrine o ograničenoj suverenosti socijalističkih država kao jamstvu opstanka komunističkih poredaka vladavine koji su ovisili o Sovjetskom Savezu. Kad je šef sovjetske partije Mihail Gorbačov 1987-1988. odustao od jamstva opstanka, komunistički režimi u Istočnoj Europi implodirali su u nekoj vrsti domino učinka. Klaus von Beyme (1994a, 91) točno piše da socijalističke države nisu, doduše, izgubile “vrući” rat, ali jesu izgubile hladni rat. Legitimnost njihovih političkih sustava odavno je bila potrošena. Čista represija bez sovjetskog jamstva opstanka nije više bila strategija koja je obećavala uspjeh u osiguranju vlasti nacionalnih elita komunističkih vlasti. Tablica 4: Oblici smjene autokratskih režima u trećem valu demokratizacije u Južnoj Europi, Istočnoj Europi, Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji Tip promjene sustava Pogodbena tranzicija

Južna Europa Španjolska

Istočna Europa Mađarska Poljska

Tranzicija kojom su upravljale elite starog režima

Albanija Rumunjska Bugarska

Odozdo iznuđena Portugal tranzicija Kolaps režima Grčka

DR Njemačka Čehoslovačka

Osnutak novih država

Belorusija Slovačka Estonija Slovenija Hrvatska Češka Litva Ukrajina Letonija Rusija Srbija Crna Gora

Latinska Amerika Urugvaj Bolivija Brazil Čile Salvador Gvatemala Honduras Nikaragva Paragvaj Peru (1980) Meksiko Ekvador

Istočna Azija Južna Koreja Tajland Tajvan

Filipini Indonezija Argentina Peru (2000) Panama Istočni Timor

Kratak prikaz mješovitih oblika promjena sustava treba izoštriti uvid u to da se stvarni tijek konkretnih historijskih procesa transformacije rijetko potpuno poklapao s konstruiranom unutarnjom strukturom općih idealnih tipova. Prethodna svrstavanja historijskih primjera u idealne tipove stoga se temelje na dominantnome obrascu procesa.

110

6.2. Demokratizacija Guillermo O’Donnell, Philippe Schmitter i Laurence Whitehead (1986, 7. i d.) podijelili su promjenu sustava na tri faze: liberalizaciju, demokratizaciju i konsolidaciju. Neki istraživači transformacije slijedili su ih u tome (Przeworski, 1991, 51. i d.; Bos, 1996a, 85; Rüb, 1996a, 112). Ta podjela na faze nije, međutim, dostatno općenita da bi bila primjenjiva na sve promjene sustava u trećem valu demokratizacije (Bunce, 2003; Carothers, 2004, 185. i d.). Naime, demokratizaciji nije uvijek nužno prethodila liberalizacija autokratskog sustava. To je jednoznačno točno samo za tri od šest mogućih oblika smjene autokratskog sustava što sam ih naveo: za dugotrajnu evolucijsku demokratizaciju tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, za procese transformacije kojima upravljaju elite staroga režima i za promjenu sustava dogovorenu između režima i opozicije. Dosad su se, ali ne uvijek, mogle raspoznati kratke faze liberalizacije i u odozdo iznuđenima promjenama sustava i u osnutku novih država. U promjenama sustava zbog kolapsa liberalizacija i demokratizacija većinom su tekle potpuno sinkrono ili je liberalizacija političkog života velikim dijelom bila tek posljedica prvih procesa demokratizacije. Razdvajanje faze liberalizacije i demokratizacijeu raskoraku je s historijskom stvarnošću brojnih promjena sustava drugoga (u Njemačkoj, Italiji, Austriji i Japanu) i trećeg vala demokratizacije (u Grčkoj, Portugalu, Argentini, Rumunjskoj). 6.2.1. Institucionalizacija demokracije Slijedim stoga općenitiju periodizaciju promjena sustava u tri faze: smjena starog režima, institucionalizacija i konsolidacija demokracije. Unutar te periodizacije liberalizacija se proteže od posljednje faze autokratskog režima do početka demokratske konsolidacije. Demokratizacija je pak definirana kao proces “u kojemu se neograničena, nekontrolirana i beskompromisna politička vlast jedne društvene skupine ili osobe premješta u institucionalizirane postupke koji izvršnu vlast ograničuju, stalno kontroliraju, čine propisno odgovornom i omogućuju kontingentne rezultate” (Rüb, 1996a, 114). Presudan korak ka demokraciji jest, dakle, prijelaz političke vlasti s jedne osobe ili skupine osoba na “niz” institucionalnih pravila koja moraju priznati svi i koja moraju jednako vrijediti za sve, tj. za one koji vladaju i one kojima se vlada (usporediti i Przeworski, 1991, 14). Faza demokratizacije počinje kad se kontrola političkih odluka oduzme elitama stare autokratske vlasti i prenese na demokratske postupke, supstancijalni rezultati kojih nisu odredivi a priori (Rüb, 1996a, 114). Faza institucionalizacije završava kad se usvoji novi demokratski ustav i kad on obvezatno normira političko natjecanje i postupke političkog odlučivanja. Ako se tako shvati, onda je faza institucionalizacije demokracije onaj dio promjene sustava u kojemu se uspostavljaju nove demokratske institucije. To znači da u razdoblju demokratizacije imamo posla s etapom u kojoj stare norme i institucije više ne važe ili važe još samo djelomice, dok nova pravila i institucije

111

još nisu uspostavljeni ili su uspostavljeni samo djelomice. Politički akteri stoga imaju mnogo veći prostor za djelovanje nego u konsolidiranim demokracijama u kojima manevarski prostor političkih elita znatno ograničuju obvezujuće norme, etablirane institucije i društveno ukorijenjeni interesi. No kako norme, institucije i interesi još nisu dovedeni u prihvatljivu ravnotežu i kako stoga političke odluke jednako i ograničuju i legitimiraju, faza demokratizacije još je suočena sa znatnim rizikom od propasti. Posebno je problematično to što u procesu institucionalizacije politički akteri stvaraju pravila prema kojima izravno i sami potom moraju agirati. Ta se pravila trebaju etablirati kao norme koje bi postale općeprihvaćeni postupci za buduće političke snage, naraštaje i sukobe. Napetost između vlastitih partikularnih i općih interesa u uspješnoj se demokratizaciji mora riješiti tako da se pronađe ravnoteža između moćnih parcijalnih interesa i “općeg dobra”. Jer, ako se posebni interesi moćnih političkih aktera ignoriraju, oni mogu kao veto sile dovesti u pitanje i time ugroziti demokratizaciju. Ako, opet, ne vode dostatno računa o općem interesu i problemima koje treba svladati, neće imati široku legitimnost stanovništva. Ostat će nestabilni, skliznut će u defektnu demokraciju (Merkel, 1999a; Merkel, Puhle i dr., 2003, 2006), ili u hibridni režim (Rüb, 2002), ili čak u autokraciju. U promjenama sustava institucionalne poretke mogu stvoriti i politički akteri koji slijede vlastite interese i imaju normativne predodžbe o optimalnim institucijama demokratske zajednice koje međusobno odstupaju. Demokratski institucionalni poreci stoga su i rezultati sukoba oko političke vlasti, te ekonomskih i normativnih sukoba (Przeworski, 1988, 76). No zašto se u određenim kontekstima neki politički akteri probijaju sa svojim ustavnim projektima, a drugi ne? Kako objasniti konstituiranje različitih institucionalnih poredaka? Zašto u nekim novim demokracijama nastaju parlamentarni, u drugima predsjednički ili polupredsjednički sustavi vlasti, te kad se uspostavlja većinska, a kada konsenzusna demokracija? 6.2.2. Geneza demokratskih sustava vlasti Demokratski sustavi vlasti sustavno se razlikuju na temelju odnosa između zakonodavne i izvršne vlasti (Sartori, 1994a, 83. i d.). Stupanj podjele, ograničenja i dominacije dviju vlasti odlučuje o tome može li se govoriti o parlamentarnome ili predsjedničkom sustavu. U stvarnosti ima i raznovrsnih sustava vlasti koji imaju elemente oba tipa i koji se ne mogu svrstati u neki “čisti tip”. Nužno je, dakle, konstruirati dodatne tipove kako bi se vodilo računa o stvarnoj raznovrsnosti demokratskih institucionalnih poredaka. U komparativnom nauku o vladavini postoji mnoštvo različitih kataloga kriterija za konstrukciju tipova sustava vlasti (Fraenkel, 1957; Loewenstein, 1969; Beyme, 1970; Steffani, 1979; Duverger, 1980; Sartori, 1994b). Najuvjerljiviju izdiferenciranu tipologiju ponudili su Shugart i Carey (1992) te Shugart (1993). Osim kriterija prava parlamenta da opozove vladu, odnosno pitanja ovisi li vlada o povjerenju parlamenta (usporediti Steffani, 1979), koji se često naziva središnjim, Shugart je u svoj nauk o tipovima unio i sljedeća obilježja: pravo parlamenta da kontrolira

112

vladu, pravo predsjednika države da raspusti parlament, pravo državnog poglavara da smijeni vladu, zakonodavna prava veta i političke domene državnog poglavara u vanjskoj, sigurnosnoj i unutarnjoj politici. Pomoću tih kriterija, Shugart dolazi do četiri tipa sustava vlasti. 1. Predsjednički sustavi vlasti. Predsjednika kao šefa vlade izravno biraju građani. On nominira ili imenuje članove kabineta. Ne postoji ni glasovanje o nepovjerenju parlamenta vladi, ni mogućnost da vlada raspusti parlament. 2. Predsjedničko-parlamentarni sustavi vlasti. Predsjedničko-parlamentarni sustav vlasti ima dvoglavu izvršnu vlast u kojoj predsjednika države izravno bira narod, a premijera nominira predsjednik i (neizravno) bira parlament. Predsjednik ima prava opozvati pojedine ministre ili cijeli kabinet i protiv volje parlamentarne većine. Parlament ima, istina, ovlasti da glasuje o nepovjerenju vladinu kabinetu, ali predsjednik može uložiti veto na glasovanje parlamenta o nepovjerenju, odnosno u posljednjoj instanciji može raspustiti parlament. 3. Parlamentarno-predsjednički sustavi vlasti. Parlamentarno-predsjednički sustav vlasti također ima dvoglavu izvršnu vlast. No nasuprot predsjedničko-parlamentarnom sustavu, predsjednik ne može otpustiti vladu ili šefa vlade protiv volje parlamentarne većine. 4. Parlamentarni sustavi vlasti. Parlament je suveren kako u izboru ili opozivu vlade, tako i u zakonodavstvu. Državni poglavar (izravno ili neizravno izabrani predsjednik ili monarh – nema samostalnih ovlasti da intervenira u tvorbu vlade ili da raspusti parlament. Nema ni neovisnih ovlasti da intervenira u zakonodavni proces u parlamentu. Ako se sustavi vlasti što su nastali u trećem valu demokratizacije usustave u četvornu tipologiju predsjedničkih, predsjedničko-parlamentarnih, parlamentarno-predsjedničkih i parlamentarnih sustava vlasti, dobiva se sljedeća slika u tablici 5.

113

Tablica 5: Tipovi demokratskih sustava vlasti u trećem valu demokratizacije u Južnoj Europi, Istočnoj Europi, Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji (2005) Tip sustava vlasti

Južna Europa

Istočna Europa

Latinska Amerika Argentina Bolivija Brasilien Čile Ekvador Salvador Gvatemala Honduras Meksiko Nikaragva Panama Paragvaj Perub Urugvaj

Istočna Azija

Predsjednički

(Belorusija)a

Predsjedničkoparlamentarni

Russija Ukraine

Istočni Timor Južna Koreja Tajvan

Bugarska Hrvatska Litva Poljska Rumunjska Srbija Albanija Češka Estonija Letonija Mađarska Makedonija Slovačka

Tajland

Parlamentarnopredsjednički

Portugal (1975-1982) Grčka (1974-1986)

Parlamentarni

Grčka (od 1986) Španjolska Portugal (od 1982)

Indonezija Filipini

a Bjelorusija se s ustavnim promjenama 1996. i praksom vlasti predsjednika države Lukašenka kretala od defektne demokracije do predsjedničke diktature. b Peru je potkraj devedesetih godina skrenuo u autoritarni režim, a 2000. vratio se demokraciji.

U dvije regije obrasci su jasni. U Južnoj Europi nametnuli su se isključivo parlamentarni, a u Latinskoj Americi samo predsjednički sustavi vlasti. U Istočnoj Aziji i Istočnoj Europi nisu uočljivi usporedivi homogeni obrasci. No zašto su u Južnoj Americi nastali samo predsjednički, a u Južnoj Europi samo parlamentarni sustavi vlasti? Zašto su u Istočnoj Aziji i Istočnoj Europi uočljive različite strukturne tvorevine u sustavima vlasti? Da bi se odgovorilo na to pitanje, u ustavnom nauku i u institucionalno usmjerenom istraživanju transformacije razmatraju se četiri eksplanacijska pristupa (Merkel, 1996c, 80. i d.): 1. Historijsko-ustavna objašnjenja. Vrsta i oblik ustava tumače se kao rezultat konkretnih historijsko-ustavnih iskustava u nekoj zemlji, normativnih uvjerenja ustavotvoraca i posebnosti u društvenoj strukturi neke zemlje (primjerice, Loewenstein, 1969). 2. Procesno orijentirana objašnjenja. Utvrđuje se povezanost procesa promjene sustava s konkretnim oblikom nastajućeg sustava vlasti (Glaeßner, 1994, 217).

114

3. Perspektiva teorije aktera. Ustav i oblik sustava vlasti tumače se kao rezultanta racionalnih strategija i djelovanja racionalnih aktera koji su ponajprije zainteresirani za vlastitu korist (Elster, 1988; Przeworski, 1991; Offe, 1994; Colomer, 1995a). 4. Objašnjenje o uvozu. Ustav i sustav vlasti oblikuju se ponajprije prema obrascu “uspješnih” uzornih demokracija (Brunner, 1991). Ta se četiri eksplanacijska pristupa nipošto uzajamno ne isključuju. Štoviše, oni obično samo djelomice objašnjavaju nastanak određenih ustava i vrstu sustava vlasti. Zato ih treba primjenjivati komplementarno, jer se različite kombinacije i značenja pokazuju poučnijima u konkretnim analizama od primjene svakoga pristupa zasebno. Historijsko-ustavna objašnjenja predsjedničkih sustava vlasti u Latinskoj Americi najpoučnija su kad se povežu s objašnjenjem o uvozu. U procesu redemokratizacije zemalja tog podkontinenta, u kojima su predsjedničke demokracije postojale i prije autoritarnih vojnih režima, stari su ustavi često, malo izmijenjeni, opet stupali na snagu. Nekoć “uvezena tradicija” prezidencijalizma iz Sjeverne Amerike, u Latinskoj se Americi pokazala kao oblik vlasti što ga elite i stanovništvo preferiraju ne najposlije zato što je u skladu s tradicionalnim obrascima političke kulture, poput kazikizma (caciquismo), klijentelizma i personalizacije oblika vladavine (eksplanacijski pristup 1 i 4). Polupredsjednički sustavi vlasti, kako u predsjedničko-parlamentarnoj tako i u parlamentarno-predsjedničkoj varijanti, mogu se ponajprije promatrati kao tipični rezultati pat stanja u političkoj moći u kojemu ni elite starog režima ni demokratske reformske snage ne mogu same određivati ustavotvornu agendu. U takvom stanju, bivši autokratski vlastodršci misle da će svoje interese najprije zaštititi pomoću jakog predsjednika, dok demokratska opozicija ustrajava na jakome parlamentu o povjerenju kojega ovisi vlada (Lijphart, 1992; Rüb, 1994, 263). Tipični su primjeri za to postautokratski sustavi vlasti u Poljskoj, Rumunjskoj, Litvi i Rusiji50 (eksplanacijski pristupi 2 i 3). Međutim, iz pogodbenih promjena sustava mogu proizaći i parlamentarni sustavi vlasti, što dokazuju primjeri Mađarske (1989-1990) i Španjolske (19751977). Parlamentarni sustavi vlasti nastali su u trećem valu demokratizacije ponajprije kao posljedica osnivanja novih država (Estonija, Češka, Letonija, Makedonija, Slovačka, Slovenija), u kojima je dominantnu ulogu imala demokratska opozicija. I drugi su čimbenici, poput parlamentarne ustavne tradicije u povijesti Južne Europe, pogodovali obnovljenoj izgradnji parlamentarnih sustava vlasti.51 Parlamentarni sustavi vlasti najslabije se mogu objasniti tipičnom kombinacijom eksplanacijskih pristupa. 50

Premda se ruski sustav vlasti dosad označavao “superpredsjedničkim” (Holmes, 1993-1994) i premda predsjednik doista ima izvanredno veliku vlast, prema ustavnoj sistematici on odgovara polupredsjedničkom sustavu vlasti (Mommsen, 2004, 378). 51

To vrijedi i za Portugal, koji se nakon faze eksperimentiranja s parlamentarno-predsjedničkim strukturama (1974-1982), posredstvom nekoliko promjena Ustava, napokon konsolidirao kao parlamentarni sustav vlasti.

115

Donošenjem ustava završava faza demokratizacije. Demokracija time nipošto nije osigurana, a njezina regresija u oblike autokratske vladavine nije isključena. No prošlo je vrijeme najveće nesigurnosti. Proces konsolidacije što slijedi može se osloniti na razmjernu sigurnost institucionalnog sklopa kojega je prihvatila većina i koji se štiti sankcijama. Strateške opcije političkih aktera stoga su opet znatno ograničene, a njihova su djelovanja uzajamno proračunljivija. Koridor djelovanja, koji se tijekom procesa demokratizacije proširio, opet se suzuje. U fazi demokratske konsolidacije demokratske institucije moraju steći unutarnju stabilnost kako bi slale važne konsolidacijske impulse cijelome političkom sustavu i njegovim akterima. 6. 3. Konsolidacija Demokracija se može početi konsolidirati na pojedinim parcijalnim područjima političkog sustava i prije nego što se važne demokratske institucije etabliraju pomoću ustava ili jednostavnih zakona. U literaturi o transformaciji početkom demokratske konsolidacije se često nazivaju prvi slobodni izbori, takozvani konstitutivni izbori (founding elections) (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986). Smislenijim se pak čini da se kao početak demokratske konsolidacije uzme donošenje ustava ili demokratska revizija starog ustava. Tada se normiraju najvažnija pravila političke igre i uspostavljaju središnje političke institucije kao što su parlament, vlada, predsjednik države i sudstvo. Okončava se stanje “fluidnih” struktura i nenormiranosti odnosno normativne nesigurnosti. Najvažniji akteri u političkom sustavu počinju prilagođavati svoje strategije, ponašanje i odluke institucionalno osiguranim demokratskim normama. Ograničene su opcije djelovanja, a politika opet počinje biti predvidiva. Od pitanja o početku demokratske konsolidacije u istraživanju transformacije još je prijepornije pitanje o tome kad je neka demokracija konsolidirana. Da bi se taj trenutak točnije odredio, najprije moramo razjasniti: (a) Što se shvaća pod demokracijom. (b) Što znači konsolidacija? Pojam demokracije odredili smo u poglavlju 1.1. O demokraciji se može govoriti onda kada je uspostavljeno osam institucionalnih i proceduralnih minimalnih kriterija Roberta Dahla. Ako govorimo o funkcionalnoj demokraciji pravne države, treba uputiti na zahtjevniji koncept usidrene demokracije (pogl. 1.1.2). U nastavku treba razviti analitički plodan pojam konsolidacije koji se može operacionalizirati (Merkel, 1996c).

116

Slika 6: Višerazinski model demokratske konsolidacije

privredni kontekst - uključenost u svjetsko tržište - međunarodni ekonomski ciklusi - nacionalna privredna struktura

regionalni kontekst (susjedne države)

okolina 4 razine demokratske konsolidacije

elite

elite elite

predstavnička konsolidacija stranke, interesna udruženja

konsolidacija ponašanja moćni neformalni politički akteri:

okolina

vojska, financijski kapital, veleposjednici, terorističke skupine elite

sve veća konsolidacija, legitimnost i stabilnost

okolina

vrijeme

institucionalna konsolidacija ustav

konsolidacija državljanske kulture

legitimnost stabilnost

međunarodna potpora - politička - privredna - vojna

okolina

društveni sukobi - etničko-lingvistički - nejednakost - siromaštvo - potencijal nasilja

117

U istraživanju transformacije prijeporan je pojam demokratske konsolidacije. Minimalističke postavke (DiPalma, 1990, 138. i d.; Przeworski, 1991, 26) natječu se sa zahtjevnijim konceptima (Pridham, 1995; Gunther i dr., 1995). Istraživači transformacije nisu suglasni o tome koje političke i društvene institucije moraju biti stabilizirane da bi se moglo govoriti o konsolidiranoj demokraciji. Razlika postoji i u pogledu na širinu vremenskog horizonta, i u pogledu na put koji najbrže vodi do konsolidacije. Engleski politički znanstvenik Geoffrey Pridham (1995, 168) razlikuje “negativnu” i “pozitivnu” konsolidaciju. Demokracije su, po njemu, konsolidirane “negativno” kad nijedan važan politički ili društveni akter ne traži svoje interese i ciljeve izvan demokratskih institucija, jer u tom trenutku ne postoji nikakva privlačna sustavska alternativa demokraciji. Politički je sustav “pozitivno” konsolidiran ne samo onda kada je cijeli sustav legitiman i kad nema alternative u očima elita, nego i kada obrasci stavova, vrijednosti i ponašanja građana održavaju stabilnu vjeru u legitimnost demokracije. Taj koncept konsolidacije računa na mnogo dulji vremenski horizont za stabiliziranje postautoritarne demokracije od koncepta negativne demokratske konsolidacije koji se tiče samo elita. Prihvaćam koncept pozitivne konsolidacije i diferenciram ga na četiri analitičke razine na kojima se odlučuje o izgledima da se cijeli politički sustav konsolidira.52 Četiri analitičke razine istodobno se reproduciraju i kao često uočljiv vremenski slijed stupnjeva demokratske konsolidacije, jer se prva razina, po pravilu, konsolidira najranije, dok demokratska konsolidacija četvrte razine po pravilu traje najdulje. Prva razina: ustavna konsolidacija. Odnosi se na središnje ustavne političke institucije kao što su državni poglavar, vlada, parlament, sudstvo i izborni sustav53 (makrorazina: strukture). Od navedene četiri razine ustavna konsolidacija biva u pravilu najranije dovršena, te djeluje kroz normativne, sankcionirajuće naputke i utječe na drugu, treću i četvrtu razinu time što strukturira i ograničava djelovanje. Druga razina: predstavnička konsolidacija. Tiče se teritorijalnoga i funkcionalnog predstavljanja interesa, ponajprije stranaka i interesnih udruženja (mezorazina: akteri). Konstelacije i djelovanja aktera na drugoj razini odlučuju, s jedne strane, o tome kako se konsolidiraju norme i strukture na prvoj razini te, s druge strane, utječe li konfiguracija prve i druge razine pozitivno ili negativno na ponašanje aktera na trećoj razini s obzirom na demokratsku konsolidaciju. Treća razina: konsolidacija ponašanja. Na trećoj razini djeluju “neformalni”, tj. potencijalni politički akteri kao što su vojska, zemljišni veleposjednici, financijski kapital, poduzetnici, radikalni pokreti i skupine (mezorazina: neformalni politički akteri). Uspjesi u konsolidaciji prve i druge razine vrlo su važni za to hoće li takozvani “neformalni” politički akteri ostvarivati svoje interese unutar 52

Pritom se oslanjam na razmatranja što su ih razvili Juan J. Linz i Alfred Stepan (1996). Premda izborni sustavi rijetko imaju ustavni rang, zbog svojega stvarnog značenja u dodjeli izgleda da se bude politički predstavljen komparativno su važni za konsolidaciju demokracije kao i ustavna tijela (Sartori, 1994b). 53

118

demokratskih institucija ili izvan njih, odnosno nasuprot demokratskim normama. Ako su prve tri razine konsolidirane, s njih potječu odlučujući poticaji da se izgradi građansko društvo koje stabilizira demokraciju. Četvrta razina: konsolidacija građanskog društva (civic culture i civil society). Na četvrtoj se razini završava konsolidacija demokratskoga političkog sustava izgradnjom građanske kulture kao socijalno-kulturnog temelja demokracije. Može, kao što znamo iz istraživanja političke kulture drugog vala demokratizacije (Italije, SR Njemačke, Austrije i Japana nakon 1945), trajati desetljećima i biti zapečaćena smjenom naraštaja (Almond i Verba, 1963, 1980) (mikrorazina: građani). Iz konsolidirane demokratske civilne kulture proizlaze imunizirajući utjecaji na prvu, drugu i treću razinu, ako su njihova stabilnost (prva i druga razina) ili integracija (treća razina) ugrožene izvanjskim (privrednim, vanjskopolitičkim i dr.) krizama. Tek kad se sve četiri razine konsolidiraju, može se govoriti o demokraciji koja je uvelike otporna na krize. Nasuprot minimalističkom shvaćanju demokratske konsolidacije, koje se uvelike ograničuje na prvu i treću razinu, uključivanjem druge razine (političkih aktera: stranaka i udruženja) i četvrte razine (građanske kulture i civilnog društva) dolazim do maksimalističkog pojma demokratske konsolidacije. No, čak i tako “maksimalno” konsolidiran demokratski sustav nije potpuno imun na tendencije potencijalne dekonsolidacije. Zapravo, konsolidirana demokracija skriva na sve četiri razine velike rezerve otpora izvanjskim destabilizirajućim šokovima koji mogu nastati u dramatičnim ekonomskim i vanjskopolitičkim krizama. Proces dekonsolidacije morao bi se protegnuti na dulja razdoblja i obuhvatiti sve četiri razine prije nego što bi autokratske tendencije mogle potkopati ili čak razoriti demokratski karakter sustava. 6.3.1. Ustavna konsolidacija Ustav se vremenski donosi na početku procesa konsolidacije i stoga u znatnoj mjeri određuje izglede sljedećih razina i narednih faza konsolidacije. Ustav zauzima hijerarhijski nadređen položaj, jer prvi put tijekom procesa transformacije uzrokuje drastično reduciranje kontingentnosti u ponašanju. Ustav jamči utvrđivanje postupka u procesima odlučivanja (Merkel i dr., 1996, 18). U dijelu o državnom pravu on uređuje kako se i u kojoj instituciji stvaraju opće i posebne norme pravnog poretka. U određenim granicama može čak utjecati i na njihove materijalno-političke i socijalno-političke sadržaje. Pomoću obvezujućih ustavnih normi i institucija koje ih utjelovljuju može vezati strateška djelovanja političkih aktera za temeljni konsenzus, te tako smanjiti prekomjerno međusobno nepovjerenje i nepredvidivost. Iz empirijskog istraživanja demokratizacije znamo da je ponašanje elita izvanredno važno za demokratsku konsolidaciju (Higley i Gunther, 1992). Naime, ako među elitama nastane minimalni konsenzus o temeljnim demokratskim pravilima igre, demokracija ima dobre izglede da se konsolidira na sve četiri razine. To pretpostavlja da političke i društvene elite ostvaruju svoje interese i i da se sukobljavaju unutar ustavnih institucija. Ustavni poreci tako stječu moć da upravljaju ponašanjem, ali karakterom moraju biti

119

pošteni i inkluzivni prema važnim društvenim skupinama i istodobno stvoriti primjerene potencijale za rješavanje predstojećih društvenih sukoba i političkih problema. Postautokratski ustavi trebaju, dakle, dati legitimnost i stabilnost mladim demokratskim porecima. Kako mladi ustavi postaju nužno obvezatni? U državnopravnoj i politološkoj raspravi o tome postoje dva odgovora: prvo, ustavi stječu stabilnost pomoću državnopravno obveznih postupaka izrade i usvajanja (“formalna legitimnost”) i, drugo, osobito pomoću svoje sposobnosti da pošteno i učinkovito riješe društvene sukobe i probleme (“empirijska legitimnost”). Formalna legitimacija ustava. U državnom se pravu legitimnost i stabilnost demokratskog ustava primarno izvodi iz postupka njegova postavljanja, tj. izrade i usvajanja. Dva pitanja na koja moramo odgovoriti u našem kontekstu glase: kako se ustavu može pripisati formalna legitimnost? Kakvo je značenje te “formalne pretpostavke” za stvarnu vjeru građana u legitimnost tog ustava? Na pitanje o demokratskoj legitimnosti postupka kojim se donosi ustav može se odgovoriti na tri razine (Elster, 1994, 43): • legitimacija odozgo: ustav može pretendirati da bude demokratski legitiman ako je ustavotvorna skupština nastala demokratski legitimno; • interna legitimacija ustava: postupak u ustavotvornoj skupštini mora poštovati demokratska načela; • legitimacija odozdo: nacrt ustava daje se na referendum kako bi ga ratificirao narod. Nadovezujući se na Böckenfördea (1994, 67. i d.) i na praksu ustavotvorstva demokratskih država (Beyme, 1968, 1971), ta tri načela legitimacije u tvorbi ustava mogu se usustaviti pomoću četiri tipa legitimacije ustava (Merkel, 1996c, 92). Redoslijed četiriju tipova ustavotvorstva hijerarhijski teče odozgo prema dolje, te seže od “vrlo demokratskih” (prvi tip) do postupaka “dvojbenih sa stajališta teorije demokracije” (četvrti tip): 1. Narod bira skupštinu (konvent) koja, neovisno o službenom parlamentu, stvara ustav. Ona izrađuje nacrt ustava, usvaja ga i podnosi na glasovanje naroda (pouvoir constituant) na referendumu. Primjer je trostupanjsko legitimiranje Ustava Četvrte Republike u Francuskoj 1946. 2. Ustavotvorna skupština (konstituanta) bira se demokratski. Ona izrađuje ustav, odlučuje i usvaja ga sama. Ustav se ne podnosi na glasovanje narodu u smislu državljana s biračkim pravom. Primjer druge varijante dvostupanjskog legitimiranja jest Ustav Weimarske Republike. 3. Određeno državno tijelo (primjerice parlament, vlada) izrađuje nacrt ustava kojega – obično, ali ne uvijek – usvaja parlament. Ne bira se skupština neovisna o postojećem sazivu parlamenta i vladi koja treba izraditi nacrt ustava. Održava se referendum o nacrtu ustava. Primjer te varijante dvostupanjske legitimacije jest Ustav Pete Republike u Francuskoj 1958. 4. Određeno državno tijelo izrađuje nacrt ustava – odnosno revidira stari ustav – a usvaja ga parlament. Ne provodi se referendum o ustavu.

120

Primjeri su jednostupanjske legitimacije revidiranih ustava Mađarske i Poljske 1989. godine. U tablici 6. prikazano je kako je u tu četvornu tipologiju svrstano ustavotvorstvo u četiri velike regije u trećem valu demokratizacije. Nijedna mlada demokracija iz “trećeg vala” nije izabrala demokratski uzoran put tvorbe ustava (prvi tip). To ukazuje na vremensku stisku koja vlada osobito u dramatičnim promjenama sustava (kolapsi režima). Ustavotvorci su odvagivali između prednosti demokratski uzornih procedura i dulje, možda rizične, međufaze bez demokratskog ustava ili bržeg postupka donošenja ustava s nekim proceduralnim i sadržajnim nedostacima. Primjedba Klausa von Beymea (1994a, 236) da su istočnoeuropske elite koje su željele demokratizaciju obično morale riješiti “hitnije probleme” i da “nisu imale vremena za dvostruko sudjelovanje naroda" u tvorbi ustava očito je općenito točna za tvorbu ustava u sklopu promjena režima. Referendum o ustavu, “legitimnost odozdo”, često se precjenjuje kao nešto što ima utemeljujuću kvalitetu za demokraciju. To vrijedi ponajprije za postautoritarna i posttotalitarna stanja u kojima se ustav stvara pod vremenskim pritiskom i u uvjetima nedovoljno razvijenoga civilnog društva. Ako nije moguća sadržajna rasprava o ustavu, plebisciti o ustavu imaju malo značenje i uvelike aklamacijski karakter. Održe li se u neprosvijećenim, nasilnim i izmanipuliranim kontekstima, kao u Rumunjskoj (1991), u Rusiji (1993) ili u Iraku (2005), mora im se osporiti svaka funkcija demokratske legitimacije. Tablica 6: Postupci donošenja ustava u Južnoj Europi, Istočnoj Europi, Južnoj i Srednjoj Americi i u Istočnoj Aziji

Način donošenja ustava Južna Europa

Istočna Europa

Nacrt ustava donosi Španjolska demokratski izabrana (1978) Konstituanta; ustav se prihvaća na refeerendumu Ustav donosi demokratski Portugal (1976) Bugarska (1991) izabrana Konstituanta; prihvaća se bez referenduma

Ustav predlaže neko državno Španjolska tijelo; prihvaća se na (1978) referendumu Ustav donosi neko državno Grčka tijelo; prihvaća se na (1974) referendumu

Rusija (1993) Rumunjska (1991) Litauen (1992) Albanija (1991: privremeni ustav) Poljska (1992: “mali ustav”) Mađarska (1989: privremeni ustav) Slovačka (1992: privremeni ustav) Češka (1992: privremeni ustav) Letonija (1992) Slovenija (1991) Belorusija (1994)

Latinska Amerika

Paragvaj (1992) Honduras (1981) Salvador (1984) Gvatemala (1985) Nikaragva (1987) Peru (1979) Brazil (1988) Čile (1980, 1989) Ekvador (1978) Argentina (1983)b Urugvaj (1984)c Meksikod Bolivija (1982)e

Istočna Azija

Tajland (1997)a

Filipini (1987) Južna Koreja (1987) Indonezija (1999)f Taiwan (od 1991)g Tajland (1992)h

a Skupština koja je izradila Ustav sastojala se od predstavnika koje je izabrao parlament, a koji su prije toga bili predlagani iz stanovništva u višemjesečnom postupku. b Argentina se vratila Ustavu iz 1853. c Urugvaj se vratio Ustavu iz 1967.

121

d U Meksiku je važeći Ustav iz 1917. više puta reformiran, posljednji put 1998. e Bolivija se vratila Ustavu iz 1967. f Kontinuirani proces reforme Ustava od 1999. u Savjetodavnoj narodnoj skupštini (Majelis Permusyawaratan Rakyat/MPR). g Izabrana Nacionalna skupština je od 1991. reformirala Ustav u više krugova. h Zajednička skupština Donjega i Gornjeg doma revidirala je Ustav iz 1991. Napomena: Španjolska je poseban slučaj što ga je teško svrstati. Sažme li se kompleksni proces tvorbe ustava, on bi trebao biti najbolje legitimiran među demokracijama “trećeg vala” (usporediti pogl. III, 1.3.3). Argentina, Bolivija i Urugvaj vratili su se predautoritarnom ustavu. U Grčkoj je Ustavotvorna skupština iznijela samo prijedlog revizije Ustava. Revidiran je Ustav iz 1952. Referendum 1974. odnosio se samo na pitanje treba li Grčka ostati monarhija ili postati republika – za republiku je glasovalo 69,2 posto. U slučaju Albanije, Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke posrijedi su bili privremeni ustavi. Izvor: Merkel i dr. (1996, 21), uz neke dopune.

“Empirijska legitimacija”. Empirijska legitimacija znači da ustav stječe dostatnu “vjeru u legitimnost” (Max Weber), odnosno “specifičnu i difuznu potporu” (David Easton), posredstvom svoga utjecaja na stvarnu politiku i društvene odnose. Izgledi za to posebno su dobri ako su u ustav snažno ugrađena tri načela: • društvena i politička inkluzivnost: ne smije biti većih strukturnih manjina (rasnih, etničkih, vjerskih), kao ni političkih i društvenih skupina koje su grubo oštećene u institucionalnom pristupu političkoj vlasti; • institucionalna eficijentnost: političke institucije moraju omogućiti neometana odlučivanja i implementacije; • politička učinkovitost: političke odluke moraju vidljivo pridonositi rješavanju društvenih problema (ekonomskih, socijalnopolitičkih, problema unutarnje i vanjske sigurnosti i dr.). O problemu inkluzivnosti, eficijentnosti i učinkovitosti u istraživanju transformacije od kraja devedesetih godina raspravlja se na dvije razine: • na razini sustava vlasti: rasprava se kreće oko pitanja jesu li za konsolidaciju mladih demokracija najprikladniji parlamentarni, predsjednički ili polupredsjedniki sustavi vlasti; • na razini vrste političkog predstavništva i oblika odlučivanja: pita se o tome ispunjavaju li potrebe za konsolidacijom najbolje većinske ili konsenzusne demokracije. Napose se široko raspravljalo o pitanju o prikladnom sustavu vlasti, što ćemo samo kurzivno prikazati (usporediti Merkel i dr., 1996, 25. i d.). Pozicije koje parlamentarne sustave vlasti načelno smatraju najprikladnijima (Linz, 1990; Lijphart, 1992; Stepan i Skach, 1993) suprotstavile su se zagovornicima prezidencijalizma (Horowitz, 1993). Naposljetku se pojavio i zagovornik polupredsjedničkog sustava vlasti u liku Giovannija Sartorija (1994b). Spomenuti autori stalno su navodili različite kombinacije četiri središnja argumenta kako bi poduprli svoju postavku (usporediti, među ostalima, Stepan i Skach, 1993, 6. i d.). • U parlamentarnim sustavima vlasti obično ima više stranaka nego u predsjedničkim sustavima. To omogućuje inkluzivnije i fleksibilnije

122

•

•

•

•

tvorbe koalicija u društvima s kompleksnom strukturom etničkih, ekonomskih i ideoloških sukoba. Vlade u parlamentarnim sustavima češće raspolažu sa stabilnim parlamentarnim većinama za svoje programe reformi nego predsjedničke izvršne vlasti. Ako predsjednik u predsjedničkom sustavu nema većinu u parlamentu, suočen je s velikim kušnjama i mogućnostima da na rubu ustava vlada dekretima ili da u dvostranoj trgovini zastupnika i parlamenta potraži nužne ad hoc većine. Oboje su neprimjerene strategije za važne programe reformi u razdobljima transformacije i za konsolidaciju još krhkih ustavnih struktura. Uska međusobna ovisnost zakonodavne i izvršne vlasti u parlamentarnim sustavima – naime, pravo vlade da raspusti parlament i mogućnost parlamenta da smijeni vladu glasovanjem o nepovjerenju – sadržava ustavne postupke kojima se mogu prevladati paralizirajuće uzajamne blokade. Na taj način krize vlasti mogu biti riješene prije no što se pretvore u krize režima. Predsjednički sustavi, naprotiv, potiču političku polarizaciju i sadržavaju opasnost blokirajućih sukoba i blokada odlučivanja uvijek kad izvršna i zakonodavna vlast imaju većine s različitim stranačkopolitičkim preferencijama. Juan Linz (1990) je sažeo prednosti parlamentarnog sustava vlasti u pojmu “fleksibilnosti”, koju suprotstavlja “rigidnosti” prezidencijalizma. Fleksibilnost znači da parlamentarni sustavi više jamče društvenopolitičku inkluzivnost i eficijentnost vlasti kao imperative konsolidacije.

Kritičari poput Nohlena (1992, 2003) i Thibauta (1996) osobito su prigovarali Linzu da apstraktna argumentacija zanemaruje institucionalne i socijalno-kulturne okoline u kojima moraju djelovati velika ustavna tijela u sustavu vlasti. Štoviše, za demokratsku je konsolidaciju presudan način na koji su središnje političke institucije usklađene s izbornim i stranačkim sustavom, sustavom udruženja, državnom upravom, regrutacijom elita i političkom kulturom. To je nedvojbeno neizbježna opomena koja ukazuje na značenje konkretnih institucionalnih i kulturnih konteksta, kao i konstelacija aktera. Samo se tako mogu objasniti odstupajući slučajevi. No s gledišta statistike (Stepan i Skach, 1993) i argumentacije iz interne logike institucija, više toga govori u prilog Linzovoj argumentaciji, koja bi doduše trebala biti institucionalno izdiferencirana u onome smislu u kojemu na to misle njegovi kritičari. Kao što pokazuju novije empirijske studije (Przeworski i dr., 2000, 129. i d.; Cheibub i Limongi, 2002, 151), kritika nipošto ne pogađa temeljni Linzov iskaz. Przeworski i drugi (2000, 137) zaključili su na temelju dojmljive statistike da su: “presidential democracies are less likely to survive under circumstances we could observe than are parliamentary ones.”54 54

“Manje je vjerojatno da će predsjedničke demokracije preživjeti u svim okolnostima koje smo promatrali nego one parlamentarne.“ (nap. prev.).

123

Za konsolidaciju demokracije još su se nepovoljnjima pokazale različite varijante semiprezidencijalizma (Rüb, 1994; Merkel, 1996c, 104). Njegova unutarnja konstrukcija omogućuje da se, ovisno o kontekstu, kaže da on nudi posebno nepovoljne institucionalne aranžmane za mlade nekonsolidirane demokracije. Institucionalna konkurencija između predsjednika države i šefa vlade unutar izvršne vlasti, te rijetko dostatno diferencirane ovlasti između izvršne vlasti predsjednika i zakonodavne vlasti parlamenta ometaju sposobnost odlučivanja kad većine pripadaju različitim političkim strankama. Odgađaju se hitna rješenja problema, a zamjenjuju ih problematični postupci u političkoj vlasti. U stanovništvu to može vrlo brzo izazvati gubitak “specifične potpore” (Easton, 1965). Primjeri su Južna Koreja od 1988. do 1999, Poljska nakon 1990. i Rusija nakon 1993. Unutarnja konkurencija u izvršnoj vlasti ukida se ako predsjednik države i parlamentarna većina pripadaju istoj stranci, kao što je to devedesetih godina povremeno bilo u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Južnoj Koreji (od 1990), Litvi (od 1994) i Poljskoj. No, poglavar države onda ima takvu moć – primjer je Rusija pod Putinom nakon 2003. – kakvu obično nemaju ni premijeri u parlamentarnim sustavima ni predsjednici država u predsjedničkim sustavima. Nema važnih checks and balances koji nekonsolidirane demokracije štite od degeneriranja u defektnu demokraciju u kojoj izabrani predsjednik, kojega ustavne kontrole jedva ograničuju, vlada na plebiscitarno-autoritaran način (Merkel, Puhle i dr., 2003). Ipak, u vrednovanju sposobnosti i učinkovitosti predsjedničkih, polupredsjedničkih i parlamentarnih sustava vlasti mora se prosuditi mogu li konkretni stranački sustavi i sustavi udruženja ukinuti konstelaciju ustavnih vlasti. Štoviše, moraju se analitički povezati prethodno skicirane prva razina konsolidacije (ustavne institucije, sustav vlasti) i druga razina konsolidacije (institucije intermedijarnog posredovanja interesa), uzimajući u obzir ulogu političkih elita i političke kulture. Tek se uzajamnim prepletanjem tih dviju razina mogu raspoznati konture odnosa u vlasti i komunikacijskih odnosa međuovisnih institucija i aktera. Arend Lijphart (1984, 1999) je to makar pokušao s posebnog aspekta koncentracije vlasti, podjele vlasti i inkluzije preko idelanih tipova većinske i konsenzusne demokracije, budući da je u analizu institucija uključio stranački sustav, oblike koalicija u tvorbi vlade i proceduralne oblike političkog odlučivanja. 6.3.2. Predstavnička konsolidacija Konfiguracija i otvorenost državnih institucija, vrsta izbornog sustava i zakonsko normiranje interesnih udruženja imaju prvi oblikovni utjecaj na nastajući oblik intermedijarnih struktura. Oblici intermedijarnog posredovanja interesa između društva i državnih instancija odlučivanja razlikuju se prema svojoj teritorijalnoj i funkcionalnoj dimenziji. Prvu ostvaruju političke stranke, a potonju interesna udruženja. Stranački sustavi. U postautoritarnim transformacijskim društvima stranački se sustavu oblikuju, ponajprije, pod tri utjecaja: (1) kroz transformacijski sukob između autoritarnog režima i demokratske opozicije

124

(Kitschelt, 1992); (2) kroz strukturu društvenih rascjepa (Lipset i Rokkan, 1967; Sartori, 1976); treće, kroz izborni sustav (Nohlen, 2004). Središnji transformacijski sukob između autoritarnog režima i demokratske opzicije ima oblikovnu snagu samo prijelazno, u razmjerno ranoj fazi promjene sustava. Kako demokratska konsolidacija napreduje, tako se “forumske stranke” kao bivša opozicija režimu raspadaju uzduž ideoloških, socijalnih i osobnih crta polarizacije (Beyme, 1994a, 296), kao što pokazuju primjeri poljske Solidarnosti, litavskog Sajudisa, mađarskoga Demokratskog foruma i češkoga Građanskog foruma. Nakon nestanka zajedničkog neprijatelja, staroga autokratskog režima, strukturu dinamike natjecanja u stranačkom sustavu dugoročno obilježuju ponajprije socijalne i, u manjoj mjeri, osobne crte sukoba. Izborni sustavi mogu pak znatno pridonijeti tome da se stranački sustavi “racionaliziraju” tako da grubo ne narušavaju imperativ o socijalnoj inkluzivnosti, ali i da potiču formiranje stabilnih vladinih većina. Izborni sustavi. Zbog prvoga spomenutoga razloga demokratsku konsolidaciju mogu poticati izborni sustavi relativne i apsolutne većine, a zbog drugoga razloga čisti razmjerni izborni sustavi bez prohibitivne klauzule. Većinski izborni sustavi često diskriminiraju veće društvene i političke skupine u pristupu političkoj vlasti (primjerice, u Makedoniji, Ukrajini i Bjelorusiji). One se stoga mogu otuđiti od demokracije ili čak postati njezini odlučni protivnici. Nasuprot tome, čisti razmjerni sustavi izbora otežavaju formiranje stabilnih vladinih većina, kao što pokazuju primjeri Weimarske Republike (1919-1933), Italije (nakon 1948) i Poljske (1990-1993). Spektar izbornih sustava koji potiču demokraciju proteže se od razmjernih izbornih sustava s prohibitivnom klauzulom do rovovskih odnosno kompenzacijskih izbornih sustava koji, približno uravnoteženo, kombiniraju elemente razmjernih i većinskih izbornih sustava (Kasapović i Nohlen, 1996). Posljednji pogoduju stabilnim vladinim većinama, u sebi obično ne skrivaju eklatantne diskriminacije manjih stranaka i potiču smjene u odgovornosti za vladu. Primjeri Španjolske nakon 1975. s pojačanim razmjernim izbornim sustavom i Mađarske nakon 1990. s kompenzacijskim rovovskim sustavom pokazuju da su izborni sustavi koji potiču demokraciju više smješteni na sredini između čistih tipova većinskih i razmjernih izbora. Čisti razmjerni sustavi izbora koče konsolidaciju. Tako je čisti razmjerni sustav izbora bez prohibitivne klauzule, koji je važio u Poljskoj od 1990. do 1993, propustio u parlament (Sejm) 29 grupacija koje su nalikovale na stranke. Posljedica su bili neprozirni odnosi u glasovanju u Sejmu, heterogene vladine koalicije i kratkovječni kabineti (Merkel, 1996c). Mogućnost vladanja zemljom osiguravala se mukotrpno. Zbog pogrešnih institucionalnih odluka, kao što su semiprezidencijalizam i razmjerni izborni sustav u višemandatnim izbornim okruzima, konsolidacija nove demokracije u Poljskoj izgubila je dragocjeno vrijeme. Istina, nejasni odnosi u razgraničenju između parlamenta i izvršne vlasti predsjednika, te snažni razmjerni učinci razmjernoga izbornog sustava nisu prouzročili, nego su samo pojačali i produbili fragmentaciju elita i polarizaciju političke kulture. Koji stranački sustavi potiču odnosno ugrožavaju demokratsku konsolidaciju? Uvažavajući kriterije široke društvene inkluzivnosti i stabilnosti

125

vlade, demokratsku konsolidaciju potiču varijante umjerenih višestranačkih sustava koji se nalaze između dvostranačkog sustava i ekstremnoga polariziranog pluralizma (Beyme, 1982, 312). To znači da stranački sustavi djeluju poticajno na demokratsku konsolidaciju ako imaju određena svojstva s obzirom na tri kriterija: fragmentaciju, polarizaciju i volatilnost (neto fluktuaciju birača). Fragmentacija. U istraživanju stabilnosti političkih sustava vrlo fragmentirani stranački sustavi slove opasnima za stabilnost cijeloga političkog sustava. To je osobito često slučaj onda kada se snažna fragmentacija poveže s ideološkom polarizacijom, slabim i heterogenim koalicijskim vladama i čestim smjenama vlada (Sartori, 1976). Primjeri su Weimarska Republika, Četvrta Republika u Francuskoj, Talijanska Republika prije i poslije 1994, Poljska od 1990. do 1993. i Slovačka od 1993. do 1998.. Jedan od čimbenika koji je uzrokovao brzu konsolidaciju postautoritarnih demokracija u Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj sedamdesetih i osamdesetih godina bio je nizak stupanj fragmentacije stranačkih sustava (Merkel, 1990, 6; Morlino, 1995, 324). Osim za Mađarskeu to ne vrijedi ni za jednu drugu zemlju među postkomunističkim demokracijama u Istočnoj Europi. Polarizacija i protusustavske stranke. Stranački sustavi u kojima je mala distanca između važnih stranaka na lijevome i desnom krilu i u kojima nema protusustavskih stranaka imaju prednosti u konsolidaciji. Dok je u Južnoj Europi samo portugalsku demokraciju kratkotrajno (1974-1976) destabilizirala protusustavska komunistička partija i dok novim demokracijama u Istočnoj Aziji ne prijeti opasnost od protusustavskih stranaka, demokratsku konsolidaciju u Istočnoj Europi, napose u Rusiji, Letoniji i Slovačkoj, otežavalo je postojanje dviju antagonističkih protusustavskih stranaka (Beyme, 1994, 301. i d.). Općenito, konsolidaciju demokracije u trećem valu, kao i u prvome, manje sprječavaju protusustavske stranke nego činjenica da su mnoge stranke u Africi, Istočnoj Aziji i Istočnoj Europi jedva ukorijenjene u društvu. Fluktuacija birača (volatilnost). Stranački sustavi u kojima je fluktuacija birača niska ili srednja djeluju poticajno na konsolidaciju cijeloga političkog sustava. Smanjivanje fluktuacije birača ukazuje na to da se stvara stabilizirajući element stranačke identifikacije. On pokazuje da stranke kao intermedijarne strukture stvaraju nužne korijene u društvu, a da pri tome ne onemogućuju interesno posredovanje između države i društva. Osim toga, opadanjem fluktuacije birača postaju nevjerojatnima i nemiri pri promjeni vlada i radikalni obrati u politici vlada. Komparativno visoka fluktuacija birača bila je, i još jest, tvrdokoran problem konsolidacije u gotovo svim postautokratskim demokracijama trećeg vala Taj se problem pojavio u većem obliku u Africi, Aziji i Istočnoj Europi, nego u poslijeratnim demokracijama u Njemačkoj i Austriji te u postautoritarnim sustavima u Južnoj Europi 1974. i 1975. (Beyme, 1997, 47).

126

Tablica 7: Stupanj fragmentiranosti stranačkih sustava Istočne Europe na parlamentarnoj razini Raeov indeks fragmentacije

Mađarska Poljska Češka Slovačka (1990, 1994, (1991, 1993, (1990, 1992, (1990, 1992, 1998, 2002) 1997, 2001) 1996, 2002) 1994, 1998) Konstitutivni Glasovi 73,5 91,9 68,3 81,8 izbori Mandati 72,0 91,4 49,2 74,7 Drugi izbori Glasovi 82,0 91,2 85,1 84,5 Mandati 65,5 74,4 79,0 69,0 Treći izbori Glasovi 80,7 78,2 81,5 83,1 Mandati 63,7 66,1 75,9 77,3 Četvrti izbori Glasovi 64,7 78,1 79,4 83,5 Mandati 54,8 72,0 72,7 73,9 Napomena: Zapadnoeuropski prosjek 1998-2000: glasovi 75,5, mandati 68,3. Indeks fragmentacije prema Raeu (1968) računa se tako da se zbroje kvadrirani udjeli u glasovima odnosno u mandatima svih stranaka i odbiju od 1. Radi bolje zornosti, pokazatelji su pomnoženi sa 100. U obzir se uzimaju samo stranke koje imaju najmanje 3,2 posto udjela u ukupnim glasovima odnosno u ukupnim mandatima, jer stranke s manjim udjelom pridonose indeksu fragmentacije manje od 0,001 odnosno 0,1. Izvor: vlastiti izračun na osnovi podataka iz: Kitschelt i dr. (1999, 112. i d.); http//www.electionsworld.org; www2essex.ac.uk/elect/electer/slovakia_er_nl.htm.

Sustav udruženja. Same stranke ne mogu zajamčiti posredovanje interesa između društva i države. Teritorijalno predstavništvo mora biti dopunjeno funkcionalnim posredovanjem interesa od strane udruženja. A upravo je ta razina intermedijarnih struktura kronično nedostatno razvijena u postautoritarnim društvima. Fiksiranost većine autoritarnih sustava na državu ostavlja za sobom slabo civilno društvo. U autoritarnim režimima jedva da postoji - ili postoji samo u nadziranim nišama - sfera društva koja je zaštićena od države, a u kojoj se organiziraju i artikuliraju privredni interesi, društvene skupine i kulturne struje. To nije ostavilo za sobom samo znatan teret naslijeđa u postkomunističkim demokracijama Istočne Europe (Offe, 1994, 121), nego je opterećivalo i postautoritarna društva u Africi ili mlade demokracije u Istočnoj Aziji (Merkel, 2000; Croissant, 2003). Diferencijacija i pluralizacija društva, koje su počele s promjenom sustava, nipošto automatski ne rješavaju demokratski i funkcionalni problem posredovanja društvenih interesa unutar društva i nasuprot državi. “Društvo”, piše Jacek Kuroń (1991), jedan od istaknutih aktera transformacije u Poljskoj, može biti nevjerojatno diferencirano; problem je u tome je li i organizirano, jer je samo onda i integrirano”. Tek uzajmano prihvaćanje i organiziranje socijalnih i privrednih interesa osposobljava neko društvo da kolektivno djeluje nasuprot konkurentskim interesima i državi. To djelovanje postaje trajnim pomoću udruženja, te se tako jamči minimalna sigurnost recipročnih očekivanja privrednih, socijalnih i državnih aktera (Kraus, 1999, 29. i d.). Iz perspektive teorije demokracije, samoorganiziranje udruženja u društvu osigurava prostore za samostalno učinkovito djelovanje nasuprot državi. Po svim pravilima, ono znači i upravljačko rasterećenje države, a time i stjecanje racionalnosti u privrednoj politici. Bez sustava funkcionalnih interesa nad mladim se državnim institucijama i političkim strankama nadvio “Damoklov mač” pretjerane zahtjevnosti u odnosu prema sustavu (Wiesenthal, 1993, 15). U uvjetima političke nesigurnosti i porasta partikularnih interesa, što su tipični za transformacijska društva u kojima ne bi bilo ni zamislivo a ni poželjno

127

okretanje k premoćnoj državi ili čistome tržišnom društvu, reprezentativna interesna udruženja čine znatan potencijal poretka u smanjivanju nesigurnosti u političkom upravljanju. Osim toga, oblikovanje “intermedijarnih organizacija i organiziranih mreža između društva i države ne čini se samo kao reakcija na propuste u upravljanju, nego i kao posljednji oproštaj od autokratskog shvaćanja države” (Wiesenthal, 1993, 16). Koje vrste sustava udruženja potiču, a koje koče demokratsku konsolidaciju? I tu vrijede kriteriji što su prethodno navedeni za ustavne institucije: sustavi udruženja trebali bi biti inkluzivni i eficijentni. Inkluzivni su ako su reprezentativni; eficijentni su ako, prije svega, djeluju kooperativno. Ako su velika udruženja rada i kapitala reprezentativna, njihove interesne računice manje konfligiraju s općim interesom društva (Olson, 1968). Što se respektivni društveni interesi organiziraju više i obuhvatnije, to su pripravniji za kooperativno djelovanje sa svojim interesnopolitičkim protuigračima i državom. Kooperacija opet znači eficijentnost u procesima odlučivanja i provedbe privredne politike. Izraženo Eastonovim pojmovljem, udruženja mogu pridonositi i specifičnoj i difuznoj legitimnosti nekog sustava (Croissant i dr., 1998, 329. i d.). Mlada udruženja u nekonsolidiranim demokracijama rijetko su organizirana i centralizirana do onoga stupnja koji je nužan za usklađeno djelovanje, te koji ih osposobljuje da se samoobvezuju u odnosu prema članovima vlastite organizacije. A to je opet nužna pretpostavka suradnje s ostalim udruženjima i državom. Stoga nije čudno što u ranim fazama demokratske konsolidacije interesna udruženja obično imaju sekundarnu ulogu (Schmitter, 1999, 46. i d.). Napredovanjem procesa konsolidacije raste i demokratsko, ekonomsko i socijalno značenje organiziranih interesnih udruženja, jer bez izdiferenciranoga i reprezentativnog sustava udruženja društva nisu, čak ni u demokracijama, sigurna ni od etatističke prevlasti, ni od socijalnodarvinističkih posljedica čistih tržišnih privreda. Ako je sustav udruženja slab, nedostatna struktura posredovanja funkcionalnih interesa može uzrokovati overparlamentarization i overpartitization političkog sustava (Ágh, 1995, 251) i sprječavati proces konsolidacije demokracije. Zbog toga se može preopteretiti sustav teritorijalnog predstavništva, te uzrokovati problematičan gubitak legitimnosti parlamenta i stranaka koji same nose teret svih nepopularnih odluka (Ágh, 1995, 252; Montero i Morlino, 1995, 259). To pokazuje da učvršćenje asimetričnih struktura interesnog posredovanja skriva latentni potencijal dekonsolidacije pojedinih parcijalnih područja, kao i cijeloga političkog sustava. 6.3.3. Konsolidacija ponašanja neformalnih političkih aktera U istraživanju uzroka sloma demokracija općenito (Linz, 1978a), kao i demokratskih sustava u Latinskoj Americi i Južnoj Europi posebno (Rueschemeyer i dr., 1992), opravdano se ističe važna uloga potencijalnih “veto sila”. U sklopu promjene sustava veto sile se shvaćaju kao moćni društveni i

128

državni akteri koji nemaju ustavni mandat da politički djeluju. Najvažniji “neformalni politički akteri”, odnosno “političke veto sile” koje utječu na uspjeh ili neuspjeh procesa demokratizacije jesu: vojska, paravojna udruženja, predstavnici financijskoga i industrijskog kapitala, krupni zemljoposjednici, radikalni sindikati ili terorističke grupacije. Njihovo djelovanje, njihove privredne transakcije ili društvene mobilizacije izvanredno su važni za konsolidaciju, dekonsolidaciju ili slom demokracija. Njihovi motivi i prostori djelovanja, koji određuju oblik političke vladavine izvan ustava, osobito rastu u stanjima privrednih, socijalnih i političkih kriza. Promjenjiva povijest demokracija u Latinskoj Americi nudi raznovrsne primjere za to (Nohlen, 1986). Ako je u percepciji vojske ugrožena teritorijalna cjelovitost države ili njezina unutarnja sigurnost – kao u Brazilu 1964, Argentini 1966, Peruu 1968. i Urugvaju 1974. – oružane snage nerijetko se pretvaraju od virtualne u stvarnu veto silu. Ako radikalne privredne i socijalne reforme ugroze tradicionalne klasne, posjedničke i statusne odnose – kao u Čileu od 1970. do 1973. – mogu nastati aktivne veto koalicije vojske, krupnih zemljoposjednika, industrijskoga i financijskog kapitala, te SAD-a. Općenito se može kazati: što je slabije povjerenje neformalnih aktera u službene političke institucije (na prvoj razini), te u stranke, udruženja i političke elite (na drugoj razini), što svoje vitalne interese smatraju ugroženijim njihovim odlukama ili propustima, to je veća opasnost od akcija koje ugrožavaju demokraciju na trećoj razini. U takvoj worst-case-situation može doći do toga da vojska intervenira, da krupni zemljoposjednici konspiriraju, da poduzetnici prestanu investirati, da banke organiziraju bijeg kapitala, da se sindikati mobiliziraju, da paravojne skupine marširaju i da gerile teroriziraju.. Drukčije rečeno: što su prva i druga razina konsolidiranije, to nevedene skupine političkih i društvenih elita više gube motiv za veto i potencijal za intervenciju protiv novih demokracija. Ako prema svojim stavovima i vrijednosnim obrascima i nisu uvjereni demokrati, konsolidirani politički kontekst ih prisiljava da se ponašaju konformno u odnosu prema demokraciji, jer stabilni okvirni politički i institucionalni uvjeti ne obećavaju uspjeh sustava koji je alternativa demokraciji. Uostalom, kad se političko-institucionalni kontekst postojano stabilizira, vrlo je vjerojatno da će se prvotno racionalnoinstrumentalno ponašanje dugoročno pretvoriti u vrijednosno zasnovani pristanak na demokraciju. Mladim demokracijama u Južnoj i Srednjoj Europi u međuratnom vremenu ili u Latinskoj Americi od dvadesetih godina nedostajali su taj stabilni institucionalni kontekst i minimalni konsenzus političkih elita o prihvaćanju načelnih pravila političke igre. Smrtni udarac još nestabilnim demokracijama većinom su zadavale kombinacije i koalicije različitih formalnih i neformalnih političkih aktera u kriznim socijalno-ekonomskim stanjima. U tim neformalnim protudemokratskim koalicijama uvijek su sudjelovali i službeni politički predstavnici i ustavna tijela, poput predsjednika Reicha na kraju Weimarske Republike (1933), monarhijskih državnih poglavara u Italiji (1922-1926) i Grčkoj (1936; 1965-1967) ili šefova vlada u Portugalu (1932) i Austriji (1936), koji bi se

129

potom, poput Salazara u Portugalu ili Dollfußa u Austriji, i sami uzdigli u diktatore. U pet zemalja Srednjoistočne Europe – u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Sloveniji – ni vojska ni drugi potencijalni veto akteri nisu bili prijetnja demokraciji nakon 1989. Na daljem Istoku Europe položaj je bitno neprozirniji. Ondje bi, prije svih, militantne etničke i nacionalističke skupine mogle nedemokratski aktivirati vojsku kao veto silu koja je neprijateljska prema demokraciji. To je moguće osobito onda kada, kao u Čečeniji, žive na teritorijalno zatvorenim područjima i raspolažu oružanim potencijalima i gerilskom vojskom koja je spremna za borbu. Njihova je prijetnja secesijom pridonijela jačanju novih autokratskih tendencija u Rusiji, jer je predsjednička izvršna vlast, pomoću vojske i mimo kontrole parlamenta, suzbila težnje za autonomijom oružanom silom. Silu, koju također ne treba potcijeniti, čini i organizirani kriminal. Ako sfera njegova utjecaja seže daleko u vojsku, upravu, privredu i vlast, prijeti učvršćivanje nepravnih prostora u postkomunističkim društvima, koji stoje na putu konsolidaciji pravne države i civilne demokracije. Time su posebno ugrožene Rusija, Kavkaz, ali i neke zemlje Latinske Amerike. 6.3.4. Konsolidacija građanskog društva Ako su konsolidirane tri prve razine na kojima dominiraju elite, a ne široko stanovništvo, kao tvorbeni i utjecajni akteri, demokracija je sposobna preživjeti. Paradoksalno, do određenog stupnja konsolidacije demokracije potreban je nizak stupanj aktivnog sudjelovanja demosa, premda se demokracija imenuje po njemu. Ipak, demokracija ne slovi stvarno konsolidiranom bez pristanka velikih dijelova stanovništva. Njihova stalna i stabilna potpora može se zasnovati samo u solidnoj građanskoj kulturi, koja demokratski sustav znatnim dijelom podupire i stabilizira neovisno o bilanci privrednih i političkih učinaka. Alexis de Tocqueville (1985 [1835], 183) je već 1835. u svojoj glasovitoj knjizi O demokraciji u Americi pisao: “U Sjedinjenim Državama zakoni više služe nego fizičke okolnosti, a običaji više nego zakoni održanja demokratske države”. Građanska kultura, pojmljena kao temelji demokracije, može se podijeliti na dvije, međusobno isprepletene, dimenzije: civic culture i civil society. Civic culture. U svojoj pionirskoj studiji o političkoj kulturi Almond i Verba (1963) su na pitanje o tome koji kognitivni, evaluacijski i afektivni stavovi i koje vrijednosti stabiliziraju demokraciju odgovorili mješovitim tipom političke kulture što su ga nazvali civic culture. Sažeto, tu idealnu građansku (odnosno državljansku) kulturu obilježuje trostruka ravnoteža: • ravnoteža među ideološkim podkulturama nekog društva; • ravnoteža između triju idealnih političkih kultura u društvu: parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratsko-participacijskih podkultura; • ravnoteža između parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratskoparticipacijskih stavova i vrijednosti u svijesti svakoga pojedinca.

130

Nisu posve neopravdani prigovori u kasnijoj kritici te političke kulture, koja je navodno idealna za demokraciju, da je obojena jednostrano anglosaksonski. Osobito je potcijenjena vrijednost participativne strane. Ta je kritika uvjerljiva za konsolidirane demokracije razvijenih industrijskih društava. No, u kontekstu demokracija koje se još nalaze u procesu konsolidacije i koje su slabije društveno-ekonomski razvijene mješoviti tip civic culture opet je zapravo uvjerljivo plauzibilan. Participativna strana mora i tu postati najvažniji čimbenik političke kulture. No, lokalistički ograničen način promatranja političkoga (parohijalno) i određena doza podaničke kulture (pasivno-integrativno) mogu štititi od pretjerane mobilizacije. Naime, “pregrijana” sklonost državljana da participiraju može uzrokovati društvene polarizacije, ponajprije u višeetničkim i všereligijskim društvima, blokirati važne reformske mjere vlasti, uzdrmati još krhke demokratske institucije, te “neformalne” veto aktere učiniti nesigurnima i mobilizirati ih u akcije protiv demokracije. Što je neka demokracija konsolidiranija, parohijalni i pasivni stavovi podanika mogu i trebaju iščezavati i stvarati mjesto širokoj participaciji državljana. Mješavina triju čistih tipova – parochial, subject and participatory political culture – unutar političke kulture nekog društva objašnjava stoga dokle će napredovati posljednja faza demokratske konsolidacije. Civil society. Dok se pojam civic culture ponajprije odnosi na stavove i vrijednosti građana, teorijski konstrukt civil society mnogo jače označuje aspekt djelovanja građana u društvu i prema državi. Duga je tradicija ideje da razvijeno civilno društvo pridonosi jačanju demokracije. Može se osloniti na važne argumente: od Johna Lockea preko Alexisa de Tocquevillea do Ralfa Dahrendorfa i Jürgena Habermasa. Ukratko ćemo navesti četiri najvažnija obrazloženja. 1. Zamisao o neovisnoj sferi društva i kontroli države posebno je izvedena u liberalnoj tradiciji koja se vraća na Johna Lockea (1974, 1689¹). Prava pojedinaca treba zaštititi od moguće samovolje države. Središnja je funkcija civil societyja autonomija pojedinca, osiguranje vlasništva i sfera društva zaštićenih od države. Prema tom shvaćanju, civilno društvo ima negativnu funkciju: osiguranje slobode i vlasništva od intervencija države. Služi tome da se ograniče pretenzija i opseg vlasti države. U toj se teorijskoj tradiciji gotovo i ne tematizira posredovanje između civilne i državne sfere. 2. Teoretičari pluralizma (Truman, 1951; Lipset i Rokkan, 1967) obrazlažu da gusta i međusobno isprepletena komunikacijska mreža, kao i preklapajuća članstva u društvenim organizacijama, pridonose slabljenju društvenih sukoba. Organizacije civilnog društva stvaraju, osim toga, potencijal za regrutiranje političkih elita i rasterećuju državu preuzimanjem usluga na sebe (solidarne zajednice, pripomoć u javnim poslovima i dr.). Odstupajući od lokovske tradicije, iz perspektive teorija pluralizma civilno se društvo ponajprije pita o svojim funkcionalnim doprinosima održanju predstavničke demokracije na temelju tržišne privrede (Sandschneider, 1995, 745). Ona ga, dakle, postavlja upravo kao poveznicu civilnog društva i državne vlasti.

131

3. Alexis de Tocqueville (1985, 1835¹) je prije više od stotinu godina otišao korak dalje. Njegov središnji argument glasi: organizacije i udruženja civilnog društva jesu “škole demokracije” u kojima se demokratsko mišljenje i ponašanje uvježbava u svakodenvnoj praksi. Prema tome, one služe ukorjenjivanju građanskih vrlina poput snošljivosti, uzajamnog prihvaćanja, pripravnosti i sposobnosti za kompromis, povjerenja, časnosti i pouzdanosti. Civilno društvo tako stavlja na raspolagnje demokraciji normativni, participacijski i osobni potencijal koji služi imuniziranju demokracije od autoritarnih napada i nastojanja. U Tocquevilleovoj tradiciji (među ostalima, Putnam, 1993, 1995) istaknute su pozitivne funkcije civilnog društva za demokraciju i povezane su s participacijskom komponentom. 4. Normativni korak dalje idu koncepti civilnog društva na koje je utjecala kritička teorija (Keane, 1988; Rödel i dr., 1989; Cohen i Arato, 1992; Habermas, 1992). Strukture civilnog društva proširuju područje artikulacije i agregacije interesa izgradnjom “predpolitičke” pluralističke interesne mreže u kojoj se i interesne skupine koje je teško organizirati ili su zapostavljene mogu obratiti javnosti odnosno uspostaviti javnost. Mogućnost agenda-settinga i javnog tematiziranja društvenih sukoba trebali bi imati određujući utjecaj na input-stranu političkog sustava. Svako, uistinu demokratsko, oblikovanje mišljenja i volje u udruženjima, strankama i parlamentima upravo je upućeno na “dotok neformalnih javnih mišljenja” koja se oblikuju samo izvan “struktura političke javnosti koje nisu pod kontrolom vlasti” (Habermas, 1992, 375). Participacijski aspekt mimo tradicionalnih institucija političkog predstavništva naglašeno je izrađen i zgusnut do ključnog pojma emancipacijski shvaćene koncepcije demokracije. U toj se perspektivi civilno društvo i demokracija stapaju. U sve četiri teorijske tradicije, ali iz potpuno različite perspektive, naglašene su ponajprije pozitivne funkcije vitalnih civilnih društava u odnosu prema demokraciji. U odnosu prema posebnom stanju demokratske konsolidacije, može se argumentirati da ga druga i treća pozicija (teorija pluralizma i Tocqueville) potpuno pozitivno vrednuju, dok je civilno društvo prema obrascu prve (Locke) i četvrte pozicije (Habermas i drugi) opterećeno stanovitim rizicima (Merkel i Lauth, 1998). U Lockeovoj tradiciji previše je jednostrano naglašeno razgraničenje u odnosu prema (sada demokratskoj) državi. U sustavima u kojima se vlada autokratski to je razgraničenje zasigurno bilo nužno. No, u demokratskim sustavima moglo bi se zadržati nepovjerenje prema državi i ne bi se zadovoljavajuće razvilo u liberalnu kontrolu države. U idealtipskoj kritičkoj teoriji (četvrta pozicija) civilno društvo skriva problematiku, koja je već skicirana uz civic culture, prerane političke participacije, neprimjereno snažne za stupanj stabiliziranosti mlade demokracije, izvan demokratskih predstavničkih institucija, a katkad i protiv njih. To može uzrokovati konfliktna stanja u kojima socijalni pokreti civilnog društva blokiraju demokratske institucije ili demokratski donesene odluke. No, kako je legitimacijska osnova akcija civilnog društva, po pravilu, partikularna i stoga slabija od legitimacijske osnove odlučivačkih tijela

132

predstavničke demokracije, uspostavljenih pomoću univerzalnoga biračkog prava, postoje valjani normativni razlozi zbog kojih bi u takvim konfliktnim stanjima akteri civilnog društva trebali ograničavati sami sebe. Konfliktne akcije civilnog društva gube svoj potencijalno destabilizacijski karakter tek u daljnjem tijeku demokratske konsolidacije. Razmjerno nerizična dvostruka strategija komplementarne demokratizacije države i društva tek tada može ojačati ne samo legitimacijsku osnovu demokracije, nego i dovesti do djelotvornijega političkog upravljanja uz sudjelovanje društvenih aktera. To, ustvari, uspijeva samo onda kada su političko i civilno društvo, uzajamno ograničujući same sebe, uvijek pripravni za suradnju. Ako se uspostavi taj oblik reflektirane suradnje, može se pretpostaviti da je konsolidirana i četvrta razina demokracije. Tek onda imamo posla s demokracijom koja je uvelike otporna na krize, te njezino postojanje ne ugrožavaju kratkoročne ekonomske, socijalne i političke krize.

133

II. Valovi demokratizacije u 20. stoljeću Demokracija nije, kako je izloženo već u prvom poglavlju, izum modernog doba. Do 19. stoljeća predodžbe o demokraciji uvijek su se ostvarivale – koliko god to bilo ograničeno – na malim prostorima i unutar ekskluzivno određenog kruga osoba, kao što su antički gradovi-države, gradske republike u renesansnoj Italiji ili plemićke republike u Litvi i Poljskoj. Samuel Huntington piše (1991, 14. i d.): „In 1750 no democratic institutions at the national level existed in the Western World. In 1900 such institutions existed in many countries. By the late twentieth century many more countries possessed democratic institutions. These institutions emerged in waves of democratization.“55 Huntington navodi razdoblja koja se mogu ograničiti, a u kojima su se autokratski sustavi pojačano mijenjali u demokracije. Ta statistički obuhvatna razdoblja naziva valovima demokratizacije. Val demokratizacije definira kao “group of transitions from non-democratic to democratic regimes that occur within a specified period of time and that significantly outnumber transitions in the opposite direction during that period of time” (Huntington, 1991, 15).56 Huntington raspoznaje tri velika vala demokratizacije, pri čemu je nakon prva dva vala uslijedio autoritarni protuval u kojemu su se mnoge demokracije slomile, te su opet morale ustuknuti pred autoritarnim i totalitarnim režimima. Huntington još nije mogao prepoznati očiti autoritarni protuval nakon trećeg razdoblja demokratizacije. Zapravo, “treći val”57 se sredinom devedesetih godina iscrpio (Diamond, 1996, 2001; Merkel i Puhle, 1999, 16. i d.), a mnoge nove “izborne” demokracije degenerirale su u defektne demokracije (Merkel, Puhle i dr., 2003). Huntington periodizira velike valove demokratizacije i autokratizacije ovako: • prvi dugi val demokratizacije: 1828-1922/1926, • prvi autokratski protuval: 1922/1926-1942, • drugi kratki val demokratizacije: 1943-1962, • drugi autokratski protuval: 1958/1962-1974, • treći val demokratizacije: 1974-1995.58 55

“U zapadnom svijetu 1750. nije bilo demokratskih institucija na nacionalnoj razini. Godine 1900. takve su institucije postojale u mnogim zemljama. Potkraj 20. stoljeća takve je institucije imalo mnogo više zemalja. Te su institucije nastale u valovima demokratizacije.” (nap. prev.) 56 “...skupinu prijelaza iz nedemokratskih u demokratske režime koji su se dogodili u specifičnom razdoblju i koji su brojčano znatno nadmašili prijelaze u suprotnom pravcu u istome tom razdoblju” (nap. prev.). 57 Prijeporno je Huntingtonovo podvođenje vrlo različitih procesa demokratizacije, kao što su oni u Južnoj Europi sedamdesetih godina, u Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji osamdesetih i devedesetih godina, u Africi ili Istočnoj Europi nakon 1989. (Beyme, 1994a; Schmitter i Schneider, 2004). Dijelimo te sadržajne rezerve, ali zbog konvencionalnih razloga ipak slijedimo Huntingtonovu, čisto statističku, periodizaciju. 58

Huntington, čija se knjiga The Third Wave pojavila 1991, ostavio je otvorenim svršetak trećeg vala demokratizacije. Prikaz pokazuje da se treći val demokratizacije nakon 1995. smirio (Diamond, 1996, 28; Merkel, Puhle i dr., 2003, 11).

134

Slika 7 pojašnjava epohu porasta “izbornih” demokracija od 1974. do 1995. Ona pokazuje i to da je demokratizacija autokratskih zemalja nakon 1995. stagnirala, tj. da se treći val demokratizacije iscrpio.

raler" Demokratien

Broj “izbornih demokracija”

Slika 7: “Izborne” demokracije od 1880. do 2004.

125

godine

Izvor: Freedom House, 2003; Diamond, 1997; vlastiti proračuni.

1. Prvi val demokratizacije: nastanak demokracija

100

Prvi val demokratizacije dobio je duhovne i političke pokretačke impulse od američke i francuske revolucije. Prolazio je razdoblja stagnacije i regresije (od Napoleona do faze restauracije koja se nadovezala na Bečki kongres 1815), povremeno i uzlete (europske građanske revolucije 1848) tijekom cijeloga 19. stoljeća, te je dostigao vrhunac neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Huntington smješta početak prvog vala demokratizacije u 1828, jer je u Sjedinjenim Američkim Državama u tom trenutku prvi put više od 50 posto bijeloga muškog stanovništva imalo biračko pravo, te je vlast postavljana izravnim izborima što su se održavali periodično ili je morala imati povjerenje većine u parlamentu da bi bila inaugurirana (Huntington, 1991, 16). Premda prema našim strogim kriterijima definicije moderne demokracije to nije dostatno, Huntingtonovo datiranje početka prvog vala demokratizacije može se obrazložiti ondašnjim historijskim uvjetima.

75

135

Tablica 8: Demokratizacijski valovi i protuvalovi (izbor: 1828-2004) Prvi val 1828−1922. Argentinia Španjolska Australija Švedska Austrija Švicarska Belgija Urugvaj Čehoslovačka Velika Britanija Čile Danska Estonija Finska Francuska Irska Island Italija Japan Kanada Kolumbija Letonija Litva Mađarska Nizozemska Novi Zeland Norveška Njemačka Poljska Portugal SAD

Prvi protuval Argentina Austrija Belgija Čehoslovačka Danska Francuska Italija Japan Kolumbija Mađarska Nizozemska Norveška Njemačka Poljska Portugal Španjolska Urugvaj

Drugi val 1943−1962. Argentina Pakistan Austrija Peru Belgija Sri Lanka Bolivija Trinidad i Brazil Tobago Botsvana Turska Cipar Urugvaj Bahami Venezuela Barbados Čehoslovačka Danska Ekvador Filipini Francuska Grčka Indonezija Indija Italija Izrael Jamajka Japan Južna Koreja Kolumbija Kostarika Mađarska Nizozemska Nigerija Norveška

Drugi protuval Argentina Bolivija Brazil Čile Čehoslovačka Ekvador Filipini Grčka Indonezija Južna Koreja Mađarska Nigerija Pakistan Peru Turska Urugvaj

Treći val Treći 1974−1995. protuval Albanija Mađarska Armenija Argentina Malavi Bjelorusija Armenija Mali Gruzija Bangladeš Mauricijus Haiti Benin Makedonija Fidži Bjeorusija Meksiko Kambodža Bolivija Moldavija Niger Bosna i Mongolija Nigerija Hercegovina Namibija Pakistan Brazil Nepal Perua Bugarska Niger Sudan CentralnoafričkaR Nigerija Surinam epublika Nikaragva Ukrajinab Češka Pakistan Čile Panama DR Njemačka Paragvaj Ekvador Peru Salvador Poljska Estonija Portugal Filipini Rusija Gruzija Rumunjska Gana Sao Tome i Grčka Principe Gvatemala Senegal Gvineja-Bissau Sejšeli Haiti Slovačka Honduras Slovenija Hrvatska Sudan Indonezija Surinam Jugoslavija Španjolska Južna Afrika Tajland Južna Koreja Tajvan Kambodža Ukrajina Letonija Venezuela Litva Zelenortski otoci Madagaskar

a Između 1997. i 2000. godine. b S drugim predsjedničkim izborima u prosincu 2004. zemlja je dobila novu prigodu da se demokratizira, a što do 2006. još nije bilo postojano iskorišteno. Izvor: Huntington (1991, 15). Tablica je grafički promijenjena i dodan je potencijalni treći protuval. Neizmijenjena podjela na demokracije i autokratske sustave preuzeta je od Huntingtona, koji je primijenio nezahtjevnije kriterije za definiciju demokracije od nas (usporediti pogl. 1.1). To je osobito jasno u prvom valu, kad Huntington govori o demokraciji premda je jedva bilo etablirano i ograničeno biračko pravo muškaraca.

2. Prvi autokratski protuval: slom demokracija Prvi autoritarni val protiv novih demokracija započeo je Mussolinijevim Maršom na Rim 1922, posljedica kojega je bila kapitulacija krizama potresane, krhke talijanske demokracije gotovo bez reakcije. Do sredine tridesetih godina raspale su se mnoge demokracije koje su na kraju Prvoga svjetskog rata poprimile oblik demokratske države. U Estoniji, Letoniji, Litvi, Poljskoj, Mađarskoj, Portugalu, Grčkoj, Španjolskoj i Japanu demokracije su razorene vojnim pučevima ili miješanjem oružanih snaga, bilo postupno (Mađarska, Poljska), odjednom (Portugal, Japan) ili u duljem građanskom ratu (Španjolska). Početkom tridesetih

136

godina vojni su udari zapečatili privremeni kraj mladih demokracija u Brazilu, Argentini i Urugvaju. U studenome 1932. Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke (NSDAP) postala je s 33,1 posto glasova najjača stranka u Njemačkoj (usp. npr. Falter, 1991). Zahvaljujući reakcionarnome nacionalističkom savezu s Njemačkom nacionalnom pučkom strankom (DNVP) i potpori znatnih dijelova rajnske teške industrije, predsjednik Carstva Hindenburg pozvao je 30. siječnja 1933. Hitlera da dođe na čelo predsjedničkog kabineta. Hitler i NSDAP su osvojili vlast legalno, u okviru važećega demokratskog ustava (usp. npr. Bracher, 1955; Lepsius, 1978). Nakon samo nekoliko mjeseci demokratske institucije i organizacije uklonjene su na ilegalan način, te je započeo marš u totalitarni sustav (Bracher, 1969; Bracher i dr., 1986). Nakon kratkoga građanskog rata 1934. u Austriji je instaliran Dollfußov autoritarno-korporativistički režim (Maderthaner, 1995), koji je nakon četiri godine okupacijom od strane njemačke vojske priključen Njemačkoj i zamijenjen otvorenim nacionalsocijalističkim režimom. Nacionalsocijalisti su iste godine razorili razmjerno stabilnu demokraciju u Čehoslovačkoj, te Češku i Moravsku uključili u “Njemačko Carstvo”. U Slovačkoj je pod zaštitom njemačke vojske uspostavljen marionetski klerikalno-fašistički režima pod monsinjorom Tisom. Godine 1938, dakle prije nego što su Hitler i njemačka vojska napali europske zemlje i u njima uspostavili okupacijske režime, 16 od 28 demokracija iz 1920. godine bilo je zamijenjeno diktaturama. Godine 1938. u Europi je bilo 16 demokracija i 16 diktatura. Još osam od preostalih demokracija palo je 1940. kao žrtva nacionalsocijalističke agresije. Demokratski se vladalo samo još u Velikoj Britaniji, Irskoj, Islandu, Finskoj, Švedskoj i Švicarskoj (Mann, 1993, 2). Od 16 demokracija iz 1938. godine 12 je bilo smješteno na sjeveru i zapadu Europe, dok su se diktature nalazile u Južnoj, Srednjoj i Istočnoj Europi. Godine 1939. osim Francuske i Belgije, sve su demokracije većinom bile protestantske, dok su, osim Njemačke, svi autoritarni režimi većinom bili katoličke ili pravoslavne vjere (Mann, 1993). Ne treba pretpostavljati jednouzročnu vezu između religije i oblika režima, nego ponajprije ukazati na zemljopisnu i religijsko-kulturnu homogenost “demokratskih” i “autoritarnih” regija u Europi u međuratnom vremenu. Ipak, historijski se jasno pokazalo da je protestantska regija na sjeveru i zapadu očito imala dulja iskustva s parlamentarnim ili (polu)demokratskim institucijama, postupcima i tradicijama od katoličkih i pravoslavnih zemalja u Južnoj, Srednjoj i Istočnoj Europi (Mann, 1993). Prema tome, zemljopisno-religijska razdjelnica između “demokratske” i “autoritarne” Europe postojala je još u međuratnom vremenu. Istodobno, zemlje svjerozapadne “demokratske” Europe u prosjeku su društveno-ekonomski bile razvijenije od zemalja na jugu i istoku Europe. No, taj argument teorije modernizacije o općoj sposobnosti za demokraciju (Lipset, 1981, 469. i d.), koji ne treba potcjenjivati, nije se odnosio na Njemačku i Austriju u međuratnom vremenu. Dvadesetih i tridesetih godina obje su se ubrajale u privredno najrazvijenije zemlje, dok su skandinavske države, koje su u međuratnom vremenu bile nerazvijenije od njih i u kojima je prevladavala poljoprivreda, oblikovale stabilne demokracije. Od vjerskoga, pa čak i od argumenta o ekonomskoj modernizaciji, jači je čimbenik da su se u međuratnom

137

vremenu raspale ponajprije one demokracije koje su bile nastale nedavno, nakon 1918, ili koje su stekle državnost kao posljedicu pariških mirovnih sporazuma 1919-1920. To se može objasniti ponajprije slabom “legitimacijskom podlogom” tih mladih država i demokracija. Naime, “difuzna legitimnost” (Easton, 1965) koja je nosiva za sustav ili, kako je formulirao Max Weber (1972), “vjera u legitimnost” većine stanovništva s obzirom na određeni vladavinski poredak nastaje i ukorjenjuje se, po pravilu, dugoročno, a ne kratkoročno. To je mladim demokracijama, koje su odmah na početku svoje uspostave bile izožene velikim vanjskim ekonomskim šokovima, vanjskopolitičkim problemima i unutarnjim institucionalnim, ideološkim i kulturnopolitičkim sukobima, stvorilo znatne probleme. Vrijedilo je to i za demokracije prvoga, kao i drugog vala. Ni na kraju 20. stoljeća nipošto nije nestao ovaj tipični rizik za opstanak demokracija trećeg vala. Osvajanje vlasti od strane autoritarnih elita u prvom protuvalu karakteriziralo je to što se nekonsolidirane mlade demokracije još nisu bile obračunale sa središnjim političkim problemima (privrednom krizom, raspadom unutarnjeg poretka, iredentizmom,59 vanjskopolitičkom prijetnjom). Stoga su nove demokratske institucije brzo gubile potporu građana. Istodobno su se radikalizirale i dobivale snažan zamah protudemokratske grupacije. U stanovništvu su se širili “polulojalni stavovi” prema demokraciji (Linz, 1978). Uvjereni demokrati nerijetko su postajali manjina. U takvim kriznim stanjima suzio se prostor djelovanja demokratskih vlasti. Dogovori o koalicijama, savezima i politici sve su se više premještali iz legitimnih političkih institucija u neformalne krugove osoba. Tako je i formuliranje obvezujućih političkih odluka, makar djelomice, bilo deinstitucionalizirano. Vrijednosni stavovi djelatnih elita dobili su mnogo veću ulogu no što ih imaju u “normalnim” vremenima zbog normativnog ograničenja intaktnih institucija (Lepsius, 1978, 173). U mnogim mladim demokracijama upravo su stavovi i vrijednosti relevantnih elita (vojske, aristokracije, teške industrije) često bili oblikovani u skladu s autoritarnim obrascima. Zanemare li se konkretne, različite okolnosti slomova demokracija, u međuratnom je vremenu uočljivo nešto poput tipičnog ciklusa kriza i sloma: • politika je zakazala u rješavanju presudnih privrednih, socijalnih i političkih problema; • to uzrokuje smanjenje prihvaćenosti novoga demokratskog sustava među građanima; • posljedično se gubi specifična legitimnost (Easton, 1965), što se brzo proširuje u krizu koja ugrožava opstanak još nekonsolidirane demokracije, budući da se još nije mogla izgraditi “podloga” difuzne legitimnosti; • u takvom stanju često dolazi do hiperpolitizacije i porasta politički organiziranoga i anomijskog nasilja; • protudemokratska opozicija pripravna je iskoristiti krizno stanje za svoje autoritarne ciljeve; 59

Pojam iredenta odnosno iredentizam izvorno je nastao neposredno nakon ujedinjenja Italije u jednu nacionalnu državu 1861-1870, a označavao je “neriješene” teritorijalne pretenzije. Ubrzo se počeo općenito primjenjivati za neriješene teritorijalne pretenzije i izvan Italije.

138

• • • •

•

parlament je većinom oslabljen ili čak suspendiran, dok je istodobno ojačala izvršna vlast; u takvu se stanju bitne političke odluke često premještaju s institucija na osobe, većinom na jake vojne ličnosti ili karizmatične vođe; nasuprot odlukama koje su vezane za institucije, političke odluke postaju neproračunljive i ovisne o kontigentnoj vrijednosnoj lojalnosti djelatnih elita; u većini demokracija što su se raspale elite većinom nisu bile demokratske (prije svih, zemljoposjedničko plemstvo, vojska, vlasnici teške industrije) te su u krizi djelovale protiv nestabilnoga demokratskog poretka; posljedica je slom demokracije i preuzimanje vlasti od strane vojske ili (polu)fašističkih stranaka i njihovih vođa.

Donekle “ispod” toga općeg ciklusa kriza Juan Linz (1978a, 81. i d.) je uočio različite obrasce prema kojima su propale demokracije u međuratnom dobu. Ukratko ćemo prikazati četiri najvažnija od njih: 1. Protuustavno zbacivanje demokratski izabrane vlasti od strane neke skupine što je pripravna upotrijebiti nasilje (većinom vojni časnici), kojoj pristup vlasti često olakšavaju mjere koje su predviđene za izvanredna stanja unutar demokratskog sustava. Uglavnom je postojala nakana da se nakon stanovite “faze sređivanja”, a uz određene “popravke” (primjerice, zabranu lijevih stranaka, cenzuru, posebna prava vojske), opet instaliraju demokracije. Taj je obrazac bio posebno uočljiv u vojnim pučevima u Portugalu i Španjolskoj, kao i u Latinskoj Americi dvadesetih i tridesetih godina. 2. Vlast se preuzima kombinacijom izvanustavnih koraka, pri čemu se dijelovi političke klase staroga, djelomice demokratskog, režima kooptiraju u novi, autoritarni poredak vladavine. Osim toga, nema zapravo bitnih strukturnih promjena u društvu. Taj tip autoritarne vladavine bio je tipičan za kraljevske diktature u Istočnoj Europi (u Rumunjskoj, Jugoslaviji i Bugarskoj), ali i za šovinistički vojni režim u Japanu od 1932. do 1945. 3. Vlast se osvaja pomoću dobro organizirane protusustavske opozicije koja je mobilizirala masovnu društvenu osnovicu. Uspostavljaju se nove institucije političke vlasti i teži se novome društvenom poretku. Osim u kratkoj prijelaznoj fazi, bivši demokratski političari isključuju se iz političke vlasti. Rezultat je nastanak autoritarnog sustava koji tijekom vremena nastoji svoju vladavinu osigurati totalitarno. Primjeri su fašistička Italija i nacionalsocijalistička Njemačka. 4. Unatoč oslabljenome demokratskom sustavu, autoritarne snage ne uspijevaju preuzeti vlast polulegalnim pučem u širokome ustavnom okviru, nego to moraju postići dugotrajnim građanskim ratom. Primjer je Francovo osvajanje vlasti nakon građanskog rata (1936-1939) kojega je on izazvao.

139

Ako se zemlje koje su u Europi preživjele kao demokracije do 1938. sučele s demokratskim sustavima koji su u međuratnom vremenu propali, uočavaju se važni čimbenici koji stabiliziraju i destabiliziraju demokracije. U kvalitativnoj komparativnoj analizi demokracija između 1920. i 1938. BergSchlosser i De Meur (1996) su izdvojili sljedeće zajedničke varijable preživljavanja međuratnih demokracija: • razmjerno visok stupanj društveno-ekonomskog razvoja, mjeren bruto društvenim proizvodom po glavi stanovnika i razinom obrazovanja; • komparativno snažni srednji slojevi; • politička kultura obilježena tolerancijom, sekularnošću i razmjerno visokom participacijom; i obratno, slabo su bili izraženi nasilje, obrasci parohijalnih stavova i “podanička kultura”;60 • vojska se suzdržava od miješanja u unutarnju politiku, a ne postoje ni značajne paravojne skupine; • izvršna vlast u državi poštuje politička i civilna prava građana; • često su postojala parlamentarna i demokratska iskustva prije Prvoga svjetskog rata. Rezultati empirijske studije Berg-Schlossera i de Meura potvrđuju konvencionalnu postavku teorije modernizacije, kao i istraživanja političke kulture (usp. npr. Almond i Verba, 1963; Lipset, 1981; Dahl, 1971, 1989). Sažme li se zajedničko obilježje propalih demokracija u međuratnom vremenu, pokazuje se da su bili gotovo izokrenuti pozadinski uvjeti koji su obilježavali “preživjele” demokracije u međuratnom dobu. To su: komparativno niska razina društveno-ekonomskog razvoja; • ekstremne klasne i socijalne razlike; • slaba tolerancija, visoka pripravnost na uporabu nasilja, niska politička participacija i prošireni obrasci parohijalnih stavova u političkoj kulturi; • miješanje vojske u unutarnju politiku i postojanje paramilitarnih političkih milicija; • zanemarivi utjecaji pragmatične, parlamentarne i demokratske anglosaksonske političke kulture: • fragmentirani i polarizirani stranački krajolici; • visoka nestabilnost vlada. To su zapravo dva skupa kontekstualnih varijabli i uvjeta koji omogućuju diktature i demokracije. Oni ne određuju oblik političke vladavine automatski. Premda ti uvjeti znače neku vrstu strukturne “predodluke” o obliku vladavine, “odluku” naposljetku donose relevantni politički i društveni akteri odnosno, po pravilu, “elite” (Przeworski, 1986; Higley i Gunther, 1996; Merkel, 1997). To se osobito pokazuje na odstupajućem slučaju Njemačke. Njemačka je u međuratnom vremenu ispunjavala gotovo sve pretpostavke društveno-ekonomske modernizacije da bi demokracija funkcionirala. No 60

O parochial political culture i subject political cukture (podanička kultura) usporediti Almond i Verba (1963).

140

posljedice svjetske privredne krize, politička i privredna opterećenja iz Versajskog ugovora o kontribucijama, stavovi društvenih i političkih elita koje su bile nelojalne ili samo polulojalne prema demokraciji, slaba demokratska iskustva – sve to osnaženo izraženom podaničkom kulturom – uzrokovali su radikalizaciju političkih snaga. Polarizacija i radikalizacija stranačkog krajolika omogućile su da se potkraj Weimarske Republike stranke koje su podupirale demokraciju svedu na manjinu. U takvom su stanju koalicije i igre u vlasti reakcionarnih društvenih (plemstvo, dijelovi teške industrije) i radikalnih političkih snaga (Čelična kaciga, Njemačka nacionalna pučka stranka, Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke), kao i Hindenburga i njegovih utjecajnih savjetnika, bili usmjereni na potkopavanje i zaobilaženje “mrskih” demokratskih institucija. “Ukroćivanje” nacionalsocijalista “uvlačenjem” Hitlera u tu reakcionarnu koaliciju nije uspjelo. Prošlo je samo nekoliko mjeseci dok se Hitler nije oslobodio “stremena” (usp. npr. Bracher, 1955; Funke, 1988). Primjer Njemačke opetovano pokazuje da o pitanju vodi li put u modernost bez zaobilaznica u demokraciju ili diktaturu nikako ne odlučuju samo strukturni uvjeti. U metaforičnom smislu, oni su “samo” “koridor djelovanja” (Elster, 1979, 112. i d.). U “posljednjoj instanciji”, uspostavu autoritarnih ili demokratskih struktura sustava uzrokuju većinom oblici socijalnih i političkih koalicija, strategija i djelovanja elita (Moore, B., 1969; Rueschemeyer i dr., 1992; i dr.). Pored svih razlika u strukturama vladavine što su ih oblikovali autokratski režimi između 1922. i 1938. u Europi, postoje najmanje četiri zajednička obilježja sustava, od kojih prva dva pomažu da se objasni uspon, a druga dva propast diktatura (Mann, 1993, 6. i d.): 1. Tijekom prvoga autoritarnog protuvala beziznimno su nastale desne diktature. Nova fašistička ili stara konzervativno-reakcionarna desnica tražila je uz potporu deklasiranog sitnog građanstva spas u desnim autoritarnim državnim porecima. 2. Bile su to etatističke diktature. Beziznimno su širile moć izvršne vlasti na račun, ponajprije, parlamenta, koji je često bio prokazivan kao “brbljaonica”.61 Eksplicitno su odbacivale demokraciju i federalnu podjelu državne vlasti. Njihove su vrijednosti bile red, disciplina i nejednakost političkih, građanskih i socijalno-ekonomskih prava. Čuvar tih autoritarnih vrijednosti trebala je biti jaka centralistička država. 3. Bilo je diktatura koje su uglavnom bile uspostavljene kao vladavina jednog čovjeka. To vrijedi i onda kada se ti režimi shvaćaju kao diktature vojske, pokreta ili stranke. Način vlasti često je bio obilježen institucionalnim kaosom, tj. konkurencijom institucija, moćnih skupina i osoba koje su često izigravali jedni druge prema načelu divide et impera. Ta strategija, koja je trebala jačati položaj diktatora, istodobno je bila i sustavska slabost diktatura. 4. Sve su diktature bile nacionalističke. Jedan od njihovih političkih ciljeva i istaknuti obrazac legitimiranja bio je postulat o vlastitoj superiornosti u 61

U raspravama o državnom i ustavnom pravu Weimarske Republike tu je poziciju najjasnije i nautjecajnije zastupao Carl Schmitt (1923, 1931, 1932; usporediti i pregled weimarskoga nauka o državi u: Staff, 1981, 347-420).

141

odnosu prema ostalim nacijama, a nerijetko i potčinjavanje etničkih i vjerskih manjina u vlastitoj zemlji. Iz te su se nacionalističke inspiracije često razvijale agresije u vanjskoj politici, kao što se posebno jasno isticalo u fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Premda evociranje predodžbi o historijskim porecima (primjerice u Horthyjevoj Mađarskoj, Pilsudskijevoj Poljskoj, Dollfußovoj Austriji) nije odvelo daleko, premda su agresivno-šovinistički obrasci legitimacije (u Italiji, Njemačkoj) skrivali znatan potencijal samorazaranja, te premda su ukidanjem, ograničavanjem ili manipuliranjem izborima autokratski režimi dvadesetih i tridesetih godina sami u sebe ugradili nesposobnost učenja, ti sustavi nisu implodirali zbog svoje legitimacijske slabosti. Udarac je došao “izvana”, u obliku Drugoga svjetskog rata kojega su izazvali njemački nacionalsocijalisti, a koji je razorio autokratske sustave, s iznimkom Portugala i Španjolske te nekih latinskoameričkih diktatura, i oslobodio put pokušaju obnove demokratizacije.

3. Drugi val demokratizacije: poslijeratne demokracije u Njemačkoj, Italiji i Japanu Kao i u prvome dugom valu demokratizacije (1828-1922) ubrzo nakon Prvoga svjetskog rata, vrhunac drugoga kratkog vala demokratizacije (1943-1962) bio je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Izravna posljedica ratnog poraza fašističkih i vojnih režima u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Japanu bila je okupacija tih zemalja od strane pobjedničkih savezničkih sila, te dekretiranje, iniciranje i nadgledanje demokratizacije pod posebnim nadzorom SAD-a. Zemlje Sjeverne i Zapadne Europe (Danska, Norveška, Nizozemska, Belgija i Francuska), koje je bila okupirala nacionalsocijalistička Njemačka, uspješno su počele obnavljati svoje demokracije. Zemljama Istočne Europe nije bila zajamčena usporediva prigoda da se demokratiziraju. U skladu s konferencijama pobjednika u Teheranu, na Jalti i u Potsdamu one su pripale području sovjetske vlasti. A nakon što je izbio Hladni rat 1947-1948, to je značilo kraj svih pokušaja demokratizacije. To je vrijedilo za zonu Istočne Njemačke koju su okupirali Sovjeti, kao i za razmjerno stabilnu međuratnu demokraciju u Čehoslovačkoj, gdje je početak demokratizacije uništen savezom jakih čehoslovačkih komunista sa Sovjetskim Savezom kao bratskom silom (Seton Watson, 1986, 186. i d.). U Aziji i Africi pedesetih je godina počeo proces dekolonizacije, tijekom kojega su nastale nove države. I dok u Africi gotovo i nisu poduzeti ozbiljni pokušaji demokratizacije ili oni uopće nisu bili uspješni, u Indiji, Indoneziji i Sri Lanki uspostavljene su demokratske institucije. U Indoneziji i Sri Lanki one su opet kolabirale nakon nešto više od jednog desetljeća, no višeetničke,

142

fragmentirane i ugrožene države Indija62 i Izrael63 uspjele su trajno uspostaviti demokraciju. U Latinskoj Americi je Urugvaj prešao u demokraciju još tijekom rata, a Kostarika i Brazil na njegovu svršetku četrdesetih godina. U Argentini, Kolumbiji, Peruu i Venezueli 1945. i 1946. održani su umnogome otvoreni, pluralistički i demokratski izbori. No, demokratski izabrane vlasti srušene su već početkom pedesetih godina i zamijenjene diktaturama (Huntington, 1991, 18. i d.; Thibaut, 1996, 80. i d.). U Latinskoj Americi je, posebno šezdesetih i sedamdesetih godina, režimsko klatno opet prevagnulo u pravcu autokratskih sustava vladavine, većinom u obliku vojnih diktatura. U istraživanju o breakdown of democracy (Linz i Stepan, 1978) i u studijama o političkom razvoju (Pye, 1966; Binder, 1971; Almond, 1979) iskristaliziralo se, prije svega, pet uzroka novog sloma demokratskih sustava u Latinskoj Americi i djelomice u Africi, ako su u njoj demokracije uopće i nastale: • propala odnosno blokirana privredna modernizacija • blokirane socijalne promjene • neriješeni problemi tvorbe nacije i države (ponajprije u postkolonijalnim državama Afrike) • mali kapital civilnog društva i visoka pripravnost da su upotrijebi nasilje • geostrateška instrumentalizacija pitanja demokracije od strane SAD-a u sklopu sukoba Istoka i Zapada.

62

Ustvari, u Indiji je postojao kratak prekid demokracije kad je premijerka Indira Ghandi 1975. proglasila ratno stanje i time ustav djelomice stavila izvan snage. Već nakon dvije godine Indija se vratila demokraciji, nakon što su Indira Ghandi i vladajuća Kongresna stranka poraženi u demokratskim i poštenim izborima. 63 Izrael nije nastao u procesu dekolonizacije pedesetih i šezdesetih godina, nego su neovisnu državu Izrael osnovali 1948. Nacionalno vijeće Židova i Opće vijeće Svjetskoga cionističkog pokreta nakon svršetka britanskog mandata nad Palestinom, a pozivajući se na odluku OUN-a o podjeli.

143

Tablica 9. Demokracije drugog vala (1943-1962) a Zemlja (25)

Europa Njemačka Italija Austrija Turska Cipar (grčki) Azija Indija Izrael Indonezija Japan Pakistan Filipini Tajland Južna Koreja Sri Lanka Južna i Srednja Amerika / Karibi Argentina Brazil Kostarika Ekvador Jamajka Peru Trinidad i Tobago Urugvaj Venezuela Afrika Nigerija Sudan

Godina demokratizacije

Godina sloma

Stopa Vrsta sustava vlasti Vrsta promjene sustava preživljavanja (u u demokraciju godinama)b

1949. 1943. 1952. 1950. 1960.

1960. -

45 51 42 10 34

parlamentarni parlamentarni parlamentarni parlamentarni predsjednički

kolaps (poraz u ratu) kolaps (poraz u ratu) kolaps (poraz u ratu) upravljana odozgo osnutak nove države

1947. 1948. 1950. 1950. 1947. 1946. 1946. 1948. 1948.

(1975.) 1957. 1958. 1972. 1947. 1950. 1982.

28 46 7 44 11 26 1 2 34

parlamentarni parlamentarni predsjednički parlamentarni polupredsjednički predsjednički parlamentarni predsjednički parlamentarni

osnutak nove države osnutak nove države osnutak nove države kolaps (poraz u ratu) osnutak nove države osnutak nove države upravljana odozgo osnutak nove države osnutak nove države

1946. 1945. 1948. 1948. 1962. 1939. 1962. 1942. 1945.

1951. 1964. 1961. 1948. 1973. 1948.

5 19 46 13 32 9 38 21 3

predsjednički predsjednički predsjednički predsjednički parlamentarni predsjednički parlamentarni predsjednički predsjednički

upravljana odozgo upravljana odozgo iznuđena odozdo pogodbena osnutak nove države pogodbena osnutak nove države pogodbena kolaps

1960. 1956.

1966. 1958.

6 2

parlamentarni parlamentarni

osnutak nove države osnutak nove države

a Samo primjeri demokratizacije između 1943. i 1962. b Do 1994. i računato u započetim godinama. Izvor: Vlastito razvrstavanje i sastavljanje prema podacima Huntingtona (1991), Merkela i dr. (1996), Schmidta (2006), Nohlena i Nuschelera (1992-1993, sv. 2-8).

Sažmu li se ti kompleksi uzroka sloma novih demokracija u drugom valu, i one se mogu obuhvatiti takozvanom “dvojbom istodobnosti” u Istočnoj Europi, o kojoj su kasnije raspravljali, među ostalima, Jon Elster i Claus Offe (1991), naime, konsolidiranje mladih demokracija ne ugrožava samo zbroj socijalnih, privrednih i političkih problema, nego i istodobnost elementarnih problema, kao što su tvorba nacije i države, privredna modernizacija i mijenjanje društva. Prema mojim istraživanjima, u razdoblju drugog vala demokratizacije (1943-1962) u demokraciju je prešlo 25 zemalja (tablica 9). Do 2000. samo je osam od njih bilo pošteđeno povrataka u autoritarnost: Austrija, Cipar (od 1974. grčki dio), Italija i Njemačka, te Izrael, Japan, Jamajka i Kostarika. Tome treba pribrojiti i predratne demokracije koje su bili okupirali njemački nacionalsocijalisti: Belgiju, Dansku, Francusku Nizozemsku i Norvešku. U svim ostalim zemljama iznova su bili uspostavljeni autoritarni režimi, većinom do trećeg vala demokratizacije. Kako bih prikazao uspješne procese demokratske konsolidacije u drugom valu, u nastavku ću se usredotočiti na procese demokratizacije ratnih gubitnika – Italije, Njemačke i Japana. Za istraživanje transformacije oni su posebno poučni,

144

jer su u tim trima zemljama bili institucionalizirani osobito izraženi autokratski režimi, koje je većina stanovništva prihvatila i dugo podupirala i u ratu. Ipak, nakon najviše dva desetljeća moglo se ustvrditi da je proces demokratizacije u svim trima zemljama završio izrazitom pričom o uspjehu. Te procese demokratske konsolidacije analiziram oslanjajući se na model sekvencija Philippea Schmittera, uzimajući pritom u obzir i “unutarnje” i “vanjske” čimbenike. 3.1. Vanjski čimbenici utjecaja Američki istraživač transformacije Philippe Schmitter (1985, 64) navodi četiri skupa vanjskih čimbenika koji suodređuju napredak, uspjeh ili neuspjeh prijelaza iz autokratskih u demokratske sustave: timing, events, trends i cycles. Pod timingom shvaća ponajprije norme koje vladaju u međunarodnoj zajednici, izvanjske potpore i mreže, kao i istodobne regionalne procese u zemljama koje su susjedi transformacijskoj državi. Events obuhvaćaju inozemne intervencije i okupaciju, vojne urote i bijeg kapitala. S trends Schmitter označuje stupanj i budući razvoj društveno-ekonomske modernizacije, integraciju u svjetsko tržište i intenzitet društvenih sukoba. Cycles se odnose na razvoj međunarodne privredne konjunkture, razvoj vanjske trgovine, kao i razvoj nacionalne zaposlenosti i proizvodnje. U nastavku ću timing i events obuhvatiti u zajedničkoj točki o ideološkoj i materijalnoj potpori demokratizaciji izvana, a trends i cycles sažet ću u zajednički naziv privredni razvoj u razdoblju demokratizacije. Općenito se može primijetiti da su se vanjski kontekstualni čimbenici, koji su u velikoj mjeri djelovali negativno na sposobnost preživljavanja međuratnih demokracija u Europi, pokazali izvanredno povoljnima u konsolidiranju mladih demokracija drugog vala nakon 1945. 3.1.1. Izvanjska potpora demokratizaciji Demokratizacija triju zemalja dogodila se u povoljnom razdoblju: to vrijedi s obzirom na vladajuće ideologije, dominirajuće političke norme, međunarodne odnose, inozemne potpore i privredni razvoj u zapadnome kapitalističkom svijetu. Najvažniji pozitivni kontekstualni uvjeti za razvoj demokracije u Njemačkoj, Italiji i Japanu bili su: • diskreditiranje fašističkih i militarističkih ideologija vladavine; • kažnjavanje ratnih zločinaca (u Njemačkoj i Japanu) od strane saveznika; • u sklopu Hladnog rata i ideološko-političke konkurencije sustava SAD su, kao hegemonijska sila, osobito podupirale zapadne demokracije kao model suprotan komunističkoj diktaturi; • okupacija od strane saveznika; “demokratizacijske kampanje” (obrazovanje, mediji); • Marshallov plan kao učinkovita i ciljana materijalna pomoć za izgradnju stabilnih struktura sustava tržišne privrede i demokracije nakon 1947; • uključivanje u međunarodne privredne kooperacije i zapadne vojne saveze;

145

•

irelevantnost odnosno nepostojanje vojske, koja je u sve tri zemlje nosila autokratski režim (u Japanu) ili je s njime kolaborirala (u Njemačkoj i Italiji), zbog demilitarizacijske politike okupacijskih sila u prvome poratnom desetljeću.

Ti su čimbenici djelovali stabilizirajuće na sve tri mlade demokracije. Razlikovali su se samo konkretni oblik i snaga djelovanja. Fašizam i šovinistički militarizam u japanskom slučaju bili su međunarodno diskreditirani zbog svoje političke, privredne i moralne propasti. Fašizam više nije bio, kao u međuratnom dobu, privlačna vladavinska alternativa demokratskom sustavu. Realistične režimske opcije bile su svedene na dvojstvo demokracije s tržišnom privredom i komunizma s planskom privredom. Totalitarni razvoj DR Njemačke nakon 1948. ubrzao je potpuno odbacivanje alternative komunističkog sustava u Zapadnoj Njemačkoj. U Japanu su neposredan pogled na Korejski rat i susjedstvo s komunističkom NR Kinom i Sovjetskim Savezom uzrokovali potpuno društveno odbacivanje autokratskoga realnog socijalizma. Samo su u Italiji reformirana komunistička ideologija i stranka stekle zamjetnu privlačnost. Aktivno sudjelovanje u izradi demokratskog ustava i prihvaćanje ustava od strane Komunističke partije (PCI) omogućili su joj da se ni na vrhuncu Hladnog rata ne pretvori u protivnika talijanske demokracije (Pasquino, 1986, 57). Najvažnije jamstvo uspješnog okretanja ka demokraciji u prvoj fazi bila je nazočnost zapadnih savezničkih okupacijskih sila, prije svih SAD-a. To posebno vrijedi za Zapadnu Njemačku i Japan. Saveznici su nadzirali i podupirali izradu demokratskog ustava. Dok su japanski ustav izravno izradile američke vlasti i oktroirale ga Japancima (Halliday, 1989, 114. i d.; Pohl, 1994a, 72), zapadni su saveznici kontrolirali donošenje Temeljnog zakona u SR Njemačkoj samo pomoću malobrojnih supstantivnih preferencija (primjerice, federalizam). Ipak, ako se ocijeni ukupno djelovanje SAD-a, Engleske i Francuske – denacifikacija, kontrola izgradnje uprave, dopuštanje političkih stranaka, logistička potpora, privredna pomoć itd. – i za Zapadnu Njemačku vrijedi da je demokratizacija počela “pod protektoratom okupacijskih sila” (Sontheimer, 1989, 21). Osnutkom Savezne Republike Njemačke i sve većim povlačenjem Amerikanaca iz izravnog miješanja u unutarnju politiku zemlje, vanjsku “kontrolnu funkciju” preuzelo je jasno vezivanje demokracije SR Njemačke za Zapad, kojega je ostvario Adenauer. Integracija Zapadne Njemačke u proces europskog ujedinjenja od 1951. (Loth, 1990, 48. i d.), primanje u atlantski obrambeni savez 1955. godine i sve veća privredna isprepletenost točno su izraženi konceptom “vezivanja vlasti” posredstvom međunarodnog uključivanja (Katzenstein, 1991, 70). Zapadna Njemačka čak se može označiti kao uzoran primjer penetrated system, budući da su “ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke, članstvo u zapadnom savezu, te proces integracije Zapadne Europe usidrili Zapadnu Njemačku mnogo dublje u međunarodni poslijeratni sustav nego prije 1945. i nego što je to bilo karakteristično za druge europske države poput Engleske, Francuske i Italije” (Katzenstein, 1991, 70. i d.). Međunarodna isprepletenost i čvrsto vezivanje za Zapad otpočetka su sprječavali “nacionalističku politiku moći koja je bila toliko kobna” u novijoj njemačkoj

146

povijesti (Bracher, 1989, 33) i uvelikoj su mjeri stabilizirali mladu demokraciju u Zapadnoj Njemačkoj. U Japanu je izravno miješanje SAD-a kao okupacijske sile prvotno bilo još izraženije nego u Zapadnoj Njemačkoj. Pod nadzorom Supreme Commander of the Allied Powers (SCAP), generala McArthura, razbijen je vojnoindustrijski kompleks, te je u poslijeratnom Japanu postala opsolentnom opcija militarističke restauracije. Dvostrani sporazum o sigurnosti sa SAD-om, uska vezanost za zapadnu supersilu u vanjskoj politici i dalekosežna američka jamstva sigurnosti čvrsto su vezali Japan za zapadni demokratski svijet (Arase, 1994, 81. i d.). Osim toga, Japan je – kao i Njemačka do 1955. – upravo u početnoj fazi demokratizacije bio rasterećen od izdataka za naoružanje. Tako je mogao veća državna sredstva ciljano upotrebljavati za obnovu privrede, što je, sa svoje strane, jačalo legitimnost novoga demokratskog sustava s gledišta građana. Novi je demokratski ustav izrađen prema preciznim američkim smjernicama, a japanski su ga političari prihvatili 1947. tek pod “krajnjim pritiskom vrhovnog zapovjednika saveznika” (Halliday, 1989, 115). Do proglašenja suverenosti države 1. svibnja 1952. mirovnim ugovorom iz San Franciska, američka okupacijska vlast djelovala je izravnije i obuhvatnije na strukture i mehanizme nove japanske demokracije nego u Njemačkoj. U Italiji je utjecaj saveznika – najprije Engleza, a potom ponajprije Amerikanaca – bio mnogo manji. Oni su, doduše, najprije u južnoj Italiji (1943), a nakon 1945. i u cijeloj Italiji, osigurali da se stare fašističke snage drže dalje od političke vlasti. No, nisu znatno utjecali ni na referendum o pitanju monarhije ili republike 1946. (54 posto glasovalo je za republiku), ni na izradu ustava koji je stupio na snagu 1948. (Beyme, 1970; Scoppola, 1980). U Italiji nije postojao okupacijski režim saveznika kao u Njemačkoj i Japanu. Gledano iz perspektive demokracije, to je bilo i najmanje nužno. Nasuprot drugim dvjema zemljama, u Italiji se 1943. s resistenza stvorila široka politička i društvena fronta otpora, iz čije jezgre su potekli mnogi demokratski političari u prvo vrijeme. Ni u Njemačkoj, ni u Japanu nakon rata nije postojao usporediv protufašistički i protumilitaristički demokratski konsenzus. Sve su tri zemlje dobile izdašne kredite i pomoć u kapitalu iz SAD-a. Sredstva iz European Recovery Programa (ERP), tzv. Marshalova plana, značila su pravi početak privrednog čuda u Njemačkoj i Italiji. Između 1945. i 1956. Njemačka je iz ERP-a i drugih američkih programa pomoći dobila 15,5 milijardi njemačkih maraka. Od toga je više od 10 milijardi poklonjeno, a ostatak je trebalo vratiti u dugom razdoblju (Leptin, 1980, 58). Za zemlju poput Njemačke, koja je imala dobro obrazovanu radnu snagu koja je bila spremna raditi i u kojoj je postojala enormna, gotovo nezasitna potražnja, “poklonjeno ili kreditno dostavljanje takvih investicijskih sredstava moralo je donijeti sa sobom uzlet proizvodnje” (Leptin, 1980, 58), što se pedesetih godina doista i dogodilo kao “privredno čudo”. U cjelini, logistička, financijska, politička i reedukacijska pomoć SAD-a, brzo uključivanje Njemačke u integraciju Zapadne Europe64, susjedstvo stabilnih 64

Godine 1948. u Organization for European Economic Co-operation (OEEC), 1951. u Europsku zajednicu za ugljen i čelik (European Coal and Steel Community), ECSC) i 1957. u Europsku

147

demokracija na Zapadu, modelsko razgraničenje od komunističkih diktatura u Istočnoj Njemačkoj i Istočnoj Europi koje je poticalo legitimnost, te uključenost u zapadni obrambeni savez NATO 1955. konačno su zapriječili posebni njemački put između Istoka i Zapada i stabilizirali demokraciju. Arnold Heidenheimer (1991, 34) je u kratkoj retrospektivi govorio o “staroj SR Njemačkoj” kao idealnome ideological space za prvo trajno etabliranje demokracije u Njemačkoj. Sažmu li se svi kontekstualni uvjeti u kojima je etablirana demokracija u Zapadnoj Njemačkoj, mora se govoriti o gotovo idealnome ideološkom, privrednom i političkom prostoru koji je od kraja četrdesetih godina i tijekom najmanje dva desetljeća stvorio krajnje povoljne vanjske pretpostavke za unutarnje konsolidiranje demokracije u SR Njemačkoj. U bipolarnom svijetu Hladnoga rata taj je pogodni prostor zbog geostrateškog stanja zasigurno bio najpovoljniji za demokraciju u Zapadnoj Njemačkoj. Uz neka ograničenja, on se otvorio i za mlade demokracije u Italiji i Japanu. 3.1.2. Privredni razvoj i demokratizacija Konsolidaciju poslijeratnih demokracija u SR Njemačkoj, Italiji i Japanu nakon svršetka rata pratile su izvanredno povoljne privredne okolnosti. Ni demokracijama prvoga, kao ni onima trećeg vala nije pogodovao, komparativno gledano, tako pozitivan ekonomski razvoj. Potkraj četrdesetih godina počeo je dugi, postojani val ekonomskog rasta, neovisno o manjim konjunkturnim kolebanjima, koji je okončan tek s naftnom krizom 1974. Gotovo tri desetljeća historijski jedinstvenoga privrednog rasta u kapitalističkom svijetu izvana su podupirala fazu konsolidacije triju novih demokracija. Japan, SR Njemačka i Italija profitirali su, osim toga, od tipičnih unutarnjih učinaka obnove i potražnje. To je stvorilo, osobito u SR Njemačkoj i Japanu, ali i u sjevernoj Italiji, zalihu krajnje moderna kapitala i u međunarodnoj komparaciji. Nastala je važna osnova koja je do kasnih šezdesetih godina trima zemljama omogućavala jače privredno širenje nego ostatku kapitalističkog svijeta. U prvom redu to vrijedi za Japan u kojemu je međunarodno besprimjeran rast privrede od 1950. do 1974. bio dva i pol puta veći nego u SAD-u (Hadley, 1989, 301). I Njemačka i Italija doživjele su svoje “privredno čudo”. Prosječna godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda od 1950. do 1960. u Japanu je iznosila 14 posto, u SR Njemačkoj 10,9 posto, a u Italiji 8,7 posto. Tri su zemlje vodile izvoznu strategiju rasta koja je preko poreznih zahvata države (oporezivanja, amortizacije, pristupa kreditima, subvencija itd.) uspješno ciljala na prioritetno poticanje akumulacije industrijskog kapitala (Hine, 1993, 37; Hadley, 1989; Kleßmann, 1986, 226; Abelshauser, 1983). To je, doduše, vrlo brzo uzrokovalo sve veću razliku između prihoda od kapitala i prihoda od rada, ali su stope rasta bile tako visoke da je i razina plaća i potrošnje širokih slojeva stanovništa umjereno, ali stalno rasla. Ni u Japanu, ni u SR Njemačkoj nije došlo do oštrih sukoba oko raspodjele, koji bi mlade demokratske institucije podvrgnuli ranome testu opterećenja. ekonomsku zajednicu (European Economic Community, EEC).

148

U sve je tri zemlje do kraja četrdesetih godina bio savladan i problem inflacije: u SR Njemačkoj reformom valute, a u Japanu štedljivom konzervativnim fiskalnim Dodge Lineom.65 Kad je s Korejskim ratom (1950-1953) izazvan bum potražnje diljem svijeta, narodne privrede Japana i Njemačke profitirale su od goleme potražnje za industrijskim dobrima, a da pritom nisu dospjele pod pritisak inflacije. Započeti burni privredni rast ni u jednoj od triju zemalja nisu pratile stope inflacije koje su brzo rasle, a što bi u određenim okolnostima iziskivalo kočenje strategije rasta. I to pokazuje da je, unatoč politici asimetrične raspodjele, izvozna strategija, koja je preferirala akumulaciju kapitala i umjereni rast plaća, srednjoročno djelovala povoljno na povećanje blagostanja, a time i na konsolidaciju demokracije. Primijene li se Machiavellijevi (1972) pojmovi na demokratsku konsolidaciju, to znači da su virtú političara u privrednoj politici i fortuna korejskim ratom izazvanog privrednog buma bili vrlo poticajni za stabilizaciju mladih demokracija. Primjer pokazuje da se kao čimbenici utjecaja moraju uvažiti i kontingentni “vanjski” događaji u svjetskoj politici na koje se ne može utjecati i globalni ekonomski trendovi, povezani s političkim djelovanjem “unutarnjih” elita, da bi se objasnili uspjesi ili neuspjesi procesa demokratske transformacije. Privredni rast svih triju zemalja profitirao je, osim od sve šire međunarodne potražnje, i od gotovo neiscrpne nacionalne ponude radne snage. U Japanu i Italiji potražnja za jeftinom industrijskom radnom snagom zadovoljavala se ponajprije iz poljoprivrednog sektora. U Japanu je udio poljoprivrede u zaposlenosti pao s 48,5 (1950) na 13,9 posto (1975) (Hadley, 1989, 304). Ta strukturna promjena od slabije produktivnoga poljoprivrednog sektora u visoko razvijeni industrijski sektor opetovano osvjetljuje enormni modernizacijski skok japanske narodne privrede za dva i pol desetljeća. U SR Njemačkoj su pedesetih godina ekspandirajuću industriju opskrbljivali ponajprije prognanici i izbjeglice iz DR Njemačke kao jeftina, vrlo motivirana i dostatno obrazovana radna snaga (Abelshauser, 1983). I dok je SR Njemačka do kraja pedesetih godina iscrpila tržište rada, a u Japanu nezaposlenost nikad nije bila privredni ili socijalni problem,66 u Italiji se pedesetih godina kvota nezaposlenosti gotovo i nije smanjivala. To je zasigurno rezultat dualističnoga privrednog razvoja, koji je na Sjeveru uzrokovao brzu industrijalizaciju i modernizaciju, dok je na Jugu zemlja ostala nedovoljno razvijena (Alf, 1977, 252; Hine, 1993, 35). Tek je masovni uvoz radne snage u zemlje Europske ekonomske zajednice i sjeverne Europe od kraja pedesetih godina osjetno rasteretio tržište rada. Međutim, ni u Italiji problem nezaposlenosti nije skrivao snažan socijalni eksploziv, jer su rastući socijalni transferi i nedirnute obiteljske mreže uvelike apsorbirali konfliktni potencijal. 65

Dodge Line potječe od američkog bankara Josepha M. Dodgea, kojega je predsjednik SAD-a Truman 1949. imenovao “komesarom za financije” Japana i koji je ondje provodio protuinflacijsku, fiskalno ortodoksnu financijsku i kreditnu politiku, unatoč japanskim otporima (Schonberger, 1989, 198. i d.) 66 Krajnje niski broj nezaposlenih u Japanu mogu se objasniti poljoprivrednim sektorom, koji je pedesetih godina još uvijek bio velik, s jedne strane, te “velikodušnom“ statistikom o nezaposlenosti, koja u tom razdoblju u statistiku nije unosila i one koji su bili vrlo kratko zaposleni, s druge strane.

149

Promatra li se privredni razvoj u cjelini, on je bez ograničenja učvrstio konsolidaciju demokracije u SR Njemačkoj i Japanu. Unatoč određenim izvedbenim i strukturnim slabostima, i talijanski je miracolo economico sa stalnim povećanjem blagostanja približio demokraciju tržišne privrede građanima. Kad je sredinom sedamdesetih godina počela prva gravirajuća međunarodna privredna kriza, demokracije u tim trima zemljama već su bile dostatno konsolidirane. 3. 2. Unutarnji čimbenici utjecaja Opisani izvanjski utjecaji jesu međunarodni i privredni kontekstualni uvjeti unutar kojih su se odvijali procesi demokratizacije. Oni potiču ili koče uspješnu promjenu sustava u demokraciju, ali je ne određuju. Unatoč izvanredno povoljnoj konstelaciji nakon 1945, oni nisu sami osigurali uspješnu konsolidaciju demokracija u Njemačkoj, Italiji i Japanu, nego su joj samo pogodovali. Pravi proces demokratizacije zbiva se i odlučuje u političkom sustavu koji je, istina, usko isprepleten s privredom i društvom. Pomoću faznog tijeka promjene sustava, koji je prikazan na slici 5, u nastavku treba komparativno prikazati utjecaj različitih etapa na uspjeh demokratizacije u Njemačkoj, Italiji i Japanu. Ukratko ću skicirati pet sljedećih faza: (1) predautokratska demokratska iskustva, (2) vrstu autokratskog režima, (3) kraj autokratskog režima, (4) institucionalizaciju demokracije i (5) konsolidaciju demokracije. 3.2.1. Predautokratska iskustva s demokracijom Sve su tri zemlje 1945. mogle posegnuti samo za kratkim fazama iskustava s demokratskim sustavom. S 14 godina Weimarske Republike (1919-1933) Njemačka je imala najdulje razdoblje demokracije. Japan je s “taisho demokracijom” (1918-1932, odnosno 1925-1932) doživo 13 odnosno 7 godina nepotpunih demokratskih institucija i postupaka, dok se Italijom vladalo demokratski samo četiri godine (1918-1922). Osim toga, na Japan i Italiju pojam se demokracije primjenjuje velikodušno, budući da su te dvije zemlje uvele samo opće, jednako i slobodno biračko pravo muškaraca (Italija 1918, Japan 1925). U važećemu japanskom ustavu iz 1889. bila je, uz to, utvrđena i velika moć tennoa, biračko je pravo do 1925. bilo podvrgnuto strogom cenzusu, a ustav je davao posebne ovlasti vojsci koja nije bila pod civilnom kontrolom (Hartmann, J., 1983, 53. i d.). U Japanu, dakle, nije bila posrijedi intaktna poliarhija nego, u biti, ustavno osiguranje, modernizacija i uređenje oligarhijskog režima s demokratskom fasadom. Nisu samo bila izrazito kratka iskustva s demokratskim sustavom. Sve su tri zemlje imale posla i s nestabilnim demokracijama koje su potresale krize, te u kojima društvene i političke elite nisu dostatno prihvatile upravo središnje demokratske institucije i organizacije (opće biračko pravo, parlament, stanke, sindikate). Dominantne političke elite u Njemačkoj, Italiji i Japanu ostale su plemićke i vojne oligarhije, krupni zemljoposjednici i reakcionarni poduzetnici u

150

teškoj industriji. Kako su se privredne i političke krize zaoštravale, oni su se povezivali u neformalne protudemokratske saveze, te su se najprije prikriveno, a kako je kriza napredovala i sve otvorenije miješali u poslove unutarnje politike. U tom se stanju pokazalo da je bio slabo razvijen i civilno-kulturni temelj političke kulture koja je sklona demokraciji. Oznaka Weimarske Republike kao “demokracije bez demokrata” opisuje smrtnu slabost ne samo njemačke, nego i talijanske i japanske međuratne demokracije. Ukorjenjivanje demokratskih vrijednosti i stavova kočila je i funkcionalna slabost važnih institucija. U sve su tri zemlje vlade bile krajnje nestabilne. U Weimarskoj Republici 22 vladina kabineta prosječno su ostala na dužnosti jedva osam mjeseci (Bracher i dr., 1986, 632. i d.). U Italiji su vlade ostajale na položaju samo devet mjeseci (Michels, 1930, 379. i d.). Stranački su sustavi bili ideološki jako polarizirani (u Italiji), polupluralistički sa strankama koje su bile usko isprepletene s velikim koncernima (u Japanu) ili su, kao u slučaju Weimarske Republike, bili snažno fragmentirani i krajnje polarizirani, te obilježeni sve većom centrifugalnom dinamikom u natjecanju. Nijedan od tih stranačkih sustava nije mogao istodobno ispunjavati dvije funkcije koje stabiliziraju demokraciju: društvenu uključenost (predstavljanje društvenih interesa) i političku učinkovitost (tvorbu stabilnih vlada sposobnih djelovati). U sve je tri zemlje iskustvo s demokracijom bilo prekratko, prejako obilježno krizama i po svojim učincima preslabo da bi se demokratske institucije i postupci pozitivno upisali u kolektivnu svijest društva i u upravnu strukturu države. Nedostajale su, i to ne samo u Njemačkoj, snažne liberalne tradicije koje bi mlade demokracije zaštitile od presezanja jake države. U uvjetima sve većih socijalnih i privrednih problema, uz istodobno slabu političku legitimnost demokratskih institucija, teško se mogla oblikovati racionalno inspirirana i afektivno osnažena politička kultura koja bi “nosila” demokraciju. Osim toga, u sve je tri zemlje ustavna struktura otvarala institucionalne putove autoritarnim političkim snagama da “legalno preuzmu vlast”. Iz kratkih i kriznih iskustava demokracije naslijeđeni su slabo značenje pozitivne ostavštine tek stečene suverenosti naroda (opće biračko pravo) i na njoj izgrađenih demokratskih institucija. Nakon 1945. mnogo je prisutnije bilo negativno iskustvo da sama uspostava demokratskih institucija nije dostatna da neka mlada demokracija bude dovoljno otporna na izvanjske šokove (svjetska privredna kriza, vanjskopolitičke krize) i unutarnja prijetnje (nelojalne elite, radikalne skupine), ako te institucije ne nose prodemokratske elite i ako ih sve više ne podupire demokratska civilna kultura građana. 3.2.2. Iskustva s autokratskim režimima Autokratski režimi u Njemačkoj i Japanu, koji su vladali 12 odnosno 13 godina, bili su vidno kraći od Mussolinijeve fašističke diktature u Italiji, koja je trajala 21 godinu. Na kontinuumu političkih sustava, koji je ograničen polovima “idealne demokracije” i “potpunog totalitarizma” (slika 1), nacionalsocijalistički režim Njemačke rangiran je najdalje na totalitarnom kraju, dok su autoritarna intervencija i kontrola društva od strane japanskoga vojnog režima bili

151

intenzivniji nego u Italiji (Rutkowski, 1994, 64). U Italiji su s monarhijom savojske dinastije, a napose s vojskom koja je ostala lojalna kralju, te s crkvom, ostala važna središta moći koja nikad nisu bila potpuno podređena fašističkom sustavu (Lill, 1986, 302; Pasquino, 1986, 46). Fašizam nije mogao osigurati nespornu ideološku hegemoniju čak ni u društvu. Uvijek su opstajali ostaci ograničenog pluralizma u državi i društvu. U fašističkoj Italiji nikad nije ostvareno prinudno izjednačavanje kao u njemačkom nacionalsocijalizmu nakon 1934. Talijanski fašizam pokazao se razmjerno neuspješnim i u tvorbi institucija. Djelotvorno se nisu mogli institucionalizirati ni fašistička stranka PNV, ni korporativne “staleške komore”, ni fašistički sindikati. U fašistički se sustav nije mogao jednoznačno uključiti čak ni monarhističko-autoritarni državni i upravni aparat. Mussolinijev san o stato totalitario ostao je neispunjenom željom, kojem je nakon 1934. odnosno 1938. mnogo bliže bila nacionalsocijalistička Njemačka. Talijanskom fašizmu nije pošlo za rukom totalitarno prožimanje privrede, države, društva i svijesti, kao ni institucionalno osiguranje vlastite vladavine: “Italian fascism can thus be characterized as a failed totalitarian experiment” (Pasquino, 1986, 46).67 U Njemačkoj je prožimanje države i društva totalitarnom vlašću bilo mnogo uspješnije. Nakon “prepuštanja vlasti” (Tyrell, 1986, 52) odnosno “predaje vlasti” (Lepsius, 1978) 31. siječnja 1933, koja je pogrešno označavana kao preuzimanje vlasti, uslijedila je godina i pol “osvajanja vlasti”, tijekom koje su politički protivnici isključeni, demokratske institucije razorene, pluralističke organizacije razbijene, a instancije pravne države ukinute. Ali, nakon razbijanja demokratskih struktura i kolektivnih pluralističkih aktera nije uslijedila, komparativno gledano, dosljedna uspostava jasnih struktura totalitarne vlasti. Stoga se ni u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj ne smije precijeniti snaga oblikovanja djelotvornih institucija. Ernst Fraenkel, politički znanstvenik koji je emigrirao u SAD, već je sredinom rata (1941) nacionalsocijalistički sustav vlasti točno okarakterizirao kao “dvostruku državu” u kojoj je “normativna država” supostojala s “uredbovnom državom”. Normativna država, koja je po pravilu poštovala zakone, služila je legitimaciji, dok je “uredbovna država” omalovažavala zakone kako bi nacionalsocijalističku vlast zaštitila od stvarnih ili navodnih unutarnjih političkih protivnika (Fraenkel, 1974, 13). Ni unutar te dvostruke strukture nije bio jasno i hijerahijski izgrađen aparat vlasti i državni aparat. Diferencirana historijska istraživanja revidirala su sliku racionalno konstruirane i savršeno organizirane strukture vlasti. Ona su pokazala da je struktura vlasti u nacionalsocijalističkoj diktaturi bila obilježena karakterističnom podvojenošću između monokratskih i polikratskih elemenata. ”Besprimjerna institucionalna anarhija” (Mommsen, 1971, 702) bila je dokinuta samo u osobi “vođe” (Broszat, 1969). Nacionalsocijalistički sustav vlasti obilježavala je “diskrepancija između pretenzije da se vlada monolitno i dualističkih ili polikratskih struktura vlasti, određenih ‘upravljanim kaosom’ tipičnim za anarhistički nered u ovlastima” (Bracher, 1976, 64). Institucionalno naslijeđe nacionalsocijalističke diktature teško se može smatrati hipotekom za demokratsku SR Njemačku. “Teret naslijeđa” činile su, 67

“Talijanski se fašizam može okarakterizirati kao propali totalitarni eksperiment” (nap. prev.).

152

naprotiv, mnoge inkriminirane srednje elite nacionalsocijalističke države koje su i nakon 1945. opet preuzele važne funkcije u državi, pravosuđu i privredi. Još je više opterećivala tradirana podanička svijest, koja se dugo konzervirala u političkoj kulturi SR Njemačke (Almond i Verba, 1963; Reichel, 1981). “Teret naslijeđa” pogađao je sve tri države, dok se tradirana podanička svijest odnosilo ponajprije na Japan i SR Njemačku. 3.2.3. Kraj autokratskog režima Sve su tri diktature okončane porazom u ratu, nakon što su i same presudno pridonijele izbijanju Drugoga svjetskog rata. Nakon vojnog poraza uslijedio je kolaps režima. Potom su, Njemačka i Japan posebno, krenule putem demokratizacije, kojega Alfred Stepan (1986, 71) idealtipski opisuje kao “izvana nadziranu (re)demokratizaciju”. Demokratizaciju i donošenje ustava u Japanu nadgledale su SAD, a u Zapadnoj Njemačkoj zapadne pobjedničke sile pod vodstvom Amerikanaca. Italija je bila međuslučaj koji se nalazi između “izvana nadzirane (re)demokratizacije” i tranzicije putem “unutarnje redemokratizacije, nakon što je okupacijska vlast pobijeđena pomoću vanjske sile” (Stepan, 1986, 67). U Italiji se ne može, kao u Njemačkoj,68 utvrditi precizan datum kraja fašističke vladavine. Kolaps se zbivao u dvije etape. Prva etapa počela je iskrcavanjem saveznika na Siciliju 10. srpnja 1943. Kako je ratni poraz postao očitim, “fašističko Veliko vijeće” smijenilo je diktatora Mussolinija većinom od 19 naprema 9 glasova (Lill, 1986, 360). Mussolinija je potom otpustio kralj i on je bio uhićen. Italija je promijenila ratne fronte. To je značilo kraj fašističke vladavine u cijeloj Italiji. Hitlerovom milošću fašizam je preživio još gotovo dvadeset mjeseci kao krnja socijalnofašistička država Repubblica Sociale Italiano. Istodobno, u drugoj fazi sloma talijanski pokret otpora (resistenza) ujedinio se u široki pokret u kojemu su se protiv nacionalsocijalističkih okupatora i ostataka talijanskog fašizma zajedno oružano borili katolici, laicisti, liberali, socijalisti i komunisti. Presudna je razlika u odnosu prema Njemačkoj i Japanu bilo to što su diktaturu okončali sami Talijani i što su od 1942. počeli formirati širok pokret otpora fašizmu. I ponovna uspostava ustava, pravne države i demokracije u Italiji u mnogo je većoj mjeri bila političko djelo samih Talijana. U Italiji stoga nije bilo vakuuma u suverenosti i legitimnosti između kraja fašizma i stupanja na snagu ustava, koji bi bio usporediv s onim u Njemačkoj i Japanu. Na novome demokratskom početku pristanak na demokraciju i aktivna potpora demokraciji u Italiji bili su izraženiji nego u Njemačkoj i Japanu. Premda je u poslijeratnom dobu značenje pokreta otpora predimenzionirano do nacionalnog mita, on je potaknuo i novi demokratski početak, i konsolidaciju poslijeratne demokracije u Italiji (Pasquino, 1986, 59). Ni Nijemačka ni Japan nisu se mogli ili se nisu htjeli osloboditi svojih diktatura. Kraj autokratskih sustava vladavine bio je isključivo djelo saveznika. 68

Datum kraja fašističke vladavine u Njemačkoj jest 8. svibnja 1945, dan konačne kapitulacije Njemačkog Carstva.

153

Uz blage ograde, to vrijedi i za prve korake u demokratizaciji. “Put demokratizacije kojega izvana nadzire” neka okupacijska sila, kao u Njemačkoj i Japanu nakon 1945, nosi u sebi podjednako i rizike i prednosti. Umjereni rizik čini “legitimacijski vakuum”. Naime, ako stanovništvo doživi novi demokratski poredak kao dar stranih sila, ono prvotno može i demokratski ustav doživjeti kao nešto strano i nametnuto. I afektivna “difuzna potpora” građana novom ustavu teško da nastaje već u samom procesu donošenja ustava, nego se može stvoriti tek kasnije, preko utilitaristički orijentirane “specifične potpore”, i to zbog dobre materijalne bilance učinka novog sustava. Prednost je demokratizacije pod stranim nadzorom brzo, nerizično i dugoročno djelotvorno političko razvlašćivanje preostalih vladajućih elita staroga autokratskog sustava pomoću nadmoćne vojne i političke sile okupacijske vlasti.69 U slučaju Zapadne Njemačke i Japana prevagnule su prednosti savezničke okupacije. U obje je zemlje većina stanovništva prihvaćala stare režime i u kasnoj fazi rata. U Njemačkoj i Japanu uvjereni demokrati bili su manjina (Beyme, 1993, 62; Watanuki, 1977, 119. i d.). Fašistički, nacionalistički i protudemokratski potencijal bio je znatan. Kako su saveznici licencirali stranke i zabranili nacionalističke stranke nasljednice, bila je spriječena politička reorganizacija političkih ostataka starog režima. U prihvaćanju i konsolidaciji nove demokracije problematičnima su se pokazale mjere denacifikacije koje su provodili, prije svih, Amerikanci. Apstrahiraju li se nürnberški procesi protiv glavnih ratnih zločinaca, “arbitražni sudovi” u kojima su sjedili Nijemci smatraju se “dvojbenim postupkom” (Sontheimer, 1989, 24). Ti sudovi nisu mogli istražiti stvarni udio onih pristaša nacionalsocijalističke stranke koji su pojedinačno sudjelovali u zločinima nacionalsocijalističkog režima, kao što nisu mogli preispitati ni optužbe u postupcima sukladnima pravnoj državi. Takozvana “isprava o čistoći” u oslobađajućoj presudi pomagala je, osim toga, da se u Adenauerovoj eri potisne moralno i političko suočavanje sa zločinima nacionalsocijalista: “Proces denacifikacije subjektivno je spriječio mnoge Nijemce da spoznaju kako su objektivno, više ili manje, bili važan dio mašinerije totalitarne nacističke države bez kojega Treći Reich nikad ne bi mogao nastati” (Sontheimer, 1989, 25). U Japanu je nakon kratka vremena obustavljen obuhvatan program čišćenja politike, privrede i uprave kakav je bio planiran na početku. “Očišćeni političari” već su se 1950. opet mogli vratiti u politički život. Opterećenim političarima vojnog režima osobito je, u velikoj mjeri, bila prožeta Liberalnodemokratska stranka (LDS) koja je vladala stalno od 1955. do 1993. Pozitivna strana toga normativno uznemirujućeg razvoja bilo je uključivanje i kooptacija starih autokratskih elita u nove demokratske organizacije i strukture (Pohl, 1994a, 80). Njemački i, na sličan način, japanski način postupanja s elitama starog režima ukazuje na čest problem postautokratskog razvoja demokracije: kako 69

“Slučaj Irak” pokazuje posebne poteškoće neke okupacijske sile da izgradi demokratski sustav ako je okupacijska sila omražena, ako djeluje u kulturnom kontekstu koji ne razumije i koji je otvoreno neprijateljski prema njoj, te ako ne može brzo riješiti hobsovski problem unutarnjeg mira (usporediti pogl. VII. 3).

154

postupati s političkim vođama, elitama, pomagačima i suputnicima starog režima, a da se izvrši pravda na način pravne države, s jedne strane, te da se ne ugrozi demokratizacija i da se ojača konsolidacija demokracije, s druge strane? Taj je problem Samuel Huntington (1991, 211) jezgrovito sveo na alternativu: “prosecute and punish versus forgive and forget”70. Premda okupacijske sile ne bi ugrozile demokraciju kad bi kaznile zločince, u Zapadnoj Njemačkoj osuđeni su apsolutni vodeći vrhovi režima (nürnberški procesi), malobrojne privredne vođe, a kasnije i neke neposredne ubojice iz koncentracijskih logora. S obzirom na gnjusne zločine, to zbog moralnih razloga može biti vrijedno žaljenja. No, upitno je bi li zamašnije sudsko osuđivanje mnogih voljnih pomagača režima sredstvima pravne države uopće bilo provedivo. Premda u prilog sudske obrade zločina režima govore valjani normativni razlozi, ona često nailazi na organizacijske granice i granice pravne države. 71 Zbog isključivanja većih dijelova stanovništva, masovne osude mogu, osim toga, ugroziti društvenu integraciju i stabilizaciju demokracije. Ono što je, dakle, u određenim okolnostima teorijski i normativno poželjno, može biti zaprekom uspješnoj demokratizaciji i konsolidaciji demokracije. Najvažnije aspekte te problematike Max Weber je označio pojmovima “etika uvjerenja” i “etika odgovornosti”. Samuel Huntington (1991, 213. i d.) je suprotstavio argumente “oproštaja i zaborava” argumentima “procesuiranja i kažnjavanja”.72 Najvažniji argumenti koji govore u prilog kažnjavanju jesu: • nasljedni demokratski režim ima moralnu obvezu kazniti zločine protiv čovječnosti; to ponajprije vrijedi u odnosu prema žrtvama režima; • kažnjavanje je nužno kako bi se odvratilo od budućih povreda ljudskih prava; • kažnjavanje treba pokazati da je demokracija dostatno moćna da ne poklekne pred prijetnjama elita starog režima i da demonstrira nadmoć pravne države i demokracije. • • •

• 70

Protiv kažnjavanja mogu govoriti slijedeći razlozi: demokracija se mora temeljiti na pomirenju i ne smije iznova stvarati jazove u društvu; krhki proces demokratizacije traži jamstvo da neće biti odmazde prema zločinima prijašnjeg režima kako se ne bi stvorili veto potencijali protiv mlade demokracije; kako su često u povredama ljudskih prava sudjelovale, u različitoj mjeri, mnoge skupine i pojedinci, amnestija stvara povoljniju polazišnu osnovu za demokraciju od mogućega arbitrarnog kažnjavanja nositelja starog režima; kažnjavanje može ugroziti konsolidaciju demokracije. Stabilizacija suvremene demokracije jest više dobro od kažnjavanja prošlih zločina.

“Procesuiranje i kažnjavanje nasuprot oproštaju i zaboravu” (nap. prev.). Ako se ne mogu kvalificirati kao “genocid” ili “zločini protiv čovječnosti”, oni nerijetko kolidiraju sa zabranom retrospektivnosti u pravnoj državi. 72 O problematici takozvane “tranzicijske pravde” vidjeti, među ostalim, Kritz (1995), Arenhövel (2000) i Elster (2004). 71

155

Huntington (1991, 231) ne ostaje samo na pukom nabrajanju i suprotstavljanju argumenata, nego ih formulira u rečenicama “ako-onda”, koje su primjenjive na konkretna postautokratska stanja. 1. Ako tranformacija započne pregovorima između elita starog režima i opozicije režimu, onda se može zanemariti kažnjavanje dijelova autokratskih elita, budući da politički troškovi pretežu nad moralnim dobitima. 2. Ako se sustav promijeni kolapsom ili naglim prekidom sa starim režimom te ako je očita opća moralna i politička želja za kažnjavanjem, onda vodeće elite, i to odmah, prve godine, trebaju biti kažnjene. No odmah se mora jasno objasniti da srednji i donji rangovi neće biti kažnjeni. U prekarnoj, neposrednoj postautokratskoj fazi Huntington u dvojbenom slučaju optira za amnestiju umjesto progona i kažnjavanja. Temelj tome je prosudbeni kriterij etike odgovornosti da se ne ugrozi proces demokratizacije i tako ne rizikuje nastanak novih žrtava. Od triju država tu je smjernicu nakon 1945. potpuno slijedila samo Italija. U Zapadnoj Njemačkoj su vodeći ratni i režimski zločinci kažnjeni, odnosno provedeni su dvojbeni postupci denacifikacije, kao u zapadnim zonama. U Japanu je čišćenje pogodilo gotovo isključivo vojsku i samo malobrojne političke vrhove, izuzimajući Tennō. U sve tri države premoćna većina pomagača bivšeg režima opet se vratila u državnu, sudbenu i sveučilišnu službu (Sontheimer, 1989, 25; Pasquiono, 1986, 56; Halliday, 1989, 118). To, doduše, nije ugrozilo nove demokracije, ali je tijekom prva dva desetljeća nakon rata pretvorilo državne i pravosudne aparate u utvrde neliberalnih i poluautoritarnih shvaćanja društva. 3.2.4. Institucionalizacija demokracije Presudan je korak u prijelazu iz autokracije u demokraciju prenošenje političke vlasti s neke skupine osoba na “set” institucionaliziranih pravila (Przeworski, 1991, 14). Novouspostavljene norme i institucije određuju dopuštene političke postupke kojima se obrađuju i rješavaju društveni i politički sukobi. To su “metapravila” (Beyme, 1994b, 233) novoga demokratskog sustava i ona mjerodavno odlučuju o izgledima za vlast, utjecaj i raspodjelu u državi, privredi i društvu. Ipak, u “institucionalizaciji demokracije” imamo posla s fazom kojoj nisu jasno određeni početak i svršetak u svim promjenama sustava. Osobito njezin svršetak u velikoj mjeri ovisi o vrsti promjene sustava. Kraj autokratske vladavine može se shvatiti kao deinstitucionalizacija, a početak demokracije kao reinstitucionalizacija nekoga političkog poretka. Općenito se može ustvrditi da institucionalizacija demokracije počinje (1) kad su pravila autokratske vladavine potpuno ili djelomice suspendirana i (2) kad su stare vladajuće elite izgubile vlast ili je moraju dijeliti s novim demokratskim elitama. U istraživanju tijeka institucionaliziranja demokracije posebno se mora odgovoriti na tri slijedeća pitanja: 1. Koji su akteri presudno utjecali na institucionalizaciju demokracije?

156

2. Kojim je postupcima demokracija institucionalizirana? 3. Kakva institucionalna konfiguracija upućuje na novi, demokratski sustav vlasti? ad 1. Akteri Sudjelujući akteri sustavno se mogu podijeliti na “vansjke” i “unutarnje”. U drugom valu demokratizacije vanjski su akteri bile savezničke pobjedničke sile. Pod unutarnjim akterima misli se na nove demokratske snage koje su u tri zemlje bile uključene u proces institucionalizacije na različite načine. Najjačiji utjecaj pobjedničke sile, SAD-a, bio je u Japanu. Utjecaji savezničkih zapadnih sila na osnutak SR Njemačke na početku su, doduše, bili presudni, ali su tijekom institucionalizacije demokracije sve više slabjeli. “Izvana” se najmanje utjecalo na novo utemeljenje talijanske demokracije. Nasuprot Njemačkoj, u Japanu zemlja nije bila podijeljena na različite okupacijske zone, unatoč početnim željama Sovjetskog Saveza, kao što nije bilo ni zajedničke uprave pobjedničkih sila. Štoviše, okupacijska je politika pripala samo Supreme Commander of the Allied Powers (SCAP) koji je, unatoč svojoj formalnoj vezanosti za sve savezničke nadzorne vlasti, bio ovisan samo o uputama vlade SAD-a u Washingtonu i samo je njoj polagao račune. Dok su okvirni politički uvjeti demokratizacije bili oblikovani u Washingtonu, SCAP je donosio svakodnevne političke odluke na licu mjestu. Prema tome, SAD su u biti određivale tijek i rezultat institucionalizacije demokracije u Japanu. Pritom su okupacijske vlasti samo posredno snosile odgovornost za vladu. Japanska vlada koju su kontrolirale SAD ostajala je u međuvremenu na dužnosti i bila je odgovorna za provođenje direktiva SCAP-a pomoću japanske ministarstvene birokracije. U demokratizaciji Japana raspoznaju se, dakle, tri relevantna aktera: • američke vojne vlasti (“vanjski demokratizatori”), • japanska vladina birokracija, u kojoj su od predstavnika autoritarnog režima bili očišćeni samo vodeći položaji u vojsci, politici i privredi (izvana nadzirana “unutarnja demokratizacija”), • američki ustavni pravnici (izvana ovlašteni civilni stručnjaci). Okupacijske vlasti uvelike su odustale od svoje politike čišćenja već tijekom 1946. godine. U novome političkom uređenju zemlje usko su surađivali s jedva promijenjenom, starom japanskom državnom birokracijom koja je, nakon isključenja vojske i znatne oslabljenosti civilnih političkih elita, ostala jedina državna institucija koja je dobro funkcionirala. Osim što je provodila odluke SCAP-a, japanskoj je birokraciji ostao i širok prostor za samostalno djelovanje koji je ona koristila za očuvanje svojih ovlasti u planiranju i upravljanju koje su se povećale u ozračju ratne privrede. Izrada novog ustava, za što je bila nadležna skupina američkih pravnika, bila je glavno sredstvo institucionaliziranja demokracije. Ključna područja koja su američki stručnjaci izradili, a koja je japanski parlament usvojio 1947, bila su: • svođenje uloge tennōa na čisto simbolične funkcije, bez ikakvih političkih ovlasti;

157

• • •

ukidanje vojske i zabrana uspostave oružanih snaga (čl. 9); znatno očuvanje centralističkog uređenja države; preuzimanje parlamentarnog sustava vlasti s asimetričnim dvodomnim sustavom i kabinetom koji je odgovoran samo Donjem domu.

SCAP je, osim toga, legalizirao prethodno zabranjene političke stranke, te decentralizirao obrazovni sustav kako bi se odgajali demokratski i punoljetni građani. Decentralizirana je i policija i ojačane su lokalne uprave. Kult shinto, koji je autoritarnom režimu služio kao ideološki instrument, ukinut je kao službena državna religija. Promjena u američkom ponašanju može se utvrditi već početkom 1947. godine kad su zbog pogoršanoga privrednog stanja izbili masovni prosvjedi. SCAP je nastojao depolitizirati stanovništvo. Opozvana je decentralizacija policijskih i obrazovnih ustanova. Pod dojmom početka sukoba između Istoka i Zapada u američkoj upravi sve se više probijalo gledište da SAD trebaju biti primarno zainteresirane za stabilnoga i pouzdanog saveznika, te je stoga oživljavanju ekonomije dana prednost pred demokratizacijom (Eccleston, 1993, 18). Zbog premoći imperativa sukoba između Istoka i Zapada u vanjskoj politici, SAD su se sukcesivno povlačile iz aktivne demokratizacije zemlje nakon što su u Japanu usađene temeljne crte kapitalističke demokracije. “Unutarnji demokratizatori” provodili su potom projekt demokracije, što su ga potaknuli i prvotno snažno kontrolirali Amerikanci, manje angažirano i u pravcu konzervativno interpretirane “elitne demokracije” (u Schumpeterovu smislu) u kojoj je participacija slaba, ali demokracija funkcionira. Politika je u poslijeratnoj Njemačkoj počela nakon 1945. “pod protektoratom okupacijskih sila” (Sontheimer, 1989, 21). Saveznici su decentralizirali njemačku upravu. Politička i upravna obnova počela je s najniže, komunalne razine. Pritom su zapadni saveznici u svojim okupacijskim zonama posegnuli ponajprije za demokratskim političarima Weimarske Republike, odnosno za ličnostima koje nisu bile opterećene nacionalsocijalizmom. Kako su Britanci i Francuzi htjeli spriječiti oživljavanje jake središnje vlasti, najvažnije nacionalne političke jedinice vrlo su brzo, nakon komuna, postale pokrajine, koje su djelomice iznova stvorene. Političku legitimnost da djeluju dali su im demokratski ustavi (Pfetsch, 1990), te su one oblikovale federalnu teritorijalnu strukturu kasnije Zapadne Njemačke. I ostale političke institucije Zapadne Njemačke izgrađivane su također pod kontrolom savezničkih vojnih guvernera, osobito u američko-britanskoj zoni (Sontheimer, 1989, 29). Vodeći političari u tim institucijama, koji su često bili članovi demokratskih stranaka u Weimarskoj Republici, postali su prvi naraštaj političkih vođa Bonnske Republike.73 Pravi konstitucionalni “znak za start” SR Njemačke dan je na konferenciji šest sila u Londonu kad su premijeri pokrajina ovlašteni da sazovu ustavotvornu skupštinu (Kleßmann, 1986, 193). Upute zapadnih saveznika, koje su zapisane u “frankfurtskim dokumentima”, u biti su se ograničavale na osiguranje temeljnih prava i federalizaciju SR Njemačke. Premda 73

To nije značilo da i bivši članovi nacističke stranke, kao što su Globke, Carstens, Kiesinger ili Filbinger, nisu dospjeli do najviših položaja u SR Njemačkoj.

158

su se okupacijske sile samo dva puta decidirano umiješale u vijećanje o Temeljnom zakonu, te su Parlamentarnom vijeću uvelike dale slobodne ruke u izradi “ustava”, otpočetka su dale do znanja da će Temeljni zakon najprije morati odobriti one. Stoga se treba suglasiti sa Sontheimerovom (1989, 37) tvrdnjom da je posrijedi bilo “nadzirano donošenje ustava”, premda u blagom obliku. Njemački političari prvog naraštaja nedvojbeno su bili najvažniji konstruktori ustava, ali su ih stalno nadzirali saveznici, koji su utvrdili njegov (široki) okvir. Engleski i američki saveznici određivali su samo vrlo kratku fazu institucionalizacije demokracije u Italiji. Prvotno su, od jeseni 1943. do svibnja 1945, postojale “dvije Italije”, koje su bile u međusobnome ratnom stanju: fašistička Repubblica Sociale Italiano (RSI) na sjeveru Italije pod Mussolinijem i zahvaljujući milosti Njemačke i Kraljevina Italija pod nadzorom engleskih i američkih saveznika. U demokratizaciji se mogu uočiti tri važna aktera: • Saveznici, Velika Britanija i SAD, pri čemu su SAD brzo postale odlučujuća snaga. • Monarh Vittorio Emanuele i maršal Badoglio, koji su doduše objavili rat Mussolinijevoj RSI, ali su se i sami diskreditirali kolaboracijom s fašizmom od 1923. do 1943. • Comitati di Liberazione Nazionale (CLN), koji su proizašli iz resistenze i koji su se sastojali od komunista, socijalista, radikalnih republikanaca, umjerenih liberala, kršćanskih demokrata i katolika. Unatoč znatnim unutarnjim svjetonazorskim i političkim razlikama, nacionalni oslobodilački odbori i političke stranke što su kasnije proizašle iz njih uvelike su usklađeno djelovali u stilu nacionalne koalicije za izvanredno stanje sve do izbijanja Hladnog rata 1947. Saveznici su imali važnu ulogu samo od 1943. do 1944. Nakon poraza Njemačke i sloma RSI-a Amerikanci su prenijeli gotovo sve ovlasti na privremenu talijansku vladu. Već u svibnju 1946. potpuno je raspušteno savezničko kontrolno povjerenstvo. Amerikanci su intervenirali u talijansku politiku samo još da bi poduprli umjerene građanske snage protiv komunista, potaknuli kapitalističku rekonstrukciju Italije, vezali financijsku pomoć 1947. za isključenje komunista iz privremene svestranačke vlade te, nakon izbijanja Hladnog rata, jako ubrzali integraciju Italije u Zapad. No nema sumnje da su s krajem rata odlučujuću ulogu u demokratizaciji zemlje imali talijanski političari (Alf, 1977, 57. i d.; Scoppola, 1980, 17. i d.; Pasquino, 1986, 59; Lill, 1988, 381). Unatoč političkoj mitologizaciji resistenze u unutarnjoj politici Italije u prvim desetljećima poslije rata, mora se ustvrditi da je pokret otpora bio jezgra i pokretačka snaga demokratizacije Italije. Po tome se institucionalizacija demokracije u Italiji razlikuje od one u Japanu i Zapadnoj Njemačkoj, gdje su njezinu genezu i strukturu mnogo jače obilježile pobjedničke savezničke sile, tj. “vanjski akteri”. ad 2. Postupci

159

Vrlo su se razlikovali i postupci institucionalizacije demokracije. Ako se na ustavnu konsolidaciju primijene prikazani kriteriji formalne legitimacije kao osnova za ocjenu (Elster, 1994), prema postupku izrade i usvajanja najsolidnije je bio legitimiran talijanski ustav, dok je ustav SR Njemačke ispunio – ako ga je uopće ispunio – samo podnošljivi minimum demokratskih standarda. Modus nastanka japanskog ustava mora se označiti “nedemokratskim”. U slučaju donošenja talijanskog ustava jednoznačno su bili ostvareni legitimacija odozgo i unutarnji postupak legitimacije, ali ne i legitimacija odozdo. Ustavotvorna skupština nedvojbeno je nastala prema demokratskim načelima. To se dogodilo u dva odvojena postupka 2. lipnja 1946: referendumom je utvrđen republikanski oblik države, s jedne strane, i pučkim je izborima uspostavljena Konstituanta, s druge strane. Ona je potom izradila nacrt ustava i usvojila ga s 455 glasova za i 55 glasova protiv. Nije bilo dodatne legitimacije ustavnim referendumom (Beyme, 1970, 26). U SR Njemačkoj je mjerodavan prijedlog za Temeljni zakon izradila skupina stručnjaka koju su sastavili premijeri pokrajina (“konferencija na Herrenchiemseeu”), potom se o njemu raspravljalo u Parlamentarnom vijeću, gdje je i usvojen s 53 glasa za i 12 glasova protiv. Nakon toga s Temeljnim zakonom su se suglasili svi pokrajinski parlamenti, osim bavarskoga. Nasuprot talijanskoj Konstituanti, Parlamentarno vijeće nije bilo ustavotvorna skupština nastala pučkim izborima. Ustavotvorci su se potpuno svjesno odrekli referenduma o ustavu, jer je Temeljni zakon bio shvaćen samo kao privremeni ustav zapadnog dijela njemačke države (Mußgnug, 1987; Pfetsch, 1990; Storost, 1990). Dok je u SR Njemačkoj legitimacija odozgo bila uvažena samo djelomice, unutarnja proceduralna legitimacija potpuno, a legitimacija odozdo uopće nije bila uvažena, donošenje japanskog ustava odmah je povrijedilo sva tri zahtjeva za legitimnošću u donošenju demokratskih ustava. Nacrt Ustava nije izradila i o njemu nije raspravljala ustavotvorna skupština, nego skupina američkih pravnika koju je za to ovlastio Supreme Commander for the Allied Powers, general McArthur. U toj skupini nije bilo Japanaca. Prvi nacrt Ustava japanski je parlament odbacio. Pod pritiskom američke okupacijske vlasti japanski je parlament nešto kasnije prihvatio samo malo promijenjeni nacrt bez ikakvih izmjena. Nije održan referendum o Ustavu (Halliday, 1989; Hartmann, J., 1992). Od tri postupka samo je, dakle, proces donošenja ustava u Italiji potpuno udovoljio standardima demokratske legitimacije. Paradoksalno, upravo se talijanski ustav pokazao najslabijim i u vlastitoj zemlji sve prijepornijim ustavom. Nasuprot tome, privremeni Temeljni zakon u SR Njemačkoj, koji je formalnodemokratski bio nezadovoljavajuće legitimiran, pokazao se važnim stupom konsolidacije demokracije. Svojim faktičnim političkim dokazivanjem on je, kako je to formulirao Josef Isensee (1992, 37), izrastao u “neizravni, stalni referendum o ustavu”. Otkako je Temeljni zakon nastao, stalno su se, unatoč “porođajnoj mani”, povećavali njegova nova “legitimnost..., normativna snaga i stabilnost” (Isensee, 1992, 37). Čak je i Ustav Japana, koji su u velikoj mjeri odredili stranci, stjecao prihvaćenost i suglasnost, a time i legitimnost, kako se povećavalo trajanje njegova važenja (Nakamura, 1994, 76.

160

Povijest djelovanja triju ustava, ponajprije empirijski, upućuje na to da je korektnost demokratskih postupaka u donošenju ustava očito od marginalne važnosti za dokazivanje demokracije i za empirijski uočljivu konsolidaciju demokratskog sustava vlasti. Taj je nalaz potvrdila i analiza procesa demokratizacije u “trećem valu”. ad3. Institucije Zbog “historijskog kompleksa tiranina” iz totalitarnih i autoritarnih iskustava s fašizmom i militarizmom, u tri poslijeratne demokracije nije bilo izgleda da se ostvare zamisli ni o predsjedničkome niti o polupredsjedničkom sustavu.74 Stoga su se tvorci ustava u sve tri zemlje odlučili za parlamentarne sustave vlasti. Državni poglavari – tennō u Japanu, savezni predsjednik u SR Njemačkoj i predsjednik države u Italiji – dobili su male političke ovlasti. Svjesno su ograničene njihove mogućnosti da interveniraju u politiku vlade tako da je oblikuju. Male ovlasti državnih poglavara sprječavaju nastanak problematičnih, neprozirnih i po legitimnost štetnih sukoba oko vlasti i blokada odlučivanja između šefa vlade i predsjednika države, a što je ustavom ugrađeno u predsjedničke i polupredsjedničke sustave vlasti. I stvarno, takvi se sukobi nisu pojavili ni u jednoj od tri zemlje otkako su nastale. Vlade u trima poslijeratnim demokracijama birali su parlamenti i one su ovisile o njihovu povjerenju (Beyme, 1970, 1999). Zato je vladama ustavom bila dana mogućnost da – u dogovoru s predsjednikom države i pod strogo određenim uvjetima – raspuste parlament. Time su u sve tri zemlje utvrđeni ustavni postupci kojima se razrješavaju međusobne blokade u odlučivanju koje Linz (1990) te Stepan i Skach (1993) smatraju velikom opasnošću za destabilizaciju mladih, još nekonsolidiranih demokracija. Dok je u Italiji opoziv razmjerno lak jednostavnim glasovanjem o nepovjerenju, Temeljni zakon SR Njemačke svojim je konstruktivnim glasovanjem o nepovjerenju postavio razmjerno visok prag za smjenu vlade. Jednostavno glasovanje o povjerenju u Italiji je olakšalo vrlo česte smjene vlada u parlamentu,75 kao što je konstruktivno glasovanje o nepovjerenju u SR Njemačkoj institucionalno spriječilo takvu praksu. U konstruktivnom glasovanju o nepovjerenju sustav vlasti SR Njemačke otpočetka je imao ustavno zajamčen postupak koji je pridonosio stabilnosti vlade, a da se to nije plaćalo opasnim blokadama odlučivanja djelatno nesposobnih vlada. Sve tri zemlje imaju dvodomne parlamente, premda s različitom predstavničkom osnovicom i s različitim ovlastima. Najasimetričniji je japanski parlament. U procesu odlučivanja u japanskom parlamentu jednoznačno dominira Predstavnički dom (Donji dom). Vlada ovisi samo o glasovanju o povjerenju u Predstavničkom domu. “Dom savjetnika”, Gornji dom, ima, doduše, obvezu da se u zakonodavstvu općenito suglasi sa zakonom o proračunu i međunarodnim ugovorima, ali njegovo glasovanje može nadglasovati Predstavnički dom (Pohl, 1994, 73). Premda ni u SR Njemačkoj nije nastao simetričan dvodomni sustav, 74

U SR Njemačkoj važnu su ulogu imala negativna iskustva s polupredsjedničkim sustavom vlasti u Weimarskoj Republici. 75 Prosječni “životni vijek” talijanskih vlada od 1948. do 2006. bio je jedanaest mjeseci.

161

Savezno vijeće (Bundesrat) ipak dobiva znatno pravo glasa u saveznom zakonodavstvu onda kada u Bundestagu i u Bundesratu većine imaju različite političke stranke. U tom smislu, Bundesrat ne djeluje primarno kao pokrajinska kontrolna instancija, nego – i to uglavnom preko odbora za posredovanje – kao institucija koju su instrumentalizirale političke stranke, koja u SR Njemačkoj prisiljava na kompromise ili dopušta da zakonski nacrti propadnu. Samo je u Italiji nastao simetrični dvodomni sustav. Predstavnički dom i Senat otpočetka su imali jednake ovlasti i – zbog gotovo jednakoga izbornog sustava i jednakih zakonodavnih razdoblja – gotovo zrcalno predstavništvo. Da bi preuzela dužnost, talijanskoj je vladi potrebno povjerenje oba doma. Dvodomni sustav u Italiji, u kojemu nema nikakva odbora za posredovanje, u zakonodavnom se procesu pokazao vrlo sporim, a zbog sličnih većinskih odnosa nije se razvio u pravu demokratsku instanciju međusobne kontrole. Ustavi svih triju zemalja predvidjeli su ustavne sudove kao važnu kontrolnu instanciju zaštite mladih demokracija od prekoračivanja granica zakonodavca (parlamenta), presezanja izvršne vlasti ili organskih sporova ustavnih institucija. Na temelju svojih ovlasti (odlučivanje o federalnim sporovima, o sporovima državnih tijela, kontrola normi, ustavne žalbe) Savezni ustavni sud razvio je “najintenzivnije ustavno sudstvo u nekoj demokratskoj državi” u zapadnom svijetu (Sontheimer, 1989, 286; Kneip, 2006). Kao “čuvar ustava”, on se dokazao kao važan element podjele vlasti u demokraciji SR Njemačke, a da se to nije pretvorilo u problematičnu juridifikaciju politike. U Italiji je, unatoč odredbi Ustava koja to nalaže, Ustavni sud, Corte Constituzionale, osnovan tek 1956. Kako ima manja prava, nije mogao dostići ni utjecaj ni ugled Ustavnog suda SR Njemačke. Zato nije ni imao važnu ulogu u stabiliziranju demokracije s podjelom vlasti u Italiji. Premda se zbog jakih formalnih ovlasti Vrhovni sud u Japanu povremeno označuje kao “čuvar Ustava”, ni on nije imao značajnu ulogu u konsolidiranju demokracije. Nikad se nije bavio apstraktnom kontrolom normi – koja je u raspravi o ustavnom pravu u Japanu prijeporna – a uvijek se suzdržavao i u kontroli državnih tijela (Kevenhörster, 1969, 61). Najviši japanski sud uvijek se isticao“samoograničavanjem sudaca” u odnosu prema ustavnim pitanjima. Sažmimo: zbog centralističkog ustrojstva države, ograničenih ovlasti drugog doma (Gornjeg doma), većinskoga izbornog sustava u višemandatnim izbornim okruzima (do 1993), te slabog značenja ustavnog suda, ustavni poredak japanskoga sustava vlasti snažnije je usmjeren na strukture odlučivanja većinske nego konsenzusne demokracije (Lijphart, 1984). Učinkovito djelovanje pretpostavlja se uvažavanju manjinskih pozicija, demokratskih checks and balances te socijalne i političke participacije. Promatra li se samo “slovo ustava”, u sustav vlasti Italije i SR Njemačke mnogo su više ugrađena kontrolna ustavna tijela i političke institucije koje sile na stvaranje kompromisa i konsenzusno usmjerenih obrazaca odlučivanja. To vrijedi napose za Italiju. Njezin je politički sustav mnogo manje usmjeren na učinkovito političko odlučivanje nego što se brine za posve razmjerno predstavljanje (razmjerno izborno pravo bez prohibitivne klauzule), ako je moguće, svih društvenih interesa i političkih grupacija. Moć i ovlasti premijera podređene su zaštiti demokratskog

162

predstavljanja i najmanjih političkih struja i društvenih manjina. U tome je institucionalnom aranžmanu zakonodavna vlast avansirala u dominantnu političku instituciju (Merkel, 1993b, 31). To bitno nisu promijenile ni izmjene Ustava 1992. (Trautmann, 1999, 519). Sukladno Temeljnom zakonu, u sustav vlasti SR Njemačke, čisto formalno, ugrađeni su jači checks and balances. Federalizam, Savezno vijeće kao drugi dom i moćni Savezni ustavni sud stoje nasuprot saveznoj vladi i njezinoj parlamentarnoj većini kao značajne veto sile. 3.2.5. Konsolidacija demokracije Unutarnji uzroci brze konsolidacije poslijeratnih demokracija u drugom valu bit će još jednom sažeti u komparativnome završnom poglavlju. Varijable usporedbe jesu: • središnje institucije sustava vlasti. • stabilnost vlada, • izborni sustav, • struktura stranačkog sustava, • struktura industrijskih odnosa, • razvoj civilne kulture i civilnog društva, • privredno postignuće, • izvanjska potpora. Demokratska konsolidacija Savezne Republike Njemačke Od triju zemalja samo se među građanima Savezne Republike Njemačke trajno razvio ustavni patriotizam (Sternberger, 1990; Habermas, 1990). Patriotizam u Njemačkoj prvi put nije više bio šovinistički usmjeren na imperijalističku politiku velike sile, kao u Carevini, ili na narodnosno definiranu naciju, kao u razdoblju nacionalsocijalističke vladavine, nego na norme i institucije demokratske zajednice. Nove demokratske institucije prvotno nisu bile primarno poštovane zbog mogućnosti političke participacije, nego ponajprije zbog reda što su ga priskrbile sustavu vlasti. Najvažnije su: • Stabilnost vlade: Do 1972. zakonodavno razdoblje nijedanput nije okončano prije vremena i nije bilo nijednih prijevremenih izbora. Samo je 1963. izvršena planirana smjena kancelara, a 1966. promjena koalicija između termina izbora. • Autoritet vlade: Istaknuti položaj saveznog kancelara (ovlast da daje smjernice), koji je do 1963. vjerodostojno obavljao i gradio Konrad Adenauer, simbolizirao je autoritet vlade. To je odgovaralo izraženoj “podaničkoj kulturi” koja je još postojala kod mnogih građana (Almond i Verba, 1963; Sontheimer, 1989, 133). Zbog svoje stabilnosti, autoriteta i učinkovita djelovanja, kancelarska je demokracija nedvojbeno bila povoljan institucionalni kontekst u kojemu se stanovništvo, koje je većinom bilo autoritarno socijalizirano i koje je samo prije nekoliko

163

•

godina oduševljeno podupiralo Hitlera, moglo polako učiti demokraciji, prihvaćati je i afektivno podupirati. Izborni i stranački sustav: Stabilnost, autoritet i eficijentnost vlade podupirao je izborni sustav koji je, nakon nekoliko modifikacija 1953. i 1956, znatno poticao tendencije koncentracije u stranačkom sustavu. Djelomice personalizirani razmjerni izborni sustav s petpostotnom prohibitivnom klauzulom omogućavao je smanjenje početno visoke fragmentacije stranačkog krajolika (1949. je u Bundestagu bilo devet stranaka) na trostranački sustav76 (u Bundestagu su 1957. bile četiri, a 1961. tri stranke), a da nije ukinuta razmjernost kao odlučujući element izbornog sustava (Nohlen, 1990, 192). Koncentraciji i deideologizaciji stranačkog sustava dodatno je pridonio Savezni ustavni sud zabranom protuustavne Stranke Njemačkog Carstva (1952) i Komunističke partije Njemačke (1956). Osim toga, privredno čudo, koje je počelo brzo, dalo je važnu temeljnu pretpostavku za umjerenost stranačkog krajolika u SR Njemačkoj. Uspostavio se umjereno pluralistički stranački sustav koji je bio sposoban proizvesti stabilne i djelatno sposobne vlade (stabilnost), ne iskrivljujući volju birača u raspodjeli mandata i ne sprječavajući uključivanje u predstavništvo društvenih interesa i političkih struja (inkluzivnost).

U SR Njemačkoj nije se povoljno razvijalo samo predstavljanje teritorijalnih interesa (stranke), nego i predstavljanje funkcionalnih interesa posredstvom udruženja. To se osobito odnosi na odnos između kapitala i rada. Ustavotvorci su se već u Temeljnom zakonu suglasili o temeljnim pravilima rješavanja sukoba na području radnih odnosa, uključivši slobodu koaliranja, negativnu slobodu koaliranja i pravo na štrajk. Zakon o suodlučivanju u teškoj industriji iz 1951, Zakon o ustrojstvu poduzeća iz 1952. te Sporazum o modelu rješavanja sukoba između Njemačkoga saveza sindikata i Saveza njemačkih udruženja poduzetnika iz 1954. čine prijelomne datume u gustoj juridifikaciji industrijskih odnosa, koje je u razdoblju što je slijedilo i nastavljeno (Beyme, 1993, 211; Armingeon, 1994, 182. i d.; Weßels, 2003). Spoj velike organizacijske koncentracije i reprezentativnosti sindikata i udruženja poduzetnika, reformističke orijentacije sindikata, njihova prihvaćanja od strane poslodavaca kao pregovaračkog partnera i stabilizirajućega pravnog okvira u SR Njemačkoj je već pedesetih godina rezultirao razvojem kooperativnih radnih odnosa. Nikad, doduše, nisu dostigli intenzivnost neokorporativističke isprepletenosti Švedske ili Austrije, ali su ipak uzrokovali brzo snižavanje stopa sukoba, veću pripravnost na suradnju, a time i stabilnu “proizvodnu snagu” za privredu i demokraciju. U SR Njemačkoj sukob rada i kapitala ni u jednom trenutku nije bio opterećenje u konsolidaciji mlade demokracije. Pozitivni ekonomski razvoj, brzo smanjivanje nezaposlenosti i dobra bilanca privredne politike bili su istaknuti čimbenici brze konsolidacije demokracije u SR Njemačkoj. Oni su pridonijeli deideologizaciji stranačkog 76

Kako imaju zajedničku frakciju, CDU i CSU su, iz parlamentarne perspektive, funkcionalistički shvaćene kao jedna stranka.

164

sustava, pružili materijalnu osnovicu za deradikalizaciju industrijskih odnosa, ublažili sukob oko raspodjele i pomogli da se milijuni prognanika ekonomski i politički integriraju u zapadnonjemački dio države. Neočekivani ekonomski prosperitet podupirao je i nove demokratske institucije u političkom sustavu, koje su opet davale stabilan okvir u obliku političkog poretka za povećanje privredne učinkovitosti. Tako je iz motiva koji su prvotno bili orijentirani primarno utilitaristički izrastala “specifična potpora” demokraciji tržišne privrede. Pedesetih se godina “specifična” potpora sustavu pretvarala u “difuznu” potporu, i to najprije sporo. Izgradnja demokratske političke kulture u SR Njemačkoj trajala je dulje nego što u to želi povjerovati suvremeno povijesno istraživanje ex post. Historičar Hans-Peter Schwarz (1981, 287. i d.) posve točno označuje 1955-1957. kao razdoblje “konsolidacije” s obzirom na stabilizaciju institucija, izgradnju samostalne vanjske politike i određene reforme u socijalnoj politici. Ako bi se pak konsolidacija trebala općenito odnositi na cijelu demokraciju u SR Njemačkoj, riječ je o institucionalistički “skraćenome” shvaćanju politike. Ono potpuno ispušta iz vida da je konsolidiranoj demokraciji potreban i razvoj građanskog društva koje podupire demokraciju. Upravo ono nije bilo izgrađeno do kraja pedesetih godina, kao što su to dokazali Gabriel Almond i Sidney Verba (1963) u svojoj pionirskoj studiji Civic Culture.77 U usporedbi pet nacija, “civilna kultura” SR Njemačke jasno je rangirana iza stabilnih anglosaksonskih demokracija u SAD-u i Velikoj Britaniji, ali ipak ispred Italije i Meksika. Prema Almondu i Verbi (1963, 1980), političku kulturu SR Njemačke potkraj pedesetih godina obilježavale su slijedeće značajke: • građani SR Njemačke dobro su poznavali kako djeluju političke institucije (kognitivni element), ali su ponajprije bili zainteresirani za politički output (evaluativni element);78 • ključnim institucijama parlamentarne demokracije, kao što su izbori, stranke i parlament, građani su izražavali slabu afektivnu potporu (afektivni element); • razina aktivne političke komunikacije i participacije bila je, komparativno gledano, niska (participacijski element); • u znatnom dijelu građana SR Njemačke prvo su demokratsko desetljeće preživjeli podanički nazor, podložnost vlasti i klerikalno-tradicionalni vrijednosni stavovi; • unatoč dobro razvijenom članstvu u društvenim organizacijama, građani su pokazivali tek nisku razinu međusobnog povjerenja i slabu sklonost ka 77

Idealni tip civic culture (građanske kulture) Almond i Verba (1963, 474) smatraju najpovoljnijom varijantom za stabilnost demokratskog sustava: “The civic culture is a mixed political culture. In it many individuals are active in politics, but there are also many who take the more passive role of subject:” (“Građanska kultura jest miješana politička kultura. U njoj je mnogo pojedinaca aktivno u politici, ali je i mnogo onih koji imaju pasivniju ulogu podanika.” nap. prev.). 78 Prema studiji Civic Culture, stabilnost političkog sustava SR Njemačke bila je ovisnija o postignuću sustava nego u ostale četiri zemlje koje su uspoređivane: u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji i Meksiku.

165

suradnji u društvenim pitanjima koja se nisu ticala zastupanja vlastitih privrednih interesa. Gabriel Almond i Sidney Verba (1980, 219), dvojica pionira u istraživanju političke kulture, jezgrovito su saželi nalaze o SR Njemačkoj potkraj pedesetih godina: “Premda su u Njemačkoj uspostavljene demokratske ustavne institucije, te postoji dobro razvijena infrastruktura političkih stranaka i interesnih skupina, nedostaju oni politički stavovi koji omogućuju da se izrazi demokratski način djelovanja tih institucija”. Nakon dva desetljeća Almond (1987, 34. i d.) priznaje SR Njemačkoj punu sposobnost da bude demokracija. Obrazložio je da su se promijenili temeljni stavovi, što je ponajprije sveo na tri čimbenika: 1. Duboka osobna historijska iskustva, poput vojnog sloma, okupacije, podjele i međunarodnog “poniženja”, uzrokovali su veliku distancu prema nacionalsocijalističkoj diktaturi i autoritarnim oblicima vladavine uopće. (Taj je argument važio, ustvari, i za stanovništvo SR Njemačke pedesetih godina.). 2. Tijekom prvih dvadeset godina od nastanka SR Njemačke umješno je ustavotvorstvo (federalizam, konstruktivno glasovanje o nepovjerenju, izborni sustav koji potiče stabilnost, Savezni ustavni sud) djelovalo sve pozitivnije. Političke institucije tada su uvažavane i poštovane i neovisno o svojemu outputu. To vrijedi čak i za stranački pluralizam, koji je 1950. preferiralo samo 53 posto stanovništva, dok je 25 posto građana još smatralo poželjnom jednostranačku državu. Ta je skupina 1968. spala na 7 posto, dok je 81 posto građana optiralo samo za višestranački sustav (Beyme, 1993, 64). 3. Generacijska smjena proizvela je “učinak kohorte” u političkoj kulturi. Mladi građani, koji nisu bili politički socijalizirani ni u Carstvu, ni u Weimarskoj Republici, ni u Trećem Carstvu nego u SR Njemačkoj činili su sve veći dio stanovništva i sve su više dolazili na socijalizacijske i kulturne multiplikatorske položaje poput škole, visokog školstva i medija. Razvoj političke kulture koja je stabilizirala demokraciju tako je, s jedne strane, sveden na kolektivni društveni proces učenja, dok je, s druge strane, pripisan “biološkom učinku” smjene generacija. Almondovi su argumenti uvjerljivi, te ih njemačka istraživanja političke kulture uvelike dijele, ali i dopunjuju (Barnes, Kaase i dr., 1979; Reichel, 1981; Gabriel, 1992). Dopunuju ih, među ostalim, i sljedećim elementima: • studentskim pokretom 1968. i promjenom u politici, društvu i kulturi koju je on izazvao; • promjenom vrijednosti, koju je Ronald Inglehart (1977) utvrdio u svim naprednim industrijskim državama, s pomicanjem preferencija s materijalnih na postmaterijalističke vrijednosti, što je sedamdesetih godina posebno zahvatilo mladu poslijeratnu generaciju u SR Njemačkoj;

166

•

pojavom građanskih inicijativa i novih društvenih pokreta sedamdesetih godina

. Ti su čimbenici utjecali na duboku promjenu stavova i kulture većine stanovništva SR Njemačke. Ali, dominantan uzrok izgradnje civic culture koja podupire demokraciju (a, prema nekima, i prethodno spomenute čimbenike) bila je respektabilna pozitivna politička i, ponajprije, privredna bilanca djelovanja SR Njemačke. U nacionalnome, kao i u međunarodnom istraživanju kulture SR Njemačka slovi kao primjer zemlje u kojoj je ekonomsko-politička učinkovitost povukla za sobom i sukcesivno legitimiranje demokratskih institucija i postupaka (Almond i Verba, 1963; Gabriel, 1992, 113; Greifenhagen i Greifenhagen, 1993, 116). Konsolidacija demokracije u SR Njemačkoj nije, dakle, nipošto bila završena potkraj pedesetih godina. I dok se već u prvoj polovici pedesetih godina može govoriti o konsolidaciji velikih ustavnih institucija, dok je konsolidacija stranaka bila završena početkom šezdesetih godina (1961), dok nije bilo ozbiljnih veto aktera protivnih demokraciji, prošla su više od dva desetljeća dok politička kultura nije počela “civilno” podupirati demokratske institucije i političke organizacije. Tek se tada Schönwetterdemokratie79 (Gabriel, 1992, 113) pretvorila u stabilan demokratski poredak. Demokratska konsolidacija Republike Italije Na konsolidaciju demokracije u Italiji utjecali su drugi uzroci i konstelacije problema od onih u SR Njemačkoj. Dvjema je zemljama bila zajednička uključenost u europske privredne integracije i sjevernoatlantski savez (NATO), kao i Wirtschaftswunder odnosno miracolo economico. Ustvari, talijanska varijanta privrednog čuda imala je jedan opterećujući nedostatak: nije uzrokovala punu zaposlenost kao u Zapadnoj Njemačkoj i Japanu. Politička i privrednopolitička bilanca demokratskih, državnih i ekonomskih institucija pokazala se očito lošijom. U Italiji se nikad nije razvio ustavni i privredni patriotizam kao u SR Njemačkoj. U Italiji je stoga uvelike bio zapriječen njemački put od utilitaristički motivirane potpore, specific support, do afektivnog prihvaćanja novoga demokratskog sustava, diffuse support. Središnje institucije političkog sustava udovoljavale su, doduše, demokratskom imperativu o društvenoj i političkoj inkluzivnosti, ali ne dovoljno i imperativu političke stabilnosti i eficijentnosti (eficijentnosti u odlučivanju i implementaciji). S prosječnim životnim vijekom od 11 mjeseci, vladini kabineti u Italiji bili su, uz one u Četvrtoj Republici u Francuskoj, najkratkovječniji među zapadnim demokracijama nakon 1945. No, same su smjene vlada manje uzrokovale nedostatnu eficijentnost u odlučivanju u talijanskoj politici. Vladale su de facto stalno iste stranke (Pasquino, 1995, 272). Vladinim su kabinetima od 1946. do 1992. dominirali demokršćani (Democrazia Cristiana, DC) u promjenljivim koalicijskim obrascima (centar-desnica, centar-ljevica). Isti su 79

Schönwetterdemokratie, doslovce demokracija koja se ostvaruje po “lijepu vremenu”, odnosno demokracija koja se ostvaruje i postoji u povoljnim okolnostima (nap. prev.).

167

političari bili premijeri zemlje više puta: De Gasperi osam, Andreotti sedam, Fanfani šest, Moro i Rumor po pet puta, opet zauzimajući i prije i poslije toga najvažnije ministarske položaje u zemlji (Braun, 1994, 183. i d.). U stanovitom je smislu manji problem bilo često smjenjivanje kabineta nego izostanak smjene političkih stranaka u vladi. Faktična suspenzija smjene vlade i opozicije uzrokovala je stagnaciju, reformsku slabost i nedostatnu kontrolu “trajne vlade” od strane funkcionalno “prepolovljene” opozicije. Posljedice su bile korupcija, državni klijentelizam, osobno pokroviteljstvo i stranački motivirana kolonijalizacija državnog aparata i podržavljenog sektora privrede (Alf, 1977; Pasquino, 1980). Iz te perspektive, izvršna je vlast u zemlji bila manje nestabilna nego što je bila nesklona inovacijama i nedovoljno demokratski kontrolirana. U prvom desetljeću demokratske konsolidacije taj je nedostatak – izostanak smjene – pojačavao stabilnost političkog sustava. Promjena u pravcu neke vlade Narodne fronte komunista i socijalista nedvojbeno bi izazvala znatne nacionalne, kao i međunarodne turbulencije. Blokiranje promjene političkog pravca vlade pridonosilo je stabilizaciji talijanske demokracije do početka šezdesetih godina. Tek se u desetljećima što su slijedila trajna vladavina DC, koja je mutirala u državnu stranku, i njezinih satelitskih stranaka učvrstila u opterećujući nedostatak. Stabilnost se pretvorila u političku stagnaciju. Blokiranje igre smjene između vlade i opozicije raspalo se tek početkom devedesetih godina zbog krizne, privremene dekonsolidacije političkog sustava (Morlino, 1995, 375. i d.). Razmjerno izborno pravo bez prohibitivne klauzule omogućilo je oblikovanje polariziranoga mnogostranačkog sustava. U parlamentu je uglavnom imalo zastupnike više od deset stranaka. Od 1948. je protusustavski novofašistički Movimento Sociale Italiano (MSI) zaposjeo desni pol stranačkog sustava, dok je na lijevom polu moćan položaj imala najjača Komunistička partija u Zapadnoj Europi, Partito Comunista Italiano (PCI). Dok se MSI do 1994. jednoznačno mogao označavati kao nedemokratska protusustavska stranka, donošenjem Ustava 1947-1948. počela je lagana integracija PCI u talijansku demokraciju (Farneti, 1983; Merkel, 1984, 228. i d.). Premda se od šezdesetih godina može govoriti o stanovitoj depolarizaciji talijanskoga stranačkog sustava, nikad se, kao u stranačkom krajoliku SR Njemačke, nije smanjila krajnja fragmentiranost stranačkog sustava i samih stranaka. No problem nije bila, kao u Weimarskoj Republici, sve veća centrifugalnost stranačkog natjecanja koja bi polako potkopavala politički centar koji je nosio sustav. Naime, sve do 1992. čvrsto je opstajala dominantna Demokršćanska stranka sa svojim koalicijskim partnerima.80 Pravi je problem bilo to što su neofašisti i komunisti, dvije relevantne stranke, neformalnim sporazumom ostalih stranaka (takozvana conventio ad excludendum) a priori bile isključene iz svakoga formalnog sudjelovanja u vladi gotovo pet desetljeća (Pasquino, 1982; Hine, 1993, 96. i d.). Zahvaljujući tom mehanizmu, do 1994. bila je spriječena smjena političke vlasti. Smjenu u vladi sprječavali su, dakle, struktura stranačkog sustava i neformalni pakt građanskih stranaka sa socijalistima. U Italiji su se i industrijski odnosi razvijali nepovoljnije za konsolidaciju demokracije nego u SR Njemačkoj. Slijedi li se vladajuće mišljenje u istraživanju 80

To su bili: liberali (PLI), republikanci (PRI), soocijaldemokrati (PSDI) i socijalisti (PSI).

168

korporativizma (usp. npr. Schmitter, 1974; Schmitter i Lembruch, 1979; Lehmbruch i Schmitter, 1982), za dobru suradnju kapitala i rada te, eventualno, države, uglavnom su važne tri dimenzije: reprezentativnost i centraliziranost interesnih udruženja, te obvezatni mehanizmi usklađivanja između interesnih udruženja i države. U prvome desetljeću konsolidacije Italija se mogla mjeriti sa SR Njemačkom samo po reprezentativnosti, tj. po stupnju organiziranosti sindikata i udruženja poduzetnika (Schmitter, 1995b, 293). No, ni centralizacija udruženja, ni njihova pripravnost na suradnju u Italiji nikad nisu bili na njemačkoj razini. Sindikati su bili podijeljeni na konkurentska komunistička, socijalističko-socijaldemokratska, demokršćanska i neofašistička udruženja. Sposobnost usklađenoga strateškog djelovanja ideološki rascijepljenih sindikalnih tabora u prva je dva desetljeća nakon rata bila izrazito slaba (Kreile, 1985). To je posljedovalo radnim odnosima obilježenima snažnim sukobima i visokom stopom štrajkova. Industrijski odnosi u poslijeratnoj Italiji stoga se ne mogu označiti kao “privredna proizvodna snaga”, a nisu davali ni pozitivan doprinos konsolidaciji talijanske demokracije. Društveni su znanstvenici političku kulturu interpretirali više kao teret nego kao oslonac talijanske demokracije. U svojoj studiji pet nacija Almond i Verba (1963, 402) su ocijenili: “The picture of Italian political culture that has emerged from our data is one of relatively unrelieved political alienation and of social isolation and distrust”81. U političkoj kulturi Italije nije bilo ni specifičnog zadovoljstva političkim outputom, ni difuzne potpore demokratskim institucijama (Almond i Verba, 1963, 496). Tom ocjenom Almond i Verba ostaju zapravo previše zarobljeni u bihavioralističkome začaranome krugu svojih podataka i konvencionalnoga anglosaksonskog ideala demokracije.82 Naime, postojali su i povjerenje i komunikacija, ali unutar odvojenih političkih kultura: “bijele” katoličke i “crvene” komunističke potkulture, kao i laičkog tabora (Caciagli, 1988; Sowaidnig, 1996, 130. i d.). Parcijalne političke kulture bile su, doduše, uvelike izolirane jedna od druge, ali su unutar njihovih kulturnih granica vladali participacija, politička komunikacija, povjerenje i suradnja (Fritsche, 1987, 152. i d.). Talijanska varijanta segmentirane integracije nije, istina, proizvela anglosaksonski ideal civic culture, ali nije ni destabilizirala mladu talijansku demokraciju. Tvorba kulturnih tabora, individualistička skeptičnost prema državi, familijalizam i klijentelizam imali su dvostruki karakter s obzirom na konsolidaciju talijanske demokracije: s jedne se strane mogu protumačiti kao defekti u civilnoj kulturi, a s druge su strane djelovali kao učinkovite prepreke tendencijama ka autoritarno-etatističkom sustavu i takvim predodžbama države. U posljedice demokratskog sustava u poslijeratnoj Italiji nedvojbeno se ubrajaju ublažavanje potencijala društvenih sukoba i centrifugalnih tendencija u 81

“Sliku talijanske političke kulture koja proizlazi iz naših podataka obilježavaju relativno intenzivna politička alijenacija te socijalna izolacija i nepovjerenje. ” (nap. prev.). 82 I neovisno o konkretnome istraživačkom slučaju Italije, ta je kritika često upućivana pionirima istraživanja političke kulture (Barnes, Kaase i dr., 1979; Reichel, 1981; Fritsche, 1987, 25. i d.; i dr.).

169

društvu koje je bilo podijeljeno na potkulturno učvršćene, komunikacijski otuđene i međusobno suprotstavljene svjetove života katolika, komunista i laika. U stanovitom smislu to je pridonijelo i naknadnoj integraciji velike komunističke ljevice u demokratski sustav. Naime, uz negativnu integraciju komunističkih pristaša u svoju izoliranu potkulturu, komunisti su sve više zaposjedali važne položaje u komunama, gradovima i regijama,83 te su se tako i pozitivno integrirali u politički sustav. Od šezdesetih godina komunisti su se postupno konstruktivno uključivali u parlamentarno zakonodavstvo (DiPalma, 1977). Komunisti su sve više shvaćali talijansku republiku kao svoj politički sustav, te su umnogome surađivali na njegovu ustrojstvu. Stoga su postajali sve manja opasnost za demokraciju, a sve više važna, premda ne i dostatna, kontrolna instancija nasuprot hegemoniji demokršćana u poslijeratnoj talijanskoj demokraciji. Poseban talijanski put konsolidacije demokracije pokazuje da nema uzorna puta ka konsolidaciji mladih demokracija, nego da pogled moramo usredotočiti na funkcionalne ekvivalente koji u različitim kontekstima mogu proizvesti jednake konsolidirajuće učinke. Na paradoksalan način to se pokazalo i u kriznom razvoju u prvoj polovici devedesetih godina. Unatoč smjeni gotovo cijele političke klase, unatoč potpunom raspadu staroga “državnog aparata” Democraziae Cristianae i unatoč uspjesima medijskog populista Berlusconija i njegovih desnih populističkih koalicijskih partnera Lega Nord i Alleanza Nazionale, legitimacijski temelj demokracije u Italiji bio je dovoljno velik da se politički sustav iznova konsolidira (Morlino, 1998).84 Premda se Italija označuje i kao “republic without government” (Allum, 1973), talijanska je demokracija preživjela i bez jake vlade (DiPalma, 1977; LaPalombara, 1988). Osim prethodno navedenih funkcionalnih ekvivalenata za vladu koja je sposobna djelovati, postoji i dublji, temeljni razlog za to. Ni u jednome trenutku nije bilo alternative demokraciji koja bi dobila potpuru u elitama i većini stanovništvu zemlje. Demokratska konsolidacija Japana Unatoč znatnim razlikama u ishodišnim uvjetima, konsolidacija poslijeratne demokracije u Japanu vrlo je slična konsolidaciji demokracije u SR Njemačkoj. Premda se do svršetka Drugoga svjetskog rata civilno društvo gotovo nije ni počelo razvijati, premda su demokratska iskustva bila slaba i premda nisu postojali vanjski mehanizmi potpore koji bi bili usporedivi sa zapadnoeuropskim privrednim sustavom, ipak su djelomice bili slični učinci poretka tržišne privrede i demokracije koji su poticali prihvaćanje demokratskih institucija u japanskom stanovništvu. Središnje institucije političkog sustava jednako su ispunjavale demokratske imperative političke stabilnosti i eficijentnosti, te društvene i političke integracije. S prosječnim trajanjem vlada od 20 mjeseci Japan zauzima srednju poziciju između SR Njemačke i Italije. Za stabilnost i eficijentnost demokratskog sustava 83

Regije su uspostavljene tek 1970. kao polufederalna tijela. Berlusconijeva zadiranja u pravnu državu i politička instrumentalizacija vlastite medijske moći mogli su, zapravo, Italiju srozati blizu defektnim demokracijama. No smjena Berlusconija 2006. mogla bi brzo uzrokovati smanjivanje defekata demokracije što ih je donio Berlusconi. 84

170

ipak je bilo značajnije to što je od 1955. – kad je osnovana Liberalnodemokratska stranka (LDS) – pa do 1993. ta stranka neprestance bila odgovorna za vladu. Istina, to je potaknulo, slično kao i u Italiji, oligarhizaciju, okoštavanje i korupciju u političkom sustavu, jer je parlamentarna opozicija (socijalisti, komunisti) nezadovoljavajuće obavljala kontrolnu funkciju kao potencijalna vlada. S druge strane, snažno frakcionirani LDS85 nastojao je mnoštvo različitih društvenih interesa objediniti pod jednim organizacijskim krovom, te pomoću uravnoteženog sustava unutarnje podjele moći očuvati vlastitu političku fleksibilnost i visoku sposobnost prilagodbe zahtjevima najrazličitijih socijalnih slojeva. Česte smjene vlada i s njima povezani novi izbori za Donji dom manje su izražavali unutarnju političku nestabilnost, a više su bili sredstvo rotacija na vlasti različitih grupacija unutar LDS-a (Cheng i Womack, 1996, 322. i d.). I premda nije bilo efektivne promjene političkih pravaca u odgovornosti za vladu, koja bi bila u skladu s anglosaksonskim obrascem demokracije, socijalna i politička heterogenost vladajuće stranke ipak je jamčila djelomični pluralizam u natjecanju za dužnosti u vlasti, koji je funkcionirao makar ograničeno. Predominantni status LDS-a86 temeljio se ponajprije na izbornom sustavu koji mu je pogodovao,87 snažnoj ukorijenjenosti frakcijski vezanih nositelja mandata u stanovništvu, te na uskoj povezanosti stranke s državnom birokracijom. Status quo u političkoj vlasti osiguravala joj je uska povezanost s interesnim udruženjima poduzetnika i poljoprivrednih proizvođača (Dolan i Worden, 1992, 320. i d., 343. i d.). Hegemonijski položaj “liberalnodemokratskog industrijskog kompleksa” na vlasti narušio se tek sa sve većom istrošenošću mehanizama za reguliranje sukoba unutar stranke te porastom javnog nezadovoljstva i kritike vrha LDS-a, koji se potkraj osamdesetih godina sve dublje zapletao u korupcijske skandale. Dok su, dakle, interesi političkih i privrednih elita staroga autoritarnog režima bili zaštićeni i u uvjetima novoga demokratskog sustava, što je uvelike apsorbiralo njihov veto potencijal protiv nove demokracije, predstavljanje opozicijskih stranaka u oba doma parlamenta sprječavalo je puzajući povratak u autokraciju (Dolan i Worden, 1992, 308, 357). Opozicija, koja je imala veto potencijal na području ustavnih promjena, također je bila čvrsto uključena u demokratski sustav. Doduše, i socijalisti i komunisti često su se u javnome 85

Frakcionaštvo označuje uspostavu stranaka sa specifičnim unutarnjim skupinama moći (frakcijama) koje imaju vlastiti identitet koji ih razdvaja od ostalih članova stranke, često posjeduju vlastite publikacije i izvore financiranja i katkad su trajnije od samih stranaka (Sartori, 1976, 75). 86 Prema Sartoriju (1976, 193. i d.), neka se stranka označuje “predominantnom” kad u slobodnim i poštenim izborima, u konkurenciji s ostalim neovisnim i legalnim strankama, uspije dulje vrijeme osvajati apsolutnu većinu parlamentarnih mandata. 87 U svojemu empirijskom istraživanju japanskoga izbornog sustava do 1993. (single nontransferable vote) Cox (1996) pokazuje da, unatoč teorijskim postavkama, nije došlo do “nadrazmjernih rezultata” (nadpredstavljenosti malih stranaka u raspodjeli mandata), nego da su se pojavili “podrazmjerni učinci” (povlašćivanje velikih stranaka). Za to su odgovorne bile, u prvom redu, organizacijske prednosti stranke (LDS-a) koja je desetljećima neprestance vladala i koja je bila čvrsto ukorijenjena na razini izbornih okruga u odnosu prema resursima siromašnoj opoziciji.

171

političkom sučeljavanju služili političkim stilom koji je bio radikalno kritičan prema sustavu, ali posrijedi je bila, makar u većoj socijalističkoj stranci, “tribunistička” retorika koja je imala malo što zajedničkoga sa stvarnom uključenošću stranke u demokratski sustav. Unatoč otklonu od prosovjetskoga ponašanja potkraj pedesetih godina, odnosno od prokineske orijentacije početkom sedamdesetih godina, Komunistička partija (KP) mora se u prva tri desetljeća nakon rata označiti kao “protusustavska stranka” (Dolan i Worden, 1992, 361). Ustvari, KPJ nikad nije uspjela osigurati dostatan oslonac u biračkom tijelu na nacionalnoj razini da bi se uspela do relevantnoga političkog aktera koji je protivnik demokratskog sustava. Razvoj je tekao poticajno za konsolidaciju demokracije i na razini predstavljanja funkcionalnih interesa. Neovisno o ideološko-organizacijskoj fragmentaciji velikih, krovnih sindikalnih udruženja na socijalističke, socijaldemokratske do 1989, te na komunističke sindikate (Dolan i Worden, 1992, 339. i d.), industrijski odnosi na razini poduzeća pokazivali su izrazito nisku razinu konfliktnog potencijala (Seifert, 1994). Suradnja tvorničkih sindikata kao relevantnih predstavnika radnika u tarifnoj politici i poduzetnika bila je, osobito na području krupne industrije, obilježana velikom pripravnošću za konsenzus u okviru “benevolentnog paternalizma” poduzetnika (Haley, 1995, 103; Sato, 1989, 107). Odustajanje od mjera radničke borbe manje je proizlazilo iz miroljubive “konfucijanske radne etike”, a više je bilo reakcija na spoznaju vlastite bespomoćnosti. Zbog kooperativnih radnih odnosa na razini poduzeća, sukob rada i kapitala svakako nije opterećivao konsolidaciju demokracije. Istodobno je formalna i neformalna isprepletenost udruženja poduzetnika i kapitala, planske birokracije i vlade u okviru “korporativizma bez sindikata” (Pempel, 1979) bila jedna od ključnih varijabli japanskoga “privrednog čuda”. Ekonomski izvanredno uspješna varijanta usklađena djelovanja znatno je pridonijela utilitaristički motiviranoj potpori građana te, Eastonovim pojmovljem izraženo, intenziviranju specifične potpore. Slično kao u SR Njemačkoj, pozitivni ekonomski razvoj bio je izvanredno važan za stabilnost i konsolidiranje japanske demokracije. Japansko “privredno čudo”, koje je u znatnoj mjeri bilo potaknuto Korejskim ratom, s niskom nezaposlenošću, koja je do devedesetih godina bila bez konkurencije, i s najvišim stopama rasta među državama OECD-a, stvorilo je ekonomske pretpostavke za ublažavanje suprotnosti između rada i kapitala, industrije i poljoprivrede, te je pomoglo da se integriraju oni koji su 1945. bili prognani iz Kine, Koreje i s poluotoka Sahalina. U Njemačkoj i Japanu nakon 1950. uspjesi tržišne privrede uvelike su djelovali stabilizirajuće na demokraciju. Unatoč pozitivnoj bilanci djelovanja političkog sustava, na području političke kulture sve do sedamdesetih godina mogli su se utvrditi znatni demokratski i participacijski nedostaci, koji su različite autore potaknuli na pretjeranu interpretaciju da je Japan samo “djelomice demokratiziran” (Richardson, 1975, 245). Najvažniji su sljedeći nedostaci: • izražena usmjerenost političkih vezanosti i orijentacija na osobe, ponajprije među seoskim stanovništvom; posljedice su bile personalizam,

172

• •

pokroviteljstvo i klijentelizam kao elementi političkog sustava koji se materijalno reproduciraju; politički “formalizam”, kojega obilježuje, među ostalim, i to da većina birača shvaća glasovanje na izborima manje kao mogućnost sudjelovanja u democratic choice, a više kao “obvezu” prema državnoj vlasti; parohijalne političke orijentacije i interesi koji se uglavnom tiču neposrednih područja vlastitog života, a kojima je komplementaran element nezainteresiranosti za nacionalnu politiku.

Političku kulturu Japana pedesetih i šezdesetih godina karakterizirali su prevlast parohijalnih orijentacija i podaničkih mentaliteta, s jedne strane, te napetost između pasivne output-orijentacije pretežno u seoskom stanovništvu i aktivne input-orijentacije mlađih, urbanih i bolje obrazovanih slojeva stanovništva. Od početka sedamdesetih godina rastao je demokratski “proces sazrijevanja” (Watanuki, 1977). Proširenje stavova koji su podupirali demokraciju u svim slojevima stanovništva i proliferacija mnoštva organizacija civilnog društva i novih društvenih pokreta na područjima zaštite okoliša, potrošača ili manjina i prava žena (Dolan i Worden, 1992, 341) bili su izraz civilnog društva koje se emancipiralo. Oni su istodobno ukazivali i na sve veće difuzno prihvaćanje demokratskog sustava. Unatoč participacijskim nedostacima, politička kultura i društvene tradicije Japana nipošto se ne mogu paušalno ocijeniti kao prepreka konsolidaciji demokracije. Štoviše, visok stupanj usmjerenosti na zajednicu i tradicionalni obrasci odlučivanja koji su usmjereni na iznalaženje konsenzusa pridonijeli su ublažavanju društvenih sukoba i političkog disidenstva, te su time društveno stabilizirali japansku demokraciju (Haley, 1995, 107. i d.). Japanski put u konsolidiranu demokraciju pokazuje da se u azijskim društvima može etablirati liberalna demokracija kao poredak političke vladavine. Monopol vlasti LDS-a, koji je desetljećima bio državna stranka, raspao se devedesetih godina, ne ugrožavajući ozbiljno stabilnost japanske demokracije. Utjecaji na uspješnu konsolidaciju poslijeratnih demokracija u SR Njemačkoj, Italiji i Japanu zaključno se mogu sažeti u tabelarnom pregledu.

173

Tablica 10: Utjecaji politike, privrede i građanske kulture na konsolidaciju demokracije u drugom valu demokratizacije Sustav vlasti SR parlamentarni; Njemačka dominanacija kancelara; konstruktivno glasovanje o nepovjerenju; federalna država

Italija

Japan

parlamentarni; kolegijalni kabinet; destruktivno glasovanje o nepovjerenju; decentralizirana unitarna država parlamentarni; dominacija premijera; destruktivno glasovanje o nepovjerenju; centralistička država

Stabilnost vladea prosječno trajanje vlada: 25 mjeseci; 1949−2002: 26 vlada

Izborni sustav razmjerni izbori s izbornim pragom od 5 posto

Stranački sustavb

Industrijski odnosi

Civilno društvo

Veto akteri

Privredno postignuće

brza koncentracija umjereno od 1957; kooperativni umjereni pluralistički stranački sustav

razmjerno kasna nema ih izgradnja civilne kulture i vitalnoga civilnog društva koji podupiru demokraciju

rani početak snažnoga privrednog rasta; dobro privredno postignuće

prosječno razmjerni izbori trajanje vlada: bez zakonskog 11,5 mjeseci; praga (1946-1993) 1948−2000: 57 vlada

nema koncentracije; polarizirani višestranački sustav

sindikalistički konfliktni

slaba civilna nema ih kultura i civilno društvo; djelomice parohijalne crte

rani početak snažnoga privrednog rasta; srednje privredno postignuće

prosječno trajanje vlada: 14 mjeseci; 1947−2000: 47 vlada

brza koncentracija od 1955; hegemonijski umjereni pluralistički stranački sustav

autoritarnopaternalistički korporativizam bez sindikata

slaba civilna nema ih kultura i civilno društvo; djelomice podanička kultura

rani početak snažnoga privrednog rasta; dobro privredno postignuće

većinski izbori u višemandatnim okruzima (1947-1994)

a Stabilnost vlade mjeri se prema broju mjeseci prosječnog opstanka na dužnosti nakon što je stupio na snagu novi demokratski sustav. b Uzeta su u obzir četiri prva desetljeća demokracije.

Izvanjska potpora rana privredna potpora (Marshallov plan); rana privredna i politička. integracija: EEC, NATO rana privredna potpora (Marshallov plan); rana privredna i politička. integracija: EEC, NATO rana privredna potpora zbog korejskog buma, nije politički integriran

174

III. Treći val demokratizacije: Južna Europa 1. Demokratizacija u Južnoj Europi Treći val demokratizacije u 20. stoljeću potekao je iz Južne Europe. Kad su sredinom sedamdesetih godina Portugal, Grčka i Španjolska počeli zbacivati svoje autoritarne sustave vladavine, bio je to početak dugog vala demokratizacije koji je iz Južne Europe zapljusnuo Latinsku Ameriku, dosegnuo pacifičku Istočnu Aziju i dotaknuo Afriku, te kulminirao u Istočnoj Europi annus mirabilis 1989. Tijekom tog vala od 1974. do 1995. diktatorske oblike vladavine zamijenilo je demokratskima ništa manje no 78 država (Huntington, 1991, 26; Diamond, 1996, 28). I dok mnoge od tih demokracija ni nakon 2000. godine nisu konsolidirane (Diamond, 1997, 33) ili su defektne (Merkel, Puhle i dr., 2003; Merkel, Puhle i dr., 2006), u međunarodnom istraživanju transformacije postoji suglasnost o tome da su se južnoeuropske zemlje brzo konsolidirale i dostatno imunizirale u odnosu prema mogućim tendencijama destabilizacije ili autoritarnih pokušaja (usp., među ostalima, O'Donnell i dr., 1986; Kraus, 1990; Huntington, 1991; Gunther i dr., 1995; Linz i Stepan, 1996; Diamandouros, 1997; Morlino, 1998). Premda su promjene režima od 1974/75. do 1981/82. protekle neobično sinkrono, u konsolidiranu su demokraciju vodili vrlo različiti putovi, koji će se ocrtati kroz sljedeće četiri etape: (1) tip starog autoritarnog režima; (2) proces prijelaza jednoga režima u drugi; (3) institucionalizaciju; (4) konsolidaciju demokracije. 1.1. Tipovi autoritarnih režima Prije uspostave autoritarnih režima Grčka, Portugal i Španjolska imale su slaba vlastita iskustva s demokracijom. U slučaju Portugala i Španjolske ona su potjecala iz davne prošlosti i bila su obilježena sukobima i nestabilnošću prvih demokratskih sustava. I grčki su pokušaji s krhkim liberalnim, parlamentarnim i demokratskim oblicima poretka sve do šezdesetih godina 20. stoljeća stalno bili prekidani razdobljima autoritarne vladavine, unutarnjim političkim potresima i destabilizacijama. 1.1.1. Portugal: korporativistička Estado Novo Demokratska iskustva Portugala ležala su najdalje u prošlosti. Portugal je od 1910. do 1926. formalno bio ustavna poludemokratska parlamentarna republika, u kojoj je 1911. bilo uvedeno opće biračko pravo muškaraca. U tih šesnaest godina republika je doživjela jednu vojnu diktaturu (1917-1918), 20 pokušaja puča i pobuna, 8 predsjednika države, 42 vladina kabineta, 158 velikih štrajkova i 325 bombaških napada (Bieber, 1975, 66). Kolektivno historijsko pamćenje zemlje nisu obilježila pozitivna iskustva s demokracijom, nego desordem, politički kaos koji se iz tog razdoblja prenio u portugalsku povijest 20. stoljeća. Kao suprotnost kaotičnim neredima u jednoj mobiliziranoj, polariziranoj i nasilnoj političkoj kulturi nastao je autoritarni režim Antónija de Oliveire

175

Salazara. Financijski znanstvenik Salazar, koji je došao na vlast 1932. nakon šest godina različitih vojnih diktatura, uvelike je uspio isključiti građane zemlje iz sudjelovanja u politici, demoblizirati društvo i s Ustavom Estado Novo dati stabilnu institucionalnu osnovu autoritarnome korporativističkom režimu. To je pridonijelo pretvaranju Portugala u najtrajniju, četrdesetosmogodišnju, desnu diktaturu u Europi u 20. stoljeću. Salazarova Estado Novo (nova država) bila je država bez stranaka. Portugalci nisu bili punodobni državljani, nego samo pasivni promatrači. Politička je opozicija bila slabo izražena te, kad bi i istupila, brzo bi bila progonjena i djelotvorno suzbijena (Puhle, 1995a, 203). Trebalo je održati tradicionalnu, stalešku i predindustrijsku strukturu društva, time što su društveni sukobi suzbijani pomoću prisilnog korporativizma i stavljeni pod autoritarni nadzor države (Pinto, 1992, 91). U politološkoj literaturi salazarismo se često označuje kao “korporativni autoritarizam” (Linz, 1991), a katkad čak i kao fašizam ili “fašizam bez stranke” (Lucena, 1976). Preciznije je pak o Estado Novo govoriti kao o korporativnoj državi bez korporacija. Naime, u revidiranome starom republikanskom ustavu iz 1933. prisilni je korporativizam uvelike ostao puko slovo ustava. U korporacije je stvarno bila organizirana samo manjina stanovništva. Za stabilnost autoritarnog sustava važnijom se pokazala politička demobilizacija građana od njihova uključivanja u korporacije. Portugalski autoritarizam razlikovao se od fašizma po nepostojanju kulta vođe i veličanja nasilja, demobilizaciji društva i nepostojanju dvostruke strukture stranačkog režima i državnog aparata (Bruneau i MacLeod, 1986, 1; Puhle, 1995a, 203). Estado Novo mora se stoga opisati kao personalistički autoritarni režim koji se korijenio u protuliberalnome, protumodernističkome i autoritarnokorporativističkom misaonom blagu katoličkog integralizma (Pinto, 1992, 127). Autoritarno-korporativistički je režim nadživio svoga utemeljitelja Salazara samo šest godina (1968-1974). U tih šest godina režim je nastavio pobolijevati pod Marcellom Caetanom, a tek je nakratko bio prekinut bezvoljnom fazom liberalizacije. Nije bio moderniziran ni privredno, ni društveno. Rat u afričkim kolonijama sve je više uništavao državne financije. Stanovništvo je ostalo uvelike demobilizirano. Početkom sedamdesetih godina režim je, doduše, postao anakronističan i morbidan, ali ga politički uvelike apatično i parohijalno stanovništvo nije ugrožavalo. Stoga nije čudno što su režim srušili “izvana” časnici koji su u ratu u portugalskim kolonijama u Africi izgubili i posljednje iluzije o starom režimu. Zbog političke demobilizacije, slabe ideologizacije i anakronističnih državnih struktura stari režim nije ostavio za sobom teško političko naslijeđe demokratizaciji, ali je ostavio težak socijalno-ekonomski teret. 1.1.2. Grčka: “nehijerarhijski” vojni režim I Grčka je u prvoj polovici 20. stoljeća prikupila tek ograničena iskustva s demokracijom. Od nacionalne katastrofe 1922. godine, kad je nakon grčkoturskog rata (1919-1922) iz Male Azije protjerano milijun i pol Grka, do 1940. zemljom su naizmjence vladale vojne i kraljevske diktature ili slabi, nestabilni,

176

liberalni, poludemokratski kabineti.88 U Drugome svjetskom ratu Grčku su okupirale sile osovine – Njemačka i Italija. Godinu dana nakon svršetka rata u Grčkoj je izbio građanski rat (1946-1949) između desno orijentiranih snaga i komunista, koji je uzrokovao desetke tisuća mrtvih i masovna uhićenja. Stotine tisuća ljudi otjerano je u egzil. Traumatska iskustva građanskog rata obilježavala su politiku, društvo i kulturu zemlje do sedamdesetih godina i podijelila su zemlju na dva tabora: na jednoj je strani bio kartel vlasti političke desnice, vojske, krune, te povremeno i liberalne Unije centra; na drugoj je strani bila socijalistička i komunistička ljevica, koja je bila zabranjivana, progonjena i masovno uhođena. Uvelike su joj bila uskraćena legalna prava na sudjelovanje u politici (Ganslandt, 1990, 50. i d.). Grčka je između 1949. i puča pukovnika 1967. godine bila, doduše, formalna demokracija. No zbog diskriminirajuće zabrane i progona ljevice ona je de iure bila ograničena na nedemokratski način. Osim toga, “paradržavna središta vlasti”, dvor i vojska, de facto su stalno intervenirali u civilnu politiku, stvorivši tako izvanustavne enklave. Zabranama stranaka, dekretima nacionalnokonzervativne izvršne vlasti i protudemokratskim odlukama sudova u Grčkoj je nakon 1949. uspostavljen utjecajni “usporedni ustav” (Diamondouros, 1986, 143). On bi suspendirao službeni demokratski ustav iz 1952. uvijek kad se činilo da se to tiče područja krajnje široko tumačene “nacionalne sigurnosti”. To je uzrokovalo znatno ograničavanje jamstava pravne države i prava na političku participaciju. Stoga se to prvo kontinuirano demokratsko razdoblje u modernoj povijesti Grčke opravdano označuje kao “restriktivna”, “ekskluzivna”, “upravljana” ili “kontrolirana” demokracija (Diamondouros, 1986; Ganslandt, 1990, 35). Sukobi između Unije centra oko Georgiosa Papandreua, koja je šezdesetih godina ojačala, i radikalne socijalističke ljevice oko njegova sina Andreasa Papandreua s nacionalno-konzervativnim taborom i krunom uzrokovali su nakon 1965. unutarnje političke krize i nemire. Političko trojstvo parlamenta, monarhije i vojske zapalo je u međusobnu blokadu, koja je jednostrano riješena pučem pukovnika 1967. godine (Mouzelis, 1978, 115. i d.). Nedemokratski “usporedni ustav”, koji je znatno utjecao na poslijeratno razdoblje u Grčkoj, postao je službenim oblikom vlasti vojne diktature od 1967. do 1973. Pukovnički režim otpočetka je bio suočen s pet problema koji su sprječavali njegovu legitimaciju, institucionalizaciju i konsolidaciju (Diamondouros, 1986, 146. i d.; Linz i Stepan, 1996, 130. i d.): 1. Raspadom unutarnje kohezije konzervativnog saveza: kruna se distancirala od državnog udara pukovnika i oponirala je vojnom režimu. Tradicionalna protukomunistička desnica rascijepila se na zagovornike parlamenta i zagovornike režima. 2. Podjelom vojske: kao tradicionalistički rojalisti, značajni su dijelovi zračnih snaga i mornarice uskratili potporu pučistima u vojsci; visoki generali, koji su smatrali da su pukovnici narušili zapovjednu hijerarhiju u 88

Prema našim kriterijima, ta kratka razdoblja treba označiti kao poludemokratska zato što je postojalo samo opće biračko pravo muškaraca, što je odgovornost vlade parlamentu bila slabo izražena i što su u pozadini demokratskog procesa kralj i vojska djelovali kao veto akteri (Legg, 1969).

177

oružanim snagama i da su oružane snage “počistili” od njih, pretvorili su se u protivnike vojne hunte. 3. Propašću ideološke legitimacije: pokušaj pukovnika oko Papadopoulosa da svoju autoritarnu vlast ideološki legitimiraju oživljavanjem militantnog protukomunizma i protuparlamentarizma, te helenističkim mitom, ostao je bez odjeka. Režim nije uspio stvoriti ideologiju koja bi legitimirala vlast. 4. Privrednim rastom: forsirani napredak socijalno-ekonomske modernizacije uzrokovao je širi porast industrijskog radništva i novih srednjih slojeva. Pretežna većina i jednih i drugih bila je protiv režima. 5. Međunarodnim izopćenjem: pukovnički režim nastao je u fazi kad diktatorski režimi u Europi nisu više nailazili na političku, ideološku i kulturnu podršku, kao što je to bio slučaj dvadesetih i tridesetih godina s Portugalom i Španjolskom. Europska zajednica je zamrznula svoje sporazume o pridruživanju s Grčkom. Iz tih je pet točaka jasno da je režim imao izvanredno usku vlastitu osnovicu vlasti, da nije imao uvjerljivu ideologiju vladavine i da je istodobno bio suočen s moćnim političkim i društvenim protivnicima. Propali su pokušaji da se režim institucionalizira i legalizira pomoću dva ustava (1968, 1973). U usporedbi s autoritarnim režimima u Portugalu i Španjolskoj, vojna diktatura grčkih pukovnika ni u jednom se trenutku nije mogla osloniti na usporedivu institucionalnu, političku i ideološku infrastrukturu. Osim toga, vojni vlastodršci nikad nisu uspjeli politički demobilizirati stanovništvo, kao što je to pošlo za rukom Salazaru u Portugalu. Mobilizirani i moćni protivnici pukovničke diktature ostali su stalni izazov režimu. Promatra li se iz perspektive teorije vladavine, kratak život grčke vojne diktature gotovo je nužno proizašao iz uske društvene i političke osnovice potpore. 1.1.3. Španjolska: Francov institucionalizirani režim vođe Povijest 19. stoljeća u Španjolskoj obilježio je sukob liberalnih konstitucionalista i monarhističkih tradicionalista. Politički razvoj zemlje u tom razdoblju određivali su reforma i protureforma, revolucija i vojni puč. I konzervativni Ustav iz 1876. što su ga donijeli Bourboni omogućio je samo privremenu stabilizaciju španjolske države i društva. On je, istina, omogućio smjenu konzervativnih i liberalnih stranaka u odgovornosti za vladu; no i ona se, kao i sastav parlamenta, temeljila na izborima koji su bili određeni cenzusom, isključenošću žena i golemom manipulacijom (Nohlen i Hildenbrand, 1992, 268). U metežima privrednih, političkih i vojnih kriza tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća, restaurativna faza ustavne monarhije okončana je 1923. pučem Miquela Prima de Rivere, generalnog kapetana Katalonije. No u španjolskom društvu koje se raspadalo nije se mogao “primiti” ni koncept države Prima de Rivere. Izgradnja autoritarne staleške države s fašističkim elementima propala je već u začecima. Krhki autoritarni sustav Prima de Rivere raspao se pod sve većom opozicijom radnika, sindikata, intelektualaca te, naposljetku, čak i znatnih dijelova vojske.

178

Godine 1931. utemeljena je Druga Republika u Španjolskoj (19311936/1939). Prijelaz u demokraciju protekao je mirno. Temeljio se na izbornim uspjesima republikanskih stranaka, a njime su kooperativno upravljale konzervativne, liberalne i socijalističke elite (Linz, 1978a, 143). Nasuprot tome, šest godina prve španjolske demokracije, osobito nakon 1933, nije bilo obilježeno suradnjom, nego svjetonazorskim sukobima, nepremostivo oprečnim političkim interesima i proliferacijom političkog nasilja. Duboke crte sukoba dijelile su crkvu i laicizam, anarhosindikalistički organizirane radnike i protureformske kapitaliste, poljoprivrednike i krupne zemljoposjednike, nacionalističke zagovornike središnje države i regionalističke secesioniste, te politički organizirane stranke ljevice i desnice (Linz, 1978a, 145. i d.). Unatoč mnoštvu sukoba, kratka faza demokratskih reformi u pozitivnom je smislu jače obilježila svijest mnogih građana no što su to učinila iskustava s demokracijom među grčkim i portugalskim stanovništvom. Druga Republika u Španjolskoj propala je zbog krajnjeg gomilanja problema te jake polarizacije i mobilizacije političkih i društvenih organizacija, klasa i skupina. Istina, oni nisu uzrokovali slom demokracije, ali su motivirali značajne dijelove vojske pod generalom Franciskom Francom na oružani napad na republiku, koji se pretvorio u dugi građanski rat (1936-1939) s desecima tisuća žrtava (Broué i Témine, 1975). Žrtve tog rata, kojega je Franco shvatio kao cruzadu (križarski rat) “dobre” protiv “zle” Španjolske, obilježavale su i dijelile zemlju do sedamdesetih godina. One su bile traumatski doživljaj Španjolske u 20. stoljeću. Frankistički revolt prvotno je, u biti, bio vojni. Podupirao ga je široki savez tradicionalne, monarhističke, konzervativne i katoličke Španjolske (Puhle, 1995, 195). Nakon tri godine građanskog rata Franco je 1939. jednostavnim zakonom uspostavio diktaturu. Stupanj njezine institucionalizacije i kasnije je ostao niži od prvotno pretpostavljene autoritarno-korporativističke pretenzije. Historičar i politolog Hans-Jürgen Puhle (1995, 197. i d.) ovako je sažeo srž frankističkog režima: “Franco je shvaćao samoga sebe kao ‘caudillo por la gracia de dios’, koji je odgovoran samo povijesti... Frankistička vladavina bila je katolička, vojna, polufašistička – ali ne i klerikalno-fašistička – autoritarna diktatura u kojoj su se tijekom vremena povećavali monarhijski elementi, a kasnije i elementi upravljane diktature”. Režim je bio skrojen prema Francovoj ličnosti. No koalicija vojske, policije, veleposjednika, reakcionarnoga industrijskog kapitala, Katoličke crkve i konzervativnoga državnoga aparata koja je podupirala režim ostala je političko i kulturno opterećenje za svaku demokratizaciju i nakon Francove smrti. Osim toga, nesavladana trauma građanskog rata i potlačena ljevica, uz latentnu opasnost od obnavljanja polarizacije, činili su svaku demokratsku promjenu režima potencijalno vrlo rizičnom. Kako je stari Francov režim uživao mnogo veću potporu stanovništva od autoritarnih režima Portugala i Grčke, ostavio je za sobom, u usporedbi s drugim dvjema zemljama, najteže političko naslijeđe za uspostavu demokracije.

179

1.2. Prijelazi iz jednoga režima u drugi Historijsko poklapanje kraja posljednjih autoritarnih režima u Zapadnoj i Južnoj Europi 1974-1975. i konsolidacija mladih demokracija 1981-1982. godine provociraju usporedbu (Pridham, 1984; Schmitter i dr., 1986; Kraus, 1990; Gunther i dr., 1995). U toj se usporedbi, ispod površine istodobnog razvoja, vrlo brzo pokazuju različiti procesi, sukobi, akteri, pregovori, obrasci rješavanja i rezultati prijelaza iz jednoga režima u drugi. Međunarodni kontekst sredinom sedamdesetih godina nedvojbeno je pogodovao mijenjanju režima i demokratizaciji u Južnoj Europi. Grčka, Portugal i Španjolska u to su vrijeme bile okružene isključivo konsolidiranim zapadnoeuropskim demokracijama. Europska zajednica (EZ) jednoznačno je uspostavu demokracije postavila kao preduvjet pristupa triju zemalja. Članstvo u Europskoj zajednici zagovarali su dinamični dijelovi poduzetništva. I SAD, koje su u južnoameričkom kontekstu do kasnih sedamdesetih godina prema diktaturama često zauzimale podvojen stav, podređen vlastitim vanjskopolitičkim interesima, izjasnile su se za demokratske odnose u Južnoj Europi. Od vanjskih okvirnih uvjeta za kraj posljednjih diktatura u Zapadnoj Europi značajniji su bili procesi unutarnje društveno-ekonomske modernizacije. Od kraja pedesetih godina oni su potkopavali temelje legitimnosti i socijalnu osnovicu autoritarnih režima, osobito u Španjolskoj, a malo kasnije i u Grčkoj i Portugalu. Autoritarne političke režime nisu, dakle, ugrozili privredno-politički neuspjesi nego, naprotiv, uspjesi u modernizaciji. Narodne privrede triju zemalja imale su između 1960. i 1973. vidljivo više stope rasta od ostale Zapadne Europe (Williams, 1984). Dok su u Španjolskoj već potkraj pedesetih godina privredu počeli otvarati i modernizirati tehnokrati Opusa Dei koje je pozvao Franco, reformski tehnokrati u Portugalu provodili su otvaranje privrede prema vani (pristup EFTA-i 1960), oprezno su liberalizirali prava na sindikalno zastupanje i počeli modernizirati Salazarovu Estado Novo (Dauerstädt, 1988). No, procesi modernizacije koje su željele i forsirale reformama otvorenije režimske snage kako bi stabilizirale i legitimirale svoju političku vlast naposljetku su proizveli neželjene učinke koji su uzrokovali destabilizaciju autoritarne vladavine. Prvo, internacionalizacija kapitala i proizvodnje, širenje “zapadnih” potrošačkih navika i moderni oblici života što su uvezeni kroz turizam i preko radnika emigranata učinili su očitim funkcionalni rascjep između ekonomije koja se otvarala i zatvorenih struktura političke vlasti. Drugo, ubrzanim strukturnim promjenama od poljoprivrede ka područjima industrije i usluga nastajali su rastući industrijski proletarijat i novi gradski srednji slojevi. Seosko stanovništvo okovano parohijalnom političkom kulturom, koje se ubrajalo u socijalne oslonce autoritarnih režima osobito u Portugalu i Španjolskoj, sukcesivno je “otpadalo od modernizacije”. Ekspandirajući novi srednji slojevi i industrijsko radništvo zahtijevali su pak veće sudjelovanje u politici i pravednije sudjelovanje u privrednom blagostanju. Pasivno-rezignacijska lojalnost prema autoritarnom režimu šezdesetih je godina sve više uzmicala pred zahtjevima za političkom i privrednom participacijom. Ipak, nenamjeravani popratni socijalni učinci privredne modernizacije razvili su svoj puni utjecaj na destabilizaciju sustava tek

180

onda kada je u privrednoj krizi 1973. prekinuta duga faza prosperiteta i kad se materijalna očekivanja i karijerne nade probuđene u bumu nisu više zadovoljavajuće ispunjavale. Dugoročni procesi socijalno-ekonomske modernizacije bili su važni materijalni i socijalni temelji promjene režima. Ipak, ona se ne može objasniti samo njima. Upravo se na tri južnoeuropske zemlje može pokazati kako akteri mogu imati važnu ulogu u konkretnom prijelazu u demokraciju. 1.2.1. Portugal: vojni puč i ruptura U Portugalu su se elite starog režima pokazale nesposobnima same početi mijenjanje režima i tako zadržati utjecaj na tijek procesa demokratizacije. Poticaj za promjenu nije potekao iz režima, nego od vojnih časnika srednjeg ranga. Profesionalno nezadovoljni i vojno deziluzionirani časnici portugalske vojske u afričkim su kolonijama u rujnu 1983. osnovali opozicijski “Pokret oružanih snaga”. Najkasnije do prosinca iste godine zajedno su se obvezali da će srušiti nesposobni Caetanov režim (Maxwell, 1986, 114). Nakon pet mjeseci, 25. travnja 1974, režim je srušen vojnim pučem. Brz pad režima omogućilo je više čimbenika: • eklatantna slabost u djelovanju starog režima, dok su konspirativne skupine u vojsci raspolagale strukturom za eficijentno djelovanje i golemom odlučnošću da djeluju; • Caetanov režim mogao se čak i u državnom aparatu osloniti samo na dijelove sigurnosne policije; • režim nije imao oslonca u društvu. Masovni štrajkovi od 1973, najprije u industriji, a potom i na području usluga, ukazivali su na sve veći aktivni prosvjed protiv režima; • u podzemlju su bile osobito dobro organizirane Komunistička partija i njezine sindikalne organizacije (Intersindical). One su bile pripravne poduprijeti pad režima aktivnom mobilizacijom odozdo. Tako je 1974. nastalo paradoksalno stanje u kojemu su režimu izmicala sva sredstva vlasti, koja su se koncentrirala na strani opozicije režimu. To je stanje točno sažeo Kenneth Maxwell (1986,115): “Portugalska revolucija dogodila se, dakle, kako zbog kolapsa staroga političkog sustava, tako i zbog jakosti snaga promjene”. Ubrzo nakon što su vojni časnici preuzeli vlast raspalo se jedinstvo u djelovanju oružanih snaga. Sukob u oružanim snagama izbio je oko pitanja dekolonizacije Angole, Gvineje Bissau i Mozambika. Dok je lijevo usmjereni pokret oružanih snaga (MFA) zahtijevao trenutačnu neovisnost, to je odbio privremeni predsjednik države general Spinola. Kad su obje strane mobilizirale svoje pristaše, pokazalo se da je MFA u neformalnom savezu s komunističkim organizacijama već stvorio vlastito središte moći u zemlji. U rujnu 1974. Spinola je bio prisiljen odstupiti. Kasnije uključivanje generala u priprave za puč u ožujku 1975. MFA je iskoristio da vodstvo države i vladu očisti od umjerenih časnika.

181

Oživljeno je “Revolucionarno vijeće” kao najviša vodstvena instancija, koju je kontrolirao MFA (Maxwell, 1986, 121). Naposredno nakon travnja 1974. u zemlji je došlo do eksplozivne socijalne i socijalnorevolucionarne mobilizacije. Revolucionarna pobuna prvotno se mogla objasniti vakuumom u vodstvu države što je nastao u drugoj polovici 1974. Nakon travnja 1974. vojska nije bila sposobna jedinstveno djelovati. To je otvorilo društvene i političke prostore za socijalnorevolucionarne mobilizacije (Fishman, 1990, 433). To, kao i povezanost pojedinih dijelova oružanih snaga s ortodoksnim komunistima i skupinama krajnje ljevice, uzrokovali su “revolucionarnu” mobilizaciju širokih dijelova stanovništva koja je potrajala 18 mjeseci. Dok su se u Španjolskoj reformski usmjereni eurokomunisti pod Santiagom Carillom u političkim i socijalnim paktovima dokazali kao paficirajući i na konsenzus pripravan partner u prekarnim fazama prijelaza u demokraciju, Partido Comunista Portugues (PCP) u revolucionarnom je mobiliziranju igrala ulogu koja je ugrožavala demokraciju u ranome političkom, socijalnom i ekonomskom mijenjanju režima u Portugalu. To se svodilo na trenutačno isključenje elita starog režima i konstelaciju lijevih vojnih časnika i Komunističke partije koja je samu sebe shvaćala revolucionarno, te mobilizaciju masa kako bi se usporedno s političkom demokratizacijom – a za razliku od Španjolske i Grčke – provele privredne reforme kao što su kolektivizacija latifundija (ponajprije u južnome Alentejou), nacionalizacija banaka i industrije. Nasuprot procesima demokratizacije u Španjolskoj koje su potaknule frankističke elite, u Portugalu su široki dijelovi državnog aparata i tajne policije (PIDE) očišćeni od pristaša starog režima. U Portugalu se smjena starog režima dogodila kao radikalan lom (ruptura), koji je počeo vojnim državnim udarom, a nastavilo ga je revolucionarno mobilizirano stanovništvo. Stari je državni aparat dezintegriran u najkraćem vremenu. Toj posebnoj političkoj konstelaciji treba pripisati što promjena režima u Portugalu nije zahvatila samo političku nego i privrednu sferu. 1.2.2. Grčka: kolaps zbog vojnog poraza Grčki pukovnički režim opisali smo, kao i Diamondouros (1986) te Linz i Stepan (1996), kao “nehijerarhijski vojni režim”, dakle vojnu diktaturu koja je djelomice stavila izvan snage tradicionalnu zapovjednu hijerahiju u vojsci. Taj se posebni karakter pukovničke diktature u Grčkoj pokazao kao slabost režima kad je on zapao u tešku krizu koja je počela u ljeto 1973. Jaki čovjek režima, Georgios Papadoulos, pokušao je svojoj vlasti pribaviti prijeko potrebnu legitimnost ustavnim uvođenjem predsjedničkog sustava. Predsjednik je trebao imati široke ovlasti, ali bi ipak bio postavljan općim demokratskim izborima na sedam godina. Kako bi tim planovima podario političku vjerodostojnost, amnestirao je političke zatvorenike, opet de iure uspostavio građanske slobode, uveo civilni kabinet pod konzervativnim Markezinisom, te učnio izglednima slobodne parlamentarne izbore u roku od godinu dana (Diamandouros, 1986, 152). Kao i u mnogim drugim slučajevima – na Filipinima 1986, na Tajvanu i u Južnoj Koreji osamdesetih godina, u Mađarskoj 1988, Poljskoj 1989. ili u Sovjetskom Savezu

182

pod Gorbačovim – i u Grčkoj se stvaranje novih izvora legitimnosti pokazalo rizičnim za autoritarni režim: prvo, grčki vojni režim pokušao se legitimirati prekasno; drugo, otvorio je nove prostore širenja za aktivnosti opozicije; treće, uzrokovao je novu podjelu u vladajućoj vojsci. Studenti Politehničke škole u Ateni iskoristili su mjere liberalizacije kako bi zaposjeli sveučilište i, uz simpatiju širokih dijelova stanovništva, zahtijevali da se demokracija obnovi odmah. Studentska je pobuna ugušena u krvi, ali je uzrokovala puč unutar hunte kojim su isključeni softliners i na vlast dovedeni hardliners oko brigadnog generala i šefa vojne sigurnosne policije Ionnadesa. I sam je vrh vojske opet podvrgnut čistkama. U oružanim su se snagama produbile podjele, koje su još jače naglasile “nehijerahijsku osnovu” vojnog režima (Linz i Stepan, 1996, 131). Zemlja je opet podvrgnuta pooštrenoj represiji. Propao je prvi pokušaj vojnih časnika da režimu pribave minimalnu legitimnost. Još se rizičnijim pokazao drugi pokušaj da se režimu pribavi legitimnost. On je izravno uzrokovao kraj vojne diktature. Upravo klasičnom manirom, vojni su vlastodršci pokušali nedostatak unutarnje legitimnosti nadoknaditi uspjesima u vanjskoj politici.89 Tajne spletke vojne hunte o stavljanju cijelog Cipra pod grčku kontrolu propale su zbog turske invazije na otok. Zbog vojne katastrofe i prijeteće dezintegracije “vojska kao institucija” suprotstavila se “vojsci kao vlasti” (Stepan, 1986, 72. i d.). Kako bi se izbjegla ratna opasnost, generalni stožer opet je uspostavio hijerarhijski zapovjedni lanac u oružanim snagama, smijenio Ioannidisa i postavio generala Ghizikisa kao privremenog predsjednika. Tako su se vrhovi grčke vojske distancirali od režima koji se raspadao kako ne bi bio ugrožen integritet vojske kao institucije (Diamandouros, 1986, 157). No, cijela je vojska bila previše diskreditirana i uživala je preslabu političku i društvenu potporu da bi izvela zemlju iz tako prekarna stanja. Vodstvo vojske stoga je pozvalo bivšega konzervativnog premijera Karamanlisa da se vrati iz egzila. Njegov entuzijastični prijem u grčkom stanovništvu i očito zakazivanje vojske u odnosu prema turskoj prijetnji ratom oduzeli su vojsci svaki budući neposredni utjecaj na tranziciju u demokraciju koja je uslijedila (Linz i Stepan, 1986, 132). Vojska se vratila u vojarne i nestala kao veto akter iz grčke politike. Ubrzani kraj pukovničke diktature bio je posljedica pogrešne strateške računice koja nije netipična za autoritarni režim. Kako bi smanjili nedostatak legitimnosti, vlastodršci su se upustili u djelomičnu liberalizaciju režima. Oprezno liberaliziranje razvilo je dinamiku na čiji su neželjeni utjecaj koji je destabilizirao sustav pukovnici odgovorili pojačanom represijom. Zaoštrio se problem legitimnosti. Novo rizično nastojanje da se on ublaži vanjskopolitičkim pokušajem aneksije pokazao se kao kobna pogrešna procjena koja je izravno uzrokovala kolaps pukovničkog režima. 1.2.3. Španjolska: reforma pactada upravljana odozgo I prije Francove smrti u studenome 1975. osnovica vlasti autoritarnog režima postala je krhka. Crkva je povukla svoju aktivnu potporu Francovu režimu, nova 89

Treba usporediti jednake motive i istovjetan rezultat pustolovine argentinske generalske hunte na Falklandima 1982, koja je završila njezinim zbacivanjem.

183

industrijska elita gledala je na diktaturu kao na prepreku daljnjoj privrednoj ekspanziji, državne su institucije sve više gubile potporu stanovništva, a tradicionalne vrijednosti katoličke i autoritarne Španjolske sve su manje korespondirale s modernošću uvelike sekulariziranog društva (Maraval i Santamaria, 1986, 80). No, faktični monopol nad državni aparatom sile (vojskom, policijom, sigurnosnim službama, političkim sudstvom i upravom) još je bio u rukama elita frankističkog režima. Pogodbeni karakter promjene režima u Španjolskoj ponajprije se može objasniti iz te nestabilne ravnoteže između državne i društvene moći. Pod golemim djelovanjem vanjskih utjecaja i zbog potpunog zakazivanja vodećih režimskih elita kraj autoritarnih režima u Portugalu i Grčkoj zbio se kao nagli slom (ruptura). Smrt diktatora Franciska Franca u Španjolskoj nije pak donijela sa sobom i nagli kraj autoritarnog poretka. Ali, sredinom sedamdesetih godina teško je bio zamisliv neprekinuti kontinuitet frankističkog sustava vladavine bez caudilla ili nekoga karizmatičnog nasljednika. U tim okolnostima proces prijelaza u Španjolskoj nije protekao kao brza promjena režima, nego kao sporo mijenjanje režima (Maraval i Santamaria, 1986; Tezanos i dr., 1989; Kraus, 1990; Linz i Stepan, 1986, 88). Režimske elite nisu odmah smijenjene, uhićene ili protjerane u egzil, nego su prvotno ostale na vlasti. I dok su elite stare frankističke vlasti prvotno željele oblikovati prijelaz kao reformu kojom se isključivo upravlja odozgo, opozicija režimu preferirala je jednoznačno i brzo napuštanje autoritarizma. Softliners staroga režima stoga nisu mogli jednostrano odozgo upravljati mijenjanjem režima, nego su morali stupiti u dijalog s najjačim snagama opozicije (Maraval i Santamaria, 1986, 83. i d.). Kao rezultat natezanja između reformističkih frankista i opozicije naposljetku je nastao kompromis: transición pactada – pogodbena tranzicija. U politološkom istraživanju transformacije promjena režima u Španjolskoj ubrzo se pretvorila u paradigmatičan slučaj “paktovske tranzicije”90 (Maraval i Santamaria, 1986, 85. i d.; Linz i Stepan, 1996, 90) u kojoj je “pritisak odozdo” suodređivao i ubrzavao pravac transformacije kojom se upravljalo “odozgo”. Još za života Franco je izabrao princa Juana Carlosa da stane na monarhijski vrh države kao njegov nasljednik. Kralj ustvari nije trebao imati obilje moći caudilla, nego su ga trebale podupirati i činiti vjernim režimu institucije vlasti starog režima (primjerice Consejo del Reino i Cortes91). Na početku tranzicije nije, dakle, još bilo jasno hoće li se novi kralj jače okrenuti demokraciji ili monarhijsko-autoritarnom obliku vladavine. U prilog potonjemu govorili su postavljanje staroga frankista Ariasa Navarra za premijera i prevlast 90

Zahvaljujući političkoj znanosti uspjeh pogodbene i paktovske promjene režima odrazio se i u realnoj politici. Kasnije su se središnji akteri transformacije u promjenama sustava u Poljskoj i Mađarskoj orijentirali prema uspješnome “španjolskom modelu”. 91

Cortes je nastao u 12. stoljeću kao dvorsko vijeće kralja koje je imalo znatne ovlasti u poreznome, proračunskome i općem zakonodavstvu. Razvlašten je u apsolutizmu 16. stoljeća, a opet je uveden s liberalizacijom 1810. Otada pa do 20. stoljeća uglavnom je fungirao kao parlamentarno tijelo ustavne monarhije. Cortes je pod Francom 1942. formalno postavljen kao zakonodavno tijelo. Zastupnici su bili imenovani ili su ih “birale” staleške skupine društva. U Cortesu 1975-1976. još su dominirale uvjerene pristaše Francova režima.

184

režimu vjernih frankista u Cortesu. Strategija Ariasa Navarra da uspostavi “ograničenu demokraciju” kojom bi upravljao režim (Maraval i Santamaria, 1986, 82) propala je zbog opozicije režimu i kralja. Različite opozicijske skupine u međuvremenu su iskoristile liberalizaciju starog režima i ujedinile se u Coordinación Democrática (CD). Pod tim organizacijskim krovom uspjele su se uskladiti opozicijske aktivnosti kršćanskih demokrata, liberala, socijaldemokrata, socijalista, komunista, maoista i ilegalnih sindikata, te spriječiti restauracijska politika Ariasa Navarra štrajkovima i socijalnom mobilizacijom. Kad je postalo jasno da Navarrova vlada nije željela prihvatiti nastavak pregovora s opozicijom, poraz frankističkih hardliners (takozvanih bunkers) u glasovanju u parlamentu i pritisak kralja potaknuli su Ariasa Navarra da odstupi. Imenovanjem Adolfa Suáreza92 novim premijerom kralj je usmjerio buduću demokratizaciju. Nakon Francove smrti time je bilo zakoračeno u drugu važnu etapu smjene starog režima. Treću fazu od lipnja 1976. do prosinca 1978. odredili su pregovori između reformski usmjerenih postfrankističkih elita, s jedne, i opozicije režimu, s druge strane. U pregovorima nije više bilo samo govora o pitanju demokracija ili autokracija, nego o konkretnim oblicima i tempu procesa prijelaza te o obliku demokratske vlasti. Dogovoreni su temeljni “Zakon o političkoj reformi” (1976), modus prvih slobodnih parlamentarnih izbora (1977) i sadržaj demokratskog Ustava (1978). Počela je institucionalizacija demokracije. Tablica 11. Institucionalni karakter autoritarnih režima u Južnoj Europi i njihova smjena Zemlja

Tip autoritarnog režima

Stupanj Stupanj političkog i Smjena institucionaliziranosti društvenog autoritarnog režima pluralizma što ga je režima režim tolerirao Portugal korporativistička srednji-visok politički: nizakvojni puč desna dikatura srednji društveni: srednji Grčka nehijerarhijska nizak politički: nizak kolaps desna vojna društveni: nizakdiktatura srednji Španjolska 1939−1960: srednji-visok 1939−1960: promjenu su tradicionalistička odozgo započele politički: nizak katolička, režimske elite, društveni: nizak polufašistička vojna nakon toga diktatura; dogovorena između 1960−1975: režima i opozicije 1960−1975: politički: nizak mješovita društveni: srednjicivilno-vojna visok modernizirajuća diktatura

1.3. Institucionalizacija demokracija 92

Adolfo Suárez pripadao je krilu frankističke vladajuće koalicije koje je bilo otvoreno prema reformama. Još za Francova života bio je generalni tajnik Movimientoa, institucionaliziranoga jedinstvenog pokreta Francova režima, a naposljetku je bio odgovoran za informativnu politiku (državne) televizije.

185

Način smjene starog režima do određenog je stupnja odredio trajanje, modus i sadržaj institucionalizacije demokracije. U Grčkoj je proces institucionalizacije, od srpnja do prosinca 1974, trajao kraće nego u dvjema iberijskim zemljama, budući da su ga provodili samo civili bez sudjelovanja starog režima. U Španjolskoj su reformski usmjerene elite starog režima i opozicija režimu morali pregovarati od studenoga 1975. do prosinca 1978. o prekarnom procesu demokratizacije etapu po etapu, pa je i trajao znatno dulje. U Portugalu se prvotno činilo da radikalni prekid s prošlošću režima u revoluciji karanfila 25. travnja 1975. obećava brzu institucionalizaciju demokracije. No, aktivistička uloga vojske u politici dugo je odgađala završetak institucionalizacije demokracije. Stoga se u slučaju Portugala opravdano govori (Linz i Stepan, 1996, 120) o istodobnom završetku tranzicije i demokratske konsolidacije u kolovozu 1982, kad su promjenom Ustava uklonjene posljednje vojne enklave u civilnoj politici. 1.3.1. Portugal: dug proces institucionalizacije Institucionalizacija demokracije u Portugalu počela je izborima za Ustavotvornu skupštinu 25. travnja 1975, a završila je prvom revizijom Ustava u kolovozu 1982. kad je raspušteno Revolucionarno vijeće koje su zaposjeli vojni časnici i kad su oružane snage podređene civilnoj kontroli (Merkel i Stiehl, 1997, 592). Osmogodišnje razdoblje institucionalizacije demokracije može se podijeliti u dvije faze: (1) od izbora za Ustavotvornu skupštinu 25. travnja 1975. do stupanja na snagu Ustava 25. studenoga 1976; (2) od stupanja na snagu Ustava u studenome 1976. do revizije Ustava 1982. Prva faza. Izbori za Ustavotvornu skupštinu u travnju 1975. mogu se označiti kao pravi demokratski konstitutivni izbori u Portugalu. Bili su značajni za budući proces demokratizacije u Portugalu u trostrukom smislu. Prvo, općim, slobodnim i poštenim izborima kao središnjim postupkom liberalne demokracije godinu dana nakon rupture 1974. stvorena je demokratski legitimirana parlamentarna skupština, a time i ključna institucija sustava parlamentarne demokracije. Uz MFA i Revolucionarno vijeće, koji su svoju političko-revolucionarnu legitimnost izvodili iz rušenja autoritarnog režima, prvi se put pojavila demokratska institucija koja je bila uspostavljena i legitimirana demokratskim postupkom. Od tog se trenutka u Portugalu počela uspostavljati “podijeljena legitimnost” između izabranih političkih stranaka i revolucionarnoga MFA (Maxwell, 1996, 124), koja je obilježavala ustavnu stvarnost zemlje do 1982. Drugo, prvi demokratski izbori djelovali su kao katalizator u konsolidaciji demokratskih političkih aktera. Nastali otvoreni politički prostor ispunili su strankama koje su ovisile o potpori građana i koje su stoga bile odgovorne njima. Treće značenje izbora proizlazilo je iz njihova rezultata. U trenutku kad su u MFA-u prevlast stekle radikalne snage i kad je socijalna mobilizacija komunista dostigla vrhunac, na izborima su uvjerljivo pobijedili socijaldemokratski usmjereni socijalisti Márija Soaresa s 37,9 posto glasova. Komunisti su s 12,5

186

posto glasova postali tek treća jakosna stranka u zemlji. S 7,6 posto glasova birača jednako je nemoćan ostao i reakcionarni Centro Democrático Social (CDS) u kojemu su bili organizirani zaostali ostaci salazarizma. Četvrta stranka, novoliberalna Socijaldemokratska stranka (Partido Social-Democrata), dobila je 26,4 posto glasova birača. Tako su dvije jednoznačno demokratske stranke, PS i PSD, zajedno objedinile dvije trećine svih glasova birača, dok su PCP i CDS, stranke koje su bile polulojalne prema demokraciji, dobile samo 20 posto potpore birača (Merkel i Stiehl, 1997, 603). Takvim je rezultatom portugalsko biračko tijelo optiralo za demokratski sustav prema zapadnoeuropskom standardu. Druga faza. Rezultatom izbora za Ustavotvornu skupštinu u travnju 1975. i isključenjem propučističkih lijevoradikalnih vojnih časnika u studenome 1975. postali su nevjerojatnima komunizam ili neki napredni vojni režim kao alternativa sustavu. Ustav iz travnja 1976. u Portugalu je uspostavio demokratski model. Ustvari, u njemu je bio vidljiv i rukopis komunista i naprednih vojnih časnika. Asimetrični kompromis između stranaka centra s najjačim utjecajem, s jedne, i PCP-a i MFA-i, s druge strane, bio je vidljiv u supstancijalnim ustavnim propisima koji su duboko zadirali u kapitalistički privredni poredak. Sredstva za proizvodnju trebalo je socijalizirati te provesti radikalnu zemljišnu reformu kako bi se približilo proklamiranom cilju “besklasnog društva”. Liberalnodemokratske aspekte Ustava, kao što su slobodarska i građanska prava, politički pluralizam i parlamentarizam, djelotvorno su isticali i zapisali u Ustav, prije svih, socijalisti i novoliberalni socijaldemokrati. Pod pritiskom komunista, lijevog krila socijalista i vodećih vojnih časnika u Ustav su uneseni i podržavljenje, kolektivizacija i etatističko upravljanje privredom. Zahvaljujući tome kompromisnom obrascu koji je nastao pregovorima, s Ustavom su se mogle identificirati tri najvažnije stranke i vojska. Ustavom 1976. prvotno je nastao parlamentarno-predsjednički sustav vlasti. On se može svesti, ponajprije, na tri čimbenika: • negativna iskustva sa slabom i nestabilnom parlamentarnom republikom od 1910. do 1926; ona su poslužila kao argument protiv čistoga parlamentarnog sustava vlasti; • krajnje jaka izvršna vlast u Salazarovu režimu; ona je poslužila kao argument protiv predsjedničkog sustava vlasti koji u sebi krije opasnost od autoritarnoga predsjedničkog režima; • kompromis o političkoj vlasti između vojnih časnika koji su preferirali prezidencijalizam i demokratskih stranaka političkog centra koje su preferirale parlamentarni sustav vlasti. Parlamentarno-predsjednički sustav u Portugalu opstao je do 1982. U tom je trenutku vojni utjecaj na civilnu politiku de facto bio uvelike potisnut. Istrošila se revolucionarna legitimnost vojske. Nakon stvarnog pomicanja u moći uslijedila je i korektura Ustava. Revizijom Ustava 1982. nije samo raspušteno Revolucionarno vijeće i uspostavljen civilni Ustavni sud, nego su smanjene i ovlasti predsjednika u korist parlamenta i kabineta vlade. Osam godina nakon revolucije karanfila u Portugalu je bio uspostavljen parlamentarni sustav vlasti (Merkel i Stiehl, 1997, 591. i d.).

187

1.3.2. Grčka: kratak proces institucionalizacije Grčka tranzicija “strictu senso” (Diamondouros, 1986, 155) protezala se od 20. srpnja 1974. (povlačenje vojske) do dana prvih demokratskih izbora za parlament (konstitutivnih izbora) 17. studenoga 1974. Prošlo je, dakle, 116 dana dok zemljom nije zavladala demokratskim postupkom postavljena vlast. To nije bila jednoznačno najkraća faza samo u Južnoj Europi, nego i u međunarodnoj komparaciji slovi kao izvanredno kratka faza unutar cijeloga trećeg vala demokratizacije. Razlozi su brzog uspjeha tranzicije, prije svega, način sloma starog režima i politička strategija Konstantina Karamanlisa kao istaknute vodeće figure u promjeni sustava. Grčka stoga može biti uvjerljiv primjer za to koliko je važna uloga političkog djelovanja u procesima transformacije. Zapravo, i Karamanlisu su prostor djelovanja ograničavali čimbenici i događaji na koje grčki državnik nije mogao utjecati. Brzoj promjeni režima pogodovala je ponajprije činjenica što je režim bio potpuno diskreditiran jer je zakazao u unutarnjoj i, prije svega, u vanjskoj politici. Legitimacijska osnova pukovničkog režima, koja je otpočetka bila slabija nego u ostalim dvjema južnoeuropskim diktaturama (Linz i Stepan, 1996, 135), istrošila je i posljednje zalihe legitimnosti zbog gušenja studentskih pobuna u studenome 1973. i propale ciparske pustolovine. U stanju otvorene ratne opasnosti činilo se da je vanjskopolitička i vojna sposobnost zemlje da djeluje dovedena u pitanje. Sigurnost nacije i sposobnost vojnog djelovanja najviša su dobra profesionalnih vojnih časnika. Kako bi se ona obnovila, “vojska kao institucija” smatrala se prisiljenom ukinuti “vojsku kao režim” i vratiti se u vojarne. Činilo se kako je samo na taj način moguće spasiti integritet oružanih snaga (Diamondouros, 1986, 156). Zbog brzog povlačenja grčke vojske s političke vlasti “demokratizatorima” iz opozicije režimu nedostajao je pravi protivnik i partner za pregovore (Huntington, 1991). No, za razliku od Portugalu, i unutar opozicije režimu u tom su trenutku radikalne snage bile mala manjina. Rizik da bi zbog njihove radikalne strategije transformacije na političku pozornicu opet mogla biti pozvana “vojska” kao veto akter bio je manje nego u dvjema ostalim južnoeuropskim zemljama. Osim toga, Karamanlis je ublažio “preostale rizika” od vojske, militantne lijeve opozicije režimu, nemilitarističke reakcionarne desnice i problem monarhije tako što je prihvatio gradualističku strategiju koja je u sekvencioniranju transformacijskih koraka uvažavala ponajprije, i to s upravo makijavelistčkim virtú, vremenski čimbenik. Ciljevi su bili: brzo iskoristiti situacijski uvjetovanu slabost vojske, održati na okupu veliku i heterogenu demokratizacijsku koaliciju, sukcesivno se distancirati od nacionalne i poludemokratske desnice, učiniti umjerenima radikalne snage u opoziciji, riješiti problem krune koja je u prošlost uglavnom bila polulojalna demokraciji, te kazniti zločine režima, ali bez rizika od destabilizacije (Diamondouros, 1986, 159). Jedna od prvih Karamanlisovih odluka bilo je privremeno ponovno uvođenje starog Ustava iz 1952, dok legitimna Konstituanta ne izvrši nužne revizije Ustava. Monarhija je suspendirana referendumom o obliku države.

188

Neposredno su doneseni ustavni dekreti kojima su ukinuti propisi hunte i autokratski ostaci u pravosuđu, upravi i obrazovnom sustavu. Istodobno je objavljena amnestija političkih zatvorenika. Legalizirane su sve političke stranke, uključujući i Komunističku partiju (KKE). U još prekarnoj fazi tranzicije konzervativni političar Karamanlis provodio je “strategiju inkluzivne legitimacije” koja je, nasuprot neliberalnosti predautoritarne poslijeratne demokracije (1949-1967), u novi demokratski sustav trebala uključiti sve važne političke snage. Karamanlis je istodobno opet postavio oko 75 posto viših časnika koji su pali kao žrtve čistki pukovničke hunte (Linz i Stepan, 1996, 133). Ta je mjera nedvojbeno pridonijela osiguranju odanosti vojske procesu demokratizacije. Grci su 8. prosinca 1974. odlučili ukinuti monarhiju i istodobno izabrati prvi demokratski parlament bez neliberalnih ograničenja, kao što je bilo prije 1967. Linz i Stepan (1996, 132) smatraju da je najkasnije u tom trenutku (nakon 142 dana) tranzicija bila uspješno završena. Za razliku od Španjolske i Portugala, vrhovi hunte i vojni časnici i sigurnosni policajci koji su izravno sudjelovali u mučenju i u zločinima režima već su 1975. izvedeni pred sud. Trojica vođa puča – Papadopoulos, Pattakos i Makarezos – kažnjeni su tako što su doživotno lišeni slobode. U više od stotinu sudskih postupaka podignute su optužnice i osuđeni su zločini režima, povrede ljudskih prava i veleizdaja. Grčka je jedna od malobrojnih zemalja iz trećeg vala demokratizacije koja je, u skladu s pravnom državom i opsežno, osudila i kaznila eklatantne zločine režima. Novi demokratski Ustav Treće Republike u Grčkoj stupio je na snagu 9. lipnja 1975.93 Najkasnije u tom trenutku uspješno je bio završen proces institucionalizacije demokracije u Grčkoj. 1.3.3. Španjolska: proces pogodbene institucionalizacije Od svih triju južnoeuropskih zemalja institucionalizacija demokracije pokazala se najtežom u Španjolskoj. Nasuprot Portugalu i Grčkoj, ni institucije ni vladajuće elite frankističkoga režima nisu bile odstranjene ili razvlaštene radikalnim lomom. Opozicija je bila preslaba, a vojska kao veto akter previše moćna. Ipak, opozicija režimu bila je jaka, a pukotina u frankističkome vladajućem bloku dostatno duboka da nakon Francove smrti dvije strane zatrebaju jedna drugu. Sve jasnija svijest o međusobnoj upućenosti uzrokovala je razgovore političkih vođa dvaju tabora, koji su ubrzo poprimili karakter pregovora. Rezultat je bio proces institucionalizacije o kojemu su se dogovorile elite dviju strana, a koji je protekao u četiri etape i završio 1978. ustavno potpuno razvijenim sustavom liberalne demokracije (Maravall i Santamaria, 1986, 82. i d.; Arias-Salgado, 1988, 315; Kraus, 1996, 271. i d.; Linz i Stepan, 1996, 92. i d.). 1.

93

Zakon o političkoj reformi. Nakon što je imenovan premijerom, Adolfo Suárez je uspio nagovoriti vrh Movimienta i Cortes koji su još uvijek zaposjedali frankisti da pristanu na zakon koji bi sa suverenošću naroda, uvođenjem općega biračkog prava i postupkom ustavne reforme položio

O pojedinim ustavnim odredbama o organizaciji države usporediti Zervakis (1988, 1997).

189

temeljac institucionalizaciji političkog sustava (Arias-Salgado, 1988, 318). Zakon je prihvaćen u frankističkom Cortesu s 426 glasova – 59 bilo je protiv, a 13 suzdržanih – i na referendumu 15. prosinca 1975, na kojemu je sudjelovalo 78 posto birača, s 94 posto glasova (Maravall i Santamaria, 1986, 83). Pomoću Ley para la Reforma Politica Suárez je uspio očuvati proceduralnu legalnost frankističkog ustava, dobiti pristanak najvećeg dijela elita starog režima i jednoznačno krenuti putem demokracije. Visoka potpora građana na referendumu 15. prosinca 1975. osigurala je taj put i legitimacijski. 2. Legalizacija Komunističke partije. U travnju se Suárez odvažio na korak legalizacije Komunističke partije protiv koje su vojska i hardliners iz frankističkog bunkera vodili gotovo križarski rat i četrdeset godina nakon građanskog rata (Arias-Salgado, 1988, 319). Unatoč kritici s njihove strane, nije stavljen politički veto. Pripuštanjem Komunističke partije na predstojeće parlamentarne izbore Suárez nije samo uklonio jedno neliberalno ograničenje u demokratskom sustavu, nego je i stvorio pretpostavku da se i komunisti, koji su imali znatnu sposobnost da mobiliziraju industrijsko radništvo, uključe u niz dogovora i paktova u projektu institucionalizacije demokracije (Linz i Stepan, 1996, 98). 3. Konstitutivni izbori 1977. U lipnju 1977. u Španjolskoj su održani prvi slobodni i neograničeno kompetitivni izbori. Građanska Unija centra (UCD) Adolfa Suáreza dobila je relativnu većinu glasova (34,6 posto). Socijalisti (PSOE) su postali druga jakosna stranka (29,4 posto). Desno usmjerena Allianza Popular (AP) i Komunistička partija (PCE) s 8,4 odnosno 9,4 posto prošli su vidljivo slabije (Barrios, 1997, 567). Rezultat izbora donio je sa sobom dva pozitivna učinka za nastavak procesa demokratizacije: prvo, dvije umjerene stranke centra dobile su dvije trećine glasova birača i, zahvaljujući pojačanome razmjernome izbornom sustavu, tri četvrtine mjesta u parlamentu (Nohlen, 1990, 218); drugo, između ljevice i desnice oblikovala su se dva tabora otprilike jednake veličine, koja su slijedila centripetalnu logiku natjecanja. 4. Izrada i usvajanje Ustava. Sve četiri općešpanjolske stranke koje su bile zastupljene u parlamentu (AP, UCD, PSOE, PCE), te katalonski nacionalisti (CiU) aktivno su sudjelovali u radu na demokratskom Ustavu, ali su ključne odluke donijeli samo vrhovi stranaka (Arias-Salgado, 1988, 320). Ton su davale dvije najveće stranke - UCD i PSOE. Kao što su pregovore između režima i opozicije u ranoj fazi institucionalizacije demokracije nosile vodeće političke elite, vođe stranaka odredile su i donošenje Ustava. Objema fazama jednoznačno su, dakle, upravljale elite (Kraus, 1996, 272). Dok je izvanparlamentarni pritisak štrajkovima, prijetnjama štrajkom i demonstracijama jačao pregovarački položaj demokratskih snaga, i puko je postojanje vojske stalno djelovalo kao ograničenje i rizik u cjelokupnom procesu demokratizacije. Kompromisni i konsenzusni karakter izrade Ustava podupirali su gotovo svi članovi parlamenta. To je postalo jasno kad je nacrt Ustava prihvaćen gotovo

190

jednoglasno u demokratski legitimiranom Cortesu, osim vrlo malo glasova protiv s krajnjega desnog krila AP-a (Maravall i Santamaria, 1986, 88). Prihvaćanje Ustava na referendumu potvrdilo je široku suglasnost španjolskih građana. Tako je institucionalizacija demokracije u Španjolskoj, koja se prvotno činila prekarnom, uvelike završena u višestupanjskom postupku. I “Zakon o političkoj reformi” (1976) i Ustav prihvatile su premoćne većine u parlamentu i na referendumu. Od triju novih ustava u Južnoj Europi, španjolski constitución nedvojbeno je proceduralno najdemokratskije legitimiran. U širemu smislu, institucionalizacija demokracije ipak je trajala do 31. listopada 1979. Tada je privremenim rješenjem u odnosu prema kasnijemu ustavnopravnom uređenju uspostavljen posljednji od 13 režima autonomije u španjolskim regijama – autonomnim zajednicama (Kraus, 1996). Kako o tom pitanju u Ustavu nije pronađeno kompromisno rješenje između desnice i ljevice, zagovornika centralizirane države i regionalnih nacionalista, koje bi omogućilo konsenzus, kompromisom o odgađanju rješenja precizno uređenje regionalnih autonomija bilo je odgođeno u budućnost. Tako je izbjegnut rizik da se pozove vojska kao samoimenovani čuvar teritorijalne cjelovitosti španjolske države. Drugo, spriječene su zajedničke destruktivne prosvjedne akcije regionalnih nacionalista, koje bi dodatno potaknule teror baskijske ETA-e. Privremenu “odluku o neodlučivanju” (Kraus, 1996, 274) o pitanju autonomije stoga je opravdano shvatiti kao bitnu sastavnicu rasterećenja tranzicijske agende. “Problem državnosti” (Linz i Stepan, 1996), koji je u Istočnoj Europi (u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu i na Kavkazu) uzrokovao građanske ratove i koji u njoj stalno ugrožava proces demokratizacije, u Španjolskoj je znatno ublažen razumnom politikom timing and sequencing. U politički razumno sekvencioniranje koraka u tranziciji ubraja se i termin izbora. Izbori su promišljeno najprije provedeni na nacionalnoj razini 1977, a potom postupno i u “autonomnim zajednicama”. Tako su političke agende, organizacije, institucije, autorizirana vlast i demokratska legitimnost najprije stvoreni i stabilizirani u cijeloj španjolskoj državi (Linz i Stepan, 1996, 100). Tek su nakon toga izborima i uspostavom regionalnih tijela comunidades autónomas stekle političku vlast i legitimnost. U državama u kojima zbog snažnih regionalističko-nacionalističkih zahtjeva za autonomijom postoji virtualni problem državnosti redoslijed izbora – prvo nacionalni, a potom regionalni – može, dakle, ublažiti opasnost od secesionističke dezintegracije94 Zaključno treba spomenuti i čimbenika koji je nedvojbeno bitno pridonio uspjehu institucionalizacije demokracije: bili su to osoba i konkretno političko djelovanje kralja Juana Carlosa. Kao monarh, predstavljao je jedinstvo i teritorijalni integritet države. Kako je bio nasljednik kojega je imenovao Franco, najprije se činilo da će utjelovljavati kontinuitet starog režima. To je dvoje bilo pretpostavka da ga oružane snage prihvate kao vrhovnog zapovjednika i da vojska i frankistički bunker gledaju na njega kao na jamca njihovih interesa i 94

Linz i Stepan (1996, 106) upozoravaju na obratan redoslijed izbora u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Ondje je prijevremeno održavanje regionalnih izbora uzrokovalo jačanje problematike nacionalizma. To je pak uzrokovalo zaoštravanje secesionističkih težnji za nacionalnom neovisnošću bivših republika i građanski rat.

191

vrijednosti. Istodobno, političke odluke kralja pokazale su da je otvoren za reforme. To što je Juan Carlos izabrao Adolfa Suáreza za premijera mora se promatrati kao jedna od ključnih ranih odluka u demokratizaciji. Naime, legitimno imenovanje od strane kralja dalo je Suárezu dodatan prostor za djelovanje koji nikad ne bi dobio demokratskim izborima nasuprot autoritarnim veto snagama. Pregled u tablici 12 još jedanput komparativno osvjetljuje obilježja institucionalizacije triju demokracija. Tablica 12: Institucionalizacija demokracije u Južnoj Europi Zemlja Portugal

Trajanje institucionalizacije demokracije u širokom smislu: travanj 1974. − kolovoz 1982. (8 godina, 3 mjeseca)a u uskom smislu: travanj 1974. − travanj 1976. (2 godine)b

Način institucionalizacije ruptura: dogovorena između lijevih časnika i demokratskih stranaka, bez elita starog režima

Postupak donošenja ustava ustav usvojen u aktualnom sazivu parlamenta, nije bilo referenduma

Tip demokratskog sustava vlasti parlamentarnopredsjednički sustav vlasti do 1982; od 1982. parlamentarni sustav vlasti

Grčka

u širokom smislu: jednostrano ustav usvojen u parlamentarnosrpanj 1974. − lipanj upravljana od strane aktualnom sazivu predsjednički 1975. (23 mjeseca)c (umnogome parlamenta, nije sustav vlasti do konzervativne) bilo referenduma 1986; od 1986. u uskom smislu: opozicije režimu (osim referenduma parlamentarni srpanj 1974. − o pitanju oblika sustav vlasti prosinac 1974 (4 države) mjeseca)d Španjolska u širokom smislu: reforma pactada: Zakon o političkoj parlamentarni studeni 1975. − dogovorena između reformi sustav vlasti s listopad 1979. (47 režimskih elita i (referendum 1976); krajem kao mjeseci)e opozicije ustav usvojen u poglavarom države aktualnom sazivu u uskom smislu: parlamenta studeni 1975. − (referendum 1978) siječanj 1978. (20 mjeseci)f a Široko razdoblje proteže se od zbacivanja Salazarova režima 1974. do iščezavanja posljednjih ustavnih enklava vojske u prvoj reviziji Ustava. b Usko razdoblje proteže se od zbacivanja Salazarova režima 1974. do stupanja na snagu Ustava 1976. c Široko razdoblje proteže se od pada hunte 1974. do stupanja na snagu Ustava 1975. d Usko razdoblje proteže se od pada hunte do 9. prosinca 1974, kad se sastao izabrani grčki parlament i kad je premijer postao odgovoran parlamentu. e Široko razdoblje proteže se od Francove smrti 1975. do uspostave autonomnih zajednica 1979. f Usko razdoblje proteže se od Francove smrti do stupanja na snagu Ustava 1. siječnja 1979.

1.4. Uspješna konsolidacija demokracija Razdvajanje putova tranzicije u Južnoj Europi ponajprije se može svesti na različit karakter diktatura. A ipak su se početkom osamdesetih godina tri mlade

192

demokracije u Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj nastojale konsolidirati gotovo istodobno (Gunther i dr., 1995, 389. i d.; Linz i Stepan, 1996, 87. i d.; Morlino, 1998; itd.). 1.4.1. Ustavna konsolidacija: sustavi vlasti Od triju ustava, samo je španjolski otpočetka propisivao čisti parlamentarni sustav vlasti. Španjolska je vlada odgovorna parlamentu i on je može smijeniti konstruktivnim glasovanjem o nepovjerenju (čl. 113. i čl. 175). Premijer može, u suradnji s poglavarom države i prema precizno utvrđenim pravilima, raspustiti parlament (čl. 115). Ovlasti između parlamenta i vlade, kao i između poglavara države i kabineta, jednoznačno su razgraničene i daju jak položaj vladi i premijeru. Stabilnost kabineta dodatno jača konstruktivni element glasovanja o nepovjerenju. Raspuštanje parlamenta od strane šefa vlade iziskuje manje pretpostavki no što je to uređeno Temeljnim zakonom SR Njemačke. Oboje jača vladu i osobito premijera koji, prema slovu Ustava, ima važniji položaj od saveznog kancelara u Njemačkoj (Barrios, 1997, 560). Odnos između parlamenta, vlade i poglavara države u španjolskom je slučaju uređen tako da može optimalno ispuniti konsolidacijske imperative o stabilnosti vlade, djelotvornosti i kontroli odlučivanja. U Španjolskoj je nejasnije, prekarnije i konfliktnije uređena vertikalna nego horizontalna podjela vlasti (Kraus, 1996a). I dok je nedostatno preciziranje ustavnih odnosa između središnje države i regija rasteretilo institucionalizaciju demokracije, ono je opteretilo konsolidaciju demokracije. U sukobima središnje države i autonomnih zajednica kao arbitar se zapravo pojavio Ustavni sud. Zanemare li se teroristička ETA i lijevi nacionalistički Herri Batasuna u Baskiji, politički kontrahenti prihvatili su arbitrarnu ulogu Tribunala Constitucional. U Španjolskoj je Ustavni sud imao mnogo važniju ulogu u konsolidaciji institucija nego u Grčkoj i Portugalu (Kraus, 1996a, 274).

193

Tablica 13. Tip i trajanje mandata vlada u Grčkoj 1974-2003. Premijer

Konstantin Karamanlis Konstantin Karamanlis Georgios Rallis Andreas Papandreou Andreas Papandreou Tsanis Tsannetakis Ksenofon Zolótas Konstantin Mitsotakis Andreas Papandreou Kostas Simitis Kostas Simitis

Vladina stranka ili stranke ND ND ND PASOK PASOK ND svestranačka vlada NP PASOK PASOK PASOK

Tip vlade

Vrijeme mandata

Trajanje mandata

jednostranačka jednostranačka jednostranačka jednostranačka jednostranačka jednostranačka svestranačka

1974–1977. 1977–1980. 1980–1981. 1981–1985. 1985–1989. 18.6. – 4.11.1989. 5.11.1989–7.4.1990.

30 mjeseci 36 mjeseci 12 mjeseci 48 mjeseci 48 mjeseci 5 mjeseci 5 mjeseci

jednostranačka jednostranačka jednostranačka jednostranačka

1990–1993. 1993–1996. 1996–2000. 2000–2004.a

36 mjeseci 36 mjeseci 43 mjeseca 48 mjeseci prosječno 28,1 mjesec

a Promatrano razdoblje završava s krajem Simitisove vlade 2004. Izvor: Zervakis (1997, 623); dopunjeno na temelju baze podataka electionworld.org.

Odnosi unutar izvršne vlasti, kao i između izvršne i zakonodavne vlasti, u Ustavu Treće Republike u Grčkoj uređeni su nejednoznačnije nego u Španjolskoj. Prema čl. 26 II, predsjednik države i vlada zajedno čine dvostruku izvršnu vlast. Čl. 38 II. ovlašćuje predsjednika države da u svako doba može raspustiti vladu, čak i protiv volje parlamenta95 (Zervakis, 1988, 398). Vladi je potrebno povjerenje i parlamenta i predsjednika države, ali se parlament ne može raspustiti protiv volje predsjednika države. Parlament može pak srušiti vladu apsolutnom većinom, ali ne mora pribaviti konstruktivnu većinu da bi izabrao novog šefa vlade (Zervakis, 1997, 630). Bitni dijelovi ustavne konstrukcije podsjećaju na parlamentarnopredsjednički sustav vlasti Pete Republike u Francuskoj i Republike Poljske nakon 1989. Ovlasti zakonodavne i izvršne vlasti, kao i vlast predsjednika države i šefa vlade, nisu precizno razgraničene. Sposobnost vlade da surađuje i odlučuje u velikoj mjeri ovisi o stranačkopolitičkim konstelacijama između predsjednika, premijera i parlamentarne većine. U Ustav su tako ugrađene pretpostavke za institucionalne sukobe, koji su se u političkoj stvarnosti Poljske između 1990. i 1993. doista i razvili. Grčka je ostala pošteđena takvih institucionalnih sukoba u fazi konsolidacije od 1975. do 1981. Aktualnom je politikom dominirala nadmoćna figura premijera Karamanlisa, dok se predsjednik države Konstantin Tsatsos uvelike ograničio na ceremonijalne dužnosti. Kad je Karamanlis 1980. zasjeo na položaj predsjednika države, povukao se iz dnevne politike. Njegov nasljednik na dužnosti premijera, socijalist Anfreas Papandreou, vodio je od 1981. poslove vlade s jednakom karizmom i s još jačim autoritetom. Politički sustav Grčke otpočetka je de facto funkcionirao prema pravilima parlamentarnog sustava vlasti. Revizijom Ustava 1986. on je i de iure utvrđen u Ustavu. Mlada je 95

Revizijom Ustava 1982. ovlasti predsjednika države znatno su ograničene. On može raspustiti parlament samo pod znatno otežanim uvjetima (o pojedinostima: Zervakis, 1997, 622). Revizijom Ustava 1986. predsjedničko-parlamentarni sustav vlasti pretvorio se u čisti parlamentarni sustav.

194

grčka demokracija bila pošteđena blokirajućih ustavnih sukoba koji su strukturno ugrađeni u polupredsjedničke sustave vlasti i koji su se kasnije manifestirali u Poljskoj i Rusiji. Tablica 14. Tip i trajanje mandata vlada u Portugalu 1976-2005. Premijer Mário Soares

Stranka

Tip vlade

PS

manjinska vlada (1 stranka) „neslužbena“ dvostranačka koalicija predsjednička inicijativa predsjednička inicijativa predsjednička inicijativa trostranačka koalicija

Vrijeme mandata

Trajanje mandata 18 mjeseci

srpanj 1976. – siječanj 1978. Mário Soares PS siječanj 1978. – kolovoz 8 mjeseci 1978. Alfredo Nobre da neovisni 28.8.1978 – 22.11.1978. 3 mjeseca Costa (87 dana) Carlos da Mota Pinto neovisni studeni 1978. – srpanj 8 mjeseci (PSD) 1979. Maria de Lurdes neovisni srpanj 1979. – siječanj 6 mjeseci Pintasilgo 1980. Francisco Sá Carneiro PSD siječanj 1980. – prosinac 12 mjeseci 1980. Francisco Pinto PSD trostranačka koalicija siječanj 1981. – rujan 8 mjeseci Balsemao 1981. Francisco Pinto PSD trostranačka koalicija rujan 1981. – lipanj 21 mjesec Balsemao 1983. Mário Soares PS dvostranačka koalicija lipanj 1983. – studeni 29 mjeseci 1985. Anibal Cavaco Silva PSD manjinska vlada studeni 1985. – kolovoz 21,5 mjeseci (1 stranka) 1987. Anibal Cavaco Silva PSD manjinska vlada kolovoz 1987. – listopad 50,5 mjeseci (1 stranka) 1991. Anibal Cavaco Silva PSD manjinska vlada studeni 1991. – listopad 48 mjeseci (1 stranka) 1995. António Guterres PS manjinska vlada listopad 1995. – listopad 47 mjeseci (1 stranka) 1999. António Guterres PS manjinska vladaa listopad 1999. – travanj 29 mjeseci (1 stranka) 2002. José Barroso PSD/PS dvostranačka koalicija travanj 2002. – srpanj 29 mjeseci 2004. Pedro Santana Lopez PSD/PS srpanj 2004. – ožujak 8 mjeseci 2005. prosječno 21,2 mjeseca a Nedostajalo je jedno mjesto za većinu. Izjednačena raspodjela mjesta između socijalista i opozicije. Izvor: Merkel i Stiehl (1997, 599); dopunjeno na temelju baze podataka electionworld.org.

Konsolidacija ustavnih vlasti u Portugalu trajala je znatno dulje nego u Španjolskoj i Grčkoj. Zbog prethodno navedenih razloga, tranzicijske elite u Portugalu prvotno su se odlučile za parlamentarno-predsjednički sustav. Kako je prvi predsjednik države od 1976. do 1986. bio António Ramalho Eanes, vojni časnik kojega je izabrao narod, pripisivala mu se, makar do revizije Ustava 1982, dvostruka dominirajuća uloga. Do 1982. predsjednik države imao je posla sa šest različitih premijera. Neki od njih, kao socijalist Mário Soares (1976-1978), također su bili jake vodeće političke ličnosti koje su svoju dužnost šefa vlade interpretirale samosvjesno i široko. Posljedično, kroz oba su se mandatna

195

razdoblja Eanesa stalno provlačili sukobi oko ovlasti između poglavara države i šefa vlade (Bruneau i MacLeod, 1986, 4), koji su posebno opterećivali konsolidaciju demokracije do promjene Ustava 1982. U Portugalu se i stvarno aktualizirala opasnost koja se latentno nalazi u polupredsjedničkim sustavima vlasti: dolazi do sukoba oko ovlasti unutar “dvoglave” izvršne vlasti, kao i između poglavara države i parlamenta, koji su pridonosili neučinkovitosti političkih odluka i nestabilnosti vlada do 1983. Doduše, stabilnost vlade ne ovisi samo o tipu sustava vlasti, nego je posebno određena i strukturom stranačkog krajolika i modusom izbornog sustava. Općenito, ipak, važi postavka da upravo u mladim postautokratskim demokracijama stabilne vlade jačaju sposobnost za reforme i djelovanje, te pridonose legitimnosti političkih institucija, a time i konsolidaciji demokracije. Tri desetljeća nakon promjene režima vlade u trima novim južnoeuropskim demokracijama dostigle su, s blagim razlikama, zapadnoeuropske standarde u pogledu trajanja svog mandata (stabilnost). Prosječni mandat španjolskih vlada od 1977. do 2004. trajao je 35,5 mjeseci, grčkih 28,1 (1974-2004) i portugalskih 21,2 mjeseca (1976-2005). Stabilnost vlada u sve tri zemlje bila je veća od zapadnoeuropskog prosjeka. U Portugalu su se velika ustavna tijela u sustavu vlasti konsolidirala vidljivo kasnije nego u Grčkoj i Španjolskoj. Dok su se u tim dvjema zemljama konsolidacijski poticaji kretali iz središnjih ustavnih institucija ka ostalim razinama političkog sustava, u Portugalu je bilo obratno: poticaji s razine stranačkog sustava te poticaji nastali nestajanjem vojske kao veto aktera djelovali su konsolidirajuće na institucionalnu razinu sustava vlasti. Tablica 15. Tip i trajanje mandata vlada u Španjolskoj 1977-2004. Premijer

Stranka

Tip vlade

Adolfo Suárez

UCD manjinska vlada

Adolfo Suárez

UCD manjinska vlada

Leopoldo Calvo-Sotelo

UCD manjinska vlada

Felipe Gonzáles

PSOE jednostranačka vlada

Felipe Gonzáles

PSOE jednostranačka vlada

Felipe Gonzáles

PSOE manjinska vlada

Felipe Gonzáles

PSOE manjinska vlada

José María Aznar

PP

manjinska vlada

José María Aznar

PP

manjinska vlada

José Luis R. Zapatero

PSOE koalicijska vlada

Vrijeme mandata

srpanj 1977. – travanj 1979. travanj 1979. – veljača 1981. veljača 1981. – prosinac 1982. prosinac 1982. – srpanj 1986. srpanj 1986. – prosinac 1989. prosinac 1989. – srpanj 1993. srpanj 1993 – svibanj 1996. svibanj 1996. – ožujak 2000. ožujak 2000. – ožujak 2004. ožujak 2004.a –

Trajanje mandata 21 mjesec 22 mjeseca 22 mjeseca 43 mjeseca 41 mjesec 43 mjeseca 34 mjeseca 46 mjeseci 48 mjeseci

prosječno 35,5 mjeseci a Promatrano razdoblje završava 2004. U tom je trenutku Zapaterova vlada još bila na dužnosti. Izvor: Barrios (1997, 560); dopunjeno na temelju baze podataka electionworls.org.

196

1.4.2. Predstavnička konsolidacija: stranački sustavi i udruženja U istraživanju transformacije u Južnoj Europi postoji širok konsenzus o tome da je konsolidaciji demokracije bitno pridonijela brza konsolidacija stranačkih sustava (Merkel, 1990, 6; Morlino, 1995, 324. i d.; Morlino i Montero, 1995, 257; Puhle, 1997, 151). Ta postavka treba postati eksplicitnom na temelju četiriju dimenzija stranačkih sustava koje su osobito važne za konsolidaciju: fragmentacije, polarizacije, volatilnosti i takozvanih “kritičnih izbora”. Fragmentacija. Fragmentacija stranačkog sustava nije bila problem ni u jednoj zemlji. Otpočetka se kretala unutar zapadnoeuropskog prosjeka (Merkel, 1990, 6). U Grčkoj su dominirale dvije velike stranke: konzervativna “Nova demokracija” i “Svehelenska socijalistička stranka” (PASOK). Udio dviju stranaka u glasovima iznosio je već 1974. 68 posto, a nakon izbora 1981. uvijek je bio viši od 80 posto (Zervakis, 1997, 636). Politička interakcija na razini parlamenta i u tvorbi vlade stoga je slijedila pravila dvostranačkog sustava. U Portugalu se od prvih parlamentarnih izbora 1975. razvijao četverostranački sustav u kojemu su stranke na desnome (CDS) i lijevom krilu (PCP) bile, doduše, važne, ali je gravitacijsko središte stranačkog sustava uvijek bilo na dvjema strankama lijevoga (PS) i desnoga centra (PSD).96 One su posljednjih godina dobivale od 60 do 80 posto glasova birača (Merkel i Stiehl, 1997, 621). Slična se struktura oblikovala i u španjolskome stranačkom sustavu. Do 1981. u naklonosti birača dominirale su također stranka desnog centra (UCD) i stranka lijevog centra (PSOE) s oko 65 posto glasova birača. Ostalo je odlazilo komunistima (oko 10 posto) i reakcionarnoj Allianzi Popular, kasnijoj Partido Popular (oko 7 posto). Nakon raspada vladajuće stranke UCD, osamdesetih je godina dominirala socijaldemokratska PSOE. Nakon reforme PP-a u modernu konzervativnu stranku, španjolski stranački sustav funkcionira gotovo prema obrascu dvostranačkog sustava. Izborni savez Izquierda Unida, kojim su dominirali komunisti i manje regionalne stranke, dosad je služio kao namicatelj većine i vladajućim socijalistima (1989-1996, te od 2004), i Pučkoj stranci (1996-2004). Umjerena fragmentacija stranačkih sustava nije bila konsolidacijski problem ni za jednu od triju južnoeuropskih demokracija. To se može opetovano pojasniti i pomoću dvaju pokazatelja fragmentacije koji se primjenjuju u istraživanju stranaka. Efektivni broj stranaka (Laakso i Tagepera, 1979) i sedamdesetih i osamdesetih godina u sve je tri zemlje uvijek bio između tri i četiri (Merkel, 1997a, 369). I mjerenje indeksom fragmentacije (Rae, 1968) pokazuje da su Grčka i Portugal bile blago ispod, a Španjolska neznatno iznad zapadnoeuropskog prosjeka (Morlino, 1995, 324). Polarizacija i protusustavske strane. Polarizacija stranačkog sustava može se mjeriti kao ideološka distanca između relevantnih stranaka na lijevome i desnom krilu stranačkog sustava (Sartori, 1976). O tome nema usporedivih istraživačkih podataka za tri južnoeuropske zemlje. Stoga se, umjesto toga, polarizacija može utvrditi procjenom o tome jesu li se na lijevome ili desnom 96

DS – Centro Democrático Social; PCP – Partido Comunista Portugues; PS – Partido Socialista; PSD – Partido Social Democrata.

197

rubu etablirale relevantne protusustavske stranke. Krajnja desnica ni u jednoj od triju zemalja nije mogla stvoriti spomena vrijedne stranke. Potpora birača očito je manja nego u većini etabliranih zapadnoeuropskih demokracija (u Francuskoj, Italiji, Austriji, Belgiji i dr.). To se, prvo, može objasniti diskreditiranjem upravo prevladanih desnih diktatura i, drugo, desne konzervativne stranke - Nova demokracija u Grčkoj, Pučka stranka u Španjolskoj i CDS u Portugalu – uspjele su potencijal birača krajnje desnice gotovo potpuno uključiti u spektar demokratskih sustavskih stranaka (Puhle, 1997, 158). Ni komunistička ljevica, uz početnu iznimku portugalske Komunističke partije, nije djelovala destabilizirajuće u fazi demokratske konsolidacije. Eurokomunistička partija Španjolske (PCE), koja je sedamdesetih godina postala umjerenom, uključila se, osobito nakon 1977, u politiku demokratskog konsenzusa (među ostalim, u Moncloa paktove 1977) i tako dala važan aktivan doprinos stabilizaciji španjolske demokracije (Kraus i Merkel, 1993, 204). Ortodoksne komunističke partije pod starim staljinistima Cunhalom i Florakisom u Portugalu i Grčkoj osigurale su veći i stabilniji segment biračkog tijela svojih zemalja. Za obje je stranke važilo – i još važi – da su nesposobne za koalicije na nacionalnoj razini. Komunistička partija Portugala bila je jedina komunistička partija u trima južnoeuropskim zemljama koja je privremeno, u prvih dvadeset mjeseci nakon revolucije karanfila 25. travnja 1974, znatno destabilizacijski utjecala na demokratizaciju zemlje. Nakon što je 1976. stupio na snagu Ustav, KP je izgubila utjecaj, te je oslabjelo njezino nekoć negativno djelovanje na konsolidaciju demokracije. Od kraja sedamdesetih godina komunisti su zauzeli poziciju više protuvladine nego protusustavske stranke. Osim toga, obavljali su – slično kao Komunistička partija Francuske – važnu tribunsku funkciju, jer su se u službenome političkom procesu pretvorili u glasnogovornika društveno marginaliziranih i politički radikaliziranih skupina i tako ukrotili njihov destabilizacijski potencijal unutar demokratskog sustava (Bruneau i MacLeod, 1986, 56). Destabilizacijske tendencije što ih proizvode protusustavske stranke mogu se primjereno shvatiti samo ako se promatraju u sklopu dinamike natjecanja u stranačkom sustavu. Ako protusustavske stranke izazovu centrifugalnu dinamiku koja, kao u slučaju Weimarske Republike, privlači birače na dva krajnja pola stranačkog spektra, one postaju virulentan rizik za demokraciju. Ako protusustavske stranke ostanu izolirane na krilima, a natjecanje za birače uvelike se koncentrira na birače političkog centra, onda one gotovo i nisu opasne za konsolidaciju demokracije. I u Španjolskoj i u Portugalu otpočetka su se razvile snažne centripetalne tendencije u natjecanju (Morlino, 1995, 325). Samo se u Grčkoj pojavila umjereno centrifugalna tendencija, koju zapravo nisu izazvale protusustavske stranke, nego dvije stranke koje su konkurirale za vlast: konzervativna Nova demokracija i ekspresivno socijalistički PASOK. To je, istina, pridonijelo polarizaciji političke kulture u Grčkoj, ali nije prekoračilo demokratske granice na stranačkoj razini. Volatilnost. Pomoću koncepta volatility mjeri se zbroj neto dobitaka i neto gubitaka birača relevantnih stranaka od izbora do izbora. Niska fluktuacija birača ukazuje na stupanj konsolidiranosti stranačkog sustava. Prosječna stopa

198

volatilnosti u zapadnoeuropskim državama osamdesetih je godina iznosila 9,6 posto97 (Morlino, 1995, 319). Nasuprot tome, u trima južnoeuropskim državama od prvih slobodnih izbora sredinom sedamdesetih do devedesetih godina (do1994) fluktuacija birača bila je veća. To napose vrijedi za Španjolsku s 16,9 posto, ali i za Portugal s 13,3 posto i Grčku s 12,5 posto (Morlino, 1995, 318). Stabilna vezanost birača slabije je izražena, osobito u Španjolskoj, od prosjeka u etabliranim zapadnoeuropskim demokracijama, ali razlike nipošto nisu dramatične, a u posljednjemu su se desetljeću još i smanjile. Ni razvoj fluktuacije birača u Južnoj Europi ne pokazuje destabilizirajuće anomalije u odnosu prema etabliranim demokracijama Zapadne Europe. Kritični izbori. Prosječne vrijednosti volatilnosti, koje se mjere više od dva desetljeća, prikrivaju moguće cezure ili dramatična pomicanja birača u određenim parlamentarnim izborima. Pojave li se znatna pomicanja, može se govoriti o "kritičnim izborima" (Morlino, 1995, 319). Oni su “kritični” u odnosu prema demokratskoj konsolidaciji zato što je prvotno otvoreno hoće li dekonsolidirajući dealigment98 prijeći u konsolidirajući realigment obnovljene veze između birača i stranaka. Ako se birači iznova ne vežu za stranke, konfiguracija stranačkog sustava ostaje nestabilna. U nekonsolidiranim demokracijama nestabilan stranački sustav može proizvesti znatne destabilizirajuće učinke. To se događa osobito onda kada se birači u brzim razmacima pomiču između “stranačkih tabora” (interbloc volatility), te se induciraju nestabilnosti vlada i uzrokuju opetovani U-turns u politici vlade. Stoga se ne može održati nužan kontinuitet reformske politike. Umjesto toga, postojana volatilnost mogla bi prijeći u zasićenost strankama, odnosno izraziti zasićenost strankama, što u najgorem slučaju prijeti pretvaranjem u zasićenost demokracijom. Ako pak nakon kritičnih izbora uslijedi brzi realigment, onda oni možda mogu biti odlučujuća prijelomnica između još neučvršćenoga, privremenoga i stabilnoga stranačkog sustava. Kritični izbori održani su u Grčkoj 1981, a u Španjolskoj 1982 (Morlino, 1995, 318. i d.). U obje se zemlje nakon tih izbora stranački sustav opet stabilizirao. Kasnije nije više bilo bitnih strukturnih promjena. Stranački su sustavi, u stanovitom smislu, “zamrznuti”, kako bi se to reklo pojmovima Lipseta i Rokkana (1967). U Portugalu su se kritični izbori održali kasnije. Volatilnost je 1987. opet porasla na 23,3 posto (Morlino, 1995, 318), a potom je pala na srednju razinu. Od 1987. i portugalski stranački sustav slovi konsolidiranim. Dok su u Španjolskoj i Grčkoj rano konsolidirani stranački sustavi dali važan doprinos konsolidaciji mladih demokracija, u Portugalu bi se prije moglo poći od obratnoga uzročnog odnosa: u njemu su ostali parcijalni sustavi konsolidirajuće demokracije pomogli stabilizaciji stranačkog sustava. Udruženja u industrijskim odnosima 97

Prosječna stopa volatilnosti u 16 zapadnoeuropskih država od 1945. do 1984. bila je 10,6 posto (Lane i Ersson, 1987, 165). 98 O klasičnom se dealigmentu u kritičnim izborima u ranoj fazi konsolidacije može govoriti samo uvjetno, jer se obično uopće još nisu izgradile stabilne veze između birača i stranaka. Ipak, u kritičnim izborima se početno nastale stranačke preferencije uvelike iznova uspostavljaju.

199

Kao i u većini transformacijskih zemalja, tako je i u Portugalu, Grčkoj i Španjolskoj konsolidacija predstavništva funkcionalnih interesa u dva velika udruženja kapitala i rada trajala dulje nego brza, prva konsolidacija stranaka i stranačkih sustava (Schmitter, 1995, 287). Prvotno se posebno teškim i prožetim raznovrsnim sukobima pokazalo oblikovanje stabilnih obrazaca pregovaranja između sindikata i udruženja poslodavaca. Industrijski odnosi u tim trima zemljama ne mogu se svrstati ni u sindikalistički, ni u korporativistički tip (Beyme, 1984, 211. i d.). Prema organizacijskoj strukturi, ti su odnosi u Španjolskoj i Portugalu više nalik na prvi tip, ali je iznenađujuće što su se prema načinu ponašanja povremeno približavali drugom tipu. Radni odnosi u Grčkoj i prije 1967, kao i nakon 1974, bili su obilježeni etatističkim korporativizmom. Portugal Od 1978. u Portugalu su postojala dva sindikalna udruženja koja su oštro konkurirala jedno drugome, pri čemu je veći CGTP-ID s 1,15 milijuna članova usko povezan s Komunističkom partijom, UGT s milijun članova blizak je socijalistima, a manji njegovi dijelovi i socijaldemokratima. Dva udruženja nisu jedinstveno organizirana prema granskome i profesionalnom načelu. Sposobnost djelovanja i suradnje sindikata dodatno slabe lokalna i regionalna sindikalna udruženja. Početkom osamdesetih godina u CGTP-IS-u bilo je organizirano 348, a u UGT-u 207 pojedinačnih sindikata (Mathée, 1983, 283). I poslodavci su izdiferencirani regionalno (Lisabon, Porto) i sektorski (industrija, trgovina, poljoprivreda), a što se provlači od temeljnih organizacija do krovnih udruženja (Dauerstädt, 1988, 447). Posljedica fragmentiranosti krajolika udruženja jest i vođenje tarifnih pregovora na različitim razinama. U Portugalu je bilo, i još ima, tarifnih sporazuma kako na granskoj razini, tako i na razini poduzeća i pogona (Pinto, 1990, 255). Organizacijska rascjepkanost udruženja i iz nje proizašla unutarnja konkurencija među sindikatima i među organizacijama poslodavaca nepovoljne su pretpostavke kooperativnoga interesnog pregovaranja. A konfliktni radni odnosi opet su nepovoljni za racionalne općeprivredne tarifne sporazume. Nepovoljan privredni razvoj može odgoditi stvaranje specifične legitimnosti (Easton, 1965). Sindikalno udruženje (CGTP-IS) kojim su dominirali komunisti nije se od 1974. do 1977. stvarno nikad ustezalo od štrajka ili bio za umjerene nadnice, nego je Komunistička partija zaoštravala klasne sukobe u Portugalu. Radni sukobi i inflacijom potaknuti sporazumi o visokim tarifama održali su se do početka osamdesetih godina. U kontekstu razmjerno konsolidirane demokracije od sredine osamdesetih godina bilo je sve više koncentriranih akcija između sindikata (CGPT-IS, UGT), udruženja poduzetnika i vlade, tako da su istraživači transformacije i sindikata govorili o neokorporativizmu u Portugalu (Dauerstädt, 1988, 447; Pinto, 1990, 252; Schmitter, 1995, 331). Ustvari, ti su kooperativni radni odnosi nastali tek nakon što su se konsolidirala važna parcijalna područja (sustav vlasti, stranački sustav, privreda) portugalske demokracije.

200

Grčka Interesne skupine i udruženja u Grčkoj uvijek su bili organizacijski nedostatno razvijeni, institucionalno slabi i usko usmjereni na dualizam političkih stranaka Nove demokracije (ND) i PASOK-a (Zervakis, 1997, 641). To osobito vrijedi za sindikate i udruženja poslodavaca. U Ustav 1975. prvi su put izrijekom ugrađeni sindikalno pravo na štrajk i pravo na kolektivni tarifni sporazum. Konzervativna Karamanlisova vlada to je pravo tumačila restriktivno, napose u fazi konsolidacije od 1975. do 1980, te nastavila staru tradiciju etatističke kontrole sindikata od strane vlade. Noveliranjem radnog zakonodavstva socijalistički premijer Papandreou uspostavio je, doduše, “jednakost u oružju” između poduzetnika i sindikata, ali nakon 1981. ni sam nije mogao odustati od etatističko-paternalističke kontrole. Grčki su sindikati organizacijski rascjepkani i prožeti sukobima političkih stranaka. Sindikati su, istina, organizirani prema načelu jedinstvenog sindikata, no to je jedinstvo odmah višekratno narušavano: konkurencijom profesionalnostaleških organizacija i granskih sindikata, od strane oko 4.000 pojedinačnih sindikata, te konkurencijom političkih pravaca unutar najvećega krovnog sindikalnog udruženja GSEE-a (Katsanevas, 1984; Fakiolas, 1987). Sindikati se suprotstavljaju slabim udruženjima poduzetnika. Do 1985. u vladi se za njih jedva čulo. “Udruženje grčke industrije” (SEV) predstavlja samo trećinu svih industrijskih poslodavaca. Ima slabu sposobnost nametanja obveze svojim članovima, pa zbog toga to udruženje nije bilo privlačan partner za pregovore ni sindikatima ni vladi. Više od 90 posto svih poduzeća ima samo deset ili manje namještenika. Njihove heterogene interese teško je povezati u zajedničku politiku udruženja (Zervakis, 1997, 642). Organizacijsko fragmentiranje na strani poslodavaca i posloprimaca, zatvorenost udruženja poduzetnika za reforme sve do osamdesetih godina i stalni pokušaji vlade da instrumentalizira sindikate nisu omogućili nastanak kooperativnih radnih odnosa u fazi demokratske konsolidacije u Grčkoj. Posljedično, sindikati su često posezali za štrajkom kao sredstvom ostvarenja interesa. Sedamdesetih i osamdesetih godina Grčka se ubrajala u zapadnoeuropske zemlje s najvišim stopama štrajkova (Axt, 1994, 89). To, istina, nije ugrozilo konsolidaciju demokracije, ali je s gledišta liberalne demokracije u društvu stvorilo područja koja nisu organizirale društvene snage na vlastitu odgovornost, nego su ih uređivale i kontrolirale grčke vlade prema etatističkopaternalističkom obrascu. Španjolska Kolektivno samoorganiziranje društveno-ekonomskih interesa i njihova sposobnost za djelovanje i suradnju na početku demokratizacije sedamdesetih godina općenito su bili slabo izgrađeni (Pérez Diaz, 1987, 66). Poduzetnici, koji su pod Francom predstavljanje svojih kolektivnih interesa uvelike prepuštali državi, zbog nepostojanja slobodnih sindikata i zaštite svojih interesa od strane

201

dominantne autoritarne države nisu vidjeli razloge koji bi ih prisiljavali da izgrade jača interesna udruženja. Središnje udruženje poduzetnika nastalo je stoga tek u fazi tranzicije 1977. fuzijom triju pojedinačnih udruženja u jednu krovnu organizaciju (Confederatión Española de Organizaciones Empreseriales, CEOE). On se vrlo brzo pretvorio u kvazimonopolističku interesnu organizaciju poduzetnika koja je organizirala gotovo 80 posto poduzetnika (Merkel, 1989, 637). Prvotno su to bile povoljne organizacijske pretpostavke za koncentriranu privrednu politiku poslodavaca. Španjolski su sindikati na početku demokratizacije bili, doduše, razmjerno dobro organizirani, budući da su mogli posegnuti za jezgrama stabilnih organizacija Comisiones Obreras (CCOO)99 koje su bile tolerirane u završnoj fazi Francova režima. No u španjolskome sindikalnom pokretu nakon 1975. nikad nije došlo do koncentracije koja bi bila usporediva s onom na strani poslodavaca. Naime, u Španjolskoj – kao i u cijeloj Južnoj Europi – sindikati su bili i jesu podijeljeni prema političkim pravcima na komunističke (CCOO), socijalističke (UGT) i regionalističko-autonomističke (ELA-STV i dr.) sindikate. Uz stupanj organiziranosti od oko 10 posto (1990),100 njihova je reprezentativnost već više od desetljeća najniža u cijeloj Zapadnoj Europi. Prema tome, od kasnih sedamdesetih godina na strani su posloprimaca postojale nepovoljne organizacijske pretpostavke za neokorporativističku suradnju u industrijskim odnosima. Unatoč lošim početnim uvjetima i protivno središnjem teoremu istraživanja neokorporativizma, u odlučnoj fazi tranzicije i konsolidacije demokracije u Španjolskoj od 1977. do 1986. sklopljen je niz privrednih i socijalnih paktova između sindikata, CEOE i države. Sadržaji sporazuma ticali su se političkih, privrednih i socijalnih pitanja. Unatoč niskom stupnju reprezentativnosti i organizacijskoj fragmentiranosti, sindikati su se uvelike pridržavali svoje obveze da budu suzdržani u pogledu nadnica. No, niti je udruženje poduzetnika moglo ostvariti svoja investicijska obećanja dana klijenteli svoga udruženja, niti su vlade nakon 1980. zadovoljavajuće ispunile svoje obveze u privrednoj i socijalnoj politici. Sindikati su stoga 1986. otkazali socijalnoekonomske paktove i nisu ih više produljivali. Došlo je do loma između socijalističke vlade i sindikata, koji nije ugrozio ni, u međuvremenu konsolidiranu, demokraciju, ni privredni polet. Pravi se učinak paktova manje izražavao u njihovim posljedicama na privredno stanje u zemlji. Mnogo je važnija posljedica sporazuma bilo stabiliziranje demokracije u ranoj i prekarnoj fazi tranzicije posredstvom pakta Monsloa iz 1977. (Maravall, 1995, 223). Vlada, političke stranke i sindikati dogovorili su se o važnim mjerama privredne i političke reforme. Dogovori o reformi su se održali te su, među ostalim, ostvareni i u Ustavu 1978. (Bernecker, 1990, 51). Paktovi su bili ponajprije značajni za to što su proizveli političku klimu kompromisa i konsenzusa među najvažnijim političkim i društvenim snagama. 99

Radnička povjerenstva (CCOO) osnovana su unutar prisilnih državnih sindikata pod prevlašću komunista. Bila su ilegalna, ali su od šezdesetih godina uvelike tolerirana (Bernecker, 1985). 100 Schmitter (1995, 294) navodi da je kvota reprezentativnosti portugalskih sindikata 28,6 posto, a grčkih 35 posto.

202

Od svih triju zemalja Južne Europe samo su u Španjolskoj politički i socijalnoekonomski paktovi između države, stranaka i sindikata odnosno, rjeđe, između države, sindikata i poslodavaca pridonijeli uspješnoj institucionalizaciji i konsolidaciji demokracije. U fazi od 1977. do 1981. tome su osobito dragocjen prinos dale lijeve stranke i sindikati, i to tako što su svoje političke ciljeve i sredstva učinili umjerenijima, te tako disciplinirano vodili računa o ranjivosti mlade demokracije (Kraus i Merkel, 1993, 210). 1.4.3. Integracija veto aktera Razdoblje postautoritarnih lomova karakterizira to da akteri starog režima – skupine elita, organizacije, institucije – koji još raspolažu važnim sredstvima moći zahtijevaju za sebe izvanustavnu veto ulogu u odnosu prema demokratskoj civilnoj politici. Vojska je najmoćniji i za konsolidaciju demokracije najopasniji veto akter. Ona je rizična za demokraciju osobito onda kada je usko povezana s prethodnim autoritarnim režimom ili je čak činila jezgru njegove vladavine. Od triju južnoeuropskih zemalja tako je bilo ponajprije u Grčkoj i Španjolskoj. Portugal se razlikovao od tog obrasca po tome što je u njemu sama vojska srušila stari autoritarni režim. No, upravo su zbog tog rušenja oružane snage reklamirale kako su one revolucionarno legitimirane da obavljaju ulogu čuvara koji štiti tekovine revolucije karanfila od 25. travnja 1974. U Grčkoj i Španjolskoj desni vojni časnici morali su zbog vlastitog interesa spriječiti da budu pozvani na odgovornost za zločine starog režima. Istodobno su sami sebe shvaćali kao čuvara tradicionalnih vrijednosti, kao što su nacija, domovina i teritorijalna cjelovitost. Lijevim vojnim časnicima u Portugalu bilo je ponajprije stalo da osiguraju napredne socijalno-ekonomske reforme iz 1974. i 1975. Samo u Grčkoj vojni časnici nisu više imali nikakvu ulogu u fazi demokratske konsolidacije. Već su spomenuti razlozi za to, koji su ponajprije bili u potpunoj diskreditaciji vojne hunte. Već je opisana uloga vojske u fazi institucionalizacije demokracije od 1974. do 1982. u Portugalu. Budući da je njezin politički položaj legalziran Ustavom, portugalski vojni časnici nisu bili klasični veto akter koji svoj izvanustavni utjecaj na politiku ostvaruje kao “faktična vlast” izvan ustavnih normi. U prvih osam godina nakon promjene režima oružane su snage bile, preko Revolucionarnog vijeća, ustavno legitimiran i institucionaliziran politički akter. Njihova se uloga, doduše, ograničavala na demokratsku kvalitetu portugalske demokracije, a opasnost od puča protiv demokracije postojala je – ako je uopće postojala – samo u prvome revolucionarnom razdoblju, tj. 1975. godine. Glasine o puču pojavile su se prvi put kao dubiozna urota konzervativnih časnika kojom je u proljeće 1975. na vlast trebao doći general Spinola. Ako su i postojali, pučističke su planove onemogućili lijevo usmjereni vojni časnici koji su imali vodstvo unutar “Pokreta oružanih snaga” (MFA). Drugi se pokušaj puča dogodio nekoliko mjeseci kasnije, u studenome 1975. Onda su lijevo usmjereni časnici elitne jedinice COPCON u Lisabonu, koju je vodio Otelo de Cavalho,101 pokušali 101

Major Otelo de Cavalho bio je vojni organizator revolucije karanfila u Lisabonu i brzo se svrstao u radikalno lijevo krilo MFA-a.

203

izvršiti puč protiv umjerenih struja u oružanim snagama. Pokušaj puča propao je zbog loše pripreme i nedostatka potpore u vojsci. Nakon toga su umjerenije snage u oružanim snagama preuzele vojnu kontrolu nad nastavkom portugalske tranzicije i opet su uspostavile hijerarhijski zapovjedni lanac u vojsci (Agüero, 1995, 162; Linz i Stepan, 1996, 122. i d.). Istina, time još zadugo nije bila okončana politička uloga vojske, ali nije više bilo opasnosti od revolucionarnog puča. Vojska je od 1976. do revizije Ustava 1982. bila ustavno legitimiran akter portugalske politike i poštovala je temeljna pravila pluralističke demokracije koja su bila utvrđena u Ustavu. Jednako temeljno razumijevanje demokracije nije potvrđeno u španjolskoj vojsci. Ona je nedvojbeno bila najopasniji veto akter i istaknuti primjer poder factico, dakle faktični veto akter u odnosu prema procesima demokratizacije u trima južnoeuropskim zemljama. Francov režim nije, doduše, ni u jednome trenutku, a osobito u svojoj kasnoj fazi, bio prava vojna diktatura (Linz, 1978a; Puhle, 1995). No vojni su časnici do Francove smrti obavljali značajnu kontrolnu funkciju unutar režima i redovito su imali čelne dužnosti u vladi, pravosuđu i upravi. Nakon Francove smrti znatni dijelovi vojnog vodstva signalizirali su kako su nepovjerljivi prema reformama. Ostavljali su malo sumnje u to da su pripravni intervenirati protiv dalekosežnih liberalizacijskih, demokratizacijskih i federalističkih reformi. Neki su generali često izražavali svoje nezadovoljstvo time što je Suárezova vlada dopustila legalizaciju Komunističke partije u travnju 1977. Vojni su časnici bili još jasniji u pogledu na reformski projekt političke decentralizacije. Nisu se pozivali samo na izdaju Francova naslijeđa, nego i na sankrosantno teritorijalno jedinstvo “španjolske domovine”. Skeptičnost oružanih snaga prema demokratizaciji pojačao je broj vojnih časnika koji su pali kao žrtve terorističkih napada ETA-e, a koji se nakon 1975. povećao (Agüero, 1995, 158). U tim političkim okolnostima nijedna od vlada UCD-a nije uspjela nagnati vojsku da bude politički suzdržana. Politika vlade stoga se eksplicitno i implicitno ravnala prema prijetnjama vojnom intervencijom. S napretkom demokratskih reformi u doba vlada UCD-a od 1977. do 1982. množili su se i znakovi otvorenoga vojnog otpora nastavku procesa reformi. U toj su fazi opet otkriveni pučistički planovi vojske. Časnici koji su bili upleteni u planove državnog udara do 1981. uvijek su mogli računati na blagost vojnih sudova koji su bili nadležni za njih (Morales i Calada, 1981). U veljači je stvarno došlo do otvorenog puča kad su jedinice paravojne Guardia Civil zaposjele Cortes, a oklopne jedinice napustile vojarne u Valenciji. Ponajprije treba zahvaliti osobnom zauzimanju kralja što u puču nisu sudjelovale i druge vojne jedinice i što je on naposljetku propao. Pokušaji vojnog vrha da i ubuduće utječe na politički razvoj Španjolske izgubili su prijeteći karakter tek nakon trijumfalne izborne pobjede socijalista u jesen 1982. Socijalistička vlada pod Felipeom Gonzálesom provela je presudne mjere reforme vojske. Osobito se polagalo na modernizaciju i profesionalizaciju oružanih snaga. Ulazak u NATO pomogao je da se unaprijede profesionalizacija vojske i njezina dužnost prema vanjskoj sigurnosti zemlje. No, o uspješnoj integraciji oružanih snaga u novu španjolsku demokraciju može se govoriti tek nakon što su ključne strateške položaje na razini zapovjedništva vojskom zauzeli

204

demokratski časnici i nakon što su paketom zakona 1984. ukinute korporativne povlastice vojske (Agüero, 1995, 132. i d.). Propast vojnog puča 1981, ulazak socijalista u vladu 1982. i reformske mjere što su ih oni proveli 1984. bili su odlučujući koraci kojima je ostvareno povlačenje oružanih snaga iz španjolske politike (Kraus i Merkel, 1998, 56). Osim oružanih snaga, najvećom prijetnjom demokraciji pokazala se teroristička podzemna organizacija ETA. “Oružana ruka” baskijskog nacionalizma stalno je pokušavala spektakularnim atentatima destabilizirati proces demokratizacije i iznuditi neovisnost Baskije. Premda ETA nije predstavljala poziciju većine Baska, bila je snažno ukorijenjena u sredini radikalnoga nacionalističkog pokreta Baskije, napose u prvoj fazi konsolidacije (Waldmann, 1989, 132. i d.). Preko lijeve nacionalističke stranke Herri Batasuna njezin je utjecaj dosezao do službenih političkih institucija u Baskiji. Terorističke su akcije do 1982. bile stalni izazov vojsci, ali povremeno i demokratskoj liberalnosti pravosuđa i državnog aparata. Potonji nisu uvijek reagirali mjerama pravne države. Moralo je zapravo biti sumnjivo što su ETA i društvenopolitička okolina koja ju je podupirala ikad raspolagali izvorima moći pravog veto aktera. Osim toga, anketni podaci pokazuju da su simpatija i potpora ETA-i osamdesetih godina stalno opadali (Linz i Stepan, 1996, 104. i d.). Najkasnije od sredine osamdesetih godina ni španjolsku demokraciju nisu više ugrožavali veto akteri. 1.4.4. Demokratska legitimnost i građansko društvo Mlada je demokracija zbilja konsolidirana tek onda kada se u većini društva izgrade demokratski stavovi i vrijednosti. Građani moraju podržavati demokratski sustav svojim vrijednosnim stavovima i djelovanjem. Dogodi li se to, demokracija je legitimna i stabilizira se pomoću solidne civic culture (Almond i Verba, 1963) ili čak aktivnoga civil society (Merkel i Lauth, 1998; Merkel, 2000). Stabilna legitimnost je rezerva otpornosti koja je demokracijama potrebna kako bi kao poreci vladavine preživjele unutarnje i vanjske, privredne i političke krize bez velikih šteta. Na primjeru drugog vala demokratizacije (pogl. I) obrazložili smo i pojasnili da je za konsolidaciju građanskog društva obično potrebno dulje razodblje nego za ustavne institucije, stranke i demokratsku integraciju veto aktera. Morlino i Montero (1995, 232) upozorili su, među ostalim, i na to da sve skupine i pojedinci u nekom društvu nikad ne smatraju da su svi dijelovi političkog sustava potpuno legitimni. Oni stoga plediraju za “pojam relativne legitimnosti”, koji odražava snagu i kakvoću “vjere u legitimnost” (Weber) nekog društva. Opći je Morlinov i Monterov nalaz za Južnu Europu jednoznačan (1995, 259): “... U sve četiri zemlje102 otkrili smo realističnu političku kulturu gdje je potpora demokraciji visoka, gdje nema održivih alternativa demokracija i gdje su prema autoritarnoj prošlosti nostalgične samo male manjine... Iz te 102

Morlino i Montero govore o četiri zemlje zato što su, osim Grčke, Portugala i Španjolske, u svoju analizu uključili i Italiju.

205

perspektive, demokratski su režimi Južne Europe bili legitimirani i konsolidirani sredinom osamdesetih godina”. Tu tvrdnju podupiru i druge komparativne ili pojedinačne studije zemalja.103 Ona vrijedi i u usporedbi s ostalim državama članicama europske zajednice (Morlino i Montero, 1995, 238. i d.; Gabriel, 1992, 104), kao i s obzirom na društvene slojeve i skupine u tri južnoeuropska društva (Morlino i Montero, 1995, 245). Nastavljajući se na Eastonove (1965), Lipsetove (1981) i Linzove (1988) teorijske konceptualizacije, Morlino i Montero (1995, 237) također se usmjeravaju na dvije načelne dimenzije političke legitimnosti: diffuse legitimacy i perceived efficacy. One uvelike odgovaraju diffuse support i specific support Davida Eastona. Iz tih dviju dimenzija legitimnosti Morlino i Montero konstruiraju četiri idealna tipa građana s obzirom na njihove stavove prema demokraciji. Ta četiri tipa jesu: • full democrats, “uvjereni demokrati” koji bezuvjetno priznaju demokratsku legitimnost i demokracije promatraju kao eficijentne sustave; • critics, “kritički demokrati” koji demokraciju pretpostavljaju autokraciji, ali istodobno vlastiti demokratski sustav smatraju neeficijentnim; • satisfied, “demokrati u najpovoljnijim okolnostima” koji, doduše, svoj demokratski sustav smatraju eficijentnim, ali bi u određenim okolnostima (kad opada eficijentnost) prihvatili i autoritarni sustav; • anti-democrats, odbacuju demokraciju kao poredak vladavine. Tablica 16. Legitimnost i uočena eficijentnost demokracija u Južnoj Europi (podaci svih ispitanika u postocima)

+ Difuzna legitimnost −

Portugal Španjolska Italija Grčka

Portugal Španjolska Italija Grčka

Uočena eficijentnost + − uvjereni demokrati kritički demokrati 77 9 75 12 65 19 84 11 demokrati u povoljnim protudemokrati okolnostima 10 5 7 6 7 9 3 2

Iz tablice 16 mogu se steći tri važne spoznaje. Prvo, 1985. godine premoćna većina svih građana svrstavala se u uvjerene demokrate, a samo vrlo mala manjina u protudemokrate. Drugo, najdemokratskije vrijednosti – kako s obzirom na uvjerene demokrate, tako i s obzirom na protudemokrate – pokazala je Grčka. Treće, u svima trima novim demokracijama očito ima više uvjerenih 103

O komparaciji u Zapadnoj Europi, među ostalima, Gabriel (1992); o Portugalu Bruneau (1983); o Španjolskoj McDonough, Barnes i Pina (1986); o Grčkoj Dimitrias (1987).

206

demokrata i manje protudemokrata nego u Italiji, koja je ipak demokracija drugog vala. Tri južnoeuropske zemlje nemaju samo demokratskije stavove u odnosu prema Italiji, nego i u usporedbi s prosjekom država Europske zajednice. Na pitanje treba li demokracije pretpostaviti autoritarnim režimima, 90 posto Grka, 83 posto Portugalaca i 78 posto Španjolaca odgovorilo je potvrdno. Prosjek svih građana Europske zajednice u odnosu prema tom pitanju 1992. godine bio je oko 78 posto (Morlino i Montero, 1995, 238). Tablica 17. Preferiranje demokracije u odnosu prema autokraciji (difuzna legitimnost) 1992. godine (podaci u postocima). Zemlja

Demokracija

Autokracija

“Sve su iste”

Danska 92 4 2 Grčka 90 4 3 Portugal 83 9 4 Luksemburg 82 2 6 (Zapadna) Njemačka 81 8 7 Nizozemska 81 9 5 Španjolska 78 9 7 Francuska 78 7 11 Velika Britanija 76 6 11 Italija 73 14 6 Belgija 70 10 10 Irska 63 10 21 Prosjek EZ-a 78 9 8 Izvor: Morlino i Montero (1995, 238). Podaci su uzeti iz Eurobarometra (7, 1992).

Ne znam, bez odgovora 1 2 4 9 3 5 6 5 6 7 10 6 5

Tablica 18. Ocjena vlastitih autoritarnih režima u Grčkoj, Španjolskoj i Porugalu (1985) Mišljenje

Grčka Španjolska % % Isključivo loš 59 28 Djelomice dobar, djelomice loš 31 44 Dobar 6 17 Ne znam, bez odgovora 4 11 N 1 998 2 488 Izvor: Linz i Stepan (1996, 135); podaci uzeti iz: Morlino i Montero (1995, 236)

Portugal % 30 42 13 15 2 000

I tu su opet najbolje vrijednosti u Grčkoj, koja je 1992. bila na drugom mjestu među svim državama članicama Europske Unije. Morlino i Montero navode dva plauzibilna razloga za to. Prvo, Grčka ima “najjače polarizirano društvo” od svih triju zemalja (1995, 251; slično i Dimitras, 1987, 64. i d.; Zervakis, 1997, 643). Grčki građani očito imaju više interesa, strasti, entuzijazma i pozitivnih stavova prema demokraciji općenito nego stanovništvo Španjolske i Portugala. Drugo, s odstojanja se pokazuje da je u Grčkoj najsnažnije odbacivanje diktatura iz vlastite neposredne prošlosti. To se ponajprije može svesti na kratko trajanje vladavine autoritarnog režima (1967-1974), njegovu slabu društvenu

207

ukorijenjenost, krajnje usku vladajuću koaliciju, jedva postojeću institucionalizaciju vojne diktature, njezine neuspjehe u vanjskoj politici i njezin sramotan kraj. Tablica 19. Potpora demokraciji u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu (1985) Mišljenje “Demokraciju treba pretpostaviti svakome drugom režimu” “U nekim slučajevima treba pretpostaviti autoritarni režim” “Za ljude kao što sam ja nema razlike” “Ne znam”, bez odgovora Izvor: Morlino i Montero (1995, 236).

Grčka % 87 5 6 2

Španjolska Portugal % % 70 61 10 9 9 7 11 23

Podaci o odbacivanju autoritarnih sustava vladavine djelomice dopunjuju, potvrđuju i objašnjavaju vrijednosti o potpori demokraciji. Premda i tu velika većina građana bez ograda glasuje za demokraciju, postoje znatne razlike između Grčke i Portugala. Pozitivne vrijednosti u Grčkoj velikim se dijelom tumače iz strogog odbacivanja prethodne vojne diktature. Ipak treba objasniti komparativno očito niže vrijednosti suglasnosti s demokracijom u Portugalu. Morlino i Montero (1995, 240) to obrazlažu nižim stupnjem društveno-ekonomske modernizacije i snažnim ostacima parohijalne političke kulture koji su povezani s niskim interesom za informiranjem i sudjelovanjem u politici. Uz sve razlike, ne smije se zaboraviti da se vrijednosti o suglasnosti s demokracijom i odbacivanje autoritarnih oblika režima u svim trima južnoeuropskima zemljama kreću unutar prosjeka ostalih zapadnoeuropskih zemalja i da su vidljivo više od vrijednosti u Istočnoj Europi (pogl. VI). Tablica 20. Prosječne vrijednosti simpatije prema političkim institucijama i organizacijama (1985) Institucija Portugal Španjolska Grčka Crkva 7,0 5,4 7,3 Vojska 6,3 5,2 6,7 Ustavna tijela 6,0 5,4 6,9 Pravosuđe 5,8 4,9 7,1 Policija 5,8 6,1 Interesne skupine 5,3 5,7 5,4 Sindikati 4,5 4,3 7,9 Stranke 4,4 4,2 4,9 Izvor: Morlino i Montero (1995, 258); najniža je točka 1 (označuje krajnje odbacivanje), a najviša je točka 10 (označuje najvišu moguću simpatiju).

Ne može se osporiti potpora većine demokraciji u novim demokracijama u smislu difuzne legitimnosti. No kako je ta potpora raspodijeljena na središnje demokratske institucije i organizacije? Svim je trima zemljama zajedničko to što se prema povjerenju političke stranke nalaze na posljednjem mjestu. To se prvotno čini paradoksalnim, jer su

208

upravo stranke imale nadmoćnu ulogu u institucionalizaciji i ranoj konsolidaciji demokracije u trima zemljama. Ipak, postoje objašnjenja koja makar djelomice rješavaju taj paradoks: • snažni prodor stranaka u sve državne institucije i na mnoga područja društva; • česta uključenost članova stranaka u korupciju, pokroviteljstvo i klijentelizam; • posebna proizvodnja “stranačkih skandala” u masovnim medijima; • negativan doživljaj konfliktnog ponašanja stranaka među građanima; • nedostaci u vjerodostojnosti između stranačkih programa i politike vlade. Popis tih točaka pokazuje da one nisu specifične samo za Južnu Europu, nego da važe za većinu zapadnih demokracija. Ankete u Zapadnoj i Istočnoj Europi pokazuju da su u gotovo svim zemljama političke stranke plasirane na kraju ljestvice političke simpatije i povjerenja građana (Plasser i dr., 1997; itd.).104 Velika potpora demokraciji u trima južnoeuropskim društvima uvelike je ravnomjerno raspodijeljena na sve društvene slojeve i profesionalne skupine. No to se ne odnosi na birače i simpatizere različitih stranaka. Morlino i Montero (1995, 248. i d.) utvrdili su sljedeće značajne razlike u trima zemljama: birači desnih stranaka pokazuju najmanju potporu u odnosu na difuznu legitimnost i najpovoljnije vrednuju autoritarnu prošlost; birači lijevih stranaka, napose komunista, pokazuju značajno više vrijednosti potpore demokraciji od birača desnih stranaka. “…unatoč opozicijskom statusu portugalskih, španjolskih i grčkih komunista, njihovi su pristalice snažnije izražavali difuznu legitimaciju nego pristalice socijalista, čija je stranka bila na vlasti samostalno ili kao dominantna stranka. Općenito, ispitanici na ljevici značajno su i konzistentno više podupirali demokraciju nego oni na desnici” (Morlino i Montero, 1995, 248 i d.).

104

Pretpostavlja se da su uzrok tome bili ponajprije masovni mediji koji, sukladno zakonima tržišta informacija, mogu računati na posebnu potražnju i prođu ako kompleksnost političkih problema reduciraju na osobe, skandale i korupciju.

209

To podupire našu postavku da su razmjerno velike komunističke partije u Južnoj Europi u usporedbi sa Zapadnom Europom manje “protusustavske” nego “proturežimske stranke”. To traži da se ispita izjednačavanje, koje nije nepopularno ni u političkoj znanosti, decidirano desnih i lijevih stranaka te njihovih birača kao jednako neprijateljskih prema demokraciji. Ta je postavka u Južnoj Europi svakako jednoznačno netočna. Zaključno se općenito može ustvrditi da su sredinom osamdesetih godina stavovi i vrijednosti koji su podupirali demokraciju u trima južnoeuropskim zemljama dostigli zapadnoeuropske standarde, ako ih nisu i nadmašili. Neovisno o određenim razlikama i slabostima na nekim parcijalnim područjima, od tog razdoblja možemo smatrati da je konsolidacija demokracije u sve tri zemlje bila završena. U Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj državljanska kultura koja podupire demokraciju konsolidirala se vidljivo brže u usporedbi s demokracijama drugog vala (SR Njemačkom, Italijom i Japanom). U odnosu prema demokracijama drugog vala to je tim važnije što su se demokracije u Južnoj Europi konsolidirale u desetljeću privrednih problema (1974-1985), a ne, kao nakon 1945, u fazi prosperiteta diljem svijeta. Postoje i jasne naznake da se i legitimnost u Južnoj Europi akumulirala fazno obratnim redoslijedom: dok se potpora demokraciji u Njemačkoj, Italiji i Japanu prvotno uvelike gradila preko specific support zbog društvenoekonomskih učinaka, u Južnoj je Europi neposredno nakon 1974. izgrađena ponajprije diffuse support, dok se speficična potpora vremenski otegla i nastala u manjoj mjeri.

210

IV. Treći val demokratizacije: Latinska Amerika Peter Thiery i Wolfgang Merkel Nakon više od četvrt stoljeća od početka „trećeg vala demokratizacije“ u Latinskoj Americi, koji je započeo u Ekvadoru i uglavnom je dovršen 1990. godine, demokracija je dostigla stabilnost koju prije nitko nije očekivao. Još 1977. godine sve su zemlje osim Kostarike, Venezuele i Kolumbije imale neki oblik autoritarne vlasti, najčešće vojni. Danas, naprotiv, sve države potkontinenta južno od Río Grandea, bez iznimke, imaju demokratske vlade. Samo dvije karipske države, Haiti i Kuba, plivaju protiv te snažne struje demokratizacije. Latinska Amerika stoga se može smatrati najdemokratskijom transformacijskom regijom nakon Istočne Europe.105 Za razliku od „novih“ demokracija u Južnoj i Istočnoj Europi odnosno u Istočnoj Aziji, valja istaknuti da je Latinska Amerika nedostatno obuhvaćena etiketom „trećeg vala“ demokratizacije. Naime, s jedne strane, tri se države (Kostarika, Kolumbija i Venezuela) ubrajaju u demokracije drugog vala, a Kostariku, uz to, valja označiti i kao demokraciju koja je već dugo konsolidirana. S druge strane, većina je zemalja već imala iskustva s demokratskim vladama koje su trajale dulje od kratkog intermezza – kakav je bio onaj u Španjolskoj od 1931. do 1936. To osobito važi za Urugvaj i Čile, koje se mora označiti demokracijama i prvoga i trećeg vala. No i Argentina, Brazil ili Peru mogli su se, unatoč čestim pomacima klatna, u autoritarnom smjeru osloniti na stanovite demokratske tradicije (Mainwaring i Hagopian, 2005; Peeler, 1998, 25. i d.). Uz jednu iznimku (Venezuela), ovdje ćemo se, ipak, u prvom redu baviti demokracijama trećeg vala. Velik broj demokracija čini nužnim izbor zemalja koji će omogućiti prikaz tipičnih problema demokracije, kao i čimbenika koji na nju utječu. U tu smo svrhu izabrali po dvije zemlje iz velikih podregija Latinske Amerike, naime iz Cono Sura, andske regije i Srednje Amerike. Te podregije predstavljaju karakteristične ekonomske, socijalne i kulturne razlike unutar kontinenta, koje utječu i na razvoj demokracije:

105

Usp. o tome i mjerenja demokracije u Bertelsmannovom transformacijskom indeksu 2003. te međuregionalne usporedbe (Bertelsmann Stiftung 2004, osobito str. 61. i d.).

211

Tablica 21: Demokracije i autokracije u Latinskoj Americi (1. siječnja 2005) Cono Sur/ Brazil Demokracij Brazil (1985) e Paragvaj (1989) Urugvaj (1984) Argentina (1983) Čile (1990)

Andska regija

Karibia

Srednja Amerika

Dominikanska Republika (1978)

Venezuela (1958)

Meksiko (1997)

Kolumbija (1958)

Gvatemala (1985) Haiti (1994)b

Ekvador (1979)

Honduras (1981)

Bolivija (1982)

El Salvador (1984)

Peru (1980, 2000)b Nikaragva (1990) Kostarika (1949) Panama (1990)

Autokracije

Peru (1997-2000)b

Kuba

Haiti (1997-2004)b a Samo izabrane zemlje; sve ostale, koje su po pravilu male otočne države poput Grenade, imaju bez iznimke demokratsku vlast. b Peru se pod predsjednikom Fujimorijem vratio u autokratski sustav; Haiti je to isto iskusio pod predsjednikom Aristideom, koji je nakon nemira u proljeće 2004. pod međunarodnim pritiskom SAD-a i Francuske bio prisiljen povući se s vlasti. Izbori su bili predviđeni 2006. godine, u prijelaznom razdoblju na vlasti je bila krhka i izolirana prijelazna vlada premijera Latortuea. Napomena: (19xx) = godina prvih demokratskih izbora (samo „drugi“ i „treći“ val demokratizacije). Izvor: Autorovo samostalno istraživanje.

Kao predstavnici najrazvijenije podregije Cono Sur analiziraju se Argentina i Čile, a toj regiji, osim Urugvaja, pripada i zaostaliji Paragvaj. Dok je Argentina unatoč povoljnim preduvjetima u posljednjih dvadeset godina opetovano prolazila kroz krize, Čile se nakon 15 godina Pinochetove diktature etablirao kao zemlja koja se unatoč prisutnim deficitima može promatrati kao mjerilo političkoga, privrednoga i socijalnog razvoja u Latinskoj Americi. Argentina i Čile, osim toga, predstavljaju demokratske i socijalne problemske konstelacije (uloga vojske, vladavina dekretima, socijalna nejednakost i sl.) koje su karakteristične i za Brazil, koji se ovdje ne obrađuje. Peru i Venezuela izabrani su iz andskog prostora, kojemu pripadaju još Kolumbija, Bolivija i Ekvador. Obilježja su andskog prostora mnogo neujednačeniji razvoj, niži stupanj industrijalizacije, veća etnička hterogenost te, naposljetku, veće siromaštvo nego u regiji Cono Sur. Pritom, Peru najbolje obuhvaća problemske konstelacije andskih zemalja – to jest, osim prethodno navedenog profila. i uzgoj koke i trgovinu njome, gerilske skupine, slabe političke institucije te velik utjecaj vojske. Kao drugi slučaj obrađuje se Venezuela, demokracija drugog vala, koja bi među andskim zemljma mogla biti iznimka, budući da je desetljećima bila doduše defektna, ali stabilna demokracija. Venezuelu smo izabrali kako bismo, prvo, ilustrirali proces dekonsolidacije kojim je zemlja od „ogledne“ latinoameričke demokracije postala jedna od uobičajenih

212

defektnih demokracija i, drugo, kako bismo problematizirali sposobnost latinoameričkih država da se reformiraju. Nikaragva i Meksiko predstavljaju regiju Srednje Amerike, u koju se ubrajaju i ostale zemlje na prevlaci što spaja Sjevernu i Južnu Ameriku (Kostarika, El Salvador, Gvateala, Honduras i Panama). Nikaragva je ogledan primjer za probleme srednjoameričkih zemalja, kao što su, primjerice, arhaične strukture vlasti što su se održale sve do kasnih devedesetih godina, društvena zaostalost, građanski ratovi, prekomjeran utjecaj SAD-a, koji je Srednju Ameriku dugo vremena promatrao kao svoje „stražnje dvorište“. Nasuprot tome, Meksiko je kao neposredni latinoamerički susjed SAD-a zbog svoga relativno moćnog položaja tretiran s mnogo više poštovanja. Tako su SAD desetljećima trpjele režim koji je, primjerice, peruanski pisac Mario Vargas Llosa još početkom devedesetih godina nazvao „perfektnom diktaturom“. Međutim, autoritarni, ali civilni, jednostranački režim Meksika kontinuirano je dopuštao slobode koje nisu bile dostupne ni u jednoj drugoj latinoameričkoj diktaturi. Dok su autoritarne države Srednje Amerike osamdesetih godina prošle iznenađujuće brzu transformaciju, meksička se tranzicija pokazala mnogo dugotrajnijom.

1. Tipovi autoritarnih režima Osim Meksika, svi autoritarni režimi koji su uspostavljeni nakon 1978. godine bili su pod vlašću oružanih snaga ili su se na njih oslanjali. Premda Latinska Amerika zbog toga opravdano slovi kao kontinent vojnih diktatura, prikazani režimi predstavljaju širok spektar atoritarnih sustava, koji seže od vrlo represivnoga, birokratsko-vojnog režima u Argentini preko personalizirane, sultanističke vladavine Somozina klana u Nikaragvi do civilnoga jednostranačkog režima u Meksiku (Linz i Stepan, 1996, 149. i d.). Ti se režimi ne razlikuju vrlo jasno samo po strukturi vlasti, stupnju institucionalizacije, legitimacijskoj osnovici i sposobnosti preživljavanja, nego i po bilanci svojih učinaka – a to su sve čimbenici koji su trajno utjecali na daljnji demokratski razvoj. 1.1. Argentina: birokratska vojna diktatura nesposobna za reformu (19761983) Počeci demokratskog razvoja u Argentini, koji su se nadovezali na dugotrajnu fazu ustavnih vlada i vezuju se za pobjedu liberalne stranke UCR 1916. godine, naglo su prekinuti 1930. godine intervencijom vojske u korist konzervativnih krugova. Time je počeo naizmjenični niz vojnih režima i demokratski izabranih civilnih vlada, koji je trajao do 1983. godine (Cavarozzi, 1987). Nakon „sramnog desetljeća“ tridesetih godina 20. stoljeća s masivnom korupcijom i stalnim izbornim prijevarama, početkom četrdesetih godina s usponom Peróna i peronizma uslijedio je fenomen koji će sve do danas odlučno oblikovati zemlju. Argentina, koja je 1930. pripadala najrazvijenijim zemljama svijeta, postupno je krajem četrdesetih godina započela svoj polagani pad, koji su stalno pratile duboke krize. Civilne i vojne vlade nastupale su s pretenzijom da definitivno

213

riješe razvojne probleme zemlje, ali su opetovano doživljavale neuspjeh (Carreras, 2002). Nakon što je vojska 1955. godine izvršila puč protiv Peróna, koji je ponovno izabran 1952. godine, u Argentini se uspostavila „nemoguća igra“ (O'Donnell, 1973b), koja nije mogla imati pobjednika i koja je obilježila sljedeća desetljeća. Budući da je vojska htjela udaljiti peronističke političke snage iz argentinske politike, nije dopustila sidjelovanje u politici. Kratkotrajne civilne vlade zbog toga, međutim, nisu bile dovoljno legitimne da bi bile politički sposobne djelovati, primjerice, da bi provele svoj naum protiv ojačalih peronističkih sindikata. To je opetovano provociralo novu intervenciju vojske. Tome valja dodati činjenicu da je politički razvoj od šezdesetih godina obilježila eskalacija nasilja (lijevi terorizam, odredi smrti, snage sigurnosti). Vojna diktatura od 1976. do 1983. bila je dotad posljednja u lancu „vlada de facto“ nakon 1930. godine. Za razliku od prethodnih faza, taj je put vojska nastupila s vlastitim političkim projektom što ga je nazvala „procesom nacionalne reorganizacije“ (ukratko: proceso) (Alermo i Novaro, 1996, 50. i d.). Cilj procesa bilo je razbijanje „populističkoga političkog društva“, sastavljenog od peronizma, sindikata, stranačke demokracije i etatizma, koji su smatrao odgovornim za dugotrajno propadanje Argentine. Taj je program sadržavao ne samo pokušaj dalekosežne institucionalizacije političkog režima, nego i reformu etatiziranoga privrednog sustava. Međutim, najoštrijom mjerom postalo je prakticiranje državnog terora, kojim je vojska htjela ukloniti strukturne temelje pogrešnog razvoja, kako ga je sama definirala. Vlade generalâ (Videle 1976-1981, Viole 1981, Galtierija 1981-1982, Bignonea 1982-1983) s više od 30.000 mrtvih ubrajaju se u najrepresivnije što ih poznaje latinoamerički kontinent. Unatoč tome, vojsci ni u jednoj fazi nije pošlo za rukom da trajno stabilizira zemlju. Nakon prve faze osiguranja vlasti u koju, osim privrednog oporavka, pada i svjetsko nogometno prvenstvo na kojemu je Argentina pobijedila, masivna je represija izazvala rastući protest i odbijanje. Nakon 1979. godine postale su vidljive i posljedice njezine nekoherentne privredne politike (Birle, 1995, 145. i d.). Jer, premda je vojska nastupila s tržišno orijentiranom reformskom politikom, njezine su reformske mjere ostale nedosljedne. Opadajuća legitimnost i sposobnost oblikovanja koja je, među ostalim, došla do izražaja u porastu (ilegalnih) štrajkova, naposljetku je potaknula vojsku na pustolovinu Falklandskog rata (Guerra de las Malvinas), koji je, doduše, isprva probudio nacionalistički obojeno raspoloženje, ali je na kraju doveo do vojne katastrofe i političkog povlačenja vojske (O'Donnell, 1999, 72. i d.). 1.2. Čile: modernizirajuća birokratska vojna diktatura (1973-1990) Čile je od osnutka republike 1830. imao samo kratke faze neustavne vlasti (1890, 1924-1932). Premda nije bio potpuno razvijena liberalna demokracija, u Čileu se od tridesetih godina razvijao sve stabilniji demokratski poredak, unutar kojega su konzervativni sektori ipak uspjeli osigurati snažne povlastice za sebe (poput, među ostalim, zabrane sindikalnoga i političkog organiziranja u sektoru veleposjedničkih hacienda). Ta se igra, koju su oblikovala tri politička tabora,

214

tijekom pedesetih godina počela raspadati, isprva neprimjetno, a onda tijekom šezdesetih ubrzano (Huneeus, 1981). U sklpu rastućih socioekonomskih problema politički su razvoj obilježile sve veća ideologizacija i erozija etabliranih crta kompromisa. Jedni za drugima sa svojim su reformskim projektima nastupili konzervativci (Alessandri 1958-1964), kršćanski demokrati (Frei 1964-1970) i ljevica (nakon 1970), a da nisu trajno uspjeli smanjiti sve veće političke i društvene deformacije. U ozračju političkog zaoštravanja, poticana iznutra i izvana, vladi socijalista Salvadora Allendea naposljetku više nije polazilo za rukom da za eskalirajuće napetosti pronađe politička rješenja (Tagle, 1992; Thiery, 2000, 64. i d.). Puč generala Pinocheta 11. rujna 1973. za Čile je značio ne samo neobično dug prekid tradicije civilne vlasti, nego i kraj kontinuiranoga demokratsko-političkog razvoja. Za razliku od drugih vojnih vlada, Pinochet je najprije uspio represivno osigurati svoju vlast, zatim je – i uz pomoć civilnih političara – stabilizirati. te je Ustavom iz 1981. godine institucionalizirati. Represivno osiguranje režima s više od 3000 mrtvih i nestalih izvršeno je do 1978. godine, što simbolizira zakon o amnestiji usvojen 1979. godine, kojim su od kaznene odgovornosti izuzeti vojnici što su sudjelovali u kršenjima ljudskih prava. U istom razdoblju Pinochet se nametnuo kao neosporni čelnik hunte, koji je pod svojim zapovjedništvom imao lojalnu i strogo hijerarhiziranu vojsku. Konsolidacija režima bila je do 1981. obilježena procesom izrade ustava, koji je završio – doduše dvojbenim – referendumom 1980. i stupanjem ustava na snagu 1981. godine (Loveman, 1988; Garretón, 1989; Thierry, 2000, 72. i d.). Osim toga, bila je to i faza „čileanskoga privrednog čuda“, jer su neoliberalne privredne reforme, koje je nakon 1976. započela prva generacija Chicago Boys.106 do 1981. godine rezultirale kako makroekonomskom stabilnošću, tako i visokim rastom u novim dinamičnim sektorima. Za razliku od Argentine, reforme su strogo i sustavno obuhvatile ključne probleme privrednoga i socijalnog poretka (privatizaciju, liberalizaciju, mirovinsku reformu, zdravstveni sustav, radno i sindikalno pravo). Početni uspjesi učvrstili su podršku režimu u gornjem sloju te, osobito, u novim i dijelovima starih srednjih slojeva (Imbusch, 1995). Mješavinom represije (koja se još uvijek prakticirala), uspješne institucionalizacije i ekonomske legitimacije Pinochetu je pošlo za rukom izdržati najdublju čileansku privrednu krizu nakon svjetske ekonomske depresije tridesetih godina kao i masovan socijalni protest 1982-1983. U tome je uspio i zato što je opozicija, sastavljena od snaga ljevice i lijevog centra, nepomirljivo inzistirala na maksimalističkom zahtjevu da se Pinochet smijeni, što je on znao iskoristiti u svojoj strategiji moći (Thierry, 2000, 136. i d.). Vladi je nakon 1984. godine pošlo za rukom da pragmatičnom ekonomskom politikom vrati čileansku privredu na dinamičan kurs rasta te tako iznova stabilizira režim unatoč bolje 106

Chicago Boys su bili skupina od stotinjak čileanskih ekonomista koji su studije završili diplomom Sveučilišta u Chicagu te su po povratku zauzeli važne položaje u znanosti, privredi i politici. I dalje su činili neku vrstu ideological community, koja je naposljetku dala programatski oslonac protualjendeovskoj koaliciji. Među njima je, doduše, bilo i ekonomsko-programatskih umjerenjaka, no većinom su bili stranački neovisni dogmatski zastupnici neoliberalnog učenja, povezani s najmoćnijim privrednim konglomeratima Čilea (usp. Valdés, 1993; Silva, 1991; Imbusch, 1995, 281. i d.).

215

organiziranoj opoziciji. U toj je situaciji umjerena opozicija napokon prihvatila politički red vožnje koji je Pinochet dao utvrditi u Ustavu, a kojim je najprije, 1988. godinu, bio predviđen plebiscit o još jednome mandatu diktatora kao čileanskog predsjednika (Garretón, 1991). 1.3. Peru: socijalnoreformska vojna diktatura (1968-1980) Za razliku od desnih, represivnih vojnih diktatura na Cono Sur, peruanski se vojni režim mora promatrati kao „meka“, socijalnoreformska vojna diktatura (Stepan, 1978). Ona se raščlanjuje na eru pučističkog generala Velasca Alvarada (do 1975) i eru politički konzervativnijeg generala Moralesa Bermúdeza, koji je napokon inicirao povlačenje vojske u vojarne. Vojno preuzimanje vlasti 1968. godine naglo je okončalo mandat predsjednika Fernanda Belaúndea Terryja, izabranog 1963. godine.Uzroke vojnog puča treba, prije svega, vidjeti u političkim i socioekonomskim čimbenicima (Cotler, 1994, 112. i d.). Pritom se u dublje uzroke ubrajaju procesi socioekonomskog razvoja, koji su doduše sadržavali djelomičnu modernizaciju, ali ne i prevladavanje dubokih socijalnih i regionalnih podjela Perua. Na političkoj su se razini ti defekti naposljetku pretvarali u dinamiku koju su pokretali akteri i koja je dovela do puča. Predsjednik Belaúnde bio je, doduše, nastupio s reformskom agendom, no njegovi su pokušaji reformi ostali tek u naznakama. Mogućnosti djelovanja dodatno su mu suzile nepovoljne stranačkopolitičke konstelacije i, prije svega, institucionalne blokade peruanskoga predsjedničkog sustava. Uz to je napokon došla i promjena uloge peruanske vojske u „stratešku državnu elitu“ (Stepan, 1978, 117. i d.). Nezadovoljstvo vodećih profesionalnih slojeva u vojsci sve snažnijim centrifugalnim tendencijama (gerilske skupine, bijeg sa sela, socijalne napetosti) nagnalo ih je da razviju samostalan politički reformski projekt, za koji su civilne političare smatrali nesposobnima. Kao kovačnica kadrova figurirala je vojna akademija CAEM, u kojoj su recipirana i djela poput onih marksista Joséa Carlosa Mariáteguija – inicijatora KP Perua. Opsežne reforme nedvojbeno su bile i u korporativnom interesu vojske, koja je u socijalnim nedaćama vidjela bitan uzrok nedovoljne nacionalne integracije, što je bio odlučan nedostatak u mogućim vojnim sukobima (s Čileom) (Klein, 1983). Dolazak vojske na vlast za Peru je značio inovaciju utoliko što vojska taj put nije kao ranije djelovala u ulozi pomoćnika oligarhije u cilju jamstva zakona i reda, nego prvi put kao institucija i s vlastitim političkim interesom – među ostalim, s namjerom da slomi moć tradicionalne oligarhije (Cotler, 1994, 114. i d.). Velascova vlada težila je uspostavi autoritarno-korporativističkog modela politike i društva radi modernizacije Perua te je ispočetka bez oklijevanja provodila svoju reformsku agendu, no već se sredinom sedamdesetih godina mogao nazrijeti neuspjeh njezine razvojne strategije. Dotad je vojna vlada provela brojne privredne i socijalne reforme, poput, među ostalim, nacionalizacije ključnih industrija (nafte, bakra) ili obuhvatne zemljišne reforme. Za budući politički razvoj Perua bilo je značajno i to što je vojska u skladu sa svojim korporativističkim modelom pokušala, tako reći odozgo, mobilizirati društvene slojeve koji su dotad bili neorganizirani, pri čemu su svakako imali na umu

216

autonomne organizacije (Stepan, 1978, 190. i d.). To se protuslovlje između kontrole i mobilizacije izrazilo kad je došlo do zastoja reformi, uzrokovana i neuspjehom ekonomske politike u nepovoljnim međunarodnim uvjetima (Cotler, 1994, 120. i d.). Osobito je zemljišna reforma zaostala za očekivanjima i nije dovela do stvarno nove strukture poljoprivrede, budući da su sitnim seljacima i zadrugama najčešće nedostajali nužni krediti. Početna legitimacija režima kod velikog dijela donjih slojeva, koja nije iskorištena za institucionalizaciju, nestala je s porastom kriznih tendencija. Tako su se zajedno s tradicionalnim segmentima peruanskog društva – srednjim i gornjim slojem – artikulirali sve jači prosvjedi protiv vojne vlade. Neuspjeh reformske strategije doveo je 1975. godine najprije do zamjene oboljelog Velasca Alvarada Moralesom Bermúdezom, koji je opozvao brojne reforme, a onda je pokrenuo postupno povlačenje vojske (Ustav 1979, izbori 1980) S ponovnim stupanjem na dužnost predsjednika Belaúndea Terryja završio je eksperiment koji se ipak, u usporedbi s ostalim vojnim diktaturama na kontinentu, zadovoljio relativno umjerenom represijijom (Vásquez, 1996). 1.4. Venezuela: anakronistički vojni režim (1948-1958) Kao što smo napomenuli, Venezuela se analizira kao poseban slučaj, budući da važi za demokraciju drugog vala koja je, međutim, stabilnost iz šezdesetih i sedamdesetih godina kasnije sukcesivno izgubila. Kad su se ostale zemlje Latinske Amerike osamdesetih godina vratile demokraciji, nekadašnja „ogledna demokracija“ Latinske Amerike sve je više otklizavala u krizu (Sonntag, 2001). Budući da su u prvom planu naše analize ta kriza i njezino „rješenje“ od strane Huga Cháveza, ostale etape tranzicije navode se tek usputno. I rođenje venezuelanske demokracije drugog vala odlučno je obilježeno prethodnim vojnim režimom (1948-1958), koji je pridonio ujedinjenju ranije zavađenih civilnih tabora (Levine, 1978). Počeci venezuelanske demokracije sežu tridesete i četrdesete godine, nakon što je završila era predsjednika Gómeza, koji je bio na vlasti od 1908. godine, i kada je Venezuela – oslanjajući se na prosperirajuću naftnu industriju – prošla fazu ekonomske, društvene, a djelomice i političke modernizacije (Hellinger, 1991, 30. i d.). Kasnija faza liberalizacije (1936-1948) bila je obilježena političkom konkurencijom između nacionalne buržoazije i srednjih slojeva u usponu i njihovih stranaka, dok se Venezuela počela razvijati u „tipičnu naftnu zemlju“ sa skokovitim širenjem domaće potrošnje, privrednom strukturom determiniranom prihodima od nafte i precijenjenom valutom (Boeckh i Hörmann, 1992, 515). Venezuela je prvi put imala genuino demokratsku vlast u fazi trienio (1945-1948) pod populističkom strankom srednje klase Acción Democrática (AD) koja je, kao tada jedina masovna stranka, ubrzo postala dominantnom u političkim zbivanjima te je ostalim skupinama zaprijetila marginalizacija. Njezin projekt, koji je osim demokratskog Ustava 1947. godine doveo i do izbora predsjednika države iz Acción Democrática, onemogućen je 1948. godine intervencijom vojske u korist gornjeg sloja i opozicije. Jakim čovjekom vojne hunte postao je general Pérez Jiménez, koji je 1952. preuzeo predsjedničku dužnost (Levine, 1989, 252. i d.).

217

Diktatura Péreza Jiméneza bila je ipak samo kratkoročno održiva. S obzirom na stupanj razvoja zemlje bogate nafrom što je međuvremenu dostignut, njezinu ratmjerno diferenciranu društvenu strukturu i razinu organiziranosti društvenih interesnih skupina, praksa vladanja vojne diktature bivala je sve disfunkcionalnijom za trajan dinamičan ekonomski razvoj (Hillmann, 1994, 36. i d.). Nije imala političku strategiju za vidljive strukturne probleme zemlje ovisne o izvozu nafte. Ciljano je suzbijala političku opoziciju, no populističke mjere, poput širenja državnih građevinskih aktivnosti, ostale su bez učinka. Nekoć suprotstavljene društvene i političke opozicijske skupine počele su razvijati zajedničku strategiju protiv sve autoritarnijega, represivnijega i korumpiranijeg režima. To je napokon u siječnju 1958. dovelo do smjene Péreza Jiméneza (Levine, 1978). 1.5. Nikaragva: sultanistička Somozina diktatura Povijest Nikaragve u 20. stoljeću, kao i povijest njoj susjednih država u Srednjoj Americi, odlučno je obilježena hegemonijalnom ulogom SAD-a, koje su srednjoameričku prevlaku neskriveno smatrale svojim „stražnjim dvorištem“. Bitne vanjskopolitičke i unutarpolitičke odluke često su donošene u američkom veleposlanstvu dotičnih zemalja, a i dikatature i demokracije imale su samo ograničen radijus odlučivanja. Samo se Costa Rica uspjela svojim posebnim demokratskim razvojnim putem donekle osloboditi iz tog kruga (Pearce, 1981). Demokracija nikad nije uspjela istinski uhvatiti korijena u Nikaragvi, najsiromašnijoj zemlji regije. Jedino su između 1928. i 1932. godine pod nadzorom SAD-a održani relativno korektni izbori. Nakon povlačenja američkih postrojbi 1933. godine počeo je uspon Anastasija Somoze, koji je 1936. konačno preuzeo vlast i sve do svoga ubojstva 1956. godine bio stvarni vladar; da bi nakon toga tu funkciju do 1979. obnašali njegovi sinovi. Izbori koji su održani u tom razdoblju služili su pseudolegitimaciji režima i nikad nisu bili demokratske prirode. I velik broj ustava odnosno temeljnih ustavnih reformi prije su imali svrhu da učvrste vlast nego da moderniziraju politički sustav (Bulmer-Thomas, 1990). Diktarura Somozina klana stvarno se temeljila na drugim, kako unutarnjim tako i vanjskim čimbenicima (Krennerich, 1992, 207): (1) osiguranju državnog monopola sile putem kontrole i očuvanja lojalnosti nacionalne garde, koja je istodobno bila vojska, policija i tajna služba; (2) kontroli korumpiranoga državnog aparata, uključujući i režimsku stranku; (3) kontroli privrednih sredstava moći koja su, među ostalim, služila održanju široko razgranatoga klijentelističkog sustava; (4) sudioništvu starih domaćih oligarhijskih obitelji, koje su profitirale od politike Somoza; (5) te last but not leas,t podršci SAD-a, čiju je naklonost Somozin klan uspio očuvati i u razdobljima krize. Time je obitelji Somoza pošlo za rukom da se više od 40 godina održi na vlasti i da na bestidan način opljačka zemlju. Nedostatak supstancije te sultanističke vladavine, kojoj nije bilo stalo do institucionalizacije te je s vremenom prokockala svoje posljednje legitimacijske resurse, bio je - uz povlačenje američke podrške od

218

strane administracije predsjednika Cartera - jedan od glavnih čimbenika njezine relativno brze propasti krajem sedamdesetih godina (Booth, 1998). 1.6. Meksiko: institucionalizirani jednostranački režim (1917-1997) Prolongirana tranzicija Meksika posljeduje stanovitom nedoumicom kad se pokuša jednoznačno odrediti kraj autoritarnog režima i početak demokratske ere. Kako ćemo kasnije pobliže objasniti, početak tranzicije datiramo u godinu 1977, a njezin kraj, a time i kraj jednostranačkog režima, u 1997. godinu. No, ipak je nedvojbeno da je dugotrajna vladavina Partido Revolucionario Institucional (PRI) jedinstven slučaj (Mols i Tobler, 1976). Nakon konsolidacije režima tridesetih godina, u šestogodišnjem je ritmu (sexenio) biran nov civilni predsjednik. Taj je predsjednički režim bio civilna autokracija, koji je doduše odozgo organizirao društveno ustrojstvo i participaciju, ali je bio razmjerno široko usidren u društvu i malo je ovisio o pojedinačnim osobnostima vođa (Lauth i Horn, 1995; Faust, 2001). Tri su čimbenika obilježila (u konačnici autoritarni) meksički prezidencijalizam, koji po svojim formalnim ustavnim odredbama nije osobito snažno konfiguriran (Weldon, 1997). Prvo, stvarno isključenje djelotvorne stranačke konkurencije jamčilo je PRI-u, a time i dotičnom predsjedniku, parlamentarnu većinu. Time je bila isključena mogućnost konstelacije divided government sve do ozbiljnih reformi izbornog zakonodavstva krajem osamdesetih i devedesetih godina (Lujambio, 2000). Drugo, već su u ranoj fazi režima (Maximato 1928-1935) stvoreni institucionalni mehanizmi koji su jamčili strogu stranačku disciplinu, poput zabrane neposrednoga ponovnog izbora zastupnika (1933) i posljedične koncentracije politike nominiranja u središnjem vijeću stranke i time u rukama vladajućeg predsjednika. Uz to je za vrijeme Cárdenasa (1934-1940) uslijedila sektoralna organizacija stranke te, naposljetku, središnja organizacija izbora, što je PRI-u osiguralo hegemoniju (Mols, 1983). Treće, od Cárdenasova razdoblja bili su objedinjeni položaji predsjednika i šefa stranke, što je bitno povećalo regulativne mogućnosti predsjednika u pogledu raspodjele dužnosti i disciplinske kontrole. Tako su sveukupno, iz formalno nimalo spektakularnih kompetencija predsjednika, nastale metakonstitucionalne ovlasti koje su toj funkciji dale karakter imperijalnog hiperprezidencijalizma, u kojemu podjela vlasti nije stvarno imala nikakvu ulogu (Weldon, 1997). I pravosuđe se neminovno prilagodilo toj strukturi moći: ono je, doduše, uspjelo očuvati stanovitu organizacijsku neovisnost, ali su njegovi resursi i ovlasti u tvrdim političkim materijama bili ograničeni (López-Ayllón i Fix-Fierro, 2000, 169. i d). Organizacija i promicanje takozvanih „sektora PRI-a“ (radništvo, seosko stanovništvo, sector popular),107 koji se počevši od tridesetih godina provode odozgo, bili su nedvojbeno nacionalni razvojni projekt utemeljen na uzajamnosti, 107

Sector popular uglavnom je obuhvaćao skupine iz srednjeg sloja, poput službenika, zanimanja u uslužnom sektoru, malih i srednjih poduzetnika i državnih zaposlenika. Krajem sedamdesetih godina više od 13 milijuna Meksikanaca bilo je kroz te sektore integrirano u PRI (58 posto u sector campesino, 25 posto u sector obrero i 17 posto u sector popular) (usp. Cansino, 2000, 93. i d).

219

koji su se dodatno moglo poduprijeti revolucionarnim mitom. Država je postala središnji motor razvoja, i u tome je Meksiko zasigurno slijedio latinoamerički trend tridesetih godina, uspostavljen zbog svjetske privredne krize. Država se nije brinula samo za nacionalni napredak – ipak je meksička privreda između 1940. i 1970. u prosjeku rasla 6 posto godišnje – nego i za preraspodjelu društvenog blagostanja (Lauth, 1991). Iz toga se sljedećih desetljeća razvio korporativističkoklijentelistički sustav vladavine, u kojemu su kontrola i ideologija bivale sve nužnijima kako bi očuvale legitimaciju i u uvjetima oskudnih resursa. Klijentelizam i korupcija korišteni su kao neformalne i režimski konformne strukture raspodjele u svrhu stabilizacije sustava u kojemu su se stranka i država sve više međusobno stapale (Bizberg, 1999). Drugi središnji sastavni dio toga korporativističko-klijentelističkog sustava tvorio je specifičan način organizacije i funkcioniranja samoga državnog aparata. Snažan položaj države u procesu razvoja, kao i prema društvu bio je povezan s velikim javnim sektorom, kao i napuhanim državnim aparatom koji je gutao goleme financijske i personalne resurse (Faust, 2001). Za njegovo je funkcioniranje bila karakteristična osebujna koegzistencija, s jedne strane, stabilnih formalnih i neformalnih institucija koje su snažno centralistički bile usmjerene na predsjednika i, s druge strane, personalizma u političkoadministrativnom sustavu, koji se teško moglo kontrolirati odozgo (Morris, 1991, 21. i d).Taj je personalizam obilježio ne samo odnose između elita i stanovništva, nego ponajprije i obrazac odnosa među elitama, koji se izražavao u nepreglednom mnoštvu krugova, mreža i klika (grupos, camarillas itd). Tako su, doduše, zbog relativno kompleksne strukture meksičke države više razine položaja bile uklopljene u sklop koji je u većoj mjeri bio formalan, centralistički i autoritarnokorporativan. Međutim, niže razine državne birokracije, sve do razine pojedinačnih saveznih država i lokalne vlasti, tvorile su u većoj mjeri decentraliziran splet, koji se slabo moglo kontrolirati, koji je bio obilježen partikularističkim interesima i koji se slabo mogao upotrijebiti za stvarnu implementaciju politika. Kohezija tog sustava mogla se osigurati sve dok su postojali sljedeći uvjeti: (1) bitne su se odluke o političkim položajima, sve do razine gradonačelnika, donosile u predsjedničkom uredu; (2) PRI je mogao očuvati svoj hegemonijski položaj u politici i državi te je na taj način služio kao „politički filter“ korumpiranih klijentelističkih odnosa; (3) legtimacijska je ideologija opstajala u svojim osnovnim crtama te je osobito predsjednik imao status nedodirljive institucije; (4) država je raspolagala dostatnim resursima da opslužuje klijentele. Čvrstoća „meksičke piramide“ počela je popuštati sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad su sve veći socijalni i ekonomski poblemi prisilili režim da proširi svoju legitimacijsku osnovu (Weldon, 2002; Lujambio, 2001). Prve temeljne reforme izbornog prava za vrijeme predsjednika Lópeza Portilla 1977. godine, koje su u klasičnoj maniri bile mišljene kao kontrolirano otvaranje radi uključivanja, prije svih, lijevih disidenata, označile su napokon – isprva nezamjetan – početak tranzicije (Whitehead, 2001, 74. i d).

220

2. Prijelazi u druge režime U skladu s prirodom autoritarnih sustava i s time povezanim konstelacijama aktera, prijelazi iz jednoga režima u drugi u Latinskoj su Americi bili vrlo različiti, te s razlikovalo i njihovo trajanje. Najsnažniji utjecaj autoritarnog režima na tijek tranzicije imao je nedvojbeno Pinochet u Čileu, a supotni pol čini revolucija u Nikaragvi 1979. godine. Najdugotrajnija je tranzicija bila postupna smjena režima PRI-a u Meksiku, dok su se prijelazi u Argentini i Čileu 108 odvijali razmjerno brzo. Tablica 22: Prijelazi iz jednoga režima u drugi u Latinskoj Americi Zemlja Čile Argentinia Peru

Razdoblje 1988-1990. 1982-1983. 1978-1980.

Venezuela Nikaragva Meksiko

1958. 1979-1990. 1977-1997.

Tip upravljana tranzicija kolaps pritisak odozdo, upravljana tranzicija, pregovori prevrat (puč) prevrat (revolucija) jako prolongirana tranzicija: upravljana s pregovorima

2.1. Argentina: kolaps vojne diktature (1982-1983) Argentinska tranzicija obilježena je kolapsom vojne vlasti nakon poraza u Falklandskom ratu. Na tijek tranzicije utjecala je, međutim, i iznova formirana politička opozicija u zemlji (Pion-Berlin, 1985). Početkom osamdesetih godina legitimacijski su problemi vojne hunte, zajedno s problemima učinka u središnjim područjima politike, već doveli do zamjetnog gubitka sposobnosti za vladavinu. Stabilnost režima dotad se uglavnom oslanjala na činjenicu da je opozicija bila ili pasivna ili je bila onemogućena represivnim mjerama. S redovnom zamjenom generala Videle generalom Violom unutar vojne hunte u ožujku 1981. počeli su oprezni koraci u liberalizaciji, koji su sadržavali toleriranje „neformalnh“ stranačkih aktivnosti i obećanje izbora 1984. godine (Cavarozzi, 1987). Stranke su iskoristile slobodan postor za prve dogovore o zajedničkoj političkoj strategiji, dok su sindikati, organizacije civilnog društva i tisak artikulirali sve kritičnije tonove. Već u prosincu 1981. Violu su srušili zagovornici čvrste ruke (hardliners) unutar režima i zamijenili ga generalom Galtierijem, koji je ponovno pokušao suzbiti tendencije liberalizacije (Birle, 1995, 145. i d). Budući da su se prosvjedi ipak nastavili, uključujući i uspješan opći štrajk, vojska je odigrala svoju posljednju kartu u namjeri da stekne veću legitimnost. U travnju 1982. argentinska je vojska zauzela Falklandse otoke (Falkland Islands, Islas Malvinas), koji su od 19. stoljeća britanski, kako bi vanjskopolitičkim „uspjehom“ prikrila unutarnje poteškoće i opet proizvela široku nacionalnu podršku za svoju vladavinu. Isprva joj je to i pošlo za rukom, no već u lipnju 108

To važi i za prijelaz iz jednoga režima u drugi u Venezueli 1958.

221

vojska je izgubila rat. Tako je i u vlastitom zanimanju neslavno propala. Nakon poraza uslijedili su, s jedne strane, razbuktavanje masovnih političkih prosvjeda sa zahtjevom za ostavkom a, s druge strane, podjela unutar vojske. Nakon toga sama je vojska pod vodstvom generala Bignonea vodila poslove vlade (Linz i Stepan, 1996, 190. i d.). Bignone je najavio povlačenje vojske i nove izbore 1983. godine, pokušavajući u međuvremenu u pregovorima dogovoriti uvjete prijelaza. Vojska je, među ostalim, tražila sveobuhvatnu nekažnjivost kako za masivne povrede ljudskih prava, tako i za loše ekonomsko upravljanje, koje je također dovelo do eksplozivnog porasta tereta dugova argentinske države. No za razliku od ranijih desetljeća, taj put je položaj vojske bio toliko oslabljen da nije mogla nametnuti nijedan od svojih zahtjeva. Stoga je prijelazna faza bila manje određena civilnovojnim sporovima, a više raspravama o ljudskim pravima, pluralizmu, miru i demokraciji (189). U listopadu 1983. održani su predsjednički i parlamentarni izbori, koji su rezultirali jednoznačnom pobjedom radikalne stranke UCR. Osim slabljenja vojske, to je značilo drugi povijesni rez, jer su – suprotno dugo njegovanome mitu – prvi put na demokratskim izborima peronisti doživjeli poraz. S preuzimanjem dužnosti predsjednika Raúla Alfonsína (UCR) u prosincu 1983. završila je kratka argentinska tranzicija (Palermoi Novaro, 1996, 48. i d.). 2.2. Čile: upravljana tranzicija (1988-1990) Čileanska tranzicija u užem smislu počinje s referendumom u listopadu 1988. na kojemu je trebalo odlučiti o ostanku Pinocheta na dužnosti predsjednika do 1997. godine. Suprotno namjerama vojne vlasti, pobijedila je opozicija sa svojom kampanjom za „ne“, što je naposljetku rezultiralo konstitutivnim izborima u prosincu 1989. i – nakon izborne pobjede opozicije – stupanjem na dužnost kršćanskodemokratskog predsjednika Aylwina u ožujku 1990. (Huneeus, 1990). Cum grano salis čileanska se tranzicija mora označiti kao upravljana od strane stare režimske elite. U biti je slijedila put i postupak koji je zacrtao autoritarni Pinochetov Ustav iz 1981. godine. U njemu je bilo predviđeno da se na kraju – konstitucionalnoga – prvog Pinochetova mandata (1981-1989) mora održati referendum o mogućem drugome Pinochetovom mandatu odnosno mandatu nekoga drugog režimskog kandidata do 1997. godine. Ako bi se na referendumu negativno odgovorili na taj prijedlog, Ustav je odredio da se moraju održati predsjednički i parlamentarni izbori i da Pinochet treba ostati na položaju do stupanja na dužnost novoizabranog predsjednika u ožujku 1990. Tog su se reda vožnje u konačnici svi akteri držali gotovo do pojedinosti (Krumwiede, 2004). Tijek čileanske tranzicije odražava u krajnjoj konzekvenciji snagu vojne vlasti i, obratno, relativnu slabost opozicije (Thiery, 2000, 136. i d). Nakon prevladavanja privredne krize 1982-1983. i masovnih socijalnih prosvjeda što su uslijedili nakon toga, vlast je ponovno uspjela učvrstiti svoj položaj sredinom osamdesetih godina i osigurati podršku širokih segmenata društva i relevantnih moćnih skupina. Dok su radikalnije lijeve opozicijske skupine tijekom osamdesetih godina slijedile maksimalističku strategiju povlačenja vojske, umjerena se opozicija, sastavljena od kršćanskih demokrata, liberala i umjerenih

222

socijalista , postupno priklonila strategiji da slijedi ustavni red vožnje te da, po mogućnosti, tuče režim njegovim vlastitim sredstvima. Za razliku od Argentine, čileanska je vojna vlast zbog toga bila u stanju uglavnom očuvati svoje interese i osigurati velik broj stečenih pozicija. To da je vojska uopće izabrala , a onda i poštovala, takvu proceduru, povezano je kako s njezinom strategijom legitimacije, tako i s legalističkim držanjem čileanske vojske (Garretón, 1989). Kao što smo prethodno pokazali, odlika je čileanske vojne vlasti bilo njezino relativno uspješno reformističko djelovanje, što je za posljedicu imalo „novo utemeljenje“ Čilea, koje je doduše bilo sporno, no koje je u očima vojske i njezinih pristaša ipak bilo uspješno. Ustav i njime utemeljene institucije tvorile su, pored uloge vojske kao „spasitelja Čilea“, temeljni oslonac njezine legitimacije. Sve drugo osim poštivanja vlastitog Ustava potpuno bi diskreditiralo vojnu vlast ne samo unutar desnog tabora, nego i unutar oružanih snaga, a time bi upropastilo „plodove“ njezina vlastitog rada. Zasigurno je takav postupak vojske olakšan time što su računali s pobjedom na referendumu. No čak je i s tog gledišta bilo strateški uputno da se nakon referenduma ne bude opterećen optužbom da se na njime manipuliralo. Strategija opozicije bila je, doduše, s više aspekata rizična (Krumwiede, 2004, 255. i d.), no na kraju je dovela do uspjeha. Nakon izgubljenog referenduma režimske su elite nastojale iskoristi slobodan prostor kojim su raspolagale unutar worst case scenario. Spomenuti pregovori između režima i opozicije odnosili su se uglavnom na ublažavanje autoritarnog Ustava, koji je predviđao „zaštićenu“ demokraciju pod tutorstvom vojske. To je dovelo do omekšavanja nekih odredbi ustava (povećanja broja izabranih senatora, ukidanja zabrane Komunističke partije, olakšavanja reforme Ustava i jačanja civilne komponente u Vijeću nacionalne sigurnosti). Te su promjene na referendumu u srpnju 1989. usvojili čileanski građani. Time je autoritarni Ustav stekao makar djelomičnu legitimnost, dok su najutjecajnije opozicijske stranke, unatoč normativnoj i političkoj kritici, prihvatile Ustav kao osnovu budućega političkog razvoja (Thiery, 2000, 160. i d.). Tijekom preostalih devet mjeseci nisu, međutim, održani samo konstitutivni izbori u prosincu 1989. godine. Naprotiv, Pinochet je iskoristio ovlasti koje su mu bile dane, kao i slabe mogućnosti prigovora opozicije, da pomoću provedbenih zakona, statuta i personalnih odluka (leyes de amarre) provede u praksu autoritarne enklave zacrtane u ustavu. To je desnom taboru nakon njegova izbornog poraza 1989. sve do kasnih devedesetih godina osiguralo gustu mrežu faktičkih manjinskih veto-ovlasti, koje su demokratskim vladama dopuštale samo ograničenu moć vladanja (Garretón, 1995). 2.3. Peru: pritisak odozdo, upravljana tranzicija i pregovori (1978-1980) Za razliku od kolapsa u Argentini i čvrsto vođene tranzicije u Čileu, peruanski se povratak demokraciji dogodio mješavinom pritiska odozdo, povlačenjem vojske, pokušajem upravljanja tim procesom odozgo i elementima pregovora (Cotler, 1994, 105. i d.). Sredinom sedamdesetih godina plodovi sveobuhvatne reformske strategije bili su oskudni te je došlo do zastoja njezine dinamike. Nedostatkom se

223

pokazala činjenica da je vojska propustila stvoriti vlastitu političku osnovicu i nije osnovala vlastitu političku stranku (Lynch,. 1999, 109. i d.). Problem je bilo i to što je vojska, doduše, imala relativno jasan temeljni program, ali nije imala strog politički dnevni red niti koherentnu strategiju njegove provedbe. Tako su vojnici težili restrukturiranju tiskovnog sustava, no u stvarnosti je to uzrokovalo smanjenje raznolikosti tiska, što zapravo nije bila namjera. Proturječja između pretenzije na participativnu i socijalnu demokraciju, s jedne strane, i korporativističkih organizacijskih predodžbi, s druge, tako su samo još otvorenije došle do izražaja. Uz to su slobodni prostori za djelovanje bili dodatno suženi sve većim makroekonomskim problemima, osobito rastućim deficitom javnih financija. Nejasnoće u pogledu buduće političke strategije dovele su postupno do raskola unutar same vojske (Stepan, 1978). Prvi odlučan rez koji je bio korak k peruanskoj tranziciji bila je zamjena generala Velasca Moralesom Bermúdezom 1975. godine, koja je bila ekvivalent dvorskog puča (Huhle, 1998, 78. i d.). Morales, koji je slovio kao politički umjerenjak unutar hunte, poduhvatio se ničega manjeg do preokreta programatike peruanske revolucije. S obzirom na sve izraženije krizne socijalno-ekonomske tendencije, pokušao je na ortodoksan način stabilizirati privredu, što je, međutim, rezultiralo tek slabim makroekonomskim učincima i negativnim socijalnim posljedicama. No, ipak je zadržao snažnu ulogu države u privredi. I zemljišna je reforma većim dijelom ostala nedirnuta. Naposljetku je 1977. godine počeo zaokret k ponovnoj demokratizaciji. Rastući socijalni nemiri i prosvjedi, sve do nekoliko općih štrajkova što su organizirani počevši od 1977. godine, kao i ekstremno snažan pritisak međunarodnih financijskih institucija, doveli su vlast u nezgodan položaj na dvije fronte. Isprva pretežno ekonomski motivirani socijalni prosvjedi preokrenuli su se zbog reakcije vojske – uhićenja sindikalista, masovnih otpuštanja – u političke demonstracije. Ta je situacija neposljetku stavila huntu pred izbor između političkog otvaranja uz povlačenje vojske i zaoštravanja represije, kakva je prakticirana u Argentini i Čileu. Suočen sa snažnim unutarnjim i vanjskim pritiskom, Morales je na nacionalni praznik 1977. godine obznanio povratak demokraciji. Taj je povratak trebao voditi preko izbora za ustavotvornu skupštinu 1978. i usvajanja novog ustava 1979. do „konstitutivnih izbora“ 1980. (Lynch, 1999, 114. i d.). Otvaranje je značajno promijenilo konstelaciju snaga. Bivši predsjednik Belaúnde odbio je, doduše, surađivati s vojskom ili čak sudjelovati na izborima za ustavotvornu skupštinu, no druge dvije tradicionalne stranke – umjereno lijevo orijentirana APRA sa svojim karizmatskim vođom Haya de la Torreom i kršćansko-konzervativna PPC – prihvatile su ponudu vojske. Njihov je savez ne samo okončao izolaciju vojne hunte, nego i doveo do toleriranja politike koju je vojna vlast provodila posljednjih mjeseci (primjerice, ortodoksne politike makroekonomske prilagodbe, ali opet i represivnih mjera protiv prosvjeda što su ih organizirale pretežno lijevo-revolucionarne skupine). To je stvorilo uvjete u kojima je vojna vlast mogla u relativno stabilnom položaju do kraja obnašati svoje dužnosti sve do predviđenog prijenosa vlasti na novoizabranog predsjednika.

224

U toj užoj fazi tranzicije vojna je hunta bila sposobna zadržati uzde u svojim rukama unatoč stalnim prosvjedima i, također, unijeti interese vojske u budući politički poredak. Osobito je bliska suradnja s vođom APRA-e Haya de la Torreom, koji je bio na čelu ustavotvorne skupštine i kojega je vojska favorizirala kao civilnog predsjednika, omogućila vojsci da prilikom donošenja ustava nastupi kao implicitan partner u pregovorima (Cotler, 1994, 125. i d). Morales Bermúdez je u prijelaznoj fazi također donio zakon o imunitetu kako bi spriječio postupke protiv vojske zbog povrede ljudskih prava, kao i dekret koji je omogućio mobilizaciju vojske u slučaju „unutarnje subverzije“ (Vásquez, 1996, 351. i d.). Unatoč krhkome prethodnom demokratskom iskustvu, u Peruu nisu bili prisutni bitni izvori sukoba koji su opterećivali druge tranzicije. Predsjednički izbori 1980. završili su neospornom izbornom pobjedom Fernanda Belaúndea, dakle upravo onoga političara kojega je vojska 1968. pučem smijenila s dužnosti. Povratak demokracije nakon 12 godina tako je vratio na vlast stare političke elite. I stranački sustav ispočetka se ponovno etablirao s ranije prisutnim strankama. U međuvremenu proširene mogućnosti političke participacije – po prvi put je važilo univerzalno biračko pravo – naizgled su ojačale njihovu političku ulogu (McClintock, 1989). 2.4. Venezuela: raskid s vojnim kaudiljizmom (1958) U Venezueli je korumpirana praksa vlasti Péreza Jiméneza uzrokovala sve veće nezadovoljstvo vojnim režimom čak i među prijašnjim zagovornicima puča, uključujući i Katoličku crkvu, koja je postala glasnogovornicom sve brojnije opozicije. Progresivna izolacija režima dodatno je potaknuta kad je Pérez Jiménez najprije najavio izbore za prosinac 1957, ali ih je preko noći pretvorio u plebiscit (Levine, 1989, 255). Opozicija, čiji su vodeći političari od sredine pedesetih godina vodili razgovore o budućem oblikovanju zemlje, time je dodatno ujedinjena. Naposljetku je i unutar vojske raslo nezadovoljstvo politikom režima, što je pridonijelo – u konačnici neuspješnome – vojnom puču na Novu godinu 1958. Međutim, pod pritiskom stalnih prosvjeda i sve većih nemira režim se u najkraćem vremenu urušio, a Pérez Jiménez još je u siječnju 1958. pobjegao iz zemlje. Privremena vlada, sastavljena od vojnika i civila, preuzela je vlast do izbora novog predsjednika krajem 1958. Prijelazno je razdoblje bilo obilježeno nizom paktova među političkim grupacijama kao i relevantnim društvenim skupinama, koji su sljedećih desetljeća imali bitnu ulogu u političkom razvoju Venezuele (Werz, 1983). 2.5. Nikaragva: “sandinistička” tranzicija (1979-1990) Nikaragvanska je tranzicija, nasuprot pet ostalih zemalja, obilježena trima posebnostima. Prvo, kod smjene autoritarnog Somozina režima bila je riječ o revoluciji u kojoj je srušen stari poredak i zamijenjen novim (Torres Rivas, 2001, 100. i d). Drugo, ta je revolucija sa sandinističkom oslobodilačkom frontom (Frente Sandinista de Liberación Nacional (FSLN) na vlast dovela lijevu

225

grupaciju s vlastitom predodžbom o demokraciji, koja nije bila potpuno spojiva s liberalnom demokracijom. Treće, demokratizacija Nikaragve – kao i u ostalim tranzicijama u Srednjoj Americi – bila je obilježena građanskim ratom i njegovim zaoštravanjem sredinom osamdesetih godina. Građanski je rat pretvorio sandinističku eru još više u tranzicijsku fazu u kojoj su međunarodni akteri igrali središnju ulogu, djelomice konstruktivnu (Contadora, Esquipulas, Europa), a djelomice destruktivnu (SAD) (Krennerich, 1996). U slučaju Nikaragve može se sporiti o tome je li sandinistička era bila faza tranzicije u demokraciju ili autoritarni režim sui generis. Dok su suvremene analize i akteri, koji politički nisu simpatizirali sandiniste, njihov režim smatrali lijevom diktaturom, kako se povećavala vremenski odmak ta se faza više interpretira kao tranzicijska faza te se promatra u regionalnom okviru (Torres Rivas, 2001). I mi shvaćamo eru sandinista kao tranzicijsku fazu, koja počinje padom Somoze i završava „konstitutivnim izborima“ 1990. – i izbornim porazom te silaskom s vlasti sandinista. Jer, unatoč autoritarnim crtama u pojedinim fazama, osobito između 1982. i 1986, sandinistička vlast nije bila doista sposobna institucionalizirati ili čak konsolidirati autoritarni režim. Bitni konstitutivni elementi demokratskog razvoja (zakon o strankama i izborni zakon, neovisna izborna vlast, osnivanje stranaka, formiranje opozicije) postavljeni su u njihovoj eri. I Ustav iz 1987. godine u svojoj je jezgri bio podoban kao osnova nikaragvanske demokracije. Osim toga, neke su represivne mjere bile povezane s građanskim ratom koji je potican izvana. U cjelini, sandinistička Nikaragva stoga se prije može karakterizirati kao hibridni režim, koji je oscilirao između autoritarnih i demokratskih tendencija (Krennerich, 1992, 209). Nikaragvanska se tranzicija može podijeliti u četiri faze: (1) od rušenja Somozine diktature sandinističkom revolucijom 1979. do etabliranja postrevolucionarnoga prijelaznog poretka 1980. godine (uključujući agrarnu reformu, osnovni statut, državno vijeće, izgradnju vojske, policije i masovnih organizacija); (2) pokušaj stabilizacije i legitimiranja socijalne, participativne demokracije pod vodstvom FSLN-a, uz istodobno jačanje civilne i vojne opozicije, koji je okončan korektno provedenim, iako ograničeno kompetitivnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima 1984; (3) faza izrade novog ustava od strane izabranog parlamenta, koji je stupio na snagu 1987. godine te, uz nekoliko većih reformi, važi i danas; u toj je fazi gerilski rat dostigao vrhunac, ali i mirovna nastojanja u Srednjoj Americi (sporazum iz Esquipulasa 1987); (4) napokon, definitivno otvaranje režima, koje je uz snažnu međunarodnu asistenciju dovelo do izbora 1990. – i do neočekivane izborne pobjede opozicije (Bendel i Krennerich, 1996, 316). Za tijek „sandinističke“ tranzicije odlučni su bili kako interni, tako i eksterni pomaci moći. Nakon raspada heterogene revolucionarne koalicije i uspona FSLN-a na položaj hegemonijalne sile počelo je formiranje unutarnje opozicije, sastavljene od građanskih snaga i katoličke institucionalne crkve, koja je stalno zahtijevala poštivanje temeljnih liberalnih prava. Međunarodni pritisak na vladu FSLN-a također je bivao sve snažniji ubrzo nakon njihova preuzimanja vlasti. Dok se predsjednik SAD-a Carter još trudio uspostaviti kooperaciju, s revitaliziranjem Hladnog rata (ulazak Sovjetskog Saveza u Afganistan 1979) i

226

stupanjm na dužnost predsjednikan SAD-a Ronalda Regana 1981. počela je snažna protusandinistička politika, koja je dovela do ustrojavanja i poticanja problematike takozvanih kontraških pobunjenika. U drugoj polovici osamdesetih godina režim FSLN-a, k tome u uvjetima stalne privredne krize, bio je sve snažnije izložen unutarnjemu i vanjskom pritisku (Herrera Zúniga, 1996, 290. i d.). Uklapanjem u srednjoamerički mirovni proces uspjelo se nakon 1987. doduše ublažiti problematika kontraša, ali je privredni razvoj prisiljavao na drastičnu politiku prilagodbe, koja je dodatno poticala nezadovoljstvo stanovništva. Drugčije no 1984, ujedinjena opozicija (UNO), unatoč nekim rezervama, nije bojkotirala izbore u veljači 1990. te je njezina kandidatkinja, Violeta Chamorro, neočekivano pobijedila. Vlada je priznala rezultat izbora, ali je i u prijelaznom razdoblju pokazala svoje svijetle i tamne strane. Tako je, s jedne strane, surađivala s opozicijom u pogledu neometana prijenosa vlasti, no s druge je strane agirala na korumpiran način u Somozinu stilu, transferirajući dekretom u velikim razmjerima državno vlasništvo elitama. FSLN-a. Stupanjem na vlast Violette Chamorro u travnju 1990. „sandinistička“ je tranzicija bila okončana (Williams, 1994). 2.6. Meksiko: jako prolongirana tranzicija (upravljanje i pregovori 19771997) Početak prolongirane meksičke tranzicije (Eisenstadt, 2000) u istraživanjima se različito datira kao i njezin kraj. Kao najraniji početak navodi se 1968, kad su studenti i skupine urbanih srednjih slojeva dospjeli u otvoreni sukob s režimom, koji je doživio žalostan vrhunac u masakru u Tlatelolcu, te je razotkrio smanjenu integrativnu snagu sustava vlasti. U razdoblju nakon toga (1970-1976) pod predsjednikom Echeverríom ponovno se pokušala stabilizirati izgubljena snaga nadzora pomoću skupe politike kooptiranja, što je, međutim, negativno utjecalo na ekonomsku učinkovitost i dovelo do novih sukoba. Njegov je nasljednik, López Portillo pokušao prevladati tu „nestabilnu perzistenciju“ (Cansino, 2000, 87. i d.) ortodoksnim politikama stabilizacije, uz istodobnu političku liberalizaciju. S izbornom reformom 1977, koju smatramo pravim početkom tranzicije, htjelo se ponajprije integrirati „neslužbene“ stranke lijevog spektra u politički sustav, a da se ipak ne ugrozi pretenzija na hegemoniju PRI-a (Nohlen, 1993). Zajedno s početkom naftnog buma, koji je omogućio povratak na rast zasnovan na intenzivnom korištenju resursa i preraspodjeli, sustav se privremeno mogao stabilizirati (Lauth, 1991, 96. i d.). Međutim, nakon dužničke krize 1982. društvene su suprotnosti ponovno izbile na vidjelo, tako da se isprva funkcionalna liberalizacija, koja je stabilizirala vlast, počela pretvarati u disfunkcionalnu, koju je PRI uspijevao držati pod kontrolom samo još izbornom manipulacijom. Po prvi put su postale vidljive i jasne pukotine unutar stranke, koje su u konačnici dovele do formiranja pokreta lijevog centra izvan PRI-a te su tako – uz već dugo tolerirani desnokonzervativni PAN109 i zahvaljujući daljnjem „popuštanju“ 109

PAN (Partido de Acción Nacional) još je od 1939. prošao dug put od funkcije alibija, lojalne opozicije do prosvjedne stranke (usp. Loaeza, 1999).

227

izbornog zakona 1987. – još više oživjele stranačku konkurenciju. Privremeni vrhunac tog razvoja sve do krize autoritarnog sustava bilo je falsificiranje predsjedničkih izbora 1988, koje je Carlosu Salinasu otvorilo put do predsjedničke dužnosti (Lauth i Wagner, 1993). Salinas je počeo dva temeljna modernizacijska pothvata, koji su naizgled do 1993. vodili uspješnoj rekonsolidaciji režima. Pomoću neoliberalno inspiriranih reformi privrednog poretka (otvaranje prema vani, privatizacija, deregulacija) pokušao je, pomoću ekonomske učinkovitosti, opet ojačati jedan od bitnih stupova legitimacije režima. U nastojanju da osigura svoj projekt reforme Salinas je, drugo, bio ponukan napraviti političke ustupke opoziciji – osobito PAN-u. Namjeravana rekonsolidacija pokazala se, međutim, početkom 1994. iluzornom. Istodobno sa stupanjem na snagu ugovora o NAFTA-i, u Chiapasu su zapatisti proglasili otvorenu pobunu protiv meksičke države, čime se zaljuljao i posljednji stup legitimacije režima – očuvanje socijalnog mira. Politička ubojstva tijekom iste godine – prije svega, atentat na imenovanoga Salinasova nasljednika Colossia – pojačala su dojam da se stabilnost države smanjuje (Mols, 1996a, 256. i d.). U tim su uvjetima 1994. održani dotad najslobodniji i najpošteniji izbori na saveznoj razini. To što ti izbori ipak nisu imali kvalitetu demokratskih konstitutivnih izbora uvjetovano je kako instrumentalnim karakterom koji su PRI i državna elita pridavali procesu demokratizacije, tako i posebnim povijesnim uvjetima. Osim nejednakih šansi u izbornoj kampanji110 te manjim, no i u praksi još prisutnim metodama izborne prijevare i drugim neregularnostima,111 niz akata političkog nasilja, koji je počeo ubojstvom kardinala Posadasa te je nakon izbora spektakularno nastavljen ubojstvom generalnog sekretara PRI-a Ruiza Massieua, stvorili su klimu straha, koju je PRI upozoravanjem na daljnju nestabilnost usljed političke promjene znao iskoristiti sebi u prilog (Cansino, 2000, 248. i d.). Ta je klima pridonijela i nesigurnosti o tome bi li i u kojoj mjeri PRI prihvatio eventualni izborni poraz sa svim konzekvencijama. To se činilo malo vjerojatnim, budući da je stopljenost stranke i državnog aparata tvorila osnovu resursa moći u golemom imperiju PRI-a, od kojeg bi se teško odustalo bez borbe, a s druge strane nije raspolagala gotovo nikakvim mogućnostima da provede svoju izbornu pobjedu. Niti je u tom trenutku savezno izborno tijelo IFE bilo istinski neovisno, niti je postojalo nepristrano izborno sudstvo. Salinasov nasljednik Zedillo ipak je, zbog relativno poštenih izbora, raspolagao znatnom mjerom legitimnosti, koju je, međutim, brzo opet prokockao neuspješnim menadžmentom devalvacije pesosa krajem 1994. (Faust, 2000). Monetarna i privredna kriza koja je uslijedila nakon toga te rastuće socijalne napetosti bila je, doduše, prouzročena nekoherentnom reformskom politikom 110

Dominaciji u medijima treba pridodati nejednaku raspodjelu sredstava za izbornu kampanju, od kojih je 73 posto pripalo PRI-u (usp. Becerra i dr., 2000, 426). 111 Iscrpna analiza izbora 1994. dana je u Calderón Alzati i Cazés (1996, 145. i d.), u poglavlju o promatranju izbora, koje sadržava i konačno izvješće Alianza Civica, nevladine organizacije koja je do danas najprofiliranija u toj materiji. To kritičko završno izvješće u mnogim točkama odgovara mišljenju članova Vrhovnoga izbornog tijela IFE (Instituto Federal Electoral) iz civilnog društva . Službeno stajalište Glavnog vijeća IFE-a, kojemu je na čelu bio član vlade Carpizo, smatralo je, naprotiv, da su izbori bili gotovo savršeni (168).

228

Salinasa, ali je odgovornost za nju pripisana cijeloj novoj vladi i PRI-u. Taj rapidni gubitak legitimnosti u konačnici je potkopao i dotad središnju političku instituciju Meksika - predsjednika države (Rubio, 1998). U kontekstu sve samosvjesnije stranačke konkurencije, iznuđene demokratizacije izbornog režima kao i erozije metakonstitucionalnih ovlasti predsjednika, a time i PRI-a, Zedillu nije preostalo ništa drugo nego da prizna rezultate kongresnih izbora 1997. i time konstelaciju divided government, koja je zadala konačni udarac neformalnome političkom poretku Meksika (Carillo i Lujambio, 1998). Pobjeda Vincenta Foxa na predsjedničkim izborima 2000. značila je kraj više od sedamdesetogodišnje ere PRI-a.

3. Institucionalizacija Na pitanje o institucionalizaciji latinskoameričkih demokracija nije lako odgovoriti zato što su sve započele kao defektne demokracije ili su se kao takve razvijale. To, osobito u slučaju Čilea, nameće pitanje je li institucionalizacija bila završena s ustavnim reformama i nakon toga konstitutivnim izborima 1989. ili tek s uklanjanjem autoritarnih enklava 15 godina kasnije. Zbog analitičkih se razloga proces institucionalizacije usko povezuje s tranzicijskim procesom, dakle s fazom smjene autoritarnog režima sve do općeprihvaćenih konstitutivnih izbora, te se stoga shvaća u užem smislu, dok se pitanje „defektne demokracije“ svrstava u fazu konsolidacije. U nastavku teksta to ćemo pobliže objasniti na primjeru Čilea. Uz to značajnoograničenje, možemo konstatirati da se institucionalizacija u demokracijama Latinske Amerike u usporedbi s ostalim transformacijskim regijama odvijala razmjerno brzo. To je, s jedne strane, povezano s činjenicom da obično nije bilo spora o temeljnoj konfiguraciji političkih sustava.112 U gotovo svim zemljama postojali su uzori u republikanskim ustavima koji su se etablirali počevši od 19. stoljeća i koji su se najčešće prilagođavali društvenim razvojnim procesima – makar u pogledu konstitucionalnog dizajna. Sve do danas sve su latinskoameričke zemlje zadržale predsjednički sustav vlasti, premda se dizajni ipak međusobno razlikuju. S druge strane, u mnogim su zemljama već postojala iskustva s demokratskom vladavinom, koja su se – čak i kad su bila negativna – mogla uključiti u fazu institucionalizacije (Peeler, 1998, 25. i d.). Najteži temeljni problem latinskoameričkih država – uz iznimku Urugvaja, Kostarike i Čilea – bio je pak jaz između ustavne norme i ustavne stvarnosti, kojim ćemo se pozabaviti kod pitanja o defektnim demokracijama.

112

Iznimke su dva obrađena slučaja, naime sandinistička tranzicija i prolongirana tranzicija Meksika.

229

Tablica 23: Ustavi u tranzicijskom procesu Početak Pregovori o ustavu demokracije tijekom tranzicije (godina) Argentina (1983) ne

Ustavni diskurs nakon tranzicije sposobnost djelovanja egzekutive Čile (1990) da 1981. uklanjanje reforme 1989. autoritarnih referendum 1989. enklava (2004/2005) Peru (1980) da 1979. sposobnost Ustav 1979. djelovanja egzekutive Venezuela (1958) ne 1947. „Bolivarska pakt među elitama novi Ustav 1962. republika“ Nikaragva ispočetka: ne 1987. temeljne liberalne (1979-1990) (revolucija) reforme

Meksiko (1997)

ne

Važeći ustav na početku demokracije 1853.

1917.

punktualne reforme

Važeći ustav 2005. 1994 . referendum 1981. sa sukcesivnim promjenama 1993. referendum 1999. referendum 1987. sa sukcesivnim promjenama (prije svega 1995, 2000) 1917.

3.1. Argentina: obnova prezidencijalizma (Ustav iz 1853) Kolaps vojnog režima nakon Falklandskog rata nije, doduše. izazvao trenutačno povlačenje vojske, ali ona do prijenosa vlasti nije više imala značajniju ulogu u tranziciji (Linz i Stepan, 1996, 190. i d.). Među etabliranim strankama peronista (PJ) i radikala (UCR) nije bilo spora o institucionalnim temeljima iznova stečene demokracije. Napotiv, Argentina se vratila Ustavu iz 1853, koji je bio na snazi prije puča i koji je doduše više puta bio modificiran tijekom desetljeća, ali mu je temeljna struktura ostala nepromijenjena. U nju se, osim naglašenog prezidencijalizma, ubrajala ponajprije federalna struktura zemlje, koja se povijesno razvijala i koja je u zemlji imala stvarnu političku težinu – kako u obliku drugoga parlamentarnog doma, tako i u političkoj ulozi provincijskih guvernera. S konstitutivnim izborima 1983. ustavna je struktura implicitno iznova legitimirana i faza institucionalizacije bila je privremeno bila dovršena (Waldmann, 1992, 170. i d.). Godine 1994. ipak je provedena značajna ustavna reforma, koja se kasnije obrađuje kao aspekt problema konsolidacije, budući da nije u užoj svezi s tranzicijom. Alfonsin je na predsjedničkim izborima s 52 posto glasova ostvario neupitnu pobjedu nad kandidatom peronista (40 posto), koji su prvi put doživjeli poraz. Međutim, u parlamentu odnosi većine i manjine nisu bili tako jasni. Radikalna je stranka s 47,4 posto važećih glasova dobila 50,8 posto mjesta u donjem domu i time neznatnu većinu; peronisti su kao mjerodavna opozicijska stranka osvojili 33,5 posto glasova i 43,7 posto mandata (Molinelli i dr., 1999). Međutim, u Senatu su peronisti uspjeli osigurati relativnu većinu (43,7 posto

230

mjesta), UCR je dobio 39,1 posto mjesta, no postojala je mogućnost tvorbe većine uz pomoć pojedinih provincijskih senatora (Birle, 1995, 191. i d.). Otvorenima su ostala – u svakom slučaju promatrano iz perspektive 1983. – u biti dva problema demokratizacije. Prvo, vojska se nalazila u svojemu povijesno najslabijem položaju, no moglo se očekivati da će pitanje procesiranja povreda ljudskih prava izazvati sukobe. Dok su Alfonsin kao i većina Argentinaca zagovarali podizanje optužnica i donošenje presuda, pokušaji vojne vlade tijekom tranzicije da proglasi amnestiju pokazali su da oružane snage to neće bezuvjetno prihvatiti (Heinz, 2001a, 81. i d.). Drugo, bilo je upitno je li se promijenio stav političkih aktera prema ustavnim normama. Jer, u praksi su i izabrane vlade bile sklone da u slučaju dvojbe zanemare Ustav, zbog čega se i govori „o kršenju Ustava kao političkoj konstanti“ (Carreras, 2002, 32). Ta problematika ticala se, primjerice, zaobilaženja Kongresa, koje se obrazlagalo osiguranjem sposobnosti vladanja te nadasve, doduše ustavno zajamčene ali u stvarnosti nedostatne, neovisnosti pravosuđa. U biti se tek trebalo pokazati jesu li se mjerodavni politički akteri doista sporazumjeli o općeobvezujućim pravilima igre. 3.2. Čile: modifikacija i korektura autoritarnog ustava Posve je drukčije izgledalo stanje u Čileu, gdje se zbog specifične upravljane tranzicije moraju razlikovati dva procesa institucionalizacije (Garretón, 2004). U užem smislu je uključenim akterima – s jedne strane režimskim elitama sastavljenim od predstavnika vojske i civilnih pristaša vojske, a s druge strane opozicijskim strankama ljevice i centra – pošlo za rukom da između referenduma u listopadu 1988. i stupanja na dužnost predsjednika Aylwina institucionaliziraju demokraciju, koja je, međutim, zbog „autoritarnih enklava“ uređena kao defektna demokracija. Od toga treba razlikovati institucionalizaciju u širem smislu, koja se uglavnom ticala uklanjanja tih autoritarnih odredbi i trajala je do 2005. . Institucionalizacija u užem smislu bila je izraz specifičnih odnosa moći prije i tijekom tranzicije, koji su opoziciji dopuštali samo modifikaciju ali nipošto i potpunu reviziju Ustava iz 1981. (Krumwiede, 2004). Promjene Ustava prvotno su doduše slijedile strogu računicu s ciljem osiguranja moći autoritarne režimske koalicije, time što su predvidjele „zaštićenu“ demokraciju pod tutorstvom vojske, no u znatnom su dijelu bile oblikovane tako da su stvorile osnove demokratskog sustava sa snažnim predsjedničkim režimom. Ustavne reforme 1989. uspjele su ukloniti samo dio autoritarnih odredbi. U želji da ne ugrozi riskantnu tranziciju i smjenu vojnog režima, opozicija je prihvatila ne samo ustavni „red vožnje“, nego i političke okove koji su joj nametnuti u godinama što su slijedile. Temeljni građevni element „zaštićene“ demokracije (Loveman, 1994) postala je konstitucionalno usidrena uloga vojske. Ona je opremljena snažnim vlastitim kompetencijama (proračun, osoblje, doktrina) i, osim toga, uspostavljena je kao čuvar ustavnog poretka. Povrh toga, vojska je sebi formalnim putem osigurala politički utjecaj, budući da je utvrđivala polovicu Vijeća nacionalne sigurnosti koje je, među ostalim, moglo suodlučivati o izvanrednom stanju i imenovati dio senatora. (Thiery, 2000, 163. i d.). Tako je

231

demokracija s enklavama imala učinka i na izborno natjecanje i time na središnje područje svake demokracije. Sustav vlasti – snažan predsjednički režim sa simetričnim dvodomnim parlamentom – bio je poremećen time što se otprilike petina gornjeg doma sastojala od imenovanih senatora. Budući da ih isprva imenovao sam Pinochet, odnosno tijela pod njegovim utjecajem (Vrhovni sud), vladi drukčijeg političkog usmjerenja bilo je gotovo nemoguće vladati protiv desnog tabora. Osobito su promjene Ustava, unatoč dostatnim izbornim većinama, bile moguće samo uz suglasnost makar dijela desne opozicije. To je ustrojstvo moći zacementirano izbornim sustavom, koji je faktički desnom taboru osigurao veto-moć manjine, a istodobno je male stranke lijevo od Concertación – ponajprije komuniste – držalo podalje od parlamenta. Sukladno namjerama, u parlamentu su tako bila zastupljena dva politička tabora, a desni je tabor kao opozicija bio u povlaštenom položaju (Siavelis i Valenzuela, 1996). Demokratska opozicija koalicije centra i ljevice bila je, doduše, svjesna ograničavajućih ustavnih odredbi, ali nije imala dovoljno moći da poduzme daljne korekture Ustava niti da spriječi daljnje šahovske poteze Pinocheta do kraja tranzicijske faze (prije svega, personalne odluke, leyes de amarre). U odnosu prema institucijama te (defektne) demokracije mora se ipak poći od snažnoga „negativnog“ konsenzusa među političkim elitama Čilea. Jer, s jedne je strane doduše svim akterima, a to znači naposljetku svim Čileancima, bilo jasno da je vladajuća koalicija centra i ljevice, sastavljena od kršćanskih demokrata, umjerenih socijalista (PS, PPD) i manjih stranaka, odbijala autoritarne elemente političkog poretka s obzirom na njihov normativni sadržaj, te se također namjeravala boriti protiv njih, što je otpočetka jasno izrekla u svom programu. No, s druge je strane bila u stanju pružiti uvjerljiva jamstva desnoj opoziciji i vojsci da će to činiti isključivo na osnovi samog Ustava – a time, u konačnici, samo u sporazumu s opozicijom (Thiery, 2000, 304. i d.). Stupanjem na dužnost predsjednika Aylwina u travnju 1990. počela je stoga institucionalizacija u širem smislu, čija se dinamika u kasnijem izlaganju obrađuje kao aspekt problema konsolidacije. Ona je – doduše ne isključivo, no ipak latentno – odredila političku igru devedesetih godina u Čileu. Taj proces „druge institucionalizacije“ čileanske demokracije trajao je gotovo 15 godina, sve dok naposljetku 2004. konsenzusom političkih stranaka – najprije u Senatu – nisu ukinute autoritarne enklave. 3.3. Peru: prekarna institucionalizacija Skicirani problem institucionalizacije defektne demokracije u još većoj mjeri pogađa Peru, gdje je demokracija tijekom osamdesetih sve više dospjevala u turbulencije, sve do takozvanog autogolpea predsjednika Fujimorija 1992. U užem je smislu institucionalizacija demokracije u Peruu bila dovršena razmjerno brzo: nakon saziva Ustavotvorne skupštine 1978. uslijedilo je usvajanje novog Ustava 1979, da bi naposljetku bili održani konstitutivni izbori 1980. (McClintock, 1989). I u Peruu je stoga Ustav bio jedna od središnjih tema tranzicije. No za razliku od Čilea, Ustav nije bio u žarištu spora između autoritarnih elita i demokratske opozicije, premda je „revolucionarna ljevica“ pokušala proglasiti Ustavotvornu skupštinu „legitimnom“ vladom protiv vojnog

232

režima. Međutim, taj je pokušaj vojska uspjela spriječiti u suglasnosti s umjerenim strankama APRA i PPC (Cotler, 1994, 120. i d.). U cjelini su, međutim, političke elite iz svih tabora, uključujući i vojsku, bile suglasne da promijenjena socijalna i politička realnost zemlje traži i novu konstitucionalnu osnovu – svakako i zato da se jasno označi novi demokratski početak. Ustavotvorna skupština, koja je izabrana 1978, predstavljala je sve političke snage zemlje – uz iznimku Belaúndeove Acción Popular, koja je sazivanje skupštine smatrala nelegitimnim te nije sudjelovala u izborima (Lynch, 1999, 116. i d.). Ustav je, ipak, neosporno imao sveobuhvatnu legitimnost – veću nego danas važeći Ustav iz 1993, koji je usvojen u režiji Fujimorija te je skrojen u skladu s njegovim ambicijama za stjecanje moći. U ustavne tekovine ubraja se, među ostalim, i to što su prvi put i nepismeni stekli aktivno i pasivno pravo glasa. Ipak, bilo je i spornih točaka između civilnih elita i vojske, koja je nastupila kao implicitni partner u pregovorima prilikom usvajanja Ustava. Tako je vojska bila u stanju razmjerno lako izraditi i nametnuti ustavno poglavlje o vojnim pitanjima kojim joj se jamči institucionalna auonomija te se poštuje njezina uloga pokroviteljske sile (Cotler, 1994. 125. i d.). U cjelini, Ustav iz 1979. ojačao je položaj predsjednika. On je dobio mogućnost donošenja predsjedničkih dekreta kao i raspuštanja parlamenta jednom tijekom svog mandata ako se njegovoj vladi tri puta iskaže nepovjerenje (Schmidt, 1998, 109. i d.). Time je trebalo izbjeći situacije u kojima se nekadašnji predsjednik Belaúnde1967-1968. doveo u položaj u kojem je bio nesposoban za djelovanje. Rasprave i pregovori o Ustavu u Peruu 1978-1979. djelomice su oživjeli stara neprijateljstva te su povremeno – i zbog ponekad tvrdih pregovaračkih pozicija vojske – dospijevali u slijepu ulicu, no ujedno su budili nade u sveukupno viši stupanj političke stabilnosti – obećanje koje elite sljedećih godina ipak nisu bile sposobne ispuniti (Lynch, 1999, 173. i d.). S izborima 1980. i stupanjem na dužnost Belaúndea dovršena je „prva“ institucionalizacija demokracije. Nakon što je 1979. umro Haya de la Torre, kandidat s najvećim izbornim izgledima, APRA nije bila u stanju ponuditi jednako snažnog kandidata. Tako je Fernando Belaúnde već u prvom krugu izbora s 45 posto glasova i s velikom prednošću pred ostalim kandidatima izabran za predsjednika. I u dvodomnom je parlamentu novi predsjednik raspolagao jasnom većinom: U Predstavničkom domu je AP osvojio apsolutnu većinu, a u Senatu je Belaúnde uspio osigurati suradnju kršćansko-socijalne stranke PPC, pa se i tu mogao osloniti na apsolutnu većinu. No već je njegov mandat pokazao da su institucionalni temelji demokracije bili sve drugo nego stabilni: delegativna praksa vladanja, ponovno rastuća uloga vojske, razbuktavanje gerilskog rata te, nipošto najmanje važno, masivne povrede ljudskih prava retrospektivno dopuštaju samo sud da je institucionalizacija demokracije u Peruu propala mnogo prije nego što se dogodio autogolpe 1992. (Tanaka, 2005). 3.4. Venezuela: uspjela institucionalizacija pomoću paktova elita I u Venezueli je uspjela razmjerno brza institucionalizacija demokracije, što je dovelo do dugotrajne faze političke stabilnosti (Werz, 1983). S obzirom na slabo

233

prethodno demokratsko iskustvo, koje je ograničeno na trienio 1945-1948, ta institucionalizacija, kao i posljedična stabilizacija demokracije, vrijedne su pozornosti. Za to je zaslužan proces učenja, koji su političke elite – uključujući i dijelove vojske – prošle u pedesetim godinama. Kako političke snage koje su poduprle puč 1948, tako i Acción Democrática, sada su smatrali dogovore, kompromis, političku umjerenost i (doduše ipak „kanaliziranu“) participaciju nužnima da bi se ublažilo stranačke sukobe i etabliralo trajan politički poredak (Levine, 1989, 256. i d.). To je napokon dovelo do niza paktova 1958, koji su postavili kamen temeljac za kasniji politički razvoj. Osobito su u Pacto de Punto Fijo, koji su tri velike stranke potpisale još prije izbora 1958, AD, kršćanskodemokratski COPEI i liberalni URD dogovorili da će poštovati izborne rezultate neovisno o ishodu, usmjeriti politička sporenja na sadržajna pitanja, težiti kompromisu u spornim pitanjima te jamčiti organizirano zastupanje interesa (Köster, 2002, 32. i d.). Zajedno sa sporazumom o političkim smjernicama i pomirenju interesa kapitala i rada tako je neutralizirana potencijalna opozicija sustavu od strane relevantnih moćnih skupina (Levine i Crisp, 1999, 378. i d.; Karl, 1986). Osim podjele odgovornosti, stranke su utvrdile i udjele u zaposjedanju položaja te time i mogućnosti utjecaja i patronaže. Za razliku od trienia, sada su obje najveće stranke (AD i COPEI) podjednako sudjelovale u sinekurama, koje je državni aparat mogao podijeliti. Uključivanjem najvažnije opozicijske stranke u sustav patronaže iz pakta iz Punto Fijo proizašao je bitan učinak na stabilizaciju sustava (Werz, 1983, 103. i d.). Da bi ti paktovi bili mogući, iz dogovora je naprotiv isključena komunistička partija PCV. Izbori u prosincu 1958. napokon su postavili prve temelje institucionalizacije demokracije. Nimalo iznenađujuće, parlamentarne je izbore osvojila još uvijek najbolje organizirana AD s gotovo 49,5 posto glasova, znatno ispred URD-a (26,8 posto) i COPEI-a (15,2 posto). Predsjednik je s 49,2 posto glasova postao predsjednik AD-a Rómulo Betancourt (1959-1964). U duhu paktova među elitama iz 1958. raspravljalo se i o novom ustavu, koji je usvojen 1961. Ustav je uspostavio liberalnu demokraciju sa snažnim predsjedničkim režimom (Crisp, 1997). Time je institucionalizacija privremeno dovršena. Neriješen je, međutim, ostao problem što su isključenjem ljevice iz paktova marginalizirani njezini politički interesi u venezuelanskoj politici. Reakcija na to stanje bilo je daljnje (samo)isključenje ljevice. Počevši od 1960. – pod dojmom uspješne kubanske revolucije – KP Venezuele je podupirala lijevi gerilski pokret koji, međutim, nikad nije uspio uzeti maha. Reintegracija Komunističke partije naposljetku je uspjela nakon izbora 1968. i amnestije 1969, čime je dovršena početna faza vezuelanske demokracije (Levine, 1989). 3.5. Nikaragva: borbe oko institucionalizacije Najteži proces institucionalizacije nedvojbeno je prošla Nikaragva, koja je ujedno jedina od šest zemalja koja se nije mogla nadovezati na institucionalne uzore iz vlastite povijesti (Williams, 1994). Revolucija 1979. značila je političkoinstitucionalni rez u povijesti zemlje, koja je, k tome, na početku tranzicije bila u

234

katastrofalnome ekonomskom stanju.113 Tako je proces institucionalizacije praktički započeo u „nultom satu“ te je prolazio – uključujući autoritarne otklone vlade FSLN-a i izvanredna stanja uvjetovana građanskim ratom – nemirne i oscilirajuće faze, koje su sezale duboko u devedesete godine. Odlučne su etape bile donošenje Temeljnog statuta 1979, izbori 1984, Ustav iz 1987, „konstitutivni izbori“ 1990. kao i dvije reforme Ustava 1995. i 2000. To već upućuje na činjenicu da institucionalizacija nikaragvanske demokracije stoji na nesigurnim temeljima (Walker, 2003, 139. i d.). Temeljni statut iz 1979. značio je nakon sloma Somozina režima neku vrstu privremenog ustava, koji je ipak više služio ponovnoj uspostavi državnog poretka (Williams, 1994). Politička moć bila je koncentrirana u vladajućoj hunti FSLN-a, koja je faktički, osim izvršne, obnašala i zakonodavnu vlast. Prava faza demokratske institucionalizacije podudara se sa žestokim sporenjima s tek formiranom opozicijom o izbornom zakonu i zakonu o strankama, što se, osim u bojkotu izbora 1984, osobito pokazalo i u sučeljavanjima o ustavu. Na izborima 1984. prvi je put, osim predsjednika, izabrana i nacionalna skupština koja je, za razliku od prethodnoga državnog vijeća (1980-1984), bila čisto stranački parlament liberalno-reprezentativnog profila. Ona je osim toga – o čemu se također sporilo – imala funkciju ustavotvorne skupštine, koja je izradom Ustava 1987. počela novu etapu institucionalizacije. Ustav, koji je uz dvije veće reforme ostao do danas na snazi, uglavnom je odgovarao, unatoč elementima revolucionarne retorike, građansko-liberalnom ustavu, te je utemeljio unitarnu republiku s predsjedničkim sustavom vlasti (Krennerich, 1992, 230). Na tim su institucionalnim temeljima, koji su u praksi ipak bili jasno obilježeni hegemonijskom ulogom FSLN-a, napokon održani izbori 1990, koji su donijeli pobjedu opoziciji (Anderson i Dodd, 2005). Institucionalizacija demokracije u Nikaragvi nije, međutim, završila konstitutivnim izborima. Progresivna podjela političkog društva na sandiniste i protusandiniste, koja je jako ograničila kapacitet djelovanja vlade Violete Chamorro, dovela je tijekom devedesetih godina do žestokih konfrontacija među taborima i do burnih rasprava o promjenama Ustava. Nakon višemjesečnih teških pregovora napokon je 1995. usvojeno 65 ustavnih amandmana, koji su za posljedicu imali značajne promjene u međusobnom odnosu državnih vlasti. Znatno je ojačana uloga nacionalne skupštine spram predsjednika, među ostalim i tako time što joj je dano pravo da jednostavnom većinom sruši predsjednički veto, ukinito je i pravo predsjednika na suspenzivni veto, a parlament je dobio veće kontrolne ovlasti (proračunsko i porezno zakonodavstvo). Povećane su i ovlasti Vrhovnog suda (Herrera Zúniga, 1996). Izbori 1996. i 2001. rezultirali su izbornim pobjedama liberalnog saveza Partido Liberal Constitucionalista (PLC) nad sandinistima, koje su potvrdile političku podjelu zemlje (Anderson i Dodd, 2005). Za mandata vlade Arnolda Alemána (1997-2002) ipak je došlo do dogovora o podjeli moći između predsjednika i vođe FSLN-a, Daniela Ortege, koji su, osim osiguranja osobnih 113

Privreda je 1978. doživjela pad za 8 posto, a 1979. za 26 posto; BDP po glavi stanovnika smanjio se između 1976. i 1979. s 1.018 USD na 681 USD (World Development Indicators, 2001).

235

sinekura, u konačnici rezultirali politiziranjem središnjih političkih institucija (Vrhovnog suda, izbornog povjerenstva, državne revizije). Ta se tendencija potkopavanja, odnosno instrumentalizacije institucija nastavila i za mandata vlade Enriquea Bolañosa (od 2002) i pokazatelj je trajnih problema konsolidacije u Nikaragvi (Krennerich, 2003). 3.6. Meksiko: inkrementalna institucionalizacija pomoću reformi Iskazi o institucionalizaciji meksičke demokracije moraju živjeti s paradoksom da se nova meksička demokracija uzdiže na istim temeljima kao i „savršena diktatura“ PRI-a – naime na Ustavu iz 1917. Skica starog režima kao i meksičke prolongirane tranzicije već je pokazala da je Ustav – koji je još na snazi unatoč raspravama o njegovoj reformi – dovoljan okvir za izgradnju demokracije. Međutim, za to je ipak bilo nužno, s jedne strane, donijeti izvršne zakone o ustavnim tijelima, koji su se ponajprije ticali aspekta slobodnih i poštenih izbora, te, s druge strane, ukinuti neformalna pravila koja su meksičkog predsjednika pretvorila u „izbornog cara“ (Domínguez, 1999). Institucionalizacija meksičke demokracije – koja se odvijala usporedno s tranzicijom – u biti se odnosila na izborni režim (Cansino, 2000). Tu su se događale temeljne zakonske promjene – kako u odnosu na norme, tako i na njihovu primjenu. Taj je proces doživio svoj vrhunac uspostavom neovisnoga izbornog tijela i, nakon toga, provedbom slobodnih i poštenih izbora na saveznoj razini 1997. i 2000. Osim toga, bio je praćen napretkom u ostvarivanju političkih sloboda i prava, premda je potpun razvoj slobode mišljenja i tiska osjetno kasnio za razvojem demokratskoga izbornog režima. Poslijeizborni sukobi, koji su nadasve u slučajevima izborne pobjede opozicije između 1989. i 1994. nerijetko rješavani pregovorima između stranaka i predsjednika, sad se kanaliziraju u institucije pravne države (Eisenstadt, 1999). Povećanje stupnja stranačkopolitičkog natjecanja od kraja osamdesetih godina dovelo je već za Salinasova mandata do više reformi izbornog sustava (Becerra i dr., 2000). Kao i izborne reforme 1977. i 1987, one su, doduše, bile posljedica legitimacijskih problema režima, ali su zbog dostignute dinamike natjecanja te nadasve vlastite dinamike stvorenih institucija sukcesivno polučile porast kvalitete izbora. Reforme tih godina (1990, 1993, 1994. i 1996) vrtjele su se oko dviju središnjih tema: neovisnosti tijela vlasti koje je nadležno za organizaciju izbora i postupaka za rješavanje izbornih sporova. Instituto Federal Electoral (IFE), koji je osnovan 1990. i zadužen je za provedbu izbore, registre birača i izborne iskaznice, bio je doduše kao institucija osnovan odozgo, ali se ipak razvio u izborno tijelo koje je postajalo sve neovisnije od PRI-a i vladi. S povećanjem utjecaja IFE-a bilo je moguće za sve stranke bitno poboljšati i pravila o financiranju stranaka i pristup medijima, koji su desetljećima bili pod kontrolom PRI-a i još su 1994. djelovali u njegovu korist. Izborno sudstvo, koje je do 1987. bilo u nadležnosti Kongresa, a nakon toga je bilo podijeljeno između legislative i judikative, nakon reforme 1996. u nadležnosti je Tribunal Electoral Federal del Poder Judicial. Konačni je rezultat reformi bila potpuna autonomija

236

izbornog tijela vlasti kao i potpun prijenos nadležnosti za rješavanje izbornih sporova na judikativu (Thiery, 2005). Institucionalizacija demokracije u Meksiku privremeno je dovršena 2. srpnja 2000. izborom Vincentea Foxa za predsjednika države, koji je stupanjem na dužnost u prosincu 2000. okončao sedamdesetogodišnju vladavinu Partido Revolucionario Institucional (PRI). Tek je nakon te promjene vlasti postalo moguće ukloniti defekte meksičke demokracije koje je ustanovio odnosno ostavio PRI, a koji se, prije svega, nalaz na područjima državnosti i pravne države i koji su Meksiko pretvorili u neliberalnu demokraciju s djelomice ograničenom vlašću (Hernández Rodrígez, 2004). Žestoki višemjesečni prosvjedi opozicije koja je izgubila s vrlo malom razlikom u glasovima na predsjedničkim izborima 2006. pokazuju, međutim, da je demokratska kultura prihvaćanja izbornog poraza, čak i desetljeće nakon konstitutivnih izbora, slabo razvijena.

4. Konsolidacija Razmjerno brza, makar naizgled uspješna, institucionalizacija demokracijâ u Latinskoj Americi ne može prikriti činjenicu da se gotovo sve one moraju ocijeniti kao defektne demokracije. Samo su se Kostarika, Urugvaj te odnedavno Čile 2005. godine mogle smatrati institucionalno intaktnim demokracijama, to jest te države ispunjavaju minimalne kriterije koji se moraju uzeti za vrednovanje nekoga političkog režima kao demokracije. To izražavaju i podaci Bertelsmann Transformation Indeksa (BTI), koji se u bitnome oslanjaju na koncept demokracije koji je predstavljen u ovoj knjizi. Sve ostale zemlje – uz autokracija Kubu i Haiti – moraju se, naprotiv, svrstati u defektne demokracije. One ne ispunjavaju u dovoljnoj mjeri minimalne koncepcijske kriterije demokracije, premda se mogu utvrditi značajne razlike u njihovim učincima (v. tablicu 24). Budući da se kao opće pravilo uzima da se defektne demokracije, doduše, mogu stabilizirati, ali se ne mogu konsolidirati kao demokracije, u analizama zemalja što slijede u nastavku analiziraju se respektivni sindromi defekata. Oni pokazuju u koji parcijalnim režimima politički sustavi imaju temeljne probleme konstitucionalne konsolidacije. Pritom je lako vidjeti da su i drugi čimbenici koji čine konsolidaciju demokracije – stranački i asocijacijski sustav, kontrola protudemokratskih veto-aktera i civilna kultura – po pravilu slabo izraženi i u uskoj su svezi s razvojem defektnih demokracija. Na temelju podataka o demokraciji Bertelsmann Transformation Indeksa države Latinske Amerike mogle su e 2005. svrstati u sljedeće tipove režima:

237

Tablica 24: Tipovi režima u Latinskoj Americi/Karibima (2005) Konsolidirane ili gotovo konsolidirane demokracije 10,0-8,1 Urugvaj Kostarika

Defektne demokracije s ograničenom stabilnošću

Čile

Meksiko Panama

8,0-7,1 Brazil Argentina

El Salvador Dominikanska Republika

7,0-6,1 Peru Honduras Bolivija Nikaragva Paragvaj

Jako defektne demokracije s malom stabilnošću 6,0-4,1 Kolumbija Gvatemala

Autokracije

< 4,1 Kuba Haiti

Ekvador Venezuela

Napomena: Zemlje su razvrstane u skladu s podacima statusnog indeksa demokracije BTI-a 2006. (referentni datum: siječanj 2005), koji obuhvaćaju i podatke o demokratskoj konsolidaciji i državnosti. Skupina defektnih demokracija diferencirana je za Latinsku Ameriku na dvije podskupine. redoslijed zemalja u stupcima slijedi opadajuće vrijednosti indeksa. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

Ovdje se ne možemo opširnije baviti jednim od temeljnih problema političkog oblikovanja koji je znatno utjecao na razvoj demokracija – uključujući i naftnu državu Venezuelu – naime neoliberalnim strukturnim reformama zasnovanima na Wašingtonskom konsenzusu (Williamson, 1990), koje su pod pritiskom opadajuće privredne snage, visoke državne i privatne zaduženosti kao i reformskih koncepata Međunarodnoga monetarnog fonda (IMF) i Svjetske banke izazvale dramatične socioekonomske promjene. Samo su Čile i djelomice Meksiko apsolvirali te reforme već za vrijeme autoritarnog režima. U svim ostalim zemljama demokratske su vlade bile konfrontirane s time da moraju mijenjati etablirane društvene strukture moći te poduzimati duboke socijalne rezove. U gotovo svim zemljama Latinske Amerike to je dovelo do političkih kriza, koje su vlade u različitoj mjeri bile u stanju savladati. Unatoč tome, nijedna se zemlja nije vratila u autokratski režim.

238

Slika 8: Razine demokracije u Latinskoj Americi (2003-2005) Urugvaj Kostarika Čile Brazil Argentina Meksiko Dominikanska Rep. Peru Panama Honduras El Salvador Bolivija Nikaragva Paragvaj Venezuela Ekvador Gvatemala Kolumbija 1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Napomena: stupci pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost pet kriterija demokracije, koji odgovaraju parcijalnim režimima embedded democracy; indikatori BTI-a 2006. u tu su svrhu iznova grupirani odnosno agregirani. Ljestvica seže od 1 (nije prisutno) do 10 (potpuno ispunjeno). Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

Slabosti latinskoameričkih demokracija nedvojbeno se nalaze u području pravne države: obje njezine dimenzije, važenje građanskih prava i sloboda i horizontal accountability, u Lastinskoj Americi nedovoljno su ostvarene. Podaci BTI za 2006. upućuju na izrazit raskorak između elemenata poliarhije i komponenti pravne države. To znači da se politička moć uglavnom generira prema demokratskim pravilima igre, ali njezina kontrola ne funkcionira ni između grana vlasti niti u pogledu elementarnih prava građana. To odvajanje demokratski legitimirane političke moći od institucionalnih mehanizama osiguranja od njezine zlouporabe u svim se defektnim demokracijama Latinske Amerike toliko etabliralo da se više ne može označiti kao prolazni fenomen.

239

Slika 9: Raskorak između “poliarhije” i pravne države (2003-2005) 10

7

4

or H on du ra s N ik ar ag va Pa ra gv aj Ek va do r V en ez ue la K ol um bi ja G va te m al a

El Sa lv ad

a Bo liv i ja

am

Pe r

u Pa n

Re p.

sk a

ek sik o

tin a

D om

in ik an

M

zi l Br a

A rg en

U ru gv aj K os ta rik a

1

Pravna država Poliarhija Napomena: stupci pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost iznova agregiranih kriterija pravne države u Statusnom indeksu BTI 2006; točke pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost kriterija poliarhije. Podaci su prikupljeni za razdoblje 2003-2005. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

4.1. Argentina: problemi konsolidacije delegativne demokracije Unatoč povoljnim izgledima za konsolidaciju, Argentinu su u poljednjih 20 godina opetovano potresale duboke krize, koje su se negativno odrazile i na konsolidaciju demokratskih institucija (Levitsky, 2005). U povijesnoj usporedbi treba kao pozitivnu pojavu zabilježiti da su vlade, počevši od 1983, beziznimno dolazile na položaj slobodnim i poštenim izborima te da su se 1989. i 1999. dva puta dogodile demokratske promjene vlasti u kojima su se smjenjivale vlade različitih političkih boja. Jedina su iznimka turbulentan kraj predsjednika De la Rúe u prosincu 2001. te, nakon toga, prijelazna faza za mandata predsjednika Duhaldea. Međutim, u Argentini se uspostavila delegativna demokracija u kojoj predsjednici djeuluju na rubu Ustava i opetovano negiraju kompetencije dviju drugih grana državne vlasti (Merkel i Puhle i dr., 2006, 84. i d.). Već za mandata predsjednika Alfonsína (1983-1989), koji je nastupio s decidiranim opredjeljenjem da učvrsti demokraciju, konstitucionalna konsolidacija jedva je postigla ikakav napredak. U pogledu dvaju najvažnijih političkih izazova – privrednog razvoja i civilne kontrole vojske – njegov se mandat, unatoč početnim uspjesima, u cjelini mora smatrati neuspješnim. Nakon 1987. pojava hiperinflacije, tri vojne pobune i sukobi sa sindikatima torpedirali su demokratski razvoj. Nakon toga su radikali sukcesivno izgubili sve izbore protiv peronista, naposljetku i predsjedničke izbore 1989. Kad je postalo jasno da Alfonsín više nije mogao djelotvorno vladati, svoju je dužnost u srpnju 1989, prije roka. predao Carlosu Menemu (Palermo i Novaro, 1996, 35. i d.).

240

Menemova je strategija rješenja krize – neoliberalno inspirirane privredne i državne reforme, politika povlačenja konačne crte u pitanjima vojske i problematici ljudskih prava – u institucionalnom pogledu bila praćena uspostavom hiperprezidencijalizma i domesticiranjem pravosuđa. Djelujući na rubu Ustava, Menem je eliminirao većinu instancija horizontalne kontrole ili ih je doveo na svoju liniju (Thiery, 2002; Nino, 1992; Verbitsky, 1993, 77. i d.). Ta je praksa vladanja polučila rezultate utoliko što su savladane akutne krizne tendencije te su uspješno provedene strukturne reforme i protiv otpora u vlastitom taboru. Putem pravno i etički dvojbenih aranžmana Menem je uspio osigurati civilnu supremaciju nad vojskom. Argentinci su, iscrpljeni krizom, bili spremni zagovarati ili tolerirati Menemovo zaokruživanje vlasti u korist egzekutive – no nakon što se stišala akutna kriza u razdoblju nakon 1993. građani su strpljenje spram vlasti zamijenli sve otvorenijom kritikom (Levitsky, 2000). Delegativna praksa vladavine nastala u sklopu krize učvrstila se za vrijeme oba Menemova mandata (1989-1995; 1995-1999). Ona je obuhvaćala formalno i neformalno ojačanu ulogu predsjednika, njegov odnos prema legislativi kao i intervencije u pravosuđe (Thiery, 2001). Dio tih promjena uključen je u novi Ustav iz 1994. Osnove koje su prije toga neformalno dogovorene između Menema i Alfonsína u „paktu iz Olivosa“ imale su isprva cilj omogućiti ponovni izbor predsjednika (to jest Menema), a pritom je zauzvrat njegov mandat smanjen na četiri godine. Nadalje, formalizirane su njegove legislativne kompetencije preko dekreta u izvanrednom stanju. Međutim, namjera da se te kompetencije pomoću kontrolnog povjerenstva Kongresa obuzdaju unutar strogo kontrolirane mreže nije ostvarena do danas. Podjednako su ozbiljni bili zahvati Menema u pravosuđe, koje je ionako u argentinskoj povijesti bilo podređeno drugim dvjema granama vlasti (Carrío, 1996). No to se stanje ovisnosti pravosuđa postupno pogoršavalo nakon 1989, što se osobito odnosi na Vrhovni sud, čije su presude tradicionalno ionako bile naklonjene vladi, no za Menemova su se mandata pretvorile u držanje koje je podupiralo vladu i koje je na sudu jamčilo zloglasnu „automatsku većinu“ (mayoría automatica) (Gargarella, 1996, 228. i d.).Takvi su se funkcionalni nedostaci reproducirali i na nižim razinama pravosuđa i izraz su u cjelini vrlo krhkog funkcioniranja pravne države, što je prouzročilo klimu pravne nesigurnosti te je pridonijelo kontinuiranom padu ugleda sudbene vlasti kod građana. Ta ostavština Menemove ere nije se mogla ukloniti ni nakon 1999. Ni slabi predsjednik De la Rúa (19992001) ni privremeni predsjednik Duhalde (2002-2003). kao ni njegov nasljednik Kirchner nisu odustali od delegativne prakse vladanja, niti su bili sposobni – ako zanemarimo nekoliko simbolični gesta – ojačati argentinsko pravosuđe (Bertelsmann Stiftung, 2005). Razlog za to stanje u krajnjoj je liniji nepromijenjeno držanje argentinske političke klase, koja djelotvorna ustavna ograničenja smatra neugodnim opterećenjem za političke poslove i koja ima koristi od slabih političkih i pravnih konrolnih instancija (Thiery, 2005). Problemi institucionalne konsolidacije usko su povezani s obrascima političkoga i društvenog predstavljanja, koji sadržavaju povijesno nastale, kako poticajne tako i opstruktivne potencijale za demokratsku konsolidaciju (Berensztein, 2004). Za razliku od europskih zemalja, kompleksne društvene crte

241

sukoba, koje su se oblikovale tijekom 19. i 20. stoljeća, nisu našle odgovarajući izraz u stranačkom sustavu. Dvije najvažnije političke snage – građanska stranka Unión Cívica Radical (UCR), ukorijenjena u srednjim slojevima, i Partido Justicialista (PJ) kao organicistički pokret s masovnom podrškom radničkih i donjih slojeva – zastupale su različite društvenopolitičke koncepcije, koje se teško mogu smjestiti unutar sheme lijevo-desno; osim toga, u Argentini se nikad nije uspjela etablirati desna stranka koja bi predstavljala konzervativne sektore (Birle, 2002, 214. i d.). U obje je stranke unutarnje frakcioniranje jako veliko i nestabilno, obje su decentralno strukturirane, njihova je ideološka kohezija i unutarstranačka disciplina slaba. To otežava i oblikovanje konsenzusa preko stranačkih granica. Umjesto toga, prevladava kultura konfrontacije, koja je, primjerice, pridonijela padu De la Rúe. Premda su zato efektivni broj stranaka (1983: 2,22; 1989: 2,80; 1995: 2,96; 1999: 3,39) i stupanj fragmentacije niski, protiv toga pozitivnog konsolidacijskog učinka djeluju slaba kohezija stranaka i unutarnje podjele. Ni slaba ideološka polarizacije nije dovela do ublažavanja političke konfrontacije (235. i d.). Ipak se do ponovnog neuspjeha UCR-a 2001. činilo da se u Argentini formirao stabilan stranački sustav pod pokroviteljstvom PJ-a i UCR-a, kojega je, uz neznatne konjunkturne oscilacije, obilježavala bila niska volatilnost birača. Proces restrukturiranja koji otad traje rezultirao je umjereno fragmentiranim stranačkim sustavom s jednom dosad dominatnom većinskom strankom (PJ), oslabljenim strankama (UCR i FREPASO) i malim regionalnim strankama. Jako narasle stope apstinencije birača na izborima, jednako kao i otvoreno odbijanje političke klase od strane građana, upućuju na krizu predstavljanja i nedostatak političkih alternativa (Jackisch, 2000; Bernsztein, 2004, 40. i d.). Za razliku od Perua, kriza povjerenja ipak dosad nije dovela do sloma etabliranoga stranačkog sustava. I razina funkcionalnog predstavništva nudi tek ambivalentan potencijal za jačanje argentinske demokracije. Počevši, najkasnije, od pedesetih godina 20. stoljeća zemlja je raspolagala izdiferenciranom mrežom korporativističkih aktera, pri čemu su neupitno dominirala udruženja poslodavaca i (peronistički) sindikati. Tipična obilježja bila su snažna politizacija i strategije djelovanja koje su se u okviru etatističkoga razvojnog modela po pravilu izravno obraćale državnim donositeljima odluka (Palomino, 2002). S privrednom krizom kasnih osamdesetih godina i neoliberalnim reformama za Menemova mandata slabili su, međutim, integracijski potencijal, sposobnost kooperacije i intermedijarni učinci argentinskih udruženja. Sustav sindikata oslabio je ne samo zbog reformi (među ostalim, veće tarifne autonomije umjesto političkog posredovanja, decentralizacije tarifnih pregovora), nego i zbog sve brojnijih raskola (primjerice, konkurentskih krovnih udruga sindikata), smanjivanja članstva, sve većih poteškoća u mobilizaciji i slabog ugleda sindikalnih vođa. Umjesto tradicionalno bliske isprepletenosti između sindikata i peronizma, sindikalni krajobraz sve se više pluralizirao (Catalano i Novick, 1997). Za razliku od sindikata, makar je dio (udruženja) poslodavaca za Menemova mandata uspio ostvariti svoje zahtjeve, ali se i argentinski poslovni krajobraz dramatično promijenio zbog otvaranja prema vani i deindustrijalizacije (Birle, 1991). U cjelini, time je političko značenje interesnih skupina tijekom devedesetih godina znatno oslabilo. Kao pandan krizi

242

političkog predstavništva na taj je način, nakon raspada korporativističkog modela, i funkcionalno predstavništvo bilo sposobno izvršavati svoju funkciju samo ograničeno. Bila je, makar privremeno, uočljiva tendencija k fragmentiranju i partikularizaciji interesnog krajobraza, koji raspolaže slabim agregacijskim kanalima prema političkom sustavu i ne tvori sustav industrijskih odnosa podoban za koncertiranje (Palomino, 2002). Paradoksalna slika izgleda argentinske demokracije da se konsolidira potkrijepljena je činjenicom da je razina civilne kulture i civilnog društva vjerojatno njezin najjači temelj. Unatoč skromnoj sposobnosti za djelovanje političkih elita te privrednih i socijalnih kriza, koje se mogu označiti dramatičnima, podrška stanovništva demokratskim normama i postupcima još je vrlo viskoka. Porasla je i kritička svijest prema korupciji i kršenju pravila. Međutim, kriza učinkovitosti i predstavništva izražava se posljednjih godina u daljnjem padu povjerenja u državne institucije, u vladu, parlament, pravosuđe, stranke i udruženja, te se kreće na razini od samo 15-30 posto podrške. Ipak, podrška demokraciji kao političkom poretku kojemu treba dati prednost pred svakim drugim sustavom nakon krizne 2000-2001. godine (58 posto) porasla je na 68 posto odnosno 64 posto 2003. i 2004, te je opet jednako visoka kao sredinom devedesetih godina (Latinobarómetro, 2004). Preživljavanje argentinske demokracije u dramatičnoj privrednoj krizi nakon 2000. pokazuje da su se temeljne demokratske norme stabilizirale. 4.2. Čile: napredujuća konsolidacija Početkom devedesetih godina Čile je već imao iza sebe privredne reforme, koje su jako otežavale konsolidaciju ostalih zemalja (Ensignia i Nolte, 1992). U kontekstu povoljnoga privrednog razvoja, koji je bio prigušen samo zbog azijske krize između 1998. i 2000, bilo je moguće sukcesivno prevladati demokratske defekte. Petnaest godina nakon tranzicije konsolidacija čileanske demokracije jako je uznapredovala. Razvoj demokracije tijekom devedesetih godina bio je, s jedne strane, obilježen trajnim, no uglavnom na umjeren način prakticiranim sukobljavanjem oko uklanjanja autoritarnih enklava, a s druge su se strane vlade koalicije Concertación de Partidos por la Democracia, koje su dotad osvojile sve nacionalne izbore, primarno trudile da učvrste demokratski poredak, te su stoga u konačnici nastojale postići konsenzus s desnim strankama (Fernández, 1998). To je bitno odredilo kako mandat Patricia Aylwina (1990-1994), tako i njegovih nasljednika Eduarda Freia Ruiz-Taglea (1994-2000) i Ricarda lagosa (20002006), tako da su se na političkom području mogle zamijetiti tek manje turbulencije. Unatoč ispočetka još prisutnim prijetećim gestama Pinocheta, demokratska se igra vidljivo stabilizirala te je povremeno rezultirala sporazumima koji su nadilazili granice političkih blokova (Thiery, 2000, 159. i d.). Politički proces koji se pretežno glatko odvijao i razmjerno niska razina sukoba tvorili su pak, zajedno s visokom institucionalnom stabilnošću, povoljne izglede za postupno rješavanje ekonomskih i socijalnih izazova. Dok je vlada predsjednika Aylwina osigurala nužnu stabilizaciju okvirnih uvjeta, za

243

predsjednika Freia uspostavio se gotovo „običan“ politički tijek, tako da je unatoč postojećim autoritarnim enklavama, koje su se ipak smanjivale, postignut napredan stupanj konsolidacije (270. i d.). Taj je razvoj još više naglašen uhićenjem Pinocheta u Londonu 1998. i njegovim posljedicama – optužbom za kršenja ljudskih prava, procesnom nesposobnošću zbog „starosne demencije“, gubitkom senatorskog mandata – te je doveo do produbljene naknadne prerade kršenja ljudskih prava. S druge strane, u čileanskoj je vojsci – što je bilo povezano i sa smjenom generacija – došlo do procesa učenja, koji su pospješili normalizaciju civilno-vojnih odnosa. I čileanska se desnica sve više udaljavala od starog režima i osobito od Pinocheta, pokušavajući tražiti svoju političku budućnost kao konzervativna snaga Čilea s onu stranu autoritarnog naslijeđa (Garretón, 2004). Krajem 2004. u čileanskom su Senatu usvojene reforme Ustava koje – pod pretpostavkom vjerojatne suglasnosti u Zastupničkom domu 2005. /??/ – vode uklanjanju autoritarnih enklava. Spornim ostaje samo binominalni izborni sustav koji, međutim, više nema ustavni rang i stoga je predmet zasebne reformske rasprave. U tom procesu postupnog rastvaranja autoritarnih enklava – u snažnoj opreci spram ostatka Latinske Amerike – uloga pravne države pokazala se najpozitivnijim čimbenikom razvoja demokracije. Pravna je država u posljednjim godinama uvijek bila u žarištu javnosti kad je bila riječ o prevladavanju povijesti vojne diktature. Pritom je osobito istaknuto bilo pitanje je li i u kojoj mjeri čileansko pravosuđe neovisno i stoga sposobno pozvati na odgovornost visoko pozicionirane predstavnike režima, kao napokon i samog Pinocheta (Matus, 1999; Zalaquett, 1999). Pokazalo se da se čileansko pravosuđe oslobodilo svoje ispočetka pasivne uloge te je zauzelo samostalnu poziciju. Poštivanje konstitucionalno propisanih postupaka vidi se i u tome što su u Čileu dosad bile nepoznate delegativne praktike poput onih u Argentini ili u Brazilu za mandata predsjednika Collor de Mella. Međusoban odnos grana vlasti obilježen je prononsiranim prezidencijalizmom, koji je ipak obuzdan funkcionirajućim dvodomnim parlamentom i drugim autonomnim organima (Fernández, 1998, 41. i d.). Kongres uspostavio kao veto-igrač osobito zahvaljujući odnosima većine u Senatu uspostavio kao veto-igrač koji, u načelu, može blokirati zakonodavne inicijative izvršne vlasti. Obuzdavanje predstavničkih tijela nadopunjeno je nizom samostalnih ustavnih tijela koja kontroliraju i ograničavaju njihove kompetencije djelovanja, kakvo je osobito središnja banka (Thiery, 2000, 160. i d.). Tih su se pravila igre u posljednjih 15 godina političke elite Čilea beziznimno pridržavale. Ta „pravna kultura“, koja se najprije može shvatiti kao konsenzus elita, ima svoj pandan u odgovarajućim očekivanjima čileanskog stanovništva, koje dijeli taj legalizam i od političkih elita očekuje strogo očuvanje legalnosti političkog procesa (Fernández, 1998, 34. i d.). To, međutim, ne znači da povrh toga postoji čvrsti konsenzus o temeljnim društvenopolitičkim pitanjima, primjerice o modelu razvoja (Garretón, 1999, 153. i d.; Krumwied, 2004, 270). Naprotiv, može se očekivati da će se politička pozornica ponovno pokrenuti kad se jednom počne rastvarati disciplinirajući „negativni“ konsenzus – nastao kao obrana od autoritarne opasnosti (Tironi i Agüero, 1999). Međutim, novija politička rasprava u Čileu pokazuje da vladajuća

244

koalicija prije teži omekšavanju binominalnoga izbornog sustava, a time i definitivnom raskidu s Pinochetovom erom. Od ustavne reforme 2004-2005. uređenje izbornog sustava više nema ustavni rang; za promjenu je dovoljna tropetinska većina u oba doma parlamenta. Pregovori između vlade i umjerene desnice počeli su nakon stupanja na dužnost Michelle Bachelet u ožujku 2006. Pored postupne konstitucionalne konsolidacije, koja je uključila sukcesivno potčinjavanje vojske kao jedinog veto-aktera, i na drugim se razinama pružaju povoljne šanse za konsolidaciju. Tako je politička stabilnost Čilea velikim dijelom povezana sa stabilnim obrascima organizacije političkog predstavništva (Bodemer i Carreras, 1997). Doduše, efektivni broj stranaka koje su zastupljene u parlamentu naigled je visok (6,25). No, budući da stranke uz postojeći izborni sustav na izborima (moraju) nastupiti u listovnim savezima, u Čileu trenutno stvarno postoji dvostranački sustav (efektivni broj stranaka 2,03). Pored stranaka u koaliciji Concertación – kršćanskih demokrata (PDC) i socijaldemokrata (PS, PPD, PRSD) – to je savez dviju desnih stranaka (umjerene RN i UDI, koja je dugo vremena bila najbliža starim režimskim snagama). Na parlamentarnim izborima u prosincu 2001. došlo je, doduše, do značajnih pomaka unutar blokova, ali ne i između njih. U cjelini je stranački sustav organizacijski stabilan i društveno dovoljno usidren, uz rastuće veze sa civilnim društvom (Alcántara Sáez i Luna, 2004). Stupanj polarizacije – ako se računaju i stranke koje nisu zastupljene u parlamentu, poput Komunističke partije – u cjelini je prilično umjeren, no u pojedinačnim pitanjima, poput primjerice postupanja s povredom ljudskih prava, bio je dugo vremena visok. I stupanj volatilnosti birača – ako se mjeri dvama politički relevantnim blokovima – prilično je nizak (Wehr, 2004). Uz to, Čile raspolaže diferenciranim krajobrazom interesnih skupina u kojemu značajnu ulogu, pored Katoličke crkve, imaju ponajprije udruženja kapitala i rada kao i organizacije za zaštitu ljudskih prava. Najutjecajnije su ipak udruge poslodavaca, čija se struktura konsolidirala već u procesu neoliberalnih reformi za vrijeme Pinocheta i koji su uspjeli zadržati svoj jak položaj i pod demokratskim vladama (Imbusch, 1995, 2004). Upravo u početnoj fazi mandata predsjednika Aylwina te su udruge, uz desne stranke, bile odlučan moćni čimbenik u prilog očuvanja liberalnoga privrednog poretka. Obratno su, međutim, vodeći ekonomski političari koalicije Concertación rano signalizirali da ne teže iz temelja promijeniti kurs. Kao pandan poslodavcima pod demokratskim su se vladama organizacijski opet uspjeli stabilizirati sindikati, koji su nakon diktature bili jako oslabljeni. Niz reformi radnoga i sindikalnog prava podupro je taj razvojni proces (Thiery, 1997). Sindikati, međutim, više nemaju snagu koju su imali prije diktature, što je osim liberalnim radnim i sindikalnim pravom u cjelini – koje je, među ostalim, rezultiralo atomizacijom sindikata – uvjetovano i općenito smanjenom kohezivnom snagom velikih društvenih organizacija (Ensignia, 2004). Bolni procesi učenja nakon 1973. doveli su do toga da su unatoč još prisutnom utjecaju stranaka pozicije sindikata manje ideološki fiksirane, a više pragmatično orijentirane. Premda su ispočetka postojale snažne diskrepancije među udrugama, koje su se ponajprije ticale prava na štrajk i zaštite radnika od otpuštanja, demokratske su vlade sa svojom politikom koncertiranja

245

uspjele obvezati obje interesne skupine, premda su kompromisna rješenja ostala daleko ispod očekivanja sindikata. Podrška demokratskim normama i postupcima u Čileu se kreće od osrednje do visoke (50-60 posto), no od ponovne uspostave demokracije čuđenje izaziva to što, unatoč uspjehu demokracije i tržišne privrede i visokog priznanja koje uživa rad vlade, razina podrške nije viša (Bodemer i Carreras, 1997, 195. i d.). Otprilike trećina stanovništva i 2004. iskazivala je indiferentnan stav prema demokraciji ili autokraciji, koji je osobito snažno izražen kod nižih slojeva, dok je potpora autokraciji s 25 posto najveća kod srednjih slojeva – dobitnika Pinochetove diktature (Latinobarómetro, 2004). Ti obrasci stavova u političkoj praksi, međutim, ne znače da je konstitucionalni okvir demokracije upitan, premda politička klasa Čilea – uz uočljivu iznimku predsjednika države – ne uživa visok ugled. 4.3. Peru: uspon i raspad defektne demokracije Novi demokratski početak Perua 1980. bio je nakon smjene vojnog režima zapravo pod pozitivnim predznacima. Među njima su, među ostalim, bili oslabljen položaj vojske, etabliranje razrađenog kataloga temeljnih prava s jamstvenim instrumentima, naznake uspostave reprezentativnoga stranačkog sustava te, napokon, prihvaćanje slobodnih i poštenih izbora – od 1980. na temelju općega izbornog prava – kao jedinog modusa pristupa vlasti. No političke elite nisu bile sposobne iskoristiti tu šansu. Umjesto toga, Peru je u posljednjih 25 godina iskusio turbulentan politički razvoj (Tanaka, 2005). Dok se tijekom osamdesetih godina najprije uspostavila delegativna demokracija s izrazito protuliberalnim crtama i sa sve većim enklavama vojske, Peru je devedesetih godina oscilirao između jako defektne demokracije i mekog autoritarizma. Nagli kraj Fujimorijeva režima u studenom 2000. značio je, doduše, ponovni povratak demokraciji, no ona se za mandata vlade Alejandra Toleda (od 2001) još nije uspjela dovoljno stabilizirati (Conaghan, 2005). Već je Belaúndeova vlada (1980-1985) propustila djelotvorno se pozabaviti ekonomskim i političkim izazovima (kriza zaduživanja, strukturne privredne reforme, širenje terora maoističke gerile Sendero Luminoso). Te su se tendencije dramatično zaoštrile pod predsjednikom Alanom Garcíom (19851990). nakon 1988, pa su se negativne tendencije pretvorile u temeljnu državnu krizu. Eratičan, populističko-delegativni stil vladanja Alana Garcíe nije se više mogao djelotvorno uhvatiti u koštac s eskalacijom građanskog rata i bankrotom razvojnog modela. Garcíjin mandat završio je u kaosu privredne krize, hiperinflacije i raspada države, te je isprovocirao traumu koja je ostavila dugotrajnog traga u peruanskom stanovništvu (McClinock, 1994).114 Taj je krizni scenarij pozadina na kojoj se dogodio Fujimorijev nagli uspon, a koji je išao ruku pod ruku s jednako brzim raspadom staroga stranačkog sustava (Tanaka, 1998; Lynch, 1999). Izbor Fujimorija protiv Vargasa Llose značio je neku vrstu revolucije putem glasačkog listića protiv etabliranih stranaka i političkih elita, što 114

Petnaest godina kasnije čini se da je trauma ipak zaboravljena odnosno da nije više usko vezana za Alana Garcíju, kad je on ponovno osvojio predsjedničke izbore.

246

Fujimori osobito znao dodatno iskoristiti tijekom takozvanog „puča protiv samog sebe“ (autogolpe). Većina peruanskog stanovništva prihvatila je autoritarnu politiku i honorirala je Fujimorijevu sposobnost političkog djelovanja (dalekosežnu eliminaciju terorizma, ponovnu stabilizaciju privrede i ponovno uključivanje u međunarodni privredni sustav) kako prigodom izbora za Ustavotvornu skupštinu 1992, tako i prigodom izbora 1995. (Peetz, 2001; Conaghan, 2005). Regresivne tendencije nisu, međutim, ostale ograničene na krizno razdoblje te su sve više pogađale sve demokratske institucije. Tako je Peru u u južnoameričkoj usporedbi bio jedina zemlja u kojoj je društveno, ekonomsko i nadasve političko značenje vojske nakon demokratzacije jako poraslo (Obando, 1999). Pogrešna percepcija dinamike terorizma od strane Belaúndea i Alana Garcíje osobito je ponukala vojsku da razvije vlastite (protu)terorističke strategije. U kontekstu izbora 1990. posjedovala je čak vrlo razrađen pučistički plan. Iznenađujući izbor Fujimorija ponukao je, međutim, vojsku da kao povoljniju prihvati opciju uske suradnje vojnog vodstva i predsjednika države. U cjelini se vojska – kojoj je 1996. zajamčena opća amnestija zbog kršenja ljudskih prava, a 1998. su joj priznate proširene ovlasti u suzbijanju kriminala – razvila u pretežno nekontroliran kompleks, u kojemu su bili uobičajeni krijumčarenje, trgovina drogom, preprodaja oružja i pranje novca (Rospigliosi, 2000). Oslabljeno je i funkcioniranje peruanske pravne države, prije svega tijekom devedesetih godina. Već otprije kronično slabu pravnu državu, podređenu stvarnim silama, dodatno su potkopali odnosno demontirali Fujimori i šef tajne službe Montesinos, najprije kako bi osigurali „sposobnost vladanja“, a onda kako bi očuvali vlast (Hammergren, 1998). Formalno su Ustavom iz 1993. ionako snaže ovlasti predsjednika još više ojačne (ponovni izbor, proračunska prava, ovlasti da donosi dekrete, imenovanje na najviše vojne položaje). Strukturna dominacija izvršne nad zakonodavnom vlašću dodatno je naglašena uspostavom simultano biranoga jednodomnog parlamenta. Unatoč vlastitoj parlamentarnoj većini, Fujimori je pojačao vladavinu putem dekreta, koju su već Belaúnde i Alan García koristili u velikom opsegu (Bernales, 1996). I pravosuđe je sustavno domesticirano i instrumentalizirano. Godine 1992. 60 posto sudaca koji su slovili kao „korumpirani“ zamijenili su privremeni suci, 1999. se Peru povukao iz Interameričkog suda za ljudska prava (Hammergren, 1998, 150. i d.). Faktičko raspuštanje Ustavnog suda, koji se 1997. izjasnio protiv mogućnosti ponovnog izbora Fujimorija, treba promatrati kao točku prevrata „hiperdelegativne“ demokracije u autoritarni režim, budući da je uklonjen posljednji institucionalni veto-igrač potiv vlade. Slabost pravosuđa, koja je dodatno naglašena širenjem ovlasti vojnih sudova, pretvorila se u krhko ostvarivanje individualnih sloboda i prava (poput izvanrednih stanja, proširene sudbene nadležnosti vojnih sudova, nekažnjivosti prijestupa snaga sigurnosti, mučenja) (Burt, 2004). Nakon turbulentnog kraja Fujimorijeva režima 2000, peruanska je demokracija počela u znatno nepovoljnijim uvjetima nego 1980. Doduše, uglavnom se uspjelo suzbiti moć koncentriranu u enklavama vojske i tajne službe, no institucije demokratske države nakon propadanja tijekom osamdesetih godina i sukcesivne demontaže tijekom devedesetih još nisu bile ponovno učvršćene.

247

Osim pitanja novog ustava, to se posebno tiče institucija pravne države, koje su tek na početku nužnoga reformskog procesa, kao i ishitrene decentralizacije započete 2002. Dok je prijelazna vlada pod Valentínom Paniaguom (2000-2001) još bila sposobna dati neke pozitivne naglaske, mandat Alejandra Toleda obilježilo je stalno propadanje sposobnosti djelovanja države, koje je zajedno s brojnim korupcijskim skandalima rezultiralo vidljivim gubitkom legitimnosti demokratskih institucija (Barr, 2003). Tabica 25: Glasovni udjeli stranaka i neovisnih kandidata 1978-1995. (u %) 1978. (U) 1980 (P) 1985 (P) 1990 (P) 1992 (U) 1995 (P) Stare stranke (S) 88,5 96,5 97,0 68,0 33,3 6,3 Neovisni + nove 11,5 3,2 3,0 31,7 84,8 93,7 stranke (N) Nevažeći 15,8 22,2 13,8 15,2 23,7 17,9 Apstinenti 16,0 21,0 9,0 22,0 29,0 26,1 Napomena: U = Ustavotvorna skupština; P = predsjednički izbori; S = stare stranke: AP, PPC, APRA i (razmrvljena) ljevica; N = nezavisni i nove stranke: Cambio 90 / Nueva Mayoría (Fujimori) i dr. Izvor: Tanaka (1998, 55).

Jedna je od najvećih prepreka na putu u stabilnu demokraciju slabost stranaka i civilnog društva, koja neposredno utječe i na institucionalnu stabilnost i djelotvornost (Tanaka, 1998; Lynch, 1999). U Peruu postoje samo labilne strukture političkog predstavništva, koje ne mogu na zadovoljavajući način posredovati između vrlo heterogenoga i segmentiranog društva i države. A činilo se da se nakon 1980. formira stranački sustav koji je pokrivao širok politički spektar i, osobito je na ljevici, raspolagao značajnim potencijalom mobilizacije. Međutim, katastrofalni učinci vlade, kako konzervativaca tako i (socijaldemokratski orijentirane) APRA-e, kod građana su uzrokovali - zajedno s državnom i privrednom krizom, porastom neformalnih odnosa u društvu i polarizirajućim stranačkim razmiricama - sve veći gubitak povjerenja u stranke. Etablirane stranke nisu ni programski ni strateški znale pronaći odgovor na simptome raspada koji su se manifestirali u usponu neovisnih kandidata.Tablica 25. pokazuje da su krizni simptomi, koji su se počeli nazirati već na lokalnim izborima 1989. godine, 1990. zahvatili nacionalnu razinu. Autsajder Fujimori iskoristio je prigodu između 1990. i 199,. te se u nedostatku drugih političkih resursa svojim (desno) populističkim diskursom izravno obratio peruanskoj javnosti, kojoj je je obećao učinkovit rad vlade i u svakoj je prilici kritizirao opstruktivnu ulogu stranaka odnosno tradicionalnih elita (Peetz, 2001, 69. i d.). Uspjeh njegove strategije pokazao se u tome što je 70 posto stanovništva podržalo njegov autogolpe u travnju 1992. Nakon sloma etabliranih stranaka do danas se nije uspio ponovno uspostaviti organizacijski stabilan, društveno ukorijenjen stranački sustav. Naprotiv, obilježen je jakom fragmentacijom, slabim programskim sposobnostima, snažnim personalističkim i klijentelističkim tendencijama i visokim stupnjem volatilnosti građana. Samo se tradicionalna stranka APRA uspjela sukcesivno ponovno stabilizirati, je jedina grupacija koja raspolaže snažnom organizacijom koja obuhvaća cijelu zemlju. Konzervativne stranke

248

Unidad Nacional odnosno Unión por el Perú, a još više izborne platforme novopridošlica (Fujimori, Toledo) najčešće se uspinju i padaju sa svojim vodećim likovima i stoga ne djeluju kao element stabilizacije političkog posredovanja i oblikovanja (Barr, 2003). Slični deficiti karakteriziraju i razinu funkcionalnog predstavništva interesa. Peru ima razmjerno široko diferenciran, no istodobno krajnje razmrvljen spektar artikulacije interesa u civilnom društvu (Tanaka, 1999). Međutim, već područje radnih odnosa pokazuje da sustav interesnog posredovanja unutar društva, kao i između civilnog društva i političkog sustava, funkcionira vrlo slabo. Najveći politički utjecaj imaju udruge poslodavaca, koje su osobito preko krovne udruge CONFIEP mjerodavno utjecale na reformsku politiku pod Fujimorijem i od nje su profitirale (Cotler, 1998a, 1998b). Nasuprot tome, sindikati, koji su ionako u posljednjih 50 godina igrali prilično marginalnu ulogu, nakon višedesetljetne investicijske krize i krize rasta, masovnog osiromašenja od kraja sedamdesetih godina i neoliberalnih reformi radnoga i tarifnog prava jedva još imaju neku političku težinu i utjecaj koji su relevantni u tarifnim kolektivnim pregovorima (Balbi, 1997). Zbog široke rasprostranjenosti neformalnih odnosa u svijetu rada, otprilike polovica zaposlenih radi na tržištu rada koje je potpuno neregulirano radnim pravom. Prema nekim računicama, stupanj sindikalnog organiziranja u privatnom sektoru opao je s oko 33 posto 1982. preko 15 posto 1990. na samo 3 posto 1997. (Bernedo Alvarado, 1998, 279). Sličnu tendenciju pokazuje smanjenje broja sklopljenih kolektivnih ugovora i osobito štrajkova u privatnom sektoru (1980: 739; 1997: 66). Samo su se u javnom sektoru uspjele održati neke organizacije, poput nastavničkog sindikata SUTEP. Zbog malog kapaciteta intermedijarnih organizacija i posljedične razmrvljenosti slabo je izražena spremnost organizacija civilnog društva za kooperativno i strateško djelovanje. U cjelini, na razini civilnog društva nedostaju sposobnosti kanaliziranja velikog broja partikularnih zahteva. To opetovano uzrokuje – kao, primjerice, zbog planirane privatizacije pojedinih javnih poduzeća u sektoru opskrbe 2002, štrajka nastavnika 2004. ili opetovanih prosvjeda seljaka koji uzgajaju koku – eruptivan politički prosvjed s posljedičnim krizama vlade (Cotler, 2005). Dok dinamika organizacija civilnog društva – već i zbog visoke razine samoorganiziranja – sve u svemu teče uglavnom pozitivno, posljednjih je godina bilo uočljivo smanjenje zadovoljstva demokracijom i povjerenja građana u institucije koje nose demokraciju. Podrška demokraciji opada unatoč iskustvu s autoritarnim Fujimorijevim režimom. Između 1996. i 2004. potpora je opala s 63 na 45 posto, što je jedna od najnižih stopa potpore u Latinskoj Americi (Latinobarómetro, 2004). S postignućima demokracije bila je zadovoljna jedva petina ispitanika. Kuriozitet je da je odbjegli Fujimori još 2004. u anketama s 20 posto glasova vodio ispred konkurenata, mogućih predsjedničkih kandidata. 4.4. Venezuela: dekonsolidacija “ogledne demokracije” Venezuela se nakon faze institucionalizacije demokracije, okončane najkasnije s integacijom lijevih grupacija u politički sustav tijekom šezdesetih godina 20.

249

stoljeća, mogla ocijeniti kao stabilna demokracija. Stabilnost, koja je Venezuelu u kontekstu autoritarne regresije na kontinentu šezdesetih i sedamdesetih godina učinila “oglednom demokracijom”, zasnivala se, međutim, na krhkim osnovama, koje je na okupu držala naftna renta (Crisp, 1997). U svjetlu novijega, diferenciranijeg istraživanja tranzicije valja utvrditi da se u Venezueli nije uspostavila puna liberalna demokracija, nego defektna demokracija, u kojoj su se redovito održavali slobodni i pošteni izbori, no u kojoj su konstitucionalno predviđeni mehanizmi odgovornosti (accountability) uglavnom prestali funkcionirati zbog paktirane partidocracea dviju velikih stranaka (Zimmerling, 2004). Ti su uvjeti, zajedno sa slabim kohezivnim učinkom političkih institucija općenito, rezultirali razvojem defektne demokracije s osebujnom mješavinom delegativnih, neliberalnih i ekskluzivnih crta, koja je provocirala svoju propast i gotovo je neminovno završila erom Cháveza (od 1998) (Coppedge, 1994a). Etape razvoja demokracije u Venezueli mogu se stoga podijeliti u tri veće faze: (1) uspješna uspostava i učvršćenje demokracije između 1958. i kraja sedamdesetih godina; (2) kriza modela tijekom osamdesetih godina s neuspješnim pokušajima stabilizacije do kasnih devedesetih godina; (3) rastvaranje starog poretka i uspostava „bolivarske republike“ pod Hugom Chávezom počevši od 1998. Tablica 26: Predsjednici Venezuele 1958-2005. i BDP per capita Mandatno razdoblje 1959-1964. 1964-1969. 1969-1974. 1974-1979. 1979-1984. 1984-1989. 1989-1993. 1993-1994.

Predsjednik

Stranka

BDP per capitaa

Rómulo Betancourt AD Raúl Leoni AD Rafael Caldera COPEI Carlos Andrés Pérez AD Luis Herrera Campíns COPEI Jaime Lusinchi AD Carlos Andrés Pérez AD Ramón Velásquez neovisan (prijelazni predsjednik) 1994-1999. Rafael Caldera neovisan 1999-2005. Hugo Chávez neovisan 2005Hugo Chávez neovisan a Izražen u američkim dolarima iz 1995, uvijek posljednje godine mandata. Izvor: World Development Indicators (2001, 2007).

4.145 4.133 4.219 4.305 3.426 3.241 3.645 3.482 3.213 4.820 n.p.

1. Stabiliziranje demokracije (1958-1983). Dugotrajna stabilnost venezuelanske demokracije bila je rezultat uspješnog saveza elita, koji su dvije najvažnije stranke, dakle socijaldemokratski usmjerena AD i kršćansko-socijalna COPEI, konstruirale tijekom šezdesetih godina i koji je doveo do trajne populističke distributivne koalicije koja je prožela cijelo društvo (Coppedge, 1994b). Ciljevi koji su utvrđeni paktovima iz 1958. – osim Ustava (1961), to su bili dugoročni razvojni planovi, agrarna i porezna reforma, socijalno zakonodavstvo, poboljšanje odgojnog sustava i modernizacija oružanih snaga – uspješno su ostvareni pomoću prihoda od nafte i doveli su do rastućega klijentelističkog i subvencijskog sustava kao čimbenika koji je osiguravao integraciju i stabilizaciju poretka (Levine i Crisp, 1999). Boeckh točno opisuje tu populističku distributivnu koaliciju:

250

“Putem mnoštva izravnih i neizravnih državnih transfera, pri čemu izravne transfere financirane iz državnog proračuna vladajuća stranka najčešće instrumentalizira za stvaranje stranačkih lojalnosti (klijentelizam), putem vješte uporabe političkih simbola, koji su tematizirali ‘izbavljenje masa’, kao i putem relativno otvorenih karijernih mogućnosti za dužnosnike sindikata i seljačkih udruga u dvama velikim strankama uspjelo se politički integrirati organizacijski sposobne dijelove društva te stvoriti stabilne i za stabilnost poticajne lojalnosti spram političkog sustava” (Boeckh, 1988, 643). Ta je politika, također, uzrokovala snažno širenje državnog aparata, čije su sinekure obje stranke dogovorno i na miran način podijelile. Vrhunac takva razvoja bilo je prvo mandatno razdoblje Carlosa Andrésa Péreza sedamesetih godina, kad su se zbog dramatičnog porasta cijene sirove nafte 1973/1974. utrostručili prihodi države i polučili još jaču tendenciju prema “državnom kapitalizmu”. Uz to su naftna industrija i proizvodnja željezne rudače podržavljeni 1975-1976. (Boeckh i Hörmann, 1992, 516. i d.). Dok je velik dio petrodolara tijekom sedamdesetih godina nestao na neproduktivan način, odnosno završio je u privatnim džepovima, razvojni su projekti, nošeni snovima o Gran Venezuela, najčešće financirani kratkoročnim kreditima (Muno, 2004, 15. i d.). Pod tim “režimom”, koji se formirao kao partidocracia i čije je obilježje bio dogovor o podjeli moći između dvije stranke, a ne učvršćenje demokratskih institucija kao takvih, neminovno je nestala najprije responsiveness venezuelanske politike, a zatim i horizontal accountability. Stranke su počele nadomještati ionako slabu tvorbu političke volje odozdo opsežnim dogovorima odozgo, pa su izbori više nalikovali na plebiscit o redistributivnim stranačkim elitama (Hellinger, 1991, 155. i d.). Odvojenost od dugoročnih društvenih interesnih pozicija ne može se opisati kao ekskluzivna demokracija u užem smislu, no sve je snažnije manifestirala obilježja kartela elita koji je sve više – Dahlovim riječima rečeno – bivao slijep za preferencije građana.115 2. Destabilizacija demokracije (1983-1998). Opadajuća stabilnost venezuelanske partidocracie osamdesetih godina izravno je povezana s vrloo poraslom ovisnošću o nafti i lošim menadžmentom političkih elita. Umjesto da potiču uravnoteženu privrednu strukturu zemlje, zbog usredotočenosti na državu, fiksiranosti na naftu i slabljenja institucija uklonjeni su i srednjoročni temelji za to. Na koncu su loše upravljanje privredom, opadanje prihoda od nafte i početak dužničke krize početkom osamdesetih godina pod vladom Herrera Campínsa okončali pretjerane predodžbe venezuelanskih elita o razvoju (Carrasquero, 2004, 397. i d.). Godina 1983. značila je s insolventnošću i devalvacijom domaće valute za 300 posto početak kraja razvojnog modela, što ni predsjednik Lusinchi nije mogao zaustaviti svojom populističkom politikom orijentiranom na poticanje potražnje. Naprotiv, 1989. ostavio je zemlju na rubu bankrota, uz vrlo negativnu 115

Poznato je da Freedom House ne može registrirati takve defekte. Od početka prikupljanja podataka 1973-1974. Venezuela je u političkim odnosno građanskim slobodama bila ocijenjena svaki put ocjenom 2, a od 1976-1997. čak s 1/2. Između 1978. i 1989. time je dobivala jednaku ocjenu kao i stara Savezna Republika Njemačka.

251

socijalnu bilancu s povećanjem siromaštva, većom smrtnošću djece i gubicima dohotka (Muno, 2004, 17. i d.). Naposljetku je predsjednicima Carlosu Andrésu Pérezu (1989-1993) odnosno Rafaelu Calderu (1994-1998), koji je nastupio kao neovisni kandidat, preostalo samo da organiziraju krizni menadžment. No neoliberalna politika strukturne prilagodbe, koju je preko noći 1989. inicirao Andrés Pérez, dovela je s vremenom do socijalne eksplozije. Krvavi neredi 1989. u Caracasu (poznatiji kao Caracazo) potpuno su razotkrili krizu legitimnosti političkog sustava, što će obilježiti razvoj tijekom devedesetih godina – uključujući dva neuspješna vojna puča 1992. (Welsch i Carrasquero, 2000). Dok je Andrés Pérez 1993. maknut s položaja pod optužbom za korupciju, Caldera je najprije pokušao opet provoditi heterodoksnu ekonomsku politiku, ali se nakon njezina neuspjeha morao vratiti ortodoksnome stabilizacijskom programu. Oba su predsjednika intenzivirala delegativnu praksu vladanja time što ih je Kongres autorizirao da donose dekrete sa zakonskom snagom. U cjelini, ta su proturječja i neusklađenosti u kriznom menadžmentu kao i nedostatak političke potpore rezultirali još većim udaljavanjem stanovništva od političkih elita (Muno, 1997, Faust i Muno, 1998). 3. Chávezova era (1999-2005 i poslije). Od stupanja na dužnost Huga Cháveza 1999. politički se sustav Venezuele drastično promijenio. Promjene se uglavnom zasnivaju na institucionalzaciji jako delegativne demokracije s velikom koncentracijom moći u rukama predsjednika, uključivanju donjih slojeva, namjernom poticanju političke polarizacije, ulozi vojske kao oslonca vlasti i čimbenika reda te lijevom populizmu predsjednika, koji nadilazi venezuelanske granice (Shifter, 2006). Međutim, mogu se uočiti i snažni kontinuiteti „starog poretka“, koji izazivaju sumnje u to da je kod „Bolivarske Republike“, unatoč vehementno proklamiranoj revolucionarnoj retorici, doista riječ o novoj eri venezuelanske demoracije (Zimmerling, 2004). Izbori u prosincu 1998. značili su potres u venezuelanskoj politici. Chávezu je s njegovim pokretom Movimiento Quinta Republica (MVR) pošlo za rukom iskoristiti stalno raspoloženje protiv političkog establišmenta i s 56 posto glasova osvojiti apsolutnu većinu na predsjedničkim izborima. Nekad stabilni dvostranački sustav Venezuele, koji su još od početka devedesetih godina obilježavale progresivna fragmentacija, nestabilnost stranaka i visoka volatilnost biračkih glasova (McCoy, 1999), time je doživio konačan slom. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, koje je Chávez nametnuo 1999, njegov je MVR osvojio 121 od 131 mandata, a tradicionalne stranke samo pet mandata. Chávez je iskoristio povoljan trenutak i trajno raspoloženje jednog dijela stanovništva da ispočetka delegativnom prakse vladanja, a onda oslonjen na novi ustav sigurne parlamentarne većine, proširi koncentraciju vlasti u rukama predsjednika, a time i radijus svoga odlučivanja (Muno i Thiery, 2002). Već je Ustavotvorna skupština eliminirala izabrani Kongres i judikativu („pravosudno izvanredno stanje“). U prosincu 1999. novi je venezuelanski Ustav usvojen na plebiscitu sa 71 posto glasova podrške. Ustav je produljio predsjednički mandat s pet na šest godina i dopustio jednokratan neposredan ponovni izbor.116 Ukinut je 116

Pritom Chávez, kao prethodno Fujimori u Peruu tijekom devedesetih godina, polazi od toga da je njegov sadašnji mandat (2000-2006) njegov prvi mandat po novom Ustavu te tako može biti

252

Senat, pa je Kongres sveden na jedan dom (Nacionalnu skupštinu), te je time eliminiran jedan potencijalni veto-akter. Ustav, koji je skrojen po Chávezoj mjeri, značajno je pojačao predsjedničke ovlasti, osobito pravo da raspusti Nacionalnu skupštinu i raspiše nove izbore, što je još više pomaknulo ravnotežu moći u njegovu korist (Bodemer i Nolte, 1999). No, koncentracija moći u Chávezovim rukama još više se temelji na činjenici da više ne postoji nijedno državno tijelo koje ne kontroliraju njegove pristaše (Vrhovni sud, ombudsman, glavni državni odvjetnik, napokon i nacionalno izborno povjerenstvo). I središnja je banka izgubila autonomiju te je sad podređena izvršnoj vlasti (Shifter, 2006). Ustavom predviđeni izbori 2000. potvrdili su Cháveza s još većom većinom (60 posto naspram 6 posto). Ipak, njegova strategija aktivne polarizacije, sporni politički zahvati (u državnu naftnu kompaniju PDVSA, u sindikalne izbore), kao i slabi privredni socijalni uspjesi (Burchardt, 2004) rezultirali su dramatičnim smanjenjem podrške. Zaoštrena klima u unutarnjoj politici, u kojoj se Chávezov tabor, koji pretežno predstavlja jako narasle donje slojeve, sučeljava s heterogenom koalicijom gornjih i srednjih slojeva, poduzetnika i sindikata, političara starih stranaka, kao i moćnoga venezuelanskog tiska, izazvala je više štrajkova kao i puč u proljeće 2002, koji je najprije uspio, ali ga je Chávezu vjerni dio vojske ipak spriječio, te dugotrajne sukobe oko referenduma o opozivu Cháveza (Carrasquero, 2004). Referendum je opet završio neupitnom pobjedom Hugu Chávezu (58,25 posto spram 41,75 posto), koji je uspio iskoristiti nejedinstvo i nedostatak vjerodostojnosti opozicije. Čini se da se time postupno stabilizira Chávezova „Peta Republika“, brže se provode veći politički projekti poput agrarne reforme, te su porasli izgledi da Chávez, kako je i planirano, ostane predsjednik do 2012. (Diehl i Muno, 2004). Osim toga, anketni podaci pokazuju da je podrška „demokraciji“ od 2001. sve više izrazito iznad latinskooameričkog prosjeka. Tablica 27: Podrška demokraciji kao obliku vladavine (u % građana s pravom glasa) 1996. 1997. 1998. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. Venezuela 62 64 60 61 57 75 67 74 Latinska Amerika 61 62 62 60 48 56 53 53 Izvor: Latinobarómetro (2004).

2005. 76 53

Promjene od stupanja Cháveza na dužnost doimaju se kao temeljni preokret i zbog toga što je riječ o lijevopopulističkom caudillu, koji se bori protiv etabliranog poretka i njegovih nositelja (Shifter, 2006). Ipak, postoji i visok stupanj kontinuiteta, ako se posljednje godine promatraju s gledišta funkcionalno intaktne demokracije. Jer, Chávez je, unatoč svojoj retorici koja inzistira na distanciranju od stare politike, opet oživio patrimonijalnu državu, čija su klijentela i profiteri sada, međutim, osiromašene mase, udio kojih se ponekad procjenjuju na 80 posto stanovništva, a ne više srednji i gornji slojevi. I tip defektne demokracije samo se u nijansama promijenio, premda su defekti sada jače izraženi i djelomice su usidreni u Ustavu. Ni ekonomski, a još manje deficitarni politički obrasci nisu stvarno prevladani (Zmmerling, 2004). ponovno izabran.

253

U tom scenariju stalnih turbulencija iskazi o drugim razinama konsolidacije samo su ograničeno održivi. To se osobito tiče sustava predstavništva, koji se – kako smo skicirali – dramatično promijenio od konsolidiranoga dvostranačkog sustava preko fragmentiranoga višestranačkog sustava devedesetih godina do stranačkog sustava s hegemonijskom strankom pod Chávezom (Boeckh, 2001). Tradicionalne stranke gotovo su potpuno izgubile utjecaj, no na njihovom mjestu na strani opozicije Chávezu do danas nije nastala nijedna nova politička snaga. U polarizirani politički krajobraz uvučen je i sustav udruženja i interesnih skupina, koji je zbog toga slabo djelovao kao posrednik, a nije uspio osigurati ni fukcionalan sustav posredovanja interesa (Crisp, 2000). Budući da su u stari klijentelistički sustav u okviru partidocracie bila uključena i interesna udruženja, te su tako bila pod kontrolom, pod čavizmom ona su dio neprijateljske „oligarhije“ (Sánchez López, 2001). Nakon propasti starih stranaka AD i COPEI, ulogu artikulacije interesa opozicije preuzele su, pored snažnih masovnih medija koji su kritični prema Chávezu, poduzetničke udruge, a djelomice i sindikati. Zauzvrat je Chávez dao zaposjesti mnoge intermedijarne organizacije svojim sljedbenicima, a dio tih organizacija iznova je stvorio kako bi nadomjestio stare organizacije. Organizacije civilnog društva koje su osnovane osamdesetih godina izgubile su dotadašnji karakter ili se zbog društvene polarizacije artikuliraju, prije svega, u taboru Chávezovih protivnika. Kao tračak nade za demokraciju Vezeuele treba ipak vrednovati okolnost da se politički razvoj od 1998, unatoč nekolicini zaoštrenih stanja, odvijao turbulentno, ali rrazmjerno mirno i, drugo, podrška građana Venezuele demokraciji kao obliku vlasti i dalje je visoka. 4.5. Nikaragva: teška stabilizacija neliberalne demokracije U Nikaragvi su tegobna tranzicija i institucionalizacija praćena borbama završile vrlo opterećenom fazom konsolidacije, koja još nije okončana. Ispočetka neprevladane posljedice građanskog rata, nestabilan privredni razvoj u zemlji koja je ionako siromašna, privredni poredak opterećen etatizmom, državni aparat prožet sandinističkim sljedbenicima, organizacijski snažna sandinistička opozicija i vladajuća koalicija objedinjena samo svojim „protusandinizmom“ neki su od kumuliranih problema s kojima se Nikaragva suočila nakon 1990. (Nuzzi O’Shaughnessy i Dodson, 1999, 111. i d.). U tim se uvjetima velikim napretkom može smatrati činjenica da se smjena vlada do danas odvijala u skladu s konstitucionalno propisanim postupcima (Anderson i Dodd, 2005). Tome je pridonijelo to što su u međuvremenu i socijalnorevolucionarne frakcije sandinista u načelu prihvatile da su demokratske procedure legitimne. Na temelju slobodnih i poštenih izbora 1990, 1996. i 2001. otad su na vlast dolazili „građanski“ predsjednici: Violeta Barrios de Chamorro (1990-1997), izabrana kao kandidatkinja opozicijskog saveza Unión Nacional Opositora (UNO), nakon nje su slijedili Arnoldo Alemán (1997-2002) i Enrrique Bolaños (od 2002), oba iz Partido Liberal Constitucionalista (PLC). Retrospektivno se može reći da je samo Chamorro, koja je slovila kao apolitična i neiskusna, uspjela ojačati nikaragvansku

254

demokraciju i pokazati makar djelomice uspješan politički menadžment, u što osobito ubraja tegobna reintegracija više od 20.000 kontraških pobunjenika (Nuzzi O’Shaughnessy i Dodson, 1999, 111. i d.). Podjednako teško nasljeđe bilo je kaotično privredno stanje. Sandinistički je režim nakon revoluije 1979. nacionalizirao golemi imetak diktatora Somoze, domaće banke i vanjsku trgovinu. te je od 1978. do 1980. udio države u privredi porastao s 15 na 41 posto. Nakon što su sandinisti zbog ekonomske krize (hiperinflacija 1988: 33.603 posto, vanjski dug 700 posto BDP-a) krajem osamdesetih godina morali uvesti drastične mjere štednje i programe prilagodbe, vlada Violete Chamorro provela je rigorozan program stabilizacije i strukturne prilagodbe utemeljen na strogom modelu tržišne privrede i izvozne orijentacije, ukinula je vanjskotrgovinski monopol i većinu propisanih cijena, otvorila je bankovni sektor i privatizirala oko 350 državnih poduzeća. Te su mjere rezultirale stabilnošću bez rasta, što je dodatno zaoštrilo ionako teške socijalne probleme u zemlji (Krennerich, 1992, 210. i d.; Williams 1994). Već su se za Chamorrina mandata pokazali još prisutni problemi institucionalne konsolidacije, kako s obzirom na državni aparat, uključujući vojsku i policiju, tako i s obzirom na međusobni odnos između izvršne i zakonodavne vlasti, te na funkcioniranje pravosuđa (Torres Rivas, 2001; Krenneich, 2003). Pozadina je tih konsolidacijskih problema bila snažna polarizacija zemlje, zbog koje su institucije postale više igračka moćnih političkih interesa nego što su vlastitom normativnom kvalitetom oblikovale demokratsku igru. Pritom je odlučnu ulogu odigralo naslijeđe sandinističke vladavine, koje se sastojalo ne samo od snažne, društveno ukorijenjene opozicije FSLN-a s određenim potencijalom opstrukcije, nego i od državnog aparata koji je bio prožet pristašama sandinista. Tako su, prije svega, oružane snage i snage sigurnosti vrlo polagano depolitizirane i politički neutralizirane u procesu koji je trajao do sredine devedesetih godina (Nuzzi O’Shaughnessy i Dodson, 1999, 123. i d.). Snažna uloga sandinističke opozicije unutar i izvan parlamenta dovela je do toga da je Chamorro bila prisiljena u pojedinim točkama surađivati s FSLN-om. Zbog svoga kursa prema sandinistima predsjednica je, međutim, brzo izgubila parlamentarnu potporu jednog dijela svoga vladajućeg saveza UNO, koji se raspao ubrzo nako Chamorrina stupanja na dužnost. Posljedica su bili stalni sukobi s parlamentom i znatni problemi u nastojanju da se osigura sposobnost vladanja (Bendel, 1997, 224, i d.). Desnoliberalna vlada predsjednika Arnolda Alemána, koja je došla nakon toga, imala je, za razliku od Violete Chamorro, sigurnu parlamentarnu većinu (51 od 90 parlamentarnih mandata). No Alemánov autokratsko-populistički stil vladanja, bujanje korupcije i dogovori o podjeli moći sa sandinistima potkopali su podjelu vlasti i dodatno omeli funkcioniranje državnih institucija (Nuzzi O’Shaughnessy i Dodson, 1999, 124. i d.). Uočljivu regresiju značili su dogovori među elitama, koje je Alemánova vlada 1999. sklopila sa sandinistima, koji su zapravo bili njezini neprijatelji. Dogovori o personalnom popunjavanju državne revizije, vrhovnoga izbornog tijela i Vrhovnog suda, koji su nazvani „opskurnim paktom“ i naknadno su potvrđeni Ustavom, služili su tome da osigura utjecaj dviju stranaka u tim ključnim državnim institucijama. Osim toga, oba su

255

caudillosa Alemán i Ortega izborili sebi zajamčene parlamentarne mandate – kako za osiguranje pozicija i sinekura, tako i za zaštitu od kaznenog progona putem parlamentarnog imuniteta (Torres Rivas, 2001, 114). U tom kontekstu ne začuđuje, naposljetku, ni činjenica što je masovna korupcija još jedan problem u funkcioniranju demokratskih institucija (Dávila, 2000). Tako je prva godina liberalne Bolañosove vlade (od siječnja 2000) bila obilježena protukorupcijskom kampanjom protiv Alemána, koji je u međuvremenu u parlamentu osigurao krug sljedbenika koji mu je jamčio osobnu moć. Tijekom kaznene istrage 2002. postalo je vidljivo da je Alemánova vlada izgradila široku korupcijsku mrežu te je poduzela pravi „pljačkaški pohod“ kroz državna i poludržavna poduzeća i institucije. U prosincu 2002. Alemán, kojega Transparency International vodi na popisu deset najkorumpiranijih (bivših) šefova države, osuđen je zbog utaje i pranja novca u iznosu od ukupno 11,5 milijuna američkih dolara. Zajedno s drugim pomagačima, među njima i šefom financijske vlasti, bivši je predsjednik navodno utajio ukupno gotovo 100 milijuna dolara, što iznosi 4 posto nikaragvanskog BDP-a 2001. (Krennerich, 2003, 4). Personalizam, klijentelizam i korupcija sastavni su dio političke kulture u zemlji, dok su mehanizmi njihove kontrole vrlo slabi. Osim toga, borba za moć između staroga i novog predsjednika neko je vrijeme paralizirala parlament. Bolaños je izgubio parlamentarnu većinu te je – kao prije njega Violeta Chamorro – u parlamentu bio upućen na potporu sandinista, zbog čega se moglo naslutiti da će se nastaviti sukobi između vlade i parlamenta. Povrh toga, slabo funkcioniranje pravosuđa još uvijek otežava stabilizaciju demokratskih institucija. Pored „tipično“ latinskooameričkih nedostataka kao što su nedovoljna pravna tradicija i profesionalnost, nikaragvansko je pravosuđe još uvijek uvelike prožeto pristašama sandinista. Zbog toga se stranačkopolitički sukobi opetovano unose u pravosuđe kao, primjerice, u slučaju Alemán, čije pristaše optužuju sandinističke suce za „političko pravosuđe“. Začeci nužnih reformi, koje su inicirane posljednjih godina, tako još uvijek pate od stalne politizacije i uzrokuju nove žestoke sukobe (Krennerich, 2003). Skicirani problemi konstitucionalne konsolidacije upućuju na deficite sustava političkog predstavništva, koji otežavaju izglede nikaragvanske demokracije da se konsolidira. Stranački je krajobraz Nikaragve i 15 godina nakon tranzicije još snažno polariziran te pokazuje, pojačan učincima izbornog zakona (visoke prepreke za sudjelovanje malih stranaka na izborima), obilježja „lažnoga dvostranačkog sustava“ (Torres Rivas, 2001, 114). U bitnom je konfiguriran oprekom između sandinista i antisandinista, pri čemu je tabor antisandinista skupina krajnje heterogenih grupacija. Premda su stranke snažno orijentirane prema osobama, različiti politički tabori, to jest liberali i, prije svih, sandinisti, za latinskoameričke prilike dobro su ukorijenjeni u društvu. To je dijelom posljedica klijentelističkih struktura i činjenice da stranke prožimaju udruge i interesne organizacije, što u slučaju sandinista potječe od njihove ranije organizacijske snage i time proizvedene legitimnosti. Osobne ambicije za stjecanje moći i unutarstranački sukobi dovode, međutim, povremeno do stranačkih raskola koji mogu promijeniti parlamentarne odnose većine i manjine – što se 2002. dogodilo cijepanjem liberalne stranke na pristaše novoga i starog

256

predsjednika (bolañistas protiv alemanistas), kao ranije, za mandata Violete Chamorro, raspadom stranačkog saveza UNO (Bendel, 1997; Krennerich, 2003). Tablica 28: Podrška demokraciji kao obliku vladavine (u %) 1996. 1997. Nikaragva 59 68 Latinska Amerika 61 62 Izvor: Latinobarómetro (2004).

1998. 72 62

2000. 64 60

2001. 43 48

2002. 63 56

2003. 51 53

2004. 39 53

2005. 57 53

I ostale razine konsolidacije samo umjereno potiču stabilizaciju. Doduše, sustav udruženja Nikaragve – opet u usporedbi s ostatkom Srednje Amerike – relativno je široko organiziran, ali je zbog djelomice velikog utjecaja stranačkopolitičkih aktera njegov kapacitet posredovanja vrlo slab (Bendel, 2000, 131. i d.). I autonomna samoorganizacija stanovništva nailazi na socioekonomske prepreke, te je sveukupno slaba, no stalno se izražava štrajkovima, prosvjedima, blokadama cesta i zauzimanjem zemljišta, kao što je razina participacije općenito relativno visoka (Torres Rivas, 2991, 114). Podrška demokraciji pala je, doduše, od 1998, ali je s oko 60 posto još uvijek bila srednja do visoka i nije, uz iznimku 1998. i 2003, značajno odstupala od latinskooameričkog prosjeka. 4.6. Meksiko: neliberalna demokracija i blokade reformi Meksička demokracija nije prošla dug put od stupanja na dužnost Vincentea Foxa u prosincu 2000, zbog čega iskazi o demokratskoj konsolidaciji Meksika moraju biti privremene prirode. Šest godina kasnije to su potvrdili dugotrajni prosvjedi pristaša socijalističkog kandidata Andrésa Manuela Lópeza Obradora, koji je poražen na predsjedničkim izborima 2006, protiv ishoda izbora. Prosvjedi pokazuju da je demokratska kultura prihvaćanja izbornog poraza nedovoljno izgrađena u Meksiku. Vrhovni sud je napokon 7. kolovoza 2006. proglasio Felipea Calderóna zakonitim pobjednikom. Kao i većina drugih latinskoameričkih zemalja, Meksiko se mora boriti sa strukturnim problemima defektne demokracije, koji će još dulje vremena nepovoljno utjecati na konsolidaciju. Osnovni obrasci meksičkih problema konsolidacije ipak su, unatoč kratkom vremenu, jasno prepoznatljivi i na stanovit način znače produljenje povijesti tranzicije. Dok su izbori, političko natjecanje i političke slobode i prava neograničeni, a podjela vlasti makar je djelomice etablirana, teško naslijeđe čine porozna državnost, deficiti pravne države, nesigurnost građanskih sloboda i prava te duboko ukorijenjena korupcija. Potporu konsolidaciji vjerojatno pruža stranački sustav, dok su civilno društvo i civilna kultura zbog goleme socijalne heterogenosti meksičkog društva samo vrlo ograničeno sposobni za to.

257

Tablica 29: Rezultati predsjedničkih izbora 2. srpnja 2006. Stranka

Broj glasova

%

Kandidat PAN 15,000,284 35,89 Felipe Calderón Andrés Manuel López Obrador PRD 14,756,350 35,31 Roberto Madrazo PRI 9,301,441 22,26 Napomena: Uzeti su podaci iz prvoga službenog izbornog rezultata od 6. srpnja 2006, koji je za posljedicu imao 375 prigovora i višetjedne prosvjede PRD-a. Dana 6. rujna 2006. izborni je sud proglasio izbore valjanima te Calderóna za izbornog pobjednika. Participacija na izborima bila je 58,55 posto.

Zbog osobitosti tranzicije konstitucionalna konsolidacija, osobito na području sustava vlasti, uznapredovala je više nego na drugim razinama (Hernández Rodríguez, 2004). Razgradnja metakonstitucionalnoga hiperprezidencijalizma i time prijelaz na Ustavom propisani predsjednički sustav vlasti, koji su već pod Zedillom bili gotovo dovršeni, uglavnom su okončani pod Foxom. Kao i njegov prethodnik, Fox je morao vladati u uvjetima divided government, budući da njegova stranka ni u Predstavničkom domu ni u Senatu nije imala većinu. Doduše, 42,52 posto birača dali su svoj glas Foxu kao predsjedniku, ali samo 38,23 posto izbornom savezu Alianza por el Cambio, koji se sastojao od PAN-a i PVEM-a (zelene stranke, koja je 2001. napustila savez i otada je koalirala s PRI-em). Njegova je stranka već u razdoblju 2000-2003 imala manje zastupnika (207) od PRI-a (210), a ni u Senatu nije imala većinu. Taj se odnos dodatno pogoršao za PAN na izborima u sredini predsjedničkog mandata 2003. (151 prema 222 mandata) (Mainhold, 2003). U usporedbi s većinom njegovih latinskooameričkih kolega, meksički predsjednik ima najmanje ovlasti (Weldon, 1997). Zakonodavne kompetencije ima, osim u pravu na zakonsku inicijativu, prije svega na području reaktivnih prava (pravo potpunoga ili djelomičnog veta). Njegov se veto može nadglasovati samo dvotrećinskom većinom u oba doma parlamenta. Međutim, on nema ni proaktivne zakonodavne kompetencije (konstitucionalno pravo na donošenje dekreta) niti delegirane ovlasti korištenja dekreta. Osim toga, pravo donošenja proračuna popuno je u rukama parlamenta, dok ambivalentnosti ustava izazivaju nesigurnost glede pitanja može li uopće predsjednik protiv toga uložiti veto (Carillo i Lujambio, 1998).117 Razvoj stanja divided government još više naglašava diverzifikacija moći na razini pojedinih saveznih država i na lokalnoj razini (Lujambio, 2000), gdje otprilike polovicom vlada PRI, trećinom PAN, a ostalim jedinicama PRD (Partido de la Revolución Democrática). Ta konstelacija, koja po prvi put daje parlamentu središnje značenje naspram izvršne vlasti i predsjednika, a ujedno pojedinim saveznim državama i, prije svega, njihovim guvernerima otvara nove mogućnosti djelovanja spram središnjih vlasti i dosad moćnog prezidencijalizma, strukturno je ojačala i parlamentarizam i federalizam. Obratno, ubrzo su se pokazale i tamne strane divided government, naime često ograničena učinkovitost sustava vlasti sve do blokade politika, koja 117

Odluke o proračunu donosi Predstavnički dom (čl. 74), a predsjednik prema čl. 72 ima pravo veta samo na odluke obaju domova parlamenta.

258

je onemogućavala brze odluke i osjetne promjene što su ih Meksikanci očekivale od nove ere (Hernández Rodríguez, 2004). Tako je, primjerice, neriješenim ostao sukob u Chiapasu, a porezna je reforma, predsjednikov središnji ekonomski projekt reforme, bila blokirana (Maihold, 2003). Ipak, sa stajališta konsolidacije te blokade reformi imaju i pozitivne učinke. Fox, kojemu su ustavom bila formalno zatvorena vrata prema delegativnom načinu vladanja, nije se, kako su se ispočetka mnogi bojali, pretvorio u Foximorija u nastojanju da populističkim mjerama i vladavinom dekretima ostvari politički napredak. Naprotiv, pridržavao se dugotrajnih postupaka ustavne države, premda je tek kasno počeo intenzivnije tražiti kompromise s opozicijom. Funkcionalna sposobnost tih aranžmana ipak će jako ovisiti o tome hoće li se nastaviti institucionalno učenje koje je obilježilo posljednje godine ili će dugotrajna politička stagnacijan dovesti do dekonsolidacijskih učinaka. Problemi državnosti i, prije svega, pravne države i dalje su pak vrlo veliki (Thiery, 2001). Država se, doduše, više ne suočava s temeljnom krizom državnoga monopola sile, no doseg je države djelomice jako ograničen. Popis deficita seže od trgovine drogama i narkomafije, „feudalizacije“ moći koja je ranije bila koncentrirana u rukama predsjednika a sad se akumulira osobito na lokalnoj razini (u rukama caciques, lokalnih gospodara), različitih gerilskih skupina sve do krijumčarenja oružja i ljudi. Ograničavanje građanskih prava zbog toga je u Meksiku i dalje vrlo veliko, a uz to je strukturne naravi, to jest potreban je golem reformski napor da bi se to prevladalo (Human Rights Watch, 2006a). Deficiti se tiču kako aktivne uloge pojedinih državnih aktera u kršenju prava, tako i pasivnog toleriranja kaznenih djela trećih aktera te, napokon, česta nedostatka spremnosti pravosuđa da osigura jamstvo prava. Proizvoljna uhićenja, mučenje, ubojstva, mafijaške strukture odnosno veze s organiziranim kriminalom endemski su problemi, koje nerijetko pokrivaju nadređena tijela vlasti ili ih čak potiču. Tijela za kazneni progon povremeno koriste iznuđena priznanja, uvučena su u kriminalne radnje poput, primjerice, trgovine drogom te se drže odgovornima za ubojstva ili za nestanke osoba. Nadzor je više no nedovoljan, tako da se počinitelji obično ne trebaju bojati kaznenih konzekvencija (López Portillo, 2000). Tome treba dodati slabu državnu i pravnu zaštitu od svakidašnjega i organiziranog nasilja, kriminala i organiziranih otmica. Pravosuđe je, kao i u mnogim drugim latinskoameričkim državama, ne samo preopterećeno, neučinkovito i – u smislu pravne države – neprofesionalno, nego i podložno manipulaciji. Napokon, potrebne su dobre veze ili znatna financijska sredstva da bi se moglo upustiti u pravne sporove. Mehanizmi pravne države potpuno zakazuju osobito u nekim gradskim zonama kao i na seoskim područjima na kojima operiraju paravojne skupine i gerila (Salinas Torre, 2000). Naličje te kolajne sve u svemu nedovoljne (pravne) državnosti jest rutinsko pojavljivanje nasilja i uzurpacija prava sve do privatnog provođenja pravde. Izgledi Meksika da se konsolidira povoljniji su na području predstavničke konsolidacije, premda i tu još djeluju posljedice dugotrajne vladavine PRI-a. Prolongirana je tranzicija omogućila da se uspostavi slabo fragmentirani, umjereno polarizirani stranački sustav koji je obilježen relativno niskom volatilnošću. Premda proces restrukturiranja meksičkih stranaka i stranačkog

259

sustava još nije dovršen, čini se da se srednjoročno formirao trostranački sustav, čija je interakcija obilježena konkurencijom stare državne stranke PRI, PAN-a koji je pobijedio na izborima 2000. i PRD-a koji se formirao kao opozicija PRI-u na izborima 1988. (Eisenstadt, 2004, 162. i d.). Njihov zajednički udio u parlamentarnim mandatima iznosi više od 90 posto te se od izbora 1997. nije nimalo promijenio, upravo kao ni udio triju stranaka u biračkim glasovima, premda je na predsjedničkim izborima 2000. došlo do smjene vlasti (tablica 29). Sve tri stranke raspolažu značajnom snagom vezivanja birača na izborima, kao što pokazuju izborni rezultati u pojedinim saveznim državama i na lokalnoj razini. U usporedbi s drugim latinskoameričkim zemljama, te su tri stranke široko ukorijenjene u društvu, premda se ta društvena osnovica – upravo u slučaju PRI-a – temelji na izrazito klijentelističkim obrascima (Lujambio, 2001). Tablica 30: Rezultati izbora za Predstavnički dom 1991-2003. (u %) 1991. PRI 61,5 PAN 17,7 PRD 8,3 PVEM PT 1,1 PRI+PAN+PRD 87,5 Izvor: Grayson (2003, 4. i d.).

1994. 50,2 25,8 16,7 1,4 2,7 92,7

1997. 39,1 26,6 25,7 3,8 2,6 91,4

2000. 36,9 38,3 18,7 s PAN-om s PRD-om 93,9

2003. 36,5 30,7 17,7 4,0 2,4 84,9

I razina funkcionalnoga interesnog predstavništva obilježena je postupnim rastvaranjem korporativističke povezanosti, koja je bila jedan od stupova dugotrajne stabilnosti PRI-ova režima (Lauth, 1996). Nakon njegova kraja pod demokratskom se vladom još nisu izgradili značajni novi funkcionalni obrasci, premda se očekivao brži razvoj u pravcu autonomnog organiziranja i slabljenja korporativističkih udruga PRI-a. Jedan od razloga za tu stagnaciju vidi se u tome što vlada predsjednika Foxa pridaje socijalnom miru u Meksiku veći prioritet nego brzim socijalno-političkim promjenama (Bizberg, 2003). Na području radnih odnosa, međutim, to se ponajprije odnosi na sindikalni sektor, jer su se poduzetnici već sedamdesetih godina uspjeli osloboditi iz državnog zagrljaja te su preuzeli autonomnu ulogu koja je u sve većoj mjeri podrazumijevala i kritiku režima (Lauth, 1991). Njihov se utjecaj pojačao zbog krize etatističkoga razvojnog modela 1982. i neoliberalnih reformi što su pokrenute nakon toga, na koje su udruge poslodavaca uspjele mjerodavno utjecati. Njihovo je političko uporište postao PAN, nakon što je izgradio svoje poduzetničko krilo, te su preko njega nakon izborne pobjede 2000. dominirali u vladinoj ekipi predsjednika Foxa. Nasuprot tome, meksički se sindikati – a time, u krajnjoj liniji, i industrijski odnosi – još uvijek nalaze u fazi promjena. Zbog okončanja PRI-ova režima, stari sustavski sindikati počinju gubiti na značenju, dok neovisni sindikati dobivaju na težini. Stupovi staroga korporativističkog sustava bili su državni sindikati pod okriljem Congreso del Trabajo, koji je kao koordinacijska platforma još uvijek najveća organizacija; Broj njegovih članova smanjio se, međutim, od nekadašnjih 5 do 8 milijuna na oko 1 milijun. Najvažnija neovisna sindikalna krovna udruga, Union Nacional de Trabajadores (UNT), zabilježila je posljednjih godina brz

260

porast članova, čiji se broj procjenjuje na pola milijuna do milijun (Bizberg, 2003, 41. i d.). Ako se taj trend nastavi, sindikalni bi se sustav mogao sukcesivno demokratizirati i osloboditi se iz zagrljaja stranaka te eventualno izaći iz svoje, sve u svemu, marginalne uloge u ekonomskoj i socijalnoj politici. Zbog promjena koje još karakteriziraju meksičko društvo napokon je i civilna kultura Meksika koja je poticajna za demokraciju prisutna vrlo različito (Otero, 2004). Značajne su razlike između metropola i periferije – često i unutar metropola – kao i između dinamičnog sjevera uz granicu sa SAD-om i još uvijek zaostaloga „srednjoameričkog“ juga, nedvojbeno i zbog vrlo različitih socijalnih i političkih uvjeta. Umreženost i snaga autonomne osnovice civilnog društva zbog toga je – i u tome je meksičko stanje civilnog društva slično onome u cijeloj Latinskoj Americi – još uvijek više patchwork sastavljen od egzistencijalnog samoorganiziranja i profiliranoga interesnog diskursa (Bizberg, 2003). Imajući na umu tu pozadinu, ne začuđuje da se prema agregiranim podacima koje donosi Latinobárometro (2004) podrška demokraciji kao obliku vladavine ne može ocijeniti visokom: u prosjeku je posljednjih deset godina, uz neznatne oscilacije, iznosila samo 52 posto i time je bila neznatno ispod latinskoameričkog prosjeka. Pritom, ipak, snažnu ulogu igraju konjunkturni utjecaji, jer je zadovoljstvo učincima meksičke demokracije sa samo 17 posto vrlo nisko te je, kao i u mnogim drugim zemljama, izraz iznevjerenih očekivanja glede postignuća vladavine političkih elita.

5. Facit i pogled unaprijed Na smjenu autoritarnih režima u Latinskoj Americi značajno su utjecali njihovi resursi stabilnosti, koji se sastoje od kombinacije stupnja institucionalizacije, legitimacije i resursa moći. Ondje gdje su ti resursi bili veliki, stari su vlastodršci uspjeli odrediti ili odgoditi tijek tranzicije, kao što pokazuju primjeri Meksika i Čilea. Ipak, pokretačke snage tranzicije upravo su se u ta dva režima pokazala senzibilnima u pitanju legitimacije. Jer, oba su u očuvanju svog opstanka više bila upućena na podršku relevantnih društvenih skupina nego na silu, što najjasnije važi za civilni režim Meksika. No, čak je i u Čileu vojna vlast za nastavak „svoga“ projekta modernizacije, koji je ovisio i o otvaranju privrede prema vani, bila upućena upravo na odustanak od vladavine silom. U Meksiku je nužan dotok legitimacije doveo u konačnici do disfunkcionalne liberalizacije koja se više nije mogla kontrolirati, dok je u Čileu vojni režim raspisivanjem referenduma, u krajnjoj liniji, postao žrtva vlastite legitimacijske zamke. Režimima u ostale četiri zemlje gotovo su potpuno nedostajali ti resursi stabilnosti. Najdrastičnije je to bilo u Nikaragvi, gdje se Somozina vladavina naposljetku – nakon nestanka podrške od strane SAD-a – oslanjala samo još na aparat sile, a nikako na legitimnost i institucionalizaciju. Premda je bio manje izražen, taj je nedostatak resursa stabilnosti bio prisutan i u Argentini, Peruu i Venezueli Péreza Jiméneza, gdje su režimi na razne načine pokušali kompenzirati svoju slabost. Dok je pod Pérezom Jiménezom došlo do pojačane uporabe nasilnih mjera, vojska se u

261

Argentini118 i Peruu pokušala, u krajnjoj liniji, legitimirati opsežnim reformskim projektim, a time i putem vlastitih učinaka – u oba je slučaja vojska doživjela neupjeh, dok su, obratno, upravo režimi u Čileu i Meksiku bili uspješni u provedbi opsežnih reformi. Sukladno toj snazi autoritarnih režima varirali su i slobodni prostori djelovanja političke opozicije i opozicije civilnog društva i njezine sposobnosti da vrši pritisak u pravcu liberalizacije i demokatizacije odnosno da odredi njihov smjer. Pored tih specifičnosti autoritarnih režima, koje ciljaju više na konstelacije aktera tranzicije, kod demokratizacije su određenu ulogu imali i drugi, strukturni čimbenici, koje valja osvijetliti upravo u njihovoj povijesnoj dimenziji. Pritom treba uzeti u obzir da su autoritarni režimi u većini slučajeva – osim Meksika i Nikaragve – sa svoje strane smijenili demokratske ili poludemokratske režime, dakle da su postojala prethodna demokratska iskustva, a djelomice i demokratske podstrukture. Skup strukturnih uzroka koje navodi teorija modernizacije najjasnije je vidljiv u Meksiku, unatoč prolongiranoj tranziciji, gdje je država pod vlašću PRI-a provodila mjere socijalno-ekonomske modernizacije koje su dovele do nove društvene dinamike, početaka autonomnog organiziranja, umjerenog pluralizma itd., te su nakon 1968. potaknule spiralu liberalizacije. I u razvijenijim i djelomice industrijaliziranim zemljama Cono Sur već su dulje postojale strukturne pretpostavke demokratizacije, koje su se u Čileu i Urugvaju održale do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća. To što se te pretpostavke nisu pretvorile u trajno stabilne demokracije, to jest što je došlo do sloma demokracije ili – kao u Argentini – ona nikad nije istinski uhvatila korijena, posljedica je, među ostalim, strukturne heterogenosti tih društava, koje su išle ruku pod ruku sa stvarnom moći blokade nekih elita (primjerice, veleposjednika). Potonje još u većoj mjeri važi za Peru, gdje je u osnovi do šezdesetih godina 20. stoljeća postojala oligarhijska republika. Jedino u Nikaragvi nisu 1979. bili prisutni nikakvi povoljni strukturni preduvjeti, no tu su važnu ulogu imali nadasve međunarodni čimbenici. Međunarodno okruženje također ima određenu ulogu u objašnjenju pitanja zašto su se latinskoameričke zemlje – osim naših posebnih slučajeva Meksika i Venezuele – demokratizirale u razdoblju od, otprilike, deset godina (1979-1990). Osim stanovitoga regionalnog domino učinka, utjecaja je imalo i šire međunarodno okruženje, osobito držanje SAD-a i Europe, koje je u drugoj polovici osamdesetih godina zbog nove politike popuštanja postalo sve više prodemokratsko te se osobito odrazilo na mirovni proces u Srednjoj Americi. Tome valja dodati još jedan čimbenik, koji je putem vrlo različitih obrazaca učinaka utjecao na relativno sinkronu demokratizaciju, naime iscrpljivanje latinskoameričkog modela razvoja kejnzijanski inspirirane industijalizacije pomoću supstitucije uvoza (ISI). Prakticiran od tridesetih godina 20. stoljeća, a kasnije promican pod pokroviteljstvom UN-ova Privrednog povjerenstva za Latinsku Ameriku i Karibe (CEPAL) s ciljem kompenzacije gubitka izvoznih tržišta nakon svjetske privredne krize, taj je model razvoja neko vrijeme polučivao uspješnu privrednu dinamiku, koja je do pedesetih godina 118

Unatoč tome je vojna diktatura 1976-1983. s oko 30.000 ubijenih žrtava bila jedan od najrepresivnijih režima Latinske Amerike u 20. stoljeću.

262

rezultirala visokim stopama rasta. Iscrpljivanje modela – među ostalim, slabljenje konkurentnosti, monetarni problemi, sektorske neravnoteže, visok udio države u privredi, nabujali državni aparat – uspješno se prikrivalo u mnogim slučajevima, no u sedamdesetim je godinama prouzročilo sve dublje privredne krize, sve do izbijanja dužničke krize 1982. Krizni su se sindromi u pojedinim zemljama zbog etabliranih distributivnih koalicija vrlo različito manifestirali, ali su ipak, zajedno s pokušajima njihova prevladavanja, usko povezani s demokratizacijom osamdesetih godina. Tako je u Čileu upravo relativan uspjeh neoliberalnih privrednih i socijalnih reformi činio jezgru obrasca legitimacije, zbog čega se vojska akribijski pridržavala tranzicijskog reda vožnje. U Argentini je, obratno, upravo neuspjeh reformi koje je potaknuo proceso te nedovoljna sposobnost djelovanja vojne vlade bio početak njezina katastrofalnog kraja. U Peruu su – zakašnjelo – dovršenje modela ISI-a pod vojnom vladom i njegov ipak oskudan uspjeh pridonijeli najprije neupjehu Velascosa i naposljetku povlačenju vojske. I u posebnom slučaju Meksika neoliberalne reforme pod Miguelom de la Madridom (1982-1988), koje su provedene nakon dužničke krize, značile su odlučan korak prema demokratizaciji, jer su osim otvaranja meksičke privrede rezultirale i jačanjem privatnoga poduzetničkog sektora, koji je postao jedna od pokretačkih demokratskih snaga. U zemljama u kojima je vojska doživjela neuspjeh u nužnim temeljnim reformama te su zadaće ostale civilnim vladama, koje su se u svojoj (demokratskoj) sposobnosti vladanja često osjećale preopterećenima. U tim problemima upravljanja valja ujedno vidjeti jedan od bitnih čimbenika nastanka defektnih, osobito delegativnih, demokracija. Ništa to ne može plastičnije ilustrirati od razvoja Venezuele kao demokracije drugog vala, gdje su najavljene i otkazane reforme tijekom devedesetih godina u konačnici bile bitan element dekonsolidacije. I probleme razvoja demokracije nakon konstitutivnih izbora, odnosno demokratske institucionalizacije treba stoga smjestiti unutar kombinacije strukturnih čimbenika i čimbenika specifičnih za aktere.119 Različite poteškoće institucionalne konsolidacije u šest zemalja pokazuju se u prisutnosti rezličitih tipova, razmjera i dinamika napredovanja defektnih demokracija. U Cono Sur čileanska se enklavna demokracija uspjela korak po korak osloboditi ograničenja i time se „usidriti“, dok se u Argentini uspostavila i u osnovi također učvrstila delegativna demokracija. U andskoj regiji je peruanska defektna demokracija pod Fujimorijem prolazno regredirala u autoritarni režim, dok je u Venezueli „ogledna demokracija“ mutirala u lijevopopulistički obojenu delegativnu demokraciju. Naposljetku, u Srednjoj Americi, kako u Nikaragvi tako i u Meksiku, prevladavaju neliberalni defekti. Ti su obrasci u konačnici reprezentativni za cijelu Latinsku Ameriku (tablica 31).

119

Opširnije o načinu djelovanja takvih čimbenika na razvoj demokracije usp. i Merkel, Puhle, Croissant, Eicher i Thiery (2005).

263

Tablica 31: Autokracije, defektne i liberalne demokracije „trećeg vala“ u Latinskoj Americi Autokracija

Kuba Haiti Peru (1997-2000)a

Defektne demokracije Ekskluzivna Neliberalna demokracija demokracija

Delegativna demokracija

Brazil (1, 2) Brazil (2) Argentina (2) Gvatemala (1, Bolivija (1, 2) Peru (1) 2) Gvatemala (1, 2) El Salvador (2) Honduras (2) Meksiko (1,2) Nikaragva (2) Panama (2) Paragvaj (2) Peru (2)a

Enklavna demokracija

Liberalna demo kraci ja

Brazil (1) Argentina (1) Čile (1) Urugvaj (1, 2) Ekvador (1, 2) Čile (2) El Salvador (1) Honduras (1) Nikaragva (1) Panama (1) Paragvaj (1)

a Peru se u razdoblju 1997-2000. ocjenjuje kao autokracija, nakon toga kao defektna demokracija (founding elections u proljeće 2001), no s nejasnim profilom defekata. Napomene: (1) = prva godina nakon founding elections; (2) = kraj 2004. godine; kurziv = defektne demokracije s miješanim profilom defekata. Ne mogu se jednoznačno svrstati ni u jedan tip. Izvor: Merkel, Puhle i dr. (2003, 121; 2006).

Unatoč prikazanim razlikama u usporedbi se mogu prepoznati i neke zajedničke karakteristike, koje važe za Latinsku Ameriku u cjelini. Tako elementi poliarhije jednoznačno pripadaju jakim stranama novih demokracija. I javna arena, uz neka ograničenja, tvori uglavnom uporište demokratskog razvoja; strategije sustavne okupacije, osobito medijskog krajobraza, mogle su se uočiti samo u Peruu. Potonje, naprotiv, ne znači da se razvila pluralistička socijalno-politička osnovica koja obilježava demokratsku javnu arenu. Naprotiv, postoje dijelom vrlo krhke strukture političkoga i civilnog društva, povezane sa socijalno-ekonomskim i političko-kulturnim čimbenicima (prije svega u Peruu, Venezueli, Nikaragvi i djelomice u Meksiku), koje negativno djeluju na tvorbu javnog mišljenja i volje. Slabosti latinskoameričkih demokracija nalaze se, međutim, ponajprije na području pravne države: njezine dvije dimenzije, važenje građanskih sloboda i prava i horizontal accountability, u Latinskoj Americi nedovoljno su ostvarene. Podaci Bertelsmannova transformacijskog indeksa upućuju na vidljiv jaz između elemenata poliarhije i komponenti pravne države. To znači da se politička moć uglavnom generira u skladu s demokratskim pravilima igre, no njezina kontrola ne funkcionira ni između grana državne vlasti niti s obzirom na elementarna prava građanki i građana. To odvajanje demokratski legitimirane političke vlasti od institucionalnih osigurača protiv njezine zlouporabe u svim se defektnim demokracijama Latinske Amerike toliko se etabliralo da se više ne može označiti samo kao prolazna pojava. Delegativna demokracija nasuprot institucionalnoj konsolidaciji i konsolidaciji ponašanja

264

Sindromi defekata koji se nalaze u raznim kombinacijama povezani su s temeljnim problemima konsolidacije. Problematika delegativnih demokracija pritom se može smjestiti u sjecište institucionalne konsolidacije i konsolidacije ponašanja. Zemlje koje su bile ili su još uvijek pogođene tim defektima jesu Argentina, Peru, Venezuela i djelomice Nikaragva, dok Čile, a dosad ni Meksiko, nisu time pogođeni. U Peruu se delegativna praksa u političkim uvjetima nakon Fujimorijeve ere nije ponovno uspostavila, no tu treba zadržati skepsu s obzirom na trajnu krizu u toj zemlji. U cjelini se uloga podjele vlasti u svim zemljama Latinske Amerike, osim u Čileu, Urugvaju i Kostariki, može ocijeniti kao vrlo krhka. Čak i ondje gdje nema delegativnih sindroma, kao u Meksiku, judikativa je premalo funkcionalno sposobna da bi imala aktivnu ulogu u međusobnom odnosu grana vlasti. Osim toga, ni u jednoj zemlji, osim u Čileu, dosad nije postignut nikakav napredak u suzbijanju korupcije. Zbog uspješnih medijskih izvještaja porasla je i percepcija korupcije, što sve više utječe na prihvatljivost političkih institucija, a time i demokracije. Izraziti latinskoamerički prezidencijalizam općenito se može smatrati institucionalnim poticajem za delegativnu demokraciju. Unatoč varijacijama koje su specifične za pojedine zemlje, može se utvrditi da postoji i konstitucionalno naglašena pozicija moći predsjedničke egzekutive uz relativno slab položaj kontrolnih tijela. To važi za Argentinu i Čile te, u još većoj mjeri, za Peru i Venezuelu nakon ustavnih reformi. Međutim, tek su specifične konstelacije aktera u kombinaciji s dubokim društvenim strukturnim krizama omogućile uspon delegativne demokracije. U Argentini su homogenost „sektora Menem“, koja je dovela do degradacije Kongresa i Vrhovnog suda od veto aktera do „juniorskih partnera“, kao i vezivanje poduzetnika za Menemovu reformsku koaliciju pospješili nastanak delegativne demokracije. U Peruu i Venezueli slabost, odnosno praktički slom starih elita potaknuli su preuzimanje vlasti od strane novih populističkih caudillos Fujimorija i Cháveza, koji su instrumentalizirali protuelitističko raspoloženje osobito siromašnijih slojeva stanovništva. U sva tri slučaja vlade su bile suočene (u percepciji elita) s nužnošću radikalne socijalno-ekonomske promjene zbog kriza vladanja ili čak kriza države, koje su djelomice nastale kao posljedični problemi staroga razvojnog modela. Konsolidacija ponašanja i enklavna demokracija U područje konsolidacije ponašanja ubrajaju se, nadalje, problemi enklavne demokracije, to jest integracija potencijalnih veto-aktera protiv demokratskih pravila igre. U Latinskoj Americi to se uglavnom odnosi na vojsku, ali djelomice i na određene privredne elite, poput veleposjednika na sjeveru Brazila. U naših šest zemalja ta su pitanja su imala odnosno još uvijek imaju prilično različitu ulogu. Tako je Čile, koji je devedesetih godina bio par excellence enklavna demokracija, sukcesivnom supremacijom civilne politike nad vojskom vjerojatno trajno riješio taj problem, upravo kao i Argentina, gdje ipak još treba preraditi etičke i pravne posljedične probleme režimskih zločina. I u Nikaragvi se sukcesivnom depolitizacijom nekoć „sandinističkih“ oružanih snaga uspjelo

265

eliminirati opasnog veto- aktera. U andskoj regiji, naprotiv, vojska još ima važnu ulogu, budući da je i dalje potpora i rezervna sila vlade, dok u Venezueli očit raskol unutar oružanih snaga stanje čini još neizvjesnijim. U Peruu treba pričekati da se vidi hoće li slaboj civilnoj vladi poći za rukom očuvati čistku vojske nakon 2000. Uzmemo li još i primjer Brazila, gdje je nekad snažna pozicija vojske brzo svedena na mjeru koja je podnošljiva za demokraciju, pokazuje se da za sindrom enklavne demokracije ne možemo okriviti samo modus jako kontrolirane tranzicije s uspostavom posebnih prava. Čile se razlikuje po tome što tu nije riječ o konstelaciji elita nego, naprotiv, o konstelaciji dvaju društvenih tabora, koja je bila uzrokom relativne stabilnosti enklava. Još je jedan značajan neovisno o modusu tranzicije, a to je okolnost da je u nekim društvima – prije svega u andskoj regiji i u Srednjoj Americi – vojska ostala (relativno) funkcionalno sposobna institucija kao i izvor regrutacije političkih elita. Oba aspekta imaju tim veću težinu što je više problema vladanja, latentnih dugotrajnih kriza i erozije zastarjelih predstavničkih struktura koje paraliziraju društvene funkcije civilnih instancija. Razina predstavništva Različite razvojne tendencije kvalitete demokracije i konsolidacije u šest zemalja vrlo su usko povezane s načinom funkcioniranja političkih i funkcionalnih struktura predstavništva. Samo su u Čileu razmjerno snažno izraženi kako stranački sustav i sustav udruženja, tako i civilno društvo, te funkcioniraju kao kanali posredovanja društvene artikulacije interesa. Osobito su stranke dobro ukorijenjene u društvu, komparativno su više programski orijentirane, a manje organizirane prema personalističko-klijentelističkim obrascima, premda desnica već nekoliko godina agira sve više populistički. Nasuprot tome, Argentina je unatoč snažnom civilnom društvu i stranačkom sustavu naizgled naklonjenom konsolidaciji opterećena jasnim znacima krize predstavništva, ishod koje je neizvjestan. U Meksiku je zbog izrazite koncentracije na izborni režim tijekom tranzicije relativno funkcionalno sposoban stranački sustav suprotstavljen slabome civilnom društvu, koje je uglavnom još prožeto korporativističkim i klijentelističkim obrascima. Slično je u Nikaragvi, gdje je, međutim, stranački sustav dodatno opterećen konfrontacijom sandinista i antisandinista. Nasuprot tome, u Peruu i Venezueli stranački su se sustavi potpuno ili u velikoj mjeri raspali, a civilno društvo je atomizirano ili kooptirano. Dok su stabilniji i, u načelu, pluralističkiji predstavnički sustavi Argentine i Čilea kao i meksički stranački sustav bili sposobni sadržajno i organizacijski preraditi strukturnu promjenu društva, više elitističke odnosno klijentelističke stranke Perua i Venezuele bile su za to nesposobne. Civilno društvo Naposljetku, na razini civilne kulture može se utvrditi jasna razlika između juga i sjevera, što zemljama daje prilično različite izglede da se konsolidiraju. Tako Argentina i Čile u odnosu prema ostalim četirima zemljama imaju znatno

266

vitalnija civilna društva i stabilniju civilnu kulturu, koji zajedno djeluju na umjerene političke stavove i načine ponašanja. Politički polarizirana društva Venezuele i Nikaragve, kao i atomizirano i djelomice anomično društvo Perua, te djelomice još tradicionalni Meksiko prožeti su, naprotiv, protuliberalnim, autoritarnim ili patrimonijalnim mrežama odnosa. Ti deficitarni društveni obrasci imaju svoju osnovicu u heterogenim, sektorski asinkronim i isprekidanim procesima modernizacije, koji se velikom dijelu stanovništva prezentiraju kao permanentna socijalno-ekonomska kriza. Podaci Latinobarómetra sugeriraju da to stanje dugoročno provocira opasnost pomaka preferencija na taj način da se podrška „doživljenoj“ demokraciji stavlja iza rješavanja gorućih problema. To upućuje na neku vrstu đavoljeg kruga: S jedne strane, mlade demokracije nisu sposobne ostvariti socijalno-ekonomsku strukturnu promjenu koja bi onda mogla proizvesti sinergijske učinke za svoje društveno vezivanje i stabilizaciju. Naprotiv, procesi modernizacije ostaju neravnomjerni i koncentrirani na interese malog broja društvenih segmenata. S druge strane, ti neriješeni razvojni problemi dovode do društvenih raskola i segmentacija i do „viška“ zahtjeva za jednakošću, koji se privremeno mogu zadovoljiti populističkim kanaliziranjem, ali se na taj način ne mogu dugotrajno riješiti.

267

V. Treći val demokratizacije: Istočna i Jugoistočna Azija Aurel Croissant i Wolfgang Merkel Istraživanja razvoja demokracije u Aziji pokazuju da su demokratski sustavi vlasti u azijsko-pacifičkom prostoru čak i na početku 21. stoljeća iznimke (usp. tablicu 33. i sliku 10). Unatoč tome, „treći val demokratizacije“ ostavio je traga i u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji. Tako se od ukupno sedam demokracija u azijskopacifičkome prostoru, Indonezija, Tajvan, Južna Koreja, Tajland i Filipini mogu svrstati u treći val demokratizacije. Počevši s padom režima predsjednika Ferdinanda Marcosa na Filipinima u veljači 1986, autoritarni su režimi popustili društvenim zahtjevima za demokracijom i u Tajvanu (1986-1992), Južnoj Koreji (1987-1988), Tajlandu (1992) i naposljetku u Indoneziji (1998-1999). Tako se mogu smjestiti u drugu polovicu trećeg vala demokratizacije. Južna Koreja, Tajland i Tajvan mogu se svrstati u dogovorene tranzicije odnosno tranzicije kojima su upravljale stare režimske elite. Filipini su, naprotiv, jedan od rijetkih slučajeva „tranzicije iznuđene odozdo“ unutar „trećeg vala“ (usp. Merkel i dr., 1996, 17), dok je u Indoneziji tranzicija „iznuđena odozdo“, ali je onda „odozgo“ kontrolirana, da bi napokon prešla u fazu pregovora između starih i novih elita. Zajedno s Japanom i Istočnim Timorom, koji je 2002. stekao neovisnost, te zemlje čine cijelu skupinu demokracija u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji.120 Dok se u Indoneziji i na Filipinima promjena sustava odvijala u uvjetima ekonomske i društvene krize, u Tajvanu i Tajlandu zbivala se u fazi dugotrajnoga ekonomskog prosperiteta, koju je tek krajem prošlog desetljeća prekinula takozvana azijska kriza (usp. tablicu 33).121

120

O japanskom procesu transformacije raspravljali smo u poglavlju II..2. Istočni Timor je u stvarnosti bio dio Indonezije od kraja portugalske kolonijalne vladavine 1975. do 1999. Nakon prijelazne faze pod upravom UN-a, koja je uspostavljena u rujnu 1999, Istočni Timor je stekao neovisnost u svibnju 2002. Kambodža, gdje je proces demokratizacije počeo pod pokroviteljstvom UN-a u razdoblju 1991-1993, ali je u međuvremenu okončan ponovnom uspostavom autoritarnog režima pod vodstvom premijera Hun Sena, zbog sustavnih razloga ne može biti uzeta u obzir (usp. o Kambodži: Croissant, 2006a; Peou, 2006). 121 O azijskoj krizi i njezinim učincima na zemlje o kojima ovdje govorimo usp. poglavlja o pojedinim zeljama u Dosch i Faust (2000).

268

Tablica 32: Demokratski i autokratski sustavi u pacifičkoj Aziji (2005)a Zemlja Politička prava

Građanska prava

Kriteriji Politički status prema Freedom Houseu neslobodan neslobodna neslobodna neslobodna djelomice slobodna slobodan neslobodna

Tip režima

Brunej 6 5 dinastičko-autoritaran Burma 7 7 vojno-autoritaran Kambodža 6 5 vojno-autoritaran NR Kina 7 6 komunističko-autoritaran Indonezija 3 4 defektna demokracija Japan 1 2 liberalna demokracija Koreja, 7 7 totalitaran Sjeverna Koreja, Južna 1 2 slobodna defektna demokracija Laos 7 6 neslobodan komunističko-autoritaran Malezija 4 4 djelomice slobodna autoritarni modernizacijski režim Istočni Timor 3 3 djelomice slobodan defektna demokracija Filipini 2 3 slobodni defektna demokracija Singapur 5 4 djelomice slobodan autoritarni modernizacijski režim Tajvan 2 1 slobodan liberalna demokracija Tajland 2 3 slobodan defektna demokracija Vijetnam 7 6 neslobodan komunističko-autoritaran a Indeksi za ostvarivanje političkih prava (održavanje slobodnih i poštenih izbora, odgovornost vladajućih spram birača, ostvarivanje političkih sloboda, prava na participaciju i manjinskih prava) i građanskih prava (primjerice, sloboda mišljenja, vjeroispovijesti, udruživanja, govora i tiska) sežu od 1 (najviši mogući stupanj ostvarivanja) do 7 (potpuna odsutnost tih prava zbog državne represije). Izvor: Freedom House (2006); kategorizaciju poredaka vlasti izvršili su autori.

Svih pet političkih sustava ima, međutim, značajna zajednička obilježja: nastali su iz autoritarnih, ali tržišno orijentiranih režima, koji su u dugim fazama svoga autokratskog postojanja unutar kontroliranih društvenih i političkih slobodnih prostora u određenoj mjeri tolerirali legalnu političku opoziciju koja je, osim u Tajvanu, bila organizirana u stranačkom obliku. Premda ne treba precijeniti važnost tih elemenata demokratskog iskustva za procese transformacije – samo su Filipini prije posljednje promjene sustava imali dugo iskustvo održavanja slobodnih i poštenih izbora, kao i uređene demokratske smjene vlasti – iskustva s oblicima legalne političke konkurencije i kolektivna sjećanja, kao i institucionalne tradicije mogli bi utjecati na izglede da se demokracija konsolidira.

269

Slika 10: Istočna i Jugoistočna Azija: kvaliteta demokracije i stupanj otvorenosti autokracija Taiw an Südkorea Philippinen Thailand Indones ien Singapur Malaysia Kambodscha V ietnam China Laos Nordkorea Myanmar 1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Napomena: Grafikon za svaku zemlju pokazuje srednju vrijednost sastavljenu od pet vrijednosti demokracije, koje odgovaraju parcijalnim režimima usidrene demokracije; podaci BTI-a u tu su svrhu iznova grupirani odnosno agregirani. Ljestvica seže od 1 (nije prisutno) do 10 (potpuno ispunjeno). Redoslijed je uređen prema ukupnoj vrijednosti za „demokraciju“ u BTI-u. Myanmar (Burma) dostiže samo minimalnu vrijednost od 1,0. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

Tablica33: Socijalno-ekonomski okvirni uvjeti demokratske transformacije u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji Prosječni rast BDP-a per capita (1993-2002) BDP per capita u USD (PPP, 1999)

Indonezija 2,0 2.439

Filipini Južna Koreja 1,2 4,9 (1993-2001) 3.815 14.637

Tajvan 4,9

Tajland 3,4

14.216

5.599

Prosječna. stopa inflacije (1993-2002) Stopa zaduženosti (1999)

13,9

7,3

4,1

2,1

4,0

33,4

15,4

n.a.

n.a.

14,8

Nezaposlenost(1990-2000)

4,7

8,6

3,2

1,9

Razina pismenosti (1992-1996)

86,3

95,1

97,6

2,6 (1995-2000) n.a.

Broj studenata na 100. 000 stanovnika 1.157 2.958 6.106 (1992-1996) Raspodjela dohodaka 0,31 0,49 0,32 (Gini-Index, 1990-2000) Raspodjela dohodaka 4,0 12,7 5,3 (odnos bogati/siromašni, 1990-2000) Napomene: n.a. = nije dostupno (not available); BDP = društveni bruto proizvod; PPP kupovne moći.

95,3

n.a.

2.252

0,30

0,44

5,4

9,3

= paritet

270

Izvor: Podaci su sastavljeni prema: Croissant i dr. (2001, 132. i d.); Sandschneider (2001, 360. i d.); Merkel (2002).

S gledišta teorije modernizacije, Tajvan i Južna Koreja imaju neusporedivo bolje izglede da se konsolidiraju od ostalih azijskih, ali i većine latinskoameričkih demokracija, budući da su privredno znatno razvijeniji, a raspodjela dohodaka, imetka i pristupa obrazovanju vrlo je otvorena i za široke slojeve. Uvjeti transformacije na Filipinima i, osobito, u Indoneziji, naprotiv, bitno su nepovoljniji za demokratsku konsolidaciju, budući da je u njima promjena sustava praćena pojavama ekonomske krize, krize državnosti i nasilja na lokalnoj razini. U ovom poglavlju analizirat ćemo osobitosti procesa transformacije u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji. Pritom je analiza – kao i u drugim regionalnim poglavljima – strukturirana prema trima sveobuhvatnim problematikama: 1. Kako su i zbog kojih razloga autoritarni sustavi doživjeli neuspjeh? 2. Kako se i s kakvim rezultatima odvijala institucionalizacija demokracije u pojedinim transformacijskim zemljama? 3. Što se sustavno može reći o stanju konsolidacije i budućim izgledima da se u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji demokracija konsolidira? Zaključno ćemo na podlozi rasprave o azijskoj demokraciji, vođene devedesetih godina, razmotriti pitanje je li u pet analiziranih zemalja nastao izvorno azijski oblik demokracije (među ostalima, v. Neher, 1994; Bell i dr., 1995; Neher i Marlay, 1995).

1. Tipovi autoritarnih režima Pet je mladih demokracija proizašlo iz različitih autoritarnih režima. Mogu se prepoznati tri različita tipa, od kojih je svaki ostavio iza sebe specifične hipoteke. 1.1. Filipini: Marcosov sultanistički režim Od istraživanih zemalja Filipini mogu posegnuti za najvećim fundusom demokratskog iskustva. Već pod američkom kolonijalnom upravom (1899-1946) razvile su se prve strukture, na koje se filipinska demokracija mogla osloniti nakon stjecanja neovisnosti zemlje: primjerice, neovisno pravosuđe prema američkom uzoru (od 1901), političke stranke (od 1907), poludemokratski ustav (1935), civilna vlada pod pokroviteljstvom SAD-a i uprava u rukama domaćih elita (Buendia, 1994: 85-88; Celoza, 1997). Za razliku od većine drugih azijskih demokracija drugog vala i unatoč dubokoj socijalnoj nejednakosti i odvojenosti političkih struktura od širokih masa stanovništva, demokraciji snažno centriranoj na elite najprije je pošlo za rukom uspješno uključiti različite socijalne skupine i frakcije elita u politički sustav. I predsjednik Ferdinand Marcos je 1965. došao na vlast demokratskim izborima. Kao jedini predsjednik u povijesti Filipina uspio je biti ponovno izabran 1969. Međutim, proglašenjem ratnog stanja 1972, zabranom političkih

271

stranaka te usvajanjem Ustava skrojenog po mjeri jedne osobe Marcos je okončao demokraciju. Time je reagirao na postupke starih vladajućih elita koje su sve češće kritizirale njegov način obnašanja vlasti, kojim je fragilnu ravnotežu moći filipinske elitističke i klijentelističke demokracije progresivno mijenjao u svoju korist i u korist svojih osobnih sljedbenika (Pei, 1998b, 61). Premda se u početnoj fazi režima pokušavalo ideološki legitimirati autokratsku vlast pozivanjem na vrijednosti poput nacionalnog razvoja i socijalne pravde, ta je ideološka pretenzija, sažeta u programatskoj proklamaciji „novog društva“, stupila u drugi plan s duljinom trajanja Marcosove vladavine. Umjesto toga, autoritarni modernizacijski režim sve je više „degenerirao“ u personalistički i patrimonijalistički režim vođe s jako izraženim „sultanističkim“ (Max Weber) crtama. Naposljetku više nije bilo državne institucije koju nisu kolonizirali Marcos, njegova obitelj i predsjednikovi cronies (drugovi). Pored Marcosa i njegove osobne kamarile, ulogu predsjednikovih juniorskih partnera zauzeli su filipinska vojska i vladajuća stranka Kilusang Bagong Lipunan (Pokret za novo društvo), premda nisu mogli značajno utjecati na način obnašanja vlasti (Celoza, 1997). Tako je autoritarni režim u prvom redu služio bogaćenju Marcosa i klike koja ga je podupirala, a da pritom nije mogao bitno utjecati na patrimonijalnu strukturu filipinskoga društvenog poretka te socijalni i privredni položaj politički marginalizirane stare oligarhije. 1.2. Južna Koreja: birokratsko-vojni režim Za razliku od Filipina, Južna Koreja može se osloniti samo na vrlo kratko demokratsko iskustvo. Od stjecanja neovisnosti 15. kolovoza 1948. Republika Koreja doživjela je ukupno šest različitih političkih režima. S iznimkom kratkotrajne Druge Republike (1960-1961) kao i Šeste Republike (od 1988), riječ je o autoritarnim režimima. Epizoda „kvazicivilnih“ režima,122 sastavljenih od vojnika i civilnih birokrata, počela je nakon puča mladih časnika oko brigadnog generala Park Chun-heea u svibnju 1961. i trajala je do veljače 1988. Privremeno posljednji autoritarni režim nastao je nakon smrti autokratskog predsjednika Park Chun-heea. Pod okolnostima koje do danas nisu posve razjašnjene, Parka je 26. listopada 1979. ustrijelio njegov vlastiti šef tajne službe. Nakon njegova umorstva režim je najprije započeo ograničenu liberalizaciju. Međutim, za samo nekoliko mjeseci vojsci je pod vodstvom generalâ Chun Doo-hwana i Roh Tae-wooa pošlo za rukom da puzajućim državnim udarom nasilno okonča započete procese liberalizacije. Vrlo se brzo Chun Doo-hwan kristalizirao kao vodeća vojna i politička osoba. U pseudodemokratskim izborima Chun je 1981. dao da ga izaberu za predsjednika.123 Institucionalna arhitektura Pete Republike pod predsjednikom Chun Doohwanom (1980-1988)124 dopustila je razmjerno visok stupanj političkih i građanskih sloboda. Tolerirane su opozicijske stranke te su postojale ograničene 122

„Kvazicivilni režimi“ jesu vojni režimi koji imaju formalno civilni karakter (civilnog predsjednika, ustav, prividno demokratske izbore), ali su stvarno pod dominacijom oružanih snaga. Tipično je da je bivši časnik na čelu režima (usp. Finer, 1962). 123 Pseudodemokratski, budući da je Chuna izabrao nedemokratski konstituirano izborničko tijelo.

272

mogućnosti političke participacije u okviru polukompetitivnih izbora. Kontrola zakonodavne od strane izvršne vlasti i ograničenje političke konkurencije manipulacijom sigurnosnim zakonima, izbornim zakonodavstvom i zakonom o strankama kao i samim Ustavom tvorili su, međutim, formalne i neformalne prepreke koje su faktički trajno isključile opoziciju iz političkog odlučivanja. Noseći stupovi bili su civilna birokracija, vojska i poduzetnici. Naglašavanje općenitih vrijednosti poput patriotizma i modernizacije kao i formalno-legalnih osnova vladavine u Ustavu koji je skrojen po mjeri vojske može se tumačiti kao pokušaj legalističkog legitimiranja sustava. Manipulacija formalno demokratskim insitucijama, koju je režim eksplicitno obrazložio nužnošću ekonomskog razvoja i ugrožavanjem nacionalne sigurnosti od strane Sjeverne Koreje, imala je samo ograničen uspjeh. Privredna učinkovitost dala je, međutim, režimu visoku mjeru empirijske legitimnosti, tako da se stabilnost političkog sustava mogla održavati na razmjerno niskoj razini represije (usp. Croissant, 1998b). 1.3. Tajvan: jednostranački režim Kuomintanga Autoritarni režim u Tajvanu zauzimao je posebno mjesto među diktaturama zapadno-kapitalističkog tabora. Uz iznimku Meksika, bila je riječ o jedinoj dugotrajnoj jednostranačkoj diktaturi u skupini autoritarnih modernizacijskih režima s tržišnom privredom nakon Drugoga svjetskog rata. Nositelj autoritarne vlasti bio je Kuomintang (Nacionalna stranka, KMT), koji se često pogrešno označava kao lenjinistička državna stranka,125 pod vodstvom karizmatičnog predsjednika države Chiang Kai-sheka (1949-1975) te njegova sina Chiang Ching-kuoa (1975-1987). Pobjegavši nakon poraza u kineskome građankom ratu na otok Tajvan (1949), nacionalni kineski režim svoju je legitimnost uglavnom crpio iz triju izvora (Chao i Myers, 1998, 19-101): • ideološke legitimnosti, koja se trebala postići pozivanjem na nacionalnu ideologiju triju narodnih načela Sun Yat-sena;126 s time je bila povezana pretenzija na to da režim predstavlja jedinu legitimnu vladu i međunarodnopravnog zastupnika cijele Kine; • ugrožavanja sigurnosti Tajvana od strane NR Kine, koje je imalo poseban učinak kod više od dva milijuna sljedbenika KMT-a koji su s vladom pobjegli na Tajvan; 124

Prema francuskom uzoru, uvođenje novog ustava u Južnoj Koreji se označava kao prelazak iz jedne republike u drugu. Tako se Prva Republika (1948-1960) pod predsjednikom Syngmanom Rheeom može označiti kao sultanistički režim, Druga Republika (1960-1961) kao parlamentarna demokracija, a Treća (1963-1973) i Četvrta Republika (1973-1979) respektivno kao birokratskovojni režimi (1998b). 125 Službeno osnovan 1912. godine i 1924. uz sovjetsku pomoć reorganiziran, KMT je po svome organizacijskom ustrojstvu doduše bio lenjinistička kadrovska partija. Međutim, za taj tip stranaka nedostajali su mu karakteristična stroga hijerarhija odlučivanja („demokratski centralizam“), rigidna stranačka disciplina te stranačka ideologija kao zatvoren sustav vjerovanja i vrijednosti (Lu Yali, 1991, 111. i d.). 126 Tri narodna načela su: (1) narodna država, to jest nacionalna neovisnost; (2) narodna vlast, to jest ozbiljenje kineske demokracije s građanskim pravima za sve Kineze; (3) narodna dobrobit, to jest socijalno blagostanje i pravedan privredni sustav s privatnim vlasništvom i državnim planiranjem u okviru miješanoga privrednog poretka (usp. Müller, 1997, 67-69).

273

•

velikog uspjeha privredne modernizacije, osobito u prva tri desetljeća vlasti KMT-a. Vladavina državne stranke KMT temeljila se pritom na šest sigurnosnih mehanizama (Tien, 1992, 5, i d.; Pei, 1998a): 1. prožimanju cijeloga državnog aparata stranačkim kadrovima, a društva masovnim organizacijama stranke; 2. uspostavi hegemonije KMT-a u stranačkom sustavu;127 3. inkluzivnome državnom korporativizmu, koji je velika udruženja kapitala, sindikate i druge interesne skupine podredio strogoj i djelotvornoj kontroli režima; 4. prijenosu sustava vlasti Republike Kine (1911-1949) na politički sustav otoka Tajvana, uz očuvanje personalnoga i institucionalnog kontinuiteta kontinentalnog režima; 5. potkopavanju demokratskog Nankinškog ustava iz 1947. gustim spletom odredbi o izvanrednom stanju i stanju nužde; 6. monopolizaciji političkih kompetencija vodstva i odlučivanja od strane karizmatskoga političkog vođe. Premda je režimska stranka bila usko isprepletena s nacionalnim kineskim oružanim snagama, a s Chiang Kai-shekom je do njegove smrti 1975. na čelu režima bio general, izvan je svake sumnje da je autoritarni režim iz vremena KMT-a bio autoritarni modernizacijski režim pod civilnim vodstvom političke stranke. 1.4. Tajland: birokratsko-vojni režim Autokratski sustav vlasti Tajlanda može se jednoznačno svrstati u skupinu birokratsko-vojnih režima. Pritom su se stalno smjenjivali otvoreni vojni režimi s „kvazicivilnim režimima“, koje su, doduše, formalno vodili civilni političari ili bivši vojnici, alu su stvarno bili pod nadzorom oružanih snaga. Središnji instrument legitimacije vlasti bilo je pozivanje na načela nacionalnog razvoja (modernizacije), nacionalne suverenosti te budizma i monarhije, koji su već prilikom puča reformski orijentiranih vojnika protiv apsolutističke monarhije Siama (1932) služili kao opravdanje. Kao nositelji vlasti fungirali su civilna birokracija i vojska. Za razliku od usporedivih režima, primjerice u Latinskoj Americi, u Tajlandu najčešće nije vladala hunta, a stupanj represije bio je pretežno nizak. No, slično kao i u Latinskoj Americi, opetovano su se smjenjivale demokratske faze s autokratskim razdobljima.128 Autoritarni režimi Tajlanda mogu se od ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad je došlo do opreznog otvaranja i liberalizacije „bureaucratic polity“ 127

Hegemonijski stranački sustavi su, prema Sartoriju (1976, 230. i d.), obilježeni time da pored vladajuće „hegemonijske stranke“, koja monopolizira političku moć, ne postoje druge političke stranke; ako ipak postoje, ograničene su na status „satelitskih“ ili „blokovskih stranaka“. Ne postoji slobodno političko natjecanje za biračke glasove. Tako su na Tajvanu, osim KMT-a, postojale još Omladinska stranka te Demokratsko-socijalistička stranka, koje su, međutim, zbog infiltracije KMT-ovih kadrova stvarno bile kooptirane u aparat vlasti (Jacobs, 1981, 24. i d.). 128 Demokratski režimi postojali su u Tajlandu 1974-1976 i od 1988-1991. (Hewison i Brown, 1994).

274

(Riggs 1966), najtočnije označiti kao „poludemokracije“ (Chai-anan, 1995). Snažna izvršna vlast s premijerom koji nije izabran na izborima, najčešće bivšim vojnikom, kontrolirala je politički proces odlučivanja. Predstavnički dom proizašao iz slobodnih izbora mora je dijeliti ovlasti sa Senatom koji nije bio demokratski legitimiran i koji se većinom sastojao od civilnih birokrata i vojnika. Restriktivni zakoni o medijima, strankama i udrugama osiguravali su konstitucionalne prerogative vojne i civilne birokracije (Chai-anan, 1995, 341). 1.5. Indonezija: između birokratsko-vojne vladavine i sultanizma S otprilike 210 milijuna stanovnika, raspoređenih na 13.000 otoka i s više od 500 narodnih i jezičnih skupina, Indonezija je među istraživanim zemljama ne samo najveće, nego i etnički i vjerski najheterogenije društvo. Osim toga, Indonezija je s udjelom od oko 85 posto muslimanskog stanovništva (oko 180 milijuna) najveća islamska država na svijetu. Osim muslimana postoje skupine stanovništva katoličke, protestantske, hinduističke i budističke vjeroispovijesti, kao i sljedbenici tradicionalnih religija. Bivša kolonijalna područja „Holandske Istočne Indije“ stekla su 1949. neovisnost kao „Sjedinjene Države Indonzije“. Tome je prethodila višegodišnja borba za nacionalnu neovisnost protiv nizozemskih kolonijalnih postrojbi, koje su nakon povlačenja japanskih okupacijskih postrojbi u Drugome svjetskom ratu (1942-1945) uzaludno pokušavale ponovno uspostaviti kontrolu nad indonezijskim arhipelagom. Već je 1945. godine indonezijski Nacionalni kongres usvojio Ustav za federativnu indonezijsku republiku s predsjedničkim sustavom. Vođa pokreta za neovisnost, Sukarno, postao je predsjednik. Premda je Ustav predvidio izabrani Predstavnički dom (Dewan Perwakilan Rakyat, DPR), izbor predsjednika od strane demokratski izabrane takozvane Savjetodavne narodne skupštine (Majelis Permusyawaratan Rakya) i dalekosežna prava pojedinih subjekata federacije naspram središnje vlade u Džakarti, erozija ustavnog ustrojstva indonezijske demokracije započela je neposredno nakon stjecanja neovisnosti. Više predsjedničkih dekreta eliminirali su u samo nekoliko mjeseci federativni poredak, a na njegovo je mjesto stupila Republika Indonezija kao jedinstvena država sa Sukarnom kao predsjednikom. Godine 1950. usvojen privremeni ustav institucionalizirao je parlamentarni sustav vlasti, u kojem su, međutim, tek 1955. prvi put održani opći izbori. Premda su nacionalni izbori 1955. – nakon kojih su uslijedili lokalni izbori 1957. – bili slobodni i pošteni, nisu pridonijeli rješenju kronične političke krize. Borba između sekularnih nacionalista, islamskih stranaka i komunističke ljevice, kao i izljev komunističkog nasilja nakon toga još su više intenzivirali političku nestabilnost. Uz potporu vojske predsjednik Sukarno je 1957. objavom ratnog stanja okončao prvu indonezijsku demokraciju. Umjesto nje nastupila je takozvana „upravljana demokracija“ (guided democracy), eufemizam iza kojega se skrivao personalizirani autoritarni sustav (Feith, 1962). Izabrani je parlament zamijelila

275

skupština sastavljena od pojedinaca koje je Sukarno sam izabrao. Ponovno je na snagu stupio Ustav iz 1945, umjesto parlamentarnog sustava vlasti uveden je predsjednički, a većina je političkih stranaka zabranjena. Unutarnje političke napetosti kulminirale su 1965. u navodnome državnom udaru što ga je planirala komunistička partija, čijom su žrtvom postali šestorica po rangu najviših časnika ABRI-a.129 Pod vodstvom po rangu najvišega preživjelog časnika vojske, general-bojnika Suharta, puč su krvavo ugušile oružane snage uz pomoć islamskih milicija.130 Na Suhartovu inicijativu, koji je de facto već od 1965. imao političku moć u rukama, Sukarna je 1967. smijenila Savjetodavna narodna skupština i stavila ga u kućni pritvor, gdje je 1970. umro. Umjesto njega Suharto je 1968. izabran za predsjednika (Sulistyo, 2002, 76). Autoritarni režim takozvanoga „Novog poretka“, koji je nastao kao posljedica tih događaja, može se obilježiti kao vojno-birokratski režim u kvazicivilnom ruhu. Formalno zasnovan na Ustavu iz 1945, režim je stvarno bio predsjednička diktatura pod vodstvom bivšeg generala Suharta, čiji su nositelji u biti bile tri skupine aktera (usp. Sundhausen, 1982; Malley, 2000; Ufen, 2002b): • oružane snage i državna birokracija, koji su međusobno bili usko isprepleteni; • režimska stranka Golkar (Partai Golongan Karya); strogo uzevši, ona nije bila politička stranka, nego krovna organizacija različitih društvenih grupacija koje su ranih šezdesetih godina osnovane kao frontovske organizacije u borbi protiv komunista, no pod Suhartom su de facto igrale ulogu režimske stranke, čiji su se vodeći kadrovi gotovo isključivo regrutirali iz časničkog zbora i birokracije; • nacionalni poduzetnici kao i sino-indijski poslovni svijet. Političke su stranke, osim Golkara, bile zabranjene, poput dviju velih stranaka iz pedesetih godina, islamske Masyumi i Komunisičke partije Indonezije, ili su se morale prisilno ujediniti u Ujedinjenu stranku razvoja (PPP) i Indonezijsku demokratsku stranku (PDI). Slično kao i u birokratsko-vojnim režimima u Južnoj Koreji, provođeni su parlamentarni izbori (1971, 1977, 1982, 1987, 1992, 1997). Izbori za Predstavnički dom nisu bili ni kompetitivni, ni slobodni, ni pošteni. Osim toga, značenje izabranog parlamenta bilo je marginalno u odnosu prema predsjedniku . Premda nije nedostajalo pokušaja legitimacije „Novog poretka“ – treba ponajprije spomenuti u preambuli Ustava usidrenu ideologiju Pansacilla,131 koju je formulirao Sukarno – empirijska se legitimnost režima u biti oslanjala na njegovu ekonomsku učinkovitost kao i njegovu protukomunističku deklariranost (Liddle, 1999, 100-103; Emmerson, 1999, 39). ABRI je svoj politički dominantan 129

Angkatan Besenjata Republik Indonesia, Oružane snage Republike Indonezije. Lov na stvarne ili navodne komuniste uzrokovao je više stotina tisuća žrtava, pri čemu neke procjene navode čak brojku od jedan i pol milijun mrtvih. 131 Pansacilla sadržava pet načela vodilja indonezijske države: (1) nacionalno jedinstvo, (2) čovječnost, (3) demokracja utemeljena na jedinstvu i konsenzusu, (4) socijalna pravda, (5) vjera u Boga. „Ideja (Pansaclle) najprije se sastojala od ne mnogo više od pukog nacta fiktivne konstrukcije, koja je kao ujedinjujuća platforma ‘svih Indonežana’ trebala ukinuti vjerske i etničke napetosti (Arenhövel, 2003). 130

276

položaj obrazložio ulogom oružanih snaga u borbi za neovisnost protiv Nizozemske i kao čuvara nacije protiv komunističke prijetnje 1965, kao i njegovim značenjem za razvojni proces zemlje (Harymurti, 1999, 72-75; Robinson, 2001, 230-234). Sve do osamdesetih godina utjecaj se oružanih snaga unutar režima smanjivao. Jačao je položaj civilne birokracije i tehnokracije. Na je taj način nastao nov obrazac odnosa sastavljen od predsjednika i političkih birokrata, koji je obuhvaćao znanstvenike, tehnokrate i vojsku, a pripadali su mu i islamski intelektualci i vođe sino-indijskih privrednih konglomerata (Dosch, 2000, 221). Paralelno sa sve većom patrimonijalizacijom režima došlo je do zgušnjavanja aranžmana među elitama, u čijem su središtu bili predsjednik i njegova obitelj kao i mala skupina njihovih cronies (drugova). Pojednostavlneno se razvoj „Novog poretka“ od sredine šezdesetih do kraja devedesetih godina može karakterizirati kao razvoj koji se odvijao od birokratsko-vojne razvojne diktature prema režimu sa sultanističkim obilježjima. Međutim, intenzitet patrimonijalizacije struktura vlasti u Indoneziji čak i na kraju Suhartove vladavine nije odgovarao onome Marcosa na Filipinima. Do kraja „Novog poretka“ 1998. ABRI je ostao središnje uporište režima. I režimska stranka Golkar bila je organizacijski jače institucionalizirana i dublje ukorijenjena u društvu nego Marcosov KBL, koji je politički tavorio u sjeni.132

2. Prijelazi u druge režime Prijelazi iz jednoga u drugi režim u tri od pet zemalja odvijali su se brzo. U Južnoj Koreji (1985-1987), na Filipinima (1986-1987) i Tajlandu 1992. kraj tranzicije i početak faze demokratske konolidacije mogu se jednoznačno odrediti, budući da su se konstitutivni demokratski izbori i donošenje ustava uglavnom sinkrono odvijali, te su dovršeni za nekoliko mjeseci. Teže je odrediti granice pojedinih faza u Tajvanu. One se razlikuju ovisno o tome odaberemo li kao razdjelnicu između tranzicije i konsolidacije prve slobodne parlamentarne izbore (1992), prve slobodne i izravne predsjedničke izbore (1996) ili (privremeni) kraj demokratske institucionalizacije u obliku revizije ustava (1997). U Indoneziji se može govoriti o kraju tranzicije ako se kao završetak uzmu slobodni parlamentarni izbori i slobodan (neizravan) izbor predsjednika od strane palamenta (1999). Ako se, međutim, kao okončanje tranzicije odabere kraj uvođenja (institucionalizacije) demokratskih ustavnih pravila, onda je tranzicija u Indoneziji dovršena tek 2003. godine. 2.1. Filipini: Kolaps režima i demokratizacija “odozdo” Filipini su bili začetak „trećeg vala“ u pacifičkoj Aziji. „Sultanistički režim“ koji je institucionaliziran „pučem protiv samog sebe“ demokratski izabranog predsjednika Ferdinanda Marcosa 1972. oslabljen je početkom osamdesetih godina sve dubljom ekonomskom i – u borbi protiv komunističkih odnosno 132

Dosch (2000, 14) stoga označava Suhartov režim kao miješani oblik sultanističkoga i autoritarno-birokratskog režima s istaknutim položajem oružanih snaga.

277

muslimansko-secesionističkih ustaničkih pokreta – krizom vojne djelotvornosti. Filipinska srednja klasa, poduzetnici, sindikati i dijelovi ujecajne katoličke crkve tako su se sve više otuđivali od režima. Dijelovi vojske nezadovoljni režimom i njegovom nedovoljnom politikom suzbijanja ustanaka počeli su se distancirati od režima. Neučinkovitost državne uprave, endemski razmjeri korupcije Marcosova klana i njemu bliskih cronies, kao i nepotizam u popunjavanju vodećih državnih i privrednih položaja stimulirali su osnivanje niza skupina za ljudska i građanska prava, koje su djelomice potajno, a djelomice otvoreno izazivale autoritarni režim (Lane, 1990; Kunz, 1995). Političke „pogreške“ sa stajališta očuvanja moći, poput ubojstva opozicijskog političara Benigna Aquina (1983), koji se vratio iz američkog egzila, politizirale su filipinske gornje i srednje slojeve i zaoštrile legitimacijsku krizu autoritarnog režima. I SAD se kao najvažniji partner i vanjskopolitički mentor predsjednika Marcosa distancirao od svog saveznika. Premda su u tom trenutku opozicijske stranke ponovno bile legalizirane,133 zbog raznih oblika represije, razbijanja starih političkih struktura, suparništva među različitim grupacijama, pa u konačnici i zbog djelomične kooptacije od strane režima, one nisu bile djelotvoran izazov za Markosov Pokret za novo društvo (Hernandez, 1991, 175; Thompson, 1995, 53, 182). Naprotiv, akteri civilnog društva, poput udruženja poslodavaca, lijevo orijentiranih sindikata ili temeljnih organizacija katoličke crkve, uspješno su u kasnoj fazi autoritarnog režima preuzeli ključnu funkciju u proturežimskom otporu (Clarke, 1998). S obzirom na erodiranu osnovicu moći režima, Marcos je postao žrtvom krive procjene, koja je proširena među autoritarnim elitama (Przeworski, 1991, 55. i d.), da će održavanjem pseudodemokratskih izbora moći zadobiti legitimnost i time stabilizirati svoju vlast. U potpunoj zabludi glede stvarne podrške među biračima, kratkoročno je zakazao predsjedničke izbore za veljaču 1986. Fragmentiranoj opoziciji neočekivano je pošlo za rukom da se suglasi o Corazon Aquino (udovici Benigna Aquina) kao zajedničkoj kandidatkinjI. Time je opozicija raspolagala politički simboličnom figurom koja je, s jedne strane, uživala simpatije širokih slojeva birača, ali i potporu opozicijske krovne organizacije Namfrel (Nacionalni građanski pokret za slobodne izbore), skupina bliskih poduzetnicima (Makati Business Club) i, prije svega, katoličke crkve. S druge strane, Corazon Aquino nije imala osobnu političku infrastrukturu moći i stoga u percepciji umjerenih opozicijskih političara nije ugrožavala njihovu pretenziju na političko vodstvo. Izbori su održani 7. veljače 1986. Rezultirali su time da su oba kandidata proglasila izbornu pobjedu. Premda se ni navodi opozicije djelomice nisu mogli provjeriti, za velike dijelove javnosti bilo je potpuno neupitno da je Marcosova pobjeda rezultat opsežnih manipulacija pri prebrojavanju glasova. U kratkotrajno nejasnoj političkoj situaciji, dok su oba kandidata za sebe reklamirala pobjedu, 14. veljače dijelovi vojske oko tadašnjeg zamjenika načelnika glavnog stožera Fidela V. Ramosa, ministra obrane Juana Poncea Enrilea te skupine mladih časnika koja se sama nazvala RAM (Reform the Armed Forces Movement) pokušali su izvršiti puč (usp. McCoy, 2000). Pokušaj puča je propao, no bio je 133

Stranke, koje su najprije bile zabranjene nakon Marcosova preuzimanja vlasti, od 1978. službeno su opet bile dopuštene.

278

povod za masovne prosvjede koji su nazvani People Power, a koji su doveli do pada režima. U situaciji brzog raspada vlastite osnovice političke potpore i kritičkog držanja američke vlade, Marcos je shvatio da je otjeran u političku izolaciju. Pod pritiskom SAD-a naposljetku je otišao u egzil na Havaje, ali se nije službeno odrekao svoga predsjedničkog položaja. U sažetku se može utvrditi da su za kraj autoritarno-sultanističkog Marcosova režima važni sljedeći uzroci i oblici događanja: Uzroci: Pad Marcosova režima je – gotovo klasično – posljedica isprepletanja unutarnjih sistemskih i vanjskih uzroka, kao i strukturnih čimbenika i političkog djelovanja. Interno su privredna kriza te korupcija i klijentelistička praksa, koje su postale disfunkcionalne, među skupinama koje su podržavale režim dovele do raspada legitimnosti opasnog po njegov opstanak. U krizi režima Ferdinand Marcos počinio je dvije kobne pogreške koje su dovele do gubitka vlasti. Prvo, nije spriječio umorstvo opozicijskog političara Aquina i potcijenio je reakciju SAD-a. Nakon što je SAD makar djelomično uskratio podršku režimu, dospio je i pod vanjskopolitički pritisak. Da bi parirao unutarnjemu i vanjskom pritisku i pribavio režimu novu legitimnost nužnu za njegov opstanak, Marcos je dopustio izbore. To je bila druga strateška pogreška. Marcos je doživio izborni poraz. Nakon toga više nije raspolagao manipulativnim i represivnim resursima da bi probuđenome i mobiliziranom civilnom društvu mogao nametnuti svoju pretenziju na autoritarnu vlast. Tijek: Kraj Marcosova režima bio je mješavina kolapsa režima kojega je on sam prouzročio i odozdo iznuđene tranzicije. Svoj kolaps režim je prouzročio neučinkovitom privrednom i unutarnjom politikom („legitimacijska kriza“ zbog ekonomske i vojne neučinkovitosti) i grubih pogrešaka u politici očuvanja moći. Kolaps je iznuđen odozdo jer je u međuvremenu mobilizirano društvo diktatoru, nakon njegovih mjera liberalizacije, zapriječilo povratak staroj autoritarnoj vladavini. 2.2. Južna Koreja: dogovorena promjena režima U Južnoj Koreji pad autoritarnog režima, unatoč različitim strukturnim kontekstualnim uvjetima, ima neke sličnosti s Filipinima. Tradicionalno snažna južnokorejska država zbog svoje je uspješne socijalno-ekonomske modernizacije u sve većoj mjeri izgubila autonomiju u odnosu prema drudrštvu. Različiti društveni slojevi i skupine sve su više konfrontirale birokratsko-vojni režim s novim zahtjevima za ekonomskim, socijalnim i političkim sudjelovanjem. Doduše, koaliciji državnih činovnika, političara, krupnih poduzetnika i vojske, koja je vladala od puča vojske pod vodstvom generala Park Chun-heeja 1961. godine, pošlo je još krajem sedamdesetih godina za rukom da krvavo uguši demokratski otpor. No nasilno suzbijanje opozivije („Kwangju masakar“)134 134

U svibnju 1980. došlo je u jugozapadnoj metropoli Kwangju do masovnih opozicijskih prosvjeda protiv puča generala Chun Doo-hwana i Roh Tae-wooa, tijekom kojih je demonstrantima pošlo za rukom preuzeti kontrolu nad gradom. Samo nekoliko dana kasnije pučisti su naredili napad elitnih postrojbi na Kwangju. Do danas nije poznat stvaran broj žrtava: dok su službeni navodi govorili o 189 mrtvih, disidentski su krugovi govorili o više od 2.100

279

zaoštrilo je „permanentnu krizu“ (Yang, 1994b, 18) režima pod vodstvom bivšeg generala Chun Doo-hwana, koji je obnašao dužnost predsjednika. Istodobno je rigidna privredna modernizacija ranih osamdesetih godina uzrokovala sve veće otuđenje velikih skupina stanovništva od režima Studenti, skupine za ljudska prava i crkve sve snažnije su dovodile u pitanje pretenziju starih elita na autokratsku vlast. Opozicija je ojačala, dok je podrška birokratsko-vojnom režimu kopnila. To je režimske elite prisililo da reagiraju prilagodbom. U proljeće 1985.dopušteni su gotovo slobodni izbori za nacionalnu skupštinu. Izbori koji su upriličeni s namjerom da se neutralizira opozicijski prosvjedni potencijal pokrenuli su liberalizaciju, koja je isprva bila kontrolirana, ali se onda progresivno počela odvijati vlastitom dinamikom. Opozicija je u pripremi za izbore iskoristila proširene slobodne prostore političkog razvoja za osnivanje Nove korejske demokratske stranke (NKDP). Opozicijska integracijska stranka pretvorila je izbore iz kontroliranog glasovanja o bilanci postignuća Chunove vlade u referendum o samom režimu (Croissant, 1997b, 297). U savezu s različitim skupinama civilnog društva NKDP-u je pošlo za rukom da, koristeći vještu strategiju pregovora i mobilizacije, režim sve više dovodi u pitanje. Autoritarne elite vlasti bile su pod dodatnim pritiskom da reagiraju zbog predsjedničkih izbora, koji su zakazani za prosinac 1987. Prvobitno su ti izbori zamišljeni kao instrument formalno demokratske legitimacije režima i trebali su osigurati miran prijenos vlasti na predsjedničkoj dužnosti s Chun Doo-hwana na njegova sudionika u puču Roh Tae-wooa, no sad su značajno ograničili slobodan prostor djelovanja režimskih elita. Za razliku od Filipina, u Južnoj Koreji su proces tranzicije odredili pregovori. Najprije je autoritarnom režimu pošlo za rukom da umjereno raspoloženu opoziciju ponudom razgovora o ustavu obveže unutar postojećih političkih institucija. Zbog nedostatka spremnosti na kompromis pregovori su propali već nakon nekoliko mjeseci. Opozicija je tumačila da je pregovaračka pozicija režima toliko oslabljena da je vjerovala kako može jednostrano nametnusti svoje predodžbe. Režimske elite spremne na pregovore potcijenile su pak odlučnost vodstva NKDP-a i potporu koje je uživalo među radikalnijom opozicijom. Koncesijama pojedinim skupinama unutar fragmentiranoga NKDP-a režimske su elite pokušale, kao i prethodnih desetljeća, kooptirati različite opozicijske grupacije, a da ti akteri nisu raspolagali širokim osloncem u demokratskom pokretu (Croissant, 1998b). Ishod je bio pomak unutar režima u korist zagovornika čvrste ruke (hardliner) Chun Doo-hwana. Prekid pregovora između vlade i opozicije u travnju 1987, dakle pokušaj ponovnog zatvaranja autoritarnog režima, izazvao je, međutim, nenamjeravani učinak – naime opozicijsku mobilizaciju širokih slojeva gradskog stanovništva. U situaciji eskalacije u svibnju i lipnju 1987. milijuni Južnokoreanaca demonstrirali su protiv Chunova režima. Vojska se suočila s odlukom da bira između krvavog suzbijanja protesta intervencijom vojnih postrojbi i prihvaćanja zahtjeva demokratskog pokreta. Kao i na Filipinima, „vanjski utjecajni čimbenici“ ograničili su opcije djelovanja autoritarnih vlastodržaca. „Demonstracijsi učinak“ koji je polučio pad žrtava (usp. Cummings, 1997, 377. i d.).

280

Marcosova režima godinu dana ranije morao je južnokorejskoj vojsci biti jasan znak za to da SAD kao najvažniji saveznik zemlje više nije bio spreman podržavati autoritarne vlade čak i protiv snažnog otpora u njihovim društvima. Osim toga, zbog predstojećih olimpijskih igara sljedećeg ljeta zemlja je bila u žarištu pozornosti međunarodnih medija. Pomicanje ili otkazivanje igara, koje se u danim okolnostima vjerojatno ne bi mogle održati, dovelo bi do međunarodne izolacije zemlje. S obzirom na visoke unutarpolitičke i vanjskopolitičke troškove represivnog rješenja naposljetku su umjerenjaci (softliners) oko Roh Tae-wooa, režimskoga predsjedničkog kandidata, uspjeli riješiti pitanje moći unutar režima u svoju korist (Croissant, 1998b). Izjavom od 29. lipnja 1987. („6/29-Declaration“) Roh je pristao na većinu zahtjeva demokratskog pokreta te tako oslobodio put demokratizaciji. U sažetku se o kraju birokratsko-vojnog režima Južne Koreje može utvrditi sljedeće: Uzroci. I u Južnoj Koreji može se uočiti međusobno pojačavanje isprepletenih unutarnjih i vanjskih čimbenika kao uzrok kraja autoritarnog režima. Kao i na Filipinima, socijalno-ekonomske strukturne promjene i time prouzročeno zaoštravanje krize legitimnosti prisilili su režimska elite na političko djelovanje. I u Južnoj Koreji su vladajuće elite podlegle krivim procjenama. Međutim, postoje i neka odstupanja u usporedbi s krajem Marcosova režima na Filipinima. Najuočljivija razlika između dvije zemlje bila je to što u Južnoj Koreji zaoštrenu krizu legitimnosti autokratske vlasti nije izazvala ekonomska neučinkovitost nego izrazit uspjeh privredne modernizacije. Gotovo na klasičan način slijedeći paradigmu teorije modernizacije, novonastali srednji slojevi, radikalizirani studenti i dijelovi radništva sve su jače zahtijevali političku participaciju. Istodobno je SAD kao saveznik od životne važnosti za Južnu Koreju jasno pokazao da više neće poduprijeti ponovnu vojnu represiju nad društvenom opozicijom. To je vladajućim elitama suzilo opcije djelovanja u tolikoj mjeri da je otvaranje režima izgledalo kao najracionalnije rješenje za djelomično osiguranje vlasti. Međutim, odlučna pogrešna percepcija vojske bila je da se liberalizacija može ograničiti i kontrolirati odozgo. Zbog mobilizacije civilnog društva vojni su vlastodršci ubrzo izgubili kontrolu nad zbivanjima, koja su okončana demokratizacijom. Tijek. U Južnoj Koreji je u pogledu promjene režima bila riječ o mješavini „dogovorene“ tranzicije i tranzicije „iznuđene odozdo“. Dok se na početku kraja vojne diktature pojavio pritisak „odozdo“, srednja je faza (1985-1987) bila obilježena pregovorima. U završnoj fazi autoritarnog režima (travanj-lipanj 1987) opet je dinamiku demokratizacije jače određivao pritisak „odozdo“. 2.3. Tajvan: odozgo upravljana promjena sustava Mnogo jače nego na Filipinima ili u Južnoj Koreji kraj autoritarnog režima u Tajvanu bio je obilježen djelovanjem režimskih elita. Nakon njihova bijega od pobjedonosnih komunista 1949. s kontinenta na otok Tajvan, nacionalnoj kineskoj vladi pod vodstvom predsjednika države Chiang Kai-sheka, koji je obnašao svoju dužnost do 1975, pošlo je za rukom uspostaviti stabilan i

281

institucionalno izdiferenciran autoritarni režim. Predvođene Kuomintangom, autoritarne su elite mješavinom državnokorporativističke kontrole udruženja, vezivanjem različitih socijalnih skupina u masovne organizacije stranke, kao i faktičkog suspendiranja demokratskoga „nankinškog“ ustava iz 1947, koji je uveden još na kontinentu, režimom izvanrednog stanja, uspjele osigurati svoju jednostranačku vladavinu te zatvoriti politički prostor spram svakoga organiziranoga društvenog protesta (Chao i Myers, 1998, 48. i d.). Tek se sedamdesetih godina kao odgovor na krizu legitimnosti, izazvanu vanjskim i zaoštrenu unutarnjim čimbenicima, počeo formirati nacionalni opozicijski pokret koji je sezao dalje od lokalne razine i individualnog disidenstva (Schubert, 1994, 46. i d.). S pogresivnom urbanizacijom, podizanjem obrazovne razine i smanjenjem značenja teritorijalnih i etničkih cleavages (prije svega između kontinentalnih Kineza, koji su krajem četrdesetih godina pobjegli na Tajvan, i domaćih Tajvanaca) u korist funkcionalnih crta sukoba, srednji su slojevi i mladi intelektualci (Lo, 1992, 384. i d.) osobito zahtijevali više prava na političko, privredno i socijalno sudjelovanje. U društvu je nastao opozicijski potencijal koji se naposljetku, u razdoblju prije dopunskih izbora za Legislativni yuan (zakonodavni dom) i Nacionalnu skupštinu u prosincu 1978, formirao kao takozvani „Dangwai pokret“.135 Dangwai („izvan stranke“) pokret nije bio organizacija ili stranka s čvrstim strukturama i jasnim kriterijima članstva nego, naprotiv, mreža koja okuplja protivnike jednostranačke diktature KMT-a, omladinske reformatore i zagovornike socijalnoga, privrednoga i nadasve političkog izjednačavanja domaće tajvanske većine stanovništva s Kinezima koji su pobjegli s kontinenta (Halbeisen, 1982, 209). Dangwai je otpočetka ciljao na zauzimanje političkih položaja. Režimski umjerenjaci (softliner) oko Chiang Ching-kuoa, Chiang Kai-shekova sina i od sredine sedamdesetih godina vršitelja dužnosti predsjednika države, odlučili su se, suočeni s virulentnom unutarpolitičkom i vanjskopolitičkom krizom potpore režimu,136 na faktičko toleriranje ilegalne opozicije, te su u okviru oprezne političke liberalizacije dopustili njezino sudjelovanje na lokalnim i nacionalnim izborima (Wu, 1995, 34. i d.). Iz Dangwai pokreta naposljetku je proizašla prva samostalna opozicijska stranka Tajvana – Demokratska stranka napretka (DFP). Nakon njezina faktičkog priznavanja od strane režima uslijedili su ukidanje „opsadnog stanja“ koje je bilo na snazi od 1949. i legalizacija političkih stranaka. Istodobno je KMT dao do znanja da je spreman pregovarati s DFP-om o daljnjog demokratizaciji ustava i središnjih političkih institucija. Na pritisak političke opozicije i različitih aktera civilnog društva režimske su elite reagirale strategijom političkog preživljavanja, kojom su dugu fazu liberalizacije, započetu već sedamdesetih godina, preveli u demokratizaciju upravljanu odozgo. Uzroci i tijek propasti autoritarne vladavine Kuomintanga mogu se sažeti na sljedeći način: 135

Zbog progresivnog starenja Nacionalne skupštine i Legislativnog yuana od šezdesetih su godina održavani takozvani „dopunski izbori“, kako bi se popunila prazna mjesta. 136 Godine 1971. nacionalni kineski predstavnici isključeni su iz Ujedinjenih naroda, a zamijenili su ih predstavnici NR Kine.

282

Uzroci. Za razliku od Filipina i Južne Koreje, kraj tajvanskoga autoritarnog režima znatno je jače bio dodatno potaknut vanjskim uzrocima. Zbog vanjskopolitičkog otvaranja SAD-a prema Narodnoj Republici Kini pod Richardom Nixonom (1971) i s time povezanom međunarodnom izolacijom Republike Tajvan (zaoštrenom 1979) režim KMT-a počeo je gubiti unutarnju političku legitimnost. Problemi legitimnosti pojačani su uspjesima tajvanske politike modernizacije, koji su, kao i u slučaju Južne Koreje, zajedno s dobro obrazovanim srednjim slojevima ujedno proizveli i zahtjeve za političkom participacijom. Dvostruki pritisak, s jedne strane vanjskopolitičke izolacije i, s druge strane, zahtjeva u unutarnjoj politici, potaknuo je režim na korake liberalizacije u nastojanju da opet postigne razinu legitimnosti sustava nužnu za njegov opstanak (Pei, 1998a, 9-12). No, za razliku od Filipina i Južne Koreje, otvaranje režima nije se zasnivalo na pogrešnoj kalkulaciji vladajućih elita glede izgleda da se održe na vlasti. Jer, zbog snažne društvene ukorijenjenosti i kontrolirane korporativističke integracije stanovništva u režimske strukture, Kuomintang se mogao nadati da će i u uvjetima demokratske strukture vladavine ostati na vlasti. Vanjskopolitički pritisak uslijed latentne prijetnje od strane NR Kine dodatno je djelovao kao stabilizator iskušanih vanjskopolitičkih sigurnosnih struktura režima, a time i šansi preživljavanja režimske stranke u uvjetima transformacije. Tijek. U slučaju Tajvana riječ je o klasičnom slučaju promjene sustava kojom su upravljale stare režimske elite. Moć mobilizacije unutarpolitičke opozicije nije bila dovoljna ni da „odozdo“ prinudi režim na povlačenje ni da joj omogući da kao ravnopravan partner u pregovorima s režimskim elitama dogovori uvjete promjene sustava. Režimska stranka KMT ni u jednoj fazi nije izgubila kontrolu nad tijekom demokratizacije. 2.4. Tajland: promjena režima upravljana odozgo U Tajlandu je vladajuća koalicija reformski orijentirane vojske i civilne birokracije nakon puča bez prolijevanja krvi protiv apsolutističke monarhije 1932. uspjela u dugom razdoblju izolirati politički sustav od ostalih društvenih skupina (Reinecke, 1994, 216). Za razliku od ostalih četiriju transformacijskih zemalja, nije, međutim, postojala kontinuirana faza autoritarne vlasti. Naprotiv, liberalnije vlade smjenjivale su se s djelomice jako represivnim režimima (Hewison, 1996, 75-80). PravO središte političke moći u zemlji uvijek je bila civilna i vojna birokracija. Istodobno, nedovoljan institucionalni kontinuitet političkog sustava nije mogao spriječiti faktičku institucionalizaciju državnog udara kao instrumenta promjene vlasti alternirajućih vojnih elita (Sukhumbhand, 1993, 880).137 Političke stranke i društvene organizacije nisu se u tome “birokratiziranom” političkom prostoru uspjele ukorijeniti, osobito stoga što su i same dijelom bile kooptirane od strane vojske (Hewison, 1997). Slabljenje državne autonomije, koje je uvjetovano ekonomskom i društvenom promjenom i koje je jasno došlo do izražaja u političkim potresima ranih sedamdesetih godina 137

Tajland je između 1932. i 1992. doživio 15 različitih ustava, 16 vojnih pučeva (devet je bilo uspješno) te ukupno 50 vlada (Chaianan, 1995, 340).

283

20. stoljeća,138 dovelo je do opreznog otvaranja i liberalizacije bureaucratic polity. Socijalno-ekonomska promjena djelovala je razarajuće i na korporativnu zatvorenost vojske, što je dovelo do pojačanih tendencija fragmentacije unutar oružanih snaga (147. i d.). Kao reakcija na promijenjene odnose moći u politici i društvu u korist civilnih aktera, početkom osamdesetih godina došlo je do institucionalizacije “mekoga” autoritarnog sustava, koji se u literaturi označava kao demidemocracy ili semidemocracy (Likhit, 1992; Chai-anan, 1995). Snažna izvršna vlast na čelu s premijerom koji nije izabran, najčešće bivšim vojnikom, kontrolirala je proces političkog odlučivanja. Predstavnički dom proizašao iz slobodnih izbora morao je svoje ovlasti dijeliti s imenovanim Senatom, u kojemu su većinu činili birokrati i vojnici. Premda je i samo otvaranje bureaucratic polity u vojsci i upravi bilo sporno, ono je najprije dovelo do kratke demokratske faze s parlamentarnim izborima 1988. i formiranjem vlade ovisne o povjerenju parlamenta. Ona je već u proljeće 1991. okončana pučem nezadovoljnih vojnika okupljenih oko generala Suchinde. Nominiranje Suchinde za premijera od strane parlamentarnih stranaka bliskih vojsci – suprotno njegovu prethodnom obećanju da će se prilikom tvorbe vlade držati po strani – urbani su srednji slojevi u glavnom gradu Bangkoku doživjeli kao eklatantno kršenje političkih dogovora (Murray, 1996, 119-167). Reagirajući na to, akteri civilnog društva u savezu s protuvojnim strankama mobilizirali su višednevne prosvjede u glavnom gradu. Pokušaji suzbijanja nemira silom oduzeli su vojsci posljednje rezerve legitimnosti. Naposljetku se i kralj distancirao od pučista. Suchindina je pozicija postala neodrživom. U svibnu 1992. odstupio je s premijerskog položaja. Kao i prethodno nakon puča u veljači 1991, instalirana je prijelazna vlada koja je upravljala prijelazom. Za Tajland se u sažetku može reći sljedeće: Uzroci. Za razliku od Filipina, Južne Koreje i Tajvana, vanjski čimbenici nisu imali gotovo nikakvu ulogu u više puta prekidanom procesu demokratizacije Tajlanda. Doduše, okončanje konfrontacije između komunističkih država Indokine i Tajlanda kao „države na fronti“ nedvojbeno je utjecalo na tajlandsku unutarnju politiku, budući da je time otežano isključivanje političke opozicije kao „prokomunističke subverzije“. No vojni je režim srušen isključivo zbog unutarnjih uzroka. Oni se, prije svega, mogu naći u pogrešnoj strateškoj odluci vladajućih generala. Vojna je hunta potcijenila snagu opozicije kad je Suchinda prekršio implicitni dogovor da neće preuzeti položaj premijera. Kad je otvorenom represijom (s više od 50 mrtvih) pokušao suzbiti prosvjede izazvane njegovom pogrešnom odlukom, pučisti su napravili i drugu pogrešnu računicu. Represija posljedovala time da se opozicija čvršće povezala, a unutar koalicije koja je bila za Suchindu oslabila je podrška koju je uživao. Slabljenje osnovice koja ga je podržavala i jačanje opozicije kao posljedice pogrešno proračunatih odluka pravi su uzroci kraja zasad posljednjega birokratsko-vojnog režima Tajlanda. Tijek. Promjena političkog sustava u Tajlandu miješani je oblik između tranzicije počete „odozgo“ i tranzicije „iznuđene odozdo“. Izborima 1992. proces 138

Misli se na studentsku pobunu u listopadu 1973, koja je pokrenula kratak demokratski intermezzo, krvavi vojni puč 1976. i komunistički otpor tijekom sedamdesetih godina.

284

transformacije bio je pokrenut „odozgo“. Nakon toga je, međutim, „pritisak odozdo“ onemogućio vojsci da nastavi vladati u formalno demokratskim uvjetima. 2.5. Indonezija: demokratizacija iznuđena “odozdo” i započeta “odozgo” Tijek tranzicije u Indoneziji može se podijeliti u četiri faze (usp. Malley, 2000). Dvije prve faze – destabilizacija autoritarnog režima (1997-1998) i neposredni slom Suhartove vladavine (svibanj 1998) – u pravom smislu markiraju prijelaz iz jednoga režima u drugi. Treća i četvrta faza dogovaranja demokratskog prijelaza pod privremenom vladom predsjednika Habibiea (1998-1999) i nastavak tranzicije pod demokratskim vladama predsjednika Abdurrahmana Wahida (1999-2001) i Megawati Sukarnoputri (2991-004) obuhvaćaju proces institucionalizacije demokracije. Prve naznake pukotina u autoritarnoj režimskoj koaliciji vojske, Golkara i klana oko predsjednika Suharta pokazale su se kasnih osamdesetih godina nakon više od dva desetljeća autoritarne vlasti, kad je došlo do rekonfiguracije režimske elite u korist civilnih aktera, a na štetu vojske. Unutar oružanih snaga sve su glasniji bili zahtjevi za reformama, primjerice 1989, kad su vojni zastupnici u Predstavničkom domu podržali niz saslušanja o temi „otvorenost režima“ (Robinson, 2001). Uspješna razvojna politika Suhartova režima pospješila je u indonezijskom društvu duboku društvenu promjenu, koja je uzrokovala nastanak novoga srednjeg sloja u velegradskim središtima, kao i nove skupine domaćih poduzetnika (Emmerson, 1999, 44; Harymurti 1999, 72. i d.). Premda su sekundarni socijalni učinci ekonomskog procesa modernizacije bili slabije izraženi nego, primjerice, u Tajvanu i Južnoj Koreji, ipak su rezultirali povećanjem opozicijskog potencijala u društvu. Suharto je vladao uz otvaranje političkog sustva, koje je, međutim, već sredinom devedesetih godina obustavljeno. U to doba nije ni unutar režima ni izvan njega postojala ozbiljna politička konkurencija Suhartu i njegovu „Novom poretku“. Režimu, koji je prema vani izgledao monolitan, suprotstavljala se nemoćna opozicija, čijim je strankama i grupacijama nedostajalo jedinstva, prodornosti i društvene potpore da bi inicirale sličan prosvjedni pokret kao u Južnoj Koreji i Filipinima od sredine osamdesetih godina. Kraj Suhartove vladavine nakon 32 godine stoga je za režimske elite, kao i za opoziciju došao jednako neočekivano. U ljeto 1997. izdanci takozvane azijske krize dostigli su Indoneziju. Indonezijska rupija snažno je devalvirana i nacionalni financijski sektor dospio je pod masivan pritisak. Unutar režima izbila su žestoka sporenja o pitanju kako treba reagirati na prijeteću monetarnu i financijsku krizu. Kad su privredni problemi eskalirali, došlo je do socijalnih nemira. Oni su u travnju 1998. dosegnuli razmjere koji su ugrožavali vlast kad su se studentski prosvjedi proširili na druge društvene sektore. No režimu je najprije pošlo za rukom da se stabilizira. S jedne je strane to bilo posljedica nesposobnosti opozicijskih vođa da prevladaju osobna suparništva i slijede zajedničku strategiju (Mietzner, 1999, 70. i d.). S druge su se strane demonstracije protiv režima do

285

svibnja 1998. odvijale praktički bez vodstva, ali su stalno oživljavale zbog pogrešnih odluka režimskih elita i sukoba unutar autoritarnog bloka. Početkom svibnja 1998, nakon niza neodlučnih reakcija vlade u ekonomskoj politici i nakon što je vlada povisila cijene goriva, došlo je do eskalacije nemira protiv režima. Upotrijebljeno je masivno političko nasilje, otprilike 1200 ljudi je palo kao njegove žrtve. To je dovelo do raspada autoritarne režimske koalicije. Političari Golkara, podpredsjednik Habibie kao i dijelovi vojske oko glavnog zapovjednika oružanih snagam generala Wiranta, distancirali su se od Suharta. Suharto je naposljetku odstupio kad su se vodeći članovi režima okrenuli protiv predsjednika, koji je tek nekoliko mjeseci prije toga potvrđen na svoju dužnosti. Vodstvo parlamenta javno je pozvalo Suharta na ostavku, a u protivnom su prijetili smjenom s položaja, Dana 21. svibnja Suharto je nakon još jednoga, posljednjeg razgovora s generalom Wirantom obznanio svoju ostavku. Vojska, koja je posljednjih godina Suhartove vladavine bila potpuno pod osobnom kontrolom predsjednika i interno je bila podijeljena, vidjela je prigodu da sama preuzme vlast (Walters, 1999, 61; Liddle, 1999). Na Suhartovo mjesto je kao poglavar države prisegnuo potpredsjednik B. J. Habibie. Habibie, koji je unutar samog režima bio snažno osporavan i pod pritiskom opozicije i inozemstva, nedugo nakon svoga stupanja na dužnost objavio je spremnost da u okviru ustavnih postupaka započne političko otvaranje i demokratizaciju. Time je tranzicijski proces prešao u fazu dogovaranja o demokratskim postupcima i institucijama, koja je uglavnom bila pod dominacijom različitih skupina elita Suhartova režima. Uzroci i tijek prijelaza u demokraciju mogu se sažeti na sljedeći način: Uzroci. Od demokracija koje istražujemo u Indoneziji su vanjski razvojni procesi imali najveći utjecaj na kraj autoritarnog režima, dok su strukturne promjene, u smislu društvene transformacije potaknue modernizacijom, imale malu ulogu. Eksterno izazvana privredna kriza – na koju je Indonezija, međutim, bila ranjiva zbog disfunkcionalne privrede režima, kojom su dominirali Suhartovi cronies – dovela je do rastakanja legitimnosti režima koje je bilo opasno za njegov opstanak. Kriza legitimnosti rezultirala je krizom režima. Nedostatak fleksibilnosti režima i nespremnost Suharta da započne nužne reforme kako bi korak po korak izašao u susret zahtjevima studentske opozicije i tako smanjio pritisak na režim suzili su slobodni unutarpolitički prostor režima u odnosu prema njegovim kritičarima i pojačali su pritisak međunarodnih kreditora (IMF, SAD, EU). Ovisnost režima o međunarodnoj podršci zbog monetarne i financijske krize postavila mu je uske granice u pogledu mogućnosti primjene represije. U takvu je stanju došlo do podjele u režimu na softliners, koji su se zauzimali za smjenu Suharta, i hardliners, koji su odbijali povlačenje predsjednika. Softliners su bili sposobni da se s opcijom civilne prijelazne vlade pod novim vodstvom nametnu u odnosu na hardliners i radikalnu studentsku opoziciju. Potonja je bila preslaba da iznudi trenutačnu promjenu vlasti (kao na Filipinima). Oružane su snage zbog Suhartove politike bile preslabe da bi kao samostalni akter mogle utjecati na tranziciju. Tijek. Na prvi se pogled prijelaz iz jednoga režima u drugi u Indoneziji odvijao slično kao na Filipinima - kao revolucija odozdo - koja je uzrokovala brz

286

kolaps patrimonijalne vladavine predsjednika Suharta. Faza liberalizacije u pravom smislu nije prepoznatljiva. No, za razliku od Filipina, autoritarni je vladavinski blok pokazao pukotine vrlo kasno i na vrhuncu režimske krie. Slično kao i u Južnoj Koreji, rješenje za nasljednika autoritarnog vladara pronađeno je unutar režima. Pod vodstvom prijelazne vlade predsjednika Habibiea, koja je preuzela dužnost slijedom internog uređenja pitanja nasljednika, slično kao i u Tajlandu pod prijelaznom vladom premijera Ananda, provedene su reforme nužne za održavanje slobodnih i poštenih izbora. Proces revizije institucija završio je nakon 18 mjeseci prvim demokratskim izborima od 1955. i izborom nove vlade pod predsjednikom Wahidom u prosincu 1999. Paralele s tijekom tranzicije u Tajvanu mogu se vidjeti u tome što su stare elite autoritarnog režima zadržale političku kontrolu nad prvom fazom institucionalizacije demokracije. Pregovori o Suhartovoj ostavci odvijali su se gotovo isključivo između softliners i hardliners unutar samoga autoritarnog režima, na što opozicija nije imala gotovo nikakva utjecaja. Rezultat je bio da su temeljni elementi autoritarnog režima isprva ostali očuvani. 2.6. Zaključak Koje se specifične zajedničke crte i razlike mogu prepoznati u pojedinim primjerima transformacije u istočnoj Aziji? Što ih razlikuje od razvoja u drugim transformacijskim regijama u trećem valu demokratizacije? Kao sveprisutan obrazac uočljivo je da se demokratizacija autoritarnih režima može objasniti zajedničkim djelovanjem strukturnih čimbenika i političkog djelovanja. U Tajlandu, Tajvanu i Južnoj Koreji uzroci podrivanja socijalno-strukturne osnovice autoritarne vladavine, a time srednjoročne i dugoročne promjene ravnoteže moći između države i društva u korist potonjega bili su socijalna transformacija i socijalna mobilizacija, koje je potaknula modernizacija. Teorija modernizacije u načelu može objasniti uzroke promjena sustava. Na Filipinima je, prije svega, nesposobnost autoritarnih vladajućih elita da ispune modernizacijska obećanja rastvorila osnovicu legitimnosti autoritarnog režima. U Indoneziji su strukturna promjena i azijska kriza potresli stabilnost autoritarnog režima. Istočnoazijska iskustva s transformacijom potvrđuju tezu da su autoritarni sustavi koji svoju pretenziju na vlast obrazlažu nužnošću privrednog razvoja suočeni s osebujnom dilemom. Jer, uspjesi modernizacije s progresivnim diferenciranjem, pluraliziranjem i organiziranjem društva povećavaju i pritisak da se autokratski režim demokratizira. Zbog toga postoji velika vjerojatnost da će se režim dugoročno suočiti s alternativom između demokratskog otvaranja i pojačane represije. Ta, na prvi pogled uvjerljiva, argumentacija teorije modernizacije objašnjava doduše načelnu sklonost autoritarnih (ne i totalitarnih) režima krizama stabilnosti, ali ne i to zašto u konkretnom trenutku počinje politička demokratizacija, kao ni to kako se ona odvija i do kakvih ishoda dovodi. U odnosu na ta pitanja naša je analiza pokazala da su početak, oblici odvijanja i uspjeh procesa demokratizacije u velikoj mjeri uvjetovani percepcijom, interesima i djelovanjem aktera. Tako su pogrešne procjene autoritarnih elita

287

vlasti u Tajlandu, Južnoj Koreji, Indoneziji i na Filipinima bile u velikoj mjeri odgovorne za činjenicu da su se opoziciji otvorili politički prostori koji su se mogli iskoristiti protiv režima. Samo je u Tajvanu autoritarnim elitama pošlo za rukom da kontroliraju dinamiku političkih reformi tijekom cijelog razdoblja promjene sustava. Kontingencija strateškog djelovanja hardliners i softliners autokratskih režim, kao i umjerene i radikalne opozicije u procesima demokratizacije biva ipak ograničena institucionalnim i međunarodnim restrikcijama djelovanja. Vanjskopolitički pritisak SAD-a na Chunov režim u Južnoj Koreji, Ferdinanda Marcosa na Filipinima kao i državno i stranačko vodstvo u Tajvanu, te upućenost državnog vodstva Indonezije na financijsku pomoć međunarodnih kreditora radi potpore vlastitoj privredi svaki su put potaknuli autoritarne elite na pokretanje odnosno forsiranje političke liberalizacije i znatno povećali potencijalne troškove represivnog rješenja unutarnjih političkih kriza legitimnosti. Konkretni oblici odvijanja i rezultati procesa političke liberalizacije i demokratizacije u istočnoj Aziji obilježeni su, međutim, i karakterom i institucionalnom strukturom autoritarnih režima. Važi sljedeće pravilo: što su autoritarni režimi institucionaliziraniji i što su granice društvenog i političkog pluralizma bile restriktivnije, to je bio manji utjecaj civilnodruštvene i političke opozicije na početak transfomacije i njezin tijek. Ondje gdje su institucionalna koherentnost i trajnost režima (općenito: Linz, 1975; Eckstein i Gurr, 1975) bili osobito niski, gdje su socijalni i politički prostori slobode pod režimom bili osobito veliki, a slaba je država jedva imala autonomiju i autoritet spram društvenih aktera, utjecaj je civilnog društva i opozicije na tranziciju bio osobito velik. To ponajprije važi za Filipine. Najslabiji je bio utjecaj opozicije u Tajvanu, režimu s najvišim stupnjem institucionalne koherentnosti i trajnosti, kao i s najslabijim društvenim i političkim pluralizmom.

3. Institucionalizacija demokracijâ Kao što se kraj autokratskih režima dogodio na različite načine, tako se različito odvijala i institucionalizacija demokracije u zemljama Istočne i Jugoistočne Azije. Ali, ne razlikuju se samo postupci i razdoblja konstitucionalizacije demokracija, međusobno značajno odstupaju i rezultati: u pet država nastala su u četiri različita postupka donošenja ustava, tri različita tipa demokratskih sustava vlasti sa širokim spektrom varijacija ustavnopravnih „finih podešavanja“ u spletu ovlasti izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti. 3.1. Filipini: ponovna uspostava predsjedničkog sustava vlasti Izborna pobjeda Corazon Aquino i raspad autoritarne koalicije vlasti, skrojene po Marcosovoj osobnoj mjeri, oslobodili su put opoziciji da ponovno demokratski osvoji političke institucije. Međutim, privremena „revolucionarna vlada“ pod vodstvom Corazon Aquino suočila se ne samo sa žestokim otporom pristaša starog režima, neposlušnih vojnika i različitih gerilskih organizacija, nego je zbog

288

svoje dvojbene demokratske legitimnosti bila osporavana i u taboru protivnika Marcosa. Već mjesec dana nakon stupanja na dužnost nove privremene vlade donešen je prijelazni ustav, koji je stavio izvan snage stari Marcosov ustav. Za vrijeme prijelaznog uređenja izrada novog ustava povjerena je jednom povjerenstvu, čije je članove imenovala predsjednica. Ustavno se povjerenstvo u nekoliko mjeseci uglavnom suglasilo o ključnim točkama novoga temeljnog poretka, koji se oslanja na prvi filipinski ustav iz 1935. (Croissant, 2002a): (1) jačanje Vrhovnog suda, koji je pod Marcosom razvlašten, (2) obnova predsjedničkog sustava vlasti, (3) obnova dvodomnog sustava, sastavljenog od Senata i Predstavničkog doma. (1) U pogledu ovlasti što su dane Vrhovnom sudu, ustavotvorci druge filipinske demokracije (ponovno) su se orijentirali prema američkom modelu (usp. tablicu 35). Politička neovisnost Vrhovnog suda Filipina, koja je suspendirana pod Marcosom, znatno je ojačana novim uređenjem postupka za popunjavanje sudačkih položaja. U kombinaciji s načelom neopozivosti vrhovnih sudaca to je trebalo spriječiti da izvršna vlast može jednostrano utjecati na sastav suda. (2) Umjesto polupredsjedničkog sustava, koji je Marcos formalno uveo ali ga u stvarnosti nikad nije provodio, obnovljen je predsjednički sustav vlasti prve filipinske demokracije. Istodobno su ograničene predsjedničke ovlasti povezane s izvanrednim stanjem i i donošenjem uredbi, koje su pod Marcosom bile široko postavljene. Prema novom Ustavu, filipinski predsjednik ima isključivu nadležnost za izradu nacrta i predlaganje proračunskog zakona. No predsjednik nema pravo na zakonodavnu inicijativu. Ima pravo u slučaju pobune, privredne krize te epidemija i prirodnih katastrofa nacionalnih razmjera proglasiti stanje nužde. Proklamacija izvanrednoga ili ratnog stanja zahtijeva, međutim, suglasnost kvalificirane većine u oba doma Kongresa. Mandat predsjednika ograničen je na šest godina bez mogućnosti ponovnog izbora. (3) Napokon je ponovno uveden simetrični dvodomni sustav s Predstavničkim domom i Senatom, koji je 1946. uspostavljen prema američkom uzoru. Oba doma uglavnom ravnopravno sudjeluju u zakonodavnom postupku. Slično kao i za instituciju predsjednika, filipinski je zakonodavac i za parlament uveo ograničenja mandata. Ono iznosi dva konzekutivna mandata za Senat odnosno tri za Predstavnički dom, uz mogućnost ponovne kandidature u nekome kasnijem trenutku. Institucionalizacija demokracije dovršena je ustavnim referendumom u veljači 1987, na kojem je Ustav prihvaćen tročetvrtinskom većinom danih glasova. Nakon toga su u svibnju 1987. održani slobodni izbori za Kongres. Oni mogu sloviti kao konstitutivni izbori za demokraciju. Premda je prigodom smjene Marcosova režima mobilizacija odozdo imala važnu ulogu, faza institucionalizacije demokracije ipak važi kao projekt kojim je upravljala stara politička elita koja je desetljećima ukorijenjena u političkom sustavu. Ona je samo privremeno bila protjerana s položaja političkog odlučivanja, ali se ponovno vratila onamo (Rüland, 1996, 288).

289

3.2. Južna Koreja: predsjedničko-parlamentarni sustav i logika podjele moći Suprotno od Filipina, odnosi moći između režima i opozicije u Južnoj Koreji bili su bitno ujednačeniji. Nijedna od dvije strane nije mogla diktirati odluku o novim demokratskim institucijama. Već nekoliko tjedana nakon početka demokratizacije sastao se ustavotvorni parlamentarni odbor u kojemu su paritetno bile zastupljene vladine i opozicijske stranke. Društvene skupine poput pravničkih udruga, odbora za građanska prava ili studentskih organizacija nisu, međutim, bile saslušane, baš kao ni manje opozicijske stranke. Novi demokratski ustav reprezentirao je u biti interese dviju političkih stranaka s najvećim resursima moći: vladajuće Demokratske stranke pravde (DJP) i Demokratske stranke ponovnog ujedinjenja (RDP), koja je proizašla iz NKDP-a što se raspao nekoliko mjeseci ranije. Pregovori o političkim institucijama novoga demokratskog sustava vlasti odvijali su se kao ekskluzivan i stranački centriran proces između dvije velike stranke. Aktualni parlament poslužio je kao arena odlučivanja. Najvažnije promjene Ustava dogovorene su za horizontalnu podjelu vlasti, jamstva političkih i građanskih prava, depolitizaciju vojske kao i uvođenje lokalne samouprave, pri čemu je očuvana predsjednički obilježena ustavna tradicija zemlje (Croissant, 2002a). Slično kao i kod prethodnih ustava, institucija predsjednika države zauzima istaknuto mjesto u sustavu vlasti. Njemu uz bok su premijer i kabinet. Oni zajedno tvore izvršnu vlast. Njoj su suprotstavljene zakonodavna vlast, koja se sastoji od jednodomnog parlamenta (Nacionalne skupštine) i sudbena vlast (među ostalim i ustavni sud). Ravnoteža moći između triju grana vlasti s novim se Ustavom pomaknula u korist zakonodavne i sudbene vlasti, tako da se može govoriti o institucionalnoj transformaciji od autokratskog “neoprezidencijalizma” ka konstitucionalno ukroćenome demokratskom prezidencijalizmu. Predsjednika države kao šefa vlade izravno biraju birači jednostavnom većinom danih glasova. Njegov je mandat skraćen na četiri godine bez mogućnosti ponovnog izbora, čak ni u nekome kasnijem trenutku. Za političku moć na položaju predsjednika i njegov odnos sa zakonodavnom vlašću osobito su značajne njegove ovlasti da sudjeluje u zakonodavnom procesu i formiranju kabineta (usp. Shugart i Carey, 1992). Južnokorejski predsjednik raspolaže vetom u paketu. Međutim, parlament može dvotrećinskom većinom svih zastupnika ukinuti predsjednički veto. Ustav zabranjuje djelomični veto, kojim bi predsjednik mogao blokirati pojedine odredbe nekog zakona. Predsjednik ima pravo na zakonodavnu inicijativu, predlaganja referenduma te predlaže nacrt proračuna. Najveća su prava predsjednika da sudjeluje u izradi državnog proračuna. Parlament može u predsjedničkom nacrtu proračuna samo ograničavati pojedine proračunske pozicije, no ne može ih povećavati. U slučaju ugroženosti nacionalne sigurnosti i javnog poretka, te prirodnih kriza ili financijskih i privrednih kriza predsjednik može donositi uredbe u nuždi, no za to mora ex post dobiti suglasnost Nacionalne skupštine. Osim u stanju nužde, može donositi dekrete samo ako je prethodno za to ovlašten zakonom usvojenim u parlamentu.

290

Predsjednik imenuje ministre u kabinetu, a premijera uz suglasnost Nacionalne skupštine. Premijer asistira predsjedniku u vođenju vlade te prema predsjedničkim uputama nadzire ministre. Predsjednik može smijeniti ministre i premijera bez prava Nacionalne skupštine na suodlučivanje. Prilikom otpuštanja kabineta odlučnu ulogu ima, dakle, predsjednik, a ne parlament. Pandan nesmjenjivosti članova vlade u parlamentu jest neovisnost parlamenta o predsjedniku države; njemu je ustavnom reformom oduzeto pravo raspuštanja parlamenta. Zakonodavna vlast isključivo je u nadležnosti parlamenta, koji se na općim, jednakim, izravnim i tajnim izborima bira na mandatno razdoblje od četiri godine. Nacionalna skupština ima pravo donošenja proračuna, kao i uobičajena parlamentarna prava kontrole (interpelacija, kontrola proračuna, kontrola uprave, sustav istražnih povjerenstava). Položaj ministra i parlamentarni mandat su inkompatibilni. Najveća institucionalna inovacija u ustavnom procesu 1987. tiče se ustavnog suda, koji je prvi put uveden 1988. Sastoji se od devet sudaca, od kojih po tri respektivno predlažu predsjednik države, predsjednik Vrhovnog suda i Nacionalna skupština, a imenuje ih predsjednik države. Mandat sudaca traje šest godina, uz mogućnost ponovnog izbora (osim u slučaju predsjednika suda). Ustavni sud djeluje prilikom konkretne kontrole normi, u postupcima spora između državnih tijela, prilikom sporenja o nadležnosti između tijela lokalne samouprave i nadređenih tijela, u postupcima zabrane stranaka i organizacija te u postupku smjene s dužnosti (usp. tablicu 36). Ponovno uvođenje demokracije nije u Južnoj Koreji dovelo do potpuno novoga institucionalnog početka. Naprotiv, južnokorejski ustavotvorac na mnogim se područjima nadovezao na ustavnu tradiciju zemlje. Budući da se u pitanjima raspodjele političke moći političko sučeljavanje koncentriralo na pitanje modusa izbora i položaja predsjednika države, a najsnažnija opozicija istodobno je odbijala parlamentarni sustav vlasti, institucionalne opcije vrlo su brzo svedene na predsjednički ili polupredsjednički sustav vlasti. U slučaju južnokorejskog ustava nije, dakle, riječ o nacrtu utemeljenom na jedinstvenom konceptu („iz jednoga komada željeza“), nego o povezivanju različitih strukturnih elemenata prezidencijalizma i parlamentarizma, koji su jače obilježeni demokratskim načelom većine nego načelom konsenzusa (Croissant, 2002d). Osobito podjela moći između izvršne i zakonodavne vlasti, kao i podjela moći unutar izvršne vlasti između predsjednika države i premijera odražavaju spremnost aktera na kompromis tijekom dogovora o ustavu. Karakter demokratskih institucija bio je obilježen različitim percepcijama, pregovorima i kompromisima aktera u fazi demokratizacije (Croissant, 1998b). Usvajanje ustava uz podršku od 93,1 posto glasača dalo mu je “legitimnost odozdo” (Elster, 1994, 43) i zajedno s predsjedničkim izborima u prosincu 1987. i parlamentarnim izborima u travnju 1988. činilo je završnu točku tranzicije. 3.3. Tajvan: polagani proces institucionalizacije demokracije Donošenje ustava u Tajvanu protegnulo se na više od pet godina u sveukupno četiri etape koje se međusobno mogu odijeliti. Nije se odvijalo kao na Filipinima u obliku jasnog raskida s autoritarnom prošlošću ili u obliku dogovorenoga novog

291

početka kao u Južnoj Koreji. Naprotiv, institucionalizacija demokracije na Tajvanu odvijala se kao inkrementalni proces revizije (Tränkmann, 1997; Wu, 1998), na čijem kraju nije bio novi ustav, nego demokratizirani temeljni zakon nadopunjen dodatnim člancima. Demokratizacija se odvijala kao niz konsenzusno orijentiranih pregovora između KMT-a i DFP-a. Kao trajni obrazac moglo se uočiti da je KMT uzimao i implementirao političke reformske projekte koje je tematizirala opozicija. Međutim, specifični institucionalni rezultati demokratizacije, kako su se manifestirali u dopunama ustava (1991, 1992, 1994, 1997), bili su, prije svega, ishod sučeljavanja različitih ideoloških krila unutar KMT-a (Leng i Lin 1993, 808-818; Schneider, 1996, 32). U prvoj fazi institucionalizacije 1989-1991. moralo se poglavito odgovoriti na pitanje o pravnom statusu starih državnih tijela koja nisu demokratski legitimirana. Usvajanjem prve dopune ustava u staroj Nacionalnoj skupštini stvoreni su konstitucionalni okvirni uvjeti za raspuštanje ustavotvornog doma bez demokratske legitimacije (Nacionalne skupštine) kao i zakonodavne skupštine (Legislativnog yuana) (Wu 1995, 121. i d.). Istodobno je ukinuta većina autoritarnih ograničenja građanskih i političkih prava iz doba neposredno nakon građanskog rata. S prvim slobodnim izborima za Nacionalnu skupštinu u prosincu 1991, koje je KMT neupitno riješio u svoju korist, institucionalizacija demokracije prešla je u drugu fazu. Od tada se su svi budući koraci u donošenju ustava odvijali u Nacionalnoj skupštini, koja je imala demokratski mandat. U toj drugoj fazi politička se rasprava vrtila, prije svega, oko budućeg oblika sustava vlasti. Ponovno su stare režimske elite nametnule svoje predodžbe opoziciji. Tako je DFP doživio neuspjeh sa svojim zahtjevom za ukidanjem „sustava pet grana vlasti“, koji je prvobitno koncipiran za cijelu Kinu i potom je 1949. prenešen na Tajvan, u korist klasičnog poretka „triju grana vlasti“ s predsjednikom kao čelnikom izvršne vlasti, jednodomnim parlamentom i ustavnim sudom (Heuser, 1993, 662, 672. i d.). Za KMT bi odustajanje od „svekineskog“ ustrojstva države bilo istoznačno s priznavanjem samostalne „Republike Tajvan“. Međutim, na taj korak režimski softliners oko predsjednika Lee Teng-huija, koji je tu dužnost obnašao od 1988, nisu bili spremni kako zbog svoga političkog samorazumijevanja i realnoga političkog obzira prema mogućim reakcijama pekinškog vodstva, tako i zbog otpora konzervativnoga, svekineski orijentiranog stranačkog krila (Lasars, 1992). S drugom dopunom ustava 1992 konkretizirano je ponajprije razgraničenje ovlasti između predsjednika države i premijera kao i između Legislativnog yuana i Nacionalne skupštine. Novi izbori za cijeli Legislativni yuan u prosincu 1992. označili su dovršenje te etape (Schubert i Thompson, 1996, 387) i ujedno su bili konstitutivni demokratski izbori. Nakon što su uspostavljene temeljne političke strukture novoga demokratskog Tajvana i nakon što su bila demokratski legitimirana oba parlamentarna tijela koja je izabrao narod, u središte je dospjelo pitanje institucije predsjednika. KMT se suglasio sa zahtjevom opozicije da se predsjednik države, koji je dotad biran u Nacionalnoj skupštini, bira izravnim općim izborima. Predsjednički izbori u ožujku 1996. potvrdili su Lee Teng-huija, koji je otprije

292

obavljao tu dužnost, na njegovu položaju te su tako činili posljednji čin treće faze demokratske institucionalizacije. Time je još prije okončanja revizije ustava de facto demokratiziran pristup pozicijama političkog odlučivanja. Opet je postalo jasno da su se faze demokratske institucionalizacije i konsolidacije u Tajvanu osobito jako podudarale. Određeni parcijalni režimi (stranački sustav, izborni režim) demokracije već su se nalazili u stadiju konsolidacije, premda donošenje ustava još nije bilo sasvim dovršeno (Tien, 1996, 23). Naposljetku je četvrtom dopunom ustava od 21. srpnja 1997. okončano novo institucionalno uređenje političkog sustava. U temeljnim je strukturama očuvan sustav vlasti Republike Kine s „pet grana vlasti“, kako je prenesen nakon bijega nacionalne kineske vlade na Tajvan. On se zasniva na podjeli državne vlasti na pet grana vlasti: • Egzekutivni yuan kao najviše izvršno tijelo države, koji uglavnom obuhvaća premijera i kabinet (Vijeće Egzekutivnog yuana); • Legislativni yuan kao najviše zakonodavno tijelo države; • Kontrolni yuan kao neku vrstu vrhovnoga revizorskog suda; • Judikativni yuan kao najviše pravosudno tijelo države; • Selekcijski yuan kao vrhovno tijelo zaduženo za odabir činovnika. Unutar predsjedničko-parlamentarnog sustava vlasti ojačana su, prije svega, prava predsjednika države i Legislativnog yuana kao zakonodavne skupštine, a oslabljen je položaj Nacionalne skupštine kao i Egzekutivnog yuana. Unutar dvoglave egzekutive predsjednik države, koji se izravno bira na najviše dva konzekutivna mandata, može imenovati odnosno otpustiti premijera bez suglasnosti parlamenta. Bez obzira na to, mogućnosti tajvanskog predsjednika da utječe na zakonodavni proces po svojoj su ustavnoj osnovi u regionalnoj usporedbi izrazito slabe (usp. tablicu 34). On nema ni pravo na zakonodavnu inicijativu, ni pravo na prijedlog zakona o proračunu. Obje ovlasti ima Egzekutivni yuan. Svoje pravo veta predsjednik može koristiti samo na zahtjev Egzekutivnog yuana. Predsjednik može dominirati nad Egzekutivnim yuanom samo ako premijer i predsjednik pripadaju istoj stranci. Međutim, u slučaju cohabitation, koji se dosad još nije dogodio, ustav jača premijerovu moć oblikovanja politike. S druge strane, Legislativni yuan ima u odnosu prema premijeru instrument glasovanja o nepovjerenju, kao i proširene kontrolne i proračunske ovlasti. Predsjednik države u slučaju uspješnog glasovanja o nepovjerenju protiv premijera može raspustiti parlament. Nacionalna skupština uglavnom je ograničena na svoje nadležnosti u pitanjima ustava i svoju ulogu u postupku smjenjivanja s položaja predsjednika ili potpredsjednika. Ustavno je sudovanje prepušteno „Visokom vijeću sudaca“ u Judikativnom yuanu. Od četvrte ustavne reforme 1997. godine Vijeće se sastoji od 15 sudaca koje imenuje predsjednik države uz suglasnost Nacionalne skupštine na jednokratno osmogodišnje (od 2003. četverogodišnje) mandatno razdoblje. U kolovozu 2000. u novom krugu ustavnih promjena većina je ovlasti što su još bile preostale Nacionalnoj skupštini prenesena na Legislativno vijeće. Nakon potpunog ukidanja Nacionalne skupštine u svibnju 2005, na parlament je

293

preneseno i pravo promjene ustava, čije je smanjenje s trenutno 225 na 13 mjesta bilo predviđeno za izbore u prosincu 2007. godine. Time se sustav vlasti „Republike Kine“ u znatnoj mjeri odvojio od svojih kontinentalnih korijena u nankinškom ustavu iz 1947. i poprimio je genuino „tajvanski karakter“. Racionalizacija ustavnih struktura pojednostavnjenjem institucionalnog poretka, koji je prvobitno dizajniran za cjelokupnu Kinu i nije bio primjeren za otočnu državu, sa stajališta teorije konsolidacije može se ocijeniti kao povoljna, no ipak nije mogla pridonijeti smanjenju političkih trvenja između parlamenta i vlade što su posljednjih godina pojačana. 3.4. Tajland: ponovna uspostava parlamentarnog sustava vlasti Ni u Tajlandu isprva nije izrađen novi ustav, nego je ustav, koji je 1991. donesen na poticaj vladajuće vojne hunte, samo promijenjen u bitnim točkama (Pretzell, 1994a, 64). Te je ustavne promjene izradilo povjerenstvo stručnjaka, koje je imenovala prijelazna vlada, te su stupile na snagu u jesen 1992. Ostala je očuvana temeljna struktura dvodomnoga parlamentarnog sustava, koji je jako orijentiran prema britanskom vestminsterskom modelu, u okviru postojeće ustavne monarhije. Međutim, revidirane su središnje odredbe koje su u prošlosti služile osiguranju utjecaja vojne moći. Najvažnije odredbe u tom su pogledu bile sljedeće (Pretzell, 1994a, 1994b): 1. Slabljenje Senata u korist Predstavničkog doma: Senat, kojega imenuje kralj, sad ima samo još suspenzivni (odgađajući) veto na zakonske odluke Predstavničkog doma i nema pravo na zakonodavnu inicijativu. No ostala su mu prava da sudjeluje u budućim ustavnim promjenama. Time je vojska, čiji su simpatizeri u prošlosti činili velik dio članova Senata, osigurala sebi neizravnu mogućnost veta prilikom ustavnih promjena. 2. Jačanje Predstavničkog doma u odnosu prema vladi. Ministar predsjednik (premijer) sad mora biti izabrani član Predstavničkog doma. Time je ispunjen jedan od najvažnijih zahtjeva demokratskog pokreta i istodobno ograničen utjecaj izvanparlamentarnih snaga na formiranje vlade. Nadalje, Predstavnički dom ima mogućnost jednostavnog glasovanja o nepovjerenju vladi, kojemu je pandan pravo premijera da raspusti dom. 3. Jačanje položaja premijera naspram vojske i civilne birokracije. Pravo predlaganja prilikom imenovanja članova Senata nije više u rukama vojnog vijeća, kao što je bilo još 1991,-19/92, nego u rukama samog ministra predsjednika. Mogućnosti autoritarnih elita vlasti da, kao u prošlosti, preko Senata kontroliraju proces političkog odlučivanja (Pretzell, 1994a, 229) time su uglavnom isključene. Demokratska je institucionalizacija dovršena izborima za Predstavnički dom u rujnu 1992. Iz tih su izbora kao pobjednici izašle prodemokratske grupacije, koje je tajlandski tisak nazvao „anđeoskim“ strankama, osvojivši 51,4 posto mandata. Proarmijske stranke, označene kao „đavolje“, koje su podržavale vojnu huntu, doživjele su neugodan poraz, postigavši zajedno samo 46,4 posto mandata (Chaianan, 1995, 338). Slično kao u Južnoj Koreji i osobito kao u Tajvanu, izbori koji

294

su provedeni tijekom demokratske institucionalizacije nisu doveli do sveobuhvatne zamjene vodećih elita autoritarnog režima. I u Tajlandu je autoritarnim elitama pošlo za rukom da i nakon promjene sustava zadrže značajne resurse moći, osobito stoga što je vojska uspjela osigurati svoju institucionalnu autonomiju i značajne političke povlastice (Reinecke, 248. i d.). Međutim, druga zakašnjela faza donošenja ustava počela je već 1994. Ona je u rujnu 1996. dovela do ustanovljavanja ustavotvorne skupštine (Constitutional Draft Assembly, CDA), na čiji su sastav etablirane političke snage imale tek mali utjecaj (usp. Borwornsak i Burns, 1998). Nacrt ustava koji je izradila CDA upućen je zajedničkoj skupštini obaju domova parlamenta (Nacionalnoj skupštini) na odlučivanje. Premda je nacrt bio jasno usmjeren protiv etabliranih interesnih skupina u državnoj upravi, vojsci i Predstavničkom domu, velika je većina zastupnika glasovala za usvajanje ustava. Naposljetku je novi ustav stupio na snagu u listopadu 1997. Parlamentarni sustav vlasti u sklopu ustavne monarhije u osnovnim je crtama očuvan, pri čemu težište ovlasti izvršne vlasti jednoznačno u rukama vlade koja je odgovorna parlamentu, dok je kralj ustavnopravno ograničen na kontrolnu i moderirajuću ulogu spram parlamenta i vlade (Croissant, 2002a). Osim toga, posezanje kralja u politički proces uvijek je iznova pokazivalo da je monarh samo suzdržano i oprezno rabio svoje mogućnosti političkog utjecaja (Vatikiotis, 1996, 52. i d.). Osim različitih promjena, koje su imale cilj da ojačaju političku ulogu stranaka, bolje zaštite građanska prava i djelotvornije kontroliraju izborni proces, uvođenje izravnog izbora Senata činilo je središnju točku drugog kruga donošenja ustava. U tajlandskome dvodomnom sustavu ovlasti između dvaju domova parlamenta (Nacionalne skupštine) podijeljene su asimetrično. Senat ne raspolaže ni pravom zakonodavnu inicijativu, niti utječe na nastanak ili smjenjivanje vlade. No zato ima pravo veta koje mu omogućuje da blokira prijedloge zakona na, najviše, 180 dana. U postupku smjenjivanja s položaja članova vlade, Predstavničkog doma, drugih ustavnih tijela, kao i protiv visokih činovnika Senat djeluje kao porota. Nove značajne ustavne reforme bile su jačanje položaja premijera naspram Predstavničkog doma uvođenjem konstruktivnog glasovanja o nepovjerenju, povezivanje izbornog sustava, koji kombinira većinske izbore u jednomandatnim okruzima i listovne izbore, s obvezom izlaska na izbore, stvaranje neovisnoga izbornog povjerenstva, te poboljšanje ustavnopravne zaštite građanskih prava i stroža kontrola korupcije. Osim novouspostavljene National Counter Corruption Commission, treba osobito spomenuti uspostavu ustavnog suda kao nove institucije. Sastoji se od 15 sudaca, koje na prijedlog Senata imenuje kralj. Dominacija samo jedne političke snage u ustavnom sudstvu spečava se uravnoteženim postupkom postavljanja sudaca. Utjecaj političkih stranaka na sastav suda time je uglavnom isključen. Sudački mandat traje devet godina, a ponovljena kandidatura nije moguća. U nadležnost ustavnog suda pripadaju postupci apstraktne i konkretne kontrole normi, sporovi između državnih tijela, ustavna tužba kao i kompetencija odlučivanja u postupcima zabrane stranaka (usp. tablicu 35).

295

3.5. Indonezija: reforma parlamentarnog sustava vlasti Slično kao i u Tajvanu, u Indoneziji se ne može konkretno odrediti vremenski kraj tranzicije. Kao i u Tajlandu i Tajvanu, zadržan je stari ustav autoritarnog režima te je podvrgnut značajnim promjenama. I u Indoneziji je dominirao institucionalni kontinuitet u odnosu na autoritarni režim, koji je nadopunjen komponentom personalnog kontinuiteta. Tako se prva značajna sekvencija procesa ustavnih reformi, koja je institucionalno i omogućila demokratizaciju, odvijala pod vodstvom prijelaznog predsjednika B. J. Habibiea, koji je uznapredovao od Suhartova potpredsjednika do predsjednika države. Promjene ustava i nekih zakona koji su bili posebno važni za prijelaz u demokraciju dogovorene su u Savjetodavnoj narodnoj skupštini (MPR), čije je članove imenovao još Suharto. Tijekom prvih 11 mjeseci predsjedničkog mandata Habibiea proces institucionalne revizije gotovo su isključivo provodile osobe i grupacije koje su svoju utjecajnu poziciju zahvaljivale sudjelovanju u Suhartovu režimu (Malley, 2000, 173). Osim što sadržajno nije bio precizan, indonezijski je ustav (1959) do tranzicije bio obilježen time što je sustav vlasti bio skrojen po mjeri predsjednika. On je bio šef države i vlade te glavni zapovjednik oružanih snaga, mogao je proglasiti stanje nužde, imao je dalekosežne ovlasti da donosi dektrete te je raspolagao općim pravom na zakonodavnu inicijativu kao i općim pravom veta. Predstavnički dom (DPR) imao je samo ograničeno pravo na zakonodavnu inicijativu i morao se formalno suglasiti sa zakonima i proračunom. Promjene koje su provedene do, zaključno, 2002. trajno su promijenile temeljnu strukturu predsjedničkog sustava vlasti. Do 2002. nasuprot predsjedniku bili su Predstavnički dom (DPR) i Savjetodavna nacionalna skupština (MPR). DPR je klasično zakonodavno tijelo, dok MPR nije bio drugi dom koji je sudjelovao u zakonodavnoj aktivnosti, nego je bio ograničen na kompetencije u ustavnim pitanjima i – osobito – izbor predsjednika. Međutim, središnje odredbe koje su u prošlosti služile osiguranju moći predsjednika, Golkara i vojske revidirane su trećim i četvrtim promjenama ustava u listopadu 2001. i kolovozu 2002. MPR je izgubio pravo biranja predsjednika i potpredsjednika. Oba je prvi put 2004. izravno birao narod. Za izbore za DPR uveden je modificirani razmjerni sustav. Ukupno 500 članova Predstavničkog doma bira se na petogodišnje zakonodavno razdoblje, pri čemu svaka provincija tvori izborni okrug veličine od 4 do 82 mandata, ovisno o broju stanovnika. Mandati koji su dotad bili rezervirani za predstavnike vojske i policije ukinuti su na izborima u ljeto 2004. Uz to je osnažen položaj parlamenta u odnosu prema izvršnoj vlasti tako što su proširene zakonodavne, proračunske, kontrolne i istražne ovlasti DPR-a. Ograničeno je pravo predsjednika da donosi uredbe iz nužde, te je uvedeno ograničenje na najviše dva mandatna razdoblja (usp. Herberg, 2002). Naposljetku je MPR odlučio da se uvedu neovisno izborno povjerenstvo, ustavni sud, neovisno sudačko povjerenstvo za kontrolu postupka imenovanja sudaca Vrhovnog suda i drugi dom, takozvano Regionalno vijeće (DPD), kao predstavništvo provincija sa 128 izravno biranih članova (Hadiwinata, 2006a).

296

Specifičan indonezijski asimetrični dvodomni sustav, koji je odatle proizašao, obilježen je time što su ovlasti drugog doma ustavno ograničene na pitanja regionalne autonomije, odnosa centra i lokalnih teritorijalnih tijela, promjenu granica regija, upravljanje prirodnim resursima kao i fiskalne odnose između središnje vlasti i regija (Rüland i dr., 2005, 71. i d.). Kao konstitutivni demokratski izbori mogu se vrednovati izbori za DPR u svibnju 1999. Važeći je razmjerni izborni zakon pogodovao na izborima jakome stranačkopolitičkom usitnjavanju parlamenta, u kojemu je ukupno bilo zastupljeno 20 stranaka. Izbori nisu dali jasnog pobjednika. S 33,8 posto glasova i 30,8 posto mandata stranka PDI-P Megawati Sukarnoputri bila je najjača frakcija u parlamentu, slijedili su je bivša režimska stranka Golkar, umjereno tradicionalistički islamistički PKP (Partai Kebangkitan Bangsa) islamskog intelektualca Abdurahmana Wahida, PPP i modernističko islamski PAN (Partai Amanat Nasional) muslimanskog vođe Amiana Raisa. Izborni rezultat odražavao je jaku razmrvljenost indonezijskoga stranačkog krajolika. Ta pojava, koja če česta u mladim tranzicijskim demokracijama koje na prvim izborima prakticiraju razmjerni izborni sustav, u Indoneziji je dobila posebno značenje zato što je prvog predsjednika birala Savjetodavna narodna skupština. Tako se razmrvljenost parlamenta neposredno odrazila na formiranje vlade u indonezijskom prezidencijalizmu. Stara režimska stranka Golkar osvojila je 22,5 posto biračkih glasova i već je na prvim slobodnim izborima izgubila dominantan položaj u stranačkom sustavu. Međutim, Golkar je kao druga najjača snaga u jako fragmentiranom parlamentu imao značajan koalicijski potencijal koji je stranka mogla iskoristiti prilikom formiranja vlade. Kao na posljednjim slobodnim izborima 1955, stranke su se ponovno mogle razvrstati u dvije velike skupine islamskih i nacionalno-sekularnih stranaka. Otvaranjem političkog režima politička se utakmica nakon više od 40 godina nepromijenjeno nadovezala na predautoritarne strukture sukoba (Sulistyo, 2002, 82). Nakon izbora kao dominantni akteri unutar nacionalno-sekularnog tabora iskristalizirali su se PDI-P i Golkar. Dok se PDI-P profilirao kao stranka gradskih donjih slojeva, te se Megawati uspješno trudila nadovezati se na mit o svome ocu kao predstavniku siromašnih, Golkaru je pošlo za rukom zadržati snažan položaj na vanjskim otocima i u seoskim provincijama, gdje se mreža između stranke, vojske i lokalne uprave pokazala djelotvornom. Islamske su se pak stranke mogle podijeliti u dvije skupine. To su, s jedne strane, bile više tradicionalističke grupacije u širem okruženju muslimanske organizacije Nahdlatul Ulama (NU), koja je imala 34 milijuna pristaša. Nju je u prvom redu predstavljao PKB pod vodstvom Abdurrahmana Wahida, koji je bio političko krilo NU-a. S druge je strane spektar islamskih stranaka obuhvaćao modernističke grupacije u širem okruženju Muhammadiyaha (Jamhari, 1999, 184. i d.). 3.6. Sažetak U svih pet transformacijskih zemalja Istočne i Jugoistočne Azije izbori su bili ključan element prijelaza u demokraciju. Na Filipinima i u Južnoj Koreji to su bili predsjednički izbori, a u Indoneziji, Tajvanu i Tajlandu parlamentarni izbori.

297

Uvođenje demokratskih postupaka samo se u dva slučaja (Južna Koreja, Filipini) odvijalo vremenski usporedno s tim izborima. Dok je tu između usvajanja novoga, demokratskog ustava i konstitutivnih izbora proteklo samo nekoliko mjeseci, u Tajvanu se donošenje ustava odvijalo inkrementalno i dovršeno je tek nakon prvih demokratskih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. U Indoneziji je 2003. ishod procesa donošenja ustava bio još otvoren. Dok je u Južnoj Koreji i na Filipinima usvojen formalno izvorno nov ustav, koji je ipak bio duboko ukorijenjen u konstitucionalnim tradicijama dviu zemalja, Indonezja, Tajvan i (isprva) Tajland zadržali su stari ustav u modificiranom i prilagođenom obliku. Tablica 34: Institucionalizacija demokracije u istočnoj i jugoistočnoj Aziji Indonezija (1999)

Vrsta institucionalizacije pod dominacijom starih režimskih elita

Indonezija (od 2000)

dogovorena

Filipini (1987)

jednostrana od strane opozicije

Tajvan (1991-1997)

pod dominacijom režimskih elita

Tajland (1992)

dogovorena

Tajland (1997)

-

Južna Koreja dogovorena (1987)

Postupci donošenja ustava revizija ustava od strane državnog tijela i usvajanje bez referenduma revizija ustava od strane demokratski izabranoga državnog tijela i usvajanje bez referenduma revizija ustava od strane imenovane konstituante i usvajanje na referendumu revizija ustava od 1992. od strane demokratski izabranoga državnog tijela i usvajanje beze referenduma revizija ustava od strane državnog tijela i usvajanje bez referenduma nacrt ustava od strane demokratski izabrane konstituante; usvajanje od strane Nacionalne skupštine bez referenduma donošenje ustava od strane državnog tijela i usvajanje na referendumu

Tip demokratskog Proceduralna sustava vlasti legitimnost predsjednički nije postojala

predsjednički

legitimnost odozgo i interna proceduralna legitimnost

predsjednički

interna proceduralna legitimnost i legitimnost odozdo

predsjedničkoparlamentarni

od 1992. legitimnost odozgo i interna proceduralna legitimnost

parlamentarni

nije postojala

parlamentarni

legitimnost odozgo i interna proceduralna legitimnost

predsjedničkoparlamentarni

interna proceduralna legitimnost i legitimnost odozdo

Izvor: Vlastita elaboracija

U sistematci Jona Elstera (v. pogl. I) donošenje ustava na Tajvanu (od 1992) i u Indoneziji (od 2000) imalo je “legitimnost odozgo”, budući da je ustavotvorno tijelo bilo demokratski legitimno. Dok se na Filipinima i u Južnoj Koreji ustav zbog usvajanja na referendumu može osloniti na „legitimnost odozdo“, tajlandskom je postupku donošenja ustava u prvome krugu (1992) nedostajala svaka demokratska legitimnost. Naprotiv, proces donošenja ustava u

298

Tajlandu 1997. imao je u najmanju ruku “legitimnost odozgo”, kao i “internu proceduralnu legitimnost”. U pogledu institucionalnih rezultata transformacijskog procesa treba utvrditi dvije stvari: prvo, promjene sustava u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji pokazuju da su “institucionalne revolucije” i u tranzicijskim procesima rijetke. Ni u jednoj od pet zemalja prijelomna situacija nije iskorištena za temeljnu promjenu sustava vlasti od sustava pod dominacijom predsjednika u parlamentarni sustav. Najčešće su nastavljene vlastite ustavne tradicije ili su – kao na Filipinima – ponovno oživljene i modificirane novim institucionalnim finim podešavanjem. Na razini sustava vlasti to se fino podešavanje uz različite naglaske ticalo odnosa dvaju čelnih položaja vlade, predsjednika i premijera, u “dvoglavim egzekutivama” predsjedničko-parlamentarnih sustava (Tajvan i Južna Koreja), odnosa izvršne i zakonodavne vlasti, kao i položaja (ustavnog) sudstva. Dok su reforme na prvom području dovele do pojačane “prezidencijalizacije” miješanih sustava vlasti uvođenjem izravnog izbora predsjednika (Južna Koreja, Tajvan, vjerojatno Indonezija), na drugom su reformskom području pojačane kontrolne ovlasti zakonodavne u odnosu prema izvršnoj vlasti, a oslabljene su ovlasti predsjednika u odnosu prema zakonodavnom tijelu. I u parlamentarnom sustavu Tajlanda proces donošenja ustava iskorišten je za bolje uravnoteženje odnosa između izvršne i zakonodavne vlasti. Glede položaja sudbene vlasti u ustavnom ustroju valja istaknuti institucionalizaciju ustavnog sudstva u svim zemljama. Ono je ustanovljeno u obliku samostalnoga ustavnog suda, kao u Tajlandu, Južnoj Koreji i Indoneziji, u obliku američkog modela funkcionalnoga ustavnog sudstva od strane vrhovnog suda (Filipini) ili mješavinom dvaju modela (Tajvan). Unatoč značajnim razlikama u dodjeli ovlasti tim sudovima, svih pet sustava vlasti ispunjava temeljne uvjete judicial review u demokratskoj pravnoj i ustavnoj državi.

4. Konsolidacija demokracije Kraj autoritarnih režima i instirucionalizacija demokracije transformacijskim zemljama istočne i jugoistočne Azije doveli su do novog uređenja političke organizacije države u njezinim odnosima s društvom. Međutim, promjena režima najprije nije dovela (Tajvan, Južna Koreja), ili samo u vrlo ograničenoj mjeri (Indonezija, Tajland, Filipini), do promjene starih političkih elita. Osobito se pokazalo da konstitutivni demokratski izbori nisu djelotvoran instrument zamjene elita. U Južnoj Koreji je kandidat autoritarnog režima, Roh Tae-woo, osvojio prve slobodne predsjedničke izbore 1987. godine. Tek s pobjedom Kim Dae-junga na predsjedničkim izborima u prosincu 1997. uspjela je promjena vlasti između opozicije i vlade. U Tajvanu je to čak bio slučaj tek s pobjedom kandidata opozicijske Demokratske stranke napretka, Chena Shuibiana, na predsjedničkim izborima u ožujku 2000. godine. U Indoneziji je nakon prijelaznog predsjednika B.J. Habibiea doduše najviši položaj preuzela opozicijska političarka. No stare su režimske elite i dalje snažno zastupljene u parlamentu, vojsci i birokraciji. Slično važi i za Tajland na kraju demokratizacije. Iako je na Filipinima još najprije došlo

299

do promjene elita, pokazuje se da je konsolidacija demokracije tu u najvećoj mjeri opterećena „rekonkvistom“ političkih položaja vlasti od strane novih (“starih”) demokratskih elita iz razdoblja prije Marcosova režima (1946-1972). 4.1. Filipini: blokirana konsolidacija U kritičnim prvim godinama demokracije djelotvorna je vlast prve demokratske vlade pod vodstvom Corazon Aquino odmah masivno dovedena u pitanje s više strana. Na desnom rubu ideološkog spektra demokratsku su vlast osporavali pristaše Marcosova režima (“lojalisti”), spremni na nasilje, koji su dolazili iz redova vojske i ekstremnih desnih skupina mladih, pučistički orijentiranih vojnika srednje razine časničke hijerarhije. Njihov ideološki pandan bila je maoistički orijentirana Komunistička partija Filipina (CPP) sa svojom narodnofrontovskom organizacijom i Nacionalnom narodnom armijom (NPA). Osim toga, različite secesionističke muslimanske pobunjeničke organizacije na južnoj su otočnoj skupini Mindanao agirale protiv središnje vlasti u Manili. Te su grupacije suočile mladu demokraciju sa svojom konkurentskom pretenzijom na primjenu sile. Komunistička je gerila, koja je od sedamdesetih godina 20. stoljeća vodila revolucionarni narodni rat, na vrhuncu svoga uspjeha sredinom osamdesetih godina kontrolirala otprilike 20 posto državnog teritorija i imala je pod oružjem 25.000 boraca. Na jugu zemlje jedno je vrijeme operiralo više od 20.000 muslimanskih boraca. No, filipinska se demokracija u prve četiri godine suočila, ponajprije, s pravom opsadom od strane dijelova vlastite vojske. Između veljače 1986. i ožujka 1990. dogodilo se osam vojnih pobuna; udari ili prijetnje udarom tih su godina dominirali u politici, blokirali su društvene reforme i usporili ionako usporen razvoj nacionalne privrede (McCoy, 2000, 260). Premda su propali pokušaji prevrata pobunjeničkih vojnika, te premda je komunistički ustanak nakon niza vojnih i političkih poraza tijekom devedesetih godina kontrolirao još samo mala područja, a muslimanskoj gerili nije pošlo za rukom da uspostavi stabilne teritorijalne enklave na jugu zemlje, negativni učinci na konsolidaciju demokracije bili su znatni. Na pojedinim područjima nastao je vakuum vlasti, koji su nedržavni akteri iskoristili za izgradnju paralelnih struktura moći. No, prije svega je kontinuirani otpor komunista i secesionista ometao institucionalizaciju civilne kontrole nad oružanim snagama, budući da su one iskoristile ugrožavanje teritorijalnog integriteta kao izliku za političke intervencije. Tako se vojska razvila u jednoga od najvažnijih aktera filipinske politike, koji svoju “lojalnost” izabranim vladama naplaćuje političkim povlasticama. Nakon prividne normalizacije stanja u drugoj polovici desetljeća, to je ponovno postalo vidljivo prilikom razmirica oko smjene s dužnosti predsjednika Josepha Estrade u siječnju 2001. Kao i u veljači 1986, ponovno je bila presudna intervencija oružanih snaga u korist jedne strane, naime nove predsjednice Glorije Macapagal Arroyo (usp. Landé, 2001). Na dvadesetu obljetnicu takozvane EDSA revolucije protiv predsjednika Marcosa 24. veljače 2006. predsjednica je proglasila izvanredno stanje nakon što su je snage sigurnosti

300

informirale da predstoji neposredni pokušaj puča nekih specijalnih jedinica oružanih snaga. Nedovoljna sposobnost izabrane vlade da nametne monopol vlasti i sile nije jedini konsolidacijski nedostatak filipinske demokracije. Doduše, od 1987. redovito se održavaju opći i slobodni izbori, no njihova je korektna provedba obilježena velikim nedostacima. Najveći su problemi političko nasilje na izborima i manipulacija popisima birača, glasačkim listićima i prebrojavanjem glasova. Kupovina glasova i kršenja izbornih zakona su pravilo. Politička desnica kao i predstavnici dominantne privredne oligarhije dosad su znali kako iskoristiti izbore i demokratske institucije za osiguranje svojih vested interests (usp. također Gills i dr., 1993, 25). Premda su organizacijska poboljšanja u provedbi izbora, slabljenje komunističke gerile i djelomični uspjesi u suzbijanju paravojnih skupina doveli do smanjenja razine i intenziteta politički motiviranog nasilja, još ima zastrašivanja birača i kandidata, sve do političkih ubojstava. Izbornom tijelu vlasti, unatoč opsežnim ovlastima za osiguranje korektnog odvijanja izbora, dosad nije pošlo za rukom da u svim izbornim okruzima omogući korektnu provedbu izbornog postupka (usp. Linantud, 1998, 304). Ponovni izbor predsjednice Glorije Macapagal Arroyo u svibnju 2004. pratile su masivne optužbe za izbornu prijevaru, koje su posljedovale (neuspjelim) pokušajem pokretanja postupka za smjenu s dužnosti i masovnim prosvjedima (usp. Teehankee, 2006). Političko nasilje na izborima još nesmanjeno dostiže razmjere koji znatno nadmašuju prilike u ostalim demokracijama istočne i jugoistočne Azije. Nasuprot tim problemima konsolidacije, Filipini su se sve do nedavne prošlosti odlikovali gotovo striktnim pridržavanjem konstitucionalno zadanih ograničenja ovlasti i proceduralnih pravila na području horizontalne kontrole vlasti. Osobito se Senat uspostavio kao kompetitivni veto akter koji ima veliku sposobnost blokade političkih pothvata izvršne vlasti. To je opetovano dovodilo do toga da Kongres nije raspravljao o prominentnim projektima vlade ili je vlada odustajala od njih zbog toga što bi vjerojatno doživjeli neuspjeh u parlamentu. Parlamentarna protuteža koja je sposobna ograničiti predsjedničke pretenzije na moć ima, međutim, i svoju cijenu: dugotrajni zakonodavni postupci i blokade te razvodnjavanje reformskih projekata na području privrednoga i socijalnog zakonodavstva u Kongresu postali su pravilo (Croissant, 2000/2001). Važan oslonac “funkcionirajuće” kontrole vlasti dosad je činio Vrhovni sud. U dva desetljeća od početka demokratizacije Vrhovni je sud znao očuvati svoju institucionalnu samostalnost u odnosu prema vladi i Kongresu, te se nadovezati na tradiciju samosvjesnog suda iz predautoritarnog vremena (Tate, 1997, 282). Taj je razvoj u početnim godinama demokracije podupiralo naglašeno pasivno držanje predsjednice Corazon Aquino spram suda. Tijekom kritične faze osnivanja institucija takvo je njezino držanje, kao i njezina politika imenovanja sudaca koja je težila širokom predstavljanju različitih društvenih skupina i političkih interesa među sucima, pridonijeli su tome da je Supreme Court uspio vrlo brzo akumulirati visok stupanj suglasnosti i institucionalnog povjerenja građana.

301

Sustav checks and balances između predsjednika, Kongresa i vrhovnog suda, koji se orijentirao prema američkom prezidencijalizmu, pokazao se do kraja devedesetih godina otpornim, no rezultirao je time da su nužn reforme u državi, politici, privredi i društvu često bile blokirane. Reforme su dodatno otežavali drugi čimbenici poput političke ekonomije filipinskih izbora, organizacijski slaboga, fluidnog stranačkog sustava i visoke razine političke korupcije. Uz to su događaji oko zamjene vlade Josepha Estrade vladom Glorije Macapagal Arroyo (2001) doveli u pitanje temeljni konstitucionalni konsenzus filipinske demokracije. S premještanjem političkih sukobljavanja na ulicu opozicija je u siječnju 2001. odbacila minimalni proceduralni konsenzus, koji je mjesecima prije toga jamčio političku stabilnost (Landé, 2001, 100). Sukobi su rezultirali time da je opozicija prisilila predsjednika na ostavku. Umjesto njega, instalirana je podpredsjednica Gloria Macapagal Arroyo, koja je uzdignuta u simboličnu figuru prosvjeda. Ustavom propisano pravilo o sukcesiji bilo je, doduše, poštovano, no tek nakon što je ostavka Estrade iznuđena uglavnom mimo ustava. Najteži defekti filipinske demokracije postoje na području građanskih sloboda i prava. Pravna država, koja je oduvijek bila slaba i u velikoj je mjeri bila podređena stvarnoj raspodjeli moći, u posljednjih 15 godina nije ojačala. Ustav iz 1987. jamči doduše građanske slobode i prava, procesna prava pojedinaca te osobita prava zaštite vjerskih i etničkih manjina. Ona su, međutim, u najboljem slučaju nepotpuno ostvarena. Za velike dijelove stanovništva postoji low intensity citizenship, što na pojedinim područjima odgovara no intensity citizenship. No u posljednja se dva desetljeća mogu utvrditi i pozitivne tendencije. Broj povreda ljudskih prava počinjenih tijekom „tvrde“ faze suzbijanja gerile osamdesetih godina u međuvremenu je smanjen. Slučajevi politički motiviranog „nestanka“ osoba, uhićenja zbog političkih razloga ili čak proizvoljnih ubojstava još nipošto nisu nestali iz svakidašnjice filipinske demokracije. 4.2. Južna Koreja: odgođena konsolidacija Za razliku od Filipina, južnokorejska je demokracija u početnom razdoblju konsolidacije profitirala od privrednog uzleta bez premca (usp. tablicu 32). U usporedbi s Filipinima (kao i s Indonezijom i Tajlandom), visoka razina socijalno-ekonomskog razvoja te osobito visok stupanj obrazovanja južnokorejskog društva, kao i niska sklonost nasilju među stanovništvom, također su stvorili razmjerno povoljne pretpostavke za daljnju konsolidaciju demokracije. Vojni pobunjenički pokret, kao na Filipinima, u Južnoj Koreji nije postojao. Međutim, osim tih pozitivnih uvjeta konsolidacije, južnokorejska je demokracija opterećena hipotekom koja ne postoji na Filipinima: neriješenim problemom državnosti južnokorejskog dijela države, kao i ugrožavanjem od strane neprijateljske bratske države na sjeveru.“Korejsko pitanje“ nije riješeno ni nakon okončanja Hladnog rata. S obzirom na različite ishodišne uvjete ne začuđuje to što su problemi konsolidacije južnokorejske demokracije drukčije postavljeni nego u državama jugoistočne Azije. To se ponajprije tiče uloge vojske u demokratskom sustavu. Doduše, izborna pobjeda bivšeg pučista i designiranog nasljednika autoritarnog

302

režima Roh Tae-wooa na predsjedničkim izborima u prosincu 1987. isprva je dopustila oružanim snagama da, neovisno o demokratizaciji, i nakon 1987. osiguraju vlastite organizacijske, financijske i osobne interese od civilnih intervencija. Južnokorejska vojska nije se morala bojati ni toga da će je nova demokratska vlada pozvati na odgovornost zbog počinjenih povreda ljudskih prava. Za razliku od svog prethodnika na predsjedničkoj dužnosti, predsjednik Kim Young-sam (1993-1998) posvetio je već u ranoj fazi svog mandata veliku pozornost vojnoj politici. Koristeći svoje ustavne ovlasti, novoizabrani je predsjednik ubrzo nakon stupanja na dužnost počeo podvrgavati oružane snage i sigurnosne službe civilnoj kontroli. Iznenađujuće dosljedna personalna politika, razotkrivanje većeg broja korupcijskih skandala u oružanim snagama, kazneni progon odgovornih časnika, kao i raspuštanje različitih tajnih vojnih saveza, koji su tijekom autoritarnog režima činili unutarnji krug moći, pridonijeli su djelotvornom smanjenju političkog utjecaja vojske (usp. Croissant, 2002b). Demontaža vojske kao veto sile dostigla je vrhunac u procesu protiv odgovornih za puč 1979-1980. Postupak vlasti protiv bivših pripadnika vojske visokog ranga, koji je pokrenut pod nazivom Campaign to Rectify the Authoritarian Past, doveo je do pokušaja da se pravno obradi autoritarni režim, što bi samo nekoliko godina ranije bilo nezamislivo. Činjenica da je vlada neometano mogla provoditi svoje reforme jasno pokazuje naraslu spremnost vojske na povlačenje iz politike i njezinu preobrazbu iz veto sile u, ipak, utjecajnoga aktera sigurnosne politike. Problematičnije se odvijala potpuna provedba konstitutivnih prava na političko organiziranje i komunikaciju. Jamstva ustavnih prava na slobodno udruživanje, izražavanje mišljenja i informiranje te, nadasve, na sindikalnu aktivnost bila su ograničena do kasnih devedesetih godina. Mnogobrojne klauzule o isključenju u zakonima o izborima, strankama i radu općenito su sprečavale društvene organizacije, a posebno sindikate, da se djelotvorno angažiraju za svoje političke vrijednosti i privredne interese. Tek se krajem prošlog desetljeća supstancijalno promijenilo držanje vlade i uprave na tom području, tako da nakon 2000. stanje uglavnom odgovara standardima liberalne demokracije. No još uvijek postoje ograničenja prava na štrajk i prava na sindikalno organiziranje u javnom sektoru, koja su suprotna zaštitnoj konvenciji Međunarodne organizacije rada (ILO). Sloboda informiranja, mišljenja i udruživanja građana još nailazi na granice kad je riječ o odnosu prema neprijateljskoj bratskoj državi na sjeveru. Treba, ponajprije. spomenuti notorni Zakon o nacionalnoj sigurnosti (National Security Act, NSA). Zakon dopušta vladi da primjenjuje represiju protiv osobito kritičkih dijelova društva. Nije problematično samo postojanje NSA. Kritika NSA tiče se, naprotiv, njegove sadržajne neodređenosti i proizvoljne interpretacije od strane vlade, državnog odvjetništva i sudova. Zanimljivo je da je nakon demokratizacije (1988-1995) bilo gotovo jednako toliko uhićenja na temelju NSA kao i za vrijeme ukupnog trajanja autoritarnog režima predsjednika Chun Doohwana (1980-1988). Dostupni podaci pokazuju da se stanje samo popravilo za nijanse i nakon stupanja na dužnost predsjednika Kim Young-sama i Kim Daejunga (1993. odnosno 1998) (Croissant, 2002a). Ciljane intervencije tajne službe,

303

vojne obavještajne službe, Antikomunističkog ureda Nacionalne policije, kao i državnog odvjetništva protiv političkih protivnika pokazuju da postoje defekti u pravnoj državi. Pokretanje „ciljanih istraga“ poreznih vlasti služi također prije kao „osveta“ političkim protivnicima nego nametanju pravnih normi (Han, 2000, 387. i d.; Chong, 2000, 19). Ta oštećenja pravne države uklapaju se u širok sindrom defekata „delegativne demokracije“ (Merkel i Puhle i dr., 2003, 2006). U odnosu između izvršne i zakonodavne vlasti pokazuju se u uvjetima sinkronih stranačkopolitičkih većina u parlamentu i vladi – koje su kontinuirano postojale između 1990. i 1998. – snažne crte delegativne demokracije. U vremenima divided government (1988-1990; 1998; od travnja 2000) južnokorejski prezidencijalizam tendira ka institucionalnim blokadama, za koje ustavna struktura nema spremne institucionalne mogućnosti rješenja. Odnos između izvršne i zakonodavne vlasti tijekom prve, dugotrajne faze konfrontacije predsjednika države i parlamenta pod dominacijom opozicije, između travnja 1988. i veljače 1990, bio je obilježen uzajamnim blokadama. U stanju divided government 1988-1990, 1998-1999. i ponovno od travnja 2000. pokazuje se da južnokorejski predsjednik može iskoristiti svoj položaj da monopolizira zakonodavne ovlasti samo ako postoji sinkrona politička većina. Međutim, tijekom dugotrajne faze većinske dominacije (1990-1998; 1999-2000) korejski je prezidencijalizam bio obilježen opsežnom zakonodavnom aktivnošću vlade. Budući da vlada preko svoje disciplinirane parlamentarne frakcije dominira u Nacionalnoj skupštini te da i vlada i opozicija primarno slijede strategije usmjerene na konfrontaciju, parlamentarni procesi odlučivanja obično su nalik na stanja nekooperativnih igara. „Teror većine“ vladajućih stranaka u parlamentu izražava se nadasve u isključenju opozicije s relevantnih položaja u odborima i u postupku u kojemu vlada svoje prijedloge zakona bez vijećanja, u paketu i za samo nekoliko minuta, progura kroz plenum i time oduzima opoziciji prigodu da razmatra vlastite prijedloge zakona (Park, 2000, 87; Shin, 2000). Zakonodavna inicijativa pretežno je u rukama izvršne vlasti; prijedlozi zakona koji dolaze iz parlamenta imaju slabe izglede da budu prihvaćeni. Velik utjecaj predsjednika na zakonodavnu aktivnost, koji je vidljiv već u redovnome zakonodavnom postupku, nadopunjava izrazit predsjednički dekretizam. Parlament nema supstancijalnu kontrolu nad tom legislativnom djelatnošću predsjednika države. Materijalna proizvodnja politika time se značajnim dijelom u stvarnosti premješta iz zakonodavne arene u prostor djelovanja izvršne vlasti. Odnosi izvršne i sudbene vlasti zaslužuju diferenciraniju ocjenu. Ustavni se sud tijekom vremena etablirao kao neovisna, aktivna instancija kontrole i provjeravanja (West i Yoon, 1996). Južnokorejski Ustavni sud je nizom presuda zauzeo stav suprotan poziciji vlade i time je ukazao na nužna poboljšanja zaštite građanskih sloboda i prava političke participacije. Nisu uočljivi pokušaji kolonizacije Vrhovnog suda manipulacijom njegovim osobnim sastavom. 4.3. Tajvan: uznapredovala konsolidacija Slično kao i u Južnoj Koreji, demokracija je u Tajvanu do druge polovice devedesetih godina imala koristi od pozitivnoga privrednog razvoja (usp. tablicu

304

32). Međutim, zajednička je tajvanskoj i južnokorejskoj demokraciji neposredna (vanjska) politička prijetnja. Također, ni u Tajvanu pitanje državnosti – neovisna Republika Tajvan ili Republika Kina na Tajvanu – dosad nije riješeno. NR Kina je opetovano dala jasno do znanja da ne bi prihvatila rješenje tog pitanja u korist državne samostalnosti Tajvana. Time se konsolidacija demokracije odvija pod značajnim izvanjskim ograničenjima koja čine latentnu prijetnju egzistenciji tajvanske države i demokracije. Unatoč toj izvanjskoj prijetnji, a u nekim aspektima i zbog nje, tajvanska je demokracija, međutim, u usporedbi s drugim demokracijama trećeg vala u pacifičkoj Aziji dostigla začuđujuće visok stupanj konsolidacije. Prijetnja NR Kine prisiljava unutarnje aktere da ublaže svoje političke sukobe i čini element koji ujedinjuje i stvara konsenzus među političkim elitama. Premda među elitama ne postoji konsenzus o državnoj budućnosti otoka, sve su relevantne stranke ipak suglasne o tome da ni povratak na jednostranačku diktaturu iz prošlosti ni preuzimanje komunističkog režima koji bi se orijentirao prema uzoru na kontinentalnu Kinu nisu poželjne alternative demokraciji. U tajvanskom slučaju neriješeno „pitanje državnosti“ (stateness) poticajno djeluje na demokratsku konsolidaciju, budući da je tvorilo motiv za uspješan elite settlement (Higley i dr., 1998). Problem podvrgavanja vojske civilnoj kontroli, koji je u drugim slučajevima „trećeg vala“ demokratizacije u Aziji bio neuralgičan te je riješen s različitim uspjehom, dosad u Tajvanu nije imao utjecaja koji bi sprečavao konsolidaciju. Kao „stranačka vojska“ (Schubert, 1994, 180) nacionalne kineske oružane snage jednoznačno su bile u službi stranke; vojska kao organizacija nije razvila pretenzije na vodeću političku ulogu (usp. Lo, 2001). Bliska povezanost KMT-a i vojske postojala je još tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, ali je sukcesivno razvrgavana reformskom politikom predsjednika Lee Teng-huija (1988-2000). Za vrijeme njegova mandata vojnici su uklonjeni s vodećih položaja u vladi i stranci, usvajanjem Zakona o nacionalnoj obrani poboljšale su se mogućnosti civilne politike da kontrolira vojsku, te su proširena prava parlamenta na suodlučivanje u pitanjima obrambene politike (Lo, 2001, 143-149). S obzirom na više desetljeća indoktrinacije od strane KMT-a i etnički sastav časničkog korpusa, koji se pretežno sastoji od kontinentalnih Kineza, postavilo se pitanje kako bi oružane snage reagirale na smjenu s vlasti KMT-a ili na jasan politički kurs vlade u pravcu neovisnosti (144). Sa stupanjem na dužnost predsjednika Chena Shuibiana, izabranog u ožujku 2000, civilno-vojni odnosi u Tajvanu u najmanju su ruku uspješno izdržali prvi test promjene vlasti. Oružane snage nisu dovodile u pitanje primat civilne nadmoći ni tijekom ni nakon preuzimanja vlasti od strane dosadašnje opozicije. U Tajvanu su središnje institucije sustava vlasti do početka ovoga desetljeća u većoj mjeri ispunjavale konsolidacijske kriterije stabilnosti, učinkovitosti i političke integracije nego u drugim azijskim demokracijama. S osnaženim položajem predsjednika države kao i jednoznačnim prijenosom ovlasti na tijela središnje države smanjena je opasnost institucionalnih blokada između predsjednika i Egzekutivnog yuana, kao i između središnje i provincijskih vlasti. Od bitnog se značenja za stabilnost i učinkovitost demokratskog sustava pokazala

305

okolnost da je KMT i nakon promjene sustava u demokraciju bio u stanju zadržati odgovornost obnašanja vlasti u svojim rukama. Visoka stabilnost vlasti u Tajvanu imala je, sa stajališta teorije konsolidacije, Janusovo obličje. S jedne strane, ona pridonosi kontinuitetu vladine politike. S druge strane, međutim, to je „plaćeno“ kolonizirajućim prožimanjem javne uprave, državnih poduzeća i vojske od strane stare i nove državne stranke KMT (Xu, 1997; Hsieh, 2001). Upravo na području raspletanja veza između države i stranke, KMT dugo nije bio spreman učiniti više od kozmetičkih korektura i doista prekinuti „okupaciju“ državnih struktura (Chu, 1996, 76). Za daljnju konsolidaciju tajvanske demokracije stoga je bilo značajno kako će se i s kojim posljedicama obaviti prvi test promjene vlasti (turnover test) (Huntington, 1991). Na predsjedničkim izborima u ožujku 2000. vlast je prešla iz ruku KMT-a u ruke opozicije. Unutarnje političke turbulencije što su uslijedile nakon toga pokazale su da na institucionalnoj razini postoji niz sukoba koji se, uz povoljne odnose većine u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, mogu riješiti samo konsenzualno orijentiranim strategijama političkih stranaka, ali ne i institucionalnim mehanizmima. Treba, svega treba, pomenuti odnos napetosti između predsjednika i parlamenta. Snažan politički položaj predsjednika u prošlosti se manje oslanjao na institucionalne prerogative u odnosu prema premijeru ili Legislativnom yuanu, nego ponajprije na činjenicu da je predsjednik KMT-a Lee Teng-hui (1988-2000) istodobno imao discipliniranu većinu svoje stranke u Legislativnom yuanu (Cheng i Haggard, 2001, 193. i d.). S razlaganjem političkog monopola KMT-a tijekom devedesetih godina parlamentarna jednostranačka većina već je i prije promjene vlasti izgubila koherentnost i sposobnost djelovanja (Tien i Cheng, 1999, 42. i d.). Nakon promjene vlasti u proljeće 2000. i na Tajvanu je nastao divided government, to jest stanje u kojemu se predsjednik iz Demokratske stranke napretka u parlamentu sučelio s opozicijskom većinom KMT-a. Zbog svoje strategije očuvanja moći KMT nije bio spreman surađivati s predsjednikom u formiranja vlade, primjerice posredstvom cohabitation. Ujedno je, međutim, KMT-ova većina zbog izbornostrateških razloga spriječila da predsjednik raspusti Legislativni yuan. Unatoč izbornom porazu KMT-a na parlamentarnim izborima u prosincu 2001, to stanje asinkronih odnosa većine u vladi i parlamentu, koje lako dovodi do političkih blokada, nije se mogla riješiti, budući da DFP nije imao vlastitu parlamentarnu većinu. Ni kasniji parlamentarni i predsjednički izbori – posljednji godine 2004. – nisu doveli do rješenja problema „konkurentskih većina“. Zbog toga funkcionalni problemi predsjedničko-parlamentarnog sustava vlasti na Tajvanu, nakon duge faze učinkovitih i stabilnih odnosa vlasti, u međuvremenu su postali slični južnokorejskom stanju divided government. Dok je promjena vlasti između stranačkih tabora, koja je poželjna sa stajališta teorije demokracije, potpuno jasno pokazala institucionalne zamke u daljnjoj konsolidaciji demokracije na razini sustava vlasti, na drugim se područjima ne mogu previdjeti uspjesi u konsolidaciji demokracije na Tajvanu.

306

Ljudska prava, prava manjina, sloboda mišljenja i informiranja te izbori dosegli su kvalitativnu razinu koja je usporediva s drugim konsolidiranim demokracijama u Južnoj, Srednjoj i Istočnoj Europi. To izričito važi i za electoral quality tajvanske demokracije. Korupcija i kupovina glasova (money politics), koji su se često navodili kao popratne pojave tajvanskoga izbornog sustava i snažnog frakcioniranja stranaka, još se događaju, ali ne dostižu razinu koja bi ograničila značenje izbora kao mehanizma političke participacije građana (Tien i Cheng, 1999, 35). Posebnu ulogu u razvoju liberalne komponente tajvanske demokracije devedesetih je godina imao ustavni sud. Aktivna pravosudna praksa „Visokoga sudačkog vijeća“ pri Judikativnom yuanu, često suprotstavljena shvaćanjima izvršne vlasti, upadljivo se razlikuje od suzdržane sudbene prakse ustavnog suda u Južnoj Koreji. Već je na početku tranzicije Vijeće svojom presudom o nužnosti novih izbora za Nacionalnu skupštinu i Legislativni yuan (1990) aktivno poduprlo politiku demokratizacije reformista iz KMT-a pod vodstvom predsjednika lee Teng-huija (Ginsburg, 2001, 13). Otad su suci Visokog vijeća, pod utjecajem njemačkoga ustavnog prava, nizom svojih odluka potaknuli postupne reforme autoritarnog režima. Valja, među ostalim, spomenuti presude o ograničenju ovlasti policije i vojske, o slobodi sindikalnog organiziranja, o slobodi demonstracija i mišljenja i o slobodi djelovanja političkih stranaka.139 Praksa monopola političke vladavine KMT-a sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća oslanjala se na osebujnu konstrukciju vlasti: u formalnoinstitucionalnu strukturu države i vlasti bila je uključena politička dominacija skupine kontinentalnih Kineza, koji su 1949. pobjegli na Tajvan, dok je velika većina stanovništva što su je činili domaći „Tajvanci“ prevladavala u privrednom životu otoka (u uvjetima izrazito dirigističke vlasti). To podetničko segmentiranje društva u prošlosti je prekrivalo socijalno-ekonomske sukobe.140 Smanjenjem političke diskriminacije domaće „tajvanske“ većine stanovništva tijekom posljednjih 20 godina taj je sukob, međutim, sve više gubio na značenju (Lin i dr., 1996, 478. i d.; Rigger, 1996, 310. i d.; Chu i Lin, 2001). Dosad, međutim, nije zamijenjen crtom sukoba između kapitala i rada, karakterističnom za industrijske države. Jer, zbog posebnoga međunarodnog položaja Tajvana i neriješenog pitanja nacionalnog identiteta i klasifikacija stranaka unutar spektra lijevo-desno tijekom devedesetih godina uglavnom nije utjecala na strukturu stranačkog sustava. Umjesto toga, devedesetih godina postala je prepoznatljiva nova crta sukoba. Ona nastaje na temelju političkoga i etnonacionalnog identiteta tajvanskog stanovništva (Huang i Yu, 1999; Liu, 1999). Trenutno na to pitanje 139

Utjecaj ustavnog prava Savezne Republike Njemačke pokazuje se u ustavnim reformama koje se tiču ustavnog suda, osobito u novim propisima o postupku zabrane stranaka, koji je modeliran prema odredbama u njemačkome Temeljnom zakonu (Ginsburg, 2001, 16. i d.). 140 Postoje četiri skupine stanovništva na Tajvanu: (1) kontinentalni Kinezi, to jest sljedbenici nacionalne kineske vlade, koji su 1949. pred pobjedonosnim komunistima pobjegli na otok Tajvan i njihovi potomci; (2) Kinezi iz provincije Fujan; (3) domaće stanovništvo „Tajvanaca“, koje čini većinu populacije; (4) domorodačke skupine stanovništva koje su priznate kao etnička manjina. Prve tri skupine su Han Kinezi, dok su prvobitni stanovnici malajskog podrijetla. Strogo uzevši, sukob između kontinentalnih Kineza i Tajvanaca jest podetnički rascjep društva, koji se manifestira kroz pripadnost pojedinim provincijama i jezičnim skupinama (Hsieh, 2001).

307

različite skupine stanovnika daju različite odgovore. Premda ankete o nacionalnom samorazumijevanju otočana ne daju jasnu sliku, može se uzeti kao neosporno da je od početka demokratizacije kontinuirano rastao udio tajvanskih građana koji su se označavali kao „Tajvanci“, dok se tek vrlo mala manjina ispitanika označava isključivo kao Kinezi. S obzirom na razvoj demokracije, „učvršćivanje tajvanskoga nacionalnog identiteta“ (Schubert, 2006, 85) sadržava značajan unutarnji i vanjski politički potencijal sukoba koji bi eventualno mogao ugroziti demokraciju, budući da prijeti produbljivanjem polarizacije između unutarnjih političkih tabora, kao i zaoštravanjem vanjskopolitičke konfrontacije s kontinentalnom Kinom. Za razliku od Južne Koreje i Filipina, u autoritarnom Tajvanu nije postojao opozicijski radnički pokret. On se formirao tek nakon 1988, dakle nakon početka demokratizacije (Chu Y., 1996). Slično kao u Južnoj Koreji, smanjenje autoritarne represije dopustilo je osnivanje velikog broja novih sindikata izvan državnoga korporativističkog Chinese Federation of Labor (CFL). Međutim, autoritarni korporativizam KMT-ova režima nije se potpuno transformirao u liberalni neokorporativizam. Privredna udruženja, doduše, i dalje usko surađuju s državnom administracijom. No treći stup neokorporativističkoga političkog upravljanja, organizirano radništvo, još se premalo uvažava. Učinak relativno nekonfliktnih radnih odnosa (usp. tablicu 40) na demokratsku konsolidaciju Tajvana stoga je ambivalentan. Najvažnija tema za većinu aktera civilnog društva jest izravan zahtjev upućen režimu za opsežnim socijalnim i političkim reformama, kao i za većom autonomijom civilnog društva. Pritom su asocijacije, inicijative i građanski pokreti civilnog društva pretežno koristili „nepolitičke“ strategije, nastojeći zadržati distancu prema političkim strankama. Društveni pokreti u međuvremenu su među stanovništvom priznati kao neizostavni elementi demokratske tvorbe volje (Lo, 1992, 385; Shiau, 1999). 4.4. Tajland: neuspjela konsolidacija Tajland je jedini od primjera transformacije u Istočnoj Aziji što ih obrađujemo u kojemu je konsolidacija demokracije doživjela neuspjeh. Pritom je puč dijela kraljevskih tajlandskih oružanih snaga oko vrhovnog zapovjednika vojske, generala Sonthija Boonyaratklina, 19. rujna 2006. bio samo privremeni završni čin krize koja je počela već u proljeće te godine i podijelila je tajlandsko društvo na dva tabora. Demokratska konsolidacija tijekom devedesetih godina isprva se kretala u pozitivnom smjeru. Nakon faze nestabilnih višestranačkih koalicija i krize povjerenja tajlandskih građana u učinkovitost i funkcionalnu sposobnost parlamentarne demokracije, izazvane izbijanjem monetarne i financijske krize u ljeto 1997, usvajanje novog ustava u listopadu 1997. označilo je prvi djelomični uspjeh u produbljenju i stabilizaciji demokratske ustavne države. Pored niza institucionalnih reformi, čiji je cilj bio da osnaže parlamentarne institucije, stranački sustav i ustavnu državu te prava građana u odnosu prema državi, ustavna je reforma također pridonijela jačanju civilne kontrole nad oružanim

308

snagama. Već je u prethodnim godinama bilo vidljivo opadanje političkog utjecaja vojske. Nakon što je društveni ugled vojske oslabljen zbog krvave represije protiv demokratskih prosvjeda u svibnju 1992, pa su političke stranke i nabujalo civilno društvo sve više potiskivali vojsku na marginu, ona je morala promatrati kako njezin utjecaj na civilnu politiku slabi. Po okončanju indokineskog sukoba i privremenog smirivanja pobunjeničke problematike na muslimanskom jugu zemlje, bez sigurnosnopolitičke misije i nesigurne zbog brze društvene, privredne i političke promjene, unutar oružanih snaga na značenju su dobile one snage koje su se zauzimale za novu orijentaciju oružanih snaga prema manje politički i snažnije „profesionalno“ orijentiranoj vojsci. Navedene ustavne reforme prikrile su, pak, tamne strane i slabosti tajlandske demokracije. Kao što je pokazao razvoj slijedećih godina, institucionalne inovacije nisu bile bez nenamjeravanih političkih posljedica (McCargo, 2002, 114). Tako je Temeljni zakon iz 1997. – kao i raniji ustavi – predviđao opće izborno pravo za sve odrasle državljane. Novo je, međutim, bilo paradoksalno ograničenje pasivnoga izbornog prava na one građana koji su imali završenu visoku školu ili neku usporedivu kvalifikaciju. Ta klauzula, koja je uvedena kako bi se poboljšale intelektualne i moralne kvalitete nositelja mandata, isključivala je otprilike devedeset posto građana s aktivnim pravom glasa iz kandidature na parlamentarnim izborima. Za razliku od, primjerice, Filipina, politički motivirano nasilje s ciljem zastrašivanja birača ili kandidata u Tajlandu je bio lokalni fenomen, ograničen na problematične provincije na jugu i sjeveroistoku. Problematična je bila provedba izbora. Falsificiranje popisa birača i glasačkih listića, zamjena glasačkih kutija i manipulacija u prebrojavanju glasova često su bili na dnevnom redu u ruralnim područjima, gdje se bira velika većina zastupnika (Callahan, 2000, 45-61). Ustavnom reformom 1997. odlučeno je, doduše, da se uvede neovisno izborno povjerenstvo. No samo je djelomice ispunjena nada da će se time povećati kvaliteta izbornog procesa. Tako su i na izborima za Senat 2000. kao i za donji dom iste godine registrirane nepravilnosti i kupovina glasova u velikim razmjerima. Kao i na svim dotadašnjim izborima od početka demokratizacije korektna je provedba glasovanja najviše bila ometana na sjeveroistoku zemlje (Croissant i Dosch, 2001). U gotovo polovici provincija izborno je povjerenstvo proglasilo izbore za Senat djelomice ili potpuno nevažećima. Na izborima za donji dom u siječnju 2001. ponovilo se slično stanje; zbog neregularnosti u nekim izbornim okruzima izborno je povjerenstvo zakazalo ponovljene izbore (Orathai, 2002). Uvođenje samostalnoga ustavnog suda 1997. korespondiralo je sa snažnijim položajem građanskih sloboda i prava u novom ustavu. Zajamčen je jednak pristup pravu i pravnoj zaštiti te zaštiti od diskriminacije, kao i uobičajena procesna prava. Međutim, ta su se prava, kao i mnogobrojna politička prava, mogla ograničiti jednostavnim zakonima ili vladinim dekretima. Uz to, u svakidašnjici su ta prava kao i pravna država u cjelini potkopavani netransparentnošću uprave, pravosuđa i policije, korupcijom kao i nepoštivanjem prava manjina i pripadnika nižih društvenih slojeva. Premda je Tajland u usporedbi sa svojom turbulentnom prošlošću u prvih deset godina nakon

309

demokratizacije doživio iznenađujuću mjeru kontinuiteta – između 1992 . i 2005. sveukupno je održano pet demokratskih izbora – od 2002. gomilale su se naznake da je došlo do zastoja procesa demokratizacije. Taj je razvoj bio usko povezan s izbornim uspjehom na izborima za donji dom u siječnju 2001. stranke Thai Rak Thai (TRT), koju je 1998. osnovao poduzetnik i milijarder Thaksin Shinawatra. Za razliku od nestabilnih višestranačkih koalicija u prošlosti, Thaksinova je vlada, koja je bila osobito omiljena među ruralnim biračima, ponudila doduše stabilnost te je ostvarila neka od svojih izbornih obećanja, koja su često karakterizirana kao izraz lijevog populizma (Hewison, 2003). Privredni uspjesi i implementacija socijalnopolitičkih inicijativa bili su kombinirani s marginalizacijom parlamentarne opozicije, koja je sve više bila potiskivana na rub političkih zbivanja. Vlada je političkim intervencijama, otvorenim nepoštivanjem procedure i nominacijom pristaša i simpatizera, kao i naglašavanjem svoje demokratske legitimnosti uspjela potkopati položaj neovisnih državnih tijela, poput ustavnog suda, nacionalnog ureda za borbu protiv korupcije i izbornog povjerenstva. Za pokušaj uspostave „delegativne demokracije“ (O'Donnell, 1994) pokazalo se korisnim to što je vladi pošlo za rukom da među nestranačkim članovima Senata organizira većinu naklonjenu vladi, koja je u skladu s njezinim interesima utjecala na sastav tih kontrolnih tijela. Istodobno je vlada pojačala svoj pritisak na radio i televiziju. U kombinaciji s medijskom moći konglomerata poduzeća Shin Corporation pod Thaksinovom kontrolom to je vladi omogućilo da sve više ograničava slobodu tiska i medija. Osim toga, Thaksin je već nakon svoga stupanja na dužnost 2001. počeo na vodeće položaje u vojsci postavljati prijatelje, pripadnike obitelji i polaznike istoga završnog razreda pripremne škole za vojnu akademiju koji je pohađao premijer prije svog ulaska u policiju. Istodobno su povremeno i u pojedinim dijelovima zemlje „tvrde“ povrede ljudskih prava poprimile zabrinjavajuće razmjere. U veljači 2003. „rat protiv droge“ što ga je objavila vlada odnio je u samo tri mjeseca 2.245 života (usp. Amnesty International, 2004). U suzbijanju pobune u tri većinski muslimanske južne provincije došlo je do masivnih povreda ljudskih prava (Croissant, 2005). Popularnost vlade među ruralnim i siromašnijim biračima isprva nije zbog toga pretrpjela nikakvu štetu. Naprotiv, vladajuća je stranka TRT na parlamentarnim izborima u veljači 2005. uspjela povećati svoju parlamentarnu većinu na sedamdeset i pet posto mandata (Croissant i Pojar, 2006). Izborna pobjeda Thaksinove vlade stoga je izazivala zabrinutost glede razvoja demokracije. I doista se najprije još više povećala erozija demokratske kvalitete političkog sustava. No kasnija su zbivanja pokazala da se Thaksinova delegativna demokracija nije učvrstila. Koncentracija moći osobno u rukama premijera, slabljenje stranaka koje ionako nisu bile društveno usidrene, marginalizacija birokracije, vojske i krune, uz očit neuspjeh političkog vodstva da savlada problematiku pobunjenika na jugu te opadanje privrednog razvoja, oslabili su osnovicu potpore vladi među stanovništvom i produbili polarizaciju političkih snaga. Formirala se široka izvanparlamentarna opozicija, sastavljena od akademskih nastavnika, intelektualaca, gradskih srednjih slojeva i nevladinih organizacija, koji su u masovnim prosvjedima zahtijevali Thaksinovu ostavku. Vlada je reagirala raspuštanjem parlamenta i raspisivanjem novih izbora u travnju

310

2006. Opozicija je bojkotirala te izbore, a na kraljevu je intervenciju izborno povjerenstvo zbog tehničkih razloga proglasilo izbore nevažećima. Istodobno su se, međutim, zaoštrile napetosti između dijelova vojske i političkih i privrednih krugova bliskih monarhiji, koji su u Thaksinovoj politici vidjeli prijetnju kraljevu položaju i društvenoj stabilnosti. U tom sukobu, koji se sve više zaoštravao, dijelovi vojske su naposljetku iskoristili prigodu da pučem bez krvi 19. rujna 2006. razvlaste predsjednika vlade, koji je boravio u inozemstvu. Pučisti su pred tajlandskom i međunarodnom javnošću opravdali svoje preuzimanje vlasti kao posljednje sredstvo za očuvanje društvene stabilnosti te su najavili brz povratak demokraciji u roku od godinu dana. Doista se nastanak delegativne demokracije pod Thaksinom i prijetnja da se ona pretvori u plebiscitarno legitimiranu autokraciju moraju uzeti kao važan čimbenik neuspjeha demokratske konsolidacije u Tajlandu. No puč je posljedica drugih uzroka. Na dolazak vojske na vlast vjerojatno su presudno utjecala tri čimbenika. Prvo, vojska je svoj institucionalni integritet, koheziju časničkog korpusa te svoju autonomiju spram civilne vlasti smatrala sve ugroženijima Thaksinovom pretenzijom na vlast. Premijeru je doista pošlo za rukom uspostaviti u vojsci razgranatu mrežu osobnih privrženika, prijatelja i pobornika, čija je svrha bila da u oružanim snagama spriječe otpor politici njegove vlasti. To što je taj pothvat u konačnici doživio neuspjeh posljedica je i druga dva čimbenika koji su pridonijeli rujanskom puču. Tako su vojska, privredni krugovi i konzervativne političke elite bliske monarhiji Thaksinovu politiku konfrontacije s opozicijom i njegovu neuspješnu politiku „čvrste ruke“ prema muslimanskim pobunjenicima sve više percipirali kao opasnost za integritet i koheziju tajlandskog društva i nacije. Treće, u dijelovima vojske očito je postojala bojazan da će Thaksinova politika delegativne demokracije ugroziti položaj monarhije kao najvišeg autoriteta koji stoji iznad civilnih političara i izvan demokratskog procesa. Naprotiv, sekundarnu je ulogu vjerojatno imala činjenica da su urbani srednji slojevi kao i nositelji društvenog prosvjeda iz civilnog društva predbacivali Thaksinovoj vladi ponejprije korupciju te politiku manipulacije i potkopavanja demokratskih postupaka, na izborima uspješno legitimiranu populističkom mobilizacijom ruralnog stanovništva. Time se neuspjela konsolidacija demokracije iz perspektive strukturalističke teorije transformacije u krajnjoj crti može objasniti interesnim sukobima i pretenzijama na moć različitih društvenih skupina, njihovih političkih elita i tradicionalnih elita moći u vojsci, državnoj birokraciji i monarhiji, koji se nisu mogli razriješiti u okviru postojećih (formalno) demokratskih postupaka. Ta konstelacija strukturnih sukoba za budući razvoj demokracije u Tajlandu nakon povlačenja vojske s vlasti implicira da se može očekivati da njezina konsolidacija bude vrlo teška. 4.5. Indonezija: teška konsolidacija Među slučajevima transformacije koje analiziramo Indonezija je ne samo najmlađa demokracija nego se, osim toga, mora boriti s najtežim socijalnim, političkim i privrednim kontekstualnim uvjetima. Slično kao u Tajvanu, i u Indoneziji su prvi slobodni i pošteni izbori održani prije nego što je dovršen

311

proces institucionalizacije demokracije. No drukčije nego u Tajvanu, upravo središnja područja sustava vlasti nisu bila institucionalno uređena. To se već nakon kratkog vremena pokazalo nepovoljnim za razvoj demokracije. Tako je uspostava funkcionalno sposobnoga i stabilnog odnosa između vlade i parlamenta jedan od najhitnijih problema za srednjoročnu i dugoročnu konsolidaciju demokraciju. Važeći je razmjerni izborni zakon na izborima 1999. godine polučio stranački jako razmrvljen parlament u kojem nijedna stranka nije bila sposobna sama formirati većinu. Odnosi većine u MPR-u bili su zbog sastava skupštine još tješnji. Doduše, redoslijed stranaka samo se neznatno izmijenio. Golkar, koji je u provincijama ostao jak, gotovo se potpuno izjednačio s PDI-P-om, a u Skupštini je, osim toga, mogao računati na podršku vojske. Nejasni odnosi većine prisilili su stranke da koaliraju u izboru predsjednika kao i, nakon toga, u tvorbi vladina kabineta. Abdurrahman Wahid izabran je naposljetku glasovima islamističkih stranaka i Golkara kao kompromisni kandidat, čija je vlastita stranka PKB u MRP-u imala manje od 10 posto zastupnika. Nakon stupanja na dužnost predsjednika Wahida i „kabineta nacionalnog jedinstva“, koji je formirao uz potporu šest najvećih stranaka, izvršna je vlast napokon stekla demokratsku legitimnost. Međutim, zbog dubokih osobnih razlika među stranačkim vođama i teško premostivih ideoloških suprotnosti među strankama, prva se slobodno izabrana vlada već nakon kratkog vremena pokazala nestabilnom i nesposobnom da svoju nominalnu većinu u DPR-u iskoristi za djelotvornu provedbu policies (Mallay, 2002, 124. i d; Sulistyo, 2002, 88). U srpnju 2001. izabrani je predsjednik Wahib smijenjen s dužnosti u postupku tužbe protiv predsjednika. Na njegovo je mjesto izabrana dotadašnja potpredsjednica Megawati Sukarnoputro. Tijekom konfrontacije između dvaju parlamentarnih domova, s jedne, i predsjednika Wahida, s druge strane, jasno se pokazala tadašnja slabost indonezijskog sustava vlasti s nejasnim ovlastima i odgovornostima. Ustav iz 1945. formalno ne sadržava iskaze o mogućnostima kontrole i smjene predsjednika. Samo odluke MPR-a, čiji je rang ispod ustava, tematiziraju ustavnopravna pitanja položaja predsjednika (Herberg, 2002). DPR, doduše, nije imao pravo smijeniti predsjednika s dužnosti, ali je mogao sazvati MPR na posebno zasjedanje. Na temelju institucionalne mogućnosti DPR-a da se obrati MPR-u, te na temelju interpretacije prava Savjetodavne narodne skupštine (MPR) ravnoteža moći u indonezijskom sustavu vlasti pomaknula se neupitno u korist DPR-a. Umjesto nesmjenjivosti vlade od strane parlamenta, koja je općenito karakteristična za predsjedničke sustave i eksplicitno je uređena u indonezijskom ustavu, uspostavljena je ovisnost predsjednika o političkoj volji parlamentarne većine, dakle svojevrsna parlamentarizacija „predsjedničkog“ sustava vlasti. Čini se da se tek izborom bivšeg generala Susilo Bambang Yudhoyonoa za predsjednika u rujnu 2004. donekle stabilizirao odnos izvršne i zakonodavne vlasti u indonezijskoj demokraciji. No i još se opterećenjem za demokratsku konsolidaciju pokazuje relativna slabost izravno izabranog predsjednika, čija je stranka na izborima 2004. osvojila samo 10,3 posto parlamentarnih mandata, u odnosu prema njegovim brojnim koalicijskim partnerima kao i činjenici da u indonezijskom „hung parliament“ nisu na pomolu

312

jasne većine te su stoga slabi izgledi za stabilne vladine koalicije (Croissant, 2006b, 347). Novo uređenje odnosa između civilne vlade i oružanih snaga daljnji je neriješeni izazov za indonezijsku demokraciju (Schuck, 2003, 163. i d.). Imajući na umu istaknut položaj oružanih snaga u autoritarnom režimu, ne iznenađuje što kontrola demokratske vlade nad vojskom još uvijek nije osobito djelotvorna. Tako je predsjednik Wahid doduše mogao isticati činjenicu da je u svojem „kabinetu nacionalnog jedinstva“ imenovao prvoga civilnog ministra obrane Indonezije. Tu je politiku postavljanja slijedila i Megawati Sukarnoputro u svojemu prvom kabinetu. Međutim, druga „moćna ministarstva“, poput ministarstva unutarnjih poslova, koordinativnog ministarstva za sigurnost i politiku itd., predana su kako pod Wahidom tako i u vladi Megawati u ruke bivših vojnika. To uvažavanje interesa oružanih snaga, unatoč tome što je njihova zastupljenost u Predstavničkom domu reducirana na 38 zastupnika, osigurala im je sudjelovanje u političkim odlukama (Malley, 2000, 175; 2002, 126). Za vrijeme kratkotrajnog Wahidova mandata postignut je tek neznatan napredak u provedbi civilne kontrole nad vojskom. No, predsjedničko razdoblje Wahida nenamjeravano je ipak pridonijelo tome da je demokracija uspješno izdržala prvu probu u civilno-vojnim odnosima. To se dogodilo kad su oružane snage odbile slijediti predsjednika koji je u posljednjim danima svoga predsjedničkog mandata pokušao spriječiti svoju smjenu s dužnosti proglašavanjem izvanrednog stanja i protuustavnim raspuštanjem parlamenta (Malley 2002, 132). Ipak, oružane snage u pojedinim regijama, osobito u „problematičnim područjima“ poput Aceha, Papue ili Molukka, još operiraju po starim metodama, ciljano upotrebljavaju silu ili prijete njome stvarnim odnosno navodnim neprijateljima indonezijske države (Robinson, 2001, 227). Vojska u borbi protiv separatista još nepromijenjeno koristi milicije, koje su osnovane na inicijativu i uz financijsku potporu oružanih snaga. Osim toga, oružane snage i dalje dominiraju u svim važnim domaćim obavještajnim i tajnim službama. U okviru dwifungsi doktrine vojska je imala ne samo povlašten pristup položajima u vladi i politici, upravi i pravosuđu, nego i zakonski zajamčeno pravo na vlastite privredne aktivnosti (Schuck, 2003, 170). Potonje su oružane snage iskoristile – legalnim ili ilegalnim putem – za stjecanje znatnih udjela u poduzećima: ta se praksa označava eufemizmom „nekonvencionalnog financiranja“. Takvo isprepletanje vojnih i poduzetničkih funkcija, koje je problematično za podčinjavanje vojske supremaciji civilnih vlasti, još je na djelu bez ikakvih ograničenja. I nakon promjene režima vojska financira „najviše 25 posto svojih stvarnih izdataka iz državnog proračuna, ostatak se pokriva udjelima u privrednim poduzećima (…) Time su aktivnosti časnika na različite načine – ekonomski, socijalno, politički – isprepletene s lokalnom razinom te je politička kontrola u tim uvjetima teško moguća“ (Heinz, 2001b, 122). Unatoč nekim reformskim mjerama koje su poduzete posljednjih godina – poput službenog ukidanja dwifungsi doktrine, preuzimanja ministarstva obrane od strane civilnih ministara i podčinjavanja glavnog stožera oružanih snaga ministarstvu obrane, razdvajanja policije i armije (TNI), raspuštanja nekih jedinica oružanih snaga kojima su bile povjerene društvene i političke funkcije,

313

ukidanja kekaryaan doktrine prema kojoj su pripadnici vojske po okončanju aktivne službe postavljani na položaje u vladi, te reduciranja predstavništva oružanih snaga u DPR-u i MPR-u – civilno-vojni odnosi još su pretežno problematični. Ni takozvana nova paradigma oružanih snaga ne može se uskladiti s konceptom civilne kontrole. Mogućnosti civilnih ministara da nadziru i kontroliraju vojsku jako su ograničene; aktivni i bivši pripadnici vojske i dalje su zastupljeni u kabinetu; glavni zapovjednik oružanih snaga ima rang ministra. Borba protiv pobunjenika zadaća je oružanih snaga, a razdvajanje policije i oružanih snaga je nedostatno. Restrukturiranje tajnih službi i njihovo podvrgavanje civilnoj kontroli tek treba provesti. Obuhvatna reforma vojske nije na pomolu. Oružane snage još uvijek imaju, osobito u regijama, značajnu političku težinu. Vojska i dalje raspolaže zajamčenim predstavništvom od 38 zastupnika u parlamentu. Stoga valja ustvrditi da se unatoč provedenim reformama nipošto ne može govoriti o sigurnoj kontroli demokratskih vlasti nad „njihovom“ vojskom (Human Rights Watch, 2006b). Najveća prijetnja demokratskoj transformaciji dolazi od mnogobrojnih lokalnih sukoba u indonezijskome multietničkom društvu, koji uključuju znatne razmjere nasilja i ugrožavaju integritet države. Ionako oslabljena državnost Indonezije time erodira. Razlozi sukoba često su etnički, socijalni, vjerski i politički. Vjerske i etničke pripadnosti u mnogim se slučajevima podudaraju i povezane su s pripisivanjem ekonomskog statusa. Lokalni sukobi – poput onih na Borneu i na Molucima – stoga su najčešće višedimenzionalni i ne mogu se svesti na svoj vjerski aspekt, premda se tvorba skupina i solidarnosti često podudara s tom crtom sukoba (usp. Kreuzer, 2000). Počevši od 1999, tinjajući etnički ili vjerski sukobi manifestiraju se u ponovljenim nasilnim ekscesima. Nasilje između snaga sigurnosti i proindonezijskih milicija, kojima često zapovijeda vojska, s jedne, te etnija odnosno njihovih pobunjeničkih organizacije koje zahtijevaju svoju državnu neovisnost, poput Aceha, zapadne Papue (Irian Jaya) ili Istočnog Timora 1999, s druge strane, intenziviralo se nakon pada Suhartova režima. Položaja etničkih Kineza – skupine stanovništva čiji je udio u ukupnoj populaciji otprilike samo 3 posto, no čija elita raspolaže istaknutim privrednim utjecajem i bogatstvom (Harymutri, 1999, 78. i d.) – i dalje je nesiguran, premda nakon nemira u svibnju 1998. više nije bilo protiv njih uperenih previranja sličnih pogromima. Danas je otprilike 1,3 milijuna prognanika unutar Indonezije u bijegu pred nasilnim razmiricama. Jedino se u Acehu u međuvremenu nazire mogućnost smirivanja secesijskog sukoba političkim koncesijama središnje vlade i novim institucionalnim uređenjem odnosa između centra i periferije (Schuck, 2006; Hadiwanata, 2006b). I islamističke terorističke skupine, poput Jemaah Islamiyah i milicija što su ih osnovale islamističke stranke i društvene organizacije, dovode u pitanje državni monopol sile. Tome valja pridodati da su reakcionarni akteri u vojsci i politici nakon bombaških napada na Baliju (2002) prijetnju od strane islamističkih skupina prepoznali kao mogućnost da opravdaju (ponovna) ograničenja građanskih i političkih sloboda.

5. Facit: usporedba konsolidacija

314

Analiza tijeka demokratske konsolidacije i tranzicije u Indoneziji pokazala je da se, eventualno, samo Tajvan može ocijeniti kao liberalna demokracija utemeljena na pravnoj državi. Unatoč različitim ishodišnim uvjetima, raznolikim oblicima tijeka promjene sustava, kao i djelomice jako divergentnim rezultatima demokratske institucionalizacije, neki deficiti i rizici demokratske konsolidacije u pet zemalja međusobno su slični. 5.1. Institucionalna konsolidacija Pet demokracija Istočne i Jugoistočne Azije pokazuju da su način funkcioniranja i izgledi da se demokratske institucije konsolidiraju odlučno suodređeni sazdanošću intermedijarnih organizacija. To osobito važi za stranke i za ophođenje političkih i društvenih elita s novim demokratskim institucijama. Ako se orijentiramo prema dvama indikatorima „vertikalne“ i „horizontalne autonomije“ (Rüb, 1996b) institucija sustava vlasti, onda se za dva od pet slučajeva transformacije najprije može utvrditi da su na vertikalnoj razini dostigli relativno visok stupanj konsolidacije. U Južnoj Koreji i na Filipinima ustav, otkako je stupio na snagu, nije doživio nijednu jedinu promjenu. U Tajlandu i Tajvanu došlo je do dalekosežnih promjena ustava, odnosno do usvajanja novog ustava. Iz perspektive teorije konsolidacije to se može ocijeniti pozitivnim, budući da su ustavni sustavi time očišćeni od nasljeđa autoritarnih režima. U Tajlandu /??/, Južnoj Koreji i Tajvanu parlament i predsjednik dosad su bili u stanju rješavati posljedične probleme na miran način i u skladu s ustavom. To za Filipine važi samo u ograničenoj mjeri zbog problematičnog oblika promjene vlade smjenom Josepha Estrade i dolaskom na vlast Glorije Macapagal Arroyo. U Južnoj Koreji i Tajvanu došlo je jednom do smjene vladajućih stranaka od strane opozicije, na Filipinima tri puta, a u Tajlandu čak četiri puta. Za Indoneziju, najmlađu od demokracija koje istražujemo, još uvijek se nakon ustavnih promjena 2001. i 2002. te izbora 2004. ne može ništa pouzdano reći o vertikalnoj autonomiji ustava. S komparativnog stajališta pozitivan facit relativizira se ako promatramo horizontalnu razinu institucionalne autonomije. Čini se da, prije svega u Južnoj Koreji i Indoneziji, „funkcionalne logike“ odgovarajućih institucija nisu dovoljno odvojene jedne od drugih. U Južnoj Koreji predsjednik je u uvjetima sinkrone stranačke većine u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti toliko dominantan da je politički sustav poprimio izražene crte delegativne demokracije. Indonezija je suprotan primjer od južnokorejske delegativne demokracije pod dominacijom izvršne vlasti. Predstava oko smjene s dužnosti predsjednika i sukob između predsjednika, parlamenta i MRP-a pokazali su da ni tu nema jasnog razgraničenja ovlasti i ustavnopravnog samoograničenja ustavnih tijela. Ako horizontalnu kontrolu vlasti, zajedno s očuvanjem građanskih prava i nepristranim djelovanjem sudbene vlasti, podvedemo pod pojam „pravne države“, onda se u Istočnoj Aziji, jednako kao i u Latinskoj Americi i Istočnoj Europi, može zamijetiti značajan kvalitativni jaz između participativno-poliarhijskih elemenata političkih režima i njihova jamstva pravne države (usp. sliku 11).

315

Slika 11: Istočna i Jugoistočna Azija: jaz poliarhija - pravna država 10

7

Pravna država Poiiarhija 4

1 Tajvan

Južna Koreja

Filipini

Tajland

Indonezija

Napomena: Stupci pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost ocjene pravne države u Statusnom indeksu BTI-a za 2006; točke predstavljaju odgovarajuću srednju vrijednost ocjene poliarhije grupirane prema parcijalnim režimima. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

I utjecaj institucija sustava vlasti na sveukupnu konsolidaciju demokracije mora se – makar za Južnu Koreju, Tajland i Filipine – ocijeniti kritički. Uz iznimku Tajvana, tijekom devedesetih godina 20. stoljeća sustavi vlasti pet mladih demokracija pokazuju nedostatke u učinkovitosti i djelotvornosti, koji se manifestiraju kratkotrajnim mandatima vlada (Indonezija, Tajland) ili trajnim institucionalnim policy blokadama. Čak i ondje gdje je sposobnost preživljavanja vlada relativno visoka, institucionalne su blokade politika česte, kao povremeno u Južnoj Koreji, od početka ovog desetljeća u Tajvanu, a osobito na Filipinima. Te prepreke konsolidaciji sa svoje su strane djelomice uzrokovane institucionalnim čimbenicima. Tako predsjednički i predsjedničko-parlamentarni sustavi vlasti u mladim azijskim demokracijama dosad beziznimno potvrđuju argument kritičara prezidencijalizma da su predsjednički sustavi vlasti skloni tvorbi konkurentskih stranačkih većina u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Prije svega, kod vremenski neistodobnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora (staggered elections) prijeti opasnost od asinkronih odnosa većine koji mogu dovesti do uzajamnih političkih blokada, a u najgorem slučaju i do sloma ustavnog poretka (Linz i Valenzuela, 1994; Ackerman 2000, 645. i d.). Ta teza, koja je formulirana u kontekstu istraživanja Latinske Amerike, može pretendirati na empirijsko važenje i izvan konteksta sustava vlasti Srednje i Južne Amerike. Nizak stupanj institucionalizacije stranaka i neznatno programsko diferenciranje stranačkih sustava, te slabe obrambene snage stranačkih organizacija protiv pokušaja vrbovanja njihovih parlamentarnih zastupnika od strane političke konkurencije isprva su u Južnoj Koreji i na Filipinima pozitivno

316

utjecali na funkcionalnu sposobnost sustava vlasti. Slaba institucionalizacija stranačkog sustava omogućila je vladama u obje zemlje da, neovisno o rezultatima izbora ili stranačkoj pripadnosti zastupnika, organiziraju glasačke blokove u predstavničkom domu odnosno u nacionalnoj skupštini koje su sposobne stvoriti većine tako što bi im pošlo za rukom da neovisne ili opozicijske parlamentarne zastupnike potaknu na prelazak u vladine stranke ili da koalicijskim dogovorima pridobiju dodatne stranke u vladin tabor. U Indoneziji su potencijalno opozicijske stranke dosad svojom suradnjom u svestranačkim vladama bile uključene u odgovornost za vladu. Unatoč tome, te nominalne većine nisu se, osim u Južnoj Koreji, mogle iskoristiti za učinkovito i djelotvorno vladanje. Razlozi su za to, prije svega, u kombiniranom djelovanju institucionalnih aranžmana i deficita u konsolidaciji stranačkog sustava. 5.2. Predstavnička razina Snažna personalistička orijentacija političkih sučeljavanja i disfunkcionalni poticaji koji imaju učinka na stranke sprečavaju institucionalizaciju funkcionalnih i stabilnih masovnih stranaka u Južnoj Koreji, Tajlandu i na Filipinima. Nizak stupanj institucionalizacije, osobito na Filipinima i u Južnoj Koreji, odražava se u kratkome životnom vijeku stranačkih organizacija, velikom udjelu neovisnih zastupnika u parlamentu i visokoj stopi volatilnosti stranačkog sustava, koja je bez konkurencije u regionalnoj i interregionalnoj usporedbi. Prosječna stopa volatilnosti u Južnoj Koreji od oko 33 posto pokazuje, u promatranom razdoblju, vrlo jake pomake birača između stranaka, koje u usporedbi nadmašuje još samo volatilnost na Filipinima. Slaba društvena ukorijenjenost kartelskih stranaka u biračkom tijelu umanjuje njihovu sposobnost da artikuliraju i agreriraju društvene interese i slabi njihove socijalno-političke integrativne učinke. Kao funkcionalni ekvivalenti često fungiraju neformalne političke, ekonomske i društvene mreže. No one su još netransparentnije i nepodobnije za kontrolu u pravnoj državi nego političke stranke i privredna udruženja. Jedan dio slabosti konsolidacije i defekata mladih istočnoazijskih demokracija može se objasniti neformalnim ustrojstvom intermedijarnoga interesnog predstavništva koje je prožeto klijentelizmom. Jedino se u Tajvanu, koji je „slučaj“ s najmanjim prethodnim demokratskim iskustvom i s najuže povučenim granicama političkog pluralizma u autoritarnoj fazi, devedesetih godina mogla nazrijeti uspješna stabilizacija stranačkog sustava. U pogledu fragmentacije i slabe polarizacije stranačkog natjecanja, tajvanski stranački sustav u regionalnoj usporedbi najviše sliči južnokorejskome višestranačkom sustavu. Razlike, međutim, postoje glede strukture rascjepa i stabilnosti stranačkog sustava. Dok u Tajvanu formativni sukobi – kontinentalni Kinezi protiv Tajvanaca, te neovisnost protiv integralne Kine – doduše još uvijek utječu na strukturu stranačkog natjecanja i ponašanje birača, ali ih sve više nadopunjuju drugi, socijalno-ekonomski, ekološki i postmaterijalistički issues ili sukobi, južnokorejski je stranački sustav od početka demokratizacije kontinuirano obilježen jednim dominantnim sukobom - regionalizmom. Treba, ponajprije, spomenuti sukob između jugozapadne regije Honam i jugozapadne regije

317

Yongnam. Regionalni rascjep (Lipset i Rokkan, 1967) pritom se pojavljuje kao kumulativni učinak ekonomskih crta sukoba unutar južnokorejskog društva, čije je podrijetlo u sustavnoj povlaštenosti jedne regije. Snažna regionalistička usmjerenost stranačkog sustava i biračkog ponašanja južnokorejskih građana dosad je djelovala protiv jačega programskog diferenciranja stranačkog sustava. Tablica 36: Volatilnost, fragmentacija i efektivni broj stranaka Zemlja

Efektivni broj stranaka (udjeli u glasovima)

Efektivni broj stranaka (udjeli u mandatima)

Volatilnost

Indonezija 1999. 5,05 5,40 2004. 8,79 7,10 (posljednji izbori) Filipini 1987-2001.a 3,99 4,90 2004. n. p. 3,50 (posljednji izbori) Južna Koreja 1988-2000. 3,99 2,95 2004. 3,36 2,30 (posljednji izbori) Tajvan 1992-2001. 3,09 2,69 2004. 3,37 3,30 (posljednji izbori) Tajland 1992-2001. 5,64 5,03 2005. 2,31 1,60 (posljednji izbori) a Raspoloživi podaci za razdoblje od 1995. do 1998. Napomena: Vlastiti izračun prema podacima u Nohlen i dr. (2001), Croissant i Martin (2006). Izvori: vidi napomenu.

32,86 23,0 42,15 n. p. 32,86 48,50 15,75 10,80 15,75 15,10 Croissant i dr. (2002) i

Slično kao u Južnoj Koreji, i na Filipinima je stranački sustav obilježen čestim odcjepljenjima, fuzioniranjima i osnivanjima novih stranaka. Za volatilni karakter i fluidne strukture filipinskih stranaka odgovorni su, prije svega, usmjerenost političkih lojalnosti primarno na osobe, izraziti frakcionalizam, kao i neznatna organizacijska dubina stranaka. Velika većina organizacija koje obilježavaju stranački spektar nastala je, kao i u Južnoj Koreji, tek u devedesetim godinama 20. stoljeća. Stranke koje su nakon toga osnovane najčešće su izborne udruge snažno usredotočene na osobe, koje ne raspolažu gotovo nikakvim formalno birokratiziranim strukturama. Kao što je bio slučaj već prije 1972, te su stranke u prvom redu labave izborne koalicije političkih obitelji na razini provincija i regija, koje po svojemu strukturnom obrascu odgovaraju mrežama odnosa osobne ovisnosti između regionalnih i lokalnih elita s geografski ograničenim izbornim utvrdama, a na nacionalnoj su razini ujedinjene u osobi stranačkog vođe (Foth, 1996, 104). Po svojoj svrsi filipinske su stranke pretežno „izborni strojevi“ za

318

zaposjedanje političkih položaja. Njihova ideološka i programska načela samo su rudimentarno izražena. Političke stranke na Filipinima ne tvore organizacijske jedinice s jedinstvenim političkim preferencijama i sposobnošću za složno nastupanje u situacijama političkog pregovaranja i sukoba. Osobito je kod vladajućih stranaka dosad beziznimno bilo riječI o patchwork coalitions (Timberman, 1991, 268), sastavljenima od više političkih frakcija i skupina, koje stranke (odnosno koalicije) nisu promatrale kao instrument tvorbe političke većine, nego ponajprije kao sredstvo uspješnog opstanka u borbi političkih elita oko raspodjele državnih resursa. Premda je i u Tajlandu stranački sustav obilježen organizacijskim diskontinuitetima, veze sa stranačkim krajolikom iz preddemokratskog razdoblja jače su nego u Južnoj Koreji ili na Filipinima. Glede polarizacije, valja utvrditi da su stranački obrasci interakcije nedvojbeno povoljni za funkcioniranje parlamentarne demokracije. Već su u konstitutivnim izborima granice između reformski orijentiranih, demokratskih stranaka („anđeoske stranke“) i konzervativno-proarmijskih grupacija („vražje stranke“) bile razvodnjene, te je empirijski bila teško održiva podjela stranaka na lojalne demokratske i nelojalne antidemokratske (McCargo, 1997, 120. i d.), tako da ubrzo nakon početka demokratizacije „transformacijski sukob“ između7 „starih“ i „novih“ elita nije imao nikakvo značenje za međusobno razgraničenje stranaka. Umjesto da se orijentira prema društvenim crtama sukoba, razvoj stranačkog sustava devedesetih godina bio je pod utjecajem, ponajprije, triju čimbenika: (1) vertikalne centralizacije političke moći i kontrole resursa unutar jedinstvene centralističke države; (2) horizontalne decentralizacije autoriteta odlučivanja između vladinih ustanova i ministarstava u kontekstu slabih koalicijskih vlada; (3) disperzije unutarstranačkih resursa moći zbog izrazitoga stranačkog fakcionalizma. Vladajući većinski izborni sustav u višemandatnim izbornim okruzima s više glasova i sveprisutnost money politics pojačali su te čimbenike. Rezultat je bio fragmentiran, frakcioniran i ideološko-programski slabo izdiferenciran stranački sustav sa centripetalnim tendencijama stranačkog natjecanja i bez značajne socijalne ukorijenjenosti. Mnogobrojni korupcijski skandali, česte promjene vlade i azijska kriza 1997. doveli su do toga da je povjerenje u stranke palo na najnižu točku; u očima intelektualaca, mnogobrojnih predstavnika civilnog društva i medija stranačka je politika bila istoznačna s političkom nestabilnošću, kroničnom korupcijom, kupovinom glasova i kolizijom „mračnih interesa“ između privrede ili podzemlja i stranke. Nastao je širok „taktički savez sastavljen od liberalnih, progresivnih i konzervativnih snaga“, koji je reformskoj raspravi devedesetih godina dao eksplicitno usmjerenje protiv etabliranog stranačkog sustava (McCargo, 5). Ustav iz listopada 1997. vodio je računa o tome te daje naslutiti pet reformskih ciljeva za stranački sustav: (1) smanjenje stranačke fragmentacije; (2) borba protiv utjecaja money politics i jačanje programske orijentacije stranaka; (3) izgradnja stranačkih organizacija s mnogobrojnim članstvom koje obuhvaćaju cijelu zemlju; (4) profesionalizacija stranačkih aparata te (5) jačanje kohezije stranaka i stranačkih frakcija. Da bi se postiglo te ciljeve ustav utvrđuje novi

319

izborno pravo, reformirane zakone o izborima i strankama, stvaranje neovisnog izbornog povjerenstva kao i izravan izbor Senata uz isključenje političkih stranaka te jača položaj premijera spram parlamenta i kabineta. Tajlandski je stranački sustav doista doživio duboke promjene nakon 1997. One su najveće u pogledu broja relevantnih stranaka. Učinci potaknuti izbornim pravom te sposobnost stranke Thai Rak Thai za strateško učenje nakon dvaju izbora reducirali su efektivni broj stranaka od prosječno 5,6 prije 1997. na 1,6 2005. godine. U izborima 2005. samo je još četirima strankama pošlo za rukom poslati zastupnike u parlament: Mahachon (2), Chart Thai Party (28), Democratic Party i Thai Rak Thai (376).141 Usporedo s koncentracijom stranačkog krajolika na dvije stranke, koja je rezultirala neznatnpm fragmentacijom, izbornom kompetitivnošću, visokim stupnjem agregiranosti stranačkog sustava te dominacijom vlade u parlamentu, posljednjih se godina povećala polarizacija stranačkog natjecanja. Dok su izbori 2001. pojačali taj razvojni trend, izbori 2005. su ga konsolidirali. Na jednoj je strani političkog spektra Demokratska stranka (DP), koja se od provincijske stranke transformirala u stranku urbanih srednjih slojeva i poduzetnika, prije svega na širem području Bangkoka, premda je stranka još uvijek najjača na jugu zemlje. Na drugoj je strani TRT premijera Thaksina Shinawatre, u osnovi fakcionalizirana koalicijska stranka različitih grupacija. Najveću podršku stranka dobiva među sitnim obrtnicima i poduzetnicima, kod gradske sirotinje i ruralnih birača. Rastuća polarizacija stranačkog sustava ima i jasnu zemljopisnu dimenziju. U izborima 2005. TRT je dominirao u svim tajlandskim regijama osim na jugu, gdje je DP osvojila 52 od svoja 54 mandata, i u središnjoj regiji, gdje je Chart Thai imao uspjeha (Croissant i Pojar, 2005). U Indoneziji ideološke razdjelnice u stranačkom sustavu prolaze uzduž dvaju sukoba: centar-periferija i sekularna protiv islamističke orijentacije. Odatle proizlaze dva velika stranačka tabora koja obuhvaćaju legalne političke stranke: sekularno-nacionalističke stranke (PDI-P, Golkar) i islamističke stranke, koje se opet diferenciraju na tradicionalističke (PKB) i modernističke stranke (PAN). K tome dolaze regionalističke grupacije te, na krajnjem rubu spektra, fundamentalistički, islamistički pokreti. Time indonezijski stranački sustav pokazuje bitno veći stupanj polarizacije nego ostali prikazani stranački sustavi. Slabost stranaka uvelike korelira s deficitima na području asocijacijskog organiziranja (radničkih) interesa. Demokratizacija je, doduše, u zemljama što ih istražujemo dovela do značajnog porasta sindikalnih aktivnosti. To, uz ograničenja, važi i za Tajland, gdje je do porasta došlo na izrazito niskoj razini. Kako u Tajvanu tako i u Južnoj Koreji, nakon smanjenja autoritarnoga represivnog potencijala organizirao se velik broj novih sindikata izvan starih režimskih udruženja. No to se ne može nužno interpretirati kao pokazatelj etabliranja neokorporativističkih aranžmana. Trenutno je prilično dvojbeno hoće li se taj obrazac uređenja industrijskih odnosa, koji se u istraživanjima smatra povoljnim za demokratsku konsolidaciju (Schmitter, 1992; Merkel, 1996a), uspjeti etablirati. Čini se izglednijim da će nekadašnji državni korporativizam degenerirati u skup autonomnih, kompetitivnih i međusobno kongruentnih 141

Podaci prema: Croissant (2006b).

320

organizacija, što otežava konsolidaciju učinkovitoga i inkluzivnoga pluralističkog sustava udruženja. Kao korporativni akteri sindikati su – opet s djelomičnom iznimkom Tajvana – pretežno slabi. S time povezan deficit formalno organiziranoga interesnog predstavništva na području radničkih interesa može se, iz perspektive teorije upravljanja, djelomice kompenzirati funkcionalnim ekvivalentima u obliku neformalnih, no najčešće klijentelistički strukturiranih mreža. Međutim, iz perspektive teorije demokracije i konsolidacije, ta ocjena ne važi, jer tim neformalnim oblicima predstavljanja interesa u značajnoj mjeri nedostaju demokratska inkluzivnost, reprezentativnost i transparentnost. Takve klijentelističke mreže nisu podobne kao „škole“ demokracije (Tocqueville) (Croissant i dr., 1998, 352). Personalistički i klijentelistički element osobito je izražen u tajlandskome i filipinskom radničkom pokretu. U oba slučaja dualistički strukturirani sindikalni krajolik tendira k organizacijskom pluralizmu koji se izražava u velikom broju neovisnih sindikata na razini poduzeća, krovnim udruženjima koja međusobno konkuriraju, niskom stupnju centralizacije i jakoj fragmentaciji sindikata. 5.3. Razina konsolidacije ponašanja Autoritarnim elitama u pet zemalja ponovno je pošlo za rukom da se u uvjetima demokratskog sustava trajno etabliraju u političkim institucijama i prisvoje značajne resurse političke moći. Stoga privredne, političke i vojne elite uglavnom nisu imale motiva da u većem opsegu mobiliziraju svoje resurse moći protiv demokratskog sustava. Međutim, u Tajlandu i na Filipinima, kao i u Indoneziji, vojska ostaje potencijalni veto akter u odnosu prema pravnoj državi i demokraciji. Djelotvornost civilne kontrole oružanih snaga u tim je zemljama ograničena. Dok se, uz iznimku Indonezije, može govoriti o relativno uspješnom „elite settlement“, još uvijek istodobno postoje značajni deficiti u pogledu habitualizacije demokratskih načina ponašanja među tim elitama. Pritisak konkurencije unutar političkih elita, koji je narastao zbog liberalizacije i demokratizacije „političkih tržišta“, potaknuo je u Tajvanu, Tajlandu, Južnoj Koreji i na Filipinima trend k „monetarizaciji“ politike (Pye, 1996), tj. k političkoj korupciji. U svim azijskim demokracijama trećeg vala politika i državna uprava suočeni su s vrlo opsežnim problemom korupcije. Time se „razmjena novca, roba i usluga ne ograničava na ekonomsku sferu, nego zahvaća znatno šire krugove“ (Rüb, 1996, 64) u političkom području, što ide ruku pod ruku s klijentelizmom, endemskom korupcijom i nedostatnom pravnom sigurnošću. Politikom moći motivirano ophođenje aktera s ustavnim pravilima u Južnoj Koreji i na Filipinima, kao i pokušaji manipulacije ustavom u obje zemlje, pokazuju da se među relevantnim političkim elitama u tim zemljama dosad nije razvilo nadstranačko prihvaćanje demokratskih postupaka, koje bi sezalo dalje od kratkoročnoga individualnog maksimiziranja koristi. U okviru opravdane rasprave o institucionalnim reformama radi povećanja učinkovitosti, djelotvornosti i inkluzivnosti središnjih političkih institucija, političke se elite ne orijentiraju prema tim ciljevima, nego prema povećanju vlastite političke moći.

321

5.4. Razina građanske kulture i civilnog društva Dehijerarhizacija odnosa između države i društva zahtijeva uvježbavanje novih oblika društvenog upravljanja. Prije svega, društveni pokreti i njihove organizacije moraju prevladati etablirane obrasce društvenog ponašanja i državnog djelovanja i naučiti nove tehnike artikulacije interesa. Dok u svih pet zemalja raste značenje interesnih skupina i građanskih udruga što nadilaze granice klasa i rascjepa, uz istodobno diferenciranje njihovih interesa i aktivnosti, značenje tradicionalnih oblika radikalne opozicije u civilnom društvu – studentskih i kršćanskih disidentskih skupina u Južnoj Koreji, radikalnih lijevih organizacija u Tajlandu i osobito na Filipinima te radikalnog pokreta za neovisnost na Tajvanu – stalno se smanjivalo (Schubert, 1994; Grauwels, 1996; Abelmann, 1996, 227; Hewison i Rodan, 1996). Istraživanje političke kulture i demokracije posljednjih je godina prikupilo prilično opsežne podatke o političkoj kulturi i osobito o političkim vrijednostima, stavovima i mnijenjima stanovništva mladih azijskih demokracija što se odnose na politički poredak i njegove predstavnike. Uglavnom su za Tajvan i Južnu Koreju od polovice devedesetih godina podastrte analize „kulturalne dinamike“ (Shin i Lee, 2006) demokratizacije (v. i Rose i Shin, 1997; Shin i Shyu, 1997; Helgesen, 1998; Chu i dr., 2001; Shin, D. Ch., 1999; Shin, M., 2005; Chaiwat i Stern, 2005; Shin i Wells, 2005; Lee i Shin, 2003; Shin, M., 2006). Ipak, većina serija podataka i na njima zasnovanih analiza pokrivaju samo dio pet prikazanih društava; stoga su, sukladno tome, problematični pokušaji da se različiti skupovi podataka i rezultati istraživanja međusobno uspoređuju ili čak kombiniraju. Ipak se mogu uočiti neki trendovi u „političko-kulturnoj“ konsolidaciji demokracija u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji. Tako većina istraživanja pokazuje da je relativno visoka općenita privrženost građana demokraciji kao tipu političkog režima. Međutim, postoje velike razlike glede potpore demokraciji kao načelno prihvaćenom poretku vlasti i vrednovanja demokracije kao procesa – i to kako unutar društava, tako i između zemalja regije. Dok demokracija kao oblik vlasti u većini zemalja uživa premoćnu prednost u podršci građana u odnosu prema autokraciji, značajno manji broj ispitanika u svim zemljama zagovara demokraciju kao proces, pri čemu je udio pristaša u Tajvanu i Južnoj Koreji ipak viši nego, primjerice, na Filipinima i u Tajlandu.

322

Tablica 37. Podrška demokraciji (2002-2003) Postotaka Neto preferencijeb Demokracija kao Demokracija kao Demokracija kao Demokracija kao režim proces režim proces Koreja 90 66 +1,9 +1,0 Filipini 75 48 +1,5 +0,3 Tajvan 83 69 +1,6 +1,0 Tajland 90 40 +2,0 −0,1 a Postotak ispitanika s neto preferencijom za demokraciju kao režim ili kao proces (nasuprot autokraciji). b Središnja vrijednost na ljestvici od 7 bodova: od −3 do +3. Pozitivna vrijednost znači da pojedinac ima makar neznatnu preferenciju za demokraciju (kao proces ili režim) nasuprot autokraciji; što je viša vrijednost indeksa, to je veća preferencija. Izvor: Shin i Wells (2005), na osnovi Asia Barometer Survey 2002-2003. Zemlja

Komparativni podaci iz drugih regija zahvaćenih transformacijom pokazuju da je zadovoljstvo demokracijom u Koreji, Tajlandu i Tajvanu iznad prosječne razine zadovoljstva u latinskoameričkim i južnoeuropskim demokracijama; na Filipinima je ono ispod toga, što ne iznenađuje s obzirom na opisane probleme demokracije. Međutim, povjerenje građana u različite institucije i organizacije političkog života djelomice značajno oscilira i u Južnoj Koreji i Tajvanu. Komparativni podaci za druge regije što prolaze transformaciju, primjerice za Istočnu Europu, pokazuju, također, da udio građana koji iskazuju povjerenje dotičnim institucijama, poput sudova, policije, parlamenata, vojske, političkih stranaka ili birokracije, ni kod jedne institucije nije ispod prosječne vrijednosti za Istočnu Europu, štoviše, kod mnogih je čak znatno iznad toga (Chu i dr., 2001. 130). Ispitivani demokratski stavovi građana, u najmanju ruku u onim zemljama za koje postoje usporedivi anketni podaci, potvrđuju porast podrške (defektnoj) demokraciji. Latentno nezadovoljstvo građana funkcioniranjem „njihove“ demokracije, koje je posljednjih godina značajno poraslo tijekom političkih ili privrednih kriza, opadanje povjerenja u sposobnost izabranih autoriteta da rješavaju probleme, te u Južnoj Koreji prepoznatljiva autoritarna „nostalgija“ u usporedbi postignuća demokracije i autokracije (Shin, 2003) srednjoročno predstavljaju potencijal nestabilnosti za demokraciju. Ipak je očito da se u nekim društvima podrška građana demokraciji općenito privremeno odvojila od specifične legitimnosti vlastitoga demokratskog režima, koja je dakle orijentirana na učinke (outputs). Ta postavka ima pozitivne implikacije za izglede da se demokracije u Južnoj Koreji i Tajvanu stabiliziraju. One podupiru tezu, koja se često zastupa i u literaturi, da u te dvije zemlje nema neposrednih prijetnji demokratskom sustavu. Bitni je uvjet ukidanja demokracije da protivnici demokracije najprije uspostave jedinstvo oko alternative, za koju moraju dobiti društvenu podršku (Rose i dr., 1998, 211). Nipošto nije jednostavno pretvoriti nezadovoljstvo građana svakidašnjim funkcioniranjem demokracije u konkretnu alternativu sustavu, pa je takav pokušaj u obje zemlje, s obzirom na široku podršku demokraciji kao obliku vlasti koji se načelno preferira, suočen sa značajnom preprekom.

323

Dok raspoloživi podaci o političkim stavovima građana spram demokracije i njezinih nosivih institucija, makar u Tajvanu i Južnoj Koreji, ne daju naslutiti uskraćivanje povjerenja i podrške koje bi moglo biti opasno za demokraciju, trenutačno se u ostale tri azijske zemlje ne može govoriti o konsolidaciji civilnog društva koje bi podupiralo demokraciju. Deficiti na području habitualizacije demokratskih načina ponašanja i stavova među aktivistima civilnog društva, nedostatak demokratske kulture sporenja, kao i logika igara nultog zbroja obilježavaju praksu sukoba i interesno posredovanje između civilnog društva i države. U Tajvanu ideološka konfrontacija između aktera civilnog društva i aktera režima sadržava znatno manji potencijal sukoba (Chu, 1993, 180). Mnogo su značajnija etnička i ekonomska pitanja. Ali i tu se civilno društvo razvilo u prostor potencijalnih i virtuelnih sukoba između konkurentskih interesa i tradicija ponašanja, koji se jednim dijelom nasilno odvijaju. U Tajlandu i na Filipinima se, naprotiv, od osamdesetih godina 20. stoljeća mogu uočiti tendencije deradikalizacije civil society (Hewison i Rodan, 1996, 48). Istodobno, civilno društvo ima koristi od opadanja komunističkih pokreta u jugoistočnoj Aziji, koje su srednji slojevi uvijek percipirali kao prijetnju, zbog čega je efektivno bilo moguće difamirati organizacije civilnog društva kao „prokomunističke“. Međutim, svih je pet zemalja još znatno udaljeno od stanja u kojemu se demokracija temelji na vitalnom civilnom društvu.

6. Postoji li „azijski oblik“ demokracije? Početkom devedesetih godina 20. stoljeća uzela je maha rasprava u kojoj su se mogli čuti kritički glasovi iz zemalja Istočne i Jugoistočne Azije, kao i sa „Zapada“ (iz Sjeverne Amerike i Zapadne Europe), koji načelno dovode u pitanje uskladivost azijskih sustava vrijednosti i normi, političkih i filozofskih tradicija s liberalnom („zapadnom“) demokracijom pravne države. Ishodišna je premisa te „rasprave o vrijednostima“ pozivanje na pojam kulture i kulturne razlike između „Azije“ i „Zapada“. U tom se kontekstu konfucijanstvu „općenito“ kao kvazireligijskome etičkom sustavu, te konceptu socijalnoga i političkog poretka pridaje osobito značenje. Spektar mišljenja o kompatibilnosti političkih, filozofskih i etičkih tradicija azijskih društava sa suvremenim oblicima demokracije pritom seže od ideje „demokratskog konfucijanizma“ (Kang, 1996) do konstatacije da je konfucijanska demokracija „contradiction in terms“ (Huntington, 1991, 307). Svoj naziv rasprava o vrijednostima zahvaljuje tvrdnji da većina azijskih društava ima sličan sustav vrijednosti i normi, koji se po obliku i suštini bitno razlikuje od društvenih sustava izvan Azije. Stoga je opravdano govoriti o genuino „azijskim vrijednostima“. Specifična sazdanost tih vrijednosti dovodi pak nužno do navlastite, upravo azijske interpretacije ljudskih prava, te do odbacivanja zapadnog koncepta liberalne demokracije. Sustavna i argumentativna slaba mjesta tih pokušaja objašnjenja vezanih za kulturu izlaze na vidjelo ako se međusobno suprotstave dosadašnji pokušaji

324

konceptualizacije „azijskih oblika demokracije“ s drugim konceptima demokratskih sustava vlasti, koji ne argumentiraju kulturalistički nego rabe općenite argumente. Tako je sredinom devedesetih godina američki politolog Clark D. Neher argumentirao da su demokracije što su početkom prošlog desetljeća postojale u regiji bile obilježene kako liberalno demokratskim, tako i autoritarno nedemokratskim elementima (Neher, 1994; Neher i Marlay, 1995). Tu specifičnu azijsku, zajedničkim značajkama obilježenu varijantu stapanja autoritarnih i demokratskih elemenata u neku vrstu „poludemokracije“ odnosno „semiautoritarizma“, Neher je nazvao Asian Style Democracy, koju karakterizira pet specifičnih crta (Neher, 1994, 951-958; Neher i Marlay 1995, 12-29): • Pravi temelj političkih i društvenih struktura „azijskih“ društava čine hijerarhijski strukturirani odnosi klijenta i patrona, koji se zgušnjavaju u neformalne političke i ekonomske mreže tipične za informal politics. • Snažan personalistički značaj političkih procesa dovodi do toga da politički vođe imaju mnogo veću ulogu nego u „zapadnim“ demokracijama. Potencijali moći i utjecaja vodećih osoba manje ovise o njihovim ustavnim ovlastima, a više o osobnoj karizmi. To dovodi do prvenstva osoba u odnosu prema institucijama i postupcima pravne države i demokracije, što je problematično za demokracije. • Iz konfucijanske tradicije mnogih azijskih društava može se obrazložiti načelno veće prihvaćanje autoritarnih oblika vlasti. • U političkim sustavima obilježenima formalno demokratskim institucijama, poput Južne Koreje, Filipina i Tajlanda, dominacija pojedinačnih stranaka u stvarnosti dovodi do ograničenja demokratskog natjecanja i do trajne monopolizacije moći od strane čelništva vlade (odnosno vladajuće stranke). • Dodatno su „azijske demokracije“ obilježene jakom intervencionističkom državom, koja neovisne interesne skupine (udruženja poduzetnika i seljaka, sindikate itd.) uglavnom isključuje iz procesa odlučivanja ili ih pak paternalistički asimilira. Slično su Daniel Bell i dr. (1995) sredinom devedesetih godina u Aziji utvrdili razvoj u smjeru jednog oblika neliberalne demokracije u kojemu se snažna država što intervenira u vlastitom interesu služi formalno demokratskim političkim institucijama, ali ih pritom reinterpretira etatistički i protuliberalno. Institucije i postupci, djelomice lišeni svoje liberalno-demokratske supstancije, služe nacionalnim elitama koje donose odluke da odozgo etatistički upravljaju azijskim društvima kao korporativističkim entitetima. Pritom je zadaća civilnog društva da državno unaprijed definirane socijalne, političke i ekonomske ciljeve posreduje u smislu kontroliranoga javnog prostora. Formalna demokratizacija u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji, smatraju Bell i dr. (1995, 9), samo je sredstvo očuvanja tehnokratske sposobnosti upravljanja društvom. Političke se reforme vrte oko upravljanja sukobima unutar elite, a ne oko demokratski orijentirana restrukturiranja države i društva. Posljedica je stvaranje „paternalističkog modela demokracije“ na uštrb liberalno-demokratskih elemenata.

325

Političke promjene u Aziji nisu dosad značile nedvojben razvoj u smjeru liberalne demokracije. Dok je demokratizacija na Zapadu bila reakcija na zahtjeve različitih društvenih aktera, u Istočnoj Aziji ona je, ponajprije, sredstvo koje odgovara tehnokratskim potrebama države: • Država ima odgojnu i disciplinirajuću funkciju. Da bi očuvala harmoničnu i uređenu političku zajednicu, država smije gotovo neograničeno intervenirati u društveni život. • Na pravo se gleda prvenstveno kao na instrument administrativne strategije za ostvarenje kolektivnih ekonomskih i socijalnih ciljeva, a ne zaštite građanskih sloboda pojedinca od državne samovolje. • Primarni je cilj političkih reformi da osiguraju podršku nacionalnim razvojnim ciljevima (Bell i dr., 1995, 163. i d.). Postoji li, dakle, genuini „azijski oblik“ demokracije? Slijedimo li deskriptivni popis posebnih značajki azijskih demokracija, nastaju znatne dvojbe: Prvo, navedene „azijske posebnosti“ rezultat su metodički dvojbenog postupka. Za empirijsko potkrepljivanje prezentiranih teza nediferencirano služe autoritarni sustavi, poput Singapura, Indonezije pod Suhartovim „Novim poretkom“ i Malezije (Bell i dr., 1995), pa čak i komunističke dikatature u Sjevernoj Koreji, Vijetnamu i NR Kini (Neher), zajedno s demokracijama „trećeg vala“ u Južnoj Koreji i Tajlandu, na Filipinima i u Tajvanu. Drugo, postoje značajni problemi u konceptualizaciji kulture. Premda je riječ o ključnom konceptu, značenje kulture kao analitičke jedinice na razini deskripcije ostaje vrlo neodređeno. Nije jasno prepoznatljivo što označavaju azijske „vrijednosti“ ili azijska „kultura“. Pojmovi djelomice služe kao kôd za „kineske“ ili „konfucijanske“ vrijednosti, a djelomice i za ideal vrlo centraliziranoga i reguliranoga političkog poretka. Pojam „vrijednosti“ neodređeno se rabi kako za označavanje vrijednosti u sociološkom smislu riječi ili kultura odnosno civilizacija, tako i za opis predodžbi o političkom poretku. Međutim, upravo kulturalistička argumentacija time krši vlastiti zahtjev za diferenciranim promatranjem kulturnih „fundamenata“ političkih sustava. Glavne konfucijanske zemlje obuhvaćaju samo mali dio azijskih društava. Na razini objašnjenja status kulture oscilira između nadređene neovisne varijable i njezine gotovo potpune podređenosti društvenim institucijama i strukturama ili ekonomskim imperativima djelovanja državnih planerskih elita. Postulirani uzročni odnos između kulturnih fenomena i pripisanim im učinaka teorijski se ne diferencira, niti se empirijski potkrepljuje. Treće, postulirane središnje značajke „azijske demokracije“ već su sredinom prošlog desetljeća samo djelomice mogle izdržati empirijsku provjeru; njihova je empirijska valjanost otad dodatno smanjena. Konfucijanizam ne može pretendirati na to da bude središnja kulturna eksplikativna varijabla za političke procese u društvima koja su povijesno-kulturno pretežno budistička (Tajland), kršćanska (Filipini), šintoistička (Japan), islamska (Pakistan, Bangladeš, Indonezija), hinduistička (Indija, Nepal) i animistička (Papua Nova Gvineja), a kod kojih je također riječ o (defektnim) demokracijama u Aziji. Osim toga, Neherova teza o dominantnim jednostranačkim sustavima koji su tipični za

326

„azijske demokracije“ u međuvremenu je postala neodrživa za sve demokracije koje smo istražili. Čak je i u Japanu predominantni položaj Liberalnodemokratske stranke (LDP), koja je desetljećima bila pretplaćena na vlast, tijekom devedesetih godina bio izložen kontinuiranom procesu erozije. To je u jednom razdoblju dovelo do njezine smjene s vlasti, te je otad prisiljena na koalicije u kojima više nije jedina stranka koja određuje vladinu politiku. Karakteriziranje procesa demokratizacije, u slučajevima što smo ih istražili, kao strategije državnih elita kojima je cilj da amortiziraju vlastite kompetencije odlučivanja od društvenoga participacijskog pritiska u sebi je nekonzistentno. Upravo zbog navedenih kulturnih dispozicija tih društava takav pritisak ne bi uopće smio nastati ili, u svakom slučaju, ne bi smio biti dovoljno jak da iznudi političke i socijalne reforme. Osim toga, analiza procesa demokratizacije u tim zemljama pokazala je da, uz iznimku Tajvana i (djelomice) Indonezije, ni u jednom od četiri slučaja autokratske elite nisu raspolagale dostatnim resursima djelovanja da bi bile sposobne implementirati unilateralno usmjeravan projekt formalne demokratizacije. U Tajvanu i Indoneziji stare su elite izgubile kontrolu nad procesom transformacije, te su smijenjene na izborima. Četvrto, nabrojani elementi vlasti ne postoje samo u iItočnoj Aziji, nego i u drugim regijama, primjerice u Latinskoj Americi i Istočnoj Europi. Oni mogu imati djelomice različite ideološke korijene. Po svojim su oblicima, međutim, slični. Ako navodne posebnosti azijskih demokracija uvrstimo u shemu kriterija oblika političke vlasti, koja je razvijena u prvom poglavlju (slika 1), onda se tri od pet specifičnosti što ih navodi Neher (1994) i dvije od tri specifičnosti navede u knjizi Bell i dr. (1995) mogu svrstati u odgovarajuće kriterije načina vladavine odnosno monopola vlasti. Time „azijski“ oblik demokracije u svojim središnjim elementima odgovara defektnoj demokraciji ili, točnije, neliberalnom tipu defektne demokracije, kakav se može naći i u Istočnoj Europi (Rusiji, Bjelorusiji) i Latinskoj Americi (Argentini, Peruu) (Merkel, Puhle i dr., 2003; Merkel, Puhle i dr., 2006). U usporedbi s mladim demokracijama u drugim svjetskim regijama, defektne demokracije u Aziji pokazuju, osim toga, upadljive nadregionalne zajedničke značajke, osobito glede strukturnih uzroka svoga nastanka. Tako se informal politics ubraja u istaknuta obilježja neliberalnih demokracija u Istočnoj Europi odnosno Latinskoj Americi. U sve tri regije ta su obilježja rezultat formativnoga političkog djelovanja društvenih normi i vrijednosti. No neformalno je političko djelovanje, prije svega, naslijeđeni teret tvorbe institucija iz razdoblja autoritarnog režima. Gusti splet klijentelističkih i personalističkih mreža, neformalni pressure regimes i unutardržavni sustavi lobiranja mogu se lokalizirati u različitim kulturnim kontekstima te su, u manjoj mjeri, specifični kulturni fenomeni nego što je tu riječ o „funkcionalnim ekvivalentima“ koji, makar privremeno i djelomice, nude učinkovite oblike komunikacije, posredovanja interesa i implementacije politika i na nedemokratski način kompenziraju neučinkovitost formalnih struktura i institucija mladih demokratskih režima. Oblici prodora države ili egoističnih, profitno orijentiranih političkih rentseekers u intermedijarni prostor, što se navode kao „azijska“ specifičnost, također se pojavljuju u neliberalnim demokracijama izvan Azije. Dakle, pokušaj

327

državnih i društvenih aktera da slabost formalnih institucionalnih pravila i pravne države kompenziraju tvorbom netransparentnih interpersonalnih mreža opća je značajka defektnih demokracija, koja nadilazi kulturne i regionalne granice. Peto, treba odbaciti oznaku „azijske demokracije“ kao legitimnog oblika demokratske vlasti. Jer, kao što je objašnjeno, upravo su navodna obilježja azijske demokracije po pravilu njezini defekti. Klijentelizam, korupcija, kršenje podjele vlasti od strane izvršne vlasti, potčinjavanje (civilnog) društva državnoj supremaciji ili ideološki obrazloženo ograničenje individualnih sloboda nisu regionalna posebnost demokracije, nego su to njezine povrede koje se pojavljuju u različitim regijama i kulturama. Te povrede općenito nisu karakteristične za demos, nego osobito za vladajuće elite. Simptomatično je da različiti autokrati i ideolozi142 Istočne Azije iznose tezu o kulturno specifičnoj varijanti istočnoazijske demokracije, što je ponajprije posljedica motiva da legitimacijski osiguraju vlastitu nedemokratsku praksu vladavine. Zapadni istraživači, koji su ponekad suglasni s tezom o posebnoj „azijskoj demokraciji“, time više udovoljavaju zabrani „etnocentrizma“ što je nameće kulturno relativistički duh vremena, nego što se analitički referiraju na jasne kriterije definicije onoga što se može nazvati demokracijom.

142

To oosbito važi za Lee Kwan Yewa (Singapur) i bivšeg premijera Malezije, Mohammeda Mahatiara.

328

VI. Treći val demokratizacije: Istočna Europa 1. Posebna problematika transformacije u Istočnoj Europi Transformacija komunističkih režima u Istočnoj Europi i državama-sljednicama Sovjetskog Saveza u Srednjoj Aziji kategorijalno se razlikuje od svih promjena sustava u prvom i drugom valu demokratizacije (Offe, 1991, 1994; Beyme, 1994, 47 i d.; Glaeßner, 1994, 141; McFaul, 2002). Michael McFaul govori o “četvrtom valu demokracije i diktature”, misleći pritom na dvoje: prvo, promjene režimâ u postkomunističkim zemljama sustavno se razlikuju od onih u trećem valu u Južnoj Europi i Latinskoj Americi; drugo, od 28 postkomunističkih država samo se osam razvilo u liberalnodemokratske režime (Češka, Estonija, Letonija, Litva, Mađarska, Poljska, Slovenija i kasnije Hrvatska). Ostatak su diktature i tranzicijski režimi (McFaul, 2002). Dijelimo tu ocjenu uz dvije modifikacije: od 2005. u liberalnodemokratske režime svrstava se i Slovačka; oni režimi koje McFaul označuje “tranzicijskim režimima” često nisu “privremeni režimi” nego stabilni hibridi ili defektne demokracije koje su razvile trajni ekvilibrij između političkog režima i njegove društveno-ekonomske okoline. Kao što je obrazloženo u prvom dijelu, ostajemo kod terminologije o “trima valovima demokratizacije”, koje je Samuel Huntington definirao čisto statistički, unatoč tome što priznajemo sustavne transformacijske razlike. No, promjene sustava u Istočnoj Europi razlikuju se i od transformacija u Južnoj Europi (od 1974), Latinskoj Americi (od 1983) i Istočnoj Aziji (od 1983) koje se ubrajaju u treći val demokratizacije. Načelna razlika između istočnoeuropskih i svih ostalih promjena sustava jest u “problemu” ili, oštrije formulirano, u “dvojbi istodobnosti”. Tim su pojmom dvojica teoretičara transformacije, Jon Elster (1990) i Claus Offe (1991, 1994), označili problematiku prema kojoj u postkomunističkoj Istočnoj Europi istodobno teku najmanje dva, ako ne i tri, procesa transformacije: politička transformacija (prijelaz iz diktature u demokraciju), privredna transformacija (preobrazba zapovjedne u tržišnu privredu) i, u nekim slučajevima, državna transformacija (raspad Sovjetskog Saveza kao višenacionalnog imperija i osnutak novih nacionalnih država).143 U promjenama sustava u Istočnoj Europi imamo, dakle, posla s transformacijskim procesima koji su u “normalnom slučaju” u Zapadnoj Europi evolucijski i uvelike konzekutivno tekli stoljećima korak po korak. U Istočnoj Europi oni su bili ponajprije “politički projekt” što su ga u jednom desetljeću trebale mjerodavno koncipirati i istodobno ostvariti političke elite. Za taj transformacijski projekt nema ni historijskih uzora ni dobrohotne pobjedničke okupacijske sile koja bi “odozgo” okroirala rješenje načelnih teritorijalnih, ustavnih i privrednih pitanja, kao što je to bilo u drugom valu demokratizacije u Njemačkoj i Japanu.

143

Tome treba dodati i slučajeve mirne podjele države u Čehoslovačkoj (1993) i raspada Jugoslavije u građanskom ratu (od 1991. nadalje).

329

To stvara znatne probleme u uspješnosti postkomunističkih promjena sustava. Tri najvažnija šturo su prikazana kao (1) problemi stvaranja (nacionalne) države, (2) problemi demokratizacije i (3) problemi preobrazbe privrede. Jednostavan zbroj problema na tim trima razinama nipošto ne nudi pun uvid u kompleksnu problematiku transformacije postkomunističkih država. Sve tri sfere slijede logiku vlastitog razvoja, s jedne strane, a s druge su strane međusobno vrlo ovisne. Činjenica da transformacijski procesi na trima razinama slijede logiku vlastite evolucije, ali i teku istodobno i razvojno su upućeni jedni na druge otvara nove probleme transformacije koji lako mogu uzrokovati interferencije ili čak “uzajamne opstrukcijske učinke” (Offe, 1991, 283) u trima “naknadnim procesima modernizacije” (Habermas). U tome je pravi problem istodobnosti koji, u krajnjim slučajevima, može poprimiti oblik dvojbe. 1. 1. Problemi stvaranja (nacionalne) države U mnogim se konceptualnim studijama transformacije i teorijama demokracije izgradnja nacionalnog identiteta (Mill, 1872, 222; Dahl, 1971, 110 i d.), državnog integriteta (Rustow, 1970, 355) i unutarnje suverenosti države (stateness, u: Linz i Stepan, 1996, 16 i d.) ističe kao temeljna pretpostavka demokratizacije političkih sustava. U “normalnom slučaju” na Zapadu ta temeljna pretpostavka, to jest izgradnja nacije i nacionalne ili višenacionalne države, ostvarivala se dugoročno, necivilizirano i nedemokratski. Odluke o tvorbi država nisu se donosile demokratskim postupcima nego, kao što pokazuje povijest, “u stvarnosti rata, osvajanja, građanskog rata i asimilacije, koji su svakako bili ublaženi krhkim pravilima međunarodnog prava i nadnacionalnih organizacija” (Offe, 1994, 63). Građanski ratovi u bivšoj Jugoslaviji i na Kavkazu pokazuju kako to historijsko pravilo nije izgubilo gotovo ništa na važnosti ni na kraju 20. stoljeća. “Baršunasti raspad” Čehoslovačke 1993. treba promatrati kao historijsku iznimku. Što točno čini problematiku državnosti i zašto je stateness144 poseban problem unutar promjene sustava općenito i u konsolidiranju demokracije u Istočnoj Europi posebno? Općenito se može ustvrditi da je državnost neke zemlje posebno ugrožena, odnosno da nije dostatno etablirana, kada postoje: • nejasnoća i unutarnje razlike o teritorijalnim granicama, to jest o teritorijalnom integritetu države; • nejasnoća i unutarnje razlike o tome kako se konstituira politička zajednica (Easton, 1965) neke države, odnosno kada takva nacionalna politička zajednica uopće ne postoji; • nejasnoća i unutarnje razlike o tome koji se demos ili koji demoi kao jednakopravni građani pripisuju državi; • sporovi o monopolnom položaju države koja je jedini legitiman akter koji primjenjuje silu i definira politički obvezatna i sankcijama zaštićena pravila.

144

Nedostatna državnost (fragile states, failed states) najjače je izražena u Africi i ondje čini fundamentalnu zapreku demokratizaciji (BTI 2003, 2005).

330

Sva četiri izazova državnosti na tipičan se način pojavljuju onda kada etnički ili vjerski sukobi nisu smireni ni socijalno ni politički.145 Ako se državnost, suverenost i samostalnost neke države stalno izazivaju iznutra,146 ona se teško može demokratizirati i još teže demokratski konsolidirati. John Stuart Mill, veliki teoretičar demokratskog liberalizma u 19. stoljeću, taj je problem dalekovido izrazio prije više od stotinu godina u svojem spisu Considerations on Representative Government: “U državi koja se sastoji od različitih nacija slobodne su institucije gotovo nemoguće. U stanovništvu koje nema zajednički osjećaj cjeline, osobito ako čita i govori različitim jezicima, ne može postojati jedinstveno javno mnijenje koje je bitan uvjet djelotvornosti predstavničkog ustava. Utjecaji koji tvore gledišta i određuju politička djelovanja u tom se slučaju razlikuju na različitim točkama državnog područja, te u jednom dijelu zemlje povjerenje javnosti uživaju posve različite vođe nego u drugome” (Mill, 1872, 222). Točno nakon stotinu godina Robert Dahl, jedan od najznačajnijih teoretičara demokracije u 20. stoljeću, potvrdio je nalaz Johna Stuarta Milla. Na osnovi empirijskih podataka Dahl (1971, 111) pokazuje da je od 114 država karakter poliarhija ili “gotovo poliarhija” steklo 58 posto država s niskim stupnjem podkulturne segmentacije,147 36 posto sa srednjim i samo 15 posto s izraženim subcultural pluralism. U Millovoj tradiciji, američki teoretičar demokracije argumentira da su višenacionalne države sklone ograničavanju političke participacije jednog dijela svojih građana, to jest manjina, a time i umanjivanju izgleda da se izgradi razvijena poliarhija. Stvarno se pokazalo, ponajprije na Blakanu i u Slovačkoj, da upravo demokratske institucije, postupci i napose izbori u slabim civilnim društvima čine instrumentarij koji se može lako funkcionalizirati da bi se zaoštrile crte etničkih sukoba. Ako se etnički identiteti mogu mobilizirati lako, racionalnim maksimizatorima glasova među "političkim poduzetnicima" razumljivo je da u natjecateljski otvorenim izborima konkuriraju za glasove i resurse duž etničkih rascjepa (Gallagher, 1995, 349). Dogodi li se to kao u bivšoj Jugoslaviji, Slovačkoj ili u baltičkim državama, paradoksalno je da se etnički sukobi zaoštravaju upravo demokratskim postupcima i da integritet države izaziva sustav koji se demokratski mijenja. Iz činjenice da unutarnju suverenost države izazivaju ponajprije neprimirene i nacionalistički mobilizirane skupine i pokreti najprije se može teorijski izvesti i empirijski potvrditi opće pravilo da se postautokratske višenacionalne, višeetničke i multikulturne države znatno teže konsolidiraju kao demokracija od etnički i kulturno homogenih društava. Posebni problemi mladih, nekonsolidiranih višenacionalnih ili višereligijskih demokracija proizlaze iz slijedećih problema: nacionalističke ili vjerske elite mogu kao “politički 145

Autokratski sustavi mogu do stanovitog stupnja i očito u stanovitom razdoblju kontrolirati etničko-nacionalističke sukobe (među ostalim) pomoću represije tako da oni ne predstavljaju aktualnu prijetnju državnosti. Primjer za to je Sovjetski Savez. 146 O pojmu države i monopolnom položaju države u primjeni fizičke sile, kao i o samostalnosti države sa sociološkog i historijskog gledišta. Weber (1972, 822. i d.), Tilly (1975), Poggi (1978, 86. i d.). 147 Pod podkulturnom segmentacijom, odnosno subcultural pluralism, Robert Dahl (1971, 108) razumije ponajprije etničke i vjerske podkulture.

331

poduzetnici” upravo u razdobljima postkomunističke transformacije, u kojima se izgradilo i organiziralo malo drugih čvrstih kolektivnih identiteta (klasa, sloj, profesija itd.), ostvarivati svoje interese za vlašću posredstvom nacionalističkošovinističkih strategija mobilizacije (Offe, 1994, 135. i d.). Najnoviji primjer za to jest strategija srpskih i hrvatskih elita u politici, vojsci, kulturi i znanosti u raspadajućoj Jugoslaviji od sredine osamdesetih godina. Ako se, uz to, moraju povući nove granice i iznova definirati demos, kao u državama sljednicama Sovjetskog Saveza i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, mogu nastati dva posebna problema koja ugrožavaju demokraciju: • Problemi iredente: ako se ne pronađe načelan, miran i trajan konsenzus o spornim teritorijalnim zahtjevima, izvanpolitički sukobi ugrožavaju mirni unutarnji razvoj demokracije. • Problemi manjina: ako nove naslovne nacije uskraćuju etničkim manjinama (puna) građanska prava te ih politički, privredno i socijalno oštećuju, to ne znači samo kvalitativno ograničavanje demokracije, nego bi oštećene, potisnute i isključene manjine mogle osporiti legitimnost cijele države. Za postojanje mlade demokracije osobito je opasno ako je manjina jaka ili se može obratiti moćnoim nozemnim zaštitnim silama, kao što je bio slučaj s diskriminiranim ruskim građanima u baltičkim republikama (osobito u Letoniji) i kao što je još često u kavkaskim državama. Nije slučajno i ne može se pripisati samo naprednijoj ekonomskoj modernizaciji što su među istočnoeuropskim demokracijama na reformskom vrhu četiri države – Mađarska, Češka, Slovenija i Poljska – u kojima je udio građana koji se identificiraju s naslovnom nacijom veći od 92 posto (Offe, 1997, 217) te su, dakle, posrijedi uvelike homogene političke zajednice. Sažmimo: Ako je stanovništvo neke zemlje sastavljeno od različitih i segmentiranih nacionalnih, etničkih, jezičnih, vjerskih skupina i parcijalnih kultura, teže je postići opći društveni konsenzus o temeljnim strukturama demokratskog sustava (Mill, 1872; Dahl, 1971).. • To nipošto ne znači da se samo etnički i vjerski homogena društva mogu demokratski ustrojiti i konsolidirati. Etnički identiteti nisu primordijalno zadani nego su ponajprije historijski konstituirani, pa se stoga mogu i “dekonstituirati” (Przeworski, 1995, 21). Višenacionalna i višereligijska društva isključuju zapravo cijeli niz institucionalnih rješenja većinske demokracije. Osim toga, ona zahtijevaju visoku spremnost za kompromis i stvaralačku političku snagu (DiPalma, 1990) upravo političkih elita (Lijphart, 1984; Burton i dr., 1992; Merkel, 1997). • Što su višenacionalna društva fragmentiranija i segmentiranija, to se u institucionalnu ustavnu arhitekturu zemlje mora ugrađivati više elemenata konsenzusa i prava veta.148 No takva “inkluzivna politička struktura” •

148

O institucionalnim varijantama konsenzusne ili konsocijacijske demokracije usporediti Lijphart (1984, 1999).

332

pruža političkim elitama koje odbijaju kompromis raznovrsne opcije sabotiranja i ometanja procesa reformi u nekoj zemlji.149 Kako državnost neke zemlji ne bi bila potkopana već na početku procesa transformacije, “inkluzivna” politika demokratizacije u strukturno heterogenim društvima nema alternative. Juan Linz i Alfred Stepan (1996, 28) to su pregnantno izrazili u obrascu: “Bez države nema državljana; bez državljana nema demokracije”. 1.2. Problemi demokratizacije Prema Davidu Eastonu (1965; usporediti i Offe, 1994, 60), politički sustav može se shvatiti kao rezultat triju razlučivih i hijerarhijskih obveza. Na najdonjoj razini nalazi se izgradnja kolektivnog identiteta, dakle političke zajednice. Na toj se osnovi razvija, unutarnja i vanjska, suverena državnost. Na njoj se gradi druga razina političkog poretka, koja se konstitutira, definira i, u temeljnim crtama, uređuje normativnim ustavnim odredbama. Tu se, dakle, utvrđuju pravila političkog procesa prema kojima kasnije djeluju politički akteri (među ostalim, Elster, 1993; Merkel i dr., 1996; Rüb, 1996a). Na trećoj razini smješteni su politički akteri (vlada, parlament, stranke i dr.) koji donose odluke, ostvaruju interese i rješavaju sukobe prema pravilima i postupcima što su utvrđeni ustavom. Tri skicirane razine povezane su i vremenski i uzročno-hijerarhijski. Najdonja razina (politička zajednica) jest, vremenski i stvarno, temeljna pretpostavka nastanka ustava (politički poredak) na drugoj razini. Prije nego što politička zajednica donese zajednički ustav koji važi za sve građane, mora postojati minimalni zajednički politički identitet, a teritorijalni integritet zemlje mora biti iznutra nesporan. Tek se potom mogu razviti normativno uređeni, legitimirani i sankcionirani politički procesi, kao što su agregacija i artikulacija interesa, obvezatne političke odluke i njihovo državno implementiranje. Drukčije formulirano: donja razina u znatnoj mjeri određuje obrise razine iznad sebe (Offe, 1994, 61). U normalnom slučaju zapadnoeuropskih demokracija te su se tri razine izgrađivale konzekutivnim koracima i tijekom dugih razdoblja. Pretpostavke i temeljne strukture političkog sustava bile su, dakle, predmet dugoročnih procesa evolucije što su ih počinjali i provodili različiti naraštaji elita. Između tih triju razina (a osobito između prve i druge razine) ležao je – kako je to formulirao Claus Offe (1994, 63), nadovezujući se na Johna Rawlsa – “veo neznanja” koji je uvelike sprječavao da se prva (politička zajednica, demos) i druga razina (politički poredak, ustav) oblikuju na trećoj razini prema računicama i prema interesnom položaju političkih aktera koji djeluju strateški. Pod diktatom istodobnosti, političkoj zajednici i ustavu prijeti pretvaranje u “objekta strateškog djelovanja”. “Oni to postaju utoliko više (u Istočnoj Europi, W. M.) ukoliko su sve karte iznova izmiješane, pa se tako dugoročno utvrđuju životni izgledi cijelih etničkih skupina i društvenih klasa” (1994, 64). Formulira li se opet drukčije, to znači: ako službeni parlamenti, stranke i političari odlučuju o državnim 149

Primjer za to nudi Čehoslovačka 1992. godine.

333

granicama, građanskom statusu i ustavu, onda sami propisuju pravila igre prema kojima odmah potom trebaju igrati. Pritom ne definiraju samo pravila igre (ustavne norme), nego određuju i mimo tih normi tko je dobivanjem punih građanskih prava uopće ovlašten sudjelovati u igri pod jednakim uvjetima. Diskriminiranja ruskih “građana” u baltičkim državama ili privremeno (19941998) zapostavljanje mađarske manjine u Slovačkoj demokratski su štetan i nerazuman primjer etničko-nacionalne definicije citizenshipa. Opasnost je, dakle, u tome što su ustavi “s posljedičnom nakanom” planirani prema stranačkim interesima te nisu, dakle, doneseni prema mjerilima “razuma” ili “bonum commune” nego “strasti” i “interesa”.150 1. 3. Problemi preobrazbe privrede Dostatno je nabrojiti najvažnije nužne reforme - liberalizacija cijena, makroekonomska stabilizacija, promjena vlasničkog poretka, privatizacija poduzeća, izgradnja poduzetništva, uspostava tržišta rada, suzbijanje nezaposlenosti, nedoknađivanje nedostatka domaćeg kapitala, struktura poticaja nužnome inozemnom kapitalu, modernizacija oskudnih izvora kapitala i razmjena zastarjelih proizvoda – da bi se naznačio silan teret reformi koji nastaje u preobrazbi privrednog sustava. Projekt ekonomske preobrazbe – funkcionalna i učinkovita tržišna privreda, koja se na Zapadu gradila polako, evolucijski - u Istočnoj Europi na kraju 20. stoljeća treba politički provesti u kratkom roku (“šok terapija”). U tom smislu u Istočnoj Europi imamo posla s capitalism by design (Offe) ili s “political capitalism”. Kao što je na makrorazini velikih, konzekutivnih modernizacijskih zamaha (nacionalna država, tržišna privreda, demokracija, socijalna država) etapama modernizacije u Zapadnoj i Sjevernoj Europi pogodovao dostatan vremenski razmak, krajnje skraćena vremenska struktura istodobne modernizacije politike i ekonomije u Istočnoj Europi na mikrorazini pojedinih aktera i građana prijeti znatnim rizikom za ukupni uspjeh reformi. “Politička ekonomija strpljivosti” (Offe, 1994, 76), odnosno opasnost od uzajamnih opstrukcijskih učinaka demokratske politike i reformi tržišne privrede, pojednostavnjeno se može prikazati na sljedeći način (Przeworski, 1991, 162. i d.): u fazi transformacije iz bivše zapovjedne ekonomije u prosperitetnu tržišnu privredu neizbježno se mora, u razdoblju koje je teško unaprijed odrediti, proći kroz “ekonomsku dolinu”. Troškovi privredne i socijalne tranzicije kao i slom zastarjelih proizvodnih struktura, sve veće stope nezaposlenosti, pad životnog standarda velikih dijelova stanovništva, egzistencijalna nesigurnost, strahovi od nazadovanja i prijeteće osiromašenje, ponajprije starijeg naraštaja, gotovo su neizbježni. Ekonomski razvoj koji zaostaje za očekivanjima stanovništva potiče 150

Claus Offe (1994, 61) povezuje tri razine politike Davida Eastona s trima “temeljnim kvalifikacijama” ljudi što su ih razlikovali filozofi države, napose u 18. stoljeću: naime, sa strastima, obdarenošću razumom i interesima: “Razini na kojoj se određuje temeljni identitet neke političke zajednice odgovaraju ‘strasti’ poput vrline, časti, domoljublja i ćudoredne ukorijenjenosti u tradicije nacionalne zajednice i njezinu kolektivnu povijest. Druga razina odgovara obdarenosti građana razumom, a treća njihovim interesima”.

334

razočaranje građana koje se nipošto ne usmjerava samo protiv tržišne privrede nego i protiv još nestabilne i slabo opteretive demokracije. Najkasnije od iskustava kasne Weimarske Republike i rane SR Njemačke znamo da materijalni rezultati outputa politike i privrede mogu, primjereno razini svoje djelotvornosti, delegitimirati (Weimar) ili legitimirati (SR Njemačka) demokratski sustav. Nasuprot procesima demokratizacije “drugog vala” u Europi i Japanu ili transformacijama “trećeg vala” u Južnoj Europi, Istočnoj Aziji, pa čak i u Latinskoj Americi, prvih šest godina demokratizacije u Istočnoj Europi proteklo je u uvjetima jasnog (primjerice, Čehoslovačka) ili dramatičnog (primjerice, Balkan) opadanja privrednoga i socijalnog standarda (usporediti tablicu 29). Prema izvještaju OUN-a, pretrpljeni gubitak u privrednom blagostanju u istočnoeuropskim zemljama u fazi od 1990. do 1993. bio je mnogo veći od onoga koji je pogodio kapitalističke industrijske zemlje tijekom svjetske privredne krize 1929. i nakon nje. Vrlo je malo primjera demokracija koje su preživjele tako dramatičan pad privredne učinkovitosti i egzistencijalne socijalne sigurnosti širokih slojeva. Ako privreda i politika ne mogu “isporučiti” dobra koja građani očekuju, u političkom se sustavu ne može izgraditi ni specifična utilitaristička, ni afektivna difuzna potpora demokratskim institucijama i postupcima. U takvim stanjima prijeti trošenje početnog kredita kojega su građani dali političkim elitama koje su provodile demokratizaciju neposredno nakon sloma sustava. Drastično se povećava opasnost od ponovne autokratizacije (primjerice, Bjelorusija, Gruzija) ili učvršćivanja sve većih demokratskih defekata (primjerice, Albanija, Bugarska, Hrvatska, Rusija, Ukrajina). “Politička ekonomija strpljivosti” ne pretvara se time u zamku demokratizacije, nego rješenje kompleksne ekonomske i političke transformacije ovisi ponajprije o tome kako relevantne političke elite i privredni akteri međusobno povezuju, usklađuju, sekvencioniraju i harmoniziraju pojedine transformacijske politike (Offe, 1991; Przeworski, 1991; Schmitter, 1995; Merkel, 2006a). Ekonomisti i društveni znanstvenici predložili su početkom devedesetih godina dva idealtipska puta rješenja privredne preobrazbe. Prvi je “big bang”, radikalna i brza transformacija privrede, koju su propagirali OECD-e i harvardski ekonomist Jeffrey Sachs. “Ekonomske okrutnosti” trebale su nastupiti prodorno i u kratkome vremenskom rasponu odmah na početku kako bi samoregulacija tržišne privrede i društva što brže razvila snage koje potiču prosperitet. Socijalni troškovi bili bi brzi i silni, ali bi i uspjesi privredne reforme mogli uslijediti brzo. U tom bi slučaju koračanje “dolinom suza” (Dahrendorf) bilo dublje, ali kraće. Ostaje otvorenim i rizičnim to ne bi li kratkoročno nastali socijalni troškovi bili toliko visoki da bi proizveli tako jak politički prosvjed među građanima koji bi ozbiljno ugrozio demokraciju. U prilog tome govori opseg socijalnih odbacivanja (Verwerfungen), a protiv kratkoća tranzicijske faze. Posve je oprečna druga, postupna strategija transformacije. Socijalni troškovi nastajali bi sporije i, možda, u manjem opsegu, ali bi privredne uspjehe reformske politike trebalo čekati dulje. “Dolina” bi bila plića, ali šira. Postavlja se pitanje: može li se strpljivost prema “stvaralačkom razaranju” (Joseph Schumpeter) održati toliko da ne ugrozi demokratski poredak?

335

Tablica 38: Temeljni makroekonomski podaci za Istočnu Europu Bruto domaći proizvod Bruto domaći proizvod u stalnim cijenama (postotna promjena u odnosu prema prethodnoj godini) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990−2005. Istočna Srednja Europa Poljska Slovenija Češkaa Slovačkaa Mađarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija

-11,5 -1,2 -2,5 -3,5

5,3 5,3 2,2 6,2 2,9

7,0 4,1 5,9 5,8 1,5

6,0 3,6 4,2 6,1 1,3

4,0 3,9 3,9 2,0 5,2

1,0 2,7 2,6 3,8 4,3

1,4 3,3 1,5 4,6 3,8

3,8 2,5 3,2 4,5 3,4

5,3 5,6 4,7 5,5 5,2

3,2 3,9 6,0 6,1 4,1

2,5 2,5 1,3 2,1 1,6

-9,6 -27,5 -7,2 9,6 9,4 -9,1 -8,6 -7,3 -1,5 1,8 -5,6 -12,9 -8,8 1,5 3,9

8,9 2,9 7,1

9,1 -10,9 8,6 13,3 6,5 -9,4 -5,6 4,0 2,3 5,4 3,9 -6,1 -4,8 -1,2 2,1

7,1 4,1 5,7

4,3 4,9 5,1

5,7 4,5 5,2

6,7 5,6 8,4

6,0 6,0 4,1

2,5 0,0 0,5

4,3 -0,8 3,3 -4,1

4,5 3,8 4,7 -3,6

6,5 8,0 6,4 5,1

7,2 6,4 6,8 4,7

6,7 7,2 10,5 7,3

7,8 8,5 7,0 7,1

8,4 9,1 7,0 6,4

2,1 0,4 0,7 -0,4

-

-7,0 -8,9 -11,6 -14,5 -11,9

-8,0 -10,4 -5,7 -5,0

2,7 -5,5 -0,5 -6,6 -3,1

-21,2 -34,9 -21,3 -14,5

3,7 2,8 0,1 1,9 -0,6

-5,9 -14,9 -16,2 -8,7

-2,0 0,6 -9,8 -12,7

6,8 4,8 -0,7 4,6 4,6

11,1 8,3 7,0 1,4

4,8 3,6 -1,1 4,2 4,9

4,4 4,7 7,3 -5,3

4,1 5,6 1,2 1,5 4,2

0,3 3,3 -1,7 6,4

7,9 6,9 4,7 10,0

a Odgovarajuće vrijednosti prije samostalnosti izračunate su kao ponderirani udjeli u ukupnom gospodarskom rastu. Izvor: United Nations Statistical Division (2007).

Stopa nezaposlenosti Stopa nezaposlenosti (metoda ILO-a) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990−2005. Istočna Srednja Europa Poljska Slovenija Češka Slovačka Mađarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija

6,5 4,7 0,7 1,7

11,8 8,2 4,1 6,6 8,5

17,6 5,8 7,9 16,2 7,2

14,7 7,3 6,1 14,5 7,7

9,5 1,7 -

9,1 26,5 22,3 18,4 12,9 12,3 14,9 17,7 18,4 16,8 16,4 15,8 15,0 14,4 11,1 15,3 16,4 12,8 11,1 12,5 13,7 12,2 16,0 17,9 17,3 16,3 13,5 12,2 10,7 3,0 8,2 10,4 10,9 9,5 6,6 8,9 10,4 11,8 10,5 8,8 8,4 7,4 6,2 7,2

16,0 13,2 8,5

0,6 -

1,5 0,3 -

8,5 7,3 12,0 9,1

Izvor: ILO (2007).

13,6 11,5 2,6 11,4 9,8

3,7 2,3 3,5 5,2

16,4 9,1 3,5 12,9 11,9

6,6 5,8 3,5 5,9

16,0 9,0 3,2 13,7 10,7

7,6 6,5 17,4 8,1

14,9 7,4 2,9 13,1 10,2

9,7 6,6 17,1 9,5

13,2 7,3 3,5 11,3 9,9

9,9 7,2 16,4 9,7

10,3 7,1 5,2 11,8 8,7

9,6 7,0 14,1 11,8

10,4 7,7 7,5 12,5 7,8

9,8 9,2 13,2 13,3

13,1 7,4 9,4 16,2 7,0

12,2 9,1 14,6 12,6

15,1 7,2 8,8 18,6 6,4

13,6 7,8 16,4 9,8

17,5 5,9 8,9 19,2 5,7

12,6 7,7 17,4 8,9

20,0 5,9 9,8 18,5 5,8

10,3 8,5 13,8 7,9

20,0 6,6 10,3 17,4 5,7

10,0 8,6 12,4 8,0

19,1 6,1 9,5 18,1 6,1

9,7 7,9 8,5 7,4 11,4 8,3 7,8 -

336

Stopa inflacije Stopa inflacije CPI (postotna promjena u odnosu prema prethodnoj godini) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990−2005. Istočna Srednja Europa Poljska Slovenija Češka Slovačka Mađarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija

555,4 552,0 29,0

76,7 70,3 56,7 61,2 34,2

23,8 -

104,0 226,0 85,0 22,6 7,8 12,7 33,2 20,6 0,4 0,1 3,1 7,8 0,5 2,3 338,4 91,3 72,9 96,1 62,1 121,6 1058,4 18,7 2,6 10,3 7,4 5,8 2,2 6,3 230,6 211,2 255,2 136,8 32,2 38,8 154,8 59,1 45,8 45,7 34,5 22,5 15,3 11,9

5,3

45,3 43,0 11,1 10,2 22,9

36,9 31,7 14,3 25,0 22,5

33,3 28,1 19,8 21,0 13,4 9,8 9,9 9,5 8,8 13,4 9,9 5,8 18,9 28,3 23,6

283,0 969,0 89,8 47,7 28,8 172,0 243,3 108,8 35,9 25,0 216,0 1020,0410,2 72,2 39,7 100,0 1648,0874,6 307,6 197,5

23,1 17,6 24,6 47,7

15,1 8,4 8,4 6,1 18,3

10,6 8,4 8,9 14,8

11,7 7,3 10,4 7,9 6,1 8,9 10,7 2,1 3,9 6,7 10,6 12,0 14,2 10,0 9,8

5,5 8,4 4,7 7,3 9,2

1,9 7,5 1,8 3,3 5,3

0,8 5,6 0,1 8,6 4,6

3,6 3,6 2,8 7,5 6,8

2,1 2,5 1,8 2,7 3,6

53,4 50,0 9,8 12,7 16,3

2,4 35,2 5,0 120,2 9,0 86,9

8,2 3,3 4,0 5,7 3,6 1,3 3,0 4,1 99,0 4,7 2,4 2,7 2,5 1,9 2,9 6,2 6,8 42,7 5,1 0,8 1,0 1,3 0,3 -1,2 1,2 2,7 120,2 27,7 85,7 20,8 21,5 15,8 13,7 10,9 12,7 212,8

Izvor: IMF (2007).

Razvoj realnih plaća Razvoj realnih plaća (postotna promjena u odnosu prema prethodnoj godini) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990−2005. Istočna Srednja Europa Poljska Slovenija Češka Slovačka Mađarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija

-24,4 -26,5 -5,5 -5,7 -3,7

-0,3 -15,0 -26,3 -26,3 -7,0

-2,7 -2,9 10,2 8,9 -1,4

5,3 5,6

- -6,6 26,4 24,4 19,6 -16,9 -0,2 9,9 17,7 11,6 8,1 -38,9 5,8 -8,7 -21,7 -5,5 -17,1 -16,6 20,7 6,9 1,3 -0,5 1,5 -18,8 -13,1 -16,8 0,3 12,5 9,3 -22,7 3,9 -2,4 4,2 5,1 2,4

6,1 11,2 11,0 3,7 0,8 4,1 10,8 10,6 13,1

9,4 -3,7 0,3

8,2 9,0

-39,1 -34,4 2,3 10,1 - 8,2 -28,9 -38,1 -39,0 14,2 -3,0 -32,7 0,4 -7,9

8,0 7,8 9,3 10,9

0,5 3,4 -1,6 0,1

Izvor: WIIW (2006).

-2,9 14,4 3,8 -3,9 -3,9

0,5 6,0 7,8 3,0 7,2

3,0 4,7 8,7 4,3 -12,2

6,2 -2,6 3,5 -28,0

5,7 4,4 8,7 7,1 -5,0

2,1 -8,8 3,3 6,4

7,3 2,9 1,3 6,5 4,9

7,6 3,6 13,4 4,7

4,5 1,5 -1,4 1,7 3,6

6,7 5,3 12,8 -13,3

4,7 3,0 6,2 -2,8 2,5

6,9 2,9 4,8 -22,0

1,0 1,4 2,4 -4,5 1,5

6,3 3,0 -5,1 20,9

2,5 3,1 3,8 1,0 6,4

6,1 3,5 -0,3 19,9

0,7 2,1 5,4 5,8 13,6

7,6 6,0 3,8 16,2

3,4 1,8 6,5 -2,0 9,2

0,7 2,1 3,7 2,5 -1,0

5,2 2,4 4,9 10,7

2,6 3,5 3,4 6,3 6,2

6,4 9,7 7,8 10,2

0,4 0,4 2,4 0,1 1,3

337

Bruto zaduženost zemlje u inozemstvu Bruto zaduženost zemlje u inozemstvu (u postocima izvoza) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990−2005. Istočna Srednja Europa Poljska - 163,6 148,3 128,5 128,1 131,2 180,6 148,3 141,8 135,3 133,2 123,0 122,9 140,4 Slovenija - 23,5 26,1 50,9 53,3 64,3 66,7 65,3 81,2 81,6 82,4 84,9 95,5 97,2 109,9 70,2 Češka - 71,7 52,9 56,3 61,6 71,0 74,9 69,4 72,8 59,8 56,2 53,4 55,3 53,8 54,2 61,7 Slovačka n.v. 50,6 46,3 53,1 71,5 103,9 86,7 90,7 76,0 74,1 69,4 65,8 69,0 77,5 71,9 Mađarska - 161,0 128,3 99,1 91,5 100,9 86,4 87,8 86,4 100,0 102,5 110,9 105,0 Balkan Albanija - 521,2 431,4 258,5 230,2 398,4 229,5 216,9 173,1 148,6 117,5 108,3 90,4 80,1 231,1 Bugarska 288,0 273,9 294,8 295,5 213,2 152,2 146,8 151,0 173,8 200,1 156,0 146,6 126,4 113,2 111,8 112,2 184,7 Rumunjska 18,2 39,9 69,4 76,7 76,1 69,7 87,4 97,5 100,7 98,7 91,8 98,6 94,5 97,5 99,4 117,4 83,3 Baltik Estonija -. 53,0 72,5 67,5 76,0 62,1 66,7 81,6 93,2 103,6 107,8 78,4 Letonija - 74,2 80,7 97,3 94,7 138,4 146,3 165,9 171,2 181,3 202,6 213,1 142,3 Litva - 57,2 64,0 70,9 113,1 94,2 88,5 75,0 79,1 81,4 87,2 81,0 Rusija - 171,4 155,6 130,9 126,6 180,7 210,1 222,0 139,6 134,0 115,0 110,5 96,2 99,5 145,5

Izvor: WIIW (2006).

U oba scenarija najvažniju ulogu imaju dvije skupine aktera: elite koje politički odlučuju i njihovi birači (Przeworski, 1991, 162. i d.). Njihova interakcija određuje kojom se strategijom privredne politike kreće i kakve su njezine posljedice za demokratsku konsolidaciju. Ako birači imaju povjerenja u vladu, ona može odabrati “tvrdu” opciju radikalne i brze ekonomske transformacije (“big bang”). To se može izraziti u sljedećem obrascu: Radikalna reforma > Postupna reforma > Status quo, dakle: R>P>S Ne budu li reformski uspjesi dostatno brzi i porastu li socijalni troškovi u stanovništvu, opada povjerenje mnogih birača u politiku radikalne privredne reforme i zaoštrava se politička opozicija u odnosu prema njoj. Racionalan odgovor političarâ u natjecateljskim demokracijama na taj gubitak povjerenja bio bi - s obzirom na slijedeće izbore - ublažavanje radikalne strategije, smanjivanje socijalnih troškova, izbjegavanje udara u socijalnoj politici i lagani prijelaz na politiku postupnih reformi. Obrazac bi tada glasio: P > R > S. Ako se ni postupnom privrednom politikom osjetno ne poboljšaju životni položaj i životne perspektive i ako resursi nisu dostatni za djelotvornu socijalnu politiku kompenzacija, to obično završava u strahovima stanovništva od nazadovanja i budućnosti. To uzrokuje novi gubitak povjerenja građana u

338

reformsku politiku. Preferencije građana u odnosu prema privrednoj politici pomicat će se od (usporediti Przeworski, 1991, 164): P>S>R

prema

S>P>R

Prikazana logika ekonomskih reformi u demokratskim uvjetima pokazuje da nisu vjerojatne optimalne ili samo dosljedne privredne reforme u demokratskim uvjetima i, poredbeno gledano, u kratkim izbornim ciklusima u Istočnoj Europi. Ta se postavka doista empirijski potvrdila u većini istočnoeuropskih zemalja. U proces ekonomskih reformi najradikalnije je nedvojbeno startao poljski ministar privrede Leszek Balcerowicz. Premda je neoliberalna privredna politika, koja je počela pod Balcerowiczem 1989.-1990. i koju je nastavila Hanna Suchocka 1992-1993, premijerka Demokratskog saveza,151 ukazivala na uspjehe u makroekonomskoj stabilizaciji (OECD, 1993, 121), prema iskustvu većine stanovništva socijalne su žrtve bile prevelike. Poljaci su 1993. smijenili koalicijsku vladu stranaka sljednica Solidarnosti i izabrali postkomunistički lijevi savez (SLD), bivši blok Seljačke stranke (PSL) i socijaldemokratsku Uniju rada (UP). Sve tri stranke u izbornoj su se borbi izričito izjasnile protiv tempa neoliberalnih reformi, a za sporiji, postupni kurs. 152 Neposredno nakon što su ušle u vladu one su dosljedno zagovarale jaču ulogu države u socijalnoj i privrednoj politici i usporile su tempo reformi. I u Mađarskoj, gdje je vlada desnog centra (1990-1994) pod Józsefom Antallom provodila umjereni kurs privredne reforme, nisu bili jednako raspodijeljeni troškovi i koristi od takve privredne politike u stanovništvu. Stoga su mađarski birački pripremili vladinim strankama uništavajući poraz i s apsolutnom većinom mandata u parlamentu izabrali 1994. postkomunistički USP pod Gyulom Hornom za dominantnu stranku u vladi (Körösényi, 1997, 176-177). Smjena građanskog predsjednika države i građanske vlade 1994. zbog nedostatnih uspjeha u reformi i neprestanog opadanja životnog standarda još je jedan primjer propasti prvih građanskih vlada nakon promjene sustava. Smijenjena je i socijalističko-liberalna koalicijska vlada 1998. No, tada zapravo nisu bili presudni privredno-politički razlozi nego reorganizacija liberalnokonzervativnoga stranačkog tabora i iskrivljujući disproporcijski učinci mađarskoga izbornog sustava (Ágh, 1998, 7). Čak ni “neoliberalna privredna politika” češkog premijera Václava Klausa, koji je od 1993. do 1997. kontinuirano vodio češku vladu, nije uvjerljiv protuprimjer skicirane sveze između privredne politike i izbornog uspjeha u postkomunističkoj Istočnoj Europi. Klaus, doduše, gotovo i nije promijenio neoliberalnu retoriku tijekom svog mandata u vladi kad je, kao priznati tačerist, zahtijevao “tržišnu privredu bez pridjeva”. No, pažljive analize češke privredne politike otkrile su da već polovicom devedesetihih godina radikalnu neoliberalnu retoriku uglavnom nisu slijedile jednako radikalne privredne reforme. To napose 151

Demokratski savez jedna je od političkih stranaka koje su proizašle iz sindikalnog pokreta. Ne treba koristiti jednouzročnu argumentaciju prema kojoj je privredna politika vlade bila jedini razlog izbornog poraza. No, prema analizama izbora nema dvojbe da je razočaranje rezultatima privredne reformw bilo presudno za pobjedu postkomunističke opozicije. 152

339

vrijedi za način privatizacije, prestrukturiranje velikih državnih poduzeća, politiku tržišta rada, pa čak i proračunsku politiku (OECD Economic Surveys The Czech Republic 1996; Jennewein i Larischova, 1996, 223. i d.). Propusti u politici privredne reforme jasno su se izrazili u ekonomskoj krizi 1997. godine. Potkraj 1997. ona je uzrokovala – a u svezi s nekim korupcijskim slučajevima u najvećoj vladinoj stranci ODS-u (Demokratskoj građanskoj stranci) – raspad koalicije u vladinu taboru i iznuđeni odstup Václava Klausa. U slijedećim parlamentarnim izborima 1998. godine smijenjena je liberalno-konzervativna koalicija i zamijenjena vladom koju su vodili socijaldemokrati, a koja je zagovarala postupnu i socijalnopolitički elastičniju preobrazbu privrede. No, ni privredna politika koja je uvelike bila usmjerena na status quo nije zaštitila prve postkomunističke vlade od smjene i gubitka vlasti. To potvrđuju primjeri rumunjskih i bugarskih vlada koje su vodili postkomunisti ili “građanskih” vlada u Albaniji. Okolnosti njihove smjene (1996. u Rumunjskoj i Bugarskoj) ili njihova prisilnog odstupa (1997. u Albaniji) pokazuju da su u tim zemljama štete za demokraciju i njezinu konsolidaciju bile mnogo veće nego u državama koje su otpočetka provodile radikalnu privrednu strategiju. Kad su privatizacije počele, tekle su nekontrolirano i više su pogodovale staroj nomenklaturi nego u srednjoistočnoeuropskim zemljama. Ekonomska preobrazba tekla je manje od “plana do tržišta” nego od “plana do klana”, kako se još 1990. pribojavao istraživač Istočne Europe David Stark (1990). U tim je zemljama izgubljeno dragocjeno vrijeme za privredne reforme, a znatno je izgubljeno i povjerenje u tržišnu privredu i demokraciju. Je li, dakle, staza postupnih reformi kraljevski put koji pronalazi zlatnu sredinu između ekonomske učinkovitosti, zahtjeva socijalne politike i demokratskih nužnosti? Prikazani uzajamni učinci između privrednih reformi, preferencija birača i računica političkih elita bliski su toj pretpostavci. Različita reformska iskustva u postkomunističkoj Istočnoj Europi153 pokazuju pak (usporediti tablicu 29) da nema ni općega kraljevskog puta ni puta koji bi mogao biti pravocrtan. Štoviše, postoje dva logična i ujedno empirijski potvrđena razloga zbog kojih put privredne transformacije obično teče cik-cak, to jest između radikalnih reformi, postupnosti i orijentacije na status quo. 1. Neposredne postkomunističke vlade jednostavno su se slomile pod silnim reformskim teretom prvih mjera privredne preobrazbe. Po pravilu ih je smijenila opozicija koja je dobila izbore uglavnom zato što je obećavala kurs postupnih reformi. Samo su u krajnje rijetkim slučajevima one mogle i ispuniti očekivanja građana u pogledu blagostanja što su ih budile u izborima, te su, kao u iznimnom slučaju Češke 1996, bile opet izabrane. Kurs cik-caka u privrednoj politici bivao je zapečaćen gotovo obvezatnom smjenom političkih stranaka na vlasti nakon jednoga zakonodavnog razdoblja i tako je, paradoksalno, uzrokovao važan napredak u konsolidaciji, naime postautokratsku smjenu vlasti (turnover test), koju su zahtijevali Huntington (1991) i drugi. 153

Usporediti različite uspjehe reformi u Mađarskoj, Češkoj i Sloveniji, na jednoj, i Albaniji, Rumunjskoj i Bugarskoj, na drugoj strani.

340

2.

Privredna politika većine vlada bila je nedosljedna i unutar jednoga zakonodavnog razdoblja. Neposredno nakon pobjeda u izborima one su većinom najavljivale radikalne reforme; kako je tijekom vremena na vlasti slabila potpora građana zbog gubitaka ekonomskog blagostanja i socijalnih tereta, mnoge su vlade zbog približavanja izbora tendirale ka postupnoj privrednoj politici ili čak privrednoj politici koja je bila usmjerena na status quo.154

Iz perspektive političara koji su nužno ponajprije zainteresirani za uspjehe u izborima, optimalna straegija privredne politike u istočnoeuropskim reformskim zemljama bila je nedosljedna (Przeworski, 1991, 174). Premda je s gledišta ekonomske znanosti ta nedosljedna strategija u ovladavanju enormnim problemima u reformi sve drugo do optimalna, niz istočnoeuropskih zemalja ostvario je začuđujuće uspješne privredne bilance unatoč poučcima iz ekonomskih udžbenika ili fino konstruiranom pesimizmu političke ekonomije. To napose vrijedi za Estoniju, Sloveniju, Mađarsku, Češku, Poljsku, pa čak i Slovačku (usporediti tablicu 38). Dva su čimbenika osobito jače pozitivno utjecala od pretpostavljenih destruktivnih interferencija istodobnog uvođenja tržišne privrede i demokracije: • visok stupanj obrazovanja i izobrazbe stanovništva u srednjoistočnim europskim zemljama pokazao se kao enormna proizvodna snaga u tržišnoj privredi, a za kojom nisu mogle posegnuti ni zemlje Latinske Amerike, ni Jugoistočne Azije, pa čak ni Južne Europe na početku promjena svojih režima u demokraciju. • Blizina Zapadne Europe i izglednost primanja u Europsku Uniju (EU) 2004. razvili su se u čimbenika push and pull, koji je poticao forsiranu modernizaciju. Privlačnost članstva u Europskoj Uniji i njezine financijske i logističke pomoći pokazale su se kao premoćan čimbenik privredne transformacije u osam novih država članica Europske Unije (Kneuer, 2006). Singularnim problemima državnosti, demokratizacije političkih struktura, ekonomske preobrazbe i istodobnosti koja ih nadsvođuje i usložnjuje treba pridodati i četvrtu problematiku koja promjenu sustava u Istočnoj Europi razlikuje od procesa demokratizacije u drugom valu i od većine zemalja u Južnoj Europi i Latinskoj Americi: posrijedi uglavnom nisu, uz malobrojne iznimke, redemokratizacije nego prva puna demokratizacija političkih sustava. Stoga nema demokratski provjerenih političkih elita (kao u Zapadnoj Njemačkoj nakon 1945.), predautoritarnih demokratskih političkih stranaka i institucija (kao u Urugvaju i Čileu) ili tradicija civilnog društva (kao u Zapadnoj Njemačkoj i Italiji) na koje bi se moglo materijalno ili idejno nadovezati. Ako su takva 154

To zapravo nije samo transformacijska pojava u Istočnoj Europi nego se, uz blago promijenjene pretpostavke i argumente, o teoremu “political business cycle” raspravlja i u zapadnim demokracijama s razvijenom tržišnom privredom. Ondje (prijeporna) postavka glasi: što su bliži izbori, to su službene vlade sklonije sustavno povećavati državne izdatke kako bi raspodijelile privredno-političke i socijalno-političke darove.

341

iskustva i postojala – kao u Čehoslovačkoj (1919-1938.) ili, u manjoj mjeri, u Mađarskoj, Poljskoj i baltičkim držvama – bila su mnogo slabije izražena i uvelike su izblijedjela (Glaeßner, 1994, 141). Iz posebne problematike promjene sustava u Istočnoj Europi proizlazi da je uspjeh dvostruke i trostruke transformacije ovisio o rješenju problema državnosti, ponašanju elita, sekvencioniranju reformi, institucionalnom oblikovanju političkog sustava, kao i o uspjehu društveno-ekonomske modernizacije, te da u istočnijoj Istočnoj Europi još ovisi o tome. U nastavku treba analizirati putove transformacije, institucionalizaciju i konsolidaciju postkomunističkih demokracija na konkretnim primjerima odabranih istočnoeuropskih zemalja. Treba posebno pokazati kako se i zašto – unatoč posebnoj problematici višestruke transformacije - cijeli niz transformacijskih država u Istočnoj Europi (ponajprije u Srednjoj i Sjevernoj Europi) konsolidirao brže nego u svim ostalim regijama svijeta u trećem valu demokratizacije (usporediti Bertelsmann Stiftung, 2004, 2005; Freedom House od 1990; Schmitter i Schneider, 2004, 59. i d.).

2. Putovi transformacije: od komunističkog režima do demokracije Uzmu li se u obzir unutarnji i vanjski uzroci raspada autokratskih režima, idealtipski se može navesti najmanje šest uzročnih konstelacija kraja autokratskih oblika vladavine u 20. stoljeću: • egzistencijalno opasna kriza legitimnosti zbog ekonomske neučinkovitosti autokratskog sustava; • egzistencijalno opasna kriza legitimnosti zbog ekonomske učinkovitosti autokratskog sustava; • egzistencijalno opasna kriza legitimnosti zbog ključnih političkih događaja; • ratni porazi autokratskih režima; • izostanak egzistencijalno važne izvanjske potpore; • domino-učinak slamanja autokratskih režima u regiji i (u manjoj mjeri) u globalnom opsegu. Za svaki od tih uzroka mogu se navesti zemlje u kojima su politički sustavi demokratizirani tijekom “trećeg vala”. Ustvari, slomovi pojedinih režima rijetko se jednoznačno mogu svesti na jedan jedini, nadmoćni “uzrok”. To je najprije moguće u slučaju ratnih poraza, kao što potvrđuju primjeri Njemačke, Italije i Japana nakon 1945. Većinom su posrijedi konstelacije uzroka, dakle povezivanje više pojedinih uzroka koji su naposljetku doveli do sloma starog režima. Promatraju li se slomovi režima u trećem valu demokratizacije iz perspektive transformacijskih regija Južne Europe, Latinske Amerike, Istočne Azije, Afrike i Istočne Europe, uočava se da su u četiri prvonavedene areas kraj autokratskih sustava vladavine uzrokovale vrlo različite konstelacije uzroka. I tu je istočnoeuropska regija iznimka. U njoj se, naime, može raspoznati nadmoćan

342

zajednički uzročni obrazac koji je doveo do propasti gotovo svih komunističkih režima. U regiji nije bilo ni ratnih poraza režima niti su uspješni zamasi u društveno-ekonomskoj modernizaciji izazvali autokratske elite vlasti, kao u Tajvanu i Južnoj Koreji. Ako se Gorbačovljevo preuzimanje vlasti 1985. ex post ne stilizira u premoćan ključni događaj, raspoznaju se mnogi važni događaji155 tijekom promjena sustava, ali oni uglavnom nisu bili sam uzrok nego političke posljedice dubljih uzroka. Izuzme li se prvotno Sovjetski Savez, u slomovima režima u gotovo svim istočnoeuropskim zemljama156 raspoznaje se sljedeći zajednički uzročni lanac: zaoštravanje krize legitimnosti zbog privrednih neučinkovitosti vodi ka pokušajima reformi u Sovjetskom Savezu, tijekom kojih, a najkasnije 1988, konačnim odustajanjem od Brežnjevljeve doktrine Gorbačov oduzima izvanjsko jamstvo postojanja bratskim zemljama realnog socijalizma. Oduzimanje sovjetskog jamstva postojanja zaoštrilo je probleme legitimnosti komunističkih vlastodržaca u bratskim istočnoeuropskim državama i smanjilo rizik od prosvjeda političkih pokreta opozicije. Kad je 1989. komunističko vodstvo Ujedinjene radničke stranke Poljske pristalo na poluslobodne izbore, a mađarski ministar vanjskih poslova Gyula Horn prerezao željeznu zavjesu, u pojedinim su zemljama porasli prosvjedni pokreti. Sljedeći lanac događaja proizveo je zarazne učinke na cijelom prostoru Istočne Europe, koji su omogućili da se komunistički režimi sruše, bez velikog otpora, poput domino kockica. Promjene sustava u Istočnoj Europi nisu počele revolucijama157 nego implozijom starih, izrabljenih režima (među ostalim, Beyme, 1994, 51. i d.; Offe, 1997, 215). Latentno i sve zaoštrenije delegitimiranje oblika vladavine i vladavinskih elita realnog socijalizma dugoročno je prouzrokovalo krizu komunističkih režima u Istočnoj Europi, “ali se trenutak sloma režima kratkoročno može objasniti samo međunarodnim kontekstom, osobito oklijevajućim ponašanjem Sovjetskog Saveta” (Beyme, 1994, 61). Domino-učinak i brzina implozije komunističkih režima gotovo bez reakcije u teorijama sustava objašnjivi su pomoću paradoksa: uska unutarnja politička povezanost parcijalnih društvenih sustava i vanjskopolitička povezanost komunističkih država, koja je desetljećima jamčila stabilnost njihove vlasti, u krizi sustava 1989. uzrokovali su ubrzanu kolektivnu propast svih istočnoeuropskih komunističkih država. Predmoderni komunistički diktat sustava političke vladavine nad svim ostalim parcijalnim društvenim sustavima (privredom, pravom, kulturom, znanošću itd.) oduzeo je tim parcijalnim sustavima samoupravljanje (Luhmann) i samoodgovornost i omogućio da u velikoj krizi sustava 1989. sve parcijalne društvene krize nefiltrirano eksplodiraju 155

Primjerice: Sovjetski Savez: 1985. Gorbačov postaje generalni sekretar KP SSSR-a; 1988. kraj “Brežnjevljeve doktrine” o ograničenoj suverenosti država Varšavskog ugovora; Poljska: 1980. osnutak Solidarnosti; 1981. uvođenje ratnog prava; 1989. okrugli stol i (gotovo) slobodni izbori; Mađarska: 1988. smjena Jánosa Kádára s vrha partije i države; 1989. okrugli stol i otvaranje “željezne zavjese”; DR Njemačka: 1989. masovni bijeg, masovne demonstracije i otvaranje njemačko-njemačke granice. 156 Djelomične su iznimke Jugoslavija, Albanija i Rumunjska koje nisu bile izravno pod hegemonijskom zaštitom i dohvatom Sovjetskog Saveza, ali je i njihovo postojanje neizravno u velikoj mjeri ovisilo o opastanku “komunističkog tabora”. 157 O pojmu revolucije usporediti, među ostalim, Rittberger (1973).

343

u svenadležnomu političkom sustavu. Zatvorenost sustava takozvanoga Istočnog bloka pod diktatom Sovjetskog Saveza i pod unutarnjim štitom Varšavskog ugovora prvotno je bila važna pretpostavka preživljavanja komunističkih režima i u vanjskoj politici.158 No u trenutku u kojemu se raspao element unutarnje i vanjske zatvorenosti, on je povukao za sobom i ostale dijelove sustava. U Istočnoj Europi su perestrojka, odustajanje od Brežnjevljeve doktrine, sustavska priznanja Solidarnosti i otvaranje granice u Mađarskoj uzrokovali egzistencijalnu krizu komunističkog vladavinskog bloka. Preuska “internacionalistička” povezanost komunističkih “bratskih država” u vanjskoj politici i preuska povezanost parcijalnih sustava u unutarnjoj politici proizveli su jednak uzročni obrazac zajedničkog sloma gotovo svih komunističkih sustava vladavine u Istočnoj Europi (Pollack, 1990). Takva argumentacija teorije sustava nedvojbeno najbolje rasvjetljuje zajedničke uzroke implozije komunističkih sustava. No ona uvelike zakazuje u objašnjenju različitih tijekova promjena sustava. Takva se objašnjenja mogu steći samo iz konkretne analize aktera djelovanja u specifičnim sklopovima. A budući da su se međusobno razlikovale konkretne nacionalne okolnosti, respektivne konstelacije relevantnih političkih aktera transformacije i njihove strategije u pojedinim zemljama, odatle su proizašli vidljivo različiti procesni oblici – nasuprot uvelike sličnim uzročnim obrascima – propasti komunističkih režima u Istočnoj Europi. U teorijskom dijelu naše analize utvrdili smo šest idealtipskih procesnih oblika u tri vala demokratizacije u 20. stoljeću: • dugotrajna evolucija, • promjena sustava kojom se upravlja odozgo, • promjena sustava koja je iznuđena odozdo, • pogodbena promjena sustava, • kolaps režima, • raspad i osnutak novih država. Prvi procesni oblik dugotrajne evolucije liberalnih i demokratskih struktura te struktura pravne države bio je tipičan za klasične slučajeve prvoga vala demokratizacije u SAD-u, Velikoj Britaniji ili Francuskoj. On ne dolazi u obzir za nagle promjene sustava u Istočnoj Europi. Za ostalih pet putova transformacije postoje primjeri u Istočnoj Europi nakon 1989. Kojim se putem stvarno koračalo, u velikoj je mjeri bilo povezano s postojanjem, respektivnom konstelacijom političke vlasti i započetom strategijom transformacije četiriju sljedećih relevantnih aktera (Przeworski, 1991, 67. i d.): • ortodoksnih hardliners starog režima, • reformskih softliners starog režima, • umjerenih snaga u opoziciji, • radikalnih snaga u opoziciji. 158

To vrijedi u ekonomskom, ali i u vojnom smislu. Postalo je osobito očito u krizama režima u DR Njemačkoj 1953, Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968.

344

Oslanjajući se na taj pristup tumačenju u teorijama aktera i uvažavajući konkretne strukturne uvjete djelovanja, u nastavku treba ilustrirati svaki navedeni put transformacije pomoću osobito tipičnih primjera u Istočnoj Europi. 2. 1. Odozgo kontrolirana promjena sustava: Balkan159 U većini studija o transformaciji u Istočnoj Europi kao uzorni primjeri “odozgo upravljane” promjene režima posebno se navode Albanija, Bugarska i Rumunjska (Beyme, 1994, 95; Glaeßner, 1994, 211; Merkel, 1996b, 84; itd.). Točna analiza tih triju slučajeva pokazuje da je, paradoksalno, najjača kontrola odozgo bila u Rumunjskoj, gdje je promjena sustava počela “revolucionarnim” nemirima, znatnim nasiljem i mnogim smrtnim žrtvama.160 Ta postavka potrebuje najprije kratko definicijsko, a potom i dulje empirijsko-deskriptivno objašnjenje. Ako “kontrolu odozgo” definiramo tako da elite starog režima ne iniciraju samo promjenu sustava nego i određuju na koji se način raspada stari autokratski režim te kako se i koje strukture novog poretka vladavine etabliraju, Rumunjska je nedvojbeno ogledni primjer “odozgo” orkestrirane i kontrolirane transformacije. Skupina “odozgo kontroliranih promjena sustava” može, doduše, obuhvatiti i Albaniju i Bugarsku, ali je u njima faza kontrole starih komunističkih elita bila znatno kraća. U Albaniji su pod “domino-pritiskom” događaja u Istočnoj Europi komunističke elite starog režima inicirale oprezno otvaranje potpuno zatvorene autokracije. Još u prosincu 1989. Ramiz Alija, prvi sekretar Albanske partije rada koja je vladala sama, izjavio je u povodu rumunjskih nemira da kriza komunističkog režima u Rumunjskoj i ostaloj Istočnoj Europi ne znači “krizu socijalizma u teoriji i praksi”, nego pogađa sovjetizirane države takozvanoga Istočnog bloka: “Prema tome, događaji se odvijaju tako da to nema nikakve veze s nama” (nav. u: Biberaj, 1992, 189). Nakon godinu dana Alija je morao dopustiti legalizaciju konkurentskih političkih stranaka. Nakon samo tri mjeseca, u ožujku 1991, u Albaniji su održani prvi demokratski izbori. Vladajuće komunističke elite jedva su dale vremena opozicijskim strankama da se organiziraju i pripreme za izbore. “Postkomunisti”, koji su se nazvali Socijalističkom partijom rada, kontrolirali su državni aparat, medije i najvažnije ekonomske resurse u zemlji. Stoga je njihova izborna pobjeda s 56,2 posto glasova birača bila uvjerljiva, osobito na selu (Domaschke, 1997, 274), jer ondje gotovo i nije bilo alternativnih, nedržavnih izvora informiranja, a birači su u prosjeku bili stariji, neobrazovaniji i konformističniji nego u gradovima. Opozicija nije priznala rezultate izbora zbog očitih neregularnosti. Društveni nemiri, koji su pratili već izbornu borbu, opet su se zaoštrili neposredno prije faze naknadnih izbora. Opozicija je koristila izvanparlamentarni 159

Na ovome mjestu u razmatranja nisu uključene Jugoslavija i njezine države sljednice. Ipak, brz napredak u konsolidaciji svoje demokracije, koja je devedesetih godina još bila defektna, osobito je ostvarila Hrvatska nakon smrti Franje Tuđmana (Bertelsman Stiftung, 2003, 2006). 160 Kako nema službenih odnosno pouzdanih brojki o žrtvama nemira u prosincu 1989, procjene variraju između “otprilike 1.000” (Gallagher, 1995, 342) i “2.000 do 6.000” (Linz i Stepan, 1996, 346).

345

pritisak, te su u ožujku 1992. provedeni novi parlamentarni izbori. Vladajućim “socijalistima” oko Ramiza Alije kontrola je počela kliziti iz ruku. Rapidan gubitak kontrole i vlasti zapečatilo je političko strmoglavljivanje u parlamentarnim izborima. Udio birača opozicijske Demokratske stranke (PDSh) oko Salija Berishe porastao je s 38,7 (1991) na 62,1 posto (1992), dok su socijalisti (PDSSh) za sobom imali samo još 25,7 posto birača. Pod dojmom izborne katastrofe Ramiz Alija je odstupio kao predsjednik države, a Sali Berisha izabran je za njegova nasljednika u parlamentu kojim je dominirala njegova stranka. Alija je bio uhićen i osuđen na dulju kaznu zatvora. U proljeće 1992. postkomunistički neosocijalisti potpuno su izgubili kontrolu nad promjenom sustava u Albaniji. Osim toga, uzme li se u obzir da u kratkom razdoblju od kraja 1990. do početka 1992. gotovo i nisu provedene dublje političke i društvene reforme izvan formalnih demokratskih institucija i postupaka, o transformaciji kojom su odozgo upravljale elite starog režima može se govoriti u vrlo kratkoj fazi – od jeseni 1990. do proljeća 1992. Komunističke elite starog režima u Albaniji jedva su dvije godine raspolagale - kako tipičnima, tako i nužnima - prednostima i resursima koji su omogućavali upravljanjem sporom promjenom sustava “odozgo” (Merkel, Puhle i dr. 2006, 423. i d.): • monopolističkom kontrolom državnog aparata, • znatnom moći raspolaganja privredom, • zamašnom kontrolom informativnih medija, napose (državne) televizije, • vakuumom u civilnom društvu koji nije omogućavao djelotvornu socijalnu protumoć u odnosu prema etatističkoj supremaciji i koji je stanovništvo činio gotovo nezaštićenim od manipulacija države. Kako se pretjerana izborna obećanja vladajućih socijalista nisu mogla ispuniti i kako su potpuno nerealna očekivanja stanovništva od tržišne privrede i demokracije propala zbog kolapsa industrije i brzog propadanja poljoprivrede, razočarano stanovništvo okrenulo se također nerealnim i demagoškim izbornim obećanjima opozicijske Demokratske stranke. Kad je ona došla na vlast, umnogome je slijedila vlastiti obrazac upravljanja “odozgo”. Stvarno ga nisu više provodile samo razvlaštene elite starog režima nego i nove elite dvojbene “demokratske” opozicije.161 U Bugarskoj je put transformacije bio sličan albanskome. I u Bugarskoj je, kao u Albaniji i Rumunjskoj, do 1989. postojao vrlo zatvoren komunistički sustav koji je još umnogome imao crte totalitarne vladavine (Linz i Stepan, 1996, 336). Nasuprot Albaniji, oprezno otvaranje režima nije pokrenuo partijski i državni vrh, nego je počelo unutarpartijskim pučem protiv starog staljinista Todora Živkova, koji je Komunističku partiju Bugarske vodio od 1954. do 10. studenoga 1989. Nema zapravo sumnje da su pad Živkova planirali i proveli najviši vodeći krugovi Komunističke partije. On je najusporediviji sa 161

Koliko su skromni bili reformski uspjesi sve koruptnije “građanske” vlade pod Berishom nakon četiri godine pokazali su besprimjerni nemiri 1997, nalik na građanski rat, i rapidno propadanje državnosti zemlje. Novi izbori, koji su opet bili iznuđeni izvan parlamenta, doveli su do povratka socijalista na vlast ( Merkel, Puhle i dr., 2006, 433. i d.)..

346

svrgavanjem Ericha Honeckera od strane Politbiroa Jedinstvene socijalističke Partije DR Njemačke (SED) u jesen 1989. Unutarpartijski nezadovoljnici oko predsjednika komunističke Narodne skupštine Petra Mladenova i bivšega ideološkog šefa partije Aleksandra Lilova prvotno su više bili orijentirani na Gorbačovljev reformskokomunistički kurs Perestrojke nego na mjere potpune liberalizacije i demokratizacije zapadnog podrijetla (Gallagher, 1995, 342; Todorova, 1992, 163). No pod pritiskom događaja u Istočnoj Europi i, osobito, snažnih javnih prosvjeda u vlastitoj zemlji reformski su komunisti bili prinuđeni na mjere dalekosežne liberalizacije. Inicirali su “okrugli stol”, ali su njegovu organizaciju, dnevni red, pregovore i rezultate uvelike odredili komunisti (Linz i Stepan, 1996, 338). Proveli su, kao i u Albaniji, rane nove izbore u lipnju 1990. prije nego što se opozicija učinkovito organizirala. Kao u Albaniji, bivši komunisti, koji su se u travnju 1990. preimenovali u Bugarsku socijalističku partiju (BSP), osvojili su s 47,2 posto glasova birača apsolutnu većinu mjesta u parlamentu. Postkomunisti su dobili najviše glasova ponajprije na selu i među starijim biračima, dok su u urbanim središtima, osobito u mlađim i obrazovanijim slojevima birača, zaostali za opozicijom. Opozicijski Savez demokratskih snaga (SDS) izgubio je izbore s 34,1 posto, premda se oni – zanemari li se rani termin izbora – mogu smatrati “u osnovi poštenim”. Tu nipošto ne završavaju usporedbe s ranom fazom albanske transformacije. I u Bugarskoj je, naime, opozicija, osporavala legitimnost rezultata izbora, blokirala rad izabranog parlamenta i sprječavala izradu novog ustava. Istodobno je mobilizirala izvanparlamentarne prosvjede i štrajkove. Koncentrirane izvanparlamentarne akcije prisilile su starog komunista Mladenova da odstupi s položaja predsjednika države, nakon čega je za novog predsjednika Bugarske izabran ugledni disident i filozof Željo Želev. Malo kasnije, u siječnju 1991, premijerom je imenovan nestranački Popov, a za jesen iste godine najavljeni su novi, prijevremeni izbori (Segert, 1996, 121). Do tog se trenutka ravnoteža moći u zemlji već promijenila. Postkomunistima je izmaknula kontrola nad promjenom sustava. To je postalo i konačnim nakon njihova poraza u prijevremenim parlamentarnim izborima u listopadu 1991, kad su s 33,1 posto glasova ostali tik iza opozicijskog Saveza demokratskih snaga (SDS) (Schliewenz, 1997, 256). I u Bugarskoj se, dakle, može govoriti samo o kratkoj fazi, malo duljoj od godinu dana, “odozgo” upravljane transformacije. Startne strukturne prednosti još gotovo nepreobraćenih “postkomunista” (raspolaganje državnim i medijskim aparatom, kontrola ekonomskih resursa, fragmentacija opozicije, iskorištavanje slaboga civilnog društva) vrlo su brzo obezvrijeđene izvanparlamentarnim pritiskom. Paradoksalno, činilo se da su i u Bugarskoj izvanparlamentarne, izvanustavne i demokratski dvojbene metode (neprihvaćanje rezultata izbora, mobilizacija ulice protiv slobodno izabranog parlamenta) nastupajuće “građanske” opozicije (SDS), koja je bila samo “polulojalna” demokraciji (Linz i Stepan, 1996, 341), ubrzale nastavak transformacije. Žestoki sukobi vlade SDS-a s obazrivim i nadstranačkim predsjednikom države Želevim, unutarnja posvađanost i nestabilnost te, naposljetku, brz raspad bugarske koalicijske vlade u

347

prosincu 1992. malo su kasnije pokazali da je to bio zapravo mnogo više privid nego stvarnost. Vlada stručnjaka, koju je postavio Želev, potom je inicirala najvažnije ciljeve reforme u privrednoj politici, ali je pala nakon dvije godine u sedmom izglasavanju nepovjerenja u parlamentu (Schliewenz, 1997, 255). U novim prijevremenim parlamentarnim izborima pobijedila je izborna koalicija oko Socijalističke stranke s 43,5 posto glasova i apsolutnom većinom mandata u parlamentu. I koalicijska vlada Bugarske socijalističke partije (BSP) i Pokreta za prava i slobode turske manjine pala je u prosincu 1996. pod silnim teretom reforme i uličnim pritiskom. U Albaniji i Bugarskoj jasno se pokazuje da sam prijenos odgovornosti za vladu od postkomunista na građanske stranke ne mora proteći ni demokratski korektno, niti je po sebi kriterij koji izražava uspjeh institucionalizacije i konsolidacije demokracije u Istočnoj Europi (Segert, 1996, 113). Uzajamna nepomirljivost, nesklonost kompromisu i blokiranje dvaju gotovo jednako jakih političkih tabora znatno su odgodili proces političke, privredne i društvene reforme u Albaniji i Bugarskoj. Rumunjska je nedvojbeno ogledni primjer “odozgo” kontrolirane promjene sustava, to jest promjene sustava koju su kontrolirale komunističke elite starog režima. U prilog toj postavci govore ponajprije slijedeći čimbenici (Gallagher, 1995, 347; 1996.; Linz i Stepan, 1996, 344; Segert, 1996): • U Rumunjskoj Ion Iliescu nije 1990. izabran za prvog predsjednika države samo kao visokorangirani član stare komunističke nomenklature, nego je taj položaj iznova potvrdio nakon dvije godine u izravnim demokratskim izborima. Tek nakon šest godina neprekinutog predsjednikovanja Iliescua je, nakon poraza u izborima u studenome 1996, smijenio kandidat građanske opozicije (CDR) Emil Constantinescu. • Polupredsjednički sustav vlasti u Rumunjskoj daje rumunjskom predsjedniku dalekosežne ustavne ovlasti, koje je Iliescu svojim autoritarnim stilom vladanja proširio izvan granice Ustava. • Iliescu je imao široku biračku osnovicu, budući da – nasuprot postkomunistima u Albaniji i Bugarskoj – većine birača nije osvajao samo na selu nego i u gradu. • U Rumunjskoj nije bilo ni na početku transformacije, a ni kasnije, institucije koja bi bila usporediva s “okruglim stolom” za kojim bi, pored bivših elita komunističke partije, u tvorbu institucija i odlučivanje bile uključene i ostale političke snage. • Opozicija je bila fragmentirana i nije imala nikakva utjecaja na odluke parlamentarne većine i zaključke vlade. • Državni i sigurnosni aparat, te široka područja podržavljene privrede i elektroničkih informativnih medija uvelike su kontrolirali postkomunisti oko Iliescua.

348

Tijekom razdoblja postkomunističke vlade taj se opseg vlasti malo promijenio. Iliescuova predsjednička stranka,162 koja se prozvala Rumunjskom socijaldemokratskom strankom, i njezini nacionalistički i staljinistički koalicijski partneri tek su u studenome 1996. tijesno izgubili izbore od građanskokonzervativnoga opozicijskog saveza oko Demokratske konvencije Rumunjske (CDR) (Shafir, 1997, 148). Malo kasnije Iliescua je (45,6 posto glasova) u drugom krugu predsjedničkih izbora porazio njegov građanski protivnik Constanescu (54,4 posto glasova) iz Demokratske konvencije Rumunjske (153). Razdoblje transformacije što su ga kontrolirale postkomunističke elite starog režima okončano tek nakon gotovo sedam godina. Ni u jednoj istočnoeuropskoj zemlji postkomunisti nisu vladali toliko dugo (1990-1996), s tako velikim resursima vlasti i uz tako malu kontrolu slabe političke opozicije kao u Rumunjskoj. Nedvojbeno je da su bile uspostavljene elementarne demokratske institucije, poput slobodnih izbora, parlamenta, vlade, predsjednika i sudstva. Postkomunističke elite bile su, osim toga, demokratski legitimirane slobodnim i uvelike poštenim izborima. Ako između termina izbora i nije uspjela isključiti najvažnije horizontalne kontrole vlasti, stara-nova nomenklatura uspjela je djelotvorno potkresati mogućnosti njihove kontrole. Od 1990. do 1996. u Rumunjskoj se etablirala jedna varijanta oblika demokracije koju je Larry Diamond (1996) nazvao electoral democracy, O’Donnell (1994) delegative democracy, a mi (Merkel, 1999; Merkle, Puhle i dr., 2003; Merkel i Croissant, 2004) defektnom demokracijom. U takvoj se demokraciji stabiliziraju, kao u Rumunjskoj, opći, slobodni i jednaki izbori na natjecateljskoj osnovi, te se tako ostvaruje “vertikalna odgovornost” političkih elita u minimalističkome šumpeterijanskom smislu. No, upravljanje transformacijom odozgo od strane elita starog režima sprječavalo je izgradnju pravne države i liberalne demokracije u Rumunjskoj, koja bi, uz vertikalnu, jamčila i “horizontalnu odgovornost” između ustavnih vlasti i tako zajamčila sigurnost pravne državnosti, građanskih slobodarskih prava i zaštite manjina. Kad bi, naime, gotovo nepromijenjena staranova nomenklatura dopustila takvo liberalno produbljivanje demokracije, nikad ne bi, unatoč svojim izbornim uspjesima, bila u položaju da u jednakoj mjeri kontrolira politički razvoj zemlje. Tako je pak mogla filtrirati i povremeno bojkotirati sve političke, privredne i socijalne reforme s aspekta održanja svoje vlasti. Dugoročno upravljanje transformacijskim procesima od strane elita starog režima može se, kao što pokazuje primjer Rumunjske, održati samo onda kada formalne demokratske institucije nisu ispunjene sadržajima pravne države i liberalizma. Cijena strategije održanja vlasti, koja je legitimirana formalno demokratski, jesu sve veći demokratski nedostaci, odgađanje demokratske konsolidacije i spor tempo društveno-ekonomskih reformi. Unatoč višestrukoj smjeni političkih stranaka na vlasti, u Rumunjskoj se ni 2006. nije moglo govoriti o konsolidiranoj liberlanoj demokraciji i pravnoj državi. Znatni nedostaci postoje napose na 162

Iliescuova predsjednička stranka, koja se prvotno (1990) pojavila pod imenom Fronta nacionalnog spasa (FSN), promijenila je ime nakon rascjepa u stranci 1992. u Demokratsku frontu nacionalnog spasa (FDSN), da bi u parlamentarnim izborima 1996. naposljetku nastupila kao Rumunjska socijaldemokratska stranka (PDSR) (usporediti Gabanyi, 1997, 196. i d.).

349

području pravne države (Bertelsmann Stiftung, 2005). To ne mijenja ni ciljani pristup Europskoj Uniji 2007, jer je Europska Unija zbog političkih razloga toliko širila takozvane kopenhagenške kriterije iz 1993. za Bugarsku i Rumunjsku dok ih te dvije balkanske zemlje nisu ispunile “u skladu sa željama”. S druge strane, može se očekivati da će pristup Europskoj Uniji pridonijeti brzom smanjivanju deficita u demokraciji i pravnoj državi. Zašto su upravo u Rumunjskoj elite starog režima kontrolirale proces transformacije dulje nego u ostalim istočnoeuropskim državama? Linz i Stepan (1996) objašnjavaju to ponajprije posebnim karakterom prethodnoga autokratskog režima pod Ceauşescuom. On se nije razlikovao samo od autoritarnih režima Poljske i Mađarske, nego i od umnogome totalitarnih režima Albanije i Bugarske bizarnim personalizmom i stilom vladavine kojega dvojica političkih znanstvenika, oslanjajući se na kategorije vladavine Maxa Webera, nazivaju “sultanističkim”, odnosno “sultanističkim totalitarizmom”: “U Rumunjskoj nije bilo samostalnih ili polusamostalnih putova karijere u državnom aparatu. Čak su i najviši pripadnici nomenklature bili zapošljavani, tretirani, otpuštani i premještani kao da su članovi kućne posluge. Personalizam je bivao sve jači, počevši od imenovanja Elene Ceauşescu u Politbiro 1972. do dobro poznatoga ‘socijalizma u jednoj obitelji’ osamdesetih godina. U biti, Ceauşescu je tretirao Rumunjsku kao osobni posjed” (Linz i Stepan, 1996, 346. i d.). Bio je to upravo onaj bizarni sultanizam koji je režimskim elitama iza velikog vođe omogućavao da tlačenje, nasilje i otimanje slobode pod starim režimom pripišu osobi Ceauşescua. Budući da su unutarstranački pučisti osudili bračni par Ceauşescu na smrt u javnom procesu nepravne države i potom omogućili televizijsku egzekuciju, kao “ubojice tirana” stekli su novi politički identitet i “revolucionarnu legitimnost”. Brzo povlačenje najtvrđih represivnih mjera starog režima, uvođenje potpuno nepoznatih sloboda i priprema slobodnih izbora podarili su starim-novim vlastodršcima novu demokratsku legitimnost i popularnost. Sultanističko isključivanje svih kolektivnih stranačkih gremija nije omogaćavalo mirnu zamjenu starog vrha partije reformskim softliners starog režima, kao u Bugarskoj. Nije bila jako vjerojatna ni revolucionarna pobuna koju bi planirale opozicijske organizacije ili iznijeli društveni pokreti u civilnom društvu, jer je sultanistički režim znao djelotvornom represijom zaustaviti svako opozicijsko gibanje ili gibanje u civilnom društvu. Put ka opreznoj promjeni režima mogao se stoga otvoriti samo isključenjem Ceauşescuova klana nasilnim pučem, kojega je rumunjski egzilant Codrescu, a s obzirom na ulogu komunističkih elita, primjereno nazvao scripted revolution (nav. u: Linz i Stepan, 1996, 346). 2. 2. Pogodbena promjena sustava: Poljska Kad se u akutnim kriznim stanjima nekoga autoritarnog sustava iskristalizira pat stanje između režimskih elita i opozicije režimu i kad nijedna strana ne može jednostrano definirati modalitete buduće političke vladavine, a pretpostavivši da obje strane reagiraju “racionalno”, dolazi do pregovora o novom obliku političke

350

vladavine. Točno takvo stanje nastalo je u kasnokomunističkoj Poljskoj 1988. godine. Ni režim ni opozicija nisu vidjeli mogućnost koja je obećavala uspjeh da svoje interese ostvare nasiljem prema drugoj strani. U Poljskoj je došlo do, udžbenički skiciranih, pregovora koji su okončani “paktovima o transformaciji”. Poljska je stoga – poput Španjolske u Južnoj Europi te Brazila i Urugvaja u Latinskoj Americi - ogledni primjer pacted transition u Istočnoj Europi (Przeworski, 1991, 78; Colomer, 1995, 79; Linz i Stepan, 1996, 244. i d.), to jest “pogodbene promjene sustava” (Beyme, 1994, 94; Rüb, 1994, 272; Merkel, 1996b, 86). U Poljskoj je duga faza političke transformacije počela 1980. godine. Novoosnovani sindikat Solidarnost organizirao je masovne štrajkove koji su okončani zaposjedanjem brodogradilišta u Gdanjsku. Nasuprot velikim štrajkovima 1970-1971, radnici su tada naišli na široku potporu u krugovima intelektualaca163 i Katoličke crkve. Za manje od godinu dana to međusobno isprepleteno i mobilizirano civilno društvo steklo je ”hegemoniju u društvu” (Linz i Stepan, 1996, 263) i sve je više potiskivalo utjecaj komunističkog režima iz društva na državni i sigurnosni aparat. Tu postaje jasnom razlika između sultanističko-totalitarnoga sustava Rumunjske i birokratsko-autoritarnog oblika vladavine u Poljskoj:164 dok su u Rumunjskoj gotovo sve inicijative civilnog društva bile potisnute, u Poljskoj se izgradio “horizontalni odnos civilnog društva sa samim sobom” (262). Pod hegemonijom Solidarnosti nastao je moćan i djelatan akter civilnog društva koji je izazivao elite starog režima. Režim je odgovorio na taj izazov zabranom Solidarnosti i proglašenjem ratnog prava u prosincu 1981. Od kraja 1981. do kraja 1987. godine vodstvo u državi preuzeo je “autoritarno-birokratski, ali ne i ideološki vojni režim” (Staniszki, nav. u: Linz i Stepan, 1996, 264). No nije se više mogla povratiti hegemonija u društvu. Unatoč zabrani Solidarnosti i slabljenju mobilizacije civilnog društva, polako se iskristalizirao pat u političkoj moći. Nakon što je general Jaruzelski u studenome 1987. izgubio referendum o svojemu kriznom privrednom programu, a malo su kasnije iznova oživjeli masovni štrajkovi, iskristalizirala se klasična “transformacijska situacija kao u teoriji igara”, koju su još 1986. koncipirali Schmitter i O’Donnell, a Adam Przeworski (1991) i Josep Colomer (1995) opetovano su je teorijski modelirali. Suprotstavila su se dva tabora, a u svakome od njih mogle su se prepoznati dvije struje: Režim: • •

umjerene režimske elite oko generala Jaruzelskoga (softliners), preostali ortodoksni ideolozi u partiji i aparatu unutarnje sigurnosti (hardliners).

163

Intelektualci oko Jaceka Kurońa i Adama Michnika osnovali su 1977. Komitet za obranu radnika (KOR). 164

Linz i Stepan uvjerljivo obrazlažu da Poljska nije bila totalitarni režim čak ni u visokoj staljinističkoj fazi do 1953. To napose vrijedi za razdoblje nakon 1956, kad je, među ostalim, crkvi dopušteno da ponovno uvede vjeronauk u škole.

351

Opozicija: • umjereni reformatori oko Lecha Wałęse, • radikalni novi naraštaj mlađih sindikalnih aktivista. U oba tabora prevladavale su umjerene snage spremne za kompromis. U stanju u kojemu su obje strane spoznale pat u političkoj moći pregovori su se činili gotovo logičnom posljedicom. Pregovori su počeli u jesen 1988: izumljen je okrugli stol. Počela je pregovaračka igra političke moći o reformskim koracima i konačnom obliku novoustrojenoga političkog poretka. U svakom su se krugu morali sklapati kompromisi među pregovaračkim partnerima. Iz kruga u krug mijenjali su se resursi moći što su ih mogle mobilizirati komunističke reformske elite i opozicija. U prvom krugu pregovora sjedili su jedni nasuprot drugima reformski dijelovi starog režima i umjerene snage političke opozicije kao glavni protagonisti (Rüb, 1994, 272). Softliners iz Ujedinjene radničke stranke Poljske (PVAP) željeli su proširiti legitimacijsku osnovu režima kontroliranim i što podređenijim uključivanjem Solidarnosti u političko vodstvo zemlje. Solidarnost je pak željela da nakon svoje legalizacije ugovorom utvrdi prve korake u zapadno orijentirani sustav pluralističke demokracije. Podjela vlasti između dvaju aktera bila je, dakako, asimetrična. Jezgru državne vlasti još su uvijek kontrolirale režimske elite. Opozicija je, doduše, tome mogla suprotstaviti spremnost radništva i stanovništva da se mobilizira. Obje su strane bile nesigurne u budućnost i nisu mogle točno procijeniti ni vlastitu, ni protivničku poziciju moći. Taj je “veo neznanja” (Rawls)165 poticao spremnost oba partnera za kompromis. Prvi temeljni kompromis u pregovorima sklopljen je o jednokratnom postupku izbora za Sejm 1989. Režimske elite željele su iznova definiranom položaju predsjednika države dati široke ovlasti i prilagoditi ga osobi Jaruzelskoga kao državnog jamca osiguranja vladavine reformiranih komunista. Pregovarački partneri iz Solidarnosti na bitnim su se područjima suglasili: predsjednik bi mogao imenovati premijera, sazivati ministarsko vijeće i predsjedavati mu. Sejm bi trebao imati pravo veta na njegovu zakonodavnu inicijativu. Trebao je, naposljetku, dobiti čak i pravo da raspusti parlament pod određenim, ustavno zadanim uvjetima (Ziemer, 1993, 100). Predsjedniku države bile bi priznate ustavne ovlasti koje, prema opsegu vlasti, podsjećaju na predsjednika Pete Republike u Francuskoj. Protuustupak Solidarnosti bilo je polupluralističko izborno pravo: 65 posto mjesta u Sejmu trebalo je biti rezervirano za vladajuću koalicijui, a 35 posto za opoziciju. Izbori za novoosnovani Senat166 nisu imali kvote. Takav je kompromis bio moguć zato što se zasnivao na pogrešnim računicama oba aktera o vlastitim, srednjoročnim izgledima za vlast (Colomer i 165

I Adam Przeworski (1991, 87) i Linz i Stepan (1996, 266) pozivaju se na misaonu figuru veil of ignorance Johna Rawlsa kako bi objasnili pozitivne učinke pregovora onda kada akterima koji djeluju strateški nisu jasni vlastita snaga i buduće posljedice odluka. Ti uvjeti nesigurnosti pokazuju se pogodnima za oprezne kompromise kao “druga najbolja rješenja”, budući da moguće negativne posljedice ne pogađaju, kao u igri nultog zbroja, samo jednog partnera. 166 Senat, kao drugi dom, bio je raspušten 1947.

352

Pascual, 1994, 291). Režim je precjenjivao, a opozicija potcjenjivala vlastitu moć i oslonac u stanovništvu. Pogrešno proračunata očekivanja obiju strana određivala su, dakle, dinamiku mjera liberalizacije i demokratizacije u prvom krugu pregovora. PVAP je pretrpjela katastrofalan poraz u prvim, poluslobodnim izborima 1989. u kojima se u Senat probio samo jedan njezin kandidat. Jaruzelski je izabran u parlamentu s vrlo tijesnom većinom zahvaljujući taktičkom samoograničavanju Solidarnosti. Bivše stranke saveznice, Ujedinjena seljačka stranka (ZSL) i Demokratska stranka (SD), napustile su brod koji tone stare režimske koalicije. Odvojile su se od komunističke partije i omogućile Sejmu da za premijera izabere člana Solidarnosti Mazowieckoga. Malo kasnije, u siječnju 1990, PVAP se raspustila i preimenovala u Socijaldemokraciju Republike Poljske (SdRP). Tako je prestao postojati stari “režim”, protuigrač opozicije, kao “mjerodavan partner sporazuma s okruglog stola” (Ziemer, 1993, 103). Promijenio se krug “igrača”. Do drugog kruga pregovora o novom Ustavu promijenile su se pozicije moći i opskrbljenost resursima konkurentskih aktera u korist opozicije. Tipično je što se nestankom partnera rascijepila i nekadašnja opozicija režimu. Solidarnost se raspala na konzervativnu gdanjsku skupinu oko Lecha Wałęse i liberalnu varšavsku skupinu oko Mazowieckoga, Geremeka i Michnika. Obje skupine bile su odlučujući igrači u drugoj rundi. Treći igrač bio je predsjednik države Jaruzelski, koji je bio suzdržan zbog nedostatne demokratske legitimacije. On je brzo smijenjen nakon što je Wałęsa 1990. ishodio izravne izbore predsjednika i u prosincu iste godine bio izabran za nasljednika Jaruzelskoga. Uslijedili su prvi stvarno slobodni i jednaki izbori u listopadu 1991. Time je bili završeno prijelazno razdoblje “pogodbene promjene sustava”. 2. 3. Kolaps režima: Čehoslovačka Između kolapsa režima, na jednoj, i pogodbene ili odozgo kontrolirane promjene sustava, na drugoj strani, postoji bitna razlika: u stanju kolapsa organizirani akteri i strategije koje su usmjerene na mijenjanje ili promjenu sustava nemaju gotovo nikakvu ulogu. Režim često kolabira zbog vanjskih uzroka, kao u Njemačkoj, Italiji i Japanu nakon poraza u ratu 1945. No autokratski režimi mogu kolabirati i bez izravnih vanjskih utjecaja. Takav kolaps počinje brzim raspadom ostataka postojeće legitimnosti te gubitkom sposobnosti starog režima za represiju i djelovanje. Nestaje transformacijski akter “režim”; “reformski komunisti” koji, su se nejedanput brzo preobratitili, još uvijek mogu znatno utjecati na tijek transformacijskih događaja. S druge strane, nije potrebna organizirana opozicija koja djeluje strateški ili koncentrirano da bi se elite starog režima prisilile na predaju. Juan Linz i Alfred Stepan (1996, 324) definiraju kolaps režima na sljedeći način: “U kritičnim stadijima krize režima vitalni dijelovi državnog aparata prinude postaju neodlučni, buntovni ili se ‘tope’. Vidjevši to iznenadno odsustvo učinkovite sile, prosvjednici postaju sve brojniji i sve smjeliji. U stanovitom trenutku može biti toliko mnogo proturežimskih prosvjednika i toliko malo branitelja režima da vođe režima gube svu svoju

353

pregovaračku sposobnost. U tom trenutku, režim se ne zbacuje nego kolabira”. Taj općenito opisan obrazac kolapsa u Istočnoj se Europi najbolje uočava u Čehoslovačkoj 1989. U nastavku treba malo pobliže ocrtati čehoslovački put transformacije. Kolaps komunističkog režima u Čehoslovačkoj za tri tjedna – od 17. studenoga do 10. prosinca – omogućila je lančana reakcija događaja. Tijekom tih događaka komunističkoj partiji oduzet je svaki utjecaj na budući razvoj transformacije, a na čelo države popela se skupina vodećih disidenata (Smutny, 1992, 26). Događaji su pretjecali jedni druge: 9. studenoga, osam dana nakon otvaranja Berlinskog zida, policija je ugušila demonstracije studenata u Pragu. Studenti su se odlučili za štrajk, koji se neposredno pretvorio u široku raspravu o općem štrajku. Istodobno su jačale demonstracije u kojima je kao najvažniji glas prosvjeda nastupao Vàclav Havel, vodeći disident u zemlji. Čehoslovački radnici su 27. studenoga stupili u opći dvosatni štrajk. Već u tom trenutku vrh omladine komunističke partije surađivao je s prosvjednicima. Počeo je masovni “bijeg ispod zastave” članova i suputnika partije, kao i mnogih dužnosnika važnih državnih institucija. Policija je ignorirala zapovijedi i javno se ustručavala poslušati poziv hardliners iz praškog vodstva komunističke partije da prosvjede uguši silom. Vrhovni zapovjednik čehoslovačke vojske, general Vaclavík, izjavio je da se oružane snage neće okrenuti protiv naroda (Bradley, 1992, 93). Partijskom su vodstvu izmicala najvažnija sredstva vlasti. Generalni sekretar Komunističke partije odstupio je 24. studenoga, a 4. prosinca odstupio je i Gustav Husák, predsjednik Čehoslovačke Socijalističke Republike. Stari komunistički parlament izabrao je 29. prosinca Václava Havela za novog predsjednika države. Pobjede češkoga Građanskog foruma (OF) i slovačke Javnosti protiv nasilja (VPN) u prvim slobodnim izborima u lipnju 1990. samo su zapečatile one što se dogodilo davno prije: kolaps starog režima, potpunu smjenu elita komunističkog režima i preuzimanje državne vlasti od strane opozicije mobilizirane u događajima iz studenoga. Toliko o događajima. Pitanje što se postavlja s gledišta teorija transformacije glasi: je li taj slom bio nužan? Zašto je kolabirao upravo čehoslovački komunistički sustav? Zašto dijelovi starih režimskih elita nisu mogli utjecati na budući proces transformacije, kao što se to na različit način dogodilo u Bugarskoj i Rumunjskoj (kontrola odozgo) ili u Poljskoj i Mađarskoj (pogodbena promjena sustava)? Iz perspektive teorije aktera odgovor se čini jasnim. Brz raspad režima, nenasilno i brzo razvlašćivanje partijskoga i državnog vodstva posredstvom masovnog “bijega ispod zastave” vlastitih državnih dužnosnika te izjave policije i vojske o neutralnosti utjecali su na to da na strani komunističkog režima nije više bilo nijednog aktera sposobnog da djeluje. Na strani opozicije nije bilo organiziranog pokreta koji bi pokazivao makar početne kvalitete aktera kao što su poljska Solidarnost, poljska Katolička crkva ili KOR. To vrijedi i za malu skupinu disidenata “Povelja 77”. Ako ni na jednoj strani nema djelatno sposobnih aktera, ne može biti ni pregovora. Upravo je tako bilo u Čehoslovačkoj u studenome 1989. (Rüb, 1994, 284). Pod dojmom sloma struktura svoje vlasti,

354

elite starog režima predale su državnu vlast neorganiziranoj četi disidenata, koja se tek u posljednjoj fazi agonije režima i neposredno nakon nje (kratkoročno) pretvorila u djelatno sposobnoga političkog aktera kojega podupire stanovništvo. Na pitanje o uzroku kolapsa i nevjerojatnosti pogodbene promjene sustava ili transformacije kojom se upravlja odozgo nipošto se ne može zadovoljavajuće odgovoriti ukazivanjem na to da nije bilo aktera transformacije. Jer, dalekosežno sljedeće pitanje glasi: zašto ni na strani režima ni na strani društva nisu nastali djelatno sposobni akteri transformacije? Duboki uzrok mora se ponajprije tražiti u karakteru autokratskog sustava.167 Linz i Stepan (1996, 317) označili su čehoslovački komunistički sustav kao “zamrznuti posttotalitarni režim”. To znači da se poststaljinistički režim na osi sustavâ (usporediti odj. 1) nije kretao u zoni autoritarnih sustava vladavine, kao u Poljskoj nakon 1956. i kasnije u Mađarskoj. “Praško proljeće” ostalo je kratko međurazdoblje nakon kojega su se režimske elite pod vodstvom Husáka opet zatvorile i restaljinizirale sustav. Nije došlo ni do reformi, kao u Mađarskoj 1968, koje bi civilnom društvu dale makar mali samostalan prostor za samoorganiziranje, niti se razvila čehoslovačka Perestrojka usporedo s onom u Sovjetskom Savezu nakon 1985. Posljedica zatvaranja staljinističkog sustava bila je nemogućnost nastanka i reformskih softliners unutar režima, i uzajamno premreženoga civilnog društva koje je sposobno kolektivno djelovati. Razvio se, kao u DR Njemačkoj, specifični kasnokomunistički ugovor o vladavini, prema kojemu je režim odustao od tradicionalne društvene mobilizacije, razmjenjujući skromnu materijalnu sigurnost za političku apatiju i javni mir. Notorni remetitelji toga ugovornog mira, kao “Povelja 77”, bili su iznimka. Tako karakter “zamrznutoga” kvazitotalitarnog režima nije dopuštao nastanak djelatno sposobnih elita ni na strani režima niti na strani društva, koje bi pregovorima ili kontrolom odozgo upravljale tijekom procesa transformacije. 2. 4. Kolaps režima i kraj države: poseban slučaj DR Njemačke Iz perspektive teorije transformacije i promjena režima u DR Njemačkoj prije se može opisati kao kolaps nego kao “revolucija” 168 (Merkel, 1991, 30. i d.; Offe, 1994, 43; Beyme, 1994, 95; Linz i Stepan, 1996, 322). No, kako je kolapsom režima Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED) nestao i temelj postojanja cijele DR Njemačke kao države, DR Njemačku treba analizirati kao “poseban slučaj”. Pojam “mirna revolucija”, koji se većinom koristi u publicistici i političkom diskursu, prejednostrano ističe mirno revolucionarno djelovanje, jer je u uzročnom lancu gubitka legitimnosti, vanjskopolitičkog pritiska i masovnog prosvjeda ono tek na trećemu i posljednjem mjestu. Ni u revolucijama ni u slomovima režima ne mogu prije toga nastati pregovarački sposobni softliners na strani režima. Kako se DR Njemačka, kao i Čehoslovačka, osamdesetih godina 167

Važan utjecaj tipa autokratskog režima na tijek transformacije opetovano je isticao, i prije promjena sustava u Istočnoj Europi, Philippe Schmitter (Schmitter, 1985; O’Donnell i Schmitter, 1986; Karl i Schmitter, 1991). 168 Važni dijelovi odjeljka o DR Njemačkoj oslanjaju se na moj članak “Warum brach das DDRRegime zusammen?” (Merkel, 1991, 19. i d.).

355

može označiti kao “zamrznuti postotalitarni režim”, u jesen 1989. nije bilo moguće profiliranje skupine reformskih komunista unutar kruto organiziranog vodstva Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED).169 Otvaranje uvelike zatvorenoga autokratskog režima DR Njemačke nije se stoga dogodilo na inicijativu dijelova vodstva SED-a, kao što se dogodilo 1988. unutar Socijalističke radničke partije Mađarske (Szábó, 1993, 18). Do ljeta 1989. u DR Njemačkoj nije moglo biti ni govora o nekome prosvjednom pokretu koji bi dosegnuo sposobnost djelovanja Solidarnosti ili samo izražajnost civilnog društva u Mađarskoj (Knabe, 1990). Ipak, masovni prosvjed koji je nastao u kasno ljeto imao je potpuno jednaku ulogu u padu režima SED-a. No, njega treba - kako značenjski, tako i vremenski - primjereno svrstati u uzročni lanac krize legitimnosti, vanjskopolitičke promjene i unutarnjega političkog prosvjeda. Gubitak legitimnosti režima SED-a Politički sustavi mogu proizvesti legitimnost koja osigurava njihov opstanak na različitim razinama. Najvažnije razine legitimacije jesu: privredna i politička razina, razina pravne države i države blagostanja, ideološko-moralna i nacionalno-državna razina (Merkel, 1991, 32. i d.). Privredna razina legitimacije Premda se centralno upravljane zapovjedne privrede ne mogu, neovisno o okolnostima, mjeriti makroekonomskim i mikroekonomskim pokazateljima kapitalističkih narodnih privreda, danas znamo da su se strukturno postavljene neučinkovitosti i sustavom uvjetovana odbojnost prema inovacijama ekonomije DR Njemačke osamdesetih godina koncentrirale u brizantnoj privrednoj krizi. Težnja ka autarkiji i zatvaranje domaće privrede u odnosu prema svjetskom tržištu u DR Njemačkoj su – kao i u svim komunističkim sustavima – obesnažili sve veće učinke komparativnih troškovnih prednosti međunarodne podjele rada. Slabo privredno natjecanje, nedostatna usmjerenost na potražnju, visoke subvencije, nedostatni poticaji za učinak, nedostatna motivacija proizvođača i iskrivljeni sustav cijena činili su privredu neučinkovitom i usmjerenom na proizvodnju mimo potreba stanovništva. Nasuprot vodstvu SED-a, koje je privredni napredak uvijek mjerilo standardima na prostoru Varšavskog ugovora i umirivalo se tamošnjom “vodećom ulogom” u tehnologiji, potrošačke želje građana DR Njemačke u velikoj su mjeri bile obilježene standardom zapadnih proizvoda kojega im je prenosila zapadna televizija. Svakodnevni gubici legitimnosti morali su imati posljedice za režim koji je društveni napredak vrlo snažno izražavao u produktivističkim kategorijama. Taj sraz između službenog zaklinjanja u vlastiti privredni napredak i spoznaje građana o proizvodnoj i 169

Do rujna 1989. u Politbirou SED-a nisu se mogli prepoznati softliners. Kad je pod pritiskom prosvjeda većina u Politbirou prisilila bolesnoga Ericha Honeckera da se povuče i jednoglasno odredila Egona Krenza za njegova nasljednika, prvi su put bile vidljive razlike u pogledu procjene stanja unutar vodstva SED-a. Ipak, skupina oko Krenza i Schabowskoga ne može se odrediti kao reformski komunistički softliners koji su željeli promjenu režima.

356

potrošačkoj prednosti Zapada ni u jednoj drugoj zemlji Istočnog bloka nije imao takvo značenje kao u istočnom dijelu njemačke države, kojega je gotovo potpuno pokrivala zapadnonjemačka televizija. Politička razina legitimacije Nasuprot zapadnim demokracijama, u DR Njemačkoj – kao ni u ostalim komunističkim državama Istočne Europe – nije bilo političkog postupka koji bi posredstvom rezultatski neizvjesnoga sudjelovanja građana u političkom oblikovanju zemlje proizveo suglasnost stanovništva sa sustavom vladavine. Ritualna politička participacija to je mogla samo djelomice i privremeno u “herojskoj fazi” antifašizma i socijalističke izgradnje pedesetih godina. Faktični položaj SED-a kao vodeće partije (i Politbiroa kao prave odlučivačke instancije) naposljetku je 1968. zapisana i de iure u “socijalistički ustav” DR Njemačke. Četiri male “prijateljske stranke” (Honecker) – CDU, LDPD, NDPD, DBD – i “masovne organizacije” poput Slobodnog saveza njemačkih sindikata (FDGB) bile su okupljene u demokratskom bloku i podređene vodstvu i kontroli SED-a u Nacionalnoj fronti. Strankama bloka priznat je samo “savjetodavni status” (Lohmann, 1989, 471); sindikalni savez nikad se nije oslobodio podređene funkcije “transmisijskog remena” vodeće partije, odnosno zaključaka Politbiroa (Staritz, 1989, 301. i d.). Na podlozi unaprijed utvrđene podjele funkcija i vlasti izbori nisu mogli proizvesti legitimacijski sadržaj, koji je bio neodvojivo povezan upravo s kontingentnošću njihovih rezultata. U podržavljenom društvu DR Njemačke bili su, doduše, otvoreni kontrolirani i ritualizirani kanali participacije, ali nisu bile predviđene alternativne mogućnosti izbora građana. Demokratska legitimacija države ne može pak nastati ondje gdje država autokratski i ekskluzivno definira, kontrolira i sankcionira društvene interese (Merkel, 1991, 34). Ritualizirani oblici participacije, koji nisu imali posljedica za središnje političke odluke, nisu mogli popuniti taj nedostatak. Legitimacija na razini pravne države I izvor legitimacije pravne države bio je na važnom mjestu zatvoren za državu DR Njemačku. Karakter pravne državnosti nekog režima mjeri se osobito prema njegovu zakonodavstvu, upravi i pravosuđu. Na sva tri područja režim DR Njemačke pokazivao je znatne deficite u pravnoj državi. U DR Njemačkoj većina pravnih normi nije donošena zakonima parlamenta, dakle Doma naroda, nego uredbama izvršne vlasti, Ministarskog vijeća, kojega je kontrolirao Politbiro SED-a (Wolf, 1990, 252). Ustavnopravno propisana ovlast Doma naroda da uspostavlja pravo bila je zaobiđena. Nije postojao Ustavni sud koji bi preispitivao genezu i sadržaj donesenih pravnih normi. Pravna državnost nije samo vezana za propis o postupcima nastanka normi što ga utvrđuje ustavno pravo. Ona se osobito ostvaruje u mogućnosti preispitivanja djelovanja države na temelju tih normi, a od strane neovisnih sudova. Odlučujuća kontrolna instancija građana u odnosu prema državi na tom su mjestu upravno pravo i upravno sudstvo. U DR Njemačkoj je pak državna

357

uprava imala nekontroliran prostor za slobodnu procjenu u odnosu prema građanima. Građanin se nije mogao žaliti na upravne akte države. Postojanje upravnog suda nije bilo spojivo s marksističko-lenjinističkom filozofijom o identitetu države i društva. Premda se “pretežan broj” svih kaznenih djela i civilno-pravnih postupaka odvijao prema pravu i zakonu, tri su nedostatka – autokratsko donošenje normi, represivno političko kazneno pravo i nedostatak upravnog sudstva – imali osobito delegitimirajući učinak na režim SED-a. To je sprječavalo da preostali elementi pravne države proizvedu stanovitu lojalnost prema režimu iz pravnog sustava. Legitimacija na razini države blagostanja Razina sigurnosti socijalne države vjerojatno je bio onaj element sustava koji je najprije mogao stvoriti ograničenu legitimnost režima SED-a (Beyme, 1990). Iz sustava državnog socijalizma DR Njemačke uvelike su bili isključeni standardizirani socijalni rizici u životu (Schmidt, 2006, 138. i d.). DR Njemačka je doista uspostavila najzahtjevnije usluge države blagostanja među svim državama na području Varšavskog ugovora. Osim toga, građani DR Njemačke smatrali su vlastita dostignuća u socijalnoj politici – kao što su državni sustav zdravstva, skrb o djeci ili pravo na rad – razvijenijima od onih u SR Njemačkoj. Iz perspektive socijalne politike, režim SED-a temeljio se na jednoj vrsti socijalnog ugovora prema kojemu je država “razmjenjivala” materijalnu sigurnost i podnošljivu razinu blagostanja i potrošnje za ograničenje slobode kretanja i uskraćivanje prava na političke slobode. I dok je taj “socijalni ugovor” nedvojbeno stvorio određenu obveznost u starijem naraštaju, u mlađem naraštaju, koji u prošlosti nije doživio usporedivu materijalnu nevolju, očito je izgubio obveznost (Staritz, 1990, 23. i d.). Posljedice su sezale od kriza u profesionalnoj motivaciji do ciničnog distanciranja od državne vlasti DR Njemačke. Ideološko-moralna razina legitimacije “Marksizam-lenjinizam” je uvijek u nekome deformiranom obliku određivao okvir službenog diskursa unutar kojega su elite starog režima pokušavale legitimirati svoju politiku u odnosu prema “svojim podanicima” (Lukes, 1990, 440). Kao politički moral, marksizam-lenjinizam je usmjeren na budućnost. On obećava oslobođenje od klasne vladavine, privatnog vlasništva, iracionalnosti tržišnih odnosa, otuđenja i izrabljivanja čovjeka po čovjeku. Obećava društvo oslobođeno oskudice i iracionalnosti, u kojemu je raspodjela dobara organizirana prema potrebama ljudi. Prema Marxovoj eshatološkoj povijesnoj perspektivi, ljudi prvi put, svjesno i kolektivno, sami stvaraju svoju povijest. Taj razvoj završava besklasnim društvom – “carstvom slobode” (Marx, 1957). Ta objektivistička povijesna perspektiva, obrazlaže Steven Lukes (1990, 437), iziskuje monističku etiku koja traži od građana da odustanu od konkretnog mnoštva pojedinačnih interesa i prihvate “objektivno” i kolektivno stajalište. Izostanu li vidljivi, djelomični materijalni uspjesi na putu u “carstvo slobode”, osobito u usporedbi s “iracionalnim” kapitalističkim društvima, marksističko-

358

lenjinistička ideologija zapada u punu opasnost da se pretvori u altruističnu etiku. Neposredna nagrada pojedincu sastoji se samo od svijesti da posjeduje “viši moral” i da je na strani povijesne istine. Takva je etika na glinenim nogama. Političke elite, koje svoja društva obvezuju na tu povijesno-filozofijsku perspektivu, srednjoročno moraju pokazati i materijalne uspjehe koji bi vjerodostojano dokazivali da se doista nalaze na pravom putu. A sustav realnog socijalizma u DR Njemačkoj, kao i u svim komunističkim sustavima Istočnog bloka, nije mogao upravo to. Bilo je upravo suprotno: nisu samo izostali materijalni uspjesi, nego je bio sve očitiji dvostruki moral režima. Propaganda režima SED-a ritualiziranim je diskursima službeno proklamirala napredak, mir, socijalnu pravdu i uspostavu jednakih životnih uvjeta. Stvarno su pak uspostavljena zasebna potrošačka tržišta na kojima je nomenklatura imala pristup cijeloj paleti proizvoda zapadnoga klasnog neprijatelja, dok je “vodeća klasa” radnika morala čekati na manje vrijedne robe socijalističke proizvodnje. Premda se može posumnjati u to da viši moral altruistične etike može odoljeti iskušenjima vidljivo uspješnijeg utilitarizma tržišnih društava, zbog dvostrukog morala režima s ideološkim se resursima žrtvuju i legitimacijski potencijali, koje bi u fazi sloma režimske elite mogle unijeti kao pregovaračku masu u odnosu prema građanima koji prosvjeduju. I kasno reformirani komunisti oko Modrowa izgubili su svaku vjerodostojnost u fazi sloma zbog svoje vjernosti režimu koje su se držali do kraja. Navedeni legitimacijski problemi u različitoj su mjeri pritiskali sve komunističke režime u Istočnoj Europi. No, u usporedbi s DR Njemačkom oni nisu imali jedan specifični problem: njihovo državno postojanje nije bilo neposredno vezano za sposobnost preživljavanja društvenog poretka realnog socijalizma. Upravo se tu istočnonjemački dio države sukobio s posebnim problemom opstanka. Legitimacija na razini nacionalne države Zbog podjele Njemačke i karaktera režima, državnom vodstvu DR Njemačke nisu bile na raspolaganju klasične ponude za identifikaciju nacije kao narodne nacije, kulturne nacije ili državljanske nacije (Lepsius, 1982, 21. i d.). Pokušaj rješenja problema nacionalne države pedesetih je godina doveo do doktrine o “dvjema državama u jednoj naciji”. Nastojeći se što više razgraničiti u odnosu prema SR Njemačkoj i probuditi nacionalnu svijest Istočnih Nijemaca onkraj ponuda narodnoga, kulturnoga i državljanskog identiteta, vodstvo SED-a pokušalo je omogućiti tvorbu izvornog identiteta DR Njemačke pomoću pojma “klase”. Klasna nacija, u kojoj je legitimacijska figura socijalizma nadilazila kolektivnu narodnu i kulturnu naciju koja se dijelila sa Zapadnom Njemačkom, trebala je “biti i kriterij za opravdanje vanjskih granica i unutarnjeg uređenja DR Njemačke” (22). Zbog privrednih, političkih i ideoloških legitimacijskih problema građani, ustvari, nisu prihvatili tu identifikacijsku ponudu. U DR Njemačkoj nije uspjela konstrukcija socijalističkoga nacionalnog osjećaja.

359

Režim SED-a bio je suočen s tim problemima legitimnosti ubrzo nakon što je nastao. Zaoštravanje ideološko-moralne krize i sve veći sraz u odnosu prema blagostanju SR Njemačke osamdesetih godina ne mogu objasniti trenutak sloma. Štoviše, dodatno treba objasniti zašto su se latentni problemi legitimnosti režima DR Njemačke u određenom trenutku pretvorili u akutnu krizu opstanka režima i države. Uzroke treba ponajprije tražiti u promjeni čimbenika vanjskopolitičkog konteksta. Vanjskopolitički pritisak U autokratskom režimu koji ne raspolaže liberalnodemokratskim postupcima kao konstitutivnim izvorima legitimnosti, u kojemu nisu institucionalizirana jamstva građanina kao u pravnoj državi i gdje ne postoji identifikacija s nacionalnom državom, znatni latentni problemi legitimnosti mogu postati osobito virulentnima onda kada se usko povezane, susjedne autokratske države reformiraju, a vanjskopolitička jamstva opstanka revidiraju. Puni destabilizirajući učinak obiju promjena u vanjskoj politici pogodio je zamrznuti ortodoksni komunistički režim DR Njemačke od 1989. Opozicija u Poljskoj te reforme u Poljskoj, Mađarskoj i Sovjetskom Savezu očito su 1988-1989. i u istočnoeuropskim društvima okončale fikciju o jedinstvenome socijalističkom razvoju unutar Istočnog bloka. Kao posljedica, a ujedno i sve jača pokretačka snaga tih reformi, djelovalo je konačno odustajanje od “socijalističkog internacionalizma” i Brežnjevljeve doktrine, koje se događalo etapno od 1987. do 1989. Reforme u Poljskoj i Mađarskoj, kao i promjena režima u DR Njemačkoj postali su općenito zamislivi tek nakon otklanjanja opasnosti od intervencije postrojbi Varšavskog ugovora. Najkasnije od Gorbačovljeva govora u povodu proslave četrdesete obljetnice DR Njemačke u listopadu 1989. i stanovništvo DR Njemačke i vrh SED-a mogli su poći od toga da sovjetske postrojbe koje su bile stacionirane u DR Njemačkoj (380.000 ljudi) neće učiniti ništa kako bi nasilno ugušile prosvjedne akcije protiv režima. Time je konačno povučeno sovjetsko jamstvo opstanku DR Njemačke. Istodobno su Perestrojka u SSSR-u, uspjesi Solidarnosti u Poljskoj i tržišnoprivredne i političke reforme u Mađarskoj proizveli neku vrstu zaraznog učinka među građanima DR Njemačke. Kako se u tom stanju vodstvo SED-a pokazalo posebno nesklonim reformama, akutno su se zaoštrili latentni legitimacijski deficiti. U toj je fazi u DR Njemačkoj postao očitim upravo klasičan slučaj propuštene političke prilagodbe, što su i režim i sve režimske elite u kratkom vremenu platile gubitkom svake političke vlasti. No, ni kriza legitimnosti režima SED-a, prestanak sovjetskog jamstva opstanka i nesposobnost političkih elita za reforme ne objašnjavaju zadovoljavajuće slom cijelog sustava. Posljednja kockica objašnjenja mora se potražiti u djelovanju stanovništva DR Njemačke. I tu postoje neke posebnosti koje su objašnjive samo iz državne podjele Njemačke. Masovni prosvjedi i masovni bijeg

360

Krize legitimnosti nekog sustava mogu, doduše, pomoći u tome da se oportunitetni prostori kolektivnog djelovanja objasne motivima i gubitkom vanjskopolitičke potpore, ali ne mogu objasniti sam pad režima, njegove oblike, njegov uspjeh. Za to je potreban dodatan uvid u mikrologiku kolektivnog djelovanja. A on se stječe nadovezivanjem na razmišljanje teoretičara djelovanja Adama Przeworskoga (1986) i jednu argumentacijsku figuru ekonomista Alberta O. Hirschmana (1970). U teorijskoj studiji o problemima demokratske transformacije Przeworski je pisao (1986, 51. i d.): “Stabilnost nekog režima ne čini legitimnost njegova partikularnog sustava dominacije nego prisutnost ili odsustvo preferabilnih alternativa”. Premda potpun gubitak legitimnosti ne izaziva nužno, kao što smo pokazali, “preferabilne alternative sustavu” među građanima, time se zadovoljavajuće ne objašnjava zašto se i kako u određenome historijskom stanju ljudi pobunjuju protiv režima kojega su dotad trpjeli. Mora se, dakle, objasniti zašto su građani DR Njemačke u jesen 1989. masovno preuzeli rizik prosvjednog ponašanja koje je bilo opozicijsko prema režimu, a od kojega dotad nisu prezali samo malobrojni uvjereni disidenti. Teorija racionalnog izbora daje neke važne upute o tome: • pojedinačnim političkim djelovanjem po pravilu upravlja racionalna računica o troškovima i koristima; • i kolektivno djelovanje može se objasniti samo pomoću mikrologike utilitarističke računice pojedinaca koji su pripravni djelovati; • akteri biraju onu alternativu djelovanja od koje očekuju najveće koristi; • moraju se izgraditi ostvarive alternative sustavu. Prosvjed u autokratskim sustavima vladavine utoliko je vjerojatniji ukoliko se realističnije oslikavaju promjene ili čak alternative sustavu bez velikih pojedinačnih rizika. Prema teoriji racionalnog djelovanja, građani DR Njemački u jesen 1989. bili su stavljeni pred sljedeću računicu: ako od sudjelovanju u prosvjedu pretežu očekivane koristi - kao što su proširenje pojedinačnih prava na slobodu, proširenje političke participacije, uvođenje veće slobode kretanja ili povećanje izgledâ u profesionalnom životu – nad očekivanim troškovima prosvjeda – kao što su daljnje ograničavanje prostora individualnog života, profesionalne štete ili zatvorske kazne, onda su pritisak na autokratski režim i prosvjed protiv njega racionalni, odgovorni i stoga smisleni. Ta računica u prilog korisnosne strane mora biti presudna među premoćnom većinom prosvjednika. Masovna promjena računice objašnjiva je ponašanjem Sovjetskog Saveza i vidljivim slabostima u djelovanju vodstva DR Njemačke u odnosu prema “republici bijega” mnogih građana preko Mađarske i Praga u jesen 1989. U trenutku u kojemu mnogi građani tako kalkuliraju, “zakon velikog broja” ima specifičan učinak na prosvjed. Naime, povećanjem broja prosvjednika smanjuje se pojedinačni rizik od sudjelovanja (Przeworski, 1986, 316). Što više ljudi sudjeluje u demonstracijama, to sudjelovanje u demonstracijama postaje racionalnijim za sve više građana, budući da mogu očekivati izravnu posljedicu prosvjeda. S druge strane, masovni prosvjed čini sve neracionalnijom otvorenu

361

represiju režimskih hardliners, jer njezin uspjeh nije vjerojatan, a povezan je i s visokim troškovima za režimske elite (međunarodno izopćenje, potpuna diskreditacija u stanovništvu, opasnost od kažnjavanja nakon gubitka vlasti). Iz naknadnih anketa danas možemo rekonstruirati da više od dvije trećine takozvanih vodećih snaga (Einsatzleitungen) nije smatralo da je nasilno gušenje prosvjeda legitimno (Linz i Stepan, 1996, 323). Ta mikrologika kolektivnog djelovanja može se ugraditi u shemu objašnjenja koju je Albert O. Hirschman (1970) dobio kako iz reakcije potrošača na tvrtke, tako i iz reakcije građana na političke organizacije. Hirschman obrazlaže da su potrošačima ili građanima, u načelu, otvorene tri temeljne opcije djelovanja u odnosu prema tvrtkama odnosno političkim organizacijama: exit, voice i loyalty. Ako kupac nije zadovoljan proizvodom neke tvrtke, okrenut će se konkurenciji (exit); ne odobrava li član stranke važne odluke svoje stranke, po pravilu će najprije prosvjedovati (voice), te nakon ponovnoga neuspješnog prosvjeda istupiti; ako je kupac ili član stranke zadovoljan tvrtkom ili strankom, zadržat će odanost (loyalty) prema njima. Te tri mogućnosti djelovanja mogu se primijeniti i na građane DR Njemačke u jesen 1989. Kad je Mađarska u rujnu 1989. odustala od “zajednice sigurnih granica” s DR Njemačkom, prvi put od izgradnje Zida 1961. stanovništvu DR Njemačke otvorila se opcija exita, to jest opcija napuštanja zemlje. Mogućnost odlaska u SR Njemačku preko Mađarske iskoristili su najprije mlađi građani. Ohrabreni slabošću djelovanja režima protiv tog vala bijega, građani DR Njemačke iznudili su odlazak i preko zapadnonjemačkih veleposlanstava u Pragu i Varšavi. Nemoć vodstva SED-a da djeluje protiv odlaska stotina stanovnika DR Njemačke sve je više ohrabrivala građane u samoj zemlji da podignu svoj voice. Prosvjed pojedinačnih osoba, koji je nekoć bio pojedinačno vrlo rizičan, rastao je u sve nerizičniji masovni prosvjed. To je uzrokovalo odluku Politbiroa od 9. studenog 1989. da se Zid otvori. Nakon bijega mnogih uslijedio je masovni odlazak desetaka tisuća građana koji su, zahvaljujući pravu u Temeljnom zakonu SR Njemačke, odmah mogli postati i građani SR Njemačke. Na taj su se način spojili odlazak i prosvjed. Paradoksalno, upravo je exit iz zemlje dao posebnu težinu voiceu u zemlji. Nasuprot učincima odlaska i otpora koji su se uzajamno pojačavali, u partiji, državnom aparatu i stanovništvu izblijedjeli su preostali ostaci lojalnosti režimu kao resursi djelovanja. Noseći stupovi režima srušili su se kao u ubrzanom filmu . Nakon smjene Honeckera i pada Zida 3. prosinca 1898. odstupio je cijeli Politbiro SED-a. To je bio početak kraja bilo kakva utjecaja elita komunističke partije na budući tijek događaja. To je, naposljetku, zapečaćeno trijumfalnom izbornom pobjedom demokratskih stranaka u ožujku 1990, koje su uvezene, kopirane i financirane iz SR Njemačke (Merkel, 1991, 42. i d.). Slika 12 još jednom rasvjetljuje tijek događaja koji su doveli do sloma.

362

Slika 12. Slom posttotalitarnog sustava DR Njemačke Autokratski sustav DRNj zamrznuti posttotalitarni sustav Akutna kriza legitimnosti

Latentna kriza legitimnosti Akutni pritisak - ekonomska Vanjskopolitički “pritisak” - politička/demokratska - odustajanje od Brežnjevljeve doktrine - socijalnopolitička - zarazni učinak reformi u Istočnoj Europi - pravne države - SRNj – ponuda za ponovno ujedinjenje

Reakcija režimskih elita (Kriza prilagodbe)

Nesposobnost za političku prilagodbu Slabost vodstva Masovni prosvjed

Reakcija građana (Kriza režima)

“exit” (Mađarska, Prag pad Zida)

“voice” (opozicijske skupine,. masovne demonstracije)

Otkazivanje (aktivne/pasivne) “loyalty” Slom autokratskog režima Proces demokratizacije Kraj države DRNj

© Merkel i Hauck

Smjena Honeckera Pad Zida Odstup cijelog Politbiroa Okrugli stol Demokratski izbori (ožujak 1990) Privredna i monetarna unija Ponovno ujedinjenje (listopad 1990)

363

2. 5. Novi osnutak država: baltičke demokracije U sve tri baltičke republike put transformacije bio je sličan i uvelike je odgovarao tipu paktovskog prijelaza. Promjena sustava dogodila se, ustvari, pod načelno drukčijom pretpostavkom i s načelno odstupajućim rezultatom: pretpostavka je bio raspad sovjetskog imperija, a rezultat novi osnutak baltičkih nacionalnih država. Demokratizacija i tvorba države tekli su u procesu koji se dijalektički pojačavao, tako da se nije uvijek moglo nedvojbeno odlučiti o tome je li tvorba nacionalne države bila pretpostavka a demokracija rezultat ili je, obratno, tek demokratizacija omogućila tvorbu nacionalne države. Historijski početak transformacije na Baltiku jednoznačno je bilo političko otvaranje Sovjetskog Saveza što su ga započele Gorbačovljeve glasnost i perestrojka. Liberalizacijski koraci što ih je uveo novi generalni sekretar KP SSSR-a forsirali su formiranje nacionalnih i snažno etnički obilježenih prosvjednih pokreta koji su se nazirali već početkom osamdesetih godina. Estonska Socijalistička Sovjetska Republika (ESSR) bila je neka vrsta predvodnice pokreta za demokratizaciju i neovisnost u pojedinim sovjetskim republikama (Lieven, 1994). U ranim osamdesetim godinama u njoj je nastao pokret za zaštitu okoliša koji se prvotno usmjeravao samo protiv prijetnje opstanku vlastite kulturne nacije politikom snažne rusifikacije i imigracije sovjetskih vlasti u Moskvi, ali se brzo širio. Pod utjecajem estonskih krugova u egzilu u Skandinaviji i SAD-u, kao i nacionalnih tendencija u vlastitoj zemlji, izvorno kulturalistički pokreti od 1987. razvijali su jači nacionalistički karakter, da bi osnutkom takozvane estonske pučke fronte eksplicitno usmjerili pravac udara na ponovnu uspostavu nacionalne neovisnosti (Raun, 1997, 345; Lieven, 1994, 220. i d.). Demokracija i vlastita državnost kao politički ciljevi koncepcijski su bili usko povezani i u međusobnom su prepletanju ubrzo postali funkcionalni uzor ostalim dvjema baltičkim republikama. Ohrabreni liberalizacijskom politikom sovjetskih reformatora oko Gorbačova, estonski komunisti nisu reagirali represijom nego ustupcima nacionalnoj opoziciji. U svojemu ideološkom i socijalno-strukturnom sastavu heterogena pučka fronta od osnutka je objedinjavala nacionalne opozicionare umjerenih stavova i pripravne pregovarati i veliki broj dužnosnika estonske KP. U ocrtanoj konstelaciji aktera, koja je obilježila cijelu fazu transformacije do neovisnosti, političko sučeljavanje u biti su određivali akteri koji su bili pripravni pregovarati – umjerena opozicijska nacionalna pučka fronta i pretežno estonski nacionalno-komunistički dijelovi KP Estonije kao režimski softliners. Radikalna nacionalistička opozicija,170 koja se okupila pod krovom estonskoga Građanskog kongresa, kao i prosovjetsko ortodoksno krilo KP Estonije bili su sve marginaliziraniji, pa nisu imali spomena vrijednu ulogu ni za demokraciju, ni za vlastitu državnost.

170

Radikalni zagovornici neovisnosti u Estoniji, kao i u Letoniji, poricali su legitimnost službenih vrhovnih sovjeta kao republičkih parlamenata jer su, prema njihovu mišljenju, posrijedi bili organi sovjetske okupacijske sile (Lieven, 1994, 274. i d.).

364

Takvu konstelaciju aktera objašnjavaju ponajprije dva čimbenika. Prvo, pučka fronta i nacionalno-komunističko krilo KP Estonije uvelike su bili jedinstveni u izboru gradualističke strategije neovisnosti u odnosu prema Moskvi i odbacivanju predodžbi radikalne opozicije o postupanju s ruskom manjinom. S obzirom na udio ruske manjine u ukupnom stanovništvu od 30,3 posto 1989. (Raun, 1997, 336) i nejednake odnose moći između sovjetske vlasti u Moskvi i estonske vlasti u Tallinu, zahtjev Građanskog kongresa za potpunim isključenjem stanovništva koje se doselilo nakon 1940. iz političkih, ekonomskih i socijalnih prava te trenutačnom neovisnošću, što je tražila radikalna opozicija, nije se činio samo nerealističnim nego u velikoj mjeri i opasnim. Drugo, pobjeda pučke fronte u izborima za Vrhovni sovjet u proljeće 1990. nije samo gurnula radikalnu opoziciju na marginu (Reetz, 1995, 302). Radikalna nacionalistička opozicija dodatno je potom marginalizirana time što je Vrhovni sovjet još Socijalističke Sovjetske Republike Estonije brzo donio Deklaraciju o neovisnosti. Nakon izbora odcijepilo se reformski usmjereno krilo Komunističke partije Estonije i konstituiralo kao samostalna nacionalna KP. Time su izolirani estonski hardliners i u svijesti javnosti diskreditirani kao prosovjetska manjina. Izborna pobjeda i preuzimanje vlasti od strane estonske pučke fronte što je uslijedilo nipošto nisu potisnuli s političke vlasti elite starog režima. Doduše, nacionalna Komunistička partija kao organizacija sve je više gubila uporište, ali se to nije automatski prenosilo i na pojedine dužnosnike KP. Štoviše, neki od njih uspjeli su se etablirati kao nacionalno svjesne vodeće ličnosti i aktivirati u pučkoj fronti. Estonska pučka fronta, koja se sastojala od disidenata, reformskih komunista i nacionalno orijentiranih novih društvenih pokreta, preuzela je 1990. vladu Republike Estonije u još postojećemu Sovjetskom Savezu. U onoj mjeri u kojoj se raspadao Sovjetski Savez, mijenjala se i konstelacija aktera u sukobu oko nacionalne neovisnosti i demokracije. Sovjetski savez/KP SSSR-a nestao je kao režimski kontrahent, utječući time na raspadanje proturežimske koalicije. Ona je sada sjedila u estonskoj vladi i raspala se, i to bez izravnog protivnika, zbog svoje unutarnje heterogenosti. Tijekom 1991-1992. godine istinski se rodio estonski stranački pluralizam, čime je bila ispunjena važna pretpostavka funkcioniranja demokracije u Estoniji (Steen, 1997, 155. i d.). Posve je slično tekao i proces transformacije u Letoniji. U njoj - gdje je rusifikacijska i imigracijska politika sovjetskog vodstva nakon 1940. uzrokovala najjače narušavanje demografske ravnoteže, pa je ruska manjina s udjelom od 34 posto (1989) u ukupnom stanovništvu bila najveća manjina, odnosno letonska naslovna nacija s 52 posto (Plakans, 1997, 249) bila je najmanja naslovna nacija do prvih je demonstracija protiv sovjetskih vlasti došlo 1987. Nasuprot razvoju u Estoniji, sovjetske su snage sigurnosti intervenirale, te je došlo do nasilnih sukoba. Nakon godinu dana, a po uzoru na Estoniju, letonske opozicijske skupine osnovale su letonsku pučku frontu unutar i izvan Komunističke partije koja je, još umjerenije nego u susjednoj baltičkoj republici, prvotno provodila gradualističku strategiju. Neposredni cilj nije bila nacionalna neovisnost nego samo Republika Letonija u savezu suverenih republika (Reetz, 1995, 301). Letonski predstavnici staroga sovjetskog režima ili komunisti iz “razdoblja otopljavanja” (1956-1961)

365

pod Hruščovom koji su još bili živi, i tu su zauzeli važne položaje u opoziciji i prometnuli se u simbolične figure nacionalnog “preporoda”. Sve veći pritisak Letonskog pokreta za nacionalnu neovisnost, koji je uspješno nastupao kao radikalni pobornik nacionalne neovisnosti, prisilio je umjerenu pučku frontu da se pridruži zahtjevu za potpuno suverenom državom Letonijom. Istodobno je reformsko komunističko krilo letonske KP zapadalo u sve jaču suprotnost s frakcijom sovjetskih hardliners koji su se većinom regrutirali iz ruske manjine u stanovništvu (Lieven, 1994, 228). Pod vodstvom bivšega ideološkog šefa Komunističke partije Letonske Sovjetske Socijalističke Republike, a potom i predsjednika Vrhovnog sovjeta, Letonje Anatolija Gorbunovsa, u proljeće 1990. umjereno se krilo odcijepilo od Komunističke partije Letonije i većinom priključilo letonskoj pučkoj fronti (Plakans, 1997, 256). Među baltičkim transformacijskim zemljama Letonija čini jedinstven slučaj u kojemu su i partija nacionalnih komunista odnosno postkomunista i ortodoksna Komunistička partija prvotno uspjele utjecati na proces transformacije kao relevantni politički akteri (Lieven, 1994, 228. i d.). Pučka je fronta, doduše, dobila izbore za Vrhovni sovjet Letonske SSR koji su održani u proljeće 1990. Nacionalnim komunistima pripala je samo trećina mandata. Ipak je Gorbunovs postavljen za predsjednika parlamenta, pri čemu nisu bili zanemarivi njegovi dobri kontakti s Politbiroom KP SSSR-a i napose s Mihailom Gorbačovim. Slično kao u razvoju u Estoniji, i tu je pat stanje već u ranoj fazi transformacije iznudilo stvaranje pakta između umjerene opozicije i režimskih sofliners, i to na dvije razine: • unutar estonske i letonske pučke fronte: pakt između režimskih softliners i umjerene opozicije; • unutar političkih institucija: podjela vlasti između režimskih softliners i umjerene opozicije. Premda je ortodoksna Komunistička partija Letonije s većinom ruskih hardliners doživjela uništavajući poraz u izborima 1990, slijedećih je mjeseci bila nezanemariv čimbenik moći u unutarnjoj politici Letonije, pogotovo što je imala jako uporište kako u manjini koja je govorila ruski, tako i među moskovskim hardliners. No, nakon što je propao pokušaj puča prosovjetskih komunista oko Alfredsa Rubiksa u kolovozu 1991, hardliners starog režima isključeni su kao relevantan akter iz procesa transformacije i u Letoniji. S obzirom na ideološke i programske razlike među različitim krilima pučke fronte koje su se u Letoniji, slično kao i u Estoniji, ponajprije sastojale od pitanja budućeg odnosa prema jakoj ruskoj manjini i odnosa s ruskom republikom, ubrzo nakon neovisnosti u ljeto 1991. opozicijska se fronta raspala, a u izborima 1993. izrazito su se izdiferencirala oba stranačka sustava (Lieven, 1994, 256). Obje su pučke fronte postale tako žrtvama vlastitog uspjeha, što je tipičan transformacijski obrazac mnogih širokih proturežimskih koalicija u Istočnoj Europi, ali ne samo u njoj. Dramatični troškovi privredne transformacije, neiskustvo novih političkih elita s demokratskim postupcima i državnim institucijama, te blokiranje procesa političkog odlučivanja u parlamentu fragmentiranome na političke stranke mogu se smatrati uzrocima poraza pučkih

366

fronti u konstitutivnim demokratskim izborima u mladim državama u ljeto 1992. Dok je u Estoniji vlast preuzela koalicija nacionalno-konzervativnih stranaka te je, osobito u parlamentarnim izborima 1995, bio vidljiv pomak udesno u političkom sustavu (Reetz, 1995; Raun, 1997), vlast u Letoniji prešla je 1993. s pučke fronte na umjerene konzervativne stranke. Komunističke ili postkomunističke partije nisu se uspjele opet iznova učvrstiti u demokratskom sustavu. Još su preveliki bili ressentimenti naslovnih nacija u Estoniji i Letonij prema ruskoj manjini, još je prejaka bila identifikacija organizacija sljednica baltičkih komunističkih partija s prosovjetskim ponašanjem. Prejako je bilo osobno krvarenje (Aderlass) i preduboka diskredacija satelitskih komunističkih partija (Rumpfparteien) zbog njihova ravnodušnoga ili čak neprijateljskog odnosa prema pitanju neovisnosti a da bi se mogle vratiti na vlast. Kongruentno nadilaženje sustavskog sukoba “režim protiv opozicije” crtom sukoba “Rusija protiv Estonije/Letonije” svojim je kumulativnim djelovanjem učinilo nacionalne stranke sljednice KP SSSR-a politički beznačajnima. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. neovisnost nije pala “u ruke iznenada i mnogo brže nego što je bilo očekivano” samo vladama pučkih fronti u Estoniji i Letonji, nego i u Litvi (Reetz, 1995, 320). Prema uzoru na Estoniju, i u njoj je već 1988. nastao pokret pučke fronte Sajūdis koji je, nasuprot estonskome opozicijskom pokretu, bio manje skup vodećih političkih ličnosti i njihovih sljedbenika, a više udruženje različitih političkih institucija i organizacija.171 Premda je i u njemu bio velik broj visoko rangiranih predstavnika komunističkog establishmenta, litavskom pučkom frontom rano su prevladale radikalne nacionalističke struje u opoziciji. Pod vodstvom Vyautasa Landsbergisa Sajūdis je znao očuvati svoj organizacijski integritet i nakon tranzicije, te su se veće političke grupacije, uspješno i bez rascjepa, konstituirale kao stranka (Ruutsoo i Siisiäinen, 1996, 426. i d.). Dok su sljednice komunističkih partija u Estoniji i Letoniji potunule u političku beznačajnost, litavski reformski komunisti pod vodstvom Algirdasa Mykolasa Brazauskasa uspjeli su se učvrstiti kao važan politički akter tijekom cijelog procesa transformacije. Već u prosincu 1989. većinsko nacionalnokomunističko krilo odcijepilo se od KP Litve i iznova konstituiralo pod nazivom Litavska demokratska stranka rada. Slobodni višestranački sustav legaliziran je prije nego u dvjema ostalim baltičkim republikama. Uspješno etabliranje postkomunista u političkom sustavu Litve prvotno je imalo paradoksalan učinak po tome što je – nasuprot Estoniji i Letoniji – nakon trijumfa u izborima za Vrhovni sovjet Sovjetske Socijalističke Republike Litve nacionalistička pučka fronta isključivo zaposjela sve najviše političke dužnosti i potisnula postkomuniste u političku opoziciju. U režimskoj eliti stoga nije bilo onoga umjerenog elementa u ophođenju s vodstvom Sovjetskog Saveza koji je obilježio kooperativnu i kompromisnu strategiju nacionalnih vlada u Estoniji i Letoniji. Litavsko vodstvo na čelu s Landbergisom kao predsjednikom parlamenta i de facto državnim poglavarom otpočetka je slijedilo pravac sukoba sa sovjetskim vodstvom oko Gorbačova. Dosljedno tome, litavska vlada nije samo prva među baltičkim republikama proglasila suverenost svoje republike unutar Sovjetskog 171

Po tome je bio posve sličan letonskoj pučkoj fronti.

367

Saveza,172 nego i punu državnu neovisnost već u ožujku 1990. (Ruutsoo i Siisiäinen, 1996). Litavska pučka fronta organizacijski je preživjela proces transformacije jer se uspješno reorganizirala u političku stranku. Rastuće autoritarne tendencije u vodstvu Sajūdisa, njihovo učvršćivanje u sukobima s litavskim postkomunistima u unutarnjoj politici i odbijanju suradnje s Rusijom u vanjskoj politici uzrokovali su sve veće razočaranje građana. Nesposobnost za suradnju u unutarnjoj i vanjskoj politici i neprestano pogoršavanje privrednog stanja u ranim devedesetim godinama (usporediti tablicu 40) ubrzo su potkopali osnovicu potpore Sajūdisu među biračima (Krickus, 1997, 301. i d.). U ljeto 1992, samo godinu dana nakon neovisnosti, otrežnjenje birača uzrokovalo je smjenu vlasti nacionalne pučke fronte. Sajūdis je morao predati političku vlast postkomunistima oko Brazauskasa, koji je nakon nekoliko mjeseci izabran za prvog predsjednika Litve (Reetz, 1995). Navodni politički pomak ulijevo nije bio i trajni razvoj. To se pokazalo u parlamentarnim izborima u jesen 1995. kad je Domovinski savez, stranka sljednica Sajūdisa, osvojila vladinu većinu (Girnius, 1997, 20). Sažmimo: dok su u skladu s postavkama teorije aktera na opozicijskim stranama nastale dvije skupine aktera - umjerene baltičke pučke fronte i radikalne nacionalističke snage, na režimskim je stranama – nasuprot ostalim istočnoeuropskim diktaturama – konstelacija aktera bila složenija. Naime, kako unutar aparata vlasti i državnih aparata na Baltiku, tako i na nadređenoj razini cjelokupnoga sovjetskog režima reformski su se komunisti kao softliners natjecali za politički utjecaj s ortodoksnim komunističkim hardliners. Pritom su interesi i strategije baltičkih i sovjetskih elita u oba tabora bili, u načelu, suprotni. Dok su reformski usmjerena krila komunističkih partija Estonije (KPE), Letonije (KPLe) i Litve (KPLi) prvotno težila ekonomskim i političkim reformama unutar cjelokupnoga sovjetskog sustava te su se njihovi interesi uvelike poklapali s interesima softliners oko Gorbačova, pritisak opozicije u sve tri zemlje sve je više prisiljavao reformske komuniste da odustanu od gradualističke strategije. Tako se produbljivao rascjep u nacionalnim komunističkim partijama, s jedne, i širio jaz između baltičkih reformskih komunista i ortodoksnih moskovskih hardliners, s druge strane. Istodobno se povećavala distanca između softliners u komunističkim partijama Sovjetskog Saveza i baltičkih republika. Stvorilo se, dakle, šest relevantnih aktera: četiri aktera na strani baltičkih država (radikalna nacionalistička opozicija, umjerena nacionalistička opozicija, reformski softliners i ortodoksni hardliners) i dva aktera na sovjetskoj strani (softliners i hardliners).

172

Vrhovni sovjet Estonske Socijalističke Sovjetske Republike (ESSR) objavio je već u studenome 1988, doduše još ograničenu, Deklaraciju o suverenosti.

368

Slika 13. Konstelacije aktera u baltičkim republikama u ranoj fazi demokratizacije Baltičke republike

Sovjetski Savez

radikalni nacionalisti Opozicija umjereni nacionalisti reformski softliners

reformski softliners

ortodoksni hardliners

orthodoksni hardliners

Režim

režim

U dinamici događaja od 1987. do 1991. odlučnim se pokazao sukob između zagovornika vlastite nacionalne državnosti i branitelja sovjetskog statusa quo. Crta sukoba između demokracije i autokracije ostala je iza njega. Na tu se posebnu konstelaciju sukoba može svesti to što su umjereni nacionalisti mogli “paktirati” s reformskim softliners unutar baltičkih nacionalnih država, ali ne i baltički reformski komunisti (baltički softliners) sa sovjetskim reformskim komunistima (sovjetskim softliners) oko Gorbačova. Jezgru pobjedničke koalicije, koja je naposljetku ostvarila nacionalnu neovisnost i demokraciju, činili su umjereni nacionalisti i baltički reformski komunisti, dok su ortodoksni hardliners na Baltiku, kao i hardliners i softliners sovjetskog režima u Moskvi zakasnili, pa ih je povijest kaznila političkom marginalizacijom. Pučke fronte - koje su po ideološkome i osobnom sastavu bile vrlo heterogene i koje su ujedinjavale kako umjerenu i radikalnu opoziciju, tako i nacionalne režimske softliners – bile su izvanredno važne za brz uspjeh elite settlement te neovisnost i demokraciju koje su time omogućene. Demokraciju i nacionalnu neovisnost u baltičkim državama nije, dakle, izborila sama nacionalno-revolucionarna opozicija režimu, nego su one bile djelo koalicije umjerenih nacionalno-konzervativnih disidenata i opozicionara i predstavnika staroga komunističkog režima koji su se prebacili u nacionalni i demokratski tabor na temelju racionalne političke računice te kako bi politički preživjeli (Lieven, 1994, 290. i d.; Plakans, 1997, 264; Raun, 1997, 345). No, kako objasniti razlike u transformaciji triju baltičkih država? Općenito je uočljivo da su se stare režimske stranke najbolje uspjele učvrstiti ondje gdje je etnička segmentacija društva bila najslabije izražena. U Litvi je Moskvi vjerno, prosovjetsko krilo Komunističke partije bilo najslabije, a istodobno je i identifikacija Komunističke partije s “ruskom“ stranom vlašću bila najmanje izražena. Tu, gdje je ruska manjina 1995. činila samo 8,4 posto stanovništva (Krickus, 1997, 320), postkomunisti su uspjeli već potkraj osamdesetih godina izgraditi vlastiti nacionalno-domoljubni profil koji je bio uvjerljiv biračima. Nacionalno pitanje imalo je manju važnost u političkom sučeljavanju (Lieven, 1994, 268. i d.). Nasuprot tome, komunističke partije u Estoniji i osobito u Letoniji većinom su se regrutirale iz ruske manjine173 (Steen, 1997, 160). Pitanje komunističke prošlosti imalo je bitno manju ulogu u političkom sučeljavanju i bilo je podređeno pitanju o etničkoj pozadini političkih elita (156. i d.). Dok je 173

U etničkom sastavu KP Letonije od šezdesetih godina bilo je oko 60 posto Rusa, odnosno neletonaca prema 40 posto Letonaca. U KP Estonije mješoviti etnički odnos bio je ujednačen.

369

pučkofrontovskoj opoziciji u Litvi demokratizacija uvelike bila jednoznačana “dekomunizaciji”, nacionalističke opozicijske elite u Estoniji i Letoniji manje su ciljale na isključenje (post)komunista s ključnih političkih položaja nego, ponajprije, na “derusificiranje” političkog sustava (Lieven, 1994, 167). Racionalna politička strategija preživljavanja estonskih i letonskih reformskih komunista, a kasnije postkomunista, bilo je, dakle, priključenje opozicijskim pokretima i strankama te ponovno stjecanje pristupa političkoj vlasti preko njih.

3. Institucionalizacija demokracije Etapa institucionalizacije demokracije nalazi se između raspada staroga autokratskog i konsolidiranja novoga demokratskog sustava. U stvarnim promjenama sustava ona nije točno razgraničena ni prema jednoj strani. Počinje u okolnostima u kojima stari režim još nije potpuno otkazao – kao u “pogodbenoj promjeni sustava” – i katkad se ne završava ni onda kada je već počeo proces konsolidacije demokracije. U temeljnom smislu, ona je ipak srž promjene sustava u demokraciju, jer se u njoj definiraju i uspostavljaju načelna pravila i norme novoga demokratskog sustava. Demokratski oblik vladavine utemeljuje se demokratskim ustavima. Usporede li se ustavotvorni procesi i procesi institucionalizacije, koji su u Istočnoj Europi nakon 1989. tekli gotovo sinkrono, mogu se utvrditi znatne razlike kako u pogledu na genezu, tako i u pogledu na oblike novoinstitucionaliziranih demokracija. S gledišta političke znanosti, one se mogu analizirati posredstvom triju središnjih pitanja: 1. Koji su tipovi demokratskih sustava vlasti instalirani? 2. Zašto su stvorene te, a ne neke druge institucije? 3. Kakve su posljedice unutarnjega institucionalnog uređenja za konsolidaciju demokracije? U ovom poglavlju bavit ću se dvama prvim pitanjima. Treće pitanje o svezi konkretnoga institucionalnog dizajna i izgleda za konsolidaciju bit će obrađeno u sljedećem poglavlju o demokratskoj konsolidaciji. 3.1. Tipovi demokratskih sustava vlasti u Istočnoj Europi U teorijskom dijelu knjige izjasnili smo se protiv nedovoljno kompleksne dihotomije parlamentarnih nasuprot predsjedničkim sustavima vlasti i pridružili se gledištu Shugarta (1993) i Careya (1992) koji razlikuju četiri različita tipa demokratskih sustava vlasti: • predsjedničke sustave vlasti, • predsjedničko-parlamentarne sustave vlasti, • parlamentarno-predsjedničke sustave vlasti, • parlamentarne sustave vlasti. Promatraju li se Istočna Europa i države sljednice Sovjetskog Saveza u Srednjoj Aziji s gledišta sustava vlasti u njima, mogu se pronaći konkretni

370

primjeri zemalja za sva četiri navedena tipa sustava (usporediti tablicu 40). Istodobno se ocrtavaju i regionalno specifični obrasci sustava. U srednjoj i sjevernoj Istočnoj Europi prevladavju – kao i u Zapadnoj Europi – parlamentarni sustavi vlasti. Markantne strukturne razlike među njima proizlaze, ponajprije, iz dodjele različitih ovlasti instituciji predsjednika države. Odstupanja od prevladavajućeg obrasca parlamentarizma u regiji čine mješoviti polupredsjednički sustavi Poljske, Litve i Hrvatske (Brunner, 1996, 96). Tablica 39. Tipologija sustava vlasti u Istočnoj Europi i Srednjoj Aziji Parlamentarni sustavi

slab srednje jak predsjednik predsjednik SR Estonija Jugoslavija Slovačka Slovenija Češka Mađarska

Parlamentarno- PredsjedničkoPredsjedički sustavi predsjednički parlamentarni s kabinetom sustavi sustavi jak jak jak s bez predsjednik predsjednik premijer premijerom premijera

Albanija Litva Bugarska Moldavija Makedonija Crna Gora Poljska

Armenija Kirgizija Hrvatska Rumunjska Rusija Srbija Ukrajina Napomena: Popis uključuje i demokratske i autokratske sustave vlasti. Izvor: Brunner (1996, 113).

Kazahstan Gruzija Tadžikistan Turkmenistan Uzbekistan Bjelorusija

U jugoistočnoj i slavenskoj Istočnoj Europi uspostavljeni su, prije svega, mješoviti polupredsjednički sustavi, bilo u parlamentarno-predsjedničkoj, bilo u predsjedničko-parlamentarnoj varijanti. Iznimke su parlamentarni sustavi vlasti u Albaniji, Bugarskoj i Makedoniji. Znakovito je, pak, da je i u njima posebno jak položaj predsjednika. Najmoćniji položaj među mješovitim polupredsjedničkim sustavima jednoznačno ima ruski predsjednik države. Njegova vlast u unutarnjoj politici jasno nadilazi, de iure i de facto, vlast američkog predsjednika. Izuzme li se Bjelorusija nakon 1996, za predsjednički sustav vlasti odlučile su se samo postsovjetske, većinom islamske države u Srednjoj Aziji. U njima je “naslijeđena bivša komunistička elita vlasti skrojila autoritarni predsjednički ustav po mjeri svog vođe” (Brunner, 1996, 98). Nijedna od njih ne može se nazvati demokratskom (Freedom House, 2004). Među regionalno specifičnim obrascima može se raspoznati vidljiv cluster i u pogledu napretka u demokratizaciji. Parlamentarni sustavi vlasti u srednjoistočnoj i sjevernoj Europi jednoznačno su najviše napredovali u konsolidiranju svojih političkih sustava. Što zemlje leže istočnije i što je ustavno jače definiran položaj predsjednika države, to su udaljenije od funkcionirajućih ili konsolidiranih demokratskih struktura. Među predsjedničkim sustavima vlasti nijedna jedina zemlja ne ispunjava Dahlove minimalne zahtjeve liberalnih demokracija.174 174

Premda se to ne može jednostavno objasniti jednouzročnim odnosom, na nekim se primjerima kasnije pokazuje koje posebne rizike za konsolidaciju mogu skrivati (polu)predsjednički sustavi vlasti i kakve probleme u konsolidaciji mogu izbjeći parlamentarni sustavi vlasti.

371

Najprije se primjerno predstavlja po jedna zemlja za svaki od četiri tipa sustava vlasti (Mađarska, Poljska, Rusija i Bjelorusija). Pritom se nužno ograničujemo na grube crte triju konstitucionalnih vlasti – izvršne, zakonodavne i sudbene – i osobito na njihove međusobne odnose. Oni nisu bile posebno prijeporni samo u najnovijem ustavotvorstvu svojih zemalja, nego je njihov konkretni dizajni imao, i ima, važan utjecaj i na razvoj konsolidacije mladih demokracija u Istočnoj Europi (Ismayr, 2004a, 11). 3.1.1. Parlamentarni sustavi vlasti: primjer Mađarske U teorijskom dijelu parlamentarni sustavi vlasti definirani su na sljedeći način: “Parlament je suveren kako u izboru i opozivu vlade, tako i u zakonodavstvu. Državni poglavar (izravno ili neizravno izabrani predsjednik; monarh) nema samostalne ovlasti da se miješa u tvorbu vlade ili da raspusti parlament. On nema neovisnih ovlasti da se miješa u parlamentarni zakonodavni proces”. Prema toj definiciji, parlamentarni sustav vlasti u Istočnoj Europi sredinom devedesetih godina imale su sljedeće države: Albanija, Bugarska, Češka Republika, Estonija, Letonija, Mađarska, Slovačka Republika i Slovenija. Posebnosti parlamentarnog sustava vlasti u nastavku se pokazuju na primjeru Mađarske. Državna organizacija Mađarske slijedi klasičnu podjelu vlasti i ograničenja vlasti u parlamentarnim sustavima vlasti: ima zakonodavno tijelo (parlament), dvodijelnu izvršnu vlast (predsjednik države i vlada), neovisno sudstvo (sudove, državno odvjetništvo) i kao “neku vrstu četvrte vlasti” (Brunner, 1993, 65) ustavni sud s brojnim ovlastima. Parlament Parlament se sastoji od jednog doma, a njegovih se 386 zastupnika bira na mandat od četiri godine. Pripadaju mu, ponajprije, klasični zadaci parlamentarnih demokracija: zakonodavstvo, proračunsko pravo, postavljanje nekih visokih državnih službenika, kontrola vlade i vijećanje o pravcima velikih odluka u unutarnjoj i vanjskoj politici. Predsjednik države Nakon oštrih sučeljavanja, osobito između postkomunističkih reformskih elita i građanske opozicije, postignuto je jedinstvo o “srednje jakom predsjedniku” unutar granica parlamentarnog sustava vlasti (Brunner, 1996, 66; tablica 30). Bira ga parlament na pet godina, a moguć je samo još jedan ponovni izbor. Ovlasti predsjednika države nipošto nisu ograničene samo na ceremonijalne i simbolične funkcije. Doduše, postupke predsjednika države, čak i na području njegove nadležnosti, mora supotpisati premijer. No, državni poglavar posjeduje niz ovlasti u odnosu prema parlamentu koje očito nadilaze ovlasti predsjednika SR Njemačke. Ima neograničeno pravo da nazoči, govori i predlaže u parlamentu, kao i pravo na zakonsku inicijativu. Posjeduje i suspenzivni veto, to jest usvojene zakone može vratiti parlamentu na raspravu i novo odlučivanje. Ako sumnja u

372

ustavnost, može predložiti da se o zakonima očituje ustavni sud. U točno određenim i usko ograničenim slučajevima može i raspustiti parlament (Majoros, 1990, 9. i d.; Brunner, 1991, 310. i d.; 1993, 66. i d.). Vlada Premijera bira parlament na prijedlog predsjednika države, a on prije toga predstavlja program vlade. Prema ustavnoj promjeni iz svibnja 1990, šef vlade slobodan je u osobnom sastavljanju svoga kabineta (Brunner, 1993, 69). Prema ustavnoj promjeni iz lipnja 1990, izvorno destruktivno glasovanje o nepovjerenju pretvoreno je u konstruktivno i izbrisana je mogućnost glasovanja o nepovjerenju pojedinom ministru (311). Tako je vlada znatno ojačana i stabilizirana u odnosu prema parlamentu. Ustavni sud Prema uzoru na SR Njemačku, u Mađarskoj je uspostavljen jak ustavni sud. Njegove ovlasti nadmašuju ovlasti svoga njemačkog uzora i čine ga jednim od najutjecajnijih ustavnih sudova u međunarodnom svijetu država. Suce bira parlament dvotrećinskom većinom na devet godina. Moguć je jednokratni ponovni izbor. Brojna najviša državna tijela mogu ga pozvati da kontrolira norme ex post, kao i da preventivno kontrolira norme još tijekom zakonodavnog procesa. U kontroli apstraktnih normi u Mađarskoj postoji oblik “pučke tužbe” pomoću koje građani mogu zatražiti da se preispita usklađenost zakona i pravnih propisa s Ustavom i kad nisu osobno pogođeni (316). Brojne ovlasti učinile su ustavni sud i de facto, kao što pokazuju prve godine njegova djelovanja, važnim akterom mađarske politike. Izborni sustav Mađarski izborni sustav je “previše složen da bi bio ovdje opisan” (Lijphart, 1992, 221). To je zabilježeno i na drugom mjestu.175 Ipak treba šturo prikazati njegove temeljne crte. Nohlen i Kasapović (1996, 35) ubrajaju mađarski sustav u takozvane “kompenzacijske izborne sustave” koji na kompleksan način i različitim postupcima prebrojavanja kombiniraju elemente izbora apsolutnom većinom i razmjernih izbora. Prema izbornom zakonu, birač ima dva glasa i oba – nasuprot personaliziranome razmjernom izbornom sustavu u SR Njemačkoj – utječu na raspodjelu mandata među strankama.176 Prema načelu apsolutne većine raspodjeljuje se 176, a prema razmjernom načelu 210 mjesta (126. i d.). Od mjestâ koja se raspodjeljuju prema razmjernom načelu, 152 se dijele u 20 regionalnih višemandatnih izbornih okruga. Preostalih 58 mandata dijeli se listama na nacionalnoj razini, i to prema mjerilu ukupnog broja svih glasova birača koji nisu uzeti u obzir u podjeli mandata u regionalnim izbornim 175 176

Točan opis tehničkih pojedinosti u: Nohlen i Kasapović (1996, 125). U izbornom sustavu SR Njemačke to se događa samo ako nastanu prekomjerni mandati.

373

okruzima. Za liste u regionalnim izbornim okruzima, kao i za poravnavajuću nacionalnu listu, vrijedi klauzula od četiri posto. Izborni sustav proizvodi dva učinka: prvo, nastaju jaki disproporcijski učinci između glasova birača i parlamentarnih mandata koji pogoduju, prije svega, najjačoj stranci ili najjačim strankama; drugo, većinski izborni sustav i klauzula od četiri posto imaju učinak koncentracije koji smanjuje broj stranaka u parlamentu i stvarnim disproporcijskim bonusom pomaže najjačoj stranci da stvori većine koje su sposobne vladati. Dakle, i pomoću izbornog sustava načinjeni su ustupci u demokratskom predstavništvu u korist stabilnosti vlade i sposobnosti parlamenta da odlučuje i stvara većinu. Raspodjela ovlasti između izvršne i zakonodavne vlasti, te između premijera i predsjednika države unutar izvršne vlasti, jasno je uređena. Ustavnim dodjelama ovlasti mađarski ustav potiče jaku izvršnu vlast. Parlament je podvrgnut određenim ograničenjima zbog stabilnosti vlade i sposobnosti odlučivanja. Položaj parlamenta, a stvarno i vlade, dodatno sudski ograničuje utjecajni ustavni sud. 3.1.2. Parlamentarno-predsjednički sustavi vlasti: primjer Poljske Određujuće strukturno načelo koje razlikuje polupredsjedničke od parlamentarnih sustava vlasti jest “dvostruka politička odgovornost vlade kako parlamentu, tako i predsjedniku države” (Brunner, 1996, 82). Sve mješovite polupredsjedničke sustave u Istočnoj Europi karakterizira i to što predsjednika države izravno bira narod. To je, kao što opravdano primjećuje Georg Brunner (1996, 91), nužan legitimacijski zahtjev koji u semiprezidencijalizmu – drukčije nego u parlamentarnim sustavima vlasti – auctoritas državnog poglavara uzdiže u potestas. Ako u polupredsjedničkom sustavu prevladavaju ovlasti parlamenta, on se naziva parlamentarno-predsjedničkim sustavom kako bi se razlikovao od predsjedničko-parlamentarnih sustava vlasti u kojima pretežu predsjednički elementi. U nastavku se prvi tip pobliže prikazuje na Poljskoj, a drugi na Rusiji. Od početka demokracije u Poljskoj pitanje ustava bilo je vrlo prijeporno. Nakon što je potkraj 1989. komunistički ustav iz 1952. revidiran pod demokratskim premisama, nakon znatnih sporova o ovlastima između ustavnih tijela usvojen je takozvani “Mali ustav” 1992, koji se zapravo ustavnopravno još uvijek temeljio na potpuno revidiranom ustavu iz 1952. “Mali ustav” uklonio je, doduše, neke točke sukoba, ali sve do 1995. nije mogao spriječiti opetovane žestoke ustavne sporove između parlamenta, na jednoj, i predsjednika države Lecha Wałęse, na drugoj strani. Tek u travnju 1997, nakon brojnih propalih pokušaja, nacrt Ustava prošao je u parlamentu (Sejmu), da bi u svibnju iste godine bio legitimiran ustavnim referendumom te je potom stupio na snagu. Struktura državne organizacije koja je propisana Ustavom jednoznačno prikazuje Poljsku ka mješoviti parlamentarno-predsjednički sustav (Rüb, 1994; Brunner, 1996, 82; Merkel, 1996, 98). Parlament

374

Prema strukturi svoga parlamenta, Poljska odstupa od uobičajenoga istočnoeuropskog obrasca jer ima dvodomni sustav. Prvi i politički mnogo važniji dom je Sejm. Na tragu kompromisa o političkoj vlasti između komunističkog režima i opozicije u Solidarnosti opet je uveden Senat, koji je bio ukinut 1947, kao drugi dom parlamenta. Premda Poljska nije federalna zemlja, senatori se biraju na osnovi 49 (ovlastima siromašnih) vojvodstava u zemlji. U zakonodavnom postupku Senat se može izjasniti protiv nekog zakona samo u razdoblju od 30 dana nakon njegova usvajanja. Odbaci li zakone koje je usvojio Sejm, potonji može nadglasovati Senat apsolutnom većinom (Ziemer, 1993, 117). Znatna razlika u ovlastima između dvaju domova u korist Sejma označuje poljski parlament kao “asimetrični dvodomni sustav”. Predsjednik države Predsjednika države bira izravno narod na pet godina i može biti ponovno izabran samo još jedanput. On se ne bavi samo ratificiranjem međunarodnih ugovora nego i “općim vođenjem” vanjske i sigurnosne politike. Pritom ga savjetuje Vijeće nacionalne sigurnosti, koje sam postavlja, te može mjerodavno određivati vanjsku i sigurnosnu politiku (Furtak, 1996, 132). Ako mu se to učini važnim, državni poglavar može sazvati sjednicu kabineta, odrediti dnevni red i predsjedavati njome. Pravni akti predsjednika potrebuju supotpis premijera ili nadležnoga resornog ministra. Od toga je izuzeto 13 nabrojenih slučajeva, kao što su sazivanje prve sjednice novoizabranog Sejma, raspuštanje parlamenta ili zakonska inicijativa predsjednika (Ziemer, 1993, 116). Predsjednik države ima pravo veta na zakone što ih je usvojio parlament, a može ga nadglasovati samo tropetinska većina u Sejmu (East European Constitutional Review, 1997, 1:21). Predsjednici država u polupredsjedničkim sustavima vlasti u Istočnoj Europi općenito imaju znatan utjecaj na tvorbu vlade zahvaljujući svojim ovlastima da predlažu, designiraju ili imenuju. S jedne strane, poljski parlament ne može predsjedniku nametnuti šefa vlade. S druge strane, nadležnosti parlamenta ipak su dostatne da spriječe da predsjednik jednostrano oktroira Sejmu premijera protiv njegove volje. Taj konfliktni ustavni problem nije konstitucionalno jednoznačno uređen u većini polupredsjedničkih sustava vlasti u Istočnoj Europi. Od “Malog ustava” iz 1992. Poljska nastoji riješiti taj sukob tako što dopušta da se pravo inicijative u postavljanju vlade klati između parlamenta i predsjednika države (Brunner, 1996, 83. i d.). Predsjednik imenuje premijera 14 dana nakon konstituirajuće sjednice Sejma ili nakon demisije šefa vlade. Izjasni li se apsolutna većina u Sejmu za premijera i njegov program vlade, on biva izabran. Ne dobije li kandidat kojega je predložio predsjednik suglasnost parlamenta, inicijativa prelazi u Sejm. Ako on, sa svoje strane, nije sposoban izabrati šefa vlade, inicijativa se vraća predsjedniku koji onda može imenovati privremenu vladu na šest mjeseci ili raspustiti parlament (Brunner, 1996, 84). Premda je postupak uspostave vlade u Poljskoj uređen preciznije nego u većini ostalih polupredsjedničkih sustava vlasti u Istočnoj Europi, i to uređenje nosi znatan konfliktni potencijal između predsjednika i parlamenta, kao i dugo vrijeme ako se dva ustavna tijela ne mogu suglasiti. To vrijedi i za postavljanje

375

ministara vanjskih poslova, obrane i unutarnjih poslova u kojemu predsjednik države ima posebno pravo riječi. Ipak, u ustavnoj teoriji nije jednoznačno, a u ustavnoj praksi je vrlo prijeporno, kao što dokazuju sukobi u doba mandata Lecha Wałęse, zadržava li predsjednik krajnje pravo odlučivanja (Ziemer, 1993, 106. i d.; Furtak, 1996, 134. i d.). Vlada Vlada je u prvom redu odgovorna parlamentu i ovisi o njegovu povjerenju. No pravo Sejma da opozove vladu nije jednoznačno uređeno. U pitanju prava parlamenta da opozove vladu ili ustavne pomoći u stabiliziranju vladinih kabineta poljski su se ustavotvorci odlučili tek u novom Ustavu iz 1997. da ojačaju položaj premijera i dopuste samo konstruktivno glasovanje o nepovjerenju (čl. 158). Ukinuta je opcija destruktivnog glasovanja o nepovjerenju. Unatoč jačanju premijera, Sejmu ostaje mogućnost da pojedine ministre u kabinetu opozove bez konstruktivnog protuprijedloga. Ustavni sud Poljska je bila prva zemlja u Istočnoj Europi koja je još u vremenima komunističkog režima (1986) osnovala ustavni sud. U kontroli normi on je, doduše, bio uvelike usredotočen na djelatnost vlade, a i tu ga je mogla nadglasovati dvotrećinska većina u Sejmu, ali je rana uspostava ustavnog suda ipak značila prvi korak ka pravno-državnoj kontroli izvršne vlasti (Garlicki, 1996, 281). Usvajanjem novog ustava 1997. ustavni je sud uzdignut u posljednju instanciju kontrole apstraktnih normi. Nakon još dviju prijelaznih godina i nakon cijelog desetljeća demokratske pravne državnosti, Sejmu je oduzeta mogućnost nadglasavanja. Suce ustavnog suda bira Sejm na osam godina. Isključen je ponovni izbor. Glavna je zadaća ustavnog suda kontrola apstraktnih i konkretnih normi. Državne institucije (predsjednik, premijer, 50 zastupnika Sejma odnosno 30 senatora, pučki pravobranitelj) i viši sudovi mogu ga pozvati da odluči o spornim pitanjima što su predana sudu. Građani nemaju pojedinačno pravo da se pozovu na ustavni sud. Paradoksalno, ali ovlastima ustavnog suda više je štetila nego koristila rana uspostava još pod komunističkim režimom (Brzezinski, 1993, 40. i d.), jer su se u njegovu slučaju ustavotvorci prvotno ograničili na nastavak institucionalnog kontinuiteta. Tek je faktično izricanje presuda nakon 1989. povećalo ugled, a time i politički utjecaj, ustavnog suda. Tome su nemalo pridonijeli raščišćavanje brizantnih organizacijskih sporova između Sejma i predsjednika države Lecha Wałęse (Garlicki, 1996, 306 i d.). Unatoč porastu utjecaja i ukidanju prava nadglasavanja u Sejmu u novom ustavu 1997, poljski ustavni sud ipak je, i de jure i de facto, vrlo daleko od političkog utjecaja mađarskoga ustavnog suda. Izborni sustav

376

U ljeto 1991, nedugo prije prvih, potpuno demokratskih konstitutivnih izbora, usvojen je novi izborni zakon. Rascjepkani Sejm mogao se suglasiti samo o razmjernome izbornom sustavu s jakim razmjernim učinkom. Dvokratni veto predsjednika države nadglasovala je dvotrećinska većina (Nohlen i Kasapović, 1996, 120). Izborni sustav je omogućio da 1991. u Sejm uđe 29 stranaka. Premda modus izbora nije proizveo to ekstremno fragmentiranje stranačkog sustava, ni na koji način nije ni spriječio prenošenje snažne rascjepkanosti političkih elita i segmentiranih podkultura na razinu parlamenta. Kao reakcija na enormu rascjepkanost parlamentarnih stranaka, a u skladu s “Malim ustavom” iz 1992, izborni je sustav promijenjen već prije parlamentarnih izbora 1993. U 52 izborna okruga otada važi petpostotni prag za stranke i osampostotni prag za izborne saveze; prohibitivna klauzula na nacionalnoj razini povećana je s 5 na 7 posto. Novi izborni sustav znatno je pridonio reduciranju stranačkog spektra, pa je 1993. u parlament ušlo samo sedam stranaka ili stranačkih saveza. Taj racionalizirajući i stabilizirajući učinak “kupljen” je znatnim porastom disproporcijskog učinka u odnosu glasova birača i mjesta u parlamentu. Glasovi birača koji nisu uvaženi iznosili su 1993. više od 34 posto svih danih glasova (124). Racionalizirajući učinak zadržao se i u izborima 1997, te se broj stranaka zastupljenih u parlamentu smanjio na šest. U cjelini, za Poljsku se može ponajprije ustvrditi da su ustavnopravne ovlasti između izvršne i zakonodavne vlasti, kao i unutar dvojne izvršne vlasti, definirane nejasnije nego u parlamentarnom sustavu vlasti u Mađarskoj. Nejasna razgraničenja ovlasti unutar dvojne izvršne vlasti ipak su umnogome uklonjena Ustavom od 2. travnja 1997. Ovlasti predsjednika znatno su smanjene. U važnim odlukama predsjedniku je većinom potreban prijedlog ili potvrda premijera. Premijer je zaštićen i u odnosu prema predsjedniku, i prema parlamentu, budući da u parlamentu može biti opozvan samo konstruktivnim glasovanjem o nepovjerenju. Loša iskustva s difuznim polupredsjedničkim sustavom demokratske poljske republike tijekom prvih sedam godina bitno su pridonijela njegovoj racionalizaciji i parlamentarizaciju u ustavnoj reformi (Bos, 2004, 201). Od 1997. Poljska ima parlamentarno-predsjednički sustav vlasti u kojemu jasno pretežu ustavni elementi parlamentarizma. 3.1.3. Mješoviti predsjedničko-parlamentarni sustavi: primjer Rusije U predsjedničko-parlamentarnom sustavu vlasti položaj predsjednika države jače je naglašen i u imenovanju šefa vlade, i u opozivu vlade nego u mješovitim parlamentarno-predsjedničkim sustavima. To važi i za određivanje smjernica politike vlade. U teorijskom dijelu knjige taj smo podtip polupredsjedničkih sustava vlasti definirali na sljedeći način: “Predsjedničko-parlamentarni sustav vlasti ima dvojnu izvršnu vlast u kojoj predsjednika države izravno bira narod, premijera nominira predsjednik, a neizravno ga potvrđuje parlament. Predsjednik ima pravo opozvati pojedine ministre ili cijeli kabinet i protiv volje većine u parlamentu. Parlament ima, doduše, ovlasti da izglasuje nepovjerenje kabinetu vlade, ali predsjednik zadržava prava veta na glasovanje o nepovjerenju u parlamentu odnosno, u posljednjoj instanciji, mogućnost da raspusti parlament”.

377

Ruski ustav daje sustavu vlasti ruske federacije, upravo idealtipski, obrise takvoga predsjedničko-parlamentarnog sustava vlasti. U Rusiji je bio zaoštreniji sukob između zagovornika parlamentarnog sustava vlasti, na jednoj, i prezidencijalizma, na drugoj strani, nego kod većine ostalih tvorbi ustava u Istočnoj Europi (Beyme, 1994, 238, 2001; Bos, 1996a, 180. i d.;Brie, 1996, 155. i d.; Schneider, 2001). Od 1990. sustav političkih institucija u Rusiji konstitucionalno se oblikovao opsežnim revizijama staroga sovjetskog ustava iz 1978. godine, s jedne, i usporednom izradom novog ustava, s druge strane (Bos, 1996, 181). Nakon krvavog sukoba starog Kongresa narodnih deputata (zakonodavnog tijela) i demokratski izabranog predsjednika države Jeljcina (izvršne vlasti), na referendumu u prosincu 1993. prihvaćen je (s potporom od 58,4 posto) ustav koji je bio izrađen prema Jeljcinovim predožbama. Ustav je stupio na snagu 25. prosinca iste godine i dao je predsjedniku široke ovlasti koje su ga učinile “dominantnim čimbenikom vlasti” (Furtak, 1996, 116, nav. u: Ismayr, 2004), odnosno “dominantnim ustavnim tijelom” u ruskoj politici (Lutherhandt, 1996, 253).177 Predsjednik države Ruski ustav uzdiže predsjednika države u prvu vlast i dominantno ustavno tijelo. Predsjednik je istodobno “državni poglavar”, “jamac ustava”, čuvar “suverenosti” i zaštitnik “državnog integriteta”. On osigurava “usklađeno funkcioniranje i zajedničko djelovanje ustavnih tijela” (čl. 80, odj. 2). Ustavni pravnik Otto Luchterhandt opravdano ocjenjuje da to nije samo opći funkcionalni opis predsjednikovih zadataka, nego odredba “koja predsjednika neposredno i ‘bjanko’ ovlašćuje na sve mjere koje mu definitivno nisu uskraćene ustavom i zakonom” (1996., 253). Znatne su i ovlasti koje mu je Ustav dodijelio eksplicitno. To se najprije očituje u dominantnoj ulozi predsjednika države u tvorbi vlade. Prema čl. 83 Ustava, predsjednik imenuje predsjednika ministarskog vijeća i, na njegov konkretan prijedlog, vladu. Za to mu je, doduše, potrebna suglasnost Državne dume. Ako Državna duma tri puta za redom odbije kandidata za dužnost premijera kojega je nominirao predsjednik, predsjednik ga može privremeno imenovati i bez te suglasnosti, potom raspustiti domove i raspisati nove izbore (čl. 11, odj. 4). Premda predsjednik države nema samostalno pravo da raspusti vladu, i tu su njegove ovlasti znatne. Ponajprije, Duma može izraziti nepovjerenje vladi (destruktivno glasovanje o nepovjerenju) ili negativno odgovoriti na pitanje o povjerenju vladi (čl. 117, odj. 3 i 4). No, u ovlasti je predsjednika da odluči hoće li raspustiti vladu. Ako predsjednik države zadrži vladu, a Duma joj opet iskaže nepovjerenje, on može optirati za otpuštanje vlade ili raspuštanje Dume i raspisivanje novih izbora. Duma i predsjednik moraju, doduše, djelovati zajednički u tvorbi i opozivu vlade, ali zahvaljujući pravu da raspusti Dumu predsjednik ima nadasve djelotvoran kapacitet prijetnje u odnosu prema parlamentu. To važi kako u pitanju tvorbe vlade, tako i u pogledu snage 177

Tekst ruskog ustava, kao i većine ostalih demokratskih ustava u Istočnoj Europi, vidjeti u: Brunner (1995).

378

predsjednika da provede svoju politiku nasuprot Dumi (Bos, 1996a, 197; Furtak, 1996, 118; Mommsen, 2004). Predsjednik ima i ovlast da daje vlastite smjernice u politici vlade. To se ne odnosi samo na tradicionalna predsjednička područja u vanjskoj i sigurnosnoj politici, nego i na unutarnju politiku (čl. 89, odj. 3). Ovlast premijera da daje smjernice subsidijarna je i razumljiva samo u okviru prednosti predsjednika: ona nije više od “specifične provedbene ovlasti” (Luchterhandt, 1996, 254). To je očito i u tome što predsjednik može voditi sjednice kabineta, pa premijer u tom trenutku postaje njegov “prvi ministar”. Kako bi svoju ovlast da daje smjernice pretvorio u politički i pravno obvezatne odluke, predsjednik države ima , među ostalim, tri središnja instrumenta: zakonske inicijative, predsjedničke dekrete i odluke predsjedničke egzekutive. Državni poglavar ima pravo na zakonsku inicijativu u Dumi (čl. 104). Istodobno, ustav mu daje pravo suspenzivnog veta na zakonske odluke federalne skupštine (Državna duma i Vijeće federacije). Pogleda li se točna odredba, postaje jasnim da se pravo na suspenzivni veto stvarno približuje pravu na apsolutni veto (Lutherhandt, 1996, 257). Naime, da bi suspenzivni veto predsjednika bio nadglasovan, potrebna je dvotrećinska većina nominalnog broja članova Dume i Vijeća federacije. Ta visoka prepreka djeluje i kao poticaj Dumi da se u važnim pitanjima jače ujedini kako pod prijetnjom predsjednikova veta ne bi degenerirala u nižu ratifikacijsku vlast.178 Osim toga, parlamentu prijeti dodatna defunkcionalizacija i zbog ovlasti predsjednika da stvara pravo u obliku dekreta na onima “slobodnim normativnim prostorima” što ih je parlament ostavio otvorenima (Luchterhandt, 1996, 258). Kako su i Jeljcin i Putin intenzivno koristili tu mogućnost tijekom svojih mandata, dekretstvo katkad djelovalo poput neke vrste Damoklova mača za povećanje pripravnosti parlamenta na unutarnji konsenzus i kompromis. Treća mogućnost provedbe političkih odluka otvara se predsjedniku države posredstvom predsjedničke egzekutive u obliku Vijeća za sigurnost Ruske federacije ili “predsjednikove administracije” koja katkad raspolaže vertikalnim administrativnim zapovjednim lancem do donje teritorijalne razine (Furtak, 1996, 120). Parlament Ruski se parlament sastoji od dva doma - Državne dume i Vijeća federacije. Državna duma ima 450 zastupnika koji su biraju na četiri godine. U drugi dom, Vijeće federacije, svaki od 89 subjekata federacije šalje po jednoga predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti. Nasuprot poljskom Senatu, Vijeće federacije izvodi opravdanje svoga postojanja iz federativne strukture ruske države. Novi Ustav pretvorio je asimetrični u de jure simetrični federalizam, pri čemu je uvelike ujednačen različiti stupanj samostalnosti subjekata federacije. Prema Ustavu, izjednačeni su 21 republika, 6 regija, 49 oblasti, gradovi Moskva i Petrograd, 178

Kad je predsjednik Jeljcin pokušao promijeniti izborni zakon nasuprot volji opozicije u parlamentu i povećati udio izravnih mandata na dvije trećine svih mjesta, Duma i Vijeće federacije reagirali su odlučno i nadglasovali predsjednički veto dvotrećinskom većinom u oba doma (Bos i Steinsdorff, 1997, 107).

379

Židovska autonomna oblast i 10 autonomnih okruga.179 Dok se republikama priznaje ustav, “oblasti” imaju samo statut te one nisu de facto ravne prvima. U Ustavu nije uređeno postavljanje predstavnika subjekata federacije u Vijeće federacije. Provedbenim zakonima prepušteno je da se odluče za pučke izbore, izbore unutar federativnih domova ili imenovanje od strane izvršne vlasti (Alyushin, 1995, 62). Prema dosadašnjoj praksi, šefovi izvršnih vlasti u subjektima federacije (primjerice, guverneri) automatski su postajali članovi Vijeća federacije. U zakonodavnu vlast predstavnici se biraju iz saveznih domova ili predsjednik doma preuzima funkciju po dužnosti. U Vijeću federacije sjede po dva predstavnika subjekata federacije, dakle ukupno 178 predstavnika. Duma ima mnogo važniju ulogu u zakonodavstvu. Ako ona usvoji neki zakon, Vijeće federacije može vratiti zakon u roku od 14 dana. Ako to ne učini, zakon je potvrđen. Ako ono protuslovi zakonu, posrednički odbor dvaju domova može potražiti kompromis. Uspije li u tome, promijenjeni zakon treba još jednu potvrdu Dume. Ako ne bude suglasnosti, Duma može odbaciti prigovor Vijeća federacije dvotrećinskom većinom (Alyushin, 1995, 62). Vlada Izvršna vlast sastoji se, kao što je prethodno navedeno, od dvojne egzekutive s predsjednikom države, s jedne, i kabinetom vlade kojega vodi premijer, s druge strane. Kabinet ovisi i o povjerenju parlamenta i predsjednika države. Predsjednik i parlament znatno ograničuju kabinet vlade i u oblikovanju politike. Koridori u prostoru djelovanja posebno se suzuju kad opozicija ima većinu u parlamentu nasuprot predsjedniku, kao nakon izbora za Dumu 1995. Kako, s druge strane, predsjednik ima organizacijsku vlast u vladi, kako predsjedava kabinetom, ima ovlast da daje vlastite smjernice, pravo da suspendira sve akte vlade, kao i pravo da otpusti premijera, prema slovu Ustava vlada bez predsjednika više se čini kao dio egzekutivne uprave nego kao aktivan tvorac ruske politike. Ako se stranačke ili koalicijske političke većine predsjednika, vlade i parlamenta poklope, predsjednik države ima toliku moć da ju je teško kontrolirati. To se dogodilo osobito nakon izbora za Dumu 2003, kad je Putinova predsjednička stranka Jedinstvena Rusija dobila dvotrećinsku većinu u parlamentu. Putinov autoritarni stil vodstva, koji se nakon toga učvrstio, pokazao je da ustavna konstrukcija predsjedničko-parlamentarnog sustava vlasti u Rusiji ugrožava demokraciju (Beichelt, 2004, 122; Mommsen, 2004, 423; Merkel, Puhle i dr., 2006, 320). Ustavni sud Suce ustavnog suda bira parlament na isključivi prijedlog predsjednika države. Mandat im traje 12 godina (Garlicki, 1996, 288). U prvoj fazi postojanja od studenoga 1991. do listopada 1993. ustavni je sud imao dalekosežne ovlasti. Među njima je bilo posebno pravo da na vlastitu inicijativu preispituje ustavnost političkih organizacija i političkih odluka državnih tijela. Teški ustavni sukob 179

Ta podjela u biti odgovara teritorijalnom raščlanjenju iz sovjetskog doba.

380

Kongresa narodnih deputata pod vodstvom Hazbulatova i predsjednika države Jeljcina uzrokovao je jaku politizaciju ustavnog suda, koji je donio neke, Jeljcinu nemile, odluke. Nakon što je Jeljcin, ukinuvši važeći ustav, u zimu 1993. uspostavio novi demokratski Ustav, predsjednik države je obustavio rad ustavnog suda, prislio predsjednika ustavnog suda Zorkina da odstupi i dekretom suspendirao rad ustavnog suda do donošenja novog zakona o ustavnom sudu koji je stupio na snagu u lipnju 1994. (Garlicki, 1996, 309). Jeljcin je odugovlačio obnoviti rad ustavnog suda sve do veljače 1995, jer je Vijeće federacije prvotno blokiralo izbor šest novih sudaca. Novi zakon, koji je napokon stupio na snagu, znatno je smanjio ovlasti ustavnog suda. Ukinuto je pravo inicijative suda da preispituje ustavnost političkih odluka i političkog djelovanja državnih tijela i nositelja najviših državnih dužnosti. Ustavnom sudu oduzeto je pravo da odlučuje o suprotnosti političkih stranaka s Ustavom (Nikitinski, 1997, 85. i d.). Ostale su mu ovlasti da odlučuje u organizacijskim sporovima, da kontrolira apstraktne i konkretne norme i preispituje pojedinačne ustavne tužbe. U potonjem se ustavni sud dokazao kao nadasve djelotvorna kontrolna instancija građana u odnosu prema državnim odlukama (Beyme, 2001, 12). Izborni sustav Poput Ustava općenito, izborni je sustav posebno bio predmet brizantna sukoba Kongresa narodnih deputata i predsjednika države u ustavnom sporu od 1991. do 1993. Tek kad je Jeljcin ukidanjem važećeg Ustava riješio sukob u vlastitu korist, donesene su i odluke o izbornom sustavu. Za izbore za Dumu u prosincu 1993. predsjedničkim je dekretom uveden rovovski sustav (Bos i Steinsdorff, 1997, 106). Tek se usvajanjem Ustava nakon izbora dekret pretvorio u izborni zakon. Ruski rovovski sustav predviđa da se u 225 izbornih okruga bira prema načelu relativne većine, a ostalih 225 mandata raspodjeljuje se zemaljskim listama prema razmjernom načelu. U raspodjeli mandata nacionalnim izbornim listama mogu sudjelovati samo stranke koje su dobile više od pet posto glasova na cjelokupnome izbornom području Rusije (Nohlen i Kasapović, 1996, 76). U izborima za Dumu 1993. i 1995. elementi razmjernih izbora uzrokovali su, paradoksalno, znatne disproporcijske učinke u preračunavanju glasova u mandate. To se može ponajprije pripisati krajnjoj rascjepkanosti stranačkog sustava koja je povezana s petpostotnom prohibitivnom klauzulom. Tako se u izborima za Dumu 1995. na petpostotnu prepreku nasukalo osam stranaka s glasovnim rezultatima između 3,9 i 4,8 posto. Sa stajališta teorija demokracije, opasna je posljedica bilo to što je u raspodjeli mandata “pod stol palo” 47,1 posto glasova birača (Nohlen i Kasapović, 1996, 80). Zbog stvaranja regionalnih utvrda i snage neovisnih regionalnih kandidata načelo većinskih uzbora pridonijelo je – što je također paradoksalno – još većoj rascjepkanosti parlamentarnih stranaka, ali je ipak malo smanjilo disproporcijski učinak koji je nastao u razmjernim izborima. Sukladno razmatranjima izbornih sustava, učinci bi trebali biti upravo obratni ako imalo napreduju konsolidacija i “nacionalizacija” stranačkog sustava: “Sustavne bi posljedice morale biti trajno smanjivanje disproporcijskih učinaka većinskih izbora zahvaljujući razmjernim izborima, a ne obratno” (81).

381

Za ruski sustav vlasti na ovome mjestu treba ponajprije ustvrditi da su Ustav i, još više, Jeljcinova “ustavna praksa” dali nadmoćan položaj predsjedniku države. Time je znatno poremećena horizontalna ravnoteža između triju vlasti. O tome otvara li takav “superprezidencijalizam” (Holmes, 1993/1994) ustavne oportunitetne strukture “defektnoj demokraciji” (Knobloch, 2002; Mangott, 2002; Beochelt, 2004; Merkel, Puhle i dr., 2006), ili mu prijeti otklizavanje u “autoritarni predsjednički režim” (Lutherhandt, 1996, 258), ili je on općenito osiguravao samo minimalnu mogućnost vladanja u političkom sustavu Rusije devedesetih godina, raspravlja se u poglavlju o “demokratskoj konsolidaciji”. 3.1.4. Predsjednički sustavi vlasti: primjer Bjelorusije U predsjedničkim sustavima vlasti predsjednika države, u načelu, izravno bira narod. On imenuje ili nominira vladu. Izvršna i zakonodavna vlast ustavno su razdvojene jasnije nego u parlamentarnim sustavima, tako da u klasičnoj varijanti ne postoji glasovanje o nepovjerenju vladi, s jedne, ni pravo šefa države i vlade da raspusti parlament, s druge strane. Kabinet nije, dakle, odgovoran parlamentu nego predsjedniku države. Predsjednik ima, po pravilu, od zemlje do zemlje različito definiranu moć veta u odnosu prema zakonodavstvu parlamenta. Kao klasične varijante predsjedničkog sustava vlasti slove SAD i većina država Latinske Amerike. U predsjedničke sustave vlasti u Istočnoj Europi ubraja se samo Bjelorusija od ustava iz 1994. i osobito nakon ustavnih promjena 1996. Ustvari, od proglašenja neovisne bjeloruske države 25. kolovoza 1991. njegov se karakter višestruko mijenjao. U prve tri godine od Deklaracije o neovisnosti do usvajanja Ustava bjeloruski sustav vlasti imao je pretežno parlamentarni oblik. Parlament, Vrhovni sovjet, bio je dominantno ustavno tijelo. Njegov predsjednik, Stanislav Šuškijevič, bio je istodobno i poglavar države. Od svih postsovjetskih država u Bjelorusiji se najdulje održala Gorbačovljeva konstrukcija identiteta predsjednika parlamenta i poglavara države (Luchterhandt, 1996, 264). To je promijenjeno kad je usvojen Ustav 1994. Njime je politički sustav zadobio prezidencijalistički karakter. Njegovi su obrisi, k tome, mijenjani još dvaput na referendumima 1995. i 1996. u korist vlasti predsjednika države (Sahm, 1997; Timmermann, 1997). U nastavku se prikazuju institucije bjeloruskog sustava vlasti nakon usvajanja ustava 1994. i ustavnih promjena 1996 (usporediti Osteuropaheft, 1995, 2:134158; Steinsdorff, 2004, 431. i d.). Predsjednik države “Predsjednik Republike je poglavar države i izvršna vlast” (čl. 95). Bira ga izravno narod na pet godina i može biti ponovno izabran samo još jedanput. Predsjednik je tradicionalno jamac suverenosti i sigurnosti zemlje. Ima sve bitne ovlasti koje se odnose na to: on je vrhovni zapovjednik oružanih snaga i može proglasiti izvanredno stanje.180 Predsjedniku je dana organizacijska, poslovna i 180

Izvanredno stanje mora zapravo potvrditi parlament nakon tri dana. Ustav ostavlja otvorenim što se događa ako ga ne potvrdi (Luchterhandt, 1996, 265).

382

personalna vlast. On može odlučiti o uspostavi i ukidanju ministarskih resora. Imenuje i otpušta premijera, ali je tu, kao i u imenovanju i otpuštanju ministara u ključnim resorima, vezan za suglasnost parlamenta (Luchterhandt, 1996, 266). Predsjednik ima pravo inicijative u zakonodavstvu i posjeduje suspenzivni veto na odluke parlamenta. Parlament može odbaciti predsjednički veto samo dvotrećinskom većinom. U posebnim slučajevima predsjedniku je dana ovlast da donosi dekrete. Te ovlasti, koje su utemeljene u Ustavu 1994, dale su bjeloruskom predsjedniku znatnu vlast u ustavnoj strukturi, premda ona de jure zaostaje za vlašću ruskoga ili ukrajinskog poglavara države (Lucherhandt, 1996, 265). U lipnju 1994. Aleksandar Grigorijevič Lukašenko izabran je, iznenađujuće trijumfalno, za predsjednika države s 81 posto glasova u užim izborima protiv službenog šefa vlade i predstavnika stare sovjetske nomenklature Vjačeslava Klebiča. Izbori su bili slobodni i umnogome pošteni. No, ubrzo nakon izborne pobjede demokratski legitimirani predsjednik države inscenirao je ustavni sukob s parlamentom koji je bio izabran još prije raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991, a na koji ga je motivirala politička vlast. Pomoću dvaju referenduma 1995. i osobito 1996,181 koji su bila provedeni ustavnopravno opasnim sredstvima, Lukašenko je znatno proširio svoju predsjedničku vlast: • Predsjednički dekreti mogu “u posebnim okolnostima”, a na prijedlog predsjednika, biti uzdignuti do zakona; parlament to može odbaciti samo dvotrećinskom većinom. To vrijedi i za državni proračun kojega predsjednik donosi dekretom i kojega parlament može odbiti dvotrećinskom većinom u roku od tri dana. • Ukinuta je podjela između zakonodavne i izvršne vlasti u jednostranu korist predsjednika. Državni je poglavar ovlašten raspustiti parlament ako on izrazi nepovjerenje vladi ili oklijeva potvrditi šefa vlade kojega je imenovao predsjednik (Sahm, 1997, 477). Nasuprot tome, predsjednik može biti smijenjen samo pomoću državne tužbe. • Predsjednik dobiva pravo da predloži promjene ustava. • Predsjednik imenuje polovicu članova i predsjednika ustavnog suda. • Predsjednik imenuje predsjednika i polovicu članova izbornog povjerenstva koje nadzire izbore na nacionalnoj razini. Tim znatnim promjenama Ustava, a napose novostvorenim pravom predsjednika da raspusti parlament i zakonodavnom ovlašću predsjednika, jednostrano je, u korist predsjednika države, ukinuta podjela između izvršne i zakonodavne vlasti koja je tipična za demokratske predsjedničke sustave vlasti. U Bjelorusiji se, jače nego u Rusiji, iskristalizirao poseban postsovjetski “superprezidencijalizam” (Holmes, 1993/1994), koji nije obilježen samo demokratskim defektima, kao u Rusiji, nego je na kraju devdesetih godina imao obilježja otvorenoga cezarističko-plebiscitarnog autoritarizma, koji je nakon 181

S Lukašenkovim nacrtom Ustava suglasilo se 70,5 posto. Prema podacima vlade, u glasovanju je sudjelovalo 84,1 posto birača. U literaturi i i međunarodnim organizacijama taj se rezultat uglavnom označuje izmanipuliranim (Markus, 1996, 15; Sahm, 1997, 479; Timmermann, 1997, 19).

383

1996. poprimio izvanjski oblik “predsjedničke diktature” (Luchterhandt, 1996, 268). Analitički je zapravo kratkovido zaključiti da se otklizavanje Bjelorusije u otvoreni autoritarni režim može svesti samo na makijavelističku spletku Lukašenkove manipulacije i represije. Štoviše, značajno je da se promjena vlasti sredinom devedesetih godina dogodila uz snažnu suglasnost stanovništva. Lukašenko se tako, kao i Fujimori 1992. u Peruu, domogao populističke premije “jakog vođe” u zemlji s nedovoljno razvijenim civilnim društvom. Parlament Ustav 1994. odlučio se za jednodomni parlament (čl. 79).182 Sastojao se od 260 zastupnika koji se biraju na pet godina. Parlament se može prijevremeno raspustiti samo uz suglasnost dvije trećine svojih članova. Uz tradicionalne ovlasti u zakonodavstvu, u ratifikaciji međunarodnih ugovora i proglašenju rata i mira, Vrhovni sovjet ima, među ostalim, i pravo izbora ustavnog suda, više vrhovnih sudova, općega državnog odvjetnika i članova uprave središnje banke (čl. 83). Tako je Ustav 1994. jakom predsjedniku de jure suprotstavio jaki parlament. No ustavnim promjenama 1996. parlamentu je oduzet znatan broj ovlasti.183 Vrhovni sovjet zamijenjen je dvodomnim parlamentom: Predstavničkim domom (donji dom) s 110 zastupnika i Vijećem Republike (gornji dom) s 66 članova. Predsjednik imenuje trećinu članova Vijeća Republike, a ostale članove određuju mjesne izvršne vlasti koje, pak, imenuje predsjednik (Šuškijevič, 1997). Pretvaranjem predsjedničkih dekreta u zakone probijene su najvažnije ovlasti parlamenta, naime samo pravo veta u donošenju zakona. Predsjednik saziva redovita i izvanredna zasjedanja parlamenta. Pravo predsjednika da raspusti parlament, a da pritom ne postoji ustavni instrument koji bi mu bio komplementaran (glasovanje o nepovjerenju),184 omogućuje izvršnoj vlasti da ucjenjuje parlament. Parlamentu su, dosljedno tome, oduzeta ili smanjena i važna prava izbora i imenovanja sudova i središnjega izbornog povjerenstva i dodijeljena predsjedniku. Parlament je de facto degradiran na sekundarno ustavno tijelo. Vlada Izvršna vlast u Bjelorusiji podijeljena je između predsjednika države i premijera, a ta je dvodioba neobična u predsjedničkim sustavima vlasti. Iz historijske 182

Prijevod bjeloruskog ustava na njemački jezik tiskan je u: Osteuropaheft (1995, 2:134-156). Svi navodi i upute slijede taj prijevod. 183 Protiv tih ustavnih promjena udružila se, inače vrlo heterogena, opozicija. Njezin je otpor slomljen klasičnom cezarističko-plebiscitarnom manirom pomoću referenduma (Timmermann, 1997, 17. i d.). 184 Predsjednik kao šef izvršne vlasti može biti smijenjen suradnjom parlamenta i ustavnog suda samo pomoću složenog postupka impeachmenta ako prekrši Ustav ili počini kazneno djelo (čl. 104 starog ustava). U novom Ustavu iz 1996. postupak impeachmenta još je više otežan (čl. 88 i 97, odj. 8).

384

perspektive nastanka sustava vlasti, to se može svesti na preobrazbu sovjetskoga ministarskog vijeća na ministarski kabinet. S gledišta ustavnog sustava, time se bjeloruski predsjednički sustav ne pretvara u mješoviti polupredsjednički sustav, jer ne postoji tipična dvostruka odgovornost vlade parlamentu i predsjedniku,185 kao ni komplementarno pravo izvršne vlasti da raspusti parlament (Ooyen i Schäfer, 1995, 403). Vladu kao ministarski kabinet uspostavlja “predsjednik Republike Bjelorusije” (čl. 106), to jest kabinet je podređen njemu (čl. 95). Ta je podređenost još očitija u čl. 107: “Ministarski kabinet gubi svoje ovlasti nasuprot novoizabranom predsjedniku”. Ustav stoga stvarno ne priznaje ministarski kabinet kao samostalnu političku snagu (Luchterhandt, 1996, 265). Lukašenko je, osim toga, od 1994. ciljano gradio vlastitu predsjedničku administraciju i mimo ustava. Nalik na sovjetski sustav politbiroa , ona je vrlo brzo postala pravo središte odlučivanja vlasti. Ta “predsjednička vertikala”, a ne vlada, imenuje regionalna i lokalna tijela izvršne vlasti. I prije referenduma o Ustavu 1996. vlada je, dakle, degenerirala “u izvršno tijelo predsjedničke administracije” (Timmermann, 1997, 16). Ustavni sud Ustavni se sud sastoji od jedanaest sudaca koje bira Vrhovni sovjet na jedanest godina. Ustavom 1994. ustavnom su sudu dodijeljene široke ovlasti u kontroli normi, koju može poduzeti i na vlastitu inicijativu. Pored kontrole apstraktnih i konkretnih normi, ustavni je sud ovlašten, među ostalim, da preispituje ustavnost odredaba ministarskog kabineta ili predsjedničkih dekreta (čl. 127). Nema mogućnosti pojedinačne tužbe. Široke ovlasti upadljivo su protuslovile stvarnoj nemoći ustavnog suda i prije promjene ustava 1996. Naime, premda je sud višekratno presuđivao protiv predsjednika države Lukašenka i njegove administracije, presude nisu primjenjivane. Za neuvažavanje presuda ustavnog suda od strane predsjedničke egzekutive karakterističan je iskaz jednoga ustavnog suca koji je odstupio nakon referenduma o Ustavu iz studenoga 1996:186 “The president issued a psecial decree ordering all officials to executive his orders, including those that had been struck down by the Court. The Court’s ruling were published, therefore, but not implemented. In reality, not a single decision of the Court was ever implemented” (Lukašuk, 1997, 64). Nakon referenduma o Ustavu predsjednik je promijenio i obrazac uspostave ustavnog suda. Poglavar države otad imenuje polovicu od 12 ustavnih sudaca. Osim toga, znatno su ograničeni pravo suda na vlastitu inicijativu i mogućnosti da mu se obrati parlament. Ustavni sud de jure jako se približio nemoći de facto. 185

Usporediti, nasuprot tome, dvostruku odgovornost u parlamentarno-predsjedničkom sustavu vlasti Poljske i predsjedničko-parlamentarnom sustavu Rusije. 186

Nakon referenduma o Ustavu sedam članova ustavnog suda je odstupilo ili su bili otpušteni predsjedničkim dekretom (Lukašuk, 1997, 63).

385

Izborni sustav Izborni sustav Bjelorusije etabliran je još u Sovjetskom Savezu i otad se nije bitno mijenjao. U povodu “predkonstitutivnih izbora” u ožujku 1990. vladajuća Komunistička partija Bjelorusije odlučila se za sovjetski izborni sustav apsolutne većine (Nohlen i Kasapović, 1996, 73). On je primijenjen i nakon Ustava iz 1994. u prvim demokratskim konstitutivnim izborima u svibnju 1995. Sukladno broju mjesta u parlamentu, zemlja je bila podijeljena na 260 jednomandatnih izbornih okruga. Ustvari, bjeloruski izborni sustav ima dvije dodatne posebnosti. Prvo, kandidat je izabran samo ako je sudjelovanje u izborima bilo više od 50 posto i, drugo, ako je u eventualnim užim izborima dobio više glasova za sebe nego protiv sebe. U bjelorusko izborno pravo tako je integriran takozvani “negativni izborni postupak” koji biračima dopušta da glasuju protiv svih kandidata tako što mogu precrtati cijelu izbornu listu (Nohlen i Kasapović, 1996, 74). U spoju s protuparlamentarnim kampanjama predsjednika države ta je posebna odredba dovela do toga da je u prvome izbornom krugu 14. svibnja 1995. bilo izabrano samo 18, a u užim izborima što su uslijedili tek 101 zastupnik. Budući da je to bilo manje od nužnoga dvotrećinskog kvoruma, novi se parlament nije formirao. Vrhovni sovjet postao je sposoban odlučivati tek nakon što je u prosincu 1995. izabrano još 79 zastupnika. U Bjelorusiji se više nego u bilo kojoj drugoj istočnoeuropskoj zemlji razlikuju ustavno slovo i ustavna praksa. To napose vrijedi za fazu od 1994. do 1996. Novim Ustavom pisani je Ustav, zapravo, na širokim područjima prilagođen političkoj stvarnosti. Dok se Bjelorusija od 1994. do referenduma o Ustavu 1996. de jure mogla označiti demokracijom a de facto defektnom demokracijom, od prosinca 1996. sustav vlasti se i prema slovu ustava može ocijeniti kao defektna demokracija (Beichelt, 2004, 119. i d.; Bertelsmann Stiftung, 2004, 2005). Osobni Lukašenkov režim je pomoću referenduma stvarno poprimio obilježja predsjedničke diktature. 3.2. Geneza demokratskih sustava vlasti Zašto su u nekim zemljama i regijama Istočne Europe nastali parlamentarni, a u drugim pak polupredsjednički ili predsjednički sustavi vlasti? U I. dijelu, pogl. 6.2.2. (Geneza demokratskih sustava vlasti) predstavili smo četiri opća pristupa objašnjenju geneze demokratskih sustava vlasti: historijsko-ustavno objašnjenje, objašnjenje o uvozu, procesno orijentirano objašnjenje i objašnjenje sa stajališta teorije aktera. U nastavku ćemo ispitati eksplikativnu snagu tih pojedinačnih pristupa na primjeru četiriju prikazanih sustava vlasti Mađarske, Poljske, Rusije i Bjelorusije. Pritom ću procesno orijentirani i pristup sa stajališta teorije aktera, koji se preklapaju, povezati u jednu vrstu objašnjenja, pristup usmjeren na procese i aktere. 3.2.1. Historijsko-ustavno objašnjenje

386

Historijsko-ustavne tradicije i iskustva imali su neku ulogu samo u Mađarskoj, Poljskoj i Rusiji, a i tu je ona bila vrlo skromna. Budući da Bjelorusija do raspada Sovjetskog Saveza 1991. uopće nije imala nikakvu tradiciju vlastite države, ne može postojati nikakav bjeloruski nacionalni ustavni kontinuitet. U dvije države Istočne Srednje Europe, Poljskoj i Mađarskoj, ustavotvorci su vrlo malo posezali za iskustvima kratkotrajnih, nestabilnih i demokratski manjkavih ustava međuratnog razdoblja, dok su više koristili pojedinačne dijelove ustava iz faze komunističkog režima. Jer drukčije nego nakon sloma fašističkih režima u Italiji i Njemačkoj ili desnih autoritarnih poredaka u Španjolskoj i Portugalu, stari ustavi nisu sasvim nestali neposredno sa slomom režima; oni su djelomice preuzeti, revidirani i dopunjeni. Formalno su preživjele neke institucije ili čak cjelokupna formalna ustavna ljuštura starih režima. “Ali mrtvim formama parlamenta, pravosuđa ili lokalne uprave tek je promjena sustava udahnula život” (Beyme, 1994b, 230. i d.). Nakon što su potpuno novi ustavi stupili na snagu 1993. u Rusiji, 1994. u Bjelorusiji i 1997. u Poljskoj, formalni ustavni kontinuitet sa starim komunističkim režimom postoji još samo u Mađarskoj. U Mađarskoj je staljinistički ustav iz 1949, koji je 1972. reformiran u skladu s mekim autoritarizmom Kádárova režima, 1989. godine podvrgnut totalnoj reviziji, koja je stari autoritarni pretvorila u novi demokratskopluralistički vladavinski poredak (Brunner, 1991, 298). Međutim, time još nije stvoren novi ustav. Reformski, no nedovoljno demokratski legitimirani “režimski parlament” iz 1989. zbog svoje je manjkave legitimnosti svjesno sam sebe ograničio u odnosu na takav temeljni osnivački čin. Konačnu odluku o ustavu trebao je donijeti slobodno izabrani parlament 1990. godine. Od tada su doduše izvršene neke ustavne promjene, dijelomice i zbog drastičnih i opsežnih odluka ustavnog suda (Brunner, 1993, 102; Szabó, 1994, 84), ali je sazivanje ustavotvorne skupštine pomaknuto na neodređeni rok. Parlament je doduše između 1989. i 2002. usvojio 20 ustavnih promjena, ali je “revolucionarni prozor mogućnosti” za široki ustavni konsenzus u Mađarskoj bio otvoren samo u vrlo kratkom razdoblju (Kőrősényi i Fodor, 2004, 327). Parlamentarni sustav vlasti, koji je uveden 1990, nadovezuje se na određenu mađarsku tradiciju, koja se proteže od ustavno-parlamentarnih početaka u austro-ugarskoj dvojnoj monarhiji nakon 1867. do početne faze poluautoritarnog Horthyjeva režima (1920-1944). Međutim, konstitucionalna monarhija kojom je upravljao kraljevski namjesnik Horthy imala je dvodomni parlament, u čijem su gornjem domu bili predstavljeni izaslanici visoke aristokracije, udruženja i crkve ili predstavnici tijela komunalne samouprave što ih je imenovao kraljevski namjesnik. Tako se tanka tradicijska linija može doduše uočiti za parlamentarno načelo, ali ne i za njegov konkretan institucionalni oblik. Nasuprot tome, elementi klasične tradicije predsjedničkog sustava uopće ne postoje u ustavnoj povijesti Mađarske (Szoboszlai, 1992, 323). Mađarska je doista bila jedina zemlja komunističke Istočne Europe u kojoj je parlament već u režimsko doba (od 1985. nadalje) igrao sve važniju ulogu za parlamentarizaciju i demokratizaciju sustava (Ágh, 1995, 254).

387

Od četiri razmatrane zemlje linije povijesnog kontinuiteta najjasnije su vidljive u Poljskoj. Doduše, 1997. je dotad samo revidirani (1992) socijalistički ustav zamijenjen demokratskim, no ipak su uočljive neke veze s ustavima kako međuratnog razdoblja, tako i poratnog komunističkog režima. Tako je, kao i 1992. (Mali Ustav) i 1997. (Ustav Republike Poljske), prvi demokratski ustav Poljske također usvojen u dva koraka, 1919. i 1921. Razmjerni izborni sustav bez prohibitivne klauzule iz 1921. odgovarao je onom iz 1991, koji je onda ipak izmijenjen 1993. Međutim, ustav iz 1921. propisivao je parlamentarni sustav vlasti, u kojem je predsjednik države imao slab položaj.187 To se dogodilo zbog straha od jakog čovjeka Poljske, generala Józefa Piłsudskog, kojeg se smatralo najvjerojatnijim predsjednikom. Piłsudski je doista odbio slabu funkciju predsjednika države te je vojnim udarom (1926) sebi osigurao dalekosežna ovlaštenja, koja su onda 1935, nakon njegove smrti, de jure ugrađena u novi ustav. Istodobno je ustavom utvrđeno institucionalno trojstvo Sejma (prvog doma), Senata (drugog doma) i predsjednika. Tako poljski demokratski sustav vlasti nakon 1990. strukturno više sliči sustavu predsjedničke diktature iz 1935. nego onome prvog demokratskog ustava iz 1921. Određeni ustavni kontinuitet proizašao je također i iz institucionalnih reformi u kasnoj fazi komunističkog režima. Ustavni sud, koji je ustanovljen 1985, i ombudsman, uspostavljen 1987. godine, u novoj su demokraciji preuzeti kao institucije te su prema demokratskim načelima opremljeni većim kompetencijama. Paradoksalno je da se između 1989. i 1997. može dokazati snažniji institucionalni kontinuitet s desnim i lijevim autokracijama poljske povijesti nego s prvim demokratskim ustavom iz 1921. godine. To se promijenilo s ustavom iz 1997, kad je oslabljen predsjednik, a ojačan parlament (Sejm) (Ziemer i Matthes, 2004, 194). U Rusiji ne postoje nikakve autentične demokratske ustavne tradicije. Duma, koja je nakon građanske revolucije 1905. uspostavljena kao oprezan pokušaj ustavno-parlamentarnog ograničenja apsolutističke carske vlasti, tu je funkciju uspjela preuzeti samo u kratkom razdoblju. Međutim, time nije utemeljena parlamentarna tradicija. Stoga se čini da je označavanje sadašnjeg donjeg doma kao Dume bilo prije posezanje za ranijim terminom nego institucionalno posezanje za nacionalnom ustavnom tradicijom. 3.2.2. Objašnjenje o uvozu Poput pristupa povijesnog kontinuiteta i objašnjenje o uvozu posjeduje samo sekundarnu eksplikacijsku snagu. Ono važi samo utoliko što akteri transformacije traže u inozemstvu uzore i uspješne obrasce te ih uspoređuju sa svojim vlastitim trenutačnim interesnim kalkulacijama. Pritom su, nedvojbeno, povijesne linije prijateljstva između dviju nacija poticajne za to da se u vlastitoj zemlji pomoću uglednog inozemnog sustava vlasti uspješno vrbuje za vlastite interese. Ispod razine velikih strateških kalkulacija o moći najvažnijih političkih aktera, u slučaju Rusije su određenu ulogu u ustavotvornoj komisiji igrali kako prezidencijalizam 187

Snažni položaj parlamenta među ustavnim granama vlasti našao je svoj izraz u pojmu “demokracije Sejma”, koji su formulirali lijevi i desni kritičari demokracije.

388

Sjedinjenih Američkih Država, tako i semiprezidencijalizam Francuske (Bos, 1996a; Mommsen, 2004). Međutim, novi ustav koji je u prosincu 1993. nametnuo Jeljcin s primarnim motivom politike moći miješa i nadopunjuje elemente francuskog i američkog sustava vlasti. Tako je nastao autentični novi ruski “superprezidencijalizam” (Holmes, 1993/94, 123), “krojen po mjeri” Jeljcinove osobe, koji je Jeljcinovu – i kasnije Putinovu – poziciju moći učinio gotovo nedodirljivom, a u znatnoj mjeri ju je također izmaknuo svakom nadzoru. U procesu stvaranja poljskog ustava često se eksplicitno referiralo na uzor polupredsjedničkog sustava vlasti francuske Pete Republike. U konačnici se doista ne mogu previdjeti paralele između dvaju sustava vlasti (Ziemer, 1993, 104). To osobito važi za mogućnost kohabitacije (cohabitation)188 predsjednika države i vlade, koja je ugrađena u ustav te je postojala od 1993. do 1995. i od 1997. do 2000; riječ je o konstelaciji koju moćni ruski predsjednik može ustavno spriječiti. Kao što se mogu povući historijske i ustavnosistematske poveznice između demokratskih ustava Francuske i Poljske, tako je jasno vidljiv utjecaj Savezne Republike Njemačke na novi mađarski ustav. Konstruktivno glasovanje o nepovjerenju u parlamentu i preuzimanje njemačkog modela ustavnog sudstva osobito su prepoznatljive poveznice s Temeljnim zakonom Savezne Republike Njemačke. U stvari se već rano tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća razvila uska pravnoznanstvena suradnja između kasnijih utjecajnih očeva mađarskog ustava Kilényija (režimskog reformatora) i Sólyoma (opozicionara) te državnih i ustavnih pravnika iz SR Njemačke. U Rusiji su djelovali osobito francuski ustavni eksperti, kako kao savjetnici predsjednika, tako i parlamenta. Međutim, konačni nacrt ustava, koji je u prosincu 1993. podnesen ruskim građanima da se o njemu izjasne na referendumu, nosio je obilježja autentičnog rukopisa taktičara političke moći Jeljcina. 3.2.3. Objašnjenje usmjereno na procese i aktere Glavni poučak objašnjenja sa stajališta teorije procesa i aktera glasi: Konkretne institucionalne konfiguracije sustava vlasti – prije svega ravnoteža moći između parlamenta i egzekutive, vlade i predsjednika države, kao i modus izbornog sustava – u odlučnoj su mjeri oblikovane egoističnim strategijama racionalno djelatnih aktera tijekom faze institucionalizacije demokracije. Pritom je presudno to kako relevantni individualni i kolektivni akteri (vodeće osobnosti, skupine unutar elite, društveni pokreti, organizacije i institucije) procjenjuju svoje trenutačna interese i buduće mogućnosti utjecaja, koje resurse moći mogu mobilizirati, koje strategije slijede i u koje koalicije ulaze (Colomer, 1995a; Colomer i Pascual, 1994; Elster, 1994; Offe, 1994). Političke se institucije, dakle, ustanovljuju prije svega zato što odgovaraju strateškim računicama političkih aktera koji se najbolje mogu nametnuti, a manje zato što su u skladu s 188

Pojam kohabitacije dolazi iz političke terminologije polupredsjedničkog sustava vlasti Francuske. Označava zajedničko vladanje kabineta i predsjednika države koji pripadaju različitim stranačkim političkim taborima.

389

ekonomskom, socijalnom i političkom tradicijom neke zemlje. Slijedeće sveze mogu se pojednostavljeno teorijski formulirati u tri hipoteze: 1. Ako jedan akter ima presudnu nadmoć u procesu donošenja ustava, njegove će se interesne i političke preferencije kasnije moći prepoznati u strukturi sustava vlasti. U istočnoeuropskim procesima transformacije starim se režimskim elitama općenito pripisuje preferencija za snažnije predsjednički obilježene sustave vlasti s većinskim izbornim pravom, a demokratskoj opoziciji tendencija k parlamentarnim sustavima s razmjernim izborima (Rüb, 1994; 1996a, 49; 2001). 2. Ako je odnos moći između starih režimskih elita i novih opozicijskih elita uglavnom izjednačen i ako zbog toga dođe do ustavnih rješenja na temelju pregovora, to se često iskazuje u miješanim sustavima podjele vlasti u državi i u konkretnom oblikovanju izbornog prava. 3. Ako se trenutačni i budući odnos političkih snaga teško može sagledati, racionalni akteri u procesu donošenja ustava tendiraju tome da iz opreza izbjegavaju igre nulte sume sa stajališta politike moći i da preferiraju institucionalna rješenja koja pogoduju kompromisu, konsenzusu, zaštiti manjina i pravima veta (Rüb, 1996a, 50). Institucionalni obrasci koji se onda uspostavljaju često su konsenzualnog karaktera. U kojoj mjeri praksa i rezultati ustavotvorstva u Istočnoj Europi odgovaraju tim hipotezama? U Mađarskoj je totalno revidirani demokratski ustav nastao u dva kruga pregovora između režimskih reformatora i opozicije. U prvom krugu pregovora sjedili su jedni nasuprot drugima reformske snage još uvijek vladajuće Mađarske socijalističke radničke partije (MSZMP)189, “Opozicijski okrugli stol” i neke društvene organizacije kao manje važna treća strana (Brunner, 1991, 297). Raspodjela moći između MSZMP-a (državni resursi, ali ograničena legitimnost) i demokratske opozicije (društveni mobilizacijski potencijal i moralna legitimnost) tendencijski je vodila k pat situaciji, u kojoj je svaka strana trebala suglasnost drugog kontrahenta da bi ostala sposobna za djelovanje i da bi ostvarila barem dio vlastitih interesa. Obje su se strane slagale oko toga da zajednički moraju pronaći rješenja. Nisu se, međutim, slagali oko institucionalnog oblikovanja arena političkog odlučivanja. Među kontrahentima je osobito sporna bila ona institucija novoga demokratskog poretka vlasti koja je imala veliko značenje za buduću raspodjelu moći: kompetencije i osnova demokratske legitimacije predsjednika države, prava i uzajamna ovisnost vlade i parlamenta, ovlasti ustavnog suda i modaliteti izbornog sustava. Osim toga, pokazalo se da je institucionalno oblikovanje izbornog sustava i dužnosti predsjednika države osobito sporno. U pitanju izbornog sustava reformski socijalisti preferirali su većinski sustav, a opozicija naprotiv pretežno razmjerni sustav.

189

Stari MSZMP raspustio se na svom partijskom saboru u listopadu 1989. i preimenovao u Mađarska socijalistička stranka (MSZP). Novi je MSZP bio pravni sljednik starog MSZMP-a.

390

VII. Demokratizacija izvana 2.

Demokracija “kroz” rat?

U ovoj se raspravi povezuju tri teorijska odvojka i pravca empirijskog istraživanja koji su dosad bili nedostatno informirani - ako su uopće bili informirani – jedni o drugima. To je, prvo, empirijsko istraživanje o “demokratskom miru”, koje su dosad gotovo isključivo provodili stručnjaci za međunarodne odnose. Oni, doduše, djelomice koriste usavršene statističke metode, ali nerijetko slijede rudimentarno razumijevanje demokracije i međuovisnih načina funkcioniranja njezinih institucija. Oni su više istraživači rata i mira, a jedva da su istraživači demokracije.190 Nedostaje isprepletanje komparativnog istraživanja režima i stručnjaka za međunarodne odnose.191 To je, drugo, pravno-normativno pitanje legalnosti, koje ponajprije razmatraju međunarodni pravnici. To su, treće, moralno-filozofska pitanja, kakva se postavljaju o pravednom ratu u političkoj etici. Kako u pitanju o pravednim i nepravednim ratovima filozofi ne mogu odbaciti pitanje o međunarodnopravnoj legalnosti i ignorirati empirijske rezultate istraživanja rata, tako potonje mora ozbiljno shvatiti normativna pitanja, ako se ne želi svesti na statističke korelacije s djelomice upitnom bazom podataka. U suprotnu slučaju neće mnogo pridonijeti velikim političkim pitanjima o tome smiju li se ratovi voditi u ime humanosti i demokracije i mogu li se u to ime voditi uspješno. Politička bi znanost tako taj izvorni politički teren prepustila normativnoj pravnoj i filozofskoj znanosti. Posrijedi je, dakle, ništa manje od toga da se statističke korelacijske analize u istraživanju demokratskog mira nadovežu na, teorijski sadržajno, komparativno istraživanje demokracije i oslone na pravnu i filozofsku raspravu o normama. Polazeći od Immanuela Kanta, treba postaviti tri sljedeća velika pitanja, odgovoriti na njih i međusobno ih povezati: • empirija: što znamo? • pravo: što smijemo činiti? • moral: što trebamo činiti? 2.1. Empirija – demokratski mir: što znamo? U zaključnim člancima svoga spisa o miru Immanuel Kant formulira tri odlučujuće pretpostavke “vječnog mira”: pojedine države trebaju se iznutra zasnivati na republikanskim ustavima, međunarodno pravo treba se temeljiti na federativnom udruživanju slobodnih država te se, nadopunom javnim pravom ljudi, razvijati u pravo građana svijeta. Samo ako se stalno približuje ostvarenju svih triju maksima države, smije se “laskati” da se kroči putem ka javnom miru (Kant, 1795,¹ 2005, 24). 190

Časna su iznimka Mansfield i Snyder (2002). Tim više što su u protekla tri desetljeća posrijedi često bili i unutardržavni i međudržavni ratovi. Oni su mnogo shvatljiviji iz istraživanja političkih režima, nego pomoću teorija međunarodnih odnosa. 191

391

U međunarodnim odnosima kao disciplini političke znanosti Kantove su teze uzete kao ishodište da se ponajprije, nadilazeći Kanta, empirijski ispitaju sljedeća pitanja o vezi između rata i demokracije: • Ratuju li demokracije manje od autokracija? • Ratuju li demokracije protiv demokracija? • Jesu li ratovi babice demokracija? • Smanjuje li se broj ratova s porastom kvantitete i kvalitete demokracija? Na ovom mjestu treba decidirano formulirati važno upozorenje: demokracije se zasnivaju, vjerojatno čak pretežno, na unutarnjim čimbenicima. Najvažniji su: privredni razvoj, obrazovanje, ublažavanje klasnih suprotnosti, nastanak srednjih slojeva, tradicije pravne države, povjerenje među osobama i, prije svega, pripravnost elita da priznaju temeljna pravila igre u ustavnome demokratskom poretku (Merkel, 2008; itd.). No, ovdje nije riječ ponajprije o tome. Tek ću se u zaključku vratiti na to stanje stvari, kad bude riječ o neophodnoj suradnji intervencijskih i okupacijskih snaga s relevantnim “unutarnjim akterima” zemlje koja se demokratizira. 2.1.1. Ratuju li demokracije manje od autokracija? Odgovor glasi: ne. Gotovo sve studije dolaze do jednoznačna rezultata da demokracije teško da vode manje ratova od nedemokratskih režima. Ako se potom pita jesu li u tim ratnim sukobima demokracije više branitelji ili napadači, statistički odgovor nije laskaviji za demokracije: i demokracije vode napadačke ratove (Small i Singer, 1976; Russett i Oneal, 2001; Hasenclever i Wagner, 2004). Birački i troškovno osjetljivim demokracijama to olakšava činjenica da, ponajprije, zbog visokotehnoloških ratova koji se vode negdje drugdje nipošto ne trpi uvijek stanovništvo demokracije koja vode rat, kao što se činilo da je to pretpostavljao Kant (2005, 12. i d.). Osim toga, demokracije po pravilu, statistički gledano, dobivaju ratove (1816-1992: 81 posto naprama 19 posto), kuju zajedničke ratne i obrambene saveze, te u ratovima moraju oplakivati manje žrtava nego nedemokracije: “Democracies chose their wars more wisely, tend to win them and suffer fewer casualities, are less likely to initiate crises, rarely fight preventive wars” (Manfield i Snyder, 2002, 300). Demokracije se, ustvari, znatno razlikuju s obzirom na pripravnost za rat i uključenost u ratne sukobe. Nakon 1945. ratove nisu vodile male demokracije poput Švicarske, Švedske ili Austrije, nego bivše kolonijalne sile Francuska i Velika Britanija te, osobito, SAD kao hegemonijska sila (Brock i dr., 2006, 6). U razdoblju od 1946. do 2002. SAD su vojno intervenirale u druge države 13, Francuska 8, a Velika Britanija 6 puta. Razvoj modernoga visokotehnološkog oružja, strategija “kirurških udaraca” i sve veća uporaba privatnih vojnih tvrtki učinili su troškove demokratskih intervencijskih država proračunljivima i prenosivijima. U takvu bi razvoju Kantov argument da su republike teško pripravne snositi štete i troškove trebao sve manje ograničavati spremnost velikih

392

demokatskih država za rat. Diktum Johana Galtunga (1996) da su demokracije bile posebno “nekritične prema sebi” i “ratoborne” mogao bi opstati i u budućnosti. Ipak, to vrijedi (gotovo) isključivo za ratne sukobe između demokracija i autokracija. 2.1.2. Ratuju li demokracije protiv demokracija? Što je s postavkom da demokracije ne ratuju s demokracijama? Kantova propozicija da demokracije (republike) ne vode ratove protiv demokracija (republika) u statističkim se analizama pokazala izvanredno robusnom (Rummel, 1983; Doyle, 1986, 2005; Russett, 1993; Russett i Oneal, 2001; i dr.). Istraživanje demokratskog mira to označuje kao “dyadic peace phenomenon” (Kinsella, 2005), te istodobno decidirano ističe da liberalizam nipošto nije “inherently peace loving” (Doyle, 1983, 206). Nakon 1989. nije više održiva tvrdnja da je sve to bio samo artefakt bipolarne konfrontacije između Istoka i Zapada. Ni nakon 1991. nije bilo oružanih sukoba između demokracija u pravnim državama. Primjeri ratova između demokracija, koji su dosad navedeni za razdoblje nakon 1945, slabo su uvjerljivi, budući da intervencijske države nisu bile razvijene demokracije s pravnim državama. To vrijedi za rasističke “aparthejdske demokracije” u Južnoj Africi i Rodeziji i njihove intervencije u Botswanu, kao i za ratne sukobe Indije i Pakistana.192 Riječ je o sukobu defektne demokracije u Indiji s Pakistanom u kojemu je režim stalno prelazio iz hibridnih u otvoreno autoritarne oblike. Ostanimo kod graničnih okršaja između Ekvadora, koji se (optimistično) naziva liberalnim, i defektno demokratskog Perua (1981, 1984). Freedom House i Polity IV. iskazali su za Indiju, Pakistan, Peru i Ekvador sljedeće vrijednosti: Tablica 46: Freedom House: Politička i građanska prava 1981. Ekvador Peru

PP 2 2

GP 2 3

1983-1984/1984/1985. PP GP 2 2 2 3

1994-1995/1995-1996. PP GP 2 3 5 4

1965-66. 1972. 1982. 1984-85. 1985-86. 1986-87. 1987-88. PP GP PP GP PP GP PP GP PP GP PP GP PP GP Indija 2 3 2 3 2 3 2 3 2 3 2 3 Pakistan 3 5 7 5 7 5 4 5 4 5 4 5 Napomena: PP = politička prava, GP = građanska prava. Najlošija je vrijednost 7, a najbolja 1. Izvor: Freedom House (2007).

192

Usp. indijske intervencije u Pakistan 1965-1966, 1971-1972, 1981, 1984-1987.

393

Tablica 47: Polity IV: Ocjene režima Ekvador Peru

1981. 9 7

1985. 8 7

1996. 9 1

1966. 1972. 1981. 1985. 1986. 1987. 1988. Indija 9 9 8 8 8 8 8 Pakistan 1 4 -7 -4 -4 -4 8 Napomena: Vrijednosti odgovaraju indikatoru “polity2” iz baze podataka projekta Polity IV. Izvor: Marshall i Jaggers (2006). Vrijednosti se kreću od -10 (potpuno izražen totalitarni režim) do +10 (potpuno razvijena demokracija u pravnoj državi). Prema individualnoj ocjeni, Democratic Peace Research ubraja u demokracije sve režime koji imaju više vrijednosti od + 6 ili + 7.

Vrlo su uvjerljivi normativni argument, prema kojemu je rat između demokracija nespojiv s njihovim temeljnim vrijednosnim obrascima (Müller i Wolff, 2006, 68), i strukturni argument, prema kojemu u demokraciji postoji mnogo više institucionalnih kontrola i proceduralnih prepreka za ulazak neke zemlje u rat (Mansfield i Snyder, 2002, 300). Dopune li se naznakama da su demokracije općenito sklonije pregovorima i kompromisima, da su međusobno usko privredno isprepletene i da su zajedno članice mnogih međunarodnih organizacija, da vjeruju jedne drugima,193 oba se argumenta – koja uopće nisu daleko do Kanta – prepleću u uvjerljivo objašnjenje izostanka čisto “demokratskih ratova”. Argumentacija prema kojoj ratove između demokracija skidaju s političkoga dnevnog reda ponajprije demokratske institucije, postupci i čvrsto usidrene demokratske vrijednosti ukazuje na to da bi se postavka o demokratskom miru morala odnositi samo na konsolidirane demokracije, jer samo u njima demokratske institucije djeluju na opisane načine koji sprečavaju rat. U prijelaznim režimima, defektnim i nekonsolidiranim demokracijama institucije ne razvijaju jednaku snagu koja određuje ponašanje (Merkel, 2004). Stoga su primjeri ratova među “demokracijama”, koji su dosad navođeni u istraživanju “demokratskog mira”, varljivi i otkrivaju konceptualno nerazumijevanje onoga što je demokracija. No, nedostatan je samo prvi pogled na podatke Polityja IV., koji nisu uvijek uvjerljivi.194 2.1.3. Pokazuju li se ratovi kao babice demokracija? Pitanje o povezanosti demokracije i rata može se obrnuti. Onda ono glasi: pokazuju li se ratovi kao babice demokracija? Skokovit porast demokracija nakon Prvoga i Drugog svjetskog rata upućuje na empirijsku, premda ne i na uzročnu, povezanost (v. sliku 1). To osobito sugeriraju spektakularni uspjesi u demokra193

Doyle (1997) argumentira da je činjenica kako demokracije načelno vjeruju demokracijama, ali ne i autokracijama, što ratove među demokracijama čini nevjerojatnima, ali ne i ratove između demokracija i diktatura. 194 Poseban primjer podkomplesnog razumijevanja demokracije pruža Sebastian Rosato (2003, 589. i d.), koji je na na temelju nekonzistentnih podataka naprečac proglasio demokracijama Veliku Britaniju u 19. stoljeću, Belgiju na kraju 19. stoljeća, Iran 1953, Indoneziju 1957. i Nikaragvu 1984.

394

tizaciji nakon Drugoga svjetskog rata. Ubilačke diktature totalitarnog nacionalsocijalizma i militaristička autokracija u Japanu nakon rata i ratnog poraza izvanredno su se brzo preobrazile u stabilne demokracije s pravnom državom. Kao daljnji primjeri izglednosti da se diktature demokratiziraju nakon pretrpljenih ratnih poraza slove mekši autoritarni režim talijanskog fašizma i Austrija kojom se već prije 1938. vladalo autoritarno-korporatistički. Tu postavku potvrđuju slučaj grčkih pukovnika nakon ciparske pustolovine 1974. godine i poraz argentinskih genarala u ratu na Falklandima 1982. Empirijski treba uzeti u obzir da su oba svjetska rata uzrokovala širenje demokracije, premda se nisu primarno vodila radi tog cilja i zbog tog razloga.195 Istodobno, uočavaju se, dakako, i suprotni primjeri: Panama 1989, Haiti 1994, možda i Bosna 1995, Afganistan196 i Irak. Ti su slučajevi, doduše, poučni u objašnjenju uzroka uspješne i propale demokratizacije , ali statistički gledano oni su ipak samo anegdotski. Slika 23: Razvoj demokracije 1816-2000.

2.1.4. Više demokracije, manje ratova? Jedna skandinavska studija sa statistički profinjenim metodama iz 2004. godine doista je pokazala da su intervencije koje su provodile demokracije uzrokovale umjereni porast vrijednosti demokracije na 21 točku obuhvatne ljestvice autokracija - demokracija u Polityju IV. (Gleditsch i dr., 2004, 26. i d.). 195

Ipak, i Wilson i Roosevelt obrazlagali su ulazak SAD-a u oba svjetska rata ponajprije time što su željele obraniti demokraciju. 196 O slučajevima Somalije, Haitija, Bosne, Afganistana usp. Zangl i Zürn (2003, 224. i d.).

395

Takav se rezultat objašnjava i iz sljedeće sveze: demokracije tendiraju k tome da dobiju ratove. Ratni porazi destabiliziraju autokratske režime i često izazivaju demokratsku promjenu režima. Demokracije, doduše, većinom mijenjaju svoje vlade zbog ratnih poraza, ali ne mijenjaju karakter političkog režima. Makar se statistički može, dakle, dokazati iskaz da su ratovi što su ih demokracije većinom uspješno vodile protiv autokracija pridonijeli podizanju razine demokracije u svijetu. Ako se, osim toga, uzme u obzir činjenica da demokracije ne vode ratove protiv demokracija, rješava se i prividni paradoks prema kojemu početno širenje ratova srednjoročno vodi k njihovu smanjivanju.197 Je li to doista točno ili imamo posla s pokušajem statističke opsjene? Mislim da moramo odgovoriti na, najmanje, još tri dodatna pitanja kako bi se iskaz potkrijepio: • Koliko su oktroirane demokracije stabilne? • O kakvoj je vrsti demokracija riječ? • Jesu li demokracije stvarno miroljubivije jedne prema drugima nego drugi režimi? Apstrahira li se ponovno od oglednih slučajeva Njemačke i Japana, statistički reprezentativne studije (Gates i Strand, 2004) pokazuju da su demokracije koje su oktroirane izvana i koje slijede iz ratnog poraza nestabilnije i netrajnije od političkih režima koji su uvelike demokratizirani iznutra. To je institucionalno objašnjivo kontekstualnom primjerenošću novih institucija (March i Olsen, 1984: “logic of appropriateness”), koja često nedostaje, i nedostatnom komplementarnošću neformalnih socijalnih i formalnih političkih institucija (North, 1990; Lauth, 2004). Brzo oktroiranje izvana ne može dovesti do stabilnih političkih poredaka ako proces demokratizacije ne podupiru snažni unutarnji akteri u samoj zemlji. Samo načelni sporazum elita između najjačih političkih snaga može pribaviti važenje formalnim demokratskim institucijama (Merkel, 2008). Stalno opetovano pridržavanje pravila vodi k faktičnom institucionaliziranju najprije formalnih institucija. U pozitivnom slučaju mijenjaju se i neformalne institucije i načini ponašanja i elita i stanovništva, te se prilagođuju načinima funkcioniranja formalnih institucija. Ako demokratske elite mogu pridonijeti institucionaliziranju demokracije pod međunarodnim nadzorom, demokracija ustvari nipošto nije nužno određen rezultat. Demokratske intervencije nerijetko uzrokuju kratkoročne demokratske posljedice. Oblici stabilnih demokratskih režima nakon oružane intervencije dugoročno su prije iznimka nego pravilo (Gleditsch i dr., 2004, 33). Poslijeratni poreci najčešće napuštaju svoj otvoreni autokratski karakter i pretvaraju se u hibridne režime, ali rijetko u konsolidirane demokracije. Ta spoznaja nosi sa sobom dvije važne implikacije za našu postavku o demokratskom miru. Prvo, institucionalno nekonzistentni hibridni režimi manje su stabilni od autokracija, a mnogo manje od demokracija. Drugo, takvi su međurežimi, statistički gledano, znatno spremniji za nasilje, neotporniji na rat i 197

U nastavku moje argumentacije bit će jasno da ni to odavno ne legitimira “demokratske napadačke ratove”.

396

ugroženiji građanskim ratom od zrelih demokracija ili stabilnih autokratskih sustava (Mansfield i Snyder, 1995, 2002, 2005). Slika 24: Države u građanskim ratovima (intrastate) 1945-1997.

Napomena: obuhvaćene su države koje su od 1945. do 1997. proživjele građanski rat. Podaci o ratovima potječu iz Correlate of War Project (COW) (Sarkees, 2000). COW definira građanski rat kao postojani nasilni sukob u kojemu su državna vojska i snage drugih skupina uključeni u borbu za središnju vlast ili u okvir lokalnih sukoba s više od tisuću vojnika i civila po godini rata. Podjela na demokraciju, hibridne režime i autokraciju izvršena je na temelju baze podataka Polityja IV. (Marshall i Jaggers, 2002). Polity IV. kodira države na osnovi različitih obilježja režima na ljestvici od 10 do – 10. Demokracije su države koje imaju vrijednosti veće od 7 ili jednake 7 Polityja IV; države između 6 i - 6 su hibridni režimi, a države s vrijednostima Polityja IV. manjima od – 7 jesu autokracije.

Razlikuju se, dakle, konsolidirane demokracije i države koje se demokratiziraju. Razlika je kardinalna. Ona nerijetko odlučuje o ratu i miru.198 U prekarnim prijelaznim režimima ugrožene elite autokratskoga ancien régimes u novome političkom natjecanju često posežu za strategijama koje najbrže obećavaju izborne i vladavinske premije. To su obično nacionalističke ili etničke mobilizacije ili rizične vanjskopolitičke agresije koje, pak, obećavaju prestiž u unutarnjoj politici.199 Takve strategije tek malo ublažavaju opsolentne stare i nove institucije koje još nedostatno određuju ponašanje. Otvoreni rascjep između sve veće političke mobilizacije, na jednoj, i niske socijalne integracijske snage, na drugoj strani (Huntington, 1968), nerijetko završava u kratkotkoročnome, bezobzirnom političkom djelovanju. To olakšava i još slabo uvježbana i 198

Brz pogled na godišnje vrijednosti demokracije u Polityju IV. i Freedom Houseu nedostatan je i zato što indeks često ne otkriva ništa o trajanju demokratizacije. 199 Okupacija Cipra 1973. od strane grčkoh pukovnika i Falklanski rat argentinskih generala 1982. objašnjavaju egzistencijalni rizik takvih vanjskopolitičkih strategija legitimacije. Balkanski ratovi devedesetih godina i vjerski sektaški sukobi za vlast u Iraku pokazuju opasnost od primordijalnih mobilizacija.

397

djelotvorna “accountability” između onih koji vladaju i njihovih birača. U cjelini, 60 posto je vjerojatnije da će se u ratove uplesti režimi koji se demokratiziraju nego države koje se ne nalaze u demokratskoj promjeni režima (Mansfield i Snyder, 1995, 13). Opasnost o ratnih sukoba osobito je izražena u prvoj fazi demokratizacije. Prijelazni režimi, koji se ne konsolidiraju brzo, nisu samo definicijski nestabilniji od demokracija ili autokracija, nego se bitno češće upleću u građanske ratove od drugi režima, kao što jasno pokazuje slika 2. Središnji iskaz o Kantovu “demokratskom miru” mora se, dakle, precizirati: međusobni rat ne vode zrele demokracije. Glavna struja istraživanja demokratskog mira zapostavlja tu važnu analitičku razliku. Demokracije i autokracije se zemljopisno koncentriraju. Demokratski režimi u Europi, Sjevernoj Americi i sve više u Latinskoj Americi jasno se razlikuju od gotovo čistih regija diktatura, kao što su arapski islamski pojas Magreba i Bliski istok, ali i regije u Srednjoj Aziji. Demokracije podupiru demokracije, kao što se autoritarni režimi u regionalnim klasterima imuniziraju od demokratskih promjena režima (v. sliku 3). Utoliko je teorija o demokratskom dominu neokonzervativaca oko Paula Wolfowitza na empirijski klimavim nogama. Čak kad bi se Irak nakon intervencije 2003. brzo demokratizirao, izgledi novoga demokratskog Iraka da preživi bili bi vjerojatno jednako slabi kao što je to danas uspješno širenje virusa demokratskog režima u doboko autokratsku regiju velikoga Srednjeg istoka. Slika 25: Klaster i tipovi režima

Ako su posljednje primjedbe točne – a podupiru ih empirijska istraživanja (Mansfield i Snyder, 1995, 2002, 2005; Gates i Strand, 2004; Gleditsch i dr., 2004) – odatle bi morale proizaći najmanje tri posljedice koje su važne za djelovanje aktera “demokratskih intervencija”. • Prvo, kad bi im cilj bio samo da sruše s vlasti autokratske vođe, intervencije ne bi obećavale poseban uspjeh na bliži rok ni demokraciji ni

398

•

•

miru. Naime, takve “demokracije” prijete time da ostanu nepotpune i nestabilne, a time se povećava i opasnost od rata. Drugo, pretpostavlja se da bi demokratske sile koje interveniraju trebale podupirati novi režim sve dok on na demokratskoj ljestvici ne izađe iz zone hibridnih režima koji su pripravni primijeniti nasilje. Prije svake oružane intervencije trebalo bi ispitati kolika je ta spremnost na strani intervencijskih sila. Ako nje nema, vojna intervencija ne može reklamirati ni uspostavu mira ni demokratizaciju neke zemlje kao legitimno opravdanje za bellum iustum. Treće, znamo da u pojedinim slučajevima regionalno izolirane demokracije mogu, doduše, preživjeti, ali je njihov prosječni životni vijek znatno manji od onoga u regijama u kojima su susjedne države stabilne demokracije. Empirijski se ne može poduprijeti zamisao o uspostavi svjetlog uzora demokracije u duboko autokratskoj regiji kako bi on pomoću domino učinka uzrokovao pad drugih autokracija. Naprotiv, takve “demokracije” po pravilu ostaju nestabilne, neotporne na krize, pripravne na nasilje i kratka životnog vijeka. Moglo bi se, dakle, dogoditi da prijetnja regionalnom miru i težina povreda ljudskih prava, koji su dali legitiman povod za kratkoročnu intervenciju, nakon nje porastu i tako naknadno dezavuiraju razlog za intervenciju.

Prvi sažetak tih, empirijski zasnovanih, razmatranja glasi: svijet u cjelini postaje demokratskiji ne samo ako se uvede demokratizacija, nego i ako uspješno teče konsolidacija demokracije. Za intervencije, dakle, vrijedi da nije dostatno samo srušiti diktaturu i početi demokratizaciju, nego ponajprije treba poduprijeti konsolidaciju nove demokracije. Samo će se onda smanjiti i ratovi unutar država i, dugoročno, ratovi među državama. Ta je empirijska spoznaja značajna za etičko-normativno pitanje ius ad bellum i ius post bellum. Uzmu li se u obzir ta važna kvalificirajuća ograničenja demokratskog mira, bi li, statistički gledano, informirani “demokratski džihad” (Gleditsch i dr., 2004) mogao svijet približiti Kantovu vječnom miru? Odgovor glasi: ne. Nisu, naime, odlučujući globalno utvrđeni umjereni porasti ne ljestvici demokracija, nego to mijenjaju li se autokratski režima doista u stabilne demokracije u pravnim državama. Kao što je pokazano, mali “demokratski napreci” na ljestvici demokracije mogu stabilne autokratske režime odvesti u ratno neotpornu zonu hibridnih režima. Opravdan je, dakako, ponajprije prigovor da dobar cilj (demokracija i mir) ne opravdava loša sredstva (rat). Osim toga, od Davida Humea znamo za zaključak bez zadrške da od Biti do Trebati nije ništa do pogrešan naturalistički zaključak. “Demokratski napadački ratovi”200 protiv svih diktatura ne mogu se legitimirati samo na temelju neodređene statističke postavke da s porastom konsolidiranih demokracija opada ratno nasilje, a da se ne navedu i drugi razlozi za rat.

200

“Demokratski napadački rat” znači: ratovi demokracija koji počinju s ciljem demokratizacije napadnutih autokracija.

399

Statističari 20. stoljeća ukazuju nam, ustvari, na to da je zbog unutardržavnog nasilja masovnih ubilačkih režima bilo više ljudskih žrtava nego u oba svjetska rata zajedno (Rummel, 1994; Gleditsch i dr., 2004, 13). Premda ne slijedimo prostu utilitarnost brojaka, to može biti empirijski i normativni argument da se izbrišu granice suverenosti vestfalskog svijeta država i da se pravno i politički stalno olakšavaju vojne intervencije na području vrhovne vlasti suverenih država i mimo obrambenog rata ako se mogu spriječiti masovni pokolji. Smije li to demokratska vrijednosna zajednica? I ako smije, u kojim uvjetima to smije? Koliki bi mogli biti troškovi? Ta pitanja treba ispitati na pravnoj i potom na moralno-filozofskoj razini. 2.2. Pravo – međunarodno pravo: što smijemo? 2.2.1. Obrambeni rat U modernome međunarodnom pravu, koje je u prošlosti, suprotno svojem nazivu, bilo ponajprije državno pravo (Preuß, 2000), nauk o bellum iustum iz skolastičkog srednjovjekovlja preobrazio se preko Grotiusa (1950, 1625¹) i, napose, nakon Vestfalskog mira 1648. u ius ad bellum novog doba. Svaka je suverena država mogla sama odlučiti je li rat primjereno sredstvo njezina samoodržanja. U glasovitim Clausewitzovim riječima rat je postao “nastavak političkog općenja upotrebom drugih sredstava”.201 S Kellog-Briandovim paktom iz 1928. rat je prvi put ugovorno zabranjen kao “sredstvo rješavanja spornih međunarodnih slučajeva”. No, tek je traumatično iskustvo Drugoga svjetskog rata dovelo do univerzalnog isključivanja primjene nasilja u čl. 2. br. 4 Povelje UN-a od 26. lipnja 1945. Međunardono je pravo ilegaliziralo upletanje posredstvom rata (Preuß, 2000, 118). Kao prva materijalna iznimka dopušteno je pojedinačno i kolektivno pravo na samoobranu od agresije trećih država. Poput nužne obrane pojedinca, i kolektivno pravo na samoobranu označuje se kao “prirodno dano”, a time i neukidivo pravo. No, Vijeće sigurnosti nije to pravo jamčilo, ali ga je u danom slučaju ograničavalo, kao što je utvrđeno u čl. 51 Povelje UN-a (Merkel, 2000). Druga je iznimka utvrđena u sedmom poglavlju Povelje UN-a. Prema njoj, Vijeće sigurnosti daje mandat za vojnu akciju ako utvrdi prijetnju ili povredu mira. 2.2.2. Humanitarna intervencija Zabrana nasilja u međunarodnom pravu je nepobitna, a s čl. 2 (4) Povelje UN-a mora važiti kao univerzalni ius cogens (Sima, 2000, 11). Ako se, pak, genocidom, pokoljima, masovnim progonom koji ugrožavaju mir prekrše temeljne norme međunarodne zajednice, iz čl. 24 Povelje proizlaze obveze Vijeća sigurnosti da se tome suprotstavi. 201

Nav. prema Preußu u: Merkel (2000, 118).

400

Osobito nakon napada NATO-a na Republiku Jugoslaviju u kosovskom ratu 1999. u međunarodnom se pravu rasplamsala rasprava o tome dokle seže ta obveza i s onu stranu davanja mandata od strane Vijeća sigurnosti (Merkel, 2000, 86. i d.). U “humanitarnoj intervenciji” trebali su biti zaustavljeni masakri nad kosovskim stanovništvom i etnička čišćenja od strane Srba. Mandat Vijeća sigurnosti ipak to nije predviđao, budući da je Rusija prijetila da će to spriječiti vetom. Analogija s masovnim ubojstvom europskih Židova nije samo nedopustiva, nego i suvišna. I bez nje se može opravdati ius ad bellum u uskim normativnim granicama, a time i ulazak NATO-a u rat. Jedno je takvo opravdanje, među ostalima, obrazložio hamburški kazneni pravnik i filozof prava Reinhard Merkel pravnim načelom “pomoći u nuždi”.202 Kao što je nužna obrana prirodno pravo, tako je pomoć u nuždi u korist trećega koji je protupravno ugrožen u kaznenom pravu temeljna norma koja nepobitno važi. Čl. 51 Povelje UN-a proklamira da je to temeljno načelo primjenjivo i na države. Međunarodno pravo danas priznaje sve više etnija i vjerskih zajednica, pa čak i pojedinaca, kao “nositelje naddržavno obvezujućih pravnih pozicija” (Hailbronner, 2007, 169. i d.). U to se ubrajaju pravo na život, tjelesni integritet i zaštitu od progona. Protupravni napadi neke države na tu užu jezgru negativnih ljudskih prava vlastitih građana ne krše stoga samo objektivno međunarodno pravo, nego i međunarodno priznata subjektivna prava pogođenih. Kao takve, pravne pozicije žrtava podobne su za pomoć u nuždi. Time se otvara “načelna mogućnost prava međunarodne zajednice da intervenira na legitimnim temeljima suverene države” (Merkel, 2000, 81). Uostalom, pogrešan je prigovor da i tako obrazloženu intervenciju uvijek treba opunomoćiti Vijeće sigurnosti. Naime, “onoliko malo koliko Vijeće sigurnosti ne može obrazložiti postojeća međusobna prava država, toliko malo može odstraniti postojeća prava” (Merkel, 2000, 79-80). Vijeće sigurnosti nema nikakvu ovlast da kompetetntno uspostavlja i osporava pravo. Prava na pomoć u nuždi jesu prava na samopomoć i, kao takva, definirana su upravo time što su njihova prava izvedena izvan postupka pravnoga mirovnog poretka. “Budući da svaku odluku Vijeća sigurnosti”, piše Reinhard Merkel, “može spriječiti jednostavni, neobrazloženi, čisto egoistično motivirani veto neke od pet njegovih stalnih članica, pravo čije bi postojanje ovisilo o takvoj odluci očito bi bilo bezvrijedno, a time i nepostojeće”. To može biti sporno u pozitivističkome međunarodnom pravu, koje nije uvijek jasno izvedeno, ali slijedi li se strožija logika subsumpcije pravnih načela nema dvojbe da može postojati “međunarodno pravo na pomć u nuždi”. U krajnjim slučajevima gravirajućih povreda ljudskih prava postoji, dakle, pravo trećega na pomoć u nuždi. U međunarodnom pravu nije, dakako, nipošto nedvojbeno definirano što su “gravirajuće povrede ljudskih prava”. Jasno je da one i kvalitativno i kvantitativno moraju imati nesvakidašnju, gnusnu dimenziju. Već sam spomenuo kvalitativne kriterije kao što su pravo na život, tjelesni 202

Reinhard Merkel ipak je došao do mišljenja da je u konkretnom slučaju kosovskog rata vojna intervencija NATO-a bila međunarodnopravno nelegalna i pravnoetički nelegitimna. O obrazloženju v. Merkel (2000, 66. i d.).

401

integritet, zaštita od progona. To su univerzalna ljudska prava o kojima je moguć globalni konsenzus. Vladajućem mišljenju trebalo bi posve odgovarati da to može biti samo uska jezgra temeljnih negativnih prava na obranu. No, nejasan je kvantitativni kriterij. Jesu li dovoljni historijski manje istaknuti progoni i masakri na Kosovu? Je li za to potrebno ubojstvo 400.000 građana, kao što se pripisuje Sadamu Huseinu?203 Ili bismo trebali misliti u dimenzijama Kambodže, Ruande ili čak holokausta? Granica intervencije jasno se pokazuje ondje gdje sama država, na neki način, narušava jamstvo unutarnjih sloboda kao svoju primarnu funkciju koja je, prije svega, legitimira, te se sama više ne pojavljuje kao protector, nego kao hostis populi. Taj, potpuno hobsijanski, argument u svojemu je apstraktnom značenju plauzibilan. Ipak, ostaju teška pitanja njegova preciziranja. A prije svih sljedeće: kad se točno prelazi granica gdje sam Levijatan potiče nasilnu proizvodnju prirodnog stanja, u tom slučaju bellum unius contra omnes? Ondje gdje takve granice ne mogu biti određene ni supstancijalno ni aritmetički, hoće li biti procedualizirane pravno i politički te prenesene na neku arbitrarnu instanciju? Ako su pak nju zaposjeli, kao u Vijeću sigurnosti UN-a, neki članovi koji koji imaju veto, dakle imaju punomoć da blokiraju, a koji sami flagrantno krše ljudska prava,204 takva odluka normativno postaje farsa. Ne bi li u takvu stanju demokratska “koalicija voljnih” bila normativno legitimna da intervenira i bez mandata UN-a? Međunarodno pravo nipošto ne kaže tome načelno ne, kao što sam pokušao pokazati na pojmu pomoći u nuždi. Kao i za kolektivnu samoobranu, pomoću u nuždi mora važiti kao “prirodno dano pravo” na koje se može pozivati sve dok Vijeće sigurnosti ne ispuni svoju obvezu (Senghaas, 2000, 2018). Postoje, dakle, pravno prihvaćeni razlozi za humanitarnu intervenciju uz povredu državne suverenosti (Delbrück, 1999, 139. i d.). Nasuprot apsolutiziranju državne suverenosti u vestfalskom sustavu država, smatram da je to jednim, ako ne i najznačajnijim, humanitarnim napretkom od međunarodnoga državnog prava ka pravu građana svijeta (slično i Höffe, 1999, 352. i d.). 2.2.3. Demokratska intervencija Humanitarne intervencije se obrazlažu fragrantnim kršenjima srži negativnih ljudskih prava. Prihvaćanje toga legitimirajućeg obrazloženja dobiva sve veće značenje u međunarodnom pravu. Ljudska se prava sve više štite sukladno međunarodnom običaju, a djelomice se čak na njih gleda kao na ius cogens (Reisman, 1990; Tomuschat, 1993; Chesterman, 2001). Time im se ne pridaje više samo izvedena, nego temeljna uloga. Ona ograničuju i kondicioniraju suverenost država u međunarodnim odnosima. Tomaschut (1993, 199) govori o tome da su države “samo instrumenti” u odnosu prema temeljnim (negativnim) ljudskim pravima. Nico Krisch (2004, 202. i d.) govori čak o “liberalnoj revoluciji u međunarodnom pravu”. Vrijedi li ta argumentacija, koja je usmjerena na humanitarne intervencije, i za “demokratske intervencije”, dakle za 203

Nije uračunato oko milijun mrtvih koji se oplakuju zbog Sadamova, međunarodnopravno nelegalnog, napada u iračko-iranskom ratu. 204 To vrijedi, u prvom redu, za Kinu, ali i za Rusiju, te katkad čak i za samu demokraciju SAD-a.

402

intervencije radi uspostave demokratskoga političkog poretka u slučaju masovnog kršenja pozitivnih ljudskih prava? Vrijedi li to i onda kada je svim podanicima vladavine ili dijelu njih uskraćeno biračko pravo ili važna politička, civilna i socijalna prava na participaciju zbog rasnih, etničkih ili rodno specifičnih razloga? Odgovor glasi: ne. Pozitivna ljudska prava, dakle prava na participaciju, nemaju istu legitimacijsku težinu kao negativna zaštitna prava (Höffe, 1999, 79). Ne poznajem nijednoga spomena vrijednog filozofa prava ili međunarodnog pravnika koji bi zastupao drukčiju poziciju. Je li itko ozbiljno došao na zamisao da umaršira u Švicarsku prije nego što je 1970. uvedeno biračko pravo žena ili da intervenira u dobro uređeni autoritarni sustav Singapura? Čak se nikad nije raspravljalo o oružanim intervencijama u Južnoj Africi i Rodeziji u vremenima aparthejda. Nitko ne vidi ozbiljan razlog za intervenciju ni zbog teške političke i građansko-pravne diskriminacije žena u Saudijskoj Arabiji. Prag svake vojne intervencije mora, dako, biti postavljen vrlo visoko. I to ne samo zbog opasnosti od širenja vojnih sukoba ili gotovo neizbježnih “kolateralnih žrtava” tih intervencija, nego ponajprije zato da se očuvaju legitimni zahtjevi i funkcije suverenosti pojedinih država kao opće pravno dobro kojim se izbjegava rat u međunarodnim odnosima. Suverenost država nije, zapravo, konačni cilj koji je utemeljen u samome sebi, nego se zasniva na stalnom legitimiranju države od strane njezinih građana. Je li time svršena rasprava o značenju i legitimnosti “demokratskih intervencija”? Mislim da nije. “Demokratske interevncije” nikad se, zapravo, ne mogu obrazložiti samo pomoću argumenta o uspostavi demokratskih odnosa. Demokratske se intervencije mogu razumjeti i legitimirati samo u sklopu humanitarne intervencije, u neku ruku kao (uspješan) svršetak naloga za humantarnu intervenciju ili nakon poraza diktatorskih režima u napadačkim ratovima koje su sami potaknuli (Njemačka, Japan, Italija 1945). Izbjegavanje novih pokolja ili novoga napadačkog rata jesu pravna dobra koja legitimiraju demokratizacijski protektorat. Demokratske intervencije “u pratnji” humanitarnih intervencija radi osiguranja humanitarnih ciljeva čine se plauzibilnima, legitimnima te, u granicama, legalnima. Demokratski intervenirati onda znači graditi pravnu državu i demokraciju pomoću neke vrste protektorata umjesto legitimnih i neinkriminiranih predstavnika ili zajedno s njima. U posljednjih deset godina najjasniji primjeri za to nedvojbeno su bili Bosna i Hercegovina, Afganistan i Irak. U sve tri intervencije demokratizacija je sve drugo do osigurana. Pogled na slučajeve demokratizacijskih protektorata od 1945. izgleda samo malo optimističnije (v. tablicu 2). Od 14 slučajeva mirovnih i demokratizacijskih protektorata zabilježeno je – osim Njemačke, Japana i Austrije – malo značajnih slučajeva kao što su Panama i Grenada. Slučajevi Bosne i Hercegovine, Kosova i Istočnog Timora još su premladi da bi se sigurno mogao dijagnosticirati uspjeh demokratizacije. Afganistan i, još više, Irak daleko su od cilja stabilne demokracije, pravne države, pa čak i osigurane državnosti. Premda realnohistorijsko gledanje opominje na strogu suzdržanost u pogledu “demokratskih križarskih ratova”, strogi protivnici su obrazložili zašto bi bilo bolje ne štititi ugrožena stanovništva od masovnog

403

ubojstva i surovih kršenja ljudskih prava, te tu zaštitu trajno osigurati pomoću demokracije u pravnoj državi. S onu stranu nacionalno egoističnog cinizma i apsolutizacije vestfalskog mišljenja o suverenosti teško se mogu naći dosljednija obrazloženja. 2.3. Moral – opravdana intervencija: što trebamo činiti? Ako smatramo da moderno međunarodno pravo može opravdati humanitarnu intervenciju, time još nije indicirana obveza da se intervenira. Postoji li ona? Može li uopće postojati? Ako postoji, nalaže li humanitarna intervencija ispunjavanje određenih obveza ne samo do rata i u ratu, nego i nakon rata? Jesu li to obveze koje, dakle, nadilaze ono što poznajemo kao međunarodnopravni nalog takozvanoga “humanitarnoga međunarodnog prava”? Ako naši nagoni za pravednost sugeriraju da, može li se ta odluka obrazložiti konsenzusno? Tablica 48: Vanjski nadzor demokratizacije nakon vojne intervencije od 1945.* Zemlja

Njemačka (Zapadna) Austrija

1946-1949. 1945-1952.

Najvažniji vanjski akteri SAD, VB, F Saveznici

Japan Dominikanska Republika Južni Vijetnam Kambodža

1945-1952. 1965-1966.

SAD SAD

1984-1973.

SAD

1970-1973.

SAD

Kambodža

1991-1993.

UN

Grenada

1983.

SAD

Panama

1989.

SAD

1994-1996.

SAD, UN

Bosna i Hercegovina Kosovoa

1995-?

NATO

1999-?

NATO/UN

Istočni Timor Afganistan

1999-2002 2001-?

UN SAD, Saveznici

2002-?

SAD,

Haiti

Irak

Razdoblje

Tip uprave

multilateralna uprava multilateralna uprava uprava SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a uprava NATO-a, EU-a i UN-a uprava NATO-a, EU-a i UN-a uprava UN-a lokalna uprava pod supervizijom NATOa i UN-a uprava SAD-a

Polity IVb 10 (10)

Nakon 10 godina Freedom DemokraHousec cijad (1,1) da

10 (10)

(1,1)

da

10 (10) -3 (8)

(1,2) 7,7 (2,2)

da ne

-7 (-7)

7,6 (7,6)

ne

-66 (2)

7,7

ne

2

6,5 (6,5)

ne

-

1,2 (1,2)

da

9 (9)

2,3 (1,2)

da

-2 (-2)

6,5 (7,6)

ne

-66 (-66)

4,4 (4,3)

?

-

-

?

6 (6) -66 (-66)

3,3 (3,3) 6,6 (5,6)

? ?

-66 (-66)

7,5 (7,5)

?

404

Saveznici * Zahvaljujem se suradnici Sonji Grimm za sastavljanje tablice. a Teritorijalni status Kosova još nije utvrđen, te stoga Polity IV. i Freedom House ne daju ocjenu. b Vrijednosti Polityja IV. deset godina nakon svršetka intervencije. Procjena za Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Istočni Timor, Afganistan i Irak odnosi se na 2002, a u zagradama za 2003. c Freedom House: politička prava, građanska prava. Vrednovanje Freedom Housea dostuno je od 1973. Vrednovanje 10 godina nakon svršetka intervencije. Ocjene za Haiti, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Istočni Timor, Afganistan i Irak odnose se na 2004; u zagradama politička prava, građanska prava za 2005. d U Polityju IV. neka je zemlja demokracija ako ima najmanje 6 od 10 bodova. Freedom House označuje zemlju “slobodnom” ako je prosječna vrijednost 2,5 i bolja (1 = slobodna, 7 = neslobodna).

Ako dobro vidim, međunarodno pravo nije zasad spremno zadovoljavajuće odgovoriti na ta pitanja. Čini se da se još uvijek potvrđuje diktum Hansa Kelsena da je međunarodno pravo “primitivno pravo” – primitivno, zato što nema ni mogućnosti provedbe i sankcioniranja niti cjelovitost i difirenciranost nacionalnog prava. Stoga ću argumente koji bi mogli popuniti te praznine potražiti u političkoj etici.205 2.3.1. Ius ad bellum Intervenirati ili ne – to je prvo pitanje i u modernoj moralnoj teoriji pravednih ratova (Walzer, 2000, 2003, 2005). Pokolji, etnička čišćenja, državni terorizam – bilo to u bivšoj Jugoslaviji, na Kavkazu, na Bliskom istoku ili u Africi – obrazlažu moralno pravo, a katkad čak i obvezu, da se oružano intervenira. To je jedan od temeljnih iskaza moderne teorije pravednih ratova. U cjelini, suzdržanost prema humanitarnim intervencijama na širokim područjima političke etike manja je od suzdržanosti u međunarodnom pravu, budući da je vanjska suverenost država neraskidivo povezana s unutarnjom legitimacijom država. Samo ona država koja nije postala hostis populi te stoga ima određenu unutarnju legitimnost može reklamirati i svoju punu vanjsku suverenost.206 Iz te legitimacijske ovisnosti proizlazi superiornost temeljnoga ljudskog prava na život u odnosu prema pravnom dobru državne suverenosti. U slučaju masovnih zločina protiv čovječnosti odvagivanje dobara između državne suverenosti i zaštite od genocida ili democida većinom je došlo do jednoznačna zaključka: u dvojbi za intervenciju (Walzer, 2003; Höffe, 2000, 169; Bass, 2004).207 Dieter Senghaas (2000, 105) govori čak o tome da u takvim slučajevima “intervencija nije samo dopuštena, nego je obvezna”. 205

Termin “ius” ne koristim samo onako kako se upotrebljava u pravu, nego i u političkoj etici i moralnoj filozofiji. 206 Tu poziciju osobito ne priznaju pozitivisti u međunarodnom pravu. Državna suverenost postaje tako dostatnom samosvrhom. U tome jasnome pozitivističkom svijetu državnu suverenost ne gube ni masovni ubilački totalitarni režimi. 207 Usporedite i memorandum šezdeset američkih intelektulaca od Huntingtona preko Fukuyame do Rortyja, Walzera i Etzionija u kojemu su se izrazili u korist obrane univerzalnih (negativnih) ljudskih prava i oružanom silom u krajnjem slučaju (Huntington i dr., 2002). Drukčije je “Otvoreno pismo” njemačkih intelektualaca “drugog reda”, koji su to odbacili na primjeru iračkog rata.

405

I u etičkoj raspravi o opravdanim razlozima za rat preferiraju se međunarodne, multilateralne intervencije, za koje bi idealno bilo da imaju mandat Vijeća sigurnosti UN-a. Stalno je, pak, aktualno pitanje što ako se ta multilateralna rješenja ne otvore ili ih spriječi upravo Vijeće sigurnosti? Što ako Francuska pošalje u Ruandu simbolično tek bezazlene fragmente postrojbi? Što kad se Zapadni Europljani ne mogu odlučiti da interveniraju u bivšoj Jugoslaviji kako bi okončali etničke pokolje? Što ako Kina, članica Vijeća sigurnost u kojoj se krši ljudsko pravo, uloži veto? Što ako postrojbe UN-a iz najbliže blizine promatraju deportaciju, a potom i egzekuciju 7.000 muškaraca, žena i djece, kao u Srebrenici, ali ih ne sprečavaju? Onaj tko ne intervenira, uprljat će ruke,208 pri čemu je svejedno što nije djelovao zbog političke računice, cinične nezainteresiranosti ili apstinencije zbog specifična uvjerenja. “Sve dok ne budemo mogli sigurno računati na sposobnost i spremnost UN-a da će činiti tako, moramo tražiti jednostrane intervencije i živjeti s time” (Walzer, 2003, 96). Humanitarne intervencije mogu se etički (a i pravno) opravdati i nasuprot vetu Vijeća sigurnosti. Ako se etička i pravna obveza nužne obrane i pomoći u nuždi shvati ozbiljno, onda je ona kao “prirodnopravno” načelo iznad odluka i nedonošenja odluka državnih ili međunarodnih instancija. No, mora se odvagnuti između dobra zabrane nasilja i opasnosti od njegove erozije. Osim masovnih zločina protiv čovječnosti kao temeljnog razloga, treba, ustvari, ispuniti još dva legitimacijska razloga u moralnome ius ad bellum: prvo, mora postojati utemeljen izgled na uspjeh i, drugo, ostati u zemlji u koju se intervenira sve dok se u njoj ne ostati makar “well-ordered people” (Rawls, 2002), koji čini nevjerojatnim novo nicanje pokolja koje je naredila država ili građanskih ratova (Bass, 2004, 386, 406). Ta dva legitimacijska uvjeta stvaraju znantne probleme empiriji. Moralnofilozofski obrazloživa obveza iziskuje rizičnu intervenciju duga daha, koja je slijepa na troškove. Nasuprot tome, demokratske su javnosti osjetljive na žrtve, boje se rizika i svjesne su troška. Građani i birači demokratske intervencijske države skloni su stoga odbiti duge okupacije ako su visoki troškovi za njihove resurse i život.209 Vlada koja zanemaruje takve preferencije dolazi u opasnost da bude smijenjena. U demokracijama postoji institucionalno ugrađena prepreka sposobnosti da se intervenira. Taj “realni Biti” ne može, dakako, dezavuirati moralnu normu Trebati. No, racionalne demokratske vlade moraju a priori uračunati ta ograničenja u svaku odluku o intervenciji. 2.3.2. Ius in bello

208

O etičkom problemu “prljavih ruku” v. , među ostalim, Sutherland (1995) i Walzer (1973). Takvo je stanje u SAD-u, najkasnije od 2006, nakon što su porasle američke žrtve tijekom okupacije Iraka; a forteriori, takav mehanizam demokratske javnosti bio je uočljiv u posljednjim godinama rata u Vijetnamu. 209

406

Kao u međunarodnom pravu, tako su i u političkoj etici dva uvjeta za “pravo u ratu” kategorička: razdvajanje boraca od neboraca i razmjernost sredstava (Walzer, 2000, 127. i d.). O tome načelu postoji neupitna normativna suglasnost, ali se de facto ignorira. Najočitije prekoračenje događa se kod namjernih ili “kolateralnih ubijanja” civila koja su neizbježna u razdoblju visokotehnoloških ratova. Pravu svojstveno binarno razlikovanje prava i neprava samo uvjetno pomaže da se razjasni pitanje je li neka humanitarna intervencija u cjelini nedopustiva stoga što narušava ius in bello. Pravna norma prema kojoj nevini ne smije biti ubijen izvan je dvojbe i mora ostati. Kao norma, ona se ne smije dirati. No, ako se ta norma uzdigne do potpunog imperativa u svakoj situaciji, ona vodi ka faktičnoj zabrani djelovanja u svakoj humanitarnoj intervenciji. Takav pravni apsolutizam oduzeo bi moralnu obvezu da se zaustave masovno ubojstvo i masovni progon, a što nije neslično slabo odgovornome pacifističkom uvjerenju. Utilitaristi argumentiraju drukčije. Oni podliježu napasti da ljdske živote stave na kocku: prihvaća se kolateralno ubijanje stotina civila kako bi se spasile stotine tisuća. To bi vrijedilo za bombardiranje Srbije u kosovskom ratu, kao što bi moglo legitimirati ciljano bombardiranje Bagdada u drugome iračkom ratu. Jesmo li uvjereni u to? Ne vjerujem. Machiavellijev taktički recept za vlast “ondje gdje optužuje djelo, oprašta rezultat”, teško se može legitimirati kao humanitarno-utilitaristički primijenjena maksima. Postoji li srednji put između “apsolutizma teorije prava” i “radikalne fleksibilnosti utilitarizma”? Michael Walzer pokušava kročiti njime. “Kako možemo”, piše, “s našim načelima i zabranama stajati postrance i gledati kako se razara moralni svijet u kojemu ta načela i zabrane imaju uporište? Kako se možemo mi, protivnici ubojstva, ne suprotstavljati masovnom ubojstvu – samo ako otpor zahtijeva da… uprljamo ruke” (Walzer, 2003, 64, 66). Walzer naziva takve situacije “krajnjim nužnim slučajem”, pojmom koji je posudio od Winstona Churchilla. “Krajnji nužni sluačjevi” jesu situacije u kojima prijeteća katastrofa ugrožava temelje čovječanstva i obezvređuje sam moral; situacije u kojima je nemoralno djelovanje nužno, premda uključuje ubijanje nevinih. Takav bi nužan slučaj bio holokaust. Walzer (2003) i Rawls (2002), uostalom, argumentiraju da bombardiranje njemačkih gradova do 1941. ne bi, doduše, bilo opravdano, ali bi bilo moralno podnošljivo sve dok ne bi bila isključena pobjeda nacističkog režima koji je odustao od moralnih temelja civilizacije. No, bombardiranje njemačkih gradova 1944. i 1945. na kraju već odlučenog rata nije bilo ni opravdano ni moralno prihvatljivo. Odbaciti treba, a tu slijedim Walzera, i način vođenja rata na Kosovu i u Iraku. “Nerizično vođenje rata” intervencijske sile, naime bacanje bombi s velike visine i dopuštanje kolateralnog ubijanja kako bi se poštedjeli vlastiti vojnici, objašnjivo je politički, ali moralno nije spojivo ni s Walzerom ni s ius in bello. S Kosova, osim toga, znamo da je zračni rat opet uzrokovao zaoštravanje srpskih pokolja i progona. Nema dvojbe da je za te žrtve uzročno bio odgovoran Miloševićev režim. Način NATO-va vođenja rata povećao je, pak, broj žrtava.

407

To je oblik humanitarne intervencije koji prijeti dezavuiranjem opravdana razloga za intervenciju. 2.3.3. Ius post bellum Humanitarne intervencije zahtijevaju drukčiji svršetak nego obrambeni ratovi. Ius in bello mora biti uže povezan s ius post bellum. To ima posljedice. Ima posljedice osobito za obveze onih koji interveniraju, ali i za cijelu međunarodnu zajednicu. Tu opet ulazi u igru demokracija. Nasuprot međunarodnom pravu, iznuđene promjene režima u demokraciju i pravnu državu nakon humanitarne intervencije ne smatram samo dopuštenima, nego i obveznim. Jer, da bi pravo na rat, naime zaustavljanje najtežih zločina protiv čovječnosti bilo potpuno opravdano, potrebno ga je dopuniti pravom poslije rata. To je, ponajprije, obveza intervencijskih sila da trajno spriječe kršenja ljudskih prava kao razlog zbog kojega su ušle u rat. Kao što znamo iz iznesenih empirijskih spoznaja iz istraživanja rata i demokracije, to se najbolje događa ako se etabliraju pravna država i demokracija. U humanitarnim intervencijama neraskidivo su normativno i logički povezani ius ad bellum i ius post bellum.210 Humanitarne intervencije moraju biti dopunjene demokratskim intervencijama i tako dovedene do kraja (Keohane, 2003, 275. i d.). Hibridni režimi ne ispunjavaju taj cilj. Upravo su oni, kao što je pokazano, najskloniji ratu i nasilju. Važeće međunarodno pravo ne pokriva tu maksimu. I glavna struja u teoriji pravednog rata to odbacuje kao preduboko zadiranje u nacionalnu suverenost ili pravo narodâ na samoodređenje. Brian Orend (2000, 217. i d.) navodi precizno, ali ujedno i suzdržano, pet uvjeta za moralni ius post bellum: (1) okončanje rata kad su postignuti njegovi ciljevi; (2) ispravna nakana, što znači da, ponajprije, nema osvete; (3) suradnja s legitimiranim autoritetom u zemlji koji, u najmanju ruku, poštuje ljudska prava; (4) izostanak kolektivnog kažnjavanja; (5) razmjerna sredstva. Od Rawlsa do Walzera vrijedi imperativ: pobjedničke sile trebaju napustiti zemlju što je moguće prije. To nalaže pravo pobijeđene nacije na političko samoodređenje. Stoga je obveza pobjednika prema pobijeđenome bila da podrži da “opterećena društva sama uređuju svoje poslove na razuman i racionalan način, te da naposljetku stupe u društvo dobro uređenih naroda” (Rawls, 2002, 137). Tome je teško protusloviti. Ipak, Rawlsova i Orendova izvođenja nisu dostatna. Naime, što ako takav demos uopće ne postoji, nego postoje samo narodi, etnije, vjerske zajednice, dakle fragmenti državnog naroda, koji su jedni drugima najveći naprijatelji, te bi bez okupacije stranih trupa brzo zapali u građanski rat? Što ako vladajuća kultura u nekoj zemlji tendira k masovnom potčinjavanju manjinskih etnija, vjerskih zajednica ili žena? Zar se društvo ni tada, kao što kaže Rawls, ne smije “rekonstruirati”? Je li reedukacija u postnacističkoj Njemačkoj bila primjerena, dok bi vanjsko miješanje u kulturno impregnirano potčinjavanje drugih zemalja ili civilizacijskih krugova bilo nelegitimno? Kakvi bi tada bili argumenti? 210

“The theory of end in war is shaped by the same rights that justify the fighting in the first place” (Walzer, 2000, 123).

408

Prema Walzeru, Rawlsu i drugima, izvana iznuđena promjena režima nije legitimna u “normalnoj” diktaturi. Iznimke su samo genocidne države (Walzer, 2000, 107). Tu bi se na novo uređenje politike i, eventualno, čak društva gledalo kao na legitiman čin humanitarne intervencije. Walzer smatra da je izvana iznuđena i nadzirana demokratizacija Njemačke bila, doduše, opravdana, ali Japana nakon 1945. nije. Premda se okrutnosti japanske okupacijske sile u Nanjingu 1937-1938. ne mogu izjednačavati s ubilačkim ludilom holokausta, i barbarski su pokolji Japanaca nad Kinezima bili razumski neshvatljivi. Općenito se propušta gotovo potpuna povezanost legitimnoga novog uređenja političkog sustava s okrutnostima nasilnog režima prije prave točke: sprečavanja budućih zločina protiv čovječnosti, izbijanja ubilačkih građanskih ratova, te izglednosti da se za sobom ostave mirno društvo i pošten politički sustav. Ius post bellum treba shvatiti kao integralnu sastavnicu opravdanih razloga koji legitimiraju rat (Bass, 2004, 412). Budući da se demokratska društva i smjenjive vlade često boje takvih dugoročnih troškova, kriterij ius post bellum podiže prag za pravedne ratove i smanjuje njihov broj. O ovim razmišljanjima zaključno želim raspraviti na primjeru rata u Iraku. 2. 4. Zaključak Službeni razlog SAD-a za rat, oružje za masovno uništenje u Iraku, pokazao se kao samoobmana, ako hegemonijska sila, o čemu govori mnogo toga, otpočetka nije htjela podmuklo zavarati svijet. Ako je postojao etički održiv razlog za drugi rat u Iraku, onda je to bilo to što je Sadam Husein bio jedan od najkrvoločnijih diktatora na izmaku 20. stoljeća i što je trebalo izbjeći buduće žrtve. Prema procjenama Amnesty International, režim je ubio 400.000 svojih građana: Kurda, šijita, političkih i osobnih neprijatelja. U napadu Sadamovih postrojbi na Iran, koji su podržale SAD, bilo je oko milijun mrtvih. To ima težinu. Moglo bi se, ustvari, prigovoriti da je to bila prošlost i da su Sadamove mogućnosti za represiju nakon pokolja u šijitskom maršu Arapa 1991. bile konrolirane iz zraka, a time i ograničene. Ipak, postojao je strah da bi svako slabljenje kontrole režima iznova omogućilo represiju, mučenje i, ako bi bilo politički oportuno, masovno ubijanje. Slabljenje zračne kontrole režima prekršilo bi ius post bellum nakon prvoga Zaljevskog rata. Iz perspektive teorije pravednog rata, ius ad bellum ostao je sporan za napad na Irak. Ius in bello jednoznačno je, pak, prekršen u obliku bombardiranja. To ne oslobađa od razmišljanja o stanju nakon rata. I to ne najposlije zato što rat u Iraku može služiti kao paradigmatski slučaj obveza pobjednikâ prema “pravednoj okupaciji” nakon humanitarne intervencije. Moja teza glasi: prijevremeno povlačenje Amerikanaca, Britanaca i simboličkih ostataka ratne koalicije bilo bi flagrantno kršenje poslijeratnih obveza pobjedničkih sila. Irak je duboko podijeljena zemlja. Kurdi ne vjeruju Arapima, šijitima i sunitima, umjereni radikalima, klerikalni sekularnima, pristaše Batova

409

režima svima ostalima. Zločini režima u prošlosti, što su ih ponajprije počinili suniti, predodređuju cijelu tu narodnu skupinu kao cilj osvete u oblicima diskriminacije i represije. Kurdi su odavno osnovali paradržavu. U suvremenom Iraku sporna su, prema Jellineku, sva tri temeljna elementa države: državni narod, državno područje i državna vlast. Ostvarenje monopola na silu, početak svake državnosti, vrlo je daleko i nakon četiri godine od početka rata. Isto vrijedi i za tvorbu nacije. U tom je pogledu redemokratizacija Njemačke nakon 1945. bila gotovo dječja igra. Bez skrbničkog protektorata Iraku prije prijeti hobsovsko prirodno stanje nego što bismo se smjeli nadati Rawlsovoj perspektivi “wellordered people”. Povlačenje Amerikanaca ne bi naposljetku okončalo jedan nepravedan rat. Naprotiv, to bi rat, koji teško da je bio pravedan, učinilo još nepravednijim. Ako je uopće postojao neki humanitarni smisao, osim rušenja diktature koja je kršila ljudska prava, onda bi to bilo ne prepuštanje Iraka šijitskoj i sunitskoj strani u građanskom ratu. Ta se postavka zasniva i na empirijski snažnoj spoznaji Mansfielda i Snydera (2002, 334) da su politički režimi u fazi svoje demokratizacije neotporni na rat osobito onda kada su središnje državne institucije slabe. Irak se čini oglednim primjerom za to. Kao i uvijek nakon humanitarnih intervencija, ustvari je potrebna neka neutralna okupacijska sila, neki “moralni agent”, kako formulira Walzer. To više ne mogu biti SAD. No, bez snage i spremnosti za intervenciju vojske SAD-a teško bi se izbjeglo izbijanje mogućega građanskog rata. SAD, koje su otpočetka nailazile na ograničeno prihvaćanje, ako ne i na otvoreno kulturno i političko neprijateljstvo, potpuno su izgubile ulogu “moralnog agenta” nakon mučenja, Guantanama i seksualnih ponižavanja u Abu Graibu. To je dilema sadašnje situacije. SAD moraju doživjeti da ih ostave same i posljednji saveznici u poslijeratnom Iraku. To je osveta za to što se nije pokušao izgraditi čvrst multilateralni savez na činjenicama (pokolji, kršenja ljudskih prava), nego je stvoren bauk Sadama Huseina koji ugrožava svjetski mir oružjem za masovno uništenje. Ni Njemačka ni Francuska nisu, zapravo, smjele pristupiti savezu. Da bi savez za humanitarno-demokratsku intervenciju bio uspješan, SAD nisu smjele imperijalno diktirati i (većinu) Europljana neugodno ostaviti postrance.211 Arapske i islamske zemlje moralo se uvjeriti da pomažu u multilateralnoj izgradnji zemlje. Samo bi tako neprijateljska okupacija SAD-a mogla postati multirateralna pokroviteljska okupacija. Pokroviteljska okupacija morala bi se zasnivati na poštenome, etičko-vjerski inkluzivnom ustavu i njegovoj provedbi. Tek bi onda bila izgledna postojana demokratizacija. To zvuči kao kvadratura kruga.Tako i jest četiri godine nakon invazije. To upućuje na mnoge pogreške koje nisu počinile samo SAD, ali su ih prije svih počinile one kao glavna intervencijska sila. To upućuje i na kršenje jednoga od kategorijalnih uvjeta opravdanog rata – naime, na vjerojatnost da intervencija bude uspješna. Ako ona ne postoji, ratovi se ne mogu opravdati ni prema klasičnom nauku o bellum justum ni prema modernoj teoriji pravednog rata. To 211

Samo su Britanci pod Tonyjem Blairom poslali spomena vrijedan kontingent. Italija i Poljska rado bi bile na pobjedničkoj strani s postrojbama simboličnih snaga. Španjolski premijer Aznar htio je Bushovoj administraciji posebno dokazati da je vjeran svojemu desnome konzervativnom uvjerenju.

410

može jednako umiriti i pacifiste i realiste. Ipak, ni oni nisu čista obraza. Höffe (2000, 169), u načelu, uvjerljivo piše: “Pomoć u nuždi je pravno-moralno nesporna praksa; zanemarivanje pomoći u nuždi nije izraz nadmoćna morala”, kao što sugeriraju sebi i svojoj okolini pacifisti koji odbacuju intervenciju, “nego priznanje nedostatka moći ili izraz nedostatka volje”. Izbjegava se moralna odgovornost i ostaje pri jeftinim rezolucijama o pogođenosti i protivljenju. Protiv pacifista, realista i nacionalno-izolacionističkih egoista i danas vrijede ne samo Walzerova moralna folozofija pravednog rata ili Höffeovo zauzimanje za humanitarnu pomoć u nuždi, nego i Goetheova jetka kritika filistarskih malograđana njegova doba: “Nedjeljama i blagdanima ne znam ništa bolje od razgovora o ratu i ratnoj galami, ako se narodi međusobno tuku straga, daleko, u Turskoj. Gleda se kroz prozor, ispija svoja čašica i promatra kako šareni brodovi klize rijekom; navečer se veselo vraća kući i blagosiljaju mir i mirna vremena… Gospodine susjedu, da, tako se i događa: oni si mogu razbiti glave, sve može propasti; samo doma ostaje po starom” (Faust I, “Pred vratima”).

411

Pogled u budućnost: kraj vala demokratizacije? Kad su se 1989. građani Istočne Europe počeli buniti protiv potčinjavanja i kad su beznadni sustavi “realno postojećeg socijalizma” implodirali gotovo bezglasno, Francis Fukuyama (1992), suradnik stožera za planiranje u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a, navijestio je “kraj povijesti”. Njegova je postavka glasila: zapadne vrijednosti privrednoga i političkog liberalizma, to jest kapitalizma i demokracije, konačno su pobijedile u natjecanju nacrta sustava i ostale su bez alternativa. Za Fukuyamu je stoga bilo samo pitanje vremena kad će se pobjednička ideja liberalizma materijalizirati u stvarnim demokracijama s tržišnim privredama u svim regijama svijeta. Fukuyamina vizija – fascinirajuće jasna i jednostavna – kroz publicistiku je krenula na pobjednički pohod diljem svijeta. No, je li ona održiva i na drugi pogled? Ili, formulirano nešto trezvenije: što možemo na kraju 20. stoljeća kazati o budućem tijeku četvrtog vala demokratizacije? Prvotno se činilo da empirijske činjenice s početka devedesetih godina podupiru Fukuyaminu postavku. Naime, tijekom trećeg vala demokratizacije od 1974. do 1996. čak je 79 država prešlo iz diktatorskih u demokratske sustave vladavine (Huntington, 1991, 26; Diamond, 1997, 22). Premda su raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije nastale nove neovisne države, nije porastao samo apsolutni broj demokracija, nego se povećao i njihov postotni udio u svjetskim državama s 27,5 posto 1974. na 61,8 posto 1996. Čak i kad statistički uzmemo u obzir samo države koje imaju više od milijun stanovnika, postotni udio demokracija još je uvijek 1996. bio 57 posto (Diamond, 1997, 21). Tablica 49: Broj “izbornih demokracija” (1974, 1990-1996) Godina

Broj demokracija

Broj država

Postotni udio Postotna godišnja demokracija u svim stopa rasta državama demokracija 1974. 39 142 27,5 1990. 76 165 46,1 1991. 91 183 49,7 19,7 1992. 99 186 53,2 8,1 1993. 108 190 56,8 8,3 1994. 114 191 59,7 5,3 1995. 117 191 61,3 2,6 1996. 118 191 61,8 0,9 Izvor: Diamond (1997, 22). Podaci se temelje na godišnjim izvješćima Freedom Housea od 1990.

U interpretaciji podataka kao besprimjernoga pobjedničkog pohoda demokracija moraju se, zapravo, navesti dva ograničenja. Prvo, stope rasta novih demokracija nakon 1991. očito su opadale i nakon 1995. tendirale su ka nuli. Drugo, a taj je prigovor još teži, izborne demokracije moramo razmatrati diferencirano. U njih Larry Diamond (1996, 28. i d.) ubraja sve političke sustave koji su općim, slobodnim i jednakim izborima na nacionalnoj razini ostvarile vertikalnu demokratsku legitimnost vladajućih političkih elita. Ta je minimalna

412

definicija ispod Schumpeterova ili Dahlova demokratskog minimuma (Dahl, 1971; usp. i pogl. 11.1.2). Tablica 50: Formalne i liberalne demokracije (1990-1996) Godina Broj formalnih

Postotak Broj liberalnih Postotak Postotni udio Ukupno formalnih deokracija liberalnih liberalnih demokracija u demokracija u demokracja u svim državama svim državama formalnim demokracijama 1990. 76 46,1 65 39,4 85,5 165 1991. 91 49,7 76 41,5 83,5 183 1992. 99 53,2 75 40,3 75,8 186 1993. 108 56,8 72 37,9 66,7 190 1994. 114 59,7 76 39,8 66,7 191 1995. 117 61,3 76 39,8 65,0 191 1996. 118 61,8 79 41,4 67,0 191 Izvor: Diamond (1996, 28; 1997, 22).

Čini se stoga smislenim da se najprije “izborne demokracije” podijele na dvije skupine “formalnih” i “liberalnih” demokracija, kako to čini Diamond. “Formalne demokracije”, kako ih definira taj američki istraživač demokracije, ispunjavaju samo zahtjev za spomenutom vetikalnom demokratskom legitimnošću. No, i on je katkad ugrožen. Može, doduše, biti ispunjen u nacionalnim izborima, ali se već u regionalnim i lokalnim izborima, kao u Africi i Srednjoj Americi, katkad ne može više govoriti o “poštenim izborima” (usp., među ostalim, Karl, 1995, 72. i d.). Zbog tog je razloga kod “formalnih demokracija” preciznije govoriti o “defektnim demokracijama”. Liberalne demokracije pokazuju pak, uz intaktnu vertikalnu demokratsku legitimnost, i funkcionalnu horizontalnu odgovornost i kontrolu između ustavnih vlasti, poštuju sva građanska slobodarska prava, jamče pravnu državu i zadovoljavajuću zaštitu manjina (Diamond, 19996, 23). Razlikuju li se, dakle, “formalne” i “liberalne” demokracije, onda navodno nezadrživi trijumfalni pohod demokracije ima neke nedostatke. Naime, dok su se “izborne” odnosno “formalne” demokracije do 1995-1996. povećavale, od 1991. stagnira broj razvijenih “liberalnih” demokracija. Uzme li se čak u obzir udio “liberalnih” u “formalnim” demokracijama, onda je on od 1990. (85,5 posto) do 1996. (67 posto) jasno i stalno opadao. S obzirom na te brojke, postavljaju se najmanje dva pitanja: je li treći val demokratizacije prošao? Doživljavamo li na kraju 20. stoljeća početak trećeg protuvala? U prilog postavci o kraju trećeg vala demokratizacije jasno govore sljedeći znakovi: • porast novih demokracija nakon 1995. tendira ka nuli; • udio liberalnih demokracija u svim državama, a napose u “izbornim demokracijama”, od 1991. stalno opada; • mnoge se nove demokracije iz trećeg vala u Africi, Srednjoj Aziji, Istočnoj Europi i Latinskoj Americi još nisu konsolidirale;

413

• • • •

većina socijalnih i privrednih problema tih država nije riješena, a djelomice su se i zaoštrili (privredni prosperitet, siromaštvo, obrazovanje, etnički sukobi, kriminal, nasilje); mnogi su se defekti demokracije stabilizirali (klijentelizam, korupcija, povrede pravne države, ograničenja građanskih sloboda, presezanja izvršne vlasti u zakonodavnu i sudbenu vlast); danas nema na vidiku nove (regionalne) skupine zemalja koje bi se demokratizirale; preostali autokratski sustavi imaju, s gledišta teorija modernizacije, loše pretpostavke (privredni razvoj, razina društvene modernizacije, stupanj obrazovanja, religija itd.) za uspješnu i postojanu demokratizaciju.

Svi ti razlozi potkrepljuju postavku Larryja Diamonda (1996, 1997) i Samuela Huntingtona (1996) da se treći val demokratizacije nakon dvadeset godina iscrpio. Sljedeće desetljeće više će obilježiti stagnacija, erozija i deformiranje postojećih demokracija. Ako erozija demokracija nije nevjerojatna, ocrtavaju li se obrisi trećega autoritarnog protuvala? Samuel Huntington, koji je obilježio pojam demokratizacijskih valova, to ne isključuje i upozorava na posebne opasnosti koje prijete novim demokracijama. Ako bi treći protuval bio izazvan, kaže Huntington, onda mjerodavni akteri vjerojatno neće biti vojnici, fašisti ili revolucionari, kao što je bilo često u drugome i trećem protuvalu. Štoviše, demokracijama prijeti prava opasnost od onih koji sudjeluju na izborima, a potom demokratski poredak potkopavaju iznutra. O tome Samuel Huntington piše (1996, 8): “Problem demokracija trećeg vala nije njihovo rušenje, nego erozija; povremeno ili stupnjevito slabljenje demokracije od strane onih koji su izabrani da ih vode”. Čini se, ustvari, da je to najveća opasnost. Šefovi vlasti, predsjednici država koje je ponajprije izravno izabrao narod, koriste svoju izravnu demokratsku legitimnost kao izliku da bi proširili svoje ovlasti u odnosu prema drugim ustavnim tijelima poput parlamenta i sudstva. Dogodi li se to u višeetničkim državama, nosi i opasnost od tiranije etničke većine nad strukturno fiksiranom etničkom manjinom. Za to se mogu naći brojni najnoviji primjeri u različitim državama: Rusiji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Slovačkoj, Turskoj, državama sljednicama Sovjetskog Saveza u Srednjoj Aziji, Argentini, Peruu, Venezueli ili u većini izbornih demokracija u crnoj Africi (usp., među ostalim, Karl, 1995; Huntington, 1996, 9. i d.; Diamond, 1997, 33. i d.; Merkel, 1999a, 361. i d.). Sljedeća opasnost prijeti novim demokracijama od “paradoksa teorija demokracije”: svjetonazorski, vjerski i narodnosno fundamentalistički fiksirane skupine, pokreti i stranke dolaze na vlast demokratskim izborima i razaraju demokraciju iznutra. Ta opasnost prijeti najviše od fundamentalističkih islamskih skupina, a u manjoj mjeri i od autoritarnih konfucijanskih vođa. U Alžiru je izborna pobjeda nedemokratske i iliberalne Islamske fronte spasa (FIS) pozvala vojnike u akciju, koji sekularnu državu žele spasiti od prema demokraciji neprijateljskih, vjerskih fundamentalista, paradoksalno, nedemokratskim sredstvima. Blaži oblik tog sukoba naslućuje se između Islamske stranke

414

blagostanja i vojske u Turskoj (Huntington, 1996, 9). Demokratski paradoks prijeti i ako se u polariziranim višeetničkim društvima uvedu demokratski izbori prije vremena. Kao što pokazuje primjer Jugoslavije, onda je vrlo velika opasnost da političke elite vode izbornu borbu uzduž crta etničkih sukoba, te tako raspire etničke sukobe zbog racionalnih računica o političkoj vlasti (Offe, 1994, 135. i d.). Huntington (1996, 6) je to paradoksalno stanje stvari sažeo u poanti: “U nezapadnim društvima uvođenje demokracije stvara ono što se može opisati samo kao ‘demokratski paradoks’. To omogućuje da na vlast dođu skupine koje se pozivaju na urođene etničke i vjerske lojalnosti i vjerojatno su protuzapadne i protudemokratske”. Na dvjema opasnostima, što su ih skicirali Huntington i drugi, mogu se zasnovati razmatranja o strateškom djelovanju za potporu procesima demokratizacije. Budući da su resursi za pomoć koji se mogu uložiti konačni, suvremeni napori oko izvoza demokracije trebali bi se više usredotočiti na stabiliziranje mladih nekonsolidiranih demokracija, nego na demokratsku transformaciju svih autokratskih sustava, čija demokratizacija često ima slabe izglede da dugoročno uspije. U još nekonsolidiranim demokracijama osobito bi trebalo poduprijeti stvaranje stabilnog konsenzusa elita o temeljnim pretpostavkama, vrijednostima i pravilima igre u pravnoj državi i demokraciji. Trebalo bi osnažiti posredničke organizacije između civilnog društva i države, kao i one u samome civilnom društvu. Last, but not least, potrebno je izgraditi poštene, socijalno i demokratski prihvatljive, strukture tržišne privrede. Ako se pruži potpora na tom području, povećavaju se izgledi da će se akumulirati dostatan kulturni, socijalni i ekonomski kapital koji je nužan za trajnu demokratizaciju.

415

Literatura Abelmann, Nancy (1996). Echoes of the Past, Epics of Dissident: A South Korean Social Movement. Berkeley, Los Angeles i London. Abelshauser, Werner (1983). Wirtschaftsgeschichte der Bundesrepublik Deutschland. Frankfurt na Majni. Ackerman, Bruce (2000). “The New Separation of Powers”. Harvard Law Review. (113) 3: 633-730. Ágh, Attila (1993). “The ‘Comparative Revolution’ and the Transition in Central and Southern Europe”. Journal of Theoretical Politics. 2: 231252. Ágh, Attila (1995). “The Role of the First Parliament in Democratic Transition”. U: Ágh, Attila, Kurtán, Sándor (ur.). The First Parliament (1990-1994). Budimpešta, 249-261. Ágh, Attila (1996). “The Emergence of the Multiparty System in East Central Europe: The Partial Consolidation of the New Political Structure”. Arbeitspapiere der AG Transformationsprozesse in den neuen Bundesländern, (Max-Planck-Gesellschaft) 2/96. Berlin. Ágh, Attila (1998). “Party Formation Process and the 1998 Elections in Hungary: Defeat as promoter of change for the HSP”. Budapest Papers on Democratic Transition. br. 233. Ágh, Attila (2001). “Ten Years of Political and Social Reforms in Central Europe”. Central European Political Science Review. 3: 24-43. Agüero, Felipe (1995). “Democratic Consolidation and the Military in Southern Europe and South America”. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos, Puhle, Hans-Jürgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 124-165. Ahn, Byong-man, Kil, Soong-hoom, Kim, Kwang-woong (1988). Elections in Korea. Seoul. Ahn, Chung Si (1997). “Economic Dimensions of Democratization in South Korea”. U: Laothamatas, Anek (ur.). Democratization in Southeast and East Asia. Singapur i Chiang Mai, 237-259. Albrecht, Holger (2006). “Politischer Islam und autoritäre Regime im Vorderen Orient”. Internationale Politik und Gesellschaft. 3: 11-31. Alcántara, Sáez, Luna, Juan Pablo (2004): “Ideología y competencia partidaria en dos post-transiciones: Chile y Uruguay en perspectiva comparada”. Revista de Ciencia Política (Chile). (26) 1: 128-168. Alf, Sophie (1977). Leitfaden Italien. Berlin. Allison, Graham T., Beschel, Robert P. (1992). “Can the United States Promote Democracy?”. Political Science Quarterly. (107) 1: 81-98. Allum, Percy A. (1973). Italy − Republic without Government. New York. Almond, Gabriel A. (1979). “Politische Systeme und politischer Wandel”. U: Zapf, Wolfgang (ur.). Theorien des sozialen Wandels. Königstein (4. izd.), 211-227.

416

Almond, Gabriel A. (1987). “Politische Kulturforschung − Rückblick und Ausblick”. U: Berg-Schlosser, Dirk, Schissler, Jakob (ur.). PVS Sonderheft. 18: 27-38. Almond, Gabriel A., Verba, Sidney (1963). The Civic Culture. Princeton. Almond, Gabriel A., Verba, Sidney (ur.) (1980). The Civic Culture Revisited. Newbury Park, London i New Delhi. Almond, Gabriel A., Powel, Bingham G. (ur.) (1988). Comparative Politics Today. A World View. Glenview. Alonso, Sonia, Maravall, José María (2001). “Democratización en la periferia europea”. Revista Española de Ciencia Política. 5: 7-47. Alonso, Sonia, Ruiz-Rufino, Rubén (2007). “Political Representation and Ethnic Conflict in New Democracies”. European Journal of Political Research. (46) 2: 237-267. Alyushin, Alexey (1995). “Political Consequences of Parliamentary Rules: Russia”. East European Constitutional Review. (4) 2: 61-66. Amnesty International (2004). Thailand: Memorandum on Human Rights Concerns, Index: ASA 39/013/2004. Anderson, Leslie E., Dodd, Lawrence C. (2005). Learning Democracy. Citizen Engagement and Electoral Choice in Nicaragua, 1990-2001. Chicago. Andreatta, Filippo (2005). “Democrazia Politica Internazionale: Pace democratica e democratizzazione del sistema internazionale”. Rivista Italiana di Scienza Politica. (35) 2: 213-234. Anek, Laothamatas (1992). Business Associations and the New Political Economy of Thailand: from Bureaucratic Polity to Liberal Corporatism. Boulder i Oxford. Anek, Laothamatas (1996). “A Tale of Two Democracies: Conflicting Perceptions of Elections and Democracy in Thailand”. U: Taylor, R. H. (ur.). The Politics of Elections in Southeast Asia. Cambridge, New York i Melbourne, 201-223. Anusorn, Limmanee (1998). “Thailand”. U: Sachsenröder, Wolfgang, Frings, Ulrike (ur.). Political Party and Democratic Development in East and Southeast Asia. God. I: Southeast Asia. Aldershot, 403-448. Arase, David (1994). “Japan’s Foreign Policy and Asian Democratization”. U: Friedman, Edward (ur.). The Politics of Democratization. Generalizing East Asian Experiences. Boulder, CO, 81-102. Arendt, Hannah (1951). The Origins of Totalitarianism. New York. Arendt, Hannah (1955). Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft. Frankfurt na Majni (njem. prijevod). Arenhövel, Mark (2000). Demokratie und Erinnerung. Der Blick zurück auf Diktatur und Menschenrechtsverbrechen. Frankfurt na Majni. Arenhövel, Mark (2003). “Konkurrierende Narrative zu Nation, Staat und Demokratie in Indonesien”. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rüb, Friedbert W. (ur.). Demokratie und Staatlichkeit. Systemwechsel zwischen Staatsreform und Staatskollaps. Opladen, 183-202.

417

Arias-Salgado, Rafael (1988). “Planung und Improvisation im Prozeß des Übergangs zur Demokratie in Spanien”. Zeitschrift für Parlamentsfragen. (19) 3: 315-322. Aristoteles (1970). Politik. Zürich. Armingeon, Klaus (1994). Staat und Arbeitsbeziehungen. Opladen. Auw, David C. L. (1994). “Political Evolution in Post-Martial Law in Taiwan: Issues, Problems, and Prospects”. Issues & Studies. (30) 6: 1-16. Axt, Heinz-Jürgen (1994). “Verzögerter Wandel und innovationshemmende Regulativmuster. Politische Institutionen in Griechenland”. U: Papalekas, Johannes Chr. (ur.). Institutionen und institutioneller Wandel in Südosteuropa. München, 87-100. Bakker, Jan Willem (1997). The Philippine Justice System. The Independence and Impartiality of the Judiciary and Human Rights from 1986 till 1997. Leiden. Balbi, Carmen Rosa (1997). “Politics and Trade Unions in Peru”. U: Cameron, Maxwell A., Mauceri, Philip (ur.). The Peruvian Labyrinth: Polity, Society, Economy. Pennsylvania, 134-151. Ballestrem, Karl Graf (1995). “Aporien der Totalitarismus-Theorie”. U: Jesse, Eckhard (ur.). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn, 237-251. Barnes, Samuel i dr. (1979). Political Action. Mass Participation in Five Western Democracies. Beverly Hills i London. Barr, Robert R. (2003). “The Persistence of Neopopulism in Peru? From Fujimori to Toledo”. Third World Quarterly. (24) 6: 1161-1178. Barrios, Harald (1997). “Das politische System Spaniens”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.): Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 549588. Bass, Gary J. (2004). “Jus post bellum”. Philosophy and Public Affairs. (32) 4: 384-412. Becerra, Ricardo, Salazar, Pedro, Woldenberg, José (2000). La mecánica del cambio político en México. Elecciones, partidos y reformas. México. Becker, Sebastian (1998). Verfassungswandel in Polen: Ein Vergleich der „sozialistischen“ Verfassung von 1952 mit der demokratischen Verfassung von 1997. Mainz (magistarski rad). Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.) (2001). Rechtsstaat und Demokratie. Wiesbaden. Beetham, David (1994). “Key Principles and Indices for a Democratic Audit”. U: Beetham, David (ur.). Defining and Measuring Democracy. London, Thousand Oaks i New Delhi, 25-43. Beichelt, Timm (1996). “Die Konsolidierungschancen des russischen Parteiensystems”. Osteuropa. 6: 597-609. Beichelt, Timm (2004). “Autocracy and Democracy in Belarus, Russia and Ukraine”. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change, Special Issue of Democratization. (11) 5: 113-132. Bell, Daniel, Brown, David, Jayasuriya, Kanishka, Jones, David M. (1995). Towards Illiberal Democracy in Pacific Asia. Basingstoke i London.

418

Bendel, Petra (1997). “Parteien, Parteiensysteme und Demokratisierung in Zentralamerika: El Salavador, Guatemala, Honduras und Nicaragua im Vergleich”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozess. Opladen, 215250. Bendel, Petra (2000). “Zivilgesellschaftliche Organisation und Partizipation jenseits des Anti-Parteien-Effekts?” U: Hengstenberg, Peter, Kohut, Karl, Maihold, Günther (ur.). Zivilgesellschaft in Lateinamerika. Interessenvertretung und Regierbarkeit. Frankfurt na Majni, 127-140. Bendel, Petra, Krennerich, Michael (1996). “Zentralamerika: Die schwierige Institutionalisierung”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 315-340. Bendel, Petra, Krennerich, Michael (2000). “Zivilgesellschaft und demokratische Transformation in Zentralamerika”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 273-294. Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rüb, Friedbert W. (ur.) (2002). Zwischen Demokratie und Diktatur. Zur Konzeption und Empirie demokratischer Grauzonen. Opladen. Berg-Schlosser, Dirk, De Meur, Gisèle (1996). “Conditions of Authoritarianism, Fascism, and Democracy in Inter-War Europe. Systematic Matching and Contrasting of Cases for ‘Small N’ Analysis”. Comparative Political Studies. 2: 423-468. Berensztein, Sergio (2004). “Hacia un nuevo diseño institucional: gobernabilidad democrática y reformas políticas en Argentina”. U: Hofmeister, Wilhelm (ur.). Reformas políticas en América Latina. Rio de Janeiro, 25-63. Bernales, Enrique (1996). La Constitución de 1993. Análisis comparado. Lima. Bernecker, Walther L. (1985). Gewerkschaftsbewegung und Staatssyndikalismus in Spanien. Frankfurt na Majni.. Bernecker, Walther L. (1988). Spaniens Geschichte seit dem Bürgerkrieg. München. Bernecker, Walther L. (1990). “Spanien und Portugal zwischen RegimeÜbergang und stabilisierter Demokratie”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 51: 15-28. Bernedo Alvarado, Jorge (1998). “Visión integral del sindicalismo en el Perú”. U: CIEDLA (ur.): El sindicalismo ante los procesos de cambio económico y social en América Latina. Buenos Aires, 239-296. Bertelsmann Stiftung (ur.) (2004). Bertelsmann Transformation Index 2003. Auf dem Weg zur marktwirtschaftlichen Demokratie. Gütersloh. Bertelsmann Stiftung (ur.) (2005). Bertelsmann Transformation Index 2006. Auf dem Weg zur marktwirtschaftlichen Demokratie. Gütersloh. Bertelsmann Stiftung (ur.) (2007). BRI (Bertelsmann Reform Index) 2008. Gütersloh.

419

Beyme, Klaus von (1968). Die verfassungsgebende Gewalt des Volkes. Tübingen. Beyme, Klaus von (1970). Das politische System Italiens. Stuttgart. Beyme, Klaus von (1977). Gewerkschaften und Arbeitsbeziehungen in kapitalistischen Ländern. München i Zürich. Beyme, Klaus von (1982). Parteien in westlichen Demokratien. München. Beyme, Klaus von (1984). “Der Neokorporatismus − neuer Wein in alte Schläuche”. Geschichte und Gesellschaft. (10): 211-233. Beyme, Klaus von (1990). “Transition to Democracy − or Anschluß? The Two Germanies and Europe”. Government and Opposition. 2: 170-191. Beyme, Klaus von (1991). Theorie der Politik im 20. Jahrhundert. Frankfurt na Majni. Beyme, Klaus von (1993). Das politische System der Bundesrepublik Deutschland nach der Vereinigung. München. Beyme, Klaus von (1994a). Systemwechsel in Osteuropa. Frankfurt na Majni. Beyme, Klaus von (1994b). “Ansätze zu einer Theorie der Transformation der ex-sozialistischen Länder Osteuropas”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Ansätze und Konzeptionen. Opladen, 141172. Beyme, Klaus von (1997). “Parteien im Prozeß der demokratischen Konsolidierung”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozeß. Opladen, 23-56. Beyme, Klaus von (1999). Die parlamentarische Demokratie: Entstehung und Funktionsweise 1989-1999. Wiesbaden (3. izd.). Beyme, Klaus von (2000). Parteien im Wandel. Von den Volksparteien zu den professionalisierten Wählerparteien. Wiesbaden. Beyme, Klaus von (2001). Russland zwischen Anarchie und Autokratie. Wiesbaden. Beyme, Klaus von, Nohlen, Dieter (1995). “Systemwechsel”. U: Nohlen, Dieter (ur.): Lexikon der Politik. Sv. 1: Politische Theorien. München, 636649. Biberaj, Elez (1992). “Albania: The Last Domino”. U: Banac, Ivo (ur.). Eastern Europe in Revolution. Ithaca i London, 188-206. Bieber, Horst (1975). Portugal. Hannover. Bionat, Marvin P. (1998). How to Win (or Lose) in Philippine Elections. Anvil. Birle, Peter (1995). Argentinien: Unternehmer, Staat und Demokratie. Frankfurt na Majni. Birle Peter (2000). “Zivilgesellschaft in Südamerika – Mythos und Realität”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 231-272. Birle, Peter (2002). “Parteien und Parteiensystem in der Ära Menem – Krisensymptome und Anpassungsprozesse”. U: Birle, Peter, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem – Wandel und Kontinuität. Frankfurt na Majni, 213-242. Bizberg, Ilán (1999). “Las Transformaciones del Poder Político en México”. Revista Mexicana de Sociología. (61) 3: 139-161.

420

Bizberg, Ilán (2003). “Estado, organizaciones corporativas y democracia”. U: Aziz, Alberto (ur.). México al inicio del siglo XXI: democracia, ciudadanía y desarrollo. México. Blondel, Jean, Müller-Rommel, Ferdinand (2001). Cabinets in Eastern Europe. London. Blondel, Jean, Müller-Rommel, Ferdinand, Malová, Darina (2007). Governing New European Democracies. Houndsmills/Basingstoke. Böckenförde, Ernst (1994). “Die verfassungsgebende Gewalt des Volkes − ein Grenzbegriff des Verfassungsrechts”. U: Preuß, Ulrich K. (ur.). Zum Begriff der Verfassung. Frankfurt na Majni, 58-82. Bodemer, Klaus, Carreras, Sandra (1997). “Die politischen Parteien im demokratischen Transitionsund Konsolidierungsprozeß in Südamerika”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozess. Opladen, 171213. Bodemer, Klaus, Nolte, Detlef (1999). “Politischer Umbruch in Venezuela. Der Wahlsieg von Hugo Chávez und seine Folgen”. Institut für Iberoamerika-Kunde Hamburg (ur.). Brennpunkt Lateinamerika 01-99. Boeckh, Andreas (1988). “Die Schuldenkrise und die Krise des bürokratischen Entwicklungsstaates in Venezuela”. Politische Vierteljahresschrift. (29) 4: 636-655. Boeckh, Andreas (2001). “Venezuela auf dem Weg zu einem autoritären Neopopulismus?” WeltTrends. (29) 8: 79-96. Boeckh, Andreas, Hörmann, Marion (1992). “Venezuela”. U: Nohlen, Dieter, Nuscheler, Franz (ur.). Handbuch der Dritten Welt. Sv. 2: Südamerika. Bonn, 510-536. Booth, John A. (1998). “The Somoza Regime in Nicaragua”. U: Chehabi, Houchang E., Linz, Juan J. (ur.). Sultanistic Regimes. Baltimor i London, 132-152. Borkenau, Franz (1940). The Totalitarian Enemy. New York. Bos, Ellen (1996a). “Die Rolle von Eliten und kollektiven Akteuren in Transitionsprozessen”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Ansätze und Konzeptionen. Opladen (2. izd.), 81-109. Bos, Ellen (1996b). “Verfassungsgebungsprozeß und Regierungssystem in Russland”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 179-212. Bos, Ellen (2004). Verfassungsgebung und Systemwechsel. Die Institutionalisierung von Demokratie im postsozialistischen Europa. Wiesbaden. Bos, Ellen, von Steinsdorff, Silvia (1997). “Zu viele Parteien − zu wenig System: zur verzögerten Entwicklung eines Parteiensystems im postsowjetischen Russland”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozeß. Opladen, 101-142.

421

Boyd, Carolyn P., Boyden, James M. (1985). “The Armed Forces and the Transition to Democracy in Spain”. U: Lancaster, Thomas D., Prevost, Gary (ur.). Politics and Change in Spain. New York, 94-124. Bracher, Karl Dietrich (1955). Die Auflösung der Weimarer Republik. Eine Studie zum Problem des Machtzerfalls in der Demokratie. Stuttgart. Bracher, Karl Dietrich (1969). Die deutsche Diktatur. Entstehung − Struktur − Folgen des Nationalsozialismus. Köln. Bracher, Karl Dietrich (1976). Zeitgeschichte. Kontroversen um Faschismus, Totalitarismus, Demokratie. München. Bracher, Karl Dietrich (1989). “Wertorientierung als Problem deutscher Demokratie”. U: Bleek, Wilhelm, Maull, Hans (ur.). Ein ganz normaler Staat?. München, 21-26. Bracher, Karl Dietrich, Funke, Manfred, Jacobsen, Hans-Adolf (ur.) (1986). Nationalsozialistische Diktatur 1933-1945. Bonn. Bradley, John F. N. (1992). Czechoslovakia’s Velvet Revolution: A Political Analysis. Boulder, CO. Braga da Cruz, Manuel (1994). “O Presidente da República na Génese e Evolucao do Governo Portugues”. Análise Social. (24): 97-125. Braun, Michael (1994). Italiens politische Zukunft. Frankfurt na Majni. Brie, Michael (1996). “Rußland: Das Entstehen einer ‚delegierten Demokratie’”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 143-178. Brock, Lothar, Geis, Anna, Müller, Harald (2006). Democratic Wars. Looking at the Dark Side of Democratic Peace. Houndmills. Broszat, Martin (1969). Der Staat Hitlers. München. Broué, Pierre, Témime, Emile (1975). Revolution und Krieg in Spanien. Frankfurt na Majni.. Brown, Andrew (1997). “Locating Working-Class Power”. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 163-179. Brown, Andrew, Frenkel, Stephen (1993). “Union Unevenness and Insecurity in Thailand”. U: Frenkel, Stephen (ur.). Organized Labor in the AsiaPacific Region: A Comparative Study of Trade Unionism in Nine Countries. Ithaca, 82-107. Bruneau, Thomas C. (1983). “Popular Support for Democracy in PostRevolutionary Portugal”. U: Graham, Lawrence S., Wheeler, Douglas L. (ur.). Portugal: The Revolution and Its Consequences. Madison, 21-42. Bruneau, Thomas, MacLeod, Alex (1986). Politics in Contemporary Portugal. Boulder, CO. Brunner, Georg (1979). Vergleichende Regierungslehre. Sv. 1, Paderborn, München, Zürich i Beč. Brunner, Georg (1991). “Die neue Verfassung der Republik Ungarn: Entstehungsgeschichte und Grundprobleme”. Jahrbuch für Politik. 1: 297-319.

422

Brunner, Georg (1993). “Die Verfassungsordnung”. U: Brunner, Georg (ur.). Ungarn auf dem Weg der Demokratie. Bonn, 42-86. Brunner, Georg (ur.) (1995). Verfassungs- und Verwaltungsrecht der Staaten Osteuropas (VSO). Berlin. Brunner, Georg (1996). “Präsident, Regierung und Parlament. Machtverteilung zwischen Exekutive und Legislative”. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Berlin, 63-114. Brusis, Martin (2008). “Indirekte Effekte der EU-Beitrittskonstellation für die Demokratien in Beitrittsländern”. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 195–212. Brzezinski, Mark F. (1993). “Poland: Constitutionalism within Limits”. East European Constitutional Review. (2) 2: 38-43. Budge, Ian, Keman, Hans (1990). Parties and Democracy. Oxford. Buendia, Rizal G. (1994). “The Philippines”. U: Mahmood, Norma (ur.). Rethinking Political Development in Southeast Asia. Kuala Lumpur, 81115. Bugrova, Irina (1995). “Political Actors and Channels of Interest Articulation in the Republic of Belarus”. U: Segbers, Klaus, De Spiegeleire, Stephan (ur.). Post-Soviet Puzzles. Mapping the Political Economy of the Former Soviet Union. God. III, Baden-Baden, 685-708. Bühlmann, Marc, Merkel, Wolfgang, Weßels, Bernhard (2007). Quality of Democracy. Democracy Barometer for Established Democracies, NCCR Working Paper. Zürich/Berlin. Bulmer-Thomas, Victor (1990). “Nicaragua since 1930”. U: Bethell, Leslie (ur.). The Cambridge History of Latin America. Sv. 7: Latin America since 1930. Mexico, Central America and the Caribbean. Cambridge, 317-366. Bunce, Valerie (2003). “Rethinking Recent Democratization: Lessons from the Postcommunist Experience”. World Politics. (55) 2: 167-192. Bunce, Valerie, Wolchik, Sharon (2005). Bringing down Dictators: American Democracy Promotion and Electoral Revolutions in Postcommunist Eurasia. Michigan: http://sitemaker.umich.edu/comparative.speaker.series/files/bunceAmeri can democracypromotion.pdf. Bünte, Marco (2000). Probleme der demokratischen Konsolidierung in Thailand. Hamburg. Burchardt, Hans-Jürgen (2004). “Das soziale Elend des Hugo Chávez: Die Wirtschafts- und Sozialpolitik der Fünften Republik”. U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chávez – Aufbruch oder Niedergang?. Frankfurt na Majni, 99-125. Burnell, Peter (ur.) (2000). Democracy Assistance. International Co-operation for Democratisation. London: Frank Cass Publishers. Burnell, Peter (2000). “Democracy Assistance: The State of the Discourse”. U: Burnell, Peter (ur.). Democracy Assistance. International Co-operation for Democratisation. London: Frank Cass Publishers, 3–33.

423

Burnell, Peter (2004). “Democracy Promotion: The Elusive Quest for Grand Strategies”. Internationale Politik und Gesellschaft (IPG). (3): 100-116. Burnell, Peter (2005). “Political Strategies of External Support for Democratization”. Foreign Policy Analysis. (1) 3: 361-384. Burnell, Peter (2006). “Globalising Party Politics in Emerging Democracies”. U: Burnell, Peter (ur.). Globalising Democracy. Party Politics in Emerging Democracies. Abington, 1-15. Burnell, Peter (2007). Does International Democracy Promotion Work?. Bonn: Deutsches Institut für Entwicklungspolitik, 17. Burnell, Peter (2008a). “International Democracy Promotion: A Role for Public Goods Theory?”. Contemporary Politics. (14) 1: 37-52. Burnell, Peter (2008b). “From Evaluating Democracy Assistance to Appraising Democracy Promotion”. Political Studies. 56: 414–434. Burt, Jo-Marie (2004). “State Making against Democracy. The Case of Fujimori’s Peru”. U: Burt, Jo-Marie, Mauceri, Philip (ur.). Politics in the Andes. Identity, Conflict, Reform. Pittsburgh, 247-268. Burton, Michael G., Gunther, Richard, Higley, John (1992). “Introduction: Elite Transformations and Democratic Regimes”. U: Higley, John, Gunther, Richard (ur.). Elites and Democratic Consolidation in Latin America and Southern Europe. Cambridge, New York i Melbourne, 1-38. Burton, Michael G., Higley, John (1987). “Elite Settlement”. American Sociological Review. (52): 295-306. Caciagli, Mario (1988). “Klientelismus versus weiß und rot. Die Zersplitterung der politischen Kultur Italiens”. U: Namuth, Michaela (ur.). Modell Italien?. Stuttgart, 39-50. Calderón Alzati, Enrique, Cazés, Daniel (ur.) (1996). Las elecciones presidenciales de 1994. México. Callahan, William A. (1998). Imaging Democracy. Reading “the Events of May” in Thailand. Singapur i London. Callahan, William A. (2000). Pollwatching, Elections and Civil Society in Southeast Asia. Singapur i Aldershot. Cansino, César (2000). La transición mexicana 1977-2000. México. Carillo, Ulises, Lujambio, Alonso (1998). “La incertidumbre constitucional. Gobierno dividido y aprobación presupuestal en la LVII Legislatura del congreso mexicano, 1997-2000”. Revista Mexicana de Sociología. (60) 2: 239-263. Carothers, Thomas (1997). “Democracy Assistance: The Question of Strategy”. Democratization. (4) 3: 109-132. Carothers, Thomas (1999). Aiding Democracy Abroad – The Learning Curve. Washington, DC: Carnegie Endowment for International Peace. Carothers, Thomas (2002). “The End of the Transition Paradigm”. Journal of Democracy. (13) 1: 5-21. Carothers, Thomas (2003). “Promoting Democracy and Fighting Terror”. Foreign Affairs. (82) 1: 84-97. Carothers, Thomas (2004a). Critical Mission – Essays on Democracy Promotion. Washington, DC.

424

Carothers, Thomas (2004b). Political Party Aid, paper prepared for the Swedish International Development Agency. Washington, DC. Carothers, Thomas (ur.) (2006a). Promoting the Rule of Law Abroad: In Search of Knowledge. Washington, DC. Carothers, Thomas (2006b). Confronting the Weakest Link. Aiding Political Parties in New Democracies. Washington, DC: Carnegie Endowment for International Peace. Carothers, Thomas (ur.) (2006c). Promoting the Rule of Law Abroad. In Search of Knowledge. Washington, DC. Carothers, Thomas (2007). “The ‘Sequencing’ Fallacy”. Journal of Democracy. (18) 3: 12-27. Carothers, Thomas (2009). “Democracy Assistance: Political vs. Developmental”. Journal of Democracy. (20) 1: 5-19. Carothers, Thomas, Ottaway, Marina (ur.) (2000). Funding Virtue – Civil Society Aid and Democracy Promotion. Washington, DC: Carnegie Endowment for International Peace. Carrasquero, José Vicente (2004). “Gobernabilidad democrática y reformas políticas en Venezuela”. U: Hofmeister, Wilhelm (ur.). Reformas políticas en América Latina. Rio de Janeiro, 397-440. Carreras, Sandra (2002). “Instabilität als Konstante? Entwicklungslinien Argentiniens im 20. Jahrhundert”. U: Birle, Peter, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem – Wandel und Kontinuität. Frankfurt na Majni, 19-51. Carrió, Alejandro (1996). La Corte Suprema y su independencia. Buenos Aires. Catalano, Ana María, Novick, Marta (1997). “Wirtschaftliche Modernisierung und gewerkschaftliche Strategien in Argentinien: Erneuerung oder taktische Anpassung?”. U: Dombois, Rainer i dr. (ur.). Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 149-167. Catón, Matthias (2007). Effective Party Assistance. Stronger Parties for Better Democracy. Policy Paper, International Institute for Democracy and Electoral Assistance (IDEA), November 2007, Stockholm. Cavarozzi, Marcelo (1987). Autoritarismo y Democracia (1955-1983). Buenos Aires. Cedermann, Lars-Erik, Gleditsch, Kristian S. (2004). “Conquest and Regime Change: An Evolutionary Model of the Spread of Democracy and Peace”. International Studies Quarterly. (48) 3: 603-629. Celoza, Albert F. (1997). Ferdinand Marcos and the Philippines: The Political Economy of Authoritarianism. Westport. Chai-anan, Samudavanija (1995). “Thailand: A Stable Semidemocracy”. U: Diamond. Larry, Linz, Juan J., Lipset, Seymour Martin (ur.). Politics in Developing Countries. Comparing Experiences with Democracy. London i Boulder, CO (2. izd.), 323-369. Chai-anan, Samudavanija (1997). “Old Soldiers Never Die, They are Just Bypassed: The Military, Bureaucracy and Globalisation”. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 42-58.

425

Chaiwat, Khamchoo, Stern, Aaron (2005). “Thailand: The Primacy of Prosperity in Democracy”. U: Inoguchi, Takashi i dr. (ur.). Values and Life Styles in Urban Asia. A Cross-Cultural Analysis and Scorebook Based on the Asia Barometer Survey of 2003. Mexico City, 79-102. Chang, Mao-kuei (1996). “Political Transformation and the ‘Ethnization’ of Politics in Taiwan”. U: Schubert, Gunther, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 135-153. Chao, Linda, Myers, Ramon H. (1998). The First Chinese Democracy. Political Life in the Republic of China on Taiwan. Baltimore i London. Cheibub, José Antonio, Limongi, Fernando (2002). “Democratic Institutions and Regime Survival: Parliamentary and Presidential Democracies Reconsidered”. Annual Review of Political Science. 5: 151-179. Chen, Shyuh Jer (1997). “The Determinants of Union Growth in Taiwan: An Empirical Study”. Issues & Studies. (33) 3: 110-120. Cheng, Tun-jen, Womack, Brantly (1996). “General Reflections on Informal Politics in East Asia”. Asian Survey. (36) 3: 320-337. Chen, Tun-jen, Chou, Tein-cheng (2000). “Informal Politics in Taiwan”. U: Dittmer, Lowell, Fukui, Haruhiro, Lee, Peter N. S. (ur.). Informal Politics in East Asia. Cambridge, New York i Melbourne, 42-66. Chen, Tun-jen, Haggard, Stephan (2001). “Democracy and Deficits in Taiwan: The Politics of Fiscal Policy 1986-1996”. U: Haggard, Stephan, D. McCubbins, Mathews (ur.). Presidents, Parliaments and Policy. Cambridge, New York, Oakleigh, Madrid i Cape Town, 183-225. Chesterman, Simon (2001). Just War or Just Peace? Humanitarian Intervention and International Law. Oxford, pogl. 3. Chiu, Hungdah (1993). “Constitutional Development and Reform in the Republic of China on Taiwan”. Issues & Studies. (29) 1: 1-38. Choi, Yearn Hong, Lee, Yearn Ho (1995). “Political Reform and the Government-Business (Chaebol) Relationship in South Korea”. Korea Observer. (26) 1: 39-63. Chong, Jong-sup (2000). “Political Power and Constitutionalism”. U: Yoon, Dae-kyu (ur.). Recent Transformations in Korean Law and Society. Seoul, 11-33. Chu, Godwin C. (1993). Modernization versus Revolution. Cultural Change in Korea and China. Seoul. Chu, J. J. (1993). “Political Liberalization and the Rise of Taiwanese Labour Radicalism”. Journal of Contemporary Asia. (23) 2: 173-188. Chu, Yin Wah (1996). “Democracy and Organized Labor in Taiwan”. Asian Survey. (36) 5: 495-510. Chu, Yun-han, Diamond, Larry, Shin, Doh Chull (2001). “Halting Progress in Korea and Taiwan”. Journal of Democracy. (12) 1: 122-136. Chu, Yun-han, Lin, Jih-wen (2001). “Political Development in 20th-Century Taiwan: State-Building, Regime Tranfsformation and the Construction of National Identity”. The China Quarterly. (165): 102-130. Chung, Eun Sung (1989). “Transition to Democracy in South Korea”. Political Studies. (37) 1: 25-38.

426

Clarke, Gerhard (1993). “People’s Power? Non-Governmental Organisations and Philippine Politics since 1986”. Philippine Quarterly of Culture & Society. 23 (3): 231-256. Clarke, Gerald (1998). The Politics of NGOs in South-East Asia. Participation and Protest in the Philippines. London. Cohen, Jean, Arato, Andrew (1992). Civil Society and Political Theory. Cambridge i London. Colomer, Josep M. (1991). “Transitions by Agreement: Modeling the Spanish Way”. American Political Science Review. (85): 1283-1302. Colomer, Josep M. (1995a). Game Theory and the Transition to Democracy: The Spanish Model. Aldershot i Brooksfield. Colomer, Josep M. (1995b). “Strategies and Outcomes in Eastern Europe”. Journal of Democracy. (6) 2: 74-86. Colomer, Josep M., Pascual, Margot (1994). “The Polish Games of Transition”. Communist and Post-Communist Studies. (27) 3: 275-294. Conaghan, Catherine M. (2005). Fujimori's Peru. Deception in the Public Sphere. Pittsburgh. Coppedge, Michael (1994a). “Venezuela: Democratic despite Presidentialism”. U: Linz, Juan J. Linz, Valenzuela, Arturo (ur.). The Failure of Presidential Democracy. The Case of Latin America. Sv. 2. Baltimore i London, 322-347. Coppedge, Michael (1994b). Strong Parties and Lame Ducks. Presidential Partyarchy and Factionalism in Venezuela. Stanford. Coronle, Sheila S. (ur.) (1998). Pork & Other Perks: Corruption & Governance in the Philippines. Quezon City. Cotler, Julio (1994). Política y sociedad en el Perú. Lima. Cotler, Julio (1998). La articulación y los mecanismos de representación de las organizaciones empresariales. Lima. Cotler, Julio (1998a). Los empresarios y las reformas económicas en el Perú. Lima. Cotler, Julio (2005). Bolivia – Ecuador – Perú, 2003-2004: tempestad en los Andes? Real Instituto Elcano, Documento de Trabajo 51. Cotton, James (1992). “Understanding the State in South Korea: Bureaucratic Authoritarianism or State Autonomy Theory?”. Comparative Political Studies. (24) 4: 512-531. Cox, Gary W. (1996). “Is the Single Nontransferable Vote Superproportional? Evidence from Japan and Taiwan”. American Journal of Political Science. (40) 3: 740-755. Crawford, Gordon (2002). Evaluating Democracy Assistance: The inadequacy of numbers and the promise of participation, paper prepared for the conference on “Combining Qualitative and Quantitaive Methods in Development Research. University of Wales, Swansea, July, 1-2, 2002. Crisp, Brian F. (1997). “Presidential Behavior in a System with Strong Parties: Venezuela 1958-1995”. U: Mainwaring, Scott, Shugart, Soberg Matthew (ur.). Presidentialism and Democracy in Latin America. Cambridge, 160-198.

427

Crisp, Brian F. (2000). Democratic Institutional Design. The Powers and Incentives of Venezuelan Politicians and Interest Groups. Stanford. Croissant, Aurel (1997a). “Demokratisierung in Südkorea: Die Rolle der Gewerkschaften und Unternehmerverbände”. Asien. (64): 5-21. Croissant, Aurel (1997b). “Genese, Funktion und Gestalt von Parteiensystemen in jungen asiatischen Demokratien”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozeß. Opladen, 293-337. Croissant, Aurel (1997c). “Südkorea: Schwierigkeiten auf dem Weg zur konsolidierten Demokratie”. U: Pickel, Gert, Pickel, Susanne, Jacobs, Jörg Jacobs (ur.). Demokratie: Entwicklungsformen und Erscheinungsbilder im interkulturellen Vergleich. Frankfurt na Odri i Bamberg, 245-269. Croissant, Aurel (1997d). “Politische Transformation in Südkorea und der Beitrag der Zivilgesellschaft”. U: Lauth, Hans-Joachim, Merkel, Wolfgang (ur.). Zivilgesellschaft im Transformationsprozeß: Länderstudien zu Mittelost- und Südeuropa, Asien, Afrika, Lateinamerika und Nahost. Mainz, 150-176. Croissant, Aurel (1998a). “Machtwechsel im Zeichen der Krise: Die 15. Präsidentschaftswahl und die Konsolidierung der Demokratie in Südkorea”. Asien. (68): 36-58. Croissant, Aurel (1998b). Politischer Systemwechsel in Südkorea. Hamburg. Croissant, Aurel (2000). “Zivilgesellschaft und Transformation in Ostasien”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5. Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 335-372. Croissant, Aurel (2000). “Zivilgesellschaft und Transformation in Ostasien”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5. Die Rolle der Zivilgesellschaft. Opladen, 335-372. Croissant, Aurel (2000/2001). “Delegative Demokratie und Präsidentialismus in Südkorea und auf den Philippinen”. WeltTrends. (29): 115-143. Croissant, Aurel (2001). “Korea (Republic of Korea)”. U: Nohlen, Dieter, Grotz, Florian Grotz, Hartmann, Christof (ur.). Elections in Asia and the Pacific. A Data Handbook. Sv. II: South East Asia, East Asia, and the South Pacific. Oxford, 411-481. Croissant, Aurel (2002a). Von der Transition zur defekten Demokratie. Demokratische Entwicklung in den Philippinen, Südkorea und Thailan., Wiesbaden. Croissant, Aurel (2002b). “Die Zähmung der Widerspenstigen. Zivile Kontrolle und das Militär im demokratischen Südkorea”. Korea Forum. (10) 1: 17-21. Croissant, Aurel (2002c). “Einleitung: Demokratische Grauzonen – Konturen und Konzepte eines Forschungszweiges”. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rüb, Friebert W. (ur.). Zwischen Demokratie und Diktatur. Zur Konzeption und Empirie demokratischer Grauzonen. Opladen, 9-54. Croissant, Aurel (2002d). “Electoral Politics in Southeast and East Asia: Comparative Perspectives”. U: Croissant, Aurel, Bruns, Gabi, John,

428

Marei (ur.). Electoral Politics in Southeast and East Asia. Singapur, 321-369. Croissant, Aurel (2002e). “Majoritarian and Consensus Demoracy, Electoral Systems, and Democratic Consolidation”. Asian Perspective. (26) 2: 539. Croissant, Aurel (2003). “Das Politische System Südkoreas”, U: Dericks, Claudia, Heberer, Thomas (ur.). Einführung in die politischen Systeme in Ostasiens. Opladen, 225-270. Croissant, Aurel (2005). “Unrest in Southern Thailand”. Contemporary Southeast Asia. (27) 1: 21-44. Croissant, Aurel (2006a). “International Interim Governments, Democratization, and Post-conflict Peace-Building: Lessons from Cambodia and East Timor”. Strategic Insights (V) 1: http://www.ccc.nps.navy.mil/si/2006/Jan/croissantJan06.asp; 28.08. 2006. Croissant, Aurel (2006b). “Conclusion: Electoral Politics in Southeast Asia”. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate (ur.). Between Consolidation and Crisis. Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Münster, 329-384. Croissant, Aurel (2008). “The Perils and Promises of Democratization through United Nations Transitional Authority – Lessons from Cambodia and East Timor”. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization “War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness”. (15) 3: 649-668. Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (1998). “Verbände und Verbändesysteme im Transformationsprozeß: Ein zusammenfassender Vergleich”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel, Bd. 4: Die Rolle von Verbänden im Transformationsprozeß. Opladen, 329-356. Croissant, Aurel, Lauth, Hans-Joachim Lauth, Merkel, Wolfgang (2000). “Zivilgesellschaft und Transformation: ein internationaler Vergleich”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel. Sv. 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 9-49. Croissant, Aurel, Puhle, Hans-Jürgen Puhle, Sandschneider, Eberhard (2001). “Die wirtschaftliche und politische Transformation in Südkorea, Taiwan und Uruguay”. U: Weidenfeld, Werner (ur.). Den Wandel gestalten − Strategien der Transformation. Sv. 1. Gütersloh, 107-151. Croissant, Aurel, Dosch, Jörn (2001). Old Wine in New Bottlenecks? Elections in Thailand under the 1997 Constitution, Leeds East Asia Papers. Br. 63. Department of East Asian Studies, University of Leeds. Croissant, Aurel, Bruns, Gabriele, John, Marei (ur.) (2002). Electoral Politics in Southeast Asia. Singapur. Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.) (2004). Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. Special Issue of Democratization. (11) 5.

429

Croissant, Aurel, Pojar, Daniel ml. (2005). “The Parliamentary Election in Thailand, February 2005”. Electoral Studies. (25) 1: 184-191. Croissant, Aurel, Martin, Beate (ur.) (2006). Between Consolidation and Crisis. Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Münster. Cummings, Bruce (1997). Korea’s Place in the Sun. A Modern History. New York i London. Cutright, Phillips (1963). “National Political Development. Its Measurement and Social Correlates”. U: Polsby, Nelson W., Dentler, Robert A., Smith, Pauls A. (ur.). Politics and Social Life. Boston, 569-581. Dahl, Robert (1971). Polyarchy. Participation and Opposition. New Haven i London. Dahl, Robert (1989). Democracy and its Critics. New Haven. Dahrendorf, Ralf (1992). “Die Zukunft der Bürgergesellschaft”. U: Guggenberger, Bernd, Hansen, Klaus (ur.). Die Mitte. Vermessungen in Politik und Kultur. Opladen, 74-83. Dauderstädt, Michael (1988). “Schwacher Staat und schwacher Markt”. Politische Vierteljahresschrift. (29): 433-453. Dávila, José (2000). “Demokratie und Korruption in Mittelamerika: Der Fall Jarquín in Nicaragua”. KAS-Auslandsinformationen. 3: 33-54. De Felice, Renzo (1969). Le interpretazioni del fascismo. Bari. De Mesquita, Bruce B., Morrow, James D., Siverson, Randolph M., Smith, Alastair (1999). “An Institutional Explanantion of the Democratic Peace”. American Political Science Review. (93) 4: 791-807. Delbrück, Jost (1999). “Effektivität des UN-Gewaltverbots. Bedarf es einer Modifikation der Reichweite des Art. 2 (4) UNO-Charta?” Die Friedenswarte. (74) 1-2: 139-158. Deppe, Rainer, Tatur, Melanie (1997). “Transformationssequenzen und Gewerkschaftskonstellationen in Polen und Ungarn”. U: Dittrich, Eckhard, Fürstenberg, Friedrich, Schmidt, Gert (ur.). Kontinuität im Wandel. Betriebe und Gesellschaften Zentraleuropas in der Transformation. München, 131-154. Deppe, Rainer, Tatur, Melanie (2002). Rekonstruktion und Marginalisierung. Transformationsprozesse und Gewerkschaften in Polen und Ungarn. Frankfurt na Majni. Der Fischer Taschenbuch Verlag (1991). Der Fischer Weltalmanach ’91. Zahlen, Daten, Fakten. Frankfurt na Majni. De Zeeuw, Jeroen (2005). “Projects Do not Create Institutions: The Record of Democracy Assistance in Post-Conflict Societies”. Democratization. (12) 4: 481-504. Di Palma, Giuseppe (1977). Surviving Without Governing. The Italian Parties in Parliament. Berkeley. Di Palma, Giuseppe (1990). To Craft Democracies. An Essay on Democratic Transitions. Berkeley. Diamandouros, Nikiforos P. (1986). “Regime Change and the Prospects for Democracy”. U: O'Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C.,

430

Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 138-164. Diamandouros, Nikiforos P. (1997). “Southern Europe: A Third Wave Success Story”. U: Diamond, Larry i dr. (ur.). Consolidating the Third Wave Democracies. Themes and Perspectives. Baltimore i London, 3-25. Diamond, Larry (1993). “The Globalization of Democracy”. U: Slater, Robert O., Schulz, Barry M., Dorr, Stephen R. (ur.). Global Transformation and the Third World. Boulder i London, 31-70. Diamond, Larry (1996). “Is the Third Wave Over?”. Journal of Democracy. (7) 3: 20-37. Diamond, Larry (1997). The End of the Third Wave and the Global Future of Democracy. Reihe Politikwissenschaft. Br. 45. Institut für Höhere Studien, Beč. Diamond, Larry (ur.) (2001). The Global Divergence of Democracies. Baltimore. Diamond, Larry (2008). The Spirit of Democracy: The Struggle to Build Free Societies Throughout the World. New York: Times Books. Diamond, Larry, Plattner, Marc F. (ur.) (2002).Democracy after Communism. Baltimore. Diamond, Larry, Morlino, Leonardo (2004). “The Quality of Democracy. An Overview”. Journal of Democracy. (15) 4: 14-25. Diamond, Larry i dr. (ur.) (1997): Consolidating the Third Wave Democracies. Themes and Perspectives. Baltimore. Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (2004). “Nach dem Referendum: Sieg für die ‚Revolution’ – Aufbruch in Venezuela?” U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chávez – Aufbruch oder Niedergang? Frankfurt na Majni, 167-174. Dimitras, Panayote E. (1987). “Changes in Public Attitudes”. U: Featherstone, Kevin, Katsoudas, Dimitrios K. (ur.). Political Change in Greece: Before and After the Colonels. London, 64-84. Dittrich, Eckhard (1997). “Der ausgehandelte Kapitalismus − Arbeitsbeziehungen in Polen, Ungarn und Bulgarien”. U: Dittrich, Eckhard, Fürstenberg, Friedrich, Schmidt, Gert (ur.). Kontinuität im Wandel. Betriebe und Gesellschaften Zentraleuropas in der Transformation. München, 117-130. Djiwandono, J. Soedjati (1998).“Civil-Military Relations in Indonesia: The Case of ABRI’s Dual Function”. U: Mares, David R. (ur.). CivilMilitary Relations: Building Democracy and Regional Security in Latin America, Southern Asia, and Central Europe. Boulder i Oxford, 45-69. Dobbins, James F., McGinn, John G., Crane, Keith, Jones, Seth G., Lal, Rollie, Rathmell, Andrew, Swanger, Rachel, Timils, Anga (2003). America’s Role in Nation-Building. From Germany to Iraq. Washington, DC: Rand Corporation. Dolan, Ronald E., Worden, Robert L. (ur.) (1992). Japan: A Country Study. Washington, DC (5. izd.).

431

Domaschke, Cornelia (1997). “Das Parteiensystem Albaniens”. U: Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 264-284. Domínguez, Jorge (1999). “The Transformation of Mexico’s Electoral and Party Systems, 1988-97: An Introduction”. U: Domínguez, Jorge, Poiré, Alejandro (ur.). Toward Mexico’s Democratization. New York i London, 1-23. Dong, Wonmo (1995). “Regional Cleavage in South Korean Politics”. Korea Observer. (26) 2: 1-27. Dosch, Jörn (2000). “Indonesien: Autoritäre Klientelstrukturen und wirtschaftliche Entwicklung”. U: Dosch, Jörn, Faust, Jörg (ur.). Die ökonomische Dynamik politischer Herrschaft. Das pazifische Asien und Lateinamerika. Opladen, 212-233. Downs, Anthony (1968). An Economic Theory of Democracy. New York. Doyle, Michael W. (1983). “Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs, Part I”. Philosophy and Public Affairs. (12) 3: 205-235. Doyle, Michael W. (1986). “Liberalism and World Politics”. American Political Science Review. (80) 4: 1151-1169. Doyle, Michael W. (1997). Ways of War and Peace. New York. Doyle, Michael W. (2005). “Three Pillars of the Liberal Peace”. American Political Science Review. (99) 3: 463-466. Dunn, John (1992). Democracy. The Unfinished Journey. Oxford. Duverger, Maurice (1980). “A New Political System Model: Semi-Presidential Government”. Journal of Political Research. 8: 165-187. EECR (East European Constitutional Review) (1997). Constitution Watch: Poland. 1: 20-22. Easton, David (1965). A Systems Analysis of Political Life. New York. Eccleston, Bernard (1993). State and Society in Post-War Japan. Cambridge. Eckstein, Harry, Gurr, Ted R. (1975). Patterns of Authority: A Structural Basis for Political Inquiry. New York. Eisenstadt, Todd (1999). “La Justicia Electoral en México: De Contradicción en Sí a Norma Jurídica en una Década. Un Análisis de Casos de la Evolución de los Tribunales Federales Electorales de México 19881997”. U: Henríquez, Orozco, Jésus, José de (ur.). Justicia Electoral en el Umbral del Siglo XXI. Memoria del III Congreso Internacional de Derecho Electoral. México, 988-1050. Eisenstadt, Todd (2000). “Eddies in the Third Wave: Protracted Transitions and Theories of Democratization”. Democratization. (7) 3: 3-24. Elster, Jon (1979). Ulysses and the Sirens. Cambridge. Elster, Jon (1988). “Consequences of Constitutional Choice: Reflections on Tocqueville”. U: Elster, Jon, Slagstad, Rune (ur.). Constitutionalism and Democracy. Cambridge, 81-101. Elster, Jon (1990). “The Necessity and Impossibility of Simultaneous Economic and Political Reform”. U: Polszajski, Piotr (ur.). Philosophy of Social Choice. Varšava, 309-316.

432

Elster, Jon (1993). “Constitution Making in Eastern Europe: Rebuilding the Boat in the Open Sea”. Public Administration. (71) 1/2: 167-217. Elster, Jon (1994). “Die Schaffung von Verfassungen: Analyse der allgemeinen Grundlagen”. U: Preuß, Ulrich K. (ur.). Zum Begriff der Verfassung. Frankfurt na Majni, 37-57. Elster, Jon (2004). Closing the Books: Transitional Justice in Historical Perspective. Cambridge. Elster, Jon, Offe, Claus, Preuß, Ulrich K. (1998). Institutional Design in Postcommunist Societies. Rebuilding the Ship at Sea. Cambridge. Emmerson, Donald (1999). “A Tale of Three Countries”. Journal of Democracy. (10) 4: 35-54. Eng, Peter (1997). “Thai Democracy: The People Speak”. Washington Quarterly. (20) 4: 169-189. Ensignia, Jaime (2004). “Die chilenische Gewerkschaftsbewegung nach der Diktatur”. U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 127-139. Ensignia, Jaime, Nolte, Detlef (ur.) (1992). Modellfall Chile? Ein Jahr nach dem demokratischen Neuanfang. Hamburg. Erdmann, Gero (2004). “Party Research: The Western European Bias and the ‘African Labyrinth’”. Democratization. (11) 3: 63–87. Erdmann, Gero (2008). “Parteienförderung im Kontext von Transitions- und Parteienforschung”. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 235–260. Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (2008). “Externe Faktoren der Demokratisierung: Forschungsperspektiven und Entwicklungspotenzial”. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 319– 338. European Council of Ministers (2006). The EU Approach to Democracy Promotion in External Relations: Food for Thought. Online: http://www.democracy assistance.eu (besucht: 12.12.2007). European Values Study Group and World Values Survey Association (2000). Madrid, Tillburg i Köln. Fakiolas, Rossetos (1987). “Interest Groups: An Overview”. U: Featherstone, Kevin, Katsoudas, Dimitrios (ur.). Political Change in Greece. London i Sidney, 174-188. Falter, Jürgen W. (1991). Hitlers Wähler. München. Far Eastern Economic Review (1987-1991). Asia Yearbook. Hongkong, http//www. feer.com (02.07.1997). Farber, Henry S., Gowa, Joanne (1997). “Common Interests or Common Polities? Reinterpreting the Democratic Peace”. Journal of Politics. (59) 2: 393-417. Farneti, Paolo (1983). Il sistema dei partiti in Italia 1946-1979. Bologna. Farrington, John, Lewis, David J. (ur.) (1993). Non-Governmental Organizations and the State in Asia. London i New York.

433

Faust, Jörg (2000). “Politische Ökonomie der mexikanischen Peso-Krise. Verteilungskoalitionen im historischen Längsschnitt”. U: Boris, Dieter i dr. (ur.). Finanzkrisen im Übergang zum 21. Jahrhundert: Probleme der Peripherie oder globale Gefahr? Marburg, 205-240. Faust, Jörg (2001). “Aufstieg und Niedergang der mexikanischen Autokratie”. U: Bodemer, Klaus, Nolte, Detlef, Sangmeister, Hartmut (ur.). Lateinamerika-Jahrbuch 2001. Hamburg, 57-81. Faust, Jörg (2006). “Die Dividende der Demokratie: Politische Herrschaft und wirtschaftliche Produktivitätsentwicklung”. Politische Vierteljahresschrift. (47) 1: 62-83. Faust, Jörg, Muno, Wolfgang (1998). “Ökonomische Reformen versus Demokratie. Die Beispiele Costa Rica, Mexiko und Venezuela”. WeltTrends. 20: 127-150. Faust, Jörg, Dirk Messner (2007). Organizational challenges for an effective aid architecture: traditional deficits, the Paris Agenda and beyond. Bonn: Deutsches Institut für Entwicklungspolitik (Discussion Paper 20/2007) Faust, Jörg, Stefan Leiderer (2008). “Zur Effektivität und politischen Ökonomie der Entwicklungszusammenarbeit”. PVS Politische Vierteljahresschrift. (49) 1: 3–26. Feith, Herbert (1962). The Decline of Constitutional Democracy in Indonesia. Ithaca. Fernández, Mario (1998). “El sistema político chileno: características y tendencias”. U: Toloza, Cristián, Lahera, Eugenio (ur.). Chile en los noventa. Santiago de Chile, 27-51. Finer, Samuel E. (1962). The Man on Horseback. The Role of the Military in Politics. London. Finkel, Steven E., Pérez-Liñán, Aníbal, Seligson, Mitchell A. (2007). “The Effects of U.S. Foreign Assistance on Democracy Building, 19902003”. World Politics. (59) 3: 404-439. Fish, Steven (1995). “The Advent of Multipartism in Russia, 1993-1995”. PostSoviet Affairs. (11) 4: 340-383. Fishman, Robert (1990). “Rethinking State and Regime: Southern Europe’s Transition to Democracy”. World Politics. 3: 422-440. Foth, Hans-Peter (1991). Der Kongreß der Philippinen. Ein Beitrag zum Parlamentarismus in der Dritten Welt. Hamburg. Foth, Hans-Peter (1996). Landreformpolitik auf den Philippinen: Die Ära Aquino. Hamburg. Fraenkel, Ernst (1957). “Parlamentarisches Regierungssystem”. U: Bracher, Karl-Dietrich Bracher, Fraenkel, Ernst (ur.). Staat und Politik, Frankfurt na Majni, 223-238. Fraenkel, Ernst (ur.) (1962). Staat und Politik. Frankfurt na Majni. Fraenkel, Ernst (1974). Der Doppelstaat. Frankfurt na Majni i Köln (engl. The Dual State, New York, 1941). Freedom House (različite godine). http://www.freedomhouse.org/

434

Freedom House (1995). Freedom in the World. The Annual Survey of Political Rights and Civil Liberties, 1994-1995. New York. Freedom House (1996). Freedom in the World. The Annual Survey of Political Rights and Civil Liberties, 1995-1996. New York. Freedom House (2002). Freedom in the World, 2001-2002. (http://www.freedom.org; 12/08/2002) Freedom House (2003). (http://www.freedomhouse.org/reports/century.html). Freedom House (2004). Freedom House 2003 Annual Report. (http://www.freedomhouse. org/research/specreports/ar2003.pdf). Freedom House (2005). Freedom in the World. Country Ratings 1972-2005. http://www.freedomhouse.org/uploads/fiw/FIWAllScores.xls (Download: 22. Januar 2006). Freedom House (2007). Freedom in the World. Country Ratings 1972-2007. http://www.freedomhouse.org/uploads/fiw/FIWAllScores.xls (Download: 8. Oktober 2007). Freise, Matthias (2004). Externe Demokratieförderung in postsozialistischen Transformationsstaaten, Schriftenreihe der Stipendiatinnen und Stipendiaten der Friedrich-Ebert-Stiftung. Bd. 27, Berlin/Hamburg/Münster: LIT Verlag. Friedrich, Carl Joachim (ur.) (1954). Totalitarianism. Proceedings of a Conference held at the American Academy of Arts and Sciences, March 1953. Cambridge, Mass. Friedrich, Carl Joachim (1957). Totalitäre Diktatur (u suradnji sa Zbigniewom Brzezinskim). Stuttgart. Friedrich, Carl Joachim, Brzezinski, Zbigniew (1968). “Die allgemeinen Merkmale der totalitären Diktatur”. U: Seidel, Bruno, Jenkner, Siegfried (ur.). Wege der Totalitarismusforschung. Darmstadt, 600-617. Fritsche, Peter (1987). Die politische Kultur Italiens. Frankfurt na Majni. Frye, Timothy (1997). “A Politics of Institutional Choice: Post-Communist Presidencies”. Comparative Political Studies. (30) 5: 523-552. Fukuyama, Francis (1992). Das Ende der Geschichte. Wo stehen wir?. München. Fukuyama, Francis (1995). “Confucianism and Democracy”. Journal of Democracy. (6) 2: 20-33. Funke, Manfred (1988). “Republik im Untergang. Die Zerstörung des Parlamentarismus als Vorbereitung der Diktatur”. U: Bracher, Karl Dietrich, Funke, Manfred, Jacobson, Hans-Adolf Jacobson (ur.). Die Weimarer Republik 1918-1933. Politik. Wirtschaft. Gesellschaft. Frankfurt na Majni, 505-532. Furtak, Robert K. (1996). “Zum Verhältnis von Staatspräsident und Regierung in postkommunistischen Staaten”. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Probleme der Ausbildung stabiler Machtinstitutionen. Berlin. Gabanyi, Anneli Ute (1997). “Das Parteiensystem Rumäniens”. U: Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 181-236.

435

Gabriel, Oscar W. (1992). “Politische Einstellungen und politische Kultur”. U: Gabriel, Oskar W. (ur.). Die EG-Staaten im Vergleich. Opladen, 95-134. Gallagher, Tom (1995). “Democratization in the Balkans: Challenges and Prospects”. Democratization. (2) 3: 337-361. Gallagher, Tom (1996). “A Feeble Embrace: Romania’s Engagement with Democracy, 1989-1994”. Journal of Communist Studies and Transition Politics. (12) 2: 145-172. Galtung, Johan (1996). “Democracy: Dictatorship = Peace: War?”. U: Galtung, Johan. Peace by Peaceful Means: Peace and Conflict, Development and Civilisation. London, 49-59. Ganslandt, Herbert R. (1990). “Politische Kultur und politisches System in Griechenland”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 51: 29-38. Gargarella, Roberto (1996). La Justicia frente al Gobierno. Barcelona. Garlicki, Leszek Lech (1996). “Das Verfassungsgericht im politischen Prozeß”. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Probleme der Ausbildung stabiler Machtinstitutionen. Berlin, 275-310. Garretón, Manuel Antonio (1989). The Chilean Political Process. Boston. Garretón, Manuel Antonio (1991). “La redemocratización política en Chile. Transición, inauguración y evolución”. Estudios Públicos. 42: 101-133. Garretón, Manuel Antonio (1995). “Redemocratization in Chile”. Journal of Democracy. (6) 1: 146-158. Garretón, Manuel Antonio (1999). “Chile 1997-1998: Las revanchas de la democratización incompleta”. U: FLACSO (ur.). Entre la II Cumbre y la detención de Pinochet. Chile 98, Santiago de Chile, 153-166. Garretón, Manuel Antonio (2004). “De la transición a los problemas de calidad en la democracia chilena”. Revista Política. (42) (http://www.manuelantoniogarreton. esmartstudent.com/documentos/calidademoc.pdf; 28.01.2005). Gates, Scott, Strand, Harvard (2004). Military Intervention, Democratization, and Post-Conflict Political Stability. Ms. Montreal. Gerlich, Peter, Plasser, Fritz, Ulram, Peter A. (ur.) (1992). Regimewechsel. Demokratisierung und politische Kultur in Ost-Mitteleuropa. Beč, Köln i Graz. Giddens, Anthony (1992). Die Konstitution der Gesellschaft. Frankfurt na Majni. Giddens, Anthony (1993). Sociology. Cambridge (2. izd.). Gills, Barry, Wilson, Richard L., Rocamora, Joel (1993). “Low Intensity Democracy”. U: Wilson, Richard L., Rocamora, Joel, Gills, (ur.). Low Intensity Democracy: Political Power in the New World Order. Boulder i London, 3-35. Giner, Salvador (1986). “Political Economy, Legitimation, and the State in Southern Europe”. U: O'Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transitions from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 11-44.

436

Ginsburg, Tomas B. (2001). Confucian Constitutionalism: Globalization and Judicial Review in Korea and Taiwan. Ilinois Public Law and Legal Theory Research Papers Series, Research Paper br. 00-03. Girnius, Saulius (1997). “The Political Pendulum Swings Back in Lithuania”. Transition. (3) 2: 20-21. Glaeßner, Joachim (1994). Demokratie nach dem Ende des Kommunismus. Opladen. Gleditsch, Kristian S., Ward, Michael D. (1997). “Double Take: A Reexamination of Democracy and Autocracy in Modern Polities”. Journal of Conflict Resolution. (41) 3: 361-383. Gleditsch, Nils Petter, Christiansen, Lene Siljeholm, Hegre, Hårvard (2004). Democratic Jihad? Military Intervention and Democracy. Oslo. Gnauck, Gerhard, Harms, Michael (1997). “Das Parteiensystem Russlands”. U: Segert, Dieter Segert, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 285-339. Götting, Ulrike (1998). Transformation der Wohlfahrtsstaaten in Mittel- und Osteuropa. Opladen. Grauwels, Stephan (1996). “The Democratic Progressive Party at a Turning Point: From Radical Opposition to a Potential Coalition Partner”. U: Schubert, Gunther, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 61-85. Gray, Lawrence (1997). “The Aftermath of Democratization in the Philippines: The Task of Consolidating Progress”. U: Schmiegelow, Michèle (ur.). Democracy in Asia. Frankfurt na Majni i New York, 453-473. Grävingholt, Jörn, Leininger, Julia, Schlumberger, Oliver (2009). “Demokratieförderung: Quo vadis?”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 8: 28–33. Grayson, George W. (2003). Beyond the Mid-term Elections. Mexico’s Political Outlook 2003-2006. Western Hemisphere Election Study Series, Center for Strategic and International Studies (CSIS), Washington, DC, listopad, (http://www.csis.org/americas/mexico/0310_grayson.pdf; 28.02.2005). Greifenhagen, Martin, Greifenhagen, Sylvia (1993). Ein schwieriges Vaterland. Zur politischen Kultur im vereinigten Deutschland. München i Leipzig. Grimm, Dieter (1991). Die Zukunft der Verfassung. Frankfurt na Majni: Suhrkamp. Grimm, Sonja (2008a). “External Democratization after War: Success and Failure”. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 525-549. Grimm, Sonja (2008b). “Demokratisierung von außen: Der Beitrag externer Akteure zur politischen Transformation nach Kriegen und Intervention”. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 103–126.

437

Grimm, Sonja (2009). Erzwungene Demokratie. Politische Neuordnung nach militärischer Intervention unter externer Aufsicht. (doktorska disertacija) Humboldt-Universität zu Berlin. Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.) (2008). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3. Grotius, Hugo ([1625] 1950). Hugo Grotius: De Jure Belli Ac Pacis Libri Tres. Drei Bücher vom Recht des Krieges und des Friedens. Paris 1625. Neuer deutscher Text und Einleitung von Walter Schätzel. Tübingen 1950, III. Grotz, Florian (1998). “Dauerhafte Strukturprägung’ oder ‚akrobatische Wahlarithmetik’? Die Auswirkungen des ungarischen Wahlsystems in den 90er Jahren”. Zeitschrift für Parlamentsfragen. 4: 624-647. Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jürgen Puhle (ur.) (1995). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore. Gurr, Ted Robert (1974). “Persistence and Change in Political Systems, 18001971”. American Political Science Review. 68 (prosinac): 1482-1504. Gurr, Ted Robert, Jaggers, Keith, Moore, Will H. (1989). Polity II Codebook. University of Colorado (neobjavljeni rukopis). Gurr, Ted Robert, Jaggers, Keith, Moore, Will H. (1990). “The Transformation of the Western State: The Growth of Democracy, Autocracy, and State Power since 1800”. Studies in Comparative International Development. 25 (proljeće): 73-108. Gutierrez, Eric (1994). The Ties that Bind. Quezon City. Gutierrez, Eric i dr. (1992). All in the Familiy. A Study of Elites and Power Relations in the Philippines. Quezon City. Habermas, Jürgen (1981). Theorie des kommunikativen Handelns. Frankfurt na Majni. Habermas, Jürgen (1990). Die nachholende Revolution. Frankfurt na Majni. Habermas, Jürgen (1992). Faktizität und Geltung. Frankfurt na Majni. Habermas, Jürgen (1996a). “Über den internen Zusammenhang von Rechtsstaat und Demokratie”. U: Habermas, Jürgen (ur.). Die Einbeziehung des Anderen. Studien zur politischen Theorie. Frankfurt na Majni (2. izd.), 31-66. Habermas, Jürgen (1996b). Between Facts and Norms. Contributions to a Discourse Theory of Law and Democracy. Cambridge, MA: MIT Press. Hadenius, Axel (1992). Democracy and Development. Cambridge. Hadiwinata, Bob S. (2006a). “The 2004 Parliamentary and Presidential Elections in Indonesia”. U: Croissant, Aurel, Mertin, Beate (ur.). Between Consolidation and Crisis: Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Münster, 85-146. Hadiwinata, Bob S. (2006b). From Violence to Voting. Post-conflict Settlement and Democratization in Aceh. (neobjavljeni rukopis) Hadiwinata, Bob S., Schuck, Christoph (ur.) (2007). Democracy in Indonesia. The Challenge of Consolidation. Baden-Baden.

438

Hadley, Eleanor M. (1989). “The Diffusion of Keynesian Ideas in Japan”. U: Hall, Peter (ur.). The Political Power of Keynesian Ideas. Keynesianism across Nations. Cambridge. Hagopian, Frances, Mainwaring, Scott (ur.) (2005). The Third Wave of Democratization in Latin America: Advances and Setbacks. Cambridge. Hailbronner, Kay (2007). “Der Staat und der Einzelne als Völkerrechtssubjekte”. U: Graf Vitzthum, Wolfgang (ur.). Völkerrecht, 4. Aufl. Berlin. Halbeisen, Hermann (1982). “Tangwai: Entwicklung und gegenwärtige Lage der Opposition in Taiwan”. Zeitschrift für Politik. (31) 2: 206-220. Halbeisen, Hermann (1992). Politische Reformen in Taiwan. Arbeitspapiere zur Politik Ostasiens 1, Ruhr-Universität. Bochum. Haley, John O. (1995). “Political Culture and Constitutionalism in Japan”. U: Franklin, Daniel P. Franklin, Baun, Michael J. (ur.). Political Culture and Constitutionalism: A Comparative Approach. Armonk, 98-115. Hall, Peter, Soskice, David (ur.) (2001). Varieties of Capitalism. The Institutional Foundations of Comparative Advantage. Oxford. Halliday, Jon (1989). “Japan unter amerikanischer Besatzung: ‚Zwischenspiel’ und Neuordnung”. U: Menzel, Ulrich (ur.). Im Schatten des Siegers: Japan. Sv. 2. Frankfurt na Majni, 99-185. Hammergren, Linn A. (1998). The Politics of Justice and Justice Reform in Latin America. The Peruvian Case in Comparative Perspective. Boulder. Han, In Sup (2000). “A Dilemma of Public Prosecution of Political Corruption”. U: Yoon, Dae-kyu (ur.). Recent Transformations in Korean Law and Society. Seoul, 363-377. Hanke, Stefanie (2001). Systemwechsel in Mali: Bedingungen und Perspektiven der Demokratisierung eines neopatrimonialen Systems. Hamburg: Institut für Afrika-Kunde. Harfst, Philipp (2007). Wahlsystemwandel in Mittelosteuropa. Strategisches Design einer politischen Institution. Wiesbaden. Hartmann, Cristof (1999). Externe Faktoren im Demokratisierungsprozeß. Eine vergleichende Untersuchung afrikanischer Länder. Opladen. Hartmann, Jürgen (1983). Politik und Gesellschaft in Japan, USA, Westeuropa: ein einführender Vergleich. Frankfurt na Majni. Hartmann, Jürgen (1992). Politik in Japan: Das Innenleben einer Weltwirtschaftsmacht. Frankfurt na Majni i New York. Haryumurti, Bambang (1999). “Challenges of Change in Indonesia”. Journal of Democracy. (10) 4: 69-83. Hasenclever, Andreas, Wagner, Wolfgang (2004). “From the Analysis of a Separate Democratic Peace to the Liberal Study of International Conflict”. International Politics. (41) 4: 465-471. Heck, Peter (1995). Taiwan − vom Wirtschaftswunder zur ökologischen Krise. Eine kritische Analyse. Hamburg.

439

Hedman, Eva-Lotta E. (2001). “The Philippines: not so Military, not so Civil”. U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 165-187. Heilmann, Sebastian (1998). Politische Institutionen und wirtschaftliche Strukturreformen. Eine vergleichende Analyse der chinesischen und russischen Transformationspolitik. Münster (habilitacijski rad).. Heinz, Wolfgang S. (2001a). Neue Demokratien und Militär in Lateinamerika. Die Erfahrungen in Argentinien und Brasilien (1983-1999). Frankfurt na Majni. Heinz, Wolfgang S. (2001b). “Militärs und Demokratie in Indonesien”. NordSüd aktuell. 1: 119-128. Held, David (1987). Models of Democracy. Cambridge i Oxford. Helgesen, Geir (1998). Democracy and Authority in Korea. The Cultural Dimension in Korean Politics. Richmond. Heller, Herrmann (1928). “Demokratie und soziale Homogenität”. U: Heller, Herrmann. Gesammelte Schriften. Sv. 2. Leiden. Hellinger, Daniel C. (1991). Venezuela. Tarnished Democracy. Boulder. Herberg, Mirko (2002). “Auf dem Weg zu einer neuen Verfassung?” Indonesien-Information 1 (http://home.snafu.de/watchin/II_Feb_02/neuVerfass.html; 14.08. 2002). Hernandez, Carolina G. (1991). “Political Development in the Philippines”. U: Robinson, Thomas W. (ur.). Democracy and Development in East Asia: Taiwan, South Korea and the Philippines. Lanham i London, 171-193. Hernandez, Carolina G. (1997). “The Military and Constitutional Change. Problems and Prospects in a Redemocratized Philippines”. Public Policy. (1) 1: 42-61 Hernández Rodríguez, Rogelio (2004). “Instituciones y gobernabilidad democrática. La experiencia mexicana”. U: Hofmeister, Wilhelm (ur.). Reformas políticas en América Latina. Rio de Janeiro, 277-305. Herrera Zúniga, René (1996). “Der Wandel des politischen Systems in Nicaragua”. U: Hofmeister, Wilhelm, Thesing, Josef (ur.). Der Wandel politischer Systeme in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 279-300. Herz, John D. (ur.) (1982). From Dictatorship to Democracy: Coping with the Legacies of Authoritarianism and Totalitarianism. Westport. Heuser, Robert (1993). “Verfassungsreform in Taiwan”. Jahrbuch des öffentlichen Rechts. (41): 659-682. Hewison, Kevin (1996). “Political Oppositions and Regime Change in Thailand”. U: Rodan, Garry (ur.). Political Oppositions in Industrialising Asia. London i New York, 72-95. Hewison, Kevin (1997). “Introduction: Power, Oppositions and Democratization”. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 1-21. Hewison, Kevin (2003). The Politics of Neo-Liberalism: Class and Capitalism in Contemporary Thailand. City University of Hong Kong SEARC Working Papers Series br. 44. Hongkong.

440

Hewison, Kevin, Brown, Andrew (1994). “Labour and Unions in an Industrialising Thailand”. Journal of Contemporary Asia. (24) 4: 483514. Hewison, Kevin, Rodan, Garry (1996). “The Ebb and Flow of Civil Society and the Decline of the Left in Southeast Asia”. U: Rodan, Garry (ur.). Political Oppositions in Industrialising Asia. London i New York, 4072. Higley, John, Gunther, Richard (ur.) (1992). Elites and Democratic Consolidation in Latin America and Southern Europe. Cambridge. Higley, John, Huang, Tong-yi Huang, Lin, Tse-min (1998). “Elite Settlements in Taiwan”. Journal of Democracy. (9) 2: 148-164. Hillenbrand, Olaf, Kempe, Iris (2002). Der schwerfällige Riese. Wie Russland den Wandel gestalten soll. Gütersloh. Hillman, Richard S. (1994). Democracy for the Privileged. Crisis and Transition in Venezuela. Boulder, CO. Hine, David (1993). Governing Italy. The Politics of Bargained Pluralism. Oxford. Hippler, Jochen (2008). “Democratization after Civil Wars – Key Problems and Experiences”. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 550-569. Hirschman, Albert O. (1970). Exit, Voice and Loyalty: Responses to Decline in Firms, Organizations, and States. Cambridge. Hirschman, Albert O. (1982). Shifting Involvements: Private Interest and Public Action. Princeton. Hirschman, Albert O. (1988). Engagement und Enttäuschung. Über das Schwanken der Bürger zwischen Privatwohl und Gemeinwohl. Frankfurt na Majni. Höffe, Otfried (1999). Demokratie im Zeitalter der Globalisierung. München: C. H. Beck. Höffe, Otfried (2000). “Humanitäre Intervention? Rechtsethische Überlegungen”. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Völkerrecht. Frankfurt na Majni, 167-186. Hoffer, Frank (1994). “Umbruch ohne Aufbruch. Beobachtungen zum Wandel industrieller Beziehungen in Russland”. WSI-Mitteilungen. 8: 507-515. Hoffer, Frank (1996). “Russland”. U: Wolfgang Lecher, Optenhögel, Uwe (ur.). Wirtschaft, Gesellschaft und Gewerkschaften in Mittel- und Osteuropa. Köln, 194-215. Holmes, Stephen (1993/94). “Superpresidentialism and its Problems”. East European Constitutional Review. (2-3) 4-1: 123-126. Hong, Joon-Hyung (2000). “Administrative Law in the Institutionalized Administrative State”. U: Yoon, Dae-kyu (ur.). Recent Transformations in Korean Law and Society. Seoul, 47-73. Horowitz, Donald L. (1993). “Comparing Democratic Systems”. U: Diamond, Larry,. Plattner, Marc F. (ur.). The Global Resurgence of Democracy. Baltimore, 127-133.

441

Hsiao, Michael Hsin Huang (1990). “Emerging Social Movements and the Rise of a Demanding Civil Society in Taiwan”. Australian Journal of Chinese Affairs. 24 (srpanj): 163-180. Hsiao, Michael Hsin Huang (1994). “Political Liberalization and the Farmer’s Movement in Taiwan”. U: Friedman, Edward (ur.). The Politics of Democratization: Generalizing East Asian Experience. Boulder, CO, 202-218. Hsieh, John Fuh-sheng (2001). “Whither the Kuomintang?”. The China Quarterly. (168): 930-944. Huang, Te-fu, Yu, Ching-hsin (1999). “Developing a Party System and Democratic Consolidation”. U: Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Tiawan: Implications for China. Houndmills i London, 85-101. Huh, Young (1989). “Die Grundzüge der neuen koreanischen Verfassung von 1987”. Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart. (38): 565-602. Huh, Young (1997). “Sechs Jahre Verfassungsgerichtsbarkeit in der Republik Korea”. Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart. (9) 45: 535555. Huh, Young (2000a). “Zur neueren Entwicklung des Verfassungsrechts in der Republik Korea”. Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart. (48): 471-489. Huh, Young (2000b). “Parteienstaatlich-repräsentative Demokratie und die Wahl”. Public Law. (28) 2: 56-72. Huhle, Rainer (1998). “Peru – Von der Entlegitimierung der Demokratie zur Autorisierung des Autoritarismus”. U: Schubert, Gunter, Tetzlaff, Rainer, (ur.). Blockierte Demokratien in der Dritten Welt. Opaden, 67115. Human Rights Watch (2006a). Lost in Transition. Bold Ambitions, Limited Results for Human Rights under Fox. New York. (http://hrw.org/reports/2006/mexico0506/ mexico0506web.pdf; 25.05.2006). Human Rights Watch (2006b). Too High a Risk. The Human Rights Cost of the Indonesian Military’s Economic Activities. New York. Huneeus, Carlos (1981). Der Zusammenbruch der Demokratie in Chile. Eine vergleichende Analyse. Heidelberg. Huneeus, Carlos (1987). “La transición a la democracia en Chile”. Síntesis. 1: 215-272. Huneeus, Carlos (1990). “Ein Schlüsselereignis für den Übergang zur Demokratie: Die Niederlage General Pinochets im Plebiszit vom 5. Oktober 1988”. Lateinamerika. Analysen, Daten, Dokumentation. 15: 516. Huneeus, Carlos (1995). “En defensa de la transición: el primer gobierno de la democracia en Chile”. U: Nohlen, Dieter (ur.). Democracia y neocrítica en América Latina. En defensa de la transición. Frankfurt na Majni, 192-224.

442

Huntington, Samuel P. (1968). Political Orders in Changing Societies. New Haven i London. Huntington, Samuel P. (1991). The Third Wave. Democratization in the Late Twentieth Century. Oklahoma. Huntington, Samuel P. (1993). “The Clash of Civilizations”. Foreign Affairs. (72) 3: 22-49. Huntington, Samuel P. (1996a). “Democracy for the Long Haul”. Journal of Democracy. (7) 2: 3-13. Huntington, Samuel P. (1996b). The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. New York: Simon & Schuster. Huntington, Samuel P. (2002). What We Are Fighting For: A Letter from America. New York. Hutchcroft, Paul (1998). Booty Capitalism. The Politics of Banking in the Philippines. Ithaca i London. Hutchcroft, Paul (1999). “After the Fall: Prospects for Political and Insitutional Reform in Post-Crisis Thailand and the Philippines”. Govenment and Opposition. (34) 4: 473-497. ICFTU (International Confederation of Free Trade Unions) (2000). Internationally-Recognised Core Labour Standards in Korea. Report for the WTO General Council Review of Trade Policies of the Republic of Korea. Ženeva, 26-28. rujna (rukopis). ILO (International Labour Organization) (različita godišta). Yearbook of Labour Statistics. Genf: ILO. ILO (International Labour Organization) (2007). Laborsta Internet. http//laborsta.ilo.org/ (22.06.2007). Imbusch, Peter (1995). Unternehmer und Politik in Chile. Frankfurt na Majni. Imbusch, Peter (2004). “Unternehmer und ihre Verbände als gesellschaftliche Akteure”. U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 105-125. IMF (International Monetary Fund) (2007). International Financial Statistics. http://ifs. apdi.net/imf/logon.aspx (11.06.2007). Inglehart, Ronald F. (1977). The Silent Revolution. Changing Values and Political Styles among Western Publics. Princeton. Inglehart, Ronald F. (2006). “East European Value Systems in Global Perspective”. U: Klingemann, Hans-Dieter, Fuchs, Dieter, Zielonka, Jan (ur.). Democracy and Political Culture in Eastern Europe. Abingdon i New York, 67-84. Inglehart, Ronald F., Welzel, Christian (2005). Modernization, Cultural Change and Democracy. The Human Development Sequence. New York. International Crisis Group (2001a). Indonesia’s Presidential Crisis, February 21, 2001 (http://www.crisisweb.org; 01.08.2002). International Crisis Group (2001b). Indonesia’s Presidential Crisis: The Second Round, May 22, 2001 (http://www.crisisweb.org; 01.08.2002).

443

Isensee, Josef (1992). „Schlußbestimmung des Grundgesetzes“. U: Isensee, Josef, Kirchhof, Paul (ur.). Staatsrecht für die Bundesrepublik Deutschland, Band VII. Heidelberg. Paragraph 166. Ismayr, Wolfgang (ur.) (1997). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen. Ismayr, Wolfgang (ur.) (2004a). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.). Ismayr, Wolfgang (2004b). “Die politischen Systeme Osteuropas im Vergleich”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 9-70. Jackisch, Carlota (2000). “Repräsentativitätskrise des politischen Systems in Argentinien”. U: Hengstenberg, Peter, Kohut, Karl, Maihold, Günther (ur.). Zivilgesellschaft in Lateinamerika. Interessenvertretung und Regierbarkeit. Frankfurt na. Majni, 195-203. Jacobs, Bruce J. (1981). “Political Opposition and Taiwan’s Political Future”. The Australian Journal of Chinese Affairs. 6: 21-44. Jaggers, Keith, Gurr, Ted Robert (1995). “Transition to Democracy: Tracking Democ-racy’s Third Wave with the Polity III Data”. Journal of Peace Research. 32 (studeni): 469-482. Jamhari (1999). “Islamic Political Parties: Threats or Prospects?” U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 181-186. Jennewein, Marga, Larishová, Kristina (1996). Tschechische Republik. Gütersloh, 217-240. Jesse, Eckhard (ur.) (1995). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn. Joyner, Christopher C. (2002). “The United Nations: Strenghtening an International Norm”. U: Schraeder, Peter J. (ur.). Exporting Democracy. Rethoric vs. Reality. Boulder i London: Lynne Rienner, 147-172. Kang, Chi Wong (1992). “The Pros and Cons of the Political Choice between the Presidential System and the Cabinet System for Koreas Political Development”. Korea & World Affairs. (16) 4: 695-713. Kant, Immanuel ([1795] 2005). Zum ewigen Frieden. Stuttgart. Kaplan, Robert (1997). “Was Democracy Just a Moment?”. The Atlantic Monthly. (280) 6: 55-80. Karl, Terry L. (1986). “Petroleum and Political Pacts: The Transition to Democracy in Venezuela”. U: O'Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C. Schmitter, Whitehead, Laurence (ur.). Transitions from Authoritarian Rule: Latin America. Baltimore i London, 196-219. Karl, Terry L. (1995). “The Hybrid Regimes of Central America”. Journal of Democracy. (6) 3: 72-86. Karl, Terry L., Schmitter, Philippe C. (1991). “Modes of Transition in Latin America, Southern and Eastern Europe”. International Social Science Journal. 128: 269-285. Kasapović, Mirjana, Nohlen, Dieter (1996). “Wahlsysteme und Systemwechsel in Osteuropa”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 213-259.

444

Käsler, Dirk (1995). Max Weber. Eine Einführung in Leben, Werk und Wirkung. Frankfurt na Majni. Katsanevas, Theodore (1984). Trade Unions in Greece. Atena. Katz, Richard, Mair, Peter (1995). How Parties Organize. Change and Adaptions in Western Democracies. London. Katzenstein, Peter J. (1991). “Die Fesselung der deutschen Macht im internationalen System: der Einigungsprozeß 1989-1990”. U: Blanke, Bernhard, Wollmann, Hellmut (ur.). Die alte Bundesrepublik. Kontinuität und Wandel. Leviathan Sonderheft 12. Opladen, 68-80. Kaufman, Daniel, Kraay, Aart, Mastruzzi, Massimo (2008). Governance Matters VII: Aggregate and Individual Governance Indicators, 19962007, World Bank Policy Research Working Paper No. 4654. Washington, DC: World Bank Institute. Keane, John (1988). Democracy and Civil Society. London. Kelsen, Hans (1925). Allgemeine Staatslehre. Enzyklopädie der Rechts- und Staatswissenschaften. Sv. 23. Berlin. Kelsen, Hans (1945). General Theory of Law and State. Cambridge. Keohane, Robert O. (2003). “Political Authority after Interventions: Gradations in Sovereignty”. U: Holzgrefe, Jeff L., Keohane, Robert O. (ur.). Humanitarian Intervention: Ethical, Legal, and Political Dilemmas. Cambridge, 275-298. Kersting, Wolfgang (1997). Recht, Gerechtigkeit und demokratische Tugend. Frankfurt na Majni. Kersting, Wolfgang (2000). “Bewaffnete Intervention als Menschenrechtsschutz”. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Völkerrecht. Frankfurt na Majni, 187-231. Kevenhörster, Paul (1969). Das politische System Japans. Köln i Opladen. Kim, Byung-Kook (1998). “Korea’s Crisis of Success”. U: Diamond, Larry, Plattner, Marc F. (ur.). Democracy in East Asia. Baltimore, 113-133. Kim, Chong Lim i dr. (1991). “Electoral Systems and the Dominance of Government Party in Korean Politics”. U: KPSA (ur.). The Second International Conference of the Korean Political Science Association, July 25-27, 1991, Report: Korean Politics in the Challenging Global Order. Seoul, 355-383. Kim, Hyun Woo, Thomsen, Soeren Risbjerg (1991). “Voter Mobility in the Korean National Assembly Elections, 1985-1988”. U: KPSA (ur.). The Second International Conference of the Korean Political Science Association, July 25-27, 1991, Report: Korean Politics in the Challenging Global Order. Seoul, 443-475. Kim, Kwan S. (1997). “From Neo-Mercantilism to Globalism: The Changing Role of the State and South Korea’s Economic Prowess”. U: Berger, Mark T., Borer, Douglas A. (ur.). The Rise of East Asia: Critical Visions of the Pacific Century. London i New York, 82-106. Kim, Kyong Dong (1991). “Sociocultural Developments in the Republic of Korea”. U: Robinson, Thomas W. (ur.). Democracy and Development

445

in East Asia: Taiwan, South Korea, and the Philippines. Lanham i London, 137-155. King, Daniel E. (1996). “Thailand in 1995: Open Society, Dynamic Economy, Troubled Politics”. Asian Survey. (36) 2: 135-141. King, Daniel E. (1997). “Thailand in 1996: Economic Slowdown Clouds Year”. Asian Survey. (37) 2: 160-166. Kinsella, David (2005). “No Rest for the Democratic Peace”. American Political Science Review. (99) 3: 453-458. Kitschelt, Herbert (1992). “The Formation of Party Systems in East Central Europe”. Politics and Society. (20) 1: 7-52. Kitschelt, Herbert (1995). “Die Entwicklung post-sozialistischer Parteiensysteme: Vergleichende Perspektiven”. U: Wollmann, Hellmut, Wiesenthal, Helmut, Bönker, Frank (ur.). Transformation sozialistischer Gesellschaften: Am Ende des Anfangs. Opladen: Westdeutscher Verlag, 475-505. Kitschelt, Herbert, Mansfeldová, Zdenka, Markowski, Radoslaw, Tóka, Gábor (1999). Post-Communist Party Systems: Competition, Representation, and Intra-Party Cooperation. Cambridge, New York i Melbourne. Klein, Harald (1983). Die Ideologie der peruanischen Revolution. Stuttgart. Kleßmann, Cristoph (1986). Die doppelte Staatsgründung. Deutsche Geschichte 1945-1955. Bonn (4. izd.). Klingemann, Hans-Dieter, Neidhardt, Friedhelm (ur.) (2000). Zur Zukunft der Demokratie. Herausforderungen im Zeitalter der Demokratisierung, WZB-Jahrbuch 2000. Berlin. Klingemann, Hans-Dieter, Fuchs, Dieter, Zielonka, Jan (ur.) (2006). Democracy and Political Culture in Eastern Europe. Abingdon i New York. Knabe, Hubertus (1990). “Politische Opposition in der DDR”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 1-2: 21-32. Knack, Steve, Rahman, Aminur (2004). “Donor Fragmentation and Bureaucratic Quality in Aid Recipients”. Journal of Development Economics. (83) 1: 176–197. Kneip, Sascha (2006). “Demokratieimmanente Grenzen der Verfassungsgerichtsbarkeit”. U: Becker, Michael, Zimmerling, Ruth (ur.). Politik und Recht. PVS-Sonderheft 36/2006. Wiesbaden, 259-281. Kneuer, Marianne R. (2006). Die Europäische Union als externer Akteur bei Demokratisierungen. Süd- und Osteuropa im Vergleich (habilitacijski rad). Kneuer, Marianne (2008). “Externe Faktoren der Demokratisierung – zum Stand der Forschung”. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 9–35. Knobloch, Jörn (2002). Defekte Demokratie oder keine? Das politische System Russlands. Münster. Kollmorgen, Raj (1996). “Schöne Aussichten? Eine Kritik integrativer Transformationstheorien”. U: Kollmorgen, Raj, Reißig, Rolf, Weiß,

446

Johannes (ur.). Sozialer Wandel und Akteure in Ostdeutschland. Opladen, 281-331. Kollmorgen, Raj (2004). “Zwei konkurrierende Disziplinen? Entwicklungssoziologie und Transformationsforschung”. Berliner Debatte Initial. (15) 3: 24-40. Kőrősényi, András (1997). “Das Parteiensystem Ungarns”. U: Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 157-180. Kőrősényi, András, Fodor, Gábor G. (2004). “Das politische System Ungarns”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 323-372. Köster, Mathias (2002). Venezuela. Merkmale und Ursachen einer defekten Demokratie in Lateinamerika. Heidelberg (Magistarski rad). Kraatz, Susanne, Steinsdorff, Silvia von (ur.) (2002). Parlamente und Systemtransformation im postsozialistischen Europa. Opladen. Krasner, Stephen (2005). “The Case of Shared Sovereignty”. Journal of Democracy. (16) 1: 69-83. Kraus, Peter A. (1990). “Elemente einer Theorie postautoritärer Demokratisierungsprozesse im südeuropäischen Kontext”. Politische Vierteljahresschrift. 2: 191-213. Kraus, Peter A. (1996a). Nationalismus und Demokratie. Wiesbaden. Kraus, Peter A. (1996b). “Südeuropa: Die erfolgreiche Institutionalisierung der Demokratie und ihre gesellschaftlichen Voraussetzungen”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen. Kraus, Peter A. (1999). “Assoziationen und Interessenrepräsentation in neuen Demokratien”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Die Rolle von Verbänden im Transformationsprozeß. Opladen, 23-44. Kraus, Peter A, Merkel, Wolfgang (1993). “Die Linksparteien”. U: Bernecker, Walter L., Seidel, Carlos Collado (ur.). Der Übergang von der Diktatur zur Demokratie 1975-1982. Oldenbourg, 192-211. Kraus, Peter A., Merkel, Wolfgang (1998). “Die Konsolidierung der Demokratie in Spanien nach Franco”. U: Bernecker, Walther L., Oehrlein, Josef (ur.). Spanien heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 37-62. Kreile, Michael (1985). Gewerkschaften und Arbeitsbeziehungen in Italien (1968-1982). Frankfurt na Majni. Krennerich, Michael (1992). “Nicaragua”. U: Nohlen, Dieter, Nuscheler, Franz (ur.). Handbuch der Dritten Welt. Mittelamerika und Karibik. Sv. 3. Bonn, 203-236. Krennerich, Michael (1996). Wahlen und Antiregimekriege in Zentralamerika. Opladen. Krennerich, Michael (2003). “Der Kampf gegen die Korruption. Nicaragua nach dem ersten Regierungsjahr von Enrique Bolaños”. Brennpunkt Lateinamerika 01-03. Institut für Iberoamerika-Kunde. Hamburg.

447

Kreuzer, Peter (2000). Politik der Gewalt − Gewalt in der Politik: Indonesien. Hessische Stiftung Friedens- und Konfliktforschung, HSFK-Report 4. Frankfurt na Majni. Krickus, Richard J. (1997). “Democratization in Lithuania”. U: Karen Dawisha, Parrott, Bruce (ur.). The Consolidation of Democracy in East-Central Europe. Cambridge, 290-333. Krisch, Nico (2004). “Amerikanische Hegemonie und liberale Revolution im Völkerrecht”. Der Staat. 43: 267-297. Kristiadi, J. (1999). “The Future Role of ABRI in Politics”. U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 48-59. Kritz, Neil J. (ur.) (1995). Transitional Justice. How Emerging Democracies Reckon with Former Regimes. Volume II: Country Studies. Washington, DC. Kronberg, Julia (2006). Zielsetzungen und Strategien der Demokratieförderung der USA und Deutschland. Heidelberg. Krumwiede, Heinrich W. (2004). “Die chilenische Regimetransformation im Rückblick”. U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 253-273. Kunz, Hildegard Maria (1995). Von Marcos zu Aquino: Der Machtwechsel auf den Philippinen und die Katholische Kirche. Hamburg. Kuroń, Jacek (1991). Interview in die Tageszeitung (taz) od 15. ožujka 1991. Kurtan, Sandor (1998). “Gewerkschaften und Tripartismus im ostmitteleuropäischen Systemwechsel”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider; Eberhard (ur.). Systemwechsel 4: Verbände im Transformationsprozeß. Opladen, 115-136. Kuruvilla, Sarosh (1996). “Linkages between Indutrializations Strategies and Industrial Relations / Human Ressource Policies: Singapore, Malaysia, the Philippines, and India”. Industrial and Labor Relations Review. (49) 4: 635-657. Laakso, Markku, Taagepera, Rein (1979). “Effective Number of Parties. A Measure with Applications to Western Europe”. Comparative Political Studies. (12) 1: 3-27. Landé, Carl H. (1965). Leaders, Factions and Parties: The Structure of Philippine Politics. New Haven. Landé, Carl H. (2001). “The Return of ‘People Power’ in the Philippines”. Journal of Democracy. (12) 2: 88-103. Lane, Jan-Erik, Ersson, Svante O. (1987). Politics and Society in Western Europe. London. Lane, Max (1990). The Urban Mass Movement in the Philippines, 1983-1987. Canberra i Singapur. LaPalombara, Joseph (1988). Die Italiener − oder Demokratie als Lebenskunst. Darmstadt. Lasars, Wolfgang (1992). “Rückkehr zur Verfassung, Reform der Verfassung oder Erlaß einer neuen Verfassung? Ein Zwischenbericht über die

448

demokratische Reform im national-chinesischen Verfassungsrecht”. Verfassung und Recht in Übersee. (2): 115-153. Latinobarómetro (2004). Informe – Resumen Latinobarómetro 2004. Una década de mediciones. Santiago de Chile (http://www.latinobarometro.org/Upload/Informe LB2004Final.pdf; 21.02.2005). Lauth, Hans-Joachim (1991). Mexiko zwischen traditioneller Herrschaft und Modernisierung. Münster. Lauth, Hans-Joachim (1995). “Autoritäre versus totalitäre Regime”. U: Nohlen, Dieter (ur.). Lexikon der Politik, sv. 1: Politische Theorien. München, 27-32. Lauth, Hans-Joachim (1996). “Neokorporatismus en vogue? Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Mexiko”. U: Dombois, Rainer, Imbusch, Peter, Lauth, Hans-Joachim, Thiery, Peter (ur.). Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 302-318. Lauth, Hans-Joachim (1997). “Drei Dimensionen der Demokratie und das Konzept einer defekten Demokratie”. U: Pickel, Gert, Pickel, Susanne, Jacobs, Jörg (ur.). Demokratie − Entwicklungsformen und Erscheinungsbilder im interkulturellen Vergleich. Frankfurt na Odri, 33-54. Lauth, Hans-Joachim (1999). “Strategische, reflexive und ambivalente Zivilgesellschaften: Ein Vorschlag zur Typologie von Zivilgesellschaften im Systemwechsel”. U: Zinnecker, Heidrun (ur.). Unvollendete Demokratisierung in Nichtmarktökonomien. Amsterdam, 95-120. Lauth, Hans-Joachim (2001). “Rechtsstaat, Rechtssysteme und Demokratie”. U: Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.). Rechtsstaat und Demokratie. Wiesbaden, 21-44. Lauth, Hans-Joachim (2002). “Die empirische Messung demokratischer Grauzonen: Das Problem der Schwellenwertbestimmung”. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rüb, Friedbert W. (ur.). Demokratie und Staatlichkeit. Systemwechsel zwischen Staatsreform und Staatskollaps. Opladen, 119-138. Lauth, Hans-Joachim (2004). Demokratie und Demokratiemessung. Eine konzeptionelle Grundlegung für den interkulturellen Bereich. Wiesbaden. Lauth, Hans-Joachim, Wagner, Christoph (1993). Die mexikanischen Präsidentschaftswahlen 1988, Dokumente und Materialien Nr. 18. Institut für Politikwissenschaft der Johannes-Gutenberg Universität Mainz. Mainz. Lauth, Hans-Joachim; Horn, Hans-Rudolf (1995). Mexiko im Wandel. Bilanz und Perspektiven in Politik, Wirtschaft, Gesellschaft und Kultur. Frankfurt na Majni. Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (2008). “Diffusion der Demokratie – Transfer eines erfolgreichen Modells?”. U: Erdmann, Gero, Kneuer,

449

Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 37–74. Lee, Eun Jung (1993). “Autoritäre Herrschaft und wirtschaftliche Entwicklung in Südkorea: Rückblick und Ausblick”. Internationales Asienforum. (24) 1-2: 75-90. Lee, Junhan, Shin, Doh Chull (2003). “Divergent Paths of Democratization in Asia and Former Communist Europe”. Korea Observer. (34) 1: 145172. Lee, Manwoo (1990). The Odyssey of Korean Democracy: Korean Politics, 1987-1990. New York. Legg, Keith R. (1969). Politics in Modern Greece. Stanford. Lehmbruch, Gerhard, Schmitter, Philippe C. (1982). Patterns of Corporatist Policy-Making. Beverly Hills/London. Lemke, Christiane (1997). “Protestverhalten in TransformationsGesellschaften”. Politische Vierteljahresschrift. 1: 50-78. Leng, Shao-chuan, Lin, Cheng-yi (1993). “Political Change on Taiwan: Transition to Democracy?”. The China Quarterly. (136): 805-839. Lepsius, M. Rainer (1978). “From Fragmented Party Democracy to Government by Emergency Decree and National Socialist Takeover: Germany”. U: Linz, Juan J., Stepan, Alfred (ur.). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore, 34-79. Lepsius, M. Rainer (1982). “Nation und Nationalismus in Deutschland”. U: Winkler, Heinrich August (ur.). Nationalismus in der Welt von heute. Göttingen, 12-27. Leptin, Gert (1980). Deutsche Wirtschaft nach 1945. Opladen. Levine, Daniel (1978). “Venezuela since 1958: The Consolidation of Democratic Politics”. U: Linz, Juan J., Stepan, Alfred (ur.). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore, 82-109. Levine, Daniel (1989). “Venezuela: The Nature, Scope, and Prospects of Democracy”. Diamond, Larry, Linz, Juan J, Lipset, Seymour Martin (ur.). Democracy in Developing Countries. Vol. 4: Latin America. Boulder, CO, 247-289. Levine, Daniel, Crisp, Brian (1999). “Venezuela: The Character, Crisis, and Posible Future of Democracy”. U: Diamond, Larry, Hartlyn, Jonathan Hartlyn; Linz, Juan J., Lipset, Seymour Martin (ur.). Democracy in Developing Countries. Latin America. Boulder, CO, 367-428. Levitsky, Steven (2000). “The ‘Normalization’ of Argentine Politics”. Journal of Democracy. (11) 2: 56-69. Levitsky, Steven (2005). “Democratic Survival amidst Economic Failure”. U: Hagopian; Frances, Mainwaring, Scott (ur.). The Third Wave of Democratization in Latin America: Advances and Setbacks. Cambridge, 63-89. Levitsky, Steven, Way, Lucan (2002). “The Rise of Competitive Authoritarianism”. Journal of Democracy. (13) 2: 51-65. Liddle, R. William (1999). “Indonesia’s Democratic Opening”. Government and Opposition. (34) 1: 94-116.

450

Liddle, R. William (2001). “Indonesia in 2000. A Shaky Start for Democracy”. Asian Survey. (41) 1: 208-220. Lieven, Anatol (1994). The Baltic Revolution: Estonia, Latvia, Lithuania, and the Path to Independence. Guildford (2. izd.). Lijphart, Arend (1992). “Democratization and Constitutional Choices in Czecho-Slovakia, Hungary and Poland 1989-91”. Journal of Theoretical Politics. (3) 4: 207-233. Lijphart, Arend (1999). Patterns of Democracy − Government Forms and Performance in Thirty-six Countries. New Haven i London. Lijphart, Arend, Grofman, Bernard N. (ur.) (1984). Choosing an Electoral System: Issues and Alternatives. Westport, CT: Greenwood Pub Group. Likhit, Dhiravegin (1992). Demi-Democracy: The Evolution of the Thai Political System. Singapur. Lill, Rudolf (1986). Geschichte Italiens. Darmstadt (2. izd.). Lim, Jong Hoon (1996). “Constitution-Making of Unified Korea: An Institutional Analysis with Special Reference to the Legislative Process”. U: Song, Sang-Hyun (ur.). Korean Law in the Global Economy. Seoul, 244-279. Lim, Jong Hoon (1998). “Parlamentarische Kontrolle und Übersicht über die Exekutive während der neuen Regierung”. Korean Journal of Legislative Studies. (1): 28-54 (na korejskome). Lin, Tse-min, Chu, Yun-han, Hinich, Melvin J. (1996). “Conflict Displacement and Regime Transition in Taiwan: A Spatial Analysis”. World Politics. (48) 4: 453-482. Linantud, John L. (1998). “Whither Guns, Goons, and Gold? The Decline of Factional Election Violence in the Philippines”. Contemporary Southeast Asia. (20) 3: 298-319. Lindner, Rainer (1997). “Präsidialdiktatur in Weißrußland. Wirtschaft, Politik und Gesellschaft unter Lukaschenka”. Osteuropa. (10) 11: 1038-1052. Linz, Juan J. (1975). “Totalitarian and Authoritarian Regimes”. U: Greenstein, Fred, Polsby, Nelson (ur.). Handbook of Political Science, Bd. 3: Macropolitical Theory. Reading, MA, 175-411. Linz, Juan J. (1978a). The Breakdown of Democratic Regimes. Crisis Breakdown and Reequilibration. Baltimore i London. Linz, Juan J. (1978b). “From Great Hopes to Civil War: The Breakdown of Democracy in Spain”. U: Linz, Juan J., Stepan, Alfred (ur.). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore, 142-215. Linz, Juan J. (1985). “Autoritäre Regime”. U: Nohlen, Dieter (ur.). Pipers Wörterbuch zur Politik, sv. 1. München, 62-65. Linz, Juan J. (1988). “Legitimacy of Democracy and the Socio-Economic System”. U: Dogan, Mattei (ur.). Comparing Pluralist Democracies. Boulder, CO, 65-113. Linz, Juan J. (1990). “The Virtues of Parlamentarism”. Journal of Democracy. (1) 1: 84-91. Linz, Juan J. (1991). “Autoritäre Systeme”. U: Nohlen, Dieter (ur.). Wörterbuch Staat und Politik. München, 375-38.

451

Linz, Juan J. (2000). Totalitäre und autoritäre Regime, Potsdamer Textbücher 4. Berlin. Linz, Juan, Stepan, Alfred (ur.) (1978). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore. Linz, Juan J., Valenzuela, Arturo (ur.) (1994). The Failure of Presidential Democracy. Baltimore. Linz, Juan J., Stepan, Alfred (1996). Problems of Democratic Transition and Consolidation: Southern Europe, South America and Post-Communist Europe. Baltimore. Lipset, Seymour Martin (1959). “Some Social Requisites of Democracy: Economic Development and Political Legitimacy”. American Political Science Review. 53: 69-105; Ponovno tiskano u: Lipset, Seymour Martin (1980). Political Man. Baltimore, 459-476. Lipset, Seymour Martin (1981). Political Man. The Social Basis of Politics, Baltimore (prošireno izd.). Lipset, Seymour Martin (1994). “The Social Requisites of Democracy Revisited”. American Sociological Review. 59: 1-22. Lipset, Seymour Martin, Rokkan, Stein (1967). Party Systems and Voter Alignments. New York. Lipset, Seymour Martin, Seong, Kyung-Ryung, Torres, John C. (1993). “A Comparative Analysis of the Social Requisites of Democracy”. International Journal Science. (45) 2: 155-176. Liu, I-chou (1999). “The Development of the Opposition”. U: Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Tiawan: Implications for China. Houndmills i London, 67-85. Lo, Chih-cheng (2001). “Taiwan: The Remaining Challenges”. U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 143-161. Lo, Shiu-Hing (1992). “Taiwan Business People, Intellectuals, and Democratization”. Pacific Review. (5) 4: 382-389. Loaeza, Soledad (1999). El Partido Acción Nacional: la larga marcha 19931994. Oposición leal y partido de protesta. México D.F. Locke, John (1974[1689]). Über die Regierung. Stuttgart. Loewenstein, Karl (1969). Verfassungslehre. Tübingen (2. izd.). Loewenstein, Karl (2000). Verfassungslehre. Tübingen (4. izd.). Lohmann, Ulrich (1989). “Legitimation und Verfassung in der DDR”. U: Weidenfeld, Werner, Zimmermann, Hartmut (ur.). Deutschland Handbuch. Eine doppelte Bilanz 1949-1989. Bonn. López Portillo, Ernesto (2000). “La policía en México: función política y reforma”. Diálogo y Debate. 12: 177-213. López-Ayllón, Sergio, Fix-Fierro, Héctor (2000). “’¡Tan cerca, tan lejos!’. Estado de derecho y cambio jurídico en México (1970-1999)”. Boletín Mexicano de Derecho Comparado. (33) 97 enero-abril: 155-267. Lorenz, Astrid (1998). “Neo-institutionalistische Ansätze als Analysemodell. Einige Betrachtungen zum konstitutionellen Wandel in Belarus seit 1991”. U: Segbers, Klaus (ur.). Transformationstheorien konkret:

452

Wandel in der Ukraine, Belarus und Rußland. Arbeitspapier des Osteuropa-Instituts. Berlin, 17-22. Loth, Wilfried (1990). Der Weg nach Europa. Göttingen. Loveman, Brian (1994). “’Protected Democracies’ and Military Guardianship: Political Transitions in Latin America, 1978-1993”. Journal of Interamerican Studies and World Affairs. (36) 2: 105-189. Lü, Ya-li (1991). “Political Modernization in the ROC”. U: Myers, Robert (ur.): Two Societies in Opposition. Armonk i London, 111-126. Lucena, Manuel de (1976). A Evolucao do Sistema Corporativo Portugues. Lisabon. Luchterhandt, Otto (1996). “Präsidentialismus in den GUS-Staaten”. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Berlin, 223-275. Luhmann, Niklas (1984). Ökologische Kommunikation. Opladen. Luhmann, Niklas (1986). Soziale Systeme. Frankfurt na Majni. Lujambio, Alonso (2000). El poder compartido. Un ensayo sobre la democratización en México. México. Lujambio, Alonso (2001). “Adiós a la excepcionalidad: régimen presidencial y gobierno dividido en México”. U: Lanzaro, Jorge (ur.). Tipos de presidencialismo y coaliciones políticas en América Latina. Buenos Aires, 251-282. Lukashuk, Alexander (1997). “Interview with Mikhail Chudakou, former Justice of the Belarusian Constitutional Court”. East European Constitutional Review. 1: 63-65. Lukes, Stephen (1990). “Die Prinzipien von 1989”. Neue Gesellschaft / Frankfurter Hefte. 5: 438-448. Lynch, Nicolás (1999). Una tragedia sin héroes. La derrata de los partidos y el origen de los independientes, Peru 1980-1992. Lima. Machiavelli, Niccolo (1968). Der Fürst. Stuttgart. Maderthaner, Wolfgang (1995). “Legitimationsmuster des Austrofaschismus”. U: Saage, Richard (ur.). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfähigkeit der Demokratie. Berlin, 159-179. Maihold, Günther (2003). “’Cohabitation’ á la Mexicana? Die Zwischenwahlen vom 6. Juli und ihre Folgen – eine Halbzeitbilanz der Regierung Fox”. Brennpunkt Lateinamerika 14. Institut für Iberoamerikakunde. Hamburg. Mair, Stefan (2000). “Germany`s Stiftungen and Democracy Assistance: Comparative Advantages and New Challenges”. U: Burnell, Peter (ur.). Democracy Assistance. International Cooperation for Democratization. London: Frank Cass, 128-149. Majoros, Ferenc (1990). Änderung der ungarischen Staats- und Verfassungsordnung. Dio II. Berichte des Bundesinstituts für ostwissenschaftliche und internationale Studien 27. Malley, Michael (2000). “Beyond Democratic Elections: Indonesia Embarks on a Protracted Transition”. Democratization. (7) 3: 153-180.

453

Malley, Michael (2002). “Indonesia in 2001. Restoring Stability in Jakarta”. Asian Survey. (42) 1: 124-132. Malová, Darina, Haughton, Tim (2002). “Parliament and System Change in Slovakia”. U: Kraatz, Susanne, Steinsdorff, Siliva von (ur.). Parlamente und Systemtransformation im postsozialistischen Europa. Opladen, 127144. Mangott, Gerhard (2002). Zur Demokratisierung Russlands. Sv. 1: Russland als defekte Demokratie. Baden-Baden. Mann, Michael (1993). The Struggle between Authoritarian Rightism and Democracy, 1920-1975. Instituto Juan March de Estudios e Investigaciones, Working Papers 1993/45. Madrid. Mansfeldová, Zdenka (1998). “Zivilgesellschaft in der Tschechischen und Slowakischen Republik”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 6-7: 13-20. Mansfeldová, Zdenka (2002). “Das tschechische Parlament im Zeichen allmählicher Stabilisierung”. U: Kraatz, Susanne, Steinsdorff, Siliva von (ur.). Parlamente und Systemtransformation im postsozialistischen Europa. Opladen, 111-126. Mansfeldová, Zdenka (2006). “The Czech Republic: Critical Democrats and the Persistence of Democratic Values”. U: Klingemann, Hans-Dieter, Fuchs, Dieter, Zielonka, Jan (ur.). Democracy and Political Culture in Eastern Europe. Abingdon i New York, 101-118. Mansfield, Edward D., Pevehouse, Jon (2006). “Democratization and International Organizations”. International Organization. (60) 1: 137167. Mansfield, Edward D., Snyder, Jack (1995). “Democratization and the Danger of War”. International Security. (20) 1: 5-38. Mansfield, Edward D., Snyder, Jack (2002). “Democratic Transitions, Institutional Strength, and War”. International Organization. (56) 2: 297-237. Mansfield, Edward D., Snyder, Jack (2005). Electing to Fight. Why Emerging Democracies Go To War. Cambridge i London. Maravall, José Maria (1995). Los resultados de la democracia. Madrid. Maravall, José Maria (1997). Regimes, Politics and Markets. Democratization and Economic Change in Southern and Eastern Europe. Oxford. Maravall, José María, Santamaría, Julián (1986). “Political Change in Spain and the Prospects for Democracy”. U: O’Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 71-108. March, James G., Olson, Johan P. (1984). “The New Institutionalism: Organizational Factors in Political Life”. American Political Science Review. (78): 738-749. Marshall, Monty G., Jaggers, Keith (2002). Polity IV Dataset. College Park, Md., Center for International Development and Conflict Management, University of Maryland.

454

Marshall, Monty G., Jaggers, Keith (2003). Polity IV Country Reports 2003. http://www.cidcm.umd.edu/polity/country_reports/report.htm (Download: 20. Juli 2005). Marshall, Monty G., Jaggers, Keith (2006). Polity IV Project. Political Regime Characteristics and Transitions, 1800-2004. http://www.cidcm.umd.edu/polity/ (Download: 12. April 2006). Marx, Karl (1957). Die Deutsche Ideologie, MEW. Sv. 3. Berlin. Mathée, Ulrich (1983). “Das Gewerkschaftssystem Portugals”. U: Rühle, Hans, Veen, Hans-Joachim (ur.). Gewerkschaften in den Demokratien Westeuropas. Paderborn, München, Zürich i Beč, 267-362. Matus, Alejandra (1999). El libro negro de la justicia. Santiago. Maurer, Andreas (1996). Taiwan in den internationalen Beziehungen. Hamburg. Maxwell, Kenneth (1986). “Regime Overthrow and the Prospects for Democratic Transition”. U: O’Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 109-137. McBeth, John (1999). “Political Update”. U: Forrester, Geoff (ur.). PostSoeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 21-33. McCargo, Duncan (1997). “Thailand’s Political Parties: Real, Authentic and Actual”. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 114-131. McCargo, Duncan (2002a). “Introduction: Understanding Political Reform in Thailand”. U: McCargo, Duncan (ur.). Reforming Thai Politics. Kopenhagen, 1-20. McCargo, Duncan (2002b). “Democracy under Stress in Thaksin’s Thailand”. Journal of Democracy. (13) 3: 112-126. McClintock, Cynthia (1989). “The Prospects for Democratic Consolidation in a ‘Least Likely’ Case: Peru”. Comparative Politics. (21) 2: 127-149. McClintock, Cynthia (1994). “Presidents, Messiahs, and Constitutional Breakdowns in Peru”. U: Linz, Juan J., Valenzuela, Arturo (ur.). The Failure of Presidential Democracy. Comparative Perspectives. Sv. 2. Baltimore i London, 286-321. McCoy, Jennifer (1999). “Chávez and the End of ‘Partyarchy’ in Venezuela”, Journal of Democracy. (10) 3: 64-77. McCoy, Alfred W. (2000). Closer than Brothers. Manhood at the Philippine Military Academy. New Haven i London. McDonough, Peter, Barnes, Samuel H., Pina, Antonio López (1986). “The Growth of Democratic Legitimacy in Spain”. American Political Science Review. (80): 735-760. McGee, Douglas A., Kwanok, Kim (1997). “Constitutions, Economic Policy, and Citizen Support for Democratic Institutions: Peru and the Philippines in Comparative Perspective”. Pacific Focus. (12) 2: 111138.

455

McLoughlin, Sara, Gates, Scott, Hegre, Hårvard (1999). “Evolution in Democracy-War Dynamics”. Journal of Conflict Resolution. (43) 6: 771-792. Meier, Christian, Maier, Hans, Kosselleck, Reinhart, Conze, Werner (1972). “Demokratie”. U: Brunner, Otto, Conze, Werner, Kosselleck, Reinhart (ur.). Geschichtliche Grundbegriffe. Historisches Lexikon zur politischsozialen Sprache in Deutschland. Sv. 1. Stuttgart, 821-899. Merkel, Karlheinz (1996). Die verfassungsgebende Gewalt des Volkes. BadenBaden. Merkel, Reinhard (2000). “Das Elend der Beschützten. Rechtsethische Grundlagen und Grenzen der sog. Humanitären Intervention und die Verwerflichkeit der NATO-Aktion im Kosovo-Krieg”. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Völkerrecht. Frankfurt na Majni, 66-98. Merkel, Reinhard (2008). “Basic Principles of Law as Normative Foundations of, and Limits to, Military Enforcement of Human Rights Aross State Boundaries”. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 472-486. Merkel, Reinhard, Wittmann, Roland (ur.) (1996). “Zum Ewigen Frieden” − Grundlagen, Aktualität und Aussichten einer Idee von Immanuel Kant. Frankfurt na Majni. Merkel, Wolfgang (1984). “Polarisierung oder Depolarisierung. Zentrifugalität oder Zentripetalität? Anmerkungen zur modelltheoretischen Diskussion des italienischen Parteiensystems”. U: Falter, Jürgen W., Fenner, Christian, Greven, Michael Th. (ur.). Politische Willensbildung und Interessenvermittlung. Opladen, 226-236. Merkel, Wolfgang (1989). “Sozialdemokratische Politik in einer postkeynesianischen Ära? Das Beispiel der sozialistischen Regierung Spaniens”. Politische Vierteljahresschrift. (30) 4: 629-654. Merkel, Wolfgang (1990a). “Vom Ende der Diktaturen zum Binnenmarkt 1993. Griechenland, Portugal und Spanien auf dem Weg zurück nach Europa”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 51: 3-14. Merkel, Wolfgang (1990b). “Wider den Mythos der Unregierbarkeit. Braucht Italien eine neue Verfassung?” U: Namuth, Michaela (ur.). Modell Italien?. Stuttgart, 29-37. Merkel, Wolfgang (1991). “Warum brach das SED-Regime zusammen? Der ‚Fall’ (der DDR) im Lichte der Demokratisierungstheorie”. U: Liebert, Ulrike, Merkel, Wolfgang (ur.). Die Politik zur deutschen Einheit. Probleme − Strategien − Kontroversen. Opladen, 17-49. Merkel, Wolfgang (1994a). “Italien: Das Phantom der ‚Zweiten Republik’”. Sozialwissenschaftliche Informationen (SOWI). 4: 293-304. Merkel, Wolfgang (1994b). “Restriktionen und Chancen demokratischer Konsolidierung in postkommunistischen Gesellschaften. Ostmitteleuropa im Vergleich”. Berliner Journal für Soziologie. 4: 463484.

456

Merkel, Wolfgang (1996a). “Struktur oder Akteur, System oder Handlung: Gibt es einen Königsweg in der sozialwissenschaftlichen Transformationsforschung”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Ansätze und Konzeptionen. Opladen (2. izd.), 303-332. Merkel, Wolfgang (1996b). “Theorien der Transformation: Die demokratische Konsolidierung postautoritärer Gesellschaften”. U: Beyme, Klaus von, Offe, Claus (ur.). Politische Theorien in der Ära der Transformation, PVS-Sonderheft 25. Opladen, 30-58. Merkel, Wolfgang (1996c). “Institutionalisierung und Konsolidierung der Demokratien in Ostmitteleuropa”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 73-112. Merkel, Wolfgang (1997a). “Die Rolle von Eliten und Massen beim Übergang von autokratischen zu demokratischen Herrschaftssystemen”. U: Wielgohs, Jan, Wiesenthal, Helmut (ur.). Einheit und Differenz. Die Transformation Ostdeutschlands in vergleichender Perspektive. Berlin, 8-32. Merkel, Wolfgang (1997b). “Parteien und Parteiensysteme im Transformationsprozeß: ein interregionaler Vergleich”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozeß. Opladen, 337-372. Merkel, Wolfgang (1999a). Systemtransformation. Opladen. Merkel, Wolfgang (1999b). “Defekte Demokratien”. U: Merkel, Wolfgang, Busch, Andreas (ur.). Demokratie in Ost und West. Festschrift für Klaus von Beyme. Frankfurt na Majni, 361-381. Merkel, Wolfgang (ur.) (2000). Systermwechsel. Sv. 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen. Merkel, Wolfgang (2001). “Soziale Gerechtigkeit und die Reform des Sozialstaats”. U: Gräser, Marcus, Lammert, Christian, Schreyer, Söhnke (ur.). Staat, Nation, Demokratie, Traditionen und Perspektiven moderner Gesellschaften – Festschrift für Hans-Jürgen Puhle. Göttingen, 77-93. Merkel, Wolfgang (2003a). Demokratie in Asien. Ein Kontinent zwischen Diktatur und Demokratie. Bonn. Merkel, Wolfgang (2003b). “Religion, Fundamentalismus und Demokratie”. U: Schluchter, Wolfgang (ur.). Fundamentalismus, Terrorismus, Krieg. Weilerwist, 61-85. Merkel, Wolfgang (2004a). “Totalitäre Regimes”. U: Hannah-Arendt-Institut für Totalitarismusforschung Dresden (ur.). Totalitarismus und Demokratie. Zeitschrift für Internationale Diktaturund Freiheitsforschung/Totalitarianism and Democracy. An International Journal Special Study of Dictatorship and Liberty. 1/2: 183-201. Merkel, Wolfgang (2004b). “Embedded and Defective Democracies”. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. (11) 5: 33-58.

457

Merkel, Wolfgang (2005). “Schlüsselsequenzen der Transformation”. U: Bertelsmann Stiftung (ur.). Bertelsmann Transformation Index 2006 – Auf dem Weg zur marktwirtschaftlichen Demokratie. Gütersloh, 66-82. Merkel, Wolfgang (2007a). “Diktatur”. U: Fuchs, Dieter, Roller, Edeltraud (ur.). Lexikon Politik. Hundert Grundbegriffe. Stuttgart, 47-49. Merkel, Wolfgang (2007b). “Gegen alle Theorie? Die Konsolidierung der Demokratie in Ostmitteleuropa”. Politische Vierteljahresschrift (PVS). (48) 3: 413-433. Merkel, Wolfgang (2007c): “Embedded and Defective Democracies”. U: Hadiwinata, Bob S., Schuck, Christoph (ur.). Democracy in Indonesia. The Challenge of Consolidation. Baden-Baden: Nomos, 31-63. Merkel, Wolfgang (2008). “Democracy through War?”. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 487509. Merkel, Wolfgang (2009). Systemtransformation. (2. nadopunjeno izdanje) Wiesbaden. Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.) (1996). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen. Merkel, Wolfgang, Stiehl, Volker (1997). “Das politische System Portugals”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 589-618. Merkel, Wolfgang, Lauth, Hans-Joachim (1998). “Systemwechsel und Zivilgesellschaft: Welche Zivilgesellschaft braucht die Demokratie?” Aus Politik und Zeitgeschichte. B 6-7: 3-12. Merkel, Wolfgang, Puhle, Hans-Jürgen (1999). Von der Diktatur zur Demokratie. Transformationen, Erfolgsbedingungen, Entwicklungspfade. Opladen. Merkel, Wolfgang, Croissant, Aurel (2000). “Formale und informale Institutionen in defekten Demokratien”, Politische Vierteljahresschrift. (PVS) 1: 3-30. Merkel, Wolfgang, Puhle, Hans-Jürgen, Croissant, Aurel, Eicher, Claudia, Thiery, Peter (2003). Defekte Demokratie. Sv. 1: Theorie. Opladen. Merkel, Wolfgang, Croissant, Aurel (2004). “Conclusion: Good and Defective Democra-cies”. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. (11) 5: 199-213. Merkel, Wolfgang, Puhle, Hans-Jürgen, Croissant, Aurel, Thiery, Peter (2006). Defekte Demokratie. Sv. 2: Regionalanalysen. Wiesbaden. Meyer, Thomas (2005). Theorie der sozialen Demokratie. Wiesbaden. Michels, Robert (1930). Italien von heute. Politik, Kultur, Wirtschaft. Zürich i Leipzig. Mietzner, Marcus (1999). “From Soehrto to Habibie: The Indonesian Armed Forces and Political Islam during the Transition”. U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 65-105.

458

Mill, John Stuart (1872). Betrachtungen über Repräsentativ-Regierung. Sabrani radovi Sv. 8. Leipzig. Molinelli, Guillermo, Palanza, Valeria, Sin, Gisela (1999). Congreso, Presidencia y Justicia en Argentina. Buenos Aires. Mols, Manfred (1983). Mexiko im 20. Jahrhundert. Politisches System, Regierungsprozeß und politische Partizipation. Paderborn, München, Beč i Zürich. Mols, Manfred (1996a). “Politische Transformation in Mexiko”. U: Hofmeister, Wilhelm, Thesing, Josef (ur.). Der Wandel politischer Systeme in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 229-277. Mols, Manfred (1996b). “Über den Export von Demokratie”. U: Stammen, Theo, Oberreuther, Heinrich, Mikat, Paul (ur.). Politik − Bildung − Religion. Paderborn, München, Beč i Zürich, 453-462. Mols, Manfred, Tobler, Hans Werner (1976). Mexiko. Die Institutionalisierte Revolution. Köln. Mommsen, Hans (1971). “Nationalsozialismus”. U: Sowjetsystem und demokratische Gesellschaft. Sv. 4. Freiburg, 695-713. Mommsen, Margareta (ur.) (1992). Nationalismus in Osteuropa. München. Mommsen, Margareta (1999). “Das ‘System Jelzin’ – Struktur und Funktionsweise des russischen ‘Superpräsidentialismus’”. U: Merkel, Wolfgang, Busch, Andreas (ur.). Demokratie in Ost und West. Festschrift für Klaus von Beyme. Frankfurt na Majni, str. 290-309. Mommsen, Margareta (2004): „“. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). (2004): Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 373-428. Montero, José R., Morlino, Leonardo (1995). “Legitimacy and Democracy in Southern Europe”. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jürgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 231-260. Montesquieu, Charles de (1965, 1748). Vom Geist der Gesetze. Predgovor napisao, izabrao i preveo Kurt Weigand. Stuttgart. Moore, Barrington (1969). Soziale Ursprünge von Diktatur und Demokratie. Frankfurt na Majni. Moore, Mick (1995). “Democracy and Development in Cross-National Perspective: A New Look at the Statistics”. Democratization. (2) 2: 119. Morales, José Luis, Calada, Juan (1981). La alternativa militar: el golpismo después de Franco. Madrid. Morlino, Leonardo (1995). “Political Parties and Democratic Consolidation in Southern Europe”. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jürgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 315-388. Morlino, Leonardo (1998). Democracy between Consolidation and Crisis. Oxford. Morlino, Leonardo (2004). “What is a ‘Good’ Democracy?”. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization:

459

Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. (11) 5: 10-32. Morlino, Leonardo, Montero, José R. (1995). “Legitimacy and Democracy in Southern Europe”. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jürgen (ur.). Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 231-260. Morris, Stephen D. (1991). Corruption and Politics in Contemporary Mexico. Tuscaloosa i London. Mouzelis, Nicos (1978). Modern Greece: Facets of Underdevelopment. London. MPR (Majelis Permusyawaratan Rakyat) (2001). Third Amendment to the 1945 Constitution of the Republic of Indonesia, 7th Plenary Session of the MPR (2nd continuation) on 9 November 2001 during the Annual Session of the MPR, Jakart, (http.//confinder.richmond.edu/Indonesia_third_amend.html; 14.08.2002). Müller, Harald, Wolff, Jonas (2006). “Democratic Peace: Many Data, Little Explanation?”. U: Geiss, Anna, Brock, Lothar, Müller, Harald (ur.). Democratic Wars. Looking at the Dark Side of Democratic Peace. London, 41-73. Müller, Sven-Uwe (1997). Konzeptionen der Menschenrechte im China des 20. Jahrhunderts. Hamburg. Müller-Rommel, Ferdinand, Fettelschoss, Katja, Harfst, Philipp (2004). “Party government in Central Eastern European democracies: A data collection (1990-2003)”. European Journal of Political Research. (43) 6: 869-893. Muno, Wolfgang (1997). Die politische Dynamik ökonomischer Reformen. Mainz. Muno, Wolfgang (2004). “Öl und Demokratie – Venezuela im 20. Jahrhundert”. U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chávez – Aufbruch oder Niedergang?. Frankfurt na Majni, 11-34. Muno, Wolfgang, Thiery, Peter (2002). “Defekte Demokratien in Südamerika”. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rüb, Friedbert W. (ur.). Demokratie und Staatlichkeit. Systemwechsel zwischenStaatsreform und Staatskollaps. Opladen, 283-307. Muravshik, Joshua (1991). Exporting Democracy: Fulfilling America’s Destiny. Washington, DC: American Enterprise Institute Press. Mußgnug, Reinhard (1987). “Zustandekommen des Grundgesetzes und Entstehen der Bundesrepublik Deutschland”. U: Isensee, Josef, Kirchhof, Paul (ur.). Handbuch des Staatsrechts der Bundesrepublik Deutschland. Sv. I. Heidelberg, paragraf 6. Nakamura, Masanori (1994). “Democratization, Peace, and Economic Development in Occupied Japan, 1945-1952”. U: Friedman, Edward (ur.). The Politics of Democratization: Generalizing East Asian Experiences. Boulder, CO, 61-78. National Statistical Office Republic of Korea (1995). Korea Statistical Yearbook 1994. Seoul.

460

Neher, Clark D. (1994). “Asian Style Democracy”. Asian Survey. (43) 11: 949961. Neher, Clark D., Marlay, Ross (1995). Democracy and Development in Southeast Asia: the Winds of Change. Boulder i Oxford. Neumann, Siegmund (1942). Permanent Revolution. New York. Newman, Edward (2004). “UN Democracy Promotion: Comparative Advantages and Constraints”. U: Newman, Edward, Rich, Roland (ur.). The UN Role in Promoting Democracy. Between Ideals and Reality. Tokio, New York i Paris: United Nations University Press, 188-207. Nikitinski, Leonid (1997). “Interview with Boris Ebzeev, Justice of the Russian Constitutional Court”. East European Constitutional Review. (6) 1: 8385. Nino, Carlos S. (1992). Un país al margen de la ley. Buenos Aires. Nohlen, Dieter (1986). “Militärregime und Redemokratisierung in Lateinamerika”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 9: 3-16. Nohlen, Dieter (1988). “Mehr Demokratie in der Dritten Welt?” Aus Politik und Zeitgeschichte. 25-26: 3-18. Nohlen, Dieter (1992). “Präsidentialismus und Parlamentarismus in Lateinamerika”. Lateinamerika Jahrbuch 1992. Frankfurt na. Majni, 8699. Nohlen, Dieter (1993). “Politische Reform ‚á la mexicana’ – Zur mexikanischen Wahlreform”. U: Sevilla, Rafael, Azuela, Arturo (ur.). Mexiko. Die institutionalisierte Revolution. Unkel i Bad Honnef, 195206. Nohlen, Dieter (2003). El contexto hace la diferencia: Reformas institucionales y el enfoque histórico-empírico. Mexico. Nohlen, Dieter (2004). Wahlrecht und Parteiensystem. Opladen (5. izdanje). Nohlen, Dieter, Nuschler, Franz (ur.) (1992/93). Handbuch der Dritten Welt, Sv. 2-8. Bonn. Nohlen, Dieter, Hildenbrand, Andreas (1992). Spanien: Wirtschaft, Gesellschaft, Politik, Opladen. Nohlen, Dieter, Kasapović, Mirjana (1996). Wahlsysteme und Systemwechsel in Osteuropa, Opladen. Nohlen, Dieter, Grotz, Florian, Hartmann, Christof (ur.) (2001). Elections in Asia and the Pacific. A Data Handbook, Sv. 2. Oxford. Nolte, Detlev (1996). “Südamerika: Reinstitutionalisierung und Konsolidierung der Demokratie”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 287-314. Nolte, Ernst (1966). Die faschistischen Bewegungen. München. North, Douglass C. (1990). Institutions, Institutional Change and Economic Performance. Cambridge. Nuzzi O’Shaughnessy, Laura, Dodson, Michael (1999). “Political Bargaining and Democratic Transition: A Comparison of Nicaragua and El Salvador”. Journal of Latin American Studies. (31): 99-127.

461

Obando, Enrique (1999). “Fujimori y las Fuerzas Armadas”. U: Crabtree, John, Thomas, Jim (ur.). El Perú de Fujimori. Lima, 353-378. Ockey, James (2001). “Thailand. The Struggle in Redifne Civil-Military Relations”. U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 187-209. O’Donnell, Guillermo (1973a). Modernization and BureaucraticAuthoritarianism. Berkeley. O’Donnell, Guillermo (1973b). “An Impossible ‘Game’: Party Competition in Argentina, 1955-1966”. U: O’Donnell, Guillermo (ur.). Modernization and Bureaucratic-Authoritarianism: Studies in South American Politics. Berkeley, 166-200. O’Donnell, Guillermo (1994). “Delegative Democracy”. Journal of Democracy. (5) 1: 55-70. O’Donnell, Guillermo (1999). “On the Fruitful Convergences of Hirschman’s ‘Exit, Voice, and Loyalty and Shifting Involvements’: Reflections from the Recent Argentine Experience”. U: O’Donnell, Guillermo. Counterpoints. Selected Essays on Authoritarianism and Democratization. Notre Dame, 63-79. O’Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C. (1986). Transition from Authoritarian Rule. Tentative Conclusions about Uncertain Democracies. Baltimore. OECD (1993). Economic Outlook. (53) June. Paris. OECD (1996). Economic Surveys, the Czech Republic. Paris. Offe, Claus (1991). “Das Dilemma der Gleichzeitigkeit. Demokratisierung und Marktwirtschaft in Osteuropa”. Merkur. (45) 4: 279-292. Offe, Claus (1994). Der Tunnel am Ende des Lichts. Frankfurt na Majni. Offe, Claus (1996). “Designing Institutions for East European Transitions”. U: Goodin, Robert (ur.). The Theory of Institutional Design. Cambridge, 199-226. Offe, Claus (1997). “Die politische Innenseite der Konsolidierung”. U: Wielgohs, Jan, Wiesenthal, Helmut (ur.). Einheit und Differenz. Die Transformation Ostdeutschlands in vergleichender Perspektive. Berlin, 214-220. Offe, Claus (ur.) (2003). Die Demokratisierung der Demokratie. Diagnosen und Reformvorschläge, Frankfurt na Majni. Olson, Mancur (1968). Die Logik des kollektiven Handelns. Tübingen. Orathai, Kokpol (2002). “Electoral Politics in Thailand”. U: Croissant, Aurel, Bruns, Gabriele, John, Marei (ur.). Electoral Politics in Southeast & East Asia. Singapur, 277-321. Orend, Brian (2000). War and International Justice: A Kantian Perspective. Waterloo, Ontario. Osiatynski, Wiktor (1997). “ “. East European Constitutional Review. 2: 66-75. Otero, Gerardo (ur.) (2004). Mexico in Transition: Neoliberal Globalism, the State and Civil Society. New York. Ottaway, Marina (2003). “Promoting Democracy after Conflict: The Difficult Choices”. International Studies Perspectives. (4): 314–322.

462

Paik, Young Chul (1994). “Political Reform and Democratic Consolidation in Korea”. Korea & World Affairs. (18) 4: 730-748. Palermo, Vicente, Novaro, Marcos (1996). Política y poder en el gobierno de Menem. Buenos Aires. Palomino, Héctor (2002). “Die Beziehungen zwischen Gewerkschaften, Unternehmern und Staat: Akteure und Spielregeln im Wandel”. U: Birle, Peter, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem – Bilanz und Perspektiven. Frankfurt na Majni, 243-278. Panebianco, Angelo (1988). Political Parties: Organization and Power. Cambridge: Cambridge University Press. Panitan, Wattanayagorn (1998). “Thailand”. U: Singh, Ravinder Pal (ur.). Arms Procurement Decision Making. Vol. 1: China, India, Israel, Japan, South Korea and Thailand. New York, 212-241. Park, Chan Wook (1996). The National Assembly in the Consolidation of Korean Democracy. Paper delivered at the Duke Conference on Democatic Institutions in East Asia, Durham, NC, 8.-9. November 1996. Park, Chan Wook (1998). “The Organisation and Workings of Committees in the Korean National Assembly”. Journal of Legislative Studies. (4) 1: 206-224. Park, Chan Wook (2000). “Legislative-Executive Relations and Legislative Reforms”. U: Diamond, Larry, Shin, Doh Chull (ur.). Institutional Reform and Democratic Consolidation in Korea. Stanford, 73-97. Park, Jai Chang (1999). “Functional Locus of the Annual Auditing of the Executive by the Korean National Assembly”. International Review of Public Administration. (4) 2: 79-95. Parsons, Talcott (1951). The Social System. New York. Parsons, Talcott (1969a). “Das Problem des Strukturwandels: eine theoretische Skizze”. U: Zapf, Wolfgang (ur.). Theorien des sozialen Wandels. Köln i Berlin, 35-54. Parsons, Talcott (1969b). “Evolutionäre Universalien der Gesellschaft”. U: Zapf, Wolfgang (ur.). Theorien des sozialen Wandels. Köln i Berlin, 5574. Pasquino, Gianfranco (1980). Crisi dei partiti e governabilità. Bologna. Pasquino, Gianfranco (1982). Degenerazioni dei partiti e riformi istitutionali. Roma i Bari. Pasquino, Gianfranco (1986). “The Demise of the First Fascist Regime and Italy’s Transition to Democracy: 1943-1948”. U: O’Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 45-70. Pasquino, Gianfranco (1995). “Executive-Legislative Relations in Southern Europe”. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jürgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation in Southern Europe in Comparative Persepctive. Baltimore, 261-283. Pasuk, Phongpaichit, Baker, Chris (1997a). Thailand. Economy and Politics. Oxford.

463

Pasuk, Phongpaichit, Baker, Chris (1997b). “Power in Transition: Thailand in the 1990s”. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 21-42. Paxton, Pamela, Morishima, Rumi (2005). Does Democracy Aid Promote Democracy?. The John Glenn Institute for Public Service and Public Policy, Ohio State University. Pearce, Jenny (1981). Under the Eagle: U.S. Intervention in Central America and the Caribbean. London. Peeler, John (1998). Building Democracy in Latin America. Boulder i London. Peetz, Peter (2001). Neopopulismus in Lateinamerika. Die Politik von Alberto Fujimori (Peru) und Hugo Chávez (Venezuela) im Vergleich. Hamburg. Pei, Minxin (1998a). “Democratization in the Greater China Region”. Access Asia Review. (1) 2: 5-40. Pei, Minxin (1998b). “The Fall and Rise of Democracy in East Asia”. U: Diamond, Larry, Plattner, Marc F. (ur.). Democracy in East Asia. Baltimore, 57-79. Pempel, T. J. (1982). “Corporatism without Labor?” U: Gerhard Lehmbruch, Schmitter, Philippe C. (ur.). Patterns of Corporatist Policy-Making. Beverly Hills, ??-??. Peou, Sorpong (2006). “From the Battlefield into the State: Post-UNCTAC Political Violence and the Limits of Peacebuilding”. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate, Kneip, Sascha (ur.). The Politics of Death. Political Violence in Southeast Asia. Münster, 283-317. Péréz Diaz, Victor (1987). El retorno de la sociedad civil. Madrid. Perthes, Volker, Schlumberger, Oliver (2007). “Regionale Ordnung, politische Reformen und die Rolle externer Akteure im Vorderen Orient”. U: Holger, Albrecht (ur.). Politik, Wirtschaft und Gesellschaft im Vorderen Orient. Baden-Baden: Nomos, 23–42. Petersen, Jens (1995). “Die Entstehung des Totalitarismusbegriffs in Italien”. U: Jesse, Eckhard (ur.). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn, 95117. Pfetsch, Frank R. (1990). Ursprünge der Zweiten Republik. Prozesse der Verfassungsgebung in den Westzonen. Opladen. Pfetsch, Frank R. (1995). Entwicklung und Evaluation. Empirische Dimensionen des Politischen. Darmstadt. Pickel, Gert (2001). “Legitimität von Rechtsstaat und Demokratie in den osteuropäischen Transitionsstaaten 10 Jahre nach dem Umbruch”. U: Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.). Rechtsstaat und Demokratie. Theoretische und empirische Studien zum Recht in der Demokratie. Wiesbaden, 299-326. Pickel, Susanne, Pickel, Gert (2006). Politische Kultur- und Demokratieforschung – Grundbegriffe, Theorien, Methoden. Wiesbaden. Pierson, Paul (2000). “Increasing Returns, Path Dependence and the Study of Politics”. American Political Science Review. (94) 2: 251-267. Pinto, António Costa (1992). O Salazarismo e o Fascismo Europeu. Lisabon.

464

Pinto, Mario (1990). “Trade Union Action and Industrial Relations in Portugal”. U: Baglioni, Guido, Crouch, Colin (ur.). European Industrial Relations. London, Newbury Park i New Dehli, 243-264. Pion-Berlin, David (1985). “The Fall of Military Rule in Argentina: 19761983”. Journal of Interamerican Studies and World Affairs. (27) 2: 5576. Plakans, Andrejs (1997). “Democratization and Political Partizipation in Postcommunist Societies: The Case of Latvia”. U: Dawisha, Karen, Parrott, Bruce (ur.). The Consolidation of Democracy in East-Central Europe. Cambridge, 245-289 Plasser, Fritz, Ulram, Peter A., Waldrauch, Harald (1997). Politischer Kulturwandel und demokratische Konsolidierung in Ost-Mitteleuropa: Theorien und Trends. Opladen. Poggi, Gianfranco (1978). The Development of the Modern State. A sociological introduction. Stanford. Pohl, Manfred (1994). “Das Regierungssystem”. U: Mayer, Hans Jürgen, Pohl, Manfred (ur.). Länderbericht Italien. Bonn, 72-79. Pohl, Manfred (1994a). “Die politischen Parteien”. U: Mayer, Hans Jürgen, Pohl, Manfred (ur.). Länderbericht Japan. Bonn, 54-66. Pollack, Detlev (1990). “Das Ende einer Organisationsgesellschaft. Systemtheoretische Überlegungen zum gesellschaftlichen Umbruch in der DDR”. Zeitschrift für Soziologie. 19: 292-307. Pretzell, Klaus A. (1994a). “Grundlagen der Demokratie in der Verfassung Thailands (Dio 1)”. Südostasien aktuell. (Siječanj): 4-69. Pretzell, Klaus A. (1994b). “Grundlagen der Demokratie in der Verfassung Thailands (Dio 2)”. Südostasien aktuell. (Svibanj): 229-254. Preuß, Ulrich K. (1995). “Patterns of Constitutional Evolution and Change in Eastern Europe”. U: Hesse, Joachim J., Johnson, Nevil (ur.). Constitutional Policy and Change in Europe. Oxford: Oxford University Press, 95-126. Preuß, Ulrich K. (2000). “Der Kosovo-Krieg, das Völkerrecht und die Moral”. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Völkerrecht. Frankfurt na Majni, 115-137. Pridham, Geoffrey (ur.) (1984). The New Mediterranean Democracies: Regime Transition in Spain, Greece and Portugal. London. Pridham, Geoffrey (1995). “The International Context of Democratic Consolidation: Southern Europe in Comparative Perspective”. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jürgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 166-203. Priller, Eckhard (2006). “Zivilgesellschaftliches Engagement in Europa”. U: Alber, Jens, Merkel, Wolfgang (ur.). Europas Osterweiterung: Das Ende der Vertiefung. WZB-Jahrbuch 2005. Berlin, 135-158. Przeworski, Adam (1986). “Some Problems in the Study of the Transition to Democracy”. U: O’Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C.,

465

Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Comparative Perspectives. Baltimore, 47-63. Przeworski, Adam (1988). “Democracy as a Contingent Outcome of Conflicts”. U: Elster, Jon, Slagstad, Rune (ur.). Constitutionalism and Democracy. Cambridge, 59-80. Przeworski, Adam (1991). Democracy and the Market. Political and Economic Reforms in Eastern Europe and Latin America. Cambridge. Przeworski, Adam (1992). “The Games of Transition”. U: Mainwairing, Scott, O’Donnell, Guillermo, Valenzuela, J. Samuel (ur.). Issues in Democratic Consolidation: The New South American Democracies in Comparative Perspective. Notre Dame, 105-152. Przeworski, Adam (ur.) (1995). Sustainable Democracy. Cambridge. Przeworski, Adam, Teune, Henry (1970). The Logic of Comparative Social Inquiry. New York. Przeworski, Adam, Alvarez, Michael, Cheibub, José Antonio, Limongi, Fernando (1996). “What Makes Democracies Endure?”. Journal of Democracy. (7) 1: 39-55. Przeworski, Adam, Limongi, Fernando (1997). “Modernization. Theories and Facts”. World Politics. (49) 1: 155-183. Przeworski, Adam, Alvarez, Michael E., Cheibub, José Antonio, Limongi, Fernando (2000). Democracy and Development. Political Institutions and Well-Being in the World, 1950-1990. Cambridge. Puhle, Hans-Jürgen (1994). “Transitions, Demokratisierung und Transformationsprozesse in Südeuropa”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Ansätze und Konzeptionen. Opladen, 173194. Puhle, Hans-Jürgen (1995a). “Autoritäre Regime in Spanien und Portugal. Zum Legitimationsbedarf der Herrschaft Francos und Salazars”. U: Saage, Richard (ur.). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfähigkeit der Demokratie. Berlin, 191-205. Puhle, Hans-Jürgen (ur.) (1995b). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 166-203. Puhle, Hans-Jürgen (1997). “Politische Parteien und demokratische Konsolidierung in Südeuropa”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozeß. Opladen, 143-170. Puhle, Hans-Jürgen (2002). Staaten, Nationen und Regionen in Europa. Beč. Putnam, Robert D. (1993). Making Democracy Work. Civic Tradition in Modern Italy. Princeton. Putnam, Robert D. (1995). “Bowling Alone”. Journal of Democracy. (6) 1: 6578. Putnam, Robert D. (2001). Gesellschaft und Gemeinsinn. Sozialkapital im internationalen Vergleich. Gütersloh. Pye, Lucian W. (1996). “Money Politics and Transitions to Democracy in East Asia”. Asian Survey. (27) 3: 213-238.

466

Quaisser, Wolfgang (1997). “Strategieansätze und Ergebnisse des Übergangs der mittel- und osteuropäischen Länder zur Marktwirtschaft”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 44-45: 3-15. Quigley, Kevin F. F. (1996). “Towards Consolidating Democracy: The Paradoxial Role of Democracy Groups in Thailand”. Democratization. (3) 3: 264-286. Rae, Douglas (1968). “A Note on the Fractionalization of Some European Party Systems”. Comparative Political Studies. 1: 413-418. Ramos, Elias T. (1990). Dualistic Unionism and Industrial Relations. Quezon City. Raun, Tovio U. (1997). “Democratization and Political Development in Estonia, 1987-96”. U: Dawisha, Karen, Parrott, Bruce (ur.). The Consolidation of Democracy in East-Central Europe. Cambridge, 334374. Rawls, John (1971). A Theory of Justice. Cambridge. Rawls, John (1993). Political Liberalism. New York. Rawls, John (2002). Das Recht der Völker. Berlin i New York. Reetz, Axel (1995). “Wahlen im Baltikum seit 1990. Parlamente in den Paradoxien der Selbstbestimmung”. U: Steffani, Winfried, Thaysen, Uwe (ur.). Demokratie in Europa: Zur Rolle der Parlamente, Zeitschrift für Parlamentsfragen. Sonderband 1. Opladen, 300-323. Reiber, Tatjana (2008). “Instrumente der Demokratieförderung: Wer, wann, wie? Eine Strukturierung von Erfolgsbedingungen“. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 213–234. Reichel, Peter (1981). Politische Kultur der Bundesrepublik. Opladen. Reinecke, Gerd (1994). “Thailand – die gefährdete Demokratie”. U: Schubert, Gunter, Tetzlaff, Rainer, Vennewald, Werner (ur.). Demokratisierung und politischer Wandel. Theorie und Anwendung des Konzeptes der strategischen und konfliktfähigen Gruppen (SKOG). Münster i Hamburg, 215-262. Reinecke, Gerhard, Sander, Ingvar (2000). “Thailands Demokratisierung: Ein Schaubild in vielen Akten”. U: Reinecke, Gerhard, Sander, Ingvar (ur.). Thailand: Aktuelle Wandlungsprozesse in Politik, Wirtschaft, Umwelt und Gesellschaft. Hamburg, 21-73. Reisman, W. Michael (1990). “Sovereignty and Human Rights in Contemporary International Law”. American Journal of International Law. 84: 866-876. Reitz, John (1997). “Constitutionalism and the Rule of Law”. U: Grey, Robert D. (ur.). Democratic Theory and Post-communist Change. London i New York, 111–143. Rich, Roland, Newman, Edward (2004). “Introduction: Approaching democratization policy”. U: Newman, Edward, Rich, Roland (ur.). The UN Role in Promoting Democracy. Between Ideals and Reality. Tokio, New York i Paris: United Nations University Press, 3-31. Richardson, Bradley M. (1975). The Political Culture of Japan. Berkeley.

467

Richter, Solveig (2008). “Fluch oder Segen? Wirkungsmechanismen politischer Konsitionalität in den Demokratisierungsprozessen Osteuropas”. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 147–168. Riedinger, Jeffrey (1994). “The Philippines in 1993: Halting Steps toward Liberalization”. Asian Survey. (34) 2: 139-146. Riedinger, Jeffrey (1995a). Agrarian Reform in the Philippines. Democratic Transition and Redistributive Reform. Stanford. Riedinger, Jeffrey (1995b). “The Philippines in 1994: Renewed Growth and Contested Reforms”. Asian Survey. (35) 2: 209-216. Rigger, Shelley (1996). “Mobilisational Authoritarianism and Political Opposition in Taiwan”. U: Rodan, Garry (ur.). Political Opposition in Industrialising Asia. London i New York, 300-323. Rigger, Shelley (2001). “The Democratic Progressive Party in 2000: Obstacles and Opportunities”. The China Quarterly. 168: 944-960. Riggs, Fred W. (1966). Thailand: The Modernization of a Bureaucratic Policy. Honolulu. Riker, William H. (1962). The Theory of Political Coalitions. New Haven. Risse, Thomas (2008). “Regieren in ‚Räumen begrenzter Staatlichkeit’: Zur Reisefähigkeit des Governance-Konzeptes”. U: Schuppert, Gunnar Folke, Zürn, Michael (ur.). Governance in einer sich wandelnden Welt. Wiesbaden (PVS-Sonderheft 41/2008), 149-170. Rittberger, Volker (1973). “Über sozialwissenschaftliche Theorien der Revolution − Kritik und Versuch eines Neuansatzes”. U: Beyme, Klaus von (ur.). Empirische Revolutionsforschung. Opladen, 39-80. Robinson, Geoffrey (2001). “Indonesia: On a New Course?” U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 226-256. Robinson, William I. (1996). Promoting Polyarchy: Globalisation, US Intervention, and Hegemony. Cambridge: Cambridge University Press. Rödel, Ulrich, Frankenberg, Günter, Dubiel, Helmut (1989). Die demokratische Frage. Ein Essay. Frankfurt na Majni. Rosato, Sebastian (2003). “The Flawed Logic of Democratic Peace Theory”. American Political Science Review. (97) 4: 585-602. Rosato, Sebastian (2005). “Explaining the Democratic Peace”. American Political Science Review. (99) 3: 467-472. Rose, Richard, Mishler, William, Haerpfer, Christian (1998). Democracy and Its Alternatives. Understanding Post-communist Societies. Baltimore. Rose, Richard, Shin, Doh Chull (1997). Koreans Evaluate Democracy: A New Korea Barometer Survey. Centre for the Study of Public Policy, University of Strathclyde, Glasgow. Rosen, Gary (ur.) (2005). The Right War? The Conservative Debate on Iraq. Cambridge. Rospigliosi, Fernando (2000). Montesinos y las Fuerzas Armadas: Cómo Controló Durante una Década las Instituciones Militares. Lima.

468

Rothstein, Bo (1996). “Political Institutions. An Overview”. U: Goodin, Robert E., Klingemann, Hans-Dieter (ur.). A New Handbook for Political Science. Oxford: Oxford University Press, 133–166. Rowen, Henry S. (1995). “The Tide Underneath the ‘Third Wave’”. Journal of Democracy. (6) 1: 52-64. RSSP Expert Institute (1995). “Lobbyism in Russia: Stages of a Long Road”. U: Segbers, Klaus, De Spiegeleire, Stephan (ur.). Post-Soviet Puzzles. Mapping the Political Economy of the Former Soviet Union. Vol. III. Baden-Baden, 77-122. Rubio, Luis (1998). “Coping with Political Change”. U: Kaufman Purcell, Susan, Rubio, Luis (ur.). Mexico under Zedillo. Boulder i London, 5-36. Rüb, Friedbert W. (1994). “Schach dem Parlament! Über semi-präsidentielle Regierungssysteme in einigen postkommunistischen Gesellschaften”. Leviathan. (22) 2: 260-292. Rüb, Friedbert W. (1996a). “Die Herausbildung politischer Institutionen in Demokratisierungsprozessen”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Ansätze und Konzeptionen. Opladen (2. izd.), 111-140. Rüb, Friedbert W. (1996b). “Zur Funktion und Bedeutung politischer Institutionen in Systemwechselprozessen. Eine vergleichende Betrachtung”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 37-72. Rüb, Friedbert W. (2000). “Von der zivilen zur unzivilen Gesellschaft. Das Beispiel des ehemaligen Jugoslawien”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5. Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 173202. Rüb, Friedbert W. (2001). Schach dem Parlament! Regierungssysteme und Staatspräsidenten in den Demokratisierungsprozessen Osteuropas. Wiesbaden. Rüb, Friedbert W. (2004). “Einleitung: Demokratisierung, Wohlfahrtsstaat”. U: Croissant, Aurel, Erdmann, Gero, Rüb, Friedbert (ur.). Wohlfahrtsstaatliche Politik in jungen Demokratien. Wiesbaden, 11-42. Rueschemeyer, Dietrich, Huber Stephens, Evelyn, Stephens, John (1992). Capitalist Development & Democracy. Cambridge. Rüland, Jürgen (1993). “Wahlen in Thailand − kein eindeutiges Votum für die Demokratie”. Asien. 46 (Siječanj): 60-67. Rüland, Jürgen (1996). “Theoretische, methodische und thematische Schwerpunkte der Systemwechselforschung in Asien”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Ansätze und Konzepte. Opladen (2. izd.), 271-302. Rüland, Jürgen (1998). Politische Systeme in Südostasien. Eine Einführung. Landsberg am Lech. Rüland, Jürgen (1999). “Janusköpfige Mittelschichten in Südostasien”. U: Becker, Bert, Rüland, Jürgen, Werz, Nikolaus (ur.). Mythos

469

Mittelschichten. Zur Wiederkehr eines Paradigmas der Demokratieforschung. Bonn. Rüland, Jürgen (2000). “Thailand: Finanzkrise und politische Transformation”. U: Dosch, Jörn, Faust, Jörg (ur.). Die ökonomische Dynamik politischer Herrschaft. Das pazifische Asien und Lateinamerika. Opladen, 189-213. Rüland, Jürgen, Jürgenmeyer, Clemens, Nelson, Michael H., Ziegenhain, Patrick (2005). Parliaments and Political Change in Asia. Singapur. Rummel, Rudolph J. (1983). “Libertarianism and International Violence”. Journal of Conflict Resolution. (27) 1: 27-71. Rummel, Rudolph J. (1994). “Focus on: Power, Genocide, and Mass Murder”. Journal of Peace Research. (31) 1: 1-10. Russett, Bruce M. (1993). Grasping the Democratic Peace: Principles for a Post-Cold-War. Princeton. Russett, Bruce M., Oneal, John (2001). Triangulating Peace: Democracy, Interdependence, and International Organizations. New York. Rustow, Dankwart A. (1970). “Transitions to Democracy”. Comparative Politics. 2: 337-363. Ruttkowski, Renate (1994). “Geschichte”. U: Mayer, Hans Jürgen, Pohl, Manfred (ur.). Länderbericht Japan. Bonn, 54-66. Ruutsoo, Rein, Siisiäinen, Marti (1996). “Restoring Civil Society in the Baltic States, 1988-1994”. U: Szabo, Máté (ur.). The Challenge of Europeanization in the Region: East Central Europe. Budapest, 419447. Saage, Richard (ur.) (1995). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfähigkeit der Demokratie. Berlin. Sahm, Astrid (1995a). “Kein politischer Frühling in Belarus. Das Scheitern der Parlamentswahlen im Mai 1995 und die Verselbständigungstendenzen der Exekutive”. Osteuropa. 11: 1021-1033. Sahm, Astrid (1995b). “Politische Konstruktionsversuche weißrussischer Identität”. Jahrbücher für Geschichte Osteuropas. (42) 4: 541-561. Sahm, Astrid (1997). “Schleichender Staatsstreich in Belarus. Hintergründe und Konsequenzen des Verfassungsreferendums im November 1996”. Osteuropa. 5: 475-487. Salinas Torre, Armando (2000). “Seguridad pública en la ciudad de México: crisis y políticas alternativas”. Diálogo y Debate. 12: 120-150. Same, Varayudej (1999). “Thailand’s Legal System and Business Law”. U: Tay, Alice (ur.). East Asia – Human Rights, Nation-Building, Trade. Baden-Baden, 538-598. Sánchez López, Francisco (2001). “Drei Jahre ‘Bolivarische Revolution’ in Venezuela: Trabajadores y empresarios unidos jamás serán vencidos”. Brennpunkt Lateinamerika. 24: 266. Sandschneider, Eberhard (1995). Stabilität und Transformation politischer Systeme. Opladen. Sandschneider, Eberhard (2001). “Taiwan”. U: Weidenfeld, Werner (ur.). Den Wandel gestalten − Strategien der Transformation. Sv. 2. Gütersloh, 362-385.

470

Sandschneider, Eberhard (2003). Externe Demokratieförderung. Theoretische und praktische Aspekte der Außenunterstützung von Transformationsprozessen. Gutachten für das Centrum für angewandte Politikforschung der Ludwig-Maximilian-Universität München, 10. Santiso, Carlos (2002). “Promoting Democracy by Conditioning Aid? Towards a More Effective EU Development Assistance”. Internationale Politik und Gesellschaft. 3: 107–133. Santos, Soliman M. Jr. (1997). “Parliamentary versus Presidential in the Philippines”. U: isti i dr.: ?? Quezon City, 11-48. Sarkees, Merideth Reid (2000). “The Correlates of War Data on War: An Update to 1997”. Conflict Management and Peace Science. (18) 1: 23144. Sartori, Giovanni (1976). Parties and Party Systems. Cambridge. Sartori, Giovanni (1992). Demokratietheorie. Darmstadt. Sartori, Giovanni (1994a). Comparative Constitutional Engineering. An Inquiry into Structures, Incentives and Outcomes. New York. Sartori, Giovanni (1994b). “Neither Presidentialism nor Parliamentarism”. U: Linz, Juan, Valenzuela, Arturo (ur.). The Failure of Presidential Democracy. Baltimore, 106-118. Sartori, Giovanni (1995). “Totalitarismus, Modellmanie und Lernen aus Irrtümern”. U: Jesse, Eckhard (ur.). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn, 538-556. Sato, Seizaburo (1989). “Institutionalization and Democracy in Japan”. U: Scalapino, Robert A., Sato, Seizaburo, Wanadi, Jusuf (ur.). Asian Political Institutionalization. Berkeley (2. izd.), 95-116. Schedler, Andreas (ur.) (2006). Electoral Authoritarianism: The Dynamics of Unfree Competition. Colorado: Lynne Rienner. Schelling, Thomas (1971). “Dynamic Models of Segregation”. Journal of Mathematical Sociology. 1: 143-186. Schienstock, Gerd, Traxler, Franz (1993). “Von der stalinistischen zur marktvermittelten Konvergenz? Zur Transformation der Struktur und Politik der Gewerkschaften in Osteuropa”. Kölner Hefte für Soziologie und Sozialpsychologie. 3: 484-506. Schlangen, Walter (1976). Die Totalitarismustheorie: Entwicklung und Probleme. Stuttgart. Schliewenz, Birgit (1997). “Das Parteiensystem Bulgariens”. U: Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 237-264. Schlumberger, Oliver (2008). Autoritarismus in der arabischen Welt. BadenBaden: Nomos. Schmidt, Gregory (1998). “Presidential Usurpation or Congressional Preference. The Evolution of Executive Decree Authority in Peru”. U: Carey, John M., Shugart, Matthew Soberg (ur.). Executive Decree Authority. Cambridge, 104-141. Schmidt, Manfred G. (1996). “Der Januskopf der Transformationsperiode. Kontinuität und Wandel der Demokratietheorien”. U: Beyme, Klaus

471

von, Offe, Claus (ur.). Politische Theorien in der Ära der Transformation, PVS-Sonderheft 25. Opladen, 182-210. Schmidt, Manfred G. (2005). Sozialpolitik in der DDR, Wiesbaden (3. izdanje). Schmidt, Manfred G. (2006). Demokratietheorien. Eine Einführung. Wiesbaden (3., prerađeno i prošireno izd.). Schmidt, Thomas (2004). “Das politische System Lettlands”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 111-142. Schmitt, Carl (1923). Die geistesgeschichtliche Lage des heutigen Parlamentarismus. Leipzig. Schmitt, Carl (1931). Der Hüter der Verfassung. Tübingen. Schmitt, Carl (1932). Legalität und Legitimität. München i Leipzig. Schmitt, Carl (1964, 1920). Die Diktatur. Von den Anfängen des souveränen Staatsgedankens bis zum proletarischen Klassenkampf. Berlin (3. izd.). Schmitter, Philippe C. (1974). “Still the Century of Corporatism?”. Review of Politics. (36) 1: 85-131. Schmitter, Philippe C. (1985). The Consolidation of Political Democracy in Southern Europe (and Latin America). Firenca (neobjavljeni rukopis). Schmitter, Philippe C. (1992). “Interest Systems and the Consolidation of Democracies”. U: Marks, Garry, Diamond, Larry (ur.). Reexamining Democracy: Essays in Honour of Seymour Martin Lipset. Thousand Oaks, CA i London, 156-181. Schmitter, Philippe C. (1995a). “Von der Autokratie zur Demokratie. Zwölf Überlegungen zur politischen Transformation”. Internationale Politik. (50) 6: 47-52. Schmitter, Philippe C. (1995b). “Organized Interests and Democratic Consolidation in Southern Europe”. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jürgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 231-260. Schmitter, Philippe C. (1997). “Exploring the Problematic Triumph of Liberal Democ-racy and Concluding with a Modest Proposal for Improving its International Impact”. U: Hadenius, Axel (ur.). Democracy’s Victory and Crisis. Cambridge, 297-308. Schmitter, Philippe C. (1999). “Organisierte Interessen und die Konsolidierung der Demokratie in Südeuropa”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Die Rolle von Verbänden im Transformationsprozeß. Opladen, 45-82. Schmitter, Philippe C. (2009). “Diagnosing and Designing Democracy in Europe”. U: Alonso, Sonía, Keane, John, Merkel, Wolfgang (ur.). The Future of Representative Democracy. Cambridge: Cambridge University Press (u tisku). Schmitter, Philippe C., Lehmbruch, Gerhard (ur.) (1979). Trends Toward Corporatist Intermediation. Beverly Hills i London. Schmitter, Philippe C., Schneider, Carsten Q. (2004). “Liberalization, Transition and Consolidation: Measuring the Components of

472

Democratization”. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change, Special Issue of Democratization. Abingdon, 59-90. Schneckener, Ulrich (ur.) (2006). Fragile Staatlichkeit, “States at Risk” zwischen Stabilität und Scheitern. Baden-Baden: Nomos. Schneider, Axel (1996). “Die Verfassungsreform in der Republik China auf Taiwan, 1990-1995 − Verlauf, Ergebnisse und beeinflussende Faktoren”. U: Schubert, Gunther, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 7-39. Schneider, Axel, Schubert, Gunther (1997). ”'Sind wir Chinesen oder Taiwanesen?' Taiwan im Konflikt konkurrierender nationaler und kultureller Identitäten“. Asien. (62): 46-68. Schneider, Eberhard (1995). “Politische und institutionelle Veränderungen in Rußland 1993-1995”. U: Bundesinstitut für ostwissenschaftliche und internationale Studien (ur.). Zwischen Krise und Konsolidierung. Gefährdeter Systemwechsel im Osten Europas. München i Beč, 40-51. Schneider, Eberhard (1997). “Begriffe und theoretische Konzepte zur politischen Transformation”. U: Bundesinstitut für ostwissenschaftliche und internationale Studien (ur.). Der Osten Europas im Prozeß der Differenzierung. München i Beč, 17-24. Schneider, Eberhard (2001). Das politische System der Russischen Föderation. Eine Einführung. Wiesbaden (2. izd.). Schonberger, Howard B. (1989). Aftermath of War. Americans and the Remaking of Japan, 1945-1952. Kent. Schraeder, Peter J. (2003). “The State of the Art in International Democracy Promotion: Results of a Joint European-North American Research Network”. Democratization. (10) 2: 21-44. Schramm, Hans-Joachim (1995). “Die Verfassung der Republik Belarus vom 30. März 1994”. Osteuropa-Recht. (41) 2: 134-158. Schröder, Hans-Henning (2001). “Mächte im Hintergrund: Die Rolle von ‚Familie’ und ‚Oligarchen’ im politischen Kräftespiel”. U: Höhmann, Hans-Hermann, Schröder, Hans-Henning (ur.). Russland unter neuer Führung: Politik, Wirtschaft und Gesellschaft am Beginn des 21. Jahrhunderts. Bonn, 67-77. Schröder, Wolfgang (2004). “Wandel und Kontinuität der Arbeitsbeziehungen in Mittel- und Osteuropa” (rukopis), aktualizirana verzija priloga u WSI-Mitteilungen. 1/2003: 51-59. Schubert, Gunter (1994). Taiwan − die chinesische Alternative: Demokratisierung in einem ostasiatischen Schwellenland (1986-1993). Hamburg. Schubert, Gunter (1996). “Faktionalismus, Abspaltung und konservative Rückzugsgefechte − Die KMT im Umbruch”. U: Schubert, Gunter, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 61-85. Schubert, Gunter (2006). “Riskante Nationsbildung in Taiwan”. Internationale Politik und Gesellschaft. 2: 85-101.

473

Schubert, Gunter, Thompson, Mark (1996). “Demokratische Institutionalisierung in Ost- und Südostasien: Verlaufsmuster und Perspektiven in Taiwan, Südkorea, Thailand und den Philippinen”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 381-417. Schuck, Christoph (2003). Der indonesische Demokratisierungsprozess. Politischer Neubeginn und historische Kontinuität. Baden-Baden. Schuck, Christoph (2006). “The End of the ‚New Order’ and Ethno-Religious Conflicts in Indonesia”. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate, Kneip, Sascha (ur.). The Politics of Death. Political Violence in Southeast Asia. Münster, 71-106. Schumpeter, Joseph A. (1950). Kapitalismus, Sozialismus und Demokratie. Bern. Schuschkewitsch, Stanislaus (1997). “Der Staatsstreich des Präsidenten von Weißrußland”. Frankfurter Allgemeine Zeitung od 24.01.1997. Schwartz, Adam (1999). A Nation in Waiting. Indonesia’s Search for Stability. Singapur. Schwarz, Hans-Peter (1981). “Die Ära Adenauer 1949-1957. Gründerjahre der Republik”. U: Bracher, Karl Dietrich, Eschenburg, Theodor, Fest, Joachim C., Jäckel, Eberhard (ur.). Geschichte der Bundesrepublik. Sv. 2. Wiesbaden. Scoppola, Pietro (1980). Gli anni della Costitutente fra politica e storia. Bologna. Scott, James M., Steele, Carie A. (2005). “Assisting Democrats or Resisting Dictators? The Nature and Impact of Democracy Support by the United States Endowment for Democracy, 1990-99”. Democratization. (12) 4: 439-460. Segert, Dieter (1996). “Institutionalisierung der Demokratie am balkanischen Rand Osteuropas”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 113-142. Segert, Dieter (1997). “Parteien und Parteiensysteme in der Konsolidierung”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozeß. Opladen, 57-100. Segert, Dieter (2002). Die Grenzen Osteuropas. Wiesbaden. Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.) (1996). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen. Segert, Dieter, Stöss, Richard (1997). “Entstehung, Struktur und Entwicklung von Parteiensystemen in Osteuropa nach 1989 − Eine Bilanz”. U: Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 379-428. Seifert, Wolfgang (1994). “Gewerkschaften heute: Existenzbedrohung durch Kooperation”. U: Mayer, Hans-Jürgen, Pohl, Manfred (ur.). Länderbericht Japan. Bonn, 107-114.

474

Sen, Amartya (1999). “Democracy as a Universal Value”. Journal of Democracy. (10) 3: 3-17. Sen, Amartya (2000). Ökonomie für den Menschen. Wege zur Gerechtigkeit und Solidarität in der Marktwirtschaft. München. Senghaas, Dieter (2000). “Recht auf Nothilfe.”. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Völkerrecht. Frankfurt na Majni, 99-114. Senghaas, Dieter (2004). Zum irdischen Frieden. Frankfurt na Majni. Seton-Watson, Hugh (1986). “Rußland und Osteuropa”. Propyläen Weltgeschichte. 10: 165-220. Shafir, Michal (1997). “Romania's Road to 'Normalcy'”. Journal of Democracy. (8) 2: 144-158. Share, Donald, Mainwaring, Scott (1984). “Transition Through Transaction: Democratization in Brazil and Spain”. U: Selcher, Wayne A. (ur.). Political Liberalization in Brazil: Dynamics, Dilemmas, and Future Prospects. Boulder, CO, 175-216. Shevtsova, Lilia (2003). Putin’s Russia. Washington, DC. Shiau, Chyuan-jeng (1999). “Civil Society and Democratization”. Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Taiwan: Implications for China. Houndmills i London, 101-116. Shifter, Michael (2006). “In Search of Hugo Chávez”. Foreign Affairs. (85) 3: 45-59. Shin, Doh Chull (1999). Mass Politics and Culture in Democratizing Korea. Oxford. Shin, Doh Chull (2002). “The Cultural Foundation of Korea Democracy: A Comparative Perspective on Popular Support for Democracy”. U: Kim, Young Rae, Lee, Hochul, Mah, In-sub (ur.). Redefining Korean Politics. Lost Paradigm and New Vision. Seoul, 291-331. Shin, Doh Chull (2003). “Democratic Governance in South Korea: The Perspectives of Ordinary Citizens and Their Elected Representatives”. Japanese Journal of Political Science. (4) 2: 215-240. Shin, Doh Chull, Shyu, Huoyan (1997). “Political Ambivalence in South Korea and Taiwan”. Journal of Democracy. (8) 3: 108-124. Shin, Doh Chull, Wells, Jason (2005). “Is Democracy the Only Game in Town?”. Journal of Democracy. (16) 2: 88-101. Shin, Do Chull, Jaechul, Lee (2006). “The Korean Democracy Barometer Surveys: Unraveling the Cultural and Institutional Dynamics of Democratization, 1997-2004”. Korea Observer. (37) 2: 237-276. Shin, Myungsoon (2000). Change and Continuity of Parliamentary Politics in Democratizating Korea. Paper presented at the 4th Korea-Britain Conference organized by Sheffield University’s Management School and Yonsei University’s Institute of East & West Studies, May 17-18, 2000 (šapirografirano). Shin, Myungsoon (2005). “South Korea: Citizens’ Confidence in Public Institutions”. U: Inoguchi, Takashi, Basanez, Miguel, Tanaka, Akihiko, Dadabaev, Timur (ur.). Values and Life Styles in Urban Asia. A Cross-

475

Cultural Analysis and Scorebook Based on the Asia Barometer Survey of 2003. Mexiko City, 57-76. Shin, Myungsoon (2006). “Confidence in Public Institutions and Democracy in South Korea”. Korea Observer. (37) 2: 277-304. Shugart, Matthew S. (1993). “Of Presidents and Parliaments”. East European Constitutional Review. (2) 1: 30-32. Shugart, Matthew S., Carey, John (1992). Presidents and Assemblies. Constitutional Design and Electoral Dynamics. Cambridge. Siavelis, Peter, Valenzuela, Arturo (1996). “Electoral Engineering and Democratic Stability: The Legacy of Authoritarian Rule in Chile”. U: Lijphart, Arend, Waisman, Carlos H. (ur.). Institutional Design in New Democracies. Boulder, CO, 77-99. Sidel, John T. (1999). Capital, Coercion and Crime. Bossim in the Philippines. Stanford. Siemers, Günter (1986). “Machtwechsel in den Philippinen: Ablauf, Faktoren, Zukunftsperspektiven”. Südostasien aktuell. (Ožujak): 183-213. Silva, Patricio (1991). “Technocrats and Politics in Chile. From the Chicago boys to the CIEPLAN monks”. Journal of Latin American Studies. 23/2: 385-410. Sima, Bruno (2000). “Die NATO, die UN und militärische Gewaltanwendung”. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Völkerrecht. Frankfurt na Majni, 9-50. Slantchev, Branislaw L., Alexandrova, Anna, Gartzke, Erik (2005). “Probabilistic Causality, Selection Bias, and the Logic of the Democratic Peace”. American Political Science Review. (99) 3: 459462. Small, Melvin, Singer, J. David (1976). “The War-proneness of Democratic Regimes, 1816-1965”. The Jerusalem Journal of International Relations. 1 (travanj): 50-69. Smutny, Pavel (1992). “Die Tschechoslowakei − eine Rückkehr zu sich selbst”. Aus Politik und Zeitgeschichte. 6: 24-35. Snyder, Richard (1998). “Paths out of Sultanistic Regimes: Combining Structural and Voluntarist Perspectives”. U: Chehabi, H.E., Linz, Juan J. (ur.). Sultanistic Regimes. Baltimore i London, 49-85 Social Weather Bulletin (1993). 13. Quezon City. Social Weather Bulletin (1994). 15/16. Quezon City. Social Weather Bulletin (1995a). 17. Quezon City. Social Weather Bulletin (1995b). 19/20. Quezon City. Sonntag, Heinz R. (2001). “Crisis and Regression: Ecuador, Paraguay, Peru, and Venezuela”. U: Garretón, Manuel Antonio, Newman, Edward (ur.). Democracy in Latin America. (Re)Constructing Political Society. Tokio, 126-157. Sontheimer, Kurt (1989). Grundzüge des politischen Systems der Bundesrepublik Deutschland. München (12. prerađeno izd.). Sowaidnig, Ina (1996). Die Unterstützung der Demokratie in Deutschland und Italien. Frankfurt na Majni i Berlin.

476

Staff, Ilse (1981). Lehren vom Staat. Baden-Baden. Staritz, Dietrich (1990). “Ursachen und Konsequenzen einer deutschen Revolution”. U: Der Fischer Weltalmanach: Sonderband DDR. Frankfurt na Majni. Stark, David (1990). “Privatization in Hungary: From Plan to Market or From Plan to Clan?” East European Politics and Societies. (4) 3: 351-392. Steen, Anton (1997). “The Baltic Elites after the Change of the Regime”. U: Best, Heinrich, Becker, Ulrike (ur.). Elites in Transition: Elite Research in Central and Eastern Europe. Opladen, 149-171. Steffani, Winfried (1979). Parlamentarische und präsidentielle Demokratie. Opladen. Steiner, Helmut, Tamás, Pal (ur.) (2005). The Business Elites of East-Central Europe. Berlin. Steinsdorff, Silvia von (1995). “Zur Verfassungsgenese der Zweiten Russischen und der Fünften Französischen Republik im Vergleich”. Zeitschrift für Parlamentsfragen. (26) 3: 486-504. Steinsdorff, Silvia von (2004). “Das politische System Weißrusslands”. U: Ismayr, Wolfgang (ur). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 429-468. Stepan, Alfred (1978). The State and Society. Peru in Comparative Perspective. Princeton. Stepan, Alfred (1986). “Paths Toward Redemocratization: Theoretical and Comparative Considerations”. U: O’Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule. Comparative Perspectives. Baltimore, 64-84. Stepan, Alfred, Skach, Cindy (1993). “Constitutional Frameworks and Democratic Consolidation: Parlamentarism versus Presidentialism”. World Politics. (46) 1: 1-22. Sternberger, Dolf (1990). Verfassungspatriotismus. Frankfurt na Majni. Storost, Ulrich (1990). “Das Ende der Übergangszeit. Erinnerungen an die verfassungsgebende Gewalt”. Der Staat. (29) 3: 321-331. Stöss, Richard, Segert, Dieter (1997). “Entstehung, Struktur und Entwicklung von Parteiensystemen in Osteuropa nach 1989 − Eine Bilanz”. U: Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 379-428. Stykow, Petra (1998). “Staat, Verbände und Interessengruppen in der russischen Politik”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Verbände im Transformationsprozeß. Opladen, 137-180. Stykow, Petra, Zotov, Sergej (1996). Funktionale Interessenvermittlung in der russischen Transformationsgesellschaft als Gegenstand wissenschaftlicher Analyse. Arbeitspapiere der Max-PlanckGesellschaft, AG Transformationsprozesse No. 5. Berlin. Suhrke, Astrid (2008). “Democratizing a Dependent State: The Case of Afghanistan”. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue

477

of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 630-648. Sulistyo, Hermawan (2002). “Electoral Politics in Indonesia: A Hard Way to Democracy”. U: Croissant, Aurel, Bruns, Gabi, John, Mareike (ur.). Electoral Politics in Southeast & East Asia. Singapur, 75-101. Sundhausen, Ulf (1982). The Road to Power: Indonesian Military Politics, 1945-1967. Kuala Lumpur i Oxford. Sunstein, Cass (1992). “Something Old, Something New”. East European Constitutional Review. (1) 1: 18-21. Surarchart, Bamrungsuk (1998). “Changing Patterns of Civil-Military Relations and Thailand's Regional Outlook”. U: Mares, David R. (ur.). CivilMilitary Relations. Building Democracy and Regional Security in Latin America, Southern Asia, and Central Europe. Boulder i Oxford, 187206. Surarchart, Bamrungsuk (1999). From Dominance to Power Sharing The Military and Politics in Thailand, 1973-1992. Neobjavljena doktorska disertacija, Columbia University. Suchit, Bunbonkarn (1996). “Elections and Democratization in Thailand”. U: Taylor, R. H. (ur.). The Politics of Elections in Southeast Asia. Cambridge, New York i Melbourne, 184-201. Suchit, Bunbonkarn (1997). “Thailands November 1996 Elections and Its Impact on Democratic Consolidation”. Democratization. (4) 2: 154-165. Sukhumbhand, Paribatra (1993). “State and Society in Thailand. How Fragile is the Democracy?” Asian Survey. (33) 9: 879-893. Surin, Maisrikrod (1992). Thailand’s Two General Elections in 1992: Democracy Sustained. Singapur. Surin, Maisrikrod, McCargo, Duncan (1997). “Electoral Politics: Commercialisation and Exclusion”. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 132-148. Sutherland, Sharon L. (1995). “The Problem of Dirty Hands in Politics: Peace in the Vegetable Trade”. Canadian Journal of Political Science. (28) 3: 479-507. Szabó, Máté (1993). “Die politische Entwicklung”. U: Brunner, Georg (ur.). Ungarn auf dem Weg der Demokratie. Bonn, 5-41. Szabó, Máté (1994). Ungarn auf dem Weg zur Demokratie. Bonn. Szoboszlai, György (ur.) (1992). Flying Blind. Emerging Democracies in EastCentral Europe. Budapest, 315-333. Tagle, Matías (ur.) (1992). La crisis de la democracia en Chile. Antecedentes y causas. Santiago de Chile. Tanaka, Martín (1998). Los espejismos de la democracia. El colapso del sistema de partidos en el Perú. Lima. Tanaka, Martín (1999). “Del movimientismo a la media-política: cambios en las relaciones entre la sociedad y la política en el Perú de Fujimori”. U: Crabtree, John, Thomas, Jim (ur.). El Perú de Fujimori. Lima, 411-436.

478

Tanaka, Martín (2005). “Peru 1980-2000: Chronicle of a Death Foretold? Determinism, Political Decisions, and Open Outcomes”. U: Hagopian, Frances, Mainwaring, Scott (ur.). The Third Wave of Democratization in Latin America: Advances and Setbacks. Cambridge, 261-288. Tate, C. Neal (1997). “Courts and the Breakdown and Re-creation of Philippine Democracy: Evidence from the Supreme Court’s Agenda”. International Social Science Journal. (152): 279-291. Taylor, Charles (1993). “Der Begriff der bürgerlichen Gesellschaft im politischen Denken des Westens”. U: Brumlik, Micha, Brunkhorst, Hauke (ur.). Gemeinschaft und Gerechtigkeit. Frankfurt na Majni, 117144. Teehankee, Julio C. (1999). Political Clan Reproduction in the 11th House of Representatives. Paper presented at the PPSA 1999 National Conference „Poverty in the Philippines: An Assessment“, July 23-24, UP, Diliman, Quezon City. Teehankee, Julio (2006). “Consolidation or Crisis of Clientelistic Democracy? The 2004 Synchronized Elections in the Philippines”. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate (ur.). Between Consolidation and Crisis: Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Münster, 215-276. Tezanos, José F., Cotarelo, Ramón, De Blas, Andrés (ur.) (1989). La Transición Democrática Espanola. Madrid. Thelen, Kathleen, Steinmo, Sven, Longstreth, Frank (ur.) (1992). Structuring Politics: Historical Institutionalism in Comparative Analysis. Cambridge: Cambridge University Press. Thibaut, Bernhard (1996). Präsidentialismus und Demokratie in Lateinamerika. Opladen. Thiel, Rainer H. (2008). Nested Games of External Democracy Promotion: The United States and the Polish Liberalization, 1980-1989. Doktorska disertacija, Freie Universität Berlin. Thiery, Peter (1997). “Der Wandel der Arbeitsbeziehungen im demokratischen Chile”. U: Dombois, Rainer, Imbusch, Peter, Lauth, Hans-Joachim, Thiery, Peter (ur.). Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 254-275. Thiery, Peter (2000). Transformation in Chile. Institutioneller Wandel, Entwicklung und Demokratie (1973-1996). Frankfurt na Majni. Thiery, Peter (2001). “Rechtsstaat und Demokratie in Lateinamerika”. U: Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.). Demokratie und Rechtsstaat. Wiesbaden, 252-274. Thiery, Peter (2002). “Demokratie und Rechtsstaatlichkeit – auf dem Weg zur Konsolidierung?” U: Birle, Pete, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem – Bilanz und Perspektiven. Frankfurt na Majni, 341-369. Thiery, Peter (2006). “Lateinamerika”. U: Merkel, Wolfgang, Puhle, HansJürgen, Croissant, Aurel, Thiery, Peter. Defekte Demokratie. Sv. 2: Regionalanalysen. Wiesbaden, 21-161.

479

Thompson, Mark R. (1995). The Anti-Marcos Struggle. Personalistic Rule and Democratic Transition in the Philippines. New Haven i London. Thompson, Mark R. (1998). “The Marcos Regime in the Philippines”. U: Chehabi, H. E., Linz, Juan J. (ur.). Sultanistic Regimes. Baltimore, 206231. Tibi, Bassam (1995). “Fundamentalismus und Totalitarismus in der Welt des Islam. Legitimationsideologien im Zivilisationskonflikt: Die Hakimiyyat Allah / Gottesherrschaft”. U: Saage, Richard (ur.). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfähigkeit der Demokratie. Berlin, 305-318. Tien, Hung-mao (1992). “Taiwan’s Evolution Toward Democracy: A Historical Perspective”. U: Simon, Denis Fred, Kau, Michael Y. M. (ur.). Taiwan: Beyond the Economic Miracle. Armonk i London, 3-25. Tien, Hung-mao (1996). “Elections and Taiwan’s Democratic Development”. U: Tien, Hung Mao (ur.). Taiwan’s Electoral Politics and Democratic Transition: Riding the Third Wave. New York, 3-27. Tien, Hung-mao, Cheng, Tun-jen (1999). “Crafting Democratic Institutions”. U: Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Taiwan: Implications for China. Houndmills i London, 23-49. Tilly, Charles (ur.) (1975). The Formation of National States in Western Europe. Princeton. Timberman, David (1991). A Changeless Land: Continuity and Change in Philippine Politics. Singapur i New York. Timmermann, Heinz (1997). “Belarus: Eine Diktatur im Herzen Europas?” U: Berichte des Bundesinstituts für ostwissenschaftliche und internationale Studien 10. Köln. Timmermann, Heinz, Ott, Alexander (1997). “Restauration und Reaktion in Belarus”. U: Bundesinstitut für ostwissenschaftliche und internationale Studien (ur.). Der Osten Europas im Prozeß der Differenzierung. München i Beč, 94-104. Tironi, Eugenio, Agüero, Felipe (1999). “Sobrevivirá el nuevo paisaje político chileno?”. Estudios Públicos. 74: 151-168. Tocqueville, Alexis de (1985[1835]). Über die Demokratie in Amerika. Stuttgart. Todorova, Maria N. (1992). “Improbable Maverick or Typical Conformist? Seven Thoughts on the New Bulgaria”. U: Banac, Ivo (ur.). Eastern Europe in Revolution. Ithaca i London, 148-167. Tomuschat, Christian (1993). “Obligations Arising for States Without or Against Their Will”. Recueil des cours de l'Académie internationale de la Haye. (241) 4: 195-374. Torres Rivas, Edelberto (2001). “Foundations: Central America”. U: Garretón, Manuel Antonio, Newman, Edward (ur.). Democracy in Latin America. (Re) Constructing Political Society. Tokio, 99-125. Tränkmann, Beate (1997). Demokratisierung und Reform des politischen Systems auf Taiwan seit 1990. Frankfurt na Majni.

480

Tränkmann, Beate (1998). “Verfassungsreform auf Taiwan in den neunziger Jahren”. Asien. (67): 53-75. Trautmann, Günter (1999). “Italien”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 519-562. (2. izd.). Truman, David B. (1951). The Governmental Process. New York. Tsebelis, George (1990). Nested Games: Rational Choice in Comparative Politics. Berkeley: University of California Press. Tyrell, Albrecht (1986). “Voraussetzungen und Strukturelemente des nationalsozialistischen Herrschaftssystems”. U: Bracher, Karl Dietrich, Funke, Manfred, Jacobsen, Hans-Adolf (ur.). Nationalsozialistische Diktatur. Bonn, 37-72. Ufen Andreas (2002a). “Die politischen Folgen des 11. Septembers in Südostasien”. Nord-Süd aktuell. (1): 120-128. Ufen, Andreas (2002b). Herrschaftsfiguration und Demokratisierung in Indonesien (1965-2000). Hamburg. United Nations Development Programm (UNDP) (1994). Bericht über die menschliche Entwicklung. Bonn. United Nations Economic Commission for Europe (UNECE) (2002). Foreign Direct Investment in Eastern Europe, the Baltic States and the CIS, 1990-2001 (www.unece.org/press/pr2002/02gen13e_table.pdf; 22.08.2006). United Nations Statistical Division (2007). National Accounts Main Aggregates Data Base. http://unstats.un.org/unsd/snaama/Introduction.asp (22.06.2007). Valdés, Juán Gabriel (1993). Die Chicago-Schule: Operation Chile, in: Lateinamerika − Analysen und Berichte. Sv. 17. Bad Honnef, 36-60. Van Oyen, Robert Chr., Schäfer, Wolfgang (1995). “Die neue Verfassung Weißrußlands”. Wirtschaft und Recht in Osteuropa. 11: 401-407. Vanhanen, Tatu (1984). The Emergency of Democracy. A Comparative Study of 119 States, 1850-1979. Helsinki. Vanhanen, Tatu (1989). “The level of democratization related to socioeconomic variables in 147 states, 1980-1985”. Scandinavian Political Studies. (12) 2: 95-127. Vanhanen, Tatu (ur.) (1992). Strategies of Democratization. Washington, DC. Vanhanen, Tatu, Kimber, Richard (1994). “Predicting and Explaining Democratization in Eastern Europe”. U: Pridham, Geoffrey, Vanhanen, Tatu (ur.). Democratization in Eastern Europe. London i New York. Vásquez, George L. (1996). “Peru”. U: Danopoulos, Constantine P., Watson, Cynthia A. (ur.). The Political Role of the Military: An International Handbook. Westport, Conn., 338-360. Vatikiotis, Michael R. J. (1996). Political Change in Southeast Asia: Trimming the Banyan Tree. London i New York. Verbitsky, Horacio (1993). Hacer la Corte. Buenos Aires. Verfassung der Republik Belarus vom 30. März 1994. Osteuropa Recht. 2: 134158.

481

Villanueva, A. B. (1996). “Parties and Elections in Philippine Politics”. Contemporary Southeast Asia. (18) 2: 175-192 Vodička, Karel (2005). Das politische System Tschechiens. Wiesbaden. Wagner, Barbara (1993). “Das koreanische Verfassungsgericht (Dio I)”. Koreana. (25) 1: 6-13. Waldmann, Peter (1989). Ethnischer Radikalismus. Opladen. Walker, Thomas (2003). Nicaragua. Living in the Shadow of the Eagle. Boulder, CO. Walters, Patrick (1999). “The Indonesian Armed Forces in the Post-SoehartoEra”. U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 59-65. Walzer, Michael (1973). “Political Action: The Problem of Dirty Hands”. Philosophy and Public Affairs. (2) 2: 160-180. Walzer, Michael (1992a). Sphären der Gerechtigkeit. Ein Plädoyer für Pluralität und Gleichheit. Frankfurt na Majni. Walzer, Michael (1992). Zivile Gesellschaft und amerikanische Demokratie. Berlin. Walzer, Michael (2000). Just and Unjust Wars: a Moral Argument with Historical Illustrations. Harmondsworth (3. izdanje). Walzer, Michael (2003). Erklärte Kriege – Kriegserklärungen. Eseji. Hamburg. Walzer, Michael (2005). Arguing about War. New Haven i London. Ward, Michael D., Gleditsch, Kristian S. (1998). “Democratizing for Peace”. American Political Science Review. (92) 1: 51-61. Waschkuhn, Arno (1995). “Politische Systeme”. U: Mohr, Arno (ur.). Grundzüge der Politikwissenschaft. München i Beč, 237-326. Waschkuhn, Arno, (1997). Demokratietheorien. München i Beč. Watanuki, Joji (1977). Politics in Postwar Japanese Society. Tokio. Weber, Max (1968). Soziologie, Weltgeschichtliche Analysen, Politik. Stuttgart (ur. Johannes Winkelmann). Weber, Max (1972). Wirtschaft und Gesellschaft. Tübingen (5. izd.). Wehr, Ingrid (2004). “Das Parteiensystem des nach-autoritären Chile: Vom polarisierten Pluralismus zur Nordamerikanisierung?” U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 379-400. Weldon, Jeffrey (1997). “Political Sources of Presidencialismo in Mexico”. U: Mainwaring, Scott, Shugart, Matthew Soberg (ur.). Presidentialism and Democracy in Latin America. Cambridge, 225-258. Weldon, Jeffrey (2002). “The Legal and Partisan Framework of the Legislative Delegation of the Budget in Mexico”. U: Morgenstern, Scott, Nacif, Benito (ur.). Legislative Politics in Latin America. Cambridge, 377-410. Welsch, Friedrich, Carrasquero, José Vicente (2000). “Auflösungserscheinungen einer etablierten Demokratie? Politischkulturelle Analyse des Falles Venezuela”. U: Hengstenberg, Peter, Kohut, Karl, Maihold, Günther (ur.). Zivilgesellschaft in Lateinamerika. Interessenvertretung und Regierbarkeit. Frankfurt na Majni, 87-110. Weltbank (1997). Weltentwicklungsbericht 1997. Bonn.

482

Welzel, Christian (1996). “Systemwechsel in der globalen Systemkonkurrenz: Ein evolutionstheoretischer Erklärungsversuch”. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Ansätze und Konzeptionen. Opladen, str. 47-79. Werz, Nikolaus (1983). Parteien, Staat und Entwicklung in Venezuela. München. West, James M., Kyu, Yoon Dae (1996). “The Constitutional Court of the Republic of Korea: Transforming the Jurisprudence of the Vortex?” U: Sang-Hyun, Song (ur.). Korean Law in the Global Economy. Seoul, 208-243. Weßels, Bernhard (2003). “Die Entwicklung der Zivilgesellschaft in Mittelund Osteuropa: Intermediäre Akteure, Vertrauen und Partizipation”. U: Daele, Wolfgang van den, Gosewinkel, Dieter, Kocka, Jürgen, Rucht, Dieter (ur.). Zivilgesellschaft: Bedingungen, Pfade, Abwege – WZBJahrbuch 2003. Berlin, 173-198. Wessels, Bernhard, Klingemann, Hans-Dieter (1998). “Transformation and the Prerequisites of Democratic Opposition in Central and Eastern Europe”. U: Barnes, Samuel H., Simon, János (ur.). The Postcommunist Citizen. Budimpešta, 1-34. Weßels, Bernhard, Klingemann, Hans-Dieter (2006). “Parties and Voters Representative Consolidation in Central and Eastern Europe?” International Journal of Sociology. 36: 11-44. White, Stephen, Wyman, Matthew, Kryshtanovskaja, Olga (1995). “Parties and Politics in Postcommunist Russia”. Communist and Post-Communist Studies. (28) 2: 183-202. White, Nigel D. (2000). “The United Nations and Democracy Assistance: Developing Practice within a Constitutional Framework”. U: Burnell, Peter (ur.). Democracy Assistance. International Co-operation for Democratization. London i Portland: Frank Cass, 67-89. Whitehead, Laurence (1986). “International Aspects of Democratization”. U: O’Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Comparative Perspectives. Baltimore, 3-46. Whitehead, Laurence (2001). “Reforms: Mexico and Colombia”, U: Garretón, Manuel Antonio, Newman, Edward (ur.). Democracy in Latin America. (Re)Constructing Political Society. Tokio, 66-98. Whitehead, Laurence (2004). “Democratization with the Benefit of Hindsight: The Changing International Components”. U: Newman, Edward, Rich, Roland (ur.). The UN Role in Promoting Democracy. Between Ideals and Reality. Tokio, New York i Paris: United Nations University Press, 135-165. Wiesenthal, Helmut (1993). Die „Politische Ökonomie“ des fortgeschrittenen Transformationsprozesses und die potentiellen Funktionen intermediärer Akteure (I). Arbeitspapier der Max-Planck-Gesellschaft, AG Transformationsprozesse No. 1. Berlin.

483

Wiesenthal, Helmut (1994). Die Krise holistischer Politikansätze und das Projekt der gesteuerten Systemtransformation. Arbeitspapier der MaxPlanck-Gesellschaft, AG Transformationsprozesse Nr. 10. Berlin. Wiesenthal, Helmut (1995). Preemptive Institutionenbildung: Korporative Akteure und institutionelle Innovationen im Transformationsprozeß postsozialistischer Staaten. Arbeitspapier der Max-Planck-Gesellschaft, AG Transformationsprozesse br. 4. Berlin. Wiesenthal, Helmut (1998). “Interessenverbände in Ostmitteleuropa − Startbedingungen und Entwicklungsprobleme”. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Verbände im Transformationsprozeß. Opladen. Wiesenthal, Helmut (ur.) (2001). Gelegenheit und Entscheidung. Policies und Politics erfolgreicher Transformationssteuerung. Wiesbaden. Williams, Allan M. (ur.) (1984). Southern Europe Transformed: Political and Economic Change in Greece, Italy, Portugal and Spain. New York. WIIW (Wiener Institut für Internationale Wirtschaftsvergleiche) (2006). WIIW Handbook of Statistics 2006. Central, East and Southeast Europe. Wien. Williams, Philip J. (1994). “Dual Transition from Authoritarian Rule: Popular and Electoral Democracy in Nicaragua”. Comparative Politics. 23 (4): 169-185. Williamson, John (1990). “What Washington Means by Policy Reform”. U: Williamson, John (ur.). Latin American Adjustment: How Much Has Happened. Washington, DC, 7-20. Willke, Helmut (1988). “Die Entzauberung des Staates. Grundlinien einer systemtheoretischen Organisation”. U: Ellwein, Thomas, Hesse, Joachim Jens, Mayntz, Renate, Scharpf, Fritz W. (ur.). Jahrbuch zur Staats- und Verwaltungswissenschaft. Baden-Baden, 285-308. Wolf, Friedrich (1990). “Ist die DDR ein Rechtsstaat?” U: Knabe, Hubertus (ur.): Aufbruch in eine andere DDR. Reinbeck, 249-258. Wooden, Amanda E., Stefes, Christoph H. (2009). The Politics of Transition: Policymaking at the Crossroads of the Caucasus and Central Asia. New York: Routledge. World Bank (1992). Governance and Development. Washington, DC. World Bank (1997). World Development Report 1997. The State in a Changing World. Washington, DC. World Bank (2001). World Development Indicators 2001. Washinton, DC. World Bank (2007). http://devdata.worldbank.org/data-query/ (20.06.2007). World Development Report (1996). From Plan to Market. Oxford. Wu, Jaushieh Joseph (1995). Taiwan’s Democratization. Forces behind the New Momentum. Studies on Contemporary Taiwan. Hongkong, New York i Oxford. Wu, Jaushieh Joseph (1998). “Institutional Aspect of Democratic Consolidation: A Taiwan Experience”. Issues & Studies. (34) 1: 100128.

484

Xu, Dianqing (1997). “The KMT Party's Enterprises in Taiwan”. Modern Asian Studies. (31) 2: 399-413. Yang, Sung Chul (1994a). The North and South Korean Political Systems. A Comparative Approach. Seoul. Yang, Sung Chul (1994b). “Where does South Korean Political Development Stands Now? From Legitimacy Crisis to Democratization Trial”. Korea & World Affairs. (18) 1: 5-22. Yen, Chen Shen (1995). “Sandang Bu Guoban and Political Stability in Taiwan: The Relevancy of Electoral System and Subethnic Cleavage”. Issues & Studies. (31): 1-21. Yoon, Dae Kyu (1994). “Constitutionalism in Korea”. Asian Affairs. (25) 2: 178-187. Yoon, Young O. (1991). Korean Legislative Behaviour. A Longitudinal Analysis in Comparative Perspective. Seoul. Youngs, Richard (2006). Survey of European Democracy Promotion Policies 2000-2006. Madrid: Fundación para las Relaciones Internacionales y el Diálogo Exterior (FRIDE). Youngs, Richard (2008). Is European Democracy Promotion on the Wane?. CEPS Working Document No. 292/May 2008. Brüssels: Centre for European Policy Studies (CEPS). Youngs, Richard (ur.) (2008). Is the European Union supporting democracy in its neighbourhood? Madrid, FRIDE. Zagorulskaya, Olga (1995). “The System of Interest Representation in the Republic of Belarus”. U: Segbers, Klaus, De Spiegeleire, Stephan (ur.). Post-Soviet Puzzles. Mapping the Political Economy of the Former Soviet Union. Vol. III. Baden-Baden, 657-684. Zakaria, Fareed (1997). “The Rise of Illiberal Democracy”. Foreign Affairs. (76) 6, sudeni-prosinac: 22-43. Zakošek, Nenad, Kasapović, Mirjana (1997). “Democratic Transition in Croatia: Be-tween Democracy, Sovereignty and War”. U: Šiber, Ivan (ur.). The 1990 and 1992/93 Sabor Elections in Croatia. Berlin, 11-33. Zakošek, Nenad (2000). “The Legitimation of War: Political Construction of a New Reality”. U: Skopljanac Brunner, Neda, Gredelj, Stjepan, Hodžić, Alija, Krištofić, Branimir (ur.). Media and War. Zagreb, 109-116. Zakošek, Nenad, Čular, Goran (2004). “Croatia”. U: Berglund, Sten, Ekman, Joakim, Aarebrot, Frank H. (ur.). The Handbook of Political Change in Eastern Europe. Cheltenham/Northampton, 451-492 (2. izdanje). Zakošek, Nenad (2008). “Democratization, State-buildung and War: The Cases of Serbia and Croatia”. U: Merkel, Wolfgang, Grimm, Sonja (ur.). Special Issue of Democratization “War and Democratization: Legality, Legitimacy, and Effectiveness”. (15) 3: 588−610. Zalaquett, José (1999). “Balance de la Política de Derechos Humanos en la transición chilena a la Democracia”. U: FLACSO (ur.): Entre la II. Cumbre y la detención de Pinochet. Chile 1998. Santiago, 87-98.

485

Zangl, Bernhard, Zürn, Michael (2003). Frieden und Krieg. Sicherheit in der nationalen und postnationalen Konstellation. Frankfurt na Majni: Suhrkamp. Zervakis, Peter (1988). “Regierungsmehrheit und Opposition in Griechenland von 1975 bis heute”. Zeitschrift für Parlamentsfragen. (19) 3: 392-414. Zervakis, Peter (1997). “Das politische System Griechenlands”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 619654. Ziemer, Klaus (1993). “Probleme des politischen Systemwechsels der Republik Polen. Eine Zwischenbilanz nach drei Jahren”. Jahrbuch für Politik. (3) 1: 93-123. Ziemer, Klaus (1997). “Das Parteiensystem Polens”. U: Segert, Dieter, Stöss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 39-89. Ziemer, Klaus, Matthes, Claudia-Yvette (2004). “Das politische System Polens”. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen, 185-237 (2. izd.). Zimmerling, Ruth (2004). “Venezolanische Demokratie in den Zeiten des Chávez: ‚Die Schöne und das Biest’?” U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chávez – Aufbruch oder Niedergang?. Frankfurt na Majni, 35-56.