Wilbur Smith-Ptica Grabljivica

Wilbur Smith - Ptica grabljivica

Oštar nagib jarbola prisilio je dječaka da se uhvati za rub koša, gdje se bio šćućurio, šezdeset stopa iznad palube, dok je brod mijenjao smjer i uzimao sve veći zamah zahvaljujući povoljnom vjetru. Bila je to karavela i zvala se lady Edwma, po imenu dječakove majke; žene koje se on jedva sjećao. U tami koja je prethodila zori, slušao je kako se veliki brončani topovi bučno tresu i podižu, napinjući konopce koji su ih povezivali s lafetom. Brod se zaljuljao, odgovorivši na promjenu kursa prema zapadu. Zahvaljujući jugoistočnjaku, izgledao je lagan i okretniji, usprkos jedrima spuštenim do podveza, i štive poplavljene s tri stope vode. Sve je to već bilo dobro poznato Halu Coiirtenevju: već ga je šezdeset i pet zora dočekivao isti prizor s vrha jarbola. Povjerili su mu stražu na košu upravo zbog toga što su njegove mlade oči bile najoštrije na brodu i mogle su opaziti i najmanji djeličak jedra, koje bi se pojavilo u daljini u blagoj svjetlosti novoga dana. Bila mu je poznata i hladnoća, koja ga je natjerala da dobro prekrije uši debelom vunenom kapom. Vjetar mu je prolazio kroz kožni prsluk, no Hal se već bio navikao na tu malu neudobnost. Danas će stići Nizozemci, izjavi glasno, osjetivši u grudima uzbudenost i strah. Iznad njega, blještavilo zvijezda polako je blijedjelo, dok se iz biserne svjetlosti rađao novi dan. Sada je već mogao prepoznati ljudske prilike na palubi broda. Prepozna Neda Tvlera, kormilara, usredotočenog na usmjeravanje broda; i svoga oca, nagnutog nad kućištem kompasa, koji je iščitavao novi položaj broda, tamna lica, osvijetljenog lanternom, s dugim čupercima kose, isprepletenim od vjetra. S osjećajem krivnje Hal ponovno pogleda prema tami koja gaje okruživala: nije si smio dozvoliti promatranje palube upravo u odlučujućim trenucima u kojima je neprijatelj svakog časa mogao proviriti iz tame koja se prostirala pred njima. Svjetlost je bila dovoljna da razazna površinu mora, koju je sjekla kobilica broda, tvrdo blještavu poput tek izvađenog

ugljena. Već je dovoljno dobro poznavao to more južne polutke, tu nepreglednu oceansku arteriju, koja je neprekidno pretjecala duž istočne afričke obale, plave, tople i pune života. Pod očevim nadzorom proučio ju je do te mjere da je poznavao boju, okus i smjer, jednom riječju sve, svaki vrtlog i val. Jednog će se dana i on ponositi naslovom viteza Nautonnier reda Svetog Georgea i Svetog grala. Njegov je otac odlučio, poput njega, da se te želje ostvare, i sada, kada je Hal imao sedamnaest godina, taj cilj nije više bio samo san. Ta struja bila je arterija koju su Nizozemci morali slijediti, ako su namjeravali stići do zagonetne obale, još uvijek obavijene tamom. Bio je to prolaz kroz koji su morali proći svi oni koji su namjeravali oploviti olujni rt koji je dijelio Indijski ocean od južnog Atlantika. Zbog toga je Sir Francis Courtenev, Halov otac, moreplovac, izabrao upravo ovaj položaj da ih dočeka, na 34. stupnju južne geografske širine. A čekao ih je već šezdeset i pet dosadnih, jednoličnih dana; no, možda će se upravo tog dana Nizozemci pojaviti. Otvorenih usta i poluzatvorenih zelenih očiju, Hal je promatrao kako se polako budi dan. Pred sobom, na nekoliko stotina stopa od njega, opazi nekoliko krila, toliko visokih na nebu, koja su zarobila prve zrake sunca: dugačko jato swk, bijelih poput snijega, žute i crne glave, koje se podiglo s kopna. Promatrao je vodu jata kako uranja u vodu. Zatim Hal opazi pokret ispod površine mora i blještavilo ljusaka, dok su plave ribe plivale prema svjetlu. Opazi da su i druge ptice krenule za njima i spustile se prema istom mjestu, uranjajući u tamne vode i podižući laganu pjenu poput mekane čipke. Ubrzo se površina ispuni bijelom pjenom, uzburkanom ptičjim skokovima i izmicanjem srebrenastih srdela, koje su ptice proždirale. Hal ponovno pogleda prema obzoru koji se otvarao pred njim. Njegovo je srce na trenutak zastalo, kada opazi svjetlost jednoga jedra, visokog broda s kvadratnim jedrima, na udaljenosti od dvije milje na istoku, i već je bio napunio pluća zrakom, spreman da dade znak za uzbunu, kada ga prepozna. Bio je to GwM qfMoray, fregata, a ne jedan od MiameMđ, velikih galija koje su koristili Nizozemci za plovidbu prema Indiji: na trenutak ga je zbunila udaljenost od položaja koji je trebao zauzeti. GwM oMoray bio je drugi od dva jedrenjaka koji su vodili pomorsku blokadu. Njegov kapetan, zvan Kragulj, trebao se nalaziti puno istočnije na obzoru. Hal se nagne izvan koša, i pogleda prema palubi, dok ga je otac promatrao, podbočivši se. Hal objasni svoje otkriće: GwO se približava potpomognut vjetrom!, dovikne i njegov se otac odmah okrene

prema istoku. Opazivši obrise Kraguljeva broda, crnog na pozadini još polumračnoga neba, Sir Francis približi oku tanku mesinganu cijev dalekozora. Hal osjeti njegov bijes po napetom položaju ramena i po načinu kojim je odjednom zatvorio dalekozor i zabacio unatrag gustu, crnu kosu: ubrzo će medu njima pasti teške riječi. Hal se nasmiješi. Nadaren željeznom voljom i oštrim jezikom, Sir Francis ulijevao je strah svima onima koji bi bili predmet njegovih izljeva bijesa; čak su ga se i njegovi prijatelji reda plašili. Hal je bio zadovoljan što će tog dana njegov bijes biti uperen prema nekome drugome, a ne prema sinu. Promotri obzor Opazi druga jedra, točno na mjestu gdje su se i morala nalaziti, bijela na tamnome moru. Dva manja broda, koja su dopunjavala skupinu brodova, poput bisera ogrlice, plovila su iza na petnaest milja udaljenosti, bila je to mreža koju je njegov otac postavio ne bi li uhvatio Nizozemce. Manji brodovi bili su otvoreni, nisu imali palubu, svaki je imao nekoliko desetina do zuba naoružanih ljudi. Kada nisu bili potrebni, njihov bi se jarbol pomaknuo i podigli bi se na veći brod. Sir Francis je redovito mijenjao posadu, jer čak ni grubi ljudi zapadnih visoravni, ili Gali, pa ni od njih jači nekadašnji robovi, koji su činili njegovu posadu, nisu mogli dugo izdržati te uvjete na brodicama i k tomu biti u stanju boriti se. Konačno ih svjetlost dana zabljesne dok je sunce izranjalo iz oceana na istoku. Promatrajući s visine crveni trag koji je ostavljao na moru, Hal osjeti razočaranost što na obzoru nije bilo ni traga tuđim jedrima. Upravo kao i šezdeset i pet prethodnih zora, nije bilo ni jednog Nizozemca na vidiku. Zatim pogleda prema sjeveru, prema velikoj masi kopna koje je prijetilo obzoru poput velike kamene sfinge, nedokučivom i mračnom. Bio je to Rt Agulhas, najjužnija točka afričkog kontinenta. Afrika! od zvuka toga zagonetnog imena sav se naježi. Afrika! zemlja koja nije bila ucrtana u geografske karte, nastanjena zmajevima i ostalim zastrašujućim bićima, koja su se hranila ljudskim mesom, i divljacima s tamnom kožom, koji su se također hranili ljudskim mesom i ukrašavali se ljudskim kostima. Afrika! zemlja zlata, bjelokosti i robova, bogata blagom, koje spretna ruka još treba otkriti, pod cijenu i vlastitog života. Hal se osjećao istovremeno zastrašen i začaran zvukom i obećanjem tog imena, prijetnjom i izazovom koje je skrivalo u sebi. Dugo je sati razmišljao, nagnut nad karte u očevoj kabini, umjesto da uči napamet sazviježda ili konjugira latinske glagole. Proučio je velike prostore u unutrašnjosti, slike lavova, slonova i čudovišta, pored ucrtanih obrisa planina, jezera, velikih rijeka, krštenih imenima

poput Khoikhoi, Camdeboo, Sofala i kraljevstvo presvijetlog Ivana. Hal je saznao od oca da još nitko od civiliziranih ljudi nije istražio unutrašnjost kontinenta, koja je ulijevala strahopoštovanje i zapitao se, kao što je to već i ranije mnogo puta činio, što bi osjećao kada bi bio prvi čovjek koji se upušta u takvu pustolovinu. Pogotovo je pobuđivao njegovu radoznalost presvijetli Ivan, legendarni voda moćnog kršćanskog kraljevstva, sam u srcu afričkog kontinenta, a živio je u europskoj mitologiji stotinama godina. e li bio jedini, pitao se Hal, ili se radi o cijeloj jednoj dinastiji vladara? Zvuk izrečenih zapovijedi s krme broda prekine njegova maštanja; jedva ih je čuo zbog vjetra i osjeti kako brod mijenja smjer kretanja. Pogledavši prema palubi, opazi da se njihov brod približava GwHw oMomy. Oba jedrenjaka plovila su samo s razvijenim košnim jedrima, dok su sva ostala jedra bila spuštena do podveza, i oba broda kretala su se prema zapadu, prema Rtu Dobre Nade i Atlantiku. Jedrenjaci su polako napredovali. Već su vrlo dugo plovili tim toplim južnim morima i daske su nagrizli crvi. Na tim geografskim širinama ni jedan brod nije mogao dugo izdržati: opasni brodotočci dosegli bi debljinu prsta i dužinu ruke, bušeći galerije u dnu broda, tako blizu jedna drugoj da bi ga konačno pretvorile u košnicu. Čak je i sa svog mjesta, na vrhu glavnog jarbola, Hal mogao čuti pumpe na oba broda kojima su praznili dno lađe. Zvuk je bio nalik otkucajima srca, koja su brod održavala na životu. To je bio još jedan razlog zašto su morali pronaći Nizozemce: trebali su promijeniti brod. lady Edtvma se raspadala pod njihovim nogama. Kada su se dva broda dovoljno približila, posada se okupi na priponama i duž zaštitne ograde. Broj posade svakoga broda nije prestajao začuđivati Hala, svakoga puta kada bi ih promatrao tako nagomilane. lady Edtvma težila je stotinu sedamdeset tona i bila je duga nešto više od sedamdeset stopa. Usprkos tome posjedovala je posadu od stotinu trideset članova, ne računajući mornare na malenim brodicama. GwH nije bio puno veći, no na njemu se nalazilo gotovo dvostruko više posade. Uostalom, ako su namjeravali svladati jednu od golemih galija Nizozemske istoćnoindijske kompanije, svi su im ti ljudi itekako bili potrebni, od prvog do zadnjeg. Po najnovijim vijestima, skupljenim duž cijelog južnog oceana od ostalih vitezova reda, Sir Francis je znao da morem plovi bar još pet velikih galija. Do tada je, u ovo doba godine, već dvadeset i jedna galija Kompanije prešla rt da bi se opskrbila namirnicama, usidrivši se u malenoj luci, koja se nalazila ispod veličanstvenog

Tafelberga, kako su Nizozemci nazivali planinu na krajnjem jugu kontinenta, a zatim nastavile plovidbu Atlantikom prema sjeveru, prema Amsterdamu. Pet zakašnjelih galija, koje su se još uvijek mučile nastojeći prijeći Indijski ocean, trebale su proći rt prije promjene jugoistočnjaka u sjeverozapadnjak, koji je donosio oluju. A to se trebalo ubrzo i dogoditi. Kada GwH qfMoray nije gusario morima, Angus Cochran, Lord Cumbrae, punio je svoje bisage trgujući robovima na tržnici u Zanzibaru. Nakon što bi robove jednom okovali na palubi duge i uske štive za robove, bilo je nemoguće osloboditi ih sve do samoga kraja plovidbe, kada bi se brod usidrio u lukama Istoka. To je značilo da su jadnici, koji nisu izdržali mučni prijelaz tropskog pojasa Indijskim oceanom, ostajali trunuti, prikovani zajedno sa živima, u zgurenom prostoru na dnu broda. Hlapljenje njihovih tijela u raspadanju, miješalo se s izmetom živih, dajući brodovima, koji su prenosili robove, karakterističan smrad, koji se osjećao na mnogo milja udaljenosti. Nikakvo pranje, čak ni najjačom lužinom, nije moglo osloboditi brod s robovima od tog vonja. Kada se GuZZ približio njihovom brodu, mornari s IWy Wne počeli su urlikati zbog smrada. Pobogu, smrdi poput hrpe gnoja! este li si možda zaboravili isprati stražnjice, crvljivi sifilitičari? Čak se i do nas osjeća smrad!, dovikne im jedan od mornara male fregate. Odgovori pristigli s Gw nasmijali su Hala. Naravno da su mu ljudska crijeva bila itekako dobro poznata, no ostalo i nije baš previše shvaćao, budući da nikada nije vidio one dijelove ženskog tijela koje su mornari oba broda spominjali i potanko opisivali, a nije znao ni čemu služe; no, slušajući kako ih opisuju, pobude u njemu radoznalost. Postane mu još zabavnije kada pomisli da će oca te riječi silno razljutiti. Sir Francis je bio pobožan čovjek, uvjeren da ishod borbe može ovisiti o Bogu, kojeg su svi ljudi na brodu poštovali. Stoga je zabranio i igre na sreću, proklinjanje i žestoka alkoholna pića. Dva puta na dan vodio je zajedničke molitve i, kada bi ulazili u luku, tražio je od mornara da se dolično ponašaju, iako je Hal znao da se taj njegov savjet rijetko i slijedio. Sir Francis se namršti, slušajući svoje ljude kako se međusobno vrijeđaju s Kraguljevim ljudima, no ne mogavši kazniti bičevanjem polovicu svoje posade, da im pokaže svoje neslaganje, stisnuo je zube dok ne bude mogao razgovarati s fregatom. U međuvremenu je poslao svoga slugu u kabinu po plašt. Riječi koje je trebao uputiti Kragulju, trebao je izreći službeno i mislio je to učiniti odjenut u službena odličja reda. Kada se sluga vratio, Sir Francis se ogrne predivnim

baršunastim plastom, a zatim približi ustima megafon: Dobar dan, milorde! Kragulj se približi zaštitnoj ogradi i podigne ruku u znak pozdrava. Iznad košulje imao je pola oklopa koji je blještao na jutarnjoj svjetlosti, no bio je otkrivene glave, s crvenom kosom i bradom koja se gotovo spajala u gnijezdo od slame dok su mu kovrče plesale na vjetru kao da mu je glava u plamenu. Neka vas Isus blagoslovi, Franky!, dovikne mu, nadglasavši s lakoćom vjetar svojim snažnim glasom. Trebali bi biti u izvidnici na istočnoj strani! Vjetar i bijes uzrokovali su Sir Francisovu grubost. Zašto ste napustili vaše mjesto? Kragulj izduži ruke u znak isprike. Gotovo sam potrošio svu vodu, a strpljenje, pak, sasvim. Šezdeset i pet dana je dovoljno za mene i moje vrijedne članove posade. Duž obale ima robova i zlata koje nas očekuje. Njegov naglasak imao je jačinu škotske oluje. Nalog koji ste dobili ne dopušta vam da napadate portugalske brodove. Nizozemski, portugalski ili španjolski, svejedno je, odvrati mu Coumbrae. Njihovo zlato se sjaji na isti način. I sami znate da nema mira preko crte razgraničenja. Nadimak Kragulj vam zaista savršeno pristaje, odgovori mu Sir Francis zarežavši od bijesa. Proždrljivi ste poput njega! No, Cumbraeove su riječi bile istinite: preko crte razgraničenja nije bilo mira. Prije više od stotinu godina, papinskom bulom od 25. rujna 1493. godine, papa Aleksandar VI. označio je središtem Atlantika od sjevera prema jugu graničnu crtu koja je dijelila svijet između Portugala i Španjolske. Kako su se uopće mogli i nadati da će ostale kršćanske zemlje poštivati njihovu odluku? Prirodno se rodila još jedna doktrina: Nema mira preko crte, i postala je lozinka gusara te se proširila u njihovom interpretiranju na sva neistražena prostranstva duž oceana. U vodama sjeverne polutke događala su se gusarenja, razbojstva i ubojstva, čije bi krivce u prošlosti proganjala saveznička flota kršćanske Europe i bili bi obješeni na križu jarbola, dok su sada bili čak slavljeni, pogotovo ako bi se našli s druge strane crte razgraničenja. Svaki od vladara, upletenih u borbu, potpisivao je granična pisma, koja su samo jednim potezom pera pretvarala trgovačke brodove u gusarske ratne brodove, ovlašćujući ih da vrše zlodjela tek otkrivenim oceanima na kugli zemaljskoj koja se sve više širila. Pismo Sira Francisa Courtenevja potpisao je Edward Hyde, grof od Clarendona i engleski lord kancelar, u ime kralja Karla II. Davao mu je pravo da proganja brodove Nizozemske Republike, s kojom se Engleska nalazila u ratu. Napustivši vaš položaj, odričete se prava na dio budućeg plijena... Sir Francis se još uvijek derao kako bi

ga mogli čuti na drugome brodu, ali Kragulj se okrenuo i izdao zapovijed svome kormilaru. Obraćajući se sviraču gajda, koji je bio spreman pored njega, zapovjedi: Sviraj Siru Francisu melodiju koja će mu pomoći da nas se sjeti! Zanosne note FareiveH fo fke M stigle su nošene vjetrom do ZWy Edwme dok su se Kraguljevi stražari na košu penjali poput majmuna na vrh pripona da odvežu podveze. GuZfova se jedra napuhnu na vjetru. Glavna se jedra napuhnu uz takvu tutnjavu, nalik na prasak topa, i brod započne ploviti nošen jugoistočnjakom, suočivši se s prvim plavim valom i zarivši se u nj poput oštrice noža. Dok se brzo udaljavao, Kragulj se vrati na krmu broda, podignuvši glas kako bi nadglasao zvuk gajda i šum vjetra. Neka vas Gospod naš, Isus Krist čuva, moj cijenjeni brate. No, na njegovim su usnama riječi dobrih želja zazvučale poput bogohuljenja. Postupno su se ironični pljesak i teške riječi posade polako gasili i nova atmosfera, tmurnija, zavladala je brodom, dok je posada počinjala shvaćati da su njihove snage na izmaku postale još slabije jednim jedinim potezom. Ostali su sami protiv Nizozemaca. Sada su mornari, koji su se natiskivali na palubi i priponama Iady umuknuli, nesposobni da se suoče s pogledima drugova. Tada Sir Francis zabaci glavu unatrag i prasne u smijeh. Tim bolje. Pripast će nam veći dio plijena!, vikne, i ljudi se nasmiju zajedno s njime, složivši se s njegovom tvrdnjom, dok je on silazio u svoju kabinu. Hal je ostao u košu još sat vremena. Pitao se koliko će dugo trajati hvalisanje ljudi, jer su se morali zadovoljiti samo s čašom vode na dan. Iako su se zemlja i njene rijeke bogate vodom nalazili na manje od pola dana plovidbe, Sir Francis se nije odvažio poslati ni jednu od brodica da napune bačve vodom. Nizozemci su se svakoga trenutka mogli pojaviti, a tada će mu biti potreban svaki čovjek. Konačno se jedan od članova posade uspne na koš da zamijeni Hala na straži. Što ima novoga, mladiću?, zapita ga. Gotovo ništa, prizna, pokazujući malena jedra brodica, daleko na obzoru. Ni jedna ne daje nikakve znakove, nastavi. Pažljivo promatraj hoće li izvjesiti crvenu zastavu što znači da su ugledali plijen. Mornar se namršti: Ubrzo ćeš me htjeti poučiti i kako se ispuštaju vjetrovi. No, nasmije se Halu poput dobroćudnog strica, jer je mladić bio miljenik na brodu. Hal mu se također nasmiješi: Tako mi Boga, majstore Simone, ne trebaju vam poduke u tome. Čuo sam vas na kabliću u nužniku i radije bih se suočio s cijelom hrpom Nizozemaca. Zamalo ste nakosili sve daske kobilice broda. Simon prasne u gromki smijeh, i potapša Hala po ramenu. Sidi, mladiću, prije no što te naučim

kako leti albatros. Započne silaziti klizeći priponama. Na početku se kretao otežano, jer su ga mišići boljeli zbog grčeva i hladnoće za vrijeme duge straže, no ubrzo se zagrijao i nastavi spretno. Neki od ljudi na palubi prekinu poslove koje su obavljali, i zagledaju se u njega. Bio je jak, širokih ramena poput bar tri godine starijeg mladića, noge i ruke bile su mu toliko dugačke, tako da je izgledao jednako visok poput oca. Doduše, imao je glatku i svježu kožu i izraz lica tipičan za dječaštvo. Kosa, privezana kožnom vrpcom, virila je ispod kape, svijetleći na jutarnjem suncu. U toj životnoj dobi njegova je ljepota bila gotovo nježna, čak i nakon četiri mjeseca plovidbe šest u cijelosti bez da su vidjeli žene. Neki koji su imali drukčije porive, slijedili su ga i promatrali lascivnim pogledima. Hal napusti sigurnost jarbola krećući se prema krajevima križa, održavajući spretno ravnotežu poput akrobata, na četrdeset stopa iznad površine mora koje se pjenilo. Sada su svi pogledi bili upereni u njega: bio je to podvig koji je malo tko na brodu mogao ponoviti. Treba biti mlad i lud, promrmlja Ned Tyler zavrtjevši glavom dok je podizao pogled i promatrao ga. Bolje je da se mali vragolan pazi da ga otac ne ugleda dok se upušta u ovu igricu. Stigavši na sam kraj križa, ne zaustavivši se, Hal prijeđe na sošnjak, i spusti se u jednom mahu zaustavivši se na tri metra iznad palube. Odatle skoči na pod, dočekavši se lagano na obje noge pune žuljeva, i skvrčivši koljena ne bi li manje osjetio udarac. Podigne se laganim skokom i krene prema krmi, no zastane, nepomičan, začuvši neljudski krik; bilo je to životinjsko rezanje, izazov velike ptice grabljivice. Hal je na trenutak nepomično stajao na palubi, a zatim se odjednom udalji, instinktivno, dok se visoka pojava sručila na njega. Začuo je fijuk u zraku, prije no što je ugledao oštricu, koju je izbjegao skočivši u more. Srebreni čelik prođe iznad njegove glave i napadač ispusti još jedan krik, pun bijesa. edva je i opazio napadačevo tamno i sjajno lice, široka usta poput pećine, s velikim bijelim i krivim zubima, jezikom, skupljenim poput leopardova, dok je ispuštao krik. Nastavljao je izbjegavati udarce, plešući, dok ga je srebrena oštrica i dalje nastojala pogoditi, opisujući luk, no osjeti da mu je razderao rukav kožnog prsluka i posustane. Nede, treba mi nož!, zavikne očajno prema kormilaru iza njega, ne odvraćajući pogled s očiju napadača. Imao je crne i svjetlucave zjenice poput hrde, a bjeloočnice isprekidane krvlju. Hal uspije izbjeći sljedeći udarac bacivši se u stranu, osjetivši kako se zrak pomiče zbog udarca. Iza sebe začuje zvuk kratke sablje koju je čovjek izvukao iz korica i dobaci mu oružje,

koje se otkotrlja palubom prema njemu. Sagnuvši se s lakoćom, podigne ga, stisnuvši u ruci za dršku i stane u položaj opreza, ciljajući prema korijenu nosa napadača. Pred Halovom prijetećom oštricom napadač zastane u slijedećem napadu, a kada mladić izvuče lijevom rukom iz pojasa i mornarski nož, dugačak gotovo pedalj, prijeteći mu i tom oštricom, bljesak ludosti pojavi se u njegovim očima. Kružili su jedan oko drugoga, ispod glavnog jarbola, prekriživši oštrice, lagano se dodirujući, dok je svatko od obojice nastojao naći prolaz u obrani protivnika. Mornari su ostavili poslove koje su obavljali. Čak i nadležni za rad s pumpama potrče prema njima i okruže dva mačevalaca kao da prisustvuju borbi dva pijetla, ozarenih lica uz pretpostavku da će ugledati krv. Režali su i zavijali na svaki napad i obranu, hrabreći svog miljenika. Izdubite mu te velike crne oči, mladi Halu! Očerupaj rep tom pijetlu, Aboli! Aboli je bio pet palčeva veći od Hala, na njegovom vitkom tijelu nije bilo ni trunka sala. Potjecao je s istočne obale Afrike, iz plemena ratnika, vrlo cijenjenog medu trgovcima robljem. Imao je pažljivo obrijanu glavu, koja se sjajila poput crnoga mramora, a na obrazima je imao utisnute obredne tetovaže i ožiljke koji su mu davali zastrašujući izgled. Kretao se svojim dugim nogama posebnim skladom, njišući se od pojasa na gore poput velike crne kobre. Na sebi je imao samo kratke i široke platnene, poderane hlače; golih prsa, izgledalo je kao da svaki mišić prsnog koša i ruku posebno živi, poput spleta zmija koje se savijaju ispod uljem namazane kože. Baci se prema naprijed, a Hal nadčovječnim naporom uspije izbjeći udarac, no gotovo istodobno Aboli ponovno nacilja prema njegovoj glavi. Njegov je udarac bio toliko snažan da Hal shvati kako ga neće ponovno moči obraniti sabljom. Podigne obje oštrice, prekriživši ih, ne bi li uhvatio u klopku crnčevu sablju, koju je ovaj držao iznad Halove glave. Čelik protiv čelika: uslijedio je zveket oružja, a gledatelji su uzvikivali diveći se spretnosti te obrane. No, pred jačinom napada Hal se povuče korak unazad, a zatim još jedan, dok je Aboli i dalje nastavljao napadati, ne ostavljajući mu mira, iskoristivši prednost svoje velike pojave i velike snage kako bi se suprotstavio mladićevoj instinktivnoj spretnosti. Halovo je lice odavalo očaj. Sve je više posustajao i pokreti su bili sve manje skladni: bio je umoran, a strah je usporavao njegove odgovore. Sada su se gledatelji okrenuli protiv njega, bodreći glasno neumornog protivnika, nestrpljivi da vide krvoproliće. Označi to lijepo lice, Aboli! Pokaži nam njegova crijeva! Znoj je curio niz Halovo lice, i njegova je

hladnokrvnost nestala kada ga je Aboli prikovao uz jarbol. Odjednom je izgledao puno mladi, s užasom u očima, usnicama koje su podrhtavale od straha i iznemoglosti. Nije više napadao, usredotočio se samo na obranu. Borio se za život. Neumoran, Aboli ponovno krene u napad, ciljajući i pogodivši ga u noge. Hal je bio gotovo na izmaku snaga, koje su mu omogućavale da se obrani od udaraca. Zatim, neočekivano, Aboli primijeni još jednom taktiku: natjera Hala da se otkrije, a zatim pomakne težinu tijela i pokuša ga pogoditi desnom rukom. Hal opazi svjetlucavu oštricu noža, a ostali mornari zareže, opazivši tako dugo iščekivanu krv. Hal se odvoji od jarbola okrenuvši se oko vlastite osi, zatim se zaustavi, pokušavajući doći do zraka, zaslijepljen vlastitim znojem. Krv se polako slijevala na prsluk, no bio je to samo maleni rez, učinjen kirurškom preciznošću. oš jedan ožiljak za tebe, kao uostalom svaki put kada se boriš poput djevojke!, ukori ga Aboli. S izrazom olakšanja i izmučenosti Hal podigne lijevu ruku, u kojoj je još uvijek držao nož, i rukom si obriše krv s brade. Vršak usne resice bio je razrezan, a količina krvi naglašavala je težinu rane. Nazočni su mu se izrugivali. Sto mu gromova!, smijao se jedan od kormilara: Mladić ima više krvi nego hrabrosti. lb izrugivanje promijeni odjednom Hala. Spustivši nož, uperi ga pred sebe, ne obazirući se na krv koja je i dalje curila prsima. Njegov ravnodušan izraz lica bio je nalik kipu, s blijedim i nepomičnim usnama poput leda. Ispusti prigušeni krik i baci se na crnca. Bio je toliko brz da se Aboli iznenadi, prisiljen povući se. Kada su se njihove oštrice ponovno prekrižile, osjeti novu snagu u mladićevoj ruci i razrogači crne oči. Zatim se Hal našao na njemu poput ranjene divlje mačke koja se odjednom oslobađa iz zamke. Bol i bijes poticali su njegov napad. Oči su bile bezosjećajne, a zatvorene čeljusti ukočile su mišiće na licu u masku koja nije zadržala ni traga dječaštva. No bijes nije ugrozio um i lukavost: sva spretnost koju je stekao u stotinjak dana vježbanja na palubi došla je odjednom do izražaja Članovi posade ispuštali su neravnomjerne krikove, dok se pred njihovim očima odvijalo čudo. Imali su osjećaj da je mladić pred njima postao muškarac, narastavši da bi se mogao suprotstaviti tamnome protivniku, gledajući ga u oči. Neće izdržati, mislio je Aboli, braneći se. TVegova snaga g može dugo Wrzafi, no pred njim je stajao drugi čovjek, a on ga još uvijek nije prepoznao. Odjednom primijeti da počinje gubiti. Brzo će se wmonf. No, oštrice koje su plesale pred njegovim očima izgledale su nebeske, poput opasnih duhova tamne šume koja je

nekoć bila njegov dom. Pogleda blijedo lice i žar u njegovim očima; nije ih mogao prepoznati. Osjeti kako ga hvata strava, koja mu je usporavala desnu ruku. Izgledao je poput demona. Shvati da mu je život bio u opasnosti. Sljedeći ga udarac pogodi u prsa, uspjevši prodrijeti u njegovu obranu poput sunčeve zrake. Iskrivi u stranu gornji dio tijela, no oštrica sablje ga pogodi površinski ispod podignute lijeve ruke. Nije osjećao bol, no začuje šum oštrice koja ga je pogodila i ranila poput žileta i toplu krv koja je šiknula iz rane i cijedila se niz bok. Osim toga, zaboravio je na nož u Halovoj lijevoj ruci, s kojom se podjednako dobro znao boriti kao i s desnom. Krajičkom oka opazi kraću i opasniju oštricu kako cilja prema srcu i baci se unatrag ne bi li ju izbjegao, no zapetlja se u konopac na palubi i završi na podu. Desnim laktom udari o razmu, i od boli zbog udarca ispusti nož. Ostavši ležati na palubi, Aboli podigne pogled i osjeti da mu se bliži kraj, pogledavši u one zelene i užasne oči. To nije bilo lice mladića, koji je bio njegov ljubimac i poseban učenik u zadnjih desetak godina, mladić kojeg je hranio, uvježbao i volio deset dugih godina. Bio je to muškarac, odlučan da ga ubije. Usmjeri vršak oštrice sablje prema dolje, ciljajući u vrat, sa svom mladenačkom snagom i spretnošču. Henry!, oštar i autoritaran glas odjekne palubom, kroz žamor gledatelja željnih krvi. Hal se trgne, ostavši nepomičan, s oštricom sablje uperenom u Abolijev vrat. Na njegovu licu se pojavi izraz neodlučnosti, nalik na sanjara koji se budi, i podigne pogled prema ocu, koji se pojavio na vrhu Ijestava krznenog nadgrada. Dosta je tih gluposti! Spusti se odmah u moju kabinu. Hal se ogleda oko sebe, promatrajući uzbuđene izraze lica, koji su ga okruživali. Zatresavši zaprepašten glavom, spusti pogled na sablju koju je držao u ruci, zatim ju ispusti i ona padne na palubu. Tresući se, baci se na Abolija, zagrlivši ga poput dječaka koji grli svoga oca. Aboli, prošapće jezikom šuma koji je naučio od crnca, tajna koju nitko od prisutnih na brodu nije znao. esam li te teško ranio? Koliko krvi! Života mi, mogao sam te ubiti. Aboli se lagano smješkao, odgovorivši mu na istom jeziku: Bilo je i vrijeme. Konačno si ispio gutljaj iz izvora borbenog duha. Mislio sam da ga nećeš nikada pronaći. Trebao sam te provocirati kako bi to učinio. Podigne se u sjedeći položaj, odmaknuvši od sebe Hala, no u njegovim očima je sjajilo novo svjetlo dok je promatrao mladića, koji to više nije bio. Idi sada, poslušaj svoga oca! Hal se podigne, dršćući i zagleda se ponovno u lica na kojima primijeti izraz koji nije prepoznavao: poštovanje pomiješano s nečim jačim od sjene straha. Što zurite

razrogačenih očiju?, zareži Ned Tyler. Predstava je završena. Nemate li drugog posla? Pokrenite pumpe. Svakome koji ljenčari mogu pronaći posao. Odmah se začuje topot golih nogu kako jure palubom, dok su se članovi posade žurili na svoja mjesta s osjećajem krivice. Hal se sagne i podigne svoju sablju, ali Ned Tyler mu je pruži s drškom okrenutom prema njemu. Hvala, Nede. Bilo mi je potrebno. Dobro ste ju upotrijebili. Nikada do sada još nisam vidio tog poganina poraženog, osim od vašeg oca. Hal istrgne prljavi komad tkanine s hlača koje je imao na sebi i poveže si uho, kako bi zaustavio krvarenje, a zatim se spusti u kabinu na krmi broda. Sir Francis podigne glavu s brodske knjige s guščjim perom na stranici. Ne moraš biti toliko zadovoljan sobom, mladunče, zareži obraćajući se Halu. Aboli se poigravao s tobom, kao i uvijek. Mogao te probosti nekoliko puta prije nego što si ti preokrenuo situaciju onim sretnim udarcem. Kada je Sir Francis stajao, jedva da je bilo dovoljno prostora za obojicu u malenoj kabini. Zidovi su bili prepuni knjiga, a bilo ih je i na podu, dok su one s kožnim koricama bile polegnute ispod očeva ležaja. Hal se pitao gdje je pronalazio mjesta za spavanje. Otac mu se obrati na latinskom jeziku. Kada su bili sami, tražio je od njega da razgovaraju tim jezikom kulture. Umrijet ćeš prije nego što postaneš mačevalac, ne pronađeš li čelik u tvome srcu, a ne samo u tvojim rukama. Prvi Nizozemac kojeg budeš susreo, probost će te još za prvog dvoboja. Sir Francis je oštro gledao u svoga sina. Kako glasi zakon mača? ednim okom gledaj protivnikove oči, promrmlja Hal na latinskom. Glasnije, mladiću! Sir Francis nije dobro čuo zbog tisuće hitaca i eksplozija koje je slušao dugi niz godina. Na kraju borba krv bi curila iz ušiju mornara na topovima, pa čak su i časnicima na krmi broda u ušima odzvanjali pogodci danima i danima nakon bitke. ednim okom gledaj oči, ponovi Hal zvonkim glasom, dok se otac složio s njim. Oči su ogledalo duše. Nauči čitati protivnikove namjere prije njegovih poteza i vidjet ćeš udarac prije nego što ga izvede. Nastavi. Drugim okom promatraj noge, izrekao je Hal. Dobro. Sir Francis se složi. Noge se miču prije ruke. Što još? Držati vršak visoko. To je osnovno pravilo: nikada ne spuštaj vršak, drži ga uvijek uperen u oči. Sir Francis ga je natjerao da ponovi cijeli katekizam, kao što je to učinio bezbroj puta ranije, a zatim konačno reče: A sada još jedno pravilo za tebe: moraš se boriti od samog početka, a ne samo kada si ranjen ili bijesan, inače, možda nećeš izdržati prvu ranu. Podigne pogled prema klepsidri iznad njegove glave. Ima još vremena za

čitanje prije molitve za brod. Još je uvijek govorio na latinskom. Uzmi svog Livija i počni prevoditi od početka dvadeset i šeste stranice. Sat vremena Hal je naglas čitao povijest Rima na izvornom jeziku, prevodeći na engleski red po red. Konačno, Sir Francis zaklopi knjigu. Napreduješ. A sada konjugiraj glagol wjfra;đfi Činjenica da je otac izabrao upravo taj glagol bio je znak odobravanja. Hal je dobro i s lakoćom konjugirao sva glagolska vremena usporivši samo kod indikativa futura. Durabo. Ustrajat ću. Bio je to moto na grbu Courtenevjevih i Siru Francisu se ote osmijeh dok ga je Hal izgovarao. Neka ti Bog podari tu milost. Podigne se. Sada možeš ići, ali pazi da ne zakasniš na molitvu. Obradovavši se što je slobodan, Hal izjuri iz kabine i jednim se korakom uspne Ijestvama. Aboli je bio skupljen na pramcu broda i Hal krene prema njemu, kleknuvši pored njega. Ranio sam te. Aboli odmahne rukom, dajući do znanja da je zaboravio na događaj. Kokoš koja čeprka medu prašinom, ranjava ozbiljnije zemlju. Hal skine s Abolijevih ramena platneni ogrtač, uhvati prijatelja za mišićavu ruku i podigne ju kako bi proučio rez na rebrima. Ipak, ovaj pilić te dobro kljucnuo, primijeti suho, smiješeći se dok je Aboli otvorio šaku i pokazivao mu iglu i konac. Pruži ruku, ali ga Aboli zaustavi. Ponajprije isperi rez, kao što sam te naučio. S dugom zmijom koju imaš, mogao bi i sam to učiniti, primijeti Hal, a Aboli se nasmije, nježno i prigušeno poput šuma grmljavine u daljini. Morat ću se zadovoljiti malim bijelim crvom. Hal se podigne, odvezavši konopac koji je pridržavao hlače. Ostavivši ih da kliznu do koljena, a desnom rukom pomakne kožnu kapicu. Krstim te, Aboli, kao gospodara pilića! Oponašajući savršeno očev molitveni glas, usmjeri prema otvorenoj rani mlaz žutog urina. Iako je Hal dobro znao da peče, budući da je Aboli više puta učinio isto s njime, crno lice ostalo je nepomično. Hal namoči ranu i zadnjom kapi tekućine, a zatim podigne hlače. Znao je iz iskustva koliko je bio učinkovit Abolijev plemenski lijek. Prvi puta kada ga je upotrijebio na njemu, ostao je preneražen, no sve ove godine nije vidio ranu koja se zagnojila nakon što je bila isprana na taj način. Uze iglu i konac, dok je Aboli pridržavao rubove rane lijevom rukom. Hal ju zatvori s nekoliko malih uboda, urednih poput majstora za jedra, ubadajući iglu u savitljivu kožu i zatvarajući čvorove. Kada je završio, ispruži ruku prema posudi s kuhanom smolom, koju je Aboli već držao spremnu i nakon što je prekrio gustim slojem ranu koju je tek bio prišio, zadovoljno klimne glavom promatrajući svoje remekdjelo. Aboli se podigne, spustivši svoje platnene hlače i reče mu: A sada

ćemo se pobrinuti za tvoje uho. Zatim izvuče iz hlača veliki ud. Hal se povuče: Nije mi ništa, pobuni se, no Aboli ga uhvati za repić i podigne mu glavu uvis. S odzvanjanjem otkucaja zvona članovi posade se okupe u sredini broda, ostavši u tišini, na suncu, otkrivene glave, zajedno s crncima, koji nisu obožavali samo Krista, već i druge bogove, čiji se dom ugnijezdio u srcu tamnih šuma njihove izvorne zemlje. Kada je Sir Francis, držeći u rukama Bibliju uvezenu u kožne korice, započeo molitvu svojim zvonkim glasom: Molimo te, Bože svemogući, da nam predaš u ruke Kristova neprijatelja, kako ne bi pobijedio..., bio je jedini čije su oči još uvijek bile uprte u nebo, dok su svi ostali gledali prema istoku, gdje se trebao pojaviti neprijatelj s teretom srebra i mirodija. Usred duge molitve započne oluja, koja je dolazila s istoka, a vjetar je nosio oblake koji su se skupljali u tamnu i turbulentnu masu iznad njihovih glava, slijevajući na palubu srebrenastu kišu. Nasrtaj prirodne pojave nije uspio odvratiti Sira Francisa u razgovoru sa Svevišnjim, i dok su se članovi posade stiskali u platnene ogrtače, premazane slojem smole, a voda se slijevala niz njihova tijela, Sir Francis nije izostavio ni riječi u svojoj molitvi. Gospodine vjetrova i oluja, molio je, pomozi nam. Gospodine borbe, budi naš štit... Oluja brzo prođe i sunce se ponovno pojavi na nebu, sjajeći i obasjavajući plave valove, osvjetljavajući palubu. Sir Francis odmakne unazad kapu s širokim kačketom i bijelim, sasvim mokrim perjem, i spusti glavu. Majstore Nede, ispucajte topničke granate. Bio je to pravi potez, shvati Hal. Mora da je oluja sasvim smočila fitilj i navlažila barut. Umjesto da krenu s dugim i dosadnim postupkom vađenja granata, njegovu je ocu bilo milije da posada vježba paljbu. Svi na svoja borbena mjesta. Zvuk bubnjeva, koji su pozivali mornare, odjekne cijelim brodom i ljudi potrče prema svojim mjestima smijući se i vičući. Hal uroni vršak potpaljivača u žar na podnožju jarbola; kada je počeo gorjeti, skoči na pripone i, držeći upaljeni fitilj medu zubima, uspne se na svoje borbeno mjesto, na vrh jarbola. S visine opazi četvoricu na palubi kako nastoje podići iz dna broda gotovo praznu bačvu za vodu, noseći ju sve do zaštitne ograde broda. Na zapovijed s krme, bace je izvan broda, tako da je plutala na uljanom tragu broda. U međuvremenu su topnici micali nakovnje i gurali topove prema van. S obje strane donje palube bilo ih je osam, svaki je bio spreman ispaliti jednu granatu od osamnaest librica. Na gornjoj palubi nalazilo se deset topova, po pet na svakoj strani. Nakon dvije godine plovidbe morima, lady Edtvma je već bila potrošila

gotovo sve željezne kugle: topovi na gornjoj palubi bili su napunjeni riječnim šljunkom, što ga je struja oblikovala i koji su ručno skupili na obalama rijeka za vrijeme ekspedicija na kopno kada su odlazili i po vodu. Brod je polako mijenjao smjer kretanja, prilagođavajući se novom položaju, nošen vjetrom. Plutajuća bačva bila je na oko dvije stotine hvata udaljenosti, no strelište se sve više smanjivalo. Topnici su usmjeravali svaki top, mijenjajući kut i ispravljajući nakovnje za nišan. Taj dio posla bio je namijenjen stručnjacima: samo petorica na brodu posjedovala su spretnost da napune topove i spreme ih za paljbu. U košu Hal usmjeri cijev maloga topa prema plutajučem otoku alga koje su prolazile nošene strujom. Zatim, vrškom noža makne vlažni barut koji se stvrdnuo na zdjelici oružja, zamijenivši ga svježim koji je izvadio iz boce. Nakon deset godina očeve obuke, bio je toliko dobar koliko i Ned Tyler, glavni brodski topnik. Njegovo borbeno mjesto trebalo je biti na glavnoj palubi, i preklinjao je oca da ga preseli ondje, no otac mu je strogo odgovorio: Ti ćeš ostati gdje ti ja naredim, i tako je morao ostati na košu, izvan borbe, dok je njegovo mlado srce gorjelo od želje da i on sudjeluje. Odjednom osjeti kako ga je uzdrmao prasak koji je dolazio s palube ispod njega. Dugačak trag gustog dima podigne se uvis, dok se brod gotovo prevrnuo zbog snage protuudarca. Trenutak kasnije visoki mlaz pjene podigne se uvis, vidljiv na površini mora, pedeset jarda s desne strane i dvadeset od plutajuće bačve. Nije to bio loš pogodak, ako se uzela u obzir udaljenost, no palubom odjekne zbor zvižduka i ismijavanja. Ned Tyler potrči prema drugome topu, provjerivši na brzinu je li spreman ispaliti vatru. Zapovjedi svojim ljudima da malo pomaknu nišan ulijevo, a zatim učini korak naprijed i približi iskru ustima topa. Pojavi se dim, a zatim i iskrice i napola sagorjeli barut. Granata ispaljena iz brončane cijevi velikom jačinom sruši se u more na manje od pola udaljenosti od nišana i posada poprati i ovaj pokušaj zviždukom. Dva sljedeća topa također ne pogode. Ljuteči se, Ned zapovjedi posadi da očiste cijevi dugim željeznim motkama, dok on potrči dalje na sljedeći top. Velika potrošnja baruta ni za što, primijeti Hal u sebi, ponovivši riječi velikog Sira Francisa Drakea, po kojem je otac dobio i ime, riječi koje je izgovorio nakon prvog dana borbe povijesne bitke protiv nepobjedive Armade Filipa II., španjolskog kralja, pod zapovjedništvom medinskog grofa Sidonia. Cijeli dan, ispod žućkastogbarutnog dima, dvije velike flote su međusobno ratovale, ispaljujući granatu za granatom, no to granatiranje nije

potopilo ni jedan brod jedne ili druge flote. Prestraši ih topom, poučio je Hala otac, no, palubu očisti mačem, i u njegovim riječima mogao se osjetiti sav prijezir prema nepreciznom umijeću topništva. Bilo je nemoguće nanišaniti s palube broda prema određenom mjestu na brodu sa suprotne strane: preciznost hica bila je u rukama Svevišnjeg, umjesto u onima glavnoga topnika. Kao da je htio dokazati taj aksiom, nakon što je Ned ispucao sve granate iz svih topova na brodu, krajnji rezultat je bio da je šest granata sasvim promašilo, a ona koja se najviše približila plutajućoj bačvi pala je na dvadeset jarda udaljenosti od nje. Hal zavrti glavom, razmislivši o tome da je svaki od tih hitaca bio pažljivo pripremljen. U žaru bitke, kada su brodovi obavijeni dimom a barut i granate se žurno guraju u top, dok se cijevi previše zagrijavaju a fitilj približavaju uzbuđeni i prestrašeni topnici, rezultat bi bio još manje zadovoljavajući. Konačno otac podigne glavu prema Halu. Gore u košu!, zavikne. Hal se već bojao da će ga zaboraviti, no sada, s osjećajem olakšanja, puhne na vrh fitilja sa sporim izgaranjem koji je držao u ruci i zasvjetluca njime. S palube, Sir Francis ga je promatrao ozbiljna izraza lica, koje je ulijevalo strah. Nije si smio dozvoliti da pokaže svu ljubav koju je osjećao prema mladiću, morao je uvijek biti strog i kritičan, kako bi ga potaknuo. Za dobrobit mladića, štoviše, kako bi preživio, morao ga je natjerati da uči, da se istakne, da izdrži, da prede svaki korak života svojim snagama i svim srcem. No, istovremeno ga je morao hrabriti, poticati i pomagati mu, bez da to postane vidljivo. Morao je biti njegov pastir, usmjeravajući ga k njegovoj sudbini. Nije pozvao Hala sve dok bačva nije bila na manjoj udaljenosti. Ako bi mladić uspio pogoditi i razoriti bačvu svojim malim oružjem, gdje je Ned pogriješio s velikim topovima, njegov prestiž medu posadom postao bi veći. Posada je bila većinom nepismena i hvalisava, no jednoga će dana Hal morati njome zapovijedati, ili drugima poput njih. Tog dana učinio je veliki korak naprijed pobijedivši Abolija pred svima, a sada mu se ukazala prilika da učvrsti tu dobivenu prednost. Bože borbe, vodi njegovu ruku i hitac!, molio je Sir Francis u sebi, dok je posada istezala vratove da bi vidjela mladića na vrhu jarbola. Hal je pjevušio polako za sebe, usredotoćivši se na zadatak koji je stajao pred njim, svjestan očiju uperenih u njega. No, nije shvaćao značaj pogotka, a nije znao ni za očeve molitve. Za njega je sve to bila samo igra, još jedna mogućnost da se dokaže. Volio je pobjeđivati, i svaki put kada bi mu to uspijevalo, uživao je tim više: orlić je počinjao iskušavati moć svojih krila. Uhvativši kraj

dugog i tankog držača od bronce, okrene mali top prema dolje i nacilja prema bačvi, uperivši cijev dugačku oko tri stope. Naučio je da je bilo uzaludno pokušati naciljati izravno prema nišanu. Od trenutka kada bi zapalio iskru do eksplozije prošlo bi neko vrijeme i u međuvremenu bi se brod i bačva udaljili jedno od drugog. Osim toga, trebalo je misliti i na vrijeme koje će tek ispaljeni hitac biti u zraku, prije nego što bude pogodio cilj. Morao je procijeniti gdje će se bačva nalaziti kada hitac bude stigao do nje, a ne ciljati na mjesto gdje se nalazila dok je potpaljivao fitilj. Pažljivo poravna izbočinu koja je služila kao nišan s bačvom, a zatim približi vrh fitilja zdjelici. Natjera samoga sebe da se ni ne pomakne nakon što se barut zapalio i da se ne odmakne za vrijeme eksplozije, već da nastavi držati cijev u odabranom smjeru. Tutnjavom, od koje ga zabole uši, mali top se odbije unatrag takvom snagom i sve nestane ispod velikog oblaka sivog dima. Izduži očajnički vrat nagnuvši se na lijevu stranu i pokuša vidjeti kroz dim, no srce mu snažnije zakuca u grudima kada začuje uzbuđenu viku s palube ispod njega, uspjevši ju čuti usprkos šumu u ušima. Kada je vjetar raspršio dim, opazi daske bačve kako plutaju iza krme, na tragu broda. Uzviknuvši od radosti, zamaše kapom okrenut prema licima na palubi ispod njega. Aboli je bio na pramcu, na mjestu koje je zauzimao kao kormilar broda i topnik prve straže. Odgovori na Halov osmijeh, udarivši šakom u prsa, dok je drugom rukom izvukao mač i držao ga podignutog iznad glave. Oglase se bubnjevi kako bi označili kraj vježbe, dozvolivši posadi da napusti borbena mjesta. Prije nego što se spustio s pripona, Hal ponovno napuni mali top zavezavši komad platna natopljenog katranom oko zdjelice, ne bi li ga zaštitio od vlage, kiše i soli. Kada su njegove noge dotakle palubu, pogleda prema krmi broda tražeći očev pogled nadajući se da će dobiti njegovo priznanje. Sir Francis je bio udubljen u razgovor s jednim od časnika i prošlo je neko vrijeme prije nego što je hladno pogledao u Hala, i ne okrenuvši se. Što tako zuriš, mladiću? Treba ponovno napuniti topove. Udaljivši se, Hal osjeti malo razočaranje, no bučni hvalospjevi posade i sirova tapšanja po ramenu dok je prolazio palubom ponovno mu vrate osmijeh. Kada ga je vidio da dolazi, Ned Tyler napusti svoje mjesto pored topa koji je punio i pruži mu šipku. Svaka budala može pucati, ali samo ga stručnjak može napuniti, promrmlja, i povuče se unatrag kako bi kritički promotrio Hala dok je mjerio barut. Koju težinu mora imati barut!, zapita ga i Hal mu odgovori na isti način kao i stotine puta ranije. Istu težinu kao i

zrno. Crni prah bio je sastavljen od nejednakih granula. Ponekad su se zbog ljuljanja broda, ili kakve druge kretnje, tri osnovna sastojka praha sumpor, ugljen i salitra mogli odvojiti i učiniti ga beskorisnim. Kasnije je usavršeno miješanje sastojaka, kojima se priređivao prah urinom i alkoholom kako bi ga se učinilo stabilnim, a zatim se morao samljeti i dobivao bi se finiji prah. No, usprkos tome, još nije bio sasvim savršen i topnik je uvijek trebao paziti kakav je prah, jer su ga vlaga i vrijeme mogli oštetiti. Hal prosije prah kroz prste i kuša ga vrškom prstiju, jer ga je Ned naučio da na taj način razlikuje prah u dobrom stanju od onog lošeg: zatim napuni cijev sa sadržajem iz mjernika, i stavi fitilj. Konačno ga utisne dugom šipkom s drvenim držačem. To je također bila važna faza; ako bi barut bio previše natisnut, vatra nije mogla proći kroz top i neuspjeh je bio neizbježan, no i u slučaju da nije bio dovoljno zgnječen, prah bi gorio bez dovoljno snage da izbaci zrno iz cijevi. Zgnječiti na pravi način barut bilo je umijeće, koje se moglo naučiti samo dugim uvježbavanjem, no Ned zadovoljno klimne glavom, promatrajući Hala na djelu. Prošlo je dugo vremena dok nije konačno zgotovio posao. Svi su topovi bili napunjeni i zaštićeni iza vrata, dok se Halovo tijelo sjajilo od znoja zbog topline koja je vladala u skučenom prostoru palube i zbog težine posla. Zaustavio se da obriše znoj s čela, udahne duboko i rastegne se, a otac mu ironično dovikne: Ne zanima vas položaj broda, majstore Henry? Trgnuvši se, Hal pogleda prema suncu. Bilo je visoko na nebu, iznad njih; jutro je proletjele u tren oka. Potrči prema Ijestvama i spusti se na donju palubu i upadne u očevu kabinu, dohvati veliki kvadrant iz futrole koja je visjela na zidu. Zatim se okrene i trčećim korakom se vrati na gornju palubu. Daj Bože da nisam previše zakasnio, promrmlja kroz zube i pogleda u sunce, koje je bilo visoko iznad glavnoga križa. Smjesti se tako da je suncu okrenuo leda, da sjena glavnoga jarbola ne zakloni kvadrant, i da mu omogući jasniji pogled prema obzoru na jugu. Sada se sasvim usredotoči na zadatak da pridrži napravu, boreći se protiv pokreta broda, pokušavši iščitati kut sunčevih zraka iza njegovih leda na kvadrantu; kut je pokazivao nagib sunca naspram obzora. Bio je to osjetljiv postupak, koji je iziskivao snagu i okretnost. Konačno uspije promotriti prolaz sunca u podne, iščitavši kut kada je sunce bilo u zenitu. Spusti napravu dok su ga ruke i ramena boljeli i požuri upisati vrijednosti na ploču. Zatim se trčećim korakom spusti Ijestvama do kabine na krmi broda, ali ploče na kojima je ispisao vrijednosti nisu bile na svom mjestu na polici. Okrenuvši

se pun zabrinutosti, opazi da ga je otac slijedio i pažljivo ga promatrao. Nisu izmijenili ni riječi, no Hal shvati da je od njega tražio da zapamti vrijednosti. Hal sjedne na očev kovčeg, koji mu je služio kao stol, sklopi oči pokušavši se prisjetiti ploče. Trebao se prisjetiti vrijednosti prethodnog dana i izračunati nove. Uhvati se za resicu uha, dok su se njegove usne pomicale u tišini. Odjednom mu se lice ozari i otvorivši oči ispiše broj na ploču. Nastavi pisati još minutu, pretvorivši kut sunca u podne u stupnjeve širine, zatim pobjednički podigne pogled: 34 stupnja i 42 minute južne geografske širine. Otac mu iz ruku uze ploču kako bi provjerio vrijednosti, a zatim mu je ponovno pruži, spustivši lagano glavu u znak odobravanja. Dovoljno točno, ako je vrijednost kuta točna. A sada dužina? Određivanje točne dužine bila je još uvijek nerazriješena zagonetka. Nisu postojale ploče, klepsidre ili satovi koji su se mogli koristiti na brodu i koji bi bili istodobno dovoljno točni da omoguće da se uzme u obzir stalna sunčeva revolucija. Halovo izračunavanje vrijednosti bilo je potpomognuto samo pločom koja je stajala pored kućišta kompasa. Započne proučavati kolčiće, koje je kormilar prethodne smjene zabio u otvore iznad kvadranta kompasa, svaki put kada bi promijenio smjer kretanja. Hal zbroji vrijednosti, računajući srednju vrijednost, a zatim ih prenese na papir u kabini oca. Bila je to samo približno i grubo određena duzina i otac se pobuni, kao što je i očekivao. Ja bih ju bio odredio nešto istočnije, no, ipak možeš upisati vrijednosti u brodsku knjigu. Hal podigne glavu, zgranut: taj je dan zaista za sjećanje. Nitko osim oca nije smio upisivati ništa u kožni registar, koji je stajao pored Biblije na kovčegu. Pod očevim pogledom otvori brodsku knjigu i cijelu minutu zastane promatrajući stranice ispunjene čitkim i elegantnim očevim rukopisom, s rubovima ukrašenim lijepim crtežima koji su predstavljali ljude, brodove i luke. Njegov je otac bio nadareni umjetnik. Dršćući od uzbuđenja, Hal zaroni pero u zlatnu tintamicu, koja je nekoć pripadala kapetanu ffeere NacAf, galiji Nizozemske istočnoindijske kompanije, koju je otac zarobio. Nakon što je očistio pero od suvišnih kapi tinte, ne bi li izbjegao da uprlja te svete stranice, stisne zubima vrh jezika, počevši pisati vrlo pažljivo: Otkucaj za početak popodnevne smjene posvetio je treći dan mjeseca rujna ljeta Gospodnjega 1667. Nalazimo se na 34 stupnja i 42 minute južne geografske širine i 20 stupnjeva i 5 minuta istočne geografske dužine. Afrička obala na vidiku s glavnog jarbola u pravcu sjever a. Ne usuđujući se nadodati ništa, s osjećajem

olakšanja što nije zamrljao stranicu tintom, vrati guščje pero u tintamicu i ponosno pospe pijeskom pažljivo napisane riječi. Znao je da je imao lijep rukopis, iako ne u istoj mjeri kao i otac, priznavao si je dok ih je uspoređivao. Sir Francis posegne za perom, koje je Hal vratio i dopise nagnuvši se na njegovo rame: Ovog je poslijepodneva budući kapetan Henry Courtenev ranjen u nedoličnoj tučnjavi. Zatim, pored zabilješke nacrta na brzinu karikaturu vrlo sličnu Halu s natečenim uhom koje je vidljivije istaknuo i s povezom zavezanim poput vrpce u kosi djevojke. Hal priguši smijeh koji mu je spontano navirao, gotovo se ugušivši, no kada podigne pogled, opazi iskru u očevim zelenim očima. Sir Francis mu nasloni ruku na rame, gotovo ga zagrlivši i stisne ju, rekavši: Ned Tyler je nestrpljiv da te nauči kako se podižu i spuštaju jedra. Nemoj ostaviti da te ćcka. Mada je bilo kasno kada se Hal prošetao gornjom palubom, bilo je dovoljno svijetlo da vidi kamo hoda, izbjegavajući na taj način da zgazi usnula tijela mornara koji nisu bili na straži. Noćno nebo bilo je ispunjeno zvijezdama, koje su svijetlile poput dragog kamenja i oduzimale dah svakome stanovniku na sjevernoj polutci. Te noći Hal nije imao oči za njih; bio je iznemogao do te mjere da se jedva držao na nogama. Aboli mu je ostavio mjesta na pramcu broda ispod glavnoga topa, u zavjetrini, gdje je smjestio slamnjaću i Hal legne sa zahvalnošću. Nije bilo pravih kabina za posadu, pa su ljudi spavali posvuda gdje su mogli naći mjesto. Za tih toplih južnih noći svima je bilo draže spavati na gornjoj palubi, jer je na donjoj bilo jako zagušljivo. Ležali su poredani, rame uz rame, i težak miris toliko osoba bio je prirodan za Hala, kao i njihovo hrkanje i pričanje u snu koje mu nije moglo poremetiti san. Primakne se još bliže Aboliju. Tako je spavao svake noći, od deset godina na dalje, i godila mu je prisutnost tog diva pored njega. Tvoj otac je veliki kapetan medu mnoštvom osrednjih kapetana, promrmlja Aboli. Ratnik je i poznaje tajne mora i neba. Zvijezde su njegova djeca. Znam da je sve to istina, odgovori Hal istim jezikom. On mi je rekao da te razoružam, danas, prizna Aboli. Hal se podigne, nasloni se na lakat i promotri sjenu pored njega. Moj je otac htio da me raniš?, zapita u nedoumici. Ti nisi kao i ostali mladići. Ako je tvoj život već sada težak, u budućnosti će biti još teži. Tvoja je sudbina već poznata, jednoga ćeš dana od njega preuzeti veliki plašt s križem i moraš biti dostojan toga. Hal ponovno legne na slamnjaču, zagledavši se u zvijezde na nebu. A ako to ne bih želio? Tvoj je. Nemaš izbora. Samo vitez Nautonnier može odrediti viteza koji će

ga naslijediti. Tako je već četiri stotine godina. Možeš izbjeći svojoj sudbini samo smrću. Hal ostane u tišini tako dugo da je Aboli pomislio kako ga je san svladao, no, zatim prošapće: Kako znaš sve to? Od tvoga oca. esi li i ti vitez reda? Aboli se lagano nasmiješi. Imam previše tamnu kožu i moji su bogovi stranci. Nikada ne bih mogao biti izabran. Aboli, plašim se. Svi se ljudi plaše nečega. Na nama je, koji imamo ratničkog duha, da svladamo strah. Ti me nikada nećeš napustiti, nije li tako, Aboli? Ostat ću uz tebe dokle god budeš trebao moju pomoć. Ako je tako, ne plašim se više toliko. Nekoliko sati kasnije, Aboli ga probudi iz dubokog sna bez snova dodirnuvši mu rame. Osam otkucaja zvona, Gundwane. Zazvao ga je nadimkom koji je u njegovom jeziku značio šumski miš. Nije imao uvredljivu notu, dapače, bilo je to ime od milja koje je nadjenuo Halu kada je imao četiri godine i kada je bio povjeren njegovoj brizi, više od deset godina ranije. Četiri sata ujutro: za sat vremena će svanuti novi dan. Hal se otežano podigne sa slamnjače i protrljavši oči, teturajući krene prema kabliću za nuždu kako bi ispraznio mjehur. Zatim, konačno se probudivši, požuri palubom, preskačući ljude koji su spavali i koji su mu smetali. Kuhar je već naložio vatru u dijelu za kuhanje i pruži mu zdjelu punu juhe i dvopek. Hal je bio gladan kao vuk, toliko da je ispio juhu u jednom gutljaju, iako je bila kipuća i pekla mu jezik. Grickajući dvopek, osjećao je kako mu ispod zuba pucketaju kukci koji su ga napali. Dok je trčao prema podnožju glavnoga jarbola, opazi svjetlost lule svoga oca u sjeni krme i nanjuši miris njegovog duhana, kiselkast na čistome noćnome zraku. Ne zaustavivši se, Hal se uspne priponama, opazivši promjenu pravca kretanja i nov položaj jedara, promijenjenih dok je on spavao. Kada je stigao na vrh jarbola, zamijenivši stražara, smjesti se u košu i ogleda se oko sebe. Nije bilo mjeseca i sve je bilo mračno, osim zvijezda. Znao ih je sve poimence, od velikog Siriusa do male Mintaake u sazviježdu Oriona: bile su brojevi moreplovaca, znakovi na nebu i Hal je naučio sva imena zajedno sa slovima abecede. Instinktivno pogleda prema Regulu u sazviježdu Lava, nije to bila najsjajnija zvijezda u zodijaku, no bila je to njegova osobna zvijezda i Halu je bilo drago kada bi pomislio da ta zvijezda sja samo za njega. To je bio najsretniji sat njegova dugog dana, jedini trenutak kada je mogao ostati sam na prepunom jedrenjaku, prepuštajući da mu misli lete prema zvijezdama i davši oduška svoj mašti. Sva su njegova osjetila bila izoštrena. Čak i iznad šuma vjetra i pucketanja pripona mogao je čuti očev glas i prepoznati

njegovu boju, pa čak i riječi, dok je tiho govorio kormilaru na palubi. Opazio je i očev orlovski nos i odlučne crte lica na svjetlosti koju je bacala njegova lula, kada je udisao dim duhana. Imao je osjećaj da njegov otac nikada ne spava. Osjećao je miris joda, svjež miris morskih alga i soli. Imao je tako osjetljiv njuh nakon mjeseci provedenih na svježem morskom zraku da je osjećao čak i miris kopna, topli miris Afrike, nalik na tek ispečen kolač. Zatim osjeti još jedan miris, tako blag da je pomislio kako ga je njuh prevario. Minutu kasnije ga ponovno osjeti, samo trag, slatki poput meda u vjetru. Ne prepoznavši ga, okrene glavu, čekajući da ga ponovno osjeti. Odjednom, miris ponovno nadraži njegove nosnice, toliko zamaman da mu se zavrti u glavi poput pijanca kada nanjuši vrč brendija i morao se natjerati da ne ispusti krik od uzbuđenja. S teškom mukom zadrži glas, glavom ispunjenom tim mirisom, spusti se strmoglavo brzo s koša, kliznuvši priponama i potrčavši prema gornjoj palubi. Trčao je bosonog, tako tiho da se otac trgne kada mu dodirne ruku. Kako to da si ostavio svoje mjesto? Nisam mogao vikati s jarbola. Previše su blizu i mogli su me ćuti. Što to trabunjaš, mladiću? Otac se bijesno podigne. Jasno reci. Vi ga ne osjećate, oće? Prodrma očevu ruku s nestrpljenjem. Što? Otac izvadi iz usta lulu. to si nanjušio? Mirodije!, reče Hal. Zrak je zasićen mirisom mirodija. Pomicali su se duž palube, Ned Tyler, Aboli i Hal, budeći smjenu koja nije bila na straži i upozoravajući ljude da šute dok zauzimaju svoja mjesta. Nije bilo bubnjeva koji bi naznačili blisku borbu. Njihovo je uzbuđenje bilo zarazno. Čekanju je stigao kraj: nizozemska galija bila je tamo negdje, obavljena tamom. Sada su svi mogli osjetiti miris njenog dragocjenog tereta. Sir Francis ugasi svijeću na kućištu kompasa, ostavivši brod sasvim u tami, zatim preda časnicima ključeve od spremnice oružja, koja je ostajala zaključana dok se plijen ne bi pojavio na vidiku. Strah od pobune ugnijezdio se u mislima svakog kapetana, a samo su časnici bili naoružani sabljom. Spremnicu oružja brzo otvore i proslijede oružje iz ruke u ruku. Mačevi su bili izrađeni od čvrstog čelika Shefield, s jednostavnom drvenom drškom. Koplja su bila dugačka oko šest stopa, izrađena od engleskog hrasta, s vršcima od željeza. Ljudi koji nisu bili spretni u mačevanju, mogli su odabrati to oružje ili sjekire, kojima bi jednim udarcem mogli odsjeći glavu. Muškete, čuvane na dnu broda, donesene su na palubu i Hal je pomogao mornarima da ih nabiju olovnim zrncima i s malo baruta. Bilo je to neprecizno i golemo oružje, s dometom od dvadeset ili trideset jarda. Nakon

paljbe, oslobodio bi se oblak dima, no zatim je ponovno trebalo nabiti pušku, što bi potrajalo oko dvije do tri odlučujuće minute, za vrijeme kojih je mušketir bio ostavljen na milost i nemilost neprijatelju. Halu je bio draži luk, poznati dugi engleski luk koji je desetkovao francuske vitezove u Agincourtu. Bio je u stanju istovremeno ispaliti nekoliko strijela koliko je bilo potrebno da se mušketa ponovno napuni. Dugi luk imao je domet od pedeset koraka, uz takvu preciznost da pogodi neprijatelja usred prsa i snagom koja ga je probadala do kralježnice, čak i kada bi na sebi nosio oklop. Hal je već bio pripremio dva svežnja strijela na dohvat ruke, učvršćenih sa strane koša. Sir Francis i neki od njegovih časnika imali su na sebi lagane oklope od kože i čelične šljemove. Sol je nagrizla njihove oklope, koji su već bili u lošem stanju od prethodnih borba. U kratko vrijeme brod je bio spreman na borbu, dok je posada uzimala oružje i štitove, no topnička vrata ostala su zatvorena, a male topove nisu smjestili ni pripremili za gađanje. Većina ljudi morala se spustiti ispod palube, dok su se preostali morali polegnuti na palubu, zaklonjeni ogradom. Ni jedna baklja nije gorjela, jer je miris dima mogao upozoriti na opasnost, no u podnožju svakog jarbola žario se ugljen, a s vrata topova su skinuti nakovnji drvenim maljem obavljenim platnom, da se zvuk udaraca ne bi širio preko vode. Aboli se progura kroz mnoštvo koje se kretalo prema mjestu gdje se nalazio Hal, na podnožju jarbola. Oko ćelave glave imao je crvenu vrpcu, koja mu je sezala do prsa, s mačem u koricama oko pasa. Ispod miške stiskao je šareni svileni svežanj. Od tvoga oca, reče i zabije ga medu Halove ruke. Kaže da moraš ostati na jarbolu ma što god da se dogodilo za vrijeme borbe, jesi li me čuo? Okrene se i nestane na pramcu broda. Hal se namršti buntovnički gledajući u crnčeva leda, no poslušno se uspne priponama. Kada je stigao na jarbol, promotri na brzinu tamu, no nije se vidjelo još ništa; čak je i miris mirodija nestao. Počne se zabrinjavati na pomisao da se možda mašta s njim poigrala. Plijen se ne nalazi više iznad vjetra, reče samome sebi, ne bi li se umirio. Sada se vjerojatno nalazi nasuprot nas. Učvrsti na podizaču za jedra, koji je služio za obavještavanje, zastavu koju mu je Aboli dao, spreman da ju podigne na zapovijed svoga oca, a zatim odmakne zaštitu s maloga topa. Provjeri napetost konopca, a zatim spusti luk na pripone pored svežnjeva sa strijelama, od kojih je svaka bila dugačka jedan jard. Sada mu nije preostajalo drugo nego da čeka. Ispod njega, brod je bio obavljen neprirodnom tišinom, bez zvona, koje je otkucavalo vrijeme, samo

prigušeni šum jedara i pucketanje pripona. Dan ih je iznenadio takvom brzinom, kao što je Hal upoznao afričko more. Iz umiruće noći izroni visoki i osvijetljeni toranj, poput planine prekrivene ledom; veličanstven brod, s velikim jedrima, i tako visokim jarbolima koji su izgledali kao da probijaju i zadnje preostale zvijezde na nebu. Brod na vidiku!, reče, prilagodivši glas tako da stigne samo do palube ispod njega, ali ne i do nepoznatoga broda koji je plovio na razdaljini od milje. Nailazi s lijeve strane. Začuje očev glas: Koš, podigni zastavu! Hal zamota podizač za jedra i svileni svežanj se podigne i zavijori na vrhu glavnog jarbola. Otvori se pokazujući na vjetru jugoistočnjaku trobojnicu Nizozemske Republike, narančasti, bijeli, plavi. Nakon nekoliko trenutaka i s vrha ostalih jarbola zavijorile su iste zastave i zastavice, jedna je na sebi imala inicijale VOCa, VreifHgde OojfeWKcke CompagMzg Ujedinjena kompanija za Indiju. Sva ta obilježja bila su autentična, zaplijenjena samo četiri mjeseca ranije na galiji Hgerfige Mzczt Čak je i zastava Savjeta sedamnaestorice bila autentična: kapetan galije nije imao vremena saznati o zarobljavanju broda blizanca i stoga nije mogao posumnjati u nepoznatu karavelu. Sada su dva broda plovila jedan prema drugome: usprkos tami, Sir Francis je dobro procijenio gdje će se nalaziti drugi brod. Nije bilo potrebno mijenjati pravac kretanja, i time uzbuniti nizozemskog kapetana. No, nakon nekoliko trenutaka, postalo je vidljivo da je ZWy Edivma, usprkos dnu uništenom rovanjem brodotočaca, brža od galije. Ubrzo je trebala sustići i preći drugi brod, što se svakako trebalo izbjeći. Sir Francis je promatrao protivnički brod kroz dalekozor i shvati odmah zašto je bio tako nespretan i spor: glavni jarbol bio je poduprt privremenim popravkom i bilo je mnogo znakova oštećenja na jarbolima i priponama. Shvati da je galija vjerojatno nabasala na kakvu jaku oluju u istočnim morima, a to je objašnjavalo i njen zakašnjeli dolazak do Rta Agulhas. Znao je da ne smije dirati jedra, jer bi time uzbunio nizozemskog kapetana, no morao ga je pustiti da prođe s krme. Bio se spremio i na tu mogućnost i da znak drvodjelcu, spremnom na ogradi, koji je zajedno sa svojim drugom podigao veliko plutajuće sidro od platna, pustivši da padne u more iza krme. Plutajuće sidro uroni duboko u vodu, i naglo uspori ZWy Edwmw. Nakon što je usporedio brzine brodova, Sir Francis zadovoljno klimne glavom. Zatim spusti pogled na palubu svoga broda. Većina njegovih ljudi bila je smještena ispod nje ili je ležala ispod ograde, nevidljiva čak i straži na košu galije. Nije bilo oružja koje bi mogli primijetiti; topovi

su bili skriveni iza vrata. Kada ga je Sir Francis zarobio, bio je to nizozemski brod koji je prevozio crnce i plovio zapadnom obalom Afrike. Preuredivši ga u gusarski brod, pobrinuo se da zadrži neopasan izgled i njegove karakteristične crte. Bilo je samo nekoliko članova posade na palubi i priponama, kao što je bilo sasvim normalno za spori trgovački brod. Kada ponovno podigne pogled, na jarbolima nizozemske galije zavijorile su se zastave Republike i Kompanije: brod je odzdravljao s malim zakašnjenjem. Prihvaća nas, zareži Ned, i nastavi održavati pravac plovidbe. Svida mu se naše prerušavanje u ovce. Možda, odvrati mu Sir Francis, no, svejedno razvija i ostala jedra. Promatrao je kako su se jedra galije napuhavala na jutarnjem vjetru. Evo!, izjavi trenutak kasnije. Mijenja smjer, udaljava se od nas. Nizozemac je oprezan. Sto mu gromova! Pogledaj ju, prošapće Ned gotovo za sebe, dok se miris mirodija širio zrakom. Slatka je poput djevice i dvostruko lijepa. To je najbogatiji miris koji smo ikada osjetili. Sir Francis je govorio dosta glasno kako bi ga i ljudi na donjoj palubi mogli čuti. Dobit će svatko pedeset funta tko bude voljan boriti se da ih zaplijenimo. Pedeset funta odgovaralo je deset godina plaće jednog engleskog radnika i ljudi se trgnu, počevši režati poput lovačkih pasa koje drže na uzici. Krenuvši prema zaštitnoj ogradi na krmi, Sir Francis podigne glavu i prigušeno zazove ljude na priponama: Učinite da te glave sira pomisle da ste njihova braća. Pozovite ih i zaželite im dobrodošlicu. Ljudi na priponama počeli su oduševljeno vikati, mašući kapama u pravcu galije dok se Iody Wrw približavala krmi broda. Katinka van de Velde sjedila je na krevetu, promatrajući izboranu Zeldu, njenu staru babicu. Zašto si me tako rano probudila?, zapita ju drsko, zabacivši vodopad zlatnih kovrča kako bi ih odmaknula s lica. Čak i u tom trenutku, kada se tek bila probudila, imala je ružičasto i svijetlo lice poput anđela, dok su joj oči bile nevjerojatno ljubičaste, poput svjetlucavih krila tropskog leptira. Pored nas plovi još jedan brod Kompanije, prvi koji vidimo u ovim stravičnim tjednima oluje. Počela sam misliti da osim nas ne postoji ni jedan kršćanin u cijelome svijetu, odgovori joj Zelda plačljivo. Stalno se žalite na dosadu. To bi vas moglo malo oraspoložiti. Zelda je bila blijeda i iscrpljena. Njeni obrazi, nekoć okrugli, glatki i svijetli poput jabuke, zahvaljujući lagodnom životu koji je vodila, bili su izborani. Veliki je trbuh nestao, zamijenjen naborima mlohave kože koja joj je sezala gotovo do koljena poput pregače. Katinka ih je mogla vidjeti kroz tanku spavaćicu. Povraćala je dok nije

izgubila svu masnoću i pola debljine, pomisli s gnušanjem. Zeldu su oslabile oluje koje su pregazile Sfđfwfgkew uzdrmavši ju bez milosti otkako su ostavili obalu Trinkomalee. Katinka odmakne plahte od satena, izvukavši dugačke noge iz otvora. Kabina je bila preuređena i obložena novim tapetama samo za nju, kćer jednog od najmoćnijih ljudi, jednog od ZeigMf:eM, sedamnaest direktora Nizozemske kompanije. Namještaj je bio blještavilo zlata i baršuna, svilenih jastuka i srebrenine. Na zidu ispred kreveta visio je Katinkin portret, koji je naslikao poznati slikar Pieter de Hoch iz Amsterdama: vjenčani dar njena oca, koji ju je razmazio. Umjetnik je uspio savršeno uhvatiti njenu zavodničku nagnutost glave: mora da je uložio sav trud i spretnost kako bi tako vjerno naslikao čudnovatu boju očiju i izraza lica, nedužnu i pokvarenu istovremeno. Nemojte probuditi moga muža, upozori staricu, dok je na sebe stavila kućnu haljinu od zlatnog brokata, zavezavši pojas ukrašen dragim kamenjem oko tankog struka, zatvorenog dvjema oblinama u obliku klepsidre. Zelda joj namigne. Na Katinkm nagovor guverner je spavao u manjoj i manje raskošnoj kabini, iza vrata koja je ona držala zaključana sa svoje strane. Izlika je bila da je on hrkao nemoguće glasno, dok je Katinku mučila morska bolest. Zapravo je nakon svih tih tjedana u kabini postala nemirna i bilo joj je dosadno, jer je bila puna mladenačke energije spremne da ju oslobodi, koju pretili starac nije mogao ugasiti. Uzevši za ruku Zeldu, iziđe na usku galeriju na krmi broda. Bila je poput privatnog balkona, ukrašena bogatim skulpturama anđela koje su gledale prema moru, iznad traga koji je ostavljao brod, i skrivena od vulgarnih pogleda mornara na brodu. Bilo je prekrasno jutro obasjano suncem i Katinka je, udišuči punim plućima slani morski zrak, osjetila da joj se svi mišići tijela napinju i trepere životnom energijom. Vjetar je udarao o bijelu pjenu plavih valova, poigravajući se s Katinkinim zlatnim kovrčama i dodirujući napetu svilu na grudima i trbuhu laganim milovanjem, poput prstiju ljubavnika. Protegnuvši se, iskrivi tijelo tako dražesno poput vitke, zlatne mačke. Tada ugleda drugi brod: bio je mnogo manji od galije, no imao je elegantne obrise. Živahne zastave i križevi koji su vijorili na jarbolima bili su u suprotnosti s gomilom bijelih jedara. Nalazili su se dovoljno blizu da je Katinka mogla raspoznati pojave malobrojnih mornara koji su bili na priponama. Mahali su rukom u znak pozdrava, a ona primijeti da je medu njima bilo i mladića, koji su nosili samo kratke hlače. Nagne se nad zaštitnu ogradu kako bi promotrila brod.

Njen je muž zapovjedio posadi galije da se strogo drži reda u odijevanju, dok se ona nalazila na brodu, stoga je ostala zadivljena pred tim osobama na nepoznatom brodu. Prekriži ruke na prsima, sakrivši grudi i osjeti kako su joj bradavice otvrdnule. Željela je muškarca. Gorjela je od želje za jednim muškarcem, bilo kojim, samo da bude mlad i vatren i da ju strastveno želi. Muškarca poput onih koje je upoznala u Amsterdamu, prije nego što je otac otkrio njenu strast prema igri i poslao ju u Indiju, zajedno sa starim i debelim mužem, koji je imao visoki položaj u Kompaniji i još više perspektive. Njegov je izbor pao na Petrusa Jacobusa van de Veldea, kojemu je, sada kada je bio oženjen za Katinku, bilo namijenjeno mjesto u rukovodećem savjetu Kompanije, gdje bi ušao u panteon Sedamnaestorice. Vrati se u kabinu, gospođice, reče joj Zelda, vukući ju za rukav. Oni nitkovi dolje te promatraju. Ona se oslobodi od Zeldine stiske i slegne ramenima, no bilo je istina. Prepoznali su jednu ženu i njihovo se uzbuđenje moglo osjetiti, čak i s te udaljenosti. Njihova mimika postane živahna, a jedna pojava koja je bila na pramcu broda približi ruke slabinama, izbočivši se prema njoj krećući se ritmički i sramotno. Odvratno! Vrati se unutra, draga, molila ju je Zelda. Guverner će se strašno naljutiti ako opazi što radi ta životinja. Trebao bi se naljutiti jer se ne može kretati istom spretnošću, odvrati joj Katinka andelskim glasom. Jače stisne bedra kako bi bolje osjetila nenadanu bujicu tople tekućine koja je izvirala iz njenih slabina. Karavela je sada bila puno bliža. Mogla je primijetiti da je ono što joj je mornar nudio bilo podosta veliko i daje provirivalo iz njegovih ruku. Navlažila si je usne vrškom jezika. Molim vas, gospodarice. Još samo trenutak, odgovori joj Katinka, uzimajući vremena. Bila si u pravu, Zelda, sve me ovo zabavlja. Podigne nježnu ruku i odzdravi drugome brodu i odmah muškarci udvostruče napore da pobude njenu pažnju. Nije baš dostojanstveno, stenjala je Zelda. Ali zabavno. Nećemo više nikada ponovno sresti te ljude, a biti stalno dostojanstven, vrlo je dosadno! Još se više nagne nad zaštitnu ogradu, dopustivši da se vjetar uvuče u otvor njene kućne haljine. U tom trenutku se začuje agresivno kucanje na vratima iz muževe kabine. Ne čekajući daljnja požurivanja Katinka napusti trčečim korakom galeriju i žurno se vrati u kabinu, zavukavši se ispod pokrivača. Svilene je plahte podigla do brade, a zatim dala znak Zeldi da otvori vrata. Nezgrapno se nakloni guverneru koji ude u kabinu. On ju ni ne pogleda i svezavši si haljinu na trbuhu koji je virio, dogega se do kreveta u

kojem je ležala Katinka. Bez perike imao je glavu prekrivenu rijetkom i srebrenastom kosom. Draga, osjećaš li se dovoljno dobro da se ustaneš? Kapetan mi je proslijedio poruku. Želi da se odjenemo i budemo spremni. Na vidiku je nepoznati jedrenjak, koji se čudnovato ponaša. Katinka odagna osmijeh na pomisao čudnovatog ponašanja nepoznatih mornara, no prilagodi lice u hrabar izraz, koji je izazivao samilost. Glava mi puca, a trbuh... adna moja Katinka. Petrus van de Velde, predodređeni guverner Rta Dobre Nade, nagne se nad nju. Čak i tog hladnog jutra imao je na čelu kapi znoja, a dah mu je smrdio po prethodnoj večeri, po ribi s currvjem, bijelome luku i lošem rumu. Ovoga puta Katinka zaista osjeti mučninu u želucu, no svejedno mu pruži obraz na poljubac, kao što je bila njena dužnost. Možda ću imati dovoljno snage da se ustanem, prošapće, ako je to kapetanova zapovijed. Zelda se ponovno požuri prema krevetu i pomogne joj da se ustane, a zatim ju pridrži i, uhvativši ju oko struka, povede prema malenom kineskom paravanu u kutu kabine. Mužu, koji je sjedio na klupici ispred paravana, bilo je dopušteno samo nekoliko pogleda na nježnu i svijetlu kožu iza paravana, ma koliko nastojao izdužiti vrat, ne bi li što bolje vidio. Koliko će još trajati ovo užasno putovanje?, žalila se Katinka. Kapetan mi je potvrdio da ćemo se, ako vjetar potraje, za manje od deset dana usidriti u luci rta. Nadam se da će mi Gospodin dati snage da do tada preživim. Pozvao nas je na večeru, zajedno s ostalim časnicima, reče guverner. Žao mi je, ali poslat ču mu poruku da mu priopćim da se danas ne osjećaš dobro. Katinka proviri glavom i ramenima s paravana: Ti nećeš učiniti ništa slično!, pobuni se. Okrugle, bijele grudi drhtale su od uzbudenosti. Medu časnicima bio je jedan koji ju je podosta zanimao. Zvao se Cornelius Schreuder, erz rowfg, kao i njen muž, trebao je zauzeti mjesto na Rtu Dobre Nade. Imenovan je vojnim kapetanom kolonije u kojoj je Petrus van de Velde trebao postati guverner. Imao je brkove i bradu kao van Dyck, po modi tog vremena, i svaki put kada bi se pojavila na palubi, elegantno bi joj se naklonio. Imao je lijepo oblikovane noge, tamne i prodorne oči poput orla, i kada bi ju pogledao, naježila bi se. U njegovim je očima Katinka pročitala nešto više od jednostavnog poštovanja prema njenome položaju, a časnik je odgovorio vrlo počašćeno na pogled koji mu je uputila ispod njenih dugih trepavica. Kada budu stigli na rt, kapetan će postati jedan od podređenih njenoga muža, a time i njenih, a ona je bila sigurna da će moći ublažiti dosadu njenog egzila u dalekoj koloniji na

kraju svijeta, koja će postati njenim domom sljedeće tri godine. Želim reći, požuri dodati promijenivši boju glasa, da bi bilo neuljudno odbiti kapetanovo gostoprimstvo, ne čini li ti se? No, tvoje je zdravlje puno važnije, pobuni se on. Naći ću snage. Zelda joj uvuče s glave podsuknje, jednu iznad druge, bilo ih je ukupno pet, svaka ukrašena živahnim vrpcama. Katinka se pojavi pred paravanom, podižući ruke, i Zelda joj odjene svilenu plavu haljinu iznad podsuknja. Zatim klekne i pažljivo podigne haljinu u stranu, otkrivši podsuknje i tanke gležnjeve, pokrivene svilenim, bijelim čarapama po zadnjoj modi. Guverner ju je promatrao kao u transu. Katinka se s podsmijehom, približi ogledalu, u kojem se mogla cijela vidjeti. okreneći se kako bi se mogla promotriti. Zatim ispusti divljački krik, stišćući si rukama prsa, dok se s gornje palube začuo iznenadni i zaglušujući tutanj topovske granate. Guverner također krikne i baci se s klupe na tepihe koji su prekrivali pod kabine. Kroz dalekozor Sir Francis Courtenev pročita ime galije na pozlaćenoj krmi broda. Odlučnost. Spustivši napravu zareži: Ime koje ćemo odmah staviti na kušnju! Dok je govorio, veliki oblak dima podigne se s palube broda i nakon nekoliko trenutaka vjetar donese do njih tutanj topa. Pedeset hvata ispred pramca broda, teška olovna granata završi u moru, podignuvši bijeli stup. Začuli su se bubnjevi nizozemske galije i vrata topova na palubama se otvore, otkrivši dugačke cijevi. Čudim se što je toliko čekao prije nego što je ispucao granatu upozorenja, promrmlja Sir Francis. Zatvorivši dalekozor, podigne glavu prema jedrima. Preuzmite kormilo, majstore Nede i približite se krmi. Zastave koje su istakli dopustile su im dovoljno vremena da se približe galiji, a da ih ona ne zapljusne kišom granata. Sir Francis se obrati drvodjelcu, koji je bio spreman na krmenoj zaštitnoj ogradi sa sjekirom u ruci. Odsijecite!, zapovjedi. Čovjek podigne sjekiru iznad glave i zamahne njome. Pucketanjem oštrice razbije u dva dijela dasku ograde na krmi; konopac plutajućeg sidra pukne i IWy Edwma, oslobođena kočnica, uzme zalet gotovo istovremeno kada je Ned preuzeo kormilo. Sir Francisov sluga Oliver stigne trčečim korakom s plastom ukrašenim crvenim križem i viteškom perjanicom. Sir Francis ih na brzinu odjene, a zatim zareži, okrenut prema straži: Spustite boje Republike! Pokažimo im one engleske!. Posada započne divljački urlikati kada se engleska zastava zavijorila na vjetru. Posada proviri s donje palube poput mrava iz mravinjaka, i poreda se uz zaštitnu ogradu, vičući i izazivajući veliki brod koji ih je

nadvisivao. Palube i pripone na nizozemskoj galiji vrvjele su zbog priprema. Postavljali su topove iza vrata da mogu pucati, no bili su malobrojni oni koji su mogli nanišaniti karavelu koja je nasrtala na njih, potpomognuta vjetrom i zaštićena veličinom galije. Neravnomjeran tutanj prede sve uži prolaz koji je dijelio dva broda, no većina granata završi u prazno na stotine jarda ili protutnji kroz zrak ne učinivši nikakve štete. Hal se sagne prilikom prolaza jedne granate koja mu je odnijela kapu s glave pomicanjem zraka, i zavrtjela ju u vrtlogu, a zatim otvorila rupu u jedrima, šest stopa iznad njegove glave, no ostavljajući ga začuđujuće neozlijeđenog. On odmakne s lica dugu kosu, promatrajući galiju s visine. Skupina nizozemskih časnika izgledala je zbunjeno. Neki su bili samo u košulji, a jedan se spusti Ijestvama gurajući si u hlače noćnu košulju. Usred skupine jedan je od časnika privukao njegovu pažnju: bio je visok i nosio je šljem i bradu kao van Dyck: okupljao je skupinu mušketira na pramcu broda. Nosio je preko ramena zlatnu lentu kapetana i način na koji je izdavao zapovijedi, zajedno s revnošću kojom su ih ljudi izvršavali, značili su da je on čovjek kojeg treba držati na oku i koji se mogao pokazati kao opasan neprijatelj. Pod njegovim zapovjedništvom mornari potrče prema krmi broda, svatko od njih imao je sa sobom takozvane ubojice, malena oružja koja su se koristila u napadu. Na krmi galije bili su otvori gdje su mogli ugurati željeznu cijev ubojica, dopustivši braniteljima da rukuju tim malim, ali ubojitim oružjem, nišaneći prema palubama neprijateljskog broda koji se približavao. Kada su se približili galiji, Hal zapazi koje su štete mogli izazvati mušketiri na malenoj udaljenosti. Bili su opasniji od topova galije. Zarotira mali top, puhnuvši na fitilj sa sporim izgaranjem koji je držao u ruci. Kako bi stigli do krme, dugačak red nizozemskih mušketira morao je proći Ijestvama, dok je prostor koji je dijelio dva broda postajao sve manji. Nizozemski kapetan prvi je stigao do vrha, s mačem u ruci i zlatnim šljemom koji se sjajio na suncu. Hal pričeka da pretrči palubu, zajedno s njegovim ljudima koji su ga slijedili. Prvi mušketir se saplete o konopac na palubi i ispusti iz ruku ubojicu. Oni koji su ga slijedili ostali su zapriječeni iza njega, ne mogavši proći sve dok se njihov drug nije ponovno oporavio i ustao. Kroz starinski nišan maloga topa Hal promotri skupinu ljudi, približi fitilj te pažljivo nanišani. Mali top se zatrese, zatutnji, a zatim se iz njega oslobodi oblak dima. Hal izbroji pet palih mušketira, od kojih trojica raznesena zrnima, dok su ostali vikali, okrvavivši bijele daske palube. Halu od šoka

ponestane daha, gledajući s visine krvoproliće. Prije toga nikada nije ubio čovjeka i osjeti kako ga hvata mučnina. Nije bilo isto kao razbiti bačvu za vodu. Na trenutak pomisli da će povraćati. Zatim nizozemski časnik pored ograde na krmi galije pogleda prema njemu, uperivši mu mač prema licu. Zavikne, no tutanj topova prekrije njegove riječi; Hal odmah shvati da je zaradio smrtnog neprijatelja. Ta ga spoznaja smiri. Nije bilo vremena ponovno napuniti mali top. Ispunio je svoj zadatak. Hal je znao daje spasio život mnogim mornarima na lady Wm, zaustavivši nizozemske mušketire, prije nego što su mogli smjestiti ubojice i desetkovati ljude koji su kretali u napad. Znao je da mora biti ponosan, no nije bio; osjećao je strah zbog nizozemskog časnika. Pruži ruku prema luku. Morao je ostati na nogama, ako ga je mislio upotrijebiti. Nacilja prvom strijelom prema časniku, napevši ga što je više mogao, no Nizozemac ga više nije promatrao. Zapovjedio je preživjelima da se smjeste ispod ograde na krmi galije i bio mu je okrenut leđima. Hal se na trenutak dvoumio, procjenjujući vjetar i pokret broda. Ispustivši strijelu, slijedio je pogledom njen let zrakom, dok ju je vjetar nosio. Na trenutak pomisli da će pogoditi široka časnikova leda, kao što je i namjeravao, no vjetar ju preusmjeri i strijela ne pogodi nišan za dlaku, završivši na daskama palube gdje je ostala zabodena njišući se. Nizozemac ga pogleda, špičastim brkovima koji su se tresli od prijezira, i ne pokušavši se skloniti, okrene se ponovno prema svojim ljudima. Hal dohvati drugu strijelu, no u tom se trenutku dva broda sudare i jedva se zadrži u košu. Začuje se stravičan tutanj: daske se slome, a prozori na krmi galije razbiju se od siline udarca. Spustivši pogled Hal ugleda Abolija, crnoga diva, koji je oko svoje glave zavrtio malo sidro, a zatim ga bacio uvis, zajedno s konopcem koji se brzo odvijao poput zmije. Željezno sidro klizne na krmenoj palubi, no kada Aboli odjednom napne konopac, čvrsto se zabije o ogradu na krmi galije. Jedan od Nizozemaca potrči u tom pravcu, mašući sjekirom kako bi odrezao konopac, no Hal ponovno napne luk: ovoga puta savršeno uspije odrediti vjetar i vršak pogodi čovjeka u vrat. Nizozemac ispusti sjekiru i približi ruke strijeli dok je teturao i padao na tlo. Aboli dohvati još jedno sidro i baci ga na krmu galije, zatim je slijedilo još dvadeset ostalih, koje su bacili drugi mornari. U nekoliko trenutaka dva su broda bila povezana mrežom konopaca, previše brojnom da bi ih branitelji galije mogli odsjeći, ma koliko se mučili, trčeći sa sjekirama i mačevima u ruci. Iđdy fdwmanije ispucala nijednu granatu. Sir Francis čekao je pravi trenutak kada

će krenuti u napad. Granate su mogle teško oštetiti galiju, a u njegovim planovima nije bilo da se teško ošteti plijen. Sada je, s dva broda što su se čvrsto držala u smrtonosnom zagrljaju, stigao pravi trenutak. Topnici! Sir Francis izvuče mač i podigne ga iznad glave ne bi li privukao pažnju svojih ljudi, nagnutih nad topove sa zapaljenim fitiljem. Sada!, zavikne, i odjednom spusti mač. Topovi jednoglasno odjeknu. Bili su upereni prema krmi galije i bogate ukrase od pozlaćenog drveta obavije oblak dima, raspršivši bijele komadiće razbijenog stakla. Bio je to znak. Medu tom bukom nije bilo moguće čuti zapovijedi ili vidjeti znakove u gustoj magli koja se podizala iznad spojenih jedrenjaka, no zbor divljih ratničkih krikova se podigne zajedno s dimom, dok je posada lady Edw;Me napadala galiju. Napali su u skupinama, kroz galerije na krmi broda, poput rupa u labirintu zečjeg brloga, penjući se spretnošću majmuna, zaštićeni od nizozemskih topnika zahvaljujući oblaku dima koji ih je prekrivao. Drugi su potrčali priponama ZWy vme, a zatim skočili na palubu galije. Za Frankyja i Svetog Georgea! Njihov krik stigao je do Hala na vrhu jarbola. Opazi samo trojicu ili četvoricu koji su pali pod mecima ubojica na krmi, a zatim su i nizozemski mušketiri pokleknuli pod tim napadom. Ljudi koji su ih slijedili popnu se na krmu galije bez velikih teškoća. Opazi oca kako prelazi s jednog broda na drugi, krećući se spretno i brzo poput mladića. Aboli se nagne kako bi ga gurnuo preko ograde galije i dvojica skoče na palubu rame uz rame, crnac visok s crvenim turbanom na glavi, i vitez s perjanicom i plastom koji je vijorio oko oklopa. Za Frankvja i Svetog Georgea!, vikali su ljudi, vidjevši svog kapetana kako se baca u gomilu i slijedeći ga da očiste palubu valom zvečećeg oružja. Nizozemski časnik pokuša okupiti onu šačicu ljudi koja mu je bila preostala, no bili su odmah odbijeni, padajući s Ijestava na palubu. Aboli i Sir Francis nastave ih napadati, spustivši se na palubu, zajedno s posadom koja je urlikala poput pasa koji su nanjušili lisicu. U tom su trenutku nabasali na jači otpor. Kapetan galije poredao je svoje ljude na palubi u podnožju glavnog jarbola i sada su mušketiri pucali u rafalima na maloj udaljenosti kako bi se suprotstavili mornarima s lady Edwmg, naoružanim mačevima. Palube galije bile su prepune ljudima koji su se borili. Iako je napunio mali top, Hal nije uspio nanišaniti. Prijatelji i neprijatelji bili su isprepleteni i stoga mu nije preostajalo ništa drugo nego promatrati borbu koja se vodila na palubi. Nakon nekoliko minuta postalo je jasno da je posada IWy Edwmg malobrojnija. Nije bilo rezervi, jer je Sir Francis

ostavio na karaveli samo Hala, a u napad je uključio sve svoje ljude, računajući na efekt iznenađenja i na prvi divljački napad. Dvadeset i četiri člana njegove posade nalazila su se na nekoliko milja udaljenosti, na dvije male brodice i nisu mogli sudjelovati u borbi. Sada bi bili doista potrebni, no kada je Hal pogledao tražeći ih, opazi da su bile daleko nekoliko milja. Obje su polako napredovale, ploveći s jugoistočnjakom koji im je smetao, razbijajući velike valove. Kraj bitke bit će određen prije njihova dolaska. Pogleda još jednom prema palubi galije i opazi da se borba razvijala na njihovu štetu. Njegov otac i Aboli povlačili su se prema krmi, dok je nizozemski časnik vodio protunapad, vičući gromkim glasom i predvodeći ljude svojim primjerom. Na rubovima skupine napadača odvoji se malena skupina s lady Edwmgkoja se držala po strani borbe. Bila je predvođena Samom Bowlesom, odvratnim čovječuljkom, koji je imao nekoliko pristaša medu mornarima, a njegove glavne sposobnosti bili su vještina govora i podijele plijena, te sposobnost izazivanja svađa medu mornarima. Sam Bowles krene prema krmi galije, preskočivši ogradu i bacivši se na palubu fWy Edwmg, zajedno s četvoricom ljudi. Brodovi spojeni zamršenim konopcima se nošeni vjetrom udalje, a IWy Wa napne svoje konopce. U panici pet dezertera baci se na konopce sjekirama i mačevima. Svaki je popustio jednim šumom koji je jasno stigao do Halovih ušiju, na vrhu jarbola. Prestanite!, zavikne s visine, no nitko nije prestajao s poslom i podigao glavu. Oče!, zavikne Hal prema palubi drugog broda. Ostat ćete izolirani! Vratite se! Vratite se! Njegov glas nije mogao nadglasati vjetar i buku bitke. Njegov se otac borio protiv tri nizozemska mornara i sva je njegova pažnja bila usredotočena na njih. Hal opazi kako se obranio od jednog udarca i kako je uzvratio, dok je jedan od protivnika teturao i povlačio se, držeći se za ranjenu ruku. U tom trenutku konopac zadnjeg sidra pukne i ZWy Wa se oslobodi. Pramac se podigne, dok su se jedra nadimala. Karavela se udalji ostavljajući slobodnu galiju, s odjednom praznim jedrima. Hal klizne priponama, opekavši si dlanove zbog brzine kojom se spustio i završi na palubi takvom žestinom da je osjetio kako mu zubi škripe u čeljusti, dok se kotrljao na daskama. Trenutak kasnije bio je već na nogama, ogledavajući se oko sebe. Galija se nalazila na oko stotinjak hvata udaljenosti, a buka bitke nije više bila tako glasna zbog vjetra. Zatim pogleda prema krmi broda i opazi Sama Bowlesa koji se pokušao domoći kormila. Jedan je mornar bio na podu, pogođen nizozemskim ubojicama. Puška se nalazila pored

njega, još puna, s fitiljem koji se pušio. Hal ju podigne i potrči palubom u namjeri da prepriječi put Samu Bowlesu. Stigavši do kormila nešto prije Bowlesa, okrene se, spreman da ga dočeka, zarivši mu u trbuh cijev puške: Povuci se, svinjo, ili ću ti prostrijeliti crijeva, izdajico! Sam se povuče, a ostala četvorica koja su mu se pridružila, zagledaju se u Hala preplašena i blijeda lica od borbe. Ne možete ostaviti vaše prijatelje. Vratite se!, zavikne Hal, zelenim, užarenim očima od divljeg bijesa i straha koji je osjećao brinući se za oca i Abolija. Zamahne puškom pred njima. Držao je kažiprst na okidaču, gledajući ih u oči. Bjegunci nisu posumnjali u njegove prijetnje i povuku se palubom. Hal dohvati kormilo, držeći ga čvrsto u svojim rukama. Brod se strese pod njegovim nogama, poslušavši ga. Pogleda unatrag prema galiji, i osjeti kako mu se ledi krv u žilama. Znao je da nikada neće uspjeti vratiti lady Edww protiv vjetra tim jedrima: sve su se više udaljavali od mjesta gdje su se njegov otac i Aboli borili za život. Sam i njegovi ljudi shvate što se događa u istom trenutku. Nitko se neće vratiti i vi tu ne možete ništa učiniti, mladiću. Sam se pobjednički nasmiješi. Morali bi promijeniti pravac plovidbe, ako bi se željeli vratili po oca, a nitko od nas nije spreman razviti jedra za vas. Nije li tako, prijatelji? U klopci ste! Hal se ogleda oko sebe, očajan, no zatim odjednom zatvori odlučno čeljust. Primijetivši promjenu, Sam se okrene i pogleda u istom pravcu u kojem je gledao i mladić i njegovo lice se promijeni opazivši malu brodicu na pola milje udaljenosti, punu naoružanih mornara. Bacite se na njega!, pokušao je nagovoriti svoje prijatelje. Ima samo jedan hitac u pušci i nakon toga je naš! Hitac i mač!, zavikne Hal, položivši ruku na dršku mača koji je nosio o pojasu. Sa sobom ću ponijeti i polovicu vas, i to časno. Svi zajedno!, zavikne Sam. Nikada neće izvući mač iz korica. Da, da!, vikne Hal. Hajde, molim vas, napadnite, znatiželjan sam da vidim vaša kukavička crijeva. Vidjeli su tog mladog divljeg mačka dok je vježbao i borio se protiv Abolija i nitko od njih nije htio povesti napad protiv njega. Mrmljali su, opipavali mačeve i skretali pogled. Hajde, Same Bowlesu!, izazivao ga je Hal. Bio si dosta brz kada si bježao s nizozemske palube. Da vidimo jesi li sada brz da me napadneš. Sam smogne hrabrosti i zatim se, pun odlučnosti i snage, približi, no čim Hal podigne cijev puške prema njegovu trbuhu, požuri se i povuče se, pokušavši gurnuti jednog drugog od skupine prema naprijed. Ljuti se na njega, mladiću!, krikne Sam. Hal uperi pušku prema licu drugog čovjeka, no ovaj se ote Samovoj stisci i skrije se iza susjeda. Brodica je bila

sve bliže i mogli su se čuti krikovi mornara. Samov izraz lica postane očajan i odjednom se da u bijeg. Poput zastrašenog zeca, spusti se trčećim korakom Ijestvama do donje palube, dok su i ostali potrčali za njim, prestravljeni. Hal ispusti pušku i objema rukama pridrži kormilo. Pogleda ispred sebe prema pramcu, niskom na vodi, pažljivo procjenjujući trenutak, a zatim svom svojom težinom pritisne kormilo i podigne prarnac na vjetru. Karavela stane. Mala brodica je bila spremna približiti se i Hal opazi na pramcu Big Daniela Fishera, jednog od najboljih ljudi na lfy Edwmz. Big Daniel iskoristi priliku i mornari se uhvate za konopce koje je Sam sa svojim ljudima isjekao, i uspnu se do palube. Daniel!, zavikne Hal. Želim okrenuti pravac plovidbe. Pripremi se da razviješ jedra. Bacit ćemo se u borbu! Big Daniel mu se nasmiješi, pokazujući oštre zube poput morskog psa, vodeći svoje ljude prema zategama: dvanaest ljudi svježih i željnih borbe. Hal je bio uzbuđen, pripremajući se da izvede prekret ne bi li okrenuo brod tako da sad vjetar puše u krmu broda. Ako bi krivo procijenio, ostao bi bez jarbola, no, u slučaju da uspije, dobio bi nekoliko odlučujućih trenutaka u povratku prema galiji na kojoj su se vodile borbe. Hal pomakne kormilo, a dok se brod borio, Big Daniel odveže zatege, i time smanji napetost. Jedra se odjednom napuhnu i brod okrene smjer, pronašavši vjetar i dobivši novi zamah, kako bi se i on pridružio borbi. Daniel krikne od radosti, skine kapu, a svi mu zapljeskaše, jer je manevar učinio spretno i hrabro. Hal baci pogled, no usredotoči se na zadatak da povede lafy Avm prema nizozemskoj galiji. Mora da se borba i dalje vodila, jer je začuo prigušene krikove i povremeni pucanj iz puške. Zatim, odjednom, opazi bijeli bljesak i primijeti pred sobom obrise druge brodice s posadom koja je urlikala kako bi privukla pažnju. oš jedna skupina boraca spremnih da im se pridruže, pomisli. Da li se isplatilo povesti ih sa sobom? Dodatnih dvanaest mačeva? Približi ZWy Ww malenoj brodici. Daniel je držao uže, spremno da ga baci na brodicu, i nekoliko trenutaka kasnije i druga je brodica iskrcala svoje ljude i vukla se za Daniel!, zavikne Hal. Smiri te ljude! Nema smisla upozoriti te sireve na naš dolazak! U pravu ste, majstore Hale. Priredit ćemo im lijepo iznenađenje. Zatvori daskama izlaze s donje palube. Na brodu imamo teret kukavica i izdajica u štivi broda. Ostavi ih zatvorene dok Sir Francis ne bude odlučio što će s nj ima. U tišini je lad Edivina plovila do velike ograde galije. Možda su Nizozemci bili previše zauzeti i nisu primijetili njen dolazak, jer ni jedna glava ne proviri s ograde iznad

njih kada su se dva broda sudarila. Daniel i njegovi bace sidra preko ograde galije i odmah se bace u napad, penjući se snagom ruku. Hal izgubi samo trenutak da učvrsti kormilo, a zatim se požuri palubom i dohvati jedan od napetih konopaca. Uspne se za petama Big Daniela, zaustavivši se samo kada je stigao do ograde galije. S jednom rukom na konopcu, i nogama na daskama, izvuče mač i zatim, stisnuvši oštricu medu zubima, preskoči preko ograde, tek sekundu zakašnjenja za Danielom i padne na palubu.. Nade se na čelu skupine napadača. S Danielom uza se i mačem u desnoj ruci zastane na trenutak i prouči situaciju. Borba je bila na samome kraju. Stigli su u zadnji tren, jer su ljudi njegova oca bili raštrkani u malim skupinama, opkoljeni mornarima s galije i borili su se za svoj život. Bar polovica od njih bila je na tlu, neki od njih su već bili mrtvi, jedna odrubljena glava groteskno se smijala u Halovu pravcu, kotrljajući se po palubi goredolje u lokvi krvi. S trncima užasa Hal prepozna kuhara ZWy Wne. Ostali su bili ranjeni i otimali su se, kotrljajući se i stenjući. Daske palube, prekrivene njihovom krvlju, bile su skliske. Neki su sjedili, izmoreni, razoružani i razočarani, s oružjem bačenim u stranu, rukama prekriženim iznad glave, predani neprijatelju. Neki su se pak i dalje nastavljali boriti. Sir Francis i Aboli bili su u podnožju glavnog jarbola, opkoljeni Nizozemcima koji su urlikali i udarali sjekirom i mačem. Osim reza na lijevoj ruci, njegov je otac izgledao da nije ranjen; možda ga je oklop poštedio od teških rana, i u svakom se slučaju borio uobičajenom strašću. Pored njega Aboli, divovski i neuništiv, ispusti krik na svom jeziku čim ugleda Halovu glavu koja je provirila iza zaštitne ograde. Ne misleći ni na što, osim da krene u njihovu pomoć, Hal se požuri prema naprijed. Za Frankvja i Svetog Georgea!, prodere se svim glasom i Big Daniel ponovi urlik, potrčavši na njegovu lijevu stranu. Ljudi s brodica su ih slijedili poput horde luđaka koji su tek pobjegli iz umobolnice. Nizozemci su također bili na izmaku snaga, s oko dvadesetak poginulih, a mnogi od njih, koji su se borili, bili su ranjeni. Pogledali su iza leda, opazivši Engleze željne krvi koji su se sručili na njih. Iznenađenje je bilo potpuno: na njihovom su se umornom i znojnom licu ocrtali zaprepaštenje i rezigniranost. Gotovo svi ispuste oružje iz ruku i poput svake pobijeđene posade, pobjegnu da se sklone ispod palube. Najhrabriji medu njima se okrenu da dočekaju napad. Ljudi oko glavnog jarbola bili su pod vodstvom nizozemskog časnika, no vika Halovih ljudi oživjela je i ranjene drugove koji su se novom snagom ponovno bacili u napad. Sad su

Nizozemci bili opkoljeni. Usprkos zbrci i neredu kapetan Schreuder prepozna Hala i okrene se oko sebe da se sukobi s njime, ciljajući prema glavi. Brkovi su se tresli poput lavlje grive, a mač mu je poskakivao u ruci. Ostao je začuđujuće bez ijedne rane, štoviše bio je još uvijek svjež i pun energije poput Halovih ljudi koje je poveo protiv njega. Mladić izbjegne udarac nagnuvši se u stranu i bacivši se u napad. Kako bi se usredotočio na Hala, kapetan okrene leda Aboliju, što nije bilo previše pametno. Dok je kapetan odbijao Halov napad i pomicao težinu tijela, skočivši prema naprijed, Aboli ga napadne s leđa. Na trenutak Hal pomisli da će mu probosti kralježnicu, no mora da se predomislio. Kao i svi na brodu, Aboli je znao vrijednost otkupa. Mrtvi neprijateljski časnik nije bio drugo do truloga mesa koje treba baciti s broda morskim psima koji su plivali za tragom broda, dok je zarobljeni časnik vrijedio mnogo lijepih zlatnih guldena. Aboli promijeni napad, pokušavši udariti časnika u glavu. Nizozemac začuđeno razrogači oči, zatim mu noge popuste i on se sruši na palubu. Čim je časnik pao, i zadnja obrana posade se ugasi. Bace na tlo oružje i ljudi s iWy Edwme koji su se ranije predali, podignu se na noge, zaboravivši na rane i umor. Podignuvši ostavljeno oružje, upere ga protiv poraženih Nizozemaca, tjerajući ih da se uredno skupe u redove, s rukama prekriženim iza leda. Aboli zagrli Hala. Kada si se sa Samom Bowlesom udaljio, pomislio sam daje to zadnji put što ću te vidjeti, prizna mu ubrzano dišući. Sir Francis se približi dugim koracima Halu, otvorivši si put medu gomilom svojih mornara koja je slavila. Napustio si svoje mjesto na košu broda! Zagleda se u sina, dok si je vezivao komad platna oko reza na ruci, zavezavši ga zubima. Oće, odgovori Hal mucajući, Mislio sam... Zaista, ovog si puta dobro mislio! Namršten izraz lica Sira Francisa se razvedri i njegove se oči zasjaje. Učinit ćemo od tebe ratnika, samo zapamti da moraš držati visoko vršak mača. Ta velika glava od sira, doda, bockajući palog časnika, gotovo te probo, da Aboli nije zakucao na tvoja vrata. Sir Francis vrati mač u korice. Ovaj brod još nije siguran. Donja paluba i štiva pune su njihovih ljudi. Moramo ih smiriti. Ostani pored mene i Abolija. Oče, ranjeni ste, pobuni se Hal. Možda bih bio još teže ranjen da si došao samo nekoliko trenutaka kasnije. Dopustite mi da pogledam ranu. Poznajem smicalice kojima te naučio Aboli. Želiš li isprazniti mjehur na vlastitom ocu? Sir Francis prasne u smijeh, potapšavši ga po ramenu. Možda ću ti dopustiti tu malu razonodu kasnije. Okrene se i zapovjedi prema palubi gromkim glasom: Big

Daniel, povedi svoje ljude na donju palubu i potjeraj Nizozemce iz njihovih gnijezda. Majstore ohn, postavite jednog čovjeka da drži stražu i pazite da ne bude razbojstava. Isti dio plijena za sve! Majstore Nede, preuzmite kormilo i neka osjete vjetar na krmi broda, prije nego razvije jedra. Zatim se okrene prema ostalima. Ponosan sam na vas, nitkovi! Dobro obavljen posao. Vratit ćete se kući s pedeset zlatnih gvineja u džepu. No, djevojke iz Plvmoutha vas nikada neće voljeti koliko vas ja volim! Pljeskali su mu, histerični što su izbjegli smrti i strahu od poraza. Naprijed!, Sir Francis se obrati Aboliju, krenuvši prema Ijestvama koja su vodila u kabine časnika i putnika, na krmi broda. Hal potrči za njima dok su prelazili preko palube, a Aboli promrmlja ne okrenuvši se: Oprez!. Dolje ima onih koji bi bili sretni zabiti ti bodež u rebra. Hal je znao kamo je namjeravao otići njegov otac i koja će biti njegova prva briga: želio je kapetanove karte, brodsku knjigu i vrijednosti koje se odnose na pravac plovidbe, koji su za njega vrijedili više od svih mirodija, dragocjenih metala i svjetlucavih dragulja koje je galija mogla prenositi. Kada ih se bude dočepao, moći će imati ključ za ulaz u svaku nizozemsku luku i utvrdu, moći će pročitati zapovijedi o plovidbi, manifeste koji su sadržavali popis tereta brodova koji su prenosili mirodije. Za njega je sve to vrijedilo oko deset tisuća zlatnih funta. Sir Francis se požuri Ijestvama i pokuša otvoriti prva vrata na dnu, zatvorena iznutra, povuče se korak unatrag, a zatim se svom snagom zaleti u njih i vrata se širom otvore. Kapetan galije bio je nagnut nad pisaćim stolom, bez perike na obrijanoj glavi, s odjećom natopljenom znojem, iscrpljen, s ranom na obrazu iz koje je curila krv, mrljajući svilenu košulju s rukavima po zadnjoj modi, obogaćenim zelenim uresima. Kada ugleda Sira Francisa, ostane nepomičan, u pokušaju da ugura brodsku knjigu u platnenu torbu, zatim ju uhvati i krene prema prozorima na krmi. Stakla su bila raznesena topničkim granatama Iady Edwmg pa je ostao samo jedan prazan prostor na visokoj krmi galije, ispod koje se nalazilo more. Nizozemac podigne torbu i pokuša ju baciti kroz prazan prostor u more, no Sir Francis ga uhvati za podignutu ruku, bacivši ga unazad prema ležaju. Aboli uhvati torbu u letu, a Sir Francis mu se uljudno nakloni. Govorite li engleski?, zapita poraženog. Ništa engleski, zareži ovaj, a Sir Francis bez problema progovori nizozemski. Kao vitez Nautonnier govorio je gotovo sve jezike velikih pomorskih sila: francuski, portugalski, španjolski i j naravno nizozemski. Vi ste moj zarobljenik, mjnAeer. Kako se

zovete? Limberger, kapetan prve klase, u službi VOCa. A vi ste, gospodine, gusar. Varate se, gospodine. Plovim uz pismo svoga kralja Charlesa II. i proglašavam vaš brod ratnim plijenom. Podigli ste krive zastave, optuži ga Nizozemac, no Sir Francis mu odgovori s osmijehom na licu: Opravdana vojnička taktika. Nastavi, ne gledajući kapetana: Častan ste čovjek, mjnheer, no borba je završena. Čim mi budete dali vašu časnu riječ, odnosit će se prema vama kao prema gostu i bit ćete slobodni otići, kada bude plaćena otkupnina. Nizozemac si obriše krv i znoj s lica svilenim rukavom košulje, dok mu se na licu ocrtavala rezigniranost. Podignuvši se, pruži mač Siru Francisu. Dajem vam svoju riječ da neću pokušati pobjeći. I nećete poticati vaše ljude na otpor?, zapita ga Sir Francis, dobivši kao odgovor potištenu potvrdu glavom. U redu. Trebat će mi vaša kabina, m;Mkee no osigurat ću vam isto tako udoban smještaj. Sir Francis je bio nestrpljiv posvetiti svu svoju pažnju platnenoj torbi, čiji je sadržaj istresao na pisaći stol. Hal je znao da će od tog trenutka na dalje biti udubljen u čitanje i pogleda Abolija, koji je stražario na vratima. Kada crnac klimne glavom, dajući mu dozvolu da se udalji, on se izvuče iz kabine, a da otac nije ni primijetio. S mačem u ruci, mladić se oprezno kretao uskim hodnikom. Čuo je pucnjeve i buku s drugih paluba, gdje je posada s IWy Ejtvine polako krotila nizozemske mornare, okupljajući ih na gornjoj palubi. Prva vrata koja je pokušao otvoriti bila su zaključana. Tamo dolje bilo je sve pusto i tiho. Na trenutak zastane, a zatim učini isto što i otac nešto ranije. Vrata izdrže prvome napadu, no Hal se povuče, a zatim pokuša ponovno. Ovoga puta vrata ne izdrže i on se pronađe u kabini, izgubivši ravnotežu i poskliznuvši se na predivne tepihe koji su prekrivali daske na podu, zaustavivši se na velikom krevetu koji je zauzimao polovicu kabine. Sjeo je i divio se bogatstvu koje gaje okruživalo, osjeti miris još opojniji od mirodija, miris jedne razmažene žene; dragocjeni miris cvijeća napravljen umijećem prodavača mirisa, miješao se s mirisom kože, kose i tijela mlade i zdrave žene. Miris je bio toliko jak i rafiniran da se Hal, podignuvši se s kreveta, osjeti kako ga noge ne drže i udahne ga svim plućima. Bio je to najnježniji miris koji je ikada osjetio. S mačem u ruci pregleda kabinu, jedva i primijetivši bogate zidove i srebrene pehare pune slatkiša, suhoga voća i pofpowrna. Stol pored zida s lijeve strane od ulaza bio je ispunjen kristalnim posudama punim kozmetike i bočicama s mirisima sa srebrenim čepom. Hal se približi i bolje ih promotri. Pored bočica bilo je i nekoliko češljeva sa srebrenim

držačem a medu zubima jednog češlja ostala je vlas kose, duga kao i njegova ruka i tanka poput svilenog konca. Hal približi češalj licu kao da je relikvija i ponovno osjeti onaj očaravajući, opojan miris žene. Saplete vlas oko prsta i oslobodi ju od češlja, zatim ju ugura u džep svoje prljave košulje, smrdljive od znoja. U tom trenutku začuje prigušeno jecanje koje je dopiralo s druge strane šarenog kineskog paravana, na drugom kraju kabine. Tko je tamo?, zavikne Hal s mačem u ruci. Izlazite, ili ću biti prisiljen udariti vas. Začuje još jedan jecaj, bolniji od prethodnog. Za sve svece, ozbiljno govorim!, Hal se približi udarivši mačem jedanput po paravanu i sasjekavši jednu od njegovih ploča u dva dijela. Zbog siline udarca paravan se sruši na pod. Začuje se stravičan krik i Hal razrogači oči ugledavši predivno biće koje je klečalo dršćući svim tijelom u kutu kabine. Držala je lice zaklonjeno rukama, no svijetla kosa, koja je doticala pod, sjajila se poput hrpe tek iskovanih zlatnih dukata, dok su haljine oko nje bile iste plave boje poput krila pištalice. Molim vas, gospodo, promrmlja Hal, nisam vam namjeravao nauditi. Molim vas, ne plačite. Njegove riječi nisu na njoj ostavile nikakav dojam. Bilo je očito da ga žena nije razumjela i nadahnućem tog trenutka Hal prede na latinski.: Ne bojte se. Na sigurnom ste, ne želim vam nauditi. Zlatna se glava podigne: razumjela gaje. Hal promotri njeno lice, osjetivši se kao da ga je u tom trenutku pogodila topnička granata u grudi. Bol je bila toliko jaka da mu se ote jecaj: nikada nije mislio da na svijetu postoji toliko ljepote. Milost!, molila je na latinskom, prigušenim glasom. Molim vas, nemojte mi učiniti zlo. Oči su joj bile pune suza, no to je samo još više naglašavalo njihovu veličinu ističući ljubičastu boju šarenica. Imala je blijede obraze, svijetle poput alabastra, a suze, koje su joj se slijevale niz lice, sjajile su se poput malenih perla. Prelijepi ste, prošapće Hal na latinskom. Njegov je glas bio nalik osuđeniku na vješala, prigušen i pun patnje. Mučili su ga osjećaji koje nikada do sada nije osjetio: htio je zaštititi i utješiti tu ženu, zadržati ju zauvijek uza se, voljeti je i obožavati. Sva viteška pravila koja je do tada pročitao i ponavljao bez da ih i razumje, sakupljala su mu se na vršku jezika, tražeći da ih primi, no on je ostao nepomičan, razrogačenih očiju. Zatim ga drugi prigušeni zvuk ponovno vrati u stvarnost, ovoga puta iza njegovih leda. Okrene se naglo s mačem u ruci: iz svilenih plahta na rubu kreveta pojavi se velika, masna pojava. Trbuh mu je bio toliko debeo da se njihao poput želatine na svaki pokret koji je činio: masne naslage su mu pritiskivale i šiju. Predajte se!, zagrmi

Hal, bockajući ga vrškom mača. Bio je to guverner, koji je kriknuo od boli i pao na krevet gdje se i dalje otimao poput mladunca. Nemojte me ubiti, molim vas. Bogat sam čovjek, reče na latinskom, između jecaja. Platit ću otkupninu neovisno o njenoj visini. Na noge! Hal ga ponovno bočne, no Petrus van de Velde je jedvice smogao snage i hrabrosti da klekne na koljena i tako je i ostao sav dršćući. Tko ste? Guverner Rta Dobre Nade, a ovo je moja supruga. Te riječi bile su najužasnije koje je Hal ikada čuo. Zagleda se u nedoumici u guvernera: ta prelijepa žena koju je volio koliko i vlastiti život bila je udana i to za tu grotesknu karikaturu od čovjeka koji je klečao pred njim. Moj tast je jedan od savjetnika Kompanije, jedan od najbogatijih i najmoćnijih trgovaca u Amsterdamu. Platit će, platit će koliko god želite samo da ponovno vidi svoju kćer. Molim vas, nemojte nas ubiti. Te riječi gotovo da i nisu imale smisla za Hala kojemu je srce bilo slomljeno. U samo nekoliko trenutaka osjetio je euforiju i najtmurnije osjećaje koje ljudsko biće može osjetiti, od predivne ljubavi do ponora očaja. Guvernerove riječi, doduše, imale su sasvim drugo značenje za Sira Francisa Courtenevja koji je stajao na ulazu u kabinu, praćen Abolijem. Guverneru, možete se umiriti. Vi i vaša supruga u dobrim ste rukama. Dogovorit ću se za vašu otkupninu. Skine vitešku perjanicu s glave i nakloni se pred Katinkom; čak ni on nije bio sasvim bezosjećajan na snagu njene ljepote. Smijem li se predstaviti, gospodo? Kapetan Francis Courtenev, na vašoj usluzi. Molim vas, uzmite si vremena da ponovno dođete k sebi. U četiri sata, odnosno za sat vremena, bio bih počašćen ako bi nam se pridružili na palubi. Namjeravam sakupiti predstavnike Kompanije koji su na ovome brodu. Oba broda smanjila su jedra: mala karavela plovila je samo s razvijenim košnim jedrima, dok je veličanstvena galija podigla samo glavna jedra. Plovili su prema sjeverozapadu, udaljavajući se od rta i ploveći prema istočnim zemljama afričkog kontinenta. Sir Francis očinski pogleda posadu, skupljenu u sredini galije. Obećao sam vam pedeset gvineja po osobi, podsjeti svoje ljude koji su mu pljeskali, iako su neki od njih patili zbog rana. Pet ih je ležalo na slamnjačama ispod zaštitne ograde, preslabi od izgubljene krvi da bi stajali na nogama, no odlučni da ne propuste ni riječi te svečanosti. Mrtvace su već uvili u platnene krpe i poredali ih na pramcu broda, svatko s topničkom granatom na nogama: sedamnaest Engleza i četrdeset i dva Nizozemca, zbratimljeni u miru smrti. Nitko od preživjelih nije im u tom trenutku posvetio misao. Sir Francis podigne ruku, zatraživši tišinu i prisutni se

približe kako ne bi izgubili riječi koje se kapetan spremao izreći. Lagao sam vam, reče im Sir Francis, prouzrokovavši nevjericu, kojoj je uslijedio kolektivni jecaj i prijeteće riječi. Ne postoji ni jedan medu vama..., i ovdje Sir Francis zastane kako bi istaknuo sljedeće riječi, koji zahvaljujući današnjem poslu nije manje bogat od dvije stotine funta! Tišina se produlji, dok su ga svi s nevjericom promatrali, a zatim polude od sreće, skačući uvis i urličući od radosti, zaplesavši svi zajedno. Čak i ranjenici sjednu i zapljeskaju. Sir Francis se i dalje smješkao nekoliko minuta, ostavljajući da izraze svu radost, zatim zatrese u ruci snop papira pisanih rukom, ponovno zatraživši tišinu. Ovo je popis tereta koji brod prenosi! Pročitajte ga! Čitanje popisa se produlji gotovo na pola sata, jer su prisutni pljeskali nakon svakog spomenutog tereta koji je on naglas prevodio s nizozemskog jezika: papar, vanilija i šafran, ukupno četrdeset i dvije tone. Ljudi su znali da te mirodije vrijede toliko zlata koliko teže, do zadnje librice i bili su već promukli koliko su urlikali. Sir Francis ponovno podigne ruku. Niste li umorni slušati me kako čitam ovaj beskonačni popis? Nije li vam dovoljno? Ne, odgovore u jedan glas. Nastavite! Dobro, dakle u štivi ima drva Ww, i čudnovatih mirisa koji se nikada nisu vidjeli sjeverno od ekvatora. Više od tristo tona. Napajali su se njegovim riječima, očima koje su svjetlucale od uzbuđenja. Ima toga još, ali vidim da ste umorni. Dosta je za danas, nije i tako? Čitajte!, molili su ljudi. Kineski porculan, bijeli i plavi najbolje kvalitete, i puno svile! To bi trebalo oraspoložiti gospode! Začuvši da je spomenuo žene, ispuste usklik, nalik na slonove za vrijeme parenja. S dvije stotine funta u džepu, čim budu stigli u sljedeću luku mogli su imati sve žene koje god su htjeli, bez obzira na njihov stalež i porijeklo. Ima još zlata i srebra, no zatvoreni su u škrinjama na dnu glavne štive, prekrivene s oko tristo tona drva. Moći ćemo ih otvoriti samo kada budemo u luci i kada budemo izvadili veći dio tereta. Koliko ima zlata? Recite nam, koliko je srebra? Srebro je u novcu, ukupne vrijednosti oko pedeset tisuća guldena, odnosno dvadeset tisuća funta, i tristo zlatnih ingota, koji dolaze iz rudnika Kollur na rijeci Krishna, s Cejlona i samo Bog zna koliko ćemo za njih dobiti kada budemo u Londonu. Hal se sklupčao na priponama glavnog jedra, idealnoj promatračnici odakle je gledao oca; no ni jedna od riječi koje je izrekao za mladića nije imala smisla, iako je shvaćao daje to bio jedan od najvećih plijenova koji su ikada bili zarobljeni od engleskih mornara tijekom rata s Nizozemcima. Osjećao se ošamućen, nesposoban da se usredotoči na bilo što osim na blago koje

je bilo najveće što je ikada dobio mačem, i koje je sada sjedilo iza njegova oca tužna pogleda, u pratnji sobarice. Viteškom gestom, Sir Francis je smjestio na palubi dvije fotelje koje su se nalazile u kabini kapetana broda, i stavio ih na raspolaganje supruge nizozemskog guvernera. Petrus van de Velde stajao je iza nje, odjeven u raskošnu odjeću, s čizmama od meke kože koje su mu sezale do koljena, perikom i vrpcama, prirodna korpulentnost zamaskirana je medaljama i svilenim vrpcama koje su odavale njegov položaj. Hal osjeti mržnju prema tom čovjeku i sada osjeti da mu je žao što mu nije zario mač dok je puzao s kreveta, pretvorivši tako onog anđela od njegove žene u neutješnu udovicu. Sanjario je o tome kako posvećuje život ulozi Lancelota pored Ginevre: vidio se kako ispunjava svaki njezin kapric, no inspiriran čistom ljubavi prema njoj činio je najvrjednija junačka djela. Po njenoj zapovijedi mogao je čak hodočastiti u potrazi za Svetim gralom, kako bi joj pružio tu relikviju u njene nježne ruke. Na tu pomisao prođu ga trnci ugode, koji su ga natjerali da je promotri s visine s puno čežnje. Dok je Hal sanjario na priponama, proslava na palubi se polako primicala kraju. Iza guvernera stajali su nizozemski kapetan galije i ostali časnici koje su zarobili. Kapetan Cornelius Schreuder bio je jedini otkrivene glave, zbog poveza na glavi, no, usprkos udarcu koji mu je zadao Aboli, imao je i dalje budne i bistre oči, ponosan pogled dok je slušao Sira Francisa. I to još uvijek nije sve!, uvjeri ih kapetan posade. Svi smo sretni što se na brodu, kao počasni gost, nalazi novi guverner nizozemske kolonije Rta Dobre Nade. Ironičnom gestom, nakloni se pred van de Veldeom, koji ga prostrijeli pogledom. Osjećao se sigurniji u sebe, otkako su njegove straže saznale o njegovom položaju i vrijednosti. Imamo i sreću da s nama imamo i lijepu guvernerova suprugu!. Prekine se, dok je posada izražavala divljenje prema ljepoti žene. Sirovi i neznalice!, zareži van de Velde, spustivši joj zaštitnički ruku na rame. Ona podigne pogled i zagleda se u posadu svojim velikim ljubičastim očima i primora ih na tišinu svojom ljepotom i nevinošću. Mevrou van de Velde je jedina kći bogatog Hendrika Coetzeea, sfadfiokkra grada Amsterdama i predsjednika savjeta Nizozemske istočnoindijske kompanije. Posada se zagleda u nju sa strahopoštovanjem. Malo je tko medu njima shvaćao značenje tako važne osobe, no način na koji je Sir Francis nabrojao titule ih je impresionirao. Guverner i njegova žena ostat će na brodu dok ne budu za njih platili otkupninu. Jedan od nizozemskih zarobljenih časnika otići će na Rt Dobre Nade sa zahtjevom za

otkupninu, koji će predati savjetu u Amsterdamu, prvim brodom Kompanije što bude na raspolaganju. Razmislivši o izgovorenim riječima, ljudi su promatrali razrogačenih očiju par, sve dok Big Daniel ne zapita: Koliko, Sire Francis? Koliko ste odlučili tražiti za otkupninu? Visina otkupnine je dvije stotine tisuća guldena u zlatnicima. Svi su ostali zapanjeni, jer takav iznos je bio van njihove sposobnosti shvaćanja. Zatim Daniel ponovno zareži: Hura za kapetana!, i svi su klicali sve dok nisu izgubili glas. Sir Francis je polako pregledao redove nizozemskih mornara koje je zarobio. Bilo ih je četrdeset i sedam, od kojih je osamnaest bilo ranjenih. Hodajući, proučavao je svako lice: sirovi ljudi, ružnih crta lica i ne baš inteligentna pogleda. Bilo je jasno da ni jedan medu njima nema neke vrijednosti što se otkupnine tiče; zapravo, predstavljali su više problem, budući da su trebali biti hranjeni i nadzirani a postojala je uvijek opasnost da smognu hrabrosti i da se pokušaju pobuniti. Što ih se prije oslobodimo, tim bolje, promrmlja za sebe, i zatim izusti nekoliko riječi na njihovu jeziku: Dobro ste obavili vašu dužnost. Bit ćete oslobođeni i poslani u utvrdu na Rtu Dobre Nade. Možete sa sobom ponijeti vašu torbu i prije polaska pobrinut ću se da vam isplate što ste zaradili. Njihova se lica ozare, budući da to nisu očekivali, lb bi ih trebalo smiriti, pomisli, i krene prema Ijestvama koje su vodile u kabinu u koju se tek bio smjestio, gdje su ga čekali važniji zatvorenici. Gospodo!, izjavi, pozdravivši ih pri ulazu i prije nego što je sjeo za pisaći stol. este li za čašu kanarskog vina? Guverner van de Velde oholo potvrdi. Imao je suho grlo i, iako je prije pola sata jeo, osjećao je da mu krulji u trbuhu, poput ogladnjelog psa. Oliver, sluga Sira Francisa, napuni bijelim vinom čaše na stalku, posluživši ga suhim voćem koje je pronašao u smočnici. Kapetan odbije s grimasom na licu, prepoznavši svoje namirnice, no usprkos tome, ispije veliki gutljaj vina. Sir Francis promotri papire na kojima je uzeo zabilješke, a zatim pogleda jedno od pisama koje je pronašao u pisaćem stolu kapetana Limbergera i koje je dolazilo iz poznate nizozemske banke. Podignuvši pogled prema kapetanu reče mu oštro: Pitam se kako to da se osoba na vašem položaju upušta u malverzacije. Obojica znamo da to SazmMagsfonca oštro zabranjuju. Nizozemac se već htio pobuniti, no kada je Sir Francis počeo lupkati prstima po pismu, smiri se pogledavši prema guverneru koji je sjedio pored njega. Izgleda da ste bogat čovjek, mMeer. Ne biste trebali osjetiti manjak od dvadeset tisuća guldena otkupnine. Kapetan se pobuni, no Sir Francis nastavi: Ako sami napišete pismo

vašim bankarima, stvar će se riješiti na način na koji se to čini medu džentlmenima, čim budem dobio iznos u zlatu. Limberger spusti glavu u znak pristanka. A sada, što se tiče časnika na ovome brodu, nastavi sir Francis, proučio sam vaša imena. Približi registar s imenima i otvori ga: Iz ovoga je vidljivo da nitko od vas nema veze u visokom društvu ili s novčanom moći. Podigne glavu i pogleda kapetana: Nije li tako? Istinaje, m;Mkeer. Poslat ću ih na rt zajedno s običnim mornarima. Sada trebam samo odlučiti kome ću povjeriti zahtjev za otkupninu za rukovodstvo Kompanije za guvernera van de Veldea i njegovu suprugu, uz naravno vaše pismo za bankare. Sir Francis pogleda guvernera i van de Velde ugura u usta još jedno mekano voće, odgovorivši punih usta: Pošaljite Schreudera. Schreudera? Sir Francis je listao dokumente dok nije pronašao kapetanovo ime. Kapetan Cornelius Schreuder, tek imenovan vojni kapetan utvrde Dobra Nada? Da, upravo on. Van de Velde ispruži ruku prema još jednome voću. Njegova titula mu daje veći značaj kada bude predavao zahtjev za otkupninu mome tastu, primijeti. Guvernerove usne pune šećera se razvuku u zadovoljnu grimasu. Savršeno je znao o zanimanju svoje žene za briljantnog kapetana. Iako je bio oženjen njome samo nekoliko godina, znao je sa sigurnošću da je imala bar osamnaest ljubavnika od kojih neki samo na sat vremena ili večer. Njena služavka Zelda bila je u službi van de Veldea kojemu je prepričavala sve veze gospodarice, osjećajući duboku nasladu kada ih je opisivala do najsitnijih detalja. Na početku je van de Velde, otkrivši tjelesne naslade svoje žene, osjetio gnušanje, no njegovi početni izljevi bijesa nisu ostavljali nikakav dojam na Katinki. Ubrzo je otkrio da nema nikakva utjecaja na nju, no nije se smio previše buniti, a nije ju mogao niti udaljiti. S jedne strane bio je opčaran Katinkom, a s druge strane njen je otac bio previše bogat i previše utjecajan. Njegovo bogatstvo i položaj u društvu gotovo su sasvim ovisili o njoj. Konačno je shvatio da je jedina mogućnost da ju drži daleko, koliko je to bilo moguće, od napasti i prilika. Za vrijeme ovog putovanja uspio ju je zadržati gotovo kao zarobljenicu u njenoj kabini, i bio je siguran da nije tako postupio, njegova bi žena već bila okusila naslade s kapetanom. Kada bude udaljio kapetana s broda, njen izbor bio bi dosta ograničen, a nakon toliko duge apstinencije, možda bi se pokazala raspoložena prema njemu. Odlično, završi Sir Francis, poslat ću kao vašeg emisara kapetana Schreudera. Prolista almanah koji je stajao pred njim. Uz povoljan vjetar i uz Božju pomoć putovanje od rta do

Nizozemske i natrag ne bi trebalo trajati dulje od osam mjeseci. Nadajmo se da ćete moći započeti s novom službom oko Božića. Gdje ćete nas smjestiti do tada? Moja supruga je dama visokog ranga i rafiniranih običaja. Na udobno i sigurno mjesto, uvjeravam vas, gospodine. Gdje ćemo sresti brod s otkupninom? Na 33 stupnja južne širine i 4 stupnja istočne dužine. A gdje bi to bilo, ako smijem pitati? Točno na mjestu gdje se sada nalazimo, nasred oceana. Sir Francis nije se dao tako lako nagovoriti i izdati položaj svoje baze. Bilo je maglovito jutro, kada se galija usidrila u mirnim vodama, u zavjetrini stjenovitog rta duž afričke obale. Vjetar se smanjio i počinjao je mijenjati pravac puhanja, budući da je ljeto polako odmicalo, približavajući se jesenskom ekvinociju. Uz njih je plovila lfy Edtvma, s pumpama koje su neprestano radile, ploveći tik uz veći jedrenjak zahvaljujući bokobranima spuštenim između dva broda. Odmah su započeli s otklanjanjem šteta. Na križevima galije već su postavljeni novi dijelovi, a prebačeni su i veliki topovi s lady f dwme. Trideset mornara pokrenulo je paranak, spustivši topove na palubu galije, jednog po jednog. Kada budu smjestili topove na galiju, imat će vatrenu moć linijskog jedrenjaka, u stanju da napadne bilo koju galiju Kompanije. Promatrajući topove koji su prebacivani na jedrenjak, sir Francis shvati da je imao snage da napadne bilo koju nizozemsku trgovačku luku u Indijskom oceanu, upravo kao što je stoljeće ranije Sir Francis Drake bio noćna mora Španjolaca na Atlantiku. Odmah zatim izvade iz spremnice baruta na karaveli bačvice s prahom. Ostalo je još sasvim malo punih bačvica nakon tako duge plovidbe i mnogobrojnih borba u kojima je brod sudjelovao. Suprotno od karavele, galija je posjedovala gotovo dvije tone baruta visoke kvalitete, dovoljno za nekoliko borba ili da izbore bogato nizozemsko trgovačko središte na obali Trinkomalee ili Giava. Nakon što su preselili robu i namirnice, bačve s vodom, kovčege s oružjem, bačve s mesom u salamuri, vreće kruha i brašna, podignu na brod i brodice, koje su, nakon što su ih drvodjelci rastavili, odložene u glavnu štivu galije, iznad kvalitetnog drva. Zauzimale su dosta mjesta, tako da je bilo potrebno skinuti plašteve na otvorima glavnih štiva, barem dok Sir Francis ne bude istovario plijen u svoju tajnu bazu. lady EdwMđ je plutala visoko nad vodom, kada su kapetan Schreuder i nizozemska posada, koja je bila oslobođena, bili spremni ukrcati se na brod. Sir Francis pozove kapetana na palubu da mu vrati mač i preda pismo za savjet Nizozemske istočnoindijske kompanije u Amsterdamu. Poslanica je bila zatvorena

u platneni smotuljak zapečaćen crvenim voskom i zavezana vrpcom. Bio je to smotak začuđujućih dimenzija, koji je kapetan Schreuder stavio pod mišku odlučnom gestom. Nadam se da ćemo se ponovno sresti, gospodine, reče Siru Francisu prijetećim glasom. Za osam mjeseci naći ćete me na dogovorenom mjestu, uvjeri ga Sir Francis. Bit će mi drago da vas ponovno sretnem, samo u slučaju da sa sobom ponesete dvjesto tisuća guldena za mene. Niste me razumjeli, reče Comelius Schreuder suho. Nije tako, uvjeravam vas, odgovori mu Sir Francis tihim glasom. Kapetan pogleda prema krmenom nadgradu gdje se nalazila Katinka van de Velde pored muža. Duboki naklon, kao i intenzivan pogled, nije bio namijenjen samo guverneru. Vratit ću se što prije kako bih okončao vaše patnje, obeća. Neka vas Bog čuva, odgovori guverner. Naša je sudbina u vašim rukama. Na povratku, dragi kapetane, moći ćete računati na moju najdublju zahvalnost, promrmlja Katinka glasom djevojčice i kapetana prođu trnci, kao da su ga polili hladnom vodom. Podigne se i pozdravi ju, a zatim krene dugim koracima prema zaštitnoj ogradi galije. Hal je stajao na lijevoj strani, zajedno s Abolijem i Big Danielom, a kapetan zatvori oči, zastavši pred njim i savivši rubove brkova. Vrpce na prsluku vijorile su na vjetru, a zlatna lenta koja je pokazivala njegovu klasu, sjajila je, kada on dodirne mač koji je nosio o pojasu. Prekinuli su nas, mladiću, reče tihim glasom, na dobrom engleskom, bez naglaska. No, čekat ću vrijeme i mjesto da završimo lekciju. Nadam se, gospodine. S Abolijem uza se Hal se osjećao neustrašivim. Uvijek sam zahvalan onome koji me nečemu može poučiti. Na trenutak se pogledaju u oči, a zatim se Schreuder spusti s galije na palubu karavele. Odmah odvežu konopce i nizozemska posada razvije jedra. Iady Wnđ podigne pramac poput kobile koja se ritala, dok se sve više udaljavala. Krenimo i mi, ako vam je po volji, majstore Nede!, zapovjedi Sir Francis. Podignite sidro! Galija se odvoji od afričke obale, ploveći prema jugu. S koša gdje je bio sklupčan Hal, Iaafy Edwma bila je još dobro vidljiva: plovila je prema otvorenom moru ne bi li izbjegla pješčane dine Rta Agulhas, da bi zatim promijenila pravac kretanja i plovila prema nizozemskoj utvrdi, koja se podizala u podnožju planine s ravnim vrhom što je nadvisivala krajnju jugozapadnu točku afričkog kontinenta. Pred Halovim očima obris jedra karavele jasno se promijeni i on se nagne nad košem i zaviče: f,afy Edwma mijenja pravac kretanja. Kamo plovi?, zavikne otac. Prema otvorenom moru. Plovi u pravcu zapada. Činila je upravo ono što su i

očekivali. S jugoistočnjakom je plovila prema Rtu Dobre Nade. Nadziri ih. Hal je nastavio pogledom slijediti brod, koji se sve više udaljavao, postajući sve manji, sve dok se bijela jedra nisu stopila s bijelom pjenom valova. Nestao je!, zavikne prema palubi. Ne vidim ga više! Sir Francis je čekao taj trenutak i usmjeri galiju prema pravom pravcu kretanja. Zapovjedi kormilaru da krene prema istoku, vraćajući se plovidbi, koja je bila gotovo paralelna s afričkom obalom. Izgleda da je tako najbolje, reče Halu kada se spustio s koša, nakon što ga je drugi stražar zamijenio. Dosta je brza, no morat ćemo naučiti hirove i obijesti naše nove gospodarice. Izmjeri brzinu brzinomjerom, molim te. S klepsidrom u ruci Hal izračuna trajanje pomaka komada drveta od pramca do krme broda, koji je spustio u more i nakon brzog računanja na pločici, podigne pogled prema ocu: Šest čvorova. S novim glavnim jarbolom moći će doseći i deset čvorova. Ned Tvler je u štivi broda pronašao rezervu norveških borova. Zamijenit ćemo ga čim se budemo usidrili u luci. Sir Francis je izgledao oduševljeno. Bog im se smješkao. Sakupi posadu. Molit ćemo za Božji blagoslov, i dati galiji novo ime. Ostali su otkrivene glave na vjetru, stišćući si na prsa kapu, sa što pobožnijim izrazom na licu, da ne navuku na sebe Sir Francisovo neslaganje. Zahvaljujemo ti, Bože svemogući, na pobjedi koju si nam poslao nad hereticima i odmetnicima od vjere, Sotoninim sljedbenicima Martina Lutera. Amen!, zaviknu iz sveg glasa. Svi su bili dobri anglikanci osim crnaca koji su potjecali iz afričkih plemena, no i oni izgovore amen!, zajedno s drugima. Naučili su tu riječ već prvoga dana na brodu sa Sirom Francisom. Zahvaljujemo ti i na providnom i pravovremenom posredovanju na vrhuncu borbe i zato što si nas poštedio od sigurnog poraza. Hal se vukao po palubi, ne slažući se s očevim riječima, no ne podižući glavu. Dio zahvalnosti za ono posredovanje bila je njegova zasluga, a otac to nije javno istaknuo. Zahvaljujemo ti i slavimo tvoje ime jer si nam poslao ovaj lijepi brod. Kunemo se da ćemo ga koristiti u suzbijanju tvojih neprijatelja i molimo te za tvoj blagoslov. Usrdno te molimo da ga gledaš s milošću i da potvrdiš njegovo ime, koje mu dodjeljujemo u ovom trenutku. Od ovog trenutka zove se ReWwfWM. Otac je samo preveo nizozemsko ime galije i Hal se ražalosti što brod neće nositi ime njegove majke. Pitao se je li sjećanje koje je otac imao na nju počelo blijedjeti ili je možda imao kakav drugi razlog što mu nije dao njeno ime. Znao je da nikada neće smoći hrabrosti i zapitati ga o tome te se stoga trebao natjerati da se pomiri s

očevom odlukom. Zazivamo tvoju pomoć u beskonačnoj borbi protiv nevjernika. Zahvaljujemo ti na nagradama kojima si nas tako velikodušno darovao. Vjerujemo da ćeš, ako se pokažemo dostojnima, nagraditi našu ljubav daljnjim dokazima tvoje ljubavi. Bio je to osjećaj oko kojeg su se svi na brodu slagali, bilo kršćani ili pogani. Svi oni koji su vjerovali u Boga imali su pravo na nagradu na ovome svijetu, a ne samo na onom drugom, nakon smrti. Blaga koja su ispunjavala štivu galije bila su vidljiv dokaz Njegovog odobravanja. A sada hura za eWwfžo i za sve na brodu! Vikali su sve dok nisu ostali bez glasa i na kraju je Sir Francis morao zatražiti tišinu. Stavivši si na glavu kapu, da znak ljudima da se mogu pokriti. Njegov izraz lica postane strog i autoritativan. Preostala nam je još jedna zadaća, koju moramo riješiti, reče im, gledajući u Big Daniela. Dovedite zarobljenike na palubu, majstore Daniele. Sam Bowles vodio je red izgubljenih ljudi koji su se penjali iz štive, trepćući očima kad su ugledali svjetlo dana, vodeni prema krmi i natjerani da kleknu pred posadu broda. Sir Francis pročita njihova imena na pergamentu, koji je držao u ruci: Samuel Bowles, Edward Broom, Peter Law, Peter Miller, John Tate: kleknite pred vaše drugove, vi koji se teretite za kukavičluk i napuštanje borbenih mjesta. Ljudi započnu negodovati izmijenivši poglede pune zlobe. Što odgovarate na ove optužbe? Jeste li kukavice i izdajice kao što stoji u optužbi? Milost. Bio je to trenutak ludosti. Kajemo se zbog toga. Oprostite nam, usrdno vas molimo u ime naših žena i djece koje smo ostavili kod kuće, molio je Sam Bowles, koji je bio glasnogovornik ostalih. edine žene koje ste imali su one kurve u bordelima u Dock Streetu, naruga mu se Big Daniel i posadi se ote glasan uzvik. Objesite ih na križeve! Želimo ih vidjeti kako plešu žigu s vragom. Sramota!, zavikne Sir Francis prekinuvši ih. Kakvaje ovo pravda? Svi ljudi, ma kakvi god bili, imaju pravo na pravedan proces. Umire se, a Sir Francis nastavi: Riješit ćemo ovu stvar kako treba. Tko ih optužuje? Mi!, zareže članovi posade. Tko su svjedoci? Mi!, odgovore u jedan glas. Jeste li vidjeli kada su počinili izdaju ili kukavičluk? Jeste li vidjeli kako ova odvratna stvorenja bježe za vrijeme bitke, ostavivši svoje drugove sudbini? Da. Čuli ste svjedočenja protiv vas. Imate li što reći u vašu obranu? Milost!, stenjao je Sam Bowles. Ostali su bili nijemi. Sir Francis se ponovno obrati posadi: Dakle, koja je vaša odluka? Krivi su. Krivi poput pakla!, doda Big Daniel, da ne bi bilo sumnje. A vaša kazna?, zapita Sir Francis i odmah se začuje glasna buka. Objesite ih!, To je premalo za te svinje. Vucite ih

ispod kobilice broda!, Ne, ne! Zakoljite ih. Natjerajte ih da jedu vlastita jaja!, Ispecimo malo svinjskog mesa. Spalite ih na lomači! Sir Francis ih ponovno ušutka: Vidim da se ne slažete sasvim. Dade znak Big Danielu: Odnesite ih pod palubu i zatvorite ih. Pustite da se kuhaju u vlastitoj juhi nekoliko dana. Pobrinut ćemo se za njih kada se budemo usidrili u luci. Do tada imamo važnijih pitanja o kojima moramo razmisliti. Prvi put otkako se nalazio na brodu, Hal je dobio vlastitu kabinu. Nije više bio primoran provesti svaki trenutak sna ili budnosti u svom životu u prisilnoj intimi s gomilom drugih živih bića. U usporedbi s malom karavelom, galija je bila prostrana, i njegov je otac pronašao mjesto i za njega, pored njegove raskošne kabine. Bila je to ostava sluge nizozemskog kapetana, i bila je nešto veća od brloga. Potrebno ti je mjesto s dovoljno svjetlosti gdje ćeš moći učiti, tim je riječima Sir Francis opravdao svoju širokogrudnost. Svake noći gubiš mnogo sati u spavanju, dok bi mogao raditi. Čak je zapovjedio jednom od drvodjelaca da mu napravi ležaj spojen s pisaćim stolom gdje će Hal moći smjestiti knjige i papire. U kabini je svijetlila uljanica koja je zacrnila strop Čadom, no davala je Halu dovoljno svjetlosti da raspoznaje slova i omogući da obavi zadatak koji mu je otac bio povjerio. Oči su ga pekle od umora i morao je ugušiti zijevanje, dok je umakao pero i promatrao pergament na koji je prepisivao izvadak iz naputaka o plovidbi nizozemskog kapetana, koji je otac pronašao. Svaki je moreplovac posjedovao svoj osobni priručnik za plovidbu, dnevnik neprocjenjive vrijednosti, gdje je zapisivao sve detalje o oceanima i morima, strujama i obalama, lukama i sidrištima; karte nepoznatih voda i neba, koji su se mijenjali s promjenom geografske širine. Bile su sve to spoznaje koje je svaki moreplovac strpljivo skupljao cijelog svog života, izvodeći ih iz vlastitih promatranja, ili otkrivši ih iz iskustava i pripovijedanja drugih. Otac je očekivao da će Hal završiti s dodijeljenim mu zadatkom prije smjene na košu, koja je započinjala u četiri sata ujutro. Pažnju mu privuče gotovo jedva čujan šum sa suprotne strane zida, i Hal se podigne, držeći i dalje pero u ruci. Bio je to tako lagani korak, gotovo nečujan i dopirao je iz raskošne kabine guvernerove žene. Hal naćuli uši, pokušavši shvatiti odakle dolazi svaki zvuk koji je dopirao do njega. Srce mu je govorilo da je s druge strane bila lijepa Katinka, no nije mogao biti sasvim siguran; mogla je biti i njena stara i ružna služavka, ili njen groteskni muž, i na tu se pomisao rastuži. No, usprkos tome, nagovori samoga sebe da se radi o Katinki i pomisao na njenu

blizinu ga uzbudi, iako ih je dijelio zid. Žudio je tako snažno za njom da se nije uspijevao usredotočiti na svoj zadatak, a nije uspijevao ni ostati sjediti. Ustane, primoran zbog niskoga stropa ostati sagnut, i približi se u tišini zidu. Naslonivši se na drvo, oslušne i začuje lagani šum, kao da se nešto vuče po podu, poput šuma odjeće, uz druge zvukove za koje nije shvatio odakle potječu, a zatim šum tekućine koja je tekla u lavor ili posudu. Držeći i dalje prislonjeno uho, pokušao je zamisliti svaki pokret s druge strane zida: začuje kako je zaronila ruke u vodu kojom je oprala sebi lice, začuje njen uzdisaj kada hladna voda dotakne njezine obraze, a potom začuje kapi kako padaju u lavor. Spustivši pogled opazi lagani trag svjetlosti svijeće, koji je dopirao kroz mali otvor na zidu. Žuta svjetlost je podrhtavala ispod valova, koji su udarali o brod. Ne misleći na posljedice onoga što je činio, klekne i nasloni oko na otvor. Mogao je vidjeti vrlo malo, jer je otvor bio uzak, a prigušena svjetlost svijeće padala mu je ravno u oko. Zatim nešto prođe između njega i svijeće, šumom svile i čipke. Ostane razrogačenih očiju, a zatim ispusti uzdah, opazivši dijelić bijele i savršene kože. Bio je to samo trenutak, tako brz, da je jedva imao vremena razlikovati obris nagih leda, koja su svijetlila poput bisera na žutoj svjetlosti svijeće. Približi lice zidu, nastojeći očajnički opaziti još jedan dio tolike ljepote. Osim uobičajene škripe broda, pričinilo mu se da čuje i prigušeno disanje, lagano poput daška tropskog vjetra. Zadrži dah i oslušne, dok ne osjeti da ga peku pluća, i, osjetivši strah, zavrti mu se u glavi. U tom trenutku svijeća se u drugoj kabini ugasi, a trag svjetlosti koji je prolazio kroz mali otvor, sada pređe ispred Halovog oka, a zatim se rasprši. Začuje lagane korake kako se udaljavaju, a zatim se na drugi kraj zida spusti tama i tišina. Ostao je vrlo dugo klečati, poput vjernika pred hramom, a zatim se polako podigne i vrati se za pisaći stol. Pokušao se usredotočiti na zadatak koji mu je otac zadao, no nije uspijevao. Riječi na stranici koju je promatrao pretvarale su se u slike puti, boje alabastera i zlatnu kosu. U nosnicama je još osjećao jak miris parfema, koji je osjetio još prvi put kada je upao u njenu kabinu, i zakloni oči rukom da bi se obranio od tih slika koje su mu zarobile misli. Uzalud: razum je izgubio kontrolu nad njima. Pruži ruku prema Bibliji, koja je stajala pored dnevnika i otvori kožne korice. Medu stranicama se nalazila tanka zlatna vlas, koju je ukrao s češlja. Približi ju usnama i zastenje: učini mu se da na njoj još uvijek osjeća njen miris i taj ga osjećaj nagna da sklopi oči. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je shvatio radnje njegove

desne ruke, koja se otela njegovoj kontroli, uvukavši se poput lopova ispod njegovih širokih platnenih hlača, jedinog dijela odjeće koji je imao na sebi u zagušljivoj toplini uske kabine. Kada je shvatio što čini, bilo je prekasno da se zaustavi i preda se, slab, ritmičkim pokretima svojih prstiju. Znoj koji se slijevao iz svake pore njegova tijela prekrije svjetlucavim velom mlade i čvrste mišiće; ud koji je držao medu prstima bio je nabrekao i posebno živ. Mislio je samo na miris žene. Pokreti ruke bili su brzi, no ne kao i srce. Znao je da je to grijeh, ludost. Otac ga je upozorio, no nije se mogao zaustaviti, štoviše, započeo se uvijati nad klupicom. Osjeti ocean ljubavi prema njoj kako pritišće branu njegove samokontrole poput plime, osjeti toplu bujicu na napetim bedrima, osjeti kako preplavljuje i klupicu, a zatim taj miris istisne iz nosnica sveti miris njene kose. Ostao je dugo sjediti, znojan, dišući polako, osjećajući se krivim i gnušajući se nad samim sobom. Izdao je očevo povjerenje, obećanje koje mu je zadao, a zbog njegovih sramotnih poriva zablatio je čistu i predivnu sliku jedne svetice. Nije mogao ostati u toj kabini ni trenutak više. Stavi na ramena platneni prsluk, i potrči Ijestvama na palubu. Naslonjen na ogradu broda, ostane nepomičan neko vrijeme, duboko dišući. Morski zrak, čist i slan, odagna polako grižnju savjesti i gnušanje. Osjeti se čvršćim i ogleda se oko sebe da se pribere. Brod je i dalje plovio sa suprotnim vjetrom. Jarboli su se njihali naprijednatrag, dok su zvijezde sjajile na nebu. Jedva je uspijevao razabrati kontinent. Samo prst tame dijelio je od tamnih obrisa kopna Veliku Medvjedicu, čežnjivo sjećanje na zemlju u kojoj se rodio i gdje je proveo svoje djetinjstvo koje je sada bilo prošlost. Na jugu je svjetlucalo sazviježde Centaura, koje se sjajilo iznad njegova desna ramena, i veliki Južni križ svijetla srca. To je bio simbol novog svijeta koji se prostirao preko crte razgraničenja. Zagledavši se prema kormilu, opazi očevu priliku koja se sjajila u jednom kutu palube. Nije se htio suočiti s njime u tom trenutku, jer je bio siguran da su krivica i grijeh još uvijek ocrtani na njegovu licu, toliko da bi ih otac primijetio i u polusjeni. A opet, znao je da gaje otac već opazio, i izgledalo bi čudno da ga ne pozdravi. Na brzinu mu se približi: Molim vas, oprostite mi, oče. Htio sam udahnuti malo zraka i razbistriti si misli, promrmlja, i ne pogledavši Sira Francisa u oči. Ne uživaj ovdje predugo, upozori ga otac. Želim vidjeti tvoj posao prije početka smjene straže na košu. Hal se požuri. Ta raskošna paluba nije mu bila još dovoljno poznata. Veći dio tereta s lady Edwme nije našao mjesta u već

punim štivama galije, stoga je bio smješten na palubi, osiguran konopcima, te se on morao snalaziti medu bačvama, kovčezima, topovima. Toliko ga je mučila grižnja savjesti da je malo mario na ono što se događalo oko njega, dok ne začuje šum u daljini: razbistrivši se, pogleda prema pramcu broda. Skupina osoba nalazila se u sjeni tereta ispod pramčanog nadgrada. Njihovi potajni pokreti ga navedu na pomisao da se nešto čudno događa. Nakon procesa priređenog od ostalih članova posade, Sam Bowles i njegovi ljudi premješteni su na donju palubu galije i zatvoreni u mali prostor koji je vjerojatno služio kao spremište drvodjelcima. Nije bilo svjetla, a zraka je također nedostajalo, dok se jako osjećao smrad nužnika i papra. Prostor je bio toliko malen da petorica nisu mogla zajedno ležati, već su se smjestili u toj rupi što su bolje mogli, ostavši u tišini, očajni. Gdje smo? Jesmo li ispod razine mora?, zapita Ed Broom nesretnim glasom. Nitko od nas ne zna kako izgleda ovaj nizozemski brod, promrmlja Sam Bowles. Misliš li da će nas ubiti?, zapita Peter Law. Budi siguran da te nemaju namjeru zagrliti i poljubiti, zareži Sam. Vjerojatno će nas vući ispod kobilice broda, promrmlja Ed. ednom sam vidio kako to čine. Kada su vukli onog jadnog bijednika ispod broda i izvukli ga van sa suprotne strane, utopio se poput miša u bačvi piva. Nije ostalo mnogo mesa na njegovu truplu... ostalo je rastrgano ispod broda. Vidjele su se kosti koje su virile, sve bijele. Malo promisle, a zatim Peter Law reče: Vidio sam kako su objesili i sasjekli kraljeve ubojice u Tvburnu 59. godine. Bili su ubili kralja Charlesa, oca Crnoga Princa. Sasjekli su njihove trbuhe kao da su ribe, zatim su gurnuli u njih željeznu kuku, rastrgnuvši im sva crijeva, a zatim su objesili njihova crijeva za vrat poput konopca. Nakon toga odrezali su im ud i jaja te... Začepi!, zareži Sam. Ponovno se stišaju, očajni u mraku. Nakon sat vremena Ed Broom promrmlja: Počinje ulaziti zrak, tko zna odakle. Osjećam ga na vratu. Trenutak kasnije Peter Law reče: U pravu je, znate. I ja ga osjećam. Tko zna, što se nalazi iza ovog zida? Tko to zna. Možda štiva glavnog tereta. Osjeti se lagani šum i Sam zapita: Što to radite? Na ovom mjestu se nalazi rupa medu daskama. Otud ulazi zrak. Pustite da pogledam. Sam se približi puzeći, a nekoliko trenutaka zatim prizna: U pravu ste. Mogu ugurati prste u rupu. Da bismo ju bar uspjeli raširiti. Ako te Big Daniel uhvati na djelu, vidjet ćeš što će ti učiniti. A što bi nam mogao učiniti? Sasjeći nas? To i tako namjerava učiniti. Sam je radio u tami neko vrijeme, a zatim izjavi: Kad bih barem imao nešto čime bih razbio ovu dasku! Ja sjedim na

jednoj olabavljenoj dasci. Uzmimo ju i upotrijebimo ju ovdje. Sada su svi zajedno radili. Konačno uspiju ugurati u otvor na zidu kraj jake daske. Koristeći ju kao polugu, svi zajedno upotrijebe snagu i drvo se glasno razbije na dva dijela. Sam ugura ruku u otvor. S druge strane je otvoreni prostor. Mogao bi biti izlaz. Svi se nagnu prema naprijed da imaju mogućnost dohvatiti kraj otvora, slomivši si nokte i zabivši si komadiće drva u dlan, koliko su bili nestrpljivi. Natrag! Povucite se natrag!, zapovjedi im Sam, pokušavši ugurati glavu kroz otvor. Čim su ga čuli da se udaljava sa suprotne strane, požure slijediti njegov primjer, prošavši kroz otvor. Puzeći, Sam osjeti jak miris papra da ga guši i peče u grlu. Nalazili su se u štivi koja je sadržavala škrinje s mirodijama: tamo je bilo nešto više svjetla koje je dopiralo ispod dobro zatvorenih vrata. Jedva su uspijevali razabrati velike, uredno poredane bačve, svaka je bila viša od čovjeka, no nije bilo dovoljno prostora da puze po njima, jer je paluba bila previše niska. Uspjeli su proći samo proguravši se između bačava, no bio je to rizičan prolaz. Teške bačve su se lagano pomicale na svaki pokret broda, tako da su se konopci, koji su ih zadržavali, maksimalno napinjali. Da je kojim slučajem netko ostao prikliješten medu bačvama, bio bi zgnječen poput žohara. Sam Bowles, koji je bio najmanji, prvi je počeo puzati, a drugi su ga slijedili. Odjednom užasan krik odjekne štivom, sledivši svima krv u žilama. Tišina, glupane!, Sam se okrene pun bijesa: Nasrnut će svi na nas. Ruka!, zavikne Peter Law. Oslobodite me! Stalnim ljuljanjem broda jedna od bačvi se podigla, a zatim ponovno pala i ukliještila svojom težinom Peterovu ruku. I dalje je klizila i pritiskivala ruku te su ostali čuli kosti ruke i lakta kako se lome. Čovjek je urlao od bola i nije postojao način čime bi ga ušutkali. Bol ga je dovela iznad granice razuma. Sam se puzeći vrati prema njemu: Šuti! Uhvativši ga za rame, podigne ga, pokušavši ga osloboditi, ali ruka je bila ukliještena i čovjek još jače krikne. Ništa ne mogu učiniti, zareži Sam, uzevši s pojasa dio konopca koji mu je služio kao vezica. Učinivši omču, stavi je oko Peterovog vrata, a zatim ju stisne svom snagom. Nagne se prema natrag, držeći koljena zarivena u rebra žrtve, i vukući svom snagom omču, sve dok divlji Peterovi krikovi odjednom zamuknu. Sam je dugo nakon što su krikovi prestali, čvrsto držao omču, zatim ga ostavi i ponovno zaveže konopac oko struka. Morao sam to učiniti, promrmlja obraćajući se drugima. Bolje jedan mrtvac nego svi mi. Nitko nije izustio ni riječi, a ostali krenu za Samom, dok je ovaj ponovno počeo puzati prema naprijed, ostavivši

ugušeno tijelo ispod velikih bačava koje su se pomicale i gnječile ga. Pomognite mi ovdje!, reče Sam i ostali mu pomognu da se uspne na jednu od bačava ispod otvora na palubi. Sada nas samo komad platna dijeli od palube, prošapće pobjednički, izduživši se dok nije dodirivao glavom platno otvora na palubi. Hajde, izidimo!, prošapće Ed Broom. Vani je još uvijek dan. Sam ga zaustavi upravo u trenutku kada je nastojao popustiti konopce koji su držali platno. Pričekajmo da padne mrak, nećemo morati dugo čekati. Polako se svjetlost, koja je prodirala ispod rubova platna, sve više gasila. Začuju zvono broda koje je označavalo smjenu na straži. Kraj je posljednje smjene na straži, reče Ed. Izidimo. Pričekajmo još malo, predloži mu Sam. Nakon sat vremena reče: Popustite to platno. A što ćemo učiniti, jednom kada se nađemo na otvorenom? Sada, kada je konačno došao trenutak da iziđu, bili su puni straha. Ne misliš valjda zarobiti brod? Ne, magarče. Dosta mi je tvog kapetana Frankvja. Nadi mi bilo što da pluta i ja se bacam s broda u more. Kopno nije daleko. A morski psi? Kapetan Frankv grize gore od bilo kojeg vražjeg morskog psa kojeg možeš sresti tamo dolje. Na te riječi nitko nije odgovorio. Oslobode krajičak platna, a zatim ga Sam podigne i proviri van. Put je slobodan. U podnožju glavnoga jarbola je nekoliko praznih bačava za vodu. Poslužit će nam kao pluta. Iziđe puzeći kroz otvor i požuri se da prijeđe palubu. Ostali su ga slijedili, jedan po jedan, pomognuvši mu da razveže konopac koji je zadržavao prazne bačve i u nekoliko trenutaka uspiju osloboditi dvije bačve. A sada, dečki, svi zajedno, promrmlja Sam i na njegov znak otkotrljaju prvu bačvu palubom. Udvoje ju podignu i bace izvan broda, zatim potrče natrag te dohvate i drugu. Hej, vi! Što to radite? Glas koji je dopro do njih ih smete. Pogledavši iza sebe, blijeda lica, prepoznaju Hala. To je Frankvjev mladunac!, zavikne jedan od njih, a drugi ispuste bačvu, sakrivši se uz ogradu broda. Ed Broom je bio prvi koji se bacio u vodu; slijedili su ga Peter i John Tate. Halu je bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati što se događa, a zatim skoči prema Samu Bowlesu. On je bio najveći krivac i Hal ga zadrži dok je nastojao stići do zaštitne ograde broda. Oče!, zavikne dovoljno glasno da njegov glas stigne u svaki ugao broda. Oče, pomozite mi! Borili su se. Hal gaje uspio baciti na pod uhvativši ga za vrat, ali Sam uspije zabaciti glavu i udariti ga njome, pokušavši mu razbiti nos. No, Big Daniel je naučio Hala tehniku borbe te je spremno reagirao, spustivši bradu na prsa tako da su se dvije glave sudarile glasnim udarcem. Obojica su ostala ošamućena od udarca,

oslobodivši se jedan od drugog. Sam se odmah baci prema ogradi, ali ga Hal na koljenima uhvati za noge. Oče!, ponovno zavikne. Sam se pokuša osloboditi, otimajući se, ali gaje Hal čvrsto držao. Zatim Sam, podignuvši pogled, opazi Sira Francisa Courtenevja kako trči prema njima. Već je bio izvadio mač i oštrica je bljesnula na svjetlosti zvijezda. Izdrži, Hal! Dolazim! Sam nije imao vremena da odveže konopac koji je držao zavezan oko struka i omota njime Hala oko vrata i nagne se prema dolje, pokušavši ga ugušiti rukama. Bio je nizak, no ruke su mu bile jake zbog poslova koje je obavljao, tvrde poput željeznih harpuna. Pronađe Halovu traheju i snažno ju stisne, uspijevši zatvoriti prolaz zraka. Bol je gušila Hala i on ispusti Samove noge i uhvati ga za šake, pokušavši se osloboditi stiska, no Sam zarije nogu u njegova prsa gurajući ga prema natrag, a zatim skoči prema ogradi broda. Sir Francis, koji im je hitao ususret, pokuša ga zaustaviti mačem, no Sam uspije izbjeći udarac, skočivši u more. Tu će izdajicu odnijeti morske struje!, izjavi Sir Francis. Majstore, pozovi sve mornare. Vratit ćemo se po njih i uhvatiti ih. Sam Bowles uroni u dubinu zbog jačine skoka, a šok ga ostavi bez zraka u plućima. Imao je osjećaj da se utapa i počne se boriti, otimajući se i nastojeći izroniti na površinu. Zatim, izronivši, udahne zraka, osjetivši kako mu nestaje vrtoglavica i slabost koje su ga mučile. Podigne pogled prema brodu koji je veličanstveno prolazio pored njega, i ostane za njegovim tragom, koji je svjetlucao, blješteći poput ulja na svjetlosti zvijezda. Bio je to put koji gaje trebao povesti prema bačvi. Trebao ga je slijediti prije nego što ga valovi budu izbrisali, ostavivši ga u tami izgubljenog. Bio je bosonog i na sebi je imao samo košulju i kratke platnene hlače, koje mu nisu otežavale pokrete. Pruži ruku prema naprijed, jer je, suprotno od ostalih, bio dobar plivač. Nakon nekoliko zamaha začuje glas kako ga zaziva, nedaleko od njega: Same Bowlesu, pomozi mi! Prepozna očajničke krikove Eda Brooma: Pomozi mi, prijatelju, inače, neću izdržati. Sam se zaustavi nekoliko trenutaka, držeći se na površini i na svjetlosti zvijezda opazi Eda, koji je prskao naokolo, otimajući se. Iza njega opazi nešto što se podizalo na valu, nešto tamno i okruglo. Bačva! No, između tog obećanja za preživljavanje i njega stajao je Ed Broom. Sam nastavi plivati, držeći se daleko od njega. Bilo je opasno približiti se čovjeku koji se utapao, jer je uvijek nastojao dohvatiti spasioca držeći ga čvrsto u smrtonosnom grču, vukući i njega u dubine. Molim te, Same, nemoj me napustiti!, Edov glas postajao je sve prigušeniji. Sam dopliva do plutajuće bačve,

uspijevši se uhvatiti za čepić koji je virio. Na trenutak se odmori, kada se trgne opazivsi još jednu glavu pored njega: Tko si?, zapita ubrzano dišući. ohn Tate, odgovori mu plivač, ispljunuvši morsku vodu dok je pokušao naći nešto za što bi se uhvatio i popeo se na bačvu. Sam spusti ruku, odveže konopac koji je nosio o pojasu i upotrijebi ga tako da ga priveže oko čepića, zatim uvuče ruku u omču. John Tate učini isto. Sam ga pokuša odgurnuti: Pusti! Moja je!No, prestravljen, ohn se čvrsto držao, i nekoliko trenutaka kasnije Sam odustane. Nije si mogao dopustiti da se bori protiv čovjeka snažnijeg od njega. Ostali su se zajedno čvrsto držati za konopac, u tišini. Što se dogodilo Peteru?, zapita Tate. K vragu i Peter!, zareži Sam. Voda je bila hladna i tamna i mislili su stalno na pojavu koju su mogli imati ispod sebe. Na tim geografskim širinama bilo je mnogo morskih pasa koji su slijedili brod, sakupljali otpad i sadržaj iz kantica za nuždu, koje su se praznile izvan broda. Sam je vidio jedno od tih zastrašujućih bića kako se približava IWy f AWm. U ovom trenutku, predomislivši se, osjeti da mu se donji dio tijela koči i podrhtava od hladnoće i straha, pomislivši na redove oštrih zubi koji bi se mogli zatvoriti pod njim, i raskomadati ga u dva dijela, kao što je i on mogao zagristi u zrelu jabuku. Pogledaj!, reče ohn Tate, tiho, dok ga je val zapljusnuo u lice, ušavši mu u otvorena usta. Podignuvši glavu, opazi velike tamne obrise koji su izvirali iz noći. Taj vražji Frankv, vraća se u potragu za nama, zareži i zaškripi zubima. Prestravljeni, opaze galiju, koja je plovila prema njima, postajući sve veća svakog trena koji je prolazio, dok nije izbrisala sve zvijezde. Čuli su čak i ljude na palubi. Vidite li nešto, majstore Daniele? Bio je to glas Sira Francisa. Ništa, kapetane, začuje se Danielov odgovor kako odjekuje na pramcu broda. Pogleda dolje prema crnoj i živoj vodi, no bilo je gotovo nemoguće razlikovati tamno drvo bačve i dvije glave koje su plutale pored nje. Zapljusne ih val s pramca, koji je podigla galija, poskakujući i ljuljajući se za njegovim tragom dok se lanterna na krmi broda gubila u noći. Opaze njen bljesak još dva puta tijekom noći, no svakog je puta brod prolazio sve dalje od njih. Mnogo vremena kasnije, dok je svjetlost zore postajala sve jača, promatrali su sa strahom vode, tražeći brod, no ne ugledavši ga nigdje. Vjerojatno su pretpostavili da su se utopili, i vratili se na izvornu rutu. Izmučeni umorom i hladnoćom ostanu se čvrsto držati za nesiguran oslonac. Vidim kopno!, prošapće Sam, kada ih jedan val podigne uvis i oni opaze obrise afričkog kopna. Toliko je blizu da bi ga s lakoćom mogli stići plivajući. John Tate mu ne odgovori,

već se samo zagleda u njega crvenim i nadutim očima. To je tvoja prilika. Za jakog mladića poput tebe! Ne brini se za moju sudbinu. Samov je glas bio hrapav od soli. Nećeš me se tako lako osloboditi, Same Bowlesu, odgovori mu John promuklim glasom i Sam ponovno umukne, štedeći snagu, jer ga je hladnoća bila već gotovo dotukla. Sunce je već bilo visoko na nebu i oni ga osjete na glavi, na početku kao ugodnu toplinu, koja im je davala novu snagu, zatim kao jaku vatru, koja im je pržila kožu i osljepljivala ih, reflektirajući se na morskoj površini, posvuda oko njih. Sunce je bilo sve više na nebu, no kopno im se nije približavalo. Struja ih je nosila u paralelnom pravcu s kamenim rtovima i bijelim žalovima. Sam primijeti sjenu tamnog oblaka koji je lijeno prolazio pored njih, seleći se po morskoj površni. Zatim sjena promijeni smjer i vrati se natrag, krećući se protiv vjetra, a Sam protrne, podignuvši glavu. Na zasljepljujućem plavetnilu neba nije postojao oblak koji bi bacao takvu sjenu. Sam ponovno spusti pogled, usredotočivši svu pažnju na tu tamnu pojavu u vodi, a val podigne bačvu toliko visoko, da ju je mogao opaziti. O, dobri Bože!, zastenje, usnama ispucanim od morske soli. Voda je bila bistra poput čaše džina i Sam, vidjevši konačno veliku sjenu koja se kretala ispod površine, trupom na kojemu su bile crte poput onih na zebri, ispusti krik. John Tate podigne pogled: Što je? Je li ti sunce udarilo u glavu, Same? No, nakon što je opazio Samove prestravljene oči, polako okrene glavu, slijedeći pravac njegova pogleda. Obojica opaze veliki rep koji se snažno kretao i gurao prema naprijed dugački trup. Vraćao se na površinu mora i vrh leđne peraje, dužine ljudskog prsta, izroni iz vode, dok je ostatak tijela ostao skriven. Morski pas, prosikče John Tate. Pas ljudožder! Otimao se svim snagama, pokušavši okrenuti bačvu, tako da postavi Sama između sebe i morskog psa. Ne miči se, upozori ga Sam. Morski je pas poput mačke, ako se pokreneš, napast će te. Uspjeli su vidjeti mu oko, malo naspram tako velikog i dugog tijela. Promatrao ih je neprestano, počevši plivati u sve uži krug. Vrtio se i vrtio sve više zatvarajući krug, čije je središte bila bačva. Taj bezobraznik se poigrava s nama, kao hermelin s jarebicom. Umukni i ne miči se, stenjao je Sam, koji više nije mogao suzdržati strah. Izgubivši kontrolu nad mjehurom osjeti toplu tekućinu koja je tekla ispod hlača i odmah nakon toga njegova se crijeva nehotice isprazne. Odmah pokreti morskog psa živnu i on započne brže zamahivati repom, dok je kušao čovjekov izmet. Podigne leđnu peraju iznad površine mora svom širinom, dugačkom i iskrivljenom poput oštrice

kose žeteoca. Zamahne repom po površini mora, stvorivši pjenu, dok ne udari glavom u bačvu. Sam ga je zaprepašteno promatrao, dok mu se glava mijenjala. Velike se čeljusti otvore. Ugleda redove zubi, koji se rašire i udare o bok drvene bačve. Dva čovjeka, u panici, pokušaju se uhvatiti za oštećenu bačvu i podignuti donji dio tijela iznad vode. Vikali su nepovezano, boreći se divljački da pronađu oslonac na ostacima bačve i uhvate se jedan za drugoga. Morski se pas udalji, započevši ponovno neprestano kružiti. Ispod nepomičnog oka, ralje su mu bila nalik na kosu koja im se cerekala. Sada su njegovu pažnju privukle noge koje su se pomicale, i morski pas ponovno krene u napad, rascijepavši vodu svojim širokim tijelom. Krik Johna Tatea odjednom zamukne, no čovjek ostane otvorenih usta, tako da mu je Sam mogao vidjeti grlo i otvor odakle se nije čuo ni glas, osim šuma zraka koji je izlazio. Zatim ohn odjednom nestane ispod površine vode. Lijeva ruka još je uvijek bila stisnuta u omču oko bačve i kada je nestao pod vodom, bačva se strese, a zatim i ona završi ispod vode. Pusti je!, zavikne Sam, dok se vrtio poput zvrka zbog pokreta morskog psa. Odjednom bačva izroni na površinu, s rukom lohna Tatea koja je još bila zapetljana o omču, dok se tamnoružičasti oblak širio na površini mora. Zatim izroni i Johnova glava, koji ispusti kreštavi krik, ispljunuvši u Samove oči mješavinu pljuvačke i krvi. Lice mu je bilo blijedo, dok mu je krv otjecala iz žila. Morski pas se vrati u napad zagrizavši u donji dio Johnova tijela, i pretresavši ga toliko da je ponovno povukao već oštećenu bačvu u dubine mora. Kada ponovno izroni na površinu, Sam udahne svom jačinom, uhvativši Johna za zapešće. Odlazi!, zavikne, obraćajući se i čovjeku i morskom psu. Odlazi od mene! Snagom opsjednutog, uspije se osloboditi omče i udaljiti prijatelja udarcem u prsni koš, nastavivši mu vikati: Odlazi! John Tate se nije branio. Imao je razrogačene oči, ma koliko pomicao usta, ne ispusti ni glas. Ispod površine vode njegovo je tijelo bilo rastrgano od pojasa prema dolje, a njegova je krv obojila vodu zagasitocrvenom bojom. Morski se pas vrati i ščepa ga, a zatim se udalji plivajući i proždirući velike komade mesa Johnova tijela. Oštećena bačva propuštala je vodu i nalazila se gotovo sasvim ispod površine vode, no to joj je davalo stabilnost koju nije imala ranije, kada je plutala visoko iznad površine. Nakon trećeg pokušaja Sam se uspije uspeti na nju, podignuvši ruke i noge iznad površine i posjevši se na bačvu. Držao se nestabilno i nije pokušavao ni podignuti glavu zbog straha da ne izgubi ravnotežu i ponovno padne u more. Nešto kasnije

opet opazi veliku peraju koja je prolazila pred njegovim očima, dok se morski pas još jednom približavao bačvi. Nije ni podizao glavu da bi slijedio njegove sve uže krugove; zatvori oči i odluči sasvim izbrisati iz pamćenja prisutnost morskog psa. Odjednom se bačva zatrese pod njim i on zaboravi na prethodnu odluku. Razrogači oči i ispusti krik, a zatim primijeti da je morski pas, nakon što je zagrizao u drvo, otišao. Vraćao se još dva puta, udarivši svaki put u bačvu. No, svaki pokušaj bio je manje odlučan od prethodnog, možda zato što se već zasitio mesom Johna Tatea, a sada ga je miris drva odbijao. Konačno ga je Sam vidio kako se udaljava, polako nestajući u vodama oceana poput umornog ljubavnika. Noć se spusti nad njim i sada se nije mogao pokrenuti ni da je htio. Počeo je buncati. Sanjao je da je ponovno dan, da je preživio noć. Sanjao je ljudske glasove koji su dopirali do njega, visoki brod koji se spremao da ga podigne. Znao je da su to samo njegove sanje, jer u dvanaest mjeseci, onaj je daleki rt na kraju svijeta prešlo tek nekoliko brodova. No, sada opazi da brod spušta malu brodicu u vodu koja je veslala prema njemu. Samo kada osjeti da ga tvrde ruke hvataju za noge, shvati, iako zbunjeno, da to nije bio samo san. je plovio prema kopnu smanjenim jedrima dok je posada bila spremna spustiti ostala jedra. Sir Francis pogleda jedra, a zatim kopno, koje se protezalo pred njim, slušajući pažljivo mjerača dubine koji je s pramca mjerio dubinu mora. Dubina dvadeset! Za sat vremena plima će dosegnuti vrhunac. Hal podigne pogled s ploče: A za tri dana bit će pun mjesec. Hvala, vodo, odgovori mu Sir Francis s tračkom sarkazma. Hal nije činio drugo do svoju dužnost, no nije bio jedini na brodu koji je razmišljao satima pred almanahom i tablicama plime i oseke. Zatim se Sir Francis raznježi: Popni se na glavni jarbol, mladiću, i drži otvorene oči. Promatrao je Hala dok se velikom spretnošću penjao priponama, zatim pogleda prema kormilu i zapovjedi tihim glasom: Stupanj lijevo, majstore Nede. Stupanj lijevo, kapetane. Zubima Ned premjesti s jednog kraja usta na drugi praznu lulu. I on je primijetio bijelu pjenu na ulazu u kanal. Bili su toliko blizu kopna da su mogli razabrati čak pojedinačne grane stabala na stjenovitim rtovima koji su nadzirali ulaz u luku. Samo naprijed, reče Sir Francis, dok je ResoZufion nastavljao ploviti prema velikim stijenama. Nikada nije vidio ulaz u ovaj zaljev naznačen ni na jednoj karti koju je kupio ili zaplijenio. Ova je obala uvijek opisivana kao opasna, s malo sigurnih sidrišta na tisuće milja do Rta Dobre Nade. No, kada je ResofuAoM nastavio plovidbu zelenim

kanalom, pred njima se ukaže predivna bijela i široka laguna, okružena visokim brežuljcima, prekrivenim gustim šumama. Slonova laguna!, izjavi Hal s koša. Prošlo je više od dva mjeseca otkako su isplovili iz ovog tajnog sidrišta. Potvrdivši ime koje je Sir Francis nadjenuo toj luci, s morskoga žala ispod šume začuje se zvučna rika. Hal se radosno nasmije opazivši na žalu četiri velike sive pojave koje su stajale jedna pored druge u kompaktnom redu, koji je gledao prema brodu raširenih ušiju. Držali su podignutu surlu, istražujući njuškanjem zrak, nastojeći nanjušiti čudnovatu pojavu koja im se približavala. Mužjak podigne velike žućkaste kljove, pretresavši glavu, dok mu uši nisu proizvele šum poput sivoga, rascjepkanoga platna jedra, koje se spuštalo na vjetru, zatim ponovno rikne. Na pramcu ofwOMg Aboli uzvrati pozdrav podignuvši ruku iznad glave i izrekavši nekoliko riječi na njegovom jeziku koje je samo Hal bio u stanju razumjeti: Vidim te, pametni starce. Idi u miru, jer ja sam ti prijatelj i ne mislim te povrijediti. Na zvuk njegova glasa slonovi se povuku sa žala, okrenu se svi istovremeno i nestanu u šumi gegajući se. Hal se ponovno nasmije, i zbog Abolijevih riječi, i zbog predstave velikih životinja koje su se udaljavale tresući šumu težinom svojih tijela. Zatim se usredotoči ponovno na zadatak da utvrdi položaj pješčanih dina i plitku vodu, dajući znakove ocu koji je ostao na palubi. Brod je slijedio krivudavi kanal cijelom širinom lagune, dok nije ušao u široko ogledalo zelene vode. Spuste zadnja jedra na križeve, dok je sidro tonulo u vodu, a brod se nježno ljuljao, napinjući lanac. Nalazio se samo pedesetak jarda od morskoga žala, skriven iza otočića lagune, tako da je ostajao nevidljiv na moguće poglede zalutalog broda koji je škiljio kroz prolaz između dva rta. Ulaz u lagunu nalazio se vrlo blizu, kada je Sir Francis započeo davati zapovijedi: Drvodjelci! Sastavite brodice i spustite ih u more! Nije još bilo ni podne kada je prva brodica već plutala na površini lagune i kada su se u nju spustili desetorica sa zavežljajima. Big Daniel bio je voda veslača, koji su prešli preko lagune i stigli u podnožje stjenovitih rtova. Kroz dalekozor, Sir Francis ih je promatrao dok su se penjali po strmom puteljku slonova do vrha, gdje su trebali ostati na straži, obavještavajući ih kada bi prošao koji nepoznati brod. Sutra ćemo premjestiti topove na ulaz i postaviti ih na stijene da drže pod nišanom ulazni kanal, objasni Halu. Sada ćemo proslaviti dolazak i pripraviti svježu ribu za večeru. Izvuci van udice i ješke te povedi sa sobom Abolija i još četvoricu u brodicu. Uhvati nekoliko rakova na morskome žalu i donesi mi pozamašnu

količinu ribe za brodsku kuhinju. Stojeći uspravno na pramcu brodice, koja je ulazila u kanal, Hal je promatrao morsku dubinu, toliko bistru daje uspijevao vidjeti pjeskovito dno. Laguna je vrvjela od riba koje su se udaljavale pred brodicom, plova za plovom. Mnoge su bile duge koliko i njegove raširene ruke. Kada su bacili sidro u najdublji dio kanala, Hal spusti udicu u more, koristeći kao ješku rakove koje je uhvatio kopajući rupe na pjeskovitom morskom žalu. Prije nego je dotakla dno, riba dohvati ješku takvom snagom da su ga prsti pekli, ne ostavivši mu vremena da ju zadrži. Držeći ju svim snagama, polako ju je vukao, bacivši u brodicu svjetlucavo tijelo, kao od čistoga srebra, koje se otimalo svim snagama. Dok je još poskakivala na palubi, a Hal se borio da izvadi udicu iz mesnatih usana, Aboli ispusti krik uzbuđenja, povukavši svoju udicu. Prije nego je uspio povući ribu na suho, svi su se mornari već smijali, pokušavši bogat ulov podići u brod. Sat kasnije, dno broda bilo je prekriveno mrtvom ribom, a svi su bili puni ljusaka i krvi. Čak su tvrde i žuljevite ruke mornara krvarile zbog rana koje im je učinila udica i oštre peraje. Boriti se s vodopadom živoga srebra koji je ispunjavao brodicu, nije više bila razonoda, već težak posao. Nešto prije sumraka, Hal zapovjedi da prestanu s ribolovom i vrate se veslajući prema usidrenoj galiji. Bili su udaljeni oko stotinu jarda kada instinktivno Hal podigne noge na krmu broda, oslobodivši se prljave i smrdljive odjeće. Gol kao crv rastegne se na palubi i dovikne Aboliju: Približi se i istovari ribu. a ću plivati do broda. Bilo je više od dva mjeseca da se nije prao, od zadnjega puta kada su se usidrili u laguni i želio je osjetiti na koži svježu i čistu vodu. Skupi se, napne mišiće, a zatim se baci u vodu. Ljudi poredani uz zaštitnu ogradu broda uzvikivali su mu bodreći ga, i čak se Sir Francis zaustavi i blago ga promotri Pustite ga, kapetane. oš je naivni mladić, reče Ned Tyler. Samo što je toliko velik i jak da ponekad zaboravimo na to. Ned je bio već dugo godina uz Sira Francisa da je sebi mogao dopustiti takvu prisnost. Nema mjesta za naivnog mladića u gusarskim ratovima. Ovo je posao za muškarca i iziskuje glavu čak i na mladim ramenima, inače će nizozemska omča pasti na tu ludu glavu. No, nije ga ni s kojom riječi ukorio, promatrajući njegovo bijelo tijelo kako klizi u vodu, spretno i okretno poput dupina. Začuvši buku na gornjoj palubi Katinka podigne pogled s knjige koju je čitala. Bila je to kopija Rabelaisovog GargđMfwe ž PaMfagrueZa izdana u Parizu u privatnoj nakladi s dodatkom predivnih erotskih ilustracija ručno obojenih, bogatih realističnim detaljima.

Knjigu joj je poklonio jedan od mladića s kojima se družila u Amsterdamu prije njenog braka, mladić koji je dobro poznavao njen ukus iz vlastitog i intimnog iskustva. Katinka baci umorno pogled kroz okno na brodu i njeno zanimanje naraste toliko da je ispustila knjigu i podigla se da bi bolje vidjela. lzgZmg, vaš muž..., upozori ju Zelda. K vragu i moj muž, uzvikne Katinka, izišavši na galeriju na krmi broda i zaštitivši si oči od zraka sunca na zalasku. Mladi Englez koji ju je zarobio, stajao je uspravno na maloj brodici, u blizini, iznad mirnih voda lagune. Pod njenim pogledom skine prljavu i smrdljivu odjeću, ostavši bez srama gol i držeći se spretno u ravnoteži na rubu brodice. Kada je još bila djevojčica, pratila je oca na njegovu putovanju u Italiju i tamo je, dok je otac bio zaposlen sa svojim talijanskim ortacima, uspjela nagovoriti Zeldu da ju otprati da vidi zbirku Michelangelovih skulptura. Usprkos zagušljivoj sparini ostala je gotovo nepomično gotovo sat vremena pred kipom Davida, koji je ljepotom prouzrokovao u njoj bujicu osjećaja. To joj je iskustvo promijenilo život. Sada se divila drugom Davidovom kipu, no ovoga puta nije bio od mramora. Naravno, vidjela je često mladića, nakon njihova prvog susreta u kabini, slijedio ju je poput psića i odmah se pojavljivao, poput čarolije, svakoga puta kada bi izišla iz kabine, no njegovo očito obožavanje donosilo joj je samo malo zabave, budući da nije očekivala ništa manje i od ostalih muškaraca od četrnaest do osamdeset godina. Namijenila je tom dražesnom mladiću, odjevenom u prljave i preširoke krpe, samo jedan letimičan pogled. Nakon njihovog prvog, nasilnog susreta, njegov je smrad ostao u Katinkinoj kabini i ona je morala narediti Zeldi da prolije malo parfema. No, uostalom, znala je to iz vlastitog iskustva, da su svi mornari smrdjeli jer na brodovima nije bilo vode, osim one za piće, a i nje je bilo malo. Sada, kada je mladić sa sebe skinuo ružne krpe, postao je vizija čarobne ljepote. Dok su ruke i lice bili preplanuli od sunca, prsni koš i noge izgledali su kao uklesani u bijelome mramoru, savršeni. Nisko sunce pozlaćivalo je njegovo tijelo, duga tamna kosa sezala mu je do ramena, zubi su blještali na preplanulom licu, a njegov je smijeh bio toliko zvučan i pun životne radosti da joj iznudi smiješak. Zatim ga nastavi promatrati ostavši bez daha, dok su se njene ljubičaste oči polako skupljale, procjenjujući ga. Nježne crte njegova lica dovodile su u zabludu: on više nije bio dječak. Bio je mišićav, poput valova na pješčanim dinama izboranim vjetrom, a na kraju slabina izbijao je tamni čuperak kovrčavih dlaka medu kojima su se

ugnijezdile genitalije, pune i snažne, iz kojih je izbijala muškost nepoznata Michelangelovom Davidu. Skoči s brodice u lagunu, i ona ne propusti ni jedan njegov pokret ispod bistre vode. Zatim se mladić vrati na površinu i smijući se, zabaci mokru kosu. Kapi koje su se raspršile naokolo zabljesnu poput svijetle aureole oko glave anđela. Zapliva u njenome pravcu, dok je ona nepomično stajala na krmenoj galeriji. Plivao je s posebnom draži koja je Katinki izmakla kada je imao na sebi krpe. Prođe gotovo ispod nje, no i ne podigne glavu, ne znajući da ga promatra. Ona čak opazi kralješke i pored njih čvrste mišiće, koji su se spuštali do okrugle i savršene stražnjice, koja se zamamno napinjala nakon svakog zamaha nogu, kao da vodi ljubav s vodom koja se pred njim rascijepala. Katinka se nagne i nastavi ga slijediti pogledom, no, on plivajući prođe i krmu broda, a zatim nestane iz njena vidokruga i ona se ražalosti, spremna da ponovno uzme knjigu u ruke. No, slike su izgubile svu čar i izgledale su joj blijede usporedivši ih sa živim mesom i svijetlom kožom mladića. Ostala je sjediti s knjigom na koljenima, zamišljajući to mlado tijelo, bijelo i prozračno, nad njenim, zamišljala je da osjeća tu mladu stražnjicu pod njenim noktima dok se zatvara i napinje. Instinktivno je shvatila da je nevin i osjetila je medeni okus čistoće. Privlačio ju je. Bilo bi joj to prvi put s nevinim i ta pomisao je dodavala pikantan okus prirodnoj mladićevoj ljepoti. Njena maštanja bila su još intenzivnija zbog dugog vremena provedenog u apstinenciji i ona čvrsto zatvori bedra počevši se ljuljati nježno na stolcu dok joj se na usnama pojavljivao zagonetan osmijeh. Hal je proveo tri noći na morskom žalu ispod rta. Otac mu je naredio da prenese topove na obalu i sagradi kamene platforme na koje ih je trebao smjestiti, i time mogao kontrolirati uski ulaz lagune. Naravno, i Sir Francis se spustio na kopno brodicom da odobri mjesta koje je sin odabrao i čak ni on nije uspio pronaći nikakav nedostatak u Halovu izboru. Četvrti dan, kada je posao već bio dovršen, Hal se ponovno brodicom preko lagune vrati na brod. Izdaleka opazi da su poslovi popravka na galiji već dosta odmakli. Drvodjelac i njegovi ljudi sagradili su na krmi skele, tako da zamijene stare ili oštećene daske novima. Jarbol koji je nizozemski kapetan podigao da zamijeni glavni, oštećen u oluji, skinut je i praznina je nagrđivala galiju, kojoj je nedostajao sklad. No, kada se Hal kroz bokaportu uspne na palubu, opazi da su Ned Tyler i njegovi ljudi bili usredotočeni na prenošenje tropskog drva na palubu, koje je bilo glavni dio tereta broda, spustivši ga u lagunu, i ostavivši da pluta do žala. Rezervni

glavni jarbol čuvao se na dnu štive u zapečaćenoj prostoriji, zajedno s novcem i ingotima te je bilo potrebno pomaknuti teret kako bi ga mogli izvući. Tvoj te otac pozvao, reče Aboli pozdravivši Hala koji odmah potrči na krmu broda. Ostavši na kopnu, propustio si tri dana učenja, reče Sir Francis bez okolišanja. Da, oče. Hal je znao da nije imalo smisla podsjetiti ga da je on bio taj koji je odlučio da ga udalji od učenja. No, bar se neću ispričavati zbog toga, odluči u tišini, izdržavši očev pogled ne trepnuvši. Večeras, nakon jela, održat ću ti predavanje iz katekizma reda. Dođi u moju kabinu nakon osam otkucaja druge smjene straže. Uvodni katekizam u red Svetog Georgea i Svetog grala nikada nije bio napisan i već se gotovo četiri stoljeća dvije stotine pitanja i odgovora mističnog karaktera prenosilo usmenom predajom. Stariji član poučavao je novaka tim pravilima. Sjedeći uz Abolija na pramčanoj palubi, Hal je pohlepno jeo dvopek, pečen u masti, i svježu ribu. Sada, kada su na raspolaganju imali veliku rezervu drva i svježe hrane, jelo je na brodu bilo vrlo bogato. Hal je šutio dok je jeo. U sebi je ponavljao katekizam, jer će otac biti strog u ocjeni. Zvono otkuca prebrzo sate i dok se i zadnji otkucaj gubio, Hal zakuca na vrata očeve kabine. Dok je Sir Francis ostajao sjediti za pisaćim stolom, Hal je klečao na daskama poda. Otac je na sebi imao plašt koji je bio znak pripadanja redu, a na prsima mu se sjajio predivni zlatni medaljon, znak viteza Nautonnier koji je dobio sve počasti reda. Predstavljao je engleskog lava koji je visoko držao križ croi patfee, dok su iznad njega bile zvijezde i polumjesec božice majke; lavlje oči bile su od rubina, a zvijezde od dijamanata. Na srednjem prstu desne ruke nosio je uski prsten od zlata na kojem su bili utisnuti kompas i instrumenti tipični za moreplovca, a iznad njih bio je lav s krunom; no, prsten je bio malen i skroman, ne tako uočljiv poput velikog medaljona. Otac je govorio katekizam na latinskom jeziku. Uporaba tog jezika značila je da samo izučeni ljudi mogu postati članovi reda. Tko si?, zapita Sir Francis, izustivši prvo pitanje. Henry Courtenev, sin Francisa i Edwine. A što radiš ovdje? Dolazim da se predstavim pred red Svetog Georgea i Svetog grala. Odakle dolaziš? S oceana, jer je on moj početak i moj kraj. Tim odgovorom Hal je prepoznavao pomorske izvore reda. Pedeset sljedećih odgovora odnosilo se na poznavanje povijesti reda novaka. Tko je bio tvoj prethodnik? Siromašni vitezovi Krista i Solomonovog hrama. Vitezovi reda Svetog Georgea i Svetog grala bili su nasljednici iskorijenjenog reda Templara. Nakon toga, Sir Francis zatraži od sina

da ponovi povijest reda: godine 1312. Templari su uništeni od francuskog kralja Filipa Lijepog i uz podršku pape Klementa V. od Bordeauxa, koji je bio samo marioneta u kraljevim rukama. Njihovo veliko bogatstvo u ingotima i posjedima konfiscirao je kralj, dok su vitezovi mučeni i spaljivani na lomači. No, upozoreni od saveznika, Templari moreplovci napustili su francuske luke i isplovili prema otvorenom moru, prema Engleskoj, i zatražili zaštitu od kralja Edwarda II. Otad su otvorili nekoliko loža u Škotskoj i Engleskoj pod novim imenom, no ostavivši netaknute glavne odredbe reda. Odmah zatim, Sir Francis zatraži od sina da ponovi riječi priznanja i stisku ruke koja je vitezovima služila da se međusobno priznaju. i Arcadza habifo. Živim u Arkadiji, izreče Sir Francis, sagnuvši se i uze sinovu desnu ruku, te ju dvaput stisne. Objasni značenje ovih riječi, pozove ga otac. To je naš ugovor s Bogom o nama samima. Hram je Arkadija, a mi smo rijeka. Zvono broda zazvoni dva puta, prije nego što je svih dvjesto pitanja bilo izrečeno i prije nego što je Hal odgovorio na njih i dobio dozvolu da se podigne, već ukočen. Kada je stigao do svoje male kabine, bio je previše umoran čak i da bi upalio uljanicu, te se baci na ležaj, sasvim odjeven, ostavši ležati izmučen. Pitanja i odgovori katekizma odjekivali su mu poput jeke u ušima, dok se njihovo značenje i stvarnost polako ne izgube iz njegove glave. Zatim začuje prigušene zvukove, pokrete s druge strane zida i umor poput čarolije nestane. Uspravi se, usredotočivši sva osjetila na susjednu kabinu. Nije upalio svjetiljku, jer bi zvuk kresiva dopro i do susjedne prostorije. Spusti se kotrljajući s ležaja, u tami, te se bosonog primakne u tišini do zida. Kleknuvši, opipa prstima zid, sve dok ne pronađe mali drveni klin i izvuče ga u tišini te nasloni oko na rupu. Svakog je dana otac dopuštao Katinki van de Velde i njenoj služavki da se pod Abolijevim budnim pogledom spuste do obale i prošeću morskim žalom. Tog poslijepodneva, dok su žene bile daleko od broda, Hal je iskoristio trenutak slobodnog vremena i spustio se u svoju kabinu te vrškom bodeža proširio rupu u zidu. Zatim je drvenim klinom ponovno zatvorio rupu. Sada se, mada mučen grižnjom savjesti, nije mogao suzdržati i približi oko proširenom otvoru, odakle je neometano mogao gledati u malu kabinu. Na zidu sa suprotne strane visjelo je venecijansko ogledalo, i u njemu je jasno mogao promatrati i one dijelove kabine koji bi mu inače ostali zaklonjeni. Bilo je očito da je taj prostor bio dodatni dio glavne kabine, veće i raskošnije. Izgleda da je služio za odijevanje, kao garderoba, gdje se guvernerova

žena mogla okupati i posvetiti se intimnoj toaleti. Nasred prostorije nalazila se kada u keramici orijentalnog stila, oslikana planinskim pejsažima i šumama bambusa. Katinka je sjedila na niskom stolcu s druge strane kabine, dok joj je služavka češljala kosu jednom od srebrenih četki. Spuštena kosa joj je sezala do pojasa i svakim potezom četke zabljesnula je na svjetlosti lampe. Na sebi je imala haljinu od brokata, izvezenu u zlatu, no Hal se začudi što je njena kosa još sjajnija od skupocjenih niti. Zagleda se u nju, očaran, pokušavši zapamtiti svaki pokret njenih bijelih ruku i njene prelijepe glave. Zvuk njena glasa i prigušen smijeh bili su balzam za njegov duh i tijelo, umorne i iscrpljene. Završivši svoj zadatak, služavka se udalji. Katinka se podigne sa stolca i Hal osjeti nelagodu, jer je pretpostavio da će uzeti uljanicu i izići iz sobe. Umjesto toga, krene prema njemu. Iako je izišla iz njegova vidokruga, mogao ju je pratiti u ogledalu. Sada ih je dijelio samo zid i Hal se bojao da će čuti njegovo disanje. Promotri ju u ogledalu dok se ona naginjala da podigne poklopac sa stolca pričvršćenog o zid s Halove suprotne strane. Odjednom, prije nego što je on mogao naslutiti njene namjere, ona podigne svoje haljine iznad pojasa i jednim jedinim pokretom smjesti se poput ptičice na sjedalo stolca. Dok je tekućina otjecala u noćnu posudu ispod nje, nastavila se šaliti i brbljati sa služavkom i kada se podigne, Hal ponovno ugleda dugačke nježne noge, koje zatim haljine ponovno prekriju i žena izide iz kabine. Hal legne u tami na ležaj, držeći ruke čvrsto na prsima, pokušavši zaspati, no slika Katinkine ljepote ga je mučila. Osjećao je da gori i vrtio se nemirno s jedne strane na drugu. Bif ćw j:, obeća samome sebi, čvrsto stisnuvši šake. Pokuša ju odagnati iz misli, no uzalud. Motala mu se po glavi poput pčele. Ponovno začuje u mašti njen smijeh pomiješan s radosnim šumom u noćnoj posudi, i ne izdrži. Zastenje od grižnje savjesti, preda se, i spusti ruke prema slabinama, koje su ga boljele. Kad su iskrcali drva iz glavne štive, mogli su postaviti rezervni glavni jarbol. Bio je to vrlo naporan posao i iziskivalo je veliku snagu polovice mornara na brodu. Golemi glavni jarbol bio je dugačak gotovo koliko i sama galija i trebalo ga je podignuti vrlo oprezno iz položaja u kojem se nalazio u donjim dijelovima broda. Plutao je kanalom dok ga nisu povukli na obalu, gdje su ga na konjićima napravljenim od balvana koje su dovukli iz šume, počeli obrađivati da zadobije pravi oblik kako bi ga mogli postaviti na kobilicu broda i njime zamijeniti u oluji oštećeni jarbol. Kada je štiva broda ostala prazna, Sir Francis pozove sve ljude na brod da sudjeluju u

otvaranju prostora s blagom, koji su nizozemske vlasti namjerno prekrile teškim teretom. Bio je to sistem koji je Nizozemska kompanija uobičajeno koristila da bi zaštitila najdragocjenije predmete. Nekoliko stotina tona teškog drva nagomilano na otvoru željezne blagajne trebalo je obeshrabriti čak i najodlučnijeg lopova, natjeravši ga da odustane od pokušaja da ju otvori. Dok se posada okupljala oko otvora, Sir Francis i vode mornara spuste se u štivu, svatko s upaljenom uljanicom u ruci i kleknu pred udubinom, te ispitaju pečate koje je postavio nizozemski guverner u Trinkomaleeu. Pečati su netaknuti!, zavikne Sir Francis da umiri promatrače, koji su radosno uzvikivali. Slomite kračune!, zapovjedi Big Danielu i on se oduševljeno usredotoči na izvršavanje zapovijedi. Drvo se slomi i vijci popuste, a zatim i popucaju. Unutrašnjost blagajne bila je obložena bakrenim listićima, no željezna šipka koju je Big Daniel držao u ruci slomi metal te se začuje oduševljeni žamor prisutnih kad ugledaše sadržaj blagajne. Novac je bio podijeljen u velikim platnenim vrećicama, ukupno petnaest. Daniel ih izvuče van i skupi ih na hrpu, te ih prenese na palubu. Odmah su nakon novca na red došli zlatni ingoti, smješteni po deset komada u drvenim kovčezima, označenim brojevima, na kojima je bila zabilježena i njihova težina. Kada se Sir Francis vratio na palubu, zapovjedi da vrećice s novcem, osim dvije, i sve ingote prenesu u njegovu kabinu. Za sada ćemo međusobno podijeliti samo ove dvije vrećice, reče Sir Francis. Ostatak plijena dobit ćete kada se budemo vratili u domovinu, našu dragu i staru Englesku. Držeći u ruci bodež klekne pred preostale dvije vrećice i izreže šav, dok je posada zavijala poput čopora vukova, opazivši hrpu svjetlucavih srebrenjaka od po deset guldena koji su padali na palubu. Nema potrebe da ih prebrojimo. Ove glave od sira su to učinile umjesto nas. Sir Francis pokaže ispisane brojeve na vrećicama. Neka se svatko od vas približi, kada čuje svoje ime, zapovjedi. Ljudi se postave u red uzbuđeno se smijući i zadirkujući se. Kada bi ih Sir Francis prozvao, približavali bi se vukući se i držeći kapu pred sobom u koju bi on ubacivao njihov dio srebrenjaka. Hal je bio jedini na brodu koji nije dobio svoj dio plijena. Iako je imao pravo na dio koji je pripadao svakome mornaru, dvjestoti dio namijenjen posadi broda, odnosno dvjesto guldena, otac ih je preuzeo umjesto njega. Ne postoji veće budale od mladića koji u džepu ima zlatnike ili srebrenjake, objasnio je Halu smirenim glasom, dodavši: ednog ćeš mi dana biti zahvalan što sam ih stavio na stranu za tebe. Zatim se, pretvarajući se da je

bijesan, obrati posadi. Iako ste sada bogati, to ne znači da više nemam posla za vas, zavikne gromkim glasom. Ostatak teškog tereta treba prebaciti na obalu, prije nego što izvučemo brod na suho zbog popravaka. Trebamo očistiti kobilicu broda, postaviti novi jarbol i namjestiti topove. Ima dovoljno posla za mjesec ili dva. Nitko nije mogao ostati ljenčariti na jednome od brodova Sira Francisa; dosada je bila najopasniji neprijatelj. Dok je jedna smjena na straži nastavljala s iskrcavanjem, on je držao zauzete ostale smjene. Nikada im nije smio dopustiti da zaborave da se nalaze na ratnome brodu i da su uvijek morali biti spremni da se suprotstave neprijatelju u svakom trenutku. S otvorenim vratima i s velikim bačvama mirodija na palubi nije bilo dovoljno prostora za uvježbavanja i stoga je Big Daniel poveo ljude koji nisu radili na obalu. Poredani, rame uz rame, podijelili su se u skupine vježbajući mačevanje: ubod mačem s lijeve strane, korak naprijed i povlačenje, sve dok nisu bili sasvim obliveni znojem i zadihani. Dovoljno je!, reče konačno Big Daniel, no ne puštajući ih slobodne. Vrijeme je za nekoliko borbi, tako da malo zagrijete krv, zavikne, a zatim odabere parove tako da ih je uzeo za vrat i postavio ih jednog pred drugog kao da su pijetlovi koji se bore u borilištu. Ubrzo se pijesak ispuni ljudima koji su se međusobno borili, vičući, golih prsa, zadihani. Katinka van de Velde, skrivena zajedno sa služavkom iza prvog reda stabala šume, promatrala ih je sa zanimanjem. Iza njih, na nekoliko koraka udaljenosti, nalazio se Aboli, naslonjen na deblo. Hal se borio s dvadesetak godina starijim mornarom. Bili su podjednako visoki, no stariji je bio teži od njega dvadesetak kilograma. Obojica su se borila nastojeći uhvatiti protivnika za vrat i ramena, kružeći jedan oko drugoga, i nastojeći natjerati protivnika da izgubi ravnotežu ili uhvatiti ga za gležanj i srušiti na tlo. Posluži se bedrom. Sruši ga težinom bedra!, prošapće Katinka, promatrajući Hala. Bila je toliko udubljena u predstavu da je i sama stisnula šake i udarala njima o bedra, uzbuđena, hrabreći Hala rumena lica. Katinka je voljela promatrati ljude i životinje kako se međusobno bore. Njen je muž bio primoran iskoristiti svaku priliku i otpratiti ju na borbe pasa, bikova, ili dvoboje pijetlova. Svaki put kada se prolije crveno vino moja je draga sretna. Van de Velde je bio ponosan na neobičnu strast koju je njegova žena pokazivala prema borbama i odlazila bi na svaki turnir u mačevanju, a jako joj se svidio i engleski boks. Borba je bila jedan od njenih najdražih hobija, poznavala je svaki pokret. U tom je trenutku ostala začarana skladnim pokretima

mladića i njegovom tehnikom. Shvati daje bio dobro uvježban, jer se usprkos krupnijem neprijatelju Hal pokazao brži i jači. Iskorištavao je protivnikovu snagu i usmjeravao ju protiv njega te je stariji čovjek bio primoran režati i otimati se, dok ga je Hal pokušavao izbaciti iz ravnoteže. Na sljedeći napad Hal se nije odupro, poklekne pred jačinom protivnika i baci se unatrag, no ne ispuštajući protivnika. Čim je dodirnuo tlo, zaustavi pad skvrčivši leda i istovremeno zarivši stopala u protivnikov trbuh prebacivši ga iznad sebe. Dok je stariji čovjek ostajao ležati na tlu, Hal se odjednom okrene i sjedne se na nj, ukliještivši ga i pokušavši mu zariti lice u pijesak; uhvati ga za repić i snažno ga gurne u bijeli pijesak, dok protivnik ne lupi rukama po pijesku u znak predaje. Hal ga ostavi, podignuvši se naglo i spretno. Mornar klekne na koljena, zadihan, ispljunuvši pijesak, no zatim se neočekivano baci na Hala upravo u trenutku u kojem se ovaj počeo udaljavati. Krajičkom oka mladić uoči stisnutu šaku koja je ciljala prema njegovoj glavi i izbjegne ju otkotrljavši se, no ne dovoljno brzo. Udarac ga pogodi u lice, i krv mu šikne iz nosa. Hal uhvati čovjeka za bilo i podigne ga uvis. Mornar krikne od bola, podignuvši se na nožne prste. Za Marijino mlijeko, majstore Johne, očito je da volite okus pijeska. Hal zarije golu nogu u čovjekova prsa i ponovno ga baci u pijesak. Postajete previše spretni i oholi, majstore Hale! Big Daniel ga dostigne dugim koracima, grubim glasom i oštrim izrazom lica, kao i uvijek kada je pokušavao sakriti radost zbog uspjeha njegovog učenika. Sljedeći put ću vam dodijeliti težeg protivnika. Osim toga, pazite da vas kapetan ne bi čuo kako psujete, inače, ono što ćete morati okusiti neće biti grumen čistog pijeska. Nastavljajući se smijati i uživajući u ne baš spretno skrivenoj Danielovoj radosti i krikovima ohrabrenja ostalih mornara, Hal pobjednički krene prema obali lagune ispravši si krv s gornje usne. Isuse, kako voli pobjeđivati, pomisli Daniel iza njega, nasmiješivši se. Ma koliko to pokušavao, kapetan Frankv ga neće moći zadržati. Stari pas je podigao mladunca iste krvi. Što misliš, koliko mu je godina?, zapita Katinka služavku. Zaista ne bih znala, odgovori joj ona. Još je dječak. Katinka strese glavu i nasmiješi se, prisjetivši se njegove nage pojave na krmi brodice. Zapitaj našeg crnog psa čuvara. Poslušno se Zelda obrati Aboliju zapitavši ga na engleskom: Koliko je godina dječaku? Dovoljno star da udovolji zahtjevima te žene, zareži Aboli na svom jeziku u nedoumici, pretvarajući se da ne razumije. Tih zadnjih dana ju je nadzirao, promatrao je tu ženu s kosom boje sunca, prepoznavši

u njenim ljubičastim očima nevina pogleda bljesak ptice grabljivice. Gledala je muškarce kao što mungo promatra debelu kokoš, a njen nevin izraz lica bio je opovrgnut zamamnim njihanjem bokova ispod slojeva obojene svile i najfinije čipke. Kurva ostaje uvijek kurva, neovisno o boji kose ili o tome živi li u brvnari ili u guvernerovoj palači. Njegov je dubok glas bio još izraženiji zbog plemenskog jezika. Zelda se udalji od njega izgubivši strpljenje. Glupa životinja, ne razumije ni riječi. Hal se udalji od vode i krene prema stablima, stigavši do grane na koju je objesio svoju košulju, koju je bio skinuo sa sebe. Imao je mokru kosu: prsa i ramena bila su crvena od grube borbe, jedan je obraz još uvijek bio zamrljan krvlju. Dok je podizao ruku da bi dohvatio košulju, podigne glavu i njegov se pogled sretne s Katinkinim. Do tog trenutka uopće nije znao da je i ona ovdje: njegov pobjednički izraz u tren nestane, dok se povukao unatrag, kao da ga je ona ošamarila. Njegovo lice oblije rumenilo, koje je izbrisalo svjetlije mrlje od protivnikovih udaraca. Katinka spusti hladno pogled na njegova naga prsa i on prekriži ruke kako bi se pokrio, gotovo se srameći. Bila si u pravu, Zelda, izjavi odmaknuvši rukom. Samo je običan, prljavi mladić, nastavi na latinskom, želeći biti sigurna da ju razumije. Hal ju je tužno slijedio pogledom dok je ona skupljala svoje haljine i kraljevskim se korakom udaljavala pijeskom prema brodici koja ju je čekala, a služavka i Aboli su je slijedili. Te je večeri, dok je ležao na slamnjači u svojoj malenoj kabini, začuo šumove, zvukove i prigušeni smijeh koji je dolazio iz susjedne kabine. Podigne se na lakat, no zatim se prisjeti grubih riječi koje mu je s prijezirom uputila. Ne želim više misliti na nju, obeća samome sebi i ponovno se sruši na slamnjaču, začepivši si uši rukama da ne čuje njen zvonki glas. U pokušaju da je odagna iz misli započne tiho ponavljati samome sebi: Armdm kabffo. No, prošlo je dosta vremena prije nego što mu je umor konačno dopustio da utone u dubok san, crn i bez snova. U unutrašnjem dijelu lagune, gotovo dvije milje od mjesta gdje je bio usidren RgsoZwhoM, potok bogat slatkom i čistom vodom protjecao je uskim stjenovitim grlom i završavao u slanim vodama oceana. Dvije brodice krećući se polako protiv struje do izlaza grla, raspršile su jata ptica koje su poletjele uz kakofoniju krikova. Bilo je više od dvadeset vrsta pataka i divljih gusaka, drukčijih od onih na sjeveru, no bilo je i drugih vrsta s kljunom čudnovata oblika i dugim nogama, čaplja, ćurlina i bijelih čaplja koje uopće nisu nalikovale onim engleskim; bile su tako velike i šarene. Nebo se zatamni velikim oblakom

ptica i ljudi se naslone na vesla kako bi promotrili to mnoštvo krilatih bića. Ovaje zemlja bogata čudima, promrmlja Sir Francis, diveći se nevjerojatnom bogatstvu divlje faune. No, istražili smo samo nebitan dio te zemlje. Tko zna koje još ljepote skriva iza ovoga praga, u svojoj unutrašnjosti, ljepote koje još ni jedno ljudsko oko nije ugledalo. Očeve riječi pobude Halovu maštu, i on pomisli na zmajeve i čudovišta naslikane na kartama koje je proučavao. Veslajte!, zapovjedi otac i mornari se ponovno nagnu na dugačka vesla. Njih dvojica bili su sami na brodici na čelu i Sir Francis je veslao dugim zamasima koji su pratili Halovo neumorno veslanje. Između njih nalazile su se prazne bačve za vodu, jer je cilj njihove ekspedicije u unutrašnjost lagune bio napuniti bačve pitkom vodom. No, pravi razlog se nalazio na dnu brodice Sira Francisa. Za vrijeme noći Aboli i Big Daniel su iz kabine donijeli vreće pune novca i škrinje s ingotima, i sakrili ih na dno brodice. Na pramac su naslagali pet bačvica baruta i nekoliko vrsta oružja, koje su zarobili na galiji zajedno s blagom. Bilo je tu sablji, pušaka, malih topova te nekoliko kožnih vrećica, punih olovnih metaka. Slijedili su ih izbliza, s drugom brodicom, Ned Tyler, Big Daniel i Aboli te još tri člana posade kojima je Sir Francis najviše vjerovao. I njihova je brodica bila puna bačava za vodu. Kada su se već dobrim dijelom uspeli riječnim tokom, Sir Francis prestane veslati, nagne se nad vodu i okusi ju, a zatim se zadovoljno složi: Čista i slatka. Pozove Neda Tvlera. Započnite s punjenjem. Hal i ja ćemo nastaviti dalje. Dok je Ned usmjerio brodicu prema obali, duž stjenovitog grla, začuje se divljački urlik i svi odjednom podignu glave. Kakva su to biča? Jesu li to ljudi?, zapita Ned. Čudnovati dlakavi patuljci. U njegovu se glasu osjeti religiozni strah dok je promatrao red gotovo ljudskih pojava, koje su se pojavile na rubu provalije iznad njih. Majmuni, odgovori mu Sir Francis ostavši nepomičan nad veslima. Poput onih s obale barbara. Aboli se nasmiješi, a zatim zabaci glavu unatrag i ispusti isti krik poput pavijana mužjaka, koji je predvodio čopor. Na taj zvuk gotovo sve mlade životinje poskoče, udaljivši se s ruba provalije. Veliki se mužjak, pak, ne pomakne. Podigne se na rub provalije, otvori usta i otkrije bijelo i stravično zubalo. Ohrabreni tim postupkom, neki mladi se vrate, i započnu bacati kamenje te su ljudi bili primorani sagnuti se da bi izbjegli kišu kamenja. Zapucajte kako bi ih prestrašili, zapovjedi Sir Francis. Udaljenost je velika. Daniel uzme pušku koju je nosio i smjesti je uz rame dok je palio fitilj. Bučni prasak odjekne uskim grlom između stijena i svi prasnu u smijeh pred mimikom

čopora pavijana, koji se prestraše. Hitac odroni dio ruba stijene i najmlađi medu njima naprave kolut nazad od straha, dok ženke dohvate potomke i stave ih ispod trbuha te se sakriju na još većoj visini na stijeni. Čak se i hrabri mužjak dao u bijeg. U nekoliko trenutaka stijena je ostala pusta, dok su zvukovi prestravljenih životinja koje su se povlačile bili sve udaljeniji. Aboli skoči u rijeku do pojasa i povede brodicu do obale, dok su Daniel i Ned odvrnuli čepove s bačava počevši ih puniti. Sir Francis i Hal, na drugoj brodici, nagnu se nad vesla i krenu dalje. Oko pola milje ispred prve brodice rijeka se sužavala, a stijene su postajale sve strmije. Sir Francis se zaustavi i ogleda se oko sebe, a zatim krene prema stijeni koja je dominirala obalom, privezavši pramac za deblo stabla koje je provirivalo iz otvora na stijeni. Ostavivši Hala na brodu, skoči na usku stijenu i počne se penjati. Nije bilo puteljka, no Sir Francis se spretno penjao seleći se s jednog na drugi oslonac. Hal ga je s ponosom gledao. U njegovim je očima otac bio starac, budući da je već duže vrijeme prešao životnu dob od četrdeset godina, no svejedno se spretno i živo penjao. Odjednom, oko pedeset stopa iznad rijeke, dosegne usjeklinu, nevidljivu s rijeke i nastavi oprezno još nekoliko koraka. Zatim klekne i prouči uzak otvor u stijeni. Otvor je bio zatvoren kamenjem i on se nasmije s olakšanjem opazivši da je ostalo u istom položaju u kojem ih je i ostavio, gotovo godinu dana ranije. Pažljivo izvuče jedan po jedan kamen, dok otvor nije bio dovoljno širok da mu dopusti prolaz puzeći. Pećina koja se otvarala pred njim bila je obavljena tamom, no Sir Francis se podigne na noge i pruži ruku prema stijeni iznad njegove glave, opipavajući i tražeći kremen koji je ostavio. Upali svijeću koju je ponio sa sobom i ogleda se oko sebe. Sve je ostalo netaknuto nakon njegova zadnjeg posjeta. Uz stijenu se nalazilo pet kovčega: bio je to plijen s HeerHge Mackf, prije svega srebrenine i stotinu tisuća guldena, namijenjenih za plaće nizozemskih vojnika u Bataviji. Pored ulaza nalazila se hrpa materijala i Sir Francis se odmah baci na posao. Trebalo mu je gotovo pola sata da smjesti tešku drvenu gredu na način da posluži kao konjić te da spusti konopac do brodice, privezane ispod njega. Osiguraj prvi kovčeg!, zavikne prema Halu. Sin ga zaveže i otac ga podigne uvis. Kovčeg nestane i nekoliko trenutaka kasnije kraj konopca ponovno padne pred Hala, tako da ga je mogao dosegnuti. Zatim zaveže i drugi kovčeg. Trebalo im je više od sat vremena da prenesu sve kovčege i vrećice s novcem u pećinu, a zatim se bace na posao, podignuvši bačvice baruta i oružje. Posljednji predmet

koji su podigli bio je i najmanji. Kovčezić u koji je Sir Francis zatvorio kompas i nekoliko karata koje je uzeo s SffWiwWz, kremen i kirurški pribor obavijen u platno i još nekoliko naprava koje su mogle značiti preživljavanje ili sporu smrt skupine izoliranih ljudi na toj nepoznatoj obali. Dodi gore, Hal!, zavikne Sir Francis i sin se uspne stijenom brzinom i spretnošću poput mladog pavijana. Kad je stigao do oca, on je udobno sjedio na uskom otvoru s nogama koje su mu visjeie u prazan prostor. Držao je lulu i vrećicu duhana. Pomogni mi. S još uvijek praznom lulom u ruci pokaže mu otvor u stijeni. Zatvori ga. Hal potroši oko pola sata zatvarajući ponovno kamenjem otvor, sakrivši ulaz da obeshrabri moguće uljeze. Bilo je malo vjerojatno da će ljudska ruka pronaći skrovište, no njegov je otac znao da će se pavijani vratiti, a te su životinje bile znatiželjne i zlobne poput svakog ljudskog bića. Kada je Hal već bio spreman da se spusti sa stijene, Sir Francis ga zadrži i nasloni mu ruku na rame. Ne moramo se žuriti. Ostali još nisu napunili bačve vodom. Ostanu u tišini sjediti na stijeni dok je Sir Francis punio lulu i lagano uvlačio dim. Zatim kroz oblak plavkastoga dima zapita: Što sam učinio, ovdje gore? Sakrili ste naš dio plijena. Ne samo naš dio, već i od svih ostalih na brodu, ispravi ga Sir Francis. No, zašto sam to učinio? Zlato i srebro predstavljaju iskušenje čak i za poštena čovjeka. Hal ponovi riječi koje mu je otac tako često govorio. Znači li to da ne mogu vjerovati svojoj posadi?, zapita Sir I Francis. Ako ne vjeruješ nikome, nitko te neće moči razočarati, odgovori Hal ponovivši očevo učenje. Vjeruješ li u to? Sir Francis se okrene kako bi mu promotrio lice dok je odgovarao, te se Hal nećkao. Vjeruješ li Aboliju? Da, njemu da, prizna nevoljko Hal, kao da se radi o grijehu. Aboli je dobar čovjek. Nema mu ravna. No, vidiš li da ni njega ne vodim ovamo, na ovo mjesto. Nakon kratke stanke zapita: Imaš li povjerenja u mene? Naravno. Zašto? Bez dvojbe i ja sam samo čovjek, a rekao sam ti da ne vjeruješ ni jednome čovjeku. Vi ste moj otac i ja vas volim. Sir Francisove oči se navlaže, dok ga pomilova po obrazima. Zatim uzdahne, i ponovno pogleda prema rijeci koja je tekla ispod njih. Hal je već očekivao da će otac kritizirati njegov odgovor, no prevario se: nešto kasnije Sir Francis mu se ponovno obrati, zapitavši ga: A ostalo što sam sakrio ovdje? Barut, oružje, karte i tako dalje? Zašto sam ih ostavio ovdje? Iz opreza pred nesigurnom budućnošću, odgovori mu odlučno Hal koji je toliko puta čuo: Lukava lisica ima više izlaza iz svoga brloga. Sir Francis se složi: Svi mi koji plovimo u gusarskim ratovima uvijek

se nalazimo u opasnosti. Jednoga dana, tih nekoliko kovčega moglo bi značiti spas za nas. Ponovno zamukne, pušeći zadnje ostatke duhana koje je imao u luli, a zatim tiho reče: Ako Bog bude milosrdan, doći će vrijeme, možda ne tako daleko, kada će se ovaj rat s Nizozemcima završiti. Tada ćemo se vratiti ovdje po plijen te nastaviti ploviti za Plvmouth. Već duže vrijeme želim posjed Gainesburv koji se nalazi u High Wealdu... Prekine se, kao da ne želi izazvati sudbinu tim maštanjima. Ako mi se bude dogodilo nešto, potrebno je da se sjetiš gdje sam spremio tvoj dio plijena. Bit će to moje naslijede za tebe. Nikada ne bilo!, uzvikne uznemireno Hal. Bila je to više molitva od tvrdnje. Nije mogao zamisliti život bez očeve autoritativne pojave. Nitko nije besmrtan, odgovori mu Sir Francis nježno. Svi smo smrtnici pred Bogom. Ovoga puta ostavi neko vrijeme desnu ruku naslonjenu na Halovo rame. Dodi, mladiću. Moramo još napunjene bačve s vodom ukrcati na brodicu prije mraka. Kada su se dvije brodice vratile lagunom na koju se počeo spuštati mrak, Aboli je preuzeo mjesto Sira Francisa kao veslača, a sada je Halov otac sjedio na krmi, ozbiljna i odsutna izraza lica, zamotan u tamni vuneni plašt da se zaštiti od hladne večeri. Okrenut prema njemu, dok je veslao, Hal je kriomice promatrao oca. Njihov razgovor pred pećinom ga je dirnuo. Naslutio je daje otac, nakon što su se usidrili u laguni, izradio svoj horoskop. Vidio je na njegovu pisaćem stolu kartu zodijaka punu znakova, lb je moglo objasniti njegovo raspoloženje. Kao što je rekao Aboli, zvijezde su bile njegova djeca i on je poznavao sve njihove tajne. Odjednom, otac podigne glavu kao da je namirisao svježi zrak. Zatim promijeni izraz lica, promatrajući rub šume. Ni jedna tmurna misao nije ga mogla zadržati do te mjere da ne pazi na okoliš koji ga je okruživao. Aboli, na obalu, molim te. Usmjere brodicu prema uskome žalu, a druga brodica učini isto. Kada su se svi spustili na zemlju, Sir Francis prigušenim glasom zapovjedi: Uzmite oružje i slijedite me, ali u tišini. Povede ih u šumu, povlačeći se kroz vegetaciju, sve dok se odjednom nisu našli na puteljku. Nakon što je bacio pogled iza sebe, i uvjerio se da ga slijede, ponovno krene. Hal je bio zbunjen očevim postupcima dok nije osjetio trag dima u zraku i primijeti prvu plavkastu maglu koja je prekrivala vrhove stabala u šumi. Valjda je ona uznemirila oca. Odjednom se Sir Francis nade na maloj čistini u šumi, naglo se zaustavivši. Četiri muškarca, koja su se već nalazila na tom mjestu, nisu ga primijetila. Dvojica su ležala na tlu, nepomična, poput leševa, jedan je nepomičnim prstima čvrsto držao

ručno izrađenu smeđu bocu, a drugi je pak, sa slinom koja mu je curila iz ugla usta, hrkao. Ostala dvojica bila su sasvim udubljena u promatranje srebrenih guldena i kocaka od bjelokosti koji su stajali između njih. edan podigne kocke i protrese ih pored uha, a zatim ih baci na tlo. Majko moja, svinjo jedna, ovo nije moj sretan dan!, zareži. Ne bi smio govoriti tako ružno o krmači koja te rodila, odgovori Sir Francis prigušenim glasom. No, uostalom, rekao si istinu: ovo ti nije sretan dan. Dvojica podignu glavu prema njihovu kapetanu s nevjericom na licu, no nisu pokušali pobjeći ili se otimati, dok su ih Daniel i Aboli vukli za noge, i zavezali ih međusobno konopcem oko vrata, na crnački način. Sir Francis se približi i pregleda ilegalnu destilaciju na suprotnoj strani čistine. Koristili su crni lonac od željeza, u kojemu su kuhali fermentiranu smjesu dvopeka i kora od krumpira, dok su bakreni vodovi služili kao serpentina. Prevrne sve jednim udarcem noge i bezbojni alkohol se zapali. Ispod stabla žute boje nalazile su se poredane pune boce, prekrivene lišćem. Podigne jednu po jednu i baci ih u deblo stabla, a pare koje se podignu bile su tako jake da su mu suze navrle na oči. Zatim se vrati na mjesto gdje su Daniel i Ned pretukli pijance, vukući ih čistinom i privezavši ih za druge zarobljenike. Ostavit ćemo im dan da se otrijezne, majstore Nede. Zatim, sutra, na početku druge smjene, sakupit ćete posadu da sudjeluje pri njihovu kažnjavanju. Pogleda Big Daniela. Računam na vas, majstore Daniele, da progovore. Molim vas, kapetane, nisam imao namjeru učiniti ništa loše, samo smo se htjeli malo zabaviti. Pokušali su dopuzati do njega, no Aboli ih zadrži poput pasa na lancu. Neću vam kvariti zabavu, odgovori Sir Francis, ako ju vi ne budete kvarili meni. Drvodjelac je na palubi napravio nekoliko konjića za koje su bili privezani pijanci i kockari. Big Daniel je koračao duž reda i skidao im košulje, ostavljajući ih golih prsa. Bili su privezani poput svinja za stražnji dio kola. Sva posada dobro zna da ne dopuštam pijanstvo i kockanje, jer vrijeđaju Boga. Sir Francis se obrati okupljenoj posadi na palubi broda. Svi ljudi na brodu znaju koja je kazna predviđena; pedeset udaraca velikim bičem. Prekine se, promotrivši njihova lica. Pedeset udaraca kožnim bičem s čvorovima moglo je prouzročiti nepokretnost za cijeli život. Sto udaraca značilo je sigurnu i okrutnu smrt. Svi su zaslužili pedeset udaraca bičem, no, usprkos tome, prisjećam se da su se ta četiri nevaljalca dobro borila na ovoj istoj palubi, kada smo zarobili galiju. Pred nama su još mnogobrojne borbe i nepokretni mi ne trebaju u trenutku kada treba izvaditi

puške i mačeve. Napravi stanku, kako bi ih promotrio, vidjevši strah pred bičem u njihovim očima, pomiješan s olakšanjem da nisu oni ti koji su privezani za konjiće. Za razliku od mnogih kapetana na brodovima, pa čak i od vitezova reda, Siru Francisu se te kazne nisu nimalo sviđale, no istovremeno ih je htio iskoristiti na najbolji mogući način. Zapovijedao je posadom sastavljenom od grubih i buntovnih ljudi, koje je jednog po jednog izabrao zbog njihove žestine i koji su svako malo popuštanje mogli shvatiti kao znak slabosti. Velikodušan sam ćovjek, nastavi, obraćajući se posadi i netko se u zadnjim redovima nasmije. Sir Francis se prekine, ošinuvši pogledom odgovornog. Kada krivac spusti pogled, ponovno nastavi: No, ovi nevaljale! teško izazivaju moju dobrodušnost. Obrati se Big Danielu koji je stajao pored prvog konjića. Bio je golih prsa i veliki mišići mogli su se vidjeti u svoj njihovoj snazi. Skupio je i vezao dugu kovrčavu kosu u rep, a u ruci mu je visio kožni bič, koji je sezao sve do dasaka palube. Petnaest svakome, majstore Daniele, zapovjedi Sir Francis, no, dobro zadanih. Da Daniel nije svakoga puta odvojio kožne vrške biča prstima, otvrdnuli bi i mogli bi rezati kožu poput oštrice sablje. Čak bi i samo petnaest udaraca takvim bičem moglo odvojiti meso od prsa kažnjavanih i otkriti kralješke. Neka bude petnaest, kapetane, ponovi Daniel približivši se prvoj žrtvi, koja zabaci glavu tako da ga je gledala iznad ramena, s licem blijedim od straha. Daniel podigne ruku i zamahne bičem, koji osine golo rame prvog kažnjenika velikom jačinom. edan!, zavikne posada i žrtva bolno krikne. Bič ostavi na njegovim prsima groteskni znak, crvenu crtu isprekidanu bijelim točkama. Daniel raspetlja bič, zamrljavši prste lijeve ruke svježom krvlju. Dva!, uzvikivali su gledatelji, podižući se na prste da bi bolje vidjeli. Prekinite kažnjavanje!, zavikne Sir Francis, primijetivši komešanje na vrhu Ijestava koje su vodile prema kabini na krmi broda. Daniel poslušno spusti bič, dok se Sir Francis približavao Ijestvama. Iz otvora proviri pernati šešir guvernera van de Veldea, a zatim se pokaže i njegovo crveno lice. Nizozemac zastane na suncu, zadihan, ogledavši se oko sebe. Njegovo se lice ozari od sreće kada ugleda ljude privezane za konjiće: Goedf Vidim da nismo stigli prekasno, reče zadovoljno. Iza njega pojavi se Katinka, lagana i nestrpljiva koraka, podignuvši haljine i otkrivši satenske cipele, optočene perlicama. Dobar dan, gospodo, reče Sir Francis naklonivši se formalno guverneru. Okupili smo se da izvršimo kaznu. Ovo nije lijepa predstava za gospodu staleža vaše žene. Molim vas, kapetane, odgovori

Katinka, nisam više djevojčica. Samo nebo zna da na ovom brodu nema previše zabave. Znajte samo da nećete dobiti novac od otkupnine, ako budem umrla od dosade. Potapša Sira Francisa s lepezom po ruci, no on se udalji od nje i ponovno se obrati njenome mužu. Gospodine, mislim da biste trebali vratiti vašu suprugu u kabinu. Katinka se postavi između njih kao da kapetan i nije govorio, naredivši Zeldi koja ju je slijedila: Smjesti stolac tamo u hlad. Raširi haljine, sjedne se na stolac i obrati se Siru Francisu: Ostat ću ovdje, i bit ću toliko mirna da nećete ni primijetiti moju prisutnost. Sir Francis osine pogledom guvernera, no van de Velde raširi debele ruke teatralnom gestom nemoći. Znate i sami kako je to, gospodine, kada se jedna lijepa žena namjeri na nešto. Smjestivši se iza Katinke, položi joj ponosno ruku na rame. Neću biti odgovoran ako se vaša žena prestraši za vrijeme ove predstave, upozori ga Sir Francis suho, osjećajući olakšanje na pomisao da bar njegovi ljudi ne razumiju ovaj razgovor na nizozemskom jeziku, i ne mogu shvatiti da je morao popustiti tim zarobljenicima. Mislim da se ne treba previše brinuti. Moja žena ima dobar želudac, promrmlja van de Velde. Tijekom njihovog posjeta Cejlonu i Trinkolommeeu, njegova žena nije propustila ni jedno smaknuće koje se odvijalo u utvrdi. Ovisno o kaznenom djelu, kazne su bile različite: od spaljivanja na lomači do obilježavanja vatrom, odrubljivanja glave. Čak i onih dana kada je imala vrućicu, i po savjetima liječnika trebala ostati u krevetu, njena kočija ostajala je uvijek na istome mjestu odakle se mogao vidjeti prostor za smaknuća. Dakle, odgovornost je vaša, gospodine. Sir Francis da znak Danielu da nastavi s bičevanjem. Nastavite s kaznom, zapovjedi. Daniel ponovno zamahne bičem, podignuvši ga visoko iznad ramena, i šarene tetovaže na bicepsu ožive. Tri!, zavikne posada dok je bič fijuknuo. Katinka se lagano nagne na stolcu. Četiri! Skoči na šum biča i krik boli koji je slijedio, i polako problijedi poput svijeće. Pet! Tanke crvene niti svjetlucale su se na čovjekovim prsima, natopivši pojas i hlače. Katinka sklopi lagano oči sakrivši suze u ljubičastim očima. Sest! Osjetivši da ju je kap tekućine pogodila, nalik na kap tropske kiše, Katinka odmakne pogled s tijela koje se uvijalo na konjiću i spusti ga na nježnu ruku. Kap krvi s biča završila je na njenom kažiprstu i sjajila se na njenoj svijetloj puti poput rubina na dragocjenom prstenu. Ona ju prekrije drugom rukom, sakrivši ju dok je kriomice gledala lica koja su je okruživala. Sve su oči bile uprte u stravičnu predstavu koja se odigravala pred njima i bili su doslovce začarani. Nitko nije primijetio kada je na nju pala kap

krvi, nitko je u tom trenutku nije gledao. Približi ruku nježnim i vlažnim usnama: vrškom jezika poliže malu crvenu kap s prsta, i osjeti metalni i slankasti okus krvi. Podsjeti ju na spermu jednog od njenih ljubavnika i osjeti medu nogama toplinu. Dok mornari budu pregledavali kobilicu JeWwOMđ, u potrazi za tragovima brodotočaca, nedostajat će smještaja na kopnu. Sir Francis povjeri Halu zadatak da sagradi kavez u koji su trebali smjestiti zatočenike, a on posveti posebnu pažnju brvnari u koju su trebali biti smješteni guverner i njegova žena, pazeći da bude udobna i prostrana, na sigurnom od divljih životinja. Zatim naredi svojim ljudima da od bodljikavih grana ograde prostor za zatočenike. Kada se spusti tama nakon prvog dana radova, side do žala lagune i uroni u tople i slane vode, masirajući si tijelo pijeskom dok ga ne uhvate trnci. No, još uvijek se osjećao prljavim prisjetivši se bićevanja koje je bio primoran gledati. Samo kada osjeti miris toploga dvopeka, koji se iz brodske kuhinje širio zrakom, njegovo se raspoloženje promijeni i navukavši si hlače potrči žalom prema brodici upravo u trenutku kada se odvajala od obale. Dok je bio na obali, otac je napisao na ploči nekoliko problema u plovidbi koje je trebao riješiti. Hal stavi pod ruku ploču, dohvati vrč piva i zdjelicu riblje juhe, a zatim s toplim dvopekom medu zubima spusti se trčećim korakom u svoju kabinu, jedino mjesto na brodu gdje je mogao ostati sam i usredotočiti se na zadatak. Odjednom podigne glavu, začuvši lijevanje tekućine u susjednoj kabini. Primijetio je kantice sa slatkom vodom koje su se zagrijavale na vatri u kuhinji broda i smijao se kada mu se kuhar požalio da mu ognjište koriste za zagrijavanje vode za pranje. Sada je Hal znao za koga su se zagrijavale te kantice s vodom. Preko zida začuje Zeldin glas koja se okomila na Olivera, slugu njegova oca. Oliverov odgovor bio je brutalan: Ne razumijem ni riječi koju si izgovorila, stara zlobna vještice, no ako ti ne odgovara tako, možeš si ju sama napuniti, tu nepotrebnu kadu. Hal se nasmije, na pola zbog zabave, a na pola pomislivši na ostatak, dok je gasio svjetiljku i kleknuo, izvukavši drveni klin iz otvora. Opazi da je kabina bila ispunjena oblakom vodene pare, koja je zamaglila ogledalo na suprotnom zidu, omogućivši mu da vidi samo dio kabine. Kada približi oko otvoru, Zeldaje izbacivala Olivera iz kabine. No, dobro, stara bludnice!, bockao ju je Oliver, uzevši sa sobom prazne kantice: Što god mi možeš pružiti, nimalo me ne zanima. Čim je Oliver izišao, Zelda ode u glavnu kabinu i Hal ju začuje kako razgovara s gospodaricom. Trenutak kasnij e, povede kroz vrata

Katinku koja se zaustavi pred kadom, obavljenom parom, te prstima provjeri temperaturu vode, i uzviknuvši, povuče ruku. Zelda se požuri i ispričavajući se ulije hladne vode iz kantice pored kade. Katinka ponovno provjeri temperaturu, ovoga se puta složivši, a zatim sjedne na stolac. Zelda joj se približi i stane iza nje, a zatim joj rukama podigne predivnu kosu skupivši je na vrh glave i učvrsti je poput zrele pšenice. Katinka se nagne prema ogledalu i vršcima prstiju očisti mali dio zamagljene površine te prouči vlastito lice u ogledalu. Isplazi jezik u potrazi za bijelim točkicama, no bio je ružičast poput latice ruže; zatim raširi oči, te i njih bolje prouči, dodirujući si kožu jagodicama prstiju. Pogledaj ove užasne bore!, žalila se. Zelda zaniječe odlučno: Pa nemate ni jednu! Ne želim postati ružna i stara! Njen izraz lica bio je tragičan. Onda bi trebali umrijeti mladi. To je jedini način da izbjegnete starost. Kakva strahota! Vrlo si okrutna prema meni, pobuni se Katinka. Hal nije uspio shvatiti o čemu govore, no njezin ga je glas pogađao u dubinu duše. Hajde, ukori ju Zelda. Dobro znate da ste prelijepi. Doista, Zelda? Misliš li ozbiljno? Da, kao i vi. Zelda ju podigne na noge. No, ako se sada ne okupate, bit čete smrdljiva ljepotica. Odveže joj haljinu i skine joj je, a Katinka ostane gola pred ogledalom. Halu se ote jecaj, koji prekrije šum broda u pokretu i debljina pregradnog zida. Od vrata pa sve do gležnjeva ženino je tijelo bilo skladno građeno, začuđujuće ljepote. Stražnjica je bila savršeno okrugla poput nojevih jaja koje je Hal vidio na tržnici u Zanzibaru, a iza koljena nalazila su se dva mala udubljenja koja su joj davala ranjiv izgled. Njena slika u zamagljenom ogledalu bila je nerazgovjetna i nije mogla zadugo zadržati njegovu pažnju, no Katinka okrene leda ogledalu, i okrene se prema njemu, a Halov pogled se odmah zaustavi na grudima, velikim za ta nježna ramena. Bile su toliko velike da su mogle ispuniti šaku, mada nisu bile savršeno okrugle kao što je on to očekivao. Promatrao ih je sve dok mu oči nisu počele suziti i naposljetku je bio primoran trepnuti. Zatim pogleda prema trbuhu i oblaku tankih kovrča koji se ugnijezdio medu bedrima, i koji je svijetlio poput zlatnih cekina na svjetlosti lampe. Ona dugo ostane u tom položaju, duže nego što se Hal potajno nadao, promatrajući vodu u kadi gdje je Zelda ulijevala mirisno ulje iz kristalne boce, kleknuvši i prodrmavši ju u ruci. Katinka je ostala na nogama, premjestivši svu težinu na jednu nogu, tako da je bok bio malo nagnut u stranu, a na usnama joj je podrhtavao lagani osmijeh dok je sporo podizala ruku i stisnula jednu od

bradavica medu placem i kažiprstom. Na trenutak Hal je imao osjećaj da ga promatra ravno u oči i već se htio povući, s grižnjom savjesti koja ga je mučila. Zatim shvati da je to samo njegova mašta, jer je ona spustila pogled i pogledala malu ružičastu bradavicu medu svojim prstima. Lagano ju protrlja, pomičući ju naprijed natrag i pod Halovim pogledom bradavica promijeni oblik i boju, povećavši se i postavši tvrda, intenzivnije boje. Nikada si nije mogao zamisliti nešto slično. Nikada ne bi mogao ni pomisliti da će ga to malo čudo ispuniti poštovanjem, umjesto da ga izmuči strašću. Zelda podigne glavu s kade koju je pripremala, vidjevši što je činila njena gospodarica, i strogo ju opomene. Katinka prasne u smijeh i isplazi joj jezik, zatim spusti ruku i ude u kadu, utonuvši s uzdahom zadovoljstva u toplu i mirisnu vodu, sve dok nije ostala vidljiva samo njena gusta kosa boje zlata. Zelda je obavljala poslove oko nje, nasapunala komad platna, ponovno nasapunala, pa zatim oprala, mrmljajući i smijuljeći se odgovorima njene gospodarice. Odjednom se povuče, sjedne i zapovjedi, na što se Katinka podigne iz kade, dok joj se voda puna sapunice cijedila niz tijelo. Sada je bila okrenuta leđima prema Halu i obline stražnjice sjajile su se zbog topline vode. Poslušavši Zeldu, okrene se da joj služavka nasapuna noge, jednu po jednu. Konačno se Zelda podigne na noge, i iziđe iz kabine. Čim je izišla, Katinka, još uvijek na nogama u kadi, baci pogled iza sebe i Halu se ponovno pričini da ga gleda ravno u oči. Bio je to samo trenutak, a zatim se laganim pokretom nagne prema naprijed, koji promijeni oblik njene stražnjice, te ispruži ruke iza sebe, postavivši svaku na jednu ružičastu oblinu i sasvim malo ih raširi. Ovoga puta Hal nije uspio savladati jecaj koji mu se ote iz usta, kada se duboko udubljenje otvori pred njegovim grozničavim pogledom. Zelda se ponovno vrati u kabinu, noseći nekoliko ručnika i Katinka se uspravi, dok se otvor odjednom zatvorio, ponovno sakrivši tajne pred Halovim očima. Ona iziđe iz kade i Zelda ju pokrije ručnikom koji se spuštao od ramena do gležnjeva, zatim ponovno spusti njenu kosu i očešlja ju, te ju ponovno skupi u veliku zlatnu pletenicu. Ostavši iza Katinke, pruži joj haljinu tako da je mogla ugurati ruke u rukave, no Katinka strese glavom, zapovjedivši joj strogo. Zelda se pobuni, no Katinka ne popusti i služavka baci haljinu na stolac, izišavši bijesno iz kabine. Kada je izišla, Katinka ispusti ručnik na pod, i krene prema vratima, stavivši kračun, zatim se vrati, izišavši iz Halovog vidokruga. On opazi samo ružičasti bljesak koji se kretao u zamagljenom ogledalu,

no nije shvaćao sa sigurnošću što radi sve dok se njene usne ne primaknu njegovu otvoru sa suprotne strane. Odjednom Katinka zlobno prosikta: Mali odvratni gusaru! Govorila je na latinskom jeziku i on se povuče kao da mu je netko bacio u lice lonac kipuće vode. Usprkos zbunjenosti, uvreda ga je zapekla i odgovori bez promišljanja: Nisam gusar. Moj otac je kapetan. Kako se usuđuješ proturječiti mi. Zbunjena, govorila je čas engleski, čas latinski, a čas nizozemski, no njen je glas bio grub i oštar poput mača. Još jednom Hal osjeti potrebu da joj odgovori: Nisam vas imao namjeru uvrijediti. Kada moj plemeniti muž bude saznao da si me kriomice promatrao, otići će k tvome ocu, gusaru, i dat će te bičevati preko konjića kao one ljude, jutros. Nisam vas promatrao... Lažljivče! Ona mu ne dozvoli da završi. Prljavi lažljivi gusaru! Na trenutak je ostala bez riječi i bez daha. Htio sam samo... Ona ponovno pobjesni: Znam što si htio. Htio si gledati moju zf;e... Hal je znao da je to bila nizozemska riječ koja je značila mačkica. a zatim si mislio uzeti u svoje ruke ud i pozabaviti se njime. Ne! Hal je gotovo vikao. Kako je samo otkrila njegovu sramotnu tajnu? Bio je potišten i posramljen. Umukni, inače će te Zelda čuti, opomene ga. Ako te nadu ovdje, dat će te bičevati. Molim vas, odgovori on šapatom. Nisam imao loše namjere. Molim vas, oprostite mi. Nisam htio to učiniti. Dokaži da nije tako. Dokaži svoju nevinost. Pokaži mi ud... Ne mogu. Halov glas bio je zbunjen zbog srama. Podigni se na noge i približi ga otvoru, tako ću vidjeti ako lažeš. Ne, molim vas, nemojte me to pitati. Brzo, inače ću viknuti i pozvati svoga muža. On se polako podigne na noge. Rupa se nalazila gotovo na visini slabina koje su ga boljele. Sada mi ga pokaži. Otvori hlače, nastavljao je glas. Sporim pokretima, osjećajući sram i nelagodu, on posluša, no prije nego što je sasvim otvorio hlače, ud iskoči poput elastične grančice mladoga grmlja. Znao je daje ona pred pogledom na takvo što osjećala gnušanje. Nakon nekoliko trenutaka provedenih u tišini, ispunjenoj napetošću, htio se pokriti, no Katinka mu to odmah zabrani glasom koji mu se pričinio da podrhtava od gađenja, tako da je on jedvice uspijevao razumjeti njene engleske riječi. Ne, ne pokušavaj pokriti tvoju sramotu. Tvoje te tijelo otkriva. oš uvijek tvrdiš da si nevin? Ne, prizna on tužno. Tada moraš biti kažnjen. Morat ću obavijestiti tvoga oca. Ne, molim vas. Ubio bi me svojim rukama. Odlično, tada ću te ja osobno morati kazniti. Približi se. On ju posluša i približi se bokovima naprijed. oš malo, tako da ga mogu uhvatiti. Približi se. On osjeti na vršku uda grubo drvo koje je okruživalo otvor, a zatim nekoliko

prstiju, nevjerojatno svježih i nježnih koji se zatvore nad vrškom. Pokuša se povući, no njen stisak postane jači i glas joj postane grub. Ne miči se! Kleknuvši pored zida, Katinka je laganim pokretima trljala glavić kroz otvor, a zatim ga izvukla na svjetlost. Bio je toliko nadut da je jedva prošao kroz otvor. Ne, ne smiješ se povući, reče mu bijesno i oštro, stisnuvši ga još jače. Poslušavšiju, on se opusti i prepusti se jačini njenih prstiju, dopustivši joj da ga izvuče kroz otvor u svoj dužini. Ona ga je promatrala očarana. U dobi u kojoj se nalazio mladić nije očekivala toliku veličinu. Nabrekla glavica bila je boje purpura poput zrele šljive. Ponajprije ju prekrije mekanom kožnom kapicom nalik na redovničku kapuljaču, zatim povuče kožicu prema natrag što je više mogla. Glavica je postala još tvrda, kao da će se raspuknuti i ona osjeti kako je ud živnuo u njenim rukama. Ponavljajući lagano pokrete naprijednatrag, začuje njegovo stenjanje iza zida. Čudno, no gotovo je bila i zaboravila na mladića. Ud koji je držala u rukama bio je obdaren posebnim životom. To je kazna koju zavrjeđuješ, besramni dječače. Začula ga je da noktima grebe po drvenom zidu, kada se njena ruka započela kretati naprijednatrag po svoj dužini uda. Dogodilo se prije nego što je to očekivala. Topli val tekućine na njenim nježnim grudima bio je toliko snažan, no ona se ne povuče. Nešto kasnije mu reče: Ne misliš li valjda da sam ti već oprostila za ono što si mi učinio? Tvoje je iskupljenje tek započelo, shvaćaš li? Da. Halov glas bio je promukao i podrhtavao je. Trebaš napraviti tajni otvor na ovome zidu. Katinka jagodicama prstiju zapucketa po njemu. Olabavi ovaj dio zida da možeš dolaziti k meni, tako ću te moći strože kazniti. Čuješ li me? Da, odgovori joj zadihano. Trebaš sakriti otvor. Nitko ne smije znati za to. Primijetio sam, reče Sir Francis obraćajući se Halu, da su prljavština i bolest usko povezane. Ne znam zbog čega je to tako, no tako je. Na taj je način odgovarao na oprezno pitanje sina o potrebi podvrgavanja broda dosadnoj i dugotrajnoj proceduri zadimljavanja. Nakon što su ispraznili galiju i sagradili na obali smještaj za veći dio posade, Sir Francis je odlučio da oslobodi kobilicu broda od crva. Izgledalo je da je svako udubljenje u daskama bilo puno buha, dok su štive bile ispunjene miševima. Kuhinja na brodu bila je puna crnih malih loptica, njihovog izmeta, a Ned Tyler ih je obavijestio da je pronašao i nekoliko njihovih mrtvih tijela u bačvama s vodom. Otkako su se nalazili u laguni, skupina ljudi poslana je na obalu da sagori daske za žeravicu i od pepela napravi lug, dok je Sir Francis poslao Abolija u šumu da

potraži posebne trave koje je njegovo pleme koristilo za oslobađanje svojih brvnara od crva. Sada je jedna skupina mornara čekala na brodici, naoružana kanticama s lužinom. Želim da podmažete brod od vrha do dna, no pazite, upozori ih Sir Francis, inače će vam tekućina nagristi ruke i krv... Odjednom se prekine. Svi ljudi na brodu okrenu glave prema dalekom stjenovitom rtu, a oni koji su se nalazili na žalu, prekinuli su posao i naćulili uši. Prigušeni zvuk jedne ispaljene topovske granate odjekne stijenama na ulazu u lagunu. To je znak za uzbunu straže na rtu, kapetane, zavikne Ned Tyler, pokazujući prema mjestu gdje se nalazio oblak bijeloga dima, iznad jednog od mjesta na straži, koje je nadziralo ulaz u lagunu. Promatrali su malu crnu loptu, kako doseže do vrha na zapadnom rtu, a zatim se izgubi na vjetru. Bio je to znak za uzbunu i mogao je značiti samo da je nepoznato jedro na vidiku. Svi na borbena mjesta, majstore Daniele!, zapovjedi grubo Sir Francis. Otvorite škrinje i naoružajte posadu. a ću brodicom otići do ulaza u lagunu, zajedno s četiri člana posade, dok će ostali otići na kopno i zauzeti svoja borbena mjesta. Iako je njegovo lice ostajalo neizražajno, u sebi je bio bijesan što se tako dao uhvatiti nespreman, s brodom bez jarbola i svim topovima na kopnu. Obrati se Nedu Tvleru: Želim da premjestite zatočenike na kopno i da ih nadzirete daleko od žala. Saznaju li da postoji nepoznati brod na pučini, mogli bi si zaželjeli da privuku pažnju. Oliver se uspne Ijestvama držeći plašt Sira Francisa i dok mu ga je stavljao na ramena, on završi s izdavanjem naredbe. Zatim se okrene i krene prema ulaznoj bokaporti, gdje je bila privezana brodica, dok je Hal čekao na mjestu gdje ga otac nije mogao ignorirati. Bio je nemiran, jer se bojao da ga otac neće povesti sa sobom. Odlično, dakle, reče Sir Francis, pridruži mi se. Mogao bi mi tvoj oštar vid i poslužiti. Hal odveže brodicu i udalji ju od galije upravo u trenutku kada je otac zakoračio na nju. Veslajte do iznemoglosti!, zapovjedi Sir Francis posadi i brodica prede brzo lagunu. Kapetan skoči u vodu koja mu je sezala do vrha čizama. Hal je morao trčati da ga dostigne na puteljku slonova. Pojave se na vrhu rta, oko tri stotine stopa iznad lagune, gdje se mogao vidjeti cijeli ocean. Iako je vjetar puhao, uzrokujući velike valove koji su se razbijali o stijene, Halov oštar vid opazi svijetle točke medu bijelom pjenom, još prije nego što mu ih je stražar mogao pokazati. Sir Francis pogleda kroz dalekozor. Što misliš?, zapita Hala. Dva su jedrenjaka. Vidim samo jedan... Ne, čekaj! U pravu si, dva su, jedan plovi istočnije. e li fregata? Ima tri jarbola, opiše ga Hal, sa svim

jedrima. Da, rekao bih da se radi o fregati. Drugi jedrenjak je predaleko, ne bih znao reći kakav je. Nije mu bilo drago priznati to, te pokuša raspoznati koji detalj. Oba broda plove ravno prema nama. Ako namjeravaju oploviti Rt Dobre Nade, morat će ubrzo promijeniti smjer, promrmlja Sir Francis nastavivši promatrati kroz dalekozor. Svi su zabrinuto gledali u brodove. Mogao bi to biti par nizozemskih galija Kompanije, koji plovi prema zapadu, primijeti nadobudno Hal. Zašto onda s takvom odlučnošću plove prema obali u zavjetrini?, zapita ga Sir Francis. Ne, reklo bi se da su usmjereni prema ulazu u ovu lagunu. Zatvori dalekozor jednim potezom. Hajde, dođi. Trčao je pred njim do brodice koja ih je čekala na žalu. Majstore Daniele, veslajte prema topovima na obali i preuzmite zapovjedništvo. Ne otvarajte vatru dok to i ja ne učinim. Slijedili su pogledom Danielove ljude koji su ubrzano veslali preko lagune i izvukli brodicu na suho, gdje je ostala izvan vidokruga. Zatim Sir Francis provjeri topove na stijeni, zapovijedajući ljudima koji su se smjestili pored topova s upaljenim Etiljem. Na moj znak, pucat ćete na prednji brod, reče. Ciljajte u donje dijelove broda, zatim ponovno napunite topove i ciljajte prema priponama. Neće pokušati ulaziti u kanal s polovicom jedara. Skoči prema jednome od topova i zagleda se u more, no jedrenjaci koji su se približavali još su uvijek bili skriveni od njihovih pogleda. Zatim, odjednom, iznad vrha rta pokaže se brod s jedrima. Bio je udaljen od kopna oko dvije milje i upravo pod njihovim začuđenim pogledom promijeni pravac kretanja i usmjeri jedra ravno prema ulazu u lagunu. Ima otvorene topove, dakle, traži borbu, primijeti tmurno Sir Francis i skoči sa zidića. A mi ćemo mu je dati. Ne, oče, uzvikne Hal. Prepoznajem taj brod. Tko... Prije nego što je Sir Francis mogao izreći do kraja svoje pitanje, dobije odgovor. Na vrhu glavnog jarbola jedrenjaka zavijori se dugačka zastava s bijelim i crvenim lastinim repom, koji se pomicao na vjetru. Croi pafee, zavikne Hal. To je GwW oMora i Lord Cumbrae, oče! Sto mu gromova! Zaista. No, kako je samo taj mesar crvena perja saznao da smo ovdje? Za krmom GwHa oMoma pojavi se i nepoznati brod, koji je također smanjio jedra i odmah zatim promijenio smjer, slijedeći Kragulja, koji je stajao na ulazu u uvalu. I taj mi je brod poznat, zavikne Hal. Evo, sada prepoznajem i zaštitnicu. To je Goddg. Ne poznajem ni jedan drugi brod koji plovi oceanom s golom Venerom na kosniku. Kapetan Richard Lister, potvrdi Sir Francis. Osjećam se mirniji kada je i on ovdje. Dobar je to čovjek, iako, Bog mi je svjedok, ne vjerujem ni jednome od njih u

potpunosti. Dok je Kragulj slijedio kanal, prošavši topove, opazi živahnu mrlju plašta Sira Francisa na pozadini stijena prekrivenih lišajevima, jer je podigao zastavu u znak pozdrava. Sir Francis skine kapu i pozdravi ga, no zareži kroz zube: Radije bih te pozdravio topničkim granatama, škotsko kopile. Nanjušio si plijen, je li? Jesi li došao pitati ili ukrasti? Kako si samo uspio doznati? Oče!, zavikne ponovno Hal. Pogledajte dolje, prema glavnome jarbolu! Prepoznao bih posvuda osmijeh tog nevaljalca. Eto kako su saznali: on ih je poveo. Sir Francis okrene dalekozor: Sam Bowles. Očito je da ni morski psi nisu mogli probaviti tog nevaljalca. Trebao sam dopustiti mornarima da ga smaknu, kada sam imao tu priliku. GwM ih pretekne postupno smanjujući jedra, dok je ulazio u lagunu, a Goddess ih je slijedio na sigurnoj udaljenosti, podignuvši također na vrh jarbola cročcpafee zajedno s križem Svetog Georgea i engleskom zastavom. I Richard Lister je bio vitez reda, opaze njegovu malenu pojavu koja je uspravno stajala na pramcu, dok se približavao zaštitnoj ogradi i doviknuo nešto. Kakvo ste si to čudno društvo izabrali, Richarde. Iako ga Gal nije mogao čuti, Sir Francis mu mahne šeširom u znak odgovora. Lister je bio s njime kada su zarobili HeerZzge Nackf. Bili su si prijateljski podijelili plijen i on ga je smatrao prijateljem. Lister je trebao biti uz Sira Francisa i Kragulja u monotonim mjesecima čekanja pored Rta Agulhas. Umjesto toga, nije stigao na zakazani sastanak ugovoren u Port Louisu, na otoku Mauritius i nakon mjesec dana nepotrebnog čekanja Sir Francis je bio primoran popustiti Kraguljevim nagovaranjima i isploviti bez njega. No, dobro, bolje je dati volju za nevolju i pozdraviti ove neželjene goste, reče Halu, spuštajući se prema morskome žalu dok je Daniel vodio brodicu kroz kanal koji je dijelio dva rta. Kada su se vratili natrag u lagunu veslajući, dva su jedrenjaka već bila tu i tek su bacila sidro u glavnom kanalu. GwH oMomy se nalazio samo pedeset hvata od JkWwfioMa no Sir Francis zapovjedi Danielu da veslaju ravno prema Goddgssu. Kada se on i Hal uspnu na brod, Richard Lister ih dočeka na izlaznoj bokaporti. Sto mu gromova, Frankv, čuo sam da ste preoteli veliki plijen od nizozemske galije, a sada je vidim, ovdje, usidrenu. Richard mu stisne ruku. Nije sezao ni do ramena Siru Francisu, no njegov je stisak bio čvrst. Onjuši zrak velikim, debelim nosom, širokih nosnica i nastavi, svojim melodioznim keltskim naglaskom: Osjeća li se to možda miris mirodija u zraku? Ljut sam na samoga sebe što vam se nisam pridružio u Port Louisu. Ta, gdje ste bili, Richarde? Čekao sam vas trideset i dva

dana. Žao mi je što to moram priznati, no naletio sam na uragan na jugu Mauritiusa. Ostao sam bez jarbola i vjetar nas je otpuhnuo prema obali otoka St. Lawrence. Mora da se radi o istoj oluji koja je zadesila i Nizozemce. Sir Francis pokaže prema galiji sa suprotne strane kanala. Kada smo ju zarobili, imala je također privremeni jarbol. No, kako to da ste se udružili s Kraguljem? Čim je Goddess bio u stanju ponovno isploviti, pomislio sam da vas potražim oko Rta Agulhas, misleći da ste možda još uvijek tamo. U tom sam trenutku sreo Cumbraea, koji me poveo do vas. Dobro, lijepo je ponovno vas vidjeti, prijatelju. No, recite mi, imate li vijesti iz Engleske? Sir Francis se znatiželjno nagne prema naprijed. To je bilo jedno od najčešćih pitanja koje su si postavljali moreplovci kada su se susretali na oceanu, preko crte razgraničenja. Mogli su stići čak i do mora koja nisu bila ucrtana u nautičke karte, no njihovo je srce uvijek kucalo za daleku domovinu, a prošla je godina dana otkako je Sir Francis posljednji put dobio vijesti iz Engleske. Na to pitanje, Richard Lister se uozbilji. Pet dana nakon što sam isplovio iz Port Louisa sreo sam WiMkoM jednu od kraljevih fregata. Plovila je šezdeset i pet dana nakon polaska iz Plvmoutha, i bila je usmjerena prema obali Commandel. I koje je novosti imala?, prekine ga Sir Francis nestrpljivo. Nažalost, ni jednu dobru vijest, neka mi je Bog svjedok. Kažu da je cijelu Englesku zahvatila kuga i da je umrlo na tisuće muškaraca, žena i djece, toliko da ih nisu uspijevali ni pokopati dovoljno brzo te su njihova tijela, već u raspadanju, ležala na cestama. Kuga! Sir Francis se prekriži. Božja kazna! Zatim, dok je kuga harala gradovima i selima, London je bio uništen u stravičnom požaru. Kažu da vatra nije ostavila netaknutu ni jednu kuću. Sir Francis ga je zaprepašteno promatrao. London u plamenu?! To nije moguće! Je li se kralj spasio? Jesu li Nizozemci podmetnuli požar? Recite mi nešto više o tome, prijatelju? Da, Crni Princ jezivi zdrav. No, ovoga puta Nizozemci nisu krivi. Požar je buknuo iz pećnice jednoga pekara u Pudding Laneu i tri je dana neprestano gorjelo. Katedrala Svetog Paula je izgorjela do temelja, zajedno s mnogim palačama, Burzom, stotinjak crkava i tko zna što još. Kažu da je šteta veća od deset milijuna funta. Deset milijuna?! Sir Francis ga je u nedoumici promatrao. Čak ni najbogatiji vladar na svijetu ne bi mogao sakupiti tako veliku svotu novaca. Konačno, Richarde,kraljevska renta ne prelazi milijun! Ta nevolja mora da je kralja i naciju dovela na prosjački štap. Richard Lister protrese glavom, gotovo žaleći što nosi

tako ružne vijesti: I to nije sve. Nizozemci su nam zadali veliki poraz. Onaj vrag od de Rujtera stigao je morem sve do Medwayja i Temze. Izgubili smo šesnaest linijskih brodova protiv njega, a zarobio je i Royaf Ckarks usidren na molu u Greenwichu, i dovukao ga do Amsterdama. Brod koji je ponos i cvijet naše flote! Kako može Engleska preživjeti nakon takvog poraza, koji je uslijedio odmah nakon kuge i požara? Lister ponovno strese glavom: Čuo sam glasine da kralj pokušava potpisati primirje s Nizozemcima. U ovom trenutku je rat možda i završio. Štoviše, možda je već mjesecima završio. Nadajmo se svim srcem da nije tako. Sir Francis pogleda Resofution. Zarobio sam ovaj plijen prije manje od tri tjedna. Ako je rat već završio, dozvola koju mi je izdao kralj ne bi više vrijedila i plijen koji smo zarobili mogao bi biti tretiran kao gusarstvo. To su nesigurnosti rata, Frankv. Niste znali za potpisivanje primirja i nitko vas neće pozivati na odgovornost zbog toga. Richard Lister okrene svoj veliki nos prema GuOw oMomy. Izgleda da se Lord Cumbrae osjeća uvrijeđenim što ne sudjeluje u našem razgovoru. Vidite, dolazi k nama! Kragulj je bio tek spustio brodicu u more i, prolazeći kanalom, brodica s mornarima veslala je prema njima, dok je Kragulj stajao uspravno na krmi. Brodica udari o bok Goddessa i Kragulj se uspne Ijestvama od konopca do palube. Franky!, uzvikne, pozdravivši Sira Francisa. Otkako smo se razdvojili, nije prošao dan da nisam molio za vas. Prede palubu dugim koracima, s haljinicom koja mu je vijorila. I moje su molitve bile uslišane. Galija koju ste zarobili vrlo je lijepa, puna mirodija i srebra, kako mi kažu. Trebali ste pričekati još samo nekoliko dana, a zatim napustiti vaše mjesto. Sada ste mogli imati dio plijena. Kragulj raširi ruke začuđeno: Dragi moj Frankv, o čemu vi to govorite? Nikada nisam napustio svoje mjesto. Samo sam neznatno skrenuo prema istoku, da bih se uvjerio da nas Nizozemci ne misle prevariti ploveći otvorenim morem. Vratio sam se natrag što sam prije mogao, no tada ste se već bili udaljili. Moram vas podsjetiti na riječi koje ste izrekli, gospodine: Sasvim sam izgubio strpljenje. Šezdeset i pet dana je više no dovoljno za mene i moje vrijedne momke. Moje riječi, Frankv?! Kragulj zavrti glavom. Sluh mora da vas je prevario. Vjetar vas je prevario i niste me dobro čuli. Sir Francis se blago nasmije. Uludo trošite vašu darovitost u pričanju laži, najvještiji ste u tome u cijeloj Škotskoj. Ovdje nećete time nikoga impresionirati. Richard i ja vas predobro poznajemo. Frankv, nadam se da to ne znači da me želite opljačkati za moj dio plijena. Kragulj je izgledao rastuženo i u nevjerici.

Priznajem da nisam sudjelovao u zarobljavanju i ne očekujem cijeli dio, odnosno polovicu. Dajte mi trećinu i neću previše cjepidlačiti. Duboko udahnite, gospodine. Sir Francis nasloni gotovo rastreseno ruku na dršku mača. Ovaj jak miris mirodija jedino je što ćete dobiti od mene. Začudo, Kragulj se razvedri, prasnuvši u gromki smijeh. Franky, moj dragi i stari ratni druže. Dođite večeras na večeru k meni i moči ćemo porazgovarati o ulasku u red vašeg mladića, uz čašicu dobrog engleskog whiskyja. Dakle, Halovo primanje u red je razlog što ste došli k meni, a ne mirodije i srebro? Znam koliko vam znači mladić...štoviše, svima nama. Možete biti ponosni na njega i svi mi želimo da postane vitez reda. Cesto ste o tome pričali, nije li tako? Sir Francis baci pogled na sina, pristavši gotovo nevidljivom kretnjom glave. Neće vam se pružiti tako lako prilika da imate tri viteza Nautonnier zajedno. To je najniži broj potreban da se ude u red u prvom stupnju. Kada ćete pronaći tri viteza ovdje, preko crte razgraničenja? Kako ste pažljivi, gospodine. I to, naravno, uopće nije povezano s dijelom plijena koji ste maločas tražili? Sir Francis govorio je s puno ironije. Nećemo više o tome. Vi ste pošten čovjek, tvrd, ali pošten. Ne biste nikada prevarili brata, nije li tako? Sir Francis se vrati s večere s Lordom Cumbraeom na y kasno iza ponoći i čim je došao u kabinu, pošalje po Hala. U nedjelju, za tri dana, u šumi, obavijesti sina. Odlučeno je. Otvorit ćemo ložu, za mjesečine, nešto nakon dva otkucaja druge smjene na straži. Ali...a Kragulj?, pobuni se Hal. Ne sviđa vam se i ne vjerujete mu. Ostavio nas je na cjedilu. No, usprkos tome, u pravu je. Možda nećemo više pronaći tri viteza zajedno prije povratka u Englesku. Moram ščepati ovu priliku i uvesti te u red. Bog zna da možda nećemo više imati prilike. Kada jednom budemo sišli na kopno, bit ćemo u njegovim rukama, na milost i nemilost, primijeti Hal. Mogao bi nam podmetnuti zamku. Sir Francis zavrti glavom: Nećemo se nikada naći u njegovim rukama, ne brini. Podigne se i približi kovčegu. Učinio sam pripreme za dan kada ćeš biti primljen u red. Podigne poklopac. Ovo je tvoja odora. Vrati se prema ležaju i položi smotuljak na krevet. Odjeni ju da vidimo pristaje li ti. Podigne glas i zavikne: Oliver! Sluga se odmah pojavi, držeći pod miškom kutiju s priborom. Hal skine sa sebe hlače i stari prsluk i uz Oliverovu pomoć počne odijevati odoru. Nikada nije ni sanjao da će posjedovati tako otmjenu odjeću. Čarape su bile od bijele svile, a hlače i košulja od tamnoplavog satena s rukavima protkanim zlatnim nitima. Cipele su imale kopče od srebra, a

crna i ulaštena koža bila je ista kao i ona od pojasa za mač. Oliver mu počešlja guste kovrče, a zatim mu natakne viteški šešir na glavu. Na tržnici u Zanzibaru izabrao je najfinije nojevo perje da ga ukrasi. Kada je bio odjeven, Oliver ga kritički promotri, držeći glavu nagnutu u stranu: Malo je uzak u ramenima, Sire Francise. Majstor Hal raste iz dana u dan. No, brzo ćemo to prepraviti. Sir Francis se složi, a zatim ponovno pročačka po kovčegu, a Hal osjeti srce u grlu kada opazi plašt u očevim rukama. Bio je to simbol viteškog staleža, u koji se spremao ući. Sir Francis mu se približi i obavije njime Halova ramena, a zatim ga zakopča na vratu. Bijeli nabori sezali su mu do koljena, a križ boje karmina resio mu je ramena. Sir Francis se povuče da bi ga bolje promotrio. Nedostaje još samo jedan detalj, izjavi na kraju i vrati se prema kovčegu. Iz unutrašnjosti uzme mač, no nije to bio običan mač, Hal je to dobro znao. Pripadao je Courtenevjevima po tradiciji i njegovo ga je značenje plašilo. Vrativši se prema njemu, otac ga podsjeti na povijest mača: Ovaj mač pripadao je Charlesu Courtenevju, tvome pradjedu. Poklonio mu ga je Sir Francis Drake osobno pred osamdeset godina, kao priznanje za sudjelovanje u zarobljavanju i pljačkanju luke Rancherie. Ovaj je mač Drake dobio od španjolskog guvernera, Don Francisca Mansa, u trenutku predaje. Podigne korice izrađene od srebra i zlata da bi ga Hal mogao bolje proučiti. Bio je ukrašen krunama, dupinima i morskim božanstvima, okupljenim oko junačke figure Neptuna na prijestolju. Sir Francis okrene mač, pruživši ga Halu. Na dršci se sjajio veliki safir u obliku zvijezde. Hal izvuče mač iz korica i shvati da to nije bio samo ukras jednog razmaženog Španjolca. Mač je bio iskovan od najbolje kovine iz Toleda, ugraviran zlatom. Budi oprezan!, reče mu otac: Ovom se oštricom možeš i obrijati. Hal vrati mač u korice i otac ga stavi o Halov kožni pojas, a zatim korakne unatrag i kritički ga promotri: Kako ti izgleda, Oliver?, zapita slugu. Samo ramena. Oliver pokaže rukama na ramena. Za sve je kriva borba i vježbe mačem koje oblikuju tijelo. Trebam jednostavno prepraviti šavove. Otprati ga u kabinu i baci se na posao. Sir Francis ih pozdravi i vrati se za pisaći stol, sjedne i otvori brodsku knjigu s kožnim koricama. Hal se zaustavi na pragu: Hvala, oče. Ovaj mač..., dodirne safir na maču, koji je nosio o pojasu, no ne uspije pronaći riječi kojima bi nastavio misao. Ne podignuvši glavu Sir Francis zareži, namočivši pero u tintu i počne pisati na listovima pergamenta. Hal se još dvoumio, ostavši na pragu, dok otac ponovno ne podigne glavu, iritiran. Zatim iziđe, zatvorivši nježno vrata. Kada je bio u hodniku,

vrata ispred njega se otvore i guvernerova žena, odjevena u svilene haljine, iziđe tako naglo da se gotovo sudare. Hal se naglo pomakne, skinuvši s glave šešir s perjanicom: Oprostite, gospodo. Katinka zastane pred njim i prouči ga pažljivo, od svjetlucavih srebrenih kopča njegovih cipela na gore. Kada stigne do očiju, zagleda se u njih hladna pogleda, rekavši prigušenim glasom: Gusarev mladunac odjeven poput plemića. Zatim se odjednom protegne prema njemu gotovo mu dodirnuvši lice i prošapće: Provjerila sam zid. Nema nikakva otvora. Nisi izvršio zadatak koji sam ti zadala. Moje su me dužnosti zadržale na kopnu. Nisam imao mogućnosti. Hal je zamuckivao mučeći se da pronađe latinske riječi. Izvrši ga još večeras, zapovjedi mu i ode. Njen se miris i dalje osjećao u zraku i svileno odijelo postane pretopio i preusko za njega, jer je osjećao kako mu znoj navire iz svake pore. Oliver je ostatak noći prepravljao odijelo, bar se tako pričinilo Halu, parajući i ponovno šijući šavove ramena čak dva puta, prije nego što je bio zadovoljan učinjenim, dok je Hal postajao sve nestrpljiviji. Kada je konačno otišao, ponijevši sa sobom novu, raskošnu odjeću, Hal je jedva dočekao da stavi kračun na vrata i klekne uza zid. Otkrije da je drvena ploča bila pričvršćena na okvir od hrastovine komadićima drva umetnutim u ploču. Bodežom izvadi komade drva iz rupa, jednog po jednog. Bio je to spor posao, jer se nije usuđivao napraviti ni najmanji šum, budući da je svaki udarac bata mogao odjeknuti brodom. Bila je gotovo zora kada je uspio skinuti i posljednji komad drva. Zabivši vršak bodeža u sklop, pritisnuo je i zid se otvorio, zaškripivši tako da se njemu pričinilo kako se zvuk širi cijelim brodom i zasigurno je trebao uzbuniti njegova oca i guvernera. Zadržavši dah, čekao je da se na njega sruči teška kazna, no vrijeme je prolazilo polako i bez posljedica i konačno započne ponovno normalno disati. Pažljivo se nagne na četvrtasti otvor: Katinkina soba bila je mračna, no miris parfema ga uzbudi. Oslušne, no ne uspije čuti ni najmanji šum iz glavne kabine. Zatim, s gornje palube začuje otkucaj brodskog zvona i primijeti da se već počelo daniti, a za sat vremena trebao je započeti sa stražom. Provuče glavu kroz otvor i ponovno vrati drveni zid, učvrstivši ga klinovima, no tako labavo da ga je mogao ponovno skinuti u nekoliko trenutaka. Zašto dopuštate Kraguljevim ljudima da sidu na kopno?, zapita Hal oca s puno poštovanja. Oprostite, oče, no mislim da ne možete imati povjerenja u njega do te mjere. Kako mu to mogu onemogućiti bez da time ne prouzrokujem otvoreni sukob?, odvrati mu Sir Francis. Kaže da su mu voda i drvo

potrebni, a mi nismo gospodari ni ove zemlje, ni ove lagune. Kako mu to mogu zabraniti? Možda se Hal namjeravao ponovno pobuniti, no otac ga strogo pogleda i on ušuti, a zatim se okrene da dočeka Lorda Cumbraea, dok je kobilica broda skliznula na pijesku, a on skočio na obalu, odjeven u škotsku suknjicu koja mu je otkrivala dlakave noge, nalik na medvjede šape. Neka vas Bog čuva, Frankv! Kakav predivan dan!, zavikne približavajući se. Njegove svijetloplave oči blještale su iznad crvenih obrva, poput mladih ribica u bari. Sve promatra, promrmlja Hal. Došao je u namjeri da otkrije skrovište gdje čuvamo mirodije. Ne možemo sakriti mirodije, ima ih cijelo brdo, odgovori mu Sir Francis. No, možemo mu ogorčati zadatak da ih ukrade. Zatim se lagano osmijehne Cumbraeu, koji se približavao. Nadam se da ste dobro i da vam whisky noćas nije pokvario snove. To je eliksir dugog života, Frankv, poput krvi u žilama. Imao je krvave oči koje su treptale i promatrale krajeve šume. Trebam ispuniti bačve vodom. Nadam se da postoji izvor pitke vode negdje u blizini. Milju odavde, u unutrašnjosti lagune. Mali je potok koji silazi s brežuljka. Ne nedostaje ribe. Kragulj pokaže prema stupovima postavljenim na čistini, na kojima se sušila riba, iznad vatre koja je polako gorila. Reći ću svojima da i oni upecaju nešto ribe. A mesa? Ima li srna ili druge divljači u šumi? Ima slonova i divljih bivola, no svi su opasni i čak ni metak iz puške u prsa ne može ih ubiti. No, čim budemo izvukli brod na obalu, namjeravam poslati skupinu lovaca u unutrašnjost, preko brežuljaka, da vidimo hoće li naći lakši plijen. Bilo je očito da je Cumbrae postavio to pitanje samo da dobije na vremenu, i nije se ni previše trudio da posluša odgovor. Kada njegove nemirne oči zabljesnu, Hal odluči slijediti smjer njegova pogleda i opazi daje Kragulj otkrio red brvnara prekrivenim slamom, oko stotinjak stopa iza njih, medu stablima. Dakle, namjeravate izvaditi galiju na obalu. Cumbrae okrene leda prema spremnici mirodija, spomenuvši ofwfioM u moru. Pametan potez. Ustreba li vam pomoć, stavljam vam na raspolaganje tri izvanredna drvodjelca. Vrlo ste ljubazni, odvrati mu Sir Francis. Možda ću zaista trebati vašu pomoć. Učinio bih sve, ako mogu pomoći svome bratimu reda, a znam da bi i vi također učinili isto za mene. Kragulj ga srdačno potapša po ramenu: Sada, dok skupina mojih ljudi bude na kopnu da se opskrbimo vodom, vi i ja mogli bismo potražiti odgovarajuće mjesto gdje bi mogla biti loža. Moramo to učiniti u čast našega Hala. Za njega će to biti značajan dan. Sir Francis važno pogleda u sina. Aboli te čeka. Pokretom glave pokaže na

crnoga diva, koji je strpljivo čekao na maloj udaljenosti od morskoga žala. Hal je slijedio očev pogled koji se udaljavao zajedno s Cumbraeom, nestavši puteljkom koji je vodio u šumu, a zatim potrči prema Aboliju. Konačno sam spreman. Idemo. Aboli odmah krene žalom prema unutrašnjosti lagune i Hal krene za njim. Imaš li koplja? Napravit ćemo ih sami, koristeći se drvom iz šume. Aboli pogladi sjekiru koju je držao na ramenu na istoj strani gdje je i metalnu oštricu, udaljavajući se od obale. Predvodio je Hala oko milju prema unutrašnjosti, sve dok nisu stigli do guste šumice. Već sam prethodno označio ova stabla. Moje ih pleme zove tvef;. Od njih dobivamo najbolja koplja. Dok su ulazili u gustu šumicu, začuju šum lišća i grančica koje se lome i koje su letjele na sve strane, dok se velika životinja dala u bijeg, udaljavajući se od njih. Opaze samo crnu kožu, grubu, s velikim rogovima koji su blještali na suncu. Ayah, objasni mu Aboli. Divlji bivol. Trebali bi se dati u lov za njim. Hal skine s ramena pušku i nestrpljivo pokuša uzeti iz torbe kremen kako bi upalio fitilj. Takva velika životinja bila bi dovoljna da nahrani cijelu posadu. Aboli se nasmiješi i zavrti glavom: Pokušaš li, on će biti taj koji će krenuti u lov za tobom. Ne postoji opasnije životinje u cijeloj šumi, čak mu ni lav nije ravan. Tvoji mah meci samo će ga nasmijati, a on će rasparati tvoj trbuh velikim rogovima koje nosi na glavi. Skine s ramena sjekiru. Ostavi na miru staroga Mafifa, naći ćemo drugo meso da nahranimo posadu. Aboli nekoliko puta udari sjekirom u donji dio stabla tvefi, otkrivši korijenje. Bilo je dovoljno još nekoliko udaraca da ga izvade iz zemlje, zajedno s deblom. Moje pleme naziva ovaj štap žv;sa, objasni mu Aboli dok je nastavljao raditi, a danas ću ti pokazati kako ćeš se njime koristiti. Spretnim rezovima odredi dužinu motke, oslobodivši ju kore, zatim skrati korijenje dok ga ne oblikuje u loptu, tvrdu poput željeza. Kada je završio, podigne štap te iskusi težinu i ravnotežu. Zatim ga stavi u stranu, i potraži još jednoga. Trebaju nam dva za svakoga. Hal sjedne na stopala, promotrivši komadiće drva koji su letjeli pod oštricom sjekire. Koliko si godina imao, Aboli, kada su te zarobili trgovci robljem?, zapita Hal i spretne crne ruke odjednom prekinu s poslom. Tamna sjena pojavi se u Abolijevim očima, a zatim nastavi s poslom odgovorivši mu: Ne znam. Znam da sam bio jako mlad. Sjećaš li se, Aboli? Sjećam se da je bila noć, kada su stigli muškarci odjeveni u bijele tunike, naoružani puškama. Prošlo je mnogo vremena, no prisjećam se plamena u noći, koji je okruživao naselje. Gdje je živio tvoj narod? Daleko na sjeveru, na obali velike rijeke. Moj je otac bio poglavica, no svejedno su

ga izvukli iz brvnare i ubili ga kao životinju. Ubili su sve naše ratnike, poštedjevši samo djecu i žene. Postrojili su nas u redove, s okovima oko vrata, primoravši nas da hodamo danima i danima prema istoku, do obale. Aboli se naglo podigne i dohvati štapove koje je oblikovao. Ovdje smo i razgovaramo kao stari prijatelji, umjesto da krenemo u lov. Vratili su se natrag, kroz šumu, u smjeru odakle su stigli. Kada se spuste do lagune, okrene se i pogleda Hala. Ostavi ovdje pušku i bočicu s barutom. U vodi ti neće ničemu služiti. Dok je Hal skrivao oružje u grmlju, Aboli odabere nekoliko visa najlakših i najravnijih, i kada se Hal vrati, pruži mu ih. Gledaj mene i čini ono što i ja činim, zapovjedi mu, skinuvši se i ušavši u plitku vodu lagune. Hal ga je gol slijedio, u srce trščaka. Uronivši do pojasa u vodu, Aboli zastane, sakupi nekoliko visokih trska i prekriži ih, kao zaklon iznad svoje glave. Zatim uroni u vodu, ostavivši iznad nje samo glavu. Hal se smjesti nedaleko od njega, učinivši si na brzinu zaklon nalik Abolijevom. Čuo je glasove, prigušene zbog daljine, skupine mornara s GwMa koji su otišli u potragu za vodom i škripu vesala, dok su se vraćali iz unutrašnjosti, gdje su napunili bačve pitkom vodom iz potoka. Odlično!, usklikne tiho Aboli. Budi spreman, Gundwane! Podignut će ptice u let umjesto nas. Odjednom osjete šum krila i nebo se ispuni velikim oblakom ptica koje su već prethodno promatrali: jato divljih pataka, nalik na gluhare, samo što im je kljun bio zagasito žute boje, i krenu prema njihovom skrovištu. Evo ih, dolaze!, upozori ga Aboli, šapatom, i Hal se smiri, gledajući prema njima, i prema starome mužjaku koji je predvodio jato. Imao je krila u obliku oštrice noža, koja su rezala zrak leteći velikom brzinom. Sad!, uzvikne Aboli i naglo se podigne, dok je desnu ruku skvrčio u laktu s kopljem u ruci. Kada ga baci uvis, zarotirajući ga, red divljih pataka se preplašeno rasprši. Aboli je predvidio takvu reakciju i njegovo koplje pogodi starog mužjaka u prsa, ubivši ga na mjestu. Patka započne slobodni pad, ostavljajući iza sebe perje, no prije pada u vodu Aboli baci i drugo koplje i pogodi mladu ženku, slomivši joj vrat, koja se sruši u vodu pored mrtvoga starog mužjaka. Hal baci svoja dva koplja odmah za Abolijem, no oba padnu daleko od mete i jato se rasprši medu trskom. Ubrzo ćeš i ti naučiti, oba si puta gotovo pogodio u metu, ohrabri ga Aboli, dok se provlačio medu trskom, kako bi sakupio mrtve ptice i ponovno uzeo zvzsa. Ostavi par mrtvih ptica da plutaju ispred njega. Nakon nekoliko minuta ponovno privuku novo piskutavo jato, koje se spusti gotovo do vrha trski, a zatim Aboli ponovno baci svoje oružje. Lijepo bacanje,

Gundwane!, usklikne, smijući se Halu, dok se udaljavao kako bi pokupio još dvije pogođene ptice. Ovoga si puta bio još bliži meti. Ubrzo ćeš moći pogoditi pticu. Usprkos tom proročanstvu, već je bila prošla polovica jutra kada je Hal uspio pogoditi prvu patku i taje imala slomljeno krilo, te se morao baciti u vodu i plivati do središta lagune, a zatim ju uhvatiti i povući ju za vrat. Oko podneva patke su prestale letjeti i Ijuljuškale su se u dubokim vodama, gdje ih oni nisu mogli dosegnuti. Za danas je dosta!, Aboli zatvori lov pokupivši pogođene patke. Sa stabla koje je raslo na obali lagune odreže koru koju prekriži dok nije njome mogao zavezati mrtve patke za noge. Činile su teret gotovo prevelik čak i za čvrsta ramena; Hal je svoj mršavi plijen nosio bez većeg napora, dok su se vraćali, umorna koraka, prema žalu. Kada su prešli rt, i stigli do mjesta s kojeg se mogla vidjeti uvala gdje su bili usidreni brodovi, Aboli spusti na pijesak teret, izjavivši: Ovdje ćemo se odmoriti. Hal se spusti na zemlju pored njega i ostanu u tišini nekoliko trenutaka, a zatim Aboli zapita: Kako to da je Kragulj došao ovamo? Što kaže na to tvoj otac? Kragulj kaže da je došao napraviti ložu da bih ja bio primljen u red. Aboli se složi: U mojem plemenu mladi ratnik mora biti obrezan da bi postao muškarac. Hala prođu trnci, i opipa se između bedara kako bi se osigurao da je sve na svom mjestu. Sretan sam što se ne moram prepustiti nožu kao što si to učinio ti. No, to nije pravi razlog zbog čega je Kragulj ovdje. Uhodi tvoga oca kao hijena lava i oko njega smrdi na urotu. Nanjušio ju je i moj otac, uvjeri ga Hal tihim glasom. No, prepušteni smo mu na milost i nemilost, jer je esoWžoM bez glavnog jarbola i bez topova. Promotre obojica GwHa qMomy usidrenog u laguni ispod njih, dok se Hal ne uznemiri: A sada, što smjera taj Kragulj? Brodica se udaljavala od GwMđ kako bi se približila mjestu gdje se konopac sidra gubio ispod površine vode. Promotre posadu broda koja je uhvatila konopac i radila nekoliko trenutaka na njemu. Zaklonjeni su i ne mogu se vidjeti sa žala, tako da moj otac ne može vidjeti što rade. Hal je razmišljao glasno. Skrivaju se i to mi se ne sviđa. U međuvremenu su ljudi završili svoj posao i ponovno su veslali prema boku GuZz. U tom trenutku Hal opazi da su, krećući se, potezali drugi konopac do krme broda. Vidjevši to, naglo se podigne, uznemiren: Stavljaju na sidro prekriženu prećku. Što?, Aboli ga pogleda. A zašto to čine? er na taj način, samo nekoliko poteza vitlom, Kragulj može okrenuti brod oko sidra u bilo kojem pravcu. Aboli gaje s visine gledao, ozbiljna izraza lica: Tako će moći pucati na naš brod, koji neće biti u

stanju braniti se, i prema našem logoru na obali, zaključi. Moramo se odmah vratiti i obavijestiti kapetana. Ne, Aboli, bez žurbe. Ne smijemo uzbuniti Kragulja, inače će shvatiti da smo otkrili njegovu smicalicu. Sir Francis je pažljivo slušao Hala, a kada je sin završio, počeše se po bradi zamišljena izraza lica i krene prema zaštitnoj ogradi gWwfžoMđ, te pogleda rastreseno kroz dalekozor. Pogleda cijelu lagunu, a njegov se pogled na trenutak zaustavi na Gwfu, na način da nitko ne može primijetiti njegovo zanimanje za Kraguljev brod. Zatim zatvori dalekozor i vrati se prema mjestu gdje ga je čekao Hal. U njegovim očima moglo se vidjeti novo poštovanje, kada reče: Kragulj se služi uobičajenim smicalicama. Bio si u pravu, ja sam bio na žalu i nisam mogao vidjeti kako je stavio prekriženu prečku. Možda ju nikad i ne bih bio primijetio. Hočete li mu narediti da ju skine, oče? Sir Francis protrese glavom i nasmiješi se: Bolje je da ne zna da smo otkrili njegove namjere. A što bismo mogli učiniti? Več sam dao usmjeriti topove na žalu prema GwHw. Daniel i Ned upozorili su svu posadu... Ali, oče, postoji li nešto što bismo mogli poduzeti protiv Kragulja, nešto što bi preduhitrilo njegovo iznenađenje koje sprema na našu štetu? Uznemirenost je Halu priskrbila dovoljno hrabrosti da prekine oca, koji mu odmah oštro odgovori: Sigurno mi možete nešto preporučiti, majstore Henry. Formalan ton koji je otac izabrao da bi mu odgovorio, odmah je djelovao na mladica: Oče, oprostite moju drskost. Nisam vas htio uznemiriti. Drago mi je da priznaješ, Sir Francis se već htio udaljiti. Nije li možda moj pradjed, Charles Courtenev, sudjelovao s Drakeom u borbi za Gravelines? Tako je. Sir Francis se okrene i pogleda ga. No, budući da dobro znaš odgovor, nije li možda pomalo čudnovato pitanje u ovom trenutku? Ako je tako, možda je upravo pradjed preporučio Drakeu da koristi brodice u plamenu protiv nepobjedive španjolske Armade usidrene u Calaisu, nije li tako? Sir Francis se polako okrene i zagleda se u sina: započne se smiješiti, zatim smijuljiti, te napokon prasne u gromki smijeh: O, dobri Bože, zaista je istina da krv Courtenevjevih nije voda! Spustimo se odmah u moju kabinu i objasni mi što imaš na umu. Sir Francis je stajao iza Hala dok je sin crtao na ploči. Ne treba da su sagrađene previše stabilno, je neće morati preći veliku udaljenost, ili ploviti uzburkanim morem, objasni Hal glasom u kojem se osjećalo poštovanje prema ocu. Da, ali kada ih jednom spustimo u more, trebale bi zadržati smjer i istodobno prevoziti teret, promrmlja otac, oduzevši mu iz ruke kredu, te načrčka na brzinu nekoliko poteza na ploči.

Mogli bismo sastaviti zajedno dva broda. Na taj način ne bi se mogli prevrnuti. Otkako smo usidreni, stalno pušejugoistočnjak, doda Hal, i nema nikakvog znaka da će prestati. Dakle, moramo ih zadržati iznad vjetra. Smjestimo li ih na otočiću sa suprotne strane kanala, vjetar će nam biti povoljan, kada ih budemo spustili u more. Odlično, reče sir Francis složivši se. Koliko nam ih je potrebno? Opazi da je mladiću drago, kada ga je pitao za savjet. Drake ih je imao osam protiv Španjolaca, ali mi nemamo toliko vremena da ih izgradimo. Možda pet?, podigne pogled prema ocu koji se složi. Da, pet bi ih trebalo biti dovoljno. Koliko će ti trebati ljudi? Daniel mora ostati za topovima na žalu. Kragulj bi nam mogao podmetnuti zamku, prije nego što budemo gotovi s pripremama. No, poslat ću Neda Tylera i drvodjelca da ti pomognu pri izradi, i Abolija, naravno. Hal se u strahu zagleda u oca: Puštate mi odgovornost izgradnje? Plan je tvoj, dakle, ne uspije li, moći ću svu krivicu svaliti na tebe, odgovori mu otac, osmijehnuvši mu se. Uzmi ljude i kreni na kopno te započni s radovima, ali, budi oprezan. Nemoj olakšati Kragulj u zadatak. Halovi drvosječe iskrčili su mali djelić šume na suprotnoj strani šumovitog otoka, koji se nalazio preko kanala, na mjestu nevidljivom od Gw. Napravivši veliki krug oko kopna, Hal je kroz šumu uspio povesti ljude i materijal, a da ga Kraguljeva straža na brodici uopće nije primijetila. Prve večeri radili su sve do ponoći na nesigurnoj svjetlosti baklja, premazanih smolom. Svi su znali za važnost što prije obavljenog posla i kada su bili iznemogli, bacili bi se na mekani ležaj od trulog lišća ispod stabala i zaspali, spavajući sve do zore, kada su ponovno mogli nastaviti posao. Oko podneva sljedećeg dana svih je pet brodica bilo spremno i preneseno u skrovište u šumi u neposrednoj blizini mora. S osekom Sir Francis kriomice stigne na otok s kopna, krećući se puteljkom koji je vodio kroz gustu šumu, da bi provjerio učinjen posao. Zadovoljno klimne glavom, no primijeti: Duboko se nadam da će plutati na vodi, krećući se oko brodica. Znat ćemo to samo kad ih prvi put budemo spustili u more. Hal je bio umoran i razdražljiv. Čak ni da vam ugodim, ne mogu organizirati pokusno porinuće, u korist Lorda Cumbraea. Otac ga osine pogledom, sakrivši iznenađenost. Mladunac postaje mladi pas i uči se režati, ponosno pomisli. Zavrjeđuje poštovanje i, istini za volju, zaradio ga je. Na glas reče: Dobro si se izvukao, u malo vremena koje si imao na raspolaganju, spretno smirivši Halovu ljutnju. Poslat ću ti nekoliko odmorenih ljudi da ti pomognu odvući ih do

skrovišta. Hal je bio toliko umoran da se jedva uspeo Ijestvama od konopca na palubu eWwf;ona, no iako je izvršio svoj zadatak, otac mu nije dopuštao da se uvuče kriomice u svoju kabinu. Usidreni smo upravo iza GwHa, pokaže prema tamnim obrisima drugoga broda preko osvijetljenog kanala na mjesečini. Jesi li pomislio na to što bi se dogodilo ako jedna od tvojih brodica u plamenu prede metu i završi na nama? Budući da nemamo glavi jarbol, ne možemo se pomaknuti. Aboli je već posjekao dugačke bambuse u šumi. Halov glas odavao je iscrpljenost. Iskoristit ćemo ih da udaljimo bilo koju brodicu, gurajući ju bez da ju oštetimo, dolje, prema žalu. Okrene se i pokaže mjesto iza sebe gdje je logorska vatra plamtjela iza stabala. Kragulj će biti iznenađen, i neće imati štapove. Konačno se otac pokazao zadovoljnim: Sada možeš otići i odmoriti se. Sutra navečer otvorit ćemo ložu i morat ćeš dati točne odgovore na pitanja iz katekizma. Hal teška srca izroni iz ponora sna, u koji je utonuo i na početku nije shvatio što ga je probudilo. Zatim se prigušeno grebanje po zidu ponovi. Odjednom se probudi, a umor sasvim nestane i, otkotura se s ležaja kako bi ustao i klekne uza zid. Grebanje se ponovi, nestrpljivo i naređujući. On kucne na brzinu o drvo u znak odgovora, zatim započne tražiti u tami nakovanj kojim je zatvorio otvor. Čim ga otvori, opazi žutu sunčevu zraku koja se prekine, kada Katinka prisloni usne na otvor sa suprotne strane i bijesno prošapće: Gdje si bio prošle noći? Imao sam posla na kopnu, prošapće on. Ne vjerujem ti, reče mu. Pokušavaš izbjeći kazni. Namjerno me ne slušaš. Ne, ne, ne bih to nikada učinio... Otvori smjesta ovaj zid. Opipavajući pokuša pronaći bodež, koji je visio o pojasu na zidnoj vješalici, te izvadi njime komadiće drva. Zidna ploča se laganom škripom odvoji, ostavši u njegovim rukama; stavi ju na stranu, i u kabinu ude prigušena svjetlost. Dodi!, zapovjedi njen glas i Hal proviri kroz otvor. Jedva je prošao, našavši se četveronoške na podu druge kabine. Htio je ustati, ali ona ga zaustavi. Ostani tako Hal ju je promatrao. Gledala ga je s visine, odjevena u prozračnu kućnu haljinu, gotovo kao od vela i imala je spuštenu kosu, koja joj je sezala do pojasa u svoj svojoj ljepoti. Svjetlost lampe prolazila je kroz haljinu, otkrivajući obrise njena tijela s kožom koja se sjajila kroz prozirnu svilu. Besramniče!, reče mu, dok je klečao pred njom, kao pred svetom pojavom. Dolaziš k meni gol, ne pokazuješ mi ni najmanje poštovanje. Žao mi je!, reče zadihano. Misleći samo kako će ju poslušati, zaboravio je na svoju golotinju i sada si pokrije genitalije rukama. Nisam imao namjeru uskratiti vam

poštovanje. Ne! Ne pokrivaj tvoju sramotu. Ona pruži ruke i odmakne njegove, te se oboje zagledaju u Halove slabine, vidjevši kako se ud polako povećava, ispružen prema njoj, s kožnom kapicom koja se spontano povlačila. Mogu li nešto učiniti da dođe kraj tom odvratnom ponašanju, ili si otišao predaleko putom Zla? Dohvati ga za čuperak kose i podigne ga na noge, vukući ga za sobom u predivnu kabinu gdje je on prvi put promatrao njenu ljepotu. Baci se na krevet i sjedne pred njega, dok su se krajevi njene haljine od bijele svile rastvorili, otkrivši njena dugačka i vitka bedra. Ovije oko prstiju čuperak kose i glasom, koji je odjednom postao zadihan, mu reče: Moraš me u svemu slušati, sine tamnoga ponora. Otvori bedra, privukavši prema dolje Halovo lice i pritisnuvši ga snažno o Venerin trokut u guste zlatne kovrče, mekane poput svile. On osjeti miris mora, soli i alga, miris živih i svjetlucavih bića oceana, topli i zamamni dah otoka, morskoga žala, i valova koji udaraju o stijene. Udahne punim plućima, zatim jezikom dodirne izvor tog rajskog mirisa. Ona klizne prema njemu na svilenim pokrivačima i krene u susret njegovim usnama, još više raširivši bedra i podignuvši bokove, otvarajući mu se. Čvrsto držeći medu prstima čuperak njegove kovrčave kose, vodila je njegovu glavu, privukavši ga prema malenom pupoljku ružičaste boje, koji se ugnijezdio u najskrivenije udubljenje. Kada ga dostigne vrškom jezika, ona uzdahne i započne se kretati prema njegovu licu kao da jaše pastuha u galopu, prigušeno uzvikujući: O, dosta! Molim te, zaustavi se! Ne, nemoj stati! Nastavi beskonačno dugo! Zatim, odjednom, udalji Halovu glavu s njenih napetih bedara i baci se na pokrivače, privukavši ga na sebe. Hal osjeti njene male, tvrde pete u svojim rebrima, dok ga je obavijala nogama i grebla oštrim noktima poput noževa napete mišiće njegovih ramena. Zatim, dok je kliznuo u nju, bol se pomiješa s osjećajem vlažne topline, ugušivši krikove u njenoj gustoj zlatnoj kosi. Tri viteza napravila su ložu na padinama brežuljka koji se uzdizao nad lagunom, u podnožju malog vodopada koji je završavao u tamnome jezeru, okruženom visokim stablima, punim lišajeva i mahovine. Oltar je bio postavljen u središtu kruga sačinjenog od kamenja, s plamenom koji je gorio ispred kruga. Mjesec je bio u prvoj četvrti, simbol ponovnog rađanja i uskrsnuća. Hal je čekao sam u šumi, dok su ostali vitezovi otvarali ložu prvog stupnja, zatim otac, s mačem u ruci, krene u mrak, i povede ga natrag sa sobom, puteljkom. Ostala dva viteza čekala su pored vatre u posvećenom krugu. I oni su u ruci držali mač, s oštricom koja je svjetlucala pored

vatre. Na kamenom oltaru opazi obrise pradjedova Neptunova mača, obavljenog u baršun. Zastanu izvan kruga gdje Sir Francis zapita dozvolu za ulaz u ložu. U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Tko želi ući u ložu Hrama reda Svetog Georgea i Svetog grala?, zapita Lord Cumbrae gromkim glasom koji je odzvanjao medu brežuljcima, držeći čvrsto u šaci dugi svjetlucavi mač s dvostrukom oštricom. Novak koji želi biti poučen tajnama Hrama, odgovori Hal. Udi na rizik vječnoga života, upozori ga Cumbrae i Hal ude u krug. Odjednom zrak mu se pričini hladnijim i prođu ga trnci, čak i kada je kleknuo pored vatre. Tko zastupa ovoga novaka?, ponovno zapita Kragulj. Ja. Sir Francis korakne naprijed, a Cumbrae se ponovno obrati Halu: Tko si ti? Henry Courtenev, sin Francisa i Edwine. I započe duga paleta pitanja i odgovora, dok se vatra polako gasila. Bila je ponoć kada je Sir Francis konačno podigao baršun koji je pokrivao Neptunov mač. Safir na maču reflektirao je blijedu mjesečevu zraku u Halove oči, dok mu je otac pružao u ruke mač. S ovim mačem u ruci potvrdit ćeš dogme tvoje vjere. U ovo vjerujem, odgovori Hal, i branit ću vjeru i vlastitim životom. Vjerujem da postoji samo jedan Bog, u obliku Trojstva, vječni Otac, vječni Sin i vječni Duh Sveti. Amen!, izrekli su u zboru trojica viteza Nautonnier. Vjerujem u englesku Crkvu i u božju pravdu koju na zemlji predstavlja Charles, kralj Engleske, Škotske i Gallesa. Nakon što je Hal izrekao svoj kredo, Cumbrae ga pozove da izgovori zakletvu vitezova. Namjeravam zaštititi englesku Crkvu i boriti se protiv neprijatelja moga kralja i gospodara Charlesa. Halov je glas podrhtavao od iskrenosti i uvjerenja. Odričem se Sotone i svih njegovih djela. Odbacujem sve krive doktrine i hereze i šizme. Odbijam sve ostale bogove i njihove lažne proroke. Štitit ću slabe. Branit ću hodočasnike. Pomoći ću onima kojima pomoć bude trebala i onima koji su žedni pravde. Izvući ću mač protiv tirana i nasilnika. Branit ću sveta mjesta. Tražit ću i zaštititi dragocjene relikvije Isusa Krista i njegovih svetaca. Nikada neću odustati od potrage za Svetim gralom, koji je sadržavao krv Kristovu. Nakon što je izgovorio zakletvu, vitezovi Nautonnier naprave znak križa, jer je potraga za Gralom bila središnja jezgra njihova kreda, granitni stup koji je držao njihov hram. Zalažem se za strogo poštivanje pravila. Ponašat ću se po kodeksu viteštva. Suzdržatgću se od izopačenosti i bluda. Hal malo zastane na toj riječi, no brzo se oporavi. i časno ću postupiti prema braći vitezovima. Iznad svega, držat ću u tajnosti sve postupke moje lože. Neka Bog bude milosrdan prema tvojoj duši!, u zboru izreknu trojica

viteza Nautonnier koji se zatim približe kako bi učinili krug oko novaka koji je klečao. Svatko od njih spusti ruku na njegovu pognutu glavu, a drugu spuste na njegov mač, jednu na drugu. Henry Courtenev, primamo te u družbu vitezova Grala i priznajemo te za viteza Hrama i reda Svetog Georgea i Svetog grala. Richard Lister prvi preuzme riječ, svojim zvučnim galskim naglaskom, gotovo pjevajući svoj blagoslov: Dobrodošao u Hram. I uvijek poštuj pravila našega reda. Zatim je došao red na Cumbraea: Dobrodošao u Hram. Neka se najdalje vode oceana otvore pred pramcem tvoga broda i neka te snaga vjetra gurne u pravcu koji si sebi odabrao. Konačno, progovori i Sir Francis Courtenev, dok je ruku držao na Halovu čelu: Dobrodošao u Hram. Ostani uvijek vjeran tvojoj zakletvi, Bogu i samome sebi. Zatim mu vitezovi Nautonnier zajedno pomognu da se podigne, zagrlivši ga redom. Plašt Lorda Cumbraea bio je tvrd i bockav, poput bodljikavog vijenca izdajice. Imam štivu prepunu mirodija koje smo zajedno zarobili na HieerKgeMickf, dovoljno da kupim sebi dvorac i pet tisuća ara najbolje zemlje u Gallesu, reče Richard Lister, rukujući se sa Sirom Francisom na način kojim su se pozdravljali vitezovi Nautonnier: Imam mladu ženu i dva snažna sina, koje nisam vidio već tri godine. Kratak odmor u ugodnoj zemlji punoj zelenila, zajedno s osobama koje volim, a zatim, znam već, ponovno ću osjetiti zov vjetra. Možda ćemo se ponovno sresti u dalekim vodama, Francise. Slijedite plimu srca, Richarde. Zahvaljujem vam na prijateljstvu, za sve što ste učinili za moga sina. Sir Francis čvršće stisne njegovu ruku. Nadam se da ću jednoga dana primiti u red i vaše sinove. Richard krene prema brodici koja ga je čekala, a zatim, nakon što se na trenutak dvoumio, vrati se natrag. Zagrlivši Sira Francisa, tužna izraza lica, prošapće: Cumbrae mi je dao prijedlog, koji vas se ticao, no nije mi se nimalo svidio i rekao sam mu to u lice. Gledajte si dobro leda, Frankv, i spavajte samo jednim okom, kada je on u blizini. Dobar ste prijatelj, odgovori mu Sir Francis, prateći ga pogledom dok se ukrcavao na Goddes. Čim je bio na brodu, njegova posada podigne sidro, odloživši ga na golu Veneru. Sva se jedra napuhnu na vjetru i brod započne svoju plovidbu kanalom, podignuvši zastavu u znak pozdrava na rastanku, dok je nestajao preko rta prema otvorenom moru. Sada nam je ostao samo Kragulj koji nam pravi društvo. Hal pogleda prema GuHw of Moray, u središtu kanala, okruženom brodicama koje su ukrcavale u štivu bačve s vodom, svežnjeve drva i suhe ribe. Molim vas, Courtenev, obavite pripreme i izvucite

brod na morski žal, reče Sir Francis i Hal se ukoči. Nije bio naviknut da mu se otac obraća na taj način: bilo je čudno kada se prema njemu odnosio kao prema vitezu i časniku, a ne kao prema običnom mornaru. Čak je i njegova odjeća bila drukčija, zajedno s njegovim novim statusom. Otac mu je dao košulju od tankoga bijeloga pamuka iz Madrasa, koju je sada imao na sebi, te nove hlače od parheta, koje su izgledale mekane poput svile na koži, nakon krpa od gruboga platna koje je do tog dana nosio. Ostane još više iznenađen kada mu otac pokuša objasniti zapovijed koju mu je dao. Moramo se posvetiti našim aktivnostima kao da ne slutimo njegovu izdaju. Osim toga, ReWwfžoM će biti sigurniji na morskome žalu, ako bi došlo do borbe. Shvaćam, gospodine. Hal podigne pogled prema suncu i procijeni sat. Morska će struja biti idealna da brod povučemo na suho nakon dva otkucaja za vrijeme jutarnje straže. Bit ćemo spremni. Ostatak jutra posada s GHa se ponašala kao bilo koja druga koja se sprema na plovidbu morem, i mada je Daniel zajedno s topnicima promatrao i pazio na GwM iza njihovih skrivenih zaklona, ukopanih u pjeskovitom tlu na krajevima šume, nisu primijetili ništa čudno. Nešto prije podneva Lord Cumbrae side na kopno, te se pridruži Siru Francisu, koji je stajao pored vatre, gdje se dimila smola, spreman da započne s radovima na kobilici broda čim bude na suhom. Dakle, želim vam reći zbogom, izjavi, zagrlivši snažno Sira Francisa. Richard je bio u pravu: nema dobiti, ako ostanemo sjediti na morskome žalu češući si leda. Dakle, spremni ste isploviti?, odvrati mu mirno Sir Francis, ne pokazujući začuđenost. Isplovit ću sutra s plimom. No, teško mi je ostaviti vas, Frankv! Popijmo još jedan gutljaj zajedno na Gwu. Rado bih s vama razgovarao o svom dijelu plijena sa SkmdiwgWz. Gospodine, vaš je dio jednak nuli, i time završava svaka naša diskusija. Želim vam povoljan vjetar. Cumbrae se zvonko nasmije: Uvijek mi se sviđao vaš smisao za humor, Frankv. Znam da me želite samo poštedjeti u prevoženju teškog tereta mirodija do Firth of Fortha. Okrene se i bradicom pokaže prema spremištu mirodija ispod stabala šume. I stoga, prepustit ću ga vama. No, u međuvremenu ostavljam u vašim rukama dio moga dijela plijena, uz dogovor da ćete mi ga predati, i put kada se budemo sreli...uz uobičajene kamate, naravno. a polažem u vas isto toliko povjerenja, gospodine, Sir i skine šešir, dodirnuvši gotovo pijesak perjanicom, dubokim tom. Cumbrae se također nakloni i, nastavivši se smijati, ukrca se icu, te se vrati na GwH. Tijekom jutra nizozemski zatočenici premješteni su na u nov smještaj, koji

je za njih sagradio Hal i njegovi mornari. podosta udaljeni od lagune i odvojeni od smještaja posade Brod je sada bio prazan i bio je spreman da bude povučen lu. Kada se u laguni podigla plima, posada, pod vodstvom Neda i Hala, započne vući galiju prema morskome žalu. Osigurali najčvršćim stablima vezove, tako da se s pedeset ljudi koji su brod pomaknuo paralelno sa žalom. Kada je dno dotaknulo bijeli pijesak, ostavili su brod u tom iju, a čim se morska struja počela povlačiti, premjeste ga na rod se nagne, dok vrhovi jarbola ne dotaknu šumu. Na taj način ta je otkrivena desna strana broda, do kobilice, te se Sir Francis približe puzeći kako bi ju proučili, sretni što nije bilo mnogo prisutnosti brodotočaca. Bilo je samo nekoliko dasaka koje su trebali promijeniti i h se bace na posao. Kada se spusti mrak, upale baklje, jer je na kobilici broda trebao biti nastavljen dok to morska struja onemogućila. Kad se to dogodilo, Sir Francis ode večerati u kabinu, dok je Hal zapovjedio ostalima da osiguraju brod za ne noći. Baklje se ugase i Ned povede ljude na večeru, iako u njenju. Hal nije bio gladan. Njegove su želje bile drukčije, no proći još sat vremena, prije nego što ih bude mogao utažiti. Ostavši ta žalu, promotri GwHa, na pučini. Činilo se da je sve mirno za Srodice su još bile privezane uz bok broda, no nije bilo potrebno o vremena da ih podignu na brod i zatvore otvore. Udalji se od obale i krene u šumu, slijedeći crtu topništva i varajući potiho s ljudima na straži pored topova. Provjeri nišan svakoga topa, jesu li zaista okrenuti prema tamnim obrisima usidrenog na nepomičnoj i tamnoj površini lagune, usred blještavila zvijezda, reflektiranih na vodi. Neko vrijeme ostane sjediti pored Big Daniela, ostavivši da mu noge vise u rovu, iskopanom za top. Ne brinite se, Henry. Čak je i Daniel, obraćajući mu se, koristio s dovoljno prirodnosti novu formulu, s više poštovanja. Držimo ga na nišanu, tog kurvinog sina, s crvenom bradom. Slobodno večerajte. Kada si se zadnji put naspavao, Daniele?, zapita ga Hal. Ne mislite na mene. Ubrzo će završiti moja smjena na straži i zamijenit će me Timothy. Ispred njegove kolibe Hala je čekao Aboli, sjedio je u tišini poput sjene pored vatre, držeći posudu s pečenom patkom i pokojim komadom kruha, te vrč piva. Nisam gladan, Aboli, pobuni se Hal. edi, Aboli mu pruži tanjur u ruke. Trebat će ti snage za zadatak koji te noćas očekuje. Hal prihvati tanjur, no pokuša dokučiti Abolijev izraz lica i shvatiti značenje njegova ukora. Svjetlost vatre plesala je na tom tamnome i tajnovitom licu, nalik na poganskog idola, ističući tetovaže na obrazima, no u oči nije mogao prodrijeti. Hal

se posluži bodežom i podijeli patku na dva dijela, te ponudi jednu polovicu Aboliju. A kakav bi to bio zadatak koji me očekuje?, zapita oprezno. Aboli odgrize komad mesa i podigne ramena, žvačući: Moraš paziti da ne povrijediš tvoje najosjetljivije dijelove na jednome trnu, dok prelaziš preko ograde i izvršavaš tvoju obvezu. Halova se čeljust napne, a patka koju je imao u ustima postane bezukusna. Mora da je Aboli otkrio uski prolaz u ogradi od trnja, iza Katinkine kolibe, koji je Hal ostavio otvoren s mnogo diskrecije. Otkad znaš?, zapita punim ustima. Kako ne bih znao? Tvoje oči postaju poput punoga mjeseca, kada gledaš u jednom određenom pravcu i čuo sam rezanje nalik na ranjenog bivola, koje je dolazilo s krme. Misliš li da i moj otac zna?, zapita prestrašeno. još si živ, primijeti Aboli. No, pazi se i ne kopaj samome sebi jamu, lopatom koju imaš medu nogama. Volim ju, Aboli, prošapće Hal. Pomisao na nju ne da mi da spavam. Da ne spavaš, čuo sam. Bojao sam se da ćeš probuditi cijeli brod tvojom nesanicom. Ne ismijavaj me, Aboli. Umro bih, bez nje. Tada ti trebam spasiti život, i povesti te k njoj. Došao bi sa mnom? Hala potrese njegova ponuda. Pričekat ću pored otvora na ogradi, gledati ti leda. Možda će ti trebati moja pomoć, ako te muž pronađe na mjestu, koje bi trebalo biti njegovo. Ta debela svinja!, vikne bijesno Hal, mrzeći ga svim srcem. Možda je i debeo, ali gotovo sigurno je i lukav, a bogat da i ne govorimo. Ne podcjenjuj ga, Gundwane. Aboli ustane. Ići ću ja pred tobom, da bih se uvjerio da je put slobodan. Dvojica se izgube u mraku, zaustavivši se iza ograde. Ne trebaš me čekati, Aboli, promrmlja Hal. Mogao bih se dugo zadržati. Da nije tako, bio bih razočaran tobom, reče Aboli Halu na svom jeziku. Sjeti se uvijek ovoga savjeta, Gundwane, jer će ti koristiti cijeli život: Čovjekova strast je poput požara koji se rasplamsao u visokoj i suhoj travi; izbija s puno žara i snažno, no brzo se gasi. Žena je poput čarobnjakova kotla, mora se dugo kuhati, prije nego što oslobodi svoje čari. Budi brz u svemu, samo ne u ljubavi. Hal uzdahne u tami: Zašto žene moraju biti toliko drukčije od nas, Aboli? Zahvali svim tvojim bogovima za to, i mojim. Abolijevi zubi zasvjetlucali su u tami, kada se nasmijao, gurajući lagano Hala prema prolazu. Pozoveš li me, bit ću ovdje. U Katinkinoj kolibi lampa je još uvijek gorjela i dijelovi žute svjetlosti probijali su se kroz krov od sijena. Hal približi uho zidu, no ne začuje ništa, zatim se približi kriomice vratima i proškilji u unutrašnjost prema velikom krevetu s baldahinom, koji su njegovi ljudi prenijeli na kopno iz kabine Resofutiona. Zavjese su bile zatvorene, zbog insekata, te nije

mogao biti siguran da se u njemu nalazi jedna jedina osoba. Kriomice ude i krene prema krevetu i dok je dodirivao zavjese, malena i bijela ruka proviri medu otvorima zavjese, dohvativši njegovu i povuče ga u unutrašnjost: Ne govori!, prošapće. Ne reci ni riječ. Njeni su prsti spretno otkopčavali njegovu košulju, spustivši ju do pasa, a zatim ona bolno zarije nokte u njegova prsa. Istovremeno mu pokrije usne njenima. Nikada ga nije poljubila do tada i toplina i mekoća njenih usana ošamute ga. Pokuša joj dohvatiti grudi, no ona ga uhvati za šake, smirivši mu ruke na bokovima, dok mu je ugurala jezik u usta, savijajući ga poput žive jegulje, dražeći ga i provocirajući ga više no ikad. Zatim, držeći mu i dalje ruke na bokovima, baci ga na krevet. Brzim pokretima prstiju odveže mu hlače, a zatim uz šum svile i čipke, popne se na njega, držeći ga prikliještenog na krevetu. Bez ruku, ispruži stražnjicu, sve dok ga nije pronašla, i usisala ga njenom tajnom toplinom. Nakon dužeg vremena Hal utone u tako dubok san, da je naličio na malu smrt. Probudi ga jedna snažna ruka, i sjedne na krevet, u panici. Što..., zausti, no ruka mu začepi usta, zagušivši sljedeću riječ. Gundwane! Ne budi bučan. Nadi svoju odjeću i dođi sa mnom, brzo! Hal se nježno otkotrlja s kreveta, pazeći da ne probudi ženu, koja je ležala pored njega, podignuvši hlače s poda, gdje ih je ona bila bacila. Nitko od obojice ne izgovori ni riječ, dok nisu prešli prolaz u ogradi. Na tom se mjestu zaustave, dok je Hal podigao pogled prema nebu, i opazi po kutu velikoga Križa na jugu da je nedostajao sam sat vremena do zore. To je bio začarani sat, kada su svi ljudski resursi bili svedeni na minimum. Okrene se i promotri Abolijevu crnu pojavu. Što je? Zašto si me pozvao? Oslušni, Aboli mu stavi ruku na rame i Hal nagne glavu u stranu. Ne čujem ništa. Cekaj, Aboli mu stisne rame kako bi ga umirio. Sada je i on čuo, prigušen zvuk koji je dolazio iz daljine, ugušen drvećem, no šum ludoga smijeha. Što..., Hal je bio u nedoumici. Na morskome žalu. Grom i pakao!, uzvikne Hal. Koja je to vragolija? Uz Abolija potrči prema laguni. Stigavši do prvih koliba, začuju smijeh i pjesmu. Provjerimo topove, zavikne Hal zadihano, i u tom trenutku opazi ispred sebe ljudsku pojavu, na zadnjem svjetlu logorske vatre koja se gasila. Zatim ga očev glas zaustavi: Tko je? Ja sam, oče, Hal. Što se događa? Bilo je očito da se Sir Francis tek bio probudio, jer je bio u košulji i imao je promukli glas od sna, no držao je mač u ruci. Ne znam, odgovori mu Hal, dok se ponovno začuo idiotski smijeh. Dolazi s morskoga žala, gdje su postavljeni topovi. Ne izrekavši više ni

riječi, sva trojica potrče zajedno prema topovima. Tamo, na rubovima lagune, baldahin lišća bio je rjeđi i ostavljao je prolaz zadnjim zrakama mjeseca, pružajući dovoljno svjetlosti da opaze jednog od topnika kako leži na brončanoj cijevi. Kada ga Sir Francis bijesno udari nogom, čovjek padne u pijesak. U tom trenutku Hal ugleda bačvicu. Ne znajući za njihov dolazak, još je jedan od topnika dopuzao poput psa, nastojeći polizati tekućinu koja se cijedila iz bačvice. Hal osjeti šečerasti miris, koji se proširio na noćnome zraku poput mirisa otrovnog cvijeta i skočivši prema topniku, dohvati ga za kosu. Gdje si pronašao rum?, zareži. Čovjek ga pogleda kao da ga ne vidi i Hal povuče njegovu ruku i opali mu pljusku od koje mu zaškripe zubi. Proklet bio, pijanico! Hal ga bočne vrškom bodeža: Reci mi, ili ću ti prerezati grkljan. Bol i prijetnja dovedu žrtvu k sebi: Poklon za rastanak gospodina, odgovori u jednome dahu. Poslao nam je bačvicu s GwHa da popijemo u njegovo zdravlje i zaželimo mu sretan put. Hal baci daleko od sebe pijanca i skoči na jedan od topova: A ostali topnici? Je li Kragulj svima poslao poklone? Potrče duž reda topova i posvuda opaze bačvice od hrastova drva, slatkastog mirisa i nepomična tijela. Samo se malo njih držalo još na nogama, a i oni su buncali u pijanstvu. Malo je engleskih mornara moglo odoljeti tom piću od šećerne trske. Čak je i Timothv Reillv, jedan od najpouzdanijih kormilara Sira Francisa, pokleknuo pred rumom, i ma koliko je nastojao odgovoriti na optužbe, započne teturati, a zatim padne u pijesak. U tom trenutku je trčečim korakom stigao Big Daniel iz tabora. Čuo sam buku, kapetane. Što se dogada? Kragulj je razoružao moje topnike rumom. Svi su u nesvijesti. Glas Sira Francisa podrhtavao je od bijesa. Značenje može biti samo jedno: ne gubite ni trenutka, probudite ostale. Pozovite ljude na oružje, no bez velike buke, molim. Dok je Big Daniel trčao, Hal začuje lagani šum koji je dolazio s broda u tami na mirnim vodama lagune, daleki zvuk metalnih zupčanika od kojega ga prođu trnci. Vitlo!, uzvikne. GwMpodiže sidro. Zagledaju se prema pučini, na mjesečini, i opaze obrise GwHa kako mijenjaju oblik, postupno, dizanjem sidra na vitlo, krma se polako kretala, okrećući bok prema žalu. Izvukao je topove!, uzvikne Sir Francis, opazivši ih kako se svjetlucaju na mjesečini njihove brončane cijevi. Iza svakoga topa pokazala se lagana iskra fitilja u rukama topnika broda. Svi vrazi! Namjeravaju pucati na nas! Dolje!, uzvikne Sir Francis. Ostanite dolje! Hal jednim skokom preskoči topove i legne na pod. Odjednom se noć osvijetli kao po danu, bljeskom, a zatim su

uslijedile bučne eksplozije granata koje su grmjele žalom, i sručile se na šumu koja ih je okruživala. GuO je vatru usmjerio na kolibe svim svojim topovima. Granate sruše lišće iznad njih, grane, i komadići drva letjeli su uokolo, dok je zrak bio ispunjen smrtonosnim iverjem otkinutim sa stabala. Jednostavne kolibe nisu pružale nikakvu zaštitu ljudima. Granate su ih sasvim razorile, uništivši stupove i lomljive strukture kao da ih je pogodio val. Začuju stravične krikove ljudi koji su se budili usred noćne more, jecaje i stenjanje pogođenih. GwO je nestao iza oblaka dima koji se oslobodio iz topova, no Sir Francis skoči na noge i ote iz ruku pijanog topnika fitilj. Baci pogled prema topu, opazi da je još uvijek usmjeren prema vrtlogu dima iza kojeg se skrivao GH, i približi fitilj ustima topa. Top grune i oslobodi srebrenasti dim. Nije uspio vidjeti gdje je završila granata, no zapovjedi kroz zube, prema topnicima koji su bili još uvijek dovoljno trijezni da bi ga slušali: Vatra! Otvorite vatru! Nastavite pucati što brže možete! Začuje nepravilnu kišu pucnjeva, a zatim opazi mnoge topnike da se ustaju i trče prema stablima. Hal skoči na tlo i dovikne Danielu i Aboliju: Hajde, uzmite svatko jedan fitilj i slijedite me! Moramo stići do otoka! Daniel je već pomagao Siru Francisu da ponovno napuni top. Prestani, Daniele. Prepusti posao drugima. Trebam tvoju pomoć. Dok su se zajedno kretali prema žalu, oblak dima koji je skrivao GwH se izgubi i brod ponovno ispali novu kišu granata. Prošlo je jedva dvije minute od prve; topnici su bili brzi i dobro uvježbani, a bili su u prednosti i zbog efekta iznenađenja. Još jednom, kiša granata padne na žal, kršeći šumu i nanijevši velike gubitke. Hal primijeti da je jedan od njihovih topova pogođen topničkom granatom i da se preokrenuo, tako da mu je cijev bila uperena prema zvijezdama. Vika ranjenika i umirućih podigne se prema nebu u sveopćem kaosu i tuzi, dok su ljudi ostavljali svoja mjesta i razbježali se medu drveće. Neravnomjerna vatra koju su ispaljivali Francisovi ljudi sa žala, bila je sve slabija, dok se nije svela samo na pokoji hitac, popraćen bljeskom. Pokorivši topnike, Kragulj uperi topove prema kolibama koje su još ostale čitave i skupinama grmova gdje se sklonila posada ResoZufiona. Hal začuje posadu na GwHw koja e ispuštala divlje krikove dok su ponovno punili topove i zapucali. Za GufZa i Cumbraea!, čuo je njihov borbeni poklič. Uslijedili su neprekidni i nepravilni plotuni, jer je svaki top ispaljivao čim je bio spreman. Bljesci se oslobode iz cijevi, poput paklene vatre usred oblaka bijeloga dima. Trčeći, Hal začuje očev glas, koji je postajao sve prigušeniji što su se više udaljavali,

dok je nastojao sakupiti desetkovanu i utučenu posadu. Aboli je trčao pored njega, dok je Big Daniel sve više zaostajao za njima, koji su bili brži. Trebat će nam još ljudi, da otisnemo brodice u more, primijeti zadihano Big Daniel. Teške su. U ovome trenutku nećemo naći nikoga tko bi nam pomogao. Svi živi su ili mrtvipijani ili u bijegu da spase sebi život, zareži Hal, no upravo dok je govorio opazi Neda Tvlera koji se pojavi pred njim, izišavši iz šume, na čelu skupine od pet mornara. Izgledali su svi dosta trijezni. Bravo, Nede, no moramo se požuriti, dovikne mu Hal. Kragulj će poslati svoje ljude na obalu čim budu naši topovi prestali pucati. Trčali su u skupini, i prešli uski kanal koji ih je dijelio od otoka. Bila je oseka, te su ponajprije teturali po blatnom morskom dnu, a zatim završe u vodi. Plivajući pokušaju preći na drugu stranu. edva da ima i daška vjetra s jugoistoka, zadihano će Big Daniel, dok su nastavljali plivati pod bukom granata i stigli do žala na otoku. Hal ne odgovori, već otkine suhu grančicu, upali ju fitiljem koji je držao u ruci i podigne ju uvis, te osvijetli puteljak, kojim su nastavili trčati kroz šumu, stigavši na suprotnu obalu. Tu se Hal zaustavi, i pogleda prema GwMw, usidrenom u glavnom kanalu. Sve se više približavala zora; prestrašivši noć, svjetlost je postajala sivkastosrebrene boje, a laguna je nježno svjetlucala. Kragulj je usmjeravao topove naprijednatrag, iskoristivši dodatak koji je zakvačio za sidro ne bi li lakše upravljao brodom i mogao pogoditi bilo koju metu na obali. Samo se rijetko mogao opaziti pokoji bljesak granate s obale, na što je Kragulj odmah odgovarao, pokazujući nadmoć svojih topova, podižući pijesak i komade stabala. Cijela Halova skupina bila je bez daha, nakon trka kroz blato i plivanja kanalom. Nije trenutak za odmor. Hal je također teško disao. Brodice koje su trebali zapaliti bile su skrivene pod hrpom grana, koje su morali pomaknuti. Zatim okruže prvu brodicu, koju svatko uhvati na različitom mjestu. Svi zajedno, sada!, nukao ih je Hal i udruživši snage uspiju podignuti s pijeska kobilicu brodice, tešku zbog hrpe suhoga granja umočenog u smolu da bi lakše rasplamsalo vatru. Spuste se prema žalu nesigurna koraka te ju otisnu u vodu, gdje se Ijuljuškala na valovima. Hal omota oko ruke konopac spriječivši time da se brodica nasuče. Vjetar nije dovoljan!, žalio se Big Daniel podignuvši pogled prema nebu. U ime Boga, daj nam dašak vjetra. Čuvaj molitve za kasnije. Hal osigura brodicu, i povede skupinu medu stabla. Zajedno podignu i povuku još dvije brodice do vode. Vjetar još uvijek nije dovoljan. Daniel pogleda prema GwHw. U kratkom vremenu koje im je bilo potrebno da spuste

brodice u vodu, svjetlost dana postala je puno jača. Dok su se na trenutak odmorili, kako bi uzeli daha, opaze kako Kraguljevi ljudi ostavljaju topove i divljački urličuči izvlače mačeve, sjekire, te se spuštaju u brodice. Gledajte samo te svinje! Misle da je borba završena, zareži Ned Tyler. Kreću u pljačku. Hal se dvoumio. Imali su još dvije brodice skrivene medu granjem, no gurnuti ih do žala tražilo je previše vremena. Trebamo ih natjerati da promijene mišljenje, suho odgovori, stavivši medu zube fitilj. Ude u vodu koja mu je sezala do pazuha, prema mjestu gdje je plutala prva brodica, nedaleko od žala, a zatim približi fitilj visokoj hrpi drva. Pljune nekoliko puta i hrpa drva počne gorjeti, oslobodivši plavkasti oblak dima, a vrhovi namočeni smolom se zapale. Hal dohvati uže na pramcu brodice i povuče ju prema kanalu. Nakon nekoliko jarda nade se u dubljim vodama, gdje više nije mogao dotaknuti dno. Plivao je oko brodice kako bi stigao do krme i nakon što je pronašao hvatište snažno je počeo gurati objema nogama i brodica se pomakne. Slijedeći njegov primjer, Aboli uroni u vodu i pridruži mu se. Sada se brodica još brže pomakne. S jednom rukom na krmi, Hal podigne pogled i shvati gdje se nalazi. Opazi malu flotu brodica s GwHa kako se približava obali. Bile su prepune mornara koji su divljački urlikali; Kragulj je bio toliko siguran u pobjedu, da je na brodu ostavio samo nekoliko ljudi koji su nadzirali brod. Pogledavši iza sebe, Hal primijeti da su Ned i Daniel slijedili njihov primjer i vodili u vodu ostatak skupine, držeći se za krmu druge dvije brodice, dok su ih gurali prema kanalu. Iz tri brodice podignu se tanke spirale dima, dok se plamen polako širio na hrpu drva namočenih u smolu. Hal ponovno uroni u vodu pored Abolija i uporno nastavi gurati nogama brodicu kanalom koji je vodio prema usidrenom GuHu. Zatim ih plima uzme sa sobom, poput tri patke, i gurne ih brže. Kada se brodica okrene, Hal je mogao ljepše vidjeti obalu. Prepozna Kraguljevu glavu i bradu crvene boje plamena koji je predvodio napad i usprkos buci pričini mu se da čuje smijeh nošen vjetrom. Zatim mu se misli usredotoče na sasvim drugo, jer je vatra buknula nad hrpom drva. Plamen je bio visok i oslobađao je gusti crni dim: plesao je i sagibao se, oslobađajući toplinu i zrak, te se jedno jedro napuhne. Drži ju u pokretu!, promrmlja zadihano Hal obraćajući se Aboliju, koji je bio pored njega. Vodi ju za dva stupnja na lijevo. Dašak topline pogodi ga takvom jačinom da mu se pričinilo kako mu oduzima dah. Izvuče glavu iz vode, nastavivši gurati brodicu svim snagama. GwH se nalazio ispred njih, na udaljenosti manje od

stotinu hvata: Daniel i Ned slijedili su ih u stopu, s njihovim brodicama, obavljenim u oblak crnoga dima poput smole i plamena boje naranče. Zrak iznad njih bio je vruć kao u pustinji. Samo tako nastavi!, reče Hal, koga su noge počele neizdrživo boljeti. Više je govorio sebi nego Aboliju. Uže privezano za pramac brodice u plamenu lelujalo se u vodi, prijeteći da će se zapetljati oko njegovih nogu, a on se otimao kako bi se oslobodio, jer nije bilo vremena da ga odveže. Opazi prvu od GufZoviA brodica koja je dostigla žal i Cumbraea koji je skočio na obalu, kovitlajući mačem oko glave. Sišavši na pijesak, Škot zabaci glavu i ispusti sablastan krik, a zatim dugim koracima krene puteljkom na žalu. Čim je stigao do stabala, ogleda se oko sebe provjeravajući je li ga ljudi slijede. Ostao je nepomičan, s mačem podignutim uvis, zagledavši se u malenu flotu brodica u plamenu, koje su ciljale prema njegovom brodu na sidrištu. oš samo malo!, reče zadihano Hal, dok su se valovi topline obijali o njegovu glavu i izgledalo je kao da će mu ispeći oči. Ponovno uroni kako bi se osvježio i ovoga puta, kada je ponovno izronio, opazi da je GwH bio udaljen samo pedesetak jarda. Čak i iznad tutnja plamena, začuje divlji Kraguljev urlik: Natrag! Vratite se na GwH. Ti kurvini sinovi žele zapaliti brod! Na brodu se nalazio plijen teške i duge plovidbe i posada u zboru divljački zaurla, vidjevši u opasnosti plod trogodišnjeg pljačkanja. Vrate se trčeći na brodice, još brže nego što su krenuli u napad prema žalu. Kragulj je uspravno stajao na pramcu brodice, mašući rukama tako snažno da je gotovo izgubio ravnotežu. Samo da se dočepam te svinje i odrubit ću mu glavu, odrezat ću mu taj prljavi... U tom trenutku prepozna Halovu glavu na krmi prve brodice u plamenu, osvijetljenu plamenom koji je bio sve veći, i njegov se glas povisi za oktavu. Pobogu, pa to je Frankvjevbalavac! Moj je! Ispeći ću ga na njegovoj vatri!, zavikne, a zatim započne nepovezano mucati, crvena lica od bijesa, kovitlajući mačem kako bi potaknuo posadu da ubrza. Hal je bio udaljen tek nekoliko jarda od visokog boka GwHa, te pronađe nov izvor energije u svojim umornim nogama. Aboli je neumorno nastavljao plivati, mlatarajući nogama poput žabe i ostavljajući vidljiv trag iza sebe, i napredujući vrlo brzo. Otplivali su posljednje jarde pred Kraguljevom brodicom koja je veslala prema njima svom brzinom, i Hal začuje pramac brodice u plamenu kako udara u krmu GwHa. Morska struja držala ju je nepomično u tom položaju, okrenuvši brodicu na bok, tako da se plamen širio na laganom jutarnjem povjetarcu, koji je polako započinjao puhati, sve dok se nije uhvatio za bok GuHa,

zacrnivši i sagorjevši daske. Približite se boku broda!, tutnjio je Kragulj. Zakvačite brodicu i odvucite ju daleko! Njegovi veslači krenuli su ravno prema brodici, no povuku se odmah čim osjete vrelinu koju je oslobađala. Na pramcu, Kragulj podigne ruke da bi si zaštitio lice, a njegova se brada orosi znojem, zbog topline vatre. Natrag!, zareži. Inače ćemo se živi ispeći! Pogleda kormilara, a zatim zapovjedi: Daj mi sidro! Bacit ću ga na brodicu i moći ćemo ju odvući daleko. Hal je već bio spreman ponovno uroniti u vodu, no začuje Cumbraeovu zapovijed. Uže mu je još uvijek bilo opleteno oko nogu te pokuša pronaći nogama slobodni kraj, zatvorivši stopala. Zatim uroni, plivajući ispod kobilice brodice u plamenu i ponovno izroni u uski prolaz koji ju je dijelio od Gw!k. Lopatica Gwova kormila virila je iznad površine lagune i Hal, ispljunuvši vodu, priveže za nj uže brodice. Imao je osjećaj da mu se lice ispunjava mjehurima, dok ga je toplina pogađala u glavu poput udaraca maljem, no vezao je čvrsto brodicu u plamenu s krmenim dijelom GwHa, te ponovno uroni i izroni pored Abolija. Plivajmo prema žalu, prije nego što plamen stigne do spremnice baruta na GwHw! Oboje se udalje plivajući što su brže mogli, i Hal opazi brodicu, već vrlo blizu broda, dok je Kragulj izgubio svako zanimanje za njih. Vrtio je malo sidro oko glave i bacio ga prema brodici u plamenu, zakvačivši ju. Veslajte!, dovikne svojim ljudima. Odvucite ju daleko. Mornari su svim snagama nastojali obaviti zadatak, no uže koje je Hal zavezao odmah se napne. Uzalud su veslali. Brodica u plamenu nije se dala odvući, a i daske GuMa već su se čudno dimile. Vatre se svatko bojao. Brod je bio izgrađen od lako zapaljivog materijala i pun eksploziva, drva, smole, platna i konopaca, bačava s mirodijama i barutom. Lica mornara s brodice bila su izobličena od užasa. Čak je i Kragulj imao razrogačene oči, kada je, podignuvši pogled, opazio još dvije brodice u plamenu koje su se približavale. Zaustaviti ostale!, uzvikne i pokaže prema njima mačem. Udaljite ih! Zatim se ponovno usredotoči na brodicu u plamenu koja je bila uz GuHo. Hal i Aboli su već bili daleko, plivajući prema obali, no Hal se okrene i pogleda prema GwHw. Odmah opazi da su Kraguljeva nastojanja da povuče daleko brodicu u plamenu uzaludna. Zatim se Cumbrae premjesti s veslima prema pramcu i uspne se na palubu, zajedno s posadom koja ga je u stopu slijedila te zapovjedi: Kabliće! Napravite lanac kablića! Na pumpe! Deset ljudi na pumpe! Počnite gasiti vatru! Ljudi se požure da poslušaju, no vatra se brzo širila, uništavajući krmu i plešući, šireći se oholo prema jedrima i

priponama. Jedna od brodica s Guffa zakvačila je Nedovu brodicu i mahnitim zaveslajima odvlačila ju je daleko, dok je druga pokušavala pričvrstiti konopac za Big Danielovu, no plamen je primoravao mornare da se drže na udaljenosti. Svaki put kada bi ju uspjeli zakvačiti, Big Daniel bi zaplivao oko brodice i odrezao uže oštrim nožem. Ljudi na brodici, naoružani puškom i mačem pucali su prema njegovoj glavi, koja bi izronila iz vode, no, iako su podizali vodu oko njega, Big Daniel je izgledao neranjiv. Aboli je sad bio na čelu, a Hal se okrenuo ponovno na trbuh i pratio ga plivajući do žala. Zajedno su trčeći stigli do šume. Sir Francis se još uvijek nalazio pored topova, gdje su ga i ostavili, no oko sebe je sakupio skupinu preživjelih s ResofwfioMđ. Punili su veliki top, kada ih je Hal sustigao vičući: Što da sada radim? Povedi sa sobom Abolija i potražite još koga. Napunite još jedan top. Naciljajte prema GwHw. Sir Francis je odgovorio Halu bez da podigne glavu s topa koji je pripremao na paljbu i Hal ponovno potrči prema stablima. Sakupi još nekoliko desetaka ljudi, koje su on i Aboli pronašli, vukući ih iz rupa i grmova gdje su se sakrili, vodeći ih prema topovima. U nekoliko trenutaka, dok su oni sakupljali topnike, prizor u laguni se sasvim promijenio. Danielje uspio usmjeriti svoju brodicu u plamenu prema boku GwHa vezavši ju čvrsto u tom položaju. Plamen koji se oslobodio pridonosio je općem kaosu i panici na brodu. Sada se Big Daniel vraćao prema obali; dohvatio je dvojicu svojih ljudi koji nisu znali plivati i vukao ih je prema kraju. Posada na Gwffw uspjela je zakvačiti Nedovu brodicu; zavezavši ju, vukla ju je daleko. Ned i njegova tri druga ostavili su je i plivali prema žalu, no jedan od njih, upravo pred Halovim očima, posustane i završi pod vodom. Pogled na utopljenika još više pojača Halov bijes, i on brzo uspe barut u top, a Aboli ispali. Hitac je bio glasan i Halovi ljudi uskliknu od radosti kada granata pogodi brodicu koja je vukla napuštenu Nedovu brodicu. Udarac ju razbije, a ljudi završe u vodi, moleći za pomoć i pokušavši se popeti na drugu brodicu, no ona je već bila pretrpana i posada pokuša veslima odgurnuti drugove u panici. Neki od njih uspiju se dohvatiti za kraj užeta, vičući i međusobno se boreći; tako su nagnuli brodicu, da se na kraju prevrne. Voda oko brodica u plamenu bila je puna mornara koji su se utapljali. Hal je bio usredotočen na zadatak da ponovno napuni top, no kada je opet podigao pogled, opazi da su neki od ljudi uspjeli stići do GuOa i penjali su se Ijestvama do palube. Konačno je Kragulj uspio pokrenuti pumpe. Dvadeset ljudi se podizalo i spuštalo poput

monaha u molitvi pritišćući svom težinom poluge i bijeli mlazovi vode oslobode se iz otvora platnenih rukavaca usmjerenih prema vatri, koja se proširila cijelim brodom. Sljedeći Halov udarac pogodi lijevi bok Gw, desetkujući skupinu koja je radila za pumpom na pramcu broda. Četiri čovjeka su ubijena dok je njihova krv poprskala ostale koji su radili na pumpi pored njih, a mlaz vode koji je izlazio iz rukavca polako se smanjio. Još ljudi na pumpu!, Cumbraeov glas odzvanjao je do druge strane lagune, kada zapovjedi drugim mornarima da preuzmu mjesta ubijenih. Mlaz ponovno poteče, no nije uspijevao gasiti vatru koja je sasvim okružila krmu. Big Daniel dopliva do žala i baci na pijesak dva čovjeka koje je spasio, a zatim potrči prema stablima, a Hal dovikne: Uzmi jedan od topova. Napuni ga i naciljaj prema palubi, time ćeš im onemogućiti da ugase požar. Big Daniel se osmijehne Halu, otkrivši mu red trulih zuba i prstima se lupi po čelu. Odsvirat ćemo njegovoj visosti lijepu melodiju tako da može zaplesati, uvjeri ga. Posada eWfžoMa demoralizirana nakon iznenadnog napada GwHa sada je ponovno dolazila k sebi pred brzom promjenom sudbine. Nekoliko ljudi pojavi se iz šume gdje su se bili sakrili, a dok je paljba iz topova sve više pogađala GwM, i ostali smognu hrabrosti i vrate se, ne bi li pomogli topnicima. Ubrzo se iznad stabala podigne plamen i dim, koji je dolazio s mora. Vatra je zahvatila i krmene križeve na GwHw i napala zatvorena jedra. Na svjetlosti plamena Hal opazi Kragulja sa sjekirom u ruci, dok se pokušavao boriti protiv požara; stojeći nad konopcem sidra, odsječe ga jednim udarcem. Odmah brod skrene, preda se na milost i nemilost vjetru, a on podigne glavu i izda zapovijed mornarima koji su se penjali priponama. Glavno jedro se razvije i brod odmah odgovori. Čim dohvati povjetarac, vatra se okrene prema vanjskome dijelu, a ljudi, koji su se borili s vatrom, uspjeli su usmjeriti vodu prema žarištu požara. GuHje još kratak dio puta vukao brodice u plamenu, no zatim konopci kojima su bile privezane izgore, i one ostanu iza broda. Topovi na morskome žalu nastavili su ga pogađati, no kada više nije bio na nišanu, topovi utihnu i GwH, i dalje obavijen oblakom dima i plamena narančaste boje, usmjeri se prema otvorenome moru. Zatim, upravo u trenutku dok je ulazio u kanal između dva rta, kada je već izgledalo da će se spasiti, započnu tutnjiti topovi, skriveni medu stijenama. Koluti dima pojave se iznad sivih stijena dok su topovske granate podizale vodu oko Gufk. Brod je otežano prešao tu prepreku, konačno izišavši iz dometa topova. Courteney!, zavikne Sir Francis

prema Halu, upotrijebivši formalno ime čak i u uzbudenosti borbe. Uzmite brodicu i veslajte prema rtu i promatrajte Gw. Hal i Aboli otrče na drugu stranu uvale i popnu se na vrh stijene. GuH je već plovio prema otvorenome moru, razvivši jedra. Za krmom je sa sobom vukao trag crnoga dima i Hal opazi da je krmeno jedro sasvim crno i da se još dimilo. Palube su vrvjele članovima posade, koji su još uvijek bili usredotočeni na zadatak da ugase zadnje vatre i ponovno omoguće plovidbu. Dali smo gospodinu dobru lekciju, koju će još dugo pamtiti, izjavi pobjedonosno Hal. Sumnjam da će nam još smetati. Ranjeni lav je najopasniji od svih, odgovori mu Aboli. Izvadili smo mu zube, ali još uvijek mu ostaju pandže. Iskrcavši se s brodice na morski žal ispred tabora, Hal otkrije da je otac već skupini ljudi dodijelio zadatak da poprave štete koje su prouzrokovali topovi na obali. Mornari su popravljali zaštitnu ogradu i postavljali prevrnute topove. JkWwfioM, izvučen na morski žal, bio je pogođen. Topničke granate s Gwfa otvorile su u daskama broda velike rane, dok su i bokovi broda bili prepuni malih metaka, koji ipak nisu uspjeli probiti i čvrste daske. Drvodjelac je, uz dva pomoćnika, bio zauzet s prenošenjem oštećenih dijelova i provjeravanjem donje konstrukcije, pripremajući se da započne s popravcima novim daskama od hrastovine, dovučenim iz rezerve broda. Lonci sa smolom dimili su se na vatri, dok su pile i sjekire odzvanjale cijelom obalom. Hal pronađe oca medu stablima, gdje su, pod improviziranim šatorom, bili smješteni ranjenici. Hal ih prebroja sedamnaest i shvati na prvi pogled da će biti malo vjerojatno da trojica ugledaju zoru sljedećeg dana. Nad njima je već stajala sjena smrti. Ned Tyler je bio i liječnik na brodu. Bio je podučen za tu ulogu na teškoj empirijskoj školi, i držao je kirurške instrumente istom tvrdom odlučnošću kao i drvodjelci koji su radili na oštećenom brodu. Hal opazi da je zaokupljen amputacijom: jedan od momaka na košu dobio je nekoliko hitaca u nogu, nešto ispod koljena i sada je noga visjela držeći se još komadićem mesa, s otkrivenim bijelim tetivama, iz kojih su provirivali bijeli komadići potkoljenične kosti. Dva Nedova pomoćnika pokušavala su imobilizirati bolesnika na platnu, natopljenom krvlju, dok se on otimao i previjao. Medu zube su mu gurnuli kožni pojas i mornar ga je grizao takvom jačinom, da su mu vratne žile bile napete poput konopca, oči su mu bile širom otvorene na ljubičastome licu, koje je bilo zgrčeno u naporu da izdrži, a usne su mu bile lagano otvorene u stravičan osmijeh. Hal opazi da mu je jedan od trulih zuba iskočio iz usta pod tim

pritiskom. Odvrativši pogled, započne s izlaganjem pred Sirom Francisom: Posljednji put kada sam ga vidio, GwM je bio usmjeren prema zapadu. Izgleda da Kragulj drži pod kontrolom požar, iako se s broda još uvijek diže oblak dima. Prekine ga urlik u trenutku kada je Ned spustio nož i dohvatio piliću te izravnao smrskanu kost. Zatim čovjek odjednom umukne, omlohavivši u rukama pomoćnika koji su ga pridržavali, a Ned korakne unatrag i zavrti glavom: fadnik, napustio nas je zauvijek. Dalje, sljedeći! Obrisavši si lice od znoja rukom prljavom od krvi, ostavi na obrazu crveni trag. Iako je osjetio mučninu, Hal uspije zadržati mir u glasu, nastavivši s izlaganjem: Cumbrae je razvio sva jedra, koje je brod mogao podnijeti. Bio je odlučan da ne izda svoje slabosti pred očevim ljudima, no glas mu se spusti, kada, nedaleko od njega, Ned započne s vađenjem jednog velikog komada drva iz prsa jednog mornara, i on ne uspije odmaknuti pogled. Dva Nedova jaka pomoćnika opkorače tijelo ranjenika, držeći ga čvrsto, da se ne bi mogao pomaknuti, dok je on dohvatio kraj komada drva s kliještama. Držeći jedno stopalo na leđima, nagne se unazad. Komad, širok oko palca i oštar poput koplja, teško se izvadi iz mesa i ranjenikovi urlici odjeknu cijelom šumom. U tom se trenutku približi guverner van de Velde, krećući se kroz stabla njegovim lelujavim hodom: držao je pod miškom ženu, koja je plakala tako da je lomila srce i izgledala je da se jedva drži na nogama. Izbliza ju je slijedila Zelda, koja je pokušala približiti nosu gospodarice zelenu bočicu punu soli. Kapetane Courteney!, izjavi van de Velde. Moram se najenergičnije pobuniti. Izložili ste nas velikoj opasnosti. Metak je ušao kroz krov moje kolibe i mogao sam ostati ubijen. Obriše si znoj s čela maramom za vrat. U tom trenutku jadnik kojeg je Ned pokušavao izliječiti glasno krikne, dok mu je jedan od pomoćnika ulijevao vruću smolu u duboku ranu na leđima kako bi zaustavio krvarenje. Naredite vašim šepavcima da umuknu. Van de Velde pokaže prema teško ranjenim mornarima omalovažavajućom gestom. Njihovi životinjski krikovi muče i vrijeđaju moju suprugu. Posljednjim jecajem ranjenik umukne, ubijen zbog Nedovih nastojanja da ga zadrži na životu. Sir Francisov izraz lica postane mrk, kada se obrati Katinki, skinuvši šešir. Gospodo, ne možete dovesti u pitanje naše osjećaje prema vama. No, izgleda da je jadniku draže umrijeti, nego nastaviti vas i dalje vrijeđati. Njegov izraz lica ostao je tvrd i nimalo uljudan kada doda: Umjesto da tu plačete i pretvarate se da vam je zlo, ne bi li radije pomogli Nedu s ranjenicima? Začuvši taj prijedlog, van de Velde ga

prostrijeli pogledom: Gospodine, vi vrijeđate moju suprugu. Kako se samo usuđujete pitati ju da postane sluškinja tim sirovim bestidnicima? Molim gospodu za oprost, no predlažem vam da ju ponovno odvedete u vašu kolibu, ako njena prisutnost nema nikakve druge svrhe do uljepšati krajolik. Bit će još prizora i zvukova koji joj se neće svidjeti. Sir Francis da znak Halu da ga slijedi, te okrene leda van de Veldeu. Rame uz rame dvojica krenu prema morskome žalu, prošavši pored mornara koji su šili platna za mrtve i skupine koja je kopala rake. Zbog tako velike vrućine trebali su ih pokopati istoga dana. Hal prebroji platnene vreće. Samo dvanaest je naših, objasni otac. Ostalih sedam je za mornare s GuZZa koje je struja izbacila na obalu. Zarobili smo i osam zatočenika. Sada idem k njima. Zarobljenici su bili skupljeni na žalu, sjedili su u redu, s rukama prekriženim na leđima. Kada stignu do njih, Sir Francis reče dovoljno glasno da ga mogu svi čuti: Courteney, zapovijedite vašim ljudima da smjeste osam omči na ono stablo. Pokaže prema stablu velike divlje smokve sa širokom krošnjom. Objesit ćemo još pokoje novo voće. Zatim se tako zlobno osmijehne da su Hala prošli trnci. Osam zarobljenika ispusti krik u znak pobune. Nemojte nas objesiti! Samo smo izvršavali zapovijedi. Sir Francis se nije obazirao na njih: Zavežite konopce, Courteney. Hal se još trenutak dvoumio, užasnut što će morati objesiti te ljude na tako hladnokrvan način, no opazivši očev izraz lica, požuri izvršiti zapovijed. Nešto kasnije omče su već bile smještene na čvrste grane. Skupina mornara s eWwf;orzđ bila je spremna objesiti žrtve. Jedan po jedan, osam je zarobljenika s Gwa povedeno do krajeva konopaca, ruku svezanih iza leda, dok su im preko glava navukli omče. Na zapovijed oca, Hal pričvrsti omču svakom zarobljeniku, smjestivši zategnuti čvor ispod uha žrtve. Zatim si, blijed u licu, i s mučninom u trbuhu, obriše znoj s čela, te se okrene prema ocu: Spremni nastaviti s kaznom, gospodine. Sir Francis skrene pogled sa zarobljenika, izustivši tiho tako da ga nitko nije mogao čuti: Stanite u njihovu obranu. Gospodine?, Hal je bio zbunjen. Svi vrazi! Molite me da ih poštedim, promrmlja Sir Francis prigušenim glasom. Molim vas, oprostite mi, gospodine, no,bi li mogli poštedjeti ove ljude?, reče Hal glasno. Ti zlikovci ne zaslužuju bolju sudbinu od vješala, zareži Sir Francis. Želim ih vidjeti kako plešu žigu s vragom. Nisu učinili ništa, samo su slušali zapovijedi njihova kapetana. Halu se uloga branitelja počela sviđati i sve se više uživljavao u nju, prateći razgovor. Imali su potišten izraz lica, no u njihovim je očima još uvijek

sjajio tračak nade. Sir Francis se protrlja po bradi: Ne znam. Imao je još uvijek tvrd izraz lica. Što ćemo s njima? Bismo li ih trebali pustiti na slobodu u šumu, da postanu hrana za zvijeri i kanibale? Tada je čovječnije da ih objesimo. Mogli bismo ih primiti medu članove posade tako da zamijene one koje smo izgubili, molio je Hal. Sir Francis je izgledao još neodlučniji. Sigurno se ne bi zakleli na vjernost, nije li tako? Pogleda zarobljenike, koji bi se, da ih nije omča zadržavala, bih bacili na koljena. Vjerno ćemo vam služiti, gospodine. Mladi gospodin je u pravu, nećete naći bolje i vjernije ljude od nas. Donesite mi Bibliju iz kolibe, odgovori grubo Sir Francis i osam mornara još uvijek s omčom oko vrata zakunu se da će mu vjerno služiti. Big Daniel ih oslobodi a zatim ih odvede, dok ih je Sir Francis zadovoljno promatrao: Osam prvoklasnih primjeraka koji će djelomično zamijeniti one izgubljene, reče tihim glasom. Trebat će nam sve ruke koje budemo uspjeli pronaći, želimo li da JfesoZufioM bude spreman isploviti prije kraja ovoga mjeseca. Pogleda ulaz u lagunu, zaštićen rtovima. Samo Bog zna tko bi mogao biti naš sljedeći posjetitelj, ostanemo li ovdje u uživanju. Obrati se Halu: Sada moramo još riješiti pijance koji su pili Kraguljev rum. fesi li spreman gledati još jedno bičevanje? Zašto ih ne kaznite oduzevši im dio plijena sa SfaWvKfgze;dđ podijelivši ga na ostale članove posade, koji su se trijezni borili? Sir Francis gaje i dalje promatrao, a zatim si dopusti osmijeh: Kakav solomonski sud! Torba će ih više zaboljeti nego leda, a pridodat će dva do tri guldena i našem dijelu plijena. Agnus Cochran, Lord Cumbrae, iziđe na vrh prijelaza, na planini, oko tisuću stopa iznad morskoga žala do kojeg je stigao GwH. Slijedili su ga voda palube i dva mornara, naoružani mačem i puškom. Jedan od njih nosio je na ramenima bačvicu s pitkom vodom, jer je afričko sunce brzo sušilo ljudsko tijelo. Bila im je potrebna polovica jutra dok su se uspeli, slijedeći uske i strme putove koje su obilježile životinje, i stigli do mjesta za promatranje, koje je Cumbrae dobro poznavao. Već ga je bio iskoristio u prošlosti: prvi put ga je do vrha poveo jedan Hotentot zarobljen na obali. Sada se Kragulj udobno smjesti na stijenu u obliku stolca. Hotentotove kosti bijelile su se ispod njega u grmlju, s lubanjom koja je svijetlila poput perle, jer su ostale tamo već tri godine, kroz koje su ih mravi i ostali kukci savršeno očistili. Bilo bi neoprezno da je Kragulj ostavio divljaka na životu, koji je o njegovu dolasku mogao obavijestiti nizozemsku koloniju Rta Dobre Nade. S njegova kamenog prijestolja, Cumbrae je uživao u predivnom pogledu, koji je

oduzimao dah, na dva oceana i na planinski prijelaz koji se prostirao oko njih. Pogledavši iza sebe, prema mjestu odakle je došao, mogao je nadgledati Gwđ ofMorav usidrenog nedaleko od maloga dijela morskoga žala, koji se jedvice držao u ravnoteži u podnožju stijena što su se podizale na mjestu gdje je planinski lanac završavao u moru. laj je obalni lanac brojio dvadeset vrhova, i na nizozemskim kartama, koje je zarobio, bio je naznačen pod imenom Dvanaest apostola. Promatrajući GwH kroz dalekozor, moglo se nazrijeti malo tragova požara, koji se bio raširio na krmi broda. Cumbrae je uspio zamijeniti križeve i jedra na krmenom jarbolu. S te visine i udaljenosti brod je izgledao lijep kao i uvijek, skriven od znatiželjnih pogleda u uvali ispod Dvanaest apostola. Brodica koja ga je povela do obale nalazila se još na suhom, na obali, spremna na brz odlazak u slučaju da se susretnu s poteškoćama na kopnu, premda nije očekivao opasnosti. Mogao je jedino susresti kojeg Hotentota medu grmljem, no, oni nisu bili opasni. Hotentoti su imali izražene jagodice i bademaste oči. Moglo ih se s lakoćom preplašiti, jednostavno ispalivši hitac u zrak. Puno su opasnije bile zvijeri, kojih je bilo mnogo u toj divljoj i još uvijek nepoznatoj zemlji. Prethodne noći, s palube usidrenog Guz, čuli su strašnu riku, te stenjanje nalik na zbor sastavljen od svih demona iz pakla. Lavovi!, rekli su tiho stariji mornari koji su poznavali obalu, a posada broda ih je u tišini slušala. U zoru su ugledali jednu od tih užasnih zvijeri, velikih poput ponija, s gustom grivom na glavi, koja joj je sezala do ramena, dok je kraljevski šetala bijelim pijeskom na morskome žalu. Nakon toga, trebali su zaprijetiti bičem da nagovore posadu da povede Cumbraea do obale. Ispruži ruku u kožnu vrećicu koja je visjela ispred suknjice i izvadi bočicu. Podigne ju uvis i ispije dva gutljaja, a zatim uzdahne, dok je stavljao čep. Voda palube i dva mornara su ga znatiželjno promatrali, no on se samo nasmiješi i reče: Nije to zdravo. Dobro zapamtite moje riječi: whiskyje đavolji urin. Ako niste sklopili ugovor s njim, kao ja, ne bi smjeli dozvoliti ni da namoči vaše usne. Vrativši bočicu na njeno mjesto, podigne dalekozor. S lijeve strane nalazio se vrh u obliku sfinge koji su prvi pomorci, vidjevši ga s mora, nazvali Lavlja glava. S desne se nalazila pak ravna stijena koja je sezala do Tafelberga koji je dominirao krajolikom i davao ime usjeklini ispod planine. Puno niže mjestu gdje je Cumbrae sjedio otvarala se uvala, nalik na savršeni polumjesec otvorenoga mora koji je u naručju ljuljalo otočić. Nizozemci su ga nazvali Robben Eiland, što je značilo Otok foka, i zaista, bilo ih je na tisuće.

Nešto dalje prostirala se nepregledna pučina južnog Atlantika, pod udarom vjetrova. Cumbrae promotri obzor, u potrazi za bilo kakvim nepoznatim jedrom, no ne uspjevši vidjeti ni jedno, spusti pogled prema nizozemskoj koloniji Rta Dobre Nade. Nije se previše isticala medu stjenovitom i divljom pustoši koja ju je okruživala: krovovi malobrojnih kuća, prekriveni slamom, stapali su se s krajolikom koji ih je okruživao. Vrtovi Kompanije u kojima su se uzgajale namirnice za potrebe VOCa, koje su brodovi prevozili prema Istoku, bili su najjasniji znak čovjekove prisutnosti. Te njive u obliku četverokuta bile su ili zelene od kultura ili čokoladne boje zemlje, tek izorane. Nešto iznad morskoga žala podizala se utvrda, no čak se i s te udaljenosti moglo primijetiti da nije dovršena. Cumbrae je saznao od drugih mornara da su Nizozemci, nakon izbijanja rata s Engleskom, nastojali ubrzati njenu izgradnju, no bilo je još praznina u vanjskim obrambenim zidinama, nalik na zube koji nedostaju. Utvrda i njena nedovršenost zanimali su Cumbraea samo do te mjere dok je mogao ponuditi zaštitu brodovima koji su se nalazili u uvali. U tom su se trenutku u uvali nalazila tri velika jedrenjaka i on usredotoči svoju pažnju na njih. Jedan je bio nalik na vojnu fregatu, a na vrhu jarbola vijorila se zastava Republike, narančasta, plava i bijela. Brod je bio obojen u crno, no vrata topova bila su bijela. Cumbrae ih prebroji šesnaest, samo s njemu vidljive strane. Po njegovim procjenama bio bi jači od GwHa po snazi vatre, ako bi se ikada morali zaratiti na otvorenom moru; no, to nisu bili njegovi planovi. Bile su mu draže lakše žrtve, što je značilo da je morao izabrati između druga dva jedrenjaka u uvali. Oba su bila trgovački brodovi, sa zastavom Kompanije koja je vijorila na vjetru. Koji će biti naša žrtva?, zapita samoga sebe, promatrajući pažljivo kroz dalekozor. fedan mu je izgledao poznat. Bio je visok na vodi i pomisli da je vjerojatno plovio istočnim dijelom, prema nizozemskim kolonijama, da bi preuzeo dragocjeni teret. Ne, pobogu, sada ga prepoznajem!, reče glasno. Pa to je lfy EdtvzMa, stari Frankvjev brod. Doduše, spomenuo mi je da ga je poslao do rta, sa zahtjevom otkupnine. Promotri ga još nekoliko trenutaka. Sasvim je ogoljen, čak je i bez topova. Izgubivši svako zanimanje za brod kao moguću žrtvu, Cumbrae usmjeri dalekozor prema drugome trgovačkom brodu. Bio je nešto manji od ZWy Ecfwme, no pun tereta, tako nizak u vodi da su donja vrata izgledala gotovo uronjena u more. Očito se vraćao, napunjen blagom s istoka. To što ga je činilo još privlačnijim, bilo je da se nalazio usidren daleko od obale, dalje od

drugog trgovačkog broda, oko dvjesto hvata od zidina utvrde. Čak i u najboljim uvjetima bio bi to predugačak hitac nizozemskih topnika s obale. Kakav predivan prizor!, promrmlja za sebe Kragulj, osmijehnuvši se. Već mi rastu zazubice! Posveti još pola sata promatranju uvale, primijetivši pjenu na obali, koja je označavala protjecanje morskih struja duž obale i smjer vjetra. Razmišljao je kako će se ušuljati u uvalu. Znao je da su Nizozemci imali malu izvidnicu na planini Lavlja glava, čija bi straža odmah obavijestila koloniju da se približava nepoznati brod naoružan topovima. Čak i u ponoć, zahvaljujući mjesečini, bili bi u stanju opaziti bljesak jedara dok bi se još nalazio na otvorenom moru. Morao je opisati široki krug, a zatim se približiti zapadno, iskoristivši masu Robben Eilanda poput Trojanskog konja ne bi li prošli bez da ih i najoštrije oči straže opaze. Njegovi su mornari bili spretni u hvatanju plijena pod nosom obalnih topova. Bio je to trik svojstven Englezima, Drakeov i Hawkinsov najomiljeniji. Cumbrae ga je toliko usavršio da se sada smatrao nadmoćnijim od svih gusara elizabetijanskoga perioda. Užitak u zarobljavanju plijena pred neprijateljevim očima više ga je nagrađivao od vrijednosti plijena. Biti s dobrom suprugom, dok njen muž hrče u krevetu pored nje je slade nego sakriti se pod njene haljine, dok on luta morima, jer u tom slučaju ne postoji rizik. Nasmiješi se, promatrajući cijelu uvalu dalekozorom i provjeravajući da se ništa nije promijenilo nakon njegova posljednjeg posjeta, da nema opasnosti koja vreba iz zasjede, kao primjerice još topova duž obale. Iako je sunce već prešlo zenit i povratak je do brodice koja ga je čekala bio dug, posveti još nekoliko trenutaka promatranju jedara žrtve kroz dalekozor. Nakon zarobljavanja, njegovi ljudi morali su biti u stanju razviti jedra što brže i udaljiti brod od obale, potpomognuti noću. Bila je već prošla ponoć kada je Kragulj, orijentirajući se po velikoj planini Tafelberga koja je prekrivala polovicu južnoga neba, poveo Gwfa u zapadnu uvalu. Računao je da će, usprkos tako jasnoj noći s nebom prekrivenim zvijezdama, s polumjesecom koji se sjajio, ostati nevidljiv straži na planini Lavlja glava. Tamni obrisi Robben Eilanda, nalik na kita, izrone iz mraka pred njima. Znao je da na tom praznom komadu stijene nije bilo stalne straže, stoga je mogao povesti brod dovoljno blizu obale i usidriti se na sedam hvata mora. Brodica na palubi bila je spremna i čim je sidro dotaknulo dno, spuštena je u more. Kragulj je već provjerio skupinu za juriš na brod, naoružanu puškama, mačevima, hrastovim palicama, s licima crnim od čađe tako

da su izgledali kao divljaci sa zubima i očima koje su im se sjajile. Na sebi su imali mornarske jakne, zacrnjene smolom, a dvojica medu njima imala su sjekire za rezanje konopca od sidra žrtve. Kragulj se posljednji spustio u brodicu Ijestvama i čim je bio u njoj, odvoje se od broda. Vesla su obavili krpama, s podstavljenim palčevima, tako da je jedini šum bio onaj lopatica, no i taj se zvuk gubio u udarcima valova o obalu i u povjetarcu. Gotovo se odmah nadu na nezaštićenom dijelu, odakle su mogli primijetiti svjetla na kopnu, dvije do tri točkice koje su signalizirale bivak na zidinama utvrde, a snopovi svjetlosti dolazili su i iz kuća što su izvan zidina bile raštrkane duž obale. Tri jedrenjaka koja je vidio nalazila su se još uvijek usidrena u luci i svaki od njih imao je svjetiljku na sidru na vrhu jarbola i jednu na krmi. Cumbrae se podrugljivo podsmijehne u tami: ako su ljubazni ti Nizozemci koji nam iskazuju na ovaj način dobrodošlicu. Ne znaju li da se vodi rat? Na toj udaljenosti još uvijek nije mogao raspoznati jedan brod od drugoga, no mornari su i dalje veslali, njušeći u zraku plijen. Pola sata kasnije, iako još uvijek daleko od uvale, Cumbrae prepozna Iady EdwiMw. Odbacio ju je, usredotočivši svu pažnju na drugi jedrenjak, koji nije promijenio položaj i bio je još dalje od topova na utvrdi. Veslajte prema brodu na lijevoj strani, zapovjedi tiho vodi palube. Brodica promijeni smjer i veslanje se ubrza. Druga brodica slijedila ih je izbliza na krmi, poput lovačkog psa, i Cumbrae se okrene kako bi promotrio tamnu pojavu. Sve je oružje bilo pokriveno i mjesečina nije odbijala nikakav refleks s otkrivenih pušaka ili mačeva, koji je mogao upozoriti ljude na straži na brodu koji su trebali napasti. Nije bila upaljena ni jedna šibica koja je mogla raširiti dim u zraku ili bljesak koji je mogao najaviti njihov dolazak. Dok su veslali prema usidrenoj galiji, Cumbrae pročita ime na krmi broda: De Stvaef Lastavica. Ostane na oprezu da bi uspio razabrati bilo koji trag straži. Nalazili su se na obalnom dijelu zaštićenom od vjetra, sjugoistočnjakom koji je puhao na nepredvidiv način oko planine, no nizozemski kapetan nije bio pažljiv ili je straža zaspala, jer na brodu obavljenom tamom nije bilo znakova života. Dva mornara bila su spremna odmaknuti brodicu s boka Stvaef čim ga budu dotaknuli, a jastučići od sijena trebali su ublažiti udarac; inače bi cijeli brod osjetio trzaj, koji bi se proširio trupom poput kutije viole, i probudio sve ljude na brodu. Dotaknu brod nježnošću djevičinog poljupca, a jedan od mornara, izabran zbog majmunske spretnosti u penjanju, uspne se poput munje bokom broda i odmah osigura uže oko cijevi

jednoga topa te baci slobodan kraj u brodicu. Cumbrae pričeka nekoliko trenutaka, a zatim podigne zaštitu na svjetiljci i primakne fitilj kako bi ju upalio, pa dohvati uže i uspne se bosonog, tvrdih stopala od lova na jelene kojim se bavio bez čizama. Posada s obje brodice ga je slijedila, i oni bosonogi, u tih napad. Cumbrae skine s pojasa željezno koljeno i uz vodu palube potrči u tišini prema pramcu broda. Stražar na sidru bio je stisnut na palubi, u zavjetrini, i spavao je poput psa uz vatru. Kragulj se sagne nad mornarom i udari ga u glavu željeznim koljenom, a čovjek ispusti samo uzdah, ispruživši noge i ruke i ostavši nepomičan u stanju duboke nesvijesti. Njegovi su ljudi već stigli do bokaporti na palubi broda koje su vodile prema donjoj palubi i dok se Cumbrae vraćao trkom prema krmi, zatvarali su u tišini nizozemsku posadu ispod palube. Na brodu neće biti više od dvadesetak ljudi, promrmlja kapetan za sebe. A vjerojatno je de Rujter regrutirao veći dio nizozemskih mornara u vojnu mornaricu. Vjerojatno su ostali samo mladići i debeli i pijani starci na njihovom zadnjem ukrcaju. Sumnjam da će nam zadati mnogo brige. Podigne pogled prema tamnim pojavama koje su se penjale priponama i trčale držeći se u ravnoteži na križevima, poput akrobata koji plešu na konopcu. Dok su podizali jedra, začuje s pramca udarac sjekire koji je presjekao konopac sidra. Odmah Swae pod njegovim nogama živne, slobodna, prepusti se vjetru, no voda palube je već bio za kormilom. Poravnaj! Pravac zapad!, uzvikne Cumbrae, a drugi okrene brod. Cumbrae opazi odmah da je brod, usprkos što je bio natovaren do najviše granice, bio vrlo lak i da su s tim jedrima mogli zaobići Robben Eiland. Deset je naoružanih ljudi čekalo, spremnih da ga slijede. Dvojica su držali svjetiljke u ruci i svi su imali upaljeni fitilj, spreman da ispale iz pušaka. Cumbrae dohvati jednu od svjetiljki te povede svoje ljude prema glavnim kabinama, na krmi broda. Pokuša kroz vrata kabine koja su trebala voditi kroz galerije prema krmi, otkrivši da nisu zaključana. Prede brzo prag, u tišini, ali kada ude sa svjetiljkom u ruci, jedan čovjek s noćnom kapicom se uspravi na ležaju. Wzes d:f?, upita pospano. Cumbrae mu baci na glavu pokrivač ugušivši njegove daljnje krikove i ostavivši svojim ljudima zadatak da zavežu kapetana. Krene trkom hodnikom, ušavši silom u susjednu kabinu. U njoj se nalazio još jedan nizozemski časnik, i bio je budan. Debeljuškast i dosta star, prosijede kose koja mu je padala na oči, opipavajući pokuša pronaći svoj mač u pojasu koji je visio na zidu. Cumbrae ga zaslijepi svjetlošću lanterne, uperivši u njegov vrat oštricu mača. Angus

Cumbrae, stojim vam na raspolaganju, reče Kragulj. Predajte se, ili ću vas odmah baciti morskim psima. Možda Nizozemac nije mogao shvatiti škotski naglasak, no značenje je bilo nedvojbeno. Zagledavši se u njega razrogačenih očiju, podigne ruke iznad glave i skupina mornara, koji su krenuli u juriš na brod, izvede ga na palubu, glavom umotanom u pokrivač. Cumbrae potrči do zadnje kabine, no, dok je stavljao ruku na vrata, ona se otvore s unutrašnje strane takvom jačinom da je on poletio do zida sa suprotne strane hodnika. Iz kabine u tami izroni divovska pojava, koja se baci na njega uz divljački krik. Udarac s visine trebao je pogoditi Kragulja, no u vrlo malom prostoru kabine oštrica zapne za okvir vrata, ostavljajući Cumbraeu trenutak da se pribere. Nastavivši režati od bijesa, nepoznati ponovno udari, no ovoga se puta Kragulj uspije obraniti i oštrica mu prođe iznad ramena, razbivši zid iza njih. Dva muškarca nastave se boriti hodnikom, licem u lice. Nizozemac ga je vrijeđao na mješavini engleskog i nizozemskog, dok je Cumbrae odgovarao škotskim naglaskom. Odvratni silovatelju časnih sestara, sireva glavo! Ugurat ću ti crijeva u uši! Njegovi su ljudi plesali oko njih, s podignutim štapovima, čekajući trenutak da udare nizozemskog kapetana, ali Cumbrae vikne: Nemojte ga ubiti! Gospodin je i dobit ćemo za njega lijepu otkupninu! Čak i na nesigurnoj svjetlosti lanterne prepoznao je protivnikove kvalitete. Nizozemac nije nosio periku na obrijanoj glavi, no njegovi špičasti brkovi otkrivali su da je čovjek koji slijedi modu. Noćna izvezena košulja i mač koji je držao u ruci s takvom spretnošću, ukazivali su na to da je bio ugledan čovjek, bez mogućnosti greške. U tom skučenom prostoru veličina mača predstavljala je nedostatak. Nizozemac naglo udari i Cumbrae krikne od bijesa kad osjeti protivnikov mač ispod podignute desne ruke, koji ga nije pogodio, no prošao mu je vrlo blizu, pogodivši drveni zid. Prije nego što se protivnik uspio snaći, Kragulj ga uhvati lijevom rukom oko vrata, gušeći ga u zagrljaju. Budući da su bili vrlo blizu u uskome hodniku, nijedan od dvojice nije mogao upotrijebiti mač. Ispuste ga i usredotoče se na borbu, premještajući se s jednog kraja prolaza na drugi, režući i bacajući se jedan na drugoga poput dva psa koja se bore, urličući i zavijajući od straha i srdžbe kada je jedan od njih uspijevao udariti protivnika u glavu ili laktom pogoditi u trbuh. Razbijte mu glavu, zapovjedi Cumbrae svojim ljudima, zaustavite ovu životinju. Nije bio naviknut biti pobijeđen u međusobnom sukobu, ali protivnik je bio jednako jak kao i on, i udario je Kragulja koljenom u slabine, koji ponovno zareži:

Pomognite mi, kukavice! Oborite tog nitkova! Uspjevši osloboditi jednu ruku, uhvati Nizozemca oko struka i s crvenim licem zbog napora ga podigne, okrenuvši ga tako da su mu leda bila okrenuta prema jednome mornaru koji je čekao da ga udari štapom. Pogodi ga u obrijanu glavu točnim udarcem, ne previše snažnim, da mu ne bi razbio kosti, no dovoljno jakim da ošamuti Nizozemca koji se sruši u Cumbraeovo naručje, a zatim ga ovaj spusti na palubu, zadihan. Sva četvorica mornara se bace na njega, ukliještivši ga na palubi. Zavežite tog vraga, usklikne Cumbrae, prije nego se ponovno probudi i pobrka nam planove oko plijena. Ioš jedan prljavi engleski gusar!, uspije izgovoriti nizozemski časnik, prodrmavši glavu da bi se osvijestio, otimajući se na palubi, i pokušavši se osloboditi ljudi koji su ga držali prikliještenog. Ne dopuštam vam da nas vrijedate, odgovori mu Cumbrae, počešavši se po crvenoj bradi i podižući mač: Možete me slobodno nazvati i gusarom, ako to želite, no nisam Englez i bit ću vam zahvalan budete li to držali na umu. Gusari! Svi vi, ološ mora, svi ste gusari! A tko ste vi da me nazivate gusarom, vi, s dlakavom stražnjicom u zraku? U borbi se noćna Nizozemčeva košulja podigla do pojasa i ostavljala ga otkrivenog od pojasa prema dolje. Ne upuštam se u razgovor s tako nedolično odjevenim čovjekom. Saberite se, a zatim možemo nastaviti naš razgovor. Vrativši se na palubu, opazi da su se nalazili već na otvorenom moru. Iza zatvorenih otvora čula se vika i udarci, no njegovi su ljudi sasvim zagospodarili palubom. Odlično obavljen posao, bando lučkih štakora! Pedeset gvineja, koje ste najlakše zaradili u vašem životu. Hura za sve i narugajte se vragu, vikne glasno tako da su ga i ljudi na priponama mogli čuti. Robben Eiland bio je pred njima, na milju udaljenosti, i kada se uvala pokaže pred njihovim očima, opaze usidreni GwZ na mjesečinom osvijetljenim vodama lagune. Podignite lanternu na vrh jarbola, zapovjedi Cumbrae, i bit ćemo već daleko, prije nego što si te sireve glave u utvrdi protrljaju oči ne vjerujući u ono što vide. Kada je lanterna bila na vrhu jarbola, GuZZ ponovi znak, a zatim podigne sidro kako bi slijedio plijen prema otvorenom moru. U kuhinji bi trebao biti dobar doručak, reče Cumbrae svojim ljudima. Nizozemci su naviknuti na dobru hranu. Kada ih budete okovali kako pristoji, moći ćete kušati njihovu hranu. Kormilaru, samo nastavi tako s plovidbom. Želim sići i pogledati koji teret prenosi, da vidimo što smo zarobili. Nizozemski časnici bili su zavezani i za ruke i za noge, poredani na palubi glavne kabine i svatko pod nadzorom jednog naoružanog mornara.

Cumbrae podigne lanternu kako bi im promotrio lica, jednog po jednog. Veliki borbeni časnik podigne pogled i zareži prema Cumbraeu: Molim Boga da preživim, da vas vidim kako visite na vješalima, zajedno s ostalim engleskim gusarima, vražjim potomcima, koji zagađuju vode oceana. Bilo je očito da se sasvim oporavio od zadanog udarca. Moram vas pohvaliti na vašem dobrom engleskom jeziku, odgovori mu Cumbrae.Vaš izbor riječi, rekao bih, gotovo je poetičan. Kako se zovete, gospodine? Kapetan Cornelius Schreuder, u službi Nizozemske istočnoindijske kompanije. Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine. Ja sam Angus Cochran, Lord Cumbrae. Vi gospodine niste ništa drugo nego običan gusar! Kapetane, vaše ponavljanje postaje pomalo dosadno. Molim vas da ne omalovažavate tako važno poznanstvo. Konačno, bit ćete moj gost neko vrijeme, dokle god ne bude plaćena vaša otkupnina. Ja sam gusar, koji plovi po nalogu škotskoga kralja Charlesa, a vi ste gospodine, ratni zarobljenici. Kakav rat?, odgovori mu Schreuder i bijesno zareži. Zadali smo teški poraz vama, Englezima i rat je završen. Mir je potpisan prije više od dva mjeseca. Cumbrae se na trenutak zagleda u njega, začuđen, a zatim ponovno pronađe glas: Ne vjerujem vam, gospodine. Odjednom je izgledao potišteno i dirnuto. Nijekao je više stoga da bi dobio na vremenu i promislio o novome stanju. Vijesti o engleskom porazu kraj Medwayja i u borbi na Temzi bile su stare dva mjeseca kada mu ih je Richard Lister prenio, dodavši još daje kralj namjeravao sklopiti mir s Nizozemskom Republikom. U međuvremenu se moglo svašta dogoditi. Zapovijedite tim nasilnicima da me oslobode i dokazat ću vam. Kapetan Schreuder bio je još uvijek bijesan i Cumbrae se dvoumio, a zatim da znak svojim ljudima. Pustite da se podigne i odvežite ga, zapovjedi. Kapetan Schreuder skoči na noge, pomiluje svoje neuredne brkove, dok se bijesno kretao prema svojoj kabini. Stigavši, dohvati svilenu haljinu s kuke na zidu kabine, i zatim zavezavši si pojas oko struka, približi se pisaćem stolu i otvori ladicu. S hladnim ponosom vrati se Cumbraeu i pruži mu veliki svitak papira. Kragulj opazi da se većinom radilo o nizozemskim službenim oglasima, napisanim na nizozemskom i engleskom jeziku, no opazi i jedan engleski službeni list. Otvori ga i podrhtavajući ga pridrži u rukama. Nosio je datum kolovoza 1667. s masnim slovima, velikim dva prsta: Potpisan e mir s Mzozemstom RepubKom Dok je promatrao list papira, njegov se razum pokušao naviknuti na tu zaprepašćujuću promjenu okolnosti. Znao je dobro da nakon

sklopljenog mira sve kraljevske dozvole, izdane s obje strane, nisu imale nikakva značenja. Da je i postojala kakva dvojba, treći paragraf s papira ju je odagnao: Svim gusarim ob;e naci;e upkfene u sko kofipove wz dozWw, naređuje se da prestanu od sada nadaZje vojne pofzode i da se vrafe u izvorne Zuke i podvrgnu pregfedu admiraktin sudova. Kragulj je promatrao list ne nastavivši s čitanjem, promišljajući o mogućnostima koje su stajale pred njim. Sivaefje bio bogat plijen, samo je Bog znao koliko. Počeše se po bradi, promislivši da bi mogao ignorirati zapovijedi sudova i zadržati ga, po svaku cijenu. Pradjed je bio poznati bandit, dovoljno lukav da da svoju potporu Lordu Moravju i ostalim škotskim plemićima protiv Marije Stewart. Nakon bitke kod Carberrv Hilla prisilili su Mariju da abdicira i postavili na prijestolje maloljetnog sina jamesa. Prvi Angus Cochran dobio je titulu lorda za zasluge u borbi. Prije njega svi Cochranovi bili su kradljivci ovaca i pljačkaši u graničnim predjelima, koji su se obogatili ubijajući i pljačkajući ne samo Engleze, već i članove starih škotskih klanova. Krv Cochranovih koja je tekla njegovim venama nije bila voda, dakle razmišljanje o tome nije za njega predstavljao nikakav problem etike, bio je to samo račun vjerojatnosti da će se izvući u slučaju da zadrži plijen. Cumbrae je bio ponosan na svoje porijeklo, no i svjestan da su si njegovi preci utrli put lukavošću, izbjegavajući vješala i krvnika. Za vrijeme prošlog stoljeća sve pomorske zemlje svijeta ujedinile su se kako bi uništile bič gusara, koji su još od doba starih egipatskih faraona ugrožavali trgovačke putove. Ovoga puta se nećemo izvući, mladiću, odluči u sebi, i zavrti tužno glavom dok je podmetnuo list pod nos svojih mornara, od kojih ni jedan nije znao čitati. Izgleda da je rat završen, na našu veliku žalost. Morat ćemo osloboditi ovu gospodu. Kapetane, znači li to da ćemo izgubiti novac od otkupnine?, zapita plačljivim glasom kormilar. Mislim da je upravo tako, jedino ako želiš završiti na vješalima na molu u Greenwichu zbog gusarenja. Zatim se okrene, nakloni se pred kapetanom Schreuderom: Očito je, gospodine, da sam vam dužan isprike, reče mu s osmijehom na licu: Bila je to dobronamjerna greška s moje strane, koju ćete mi oprostiti, nadam se. Nemam vijesti o vanjskome svijetu već mjesecima. Kapetan se također nakloni, no hladno, i Cumbrae nastavi: Zadovoljstvo mi je što vam mogu vratiti mač. Borili ste se kao ratnik i džentlmen. Kapetan se sada nakloni s više naklonosti. Naredit ću odmah da oslobode posadu ovoga broda. Naravno, slobodni ste vratiti se u uvalu rta i nastaviti vaše putovanje. Kamo ste

namjeravali otići, gospodine?, zapita uljudno Cumbrae. Prije vašeg uplitanja, bili smo već spremni isploviti prema Amsterdamu. Nosio sam zahtjev za jednu otkupninu kapetanu VOCa, za guvernera Rta Dobre Nade i njegovu suprugu, koje je neki engleski gusar zarobio. Cumbrae se zagleda u njega: Vaš guverner se možda zove Petrus van de Velde i zarobljen je na brodu Kompanije SfandyasfžgWd?, zapita. A čovjek koji ga je zarobio je Englez, Sir Francis Courteney? Kapetan Schreuder izgledao je začuđeno. Upravo tako, gospodine. Ali, ne razumijem kako to da poznajete sve te detalje. Odgovorit ću kasnije na vaše pitanje, kapetane, no prije trebam nešto znati. Shvaćate li daje SfaWiwfzgzezW zarobljen nakon potpisivanja mira između naših dviju zemalja? Milorde, bio sam na brodu kao putnik kada su ga zarobili. Naravno da znam da je zarobljavanje bilo ilegalno. Još jedno pitanje, kapetane. Bi li vaš ugled i vaše mjesto u društvu poraslo kada biste uspjeli zarobiti tog gusara Courtenevja, uspjevši osloboditi guvernera i njegovu suprugu oružjem te vratiti Nizozemskoj kompaniji dragocjen teret sa SkmdiasWda? Kapetan ostane bez riječi pred takvom privlačnom mogućnošću. Slika ljubičastih očiju i zlatne kosa, koja se nikada nije udaljila iz njegovih misli od posljednjeg puta kada ju je promatrao, sada mu se vrati u sjećanje sa svim živim detaljima. Obećanje koje je izrekla onim crvenim usnama bilo je slade od svih mirodija i zlata koje je bilo u igri. Kako bi mu bila zahvalna Katinka u slučaju da ju oslobodi! A da ne govorimo o ocu, predsjedniku VOCa. Moglo je to za njega značiti pravu sreću, najveću koja mu se ikada do sada u njegovu životu pružila. Bio je toliko utonuo u svoje misli da je jedvice odgovorio složivši se s Kraguljevim prijedlogom. Dakle, gospodine, mislim da vi i ja moramo raspraviti o nekoliko detalja da bismo obojica ostvarili dobit, reče Kragulj srdačno mu se osmijehnuvši. jutro nakon njihova razgovora, GuH i Swaef vrate se u uvalu rta i čim se usidre ispod topova utvrde, kapetan i Cumbrae spuste se na kopno, na morski žal, gdje je skupina robova ušla u vodu i uronila do ramena kako bi povukli brodicu do žala, prije nego ju sljedeći val prevrne, tako da su mogli sići bez da smoče čizme. Dok su se zajedno kretali prema ulazu utvrde, bili su čudnovat i vidljiv par. Schreuder je bio u odori, s lentom, vrpcama i perjem na šeširu, koje se Ijuljuškalo na jugoistočnjaku. Cumbrae je pružao izvanrednu predstavu, sa suknjicom u bojama njegova klana; tamnocrveno, žuto i crno. Stanovnici kolonije na kraju svijeta nikada nisu vidjeli muškarca odjevenog na taj

način i sakupe se na krajevima puteljka promatrajući ga razrogačenih očiju. Nekoliko robinja koje su izgledale poput lutaka, privuku Cumbraeovu pažnju, koji je mjesecima bio na moru, bez utješnog ženskog društva. Koža im se sjajila poput bjelokosti, a tamne oči davale su njihovom pogledu nešto čarobno. Mnoge su bile odjevene na europski način i njihove male i tvrde grudi isticale su se iz čipkastog korzeta. Prošavši ispred njih Cumbrae odgovori na njihove poglede poput člana kraljevske porodice, skinuvši kapicu ukrašenu vrpcama pred najmlađom i najljepšom od djevojaka, koja se zacrveni pred njegovim pogledom. Stražari na ulazu u utvrdu ih prime s pozdravom. Schreuder, koji im je očito bio dobro poznat, te Cumbrae udu u dvorište pod pratnjom. Cumbrae se pažljivo ogleda oko sebe, procjenjujući jačinu obrane. U tom trenutku je vladao mir, no tko je mogao predvidjeti što će se dogoditi za godinu dana? Jednoga dana će možda voditi opsadu na tu utvrdu. Opazi da je utvrda bila u obliku zvijezde s pet vrhova. Bilo je očito da su utvrdu sagradili po modelu one u Antwerpenu, prve koja je bila sagrađena na taj način. Svaki od pet vrhova imao je krunu čiji su uglovi davali mogućnost braniteljima da ispale vatru i prema glavnim zidinama utvrde, koje inače ne bi bile zaštićene, i ne bi se mogle obraniti. Utvrda je bila gotovo neosvojiva, osim s dobro razrađenim planom opsade. Moglo je potrajati mjesecima prije nego što bi uspjeli otvoriti sebi put u utvrdu. No, poslovi izgradnje još uvijek nisu bili zgotovljeni. Stotine zarobljenika radili su u jarku i na vrhu zidina, podignutih na pola. Mnogo topova nalazilo se na hrpi u dvorištu, i još uvijek nisu bili smješteni u otvore koji su nadzirali uvalu. Dok se ogledavao oko sebe u dvorištu, opazi da je jedan dio utvrde služio kao zatvor. Red zarobljenika, koje su vojnici nadzirali, izlazio je iz tajnoga prolaza, ispod južnoga zida. Na tim istim temeljima sagrađena je vojarna. Iako je dvorište bilo prepuno materijala i skela, skupina mušketira, odjevena u boje VOCa, zelenu i zlatnu, vježbala je u jedinom slobodnom prostoru, pred oružarnicom. Kola, koja su vukli volovi, prepuna teretom, drvom, kamenim blokovima, ušla su bučno u dvorište dok je kočija stajala pred ulazom u južno krilo utvrde. U nju su bili upregnuti sivci, koji su se sjajili na suncu, dok su kočijaš i pomoćnici nosili livreju zelene i zlatne boje Kompanije. Vaša visost je stigla rano. Inače ga ne vidimo do podneva, promrmlja Schreuder. Vijest o vašem dolasku mora da je stigla do rezidencije. Uspnu se južnim stubištem, ušavši kroz vrata s grbom Kompanije. U atriju, sa sjajnim podom

od žutoga drva, pomoćnik preuzme njihove šešire i mačeve, a zatim ih povede u predsoblje: Obavijestit ću visost o vašem dolasku, reče, i iziđe iz sobe. Ude nekoliko trenutaka kasnije: Visost će vas odmah primiti. Guvernerova prostorija za primanje gledala je na uvalu, s nekoliko prozora i otvora, a bila je namještena s nekoliko masivnih nizozemskih komada namještaja i orijentalnim tepisima. Živahni kineski tepisi pokrivali su sjajan pod i vitrine u kojima je bila zbirka kineskog porculana s tipičnim bojama dinastije Ming. Guverner Kleinhaus bio je visoki čovjek srednjih godina, oštra pogleda, žućkaste boje kože i života provedenog u tropskim krajevima, s naboranim licem, na kojemu su se ocrtavale sve brige vezane uz njegovu službu. Bio je mršav, s istaknutom jabučicom na grlu koja je izgledala nepravilna, i gustom perikom, premladenačkom za stare crte lica. Kapetane Schreuder, pozdravi kapetana, ne skrećući pogled s Kragulja. Jutros, kada sam se probudio i vidio daje vaš brod nestao, pomislio sam da ste isplovili i vratili se u domovinu bez moga dopuštenja. Molim vas, oprostite, gospodine. Dat ću vam obrazloženje, no prije mi dopustite da vam predstavim Lorda Cumbraea, engleskog plemića. Škotskog, molim, ne engleskog, promrmlja Kragulj. U svakom slučaju, guverner Kleinhaus ostao je impresioniran titulom i odmah prede na engleski. Dobrodošli na Rt Dobre Nade, gospodine. Mogu li vam ponuditi lagano osvježenje... čašu Madere, možda? Kada su u rukama držali čaše na stalku s vinom, i smjestili se u stolcima s visokim naslonima, postavljenim u krug, kapetan se obrati Kleinhausu promrmljavši: Gospodine, moram vam priopćiti nešto vrlo važno, i značajno pogleda prema slugama i pomoćnicima koji su se nalazili u prostoriji. Guverner pljesne rukama i oni se izgube poput dima na vjetru. Znatiželjan, nakloni glavu prema Schreuderu: Dakle, kapetane, kakvu tajnu čuvate za mene? Postupno, kako je Schreuder pričao, na guvernerovu licu mogla se primijetiti pohlepa. Bio je pun očekivanja, no kada drugi završi, davši mu prijedlog, pokaže se skeptičnim: Kako da budemo sigurni da će taj gusar Courtenev biti na istome mjestu gdje i posljednji put?, zapita Cumbraea. Prije dvanaest dana zarobljena galija nalazila se na suhom, na morskome žalu, sa svim teretom i bez glavnoga jarbola. Pomorac sam i mogu vas uvjeriti da ju Courtenev ne može porinuti u more prije trideset dana. Što znači da imamo dva tjedna za pripreme napada, objasni Kragulj. Kleinhaus se složi: Gdje se nalazi gusarovo skrovište? Guverner je pokušao usmjeriti ovo pitanje sasvim slučajno, no njegove su oči

blještale. Mogu vas uvjeriti daje dobro sklonjen. Kragulj ne odgovori na pitanje sa suhim osmijehom na licu. Bez moje pomoći vaši ga ljudi neće moći pronaći. Razumijem. Koščatim kažiprstom guverner je kopao po nosnici, a zatim proučavao otvrdnutu nakupinu sluzi. Ne podignuvši pogled nastavi: Naravno, nećete tražiti nagradu za vašu pomoć, koja je, konačno samo vaša moralna dužnost? Neću tražiti nikakvu nagradu, samo skroman iznos za mene i moje mornare, da bih si naplatio vrijeme i troškove, složi se Cumbrae. ednu stotinu od onoga što ćemo uspjeti ponovno vratiti od tereta galije, predloži Kleinhaus. Ne baš tako skromno, pobuni se Cumbrae. Mislio sam polovicu. Polovicu! Guverner Kleinhaus se uspravi na stolcu, dok je njegova put postajala boje starog pergamenta. Bez dvojbe se šalite, gospodine? Uvjeravam vas da se nikada ne šalim kada je riječ o novcu. Jeste li pomislili koliko će vam biti zahvalan glavni direktor Kompanije kada mu budete predali neozlijeđenu kćer, i bez da plati otkupninu? Samo to bi već bilo dovoljno da vam poveća mirovinu koja vam je dodijeljena, a da ne govorimo o vrijednosti tereta mirodija i zlata. Dok je razmišljao o tom odgovoru, guverner ponovno započne istraživati drugu nosnicu, ostavši u tišini. Cumbrae nastavi: Bez dvojbe, kada van đe Velde bude oslobođen iz pandža tog gusara, doći će ovdje, moći ćete mu predati službu, a zatim ćete biti slobodni vratiti se u Nizozemsku, gdje će vas čekati nagrade za dugu i vjernu službu koju ste obavili. Kapetan Schreuder opazi s kojim je nestrpljenjem guverner čekao mirovinu, nakon trideset godina službovanja za Kompaniju. Kleinhaus se uzvrpolji na stolcu pomislivši na tu mogućnost, no njegov je glas bio oštar: Deseti dio vrijednosti tereta koji budemo preoteli, izuzev vrijednosti zarobljenih gusara, koje budemo prodali u roblje. Desetinu, to je moja posljednja ponuda. Cumbraeov izraz lica postane tragičan: Morat ću nagradu podijeliti sa svojom posadom. Ne bih mogao uzeti u obzir ponudu manju od četvrtine. Petinu, odgovori mu Kleinhaus kreštavim glasom. Prihvaćam, reče zadovoljno Cumbrae. Naravno, trebat će mi usluge one lijepe vojne fregate usidrene u uvali i tri skupine mušketira, predvođene ovdje prisutnim kapetanom Schreuderom. A moj će jedrenjak trebati snabdjeti barutom i mecima, a da ne govorimo o vodi i namirnicama. Bio je potreban veliki napor kapetana Schreudera, no pred kraj poslijepodneva sljedećeg dana tri skupine mušketira, s po devedeset ljudi svaka, bile su poredane izvan zidina utvrde na vježbalištu, spremne da krenu. Časnici i dočasnici su svi bili Nizozemci, dok su mušketiri bili

mješavina s domorodačkim stanovništvom, stanovnicima poluotoka Malaca, u Maleziji, Hotentoti regrutirani medu plemenima rta, te plemena koja su dolazila s nizozemskih posjeda na Cejlonu. Vojnici su bili nagnuti kao životinje za vuču pod teretom teškoga oružja i torba, no, čudno, bili su bosonogi. Kada ih je Cumbrae opazio kako marširaju kroz vrata, s kapicama crne boje i puškom oko ramena, primijeti kiselo: Nadam se da će se dobro boriti kako i marširaju, no, mislim da mogu naići na kakvo iznenađenje, kada se nadu pred Frankvjevim morskim vukovima. GwHje mogao primiti na brod samo jednu skupinu mušketira s teretom i u tom bi slučaju palube bile jako nakrcane, pogotovo ako bi ih za vrijeme plovidbe zadesilo nevrijeme. Ostale dvije skupine mušketira ukrcale su se na fregatu. Njihovo je putovanje trebalo biti lakše, jer je SoMMenvogef Ptica sunca bio udoban i brz jedrenjak. Pripadao je Cromwellovoj floti, zarobljenoj od admirala de Rujtera za vrijeme bitke kod Kentish Knocka i bio je u skupini de Rujtera za vrijeme ekspedicije, kada su plovili Temzom, nekoliko mjeseci prije njegova dolaska na rt. Bilo je lako shvatiti da su jedra zamijenjena prije nego što je brod krenuo prema Nizozemskoj. Sva su jedra i pripone bili sasvim novi. Posada se sastojala pretežno od veterana dva rata protiv Engleske, prvoklasnih boraca, koje je borba oblikovala. Kapetan Rjker bio je također solidan moreplovac po oceanima, s mnogo iskustva, širokih ramena i s velikim trbuhom. Nije nimalo nastojao sakriti nelagodu koju je osjećao našavši se pod zapovjedništvom čovjeka koji mu je do nedavno bio neprijatelj, i kojeg je smatrao gusarom. Njegov hladan i neprijateljski odnos prema Cumbraeu jedvice je skrivao prijezir. Na SoMMčMvogefu se održavao ratni sastanak koji nije bio bez nesuglasica, budući da Cumbrae nije htio otkriti pravac plovidbe, a Rjker se suprotstavljao svakome savjetu koji je Škot davao. Samo je intervencija kapetana Schreudera bila odlučujuća da ekspedicija ne propadne prije nego što je i započela. S olakšanjem Kragulj opazi fregatu kako podiže sidro, s oko dvije stotine mušketira poredanih duž zaštitne ograde srdačno pozdravljajući masu Hotentotkinja, odjevenih u živahne boje, i polugolih, koje su se sakupile na morskome žalu i slijedile mali GwH prema ulazu u uvalu. Paluba je bila prekrcana mušketirima koji su mahali rukom u znak pozdrava i živahno razgovarali, pokazujući si međusobno prema planini ili morskome žalu i smetali mornarima koji su radili i pokušavali povesti brod prema otvorenome moru. Kada je GwH prošao rt, u podnožju Lavlje glave, prepuštajući

se prvom napadu južnog Atlantika, čudna tišina spusti se na bučne putnike i čim je okrenuo pravac prema zapadu, prvi mušketir požuri do ograde i povrati ravno protiv vjetra. Uslijedi gromki smijeh posade broda, vidjevši da je vjetar sve vratio u lice nesretnika, blijedog poput krpe, zaprljavši mu zelenu jaknu ostacima njegovoga zadnjeg obroka. Manje od pola sata kasnije, gotovo su svi ostali vojnici slijedili njegov primjer, te su palube bile toliko skliske i prljave zbog njihovih darova Neptunu da je Kragulj naredio da pokrenu pumpe, zalivši palube i putnike. Bit će zanimljivi ovi dani plovidbe, reče kapetanu Schreuderu. Nadam se da će ovi ljepotani imati dovoljno snage da se dovuku do obale, kada budemo stigli na cilj. Prije polovice putovanja, postalo je očito da su riječi koje je izrekao u šali postale istinite. Gotovo su svi vojnici na brodu izgledali poput leševa, ležeći na palubi bez ičega u trbuhu što bi mogli izbaciti. Poruka koju je poslao kapetan Rjker obavještavala ih je da se ni ljudi na njegovu brodu nisu nalazili u boljem stanju. Budemo li ih odmah upleli u borbu, čim stignemo, Frankvjevi ljudi će ih žive pojesti, bez da odbace ijednu koščicu. Morat ćemo promijeniti planove, reče Kragulj obraćajući se Schreuderu., koji pošalje glasnika na SoMMenvogef. Dok je on zaustavio brod, Rjker se doveze brodicom do njih kako bi raspravili o promjeni plana za napad. Cumbrae je napravio skicu lagune i obale s obje strane rta, o kojoj su tri časnika razmišljala u malenoj kabini GwHa. Rjkerovo raspoloženje popravilo se otkrićem krajnjega cilja i zbog mogućnosti napada i novca nagrade, uz čašicu whiskyja koju mu je Cumbrae ponudio. I začudo, pristane na plan koji je Cumbrae predložio. Postoji još jedan rt, ovdje dolje, oko osam do devet milja zapadno od ulaza u lagunu. Kragulj pokaže prstom na skici. Na ovom vjetru vode na tom mjestu bit će dosta mirne, kada budemo spustili brodice u more i kada se kapetan Schreuder i njegovi ljudi budu iskrcali na kopno. Odatle započinje njegov marš približavanja. Pokaže na karti dlakavim kažiprstom. Kratko vrijeme koje budu proveli na kopnu i malo tjelovježbe dat će im mogućnost da se oporave. Kada budu stigli do Courtenevjevog brloga, trebali bi imati ponovno malo papra u tijelu. Jesu li gusari organizirali obranu na ulazu u lagunu?, htio je znati Rjker. Imaju topove ovdje i ovdje, da bi pokrili kanal. Cumbrae stavi križiće na mjesta gdje su se nalazili topovi. Tako su dobro zaštićeni da su nedodirljivi na odgovor s broda koji ulazi u lagunu ili koji ostavlja sidrište. Prekine se, prisjetivši se kako su ga ti topovi otpratili, dok je bježao iz lagune nakon neuspjelog napada na tabor. Rjker se

ponovno otrijezni na mogućnost da njegov brod bude na kratkoj udaljenosti gadan topničkim granatama. Moći ću neutralizirati topove približim li im se sa zapadne strane, uvjeri ih Schreuder. Poslat ću malu skupinu da se uspne stijenom. Neće očekivati napad sa stražnje strane. No, neću moći preći kanal i učiniti isto s topovima na istočnoj strani. Poslat ću drugu skupinu da učini isto topovima s istočne strane, umiješa se Rjker. Samo da uspijemo pronaći način da se međusobno obavještavamo za vrijeme napada. Posvete sat vremena u izradi plana obavješćivanja sa zastavicama i dimnim signalima između brodova i obale. Tada se Rjker i Schreuder zapale, spremni boriti se da bi se ovjenčali lovorovim vijencem. Zaifo bii morao riskirafi svoe Z;wde, radosno je mislio Kragulj, tada sw ovijimac spremni uonžfi posao wm;esfo mene? Na glas, pak, reče: Čestitam vam, gospodo. Odličan plan! Hoćete li odgoditi napad na topove na ulazu u lagunu, dok kapetan Schreuder ne bude poveo kroz šumu veći dio kopnenih snaga i ne nade se u takvom položaju da krene u glavni napad sa stražnje strane gusarskog tabora? Da, naravno, složi se Schreuder nestrpljivo. No, čim topovi na rtu ne budu više mogli odgovoriti na naš napad, vaši će brodovi ući u uvalu i započeti pucati na gusarski tabor. To će za mene biti znak da započnemo napad iz pozadine. Dat ćemo vam svu našu podršku. Cumbrae se složi, pomislivši koliko je kapetan pohlepan za slavom, i uspjevši se suzdržati da ga ne udari očinski po ramenu. Kapetane Rjkeru, reče širokom gestom punom oholosti, želim čast da ja vodim skupinu u lagunu, s mojim malim, ali vrijednim GW7om. Moji nitkovi mi nikada ne bi oprostili da vi budete preda mnom. Rjker zatvori usne tvrdoglavo: Gospodine!, odgovori mu, SoMMeMvogeZje bolje naoružan i u stanju da bolje reagira na topnički napad neprijatelja. Moram ustrajati u zahtjevu da ja vodim ulaz u lagunu. fo e nejgo, pomisli Kragulj, i spusti glavu složivši se, mršteći. Tri dana kasnije kapetan Schreuder i njegove tri skupine mušketira iskrcaju se na pusti morski žal. Promatrali su ih kako se udaljavaju koračajući prema divljoj unutrašnjosti Afrike, u neravnomjernoj koloni. Afrička noć bila je puna šumova, nikada tiha. Kada se Hal zaustavljao na uskom puteljku, lagani očevi koraci odzvanjali su pred njim, koji je čuo zvukove, prigušene zbog šumova koje su proizvodila druga živa bića u šumi oko njega. Noćni pjev ptice, ljepši od najljepšeg zvuka koji je glazbenik mogao odsvirati na ijednom žičanom instrumentu. Zvuk ostalih kukaca medu mrtvim lišćem ili smrtonosni urlik malih divljih mačaka koje su ih lovile. Pjev i zujanje

insekta i vječan šum vjetra bili su dio skrivenog zbora u Panovu hramu. Svjetlost lanterne nestane pred njim, te se požuri da nadoknadi razdaljinu. U trenutku kada je napustio tabor, otac nije odgovorio na pitanje, no, kada su napokon izišli iz šume, u podnožju brežuljaka, Hal shvati kamo su naumili. Kamenje koje je još uvijek obilježavalo ložu u kojoj je izrekao svoju zakletvu, oblikovalo je krug na mjesečini. Na ulazu, Sir Francis klekne, spusti glavu u molitvi, a Hal klekne pored njega. O, Gospodine, učini me dostojnim, molio je Hal. Daj mi snage da održim zakletvu, koju sam u tvoje ime izrekao. Otac napokon podigne glavu. Ustane i uzme Hala za ruku da bi mu pomogao da se digne, a zatim, rame uz rame, udu u krug približivši se oltarnom kamenu. Sir Francis nasloni lanternu na visoki kamen, a zatim klekne ponovno zajedno sa sinom pod tom žutom svjetlosti. Dugo su molili, u tišini, a zatim sir Francis podigne pogled prema nebu: Zvijezde su Gospodnji brojevi. Osvjetljavaju naše dolaske i polaske, vode nas oceanima koji nisu naznačeni na kartama, određuju našu sudbinu, mjere broj naših dana. Halove oči odmah potraže njegovu osobnu zvijezdu, vječnu i nepromjenjivu, koja se nalazila u sazviježdu Lava. Jučer sam noću izradio tvoj horoskop, reče mu otac. Mnogo ti stvari ne mogu otkriti, no jedno ti mogu reći: zvijezde ti spremaju jedinstvenu sudbinu. Nisam uspio shvatiti prirodu. U očevu glasu osjećao se tračak tuge, i Hal ga pogleda. Njegovo je lice bilo napeto, bore ispod očiju bile su tamne i duboke. Ako su zvijezde povoljne, što vas muči, oče? Bio sam grub prema tebi, tjerao sam te bez milosti. Hal zavrti glavom: Oče..., no Sir Francis ga ušutka, položivši ruku na njegovu. Sjeti se uvijek razloga zašto sam tako postupio. Da sam te manje volio, bio bih manje oštar prema tebi. Stisak njegove ruke na sinovoj postane još jači, kada osjeti da je sin uzimao daha, namjeravajući nastaviti. Pokušao sam te spremiti i prenijeti ti iskustvo i snagu, potrebne da se suočiš sa svojom nesvakidašnjom sudbinom, koju su ti zvijezde namijenile. Razumiješ li me? Da, to sam oduvijek znao. Aboli mi je objasnio. Aboli je mudar. Ostat će uz tebe, kada mene više ne bude. Ne, oče. Ne govorite tako. Sine, pogledaj u zvijezde, odgovori mu Sir Francis i Hal se nekoliko trenutaka dvoumio, ne shvaćajući što je otac time htio reći. Ti znaš dobro koja je moja osobna zvijezda, pokazao sam ti ju bar stotinu puta. Potraži ju, sada, u sazviježdu Djevice. Hal pogleda prema istoku, gdje se njegova zvijezda i dalje sjajila, jasna i svijetla. Zatim skrene pogledom prema sazviježdu Djevice, pored Lava. Ote mu se uzdah, pogođen praznovjernim

strahom. Očevu zvijezdu presijecala je sablja u plamenu, s perjanicom crvene boje vatre, boje krvi. Zvijezda padalica, prošapće. Komet, ispravi ga otac. Bog me upozorava da je moje vrijeme ovdje na izmaku. Čak su i Grci, a potom i Rimljani, znali da je nebeska vatra znak za nevolje, ratove, siromaštvo i bolesti, te smrt kraljeva. Kada?, zapita Hal utučenim glasom. Brzo, odgovori mu Sir Francis. Mora da će se to brzo dogoditi. Vjerojatno prije nego što komet bude prešao putanju u mome znaku. Ovo je možda posljednji put što smo ti i ja sami. Možemo li učiniti nešto da izbjegnemo tu propast? Možemo li joj izbjeći pobjegnemo li? Ne znamo odakle će doći, odgovori Sir Francis ozbiljno. Ne može se pobjeći pred sudbinom. Bježeći bismo sigurno završili u njenim kliještima. Onda ćemo ostati ovdje i boriti se, odgovori odlučno Hal. Da, borit ćemo se, složi se otac, iako je kraj već odlučen. No, to nije razlog što sam te doveo ovdje. Noćas ti želim predati nasljedstvo, materijalno i duhovno, koje ti pripada, budući da si moj jedini nasljednik. Uzevši medu ruke sinovo lice, privuče ga k sebi kako bi ga pogledao u oči. Nakon moje smrti pripada ti moj rang i moj a titula baruna, koju je tvoj pradjed Charles Courtenev primio od kraljice Bess, nakon uništenja nepobjedive španjolske armade. Postat ćeš Sir Henry Courtenev, shvaćaš li? Da, oče. Tvoja sukcesija je registrirana u Engleskoj kod Arkadskog vijeća. Prekine se začuvši divljački krik koji je odjeknuo dolinom. Leopard koji se sprema na lov na mjesečini. Kada njegova zastrašujuća rika utihne, Sir Francis nastavi: Moja je želja da napreduješ u redu, i dostigneš rang viteza Nautonnier. Potrudit ću se da ispunim vaše želje, oče. Sir Francis podigne desnu ruku dok mu se zlatni prsten, koji je nosio na srednjem prstu, sjajio na svjetlosti lanterne. Skine ga i podigne kako bi reflektirao mjesečevu svjetlost. Ovaj prsten dio je naših oznaka ranga viteza Nautonnier. Uze Halovu desnu ruku kako bi mu nataknuo prsten na srednji prst, no bio je preširok, te ga premjesti na sinovljev kažiprst. Zatim odveže plašt i otkrije veliki medaljon njegove službe koji je nosio na prsima. Maleni rubini u lavljim očima i zvijezde od dijamanata sjajili su se na titravoj svjetlosti. Sir Francis skine s vrata lanac s medaljonom te ga stavi Halu na ramena: To nadopunjuje oznake. Bit će tvoj ključ za ulaz u Hram. Poćašćen sam i iznenađen vjerom koju imate u mene. Duhovno nasljedstvo koje ti ostavljam sastoji se od još jednog predmeta, reče mu Sir Francis, te zavuče ruku ispod plašta: To je sjećanje na tvoju majku. Otvori ruku i pokaže mu medaljon s minijaturom Ladv Edwine. Svjetlost nije bila dovoljno jaka

da mu dozvoli razabrati svaki detalj portreta, no to je lice bilo upečaćeno u njegovim mislima i njegovom srcu. Ne izrekavši ni riječi, Hal spremi minijaturu u džep prsluka. Molimo se zajedno za mir njene duše, reče Sir Francis tiho i obojica pognu glave. Nakon nekog vremena Sir Francis podigne glavu: Sada nam preostaje samo materijalno nasljedstvo, koje ti ostavljam. Prije svega, to je High Weald, naš posjed u Devonu. Znaš da tvoj stric Thomas upravlja kućom i imanjem u mojoj odsutnosti. Dokumenti o vlasništvu nalaze se kod mog odvjetnika u PIymouthu. Sir Francisjejoš dugo nastavio nabrajati u detalje sve posjede koje je imao u Engleskoj: Sve sam zapisao u dnevnik, no, on se može izgubiti ili ga netko može ukrasti, prije nego što budeš imao vremena proučiti ga. Zapamti sve što sam ti sada rekao. Neču ništa zaboraviti, reče Hal. Osim toga, tu je i nagrada koju smo zaslužili na ovom putovanju. Bio si sa mnom kada smo zarobili plijen s ffgerzge Mzczf i sa SfaMdvasffgfzeida. Kada se budeš vratio u Englesku s plijenom, sjeti se da moraš isplatiti svakog člana posade. Naravno. Plati do zadnjeg penija carinicima kralja. Samo bi nitkov pokušao prevariti svoga gospodara. Neću zaboraviti izvršiti i tu dužnost prema mome kralju. Ne bih mogao počivati u miru, znajući da su sva bogatstva, koja sam zarobio za tebe i svog kralja, izgubljena. Tražim od tebe da se zakuneš na tvoju čast viteza reda, reče Sir Francis. Zakuni se da nikada i nikome nećeš odati mjesto gdje se nalazi plijen. Za teških dana, koji su pred tobom, kada crveni komet bude vladao u mom znaku i odlučivao o našoj sudbini, mogao bi susresti neprijatelja, koji će te nastojati natjerati da prekršiš ovu zakletvu. Imaj uvijek na umu moto naše obitelji: Izdržat ću. Dajem vam moju časnu riječ i kunem se Bogom da ću izdržati, obeća Hal. Te riječi izgovori s lakoćom i sasvim prirodno. Nije mogao slutiti u tom trenutku da će, kada ih se bude ponovno prisjetio, njihova težina biti bolna i teška, te da će mu gotovo slomiti srce. Za sve vrijeme njegove vojne karijere kapetan Cornelius Schreuder borio se na čelu domorodačkih skupina, umjesto s ljudima njegove rase i domovine, jer su mu bile mnogo draže, budući da nisu bile toliko osjetljive na vrućinu i sunce, na hladnoću i vlagu. Bili su imuni na epidemije i bolesti, koje su pogađale bijelce, koji su se upuštali u tropsku klimu, a preživljavali su i s manjom količinom hrane. Bili su u stanju boriti se i živjeti na hrani koju im je ova divlja i strašna zemlja mogla pružiti, dok su europski vojnici obolijevali i umirali, ako bi im se oduzimala hrana. Postojao je još jedan razlog koji je opravdavao njegov izbor.

Dok se život kršćanskih vojnika trebao smatrati dragocjenim, oni pogani su se mogli žrtvovati bez grižnje savjesti, poput životinja; nisu imali istu vrijednost i moglo ih se poslati u smrt bez previše skrupula. Bilo je poznato i to da su lopovi, nisu bili previše pouzdani, te ih se nije smjelo ostaviti pored žena i pića, no, kada su sami trebali nešto poduzeti, postajali bi poput djece. Ali, pod vodstvom dobrih nizozemskih časnika, njihova hrabrost i borbeni duh nadmašivali bi njihove slabosti. Popevši se na uzvisinu na tlu, Schreuder je promatrao dug red pješaštva. Bilo je čudno kako su se brzo oporavili od morske bolesti koja ih je samo dan ranije mučila. Dobro prospavana noć na kopnu i malo suhe ribe i dvopeka bili su dovoljni da im se ponovno vrati snaga i živost, kao u trenutku ukrcaja. Prolazili su pored njega, bosonogi, slijedeći dočasnike bijelce, krećući se bez napora pod teškim teretom, čavrljajući međusobno na svojim jezicima. Schreuder je imao više povjerenja u njih u tom trenutku, nego u bilo koga drugog otkako su se ukrcali u uvali rta. Skine šešir i obriše si znoj s čela. Sunce se jedva primjećivalo kroz krošnje stabala, a toplina je već bila nepodnošljiva, kao ispred peći. Pogleda brežuljke i šumu, koja ih je očekivala. Plan, koji je Škot s crvenom kosom naslikao, bila je samo skica, koja je u grubim crtama pokazivala obrise obale, ne dajući mu nikakvu informaciju, primjerice, o terenu na kojem se nalazio. Na početku su slijedili žal, no put se pokazao vrlo teškim, na svakome koraku pod težinom zavežljaja ljudi su tonuli u pijesak do gležanj a. Osim toga, otvoreni morski žalovi bih su isprekidani stjenovitim liticama i rtovima koji su uzrokovali kašnjenja. Stoga je Schreuder krenuo prema unutrašnjosti, poslavši izvidnike, nadajući se da će pronaći put kroz brežuljke i šumu. U tom trenutku začuje krik izvidnika, koji se vraćao penjući se brežuljkom. Zadihani Hotentot zaustavi se pred njim, pozdravivši ga: Kapetane, pred nama je široka rijeka. Dobro je govorio nizozemski, kao i većina vojnika. Pasji sin!, zavikne Schreuder. Izgubit ćemo na vremenu, a još ima samo dva dana do trenutka zakazanog sastanka. Pokaži mi put. Izvidnik ga povede prema vrhu brežuljka. Na vrhu padine pokaže se pred njim strma riječna dolina. Obronci su bili duboko usječeni oko dvije stotine stopa i prekriveni gustom šumom. Estuarij na dnu, širok i taman, širio se krećući se ususret moru. Schreuder izvuče dalekozor iz kožnih korica i pažljivo prouči dolinu na mjestu gdje je ulazila u brežuljke unutrašnjosti. Izgleda da nema lakšeg mjesta za prijelaz, a nemam vremena da se posvetim istraživanju. Zagleda se u strminu koja se pokazivala pred njim. Učvrstite

konopce na vrhovima ovih stabala, kako bi nam pružili oslonac u spuštanju. Bila je potrebna polovica jutra da se dvije stotine ljudi spusti u dolinu. U jednom trenutku jedan konopac popusti pod težinom pedeset ljudi koji su se držali za nj i spuštali u dolinu. Iako je većina ljudi zadobila lakše ozljede, uganuća i blaže udarce, koturajuči se do rijeke, samo je jedan bio teško ranjen, mladi Hotentot, koji je u padu ostao zapleten desnom nogom u korijen jednoga stabla. Potkoljenična kost smrskala mu se na nekoliko mjesta, a oštri dijelovi kosti virili su kroz kožu. Dobro je, izvukli smo se s gubitkom samo jednoga čovjeka, reče zadovoljno Schreuder svome dočasniku. Moglo nas je mnogo više stajati. Mogli smo izgubiti dane i dane u potrazi za drugim prijelazom. Da pripremimo ležaj za ranjenika?, predloži dočasnik Maatzujker. Jeste li poludjeli?, pobuni se Schreuder. Usporio bi napredovanje. Ostavite tog bijednika ovdje s nabijenom puškom. Kada ga budu potražile hijene, moći će sam odlučiti hoće li ispaliti metak na jednu od njih ili u sebe. S obale Schreuder je imao pod kontrolom dugi dio rijeke, oko stotinu jarda, s površinom istočkanom malim virovima dok je plima na izlazu nosila prema moru blatnu vodu. Trebali bi sagraditi splavi, predloži dočasnik Maatzujker, ali Schreuder se izdere na njega: Ne mogu si dozvoliti da izgubim I toliko vremena ni za takvo što. Napnite konopac do druge obale rijeke. Moram vidjeti kako se ova rijeka može preći. Struja je vrlo jaka, upozori ga dočasnik. To vidi svaka budala, Maatzujker. Možda upravo stoga niste imali poteškoća izgovoriti tu primjedbu, odgovori mu grubo Schreuder. Izaberite najboljeg plivača! Maatzujker pozdravi, a zatim pogledom prijeđe preko reda vojnika. Ovi naslute što ih čeka i svi pronađu nešto zanimljivo za promatranje na nebu ili u šumi, samo da ga ne pogledaju u oči. Ahmede!, usklike dočasnik jednome od voda, dohvativši ga za ramena i udaljivši ga od skupine ljudi medu kojima se pokušavao sakriti. Ahmed, pomiren sa sudbinom, preda pušku jednom od vojnika, te se započne skidati. Njegovo nago tijelo bilo je bez ijedne dlake i žućkasto, čvrstih mišića. Maatzujker mu veže konopac ispod pazuha, a zatim se Ahmed spusti u vodu. Kako je postupno napredovao, voda je postajala sve dublja, dok mu nije stigla do pojasa, a s njom su rasle i Schreuderove nade brzog i lakog prijelaza rijeke. Ahmedovi drugovi, sakupljeni na obali rijeke, vikali su hrabreći ga i polako popuštali konopac. Zatim, kada je bio gotovo na polovici prijelaza, Ahmed se spotakne, izgubi ravnotežu upravo u glavnom kanalu rijeke, i njegova glava

nestane ispod površine vode. Povucite ga natrag!, zapovjedi Schreuder i vojnici povuku Ahmeda u pliće vode, gdje se borio da ponovno stane na noge, kašljući i izbacujući vodu koju je popio. Zatim, odjednom, Schreuder zavikne uznemireno: Vucite! Izvucite ga iz vode! Pedeset jarda od brežuljka, kapetan je opazio veliki vir koji se pojavio na površini vode, a zatim brzi trag u obliku slova V kako klizi kanalom prema mjestu gdje se Ahmed pokušavao podići na noge. Čak je skupina koja je potezala konopac opazila pojavu u vodi i kriknula od straha, vukući Ahmeda prema obali tako energičnim potezima da je jadnik bio katapultiran prema natrag i povučen svom težinom, iako se otimao. No, pojava ispod površine se pokrene još brže, ciljajući prema čovjeku u neprilici. Kada je bila nekoliko stopa od njega, izroni. Imala je tamnu i nepravilnu gubicu, izboranu poput crnoga debla, a na udaljenosti od dvadeset stopa iznad glave pojavi se dugački rep gmaza. Strašno čudovište u tren oka prede udaljenost koja ga je dijelila od čovjeka. Izroni iz vode s raširenim čeljustima i otkrije neravne redove žutih zuba. Opazi ih i Ahmed, koji ispusti divljači krik. Šumom poput rešetke koja se spušta na pod, čeljusti se zatvore nad donjim dijelom njegova tijela. Čovjek i zvijer završe ispod vode u ponoru pjene. Ljudi koji su pridržavali konopac osjete da zvijer povlači i konopac, našavši se na podu jedan iznad drugog i kliznuvši padinom obale. Schreuder skoči prema njima i dohvati kraj konopca, zavezavši ga s dva kruga oko struka, i svom svojom težinom započne povlačiti. Dolje u tamnoj plimi ponovno se pojavi velika pjena, kada se veliki krokodil, zatvorenih čeljusti nad Ahmedovim trbuhom, započne vrtjeti oko samoga sebe nevjerojatnom brzinom. Ostali ljudi za konopcem ponovno pronađu ravnotežu i ponovno započnu vući konopac ozbiljna lica. U tamnoj vodi se proširi crvena mrlja, dok je Ahmed ostao raspolovljen, poput purana, kojeg je proždrljivac pojeo do pola. Mrlja krvi se rasprši brzinom struje, dok su ljudi koji su napinjali konopac pali unatrag, čim je s druge strane prestala napetost. Ahmedov torzo je izbačen na obalu, s rukama koje su mlatarale i ustima koja su se otvarala i zatvarala, poput onih umiruće ribe. Krokodil ponovno izroni na sredini rijeke, držeći u čeljusti Ahmedove noge i stražnjicu. Podignuvši glavu prema nebu, proguta ih, dok mu se svijetlo i mlohavo grlo proširivalo. Schreuder je urlikao od bijesa: Ta odvratna životinja zadržavat će nas ovdje danima, ako joj to budemo dopustili. Okrenuvši se prema užasnutim mušketirima koji su vukli prema obali Ahmedov leš, uzvikne: Vratite ovdje taj

komad mesa! Spuste tijelo nesretnika pred njegove noge, promatrajući ga prestrašeno dok je sa sebe skinuo svu odjeću, ostavši pred njima gol s tvrdim mišićima i udom koji je virio iz grma tamnih dlaka. Poslušavši njegove naredbe zavežu mu konopac ispod pazuha, zatim mu predaju nabijenu pušku s već zapaljenim fitiljem. Schreuder dohvati pušku, a drugom rukom uhvati nepomičnu ruku mrtvaca. Začuje se začuđeno mrmljanje prisutnih, kada se zaputi u rijeku, vukući sa sobom Ahmedove krvave ostatke. Hajde, prljava životinjo!, režao je bijesno, nastavivši napredovati rijekom, dok mu je voda sezala do koljena: Želiš li jesti? Evo, imam nešto za tebe. Jecaj užasa ote se onima koji su gledali s obale, kada opaze nedaleko od mjesta gdje je Schreuder stajao u vodi brežuljak koji se podiže i krokodila koji izranja i koji se baca prema njemu, ostavivši za sobom dugačak trag na površini vode. Schreuder čvršće zarije noge u dno i lučnim pokretom ruke baci raskomadano i krvavo Ahmedovo tijelo prema krokodilu u napadu: Pojedi ovo!, uzvikne, i podigne pušku ciljajući prema ljudskome mamcu koji je plutao oko dva hvata od njega. Zastrašujuća glava izroni na površinu, s otvorenim čeljustima, koliko je bilo dovoljno da pojede Ahmedove ostatke. Ciljajući kroz nišan puške, Schreuder pogleda prema dnu njegovih otvorenih čeljusti. Opazi oštre zube, zaprljane ostacima ljudskoga mesa. Kada su se čeljusti otvarale, tvrda membrana zatvarala bi automatski grlo, onemogućivši da voda ude u pluća zvijeri. Schreuder je ciljao prema dnu otvorenoga grla, te ispali. Prošlo je nekoliko trenutaka, a zatim se barut zapali. Dok je Schreuder nepomično držao uperenu pušku, začuje se zaglušujući zvuk i duga perjanica srebrenastoplavog dima oslobodi se iz cijevi, završivši ravno u grlu krokodila. Tri inča olovnih metaka raskomadaju membranu, arterije i meso, zarivši se duboko u prsni koš, raspuknuvši hladno srce gmaza i njegova pluća. Krokodil se strese pod tako jakim trzajem, podignuvši vodu iznad sebe, a rep dodirne grotesknu glavu prije nego što padne unatrag, podignuvši pjenu. Zatim životinja potone te se odjednom ponovno pojavi na površini, koprcajući se u užasnom grču. Schreuder nije gubio vrijeme promatrajući te odvratne grčeve u agoniji, no baci pušku koja se dimila i zaroni što je dublje mogao i krene prema suprotnoj obali plivajući što je brže mogao. Ispustite konopac!, zavikne Maatzujker ljudima koji su ostali paralizirani i oni ponovno ožive. Podignuvši konopac nastojeći ga držati u zaklonu od struje, popuštali su postupno, kako je Schreuder napredovao. Pozor!, zavikne

Maatzujker, opazivši ponajprije jednoga, a zatim i drugoga krokodila kako izranja na površinu. Oči su im bile smještene na vrhu glave i mogli su vidjeti grčeve njihova umirućeg druga bez da ju sasvim otkriju. Ni najbučniji Schreuderovi pokreti nisu privukli njihovu pažnju dok nije stigao gotovo do suprotne obale. U tom trenutku jedno od čudovišta osjeti njegovu prisutnost i krene svom brzinom prema njemu, podižući u vodi malena udubljenja. Brže!, režao je Maatzujker. Slijedi vas! Schreuder ubrza, dok ga je krokodil brzo dostizao. Svi ljudi na obali vikali su hrabreći ga, no krokodil se nalazio vrlo blizu njega, kada Schreuder nogama dotakne dno. Posljednji dio bio je nadmetanje. Schreuder se bacio prema naprijed dok su se velike čeljusti otvorile i zatvorile se samo nekoliko pedalja od njegovih nogu. Vukući za sobom konopac, kao da se radi o repu, Schreuder nastavi hodati teturajući prema stablima, no, još se uvijek nije nalazio na sigurnom, jer se zvijer nalik zmaju podigne na noge i krene prema obali, slijedeći ga nezgrapno, ali brzo, tako da promatrači gotovo nisu povjerovali svojim očima. Schreuder dostigne prvo stablo u šumi, no samo s nekoliko koraka prednosti pred gmazom, i baci se prema jednoj niskoj grani. Dok su se čeljusti s oštrim zubima otvorile i zatvorile, on uspije na vrijeme podignuti noge i s posljednjim snagama, koje su mu preostale, popne se na višu granu. Gmaz je ostao neko vrijeme u zasjedi, kružeći oko stabla, zatim se polako povuče prema obali. Držao je hrapavi rep visoko iznad glave, no kada stigne do rijeke, spusti ga i uroni u vodu. Prije nego što je nestao, Schreuder je već svojim ljudima na suprotnoj obali rijeke uzviknuo: Požurite, vi dolje! Priveže kraj konopca za široko deblo na kojem se nalazio, a zatim uzvikne: Maatzujker! Započnite s izgradnjom splavi! Moći ćete preći rijeku, vukući konopac. Kobilica esowf;oMđ bila je očišćena od alga i vitičara, a nakon što je posada odvezala konopce, brod se polako izravna. Dok se još nalazio na suhom, na morskome žalu, drvodjelci su završili s blanjanjem novoga glavnog jarbola, koji je ponovno bio spreman da se podigne na palubu. Bio je potreban uzajamni napor svih ljudi da spuste dugi i teški jarbol na žal, i podignu njegov najveći kraj na brod. Paranak kojim su ga trebali podignuti smjestili su pored druga dva jarbola, a zatim podese potpasivanje konopcem. Skupine pod vodstvom Big Daniela i Neda napnu pažljivo konopce i veliko deblo od sjajnoga bora se izravna. Sir Francis nije imao povjerenja ni u koga tko će nadgledati najvažniji dio radova koji se sastojao u umetanju jarbola u udubljenje na palubi.

Bio je to vrlo osjetljiv dio posla, koji je zaposlio pedeset ljudi i produljio se na gotovo cijeli dan. Odlično obavljen posao, dečki!, izjavi Sir Francis, kada je konačno veliki jarbol prešao zadnje pedlje i baza jarbola ude u udubinu. Pustite! farbo! je stajao na mjestu bez oslonaca od konopaca. S mjesta gdje se nalazio, uronjen do pojasa u vodu lagune, Big Daniel zavikne posadi: Vrijeme je, neka kuga pohara te glave od sira! Za deset dana izići ćemo na otvoreno more, sjetite se mojih riječi! Sir Francis mu se osmijehne naslonjen na zaštitnu ogradu. Nikako prije nego što budemo stavili pripone na taj jarbol. A to se neće dogoditi, ako stojite tamo, razrogačenih očiju, mlateći praznu slamu. Već je htio okrenuti leda, kada se zagleda prema morskome žalu. Guvernerova žena izišla je iz zaklona šume, zajedno sa služavkom, koja ju je slijedila, i sada je, na rubu žala, zastala, vrteći u ruci iznad glave dršku suncobrana, poput kotača živahnih boja, koji je zarobljavao poglede svih muškaraca posade. Čak se i Hal, koji je nadgledao posao skupine na palubi, zagledao u nju razrogačenih očiju, poput blesana. Tog je dana na sebi imala haljinu koja joj je savršeno pristajala, toliko otvorenu da joj je otkrivala grudi gotovo do bradavica. Courteney, zavikne Sir Francis, dosta glasno da bi ga ponizio pred svojim ljudima, vratite se vašem poslu. Gdje su klinovi kojima ćete učvrstiti jarbol? Hal se trgne, te pocrveni, dok se okrenuo prema zaštitnoj ogradi i dohvatio težak malj. este li čuli kapetana?, razdere se na skupinu. Ova kurva je poput Eve u raju, reče Sir Francis tiho tako da ga je samo Aboli, koji je stajao iza njega, mogao čuti. Več sam uhvatio Hala dok ju je sanjarski gledao, o Bože, uzvraća mu pogled poput prostitutke s grudima na vjetru. Ta, on je samo mladič! Vi ga promatrate očinskim očima. Aboli se osmijehne, zavrtjevši glavom: Nije više mladić, muškarac je. Niste li mi vi jednom rekli da vaša sveta knjiga govori o orlu na nebu, o zmiji na stijeni i o muškarcu i ženi? Iako je Hal uspijevao ukrasti tek malo vremena od svojih obveza, odgovarao je na Katinkin zov poput lososa, koji se vraća izvornoj rijeci za vrijeme parenja. Kada ga je ona zvala, ništa ga nije moglo omesti da ne odgovori. Tog se poslijepodneva penjao trčećim korakom puteljkom, sa srcem koje mu je kucalo u ritmu njegovih spretnih nogu. Prošao je gotovo jedan dan otkako je posljednji put bio sam s njom, a za njegov ukus bilo je to previše. Ponekad se uspijevao iskrasti iz tabora i sastajati se s njom čak dva do tri puta na dan. Iako su većinom uspijevali ostati samo nekoliko minuta zajedno, to im je vrijeme bilo dovoljno, budući da su jako malo trenutaka

trošili na priču. Za njihovu zadovoljštinu bili su primorani pronaći mjesto koje nije bilo Katinkina koliba, jer su se Halovi noćni posjeti mogli pretvoriti u pravu katastrofu; možda guverner van de Velde i nije imao tako dubok san, kao što se moglo pomisliti, slušajući ga kako hrče; u svakom slučaju, njihove su ljubavne igre postajale sve vatrenije i glasnije. Jedne je noći, probuđen strastvenim krikovima supruge i Halovim zvučnim odgovorima, guverner dohvatio lanternu i kriomice se približio kolibi. Aboli na straži izvan kolibe opazio je svjetlost na vrijeme i upozorio Hala, dopustivši mu da u nekoliko trenutaka skupi svoje stvari i odšulja se van kroz otvor u ogradi, upravo u trenutku kada je van de Velde ušao u kolibu s lanternom u ruci i mačem u drugoj. Sljedećeg jutra guverner se požali Siru Francisu: Netko od vaših mornara je kradljivac, optuži. dz kolibe vaše supruge nedostaje koji predmet od vrijednosti?, raspitivao se Sir Francis, no kada je guverner samo zanijekao glavom, odgovori mu aluzijama: Možda vaša supruga ne bi trebala tako vidljivo nositi svoje dragulje, jer uzbuđuju tuđu pohlepu. Ubuduće, gospodine, bilo bi bolje da s većom pažnjom pazite na sva vaša dobra. Sir Francis je ispitao sve mornare koji su pripadali smjeni koja se odmarala, no i guvernerova supruga nije mu znala opisati uljeza, budući da je dobro spavala. Preko ovog događaja se prešlo, no to je bio posljednji posjet u koji je Hal išao kroz otvor u ogradi. Pronašli su tajno mjesto gdje su se sastajali. Bilo je dobro skriveno, no dovoljno blizu tabora, da je Hal mogao odgovoriti na njene pozive i stići do njega u nekoliko minuta. Zastane na trenutak na uskoj terasi pred pećinom, udahnuvši duboko zbog žurbe i uzbuđenja. Otkrio ju je zajedno s Abolijem, kada se vraćao iz lova na brežuljcima. Nije se radilo o pravoj pećini, više jedna izbočina u stijeni, gdje je erozija učinila udubljenje. Nisu bili prvi ljudi koji su prolazili ovuda. U kamenom ognjištu uz stijenu u dnu skrovišta bilo je staroga pepela, dok je niski strop bio čađav. Pod je bio pun ribljih ljusaka i kosti manjih životinja, ostataka hrane spravljene na vatri. Kosti su bile suhe i glatke, pepeo hladan. Ognjište se već dugo nije koristilo. To, ipak, nisu bili jedini znakovi ljudskog prolaza. Stijena u dnu pećine bila je prekrivena od poda do stropa slikama divljeg jahanja. Antilope s rogovima i gazele, koje Hal nije poznavao, trčale su pred strijelcima, s nogama nalik na štapove, nabreklom stražnjicom i muškim udom u erekciji. Slike su bile djetinjaste i živahne, perspektiva i dimenzije ljudi i životinja sasvim fantastične. U usporedbi s nekim od ljudskih figura, slon, kojeg su progonili, izgledao je

minijaturan, a orlovi su bili dvostruko veći od krda crnih bivola koji su pasli ispod njihovih raširenih krila. Usprkos tome, Hal je bio opčaran. Cesto, u razmacima tišine, između dva ljubavna akta, ostajao je ležati zagledavši se u te čudnovate čovječuljke koji su lovili divljač i međusobno se borili. U tim je trenucima osjećao čudnu želju da sazna više o umjetnicima i malim junačkim lovcima i ratnicima koje su naslikali u njihovim slikama. Kada je zapitao Abolija za njih, crni div mu je odgovorio samo slegnuvši ramenima: Radi se o san. Oni nisu pravi ljudi, već mali, žuti majmuni. Budeš li ikada toliko nesretan da sretneš jednog, sudbinu od koje bi te tvoja tri boga trebala spasiti, otkrit češ mnogo više o njihovim otrovnim strijelama nego o njihovim bočicama s bojom. Tog su dana slike u pećini vrlo kratko privlačile njegovu pažnju, budući da je ležaj od trave, koji su pripremili na podu, bio prazan. Nije to bilo ništa čudnovato, budući da je on došao prerano na sastanak. Svejedno se zapita hoće li Katinka doći, i nije li možda njen poziv bio samo hir. Zatim začuje suhu grančicu koja se slomila iza njegovih ramena. Ogleda se oko sebe u potrazi za skloništem. S jedne strane ulaza u pećinu rasla je povijuša, tamnozelenih listova, i sa žutim cvjetovima, čiji je miris ispunjavao pećinu. Hal klizne iza nje, pokušavši se povući što više prema stijeni. Trenutak kasnije Katinka se hitrim skokom pojavi na ulazu u pećinu, ušavši u nju s izrazom lica na kojemu se nazirao bijes, vidjevši da je prazna i izgovori riječ na nizozemskom, čije je značenje Halu bilo dobro poznato, budući da ju je ona često upotrebljavala. Bila je to prostota i on osjeti da ga prolaze trnci od uzbuđenja na pomisao koje su ga radosti očekivale. Klizne u tišini iz skrovišta i kriomice joj priđe iza leda. Pokrije joj oči rukom, a drugom je uhvati oko struka i podigne, potrčavši prema ležaju od trave. Mnogo kasnije, Hal se baci na zeleni ležaj, golih prsa i još uvijek zadihan, orošen znojem. Ona mu je lagano grizla bradavicu, kao da je ogrozd, zatim se poigra zlatnim lančićem koji je nosio oko vrata. Tako je dražestan, promrmlja. Svidaju mi se lavlje oči od rubina. Što je to? On ne shvati njenu rečenicu, tako složenu, izgovorenu na nizozemskom i odgovori slegnuvši ramenima. Ona zatim ponovi, izgovarajući riječi polako i jasno. Dao mi ga je moj otac, i od velike je vrijednosti za mene, odgovori joj općenito. Želim ga. Hoćeš li mi ga pokloniti? Hal se umorno nasmije: Ne bih to nikada mogao učiniti. Voliš li me?, zapita ona, namrštivši se. Jesi li lud za mnom? Da, volim te, do ludila, prizna, obrisavši si rukom znoj s čela. Onda mi pokloni lančić. On zavrti glavom i ne

progovori ni riječ, a zatim, da bi izbjegao daljnja pitanja u tom pravcu zapita ju: A ti, voliš li me na isti način? Ona mu odgovori veselim smiješkom: Ne budi blesav. Naravno da te ne volim. Jedini kojeg volim je lord Kiklop. Tako je prozvala Halovo spolovilo, po imenu diva iz legende, koji je imao samo jedno oko i da bi ga uvjerila u njenu izjavu, pruži ruku prema njegovim slabinama. No, ne volim ni njega kada je tako mali i mlohav. Njeni prsti se potrude nekoliko trenutaka, a zatim žena prasne u gromki smijeh: Evo, sada ga već volim nešto više. Što je veći, to ga više volim. Sada ga želim poljubiti i time mu dokazati koliko ga volim. Vrškom jezika klizila je Halovim trbuhom, no upravo u trenutku kada je zagnjurila lice u grm njegovih tamnih dlaka, ostane nepomična začuvši zvuk koji je dopirao s drugog kraja lagune, odbijajući se o brežuljke u stotine jeka. Grom!, zavikne Katinka, i sjedne. Mrzim kada grmi, otkako sam bila mala. Ne radi se o grmljavini!, odgovori Hal, odgurnuvši ju u stranu tako grubo da se ona izdere na njega. Svinjo, to boli! Ali, Hal nije obraćao pažnju na njene proteste. Podignuvši se na noge, potrči prema ulazu u pećinu te pogleda van. Ulaz je bio smješten dovoljno visoko da mu dopusti da vidi iznad šume koja je okruživala lagunu. Goli jarboli KesofufioM probijali su plavetnilo neba, a zrak je bio ispunjen morskim pticama koje su letjele iznad površine oceana. Sunce se sjajilo na njihovim krilima, te su izgledale poput bića od leda i kristala, koja su kružno letjela nebom. Oblak magle nježno se približavao, zatamnjevši polovicu lagune i obavivši stijene rtova srebrenastim zavijutcima koje prostrijeli čudnovati bljesak: no nije se radilo o magli. Tutanj se ponovno oglasi, stigavši do Hala, nešto nakon bljeska, budući da je zvuku trebalo podosta vremena da svlada udaljenost. Oblaci postanu gušći i uljani na vodama lagune. Na tim oblacima pojave se jarboli i jedra dva velika broda, kao da se nalaze iznad vode. Hal ih u čudu promotri dok su lagano prolazili između dva rta, a brod na čelu ispalio je još jednu granatu. Odmah opazi da se radilo o jednoj fregati, s crnim trupom i bijelim rubovima, te otvorenim vratima topova koji su rigali vatru i dim. Iznad oblaka dima vijorila se na poslijepodnevnom povjetarcu trobojnica Nizozemske Republike. Iza njega plovio je G oMowK jarboli i pripone bili su ukrašeni bojama Svetog Georgea i Svetog Andrewa, te velikim crvenim križem, simbolom Templara, dok su njegovi topovi zapjevali ratnu pjesmu. Dragi Bože!, uzvikne Hal. Zašto topovi na ulazu u lagunu ne odgovaraju na vatru? Zatim opazi golim okom nepoznate vojnike u zelenoj odori, koji su

zavladali topovima u podnožju stijene, naoružani mačevima i kopljima što su se sjajili na suncu dok su masakrirali topnike, bacivši njihova tijela u more. Iznenadili su naše ljude na topovima. Mora da je Kragulj poveo Nizozemce na nas, otkrivši im gdje su smješteni naši topovi. Glas mu je podrhtavao od gnušanja. Platit će vlastitim životom za ovo, kunem se. Katinka se naglo podigne s ležaja od trave i potrči k njemu na ulaz u pećinu. Pogledaj! To je nizozemski brod, došao me osloboditi iz brloga tvog oca gusara. Hvala Bogu! Brzo ću ostaviti ovo mjesto zaboravljeno i od Boga i ponovno ću biti na sigurnom, na Rtu Dobre Nade. Plesala je od uzbuđenja. Kada budu objesili tebe i tvog oca na stratištu pred utvrdom, bit ću prisutna i poslat ču ti posljednji poljubac te reći zbogom. Prasne u podrugljiv smijeh. Hal se nije osvrtao na nju. Ušavši trkom ponovno u pećinu, odjene se na brzinu, i stavi pojas s koricama Neptunova mača. Bit će borbe i velikih opasnosti, no, neće ti se ništa dogoditi ostaneš H ovdje, dok se sve ne završi, reče joj i krene se spuštati. Ne možeš me ostaviti ovdje samu!, zavikne za njim.Vrati se smjesta, naređujem ti! Hal nije slušao njene molbe i požuri se puteljkom, koji je dio kroz šumu. Msam smio dozvofžfi da me zavede, wdZ;ž od oca, itio se na samoga sebe dok je trčao. On me upozorio na opasnost venog kometa. Sada si zavrjeđujem bilo koju sudbinu. Bio je toliko uznemiren da nije ni za što mario, osim za atrebu da se vrati svojim dužnostima, koje je zapustio, i gotovo se idari s kolonom vojnika, koji su se borili medu drvećem pred njim. o, namiriše na vrijeme dim fltilja, a potom opazi i njihove jakne ak su napredovali gustom šumom. Baci se na tlo, i otkotrlja se do bla divlje smokve. Zatim, ostavši skriven, pogleda i opazi da su se jnici udaljavali od njega krećući se prema taboru, s puškom u ruci, redu, pod vodstvom nizozemskog časnika. Hal začuje časnika da izdaje tiho zapovijed na nizozemskom: Zadržite udaljenost! Ne sakupljajte se! Nije bilo više nikakve dvojbe, o se ticalo identiteta tih vojnika. Nizozemac je i dalje ostao okrenut dima i Hal je imao trenutak da razmisli. Moram stići do tabora, a bih upozorio oca, ali, nemam vremena da ih zaobidem. Trebat ću borbom provući kroz neprijateljske redove. Izvukavši mač iz orica, podigne se na pola, ostavši s jednim koljenom na tlu, zatim se ekoliko trenutaka dvoumio, prisjetivši se odjednom nečega. Brojčano smo slabiji, i na moru i na kopnu. Ovoga puta emamo brodice u plamenu koje bi dale u bijeg Kragulja i nizozemsku egatu. Borba bi se mogla okrenuti protiv nas. Koristeći vršak mača, iskopa rupu u glinenom tlu pored divlje mokve. Potom skine

prsten s prsta i uze iz džepa medaljon s minijaturom svoje majke i stavi ih u rupu, nakon čega skine s vrata i mčić s medaljonom vitezova Nautonnier i polegne ga iznad ostalog laga; sve zatrpa i pritisne dlanovima zemlju. Potrošio je samo minutu, no, kada se ponovno podigao, tizozemski časnik je već nestao, napredujući šumom. Hal nastavi riomice, voden šumovima grmlja prema meti. Bez OKMika, ovi se Z;wdi neće fato dobro borifi, pomisli. Uspi;em fi ga se nej ugasif ćw bar djeZomiČMO Mikov zar. Uspori, ribliživši se čovjeku kog je slijedio i sustigne Nizozemca iza leda, tok si je ovaj krčio put kroz vegetaciju, što je prigušivalo Halove umove. Nizozemac se znojio, kao što se moglo opaziti po tamnim mrljama na jakni. Po naramenicama Hal shvati daje bio časnik vojske Nizozemske istočnoindijske kompanije. Visok i vitak, u desnoj je ruci držao mač: nije se prao već duže vremena jer je smrdio poput divlje svinje. U obranu, mMzeer, pozove ga Hal, jer ga nije mogao udariti iza leda. Nizozemac se okrene da bi se suočio s njime, i podigne mač. Imao je blijedoplave oči, razrogačene od straha ugledavši Hala pred sobom. Nije bio puno stariji od Hala, a na njegovom se licu pokazao užas, istaknuvši još više ljubičastu erupciju akna koje su mu prekrivale bradu. Hal klizne prema njemu, i njihovi se mačevi prekriže. Prvim laganim dodirom već je bio procijenio protivnika. Nizozemac je bio spor i njegovoj su ruci nedostajale brzina i snaga uvježbanog mačevaoca. Poput jeke začuje riječi svoga oca: Moraš se boriti od prvoga udarca. Ne čekaj da se razbjesniš, te se preda hladnome i smrtonosnome instinktu ubijanja. Ah!, zareži, izvodeći visoki udarac, ciljajući prema Nizozemčevim očima, ali bez upotrebe sile. Časnik je sporo reagirao i Hal shvati da je mogao iskušati brzi napad koji je naučio od Daniela namijenjen takvim protivnicima. Mogao se odmah usredotočiti na ubijanje. Rukom, koja je bila poput čelika, nakon sati i sati vježbanja s Abolijem na palubi broda, potraži kontakt s mačem Nizozemca. Otvorio si je prolaz, no da bi ga iskoristio u brzome napadu morao se spustiti i sasvim se predati riziku instinktivnog Nizozemčevog odgovora. Potrudi se, te prenese težinu prema naprijed, na lijevu nogu, a zatim brzo poput strijele odgovori na protivnikov napad. Protivnikov odgovor bio je previše spor i Halova oštrica prođe kroz znojnu odjeću, i dodirne jedno rebro, a potom nade sebi put kroz druga dva. Unatoč danima provedenim s mačem u ruci, bilo je to prvi put da je njime ubio čovjeka a nije bio spreman na osjećaj koji uzrokuje mač kada se zarije u ljudsko meso. Bio je

to osjećaj vlažnosti i inercije, koji je prigušio brzinu udarca. Dok je Maatzujker izdisao, ispustivši mač, Halov mač se konačno zaustavi na njegovoj kralježnici. Nizozemski časnik je rukama dohvatio oštar mač, koji mu prereze tetive iz kojih šikne krv. Prsti se otvore i čovjek padne na koljena, zagledavši se u Hala ispranoplavim očima, kao da se sprema briznuti u plač. Hal ostane nepomičan, zatim pokuša izvaditi Neptunov mač, no Toledova oštrica ostane u okrvavljenom mesu i Maatzujker ispusti jecaj u agoniji, podignuvši ruke u gestu usrdne molitve. Žao mi je, prošapće Hal užasnut, pokušavši ponovno izvaditi mač. Ovoga puta Maatzujker otvori usta, i ponovno zastenje. Mač mu je probušio desno plućno krilo i iz usta Nizozemca odjednom šikne krv koja se počela slijevati na jaknu, zaprljavši i Halove čizme. O, Bože!, promrmlja, dok je Maatzujker padao na tlo, s mačem medu rebrima. Na trenutak Hal ostane nepomičan, promatrajući ga dok se gušio u vlastitoj lokvi krvi, a zatim pored sebe začuje divljački krik. I Jedan od vojnika u zelenoj odori ga je opazio. Odjekne hitac i iz puške, i meci pogode lišće iznad Halove glave, koje je palo na deblo i pored njega. Osjeti kao da ga netko tjera; znao je od samog početka i što je trebao učiniti, no do tog trenutka nije se uspio nagovoriti da to i učini: sada je čvrsto stao nogom na Maatzujkerova prsa, i izvuče I mač, a on zatetura unatrag. Pronašavši odmah ravnotežu, jednim skokom prede tijelo mrtvoga Maatzujkera, upravo u trenutku kada je bio ispaljen i drugi hitac. Osjeti ga kako je protutnjio iznad njegove glave. Vojnik koji je I pucao, pokušavao je ponovno nabiti pušku, no Hal potrči prema I njemu, a mušketir podigne pogled, prestrašen, ostavi pušku, okrene se i pobjegne. Hal nije ponovno htio upotrijebiti vršak mača, već rani vojnika u vrat, nešto ispod uha. Oštrica se zarije do kosti i vrat se otvori sa strane u crvena usta. Čovjek padne ne ispustivši ni glasa, no, posvuda oko njega grmlje je bilo prepuno zelenih odora. Hal shvati da ih je bilo na stotine: nije se radilo o običnoj navali, već o malenoj i vojsci koja je bila usmjerena na napad na tabor. Začuje bijesne povike za uzbunu, a potom je uslijedila stalna paljba iz pušaka, većinom krivo usmjerena, iako su neki hici protutnjili kroz grmlje, prošavši vrlo blizu mladića koji je trčao stoje brže mogao. Usred buke začuje gromki glas koji je Hal prepoznao zahvaljujući moči i autoritetu koji je širio. Uhvatite tog čovjeka!, režao je na nizozemskom. Ne dopustite mu da pobjegne, želim ga! Baci pogled prema mjestu odakle je stizao glas, i gotovo se spotakne opazivši Corneliusa Schreudera koji je trčao kroz šumu da bi mu

prepriječio put. Trčeći izgubi kapu i periku, no još je uvijek na sebi imao lentu i vrpce koje su isticale njegov rang. Obrijana glava bila je glatka poput jaja, dok su se brkovi isticali na njegovu licu: usprkos veličini, brzo je trčao, no strah je Hala natjerao da leti. Želim te!, vikao je Schreuder. Ovoga puta mi nećeš izmaći. Hal je povećavao razmak, udaljen oko tridesetak koraka od ograde tabora. Bio je prazan i on shvati da su otac i svi ostali vjerojatno krenuli prema laguni začuvši teške topovske granate s brodova, i u tom su trenutku vjerojatno punili topove na morskome žalu. Nastavi trčati, dok ga je Schreuder i dalje slijedio, približivši mu se na oko desetak koraka. K meni, ljudi s ReWwf;oMđ Povucite se! Upavši u tabor, opazi s olakšanjem Big Daniela, koji se zajedno s nekoliko mornara, koji su odgovorili na poziv, vraćao sa žala da bi ga podržali. Potom se odmah okrene u namjeri da se suoči s Nizozemcem. Hajde!, pozove ga, no Schreuder se odjednom zaustavi, opazivši da se ljudi s Resofutiona sakupljaju iza Hala; shvati da je bio puno brži od svojih vojnika, i ostavio ih je bez vodstva, te je sada bilo dvanaest prema jednome. I ovoga si puta bio sretne ruke, mladunče, reče zarežavši prema Halu, no prije kraja dana ti i ja ćemo se ponovno sresti. Tridesetak koraka iza Hala, Big Daniel se zaustavi, podignuvši pušku koju je nosio sa sobom, nanišanivši prema Schreuderu, no, upravo u trenutku kada je ispalio, kapetan se spusti i pobjegne prema šumi, a hitac završi u prazno. Majstore Daniele!, reče zadihano Hal, šuma bruji od Nizozemaca. Koliko ih ima? Oko stotinu, možda i više. Tamo dolje! Pokaže prstom dok je prvi od napadača stizao trkom, zaustavivši se da zapuca i ponovno nabije pušku te nastavi trčati. Najgore je to da postoje i dva ratna broda u uvali, reče mu Daniel. edan od njih je GwM, a drugi je nizozemska fregata. Vidio sam ih s brežuljka. Hal je ponovno došao do daha. Na nišanu smo s morske strane i brojčano slabiji na kopnu. Ne možemo ostati ovdje, za nekoliko trenutaka napast će nas. Vratimo se na morski žal. Domorodačke postrojbe zamorile su poput čopora pasa, dok se Hal okrenuo, vodeći ljude brzim korakom prema žalu. Olovna kiša padala je oko njih, podižući vlažnu zemlju ispod njihovih stopala i natjeravši ih da se što brže povuku. Kroz šumu Hal opazi smještaj topova i oblak dima koji je lebdio nad glavama njegovih topnika, koji su pokušavali napuniti topove. Dolje u laguni, nizozemska fregata granatirala je morski žal, obavljen oblakom dima. Hal opazi da se okrenula bočno prema rivi, i iz otvora topova šikne vatra. Nekoliko trenutaka kasnije začuju se topničke granate i hici iz

malih topova. Hal trepne očima, zbunjen i zaglušen bukom topova. Cijela stabla otkinuta su iz zemlje, dok su na njih padale grančice i lišće. Opazi da je jedan od njihovih topova pogođen i da se prevrnuo, dok su tijela dva mornara s esoZfioMđ odletjela u zrak. Oče, gdje ste?! Hal pokuša nadglasati buku, zatim začuje glas Sira Francisa. Ostanite za topovima. Ciljajte prema nizozemskim topovima. Neka okuse engleski duh. Gdje si se izgubio, mladiću? Sir Francis ga promotri od glave do pete i opazivši okrvavljenu odjeću ne pričeka njegov odgovor i zareži: Preuzmi zapovijedanje topovima s lijeve strane. Usmjeri vatru... Hal ga prekine bujicom riječi: Neprijateljski brodovi su samo sredstvo za skretanje naše pažnje, oče. Prava opasnost dolazi nam s leda. Šuma vrvi od nizozemske vojske, ima ih na stotine. Pokaže iza sebe vrškom mača, prljavim od krvi. Za nekoliko trenutaka će nas napasti. Sir Francis nije se ni trenutak dvoumio. Reci svim topnicima redom da okrenu jedan od dva topa prema šumi i nabiju ih zrnima. Ostali će ostati okrenuti prema brodovima i držati ih zaposlene, dok ćeš ti ispaljivati vatru iz topova okrenutih suprotno, čim vojnici, koji nas napadaju s leda, budu dovoljno blizu. Ja ću izdati zapovijed da ispale. Sada idi! Dok se Hal penjao da iziđe iz rova, Sir Francis se obrati Big Danielu: Uzmite vaše ljude i sve one koji su se sakrili, koje uspijete pronaći, a zatim se vratite natrag i pokušajte usporiti neprijateljsko napredovanje s leda. Hal potrči duž reda topova, zastavši pored svakoga izvikujući zapovijedi, te nastavivši trčati. Zvuk topova koji je dolazio sa žala bio je toliko jak, da su ga uši boljele. Zatetura i gotovo padne na tlo, kada jedna granata, ispaljena s crnoga broda, grune pored njega poput uragana, iščupavši stablo i orući tlo. Hal protrese glavu da bi se razbistrio i nastavi trčati, preskočivši palo stablo. Postupno je upozoravao sve topnike, a oni su započeli okretati topove, usmjeravajući ih prema šumi. Hal dostigne i posljednji top u redu i skoči u rov pored Abolija, koji je zapovijedao skupinom topnika. Aboli približi fitilj ustima topa i top se protrese, zagrmjevši. Dok se oštar oblak eksplozije širio prema njima, osmijehne se Halu, s tamnim licem, još tamnijim od pepela i okrvavljenim očima zbog nadraženosti od dima i bijesa. A, mislio sam da nećeš na vrijeme uspjeti iščupati korijen iz bočice s medom i pridružiti nam se u borbi. Već sam se bojao da ću se morati uspeti do pećine i osloboditi te željeznim kliještama. Manje ćeš se smijati zbijenim metkom iz puške medu perjem tvoga repa!, odgovori mu Hal. Opkoljeni smo. Šume iza nas vrve od Nizozemaca. Daniel ih pokušava zadržati, no ne još zadugo. Ima ih na

stotine. Hajde, započnimo! Dok je Aboli punio top, Hal mu je objašnjavao koje su zapovijedi. Imat ćemo vremena da ispalimo samo jednom, zatim ćemo napasti usred oblaka dima, vikao je dok je potiskivao barut dugom željeznom šipkom. Kada ju je izvukao, jedan mornar podigne tešku platnenu vreću punu saća i ugura ga svom snagom u cijev, a Hal ga gume dublje, iznad baruta. Zatim se bace na tlo, iza zaštite s dvije strane, ostavivši mjesta za odskok, te pogledaju u pravcu šume. Začuju zveckanje oružja i divljačke krikove dok su Danielovi ljudi krenuli u napad i naišli na otpor Nizozemaca. Odgovor pušaka bio je stalan, dok su ih Schreuderovi ljudi nabijali, zatim trčali i ponovno pucali. U tom trenutku opaze svoje mornare kako se povlače. Daniel se isticao medu njima svojim stasom; nosio je na ramenu jednog ranjenika i držao je mač jednom rukom, no vojnici su im bili za petama. Spremni, sad!, zavikne Hal obraćajući se mornarima oko sebe, koji se pripremiše u rovu držeći čvrsto sjekire i mačeve. Aboli, ne pucaj dok Daniel ne bude na sigurnom. Odjednom Daniel spusti na tlo svoj teret te se vrati i baci na gustu hrpu neprijatelja, koji se rasprše pod njegovim širokim udarcima mača, zatim se vrati ranjenom mornaru, ponovno ga podigne na ramena i krene prema mjestu gdje je bio Hal. Pogleda red njihovih topova. I topovi okrenuti prema žalu stalno su ispaljivali granate prema brodovima u laguni, svaki drugi bio je usmjeren prema šumi, čekajući trenutak da ispali otrov na redove vojnika u napadu. Na tako kratkoj razdaljini ruža metaka neće se proširiti, a oni zadržavaju prostor, žalio je Aboli. Schreuder ih drži pod kontrolom, tmurno prizna Hal. Ne možemo očekivati da ćemo ih mnogo pogoditi samo s jednim ispaljenim rafalom. Schreuder! Aboli se začudi. Nisi mi ga spomenuo! Eno ga, dolje! Hal pokaže prstom prema visokoj pojavi bez perike, koja im se približava. Brkovi su mu bili ravni, dok je tjerao mušketire u napad. Aboli zareži: Pravi je vrag. Zadat će nam samo brige. Umetne željeznu šipku ispod topa i pomakne ga za nekoliko stupnjeva, pokušavši naciljati prema poručniku. Budi miran!, prošapće. Samo na trenutak, da mogu naciljati. No, Schreuder se pomicao naprijednatrag redom vojnika, ohrabrujući ih u napredovanju. Sada se nalazio toliko blizu da je njegov glas stigao do Hala, dok je režao na svoje ljude: Ostanite u skupini! Nastavite s napredovanjem! Ostanite čvrsti i zadržite stalnu vatru! Kontrola nad vojskom jasno se pokazala njihovim napadom, odlučnim i umjerenim. Mora da su znali za red topova uperenih prema njima, no nastavljali su se kretati, bez dvoumljenja, neumorno ispaljujući vatru, ne

potrošivši uludo ni jedan metak iz pušaka. Bili su dovoljno blizu te je Hal mogao razabrati svako pojedinačno lice. Znao je da je Kompanija regrutirala većinu svoje vojske u istočnim kolonijama, što je bilo jasno vidljivo po azijatskim crtama lica mnogih vojnika koji su napredovali, po tamnim, bademastim očima i kože boje jantara. Odjednom Hal shvati da su dva broda prestala s paljbom i okrene se pogledavši iza sebe. Opazi da su se oba broda usidrila oko stotinu hvata od morskoga žala. Njihovi su topovi utihnuli i Hal shvati da su Cumbrae i kapetan fregate vjerojatno razradili kodeks obavješćivanja sa Schreuderom, jer su prestali ispaljivati vatru, zbog straha da ne pogode vlastite ljude. 7b će nam dozvoliti da se oporavimo, pomisli, i ponovno pogleda ispred sebe. Opazi da je Danielova skupina bila desetkovana: izgubili su polovicu ljudi, a preživjeli su bili na izmaku snaga nakon oštrog napada i naporne borbe. Njihov je hod bio malaksao i mnogi su se jedvice vukli, znojni i okrvavljeni. Jedan po jedan stigli su teturajući i padali preko zaštite, ostavši ležati u rovu. Samo je Daniel bio neumoran. Predao je ranjenika topnicima, iznad zaštite, no bio je tako borbenog duha da se htio odmah vratiti u napad protiv neprijatelja, da ga Hal nije zaustavio.Vrati se ovamo, veliki biče! Najprije ćemo ih malo smiriti, a zatim ćeš se ponovno moći ispuhati na njima! Aboli je još uvijek nastojao naciljati prema Schreuderovoj pojavi koja mu je stalno bježala. On vrijedi za pedesetoricu, promrmlja na svom jeziku. Hal se, pak, više nije obazirao na njega: pokušavao je pronaći oca, koji je zapovijedao susjednom skupinom topnika. Pobogu, dopwsfa im da se previše pnWiie, razmišljao je. Dwži Ažfac dopusrio rwžž mefata da se raširi, o, ećw ispaZzf Zatim ponovno začuje Schreuderov glas: Prvi redovi, pripremite vatru! Pedeset ljudi spusti jedno koljeno na tlo, upravo pred zaštitom, naslonivši na pod rukohvat puške. Budite spremni, sad!, zapovjedi Hal, tiho, obraćajući se svojim mornarima koji su se sakupili oko njega. Shvati zašto je otac zakasnio s paljbom do tog trenutka: čekao je da napadači potroše svoje hice, a nakon toga bi on bio u prednosti, dok su oni ponovno punili puške. Budite spremni, sad!, ponovi Hal. Pričekajte da oni ispale! Schreuderova zapovijed snažno odjekne iznenadnom tišinom: Spremni! Red klečećih vojnika podigne puške, ciljajući prema zaštiti. Plavkasti dim upaljenog fitilja podizao se iznad njihovih glava, dok su zatvarali oči i ciljali. Spustite glave!, zavikne Hal. Mornari za topovima se spuste ispod zaštite upravo u trenutku kada je Schreuder režao: Vatra! Dugi niz hitaca oslobodi se iz

pušaka: olovna zrnca prođu iznad glava topnika i zariju se u tlo. Hal skoči na noge i pogleda prema suprotnom kraju reda topova. Opazi oca da je skočio na zaštitu s mačem u ruci i iako je bio predaleko da jasno začuje njegovu zapovijed, njegove su geste bile jasne. Vatra!, zavikne Hal iz svega glasa i topovi ispale, oslobodivši dim, vatru i rafale, koji pogode tanku zelenu crtu nizozemskog pješaštva. Hal opazi čovjeka nagrdenog od akni upravo pred njim, pogođenog rafalom, koji je rascijepao njegovu zelenu jaknu i rastrgao ružičasto meso. Glava mu poleti visoko u zrak, a zatim padne na tlo poput dječje lopte. Nakon toga sve se zatamni gustim oblakom dima. No, iako su mu uši još uvijek zujale zbog siline eksplozije, Hal je mogao čuti krikove i jauke ranjenih, koji su odjekivali u plavkastoj i oštroj magli. Svi zajedno, vikne Hal, kada se dim počeo raspršivati. Sada svakog probodite vašim mačem, momci! Nakon zaglušujućih hitaca, njihovi su glasovi prigušeno odzvanjali, kada se zajedno pojave iz rova topova. Za Frankvja i kralja Charleyja!, vikali su i oštrice njihovih mačeva i sjekira svjetlucale su opasno dok su se bacali u napad na desetkovanu kolonu Nizozemaca. Aboli se nalazio s Halove lijeve strane, a Daniel s desne, kada ih je poveo u napad. Kao da su sklopili prešutni sporazum, dva diva, jedan crni, a drugi bijeli, uzmu ga pod okrilje da bi ga zaštitili, no trebali su sakupiti svu snagu da bi ostali uz njega dok je mladić trčao. Hal opazi da su njegove zlokobne slutnje bile sasvim opravdane. Rafali nisu uspjeli prouzrokovati tolike gubitke medu nizozemskim pješaštvom, koliko se on nadao. Udaljenost je bila prekratka: pet stotina rafala ispaljenih iz svakog topa imali su jednak učinak kao skupina olovnih metaka, ispucana samo jednom. Vojnici pogođeni rafalom bili su raskomadani, no na svakog pogođenog bilo je još pet neranjenih. Preživjeli su izgledali zbunjeno: većina ih je klečala na koljenima, treptala očima i prodrmala glavu, pogleda uperenog u prazno, ne pokušavši ponovno nabiti puške. Napadnite ih, prije nego što se oporave!, zavikne Hal, i mornari, koji su ga slijedili, krenu u napad. Pred navalom su se mušketiri počinjali polako sabirati: neki od njih se podignu, bace na tlo prazne puške i izvuku mačeve. Nekoliko dočasnika nosilo je kratku pušku o pojasu i izvuku je, ispalivši prema mornarima koji su ih napadali. Neki se okrenu i pokušaju se izgubiti medu drvećem, ali je Schreuder bio tamo, kako bi onemogućio njihov bijeg. Nazad, psi i pasji sinovi! Zadržite vaša mjesta! Tada se vrate, sakupivši se oko njega. Svi mornari s eWwf;oMđ koji su još bili u stanju držati se na nogama sudjelovali su u napadu, čak su i ranjenici slijedili

ostale, šepajući i vičući poput njihovih drugova. Dva se reda sukobe i stvori se nered. Zbijen red napadača se podijeli u skupine ljudi koji su se međusobno borili, pomiješani sa zelenim jaknama Nizozemaca. Posvuda oko Hala bilo je boraca koji su vikali, psovali i borili se; našao se u krugu bijesnih i zastrašenih lica usred zveketa oštrica. Jedan Nizozemac zamahne kopljem, ciljajući prema Halovu licu: on izbjegne udarac dohvativši ga lijevom rukom, nešto niže od glave. Kada ga mušketir povuče, Hal se nije otimao, iskoristivši protivnikovu snagu da krene u protunapad Neptunovim mačem koji je držao u desnoj ruci. Pokuša ga pogoditi u žućkasti i napeti vrat, koji je virio izvan zelenog ovratnika, i vršak se s lakoćom zarije. Kada se vojnik sruši, ispustivši koplje iz ruke, Hal iskoristi tijelo koje je padalo i oslobodi mač. Spremi se ponovno napasti, ogledavajući se oko sebe tražeći sljedećeg protivnika, no napad mornara gotovo je raspršio red naoružanih vojnika. Još ih se vrlo malo držalo na nogama, a i oni su bili opkoljeni nekolicinom napadača. Osjeti radost. Prvi put, nakon ulaska dva broda u lagunu, pomisli da je ipak postojala mogućnost da pobijede. U nekoliko posljednjih trenutaka uspjeli su suzbiti glavni napad: sada su im preostajali samo mornari s nizozemske fregate i s GwZa koji su se pokušavali iskrcati. Odlično, momci! Možemo uspjeti! Možemo ih raskomadati!, vikao je, a mornari koji su ga čuli, pobjednički uskliknu. Ogledavši se oko sebe opazi radost na svim licima, dok je i posljednji Nizozemac padao mrtav. Aboli je smiješeći se započeo pjevati jednu od svojih poganskih ratničkih pjesama, glasom koji je nadvisivao buku bitke, ohrabrujući svakoga koji ga je čuo. Hvalili su njega i sebe, radujući se pobjedi koju su gotovo lako izborili. Visoka Danielova pojava isticala se s njegove desne strane, licem i rukama poškropljenim krvlju iz rana nanesenih žrtvama, sa surovim osmijehom na licu, koji je otkrivao trule zube. Gdje je Schreuder?, zavikne Hal, i Daniel se istog trena smiri. Prestane se smijati, dok je drugi zatvarao usta i pogledao prema bojištu, na koje se ponovno spuštala tišina. Zatim Halovo pitanje dobije nedvojben odgovor od Schreudera osobno. Drugi val, naprijed!, zavikne glasno. Stajao je na rubovima šume, udaljen oko stotinjak koraka od njih. Hal, Aboli i Daniel krenu prema njemu, no odjednom se zaustave, opazivši kako iz šume izvire još jedan val, puno brojniji, vojnika u zelenoj odori. Pobogu!, stenjao je Hal očajan. Nismo vidjeli ni polovicu. Nitkov je držao u pričuvi veći dio snaga! Ima ih bar dvjesto! Daniel protrese glavu u nevjerici. U red!, uzvikne Schreuder i pješaštvo koje se približavalo zastane, te se postroji iza

njega u tri reda vojnika. Nizozemac povede svoje ljude u napad, držeći redove dobro zatvorene i s uperenim puškama. Zatim odjednom podigne mač, i oni se zaustave. Schreuder zapovjedi: Prvi red: pripremite se za vatru! Vojnici spuste koljeno na zemlju, dok su ostala dva reda iza njih ostajala stajati. Spremite se! Red pušaka se podigne, ciljajući prema skupinama iznemoglih mornara. Pali!, zareži Schreuder. Meci se rasprše, pogodivši Halove ljude na udaljenosti manjoj od pedeset koraka, i gotovo svi hici pogode metu. Ljudi su teturali i padali, pogođeni teškim olovnim kuglama. Red Engleza se zaljulja, pokleknuvši u zboru bolnih jecaja, bijesa i straha. Napunite!, zavikne Hal. Pomaknite se, inače će vas pogoditi! Podigne visoko Neptunov mač. Hajde, momci! Borite se! Aboli i Daniel se odmah bace u borbu, no gotovo svi ostali I ostanu na svojim mjestima. Mnogi su počeli naslućivati da je bitka izgubljena, i gledali su prema sigurnijim mjestima pored topa. Bio je to opasan znak: započnu li gledati iza sebe, sve je izgubljeno. Drugi red!, vikne Schreuder, pripremite se. oš se pedeset mušketira približi, s nabijenim puškama i zapaljenim fitihima; zauzevši mjesta koja je prvi red ostavio slobodna, nakon što je ispalio metke. Približe se još dva koraka naprijed i kleknu, mirna izraza lica. Spremite se! Čak su Hal i dva neustrašiva pored njega zateturali, kada su opazili cijevi pedeset mušketira uperenih u njih, dok su ljudi iza njih jecali od straha i užasa. Nikada se nisu suočili s tako discipliniranim trupama. Pali!, zapovjedi Schreuder, spustivši naglo mač, i sljedeća kiša olova padne na nesigurne mornare. Hal se strese kada mu jedan metak protutnji pored glave. Pogodili su me!, zadihano će Daniel pored njega, i sjedne na pod. Meci su pogodili više desetina mornara s eWwfOMđ, i ranili također velik broj njih. Hal se nagne da pomogne Danielu, no veliki div zareži: Ne gubi vrijeme ovdje, budalo. Bježi! Poraženi smo, a još nas čeka jedan red pušaka. Kao potvrda njegovim riječima odmah zatim začuje se, na nekoliko koraka od njih, Schreuderova zapovijed: Treći red! Spremni! Posvuda oko njih, mornari s RowfžoMđ koji su još uvijek imali snage držati se na nogama se odvoje, raspršivši se pred podignutim puškama, trčeći prema rovovima iza topova. Pomozi mi, Aboli, zavikne Hal, i Aboli dohvati Daniela ispod druge ruke. Udvoje ga podignu na noge i krenu prema morskome žalu. Pali!, zavikne Schreuder i, istodobno, ne izmijenivši ni riječi, Hal i Aboli legnu na tlo, povukavši sa sobom i Daniela. Dim i ispaljeni meci protutnje iznad njihovih glava; odmah se podignu i nastavivši vući Daniela, potrče prema zaklonu, koji su

im pružali topovi. esi li ranjen?, zareži Aboli obraćajući se Halu koji protrese glavom. Bilo je još malo mornara koji su se mogli držati na nogama; jedva šačica ljudi koja se stigla zakloniti u rov. Mladić i div nastavili su trčati teturajući, dok su se iza njih podizali pobjednički uzvici, a mušketiri u zelenoj odori su se bacali u napad, držeći u rukama oružje. Zajedno stignu do rova i povuku Daniela unutra. Nije bilo potrebno pitati o kakvoj se rani radi, budući da je cijela lijeva strana tijela bila krvava. Aboli skine komad platna koji je nosio oko glave, smota ga u lopticu i požuri ugurati pod Danielovu košulju. Drži je na rani, reče mu. Pritisni što jače možeš. Ostavi ga da leži u rovu i podigne se da bi razgovarao s Halom. O, Marijo!, prošapće mladić, sa znojnim i blijedim licem od užasa i gnušanja koje je osjetio promatrajući prizore oko sebe. Pogledaj samo te proklete mesare! Vojnici u zelenoj odori zaustavljali su se u njihovom nezaustavljivom napadu samo da probodu na smrt ranjene mornare koji su im se našli na putu. Neke od žrtava okrenule bi se na leda, podižući gole ruke, pokušavši se obraniti od udarca, neki su molili za milost pokušavši dopuzati što dalje, no mušketiri bi ih sustizali i smijući se i šaleći, bez milosti ubijali. Taj krvavi zadatak obave brzo, dok ih je Schreuder poticao da zatvore redove. U tom kratkom trenutku stanke, Sir Francis se približi topovima i skoči u rov pored sina. Oče, pobijeđeni smo!, izjavi Hal potišteno i zajedno pogledaju mrtve i ranjene. Izgubili smo više od polovice ljudi. Hal je u pravu, doda Aboli. Gotovo je. Moramo pokušati pobjeći. A kamo?, zapita Sir Francis s gorkim osmijehom. U kojem pravcu? Pokaže prema laguni, preko šume, gdje opaze dva broda koji su se približavali obali, s mornarima koji su jedva čekali da se pridruže borbi. Oba broda spustila su u more brodice, prepune ljudi, koji su već imali spreman mač u ruci, a dim fitilja obojio je nebo plavom bojom, slijedeći ih poput traga na površini vode. Vikali su i divljački urlali poput vojnika u zelenoj odori na kopnu. Čim su prve brodice dotaknute žal, naoružani mornari iskoče iz njih i potrče bijelim pijeskom. Urličući od uzbuđenja, sruče se na prazne topove, koji nisu više ispaljivali granate, i na preživjele s eWwfzoMđ, koji su se stisnuli dršćući od straha. Ne možemo očekivati da će se ponijeti samilosno prema nama, momci, zavikne Sir Francis. Pogledajte što rade ti prokleti pogani onima koji se pokušavaju predatL Mačem pokaže prema izmučenim tijelima ubijenih, koji su ispunjavali prostor ispred topova. oš jednom hura za našeg kralja Charlevja i bacit ćemo se u napad! Glasovi njegove malene i iznemogle skupine odzvanjali su

prigušeno, dok su se vukli još jednom preko zaštite, poredavši se tako da se mogu suočiti s dvije stotine mušketira, svježih i nestrpljivih da se započnu boriti. Aboli, koji je za nekoliko koraka bio ispred njih, ubije prvog vojnika koji mu je nastojao prepriječiti put. Žrtva padne pokošena udarcem, no Abolijev se mač slomi na visini drške i on ga baci, te klekne i podigne koplje iz nepomičnih ruku jednog od palih engleskih mornara. Dok su Hal i Sir Francis potrčali da mu pomognu, Aboli podigne dugačko koplje od hrastovine i zarije ga u trbuh još jednog vojnika koji se spremao suočiti se s njim držeći visoko mač. Koplje ga pogodi nešto niže od rebara, zarivši se i izišavši s druge strane. Čovjek se otimao poput ribe probodene harpunom i teško koplje se slomi u Abolijevim rukama, koji je upotrijebio dio koplja da probode i trećeg mušketira koji se htio suočiti s njime. Zatim, s prijetećim osmijehom poput medvjeda, Aboli se ogleda oko sebe, kolutajući očima. Sir Francis se borio s jednim nizozemskim časnikom koji je odgovarao na svaki udarac i njihova su dva mača zveckala odbijajući se jedan od drugoga. Hal ubije dočasnika jednim udarcem u grlo, a zatim pogleda Abolija. Ljudi s brodica bacit će se na nas svakog časa. Začuju divljačke krikove iza svojih leda dok su neprijatelji napadali topove, dajući malo vremena mornarima koji su se sakrili iza njih da se pokaju za svoje grijehe. Halu i Aboliju više nije bilo potrebno da se i dalje gledaju: obojica su dobro znala da je gotovo. Zbogom, stari moj, reče zadihano Aboli. Lijepo smo se proveli zajedno. Šteta što nam je vrijeme bilo tako kratko. Hal nije imao vremena odgovoriti mu, jer u tom trenutku jedan promukli glas na engleskom reče: Hal Courtenev, ludi mladunče, tvoja je sreća završila u ovom trenu. Cornelius Schreuder odgurne dvojicu svojih ljudi kako bi se sukobio s Halom. A sada započnimo!, uzvikne potom, te se baci u munjevit napad, učinivši dvokorak prema naprijed, te spretnim mačevanjem prisili Hala da se povuče. Zbunjen snagom njegovih napada, Hal se prestraši, i morao je upotrijebiti svu spretnost da bi se obranio. Tbledova oštrica njegova mača oslobađala je srebrenaste iskrice pod snažnim protivničkim udarcima, no mladić je počeo očajavati, shvativši da neće moći izdržati takvim spretnim i snažnim udarcima. Schreuderove oči bile su plave, hladne i nemilosrdne. Predvidio je svaki Halov udarac, koji je svaki put pronašao zid od svjetlucavog čelika kada je pokušao odgovoriti na Schreuderove udarce. Nedaleko od njih, Sir Francis je bio upušten u svoj dvoboj i nije vidio Halovo kritično stanje. Aboli je u ruci držao samo pola

koplja, a to zasigurno i nije bilo neko oružje, kojime bi se mogao suočiti s Comeliusom Schreuderom. Opazi da je Hal popuštao pred silinom tih napada: njegove su snage bile iscrpljene prethodnim mukama. Po Schreuderovom izrazu lica, Aboli osjeti kada je mislio započeti odlučujući i smrtonosni napad. Znao je da Hal nikada neće uspjeti izdržati grom koji se spremao pogoditi ga. Aboli se pokrene munjevitom brzinom crne kobre u napad, još brži od Schreudera koji se spremao zadati posljednji udarac. Podigne se iza Halovih leda i udari ga iza uha ostatkom koplja od hrastovine. Schreuder se zbuni opazivši žrtvu koja je bez svijesti padala na pod, upravo u trenutku kada se spremio zadati joj smrtonosni udarac. Dok se on dvoumio, Aboli ispusti dio koplja i ostane zaštitnički čuvati Halovo nepomično tijelo. Kapetane, ne možete ubiti palog čovjeka. To ne pristoji časnome nizozemskom kapetanu. Crni vraže!, zareži Schreuder Ijutito. Ako ne mogu ubiti mladunca, bar mogu ubiti tebe. Aboli podigne svijetle dlanove pred Schreuderovim očima. Nenaoružan sam, tiho reče. Poštedio bih nenaoružanog kršćanina, odgovori mu Schreuder, ali ti si životinja bez boga. Povuče mač i uperi ga prema Abolijevim prsima, gdje su se mišići sjajili od znoja na suncu, ali Sir Francis spretno zakorači ispred njega, ne mareći za Schreuderov mač. Suprotno od vas, kapetane Schreuderu, ja sam kršćanin i džentlmen, reče sasvim mirno, i predajem se zajedno sa svojim ljudima, te vas pozivam da budete milostivi. Okrene mač i pruži ga Schreuderu. Kapetan se zagleda u njega, ostavši bez riječi od bijesa i ljutnje. Nije učinio ni korak koji bi dao do znanja da će prihvatiti mač Sira Francisa, dapače, približi oštricu svoga mača vratu protivnika i počne ga lagano bockati. Pomaknite se, ili, ću vas, tako mi Boga, ubiti, bez obzira jeste li kršćanin ili poganin. Zglobovi na desnoj ruci bijelili su se na dršci njegova mača, dok se on spremao da ispuni prijetnju. Glas sa strane ga ponovno zaustavi: Hajde, Schreuderu, mrzim se miješati u takvo pitanje časti, no ubijete li Frankvja Courtenevja, tko će nas povesti do tereta vaše lijepe galije Schreuderov pogled se zaustavi na Cumbraeu, dok se Kragulj približavao dugim koracima, držeći okrvavljeni mač u ruci. Tereta?, zapita Schreuder. Osvojili smo ovaj gusarski brlog. Otkrit ćemo da se blago nalazi ovdje. Nisam baš uvjeren u takvo što. Kragulj protrese svoju crvenu bradu. Ako dobro poznajem mog brata po Kristu, Frankvja, tada je sakrio najbolji dio tko zna gdje. Ispod kape oči su mu se sjajile od pohlepe. Ne, kapetane, trebat ćete ga živog, bar dokle god ne budemo pronašli našu

nagradu: šačicu srebrenih talira za jedan dan dobro obavljenog posla. Kada dođe k svijesti, Hal opazi oca, nagnutog nad njim, na koljenima, i zapita ga šapatom: Što se dogodilo, oče? esmo li pobijedili? Otac protrese glavom, i ne pogledavši ga, brinući se da očisti sinovo lice od čađe, komadićem prljave tkanine, koji je poderao sa svoje košulje. Ne, Hale, nismo pobijedili. Mladić pogleda iza sebe i odjednom se prisjeti svega, vidjevši da se spasila samo šačica ljudi s eWwfioMa. Bili su stisnuti jedan pored drugoga na mjestu gdje je ležao Hal, dok su ih vojnici u zelenoj odori i s nabijenim puškama nadzirali. Ostali su bili na mjestu gdje su ubijeni, raspršeni po tlu, ispred topova ili u rovovima. Opazi da je Aboli njegovao Daniela, zavezavši mu ranu na prsima komadom crvenog platna. Daniel je sjedio i činilo se da se malo oporavio, iako je bilo očito da je izgubio mnogo krvi; ispod prljavštine njegovo je lice bilo bijelo poput pepela logorske vatre, večer ranije. Okrenuvši glavu, Hal opazi Cumbraea i kapetana Schreudera, udubljene u razgovor. Konačno, Kragulj se udalji i izda zapovijed jednome od svojih ljudi: Geordie, donesi lanac za robove s GWW Ne želim da nas kapetan Courtenev ponovno ostavi same. Mornar potrči prema žalu, dok su se Kragulj i Schreuder vratili prema mjestu gdje su bili stisnuti zarobljenici koje su čuvali naoružani Nizozemci. Kapetane Courteney, reče Schreuder obrativši se Siru Francisu prijetećim glasom. Uhićeni ste, zajedno s vašom posadom pod optužbom gusarenja na otvorenom moru. Bit ćete privedeni na Rt Dobre Nade, gdje će se održati proces protiv vas. Protestiram, gospodine, Sir Francis se ponosno podigne. Tražim da se prema mojim ljudima odnosite kao prema ratnim zarobljenicima. Nema više nikakvog rata, kapetane, odgovori mu Schreuder hladno. Neprijateljstva između Nizozemske Republike i Velike Britanije su završila potpisivanjem mirovnog sporazuma, prije nekoliko mjeseci. Sir Francis se zagleda u njega bez riječi, pokušavši doći k sebi zbog vijesti. Nisam bio upoznat s činjenicom da je potpisan mir. Moji su postupci bili dobronamjerni, reče konačno. U svakom slučaju plovim uz dozvolu engleskog kralja. Već ste mi pričali o tome za vrijeme našeg prethodnog susreta. Možda ćete me smatrati arogantnim, ali htio bih vidjeti taj dokument, reče Schreuder. Dozvola koju mi je dao kralj nalazi se u kovčegu moje kolibe. Sir Francis pokaže prstom prema ogradi tabora, gdje su mnoge kolibe bile razorene od topničkih granata. Dozvolite mi da vam ju predočim. Molim vas, Frankv, ne morate se truditi. Kragulj ga potapša po

ramenu. Otići ću ja, umjesto vas. Udalji se, nagnuvši se da bi prošao ispod otvora kolibe Sira Francisa. Schreuder se ponovno obrati zarobljenicima: Gdje držite taoce, gospodine? Guverner van de Velde i njegova jadna supruga, gdje su? Guverner je još u kolibi zajedno s ostalim taocima, njegovom suprugom i kapetanom galije. Nisam ih vidio od samog početka borbe. Hal se podigne, još nesiguran na nogama, približivši glavi komad tkanine. Guvernerova supruga sakrila se u pećinu na vrh brežuljka da bi pobjegla od borbe. Kako znate?, zapita ga grubo Schreuder. Ja sam ju poveo do gore, da bih je ostavio na sigurnom. Hal podigne odlučno glas. Vraćao sam se iz pećine kada sam vas sreo, kapetane. Schreuder pogleda prema brežuljku, boreći se između dužnosti i želje da se baci u pomoć ženi, čije je oslobođenje, bar za njega, bio glavni razlog te borbe; no, u tom trenutku Kragulj izide iz kolibe gegajući se. Držao je u ruci svitak pergamenta zavezan crvenom vrpcom, s kojeg su visjeli pečati od crvenog voska. Sir Francis se osmijehne zadovoljno i s olakšanjem. Evo je, kapetane. Tražim da s mojim mornarima i sa mnom postupate kao sa zarobljenicima, koje ste zarobili u lojalnoj borbi. Kragulj se zaustavi i odmota svitak pergamenta. Pridržavajući dokument ispruženom rukom, okrene ga tako da svi mogu vidjeti krasopis kraljevskog pisara, ispisan crnim tušem. Zatim, okrenuvši glavu, pozove jednog od svojih mornara, uze mu nabijenu pušku iz ruku i nakon što je puhnuo na upaljeni fitilj, osmijehne se Siru Francisu, i približi ga donjem kraju dokumenta, koji je držao u rukama. Sir Francis je ostao zaprepašten, opazivši da vatra nagriza pergament, koji se počeo uvijati i cmjeti kako se plamen postupno dizao. Pobogu, Cumbrae, nitkove, izdajico! Već se htio baciti na njega, ali ga Schreuder zaustavi, uperivši mu mač u prsa. Zariti ga bilo bi mi veliko zadovoljstvo, promrmlja. Za vaše dobro, nemojte iskušavati moje strpljenje, gospodine. Ta svinja pali moju dozvolu. Ne vidim ništa, odgovori Schreuder, okrenuvši namjerno leda prema Kragulju. Ništa, osim zloglasnog gusara, koji stoji preda mnom s još okrvavljenim rukama na nedužnim ljudima. Cumbrae je gledao pergament kako gori s velikim osmijehom koji je dijelio gustu masu njegove crvene brade. Premjesti ga u drugu ruku, a zatim, kada mu toplina opeče jagodice prstiju, okrene ga i ostavi da ga plamen sasvim pojede. Čuo sam vas da čavrljate o časti, gospodine, reče bijesno Sir Francis obraćajući se Schreuderu. No, izgleda da su to samo puke riječi. Čast? Je li moguće da gusar govori o časti? Ne, vjerojatno me sluh vara. Cumbrae ostavi da mu i plamen

opeče jagodice prstiju, a zatim baci na tlo posljednji karbonizirani komadić pergamenta, zgazivši ga i pretvorivši ga u prah, a onda se približi Schreuderu. Bojim se da je Frankv ponovno započeo sa svojim smi calicama. Ne uspijevam pronaći nikakvo pismo s kraljevskim potpisom. Sumnjao sam u takvo što. Schreuder vrati mač u korice. Prepuštam zarobljenike vašoj odgovornosti, milorde. Moram se pobrinuti za dobrobit taoca. Pogleda Hala. Odmah ćeš me povesti na mjesto gdje si ostavio guvernerova suprugu. Pogleda nizozemskog časnika koji je stajao pored njega. Zavežite mu ruke iza leda i stavite mu konopac oko vrata. Povest ćete ga kao psa, tog šugavog mladunca... Kapetan Schreuder odgodi spasilačku ekspediciju, čekajući da mu pronađu periku koju je izgubio, jer mu oholost nije dopuštala da se neuredan pojavi pred Katinkom. Periku pronađu u šumi, kroz koju je progonio Hala: bila je pokrivena vlažnom zemljom i mrtvim lišćem, no Schreuder ju protrese, smjesti pažljivo kovrče, a zatim ju stavi na glavu. Potom, glavom da znak Halu. Povedi nas! Kada su izišli na zaravan ispred pećine, Hal je bio u lošem stanju. Imao je ruke zavezane iza leda, a časnik ga je držao za konopac koji je privezao oko njegova vrata; lice mu je bilo crno od prljavštine i dima iz topova, dok mu je odjeća bila rasparana i zamrljana krvlju, pomiješana sa znojem. Usprkos iznemoglosti, njegova je zabrinutost bila sva usmjerena na Katinku, i uzbuni se kada su ušli u pećinu i nisu joj pronašli ni traga. Niecw prezžv;efz ako o; se esfo dogodžo, pomisli, no Schreuderu reče na glas: Ostavio sam ovdje mewvrow van de Velde. Nije joj se moglo dogoditi ništa loše. Za tvoje dobro, nadaj se da je tako. Prijetnja je djelovala još opasnije, jer je izrečena staloženim glasom. Zatim Schreuder podigne glas: Mewvrow van de Velde! Gospodo, na sigurnom ste. Ja sam, kapetan Schreuder, došao sam osloboditi vas. Povijuše koje su skrivale ulaz pećine lagano zašume i Katinka iziđe sramežljiva pogleda i velikih ljubičastih očiju ispunjenih suzama. Lice joj je bilo blijedo, s tragičnim izrazom, koje je samo uvećavalo njezinu ljepotu. O!, prošapće uzbuđeno, zatim dramatičnom gestom pruži ruke prema Corneliusu Schreuderu. Došli ste! Održali ste obećanje! Potrči prema njemu i podignuvši se na nožne prste baci mu se oko vrata. Znala sam da ćete doći. Znala sam da ne biste nikada dopustili da me ponize i muče ovi zastrašujući kriminalci. Na trenutak Schreuder se ne snađe nakon njenog zagrljaja, a zatim ju stisne, zaštitivši ju i tješeći, dok je ona jecala, držeći se čvrsto za vrpce i lentu koje je Schreuder nosio na prsima

iznad jakne. Ako ste i najmanje bili poniženi, budite uvjereni da ću vas osvetiti. Moja odiseja bila je toliko stravična da vam je ne mogu ni ispripovijedati. e li on?, zapita Schreuder pogledavši prema Halu. e li on jedan od onih koji su vas mučili? Katinka ispod oka pogleda Hala, s obrazom još uvijek naslonjenim na Schreuderova prsa. Potom okrutno osine pogledom Hala, dok joj se sadistički smiješak pojavljivao na usnama. On je bio najgori od svih. Brižne u plač. I Ne mogu vam ni prenijeti odvratne riječi kojima me obasipao i način na koji me mučio i ponižavao. Njen je glas zazvučao slomljeno: Zahvaljujem samo Bogu što mi je dao snage da izdržim njegova mučenja. Schreuder se osjećao dvostruko većim nakon njena iskaljenog bijesa. Pomaknuvši ljubazno Katinku, obrati se Halu, držeći stisnutu desnu šaku i udarivši ga svom snagom u sljepoočnicu. Mladić, iznenađen tim činom, zatetura, no Schreuder je pratio njegove pokrete i sljedeći udarac ga pogodi ravno u trbuh, ispraznivši mu pluća i primoravši ga da se skupi. Kako se samo usuđuješ vrijeđati gospodu visokog ranga? Schreuder je drhtao od bijesa, bio je sasvim izgubio kontrolu. Hal je bio sagnut, s glavom koja mu je dodirivala koljena; bio je zadihan i pokušavao je doći do zraka. Schreuder ga pokuša nogom udariti u lice, no mladić je opazio njegovu namjeru i uspije pognuti glavu u stranu, tako da mu čizma samo prođe pored ramena i on se zaljulja. Bijes je kuhao u Schreuderovim venama: Nisi dostojan ni da ližeš potplate cipela ove gospode. Spremi se na sljedeći udarac, ali Hal je bio prebrz. Iako je imao vezane ruke iza leda, baci se prema Nizozemcu i udari ga nogom u slabine; udarac je bio slab, jer su mu smetali konopci. Schreuder je ostao više iznenađen nego što ga je boljelo. Pobogu, mladunče, previše si dozvoljavaš! Hal još nije bio pronašao ravnotežu i sljedeći ga Schreuderov udarac pokosi te se nade na podu. Tada se Nizozemac započne okrutno iživljavati, udarajući ga čizmama posvuda po tijelu, dok je Hal očajnički pokušavao izbjeći kišu udaraca koja se sručila na njega. Da, o, da!, vrištala je uzbuđeno Katinka. Kaznite ga za sve što mi je učinio. Bodrila je Schreudera i potpaljivala njegov bijes. Neka pati koliko sam ja morala patiti. U svome je srcu Hal znao da je ona bila prisiljena odreći ga se pred tim čovjekom, i, usprkos boli, on joj oprosti. Skvrči se tako da zaštiti najbolnije dijelove tijela, dobivši većinu udaraca po leđima, bedrima, no ne uspije izbjeći sve udarce. Jedan ga pogodi u ugao usta, i krv mu poteče bradom. Vidjevši krv Katinka vrisne i pljesne rukama. Mrzim ga. Da, nastavite! Razbijte mu to lijepo drsko lice. No,

izgleda daje pogled na krv vratio lucidnost Schreuderu; vidljivim naporom nadvlada bijes i povuče se korak unatrag, i dalje zadihan, dršćući od ljutnje. Ovo je tek početak. Vjerujte mi, mevrou, dobit će ostatak čim budemo stigli na Rt Dobre Nade. Obrativši se ponovno Katinki on se nakloni. Molim vas, dopustite mi da vas povedem na brod u laguni, gdje ćete biti na sigurnom. Katinka patetično jaukne, približivši si prste mekanim ružičastim usnama. O, kapetane, mislim da ću se onesvijestiti. Zatetura i Schreuder skoči prema njoj da bi ju pridržao. Ona se nasloni na njega. Ne vjerujem da će me noge držati. On ju podigne u naručje i krene prema žalu, noseći ju bez napora, dok se ona čvrsto držala poput djevojčice koju nose u krevet. Hajde, hodaj, nitkove! Časnik prisili Hala da se ponovno podigne, povukavši uže kojim je bio vezan oko vrata, kako bi ga vratio u tabor. Za tebe bi bilo bolje da te kapetan odmah dokrajčio. Krvnik na Rtu Dobre Nade je poznat. Pravi je umjetnik. Još jednom povuče konopac. Pozabavit će se s tobom, uvjeravam te. Jedna brodica prenese lance na žal gdje su zarobljenici s esoff;oMđ, bez obzira jesu li bili ranjeni ili ne, bili stisnuti na jakome suncu pod stalnim nadzorom. Prvi okovi bili su namijenjeni Siru Francisu. Drago mi je što vas ponovno mogu vidjeti, kapetane. Mornar koji je u rukama držao lanac i okove ga pogleda s visoka. Mislio sam na vas cijeli dan, od posljednjeg puta kada smo se sreli. a ti, pak, nisam posvetio ni jednu misao, Sam Bowles. Sir Francis ga ni ne pogleda, no njegov je glas odražavao gnušanje. Sada sam voda palube Sam Bowles. Napredovao sam, odgovori mu Sam s osmijehom na licu. Tada želim Kragulju da uživa u novome vodi palube. To vjenčanje je blagoslovljeno s neba. Pružite ruke prema meni, kapetane. Da vidimo koliko ste moćni, sa željeznim okovima, zlobno je gugutao Sam Bowles. Kriste, ne znate koliko me sve ovo čini sretnim. Stavi okove na zapešća i gležnjeve Engleza, zatvorivši ih ključem i stisnuvši ih tako da su mu se žarili u meso. Nadam se da vam pristaju koliko i vaš lijepi plašt. Povuče se, a zatim pljune Siru Francisu u lice te prasne u gromki i divljački smijeh. Daj em vam časnu riječ da ću, onoga dana kada budu razvili vaše glavno jedro, biti na Rtu Dobre Nade, na stratištu i poželjeti vam sretan put. Pitam se koji će vam kraj namijeniti. Mislite li da će vas živog spaliti na lomači, ili će vas objesiti, ili možda raščetvoriti? Sam se i dalje smješkao, prešavši na Hala. Dobar vam dan, gospodičiću Henry. Evo vašeg poniznog sluge, Sama Bowlesa, koji je stigao da ispuni vaše želje. Za vrijeme borbe čini mi se da nisam vidio tvoje

kukavičko lice, odgovori mu Hal mirno. Gdje si se ovoga puta sakrio? Sam pocrveni, bacivši hrpu okova na Halovu glavu, koji ga je, podignuvši se, bolje pogledao. Sam je već bio spreman udariti ga, no jedna velika crna ruka ga spriječi: spustivši glavu Bowles pred sobom ugleda Abolijeve oči boje dima. Stisnut pored Hala, Aboli ne izgovori ni riječi, no Sam Bowles zaustavi udarac. Ne uspjevši izdržati njegov pogled ubojice, spusti glavu držeći ju tako dok je na brzinu stiskao okove oko Halovih zapešća i gležnjeva. Podignuvši se, prede na Abolija, koji ga je i dalje promatrao istim pogledom, dok mu je on na brzinu stavljao okove, a zatim se približio mjestu gdje je ležao Big Daniel. Ovaj se namršti, no ne ispusti ni jecaj, kada mu je Sam Bowles okrutno stavio okove. Rana je prestala krvariti, no, nakon tako sirovog postupanja prema njemu, ponovno se otvori; iz crvene krpe koju je Aboli upotrijebio da povije ranu, ponovno počne curiti vodenasta krv, koja mu je kapala na prsa, i završavala u pijesku. Nakon što su svi bih okovani zajedno, narede im da ustanu. Pridržavajući ga između njih dvojice, Hal i Aboli uspiju povući Daniela dok su ih vodili u redu prema većim stablima. Zatim su bili ponovno primorani sjesti, dok su kraj lanca omotali oko debla i osigurali ga s dva željezna lokota. Samo je dvadeset i šest bilo preživjelih s eWwf;oMđ, medu njima četiri roba, od kojih je jedan bio Aboli. Gotovo su svi bili ranjeni, iako ne teško, no bar su četvorica, medu kojima i Daniel, bili teško ranjeni i nalazili su se u životnoj opasnosti. Ned Tyler je imao duboku ranu na bedru. Iako su im okovi smetali, Hal i Aboli ju poviju još jednim komadom tkanine, uzetim od košulje jednog od mrtvaca koji su prekrivali prostor do morskoga žala. Skupine mušketira u zelenoj odori, na zapovijedi nizozemskih časnika, bili su zauzeti sakupljanjem mrtvih. Vukući ih za pete do početka šume, svuku tijela u potrazi za srebrenjacima i ostalim vrijednim predmetima, koji su dolazili sa AaWwM7;gW. Nekoliko dočasnika pretraživalo je pažljivo odbačenu odjeću, rasparavši šavove i potplate od čizama. Trojica su pak kontrolirala prirodne otvore leševa, nakon što su premazali prste mašću, u potrazi za kojim dragocjenim predmetom koji se mogao čuvati u uobičajenim skrovištima. Pronađeni plijen bacali su u praznu bačvicu za vodu, koju je nadzirao časnik, bijelac, naoružan nabijenom puškom; čuvao je bogat plijen koji se polako gomilao. Kada je trojka završila svoj posao nad golim tijelima, druga skupina ih odvuče i baci na ostale leševe na lomači. Plamen je dosegao tako veliku visinu, da je zeleno lišće na granama počelo pucketati. Dim

karboniziranog mesa imao je slatkast i užasan miris, sličan mirisu sagorjele svinjske masti. U međuvremenu su Schreuder i Cumbrae, zajedno s Limbergerom, kapetanom galije, radili inventuru bačava s mirodijama. Gledajući u popise, ponašali su se jednako oštro kao i ubirači poreza, provjeravajući sadržaj i težinu ponovno pronađenog tereta, te označavajući bačve s bijelom kredom. Kada su završili s provjeravanjem, drugi mornari otkotrljali su velike bačve do morskoga žala i utovar ili ih u najveću od brodica, koja ih je trebala prenijeti do galije usidrene u kanalu, s novim glavnim jarbolom i novim priponama. Posao se nastavio cijelu noć pod svjetlom lanterni, logorske vatre i žućkastog plamena lomača. Kako su sati prolazili, Big Daniela je sve više tresla groznica. Koža mu je gorjela i buncao je. Ako ništa drugo, bar je povez zaustavio krvarenje i ispod njega se počela stvarati tanka krasta koja je pokrivala tešku ranu, no koža je naokolo bila naduta. Metak je ostao unutra, prošapće Hal Aboliju. Ne vidim rupu da je izišao. Aboli zareži: Ako ga pokušamo izvaditi, ubit ćemo ga. Po kutu pod kojim je ušao, rekao bih da se nalazi u blizini srca i pluća. Strah me da se ne inficira. Hal protrese glavom. Jak je poput bika. Aboli slegne ramenima. Možda dovoljno jak da pobijedi i demone. Aboli je bio uvjeren da je svaka bolest uzrokovana demonima koji su otrovali krv: bilo je to puko praznovjerje, no mladić se svejedno složi s njime. Trebali bi spržiti sve rane vrućim katranom. Bio je to najčešći lijek svih mornara i Hal zamoli na nizozemskom stražu Hotentota da im donesu jednu kanticu sa smolom iz radionice drvodjelaca, no nisu mu odgovorili. Već je bila prošla ponoć, kada ponovno vide Schreudera, koji se pojavi iz mraka krenuvši prema mjestu gdje se nalazio Sir Francis, okovan zajedno s ostalima u podnožju stabla. Engleski kapetan bio je izmoren poput svojih ljudi, no uspijevao se odmarati samo na kratko, kliznuvši u nemirno stanje polusna, buden stalnom bukom nizozemskih vojnika i jecajima ranjenika. Sire Francise, reče Schreuder nagnuvši se i prodrmavši ga kako bi ga sasvim probudio. Mogu li vam oduzeti nekoliko minuta vremena? Po glasu se moglo osjetiti da je ponovno našao svoju mirnoću. Sir Francis sjedne. No, ponajprije mi, kapetane, dopustite da vas zamolim za bar mrvicu suosjećanja. Moji ljudi nisu okusili ni kap vode od jučer poslijepodne, a četvorica su, kao što i sami vidite, teško ranjeni. Schreuder se namršti i Sir Francis nasluti da nije dao nikakvu zapovijed da se zarobljenici maltretiraju. On, pak, nikada nije pomislio da je Schreuder brutalan čovjek i sadist.

Njegovo prethodno divljačko ponašanje bilo je vjerojatno uzrokovano temperamentom, koji se lako uzbudi i plane, te zbog napetosti bitke. Sada se Schreuder obrati stražarima, i zapovjedi im da donesu vode i hrane zarobljenicima, poslavši i jednoga časnika da potraži kutiju s lijekovima, koja se nalazila u polurazorenoj kolibi Sira Francisa. Dok je čekao da se njegove zapovijedi izvrše, Schreuder je hodao naprijednatrag po žalu, s bradom naslonjenom na prsa i rukama prekriženim iza leda. Odjednom se Hal uspravi. Aboli, prošapće, mač. Aboli zareži, opazivši da je o Schreuderovu pojasu visio izrezbareni mač koji je bio znak Halova viteštva, a nekoć je pripadao njegovu djedu. Aboli spusti ruku na mladićevo rame, pokušavši ga umiriti i onemogućiti mu da se sukobi s Nizozemcem. Odgovori mu tiho: Ratni plijen, Gundwane. Za tebe je izgubljen, no bar ga nosi pravi ratnik. Hal se pomiri, shvativši surovu istinitost Abolijevih riječi. Konačno se Schreuder ponovno obrati Siru Francisu: Kapetan Limberger i ja provjerili smo inventar broda, teret mirodija i drva koje ste premjestili u skladište, uvjerivši se da je veći dio još uvijek tu i netaknut. Gubici su vjerojatno povezani s oštećenjima koja je nanijela morska voda, za vrijeme opsade galije. Kažu da je jedan od vaših topova pogodio glavnu štivu broda i dio tereta je završio u vodi. Drago mi je, odgovori Sir Francis glasom koji je odavao ironiju, da ste uspjeli vratiti svu imovinu Kompanije. Nažalost, nije tako, Sire, kao što i vi dobro znate. Dobar dio tereta nedostaje. Opazivši da se približava časnik, prekine se, kako bi mu izdao zapovijed. Skinite okove crncu i mladiću i ostavite ih da oni podijele vodu ostalima. Slijedili su drugi ljudi s bačvama s vodom, koju su ostavili u podnožju jarbola. Hal i Aboli započeli su odmah dijeliti vodu ranjenicima, i svi su pili zatvorenih očiju tu dragocjenu tekućinu, dok su im poskakivale adamove jabučice. Časnik prenese Schreuderu: Pronašao sam liječnički pribor. Pokaže smotuljak platna. Ali, gospodine, ima oštrih noževa, koji mogu poslužiti kao oružje, a sadržaj kantice sa smolom mogao bi biti iskorišten protiv mojih ljudi. Schreuder spusti pogled prema Siru Francisu, sklupčanom na podu i iznemoglom. Imam li vašu časnu riječ da nećete iskoristiti ovaj pribor protiv mojih ljudi? Imate moju časnu riječ, odgovori Sir Francis. Nizozemac se složi, obraćajući se časniku: Predajte sve Siru Francisu, zapovjedi i časnik mu pruži pribor i kanticu sa smolom, te komad čistog platna, koji se mogao iskoristiti za povijanje. Dakle, kapetane, reče Schreuder, nastavivši prekinuti razgovor, uspjeli smo pronaći mirodije i drvo, no

nedostaje još polovica novca i sve zlato, koje se čuvalo u štivi SfaMdiwfigkežda. Plijen je podijeljen medu posadom, Sir Francis se osmijehne. Ne znam što su učinili sa svojim dijelom, a gotovo su svi...previše mrtvi da nam daju objašnjenje. Već smo pronašli, po mojim procjenama, veći dio nagrade koja je pripadala vašoj posadi. Schreuder glavom pokaže prema hrpi dragocjenih predmeta skupljenih na tako morbidan način sa žrtava što su ostale na borbenom polju; u tom ih je trenutku skupina mornara prenosila prema brodici, pod nadzorom nizozemskih časnika, naoružanih mačem. Moji su časnici pretražili kolibe vaših mornara, ali blagu ni traga. Ma koliko bih vam htio pomoći, nisam u stanju reći vam nešto o dijelu koji nedostaje, odgovori mirno Sir Francis. Začuvši tu tvrdnju Hal podigne pogled s ranjenika kojima je pomagao, no otac ga ni ne pogleda. Lord Cumbrae tvrdi da ste sakrili nestalo blago i ja se slažem s njime. Lord Cumbrae je teški lažljivac i varalica, odvrati mu Sir Francis. A vi, gospodine, griješite. Lord Cumbrae misli, da će, ako mu dopustim da vas on ispita, uspjeti od vas saznati sudbinu nestalog blaga. Vrlo je nestrpljiv da vas pokuša nagovoriti da mu otkrijete sve što znate, i uspio sam ga zadržati s velikom mukom. Sir Francis slegne ramenima. Postupite onako kako mislite da je najbolje, gospodine, no, samo ako sam bijedni sudac, onda se varam, ali mislim da vi niste osoba koja može tolerirati mučenje zatvorenika. Zahvalan sam vam na samilosti koju ste pokazali prema mojim ranjenicima. Schreuderov odgovor prekine užasan krik, koji je Ned Tyler ispustio, dok je Aboli prelio rez na bedru vrućom smolom. Dok se krik pretvarao u jecaje, Nizozemac nastavi mirnim glasom: Sud koji će vam suditi zbog gusarenja u utvrdi na Rtu Dobre Nade imat će kao predsjednika novog guvernera. Čisto sumnjam da će se Petrus Jacobus van deVelde ponijeti prema vama s istom mojom samilošću. Schreuder zašuti, a zatim nastavi: još nešto, gospodine, znam iz pouzdanih izvora da je krvnik Kompanije na Rtu Dobre Nade ponosan na svoju spretnost. Dat ću guverneru i njegovom krvniku isti odgovor koji sam i vama dao. Schreuder sjedne na pete, spustivši glas i gotovo prijateljski mu reče: Sire, za našeg kratkog poznanstva, naučio sam vas vrlo cijeniti, kao ratnika, moreplovca i džentlmena. Ako bih svjedočio na sudu da ste imali dozvolu, te da ste s njome gusar ili, kraj procesa mogao bi biti drukčiji. Mora da imate povjerenja u guvernera van de Veldea, koje meni nedostaje, odgovori mu Sir Francis. Htio bih zaista učiniti još nešto za vaše napredovanje i predati vam nestalo zlato, no ne mogu vam pomoći,

gospodine. Ne znam gdje se nalazi. Schreuderovo lice postane grublje, nakon što se podigao. Pokušao sam vam pomoći i žao mi je što ste odbili moju ponudu. No, u pravu ste, gospodine. Nemam srca da vas ispitam primijenivši mučenje, a što je najvažnije, Lordu Cumbraeu ću onemogućiti takvo što. Učinit ću samo ono što je u mojoj dužnosti: predati vas sudu na Rtu Dobre Nade. Mogu li vas zamoliti da se predomislite, gospodine? Sir Francis zavrti glavom: Žalim, ali ne mogu vam pomoći, gospodine. Schreuder uzdahne. Vrlo dobro. Vi i vaši ljudi bit ćete premješteni na GwH oMoray sutra ujutro, čim bude spreman isploviti. Fregata SonngMvogef ima druge obveze te će isploviti istodobno, no u drugom smjeru. De Sfandia5fghed će ostati ovdje pod zapovjedništvom svoga pravog kapetana Limbergera, i ponovno vratiti mirodije i drvo na brod, a zatim nastaviti prekinuto putovanje prema Amsterdamu. Okrene se i nestane prema skladištu s mirodijama. Sljedećeg jutra, kad su ih stražari probudili, četiri ranjenika, medu kojima Daniel i Ned Tyler, nisu bili u stanju samostalno hodati, te su ih ostali morali pridržavati. Okovi su im dopuštali premalo slobode kretanja, te su, spuštajući se prema žalu, izgledali nespretni i nezgrapni. Svaki korak bio je onemogućen zveckavim okovima, toliko da nisu mogli ni podignuti noge koliko je bilo potrebno da preskoče konopac brodice, te su ih stražari morali gurnuti na brod. Kada je brodica bila usidrena u podnožju Ijestava od konopca koje su visjele na boku GwHa, penjanje po njima za okovane zarobljenike pokazalo se opasno i gotovo nemoguće. Na vrhu ih je čekao Sam Bowles, kome je jedan od stražara doviknuo: Možemo li olabaviti okove zarobljenika? A zašto bi to učinio? Ranjenici se ne mogu uspeti, a ostali neće biti u stanju gurati ih prema gore. Tako okovani neće se moći popeti. Ako ne uspiju, gore za njih, odgovori mu Sam. Okovi ostaju. Tako je naredio kapetan. Sir Francis je vodio uspinjanje okovanih ljudi iza njega. Četiri ranjenika, koji su buncali, bili su teret koji su morali vući sa sobom. Big Daniel je stavio na kušnju izdržljivost svih. Da im je kojim slučajem pao, završio bi u brodici, povukavši sa sobom cijeli red od dvadeset i šest ljudi i gotovo sigurno prevrnuvši mali brod. A u laguni bi ih težina željeznih okova povukla prema dnu, na dubinu od četiri hvata. Da nije bilo Abolijeve nadljudske snage, nikada ne bi stigli do palube Gwk. No, čak je i on bio iznemogao, kada su konačno prebacili nepomično Danielovo tijelo preko zaštitne ograde i stisnuli se pored njega na palubi. Ostali su nepomično, zadihani, a zatim ih trgne glasan smijeh. Hal s

naporom podigne glavu. Na palubi, ispod zaslona za sunce, bio je pripremljen stol za doručak, s kristalnim čašama i srebreninom koja se sjajila na svjetlosti sunca. Nanjuši opojan miris acoa, svježih jaja i dvopeka. Na čelu stola sjedio je Kragulj, koji podigne čašu prema hrpi tijela koja su ležala u sredini broda. Dobrodošli na brod, gospodo, nazdravljam vašem odličnom zdravlju! Ispije u jednome gutljaju savwhisky, a zatim si osuši crvenu bradu ubrusom. Pripremili smo za vas najbolji smještaj na brodu. Želim vam ugodno putovanje. Katinka van de Velde se ponovno slatko nasmije. Sjedila je s lijeve strane Kragulja, s kovrčama sakupljenim visoko, i velikim i nevinim ljubičastim očima na savršenom licu, te malenim madežom, pažljivo namještenim u uglu namazanih usana. Guverner je sjedio ispred svoje supruge. Zaustavi se upravo dok je ugurao u usta srebrenu vilicu na kojoj se pušio hrskav bacon i sir, no nastavivši žvakati. Žuta kap žumanjka mu klizne s usana i potekne bradom, dok je prasnuo u gromki smijeh. Ne očajavajte, Sire Francisu, zasigurno se prisjećate vašeg mota. Siguran sam da ćete izdržati. Ugura u usta punu vilicu hrane i nastavi govoriti punim ustima: Hrana je odlična, tek je stigla s Rta Dobre Nade. Šteta što nam se ne možete pridružiti. Vrlo ste pažljivi prema nama, što nam nudite razonodu. Ovi trubaduri će nas počastiti pjesmom ili će nas zabaviti s kakvom drugom akrobacijom?, zapita Katinka na nizozemskom, namrštivši se tako dražesno dok je potapšala lepezom Cumbraea po ruci. U tom trenutku Big Daniel okrene glavu na jednu, a zatim na drugu stranu, te ispusti krik u bunilu. Kragulj prasne u smijeh. Kao što vidite, gospo, trude se kako znaju i umiju, ni njihov repertoar nije primijenjen da zadovolji ukuse svih prisutnih. Da znak Samu Bowlesu. Molim vas, majstore Samuele, otpratite ih do njihovog smještaja i uvjerite se da se s njima dobro postupa. S krajem konopca, na kojem je bio čvor, Sam Bowles je šibao zarobljenike primoravši ih da se ustanu, a ranjenici se spuste stubama. Paluba za robove nalazila se na dnu broda, ispod glavne štive. Kada Sam Bowles podigne vrata koja su vodila do nje, smrad koji se podigao čak je i njemu bio nepodnošljiv; bio je to koncentrat muka stotina duša, primoranih da venu na taj način. Visina te palube nije bila veća od pasa jednoga čovjeka i morali su puzati po podu da bi ušli, vukući za sobom ranjenike. Na zidu su bili pričvršćeni željezni prstenovi, zabijeni u hrastovu gredu, koja se protezala cijelom dužinom štive. Sam i njegova četiri pomagača dopuze za njima, i pričvrste lanac za prstenove. Kada su bili gotovi, zarobljenici su stajali

poredani poput srdela u bačvi, rame uz rame, okovani oko zapešća i gležnjeva, jedva u stanju da sjednu, no bez mogućnosti da se okrenu ili pomaknu ruke i noge. Hal je ležao pored oca s jedne strane, i nepomičnog velikog tijela Big Daniela s druge. Aboli se nalazio sa suprotne strane Daniela, a pored njega ležao je Ned Tyler. Kada je i posljednji čovjek bio pričvršćen za zid, Sam se puzeći vrati prema izlazu, i podrugljivo ih pogleda. S ovim vjetrom trebat će nam deset dana do Rta Dobre Nade. Pinta vode na dan za svakoga i tri inča dvopeka, kada se budem sjetio donijeti ga. Imate dozvolu da ispraznite mjehur gdje se nalazite. Vidimo se na Rtu Dobre Nade, cvjetići moji. Zatvori vrata i začuju kako pričvršćuje s druge strane daske. Kada udarci maljem prestanu, tišina postane strašna. Na početku je tama bila potpuna, no, kada im se oči naviknu na nju, uspiju razabrati tamne obrise tijela drugova koji su se stiskali uz njih. Hal se ogleda oko sebe u potrazi za izvorom svjetlosti i spazi malu željeznu rešetku koja se otvarala na palubu, baš iznad njegove glave. Čak i bez rešetke otvor bi bio premalen da bi se provukla glava odraslog čovjeka, i on odbaci tu mogućnost za bijeg. No, ako ništa drugo, propuštao je malo zraka. Smrad je bio gotovo neizdrživ i svi su bili zadihani u tako zagušljivom prostoru, koji je smrdio poput medvjeđeg brloga. Big Daniel je stenjao i taj zvuk im raspetlja jezik; započeli su pričati svi istovremeno. Za ime Boga, ovdje smrdi poput nužnika ljeti. Kapetane, mislite li da postoji način da pobjegnemo odovud? Dao bih dio svoga najbogatijeg plijena samo da mogu pet minuta provesti nasamo sa Samom Bowlesom. A ja bih dao sav svoj dio za još pet minuta s njegovom visosti Cumbraeom, prokleta mu bila duša. Ili onaj nitkov od Schreudera. Odjednom Daniel promrmlja: O, majko, vidim tvoje lijepo lice. Dođi, poljubi svog maloga Dannyja. Taj žalosni krik ih sve obeshrabri i medu zarobljenicima ponovno zavlada očajna tišina. Polako se svi prepuste rezignaciji, prekinutoj katkad jecajima i zveketom okova, kada su se pokušali smjestiti udobnije. Polako je prelaženje vremena za njih izgubilo značenje i nitko od njih nije bio više siguran je li bila noć ili dan, kada bi začuli zvuk sidra koje se podizalo, i prigušene krikove dočasnika koji su si predavali zapovijedi na GuZw. Hal pokuša ocijeniti rutu i smjer plovidbe po nagibu broda, no ubrzo se izgubi. Tek kada se Gw7f odjednom pomakne, počevši odgovarati laganim pokretom, shvati da su izišli iz lagune i prešli dva rta. Sat za satom GuZ se borio s jugoistočnjakom ploveći prema otvorenom moru. Pokret broda ljuljao ih je naprijednatrag na golim

daskama, te su klizili u stranu, koliko su im okovi dopuštali, a zatim se ponovno vraćali. Bilo je olakšavajuće za njih kada brod postane stabilniji. Evo, sada je mnogo bolje. Sir Francis progovori u ime svih. Kragulj se otisnuo prema otvorenome moru. Promijenio je pravac i sada plovimo s jugoistočnjakom koji puše u krmu broda, prema zapadu, prema rtu. S vremenom Hal uspije brojiti dane koji su prolazili pazeći na jačinu svjetlosti koja je prolazila kroz rešetku iznad njegove glave. Za vrijeme dugačkih noći u štivi za robove vladala je neprobojna tama, kao u rudniku. Zatim u zoru bi blaga svjetlost prodirala do njega, postavši sve jača, sve dok nije uspijevao razabrati Abolijevu crnu i okruglu glavu, a iza nje svjetlije Danielovo lice. Čak su i u podne najdublji dijelovi palube za robove ostajali u mraku, odakle su jecaju i uzdasi drugih mornara odzvanjali na tako nestvaran način u tom rovu. Zatim se svjetlo polako gasilo i zavladao bi potpuni mrak, označivši prolaz još jednog dana. Kada je osvanuo i treći dan, jedna vijest potiho prođe od usta do usta: Timothy Reillv je mrtav. Bio je jedan od ranjenika; bio je pogođen mačem u prsa od jednoga vojnika u zelenoj odori. Bio je dobar čovjek, reče Sir Francis. Neka Bog primi njegovu dušu. Želio bih da mu možemo pružiti kršćanski pokop. Petoga dana leš Timothvja Reillvja pridonio je smradu, koji se širio palubom za robove, ispunjavajući njihova pluća i svaki udisaj. Često, dok je Hal ležao prepušten očaju, sivi miševi veliki poput zečeva, trčkarali su po njegovu tijelu, ostavljajući bolne ogrebotine na goloj koži. Konačno je prestao s pokušajima da ih otjera, izgubivši svaku nadu. No, kada mu jedan miš zarije oštre zube u dlan ruke, krikne i dohvati glodavca koji je ciktao dok ga golim rukama nije zadavio. Kada je i Daniel pored njega kriknuo, shvati da su miševi pronašli i njega, koji nije bio u stanju obraniti se od njihovih napada; od tog trenutka Aboli i on izmjenjivali su se stražareći nad njim, tjerajući glodavce od čovjeka u nesvijesti. Okovi su im onemogućavah da se stisnu iznad kanalića koji se prostirao duž zida i bio je namijenjen otjecanju tekućina. S vremena na vrijeme Hal bi začuo tekući i krkljavi zvuk urina jednoga od mornara koji se praznio gdje se nalazio, i odmah zatim osjetio bi se smrad svježeg izmeta u malom prostoru, već ispunjenom smradom. Kada se Danielov mjehur pak praznio, topla tekućina tekla bi daskama na kojima je ležao Hal, natopivši mu košulju i hlače, a on nije mogao učiniti ništa da ju izbjegne, osim, podignuti glavu s dasaka. Gotovo svakoga dana, oko podneva, bar je Hal bio tako procijenio, otvarala bi se vrata sa snažnim udarcima

malja. Nakon što bi podigli vrata, prigušena svjetlost koja bi ušla u štivu gotovo bi ih oslijepila, te su morali podizati ruke, otežane zbog okova, da bi se obranili od svjetlosti. Danas imam posebno piće za vas, sretnici, začuo se Samov glas. Vrč vode, iz naših najstarijih baćava, i kap moje pljuvačke daju zasladi. Začuju ga kako je sa zadovoljstvom ispljunuo, a zatim prasnuo u gromki smijeh, te im predao prvi vrč. Svaki vrč morao je proći palubom od ruke do ruke i kada bi prolili jednoga, nije bilo načina dobiti zamjenu. Za svakog gosta po jedan, odnosno dvadeset i šest vrčeva i nijedan više, izjavi radosno Sam Bowles. Big Daniel bio je previše slab da pije samostalno i Aboli je bio primoran držati mu podignutu glavu dok je Hal ulijevao vodu u njegovo grlo. I ostalim ranjenicima bili su prisiljeni pomoći na isti način, no tako se veći dio vode gubio. Postupak je dugo trajao. Sam Bowles izgubi strpljenje, prije nego što su uspjeli ispiti polovicu. Nećete više piti? Ako je tako, odlazim. I naglo zatvori bokaportu, ponovno zakračunavši vrata i ostavivši veći dio zarobljenika da mole uzalud, suha grla, preklinjući ga da im da njihovu porciju vode. Bowles nije imao namjeru popustiti. Bili su primorani pričekati sljedeći dan. Nakon toga se Aboli naučio napuniti usta vodom iz vrča, prislonivši usta Danielovima i na taj mu je način davao vode, a ostali su slijedili njegov primjer s drugim ranjenicima. Ta je metoda bila dovoljno brza, zadovoljivši i Bowlesa i pružila je mogućnost da izgube manje dragocjene tekućine. Sam Bowles se smijuljio kada su ljudi u dubini štive vikali: Za ime Boga, majstore, tu je mrtvac, Timothv Reillv, smrdi do neba. Ne osjećate li? Drago mi je što ste me obavijestili. To znači da Timothvju više neće trebati voda. Od sutra ćete dobiti samo dvadeset i pet vrčeva vode. Daniel je umirao. Nije stenjao i nije se više otimao, bio je nepomičan poput lesa. Čak mu se i mjehur osušio, i više ga nije praznio na prljave daske na kojima su ležali. Hal mu je pridržavao glavu, pričao mu potiho, pokušavši ga natjerati da se bori za život: Ne možeš odustati baš sada. Izdrži još malo i stići ćemo na rt u tren oka. Sva čista i slatka voda koju budeš mogao popiti, dražesne robinje koje te njeguju... Razmisli, Danny. U podne koje je po njemu trebalo biti šestog dana plovidbe, Hal izjavi obrativši se Aboliju: Moram ti nešto pokazati. Daj mi ruku. Opipavši Abolijeve prste povede ih prema Danielovim rebrima. Koža je bila vruća da je pekla na sam dodir, a meso je bilo toliko istanjeno, da su rebra virila poput letvica. Zatim otkotrlja tijelo dokle god su mu okovi to dopuštali, i položi Abolijeve prste na rebra. Evo, ovdje, osjećaš li kvrgu? Aboli se namršti:

Osjećam ju, no ne mogu je vidjeti. Okovi su mu smetali i nije se mogao približiti nepomičnom Danielovom tijelu. Nisam siguran, no mislim da znam što bi moglo biti. Hal još više približi lice, pokušavši što bolje izoštriti vid u prigušenoj svjetlosti. Izbočina, veličine oraha, crna poput masnice. Dodirne ju nježno, no i na taj mali pritisak Daniel zastenje i uznemiri se toliko da napne okove. Mora da je jako bolno. Sir Francis se trgne i približi se koliko je mogao. Ne vidim dobro. Gdje je? Usred rebra, odgovori Hal. Mislim da je to metak iz puške. Prošao je točno posred prsnoga koša, i ostao ispod kože. Dakle, to ga ubija, odgovori Sir Francis. To je mjesto i izvor infekcije koja ga živog ubija. Kad bismo barem imali nož, promrmlja Hal, mogli bismo ga pokušati izvući. Ali, Sam Bowles nam je odnio medicinski pribor. No, ne prije nego što sam ja uspio sakriti nož, odvrati Aboli. Iz pojasa hlača izvuče tanku oštricu, koja se jedva zasjaji na prigušenoj svjetlosti što je dolazila preko željezne rešetke iznad Halove glave. Čekao sam priliku da Samu odrubim glavu. Moramo riskirati i pokušati izvaditi metak, reče Sir Francis. Ostane li mu u tijelu, ubit će ga sasvim sigurno. S mjesta na kojem se nalazim, ne vidim dovoljno dobro da bih mogao rezati, reče Aboli. Morat ćete to učiniti vi, kapetane. Začuju zveckanje lanca, a zatim Sir Francis promrmlja: Moji je lanac prekratak. Ne stignem do njega. Svi ostanu u tišini neko vrijeme, a zatim Sir Francis reče: Oče, nemam ni potrebna iskustva, ni spretnosti, pobuni se mladić. Onda će Daniel umrijeti, reče Aboli. Duguješ mu život, Gundwane. Evo, uzmi nož. U Halovoj ruci nož je bio težak poput olovne šipke. Suhim ustima od straha, dotakne oštricu noža jagodicom palca, opazivši da je otupjela od duge upotrebe. Ne reže, pobuni se. Aboli je u pravu, sine moj. Sir Francis položi ruku na Halovo rame i stisne ga čvrsto. Ti si jedina Danielova nada. Polako, mladić produži lijevu ruku, opipa tvrdu izbočinu na užarenom Danielovom mesu. Pomakne se pod njegovim prstima, i on osjeti kako grebe lagano kost. Bol probudi Daniela, koji se otimao kako bi se oslobodio od lanaca, vičući: Kriste, pomozi mi. Griješio sam naspram Bogu i ljudima. Vrag dolazi po mene. Taman je. Sve postaje tamno. Drži ga čvrsto, Aboli, prošapće Hal. Drži ga. Aboli ukliješti Daniela u svoje naručje. Hajde, ohrabri ga. Požuri. Hal se nagne prema Danielu, približi mu se koliko su mu to okovi dozvoljavali, s licem na udaljenosti od jednog pedlja od ranjenika. Sada je izbočinu mogao vidjeti puno jasnije: u tom dijelu koža je bila tako napeta da je izgledala poput kože previše zrele šljive. Hal dotakne prstima s obje strane nadute površine,

napnuvši još više kožu, zatim udahne duboko i dotakne vrškom noža izbočinu. Smogne hrabrosti, izbroji do tri, a zatim snažno pritisne rukom, izvježbanom u mačevanju. Osjeti daje oštrica ušla u Danielovo meso i zatim udarila o nešto tvrdo i nepopustljivo. Daniel krikne, a zatim klone u Abolijevom naručju. Iz reza iziđe štrcaj ljubičastog i žutog gnoja. Topao i gust poput ljepila drvodjelaca, završi na Halovim ustima, zamazavši mu bradu. Miris je bio gori od svih ostalih koji su se širili palubom za robove, i mladić osjeti mučninu. Pokuša se svladati, obrisavši si rukom gnoj s lica, a zatim ponovno pažljivo pogleda ranu. Iz nje je još uvijek izlazio crni gnoj, no opazi i nepoznati predmet, koji je izlazio iz reza. Vrškom noža izvadio komad tamnog i vlaknastog tkiva, u kojem su komadići kosti i smrskanog rebra bili pomiješani s krvlju i gnojem. To je dio Danielove košulje, promrmlja iznenađeno. Metak ga je ugurao u ranu. Jesi li pronašao metak?, zapita Sir Francis. Pogleda dublje u ranu. Da, evo ga! Možeš li ga izvaditi? Nekoliko trenutaka Hal je radio u tišini, zahvaljujući Bogu da je Daniel pao u nesvijest te nije patio zbog njegovoga grubog traženja. Gnoj se zaustavi i iz rane počne curiti krv. Ne mogu stići nožem. Stalno se miče. Spusti nož i zarije prste u živo i užareno Danielovo meso. Teško je disao od užasa, no kopao je sve dublje po rani dokle god nije uspio staviti prst iza olovnog metka. Evo ga!, reče odjednom, dok je metak iz puške iskočio iz rane, i pao na drvene daske. Bio je deformiran od jakog udarca u kost, a u mekanom olovu opazi svijetlu točku. Zagleda se u nj s velikim olakšanjem, zatim izvuče prst iz rane, iz koje se ponovno izlije gnoj i nepoznata materija. Evo potpaljivača puške. Ponovno ga uhvati mučnina. Mislim da je sada sve izišlo. Pogleda svoje prljave ruke i njihov ga smrad pogodi poput udarca u lice. Svi ostanu nekoliko trenutaka u tišini, a zatim Sir Francis promrmlja: Dobro obavljen posao, Hale. Mislim da je mrtav, odgovori mu sin tiho. Aboli smanji stisak oko Daniela, a zatim spusti ruku i opipa mu prsni koš. Ne, živ je. Osjećam mu srce. A sada, Gundwane, moraš mu očistiti ranu. Udruživši snage pomaknu Danielovo nepomično tijelo koliko su im okovi dopuštali, i Hal klekne napola iznad njega i otvori već sasvim prljave hlače. Dehidriran zbog male količine vode, nastoji usmjeriti prema rani slab mlaz urina, no svejedno dovoljan da udalji i posljednje ostatke potpaljivača i infekcije. Hal iskoristi zadnje kapi da bi si bar djelomično očistio ruke od prljavštine, a zatim se baci unatrag, iznemogao od napora. Ponio si se kao muškarac, Gundwane, reče Aboli, ponudivši mu crvenu

vrpcu za glavu, crnu i tvrdu od osušene krvi i gnoja. Njome povij ranu, nemamo ništa bolje. Dok je Hal povijao ranu, Daniel je ostao nepomičan poput lesa, prestavši stenjati i napinjati okove. Tri dana kasnije, dok se Hal naginjao nad Danielom da mu da vode, odjednom on pruži ruku, odmakne mu glavu i oduzme vrč iz ruku, ispivši ga u tri duga gutljaja. Zatim glasno podrigne i reče jasnim glasom: O Bože, baš je odlična. Rado bih ispio još jedan gutljaj. Hal je osjetio takvo olakšanje da mu pruži i svoju porciju. Dan kasnije Daniel je već mogao sjesti, bar onoliko koliko su mu okovi dopuštali. Tvoj kirurški zahvat bio bi ubio desetine drugih ljudskih biča, promrmlja Sir Francis obraćajući se Halu, dok je s čuđenjem promatrao brzo oporavljanje Big Daniela. Za Daniela Fisheraje, pak, bio pravi melem. Devetog dana plovidbe Sam Bowles otvori bokaportu i izjavi radosno: Dobre vijesti za vas, gospodo. Vjetar nas je povukao za nos zadnjih pedeset milja. Kapetan računa da će nam trebati još pet dana do rta, dakle, vaše zabavno krstarenje potrajat će nešto više od predviđenog. Malo njih je imalo snage i zanimanja za tako užasnu vijest, dok su svi pružali ruke prema vrču s vodom. Čim su završili sa svakidašnjim ritualom podjele vode, Sam Bowles izmijeni rutinu. Umjesto da zatvori bokaportu do sljedećeg dana, dovikne: Kapetane Courtenev, nosim vam pozdrave našeg kapetana. Ako nemate drugih obveza, bilo bi mu drago da večerate s njime. Spusti se do palube za robove i, uz pomoć dva mornara, otvori okove koji su stiskali Sir Francisova zapešća i gležnjeve, odvojivši ih od prstenova na zidu. Čak i kada je bio slobodan, bila je potrebna pomoć sve trojice da ga ponovno podignu. Bio je tako slab da se zaljulja, teturajući poput pijanca, dok su mu pomagali da se uspne kroz otvor. Oprostite mi, kapetane Courteney, reče Sam podrugljivo mu se osmijehnuvši u lice, no, ne mirišete zaista poput ruže, to je sigurno. Vidio sam svinjce i nužnike koji su puno mirisniji od vas, ljepotane Franky. Povuku ga za sobom do gornje palube, i svuku s njegova omršavljenog tijela smrdljive krpe. Zatim četvorica mornara pokrenu pumpu na palubi, dok je Sam usmjerio prema njemu platneni lijevak. GuMje već neko vrijeme plovio hladnim bengalskim vodama, koje su karakteristične za zapadnu obalu afričkog kontinenta. Hladni mlaz vode gotovo izbaci Sira Francisa iz ravnoteže, i on se morao čvrsto uhvatiti za pripone da bi ostao na nogama. Kašljući i tresući se od hladnoće kada mu je Sam usmjerio mlaz u lice, uspije isprati veći dio prljavštine sa sebe, ne mareći za činjenicu da je Katinka van de Velde,

naslonjena na zaštitnu ogradu, proučavala njegovo nago tijelo bez imalo srama. Kad je mlaz vode prestao teći iz platnenog rukavca i kada su ga ostavili na vjetru da se osuši, Sir Francis je imao mogućnost da se ogleda oko sebe i procijeni mjesto i stanje GwHa. Iako mu je tijelo bilo potreseno hladnoćom, osjećao se vitalnijim nakon tuša. Svim tijelom prolazili su mu trnci, dok je promatrao ocean, rukama prekriženim na prsima, nastojeći se zagrijati. Afrički kontinent nalazio se sjevernije, na oko deset milja udaljenosti, i on prepozna stijene rta, koje su stražarile nad uvalom, teškim rtom koji su trebali zaobići, kako bi mogli ući u uvalu Rta Dobre Nade sa suprotne strane poluotoka. Vjetar je gotovo sasvim utihnuo i površina mora bila je glatka poput ulja, nabrana samo dugačkim, sporim valovima, nalik disanju usnulog čudovišta. Sam Bowles je govorio istinu: ako se vjetar ne digne, bit će potrebno još nekoliko dana do Rta Dobre Nade. Zapita se koliko će još njegovih ljudi završiti poput Timothvja, prije nego što budu oslobođeni zatočeništva na palubi za robove. Sam Bowles mu baci pred noge odjeću, rasparanu, ali čistu. Kapetan vas očekuje. Ne smijete ga ostaviti da čeka. Franky! Cumbrae se podigne sa stolca i pozdravi ga. On pogne glavu, kako bi ušao u kabinu na krmi broda. Drago mi je što vidim da niste pretrpjeli nikakve posljedice vašeg boravka na donjoj palubi. Prije nego što je Sir Francis mogao izbjeći, stisne ga u srdačan zagrljaj. Moram vas zamoliti za oprost što se tako odnosimo prema vama, no guverner i njegova supruga zahtijevali su takav smještaj. Ja se nikada ne bih na tako omalovažavajući način ponio prema jednome vitezu, svome pobratimu. Dok je nastavljao pričati, Kragulj je brzo opipavao velikim rukama tijelo Sira Francisa, u potrazi za skrivenim nožem, a zatim ga gurne prema najvećem i najudobnijem stolcu u kabini. Jeste li za čašu vina, moj stari prijatelju? Napuni čašu, a zatim da znak slugi da stavi pred Sira Francisa posudu s pirjanim mesom. Iako je osjetio kako mu rastu zazubice, osjetivši miris prvoga toplog jela koje mu je ponuđeno nakon gotovo dva tjedna, Sir Francis nije ni pokušao dotaknuti čašu ili žlicu postavljenu pored posude. Cumbrae opazi njegovo odbijanje, no nije navaljivao, samo se namršti; uzme žlicu u ruku i proguta zalogaj iz svog tanjura. Nakon što je zvučno sažvakao zalogaj, zalije ga dugim gutljajem vina i obriše crvene brkove rukom. Ne, Frankv, što se mene tiče, nikada se ne bih ponio tako grubo. Vi i ja imali smo male nesuglasice u prošlosti, no sve je to bilo u duhu sportskog nadmetanja, nije li tako? Sportski je ispaljivati topničke granate

na moj tabor? Ne gubimo vrijeme u pukim okrivljavamima. Kragulj prekine temu razgovora nestrpljivom gestom. To se ne bi bilo dogodilo, da ste pristali podijeliti plijen s galije sa mnom. Ono što time želim reći jest da se obojica razumijemo. U srcu smo braća. Mislim da shvaćam. Sir Francis potvrdi glavom. Onda znate da ono što vas boli, boli još više i mene. Patio sam zbog vas svakog trenutka vašeg zarobljeništva. Mrzim vas vidjeti kako patite, milorde, dakle, zašto ne oslobodite mene i moje ljude? To je moja najveća želja i namjera, uvjeravam vas. No, postoji mala zapreka koja me sprječava da to i učinim. Potreban mi je samo znak s vaše strane da su moji srdačni osjećaji prema vama uzvraćeni. Duboko me pogodilo to što niste htjeli podijeliti sa mnom, vašim starim prijateljem, ono što je bilo s pravom moje, onako kako smo se sporazumjeli. Siguran sam da su vam Nizozemci dodijelili dio koji ste izgubili. Štoviše, vidio sam vas svojim očima da ukrcavate na ovaj brod dio mirodija, koji mi je izgledao podosta velikodušan. Pitam se što će misliti glavni admiral Engleske o vašim vezama s neprijateljem. Nekoliko mizernih bačvica mirodija ne vrijedi ni spominjati. Cumbrae se nasmije. No, ne postoji ništa što bi potaknulo moj bratski instinkt više od zlata i srebra. Hajde, Frankv, protratili smo dosta vremena u pukim naklapanjima. Vi i ja znamo da ste sakrili polovicu ingota s galije u neki brlog u blizini tabora u Slonovoj laguni. Znam da bih ga pronašao, ako bih ga dovoljno dugo tražio, no tada ćete vi već biti mrtvi, ubijeni krvničkom rukom na Rtu Dobre Nade. Sir Francis se osmijehne. Nisam sakrio nikakvo blago. Slobodno ga potražite, ako želite, ali nećete pronaći ništa. Dobro razmislite, Frankv. Vi znate što su Nizozemci učinili engleskim trgovcima koje su zarobili na otoku Baliju? Razapeli su ih na križ, sagorjeli im ruke i noge bakljama od sumpora. Želim vas poštedjeti od takve sudbine. Ako nemate drugih razloga o kojima bismo mogli porazgovarati, želio bih se vratiti mojoj posadi. Sir Francis se podigne na noge, ovoga puta čvršći nego prije. Sjednite!, plane Cumbrae. Recite mi gdje ste sakrili blago, prijatelju, i pustit ću vas i vaše ljude, netaknute, kunem vam se svojom čašću. Cumbrae ga je nastavio nagovarati i mučiti još sat vremena. Konačno se preda i uzdahne: Tvrdi ste, Frankv. Reći ću vam što mogu učiniti za vas. Ne bih to učinio ni za koga drugoga, ali volim vas kao brata. Ako me povedete do blaga, podijelit ću ga s vama. Polovica za svakoga, i bez mogućnosti nesporazuma. Ne bih mogao biti pošteniji nego što jesam, ne čini li vam se? Sir Francis se i tom odgovoru samo mirno nasmije i Cumbrae nije više dalje uspijevao

sakriti bijes, te snažno udari šakom po stolu, da se čaša s vinom prolila, poškropivši cijelu kabinu, a zatim glasno pozove Sama Bowlesa: Odvedite ovoga oholog nitkova i ponovno ga okujte. Dok je Sir Francis polako izlazio iz kabine, Kragulj mu dovikne: Otkrit ću gdje ste ga sakrili, Frankv, kunem vam se. Znam više nego što vi mislite. Čim vas budem vidio obješenog ispred utvrde na Rtu Dobre Nade, vratit ću se u lagunu i neću otići dokle god ga ne pronađem. loš je jedan od Sir Farncisovih mornara umro u okovima prije njihova dolaska u uvalu rta. Ostali su bili tako slabi i ukočeni da su bili primorani puzati poput životinja po Ijestvama do gornje palube. Ostali su tamo, stisnuti, s rasparanom odjećom, otvrdnutom od njihove prljavštine i ogledavši se oko sebe, trepćući očima i pokušavajući ih zakloniti pred zasljepljujućom jutarnjom svjetlosti. Hal nije nikada sišao na kopno toliko blizu Rta Dobre Nade, jer su se na dolasku držali daleko od kopna, promatrajući uvalu iz daljine. U svakom slučaju njegov prethodni kratki pogled na uvalu nije ga pripremio na toliku ljepotu krajolika, gdje se plavetnilo Atlantika sručilo na bijeli morski žal, da su ga oči, oslabljene tamom, zaboljele. Poznata planina s ravnim vrhom izgledala je kao da zauzima veći dio plavetnila afričkog neba: velika padina žućkaste stijene, prepuna dubokih grla guste zelene šume. Vrh planine bio je tako savršeno ravan, i njene proporcije toliko lijepe, daje izgledalo kao da ju je nebeski arhitekt izradio. Na vrhu te goleme ravnine nadimali su se svjetlucavi oblaci u nizu, pjenasti poput kipućega mlijeka koje se prelijeva iz vrča. Taj srebrenasti vodopad nikada nije stizao do podnožja planine, padao je gubeći se na polovici, ostavljajući donji dio planine prekriven predivnim plastom bogate prirodne šume. Veličanstvenost krajolika činila je beznačajnim i bez ikakve važnosti zgrade koje su se nizale duž obale, poput dosadnog kožnog osipa iznad mekanog morskog žala., s kojeg je mala flota brodica isplovila ususret GwWw, čim se usidrio. Guverner van de Velde odbio je sići Ijestvama i trebali su ga podići iznad palube i prenijeti ga s broda konopcima, dok je sve vrijeme nervozno davao savjete ljudima na konopcima: Pažljivo, nespretne životinje! Ako me prevrnete, dat ću vas žive oderati! Spuste ga u brodicu pored boka Gwfa, gdje ga je čekala njegova supruga, čiji je spuštanje, potpomognuto od kapetana Corneliusa Schreudera, bilo puno dražesnije. Brodica ih prenese do obale. Zatim pet snažnih robova ponovno podigne guvernera iz brodice, koja se zaljulja, i spuste ga na morski žal. U trenutku kada su guvernerove noge dotaknute afričku zemlju, oglasi

se prva topnička granata počasne paljbe dobrodošlice; bilo je ukupno četrnaest plotuna. Dugačka perjanica srebrenastog dima podigne se iznad topa na vrhu južne promatračnice, a jeka topničke kugle toliko iznenadi novog predstavnika Kompanije da je skočio bar hvat iznad zemlje, gotovo izgubivši šešir s perjanicom, koji se predao vjetru. Guverner Kleinhaus, sretan zbog saznanja da je njegov nasljednik konačno stigao, spusti se prema žalu da ga dočeka. Kapetan vojske, također nestrpljiv da preda službu kapetanu Schreuderu, dalekozorom je promatrao s bastiona utvrde prema njima. Kočija koju su vukli predivni sivci, čekala ih je na vrhu žala. Guverner Kleinhaus se spusti i pozdravi došljake. Počasna garda vojske bila je poredana oko kočije. Na žalu je, pak, bilo poredano stotinjak muškaraca, žena i djece: svi stanovnici kolonije koji su bili u stanju hodati ili puzati sakupili su se i iskazali dobrodošlicu guverneru van de Veldeu, koji se s naporom uspinjao pješčanom dinom na žalu. Kada je konačno stigao na čvrsto tlo i ponovno pronašao dah i ponos, primi pozdrav guvernera Kleinhausa. Stisnu si ruke dok su časnici Kompanije, stanovnici kolonije i robovi pljeskali i vikali. Vojna pratnja izvede demonstraciju oružja, a orkestar zasvira živahnu domoljubnu pjesmu koja se završi tutnjavom bubnjeva. Dva se guvernera spontano zagrle, Kleinhaus radujući se povratku u Amsterdam, a van de Velde zbog veselja što je izbjegao smrti u oluji, a zatim i u rukama gusara, te što je ponovno ispod nogu osjećao nizozemsko tlo. Dok su Sam Bowles i njegovi ljudi oslobađali leševe iz okova i bacali ih u more, Hal se stisnuo usred skupine zarobljenika, promatrajući iz daljine Katinku koja se penjala u kočiju, dok ju je guverner Kleinhaus pridržavao s jedne strane, a kapetan Schreuder s druge. Osjećao je da će mu srce puknuti od ljubavi prema njoj i prošapće obrativši se Danielu i Aboliju: Nije li to najljepša žena na svijetu? Iskoristit će njen utjecaj u našu korist. Sada, kad njen muž ima vlast u svojim rukama, nagovorit će ga da pravedno postupi prema nama. Nijedan od dva diva mu ne odgovori, ali se samo međusobno pogledaju; Daniel se nasmiješi, otkrivši razbijene zube, a Aboli zakoluta očima. Kada se Katinka smjestila na kožnom sjedalu, uguraju i njena muža u kočiju, koja se zaljulja pod njegovom težinom. Čim se i on sigurno smjestio pored supruge, orkestar zasvira brzi marš; vojnici odmah uzmu na rame puške i izvedu predivnu predstavu, sa svojim bijelim remenima i zelenim odorama. Parada se nastavi na ravnini koja je služila kao stratište, krećući se prema utvrdi s masom ljudi koja je trčala pred kočijom i

micala se u stranu. Dovidenja, gospodo. Bila mi je čast imati vas na mome brodu. Kragulj dodirne kapu u znak ironičnog pozdrava, dok je Sir Francis prelazio palubu vukući s naporom lance i vodeći red svojih ljudi niz ljestve do brodice koja je bila privezana uz bok broda. Toliki broj okovanih ljudi bio je prevelik teret za malu brodicu. Kada su se otisnuli od boka Gwfa, brodica je plutala samo nekoliko prstiju iznad vode. Približavajući se morskome žalu veslači su nastojali veslati krmeno medu valovima koji su se pjenili, no jedan viši val podigne brodicu koja izgubi stabilnost; zaljulja se, a potom se prevrne, na mjestu gdje je voda bila visoka četiri stope. Posada i zarobljenici završe u pjenušavoj vodi, a brodica potone. Kašljući i ispljunuvši morsku vodu, zarobljenici se uspiju podignuti međusobno se pridržavajući. Napor je potrošio njihovu zadnju energiju. Kada su ih straže utvrde ponovno potjerale, primoravši ih da se uspnu morskim žalom, udarcima pušaka i grubim riječima, bili su puni vode i prekriveni bijelim pijeskom. Nakon što je otpratila kočiju do vrata utvrde, masa ljudi se vrati prema žalu kako bi se malo zabavila gledajući te jadnike koje je promatrala kao životinje na tržnici, smijući se bez stanke i izričući oštroumne primjedbe. Meni izgledaju više poput cigana i prosjaka, a manje kao engleski gusari, Tako ću barem uštedjeti svoje guldene; neću ponuditi ništa, kada se budu popeli na tribinu za licitaciju robova, Gusari se ne prodaju, njih se pali na lomači, Ne izgledaju mi Bog zna što, no, bar će nam priuštiti malo zabave; već se od vremena pobune robova ne vidi ni jedno dobro smaknuće, Eno ga, dolje, Stadige Jan, došao ih je vidjeti; kladim se da će im održati koju dobru lekciju, tim gusarima... Okrenuvši glavu odakle je glas dolazio, Hal opazi visoku pojavu, odjevenu u tamnu i ozbiljnu odjeću, s puritanskim šeširom, koji je nadvisivao masu ljudi. Odgovori na Halov pogled žutim, bezosjećajnim očima. Što kažete na ove ljepote, Stadige an? Hoćete li im uspjeti izmamiti lijepu pjesmu za nas? Hal osjeti gnušanje i privlačnost koju je taj čovjek imao na prisutne. Nitko mu nije stajao preblizu, a gledali su ga na takav način da je mladić odmah shvatio da je on krvnik, kojeg se trebaju paziti. Zagledavši se u te hladne oči, osjeti da se naježio. Što misliš, zašto ga nazivajuSpori an?, zapita tiho Abolija. Nadajmo se da to nećemo nikad otkriti, odgovori mu Aboli, dok je prolazio pored te visoke i mršave pojave. Bijela i crna djeca plesala su pored reda ljudi u okovima, ismijavajući ih i gađajući ih kamenčićima i prljavštinom koju su pronašli na cesti. Ohrabreni tim primjerom, čopor divljih pasa okomi se na njih,

grizući im noge. Odrasli koji su se našli u masi, odjeveni u najbolju odjeću, smijali su se dječjim šalama, dok su neke žene približavale nosnicama vrećice s travama. O, koje užasne pojave!, Pogledaj im lica, divlja i okrutna, Čuo sam da se crnci hrane ljudskim mesom... Aboli se namršti, kolutajući očima prema njima. Tetovaže na obrazima izgledale su ponosno, a užasni podsmijeh otkrivao je velike, bijele zube. Kada bi prolazio, žene bi vrištale od straha, a djeca bi skrivala lica medu haljine majka. U zadnjim redovima, držeći se daleko od prisutnih, ne sudjelujući u vrijeđanju zarobljenika, stajali su muškarci i žene, te Hal shvati da se radi o kućnim robovima građana. Imali su različitu crnu boju kože, od boje antracita Afrike, do boje jantara tipične za Istok; bili su odjeveni jednostavno, u odjeću gospodara koju su dobili, iako su neke žene na sebi imale ljepše haljine. Promatrali su u tišini mornare koji su se vukli putom, usred zveketanja lanaca i medu njima nije se čuo smijeh. Štoviše, Hal je uspio razabrati određenu simpatiju iza njihovih zatvorenih izraza lica, jer su i oni bili zarobljenici. Nešto prije no što su prošli vrata utvrde, Hal opazi jednu djevojku, na dnu mase ljudi. Bila se popela na hrpu kamenih blokova kako bi mogla bolje vidjeti. No, nije to bio jedini razlog zašto ju je Hal primijetio. Bila je ljepša od svih djevojaka koje je do tada vidio. Pravi cvijet, imala je dugačku i gustu crnu kosu, i tamne i svjetlucave oči koje su izgledale prevelike za njeno nježno lice. Na trenutak se njihove oči susretnu iznad glava mase ljudi i Hal osjeti da mu je pokušavala prenijeti poruku koju on nije uspijevao shvatiti. Znao je samo da je osjećala samilost prema njemu i da je dijelila njegove patnje. Zatim je izgubi iz vida, dok su ih gurali kroz vrata utvrde u dvorište. Slika te djevojke bila mu je društvo u strašnim danima koji su slijedili, i polako je sjećanje na Katinku blijedilo. Ponekad mu je noću davala snagu, koja mu je bila potrebna da izdrži. Osjećao je da se isplati boriti za život, ako je tamo vani, izvan hladnih zidina, postojala osoba puna ljubavi i nježnosti prema njegovom preziranom položaju. U dvorištu utvrde jedan ih vojnik oslobodi okova. Bila je nazočna i skupina mornara, kojima je zapovijedao Sam Bowles, zadužen da preuzme okove i ponovno ih vrati na GwM. Nedostajat ćete mi svi, moji dragi drugovi. Sam se podrugljivo nasmije. Donja paluba GwHa bit će pusta bez vaših nasmijanih lica i vašeg veselja. Pozdravi ih s vrata, dok je izvodio svoje ljude iz dvorišta. Nadam se da će vas dobro njegovati i paziti, kao što je to učinio i vaš prijatelj Sam Bowles. No, ne bojte se, kada budete upriličili vašu posljednju

predstavu, bit ću prisutan. Kada se Sam udaljio, Hal promotri dvorište. Opazi da je utvrda koncipirana na ambiciozan način. Za vrijeme njegovog školovanja otac gaje natjerao da uči i umijeće fortifikacije, tako daje odmah prepoznao klasičnu shemu obrane zaštićenih kamenih zidina. Shvati da kada jednom bude gotova, utvrda će biti vrlo teško osvojiva. No, poslovi još uvijek nisu bili dovršeni, i s kopnene strane utvrda, odnosno de togfeef, kaštela, kako su ga nazivali njihovi novi čuvari, imao je još uvijek otkrivene temelje, na kojima će jednoga dana podići velike kamene zidine. Bilo je jasno da su se žurili s radovima, a gotovo sigurno su bili nedavni nizozemskoengleski ratovi razlog ubrzanja radova. Kao i Lord Cromwell, Lord zaštitnik Commonwealtha Engleske, Škotske i Irske, za vrijeme interregnuma, tako i Charles, sin čovjeka kojemu je on dao odrubiti glavu, mogli su tražiti dio pozajmice za ubrzane poslove koji su se mogli opaziti oko njih. Podsjetili su energično Nizozemce na ranjivost kolonija, tako daleko od majke domovine. Nedovršene zidine bile su okružene stotinama radnika, a dvorište, u kojem su se nalazili, bilo je natrpano daskama za konstrukciju i nepravilnim kamenim blokovima, izvađenim iz planine, koja se podizala iznad njih. Budući da su bili opasni, držali su ih odvojene od drugih zatočenika. Iz dvorišta ih povedu u podzemlje, zavojitim stubama, ispod južnog dijela utvrde. Kameni blokovi koji su sačinjavali pod svjetlucali su od vlage koja se podizala iz tla, punog vode. Čak i toga vedroga jesenskog dana hladnoća negostoljubivog ambijenta ježila je prisutne. U podnožju prvog dijela stuba Sir Francis Courtenev izoliran je od ostalih zarobljenika i uguran u malu ćeliju, dovoljnu da primi samo jednoga čovjeka. Bila je dio još desetak jednakih ćelija, a vrata su joj bila od masivnog drva. Iz nje nije mogao vidjeti ostale zarobljenike. Poseban smještaj za vas, gospodine gusaru, reče korpulentan nizozemski čuvar, zalupivši za sobom vrata iza Sir Francisovih leda i zaključavši bravu velikim željeznim ključem, koji je izabrao iz snopa koji mu je visio za pojasom. Stavili smo vas u Raku smrti, sa svim pravim kriminalcima, ubojicama, pobunjenicima i razbojnicima. Ovdje ćete se osjećati kao kod kuće, siguran sam. Ostale zarobljenike povedu u donji dio zatvora. Čuvar otvori rešetku u dnu hodnika i zatim ih ugura u dugu i usku ćeliju. Kada su ih zaključali unutra, ostalo je jedva dovoljno prostora da se svi legnu na kameni pod, pokriven malim slojem vlažnoga sijena. U jednom uglu nalazila se samo jedna kantica koja je služila kao nužnik za sve, no ljudi se zadovoljno nasmiju kada opaze veliku cisternu

za vodu pored rešetke. Ako ništa drugo, to je značilo da barem vode više neće nedostajati, kao na brodu. Bilo je i četiri prozorčića, koji su se nalazili na vrhu zida, a nakon što je jednom proučio prostoriju, Hal podigne pogled prema njima. Aboli ga podigne na rame, dajući mu mogućnost da dosegne jedan od tih uskih otvora: bio je zatvoren masivnim rešetkama, kao i ostali. Hal pokuša prodrmati rešetku golim rukama, no bila je solidna poput kamena i bio je primoran izbrisati iz misli svaku ludu pomisao na bijeg tim putom. Uhvativši se za rešetke, uspije se popeti i pogledati kroz otvor. Otkrije da su njegove oči bile samo korak iznad tla, a s mjesta na kojem se nalazio mogao je vidjeti dio unutarnjeg dvorišta utvrde. Mogao je vidjeti i ulazna vrata te golema vrata onog što je vjerojatno bilo sjedište Kompanije s guvernerovim uredom. S jedne strane, na mjestu na kojem još zidine nisu bile podignute, opazi padine planine s ravnim vrhom, a još više nebo, te jato bijelih galebova koji su letjeli jasnim plavetnilom, bez ijednoga oblaka. Hal se spusti na pod, i prođe skupinu mornara, prešavši preko ispaćenih i ranjenih. Kada stigne do rešetke, podigne glavu prema stubama, no ne uspije vidjeti očevu ćeliju. Oče!, uzvikne nesigurno, očekujući opomenu čuvara. Ne dobivši odgovor, podigne glas i ponovno ga pozove. Čujem te, Hale, odgovori mu Sir Francis. Imate li naredbe za nas, oče? Pretpostavljam da će nas nekoliko dana ostaviti na miru, bar dok ne budu osnovali sud. Morat ćemo pričekati. Reci ljudima da ne gube nadu. Na te riječi umiješa se jedan nepoznat glas, na engleskom s čudnim naglaskom. Jeste li vi gusari o kojima smo toliko čuli? Pošteni smo mornari, nepošteno optuženi, uzvikne Sir Francis. Tko ste vi i što radite ovdje? Vaš sam susjed u Raki smrti, dvije ćelije ispred vas i osuđen sam na smrt, kao i vi. Mi još nismo osudeni, pobuni se Sir Francis. lb je samo pitanje vremena. Čujem od tamničara da ćete ubrzo biti osudeni. Kako se zoveš?, zapita ga Hal, umiješavši se u razgovor. Zapravo, neznanac ga uopće nije zanimao, no taj je razgovor služio da potrati vrijeme. Koji si zločin počinio? Zovem se Althuda, i moj je jedini zločin bio što sam se pokušao osloboditi i što sam pokušao osloboditi druge ljude. Tada smo braća, Althuda, ti i ja, i svi ljudi zatvoreni medu vim zidinama. Svi mi težimo za slobodom. Začuje se zbor ljudi koji su se složili s Halovom tvrdnjom, a cada utihnu, Althuda nastavi: Bio sam voda pobune robova ompanije. Neke su zarobili, i Stadige an ih je spalio žive na lomači, većina nas se spasila, sakrivši se na planini. Više puta poslali su rojnike u potragu za nama, no mi smo se borili, uspjeli smo se obraniti nisu nas

ponovno zarobili. Imao je mladenački glas, pun ponosa i nage i prije nego što ga je i vidio, Hal osjeti da ga Althuda privlači. Dakle, ako ste uspjeli pobjeći, zašto se ponovno nalaziš ovdje i Raki smrti?, htio je znati jedan od engleskih mornara. Sada su već vi slušali, jer je Althudina priča raznježila i najtvrđeg medu njima. Vratio sam se da oslobodim jednu osobu, jednoga roba koji e ostao ovdje, objasni Althuda. No, čim sam se vratio u koloniju, repoznali su me i izdali. Ostanu dugo u tišini. edna žena?, zapita glas. Vratio si se zbog jedne žene? Da, zbog jedne žene. Uvijek postoji jedna Eva u srcu Edena, koja nas mami i zbog oje činimo ludorije, izjavi jedan od njih i svi se nasmiju. Zatim jedan zapita: Je li bila tvoja ljepotica? Ne, odgovori Althuda, vratio sam se po svoju sestricu. Na banketu koji je priredio guverner Kleinhaus, kojim je htio zraziti dobrodošlicu svome nasljedniku, bilo je trideset uzvanika. ko dugačkog stola sjedili su najvažniji ljudi u koloniji, zajedno sa uprugama. S počasnog mjesta na kojem je sjedio, Petrus van de Velde, testrpljivo čekajući, promatrao je drveni stol, iznad kog su se nalazili olemi lusteri, svaki s pedeset mirisnih svijeća koje su osvjetljavale Tostoriju kao da je dan, reflektirajući svjetlost na srebrenim, te na ašama od kristala. Već mjesecima, otkako je isplovio s obale Trinkomalee, van e Velde je bio primoran da se zadovolji hranom kuhanom u brodskoj uhinji, a potom grubom hranom koju su mu davali engleski gusari. Sada su mu se oči sjajile i rasle su mu zazubice, promatrajući kuhinjske specijalitete pred njegovim očima. Pruži ruku prema visokoj čaši ispred sebe i ispije gutljaj rijetkog vina iz Champagne, koje mu je potaknulo apetit svojim mjehurićima. Bio je zadovoljan službom koju su mu namijenili i za koju je morao biti zahvalan vezama supruge sa Savjetom sedamnaestorice. Tim vodama, na najjužnijem rtu Afrike, prolazila je neprekidna procesija brodova koji su plovili u oba smjera, noseći skupocjene namirnice i predmete Europe i Istoka u uvalu rta. Ništa nije nedostajalo. Prokleo je tiho Kelinhausovu dugačku zdravicu, od koje gotovo ništa nije čuo. Sva je njegova pažnja bila usredotočena na gomilu zdjela i pladnjeva, koji su bili poredani pred njega. Bilo je tu pečenih praščića, s hrskavom kožicom; komadi teletine okruženi pečenim krumpirima koji su se još dimili; hrpe mekanih pilića, golubova, pataka, i gusaka; pet različitih vrsta svježe ribe iz Atlantika, pripremljenih na pet različitih načina, začinjenih cwrrygm i mirodijama porijeklom iz Jave i Cejlona, te unutrašnjih regija Indije; visoke piramide golemih jastoga, kojih su južna mora oceana prepune; svakojakog sočnog voća i povrća,

koje je raslo u vrtovima Kompanije; te sorbetta, pudinga i kolača, torta, želatine te ostalih slatkiša koje su samo robovi u kuhinjama znali pripremiti. Sve je bilo okrunjeno različitim vrstama sireva, donesenih iz Nizozemske brodovima Kompanije. U suprotnosti s takvim izobiljem, tanjuri su bili nježni, bijeli i plavi. Iza svakog stolca nalazio se jedan kućni rob odjeven u zelenu odoru Kompanije, spreman mijenjati tanjure i čaše spretnim rukama, u bijelim rukavicama. pitao se van de Velde, koji se, nakon što se zagledao u svako od tih magarećih lica, podigne na noge, da odgovori. Bit će dovoljno dvije minute, samome sebi obeća, a nakon što im je izgovorio riječi koje su željeli čuti, zvonkim glasom završi: I na kraju, želio bih poželjeti guverneru Kleinhausu miran povratak u domovinu i dugu i sretnu mirovinu. Sjedne i odmah zgrabi žlicu. Prvi put građani kolonije imali su privilegij vidjeti za stolom novoga guvernera, i tišina zavlada medu iznenađenim gostima kada opaze da se razina juhe u tanjuru spustila poput oseke u ZuiderZeeu. Zatim, shvativši da kada počasni gost završava jedno jelo, odmah robovi mijenjaju tanjur, i služe sljedeće, požure se i s velikim naporom pokušaju jesti istom brzinom kao i novi guverner. Medu njima se nalazilo mnogo gurmana, no ni jedan nije bio na visini van de Veldea, pogotovo nakon početne prednosti. Čim je tanjur s juhom bio prazan, odnesu i sve ostale tanjure s juhom, zamijenivši ih punim tanjurima s pečenim praščićem. Prva dva jela pojedu u gotovo apsolutnoj tišini, isprekidanoj samo krkljanjem. Za vrijeme trećeg jela Kleinhaus dođe k sebi i, kao gostoprimac, pokuša oživjeti razgovor, nagnuvši se prema van de Veldeu, u namjeri da odvrati njegovu pažnju od tanjura. I Pretpostavljam da ćete prije svega htjeti riješiti pitanje I engleskih gusara, obrati se van de Veldeu i on se energično složi, I budući da je imao prepuna usta sočnog jastoga da bi mu odgovorio. este li već odlučili na koji ćete ih način procesuirati i optužiti?, raspitivao se Kleinhaus. Van de Velde bučno proguta, a i zatim odgovori: Bit će smaknuti, naravno, no nikako prije nego što I njihov kapetan, zloglasni Francis Courtenev, ne izda skrovište tereta j Kompanije koji je nestao. Stoga bih što prije htio sastaviti sud. Kapetan Schreuder se uljudno zakašlje i van de Velde mu baci nestrpljiv pogled: Da? Želite li nešto reći? Hajde! Gospodine, danas sam imao mogućnost da pregledam radove na utvrdi. Samo Bog zna kada ćemo se ponovno zaratiti s j Engleskom, no može se to dogoditi vrlo brzo. Englezi su lopovi po i prirodi i gusari po pozivu. Stoga, gospodine, Sedamnaestorica su u Amsterdamu dali apsolutnu prednost

svršavanju utvrde. To je vrlo i jasno izrečeno u naredbi koju sam primio pismom, kada sam proglašen kapetanom kaštela. Svi gosti se uozbilje pri spomenu na svetu Sedamnaestoricu, kao da je spomenuto kakvo božanstvo. Schreuder ostavi da se tišina produlji, nastojeći naglasiti važnost njegova argumenta, a zatim nastavi: Radovi su dosta u zaostatku, u odnosu na to kako su odredile visosti. Umiješa se major Loten, izlazeći kapetan vojske. Istina je, radovi zaostaju, no postoje dobri razlozi. On je bio odgovoran za gradnju i guverner van de Velde pogleda prema njemu, uguravši si u usta još jednu prepunu vilicu jastoga. Bio je zaista odličan i on uzdahne na pomisao od još sljedećih pet godina ovakve hrane. Prije odlaska sigurno će kupiti Kleinhausovog šefa kuhinje. Pokuša se uozbiljiti i saslušati Lotena koji se ispričavao: Nisam imao dovoljno radne snage. Ta nesretna pobuna robova ostavila nas je bez ljudi, završi, dok se van de Velde mrštio. Upravo sam vas tu čekao, reče Schreuder. Ako nam toliko nedostaju ljudi koji će zadovoljiti očekivanja Sedamnaestorice, bi li bilo pametno smaknuti dvadeset i četiri snažna engleska mornara i u dobrom fizičkom stanju, umjesto da ih upotrijebimo za gradnju utvrde? Svi prisutni pogledaju prema van de Veldeu i pokušaju procijeniti njegovu reakciju. Novi guverner proguta hranu, a zatim iskoristi kažiprst te pročačka po zubima, da bi pomaknuo komadić jastoga koji mu je ostao medu zubima, a zatim preuzme riječ: Nemoguće je poštedjeti Courteneyja, reče konačno, pa čak i samo stoga da radi na utvrdi. Po Lordu Cumbraeu, čije mišljenje poštujem, doda, te se okrene prema Kragulju, Englez zna gdje je sakriven nestali teret, a osim toga, moja supruga i ja..., nastavi pogledavši prema Katinki, koja je sjedila između Kleinhausa i Schreudera, bili smo primorani podnijeti previše poniženja s njegove strane. Sasvim se slažem s vama, reče Schreuder. Trebamo ga prisiliti bar da otkrije sve što zna o nestalom zlatu. A što je s ostalima? Bilo bi pravo rasipništvo smaknuti ih, kada su nam potrebne njihove ruke, ne čini li vam se, gospodine? Uostalom, nisu ništa drugo nego priglupe životinje za vuču, koje i ne shvaćaju težinu zločina, no imaju dovoljno snažna ramena da se iskupe. Van de Velde promrmlja, no bez da se i obveze: Želio bih čuti i mišljenje guvernera Kleinhausa o tome, a zatim ponovno napuni usta, pognutom glavom, ali malenim očima uperenim na svog prethodnika. Pametno je izmaknuo odgovornosti odluke; tako je, u budućnosti, mogao uvijek podijeliti prijekore, ako bi ih bilo. Naravno, odgovori Kleinhaus, širokom gestom ruke,

robovi prve kvalitete trenutno stoje oko tisuću guldena svaki. Tako velikodušni prilog financijama Kompanije značio bi veliku zaslugu u očima njihovih visosti. Savjet Sedamnaestorice je odlučio da se kolonija financira samostalno, da ne bude na teret blagajna Kompanije. Svi prisutni razmisle svečanim izrazima lica o izrečenim riječima, dok Katinka ne razbije tišinu svojim kristalnim glasom: Meni će, primjerice, trebati robovi u kući i željela bih imati mogućnosti kupiti dobre radnike, pa i po tim visokim cijenama. Na osnovi sporazuma i međunarodnih protokola zabranjeno je prodavati kršćane u roblje, primijeti Schreuder, opazivši da su se izgledi da dobije radnu snagu za rad na utvrdi počeli gasiti. Pa, bili to i Englezi. No, nisu svi gusari koje ste zarobili kršćani, nije popuštao Kleinhaus. Opazio sam medu njima nekoliko crnaca. Crni robovi su jako traženi u koloniji. Dobri su radnici. Za Kompaniju bi bilo najbolje da ih prodamo za guldene, a zatim ćemo osuditi engleske gusare na doživotnu robiju, i moći ćemo ih iskoristiti za dovršenje radova, kako bi udovoljili Sedamnaestorici. Van de Velde se ponovno namršti, očistivši tanjur kako bi dao do znanja daje spreman kušati i teletinu. Razmisli o tim riječima, dok su pred njega stavljali pun tanjur. Trebalo je imati na umu još jedno pitanje, o kojem nitko nije ništa znao, a bila je to njegova mržnja prema kapetanu Schreuderu. Nije imao namjeru olakšati mu zadatak, i istini za volju, najradije bi da kapetan ne uspije u svojoj novoj službi, te da ga vrate u domovinu, samo da se njegov neuspjeh ne odrazi na njegovu karijeru. Zagleda se intenzivno u Schreudera, igrajući se mišlju da odbije njegova traženja. I previše dobro je znao što je imao na umu taj Schreuder, i skrene pogled na suprugu. Te je večeri Katinka izgledala sjajno. U nekoliko dana što su se smjestili u njihov privremeni smještaj u utvrdi, sasvim se oporavila od dugog putovanja i zatočeništva na koje ju je Sir Francis primorao. S manje od dvadeset i četiri godine bila je mlada i puna životne energije. Naravno, nije to bio jedini razlog njenom dobrom raspoloženju i živosti te večeri. Svaki put, kada bi taj oholi magarac od Schreudera progovorio, odnosno prečesto, ona bi se zagledala u njega velikim nevinim očima, posvećujući mu svu pažnju. Kada mu je izravno govorila, također prečesto, dodirivala mu je rukav nježnim, bijelim rukama, a jednom je, pred poniženim van de Veldeom, čak spustila svoju ruku na koščatu kapetanovu ruku i ostavila ju da svi prisutni opaze, podrugljivo se osmijehnuvši. Prizor na taj vidljiv ritual zavođenja, koji se odvijao pred očima cijele kolonije, gotovo mu je pokvario

apetit, no, na sreću, ne uspjevši. Bilo je već dovoljno teško prihvatiti, u privatnosti, grubu stvarnost da će se ubrzo taj hrabri kapetan uvući ispod njenih haljina, ali bilo je gotovo nepodnošljivo podijeliti saznanje te stvarnosti sa svima prisutnima. Kako je mogao tražiti da ga poštuju i da ga slušaju, ako ga je vlastita žena varala pred svima? Konačno je van de Velde bio tako sit, da je na kratkome putu od sale za primanja do sale vijeća često zastajkivao, pretvarajući se da se divi slikama i ostalim umjetninama koje su ukrašavale zidove, no, zapravo je pokušavao smoći snage. Stigavši do sale, smjesti se na jastuke jednog od drvenih stolaca s visokim naslonom, prihvativši čašu brandvja i lulu. Sazvat ću sud kako bi procesuirao gusare sljedećeg tjedna, odnosno čim budem stupio u službu guvernera, koju mi guverner Kleinhaus bude predao, izjavi. Nema smisla trošiti još vremena na te nitkove. Imenujem kapetana Schreudera kao javnog tužitelja koji će slijediti njihov predmet. a ću pak biti sudac. Pogleda gospodara kuće sa suprotne strane stola. Želite li vašim pomoćnicima izdati zapovijedi da učine sve što je potrebno, mjMbeer Kleinhaus? Naravno, mniger van de Velde. Jeste li već imenovali odvjetnika koji će braniti optužene gusare? Po van de Veldeovom izrazu lica bilo je očito da to nije učinio, ali on samo zamahne debelom rukom odgovorivši mu jednostavno: Molim vas, pobrinite se vi za to. Siguran sam da će netko medu vašim službenicima dovoljno poznavati pravo i zakone da obave tu dužnost na ispravan način. Osim toga, nema se što braniti, izjavi te se nasmije. Već mi je palo na pamet jedno ime, reče Kleinhaus složivši se. Ja ću ga imenovati, i dopustiti mu prilaz zarobljenicima da prikupi njihove izjave. Dobri Bože!, reče preneraženo van de Velde. A zašto? Ne želim da mu taj engleski nitkov napuni glavu čudnim mislima. a ću mu objasniti kako stvari stoje, a on neće morati učiniti ništa drugo, nego ih samo obrazložiti sudu. Shvaćam, složi se Kleinhaus. Bit će sve gotovo prije mog odlaska, sljedećeg tjedna. Pogleda prema Katinki. Draga gospodo, sigurno ste nestrpljivi da ostavite vaš privremeni smještaj, ovdje u utvrdi, i smjestite se što prije u guvernerovu rezidenciju, puno udobniju i prostraniju. Mislio sam da bi se mogao organizirati posjet vašem novom domu nakon nedjeljne mise. Bio bih počašćen, ako bih vas mogao osobno otpratiti. Vrlo ste ljubazni, gospodine. Katinka mu se nasmiješi, sretna što se ponovno nalazi u središtu pažnje. Na trenutak Kleinhaus zastane, a zatim nastavi: Kao što vjerojatno pretpostavljate, tijekom svog službovanja u koloniji kupio sam dosta velik broj služinčadi.

Uostalom, i kuhari koji su priredili ovu jednostavnu večeru dio su mojih osobnih robova. Pogleda van de Veldea. Nadam se da je njihov trud naišao na vaše odobravanje. Kada novi guverner potvrdi, ponovno se obrati Katinki. Kao što znate, ubrzo ću se vratiti u domovinu, da bih uživao u mirovini na mom malenom imanju. Dvadeset robova bit će previše za moje potrebe. Vi ste, mevrou, iskazali zanimanje za kupnju robova. Htio bih iskoristiti priliku vašeg posjeta rezidenciji i pokazati vam one koje sam namijenio prodaji. Svi su bili pažljivo izabrani, i mislim da će vam biti ekonomičnije i bolje ako ih osobno kupite, umjesto na javnoj dražbi. Ponekad se robovi kupljeni na dražbi pokažu lošije kvalitete od očekivane. Uvijek je bolje znati razlog zbog kojeg se prodavač želi riješiti roba, ne čini li vam se? Hal je uvijek imao jednoga čovjeka na prozorčiću, na vrhu zida ćelije, koji se držao u ravnoteži na ramenima drugoga, i pridržavajući se za rešetke, nadzirao dvorište. Izvidnikje obavještavao o viđenom Hala, koji je vijesti prenosio ocu, na vrhu stuba. Prvih dana naučili su raspored sati vojske i upoznali običaje časnika vojske, te stalno dolaženje i odlaženje građana koji su posjećivali utvrdu. Hal je uzvikivao opis svakoga od njih vodi pobune robova, zatvorenog u Raki smrti. Althuda je poznavao osobne podatke svih stanovnika kolonije i prenosio im je sva iskustva koja je skupio, tako da je nakon nekoliko dana Hal poznavao ne samo izgled, već i karakter svakoga od njih. Započne voditi kalendar, označavajući prolaz svakog dana križićem na kamenoj podlozi u uglu ćelije i zabilježivši pored najvažnije događaje. Nije bio siguran hoće li mu taj dnevnik donijeti kakvu prednost, no bar je ljudima davao temu za razgovor i u njima ostavljao dojam da on ima plan kojim će oni biti oslobođeni, ili, ako ništa drugo, pokušati pobjeći. Guvernerova kočija ispred vrtova!, izjavi izvidnik i Hal skoči s mjesta gdje je sjedio, između Abolija i Daniela, prema suprotnome zidu. Silazi, zapovjedi. Daj da pogledam. Kroz rešetke opazi kočiju koja je stajala u podnožju velikih stuba koje su vodile prema sjedištu Kompanije i guvemerovom uredu. Kočijaš se zvao Fredricus i bio je stari rob koji je pripadao Kleinhausu. Za Althudu on nije bio prijatelj; već je trideset godina bio Kleinhausov pas čuvar, dakle, nije mu se moglo vjerovati. Štoviše, Althuda je sumnjao da ga je upravo on izdao, obavijestivši majora Lotena o njegovom povratku u planine.Vjerojatno ćemo ga se osloboditi kada Kleinhaus bude otišao iz kolonije. Sigurno će ponijeti sa sobom u Nizozemsku i Fredricusa, objasni im. Odjednom je došlo do komešanja kada jedan red vojnika

potrči dvorištem i stane pred stube. Izlazi Kleinhaus, izjavi Hal, prepoznavši pripreme; dok je govorio, vrata se otvore i skupina ljudi iziđe na svjetlost sunca, silazeći prema kočiji koja ih je čekala. Visoka i grbava Kleinhausova pojava, kisela lica, bila je u suprotnosti s mladenačkom ljepotom koja se naslanjala na njegovu ruku. Halovo srce zastane na trenutak kada prepozna Katinku, ali njegovi osjećaju prema njoj nisu više bili toliko snažni kao nekada. Zatim sklopi napola oči, opazivši Neptunov mač koji je visio o Schreuderovu pojasu, u pozlaćenim koricama, dok je ovaj slijedio Katinku. Svaki put kada bio vidio mač na Schreuderu, njegov je bijes rastao. Fredricus se spusti s visokog sjedala, kako bi razvio ljestvice i otvorio vrata kočije, zatim se odmakne, ostavivši da dva džentlmena pomognu Katinki da se uspne u kočiju i udobno smjesti. Što se događa tamo dolje?, dovikne otac i Hal shvati, osjetivši se krivim, da nije govorio otkako je ugledao ženu. No, sada je već nestala iz njegova vidokruga. Kočija je izišla kroz vrata utvrde dok su je stražari pozdravljali, a Fredricus je tjerao konje prema stratištu. Bio je predivan jesenski danijugoistočnjak, koji je ljeti puhao bez prestanka, utihnuo je. Katinka je sjedila pored guvernera Kleinhausa, dok je kapetan Schreuder sjedio s njene suprotne strane. Ostavila je muža u svom uredu u utvrdi. Bio je zaposlen u sastavljanju pisma za Savjet Sedamnaestorice, i sada je osjećala vraga u sebi. Raširi haljine, tako da je krinolinom prekrila kapetanove kožne čizme. Nastavivši živahni razgovor s Kleinhausom, ispruži nožicu, skrivenu pod haljinama, dok nije dodirnula vrh Schreuderove čizme. Polako ga zavodljivo pritisnuvši, opazi njegov lagani skok; zatim ponovno pritisne i osjeti da joj nespretno odgovara. U tom trenutku se izravno obrati Schreuderu: Ne mislite li i vi, kapetane, da bi aleja hrastova koja vodi prema rezidenciji, bila predivna? Gotovo da ih već mogu i vidjeti, tako čvrste i snažne, što se podižu u svoj njihovoj bujnosti. Bilo bi predivno! Pogleda ga svojim velikim, ljubičastim očima da bi naglasila te riječi, ponovno pritisnuvši kapetanovu nogu. Nedvojbeno, mevrow. Schreuderov glas bio je promukao, pun dvosmislenosti. Sasvim se slažem s vama. Štoviše, slika koju ste opisali tako je živa da bi trebali biti u stanju vidjeti deblo koje raste pred vašim očima. Na taj poziv, ona spusti pogled na kapetana, utvrdivši, zabavljena, dojam koji je ostavila na njega. Bogme, pomisli, hlače mu se dižu, i to samo zbog mene! Guvernerova rezidencija podizala se oko milju udaljenosti od velikog zdanja utvrde, dominirajući zonom vrtova Kompanije. Bilo je to elegantno zdanje, s tamnim

krovom od sijena i zidovima obijeljenim vapnom, okruženo širokim sjenovitim balkonima. Bilo je u obliku križa, s timpanima koji su ukrašavali krajeve. Vrtovi su bili raskošni, zahvaljujući njezi mnogih vrtlara Kompanije. Već iz daljine Katinka je bila očarana svojom novom kućom. Strahovala je da će ju smjestiti u kakvo bijedno zdanje, a ta je rezidencija bila mnogo iznad njenih očekivanja i njenih najoptimističnijih predodžbi. Sva služinčad bila je poredana na Širokoj ulaznoj terasi, kako bi joj iskazali dobrodošlicu. Kočija se nježno zaustavi i njena dva pratioca se požure kako bi joj pomogli sići. Na znak, služinčad koja ih je čekala skine kape i nakloni se do poda pred njom. Katinka im samo hladno odzdravi, ali Kleinhausu je stalo da joj ih predstavi, jednog po jednog. Bila su to većinom tamna ili žuta lica, za nju, bez ikakva interesa, koje gotovo da nije ni pogledala, požurivši što više dosadan ritual. No, jedan od slugu privuče njenu pažnju više od nekoliko trenutaka. Ovo je glavni vrtlar. Pucketanjem prstiju Kleinhaus pozove čovjeka, koji se zaustavi pred njom, bez kape, koju je držao čvrsto na prsima. Dosta je poznat u našem društvu, objasni Kleinhaus. Osim što je odgovoran za ovaj predivan vrt, reče i pokaže beskonačne zelene travnjake i predivne lijehe u cvatu, i za opskrbu svježim voćem i povrćem za sve brodove Kompanije koji se zaustavljaju u uvali rta, također je i državni krvnik. Katinka je već htjela nastaviti s ritualom, no u tom trenutku se vrati i s malo uzbuđenja promotri čovjeka koji je dominirao s visine njegovim stasom: promotrivši njegove čudne svijetle oči, pomisli na stravične prizore koje su vidjele. Zatim spusti pogled na njegove ruke: bile su to ruke seljaka, široke, snažne, žuljevite i dlakave. Zamisli ih dok su držale omču, vile ili užareno željezo za obilježavanje. Jeste li vi onaj, kojeg zovu Stadige fan? lb je ime u njoj pobuđivalo morbidnu privlačnost i odbijanje, kao kad se govori o smrtonosnoj zmiji otrovnici. a, fMgvroH. Tako me zovu. Čudnovato ime. Zašto? Njegov ju je pogled uznemirivao, žut i nepomičan kao da je čovjek gledao nešto što je bilo vrlo daleko, iza njenih ramena. Jer pričam polako. ler se nikad ne žurim. Jer sam savjestan, jer pod mojim rukama biljke rastu polako i daju plod. Jer pod ovim istim rukama ljudi umiru polako i bolno. Držao ih je podignute pred njom da bi joj ih pokazao. Imao je zvonki i melodiozan glas i Katinka primijeti da u njoj raste čudnovato i perverzno uzbuđenje. Ubrzo ćemo imati priliku vidjeti vas na djelu, Stadige an. Osmijehne se, lagano zadihana. Zatvori utvrde puni su zločinaca koji čekaju da prime vašu pažnju. Pomisli na te široke i jake ruke na

djelu, na vitkom tijelu Hala Courtenevja i na tu pomisao osjeti napetost mišića bedara. Bit će to vrhunac uzbuđenja za nju, vidjeti njenu lijepu igračku, koje se već bila zasitila, kako polako, vrlo polako, postaje iznakažena i osakaćena. Moramo još razgovarati, Stadige an, reče promuklim glasom. Sigurna sam da imate mnogo zabavnih priča, koje mi možete ispričati, o konjima i ostalom. On se još jednom nakloni, vrativši kapu na obrijanu glavu i povukavši se korak unatrag i stane u red služinčadi. A, ovo je moja guvernanta, izjavi Kleinhaus, no Katinka je toliko bila udubljena u svoje misli, da nekoliko trenutaka nije uopće pokazala da ga je čula. Zatim, pogledavši prema ženi koju joj je Kleinhaus predstavljao, odjednom razrogači oči, poklonivši joj svu pažnju. Zove se Sukeena. U Kleinhausovu glasu začula je nešto što nije odmah mogla dešifrirati. Vrlo je mlada za tako važno mjesto, primijeti Katinka, uzevši si vremena da joj instinkt proradi. Ta djevojka bila je za nju jednako toliko očaravajuća kao i krvnik, iako na sasvim drukčiji način. Bila je tako izvanredno malena i nježna da je izgledala poput umjetničke kreacije, a ne kao žena od krvi i mesa. Tipično je za pripadnike njene rase da izgledaju puno mladi od onog što zaista jesu, objasni joj Kleinhaus. Imaju tako dječje tijelo, poput tijela lutke. Odjednom se prekine kao da je primijetio da je učinio nepravilnost što je pred jednom ženom komentirao dijelove tijela druge. Katinkin izraz ne izda zabavu koju je osjećala. Stari jarac luduje za tom lutkom, pomisli, proučavajući karakteristike na koje je on usmjerio njenu pažnju. Djevojka je na sebi imala bluzu s visokim ovratnikom, no lagana i prozirna tkanina poput gaze otkrivala je djelomično njene grudi, malene, ali savršene, kao i ostatak tijela. Kroz svilu, Katinka je mogla vidjeti oblik i boju bradavica, koje su izgledale poput dva rubina umotana velom. Ta je odjeća, iako jednostavna i klasičnog istočnjačkog kroja, vjerojatno stajala najmanje pedeset guldena. Sandale su bile izvezene zlatnim koncem, što je bilo dragocjeno za jednu robinju, a za vratom je nosila broš od jantara, dragulj dostojan miljenice mandarina. Ta djevojka je vjerojatno Kleinhausova mala, tajna igračka. Prve tjelesne užitke Katinka je upoznala s trinaest godina, na pragu puberteta. U izoliranosti njenih soba, babica ju je poučila tim zabranjenim užicima i još uvijek si je ponekad znala priuštiti pokoji izlet na začarane ledine otoka Lesbosa, gdje je često otkrila užitke koje joj ni jedan muškarac nije uspio dati. Sada, podignuvši pogled s tamnoga tijela na tamne oči djevojke, osjeti do trbuha drhtaj požude koji je prijetio da će ju rastopiti.

Sueeknin pogled bio e užaren poput lave vulkana na rođenome Baliju; te oči nisu bile oči potlačene robinje, već ponosne žene. Katinka se osjeti izazvanom i uzbuđenom. Moći ju ukrotiti i posjedovati, a zatim ju razbiti! Osjeti da joj je srce snažnije zakucalo, a disanje postalo ubrzanije na sliku koja se stvarala u njenim mislima. Slijedi me, Sukeena, zapovjedi. Želim da mi pokažeš kuću. Sukeena spoji dlanove ruku i približi vrške prstiju usnama, ali njene su oči i dalje gledale u Katinkine, istim onim tmurnim i bijesnim pogledom. Katinka se pitala je li to mržnja, i pomisao na to još je više uzbudi. pomisli Kleinhaus. CWoodzf ćw se toMđčno fe Primijetio je igru strasti i osjećaja koja se stvorila između dviju žena. Iako se nije zavaravao da će uspjeti shvatiti dušu istočnjačkih robinja, Sukeena je bila njegova igračka već pet godina i on je naučio prepoznati mnogo varijacija njenog raspoloženja. Pomisao da će se odvojiti od nje rađala je u njemu strah, no znao je da je to morao učiniti, za njegov osobni mir i mentalno zdravlje. Ona gaje uništavala. On se više nije mogao prisjetiti kada je posljednji put bio miran, a da nije izjedan strastima, te da je uspio jednom mirno spavati. Konačno se oslobodio brata, koji je za njega bio tm u oku, koji ga je također mučio. Sada je morala i ona otići, nije više uspijevao izdržati to prokletstvo u vlastitom postojanju. Izišavši iz reda posluge, Sukeena im se pridruži poslušno: odvratnom gospodaru, golemom vojniku i gospodi u zlatu, lijepoj i okrutnoj koja je već je to osjetila držala njenu sudbinu u tim bijelim vretenastim rukama. Prođu u skupini kroz prozračne prostorije rezidencije, s visokim stropovima i zelenim zavjesama, kroz koje su prolazile sunčeve zrake rta što su projicirale zebrastu tamnu sjenu na podu. U toj sunčanoj koloniji Katinka je osjećala laganost duha, nemir, želju za nepoznatim pustolovinama i osjećajima koje do tada još nije poznavala. U svakoj sobi prepoznavalaje žensku ruku, nježnu i dražesnu. Nije to bio samo miris cvijeća i tamjana, već i živa prisutnost, koji, dobro je znala, nisu mogli dolaziti od tužnoga i umornoga starca koji je stajao pored nje. Nije se morala okrenuti da bi znala da je to djevojka iza nje oslobađala tu auru, uz šum svilene haljine i lagane škripe pozlaćenih sandala, miris jasminova cvijeta u crnoj kosi i slatkasti miris mošusa na koži. U suprotnosti čula je oštar zvuk kapetanovih peta kako udaraju o pločice na podu, škripu kože i zveket korica mača koje su se ljuljale o njegovu boku. Njegov je miris bio jači od djevojčinog, kiselkast i muški, sastavljen od znoja, kože i životinjske vitalnosti, kao da je vranac tjeran do krajnjih snaga, koji se uvlači medu

njena bedra. U stanju prevelike uzbudenosti u kojem se nalazila, sva osjetila bila su joj maksimalno nadražena. Konačno ih guverner Kleinhaus povede izvan kuće, prema travnjaku i malenom paviljonu koji se podizao pored hrastova. Pripremljeno je za njih hladno jelo i Sukeena ostane nedaleko od njih, spremna da izvrši svaku zapovijed, vodeći poslugu pogledom ili pokretom ruke, s puno elegancije. Katinka primijeti da je iz svakog tanjura i boce koja je bila posluživana na stol, Sukeena kušala komadić ili ispijala maleni gutljaj, nježno poput leptira koji se spušta na tek otvorenu orhideju. Njena tišina nije ju činila manje vidljivom, dapače, jako su osjećali njenu prisutnost. Cornelius Schreuder sjedio je toliko blizu Katinke da je svakoga puta kada bi se nagnuo da razgovara s njom, pritiskivao nogom njezinu. Gledali su prema uvali gdje je bio usidren SfđMdvđsfžgAe;d, te nedaleko od njega i GwM of Moray. Galija je stigla tijekom noći s teretom mirodija i dragocjenog drva koje su preoteli od gusara. U svom budućem putovanju trebao je odnijeti i Kleinhausa, koji je bio nestrpljiv da riješi svoje obveze na rtu. Katinka se nježno osmijehne starcu koji je držao čašu vina u ruci, znajući daje u lošijem položaju za dogovor o cijeni. Želio bih prodati petnaest od svojih robova, reče joj Kleinhaus, i sastavio sam popis s njihovim osobnim podacima: sposobnostima, godinama, i zdravstvenim stanjem. Pet žena je u drugom stanju, dakle, kupac može računati na povećanje njegovog početnog uloga. Katinka pogleda dokument koji joj je pružao, a zatim ga spusti na stol. Recite mi nešto o Sukeeni, zapovjedi. Ako se ne varam, u njoj je i kap sjevernjačke krvi. Je li joj otac možda Nizozemac? Iako je Sukeena bila u blizini, Katinka je govorila o njoj kao da je djevojka beživotni predmet, bez sluha i osjećaja, poput lijepog dragulja ili minijature. Vrlo dobro primjećujete, mevrow. Kleinhaus pogne glavu. No, njen otac nije bio Nizozemac. Bio je engleski trgovac, dok je majka bila s Balija, no plemenita roda. Kada sam ju vidio, bila je žena srednjih godina, no, izgleda daje u mladenačkim danima bila prava ljepotica. Iako je bila samo njegova konkubina, engleski se trgovac odnosio prema njoj kao prema supruzi. Sve troje proučavalo je Sukeenine crte lica. Da. Europska krv se primjećuje, po boji njene kože, po obliku njenih očiju, primijeti Katinka. Sukeena je imala spušten pogled, nepomičan, nastavljajući sa svojim poslom. Što mislite o njenome izgledu, kapetane?, zapita Katinka obraćajući se Schreuderu i pritisnuvši nogu o nogu. Uvijek me zanima što može očarati jednog muškarca. Ne mislite li i vi da je malo i

dražesno biće? Schreuder lagano pocrveni, pomaknuvši stolac tako da ne gleda izravno Sukeenu. Mgymw, nikada mi se nisu previše sviđale domorotkinje, pa i ako su polukrvne. Sukeenino lice ostalo je nepomično, iako je, samo nekoliko koraka od njega, jasno čula njegove pogrdne riječi. Moji su ukusi usmjereni više prema našim dražesnim nizozemskim djevojkama. Nikada ne bih zamijenio čisto zlato s tombakom. O, kapetane, kako ste ljubazni. Zavidim nizozemskoj djevojci od čistoga zlata koja je u vašim mislima. Prasne u smijeh i značajno ga pogleda. Katinka se ponovno obrati Kleinhausu: Dakle, ako joj je otac bio Englez, ona govori i tim jezikom? Mora daje to vrlo korisno, zar ne? Zapravo ga dobro govori, no to nije sve. Spretna je u vođenju domaćinstva. Drugi je robovi poštuju i slušaju. Poznaje dobro istočnjačku medicinu i ima lijek za svaku bolest... Uzorna djevojka, izjavi Katinka, prekinuvši ga. Što mi možete reći o njenoj prirodi? Je li mirna, ponizna? Takva je kakva se prikazuje, uvjeri ju Kleinhaus, izmaknuvši spretno izravnom odgovoru. Uvjeravam vas, gospodo, da je posjedujem već pet godina i uvijek se pokazala ponizna. Sukeenino lice ostane odsutno, kao da je uklesano u jantar, iako se njen duh htio pobuniti čuvši tu laž. Pet godina ga je podnosila, i samo u rijetkim slučajevima, kada ju je istukao do nesvijesti, uspio je prodrijeti u njeno tijelo, no to nije bila pobjeda za njega, ona je to znala, i tješilo ju je to saznanje. Dva puta se probudila iz nesvijesti dok je starac još uvijek mrmljao i trljao se o nju poput životinje, stišćući njegovo odvratno tijelo. Nije to smatrala kao poraz, nije ni sebi priznavala da ju je ukrotio, jer se, čim je ponovno došla k svijesti, ponovno započela otimati i boriti se protiv njega, istom jačinom i odlučnošću kao i ranije. Nisi žena, viknuo joj je očajan, dok se Sukeena otimala i izmicala mu, ti si vještica. Zatim, krvav na mjestima gdje ga je ugrizla i ogrebla, udaljio se utučeno, ostavivši ju punu masnica, ali pobjednicu. Konačno se odrekao svakoga pokušaja da ju primora na pokornost, pokušavši sve ostale metode da ju pridobije. Jednom joj je čak, plačući poput starice, ponudio slobodu i brak, obećavši da će joj predati akt o slobodi na dan kada se bude udala za njega, no ona ga je odbila. Dva ga je puta pokušala ubiti, jednom s bodežom, a drugi put otrovom. Sada ju je Kleinhaus primoravao da okusi svaku hranu i piće koje mu je posluživala, no ona se nadala da će ga jednoga dana vidjeti u agoniji. Izgleda poput andela, prizna Katinka, znajući instinktivno da će te riječi razljutiti robinju. Dodi, Sukeena, zapovjedi i djevojka joj priđe, pokrećući se gipko poput trske na

vjetru. Klekni!, reče joj i Sukeena klekne pred njom, sa skromno spuštenim očima. Pogledaj me! Djevojka podigne glavu. Katinka prouči njeno lice, razgovarajući s Kleinhausom bez da ga pogleda. Vi kažete da je zdrava? Mlada i zdrava, nikada nije bila bolesna u životu. Je li u drugom stanju?, zapita Katinka, prošavši lagano rukom po tvrdom i ravnom trbuhu djevojke. Ne, ne!, izjavi Kleinhaus. Djevica je. Za to stanje ne postoje garancije. Često vrag ulazi i u najteže osvojivu tvrdavu. Katinka se osmijehne. No, vjerujem vam na riječ, što se toga tiče. Želim joj vidjeti zube. Otvori usta. Na trenutak pomisli da ju neće poslušati, no potom Sukeena otvori usta i mali zubi zasjaje na suncu, bjelji od bjelokosti. Katinka spusti vršak prsta na donju usnu djevojke. Bila je mekana poput ružine latice i Katinka produlji taj trenutak, da bi produžila Sukeeni poniženje. Zatim ugura prst medu djevojčine usne sporom, pohotnom i bludnom gestom: parodija na mušku penetraciju. Dok ju je promatrao, Kleinhausova ruka se započne tresti i on prolije vino iz čaše, koju je držao u ruci. Cornelius Schreuder se namršti od nelagode, vrteći se na stolcu i prebacivši nogu preko noge. Unutrašnjost Sukeeninih usta bila je vlažna i mekana. Dvije se žene pogledaju u oči, a zatim je Katinka počela pomicati sporom kretnjom prst naprijednatrag, istražujući šupljinu dok je zapitala Kleinhausa: A njen otac, Englez? Gdje je on? Ako je volio svoju konkubinu, kao što kažete, kako je mogao dozvoliti da mu djecu prodaju u roblje? Bio je jedan od engleskih razbojnika, smaknutih dok sam ja radio u Bataviji. Siguran sam da ste čuli za događaj, nije li tako, Da, sjećam ga se savršeno. Krvnik Kompanije mučio je optužene, da bi ustanovili njihovu krivicu, odgovori Katinka tiho, gledajući Sukeenu ravno u oči. Dubina patnje koju ugleda ju začudi i pobudi njenu znatiželju. Nisam znala da ste vi bili guverner u to doba. Otac djevojke je, dakle, bio pogubljen na vašu naredbu?, zapita Katinka, osjetivši odmah da Sukeenine usne započinju podrhtavati, zatvorivši se lagano oko bijelog prsta. Čula sam da su bili pribijeni na križ, promrmlja promuklim glasom, dok su se Sukeenine oči ispunile suzama, iako je njeno lice ostajalo vedro. Cula sam da su im na noge namjestili užarene sumporne rakete, nastavi i u tom trenutku osjeti djevojčin jezik da klizi po njenom prstu i pokušava progutati bol. A zatim su im namjestili rakete i na ruke. Oštri Sukeenini zubi zatvore se oko prsta, no ne tako snažno da bi ju zaboljelo ili obilježilo njenu bijelu kožu, iako je prijetnja bila jasno vidljiva u njenim očima, iz kojih je izbijala mržnja. Žao mi je što se to dogodilo. Tvrdoglavost tog

čovjeka bila je nevjerojatna. Mora da je to tipična crta engleskog karaktera. Kleinhaus se složi. Da kazna bude oštrija, zapovjedio sam da konkubinina čovjeka, čije je ime bilo Ashreth, bude primorana gledati smaknuće, zajedno s njihovo dvoje djece. Naravno, tada još nisam ništa znao o Sukeeni i njenome bratu. Nije se radilo o mojoj okrutnosti, već o politici Kompanije. Ove osobe ne reagiraju dobro na ljubaznost, koju zamjenjuju slabošću. Ote mu se uzdah žaljenja za preveliku vjernost službi. Suze su tiho tekle niz Sukeenino lice, dok je Kleinhaus nastavio: Nakon što su sasvim priznali krivicu, zločinci su živi spaljeni na lomači. Rakete su bačene na svežnjeve drva pod njihovim nogama i sve se završi u plamenu. Za sve nas bilo je to milosrdno oslobođenje. Katinku prođu lagani trnci i ona povuče prst s drhtavih usana djevojke. S nježnošću zadovoljna ljubavnika pomiluje joj obraze prstom, vlažnim od njenih usta, ostavljajući vlažne tragove na koži boje jantara. Što se dogodilo sa ženom, konkubinom? jesu li i nju prodali u roblje?, zapita Katinka ne odvajajući pogled od tih očiju punih bola pred njom. Ne, odgovori Kleinhaus. To je čudnovati dio priče. Ashreth se baci medu plamen i završi na lomači zajedno sa svojim engleskim ljubavnikom. Ne postoji način kojim bi shvatili postupke domorodaca, nije li tako? Slijedila je duga tišina, a kada oblak zatamni sunce, dan odjednom postane tmuran i hladan. Uzimam ju, reče Katinka, tako tiho da je Kleinhaus morao približiti ruku uhu. Oprostite, mevrou, mislim da nisam shvatio što ste rekli. Uzimam ju, ponovi Katinka. Ovu djevojku, Sukeenu, želim ju kupiti od vas. Nismo dogovorili cijenu. Kleinhaus je izgledao iznenađen, nije mislio da će biti tako jednostavno. Sigurna sam da će cijena biti prihvatljiva, ako ste voljni prodati mi i ostale robove s popisa, naravno. Vrlo ste milosrdna žena. Kleinhaus ju pogleda s divljenjem. Vidim da vas je priča o Sukeeni dirnula u srce i da ju želite uzeti pod vaše okrilje. Zahvaljujem vam, znam da ćete se prema njoj odnositi s nježnošću. Hal se čvrsto držao za rešetke prozora ćelije, prenoseći sve što je vidio Aboliju koji ga je držao na ramenima. Vratili su se s guvernerovom kočijom. Utroje, Kleinhaus, Schreuder i supruga guvernera van de Veldea. Penju se stubama. Zatim se prekine i izjavi: Trenutak! Još netko silazi iz kočije. Žena je. Ne poznam ju. Daniel pored rešetaka ćelije proslijedi poruku prema vrhu stuba i ćelijama tamnice na gornjem katu. Opiši nepoznatu ženu, uzvikne Sir Francis. U tom se trenutku žena okrene da bi nešto rekla Fredricusu, kočijašu, i Hal prepozna u njoj robinju koju je primijetio medu masom ljudi dok su ih vodili stratištem.

Mala je i mlada, gotovo djevojčica. Porijeklom s Balija, možda, ili s poluotoka Malaga, sudeći po izgledu. Dvoumi se. Vjerojatno je miješane krvi, a gotovo je sigurno robinja, budući da je Kleinhaus i Schreuder prethode. Daniel proslijedi poruku, i odjednom dopre do njih Althudin glas. e li jako dražesna? Dugačka tamna kosa, svezana na vrhu glave, s cvjetovima u kosi? Nosi li oko vrata broš od zelenog jantara? Sve odgovara, zavikne Hal. Samo što nije dražesna, lijepa je na neopisiv način. Poznaješ li je? Tko je ona? Zove se Sukeena. Zbog nje sam se i vratio. Moja je sestrica. Hal promotri Sukeenu koja se penjala stubama, krećući se lagano i živahno poput jesenskog lista podignutog na vjetru. Čudno, no dok je gledao djevojku, primijeti da misao na Katinku nije više bila tako opsesivna. Kada nestane iz njegova vidokruga, svjetlost koja je prodirala kroz prozor pričinila mu se prigušenijom, a kameni zidovi postali su vlažniji i hladniji. Na početku su svi ostali začuđeni kako su postupali prema njima u zatvoru utvrde. Imali su dopuštenje da prazne kanticu svakoga jutra, vukući na sreću kome će pripasti taj privilegij. Na kraju tjedna jedan od robova Kompanije koji je vozio kola što su ih vukli bikovi, donosio bi im svježe sijeno, a zarobljenici su bacali staro i crvljivo koje je prekrivalo pod. Cisterna je stalno bila puna vode, s brončanom cijevi koja je dovodila vodu od jednog potoka koji je tekao s planine, pa nisu morali patiti od žeđi. Svake večeri iz kuhinje dobivali bi glavu kruha, veliku poput kotača kočije, te veliki željezni lonac, pun kora od krumpira i drugih ostataka povrća, skuhanih zajedno s fokinim mesom, ulovljenim na Robben Eilandu. Bila je to najbogatija i najsočnija hrana od svih jela koje su imali na brodu. Kada ih je čuo da raspravljaju na tu temu, Althuda prasne u smijeh: Dobro hrane i bikove. Glupe životinje bolje rade kada su jake. Sada baš i ne radimo bogzna što, primijeti Daniel, udarivši si rukom po trbuhu. Althuda se ponovno nasmije. Pogledajte kroz prozor: treba sagraditi utvrdu. Nećete ljenčariti još zadugo, vjerujte mi. Čuj, Althuda, dovikne mu Daniel. Tvoja sestra nije Engleskinja, dakle, čini mi se da ni ti nisi Englez. Kako to da govoriš tako dobro engleski? Moj je otac bio iz Plvmoutha. Ja nikada nisam bio tamo. Poznajete li ga? Odgovore mu gromkim smijehom, opaskama i pljeskanjem, a Hal mu objasni u ime svih prisutnih: Pobogu, osim Abolija i ovih afričkih nitkova, svi smo zemljaci iz Devona. Dakle, jedan si od nas, Althuda. Nikada me niste vidjeli. Moram vas upozoriti da nisam kao i vi. Ako bar malo sličiš sestrici, mora da nisi loš, odgovori mu Hal, dok su svi prasnuli u gromki

smijeh. Prvog tjedna zarobljeništva vidjeli su glavnog čuvara zatvora, Manseera, samo kada bi donosio lonac s hranom i kada bi dobili novo sijeno. No, ujutro osmoga dana, željezna vrata na vrhu stuba se širom otvore i Manseer zatutnji prema ćelijama: Spremite se za izlazak, dva po dva. Vodimo vas van da speremo s vas malo prljavštine, inače će se sudac ugušiti prije nego što bude imao mogućnost da vas preda Stedige Janu. Hajde, pokret! Pod nadzorom desetak čuvara povedu ih u dvorište u paru, prisile ih da se svuku i operu sebe i svoju odjeću pod ručnom pumpom iza konjušnica. Sljedećeg jutra, u zoru, povedu ih van, no ovoga ih je puta kovač utvrde čekao s velikim nakovnjem i maljem da bi ih okovao jednog za drugim, ne u red, već svakog sa svojim parom. Kada se vrata ćelije Sira Francisa otvore, i otac se pojavi, s kosom koja mu je neuredno padala na ramena i dugačkom bradom, Hal se približi, tako da ih okuju zajedno. Kako ste, oče?, zapita Hal nemirno; nikada nije vidio oca u tako lošem stanju. Prije nego što mu je mogao odgovoriti, Sira Francisa uhvati kašalj. Kada ga je kriza prošla, reče promuklim glasom: Draža mi je oluja u La Mancheu od zraka koji je ovdje, no dovoljno mi je dobro za ono što radim. Nisam mogao vikati iz ćelije, ali Aboli i ja imamo plan kako bismo mogli pobjeći, šapne mu Hal. Uspjeli smo podići jedan od blokova s poda ćelije i namjeravamo prokopati prolaz ispod zidina. Golim rukama?, odgovori mu Sir Francis s osmijehom. Moramo pribaviti nešto čime ćemo započeti s kopanjem, prizna Hal. No, kada budemo uspjeli... Spusti odlučno glavu, a Sir Francis se osjećao kao da će mu srce iskočiti iz prsa od ljubavi i ponosa. Nawčio sam ga da se bori ž da izdrži, čak i tad borba izgkda izgwbZ;eMa, pomisli. O, dobri Bože, nadam se da čega Nizozemci posfedefi od swdbie tq;w meni sprema;w. Usred jutra morali su marširati dvorištem, prema stubama do glavne sale utvrde, koju su pretvorili u sudnicu. Okovane u paru, povedu ih prema četiri reda niskih drvenih klupa u sredini sale, gdje su dobili zapovijed da sjednu, sa Sirom Francisom i Halom u sredini prvoga reda. Čuvari se poredaju duž zida, iza njih, s mačem u ruci. Uza zid ispred njih sagrađena je platforma, na kojoj su bili postavljeni masivni stol i visoki stolac, okrenuti prema klupama zarobljenika: bilo je očito da je to bilo mjesto za suca. S jedne strane stola nalazila se klupica, na kojoj je sjedio pisar koji je ispisivao zapisnik. Ispod platforme, još dva stola i stolci. Za jednim je sjedio čovjek kojeg je Hal često vidio s prozora ćelije; po Althudi bio je službenik Kompanije. Zvao se Jacobus Hop i nakon što je jednom nervozno

pogledao u zarobljenike, nije ih više ni pogledao. Listao je dosta uznemireno hrpu dokumenata, prekidajući se s vremena na vrijeme kako bi obrisao znoj s lica, velikim bijelim rupcem. Za drugim je stolom sjedio Cornelius Schreuder, koji bi za romantičnog pjesnika predstavljao idealnu sliku ljubaznog i hrabrog vojnika, okićenog zlatom, medaljama, zvijezdama i lentom. Imao je svježe opranu periku, s kovrčama koje su mu bile do ramena i držao je rastegnute noge, s mekanim čizmama koje su mu sezale do bedara, prekrižene u visini gležnjeva. Pred njim na stolu bili su razbacani dokumenti i knjige, a na njima su nemarno bili položeni šešir s perjanicom i Neptunov mač. Ljuljajući se na stolcu intenzivno se zagledao u Hala, koji je, usprkos nastojanju da izdrži njegov pogled, bio primoran spustiti glavu. Odjednom se začuje metež na ulazu, i čim se vrata širom otvore, masa ljudi upadne u sudnicu, sjedajući na klupe sa strane. Čim je i zadnje mjesto bilo zauzeto, vrata se ponovno naglo zatvore u lica nesretnika koji su ostali iza njih. Sada je sudnica vrvjela od uzbuđenih komentara i pretpostavki, dok su sretni gledatelji promatrali zarobljenike, glasno razmjenjujući dojmove. Jedan je bočni dio sale bio odvojen vrpcom i nadzirala su ga dva vojnika u zelenoj odori. Iza vrpce bili su poredani ugodni stolci. Ponovno se začuje buka i pažnja mase sa zarobljenika skrene na važne osobe koje su izišle kroz vrata sale za primanja. Na čelu povorke nalazio se guverner Kleinhaus s Katinkom van de Velde ispod ruke, slijedio ga je Lord Cumbrae i kapetan Limberger, koji su čavrljali, ne obraćajući se na metež medu gledateljima koji su izazvali svojim dolaskom. Katinka se smjesti na stolcu u sredini reda, i Hal ju promotri, gotovo joj snagom volje nametnuvši da pogleda prema njemu, da bi mu dala znak zahvalnosti i ohrabrenja. Pokušavao je u sebi zadržati vjeru da ga nikada neće napustiti i da je već upotrijebila svoj utjecaj na muža u njegovu korist, no Katinka je bila udubljena u razgovor s Kleinhausom i nije se udostojala ni pogledati prema engleskim mornarima. Ne žeZ; da osfaZiprimiefe neno zanimane za as, tješio se Hal. No, tada bude doiao red na nw da svedoo, zgwmo ćegovonf; Comelius Schreuder se odjednom ustane i prijezirno pogleda prepunu salu, dok su prisutne žene lagano uzdisale i zagledale se u njega s divljenjem. Ovaj je sud sastavljen s pravima koje mi je dao predsjedavajući Nizozemske istoćnoindijske kompanije po ugovoru koji je Kompanija potpisala s nizozemskom vladom. Molim vas da ostanete u tišini i da ustanete da pozdravimo predsjednika suda, njegovu visost, guvernera Petrusa van de Veldea. Gledatelji

ustanu i zagledaju se prema vratima iza platforme. Neki su zarobljenici htjeli ustati, dok su im okovi zveckali, no kada opaze da su Sir Francis i Hal ostajali sjediti, i oni ponovno sjednu na klupe. Na vratima se pojavi predsjednik suda, koji se otežano popne na platformu, pogledavši na red zarobljenika koji su sjedili. Neka se ti nitkovi ustanu, odjednom zareži, toliko da se masa prestraši zbog njegovog izraza lica. U začuđujućoj tišini koja je uslijedila nakon njegove provale bijesa, Sir Francis uzme riječ, govoreći jasnim glasom na nizozemskom jeziku: Ni ja, ni moji ljudi ne želimo prepoznati pravovaljanost ovoga suda i prihvatiti pravo onoga koji se sam proglasio predsjednikom da procesuira i optuži slobodne Engleze, koji su odgovorni samo pred svojim kraljem Charlesom HL Van de Velde je izgledao kao da se nadima poput velikog žapca. Njegovo lice potamni dok je odgovarao: Vi ste gusar i ubojica. Pravima koje mi je dodijelila vlast Republike i Kompanije i na osnovi zakona i etike te međunarodnoga prava, moja je dužnost voditi ovaj proces. Prekine se, zadihan, te nakon što je uzeo daha još glasnije nastavi: Krivi ste za uvredu suda i kažnjavam vas s deset udaraca šibom, koje ćete primiti odmah. Obrativši se prema glavnome čuvaru zapovjedi: Odvedite zarobljenika u dvorište i odmah izvršite kaznu. Četiri se vojnika požure i podignu Sira Francisa s klupe. Povuku i Hala, okovanog zajedno s ocem, do vrata. Iza njih muškarci i žene popnu se na klupe produživši vrat da bi gledali, a zatim masovno nahrupe na prag i prozore dok su Sira Francisa i Hala gurali stubama u dvorište. Sir Francis je ostao tih, ponosan i uspravan, dok su ga gurali prema ogradi koja je služila za privezivanje konja časnika na ulazu u oružamicu. Poslušavši zapovijedi glavnoga čuvara vojnici odvoje oca od sina, svakoga s jedne strane ograde, jednog nasuprot drugome, sa zapešćima u lisicama, povezanim željeznim prstenovima. Hal se nije mogao umiješati. Časnik ugura kažiprst u ovratnik košulje Sira Francisa i povuče ga prema dolje te raspara platnenu košulju do pojasa, a zatim korakne unatrag i zavitla šibom po zraku. Izgovorio si zakletvu kada si proglašen vitezom. Hoćeš li ju poštivati? Zakuni se čašću, prošapće Sir Francis sinu. Da, oče. Šiba Hjukne i sruči se na golo meso, a Sir Francis se namršti. Ovo izgleda poput dječje igre u usporedbi s onim što slijedi, razumiješ li me? Razumijem. Časnik ga ponovno udari, šibajući ga svom snagom, uvijek po istome mjestu, tako da bol postane sve nesnošljivija. Što god ti rekao ili učinio, nitko i ništa neće promijeniti putanju crvenog kometa. Zvijezde su odlučile o mojoj sudbini i ti ne možeš utjecati

na nju. Šiba je pucketala, a Sir Francisovo tijelo se stezalo, a zatim ponovno opuštalo. Budeš li čvrst i ustrajan, izdržat ćeš. lb će biti moja nagrada i utjeha. Ovoga puta promuklo zastenje, osjetivši kako se šiba zabija u napete mišiće. Ti si moje tijelo i moja krv. Izdržat ću zahvaljujući tebi. Šiba je i dalje pucketala, još nekoliko puta. Zakuni se još jednom, posljednji put. Učvrsti tvoju zakletvu da nećeš nikada ništa otkriti ovim ljudima, u besmislenom pokušaju da me spasiš. Kunem se, oče, odgovori Hal šapatom, s blijedim licem, poput krpe, dok je šiba i dalje nastavljala svoju pjesmu. Polažem svu nadu i svu vjeru u tebe, reče još Sir Francis, a potom ga vojnici odvoje od ograde. Kada su se ponovno uspeli stubama, lagano se nasloni na Halovu ruku, koji ga zadrži kad je pokleknuo. Tako je i dalje ostao uspravan, kada su ušli u sudnicu i vratili se na svoja mjesta u prvome redu. Sada je guverner van de Velde sjedio na platformi. Pored sebe imao je srebreni pladanj pun porculanskih posudica s raznoraznim predjelima, koje je radosno žvakao, ispijajući pivo s niskim postotkom alkohola, dok je razgovarao s kapetanom Schreuderom, koji je sjedio na stolu ispod njega. Čim su čuvari priveli Sira Francisa i Hala na mjesta, njegov izraz lica se odjednom promijeni. Podigne glas i žagor u sudnici zamre: Nadam se da sam jasno dao do znanja da se ovdje neće uvažavati daljnji ispadi i kritike. Prostrijeli Sira Francisa pogledom punim bijesa, a zatim podigne glavu kako bi promotrio sudnicu. To vrijedi za sve prisutne. Tko god pokuša našaliti se na račun ovoga suda, postupit će se prema njemu kao prema zarobljeniku. Spusti pogled na Schreudera. Tko je javni tužitelj? Schreuder ustane. Kapetan Cornelius Schreuder, na usluzi, vaša visosti. Tko je branitelj? Van de Velde se zagleda mrko u Jacobusa Hopa, i službenik poskoči, prevmuvši na pod dokumente koje je imao pred sobom. a, visosti. Predstavite se, gospodine!, grmio je van de Velde i Hop se uznemiri poput mladunca, zamuckujući: acobus Hop, službenik i pisar Nizozemske istočnoindijske kompanije. Trebalo mu je podosta vremena da izgovori te riječi. Ubuduće povisite glas i jasno izgovarajte riječi, upozori ga van de Velde, ponovno se obrativši Schreuderu. Možete nastaviti s izlaganjem predmeta, kapetane. Pred nama je slučaj gusarenja na otvorenom moru, osim toga ubojstva i otmice. Optužena su dvadeset i četiri mornara. S vašom dozvolom, sada bih pročitao njihova imena. Svaki zarobljenik treba ustati, kada pročitam njegovo ime, kako bi ga sud prepoznao. Izvuče iz rukava odore svitak pergamenta, držeći ga pred sobom: Glavni optuženik je Sir Francis Co

urteney, kapetan broda Ldy Edivina. Vaša visosti, on je glavni izazivač svih razbojstava koje su počinili ovi morski vukovi. Van de Velde se složi i Schreuder nastavi: Henry Courtenev, drugi časnik, Ned Tyler, voda palube, Daniel Fisher, voda palube... Pročita sva imena ljudi, koji su sjedili na klupama, koji su se, jedan po jedan, ustajali na nekoliko trenutaka, neki pognuvši glavu, a neki se osmjehujući prema van de Veldeu. Zadnja četiri imena sa Schreuderove liste bili su mornari s crnom kožom: Matesi, crni rob; Jiri, crni rob; Kimatti, crni rob; Aboli, crni rob. Nastavi: Tužitelj će dokazati da je 4. rujna, ljeta Gospodnjeg 1667. Francis Courtenev, kapetan karavele ZWy Edma, čiji su svi ostali zarobljenici bili članovi posade, napao galiju pod vodstvom kapetana Limbergera... Schreuder je govorio bez da se osloni na dokumente ili zabilješke i Hal osjeti odbojno divljenje zbog točnosti i jasnoće njegova izlaganja. A sada, dopustite mi, vaša visosti, želio bih pozvati prvoga svjedoka. Van de Velde se složi, a Schreuder pogleda sudnicu. Pozivam kapetana Limbergera. Kapetan galije podigne se s udobnog stolca u vrpcom odvojenom dijelu prostorije, približi se platformi i popne se. Stolac namijenjen svjedocima nalazio se ispred stola suca i Limberger se smjesti na nj. Shvaćate li težinu predmeta i pred svemogućim Bogom se zaklinjete da ćete reći samo istinu pred ovim sudom?, zapita van de Velde. Kunem se, vaša visosti. Odlično, kapetane, možete ispitati svjedoka. Schreuder ponuka Limbergera da brzo izreče svoje ime, i položaj u Kompaniji, a nakon toga ga zapita da opiše galiju, putnike i teret. Limberger pročita odgovore s papira koji je pripremio, a na kraju Schreuder zapita: Tko je vlasnik ovoga broda i tereta koji je prenosio? Poštovana Nizozemska istočnoindijska kompanija. Dakle, kapetane, 4. rujna ove godine vaš je brod plovio oko 34 stupnja južne geografske širine i 4 stupnja istočne geografske dužine, odnosno oko pedeset milja južno od Rta Agulhas? Točno. A to se događalo nešto nakon potpisivanja mira između Nizozemske i Engleske? Da, upravo tako. Schreuder podigne sa stola kožni brodski dnevnik i preda ga Limbergeru. e li ovo brodski dnevnik koji ste pisali za vrijeme plovidbe? Limberger ga u nekoliko trenutaka prouči, a zatim izjavi: Da, kapetane, to je moj brodski dnevnik. Schreuder pogleda van de Veldea. Vaša visosti, moja je dužnost obavijestiti vas da je ovaj brodski dnevnik pronađen kod Francisa Courteneyja, nakon njegova zarobljavanja od vojske Kompanije. Van de Velde klimne glavom, a Schreuder pogleda Limbergera. Molim vas, pročitajte nam zadnju zabilješku iz

brodskog dnevnika. Nakon što je prelistao stranice, Limberger pročita glasno: Četvrti dan mjeseca rujna, godine 1667. Dva otkucaja jutarnje straže. Položaj otprilike 34 stupnja južne geografske širine i 4 stupnja istočne geografske dužine. Nepoznati jedrenjak na vidiku, plovi prema jugoistoku. Vijori prijateljska zastava. Limberger zatvori dnevnik i podigne glavu. Zabilješka ovdje završava. Nepoznati jedrenjak, koji spominjete u dnevniku, bila je tvma, s istaknutom zastavom Kompanije? Moj je odgovor da. Na oba pitanja. Molim vas, ispričajte nam što se nakon toga dogodilo s Limberger jasno opiše zarobljavanje njegova broda, dok ga je Schreuder poticao da naglasi kako je Sir Francis bio istaknuo lažnu zastavu. Nakon što je Limberger opisao napad i borbu na galiji, Schreuder ga zapita da detaljno kaže broj nizozemskih mornara koji su bili ubijeni i ranjeni. Limberger je bio pripremio napismeno popis i preda ga sudu. Hvala, kapetane. Možete li nam reći što se s vama dogodilo, s posadom broda i putnicima, nakon što su gusari uspostavili kontrolu nad brodom? Limberger započne opisivati plovidbu prema istoku uz lWy Edivinu, premještanje tereta i topova s karavele na galiju, te odlazak lady Edwme prema rtu, pod vodstvom Schreudera, te zahtjevima za otkupninom, zatim plovidbu zarobljenom galijom do Slonove lagune, te dane zarobljeništva koji su uslijedili za njega i njegovu posadu i putnike, prije oslobođenja, zahvaljujući kapetanu Schreuderu i Lordu Cumbraeu. Kada je Schreuder završio s ispitivanjem, van de Velde pogleda u Hopa: Imate li pitanja, mnkeer? Rukama punim dokumenata, Hop se ustane, te snažno pocrveni, zatim duboko udahne i započne nezaustavljivo mucati. Svi prisutni naćule uši, osjećajući da se muci, i konačno se van de Velde umiješa: Kapetan Limberger namjerava isploviti za Nizozemsku za dva tjedna. Mislite li da će do tada odgovoriti na vaše pitanje? Hop zavrti glavom: Nemam pitanja, konačno izgovori, te naglo sjedne. Tko je sljedeći syjedok?, zapita van de Velde čim je Limberger ostavio svoje mjesto za svjedoke te se vrati na svoj stolac. Želio bih pozvati kao svjedoka guvernerova suprugu, mevrou Katinku van de Velde. Naravno, ako ju to previše ne opterećuje. Kada se Katinka smjesti na stolcu za svjedoke, uz šum svile i čipke, sudnicom se začuje muški žamor divljenja. Sir Francis osjeti da se Hal uzvrpoljio na svome mjestu, no nije se okrenuo da ga pogleda. Hal je bio često i za dugo vremena napuštao tabor, te počeo zapostavljati obveze; shvatio je da je sin upao u zlatnu stupicu te lake žene. No, tada je več bilo prekasno da se umiješa, a osim toga, još se uvijek dobro sjećao što znači biti mlad

i zaljubljen, čak i u jednu sasvim krivu osobu, i shvati besmislenost svakog pokušaja da onemogući što se dogodilo. Kada su Schreuder i Kragulj napali tabor, čekao je pravi trenutak da prekine te ljubavne sastanke. Schreuder je s mnogo obzira ispitivao Katinku, pozvavši ju da se prije svega predstavi, a zatim da opiše putovanje na Sfamdvasfžgkeid te način na koji je bila zarobljena. Ona je odgovarala nježnim i jasnim glasom, koji je podrhtavao od uzbudenosti, te Schreuder nastavi: Molim vas, gospodo, ispričajte nam kako su vas zarobili. Katinka je počela prigušeno jecati. Pokušala sam izbrisati iz pamćenja sjećanje na te trenutke, no mislim da ću ih se sjećati cijelog života. Ponijeli su se sa mnom kao prema životinji u kavezu, vrijeđajući me i pljujući na mene, zatvorivši me u kolibu od sijena... Čak je i van de Velde ostao začuđen njenim svjedočenjem, no zatim shvati da će ostaviti lijep dojam u zapisniku koji je trebao poslati u Amsterdam. Nakon što ga budu pročitali, Katinkin otac i ostali članovi Savjeta Sedamnaestorice neće moći učiniti ništa drugo, nego potvrditi kazne za zarobljenike, pa čak i one najstrože. Sir Francis je bio svjestan bujice osjećaja koja je mučila Hala, dok je slušao ženu u koju je uložio toliku vjeru, kako besramno laže. Osjeti sina kako je utučeno klonuo. Drži se, sine, reče mu tiho, ne okrenuvši se, i osjeti da se Hal uspravio na drvenoj klupi. Draga moja gospodo, znamo što ste sve morali propatiti zbog ovih užasnih čudovišta. Schreuder se već sav tresao od bijesa, čuvši ponovno o događajima tih dana. Katinka obriše suze čipkastim rupčićem. Mislite li da bi se trebali pokazati samilosnima prema takvim životinjama, ili mislite da bi im trebalo odrediti najstrožu zakonsku kaznu? Samo dobri Bog zna da sam jadna žena, meka srca i puna j, ljubavi za sva živa bića. Katinkin glas je podrhtavao i zvučao je j patetično. No, mislim da bi se svi prisutni složili sa mnom da je vješanje preslaba kazna za ove strašne kriminalce. l Žamor slaganja začuje se s klupa prisutnih gledatelja, pretvorivši se u glasnije mrmljanje. Poput kaveza s medvjedima za vrijeme jela, htjeli su vidjeti krv. Spalite ih žive na lomači!, zavikne jedna žena. Nisu dostojni da ih se naziva ljudima. Katinka podigne pogled i prvi put otkako je ušla u sudnicu, pogleda u Hala, zagledavši se ravno u njegove oči ispod vela suza. Hal podigne bradu, te uzvrati pogled: osjećao je da nestaju sva ljubav i poštovanje koje je osjećao prema njoj. Osjeti to i Sir Francis, koji se okrene i pogleda ga: opazi led u sinovim očima i gotovo mu se učini da osjeća plamen u njegovu srcu. Nikada nije bila dostojna tebe, reče mu tiho. Sada, kada si ju

izbrisao iz svoga srca, učinio si korak naprijed prema zrelosti. e li njegov otac bio zaista u stanju shvatiti, zapitao se Hal, zna li što se dogodilo? Zaista je poznavao njegove osjećaje? Ako je bilo tako, tada je se odavna već trebao odreći. Okrene se i pogleda ga u oči, bojeći se da će u njima ugledati gnušanje i prijezir. No, očev je pogled bio razniježen od suosjećanja. Shvati da je sve znao, i vjerojatno je uvijek i znao. Otac ga nije ni u snu mislio odbaciti, pružao mu je snagu i suosjećanje. Obeščastio sam svoj red viteza, prošapće Hal. Nisam više dostojan da me smatrate vašim sinom. Lanac na Sir Francisovim okovima se zatrese kada mu položi ruku na koljeno i promrmlja: Ta kurva te zavela. Nisi ti kriv. Uvijek ćeš biti moj sin, a ja ću uvijek biti ponosan na tebe. Van de Velde ga pogleda namrštivši se: Tišina! Dosta je šaptanja! Tražite li možda još koje milovanje šibom? Ponovno se obrati supruzi: Gospodo, bili ste vrlo hrabri. Siguran sam da vas gospodin Hop ne namjerava i dalje mučiti. Pogleda prema nesretnom pisaru, koji zbunjeno ustane. Mevrow. Samo tu riječ izgovori jasno poput metka iz puške, iznenadivši samoga sebe i sve prisutne. Zahvaljujem vam za vaše svjedočenje, i nemamo pitanja koja bismo vam postavili. Zamuca samo jednom, na riječ svjedočenje, i sjedne pobjednički na stolac. Dobro rečeno, Hop. Van de Velde ga pogleda ozarena lica, gotovo očinski, a zatim se osjećajno nasmije supruzi: Možete se vratiti na vaše mjesto, mevrow. Začuje se žamor muškog dijela prisutnih, koji spuste poglede kad Katinka, silazeći s platforme, podigne haljine i otkrije vitke i savršene gležnjeve. Cim je sjela, Schreuder ponovno preuzme riječ: A sada, Lord Cumbrae, možemo li vas zamoliti da posvjedočite? Kragulj se popne do stolca za svjedoke, naslonivši ruku na blještavu dršku njegova mača dok je izgovarao zakletvu. Nakon što je izgovorio svoje ime i položaj, Schreuder ga zapita: Poznajete li kapetana gusara, Courteneyja? Kao brata. Cumbrae se osmijehne sa stolca pogledavši u Sira Francisa. Nekada smo si bili vrlo bliski. A sada?, zapita grubo Schreuder. Vrlo mi je teško to priznati, no kada se moj stari prijatelj počeo mijenjati, naši su se putovi razdvojili, iako mi je još uvijek jako drag. U kojem se smislu promijenio? Pa, Frankv je uvijek bio sposoban momak. Više smo puta plovili zajedno, prebrodili oluje i dane utihe. Nije bilo čovjeka kojega sam više volio, bio je pošten i velikodušan sa svojim prijateljima... Cumbrae se prekine dok mu se na licu mogao primijetiti izraz dubokog žaljenja. Vi govorite u prošlosti. Što se promijenilo? Francis se promijenio. Ponajprije samo u malenim stvarima...bio je okrutan

prema zarobljenicima, oštar s posadom, uvijek spreman da kazni ili objesi, bez ikakva razloga. Zatim se promijenio prema prijateljima, lažuči i otimajući im njihov dio plijena. Postao je zajedljiv i prkosan čovjek. Hvala vam na iskrenosti. Shvaćam da za vas nije lako priznati ovu istinu. Nikako, potvrdi Cumbrae tužno. Teško mi je kada vidim staroga prijatelja u okovima, mada svemogući Bog zna da nije dostojan samilosti zbog zločinačkog ponašanja prema nizozemskim mornarima i nedužnim ženama. Kada ste posljednji put plovili zajedno s Courteneyjem? Nedavno, u travnju ove godine. Naši su brodovi nadzirali Rt Agulhas, čekajući da predusretnu galije Kompanije koje bi prolazile rt i plovile prema Rtu Dobre Nade. Ponovno se mogao čuti žamor patriotskog gnušanja, koji je van de Velde odlučio ignorirati. Dakle, i vi ste bili gusar?, izjavi Schreuder prijetećim glasom. I vi ste bili spremni opljačkati nizozemske brodove? Ne, kapetane Schreuderu, nisam bio bijedni gusar. Za vrijeme rata između naše dvije zemlje, imao sam dozvolu kralj a. Molim vas, objasnite nam razliku. Vrlo je jednostavno: sastoji se u tome da možete ploviti uz dozvolu, koju izdaje kralj za vrijeme rata, po kojoj nije zabranjeno boriti se. Gusar je pak razbojnik i bandit, koji čini razbojstva, bez ikakve sankcije, osim one strane kralja podzemlja, Sotone glavom. Razumijem. Dakle, vi ste posjedovali dozvolu, kada ste napadali Nizozemce? Da, gospodine, upravo tako. I jeste li u stanju pokazati nam taj dokument? Naravno!, Cumbrae uvuče ruku u džep i izvadi svitak pergamenta koji pruži Schreuderu. Hvala. Schreuder ga odmota, držeći ga podignutog, kako bi ga svi mogli vidjeti, težak, zbog crvenih vrpca i pečata od voska. Naglas pročita: Ovime potvrđujem da je naš poštovani Angus Cochran, Lord Cumbrae... Vrlo dobro, kapetane, prekine ga van de Velde kiselo. Nije potrebno da sve pročitate. Pokažite mi ga, molim vas. Schreuder se nakloni. Kako vaša visost zapovijeda. Preda pergament, koji van de Velde gotovo nije ni pogledao, a zatim reče: Molim vas, nastavite. Milorde, je li i Courtenev, zarobljenik, imao jedno od ovih pisama? Ako ga je imao, ja nisam znao za njega. Kragulj se otvoreno nasmije prema Siru Francisu. A bi li očekivali da znate, ako je pismo zaista postojalo? Sir Francis i ja bili smo bliski. Medu nama nije bilo tajni. Da, rekao bi mi. Nikada nije raspravio s vama o tome pismu? Schreuder je izgledao ljut poput učitelja, čiji je učenik zaboravio lekciju. Nikada? O, da, sad se sjećam. Jednom. Pitao sam ga ima li kraljevu dozvolu. A kako je glasio njegov odgovor? Rekao mi je sljedeće: Radi se samo o komadu papira. Ne želim gubiti vrijeme s tim

glupostima! Dakle, znali ste da nije imao pismo, no, usprkos tome plovili ste zajedno s njiiie? Cumbrae slegne ramenima. Bili smo u ratu, i nije me se ticalo. Dakle, bili ste na otvorenom moru nedaleko od Rta Agulhas sa zarobljenikom, nakon što je potpisan mir i još ste čekali na nizozemske brodove. Možete li to objasniti sudu? jednostavno je, kapetane. Nismo ništa znali za mir, dok slučajno nisam nabasao na jednu portugalsku karavelu koja je plovila iz Lisabona prema Goi. Pozdravio sam je i kapetan mi je priopćio da smo potpisali mir. Kako se zvao taj portugalski brod? Je li zarobljenik Courtenev bio prisutan za vrijeme tog susreta? Ne, njegovo je mjesto nadziranja bilo sjevernije od mog. U tom se trenutku nalazio izvan mog vidokruga. Schreuder zapita: Gdje je sada taj brod? Imam kopiju oglasnog lista iz Londona, staru tek tri mjeseca. Stigla je prije tri dana brodom Kompanije koji je još usidren u luci. Kragulj izvuče list iz džepa. EZ Dragaoje doživio brodolom sa svom posadom, za vrijeme povratka u domovinu. Dakle, nikada nećemo imati mogućnost zanijekati da ste se susreli s tim brodom na otvorenom moru nedaleko od Rt Agulhas? Morat ćete se zadovoljiti mojom časnom riječi, kapetane. Cumbrae se počeša po gustoj, crvenoj bradi. Sto ste učinili kad ste saznali za mir između Nizozemske i Engleske? Budući da sam pošten čovjek, mogao sam učiniti samo jedno: Napustio sam svoje mjesto i pošao u potragu za Da ih upozorite o svršetku rata? Naravno, i da bih obavijestio Frankvja da dozvola kralja nije više vrijedila i da se namjeravam vratiti u domovinu. este li pronašli Courtenevja? Jeste li mu priopćili vijest? Pronašao sam ga nakon nekoliko sati plovidbe. Bio je sjevernije od mene, na oko dvadeset milja udaljenosti. Što je rekao kad ste ga obavijestili o završetku rata? Rekao mi je:Možda je svršen za tebe, ali ne i za mene. Sunce ili kiša, vjetar ili ne, želim zarobiti koju lijepu glavu od sira. Začuje se zvučno zveketanje lanaca, dok se Big Daniel ustao, podignuvši zajedno sa sobom malenu pojavu Neda Tvlera. Nema ni trunka istine u tim riječima, prljavi Škote, lažljivče i nitkove!, zagrmi. Van de Velde ustane i zaprijeti mu prstom: Sjednite, engleska životinjo, ili ću vas dati išibati, i to ne običnom šibom. Sir Francis se okrene prema Danielu i dohvati ga za ruku. Smirite se, majstore Daniele, reče mu tiho. Nemojte zadavati radost Kragulju da opazi naše jade. Big Daniel se spusti na klupu; bio je jako bijesan, no nikada ne bi iskazao neposluh svome kapetanu. Siguran sam da će guverner van de Velde uzeti u obzir neposlušnu prirodu ovih kriminalaca, primijeti Schreuder, a zatim se

ponovno obrati Kragulju: Jeste li ponovno vidjeli Courtenevja, nakon tog susreta? Da. Kada sam saznao, da je, usprkos mom upozorenju, zarobio galiju Kompanije, otišao sam posjetiti ga da bih mu rekao što mislim o tome, i zamoliti ga da oslobodi brod s teretom i taoce koje je držao zarobljene čekajući otkupninu. I što je odgovorio na vaše molbe? Otvorio je vatru na moj brod, ubivši dvanaest mojih ljudi i napao me brodicama u plamenu. Kragulj strese glavom prisjetivši se kako gaje dočekao njegov stari prijatelj. Nakon toga došao sam u uvalu Rta Dobre Nade i obavijestio guvernera Kleinhausa o položaju galije i ponudio se da predvodim ekspediciju koja će preoteti galiju i teret iz ruku gusara. Moram pohvaliti vaše besprijekorno postupanje kao vojnika, gospodine. Nemam drugih pitanja, vaša visosti, završi Schreuder i nakloni se pred van de Veldeom. Hop, imate li koje pitanje? Zbunjeni službenik pogleda molećivo Sira Francisa. Oprostite mi, vaša visosti, odgovori zamuckujući, mogu li samo na trenutak nasamo razgovarati sa Sirom Francisom? Na početku je izgledalo da će van de Velde odbiti dozvolu, no na kraju se namršti i umorno reče: Ako budete inzistirali svaki put, ostat ćemo ovdje cijeli tjedan. No, dobro, prijatelju, možete razgovarati sa zarobljenikom, ali budite brzi. Hop požuri prema Siru Francisu, klekne pred njega da bi mu postavio pitanje, i zatim poslušao odgovor, s izrazom lica koji je postajao sve užasniji i bijedi. Potvrdi i nastavi potvrđivati, dok mu je Sir Francis nešto govorio na uho. Zatim se vrati za stol. Ostao je stajati i zuriti u dokumente, koji su se nalazili pred njim, teško dišući poput ribara u potrazi za perlama, koji se priprema baciti s brodice na dvadeset hvata dubine. Konačno, podigne glavu i vikne prema Cumbraeu: Saznali ste prvi put za vijest o svršetku rata, kada ste pokušali zarobiti SwaeZ usidren u uvali pred utvrdom, ovdje, na Rtu Dobre Nade, i o tome vas je obavijestio kapetan Schreuder. Izgovori te riječi u jednome dahu, bez stanke i zamuckivanja, no bio je to predug govor za njega; zatetura, zadihan od napora. este li sišli s uma, Hope?, zagrmi van de Velde. Malo, beznačajno piskaralo, namjeravate li optužiti jednog plemića za lažno svjedočenje? Hop ponovno dođe do daha, smognuvši svu hrabrost, te ponovno vikne: Imali ste u vašim rukama dozvolu kapetana Courtenevja i pred njim ste mahali njome, a potom je pretvorili u pepeo. oš jednom izgovori rečenicu točno, no bio je iznemogao i morao je zastati da bi udahnuo zraka. Sada je van deVelde stajao na nogama. Želite li napredovati u Kompaniji, Hope? Izabrali ste čudan način. Optužujete bezrazložno

jednoga plemića. Ne znate ostati na vašem mjestu, mali štakore? Kako se usuđujete tako ponašati? Sjednite prije nego što vas dam izbičevati. Hop se sruši na stolac kao da ga je netko pogodio hicem iz puške u glavu. Zadihan, van de Velde se obrati Kragulju: Molim vas, primite moju ispriku, gospodine. Svi prisutni znaju da ste uvelike pomogli oslobođenju talaca i ponovnom preotimanju SfaMdiwfigWdđ iz ruku ovih nitkova. Molim vas da zaboravite na ove uvredljive riječi i da se vratite na vaše mjesto. Zahvalni smo vam na pomoći koju ste nam pružili u ovome predmetu. Dok je Cumbrae prelazio sudnicu, van de Velde opazi pisara kako zapisuje razgovor. Glupane, što zapisujete? Ovo nije bio službeni dio postupka. Dajte, da vidim što ste zapisali! Otrgne mu iz ruku zapisnik. Njegovo se lice sve više mrštilo, čitajući ispisane retke. Ispruži se prema naprijed da bi dohvatio guščje pero iz pisarevih ruku i s nekoliko poteza perom prekriži dijelove teksta koji su ga mučili, a zatim ponovno gurne zapisnik pisaru. Koristite mozak. Papir je dragocjena imovina. Ne smijete ga trošiti na pisanje gluposti. Zatim premjesti svoju pažnju na predstavnike obje strane. Gospodo, želio bih da se predmet riješi već danas. Ne namjeravam Kompaniji zadavati nepotrebne troškove i gubiti vrijeme. Kapetane Schreuderu, smatram da ste jasno iznijeli činjenice protiv zarobljenika i nadam se da nemate namjeru pretjerivati i pozivati daljnje svjedoke, nije li tako? Kako vaša visost izvoljeva. Imao sam namjeru pozvati još deset svjedoka. O dobri Bože! Van de Velde je izgledao zaprepašteno. Neće uopće biti potrebno. Schreuder mu odgovori dubokim naklonom, te sjedne. Van de Velde pogne glavu poput bika koji se sprema u napad, a zatim pogleda branitelja. Hope!, zareži. Upravo ste vidjeli da se kapetan Schreuder pokazao razumnim i tim uzorom pružio primjer za štednju riječi. Koje su vaše namjere? Mogu li pozvati Sira Francisa Courtenevja da svjedoči?, zamuckivao je Hop. Iz sveg srca bih vas odvratio od te namjere, odgovori mu van de Velde oštro. Sigurno neće previše pomoći vašem predmetu. Želim dokazati da nije znao za svršetak rata i da je plovio uz dozvolu engleskog kralja, nije popuštao Hop, tvrdoglav u svojim namjerama, i lice guvernera van de Veldea postane ljubičasto. K vragu, Hope, niste poslušati ni riječi što sam vam rekao? Sve znamo o tome i uzet ću u obzir vaše argumente kada budem donio konačnu odluku. Nije potrebno ponovno slušati te laži. Želio bih da saslušate zarobljenika osobno. Hop je bio na rubu plača i riječi su mu zapinjale jedva ih izgovarajući. Stavljate na tešku kušnju moje

strpljenje. Nastavite li tim putom, naći ćete se na prvom brodu za Amsterdam. Ne mogu dopustiti da službenik Kompanije sije nesuglasje u cijeloj koloniji. Hop se uzbuni začuvši da ga tako opisuje i odmah odustane: Molim vas, oprostite mi što sam kočio rad ovoga časnoga suda. Obrana nema više što dodati. Odlično! Dobro ste obavili vaš posao, Hope. Napisat ću to u svome zapisniku za Savjet Sedamnaestorice. U van de Veldeovo lice opet se vrati njegova normalna boja i on se nasmiješi. Ponovno ćemo se vratiti u sudnicu nakon ručka tako da sud može razmisliti o odluci. Ponovno ćemo se sastati u četiri sata poslije podne. Vratite zarobljenike u njihove ćelije. Da se ne bi previše mučio u otvaranju okova, Manseer, glavni čuvar zatvora, ugura i Hala zajedno s ocem u tamnicu, dok su ostali silazili u njihovu zajedničku ćeliju. Hal i njegov otac sjedili su jedan pored drugoga na kamenoj klupi koja je služila kao ležaj Siru Francisu i čim su ostali sami, Hal reče: Oče, želim vam objasniti o Katinki... supruzi guvernera, htio sam reči. Sir Francis ga zagrli nespretno, zbog okova. Ma koliko to izgledalo čudno, i ja sam nekoć bio mlad. Nemoj više pričati o toj kurvi. Nije dostojna tvoje pažnje. Nikada više neću voljeti jednu ženu, pa živio i stotinu godina, izjavi gorko Hal. To što si osjećao za tu ženu nije bila ljubav, sine. Sir Francis zavrti glavom. Ljubav je dragocjen novac. Potroši ga samo na tržnici gdje te neće prevariti. U tom trenutku začuju lupanje o željezne rešetke susjedne tamnice i Althuda uzvikne: Kako ide proces, kapetane Courtenev? Jeste li okusili što znači pravda Kompanije? Sir Francis podigne glas da bi ga čuo: Ide, kako ste vi predvidjeli, Althuda. Očito ste ju i vi okusili. U ovom malom raju na zemlji, zvanom Dobra Nada, jedini bog je guverner. Ovdje se pravda poistovjećuje s onime što nosi dobit Nizozemskoj kompaniji i osobnim interesima njenih službenika, fe li vas sudac već proglasio krivim? Ne još. Van de Velde je otišao napuniti svoju mješinu hranom. Molite da procijeni trošak radne snage za njegove zidine važnijim od osobne osvete. Samo se tako možete spasiti od pandža Stadige lana. Vi im nešto skrivate. Nešto što oni žele znati od vas... izdaju jednoga prijatelja, možda?, zapita Althuda. U suprotnom, možda ćete si poštedjeti posjet sobici ispod oružarnice gdje Stadige an obavlja svoj posao. Nemamo što skrivati, odgovori Sir Francis. Nije li tako, Hale? Ništa, potvrdi Hal. Ali, van de Velde nije tog mišljenja, doda Sir Francis. Tada vam jedino mogu zaželjeli da se svemogući Alah smiluje nad vama. Ti posljednji zajednički sati prošli su prebrzo za Hala, koji ih je proveo u tihom

razgovoru s ocem. S vremena na vrijeme Sira Francisa bi uhvatili napadi kašlja, a na prigušenoj svjetlosti ćelije njegove su oči bile sjajne od groznice i dodirnuvši ga, Hal osjeti da mu je koža topla i orošena znojem. Sir Francis je govorio o High Wealdu poput čovjeka koji je svjestan da više nikada neće vidjeti svoj dom, opisujući rijeku i brežuljak kojih se Hal gotovo i nije više sjećao, somove koji su se u proljeće pojavljivali u rijeci i jelene za vrijeme parenja. Kada je govorio o supruzi, Hal se pokuša prisjetiti njenoga lika, no u mislima mu se stalno vračala slika s medaljona koji je zakopao, a ne osoba od krvi i mesa. Tijekom ovih godina sjećanje na nju polako je izblijedjelo, prizna Sir Francis. No, sada mi se njeno lice vraća u sjećanje tako jasno, svojom mladošću i nježnošću koje je imala dok je bila živa. Pitam se događa li se to stoga što ćemo ubrzo ponovno biti zajedno. Misliš li da me čeka? Siguran sam, oče. Hal ga pokuša uvjeriti. Ali, ja trebam vašu pomoć i znam da ćemo još dugo godina ostati zajedno prije nego što se pridružite mojoj majci. Sir Francis se tužno osmijehne i pogleda prema malenom prozoru na vrhu zida. Prošle sam se noći uspeo do gore kako bih pogledao kroz rešetke i crveni komet bio je još uvijek u znaku Djevice. Izgledao je još bliži i još užareniji, jer je njegov rep u plamenu već pomračio moju zvijezdu. Začuju korake čuvara kako se približavaju i zveket ključeva u ključanici željeznih vrata. Sir Francis se okrene prema Halu. Daj da te posljednji put poljubim, sine. Očeve usne bile su hrapave i užarene od groznice koja je žarila njegovu krv. Poljubac je bio kratak, a zatim se vrata ćelije širom otvore. Hajde, Stadige Jan će se razljutiti ako vas bude morao previše čekati, izjavi Manseer radosno. Van, obojica. Atmosfera koja je vladala medu prisutnima izgledala je poput one u areni s pijetlovima, nešto prije njihove borbe. Sir Francis i Hal hodali su na čelu dugoga reda zarobljenika i prije nego je to mogao spriječiti, Hal pogleda prema odvojenom dijelu sudnice. Katinka je ponovno sjedila u sredini prvoga reda, sa Zeldom iza nje. Sluškinja je pogledala Hala okrutno mu se osmijehnuvši, a na Katinkinom licu se ocrtavao zadovoljan osmijeh, dok su se njene ljubičaste oči sjajile i gotovo obasjavale tamne kutove sudnice. Hal se požuri skrenuti pogled, prodrman iznenadnim valom mržnje koja je zamijenila obožavanje što ga je donedavno osjećao prema ženi. Kako se moglo tako brzo dogoditi, pitao se, znajući da bi bez dvojbe zario mač u njene nježne grudi, da ga je imao medu rukama Kad je sjeo na klupu, osjeti nagon te ponovno pogleda prema masi ljudi, i ovaj put se preplaši opazivši druge oči, jasne i oprezne

poput leopardovih, koje su promatrale očevo lice. U prvome redu galerije sjedio je Stadige fan. S izgledom propovjednika, s crnom puritanskom odjećom i kapom sa širokim obodom na glavi. Ne gledaj ga, šapne mu otac i Hal shvati da je i Sir Francis bio svjestan pogleda tih čudnovatih očiju. Čim se u sudnici nije čuo ni glas, van de Velde ude kroz vrata sobe za prijame. Kad sjedne na stolac osmjehujući se, s malo nakošenom perikom, lagano podrigne: bilo je jasno da se dobro najeo. Zatim spusti pogled na zarobljenike s tako dobronamjernim izrazom lica da je Hal osjetio neutemeljen poriv nade. Razmislio sam o dokazima, iznesenim pred ovim sudom, započne guverner bez uvoda. Moram odmah reći da me dojmio način na koji su obje strane iznijele slučaj. Kapetan Schreuder bio je uzor konciznosti... Duže riječi izgovarao je teže, a zatim van de Velde ponovno podrigne. Hal osjeti miris kima i bijeloga luka u smradu koji je došao do njega nekoliko trenutaka kasnije. Zatim guverner očinski pogleda Jacobusa Hopa. Obrana se odlično ponijela, podržavajući beznadni slučaj magistralnim argumentima, te ću vas pohvaliti pred uglednicima iz Kompanije. Hop pogne glavu, crven u licu od zadovoljstva. No, nastavi guverner pogledavši oštro prema klupama na kojima su sjedili zarobljenici, proučivši izložene dokaze, puno sam razmišljao o riječima gospodina Hopa, odnosno da su gusari imali dozvolu engleskog kralja i da su u trenutku kada su napali galiju Sfandvasfigkeid mislili da je sukob još bio u tijeku. Bio sam primoran, ipak, odbaciti ovu pretpostavku. Stoga, smatram svu dvadesetčetvoricu zarobljenika krivim za gusarenje na otvorenom moru, razbojstvo, otmicu i ubojstvo. Mornari na klupama se zagledaju u njega, blijedi u licu. Želite li nešto reći, prije nego što pročitam odluku?, zapita van de Velde, otvorivši srebrenu posudicu za duhan. Sir Francis preuzme riječ glasom koji je stizao do svakoga kuta sudnice: Mi smo ratni zarobljenici. Nemate pravo držati nas u okovima poput robova, nemate nas pravo ni suditi. Van de Velde ugura malo duhana u obje nosnice, a zatim kihne s velikim zadovoljstvom, poškropivši pisara pored sebe. Pisar zatvori oko bliže guverneru, nastavivši sastavljati zapisnik. Mislim da smo o tome već raspravili. Van de Velde se podrugljivo obrati Siru Francisu: Sada ću pročitati odluku ovoga suda protiv gusara. Ponajprije ću se zadržati na četiri crnca. Neka se približe sljedeći optuženici: Aboli, Matesi, liri i Kimatti! Četvorica su bili okovani u paru, i kada su ih stražari gurnuli da ustanu, krenu vukući se da bi se približili sucu. Van de Velde ih strogo pogleda. Uvažio sam

da ste divljaci i neznalice, te se, stoga, od vas ne može ni očekivati da se ponašate kao kršćani, lako bi vaši zločini trebali biti kažnjeni, ja više volim samilost te vas kažnjavam na doživotnu robiju. Bit ćete prodani na javnoj dražbi za najbolju ponudu, a novac od prodaje završit će u blagajnama Kompanije. Časnice, odvedite ih! Dok su ih izvodili iz sudnice, Aboli pogleda Sira Francisa i Hala. Iako je tamno lice bilo neprobojno ispod maske tetovaža, oči su izražavale poruku od srca. A sada je red na bijelcima, izjavi van de Velde. Neka se približe sljedeći zarobljenici. S popisa koji je držao u ruci pročita: Henry Courtenev, drugi časnik; Ned Tyler, voda palube; Daniel Fisher, voda palube; William Rogers, običan mornar... Van de Velde pročita sva imena, osim Sir Francisa čourtenevja, a kada i on ustane pored sina, on ga zaustavi. Vi ne! Vi ste kapetan i voda ove bande razbojnika. Za vas imam druge planove. Čuvaru, odvojite ga od drugog zarobljenika. Čuvar se požuri noseći kožnu vrećicu s alatom i začas oslobodi okove od prstena koji je spajao Hala s ocem. Sir Francis je ostao sjediti sam na dugačkoj klupi, dok se Hal udaljavao, približavajući se ostalim mornarima i zastavši na čelu reda pred sucem. Van de Velde prouči njihova lica, počinjući od jednog kraja reda do drugog, te stigne do Hala. Nikada nisam gledao u oči strasnijoj bandi razbojnika od ove. Ni jedan pošten čovjek, muškarac ili žena, svejedno, nije na sigurnom, kada su ljudi poput vas na slobodi. Dobri ste samo za stratište. Dok je promatrao Hala, odjednom mu nešto padne na pamet te pogleda u Kragulja, koji je sjedio pored lijepe Katinke. Milorde, izjavi, mogu li s vama razgovarati u ćetiri oka? Ostavivši zarobljenike da stoje, van de Velde se otežano podigne, te ude u sobu za primanja kroz vrata iza njegovih leda. Naklonivši se pred Katinkom, Kragulj pode za njim. Ušavši u sobu opazi van de Veldea da bira predjelo sa srebrenog pladnja na stolu od žutog drva. Guverner se obrati Kragulju punim ustima: Sjetio sam se nečega. Ako moram poslati Sira Francisa Courtenevja krvniku da ga ispita o sudbini nestalog tereta, zašto ne poslati i njegova sina? Sigurno je Courtenev povjerio sinu, a možda ga je poveo i sa sobom, kada je sakrio blago. Što vi mislite, milorde? Kragulj se pretvarao da razmišlja o postavljenom pitanju, potežući si bradu. Pitao se koliko je vremena trebalo toj svinji da shvati i već je unaprijed bio pripremio odgovor. Znao je da može računati na to da Sir Francis Courtenev nikada neće odati gdje je sakrio blago, pa čak ni najlukavijem medu mučiteljima. Bio je previše tvrdoglav da to učini, osim, ako bi time spasio svog sina jedinca. Vaša visosti,

mislim da se ne morate bojati da bilo koje živo biće, osim samoga gusara, zna gdje se nalazi blago. Previše je škrt i sumnjičav da ima povjerenja u koje ljudsko biće. Van de Velde nije bio previše uvjeren u te riječi i ponovno posegne za još jednom poslasticom. Dok je žvakao, Kragulj pokuša izabrati najbolje riječi, u slučaju da van de Velde odluči nastaviti razgovor. Za Cumbraea nije postojala ni najmanja dvojba da je Hal Courtenev znao gdje se nalazi blago sa SfđMdvasfigheida; znao je vjerojatno i gdje je sakriven plijen s HgerHge Nacfzf. No, za razliku od oca, mladić ne bi bio u stanju izdržati ispitivanje Stadige Jana, i mada se pokazao jačim no što je Kragulj mislio da jest, otac bi zasigurno popustio vidjevši sina na kotaču. Bilo kako bilo, dvojica bi povela Nizozemce prema blagu, a to je zadnja stvar koju je Kragulj želio. Njegov ozbiljan izraz lica gotovo se pretvori u osmijeh kada shvati ironiju sudbine, koja ga je primoravala da spasi Henrvja Courtenevja od Stadige Jana. No, ako je htio blago za sebe, morao je biti siguran da ni sin, ni otac neće povesti Nizozemce do njega. Idealno mjesto za Sira Francisa bilo je stratište, a za Hala zatvor u utvrdi. Ovoga puta ne uspije zadržati osmijeh, koji mu se pojavi na usnama na pomisao da će Gw, dok se Stadige lan bude još zabavljao hladeči užareno željezo Sir Francisovom krvlju, već ploviti prema Slonovoj laguni da bi pronašao zlato i srebro koje je Sir Francis negdje sakrio. Tada se sa smiješkom obrati van de Veldeu: Ne, vaša visosti. Siguran sam daje Sir Francis Courtenev jedini čovjek koji zna gdje se nalazi blago. Možda će zvučati pregrubo, no budite sigurni da će, čim Stadige lan započne s ispitivanjem, Frankv raširiti bedra poput prostitutke kojoj nude zlatnik. Preporučam vam da Henrvja Courtenevja osudite na robiju, te da pokušate iznuditi očevo priznanje o skrovištu. van de Velde se složi. To sam i ja mislio. Htio sam samo ćuti od vas potvrdu mojih istih misli. Ponovno uzme i posljednju slasticu, a zatim punim ustima nastavi: Vratimo se u sudnicu i završimo stvar. Kada se van de Velde vrati na svoje mjesto, zarobljenici su još uvijek čekali, u lancima ispod platforme, poput bikova s jarmom oko vrata. Stratište i vješala, to su mjesta za vas! Zapravo, previše su za vas. Svi ste osuđeni na doživotnu robiju, radit ćete za Nizozemsku kompaniju koju ste pokušali opljačkati, i čije ste predstavnike oteli i mučili. Nemojte misliti da je ovo znak slabosti ili ljubaznosti s moje strane. Doći će trenutak kada čete plakati i moliti Svevišnjega da vam pošalje laku smrt, koju sam vam danas uskratio. Odvedite ih i odmah prisilite na posao. Pogled na njih vrijeđa moje oči i oči svih prisutnih. Dok

su ih odvodili iz sudnice, Katinka ispusti jecaj te zamahne iritirano. Cumbrae klekne pred nju i zapitaju: Što vas muči, gospo? Bojim se da je moj muž počinio grešku. Trebao ih je sve dati spaliti na lomači. Sada je vidjela kako nestaje prilika da vidi Stadige Jana na djelu s onim lijepim balavcem slušajući njegove bolne krikove. Bila bi vrlo sretna da se njihov odnos završio na taj način. Muž joj je bio obećao, a sada joj je uskratio tu zabavu. Platit će za to, odluči. Ah, gospodo, osveta je slada kada se kuša poput lule dobrog duhana iz Virginije, bez da ju se potroši odjednom. U svakom trenutku kada to budete zaželjeli, moći ćete pogledati prema zidinama utvrde i oni će biti tamo, primorani da rade do smrti. Hal prođe pored Sira Francisa, na dugoj klupi. Otac je izgledao izgubljeno i bolesno, s prljavom kosom i bradom, a dugi tamni čuperci padali su mu niz lice i bili u suprotnosti s njegovom bijelom kožom. Hal nije više mogao izdržati. Nagonski zavikne: Oče!, i bio bi se bacio prema njemu, no Manseer ga zadrži uperivši mu pušku u lice. Hal se povuče. Otac nije ni podignuo glavu i on shvati da mu je već rekao zbogom, povukavši se u sebe, gdje mu se samo Stadige Jan još mogao pridružiti. Kada je red osuđenika izišao iz sudnice i vrata se ponovno zatvore za njima, spusti se tišina i svi usmjere pogled prema jedinoj pojavi koja je još sjedila na klupi. Francis Courteney, izjavi van de Velde, približite se. Sir Francis zabaci glavu unazad, maknuvši s lica sijedu kosu, trgnuvši ramenima oslobodi se stražara i sam ustane bez pomoći. Približi se platformi i dalje držeći visoko glavu, s rasparanom košuljom koja mu je otkrivala leda, gdje su znakovi šibe polako počeli zaraštavati te su se pojavile crne rane. Francis Courtenev, nije zasigurno slučajnost ako nosite ime najopasnijeg medu svim gusarima, kao Francis Drake. Čast mi je zvati se kao taj poznati moreplovac, tiho odgovori Sir Francis. Ako je tako, ja imam još veću čast pročitati vašu osudu na smrt. Van de Velde pričeka da Sir Francis iskaže svoje osjećaje, no ostao je nepomičan, te je guverner bio primoran nastaviti: Ponavljam: osuda je smrt, no vi ćete izabrati kakva će biti. Naglo i neočekivano prasne u prigušeni smijeh. Nije mnogo zločinaca poput vas prema kojima se odnose s toliko širokogrudnosti. Uz vaše dopuštenje, ostavljam svaki znak zahvalnosti do trenutka kada budem čuo cijeli prijedlog, promrmlja Sir Francis i van de Velde se prestane smijati. Nije sav dio tereta sa SfaMdvasfzgeida pronađen. Još uvijek nedostaje najdragocjeniji dio i nedvojbeno je da ste ga uspjeli sakriti prije nego što ste bili zarobljeni od ove časne Kompanije. Jeste li

spremni otkriti nam skrovište nestalog tereta? U tom slučaju bit čete smaknuti brzo i bezbolno, odrubljivanjem glave. Nemam vam što reči, odgovori Sir Francis bezizražajnim glasom. Bojim se da će vam u tom slučaju ovo isto pitanje postaviti državni krvnik, i to na sasvim drukčiji način. Van de Velde lagano pucne usnama kao da su te riječi imale sladak okus na jeziku. U slučaju da ipak odgovorite opsežno na pitanje, krvnikova sjekira označit će brzo kraj vašim mukama. Izbor će biti vaš, do samoga kraja. Vaša visost je uzor milosrda, primijeti Sir Francis i nakloni se, no, na moju žalost, ne mogu odgovoriti na vaše pitanje, jer ne znam ništa o teretu o kojemu govorite. Onda neka Svevišnji Bog bude milostiv prema vašoj duši, reče van de Velde, a zatim se obrati Manseeru. Odvedite zarobljenika i predajte ga državnom krvniku. Hal je pokušao zadržati ravnotežu na vrhu skele uza zid istočnog bastiona utvrde koji je još uvijek bio u izgradnji. Bio je tek drugi dan rada koji je trebao potrajati ostatak njegova života, a več mu je koža na dlanovima ruku i ramenima bila izguljena od rada s grubim kamenim blokovima i konopcima, uz jednu nagnječenu jagodicu prsta, s tamnim noktom poput grožđa. Svaki kameni blok težio je tonu i više, i trebali su ga podiči na vrh labave skele, napravljene od bambusovih štapova i dasaka. U skupini zarobljenika koji su radili s Halom bili su i Big Daniel i Ned Tyler. Ni jedan od obojice nije se još bio sasvim oporavio od rana zadobivenih u borbi, od koje su ožiljci bili vidljivi na svima, budući da su osuđeni imali na sebi samo kratke platnene hlače. Metak je ostavio duboki krater u Danielovim prsima te ožiljak nalik na ogrebotinu lava na leđima, gdje ga je Hal bio rezao. Kraste su se otvorile uslijed napora i iz njih je tekla krv, miješajući se sa znojem. Ožiljak od udarca mača uspinjao se bedrom Neda Tvlera poput divlje vinove loze, primoravši ga da šepa kada je išao po skeli. Nakon dana neishranjenosti na palubi za robove na Guffw, izgubili su sve masne naslage; bili su vitki poput lovačkih pasa i ispod preplanule kože mišići i kosti bili su jasno vidljivi. Usprkos još visokom suncu, zimski vjetar puhao je sa sjeverozapada, grebući im tijela poput brusnog papira. Dan ranije se skela na južnom bastionu srušila pod težinom kamenih blokova, zgnječivši tri zarobljenika koji su radili na njoj. Promatrajući razmrskana tijela, Hugo Barnard, nadzornik, promrmlja: leđnim udarcem tri muhe. Sljedećeg nespretnog nitkova koji se bude ubio, dat ću išibati, pa bio i u agoniji, a potom prasne u gromki smijeh, zabavljen vlastitim morbidnim smislom za humor. Daniel zaveže konopac oko zdravog ramena, a ostatak skupine

se naginjao da bi dohvatio kameni blok koji se ljuljao i povukao ga na skelu. Zatim, udruženim snagama, uspiju ga uklopiti u prazninu na zidinama, vodeni naputcima glavnog nizozemskog majstora s kožnom pregačom koji im je vikao. Nakon što su ga smjestili, zaustave se, zadihani, svih mišića što su ih boljeli, no nisu imali vremena za odmor. Iz dvorišta ispod njih, Hugo Barnard je već vikao: Spustite dolje kuku. Brzo, inače ću se ja popeti do gore i išibati vas. Pokazao im je bič u rukama. Daniel koji je gledao s kraja skele odjednom se ukoči, pogledavši Hala i ne okrenuvši se. Evo, dolazi Aboli i ostali. Hal se približi i pogleda prema dolje. Kroz vrata zatvora izišla je mala povorka od četiri mornara crnca koje su vodili na otvoreno, pod blijedo zimsko sunce. Ponovno su bili okovani laganim okovima. Gledaj ti njih, sretnici!, promrmlja Ned Tvler. Četvoricu nisu uključili u skupine zarobljenika prisiljenih raditi, već su ostali u ćeliji i odmarali se, hraneći se jednim jelom više na dan, da bi se udebljali, dok su čekali da budu prodani na dražbi. Tog jutra Manseer je naredio da im skinu odjeću, a zatim se Saar, liječnik Kompanije, spustio u prostorije zatvora i pregledao ih, proučavajući i provjeravajući uši i usta da bi se uvjerio da su zdravi. Kada je liječnik otišao, Manseer im je zapovjedio da se namazu po cijelome tijelu uljem, te se sada njihova koža sjajila na suncu poput ebanovine. Iako su još uvijek bili mršavi, nakon smještaja u štivi sloj ulja ih je činio vitkima i savršenima. U tom su ih trenutku vodili kroz vrata utvrde, prema prostoru ispred kaštela gdje su se održavala smaknuća i svečane povorke i gdje se masa ljudi već bila okupila. Prije nego što je prešao vrata, Aboli podigne veliku, okruglu glavu i pogleda u Hala, na vrhu skele. Na trenutak se njihovi pogledi susretnu. Nije bilo potrebno da si uzvikuju poruke, a nakon toga Aboli nastavi hodati bez da se više okrene. Tribina za dražbu bila je nezgrapna konstrukcija koja je inače služila kao stratište na kojem su se pred svjetinom, nakon egzekucije, izlagali leševi zločinaca osuđenih na smrt. Četvorica robova bili su poredani na tribini, a Saar se uspne zajedno s njima i obrati se ljudima: Pregledao sam svu četvoricu robova koji se danas prodaju, reče i spusti glavu, te pogleda u gledatelje iznad naočala s metalnim okvirom. Mogu vam reći da su svi dobroga zdravlja. Oči i zubi su im zdravi, i nisu osakaćeni. Dobro raspoložena gomila pljeskala je nakon njegovih riječi, a on se, nakon objave, ponovno požuri prema utvrdi. Jacobus Hop stupi pred gledatelje, podignuvši ruku da bi ih umirio, a potom pročita oglas za prodaju, dok su ljudi oko njega pljeskali i izrugivali mu se svaki put kad bi

zamuckivao. Po zapovijedi njegove visosti, guvernera ove časne Nizozemske istočnoindijske kompanije, ovlašten sam da stavim na prodaju, voek foefs, za najbolju ponudu, robove, crnce... Prekine se, skinuvši s puno poštovanja šešir, kada je otvorena guvernerova kočija, koju su vukli predivni vranci, prešla puteljak što se spuštao od rezidencije, prešavši vrtove i pojavivši se na otvorenom pred utvrdom. Lord Cumbrae i guvernerova supruga sjedili su jedan pored drugoga na kožnim sjedalima otvorene kočije, dok je kapetan Schreuder sjedio s njihove suprotne strane. Gomila se pomakne s puta da bi kočija mogla proći i zaustaviti se pred tribinom, gdje je Fredricus, kočijaš, pritegnuo ručnu kočnicu. Nijedan od putnika ne side: Katinka je i dalje sjedila, vrteći suncobran i čavrljajući s dvojicom pratitelja. Na tribini se Hop sasvim zbuni, opazivši te važne posjetitelje: zamuckivao je, crvenio se i žmirkao očima na suncu, dok Schreuder izgubivši strpljenje, uzviknuo: Nastavite, prijatelju! Nismo došli e da gledamo vas kako zamuckujete i širite oči. Hop ponovno stavi šešir na glavu, naklonivši se prije toga na Schreuderu, a zatim i Katinki, te glasnije nastavi: Prvi je na i rob Aboli. Ima oko trideset godina, pretpostavlja se da pripada nenu gtvanda, koje živi na istočnoj obali Afrike. Kao što svi znate, i tog plemena su vrlo dobri robovi. Mogao bi biti i dobar kočijaš. oliko trenutaka pričeka, obriše si znoj s lica i pokuša ponovno trolirati jezik, a zatim nastavi: Kažu da je Aboli iskusan lovac i Mogao bi ga vlasnik dobro iskoristiti. MMzeer Hop, ne krijete li nam nešto?, izjavi Katinka, izročivši Hopu novi napad nelagode. Počeo je tako jako mucati, otovo nije mogao ni izgovarati riječi. Časna gospodo, promrmlja, produživši ruke u znak toći, uvjeravam vas... Biste li ponudili na prodaju muškarca pokazavši ga venog?, nije popuštala Katinka. I vi mislite da ćemo dati ponudu ešto što ne možemo vidjeti? Hopovo se lice ozari kada shvati što je žena željela i obrati se liju naredivši mu: Skidaj se!, glasno, da bi ohrabrio samoga pred tim golemim divljakom. Na trenutak se Aboli zagleda u a ostavši nepomičan, a zatim prezrivom gestom odveže gaće te stavi da padnu na daske. Savršen u svojoj golotinji, podigne pogled iznad gomile, na planini s ravnim vrhom, dok se žamor začuđenog divljenja igao iz gomile. Jedna žena usklikne, druga se nervozno nasmije, litko nije skrenuo pogled. Sto mu gromova!, Cumbrae prekine tišinu smijehom. pac će zaista dobiti punu mjeru. Nema prijevare u toj divovskoj asici. Prvi nudim pet stotina guldena! Još stotinu!, vikne Katinka. Kragulj je pogleda sa strane i reče joj da se i ne

okrene: Nisam da ste zainteresirani za dražbu, gospodo. Želim ga pod svaku cijenu, gospodine, upozori ga svečanim m, jer me zabavlja. Ne bih nikada želio smetati jednoj lijepoj gospodi, odgovori joj Kragulj te se nakloni, no, zauzvrat vi nećete ponuditi ništa za ostalu trojicu, u redu? U redu, milorde. Katinka se nasmije. Ovaj je moj, a vi si možete zadržati ostale. Cumbrae prekriži ruke na prsima, te zavrti glavom, kada ga Hop pogleda, čekajući da ponovno da svoju ponudu. Previsoka cijena za moj džep, odgovori mu, dok je Hop uzalud čekao ponude gledatelja. Nitko nije bio toliko lud da se zamjeri guvemerovoj supruzi, štoviše, imali su i prilike vidjeti ga na djelu u sudnici. Rob Aboli je prodan gospodi van de Velde za cijenu od šest stotina guldena!, izjavi Hop zvonkim glasom naklonivši se prema kočiji. Želite da mu skinemo okove, mgvrow? Katinka prasne u smijeh. I time ga ostavila da pobjegne prema planini? Ne, mMzeer, ovi vojnici otpratit će ga do soba za robove u rezidenciji. Pogleda Schreudera, a on zapovjedi jednoj skupini vojnika sa zelenim odorama koji su čekali pod vodstvom časnika, na rubu gomile. Probivši se kroz masu ljudi, vojnici odvuku Abolija s tribine, te ga povedu putom prema rezidenciji. Katinka ga je gledala dok se udaljavao, a zatim potapša Kragulja po ramenima. Hvala, milorde. Sljedeći je rob Jiri, oglasi Hop, pročitavši iz zabilježaka. Kao što vidite, i on je lijepi primjerak roba. Pet stotina guldena!, zareži Kragulj, oštro pogledavši u ostale moguće kupce, kao da ih izaziva da daju ponudu, na njihov rizik: no, bez konkurencije guvernerove žene, građani kolonije postali su hrabriji. Šest stotina!, ponudi jedan trgovac. Sedam stotina!, uzvikne vozač kola, koji je na sebi imao jaknu od leopardove kože. Dražba se brzo popne na tisuću i pet stotina guldena, ostavivši u nadmetanju samo Kragulja i vozača kola. Sto mu gromova!, mrštio se Kragulj, okrenuvši glavu, da bi pogledom sreo vodu palube koji je, zajedno s tri mornara, čekao iza stražnjeg kotača kočije. Sam Bowles klimne sjajnim očima i zajedno sa svojim ljudima se provuče gomilom do vozača. Tisuću i šest stotina vražjih guldena, grmio je Kragulj. Vozač kola otvori usta da bi izrekao svoju ponudu, no osjeti da ga je nešto ubolo ispod rebara. Spustivši pogled opazi nož u rukama Sama Bowlesa i zatvori usta, blijed u licu poput krpe. Pormdaje viša od vaše, mjohegr Tromp!, uzvikne mu Hop, ali se vozač kola udalji što je brže mogao s mjesta dražbe i nestane prema gradu. Kimatti i Matesi su također pripali Kragulju za manje od tisuću guldena svaki. Ostali mogući kupci vidjeli su što se dogodilo vozaču kola i nitko medu njima nije

više bio zainteresiran za kupnju robova. Sva trojica robova u pratnji Sam Bowlesovih ljudi povedena su prema žalu. Kada je Matesi pokušao pobjeći, udarac u glavu smiri i njega, te je kao i ostali robovi, morao ući u brodicu, koja ih je prevezla do GwHa. Oboje možemo biti zadovoljni obavljenim poslom, milorde!, primijeti Katinka smiješeći mu se. Nadam se da ćete nam se moći pridružiti večeras u rezidenciji, da proslavimo našu kupovinu. Ništa me ne bi više radovalo od toga, no zadržao sam se samo zbog dražbe, gospodo, privučen mogućnošću da kupim mornare prve klase. Sada je moj brod spreman da isplovi, a vjetar i morske struje također me nukaju da krenem. Nedostajat ćete nam, milorde. Vaše društvo je bilo vrlo zabavno. Nadam se da ćete nas još posjetiti i ostati malo duže, sljedeći put, kad budete plovili prema Rtu Dobre Nade. Ne postoji snaga na ovoj zemlji, ni vjetar, ni oluja, ni neprijatelj koji bi me u tome spriječili, odgovori joj Cumbrae, poljubivši joj ruku, dok je u Comeliusu Schreuderu rastao bijes. Nije mogao podnijeti da drugi muškarac dotiče tu ženu, koja je postala središte njegova postojanja, pa čak ni prstom. Čim je stigao na GwH, Kragulj dovikne kormilaru: Geordie, mladiću, pripremi se da isplovimo. Zatim očima potraži Sama Bowlesa. Dovedi mi tri crnca na palubu, brzo. Kada su bili poredani pred njim, promotri ih pažljivo. Govori li netko od vas naš jezik?, zapita, i kada su i dalje gledali u njega, ne shvaćajući, zagrmi: Dakle, govorite samo vašim vražjim jezikom? Zavrti tužno glavom. To će vam zagorčati život. Oprostite, umiješa se Sam Bowles, dodirujući si vunenu kapu u znak poštovanja, ali, ja poznajem dobro svu trojicu. Plovili smo na istome brodu, zar ne? Povlače vas za nos. Sva trojica dobro govore engleski. Cumbrae ih ponovno pogleda, te se nasmije, pogledom ubojice. Sada pripadate meni, od glave pa do pete. Želite li da vaša crna kožurina ostane čitava, ne poigravajte se sa mnom, jasno?! Udarivši hrija, ovaj se sruši na palubu. Kad vam se budem obraćao, odgovarat ćete mi na dobrom engleskom, jasno i glasno. Vratit ćemo se u Slonovu uvalu i ako vam je život drag, pokazat ćete mi gdje je kapetan Frankv sakrio plijen, čujete li me? liri se s naporom podigne. Da, kapetane Lordy, gospodine! Čujemo vas! Vi ste naš otac. Radije bih si dao odsjeći repič, nego da postanem vaš otac! Kragulj ih pogleda i nasmije se. A sada, popnite se na glavni križ i razvijte jedra. Nakon toga pošalje Jirija njegovim putom, udarivši ga nogom u stražnjicu. Katinka je sjedila na suncu u kutu terase u zavjetrini pored kapetana Schreudera. Pored stolića za posluživanje stajala je Sukeena, koja im je ulila vino i

donijela dvije čaše na prostrti stol, s voćnim ukrasima i cvijećem iz vrtova koje je Stadige lan njegovao. Kada pred nju stavi čašu s visokim stalkom, Katinka lagano ispruži ruku i pomiluje njenu. esi li dala pozvati novog roba?, zapita baršunastim glasom. Aboli se pere i odjenut će odoru, kao što ste vi poručili, gospodarice, odgovori tiho Sukeena, ne obazirući se na Katinkin dodir. No, Schreuder ga je primijetio i Katinka se zabavi vidjevši da ga muči ljubomora. Podigne čašu prema njemu, i nasmije mu se iznad ruba. Nazdravimo za dobro putovanje Lorda Cumbraea! Naravno. Kapetan nazdravi. Lijepo i kratko putovanje do dna oceana za njega i njegove sunarodnjake. Dragi moj kapetane, odgovori mu smiješeći se, koja duhovitost. Tiho sada, evo, dolazi moja zadnja igračka. Vojnici u zelenoj odori rezidencije doprate Abolija na terasu. Odjeven u crne, pripijene hlače i košulju bijele boje, dosta široku, zastane u tišini pred njom. Katinka prede na engleski: Ubuduće ćeš kleknuti, kada budeš dolazio pred mene, i zvat ćeš me gospodo. Budeš li zaboravio, pozvat ću Stadige Jana da te podsjeti. Znaš li tko je Stadige an? Da, gospodarice, promrmlja Aboli, i ne pogledavši ju. Odlično. Mislila sam da si nemiran, i da ću te morati davati smirivati. Ovo olakšava stvari obojici. Ispije gutljaj vina, proučavajući ga polako od glave do pete, glavom pognutom u stranu. Kupila sam te iz hira, i još nisam odlučila što ću s tobom. Guverner Kleinhaus će se vratiti u domovinu i povesti sa sobom svog kočijaša, te ću ga morati zamijeniti. Okrene se prema Schreuderu: Čula sam da su crnci spretni sa životinjama. Po vašem iskustvu, kapetane, je li to istina? Bez dvojbe, mevrou. Budući da su i oni zvijeri, izgleda da imaju privilegirani odnos sa svim divljim i domaćim životinjama. Schreuder se složi, proučivši Abolija. Fizički je lijep primjerak, no, zasigurno u njima ne možete tražiti inteligenciju. Čestitam vam na vašoj kupnji. U budućnosti bih ga mogla dati spariti sa Sukeenom, razmišljala je Katinka. Na trenutak se mlada robinja napne, no bila im je okrenuta leđima i nisu joj mogli vidjeti lice. Moglo bi biti zabavno vidjeti kako se miješa krv crnca s kožom boje jantara. Vrlo zanimljiva mješavina, prizna Schreuder. No, ne brine li vas pomisao da bi mogao pobjeći? Vidio sam kako se bori na palubi SWiwAggk; i pravi je divljak. Željezni prsten oko gležnja mogao bi za njega biti točna mjera, dok ga ne pripitomite. Ne vjerujem da ću morati koristiti te mjere, odgovori Katinka. Imala sam mogućnost promatrati ga duže vrijeme za mog zarobljeništva. Vjeran je poput psa gusaru Courtenevju, a još više njegovu sinu. Sigurna sam da nikada ne

bi pokušao pobjeći dok su jedan od dvojice živi u zatvorima utvrde. Naravno, noću će biti zatvoren s ostalim robovima u njihovim sobama, no za vrijeme radnih sati moći će se slobodno kretati i obavljati svoje dužnosti. Siguran sam da znate što činite, mgvrow, no ja, primjerice, nikada ne bih vjerovao takvome stvorenju. Katinka se okrene prema Sukeeni. Dogovorila sam se s guvernerom Kleinhausom da Fredricus nauči Abolija koje su dužnosti jednog kočijaša i vozača. SfđMvashgAežd neće isploviti prije desetak dana, dakle, vremena bi trebalo biti dovoljno. Pobrini se odmah. Sukeena odgovori kao i obično klimnuvši glavom: Kako gospodarica želi, pokazavši Aboliju da ju slijedi. Hodala je pred njim puteljkom do konjušnica gdje je Fredricus spremio kočiju, i Aboli se prisjeti hoda mladih djevica njegova plemena. Već od malena majke su ih poučavale kako će nositi u ravnoteži buče za vodu na glavi; tako su rasle s ravnim leđima, ostavljajući dojam da klize po tlu kada hodaju, kao ta djevojka. Tvoj brat Althuda te pozdravlja. Kaže da si još uvijek njegova tigrasta orhideja. Sukeena se odjednom zaustavi, tako naglo da se Aboli, hodajući iza nje, gotovo zabije u nju. Izgledala je poput iznenađenog kolibrića dok se podizao s jednoga cvijeta i spremao se na daleki let, a kada je ponovno nastavila hodati, Aboli primijeti da je drhtala. Vidio si mog brata?, zapita, ne okrenuvši se. Nikada ga nisam vidio, no razgovarah smo kroz vrata ćelija. Rekao nam je da se tvoja majka zvala Ashreth i da joj je broš od jantara koji nosiš poklonio tvoj otac na dan tvog rođenja. Rekao mi je da ćeš shvatiti da sam ti prijatelj, budem li ti to kazao. Ako je imao povjerenja u tebe, imat ću ga i ja. I ja ću ti biti prijateljica. A ja ću biti tvoj prijatelj, reče tiho Aboli. Reci mi, kako je Althuda? Je li dobro? Jesu li ga jako mučili? Jesu li ga predali Stadige Janu? Althuda je u nedoumici. Nisu ga još osudili. Zatvoren je u tamnici već četiri duga mjeseca, no još uvijek mu nisu ništa učinili. Zahvalit ću Alahu! Sukeena se okrene nasmiješivši mu se, s predivnim licem, poput cvijeta orhideje, s kojim ju je Althuda usporedio. Imala sam dosta utjecaja na guvernera Kleinhausa, i uspjela sam nagovoriti ga da odgodi osudu za moga brata. Ali, sada kada odlazi, ne znam što će se dogoditi s novim guvernerom. Jadni moj Althuda, tako mlad i hrabar. Budu li ga dali Stadige Janu, moje će srce umrijeti zajedno s njime, također polako i bolno. Postoji netko kojeg ja volim koliko i ti svoga brata, promrmlja Aboli. Nalaze se u istom zatvoru. Mislim da poznajem čovjeka o kome govoriš. Vidjela sam ga onoga dana kada su vas vodili s obale u okovima do stratišta.

Ponosan je poput mladoga princa. Da, upravo on. Zavrjeđuje da bude slobodan, kao i tvoj brat. oš jednom Sukeena zastane, no potom nastavi hodati. Što time želiš reći, Aboli, prijatelju moj? Ti i ja možemo zajednički raditi, da ih oslobodimo. Althuda je već bio slobodan. Slomio je okove i poletio slobodan poput orla. Aboli podigne pogled prema afričkome nebu, toliko plavom da su ga oči zaboljele. Uz našu pomoć mogao bi ponovno postati slobodan, a s njim i Gundwane. Stigli su do konjušnice, gdje se Fredricus probudi, nakon što je bio zaspao na klupici kočije. Spusti pogled prema Aboliju, namrštivši se, te pokaže zube, prljave od duhana koji je žvakao. Kako crni majmun može naučiti voziti kočiju i mojih šest dragulja?, zapita obraćajući se prema nebu. Fredricus je neprijatelj, ne možeš mu vjerovati. Sukeena jedva pomakne usne, upozoravajući Abolija. Ne vjeruj nikome u ovoj kući, dok ne budemo imali prilike ponovno razgovarati. Osim robova i većine namještaja u rezidenciji, Katinka je od Kleinhausa kupila i sve konje, te sadržaj sedlane, uručivši mu kreditno pismo za banku u Amsterdamu. Bio je to velik iznos, no, znala je da će otac podmiriti sve troškove. Najljepši medu konjima bila je crna kobila, predivna životinja, jaka i elegantna. Katinka je bila iskusna jahačica, no bez imalo osjećajnosti prema stvorenju, koje ju je nosilo u sedlu, i njene blijede i tanke ruke bile su čvrste i okrutne. Jahala je sa španjolskim žvalama na uzdi, koje su razarale kobilina usta, i stalno ju je šibala; znala je da je uvijek mogla kupiti nove konje, kada bi i istrošila svoje. Usprkos tim nedostacima bila je smjela, i imala je savršeno držanje. Čak i kada je kobila plesala ispod nje, saginjući glavu da bi izbjegla njenome biču, Katinka je ostajala u sedlu spretno i s elegancijom. Sada je tjerala kobilu do granice njenih mogućnosti, leteći strmim puteljkom i koristeći šibu kada je konj posustajao, ili kada joj se činilo da bi mogla ne htjeti preskočiti palo drvo koje joj je prepriječilo put. Kobila je bila prekrivena znojem i pjenom, kao da je preplivala rijeku. Pjena koja joj je izlazila iz usta bila je zamrljana krvlju što je izlazila iz zvala, natopivši Katinkinu haljinu i čizme, koja se nezaustavivo smijala dok je jahala prema prolazu kroz planine. Pogleda iza sebe, ne okrenuvši se: Schreuder koji je trebao stići na njihov tajni sastanak drugim putom, bio je iza nje oko deset milja, možda i više. Njegov crni vranac teško je disao pod njegovom težinom. I ma koliko i on često upotrebljavao šibu, njegovo jahanje nije se moglo mjeriti s kobilinim. Stigavši do prolaza, Katinka se ne zaustavi, već nastavi jahati i šibati kobilu, spuštajući se. Tamo bi pad bio koban, jer je teren bio grub, a kobila

iznemogla, no opasnost je uzbuđivala Katinku. Uživala je u osjećaju toga golemoga tijela ispod sebe. Spuste se klizeći kamenim puteljkom i iziđu na tratinu pored potoka. Zatim Katinka nastavi jahati paralelno s vodom još pola milje, no kada stigne do šumice bijelih topola, zaustavi kobilu. Oslobodivši nogu iz stremena, spusti se spretno na zemlju, uz šum haljine i čipke. Dočeka se na noge gipkošću mačke i dok je kobila brzala, teturajući od umora, ona ostane nepomična, podbočivši se, promatrajući Schreudera koji je slijedio njene tragove na putu. Stigne do travnjaka i mjesta gdje se ona zaustavila, i skoči na tlo sa svog vranca, mrka i bijesna lica. Bila je to ludost, mgirow, uzvikne. A da ste pali s konja? Ali ja nikada ne padam, kapetane, reče mu ona smijući mu se u lice. Jedino ako me vi ne srušite. Odjednom se nagne prema njemu i zagrli ga oko vrata, zalijepivši se za njegove usne poput zmijuljice i sišući tako snažno daje povukla njegov jezik u svoja usta. Kada ga stisne medu usnama, ugrize mu donju usnu tako snaženo, do krvi, te kuša jezikom njen metalni okus. Začuvši da je jeknuo od boli, oslobodi se iz zagrljaja i podignuvši haljine, potrči duž obale potoka. Skupo ćete mi platiti za ovo, vragolanko! Schreuder obriše usne i vidjevši mrlju krvi na ruci, potrči za njom. U zadnjih nekoliko dana Katinka se poigravala s njime, tjerala ga je do granice ludila, obećavajući mu, a zatim mu bježeći, na trenutak hladna poput vjetra sa sjevera, a odmah zatim žarka poput tropskog sunca u podne. On je bio zbunjen strašću i požudom, no njegova ju je strast zarazila. Mučeći Schreudera, mučila je i sebe, i sada gaje željela isto toliko koliko je i on nju želio. Htjela ga je osjetiti u njenom tijelu, morala je ugasiti tu vatru koju je sama rasplamsala. Došao je trenutak kada se više nije mogla suzdržati. Schreuder ju dostigne i ona se okrene, u klopci. Prikovana uz jednu topolu, ona ga dočeka poput sme, okružene psima. Opazi slijepi bijes u njegovim očima. Imao je naduto i preplanulo lice. Zadrhtavši od straha, Katinka shvati da se zanos, koji je sama u njemu izazivala, pretvorio u neku vrstu ludila, nad kojim nije imala nikakvu kontrolu. Shvati da joj je život u opasnosti ali želja razbije branu poput bujice rijeke. Baci se na njega, i objema rukama mu povuče povez na hlačama. Htio bi me ubiti, nije li tako? Droljo!, zadihano uzvikne, pun bijesa, pruživši ruke prema Katinkinom vratu. Kurvo. Ne mogu više izdržati, ja ću... Ona mu izvuče ud iz hlača, tvrd i crven, užaren do te mjere da je imala osjećaj da će joj prsti izgorjeti. Ako je tako, onda me ubij ovime. Utisni ga u mene, tako duboko da mi probodeš srce. Naslonjena na topolu, raširi

noge, te podigne haljinu, a zatim objema ga rukama povede u nju. Kada dostigne orgazam, Katinka krikne tako jako da je jeka odjeknula iznad njih. Katinka se spusti s planine poput furije, jašući na krilima vjetra koji je puhao u pravcu sjeverozapada, i koji je nosio nevrijeme. Kosa joj je pobjegla ispod šešira i letjela vijoreći poput svijetle zastave, mrseći se, dok je kobila jurila kao da je proganjaju lavovi. Kada je stigla do vrha vinograda, Katinka preskoči kameni zid i podigne se uvis poput orla. Dok je u galopu prolazila vrtovima da bi stigla do konjušnica, Stadige Jan se okrene i promotri ju. Biljke koje je on s toliko ljubavi njegovao, uništavane su pod kopitima konja. Kada nestane, Stadige lan klekne i podigne jednu biljku, približivši ju usnama i zagrizavši ju, da bi osjetio slatkast okus limfe. Nije mu nimalo bilo žao. Biljke koje je uzgajao služile su za jelo ili ukras. Za Stadige lana bio je važan samo način na koji se umiralo. Slijedivši pogledom kobilu i jahačicu, osjeti istu dubinu osjećaja, gotovo mistično strahopoštovanje, koje ga je hvatalo uvijek u trenutku kada bi oslobađao jednu od svojih ptičica od težine smrtnoga postojanja. Budući da su za njega svi nesretnici koji su umirali od njegovih ruku bili kao i one. Od prvoga puta, otkako je ugledao Katinku van de Velde, ostao je sasvim očaran njome. Imao je osjećaj da je tu ženu čekao cijeli život: prepoznao je u njoj iste mistične kvalitete na kojima se temeljilo i njegovo postojanje, no u odnosu na nju, znao je da je on samo pojava koja puzi u blatu. Bila je okrutna i nedodirljiva božica, i on ju je obožavao. Imao je osjećaj da su biljke koje je držao u ruci žrtva toj božici, kao da ih je stavio na njen oltar, a ona ih je primila. Osjetio se ganut gotovo do suza zbog njene blagonaklonosti; trepne čudnovato žutim očima, koje su ovoga puta pokazale osjećaje. Radite sa mnom što god želite, prošapće. Ne postoji ništa što ne bih učinio za vas. Katinka podbode kobilu u galopu puteljkom koji je vodio prema glavnome ulazu rezidencije, sišavši sa sedla prije nego što je kobila sasvim stala. Nije ni pogledala Abolija koji skoči s terase i preuzme uzde te povede kobilu prema konjušnicama. Na jeziku šuma Aboli objasni nježno kobili: Izmučila te do krvi, ali Aboli će te ozdraviti. Čim su ušli u konjušnicu, odveže pojas sedla i osuši kobilu krpom, te je natjera da polako kruži konjušnicom, a zatim joj da vode, te povede na njeno mjesto. Pogledaj što ti je učinila šiba i čizme. Prava je vještica, promrmlja, namazavši ju tankim slojem masti na ozlijeđenim ustima. Ne brini se, sada si uz Abolija, on će te paziti i zaštititi. Katinka prođe kroz sobe poput vihora, pjevušeći

za sebe, ozarena lica. Stigavši u spavaću sobu pozove Zeldu, no, ne pričekavši staricu da se pojavi, skine sa sebe odjeću, bacivši ju na pod, usred sobe. Zimski povjetarac koji je ulazio u sobu bio je hladan na njenom tijelu orošenom znojem i sokovima strasti. Vidjevši bradavice blijedoružičaste boje kako postaju tvrde, ponovno pozove: Zelda, gdje si? Kada služavka utrči u sobu, bijesno nastavi: O, dobri Bože, gdje si bila, Ijenčino stara? Zatvori vrata! Jesi li mi spremila kadu ili si ponovno zaspala pored vatre? No, njene riječi nisu bile tako otrovne kao inače; kada se smjesti u toplu i mirisnu vodu u svojoj keramičkoj kadi, koja je u rezidenciju dovezena kolima s galije iz njene kabine na krmi broda, lice joj je bilo osvijetljeno toplim zagonetnim osmijehom. Zelda podigne njenu kosu iz mirisne pjene u kadi i skupi ju na vrhu glave, te nasapuna ramena jednom krpom. Nemoj se toliko mučiti! Ostavi me malo na miru!, zapovjedi Katinka. Zelda spusti krpu i iziđe iz kupaonice. Katinka je ostala uronjena u kadi dugo vremena, pjevušeći i podižući jednu po jednu noge iz pjene i promatrala ružičaste prste i nježna koljena. Zatim joj pažnju privuče pokret u zamagljenom ogledalu i ona se uspravi, u nevjerici. Podigne se odmah i iziđe iz kade, pokrivši se ručnikom oko ramena, obrisavši vodu s tijela, a zatim se kriomice približi vratima spavaće sobe. To što je vidjela u ogledalu bila je Zelda koja je podizala prljavu odjeću s poda; sada je starica stajala nepomično na nogama, s Katinkinom odjećom u rukama, proučavajući mrlje na njoj. Katinka ju je promatrala dok je približavala tkaninu svome licu, njušeći poput stare kučke koja je nanjušila zečji brlog. Voliš miris muškosti, nije li tako?, zapita Katinka hladno. Na zvuk njena glasa Zelda se naglo okrene prema njoj, s odjećom skrivenom iza leda, i počne zamuckivati. Stara ludaro! Kada je bio zadnji put kada si ga osjetila? Katinka spusti na pod ručnik i ude u sobu, vitka poput kobre, spremne da ugrize, hladna i otrovna pogleda. Šiba za kobilu ostala je na podu, gdje ju je bacila i sada ju podigne. Zelda se povuče stenjući: Gospodarice, samo sam se zabrinula zbog toga što je vaša lijepa odjeća tako zaprljana. Njušila si je poput stare krmače, odgovori Katinka, te podigne ruku u kojoj je držala šibu. Udarac pogodi Zeldu po ustima; krikne i baci se na krevet. Gola Katinka nadvisi se nad njom i opet ju osine, sada po prsima, rukama i nogama, udarajući ju svom snagom, tako da su masne naslage podrhtavale kada bi ju šiba dotakla. To je zabava koju sam si predugo uskraćivala, vikala je Katinka, sve bjesnija što se starica više jadala i otimala na krevetu. Dosta mi je tvojih

smicalica, kradljivice jedna i proždrljivice. Sada mi se gadiš, s tom tvojom nezdravom željom. Stara plačljiva špijunko! Gospodarice, tako ćete me ubiti... Tim bolje! No, budeš li preživjela, sljedeći tjedan ćeš se morati vratiti na SbWiwAgWd, kada bude isplovio za Nizozemsku. Ne želim te više vidjeti. Vratit ću te u tvoju odvratnu kabinu, bez guldena mirovine. Moći ćeš ostatak života provesti u domu za siromahe. Sada je Katinka ubrzano disala, nastavljajući ju tući po glavi i ramenima. Molim vas, gospodarice, ne bi trebali biti tako okrutni prema vašoj staroj Zeldi, koja vas je držala još dok ste bili tek rođeni. Na pomisao da sam sisala mlijeko iz tih golemih dojki, gnuša mi se. Katinka osine Zeldu po grudima, a ona ispruži ruke, plačući. Kada budeš otišla, dat ću provjeriti tvoju prtljagu da budem sigurna da mi nisi što ukrala. Nećeš dobiti ni guldena od mene, stara kradljivice i lažljivice. Prijetnja sasvim promijeni Zeldin izraz lica; od stare, drhtave pojave, pomalo patetične, pretvori se u opsjednutu. Pruži ruku, i dohvati njome Katinkinu ruku, dok ju je ova pokušavala udariti još jedanput, te ju povuče sebi tako snažno, da se gospodarica začudi, pogleda punim mržnje. Ne!, uzvikne. Nećete mi oduzeti sve što imam, nećete me dotjerati na prosjački štap. Služila sam vam dvadeset i pet godina i nećete me upravo sada potjerati. Otići ću s galijom, da, i ništa mi neće biti draže no ne vidjeti nikada više vašu otrovnu ljepotu. Ali kada budem otišla, ponijet ću sa sobom sve što posjedujem, i u torbi ću imati tisuću guldena koje ćete mi dati kao mirovinu. Katinka se toliko začudi da je njen bijes nestao, i ostane ju promatrati u nevjerici. Ti trabunjaš gluposti. Tisuću guldena? Bit će prije tisuću udaraca šibom. Pokuša osloboditi ruku, no Zelda ju zadrži nevjerojatnom snagom. Mislite li da buncam? No, što će reći vaša visost kada mu budem donijela dokaze vaše ljubavne priče s kapetanom? Na tu prijetnju Katinka se skameni, a zatim spusti polako ruku u kojoj je držala šibu. Razmišljala je brzo, i mnogo malih čuda se razjasni, dok je gledala Zeldu u oči. Vjerovala je toj staroj vještici, ne sumnjajući nikada u njenu apsolutnu privrženost. Sada odjednom shvati kako to da je njen muž uvijek izgledao dobro obaviješten o njenim ljubavnicima i avanturama, koje su trebale ostati tajne. Razmišljala je brzo, sakrivši svoje osjećaje gnušanja pred tom izdajom. Za nju nije bilo važno što će muž saznati za njenu vezu s Corneliusom Schreuderom, bio je to samo njegov problem, jer joj kapetan još nije bio dosadio. No, njen je novi ljubavnik, tada, bio u opasnosti. Pomislivši na prošlost, shvati kako je bio osvetoljubiv Petrus van de

Velde. Svi njeni ljubavnici završili su tragično svoj život. Na koji način bi saznao, uvijek je ostajala zagonetka za Katinku do tog trenutka. Mora da je bila naivna, no, nikada joj nije palo na pamet da je Zelda zmija otrovnica koja ju je izdala. Krivo sam se ponijela prema tebi, Zelda, reče tiho. Nisam trebala biti tako gruba prema tebi. Pruži ruku i dodirne njeno crveno lice. Svih ovih godina bila si ljubazna i vjerna prema meni, i vrijeme je da uživaš u mirovini. Moje su riječi izgovorene u izljevu bijesa. Nikada ne bih ni pomislila na to da ti oduzmem ono što zaslužuješ. Kada budeš isplovila s galijom, imat ćeš dvije tisuće, a ne tisuću guldena u torbi, zajedno s mojom ljubavi i zahvalnošću. Zelda poliže nadute usne, i pobjednički se nasmiješi. Tako ste dobri i ljubazni sa mnom, draga gospodarice. Naravno, nećeš ništa reći mome mužu o mojoj vezi s kapetanom Schreuderom, nije li tako? Previše vas volim da vam naudim, i dan kada vas budem morala ostaviti slomit će mi srce. Stadige lan je kleknuo uz gredicu na dnu terase, s malom kosom, kojom je rezao u snažnim rukama. Kada se jedna sjena nadvije iznad njega, on podigne glavu i ustane, skinuvšišešir kako bi ga držao na prsima u znak poštovanja. Dobar dan, gospodarice, reče svojim zvonkim glasom. Nastavite. Volim vas promatrati dok radite. On ponovno klekne i nastavi rezati. Katinka sjedne nedaleko od njega i neko ga vrijeme nastavi promatrati u tišini. Divim se vašem talentu, reče konačno, i ne podignuvši glavu, on shvati da se nije odnosila samo na spretnost s malom kosom. Izuzetno mi je potreban vaš talent, Stadige Jan. Kao nagradu dobit ćete vrećicu sa sto guldena. Hoćete li nešto učiniti za mene? Gospodo, ne postoji ništa što ne bih učinio za vas. Konačno podigne glavu, te ju promotri tim blijedim, žutim očima. Poklonio bih i vlastiti život, ako bi to pitali od mene. Ne želim nagrade. Jedina nagrada koju mogu poželjeti jest savjest da sam izvršio vaše zapovijedi. Zimske noći bile su hladne, a oluje su se sručile na planine, zavijale poput šakala oko slamnatih krovova i kucale na prozorska okna. Zelda se skupi u svojoj spavaćici. Svu masnoću koju je izgubila za vrijeme putovanja prema Istoku, ponovno je počela taložiti oko bokova i na trbuhu. Otkako su se premjestili u rezidenciju, jela je dobro u svom kutu kuhinje, gušeći se u raskošnim ostacima posluženih jela u glavnome salonu i ispijajući vrč vina koji je napunila s ostacima iz čaša važnih gostiju: rajnsko i crno vino, pomiješani s rakijom. Puna trbuha dobroga jela i alkohola spremi se za spavanje. Prije svega, provjeri je li prozor zatvoren u njenoj sobici, da ne bi ušao hladan zrak, te dobro povuče zavjese.

Stavivši bakreni grijač ispod pokrivača, zadrži ga dok ne osjeti miris sagorjelog, zatim ugasi svijeću i uvuče se pod vunene pokrivače. Uzdahnuvši, skupi se u krevetu i njena je posljednja pomisao bila na torbu punu zlatnika koju je sakrila pod madrac. Zaspe, smijući se. Sat nakon ponoći, kada je cijela kuća bila u tišini i kada su svi spavali, Stadige an oslušne na vratima sobice služavke Zelde. Kada začuje hrkanje, jače i od vjetra koji je drmao prozore, otvori u tišini vrata i ude s užarenim ugljenom. Zastane nekoliko trenutaka, no disanje starice se ne izmijeni. Zatvorivši pažljivo vrata, premjesti se u tišini duž hodnika do zadnjih vrata. U zoru je Sukeena otišla probuditi Katinku sat prije od uobičajenog i nakon što joj je pomogla da odjene kućnu haljinu, povede ju do soba za služinčad, gdje je skupina zastrašenih robova u tišini bila okupljena pred Zeldinim vratima. Pomaknu se ostavivši Katinku da prođe, a Sukeena prošapće: Znam koliko ste ju voljeli, gospodarice. Srce mi se kida zbog vas. Hvala, Sukeena, odgovori Katinka tužno, pogledavši u sobicu. Posude s užarenim ugljenom više nije bilo; Stadige lan se pokazao točnim i kao osoba od povjerenja. Ima tako sretan izraz lica... i lijepu boju kože, primijeti Sukeena, koja je stajala pored kreveta. Kao da je još uvijek živa. Katinka joj se približi. Smrtonosni dim posude s ugljenom zacrvenio je staričine obraze, tako da je kao mrtva bila ljepša no ikada prije dok je bila živa. Ostavi me nekoliko trenutaka nasamo s njom, Sukeena, reče. Želim se pomoliti za nju. Bila je tako draga. Dok je kleknula pored kreveta, Sukeena zatvori vrata za sobom. Katinka provuče ruku pod madrac i izvuče torbu; po težini shvati da nije nedostajao ni novčić. Stavi ju u džep haljine, skupi ruke pred licem, sklopi oči tako snažno da su se dugačke zlatne trepavice dotakle. Idi u pakao, stara vještice, promrmlja. I konačno je Stadige Jan došao, nakon što su ga čekali puno dana i noći, tako dugo, da je Sir Francis Courtenev već pomislio da neće doći. Svake večeri, kada je tama prekidala dugačak radni dan na zidinama utvrde, skupina zarobljenika vraćala se u zatvor vukući se. Zima je bila sve oštrija na Rtu Dobre Nade i često su bili mokri od kiše i promrzli do kostiju. Svake večeri, prolazeći pored vrata tamnice njegova oca, Hal bi zapitao: Kako se osjećate, oče? Odgovor, izgovoren promuklim glasom, bio je uvijek isti: Danas, bolje, Hale. A vi? Posao je bio lagan. Svi imamo visoki moral. Zatim bi se umiješao Althuda iz susjedne ćelije. utros je došao liječnik. Rekao je daje Sir Francis dosta dobrog zdravlja da ga Stadige lan može ispitati. Ili, drugom bi prilikom rekao: Groznica se pogoršala. Sir

Francis je cijeli dan samo kašljao. Čim su stigli u ćeliju na donjem katu, zarobljenici su gutali jedinu hranu koju bi im dali cijeli dan, očistivši tanjure prstima i zatim se srušivši poput mrtvaca na vlažno sijeno. U zoru, dok je nebo još bilo tamno, Manseer bi dolazio i budio ih. Ustanite, Ijenčine, prije nego što vas Barnard ne probudi psima. Ustajali bi s naporom, stavljali u red i izlazili na vjetar i kišu. Tamo, u dvorištu, Barnard ih je čekao, s dva velika lovačka psa koji su režali, držeći ih na uzici. Neki su mornari pronašli dijelove vreća i platna te su njima pokrili gole noge, ili glavu, no i te krpe su bile još vlažne od kiše, koja je prethodnog dana pala. Gotovo svi su radili bosonogi i polugoli na zimskim olujama. Zatim se pojavi Stadige an. Došao je u podne. Ljudi na vrhu skela odmah se umire i rad se zaustavi. Čak i Hugo Barnard se pomakne, kada krvnik prođe kroz ulaz utvrde. Odjeven u strogu odjeću i sa šeširom na glavi sa širokim obodom koji je spustio na oči, izgledao je poput svećenika koji se sprema na prodiku. Stadige fan se zaustavi na ulazu u zatvor, a glavni čuvar Manseer požuri k njemu sa suprotne strane dvorišta, zveckajući ključevima. Otvori niska vratašca, pomaknuvši se u stranu da bi propustio Stadige lana, a zatim i sam ušao za njim. Vrata se ponovno zatvore iza njih i gledatelji se odjednom trgnu, kao da su se probudili iz noćne more, te se vrate svome poslu. No, sve dok j e Stadige an ostao unutra, na zidinama j e vladala tišina. Nitko nije govorio ili se bunio, čak je i Hugo Barnard bio mirniji nego inače, dok su se i na najmanji zvuk okretali i pogledavali prema zatvorenim vratima zatvora. Stadige Jan se spusti stubama, koje je Manseer osvjetljavao lanternom, zaustavivši se pred vratima ćelije Sira Francisa. Čuvar otvori prozorčič na vratima ćelije i približi lice. Visoki prozor ćelije ostavljao je prolaz zraci sunca. Sir Francis, koji je sjedio na kamenoj klupi što mu je služila kao ležaj, podigne glavu i uzvrati pogled prema žutim očima Stadige Jana. Sir Francisovo lice je izgledalo poput kosturovog, tako blijedo da je izgledalo svijetlo u polusjeni, s dugačkim čupercima kose ugašene crne boje i očima koje su upale u duboke duplje. Očekivao sam vas, reče, no odmah ga uhvati kašalj i usta e napune katarom koji je ispljunuo na sijeno na podu. Stadige Jan mu nije odgovorio. Njegove sjajne oči iza rozorčića promatrale su Sir Francisovo lice. Vrijeme je sporo rolazilo, nepodnošljivo sporo. Sir Francis mu je već htio uzviknuli: Učinite to što trebate učiniti. Recite to što trebate reći. ipreman sam za vas. No, ostane u tišini, pogledavši Stadige Jana. Konačno, krvnik se udalji i dade znak

Manseeru, koji zatvori rozorčić, i požuri se da otvori željezna vrata. Stadige Jan prede ivorištem, dok su ga svi pratili pogledom. Tek kada je izišao iz utvrde, judi su ponovno došli k sebi i započeli normalno disati. Je li to bio Stadige Jan?, zapita tiho Althuda iz ćelije pored ir Francisove. Nije rekao ništa. Nije ništa učinio, promrmlja Sir Francis promuklim glasom. lb je njegov način, odgovori mu Althuda. Ostao sam ovdje iovoljno dugo da vidim tu igru više puta. Mučit će vas dok konačno ne budete osjetili poriv da mu sve kažete, što želi znati, prije nego što yas je dotaknuo. Upravo ga i stoga zovu Stadige an. O, Bože, umalo da mi i ne oduzme ljudski ponos. Je li došao i kod vas, Althuda? Ne još. Kako to da ste tako sretni? Ne znam. Znam samo da će jednoga dana doći i k meni. Znam što znači čekati, kao i vi. Tri dana prije polaska SfgMdvasfžgkežda za Nizozemsku, Sukeena iziđe iz kuhinje rezidencije sa šeširom na glavi i slamnatim košem u ruci. Njen izlazak nije iznenadio nikoga od slugu u kući, budući da je uvijek izlazila kako bi na padinama planina brala korijenje i bilje. Njena spretnost i poznavanje bilja bile su poznate u cijeloj koloniji. S terase rezidencije Kleinhaus ju je promatrao dok se udaljavala. Imao je osjećaj da mu nož para utrobu, kao da u tijelu ima otvorenu ranu koja je krvarila i često je nalazio noćnu posudu punu krvi. No, nije ga mučila samo dispepsija; znao je da kad galija bude isplovila, više nikad neće vidjeti lijepu Sukeenu. Sada, kada se trenutak polaska približavao, nije uspijevao spavati noću, a čak su mu čaj i riža na mlijeku kvarili probavu. Gospoda van de Velde, sada već gospodarica kuće, otkako je preuzela brigu nad rezidencijom, bila je ljubazna prema njemu. Tog je jutra poslala Sukeenu da sakuplja bilje, koje je bilo jedini lijek što je mogao malo ublažiti njegove bolove, dovoljno da može spavati nekoliko sati nemirna sna. Po Katinkinoj zapovijedi Sukeenaje trebala pripremiti dovoljnu količinu tog bilja da može krenuti na put do sjevera. Kleinhaus se nadao da će, kada jednom stigne u Nizozemsku, liječnici uspjeti izliječiti tu njegovu strašnu bolest. Sukeena je tiho koračala šumom koja se prostirala na padinama planine. Nekoliko je puta pogledala za sobom da bi se uvjerila da ju nitko ne slijedi. Nastavi hodati, zaustavivši se samo da otkine zelenu grančicu s jednoga od grma u cvatu i dok je hodala, očisti ga od listova i s nožićem mu odreže kraj. Sve oko nje je cvalo; čak je i zimi raslo na stotine različitih vrsta bilja. Neki cvjetovi su bili veliki poput artičoka, drugi maleni poput njena malenog prsta, ali svi predivni, više nego što je mogla zamisliti. Lutajući, samo naizgled bez cilja, zapravo se približavala strmom

puteljku koji je vodio kamenom grlu što se usjeklo u planinu s ravnim vrhom. Ogledavši se još jednom oko sebe, požuri prema nizbrdici. Na kraju se nalazio potok, koji je tekao do udoline s nekoliko živahnih vodopada i bara. Postupno se približavajući, Sukeena se sve polaganije kretala. U rupi između kamena nalazila se glinena posuda, koju je ona ostavila za njenog posljednjeg posjeta. S kamena pogleda prema dolje i opazi da je bijela mliječna tekućina ispijena. Ostalo je samo nekoliko kapi na dnu. Oprezno i pažljivo uspne se do mjesta s kojeg je mogla promotriti u dubinu usjekline u stijeni, i zadrži dah opazivši sjenu i sjaj zmije. Otvorivši košaru, čvrsto stisne u desnoj ruci štap, a zatim se približi. Zmija je bila povijena pored posude. Nije bila velika, bila je debela poput kažiprsta, zagasitobrončane boje, a svaka ljuska njena tijela bila je malo čudo. Kada se približi, podigne glavu, promotrivši ju crnim očima, no ne pokuša pobjeći u dno usjekline, kao što je učinila prvi put kada ju je otkrila. Bila je lijena i pospana od tekućine koju joj je ostavila da ispije. Trenutak kasnije spusti glavu, izgledajući kao da spava. Sukeena nije činila nagle pokrete: dobro je znala da je mala zmija mogla ugrizom usmrtiti čovjeka. Pruži nježno grančicu i zmija podigne glavu. Sukeena smiri štap iznad zmijine glave i kad je zmija spusti na tlo, Sukeena ju ukliješti štapom uz kamen. Zmija se zavije u obliku spirale oko štapa koji ju je držao zarobljenom. Sukeena pruži ruku i uhvati ju s dva prsta iza glave, kojima je stiskala lubanju i zmija se uvije oko njene ruke. Ona dohvati rep i zatim ju stavi u košaru, te zatvori poklopac. Guverner u mirovini Kleinhaus smjesti se na galiju, večer prije polaska. Prije nego što ga je kočija povela do obale, sva se služinčad kuće skupi pred rezidencijom da pozdravi bivšeg gospodara. On svakoga pozdravi i izmijeni s njime nekoliko riječi. Kad je na red stigla Sukeena, djevojka mu se nakloni, a on osjeti svu ljubav i strast kako mu pritišću grudi. Aboli je odnio svu vašu prtljagu na brod, smjestivši je u kabinu, reče tihim glasom. Kutija s lijekovima je na dnu škrinje, no u putnoj torbi je puna boca, koja bi vam trebala trajati nekoliko dana. Nikada te neću zaboraviti, Sukeena. Ni ja vas nikada neću moći zaboraviti, gospodaru. Na trenutak Kleinhaus gotovo izgubi kontrolu nad osjećajima. Bio je gotovo spreman zagrliti tu robinju, no u tom trenutku djevojka podigne glavu i on se povuče pred neizmjernom mržnjom koju primijeti u njenim očima. Sljedeće jutro, kada galija isplovi, Fredricus ga probudi, da bi mu pomogao ustati s ležaja. S teškim plastom od krzna na ramenima, Kleinhaus se popne na

palubu i nasloni na ogradu broda, dok je galija polako plovila, nošena sjeverozapadnjakom, prema visokim vodama Atlantika. Ostao je tako, u suzama, dok se velika ravna planina ne izgubi iz njegova vidokruga. Četiri sljedeća dana bol u trbuhu bila je nepodnošljivima no ikada prije. Pete noći probudi se nakon ponoći, s kiselinom koja mu je nagrizala želudac, te upali lanternu i pruži ruku prema tamnoj bočici koja bi ublažila bol. No, opazi da je već bila prazna. Shrvan od boli prede kabinu s lanternom u ruci i klekne pred kovčegom. Podigne poklopac i pronađe kutiju s lijekovima, gdje je Sukeena rekla da će pronaći rezervu. Uzme ju i ponese na stol, te spusti lanternu tako da može otključati kutiju. Podignuvši poklopac, pogleda unutrašnjost. Iznad sadržaja kutije nalazio se list papira. Pročitavši ga, shvati da je to bila stara kopija oglasnog lista Kompanije; završivši s čitanjem, osjeti da ga hvata mučnina. Oglas je bio potpisan njegovim imenom: radilo se o osudi na smrt, o jednome ispitivanju i smaknuću Roberta Davida Renshowa, Sukeenina oca. Kakva je to vragolija?, uzvikne glasno. Mala vještica ga je stavila ovdje da me podsjeti na staru grešku. Neće se nikada smiriti? Mislio sam da je izišla iz mog života zauvijek, no još uvijek me muči. Pruži ruku prema listu, da bi ga pokidao u komadiće, no prije nego što su ga njegovi prsti dotakli, osjeti lagani šum ispod njega, a zatim strelovit pokret. Nešto ga lagano ugrize za zapešće, a zatim svijetlo tijelo klizne na drveni pod. Kleinhaus se povuče, uzbunjen, no pojava nestane u sjeni, dok je on u nedoumici očima slijedio njene pokrete. Počevši osjećati lagano peckanje na ruci, podigne ju prema svjetlu. Vene s unutrašnje strane ruke isticale su se poput plavih konopaca ispod kože, pune mrlja. Pogleda pažljivije mjesto odakle se širilo peckanje, te opazi dvije male kapi krvi, kako se sjaje poput bisera na svjetlosti lanterne, izvirući iz dvije rupice. Zatetura unazad, i sjedne na rub ležaja, zagledavši se u kapljice. Polako mu se u mislima vrati slika dvoje ponosne siročadi, kako su stajali držeći se za ruke, pred pepelom posmrtnih ostataka. Zatim se bol napuhne u njemu, ispunivši mu duh i tijelo. U tom trenutku za njega je postojala samo bol koja je tekla njegovim venama poput tekuće vatre, zavukavši se i u koštanu srž, parajući sve živce i mišiće. Započne vikati, i vikao je bez prestanka sve do smrti. Stadige Jan je i dalje odlazio u utvrdu, ponekad čak dva puta na dan, da bi kroz prozorćić u vratima ćelije promatrao Sira Francisa. Nikada nije govorio, ostajao bi u tišini, nepomičan poput gmizavca, ponekad nekoliko trenutaka, ponekad i sat vremena. Konačno,

Sir Francis više nije mogao podnijeti njegov pogled: okretao bi glavu prema zidu od kamena, no svejedno je osjećao na sebi prodoran pogled tih žutih očiju. Bila je nedjelja, dan Gospodnji, kada su Manseer i četiri vojnika u zelenoj odori došli po njega. Nisu izustili ni riječi, no, on po njihovim licima shvati kamo ga vode: nisu ga uspijevali gledati u oči, a imali su tužan izraz lica poput skupine grobara. Izišavši iz dvorišta, Sir Francis opazi da je dan bio hladan i vjetrovit; iako nije padala kiša, oblaci koji su ostajali iznad planine bili su prijeteće sivoplave boje, kao stara masnica. Kameni se pod sjajio od kiše, nakon nevremena. Sir Francis pokuša svladati drhtanje od hladnoće i oštroga vjetra, kako čuvari ne bi pomislili da drhti od straha. Neka vas Bog čuva! Mladi i jasni glas stigao mu je do ušiju, nadglasavši zavijanje vjetra i natjeravši ga da se zaustavi i podigne glavu. Na vrhu skele stajao je Hal, tamne, razbarušene kose i golih prsa, vlažnih i sjajnih od kiše. Sir Francis podigne ruke pred sobom, i uzvikne mu: 7n Arcadia zožfo! Prisjeti se zakletve. Čak i iz daleka opazio je sinov zabrinut izraz lica, a zatim ga čuvari povuku prema vratima koja su vodila u podzemlje ispod oružarnice utvrde. Manseer ga povede kroz vrata, dolje, stubama. Stigavši na dno, zastane i zakuca na željezna vrata, zatim, ne sačekavši odgovor, otvori ih i povede unutra Sira Francisa. Soba je bila dobro osvijetljena, s nekoliko svijećnjaka čija je svjetlost podrhtavala na propuhu koji je dolazio kroz otvorena vrata. S jedne strane nalazio se Jacobus Hop, sjedio je za stolom, ispred sebe imao je pergament i tintu, a u desnoj ruci držao je guščje pero. Službenik pogleda Sira Francisa blijeda i prestravljena lica. Na obrazu je imao crveni prišt, koji se sjajio. Spusti pogled, nesposoban da gleda u zarobljenika. Uz suprotni zid bio je smješten kotač za mučenje. Drvena konstrukcija, s dosta dugačkim mjestom za ležanje, kako bi mogla primiti i najvišeg čovjeka, s rukama i nogama ispruženim do krajnje snošljivosti. Na svakome kraju nalazila su se dva golema drvena kotača, sa zubima od željeza i otvorima u koje su se mogle smjestiti poluge. Uz drugi zid nalazila se posuda s užarenim ugljenom. S kuka iznad nje visjeli su različiti zastrašujući alati. Vatra je širila ugodnu toplinu. Stadige Jan stajao je pored kotača, a njegov plašt i šešir visjeli su na kuki iza njega. Nosio je pregaču od kože poput kovača. Na stropu se nalazio kolut s kojeg je visio konopac sa željeznom kukom. Stadige Jan nije ništa rekao dok je straža vodila Sira Francisa u sredinu sobe i stavljala mu kuku kroz lanac koji mu je stiskao zapešća. Manseer poravna konopac, dok Sir Francisove ruke nisu bile napete iznad glave. Na taj

način, iako je imao noge na podu, bio je nepomičan. Manseer pozdravi Stadige Jana, a zatim iziđe iz sobe zajedno sa svojim ljudima, zatvorivši vrata; bila su dovoljno masivna da nikakav zvuk izvana nije prodirao u prostoriju. Hop u tišini glasno zakašlje, a zatim pročita prijepis presude izrečene na sudu Kompanije protiv Sira Francisa. Zamuckivao je mučno, no uspije doći do kraja. Spusti presudu na stol i jasno izgovori sljedeću rečenicu u jednome dahu: Bog mi je svjedok, kapetane Courtenev, da bih se htio nalaziti na stotine milja daleko od ovdje. Ovo nije ugodan zadatak. Molim vas, surađujte. Sir Francis se nije udostojio ni odgovoriti, zagledavši se čvrsta pogleda u Stadige Jana. Hop ponovno uzme dokument u ruke, no ovoga puta mu je glas podrhtavao, dok je čitao: Prvo pitanje: zarobljenice Sir Francis Courtenev, znate li za sudbinu nestalog tereta s broda Kompanije SfarWiwfzgWdđ? Ne, odgovori Sir Francis, te nastavi gledati u žute oči. Zarobljenik ne zna što se dogodilo s teretom. Molim vas da razmislite, gospodine, promrmlja Hop promuklim glasom. Nježne sam grade i imam želučane smetnje. Za ljude koji su radili na skelama pod naletima vjetra, sati su prolazili strahovito sporo. Njihove oči stalno su se vračale na neugledna vrata ispod oružarnice. Nisu čuli nikakav zvuk, kad se odjednom, oko sredine jutra, hladnog i vjetrovitog, vrata širom otvore i Jacobus Hop iziđe u dvorište, teturajući poput pijanca prema mjestu gdje su bili privezani konji i uhvati se za jedan od željeznih prstenova kao da ga noge više nisu htjele slušati. Izgledao je ravnodušan prema svemu što ga je okruživalo, dok je zadihano stajao na nogama, i pokušavao doći do daha, kao da se tek spasio od utapanja. Posao na zidinama se prekine. Čak i Hugo Bamard i njegovi pomoćnici ostali su nepomični, u tišini i mirni, promatrajući s visine malog nesretnog službenika. Osjetivši sve te poglede, Hop klekne i povrati na kameni pod, te obriše dlanom usta i ogleda se oko sebe kao u ludilu, tražeći mogućnost za bijeg. Udaljivši se naglo od mjesta gdje su bili privezani konji, počne trčati, kroz dvorište i uspinjali se stubama koje su vodile u guvernerov ured. Jedan od stražara na vrhu stuba pokuša ga zadržati, no Hop ga preskoči uzviknuvši: Moram razgovarati s guvernerom. Bez najave, ude u salu za primanja, gdje je van de Velde sjedio na kraju dugog stola, dok su na drugim krajevima sjedila četiri stanovnika grada, i smijao se tek izrečenim riječima. Smijeh se ugasi na njegovim usnama, kada se Hop zaustavi dršćući na pragu. Imao je blijedo lice poput mrtvaca, oči pune suza, a čizme zaprljane bljuvotinom. Kako se usuđujete, Hop?,

grmio je van de Velde, podignuvši se sa stolca. Kako se usuđujete tako upasti ovdje i na taj način? Vaša visosti, odgovori zamuckujući, ne mogu to učiniti. Ne mogu se vratiti u tu prostoriju. Molim vas, nemojte me mučiti. Pošaljite nekoga drugog. Vratite se smjesta, zareži van de Velde. Ovo je vaša posljednja mogućnost, Hop. Upozoravam vas: ili ćete izvršiti vašu dužnost, ili ćete morati snositi posljedice. Vi ne razumijete... Sada je još više zamuckivao. Ne mogu to učiniti. Ne možete si ni zamisliti što se tamo dolje događa. Ne mogu... Vratite se! I to smjesta, ili ćete biti kažnjeni na isti način. Hop se polako povuče i iziđe, a van de Velde zavikne: I zatvorite za sobom vrata, crve jedan! Službenik se vrati u tiho dvorište, teturajući poput slijepca, pogledom zamućenim suzama. Stigavši do vrata zaustavi se, pokušavši smoći hrabrosti, a zatim ude naglo, nestavši iz vidokruga zamuklih promatrača. Na pola poslijepodneva vrata se ponovno otvore i Stadige fan iziđe u dvorište. Na sebi je imao, kao i uvijek, crno odijelo s visokim šeširom, imao je smiren izraz lica i lagani hod kada je prošao kroz vrata utvrde i krenuo putom prema vrtovima rezidencije. Nešto kasnije Hop iziđe iz oružarnice, krenuvši prema glavnome dijelu utvrde. Vrati se s liječnikom Kompanije koji je u ruci držao kožnu torbu i zajedno nestanu stubama koje su vodile u podzemlje. Liječnik iziđe nakon dužeg vremena, zaustavivši se s Manseerom i njegovim ljudima, čekajući na vratima. Glavni čuvar se spusti stubama. Kada su izišli, Sir Francis je bio s njima, no nije mogao hodati bez pomoći, a noge i ruke su mu bile u zavojima, već zaprljanim mrljama krvi. O Bože, ubili su ga, prošapće Hal, dok su oca vukli kroz dvorište, s nogama koje ga nisu držale i glavom koja je visjela prema naprijed. Kao da je začuo njegove riječi, Sir Francis podigne glavu i pogleda ga, a zatim jasno reče: Zapamti zakletvu, Hale! Volim vas, oče!, dovikne mu Hal, dok ga je boljelo u grudima, ali Hugo Barnard ga osine po leđima. Vrati se na posao, nitkove. Te večeri, kada se red zarobljenika spustio stubama, prošavši pored očeve ćelije, Hal se zaustavi i tiho reče: Molim Boga i sve svece da vas zaštite, oče. Začuje oca kako se pomaknuo na ležaju, a zatim začuje njegov glas: Hvala, sine moj. Neka ti Bog da snage da izdržiš dane koji su pred nama. Ostavši zaklonjena vratima njene spavaće sobe, Katinka je slijedila očima pojavu Stadige Jana koja se kretala puteljkom prema utvrdi. Kada nestane iz njena vidokruga, iza kamenog zida, shvati da ide ravno prema kućici. Već je satima očekivala njegov povratak, i bila je nestrpljiva. Stavi na glavu šeširić, provjerivši svoju sliku u ogledalu, no nije

bila zadovoljna. Zavrne oko prsta čuperak kose i spusti ga na rame promišljeno, zatim se osmijehne samoj sebi u ogledalu i iziđe iz sobe kroz mala vrata koja su vodila na stražnju terasu. Slijedila je popločeni puteljak ispod gole sjenice od loze, bez i jednoga lista. Kućica Stadige Jana podizala se na rubu šume. U koloniji nije bilo nikoga, ma koliko bio siromašan, koji ga je htio imati za susjeda. Kada je stigla, Katinka opazi da su vrata otvorena i ude bez kucanja i pozdrava. ledina soba malene kućice bila je prazna poput ćelije samotnjaka. Pod je bio pokriven kozjim izmetom, a zrak je mirisao na pepeo. Jedini namještaj bio je jednostavan krevet, stol i stolac. Zastavši nasred sobe, Katinka začuje šum vode koji je dolazio iz dvorišta iza kuće i počne slijediti taj zvuk. Stadige an stajao je pred koritom, gol do pojasa; zahvaćao je vodu kanticom i prolijevao po sebi. Podigne pogled prema njoj, s vodom koja mu se slijevala s kose na prsa i ruke. Imao je čvrste mišiće, poput profesionalnog borca ili, pomisli s malo mašte, poput rimskog gladijatora. Niste iznenađeni što me vidite, primijeti Katinka. Nije to bilo pitanje, jer je pročitala odgovor u njegovu pogledu. Očekivao sam vas. Čekao sam božicu Kali. Nitko drugi se ne bi usudio doći ovamo, odgovori, dok je Katinka trepnula očima, začuvši taj čudni epitet. Sjedne na zidić od kamena pored pumpe, ostavši u tišini nekoliko trenutaka, a zatim zapita: Zašto me tako zovete? Zeldina smrt medu njima je stvorila čudnovatu mističnu vezu. Na Trinkomaleeu, lijepome otoku Cejlonu, nalazi se hram boginje Kali, pored svete Bare slona. Kada sam živio u koloniji, svakodnevno sam odlazio tamo. Kali je božica smrti i uništenja i ja ju obožavam. Tada ona shvati da je bio lud, no to otkriće u njoj pobudi radoznalost i ona se naježi. Ostane dugo u tišini, dok je čekala da se on opere. Ponajprije iscijedi vodu s kose rukama, a zatim osuši vitko tijelo komadom platna, te odjene košulju i tamnu jaknu koja je stajala na zidiću i zakopča je do brade. Zatim ju pogleda. Došli ste da čujete priču o mome slavuju. Tim lijepim melodioznim glasom mogao je biti propovjednik ili tenor, pomisli Katinka. Da, odgovori. Zato sam došla. Bilo je kao da joj je pročitao njene misli; znao je točno što je željela i započne pričati bez oklijevanja. Opiše joj što se dogodilo toga dana u prostoriji ispod oružamice, ne izostavivši nijedan detalj. Izgledalo je gotovo da pjeva, te su stravične metode izgledale plemenite i potrebne kao zborovi u grčkoj tragediji. Toliko je u njoj pobudio maštu da ona stisne ruke oko tijela, počevši se ljuljati lagano na zidiću, dok ga je slušala. Kada prestane pričati, Katinka je dugo ostala

nepomična, s izrazom ekstaze na lijepome licu. Konačno se trgne i reče: Možete me i dalje zvati Kali, no samo kada smo sami. Nitko drugi neće smjeti čuti to ime. Hvala, božice Blijede oči sjajile su mu se, dok ju je promatrao kako se udaljavala prema vratima. Kada je stigla do njih, zaustavi se, bez da se okrene i zapita: Zašto ga zovete vašim slavujem? Stadige lan slegne ramenima: ler od danas na dalje pripada meni. Svi pripadaju meni i božici Kali, zauvijek. Na te riječi Katinka osjeti lagani drhtaj ekstaze, a zatim nastavi hod puteljkom koji je presijecao vrtove do rezidencije. Na svakome koraku osjeti na sebi pogled Stadige Jana. Kada je ušla u rezidenciju, Sukeena ju je čekala: Jeste li me zvali, gospodarice? Dodi sa mnom, Sukeena. Guverner Kleinhaus često je govorio o tvojim sposobnostima u liječenju. Tko te naučio? Moja majka. Još od malena odlazila sam s njom brati biljke i trave, a nakon njene smrti učila sam od strica. Poznaješ li bilje ovih krajeva? Nije li drukčije od zemlje u kojoj si se rodila? Ima istoga bilja. Neko sam sama upoznala. Katinka je sve to već saznala od Kleinhausa, no voljela je slušati njen melodiozan glas. Sukeena, jučer je moja kobila pala, i gotovo me bacila na tlo. Noga mi se zapetljala o sedlo i ostao mi je ružan ožiljak. Na mojoj se koži lako stvaraju masnice. Imaš li nešto u tvojoj kutiji s lijekovima što bi mi moglo pomoći? Da, gospodarice. Evo. Katinka se smjesti i podigne haljine te otkrije noge, zatim započne spuštati jednu od bijelih čarapa, zavrćući ju sporo i nježno. Pogledaj! Sukeena klekne na tepih pred nju. Njen je dodir na koži bio tako lagan poput leptira koji se spušta na cvijet i Katinka uzdahne: Shvaćam da imaš zaista ruke koje liječe. Sukeena ne odgovori. Lice joj je bilo pokriveno gustom, crnom kosom. Koliko imaš godina?, zapita ju Katinka. Sukeenini se prsti zaustave na trenutak, a zatim nastave istraživati masnicu koja se mogla vidjeti iza koljena gospodarice. Rodena sam u godini Tigra, dakle na moj sljedeći rođendan imat ću osamnaest godina. Prelijepa si, Sukeena. No, uostalom, znaš i sama, nije li tako? Ne osjećam se lijepom, gospodarice. Ne vjerujem da se jedna robinja ikada može osjećati lijepom. Koja luda pomisao. Katinka nije skrivala neslaganje. Reci mi, je li tvoj brat isto tako lijep kao i ti? loš se jednom Sukeenini prsti zatresu. Pogodila je bolnu točku! Katinka se osmijehne za vrijeme stanke, a zatim upita: fesi li me čula, Sukeena? Za mene je Althuda najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela na ovoj zemlji, odgovori Sukeena prigušenim glasom, a zatim joj bude žao što je izgovorila taj njen sud. Znala je instinktivno da je opasno dopustiti toj ženi da otkrije koje su

njene bolne točke, no više nije mogla dozvati riječi koje su joj pobjegle iz usta. Koliko mu je godina? Tri je godine stariji od mene. Sukeena ostane gledati u pod. Moram ići po lijek, gospodarice. Čekat ću te, odgovori Katinka. Požuri. Naslonivši se na jastuke, osmijehne se, a zatim se započne sve više mrštiti na žive slike i riječi koje su joj tekle u mislima. Osjećala se puna očekivanja i istovremeno nemirna i nezadovoljna. Riječi Stadige Jana odjekivale su joj u mislima poput zvona katedrale, mučeći ju. Nije mogla ostati nepomična ni trenutka više. Skoči na noge i započne kružiti sobom poput leoparda u lovu. Gdje je završila ta djevojka?, reče, no zatim opazi vlastitu pojavu u ogledalu i okrene se da bi ju proučila kritičkim pogledom. Kali!, promrmlja, osmijehnuvši se. Kakvo predivno, tajnovito i čudno ime. Opazi Sukeeninu pojavu u ogledalu iza nje, no ne okrene se odmah. Tamna ljepota djevojke bila je savršena suprotnost i isticala je njenu. Promotri njihova dva lica i osjeti uzbudenost kako joj teče venama. Imam mast za vašu masnicu, gospodarice. Sukeena ostane nepomična iza nje, zagonetna pogleda. Hvala slavuju moj, prošapće Katinka. Žgzm da mipnpadai zauzet, pomisli. cŽe;m dđpnpđKđZz. Vrati se prema cđe oMgwe, gdje Sukeena ponovno klekne pred nju. Na početku je mast bila svježa na koži noge, no zatim je počela oslobađati toplinu, koja je liječila. Djevojčini prsti bili su spretni. Mrzim vidjeti nešto lijepo, nepotrebno razoreno, promrmlja Katinka. Ti kažeš da je tvoj brat lijep. Voliš li ga puno? Ne dobivši odgovora, produži ruku kako bi podigla Sukeeninu bradu prema sebi, tako da ju može gledati u oči i patnja koju pročita ubrza njen puls. Moj jadni slavuju, ponovi. Pusti da joj prsti pomiluju djevojčino tijelo. Tek sam se vratila iz kućice Stadige Jana, ali ti si me vidjela na puteljku. Promatrala si me, nije li tako? Da, gospodarice. Trebam li ti ponoviti što mi je rekao? Trebam li ti govoriti o njegovoj posebnoj prostoriji u utvrdi, o onome što se tamo dolje dogada? Katinka nije sačekala njen odgovor, već je nastavila govoriti prigušenim glasom. Kada su se Sukeenini prsti zaustavili, prekine priču i zapovjedi joj: Nemoj stati, Sukeena, imaš predivan dodir. Kada je konačno ušutjela, djevojka je plakala u tišini. Njene su suze tekle sporo, ljepljive poput ulja, svjetlucajući na pozlaćenom crvenilu njena lica. Odmah zatim, Katinka zapita: Koliko je dugo tvoj brat već u zatvoru utvrde? Čula sam da je prošlo već duže vremena otkako se vratio s planina da bi te poveo sa sobom. Dugo je vremena prošlo, no još mu se uvijek nije sudilo. Zastane, pustivši da prođe neko vrijeme, a zatim polako nastavi poput suza djevojke:

Guverner Kleinhaus nije bio dovoljno marljiv, ili je netko utjecao na njega, pitam se? Moj muž je pak energičan čovjek i odan poslu. Neće dopustiti da se pravda zaobiđe. Nijedan zarobljenik mu ne može izbjeći. Sada se Sukeena prestala pretvarati i zagleda se u Katinku razrogačenih očiju dok je ova nastavljala: Poslat će Althudu u tajnu sobu Stadige Jana. Althuda neće više biti lijep. Šteta! Što možemo učiniti da to spriječimo? Gospodarice, prošapće Sukeena, vaš je muž moćan. Sve je u njegovim rukama. Moj muž je službenik Kompanije, vjeran i nepopustljiv. Neće se povući pred obvezama. Vi ste tako lijepi, gospodarice. Ni jedan muškarac vam ne može zanijekati što želite. Možete ga nagovoriti. Sukeena spusti polako glavu na Katinkino koljeno. Molim vas svim srcem, svom dušom, gospodarice. Što bi učinila da spasiš bratu život? Koju si cijenu spremna platiti, moj slavuju? Nema cijene koja bi bila previsoka, ni žrtve pred kojom bih se povukla. Možete me pitati što god želite. Ne možemo misliti da ćemo ga moći osloboditi, Sukeena. Toliko razumiješ, nije li tako?, zapita ljubazno Katinka. Neću si dopustiti ni nadu da ga vidim slobodna. Sukeena podigne glavu, a Katinka joj ponovno podigne bradu, ovoga puta objema rukama, a zatim se nagne prema njoj. Althuda neće umrijeti. Spasit ćemo ga od Stadige Jana, ti i ja, obeća joj, te poljubi Sukeenu na usta. Djevojčine usne bile su vlažne od suza, imale su topli i slani okus, gotovo kao okus krvi. Polako ih Sukeena otvori, poput orhidejinih latica koje se otvaraju kljunu kolibrića u potrazi za nektarom. Althuda. Sukeena se ohrabri misleći na brata, kada je Katinka, ne prekinuvši poljubac, uze za ruku, koju povuče polako ispod svojih haljina, dok ju ne položi na trbuh, gladak i bijel. AM Wa, sre je ovo za febe, ž samo za febe, reče si u tišini Sukeena, dok je zatvarala oči, a njeni prsti su nježno dodirivali svileni trbuh, kliznuvši prema baršunastom gnijezdu gustih zlatnih kovrča. Dan kasnije zora osvane bez ijednog oblaka. Iako je zrak bio oštar i hladan, sunce je bilo sjajno, a vjetar se stišao. Sa skele je Hal nadzirao zatvorena vrata zatvora. Daniel je bio pored njega. Preuzeo je na sebe mladićev dio poslova, tako da ga je štitio od šibe Huga Barnarda. Kada Stadige fan ude kroz vrata, i prede dvorište, uputivši se prema oružarnici odmjerenim koracima poput grobara, Hal ga je sa strahom promatrao. Odjednom, dok je čovjek prolazio ispod skele, Hal dohvati teški malj s dasaka i podigne ga namjeravajući ga baciti i razbiti krvniku glavu. No, Danielova ga snažna ruka spriječi, oduzevši mu malj iz ruku kao da oduzima igračku iz ruku djeteta i položi

ga na zidine, izvan njegova dometa. Zašto si to učinio?, pobuni se Hal. Mogao sam ubiti tu svinju. I što biste time postigli?, zapita ga Daniel. Ne možete spasiti Sira Francisa, ubivši krvnika. Ne bi učinili drugo, do žrtvovali vlastiti život ni za što. Poslali bi na stratište jednu osobu više. Manseer izvede Sira Francisa iz zatvora. S povijenim nogama, nije mogao hodati bez pomoći, ali još je uvijek držao visoko glavu dok su ga vukli dvorištem. Oče!, uzvikne Hal, prestravljen. Ne mogu to dopustiti. Sir Francis digne glavu prema njemu, zavikavši dovoljno glasno da ga čuje na vrhu skele: Budi snažan, sine moj. Za moje dobro, budi snažan. Manseer ga gurne stubama do oružamice. Dan je bio duži od bilo kojeg drugog dana u Halovu životu. Sjeverni dio dvorišta bio je u sjeni kada se Stadige lan pojavio na vratima. Ovog ću ga puta ubiti, tog otrovnog nitkova, tu svinju, bjesnio je Hal, no još ga jednom Daniel uhvati čvrsto dok je krvnik hodao polako ispod skele i izišao iz dvorišta. Hop iziđe na brzinu iz dvorišta s licem poput duha, te ode pozvati liječnika Kompanije. Dvojica ponovno nestanu stubama, a ovoga su puta vojnici nosili Sira Francisa na nosiljci. Oče!, uzvikne Hal, no ne dobije odgovor, a ni bilo koji znak života. Već sam te više puta opomenuo, zareži Hugo Barnard, približavajući se daskama, kako bi ga par puta išibao. Hal se ni ne pokuša oteti udarcima i Barnard se povuče, iznenađen činjenicom da ne pokazuje ni najmanje znake boli. oš jedan od tih glupih razgovora i pustit ću na tebe pse, pokuša ga zaplašiti, udaljivši se. U međuvremenu, u dvorištu, liječnik Kompanije je promatrao s teškim izrazom lica vojnike koji su ponovno vraćali Sira Francisa u ćeliju, u nesvijesti. Zatim, zajedno s Hopom, krene prema guvernerova uredu na južnome dijelu dvorišta. Van de Velde podigne glavu s dokumenata koji su bili razbacani po stolu. Da? Što je, Saar? Zaposlen sam. Nadam se da niste došli ovdje da gubimo vrijeme. Radi se o zarobljeniku, vaša visosti. Liječnik je bio uznemiren i ponizan istovremeno. Van de Velde nije ga pustio da nastavi, te se obrati Hopu, koji je stajao pored liječnika nervozna izraza lica. Dobro, Hope, je li gusar već popustio? je li nam rekao što smo htjeli znati?, vikao je tako da se Hop povukao korak unazad. Tako je tvrdoglav! Nikada ne bih pomislio da jedno ljudsko biće može... Nakon toga započne dugo i mukotrpno mucanje. Smatrat ću vas odgovornim, Hope. Van de Velde iziđe prijeteći iza stola. Sve mu se više sviđalo, što mu je postajao omiljen hobi, zadirkivati jadnoga službenika, kada se umiješa liječnik. Vaša visosti, strahujem za život zarobljenika. Još jedan dan ispitivanja, i

možda neće moći preživjeti. Tada se van de Velde okomi na njega: e li to, liječnice, glavni cilj ove stvari. Courtenevje osuđenik na smrt. Umrijet će, za to imate moju časnu riječ. Vrati se pisaćem stolu, i sjedne. Ne dolazite k meni s porukom da će brzo umrijeti. Sve što od vas želim znati jest može li još uvijek osjetiti bol ili ne, i je li u stanju pričati ili davati znakove da shvaća pitanje. Liječnice, je li u stanju?, Van de Velde ga prostrijeli pogledom. Vaša visosti, odgovori liječnik skinuvši naočale i očistivši energično stakla, dok je razmišljao o odgovoru. Znao je što je van de Velde htio čuti, znao je da ne bi bilo dobro zanijekati mu to. U ovom trenutku zarobljenik nije compos meMfžs. Van de Velde se namršti, prekinuvši ga. Što mi možete reći o toliko hvaljenim sposobnostima krvnika? Mislio sam da nikada ne uzima zarobljenika, ili bar ne namjerno. Gospodine, nije na meni da procjenjujem državnog krvnika. Siguran sam da će se zarobljenik do sutra osvijestiti. Želite reći da će sutra biti dovoljno jak da podnese ispitivanje? Da, vaša visosti, to je moje mišljenje. Dobro, gospodine, uzimam vas za riječ. Umre li gusar prije nego bude javno osuđen, smatrat ću vas osobno odgovornim. Narod mora vidjeti da je pravda izvršena. Nije dobro da čovjek umre u miru svoje ćelije. Želim ga vidjeti vani, na stratištu, tako da ga svi vide. Želim ga iskoristiti da dam primjer, razumijete li? Da, vaša visosti. Liječnik se povuče prema vratima. I vi, Hope, razumijete li me, glupane? Želim znati gdje je sakrio teret s galije, a zatim želim lijepo, krvavo smaknuće. Za vaše dobro, bolje je da progovori. Da, vaša visosti. Želim razgovarati sa Stadige Janom. Pošaljite ga sutra ujutro k meni, prije nego što započne s ispitivanjem. Želim da shvati koje su njegove dužnosti. Osobno ću vam poslati krvnika, obeća Hop. Ponovno se spustio mrak, kada je Hugo Barnard prekinuo radove na zidinama, zapovjedivši izmorenim zarobljenicima da se spuste sa skele u dvorište. Prošavši ispred ćelije oca, Hal ga dozove očajan: Oče, čujete li me? Ne dobivši nikakav odgovor, zalupa mu na vrata. Oče, recite mi nešto! U ime Boga, govorite! Ovoga puta mu se Manseer smiluje, jer nije pokušao natjerati Hala da produži u svoju ćeliju, tako da je mladić ponovno pozvao oca: Molim vas, oče, ja sam, Hal, vaš sin. Prepoznajete li me? Hal?, odgovori mu drhtav glas, koji on ne prepozna. esi li to ti, mladiću moj? O, Bože svemogući. Kleknuvši na koljena mladić se nasloni na vrata. Da, oče, ja sam. Budi snažan, sine. Neće još dugo potrajati, ali molim te, ako me voliš, drži se zakletve. Ne mogu dopustiti da se tako mučite. Ne mogu dopustiti da se sve ovo

nastavi. Hale! Očev glas odjednom postane jak, kao nekad. Nema više patnje. Prešao sam taj prag. Ne mogu mi više učiniti ništa, osim preko tebe. Što mogu učiniti da ublažim vašu patnju? Recite mi, molim vas! jednu jedinu stvar možeš učiniti za mene: djelovati tako da ja sa sobom ponesem saznanje o tvojoj jačini i odlučnosti. Ako me sada razočaraš, sve će ovo biti uzaludno. Hal osjeti medu zubima koščice ruke, koje je zagrizao do krvi da bi uzaludno pokušao zaustaviti jecaje. Očev glas se ponovno začuje: Daniele, jesi li tu? Da, kapetane. Pomogni mu. Pomogni mom sinu da se ponaša kao muškarac. Kunem vam se, kapetane. Hal podigne glavu, ponovivši energičnije: Ne treba mi ničija pomoć. Održat ću riječ koju sam vam dao, oče. Neću vas razočarati. Zbogom, Hale. Sir Francisov glas počeo je slabiti, kao da pada u bunar bez dna. Ti si moja krv i moje meso, moja nada za život vječni. Zbogom, moj živote. Sljedećeg jutra, kada su došli po Sira Francisa, Hop i doktor Saar hodali su uz nosiljku. Obojica su bili zabrinuti, jer čovjek nije davao znakove života. Čak kad je Hal izazvao Barnarda, pozvavši ga s vrha zidina, Sir Francisje ostao nepomičan. Ponijeli su ga u podzemlje, gdje je Stadige Jan još uvijek čekao, no nakon nekoliko trenutaka iziđu na sunce sva trojica: Saar, Hop i Stadige Jan, razgovarajući međusobno nekoliko trenutaka. Zatim krenu prema guvernerovu uredu, penjući se stubama. Van de Velde je stajao pored prozora od različitih boja stakla i promatrao usidrene brodove u luci. Večer prije u luku je uplovila još jedna galija i on je očekivao kapetana broda da se predstavi i predoči mu popis namirnica koje su mu trebale da se opskrbi. Guverner se nestrpljivo okrene prema trojici koja su ulazila u redu u njegov ured. Da, Hope?, reče, pogledavši svoju najdražu žrtvu. Čudno, sjetili ste se mojih zapovijedi. Doveli ste mi državnog krvnika. Obrati se Stadige Janu: Dakle, je li vam gusar priznao gdje je sakrio blago? Hajde, prijatelju, govorite. Krvnikov izraz lica ostao je isti. Radio sam sa svim opreznostima, da ne oštetim zarobljenika tako da ne bude... neiskoristiv, promrmlja, no gotovo je stigao do granice. Ubrzo neće više čuti moj glas, neće osjećati ništa. Jeste li doživjeli neuspjeh?, Van de Veldeov glas podrhtavao je od bijesa. Ne, još ne. Jak je, nikada nisam mislio da je do te mjere jak, no ostao je još kotač. Mislim da ga neće izdržati. Nitko ne izdrži. Još ga niste upotrijebili?, zapita van de Velde. Zašto ne? Za mene je on zadnje sredstvo. Kada jednom probaju kotač, nema im pomoći. Kraj je. Što će se dogoditi ako i to bude izdržao, raspitivao se van de Velde. Tada ostaje samo vješanje i stratište, odgovori

krvnik. Van de Velde se obrati Saaru: Kakvo je vaše mišljenje, doktore? Vaša visosti, ako ga želite javno smaknuti, morat ćete to obaviti odmah nakon kotača. Koliko nakon?, zapita van de Velde. Već danas, prije zalaska sunca. Nakon kotača neće izdržati noć. Guverner se okrene prema krvniku: Razočarali ste me. Žao mi je. Stadige Jan je izgledao ravnodušan na te riječi kritike i pogleda ga istom jačinom kao i van de Velde njega. No, moramo učiniti sve što je u našoj moći, da što više iskoristimo ovu stvar. Objavit ću javno vješanje za tri sata. U međuvremenu vratite se dolje i stavite ga na kotač. Razumijem, vaša visosti, odgovori krvnik. Razočarali ste me jednom, nemojte drugi put. Mora biti živ kada se bude peo na stratište. Hope, pošaljite dva glasnika gradom. Ostatak dana provest će se u slavlju za cijelu koloniju, osim za one koji rade na zidinama utvrde. Francis Courtenev će biti smaknut u tri sata popodne. Svi građani kolonije bit će prisutni. Želim da svi vide kako se odnosimo prema gusaru. Ah, obavijestite i mevrow van de Velde. jako će se naljutiti ako joj se uskrati ta zabava. U dva sata poslije podne Sira Francisa Courtenevja ponovno odnesu u ćeliju ispod oružarnice, i dalje na nosiljci. Ovoga puta nisu se niti potrudili da pokriju golo tijelo. Čak i s visokih južnih zidina utvrde, i pogleda zamućenim od suza, Hal shvati da je očevo tijelo deformirano kotačem na groteskni način. Svi zglobovi ramena i kukovi bili su iščašeni, napuhnuti i puni ljubičastih masnica. Skupina vojnika u zelenoj odori poreda se u dvorištu. Vodeni časnikom, koji je držao visoko mač u ruci, vojnici se okupe oko nosiljke. Dvadeset ljudi marširalo je na čelu i još dvadeset s puškama na ramenima. Koračali su uz zvuk bubnja. Povorka iziđe vijugajući iz utvrde prema stratištu. Daniel zagrli Hala, dok je mladić gledao, blijed i drhtav na ledenom vjetru. Hal se ni ne pokuša udaljiti. Mornari koji su imali pokrivene glave, skinu prljave krpe s njih ostavši na nogama, tmurni i tihi, dok je povorka koračala ispod njih. Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, uzvikne Ned Tvler. Bili ste najbolji čovjek koji je plovio morima! Ostali mornari mu se pridruže uzvikujući dok je jedan od golemih crnih pasa Huga Bamarda zavijao. Masa ljudi čekala je na ravnini, ispred stratišta, u tišini. Izgledalo je da su se svi stanovnici kolonije odazvali obavijesti. Stadige lan je čekao iznad njih, na stratištu. Imao je kožnu pregaču i glavu pokrivenu crnom kapuljačom, tipičnom za njegovu službu. Kroz otvore krinke vidjele su se samo oči i usta. Vodena bubnjem, povorka stigne do stratišta sporim hodom, dok je Stadige Jan čekao s rukama prekriženim na prsima. Čak je i on

okrenuo glavu kada se guvernerova kočija spustila putom kroz vrtove, prošavši mjesto za povorke. Stadige Jan se nakloni guverneru i njegovoj supruzi, dok je Aboli vodio šest sivaca do podnožja stratišta, zaustavivši kočiju. Kada žute oči Stadige Jana susretnu Katinkine, kroz rupe crne kapuljače, krvnik se ponovno nakloni, ovoga puta, samo njoj. I Katinka shvati da je njoj posvećivao žrtvu, svojoj božici Kali. Nema razloga da se toliko pravi važan. Taj je do sada učinio loš posao, primijeti van de Velde suho. Ubio ga je, ne izvukavši iz njega ni riječi. Ne znam što će reći tvoj otac i ostali članovi Savjeta Sedamnaestorice, kada saznaju da je teret izgubljen. Naravno, ja ću biti krivac, kao i uvijek. A ti ćeš me, kao i uvijek, morati zaštititi, dragi mužu, odgovori mu i podigne se na noge u kočiji da bi bolje vidjela. Vojska se zaustavi pred vješalima, zatim nosiljku s nepomičnim tijelom podignu uvis i polože pred Stadige Jana. Žamor se začuje dok je krvnik kleknuo pored zarobljenika i započeo s poslom. Nešto kasnije, kada masa od uzbudenosti zareži, sivci s uznemire, zbog zvuka i mirisa tek prolivene ljudske krvi. Aboli ih je uspio zadržati lagano povukavši uzde, zatim polako odvrati pogled sa zastrašujućeg prizora i podigne ga prema zidinama utvrde, gdje medu ostalima prepozna Halovu pojavu. Bio je gotovo visok kao i Big Daniel, imao je izgled i držanje zrelog muškarca, no još je uvijek imao srce mladića. Nije trebao gledati taj prizor: nitko, ni muškarac ni mladić, ne bi nikada trebali gledati vlastitog oca kako umire. Aboliju se učini da će njegovo veliko srce puknuti, no uspije zadržati nepromijenjen izraz lica ispod ožiljaka tetovaža. Ponovno pogleda prema stratištu kada je tijelo Sira Francisa Courtenevja već visjelo u zraku i masa ponovno ispusti zvjerski krik. Pritisak koji je Stadige Jan vršio na konopac, podižući za vrat Sira Francisa s nosiljke, bio je čvrst, a ujedno i nježan: način koji je iziskivao ruku stručnjaka, pazeći da se ne bi slomila rebra i sve završi prebrzo. Za njega je to bilo pitanje profesionalne časti, zadnji tračak života u toj ljudskoj ljusci nije se smio ugasiti prije nego što mu raspara trbuh. Aboli skrene pogled, zagledavši se ponovno u Hala Courtenevja na zidinama utvrde. Ne bi ga trebali oplakivati, Gundwane. Bio je čovjek i živio je kao čovjek. Plovio je oceanima, borio se kao što je dužnost ratnika. Poznavao je zvijezde i običaje ljudi. Nije nikada priznao ni jednog gospodara, i nikada se nije povukao pred neprijateljem. Ne, Gundwane, ne trebamo ga oplakivati, ti i ja. Dokle god bude živio u našim srcima, neće nikada umrijeti. Osakaćeno tijelo Sira Francisa Courtenevja ostalo je visjeti na stratištu tri

dana. Svakoga je dana Hal, pogledavši sa zidina, u prvoj svjetlosti dana, vidio njegovo obješeno tijelo. Galebovi su letjeli sa žala u oblaku bijelih i crnih krila, spremajući se da započnu gozbu. Kada su bili siti, spuštali bi se na okvir stratišta. U tom je trenutku Hal mrzio svoj oštar vid, jer mu nije promaknuo ni j edan j edini detalj. Trećega dana ptice su izdubile očevu lubanju, tako da je izgledao kao da se izruguje nebu ispod praznih duplja. Građani koji su prolazili pored stratišta i odlazili u utvrdu držali su se daleko, a gospode bi približavale licu vrećice s osušenim travama. No, u zoru četvrtog dana, kada je Hal pogledao sa zidina, opazi da je stratište prazno. Groteskni očevi ostaci više nisu bili izloženi i galebovi su se vratili na morski žal. Hvala Bogu, promrmlja Ned Tyler prema Danielu. Sada mladi Hal može ponovno početi odzdravljivati. No, čudno je da su odnijeli tako brzo leš, primijeti Daniel u nedoumici. Nikada ne bih pomislio da je van de Velde tako milosrdan. Sukeena ga je naučila kako će pomaknuti rešetku s jednog od stražnjih prozora u prostorijama za robove, odakle je mogao kliznuti van. S vremenom je noćna straža u rezidenciji postajala manje stroga. Aboli nije naišao na prevelike poteškoće kada se tri noći za redom iskrao iz soba za robove. Sukeena ga je upozorila da se mora vratiti najkasnije dva sata prije zore, jer su se tada stražari budili, postavši oprezniji, da bi ostavili dobar dojam na kuću koja se također budila. Kada je jednom preskočio zid, Aboliju je trebalo sat vremena da trćećim korakom, u tami, stigne do granice kolonije, označene živicom i bademovim stablima koja su davala gorke plodove, posađenim po guvernerovoj želji. Iako je živica još uvijek bila rijetka i bilo je više prolaza, označavala je granicu koju ni jedan stanovnik nije smio preći bez guvernerove dozvole. I obrnuto, ni jedno pleme Hotentota nije smjelo preći živicu i ući u koloniju. Po zapovijedi Kompanije domoroci koji bi prešli granicu trebali su biti ubijeni metkom iz puške ili vješanjem. VOC nije namjeravao tolerirati domorodačku nelojalnost, njihovo naginjanje pljački ili pijanstvu čim bi se dokopali alkohola. Nemoralni običaji njihovih žena, da podignu kožne suknjice za šačicu perla ili neki jeftini nakit, predstavljali su moralnu opasnost za stanovnike koji su vjerovali u Boga. U koloniju su mogli ući samo odabrani muškarci, koji su mogli poslužiti kao vojnici ili sluge, dok su ostale potisnuli u njihov divlji teritorij kojemu su i pripadali. Svake noći Aboli je prolazio tu granicu i poput crnoga duha kretao se ravnicom koja je dijelila lafelberg i bastion skromnih brežuljaka od velikih planinskih lanaca

unutrašnjosti. Divlje životinje nisu potjerane iz te ravnice, jer je malo lovaca bijelaca dobilo dozvolu da iziđu iz granica kolonije u lov. Aboli ponovno začuje divlji zbor lavova u lovu, kojeg se sjećao još od djetinjstva. Leopardi su se također glasali u šumama, a ponekad bi opazio i krda antilopa, čiji je topot bio poput bubnjeva u noći. Aboli je tražio mužjaka crnoga bivola. Već je dva puta nanjušio krdo bivola u šumici. Bio je to miris koji ga je podsjećao na goveđe stado njegova oca, koje je kao dječak vodio na pašu, prije nego što je bio obrezan. Začuo je bivole i zvukove mladih, slijedio je njihove duboke tragove i opazio nakupine vlažnog izmeta na mjesečini: no, svaki put kad bi se približio krdu, vjetar bi ga izdao. Nanjušivši njegovu prisutnost, bivoli bi se udaljili medu grmljem, trčeći sve dok se zvuk njihovog bijega ne bi izgubio u daljini. Aboli nije više mogao nastaviti potragu za njima, jer je već bila prošla ponoć, a bio je udaljen nekoliko sati hoda od granice kolonije i njegove sobe. Treće noći se išulja preko prozora sat prije nego što mu je Sukeena preporučila, jedan od pasa ga nanjuši, no, prije nego što je mogao uzbuniti stražu, Aboli ga smiri prigušenim zviždukom i pas ga prepozna, približivši se i ponjušivši mu ruku. Aboli ga pomiluje po glavi, šapne mu nekoliko riječi jezikom šuma i ostavi ga, dok je on skočio preko zida, izgubivši se u bezbrojnim sjenama, na mjesečini. Za vrijeme prethodnih lovova opazio je da krdo bivola ostavljala sigurnost guste šume i kreće prema nedalekoj bari oko milju udaljenosti od granice kolonije. Znao je da, ako bude prešao granicu prije ponoći, možda će ih uspjeti iznenaditi dok su još pili. Bila je to najbolja prilika da izolira mužjaka i krene u lov. S jednoga stabla na rubu šume pribavi si luk koji je izradio od grane divlje masline. Sukeena je ukrala jedini željezni vrh strijele iz zbirke oružja koju je guverner Kleinhaus sastavio dok je bio guverner u Indiji i koja je ukrašavala zidove rezidencije. Bilo je malo vjerojatno da će netko primijetiti nestanak medu hrpom mačeva, noževa i štitova koji su bili postavljeni na zidu. Vratit ću ti ga, obećao je Sukeeni. Ne bih te želio dovesti u nepriliku, ako netko primijeti da je nestao. Tvoja je potreba veća od mog rizika, odgovorila mu je, stavivši ispod sjedala kočije vrh koplja zamotan u krpu. I ja sam imala oca, kojemu je bio onemogućen častan pokop. Aboli namjesti vrh koplja na trsku, učvrstivši ga konopcem i smolom, zatim ga okruži perjem sokola, koji su se čuvali u kavezima konjušnice. Nije imao vremena tražiti larve insekta iz kojih je izvlačio otrov te se samo mogao nadati da će to koplje pogoditi plijen. Tada medu sjenama Aboli

pronađe stare sposobnosti koje je mislio da je zaboravio i sjeti se što su ga stariji u plemenu učili. Osjećao je noćni vjetar kako nježno dodiruje njegova prsa i gole bokove; osjetivši mu smjer u svakom trenutku i kružeći oko bare dok mu nije počeo puhati ravno u lice, osjeti miris bivola koje je tražio. Vjetar je bio dosta jak da zanjiše visoke trske i zagluši svaki zvuk, te se Aboli mogao približiti brzo zadnjih stotinu koraka. Iznad šuma vjetra sa sjevera i trske začuje zvuk. Ukoči se, te dohvati svoju jedinu strijelu zapitavši se jesu li lavovi došli do vode prije krda bivola, jer to što je čuo bio je zvuk lava. Pogledavši ispred sebe, začuje topot koji se gušio u blatu bare. Iznad glava trske, koje su se vijorile na vjetru, tamna pojava, golema na mjesečini, se pokrene. Mužjak, uzdahne. Mužjak, nad mužjacima! Bivol je tek završio ispijati vodu. Star i nepažljiv, izgubio je ženke i mladunče krda. Bio je sav blatan i sjajio se, teško hodajući prema mjestu na kojem se Aboli sklupčao. Ovaj ga izgubi iz vidokruga kada se uvuče medu trsku koja se ljuljala na vjetru, tako da se životinja približi, no mogao ga je pronaći u svakom trenutku po teškom disanju i šumu trske koja mu je šibala bokove. Bio je vrlo blizu, no, još uvijek izvan Abolijeva vidokruga, kada odjednom protrese glavom, zbog trske koja mu je smetala i petljala se oko rogova. Svi mišići njegova tijela bili su napeti poput luka koji je držao u rukama. Gusta trska se razdvoji u dva dijela i pred njim se stvori golema glava, s uvinutim rogovima na mjesečini. Odjednom bivol osjeti nešto, opasnost koja je vrebala nedaleko od njega, i zastane, podignuvši veliku crnu glavu. Kada podigne njušku, da bi onjušio zrak, Aboli opazi da mu je još vlažna i svjetlucava, te da mu se voda cijedi iz gubice. Životinja raširi nozdrve, široke poput tamnih bara, toliko da Aboli osjeti njegov topli dah na golim prsima i licu. Bivol okrene glavu tražeći skrivenog lovca, ljudskog ili životinjskog. Aboli ostane nepomičan poput stabla, držeći napet teški luk. Otpor maslinove grane i konopca bio je tako velik da su mu svi mišići na rukama bili nabrekli i vibrirali su od napora. Okrenuvši glavu, bivol ostavi otkrivenu udubinu iza uha gdje se vrat spajao s kostima lubanje i rogovima. Aboli nacilja još nekoliko trenutaka, a zatim odapne strijelu koja se zarije u golemi crni vrat. Životinja zatetura. Ako je strijela ušla u prolaz između rebara kralježnice, čemu se Aboli nadao, trebao je pasti na mjestu. Vrh je pogodio u kralježnicu, no kost ga je skrenula te je prekinuo veliku arteriju iza kosti. Kada se bivol počeo otimati, prekinuta arterija prsne i mlaz krvi šikne u zrak, crn poput nojevih perja na mjesečini. Životinja prođe pored Abolija

brza poput munje, mlatarajući glavom s prijetećim rogovima. Da Aboli nije ispustio luk, bacivši se u stranu, bivol bi ga probo rogovima. Bivol je bjesnio, stigavši do tvrdog tla. Aboli na koljenima naćuli uši da bi slijedio njegov trk kroz šumicu. Zatim se bivol odjednom zaustavi. Uslijedila je duga stanka, puna napetosti, za vrijeme koje čovjek začuje teško disanje životinje i kapi krvi koje su padale na lišće niskog grmlja oko njega. Zatim začuje bivola kako tetura i spotiče se, pokušavši ostati na nogama, dok su ga snage napuštale, odlazeći iz tijela zajedno s bujicom tamne krvi. Životinja odjednom padne na tlo, dok je zemlja podrhtavala pod Abolijevim nogama. Trenutak kasnije začuje prigušeni riku smrti, a zatim tišinu od koje su ga uši zaboljele. Čak su i noćne ptice i žabe iz močvare utihnule začuvši taj strašan zvuk. Izgledalo je kao da cijela šuma zadržava dah, pred tako golemom životinjom u agoniji. Zatim, polako, noć ponovno oživi, žabe započnu kreketati, a ptice pjevati. Negdje u daljini sova se oglasi svojim mrtvačkim zovom. Aboli odere bivola nožem, koji je Sukeena ukrala za njega iz kuhinje rezidencije, zatim složi zelenkastu kožu zavezavši ju konopcem. Bio je to težak teret koji je stavio na kušnju i njegovu snagu. Zatetura pod težinom tog tereta, dok ga ne zadrži u ravnoteži, ostavivši bivola bez kože noćnim čoporima hijena i jatu kragulja. Zatim krene prema koloniji i Tafelbergu. Usprkos teretu, brzo je napredovao i sasvim tiho, tipično za ratnike njegova plemena; hod mu je ponovno postajao prirodnim nakon razdoblja sjedilačkog života i dvadeset godina na brodu ploveći morima. Prisjećao se plemenskih običaja i vjerovanja koja je već bio gotovo zaboravio, ponovno se prisjećao starih tehnika, postajući opet ono što i jest dijete afričke zemlje. Uspevši se do prvih padina planine, ostavi zavežljaj od kože u uskom prolazu u stijeni, nakon što ga je zaklonio velikim kamenjem, jer su se hijene znale popeti do gore, privučene otpacima koje je kolonija stvarala. Podignuvši pogled prema nebu, nakon što je smjestio i zadnji kamen, opazi da se Škorpion brzo spuštao na obzoru. Shvativši tek tada koliko je noć brzo prošla, spusti se trkom do granice vrtova Kompanije upravo dok je prvi pijetao kukurikao. Kasnije, tog istog jutra, dok je sjedio na klupi zajedno s ostalim robovima čekajući na posudu s doručkom, punu gustoga mlijeka, prođe Sukeena, zaposlena u nadziranju posluge rezidencije. Noćas sam te čula kada si se vratio. Bilo je prekasno, prošapće, ne okrenuvši glavu. Ako te uhvate, navući ćeš na nas teške kazne i svi će se naši planovi izjaloviti. Moj je zadatak gotovo završen, promrmlja

on tiho. Noćas će biti posljednji put što ću morati izići. Budi oprezan, Aboli. Rizik je velik, upozori ga i ode. Usprkos upozorenju, dala mu je svu pomoć koju je zatražio. I ne pogledavši ju, Aboli promrmlja za sebe: Ta malena ima srce lavice. Te noći, dok je cijela kuća spavala, Aboli se provuče kroz prozor. I ovaj put morao je umiriti pse prigušenim zviždukom, te zalogajima osušene kobasice koju je spremio za njih. Kad je stigao do zida koji je označavao granicu s travnjacima, pogleda u zvijezde i na istoku vidje prvu prigušenu svjetlost koja je ukazivala na rađanje mjeseca. Prešavši preko zida, spusti se prema mjestu, držeći se daleko od puta i orijentirajući se prema vanjskim zidinama. Prigušena svjetla bila su vidljiva iz kuća naselja i nije ih bilo više od četiri ili pet. Četiri usidrena broda imala su samo po jednu upaljenu svjetiljku na vrhu jarbola, a palube su im bile sasvim obavljena tamom. Aboli pričeka na rubu ravnine i osluhne svaki zvuk u noći. Dok se spremao da zakorači na otvoreno tlo, začuje smijeh pijanaca i pjesmu, dok se skupina vojnika iz utvrde vraćala iz krčme u luci, gdje su prodavali nedestilirani alkohol, koji su Hotentoti nazivali p. Jedan od pijanaca držao je u ruci baklju, čiji je plamen nesigurno podrhtavao kada se čovjek zaustavio pred stratištem, vičući i vrijeđajući još viseći leš. Njegovi se prijatelji nasmiju od srca njegovom smislu za humor, a zatim krenu prema utvrdi, teturajući i pridržavajući se međusobno. Kada su nestali u unutrašnjosti utvrde, i ponovno se spusti tišina, Aboli prede munjevitom brzinom ravninu. Iako nije uspijevao vidjeti mnogo ispred sebe, svega nekoliko koraka, vodio ga je miris truleži: samo mrtvi lav smrdi kao leš koji se raspada. Tijelo Sira Francisa Courtenevja bilo je raščetvoreno kirurškom preciznošću, budući da je Stadige lan koristio mesarski pribor da bi mu smrskao teže kosti. Aboli skine glavu sa štapa na koji je bila zabijena, zamota ju u bijelo čisto platno i odloži u torbu koju je ponio sa sobom. Zatim se usredotoči na ostale dijelove tijela. Psi iz naselja odnijeli su već neke manje kosti, no čak i radeći u mraku, Aboli uspije skupiti sve ostatke. Zatvori kožnu torbu, te ju stavi na rame i krene prema planini. Sukeena, koja je poznavala svako grlo i rupu u planini, objasnila mu je kako će naći uski tajni prolaz pećine, gdje je noć prije pustio bivolju kožu. Na mjesečini koja se pojavljivala, pronađe ga bez poteškoća. Stigavši do ulaza, klekne i brzo odmakne kamenje koje je pokrivalo bivolju kožu, a potom ude, pomaknuvši grmlje što je pokrivalo ulaz u pećinu. Spretno upali svijeće koje mu je Sukeena pribavila. Sakrivši vatru medu rukama, pred očima mogućih

promatrača u podnožju planine, nastavi se kretati malim prolazom puzeći četveronoške i vukući za sobom kožnu torbu. Kao što ga je Sukeena obavijestila, galerija se odjednom otvarala u dosta visoku pećinu, tako da se mogao podignuti na noge i držeći i dalje svijeću iznad glave, opazi daje pećina bila prirodno mjesto za pokop, po mjeri velikog vode. Postojala je čak kamena klupa uz stijenu. Smjesti na nju torbu, te se vrati puzeći kako bi uzeo bivolju kožu, no prije nego što je ponovno ušao u galeriju pogleda iza sebe kako bi se orijentirao i da bi vidio gdje je mjesec. Smjestit ću ga tako da njegovo lice pozdravi deset tisuća mjeseca i sve zore vječnosti, promrmlja za sebe, vukući u pećinu tešku kožu da bi je prostro na pod. Spustivši svijeću na kamenu klupu, započne vaditi sadržaj iz torbe. Prije svega stavi u stranu male darove i predmete koje je ponio sa sobom, a zatim podigne glavu Sira Francisa, ostavivši ju zamotanu te ju spusti u sredinu bivolje kože. Osjeti poštovanje, ne pokazujući gnušanje prema snažnome mirisu truljenja koji se polako širio pećinom. Nakon što je sastavio sve ostale dijelove tijela, smjesti ih u prirodni položaj, učvrstivši ih malim vlaknima konopca, dok Sir Francis nije udobno spavao na boku, s koljenima koja su mu dodirivala bradu i rukama oko nogu u položaju fetusa u majčinom trbuhu i snu. Zatim oko tijela zamota bivolju kožu, tako da je ostalo otkriveno samo iznakaženo lice, te zašije kožu. Bio je to dug i naporan posao i kada se svijeća ugasi, upali još jednu, da bi završio s poslom. Kada završi, uze češalj, još jedan Sukeenin dar, i očešlja čuperke zamršene kose, koji su se slijepili za lubanju Sira Francisa, a potom pažljivo napravi pletenicu. Zatim podigne tijelo, posjevši ga na kamenu klupu, i okrene ga prema istoku, da bi zauvijek mogao promatrati rađanje mjeseca i dana. Dugo je ostao stisnut ispod klupice, promatrajući iznakaženu glavu i prisjetivši se kakva je nekada bila: pomisli na živahno lice mladog mornara koji ga je oslobodio iz štive broda što je prevozio robove, prije dvadeset godina. Zatim ustane, započevši skupljati predmete koje je ponio sa sobom i stavi ih pred tijelo Sira Francisa. Prvi predmet bio je mali model broda, izrezbaren njegovim rukama. Nije imao previše vremena da se posveti izradi, koja je bila gruba i djetinjasta, no tri su jarbola imala i jedra, s imenom na krmi: IWy fwma. Neka vas ovaj brod poveze tamnim oceanima do luke u kojoj vas očekuje žena čije ime nosi, prošapće Aboli. Odmah zatim smjesti pored broda nož i luk od maslinove grane. Nemam mača, kojim bih vas darovao, da se možete obraniti na tamnim mjestima. Zatim ga podari

posudom hrane i bocom vode. Neka vas nikada glad i žed ne muče. Na kraju, uze križ od drva koji je izradio svojim rukama i ukrasio zelenom školjkom i kamenčićima. Neka vas križ vašeg Boga, koji vas je vodio kroz život, i dalje vodi i u smrti, reče. Smjestivši križ pred prazne oči Sira Francisa, klekne na pod pećine i upali svijećom malenu vatru. Neka vas ova vatra ugrije u tami duge noći. Zatim zapjeva na svome jeziku pogrebnu pjesmu i pjesmu putnika koji kreće na dugo putovanje, plješćući rukama, kako bi držao ritam. Kada se vatra ugasi, podigne se i krene prema izlazu pećine. Zbogom, prijatelju, reče tiho. Zbogom, oče. Ispočetka, van de Velde, koji je bio oprezan čovjek, nije dozvolio Aboliju da vozi kočiju kada je i on bio u njoj. To je hir koji ti ne želim zanijekati, draga moja, rekao je supruzi, ali taj je čovjek divljak. Što zna o konjima? Zapravo, dosta, mnogo više od staroga Fridricusa, odgovorila mu je Katinka smijući se. A odlično izgleda u novoj odori koju sam dala napraviti za njega. Ta lijepa smeđa jakna s hlačama po zadnjoj modi neće mi previše pomoći kad mi se slome kosti, odgovori joj, no poslije je bio primoran cijeniti način na koji je Aboli vodio konje. Prvi put kada je Aboli vozio kočiju, iz rezidencije do ureda u utvrdi, medu robovima koji su radili na zidinama začuo se žamor i veliko uzbuđenje. Kada je kočija prešla ravninu, približavajući se utvrdi, prepoznali su Abolija koji je sjedio na klupici s dugačkim bičem u rukama i bijelim rukavicama. Hal se već spremao da ga pozdravi, no zadrži se na vrijeme. Nije ga odgovorio Bamardov bič, već saznanje da nije previše pametno podsjetiti stražu da je Aboli bio s njima na brodu. Nizozemci su očekivali da se crnca shvaća kao običnog roba, a ne kao prijatelja. Neka nitko ne pozdravlja Abolija, prošapće Daniel, koji se znojio pored njega. Ne obazirite se na njega. Zapovijed se munjevito proširi medu ljudima na skeli, i medu onima koji su radili u dvorištu. Kad je kočija ušla, dok su joj stražari potrčali u susret, ni jedan od zarobljenika nije gledao u tom pravcu; nastavili su raditi svoj posao. Aboli je nepomično sjedio, s pogledom uprtim pred sebe; tamne oči nisu ni pogledale u pravcu Hala. Zaustavi konje u podnožju skele, skoči na zemlju i spusti ljestve te pruži guverneru ruku. Kada se van de Velde uspne stubama i nestane u svome uredu, Aboli se ponovno vrati na svoje mjesto na kočiji, gdje je ostao nepomičan, gledajući pred sebe. Ubrzo su zarobljenici i straže zaboravili na njega, vrativši se na svoj posao, i sve se ponovno počne normalno odvijati. Prošlo je sat vremena prije nego što je jedan konj zatresao glavom. Krajičkom oka Hal opazi da je Aboli dodirivao uzde

namjerno ga razdraživši, nakon čega polako side i približi se konju da bi ga pomilovao po glavi i promrmljao mu nježne riječi. Pod njegovim dodirom životinja se umiri odmah, a Aboli klekne na zemlju, podigne mu prvo jedno, pa zatim drugo kopito, i provjeri moguće ozljede. Držeći i dalje koljeno na tlu, skriven od pogleda straže tijelom konja, podigne prvi put pogled prema Halu. Njihove se oči susretnu na trenutak, a Aboli klimne glavom, otvorivši desni dlan i Hal opazi mali papirnati svitak, zatim ponovno zatvori dlan i podigne se. Okrene se oko sebe, proučavajući konje, jednog po jednog. Zatim se udalji, nasloni se na kameni zid i nagne se da bi očistio čizme od sloja prašine. Hal opazi da je uvukao svitak papira u rupu između dva kamena bloka na zidu. Zatim Aboli ustane i vrati na svoje mjesto, čekajući guvernera. Van de Velde nije pokazivao ni malo obzira prema slugama, robovima i životinjama. Cijelog je jutra šest sivaca ostalo čekajući ga, dok ih je Aboli s vremena na vrijeme mazio. Nešto prije podneva guverner se pojavi iz sjedišta Kompanije i vrati se u rezidenciju za ručak. U sumrak zarobljenici umorni sidu sa skela u dvorište. Hal se spotakne da bi se mogao sagnuti do zemlje i ispružiti ruku u potrazi za osloncem, uzevši tako komadić papira medu kamenim blokovima, gdje ga je Aboli bio ostavio. U zatvoru, zahvaljujući baklji koja je bila nataknuta na vrhu stuba, bilo je dovoljno svjetla da Hal pročita poruku, napisanu lijepim rukopisom, koji je njemu bio nepoznat, budući da jeAbolijev, usprkos naporima Hala i oca, bio uvijek velik, nepravilan i ružan. Izgledalo je da je neka druga osoba napisala te riječi. U smotuljku se nalazio maleni komadić ugljena, kako bi Hal mogao napisati odgovor na drugoj strani papira. Kapetan je pokopan časno. Halovo srce skoči, čitajući te riječi. Dakle, Aboli ga je skinuo s vješala. Mogao sam si i misliti da će to učiniti za moga oca, pomisli. Bila je ispisana samo jedna riječ: Althuda? Hal se zamisli na to pitanje nekoliko trenutaka, a zatim shvati da je Aboli uz pomoć autora napisanih riječi trebao zapitati za sudbinu zarobljenika. Althuda!, dozove tiho. Jesi li budan Zdravo, Hal. Što je? Netko izvana pita za tebe. Uslijedi tišina, dok je Althuda razmišljao: Tko? Ne znam. Nije mu mogao objasniti, jer je bio siguran da su stražari prisluškivah njihove razgovore. oš jedna duga stanka. Mogu si zamisliti, reče konačno Althuda. A i ti. Već smo o tome razgovarali. Možeš li dati odgovor? Reci joj da sam živ. Hal zašilji ugljen o zid, a zatim napiše: Althuda bene. Iako su slova bila mala i gusta, na papiru nije više bilo mjesta za drugo. Sljedeće jutro, dok su ih vodili prema skelama, Daniel je pokrio

Hala na trenutak dok je ovaj ostavio svitak papira u istoj rupi gdje ga je i pronašao. Oko sredine jutra, Aboli dovede guvernera u ured, ponovno zaustavivši kočiju na istome mjestu i ostavši sjediti neko vrijeme. Zatim podigne pogled prema jatu roda, koje su se spustile s kamenih vrhova na zidine istočnog bastiona, gdje su ispuštale prigušene zvukove. Od ptica njegov se pogled premjesti na Hala, i on klimne glavom. Aboli side sa svoga mjesta i pomiluje konje, zastavši pored zida da bi zakopčao čizme i uzeo papir iz rupe. Hal je odahnuo kada opazi da su tom razmjenom započeli komunicirati. Nisu napravili grešku pokušavši si svakodnevno slati poruke. Ponekad bi prošao i cijeli tjedan, pa i više, prije nego što bi mu Aboli klimnu glavom i ostavio poruku u zidu. Druga poruka koju je Hal dobio ponovno je bila napisana istim rukopisom: A. je na sigurnom. Orhideja ga pozdravlja. Orhideja je ona o kojoj smo pričali!, uzvikne Hal Althudi, te večeri. Šalje ti pozdrave i kaže da si na sigurnom. Ne znam kako je uspjela, no moram joj vjerovati, i biti zahvalan. U Althudinom glasu bio je tračak olakšanja. Kada Hal približi papirić nosu, osjeti lagani miris parfema. Sklupčavši se na sijenu, u svom kutu ćelije, mislio je na Sukeenu, dok ga nije svladao san. Sjećanje na njenu ljepotu bilo je poput nježnoga plamena u zimskoj tami ćelije. Guverner van de Velde se opijao. Popio je vina s Rajne uz juhu, i maderu uz ribu i jastoga, dok je crnim vinom iz Borgogne popratio jarebicu. S govedinom je, pak, popio još jednu sortu bijelog vina. Kada se konačno podigao sa stola, i teturajući se sjeo na svoje mjesto pored vatre, morao se nasloniti na ruku supruge. Inače nije bila tako uslužna, no cijele se večeri pokazala ljubaznom i zabavnom, smijući se njegovim riječima, koje bi nekom drugom prilikom ignorirala i punila mu čašu prije nego što bi bila poluprazna. Kada je bolje promislio, nije se mogao sjetiti kada je posljednji put jeo nasamo s njom, poput zaljubljenog para. Bila je to rijetka večer kad nije bio prisiljen večerati s važnim osobama kolonije, a nije bilo ni onog oholog Schreudera. Zavali se u mekanu kožnu fotelju pored vatre, dok mu je Sukeena pružala kutiju dobrih nizozemskih cigara. Kada mu približi svijeću da ju zapali, on pogleda u njena prsa. Grudi djevojke, na kojima je bio broš od jantara, ga uzbude. Katinka je klečala pred vatrom, no tako ga pogleda, da se on preplaši da ga je opazila kako promatra robinju. No, zatim mu se nasmiješi, uze žarač koji se grijao na vatri i uroni vrh u vrč s vinom. Vino zavrije, pušeći se, a ona ga utoči u kalež, te ponese mužu, prije nego što se moglo ohladiti. Moja lijepa ženice!, reče on. Moje

maleno blago. Nazdravi joj kaležom koji se pušio. Nije bio još toliko pijan, a ni naivan: znao je da će morati platiti za tu nesvakidašnju ljubaznost: kao što je uvijek morao platiti. Kleknuvši pred njega, Katinka podigne glavu prema Sukeeni, koja je stajala nedaleko od njih. Za večeras je sve, možeš ići, zapovjedi robinji osmijehom suglasnosti. Želim vam ugodan san, gospodaru i gospodarice. Sukeena ih kao i obično pozdravi, duboko se nakloni i iziđe iz sobe, zatvorivši za sobom izrezbarena vrata, orijentalnog stila, i kleknuvši u tišini licem uz drvenu plohu. Bila je to gospodaričina zapovijed: Katinka je htjela da zna što se događa između muža i žene, jer je mislila da će time ojačati vezu između nje i robinje. U tom se trenutku Katinka približi mužu. Imao si težak tjedan, reče mu tiho. Tijelo gusara koje je netko ukrao sa stratišta, nove odredbe Savjeta Sedamnaestorice o porezima... Jadni moj mužiću, pusti da ti izmasiram ramena. Skine mu periku, poljubivši ga u vrh glave, a zatim se, osjetivši dlake koje su je škakljale, povuče i zarije palčeve u muževa ramena, koji uzdahne od ugode; ne samo što je napetost u mišićima nestajala, već i stoga što je prepoznavao u toj igri početak rijetkih prilika kada bi mu se Katinka predavala. Koliko me voliš?, zapita, ugrizavši ga za uho. Obožavam te, promrmlja. Volim te. Uvijek si tako ljubazan prema meni. Katinkin glas postane pav, i njega prođu trnci. Zelim i ja biti ljubazna. Napisala sam no ocu i objasnila mu kako je završio gusar te dodala da nisi ti što se tako završilo. Predat ću pismo kapetanu galije, usidrene u i, koji se vraća u domovinu, neka ga preda osobno mome ocu. Mogu li vidjeti pismo prije nego što ga pošalješ?, zapita on nnjičavo. Bilo bi još važnije za mene kad bi moglo popratiti moje mo za Savjet Sedamnaestorice, koji ću poslati istim brodom. Naravno da možeš. Donijet ću ti ga sutra, prije nego što leš i odeš u utvrdu. Ponovno mu dodirne usnama vrh glave, dok joj prsti kliznuli na prsa, otkopčavši košulju i uvukavši ruke kroz or. Uhvativši ga za debela prsa, mijesila ih je poput kruha. Tako si dobra ženica. Htio bih ti dati znak svoje ljubavi. Što tedostaje? Dragulj? Psić? Novi rob? Reci svome Petrusu. Zapravo, imam jednu malu želju, prizna ona. U zatvoru nalazi jedan čovjek. edan od gusara?, htio je znati. Ne, rob, koji se zove Althuda. Ah, da! Znam za njega. Pobunjenik i bjegunac. Sljedećeg ću tjedna pobrinuti za njega. Njegova je osuda na smrt već na mom lu, čeka samo na potpis. Moram li ga predati Stadige Janu? Želiš li dati? O tome se radi? Želiš se malo zabaviti? Kako da ti to tratim? Ona se nagne prema dolje, počevši mu odvezivati hlače dok an širio

noge i kliznuo na fotelji da bi joj olakšao zadatak. Želim da mu se smiluješ, prošapće mu ona na uho. Van de Velde se odjednom podigne. Jesi li luda!, zastenje. Kako si okrutan kada me proglašavaš ludom. Katinka se namršti. Ali... bjegunac je! On i njegova zločinačka banda pobili su adeset vojnika koji su ih trebali zarobiti. Nikada ga ne bih mogao toboditi. Znam da ga ne možeš osloboditi, no željela bih da ga zadržiš životu. Mogao bi ga poslati da radi na zidine utvrde. Ne mogu to učiniti. Zavrti glavom. Pa čak ni za tebe. Katinka se vrtjela oko fotelje, kleknuvši ispred njega i ponovno počevši odvezivati hlače. Muž se pokuša odmaknuti, ustavši no ona ga vrati na fotelju, uvukavši ruke u unutrašnjost. Aeta sw mž sv; sveci svjedoci, sfara bwdafa m; ne pomaže. Mfofiavje i W;epoput fzesfm to;e se ne džgfo, pomisli, zatvorivši mu ud medu prste. Ni za tvoju ženicu punu ljubavi?, prošapće, podignuvši prema njemu ljubičaste i sjajne oči, dok je mislila: Sada je oZ;e, oseofa sam mao živofa w Memw. Želim reci daje to teško izvedivo. Riječi su mu zapinjale, bio je zbunjen. Razumijem. Nije ni meni bilo jednostavno sastaviti pismo za moga oca. Bilo bi mi zaista žao kada bih ga morala potrgati. Ustane, podigne haljine kao da želi preći preko zidića. Od pojasa na dolje bila je gola i muž razrogači oči. Pokuša se sjesti, pruživši istovremeno ruku prema njoj. Popela se na njega, kao da jaše kobilu. O, Bože, kako si jak!, izjavi, uzevši ga u sebe. Jedini užitak koji je osjetila bila je pomisao da Sukeena prisluškuje iza vrata. Zatvori oči, pomisli na lijepa i vitka bedra robinje i blago koja su skrivala. Ta ju pomisao uzbudi, a znala je da će i muž osjetiti tu reakciju, pomislivši da je to njegova zasluga. Katinka, promrmlja on, kao da se utapa, volim te. Pomilovanje? Ne mogu to učiniti. Onda ne mogu ni ja, odgovori ona, podignuvši se na muževa koljena. Morala se suzdržati da ne prasne u smijeh pred njegovim nadutim licem i još razrogačenijim očima. On se otimao, poskakivao ispod nje, no uzalud. Molim te, stenjao je. Molim te! Pomilovanje?, odvrati ona, ostavši iznad njega da bi ga provocirala. Da, promrmlja. Sve. Dat ću ti sve što želiš. Volim te, mužu, prošapće mu na uho i ponovno se spusti poput ptičice koja se spušta u gnijezdo. Manseer otvori vrata Althudine ćelije i zagrmi: Izlazi, co. Po nalogu guvernera, ideš raditi na zidine. Althuda iziđe željezna vrata, dok ga je Manseer promatrao. Izgleda da nećeš i kvadnZ; pred očima Stadige Jana. No, nemoj se previše radovati, ino ćemo se zabaviti na zidinama utvrde. Pobrinut će se Barnard govim psima. Nećeš izdržati do kraja zime, kladim se u sto na. Hal,

koji je predvodio red zarobljenika, koji su dolazili iz h prostorija, zaustavi se na kamenoj stubi, ispod Althude, i na ttak se sa zanimanjem prouče. Obojica su izgledala zadovoljna tim. Kad bih morao birati, priznajem, draži su mi obrisi tijela sestre, primijeti Hal smiješeći se. Althuda je bio manji stasom što je njegov glas otkrivao, a znakovi dugog zarobljeništva bili dljivi: imao je žućkastu kožu te masnu i zapetljanu kosu. No, koje se moglo nazrijeti ispod krpa, bilo je lijepo, gipko i snažno. uda je imao iskren pogled i srdačan izraz lica. Usprkos mastim očima, i crnoj i glatkoj kosi, engleska krv koja mu je venama dobro se spajala s majčinom. Izgledao je ponosno i glavo. S koje si skele pao?, zapita Hal s osmijehom. Bila je očita va radost što je izbjegao vješala. Zatražio sam muškarca, a poslali su mi mladića. Hajde, mali ve, zareži Barnard, kada im je čuvar zatvora predao zarobljenike. Možda si i izbjegao smrt vješalima, za sada, no, imam ja za tebe. Odrubio si glave nekolicini mojih prijatelja u planini. je vidljivo da je sva vojska bila pogođena Althudinim ilovanjem. Zatim Barnard iskali svoj bijes na Halu. A što se tiče, odvratni gusaru, imaš predugačak jezik. Reci samo riječ, Ls, i bacit ću te sa skele, a zatim s tvojim ostacima prirediti gozbu m psima. Barnard ih razdvoji, poslavši Hala na vrh skele, a Althudu sa skupinom zarobljenika koji su radili u dvorištu i istovarivali kamene blokove s kola koje su vukli bikovi, i koji su se spuštali do kamenoloma. No, te je večeri Althuda zguran u zajedničku ćeliju. Daniel i ostali se skupe oko njega u mraku, da saslušaju cijelu njegovu priču i postave mu pitanja koja mu nisu mogli dovikivati kroz ćeliju. Njegov je dolazak predstavljao lijepu novost u jednolikom životu zarobljeništva. Tek kada je iz kuhinje stigao golemi lonac s hranom i ljudi se požure da pojedu večeru, Hal uspije s njim nasamo razgovarati. Ako si uspio pobjeći jednom, Althuda, mora postojati način da to ponovimo. Tada sam bio u boljem stanju. Imao sam svoj ribarski čamac, moj mi je gospodar vjerovao i imao sam slobodan ulaz u koloniju. Kako možemo pobjeći sa zidina koje nas okružuju? Bojim se da je to nemoguće. Ti se koristiš riječima bojim se i nemoguće, no, to je jezik koji ne razumijem. Mislio sam da sam sreo muškarca, a ne ženskicu. Sačuvaj grube riječi za naše neprijatelje. Althuda pogleda Hala. Umjesto da mi govoriš o svojoj hrabrosti, objasni mi kako si uspio dobiti vijesti iz vanjskog svijeta. Halov oštar pogled pretvori se u osmijeh. Sviđao mu se duh tog čovjeka, način na koji je reagirao. Približivši se i stišavši glas, objasni Althudi kako je to bilo moguće, zatim mu pruži zadnju poruku koju je

dobio. Althuda je približi rešetci i prouči pod svjetlom baklje na stubama. Da, ovo je ruka moje sestre. Ne poznajem nikoga tko tako lijepo piše. Te večeri obojica sroče poruku za Abolija, da obavijeste njega i Sukeenu da su ga oslobodili iz Rake smrti. Zapravo, Sukeenaje već trebala znati, jer je dan prije otpratila gospodaricu do utvrde, i bila je uz Abolija na kočiji. Kada su stigli do stuba, pomogne gospodarici da side. Bilo je čudno, no, Hal se toliko navikao na Katinkine posjete, da nije više osjećao bijes kada je gledao njeno andelsko lice. Jedva ju je i gledao, promatrajući pak robinju koja je stajala pored stuba i koja je gledala u svim pravcima, poput ptičice, tražeći lice njena brata usred skupina zarobljenika. Althuda je radio u dvorištu, na kamenim blokovima, prije nego što su ih podizali na vrh zidina u gradnji. Imao je lice i kosu pune bijele prašine, poput mlinara, i ruke krvave zbog teškog oruđa kojim je obrađivao kamen. Kada ga Sukeena konačno opazi, brat i sestra se dugo pogledaju, u ekstazi. Sukeenin ozareni izraz lica bio je jedan od najljepših prizora koje je Hal ikada vidio, no potrajao je samo trenutak; zatim djevojka krene stubama za gospodaricom. Nešto kasnije pojave se na vrhu stuba, no pratio ih je guverner van de Velde, koji je držao ženu za ruku, dok je Sukeena ponizno slijedila par. Robinja je još nekoga tražila, osim njena brata. Kada je sjela pored Abolija na kočiji, nešto mu šapne u uho, a on joj očima da znak. Ona pogleda u istom pravcu do vrha skele, gdje je Hal privezivao konopac. Opazivši da ga traži, srce mu snažnije zakuca. Dvoje si razmijene poglede i imali su osjećaj da su si jako bliski, budući da se kasnije Hal uspio prisjetiti svake crte njezina lica i obrisa njena vrata. Na kraju mu se Sukeena osmijehne; bio je to kratak osmijeh, a zatim spusti pogled. Te večeri u ćeliji on se legne na vlažno sijeno i pomisli na taj trenutak. Možda ce se vrafžf; swfra, pomisli Hal, dok ga je san svladavao poput crnoga vala. No, nije se vratila dugo tjedana. Hal se pomakne na slamnjači da bi i Althuda mogao leći pored njega i Daniela, te potiho razgovarati. Koliko je još tvojih ljudi u planinama?, zapita ga Hal. Na početku ih je bilo devetnaest, no trojicu su vojnici ubili, a još pet je umrlo nakon bijega. Planine su okrutne i ima mnogo divljih zvijeri. Koje oružje posjeduju? Lukove i mačeve, koje smo preoteli Nizozemcima; no baruta je bilo malo, te su ga možda do sada i potrošili. Moji prijatelji moraju loviti ako misle preživjeti. Sigurno su si napravili i drugo oružje... Da, koplja, no nedostaju im željezni vrhovi za to oružje. Koliko su sigurna vaša skrovišta u pustom teritoriju u unutrašnjosti?,

zapita Hal. Planine su beskonačne, klanci su isprepleteni poput labirinta. Stijene su strme i nema putova osim onih koje su napravili majmuni. Idu li nizozemski vojnici do tih planina? Nikad! Boje se. Ti su razgovori popunjavali njihove večeri dok su oluje bjesnile nad planinom poput čopora lavova koji riču ispred zidina utvrde. U zatvoru su ljudi drhtali na slamnjačama; ponekad im samo riječi i nada nisu dozvoljavali da se prepuste hladnoći. No, neki stariji i slabiji zarobljenici su se razboljeli; s gustim katarom u grlu i plućima, s tijelom užarenim od groznice, obično bi umrli zagušeni kašljem. Oni koji su uspjeli preživjeti, postali su suhi, gotovo maleni, no navikli na hladnoću i napor. U tim teškim mjesecima Hal je dostigao pravu zrelost svojih snaga, tako da se sada mogao uspoređivati s Danielom, u napinjanju konopca ili podizanju teških posuda sa žbukom. Pustio si je crnu bradu, dok mu se repić izdužio do pazuha. Leda su mu bila puna znakova biča, a pogled tvrd kada bi podizao glavu prema vrhovima svjetloplavih planina u daljini. Koliko su udaljene planine?, zapita Althudu u tami ćelije. Deset milja. Tako puno!, prošapće Hal. Kako ste uspjeli prijeći tako veliku udaljenost, s Nizozemcima za petama? Rekao sam ti da sam bio ribar. Izlazio sam na more svakodnevno kako bih lovio fbke kojima su hranili robove. Moj je brod bio malen, a mi smo bili brojni. Poslužio je samo da nas preveze na drugu obalu uvale, u podnožju planine. Moja sestra Sukeena ne zna plivati: evo zašto nisam mogao preći na drugu stranu plivanjem. Gdje je sad brodica? Nizozemci koji su nas slijedili su je pronašli i spalili. Ti noćni razgovori bili su kratki, jer su bili iznemogli, na granici snaga i izdržljivosti, no polako je Hal uspio saznati od Althude sve detalje koji su mu mogli poslužiti. Kakav je duh medu ljudima koje si poveo sa sobom u planine? Hrabri su, a da ne govorimo o ženama, budući da je u skupini bilo i tri djevojke. Da su bili manje smjeli, nikada ne bi ostavili sigurnost ropstva. No, nisu ratnici, osim jednog Tko je on? Zove se Sabah. Bio je vojnik, dok ga nisu zarobili Nizozemci, i sada je ponovno vojnik. Mogli bismo mu poslati poruku? Althuda se gorko nasmiješi. Mogli bismo se uspeti na vrh zidina utvrde i vikati, ili zveckati okovima. Možda se čuje do planina. Da sam htio šaljivčinu, pozvao bih Big Daniela da me zabavlja. Njegove dosjetke bi namučile i psa, no zabavnije su od tvojih. Odgovori mi, Althuda: nema načina da obavijestimo Sabaha? Iako se često šalio, u glasu se osjetilo i malo tvrdoće. Althuda razmisli, a zatim odgovori: Kada sam pobjegao, pokazao sam Sukeeni skrovište preko granice sa stablima od

badema, gdje smo si mogli ostavljati poruke. Sabah je poznavao to mjesto, jer sam mu ga pokazao u noći kad sam se vratio po svoju sestru. Moguće je da još katkad pogleda ima li poruka od mene. Razmislit ću o ovome što si mi rekao, reče Hal, a Daniel, koji je ležao pored njega u tamnoj ćeliji, primijeti autoritativan ton u njegovu glasu. To je glas i način kapetana Frankvja, pomisli Daniel začuđeno. To što su mu Nizozemci učinili moglo je uništiti slabijeg čovjeka, no, njega su samo ojačali. Hal je na sebe preuzeo ulogu koju je imao otac, i svi preživjeli zarobljenici su ga prihvatili i sve su češće gledali prema njemu kao prema vodi, koji ih je ohrabrivao da idu dalje i koji ih je savjetovao, rješavao male rasprave koje bi svakodnevno nastajale između ljudi koji su bili primorani živjeti u onim uvjetima i održavati iskru nade i hrabrosti u njihovim srcima. Večer kasnije Hal ponovno nastavi razgovor koji je umor prekinuo: Dakle, Sukeena zna gdje ostaviti poruku za Sabaha? Naravno. Poznaje dobro drvo pored obale rijeke Eerste, prve koja teče nakon granice, odgovori Althuda. Aboli mora pokušati povezati se sa Sabahom i dokazati mu da je poruka od tebe, da se ne radi o klopci Nizozemaca. Althuda razmisli. Možeš samo reći: Otac je maloga Bobbyja, konačno reče. Hal u tišini pričeka da mu Althuda objasni i nakon stanke doda: Robert je moj sin, rođen u planini nakon bijega iz kolonije. U kolovozu će imati godinu dana. Njegova je majka jedna od djevojaka o kojima sam ti pričao i moja je supruga u svakome smislu, osim imenom. Nitko osim mene u unutrašnjosti kolonije ne može znati kako se zove dijete. Dakle, imaš dobar razlog da odletiš s ovih zidina, kao i mi, promrmlja Hal. Sadržaj poruka koje su uspijevah davati Aboliju bio je vrlo kratak zbog dimenzija papira koji su mogli koristiti bez da uzbune čuvare i Huga Barnarda. Hal i Althuda su satima i satima kvarili vid u polusjeni i mozgali kako će sastaviti poruku, da bude što kraća i istovremeno razumljiva. Odgovore koje su dobivali bili su napisani Sukeeninom rukom, bili su mali dragulji kratkoće koji bi ih obradovali. Hal je bio iznenađen što je sve češće mislio na Sukeenu i kada se ona vraćala iz utvrde, zajedno s gospodaricom, njene su oči tražile njega na skeli, a zatim brata. Ponekad, kada je bilo mjesta u pismima koje je Aboli ostavljao u rupi između kamenih blokova, ona bi pisala kratke osobne dojmove, poput aluzije na njegovu gustu crnu bradu ili na njegov rođendan. To je iznenađivalo Hala i raznježivalo ga. Neko se vrijeme pitao kako je Sukeena znala tako osobni detalj, no zatim pretpostavi da joj ga je rekao Aboli. U tami je ohrabrivao Althudu da

govori o njoj, otkrivši detalje njihova djetinjstva, o njenim ukusima. Dok je ležao na slamnjači, slušajući Althudu, počeo se zaljubljivati u djevojku. Sada, kada je gledao planine na sjeveru, viđao bi ih s plastom snijega koji se svjetlucao na suncu. Vjetar je silazio s vrhova poput koplja koje je izgledalo kao da probada dušu. Aboli još nije dobio vijesti o Sabahu. Nakon četiri mjeseca čekanja, Hal se konačno pomiri s neuspjehom. Morat ćemo ga ostaviti izvan naših planova. Moj je prijatelj, no mora da misli da sam mrtav, prizna Althuda. Žao mi je za moju ženu, jer sigurno i ona oplakuje moju smrt. Nemojmo više misliti o tome, jer nije dobro željeti ono što nam nije dostupno, reče Hal čvrsto. Bilo bi lakše pobjeći iz pećine na planini nego pobjeći iz utvrde. Budući da je vjerojatno Sukeena ishodila pomilovanje za tebe, možda može iskoristiti isti način da nas prenesu u pećinu. Sastave poruku i tjedan dana kasnije dobiju odgovor: Sukeena nije bila u stanju utjecati na izbor njihovih radnih mjesta, štoviše, svaki pokušaj u tom smjeru bi bio sumnjiv. Imajte strpljenja, Gundwane, reče mu u idućoj poruci. Oni koji vas vole, rade na vašem spasenju. Hal pročita tu poruku stotinu puta i stotinu puta je ponovi samome sebi. Bio je dirnut činjenicom da je ona koristila njegov nadimak Gundwane. Naravno da joj je to Aboli rekao. Oni koji vas vole? Misli li samo na Abolija ili se zaista radi o množini? Postoji li još netko tko me voli? Misli li samo na mene ili i na brata? Hal je oscilirao između nade i razočaranja. Kako je moguće da toliko zaokuplja moje misli, ako nisam čuo ni njen glas. Kako može osjećati nešto prema meni, kada vidi samo strašilo s bradom u krpama? No, možda me Aboli pohvalio, rekavši joj da nisam uvijek bio takav. Ma koliko su pokušavali izraditi plan za bijeg, dani su prolazili, a nada je bila sve slabija. U kolovozu i rujnu umrlo je još šest mornara, dvojica su pala sa skele, jednoga zgnječi kameni blok, a dvojica su umrla zbog hladnoće i vlage. Šesti je umro Oliver, Sir Francisov sluga. Na početku zarobljeništva smrskao si je desno stopalo pod željeznim kotačem jednih od kola koje su vukli bikovi i koja su prevozila kamene blokove iz kamenoloma. Ma koliko ga Saar liječio, stopalo nije nikada u potpunosti zacijelilo, bilo je uvijek naduto i puno čireva, koji su smrdjeli poput tijela lesa. Hugo Barnard ga je primorao da se vrati na posao, iako se Oliver morao vući dvorištem, naslanjajući se na improviziranu štaku. Hal i Daniel su ga pokušali zaštititi, no ako su to činili na vidljiv način, Barnard je postajao još gori prema njemu. Radili su što su više mogli njegov posao, nastojeći držati Olivera daleko od biča. Kada je došao

dan da je Oliver bio preslab da se popne na vrh skele, Barnard ga stavi na posao u dvorištu, na kamenim blokovima. U dvorištu se nalazio baš pod budnim okom Huga Bamarda, koji ga je dvaput ošinuo bičem u jednome jutru. Drugi put bio je to slabiji udarac, manje okrutan od prethodnih. Oliver je po zanimanju bio krojač, a po prirodi ljubazan i sramežljiv, no, pritisnut u kut iz kojeg nije postojao način za bijeg, naglo se okrene da bi reagirao, držeći u desnoj ruci teški malj od drveta. Barnard se povuče, no nije bio dovoljno brz i malj ga lupi po cjevanici. Nije to bio jak udarac i nije mu razbio kost, no razrezao mu je kožu iz koje je šiknula krv koja zamrlja Barnardove čarape i cipelu. Čak je sa svog mjesta na vrhu skele Hal primijetio Oliverov izraz lica, zaprepašten i prestravljen zbog toga što je učinio. Gospodine!, zavikne i klekne. Nisam to namjerno učinio. Molim vas, gospodine, oprostite mi. Ispusti iz ruke malj, spojivši dlanove pred licem u položaju molitve. Hugo Barnard se povuče korak, teturajući, zatim klekne i prouči ranu. Ne mareći za Oliverove molitve, spusti čarapu i pogleda dugi ožiljak. Zatim, ne pogledavši Olivera, krene šepajući prema suprotnoj strani dvorišta, gdje su bili privezani psi i uze ih za uzicu, pokazavši im mjesto gdje je Oliver još klečao. a Vaf AoMi! Psi se bace prema njemu, lajući i otvarajući gubice, pokazujući bijele zube. Vaf om!, poticao ih je Barnard, istovremeno ih zadržavajući. Bijes u njegovu glasu još je više dražio pse, koji su natezali uzicu i vukli gospodara. Molim vas!, vikne Oliver, boreći se da se podigne, i srušivši se na tlo, te dopuzi prema štaki, koju je ostavio uz kameni zid. Barnard oslobodi pse koji potrče dvorištem. Oliver je imao samo vremena da podigne ruke i prekrije si lice prije nego što su skočili na njega. Zatim ga ugrizu. Napadnu mu lice, no on podigne ruku i pas zarije zube u nju. Oliver je bio gol do pojasa i drugi ga pas ugrize za trbuh. Nijedan nije imao namjeru popustiti ugriz. Sa skele Hal mu nije mogao pomoći. Polako su Oliverovi krikovi slabili i on se prestane otimati. Barnard nije imao milosti: njegovi psi nastavljali su komadati tijelo čak i nakon zadnjeg drhtaja života, a zatim Barnard još udari nogom osakaćeno tijelo te se povuče. Teško je disao i lice mu je bilo orošeno znojem, koji se cijedio do košulje, no svejedno, podigne glavu i pogleda u Hala podrugljivim osmijehom. Ostavi Oliverovo tijelo na popločenom podu do kraja poslova, zatim izabere Hala i Daniela, i zapovjedi im: Bacite taj otpad iza utvrde. Bit će korisniji galebovima i vranama, nego što je bio meni. Smijuljio se od sreće vidjevši ubilački pogled u Halovim očima. Kad je stiglo proljeće, ostali su samo

osmorica, no bili su snažni. Na Halovim prsima i rukama mogli su se nazrijeti mišići i tetive koji su se isticali s ponosom od prvog do zadnjeg; dlanovi ruku bili su mu tvrdi poput kamena, a prsti jaki poput kovačevog oruđa. Kada bi se umiješao u koji sukob, dovoljan je bio jedan udarac i mogao je baciti na tlo snažnog čovjeka. Prvo obećanje proljeća odagnalo je olujne oblake, a zrake sunca postanu jače. Nemir je zamijenio tužnu pomirenost sa sudbinom, koja je nadvladala nadu tijekom zime. Lako su gubili smirenost, često su se međusobno svađali i njihove su oči stalno skretale prema planinama u daljini s kojih se otopio snijeg, i promatrali plavetnilo Atlantika. Zatim se pojavio Aboli s pismenom porukom: Sabah šalje pozdrave A. Nedostaje Bobbvju i njegovoj majci. Novost im ponovno vrati nadu, divljačku i beskonačnu, koja u biti nije imala čvrstih temelja, jer su im Sabah i njegovi ljudi mogli pomoći samo kada bi jednom prešli granicu. Prošao je još jedan mjesec, i plamen nade koji je osvijetlio njihova srca pretvori se u žar. Proljeće je stiglo u svom sjaju, pretvorivši planinu u čudo divljih cvjetova koji su osljepljivali različitim bojama, čiji su mirisi sezali čak i do zarobljenika na skeli. Vjetar je puhao iz pravca jugoistoka i kolibrići su se vratili, tko zna odakle, rasplamsavši zrak svojim sjajnim perjem. Zatim ponovno dobiju poruku od Sukeene i Abolija. Vrijeme je za polazak. Koliko vas ima? Te su večeri raspravili o poruci prigušenim glasovima i drhtavim od uzbuđenja.Aboli ima plan. No, kako će nas sve spasiti? Za mene je jedini konj u utrci, promrmlja Big Daniel. Kladim se u njega do zadnjeg penija koji posjedujem. Kad bih bar imao peni za okladu, odgovori Ned, smiješeći se. Bio je to prvi put da ga je čuo kako se smije otkako su Olivera rastrgali Barnardovi psi. Koliko nas ide?, zapita Hal. Dobro razmislite, momci, prije nego što mi odgovorite. U polusjeni pogleda krug glava oko sebe. Ako ostanete ovdje, živjet ćete još malo, a nitko vas neće zbog toga manje cijeniti. Ako pak pokušamo pobjeći i ne uspijemo stići do planina, svi ste vidjeli način na koji su umrli moj otac i Oliver. To je nedostojna smrt i za životinju, a kamoli za čovjeka. Prvi progovori Althuda: Čak da i nije zbog Bobbvja i moje žene, ja bih išao. I ja!, izjavi Big Daniel, a Ned se također oglasi. Već smo trojica, promrmlja Hal. A ti, Williame? S vama sam, Sire Henry. Ne iskušavaj moje strpljenje, Billv. Rekao sam ti da me ne zoveš tako. Hal se namršti. Kada su ga zvali titulom koja mu je s pravom pripadala, osjećao se kao varalica, jer nije bio dostojan titule koju si je djed zaradio boreći se uz Drakea i titule oca, koji ju je nosio časno. To je tvoja zadnja šansa, majstore Billv: Budeš li

ponovno pogriješio, istući ću te, čuješ li me? Da, dobro vas čujem, Sire Henry. Billv ga pogleda smiješeći se i svi prasnu u prigušeni smijeh, kada ga Hal uze za ovratnik i povuče ga za uši. Bili su svi uzbuđeni: svi osim Dicka Mossa i Paula Halea. Prestar sam za takvu pustolovinu, Sire Hale. Kosti me tako bole da se ne bih mogao popeti na lijepog mladića, pa čak ni da ga zavežete za bačvu, a kamoli penjati se planinom. Dick Moss, stari pederast, se osmijehne. Oprostite nam, kapetane, ali Paul i ja smo razgovarali i ostat ćemo ovdje, gdje bar imamo pun trbuh i slamnjaču na kojoj spavamo. Možda ste pametniji od nas, odgovori Hal složivši se, ne osjetivši se tužnim za njihovu odluku. Za Dicka su već odavna prošli dani slave, kada se spretno penjao jarbolom. Zadnja ga je zima dotukla, posijedio je. Za njihova bijega bio bi im samo na teret. Paul je bio Dickov prijatelj na brodu, bili su zajedno već dvadeset godina i iako je Paul još bio vrag s mačem u ruci, radije je ostajao sa svojim starim ljubavnikom. Sretno, obojici. Najbolji ste par s kojim sam plovio, reče Hal, koji zatim pogleda Wallyja Fincha i Stana Sparrowa. A što je s vama dvojicom? Želite li pobjeći s nama, momci? lći ćemo kamo nas god budete vodili. Wally je govorio u ime obojice i Hal ga potapša po ramenima. Sad nas je šestorca, zapravo, osmorica s Abolijem i Althudom. Mislim da nas je dovoljno. Ponovno si izmjene poruke, u kojima Aboli i Sukeena objasne plan koji su osmislili, a Hal im predloži kako ga poboljšati, sastavivši popis predmeta i materijala koji su morali pokušati ukrasti kako bi im bilo lakše preživjeti na planini. Na vrhu popisa bili su kompas i karta. Aboli i Sukeena su se spremali bez da otkriju njihovu uzbudenost drugim robovima u kući. Bilo je uvijek više tamnih očiju koje su sve promatrale što se događalo u sobama robova, a sada, kada je sudbonosni dan bio tako blizu, nisu vjerovali nikome. Polako je Sukeena uspjela pribaviti predmete koje joj je Hal zapisao, dodavši svojevoljno još neke za koje je znala da mogu poslužiti. Dan prije bijega Sukeena pozove Abolija u dio rezidencije gdje nikada nije smio ranije ući. Trebam tvoju snagu da pomakneš ormar u sali za ručanje, reče pred kuharicom i dva pomoćnika u kuhinji. Aboli ju je slijedio, poput psa na uzici. Kada su ostali sami, Aboliju nestade maska poslušnog sluge. Brzo!, upozori ga Sukeena. Gospodarica će se brzo vratiti. Nalazi se na kraju vrta, kod Stadige Jana. Krene brzo prema prozorima koji su gledali na travnjake i opazi da je njih dvoje još uvijek razgovaralo u hladu pod hrastom. Nema granice nastranosti, prošapće ona gledajući u Katinku dok se smijala krvnikovim riječima. Vodila bi

ljubav sa svinjom ili zmijom otrovnicom, ako bi to poželjela. Sukeena zadrhti od pomisli na taj zmijski jezik koji istražuje najintimnije dijelove njena tijela. Neće se više dogoditi, samoj sebi obeća. os samo cefžri dana, a zafim Začuje nešto u zraku poput velike ptice i pogledavši iza sebe, opazi Abolija koji je uzeo jedan od izloženih mačeva i ispitivao ga kružeći njime oko svoje glave. Vrati ga i izabere drugi, koji ga ne zadovolji te i taj vrati namrštena pogleda. Brzo!, požurivala gaje Sukeena tiho. U nekoliko minuta Aboli izabere tri oštrice, i to ne zbog dragulja koji su ukrašavali držač, već zbog elastičnosti metala. Sve tri su bile sablje koje je napravio kovač oružja šaha Jahana iz Agre u Indiji. Napravljene su za mogulskog princa i ne pristaju rukama staroga mornara, no mogu proći, dok ne budem našao dobru sablju iz Shefrielda da ih zamijeni. Zatim izabere kraće koplje, nož wn koji su koristili narodi s brežuljaka u unutrašnjosti Indije i posluži se njime kako bi si odrezao čuperak dlaka na nadlaktici. Ovo će biti idealno za bliski poslić koji imam na umu, primijeti zadovoljno. Zapamtila sam oružje koje si izabrao, reče Sukeena. Sada ga ostavi izloženo, inače će robovi primijetiti praznine. Dat ću ti ga večer prije bijega. Tog poslijepodneva ona uze košaru i sa slamnatim šeširom na glavi krene prema planini. Iako promatrač ne bi nikada mogao naslutiti što je namjeravala, uvjeri se da je nitko nije vidio, skrivena šumom koja je prekrivala veliku usjeklinu ispod vrha. Tamo se nalazilo mrtvo drvo koje je primijetila za vrijeme prethodnih pješačenja; iz debla koje je trunulo provirivale su male ljubičaste i otrovne gljive. Prije nego što ih je počela sakupljati, stavi rukavice. Klobuk je bio zagasitožute boje. Te su gljive bile smrtonosne samo ako bi ih se pojelo u većim količinama; upravo ih je zato i bila izabrala. Nije htjela imati na savjesti živote nedužnih ljudi i njihovih obitelji. Stavi gljive na dno košare, i prekrije ih korijenjem i travama, a zatim se spusti strmom padinom i vrati u rezidenciju kroz vinograd. Te je večeri guverner van de Velde imao banket, na koji je pozvao sve važne osobe u koloniji i sve ostale službenike Kompanije. Takve su se proslave produžavale do kasno u noć; nakon odlaska gostiju, sluge i robovi, izmoreni, ostavljali su Sukeeni zadatak da obiđe kuću i zatvori kuhinju preko noći. Čim je ostala sama, prokuha ljubičaste gljive dok sok nije dobio boju meda, zatim tekućinu ulije u praznu bocu vina. Bila je bez mirisa, a nije joj bilo potrebno da ju kuša da bi otkrila da ima blagi okus po gljivama. Jedna od žena koje su radile u kuhinji utvrde dugovala je Sukeeni uslugu, jer su Sukeeninni lijekovi spasili njenog

sina kad je bio teško bolestan. Sljedeće jutro djevojka ostavi bocu u košarici zajedno s ostalim lijekovima koje je Aboli trebao predati ženi. Kada je van de Velde kočijom otišao u utvrdu, imao je naduto lice zbog previše jela i pića od prethodne večeri. Aboli ostavi u rupi na zidu poruku: Zadnje večeri ne jedite ništa što dolazi iz kuhinje utvrde. Te večeri Hal izlije sadržaj lonca u kantu koja je služila kao nužnik, prije nego što bi netko od ljudi mogao kušati jelo. Topli miris koji se širio ćelijom izgledao je kao rajsko obećanje izgladnjelim mornarima, koji su se pobunili, režući i psujući Hala, njihovu sudbinu i same sebe, vidjevši kako je bacio to ukusno jelo. Sljedećeg jutra zarobljenici se probude u isto vrijeme. Puno ranije nego što je zora osvijetlila četiri prozorčića s rešetkama, ljudi se probude stenjući i kašljući, zatim se jedan po jedan približe kantici koja je služila kao nužnik, režući i oslobađajući suvišan zrak. No, zatim se sjete da je to najvažniji dan i spusti se napeta tišina. Polako je svjetlost dana počela zavirivati s prozora i pogledaju jedni druge. Nikada do tada nisu ih ostavili na miru toliko dugo, sva su prethodna jutra već bili na poslu, na zidinama. Kada je Manseer konačno ugurao ključ u bravu, bio je blijed i boležljiv, a dvojica koja su ga slijedila nisu imala bolji izgled. Što vam je, Manseer?, zapita Hal. Mislili smo da ste nas napustili, da vas više nikada nećemo vidjeti. Čuvar je bio pošten i iskren, bez zlobe, i tijekom tih mjeseci razvio je površni prijateljski odnos s Halom. Cijelu sam noć prosjedio na nužniku, žalio se Manseer. A to nije sve, jer svi su ljudi moje skupine htjeli ući prije mene. I sada ih je pola u krevetu... Prekine se, dok se njegov trbuh glasno bunio, a njegov je izraz lica postao očajnički. Evo, započinje iznova! Kunem se da ću ubiti kuharicu. Trčećim korakom vrati se stubama i ostavi ih da čekaju oko pola sata, a zatim se vrati i otvori rešetku te ih izvede u dvorište. Hugo Barnard koji je čekao da ih preuzme, bio je loše volje. Izgubili smo pola dana rada, zareži prema Manseeru. Kapetan Schreuder će vikati na mene zbog toga, a ja ću se osvetiti na tebi! Okrene se prema zarobljenicima. A vi, nitkovi, što gledate i smijuljite se. Tako mi Boga, radit ćete kao da ste radili cijeli dan, pa makar ostali do ponoći na skeli. Sada se popnite, brzo! Barnard je bio u odličnoj formi, crvena lica kao i uvijek. Bilo je jasno da proljev i grčevi koji su mučili ostale, nisu ga ni dotakli. Hal se prisjeti daje Manseer jednom spomenuo kako Barnard živiš jednom djevojkom Hotentota, u kućici pored obale i nije jeo u menzi utvrde. Ogleda se oko sebe dok je prelazio dvorište i stigao do stuba. Sunce je već bilo visoko na nebu i obasjavalo je zrakama

zapadnu kulu utvrde. Tog su dana čuvari bili prepolovljeni, jedan na ulazu, nijedan na ulazu oružarnice i jedan na vrhu stuba koje su vodile prema uredu guvernera na južnom dijelu dvorišta. Kada se popeo Ijestvama do vrha zidina, Hal pogleda prema puteljku i jedva je mogao prepoznati krov guvernerove rezidencije, medu drvećem. Neka te Bog blagoslovi, Aboli, promrmlja. Spremni smo za tebe. Aboli povede kočiju do ulaza u rezidenciju nekoliko minuta prije dogovorenog sata s guvernerovom suprugom, i zaustavi konje. Gotovo se odmah pojavi Sukeena i pozove ga: Aboli! Trebaš odnijeti nekoliko gospodaričinih kutija na kočiju. Njen je glas bio lagan, bez imalo napetosti. Molim te, dođi po njih. Te su riječi bile izgovorene zbog drugih, jer je uvijek postojao netko tko je prisluškivao. Pokorno, Aboli zakoči kočiju i umirivši konje s nekoliko riječi, skoči sa svog sjedala. Kretao se polako, smireno, dok je slijedio Sukeenu u kuću; nekoliko trenutaka kasnije iziđe noseći svileni tepih i nekoliko torba od kože. Krene prema stražnjem dijelu kočije kako bi smjestio prtljagu u stražnji kovčeg i zatvori ga. U njegovim pokretima nije bilo ničeg čudnog što je moglo uzbuniti ostale robove. Dvije služavke, koje su mele stube, nisu čak ni podigle glavu da ga pogledaju. On ponovno skoči na kočiju, uze uzde i nastavi čekati. Katinka je kasnila, no to i nije bilo čudno. Konačno se spusti, namirisana francuskim parfemom i odjevena u svilu, grdeći Sukeenu zbog nekog propusta. Sukeena je klizila pored nje, malenim stopalima, s pozlaćenim cipelicama, i osmijehom na licu. Katinka se uspne u kočiju poput kraljice, spremne za krunidbu, zapovjedivši Sukeeni: Sjedni pored mene! Sukeena joj se nakloni i približi ruke usnama. Nadala se da će joj Katinka to narediti. Kada je htjela biti u fizičkoj intimi s njom, uvijek ju je željela imati pored sebe, da bi ju mogla dodirivati; u nekim bi pak trenucima bila hladna, no uvijek nepredvidljiva. Dobar je to znak da radi što sam i željela, reče sebi Sukeena, nastojeći se ohrabriti, te se smjesti pored gospodarice i nasmiješi joj se s ljubavlju. Možeš krenuti, Aboli!, zavikne Katinka, a zatim se obrati Sukeeni: Kako mi pristaje ova boja na svjetlosti sunca? Ne izgledam li možda previše blijeda? Odlično vam pristaje uz vašu put, gospodarice. Sukeena joj reče ono što je željela čuti. oš bolje nego na svjetlosti svijeće. Osim toga, ističe vaše ljubičaste oči. Ne bi li trebalo biti nešto više čipke na ovratniku? Katinka nagne glavu. Sukeena razmisli na trenutak, a zatim odgovori:Vaša ljepota ne ovisi o čipki iz Bruxellesa, pa i najfinijoj. Misliš li to ozbiljno, Sukeena? Takva si laskavica, no moram priznati da si i ti danas jako

privlačna. Promotri zamišljeno djevojku. Sada je kočija napredovala, najelegantnijim koracima konja. dmaš rumene obraze i svjetlucave oči. Reklo bi se da si zaljubljena. Sukeena ju pogleda tako da Katinku prođu trnci. O, ja i jesam zaljubljena, u jednu posebnu osobu, prošapće. Moja malena zloćica, reče Katinka, predući. Kočija stigne do ravnine i krene prema utvrdi. Katinka je bila toliko rastresena da nije odmah primijetila pravac kretanja. Zatim se odjednom namršti i zavikne glasno: Aboli! Što to radiš, glupane? Ne prema utvrdi, moramo ići k mevrow de Walter. Aboli se pravio da ne čuje, dok su sivci i dalje vodili kočiju prema utvrdi. Sukeena, reci tom glupanu da se vrati natrag. Sukeena se naglo ustane, u kočiji koja se tresla, zatim se sjedne pored Katinke, i uvuče ruku ispod gospodaričine, čvrsto je držeći. Što to radiš? Ne ovdje, lesi li sišla s uma? Ne pred očima cijele kolonije. Pokuša se osloboditi, no Sukeena ju je držala jačinom koja ju iznenadi. Ući ćemo u utvrdu, reče Sukeena tiho. A vi ćete učiniti točno što vam budem naredila. Aboli, odmah zaustavi kočiju! Katinka podigne glas i pokuša se ustati, ali ju Sukeena vrati na sjedalo. Nemojte se otimati, zapovjedi joj. Inače ću vas porezati. Ponajprije ću vam porezati lice, pa više nećete biti lijepi. A poslije, ako budete nastavili i ne slušali me, zarit ću vam ovu oštricu u to vaše perverzno i zlobno srce. Katinka spusti pogled i tek tada opazi oštricu koju je Sukeena držala o boku. Taj je bodež Katinki poklonio jedan od ljubavnika i dobro je znala koliko je oštar. esi li sišla s uma?, Katinka problijedi od užasa, pokušavši se udaljiti od tako oštroga bodeža. Da, možda sam dovoljno luda da vas ubijem i da osjetim užitak. Sukeena joj približi bodež i Katinka krikne, toliko da su konji naćulili uši. Ako budete ponovno kriknuli, probost ću vas do krvi, upozori ju Sukeena. Sada umuknite i saslušajte me, dok vam budem objasnila što ćete učiniti. Predat ću te Stadige Janu i smijat ću se dok te bude raščetvorio, pokušala ju je uplašiti Katinka, no glas joj je podrhtavao, a u očima joj se nazirao strah. Nikada se više nećete smijati ako me ne budete slušali. Pobrinut će se ovaj bodež za to. Sukeena ju ponovno ubode, dovoljno snažno da prođe kroz tkaninu i dođe do kože, tako da je haljina izgledala kao velika mrlja krvi poput zlatnog guldena. Molim te!, molila je Katinka. Molim te, Sukeena, učinit ću kako mi ti budeš naredila. Nemoj me ozlijediti, molim te. Rekla si da me voliš. Lagala sam, prosikta Sukeena. Lagala sam zbog ljubavi za brata. Mrzim vas, ne možete si ni zamisliti koliko. Mrzim vaš dodir ruku i gnušam se kada pomislim na sve prljave i zlobne stvari što ste me natjerali

da učinim. Ne računajte na moju ljubav prema vama. Zgnječit ću vas istom ravnodušnošću s kojom bih izvadila buhe iz kose. Vidjevši prijetnju smrti u njenim očima, Katinka se preplaši kao nikada ranije: Učinit ću kako mi kažeš. Kad je Aboli poveo kočiju kroz ulaz utvrde, njegov je dolazak izazvao žamor. ledini stražar koji je bio u dvorištu ih pozdravi. Aboli zaustavi konje pred sjedištem Kompanije. Kapetan straže se požuri i iziđe iz oružamice, zakopčavajući si brzo pojas s mačem. Bio je mlad i zamjenjivao je vojnika, tek je došao iz Nizozemske i neočekivani dolazak guvernerove supruge ga je zbunio. Svi vrazi!, promrmlja za sebe. Koji je razlog što ta kurvica dolazi baš danas, kada je polovica mojih ljudi u lošem stanju? Pogleda zabrinuto prema jedinoj straži na vratima ureda Kompanije, primijetivši da je čovjekovo lice još uvijek bilo zelenkaste boje. Zatim opazi da mu je guvernerova žena davala znak da se približi, ostavši sjediti u kočiji i trkom prijeđe dvorište, namjestivši kapu i držeći se za vrat dok je trčao. Stigavši do kočije, pozdravi Katinku: Dobar dan, mevro. Da vam pomognem sići? Guvernerova supruga izgledala je napeto i nervozno, dok joj je glas bio jak i zadihan. Dočasnik se odmah uzbuni. Nešto nije u redu, mevrow? Da, vrlo je važno. Pozovite moga supruga! Želite li ići k njemu? Ne, ostat ću u kočiji. Odmah idite k njemu i obavijestite ga da ga molim da odmah dođe. Pitanje je vrlo važno, radi se o životu i smrti. Idite, požurite! Dočasnik je izgledao iznenađen i nakon što je pozdravio, popne se stubama i upadne u ured. Dok je on bio daleko, Aboli skoči s kočije, približi se kovčegu i otvori ga. Zatim pogleda na suprotnu stranu dvorišta. Opazi stražara na ulazu u utvrdu i još jednog na vrhu stuba, no fitilj na puškama je bio ugašen, kao i inače. Nije bilo straže pred vratima oružamice, iako je, s mjesta na kojem se nalazio, mogao vidjeti tri vojnika. Svaki od petorice nadležnih za poslove na zidinama bio je naoružan mačem, bičem i štapom. Hugo Barnard se nalazio na drugome kraju dvorišta, s psima na uzici i poredao je zarobljenike, koji su bili osuđeni zbog običnih zločina: ljudi su radili na popločavanju dijela dvorišta ispod istočnih zidina. Ostali zarobljenici, koji nisu pripadali posadi gWwfWMa, mogli su predstavljati rizik za bijeg. Bilo je gotovo dvije stotine ljudi koji su radili na zidinama, ljudski ološ, i mogli su s lakoćom poremetiti pokušaj bijega prepriječivši im se na putu ili samo pokušavši se pridružiti mornarima i napasti kočiju, ako bi shvatili što se događa. Rješavat ćemo problem kad se bude pojavio, pomisli Aboli tmurno, a zatim usmjeri svu svoju pažnju na naoružane čuvare i na dočasnike, koji

su predstavljali glavnu opasnost. Ukupno je bilo deset naoružanih ljudi koje je on opazio, zajedno s Bamardom i njegovima, no na prvi krik za uzbunu pojavilo bi se još dvadesetaktridesetak njih iz vojarne, na drugoj strani dvorišta. Cijela stvar mogla se oteti iz njihove kontrole za nekoliko sekunda. Podignuvši glavu Aboli opazi Hala i Big Daniela koji su gledali sa skele. Prvi je već imao u ruci konopac kolica s drugim krajem povezanim oko pasa. Ned Tyler i Billy Rogers su se nalazili na donjoj skeli, a dva mornara koja su imala imena poput ptica, Finch i Sparrow, radili su u dvorištu nedaleko odAlthude. Svi su se pretvarali da gledaju svoj posao, no zapravo su kriomice pogledavah prema Aboliju, koji je pretraživao kovčeg i popusti konopac kojime je bio vezan tepih; podigne jedan kraj i otkrije tri mogulske sablje i bodež kwn, koji je izabrao za sebe. Znao je da s visine Hal i Big Daniel mogu vidjeti unutrašnjost kovčega. Zatim ostane nepomičan pored stražnjeg kotača kočije. Odjednom guverner, bez šešira i u košulji, iziđe kroz vrata na vrhu stubišta, silazeći poskakujući. Što je?, zapita kad je već bio na pola stubišta, obraćajući se svojoj ženi. Kažu da ste me dali pozvati i da se radi o životu ili smrti. Brzo!, uzvikne Katinka plačljivim glasom. Nalazim se u stravičnoj neprilici. Guverner stigne do vrata kočije vidljivo zadihan. Recite mi što vas tišti, gospodo. Aboli mu se približi iza leda i obuhvati ga rukom oko vrata te ga ukliješti bez milosti. Van de Velde se započne otimati. Usprkos debljini, bio je snažan i čak je i Aboli imao poteškoća da ga drži nepokretnog. Što to, dovraga, radiš?, zareži Ijutito. Aboli mu približi vratu oštricu bodeža. Kad van de Velde osjeti oštricu na svome vratu, prestane se boriti. Prerezat ću ti grkljan, svinjo jedna!, šapne mu Aboli u uho, a Sukeena drži bodež pored srca tvoje supruge. Naredi vojnicima da ostanu gdje jesu i da drže ruke na bokovima. Časnik se približio, začuvši van de Veldea kako viče i gotovo je bio izvukao mač iz korica, silazeći stubištem. Stoj!, zavikne van de Velde prestrašen. Ne miči se, glupane. Ubit će me zbog vas. Vojnik se zaustavi, u nedoumici. Bacite na pod mač!, plačljivo će van de Velde. Učinite što vam kaže. Zar ne vidite da drži u mene uperen bodež? Časnik baci mač na pod i on uz zveket padne stubama. Pedeset koraka više, Hal se baci sa skele držeći se za konopac kolica, dok je Big Daniel držao drugi kraj, smanjujući brzinu pada. Kolica su zaškripala dok je on padao, dočekavši se u ravnoteži na popločenom podu dvorišta. Skočivši prema stražnjem dijelu kočije dohvati jednu od sablja ukrašenih draguljima i krene stubama, kleknuvši i podignuvši lijevom rukom mač

vojnika. Uperi ga u njega i reče: Naredite vašim ljudima da bace oružje na pod! Spustite oružje, svi!, zavikne on. Ako netko od vas bude kriv za ozljede guvernera ili njegove supruge, platit će životom. Straža odmah posluša, bacivši na pod puške i noževe. I vi!, vikne van de Velde nadzornicima radova, koji ga poslušaju s gnušanjem. U tom je trenutku Hugo Barnard bio izvan vidokruga, skriven iza kamenih blokova; iskoristivši povoljan položaj, došulja se do vrata koja su vodila u kuhinje, povevši sa sobom i pse, i tu se skrije, čekajući razvoj događaja. Ostali mornari sidu spretno sa skele: Sparrow i Finch, koji su bili dolje, prvi su stigli u dvorište, zatim se stvore Ned, Big Daniel i Billv Rogers. Naprijed, Althuda!, uzvikne Hal, i odmah prijatelj ostavi malj i trčećim im se korakom pridruži. Uzmi!, Hal mu dobaci sablju ukrašenu draguljima, a Althuda skoči uvis i dohvati je za dršku. Hal se zapita kakav je mačevalac; ako je bio ribar, bilo je malo vjerojatno da je puno vježbao. Ako se budemo morali mačevati, morat ću ga zaštititi, pomisli, ogledavši se na brzinu oko sebe. Opazi Daniela da izvlači ostalo oružje iz kovčega na kočiji. U njegovim golemim rukama, dvije sablje izgledale su poput igračaka; dobaci jednu Nedu Tvleru, a zadrži drugu za sebe, potrčavši prema Halu. Ovaj podigne mač koji je časnik ispustio te ga baci Danielu: Ovaj ti više odgovara, Danny, uzvikne. Daniel se nasmiješi, otkrivši trule i slomljene zube dok je hvatao u letu teško oružje i zatim ga provjeri mašući njime lijevo i desno. Isuse, lijepo je ponovno imati u rukama pravo oružje!, uzvikne uzbuđeno, te baci Wallyju Finchu laganu sablju. Ozbiljnome čovjeku treba ozbiljno oružje, a mladiću igračka. Aboli, drži čvrsto tog debelog prasca i odreži mu uši ako pokuša biti lukav, uzvikne Hal. Vi, slijedite me! Spusti se sa stubišta i krene prema vratima oružarnice, zajedno s Big Danielom i ostalima. Althuda ga je već htio slijediti, no Hal ga zaustavi: Ti ne. Moraš paziti na Sukeenu. Dok se Althuda vraćao natrag, ostali su nastavili prelaziti dvorište. Hal zapita Daniela: Gdje je Barnard? Taj nitkov ubojica bio je ovdje prije nekoliko trenutaka, no sada ga ne vidim. Drži otvorene oči. Ta će nam svinja još smetati. Hal ude u oružarnicu. Tri stražara bili su stisnuti na klupama: dvojica su spavali, a treći se podigne, zbunjen. Prije nego što je uspio doći k sebi, Hal mu uperi mač u prsa: Ostani gdje jesi, inače ću pogledati koje je boje tvoja jetra. Čovjek se ponovno sjedne. Ovdje, Ned!, dovikne mu Hal dok je trkom ulazio. Budi babica ovoj dječici, te ih ostavi njemu, dok je on trčao slijedeći Daniela i ostale mornare. Daniel se baci prema masivnim vratima na kraju hodnika, koja

se širom otvore. Prije tog trenutka nikada nisu imali mogućnost da vide unutrašnjost oružarnice, no na prvi pogled Hal shvati da je sve bilo uredno posloženo. Oružje je bilo posloženo u rešetke, dok su bačvice s barutom bile poredane na drugome kraju prostorije. Izaberite si koju god želite i neka svatko uzme jednu bačvicu s barutom, zapovjedi. Ljudi potrče prema dugim rešetkama gdje su se nalazili mačevi za konjanike, sjajni i oštri. Nešto dalje nalazile su se puške i pištolji. Hal ih uzme nekoliko i stavi ih u konopac koji mu je služio kao pojas. Sjetite se da kad se budemo uspinjali na planinu, morat ćete nositi sve što uzmete, pa ne budite previše pohlepni, upozori ih, odabravši bačvicu s barutom od pedeset librica na dnu oružarnice i stavi je na rame. Zatim krene prema vratima: Dosta je, momci. Izlazite svi! Daniel, ostavi mali trag baruta kad budeš izlazio! Daniel se posluži drškom puške kako bi otvorio jednu bačvicu i ostavi trag za sobom: Ovo će učiniti dobar prasak!. Nasmije se i iziđe držeći još uvijek bačvicu ispod pazuha. Iziđu na sunce, teturajući pod težinom oružja. Zadnji iziđe Hal. Odlazi odavde, Ned!, zapovjedi te mu preda oružje koje je nosio, dok je Ned trčao prema vratima. Zatim se obrati trojici nizozemskih vojnika koji su drhtali stisnuti na klupi. Ned ih je razoružao i bacio oružje u kut. Dignut ću u zrak ovu prostoriju, upozori ih na nizozemskom. Bježite prema vratima, a ako ste pametni, nastavit ćete trčati bez da se okrenete! Ljudi se odmah dignu i potrče prema vratima, gdje su se borili tko će izići prvi u dvorište i trčećim ga korakom prijeći. Pozor!, vikali su prema ulazu u utvrdu, eksplodirat će oružamica! Zarobljenici i ostali koji su do tada samo promatrali što se događa, gledajući kočiju i guvernera u Abolijevim rukama, sada se okrenu prema oružamici i promotre je zbunjeno i začuđeno. Hal se pojavi na pragu, s mačem u ruci i bakljom u drugoj. Brojim do deset, uzvikne, zatim ću zapaliti trag baruta! Odjeven u krpe, s gustom bradom i očima koje su sjajile, izgledao je poput luđaka, te svi ljudi u dvorištu kriknu od straha. Jedan od zarobljenika baci na tlo lopatu kako bi slijedio vojnike koji su bježali, trčeći prema vratima utvrde. Odmah zatim nastane nered: dvije stotine zarobljenika i vojnika započnu se natiskivati prema izlazu kako bi se spasili. Van de Velde se otimao u Abolijevom stisku i vikao: Pustite me! Ta će budala sve ubiti. Pustite me! Bježite! Bježite! Njegovi glasni krikovi još su više potaknuli paniku i u nekoliko trenutaka dvorište se isprazni, osim mornara koji su okruživah kočiju i Hala. Katinka je urlikala i stenjala, ali Sukeena joj opali pljusku, zapovjedivši joj: Umuknite,

plačljiva lutkice, ili ću vam ja dati dobar razlog za plač, i Katinka pokuša kontrolirati svoj strah. Aboli, neka se i van de Velde uspne u kočiju! On i njegova supruga idu s nama, vikne Hal. Aboli odmah podigne guvernera i baci ga u kočiju iznad vrata. Van de Velde padne na pod, pokušavši se podići poput kukca probodenog iglom. Althuda, uperi mu mač u srce i budi spreman ubiti ga čim ti to kažem. edva čekam!, zavikne Althuda i podigne van de Veldea te ga baci na sjedalo pred Katinku. Gdje da ga uperim? U trbušinu, možda? Guverneru je u panici pala perika i njegov je izraz lica bio stravičan; cijelo njegovo golemo tijelo izgledalo je da drhti od očaja. Nemojte me ubiti. Mogu vas zaštititi, molio je i Katinka ponovno započne plakati i stenjati. Ovoga puta Sukeena ju samo čvršće stisne i uperi joj bodež u grlo te promrmlja: Sada kada imamo guvernera, vi nam više i ne trebate. Nije uopće bitno ako vas i ubijem. Katinka priguši jecaje. Danny, utovari barut i rezervno oružje, zapovjedi Hal. Ostali natovare kočiju, no ona je bila previše elegantna da bi podnijela taj teret i spusti se. Dosta je! Ne može nositi više!, reče Aboli, zabranivši da nastave tovariti zadnje bačvice baruta. Svaki čovjek na jednoga konja!, zapovjedi. Hal. Ne pokušavajte se uspeti na sedlo, nitko od vas nije dobar konjanik. Ne samo što biste pali i razbili si vrat, što nije ni toliko važno, već bi vaša težina ubila životinje, prije nego što bi prešli milju, a to je zaista bitno. Uhvatite se za konjsku opremu i pustite da vas oni nose. Potrče prema njihovim mjestima i uhvate se za uzde. Sada mi ostavite malo mjesta, momci, doda Hal. Usprkos strahu i uzbudenosti, Sukeena prasne u smijeh začuvši njegove riječi. Aboli skoči na svoje mjesto, dok je u kočiji Althuda držao van de Veldea, a Sukeena je držala uperen bodež na vratu Katinke. Aboli vikne konjima: Hajde, Gundwane, vrijeme je da krenemo. Ubrzo će se vojnici probuditi. Dok je izgovarao te riječi, začuje se hitac iz puške i jedan vojnik iziđe trčećim korakom iz vojarne, držeći pušku u ruci koja se dimila i vičući svojim ljudima da se postroje: Uzmite oružje! Hal se zaustavi samo trenutak da bi na baklji upalio fitilj jedne od pušaka, zatim baci baklju na trag baruta i pričeka da se zapali. Plamen je počeo vijugati prema vratima oružarnice, kroz hodnik koji je vodio prema glavnome spremištu baruta. Zatim Hal skoči stubama koje su vodile prema dvorištu i potrči prema pretrpanoj kočiji, dok je Aboli kružio s konjima, okrenuvši ih prema izlazu. Gotovo ju je dostigao, i već je podizao ruku da dohvati uzde sivca koji je vodio šestoricu, kada odjednom Aboli uzvikne: Gundwane, iza leda! Hugo Barnard pojavio se na

pragu prostorije u kojoj se sakrio s psima na prvi znak opasnosti. Sada pusti pse i ostavi ih da napadnu Hala, hrabreči ih krikovima: Vaf kom! Zgrabite ga!, zavikne, i životinje potrče prema njemu u tišini, jedna pored druge. Abolijevo upozorenje dalo je Halu dovoljno vremena da se okrene i dočeka ih. Psi su radili zajednički i jedan krene prema licu, dok je drugi napadao noge. Hal napadne prvoga dok je još bio u zraku, te mu zarije oštricu mača u crni vrat. Od težine psa cijela oštrica ude kroz vrat i probode srce i pluća. Iako je bio mrtav, sila otpora ga gurne prema Halovim prsima, koji zatetura unazad. Drugi pas se približi nogama, i dok je Hal još uvijek pokušavao uhvatiti ravnotežu, zarije mu zube u lijevu nogu ispod koljena, te ga baci na tlo. Hal se sruši i udari ramenom o kameni pod, a kada se pokušao podignuti, pas ga je još uvijek čvrsto držao i gurao nazad. Hal osjeti zube u kostima noge. Moji psi!, uzvikne Barnard, što to radiš mojim draguljima! S mačem u ruci potrči u namjeri da se umiješa. Hal se ponovno pokuša podignuti i još ga jednom pas prikliješti za pod. Barnard ih dostigne i podigne mač iznad Halove glave. Vidjevši udarac mladić se otkotrlja na bok, dok je oštrica udarila o pod pored njegova uha. Nitkove!, zareži Barnard, podignuvši mač. Aboli skrene kočijom, namjerno ju okrenuvši prema Barnardu. Nadzornik je bio okrenut leđima kočiji i bio je toliko zaokupljen Halom da ih nije vidio kako nailaze. Upravo kada se spremao ponovno udariti Hala, stražnji ga kotač kočije udari u leda i odbaci u stranu. Uz velik napor Hal se uspije podignuti i sjesti, i prije nego što ga je pas ponovno mogao baciti na tlo udari ga u vrat, zarivši oštricu medu rebra, kao što to čini toreador s bikom, da bi mu pogodio srce. Pas zalaje u agoniji i ispusti nogu, te zatetura u krug, a zatim se sklupča na podu. Hal se ponovno ustane dok ga je Barnard napadao, vičući: Ubio si moje dragulje! Ponovno ga pokuša udariti, no Hal s lakoćom izbjegne udarac. Odvratni gusare, raskomadat ću te! Barnard se pokuša pribrati i ponovno napadne, ali Hal se istom lakoćom uspije obraniti i zapita ga tiho: Sjećaš li se što ste tvoji psi i ti učinili Oliveru? Prisili Barnarda da se otvori te ga zatim pogodi poput munje u visini dijafragme. Oštrica Barnardu ude ispod grudne kosti i iziđe na pola kroz leda. Nadzornik ispusti mač i sruši se na koljena. Dug je podmiren!, reče Hal, te izvuče mač iz Bamardovih prsa, dok se nadzornik sklupčao na podu, pored tijela svoga umirućeg psa. Dodi, Gundwane!, Aboli se borio sa svojim sivcima, jer su ih vika i miris krvi prestrašili. Barut! prošlo je samo nekoliko sekunda otkako je Hal zapalio trag baruta, no pogledavši u tom

pravcu opazi oblake plavkastog dima, koji su izlazili kroz vrata oružarnice. Brzo, Gundwane!, pozove ga Sukeena. O, molim te, požuri! Njen je glas bio toliko pun straha za njega da ga je potaknuo. Usprkos napetosti u tim stravičnim trenucima, Hal shvati da mu se Sukeena prvi put obratila, i to njegovim nadimkom. Baci se prema naprijed. Pas ga je ugrizao duboko u nogu, no mora da mu nije povrijedio živce i tetive, jer opazi da ju je mogao još nasloniti na pod i trčati, ne mareći za bol. Prijeđe u nekoliko koraka dvorište, dohvati uzde konja na čelu, koji pogne glavu, a Aboli zadrži konje čvrstom rukom. Kočija prođe velikom bukom ispod luka ulaznih vrata, prešavši most i izišavši na otvoren prostor namijenjen proslavama. Odjednom začuju strašnu eksploziju i osjete kako ih zračni val pogađa poput tropskog vrtloga. Konji se pobune od straha i gotovo stresu sa sebe Hala, no on se još čvršće uhvati za uzde, pogledavši iza sebe. Iz unutarnjeg dvorišta utvrde podigne se stup dima boje pijeska koji se spiralno dizao u nebo. Za Sira Hala i kralja Charleyja!, zagrmi Big Daniel, a ostali mornari ponove urlik, van sebe od uzbuđenja zbog uspjelog bijega. No, okrenuvši se, Hal primijeti da vanjske zidine utvrde nisu bile pogođene detonacijom. Istim kamenim blokovima bila je sagrađena i vojarna, koja je gotovo sigurno izdržala eksploziju. Unutra je bilo dvije stotine ljudi, vojnici u zelenim odorama, koji su se vjerojatno u tom trenutku oporavljali od praska i ubrzo bi se okupili izvan utvrde i započeli ih slijediti. A gdje se nalazio kapetan Cornelius Schreuder, zapita se. Kočija je jurila, predvođena masom zarobljenika koji su bježali u svim pravcima; neki su preskočili kameni zid koji je zagradivao vrtove Kompanije i bježali prema planini, a drugi su trčali prema morskome žalu, u potrazi za brodicom kojom su namjeravali nastaviti bijeg. Na ravnome prostoru bilo je malo građana i robova u ovo doba. Ostavši zbunjeni, promatrali su začuđeno hordu bjegunaca, a potom oblak dima koji je okružio utvrdu, te konačno, još čudnovatiji prizor guvernerove kočije, koja je stizala prekrivena raznobojnom masom razbojnika i gusara, koji su se držali za konjsku opremu, i vikali poput luđaka držeći oružje. Kada je kočija krenula prema njima, odjednom se rasprše. Gusari su pobjegli iz utvrde. Bježi! Bježi! Na kraju uspiju doći k sebi i pozvati na uzbunu koja se proširi naseljem. Hal opazi građane dok su se pridruživali robovima u bijegu, pokušavši spasiti glavu pred grupom gusara željnom krvi. Nekoliko hrabrijih ljudi se naoruža i zapuca sa svojih prozora puškom, no udaljenost je bila velika, a nišan slab i brzoplet. Nitko od ljudi ili konja

nije bio pogođen. Kočija prođe prve kuće, slijedeći jedini put koji je prolazio obalom i kretao se u nepoznatom smjeru. Hal se okrene i pogleda Abolija: Uspori, k vragu! Iscrpit ćeš konje još prije nego što budemo izišli iz grada. Aboli se ustane, i povuče uzde. Hoj, Royla! Uspori Cloud! Ali konji su šibali svom brzinom i gotovo stigli na periferiju naselja, kad ih je Aboli uspio ponovno usporiti; bili su svi znojni i zadihani od galopa, no uopće nisu bili iscrpljeni. Čim ih je ponovno imao pod kontrolom, Hal popusti uzde i spusti se na tlo te potrči uz bok kočije. Althuda, reče, umjesto da sjediš poput gospodina na nedjeljnom pikniku, provjeri jesu li sve puške nabijene i spremne za upotrebu. Drži! Doda mu pušku s upaljenim fitiljem. Upotrijebi ovu da upališ fitilje na ostalim puškama. Ubrzo će nam se približiti. Zatim pogleda Altbudinu sestru. Nisu nas predstavili. Henry Courtenev, na usluzi. Osmijehne joj se, a ona se nasmije na taj pozdrav. Dobar dan, Gundwane. Dobro vas poznajem. Aboli mi je objasnio kakva ste vi vrsta gusara. Zatim se uozbilji. Ranjeni ste. Trebala bih pregledati nogu. Nije ništa što ne bi moglo čekati, uvjeri je. Ugriz psa može se inficirati brzo ako se ne liječi. Kasnije!, ponovi, te se obrati Aboliju: Aboli, poznaješ li ovaj put koji vodi prema granici kolonije? Postoji samo jedan put, Gundwane. Moramo proći kroz naselje, zaobići baru i zatim krenuti prema planinama kroz pjeskovitu dolinu. Pokaže rukom. Granica sa stablima od badema nalazi se pet milja od bare. Pogledavši preko naselja Hal je mogao razabrati močvarno tlo i lagune koje su se prostirale pred njim, pune trske i jata ptica. Čuo je da ima i krokodila i vodenih konja. Althuda, hoćemo li putem sresti vojnike?, zapita Hal. Tada se umiješa Sukeena: Danas neće biti ni izvidnica ni skupina vojnika. Od rane zore nadzirem križanje i ni jedan vojnik nije stigao do svog mjesta. Svi su prezauzeti u liječenju trbobolje. Nasmije se veselo i napeto istovremeno, kao i svi oni. Odjednom se podigne i uzvikne: Slobodna! Prvi sam put u životu slobodna! Pletenica joj se rasplela i kosa joj je padala na ramena. Oči su joj se sjajile i bila je tako lijepa da je utjelovljivala tajni san svih tih mornara odjevenih u krpe. Iako su joj svi zapljeskali: Ti, ali i mi, draga!, Hal je bio taj kojeg je ona pogledala s osmijehom na licu. Kada su prošli naselje, začuju pred sobom uzbunu: Pozor! Gusari su pobjegli! Gusari bježe! Dobri građani Dobre Nade se rasprše pred njima. Majke se požure na cestu i dohvate djecu te ih uvuku u kuće, zatvorivši za sobom vrata. Sada ste na sigurnom. Uspjeli ste pobjeći. Molim vas, Sire Henry, zašto me ne oslobodite? Katinka se oporavila

od šoka dovoljno da pokuša sebi spasiti život. Kunem vam se da nikada nisam imala namjeru nauditi vam. Spasila sam vas od vješala, a spasila sam i Althudu. Učinit ću sve što god želite, Sire Henry. Samo vas molim da me oslobodite, jecala je i uhvatila se za vrata kočije. Sada me čak možeš i zvati Sir i govoriti o svojoj dobronamjernosti, no trebala si to učiniti kada je moj otac krenuo prema stratištu. Halov izraz lica bio je toliko hladan da se Katinka odmah povuče na sjedalo pored Sukeene, jecajući kao da je imala slomljeno srce. Mornari koji su trčali uz Hala dovikivali su joj svu mržnju i gnušanje: Htjela si vidjeti nas na vješalama, kurvo, a sada ćemo te mi dati lavovima u planini, uzvikne pobjednički Billy Rogers. Katinka još jače zastenje, pokrivši si lice rukama: Nikada vam nisam imala namjeru nauditi. Molim vas, pustite me. Kočija je brzo prolazila pustim putom i pred njima je ostajalo još nekoliko brvnara kolonije, kada se Althuda podigne i pokaže prema mjestu iza njih na cesti prekrivenoj kamenčićima. Konjanik na vidiku! Tako brzo?, promrmlja Big Daniel, približivši ruku očima, da bi ih zaklonio od sunca. Nisam očekivao da će nas tako brzo pronaći. Imaju i konjaništvo da pošalju na naš trag? Ne brinite o tome, momci, umiri ih Aboli. U cijeloj koloniji nema više od dvadeset konja, a mi ih imamo šest. Aboli je u pravu. Samo je jedan konjanik!, uzvikne Wally Finch. Konjanik je ostavljao blijedi oblak prašine u zraku, nagnut nad konjem, tjerajući ga što brže, koristeći bič koji je držao u desnoj ruci i bez milosti njime šibao konja. Bio je još uvijek daleko, no Hal ga prepozna po lenti koja je vijorila ia njega zbog brzine konja. Sveta Marijo i svi sveci, pa to je Schreuder! Znao sam da će nas brzo sustići. Zatvori čeljust, uživajući u skorom sukobu. Ta je budala sama. Mozga ima malo, no što se hrabrosti tiče, nema mu ravna. Sa svog sjedala Aboli shvati što je Hal imao namjeru učiniti, po načinu na koji je pritvorio oči i promijenio hvat na dršci mača. Nemoj ni sanjati vratiti se, Gundwane!, izjavi Aboli strogo. Izložit ćeš opasnosti sve nas, budemo li i samo malo kasnili. Znam da misliš da nisam na Schreuderovoj razini, no stvari su se izmijenile, Aboli. Sada ga mogu pobijediti, siguran sam u to. Bio je siguran i Aboli, jer Hal više nije bio mladić. Mjeseci rada na zidinama učvrstili su ga i Aboli ga je vidio kako radi na isti način kao i Big Daniel. Pusti me ovdje, da riješim stvar, a kasnije ću vas slijediti, uzvikne Hal. Ne, Sire Hale!, odgovori Big Daniel. Možda biste ga i pobijedili, ali ne s tim ugrizom na nozi. Odgodite dvoboj s Nizozemcem za neku drugu priliku. Sada ste nam potrebni. Bit će stotinjak vojnika u zelenoj odori, koji će nas slijediti

izbliza. Ne!, zajedno izgovore Wally i Stan. Ostanite s nama, kapetane. U vas smo položili naše povjerenje, nije popuštao Ned Tvler. Nikada ne bismo uspjeli snaći se u pustinji bez moreplovca. Ne možete nas sada napustiti. Hal se dvoumio, nastavivši promatrati s mržnjom konjanika koji se približavao iza njih. Zatim mu se pogled zaustavi na djevojci u kočiji. Sukeena ga je promatrala golemim tamnim očima punih molbe. Teško ste ranjeni. Pogledajte nogu! Nagne se prema vratima kočije, tako da mu je stajala blizu i govorila tihim glasom da ju je on jedva i čuo. Ostanite s nama, Gundwane. On spusti pogled na krv i tekućinu koja je izlazila iz duboke rane na nozi. Dok se još uvijek dvoumio, Big Daniel potrči za kočijom, i skoči na ljestve. Ja ću ga se riješiti, reče, oduzevši nabijenu pušku iz Althudinih ruku. Držeći je u ruci, skoči s Ijestava na prašnjavu cestu, gdje je ostao nepomičan, provjerivši fitilj puške. Nije se žurio, dok se kočija udaljavala kasom, a kapetan Schreuder se u galopu približavao. Usprkos svim molbama i upozorenjima Hal se vrati natrag i umiješa se. Daniele, da nisi ubio tu budalu! Htio je objasniti da su on i Schreuder povezani sudbinom. Bilo je to pitanje viteške časti i nitko se nije smio umiješati, no nije bilo vremena objasniti mu taj romantični koncept. Schreuder je već stigao jako blizu i podigne se na konju: Katinka!, zavikne. Nemaj straha, došao sam da te spasim, ljubavi. Nikada te neću ostaviti u rukama ovih zlikovaca. Uze iz lente pušku, upali fitilj, a potom je smjesti iznad vrata konja, držeći napetu ruku u kojoj je držao pušku. Odmakni se, dive!, dovikne Danielu, ispalivši. Desna mu ruka skoči uvis, dok je kruna dima obavila njegovu glavu; metak nije pogodio, odbivši se o tlo na korak razdaljine od Danielove desne noge i podignuvši kamenčiće s puta. Schreuder spusti pušku i dohvati Neptunov mač iz korica koje su visjele o njegovu boku. Zlatni rezbareni motivi svjetlucali su se dok gaje držao. Razbit ću ti glavu na dva dijela poput bundeve!, režao je, podižući mač. Daniel klekne koljenom na pod, ostavivši da kapetanov konj prođe i zadnji dio puta koji ih je dijelio. Preblizu, pomisli Hal. Zaista preblizu. Ako puška zakaže, Danny je mrtav čovjek. No, Daniel zadrži nišan i ispali. Na trenutak Hal pomisli da su se njegovi strahovi obistinili, no zatim se začuje gromki prasak, oslobodi se perjanica bijelog dima, i puška ispali. Možda je Daniel začuo Halov krik, ili je konj bio veći i sigurniji kao meta od konjanika na sedlu. U svakom slučaju ciljao je prema životinjinim znojnim prsima, i metak pogodi Schreuderovog konja u galopu, koji poklekne ispod njega, dok je Schreuder bio izbačen iz sedla i pao s licem prema tlu. Konj se otimao, nemiran,

njišući glavu s jedne na drugu stranu dok mu je srce uzimalo krv iz rane na prsima. Zatim mu glava padne na tlo i on ostane nepomičan. Schreuder je ležao nepomično na cesti. Hal se na trenutak poboja da je slomio vrat i gotovo se vrati natrag da mu pomogne, no Schreuder se tada pomakne i Hal je oklijevao. Kočija se udaljavala, a prijatelji su vikali: Vrati se, Gundwane!, Ostavite tog nitkova, Sire Henry! Daniel skoči na noge i dohvati Hala za ruku: Nije mrtav, no ubrzo ćemo mi biti mrtvi, ako ostanemo ovdje još malo, podsjeti ga i povuče. Na početku se Hal otimao, pokušavši se osloboditi od Danielove ruke. Ne može tako završiti, razumiješ li me Danny? Savršeno razumijem, zareži Big Daniel i u tom trenutku Schreuder sjedne, zbunjen nasred ceste. Kamenčići su mu ogulili kožu s jedne strane lica, no već se pokušavao podići, teturajući i ponovno padajući. Odlično mu je, primijeti Hal s olakšanjem, dok je dopuštao Danielu da ga odvuče daleko. Hura!, vikne Daniel, dok su pristizali kočiju. Dovoljno mu je dobro da i drugi put pokuša kada se budete sreli. Nećemo ga se tako brzo osloboditi. Aboli zaustavi kočiju da bi im omogućio da je dostignu i Hal dohvati uzde konja na čelu, podignuvši se sa zemlje. Okrenuvši se, opazi Schreudera na nogama nasred ceste, prašnjavog i krvavog. Slijedio je kočiju teturajući poput čovjeka s bocom loše rakije u tijelu, držeći i dalje mač u ruci. Udalje se od njega u kasu: Schreuder odustane od pokušaja da dostigne kočiju, te započne vikati: Pobogu, Courtenev, slijedit ću vas pa makar do vrata pakla! Promatram vas, gospodine, i nosim vas u srcu. Kada budete stigli, ponesite sa sobom i taj mač koji ste mi ukrali, uzvikne Hal. Njime ću vas probosti poput praščića da bi vas ispekli u paklu. Mornari prasnu u gromki smijeh, pozdravivši Schreudera paletom vulgarnih gesta. Katinka, ljubavi!, nastavi Schreuder promijenivši boju glasa. Nemoj se bojati, spasit ću te. Kunem se grobom svoga oca. Volim te više od svog života. Za vrijeme pucnjave i vike, van de Velde se stisnuo na dnu kočije, no sada se ponovno vrati na sjedalo, pogledavši pun mržnje prema pojavi na cesti. e li možda lud? Kako se samo usuđuje obratiti se mojoj supruzi na taj način? Okrene se prema Katinki nadutim licem: Mgvmw, nadam se da niste dali priliku tom gizdelinu da si dopusti takvo što? Budite uvjereni da su njegove riječi šok za mene koliko i za vas. Jako me vrijeđaju i molim vas usrdno da ga prvom prilikom opomenete, odgovori Katinka, uhvativši se jednom rukom za vrata kočije, a drugom za kapicu. Učinit ću što mogu, mgvrou. Ukrcat ću ga na prvi brod za Amsterdam. Ne mogu dopustiti takvo ponašanje.

Osim toga, on je odgovoran za stanje u kojem se nalazimo. Kao kapetan utvrde odgovoran je za zatvorenike i njihov je bijeg rezultat njegove nesposobnosti. To neodgojeno stvorenje nema ti se pravo obraćati na taj način. O, varate se, uplete se Sukeena. Kapetan Schreuder ima na svojoj strani pravo osvajanja. Vaša se supruga toliko često pronašla ispod njega s nogama u zraku da mu je dala pravo da ju nazivlje ljubavi ili čak kurvo i prostitutko, ako bi bio iskreniji. Umukni, Sukeena!, dovikne joj Katinka. Jesi li poludjela? Prisjeti se koje je tvoje mjesto. Ti si robinja. Ne, mgvrow, nisam više robinja. Sada sam slobodna i vi ste zarobljenici, dakle mogu vam reći što god mi se prohtje, pogotovo ako je istina. Obrati se van de Veldeu: Vaša supruga i hrabri kapetan su se toliko otvoreno igrali da su zadovoljili sve lajavce kolonije. Zabili su vam na glavu takve rogove, velike čak i za vaše deformirano tijelo. Dat ću te išibati, grmio je van de Velde na rubu bijesa. Crna kurvo! Ni govora!, odgovori mu Althuda, uperivši mu sablju u trbuh. Štoviše, pitat ćete ju za oprost za takvu uvredu. Da pitam za oprost jednu robinju? Nikada!, reče van de Velde gromkim glasom, no ovoga puta Althuda ga tako snažno ubode sabljom da se guverner brzo predomisli. Ne robinji, već princezi s Balija, koja se rodila slobodna, ispravi ga Althuda. I budite brzi. Molim vas da mi oprostite, gospodo, promrmlja van de Velde kroz zube. ako ste ljubazni, gospodine, reče Sukeena koja mu se nasmije i ponovno se vrati na sjedalo ne dodavši više ni riječi, no promatrajući njegovu suprugu zmijskim pogledom. Kad su za sobom ostavili naselje, put je postao loš. Bio je pun rupa od kola Kompanije za opskrbu drvom za ogrjev, i kočija se opasno tresla. Duž lagune voda se uvukla u rupe, koje su se pretvorile u blato. Na mnogim mjestima mornari su bili primorani podignuti stražnje kotače kočije kako bi pomogli konjima da je povuku. Bilo je već kasno jutro kada su pred sobom opazili drvenu konstrukciju mosta koji je prelazio prvu rijeku. Vojnici!, uzvikne Aboli. S njegovog povišenog sjedala, opazio je sjaj bajuneta i obrise šljemova. Samo četvorica, ispravi ga Hal. Imao je još uvijek najoštriji vid od svih. Ne bismo trebali imati previše problema. Bio je u pravu. Časnik koji je predvodio skupinu straže na mostu približi se, zbunjen, ali ne i uzbunjen, s mačem u koricama i ugašenim fitiljem. Hal i ostali im oduzmu oružje i skinu odore te ih puste da se vrate u koloniju zapucavši iznad njihovih glava. Dok je Aboli vozio kočiju mostom, te krenuo teškim putom na suprotnoj strani obale, Hal i Ned su se spustili ispod mosta da bi privezati bačvicu s barutom ispod

glavnog oslonca. Hal puškom probije bačvicu i stavi u nju dio fltilja sa sporim izgaranjem, te ga upali i krene s Nedom prema kočiji. Sada je Hala noga jako boljela. Bila je naduta, no on je nastavljao gledati iza sebe dok je šepao pijeskom. Sredina mosta odjednom eksplodira praskom blata, vode i komada drva koji su pali u rijeku. To neće zadugo zaustaviti kapetana Schreudera, no bar će ga prisiliti da si smoči noge, promrmlja Hal, dok je stizao do kočije. Althuda se spusti skokom i dovikne mu: Zamijenite me, ne biste smjeli mučiti nogu. S mojom je nogom sve u redu, pobuni se Hal. Osim što se jedva držite na nogama, odgovori Sukeena, nagnuvši se nad vrata. Smjesta se popnite, Gundwane, inače ćete je uništiti zauvijek. Poslušavši ju, Hal se uspne u kočiju, smjestivši se pored Sukeene. Ne pogledavši ih, Aboli se nasmije. Ona mu već zapovijeda, a on ju sluša, izgleda da se savršeno slažu. Pustite me da pogledam nogu, zapovjedi Sukeena i Hal ju smjesti na sjedalo između nje i Katinke. Pazi kako se ponašaš, prostače!, dovikne mu Katinka, pomaknuvši haljine. Isprljat ćeš mi krvlju haljine. Ako ne umukneš, neće to biti jedino što ću zaprljati krvlju, uvjeri ju Hal, te ju strogo pogleda. Ona se povuče u najdalji kut kočije. Sukeena se baci na posao oko noge, spretnim i sigurnim rukama. Trebala bih isprati ranu vrućom vodom, jer je duboka i sigurno će se zagnojiti. No, potrebna mi je kipuća voda. Pogleda u Hala. Ako je tako, morat ćete pričekati dok ne budemo u planini, reče joj. Zatim prestanu razgovarati i nekoliko se trenutaka promotre, zbunjeni. Bio je to prvi put da su se nalazili tako blizu i svatko je u drugome pronalazio nešto što ga je začuđivalo i što ga je ispunjavalo srećom. Zatim se Sukeena trgne: Imam lijekove u torbama, reče živahno, nagnuvši se na naslon sjedala da bi dohvatila kovčeg u stražnjem dijelu kočije, ostavši u tom položaju dok je tražila u kožnim torbama. Kočija se tresla na lošem putu i Hal je promatrao uzbuđen okruglu stražnjicu djevojke. Usprkos haljinama koje su je skrivale, zamislio ju je savršenu poput lica. Ona se vrati na sjedalo držeći u rukama nekoliko krpa i tamnu bočicu. Očistit ću ranu ovom tinkturom, a potom ću je poviti, objasni, ne pogledavši ponovno te zelene oči koje su ju zbunjivale. Dosta!, stenjao je Hal čim je osjetio djelovanje tinkture. Peče poput vražjeg daha. Sukeena ga ukori: Izdržali ste bič, pušku i mač, napad životinje, a zatim na prvu kap lijeka stenjete poput djeteta. Budite mirni sada. Abolijevo se lice izduži, pretvorivši se u labirint tetovaža i bora smijeha, no, iako su se njegova ramena tresla, uspije zadržati smijeh. Shvativši da se zabavlja, Hal mu

se obrati: Koliko je još do granice? Hoće li nas Sabah čekati? Nadam se, ako nas vojnici u zelenim odorama ne budu sustigli prije njega. Mislim da ćemo imati i malo vremena za odmor. Schreuder je pogriješio što je sam krenuo u potragu za nama. Trebao je sakupiti ljude i krenuti za nama. Veći dio vojnika krenut će za ostalim zarobljenicima koji su pobjegli, a usmjerit će se na nas samo kada Schreuder bude preuzeo vodstvo. A on je ostao bez konja, doda Sukeena. Mislim da ćemo uspjeti izići i kada budemo na planinama... Prekine se, podignuvši pogled s Halove noge; zajedno pogledaju prema golemom plavkastom bastionu koji je dominirao nebom na obzoru. Van de Velde je slušao njihov razgovor i u tom dijelu se umiješa: Robinja je u pravu. Vaš je plan bio dobro smišljen i uspio je, na moju žalost. No, ja sam razuman čovjek. Oslobodite mene i moju suprugu, Henry Courtenev, vratite nam kočiju i ostavite nas da se vratimo u koloniju, a za uzvrat vam se zaklinjem da ću narediti kapetanu Schreuderu da odustane od vašeg traženja i vrati ljude u vojarnu. Pogleda Hala s takvim izrazom lica, nadajući se da izgleda iskreno i otvoreno. Dajem vam časnu riječ jednoga džentlmena. U guvernerovim očima Hal ugleda lukavost i zlobu. Vaša visosti, nisam baš siguran da se smijete nazvati džentlmenom, a osim toga mrsko bi mi bilo da se tako brzo moram odreći vašeg privlačnog društva. U tom se trenutku jedan od prednjih kotača zaglavi u rupi na cesti. Aardvart su iskopali ove rupe na putu, objasni Althuda, dok je Hal silazio s kočije koja je ostala u rupi. Kakva je to vrsta ljudi ili životinja? Mravojedi, životinje s dugačkom njuškom i velikim repom, koji buše mravinjake njihovim kracima i žderu mrave uvlačeći ih ljepljivim, dugim jezikom, objasni Althuda. Hal zabaci glavu smijući se. Sigurno, vjerujem ti. Kao što vjerujem da tvoj mravinjak leti, pleše i proriče budućnost kartama. Moraš još štošta naučiti o ovoj zemlji, prijatelju moj, uvjeri ga Althuda. Nastavivši se smijati, Hal mu okrene leda. Hajde, momci!, dovikne svojim mornarima. Oslobodimo ovaj brod iz pijeska i krenimo! Zapovjedi van deVeldeu i Katinki da sidu, a zatim se svi bace na posao s konjima, kako bi oslobodili kočiju, no, od tog je trenutka put postajao sve gori, a grmovi i drveće sa strane ceste postajali su sve gušći i viši kako su napredovali. Za manje od milju ostali su zaglavljeni još dva puta. Došlo je gotovo vrijeme da se oslobodimo kočije. Pješice ćemo biti brži, reče tiho Hal obrativši se Aboliju. Koliko je još do granice? Trebali smo već stići do nje. Nije daleko. I zaista, stigli su, odmah nakon zavoja. Poznata stabla gorkih badema bila

su rijetka, i sezala su do ramena, no, u svakom slučaju na tom je mjestu završavao put. Bila je tu i stara daščara koja je služila kao mjesto za stražu s natpisom na nizozemskom: Pozorf pisalo je crvenim slovima, nastavivši sa zabranom ulaza i izlaza svih koji nisu imali dozvolu, a kazna je bila od zatvora do tisuću guldena, ili oboje. Natpis je dao postaviti guverner Nizozemske istočnoindijske kompanije. Hal jednim udarcem noge provali u daščaru i opazi da je prazna. Vatra je bila ugašena, a ognjište hladno. Na vješalicama se nalazilo nekoliko komada odjeće, koja je sačinjavala odoru, a na ugašenom pepelu bila je crna posuda s čašama i bocom te ostalim priborom razbacanim po stolu i zidnim policama. Big Daniel je već htio zapaliti daščaru, približivši fitilj krovu od sijena, ali ga Hal zaustavi: Nema smisla olakšati Schreuderu posao dajući mu dimom trag koji može slijediti, a osim toga, tu nema ničega od koristi. Pusti!, reče mu, a zatim se šepajući pridruži mornarima koji su iskrcavali kočiju. Aboli je upravo odvajao konje, a Ned Tyler mu je pomagao da smjesti tovar, služeći se kožnim dijelovima kočije i platnenim krovom. Katinka, koja je ostala sjediti uz svoga muža, imala je zabrinut izraz lica: Što će biti sa mnom, Sire Henry?, promrmlja vidjevši ga da se približava. Neki ljudi bi te htjeli odnijeti u planine i dati te divljim životinjama, a neki ti žele odrubiti glavu, odmah ovdje, za sve ono što ste im ti i taj golemi žabac od tvoga muža učinili. Vi nikada ne biste dozvolili takvo što, umiješa se van de Velde. Učinio sam samo svoju dužnost. U pravu ste. Mislim da je previše milostivo odrubiti vam glavu. Radije bih vas objesio i raščetvorio, kao što ste učinili vi s mojim ocem. Pogleda hladno van de Veldea, koji je ostao zaprepašten. No, opazio sam da mi vaše društvo počinje smetati. Ne želim više nikada vidjeti oboje, dakle, ostavljam vas ovdje, na milost i nemilost Bogu, vragu ili voljenom kapetanu Schreuderu. Okrene im leda i ode, te se pridruži Aboliju i Nedu, koji su provjeravali i učvršćivali tovar na konjima. Tri sivca imala su na leđima svaki po dvije bačvice baruta, ostala dva svežnjeve s oružjem, a šesti je imao tešku Sukeeninu torbu. Sve je u redu, kapetane. Ned nabere čelo. Na vašu zapovijed možemo krenuti Ništa nas ne zadržava ovdje. Princeza Sukeena će jahati na prvome konju. Ogleda se oko sebe tražeći je. Gdje je? Ovdje sam Gundwane. Sukeena iziđe iza daščare koja joj je poslužila kao skrovište. I nije mi potrebno da se sa mnom drukčije postupa. Ići ću pješice kao i ostali. Hal opazi da se oslobodila dugačke haljine: sada je na sebi imala široke hlače, tipične za otok Bali, i dugačku i široku košulju, koja joj je sezala

do koljena. Zavezala je kosu, a na nogama je ostavila kožne sandale, ugodne za hodanje. Muškarci su zurili prema njoj, no ona nije obraćala pažnju na njih, uze uzde i povede konja prema prolazu u živici. Sukeena!, Hal ju je htio zaustaviti, no ona prepozna glas i ne obazre se. Hal shvati da je uzaludno pokušati ju natjerati, te zapovjedi nježnije: Althuda, ti si jedini koji poznaje ovaj put, od sada na dalje. Predvodi nas, zajedno s tvojom sestrom. Althuda potrči k njoj i zajedno, brat i sestra, vodili su ih prema divljem i nepoznatom teritoriju koji se prostirao s druge strane granice. Hal i Aboli su zatvarali kolonu koja se protezala gustom šumom i grmljem. Nijedan čovjek nije dugo prošao tim putom koji su napravile divlje životinje; njihovi znakovi bili su jasni na pjeskovitom tlu, a njihov se izmet mogao vidjeti uz puteljak. Aboli je prepoznavao svaku od tih životinja po tragovima i pokaže ih Halu, dok su se polako kretali. Ovo je leopard, a ovo je trag antilope, koju mi zovemo AWw. Ako ništa drugo, nećemo umrijeti od gladi, uvjeri ga. Na ovim prostorima ima divljači na pretek. Bila je to prva prilika koju su imali da nasamo porazgovaraju od početka bijega i Hal ga tiho zapita: Taj Sabah, Althudin prijatelj... što znaš o njemu? Poznajem samo poruke koje je poslao. Nije li nas trebao pričekati na granici? Rekao je da će nas povesti medu planine. Očekivao sam da ću ga naći na granici, prizna slegnuvši ramenima, No, budući da imamo Althudu s nama, nije nam potreban. Kretali su se brzo, sa sivom kobilom koja je lagano kasala, dok su se oni držali za njene uzde i trčali uz nju. Svakoga puta kada bi prošli stablo koje je moglo podnijeti težinu, Aboli se uspinjao do vrha i gledao prema nazad, tražeći tragove mogućih vojnika, no svakoga bi puta silazio i zanijekao glavom. Schreuder će doći, reče mu Hal. Čuo sam da njegovi vojnici u zelenim odorama mogu trčati brže od čovjeka na konju. Doći će. Kretali su se jednolično i zastajali samo pored lokava s blatnom vodom koje su susretali. Hal se držao za konja da ne bi previše izmučio ranjenu nogu i dok je šepao uz njega, Aboli mu je ispričao sve što se dogodilo otkad su ostali razdvojeni. Hal je slušao dok mu je prijatelj opisivao, na svome jeziku, kako je uspio skinuti tijelo Sira Francisa s vješala i kako ga je pokopao. Bio je to častan pokop za velikog vodu. Ušio sam ga u bivolju kožu, smjestio sam mu pored tijela njegov brod i oružje. Ostavio sam mu na dohvat ruke vodu i hranu za put, i pred oči mu stavio križ njegova Boga. Halu se stisnulo grlo od ganuća, od zahvalnosti što je Aboli učinio za oca. Dan je polako prolazio i njihovo je napredovanje postajalo sporije, jer su se ljudi i konji počeli

umarati na pjeskovitom tlu. Kad su se prvi put zaustavili pored lokve, Hal pozove u stranu Sukeenu. Bih ste jaki i hrabri, no vaše noge nisu tako duge kao i naše, i primijetio sam da posustajete od umora. Od sada na dalje ići ćete na konju. Kad se ona već htjela pobuniti, on joj to čvrsto onemogući: Poslušao sam vas kada su bile u pitanju rane, no u svemu ostalom ja sam kapetan i morate učiniti što vam kažem. Od sada na dalje idete na konju. Djevojčine oči su se sjajile. Zatim sklopi dlanove pred usnama u znak poniznosti, te mu reče: Kako želite, gospodaru, te dopusti da ju popne na sivca na čelu, iznad torbe. Nakon što su prešli močvarno područje, ubrzaju hod. Aboli se ponovno uspne na stablo i pogleda iza sebe, no ne opazi tragove vojnika. Protiv svog prirodnog instinkta, Hal se već počeo nadati da su ih uspjeli prevariti, da će bez borbe stići do planina koje su se uzdizale pred njima. Sredinom poslijepodneva prešli su široku livadu, s kratkom i zelenom travom, gdje su pasle antilope s rogovima u obliku sablje. Kada su čule dolazak karavane ljudi na konjima, podigle su glavu i ostale nepomično stajati, s razrogačenim očima od začuđenosti, a plašt im je bio sivoplave boje koji se sjajio na poslijepodnevnom suncu. Čak ni ja nisam vidio životinje te vrste, prizna Aboli. Dok je krdo bježalo pred njima skriveno oblakom prašine, Althuda dovikne prema njima: To su one koje Nizozemci zovu kwwVo, odnosno plave antilope. Vidio sam ih mnogo s druge strane planina. Nakon velike livade teren se polako počinjao uspinjači. Sada su se sve teže penjali. Aboli opazi da je Hal imao užareno lice od vrućice, sada kada je Sukeenin zavoj propuštao tekućinu i krv. Stigavši na vrh kamene padine, Aboli naredi odmor. Okrenu se svi prema Tafelbergu, koji je dominirao obzorom na zapadu, dok se na lijevoj strani otvarala poput kose plava uvala. No, bili su previše umorni i iznemogli da se dive krajoliku koji ih je okruživao. Konji su ostali na nogama pognute glave, a ljudi se bace na tlo, gdje su uspijevali pronaći malo hlada. Sukeena klizne s kobile i krene prema Halu, koji je sjedio na tlu, leđima naslonjenim na stablo. Kleknuvši pred njega, skine mu zavoj s noge ostavši bez daha kada opazi koliko je natečena i upaljena. Nakon što je pomirisala ranu, strogo mu se obrati: Ne možete više hodati s ovakvom nogom. Morate nastaviti na konju, kao što ste i meni naredili. Zatim podigne glavu i pogleda u Abolija: Zapali vatru kako bi zagrijali vodu, zapovjedi. Nemamo vremena za te ludorije, promrmlja Hal, no nitko se ne obazre na njega. Aboli zapali vatru s ribljem puške, te stavi vodu da se zagrije. Čim je počela ključati, Sukeena

je upotrijebi da pripremi trave koje je imala u torbi i njima premaze tkaninu te ju još sasvim vruću stavi na Halove rane, koji je stenjao buneći se: Kunem se da bih radije da Aboli isprazni svoj mjehur na moju ranu, umjesto da mi vi stavite na nju te čudnovate smjese. Sukeena nije marila na njegove riječi i nastavila je s poslom, da bi smjesu na nozi pričvrstila čistom tkaninom. Zatim uze iz torbe kruh i nekoliko kobasica, odreže ih i spravi ih za sve. Neka vas Bog blagoslovi, princezo, reče Big Daniel prije nego što je uzeo svoj dio, dodirujući si čelo jagodicama prstiju. Neka vas Bog čuva, princezo, oglase se i Ned i svi ostali. Od tada na dalje za njih je ona bila Princeza i ti grubi mornari počeli su je sve više poštivati i voljeti. Možete jesti i nastaviti hodati, momci. Hal se s velikim naporom podigne na noge. Svi smo predugo imah sreće, ubrzo će vrag doći po svoje. Stenjući i mrmljajući, svi su slijedili njegov primjer. Dok je Hal pomagao Sukeeni da se popne u sedlo, Daniel ih upozori: Evo ih, napokon dolaze! Pokaže prema mjestu iza njih, na kraju padine. Hal smjesti Sukeenu u sedlo, a zatim krene šepajući prema kraju kolone. Pogledavši prema dolje, opazi dugi red ljudi koji su se pojavili iz šume i započeli prelaziti otvoreni teren. Vodio ih je samo jedan konjanik, koji se kretao kasom. To je ponovno Schreuder. Pronašao je novog konj a. I na toj razdaljini kapetan je bio jasno vidljiv; sjedio je u sedlu s ohološću, dok je po držanju i načinu na koji je podizao glavu gledajući uvis, zračio žarom ubojice. Bilo je jasno da ih još nije opazio, budući da su bili skriveni šumom. Koliko ljudi ima sa sobom?, zapita Ned Tyler i svi pogledaju u Hala, očekujući da ih prebroji. On pritvori oči promatrajući ih dok su izlazili iz gustiša, i s lakoćom održavali korak sa Schreuderovim konjem. Dvadeset, reče. Kako to tako malo?, zapita se Big Daniel. Gotovo sigurno je Schreuder izabrao najbrže. Ostali će ih vjerojatno slijediti s maksimumom svojih mogućnosti. Hal si napravi sjenu rukom. Da, pobogu, eno ih, na milju udaljenosti od njih, no i oni su brzi. Vidim prašinu koju podižu u obliku šljema iznad šume. Taj drugi dio mora da ima oko stotinu vojnika i više. Dvadeset ljudi možemo srediti, mrmljao je Big Daniel. No, stotinu tih ubilačkih vojnika u zelenoj odori je više od onog što bih uspio doručkovati a da ne podrignem. Kakve su zapovijedi? Svi ljudi se zagledaju u Hala. On uzme vremena, a zatim odgovori, proučivši pažljivo teren: Majstore Daniele, uzmi ostatak ljudi, zajedno s Althudom koji će biti voda. Aboli i ja ćemo ostati ovdje s jednim konjem i pokušati usporiti njihovo napredovanje. Ne možemo ih udaljiti. Već su nam to dokazali, kapetane, pobuni se Big Daniel. Ne

bi li bilo bolje da se ovdje borimo? To su zapovijedi. Hal ga hladno pogleda. Daniel ponovno približi dlan čelu i reče: Da, kapetane, a potom se obrati ostalima: Jeste li čuli zapovijedi, momci. Hal šepajući stigne do mjesta gdje je Sukeena ostala u sedlu, s Althudom koji je držao u ruci uzde. Vi morate nastaviti, ma što god se dogodilo. Ne vraćajte se ni iz kojeg razloga, zapovjedi Althudi, a zatim se osmijehne Sukeeni: Pa ni da vam to naredi kralj osobno. Ona mu ne uzvrati osmijeh, no samo se nagne i šapne mu: Čekat ću vas na planini. Nemojte previše kasniti. Althuda je predvodio kolonu konja; dok su prolazili crtu obzora, konačno začuju uzvik, s dna. I tako su nas otkrili, konačno, promrmlja Aboli. Hal krene prema jedinom konju koji je ostao i odvezavši konopce, uzme jednu od bačvica baruta od pedeset librica. Spusti je na zemlju i zapovjedi Aboliju: Uzmi konja i slijedi ostale. Učini tako da te Schreuder opazi, a zatim je zaveži na mjesto iznad vrha i vrati se k meni. Kotrljao je bačvicu do rupe u stijenama, te čučne. Budući da je bio skriven, ponovno prouči padine, a zatim usmjeri svu svoju pažnju na Schreudera i njegovu skupinu vojnika u zelenim odorama. Bili su puno bliži i opazi da su dva Hotentota predvodila Schreuderovog konja, promatrajući tlo i slijedeći točno put kojim je prošla Halova skupina. U tom trenutku Aboli se vrati, stisnuvši se pored njega. Konj je privezan, a ostali napreduju. Dakle, koji je tvoj plan, Gundwane? Tako je jednostavan da ti ga ne moram objasniti, odgovori Hal izvukavši čep s bačvice vrškom mača, a potom odmota fitilj, koji je bio zamotao oko pasa. Nepoznanica je ovaj fitilj: ili prebrzo izgara, ili presporo. No, riskirat ću i iskoristiti tri prsta, promrmlja izmjerivši, a zatim odreže dio fitilj a. Lagano ga je valjao medu dlanovima, kako bi ravnomjerno izgarao, a zatim ugura kraj u rupu na bačvici, pričvrstivši ga s komadićem drva. Bolje je da požuriš, Gundwane. Tvoj stari učitelj mačevanja Schreuder jako se žuri da bi se ponovno borili. Podignuvši pogled Hal opazi da su vojnici već bili prešli livadu i već su se penjali padinom prema njima. Sakrij se, reče mu. Htio bih da se što više približe. Dvojica su ostali ležati na tlu i promatrati bok kolone. Schreuder, u sedlu, bio je dobro vidljiv, dok su dva čitača tragova, koji su ga vodili, bili skriveni od pojasa na dolje zbog grmlja i šume. Kada se približe, Hal uspije razabrati znakove od kamenčića na Schreuderovu licu, te mrlje od zemlje na odori. Nije imao ni šešir, ni periku, koje je vjerojatno izgubio na putu, možda u padu. Iako je bio tašt, nije gubio vrijeme da ih potraži. Sunce mu je već zacrvenilo obrijanu glavu, a konj je bio pokriven pjenom,

vjerojatno zato što se nije pobrinuo da ga napoji za vrijeme potjere, još se više približi, držeći uperen pogled u vrh, koji su bjegunci prešli. Njegovo je lice bilo kao od kamena, no Hal shvati da ga je gonio vulkanski temperament, spreman da podnese svaki rizik i svaku opasnost. Na strmoj padini neumorni tragači počeli su usporavati. Hal je mogao vidjeti njihova lica, azijatskih obrisa, spljoštena i žućkasta, orošena znojem; osjećao ih je kako dišu. Hajde, nitkovil, poticao ih je Schreuder. Pobjeći će. Brže! Trčite brže! I dvojica su se uspinjala, s velikim naporom. Dobro!, promrmlja Hal. Nastavljaju slijediti točno naše tragove, kao što sam se nadao. Šapne i zadnje savjete Aboliju. No, pričekaj dok ti ne kažem, upozori ga. Približe se toliko da je Hal mogao čuti i korake dvojice Hotentota, te Schreuderove uzde kako škripe i kako mu zveckaju čizme. Sve su se više približavali, a Hal je mogao opaziti i svaku kap znoja na Schreuderovim brkovima i licu, dok je bijesno gledao prema vrhu, ne znajući za neprijatelja koji je vrebao na njih. Spremni!, promrmlja Hal, te približi plamen fitilju bačvice s barutom. Ovaj se zapali, a zatim počne izgarati ravnomjerno, dok je plamičak trčao duž kratke udaljenosti do rupe u bačvici. Sada, Aboli!, reče i ustane. Aboli dohvati bačvicu, skoči na noge, gotovo pod kopitima Schreuderova konja. Dvojica Hotentota kriknu začuđeno, te se udalje puteljkom, dok je konj podigao i gotovo srušio Schreudera. Na trenutak je Aboli ostao nepomičan, držeći bačvicu baruta iznad glave rukama, dok je fitilj izgarao i oslobađao oblačić dima, koji je okružio golemu istetoviranu glavu poput plavkaste aureole; a zatim je baci padinom. Bačvica se polako otkotrljala u zraku, a zatim pala na kameno tlo i odbila se, poskočivši i sve više ubrzavajući. Pala je gotovo pred same noge Schreuderova konja, koji se ponovno uznemiri, upravo u trenutku kada je konjanik pronašao ravnotežu. Schreuder se ponovno gotovo nade na tlu, no uspije se zadržati, ostavši nespretno u sedlu. Okrenuvši se, konj se vrati padinom, gotovo srušivši pješake koji su ga slijedili. Kada su ih pobješnjeli konj i bačvica baruta pogodili, kolona vojnika krikne od začuđenosti. Svi su shvatili da je fitilj koji je izgarao bio samo preludij prasku koji se spremao da ih pogodi za nekoliko sekunda, pa počeše bježati, raspršivši se. Gotovo se svi instinktivno udalje niz padinu, umjesto da potraže zaklon na bokovima, te ih bačvica dostigne usred kolone. Schreuderov konj klizio je padinom, sa skupljenim stražnjim nogama. Uzde su bježale iz ruku konjanika, dok se jedva držao u sedlu. Schreuder konačno padne na tlo, daleko od konjskih

kopita, i upravo u tom trenutku bačvica prasne. Pad mu je spasio život, jer se otkotrljao prema zaklonu niske stijene i val eksplozije prođe iznad njega. No, pogodi masu vojnika u bijegu. Oni najbliži podignuti su k poput lišća koje izgara na vatri. Odjeća je letjela zrakom, kao i jedne žrtve koja padne pred Hala. Eksplozija je i njega i Abolija i na tlo. Sa šumom u ušima, Hal se podigne kako bi promotrio izazvala bačvica baruta. Ni jedan od neprijatelja nije ostao na nogama. Pobogu, ubio reče Hal, no gotovo odmah začuje jecaje i krikove medu jem. Polako su se podizali i teturali od straha. Hajde, idemo!, Aboli dohvati Hala za ruku i odvuče ga ka vrhu. Prije nego što su ga prešli, Hal pogleda iza sebe, ijetivši da se Schreuder također podigao. Teturao je poput pijanca i osakaćenog tijela svoga konja, no bio je još uvijek toliko zbunjen t mu, pod Halovim pogledom, noge popustile i on sjedne usred Ijenih grančica i razbacanog lišća, prekrivši si lice dlanovima. Aboli pusti Hala i prebaci mač u desnu ruku. Mogu se vratiti ig i ubiti ga, zareži, no Hal se trgne od zbunjenosti. Ostavi ga! Ne bi bilo časno ubiti ga, dok se ne može niti. Onda se požurimo. Možda smo ovu skupinu onesposobili, ao što vidiš, ostatak vojnika u zelenim odorama nije daleko. Hal obriše znoj s lica i pogleda prema padini, te shvati da je ti bio u pravu. Oblak prašine se podizao od druge skupine ijatelja, i brzo se približavao. Ako sada potrčimo što brže možemo, mogli bismo ih žati na udaljenosti do noći, kada bismo se trebali naći u planini, nao je Hal. Nekoliko koraka dalje se spotakne, dok je ranjena noga stala pod njegovim teretom. Ne rekavši ni riječ, Aboli ga dohvati iku da bi mu pomogao dok ne stignu na mjesto gdje je privezao a. Ovoga se puta Hal nije bunio kada ga je prijatelj podigao na a, te je uzeo uzde. Na koju stranu?, zapita Hal. Pred njim se planinski lanac ijelio u labirint kamenih bastiona i puteljaka, usjeklina, u kojima išle guste šume i grmlje. Ostao je zbunjen. Althuda poznaje put, ostavio nam je znakove koje ćemo diti. Tragovi pet konja i skupine bjegunaca bili su vidljivi na tlu pred njima, no kako bi ih istaknuo, Althuda je usjekao klinove i u debla stabala duž puta. Ubrzavši, slijedili su znakove i s drugog vrha opaze male pojave na pet konja koji su u kasu prelazili otvoreni dio dvije ili tri milje ispred njih. Hal je čak uspijevao raspoznati Sukeenu, koja je sjedila na konju na čelu kolone. Srebrenasta boja isticala je konje poput ogledala na tamnoj pozadini grmlja, toliko daje Hal promrmljao: Predivne su životinje no privlače neprijateljevu pažnju. Medu konjima za kočiju jednoga gospodina ne bi mogli biti bolji konji od njih, prizna

Aboli, no, na planini ne bi izdržali. Morat ćemo ih ostaviti čim budemo stigli na težak teren, inače će si polomiti te lijepe noge na stijenama. Ostaviti ih Nizozemcima? A zašto ne bismo metkom iz puške učinili kraj njihovim mukama? er su predivni i volim ih kao da su moja djeca, odgovori Aboli tiho, ispruživši ruku kako bi pomilovao životinju po vratu. Siva kobila zakoluta očima prema njemu i zahrže, uzvraćajući njegove osjećaje. Hal prasne u smijeh. I ona te obožava, Aboli. Poštedjet ćemo ih za tvoju ljubav. Započnu se s naporom spuštati sljedećom padinom te uspinjati sa suprotne strane. Tlo je postajalo sve strmije, dok su vrhovi izgledali kao da lebde iznad njihovih glava. Kada su stigli na vrh, ponovno se zaustave da bi malo odmorili kobilu i pogledaju ispred sebe. dzgleda da Althuda želi ući u ono tamno grlo, upravo ispred nas. Hal pogleda u tom smjeru: Vidiš li ih? Ne. Zaklonjeni su stablima. Zatim se Aboli ponovno okrene. Ali, pogledaj iza nas, Gundwane! Hal se okrene prema mjestu koje mu je pokazivao, bolno uzviknuvši: Kako su se tako brzo uspeli? Izgleda kao da smo mi stajali na mjestu. Kolona vojnika u zelenim odorama koji su trčali, prolazila je vrh iza njih, izgledali su poput reda radišnih mrava koji bježe iz mravinjaka. Hal ih uspije s lakoćom prebrojiti, uspjevši razabrati čak i bijele odore časnika. Poslijepodnevno sunce svjetlucalo je na bajunetama, i on začuje njihove prigušene uzvike, kada su opazili da se nalaze tako blizu žrtve. Evo Schreudera!, reče Hal gorko. Pobogu, taj čovjek je čudovište. Nema načina da ga zaustaviš? Sišavši s konja, kapetan je koračao na kraju raštrkane kolone, no upravo pod Halovim pogledom, prede čovjeka koji je hodao ispred njega. Trči brže od svojih Hotentota. Ostanemo li ovdje još koji trenutak, stići će nas prije nego što mi stignemo do ulaza u usjeklinu. Ispred njih tlo je bilo toliko strmo da se kobila jedva kretala; puteljakje počeo krivudati. Ispod njih čuo se pobjednički krik, nalik na zov lovca na vukove: opaze vojnike kako su se raštrkali, a prvi su ih gotovo i dostigli. Dugi hitac iz puške, reče Hal, i upravo u tom trenutku jedan od vojnika na čelu klekne na tlo iza kamena, nacilja i zapuca. Opaze oblak dima prije nego što su začuli hitac, pedeset koraka ispod njih. oš su uvijek predaleko. Pustimo da uzalud troše barut. Siva kobila skokom prede kamene stube na putu, sigurnija no što se Hal nadao. Zatim stignu do zavoja dugoga krivudavog puta, ponovno započevši prijelaz padine sa suprotne strane; no, tako su se približavali vojnicima u luku i udaljenost koja ih je dijelila smanjivala se sve više. Ljudi na putu ispod njih dočekaju ih s radosnim uzvicima, a potom se

bace na tlo da bi se odmorili, smirili otkucaje srca i podrhtavanje ruku. Hal opazi kako provjeravaju jesu li im puške nabijene i fitilji zapaljeni, te se pripreme da zapucaju čim kobila s konjanikom bude stigla na nišan pušaka. Svi vrazi!, promrmlja Hal. Izgleda kao da krećemo prema neprijatelju. No, nije bilo mjesta gdje su se mogli skloniti, ili pobjeći, pa nastave otežano se kretati putom. Sada je Hal jasno mogao vidjeti Schreudera, koji se uspinjao jednoličnom brzinom prema čelu kolone i promatrao ih je. Čak i na toj udaljenosti opazi daje upotrijebio sve svoje snage: imao je umorno lice, poderanu odoru, namočenu znojem i krvario je na desetak rana. Teško je disao, pokušavši doći do daha, no njegov je pogled bio zloban. Nije više imao snage da uzvikne ili lati se oružja, već je samo promatrao Hala. Kada je jedan od vojnika u zelenoj odori zapucao, osjete metak kako je prošao iznad njihovih glava. Aboli je tjerao kobilu što je više mogao po tom strmom puteljku, no ostali bi na nišanu još nekoliko minuta. U tom se trenutku iz reda vojnika poredanih na donjem puteljku oslobodi rafal hitaca. Meci pogode stijene oko njih. Neki ostanu tamo gdje su pali, poravnani zbog siline hica, tako da su izgledali poput svjetlucavih diskova, dok su drugi odvajali komadiće kamena koji su padali na njih ili završavali u dolini. Siva kobila, neozlijeđena, stigne do dijela puta koji se uspinjao. Sada kada je udaljenost bila veća, gotovo svi Hotentoti pješaštva skoče na noge i ponovno krenu u potjeru. Jedan ili dvojica krenu ravno padinom, pokušavši si skratiti put, no strmina je bila prevelika čak i za njihove spretne noge i odustanu, vrativši se na vijugavi puteljak i požurivši se kako bi slijedili ostale dužim, ali lakšim putom. Neki vojnici ostali su klečati na puteljku da bi ponovno nabili pušku. Schreuder je gledao pucnjavu vojnika, naslonjen na stijenu kako bi se odmorio. Naglo se uspravi, oduzevši tek nabijenu pušku jednome Hotentotu iz ruku i odgurne ga ramenima. Izvan smo dometa puške. Zašto to čini?, pobuni se Hal. er te mrzi. Vrag mu daje snagu da nastavi, uzvrati mu Aboli. Na brzinu Schreuder skine sa sebe jaknu i nasloni je na kamen, kao jastuk na koji je naslonio pušku. Nanišani prema Halovoj glavi, zatim podigne nišan sve dok nije vidio plavetnilo neba. Zatim nanišani prema glavi konja. Ne može se nadati da će pogoditi s te razdaljine!, promrmlja Hal, no upravo u tom trenutku opazi oblak srebrenkastog dima kako cvate poput otrovnog cvijeta na pušci. Zatim začuje udarac čekićem, kada metak ude medu rebra sive kobile, nešto niže od njegova koljena. Začuje šum dok joj je zrak izlazio iz pluća; životinja

zatetura unazad, kleknuvši na stražnje noge, zatim pokuša ponovno naći ravnotežu, nastojeći se podignuti, no sruši se preko uskog puteljka. Na vrijeme je Aboli uspio dohvatiti Hala za ranjenu nogu i povući ga. Legnu na kamen i pogledaju prema dolje dok se konj kotrljao do zavoja na puteljku, gdje se zaustavi usred kiše kamenja, zemlje i prašine, ostavši ležati i polako se micati s nogama u zraku. Pobjednički tk podigne se medu vojnicima koji su ih slijedili, i njihovi krikovi ijeknu stijenama. Hal se podigne na noge dršćući kako bi procijenio situaciju. n i Aboli imali su svatko još jednu pušku i jedan mač, nekoliko štolja, jedan mali rog za barut i vrećicu oko pojasa punu streljiva za išku, no izgubili su sve ostalo. Ispod njih, vojnici koji su ih slijedili ohrabre se nakon eokreta te su urlali poput čopora pasa koji su nanjušili još topli ag; prije nego što su se ponovno počeli uspinjali četveronoške. Ostavi pištolje i pušku, zapovjedi Aboli, barut, i mač, inače te težina ubiti. Hal zavrti glavom: Ubrzo će nam trebati. Nastavimo dati! Aboli se nije pobunio, udaljivši se što je brže mogao. Hal je pijevao pratiti ga, primoravši ranjenu nogu da hoda, usprkos moru i boli koje je sve više osjećao. Aboli se okretao prema njemu da mu pomogne na najtežim lonicama puta, no postajalo je sve strmije, kada su počeli zaobilaziti imeni bastion koji je bio jedan od putova prema usjeklini medu laninama. Sada su se, na svakome koraku, morali uspinjali kao da nalaze na Ijestvama, uz stijenu koja je vodila u ponor do doline pod nje. Vojnici, koji su još uvijek bili blizu njih, nisu bili vidljivi s ruge strane kamenog bastiona. Jesmo li sigurni da je to pravi put?, zapita zadihano Hal, ada su se zaustavili da se odmore na nekoliko trenutaka na malo rem prostoru. Althuda nam još uvijek ostavlja znakove, uvjeri ga Aboli, ispršivši udarcem noge hrpu kamenja, koja je bila ostavljena na putu. I moje sivce. Osmijehne se i pokaže vlažnu hrpu izmeta pred njih. A zatim nagne glavu: Osluhni! Sada je i Hal začuo glasove Schreuderovih ljudi, koji su bili lizi nego zadnji put kako su se bili zaustavili. Izgledalo je kao da se talaze iza ugla kamenog bastiona iza njih. Pogleda prestrašeno u ibolija, pokušavši se nasloniti na zdravu nogu i štedjeti drugu. Začuju veket mačeva na stijenama i kotrljanje kamenja pod nogama; glasovi ojnika bili su jaki i jasni da je Hal mogao čak razabrati riječi i repoznati Schreuderov glas koji ih je tjerao. Sada ćeš me poslušati, Gundwane!, reče Aboli nagnuvši se prema njemu i oduzme Halu pušku iz ruke. Ti ćeš nastaviti što brže možeš dok ću ih ja pokušati zadržati ovdje neko vrijeme. Hal se već htio pobuniti,

no Aboli ga strogo pogleda u oči: Što više budeš raspravljao, to ćeš me ostaviti u većoj opasnosti. Hal se složi. Vidimo se na vrhu. Stisne čvrsto Abolijevu ruku, a zatim nastavi skačući sam. Došavši do mjesta gdje je puteljak ulazio u usjeklinu, okrene se i opazi prijatelja koji se stisnuo skriven zavojem, i smjestio dvije puške na stijenu ispred sebe, na dohvat ruke. Hal prijeđe zavoj i podigne glavu te opazi usjeklinu koja se otvarala pred njim poput velikoga mračnog kamina. S obje strane nalazile su se gole stijene, a krov je bio prekriven visokim i uskim stablima, punim lišajeva. Na dnu je tekao potok koji je stvarao nekoliko bara i vodopada. Puteljak je slijedio korito te se uspinjao prema glatkim stijenama. Hal klekne kako bi uronio lice u prvu lokvu i popio pohlepno; odjednom ga uhvati kašalj, zbog vlastite pohlepe. Kad je dovoljno popio, osjeti kako mu se snaga ponovno vraća u nogu koja ga je boljela. S jedne strane bastiona iza njega začuje prigušeni zvuk hica iz puške, a zatim zvuk metka koji je pogodio meso, te odmah zatim krik čovjeka koji je padao u ponor, krik koji je postajao sve prigušeniji i koji se odjednom prekine kada je pao na stijene na dnu. Aboli ispali i vojnici koji su ih slijedili zbune se. Trebat će im vremena dok se ponovno vrati red i vrate se u potjeru s više opreza. Aboli je za Hala zaradio dragocjeno vrijeme. Hal se s naporom podigne i počne se uspinjati koritom rijeke, gdje je svaka od golemih stijena predstavljala tešku provjeru za njegovu ranjenu nogu. Stenjući i jecajući uspije se uspeti, istovremeno osluškujući zvukove borbe iza njega, no ne začuje ništa sve dok ne stigne do sljedeće lokve, gdje se zaustavi iznenađen. Althuda je ostavio pet sivaca, privezanih za mrtvo stablo na rubu vode. Kada je pogledao ispred sebe, Hal shvati zašto ih je napustio na tom mjestu: nisu mogli nastaviti dalje, na tom putu koji je izazivao vrtoglavicu. Još više se usjeklina sužavala u uzak prolaz i on sam osjeti da ga hrabrost napušta, bacivši pogled na težak put koji je trebao slijediti. No, nije postojalo drugoga puta, jer je usjeklina postala klopka bez izlaza. Dok se dvoumio, začuje ispod još jedan hitac iz puške i žamor bijesnih krikova. Aboli je pogodio još jednoga, reče glasno, izazvavši čudnovatu jeku medu stijenama prolaza. Sada su obje puške prazne i on će morati bježati. No, Aboli je te trenutke stanke izborio za njega, i nije ih smio potrošiti uludo. Natjera se da nastavi strmim putom, vukući ranjenu nogu glatkom stijenom poput stakla i skliskom zbog zelenih alga koje su je pokrivale. Dok mu je srce ubrzano kucalo od umora i jagodice prstiju ga boljele, prijeđe zadnje korake, stigavši do ravnice na kamenu u tjesnacu grla, gdje se legne

kako bi pogledao s ruba izbočine stijene. Opazi Abolija kako se uspinje, skačući spretno s jednog kamena na drugi, s puškom u svakoj ruci. Hal podigne pogled prema nebu kroz uski otvor iznad svoje glave, opazivši da je dnevna svjetlost blijedjela. Ubrzo će pasti mrak, no za sada su vrhovi stabala bili pretvoreni u zlato na zadnjim zrakama sunca. Ovuda!, dovikne Aboliju s visine. Nastavi, Gundwane!, zavikne Aboli. Nemoj me čekati. Za petama su nam. Hal se okrene i pogleda strmo korito rijeke iza sebe. Bilo je dobro vidljivo oko dvjesto koraka: ako bi nastavili s uspinjanjem, Schreuder i njegovi ljudi stigli bi do tog mjesta, dok bi oni bili još na dometu. Bili bi ubijeni hicima iz pušaka prije nego što bi se stigli skloniti. Morat ćemo se ovdje zaustaviti, odluči. Moramo ih zadržati dok ne padne mrak i pokušati se tada udaljiti. Na brzinu pokupi nekoliko kamena iz potoka u kojem se nalazio te ih skupi na rub izbočine stijene. Pogledavši prema dolje, opazi da je Aboli stigao do podnožja stijene i uspinjao se brzo prema njemu. Kada je crnac bio na pola puta do Hala, sasvim otkriven, začuje se hitac s mjesta ispod njega. Kroz polusjenu sunca na zalasku, Hal raspozna pojavu prvog vojnika koji im je bio za petama. Opazi svjetlost, a zatim prasak puške. Hal pogleda sa strahom prema Aboliju, no on je nastavljao s uspinjanjem, neranjen. Sada je dno grla zamorilo od ljudi i začuo se rafal hitaca koji je odjekivao medu planinama. Hal opazi Schreudera u polusjeni: njegovo se bijelo lice isticalo medu tamnijima koja su ga okruživala. Aboli dostigne vrh stjene i Hal mu pruži ruku kako bi mu pomogao da se uspne na izboćinu. Zašto nisi nastavio, Gundwane?, zapita ga zadihano. Nemamo vremena za priče. Hal mu oduže iz ruke pušku i započne ju puniti. Moramo ih zadržati ovdje do mraka. Nabij pušku! Barut je gotovo potrošen. Imamo ga samo za nekoliko hitaca. Aboli je pričao i nabijao pušku. Tada se moramo potruditi da svaki hitac pogodi, a nakon toga ćemo ih zaustaviti kamenjem. Hal također nabije pušku. A kada budemo ostali i bez kamenja, napast ćemo ih mačevima. Kad su ljudi ispod njih započeli pucati, hici su im zujili oko glave. Hal i Aboli bili su prisiljeni ostati ležati na izbočini stijene, nagnuvši se samo na nekoliko trenutaka pogledavši ispod sebe. Schreuderje zaposlio većinu ljudi da bi zadržali stalnu vatru, tako da je uvijek postojao netko s nabijenom puškom spremnom da opali na njegovu zapovijed, dok su ostali ponovno nabijali puške, izgledalo je da je izabrao najsnažnije ljude koji su se uspinjali, dok su njegovi strijelci pokušavah onemogućiti Halu i Aboliju da se obrane. Prvi val od otprilike

dvanaest penjača, naoružanih samo mačevima, baci se prema naprijed. Čim su Halove i Abolijeve ruke provirile na rubu izbočine stijene, začuje se gromki rafal iz pušaka. Hal nije mario za hice što su letjeli oko njega ili se zabijali u stijenu ispod. Uzme pušku i nacilja prema najbližem penjaču. Bio je to jedan od nizozemskih časnika i pogodi ga u usta, zgnječivši mu zube i čeljust. Časnik ispusti ruku na skliskoj stijeni i padne u provaliju, povukavši sa sobom još trojicu, koji su se nalazili odmah iza njega. Sva četvorica padnu razmrskavši se na stijene. Aboli ispali i još dva vojnika padnu u provaliju. Zatim on i Hal dohvate pištolje i ispale još dva puta, oslobodivši stijenu od penjača, osim dvojice, koji su se još očajnički držali u jednoj usjeklini u stijeni na pola puta do njih. Hal baci na tlo prazne pištolje, te dohvati kamenje koje je smjestio na dohvat ruke te ih započne bacati prema vojniku ispod sebe. Kada ga opazi, vojnik se nije uspio pomaknuti. Pokuša spustiti glavu medu ramena, no kamen ga pogodi u sljepoočnicu, prsti se otvore i on padne. Lijep pogodak, Gundwane! Postaješ sve bolji. Aboli također baci jedan kamen prema posljednjem vojniku koji je ostao na stjenci, pogodivši ga u bradu. Zanjiše se na trenutak, a zatim i on padne u prazno. Nabijmo ponovno puške!, reče Hal, dok je stavljao barut, i pogledao prema nebu. Zar noć neće nikada stići?, požali se, opazivši Schreudera dok je gonio posljednji val penjača prema stjenci. Mrak ih nije mogao spasiti, jer, prije nego što budu uspjeli nabiti puške, neprijateljski vojnici će već stići do polovice uspona. Kleknu na rub izbočine i spreme se da ponovno zapucaju, no ovoga puta uspiju pogoditi samo jednog od napadača, dok su se ostali i dalje uspinjali. Schreuder pošalje još jedan val napadača da ih dostigne sve dok cijela stijena nije bila ispunjena tamnim pojavama. Ne možemo ih sve zaustaviti, prizna Hal, kojeg je uhvatio očaj. Moramo se povući. No, kada pogleda prema strmini, obeshrabri se. Baci na tlo pušku i zajedno s Abolijem počnu se uspinjali. Napadači zaviknu, prešavši rub izbočine i bace se u potjeru. U sve većoj tami Hal i Aboli su se s naporom nastavljali uspinjati, okrećući se povremeno, kada bi napadači bili preblizu i zaustavljali bi ih udarcima mača, nastavljajući s uspinjanjem. No, vojnici u zelenoj odori postajali su sve brojniji i bilo je samo pitanje vremena kada će ih dostići i nadvladati ih. Nedaleko od sebe Hal primijeti usjeklinu u bočnoj stijeni grla. Pomisli na trenutak da bi se Aboli i on mogli skloniti tamo, u mrak, no odustane od te namjere kad opazi da je premalo duboka. Schreuder bi ih pronašao i natjerao ih da iziđu iz skrovišta. Hal Courteney!,

uzvikne glas koji je dolazio iz tamne niše u stijeni. Pogledavši unutra opazi dva čovjeka; jedan je bio Althuda, koji ga je i pozvao, a drugog nije poznavao; bio je bradat i stariji, odjeven u kožu životinja. Tama je bila prevelika da mu jasno vidi lice, no on i Althuda su ih pozivali i ni on ni Aboli nisu se ni trena dvoumili te se uvuku u uski otvor i stisnu s dvojicom ljudi. Ostanite dolje!, dovikne neznanac Halu u uho, koji je imao sjekiru s kratkom drškom. Na ulazu u usjeklinu pojavi se vojnik s mačem u ruci kako bi udario četvoricu ljudi u usjeklini, no Althuda ga pogodi pištoljem u prsa na maloj razdaljini. Istovremeno neznanac s bradom podigne uvis sjekiru i spusti je jedim jakim udarcem. Hal nije shvaćao što je radio, dok ne opazi da je posjekao konopac, debeo kao zapešće čovjeka. Sjekira odsječe konopac i jedan se kraj konopca oslobodi, a drugi je kraj bio privezan oko golemog drvenog klina u usjeklini. Konopac se okretao oko ugla usjekline u stijeni, i podigao se prema gore, te se izgubio u tami. Na trenutak, koji je Halu izgledao kao vječnost, ništa se nije dogodilo, te su Hal i Aboli u nedoumici pogledali drugu dvojicu. Zatim, s gornjeg kraja, koji je zatvarao grlo u visini, začuju šumove koji su postajali sve glasniji, poput diva koji se pomaknuo u snu. Sabah je izazvao kišu kamenja!, objasni Althuda, i Hal se pomakne da pogleda prema grlu i konačno shvati. Prasak je postajao sve glasniji te su ćuli divlje i prestravljene krikove i viku vojnika koji su bili pogođeni. Za njih nije bilo mjesta gdje su se mogli skloniti; našli su se u smrtonosnoj klopci, u koju su ih Althuda i Sabah privukli. Izgledalo je kao da planina drhti pod njihovim nogama. Povici vojnika koji su se našli na putu kamenja prigušeni su naglom tutnjavom. Zrak se napuni prašinom koja se oslobodi od kamenja tako da su sva četvorica započela kašljati, pokušavajući doći do daha. Zaslijepljen i teško dišući, Hal podigne rub rasparane košulje i pokrije si nos i usta, pokušavši filtrirati zrak da bi uspio disati usred te bučne prašnjave oluje koju je izazvala bujica kamenja. Kotrljanje kamenja dugo je potrajalo, a zatim se polako počelo stišavati, dok nisu padali samo djelići stijene. Na kraju se na njih spusti apsolutna tišina; prašina im pokaže obrise ulaza u sklonište. Aboli iziđe puzeći i hodajući u ravnoteži na nestabilnom terenu. Hal ga je slijedio, gledajući zajedno s njim prema dnu grla, sasvim obavljenog tamom. Nije se čuo ni jedan zvuk i nije bilo ni traga vojnicima koji su ih slijedili, ni posljednji očajnički krik ili jecaj u agoniji, ni djelić tkanine ili oružja ispuštenog iz ruke. Bilo je kao da nikada nisu postojali. Halova ranjena noga nije više uspijevala izdržati njegovu težinu i on

zatetura, sklupčavši se na rubu pukotine. Tresla ga je vrućica, i zamaglila mu svijest velom mraka i topline. Osjeti čvrste ruke koje su ga uhvatile, a zatim padne u nesvijest. Kapetan Cornelius Schreuder pričekao je sat vremena u predsoblju utvrde prije nego što ga je guverner van de Velde primio. Kada je konačno bio pozvan, ude u salu za primanja, no van de Velde se nije ni okrenuo prema njemu, nastavivši potpisivati dokumente koje mu je Jacobus Hop pružao. Schreuder je bio u odori, sa svim počastima i lentama. Imao je urednu periku i brkove, namazane pčelinjim voskom, no jedan je dio lica bio unakažen ružičastim ožiljcima i još uvijek svježim ranama. Nakon što je potpisao i posljednji dokument, van de Velde otpusti Hopa pokretom ruke, i čim je službenik izišao, uze iz pisaćeg stola Schreuderov izvještaj kao da se radi o nečemu krajnje odvratnom. I tako ste izgubili gotovo četrdeset ljudi. A da ne govorimo o osam najboljih konja Kompanije. Trideset i četiri vojnika, ispravi ga Schreuder, još sasvim mirno. Gotovo četrdeset!, ponovi van de Velde, s izrazom gnušanja na licu. I osam konja. Zarobljenici i robovi koje ste slijedili su vam izmakli. Nije sigurno velika pobjeda, zar ne kapetane? Namršten i bijesan, Schreuder je gledao u strop. Sigurnost utvrde je vaša odgovornost, Schreuderu. Briga o zarobljenicima je vaša odgovornost, i sigurnost moje osobe i moje supruge je vaša odgovornost. Jeste li suglasni, Schreuderu? Da, vaša visosti. Ispod Schreuderova oka moglo se primijetiti treperenje živca. Dozvolili ste zarobljenicima da pobjegnu. Dopustili ste da opljačkaju imovinu Kompanije. Dozvolili ste im da oštete ovu zgradu eksplozivom. Pogledajte ove prozore! Van de Velde pokaže prazne okvire, s kojih su se stakla odvojila i razbila na tisuće komadića. Dobio sam od službenika Kompanije procjenu štete koja je veća od sto tisuća guldena! Bijes mu je sve više rastao. Sto tisuća guldena! A da stvar bude gora, dopustili ste zarobljenicima da otmu mene i moju suprugu, stavivši nas u životnu opasnost. Morao se zaustaviti da bi kontrolirao bijes. A potom ste dopustili da gotovo četrdeset vojnika bude ubijeno, od kojih je pet bilo bijelaca! Što mislite da će Savjet Sedamnaestorice u Amsterdamu reći o ovome, kada budu dobili moje potpuno izvješće o vašim propustima? Što mislite da će reći? Odgovorite mi, ulašteni gizdeline! Što mislite da će reći? Bit će im podosta žao, odgovori Schreuder, još se više ukočivši. Bit će im žao?, uzvikne van de Velde, te ponovno sjedne. Kada je došao k sebi, nastavi: Bit ćete prvi koji će saznati je li im žao ili ne, Schreuderu. Šaljem vas natrag u

Amsterdam. Isplovit ćete za tri dana s W7feirkMom, koji je u ovom trenutku usidren u luci. Kroz prozore bez stakla pokaže skupinu usidrenih brodova. Moje izvješće o tome putovat će u Amsterdam istim brodom, zajedno s osudom vašeg ponašanja, sastavljenom najstrožim riječima. Poći ćete pred Sedamnaestoricu i osobno pitati za oprost. Pogleda kapetana s mržnjom. Vaša vojna karijera je završena, Schreuderu. Preporućam vam da postanete svodnikom, budući da ste pokazali da imate dovoljno talenta. Zbogom, kapetane Schreuderu. Sumnjam da ću još imati prilike sresti vas. Ranjen guvernerovim uvredama kao da su ga dvadeset puta bičevali, Schreuder iziđe iz ureda, i zastane na stubama. Pokuša se sabrati i promisliti, proučivši posljedice eksplozije na građevini koja je okruživala dvorište. Oružarnica je bila srušena, sasvim razrušena. Drvene potpore bile su zacrnjene i iskrivljene od požara koji je uslijedio nakon eksplozije, no vanjski su zidovi bili netaknuti, a ostale građevine nisu bile oštećene. Stražari bi nekada odmah pozdravili Schreudera čim bi ga ugledali da ulazi u dvorište, no sada su kasnili i pozdrave ga bezvoljno. U malenoj koloniji su se vijesti brzo širile, i bilo je jasno da je njegov kraj službovanja u Kompaniji već bio svima poznat, jacobus Hop je bio sigurno taj koji se pobrinuo da se vijest proširi. Schreuder opomene stražara koji se smijuljio: Pobogu, prestani se smijati, ili ću te mačem natjerati da to učiniš. Čovjek se odmah uozbilji, ukočivši se. No, dok je on prelazio dvorište, Manseer i njegovi čuvari brbljali su međusobno, skrivajući rukom sarkastičan osmijeh. Čak su i neki zarobljenici, koji su popravljali štete u oružarnici, prekinuli posao i pogledali ga zlobno se osmijehnuvši. Takvo poniženje bilo je bolno za čovjeka s njegovim ponosom i temperamentom i kapetan si pokuša zamisliti do koje mjere se može pogoršati nakon povratka u Nizozemsku i njegova izlaganja pred Sedamnaestoricom. Njegova bi sramota bila poznata u svakoj krčmi i svakoj luci i svakome vojniku, u svim važnim kućama i medu plemićima u Amsterdamu. Van de Velde je bio u pravu; postao bi svodnik. Krene dugim koracima prema izlazu, prešavši most nad jarkom. Nije znao kamo će; krene prema morskome žalu da promatra more. Polako uspije zavladati svojim osjećajima, počevši tražiti moguće načine da izbjegne sramotu. Ubit ću se, odluči. To je jedini put koji mi preostaje. No, nakon toga se sva njegova priroda pobuni tako mrskome izboru. Prisjeti se jednog druga u Bataviji, i prijezira koji je osjetio prema njemu, koji se zbog ljubavi prema jednoj ženi ubio puškom. To je za kukavice, izjavi Schreuder. I nije za mene.

Naravno, znao je da nikada ne bi mogao poslušati van de Veldeove zapovijedi i vratiti se u domovinu, u Nizozemsku. No, nije mogao ostati ni na Rtu Dobre Nade ili otići u bilo koju drugu nizozemsku koloniju na kugli zemaljskoj. Bio je odbačen i morao je sebi pronaći drugu zemlju gdje njegova sramota nije bila poznata. U tom trenutku se njegov pogled spusti na trgovačke brodove usidrene u luci. Tu se nalazio i MkkvredeM, kojim ga je van de Velde htio poslati natrag u domovinu da se suoči sa Sedamnaestoricom. Njegov se pogled premjesti na ostala tri nizozemska broda usidrena pored galije. Nije se namjeravao ukrcati ni na jedan od ta tri broda, no bilo je još samo dva strana jedrenjaka. Prvi je bio portugalski: brod koji je prevozio crnce prema Zanzibaru. Sama pomisao da se ukrca na takav brod izazvala je u njemu gnušanje: osjećao je smrad čak s mjesta odakle ih je promatrao, iznad žala. Drugi brod bila je engleska fregata i sudeći po izgledu, tek sagrađena. Pripone su bile još sasvim nove, a boja se tek osušila. Izgledala je poput bojnog broda, no Schreuder je čuo da je bila osobno vlasništvo i trgovala je, iako je bila naoružana. Pročita ime na krmi broda: Gofden Bowgk. Bok koji je promatrao imao je petnaest vrata za topove. Schreuder nije znao odakle dolazi ni kamo ide, no sasvim je dobro znao gdje će to moći saznati i smjestivši svoj šešir na periku krene žalom prema najbližoj od tih nezdravih kuća, koje su služile kao bordeli i krčme mornarima. Čak je i u tim jutarnjim satima krčma bila prepuna, a unutrašnjost bez prozora bila je tamna i puna dima i para lošeg alkohola te neopranih tijela. Prostitutke su gotovo sve bile Hotentotke, no bilo je i nekoliko bijelkinja, već prestarih i iznakaženih da rade i u roterdamskoj luci. Tko zna kako, pronašle su brodove koji su ih doveli do juga i iskrcale su se tu, da bi završile svoje dane u tom odvratnom ambijentu prije nego što ih francuska bolest sasvim dotuče. S rukom na dršci mača Schreuder se dočepa stola samo za sebe jednom grubom riječju i namrštenim pogledom. Kada je konačno sjeo, pozove jednu od konobarica da naruči vrč piva. Koji su mornari s GoWeMBougka?, zapita bacivši joj srebrenjak na prljavi stol. Prostitutka u letu uhvati prinčevsku nagradu i spusti srebrenjak u otvor prljave haljine, između mlohavih grudi, a zatim mu glavom pokaže prema trojici mornara koji su sjedili za stolom na suprotnoj strani krčme. Ponudi svu trojicu još jednom noćnom posudom ovog urina koji prodaješ i reci im da je od mene. Kada napusti krčmu pola sata kasnije, Schreuder je znao kamo je plovio GoWer Bowgi, a znao je i ime i karakter kapetana. Krene bez žurbe prema

žalu i brodicom se odveze do fregate. Stražar iznad sidra na GoWg Bowgw ga opazi čim se odvojio od obale, shvativši po odjeći i držanju da se radi o uglednoj osobi. Kada je Schreuder pozvao palubu fregate, te pitao za dopuštenje da se uspne na brod, galski dočasnik ga oprezno pozdravi s bokaporte; zatim ga povede do kabine na krmi broda gdje mu je kapetan Christopher Llewellyn izrazio dobrodošlicu i ponudio ga čašom punom vina. Vidljivo zadovoljan otkrićem da Schreuder govori engleski, odmah ga je primio kao prijatelja, poput džentlmena, opustivši se i razgovarajući bez pretvaranja i iskreno. Raspravljali su o nedavnim sukobima između njihovih zemalja, te su obojica izrazila zadovoljstvo što je potpisan mir, pa započnu razgovarati o pomorskome prometu i politici koja je vladala istočnoindijskim regijama i Indijom. Bila su to složena pitanja, još složenija zbog suparništva između europskih sila čiji su trgovački i vojni brodovi bili sve brojniji u istočnim morima. Ne smijemo zaboraviti ni na vjerske ratove koji se vode u istočnim zemljama, primijeti Llewellyn. Moje sadašnje putovanje je odgovor na molbe kršćanskog vladara Etiopije koji traži vojnu pomoć u ratu protiv Islama. Na spomen rata na Istoku, Schreuder se uspravi na stolcu. Bio je ratnik, iako trenutačno nezaposlen, i rat je bilo njegovo zanimanje. Nisam čuo o tom ratu. Molim vas, recite mi nešto više o tome. Veliki mogul je poslao svoju flotu i vojsku, pod vodstvom mlađeg brata Sadiq Khan Jahana, da osvoji zemlje na obali Afrike i time ih oduzme kršćanskom kralju. Llewellyn se prekine te zapita: Recite mi, kapetane, znate li išta o islamskoj religiji? Schreuder potvrdi: Da, naravno. Mnogi od ljudi koji su se borili sa mnom u zadnjih trideset godina bili su muslimani. Dosta dobro poznajem njihovu religiju i govorim arapski. Tada znate da je jedna od glavnih obveza ove vjere katf, hodočašće u mjesto gdje je rođen Muhamed, Meka, koja se nalazi na istočnoj obali Crvenog mora. Sad mi je jasno na što smjerate. Svaki hodočasnik koji dolazi iz carstva Velikog mogula u Indiji bio bi prisiljen preći Crveno more zaobilazeći afrički rog i to bi dovelo do vojničkog obračuna dviju religija. lesam li pogodio? Zapravo, kapetane, moram vam čestitati na vašem brzom shvaćanju. Upravo je to izlika koju je iskoristio Veliki mogul da bi napao presvijetlog Ivana. Naravno, Arapi trguju s Afrikom već stoljećima. Započevši od Zanzibara proširili su se postupno na kopno i sada namjeravaju osvojiti i podrediti srce kršćanske Etiopije. A koja je vaša uloga u svemu tome, ako smijem pitati?, zapita Schreuder. Ja sam pripadnik staroga viteškog reda, vitezova

Hrama, reda Svetog Georgea i Svetoga grala, koji brani kršćanstvo i svetu zemlju. Mi smo sljedbenici Templara. Znam o vašemu redu i poznajem neke od vaših vitezova. Primjerice Lorda Cumbraea. A!, Llewellyn naprći nos. Nije baš najbolji primjer. Upoznao sam i Sira Francisa Courteneyja, doda Schreuder. Ovoga puta je Llewellynov entuzijazam bio iskren. Dobro ga poznajem. Kakav izvrstan moreplovac i čovjek! Znate li možda gdje bih ga mogao naći? Ovaj vjerski rat trebao bi ga privući kao pčelu med. Naša dva broda bi zajedno predstavljala veliku snagu. Sir Francis je, nažalost, ostao žrtva nedavnog rata između naših zemalja. Iako je Schreuder upotrijebio diplomatske riječi da bi ga obavijestio, Llewellyn je bio vidno potresen Žao mi je. Ostane u tišini nekoliko trenutaka a zatim nastavi: No, da vam odgovorim do kraja, kapetane Schreuderu, krećem prema afričkom rogu, da bih se odazvao pozivu presvijetlog Ivana, koji moli za pomoć da bi se obranio od islamskog napada. Namjeravam isploviti već večeras s plimom. Zasigurno će vam trebati vojna pomoć, reče mu Schreuder uzgred, pokušavši sakriti uzbuđenje koje je osjećao, lb je bio odgovor na njegove molitve. Bi li bili tako ljubazni i poveli me s vama do mjesta gdje se odvija rat? I ja sam se odlučio da doprinesem svojom osobom. Llewellyn se začudi: Nagla odluka, gospodine. Nemate nikakve obveze na kopnu? Mogli biste isploviti sa mnom u tako kratkome roku? Zapravo, vaša prisutnost u luci izgleda kao znak sudbine za mene. Upravo sam se danas oslobodio svih obveza o kojima govorite. Kao da me sam Bog obavijestio. Spreman sam odgovoriti na njegov poziv. Bilo bi mi drago, ako bih mogao platiti putovanje i putovanje gospode koja će postati mojom suprugom, u zlatnicima. Llewellyn se, oklijevajući, počeše po bradi, zagledavši se u Schreudera: Imam samo jednu slobodnu kabinu, no, vrlo je mala i nije sigurno primjerena uglednim putnicima. Platit ću vam deset engleskih gvineja da bih imao čast ploviti s vama, nije se dao zbuniti Schreuder i kapetanov se izraz razvedri. Bit će mi čast imati vas na brodu. No, ne mogu odgoditi polazak ni sat vremena. Moram isploviti s plimom. Dat ću vas ispratiti do obale brodicom, koja će vas čekati. Dok se vraćao na obalu, Schreuder je drhtao od uzbuđenja. Služba u vjerskome ratu pružala je mogućnost velike slave i mnogo veću dobit od uobičajene kojoj se mogao nadati u službi Nizozemske istočnoindijske kompanije. Pružila mu se mogućnost izlaza od obeščašćenja. Nakon tog rata, mogao se vratiti u Nizozemsku pun zlata i slave. Bila je to sreća koju je očekivao cijeli život, i sa ženom uz sebe

koju je volio više od svega. Čim je brodica stigla do obale, Schreuder skoči na žal i ostavi mornaru mali srebrenjak. Pričekajte me!, dovikne mu, i krene prema utvrdi. Sluga ga je čekao u njegovom stanu i Schreuder mu zapovjedi da spremi prtljagu, te da stavi u nju sve što je posjedovao i odnese na brodicu s Gokkn Bougha. Izgledalo mu je da su svi znali što mu se dogodilo: čak ni sluga nije ostao začuđen što čuje te zapovijedi i stoga nikome nije bilo čudno da se on udaljavao. Pozove konjušara, te mu zapovjedi da osedla konja koji mu je preostajao. Dok je čekao da mu ga privedu iz konjušnice, pogleda se u malome ogledalu garderobe, poravnavši odoru, te popravivši periku i brkove. Osjećao je toplinu uzbuđenja, zajedno s osjećajem olakšanja. Prije nego što će guverner opaziti da su on i Katinka pobjegli, GofM Bough će već biti na otvorenom moru, i ploviti prema Istoku. Potrči stubama i iziđe iz dvorišta, gdje je konjušar držao uzde te skoči na sedlo. Jako je žurio i jedva je čekao da krene, te podbode konja u galop putom koji je vodio prema guvernerovoj rezidenciji. No, njegova žurba nije bila takva da zaboravi na oprez. Nije prošao kroz glavni ulaz, već se posluži sporednim, koji se otvarao u šumici hrastova i koji su uobičajeno koristili robovi i prodavači drva i hrane koji su dolazili iz naselja. Stigavši pored rezidencije, da bi izbjegao šumove koji bi ga otkrili, zadrži konja i nastavi pješice, ušavši u dvorište konjušnice iza kuhinje. Vidjevši da je vodio konja, pomoćnik u štali se požuri da mu pridrži uzde, dok je Schreuder ušao u dvorište kroz vrata na uglu. Za svaki slučaj ogleda se oko sebe, jer su često u tom dijelu rezidencije radili vrtlari, no ne opazi nikoga. Prijeđe travnjake hodajući pravilno, bez oklijevanja i bez žurbe, te ude u rezidenciju kroz vrata koja su vodila u biblioteku; dugačka soba bila je prazna. Schreuder je dobro poznavao tloris rezidencije, budući da je često dolazio Katinki, kada je muž bio u utvrdi sa svojim obvezama. Najprije ude u radnu sobu koja je gledala na travnjake i na uvalu. To je bilo Katinkino najdraže skrovište, no tog se dana nije nalazila ovdje. U sobi je bila samo jedna robinja, koja je klečala pred policama s knjigama i izvlačila ih jednu po jednu brišući prašinu krpom. Kada je Schreuder ušao u sobu, podigne glavu, iznenađena. Gdje je tvoja gospodarica?, zapitaju. Opazivši da gaje žena gledala razrogačenim očima, ne shvaćajući, ponovi: Gdje je gospoda van de Velde? Robinja zbunjeno ustane: Gospoda je u svojoj sobi, no, ne želi da ju nitko ometa. Nije joj dobro. Ostavila je stroge zapovijedi. Schreuder se okrene i krene hodnikom. Stigavši do kraja, pokuša nježno otvoriti vrata, no budući da su bila

zatvorena iznutra, pozove. Vrijeme je prolazilo, a on je znao da ga Llewellyn neće čekati. Vrati se na drugi kraj hodnika, i iziđe kroz staklena vrata na dugačku terasu, a zatim krene prema prozorima spavaće sobe gospodarevih odaja. Prozori Katinkine garderobe bili su zatvoreni; već je htio zakucati, no suzdrži se, jer nije htio uzbuniti robove. Izvuče mač i oštricom otvori prozor te prekoraćivši ude u sobu. Katinkin miris ga na trenutak opije, i zamuti mu se u glavi na pomisao ljubavi i žudnje koju je osjećao prema njoj. Zatim ga odjednom obuze radost na pomisao da će ubrzo biti samo njegova: njih dvoje na putovanju, sami, jedno uz drugo, da zajedno izgrade sebi nov život i novu sreću. Koračajući drvenim podom, laganim koracima da ju ne bi prestrašio, odmakne nježno zastore koji su zatvarali vrata spavaće sobe. I u njoj su prozori bili zatvoreni i soba se nalazila u polutami. Zaustavi se da bi mu se oči prilagodile na tamniji prostor i opazi da je krevet u neredu. Zatim, u sjeni, razabra medu zgužvanim plahtama bisernu svjetlost Katinkine kože: bila je gola, okrenuta leđima, sa zlatnom, kovrčavom kosom, raspuštenom da joj pada na leda do savršene stražnjice. Osjeti na trenutak tako jaku žudnju, da se nije mogao pomaknuti s mjesta ni disati. Zatim ona okrene glavu i opazi ga pred sobom. Razrogači oči i zacrveni se od bijesa. Odvratna svinjo!, promrmlja. Kako se usuđuješ špijunirati me? govorila je tihim glasom, punim bijesa i gnušanja. On se zbunjeno povuče. Katinka je bila njegova ljubavnica, i nije shvaćao kako mu se mogla obraćati na taj način. Zatim opazi da su njene grudi orošene znojem i da je sjedila na muškoj pojavi. Čovjek na kojemu je sjedila, u aktu strasti, ležao je ispod nje, a ona je sjedila na njemu poput jahača. f Čovjek je imao mišićavo tijelo, bijelo i napeto, poput tijela gladijatora. Jednim jedinim pokretom Katinka se odvoji od njega i okrene se prema Schreuderu, ostavši na nogama, dršćući od bijesa. f Što radiš u mojoj spavaćoj sobi?, prosikta. Schreuder glupavo odgovori: Došao sam da te povedem sa sobom. No, promatrao je muškarčevo tijelo, s još vlažnim stidnim dlakama i nabreklim sluzavim udom. Čovjek sjedne, promatrajući Schreudera žutim bezizražajnim očima. I Zatim Schreudera zapljusne val neizrecivog užasa: Katinka, njegova ljubav, valjala se na krevetu sa Stadige Janom, krvnikom. Katinka je i dalje govorila, no njene riječi za njega više nisu imale smisla. Došao si da me odvedeš? A što te nagnalo da pomisliš da bih otišla s tobom, ludom Kompanije, i cijele kolonije? Odlazi, budalo. Vrati se u tamu i sramotu odakle i dolaziš Stadige Jan se podigne s kreveta. Jeste li čuli?

Izlazite ili ću vas izbaciti van. Nisu bile riječi, već činjenica da je čovjek stajao pred njim još u punoj erekciji koja je Schreudera pretvorila u luđaka. Bijes, koji je do tog trenutka uspijevao kontrolirati, sada zavlada njime. Uz uvrede i poniženja s kojima se cijeli dan morao nositi, sada u njemu započne tinjati plamen ljubomore. Stadige Jan klekne nad hrpom odjeće koju je skinuo sa sebe, i koja je stajala pored kreveta, a kada se podigne, držao je u desnoj ruci mali nož. Upozoravam vas, reče dubokim glasom, izlazite odmah, sada... Jednim jedinim pokretom Schreuder izvuče Neptunov mač iz korica. Stadige Jan nije bio ratnik; njegove su žrtve bile uvijek vezane i okovane pred njim. Nikada se nije sukobio s čovjekom poput Schreudera. Skoči prema njemu držeći spušten nož, no mač ude kroz unutarnju stranu i odreže mu puls i tetive, tako da je krvnik otvorio prste i nož padne na pod. Tada Schreuder nacilja prema srcu, udarcem od kojeg Stadige jan nije imao ni vremena ni mogućnosti da se obrani. Vršak ga pogodi usred širokih i glatkih prsa; zatim polako ud Stadige Jana omlohavi, oči prekrije veo, postadoše slijepe i tmurne poput žutih kamenčića. Kada je pao na koljena, Katinka započne vrištati. Schreuder izvuče iz krvnikovih prsa mač, čiji je sjaj bio zamućen krvlju žrtve. Katinka ponovno krikne kada poteče krv iz srca kroz ranu Stadige Jana, koji se sklupča na podu. Ne viči!, zareži Schreuder, još uvijek dršćući od bijesa i približavajući joj se s mačem u ruci. Prevarila si me s tim odvratnim stvorenjem, a znala si da te volim. Došao sam po tebe, jer sam te htio povesti sa sobom. Katinka se povuče pred njim, s rukama na obrazima, histerično vičući. Ne viči, dovikne joj. Prestani. Ne podnosim te kad se tako ponašaš. Taj užasan zvuk odjekivao mu je u ušima, te izazivao bol. Ona se pokuša udaljiti od njega, vičući sve glasnije: bio je to nepodnošljiv zvuk, morao ju je prekinuti. Dosta! Pokuša ju dohvatiti za zapešće, no ona se oslobodi na brzinu od njegovog stiska. Njeni su krikovi bili sve kreštaviji, a Schreuderov bijes prepukne poput stravične crne zvijeri koju više nije mogao kontrolirati. Mač koji je držao u ruci poleti, bez razmišljanja, iz njegove ruke i probode bijeli trbuh iznad zlatnih kovrča. Krik se pretvori u jecaj boli, dok se Katinka uhvati objema rukama za oštricu mača koju je on već povlačio iz njenoga tijela. Oštrica joj poreze dlan do kosti; tada ju Schreuder probode još dva puta, da bi ju stišao. Umukni!, vikao je bijesno. Ona mu okrene leda, pokušavši potrčati prema vratima garderobe, no on ju pogodi u rebra, izvuče mač, a potom ju ponovno probode usred leda. Padne na tlo, kotrljajući se na leđima dok ju je on

promatrao s visine. Svakoga ju je puta oštrica probola s jedne na drugu stranu. Prestani!, vikao je Schreuder, nastavivši ju probadati mačem, sve dok se njeni krikovi i jecaji nisu sasvim ugasili. No čak se ni tada ne zaustavi, stojeći uspravan u lokvi krvi koja se širila, s odorom, licem i rukama umrljanim krvlju. Zatim, polako, slijepi bijes nestane iz njegova mozga, ostavivši ga bez snage. Nasloni se leđima na zid, zamrljavši ga krvlju žrtve. Katinka!, prošapće. Nisam ti htio nauditi. Tako te volim. Bila je u lokvi krvi. Rane su se isticale na bijeloj koži poput crvenih pupoljaka. Nije mislio da to malo tijelo sadrži toliko krvi. Glava joj je bila natopljena u lokvi krvi, a kosa joj je bila obojena u crveno, čak je i lice bilo krvavo. Na njemu se mogla iščitati bol i patnja. Katinka, ljubavi, molim te, oprosti mi. Htio je preskočiti lokvu krvi i preći sobu. Zatim se zaustavi s mačem u ruci, ugledavši u ogledalu na suprotnom kraju sobe samoga sebe, okrvavljenog. O, Bože, što sam učinio? Odmakne pogled s pojave u ogledalu, klekne pored tijela žene koju je volio. Pokuša ju podignuti, no bila je nepomična, kao da nije imala kosti, i klizne iz njegove ruke, te ponovno padne u lokvu krvi. Schreuder se podigne i povuče. Nisam ti htio nauditi. Pobjesnio sam. Volio sam te, a ti si me varala. Opazi još jednom svoju sliku u ogledalu. Dobri Bože, koliko krvi! Toliko je ima. S ljepljivim rukama istare si jaknu, a zatim i lice, dok mu mrlje krvi nisu napravile neku vrstu crvene karnevalske maske. Prvi put pomisli na bijeg brodicom koja ga je čekala na obali i brodu koji je bio u luci. Ne mogu prijeći koloniju u ovakvom stanju! Ne mogu se ovakav ukrcati na brod! Prede teturajući sobu i stigne do guvernerove garderobe. Skine sa sebe jaknu zamrljanu krvlju i baci je daleko od sebe. Na umivaoniku je bio vrč s vodom, u koji umoči ruke i opere si lice. Dohvativši ručnik s kuke uroni ga u crvenu vodu, te ispere krv s ruku i stražnjeg dijela hlača. Koliko krvi!, ponavljao je, dok je trljao krv sa sebe. Pronađe hrpu čistih košulja i odjene jednu na vlažnu kožu. Van de Velde je bio debeli čovjek, i košulja mu je bila komotna. Spustivši pogled opazi da se mrlje od krvi nisu toliko vidjele na tamnim hlačama. Perika je bila zamrljana te je skine sa sebe i baci. Odabere drugu iz niza perika koje su stajale uza zid, a pronađe i plašt koji je pokrivao ramena i koljena. Izgubi još nekoliko trenutaka da očisti Neptunov mač, a zatim ga vrati u korice. Kada se ogleda oko sebe, primijeti da njegov izgled više neće privlačiti pažnju. Zatim podigne jaknu i s nje skine sve medalje te ih zamota u rupčić koji je također pronašao u garderobi i ugura ih u unutarnji džep plašta. Zaustavi se posljednji put

na pragu guvernerove garderobe i pogleda tijelo mrtve žene koju je volio. Njena se krv i dalje širila na kamenom podu tako sporo poput lijene zmije i gotovo je dostigla manju lokvu u kojoj je ležao Stadige Jan. Kada se njihova krv sjedini, Schreuderu je izgledalo da promatra svetogrđe: kako se čisto moglo miješati s nečistim? Nisam htio da se to dogodi, promrmlja očajno. Žao mi je, ljubavi. Htio sam te povesti sa sobom. Preskoči pažljivo lokvu krvi i krene prema zatvorenome prozoru te iziđe na balkon, ogrnuvši se plastom i prešavši vrtove u pravcu malih vrata na zidu konjušnice. Kada ih dostigne, pozove konjušara koji se požuri i dovede mu konja. Schreuder krene putom prema obali, gledajući pred sobom. Brodica se još uvijek nalazila na žalu i čim on stigne na konju, mornar mu dovikne: Več smo mislili otići bez vas, kapetane. GoWen Bougk se sprema da isplovi. Kada se uspne na palubu fregate, kapetan Llewellyn i njegova posada su bili toliko zauzeti poslom oko broda i razvijanjem jedara da nisu previše marili za njega. Mornar povede Schreudera u malu kabinu, a potom se na brzinu udalji, ostavivši ga samog. Kovčezi za putovanje već su bili u kabini. Schreuder skine sa sebe prljavu odjeću i pronašavši čistu odoru u jednome od kovčega, brzo se odjene i stavi na nju medalje. Od odjeće zaprljane krvlju napravi zavežljaj i potraži nešto što će poslužiti kao pritega. Bilo je očito da će tanki pregradni zidovi biti oboreni u slučaju da se fregata bude pripremala za borbu, njegova je kabina bila dio palube s topovima. Gotovo je sav prostor na palubi koji je bio na raspolaganju bio zauzet samo jednim topom, pored kojeg se nalazila piramida granata. On uze jednu i stavi je u svežanj medu odjeću prljavu od krvi, te pričeka da čuje pokret broda kad je zaplovio prema izlazu iz luke. Zatim malo otvori vrata topa i baci svežanj u zelene vode, duboke oko pedeset hvata. Kada se vrati na palubu, nalazili su se već milju daleko od obale i brzo su plovili prema otvorenome moru spremivši se da prođu rt. Schreuder pogleda prema kopnu, razabravši medu stablima krov guvernerove rezidencije u podnožju velike planine. Zapita se jesu li već otkrili Katinkino tijelo, i je li još uvijek bila ujedinjena u smrti s njenim nedostojnim ljubavnikom. Ostao je na palubi, naslonjen na krmenu ogradu, sve dok golema planina Tafelberga ne postane samo daleka sjena u pozadini ljetnoga neba. Zbogom, draga, prošapće. U ponoć, dok je ležao ne mogavši zaspati, započeo je shavćati težinu situacije. Njegova je krivica bila očita. Svi brodovi koji budu isplovljavali iz luke rta, proširit će vijest oceanima i u svakoj luci civiliziranog

svijeta. Od tog trenutka na dalje bio je bjegunac i bandit. Probudivši se Hal osjeti mir koji mu je do tada bio nepoznat. Ostao je ležati zatvorenih očiju, previše lijen i slab da ih otvori, opazivši da je na toplom i u suhom, udobno smješten na ležaju. Očekivao je da će ga dočekati smrad ćelije s vlažnim i ustaljenim zrakom zatvorskog podzemlja, te smrad nužnika i tijela ljudi koji se nisu prali već godinu dana i živjeli su u rupi svi zajedno. Umjesto toga osjeti miris vatre, sladak i ugodan: miris cedra koji je izgarao. Odjednom se s velikim olakšanjem prisjeti bijega i činjenice da više nisu bili zatvorenici. Ostane ležati, uživajući u toj stvarnosti. Osjećao je i druge mirise i zvukove, i zabavi se otkrivajući ih bez da otvori oči. Osjećao je miris svježe trave slamnjače na kojoj je ležao i toplinu krzna koje ga je grijalo, miris pečenog mesa i još jedan miris koji ga je dovodio do ludila jer ga nije uspio otkriti. Bila je to mješavina divljeg cvijeća i toplog životinjskog mošusa koji ga je uzbuđivao. Sporo i oprezno otvori oči, ostavši na trenutak zbunjen svjetlošću koja je ulazila kroz otvor skloništa u kojem se nalazio. Ogledavši se oko sebe, shvati da se nalazio vjerojatno u bočnom dijelu planine. Krov je bio slamnat. Duž stjenke bili su različiti zemljani predmeti i oruđe. S jedne kuke pored vrata visio je luk, a pored njega mač i pištolji. Ležeći na slamnjači Hal je slušao žubor planinskog potoka. Odjednom začuje smijeh žene, dražesniji od šuma vode. Pokušavši pogledati preko praga podigne se naslonivši se na lakat, no ostane potresen naporom koji je taj jednostavni pokret od njega iziskivao. Smijeh žene pomiješa se sa smijehom novorođenčeta. Za vrijeme svog dugog zarobljeništva nije čuo ništa slično: nije uspio zaustaviti radostan smijeh. Odmah ženin smijeh prestane i izvan kolibe zapazi brz pokret: na pragu se pojavi ženska pojava, sa savršenim obrisima tijela. Iako joj nije vidio lice, odmah shvati tko je. Dobar dan, Gundwane. Dugo ste spavali, jeste li i dobro spavali?, zapita ga Sukeena sramežljivo. Držala je novorođenče u ravnoteži na boku i imala je spuštenu kosu, dugu do pojasa poput tamnoga vela. Ovo je sin moga brata, zove se Bobby. Zaljulja malenog o svome boku, koji zagrglja oduševljeno. Koliko sam spavao?, zapita Hal, pokušavši se podignuti; ona odmah preda dijete nekome drugome, vani, i potrči prema njemu. Klekne pored njega na slamnjači i zadrži ga, spustivši malu i toplu ruku na njegova prsa. Polako, Gundwane. Imali ste vrućicu dva dana. Sada sam ponovno zdrav, odgovori joj, prepoznavši odmah zatim zagonetni miris koji je prije osjetio. Bio je to njen miris žene, i miris cvijeća koje je nosila u kosi i

toplina njena tijela. Još se ne možete ustati, reče mu. Hal ponovno smjesti glavu na slamnjaču, zagledavši se u nju i ona se osmijehne bez srama. Nikada nisam vidio ljepše stvorenje od vas, pobjegne mu. Zatim podigne mku i dodirne si lice. A brada? Nema je više. Ona se osmijehne, te sjedne prekriženih nogu. Ukrala sam britvu onom debelom guverneru upravo zbog toga. Nagne glavu u stranu i dugo ga prouči. Bez brade ste i vi prelijepi, Gundwane. Shvativši što je rekla, blago se zacrveni. Tako se Hal mogao diviti njenim obrazima, dok je ona svu svoju pažnju poklanjala ranjenoj nozi, odmaknuvši krzneni pokrivač da bi promijenila zavoj. Hm, promrmlja, dodirujući ju nježno. Zarast će savršeno, uz malenu pomoć mojih lijekova. Bili ste vrlo sretni. Ugriz psa je uvijek opasan, a napor s kojim ste se morali suočiti za vrijeme bijega mogao vas je ubiti ili osakatiti doživotno. Hal se osmijehne njenim prijekorima, i ponovno legne te se prepusti njenim rukama. este li gladni?, zapita ga Sukeena, zamijenivši zavoj na rani. Na te riječi Hal osjeti da je gladan kao vuk. Ona mu donese ostatke divljači pečene na vatri, zatim sjedne pred njega gledajući ga dok je jeo i čistio kosti. Ubrzo će vam se snage vratiti. Osmijehne se.Jedete poput lava. Uzevši ostatke jela podigne se. Aboli i drugi mornari me muče, tražeći od mene dozvolu da vas posjete. Sada ih idem pozvati. Pričekajte!, dovikne da bi ju zadržao. Htio je da vrijeme provedeno s njom nikada ne završi. Djevojka se vrati i sjedne, zagledavši se u njega. Nisam vam zahvalio, reče Hal ne baš sigurnim glasom. Bez vaše njege vjerojatno bih umro od vrućice. Ona se nježno osmijehne i odgovori mu: Ni ja vama nisam zahvalila. Bez vas bih još uvijek bila robinja. Dugo su se promatrali, u tišini, proučavajući si međusobno lica. Zatim Hal zapita: Gdje smo, Sukeena? Ova koliba. Kolibaje Sabahova. Posudio nam ju je. Bolje rečeno, posudio ju je meni i vama, i otišao živjeti s ostalima. Dakle, konačno smo u planinama? U srcu planina. U mjestu bez imena, mjestu gdje nas Nizozemci nikada neće pronaći. Želim vidjeti. Na trenutak ona je izgledala nesigurna, zatim se složi. Pomogne mu da se podigne, pruživši mu oslonac na vlastitim ramenima dok je on skakutao na jednoj nozi prema ulazu u sklonište sa slamnatim krovom. Klizne na zemlju i nasloni se na prag vrata od cedra i Sukeena sjedne pored njega, zagledavši se u krajolik koji ih je okruživao. Dugo vremena nitko nije progovorio. Hal je pohlepno udisao kristalno čisti zrak oko sebe, koji je mirisao po divljem cvijeću. Kakav rajski pogled, promrmlja on konačno. Vrhovi koji su ih okruživali bili su predivni i divlji. Stijene i

usjekline bile su pokrivene lišajevima koji su imali sve boje slikarove palete. Sunčeva svjetlost na zalasku reflektirala se na vrhove s njihove suprotne strane. Voda iz potoka u podnožju bila je čista poput zraka koji su udisali. Hal je mogao vidjeti ribe koje su plivale poput dugačkih sjena na žutome pijesku, mašući tamnim repovima. Čudnovato, nikada nisam vidio ovo mjesto, a ni jedno slično njemu, a ipak, čini mi se da ga dobro poznajem. Imam osjećaj da sam se ponovno vratio kući, kao da sam čekao da se vratim ovamo. Nije čudnovato, Henry Courtenev. I ja sam čekala. Ona podigne pogled prema njemu i zagleda se u njegove oči, nastavivši intimnijim i tajnim glasom: Čekala sam tebe. Znala sam da si trebao stići, jer su mi to zvijezde rekle. Onoga dana kada sam te prvi put ugledala pored utvrde, prepoznala sam te. Te jednostavne riječi krile su toliko značenja o kojima je trebao razmišljati, pa je on ostao dugo šuteći, promatrajući mladu ženu. I moj je otac znao čitati zvijezde. Rekao mi je Aboli. Dakle, i ti znaš čitati budućnost u zvijezdama, Sukeena. Ona nije zanijekala. Moja majka me poučila mnogo čemu. Mogla sam te vidjeti izdaleka. On primi njene riječi ne komentirajući ih. Dakle, ti znaš što će se dogoditi s nama, sa mnom i s tobom... Ona se osmijehne, s vragolastim svjetlom u očima, a zatim ga uzme za ruku. Ne treba biti veliki mislilac da se to zna, Gundwane. No, mnogo je drugih stvari koje ti mogu reći o sudbini koja nas očekuje. Govori, ponuka ju. Ona se osmijehne i zavrti glavom. Bit će vremena za to kasnije. Imat ćemo mnogo prilika za razgovor, dok budemo čekali da tvoja noga sasvim ozdravi. Podigne se. Sada idem pozvati i ostale. Ne mogu ih još dugo zadržati daleko od tebe. Odmah su stigli, no prvi je stigao Aboli, koji pozdravi Hala svojim jezikom šume.Vidim da si dobro, Gundwane. Mislio sam da ćeš spavati zauvijek. Bez tvoje pomoći bi se to možda i dogodilo. Zatim stigoše Big Daniel, Ned i ostali, dodirujući si čelo u znak pozdrava i zbunjeno mrmljajući. Svi se stisnu u polukrugu oko njega. Nisu bili vrlo spretni izreći riječima osjećaje koje su gajili prema Halu, no zbog onoga što je vidio u njihovim očima, kada su se pogledali, postane mu toplo oko srca i osjeti se jači. Ovo je Sabah, kojeg već poznaješ, reče Althuda, predstavljajući mu ga. Lijepo je što te ponovno vidim, Sabah! Hal mu stisne ruku. Nikada nisam bio sretniji u životu, da vidim drugoga čovjeka kao one večeri u usjeklini. Htio sam vam krenuti u pomoć puno ranije, odgovori Sabah na nizozemskom. No, malo nas je, dok je neprijatelja puno poput krpelja na antilopinom trbuhu u proljeće. Sabah se

smjesti u krug ljudi i započne mu objašnjavati: Sreča nam nije bila naklonjena, ovdje u planinama. Nismo imali medicinsku pomoć, kao što je Sukeenina. Bilo nas je nekoć devetnaest, a sada nas je samo osam, medu kojim jedna žena i jedno novorođenče. Znali smo da vam ne možemo pomoći na otvorenom, jer smo potrošili sav barut za lov da bismo se hranili. No znali smo da će vas Althuda povesti do gore prolazeći kroz usjeklinu, a znajući da će vas Nizozemci slijediti, pripremili smo kamenje. Vaš je potez bio lukav i hrabar, primijeti Hal. Althuda pozove ženu iz sjene. Bila je dražesna, mala i tamnija od njega, no Hal nije sumnjao da je Althuda otac djeteta koje je nosila na boku. Ovo je Zwantie, moja supruga, a ovo je moj sin Bobby. Hal pruži ruku prema Zwantie i ona mu preda dijete; uze u ruke Bobbvja, koji ga je gledao crnim očima, golemim i ponosnim. Dobro je dijete, i jako, reče, dok su se majka i otac ponosno smiješili. Zwantie uze u naručje dijete, potom ga priveže oko leda, te upali vatru zajedno sa Sukeenom da mogu skuhati večeru od divljači i šumskih plodova, dok su muškarci tiho razgovarali o ozbiljnim stvarima. Najprije im Sabah obasjani stanje u kojem su se nalazili, gledajući u Hala dok je proširio kratko izvješće koje mu je već prenio. Hal odmah shvati da, usprkos ljepoti krajolika u ljetnim mjesecima i jelu koje su žene kuhale, planine nisu bile tako gostoljubive. Zimi je snijeg bio visok i u dolinama, a divljači je bilo malo. Nisu se usuđivali premjestiti niže, gdje su ih Hotentoti mogli opaziti i otkriti Nizozemcima njihovo skrovište. Zimaje teška. Ostanemo li i ove zime ovdje, za godinu dana malo će nas preživjeti. Za vrijeme zarobljeništva Halovi mornari naučili su nizozemski koliko je bilo dovoljno da slijede Sabahove riječi i kada je ovaj završio, ostanu u tišini, zagledavši se u vatru tmurnim pogledom, jedeći neutješni hranu koju su im žene poslužile. Zatim se jedan po jedan okrenu prema Halu. Big Daniel progovori u ime svih: A sada, što ćemo učiniti, Sire Henry? esmo li mornari ili planinari?, Hal na pitanje odgovori pitanjem i neki se mornari nasmiju. Rođeni smo na dnu mora i u venama nam teče morska voda umjesto krvi, odgovori Ned Kyler. Dakle, morat ću vas vratiti na more i pronaći nam brod, što vi mislite?, dovikne im Hal. Svi su ostali zbunjeni, a neki se ponovno osmijehnu, mada protiv volje. Majstore Daniele, želim popis sveg oružja i baruta koje nam je preostalo i ostalih zaliha koje smo uspjeli ponijeti, zapovjedi Hal. Nije nam bog zna što ostalo, kapetane. Kada smo trebali ostaviti konje, imali smo jedva dovoljno snage da se uspnemo gore. Što je s barutom? Samo ono što smo imali u

bocama. Kada ste nastavili put, imali smo dvije bačvice pune baruta. Te su bačvice težile svaka pedeset librica. Daniel se posrami. Pretežak teret. Vidio sam te kako prenosiš teret koji je dvostruko teži. Hal je bio bijesan i razočaran. Bez baruta bili su ostavljeni na milost i nemilost te zemlje, i divljim zvijerima i plemenima. Daniel je prenosio moje torbe do usjekline, umiješa se Sukeena tiho. Nitko drugi nije bio u stanju to učiniti. Žao mi je, promrmlja Daniel. Sukeena ga je svim žarom branila: U mojim torbama nema ništa što smo mogli ostaviti, zajedno s lijekovima koji su ti spasili nogu i koji će spasiti sve nas od rana i bolesti koje ćemo susresti u ovoj divljini. Hvala, Princezo, promrmlja Daniel, pogledavši ju očima vjernoga psa; daje imao rep, Halje bio siguran da bi zamahao njime. Osmijehnuvši se, potapša Daniela po ramenima. Ne vidim ničeg lošeg u onome što si učinio, Danny. Nitko ne bi bio učinio bolje od tebe. Svi se opuste, smijući se. Zatim Ned Tyler zapita: este li ozbiljno govorili kada ste nam obećali brod, kapetane? U tom trenutku se Sukeena podigne sa svog mjesta pored vatre. Za danas je dosta. Mora se odmarati prije nego što ga budete ponovno mučili. Morate otići, no, možete se vratiti sutra. Jedan po jedan prođu pored Hala pružajući mu ruku i mrmljajući nešto sebi u bradu. Zatim se udalje u tami i krenu kolibama koje su bile raštrkane na dnu doline. Kada je i posljednji izišao, Sukeena baci na vatru komad drva od cedra i sjedne pored njega. Prirodnim pokretom ruke Hal ju obavije oko ramena, dok se ona naslonila svojim vitkim tijelom i spustila glavu u udubinu ispod ramena. Uzdahne, tako nježno i zadovoljno, i neko vrijeme nitko od njih ne progovori. Htjela bih ostati ovdje, uz tebe, zauvijek, no možda nam zvijezde to neće dopustiti, prošapće Sukeena. Možda će vrijeme naše ljubavi biti kratko, poput zimskoga dana. Ne govori tako, reče joj Hal. Nemoj to nikada reći. Oboje podignu glave prema nebu i pogledaju u zvijezde koje su na planinskome čistom zraku bile toliko blještave da su okitile nebo poput bisera. Hal ju je promatrao sa strahopoštovanjem. Pomislivši na Sukeenine riječi, osjeti val očaja i tuge od kojeg ga prođu trnci. Odjednom ona sjedne i primijeti tiho: Ovako ćeš se prehladiti. Dođi, Gundwane! Pomogne mu da se podigne, i povede ga u unutrašnjost skrovišta, prema ležaju pored zida. Polegne ga i zatim upali malu uljanicu, smjestivši je na izbočinu u zidu. Približi se vatri, podigne lonac s vodom koji je stajao na rubovima užarenih ugaraka. Zatim napuni kipućom vodom praznu posudu i pomiješa malo hladne vode koju je uzela iz posude pored vrata,

dok joj se temperatura nije učinila idealnom. Njeni su pokreti bili lagani i smireni. Naslonjen na lakat, Hal ju je gledao dok je stavljala posudu s vodom nasred poda, a zatim je u nju ulila nekoliko kapi iz staklene bočice, pomiješavši ih s vodom. Osjeti se u zraku njen nježan miris. Sukeena se podigne i krene prema ulazu te spusti kožni zastor, a potom se vrati, zaustavivši se pored posude s mirisnom vodom i skine iz kose divlje cvijetove te ih baci na krzneni pokrivač pored Hala. Ne gledajući ga, odveže gustu kosu, češljajući je sve dok se nije sjajila. Dok se češljala, započne pjevati na svom jeziku, uspavanku ili ljubavnu pjesmu, Hal nije mogao odrediti koju. Njezin je glas bio radostan, smirivao ga je i ulijevao mu radost. Spustivši češalj, spusti i košulju na ramena. Njeno se tijelo sjajilo na žutoj svjetlosti uljanice, a grudi su izgledale poput zlatnih krušaka. Zatim mu okrene leda, a pjesma se promijeni: bila je izraz sreće i uzbuđenja. Što pjevaš?, zapita ju. Sukeena se nasmije, okrenuvši glavu. To je svadbena pjesma naroda moje majke. Mlada kaže da je sretna i da voli svoga muža vječnom snagom oceana i strpljenjem zvijezda na nebu. Nikada nisam čuo ugodniju pjesmu. Polaganim senzualnim pokretima skine sa sebe odjeću do pojasa, i baci je u stranu. Imala je malu i čvrstu stražnjicu, podijeljenu dubokom brazdom koja je stvarala dva savršena ovala. Sagnuvši se pored posude kako bi uronila komad tkanine u mirisnu vodu, započne se prati, počevši od ramena i opravši najprije jednu ruku, pa drugu, dok nije stigla i do nožnih prstiju. Ispod pazuha imala je kovrčave crne čuperke. Hal shvati da su pokreti koje je činila dio rituala, ceremonije, koju je izvodila pred njim. Pohlepno je promatrao svaku njenu kretnju i katkad bi podizao pogled prema očima da bi joj se osmijehnuo. Mekane čuperke kose iza uha je navlažila komadom tkanine te su joj kapi vode svijetlile na obrazima i gornjoj usnici. Na kraju ustane i okrene se polako prema njemu. Jednom je Hal pomislio da je njeno tijelo gotovo dvospolno, no sada ju je vidio tako ženstvenu da se njegovo srce napuhnulo od želje prema njoj. Imala je ravan trbuh, gladak poput maslaca, koji je završavao s dlakavim trokutom tamnim i mekanim, poput usnule mačke. Zatim se Sukeena osuši košuljom od pamuka, koju je bila skinula sa sebe, i krene prema uljanici, zatvorivši je rukom i namjeravajući je ugasiti. Ne!, reče Hal. Ostavi svjetlo upaljeno. Želim te gledati. Konačno krene prema njemu, klizeći bosonoga po kamenom podu i uvuče se u krevet pored njega, u njegov zagrljaj. Dodirne mu usne vlažnim usnama, mekanim i toplim, pomiješavši dah koji je

mirisao na divlje cvijeće s njegovim. Čekala sam te cijeli život, šapne mu na usne. A on joj odgovori: Čekanje je bilo predugo, no napokon sam ovdje. Drugog jutra mu pokaže s ponosom blago koje je za njega ponijela sa sobom u torbama: uspjela je ponijeti sa sobom sve što ju je pitao u porukama koje je ostavio Aboliju u zidu utvrde. Hal dohvati karte. Gdje si ih pronašla?, zapita, čineći ju sretnom time što je vidjela koliko mu vrijede te stvari. Imam mnogo prijatelja u koloniji, objasni mu. Čak bi i pokoja prostitutka iz krčme dolazila k meni, tražeći lijek za njene bolesti. Neke od tih žena koje rade u krčmi idu i na brodove u luci da bi radile. Vraćajući se na obalu donose sa sobom mnoge stvari, koje im mornari poklanjaju. Prasne u radostan smijeh. Svaka stvar koja nije učvršćena vijcima na galiji, po tim gospođama, im pripada. Kada sam ih upitala za karte, donijele su mi ove. Jesu li to one koje si želio, Gundwane? Više su od onog čemu sam se nadao, Sukeena. Ova je jako vrijedna, i ova. Karte su potjecale iz blaga nekog moreplovca, i bile su vrlo precizne, pune zabilješki i primjedaba, napisane vrlo elegantnim rukopisom. Prikazivale su južnoafričku obalu s bogatstvom detalja; Hal je mogao cijeniti preciznost i ljepotu zahvaljujući njegovom osobnom iskustvu. I zaista, uz veliko čuđenje, na jednoj od njih bio je označen i položaj Slonove lagune. Bio je to prvi put daju je vidio naznačenu na kartama koje nisu bile od njegova oca. Položaj je bio označen gotovo točno, a na rubu je bila nacrtana skica ulaska u uvalu i rtovi s morske strane, u čemu prepozna rad izravnog promatranja. Iako su obala i kopno bili ucrtani vrlo precizno, unutrašnjost, kao i inače, ostala je bijela i puna pretpostavki o jezerima, planinama koje nijedno europsko oko nije nikada vidjelo. Obrisi planina medu kojima su se nalazili bili su nacrtani približno, kao da ih je kartograf promatrao iz kolonije Dobre Nade i predao se pretpostavkama što se ticalo oblika i razvedenosti. Tko zna gdje i kako, Sukeena je, da bi dovršili karte, pronašla almanah nizozemskih moreplovaca izdan u Amsterdamu, koji je registrirao svaki pokret nebeskih tijela do desetljeća u tijeku. Hal pomakne u stranu te dragocjene papire i uze u ruku kompas koji mu je Sukeena dobavila. Mogao se rastaviti, a njegovi su dijelovi bili položeni u kožnu kutijicu s unutrašnjošću od plavog baršuna. Bio je sačinjen s duhom i izvanrednom sposobnošću; brončani kvadrant bio je ukrašen predočavanjem četiriju glavnih vjetrova, a kazaljke i vijci bili su obogaćeni ukrasima i uljepšani klasičnim figurama. Na malenoj brončanoj pločici u unutrašnjosti poklopca kutijice bilo je izrezbareno

Cellini Venezia. Kompas, koji mu je donijela, nalazio se u čvrstoj kožnoj kutiji: kućište je bilo od mesinga, a magnetska igla imala je krajeve od zlata i bjelokosti, toliko u ravnoteži, da je s preciznošću pokazivala prema sjeveru kako god da se kompas okrenuo. Ove naprave vrijede bar dvadeset funta!, reče Hal začuđeno. A ti si ih uspjela dobaviti! Prava si čarobnica. Uze ju za ruku i iziđu na otvoreno, ne šepajući toliko kao prethodnog dana. Dok su sjedili rame uz rame na padini, nauči ju kako će izmjeriti prolaz sunca u zenitu i naznačiti položaj na jednoj od karata. Ona je bila sretna što gaje učinila sretnim, i odmah ga iznenadi i očara brzim shvaćanjem umijeća plovidbe, dok se Hal nije prisjetio da je bila astrolog i da je poznavala nebo. S tim napravama uza se mogao se kretati sa sigurnošću ovim pustim predjelom i njegov san da pronađe brod postajao je manje apsurdan nego što je bio dan ranije. Čvrsto ju stisne uza se, a Sukeena se nježno privije uz njega. Onaj je poljubac bio bolja nagrada od dvadeset funta o kojim ste govorili, kapetane. Ako samo jedan poljubac vrijedi dvadeset funta, onda imam nešto za tebe što će vrijediti petsto funta, reče joj Hal i baci ju u travu da bi vodio ljubav s njom. Prošlo je puno vremena, a ona ga pogleda, nasmije mu se i prošapće: Ovo je vrijedilo sve zlato svijeta. Kada su se vratili u logor, opaze da je Daniel sakupio sve oružje, dok je Aboli oštrio mačeve na tvrdome kamenu, koji je uzeo iz potoka. Hal prouči pažljivo oružje koje im je preostajalo. Bilo je tu sablja, pištolja, dovoljnih da naoruža sve ljude, od pušaka je bilo samo pet, solidnih i teških, vojničkih standardnih nizozemskih modela. Loše je bilo to što nisu imali mnogo baruta, Atilja i olovnih kugla. Mogli su uvijek koristiti kamenčiće kao metke, no nije postojala zamjena za barut. U bocama su imali pet librica te dragocjene smjese, jedva za dvadesetak hitaca. Bez baruta ne možemo ubijati velike životinje, objasni Sabah Halu. edemo jarebice i Sabah se posluži nizozemskim deminutivom za mekana stvorenja slična zečevima, koja su u velikom broju živjela u pećinama. Hal pomisli da su sličili zečevima iz Biblije. Urin mnogobrojnih da;esa tekao je rubovima stijene i sušeći se ostavljao patinu koja se sjajila na suncu, poput karamela, no bez slatkastog mirisa. Uz strpljivost su se ti zečevi mogli uhvatiti u zamku i ubijati u tolikoj mjeri da su za malenu skupinu predstavljali stalni izvor hrane, budući da im je meso bilo ukusno poput odojka. Otkako je Sukeena bila s njima, svakodnevna dijeta se obogatila, zahvaljujući njenom poznavanju korijenja i jestivih biljaka. Svakoga dana, kada bi izlazila u potragu za biljem, Hal ju je slijedio

i nosio joj košaru. Polako je njegova noga ozdravljala, i oni su se upuštali u sve dulje šetnje te ostajali dugo vani. Planine su ih okruživale u svom veličanstvenom zagrljaju, savršeno pristajući uz njihovu ljubav. Kada je Sukeenina košara bila puna, pronalazili bi u jednoj od mnogobrojnih tekućica mjesto gdje su se mogli kupati goli. Potom bi ostajali ležati jedno pored drugog, te bi polako i dugo vodili ljubav. Zatim su pričali, istražujući jedno drugome duh, kao što su prethodno istraživali tijela, i na kraju bi ponovno vodili ljubav. Njihov je apetit izgledao nezasitan. O! Tko te naučio tim vještinama?, ispitivala ga je Sukeena bez daha. Tko te naučio svim tim posebnim stvarima koje si mi učinio? Bilo je to pitanje na koje nije htio odgovoriti, te je stoga govorio: Zato što nam je lijepo zajedno i međusobno se nadopunjujemo, ja sam ovdje za tebe, a ti za mene. Ja tražim užitak u tvom užitku, a moj je stotinu puta veći od tvoga. Navečer, kada bi se svi bjegunci sastajali oko vatre, zapitkivali su Hala o planovima koje je imao za njih, no, on bi ih samo smiješkom izbjegavao ili bi zanijekao glavom. Zapravo se u njegovim mislima rađao plan, no, još uvijek nije bio spreman objašnjavati im ga, budući da je trebalo nadvladati prepreke. Umjesto toga je ispitivao Sabaha i ostalih pet odbjeglih robova, koji su preživjeli s njim zimu u planinama. Dokle ste otišli prema istoku, Sabah? Oko polovice zime putovali smo šest dana u tom pravcu. Tražili smo hranu i mjesto gdje nije bilo toliko hladno. Kakva se vrsta zemlje susreće na istoku? Mnogo milja se prostiru planine poput ovih, a zatim odjednom dolaze ravnice prekrivene šumama i travnjacima, gdje se može nazrijeti more s desne strane. Sabah uze grančicu kako bi nacrtao u prašini pored vatre skicu. Hal dobro zapamti njegove opise, ispitujući ga neprekidno, nastojeći ga potaknuti da se prisjeti svakog detalja koji je vidio. Jeste li se spustili u ravnicu? Samo kratak dio puta. Susreli smo čudna stvorenja, koja nikada ranije nismo vidjeli: siva, golema, s dugim rogovima na nosu. Jedno je krenulo prema nama strašno se oglašavajući. Iako smo ih prestrašili hicem iz puške, krenulo je prema nama i rogovima probolo Johannesovu ženu, ubivši ju. Pogledaju svi prema malenom i jednookom Johannesu, koji je plakao prisjetivši se svoje mrtve žene; bilo je čudno vidjeti kako suze teku iz prazne očne šupljine. Ostanu u tišini nekoliko trenutaka, a zatim Zwantie nastavi: Moj maleni Bobbvje imao tek mjesec dana, i nisam ga mogla izložiti takvoj opasnosti. Bez baruta za puške nismo mogli krenuti naprijed. Nagovarala sam Sabaha da se vratimo natrag i ponovno smo

ovdje. Zašto postavljate ta pitanja? Koji vam je plan, kapetane?, htio je znati Big Daniel, no Hal zavrti glavom. Nisam još spreman da vam ga objasnim, no, ne gubite nadu, momci. Obećao sam vam da ću pronaći brod, zar ne? Izrekao je to s većom sigurnošću no što je osjećao. Sljedećeg jutra, uz izliku da idu u ribolov, povede Abolija i Big Daniela do novog zavoja potoka. Kad su bili daleko od tabora, sjednu zajedno na kamenu obalu. asno je da, ako se ne budemo bolje naoružali, ostat ćemo ovdje u zamci medu planinama. Polako ćemo svi umrijeti, potišteni i obeshrabreni poput Sabahovih ljudi. Moramo si dobaviti barut za puške. A gdje?, zapita Daniel. Što predlažete? Mislio sam na koloniju. Obojica se zagledaju u njega s čuđenjem, no Aboli prvi progovori: Namjeravaš li se vratiti u Dobru Nadu? No, ni tamo se nećeš moći dočepati baruta. Možda ćeš moći ukrasti nekoliko librica, od vojske u zelenim odorama, dolje na mostu, ili nekome lovcu Kompanije, no ostatak nije dovoljan da krenemo na put. Imao sam namjeru vratiti se u utvrdu. Dvojica se kiselo nasmiju. Ne manjka vam hrabrost ni inicijativa, kapetane, primijeti Big Daniel. Ali, to je ludost! Aboli se složi s njime, i dubokim glasom primijeti: Ako bih pomislio da imamo bar i najmanju mogućnost da uspijemo, rado bih pošao, pa barem i sam. No, razmisli, Gundwane, i ne mislim samo na nemogućnost da se ušuljamo u oružamicu utvrde. Pretpostavimo da je moguće, i da je oružarnica koju smo uništili ponovno sagrađena ekspedicijom iz Nizozemske. Pretpostavimo da ćemo uspjeti ukrasti dio baruta. Kako ćemo prenijeti u planine pa čak i samo jednu bačvicu baruta, sa Schreuderom i njegovim ljudima koji će krenuti u potjeru za nama? Ovoga puta nećemo imati konje. U svome srcu Hal je znao od samog početka da je bila ludost, no nadao se da će njegov očajnički prijedlog potaknuti u njima iskru za drugi plan. Aboli nastavi: Govorio si o planu kako pronaći brod. Ako bi nam ga objasnio, Gundwane, možda bi ti mogli pomoći da ga ostvariš. Dvojica su gledala u očekivanju da započne govoriti. Hal pogleda Abolija. A što ti misliš? Gdje bi potražio Kragulja? Negdje medu oceanom, gdje god namiriše zlato ili mogućnost lakog plijena, poput ptice koja se hrani strvinama, po kojima je dobila i ime. Upravo tako! Hal ga potapša po ramenima. A gdje je taj zlatni trag najjasniji? Zašto je Kragulj kupio Jirija i ostale mornare crnce? Aboli ga promotri ne shvaćajući, a zatim mu se osmijeh pojavi na licu: Slonova laguna. Big Daniel prasne u smijeh. Nanjušio je blago nizozemske galije, i pomislio je da će naši momci biti u stanju povesti ga do njega. Koliko smo

daleko od Slonove lagune?, zapita Aboli. Po mojim procjenama, tri stotine morskih milja. Ta ih udaljenost ušutka. Dalek je to put, primijeti Daniel. Aboli nije odgovorio, zagleda se samo u Hala. Koliko bi nam vremena trebalo za putovanje? Ako bi svakoga dana prešli deset milja, u što sumnjam, možda nešto više od mjesec dana. Hoće li Kragulj biti još uvijek tamo kad budemo stigli, ili će odustati od potrage i isploviti?, razmišljao je glasno. Da!, promrmlja Daniel. A bude li otišao, što će biti s nama? Ostat ćemo tamo zauvijek? Ponovno zašute, a zatim Aboli reče: a sam spreman krenuti odmah. Nemamo drugog izbora. A noga Sira Henrvja? Hoće li biti dovoljno jaka? Ostavite mi još tjedan dana, momci, i vidjet ćete. Što ćemo učiniti ako pronađemo Kragulja u laguni? Daniel nije bio spreman pristati tako olako. Ima posadu od stotinu mornara, i to dobro naoružanih, a nas će, ako budemo uspjeli preći put, biti nekoliko, i naoružani smo samo sabljama. Zaista, borba nije ujednačena! Hal se nasmije. No, vidio sam te da srljaš u još gore opasnosti. Sa ili bez baruta, mi krećemo u potragu za Kraguljem. Jesi li s nama, Daniele? Naravno da jesam, odgovori Daniel uvrijeđeno. Što vas je nagnalo da pomislite suprotno? Te večeri je oko vatre Hal obrazložio plan ostalima, i na kraju promotri njihove izraze lica pored vatre. Neću nikoga natjerati da dođe s nama. Aboli, Daniel i ja smo odlučili da ćemo krenuti, no, ako netko od vas ne želi, i radije bi ostao ovdje medu planinama, ostavit ćemo vam polovicu rezerve oružja i baruta koji nam preostaje, i bez uvrede. Želi li netko od vas krenuti s nama? Da, odgovori Sukeena. a ću ići, kamo god ti išao. Dobro rečeno, Princezo, dovikne Ned Tyler s osmijehom na licu. I ja. Da!, odgovore svi mornari u zboru. Svi smo s vama. Hal im zahvali, a zatim pogleda Althudu. Ti imaš ženu i sina, na koje moraš misliti. Što si odlučio? Opazio je napetost na licu male Zwantie, dok je dojila dijete. Njene tamne oči bile su pune sumnjičavosti i neodlučnosti. Althuda je pozove da se podigne i oni se udalje u sjenu. Kada su bili daleko, Sabah odgovori u ime svojih ljudi. Naš je voda Althuda. On nas je izbavio iz ropstva, i ne možemo napustiti njega i Zwantie same u ovoj pustoši da umru od hladnoće i gladi s djetetom. Ako Althuda odlazi, odlazimo i mi, ako ostaje, moramo i mi ostati. Divim se tvojoj odlučnosti i vjernosti, Sabah, odgovori Hal. Dok su u tišini čekali, začuli su Zwantie kako plače u tami od straha. Zatim, nakon dugačke stanke, Althuda ju povede do vatre, držeći ju zagrljenu, te se ponovno vrate u krug. Zwantie ne strahuje za sebe, već za dijete, objasni. No, znam da ste nam vi jedina

nada, Hale. Slijedit ćemo vas. Bio bih vrlo tužan da je odluka bila drukčija, Althuda. Hal se nasmije sa zadovoljstvom. Budemo li zajedno, naše će mogućnosti porasti. Sada se moramo pripremiti za put. Sukeena se udalji od vatre te sjedne pored Hala, i preuzme riječ: Tvoja noga neće ozdraviti prije pet dana. Prije ti neću dozvoliti da kreneš. A kada govori Princeza, reče Aboli, samo ju budala ne sluša. Tih posljednjih dana Hal i Sukeena išli su u branje biljaka, koje je namjeravala upotrijebiti da bi imali lijekove i hranu. Posljednji tragovi infekcije na Halovim ranama nestali su zahvaljujući njenoj njezi, dok je napor spuštanja i uspinjanja padinama ojačavao ranjenu nogu. Dan prije polaska dvoje se zaustavi u podne da bi se okupali, i vodili ljubav na mekanoj travi pored potoka. Potok je bio pritoka rijeke koji još uvijek nisu vidjeli u njihovim izvidnicama, i dok je Hal ležao na suncu iznemogao od strasti, Sukeena ustane, gola, i udalji se nekoliko koraka padinom kako bi zadovoljila prirodnu potrebu. Vidjevši ju kako kleči iza maloga grma, Hal se opusti i zatvori oči, utonuvši lijeno u polusan. Ponovno se probudi zvukom njena Štapića po podu, i nakon nekoliko trenutaka ona se vrati, gola, i s grumenom zemlje u dlanovima. Cvjetni kristali! Prvi koje sam pronašla medu planinama. Bila je sretna zbog otkrića, i izbaci iz košarice neko drugo bilje, manje dragocjeno, te učini mjesta grumenu zemlje. Nekoć su ove zemlje morale biti vulkani, jer kristala ima iz zemlje u obliku lave. Hal ju je gledao dok je radila, zainteresiran više svjetlucanjem njenog nagog tijela, načinom na koji su male grudi mijenjale oblik, dok je energično držala štapić, nego za kristalne grumene žute zemlje koje je vadila iz tla. Što će ti ta zemlja?, zapita ju, ne podignuvši se s trave. Mnogočemu. To je lijek protiv glavobolje i grčeva. Pomiješan s verbenom, smiruje otkucaje srca i olakšava ženski mjesečni ciklus i... Još je nanizala bolesti protiv kojih je služio, no Halu nije to ništa posebno značilo. Naizgled je bio isti grumen kao svaki drugi. Košara je bila već toliko teška, da ju je na povratku morao nositi Hal. Te večeri, dok je skupina sjedila oko vatre i držala posljednji razgovor prije polaska prema istoku, Sukeena je zgnječila grumene zemlje u kamenoj posudi te pomiješala s loncem punim vode. Kada je stavila sve zajedno na vatru, vrati se i sjedne do Hala, dok je on ponavljao sutrašnji slijed putovanja. Podijelio je oružje i municiju ljudima. Odjednom se Hal prekine, pomirisavši zrak. Što si to stavila u lonac, Sukeena? Rekla sam ti, Gundwane, to su žuti kristali. Izgledala je zbunjeno kad je on krenuo prema noj, uzevši ju u naručje i bacivši ju u zrak i

dohvativši u letu dok je padala, s haljinama koje su lepršale. To uopće nije cvijet! Prepoznao bih ovaj miris i u paklu, gdje mu je i pravo mjesto! Ljubio ju je dok ona ne odmakne lice. Jesi li lud? Ona se smijala, zadihana, i pokušavala je doći do daha. Lud od ljubavi prema tebi!, odgovori joj, primoravši ju da se okrene prema ljudima koji su ih s čuđenjem gledali. Momci, Princeza je učinila čudo. Koje će sve nas spasiti. Ti zagonetno govoriš, odvrati Aboli. Da, doviknu ostali u zboru. Govorite jasno, kapetane. Govorit ću toliko jasno da će i najteži shvatiti moje riječi. Hal se nasmije. Njen je lonac pun sumpora! Čarobnog žutog sumpora! Prvi shvati Ned Tyler, jer je bio glavni oružamik. Skoči na noge i klekne iznad lonca, udišući pare kao da se radi o luli opijuma. Kapetan je u pravu, momci, dovikne, zavijajući od sreće. Sumpor je, i te kako. Sukeena je vodila ekspediciju uz Abolija i Big Daniela do kamene usjekline gdje je pronašla sumpor. Vrate se u tabor, teturajući pod težinom žute zemlje koju su prenosili u košarama. Dok je Sukeena nadgledala kuhanje i filtriranje sumpornih kristala, jednooki Johannes i Zwantie pripremali su vatru, okruženi zemljanim nasipom, na kojem se drvo postupno pretvaralo u ugljen. Halova i Sabahova skupina uspinjala se strmom padinom iznad tabora kako bi stigli do stijena gdje su se nalazili zečevi. Sabahovi ljudi se uspnu ogrebavši kristale sasušenog urina boje jantara. Spustili su pune vreće tih smrdljivih ostataka do podnožja stijene, a zatim ih na ramenima odnesu do tabora. Radili su u smjenama, kako bi vatra stalno gorjela ispod posuda, izvlačeći sumpor iz grumena zemlje i salitru iz ostataka urina. Ned Tyler i Hal, dva stručnjaka za oružje, nadgledali su posude koje su se dimile poput alkemičarovih, filtrirajući tekućinu i hladeći je. Na kraju osuše na suncu gustu smjesu koju su dobili. Nakon prvoga kuhanja dobili su zalihe osušenoga kristalnog praha koji je ispunjavao tri velike posude. Kad su ga zdrobili, ugljen je davao crni i baršunasti prah, I dok je salitra bila svjetlosmeda, zrnaca poput morske soli. Sumpor je j pak bio žut poput narcisa. Cijela skupina bjegunaca se okupi u krugu kako bi gledala Hala koji je započeo s miješanjem tri sastojaka smjese u kamenoj posudi. Nakon što je izračunao omjere, ponajprije pomiješa ugljen i sumpor. Bez posljednjeg sastojka, glavnog, ostala dva su bila neopasna. Zatim doda salitru, dok nije dobio punu bocu sastojka, koji je izgledao i mirisao poput pravog baruta. Aboli mu pruži jednu od pušaka, izmjerivši točnu količinu za jedan pucanj i stavi je u cijev, a zatim ugura potpaljivač od osušene kore, te štapom ugura kamenčić koji je izabrao na

pješčanoj obali potoka. Nije kanio potrošiti olovni metak na eksperiment. U međuvremenu je Big Daniel na drugom kraju obale postavio drvenu metu. Dok se Hal pripremio i nišanio, ostali se odmaknu u stranu i začepe uši. Tišina puna iščekivanja zavlada skupinom, dok je Hal nišanio i ispucao. Začuje se gromki prasak, popraćen zasljepljujućim oblakom dima. Drvena meta se rasprši u komadiće i padne u vodu. Skupina sretno usklikne: svi su se tapšali po ramenima i plesali na suncu, pijani zbog uspjeha. Odličan je barut, kao i onaj koji se nalazi u spremnicima na Greenwichu, reče Ned Tyler, no morat ćemo ga staviti u paketiće da bismo ga mogli nositi sa sobom. Hal je stoga dao smjestiti posudu iza grma i svi su dobili nalog da upotrijebe nužnik kad god su mogli. Čak su se i žene povlačile iza grma da bi i one pridonijele. Kada je posuda bila puna, barut je navlažen, pomiješan s urinom, i formiran u paketiće, koji su sušeni na suncu i stavljeni u košare da bi se olakšao transport. Zdrobit ćemo ih kad nam budu potrebni, objasni Hal Sukeeni. Sada nećemo morati nositi toliko mesa i osušene ribe, jer ćemo moći otići u lov za vrijeme putovanja. Ako ima dovoljno divljači, kao što kaže Sabah, nećemo biti gladni. S dva dana zakašnjenja prema prvotnoj odluci, skupina je bila spremna da krene prema istoku. Predvodili su je Hal kao moreplovac i Sabah koji je već prešao ovaj put, Althuda i trojica naoružanih stajali su u sredini, štiteći žene i malenog Bobbvja, dok su Aboli i Big Daniel bili na kraju kolone, iskrivljeni pod teretom. Putovali su slijedeći manji pad planinskog lanca, prelazeći dolinama i prolazima između dvaju vrhova. Hal je približno procjenjivao udaljenosti koje su prelazili, dok je zahvaljujući kompasu znao uvijek smjer kretanja, i svake je večeri sve upisivao na karte prije nego što je svjetlost nestajala. Navečer bi se utaborili na otvorenom, jer je vrijeme bilo lijepo i bili su previše umorni da bi gradili zaklon. Svakoga dana ujutro ustajali bi se s kožama, koje je Sabah nazivao taross, prekrivenim rosuljom. Kao što im je Sabah prethodno ispričao, trebalo im je šest dana teškoga hoda da prođu kroz taj labirint dolina, i stignu do strmog uspona prema istoku. Kada su stigli do vrha, zagledali su se u krajolik koji se širio ispod njih. Daleko s njihove desne strane opaze plavu mrlju oceana, koji se stapao sa svjetlijom bojom neba, poput čapljinog jaja. No, tlo ispred njih nije bilo baš dolinasto kako je Hal očekivao, već je bilo načičkano brežuljcima, grmljem i šumom tamnozelene boje, raspršenim oko brojnih rječica koje su se širile do mora. S njihove lijeve strane bio je još jedan planinski lanac

paralelan s morem, čineći zagonetni bastion koji je štitio unutrašnjost kontinenta. Halovo oštro oko opazi nekoliko tamnih mrlja na padinama u stalnom pokretu, nalik na sjene oblaka, čak i kada na nebu nije bilo oblaka. Opazi prašinu koja je lebdjela u zraku od krda divljih životinja u pokretu, i s vremena na vrijeme opazi refleks sunca na sjajnim rogovima od bjelokosti. Ova zemlja sva vrvi od života, promrmlja prema Sukeeni, koja je bila pored njega. Možda tamo u daljini žive zvijeri koje ni jedno ljudsko oko nije vidjelo. Možda ima čak i zmajeva koji bacaju vatru i jednoroga. Sukeenu prođu trnci, čvrsto stisnuvši ruke oko tijela, iako je sunce bilo visoko i žarko. Vidjela sam ta stvorenja ucrtana na kartama, koje sam ti donijela, promrmlja. Pred njima se prostirao puteljak, kojima su se kretali slonovi, na čijim su rubovima bile hrpe njihova žutog izmeta; Hal je slijedio put koji se spuštao brežuljkom vijugajući i zaobilazeći ponore i opasne usjekline. Kako su postupno silazili, karakteristike krajolika su se sve više isticale. Ha je uspio čak prepoznati neka stvorenja koja su tu živjela. Crno krdo bivola, iznad kojeg se podizao oblak ptica bijelog perja koja su svjetlucala na suncu, i koje su ih nastojale osloboditi od parazita, te se s vremena na vrijeme podizale iznad njih; mora da se radilo o divljim bivolima o kojima mu je govorio Aboli. Zvao ga je yaA kada je upozoravao Hala da se pazi njegove oštrine. Bilo je oko stotinu tih životinja u svakom od tri krda koje je vidio golim okom. Pred najbližim krdom bivola nalazila se mala skupina slonova. Hal ih se dobro sjećao iz prethodnih izvidnica, mnogo prije, na obalama lagune, no, nije ih nikada vidio u tako velikom broju kao sada. Bilo je oko dvadeset velikih sivih ženka, a svaku je slijedio jedan mladunac. Raštrkani po brijegu, poput malenih brežuljaka od sivog granita, nalazila su se tri izolirana mužjaka. Jedva je uspijevao procijeniti veličinu tih debelokožaca i dužinu kljova. Bilo je i drugih stvorenja, ne tako velikih poput slonova mužjaka, no ne manje impresivnih, također sivih, koje je na početku zamijenio za slonove. Dok su se spuštali prema dolinama, opazi njihove crne rogove, kod nekih dugačke poput čovjeka, koji su ukrašavali veliku njušku, sivu i izboranu. Prisjetio se što je Sabah rekao za njih: jedno je smrtonosnim rogovima probolo lohannesovu ženu. Ta stvorenja izgledala su poput samotnjaka, jer su stajala svako za sebe, u sjeni stabla. Dok su polako napredovali na čelu malene kolone, Hal začuje iza sebe šum stopala koja su se približavala; Sukeena je ostavila svoje mjesto u sredini kolone, kao što je to često činila, čim bi pronalazila izliku kako bi neko vrijeme hodala uz

njega. Uvukavši ruku u Halovu, hodala je ukorak s njim. Nisam željela ući sama u ovu novu zemlju. Željela sam hodati uz tebe, reče mu tiho, a zatim pogleda prema nebu. Pogledaj kako vjetar počinje mijenjati smjer i puhati prema sjeveru, a oblaci se skupljaju na vrhu planine, poput krda zvijeri koje čekaju na plijen. Približava se oluja. Njeno se upozorenje pokazalo korisnim, jer je Hal uspio skloniti sve ljude u pećinu prije nego što je oluja počela. Ostali su u pećini tri duga dana i tri duge noći, dok je vani bjesnila oluja, i kada su konačno izišli na otvoreno, zemlja je izgledala čista, zrak svjež, a nebo plavo i sjajno. Prije nego što je GoWen Bowgk uplovio u dublje vode, daleko od Rta Dobre Nade, promijenivši smjer da bi oplovio rt, kapetan Christopher Llewellyn već se pokajao što je poveo sa sobom putnika za novac, kapetana Corneliusa Schreudera. Brzo je otkrio da je to čovjek s visokim mišljenjem o sebi, teška karaktera i arogantan. Imao je kruto mišljenje o svakoj temi, i nije ga se bojao izreći. Privlači neprijatelje kao što pas privlači buhe, primijeti Llewellyn, obraćajući se časniku. Dva dana nakon polaska iz uvale ispod Tafelberga, pozvao ga je na večeru, zajedno s nekim od svojih časnika, u kabinu na krmi broda. Llewellynje bio učen čovjek i čak je na moru nastojao zadržati visoki način življenja. Novcem koji je zaradio ratom protiv Nizozemske mogao si je priuštiti mnogo lijepih stvari. Za GoZden Bowg dao je gotovo dvije tisuće funta i vjerojatno je to bio najljepši jedrenjak te vrste i mogućnosti prevoženja tereta. Topovi su tek izišli iz ljevaonica i jedra su bila od najboljeg platna. Kapetanova kabina bila je namještena s ukusom bez premca, no bez luksuza, kako i priliči vojnom brodu. Za vrijeme putovanja prema Atlantiku, Llewellyn je sa zadovoljstvom otkrio da su sposobnosti njegove fregate upravo takve kakve je i želio. Ploveći po ruti s razvijenim jedrima i nošeni laganim vjetrom, kobilica je rezala vodu poput noža, a brod je bio tako visok da je kapetanovo srce od radosti gotovo iskočilo iz njedara, osjećajući kako se paluba diže pod njegovim nogama. Većina časnika i dočasnika već je bila u njegovoj službi za vrijeme rata, pokazavši se spretnima i hrabrima, no na brodu se nalazio i mladi časnik, četvrti sin Georgea, vikonta od Wintertona. Lord Winterton bio je Veliki moreplovac reda, a uz to je bio i jedan od najmoćniji ljudi u Engleskoj i posjedovao je flotu vojnih i trgovačkih brodova. Njegov sin Vincent, kojeg je otac povjerio Llewellynu, bio je na svojoj prvoj plovidbi. Bio je privlačan mladić, još nije imao dvadeset godina, no bio je učen i otvoren i omiljen medu mornarima i časnicima. On se također nalazio

medu uzvanicima, koje je Llewellyn pozvao na večeru, te, druge večeri nakon polaska iz Dobre Nade. Večera je započela u živahnom i radosnom tonu, jer su svi Englezi bili radosni, na dobrome brodu i s mogućnošću da postanu slavni i da se obogate zlatom. Schreuder je, pak, bio zatvoren i loše raspoložen. Kada su svi bili pod utjecajem nekoliko čaša vina, Llewellyn dovikne s drugog kraja kabine: Vincente, hajde, otpjevajte nam nešto! Želite li me ponovno čuti kako mijaučem, gospodine?, odgovori mladić skromno se smijući, a svi su ga ostali uzvanici poticali: Hajde, Viny! Pjevaj za nas, prijatelju! Vincent Winterton se ustane i krene prema malenom klaviru, koji je bio pričvršćen mesinganim vijcima za nosive grede broda. Sjedne pred tipke i zabaci svoju dugu kovrčavu kosu, svirajući prigušeno: Što želite čuti? GreeMskev!, predloži netko, no Vincent se namršti. Čuli ste je bar stotinu puta, otkako smo isplovili. Mofer Mžne, dovikne netko medu njima. Ovoga puta Vincent se složi, zabacivši glavu i počevši pjevati jasnim glasom, a od sladunjava teksta mnogima su suze navrle na oči, dok su nogama udarali po podu i držali ritam. Schreuder je odmah osjetio averziju prema tom privlačnom mladiću, tako srdačnom i voljenom medu svojima, toliko sigurnom u sebe i sretnom zbog dobrog položaja u društvu koji je stekao rođenjem. Schreuder se, pak, osjećao starim i zapuštenim, nikada nije bio prirodno simpatičan ostalima, niti gaje netko tako volio, kao tog mladića. Sjedio je kruto u jednom uglu, dok ostali uopće nisu obraćali pažnju na njega; oni su samo prije malo vremena bili njegovi neprijatelji i mrzili su ga, vidjevši u njemu samo dosadnog stranca i vojnika konjaništva, a ne člana tog bratstva na oceanima. Osjeti da se njegova averzija pretvara u pravu, iskonsku mržnju prema mladiću, čije je lice bilo svježe i bez bora, a glas poput zvona hrama. Kada je završio s pjevanjem, uslijedila je kratka tišina, pažljiva i puna poštovanja, zatim svi zapljeskaju, dovikujući: Odlično, mladiću!, Bravo, Viny!. Schreuder osjeti da je njegovo strpljenje bilo na izmaku. Pljesak se produlji previše za Vincentov ukus, pa ustane i pokretom ruke im da znak da prestanu. U tišini koja je uslijedila Schreuder reče tiho, ali sasvim jasno: Mijaukanje? Ne, gospodine, bila bi to uvreda za mačke. Uslijedila je mukla tišina preneraženosti, istaknuta skučenim prostorom kabine. Mladić se zacrveni, spustivši instinktivno ruku na dršku kratkog bodeža, koji je nosio oko pojasa ukrašenog draguljima, no Llewellyn oštro reče: Vincent!, zanijekavši glavom. Nerado, mladić povuče ruku s oružja, te se pokuša nasmijati i lagano se nakloni. Imate osjetljivo uho, gospodine.

Klanjam se vašem ukusu znalca. Vrativši se na svoje mjesto, okrene leda Schreuderu kako bi zabavio susjeda šaljivim dosjetkama. Trenutak zbunjenosti prođe i ostali se gosti opuste, smijući se i pridruživši se razgovoru koji je namjerno izostavljao Schreudera. Llewellynov kuhar ga je slijedio od njegove kuće, i brod je ponovno imao zalihe mesa i svježeg povrća s Rta Dobre Nade, pa je hrana bila kao ona koju su mogli jesti u pivnicama Fleet Streeta, a razgovor je bio ugodan, pun skrivenog humora i dvosmislenosti, rečenica u žargonu mode. Sve je to Schreuder vrlo malo shvaćao i mržnja se sve više skupljala u njemu poput oblaka koji najavljuju oluju. Samo se jednom umiješao u razgovor, aluziju na nizozemsku pobjedu na Temzi i osvajanje Royaf CTiarksa, ponos engleske ratne flote koji je nosio ime po njihovom voljenom kralju. I ponovno ostali postanu hladni, strijeljajući ga pogledom, a zatim ponovno nastave razgovor kao da on nije ni otvorio usta. Schreuder se tješio vinom, i kada je boca ispred njega bila prazna, pruži ruku prema vrču s brandvjem. Njegovo je podnošenje alkohola bilo poput njegova ponosa, postajao je još tmurniji i bjesniji. Na kraju večere bio je u takvom raspoloženju kao da traži svađu, i pokuša naći načina kako bi smanjio užasan osjećaj nevoljenosti i odbačenosti koji ga je gušio. Konačno Llewellyn ustane i započne patriotsku zdravicu: Na zdravlje i dug život Crnome Princu! Svi se podignu i spuste glave kako ne bi udarili u nizak strop, samo Schreuder ostane sjediti. Llewellyn pokuca jagodicama po stolu:Ako vam nije teško, kapetane, ustanite. Nazdravljamo engleskome kralju. Nisam više žedan, hvala, kapetane, odgovori Schreuder, prekriživši ruke. Ljudi su mrmljali, a jedan reče: Pustite ga meni, kapetane. Kapetan Schreuder je gost na brodu, odgovori Llewellyn prijetećim glasom. I nitko medu vama mu neće ništa učiniti, iako se on drži poput svinje i uopće se ne ponaša po pravilima civiliziranoga društva. Zatim se obrati Schreuderu: Kapetane, molim vas posljednji put da nam se pridružite u zdravici. Odbijete li, još smo uvijek nedaleko od Rta Dobre Nade. Odmah ću narediti da se brod vrati u luku. Tamo ću vam vratiti novac za putovanje i ostavit ću vas na žalu poput kante za otpatke. Schreuder se odmah trgne. Na tu prijetnju nije računao: nadao se da će provocirati jednoga od tih engleskih idiota i natjerati ga na dvoboj. Tako bi im dao lekciju iz mačevanja i prestali bi se smijati. No, pomisao da ga vrate na mjesto zločina i predaju u osvetoljubive ruke guvernera van de Veldea osuši mu usne i osjeti užas. Sporo se ustane držeći čašu u ruci. Tada se Llewellyn polako

opusti i svi nazdrave, a potom sjednu uz žamor osmijeha i brbljanja. Želi li netko zaigrati na kocke?, predloži Vincent Winterton i svi pristanu. Samo nemojte igrati za jedan šiling, pobuni se jedan od starijih časnika. Posljednji put sam izgubio gotovo dvadeset funta, svu nagradu koju sam dobio za osvajanje BwrrmaMđ. Igrat ćemo na četvrtinu penija do jednoga šilinga, predloži jedan i svi se slože, tražeći vrećicu s novcem. Gospodine Winterton!, umiješa se Schreuder. Izazivam vas da se kladite u najviše što vaš trbuh može podnijeti, bez da povraćate. Bio je blijed i njegovo je čelo bilo orošeno znojem, no to je na njemu bila jedina vidljiva posljedica alkohola. Još se jednom tišina spusti u kabinu, dok je Schreuder tražio ispod jakne odore, izvukavši kožnu vrećicu koju baci na stol; u njoj su zveckali zlatnici. Svi za stolom se ukoče. Ovdje na brodu se igra zbog zabave i u duhu prijateljstva, zareži Llewellyn. No Vincent Winterton zapita: Koliko ima u toj vrećici, kapetane? Schreuder odveže vezicu i prevrne hrpu zlatnika nasred stola, zatim pogleda lica oko sebe s pobjedničkim izrazom lica. Sai me neće fato oato szvaćaf;, pomisli, no na glas reče: Dvadeset tisuća guldena, koji odgovaraju tristo vaših funta. Bilo je to sve njegovo bogatstvo, no u njegovu srcu je kucao neukrotiv instinkt samouništenja. Osjećao se nagnan na tu ludost, kao da je zlatom mogao izbrisati osjećaj krivnje za ubojstvo koje je učinio. Društvo je sada bilo u tišini pod dojmom novca. Bio je to golem iznos, više nego što se većina časnika mogla nadati da će skupiti u svom životu, uz velike opasnosti. Vincent Winterton se nasmije: Vidim da ste pravi igrač, gospodine. Aha, izjavi Schreuder hladnim osmijehom. Iznos je prevelik za vas, nije li tako? I vrati zlatnike u vrećicu te se već htjede podignuti sa stola. Polako, kapetane, zadrži ga Vincent. Schreuder ponovno sjedne. Došao sam nespreman, no, molim vas da mi ostavite nekoliko minuta vremena. Podigne se, nakloni i napusti kabinu. Svi su ostali sjediti u tišini, dok se nije vratio, i stavio pred sebe drvenu kutijicu. Rekli ste, tristo?, započne brojiti novac, izvlačeći ga iz kutijice da bi ga poredao na sredini stola, u predivnu hrpu zlata. Molim vas, budite toliko ljubazni, kapetane, i čuvajte vi novac oklade, reče Vincent uljudno. Ako se gospodin Schreuder slaže, naravno. Nemam ništa protiv. Schreuder se složi i pruži vrećicu Llewellynu. No, već se u sebi polako počeo kajati. Nije očekivao da će netko od njih pristati na izazov. Gubitak tih razmjera bacio bi na prosjački štap većinu ljudi, a i njega. Llewellyn preuzme dvije vrećice i stavi ih ispred sebe. Zatim Vincent uzme kožni pehar s kockama i pruži ga Schreuderu.

Obično igramo ovima, gospodine, reče mu, želite li ih provjeriti. Ako vam ne odgovaraju, možda možemo pronaći druge koje vas više zadovoljavaj u. Schreuder protrese pehar i baci u zaletu kocke na stol, a zatim uzme svaku kocku od bjelokosti i prouči ih na svjetlu. Ne vidim nikakve nepravilnosti, završi i vrati ih u pehar. Ostaje samo da dogovorimo igru. Hazard? Naravno, složi se Vincent. Koju inače? Koja je granica za svako bacanje?, htio je znati Schreuder. Funta ili pet? Jedno jedino bacanje, odgovori Vincent. S metodom najvećeg broja odlučuje se početnik, i zatim se igra za tristo funta na njegovo bacanje. Schreuder ostane zabezeknut tim prijedlogom. Očekivao je da će tijekom igre polako povećavati ulog, što bi mu omogućilo da se povuče ako bi kocke bile protiv njega. Nikada nije čuo da se za tako golemi iznos novca igra samo jednim bacanjem. Jedan od Vincentovih prijatelja se osmijehne. Tako mi Boga, Viny, sada ćemo vidjeti ima li Nizozemac hrabrosti ili ne. Schreuder ga prostrijeli pogledom, no znao je da se nalazi u klopci. Na trenutak je još pokušavao pronaći izlaz, no Vincent promrmlja: Nadam se da vas nisam stavio u neugodan položaj, gospodine. Mislio sam da ste pravi kockar. Želite li se povući? Uvjeravam vas da se slažem, odgovori mu Schreuder upotrijebivši pogrdan izraz koji se odnosio na naivnog mladića. Jedno jednino bacanje za tristo funta. Slažem se. Llewellyn stavi u pehar kocke, te ga pruži Schreuderu: Jedna kocka odlučuje tko će bacati prvi. Je li takav dogovor? Obojica se slože. Schreuder baci kocku. Tri!, izjavi Llewellyn i vrati kocku u pehar. Na vama je red, gospodine Wintertone. Spusti pehar pred Vincenta, koji ga protrese i baci jednim pokretom. Pet!, izjavi Llewellyn. Prvi baca Winterton, jedno jedino bacanje za ulog od tristo funta. Ovoga puta stavi u pehar sve kocke. Tko baca određuje bodove. Izvolite, Wintertone. Vincent uze pehar, protrese ga i baci. Llewellyn pročita rezultat: Zbir je sedmica. Schreuder osjeti da mu se krv ledi u žilama. Sedam je bio najlakši zbir koji je mogao ponoviti, jer je mnogo kombinacija kocaka davalo taj rezultat. Vjerojatnosti su bile na Vincentovoj strani, i to saznanje moglo se opaziti na svim licima prisutnih. Ako Vincent bude dobio još jednu sedmicu ili jedanaesticu, što je bilo vjerojatno, bio bi pobjednik. Bio bi izgubio samo u slučaju daje učinio cmk, odnosno jedan plus jedan ili jedan plus dva, ili da je ostvario dvanaest u zbiru. Bilo koji drugi broj dao bi mu prednost, i mogao bi bacati sve dok ne bi dobio jednu od gubitnik kombinacija. Schreuder se nasloni u stolcu, prekriživši ruke kao da se želi obraniti od toga brutalnog napada.

Vincent ponovno baci. Četiri!, izjavi Llewellyn. Sadaje zbir četvorka. Svi prisutni oko stola uzdahnu, osim Vincenta. Pronašao si je najteži zbir koji je mogao ostvariti, i sada se sudbina ponovno izmijenila u korist Schreudera. Vincent je ponovno morao dobiti četvorku da bi pobijedio, a sa sedmicom bi izgubio. Imao je na raspolaganju samo dvije kombinacije, koje su davale četvorku, a mnogo ih je više davalo rezultat sedam. Imate sve moje simpatije, primijeti Schreuder okrutnim osmijehom. Četvorka je vraški težak broj. Andeli pomažu spretnima. Vincent protrese ruku u zraku i osmijehne se. Želite li kojim slučajem povećati ulog? Hoćemo li dodati još stotinu funta? Bila je to luđačka ponuda, s minimalnom vjerojatnosti da će pobijediti, ali Schreuder nije imao ni jednog guldena u džepu. Zavrti glavom. Nikada ne bih iskoristio čovjeka na koljenima. Kako ste velikodušni, gospodine, odgovori Vincent, i ponovno baci kocke. Deset!, izjavi Llewellyn. Bio je to neutralan broj. Vincent pokupi kocke, ponovno ih protrese i baci. Šest! Ponovno neutralan broj, iako je Schreuder još uvijek nepomično sjedio na stolcu, blijed poput lesa, osjećajući da mu znoj curi na prsa. Ovo je za sve lijepe djevojke koje smo ostavili na kopnu, izjavi Winterton. Kada ih baci, kocke odlete sa stola na hrastov pod. Jedan dugi, užasni trenutak nitko se ne pomakne, ne prozbori ni riječ; zatim iz grla svih Engleza prisutnih u sali oslobodi se gromki usklik, koji je uzbunio ljude na straži na palubi, pa čak i izvidnika na glavnome jarbolu. Svi vrazi! Dva para prsa! Najslađa četvorka koju sam ikada vidio! Winterton je ostvario bodove, izjavi Llewellyn, stavivši dvije vrećice pred njega. Winterton pobjeđuje. No, njegov je glas gotovo prigušivao smijeh i čestitke koji su se produljili nekoliko minuta, dok je Schreuder ostajao sjediti, nepomičan poput sasječenog stabla u šumi, znojna i siva lica. Na kraju Winterton prekine daljnje šale i čestitke. Ustane i nagne se iznad stola prema Schreuderu, ozbiljno mu rekavši: Moje čestitke, gospodine. Pravi ste džentlmen sa željeznim živcima i najbolji igrač. Pružam vam prijateljski ruku. Pruži desnu ruku prema Schreuderu, koji ju pogleda s gnušanjem, i ostane nepomično sjediti, a smijeh prestane. Ponovno se tišina spusti u kabinu. Schreuder progovori jasnim glasom: Trebao sam bolje provjeriti vaše kocke, kada sam imao mogućnost za to, naglašavajući riječ vaie. Nadam se da ćete mi oprostiti, no, sebi sam obećao da nikada neću stisnuti ruku varalicama. Vincent se odmah povuče, promatrajući u nedoumici Schreudera, dok su ostali razrogačili oči. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se oporavi od neočekivanog napada.

Njegovo je lijepo lice problijedjelo ispod preplanule kože i odgovori mu: Nadam se da ćete prihvatiti moju zadovoljštinu za uvredu, kapetane Schreuderu. Uz veliko zadovoljstvo. Schreuder ustane, pobjednički se smiješeći. Izazvao ga je na dvoboj, dakle, izbor oružja je pripadao njemu, i ne bi bilo smiješnih farsa s pištoljima. Začut će se pjesma mačeva, a taj engleski mladunac imat će zadovoljstvo što će biti proboden Neptunovim mačem. Schreuder se obrati Llewellynu: Učinite mi čast i budite moj sekundant u ovoj stvari, reče Schreuder. Ne ja! Llewellyn zavrti odlučno glavom. Ne dopuštam dvoboje na mome brodu. Morat ćete pronaći nekoga drugog da vam bude sekundant i morat ćete susprezati vaš temperament dok ne uđemo u luku. Samo tada ćete moći sići na kopno i poravnati račune. Schreuder ponovno pogleda u Vincenta. Reći ću vam ime mog sekundanta prvom prilikom. Obećanjem vam da ću zatražiti dvoboj čim uđemo u luku. Podigne se, i iziđe iz kabine. Začuje njihove glasove iza sebe, no pare brandvja pomiješaju se s onima bijesa tako snažno da se prestrašio kako će mu sljepoočnice prsnuti. Sljedećeg dana Schreuder je ostao zatvoren u kabini, sličnoj psećoj kućici, gdje mu je jedan sluga donio jelo, dok je ležao na krevetu, nepomičan poput ranjenika u borbi, liječeći si strašne rane na ponosu i nepodnošljivu bol zbog gubitka imetka. Drugoga dana se uspne na palubu dok je GofdeM Bowgk slijedio rutu zapadsjeverozapad, ploveći obalnom linijom Afrike. Čim se njegova glava pojavi iz otvora bokaporte, časnik na straži mu okrene leda, glumeći zaposlenost u provjeravanju kolčića zabijenih u dasku pored kormila, dok je kapetan Llewellyn podizao dalekozor kako bi poručio plavkaste planine koje su se nazirale na obzoru, prema sjeveru. Schreuder je hodao goredolje po palubi, dok su ga časnici namjerno ignorirali. Sluga koji je poslužio večeru u kabini proširio je vijest o dvoboju, koji se ubrzo trebao održati, tako da je posada kriomice gledala prema njemu, no držeći se podalje. Pola sata kasnije Schreuder se naglo zaustavi pred časnikom na straži i zapita ga bez uvoda: Fowler, želite li mi biti sekundant? Oprostite, gospodine, no Winterton je moj prijatelj. Molim vas, oslobodite me toga. Idućih dana Schreuder je pitao sve časnike na brodu da mu budu sekundanti, no svaki je put bio hladno odbijen. Ponižen i uvrijeđen, kružio je palubom poput leoparda koji je izišao noću u lov. Njegova su razmišljanja oscilirala poput njihala između grižnje savjesti i patnja zbog Katinkine smrti, a bio je i uvrijeđen zbog načina na koji su se kapetan i časnici odnosili prema njemu. Njegov

je bijes rastao i jedva ga je uspijevao suzdržavati. Ujutro petog dana, dok je hodao goredolje po palubi, vijest s koša ga trgne iz njegovih tmurnih misli. Kada kapetan Llewellyn krene prema zaštitnoj ogradi kako bi pogledao prema jugozapadu, Schreuder krene prema njemu prešavši palubu i zaustavivši se iza njega. Na početku nije mogao vjerovati svojim očima, zagledavši se u opasne, tamne oblake koji su se podizali prema obzoru do zenita, i koji su im se kretali ususret takvom brzinom da ga je podsjećalo na lavinu koja ruši sve pred sobom. Bolje je da sidete u kabinu, gospodine Schreuderu, upozori ga Llewellyn. Ubrzo će oluja. Schreuder nije mario za njegova upozorenja, ostavši stajati pored zaštitne ograde, pun poštovanja prema oblacima koji su se spremali sručiti na njih. Posvuda oko njega brod je bio u neredu s posadom koja se požurivala smanjiti jedra i promijeniti smjer, tako da brod bude okrenut pramcem prema oluji, no vjetar započne tako brzo da ga iznenadi. Oluja se sruči na GofM Bowgz, glasno zavijajući i naginjući brod, tako da je paluba u zavjetrini bila puna vode, koja je sezala do pojasa. Schreudera također prevrne olujni val i gotovo ga izbaci s broda, no on se uspije zadržati za pripone glavnog jarbola. Flok GoMen Bowgza raspukne se poput listova mokrog pergamenta i nekoliko dugih trenutaka fregata je bila uronjena do pola, kao da ju je oluja gurnula prema dolje. More je ulazilo kroz sve otvore, a trupom broda odjekne zvuk kao pucanj, kad se nekoliko drvenih pregrada u štivi razbilo i teret se premjestio. Ljudi su urlali, neki od njih ostali su zgnječeni pod jednim topom koji se odvojio od kućišta, i klizio po palubi goredolje kao mahnit. Neki mornari pali su u uzburkanu vodu i vrištali poput duša koje padaju u pakao. Zrak postane bijel od pjene tako da je Schreuder imao osjećaj da će se utopiti, iako je imao glavu izvan vode, zaslijepljen bijelom maglom. Polako se GoWen Bowgz izravna zahvaljujući čvrstoj kobilici s olovom, no jarboli i pripone su i dalje ostali izloženi jakome vjetru. Neki su križevi bili slomljeni i udarali su o jarbole koji su se još uvijek odupirali vjetru. Jako se nagnuvši zbog vode koja je ušla u brod, GoZden Bowg se vrlo teško mogao usmjeravati kormilom, gotovo ostavši prepušten na milost i nemilost vjetru. Zadihan i zagušen pjenom, mokar do kostiju, Schreuder se povlačio palubom, da bi se sklonio kroz bokaportu. S tog je mjesta promatrao svijet oko njega koji se raspršivao u sivo prskanje i goleme zelene valove, s dugim perjanicama pjene. Dva dana ih je vjetar bez prestanka napadao, dok je more postajalo sve uzburkanije što je vrijeme više prolazilo, a

valovi su dosegnuli i glavni jarbol, te se sručili na njih s visine. Polupotonuli brod teško je podizao pramac da bi im se suprotstavio i tako bi se sručili na palubu, prasnuvši u pjenasti vrtlog. Dva kormilara, privezana za kormilo, borili su se da zadrže pramac prema vjetru, no svaki val, koji bi se srušio nad palubu, obijao bi se i o njih. Prošla su već dva dana i bili su iznemogli, gotovo na izmaku snaga. Spavati je bilo nemoguće, a jeli su samo tvrdi dvopek. Llewellyn se dohvatio glavnog jarbola i s tog je mjesta vodio napore časnika i posade da spase brod. Nitko se nije mogao držati na nogama na palubi, pa Llewellyn nije mogao narediti ljudima da rade na glavnim pumpama, no na palubi s topovima skupine mornara radile su ubrzano na pomoćnim pumpama pokušavajući osloboditi brod od vode visoke šest stopa. Čim bi je uspijevali ispumpati, more je ponovno ulazilo kroz otvore vrata topova. Kopno u zavjetrini izgledalo je sve bliže, dok ih je oluja sve više gonila prema naprijed, samo s jarbolima, i koliko su god kormilari svim srcem i snagama nastojali održati kurs, brod je i dalje plovio prema kopnu. Te su noći začuli valove kako se razbijaju o kopno tako glasno poput praska topovske granate, postajući iz sata u sat sve glasniji što su se više približavali stijenama obale. Kada su ugledali zoru trećeg dana, opaze kroz maglu i pjenu tmurne obrise afričkog kontinenta, stijene i rtove udaljene oko milju, te goleme valove koji su im dolazili ususret. Schreuder se povuče na palubu i uhvati se za jarbol i pripone, svakoga puta kada bi se val sručio na palubu. Morska voda slijevala mu se niz lice, ulazila mu u uši i usta, dok je zadihano govorio Llewellynu: Ova mi je obala poznata. Prepoznajem taj rt koji je pred nama. Trebat će nam sva Božja pomoć da ga zaobidemo, dovikne mu Llewellyn. Vjetar nas tjera. Zahvalite Svevišnjem svim srcem, kapetane, jer je naš spas na manje od pet milja udaljenosti, zareži Schreuder, trepćući očima kako bi se oslobodio morskih kapljica. Kako možete biti toliko sigurni? Već sam bio ovdje i prešao sam pješice ovaj kraj. Iza tog rta postoji uvala koju smo nazvali Uvala Bivola. Kada brod bude uplovio u uvalu, trebao bi biti u zaklonu od jakog vjetra, a s druge strane nalaze se dva kamena rta koji nadziru ulaz u široku i mirnu lagunu. Tamo bismo trebali biti u zaklonu i od oluje poput ove. Na mojim kartama nema laguna na ovom mjestu. Llewellyn je bio podijeljen između sumnje i nade. Isuse, kapetane, morate mi vjerovati!, uzvikne Schreuder. Na moru je bio izvan svog prirodnog elementa, i bilo ga je strah. Prije moramo proći rt, a potom ćemo moći iskušati vaše pamćenje. Ušutkan, Schreuder se

dohvati očajnički za jarbol pored Llewellyna, pogled punog straha, na pramcu broda, gledajući more koje se pjenilo, otkrivajući crne stijene. GoZn Bowgk plovio je prema tom raširenom otvoru. Jedan od kormilara dovikne: O, Majko Božja, spasi naše smrtne duše! Razbit ćemo se o stijene! Drži čvrsto kormilo!, dovikne mu Llewellyn. Nešto dalje more s otvaralo u strahovit ponor. Izgledalo je kao da su se stijene širile prema daskama maloga broda, i bili su toliko blizu da je Schreuder mogao razabrati školjke i alge na stijenama. Jedan val, veći od ostalih, podigne se i baci ih prema grebenu, no stijene su nestale pred vodom koja je kuhala, a GoWe owgfz poskoči poput lovca koji preskače živicu. Kobilica lagano dodirne stijene, tako se snažno podignuvši da je Schreuder ispustio jarbol i bio je bačen na palubu; no brod se oslobodi, podignuvši se na val i klizne u dublje vode, prešavši greben, i ploveći naprijed, dok je rt ostajao iza njih, a pred njima se otvarala uvala. Schreuder osjeti da se ponovno uspravlja. Iako se brod još uvijek borio s valovima, polako se vraćao pod kontrolu i Schreuder je mogao osjetiti da odgovara kormilu. Dolje!, dovikne Llewellynu u uho. Tamo dolje! Pred nama! Mili Bože! U pravu ste. Iza sloja pjene i soli Llewellyn razabra obrise dviju istih stijena, gledajući preko pramca broda. Obrati se kormilarima: Zadržite smjer. Iako je njihov prestravljen izraz lica govorio koliko im je mrska zapovijed, okrenu brod u zavjetrinu, ploveći prema crnoj stijeni. Samo tako!, dovikne Llewellyn i brod naglo ude u uvalu. Winterton!, zareži kapetan prema Vincentu, koji se stisnuo pored bokaporte, čekajući s nekoliko mornara što su bili na Ijestvama iza njega. Moramo razviti dio podveza na glavnome jarbolu da bi brod lakše klizio. Možete li to vi učiniti? Izreče zapovijed u obliku molbe, jer, poslati ljude na vrh jarbola usred te oluje značilo je gotovo isto što i poslati ih u sigurnu smrt. Časnik je trebao dati primjer, a Vincent je bio najsnažniji i najsmjeliji. Dodite, momci!, dovikne Vincent svojim ljudima, bez oklijevanja. Svakome zlatnik tko god se uspije uspeti prije mene do glavnoga križa. Skoči na noge, žureći palubom prema priponama glavnog jarbola i započne se uspinjali poput majmuna, dok su ga njegovi ljudi slijedili. GofM Bougk je plovio prema Uvali Bivola poput pomahnitalog konja, te Schreuder odjednom ponovno dovikne: Pogledajte tamo!, pokazujući prema mjestu ulaza u lagunu, između dva rta koji su se podizali s obje strane. Llewellyn podigne glavu kako bi pogledao prema vrhu glavnog jarbola, s malim pojavama mornara koji su stajali duž glavnoga križa, boreći se sa zatvorenim jedrima. Prepozna s lakoćom Vincentovu

pojavu, vitku i mišićavu, crne kose koja je vijorila na vjetru. Odličan posao, do sada, promrmlja, no, požuri se, mladiću. Daj mi malo platna da bih promijenio smjer. U tom trenutku jedra se razviju. Za jedan užasan trenutak Llewellyn pomisli da bi se jedro moglo raskomadati zbog jačine vjetra, no samo se napuhne i on odmah osjeti da se kretanje broda mijenja. Majko Božja, još bismo se mogli i spasiti, usklikne, grlom promuklim od soli. Približite se obali, dovikne prema kormilu i brod odgovori, okrenuvši se pramcem prema vjetru. Poput strijele koja je iskočila iz luka plovio je ravno prema zapadnom rtu kao da se želi zabiti u obalu, no kobilica je klizila vodom, a kut pramca se promijeni. Prolaz se otvori pred brodom, koji prođe brzo između dva rta i ude u kana, stigavši u mirne vode uvale, gdje se nalazio u zaklonu od oluje. Llewellyn je promatrao obalu prekrivenu zelenim šumama, ne znajući da li da se čudi ljepotama obale ili spasenju, a zatim prstom pokaže ispred sebe. Tamo se nalazi još jedan brod! Schreuder mu priđe i rukom zakloni oči kako bi se obranio od snažnoga vjetra. Poznajem taj jedrenjak!, izjavi. Dobro ga poznajem. 7b je qf Moro brod Lorda Cumbraea. promrmlja tiho Althuda, i Hal prepozna nizozemski naziv za losa; ta su stvorenja bila drukčija od svih sjevernih jelena koje je on vidio u svom životu. Bili su golemi, još puno veći od goveda koje je stric Thomas uzgajao u High VVealdu. Hal, Althuda i Aboli ležali su u maloj udubini na tlu, prekrivenoj travom. Krdo je bilo u šumi bodljikavih akacija pred njima. Hal nabroji pedeset i dva grla, što mužjaka što ženka i mladih. Mužjaci su bili golemi i toliko debeli, da im se salo treslo dok su hodali. Na svakome koraku začuli bi čudan šum, nalik na grančice koje se lome. Njihova koljena proizvode taj zvuk, objasni tiho Aboli u Halovo uho. Nkulu, kulu, veliki bog svemira tako ih je kaznio kada su se hvalili da su najveće antilope. Kaznio ih je na taj način da bi ih lovac čuo kad nailaze. Hal se osmijehne na to čudno vjerovanje, no potom Aboli nastavi i on se prestane smijati: Poznajem ta stvorenja. Lovci mog plemena jako su ih cijenili, jer mužjak poput onog koji je na čelu krda, ima oko srca toliko sala da ga dva čovjeka ne mogu nositi. Već mjesecima nitko nije jeo masno, jer je divljač, koju su uspjeli ubiti, bila bez sala. A masno im je svima bilo potrebno; Sukeena je upozorila Hala da bi pomanjkanje masti moglo značiti da će se razboljeti ili imati drugih smetnja. Hal prouči glavnoga mužjaka dok je brstio listove akacije, dosežući i najviše grane velikim savijenim rogovima. Za razliku od ženka koje su bile lijepe baršunastosmede boje, s bijelim crtama na ramenima, mužjak je s

godinama postao sivkastoplav i imao je čuperak tamnijih dlaka na čelu, ispod velikih rogova. Ostavi se mužjaka, predloži mu Aboli. Imat će tvrdo meso. Vidiš li onu ženku iza njega? Bit će slatka i mekana poput djevice, a mast će se topiti u grlu poput meda. No, usprkos Abolijevom savjetu, koji je po iskustvu bio bolji, Hal je osjećao instinkt lovca koji ga je privlačio k mužjaku. Želimo li prijeći živi i zdravi rijeku, bit će nam potrebno sve meso koje budemo mogli prenijeti. Svatko će od nas ispaliti prema svom plijenu, odluči. fa si uzimam mužjaka, ti i Althuda slobodno izaberite mlade životinje. Započne puzati na trbuhu, dok su drugi slijedili njegov primjer. Posljednjih dana, otkako su sišli s planina, otkrili su da se životinje u tim dolinama uopće ne boje ljudi, ili gotovo ne boje. Izgledalo je da uspravan dvonožac za njih nije predstavljao znak za strah, što je lovcima dozvoljavalo da se približe s puškama dovoljno blizu da mogu zapucati i udalje se. Mora da rako izgleda rajski vrt, pomisli Hal dok je nišanio prema velikom mužjaku. Lagani povjetarac mu je pomagao, udaljavajući od krda plavkasti dim fitilja. Bio je toliko blizu da je uspijevao raspoznati svaku obrvu koje su uokvirile goleme i staklenaste tamne oči životinje i crvene i zlatne nožice ptičica koje su se držale za kožu što je visjela medu prednjim nogama. Mužjak je brstio, otkidajući nježno plavkastim jezikom zelene listove na grančicama, između bodljika. Pored njega dvije od njegovih mladih ženka jele su s istoga stabla. Jedna je pored sebe imala mladunca, dok je druga imala nadut i deformiran trbuh, jer je bila breda. Hal polako okrene glavu kako bi pogledao dva čovjeka pored sebe, pokazujući im ženke sporim pokretom oka i Aboli se složi, podignuvši pušku. oš se jednom Hal usredotoči na velikog mužjaka, slijedeći liniju rebra ispod kože ramena i promatrajući mjesto prema kojem je trebao ciljati na golemoj površini njegova sivkastoplavog plašta. Podignuvši pušku zabije rukohvat u udubinu ramena, dok su Aboli i Althuda učinili isto. U tom se trenutku mužjak za korak pomakne, te je Hal morao pričekati. Zatim se ponovno zaustavi, podigne glavu, savivši ju što je više mogao na golemom vratu, kako bi dostigao i najviše grane akacije, gdje su rasli najmekši zeleni listovi. Hal zapuca začuvši istovremeno prasak dviju pušaka ispaljenih sa strane, koji se pomiješao s praskom njegove puške. Veo bijeloga dima pokrije mu vidik. Odbacivši pušku, ustane i potrči u stranu kako bi mogao vidjeti kroz oblak dima. Opazi da je jedna od ženka na podu i da se trzala, dok joj se krv slijevala iz rane na vratu, a druga se udaljavala teturajući zbog prednje noge iz koje je virila

kost. Aboli je trčao za njom, držeći u desnoj ruci sablju. Ostatak krda dao se u bijeg u smeđu i ujedinjenu masu dolinom, s mladuncima koji su slijedili svoje majke. Mužjak se pak udaljio od krda, što je bio siguran znak da ga je olovni metak teško ranio. Krenuo je uzbrdo na malenom travnatom brežuljku ispred njih, no imao je kratak i nespretan korak, i kada je promijenio smjer, otkrivajući golemo rame Halovu pogledu, krv koja je tekla na boku zasvijetli na suncu poput zastave, s mjehurićima koji su izlazili iz perforiranih pluća. Hal se baci trčećim korakom prema njemu. Rana na njegovoj nozi bila je samo savršeno zacijeljen ožiljak, svjetlucave i tamnoplave boje, malo izražen. Dugo hodanje planinama i dolinama ojačali su nogu, tako da je njegov korak bio siguran i brz. Oko stotinu hvata ispred njega mužjak se udaljavao u oblaku crvene prašine, a krv koja je izlazila iz rane ostavljala je svjetlucavi trag na travnatom putu. Hal smanji udaljenost, sve dok nije bio samo na nekoliko koraka od životinje, koja je osjetila njegovu prisutnost i okrene se da ga vidi. Hal je očekivao stravičan napad, sa spuštenom glavom i savijenim rogovima koje ciljaju prema njemu. Pripremi se kako bi se obranio, izvadivši sablju iz korica. Mužjak ga pogleda očima punim začuđenosti, tamnim i gustim od patnje u agoniji. Krv mu je curila iz nozdrva, a mekani plavi jezik se objesi u kutu usta. Nije ni pokušao napasti ga, ili se obraniti, i Hal nije opazio ni bijesa ni okrutnosti u njegovim očima. Oprosti mi, promrmlja okrećući se oko životinje, čekajući na dobar trenutak, dok ga je polako počela peći savjest gledajući tu predivnu životinju kako umire od njegove ruke. Odjednom se baci prema njoj da bi ju pogodio oštricom sablje. Životinja se podigne i skoči, a on ispusti mač, no već je bio pronašao srce i polako joj noge popuste i životinja padne sporim i umornim pokretom. Ispusti prigušeni zvuk, a potom se okrene na bok i ugine. Hal izvuče dugu krvavu oštricu, a potom izabere obližnji kamen i sjedne. Osjećao se tužnim i istovremeno euforičnim. Bio je zbunjen tim suprotnim osjećajima, dok se divio ljepoti i veličini životinje koju je pretvorio u hrpu mrtvog mesa na travi. Osjeti ruku na ramenima i Abolijev glas kako mu govori: Samo pravi lovac poznaje bol ubijanja, Gundwane. Stoga ljudi u mom plemenu, koji su lovci, pjevaju i plešu kako bi izrazili zahvalnost duhovima divljači koju su ubili. Nauči me pjevati tu pjesmu i plesati taj ples, reče Hal. Aboli započne pjevati svojim lijepim i dubokim glasom, i kada je on shvatio ritam, pridruži mu se u refrenu, hvaleći ljepotu i eleganciju plijena i zahvaljujući mu da je mrtav, jer sada

lovac i njegovo pleme mogu živjeti. Aboli započne plesati vukući i lupajući nogama o pod, dok je pjevao, kružeći oko mrtvoga tijela antilope, a Hal ga je slijedio. Osjećao je da ga nešto pritišće u grudima i da mu se zamaglio pogled. Zatim pjesma završi i oni sjednu zajedno pod suncem, promatrajući malenu kolonu bjegunaca, predvođenu Sukeenom, koja se kretala prema njima u dolini. Prije večeri Hal se baci na posao kako bi izgradio ogradu, provjeravajući pažljivo da su prolazi zatvoreni granama akacije. Prenijeli su u tabor četvrtine antilopina mesa, smjestivši ih unutar ograde gdje ih životinje koje se hrane uginulim bićima nisu mogle dosegnuti. Ostavili su izvan ograde samo ostatke: odrubljenu glavu i kopita, te crijeva puna poluprobavljenih listova i trave. Čim su se udaljili, pojavili su se kragulji, skakućući i lebdeći u zraku s velikim krilima, dok su se hijene i šakali približavali zavijajući, i skupljajući se oko ostataka. Nakon što su se svi najeli sočnim kotletima, Hal za sebe i Sukeenu odredi prvu stražu, koja je započinjala u ponoć. Iako je bila najteža, jer je to bio trenutak kada su se životne funkcije čovjeka spuštale na minimum, njih je dvoje voljelo provoditi noć zajedno. Dok je ostatak skupine spavao, stisnuti su se na ulazu u ograđeni prostor pod pokrivač, s puškom pored Halove desne ruke. Nakon što su završili s nježnošću voditi ljubav, u tišini, da ne bi ometali druge, zagledali su se u nebo, potiho razgovarajući, dok su zvijezde na nebu pokazivale njihove stare putanje. Reci mi istinu, ljubavi, što si pročitala u tim zvijezdama? Što nas očekuje? Koliko ćeš mi muške djece roditi? Sukeenina ruka u njegovoj ostala je nepomična. Hal osjeti kako se njeno tijelo ukočilo. Ona mu ne dogovori, te on ponovi pitanje: Zašto mi nikada ne želiš otkriti što vidiš u budućnosti? Znam da si učinila naš životni horoskop, jer sam često, kada si mislila da spavam, vidio da proučavaš svoju plavu knjigu. Ona mu spusti prste na usne. Šuti, moj gospodaru. U ovome životu ima mnogo stvari koje je bolje ne znati. Noćas i sutra volimo se svim srcem i svim snagama. Iskoristimo što je više moguće dan koji nam Bog pruža. Ti me brineš, ljubavi. Neće biti muške djece, dakle? Ona ponovno ne odgovori, dok je gledala u zvijezdu padalicu koja se polako gasila pred njenim očima. Zatim uzdahne i prošapće: Da, dat ću ti muško dijete, ali... Ugrize se za usne da ne bi izrekla ostale riječi koje su joj stajale na vrhu jezika. U tvome je glasu velika tuga. Hal je bio zabrinut. No, pomisao da ćeš mi pokloniti sina me ispunjava srećom. Zvijezde mogu biti zlobne, promrmlja ona. Ponekad održavaju obećanja na neočekivani način, koji nas ne čini sretnima. jedno

je sigurno, da te sudbina izabrala za važan pothvat. Tako je od dana kad si se rodio. I otac mi je govorio o tom zadatku. Hal promisli o tom starom proročanstvu. Spreman sam suočiti se sa sudbinom, no treba mi tvoja pomoć i potpora, kao što si to učinila već toliko puta. Ona ne odgovori na tu njegovu molbu, i samo reče: Zadatak koji su ti postavili odnosi se na zakletvu i talisman, zagonetan i moćan. Bit ćete uz mene, ti i moj sin? Budem li te morala voditi u smjeru kamo moraš ići, učinit ću to svojim srcem i svim snagama. Ali, bit ćeš uza me? Bit ću s tobom dokle god mi zvijezde to budu dopustile, obeća mu. Više od toga ne znam i ne želim reći. Ali..., započne Hal, no ona samo približi lice njegovom i prekrije mu usne svojima, kako bi prekinula njegova pitanja. Dosta! Ne pitaj više ništa, upozori ga. Sjedinimo se još jednom, i ostavimo zvijezdama ono što je njihovo. Na kraju njihove smjene na straži, kada je Sedam sestara zašlo iza brežuljaka a Bik se isticao na nebu, visoko i ponosno, legnu jedan drugome u naručje, nastavivši razgovarati boreći se s pospanošću koja je sve više vladala njima. Navikli su na noćne zvukove tog divljeg kraja, s jasnim cvrkutom noćnih ptica, neprekidnom zboru malih crvenih šakala i čudnim smijehom hijena koje su se borile za posljednje ostatke, no odjednom se začuje zvuk koji ih ostavi bez daha. Bio je to glas svih vragova u paklu, stravična rika koja je utišala sve ostale slabije životinje, odjekivala je planinama, i stigla k njima u stotinu jeka. Sukeena se instinktivno stisne uz njega, uzviknuvši glasno: O, Gundwane, kakvo je to užasno stvorenje? Nije bila jedina koja je osjećala strah, jer se cijeli tabor odjednom probudio. Zwantie uzvikne, dok je i dijete također uzviknulo slijedeći majčin primjer. Čak su i muškarci skočili na noge, zazivajući Boga. Aboli se pojavi iznad njih poput tamne sjene mjeseca, umirivši Sukeenu dodirom ruke po ramenu koje se treslo. Nije duh već živo biće i pripada ovome svijetu, uvjeri ju. Kažu da i najhrabriji lovac ostaje zastrašen pred lavom tri puta: prvi puta kada opazi njegove tragove, drugi put kada začuje njegovu riku, a treći put, kada se suoči s njim. Hal skoči na noge, i dovikne ostalima: Bacite drva na vatru. Upalite fitilj na svim puškama. Stavite žene i djecu u sredinu tabora. Kleknu u krug iza slabe ograde i neko vrijeme sve ostane mirno, još mirnije nego inače, jer su i životinje koje su jele ostatke antilopa utihnule, čuvši gromku riku koja je dolazila iz tame. Čekali su s oružjem spremnim za pucanje, zagledavši se u tamu noći gdje je žuta svjetlost vatre treperila i stvarala optičke varke, jer je Hal jednom pomislio da vidi

obrise pojave kako klizi u tami. Zatim ga Sukeena dohvati za ruku, zarivši mu nokte u meso i shvati da je i ona vidjela isto što i on. Odjednom se taj zastrašujući zvuk ponovno sruči na njih, tako da su im se sve dlake naježile, a žene su kriknule, dok su muškarci podrhtavali i čvršće stiskali oružje, koje je sada izgledalo jako nesigurno i lagano. Tamo dolje!, prošapće Zwantie. Ovoga puta nije bilo dvojbe da je stvarnost to što su vidjeli. Opaze zastrašujuće mačje obrise: izgledali su visoki do ljudskog ramena, i prošli su pored njih u tišini. Plamen se zrcalio na brončanom plastu zvijeri, pretvorivši joj oči u đavolje sjajne smaragde. Došao je još jedan, a potom još jedan, prošavši pored njih brzo i prijeteći, i ponovno nestavši u noći. Skupljaju hrabrost da bi se odvažili, objasni Aboli. Nanjušili su krv i meso i sada nas love. Hoćemo li napustiti ograđeni prostor?, zapita Hal. Ne! Aboli zavrti glavom. Mrak je njihovo kraljevstvo. U stanju su vidjeti u noći koja našim očima to onemogućava, a tama ih čini još smionijima. Moramo ostati ovdje, gdje ih možemo vidjeti kad nailaze. U tom trenutku iz tame izroni stvorenje koje je činilo malenima sva druga koja su prethodno vidjeli. Krene prema njima veličanstvenim hodom, s glavom i ramenima prekrivenim crnom i pozlaćenom grivom koja je izgledala poput stoga sijena. Trebam li zapucati?, prošapće Hal Aboliju. Jedna će ga rana izluditi. Nemoj pucati ako nisi siguran da ćeš ga jednim hicem i ubiti. Lav se zaustavi na punoj svjetlosti, raširivši prednje noge i spustivši glavu, pa je tamna griva pred njihovim prestravljenim pogledima izgledala dvostruko veća. Kada je lav razjapio čeljusti, opaze očnjake kao sablje, a zatim ponovno začuju riku. Zvuk se snažno sruči na njih poput olujnog vala. Osjete šum u ušima i drhtaj tijela od straha. Zvijer je bila toliko blizu Hala da je mogao osjetiti njen dah na licu. Zaudarao je po trulim leševima. Sada se stišajte!, reče Hal. Ne govorite i ne mičite se, inače ćete ga nagnati da napadne. Čak su ga i žene i dijete poslušali. Prigušivši krikove ostali su nepomični, ukočeni od straha. Izgledalo je da tako stoje već cijelu vječnost, dok mali i slijepi Johannes više nije mogao izdržati. Krikne i ispali iz puške ne gledajući kamo puca. Trenutak prije nego što ga je dim iz puške zaslijepio, Hal opazi da hitac nije pogodio zvijer, završivši na podu između prednjih nogu. Zatim ih oblak dima zavije, dok je bijesni lav nastavio riku. Žene su vrištale, a muškarci su se brzo povlačili prema unutrašnjosti ograđenog dijela. Samo su Hal i Aboli ostali na svojim mjestima, s puškom u ruci, uperenom prema oblaku dima. Mala Sukeena se sklupča pored Hala, postavši još manjom, no ne

pobjegne. Zatim se lav pojavi kroz oblak dima, u napadu. Hal povuče okidač, no puška ne opali, dok je Abolijeva puška ispustila zaglušujući prasak. Lav se tako brzo pokrene, da je postao mrlja usred dima i tame, zavaravajući oko. Abolijev hitac nije imao nikakva efekta na životinji, koja se baci prema ogradi, uz stravičnu riku. Hal se baci na tlo, kako bi prekrio Sukeenu svojim tijelom, a lav ga preskoči jednim skokom. Izgledalo je da je u toj skupini prestravljenih ljudi lav odabrao lohannesa. Njegove goleme čeljusti zatvore se nad njegovim rebrima, podignuvši ga kao što bi učinila i mačka koja prenosi miša. loš jednim skokom prede stražnju ogradu i nestane u noći. Začuli su Johannesa kako urla u noći, no lav ga ne ispusti daleko. Započne ga komadati čim je prešao svijetli krug vatre i stao u tami. Dok je Johannes još bio živ, začuli su kako pod zubima lava škripe kosti i meso koje je otkidao. Potom se začula rika lavica koje su potrčale da bi podijelile plijen, komadavši Johannesa čiji se krikovi smanje, dok sasvim ne prestanu, a iz tame do njih dopru jezivi zvukovi lavlje gozbe. Žene nisu mogle prestati vrištati, dok je Bobby od straha plakao i malenim rukama udarao po Althudinim prsima. Hal umiri Sukeenu, koja se odmah opusti pod njegovim dodirom. Ne bježite trčeći, već se krećite sporo. Ostanite sjediti u krugu, sa ženama u sredini. Nabijte ponovno puške, no ne pucajte dok vam ne kažem. Hal ih vrati k sebi, a zatim pogleda Abolija i Daniela. Privlači ih naša zaliha mesa. Kada budu završili s fohannesom, ponovno će napasti ograđeni dio, da bi se dočepali novog plijena. U pravu si, Gundwane. Dat ćemo im meso antilope, da im skrenemo pažnju. Pomognite mi. Utroje dohvate jedan golemi komad mesa antilope i odvuku ga s naporom do kraja kruga svjetla, zatim ga bace u prašinu. Ne trčite, upozori ih ponovno Hal. Budemo li potrčali, slijedit će nas poput mačke koja trči za mišem. Polako se povuku kako bi ponovno ušli u ograđeni prostor. Gotovo odmah jedna lavica krene prema komadu mesa, ščepa ga i odnese u noć. Začuje se bučno otimanje za plijen, dok se zvijeri ne nagnuše nad mesom da bi se nahranile, režeći jedna na drugu. Kad požderaše taj komad, lavlja družina ponovno započe promatrati teritorij na rubovima kruga osvijetljenog plamenom vatre, krećući s vremena na vrijeme u simulirani napad na skupinu prestravljenih ljudi. Hal reče: Moramo ih ponovno nahraniti. Ubrzo im postane jasno da su lavovima bili draži ti darovi od napada na tabor, budući da su strpljivo čekali dok bi im izvukli još mesa izvan ograđenog prostora. Zatim bi se lavica pojavila iz tame i odvlačila meso. Ženka je

uvijek najhrabrija, primijeti Hal pokušavši skrenuti pažnju ostalih. Aboli se složi i reče: I najpohlepnija. Nismo mi krive što muški rod nema dovoljno hrabrosti i dovoljno razuma da se sami hranite, odgovori Sukeena kiselo, i gotovo se svi nasmiju, no tiho i ne slažući se baš s njom. foš dva puta tijekom noći Hal je morao odnijeti izvan kruga komade mesa antilope da bi nahranili skupinu lavova. Kada se polako zora počela buditi i stabla akacije postajala sve vidljivija, lavovi su konačno izgledali siti. Začuli su riku mužjaka s crnom grivom kako se udaljava: začuju ga još jednom oko milju udaljenosti upravo dok je sunce naslikalo zlatne i užarene obrise vrhovima planinskog lanca koji se prostirao paralelno s njihovim pravcem kretanja. Hal i Althuda iziđu u potrazi za ostacima jadnog Johannesa. Čudno, lavovi su ostavili netaknute ruke i glavu, dok su ostalo proždrli. Hal mu sklopi oči, a Sukeena u komad tkanine ušije te bijedne ostatke, zatim se pomole pred grobom koji su iskopali, a Ned spusti nekoliko kamenih ploča na grob kako bi hijenama onemogućio da ih otkopaju. Ne možemo ostati ovdje, reče Hal pomažući Sukeeni da ustane. Želimo li stići do rijeke još danas, moramo odmah krenuti. Na sreću, ostaje nam još dovoljno mesa. Natovarivši velike komade antilopina mesa na štapove za transport, ponesu ga s naporom preko brežuljaka i travnjaka. Već je bilo kasno popodne kada su stigli do rijeke i zagledali se s visine u zelene travnjake. Bowg7z se usidri na kraju kanala Slonove lagune i Llewellyn odmah zaposli posadu da ispumpa vodu iz štive broda i popravi oštećenja koje je oluja ostavila na kobilici i priponama broda. Oluja je još uvijek bjesnila na nebu, a površina lagune bila je valovita. Cornelius Schreuder je bio nestrpljiv da side na kopno. Želio je očajnički sići s GoWe Bougfza i osloboditi se od tog društva Engleza koje je mrzio. Smatrao je Lorda Cumbraea svojim prijateljem i saveznikom, i bio je nestrpljiv da mu bude sekundant u dvoboju s Vincentom Wintertonom. Sišavši u malenu kabinu, na brzinu spremi svoje stvari i budući da nije bilo moguće pitati za pomoć jednog od mornara zaposlenog na brodu, sam odvuče svoju prtljagu na palubu. Stane kod bokaporte sa svim svojim imetkom pred nogama, gledajući u Cumbraeov tabor na kopnu, sa suprotne strane lagune. Lord Cumbrae utaborio se na istom mjestu na kojem je bio prethodno utaboren Sir Francis, kada ga je Schreuder napao sa svojim vojnicima. Medu drvećem je bilo živo: Schreuder je imao dojam da Cumbrae kopa rovove, što ga začudi. Nije mogao shvatiti zašto pojačava obrambeni sustav tabora kada nije bilo neprijatelja na vidiku. Llewellyn

nije htio ostaviti brod dok nije bio siguran da su popravci na dobrom putu i da je jedrenjak popravljen i na sigurnom. Tek pred kraj, prepusti brod drugom časniku, Arnoldu Fowleru, i zapovjedi da pripreme brodicu. Kapetane Llewellyn! Schreuder se približi časniku kada je ovaj stigao do zaštitne ograde. Uz suglasnost Lorda Cumbraea odlučio sam ostaviti vaš brod i preći na Gw. Llewellyn se složi: Shvatio sam da su to bile vaše namjere, kapetane, a iskreno vam kažem, sumnjam da ćemo oplakivati vaš odlazak s GoWe Bowgza. Sada idem na obalu, da bih saznao gdje mogu napuniti bačve s vodom koje su se pomiješale s morskom za vrijeme oluje, te ću prevesti vas i vaše stvari u Cumbraeov tabor. Ovdje imam novac koji ste mi platili za put. Da izbjegnem moguće svađe, vraćam vam ga u cijelosti. Schreuderje želio da ga može odbiti, no to malo gvineja bilo je jedino što mu je preostajalo; uze malenu svotu novca koju mu je Llewellyn pružio i promrmlja: Bar se u tome ponašate kao pravi kavalir, gospodine. Zahvaljujem vam. Spuste se u brodicu, a Llewellyn sjedne na krmu, dok je Schreuder sjeo na pramac, ne obraćajući pažnju na nasmijana lica posade i ironične pozdrave časnika na palubi. Bili su tek na pola puta, kada se jedna poznata pojava s kariranom suknjom, crvenom bradom i razbarušenom kosom pojavi iz šumice, promatrajući njihov dolazak s rukama na bokovima. Sto mu gromova, kapetane Schreuderu!, zareži Cumbrae prepoznavši ga. Pogled na vaše nasmijano lice me veseli. Čim je pramac brodice dotaknuo žal, Schreuder skoči na obalu i rukuje se s Kraguljem. Iznenađen sam, ali i sretan što vas vidim. Kragulj pogleda iza Schreudera i osmijehne se. O, pa to je moj dragi brat Hrama, Christopher Llewellyn. Dobrodošao, bratiću, i neka vas Bog čuva. Llewellyn se ne nasmije i nije izgledao sretan što se može rukovati s Kraguljem, koji mu je odmah pružio ruku čim je dotaknuo nogama tlo. Kako ste, Cumbrae? Naš posljednji razgovor u uvali Trinkomalee bio je prekinut kada ste vi žurno isplovili. To se dogodilo u drugoj zemlji, i prije mnogo vremena, bratiću, i siguran sam da smo svi tako dobra srca da znamo opraštati i zaboraviti takvo nevažnu i glupu stvar. Za mene su petsto funta i život dvadeset mojih ljudi važna stvar i htio bih vas podsjetiti da nisam vaš bratić, ni rod, izjavi Llewellyn, ukočivši se zbog prisjećanja na tu staru uvredu. No Cumbrae ga zagrli i reče tiho: J Arcadia kab;fo. Bilo je očito da se Llewellyn borio sa samim sobom, no nije mogao zanijekati zakletvu viteza i tako konačno izusti kroz zube: Kragulj se nasmije i reče: I nije bilo tako teško, zar ne? Ako nismo

bratići, uvijek smo braća po Kristu, nije li tako? Osjetio bih se više vašim bratom, da mi vratite mojih petsto funta, Cumbrae. Mogao bih smatrati taj iznos kao iskup za tešku uvredu koju ste nanijeli GuHu i meni osobno. Kragulj odmakne plašt kako bi mu pokazao vidljivi ožiljak na gornjem dijelu ruke. No, pun sam samilosti i spreman oprostiti, Christopher, i stoga, dobit ćete ih, imate moju časnu riječ. Petsto funta i kamate. Llewellyn ga hladno pogleda. Odgadam zahvale do trenutka kada ću u svojim rukama osjetiti težinu vaše vrećice s novcem. Cumbrae pročita odlučnost u njegovu izrazu lica; nije bilo potrebno pogledati prema redovima topova i prema topovima na GuHu da shvati kako su ovoga puta imali iste snage, i bilo bi teško pobijediti ih ako bi se krenulo u borbu brodova kao što se dogodilo prije četiri godine u uvali Trinkomalee. Ne ljutim se što ne vjerujete nikome na tom našem svijetu punom zlobe, no večerajte sa mnom, danas, i predat ću vam vrećicu s novcem, kunem vam se. Llewellyn mu odgovori: Zahvaljujem vam na gostoljubivosti, gospodine, no dobro se prisjećam posljednjeg puta kada sam se odazvao vašem pozivu. Na brodu imam kuhara u stanju da pripremi hranu koja je više po mom ukusu. No, doći ću u predvečerje brodicom po vrećicu s novcem. Kragulj je gledao za njim kako se udaljuje. Brodica krene prema drugome kraju lagune i potoku sa slatkom vodom. Taj paun ima težak karakter, zareži, a Schreuder se složi. Nikada nisam bio tako sretan što sam se oslobodio tako odvratne osobe i što se nalazim ovdje, na ovome žalu tražeći pomoć od prijatelja. Cumbrae se zagleda u njega. Sada sam ja taj koji ne razumije, kapetane. Što radite zapravo ovdje, i što mogu učiniti za vas u ime našeg prijateljstva? Ima li mjesto gdje bismo mogli razgovarati? Ovuda, moj stari prijatelju, odgovori Cumbrae, krećući se pred Schreuderom prema skrovištu u šumi i nalivši mu čašu whiskyja. A sad, recite mi, kako to da više ne zapovijedate vojskom u koloniji Dobre Nade. Iskreno govoreći, milorde, nalazim se u nemilosti. Guverner van de Velde me okrivio za zločin koji nisam počinio. Znate i sami koliko je bio pohlepan i zloban prema meni, objasni Schreuđer, dok se Cumbrae složi. Nastavite, molim. Prije deset dana guvernerova žena je ubijena, u bludnome stanju i životinjskoj požudi vrtlara i krvnika Kompanije. Dobri Bože!, usklikne Cumbrae. Stadige Jan! Znao sam da je luđak, pročitao sam mu u očima. Luđak. Žao mi je žene, bila je zaista dražestan zalogaj. Samo pogled na te grudi me uzbuđivao! Van de Velde me okrivio za to užasno zlodjelo i bio sam primoran

pobjeći prvim brodom, prije nego što bi me dao zatvoriti i mučiti na kotaču. Llewellyn mi je ponudio put do Istoka, gdje sam odlučio da se i ja uključim u rat između presvijetlog Ivana i Velikog mogula. Cumbraeove su se oči odmah osvijetlile i on se nagne prema naprijed začuvši riječ rat, kao kad hijena nanjuši krv borbenog polja. Već mu je bilo dojadilo kopati u potrazi za blagom Sira Francisa i mogućnost lakšeg načina da ispuni štivu blagom imala je svu njegovu pažnju. No nije se htio previše otkriti pred tim razbijačem, te ponovi srdačnim glasnom, punim razumijevanja: Možete računati na moje prijateljstvo i svu pomoć koju vam budem mogao pružiti. U njegovoj se glavi rađalo na tisuće ideja. Osjećao je da je Schreuđer bio krivac za zločin koji je nijekao tako glasno, no, kriv ili ne, bio je bjegunac i time prepušten na milost i nemilost Cumbraeu. Kragulj je znao koliko vrijedi Schreuđer kao kapetan, izvrstan čovjek, kojeg je dobro imati uza se, pogotovo kada bude sasvim pod njegovom kontrolom, zbog krivice koju je počinio. Kao bjegunac i ubojica, Nizozemac si više nije mogao dopustiti da nekoga moralno osuđuje. Kragulj pruži ruku i rukuje se sa Schreuderom, čvrsto i prijateljski. Možete računati na mene, prijatelju. Recite mi, na koji vam način mogu pomoći? Želim stupiti u službu kod vas. Postat ću vaš čovjek. I bit ćete dobrodošao. Cumbrae se zadovoljno nasmije. Upravo je za sebe pridobio usluge lovačkog psa, ne baš previše mudroga, no agresivnog i neustrašivog. Želim jednu jedinu uslugu za uzvrat, reče Schreuder. Kragulj spusti ruku s njegova ramena i oči mu postanu oprezne. Trebao je pretpostaviti da će tako lijep dar ipak morati na neki način iskupiti. Uslugu?, ponovi. Na Gofden Bowgfiw su se sa mnom ponijeli na sramotan način. Jedan od časnika mi je preoteo varkom veliki iznos novca na kockama i kapetan Llewellyn i njegovi ljudi su me vrijeđali i ponizili. No, to nije sve, osoba koja me prevarila, izazvala me na dvoboj. Na brodu nisam uspio naći nikoga tko bi mi bio sekundant, a Llewellyn nam je zabranio da to pitanje časti riješimo na brodu. Nastavite, molim vas. Cumbrae je sve više shvaćao o čemu se radi, što je Schreuder više govorio. Bio bih vam zahvalan i bila bi mi čast ako bi pristali da budete moj sekundant u ovoj stvari, milorde. I to je sve što želite od mene? Nije gotovo vjerovao da je tako lako. Već je uviđao prednosti koje je mogao izvući iz toga. Bio je obećao Llewellynu petsto funta, i dao bi mu ih, no samo kada bi bio siguran da ih može i vratiti, zajedno s ostalim dobicima kojih se mogao dočepati. Pogleda prema vodama lagune. Evo GoMen Bowgfza usidrenog

u uvali, velikog jedrenjaka, spremnog na borbu. Ako bi ga uspio pridobiti za sebe, imao bi pod svojim zapovjedništvom mornaricu kojoj bi malo tko bio ravan. Ako bi se pojavio s dva jedrenjaka, usred rata na afričkom rogu, koji je po Schreuderu bjesnio u tim vodama, kakvog bi se plijena mogao domoći? Meni će biti čast i zadovoljstvo biti vam sekundant, uvjeri Schreudera. Recite mi tko je taj prostak koji vas je izazvao na dvoboj, i stat ću odmah na vašu stranu da bi dobio što je zaslužio. Te večeri, kada se Llewellyn vratio na obalu, pratila su ga dva časnika i nekoliko mornara naoružana pištoljima i sabljom. Cumbrae ga dočeka na žalu. Evo vreće s novcem, koji sam vam obećao, dragi Christophere. Dođite sa mnom u moj skromni dom, da nazdravimo u znak prijateljstva i sjećanja na dane koje smo zajedno proveli u prošlosti. No, molim vas, predstavite mi prije ovu gospodu. Gospodin Arnold Fowler, drugi kapetan na mom brodu. Dvojica se pozdrave. A ovo je moj treći časnik, Vincent Winterton, sin mog dobrotvora, vikonta od Wintertona. I pravi as u igri na sreću, kao što mi je rečeno, pogotovo na kockama. Cumbrae se zlobno nasmije Vincentu, potaknuvši ga da povuče ruku koju je htio pružiti. Oprostite, gospodine, što time želite reći?, zapita Vincent, ukočivši se. Samo to da me kapetan Schreuder zapitao hoću li mu biti sekundant. Molim vas, budite toliko ljubazni i recite mi tko je vaš sekundant? Odmah se umiješa Llewellyn: fa sam taj koji ima čast biti Wintertonov sekundant. Tada imamo mnogo stvari o kojima trebao raspraviti, dragi moj Christophere. Molim vas, slijedite me, no budući da moramo razgovarati o Wintertonu, možda je bolje da ostane na žalu. Kapetan je slijedio Kragulja do kolibe, i sjeo na škanjić koji mu je pružio. Čašicu rakije? Llewellyn zavrti glavom. Ne, hvala. Molimo vas, krenimo odmah na stvar. Uvijek ste bili nestrpljivi i tvrdoglavi. Kragulj ulije sebi čašu rakije i ispije jednim gutljajem, pucne usnama, te si obriše brkove rukom. Nikada nećete znati što propuštate. To je najbolji whisky na svim otocima. No, evo, ovo je za vas. Baci vrećicu s novcem na gornji poklopac bačvice koja mu je služila kao stol. Llewellyn ju uze i pokuša procijeniti težinu, zamišljena izraza lica. Prebrojite ih, ako želite, pozove ga Cumbrae. Neću se uvrijediti. Udobno se smjesti i započne pijuckati whisky, dok je promatrao Llewellynovo lice dok je na poklopcu slagao zlatnike u male hrpe. Petsto i još pedeset su kamate. Zahvaljujem vam, gospodine. Llewellynov izraz lica se smekša. To i nije neka cijena za vaše prijateljstvo, Christophere, odgovori Cumbrae. No, sada pređimo na drugu stvar.

Kao što sam vam rekao, sekundant sam kapetanu Schreuderu. A ja Wintertonu. Moj će štićenik biti zadovoljan ako ga Schreuder pita za oprost. Dobro znate, Christophere, da moj mladić nikada neće pitati za oprost. Bojim se da će se dva mladunca morati susresti licem u lice. Izbor oružja je vaš. Recimo, pištolji i dvadeset koraka. Nikako. Moj štićenik izabire mač. Tada moramo pristati. U koji sat i na kojem mjestu? To ostavljam vama. Moram obaviti neke popravke na priponama i kobilici, zbog oštećenja koje smo pretrpjeli za vrijeme oluje. Trebam Wintertonovu pomoć. Mogu li predložiti za tri dana, na morskome žalu, u zoru. Kragulj se počeša po bradi, razmislivši o tom prijedlogu. Trebalo mu je nešto vremena za plan o kojem je razmišljao. Tri dana bila bi idealno vrijeme. Slažem se!, izjavi i odmah Llewellyn ustane i stavi vrećicu u džep jakne. Sada ne želite čašicu koju sam vam prije ponudio?, zapita Cumbrae, no i ovoga puta Llewellyn odbije. Ne, gospodine, imam mnogo posla na brodu. Kragulj ga je slijedio pogledom dok se spuštao prema žalu gdje ga je čekala brodica. Kada je stigao na brod, Llewellyn i Winterton utonu u dug razgovor. Mladi Winterton ne zna da ga čeka iznenađenje. Vjerojatno nikada nije vidio Nizozemca s mačem u ruci, budući da je pristao s takvom lakoćom na to oružje. Cumbrae ispije i posljednje kapi whiskyja koje su mu ostale u čaši, a potom se zlobno nasmiješi. Da vidimo, hoćemo li uspjeti prirediti malo iznenađenje i Christopheru Llewellynu. Lupnuvši čašom o poklopac bačve, zapovjedi: Pošaljite mi brzo Sama Bowlesa. Sam Bowles ude u kolibu s osmijehom na licu, ulizujući se poput psa kapetanu, no uvijek s hladnim i lukavim pogledom. Sammv, mladiću. Cumbrae ga potapša po ramenima tako snažno, da ga je zapeklo poput uboda ose, no, on se i dalje smiješio. Moram vam predložiti nešto što će vas razveseliti. Dobro me saslušajte. Sam Bowles sjedne pred njega, nagne glavu u stranu, kako mu ne bi izmakla ni jedna riječ. Nekoliko puta postavi pitanje i nasmiješi se zlobno i s divljenjem, dok mu je Cumbrae iznosio svoj plan. Uvijek ste sanjali da zapovijedate brodom, Sammv, ovo je vaša prilika. Služite me dobro i bit će vaš. Kapetan Sam Bowles, kako vam zvuči? Vraški mi se sviđa, vaša visosti. I neću vas iznevjeriti. Ne, zaista, potvrdi Cumbrae. Bar ne više od jednom, jer, ako me iznevjerite, plesat ćete sarabandu, viseći na glavnome križu GwZZo. Na obali rijeke gusto su rasle topole i zelene akacije, pune cvjetova. Duboka i široka rijeka tekla je sporo svojim zelenim vodama između dviju stijena. Pješčane obale bile su vidljive s visine odakle su ih

promatrali. Sukeenu prođu trnci i promrmlja: O, kakva užasna stvorenja. Mora da su to zmajevi o kojima smo pričali. Da, zaista se radi o zmajevima, prizna Hal, dok su promatrali krokodile koji su ležali na suncu na bijelome pijesku. Bilo ih je nekoliko, neki su bili nešto veći od guštera, neki su bili golemi, dugi i široki kao brodica, veličanstvena siva čudovišta, koja su mogla progutati cijeloga čovjeka. Koliko su opasni ti golemi grabežljive! prvi put su otkrili kad su pokušali prijeći rijeku, kad je jedna od tih beštija dohvatila Billvja Rogersa i povukla ga pod vodu. Nisu uspjeli pronaći ništa od njegova tijela. Dršćem na pomisao da ponovno pokušamo prijeći rijeku, s tim zvijerima koje ju i dalje nadziru, promrmlja Sukeena drhtavim glasom. Aboli ih poznaje od onih dana kada je živio u svome mjestu na sjeveru, a njegovo pleme zna kako se od njih obraniti. Na vrhu stijene do koje se krokodili nisu mogli popeti, ostave na suncu komade antilopina mesa, koji su započeli smrdjeti. Zatim Hal pošalje nekoliko ljudi u šumu, da potraže nekoliko suhih panjeva koji bi mogli plutati na vodi. Po Nedovim uputama mornari su mačem oblikovali debla, iako Hal nije volio da se oštrica mača troši i otupljuje na taj način U međuvremenu je Althuda uz pomoć Sukeene pažljivo provlačio kroz tvrde i krvave komade antilopina mesa konopac debeo poput prsta djevojke. Aboli pronađe vrstu stabla koju je tražio, zatim odreže grane i od njih napravi kratke i savitljive štapove, te ih odnese na obalu rijeke, gdje su ostali radili. Big Daniel mu pomogne izoštriti krajeve toga kratkog i izdržljivoga zelenog drva, od kojeg su dobili oštra koplja, koja još otvrdnu na vatri. Posluživši se širokim panjem, dva diva postave štapove kružno oko njega, s oštrim vrhovima koji su se lagano preklapali. Držeći ih tako, Hal priveže krajeve antilopinom kožom. Kad su pažljivo popustili napetost, zakrivljeni vrhovi bili su nalik na zupčanike spremne naglo se otvoriti ako se prereze komad kože koji ih je držao. U sumrak je bilo gotovo već nekoliko takvih zamka. Prethodno iskustvo s lavovima ostavilo je na njima trag i te su noći podigli komade mesa visoko, na gornje grane stabala koja su rasla pored obale rijeke. Izgradili su ogradu na puno većoj udaljenosti od mesa, pazeći da je sagrade s jačim deblima, a na ulaz postave tek ubrane bodljikave grane. Iako su te noći malo spavali, ostavši ležati i slušati zavijanje i smijeh hijena i šakala ispod stabala gdje se nalazilo meso, lavovi ih više nisu smetali. U zoru iziđu iz ograđenog dijela te nastave pripreme za prijelaz preko rijeke. Ned Tyler završi gradnju splavi povezavši stupove kožnom vrpcom. jako je nesigurna ova splav,

primijeti Sukeena gledajući ja s vidljivim dvoumljenjem. Jedan od tih velikih zmajeva u rijeci mogao bi ju prevrnuti samo jednim udarcem repa. Evo zašto je Aboli pripremio svoje zamke. Vrate se na vrh padine, gdje su Althuda i Zwantie pomagali Aboliju da oko drvenih prstenova zamota sloj antilopina mesa. Krokodil ne može prožvakati hranu koju proguta, objasni Aboli dok je radio. Svaki od ovih komada mesa je točne mjere da ga cijelog proguta. Kada su sve ješke bile gotove, prenesu ih na obalu rijeke. Čim su bili blizu mjesta na kojem su veliki gmazovi ležali na suncu poput debla koje je struja izbacila na obalu, započnu vikati i pljeskati rukama, ispaljujući nekoliko hitaca iz pušaka i stvarajući veliku buku, toliko da su uzbunili te velike životinje. Golema tijela podignu se na kratke i čvrste noge i lijeno sklone u njihovo prirodno skrovište, kliznuvši u duboke zelene vode, podižući valove koji su stizali do suprotne obale. Čim je obala bila slobodna, ljudi se požure da smjeste komade smrdljivog mesa na rubove rijeke. Zatim se vrate natrag, uspevši se na sigurno, na padinu koja je nadvisivala rijeku, zajedno sa ženama. Nešto kasnije, oči krokodila započnu se pojavljivati posvuda na površini vode i polako se približavati pješčanoj obali. Plašljivi su i ljigavi, reče im Aboli s mržnjom u glasu i gnušanjem. No, ubrzo, kada budu osjetili miris mesa, pohlepa će nadvladati strah. Upravo u tom trenutku jedan od najvećih krokodila oprezno krene prema obali, orući pijesak iza sebe golemim repom s visokom krijestom. Odjednom se iznenađujuće brzo i spretno baci na komad mesa, otvorivši čeljusti kako bi ga cijelog progutao. S visine stijene ostali su u strahu gledati dok mu je komad mesa kliznuo niz grlo, napuhavši mekane bijele ljuske na vanjskom dijelu vrata. Životinja se okrene, te ponovno klizne uvodu, no odmah zatim izroni još jedan krokodil, usmjerivši se na jedan od mamaca. Uslijedila je opća gužva dugačkih i sjajnih tijela koja su klizila, otvarajući čeljusti i otimajući se međusobno za komade mesa. Kada su pojeli sve mamce, krokodili ponovno urone u vodu, no mnogi se i legnu na sunce, na topli pijesak. Tišina se ponovno spusti na obalu gdje su vodomari letjeli nad vodom. Veliki vodeni konj ispusti hrapav zvuk koji je sličio na smijeh, te se ženke sakupe oko njega, s tjelesinama koje su se sjajile poput gromada kamena. Tvoj plan nije uspio, reče Sabah. Krokodilima je sasvim dobro i više no ikad su spremni da se bace na bilo koga tko bi se približio. Budi strpljiv, Sabah, odgovori Aboli. Treba vremena dok sokovi u trbuhu započnu nagrizati kožu. No, kad koža popusti, šiljasti štapovi će probušiti crijeva i zariti se u vitalne

organe. Dok je završavao s objašnjavanjem, jedan od većih gmazova, prvi koji je zagrizao mamac, odjednom ispusti zvuk, savije tijelo i protrese repom iznad svoje glave. Ponovno ispusti šum, a zatim se okrene oko sebe, pokušavši zgrabiti svoje tijelo čeljustima, i istrgnuti ljuske žutim zubima, otkidajući sa sebe i meso. Pogledajte!, uzvikne Aboli i pokaže prstom. Vršak zaoštrenog štapa probo mu je trbuh. Tada opaze crni vršak štapa kako viri iz trbuha prekrivenog ljuskama. Dok je mužjak bio u agoniji, opaze još jednog krokodila kako ga hvataju grčevi, a potom još jednog, dok voda nije postala bijela od pjene, a užasno glasanje odjekivalo obalama rijeke i tjeralo orlove i kragulje iz njihovih gnijezda na stjenovitim vrhovima. Odlično, Aboli! Otvorio si nam put! Hal skoči na noge. Da, sada možemo preći rijeku, no moramo požuriti. Ne zadržavajte se u vodi, a ni na obali, jer ima još krokodila koji nisu okusili mamac. Poslušali su njegov savjet. Podignuvši svi zajedno splav, dovuku je do rijeke i čim je plutala, na brzinu utovare košare s hranom, kožne vreće i posude s barutom, a zatim pomognu dvjema ženama i malenom Bobbvju da se uspnu na splav. Muškarci se svuku, ostavši u gaćama, i plivajući rijekom povuku splav. Čim su stigli na suprotnu obalu, požure izvući splav na obalu i krenu prema kamenoj uzvisini. Kad su bili na sigurnom, daleko od vode, mogli su se konačno zagrliti, smijući se i čestitajući si na pobijeđenoj opasnosti. Te su se noći utaborili na tom mjestu, a u zoru Aboli tiho zapita Hala: Koliko je još do Slonove lagune? Hal otvori kartu, pokazavši mu otprilike mjesto. Sada se nalazimo na oko pet milja od mora i oko pedeset milja od lagune. Ne budemo li nabasali na tako široke rijeke poput ove, koja nam je prepriječila put, trebali bismo stići do uvale za pet dana hoda. Ako je tako, krenimo, reče Aboli, probudivši ostatak umorne skupine. Ponovno natovare teret na leda i dok su ih zrake sunca milovale po licu, ponovno krenu istim tempom koji su održali tijekom cijelog putovanja. Četiri brodice bile su pune mornara koji su veslali prema obali, u taj tmuran sat koji prethodi zori. Na pramcu svake brodice nalazio se jedan mornar koji je držao lanternu kako bi osvijetlio put, a svjetlost koja se zrcalila na vodi titrala je poput krijesnica na mirnoj i tamnoj površini lagune. Llewellyn vodi polovicu svoje posade, primijeti Kragulj, dok je promatrao malu flotu brodica koje su se približavale morskome žalu. Sumnja u stupicu, reče Sam Bowles osmijehnuvši se, pa dolazi s pojačanjem. Kakav neotesan gost! Sumnjati da ga želimo uvući u stupicu. Kragulj protrese glavom tužna izraza lica.

Zavrjeđuje sve što mu je sudbina namijenila. Podijelio je snage. Na brodicama je bar pedeset ljudi, procijeni Sam. Na taj način nam olakšava stvari. Od sada na dalje bi plovidba trebala biti laka, s povoljnim vjetrom. Nadajmo se, gospodine Bowlese. Sada krenimo u susret našim gostima. I zapamtite, znak je crvena raketa. Pričekajte da je opazite na nebu. Da, kapetane! Sam ga pozdravi približivši ruku čelu i ode iz kabine. Cumbrae krene prema žalu kako bi dočekao brodicu na čelu. Kada je stigla na žal, opazi da su Llewellyn i Vincent Winterton sjedili jedan pored drugoga na krmi broda. Vincent je imao na sebi ogrtač od tamne vune da bi se zaštitio od hladnoga vjetra, no glava mu je bila otkrivena, s gustom kosom sakupljenom u rep. Slijedio je kapetana na kopno. Kragulj se uhvati za bradu. Kapetan Schreuder ga očekuje. Ovuda, molim. Krenu paralelnim putom sa žalom, dok su ih mornari slijedili u urednoj koloni. Nesvakidašnje je povesti sa sobom takvu gomilu da gleda dvoboj, primijeti Cumbrae. Malo ima pravila koja se ovdje poštuju, odgovori mu Llewellyn. No, bitno je imati dobro zaštićena leda. 7bwcAe. Cumbrae se nasmije. No, da bih vam dokazao svoje dobre namjere, neću pozvati nikoga od svojih momaka. Nenaoružan sam. Da mu to i dokaže, pokaže mu ruke i otvori jaknu. Dobro skriven, u pojasu na križima, gdje je činio malu izbočinu, nosio je jedan od najnovijih pištolja proizvedenih kod Fallona u Glasgowu. Bio je to poseban pištolj, vrlo skup, što je objašnjavalo činjenicu zašto nije u široj upotrebi. Vrlo je lako ispaljivao metke. Pištolj ga je koštao dvadeset funta, no isplatilo se, jer mu nije bio potreban fitilj, koji bi ga izdao. Da vam dokažem svoje dobre namjere, moj dragi Christophere, molim vas, držite vaše ljude okupljene s jedne strane otvorenog mjesta, pod vašom izravnom zapovijedi. Nedaleko od žala dostignu mjesto gdje je pijesak bio izravnan, i činio je četvrtastu čistinu. U svakome kutu nalazila se bačvica s vodom. Dvadeset koraka u stranu, objasni Cumbrae. Hoće li biti dovoljni za slobodno kretanje vašega čovjeka? Winterton promotri čistinu, a zatim se složi. Dosta je dobro, odgovori za njega Llewellyn. Morat ćemo pričekati da se razdani, reče Cumbrae. Moj kuhar je pripremio doručak s toplim dvopekom i začinjenim vinom. Želite li nam se pridružiti? Hvala milorde, čaša vina bi nam bila dovoljna. Jedan sluga donese pehare iz kojih se dimilo i Cumbrae reče: Molim vas, pričekajte me trenutak, idem po svoga štićenika. Nakloni se i udalji putom medu stablima i vrati se nakon nekoliko minuta zajedno sa Schreuderom. Zaustave se zajedno sa suprotne strane četverokuta napravljenog konopcima, govoreći tiho.

Zatim Cumbrae podigne pogled prema nebu, reče nešto Schreuderu, pa se vrate na mjesto gdje su ih Llewellyn i Vincent čekali. Mislim da je svjetlost sada dovoljna. Slažete li se? Možemo započeti, odgovori Llewellyn kruto se složivši. Moj štićenik vam daje oružje da ga provjerite, reče Cumbrae, prvi pruživši Neptunov mač, s drškom okrenutom prema Llewellynu, koji ga dohvati, promotrivši izrezbarenu oštricu na svjetlosti dana. Posebno remekdjelo, promrmlja kritički. Te nage žene ne bi smetale ni u bordelu. Dodirne nimfe izrezbarene u zlatu. No, ako ništa drugo, vršak mača nije otrovan, a dužina je jednaka dužini mača moga štićenika. Zadrži dva mača jedan pored drugog za usporedbu, zatim preda Cumbraeu Vincentov mač da ga prouči. Lijep mač, složi se ovaj, vraćajući ga. Napadi po pet minuta, do prve krvi?, predloži Llewellyn, izvukavši sat iz džepa prsluka. Bojim se da se ne slažemo. Cumbrae zavrti glavom. Moj se čovjek želi boriti bez stanke, dok jedan od dvojice ne zapita za milost ili ne umre. Pobogu, gospodine, uzvikne Llewellyn. Ta su pravila smrtno okrutna! Ako vaš štićenik još uvijek obavlja nuždu poput mladunca, ne bi trebao zavijati s vukovima, odgovori Cumbrae i protrese ramenima. Slažem se!, umiješa se Winterton. Borit ću se do zadnje kapi krvi, ako je to ono što želi Nizozemac. 7b je upravo ono što želi, uvjeri ga Cumbrae. Spremni smo da započnemo, kada i vi budete spremni. Želite li dati znak, kapetane Llewellyn? Kragulj se povuče i ukratko objasni pravila Schreuderu, koji se složi, sagnuvši se i prođe ispod konopca. Na sebi je imao laganu košulju, s otvorenim vratom, da bi pokazao da ispod ne nosi nikakvu zaštitu. Po tradiciji je mekana pamučna košulja nudila vidljiviju metu protivniku, otkrivajući odmah krv nakon zadanog udarca. Sa suprotne strane četverokuta Vincent olabavi kopču ogrtača i on klizne na tlo. Bio je odjeven na isti način, u bijeloj košulji. S mačem u ruci preskoči konopac spretnim i laganim skokom, gledajući Schreudera u oči. Oba borca započnu se zagrijavati s nekoliko vježba u kojima su mačevi fijukali zrakom. Jeste li spremni, kapetane Schreuderu?, uzvikne Llewellyn nekoliko trenutaka kasnije, držeći podignut rubac od crvene svile. Spreman! este li spremni, gospodine Wintertone? Spreman! Llewellyn ispusti rubac da padne na tlo i mornari s GoWen Bougia, poredani sa suprotne strane četverokuta, započnu prigušeno mrmljati. Dvojica su kružila jedan oko drugoga, oprezno se braneći, s oštricama koje su opisivale male krugove, dok se naglo ne umire. Odjednom Vincent krene

prema Schreuderu, nastojeći ga pogoditi u vrat, no kapetan se s lakoćom obrani. Jedan dugi trenutak borili su se u tišini, promatrajući se u oči. Možda je Vincent opazio smrt u Schreuderovu pogledu, i osjeti snagu u njegovim rukama, jer prvi razbije vezu. Dok se odvajao, Schreuder ga napadne uzastopnim brzim odgovorima, a iz njihovih se mačeva oslobodi kiša iskrica koje su blještale poput sunčevih zraka. Bila je to zasljepljujuća predstava, koja je natjerala Vincenta da se povuče prema bačvama s vodom koje su određivale ugao četverokuta, u očajničkom pokušaju da se obrani. Prikliješten u uglu, bio je ostavljen na milost i nemilost protivniku, no Schreuder odjednom zaustavi napad, okrenuvši leda mladiću s izrazom punim gnušanja i vrati se u sredinu. Tamo se ponovno spremi da bi mogao dočekati Vincenta. Svi gledatelji, osim Cumbraea, ostali su bez riječi pred sposobnošću Nizozemca. Bilo je jasno da je Vincent Winterton bio odličan mačevalac, vrlo spretan, no, morao je upotrijebiti svu svoju spretnost i znanje da se obrani od toga prvoga, strelovitog napada. Llewellyn je znao da je Vincent preživio taj napad stoga što je Schreuder tako htio, a ne zbog sposobnosti da se obrani. Mladi Englez je već tri puta bio dotaknut, dva puta samo površinski, a treći put ozbiljnije u lijevu ruku. Njegova je košulja bila razderana na tri strane i postajala je crvena, kako su rane počinjale krvariti. Vincent spusti glavu da bi ih pogledao i njegov je izraz lica odavao očaj koji je osjećao, shvativši da nije ravan protivniku. Podigne pogled i opazi Schreudera, koji je čekao da napadne, promatrajući protivnika iznad vrška Neptunova mača, kojim je opisivao elipse. Vincent uspravi leda i pokuša se nasmiješiti dok se spremao da se suoči sa sigurnom smrću. Grubi mornari, koji su gledali dvoboj, mogli su dovikivati riječi ohrabrenja pred tim prizorom, no čak su i oni ostali u tišini, potišteni stravičnom tragedijom koju su nazirali. Llewellyn ju nije mogao dopustiti. Trenutak!, uzvikne, i prijeđe preko konopca. Stane između dvojice i podigne desnu ruku. Kapetane Schreuderu, gospodine, dali ste nam mogućnost da se divimo vašom spretnošću. Dobili ste prvu krv. Ne želite nam pružiti dobar razlog da vas cijenimo, izjavivši da je vaša čast zadovoljena? Vincentovo lice bilo je smrtno blijedo, no krv koja mu je mrljala košulju bila je crvena, poput latica majskih ruža u punom cvatu. Kapetan me upravo prozvao kukavicom. Oprostite mi, kapetane, no znate da ne mogu prijeći preko toga. Llewellyn tužno promotri svoga mladog štićenika. Namjerava vas ubiti, Vincente. Bio bi to velik gubitak za vaš mladi život. d ja namjeravam

ubiti njega. Sada, kada je sve bilo odlučeno, Vincent se mogao nasmiješiti; bio je to veseli, smioni osmijeh. Molim vas, odmaknite se, kapetane. Očajan, Llewellyn se vrati prema konopcu. Nastavimo!, uzvikne Vincent, a zatim se baci u napad tako da je podignuo pijesak pod svojim nogama; napadne i obrani se kako bi si spasio život. Neptunov mač bio je prepreka koju nije mogao prijeći. Nizozemac se poigravao s Vincentovim mačem s takvom lakoćom da su njegovi smioniji pokušaji izgledali poput dječačke igre. Schreuder je uvijek imao težak izraz lica, i kada se Vincent konačno povukao, zadihan i iznemogao, sa znojem koji mu se miješao s krvlju, bio je još dva puta ranjen i bio je očajan. Sada se mornarima s GoWg Bougza vratio glas. Milost, prokleti Nizozemce, ubojico!, uzvikivali su, a zatim: Budite pošteni, prijatelju. Ostavite na životu mladića! Zasigurno neće dobiti milost od kapetana Schreudera, pomisli Cumbrae, suho se smiješeći, no buka koju rade pomoći će Samu da sredi poslić. Pogleda prema GoWen BowgW usidrenom u uvali. Sav se ostatak posade poredao uz zaštitnu ogradu prema obali, izoštrivši pogled kako bi promatrali dvoboj. Čak je i stražar na košu usmjerio dalekozor prema obali. Ni jedan nije opazio brodice koje su se pojavile na suprotnoj obali. Prepozna Sama u brodici na čelu, dok se približavao sjeni GoWen Bougka, ostavši skriven. O, dobr; Bože, Sam će uspjeti zauzeti brod bez da ispaH ijedan iifac, pomisli uzbuđeno Cumbrae i ponovno pogleda prema borilištu. Bili ste na redu, govorio mu je Schreuder. Sada sam ja na redu, ako mi dozvolite. U tri koraka je bio pored njega. Mladić je odgovorio na prvi napad, a zatim na drugi, no oštrica Neptunova mača bila je brza i skliska poput bijesne kobre. Izgledalo je kao da ga je hipnotizirao svojim smrtonosnim plesom, polako ga je primorao da se povuče. Svakoga puta kada bi se obranio, Vincent se povlačio i gubio mjesto i ravnotežu. Zatim, odjednom, Schreuder izvede udarac mačem, koji bi malo njih pokušalo izvan vježbališta. Zadržao je mačeve u klasičnoj poziciji veze, i zatim strelovitom brzinom odgovorio mačem koji je tako jako zaškripio, nepodnošljivim zvukom za živce gledatelja. Kada su jednom ostali vezani, dva su se mačevaoca bojala odmaknuti se, jer su se trebali otvoriti, te su dva mača i dalje nastavila kružiti u krugu smrti. Postalo je to dokazivanje snage i izdržljivosti. Vincent je osjećao da mu ruka postaje olovna, dok mu je znoj curio s brade. Oči su odavale očaj, a ruka mu se započne tresti od napetosti. Zatim Schreuder zaustavi smrtonosno kruženje, jednostavno zaustavivši Vincentov mač u olovni škripac. Bilo je to takvo

dokazivanje snage i sposobnosti da je čak i Cumbrae ostao začuđen. Na trenutak su mačevaoci ostali nepomično stajati, a zatim je Schreuder polako započeo vršiti pritisak na dvije oštrice, dok ih nije usmjerio prema nebu. Vincent se nije pomicao: pokušao je izdržati pritisak drugoga, mača, no mišići na ruci su mu se započeli sve više tresti, zahvaćeni grčem. Zbog napora se ugrize za jezik, toliko da mu se na uglu usana pojavi krv. Nije mogao izdržati još dugo. Llewellyn uzvikne očajnički, opazivši da je mladić bio na izmaku snaga i sposobnosti da se obrani. Izdržite Vincente! No, uzalud. Mladić je bio u klopci: oslobodi se desnom rukom koju ispruži iznad glave, ostavivši otkrivena prsa. Ah, zareži Schreuder i strelovitom ga brzinom pogodi, prst ispod Vincentove grudne kosti, probovši ga oštricom koja iziđe na leda. Dugačak trenutak Vincent ostane nepomičan poput pojave uklesane u mramor, a zatim mu noge popuste i on se sruši na pijesak. Ubojico!, uzvikne Llewellyn, preskoči konopac i klekne pored umirućeg mladića. Uze ga u naručje i pogleda Schreudera te ponovno uzvikne: Prokleti ubojico! Moram vas doslovno shvatiti, reče Cumbrae osmijehnuvši se i približivši se s leda pognutom čovjeku. I drago mi je što vas mogu zadovoljiti, bratiću!, izjavi, izvukavši pištolj koji je držao iza leda usmjerivši ga prema Llewellynovu zatiljku i opali. Oslobodi se kiša iskrica, a potom se začuje prasak. Na tako maloj udaljenosti olovo ude u lubanju, razorivši polovicu Llewellynova lica, koji se sruši prema naprijed, s Vincentovim tijelom još uvijek u naručju. Kragulj se ogleda oko sebe i opazi crvenu raketu koja se već podizala iz šumice, ostavljajući za sobom parabolu srebrenastog dima na plavkastoj pozadini jutarnjeg neba: znak za Sama i njegove ljude da se bace u osvajanje GoWe bowgza. U međuvremenu, topnici koji su se skrivali iznad žala, medu stablima, odmicali su grane koje su skrivale topove. Kragulj je osobno smjestio topove tako da su pokrivali svu suprotnu stranu četverokuta, gdje su bili poredani mornari s Gofden Bowgza u redove od po četiri. Topovi koji su bili spremni za paljbu, bili su postavljeni tako da uspiju dohvatiti cijelu skupinu. Iako nisu znali za skrivene topove, mornari s GoWf A?wga brzo su dolazili k sebi nakon što su vidjeli kapetana broda, ubijenog pred njihovim užasnutim očima. Njihov se žamor proširi. Bili su bijesni i puni gnušanja, no, nije bilo ni jednog časnika koji bi im izdao zapovijedi i, mada su izvukli mačeve, dvoumili su se upustiti u napad. Kragulj dohvati Schreudera za slobodnu ruku i dovikne mu u uho: Dolazite brzo! Ostavite slobodno mjesto topovima, te ga

povuče daleko od četverokuta označenog konopcima. Pobogu, gospodine, ubili ste Llewellyna!, pobuni se Schreuder koji je ostao zaprepašten. Bio je nenaoružan! Nije se mogao obraniti! Poslije ćemo o tim detaljima, obeća Cumbrae, pruživši nogu kako bi dohvatio Schreuderov gležanj i gurnuo ga istovremeno prema naprijed. Dvojica završe u rovu, ne jako dubokom koji je Cumbrae dao iskopati u pijesku upravo zbog toga. U istome trenutku mornari s GoWe Bougfza prešli su konopce koji su označavali borilište iza njih. Što radite?, zareži Schreuder. Odmah me ostavite. Spašavam vam život, glupane jedan, uzvikne mu na uho Cumbrae, držeći glavu ispod razine rova, dok su se prve granate začule iz šume i srušile se na žal. Kragulj je pažljivo procijenio udaljenost, tako da se ruža granata mogla proširiti u smrtonosnom luku. I zaista, pogodi mornare, podignuvši pijesak sa žala poput zasljepljuće bijele oluje i završivši na mirnoj površini lagune poput uragana. Gotovo su svi mornari s GoWe Bougka bili pokošeni istog trena: samo je nekolicina ostala na nogama. Zbunjeni i nesigurni, teturali su poput pijanaca zbog zadobivenih rana. Cumbrae dohvati objema rukama mač s dna rova, gdje ga je ukopao ispod tankog sloja pijeska i skoči na noge, te se baci na mali broj preživjelih. Odrubi glavu prvome mornaru kojeg je pronašao pred sobom, dok su se njegovi ljudi pojavljivali iz oblaka dima, vičući poput demona, s uzdignutim mačevima. Cumbraeovi ljudi bace se na desetkovanu skupinu, a on im vikne: Sada je dosta! Dajemo smještaj onima koji se budu predali! No, ljudi nisu marili za njegove riječi i nastavili su se boriti sve dok nisu bili krvavi do laktova. Cumbrae se progurao između njih odgurujući ih šakama. Dosta! Trebaju nam ljudi koji bi plovili na GoWe Bogkw. Ostavite ih nekoliko, glupani! Ostavili su mu manje od onoga što je tražio. Kada je krvoproliće bilo gotovo, ostalo ih je samo devet, s privezanim rukama i nogama, te licem uronjenim u pijesak poput praščića na tržnici. Ovuda!, ponovno zareži Kragulj, vodeći svoju posadu prema obali, gdje su se nalazile brodice GoWe Bougka. Uspnu se i dohvate vesla te, vodeni Cumbraeom koji je režao na pramcu poput ranjene životinje, krenu prema GoWe Bowghw, privežu brodicu za bok broda i uspnu se na palubu s mačevima u ruci i nabijenim puškama. Tamo nije bila potrebna njihova pomoć. Samovi ljudi iznenadili su ostatak posade na GoWe Bowgku. Paluba je bila skliska zbog krvi, puna leševa koji su ležali razbacani po palubi. Ispod nadgrada na pramcu broda stisnula se šačica LlewelIvnovih ljudi, koja se i dalje opirala, opkoljena Samovom

bandom, no kada su opazili Kragulja i njegove kako se uspinju na palubu, bace na pod mačeve. Oni malobrojni, koji su znali plivati, potrče prema zaštitnoj ogradi da bi se bacili u vodu, dok su ostali kleknuli na koljena i molili za milost. Poštedite ih, gospodine Bowlesu, uzvikne Cumbrae, trebam mornare! Nije pričekao da vidi izvršava li se njegova zapovijed, već istrgne pušku iz ruku mornara koji je stajao pored njega i potrči prema ogradi. Mornari u bijegu plivali su prema šumici. Nacilja pažljivo prema glavi jednoga plivača. Bio je to pogodak na sreću: čovjek podigne ruke, a potom potone, ostavivši crvenu mrlju na površini. Oni oko Cumbraea ispuste krik radosti i pridruže mu se u tom sportu, pokazujući na metu i kladeći se u spretnost. Tko se kladi u pet šilinga da ću pogoditi tu svinju s plavim repićem? Pucali su na ljude u vodi kao da su patke. Sam Bowles se požuri prema Cumbraeu, nasmiješivši se i spustivši glavu. Brod je vaš, gospodine. Odlično obavljen posao, gospodine Bowlesu. Cumbrae ga tako snažno potapša po ramenu da je ovaj gotovo izgubio ravnotežu. Vjerojatno ima i onih koji se skrivaju ispod palube. Pronađite ih! Pokušajte ih uhvatiti žive. Spustite ijednu brodicu kako bi podigli i one u vodi!, doda i pokaže prema preživjelima koji su još uvijek plivali prema šumi. Ja ću se spustiti do kabine kapetana Llewellyna kako bih potražio dokumente broda. Pozovite me kad budete skupili sve zarobljenike i kad ih zavežete na palubi. Otvori vrata Llewellynove kabine jednim udarcem noge te se zaustavi na trenutak kako bi se divio njenoj unutrašnjosti. Bila je predivno namještena, sa sjajnim namještajem i zavjesama od mekanog baršuna. U pisaćem stolu pronađe ključ željezne kase koja je bila pričvršćena za most ispod ležaja. Otvori ju i prepozna odmah vrećicu s novcem koju je dao Llewellynu. ako sam vam zahvalan, Christopheru. Neće vam trebati tamo kamo idete, promrmlja i ugura je u džep. Ispod vrećice nalazila se još jedna vrećica koju je ponio do pisaćeg stola i prevrnuo zlatnike na stol.Dvjesto funta, pet šilinga, tiho je brojio. To bi trebao biti novac za brod. Vrlo skroman, no hvala ti za svaki prilog. Zatim se njegov pogled spusti na drvenu kutijicu na dnu kase. Podigne je i promotri ime na poklopcu: Pl. Vincent Winterton. Bila je zatvorena, no s lakoćom popusti pod oštricom njegova noža. Kada ugleda što je sadržavala, osmijehne se i zagrabi novac. Zasigurno je ovo izgubljen novac dobrog kapetana Schreudera, no, bolje je da ga ja zadržim umjesto njega, da ne bi ponovno pao u napast da zaigra. Natoči si čašu francuskog brandvja i sjedne za stol kako bi proučio dokumente broda. Brodska

knjiga bila bi zanimljivije štivo, no ostavi je za poslije. Baci pogled na pismo koje je sadržavalo ugovor s Lordom Neversom, koji je, po svemu sudeći, bio vlasnik GoWen BougAa. No, ne više, gospodine. Nasmiješi se. Teška srca vam javljam da je sada samo moj. Popis tereta predstavljao je razočaranje. GoWen Bowgk je prevozio samo jeftine stvari, noževe i sjekire, tkaninu i perlice te brončane prstenove. No, bilo je i petsto pušaka i dobra rezerva baruta u štivi broda. Dakle, htio si se baviti prodajom oružja! Sram te bilo, dragi moj Christopheru. Pucne jezikom u znak neslaganja. Morat ću pronaći nešto bolje na putu za povratak čime bih popunio štivu, obeća samome sebi, i ispije gutljaj brandvja. Nastavio je proučavati dokumente. Pronašao je još jedno pismo Lorda Neversa o GoWen Bougkw kao ratnom brodu, koji treba pomoći presvijetlom Ivanu. Bilo je popraćeno načičkanim pismom, s velikim pečatom, u kojem kancelar engleske krune Lord Clarendon najsrdačnije preporučuje Christophera Llewellyna etiopskom vladaru. Ah, ovo vrijedi više. S malim promjenama imena, dobro će mi doći! Pažljivo ga složi i vrati u kutijicu, a vrećice i dokumente odloži u kasu i priveže si ključeve oko vrata. Dok je završavao brandv, promisli koje su sve bile njegove mogućnosti u tom trenutku. Taj rat na Cape Cornu je privukao njegovu znatiželju. Ubrzo će Indijskim oceanom započeti puhati vjetar s jugoistoka. Na njegovim blagim krilima Veliki mogul će poslati svoje fAotve pune dragocjenog tereta iz svoga carstva prema trgovačkim središtima na afričkoj obali. Osim toga, spremalo se hodočašće islamskih vjernika prema prorokovome rodnom gradu. Moćnici i prinčevi, državni ministri i bogati trgovci iz svih krajeva Istoka ponijet će sa sobom bogatstva koje je sebi mogao samo zamisliti, da bi ih ponudili džamijama i hramovima u Medini i Meki. Cumbrae nastavi sanjariti još nekoliko trenutaka o rubinima boje krvi i safirima velikim poput njegove šake, slonovima natovarenim srebrenjacima i zlatnicima. S GuOom ž GoWen BougAom zajedno, neće postojati ni jedan crni princ ili poganin koji će mu biti ravan. Napunit ću si štivu s najboljim plijenom. Mizerno blago Frankvja Courtenevja poblijedi pred tolikim bogatstvom, pokuša se utješiti. Još ga je jako peklo to što nije uspio pronaći Frankvjevo skrovište i na tu se pomisao namršti. kao znat moga probsa, obeća samome sebi. Sam Bowles prekine njegove misli, pojavivši se na vratima kabine: Oprostite, gospodine, skupili smo zarobljenike. Bio je to čist posao. Nitko nam nije pobjegao. Kragulj ustane, radostan što mu je skrenuo pažnju od tih

mučnih misli. Da vidimo, što imate za mene. Zarobljenici su bili zavezani i poredani u sredini borda. Četrdeset i dva morska vuka, izjavi Sam ponosno. Privezani poput salame. Nema ranjenika?, zapita u nevjerici Kragulj. Sam odgovori šapatom: Znao sam da nećete htjeti gubiti vrijeme i igrati se s njima. Držali smo im glavu pod vodom da im pomognemo da pronađu put do Isusa. Za mnoge od njih je to bila gesta samilosti. Ostavljate me bez riječi, Bowlese, promrmlja Kragulj, no, ubuduće vas molim da mi ne govorite detalje. Vi znate da sam miroljubiv čovjek. Počne proučavati zarobljenike. Usprkos Samovim riječima, mnogi su od njih bili pretučeni. Poneki su imali masnicu na oku, ili porezotinu na usnama. Stajali su pognute glave i nitko od njih ga nije promatrao. Polako je hodao, dohvativši s vremena na vrijeme čuperak kose i podigao lice mornara kako bi ga proučio. Stigavši do kraja reda, vrati se natrag, i obrati im se: Slušajte me, pijetlovi, imam mjesto za sve vas. Plovite sa mnom i dobit ćete šiling mjesečno i vaš dio zarade za plijen. A, vjerujte mi, ne zvao se ja Angus Cumbrae, bit će vreća zlatnika i srebrenjaka koje ćemo podijeliti. Opazivši da mu nitko ne odgovara, natmuri se. este li gluhi. Ili vam je mačka progutala jezik? Tko želi ploviti s Angusom Cumbraeom? Na palubu se spusti napeta tišina. Približi se jednom od zarobljenika koji je izgledao pametno. Kako se zoveš, mladiću? Davey Morgan. Želiš li ploviti sa mnom, Davey? Čovjek polako podigne glavu i zagleda se u Kragulja. Vidio sam mladoga Wintertona, kao i kapetana, mučki ubijene na žalu. Nemam namjeru ploviti s prljavim gusarom. Gusarom!, uzvikne Kragulj. Kako se usuđuješ nazvati me gusarom? Rođen si da nahraniš galebove i to ćeš i učiniti! Izvuče mač iz korica i spusti ga na Davevjevu glavu i odrubi ju do ramena. S krvavim mačem u ruci hodao je medu poredanim zarobljenicima. Ima li koga medu vama, koji bi me želio nazvati gusarom? Nitko ne progovori i konačno se Cumbrae obrati Samu: Zatvorite ih u štivu GofdeM Bougfza. Dajte im pola porcije vode i dvopek na dan. Ostavimo ih da promisle o mojoj ponudi. Za nekoliko dana ponovno ću razgovarati s tim simpatičnim dečkima i vidjet ćemo jesu li se naučili pristojnosti. Povuče u stranu Sama i spusti glas: Treba još popraviti neka oštećenja na brodu, koje je napravila oluja. Pokaže prema priponama. Sada je ovo vaš brod, vi zapovijedate njime. Odmah sve popravite. Želim isploviti što prije. Čujete li me, kapetane Bowlesu? Samovo lice se ozari od radosti kada je čuo titulu. Možete računati na mene, vaša visosti. Cumbrae krene prema bokaporti i

spusti se u jednu od brodica. Prevezite me natrag na obalu, nitkovi. Prije nego što su stigli, skoči u vodu i krene prema žalu, gdje ga je čekao Schreuder. Gospodine, moram razgovarati s vama, izjavi Schreuder, a Kragulj mu se nasmiješi. Vaši mi se razgovori uvijek sviđaju, gospodine. Dođite sa mnom, možemo razgovarati dok ja obavljam svoje poslove. Krene pješčanim žalom prema šumici. Kapetan Llewellyn je bio..., započne Schreuder, no Kragulj ga prekine. Llewellyn je bio gusar. Branio sam se od njegove izdaje. Odjednom se zaustavi da bi se suočio sa Schreuderom, podignuvši rukav i otkrivši dugački ožiljak ljubičaste boje koji je sezao do ramena. Vidite li ga? Evo što sam si zaradio imajući povjerenja u Llewellyna u prošlosti. Da ga nisam preduhitrio, njegovi bi despgradosž nahrupili na nas i masakrirali nas na licu mjesta. Siguran sam da shvaćate i da ste mi zahvalni na mojoj intervenciji. Mogli ste i vi doživjeti taj kraj. Pokaže prema skupini mornara koji su teturali prema žalu, vukući za noge Llewellynovo i Vincentovo mrtvo tijelo. Kapetanova smrskana glava ostavljala je za sobom crveni trag na pijesku. Schreuder je zaprepašteno gledao tu scenu; u Cumbraeovim riječima prepoznao je upozorenje i prijetnju. Iza prvoga reda stabala nalazio se red dubokih rovova, svježe iskopanih na cijelom prostoru gdje se nekad nalazio tabor Francisa Courtenevja. Na mjestu gdje je nekada stajala njegova koliba, nalazio se rov dubok oko dvadeset koraka, s dnom punim vode, koja je probila iz lagune. Na mjestu gdje se nalazilo spremište mirodija nalazio se još jedan rov: izgledalo je kao da se cijela vojska rudara dala na posao medu stablima. Kraguljevi ljudi vukli su leševe prema najbližem rovu, i bacili ih u nj bez suviše ceremonija. Tijela kliznu strmim rovom i završe u lokvi na dnu. Schreuder je bio nesiguran. Teško mi je vjerovati da je Llewellyn bio takav čovjek. No, Cumbrae mu ne dozvoli da dovrši. Pobogu, Schreuderu, sumnjate li u moju riječ? Stoje s vašom željom da mi se pridružite? Ako vas moja djela vrijeđaju, bolje je da se odmah razdvojimo. Dat ću vam jednu od brodica s i skupinu Llewellynovih gusara da vam pomognu vratiti se na Rt Dobre Nade; tako ćete moći objasniti vaše skrupule guverneru van de Veldeu. Je li vam se to možda više sviđa? Ne, gospodine, nikako, požuri Schreuder s odgovorom. Vi znate da se ne mogu vratiti na Rt Dobre Nade. Dakle, još ste uvijek sa mnom? Schreuder je oklijevao, promatrajući smrt koju su posijali Kraguljevi ljudi i koji su upravo uklanjali mrtve. Znao je da bi vjerojatno završio na isti način kao i Llewellyn i njegovi ljudi, ako bi se odupro Kragulju. Bio je u zamci. oš uvijek sam s vama,

konačno izgovori. Kragulj se složi. Tada se rukujmo. Pruži veliku ruku punu pjega i crvenih dlaka boje vatre. Polako, Schreuder pruži ruku i čvrsto je stisne: u njegovim očima Cumbrae opazi da je u tom trenutku prešao na njegovu stranu i bio je veseo da se konačno mogao uzdati u njega. Prihvativši krvoproliće časnika i posade s GoWe Bowgfza postao je i on gusar i razbojnik, i pod Kraguljevim utjecajem. Slijedite me, gospodine. Htio bih vam pokazati što smo ovdje učinili. Cumbrae je s lakoćom promijenio temu razgovora, vodeći Schreudera prema zajedničkoj raki i ne pogledavši hrpu leševa. Vidite, dobro sam poznavao Francisa Courtenevja, bili smo poput braće. Još sam uvijek uvjeren da je sakrio blago tu negdje. Imao je plijen sa SfđMdvagfigkežz i s ffeere Mzczf. I tu se negdje, tko zna gdje, zakopano ispod ovog pijeska, nalazi dvadeset tisuća funta. Stigli su do rova, dugačkog i dubokog gdje je radilo s lopatom već četrdesetak ljudi. Medu njima su bila i tri crnca koje je Cumbrae kupio na javnoj dražbi u koloniji Dobre Nade. Jiri!, zagrmi Kragulj. Matesi! Kimatti! Robovi se trgnu i bace na pod lopate te skoče iz rova kako bi se strahujući pojavili pred gospodarom. Pogledajte te primjerke, gospodine. Platio sam svakoga petsto funta. Bila je to najgora kupnja u cijelome mom životu. Ovdje, pred vašim očima, stoje vam dokazi da crnac zna tri stvari dobro: plesati, krasti i varati. Kragulj se gromko nasmije. Nije li tako, Jiri? Da, Lordy. jiri se nasmije u znak slaganja. Tako mi Boga. Kragulj se prestane smijati, tako naglo kako je i započeo. Što ti znaš o Bogu, pogane? Ošamari ga i Jiri padne natrag u rov.Vratite se sva trojica na posao. Robovi dohvate lopatu i započnu svom snagom kopati i bacati zemlju iz rova. Cumbrae je stražario nad njima, podbočen. Saslušajte me dobro, sinovi ponoći. Vi tvrdite da je blago koje tražim zakopano ovdje. Ako je tako, pronađite ga, inače, nećete ići sa mnom kada budemo isplovili. Svu ću trojicu zakopati u rov koji sada kopate vašim prljavim rukama. Jeste li me čuli? Čujemo vas, gospodine, odgovore jednoglasno. Zatim uze za ruku Schreudera i povede ga. Shvatio sam da zaista ne znaju gdje je Frankv sakrio blago. Vukli su me za nos sve te mjesece. Moji nitkovi i ja umorni smo da i dalje budemo krtice. Dozvolite mi da vas ugostim u svojoj maloj kolibi i ponudim vam čašu whiskyja, a vi mi možete ispričati sve što znate o tom ratu koji se vodi između Velikog mogula i presvijetlog Ivana. Čini mi se da bismo vi i ja mogli pronaći bolje zaposlenje i unosnije nego što je to Slonova laguna. Hal promotri svoje ljude na svjetlosti plamena dok su jeli večeru, dimljeno meso. Posljednjih je

dana lov bio dosta mršav i bili su svi umorni. Njegovi mornari nikada nisu bili robovi: težak posao na zidinama utvrde, na Rtu Dobre Nade, nije ih ni duhovno ni fizički oslabio, već im je samo dao još više poleta, a sada ih je dugačak hod također ojačao. Od njih nije mogao više tražiti: bili su snažni i iskusni borci. Što se tiče Althude, osjećao je da mu može vjerovati i bio mu je simpatičan, no bio je rob od malena i neki od njegovih ljudi nikada se ne bi naučili boriti. Sabah je bio veliko razočaranje. Nikada nije zadovoljio njegova očekivanja, štoviše, postao je težak i opstrukcionist. Stalno se izvlačio i bunio, ako bi mu se što naredilo. Njegova glavna rečenica postala je: Nisam više rob i nitko mi nema pravo naređivati. Sabah se zaista ne bi isticao medu Kraguljevim ljudima, pomisli Hal, no podigne pogled s osmijehom na licu kada se Sukeena približi i sjedne pored njega. Nemoj da ti Sabah postane neprijatelj, šapne mu nježno u uho. Ne želim to, odgovori joj, no svatko mora učiniti svoj dio. Pogleda ju nježno. Ti vrijediš za deset ljudi poput Sabaha, no danas sam te vidio da posustaješ nekoliko puta, i kada si mislila da te ne gledam, vidio sam bol u tvojim očima. Jesi li bolesna, mila? Je li zaista prenaporan hod? Previše si brižljiv, Gundwane. Pogleda ga i nasmije se. Hodala bih zajedno s tobom do vrata pakla, bez da se požalim. Znam, i to me brine. Ako se ne žališ, kako mogu znati da ti nije dobro? Dobro mi je. Zakuni se, nije popuštao Hal. Zakuni se da mi ne skrivaš nikakvu bolest. Kunem ti se ovim poljupcem. Ponudi mu usne. Sve ide kako treba ići, po Božjim planovima, i dokazat ču ti to. Uze ga za ruku i povede prema tamnome uglu ograđenog dijela gdje je spremila ležaj. Iako se Sukeenino tijelo spajalo s njegovim uvijek istom nježnošću, ovaj je put u njenome načinu vođenja ljubavi bilo nečeg čudnovatog. Iako ga je za vrijeme strasti omamljivala, ostavljala mu je na kraju osjećaj nemira i dvojbe. Osjećao je da se nešto promijenilo, no nije mogao reći točno što. Dan kasnije promatrao ju je dok je hodala i izgledalo mu je da njen korak više nije bio tako siguran kao nekada na strmim dijelovima. Zatim, kada toplina dosegne vrhunac, Sukeena nije više uspjela zadržati mjesto u koloni i počela je posustajati. Zwantie joj priđe pomoći na teškome dijelu puta koji su slonovi otvorili, no ona grubo odbije njenu pomoć. Hal uspori da bi joj olakšao hod, i odluči da se zaustave prije podneva, ranije nego uobičajeno. Te večeri Sukeena je spavala pored njega nepomična poput mrtvaca dok je on ostao budan. Već se uvjerio da joj nije bilo dobro, iako je ona pokušavala sakriti pred njim svoju slabost. U snu je lagano

disala tako daje morao približiti uho usnama, kako bi se uvjerio da diše. Držeći ju čvrsto, imao je osjećaj da njeno tijelo gori i jednom, nešto prije zore, ona zastenje, tako bolno da je Hal pomislio da će mu srce napuknuti od ljubavi i zabrinutosti za nju. Na kraju i on utone u dubok san, no kada se odjednom probudi, ispruživši ruku, otkrije da je nestala. Podigne se naslonivši se na lakat i ogledavši se oko sebe. Vatra je bila ugašena, no bio je pun mjesec; iako je bio nizak na obzoru, bacao je dovoljno svjetlosti da razabere da nje nema ondje. Hal opazi tamnu Abolijevu pojavu: zvijezda Danica se gotovo nije primjećivala zbog svjetlosti mjeseca, no, svijetlila je upravo iznad njega, dok je sjedio na ulazu ograđenog prostora. Hal odbaci pokrivač, priđe mu i sjedne pored njega. Gdje je Sukeena?, prošapće. Izišla je prije nekoliko trenutaka. Kamo je otišla? Prema potoku. I nisi ju zaustavio? Išla je svojim putem. Znatiželjan, Aboli se okrene kako bi ga pogledao. Zašto sam ju trebao zaustaviti? Oprosti, nisam te namjeravao kritizirati. Brine me. Nije joj dobro, jesi li primijetio? Aboli reče: Možda. Žene su mjesečeve kćeri, a on je gotovo pun, pa je vjerojatno započela mjesečnica. Idem k njoj. Hal ustane i krene putom koji je vodio do ne baš duboke lokve gdje se prethodne večeri bio okupao. Već ju je htio zazvati, kada začuje zvuk koji ga natjera da utihne, uzbunivši ga. Zaustavi se, osluškujući zabrinuto i zvuk se ponovi, ukazujući na bol i patnju. Približivši se, opazi ju kako kleči na rubu pjeskovite lokve. Bacila je pokrivač sa sebe i mjesečina je obasjala njeno nago tijelo, koje je naličilo na bjelokost. Bila je skvrčana u grč boli i mučnine. Pred njegovim prestravljenim pogledom povratila je na pijesak. Potrči i klekne uz nju, a ona ga je očajnički promatrala. Ne bi me smio vidjeti ovakvu, promrmlja hrapavim glasom, a zatim okrene glavu na drugu stranu i ponovno povrati. On ju obavije rukom oko ramena: bila je hladna i tresla se. Nije ti dobro, prošapće. Ljubavi moja, zašto nisi bila iskrena prema meni? Zašto si pokušala sakriti od mene? Ona obriše usne dlanom ruke. Nisi me smio slijediti, nastavljala je. Nisam htjela da znaš. Moram znati ako ti nije dobro. Trebala bi imati dovoljno povjerenja u mene da mi se povjeriš. Nisam ti htjela biti na teret. Nisam htjela da usporiš hod zbog mene. On ju čvrsto zagrli. Nikada nećeš biti teret za mene. Ti si dah u mojim plućima i krv u mojim venama. A sada mi iskreno reci, što te muči, draga. Ona uzdahne, i nasloni se na njega, dršćući. O, Hale, oprosti mi, nisam htjela da se to već dogodi. Uzela sam sve lijekove, kako bih to spriječila... O čemu se radi? Bio je zbunjen. Reci mi, molim te.

Trudna sam. Zagleda se u nju, začuđeno, ne mogavši se pokrenuti, ni progovoriti. Zašto šutiš? Zašto me tako gledaš? Molim te, ne ljuti se na mene. Odjednom ju on svom snagom stisne uza se: Nije ljutnja ta koja mi vezuje jezik, već radost. Radost zbog naše ljubavi i djeteta koje si mi obećala. Tog dana Hal promijeni red kolone, uzevši sa sobom Sukeenu na čelo, i koliko god se ona opirala smijući se, uze joj iz ruke košaru te je pridoda svom teretu. Bez tog tereta ona je dalje išla lako i uspjela je zadržati korak bez teškoća. Osim toga, uze ju za ruku na teškim mjestima, i ona se ne pobuni kad primijeti koliko mu je drago da ju je mogao zaštititi i maziti na taj način. Ne smiješ reći ostalima, promrmlja, jer će inače htjeti usporiti zbog mene. Hodali su držeći se za ruke i osmjehujući se; bili su toliko sretni da su ubrzo svi pogodili što se događa, usprkos tome što Zwantie nije ništa povjerila Althudi, ni Althuda Aboliju. Već se Aboli i smiješio kao da je on budući otac, pokazavši se brižljiv prema Sukeeni, pa je konačno i Sabah shvatio što je uzrok novoj atmosferi koja se širila skupinom. Regija kojom su prolazili postajala je sve šumovitija. Neka su stabla bila divovska, nalik na velike strijele spremne da probiju nebo. Mora da sw već biZa sfara tada e Knsf, a SpaW, posfao covgtoMi ž tadayg rode a oyozgMi, pomisli Hal. Aboli ih je vodio, i uz njegove mudre savjete snalazili su se na tom divljem teritoriju i suočavali sa životinjama koje su tu živjele. Strah nije više bio njihov vjerni drug, i Hal i Sukeena su naučili radovati se ljepotama koje su ih okruživale. Zaustavljali bi se na vrhu brežuljka i gledali orla u letu, ili bi se divili ptičici, malenoj poput Sukeenina palca, koja je pila nektar s cvijeta iskrivljenim kljunom dugačkim koliko i malo tijelo. Travnjaci su bili prepuni čudnovatih životinja, koje su izazivale maštu. Ugledali su krda plavkastih antilopa koje su susreli prvi put na planinskim padinama i divlje konje, na pruge crne, smeđe i boje hrde. Često su pred sobom, medu stablima, opažali tamne i goleme obrise nosoroga s dva roga, no naučili su da je ta golema životinja bila gotovo slijepa te da su mogli izbjeći njen napad skrećući malo s puta. Na otvorenom su se nalazile malene gazele boje cimeta, bile su toliko brojne da su naličile oblacima dima, koji su prolazili brežuljcima. Na bokovima su imale pruge boje čokolade, a na glavi je stajala kruna u obliku lire. Kada bi ugledale ljude, potrčale bi nevjerojatnom brzinom, skačući u zraku. Svaku je ženku slijedio jedan mladunac i Sukeena je pljeskala rukama vidjevši mlade kako traže majčino mlijeko i skakuću s ostalima. Hal ju je gledao s ljubavlju, znajući da je i ona sada nosila dijete u sebi,

dijeleći s njom radost i uživajući s njom u tajni za koju su mislili da ostali ne znaju. Svakoga dana u podne provjeravao je položaj sunca i svi članovi skupine okupljali bi se oko njega kako bi ga promatrali dok ucrtava njihovu poziciju na karti. Red točkica se polako kretao prema obalnoj crti koja je na nizozemskoj karti bila označena imenom Bivolja uvala. Nalazimo se oko pet milja od lagune. Hal podigne pogled s karte. Aboli na to doda: Jutros, dok smo bili u lovu, prepoznao sam brežuljke pred nama i vidio s visine niske oblake koji se prostiru duž obale. Nalazimo se vrlo blizu. Hal se složi. Moramo oprezno napredovati. Mogli bismo nabasati na izvidnicu s Gwa. Ovo je mjesto idealno za tabor. Ima vode i drva u izobilju, a s ovoga se brežuljka otvara lijep vidik. Sutra ćemo vas Aboli i ja ostaviti ovdje i nastaviti dalje i pokušati otkriti je li GwZf još uvijek usidren u Slonovoj laguni. Sat prije zore Hal povuče u stranu Big Daniela i povjeri mu Sukeenu. Zaštiti ju, majstore Daniele. Ne ostavljaj ju samu. Ne brinite, kapetane. Sa mnom će biti na sigurnom. Hal i Aboli krenu iz tabora čim je bilo dovoljno svjetlosti da slijede put prema istoku. Sukeena ih otprati kratak komad puta. Sretan put, Aboli, poželi mu i zagrli ga. Pazi na moga čovjeka. Pazit ću na njega kao što ćeš ti paziti na njegovo dijete. Užasan si nitkov, Aboli! Potapša ga šaleći se po širokim prsima. Kako sve znaš? Bili smo toliko sigurni da je to tajna i za tebe. Okrene se smijući se prema Halu. Sve zna! Ako je tako, sve je izgubljeno. Hal zavrti glavom. er, od dana kada se bude rodio, ovaj nitkov je u stanju da ga se dočepa kao da je njegovo vlastito, kao što je učinio sa mnom. Ona ih je promatrala dok su se uspinjali padinom. Stigavši na vrh, okrenu se i pozdrave ju rukom, no čim su nestali, osmijeh se izgubi s njenih usana i jedna se suza spusti niz obraz. Dok se vraćala, zaustavi se pored potoka, da bi ju izbrisala, osvježivši si lice. Čim je ušla u tabor, Althuda podigne pogled s oštrice mača koji je čistio i osmijehne joj se ne naslutivši njenu bol. Štoviše, začudi se njenom svježem izgledu čak i nakon toliko mjeseci teškoga hoda tim divljim prostranstvima. Posljednji puta kada su bili ovdje, Hal i Aboli su otišli u lov, istražujući brežuljke koji su se podizah iznad lagune. Poznavajući tok rijeke, udu u uski i duboki prolaz, na oko milju udaljenosti od lagune, slijedeći put koji su otvorili slonovi. No, nisu se približili laguni iz tog smjera. Mogli bismo sresti mornare s GuKa u potrazi za vodom, upozori ga Aboli. Hal se složi, te ga preduhitri na drugome kraju prolaza prošavši u širokom luku iza brežuljaka. Uspnu se na brežuljak i zaustave se. Hal je znao da se pećina sa starim

slikama na stijeni, gdje su se Katinka i on sastajali, nalazila odmah iza vrha pred njima. Od tuda se širio pogled na cijelu lagunu do kamenih rtova i dalje prema oceanu. Iskoristi to drveće da sakriješ svoju sjenu, reče Aboli tiho. Hal se nasmije. Dobro si me naučio, nisam zaboravio. Prijeđe posljednji dio uspona vrlo sporo i polako se pred njim otvori pogled na suprotnu stranu. Prošlo je već mnogo tjedana, a da nije vidio more i odmah se ohrabri promatrajući to beskrajno plavetnilo, prožeto bijelim perjanicama, koje je podizao jugoistočnjak. Bio je to element koji je obilježio njegov život i mnogo mu je nedostajao. Kad bih barem imao brod!, šapne. Bože, molim te, daj da ugledam brod tamo dolje. Kako se postupno sve više uspinjao, pred njegovim pogledom se pojave veliki sivi bastioni dvaju rtova, utvrde koje su stražarile nad ulazom u lagunu. Prije nego što je učinio još jedan korak, zastane, pokušavši smoći hrabrosti da uspije svladati i tešku razočaranost puste uvale. Poput kockara uložio je život u to bacanje kocke sudbine. Natjera se da polako napravi sljedeći korak, zatim uzdahne, dohvativši Abolija za ruku zarivši mu nokte u napete mišiće. GwW, promrmlja, kao da se radi o molitvi zahvalnosti. I nije sam! Uz njega se nalazi još jedan brod! Nekoliko trenutaka ni jedan nije progovorio, a zatim Aboli reče: Pronašao si brod koji si nam obećao. Budeš li ga uspio osvojiti, bit ćeš napokon kapetan, Gundwane. Približe se kriomice do vrha brežuljka, a zatim se polegnu na tlo kako bi promatrali široku lagunu ispod njih. Što misliš, koji se to brod nalazi pored Gw?, zapita Hal. Odovud mu ne uspijevam pročitati ime. Engleski je, odgovori Aboli sa sigurnošću. Ni u jednoj drugoj zemlji ne bi imao takva jedra. Je li možda galski brod? Ima dugački pramac i naglašenu palubu. Na zapadnoj obali ih tako grade. Moguće je, no, radi se o ratnom brodu. Pogledaj te topove. Mora da ima malo takvih brodova njegove ljepote, promrmlja Aboli. Bolji je i od GWa, ne čini li ti se? Hal pogleda prema brodu s očima punim želje, koje su govorile umjesto njega. Aboli protrese glavom. Nemoj ni pokušavati osvojiti ga, Gundwane. Pripada sasvim sigurno nekom čestitom engleskom kapetanu. Ne budeš li držao ruke k sebi, učinit ćeš od svih nas gusare. Bolje je pokušati osvojiti GwZa. Ostali su još sat vremena na vrhu brežuljka, razgovarajući i tiho se dogovarajući, dok su proučavali dva broda i tabor medu stablima na suprotnoj strani obale. Dobri Bože!, odjednom će Hal. Eno Kragulja glavom! Prepoznao bih posvuda to crveno gnijezdo njegove kose. Njegov je glas odavao mržnju i bijes. Prelazi na drugi brod. Pogledaj kako se penje

Ijestvama bez da pita za dozvolu, kao da je njegov. A tko je onaj koji ga dočekuje na vrhu ljestava?, reče Aboli. Kladio bih se da poznajem taj hod i ćelavu glavu koja se sjaji na suncu. Nemoguće je da se Sam Bowles nalazi na fregati... no, zaista je tako, odgovori Hal začuđeno. Događa se nešto vrlo čudno, Aboli. Kako bismo mogli otkriti o čemu se radi? Dok je sunce polako pod njihovim pogledima počelo zalaziti, Hal pokuša suzdržati svoju ljutnju. Dolje su se nalazila dva čovjeka, odgovorna za okrutnu smrt njegova oca. Prisjećao se svakog detalja očeve agonije i mrzio je do te mjere Sama Bowlesa i Kragulja da je bio svjestan kako bi njegovi osjećaji mogli nadvladati razum. Instinkt mu je govorio da ostavi sve druge razloge i spusti se, te se suoči s njima kako bi im naplatio račun za agoniju i Sir Francisovu smrt. Ne smžem si fo dopwsfif;, reče samome sebi. Moram pn;e svega mHfi na SweeMW ž sina, ko;eg će mi rodzf;. Aboli mu dodirne ruku, pokazavši mu mjesto u podnožju brežuljka. Zrake sunca na zalasku promijenile su kut padanja sjena drveća u šumi, tako da su jasno mogli razabrati unutrašnjost tabora. Kragulj kopa rovove, dolje. Aboli je bio zbunjen. Bez nekog određenog reda. Rovovi su svi iskopani nasumce. Izgleda da su svi njegovi ljudi zaposleni u iskapanju. Mora da postoji plan... Hal se prekine nasmijavši se. Naravno! Evo zašto se vratio u lagunu. Još uvijek traži blago moga oca. No, vara se ako misli da će ga tu naći. Aboli se nasmije. Možda su ga iri i Matesi namjerno poveli na krivi put. O, sveta Marijo, ti su ga nitkovi sve vrijeme vukli za nos. Na dražbi je Cumbrae kupio više nego što traži. Pokazat će mu krijesnice i nagovoriti ga da se radi o lanternama, pretvarajući se da puze pred njegovim nogama, nazivajući ga Lordy. Nasmije se na tu pomisao, a potom se ponovno uozbilji. Misliš li da su još uvijek tamo, ili ih je Kragulj već ubio? Ne, držat će ih na životu sve dok bude mislio da ima od njih koristi. Još uvijek kopa, dakle, još uvijek se nada. Po meni su još uvijek živi. Moramo pričekati da ih bolje pogledamo. Ostanu još sat vremena na vrhu brežuljka, u tišini, a zatim Hal promrmlja: Struja se mijenja. Nepoznata fregata se okreće na sidru. Promatrali su je dok je mijenjala položaj, poslušna na morskoj struji. U tom trenutku Hal reče: Sada vidim ime na krmi broda, no, teško ga mogu pročitati. Može li biti da se radi o GoWe SwaMW? GoMen Harfu? Ne! Zove se Lijepo ime za lijep brod, primijeti Aboli, koji zatim poskoči, pokazujući uzbuđeno prema mjestu medu rovovima u šumici. Neki crnci izlaze iz onog rova medu stablima. Je li to možda Jiri? Tvoje su oči bolje od mojih. U pravu si, a iza njega su Matesi i Kimatti.

Odvode ih u kolibu na žalu. Vjerojatno ih tamo zatvaraju preko noći. Aboli, moramo s njima razgovarati. Spustit ću se dolje čim se smrači da bih stigao do kolibe. Kada će se pojaviti mjesec? Sat nakon ponoći, odgovori mu Aboli. No, neću ti to dopustiti. Dao sam obećanje Sukeeni. Osim toga, tvoja bijela put svijetli poput ogledala. Ići ću ja. Aboli se gol kriomice kretao sa suprotne strane obale, sve dok mu voda nije dosegnula bradu, zatim započne plivati pokretima žabe, da ne bude bučan, ostavljajući za sobom samo tihi trag nalik na trag ulja. Kada je stigao do obale, pričeka dok nije bio siguran da je na žalu neopasno, a zatim ostavi plićak. Klizne munjevitom brzinom preko otvorenog dijela i popne se uz deblo prvog stabla na koje je naišao. U šumici su gorjele dvije vatre i odatle začuje dva muška glasa i s vremena na vrijeme pjesmu i smijeh. Plamen je davao dovoljno svjetlosti da raspozna kolibu u kojoj su se nalazili robovi. Ispred nje opazi upaljeni fitilj jedne puške i po tom detalju shvati gdje je bio stražar, koji je sjedio naslonjen na drvo odakle je držao na nišanu vrata kolibe. Nemarni su, pomisli. Jedan jedini stražar, koji je gotovo utonuo u san. Krene dalje, puzeći četveronoške, no, prije nego što je uspio stići do stražnjega zida kolibe, začuje korake i sakrije se iza jednog debla, sklupčavši se. Nailazili su Kraguljevi mornari, koji su se mirno kretali prema njemu kroz šumu, glasno raspravljajući. Uopće ne bih želio ploviti s tim malim nitkovom, rekao je jedan mornar drugome. Odrubio bi ti glavu samo zato što bi osjetio želju za tim. To vrijedi i za tebe, Willieju Macgregore. Da, ali ja ne bih upotrijebio tupi mač, kao što bi to učinio Sam Bowles. Ti ćeš ploviti s bilo kojim kapetanom kojeg ti Kragulj bude odredio, i to je sve, reče mu prijatelj, zaustavivši se iza stabla gdje je bio sklupčan Aboli. Odmakne hlače i zvučno je ispraznio mjehur na stablo. Svi vrazi! Čak i sa Samom Bowlesom kao kapetanom bit ću sretan otići od ovdje. Ostavio sam svoju predivnu Škotsku da bih izbjegao rudnik ugljena, i evo me ponovno ovdje kako kopam. Protrese se energično te zatim obojica krenu dalje. Aboli pričeka da se udalje i ponovno nastavi puziti prema stražnjem dijelu kolibe. Otkrije da je namazana sirovom glinom, no već su se neki dijelovi od ispletenih grana otkidali od nje. Šuljao se polako puzeći, i opipavajući pažljivo svaku vlat trave sve dok nije pronašao pukotinu koja se nalazila u zidu. Približi usne otvoru i prošapće: jiri! Začuje grub pokret s druge strane zida i trenutak zatim prestrašeni glas: Je li to Abolijev glas ili se radi o njegovu duhu? Živ sam. Evo, opipaj toplinu moga prsta... ovakva nije ruka

mrtvaca. Razgovarali su tiho gotovo sat vremena, a zatim Aboli ostavi kolibu i kriomice krene prema žalu, gdje je ponovno kliznuo u vode lagune poput crne foke. Zora je oslikala nebo na istoku bojama limuna i zrelih marelica, kada se Aboli uspne brežuljkom, vraćajući se prema mjestu gdje je ostavio Hala, koji se nije nalazio u pećini, no kada ga prigušeno dozove, pojavi se s mačem u ruci iza povijuše koja je sklanjala ulaz. Imam novosti, reče Aboli. Ovoga su puta bogovi bili milostivi prema nama. Pričaj!, reče mu nestrpljivo Hal, te vrati mač u korice. Sjednu jedan pored drugoga uz ulaz u pećinu, odakle su mogli gledati lagunu, dok mu je Aboli prepričavao što mu je Jiri uspio reći. Hal uzvikne kada mu Aboli opiše krvoproliće kapetana i ljudi s GoWe BougAa z način na koji je Sam Bowles utopio ranjenike u niskim vodama lagune, poput neželjenih mačića. Čak je i za Kragulja to zlodjelo koje pakleno smrdi. No, nisu sve ubili, reče Aboli. Jiri kaže da su mnogi preživjeli zatvoreni u glavnoj štivi GoWen BowgAa. Kaže i da je Kragulj postavio Sama Bowlesa za kapetana GoWe 0owga. Mili Bože, taj nitkov je dobro uznapredovao, izjavi Hal. No, sve to može ići u nađu korist. GoWen owgA je postao gusarski brod, a lov je za nas otvoren. No, bit će vrlo opasan podvig nadražiti Kragulja u vlastitom gnijezdu. Utone u dugu tišinu, i Aboli ga nije htio ometati. Zatim Hal podigne pogled i bilo je jasno da je donio odluku. Zakleo sam se ocu da nikada neću otkriti nešto što ti sada namjeravam pokazati, no stvari su se izmijenile. I on bi mi oprostio, znam to. Dođi sa mnom, Aboli. Hal ga povede niz stražnju padinu brežuljka i zatim krene prema usjeklini rijeke. Pronašli su put koji su otvorili majmuni i prešli su ga trčeći po strmoj nizbrdici. Na tom mjestu HaJ se ponovno započne uspinjali slijedeći tok rijeke dok su stijene postajale sve više i strmije. Na nekim su mjestima bili primorani ući u vodu, gledajući prema potoku. S vremena na vrijeme Hal se zaustavljao i ogledao se oko sebe, sve dok nije zarežao od zadovoljstva: prepoznao je mrtvo stablo. Krećući se uz obalu, uronjen u vodu, išao je prema njemu, a kada ga je dosegnuo, uspne se na obalu i ponovno se nastavi penjati padinom. Kamo ćeš, Gundwane?, pozove ga Aboli. Slijedi me, odgovori mu Hal. Aboli protrese ramenima i krene za njim. Nasmije se kada Hal odjednom pruži prema njemu ruku da bi mu pomogao da se uspne na uski rub stijene koji nije uspio opaziti od dolje. To je Frankvjevo maslo, izjavi. Kragulj bi uštedio sebi puno posla da je potražio ovdje, umjesto da kopa rupe u šumi, nije li tako? Ovuda, Hal se pomakne u stranu na rubu stijene, s leđima okrenutim

prema stijeni, i s provalijom dubokom oko stotinu koraka koja se otvarala pred njim. Kada je bio na mjestu na kojem se rub stijene započinjao širiti u usjeklinu, zaustavi se i prouči kamenje koje je branilo ulaz. Nije bilo posjetitelja, ni majmuna, reče s olakšanjem, i započne odmicati kamenje s otvora. Kada je bilo dovoljno prostora, uvuče se u unutrašnjost i opipavajući nastavi napredovati u mračnome prostoru, tražeći kremen i svijeću koje je otac ostavio na stijeni. Hal upali svijeću i podigne je uvis. Aboli se nasmije na toj žućkastoj svjetlosti, opazivši platnene vreće i sanduke. Postao si bogat, Gundwane. No, što će nam sad sve to zlato i srebro? Ne možemo kupiti ni komad kruha, ni brod kojim bi sve odnijeli. Hal krene prema najbližem sanduku i podigne poklopac. Zlato se zasja na svjetlosti svijeće. Moj je otac umro da bi mi ostavio ovo nasljedstvo. Radije bih da je još uvijek pored mene, pa živio i samo od prosjačenja. Naglo zatvori poklopac i ponovno pogleda Abolija. Usprkos tome što bi mogao pomisliti, nisam došao ovdje zbog zlata. Došao sam zbog ovoga, udari nogom u bačvicu baruta pored njega. I za ovo!, pokaže puške i mačeve na hrpi uza zid pećine. I ovo!, krene prema mjestu gdje se nalazila kolotura i stalak, te podigne smotuljak konopca kojim su se on i njegov otac poslužili. Želeći provjeriti izdržljivost, provuče jedan dio iza leda i napne konopac do kraja posluživši se rukama i ramenima. oš uvijek je čvrst i nije truo. Ispusti konopac na pod. Ovdje se nalazi sve što nam treba. Aboli sjedne na sanduk pored njega. Dakle, imaš plan. Možeš mi ga povjeriti, Gundwane. Slušao je u tišini Hala, i nekoliko puta se složio, ili mu sugerirao promjene. Tog istog jutra krenu prema taboru. Trčali su i stigli nešto nakon podneva. Sukeena ih opazi kako se penju brežuljkom i krene im u susret. Hal ju dohvati i podigne u zrak, zatim zastane, spusti ju pažljivo na zemlju, kao da je od stakla i može se lako razbiti. Oprosti mi, previše sam nagao prema tebi. Tvoja sam i možeš se odnositi sa mnom kako god želiš, bit ču uvijek sretna. Zagrli ga oko vrata i poljubi. Reci mi što si otkrio. Ima li broda u laguni? Da, lijep brod. Zapravo, prelijep, no ni pola kao ti. Na Halov poziv, odmah raspreme tabor i krenu. On i Aboli predvodili su ostale da bi utrli put i poveli malu skupinu prema laguni. Kada su stigli do rijeke, prije nego što su krenuli usjeklinom, Hal ostavi Big Daniela i ostale mornare, osim Neda Tylera. Nisu znali da se pećina s blagom nalazila na samo nekoliko stotina hvata, na planini iznad njih. Pričekajte me ovdje, majstore Daniele. Moram skloniti ostale na sigurno mjesto. Sakrijte se dobro. Vratit ču se pred večer. Aboli ih je

vodio, dok je Hal predvodio ostatak skupine prema suprotnom kraju usjekline, nastavivši dalje suprotnom stranom brežuljaka. Približe se pješčanim sprudovima koji su dijelili kopno od otoka na kojem su sagradili zapaljive brodice. Upravo je prošlo poslije podne i Hal ih ostavi da se odmore do večeri. Čim se smračilo, prijeđu nisku vodu, s Halom koji je nosio Sukeenu na ramenima. Kad stigoše do otoka, požure se skloniti u gustu šumu, gdje su ostali skriveni od gusarskih pogleda. Ne palite vatru!, upozori ih Hal. Govorite samo potiho. Zwantie, ne dozvoli malome Bobbvju da plače. Nitko se ne smije udaljiti. Ostanite jedan pored drugoga. Ned če biti kapetan, dok mene ne bude. Slušajte ga. Hal i Aboli nastave prelaziti otok, prošavši kroz šumu i stigavši do žala, koji je gledao prema laguni. U dijelu otoka gdje su izradili zapaljive brodice vegetacija je gusto narasla. Tražili su posvuda i konačno pronašli dvije brodice koje nisu upotrijebili za napad na i dovuku ih do žala. Hoće li uspjeti plutati?, zapita se Aboli u nedoumici. Ned je učinio dobar posao i izgledaju dosta čvrste, odgovori Hal. Iskrcamo li zapaljiva sredstva, bolje će plutati na vodi. Isprazne brodice od tereta svežnjeva drva umočenog u katran. Tako je bolje, primijeti zadovoljno Hal. Sada će biti laganije i lakše za rukovanje. Ponovno ih sakriju, pokrivši ih granjem. Imajoš mnogo toga što moramo učiniti prije svitanja. Hal povede Abolija na mjesto gdje se nalazio veći dio zaspalih Althudinih ljudi. Nemoj buditi Sukeenu, reče njenome bratu. Iznemogla je i treba sna. Kamo ćete? Nema vremena za objašnjenja. Vratit ćemo se prije zore. Hal i Aboli predu kanal koji je vodio na kopno, zatim se u tami vrate natrag u šumu, no kada su stigli do brežuljaka, Hal se zaustavi i reče: Moram nešto pronaći. Vrati se natrag, prema nesigurnim svjetlima tabora, krećući se polako i često se zaustavljajući da bi se orijentirao, sve dok se ne zaustavi ispod visokog stabla. Evo ga. Vrškom mača opipa mekano i glineno tlo oko korijenja. Začuje zveckanje metala, klekne i započne kopati golim rukama, zatim izvadi iz zemlje zlatni lanac i podigne ga na svjetlosti zvijezda. To je odličje vitezova Nautonnier koje je pripadalo mom ocu. Aboli ga odmah prepozna. I prsten i medaljon s majčinim likom. Hal ustane i očisti od vlažne zemlje staklo koje je štitilo minijaturu. S ovim stvarima u rukama osjećam se ponovno ispunjen čovjek. Spusti svoje blago u kožnu vrećicu koju je nosio o pojasu. Nastavimo, prije nego što nas uhvate. Prošla je ponoć, kada su se uspeli usjeklinom. Čim su stigli do obale rijeke, Big Daniel ih zapita tiho tko su. a sam, odazva se Hal i tek se tada pojave iz

skrovišta. Ostanite, zapovjedi. Aboli i ja ćemo se odmah vratiti. Dvojica su krenula rijekom. Hal je vodio uspinjanje do ruba stijene, zatim se kretao po mračnoj pećini opipavajući naokolo. Radeći na prigušenoj svjetlosti svijeće, dva su prijatelja privezala mačeve u skupove po deset i stavili ih kod ulaza u pećinu. Hal isprazni jedan od kovčega s blagom, stavivši zlato u kut pećine, te stavi u nj dvadeset pušaka. Zatim otkotrljaju bačvice s barutom i fitiljem do uskog ruba na stijeni, pričvrstivši koloturu s konopcem. Hal se spusti na obalu i prigušeno zazviždi čim je stigao do rijeke i Aboli spusti svežnjeve s oružjem i bačvice pune baruta. Bio je to težak posao, no snažni Abolijevi mišići učine ga gotovo lakim. Na kraju se i on spusti do Hala i zajedno započnu prenositi oružje do mjesta gdje su ih čekali Big Daniel i ostali mornari. Prepoznajem ih, reče smiješeći se Big Daniel, dok je stavljao ruke na jedan smotuljak mačeva, proučivši ih na mjesečevoj svjetlosti. A ovdje ima još nešto što bi trebao prepoznati, reče Hal dodavši mu teške bačve baruta. Natovarivši se s najtežim teretom što su njihova leda mogla izdržati, s naporom su se uspinjali usjeklinom, istovarivali teret i ponovno se spuštali po sljedeći. Na kraju su se, opterećeni poput marve za vuču, uputili prema šumi. Hal samo dvaput skrene s puta kako bi sakrio dvije bačve baruta, Gtilj i tri mača u pećinu sa slikama, a zatim nastave hodati. Već se gotovo počelo daniti kada su konačno stigli do Althude i ostalih na otoku. Jeli su dimljeno meso koje su Sukeena i Zwantie priredile, i dok su se ostali pokrivali kožama, Hal povede Sukeenu u stranu; pokaže joj veliki pečat vitezova Nautonnier i medaljon. Gdje si ih pronašao, Gundwane? Sakrio sam ih u šumi onoga dana kada su nas zarobili. Tko je ova žena?, zapita proučavajući sliku. Edwina Courtenev, moja majka. O, Hale, prelijepa je. Ti imaš njene oči. Učini i da moj sin ima iste oči. Pokušat ću. Pokušat ću svim srcem. U kasno poslijepodne Hal probudi ostale kako bi svakome dodijelio zadatak. Sabah, izvadi iz sanduka puške. Nabij ih i vrati u sanduk kako bi ostale na suhom. Ovaj se odmah baci na posao. Big Daniel će mi pomoći natovariti brodice. Ned, ti odvedi žene do žala i objasni im na koji ti način trebaju pomoći da otisneš u more drugu brodicu kada za to bude došao trenutak. Moraju ostaviti sve ostalo. Neće biti mjesta ni prostora da se pobrinemo za ostalo. Niti za moje vreće?, zapita Sukeena. Hal se dvoumio, no zatim čvrsto odluči: Ne, ni za njih. Ona se ne pobuni, samo ga kritički sa strane pogleda, a zatim krene za Nedom kroz šumu zajedno sa Zwantie koja je nosila Bobbyja na ramenima,

zavezanog kopčama. Dodi sa mnom, Aboli. Hal ga dohvati ispod miške i krenu u tišini prema krajnjem sjeveru otoka, gdje su nastavili puzeći četveronoške sve dok nisu stigli do mjesta gdje su se mogli poleći i neopaženo promatrati obalu s druge strane gdje su se nalazile brodice s GuHa i s GofdeM BogW, koje su povučene na suho ispod tabora. Dok su stražarili, Hal objasni sporedne detalje i malene izmjene plana, a s vremena na vrijeme Aboli bi se složio s njime i na kraju reče: ednostavan je i dobar plan, i ako nam bogovi budu naklonjeni, uspjet će. Na zalasku sunca promatrali su dva broda usidrena u kanalu prateći aktivnosti na obali. Čim se smračilo, skupine ljudi koje su radile cijeli dan kopajući rovove dobile su zamjenu. Neki se spuste do žala kako bi se okupali u vodama lagune, a neki su veslali na GwH da spavaju na svom ležaju. Dim zapaljene vatre, na kojoj se kuhalo, podizao se spiralno medu drvećem, i širio se prema vodi kao blijeda plavkasta maglica. Hal i Aboli osjete miris pečene ribe. Zvukovi su bili sasvim jasni na mirnoj površini vode. Sasvim su razgovjetno čuli glasove ljudi i čak su uspijevali razabrati i dijelove njihova razgovora. Čak je dva puta Hal začuo Kraguljev glas, no nije ga vidio. Upravo kada se počeo spuštati mrak, jedna se brodica odvoji od GoWe Bogba, krećući se prema obali. Na krmi vidim Sama Bowlesa, izjavi Hal, glasom punim mržnje. Sada je kapetan Bowles, ako je točno to što mi je Jiri rekao, ispravi ga Aboli. Vrijeme je da započnemo, reče Hal, kada su se obrisi dva broda počeli stapati s tamnom masom šume u pozadini. Ti znaš što moraš učiniti, i neka je Bog s tobom, Aboli. Hal mu na trenutak stisne ruku. I s tobom, Gundwane. Ustavši, Aboli ude u vodu. Prepliva kanal u tišini, no ostavi za sobom fosforescenti trag na tamnoj površini. Hal se ogleda oko sebe u šumi, kako bi došao na mjesto gdje su ga ostali čekali, pored obrisa dvije brodice. Posjedne ih u krug oko sebe i izda zapovijedi. Na kraju je svatko morao ponoviti svoj zadatak, a on ih je ispravljao kad bi pogriješili. Sada nemamo što raditi, dok Aboli ne bude dovršio svoj posao. Aboli stigne do obale, izišavši brzo iz vode. Kretao se u tišini kroz šumu, i osjeti kako mu je topao povjetarac osušio tijelo prije nego je stigao do oslikane pećine. Čučne pored bačvica s barutom, započevši s pripremama koje mu je Hal rekao. Odreže dva komada finija; jedan je bio dugačak kao i njegova ruka, dok je drugi bio smotuljak dug oko trideset koraka. Prvome je trebalo deset minuta da sagori, a drugome tri puta više. Radio je brzo i kada su obje bačvice bile spremne, zaveže na leda smotuljak s tri mača, stavi na ramena bačvice s

barutom i išulja se iz pećine. Prisjetio se da je prethodne noći, kada je posjetio kolibu u kojoj su držali zarobljene Jirija i ostale robove, primijetio da su Kraguljevi ljudi nemarno stražarili. Mirni mjeseci koje su proveli utaboreni, umanjili su pažnju i straže više nisu bile oprezne. No, svejedno nije računao na njihov zimski san. Kriomice se približi taboru, sve dok nije uspio razabrati lica ljudi koji su sjedili uz logorsku vatru. Prepozna mnoge od njih, no nije bilo ni traga Cumbraeu i Samu Bowlesu. Smjesti prvu bačvicu na dijelu niskog raslinja duž vanjskog oboda tabora, što je bliže moguće, a zatim se, ne paleći fitilj, udalji do rovova koje su Kraguljevi ljudi kopali u potrazi za blagom. Smjesti bačvicu s dužim fitiljem na dno rova, pokrivši pijeskom ostatke kopanja, zatim odmota fitilj, smjestivši kraj u zaklon rova. Sagnuvši se, zaštiti vlastitim tijelom kremen, kako bi izbjegao da iskre upozore ljude u taboru dok je potpaljivao kremen puške. Kada je počeo izgarati ravnomjerno, upotrijebi ga da upali fitilj, promatrajući nekoliko trenutaka kako bi bio siguran da i on izgara ravnomjerno. Zatim iziđe iz rova i vrati se brzo i u tišini prvoj bačvici. S kremenom puške koju je držao u ruci upali kraći fitilj. Prva eksplozija će ih privući, objasnio mu je Hal, a druga će im prasnuti u lice. Noseći i dalje smotuljak mačeva, Aboli se žurno udalji. Uvijek je postojala opasnost da plamen jednoga ili drugoga Htilja prebrzo sagori te da bačvica s barutom prije vremena prasne. Kada je stigao na otvoreno, krećući se s više opreza, pronađe put koji je vodio prema žalu. Bio je primoran dva puta ga ostaviti, kada opazi pojave koje su izišle iz mraka, krećući se prema njemu, no, jednom nije bio dovoljno brz da izbjegne susret i s malo smionosti pozdravi s laku noć!gusara koji je prošao pored njega. Prepozna kolibu od gline na svjetlosti tabora, kriomice se približivši sa stražnje strane. Jiri mu odmah šapatom odgovori: Spremni smo, brate. Njegov je glas bio živahan i ponosan, nije više bio plačljiv i robovski. Aboli spusti smotuljak s oružjem i svojim mačem, te odreže konopac koji ih je držao zajedno. Držite!, promrmlja. Jirijeva ruka proviri kroz otvor u glinenom zidu i Aboli mu pruži mač. Pričekaj dok ne prasne prva bačvica, zapovjedi mu kroz otvor. Čujem te, Aboli. Puzeći do ugla kolibe, zastane i promotri. Stražar je sjedio, uvijek u istom položaju, ispred vrata. Ovaj je put bio budan i pušio je dugačku lulu. Aboli opazi duhan kako gori u luli kad je čovjek povukao dim. Ostao je čekati iza ugla. Vrijeme je tako sporo prolazilo da se već pobojao kako je fitilj prve bačvice neispravan i da se već sasvim istrošio prije nego što je uspio stići do baruta. Već je bio odlučio da

će se vratiti natrag i htio se podignuti, kada začuje prasak nad taborom, koji je otgrnuo grane sa stabala, podižući oblake užarenog pepela i iskre. Pogodi i glinenu kolibu, srušivši na pola prednji zid i podignuvši krov. Pogodi stražara pred vratima, bacivši ga unazad. Čovjek se, završivši na zemlji, pokuša podići, no smetao mu je golemi trbuh. Dok se borio, Aboli ga prikliješti na tlo, stavivši nogu na prsa i udari ga mačem odrubivši mu glavu. Čovjekovo tijelo protrese grč, a potom ostane nepomično. Udaljivši se skokom, Aboli dohvati kvaku na starinskim vratima kolibe i dok ju je vukao k sebi, trojica ljudi u kolibi bace se svom težinom na vrata sa suprotne strane i širom ih otvore. Ovuda, braćo, reče Aboli vodeći ih prema žalu. Tabor je bio u panici. Tama je vrvjela od ljudi koji su se uzbunjivali, psovali i posvuda davali naredbe i znak za uzbunu. Napadaju nas. Dohvatite oružje! Budite ustrajni!, začuju Kragulja kako dovikuje. Držite ih, momci! Petey! Gdje si, ljubavi?, vikao je jedan ranjeni mornar, tražeći svog druga. Gotov sam. Dođi k meni, Petey! Užareni komadi koji su se podizali s vatre dohvatili su i šumu, te zapalili drveće i osvijetlili prizor paklenom svjetlošću. Sjene ljudi postajale su velike poput čudovišta dok su se stravično kretale, međusobno se bojeći. Netko ispali hitac iz puške, izazvavši odmah kišu metaka ispaljenih u prazno i bez reda prema sjenama i svojim drugovima. Začuje se očajnička vika kada su meci završili medu prestravljenim pojavama. Nitkovi su iza nas, u šumi! Ponovno je to bio Kraguljev glas. Ovuda, dragi moji! Sakupljao ih je tjerajući ih u napad. Neki mornari potrče sa žala, kako bi im se pridružili u obrani, no završe pod nišanom nervoznih drugova skrivenih medu drvećem, i sada i ovi odgovore na vatru. Stigavši do žala, Aboli pronađe brodice koje je posada što je pohitala u obranu, podigla na suho, kako bi odgovorila na Kraguljev zahtjev. Gdje drže orude?, zapita firija. S druge strane je spremnica. Jiri ga povede trkom do mjesta. Lopate, sjekire i ostalo oruđe bilo je nagomilano ispod krova. Aboli vrati mač u korice, i dohvati jednu tešku željeznu šipku. Ostala trojica slijedila su njegov primjer, a zatim se trčećim korakom vrate na žal kako bi uništili brodice. S nekoliko dobrih udaraca razbiju drvene brodice, ostavivši netaknutu samo jednu. Hajde, ne gubimo više vremena!, požurivao ih je Aboli i svi zajedno ispuste šipke i potrče prema jedinoj preostaloj brodici. Gurnu je u vodu, i skoče u nju, dohvativši svatko po jedno veslo i započnu veslati prema tamnim obrisima fregate, koja je sada izbijala iz mraka, osvijetljena šumom u plamenu. Kada su bili na nekoliko udaraca vesla od

obale, jedna skupina gusara se pojavi iz šumice. Stoj! Vratite se natrag!, dovikivali su. To su oni crni majmuni. Kradu nam jednu brodicu. Nemojte im dopustiti da pobjegnu! Začuje se hitac iz puške, i metak protutnji pored glave veslača koji su se sagnuli, ubrzavši veslanje, nagnuvši se svom težinom na vesla. Sada su već svi gusari pucali, takvom gustoćom, da su meci podizali perjanice vode posvuda uokolo ili su se prigušenim zvukom zabijali u brodicu. Neki od gusara potrče prema brodicama na žalu, ukrcavši se masovno kako bi krenuli u potjeru za bjeguncima, no gotovo su odmah započeli očajnički vikati kada su se brodice raspale. Malo je njih znalo plivati, i bijesni povici predu u molitve za pomoć, dok su se ti jadnici otimali u tamnoj vodi i utapali. U tom trenutku taborom je odjeknuo drugi prasak, još snažniji od prvog, jer su Kraguljevi ljudi, slijedeći njegove zapovijedi, upravo napadali u pravcu odakle je dolazila eksplozija koja se sručila na njih. Ovo će ih držati zaokupljenima neko vrijeme, promrmlja Aboli. Krenimo prema fregati, momci, i ostavite Kragulja da se za njega brine njegov brat, davo. Da bi gurnuo u vodu zapaljivu brodicu, Hal nije čekao da začuje prvi prasak u noći. Uz pomoć svih ljudi svoje skupine, odvuče brodicu do žala. Oslobođena od tereta bila je puno laganija. Zatim utovare u nju smotuljke s mačevima i sanduk pun nabijenih pušaka. Ostave Sabaha da pazi na nju i vrate se po drugu brodicu. Žene im pritrče u pomoć dok su je vukli do žala, a potom se ukrcaju. Big Daniel je držao u naručju maloga Bobbvja, kojeg preda Zwantie tek kad je ona sjedila na sigurnom, na dnu brodice. Hal podigne na brodicu Sukeenu, smjestivši ju s nježnošću na krmu, a potom ju poljubi. Ostani na sigurnom, dok ne budemo osvojili brod. Slušaj Neda, on zna što treba učiniti. Ostavi ju i potrči preuzeti zapovjedništvo nad prvom brodicom. S njim su bili Big Daniel i dvojica mornara, Sparrow i Finch, s Althudom i Sabahom. Na palubi broda trebat će mu svi ljudi koji su u stanju boriti se. Gurnu brodicu u vode kanala, i kada više nisu doticali dno, započnu plivati prema usidrenoj fregati. Plima je bila pred povlačenjem, što će im pomoći da usmjere fregatu u duboki kanal između dva rta. No, ponajprije treba postati naša!, reče si Hal, dok je energično plivao, držeći se čvrsto za brodicu. Na oko stotinu hvata od Goden BougAđ prošapće ostalima: Dosta je, momci. Ne smijemo se pojaviti prije nego što budemo dobrodošli. Zadrže se na površini, dok je brodicu zanosila struja. Noć je bila vrlo tiha, toliko da su čuli glasove sa žala, pucketanje pripona usidrene fregate, i gole jarbole koji su

šumili na gotovo nečujan način, obasjani svjetlošću zvijezda. Možda je Aboli imao poteškoća, promrmlja konačno Big Daniel. Možda ćemo biti primorani zauzeti brod bez njegova sredstva za skretanje pažnje. Pričekajte!, odgovori Hal. Aboli nas nikada neće razočarati. Ostali su u vodi, napetih živaca. Zatim začuju lagani šum u pozadini i Hal se okrene: druga brodica polako je napredovala prema njima s otoka. Ned je previše nestrpljiv, primijeti Big Daniel. Samo izvršava moje naredbe, no, ne smije nas preduhitriti. Kako bi ga mogli zaustaviti? Plivat ću do njega i reći mu, odgovori Hal, pustivši brodicu za koju se držao. Krene plivajući prema drugoj brodici u tišini. Kada je dostigne, zazove tiho: Nede! Da, kapetane! Malo kasnimo. Pričekaj ovdje i nemoj krenuti prije nas. Pričekaj da začuješ prvi prasak, a potom je povedi do dogovorenog mjesta i usidri. Da, kapetane!, odgovori mu Ned. U tom trenutku Hal pogleda prema brodici obavljenoj tamom, i opazi kako ga oči gledaju s visine. Svjetlost zvijezda sjajila se na Sukeeninoj koži, pozlaćenoj poput meda i shvati da nije smio ponovno govoriti, ili se približiti, kako bi izbjegao da strah za nju zamrači sposobnost procjenjivanja, da ljubav prema njoj ne ugasi vatru koja je gorjela u njegovim žilama i tjerala ga da se bori. Okrenuvši se, vrati se plivajući prema drugoj brodici. Dok je plivao prema njoj, podignuvši ruku kako bi se uhvatio za konopac, tišinom noći se prolomi prasak koji se sruči na brežuljke i proširi lagunom. Iz tamne šume opaze visoke plamene jezike koji su na trenutak obasjali prizor. Na toj svjetlosti Hal je mogao razabrati sve pripone fregate, no ni traga izvidnici ili kojoj ljudskoj pojavi na brodu. Sada ili nikada više, momci, promrmlja. Svi se energično pokrenu, potrošivši samo deset minuta da stignu do fregate. No, u I međuvremenu je noć doživjela preobrazbu. Začuli su sa žala viku i hice iz pušaka, dok je vatra plesala šumom i reflektirala se na vodama lagune. Hal je strahovao da će ih svjetlost odati i da će ih straža na palubi fregate opaziti. Na kraju je ipak nespretna brodica ušla u sjenu velikog broda. Bacivši pogled iza sebe, opazi da im se i Ned Tyler približavao brodicom. Hal je promatrao kako su stigli do vrha sidra i Sukeenu „ kako se podigla da bi dohvatila konopac. Hal osjeti olakšanje. Zapovijed koju je izdao Nedu bila je da drži žene na sigurnom sve dok ne budu preuzeli vodstvo na palubi broda. Zadovoljno opazi da je za GoZdeM Bougk privezana samo jedna brodica, s Ijestvama od konopca koje su visjele s palube. Još su bili sretniji što je brodica bila prazna i nije se vidio nitko na ogradi broda. No, čuli su gore na palubi žamor

glasova. Posada se vjerojatno okupila ispod ograde na suprotnoj strani broda, prema obali, gledajući uzbunjeno vatru i promatrajući u čudu pojave koje su trčale te čuli hice iz pušaka. Gurnu svoju brodicu još posljednjih nekoliko metara i lagano udare u praznu brodicu. Odmah se Hal podigne na brod, ostavivši ostalima zadatak da privežu brodicu i uspne se Ijestvama od konopca do palube. Kao što se i nadao, posada je bila zaokupljena događajima na obali, no, bio je iznenađen brojem ljudi. Bilo ih je bar pedesetak. Dok se Hal spuštao na palubu, iz smjera šume začuje se još jedan jak prasak. Pobogu! Pogledajte što se događa!, zaviče jedan od gusara Sama Bowlesa. Čulo se još glasova: Dolje se vodi teška bitka, Naši su zapali u nezgodu, trebaju našu pomoč, Ne dugujem ništa nikome od njih i od mene neće dobiti ni trunka pomoći, Shamusje u pravu, ostavimo Kragulja da sam vodi svoje bitke. Hal spretno skoči na palubu i u nekoliko koraka stigne do zaštićenog dijela pramčanog nadgrada. Skupivši se na tom mjestu promotri palubu. Jiri je povjerio Aboliju da su mornari vjerni fregati bili zatvoreni u glavnoj štivi broda, no bokaporta je bila jasno vidljiva za Samove ljude, sa suprotne ograde. Pogledavši iza sebe, Hal opazi glavu Big Daniela kako se pojavljuje s bokaporte. Nije više mogao čekati. Potrči prema glavnoj bokaporti i klekne. Pored vrata bio je teški čekić, no nije smio njime razbiti klinove koji su ih zatvarali, jer bi ga gusari čuli i odmah napali. Zakuca polako na drvene daske drškom mača i tiho reče: Hej, vi, mornari s GoZden Bougza, čujete li me? Prigušeni glas s druge strane vrata mu odmah odgovori keltskim naglaskom: Čujemo vas. Tko ste? Pošten Englez, koji je došao da vas oslobodi. Hoćete li se boriti s nama protiv Kraguba? Neka vas Bog blagoslovi, pošteni Englezu! Jedva čekamo da kušamo njegovu krv šakala. Hal se ogleda oko sebe: Big Daniel je podigao na palubu smotuljak mačeva, dok su Wally Finch i Stan Sparrow nosili još mačeva. Althuda je imao puno nabijenih pušaka, koje je spustio na palubu. Puške su izgledale suhe i spremne da ispale. Imamo oružje za vas, šapne Hal čovjeku ispod vrata. Pomognite nam da otvorimo vrata, kada budem izvukao klinove, zatim iziđite i borite se svim snagama, no, vičite ime vašeg broda, tako ćemo vas prepoznati, a vi čete prepoznati nas. Okrenuvši se prema Big Danielu, klimne glavom i podigne teški malj. Big Daniel dohvati rub vrata i svom svojom težinom se nagne na njih. Hal udari maljem i prvi klin poleti preko palube. S još dva udarca maljem izbije i preostala dva klina koja odlete na palubu. Uz Big Danielovo potezanje izvana i

guranje zarobljene posade s GoWe BowgW iznutra, vrata se bučno otvore i zarobljenici se pojave na otvorenom, poput pobješnjelih osa. Začuvši tu naglu buku iza sebe, Samovi ljudi se okrenu razrogačenih očiju. Trebalo im je neko vrijeme dok su shvatili da su napadnuti i da su zarobljenici slobodni, no već su ih Hal i Big Daniel napali, s mačevima u ruci. Althuda je žurno palio fitilj na puškama, dok su Wally i Stan dijelili mačeve oslobođenim mornarima koji su u hrpi izlazili iz štive. Uz divljački urlik horda gusara pod vodstvom Sama Bowlesa krene u napad palubom. Bilo ih je dvadeset protiv dvojice i nakon prvog napada Daniel i Hal su se polako morali povlačiti, uz zveket mačeva. No, njih dvojica uspiju izdržati dovoljno da se mornari s GoMcM BowgW bace u napad. U roku od nekoliko minuta paluba je bila prepuna ljudi koji su se borili, pomiješavši se međusobno, da je samo borbeni urlik dopuštao da prepoznaju neprijatelje od novih prijatelja. Za Cochrana Cumbraea!, urlikao je Sam Bowles, dok su Halovi ljudi vikali: Za Sira Hala. Mornari fregate, tek oslobođeni, bili su vodeni neutaživom željom za osvetom, ne samo zbog njihova zarobljeništva, već i zbog krvoprolića i utapanja njihovih ranjenih prijatelja. Hal i njegovi ljudi imali su još tisuću drugih razloga da iskažu svu ljutnju i bijes i čekali su na ovaj trenutak mnogo duže da bi poravnali račune. Samovi ljudi bili su životinje dovedene u stupicu. Znali su da ne mogu očekivati nikakvu pomoć od drugova na kopnu, a znali su i da osvetnici, s kojima su se sukobljavali, neće prema njima imati nimalo milosti. Dvije strane su brojčano gotovo bile jednake, no možda je posada fregate bila oslabljena dugim zarobljeništvom u mračnoj štivi bez dovoljno zraka. Hal je odmah primijetio da se borba počinje okretati na njihovu štetu. Njegovi su ljudi bili primorani polako se povlačiti prema pramcu broda. Krajičkom oka opazi kako je Sabah, bacivši mač, ostavio borbu i pobjegao prema bokaporti kako bi se sakrio ispod palube. Hal ga je zbog toga mrzio. Bio je dovoljan jedan slabić da započne poraz. No Sabah nije stigao do bokaporte, jer mu jedan visoki gusar s crnom bradom zarije mač u leda koji mu iziđe kroz pupak. Saf veiđMa v moao ayg jpaszfz, pomisli Hal, a potom usredotoči svu svoju pažnju, odlučnost i snagu na četvoricu napadača, koji su se bacili na njega poput hijena na okrvavljeni plijen. Ubije jednoga udarcem u srce, ispod podignute ruke, a drugog razoruža udarcem u ruku kojim mu je prerezao tetive. Čovjek ispusti mač iz ruke i potrči urličuči palubom te se baci u more. Ostala dva napadača se povuku prestrašeni i u tom trenutku Hal se ogleda oko

sebe u potrazi za Samom Bowlesom u gomili mornara. Opazi ga u pozadini. Držao se oprezno izvan kritičnog dijela, naređujući i prijeteći drugima, s grimasom zlobe na licu. Same Bowlesu!, uzvikne Hal. Imam te na oku! Iznad glava ljudi, koji su ih dijelili, Sam pogleda prema njemu i Hal u tim svijetlim očima, premda udaljenim, opazi strah. Sada dolazim po tebe!, zareži Hal i baci se u njegovu pravcu, no ispred njega su stajala još tri čovjeka; dok ih je rastjerivao, Sam je pobjegao i sakrio se medu gomilom. Sada su gusari zamorili oko Hala poput šakala oko lava. Na trenutak se borio rame uz rame s Danielom, opazivši da je div ranjen na nekoliko mjesta. Hal zatim opazi da je drška njegova mača bila ljepljiva, kao da je uzimao med prstima iz posude i shvati da je to njegova vlastita krv. I on je bio ranjen, no u žaru bitke nije osjećao nikakvu bol i nastavi se boriti. Pazite, Sire Halu!, uzvikne Big Daniel pored njega u gomili. Nakrmi! Hal skoči unatrag, oslobodi se i pogleda prema krmi broda. Danielovo upozorenje došlo je točno na vrijeme da ga spasi. Sam Bowles se pojavio na ogradi donje palube. U udubini ograde nalazio se mali top i Sam je u ruci držao upaljen fitilj i usred gomile koja se borila pronašao je Hala i usmjerio top prema njemu. Sam približi fitilj oružju. Trenutak prije nego što je ispalio, Hal skoči naprijed i dohvati gusara za pojas te ga podigne sa zemlje. Čovjek krikne od iznenađenja, dok ga je Hal držao ispred sebe, kao ljudski štit, upravo u trenutku kada je top ispalio ružu metaka. Hal osjeti čovjekovo tijelo kako se pomiče u njegovim rukama, pogođeno teškim mecima. Kada ga Hal spusti na palubu, bio je već mrtav. No, pucanj je učinio krvoproliće medu ljudima s GoWen BoMgfia koji su se sakupili na mjestu gdje se nalazio Hal. Trojica padnu na palubu u agoniji, u lokvu vlastite krvi, dok su se dvojica, iako pogođena, pokušavala održati na nogama. Gusari opaze da je taj nenadani potez išao njima u prilog i bace se u napad poput čopora vukova, dok ih je Sam ohrabrivao uzbuđeno vičući. Halovi ljudi počeli su popuštati, poput neispravne brane. Poraz je bio već blizu, kada se na ogradi broda pojavi crno lice prekriveno tetovažama. Aboli ispusti krik koji je skamenio sve prisutne i kada preskoči ogradu, slijedili su ga još trojica divova, svi sa sabljama u ruci. Prije nego što su gusari uspjeli doći k sebi, suočivši se s novim napadom, već su ubili petoricu. Oni oko Hala osjete se ohrabrenima: vodeni Big Danielom ponovno se bace u napad. Prikliješteni između Abolijevih ljudi s jedne strane i ohrabrenih mornara s druge, gusari su ispuštali krikove očaja i dadoše se u bijeg. Oni koji nisu znali plivati,

pobjegnu prema donjim dijelovima fregate, spustivši se kroz bokaporte, dok su drugi nahrupili prema ogradi kako bi skočili s broda. Borba je bila svršena i fregata je bila u njihovim rukama. Gdje je Sam Bowles?, uzvikne Hal prema Danielu. Vidio sam ga kako trči prema štivi broda. Hal se na trenutak zaustavi, boreći se sa željom da se odmah baci u njegovu potragu kako bi se osvetio. Zatim se uz veliki napor svlada i vrati se svojoj dužnosti. Bit će vremena za njega i kasnije. Smjestivši se na mjesto kapetana, Hal prouči brod. Neki ljudi su praznili puške na ljudima koji su plivali u vodi prema žalu. Dosta je s tim glupostima!, dovikne im. Prionite na posao, i osposobite brod za plovidbu. Kragulj se može pojaviti u svakom trenutku. Čak su i neznanci koje su tek oslobodili iz štive potrčali da bi poslušali njegovu zapovijed, jer su u njegovu glasu prepoznali autoritet. Zatim Hal spusti glas: Aboli, majstore Daniele, dovedite žene, što brže. Dok su oni trčali prema bokaporti, on usmjeri svu svoju pažnju fregati. Mornari su se već penjali priponama, a jedna je skupina već bila spremna podignuti sidro. Nemamo vremena za to, reče Hal. Uzmite sjekiru i odsijecite konopac sidra kako bismo isplovili. Začuje oštricu sjekire kako siječe konopac i osjeti brod koji se pokrenuo, slijedeći morsku struju. Pogleda prema bokaporti i opazi Abolija koji je nosio Sukeenu, dok je Big Daniel čvrsto držao uza se malenoga Bobbvja sa Zwantie, koja se držala za njegovu ruku. Glavno jedro otvori se iznad njihovih glava poput cvijeta, polako se naduvši na laganom noćnom povjetarcu. Hal se okrene prema kormilu i opazi s velikim olakšanjem da je Ned Tyler već bio za njim. Razvijenih jedara, Tyleru. Razvijenih jedara, kapetane. Usmjeri brod prema glavnome kanalu! Da, kapetane! Ned nije mogao sakriti osmijeh i Hal mu se također osmijehne. Što kažeš na ovaj brod, Tyleru! Dobar je, odgovori mu Ned, s očima koje su se sjajile. Hal uze megafon i usmjeri ga uvis, naredivši da podignu glavna jedra i osjeti kako je brod ubrzao ispod njega: započeo je letjeti. O,predivnoje!, promrmlja. Poput ptice, vjetar ga obožava! Približi se mjestu gdje je Sukeena klečala pored jednog od ranjenih mornara. Rekao sam ti da ostaviš te vreće na kopnu, nije li tako? Da, moj gospodaru, odgovori ona i osmijehne mu se nježno. No, znala sam da se šališ. Zatim ona postane zabrinuta. Ti si ranjen!. Skoči na noge. Pusti da ti pregledam rane. Nije to ništa, a ovome je čovjeku više potrebna tvoja njega nego meni. Hal se udalji krenuvši prema zaštitnoj ogradi i pogleda prema žalu. Požar je zahvatio cijelu šumu i osvijetlio prizor kao da je dan, pa je

jasno mogao razabrati ljude koji su se okupili na obali. Bili su bijesni i frustrirani, jer su konačno shvatili da su izgubili fregatu, i to pred nosom. Hal opazi divovsku pojavu Lorda Cumbraea, u prvome redu. Držao je u ruci dvosjekli mač, s licem nadutim od bijesa koje je izgledalo da će svakog trenutka prsnuti poput prezrele rajčice. Hal se nasmije prema njemu, umnoživši Kraguljev bijes. Začuje njegov glas iznad žamora ljudi: Ne postoji tako veliki ocean, Courtenev, gdje se možeš sakriti. Pronaći ću te. Pronaći ću te, pa da mi i treba stotinu godina. Zatim se Hal uozbilji, prepoznavši čovjeka koji je stajao pored Kragulja. Na početku Hal nije mogao vjerovati svojim očima, no požar ga osvijetli tako jasno da nije mogao pogriješiti. U suprotnosti s Kraguljevim izljevom bijesa, Cornelius Schreuder stajao je nepomično, prekriženih ruku, i promatrao ga s hladnim izrazom lica, od čega se Halu smrzne srce. Njihovi se pogledi susretnu: bilo je to kao da se odmjeravaju u dvoboju. Potpomognut jačom morskom strujom koja je dolazila s rtova, GoZden Bougfz ubrza. Paluba se tresla, i brod se udalji od obale, a Hal usmjeri svoju pažnju na brod, izravnavši ga za opasnu plovidbu kanalom do otvorenog mora. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je ponovno mogao pogledati prema obali. Na morskome žalu ostala su samo dvojica koje je Hal mrzio više od svih ostalih na zemlji, obojica njegovi krvni neprijatelji. Kragulj je koraknuo u vodu, koja mu je sezala do pojasa, kako bi bio što bliže njemu. Schreuder je ostao na mjestu gdje gaje i vidio; nije se bio pomaknuo, i njegova nepomičnost kao u reptila ledila je krv u žilama. Doći će dan kada ćeš morati ubiti obojicu, reče dubokim glasom Aboli, koji se nalazio pored Hala. Svakodnevno sanjam taj dan. Osjeti ispod sebe prve morske struje koje su dolazile s rtova. Pogled na plamen je smanjio njegovu sposobnost noćnog opažanja i sada je pred sobom vidio samo mrak. Morao je pronaći put kroz taj kanal, tražeći poput slijepca. Ugasite lanterne!, zapovjedi. Njihova lagana svjetlost nije mogla probiti tamu, štoviše, još je više osljepljivala sve. Usmjeri je za stupanj lijevo, reče tiho Nedu. Stupanj na lijevo! Kreni! Nije ga vidio, no osjeti rt ispred sebe, začuje stalno udaranje valova u greben u uzlazu kanala. Procijeni pravac po zvuku mora i osjećaju vjetra na koži te pokretu palube pod njegovim nogama. Nakon toliko vike i buke brod je bio obavijen tišinom. Svi mornari su znali da ih je Hal poveo protiv staroga neprijatelja, opasnijeg od Kragulja i bilo kojeg čovjeka. Smanjite glavna i krmena jedra, dovikne ljudima na priponama, i budite spremni da podignete koševe. GoWg ogz je bio obavijen

velom straha, koji se gotovo mogao opipati, jer je struja bila opasna, a nije bilo načina bitno smanjiti brzinu broda u toj zasljepljujućoj tami. Došao je trenutak: Hal osjeti struju koja je dolazila s vanjskog grebena kako se sručila na pramac broda, a vjetar mu je puhao u obraze u novom smjeru, dok je brod plovio prema stijenama. Poravnaj kormilo!, grubo zapovjedi. Podignite koševe. GoMen owgz se okrene oko samoga sebe i glavna jedra zapucketaju na vjetru poput kraguljevih krila koji je nanjušio miris smrti. Brod zaplovi prema tami, dok su se svi na palubi spremali na užasan sudar kobilice s grebenom. Hal se zaustavi na zaštitnoj ogradi, podigne pogled prema nebu. Njegove su se oči polako navikavale na tamu. Opazi obrise, visoke na obzoru, gdje su zvijezde bile skrivene masom rta. Kormilo na pola broda, Tyleru. Brod se usmjeri prema novom slijepom pravcu i Halovo srce jače započne kucati začuvši valove koji su se razbijali o greben. Zatvori šake i podboči se, misleći da će se sudariti s grebenom: umjesto toga, osjeti snagu otvorenog mora kako teče ispod kobilice broda u koje je BougA uplovio žudnjom i strašću ljubavnika. Brod podigne pramac kada je prvi val oceana kliznuo ispod kobilice i na trenutak nitko nije htio ni pomisliti da ih je Hal uspio izvesti iz pakla. Upalite lanterne!, zapovjedi Hal. Tyleru, okreni prema jugu. Idemo prema otvorenom moru. Produžena tišina prekinuta je glasom koji je viknuo s glavnoga križa: Gospodin vas voli, kapetane! Uspjeli smo. Zatim se palubom prošire urlici sreće. Za Sira Hala i za GoWew Bowgi! Klicali su sve dok nisu ostali bez daha i Hal začuje nepoznate glasove koji su ga zvali imenom. Mornari koje su oslobodili iz štive broda glasno su vikali, plješćući zajedno s ostalima. Osjeti malu i toplu ruku kako uzima njegovu i, spustivši pogled, ugleda slatko Sukeenino lice kako se sjaji na svjetlosti lanterne pored kućišta kompasa. Vole te gotovo koliko te i ja volim, reče i povuče ga lagano za ruku. Ne želiš li doći na mjesto gdje bih ti mogla pregledati rane? No, on nije htio ostaviti palubu, htio je uživati u zvukovima novoga broda i mora. Tako privije uza se Sukeenu, dok je GoMen BougA plovio u noći. Zatim im se približi Big Daniel, vukući za sobom odvratno stvorenje. Hal ga ne prepozna odmah, no zatim ga prođu trnci, kada začuje plačljiv glas. O, dobri gospodine Henrv, molim vas, budite milostivi prema starome prijatelju. Sam Bowles. Hal pokuša zadržati smirenost. Imaš na savjesti toliko krvi, da bi mogla fregata ploviti na njoj. Vi ste u krivu, dobri Sire Henrv. Ja sam bijednik, prema kojem je život bio okrutan. Nisam nikada nikome htio nauditi. Pobrinut ću se za

njega sutra ujutro. Okujte ga za glavni jarbol i postavite dva čovjeka na straži, zapovjedi Hal Big Danielu. Pazite da nam ovoga puta ne pobjegne, ostavivši nas bez zadovoljstva osvete. Na svjetlosti lanterne promatrao je dok su Sama Bowlesa okovali za glavni jarbol i dok su dva čovjeka ostala stražariti nad njim s mačem u ruci. Moj brat Peter bio je jedan od onih koje si utopio, reče mu stariji od dvojice. Tražim najmanju izliku da ti zabijem ovaj mač u utrobu. Hal ostavi Daniela da zapovijeda palubom i povevši sa sobom Sukeenu, spusti se ispod palube u glavnu kabinu. Ona nije htjela ni ćuti da se odmori prije nego što je očistila i previla rane koje su bile na njegovu tijelu, iako ni jedna nije bila tako teška da ju zabrine. Na kraju ju Hal povede u malu kabinu i reče joj: Ovdje se možeš odmoriti da ti nitko ne smeta. Spusti ju na ležaj i pokrije vunenim pokrivačem, iako se ona bunila. Ima ranjenika kojima je potrebna moja pomoć, prošapće ona. Tvoje dijete i ja te više trebamo, odgovori joj odlučno Hal, i natjeraju da spusti glavu na jastuk; Sukeena uzdahne i gotovo odmah utone u san. On se vrati u glavnu kabinu i sjedne za Llewellynov pisaći stol. Na sredini stola nalazila se Biblija uvezena u crnu kožu. Za vrijeme zarobljeništva Hal se nije mogao približiti Svetome pismu, i sada otvori knjigu i pročita natpis na početku, napisan kosim rukopisom: Ispod je bilo ispisano: Posvećen Otkriće da je i prethodni kapetan tog broda bio njegov pobratim, ispuni ga zadovoljstvom koje ga ohrabri da sve u životu ima svoje značenje i cilj. Sat je vremena listao Bibliju, čitao dijelove koje mu je otac preporučivao kada bi trebao donositi važne odluke. Na kraju, zatvori knjigu, ustane i započne tražiti dokumente broda, opazivši gotovo odmah željeznu blagajnu ispod ležaja. Budući da nije uspijevao pronaći ključ, pozove Abolija kako bi mu pomogao. Zajedno otvore kasu, a potom Hal otpusti Abolija, ostavši sjediti sam ostatak noći za Llewellynovim pisaćim stolom kako bi proučio registre i dokumente broda na svjetlosti lanterne. Toliko je bio usredotočen na čitanje da je začuđeno podigao glavu kada je Aboli došao po njega, sat nakon svitanja: Koliko je sati, Aboli? Dva otkucaja jutarnje smjene na straži. Ljudi te žele vidjeti. Hal se podigne od stola i protegne se, te se približi vratima kabine gdje je Sukeena još spavala. Bilo bi dobro da razgovaraš s novim mornarima, što prije, Gundwane, reče Aboli iza njegovih leda. Da, u pravu si. Hal se okrene prema njemu. Daniel i ja smo im već rekli tko si, no sada ih moraš nagovoriti da plove pod tvojim zapovjedništvom. Ako se budu oduprli i ne budu te prihvatili kao

kapetana, ne preostaje nam baš puno. Njih je trideset i četiri, a nas samo šest. Hal krene prema malenom ogledalu na zidu, iznad vrča i lavora. Vidjevši svoj lik u ogledalu, iznenađeno se trgne. Bože mili, Aboli, izgledam poput gusara, tako da ni ja sam sebi ne bih vjerovao. Mora da je Sukeena slušala, jer se odjednom pojavi na pragu, zamotana u pokrivač. Reci im da dolazimo za minutu, Aboli, kada budem poboljšala njegov izgled. Kada su Hal i Sukeena izišli zajedno na palubu, ljudi su ih okupljeni na sredini palube gledali zabezeknuto. Preobražaj je bio nevjerojatan. Hal je bio svježe obrijan i na sebi je imao jednostavnu i čistu odjeću, koju je uzeo iz Llewellynova ormara. Sukeena je počešljala kosu, natopila ju balzamom i skupila u pletenicu, a učinila je sebi neku vrstu tunike sa zavjesom od baršuna iz kabine. Zajedno, visoki i mladi Englez i lijepa istočnjačka djevojka činili su predivan par. Hal ostavi Sukeenu pored bokaporte i krene prema skupini ljudi. Zovem se Henry Courtenev. Englez sam kao i vi i mornar sam kao i vi. I te kakav, kapetane, dovikne mu jedan od njih. Vidjeli smo kako ste nas izbavili iz mraka, između rtova, i to s nepoznatim brodom. edan drugi dovikne: Plovio sam s vašim ocem, Sirom Francisom Courtenevjem na staroj ZWy RWm. Bio je moreplovac i ratnik, i usto pošten čovjek. još jedan uzvikne: učer navečer, koliko je meni poznato, porazili ste sedmoricu gusara, Kraguljevih ljudi, vašim mačem. Krv nije voda. Svi započnu klicati i pljeskati, nastavivši ga još dugo hvaliti, i on nije odmah uspio doći do riječi, no na kraju podigne ruku. Odmah ću vam reći da sam pročitao brodsku knjigu kapetana Llewellyna. Pročitao sam ugovor koji je imao s vlasnikom broda i znam kamo je plovio GoWen owgz i što je bila njegova misija. Napravi stanku, promatrajući njihova poštena lica, označena životom na otvorenom zraku. Moramo se odlučiti, vi i ja. Možemo reći da smo poraženi od Kragulja, prije nego što smo i započeli, i vratiti se natrag u Englesku. Ljudi započnu mrmljati i buniti se, dok on ponovno nije podigao ruku. Ili, mogu preuzeti ugovor kapetana Llewellyna i održati njegovu riječ s vlasnicima GoWg sowgAa. Sto se mene tiče, možete se prikloniti meni i imat ćete iste uvjete i isti dio plijena za koji ste potpisali. Prije nego što mi odgovorite, sjetite se da, pridružite li mi se, imamo velike izglede da ćemo se ponovno sresti s Kraguljem i da ćemo se morati boriti protiv njega. Odmah nas povedite k njemu, kapetane, dovikne jedan od mornara. Borit ćemo se s njim već danas. Ne, mladiću. Nemamo dovoljno ljudi i prije nego što budemo susreli ponovno Kragulja, moram naučiti kako se kormilari ovim

brodom. Borit ćemo se protiv Gwa na mjestu i na dan koji ja budem izabrao, čvrsto izjavi Hal. I tog ću dana nabiti Kraguljevu glavu na vrh glavnoga jarbola i podijelit ćemo si plijen. S vama sam, kapetane, uzvikne mornar s plavom kosom. Ne znam ni napisati svoje ime, ali donesite mi registar i stavit ću tako veliki i crni križ da će prestrašiti i đavla osobno. Svi prasnu u gromki smijeh. Da, donesite nam registar i dajte da potpišemo. S vama smo. Kunem se i potpisujem. Hal ih ponovno zaustavi. Doći ćete jedan po jedan u moju kabinu, kako bih vam zapamtio imena i mogao vam pružiti ruku. Okrene se prema zaštitnoj ogradi i pokaže prema pramcu. Plovimo otvorenim morem bez prepreka. Na obzoru se mogla vidjeti afrička obala, niska i plavkasta. Sada se uspnite na jarbole i razvijte jedra, plovit ćemo prema afričkom rogu. Nahrupe svi prema priponama i podijele se po križevima, te se jedra napuhnu na vjetru, sjajeći se na suncu poput visokog oblaka. Koja je ruta, kapetane?, dovikne Ned Tyler za kormilom. Istoksjeveroistok, Tyleru, odgovori Hal. Zatim osjeti brod kako se podiže, dok se on okrenuo i pogledao trag koji je ostavljao plavim morem poput nježnog poteza kista. Svaki član posade koji je prolazio pored glavnoga jarbola gdje je bio sklupčan Sam Bowles, okovan poput majmuna, iskoristio je priliku i pljunuo na njega. Aboli se pojavi pred Hala na početku prve poslijepodnevne smjene na straži. Sada moraš poravnati račune sa Samom Bowlesom. Ljudi postaju sve nestrpljiviji. Prije ili poslije će jedan od njih preduhitriti smaknuće i zariti mu nož u rebra. Oslobodio bi me mnogih muka. Hal podigne pogled s hrpe dokumenata i traktata o plovidbi koje je pronašao u kovčegu Christophera Llewellyna. Znao je da će posada od njega tražiti okrutnu osvetu prema Samu Bowlesu i nije mu bila baš ugodna pomisao na to što će morati učiniti. Odmah stižem na palubu. Uzdahne, predavši se beskrui puloznoj Abolijevoj logici. Okupi ljude na sredini palube. I: Mislio je da je Sukeena još uvijek u malenoj kabini, koju je pretvorila u malu bolnicu i gdje su svi ranjenici još uvijek bili između života i smrti. Nadao se da će ostati ondje, no, kada je izišao na palubu, ona mu krene u susret. Trebala bi sići, Princezo, reče joj tiho. Neće to biti prizor za tvoje oči. To što tišti tebe, tišti i mene. Tvoj otac je bio dio mene i njegova me se smrt tiče. I ja sam izgubila oca u užasnim okolnostima, no, osvetila sam ga. Ostat ću promatrati kako ti osvećuješ svoga. Dobro, Hal pristane, a zatim dovikne da ga čuju s druge strane palube: Privedite zarobljenika! Bili su primorani vući ga pred njegove tužitelje, jer ga noge

nisu držale i suze su mu se slijevale niz lice miješajući se s pljuvačkom mornara. Nisam imao loše namjere, molio je. Čujte me, prijatelji. Onaj vrag od Cumbraea me primorao. Smijao si se dok si držao pod vodom glavu mog brata, u laguni!, dovikne jedan od mornara. Kada su ga odvukli do mjesta gdje je uspravno stajao Aboli s rukama prekriženim na prsima, crni div se zagleda u Sama s čudnim sjajem u očima. Prisjeti se Francisa Courteneyja!, promrmlja. Prisjeti se što si učinio najboljem čovjeku koji je plovio oceanima. Hal je pripremio popis zločina za koje je Sam Bowles morao odgovarati. Kako je postupno i glasno čitao optužbe, ljudi su vikali i tražili osvetu. Na kraju Hal konačno pročita i posljednju optužbu s užasnoga popisa: Samuel Bowles, optužen si da si ubio, pred očima posade, ranjenike s GoWeM Bowg koji su bili preživjeli tvoj bezobzirni napad, i utopio ih. Spremi dokument i oštro zapita: esi li čuo optužbe kojima te terete? Što možeš reći u svoju obranu? Nisam kriv! Kunem se, nikada to ne bih bio učinio, ali strahovao sam za svoj život. Posada ga ušutka povicima i prošlo je nekoliko minuta prije nego što je Hal ponovno uspio uspostaviti tišinu. Zatim zapita: Dakle, ne niječeš optužbe koje su podignute protiv tebe? Što vrijedi nijekati?, zaviče jedan od mornara.Vidjeli smo svi vlastitim očima. Sada je Sam Bowles glasno plakao. Za ime Boga, imajte milosti, Sire Henrv! Znam da sam pogriješio, no, dajte mi još jednu mogućnost, i nećete naći stvorenje koje će biti uslužnije i ljubaznije od mene, služit ću vam cijeli svoj život. Pogled na Sama Bowlesa mu je izazivao toliko gađenje da je Hal htio ispljunuti, kako bi se oslobodio odvratnog okusa u ustima. Odjednom se ponovno prisjeti slike oca kojeg vode na smaknuće, polegnutog na nosiljci, s izmučenim tijelom od kotača i na to sjećanje se započne tresti. Sukeena, uz njega, osjeti njegovu bol i spusti svoju laganu ruku na njegovu, kako bi ga umirila. On polako udahne, boreći se da odagna tmurne valove patnje koji su prijetili da će ga nadjačati. Samuel Bowles, priznali ste vaša zlodjela koja se spominju u optužbi podignutoj protiv vas. Želite li nešto reći, prije nego što pročitam osudu protiv vas? Promotri hladnim izrazom lica Samove oči pune suza i opazi čudnovatu preobrazbu. Shvati da su suze bile samo sredstvo koje je Sam mogao koristiti kako je želio. Bilo je još nešto što je gorjelo u skrivenom dijelu njegove duše: tako tmurna zloba da je na trenutak skrenuo pogled s tih očiju, koje gotovo nisu izgledale ljudske već zvjerske. Vi mislite da me mrzite, Henry Courtenev, no, ne znate što je zaista mržnja. Uživam pri pomisli na vašeg oca na

kotaču. Bilo je to djelo Sama Bowlesa. Prisjetite se, svakoga dana vašeg života. Možda će Sam Bowles i umrijeti, no bilo je to njegovo djelo! Glas se sve više podizao, sve dok se nije pretvorio u krik, dok su na njegovim usnama pojavila slina. Njegov ga je vrag nadvladao i njegovi povici postanu nepovezani. Ovo je moj brod, samo moj. Trebao sam postati kapetan Sam Bowles, a vi ste mi to onemogućili. Neka vrag ispije vašu krv u paklu, neka pleše nad lesom vašeg oca, Henry Courtenev. Hal skrene pogled s tog odvratnog čovjeka, pokušavši se oglušiti na tu bujicu riječi. Tyleru, pozove glasno, da ga svi mogu čuti, usprkos Samovim urlicima. Nećemo više gubiti vrijeme, i oduzimati ga posadi broda. Zarobljenika treba smjesta objesiti. Povucite konopac preko glavnog križa. Gundwane!, vikne Aboli u znak upozorenja. Iza leda! Odmakne se, no prekasno da bi reagirao. Brzo poput zmije Sam Bowles uvukao je ruku ispod hlača, gdje je nosio kožnu futrolu. Oštrica bodeža zasja u njegovim rukama, sjajna poput komadića kristala, dražesna poput privjeska djevojke. Bowles baci bodež svom snagom. Hal se već započeo okretati čim je začuo Abolijev uzvik, no Sam je bio brži. Bodež je već sijevao prostorom koji ih je dijelio i Hal začuje kako oštrica prodire u meso: no, on nije osjetio udarac; opazi Sukeenu koja je pružila golu ruku da zaustavi udarac i srebrena oštrica se zarije dva prsta ispod lakta. Bože, zaštiti ju!, uzvikne Hal, uzevši ju u naručje i čvrsto ju stisnuvši uza se. Oboje su se zagledali u dršku bodeža koja je virila iz mesa. Aboli dotrči do Sama Bowlesa trenutak nakon što je bodež poletio iz njegove ruke i svom snagom ga udari po licu. Ned Tyler i nekoliko mornara skoče prema njemu kako bi ga dohvatili i vratili na noge. Sam protrese glavom, jer ga je Aboli ošamutio. Krv mu je curila iz ugla usana. Postavite konopac preko glavnoga križa, uzvikne Ned Tvler i jedan se čovjek uspne priponama kako bi izvršio zapovijed. Potrči križem i minutu zatim konopac je visio i slobodnim krajem padao na palubu. Oštrica se zarila duboko, promrmlja Hal, čvrsto stišćući Sukeenu uza se, i podignuvši joj nježno ranjenu ruku. Tanka je i zaoštrena. Sukeena podigne glavu kako bi mu se osmijehnula, hrabrog izraza lica. Tako zaoštrena da sam ju jedva osjetila. Izvuci je brzo van, dragi, i savršeno ću ozdraviti. Pomogni mi!, reče Hal Aboliju koji se požuri da mu pomogne i dohvati tanki bodež i jednim jedinim brzim pokretom izvuče oštricu iz Sukeenine ruke. Izvuče ju sa začuđujućom lakoćom. Ona promrmlja: Nije me jako ozlijedila, no problijedjela je, a na očnim kapcima joj se zatresu suze. Hal ju uze u naručje i krene prema

bokaporti na krmi broda, no zadrža ga divljački krik. Sam Bowles je stajao uspravno ispod konopca koji je visio s križa, dok mu je Ned Tvler stavljao omču oko vrata, a četvorica mornara već su bila spremna sa slobodnim krajem konopca u rukama. Vaša kurva je mrtva, Henrv Courtenev. Mrtva je, kao i vaše kopile. Ubio ih je Sam Bowles. Kapetane Courtenev, sjetite me se u vašim molitvama. Ja sam čovjek kojeg nikada nećete zaboraviti. Samo je mali rez. Princeza je jaka djevojka, usto i hrabra, izvući će se, promrmlja Ned na uho Sama Bowlesa. Ti si mrtav, Sam Bowles. Da znak svojim ljudima na drugom kraju konopca, koji se udalje, lupajući jednoglasno nogama o pod. Trenutak prije nego što se konopac napne, oduzevši mu dah, Sam ponovno vikne: Dobro pogledajte oštricu koja je ranila vašu kurvicu, kapetane, i kada okušate vršak, pomislite na Sama Bowlesa. Konopac mu zatvori grlo i podigne ga sa zemlje te zaguši sljedeću riječ prije nego što mu je uopće došla do usta. Posada zaurla od sreće kada se Sam Bowles spiralno uspne u vis, ljuljajući se, dok je brod i dalje plovio. Njegove su se noge trzale a lanci na gležnjevima zveckali poput zvončića na saonicama. Još se uvijek trzao, kada mu je vrat snažno udario i slomio se na kraju glavnoga križa. Ostavite ga neka visi cijelu noč, zapovjedi Ned Tyler. Sutra ujutro ćemo ga spustiti i dati ga morskim psima. Zatim se nagne i podigne bodež s palube gdje ga je Hal bacio, proučivši okrvavljenu oštricu: njegovo preplanulo lice problijedi. O, Bože, to ne može biti istina! Podigne ponovno pogled prema tijelu Sama Bowlesa koje se njihalo u visini na svaki pokret broda. Tvoja je smrt bila previše laka. Daje to u mojoj moći, ubijao bih te stotinu puta, svakoga puta na sve bolniji način. Hal spusti Sukeenu na ležaj u glavnoj kabini. Trebao bih očistiti ranu, no užareno željezo bi ostavilo ožiljak. Klekne pored ležaja i prouči ranu s velikom pažnjom. Duboka je, no gotovo nema krvarenja. Obavije joj ruku bijelom platnenom tkaninom koju je Aboli donio iz kovčega ispod ležaja. Donesi mi torbu s lijekovima, zapovjedi Sukeena i Aboli se odmah udalji. Čim su bili sami, Hal se nagne nad nju i poljubi joj blijede obraze. Preduhitrila si Samov udarac kako bi me spasila, promrmlja, i približi lice njenome. Stavila si na kocku svoj život i život djeteta koje nosiš. Nije to bio dobar posao, ljubavi moja. Ponovila bih ga... Prekine se odjednom i on osjeti da se ukočila u njegovu naručju. Zastenje. Što te muči, ljubavi? Povuče se unazad i pogleda joj lice. Ispod njenih očiju opazi malene suze znoja kako izlaze iz pora na koži, poput rose na laticama žute ruže. Patiš li? Peče, prošapće. Peče više od užarenog željeza o kojem si

pričao. Hal odmota brzo tkaninu s ruke, i začuđeno se zagleda u promjenu nastalu na rani dok su se zagrlili. Ruka se nadula pred njegovim očima, poput onih debelih ribica koraljnih grebena koje se mogu naduti, povećavši obujam, kada im prijeti opasnost. Sukeena podigne ruku i približi ju prsima, te zastenje kada bol koja je izvirala iz rane zahvati i prsa poput lijevanog željeza. Ne razumijem što se dogada. Započne se nestrpljivo pomicati na ležaju. Ovo nije prirodno. Pogledaj kako mijenja boju. Hal je nemoćno gledao ruku koja se nadimala polako, postavši ljubičaste boje, od ramena do lakta. Iz rane se počela cijediti žuta i ljepljiva tekućina. Što mogu učiniti?, zapita Hal. Ne znam, odgovori očajno ona. Ne razumijem što se događa. Grč boli uhvati ju poput škripca, i ona savije kičmu. Zatim se bol smanji i ona ga zamoli: Moram dobiti torbu. Ne mogu izdržati ovu bol. Imam prašak koji sam izvadila iz maka za opijum. Hal skoči na noge i prođe kabinu: Aboli, gdje si? Odmah donesi torbu! Na pragu je stajao Ned Tvler koji je držao nešto u ruci i imao je čudan izraz lica. Kapetane, moram vam nešto pokazati. Ne sada, prijatelju, ne sada. Hal ponovno podigne glas. Aboli, dođi odmah. Aboli potrči Ijestvama i donese torbu. Sto je, Gundwane? Sukeena! Nešto joj se događa. Trebaju joj njeni lijekovi. Kapetane! Ned Tyler ude silom u kabinu i odmakne Abolija te dohvati Hala za ruku. Nije nešto što može čekati. Pogledajte bodež. Pogledajte vršak. Podigne bodež i ostali se zagledaju u njega. U ime Boga!, prošapće Hal. To ne može biti istina! Po svoj dužini oštrice nalazila se uska brazda, ispunjena crnom i ljepljivom pastom, koja je, osušivši se, ostavila tvrd i svjetlucav sloj. To je oružje ubojice, reče Ned tiho. Brazda je puna otrova. Hal osjeti kako mu se tlo trese pod nogama, kao da se na brod sručio veliki val. Zamuti mu se pred očima. Nije moguće. Aboli, reci da nije moguće. Budi čvrst, promrmlja Aboli. Budi čvrst zbog nje, Gundwane. Stisne snažno Halovu ruku i to ohrabri Hala, no kada pokuša udahnuti, osjeti kao da mu željezna motka pritišće prsa. Ne mogu živjeti bez nje, stenjao je poput zbunjenog djeteta. Ne smiješ joj to pokazati, reče Aboli. Nemoj joj još više otežati rastanak. Hal se zagleda u njega ne shvaćajući, zatim započne shvaćati značenje male brazde u oštrici i prijetnje Sama Bowlesa koje mu je doviknuo s omčom oko vrata. Sukeena umire, reče začuđeno. Ovo će za tebe biti teže od svih bitaka koje si ikada do sada vodio, Gundwane. S golemim naporom Hal pokuša ponovno doći k sebi. Nemoj joj pokazati bodež, zapovjedi Nedu Tyleru. ldi! Baci u more to prokleto oružje! Vrati

se Sukeeni i pokuša sakriti očaj koji je imao na srcu. Aboli je donio tvoju torbu. Klekne ponovno pored nje. Reci mi kako da pripremim lijek. O, požuri, molila je, u grču. Plava bočica. Dvije doze u čašu tople vode. Ne više, jer je jak. Ruka joj se tresla snažno kada je pokušala uzeti čašu. Mogla se služiti samo jednom rukom. Ranjena ruka je bila naduta i ljubičasta, prsti, nekoć nježni, toliko su nabrekli da je koža gotovo napukla. Držala je s poteškoćama čašu i Hal joj je približi usnama, dok je ona ispijala sadržaj što je brže mogla. Ponovno se spusti na ležaj, izmorena od napora, mučena grčevima i sva u znoju agonije. Hal ostane pored nje, čvrsto ju stišćući uza se, pokušavši ju utješiti; no, znao je da je sav njegov napor bio uzaludan. Nakon nekog vremena mak započne djelovati. Ona se privije uz njega, zarivši mu lice u vrat. Umirem, Gundwane. j Ne govori tako, molio ju je. Znala sam to već mjesecima. Pročitala sam u zvijezdama. Zato nisam mogla odgovoriti na ono tvoje pitanje. Sukeena, ljubavi moja, umrijet ću s tobom. i Ne. Njen je glas bio jači. Ti ćeš nastaviti živjeti. Pratila sam te na tvome putu dokle god mi je to bilo dozvoljeno, no, tebi je sudbina namijenila poseban život. Na trenutak se odmori, i on j pomisli da je pala u nesvijest, no, zatim ponovno progovori: Ti ćeš i nastaviti živjeti, imat ćeš mnogo muške djece i njihova će djeca napredovati u ovoj zemlji, Africi, i postat će to njihova domovina. Ja ne želim druge djece, osim tvoje, odgovori Hal. Obećala si mi sina. Šuti, ljubavi, jer će ti sin kojeg ti budem rodila slomiti srce. Ponovno ju uhvati strašan grč od kojeg krikne. Na kraju je izgledalo da više ne može izdržati, i ponovno padne na ležaj, dršćući i plačući. On ju je čvrsto držao, ne mogavši pronaći riječi kojima bi umanjio njenu bol. Sati su prolazili i on začuje dva puta brodsko zvono kako najavljuje smjenu na straži. Osjećao je kako postaje sve slabija i kako se udaljava od njega, zatim njeno tijelo ponovno uhvate jaki grčevi. Kada je ponovno pala u njegovo naručje, promrmlja: Rodio ti se sin, sin kojeg sam ti obećala.Imala je zatvorene oči, a suze su joj tekle niz lice. Nekoliko trenutaka on ne shvati njene riječi, a zatim bojažljivo odmakne pokrivač. Između njezinih okrvavljenih bedara ležalo je malo ružičasto djetešce, prekriveno velom sjaja i vezano pupčanom vrpcom uz nju. Malena glava bila je razvijena samo na pola: oči nikada neće ugledati svjetlost dana, nikada neće zaplakati, a usta nikada neće sisati, ni smijati se. Hal opazi da je bilo muško dijete. Uze ju u naručje i Sukena otvori oči, nježno mu se nasmiješivši. Žao mi je, ljubavi. Sada moram ići. Budeš li i sve zaboravio, zapamti samo da sam te voljela kao što

te neće moći voljeti nijedna žena. Zatvori oči i on osjeti kako život napušta njeno tijelo, dok se na nju spuštao veliki mir. Probdje zajedno s njima, sa svojom ženom i svojim sinom, do ponoći. Zatim Althuda donese u kabinu smotuljak platna, zajedno s iglom i koncem. Hal položi mrtvorodenče u Sukeenino naručje, i obavije ih zajedno, uz Althudinu pomoć, u platno, sašivši ga s topovskom granatom na jednome kraju. U ponoć Hal u svome naručju odnese ženu i dijete i dade ih oboje moru, pod mjesečevom svjetlošću Afrike. Kliznu ispod tamne površine, ostavivši za sobom samo nabor u tragu broda. Zbogom, ljubavi, prošapće. Zbogom, sine moj. Zatim se spusti u kabinu na krmi broda i otvori Llewellynovu Bibliju, tražeći utjehu u stranicama knjige uvezene u crnu kožu, no uzalud. Šest dugih dana ostao je sjediti sam pored prozora svoje kabine, bez da pojede išta od onoga što mu je Aboli donosio. Ponekad bi čitao Bibliju, no većinom je samo gledao u trag koji je ostavljao brod. Svakoga dana, u podne, uspinjao se do palube, oštar i bezvoljan, kako bi procijenio položaj sunca. Računao je položaj broda i davao zapovijedi kormilaru, zatim se vraćao u svoju kabinu i ostajao sam sa svojom boli. Ujutro sedmoga dana Aboli stane pred njega. Bol je prirodna, Gundwane, no ovo je samosažalijevanje. Ti zaboravljaš tvoje obveze i sve nas koji smo se s povjerenjem prepustili u tvoje ruke. Dovoljno si patio. Nikad neće biti dovoljno. Hal podigne pogled prema njemu. Oplakivat ću ju sve dane moga života. Podigne se i osjeti kako mu se muti pred očima, oslabljen patnjom i pomanjkanjem hrane. Pričeka da mu se glava razbistri. U pravu si, Aboli. Donesi mi tanjur hrane i vrč piva. Nakon što je pojeo, osjeti se jačim. Opere se i obrije, presvuče košulju i počešlja razbarušenu kosu, učinivši debelu pletenicu na leđima. Primijeti da je medu crnim kovrčama bilo i sijedih niti i pogleda se u ogledalo te jedva prepozna preplanulo lice koje ga je promatralo, s orlovskim nosom. Opazi da nije bilo ni najmanje masnoće najagodičnim kostima i čeljusti. Oči su mu bile zelene poput smaragda i sjajile se poput dragog kamenja. Tek mi je dvadeset godina, pomisli začuđeno, a izgledam kao da sam dvostruko stariji. Uze mač sa stola i stavi ga u korice. Odlično, Aboli, spreman sam da se vratim svojim obvezama, izjavi i Aboli krene za njim na palubu. Voda palube za kormilom ga pozdravi, a straža na palubi se pogleda. Svi ljudi su bili svjesni njegove prisutnosti, no nitko nije gledao prema njemu. Hal je neko vrijeme ostao naslonjen na zaštitnu ogradu, sijevajući očima prema priponama i palubi. Kormilaru, pazi, skrećeš prema vjetru, k vragu!, izdere

se na kormilara. Lanterna na glavnome jedru podrhtavala je na laganome vjetru, i Hal je to opazio, a straža, stisnuta ispod glavnoga jarbola izmijeni si osmijeh. Kapetan se ponovno vratio medu njih. Na početku nisu shvaćali što je to značilo, no ubrzo su otkrili. Hal počne pozivati sve članove posade u svoju kabinu, jednog po jednog. Nakon što ih je zapitao za ime i prezime i mjesto ili posao, koji su obavljali, raspitivao se o spretnosti i njihovoj službi, proučavajući ih u međuvremenu kako bi procijenio njihove sposobnosti. Trojica su se isticala medu svima njima: pod Llewellynom su bili na čelu smjena na straži, a voda palube John Lowell službovao je i kđd Halova oca. Ti ćeš zadržati svoje staro mjesto vode palube, reče mu Hal i John se nasmije. Bit će mi čast moći vam služiti. Nadam se da ćeš ostati tog mišljenja i nakon mjesec dana, odgovori mu on suho. Ostala dvojica bili su William Stanlev i Robert Moone, obojica kormilari. Halu su se odmah svidjeli. Llewellyn je znao izabrati ljude, pomisli, i rukuje se s njima. Big Daniel je također bio voda palube, dok je Ned Tyler, koji je znao čitati i pisati, postao drugi časnik. Althuda, jedan od malobrojnih medu posadom koji je također znao pisati i čitati, postao je pisar broda, odgovoran za sve dokumente i njihovo ispunjavanje. Bio je najuža veza koja je preostajala Halu sa Sukeenom i zbog toga ga je jako volio i želio ga je uvijek imati uza se. Na taj je način mogao podijeliti svoju bol. John Lowell i Ned Tyler proučavali su zajedno s njim popis posade i pomagali mu da organizira smjenu na straži, glavni popis po kojem je svaki član posade znao kojoj smjeni pripada i koje mu je mjesto na brodu. Učinivši to, Hal pregleda brod, započevši s glavnom palubom, a zatim otvorivši bokaporte, i zajedno s dvojicom kormilara. Penjao se i ponekad puzio po cijelome brodu, od dna do vrha jarbola. Ušavši u spremnicu baruta otvori tri bačvice, koje je izabrao slučajno, kako bi procijenio kvalitetu praha i fitilja. Napravi inventuru tereta provjerivši manifest i začudi se zadovoljan zbog velike količine pušaka i metaka koje je brod prevozio, zajedno s artiklima za prodaju. Zatim zapovjedi da se pregleda trup broda i, spustivši u more brodicu, kružio je oko broda nastojeći procijeniti stanje kobilice broda. Premjesti nekoliko topova na krmu broda i zapovjedi da prenesu teret na palubu i ponovno ga vrate u štivu broda, pazeći da ga ravnomjerno rasporede. Zatim naredi posadi da vježba razvijati jedra, ploveći s brodom u svim pravcima i s različitim vjetrovima. Nastavio je tako gotovo cijeli tjedan dana, pozvavši smjenu straže usred noći kako bi smanjila ili povećala jedra i

što više ubrzala brod. Ubrzo je poznavao brod istim intenzitetom poput ljubavnika. Znao je koliko ga je mogao približiti vjetru i kako je plovio potpomognut vjetrom sa svim razvijenim jedrima. Navlaži jedra morskom vodom, kako bi bolje izdržala vjetar, a potom, dok je plovio najvećom brzinom, izračunao je brzinu u vodi posluživši se klepsidrom i uzicom koju je spustio s pramca na krmu. Otkrije kako ubrzati brod što više i kako da odgovori na kormilo kao vranac uzdama. Posada je radila ne žaleći se i Aboli je čuo mornare kako međusobno razgovaraju na pramčanom nadgradu. Umjesto da se požale, činilo se da cijene promjenu naspram Llewellynove ruke. Mladi kapetan je pravi mornar. Brod ga voli. On zna kako da iz njega izvuče najviše i kako da poleti vodama. Voli i nas tjerati do granice snošljivosti, usprotivi se drugi. No, ohrabrite se. Kladim se da ćemo na kraju ovoga putovanja imati lijep dio plijena u džepu, svaki od nas. Zatim Hal započne rad na topovima, zapovjedivši da ih izvuku iz pozicije spremne za paljbu i ponovno ih vrate na mjesto, dok se ljudi znojni i iznemogli, smiješeći se, nisu počeli žalili, psujući ga i nazivajući ga tiraninom. Nakon toga zapovjedi posadi da vježba gađanje na plutajućoj bačvici, pohvalivši najbolje kada bi uspjeli pogoditi bačvu. U stankama su vježbali mačevanje, boreći se golih prsa i mjereći se protiv Abolija, Big Daniela i Johna Lowella, koji je bio najbolji mačevalac nove posade. GofM Bowgfz je plovio uz obalu afričkog kontinenta i Hal ga okrene prema sjeveru. Sada se more mijenjalo nakon svake milje. More je dobilo intenzivnu boju indiga koja je izgledala kao da guši nebo. Vode su bile toliko bistre da je Hal, nagnuvši se s pramca broda, mogao razabrati na četiri hvata dubine dupine koji su plivali pred brodom, okrećući se istom živahnošću poput koker španijela, a potom bi se pojavljivali na površini mora i skakali u luku. Kada bi izvirali, promatrao je njihovu glavu i čeljusti koje su se otvarale kako bi disali, dok su ga dupini promatrali živahnim očima i vragolastim osmijehom. Plovidbu broda slijedile su i ribe, koje su se kretale pred brodom na srebrenim krilima. Kada bi naletjeli na utihu, Hal nije dozvoljavao posadi da se odmara, već bi spuštao u more brodicu i organizirao nadmetanja različitih smjena straže u brzini, sve dok voda ne bi postajala bijela, pjeneći se pod veslima. Zatim, na kraju utrke, naređivao bi da napadnu GoWe BowgA, kao da je neprijateljski brod, dok su im se on, Aboli i Big Daniel suprotstavljali i tjerali ih da se bore kako bi zakoračili na palubu. Pod sparinom tropskih krajeva, dok je GoMm 0owg lagano plovio na lijenim valovima i

jedra su mlitavo visjela, tražio je od mornara da se utrkuju u brzini, kako bi se uspeli do vrha jarbola i ponovno se spustili, a kao nagradu dijelio bi im porciju ruma više. Nakon nekoliko tjedana ljudi postanu spretni, uvježbani i puni entuzijazma, nestrpljivi da se počnu boriti. Hala je pak mučio bol u srcu koju nije nikome povjerio, čak ni Aboliju. Svake je noći sjedio za pisaćim stolom u glavnoj kabini, bojeći se spavati, jer je znao da će ga bol i sjećanje na ženu i dijete koje je izgubio mučiti u snu, te je proučavao karte pokušavši naći izlaz. Imao je samo četrdeset ljudi na brodu, koji su jedva bili dovoljni za plovidbu, no premalo za borbu. Ako budu ponovno nabasali na Kragulja, on je protiv njih mogao poslati stotinu ljudi. Ako su željeli biti u stanju da se obrane, a pogotovo da se stave u službu etiopskog vladara, Hal je morao pronaći ljude. Proučavajući karte, uspije otkriti malo luka gdje je mogao pronaći iskusne mornare. Bile su gotovo sve pod kontrolom Portugalaca ili Nizozemaca i ne bi rado primile englesku fregatu, pogotovo ne onu čiji je kapetan imao namjeru privući mornare k sebi. Englezi nisu uspjeli masovno prodrti u taj ocean. Poneki trgovci osnovali su naselja na indijskom kontinentu, no bili su pod utjecajem Velikog mogula i osim toga trebali su podosta produžiti putovanje, ako su mislili stići do njih. Znao je da na jugoistočnoj obali dugačkog otoka St. Lawrence, nazvanog Madagaskar, francuski vitezovi reda Svetog grala imaju sigurnu luku koja se nazivala Fort Dauphin. Ako bi se zaustavio u toj luci, kao engleski vitez istoga reda, mogao je očekivati nešto više od dobrodošlice, jedino ako je koja prirodna pojava, kao primjerice uragan, izazvao brodolom, ostavivši u luci mornare bez broda. No, odluči da će riskirati i uploviti u Fort Dauphin, te stoga usmjeri brod prema otoku. Dok je plovio prema sjeveru, prema Madagaskaru, Afrika se stalno nalazila tako blizu, s njegove lijeve strane. Ponekad je kopno bilo obavljeno plavkastom maglicom, ponekad je izgledalo tako blizu da je osjećao njen miris: bio je to miris začina te bogat i tamni miris zemlje, nalik na topli kolač tek izvađen iz pećnice. Često su iri, Matesi i Kimatti zajedno promatrali sa zaštitne ograde zelene brežuljke i obalu, razgovarajući potiho na jeziku šuma. Čak se i Aboli, kada je imao koji slobodan sat, uspinjao do koša i promatrao zemlju u daljini, spuštajući se tužna i melankolična pogleda. Plovili su već tjednima, ne vidjevši ni traga drugim ljudima. Duž obale nije bilo gradova ni luka koje su mogli promatrati, a na moru ne opaze ni jedno jedino jedro, ni brodicu, ni dimv koji bi plovio duž obale. Tek kad su stigli na oko

stotinu milja od Capa St. Marie, krajnjeg južnog rta otoka, opaze jedan brod. Hal dade znak da svatko zauzme svoje borbeno mjesto i da se nabiju topovi i upali fitilj, jer je u tim morima trebao biti spreman na sve. Kada su bili gotovo blizu broda, ovaj podigne zastavu. Sretan što na vrhu jarbola vidi englesku zastavu i crooc paffee reda, Hal odgovori, podignuvši iste boje i dva se broda približe jedan drugome kako bi se međusobno pozdravili. Koji ste brod?, zapita Hal i odgovor mu stigne iznad vode boje indiga: Ro ofDurzam, kapetana Wellesa. Bio je to naoružani trgovački brod, karavela s dvanaest topova sa svake strane. Hal spusti u more brodicu i smjesti se u nju, a na izlazu bokaporte dočeka ga kapetan srednjih godina, živahan poput patuljka: Pozdrave se tajnim pozdravom prepoznavanja. Kapetan VVelles ga pozove u svoju kabinu, gdje su zajedno popili vrč vina, izmijenivši si pohlepno novosti. Welles je isplovio prije četiri tjedna iz engleske luke St. George, pored Madrasa, na istočnoj obali Indije, s teretom tkanina koje je mislio zamijeniti robovima, na zapadnoj obali Afrike, u Gambiji. Od tamo je htio nastaviti plovidbu Atlantikom do Kariba, gdje je htio mijenjati robove za šećer i vratiti se u Englesku. Hal se raspitao za raspoložive mornare u engleskim kolonijama na Camaticu, dijelu indijske obale, koji se prostirao od Ghatsa na istoku do Coromandela, no Welles zavrti glavom. Bit će bolje za vas da se držite daleko od te obale. Kada sam isplovio, kolera je bjesnila u svim naseljima i mjestima. Svaki čovjek kojeg uzmete na brod mogao bi sa sobom ponijeti i smrt kao družicu. Hal osjeti užas na pomisao da se epidemija proširi medu njegovom posadom. Nije smio uploviti u luke u kojima je bjesnila bolest. Ispivši i drugu čašu vina, VVelles prenese Halu prvo izvješće o vjerskome ratu u Africi. Mladi brat Velikog mogula, Sadiq Kan fahan, stigao je pred obalu s velikom flotom, zahvaljujući savezništvu koje je sklopio s Ahmedom El Grangom, kojemu je nadimak ljevoruki, sultanom arapske države Oman, koja se želi proširiti na zemlje koje graniče s carstvom presvijetlog Ivana. Zajedno su njih dvojica objavili jzzod, sveti rat, i sručili se na kršćane poput uragana, osvojivši i opljačkavši luke i gradove na obali, zapalivši crkve, samostane, ubivši redovnike i svete ljude. Namjeravam ponuditi svoju pomoć presvijetlom Ivanu kako bismo porazili pogane, reče mu Hal. To je novi križarski rat i vaš je poduhvat plemenit, složi se Welles. Mnoge najsvetije relikvije kršćanstva čuvaju sveti oci u etiopskom gradu Axumu i samostanima koji se podižu u tajnim mjestima na planinama. Ako bi pali

u ruke pogana, bio bi to tužan dan za kršćanski svijet. Ako se ne možete i vi uključiti u taj sveti rat, bi li mi bar mogli ustupiti dvadesetak vaših ljudi? Jako me muči manjak iskusnih mornara. Welles spusti pogled. Preda mnom je dugačak put i procjenjujem da ću izgubiti još mnogo ljudi medu posadom, kada budemo posjetili obalu Gambije i za vrijeme prelaska Atlantika. Podsjećam vas na zakletvu koju ste položili, nije popuštao Hal. Welles se neko vrijeme dvoumio, a zatim slegne ramenima: Okupit ću posadu, možete zapitati ima li medu njima dobrovoljaca koji bi vam se priključili u poduhvatu. Hal se zahvali, znajući da je Welles bio siguran kako neće izgubiti svoje ljude. Malo je mornara koji će nakon dugog putovanja od dvije godine odustati od njihovog dijela zarade i brzog povratka kući, da bi se ponovno latili oružja i branili nepoznatog vladara, iako kršćanina. Samo dvojica mornara odgovori na Halov poziv i Welles je izgledao zadovoljan što će ih se osloboditi. Mladić je odmah zaključio da su vjerojatno imali težak karakter, no, nije si mogao priuštiti bolji izbor. Prije nego što su se razdvojili, preda Wellesu dva zatvorena svitka papira. ledan od njih bio je adresiran na vikonta Wintertona, i sadržavao je dugačko pismo u kojem je Hal opisao kako je bio ubijen kapetan Llewellyn i kako se on domogao GoWe Bougka, obvezavši se da će koristiti brod po izvornom ugovoru. Drugo pismo bilo je za strica, Thomasa Courtenevja, u High Wealdu, kako bi ga obavijestio o smrti Sira Francisa i njegovom nasljedstvu, sa zamolbom stricu da nastavi upravljati imanjem u njegovoj odsutnosti. Kada se konačno pozdravio s Wellesom, dva mornara koje je pridobio, vrate se s njim na GoWen Bowg. S ograde Hal je gledao kako Eose ofDurfiam nestaje iz njegova vidokruga prema jugu. Nakon nekoliko dana opazi brežuljke na sjeveru otoka Madagaskara. Te noći Hal, kao i uobičajeno, popne se na palubu na kraju druge smjene na straži da iščita vrijednosti na kućištu i porazgovara s kormilarom. Tri tamne sjene čekale su ga u podnožju glavnoga jarbola. Jiri i ostali žele razgovarati s tobom, Gundwane, objasni Aboli. Okupe se oko njega uz zaštitnu ogradu i prvi započne razgovor Jiri, na jeziku šuma. Kada su me uzeli i odnijeli iz doma, bio sam već muškaraca, promrmlja. Bio sam dovoljno velik da se prisjećam svoje zemlje više od njih. Pokaže prema Aboliju, Kimatiju i Matesiju, koji se slože. Mi smo bili djeca, doda Aboli. Ovih posljednjih dana, nastavi Jiri, kada samo počeo osjećati miris zemlje i ponovno vidio zelene brežuljke, stare uspomene, zaboravljene već odavna, ponovno su se probudile u

meni. Sada sam siguran, u dubini duše, da bih znao pronaći put do velike rijeke, na čijim je obalama živjelo moje pleme kada sam bio dijete. Hal je šutio neko vrijeme, a potom zapita: Zašto mi to govoriš, Jiri? Želiš li se vratiti svojima? Ovaj je oklijevao: Prošlo je mnogo vremena. Moj otac i moja majka su mrtvi, ubijeni. I moja braća, prijatelji iz djetinjstva ne žive više ondje, i njih su odnijeli u okovima. Nakon stanke, doda: Ne, kapetane, ne mogu se vratiti, jer ste vi moj kapetan, kao i vaš otac prije vas, a ovo su moja braća. Pokaže prema Aboliju i ostalima oko njega. Sada Aboli nastavi: Ako bi nas Jiri mogao voditi do velike rijeke, ako bi uspjeli pronaći njegovo izgubljeno pleme, možda bi medu njima mogli pronaći i oko stotinu ratnika koji bi ispunili ovaj brod. Hal ga je zapanjeno promatrao. Stotinu ljudi? Ljudi koji se znaju boriti poput vas? Ako je tako, znači da mi se zvijezde ponovno osmjehuju. Sve isprati do kabine na krmi broda, gdje je upalio lanterne i pokazao im karte na podu. Stisnu se oko njega u krugu, i crnci započnu raspravljati, njihovim zvonkim glasovima, dok im je Hal objašnjavao kako se čitaju karte koje trojica, za razliku od Abolija, nisu znali čitati. Kada je zvono broda oglasilo početak jutarnje smjene na straži, Hal se uspne na palubu i pozove Neda Tvlera. Nov pravac plovidbe, Nede. Krećemo prema jugu. Označite ga na kućištu. Začuvši zapovijed kako se vraćaju, Ned se začudi, no nije ništa zapitao. Pravac jug, kapetane. Hal se smiluje, jer je bilo očito da ga znatiželja muči, poput prišta na stražnjici. Vraćamo se prema kopnu. Prijeđu široki kanal koji je dijelio otok Madagaskar od afričkog kontinenta. Kopno se pojavi na obzoru, nalik na plavkastu pjenu i kada su bili na otvorenom moru, promijene pravac kretanja te nastave ploviti uz obalu prema jugu. Danju su Aboli i liri gotovo sve vrijeme provodili na košu, promatrajući obalu. Dva puta se liri spustio s koša, da bi zapitao Hala za dozvolu da se usidre blizu obale, i spuste na kopno kako bi izvidjeti teren, pomislivši da je možda ugledao ušće velike rijeke. Prvi put se kanal pokazao pogrešnim, dok drugi put, kad su bili usidreni na ušću, Jiri nije prepoznao rijeku. Previše je malena. Rijeka koju tražim ima četiri rukavca. Ponovno isplove prema otvorenome moru, ploveći prema jugu. Hal je započeo sumnjati u Jirijevo pamćenje, no nastavio se nadati. Nekoliko dana kasnije, primijeti vidljivo uzbuđenje dvojice na košu: promatrali su kopno, međusobno mašući rukama. Matesi i Kimatti, koji nisu bili na smjeni straže, odmarali su se na pramčanom nadgradu i naglo ustanu, uspevši se priponama i zagledavši se u kopno. Hal krene

prema ogradi i približi oku dalekozor koji je nekoć pripadao Llewellynu, te opazi kako se pred njima otvara delta rijeke. Voda je tekla u više rukavaca, i bila je mutna, puna otpadaka, iz močvara i nepoznatih zemalja, koje su se vjerojatno smjestile na izvoru te veličanstvene vode. Velike skupine morskih pasa hranile su se tim ostacima, ploveći strujom, s visokim perajama koje su izvirale iz vode. Hal pozove na palubu Jirija i zapita ga: Kako vaše pleme zove ovu rijeku? Ima mnogo imena, jer ulazi u more kao više rijeka. Te se rijeke zovu Musela, Inhamesingo i Kinde. No, glavna je rijeka Zambere. Zaista, ova imena zvuče plemenito, no, jesi li siguran da je to ta rijeka s četiri rukavca? Kunem se grobom svoga oca. Približivši se obali Hal postavi dvojicu mornara na pramac proda kako bi mjerili dno, i kada se započelo penjati, baci sidro na dvanaest hvata vode. Nije namjeravao riskirati brod u nepoznatim vodama i vijugavim kanalima delte, a postojala je još jedna opasnost koju je htio izbjeći: od oca je saznao da su delte u tim tropskim krajevima bile opasne za zdravlje posade. Ako bi mornari udisali noćni zrak tih močvara, lako bi dobili vrućicu koja bi ih odvela u smrt; bila je to bolest koja je nazvana malarijom. Sukeenine torbe, koje su predstavljale jedino nasljedstvo koje mu je preostalo od nje, zajedno s brošem od jantara, sadržavale su dobru rezervu jezuitskoga praha, odnosno kinina koji se vadio iz kore stabla cmczona. Osim toga Hal je pronašao i cijelu kutijicu te vrijedne tvari medu Llewellynovim stvarima. Bio je to jedini lijek protiv malarije, bolesti s kojom su se mornari susretali u tim dijelovima oceana, od džungle Batavije i Indije, preko kanala Venecije, do voda Virginije i Kariba, u Novome svijetu. Hal nije namjeravao izlagati svoje ljude opasnosti od zaraze, i stoga naredi da donesu na palubu dvije brodice iz štive i da ih sastave. Zatim izabere posadu za brodice, koja je uključivala četvoricu Afrikanaca i Big Daniela. Na pramcu svake brodice ugradio je mali top, dok su i na krmi bila postavljena dva oružja. Svi sudionici izvidnice bili su naoružani do zuba i Hal je na brodicu dao prenijeti tri teška sanduka trgovačke robe: noževe, škare i ogledala, bakrene žice i staklene perlice iz Murana. Ostavivši Nedu Tvleru GoWe owg zajedno s Althudom, zapovjedi im da ostanu usidreni daleko od kopna, čekajući njihov povratak. Znak za uzbunu bio bi crvena raketa. Samo je u tom slučaju Ned trebao poslati na kopno brodice u potragu za njima. Vjerojatno će proći mnogo dana ili čak tjedana, upozori ga. Nemojte gubiti nadu. Ostanite na vašim mjestima, sve dok ne budete dobili naše vijesti. Hal preuzme

zapovjedništvo na brodici na čelu, zadržavši uza se Abolija i ostale Afrikance, dok ih je Big Daniel slijedio u drugoj brodici. Istražili su tako četiri glavna kanala delte. Razina vode izgledala je niska i neki su ulazi bili zapriječeni pješčanim dinama. Poznavajući iz iskustva opasnost od krokodila, Hal nije htio riskirati i slati svoje ljude na obalu da izvuku brodice iz pijeska. Na kraju izabere rukavac koji je bio najbogatiji vodom. Uspjeli su se izvući iz pjeskovitog dijela rijeke i ući u mutan i miran svijet močvara. Visoke stabljike papirusa i korijenje biljaka činilo je dva golema zida s obje strane kanala, smanjujući njihov vidokrug i braneći ih od vjetra. Nastavili su veslati ravnomjernim ritmom, slijedeći meandre kanala, no nakon svakoga meandra ugledali bi ponovno isti prizor. Hal odmah shvati da bi bilo vrlo jednostavno izgubiti se u tom labirintu i označi svaki meandar komadima tkanine, koje je privezao na grane uz rijeku. Napredovali su ne znajući ni sami kamo, dva dana, veslajući prema zapadu, vodeni samo kompasom i tokom rijeke. U lokvama su promatrali vodene konje, koji su otvarali čeljusti kada bi se oni približili i zvučno ih upozoravali. Držali su se podalje od tih životinja, no kada su se bolje upoznali s njima, Hal se nije osvrtao na njihova upozorenja, nastavivši neometano svojim putem. Ta je smionost na početku izgledala opravdana, budući da su životinje uranjale u vodu čim bi krenuo ravno prema njima. No, prešavši još jedan meandar rijeke, stigli do velike zelene bare. Usred nje podizala se hrpa blata, na kojoj su opazili veliku ženku vodenoga konja i pored nje mladunca. Ugledavši ih da se približavaju prema njoj, ženka ispusti prijeteći zvuk, no svi prasnu u podrugljiv smijeh. Hal zavikne s pramca: Pomakni se, starice. Ne mislimo ti nauditi, no željeli bismo proći. Velika ženka spusti glavu i ponovno rikne, spremi se u napad i baci se prema njima. Kad primijeti da je životinja zaista napadala, Hal dohvati fitilj s dna broda i pozove na uzbunu. Mili Bože, namjerava nas napasti. Okrene mali top i nacilja prema njoj, no ona stigne do vode i baci se u nju široko zapljusnuvši, te nestane ispod površine. Hal pomakne cijev maloga topa s jedne strane na drugu, tražeći priliku da ispali, ali životinja je plivala duboko ispod vode. Dolazi na nas!, uzvikne Aboli. Gundwane, pričekaj da dobro naciljaš. Hal je gledao prema dnu, s fitiljem koji se dimio, i kroz jasne zelene vode opazi nevjerojatan prizor: vodeni konj je polako napredovao dnom, podižući oblake blata. Nalazio se još uvijek na jednome hvatu dubine i ne bi ga mogao pogoditi. Nalazi se ispod nas!, obavijesti ih. Budite spremni!, upozori ih Aboli. Na taj način razaraju kanue mog plemena.

Tek je izgovorio te riječi do kraja, kada začuju ispod sebe tresak; vodeni konj se zabio u dno, podižući iznad vode tešku brodicu sa svim teretom od deset veslača. Ljudi odlete s klupa, a Hal gotovo završi u vodi, uspjevši se zadržati za klupicu. Kad se brodica ponovno spustila, on dohvati mali top. Snaga goleme životinje sigurno bi rastvorila kobilicu neke manje čvrste brodice, a sasvim sigurno bi razorila kanu od drva, no njihova brodica je bila izrađena tako da je mogla odoljeti snazi Sjevernog mora. Velika siva glava ponovno se pojavi na površini vode pored brodice s otvorenim čeljustima nalik na ružičastu pećinu, ukrašenim redom žutih kljova. Zvukom koji zastraši posadu, vodeni konj se baci na njih širom otvorenih čeljusti kako bi zagrizao brodicu. Hal usmjeri mali top prema glavi životinje koja ih je napadala i ispali. Dim i plamen završe ravno u otvorenom grlu, čeljusti se zatvore i životinja nestane ispod površine vode, izronivši nekoliko trenutaka kasnije, na pola puta do otoka s blatom gdje je mladunac ostao sam i izgubljen. Golemo okruglo tijelo izroni napola iznad površine, u grčevima, a zatim padne unazad, utonuvši u smrt i ostavivši na zelenoj vodi dugački crveni trag. Mornari se vrate veslima s novom energijom i brodica prođe novim poletom sljedeći meandar. Big Daniel im je u drugoj brodici bio za petama. Nakon sukoba s vodenim konjem, Halova brodica je počela propuštati, no s jednim čovjekom koji je trebao prazniti vodu, mogli su je održavati suhom dok je ne izvuku i okrenu kako bi popravili štetu. Nastave ploviti kanalom. Oblaci ptica podizali su se u letu s gustih mrlja papirusa oko njih. Više puta opaze čudnovate antilope smeđe boje, sa zavijenim rogovima i svijetlim vrškom koje mora da su živjele na močvarnom tlu. U zalazak sunca opaze jednu koja je stajala pored biljke papirusa i Hal ju ubije hicem iz puške. Otkrili su iznenađeno da je životinja imala deformirane papke, vrlo produžene. Hal je pomislio da vjerojatno služe poput peraja u vodi, omogućavajući joj da se održi na mekanoj površini močvarnog tla. Antilopino meso je bilo slatko i mekano i ljudima je prijalo, budući da već dugo nisu jeli tako mnogo. Noći koje su provodili spavajući na palubi bile su prekidane zujanjem velikih oblaka kukaca koji su ih štipali, tako da su se ujutro ustajali s nadutim licem, punim crvenkastih mjehurića. Trećeg dana plovidbe papirus su polako počele zamjenjivati nizine natopljene vodom. Sada ih je povjetarac uspijevao dodirnuti, raspršivši oblake sitnih kukaca i napuhnuvši jedra koja su razvili. Kretali su se brže i stigli do mjesta gdje su se ostali rukavci rijeke spajali u jedan veliki

vodotok, širok gotovo tristo hvata. Aluvijalne doline na obalama rijeke bile su zelene, prekrivene travom visokom do koljena, gdje su pasli golemi bivoli koji su izgledali poput tepiha u pokretu i ispunjavali Halov vidokrug. Bilo ih je toliko mnogo, da su dijelovi pašnjaka bili tamni od njihovih tjelesa. Bilo je mnogo bivola i uz obale rijeke, s podignutom njuškom i teškom glavom sa svinutnim rogovima. Hal se približi obali, te ispali topom usred krda i jednim hicem ubije dvije mlade ženke. Te večeri su se prvi put utaborili na obali rijeke, časteći se bivoljim mesom ispečenim na vatri. Još su nekoliko dana nastavili putovanje zelenim vodama mirne rijeke, nakon što su doline polako ustupale mjesto šumama. Rijeka se suzi, postavši dublja i snažnija, usporivši njihovo napredovanje protiv struje. Osme večeri otkako su ostavili brod, privežu se uz obalu i utabore u šumi divljih smokava golemih dimenzija. Gotovo odmah opaze ljudske tragove i ogradu u gotovo ruševnom stanju, sagrađenu od drva. U unutrašnjosti je prostor bio podijeljen i Hal pretpostavi daje bila namijenjena bivolima i ostalim životinjama. Trgovci robljem!, izjavi gorko Aboli. Ovdje su okovali moj narod kao životinje. U jednom od ovih oma, možda baš u ovome, umrla je moja majka pod težinom boli. Ograđeni dio bio je napušten već duže vrijeme, no Hal se nije htio utaboriti na mjestu koje je bilo svjedok tolike patnje. Premjeste se milju dalje, i pronađu otočić na kojem se utabore. Sljedeće jutro nastave putovanje rijekom, prolazeći kroz šume i pašnjake bez traga ljudske prisutnosti. Crnci su uništili sve ove zemlje, primijeti Aboli. Iz tog su razloga napustili svoje nastambe i otišli. Izgleda da nije ostao nitko od našeg plemena, ni muškarac, ni žena, koji je preživio tim racijama. Moramo prestati tražiti, Gundwane, i vratiti se natrag. Ne, Aboli, nastavljamo. Posvuda oko nas su samo stara sjećanja na očaj i smrt. Ove šume nastanjene su samo duhovima mojih predaka. a odlučujem kada je trenutak da se vratimo natrag i taj trenutak još nije stigao, odgovori mu Hal, jer je zapravo počinjao biti očaran novom i nepoznatom zemljom te divljim bićima koja su tu živjela. Osjećao je jak poriv da nastavi putovanje do izvora rijeke. Dan kasnije s pramca brodice Hal opazi lanac niskih brežuljaka nedaleko od rijeke, prema sjeveru. Zapovjedi ljudima da izvuku brodice na suho, ostavivši Big Daniela i njegove ljude da poprave kobilicu od šteta koju je uzrokovao napad vodenog konja. Povede sa sobom Abolija i započne se uspinjati brežuljcima kako bi proučio što se nalazi sa suprotne strane. Brežuljci su bili dalji nego što se to njemu na prvi pogled činilo.

Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do vrha i pogledali beskonačne udaljenosti gdje su se šume i brežuljci ponavljali u nedogled, lanac za lancem, kao da se zrcale u plavkastim ogledalima. Ostali su sjediti u tišini, maleni pred beskonačnošću te divlje zemlje. Napokon se Hal podigne teška srca: U pravu si, Aboli. Ovdje nema ljudi, moramo se vratiti brodu. No, u dubini duše osjećao je čudnu odbojnost da okrene leda toj zemlji: osjećao se više no ikad privučen duhom koji je živio u tim golemim prostorima. Imat ćeš mnogo kršne muške djece, bila mu je rekla Sukeena. Njihovi potomci će napredovati u ovoj zemlji, Africi, i postat će njihova domovina. No, on nije volio tu zemlju. Bila je tako nepoznata, tako surova i različita od svega što je upoznao na blažoj klimi sjevera. S druge strane, osjećao je njen duboki čar. Spusti se s brežuljka u tišini zalaska sunca, u trenutku kada sve stvoreno zadržava dah prije nego što se spusti teška noć. Još jednom pogleda prema obzoru gdje su brežuljci, poput golemih kameleona, mijenjali boju. Postali su boje safira, a zatim plavi poput neba. Odjednom se ukoči i dohvati Abolija za ruku te mu šapne: Pogledaj!, i pokaže prstom. U podnožju lanca sljedećih brežuljaka, tanka nit dima dizala se iz šume, prema ljubičastome nebu. Ljudi!, promrmlja Aboli. Bio si u pravu kada se nisi htio vratiti, Gundwane. Spuste se s brežuljka, obavljeni tamom, i prijeđu šumu poput sjena. Hal ih je predvodio, prepustivši se zvijezdama, promatrajući veliku i sjajnu zvijezdu Južnoga križa, koja je osvjetljavala brežuljak iznad kojeg su opazili dim. Nakon ponoći, dok su se sve opreznije približavali, Aboli se zaustavi tako naglo da se Hal gotovo zabio u njega u tami. Osluhni! Ostanu u tišini nekoliko trenutaka, a zatim Hal reče: Ne čujem ništa. Pričekaj!, nije popuštao Aboli. Konačno Hal uspije čuti. Bio je to zvuk koji mu nije bio stran, koji dugo nije čuo, otkako je ostavio Rt Dobre Nade: prigušeno mukanje krave. Ljudi moga plemena su stočari, šapne mu Aboli. Za njih su goveda dragocjeno dobro. Povede oprezno Hala, dok nisu nanjušili miris dima i životnija. Hal opazi i prigušenu svjetlost žara, te profil čovjeka koji je sjedio, zamotan u krzneni pokrivač. Ostali su ležati sve do zore, no, prije nego što se počelo daniti, tabor oživi. Čovjek na straži se ustane i rastegne, te zakašlje, pljunuvši na žar, a potom baci još drva na vatru te klekne kako bi puhnuo. Plamen se proširi i na toj svjetlosti Hal opazi da je gotovo dijete, koje je na sebi imalo samo gaće. Dječak se udalji i približi se mjestu na kojem su se sakrili, zatim podigne gaće i isprazni mjehur na travu, igrajući se s mlazom urina, ciljajući prema suhome lišću i

grančicama, i smijući se dok je pokušao utopiti jednoga kukca koji je nastojao pobjeći. Zatim se ponovno vrati prema vatri, i okrenut prema nadstrešnici od grana, reče: Dani se. Vrijeme je da izvedemo stoku na pašu. Dječakov glas bio je snažan, još uvijek djetinjast, no Hal je bio sretan jer je razumio svaku izgovorenu riječ: bio je to isti jezik šume koji je naučio od Abolija. Ostala dvojica dječaka, njegovih godina, iziđu puzeći iz kolibe, protegnu se mrmljajući i počešu, a zatim sva trojica krenu prema ograđenom prostoru gdje su se nalazile životinje, razgovarajući s njima kao da su i one djeca, češući ih po glavi i tapšajući po bokovima. Kako je svjetlost dana postajala postupno sve jača, Hal opazi da su ta goveda drukčija od onih u High Wealdu. Bila su viša i vitkija, s velikom grbom i tako širokim rogovima, da su izgledali gotovo groteskno, kao da je njihova težina prevelika i za njih. Dječaci izdvoje jednu kravu, udaljivši tele od nje, a potom kleknu ispod trbuha kako bi ju izmuzli, štrcajući mlijeko u posudu napravljenu od dinje. U međuvremenu su ostala dvojica uhvatila jednoga bika, stavila mu oko vrata kožnu uzicu, koju su potegnuli dok žile nisu nabreknule ispod crne kože, a zatim jedan od dvojice ubode venu vrškom koplja i prvi dječak potrči s dinjom ispunjenom do polovice mlijekom, i postavi ju ispod krvi koja se cijedila. Kada je dinja bila puna, jedan od trojice zaustavi krv šakom prašine. Životinja se udalji, nimalo oslabljena tim činom. Dječaci energično protresu dinju, a potom svatko ispije iz nje mješavinu mlijeka i krvi, pucnuvši usnama od užitka. Bili su toliko udubljeni u svoj doručak da nitko od njih nije primijetio Abolija i Hala, sve dok nisu začuli da ih je netko dohvatio za rame i podigao u zrak, te su se započeli otimati i vikati. Umukni, maleno majmunče, zapovjedi Aboli. Trgovci robljem!, stenjao je najstariji od trojice, vidjevši Halovo bijelo lice. Zarobili su nas trgovci robljem! Pojest će nas, vrištao je najmanji medu njima. Nismo trgovci robljem, pobuni se Hal. Ne želimo vam nauditi. Taj pokušaj da ih umire samo je još više prestrašio svu trojicu. To je vrag koji govori jezikom neba, uplašeno će jedan. Razumije sve što govorimo. To je bijeli vrag, doda drugi. Sigurno će nas proždrijeti kao što nam je govorila naša mama, na to će treći. Aboli podigne najvećeg jednom rukom, zagledavši se namrštena pogleda u njega. Kako se zoveš, majmunče? Pogledajte tetovaže, vrisne dječak, prestrašeno i istodobno zbunjeno. Iste su kao i one MoMomafapa, izabranih s neba. On je veliki mamho! Ili je duh MoMomafapa, koji je umro prije mnogo godina. Zaista sam veliki poglavica, reče im Aboli. A ti

ćeš mi reći kako se zoveš. Zovem se Tweti... O, MoMomafapa, poštedi me, jer sam tako malen. Bio bih tek zalogajčić za tvoje goleme čeljusti. Povedi me do naselja, Tweti, i poštedjet ću tebe i tvoju braću. Postupno su dječaci započinjali vjerovati da ih neće proždrijeti ili odnijeti u ropstvo, i počnu se smiješiti stidljivo prema Halu koji se pokušao sprijateljiti s njima. Sve su se više smijuljili, sretni što je veliki poglavica s tetovažama i čudnovati bijelac odabrao baš njih da ih povedu u naselje. Goneći pred sobom stoku, prešli su brežuljke i odjednom se stvorili pred naseljem okruženim obrađenom zemljom, gdje je malo što raslo. Kolibe su bile u obliku saća, s predivnim krovom od sijena, no u tom trenutku su bile puste. Ispred svake kolibe gorjela je vatra, na kojoj su bili postavljeni zemljani lonci, a u ograđenim dijelovima nalazila se telad, dok su košare od slame, oružje i različito posuđe bili raštrkani posvuda: ostavili su ih stanovnici naselja, u bijegu. Trojica dječaka dozivali su ih okrenuti prema gustoj šumi koja je okruživala nastambe. Iziđite! Dođite vidjeti! On je veliki mamfio našega plemena, vratio se da nas posjeti iz kraljevstva mrtvih. Prva osoba koja je izišla sramežljivo na otvoreno, iza grma slonove trave, bila je jedna starica koja je na sebi imala suknju od kože i bila je slijepa na jedno oko, te imala samo jedan žućkasti zub u ustima. Mlohave dojke visjele su joj do trbuha, na kojem su se mogle vidjeti tetovaže. Čim je ugledala Abolijevo lice, potrči da se pokloni pred njim, podignuvši mu jednu nogu kako bi je stavila na glavu: Veliki MoMomafđpđ, stenjala je, tebe je nebo odabralo i ja sam samo bezvrijedno biće pred tvojom slavom. Jedan po jedan, a zatim u paru i sve brojniji, ostali stanovnici naselja iziđu iz njihovih skrovišta kako bi se okupili pred Abolijem i poklonili se u znak posluha, posuvši se prahom i pepelom u znak poštovanja. Nemojte se uobraziti pred ovim počastima, o, vi, koje je nebo odabralo, reče mu kiselo Hal na engleskom. Oslobadam te dužnosti da se pokloniš preda mnom, a ne moraš se ni posuti prahom i pepelom, odgovori mu Aboli. Stanovnici naselja donijeli su dva drvena stolca, i ponude posjetitelje dinjama s mlijekom i krvlju, ptičicama na žaru, pečenim termitima i crvima. Moraš pojesti zalogaj svega što ti ponude, upozori ga Aboli, inače bi ih jako uvrijedio. Mladić uspije progutati samo nekoliko gutljaja mlijeka i krvi, dok je Aboli ispio cijelu dinju. Nešto ukusnije su za Hala bile ostale poslastice. Crvi su imali okus po svježoj travi, a termiti su bili hrskavi i odlični, poput pečenih kestena. Kad su završili s jelom, poglavica naselja se približi, puzeći četveronoške kako bi

odgovorio na Abolijeva pitanja. Gdje je grad MoMomafapa? Na dva dana hoda, u pravcu zalazećeg sunca. Trebam deset snažnih ljudi koji će mi biti vodiči. Kako naređuješ, momio. U roku od sat vremena deset je ljudi bilo spremno za polazak, a maleni Tweti i njegovi prijatelji ronili su gorke suze jer ih nisu odabrali za tu čast, već su ih ponovno poslali da čuvaju stoku. Put kojim su se kretali prema zapadu prolazio je šumama s visokim i lijepim drvećem, isprekidanim širokim prostranstvima travnatih savana. Susreli su mnoštvo druge stoke koja je pitomo pasla travu zajedno s krdima divljih goveda, od kojih su neka izgledala gotovo kao konji. Imala su crvenkasti plašt, ili pak crn kao noć, te poput istočnjačke sablje savijene rogove koji su im dodirivali bokove. Više puta u šumi opaze slonove, skupine ženka s mladuncima. Jednom su prošli na manje od stotinu hvata od jednoga velikog mužjaka, koji je stajao ispod bodljikavog drveta s ravnim vrhom, usred otvorene savane. Taj se uopće nije uplašio: samo je naćulio uši podignuvši kljove kako bi ih promotrio malenim očima. Potrebna su dva snažna čovjeka da prenesu jednu od tih kljova, primijeti Aboli. A na tržnici u Zanzibaru svaka bi koštala oko trideset engleskih funta. Prešli su mnogo malih naselja s kolibama u obliku saća, nalik na onu u kojoj je živio Tweti. Bilo je očito da se vijest o njihovu dolasku proširila naseljima prije njihova dolaska, jer su stanovnici izlazili i klanjali se pred Abolijem, posipajući se prahom. Svatko od mjesnih voda molio je Abolija da počasti njegovo naselje prenoćivši u novoj kolibi koju je stanovništvo sagradilo za njega, čim su čuli za njegov dolazak. Nudili su ga hranom i pićem, dinjama punim mješavine krvi i mlijeka i zemljanim vrčevima punim piva. Darivali su ga kopljima, željeznim sjekirama, malom slonovom kljovom, plaštevima i kožnim torbama. Aboli je dodirivao sve te darove u znak prihvata, a zatim bi ih vraćao darovatelju. Nosili su mu čak djevojke između kojih je mogao birati: male dražesne nimfe pune nakita na rukama i nogama, izrađenog od brončane žice, i s malenim suknjicama od šarenih perlica, koje su jedva prekrivale stidne dlačice. Djevojke su se smijuljile, pokrivajući si usne nježnim rukama, i sa strahopoštovanjem gledale Abolija velikim tamnim očima. Njihove mladenačke grudi sjajile su se, dok im se gola i okrugla stražnjica tresla pri svakom koraku kad su se udaljavale razočarane nakon što ih je Aboli otpustio, okrećući se i gledajući ga sa željom pomiješanom s poštovanjem: kakav bi samo položaj dobile da ih je MoMomafopa izabrao! Drugoga dana krenu prema drugome lancu brežuljaka, s

golim stijenama od granita. Približivši se opaze da je svaki vrh brežuljka utvrđen kamenim zidinama. Tamo dolje nalazi se veliki grad MoMomafapa, sagrađen na vrhu brežuljka kako bi odolio napadima trgovaca robljem. Njihova je vojska uvijek spremna da im se odupre. Velika se gomila spusti s brežuljaka kako bi ih pozdravila. Na stotine muškaraca i žena koje su na sebi imale ukrase od perlica i nakit od bjelokosti. Starci su na glavi nosili kape s nojevim perjem i suknjice od kozjih repova. Svi su muškarci bili naoružani kopljem, a na ramenima su držali luk. Čim su opazili Abolijevo lice, započnu stenjati i bacati se pred njega, kako bi MoMOfMđfdpa hodao preko njihovih drhtavih tijela. Uz guranje gomile uspnu se polako puteljkom koji je vodio do vrha najvišeg brežuljka, prošavši kroz nekoliko vrata. Na svakim vratima se jedan dio gomile zaustavljao, i kad su stigli do dijela ispred utvrde koja je bila sagrađena na samome vrhu, pratila ih je samo šačica poglavica, ratnika i savjetnika najvišeg reda, svi ukrašeni znakovima njihove službe. Pred posljednjim vratima i oni se zaustave, a jedan starac prosijede kose i s orlovskim okom, uze Abolija za ruku te ga povede u unutarnje dvorište. Hal se oslobodi savjetnika, koji su ga pokušali zadržati, pretresavši ramenima i ude uz njega. Pod unutarnjeg dvorišta bio je izrađen od ilovače, pomiješane s kozjom krvlju i izmetom i potom natisnute, koja je nakon što se osušila bila tvrda poput crvenog mramora. Prostor je bio okružen kolibama mnogo većim od onih koje su do tada vidjeli, a krovovi su bili pokriveni svježim sijenom. Vrata svake kolibe bila su ukrašena predmetima koji su na prvi pogled izgledali poput lopta od bjelokosti. Tek kad su stigli u središte dvorišta, Hal opazi da su to bile ljudske lubanje: bilo ih je posvuda uokolo, na stotine, sakupljenih u piramide. Pored svake piramide lubanja bio je zabijen u tlo stup, na čijem vrhu je bio pribijeno ljudsko tijelo muškarca ili žene. Većina žrtava je bila mrtva već danima i zaudarali su, no jedna ili dvije još su se uvijek grčile i užasno jecale. Starac se zaustavi nasred dvorišta. Hal i Aboli ostali su u tišini nekoliko trenutaka, a potom iz najveće kolibe, koja se nalazila ispred njih, začuju kakofoniju primitivnih glazbenih instrumenata i ljudskih glasova, a oko njih se polako započe kretati povorka čudnovatih bića. Puzali su i uvijali poput kukaca na površini ilovače, a tijelo i lice su namazali šarenom ilovačom s čudnovatim slikama na licu. Nosili su talismane, čarobne fetiše, kožu gmizavaca, životinjske i ljudske kosti i lubanje i sve predmete čarobnjaka i vještica. Stenjuči i zavijajući, kolutali su očima i cvokotali zubima, udarajući u bubnjeve i

svirajući na instrumentu nalik na harfu s jednom žicom. Slijedile su ih dvije žene, sasvim gole. Jedna je bila zrelih godina, s punim grudima, i trbuhom označenim borama od materinstva, dok je druga bila vitka i dražesna djevojka, nježna lica, zubiju bijelih poput bisera i mesnatih usana. Bila je najljepša od svih djevojaka koje je Hal vidio otkako su ušli u naselje; imala je tanak struk, okrugle bokove i baršunastu kožu. Djevojka klekne sa stražnjicom okrenutom prema njima i Hal osjeti uzbudenost vidjevši njene intimne dijelove. Čak se i u tim okolnostima, punim opasnosti i nesigurnosti, osjetio zaveden njenom ženstvenošću. Ne pokazuj ni najmanje osjećaja, upozori ga Aboli tiho, gotovo i ne pomičući usne. Ako voliš život, ostani nepomičan. Čarobnjaci utihnu. Nekoliko trenutaka ostanu svi u tišini i nepomični, zatim iz kolibe iziđe snažna pojava, ogrnuta plastom od leopardova krzna. Nosio je i visoku kapuljaču od istoga krzna, koja je isticala njegovu prirodnu visinu. Zastavši na pragu, baci munjevit pogled na njih i cijela povorka čarobnjaka, stisnuta pred njim, započne u čudu stenjati i prekrije si oči, kao da ih ljepota i veličina tog čovjeka zasljepljuju. Hal uzvrati pogled. Bilo je teško slijediti Abolijev savjet i ostati nepomičan, jer je lice MoMOfMđfapebilo tetovirano na isti način i istim slikama kao i lice koje je poznavao iz djetinjstva, kao i veliko okruglo Abolijevo lice. Upravo je Aboli prekinuo tišinu. Vidim te, veliki momho. Vidim tebe, svoga brata. Vidim te, NPofho, sine moga oca. MoMomafapa zatvori oči, no njegovo tetovirano lice ostane nepomično, kao da je urezano u ebanovini. Polagana i svečana koraka krene prema mjestu gdje se nalazila djevojka, sjedne na njena pognuta leda kao da se radi o stolcu. Nastavio je promatrati Abolija i Hala, dok se tišina produljila. Odjednom, uz gestu nestrpljenja, okrene se ženi koja je stajala pored njega. Ona uze u ruku jednu dojku i stavi mu između usana tvrdu bradavicu koju on započne sisati. Dok je sisao, adamova jabučica mu je poskakivala, zatim ju udalji, i obriše si usne dlanom ruke. Okrijepljen tim toplim nektarom, pogleda svoga glavnog vidovnjaka. Govori mi o ovim strancima, Sweswe!, zapovjedi mu. Prorekni budućnost, najdraži duhovima tame! Najstariji i najružniji od čarobnjaka ustane i započne divljački ples. Okrećući se i ispuštajući krikove, tresao je praporac koji je držao u ruci. Izdaja!, uzvikne, a iz usta mu poleti pjenasta pljuvačka. Izdaja! Tko se usuđuje govoriti o krvnoj vezi s Nebeskim Sinom? Plesao je ispred Abolija na koščatim nogama poput majmuna. Osječam izdaju! Baci praporac pred Abolija i uze u ruku

mahalicu iz pojasa. Izdaja! Držeći mahalicu započne drhtati cijelim tijelom. Kakav je to vrag koji se usuđuje imitirati svetu tetovažu? Razrogači toliko oči da se u njima vidio samo bijeli dio. Čuvaj se, jer duh tvoga oca, velikog Holomina, traži žrtvu u krvi!, uzvikne i skvrči mišiće kako bi skočio na Abolija i udario ga u lice čarobnom mahalicom. Aboli je bio brži. Izvuče mač iz korica i kao da u njemu struji poseban život, zasja na suncu. Crnac jednim udarcem odrubi čarobnjakovu glavu, koja poleti s vrata i otkotrlja se iza njega. Na kraju se zaustavi na ilovači, razrogačenih očiju, okrenutih prema nebu, začuđenih, dok su usne podrhtavale, pokušavši izreći i posljednje riječi optužbe. Obezglavljeno tijelo ostalo je stajati na trenutak, držeći se na nogama, zatim štrcne krv u zrak iz vrata, mahalica ispadne iz ruke i tijelo polako padne na glavu. Duh našeg oca Holomina traži žrtvu, ponovi Aboli, i ja, Aboli, njegov sin, sam ju izručio. Za Hala je izgledala vječnost, nitko se nije oglasio, nitko se nije pomaknuo. Zatim MoMomafapa započne drhtati. Trbuh se započne tresti, dok su mu tetovirane čeljusti vibrirale; lice mu se pretvori u grimasu, naizgled u nekontroliran bijes. Hal položi ruku na mač. Ako je zaista tvoj brat, ubit ću ga za tebe, šapne Aboliju. Ti mi čuvaj leda i otvorit ćemo si put boreći se. U tom je trenutku MoMomafđpđ otvorio usta i prasnuo u gromki smijeh. Tetovirani je prinio krvnu žrtvu koju je Sweswe tražio!, uzvikne i nekoliko trenutaka nije uspio govoriti, gromko se smijući. Zadihao se i pokušao je ponovno doći do daha, te se rukama držao za tijelo, a potom se ponovno započinjao smijati. este li ga vidjeli kako je stajao bez glave, dok su usne pokušavale izgovoriti posljednje riječi?, grmio je, dok su mu se suze slijevale niz lice. Prestravljena skupina čarobnjaka također se počne smijati. Nebo se smije!, zavijali su. I svi su ljudi sretni. Odjednom se MoMomafapa prestane smijati. Donesite mi glupu glavu čarobnjaka, zapovjedi. Savjetnik koji je predvodio povorku poleti kako bi izvršio njegovu naredbu i podigne glavu te klekne prije nego što mu je pruži. MoMOfMđfđpa dohvati glavu, držeći ju za bezbrojne pletenice, zatim, promotrivši prazne oči, ponovno prasne u smijeh. Koja budala, nije prepoznao kraljevsku krv. Kako nisi prepoznao moga brata Abolija po njegovu kraljevskom držanju i vatrenom temperamentu? Baci glavu prema ostalim čarobnjacima koji se izgube. Učite iz njegove gluposti, upozori ih. Ne činite više kriva proročanstva! Ne govorite mi laži! Nestanite svi, inače ću reći svome bratu da učini isto i s vama. Pobjegnu kao muhe bez glave, dok se MoMomafopa ustajao sa živoga stolca i pošao prema

Aboliju s ozarenim licem od radosti. Aboli!, izjavi i zagrli ga. Brate moj, koji si odavna bio mrtav, a sada živiš. Na raspolaganje im je stavljena jedna od koliba u dvorištu, i povorka djevojaka nosila je na glavama posude pune tople vode za kupanje. Neke su djevojke pridržavale pladnjeve na kojima je bila odjeća koja je trebala zamijeniti onu prljavu i okrvavljenu: kožne gaće ukrašene perlicama i ogrtači od kože i perja. Kad su se oprali i presvukli odjenu novu odjeću te ude još jedna povorka djevojaka koje su unijele dinje pune piva i mješavine krvi i mlijeka. Neke su nosile pladnjeve s toplim jelima. Na kraju jela pred njih stane sijedi savjetnik koji ih je vodio do MoMomafape i sjedne pored Abolija odajući mu veliko poštovanje. Iako si bio premlad posljednji put kad si me vidio da bi me se sjećao, zovem se Zama, i bio sam zWwa tvoga oca, velikog Holomina. Žao mi je, Zama, ali ne sjećam se gotovo ničega iz tog vremena. Sjećam se svoga brata. Sjećam se boli noža pri izradi tetovaža i obrezivanja koje smo obavili zajedno. Sjećam se da se derao jače od mene. Zama je izgledao zabrinuto, pretresavši glavom kao da želi upozoriti Abolija da ne govori na taj način o kralju, no njegov je glas i dalje ostao miran i smiren. Sve je to istina, osim što Momomafaa nikada nije vikao. Bio sam prisutan obredu obrezivanja i ja sam ti držao glavu dok je užareno željezo označavalo tvoje obraze i nož rezao kožicu penisa. Sada se počinjem polako prisjećati tvojih ruku i tvojih riječi utjehe. Hvala ti za to, Zama. Ti i NPofho bili ste blizanci, rođeni istoga sata, i zato je tvoj otac zapovjedio da obojica nosite kraljevske tetovaže. Bila je to novost: nikada prije sinovi kralja nisu zajedno tetovirani, istim obredom. Malo se sjećam svoga oca, znam samo da je bio visok i jak. Sjećam se da sam se kao dijete bojao njegovih tetovaža na licu. Bio je snažan i opasan čovjek, složi se Zama. Sjećam se noći kada je umro. Vika, hici iz pušaka i užasna vatra u noči. Bio sam s njim kada su došli trgovci robljem s njihovim okovima boli. Starčeve oči se ispune suzama. Bio si tako malen, Aboli. Čudim se što se sjećaš tih stravičnih trenutaka. Govori mi o toj noći. Kao što mi je bio običaj i obveza, spavao sam na pragu kolibe tvoga oca. Bio sam uz njega kada ga je pogodio metak iz puške trgovaca robljem. Zama umukne prisjetivši se te noći, zatim podigne pogled. Dok je tako ležao u agoniji reče mi: Zama, ostavi me. Spasi moju djecu. Spasi Monomafa i ja požurih da izvršim njegovu zapovijed. Došao si po mene da me spasiš? Potrčao sam prema kolibi gdje ste ti i tvoj brat spavali ijedno s vašom majkom i pokušao sam te odvojiti od nje, no tvoja majka nije htjela

pustiti. Uzmi NPofhoa!, reče mi, jer si ti uvijek io njen ljubimac. Tako zgrabih tvoga brata i pobjegli smo zajedno u oć. Tvoja majka i ja ostali smo odvojeni u tami. Začuo sam njene rikove, no imao sam drugo dijete u naručju i nije bilo smisla vratiti natrag, jer bi to značilo ropstvo za sve nas i izumiranje kraljevske inastije. Oprosti mi, Aboli. Ostavio sam te majci kako bih nastavio ežati, i sakrio se na brežuljcima. Ne moram ti ništa oprostiti, odgovori mu Aboli. Zama se ogleda oko sebe, a potom prošapće: Krivo sam abrao. Trebao sam uzeti tebe. Njegov se izraz lica izmjeni, dok se ribližavao Aboliju, kao da želi dodati još nešto, no, zatim se povuče, ška srca, kao da nema hrabrosti toliko riskirati, i polako ustane. Oprosti, Aboli, sine Holomina, no sada te moram ostaviti. Opraštam ti sve, reče mu nježno Aboli. Znam što ti je na cu. Misli na ovo, Zama: sada drugi lav vlada brežuljkom koji je logao biti moj. Moj je život vezan uz novu sudbinu. U pravu si, Aboli, a ja sam starac. Nemam snage ni želje romijeniti nešto što se ne može promijeniti. Ustane. Sutra će te foMOfMđfapa primiti. Ja ču doći po tebe. Snizi glas. Molim te, ne okušavaj ostaviti kraljevu utvrdu bez kraljeve dozvole. Kada je izišao, Aboli se nasmije. Zama nas je zamolio da ne demo. Uostalom, bilo bi teško otići: jesi li vidio stražu na svim lažima? Da, nemoguće je ne primijetiti ih. Hal se podigne sa stolca d ebanovine i krene prema pragu kolibe. Prebroji dvadeset ljudi na ratima; bili su svi odlični ratnici, visoki, mišićavi, naoružani kopljima sjekirama. Nosili su velike štitove od goveđe kože, bijele i crne, s ipuljačom ukrašenom perjem. Iziči odovud bit će puno teže no što smo ušli, primijeti boli suho. Predvečer stigne još jedna povorka djevojaka s večerom. Shvaćam zašto je tvoj kraljevski brat tako dobro ugojen, rimijeti Hal pred tim izobiljem različitih jela. Kada im je bilo dosta hrane, djevojke se povuku, noseći sa sobom pladnjeve i posude i vrati se Zama. Ovoga je puta za ruku vodio dvije djevojke, koje kleknu pred Hala i Abolija. Hal prepozna u mladoj od njih dvije onu koja je poslužila kao stolac MoMomazpz. MoMomafapđ vam šalje ove djevojke kako bi zasladio vaše snove, izjavi Zama, a zatim se povuče. Hal opazi dražesniju od djevojaka kako mu se sramežljivo smije. Imala je slatko lice, vlažne usne i tamne i velike oči. Nosila je duge pletenice, ukrašene perlicama, koje su joj sezale do ramena. Tijelo je bilo okruglo i svjetlucavo, otkrivenih dojki i stražnjice, iako je djevojka nosila malenu suknjicu od perla. Vidim te, veliki, reče tiho, i moje su oči zamagljene ljepotom tvoje pojave. Puzila je prema njemu poput mačkice, te mu spustila glavu na koljena. Ne možeš ostati ovdje. Hal se naglo

podigne. Moraš otići, odmah. Djevojka se zagleda u njega sa strahom i suzama u očima. Ne sviđam ti se?, promrmlja. ako si dražesna, odgovori Hal. Ali... Kako joj je mogao reći da je bio vezan za predivno sjećanje? Dozvoli mi da ostanem s tobom, gospodaru, usrdno ga je molila djevojka. Ako me budeš odbio, poslat će me krvniku i umrijet ću nabijena na stup. Molim te, ostavi me na životu. Imaj milosti prema meni, o Bijelo Lice. Hal se obrati Aboliju: Što da učinim? Potjeraj ju, odgovori mu slegnuvši ramenima. Nije dostojna. Možeš si uvijek začepiti uši da ne čuješ njene krikove dok je nabijaju na kolac. Nemoj se šaliti sa mnom, Aboli. Znaš da ne mogu izdati sjećanje na ženu koju volim. Sukeena je mrtva, Gundwane. I ja sam ju volio, kao brat sestru, no sada je mrtva. Ova djevojka je živa, no sutra navečer više neće biti, ako joj se ne smiluješ. Sukeena nije od tebe tražila da joj ostaneš vjeran. Aboli se nagne prema drugoj djevojci, uze je za ruku i ona ustane. Ne mogu ti pomoći, Gundwane. Muškarac si, a Sukeena je to znala. Sada kada nje više nema, smatrala bi pravednim da ti živiš kao muškarac ostatak svoga života. Povede djevojku koja je bila namijenjena njemu iza kolibe gdje se nalazila hrpa pokrivača, polegne ju i spusti zavjesu koja ih je odvajala od ostalih. Kako se zoveš?, zapita Hal djevojku sklupčanu pored njega. Zovem se Inyosi, pčela, odgovori ona. Molim te, nemoj me poslati u smrt. Puzeći prema njemu, obavije mu noge rukama i približi lice slabinama. Ne mogu, promrmlja on, pripadam drugoj. No djevojčin dah je bio sladak i topao na njegovu trbuhu, dok mu je milovala noge. Ne mogu, ponovi očajnički, dok je njena malena ruka kliznula ispod gaća. Tvoje usne govore jedno, Moćni Gospodaru, šapne mu djevojka, ali veliko koplje tvoje muškosti govori drugo. Ispustivši prigušeni jecaj Hal je uze u naručje i potrči s njom prema ležaju u uglu. Na početku je Invosi bila začuđena žarom njegove strasti, no zatim krikne od naslade i odgovori istom mjerom, poljupcem na poljubac. U zoru dok se spremala da iziđe, reče mu tiho: Ti si spasio moj beznačajni život, i stoga moram pokušati spasiti i tvoj. Nakon što gaje zadnji put poljubila, zadržavši usne na njegovima, promrmlja: Čula sam MoMomafapu kako razgovara sa Zamom, dok je sjedio na meni. Misli da se Aboli vratio kako bi mu preoteo kraljevstvo. Sutra će za vrijeme prijema izdati zapovijed stražarima da vas zgrabe i bace u ponor, na stijene, hijenama i kraguljima, koji će jedva čekati da vas raščetvore. Invosi se čvrsto stisne uz njega. Ne želim da umreš, moj gospodaru. Previše si lijep. Zatim se podigne s ležaja i nestane u mraku, dok

se Hal približio vatri, bacivši još drva. Dim se proširi i plamen obasja unutrašnjost žućkastom svjetlošću. Aboli,jesi li sam? Moramo razgovarati, odmah, reče glasno. Aboli iziđe iz kolibe. Djevojka spava... pričajmo engleski. Tvoj brat te namjerava dati ubiti zajedno sa mnom za vrijeme prijema. e li ti to rekla djevojka? Hal potvrdi glavom, osjetivši se krivim na spominjanje njegove nevjere. Aboli se nasmije shvaćajući. Tako će ti mala pčelica spasiti život. Sukeena bi bila sretna. Ne moraš se osjećati krivim. Kad bismo pokušali pobjeći, tvoj brat bi za nama organizirao potjeru, a mi nikada ne bismo stigli do broda. Dakle, imaš plan, Gundwane. Zama je došao po njih kako bi ih poveo na prijem. Izišavši iz polusjene velike kolibe gotovo ih je oslijepilo afričko sunce i Hal se zaustavi zagledavši se u svjetinu koja se okupila za tu priliku. Mogao je procijeniti njihov broj samo približno, no, središnji prostor bio je okružen kraljevim stražarima, oko tisuću visokih ratnika, s perjanicama na glavi koje su ih pretvarale i divove. Blagi jutarnji povjetarac dodirivao je perje i njihao ga, dok se sunce sjajilo na oštricama njihovih kopalja. Nešto dalje, ugledni predstavnici plemena ispunjavali su slobodan prostor poredavši se na vrh granitnih blokova koji su okruživali naselje. Stotinu kraljevih žena stajalo je na vratima kolibe; neke su bile tako debele i pune nakita i ukrasa da nisu mogle ni hodati bez pomoći i naslanjale su se na ruke mladih djevojaka. Kada su se kretale, njihove mlohave stražnjice su se njihale poput punih vreća masti. Zama isprati Abolija i Hala u sredinu dvorišta, ostavivši ih same. Teška tišina spusti se na gomilu. Nitko se nije pomicao, sve dok odjednom voda stražara ne zasvira u rog i MoMomafapa se pojavi na pragu kolibe. Začuje se duboki uzdah svjetine u dvorištu, i svi zajedno se poklone pred njim, pokrivši si lice. Samo Hal i Aboli ostanu stajati. MoMomafapđ krene prema živome stolcu, i sjedne na gola leda Invosi. Započni odmah govoriti!, šapne Hal. Ne ostavljaj mu vremena da naredi smaknuće. Vidim te, brate moj!, izjavi Aboli, dok je svjetina zastenjala užasnuta pred tim kršenjem protokola. Vidim te, Veliki gospodaru Neba! MoMOMzaa ne pokaže da ga je čuo. Nosim ti pozdrave duha našega oca, Holomina, koji je bio MoMOMiafđpđ prije tebe. Abolijev brat se trgne, kao da se kobra uspravila pred njim. Ti govoriš s duhovima? Njegov je glas lagano podrhtavao. Naš je otac došao k meni noćas. Bio je visok, poput velikog baobaba i njegovo je lice bilo užasno, s vatrom u očima. Njegov je glas bio poput grmljavine. Došao je k meni da me upozori. Ponovno se začuje uzdah praznovjerja. A koje je

bilo to upozorenje?, zapita MonofMđkipa i zagleda se u brata. Naš otac strahuje za naše živote, tvoj i moj. Velika opasnost prijeti obojici. Neke žene kriknu, jedna se čak sruši na pod u grčevima, s pjenom na ustima. O kakvoj se opasnosti radi? Kralj je prestrašeno gledao oko sebe, kao da vidi ubojice medu svojim plemenom. Otac me upozorio da smo ti i ja povezani u životu, kao što smo bili povezani rođenjem. Ako jedan od dvojice napreduje, napreduje i drugi. MoMomafđpa se složi. Što ti je još rekao? Rekao je da, ako smo povezani na životu, da smo povezani i u smrti. Prorekao je da ćemo umrijeti na isti dan, no da će taj dan ovisiti o našem izboru. Kraljevo lice postane čudnovato sive boje, orosivši se znojem. Starci vrisnu, dok su oni najbliži kralju, izvukli male željezne noževe kako bi se porezali po prsima i rukama, pa je krv štrcala na sve strane: na taj su ga način htjeli zaštititi od proročanstva. ako sam potišten očevim riječima, nastavi Aboli. Želio bih ostati ovdje, s tobom, u zemlji neba, kako bih te zaštitio te sudbine. No, nažalost, sjena moga oca me upozorila da ću, budem li ostao dan više, umrijeti i MoMomafđpa bi također umro sa mnom. Moram odmah otići i nikad se više vratiti, lb je jedini način da obojica preživimo usprkos prokletstvu. Neka bude tako. MoMomafapa ustane i usmjeri drhtavi prst prema njemu. Moraš već danas otići. Na moju žalost, moj dragi brate, ne mogu otići od ovdje bez da dobijem ono po što sam došao. Govori, Aboli! Što ti treba? Treba mi stotinu i pedeset najboljih ratnika koji će me štititi, jer jedan strašan neprijatelj čeka u zasjedi da me ubije. Bez tih ratnika, moja je smrt sigurna, a ona znači i tvoju smrt. Biraj!, uzvikne MoMomafđpđ. Biraj najbolje ratnike i uzmi ih sa sobom. Tvoji su robovi. Možeš učiniti s njima što želiš, ali odlazi već danas. Ostavi zauvijek ovu zemlju. Na brodici na čelu Hal preuze kormilo i usmjeri je prema otvorenom moru kroz rukavac delte koja se zvala Musela. Big Daniel ga je slijedio i Gofdgn BowgA je bio tamo, usidren na istom mjestu gdje su ga i ostavili. Vidjevši da se približavaju, Ned Tyler zapovjedi da izvuku topove. Brodice su bile tako prekrcane ljudima koji su izranjali iz vode i izdaleka, s tako niskom vodom, izgledale su poput ratnih brodica. Svjetlucanje kopalja i perjanice na glavi još su više učvršćivale njegove pretpostavke i Ned zapovjedi da ispale granatu upozorenja. Kada je granata zagrmjela, podignuvši perjanicu pjene s vode pedesetak hvata od brodice na čelu, Hal ustane i zamaše zastavom s croizg. Neka nas Gospodin zaštiti!, dovikne Ned. Pucali smo prema kapetanu. Neću zaboraviti na pozdrav koji ste mi uputili,

Tyleru. reče mu Hal, čim se uspeo na palubu. Imam pravo na pozdrav s četiri granate, a ne samo jednom. Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, nisam znao da ste vi. Mislio sam da je horda divljaka, gospodine. I zaista je tako, Tyleru! Hal se osmijehne na Nedovu zbunjenost, kada horda predivnih ratnika amaMz stupi na palubu GoWen Bowga. Mislite li da ćete ih uspjeti pretvoriti u mornare, Tyleru? Plovili su već otvorenim morem i Hal ponovno usmjeri pramac prema sjeveru, ploveći kanalom između Madagaskara i kopna. Namjeravao je zaustaviti se u Zanzibaru, najvažnijem trgovačkom čvorištu obale. Tamo se nadao da će dobiti novosti o vjerskome ratu na afričkom rogu, a bude li sreće, mogao bi što saznati i o GwHu. Bilo je to razdoblje privikavanja za ratnike. Sve je bilo čudno za njih na GoWe Bowgkw. Nitko od njih nije nikada prije vidio brod. Vjerovali su da su kanui najveća plovila koja je ljudska ruka izradila te su stoga ostali začuđeni visinom jarbola i širinom jedara, još kada su se našli pred golemim brodom. Gotovo su svi bili pogođeni morskom bolešću, uz buku njihovih crijeva zbog ishrane dvopekom i usoljenim mesom. Žalili su za dinjama s mlijekom i krvlju, a budući da nikada nisu živjeli u tako skučenom prostoru, sanjali su prostranstva savana. Patili su zbog zime, jer je pred zoru i na tropskome moru bilo svježe, a topla struja iz Mozambika bila je nekoliko stupnjeva hladnija od temperatura sunčanih dolina savane. Hal zapovjedi Althudi, koji je bio odgovoran za brodske rezerve, da im preda nekoliko komada platna za jedra, a Aboli ih nauči kako će si sašiti hlače i košulje. No, mmadoda ubrzo zaborave na te muke, kada je Aboli zapovjedio jednoj od njihovih skupina da slijede Tinja, Matesija i Kimattija na križeve kako bi spustili jedra. Na stotinu stopa visine, iznad palube i mora, na križu koji se stalno gibao, ljuljajući se poput velikog njihala na glavnome jarbolu, prvi put su ti ratnici, od kojih je svaki ubio barem jednoga lava, upoznali strah. Aboli ih dostigne na mjestu gdje su se zaustavili, čvrsto se držeći za pripone i ismije ih: Pogledajte ove djevice! Isprva sam pomislio da je medu njima bar jedan muškarac, no mislim da bi se trebali čučnuti, kada trebaju isprazniti mjehur. Zatim se održi u ravnoteži na križu koji se njihao, smijući se i potrči do samoga kraja, gdje je zaplesao ratnički ples, lupajući nogama i skačući u zrak. Jedan od ratnika nije više uspio izdržati to ismijavanje, i olabavivši stisak na priponama krene prema mjestu gdje se nalazio Aboli. Dakle, ima muškaraca medu vama!, uzvikne Aboli, smijući se i grleći ga. Sljedećih nekoliko tjedana tri ratnika pala su s pripona pokušavši ponoviti poduhvat. Dva

završe u moru, a prije nego što je Hal mogao promijeniti smjer i vratiti se po njih, već su nestali u raljama morskih pasa. Treći se srušio na palubu, i njegov je kraj bio najmilostiviji. Nakon toga nije više bilo žrtava i amadoiia koji su se već od djetinjstva naučili penjati na najviša stabla u potrazi za medom i ptičjim jajima, postali su ubrzo dobri mornari. Kada je Hal dao izvući iz štive smotuljke kopalja i dao ih ratnicima, ovi su započeli urlati od radosti jer su bili savršeni bacači koplja. Odmah su ih teška oružja sa smrtonosnim vrškom osvojila. Aboli je izmijenio taktiku i grupiranje domorodačkog načina borbe i prilagodio ih skučenijem prostoru broda, naučivši ih klasičnoj shemi, sa zatvorenim štitovima, međusobno prebačenim jedan preko drugoga. Na takav su način mogli očistiti od neprijatelja palubu bilo kojeg broda. Hal zapovjedi da postave tešku strunjaču ispod pramčanog nadgrada kako bi ju iskoristili za nišan. Kada su se ratnici naučili na težinu i ravnotežu koplja, naučili su ga bacati s drugog kraja broda, zarivši ga sasvim u strunjaču. Tim su se vježbama posvećivali svim srcem, tako da su dvojica stradala prije nego što im je Aboli uspio objasniti da se radi samo o vježbi i nisu se međusobno smjeli boriti na život i smrt. Zatim je došao red na engleski luk. Njihovi lukovi su bili kratki i nisu mogli bacati daleko, pa su ratnici sumnjičavo gledali prema novom oružju, visokom šest stopa, i nakon što su okušali težinu, zaniječu glavom. Hal im oduzme luk iz ruke i postavi strijelu, zatim pogleda prema bijelome galebu koji je lebdio iznad glavnoga jarbola. Ako ga uspijem pogoditi, hoćete li ga pojesti sirovog?, zapita. Začuvši tu šalu, omadoda su pucali od smijeha. Ja ću pojesti i perje!, uzvikne jedan debeljuškasti ratnik koji se zvao Ingwe, leopard. leđnim jedinim pokretom Hal napne luk i odapne strijelu, koja u luku krene prema nebu i svi uzviknu u čudu kada pogodi u meka galebova prsa koji padne na palubu ispred Hala. fedan ga ratnik podigne i svi razgledaju pogođeno tijelo, čavrljajući međusobno. Nemojte ga previše razbarušiti, upozori ih Hal, inaće ćete uništiti Ingweovu večeru. Od tog trenutka se u njima rodi strastvena ljubav prema velikom luku. U roku od nekoliko dana svi postanu savršeni strijelci. Kada je Hal dao dovući iza broda praznu bačvu na stotinu hvata udaljenosti, omadoda ju pogode, poput pravih engleskih strijelaca. Kada su ponovno podigli bačvu na palubu, opaze da je puna strijela poput igala na ježu: od deset, sedam ih je pogodilo bačvu. No, samo u nečemu ratnici nisu bili nadareni: u topništvu. Usprkos prijetnjama i podsmijehu kojem ih je izlagao Aboli, nije ih

uspio natjerati da se približe topovima bez straha. Svaki put kad bi čuli pucanj topa, urlali su: To je čarolija! Grmi iz neba! Hal sastavi novu tablicu smjena na straži tako da je engleske mornare postavio na topove, a ratnike na jedra. Otok Zanzibar pokaže im se na obzoru prekriven visokim oblacima, na dvadeset milja udaljenosti. Bijeli obalni pojas uvale bio je ukrašen palmama, no zidine goleme utvrde bile su još bijelije, i sjajnije poput leda na suncu. Utvrdu su izgradili Portugalci i do pred desetak godina dominirala je trgovačkim putovima istočne obale afričkog kontinenta. Kasnije su Arapi iz Omana, na zapovijed sultana ratnika Ahmeda El Granga, nazvanog ljevoruki, stigli na svojim dzotvima, i napali Portugalce te ih otjerali uz velike gubitke. Taj poraz je označio početak pada portugalskog utjecaja na obalu, dok su Arapi ubrzo nametnuli svoj. Hal prouči utvrdu kroz dalekozor, primijetivši islamsku zastavu kako vijori na kuli, i zatvorene redove topova na vrhu zidina. Ta su oružja mogla pogoditi svaki neprijateljski jedrenjak koji pokuša ući u luku. Prođu ga trnci pri pomisli da će, bude li se pridružio presvijetlom Ivanu, postati neprijatelj Ahmeda El Granga: jednoga dana bi ti golemi topovi mogli zapucati protiv GofdeH Bowgha. U međuvremenu, morao je iskoristiti i posljednju priliku da ude u arapski teritorij prirodnim putem kako bi prikupio što više informacija. Luka je bila prepuna malih brodica, većinom dkowa koji su pripadali muslimanima iz Indije, Arabije i Muskata. Usred te različitosti nalazila su se i dva jedrenjaka: jedan je plovio pod španjolskom zastavom, a drugi pod francuskom, no Hal ih nije poznavao. Svi ti trgovci uplovljavali su u zanzibarsku luku, privučeni bogatstvom Afrike: zlatom, arapskom gumom, bjelokosti i beskonačnim priljevom osoba namijenjenih za tržište robljem. Tamo se, u kratkom razdoblju, nudilo sedam tisuća osoba, muškaraca, žena i djece, kada bi vjetrovi promijenili smjer. Hal spusti zastavu u znak ljubaznosti prema utvrdi, zatim usmjeri GofgM owgA prema sidrištu samo s košnim jedrima. Na njegovu zapovijed, spuste sidro koje pljuskom padne u jasne vode, a Abolijevi ratnici zatvore sve do posljednjeg djelića platna. Gotovo odmah brod okruži flota malih brodica koje su prodavale svakojake proizvode, od svježeg voća do vode i djece, koji su od svojih gospodara dobivali zapovijedi da se naklone i podignu odjeću, kako bi pokazali malu smeđu stražnjicu mornarima što su bili nagnuti na zaštitnu F ogradu broda. Dražesna dječica bumbum, gugutali su na engleskom. Slatke stražnjice poput zrelih manga. Tyleru, spustite u more brodicu, zapovjedi

Hal. Silazim na kopno. Povest ću sa sobom Althudu, majstora Daniela i deset najboljih ljudi. Veslima stignu do mola s kamenim stubama, ispod zidina, a prvi koji je skočio na mol bio je Big Daniel, koji je imao zadatak da otvori put u gomili trgovaca koji su se natiskivali na žalu i nudili svoje proizvode. Za vrijeme posljednjeg zaustavljanja u Zanzibaru vodio je Sira Francisa; sada je trebao voditi skupinu, dok su ostali mornari okružili Hala i hodali ulicama. Prolazili su pored prepunih tržnica gdje su trgovci izlagali svoju robu. Trgovci i mornari s ostalih brodova i brodica luke birali su medu hrpama slonovih kljova i arapske gume, nojevog perja i rogova nosoroga, ugovarajući cijenu tepiha iz Muskata i bodlja ježeva punih zlatnoga praha iz Sofale i afričkih rijeka u unutrašnjosti kontinenta. Trgovci robljem izlagali su redove ljudi, koje su mogući kupci provjeravali, gledajući im zube, opipavajući mišiće muškaraca i podižući suknje mladih žena kako bi procijenili njihove draži. Iz toga trgovačkog središta Big Daniel ih je vodio prema dijelu grada gdje su sagrađene zgrade s obje strane ulice izgledale kao da se dodiruju u visini, onemogućujući prodor sunčeve svjetlosti. Smrad ljudskog izmeta, koji je dolazio iz kloaka na otvorenom što su se spuštale prema luci, gotovo ih je ugušio. Big Daniel se naglo zaustavi pred lučnim, bogato izrezbarenim vratima od mahagonija, s puno željeznih šiljaka. Zatim povuče konopac zvona. Nekoliko trenutaka kasnije golema vrata se širom otvore, i nekoliko smeđih lica se pokaže na vratima: djevojčice i dječaci miješane krvi, između pet i deset godina starosti. Dobrodošao, dobrodošao!, pjevušili su na engleskom, sa čudnim naglaskom. Neka vas Alah blagoslovi, milorde. Neka svi vaši dani budu mirisni poput jasmina. Jedna djevojčica uze za ruku Hala i povede ga kroz unutarnje dvorište. U sredini je žuborila fontana, dok je zrak mirisao po tamarindu. Visoki čovjek, odjeven u široku bijelu tuniku, s kapuljačom zavezanom na arapski način, podigne se s hrpe svilenih jastuka na kojima se udobno bio smjestio. Zaista, pridodajem tisuću dobrodošlica onima izrečenim od moje djece, moj dobri kapetane, i neka vas Alah obaspe bogatstvom i blagoslovom, reče poznatim naglaskom, karakterističnim za Yorkshire. Vidio sam vaš lijepi brod usidren u luci i shvatio sam da ćete ubrzo doći k meni. Pljesne rukama i iz stražnjeg dijela kuće se pojavi red robova, od kojih je svatko nosio pladnjeve s čašama ispunjenim kokosovim mlijekom i malim posudama s kolačima i pečenim lješnjacima. Konzul krene otpratiti Big Daniela i mornare u prostorije za služinčad,

u stražnjem dijelu kuće. Poslužit će vas bogatim obrokom, reče im. Hal značajno pogleda Big Daniela, a on točno shvati pogled. U toj arapskoj kući neće biti alkohola, ali žena hoće, i mornare je trebalo zaštititi od samih sebe. Hal zadrži uza se Althudu, budući da je bilo moguće da će morati potpisati koji ugovor ili pisati zabilješke. Konzul ga povede prema odvojenom uglu dvorišta. Sada mi dozvolite da se predstavim. Zovem se William Grey, konzul njegova veličanstva u sultanaturi Zanzibar. Henry Courteney, gospodine, na usluzi. Upoznao sam Sira Francisa Courtenevja. je li vam kakav rodak? On je moj otac, gospodine. Častan čovjek. Molim vas da ga pozdravite, kada ga budete sreli. Nažalost, ubijen je za vrijeme rata s Nizozemcima. Moja sućut, kapetane. Molim vas, sjednite. Hrpa svilenih tepiha već je postavljena za Hala. Konzul sjedne pred njega i kada se smjestio, jedan mu rob pruži lulu. Lula je melem za trbušne smetnje i protiv malarije, koja je u ovim područjima pravi bič. Želite li mi se pridružiti, gospodine? Hal odbije ponudu, jer je znao kako mogu djelovati na razum cvjetovi indijske konoplje, koje snove i maštanja mogu prouzrokovati onome koji ju je pušio. Dok je pušio lulu, Grey ga je lukavo ispitivao o njegovoj plovidbi i planovima koje je imao u budućnosti, dobivši od Hala samo ljubazne i neprecizne odgovore. Bili su poput para mačevalaca koji se bore u dvoboju čekajući da nekome popusti pažnja. Što je voda sve više ključala u visokoj staklenoj posudi i dim se širio dvorištem, Grevje postajao pričljiviji i otvoreniji. Bi li vjerovali da sam samo prije petnaest godina bio skroman službenik Engleske istočnoindijske kompanije? Kada je moj brod doživio brodolom na koraljnom grebenu Sofala, našao sam se ovdje kao brodolomac. Slegne ramenima, više istočnjački nego engleski. Kao što znate, Alah mi se osmijehnuo. este li prešli na Islam? Hal nije izrazom lica odavao gnušanje koje je osjetio prema odmetniku. Pravi sam vjernik: Alah je jedini bog, a Muhamed je prorok, potvrdi Grey. Hal se pitao dokle je njegova odluka da se obrati bila pod utjecajem političkih i praktičnih interesa. Grey kršćanin ne bi napredovao u Zanzibaru koliko Grey musliman. Većina Engleza koji uplovljavaju u zanzibarsku luku imaju na umu samo jednu stvar, nastavi Grey. Dolaze kako bi sklopili dobar posao, većinom kupuju robove. Žao mi je što ovo nije najpovoljnije razdoblje za trgovinu robljem. Vjetrovi su ovamo dopratili zowg iz Indije i daljih zemalja. Dočepali su se najboljih primjeraka. U svom privatnom posjedu imam oko dvije stotine prvoklasnih robova, najboljih u krugu od tisuću milja. Hvala

gospodine, odgovori Hal, no, ne zanimaju me robovi. To je, gospodine, žalosna odluka. Uvjeravam vas da ima mnogo načina kako se možete obogatiti time. Uzgajivači šećerne trske u Brazilu i Karibima traže radnu snagu koja bi radila na njihovim posjedima. Hvala vam, još jedanput. Nisam ovdje zbog toga. Sada je Hal znao na koji je način Grey stekao bogatstvo. Konzulova služba bila je u drugome planu, iza posrednika za europsku trgovinu koja se sklapala u Zanzibaru. oš je jedan sektor u kojem možete zaraditi i ja bih vam mogao pomoći. Promotrio sam s krova vaš brod kada ste se usidrili u luci i nisam mogao ne primijetiti da je dobro naoružan. Hal se složi i Grey nastavi: Možda ne znate da je omanski sultan Ahmed El Grang zaratio s etiopskim vladarom. Čuo sam o tome. To je borba bez neuzvraćenih udaraca, na kopnu i na moru. Sultan je izdao dozvole za brodove koji se žele pridružiti njegovim snagama. Te su dozvole inače namijenjene samo muslimanskim kapetanima, ali ja imam veliki utjecaj na sultanovu dvoru i mogao bih vam nabaviti jednu takvu dozvolu. Naravno, nije ju tako olako pribaviti. Dobiti za vas takvu dozvolu od omanskog sultana stajalo bi me dvije stotine funta, gospodine. Hal je već prezrivo htio odbaciti tu ponudu da ude u rat protiv Krista i njegovih sljedbenika, kada ga instinkt upozori da ne odbije odmah. Bih li mogao ostvariti kakvu dobit, gospodine?, zapita. Naravno. Možete se dočepati velikog blaga. Carstvo presvijetlog Ivana je jedno od najstarijih tvrđava kršćanske vjere: više od tisuću godina zlato i darovi hodočasnika su se nakupili u crkvama i samostanima. I sam presvijetli Ivan je bogat poput bilo kojeg europskog suverena. Priča se da njegovo blago u Axumu sadrži više od dvadeset tona zlata. Grey se od pohlepe sav zadihao, zamislivši si to bogatstvo. I vi biste mi zaista mogli pribaviti sultanovu dozvolu? Hal se nagne prema njemu pretvarajući se da ga zanima. Naravno, gospodine. Nije prošlo ni mjesec dana od posljednje koju sam uspio ishoditi za jednoga Škota. Grevju se lice ozari novom zamisli. Ako bih učinio isto i za vas, možda biste mogli udružiti snage. S dva ratna broda bili biste jači i mogli biste se suočiti s bilo kojim jedrenjakom presvijetlog Ivana. Uzbudljiva zamisao, reče Hal s osmijehom na licu, glumeći da nije previše zainteresiran; mislio je da zna o kojem je škotskom kapetanu riječ. Ali, tko je Englez o kojem mi govorite? Pravi gospodin i veliki moreplovac, odgovori ushićeno Grey. Isplovio je iz Zanzibara prije pet tjedana i plovi prema afričkom rogu. Moći ću ga dostići i udružiti snage s njegovima, razmišljao je glasno Hal. Recite mi njegovo ime i

položaj, gospodine. Grevbaci pogled prema dvorištu, a zatim spusti glas: Plemić je iz visokog društva, Lord Cumbrae. Zatim se opusti, potapšavši se po koljenu kako bi istaknuo važnost svoga otkrića. Evo, gospodine. A vi, što mislite o tome? Jako sam začuđen. Hal nije imao poteškoća da sakrije uzbudenost. Biste li mi zaista mogli ishoditi dozvolu? I, ako je to moguće, koliko vremena bih trebao čekati? U arapskom svijetu se ništa ne postiže na brz način. Grey ponovno postane neprecizan. No, uvijek se može ubrzati postupak. Recimo da bih uz još dvije stotine funta, dakle, ukupno četiri stotine, trebao biti u stanju predati dozvolu u vaše ruke već sutra navečer. Naravno, tražio bih plaćanje unaprijed. Velika je to svota. Hal namršti čelo. Sada kada je znao kamo je plovio Kragulj, mogao se odmah požuriti na GoWe Bowgk i isploviti, te se baciti u potjeru za njim. No, zadrža taj poriv, jer je od Grevja morao saznati još nešto. Da, složi se Grey. No, pomislite koliko će vam dobiti donijeti. Dvadeset tona čistoga zlata za smjela čovjeka koji će ih oduzeti od presvijetlog Ivana. I to nije sve. Ima i dragulja te ostaloga blaga koje se sakuplja već tisuću godina; blago crkve kopta, relikvije Isusa Krista i djevice, apostola i svetaca. Imaju neprocjenjivu vrijednost. Oči su mu se sjajile od pohlepe. Priča se... prekine se i snizi glas. Kažu da je presvijetli Ivan čak čuvar Svetoga grala. Sveti gral. Hal problijedi od osjećaja obožavanja prema toj svetoj relikviji i Grey osjeti ushićenost zbog reakcije koju je izazvao. Da! Da! Sveti gral! Dragocjeni kalež koji kršćani traže od dana nabijanje na križ. Hal protrese glavom zagledavši se u Grevja s nehinjenim čuđenjem. Tištio ga je čudan osjećaj koji ga je ostavljao bez riječi. Prisjeti se očevih i Sukeeninih proročanstava. U dnu duše je znao da je ovo dio njegove sudbine. Grey protumači tu tišinu i slijeganje ramenima kao znakove skeptičnosti. Uvjeravam vas, gospodine, da je Sveti gral glavni razlog zbog čega su Veliki mogul i Ahmed El Grang napali Etiopiju. To sam saznao od sultana osobno. I on je također uvjeren da je relikvija u rukama presvijetlog Ivana. Prorekao je to jedan od najvažnijih ayđfoMaf:a islama, uvjerivši ga da tko bude uspio preoteti Sveti gral iz ruku presvijetlog Ivana, njegova će dinastija imati nevjerojatnu moć i to će biti preludij pobjede islama nad svim krivim religijama svijeta. Hal ga je zaprepašten gledao. U njegovoj su glavi vrvjele misli. Više nije bio siguran u sebe ili u bilo što na svijetu koji ga je okruživao. Trebao mu je veliki napor kako bi um oslobodio od tih strašnih izgleda za budućnost kao što je pokoravanje kršćanstva, te se ponovno pribrao. Gdje se

čuva ta relikvija?, zapita hrapavim glasom. Nitko ne zna točno mjesto, osim presvijetlog Ivana. Netko kaže u Axumu, ili Gondaru, neki tvrde da je skrivaju u samostanu na najvišim planinama. Nije li možda već pala u ruke El Granga ili Velikog mogula? Možda je rat već završio? Ne, ne!, odgovori Grevbrzo. Upravo je jutros stigao iow iz Adenskog zaljeva, i donio vijesti koje su stare osam dana. Izgleda da su pobjedničke vojske islama zaustavljene kod Mitsiwe. Na čelo kršćanskih redova nedavno je postavljen moćni general, kojeg zovu Nazet, i, iako je golobrad, vojska Tigrisa i Galle je pod njegovim zapovjedništvom. Po načinu na koji je Grey prepričavao islamske poraze, Hal osjeti daje konzul držao za obije strane. Nazetje potisnuo vojsku El Granga i Mogula, koje se sada nalaze pred Mitsiwom, i prikupljaju snage za završnu bitku, koja će odlučiti o ishodu rata. Kao što vidite, rat još nije završen. Savjetujem vam najozbiljnije, moj mladi prijatelju, da se, kad budete imali dozvolu za koju ću se ja pobrinuti, požurite i isplovite prema Mitsiwi da biste na vrijeme mogli sudjelovati u diobi plijena. Moram razmisliti o svemu što ste mi priopćili, odgovori Hal i podigne se s hrpe tepiha. Budem li se odlučio da iskoristim vašu velikodušnu ponudu, vratit ću se sutra ujutro s četiri stotine funta za kupnju sultanove dozvole. Bit ćete uvijek dobrodošli u mojem domu, uvjeri ga Grey. Vrati me što prije na brod, zapovjedi Hal Big Danielu, čim su se golema vrata zatvorila za njima. Želim isploviti s večernjom strujom. Stigli su do prve tržnice kada Althuda dohvati Hala za ruku. Moram se vratiti. Ostavio sam dnevnik u dvorištu. Strašno žurim, Althuda. Kragulj je već mjesec dana u prednosti preda mnom, ali sada točno znam gdje ga mogu tražiti. Moram se vratiti po svoj dnevnik. Vi nastavite. Neću kasniti. Pošalji brodicu po mene i reci da me čeka na molu. Bit ću tamo prije nego što vi budete isplovili. Nemoj da čekam uzalud, Althuda. Ne smijem kasniti. Hal ga teška srca pusti natrag, i požuri se za Big Danielom. Stigavši na GoWem Bougfz pošalje natrag brodicu da pričeka Althudu na molu, zapovjedivši da pripreme brod za more. Zatim se spusti u svoju kabinu i rastvori karte na pisaćem stolu ispod krmenog prozora i naputke za plovidbu do Adenskog zaljeva na Crvenom moru koje je naslijedio od Llewellyna. Proučavao ih je gotovo svakodnevno otkako su bili na brodu i stoga je lako pronašao sva imena koja je Grey spomenuo u razgovoru. Upiše rutu prema afričkom rogu, ploveći prema Adenskom zaljevu i prolazeći kroz tjesnac Babal Mandab, kako bi ušli u vode Crvenog mora. Bilo je

stotinu otočića raštrkanih duž etiopske obale, koji su pružali savršeno skrovište gusarima. Trebao je izbjegavati notu Velikog mogula i omanskog sultana sve dok ne bude uspio stići do kršćanskog središta presvijetlog Ivana i dobiti njegovu dozvolu. Nije mogao napasti muslimane bez tog dokumenta u rukama, inače bi riskirao da doživi očevu sudbinu: optužbu za gusarenje. Možda je mogao pokušati i povezati se s kršćanskom vojskom, i generalom Nazetom, o kojemu je govorio Grey, i staviti mu na raspolaganje GoWe Bowg. U svakom slučaju, promisli, flota za transport muslimanske vojske bila je zasigurno gusta u tim morima i oni su lako mogli postati plijen brze fregate, predvođene smionim kapetanom. U jednom je aspektu Grey bio u pravu: slijedili su dani u kojima je u igri bila slava i bogatstvo. Začuvši zvono broda koje je oglašavalo kraj smjene na straži, ostavi karte i uspne se na palubu. Struja se promijenila. Zatim pogleda prema luci i prepozna, čak i na toj udaljenosti, Althudu na vrhu stuba pored mola. Bio je udubljen u razgovor sa Stanom Sparrowom, koji se brodicom vratio po njega. Sto mu gromova!, promrmlja Hal, gubi vrijeme u glupom brbljanju. Posveti svu svoju pažnju stanju broda, slijedeći pogledom mornare koji su se brzo uspinjali priponama kako bi podigli jedra. Kada ponovno pogleda prema obali, opazi da je brodica već stigla do velikog broda, ispod mjesta gdje se on nalazio. Čim je dotaknula brod, Althuda se uspne Ijestvama i stane pred Hala ozbiljna izraza lica. Došao sam po Zwantie i svoga sina, reče svečanim glasom. I reći ti zbogom. Ne razumijem. Hal ga je začuđeno gledao. Konzul Grey me primio u službu kao pisara. Namjeravam ostati u Zanzibaru sa svojom porodicom. Ali zašto, Althuda? Zašto? Ti dobro znaš da je mene i Sukeenu naša majka odgojila u religiji proroka Muhameda. Ti ustraješ u namjeri da se boriš protiv islamske vojske u ime Božje, u ime kršćanstva, i ja te ne mogu slijediti. Althuda mu okrene leda i krene prema pramčanom nadgradu. Nakon nekoliko minuta vrati se sa Zwantie, držeći u naručju maloga Bobbvja. Zwantie je plakala u tišini, i skrene pogled s Hala. Althuda se na vrhu Ijestava zagleda u njega. Ovaj me rastanak boli, no tješi me pomisao na ljubav kojom si volio moju sestru. Neka te Alah čuva. Izgovorivši ove riječi, spusti se sa Zwantie u brodicu. Hal ih je slijedio pogledom do mola, vidjevši kako se uspinju kamenim stubama. Althuda se ni jednom nije okrenuo, dok su se on i njegova porodica izgubili medu svjetinom na tržnicama, odjevenom u bijelo i praćenom njihovim robovima. Hal je bio toliko rastužen da nije opazio brodicu koja se vratila sve dok

se odjednom nije trgnuo opazivši da ju je Ned Tyler već dao podignuti na brod i da se već smjestio za kormilom čekajući na njegovu zapovijed. Podignite sidro, Tvleru. Podignite košna jedra i isplovite prema kanalu. Ponovno pogleda prema kopnu, osjetivši se sam, jer je Althuda prekinuo njegovu posljednju, tanku vezu sa Sukeenom. Otišla je, prošapće, sada je zaista otišla. Okrenuvši odlučno leda bijelome gradiću, pogleda mjesto gdje su se planine Usambara protezale niske i plavkaste na obzoru. Razvijte sva jedra, kao i inače, Tvleru. Smjer je sjeversjeveroistok, te prema istoku kako bismo prošli otok Pembu. Vjetar je stalno puhao i nakon dvanaest dana prošli su rt Guardarui, na kraju velikog roga Afrike: pred njima se ukazao Adenski zaljev. Hal zapovjedi promjenu smjera prema istoku. Hrapave stijene i crveni brežuljci Adenskog zaljeva izgledali su kao čeljust Afrike. Ušli su u zaljev zahvaljujući zadnjem dahu vjetra. Bilo je pakleno vruće, a bez vjetra bilo je neizdrživo; more je bilo posebno plave boje, živo i odražavalo je bijeli trbuh morskih lastavica koje su letjele na tragu broda. Pred njima se visoka obala približavala sve više, čineći tjesnac Bab alMandab. Prošli su danju tjesnac i ušli u Crveno more i Hal smanji jedra, jer su to bile teške vode, sa stotinama otočića i opasnim koraljnim grebenima. Na istoku su se pružale arapske zemlje, na zapadu obala Etiopije i kraljevstvo presvijetlog Ivana. U tim prometnim vodama započeli su susretati brodove. Svakoga bi puta stražar u košu upozoravao palubu i Hal bi se osobno penjao do koša, znatiželjan da ugleda na obzoru četvrtasta jedra i prepozna Gw oMoray. No, svaki bi put ostajao razočaran. Bili su to sve đAoivi koji su bježali daleko od visokog i zastrašujućeg profila GoMen Bougiđ, tražeći sklonište u nižim vodama, gdje ih veliki brod nije mogao slijediti. Hal ubrzo otkrije koliko su neprecizne karte koje je pronašao u Llewellynovu pisaćem stolu. Neki otoci koje su vidjeli na putu uopće nisu bili ucrtani u kartama, dok su neki, pak, bili ucrtani miljama daleko od njihova pravog položaja. Budući da su noći bile bez mjesečine, Hal se nije odvažio da nastavi plovidbu po mraku medu tim grebenima i otocima. U sumrak bi bacio sidro u zaklonu jednog od tih većih otočića. Nikakva svjetlost, zapovjedi Nedu Tvleru. Obavite manevre u tišini. Nema načina da stišam Abolijeve ljude. Grakću poput gusaka koje je napao vuk. Hal se nasmije: Razgovarat ću s njim. Kada se uspeo na palubu, za vrijeme početka prve smjene na straži, brod je bio obavljen tamom i tišinom. Provjeri uobičajena mjesta na brodu, a potom se zaustavi nekoliko minuta razgovarajući s Abolijem, koji je bio

voda smjene na straži. Zatim krene prema zaštitnoj ogradi i nasloni se, sam, promatrajući nebo. Odjednom začuje nepoznati šum, i na trenutak pomisli da dolazi s mora. Zatim shvati da su to bili ljudski glasovi, no govorili su jezikom koji on nije poznavao. Premjesti se hitro na krmu broda i glasovi postanu bliži i jasniji. Začuje čak škripu pripona i šum vesala u vodi. Ponovno potrči na pramac u potrazi za Abolijem. Sakupi skupinu za napad. Deset ljudi, prošapće. U tišini. Spustite u more brodicu. Aboliju je bilo potrebno nekoliko trenutaka da izvrši njegovu zapovijed. Čim je brodica dodirnula površinu vode, spuste se u nju i udalje. Za kormilom je bio Hal, koji se upustio u mrak krećući se nasumce prema nevidljivom otoku. Nekoliko minuta kasnije prošapće: Dosta!, i veslači se zaustave. Odjednom začuju u blizini zvuk nečega što je padalo na daske palube, a potom usklik boli i iritiran osti. Izoštrivši pogled u tom smjeru, na mjesečini, Hal opazi sjaj malog latinskog jedra. Hajde, svi zajedno!, šapne. Brodica krene naprijed, dok je Aboli ustao s pramca držeći u ruci kuku privezanu za kraj konopca. Mali dzow koji odjednom izroni iz mraka i stvori se pred njima nije bio mnogo veći od polovice njihove brodice. Aboli zavitla kuku i baci ju prema drugoj brodici, te povuče naglo konopac. Uhvaćen!, zareži. Hajde, momci! Ljudi ostave vesla i uz krik koji je ledio krv u žilama, nahrupe na palubu nepoznate brodice, dočekani krikovima iznenađenja i užasa. Hal priveže kormilo i dohvati lanternu kako bi se bacio u napad za svojim ljudima. Privedite ga ovamo, zapovjedi. Kada dovuku pred njega zarobljenika, Hal opazi da je imao dugu, gustu bradu koja mu je sezala gotovo do koljena i veliki broj koptskih križeva i krunica oko vrata. Kvadratna mitra koju je nosio na glavi bila je satkana od zlatnih i srebrenih niti. Sveje u redu!, kaže svojim ljudima koji su ga držali. Odnosite se prema njemu s poštovanjem, svećenik je. Zarobljenika odmah oslobode; on si poravna odjeću, i prođe prstima kroz bradu, zatim se uspravi u svoj svojoj visini i zagleda se u Hala s hladnim ponosom. Govorite li engleski, gospodine?, zapita Hal. Čovjek ga je i dalje promatrao. Čak i na titravoj svjetlosti lanterne njegov je pogled bio hladan i prodoran, no nije dao znaka da je shvatio. Hal prede na latinski: Tko ste, oče? Zovem se Fasilides, biskup sam u Axumu, ispovjednik kralja Yohannisa, etiopskog vladara, odgovori svećenik na latinskom. Molim vas da prihvatite moje isprike. Zamijenio sam ovu brodicu za brodicu muslimanskih napadača. Svim srcem želim vaš blagoslova Hal klekne jednim koljenom na palubu. Možda sam previše ponizan, reče samome sebi, no

biskup je izgledao da cijeni tu njegovu gestu. Učini znak križa na Halovoj glavi, i položi mu dva prsta na čelo. Izmijeni glas izgovorivši riječi i pruži Halu prsten na poljubac. Ovo je zaista pravovremeni susret, preuzvišeni gospodine, reče podižući se. fa sam vitez reda Hrama Svetog Georgea i Svetog grala. Putujem kako bih stavio svoj brod i svoje ljude na raspolaganje resvijetlom Ivanu, kršćanskom vladaru Etiopije u svetome ratu otiv islamskih snaga. Kao ispovjednik kralja mogli biste me povei na dvor. Možda je moguće dobiti prijem, odgovori Fasilides. Postajao je sve ljubazniji, kada je svjetlost novog jutra ukazala Gokkn Bowg u svoj ljepoti. Fasilides postane još srdačniji, ida ga Hal pozove na brod, ponudivši se da ga ugosti za ostatak itovanja. Hal je mogao samo graditi pretpostavke o razlogu zašto je skup axumski lunjao otocima u ponoć, na malenom doww koji je nrdio po ribi i kada zapita Fasilidesa o tome, ovaj ponovno postane adan: Ne smijem raspravljati o državnim poslovima, ni svjetovnim duhovnim. Fasilides je sa sobom na brod poveo i dvojicu slugu, te jednog bara s dfzoiva, koji je morao Halu pokazati put. Kada se smjestio na od, biskup se udobno uselio u malu kabinu pored Halove. S mjesnim vodičem Hal je mogao ploviti prema Mitsiwi svom zinom, ne smanjujući jedra sve do sumraka. Pozove Fasilidesa da mu se pridruži za večerom, i dobar skup se pokaže kao veliki ljubitelj vina i brandvja. Hal je njegovu šu uvijek držao punu do ruba, što je tražilo ne malu spretnost, isilidesov ponos smanjivao se proporcionalno s razinom brandvja vrču, toliko da je odgovarao na Halova pitanja sa sve manjim itručavanjem. Kralj se nalazi u samostanu svetoga Luke, na ežuljcima iznad Mitsiwe, zajedno s generalom Nazetom. Tamo ga oram susresti, objasni. Čuo sam da je kralj ostvario veliku pobjedu nad poganima Mitsiwi, raspitivao se Hal. Velika i izvanredna pobjeda!, potvrdi Fasilides srdačno. Za Uskrs pogani su prešli tjesnac Bab alMandab s jakom jskom, i obalom se uputili prema sjeveru osvojivši sve luke i utvrde, tac našeg vladara Yohannisa pao je u borbi i veći dio naše vojske je itao razoren. Ratni dkow; El Granga upali su u našu flotu u luci iulis, zarobivši i spalivši dvadeset naših najboljih brodova. Kada su pogani na tisuće poredali pred Mitsiwu, izgledalo je da je Bog ipustio Etiopiju. Fasilidesove oči se ispune suzama i biskup je morao ispiti veliki gutljaj brandvja kako bi se smirio. No, On je jedini Bog i vjeran je našemu narodu. Poslao nam je ratnika kako bi sakupili našu vojsku. Nazet se spustio s planina, povevši sa sobom vojsku amhara i pridruživši se našim snagama ovdje na

obali, podignuvši u prvim redovima Sveti tabemakul Marije, majke Božje. Taj talisman je poput biča u Nazatovim rukama. Pred njegovim napredovanjem pogani su se povukli, zbunjeni. Koji je to talisman o kojemu govorite, oče? Je li to sveta relikvija? Biskup snizi glas, i nagne se nad stol kako bi dohvatio Hala za ruku, pogledavši ga ravno u oči. Relikvija je pripadala Isusu Kristu, i najjača je relikvija cijeloga kršćanstva. Zagledao se u Hala tako intenzivno da se ovaj naježi pod njegovim utjecajem. Tabernakul Marije sadrži pehar života, Sveti gral koji je Krist upotrijebio na Posljednjoj večeri. To je onaj isti pehar kojim je Ivan iz Arimateje skupio krv Spasitelja dok je On bio prikovan na križu. A sada, gdje se sada nalazi Tabernakul? Halov je glas bio hrapav i čvrsto je stiskao Fasilidesa toliko da se starac namrštio. Vi ste ga vidjeli? Postoji li zaista? Molio sam pred Tabernakulom koji sadrži sveti pehar, iako ga nitko ne može vidjeti ili dotaknuti ga. Gdje se nalazi taj sveti predmet? Halov glas je bio uzbuđen. Itekako je čuo je o toj legendi. Viteški red kojem je pripadao živio je upravo za taj pehar. Gdje je?, zapita Hal. Fasilides se ponovno razbistri pred Halovim uzbuđenjem. Oslobodi se stiska njegove ruke. Postoje stvari koje se ne mogu povjeriti. Ponovno je postao dalek i nedodirljiv. Hal shvati da ne bi bilo mudro nastaviti s ispitivanjem i potraži drugu temu koja bi bila u stanju opustiti biskupa. Recite mi o pomorskoj bitci kod Adulisa, predloži. Kao moreplovac, zanima me prije svega što se događa na moru. e li u bitci sudjelovao brod nalik ovome ali s islamskom flotom? Biskup se opusti. Bilo je mnogo brodova s obje strane. Velike vatrene oluje i stravično krvoproliće. Nije bilo broda s kvadratnim jedrima, koji je imao znak raspitivao se Hal. Jeste li bar čuli o njemu? No, bilo je jasno da biskup nije bio u stanju razlikovati fregatu od lađe s pet redova vesala. Slegne ramenima. Možda će generali i kapetani biti u stanju odgovoriti na ta pitanja, kada budemo stigli u samostan, predloži. Hal približi GoWg Bowgb obali, i uspne se do koša, ostavši gore cijeli sat i gledajući kroz dalekozor. Bilo je nemoguće prebrojiti usidrene brodove u luci, a vode su bile prepune malih brodica koje su prenosile hranu velikoj vojsci na kopnu. Hal je bio uvjeren samo u jednu jedinu stvar, kada se spustio na palubu broda, i zapovjedi da ponovno razviju jedra. U zaljevu nije bilo ni jednog broda s kvadratnim jedrima. Fragmentarni ostaci flote kralja Yohannisa nalazili su se oko Mitsiwe. Hal usidri brod daleko od izgorjelih i oštećenih brodova, dok je Fasilides slao na kopno jednoga od slugu. Ima zadatak da otkrije je li general Nazet još uvijek u samostanu

i ako jest, moramo si nabaviti konje kako bismo ga dostigli. Dok su čekali da se sluga vrati, Hal napravi raspored na GoWe BougzM za vrijeme njegove odsutnosti. Odluči da povede sa sobom samo Abolija, ostavivši brod Nedu Tyleru. Ne ostajte na sidru, jer je ova obala u zavjetrini i bili bismo ranjivi, ako bi se Kragulj našao ovdje, upozori Neda.Krenite prema otvorenom moru i smatrajte svaka jedra koja opazite kao neprijateljska. Ako se sretnete s GwfZom qMomy, nemojte napadati ni u kom slučaju. Vratit ću se što prije. Znak će biti crvena raketa. Kada ga opazite, pošaljite brodicu po mene na kopno. Hal je bio nemiran cijeli dan i cijelu noć, no u svitanje izvidnik na košu oglasi: Mali dzow isplovljava iz uvale. Kreće se prema nama. Hal začuje krik iz svoje kabine i potrči na palubu, opazivši i bez dalekozora Fasilidesovog slugu, kako stoji uspravno na brodici. Pošalje po biskupa koji se također uspne na palubu, osjećajući posljedice pretjeranog pića od prethodne večeri. On i sluga razgovarali su na nepoznatom jeziku, zatim se biskup obrati Halu: Vladar i general Nazet nalaze se u samostanu. Na žalu nas čeka nekoliko konja. Moj sluga donio je odjeću za vas i vašeg slugu, tako da ne budete previše uočljivi. U svojoj kabini Hal navuče na sebe hlače od laganog pamuka, široke i skupljene na gležnjevima. Čizme su bile od mekane kože, s podignutim vrškom, a iznad pamučne košulje odjene tuniku koja mu je sezala do pola bedara i priveže je naprijed. Biskupov sluga mu pokaže na koji način je trebao zamotati dugačku bijelu tkaninu oko glave da bi napravio turban, iznad kojeg stavi olovni šljem u obliku luka, s malim vrškom i izrezbarenim koptskim križevima. Kad se Aboli i on uspnu na palubu, posada je razrogačenih očiju gledala u njih, dok je Fasilides potvrdio glavom u znak slaganja. Sada nitko u vama neće prepoznati zapadnjaka. Brodica ih ostavi na morskome žalu ispod stijena, gdje ih je čekala naoružana pratnja. Konji su bili arapski s dugim grivama i repovima koji su se njihali, sa širokim nozdrvama i lijepim očima svoje vrste. Sedla su bila izrađena iz jednog jedinog drvenog bloka, ukrašena srebrom, a uzde su bile otežane metalnom žicom. Putovanje do samostana je dugo, upozori ih Fasilides. Ne smijemo gubiti vrijeme. Uspnu se puteljkom do stijena, izišavši na čistinu koja se prostirala pred Mitsiwom. Ovo je mjesto na kojem smo pobijedili!, izjavi Fasilides kreštavim glasom, i podigne se u sedlu kako bi pokazao cijelu dolinu. Iako je borba vodena prije nekoliko tjedana, kragulji su još uvijek lebdjeli iznad doline poput tamnoga oblaka, a šakali i psi režali su i borili se za hrpe kostiju, žvačući ocrnjeno meso koje

je još uvijek visjelo s kostiju. Mušice su bile u gustim rojevima u zraku, poput pčela koje se okupljaju oko njihove kraljice. Hal je osjećao mušice na licu kako mu nadražuju nosnice. Njihove larve bjelkaste boje vrvjele su u tijelima u raspadanju, toliko guste da je izgledalo kao da su tijela u pokretu, gotovo kao da su još uvijek živa. Bilo je i ljudskih šakala koji su radili u prostranoj dolini: žena i djece ogrnutih u dugačke prašnjave tunike, s pokrivenim nosom i ustima da se obrane od smrada. Svatko je nosio posudu u koju je odlagao plijen, novčiće i prstenje koje bi uzimao sa skeleta mrtvaca. Deset tisuća mrtvih!, izjavi pobjedonosno Fasilides, vodeći ih putom kojim su se udaljavali od bojišta, zaobilazeći u luku utvrđeni grad Mitsiwu. Nazet je previše spretan ratnik da bi se dao uhvatiti u stupicu zajedno sa svojom vojskom medu ovim zidinama. S vrha planina vidi cijelu dolinu. Pokaže prstom pred sobom, na planinske vrhove. Pobjednička vojska kralja Yohannisa se utaborila izvan Mitsiwe, na otvorenom prostoru, koji se prostirao ispod brežuljaka. Zauzimao je površinu grada s mnogobrojnim šatorima od kože i kolibama, podignutim na brzinu, i nadstrešnicama od sijena i kamena, koje su se prostirale na pet milja, od mora do brežuljaka. Medu nastambama pasli su konji, deve i bikovi, dok je oblak prašine i dima, koji se podizao sa zapaljenih hrpa osušenog izmeta, zatamnio plavetnilo neba. Neizdrživ smrad životinjskog izmeta, dim i smrad ostataka koji su se raspadali na suncu, hrpe ljudskog izmeta i nužnici ukopani u zemlju, uz smrad ljudskih leševa pod pustinjskim suncem, suprotstavljali su se smradu bojišta. Prešli su skupine konjaništva s predivnim pastusima s dugom grivom i perjanicama. Konjanici su na sebi imali čudnu opremu maštovitih i živahnih boja i bili su naoružani lukovima, kopljima i puškama s dugom cijevi i rukohvatom ukrašenim draguljima. Topnici su bili raspršeni na pjeskovitom i stjenovitom dijelu terena i brojili su stotinu topova. Neki od golemih topova bili su iskovani u obliku dupina i zmajeva, i postavljeni na kolima koja su vukli stotinu bivola. Kola nakrcana bačvicama baruta bila su u četvrtastim ograđenim prostorima. Pješaštvo je koračalo naprijednatrag. Na njihovim različitim i egzotičnim odorama još su se mogla primijetiti blaga koja su preoteli na bojištu, tako da nije bilo dva čovjeka odjevena na isti način. Nosili su okrugle štitove od bronce, drva i kože. Njihova su lica bila tamna, s orlovskim nosom i srebrenastom bradom, ili boje pijeska, ili crnom poput vrana koje su letjele iznad bojišta. Šezdeset tisuća ljudi, reče Fasilides. S Tabernakulom i Nazetom na čelu ni

jedan im neprijatelj ne može odoljeti. Prostitutke i žene koje su slijedile vojsku, i koje nisu bile zaposlene u pljački bojišta, bile su također brojne. Održavale su vatru, ili uživale u sjeni natrpanih kola. Somalke su bile visoke i čudnovato pokrivene velom, djevojke galla kretale su se pak s golim grudima i vragolasta pogleda. Neke su pogledavale prema atletskoj i muškoj Halovoj pojavi, pozivale su ga, pokušavajući se bolje objasniti gestama. Ne, Gundwane, promrmlja mu Aboli na uho, nemoj ni pomisliti na takvo što, jer ih muškarci nakon toga kažnjavaju sakaćenjem. Gdje očekuješ da ćeš naći vlažan doček, našao bi samo tvrdi i osušeni ožiljak. Ta gomila ljudi, žena i životinja bila je tako gusta da su se oni morali kretati polaganije. Vjernici, prepoznavši biskupa, trčali su k njemu, kako bi mu se poklonili i molili da ih blagoslovi. Na kraju su uspjeli ostaviti za sobom svjetinu, podbovši konje na strmom puteljku koji se uspinjao brežuljkom. Fasilides je bio na čelu kolone, u galopu, s odjećom koja mu je vijorila naokolo, i s bradom koja je padala iza ramena. Stigavši do vrha, povuče uzde svoga pastuha i pokaže prema jugu: Pogledajte dolje! To je Adulisov zaljev, prije luke Zula, u kojoj se utaborila islamska vojska. Zaklonivši oči od pustinjskog sunca, Hal opazi žućkasti oblak dima i prašine iz kojeg su izbijale munje sunčevih zraka koje su se reflektirale na topovskim cijevima i oružju još jedne goleme vojske. Koliko ljudi broji vojska El Granga? Upravo sam to trebao saznati kada ste me pronašli: dobiti odgovor od naših špijuna na to pitanje. Koliko ih je dakle?, nije popuštao Hal, dok je Fasilides prasnuo u smijeh. Odgovor je rezerviran za uši generala Nazeta, odgovori, i podbode konja. Nastave se uspinjati puteljkom, izišavši na sljedeći vrh. Dolje!, pokaže Fasilides. Evo samostana svetog Luke. Samostan je bio stisnut na vrhu nepravilnog brežuljka. Zidine i grubi nepravilni obrisi nisu bili olakšani ukrasima, stupovima i arhitravima. Jedan od biskupovih glasnika zasvira u rog, i masivna drvena vrata se širom otvore pred njima, te ih konjušari dočekaju i povedu njihove konje. Odjednom se nadu u tamnoj crkvi, u obliku pećine s kupolom na vrhu koja se gubila u tami. Stotinu svijeća bacalo je treperavu svjetlost, osvjetljavajući zidove zajedno sa sjajem kadionica, i slikama svetaca i mučenika, koje su visjele pored zastava samostana i ikona ukrašenih dragim kamenjem. Fasilides klekne pred oltar, nad kojim se isticao koptski križ izrađen u srebru, visok šest stopa, te Hal učini isto. Aboli ostane stajati iza njih, s rukama prekriženim na prsima. Bože naših očeva, gospodaru vojski, molio je biskup, govoreći na latinskom kako bi ga i

Hal razumio, zahvaljujemo ti na velikodušnosti i velikoj pobjedi koju si nam dozvolio nad poganima. Preporučamo ti slugu tvog Henrvja Courtenevja. Neka napreduje služeći jedinog pravoga Boga, i neka njegova vojska nadjača nevjerničku. Hal je jedvice imao vremena da završi s molitvom, a biskup je već bio na nogama i nastavio dalje, prema kapelici. Pričekajte ovdje, zapovjedi mu. Krećući se ravno prema vunenoj tapiseriji živahnih boja koja je visjela iza maloga oltara. Odmakne je, i nestane iza niskih vrata, sagnuvši se kako bi prošao kroz otvor. Ogledavši se oko sebe, Hal opazi da je kapela bila bogatije namještena od glavnoga hrama, tmurnog i običnog. Mali oltar bio je prekriven slojem žutoga metala koji je mogao biti mesing, no sjajio se poput čistoga zlata na svjetlosti svijeća. Križ je bio ukrašen velikim kamenjem različitih boja: možda su to bili samo komadi stakla, ali Hal je imao osjećaj da se sjaje poput smaragda, rubina i dijamanata. Drvene police koje su sezale do stropa bile su pune darova bogataša. Neki su vjerojatno ostali netaknuti stoljećima, budući da su bili prekriveni slojem prašine i paučinom koja je skrivala njihovu pravu prirodu. Pet redovnika u prljavim i poderanim tunikama klečali su u molitvi pred kipom Crne Madone s malim crnim Isusom u naručju, i nisu se dali smesti. Hal i Aboli čekali su zajedno, naslonjeni na stup na dnu kapele, dok je vrijeme prolazilo. Zrak je mirisao po tamjanu i starini, dok je prigušena pjesma redovnika imala hipnotizirajući efekt. Hala su hvatali valovi sna, s kojima se pokuša boriti, natjeravši se da drži otvorene oči. Odjednom začuje lagani šum brzih koraka kako se približavaju vratima iza tapiserije. Hal se uspravi, dok se jedno dijete pojavi trčeći kroz vrata, utrčavši u kapelicu naglo poput mačića, te se zaustavi kliznuvši po podu. Imao je četiri ili pet godina, na sebi je imao jednostavnu košulju od bijelog pamuka i bio je bosonog. Imao je kovrčavu kosu, crnu i sjajnu, koja je plesala dok se radoznalo ogledavao oko sebe, tamnim i velikim očima, poput očiju svetaca na slikama koje su visjele na kamenom zidu iza njega. Opazivši Hala, potrči prema njemu zaustavivši se kada je stao pred njega. Promotri ga tako prodorno da je Hal ostao zadivljen, te klekne na pod, kako bi se mogli gledati u oči. Dječak reče nešto na svom jeziku, u kojem prepozna riječ gggz, odnosno etiopski. Vjerojatno ga je nešto zapitao, no on nije uspio čak ni naslutiti sadržaj. I ti!, izjavi i prasne u smijeh, no dječak je ostao ozbiljan i ponovi pitanje. Hal slegne ramenima i dječak udari nogom o pod, te ponovi pitanje po treći put. Da!, odgovori energično Hal. Dječak se radosno smijao i pljesnuo

rukama i kada se Hal uspravio, raširi ruke i reče nešto što je moglo značiti samo jedno. Želiš li da te podignem u naručje? Hal klekne i podigne dijete, koje ga je pogledalo u oči, a zatim započne ponovno govoriti, pokazujući prema Hal ovu licu, tako energično da mu je gotovo zabio prst u oko. Ne razumijem što govoriš, maleni, pobuni se Hal smijući se. Fasilides stigne u tišini iza njega i izjavi svečano: Njegovo veličanstvo Yohannis, kralj nad kraljevima, vladar Galla i Amhara, branitelj vjere u Krista, opaža da su vaše oči čudne zelene boje, za razliku od svih koje je od sada vidio. Hal se zagleda u andelsko lice dječaka kojeg je držao u naručju. On je legendarni presvijetli Ivan?, zapita s poštovanjem. Upravo tako. Štoviše, obećali ste i kralju da ćete ga povesti na vaš brod, koji sam mu ja opisao. Želite li obavijestiti vladara da bih bio jako počašćen kad bih ga imao na brodu kao gosta? Odjednom se Yohannis izvuče iz Halova naručja, uzevši ga za ruku i vukući ga prema skrivenim vratima. Prošavši kroz otvor krenu hodnikom osvijetljenom bakljama, postavljenim u željeznim ležištima na kamenim zidovima. Na dnu prolaza nalazila su se dva naoružana stražara, no vladar im dovikne zapovijed i oni se odmaknu, pozdravivši ga. Yohannis povede Hala u dugu prostoriju. Na zidovima su se otvarali uski prozorčići kroz koje su prodirale sjajne zrake pustinjskog sunca. Gotovo je cijela sala bila ispunjena dugačkim stolom, za kojim su sjedili petorica ljudi, koji su se ustali i duboko se poklonili Ybhannisu, a potom se zagledaju u Hala prodornim pogledima. Svi su bili ratnici, što je bilo jasno po njihovu držanju i odjeći. Na sebi su imali oklop, a neki su na glavi čak nosili šljem i tuniku iznad oklopa s križem i heraldičkim grbom Na čelu stola sjedio je najmlađi medu njima, odjeven jednostavnije od ostalih, iako je imao najdostojanstvenije i najautoritativnije držanje medu njima. Hal odmah osjeti privlačnost prema toj vitkoj i elegantnoj pojavi. Yohannis ga nestrpljivo povede k njemu, čavrljajući na svom jeziku, i ratnik ih otvoreno promotri. Iako je izgledao visok, zapravo je sezao Halu do ramena. Zraka sunca ulazila je kroz jedan od otvora i obasjala ga protiv svjetlosti, okruživši njegovu pojavu pozlaćenim oblakom u kojemu su se vrtjela zrnca prašine. Jeste li vi general Nazet?, zapita Hal na latinskom. General potvrdi. Glava mu je bila prepuna gustih kovrča, nalik na krunu ili tamnu aureolu. Na sebi je imao bijelu tuniku iznad željeznog oklopa, no usprkos toj teškoj opremi imao je vitki struk i uspravna i pokretljiva leda. Da, ja sam general Nazet. Glas je bio nizak i prigušen, no čudnovato zvonki. Hal shvati s velikim čuđenjem da je jako mlad.

Imao je glatko lice, tamne boje. Nimalo brade ili brkova na njegovoj čeljusti i oko vlažnih usana. Nos je bio uzak i ravan, s nježnim nosnicama. Ja sam Henry Courtenev, engleski kapetan GoWe Bogza. Biskup Fasilides mi je već priopćio, odgovori general. No, možda biste radije govorili svojim jezikom. Nazet prijeđe na engleski. Moram priznati da moj latinski nije tako dobar kao vaš, kapetane. Hal ga začuđeno promotri, ostavši na trenutak bez riječi, i Nazet se nasmiješi. Moj je otac bio ambasador kod venecijanskog dužda. Proveo sam većinu svoga djetinjstva u sjevernim zemljama, učeći diplomatske jezike: talijanski, francuski i engleski. Ostavili ste me bez riječi, generale, prizna Hal, primijetivši istovremeno da je Nazet imao oči boje meda i dugačke trepavice poput onih djevojačkih. Prije tog trenutka nikada prije nije osjetio privlačnost prema jednome muškarcu, no sada, promatrajući to kraljevsko lice i tu kožu boje zlatnoga baršuna, zagledavši se u te sjajne oči, osjeti stisak u grudima, koji mu je otežavao disanje. Molim vas, sjednite, kapetane. Nazet mu pokaže stolac pored sebe. Bili su toliko blizu jedan drugoga da je Hal mogao osjetiti miris njegova tijela. Nazet je imao prirodan i topli miris koji je Hal pohlepno udisao. Trgne se osjetivši krivnju, i prepozna koliko je grješna ta neprirodna privlačnost. Udalji se od generala koliko mu je to niski i tvrdi stolac omogućavao. Vladar se popne na Nazetova koljena, milujući mu gladak i zlatan obraz, brbljajući nešto svojim zvonkim glasom. General se nasmije, odgovorivši mu svojim jezikom, ne skrećući pogled s Halova lica. Fasilides mi je povjerio da ste stigli u Etiopiju s namjerom da uđete u službu kršćanskog vladara. Tako je. Došao sam da zamolim njegovo veličanstvo da mi ustupi dozvolu, kako bih mogao upotrijebiti svoj brod protiv Kristovih neprijatelja. Stigli ste u najbolji čas. Nazet se složi. e li vam Fasilides govorio o porazu koji je naša flota pretrpjela kod Adulisa? Govorio mi je i o vašoj predivnoj pobjedi kod Mitsiwe. Pred tim komplimentom, Nazet se nije ni malo pretvarao. ledna izjednačuje drugu, primijeti. El Grang vlada morima, i može stalno dobivati pomoć iz Arabije i zemalja Velikog mogula. Već se oporavio od gubitaka kod Mitsiwe. Sada očekujem pojačanje, dakle spreman sam ponovno ga napasti kod Zule, gdje se sada nalazi i svakodnevno dobiva podršku s mora i postaje sve jači. Hal potvrdi glavom: Shvaćam vaš položaj. U Nazetovu glasu bilo je nečega što ga je zbunjivalo: kada je bio nervozan, njegova se boja glasa mijenjala. Hal se morao usredotočiti na riječi, kako bi mogao razmisliti, i skrenuti pažnju od osobe koja ih je izgovarala. Sada

postoji nova opasnost koja me tišti, nastavi Nazet. El Grang je uzeo u svoju službu strani brod, najjači od svih koje je do sada poslao protiv nas. Hal osjeti drhtaj uzbuđenja kako mu prolazi leđima, a dlake mu se nakostriješe na rukama. Kakav brod? Ne razumijem se u brodove, no kažu mi da ima kvadratna jedra i pripada vrsti fregate. Nazet pogleda Hala: Mislim da je sličan vašem. Znate li kako se zove kapetan?, zapita Hal, ali Nazet zavrti glavom. Znam samo da zadaje teške gubitke našim dhmvzma za transport tako da mogu računati samo na opskrbljivanje sa sjevera. Pod kojom zastavom plovi?, nije popuštao Hal. Nazet se obrati jednome od svojih časnika, a zatim se ponovno obrati Halu: Brod plovi pod omanskom zastavom, ali uz nju je i zastava s crvenim križem, čudnovata oblika, na bijeloj pozadini. Mislim da poznajem tog zločinca, reče Hal suho, i krenut ču svojim jedrenjakom protiv njega čim ga budem susreo. Naravno, ako mi veličanstvo ustupi nalog da se mogu boriti u njegovoj floti. Po Fasilidesovom prijedlogu već sam zapovjedio dvorskim pisarima da pripreme dozvolu za vas. Moramo se samo dogovoriti o uvjetima i ja ču je potpisati umjesto vladara. Nazet se podigne sa stolca. Ali sada dođite, dopustite mi da vam pokažem smještaj naših snaga i onih El Granga. Krene prema suprotnom kraju prostorije, a ostali časnici krenu za njim. Sakupe se oko okruglog stola na kojem Hal opazi da je u glini napravljen plan Crvenog mora i okružnih teritorija. Bio je izrađen s mnogo detalja i obojen stvarnim bojama. Svaka luka i gradić bili su jasno naznačeni; mali brodovi izrađeni od drva plovili su plavim vodama, dok su pješaci i konjanici bili predstavljeni figuricama od bjelokosti, na kojima su bile narisane predivne odore. Dok je ozbiljna lica promatrao model, kralj privuče stolac stolu tako da može dosegnuti vojnike. Uz radosne usklike i djetinjasto oponašanje konja i topničkih granatama, započne pomicati figurice na stolu. Nazet produži ruku kako bi ga zaustavio i Hal se zagleda u tu ruku: bila je vitka, glatka i nježna, s dugačkim i vretenastim prstima, i noktima boje perle. Odjednom shvati istinu i prije nego što se uspio svladati, provali na engleskom: Sveta Marijo, Majko Božja, pa vi ste žena! Nazet ga oštro pogleda, dok su joj se zlatni obrazi zacrvenjeli od razdraženosti: Savjetujem vam da me ne podcijenite zbog moga spola, kapetane. Budući da ste Englez, valjda se sjećate vojne lekcije koju vam je zadala jedna žena u Orleansu. Hal je već bio spreman da joj odgovori Da, no fo se dogodik pne dva sfoZeca, aposWi smo jw i na Zomacw zbog foga, no, uspije se suzdržati i pokuša nastaviti

pomirljivim glasom. Nisam vas namjeravao uvrijediti, generale, štoviše, to povećava moje divljenje koje sam već osjećao prema vašim kvalitetama. Nazet se ne raznježi tako lako i postane gruba i praktična, dok je izlagala taktički i strateški smještaj dviju vojski, pokazavši mu najbolji način da upotrijebi GoWe Bowgh. Nije ga više gledala u oči, a mekani obris njenih usana postao je tvrd. Vjerojatno želite biti pod mojim zapovjedništvom; stoga sam naredila kapetanu Senecu da pronađe niz znakova, raketa, lanterna, zastavica i dimnih znakova, kojima ću vam moći izdavati zapovijedi s kopna kada budete na moru. Ima li nejasnoća, kapetane? Ne, generale. A što se tiče diobe plijena, dvije trećine ide u kraljevsku blagajnu, a ostatak vama i vašoj posadi. Običaj je da brod zadržava polovicu plijena, pobuni se Hal. Kapetane, u ovim vodama običaj određuje njegovo veličanstvo kralj. Ako je tako, ne preostaje mi drugo no da pristanem. Hal se osmijehne ironično. Sve oružje koje budete zarobili bit će otkupljeno od kraljevskog blaga, i isto vrijedi za neprijateljske brodove koje će otkupiti mornarica. Odvrati pogled s njega kada ude dvorski pisar, koji se pokloni, a zatim pruži dokument napisan na žutom i tvrdom pergamentu. Nazet ga na brzinu pogleda, a zatim uze guščje pero koje joj je pisar pružao, i ispuni prazan prostor u tekstu te se potpiše: udith Nazet, stavivši križ odmah poslije imena. Pospe pijeskom vlažnu tintu i doda: Napisan je na geezu, no pripremit ću vam prijevod za našeg sljedećeg susreta. U međuvremenu vas uvjeravam da ovo pismo u potpunosti odgovara uvjetima našeg dogovora. Smota dokument, zaveže ga dugom vrpcom, a zatim pruži Halu. Dovoljna mi je vaša riječ. Hal stavi svitak pergamenta u unutarnji džep tunike. Sigurna sam da se želite vratiti što prije na vaš brod, kapetane, i neću vas duže zadržavati. Tim pozdravom, izgledalo je kao da je zaboravila da postoji, i usmjeri svu svoju pažnju na časnike i model bojišta koji je stajao na stolu pred njom. Govorili ste o sistemu za obavješćivanje, generale. Usprkos Nazetovom oštrome držanju, Hal se nije htio udaljiti. Privlačila ga je kao što je igla kompasa privučena sjeverom. Ne pogledavši ga, ona odgovori: Kapetan Senec poslat će vam knjižicu sa znakovima na brod, prije polaska. Biskup Fasilides će vam pokazati mjesto gdje vas čekaju konji. Zbogom, kapetane. Prolazeći dugim hodnikom uz biskupa, Hal ga zapita: Marijin Tabemakul se nalazi u ovom samostanu, nije li tako? Fasilides se naglo zaustavi i zagleda se u njega: Kako ste saznali? Tko vam je to rekao? Kao dobar kršćanin želio bih pogledati tako svet predmet. Možete li mi ispuniti tu želju? Fasilides se

nervozno povuče za bradu. Možda, vidjet ćemo. Dođite sa mnom. Vodio je Hala prema mjestu gdje ga je Aboli čekao, zatim obojica krenu za njim labirintom stuba i prolaza, zaustavivši se konačno pred vratima koja su čuvala četiri svećenika u tunikama i s turbanom na glavi. e li vaš pratitelj kršćanin?, zapita pogledavši u Abolija. Hal zavrti glavom. Onda mora ostati ovdje. Uze Hala pod mišku i povede ga do vrata. Govorio je tiho svojim jezikom s jednim od svećenika i starac izvuče ispod tunike golemi crni ključ kako bi otvorio vrata. Fasilides ude prije Hala u unutarnju kriptu. Tabernakul se nalazio na sredini prostorije, na kamenom podu, usred šume upaljenih svijeća na visokim svijećnjacima od bronce s više ruku. Hal shvati, osjećajući poštovanje, da je to bio jedan od najvažnijih trenutaka u njegovu životu, možda i trenutak koji je opravdavao njegovo rođenje i njegovo postojanje. Tabernakul se sastojao iz kutije, koja je stajala na četiri oslonca, izrađena u obliku lavljih šapa, s četiri ručice na stranama. Četvrtasto tijelo kutije bilo je prekriveno izvezenom tkaninom s gustim ukrasnim motivom u zlatu i srebru, potamnjelim patinom vremena. Na četiri ugla poklopca bile su zalijepljene malene zlatne figurice koje su predstavljale anđele s pognutom glavom i rukama skupljenim u molitvi, predivne izradbe. Hal klekne, ostavši u istom položaju kao i anđeli. Gospodine, Bože vojski, došao sam da se predam tebi kao što si zapovjedio, započne glasno moliti. Dugo je molio, a onda se prekriži i ustane. Mogu li vidjeti pehar?, zapita tiho, ali Fasilides zavrti glavom. Čak ga ni ja nisam vidio. Previše je svet za oči jednog običnog smrtnika. Oslijepio bi vas. Etiopski vodič povede noću Gokkfz Bowgz prema jugu, samo s razvijenim košnim jedrima. Vodeni mornarom koji je određivao dubinu, sklone se u zaklon otoka Dahlak, nedaleko od Adulske uvale. Hal je slušao zabrinuto mornara koji je mjerio dubinu. Nema dna! Zatim, nekoliko trenutaka kasnije: Nema dna!, i zatim začuje olovni visak koji je uranjao s pramca broda u more. Odjednom mornar izmijeni glas i izmjeri: Dubina, dvadeset! Tyleru!, uzvikne Hal. Budite spremni da bacite sidro. Na znak deset! Sljedeći poziv mornara bio je još oštriji. Spustite sidro! Sidro se spusti do dna, a GoWćM 0ou klizne još prema naprijed za kratak dio konopca. Preuzmite zapovijedanje na palubi, Tyleru, naredi Hal. a ću se uspeti do koša. Uspne se priponama do vrha jarbola ne zastavši ni jednom, te sa zadovoljstvom opazi da je imao duboko i ravnomjerno disanje čak i kada je stigao do koša. Vidim te, Gundwane!, izjavi Aboli, i pomakne se. Hal se smjesti bolje pored njega i pogleda prije svega prema

kopnu. Otok Dahlak bio je najtamnija masa u tmurnoj noći, no njegove su stijene bile daleke oko stotinu hvata. Zatim pogleda prema zapadu, i opazi Adulski zaljev, sasvim jasan na svjetlosti logorske vatre El Grangove vojske, utaborene na obalnoj crti oko male luke Zula. Voda se sjajila pod upaljenim svjetiljkama islamskih brodova na dnu uvale. Pokuša prebrojiti svjetla, no odustane kada ih izbroji šezdeset i četiri. Zapita se je li jedno od njih pripadalo GwHw oMoroy i na tu pomisao se namršti. Okrene se prema istoku i opazi blijedo obećanje zore, iz pravca odakle su dolazili zowz kojima su stizali ljudi, konji i hrana koja je uvećavala El Grangove legije. Zatim ispod svjetla zore opazi na tamnome moru lanterne ostalih brodova koje su podrhtavale poput krijesnica, ploveći prema Adulskom zaljevu na krilima noćnog povjetarca. Uspijevaš li ih prebrojiti, Aboli? Aboli se nasmije. Moje su oči oštre poput tvojih, Gundwane. Recimo samo da ih je mnogo i pričekajmo zoru da nam pokaže njihov pravi broj. Pričekali su u tišini, kao stari prijatelji kojima nisu potrebne riječi, i osjete obojica hladnoću dolazećeg jutra rastjeranu obećanjem bitke koju je novi dan donosio sa sobom, jer je to morsko ogledalo vrvjelo od neprijateljskih brodova. Nebo na istoku započne crvenjeti poput kovačkog ognjišta. Stijene obližnjeg otoka izgledale su blijede na toj svjetlosti, sasvim bijele, prekrivene izmetom galebova koji su se spuštali na njih već stoljećima. S njihovih mjesta na stijeni ptice su se podizale prema nebu, u jatu u obliku strijele i glasno graktale. Hal pogleda uvis i osjeti jutarnji povjetarac kako mu miluje lice svježim prstima. Puhao je sa zapada, kao po prognozi na koju je računao: imao je flotu brojnih w zavjetrini, na njegovu milost i nemilost. Sunce koje je izlazilo osvijetli vrhove planina i užari ih. Iz daljine, iza niskih stijena otoka, proviri jedno jedro i zasvijetli se na vodama, koje su još uvijek ostale u sjeni, a zatim još jedno, i još jedno; što se vidik više širio, to se povećavao i broj jedara. Hal lagano potapša Abolija za ramena. Vrijeme je da se bacimo na posao, stari moj, izjavi i klizne priponama. Čim dodirne palubu, uzvikne prema kormilaru: Podignite sidro, Tvleru. Razvijte jedra! Oslobođen od sidra, GoWe BowgA se udalji razvijenih jedara, dok je voda šumjela ispod pramca, ostavljajući za sobom pjenast trag dok je izlazio svom brzinom iz svog skrovišta iza otoka Dahlak. Svjetlost je bila dovoljna da Hal promotri jasno svoj plijen, raštrkan na prštavim vodama. Potraži nestrpljivo medu njima jedra jednog broda, no opazi samo latinska jedra arapskih dzowa. Neki su se čak popeli na glavni jarbol, i mahali

rukama u znak pozdrava. Hal se približi kormilu i reče Nedu Tvleru: Vjerojatno su vidjeli samo jedan brod kao što je naš, odnosno GwH. Zamijenili su nas za saveznike. Pogleda prema mornarima u košu, koji su se držali na priponama, spremni da pomiču veliku masu jedara, zatim ponovno pogleda prema palubi, gdje su topnici bili zaposleni oko topova, a mornari zaduženi za podjelu baruta brzo su silazili i vraćali se iz štive sa smrtonosnim teretom. Fisheru!, uzvikne.Nabijte topovskom granatom samo jedan top sa svake strane, a ostale s ružom metaka, molim vas. Big Daniel se osmijehne, otkrivši crne i trule zube, i dodirujući si čelo u znak pozdrava. Hal je jednostavno htio skresati jarbole na neprijateljskim brodovima, nije ih htio potopiti ili zapaliti. Čak je i najmanja od tih brodica mogla vrijediti mnogo za kraljevskog rizničara, ako on bude u stanju zarobiti ih i predati kapetanu Senecu u Mitsiwi. Stoga je i zadržao topove s granatama sa svake strane, kao rezervu. Prvi dotvje bio toliko blizu, da je Hal mogao vidjeti izraz lica mornara kojih je bilo nekoliko desetaka i više, odjevenih u krpe, prljave i izblijedjele, s turbanom na glavi. Neki su se osmijehivali, mašući rukama, no starac za kormilom na krmi broda ogledavao se pažljivo oko sebe, kao da traži put za bijeg od velikoga broda koji je plovio prema njemu. Podignite zastavu, molim vas, Tyleru, zapovjedi Hal, promatrajući crozxpaKg kako je zavijorila na vjetru pored koptskog bijeloga križa. Pojavi se strah na licima posade, kada je opazila križ njihove sudbine kako se vijori na vjetru pod njihovim budnim pogledima; bio je to patetičan prizor. Hal odmah izda sljedeću zapovijed: Izvadite topove, majstore Daniele! Vrata GoWg BowgAa se širom otvore i uz buku topova koji su se pomicali na njihova mjesta s brončanom cijevi koja je gledala prema vani. Približit ću se plijenu s prednje strane. Cim bude na nišanu, zapucajte, majstore Daniele! Big Daniel potrči na pramac broda i preuzme vodstvo nad prvim topom. Hal ga je promatrao kako se munjevitom brzinom kreće s jednog topa na drugi i provjerava je li mehanizam u redu, ispravljajući ga gdje je to bilo potrebno. Namjeravali su ispaliti ravno na dAcw, s visine, i zatim ga proći. GoWg Bowgz se sruči na malenu brodicu u tišini, dok je Hal tiho zapovjedio kormilaru: Skrenite za stupanj na lijevo. Opazivši opasnost koju su predstavljali topovi, mornari s dkowa pobjegnu sa zaštitne ograde i bace se na palubu, iza malenoga glavnog jarbola ili se stisnu iza sanduka robe koju su prevozili. Prvi topovi jednoglasno odjeknu, snažno, i svi pogode. Jarbol padne u vrtlogu malih komadića drva, dok su pripone

pale u stranu, viseći izvan broda u zapetljanoj lopti konopaca i platna. Stari kormilar nestane, kao da se raspršio pod čarolijom kakvog maga, ostavivši samo crvenu mrlju na daskama. Prestanite ispaljivati!, grmio je Hal, kako bi ga čuli kroz zaglušujući prasak topova. Dbmv je bio oštećen, s pramcem koji je tonuo, razbijenim kormilom i odsječenim jarbolom. GoWg Bowg ga ostavi za sobom. Zadržite pravac, Tyleru. GoWen Bowgfz nasrne na dotu malenih brodica raspršenih na plavim vodama pred njima. Gledale su bezobzirno postupanje prema prvome dkoww, opazile su boje carstva kako se vijore na glavnome jarbolu fregate, a sada su sve mijenjale pravac kretanja, pokušavši pobjeći pred napredovanjem T Usmjerite topove prema brodici ispred pramca broda! zapovjedi Hal tihim glasom i Ned Tyler se približi za stupanj. koji je izabrao, bio je jedan od najvećih na vidiku, s palubom prepunom ljudi. Po Halovim procjenama, bilo ih je oko tristo, svi svježi. Bio je to kratak put morem, ne previše dug, i kapetan je riskirao. Nosio je puno veći teret nego što je oprez to nalagao. Slabašan uzvik stigao je do Halovih ušiju dok su se spremali da dostignu brodicu: Az aWzr! Bog je velik! Ratni šljemovi svjetlucali su na glavama omanskih vojnika, koji su prijetili držeći visoko sablje. Začuju se pucnji iz pušaka uperenih prema fregati, popraćeni pucnjima iz jezaik i oblakom dima duž cijelog dkowa. Jedan olovni metak pogodi jarbol iznad Halove glave. Na ovome cow su svi vojnici, uzvikne Hal. Nije bilo potrebno upozoriti ih da će krenuti protiv judith Nazet, ako bi se uspjeli dočepati zapadne obale. Pogodite ih olovnom kišom. Potopite ga, majstore Daniele! Teške topovske granate sruše se na doiv od palube do kobilice, slomivši ga u dva dijela poput cjepanice pod sjekirom. More ude u rastvoreni trbuh, a brodica se nagne i voda se napuni glavama ljudi na valovima. Vojnici počeše lamatati da se ne potope. Krenite prema onoj brodici sa srebrenom zastavom. Hal se ni ne okrene da pogleda u tom pravcu, navalivši na flotu poput barakude, koji se baca na jato riba. GoWe Bowgk je letio prema plijenu kao da je ovaj posljednji još uvijek usidren, ispaljujući oblake vatre i plamena sa svojim topovima. Neke manje brodice su tonule, neke su se održavale na površini na tragu fregate, razbijenog jarbola i rastrganih jedara. Mnogi mornari su se bacali u more, čim bi topove okretali prema njima, izabravši radije morske pse od topničkih granata. Mnogo se brodica dalo u bijeg, tražeći zaklon iza najbližeg otoka, pokušavši se usidriti u plitkim vodama gdje ih fregata nije mogla slijediti,

neke su pak ostavljali da se zabiju u obalu, dok se posada bacala u vodu, kako bi nastavili plivajući ili hodajući do morskoga žala. Samo brodice koje su se nalazile istočnije, i bile bliže obali Arabije, imale su dovoljno vremena da izbjegnu navali fregate. Pogledavši prema krmi broda Hal opazi da je more iza njega načičkano onesposobljenim brodicama koje je napao. A svaka milja koju su preživjeli prelazili prema istoku, bježeći pred GoWe ougi bila ja milja kojom su se udaljavali od Mitsiwe. Nitko od njih neće se žuriti da se vrati!, primijeti suho, promatrajući ih dok su se povlačili u panici. Tyleru, molim vas, promijenite smjer plovidbe. GoZden Bowgz nastavi plovidbu na način koji mu je bio najdraži. Ne postoji dkow u cijeloj Arabiji koji zna ploviti ususret vjetru bolje od moje ljubavi, reče Hal glasno, promatrajući dvadeset jedara koja su pokušavala bježati pred njim sklanjajući se na zapadu. Fregata poleti za raštrkanom flotom i nekoliko đVzotva, opazivši ju da nailazi, razvije trokutasto jedro, moleći Alaha za pomoć. Hal je pokušavao zadržati brod, kada je prolazio pored jedne od brodica, usmjerivši joj pramac prema vjetru dok je u more spuštao brodicu i slao predstavnike posade, jednog mornara bijelca i šestoricu ratnika, da preuzmu brodicu koja se predavala. Ako teret nije od neke posebne vrijednosti, posadu iskrcajte, a brodicu zapalite. Na kraju poslijepodneva Hal krene prema Mitsiwi s pet velikih dioiva koje je vukao iza Goden Bougza i još sedam brodica kojima je jarbol bio razbijen, zajedno s pobijeđenom posadom na brodu. Sve su zarobljene brodice bile pune tereta potrebnog za rat. Iza njega je nebo bilo pokriveno dimom brodica u plamenu, a more je bilo prepuno ostataka brodica. Judith Nazet, na sedlu svog crnog arapskog pastuha promatrala je sa stijene tu flotu koja se vraćala prema Mitsiwi. Na kraju zatvori dalekozor i obrati se kapetanu Senecu, pored nje: Sada znam zašto ga zovu El Tazar! Ovaj Englez je zaista barakuda. Zatim skrene pogled kako bi izbjegla da kapetan opazi osmijeh, koji je raznježio njeno lijepo lice. Bio je to prvi put, otkako ju je Bog izabrao da vodi legije protiv pogana, da je gledala muškarca očima žene. Kapetan Schreuder spusti se sa sedla pred golemim svilenim šatorom crvene i žute boje. Jedan konjušar potrči po njegova konja, dok se on zaustavio da prouči tabor. Kraljevski šator podizao se na malenoj uzvisini koja je nadvisivala uvalu Adulis. Tu je povjetarac s mora osvježavao zrak, i olakšavao disanje. U dolini je pak bila utaborena islamska vojska, oko luke Zula, a stijene su se užarile od vreline. Uvala je vrvjela malenim brodicama, no golemi jarboli GwHa oMomy

isticali su se nad njima. Brod Lorda Cumbraea stigao je noćas i sada je Schreuder čuo Kraguljev glas kako se ističe u raspravi koja se vodila u šatoru od svile. Iskrivi usne u osmijeh bez humora, regulirajući kosinu mača koji mu je visio o pojasu, a zatim podigne šatorsko krilo. Visoki sw6War mu se nakloni. Svi islamski vojnici dobro su ga poznavali; u kratkom razdoblju koje je proveo u službi sultana, proslavio se i postao legenda medu vojnicima Velikog mogula. Časnik ga uvede uz prisutnost kralja. Unutrašnjost šatora bila je udobna, i bogato uređena. Pod je bio prekriven debelim slojem šarenih svilenih tepiha, a zavjese su činile dvostruki sloj koji je izolirao šator od sunčeve topline. Niski stolovi bili su od bjelokosti i rijetkoga drva, dok su posude bile od čistoga zlata. Brat Velikog mogula, maharadža Sadiq Kan Jahan sjedio je u sredini, na hrpi svilenih jastuka, odjeven u svilenu tuniku žućkaste boje i hlače na crvene i zlatne crte. Papuče koje je nosio na nogama bile su crvene, s dugačkim i savijenim vrhovima i pozlaćenim kopčama. Na glavi je imao žuti turban, a na njemu iznad čela broš od smaragda, velik poput oraha. Bio je svježe obrijan, s tankom niti brkova koji su izgledali kao naslikani iznad gornjih usana. Na koljenima je držao sablju u koricama ukrašenim dragim kamenjem koje je svjetlucalo toliko snažno daje ranjavalo oči. Na ruci zaštićenoj rukavicom držao je orla, predivnoga pustinjskog grabljivca. Podignuvši ga, poljubi ga u kljun istom nježnošću koju bi namijenio i prelijepoj ženi, odnosno, pomisli Schreuder, jednome od njegovih dražesnih dječaka. Malo iza njega, na drugoj piramidi jastuka, sjedio je Ahmed El Grang, lijeva ruka Alaha, s tako širokim ramenima, da su izgledala deformirana, i malim vratom, na kojem su se isticale žile, napete poput konopaca. Nosio je ratnički šljem na glavi i bradu je obojio kanom u crveno, poput prorokove. Golem prsni koš bio je pokriven oklopom s olovnim narukvicama na zapešću. Imao je guste obrve i hladne oči, surove poput orla. Iza tog para nalazilo se mnoštvo dvorjana i časnika, koji su također bili bogato odjeveni. Pred princem je klečao prevoditelj, koji je, s čelom na podu, pokušavao parirati bujici Kraguljevih dosjetki. Ovaj je stajao na nogama, pred princem, podbočen. Na glavi je nosio kapicu s vrpcama, a brada mu je bila još gušća i još vatrenija od obojenih kovrča koje su prekrivale El Grangovu bradu. Na sebi je imao samo polovicu opreme iznad tradicionalnog škotskog kilta i okrene se kada je Schreuder ušao u šator, naklonivši se duboko u znak poštovanja prema princu i El Grangu, Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, trebam vas da natjeram

ovu dvojicu na razmišljanje. Ovaj majmun..., reče i udari prevoditelja čizmom, trabunja gluposti, pretvarajući moje riječi u hrpu besmislica. Znao je daje Schreuder proveo mnogo godina na Istoku i arapski je bio jedan od jezika koje je dobro govorio. Recite im da sam došao ovdje kako bih zarobio plijen a ne da bih se sukobio s nekim brodom iste snage, da bih ga uništio!, reče Kragulj. Žele da se borim protiv Goden BowgW Objasnite mi bolje što je na stvari. Samo ću vam tako moći pomoći. U ove je vode stigao GoWe BougA pod vodstvom mladoga Courtenevja, pretpostavljam, reče mu Kragulj. Schreuder se namršti. Hočemo li se ikada osloboditi od njega? Izgleda da nećemo. U svakom slučaju, sada plovi pod bijelom zastavom i napada El Grangove brodice poput furije. Potopio je i zarobio dvadeset i tri brodice u posljednjem tjednu i nitko od muslimanskih kapetana ne želi izići na more kad je on u blizini. Kontrolira sam cijelu obalu. Zavrti glavom i s divljenjem i s gnušanjem. Sa stijena iznad Tenwere vidio sam kako je pretvorio u prah cijelu flotu ratnih doivđ El Granga. Isuse, dobar je kao i Frankv. Zaobišao je muslimane i potisnuo ih prema kopnu, a sada je cijela Alahova flota u njegovim rukama u luci, dok El Grangu nedostaju namirnice i oružje. Muslimani zovu mladoga Courtenevja El Tazar, barakuda, i nitko od njih se ne želi s njime mjeriti na moru. Zatim njegov osmijeh nestane: GoWg Bowg je brz, slobodne kobilice od alga, dok je Gfumoru već gotovo tri godine i daske su pune brodotočaca. A osim toga GoWi Bougz je za bar tri čvora brži od mene. Što želite da kažem njegovoj visosti?, zapita Schreuder prezrivo, da vas je strah suočiti se s mladim Courteneyjem? Nije me strah nikoga na svijetu, ako je zbog toga, ali ne vidim što bih time dobio. Hal Courtenev nema ništa što ja želim, no, ako bi se izravno sukobili, mogao bi teško oštetiti mene i moj brod. Ako žele da se suočim s njime, morat će mi osladiti gorki pehar. Schreuder se obrati princu, objasnivši mu diplomatskim i pažljivo izabranim riječima, što je na stvari. Dok ga je slušao, Sadiq Kan Jahan milovao je orla, a ovaj je podizao perje, spustivši na oči teške, žute kapke. Kada je Schreuder završio, princ se obrati El Grangu: Kako si rekao da zovu tog razbijača s crvenom bradom? Zovu ga Kragulj, vaša visosti. Pogodeni nadimak, budući da voli kljucati oči slabijih i umirućih, pljačkajući leševe ostavljene od ponosnijih bića, umjesto da sam ubije plijen. Nije orao. El Grang se složi, dok se princ ponovno obrati Schreuderu: Pitajte vašu plemenitu pticu grabljivicu koju nagradu želi da napadne El Tazara. Recite tom lijepom mladiću da

želim Zaz rupija u zlatnicima, i želim ih prije nego što isplovim iz luke, glasio je Cumbraeov odgovor. Kragulj doda: Vidite, princ je pao na guzicu, i hlače su mu se zapetljale oko gležnjeva i namjeravam ga dobro opaliti, ali ne na način koji se njemu svida. Schreuder je slušao prinčev odgovor, a zatim se ponovno obrati Cumbraeu. Kaže da s fatfzom rupija možete sagraditi dvadeset brodova poput GwOa. Možda, ali ja si ne bih mogao kupiti par jaja da zamijenim ona koje će mi Hal Courtenev odsjeći. Princ se nasmije na taj odgovor. Recite Kragulju da ih je vjerojatno izgubio već odavna... no, bio bi dobar eunuh. Mogao bih mu uvijek naći mjesto u mom haremu. Usprkos uvredi, Cumbrae se gromko nasmije, no zavrti glavom: Odgovorite tom malom pederastu da će Kragulj odletjeti, ako ne bude vidio zlato. Princ i El Grang raspravili su mašući rukama, a zatim se odluče. Imam drugi prijedlog, koji bi hrabrog kapetana mogao više zanimati. Rizik neće biti tako velik, no dobit će također fatb koji traži. Princ ustane, dok su dvorjani kleknuli s čelom na podu. Ostavljam sultanu El Grangu da vam objasni u tajnosti o čemu se radi. Princ se povuče iza zavjese na dnu šatora, zajedno sa svojim dvorjanima, i ostavi dvojicu Europljana same sa sultanom u svilenoj pećini. El Grang dade znak dvojici da se približe, i obojica sjednu pred njega. Ono što vam moram reći ne smije saznati nitko, osim vas. Nekoliko je trenutaka oklijevao, kako bi sabrao misli, a potom nastavi, milujući si stari ožiljak koplja iza uha; ta stara rana bila je od reza koji mu je napola prerezao glasnice, i govorio je promuklim glasom. Vladar je, započne objašnjavati, ubijen pred Suakinom, a sin Yohannis, koji je naslijedio krunu presvijetlog Ivana, još je dijete. Njegova je vojska bila u raspadu, kada se pojavila proročica koja je tvrdila da ju je Bog izabrao da predvodi vojsku. Spustila se s planina, predvodeći pedeset tisuća vojnika i noseći sa sobom talisman koji se zove Marijin Tabernakul. Njena vojska uspjela je zaustaviti naše napredovanje prema Mitsiwi. I Schreuder i Cumbrae klimnu glavom; nije to bila nikakva novost za njih. Sada mi je Alah dao mogućnost da se dočepam talismana i maloga kralja. El Grang se opusti, promotrivši prodornim pogledom lica dvojice bijelaca. S Tabernakulom i vladarom u našim rukama, Nazetova vojska bi se rastopila poput snijega na suncu, promrmlja Schreuder. El Grang se složi: Stigao je kod nas odmetnuti svećenik koji se ponudio da nas povede do mjesta gdje su skriveni talisman i vladar. Kada budemo zarobili dijete i Tabernakul, trebat će mi jak i brz brod da preselimo Tabernakul u Muskat prije nego što Nazet bude pokušao

ponovno ih osloboditi. Obrati se Schreuderu: Vi ste, kapetane, smjeli čovjek i trebate mi. Budete li uspješni, i vi ćete dobiti aci rupija. Zatim se El Grang obrati Cumbraeu: Brzi brod koji će ih prenijeti u Muskatje vaš. Kada ih budete predali, dobit ćete još jedan Za rupija. Hladno mu se nasmije. Ovoga ću vas puta platiti da pobjegnete pred El Tazarom, a ne da ga napadnete. Imate li dovoljno hrabrosti za ovaj zadatak, Kragulje? je plovio prema jugu, s jedrima osvijetljenim posljednjim zrakama sunca, veličanstvenim, poput pozlaćene kule. GwM oMoray nalazi se usidren u uvali Adulis, prenijeli su mu Fasilidesovi špijuni, dok je kapetan na kopnu. Kažu da danas razgovara s El Grangom. No, bile su to vijesti stare dva dana. Tko zna je li Kragulj još uvijek bio tamo, pitao se nemirno Hal, promatrajući jedra. GoWe 0owg nije mogao podnijeti ni komadić platna više, no sva su jedra bila razvijena savršeno, trup broda sjekao je vodu, a paluba se tresla pod njegovim nogama poput živoga bića. Hal potrči palubom kako bi provjerio topove. Mornari bijelci prislone jagodice prstiju na čelo, osmjehujući se, dok su se zatvoreni redovi amadoda smijuljili, stavljajući desnu ruku preko prsa u znak pozdrava. Bili su poput lovačkih pasa koji su nanjušili trag jelena. On je znao da se ne bi povukli u trenutku kada budu napali Gw vodeći ih na neprijateljsku palubu. Sunce je zalazilo za obzorom, gaseći u moru svoj plamen, dok se mrak spuštao i zamaglio obrise kopna. Hal se zaustavi pored brodice kako bi provjerio rutu broda. Trebali su već biti u uvali Adulis. Podigne pogled prema Nedu Tyleru koji je imao osvijetljeno lice lanternom iznad kompasa. Podignite nova jedra, zapovjedi Ned i dalje prenese zapovijed. Nova jedra bila su na palubi, no bilo je potrebno sat vremena dok su ih podigli i razvili. Cm je bio trup broda, kao ponoć i jedra, namazana smolom. Na mjesečevoj svjetlosti GoMem Bowg ne bi reflektirao ni tračak svjetlosti, kako bi iznenadio islamsku flotu usidrenu u uvali Adulis. Nadajmo se daje Kragulj još uvijek tu, molio je Hal u tišini. Molim te, Bože, samo da nije isplovio. Polako se uvala otvori pred njima, otkrivši neprijateljsku flotu, gustu poput svjetla velegrada. Nešto dalje, plamen logorske vatre El Grangove vojske reflektirao se na napuhanom trbuhu niskoga oblaka prašine i dima. Usmjerite brod prema ulasku u uvalu, Tyleru. Brod skrene i okrene se prema usidrenoj floti. Ruka podveze na glavnome jedru, Tyleru. Brod smanji brzinu. Hal krene prema pramcu broda, gdje opazi Abolija koji se pojavi iz sjene. Tesu li tvoji strijelci spremni? Abolijevi zubi sjajili su se u tami. Spremni su, Gundwane. Hal ih

u tom trenutku opazi: tamne pojave na zaštitnoj ogradi između topova sa svežnjem strijela poredanih na palubi na dohvat ruke. Pazi na njih!, upozori ga. Ako su ratnici imali koji nedostatak u borbi, bila je to neutaživa žed za krvlju. Kada Hal stigne do Big Daniela, u sredini broda, div je provjeravao jesu li svi fitilji skriveni, kako ih užareni vršci ne bi odali pred neprijateljem. Dobra večer, majstore Daniele. Tvoji ljudi nikada nisu sudjelovali u noćnoj borbi, do sada. Pazi na njih i nemoj im dopustiti da ispaljuju nasumce. Vrati se za kormilo, dok je brod polako klizio u uvalu, kao tamna sjena na tamnim vodama. Mjesec zasvijetli iza njih, osvijetlivši prizor srebrenastom svjetlošću, tako da je Hal mogao razabrati obrise neprijateljske flote, dok je njegov brod bio nevidljiv. Klizili su vodom, približavajući se, i sada su već bili toliko blizu da su začuli zvukove s usidrenih jedrenjaka u uvali: glasove koji su pjevali, molili i raspravljali. Netko je upotrebljavao drveni malj i začuli su škripu vesala i pucketanje pripona na dAow;ma koji su se nježno ljuljali na sidru. Hal izoštri pogled, iščekujući da opazi jarbole GwMa oMomy, usprkos što je znao da ga neće moći opaziti prije nego što prva granata ne osvijetli mrak. Veliki ow na pramcu, tiho obavijesti Neda Tvlera. Skrenite kako bismo prošli pored njega. Spremni, majstore Daniele! Podigne glas. Brod s lijeve strane, spremni na paljbu! Približe se usidrenom dzoww i kada je bio okrenut s pramcem prema njima, GoWen BowgA ispali kišu granata koja je osvijetlila noć poput munje na vedrom nebu, dok je zaglušujući prasak odjekivao pustim brežuljcima. Na tom kratkom svjetlu Hal opazi jarbole i trupove brodova cijele neprijateljske flote i osjeti očaj. GwW je otišao, reče glasno. Kragulj mu je još jednom izbjegao. Bit će još prilika, utješi samoga sebe, čvrsto odlučivši da se sada usredotoči na bitku koja je trebala uslijediti poput paklenih scena. Nakon što se prva paljba sručila na plijen, Aboli ne sačeka zapovijedi. Ratnici ispale strijele u plamenu, i osvijetle palubu mnogim vatrama. Crni strijelci odapinjali su strijele koje su se penjale nebom opisujući visoku parabolu koja je plamtjela, a zatim su ponovno padale i zabijale se u daske usidrenih brodica. Dvije brodice sa strane, jedan stupanj, obavijesti Hal kormilara. Dok su ih prolazili, gotovo ih dodirnuvši, brod se nagne prvo na jednu, a zatim na drugu stranu, ispalivši iz topova brze hice. S visine se sruši na jedrenjake kiša strijela u plamenu. Iza njih je prvi dhow bio u plamenu, i požar je osvijetlio uvalu, osvijetlivši ostale i olakšavajući posao topnicima s GoWen Bougka, koji je plovio prema njima. El Tazar! Začuvši te

glasove na arapskom koji izgovaraju njegovo ime, koje se ponavljalo od broda do broda, Hal se tmurno nasmije, promatrajući njihove pokušaje da odsijeku konopac sidra kako bi izbjegli njegovom brodu. Sada je pet dotva bilo u plamenu, usred mnoštva brodica na sidrištu. Vatra se širila s jednog broda na drugi: ubrzo je cijeli luk uvale bio osvijetljen, još jednom Hal potraži jarbole W. Da je bio medu tim mnoštvom, tada bi Kragulj već podigao jedra i on bi zamijetio nezamjenjive obrise broda. No, nije mu bilo ni traga. Tada se Hal ponovno usredotoči s novim žarom na razaranje muslimanske flote. Jedan od jedrenjaka u plamenu iza njih vjerojatno je bio nakrcan crnim prahom namijenjenim El Grangovim topnicima, jer je eksplodirao takvom jačinom oslobodivši golemu kulu crnoga dima razbijenu plamenom i pepelom, kao da je vrag raširio širom vrata pakla. Stup dima spiralno se podizao u nebo dok vrh nije nestao pod njegovim pogledom, kao da je stigao do raja. Zračni val, izazvan eksplozijom, sruči se na cijelu flotu, prevrnuvši najbliže jedrenjake. Vjetar koji je eksplozija izazvala sruči se i na fregatu, tolikom jačinom da je na trenutak brod izgubio ravnotežu; no, zatim noćni povjetarac koji je puhao s kopna napuhne jedra i GoWg 0owgz ponovno poleti, u uvalu, u srce neprijateljske flote. Hal je klimao glavom, zadovoljno se smiješeći svakoga puta kada bi začuo grmljavinu topova: izgledalo je kao da se radi o jednoj jedinoj grmljavini i jednome plamenu, jer su svi topovi istovremeno ispaljivali granate. Čak su i Abolijevi ratnici odapinjali strijele istodobno, čineći jedinstveni plameni oblak. Iz suprotnog smjera je pak odzvanjalo neravnomjerno, nekontrolirano i zbrkano pucanje s neprijateljskih brodova. Zatim su se u bitku uključili i kopneni topovi El Granga s topnicima, mamurnim od sna koji su teturali prema divovskim cijevima. Svaka paljba bila je poput grmljavine za sebe, tako bučna da se paljba s fregate gotovo gušila. Hal se smiješio svakoga puta kada bi se plamena perjanica oslobađala iz kamenih otvora u unutrašnjosti uvale. Usred zbrke i dima, topnici na kopnu nisu mogli razabrati crna jedra GoZdeM Bowgza i tako su ispaljivali granate i na vlastitu dotu. Hal opazi bar jedan neprijateljski brod razoren pogocima vlastitih topova s kopna. Spremni na povratak! Hal izda zapovijed u jednome od rijetkih trenutaka tišine. Obala se brzo približavala i ubrzo bi se našli u klopci niskoga dna. Mornari reguliraju jedra savršenom spremnošću i pramac se okrene u širokom luku, a potom se usmjeri prema otvorenom moru. Hal krene prema sredini broda, na sjajnoj svjetlosti brodova u plamenu, podignuvši glas tako da su

ga svi mogli čuti: Mislim da će El Grang bez dvojbe dugo pamtiti ovu noč. Ljudi su se, nastavivši manevrirati topovima i ispaljivati strijele, glasno složili: Za GoWe owgz i za Sira Hala! Zatim jedan glas uzvikne: El Tazar!, i svi ponove taj krik takvom jačinom da su čak El Grang i princ vjerojatno čuli povike, dok su stajali uspravno pred šatorom na uzvisini s koje su promatrali uvalu u podnožju. El Tazar! El Tazar! Hal klimne glavom prema kormilaru. Molim vas, Tyleru, povedite nas prema otvorenom moru. Dok se udaljavao, ploveći između brodova u plamenu i plutajučih ostataka, krećući se polako prema izlazu iz uvale, jedan hitac s diotva koji je tonuo, provuče se kroz palubu. Čudom prođe između topnika i skupine polugolih strijelaca bez da ih pogodi. Ali, Stan Sparrow je stajao pored zaštitne ograde s druge strane broda, zapovijedajući skupinom topnika, i užarena željezna kugla mu odsječe obje noge, nešto ispod koljena. Instinktivno mu Hal potrči u pomoć, no zatim se pribere. Bio je kapetan broda, i nije bio njegov zadatak da se brine o mrtvima i ranjenicima, no snažno osjeti bol zbog gubitka. Stan Sparrow bio je od samog početka uz njegova oca, i bio je dobar čovjek i mornar. Dok su ga mornari nosili, prođu pored Hala. Opazi da je ranjenikovo lice bilo blijedo poput bjelokosti, ispražnjeno gubitkom krvi, odlazio je brzo, no kada opazi Hala, podigne s naporom ruku sve dok ne dodirne čelo. Bili su to lijepi trenuci, kapetane, reče mu. Sretan put, majstore Stan, odgovori mu Hal. Zatim se okrene i pogleda prema uvali tako da nitko ne primijeti njegovu bol na svjetlosti brodova u plamenu. Dugo nakon toga, kada su već bili izišli iz uvale i plovili prema sjeveru, prema Mitsiwi, noćno nebo iza njih je i dalje bilo osvijetljeno paklom koji je on prouzročio. Kapetani različitih skupina jedan po jedan su se pojavljivali kako bi izložili stanje: iako je Stan Sparrow bio jedini ubijeni, još su trojica bili ranjeni hicima iz pušaka, ispaljenih s owa, dok su prolazili između njih, a jednome je noga ostala smrskana jer je previše napunio top koji je pri ispaljivanju poskočio unatrag. Bila je to skromna cijena koju je morao platiti, pomisli Hal, no, iako je znao da je to bila slabost, oplakivao je Stana Sparrowa. Bio je iznemogao i boljela ga je glava zbog buke bitke i dima baruta, no bio je previše uzbuđen i misli su mu bile zbrkane, zbog jakih osjećaja i kontradiktornih misli. Ostavivši kormilo Nedu Tvleru, otišao je sam na pramac broda, nadajući se da će ga svježi noćni zrak smiriti. Bio je još uvijek tamo, sam, kada je zora započela prodirati kroz tamu, i GoZM Bowgh uplovi u tjesnac Mitsiwe, te opazi tri crvene rakete kako prolaze nebom s vrha

stijena koje su nadvisivale uvalu. Bio je to znak Judith Nazet, neodgodiv poziv. Osjeti kako mu srce ubrzano kuca zbog straha, dok se okrenuo pogledavši Abolija, koji je bio voda smjene na straži. Podigni tri crvene lanterne na vrh jarbola! Tri crvene lanterne označavale su da je primio poruku. Začula je topove i zamijetila vatru, pomisli. Želi čuti moje izvješće o borbi. Nadao se da će tim riječima ublažiti osjećaj uzbune koji je zavladao njime, no znao je, tko zna kako, da to nije bila istina. Kada su krenuli prema obali, već je dan bio odmaknuo. Hal je još uvijek stajao na pramcu broda i prvi opazi brodicu koja im je plovila u susret s morskoga žala. Na oko dvjesto hvata udaljenosti prepozna vitku pojavu koja je uspravno stajala pored jedinog jarbola: osjeti da mu je srce jače zakucalo i njegova tuga nestane, zamijenjena osjećajem zabrinutosti. udith Nazet bila je otkrivene glave, s licem okruženim tamnom kosom. Na sebi je imala oklop i mač o boku, te šljem ispod ruke. Hal se vrati na palubu i zapovjedi kormilaru: Promijenite smjer i stanite! Pustite brodicu da se približi! Judith Nazet prođe kroz bokaportu, dražesno i spretno, no Hal opazi daje njeno predivno lice bilo zabrinuto. Zahvaljujem Bogu da vas je tako brzo vratio natrag, reče drhtavim glasom zbog velike uzbudenosti. Pogodila nas je teška nesreća. Ne mogu pronaći riječi kojima bih je opisala. Pokrili su kopita konja s nekoliko kožnih vrpca, kako bi prigušili topot na kamenom tlu. Svećenik je jahao pored njega, no Cornelius Schreuder ga je osigurao željeznim lancem oko zapešća, vezavši drugu stranu lanca oko svoje ruke. Svećenik je imao neuhvatljiv pogled i izgledao je poput lukavca, te nije imao povjerenja u njega, fahali su u redu po dvojica, na dnu te uske doline, i premda je mjesec već blještao sat vremena, kamene strane usjekline i dalje su isijavale toplinu sunca na njihova lica. Schreuder je izabrao petnaest vojnika postrojbe, sve na brzim konjima. Metalne predmete i oružje omotali su pažljivo u komade platna, da ne bi zveckali ili reflektirali svjetlost u noćnoj tami. Svećenik podigne naglo ruku: Zaustavite se! Schreuder kroz šapat ponovi zapovijed. Moram krenuti naprijed i provjeriti je li put slobodan, reče svećenik. Ići ću s vama. Schreuder sjaše s konja i skrati lanac koji ih je držao zajedno. Ostavivši ostale na dnu, započnu se uspinjati strmom padinom. Evo samostana! Svećenik pokaže golemu građevinu četvrtasta oblika koja je bila izgrađena na vrhu brežuljka, i pokrivala polovicu zvijezda na noćnome nebu. Dva bljeska, a potom ponovno dva bljeska. Schreuder okrene malu lanternu prema zidinama samostana, otvorivši vratašca

koja su skrivala plamen i bljesne dva puta, a zatim ponovi dva puta; ništa, nikakva reakcija. Ako me pokušavate vući za nos, odrubit ću vam glavu mačem, zareži Schreuder, opazivši da je mali svećenik problijedio od straha uz njega. Ponovite znak!, zamoli ga. Schreuder ponovi znak i odjednom mali tračak svjetla zabljesne na trenutak na vrhu zida. Ukaže se dva puta, a potom se ugasi. Možemo nastaviti, šapne uzbuđeno svećenik, no Schreuder ga zadrži. Što ste rekli onima u samostanu koji nam trebaju pomoći da udemo? Oni znaju samo da moramo premjestiti kriomice vladara i Tabernakul na sigurno mjesto da ih spasimo od urote ubojica, koje je naručio moćan plemić iz redova Galla, koji time želi za sebe preoteti krunu presvijetlog Ivana. Dobar plan, promrmlja Schreuder, i potakne svećenika da se spusti padinom do mjesta gdje su ih čekali konji. Vodič se nastavi uspinjati i popnu se strmom padinom, našavši se konačno ispod zidina samostana čije su obrise vidjeli u tami. Ostavite ovdje konje, šapne svećenik drhtavim glasom. Schreuderovi ljudi sjašu s konja i pruže uzde dvojici drugova, koji su bili zaduženi da čuvaju životinje. Kapetan sakupi skupinu i povede ih, zajedno sa svećenikom, prema zidu s kojeg su visjele ljestve od konopca. U tami Schreuder nije mogao razabrati vrh. Održao sam svoj dio dogovora, promrmlja svećenik. Jedan vas drugi svećenik očekuje na vrhu zida. Nećete li mi sada dati nagradu koju ste mi obećali? Održali ste riječ, spremno prizna Schreuder. Nagrada je u vreći na sedlu. Jedan od mojih ljudi će vas povesti natrag do konja i predat će vam je. Pruži svoj kraj lanca časniku i reče mu na arapskom: Dobro postupaj s njime, Ezekiel, tako da ga svećenik može razumjeti. Daj mu nagradu koju je zaslužio. Ezekiel povede svećenika, dok je Schreuder pričekao nekoliko trenutaka, dok nije začuo iz mraka iznenađeno rezanje, zajedno s laganim šumom zraka koji je izišao iz prerezane traheje. Ezekiel se vrati natrag u tišini, obrisavši bodež o turban. Dobro obavljen posao, reče mu Schreuder. Moj je nož oštar, odgovori mu Ezekiel i vrati nož u korice. Schreuder se uspne na prvu prečku i započne se uspinjati. Pedeset koraka više, stigne do prozora koji se otvarao u zidu, širokog tek koliko je bilo dovoljno da dozvoli prolaz ramena. Drugi svećenik ih je čekao u malenoj kamenoj ćeliji u unutrašnjosti. Jedan nakon drugog, Schreuderovi ljudi slijedili su ga, kliznuvši kroz prozor i natisnuvši se u ćeliji. Povedite nas prije k dječaku, zapovjedi Schreuder svećeniku i položi mu koščatu ruku na rame. Njegovi ljudi su ga slijedili mračnim i vijugavim hodnikom, svatko položivši ruku na rame druga ispred sebe.

Skrenu desno i lijevo u tom mračnom labirintu, i stignu konačno do stuba. Kad su bili na dnu, opaze svjetlost u daljini, koja je postajala sve intenzivnija kako su se polako približavali. Na kraju prolaza zastanu pred vratima, s čijih strana su gorjele baklje. Na pragu su bila stisnuta dva stražara, s oružjem pored sebe. Ubij ih!, šapne Schreuder Ezekielu. Več su mrtvi, odgovori svećenik. Schreuder dotakne nogom jednog, i ruka stražara padne nepomična, dok se posuda s otrovnom hranom otkotrlja iz prazne ruke. Kada je svećenik zakucao na vrata uobičajenim znakom, ona se otvore, i na pragu se pojavi dadilja s dječakom u naručju i raširenim zjenicama od straha na svjetlosti baklji. e li to on? Schreuder podigne rub pokrivača kako bi pogledao lice uspavanog dječačića: oči su mu bile zatvorene, a tamne kovrče mokre od znoja. On je, potvrdi svećenik. Schreuder čvrsto stisne dadiljinu ruku i približi ju k sebi. Sada mislimo na ostalo, reče tiho. Nastave hodati kroz labirint sala i tamnih i uskih hodnika dok se ne zaustave pred masivnim vratima pred kojima su ležala tijela još četvorice svećenika, koji su bili u grčevima, u agoniji zbog otrova. Njihov vodič klekne pored jednoga, i potraži ispod odjeće: kada se podigao, držao je u ruci masivni željezni ključ, koji ugura u ključanicu, a zatim se povuče unatrag. Schreuder pozove k sebi Ezekiela i šapatom mu preda dadilju: Dobro ju čuvaj! Zatim se približi vratima, i dohvati brončanu kvaku. Kada se vrata širom otvore, svećenik izdajica, pa čak i ostali, naglo ustuknuše pred jakom svjetlosti koja je dolazila iz kamene kripte. Nakon toliko mraka, svjetlost stotinu svijeća bila je zasljepljujuča. Schreuder preskoči prag, a zatim čak i on zastane dvoumeći se, nesiguran. Zagledao se u Tabernakul pokriven svjetlucavim vezovima. Na drhtavoj svjetlosti svijeća anđeli na poklopcu izgledali su kao da plešu i kapetan osjeti kako ga zapljuskuje val poštovanja. Instinktivno se prekriži, zatim pokuša učiniti korak naprijed kako bi dohvatio jednu od drška kovčega, no izgledalo je kao da je naišao na nevidljivu prepreku, koja mu nije dopuštala da prođe. Počeo je teško disati i osjeti kako ga nešto stišće u grudima; osjeti nerazumni nagon da se okrene i pobjegne, te se povuče za korak unatrag, no zatim se uspije sabrati. Polako je počeo izlaziti iz kripte. Ezekiel!, reče promuklim glasom. a ću se pobrinuti za ženu i dijete. Ti se pobrini za kovčeg uz Mustafinu pomoć. Dva muslimana, koji nisu imali kršćanskih skrupula, stupe naprijed i dohvate kriptu. Na njihovo veliko iznenađenje Tabemakul se pokaže laganim, gotovo bez težine i udvoje su ga nosili bez napora. Konji nas čekaju na

glavnome ulazu, reče Schreuder na arapskom njihovom vodiču. Povedite nas! Prešavši hitro mračne hodnike, neočekivano sretnu jednog svećenika, odjevenog u bijelo, koji je skretao iz jednog ugla i dolazio im u susret. Na nesigurnoj svjetlosti baklja opazi Tabemakul u rukama dva naoružana vojnika i baci se na koljena, ispustivši stravičan krik pred tim zločinom. Schreuder koji je čvrsto stiskao dadilju jednom rukom, a u drugoj je držao Neptunov mač, ubije svećenika koji je klečao jednim jedinim udarcem u rebra. Zastali su nekoliko trenutaka i osluhnuli, no nitko nije čuo krik. Nastavite!, zapovjedi. Njihov vodič se ponovno naglo zaustavi. Vrata su blizu, a straža je sačinjena od trojice ljudi. Schreuder je uspijevao razabrati svjetlost lampe koja je svijetlila kroz otvorena vrata. Moram vas ostaviti ovdje. ldite s Bogom, odgovori Schreuder ironično i čovjek se hitro udalji. Ezekiel, spusti kovčeg i sredi stražare. Utroje se pojave u prolazu dok je Schreuder čvrsto držao dadilju. Ezekiel krene prema stražarima i nakon nekoliko trenutaka tišine, začuju šum nečega što je padalo na kameni pod. Schreuder se namršti, no zatim se ponovno spusti tišina. Ezekiel se vrati i reče: Učinjeno! Postaješ star i nespretan, pokudi ga kapetan, i stane na čelo skupine koja se kretala prema masivnim vratima. Bila su potrebna trojica da podignu velike drvene pregrade, koje su prepriječile vrata, zatim Ezekiel pokrene vitlo i vrata se teško pomaknu i otvore. Sada ostanite zbijeni, upozori ih Schreuder i povede ih mostom prema puteljku u kamenu. Zastavši na trenutak pod mjesečevom svjetlosti, zazviždi prigušeno. Začuje se prigušeni topot konja, dok su čuvari izlazili iz skloništa u stijeni. Ezekiel podigne Tabernakui i smjesti ga na vrh konja bez konjanika te ga dobro priveže konopcem. Zatim svatko od njih uze uzde svoga konja i uzjaše. Schreuder se nagne da iz naručja dadilje preuzme dijete koje je spavalo. Mali krikne u snu, no kapetan ga uspije smiriti i čvrsto ga smjestiti na sedlu. Odlazi!, zapovjedi ženi. Ne trebamo te! Ne mogu ostaviti dijete. Ženin glas bio je uznemiren i jak. Schreuder se zatim ponovno nagne i jednim jedinim udarcem mača ubije dadilju, ostavivši ju pored puta, a zatim povede svoje ljude niz padinu. Dva svećenika samostana uspjela su slijediti zločince u bijegu, objasni judith Nazet Halu. Cak i pred tom nesrećom njene su usne ostajale nepomične, a oči mirne. On se divio njenoj jačini, shvativši u tom trenutku kako je uspjela voditi vojsku u raspadanju prema pobjedi. A sada, gdje su?, zapita ju, tako potresen tom stravičnom novošću da je teškom mukom uspijevao jasno rasuđivati. Krenuli su iz

samostana ravno prema Tenweri. Stigli su do Tenwere nešto prije zore, prije tri sata, i tamo ih je čekao brod, usidren u luci. esu li vam opisali brod? Da, bio je to brod gusara koji plovi uz dozvolu Velikog mogula, onaj o kojem smo već razgovarali za vrijeme našega prvog susreta. Onaj isti koji je toliko uništio našu flotu. Kragulj!, izjavi Hal. Da, tako ga zovu čak i saveznici. judith klimne glavom. Pod pogledima mojih ljudi na straži na stijenama mala brodica prevezla je vladara i Tabernakui do broda, koji je bio usidren. Čim su stigli na brod, Kragulj je isplovio. U kojem pravcu? Na izlazu iz luke je skrenuo prema jugu. Da, naravno. Hal se složi. Sigurno su mu naredili da preveze Yohannisa i Tabernakui u Muskat, ili čak u Indiju, u kraljevstvo Velikog mogula. Već sam poslala jedan od naših najbržih brodova da slijede Kragulja. Zaostaje samo sat vremena za Kraguljem, a vjetar je bio slab. To je mali d?zow, i nikada ne bi mogao napasti tako moćan brod kao što je Kraguljev, no, ako Bog bude milosrdan, za petama je Kragulju, poput sjene. Moramo krenuti odmah. Hal se okrene i obrati se Nedu Tvleru: Promijenite smjer i razvij te jedra, sva koja brod može podnijeti. Ruta je jugjugoistok, prema Bab alMandabu. Uzevši Judith pod mišku, povede je u svoju kabinu, bio je to prvi put da ju je dodirnu. Umorni ste, reče joj. Vidim vam to u očima. Ne, kapetane, nije to umor što vidite u mojim očima, već bol i patnja. Ako nas vi ne budete uspjeli spasiti, sve je izgubljeno: kralj, zemlja, vjera. Molim vas, sjednite, nije popuštao Hal. Želim vam pokazati što trebamo učiniti. Rastvori kartu pred njom. Kragulj bi mogao ploviti ravno prema zapadnoj obali Arabije, a ako bi tako postupio, bili bi izgubljeni. Čak i s ovakvim brodom ne mogu se nadati da ču ga dostići prije nego što on stigne do suprotne obale. Sunce ranoga jutra prolazilo je kroz prozore na krmi broda, ističući jasno tragove zbrinutosti na njenom lijepom licu. Bilo je užasno za Hala vidjeti koliko su joj boli nanijele te riječi, te on spusti pogled na kartu kako je ne bi gledao. No, ne vjerujem da će to učiniti. Ako bi plovio ravno prema Arabiji, vladar i Tabernakul bi se morali suočiti s teškim putovanjem, usto i opasnim, kako bi stigli do Muskata ili Indije. Zavrti glavom. Ne, plovit će prema jugu, kroz tjesnac Bab alMandab. Hal pokaže prstom na uski ulaz u Crveno more. Ako budemo stigli prije njega, neće nas moći izbjeći, jer je Bab previše uzak. Moramo ga tamo dočekati. Neka nam Bog pomogne!, molila je Judith. Moram s Kraguljem poravnati neke stare račune, objasni Hal mrko. edva čekam da usmjerim svoje topove protiv njega. judith ga pogleda sa strahom u očima: Ali, ne

možete ispaliti granate na njegov brod. Što želite reći? Začuđeno ju pogleda. S njim na brodu su mali vladar i Tabernakul. Ne možete ih uništiti. Shvativši istinu njenih riječi, Hal osjeti kako mu se ledi krv u žilama. Trebao se približiti GuZu oMomy, dok je Kragulj ispaljivao na Goden Bowgb topničke granate, bez da smije na njih odgovoriti. Već sije mogao zamisliti što će sve morati pretrpjeti, uništenje broda, krvoproliće na palubi, prije nego što budu napali GwM. GoWg BougA je velikom brzinom plovio prema jugu. Na kraju smjene jutarnje straže Hal okupi ljude na sredini broda da ih izvijesti o zadatku koji je od njih tražio. Ne skrivam vam, momci. Kragulj će nas moći napasti, dok mi nećemo moći odgovoriti na vatru. Ljudi su bili tihi i tmurnih lica. No, pomislite kako će biti lijepo kada budemo navalili na GwHi kada ih budemo prošli mačem. Svi se slože, no u njihovim se očima mogao vidjeti strah. Vi im obečajete smrt, a oni se slažu s vama, primijeti nježno judith Nazet, kada su ostali sami. I onda kažu meni da sam vojskovođa. Halu je izgledalo da čuje nešto više od poštovanja u njenu glasu. Na polovici noćne smjene na straži, začuju krik s koša: edro na vidiku! Na pramcu! Halovi otkucaji srca ubrzaju. e li moguće da su tako brzo dostigli Kragulja? Dohvati pomoćni megafon: Koš! Što vidiš? Latinska jedra! Osjeti da će se onesvijestiti. Malena brodica, na našoj ruti. fudith smireno primijeti. Možda je ona koju sam poslala da slijedi GwZ. Polako smanje udaljenost koja ih je dijelila od druge brodice, koja je pola sata kasnije bila na milju udaljenosti. Hal pruži dalekozor judith, koja ju pažljivo prouči. Da, to je moja štafeta. Spusti dalekozor. Možete li podignuti bijeli križ kako bi ih umirili, i zatim se približiti, koliko je dovoljno da razgovaramo s njima? Prođu pored 7mwa, tako blizu da su s visine mogli promatrati jedinu palubu brodice, a zatim fudith dovikne pitanje na njihovu jeziku i sasluša odgovor. Odmah se obrati Halu sjajnim očima od uzbuđenja: Bili ste u pravu. Slijede GwZod zore. Do prije nekoliko sati vidjeli su njegova jedra, no potom je vjetar počeo snažnije puhati i brod je povećao udaljenost. Na kojem je pravcu bio, posljednji put kada su ga vidjeli? Istom, koji je slijedio cijeli dan, prema jugu, ploveći ravno prema tjesnacu Bab alMandaba. Koliko god ju je Hal pozivao da se spusti u njegovu kabinu i odmori, Judith je inzistirala da ostane pored njega na palubi broda. Razgovarali su malo, jer su oboje bili napeti i prestrašeni, ali međusobno su se podržavali, crpeći snagu i odlučnost iz zajedničkih rezerva. I U intervalima od nekoliko minuta Hal je podizao pogled prema jedrima, a zatim se

kretao prema kabini, no nije bilo zapovijedi l koju bi izdao, jer je Ned kormilario brodom da bolje nije mogao. I Brod je bio obavijen tišinom, punom straha i uzbudenosti. I Nitko nije vikao ni smijao se. Ljudi slobodni od smjene na straži nisu spavali pod glavnim jedrom, kao i inače, već su se okupljali u male tihe skupine pazeći na svaki i najmanji Halov pokret i na svaku I riječ koju je izgovarao. I Sunce je završavalo svoj veličanstveni krug na nebu, zalazeći li prema dalekim brežuljcima na zapadu; noć se spustila nad brod, podmuklo poput ubojice, a obzor se zamrači i spoji s nebom, sve li tamnijim, dok potpuno ne nestane. li U mraku Hal osjeti Judith kako mu je na njegovu položila svoju ruku, toplu i glatku, ali snažnu: Nitko nije mogao učiniti više. Nisam još izgubio, odgovori joj. lmajte vjeru u Boga i u mene. Ali... u mraku? Zasigurno Kragulj neće izvjesiti svjetla, a u zoru će već prijeći tjesnac i bit će na otvorenom moru. Hal joj je htio reći daje sve to bilo predodređeno prije mnogo vremena, da je plovio prema jugu kako bi se suočio sa svojom sudbinom. Da, iako je moglo izgledati maštovito, morao joj je reći. udith, započne, zatim zastane tražeći prave riječi. Paluba! Abolijev glas odjeknuo je u mraku i Hal se naježi. Koš!, zavikne. Svjetlost pred nama! On položi ruku na Tudithino rame, koja se na početku htjela udaljiti, a zatim se privije uz njega. Evo odgovora na vaše pitanje, šapne joj Hal. Bog nam je pomogao. Moram se popeti na koš. Povuče ruku. Možda smo previše nestrpljivi i vrag nas vara. Približi se brzo prema Nedu. Tamni brod, Tyleru. Odvući ču pod kobilicu prvoga čovjeka koji pokaže i najmanju svjetlost. Stišajte brod, ne smije se čuti nikakav šum ni glasovi. Krene prema priponama glavnoga jarbola i hitro se uspne te se smjesti pored Abolija. Gdje je svjetlo? Promotri tamu pred njima. Ništa ne vidim. Sada se više ne vidi, no nalazilo se upravo pred nama. Možda je to bio bljesak zvijezde, Aboli. Pričekaj, Gundwane. Bila je to mala i daleka svjetlost. Vrijeme je sporo prolazilo, zatim je odjednom ugleda i Hal. Bila je to samo iskra, tako slaba da je i on dvoumio je li ju ugledao, pogotovo stoga što Aboli pored njega nije pokazao da ju je opazio. Hal odvrati pogled da odmori oči, a potom ponovno pogleda i opazi da je još uvijek bila tamo, u mraku, previše niska da bude zvijezda. Čudnovata svjetlost, neprirodna. Da, Aboli. Sada je vidim. Dok je govorio, svjetlost postane jača i Aboli također potvrdi. Zatim se ponovno ugasi. Možda je neki nepoznati jedrenjak, možda nije Gw. Zaista, Kragulj nije tako neoprezan da ostavi vidljivu svjetlost. Lanterna u kabini na krmi broda? Odsjaj kućišta? Ili jedan od mornara

koji u miru uživa u luli? Molimo da se radi o jednoj od tih mogućnosti. No, ako ništa drugo, nalazi se u položaju da možemo pretpostaviti da je Kragulj. Držat ćemo je na oku dok mjesečina ne bude obasjala brod. Ostali su zajedno, izoštrivši pogled u noći. Ponekad se čudnovata svjetlost pojavljivala na određenom mjestu, a ponekad je podrhtavala, dok je ponekad sasvim nestajala. Jednom nestane na pola sata, a potom se ponovno vrati i zasvijetli, još jače. Polako se približavamo, prošapne Hal. Na kojoj smo udaljenosti sada, što misliš? Milju, ili možda manje. A mjesec, gdje je? Hal pogleda prema istoku. Kada će se odlučiti da se pojavi? Zapazi prvo prelijevanje mnoštva boja iza tamnih planina arapskog poluotoka; zatim, sramežljiva poput mlade, mjesečeva svjetlost otkrije svoj sjaj i razastre na vode srebrenasti dugi sag. Hal osjeti kako ga steže u grudima, dok se svaka tetiva njegova tijela produžavala poput žice. Iz tame izroni veličanstvena pojava, osjenčana poput oblaka magluštine boje opala. Evo ga!, prošapće Hal, zatim uze daha da si razbistri grlo: GuH oMomy na pramcu. Dohvati Abolija za ruku. Spusti se i upozori Neda Tvlera i Big Daniela. Ostani dolje dok ne budete vidjeli GW s palube, a zatim se vrati. Kada je Aboli otišao, on ostane promatrati profil jedara Gufk, jasan i nepomičan na mjesečevoj svjetlosti. Osjećao je strah kao što ga je rijetko kad osjećao, bojeći se ne samo za sebe, već za ljude koji su vjerovali u njega, za ženu na palubi i dječaka na drugome brodu. Kako se mogao nadati da će se približiti Gwfw s Goderz Bowgzom, dok će drugi brod ispaljivati granate u njihovu pravcu, a oni nisu smjeli odgovoriti? Koliko će ih umrijeti u tijeku sljedećih sat vremena, i tko će biti medu njima? Zamisli vitko i ponosno tijelo ludith Nazet osakaćeno granatom. Bože, pobrini se da se ne dogodi. Uzeo si mi već više od onog što mogu podnijeti. Koliko ćeš toga još tražiti od mene? Opazi ponovno svjetlo na drugome brodu, kako svijetli s prozora na krmi broda. Jesu li to svijeće upaljene u kabini? Zagleda se u to svjetlo dok ga oči nisu zabolje, no ta svjetlost nije dopirala s jednoga određenog mjesta. Osjeti lagani dodir ruke. Nije čuo Abolija kada se ponovno uspeo do njega. GwH se vidi i s palube, prenese tiho Halu. Još uvijek nije uspijevao ostaviti koš, jer je osjećao vjerski strah gledajući u čudnovatu svjetlost na krmi GwHo. Nije lanterna, ni svijeća, Aboli. To je Marijin Tabemakul koji se sjaji u tami, poput svjetionika koji me vodi prema mojoj sudbini. Pored njega Abolija prođu trnci. Istina je da to nije svjetlost s ovoga svijeta. To je začarana svjetlost kakvu nikada do sada nisam vidio. Glas mu je podrhtavao. Ali,

kako znaš, Gundwane? Kako možeš biti siguran da je to talisman koji tako žari? er znam, odgovori Hal jednostavno. Upravo u tom trenutku svjetlo se ugasi pod njihovim pogledima i Gwff ostane u tami. Samo jedra osvijetljena mjesečevom svjetlosti nastavljala su se sjajiti u noći. Bio je to znak, šapne Aboli. Da, bio je to znak, potvrdi Hal jakim i radosnim glasom. Bog mi je dao znak. Spuste se na palubu, a Hal odmah krene prema kormilu. Evo ga, majstore Tyleru. Zagledali su se obojica u GwHova jedra, sjajna na mjesečini. Da, evo ga, kapetane. Sakrijte svjetlo kućišta. Približite se bočno, molim vas. Držite na raspolaganju četiri kormilara u rezervi, spremni da preuzmu kormilo ako bi koji stradao. Dobro, Sire Hale. Hal nastavi. Iz tame izroni Big Daielova pojava. Željezne kuke, majstore Daniele? Sve su spremne, kapetane. Bacit ćemo ih ja i još deset mojih najjačih ljudi. Ne, pusti da to učini lohn Lowell. Imam bolji posao za tebe i Abolija.. Dođite sa mnom. Povede Daniela i Abolija prema mjestu gdje je ostala ludith Nazet, u podnožju glavnog jarbola. Vi ćete otići s generalom Nazetom. Uzmite deset mojih najboljih mornara i ne uplićite se u borbu na palubi. Što brže možete, spustite se u kabinu na krmi GwMa. Tamo ćete naći Tabernakul i dječaka. Odnesite ih. Nitko i ništa vas ne smije u tome ometati, jasno? Kako znate gdje čuvaju vladara i Tabernakul?, zapita ludith Nazet tiho. Znam, odgovori Hal tako sigurnim glasom da ona ušuti. Htio joj je zapovjediti da ostane na sigurnom do kraja borbe, no znao je da će odbiti; osim toga, nije postojalo sigurno mjesto, kada su dva broda te jačine bila upletena u smrtonosni sukob. A ti, Gundwane, gdje ćeš biti?, zapita tiho Aboli. a ću biti s Kraguljem, odgovori Hal, udaljivši se ne dodavši više ni riječi. Krene prema pramcu broda, zaustavivši se kada dostigne jednu od skupina mornara, koji su bili stisnuti uz zaštitnu ogradu i razgovarali potiho s vodom palube. Neka vas Bog čuva, Samuele Moone. Vjerojatno ćemo morati izdržati nekoliko granata, prije nego što navalimo na brod, no mislite na užitak koji vas očekuje na GwHw. Jiriju reče: Ovo će biti borba s kojom ćeš se moči hvaliti pred unucima. Našao je nekoliko riječi za svakoga, zatim se ponovno vrati na pramac broda, promatrajući prema GwHw: bio je udaljen tek stotinu hvata i plovio je lagano s jedrima osvijetljenim mjesečinom. Gospodine, sakrij nas od njihovih pogleda, šapne, i podigne glavu prema svojim jedrima, koja su činila visoku piramidu i tamnu pod zvjezdanim nebom. Polako, bolno polako, smanje udaljenost koja ih je dijelila od Gulla. Sada nam više ne može izbjeći, pomisli Hal

zadovoljno. Previše smo blizu. Odjednom se s koša GwZk začuje stravičan krik: edro na vidiku! Na krmi! GoWen Bowgh! Od tog trenutka na dalje na palubi drugoga broda postane živo, povici, zbunjeni pokreti i divljački zvuk bubnja koji je pozivao posadu na borbena mjesta i lupa nogu po daskama na palubi. Začuje se niz glasnih prasaka, dok su se otvarala vrata te škripa i topot topova smještenih tako da mogu zapucati. Na dvadeset različitih mjesta duž zaštitne ograde raširi se sjaj zapaljenih iskara, čija se svjetlost zrcalila na topovskim cijevima. Zapalite borbene svjetiljke! Hal začuje bijesne Kraguljeve povike koji je tjerao svoje ljude prema svojim borbenim mjestima, zatim začuje jasno njegovu zapovijed: Na lijevo! Ispalimo snažno prema tim nitkovima! Zapamtit će nas, i pomisliti da vide vraga glavom, kada ih budemo poslali u pakao! Svjetiljke s GwZZa se zapale, osvijetlivši cijeli brod dajući mogućnost topnicima da obave svoj posao. Na toj žućkastoj svjetlosti Hal spazi na trenutak Kraguljevu crvenu kosu. Zatim se obris Gw hitro promijeni dok je brod mijenjao smjer. Hal opazi daje Kragulj reagirao instinktivno, no, ne baš mudro. U položaju u kojem se nalazio ranije, Hal ne bi mogao učiniti ništa, već samo patiti, ostavivši Gofden Bowgz na milost i nemilost Kraguljeva broda, budući da nije mogao napasti. Sada se pak Cumbrae mogao smatrati sretnikom, ako bude uspio ispaliti jednom topničke granate, prije nego što ga drugi brod dostigne. Hal se nasmije. Možda je Kragulj bio žrtva vlastite zlobe. Vjerojatno nije uzeo u obzir mogućnost da Hal neće ispaliti granate zbog djeteta i relikvije koje je prevozio. Da je na Halovu mjestu bio on, Kragulj bi odmah granatama navalio na protivnika. Dok se GwH polako približavao, Gokkm Bowgfz se sruči na njega: na trenutak Hal pomisli da će ga moći napasti prije nego što topovi ispale. Već su se sasvim približili i Ned je izdao zapovijed da smanje jedra za borbu, kada Guli napravi luk i svi topovi se okrenu ravno prema Halu. Gledajući topove na GwHw oslijepi ga svijetli bljesak topničke granate koja gotovo pogodi GoWe Bougi. Zračni vrtlog baci Hala unatrag i na trenutak pomisli da je pogođen. Palubom polete komadići drva, dok je skupina ratnika pored njega bila pogođena. Gokkn Bougk se naglo nagne pod težinom topničkog napada, obavijen zagušujućim oblakom dima. Užasna tišina koja je uslijedila nakon praska bila je razbijena samo vikom i jecajima ranjenika i umirućih. Zatim se oblak dima rasprši i sa suprotne strane uskog tjesnaca koji je dijelio dva broda, začuju povik druge posade: Za GwZHIslay! Zatim Hal začuje topove koji su ponovno ulazili u mjesta

gdje su se punili. Koliko je mojih momaka poginulo?, zapita se Hal. Četvrtina? Polovica? Okrene se te pogleda palube, ali tama sakrije pred njegovim očima razbijene daske i hrpe mrtvih i umirućih. Sa suprotne strane začuje lagane šumove štapova koji su potiskivali barut u cijevi. Brže!, prošapće. Brže, dragi. Smanji udaljenost. Nemoj dopustiti još jedan topnički napad. Začuje škripu i vraćanje topova na mjesta, dok je jedna skupina topnika, najbrža od svih, završavala s punjenjem. Sada su dva broda bila toliko blizu da je Hal uspio vidjeti užasnu cijev kako izvire kroz vrata i ispaljuje granatu ravno prema boku GoWen Bowgza. Daske boka se rasprše i ljudi kriknu pogođeni teškom olovnom granatom. Zatim, prije nego što su drugi topovi s Gulla mogli ispaliti svoje granate, dva broda se sudare uz jezivi prasak. Na svjetlosti lanterne s Gw Hal opazi kuke prebačene preko ograde i začuje njihov zveket. Ne dvoumeći se, preskoči uski prolaz vode dok su se dva trupa broda približavala. Dočekavši se na drugoj palubi spretnošču mačke, uleti medu Kraguljeve topnike i ubije dvojicu, prije nego što su uspjeli izvući mač iz korica. Val ljudi, vodenih ratnicima naoružanim s kopljem i sjekirom, krene za njim. U nekoliko trenutaka paluba GwMa se pretvori u bojno polje, gdje su se ljudi međusobno borili, vičući i urlajući od bijesa i straha. El Tazar!, režali su ljudi s Goderz Bouga, dok su drugi odgovarali: Za Gwfi Cumbraea! Hal je bio suočen s četvoricom, i bio je primoran povući se prema zaštitnoj ogradi, a zatim ih John Lowell napadne iza leda, ubivši jednoga zarivši mu mač u rebra. Hal ubije još jednoga, koji se dvoumio, dok su ostala dvojica pobjegli. Iskoristi trenutak mira kako bi se ogledao oko sebe u potrazi za Cumbraeom, i opazi ga na suprotnoj strani palube, kako se bori vitlajući mačem iznad glave. Zatim krajičkom oka Hal opazi sjaj šljema Judith Nazet i s njene obje strane Abolija i Big Daniela, koji su prelazili palubu i probijali se prema Ijestvama koje su vodile u kabinu na krmi broda. Taj trenutak nepažnje mogao ga je stajati života, jer je jedan čovjek kopljem nanišanio na Hala koji se okrene na vrijeme kako bi izbjegao udarac. Zatim se nade u srcu borbe, koja se selila naprijednazad po palubi. Ubije još jednoga udarcem u trbuh i potraži pogledom Kragulja. Vidjevši ga na sredini broda, dovikne mu: Cumbrae! Stižem po tebe! No u zbrci ga Kragulj nije opazio, i Hal se počeo probijati prema njemu kroz gomilu ljudi koji su se međusobno borili. U tom trenutku udarac sjekire odreže jednu od glavnih pripona ne pogodivši glavu kojoj je bio namijenjen i lanterna padne na palubu pred Hala. On skokom izbjegne

proliveno užareno ulje koje ga je gotovo pogodilo u lice, zatim se pribere i nastavi potragu za Kraguljem. Stigavši na suprotnu stranu, ogleda se hitro oko sebe, no, Kragulj je bio nestao: umjesto njega bila su dva njegova mornara. Suoči se s njima: jednome prereze tetive ruke, a zatim istim pokretom promijeni smjer udarca i zarije oštricu mača u vrat drugoga. Čim se oslobodio, pogleda iza sebe. Vatra koju je izazvala lanterna se proširila palubom, osvijetlivši prizor. Plameni jezici proširili su se priponama. Kroz vatru opazi Judith Nazet kako se hitro uspinje Ijestvama, pojavivši se na bokaporti. Slijedio ju je Big Daniel, koji je nosio Tabemakul, držeći ga u ravnoteži na ramenu, kao da je lagan poput jastuka s perjem. Zlatni anđeli na poklopcu svjetlucali su se na svjetlu plamena. Jedan se mornar baci prema Judith s kopljem i Hal stravično krikne, kada je sjajno koplje pogodi bok, ispod podignute ruke, ali vršak prođe kroz tanak pamuk tunike i odbije se na oklopu koji je ona nosila ispod. Judith se okrene oko sebe, poput pantere, i usmjeri mač prema čovjekovu licu. Silina njena udarca bila je takva da je vršak izbio na suprotnoj strani gusarove glave, koji se sruši na pod pred njom. Tamne Judithine oči sretnu Hal ove iznad palube koja je vrvjela ljudima. Yohannis!, dovikne mu. Nestao je! Plameni zastor koji ih je dijelio bukne, te Hal glasno vikne: Idi s Danielom! Udalji se s ovoga broda! Odnesite Tabemakul na sigurno, na GoWg Bowg! Ja ču potražiti Ybhannisa! Ne oklijevajući ni raspravljajući Judith potrči prema zaštitnoj ogradi zajedno s Danielom, te skoči na palubu GoWe Bougha. Hal se provlačio prema bokaporti nastojeći se spustiti na donju palubu, gdje je bio skriven dječak, ali gomila ratnika, predvođenih firijem, prepriječi mu put. Crni ratnici zatvorili su štitove i s kopljima koja su između njih virila, potiskivali su gusare koji nisu mogli izdržati njihov napad. U svakoj borbi dolazi trenutak kada se odlučuje pobjednik i taj trenutak stigne kada su mornari s Gwfk raspršili pred hordom ratnika koji su urlali i poskakivali: Kraguljevi ljudi su bili pobijeđeni. Moram pronaći Yohannisa i odnijeti ga s GwMa prije nego što vatra stigne do spremnice s barutom, reče samome sebi Hal i krene prema Ijestvama pramčanog nadgrada, s kojeg mu je izgledalo lakše stići do donje palube. U tom trenutku ga jedan hrapav glas zaustavi. Iznad njega je bio Kragulj, osvijetljen žutom svjetlošću plamena. Courteney!, uzvikne gromkim glasom. Tražiš li možda ovo? Bio je otkrivene glave, s gustom crvenom kosom koja je plesala oko njegova lica. U desnoj je držao mač, a lijevom je čvrsto podigao Ybhannisa, koji je prestravljen plakao. Na sebi je imao

košulju koja mu se digla do pojasa, a tamnim se nožicama otimao. Tražiš li njega?, ponovi Kragulj, podignuvši dijete iznad glave. Ako je tako, dođi po njega. Hal skoči prema njima, odmaknuvši dvojicu i stigne u podnožje Ijestava. Kragulj je pogledom slijedio njegovo napredovanje. Mora da je znao da je poražen, s brodom u plamenu i mornarima bačenim izvan broda navalom ljudi naoružanih kopljima, no i dalje se smijao poput groteskne maske. Dozvoli mi da ti pokažem lijepu igricu, Sire Henry. Zove se dohvatiti dječaka oružjem. Širokim pokretom snažne ruke baci dijete u zrak na petnaestak koraka visine i zatim, dok je padalo, okrene mač prema njemu. Ne, uzvikne Hal prestravljeno. U zadnjem trenutku, prije nego što bi dječak završio nabijen na oštricu mača, Kragulj se odmakne i Yohannis padne u njegovo naručje, neozlijeđen. Dogovorimo se!, dovikne Hal. Predaj mi dječaka i moći ćeš otići slobodan sa svim plijenom. Koji posao! Moj brod je u plamenu, zajedno s čitavim plijenom. Saslušaj me!, usrdno ga je molio Hal. Ostavi dječaka. Kako bih mogao uskratiti nešto svome pobratimu?, odgovori mu Kragulj, nastavivši se cerekati. Dobit ćeš što tražiš od mene. Evo, ostavljam malog crnog nitkova. Drugom snažnom rukom baci Ybhannisa iznad ograde broda. Košuljica zavijori oko njegova tijela, dok je maleni padao, a zatim utone u tamno more. Hal začuje Judith Nazet kako je vrisnula iza njega. Ne oklijevajući, ostavi mač na palubi i u tri koraka stigne do zaštitne ograde te se baci u vodu. Snažno udari o površinu i spusti se prema dnu, a zatim izroni. Gledajući s visine, voda je bila jasna poput planinskog zraka. Opazi kobilicu broda prekrivenu algama, i toplinu vatre koja je plesala na površini mora. Zatim, između sebe i svjetla požara opazi malu crnu pojavu. Ručice i nožice borile su se poput ribe u mreži i srebrenasti mjehurići izlazili su iz Ybhannisovih usta dok se maleni okretao na tragu trupa broda. Hal zapliva prema njemu pokušavši ga dohvatiti prije nego što ga struja odvuče. Čvrsto ga stisnuvši uza se, ponovno ispliva na površinu, držeći dječakovo lice podignuto iznad površine mora. Tohannis se slabo borio, kašljući i ispljunuvši vodu, zatim ponovno glasno vrisne od straha. Izbaci sve, reče mu Hal, ogledavši se oko sebe. Big Daniel je već pozvao k sebi svoje ljude, i odrezao vrhove kuka, odvojivši GoWe Bowgh od broda u plamenu. Dva broda su se polako udaljavala. Mornari s GwOa skakali su u more, spašavajući se od vreline požara, dok je plamen zahvatio i glavno jedro. GwM zaplovi nošen vjetrom, bez kormilara, prema dijelu mora gdje je Hal držao podignutog dječaka, dok se on očajnički

nastojao udaljiti, plivajući jednom rukom i držeći Tbhannisa daleko od broda. Imao je osjećaj da će ih brod udariti, no odjednom vjetar pomakne pramac i brod prođe nedaleko od njih. Hal začuđeno opazi Kragulja koji je ostao na brodu, sam; još uvijek je stajao na vrhu Ijestava pramčanog nadgrada. Okružen plamenom, izgledalo je da ne mari za vrelinu. Brada mu se počela dimiti, postavši crna od vatre, no, nastavljao je gledati u Hala, gušeći se od smijeha. Ostavši bez daha, otvori usta namjeravajući mu doviknuti nešto, no u tom trenutku prednji jarbol zahvati plamen i golemo jedro padne i prekrije Kragulja. Iz tog platna u plamenu Hal začuje posljednji, stravični krik, a zatim se vatra raširi i brod se udalji nošen vjetrom, noseći sa sobom kapetana. Hal ga je slijedio pogledom, dok valovi ne sakriju brod u plamenu. Zatim ga čudnovati val podigne na vodi zajedno s djetetom. GuH je bio već milju daleko, i u tom trenutku plamen je vjerojatno zahvatio spremnicu s barutom, jer je brod poskočio u zrak uz užasan prasak. Ostane gledati dok su daske u plamenu letjele nebom. Na kraju ponovno zavlada tišina i tama. Nije bilo ni traga Gofderz Bowgkw. Dječak je očajnički plakao i Hal nije poznavao nijednu riječ na njegovu jeziku kako bi ga utješio, te ga je stoga čvrsto stisnu u naručju, držeći mu glavu iznad vode i govoreći mu na engleskom: Hajde, budi dobar, moraš biti hrabar, jer si rođen kao vladar i znam da oni nikada ne plaču. No, čizme i odjeća, natopljeni vodom, vukli su ga prema dnu, i morao je upotrijebiti svu snagu da se odupre. Uspije se zadržati ostatak te duge noći, ali u zoru shvati da su mu snage na izmaku, dok je Yohannis drhtao od hladnoće i plakao u njegovu naručju. Izdrži još samo malo, Yohannise, i bit će dan, mrmljao je grubim glasom, dok ga je grlo peklo od soli, iako je znao da ni jedan od njih neće još dugo moći izdržati. Gundwane!, dovikne voljeni glas. Hal je znao da mu se to samo pričinjava i stoga se glasno nasmije. Nemojte se sada šaliti sa mnom, reče. Nemam snage da izdržim, ostavite me na miru. Zatim iz mraka izroni pojava, začuje šum vesala koja su hitala prema njemu i glas se ponovi: Gundwane! Aboli!, dovikne piskutavim glasom. Tu sam! Velike crne ruke krenu prema njemu i zgrabe ga, podignuvši njega i dječaka na brodicu. Čim su bili na sigurnom, Hal se ogleda oko sebe. GoWe Bowgz sa svim upaljenim lanternama nalazio se na pola milje udaljenosti, no Judith Nazet je sjedila ispred njega na krmi brodice i uze mu iz ruku dječaka te ga zamota u plašt. Odmah započne tepati Yohannisu, govoreći mu potiho na njegovu jeziku, dok je posada veslala prema brodu. Prije nego što su

stigli na GoWe Dowgb, Yohannis je spavao u njenom naručju. A Tabernakul?, zapita Hal Abolija grubim glasom. Je li na sigurnom? U tvojoj je kabini, umiri ga Aboli. Sve se dogodilo kao što je tvoj otac prorekao. Konačno će te zvijezde morati ostaviti na miru, sada kada si ispunio proročanstvo. Hal osjeti olakšanje i kako umor nestaje iz njegova tijela. Osjećao se laganim, oslobođenim od duge i stroge kazne, koju su mu nametnuli. Pogleda Judith, i opazi da je i ona njega gledala. U njenim tamnim očima bilo je nečega što nije mogao otkriti, ali ona spusti pogled, prije nego što je Hal mogao jasno vidjeti što je. Htio joj se približiti, dodirnuti ju, razgovarati s njom o tim čudnovatim osjećajima koje je osjećao, ali dijelila su ih četiri reda veslača u malenoj preopterećenoj brodici. Kada su stigli na GoWg BowgA, posada se nalazila na priponama očekujući ga, i započnu pljeskati čim je brodica zavezana. Aboli mu pruži ruku da mu pomogne uspeti se do palube, ali on ga ni ne pogleda, uspevši se bez pomoći. Zaustavi se samo pred dugim redom tijela zamotanih u platno i poredanih u sredini broda, i obiđe oštećenja koja su topovi s GwZZa nanijeli njegovom brodu. No, nije bio trenutak za osjećaj tuge, pomisli. Kasnije će odati posljednju počast palim mornarima i oplakivati ih, ali ovo je bio trenutak pobjede. Pogleda prema nasmijanim licima svojih ljudi. No, dobro, nitkovi, vratili ste Kragulju i njegovim grlorescima milo za drago, gore nego što su to očekivali. Tvleru, otvorite bačvu ruma i podijelite dvostruku porciju svima na brodu da nazdravimo Kragulju i da mu zaželimo sretan put do pakla. Zatim se vratite na rutu za Mitsiwu. Uzevši dječaka iz naručja judith Nazet, odnese ga u kabinu na krmi broda, smjestivši ga na ležaj, a zatim se obrati ženi koja je stajala pored njega. ak je dječak, i nije ranjen. Pustimo ga neka se naspava. Da, odgovori ona tiho, gledajući ga tamnim i neprobojnim očima. Zatim ga uze za ruku i povede prema mjestu iza zavjese gdje se nalazio Tabernakul Djevice Marije. Želite li moliti sa mnom, El Tazar?, zapita ga. Kleknu zajedno. Zahvaljujemo ti, Gospodine, da si poštedio život našem vladaru, tvome malom slugi Yohannisu. Zahvaljujemo ti da si ga oslobodio iz ruku neprijatelja. Molimo te da ga blagosloviš, za borbu koja je još pred njim. I kada jednom budemo pobijedili, molimo te, Gospodine, da njegovo vladanje bude dugo i u miru. Učini od njega mudra i dobra vladara. Amen! Amen, odgovori Hal, i htjede ustati, ali ga ona zadrži naslonivši mu ruku na njegovu. Zahvaljujemo ti, Gospodine, i da si nam poslao tvoga vjernoga i vrijednog slugu Henrvja Courtenevja, jer bi bez njegove velikodušne službe nevjernici pobijedili.

Neka ga sav etiopski narod nagradi za to, te ljubavlju i obožavanjem koje tvoj sluga fudith Nazet osjeća prema njemu. Hal osjeti šok, začuvši te riječi. Okrene se prema njoj i otkrije da je žena držala zatvorene oči. Pomisli da je krivo razumio, ali zatim stisak njene ruke postane snažniji, dok se judith ustajala povukavši ga sa sobom. Ne gledajući u njega odvede ga izvan kabine u kojoj se nalazio mali princ i uvede ga u susjednu, manju, gdje zatvori vrata i stavi zasun. dmaš vlažnu odjeću, reče mu, i započne ga skidati, kao da je osobna služavka. Njeni su pokreti bili lagani i smireni. Dodirne mu gola prsa, pomilovavši ga tamnim prstima, zatim klekne pred njega i skine mu pojas, te hlače padnu na pod. Kad je stajao gol pred njom, Judith se dugo zagleda u Halov ud, ne dodirujući ga. Podigne se, uze ga za ruku i povede prema ležaju. On ju pokuša povući zajedno s njim na ležaj, ali ga Tudith odgurne rukama. Stojeći pred njim započne se skidati, otkopčavši kopče oklopa, koji padne na pod. Ispod teške ratničke opreme njeno je tijelo bilo jako ženstveno, s kožom boje jantara, i malenim grudima te tvrdim i okruglim bradavicama tamnocrvene boje, poput zrelih bobica. Uski kukovi opisivali su nježnu liniju koja se sužavala u struku, dok je čuperak kovrča pokrivao njezin trokut, i bio taman i sjajan. Na kraju se približi Halu, nadvije se nad njega i poljubi mu usne. Zatim, s jecajem nestrpljenja i spretnim pokretom klizne na njega, koji ostane iznenađen snagom i gipkošću njena tijela kada ju privije uza se. Kasnog popodneva toga toplog dana, nestvarnog poput sna, probudi ih plač djeteta u susjednoj kabini. Judith uzdahne, ali se odmah probudi. Odjene se, pogledavši Hala kao da želi zapamtiti na njemu svaki detalj njegova lica i tijela. Zatim, dok je odijevala oklop, zaustavi se pored njega i reče: Da, volim te. Ali, kao što je odabrao tebe, Bog je pozvao mene za ovu misiju. Moram osigurati da mali vladar stane čvrsto na prijestolje u Axumu. Nekoliko trenutaka je šutjela, a zatim tiho reče: Kad bih te još poljubila, možda bi moja odlučnost nestala. Zbogom, Henry Courtenev. Svim srcem bih željela biti žena kao i sve druge... ne bih željela da se ovako završi. Zatim krene prema vratima, odazvavši se pozivu svoga kralja. Hal se usidri daleko od obale Mitsiwe, spustivši u more brodicu u koju je Daniel Fisher pažljivo bio odložio Tabernakul Djevice Marije. Judith Nazet, u ratnoj opremi i sa šljemom na glavi, stajala je na pramcu brodice, držeći za ruku dječaka. Hal zauzme mjesto za kormilom, a deset mornara ih veslima povedu prema morskome žalu. Čekali su ih biskup Fasilides i pedeset kapetana vojske, poredani na crvenom žalu,

dok je deset tisuća ratnika bilo poredano na vrhu stijene. Prepoznavši generala i vladara, započeli su pljeskati i uzvikivati, i buka se proširi dolinom, odjeknuvši u pedeset tisuća glasova. Postrojbe koje su bile izgubile svaku nadu, i već su se vraćale prema uzvisinama i unutrašnjosti, misleći da su ostavljene i napuštene od svoga generala i vladara, začuvši taj zvuk, vrate se natrag. Postrojba za postrojbom, kolona za kolonom, slijevali su se poput velike rijeke naoružanih ljudi, podižući kopitima konja visoki i crveni oblak prašine, s oružjem koje se sjajilo na suncu i glasovima koji su bili sve glasnije ujedinjeni u pobjednički zbor, koji je odjekivao brežuljcima. Fasilides stupi naprijed i pozdravi Yohannisa čim je ovaj zakoračio na žal, s rukom u judithinoj. Pedeset kapetana kleknu na pijesak i podignu mačeve, moleći za Božji blagoslov, zatim se započnu otimati za čast tko će nositi Tabernakul. Zapjevavši himnu, procesija se započne uspinjači strmim puteljkom koji je vodio u planine. Judith Nazet se uspne na sedlo crnoga pastuha s pozlaćenom medaljom na prsima i perjanicom od nojevih pera, podbode konja okrenuvši ga prema mjestu gdje je ostao Hal, na morskome žalu. Budemo li pobijedili, pogani će pokušati pobjeći morem. Baci na njih bijes i osvetu Svevišnjeg tvojim brodom, zapovjedi mu. Ako pak budemo izgubili, zadrži GoWe 0owgb i spasi vladara. Bit ću ovdje i čekati te, generale Nazet. Hal ju pogleda u oči, pokušavši dati riječima poseban naglasak. Ona se nagne na sedlu, s tamnim i sjajnim očima iza vizira šljema, ali on nije uspio shvatiti sjaje li se zbog ratničke okrutnosti ili suza za izgubljenom ljubavi. Cijeloga života ču oplakivati što naša sudbina nije mogla biti drukčija, El Tazar. Zatim se uspravi, okrene konja i uspne se puteljkom. Kralj Yohannis se okrene u naručju biskupa Fasilidesa i pozdravi Hala rukom. Dovikne mu nešto i njegov piskutav glas stigao je slabašan do Hala koji je još uvijek stajao na žalu. Nije shvatio ni riječ, ali odgovori mu mašući rukom i doviknuvši: I ti, dječače, i ti! ovno krene prema otvorenom moru. Čim su prešli pedeset hvata dubine otkrivene glave pod neumoljivim afričkim suncem, povjere moru svoje mrtve. Bilo ih je četrdeset i tri, zamotanih u platno: ljudi iz Gallesa, Devona i zagonetnih krajeva duž rijeke Zamjere, ujedinjenih u smrti. Zatim Hal ponovno približi brod u sigurne, pliće vode, gdje zaposli sve u popravku oštećenja na brodu od borbe i napuni ponovno spremnicu s barutom i oružjem koje im je general Nazet poslao s kopna. Nešto prije zore trećeg dana, Hala probudi tutanj topova. Odmah se popne na palubu, gdje je Aboli bio naslonjen na zaštitnu

ogradu u zavjetrini. Započela je, Gundwane. General Nazet je poveo svoju vojsku protiv El Granga u odlučujuću bitku. Ostali su zajedno uz zaštitnu ogradu, gledajući prema obali obavljenoj tamom: brežuljci u pozadini bili su osvijetljeni paklenim plamenom bojišta i široki oblak dima i prašine podizao se polagano prema nebu bez vjetra, šireći se sve više. Ako El Grang bude pobijeđen, pokušat će pobjeći sa svom vojskom morem, i vratiti se u Arabiju, reče Hal Nedu Tvleru i Aboliju, dok je slušao neprekidnu paljbu topova. Podignite sidro i okrenite brod prema jugu. Ići ćemo prepriječiti put bjeguncima kada budu pokušali izići iz luke Adulis. Bilo je već odavna prošlo podne kada je GoWe Bowg stigao na mjesto na izlazu iz luke, smanjivši jedra. Zvuk topova nije se ni na trenutak ugasio i Hal se uspne do koša, gledajući dalekozorom prema dolini, gdje su se dvije vojske borile u smrtonosnom sukobu. Kroz veo dima i prašine razabra male pojave konjanika koji su se međusobno borili, podignute kopitima njihovih konja. Opazi duge plamenove topova, blijedocrvene boje, pod zasljepljujućim suncem, i vijugave pokrete pješaštva, koje se pomicalo u crvenoj magli, svijajući se poput umiruće kobre, s vršcima koplja nalik na zmijsku kožu. Polako se borba proširila do obalne crte i Hal opazi konjanike koji su napadali neorganizirano. Sablje su se podizale i ponovno padale, dok su se vojnici raštrkali pred konjima, i bacali se u more sa stijena. Tko su?, nemirno se pitao Hal. Čiji su ti konji? Zatim kroz dalekozor opazi križ bijele boje na čelu mase konjanika koji su jahali prema Zuli. Stavite na pramac mornara koji će provjeravati dubinu, Tvleru. Približimo se. GoWen Bowgb u tišini klizne u luku zaustavivši se na stotinu hvata od obale. Iz koša Hal je promatrao žućkaste oblake bitke koji su se polako spuštali prema žalu i ostatke pobijeđene vojske El Granga koja je bježala pred postrojbama etiopskog konjaništva. Bacali su na pod oružje, i trčali prema žalu, u potrazi za kojom brodicom da ih odvede daleko. Flota zowa svih oblika i namjene, krcatih bjeguncima, isplovi iz luke u plamenu, ploveći prema otvoru uvale. Dobri Bože!, uzvikne Big Daniel. More je tako puno brodica da bi mogli prijeći luku s jednog kraja na drugi bez da si smočimo noge. Pokažite im topove, Daniele, i pokušajmo vidjeti možemo li što učiniti da ih malo više možete smočiti, zapovjedi Hal. Goden Bougz rascijepa tu golemu flotu brodica koje su pokušavale pobjeći. Nadvisio ih je bez napora, dok su topovi započeli tutnjiti. Jedan za drugim, AoW su bili razoreni i prevrnuti, ispustivši teret pobijeđenih vojnika u more. A težina oklopa ih povuče na dno.

Bilo je to stravično krvoproliće da na kraju topnici više nisu ni vikali od uzbuđenja, ali su svejedno nastavljali svoj posao u mukloj tišini. Znam što osjećate, momci, ali ako ih danas poštedite, možda ćete sutra morati boriti se protiv njih, a tko može reći da će biti milosrdni prema vama? Osjetio je i on gnušanje zbog tog krvoprolića i jedva je čekao da sunce zađe, ili da se pojavi koji razlog da dovrše taj masakr. I mogućnost se pruži nenadano. Aboli ostavi borbeno mjesto i vrati se trčećim korakom prema Halu, koji je hodao goredolje palubom poput lava u kavezu. Pogleda ga začuđeno, no prije nego što ga je mogao pokuditi, Aboli pokaže prstom prema pramcu. Taj Aow s crvenim jedrom! Čovjek na krmi, vidiš li ga, Gundwane? Hal se naježi, a zatim ga oblije hladan znoj, koji se počeo cijediti leđima, kada je prepoznao uspravnu pojavu na krmi, pored kormila. Sada je imao obrijano lice, bez brkova. Na glavi je nosio žuti turban i izvezeni doman visokog islamskog časnika iznad bijelih hlača i mekanih čizama visokih do koljena, no njegovo svijetlo lice isticalo se poput ogledala medu bradatim ljudima koji su ga okruživali. Možda je bilo još muškaraca koji su imali tako široka ramena i visoku i atletsku gradu, ali nitko nije imao isti mač o pojasu i iste korice ukrašene zlatnim nitima. Promijenite smjer i vratite se natrag, Tvleru. Približite se iowM s crvenim jedrom!, zapovjedi Hal. Ned pogleda u tom pravcu, a zatim uzvike: Pa to je Schreuder! Neka ga vrag nosi! Čim je fregata krenula prema njima, arapski mornari se premjeste prema zaštitnoj ogradi dowa i skoče u more pokušavši se plivajući vratiti na morski žal, izabravši radije mačeve etiopskih konjanika nego topove GoWg Bougfza. Samo je Schreuder ostao na krmi broda, podignuvši pogled prema fregati s istim hladnim izrazom lica. Kada se približe, Hal opazi daje njegovo lice bilo prašnjavo i prljavo, a odjeća poderana i prljava od borbe. Hal se približi zaštitnoj ogradi i odgovori istim pogledom. Bili su toliko blizu jedan drugoga da gotovo i nije trebao povisiti glas da bi ga Schreuder mogao čuti. Kapetane Schreuderu, imate moj mač, gospodine. Ako je tako, hoćete li doći po njega? Tyleru, u mojoj odsutnosti ostavljam vama brod. Približite me dzoww. To je ludost, Gundwane, tiho mu šapne Aboli. Da se niste miješah, ni ti, ni ostali, odgovori Hal i krene prema bokaporti. Dok se maleni dfzow ljuljao pored velikog boka fregate, spusti se Ijestvama, i skoči na malu brodicu. Izvukavši mač, pogleda prema krmi broda. Schreuder se udalji od kormila i skine sa sebe tešku izvezenu tuniku. Romantična ste budala, Henry Courteney, promrmlja, dok je Neptunov

mač izišao iz korica. Do posljednje kapi krvi?, zapita Hal i izvuče mač. Naravno, odgovori Schreuder i potvrdi glavom. er ču ja vas ubiti. Približe se, polako i uljudno, poput ljubavnika koji započinju menuet. Njihove oštrice se susretnu u nizu krugova, udaraca, dodira. Mačevi su se sudarali, a noge su im bile u stalnome pokretu, vršak je uvijek bio visoko, a oči nisu napuštale protivnika. Ned Tyler držao je fregatu na pet jarda udaljenosti, održavajući pravac znalačkim rukovanjem kormilom i smanjujući jedra. Ljudi su bili poredani duž najbliže zaštitne ograde, usredotočeni na prizor i tihi. Iako je malo njih shvaćalo finese stila i tehnike, osjećali su ljepotu i draž toga smrtonosnog rituala. Jednim okom gledaj u protivnikove oči! Halu je izgledalo kao da čuje očev glas. Tako ćeš pročitati dušu protivnika! Schreuderovo lice ostajalo je tmurno, ali Hal opazi sjenu koja je zatamnila hladno plavetnilo njegovih očiju. Nije to bio strah, već poštovanje. Čak i tim prvim udarcima mača, procijenio je protivnika. Prisjetivši se njihovog prethodnog susreta, nije očekivao da će se naći pred tolikom snagom i spretnošću. Što se ticalo Hala, ako bi preživio taj susret, nikada neće plesati toliko blizu sa smrću, dodirujući je i osjećajući njen dah, kao u tom trenutku. Trenutak prije nego što je počeo napad, Hal prouči pogled protivnika, približivši se zatim na vršcima prstiju pokušavši ući u njegovu obranu i vršiti pritisak brzim nizom uboda. Hal se povuče, obranivši svaki udarac, no osjetivši njihovu snagu, jedva je čuo žamor uzbuđenih gledatelja na palubi fregate, iznad njih. Promatrao je Schreoderove oči i suprotstavljao mu se, držeći visoko vršak mača. Nizozemac odjednom izvede svoj prvi ozbiljni udarac, ciljajući prema vratu protivnika, ali, čim ga je Hal obranio, odmakne se spretno i spusti desno koljeno na pod ciljajući tetivu na Halovoj peti, nastojeći je prerezati. Hal izbjegne udarac pozlaćene oštrice mača spretnim skokom, ali osjeti da mu je dotaknuo petu. U tom trenutku, s objema nogama podignutim od poda, bio je bez ravnoteže i Schreuder se uspravi, munjevit poput kobre, promijenivši kut mača, te ciljajući prema trbuhu. Hal se svine unatrag, no, osjeti oštricu mača: nije ga porezao, samo ogrebao. Dodirnuvši lijevom nogom palubu, odbaci se i nacilja prema Schreuderovom plavom oku. Pročita u njemu iznenađenost i prvi tračak straha, ali Schreuder okrene glavu u stranu i vršak mu dodirne obraz. Kružili su jedan oko drugoga. Sada su obojica krvarili. Hal osjeti vlažnu toplinu koja mu je natopila košulju, dok je crvena tekućina tekla polako iz ugla tankih Schreuderovih usana, kapajući mu s

brade. Prva krv je moja, slažete li se, gospodine?, prosikta Schreuder. Ostavljam vam je. No, čija će biti posljednja? Hal još uvijek nije izrekao te riječi do kraja, kada ga Schreuder ponovno započne ozbiljno napadati. Dok su gledatelji na fregati urlali od uzbuđenja, primorao je Hala da se povuče, korak po korak, od krme sve do pramca dfimvo, a potom ga u kliješti, prekriživši oštrice i zabivši ga ramenima uz zaštitnu ogradu. Ostali su tako, s prekriženim oštricama u visini očiju, dok im se dah miješao i Hal opazi kapljice znoja kako padaju sa Schreuderove gornje usnice, dok je pokušavao zadržati položaj. Tada Hal zatetura unatrag. Opazi pobjednički bljesak u plavim očima tako blizu njegovim, ali imao je opterećena prsa poput dugoga luka koji drži napnutu strijelu, i kada ih odmakne, odbaci Schreudera unatrag svom snagom svojih nogu, ruku i torza. Silina tog pokreta baci Hala u napad, dopustivši mu da ponovno odgurne Schreudera do krme broda. S kormilom zarivenim u leda, Schreuder se nije više mogao povlačiti. Zaustavivši oštricu Halova mača, svom snagom ga primora na produženi spoj, isti kojim je ubio Vincenta Wintertona i desetine njih prije njega. Mačevi su kružili i zveckali u srebrenkastom vrtlogu svjetlosti, koja ih je držala odvojene, no, istodobno spojene. Dvoboj je izgledao beskonačan, dok su im lica bila orošena znojem, a dah im je bio kratak i isprekidan. Odvojiti se značilo je umrijeti. Ruke su izgledale iskovane istim metalom poput mačeva, no zatim Hal pročita u Schreuderovim očima nešto što nikada nije mislio da će vidjeti: strah. Nizozemac pokuša razbiti krug i prekrižiti oštrice kao što je učinio s Vincentom, ali Hal ga natjera da izdrži. Osjeti prvi drhtaj slabosti u željeznoj ruci protivnika i pročita u očima očaj. Zatim Schreuder popusti i Hal je već bio na njemu. Spusti vršak mača, otvorivši obranu. Udari ga usred prsa i osjeti kako se vršak zabija u meso, udarivši u kost, dok mu je drška mača podrhtavala u ruci. Žamor koji se podigao s fregate zapljusne dvojicu boraca poput olujnog vala. U trenutku kada je Hal već uživao u pobjedi i živom osjećaju mača koji se zario u prsa protivnika, Schreuder se povuče, podignuvši oštricu Neptunova mača u visinu očiju, u kojima je svjetlost safira započela blijedjeti, te pokuša posljednji udarac. Pokret prema naprijed još više zarije oštricu Halova mača u njegovo tijelo, u trenutku kada je Neptunov mač bljesnuo prema Halovim prsima; ispusti dršku mača i skoči unatrag, no usprkos tome, nije mogao pobjeći pozlaćenoj oštrici ili njenome vršku. Hal osjeti udarac u prsa, u lijevom gornjem dijelu, i osjeti oštricu kako se izvlači iz njegovih prsa, dok se povlačio.

Stajao je i dalje s naporom, i dvojica stanu jedan naspram drugoga, obojica teško ranjeni. Hal je ipak bio razoružan, dok je Schreuder još uvijek u ruci čvrsto držao Neptunov mač. Mislim da sam vas ubio, gospodine, promrmlja Schreuder. Možda, ali ja mislim da sam i ja vas ubio, gospodine, odgovori Hal. Ako je tako, želim i ja u to biti siguran, zareži Schreuder, i napravi nesigurni korak prema njemu, no odmah ga snaga napusti i on padne prema naprijed na palubu brodice. Uz bolni napor, Hal klekne na pod pored njegova tijela. Lijevom rukom stiskao je ranu na prsima, a desnom otvorio svom snagom mrtve Schreuderove prste, koji su čvrsto stiskali Neptunov mač. Zatim, držeći ga u ruci, ustane i okrene se prema palubi GoZden Bowgko iznad njega. Podigne uvis svjetlucavi mač, dok su ljudi na brodu pljeskali i klicali divljački, no taj zvuk je čudno odzvanjao u Halovim ušima, koji nesigurno trepne očima, dok je sjajno afričko sunce problijedio i njegove oči se ispune sjenama. Noge mu popuste pod težinom tijela, i padne na palubu dkotva, srušivši se zajedno s mačem. Osjeti, više nego što je vidio, fregatu koja je udarila o dkow, a zatim Abolijeve ruke na ramenima i njegov dubok glas, dok mu je podizao ruku. Sve je gotovo, Gundwane. Sve. Ned Kyler povede brod u unutrašnjost uvale, i usidri se u mirnim vodama luke Zula, gdje je bijeli etiopski križ već vijorio na zidinama. Hal ostane dva tjedna ležati u kabini na krmi broda, dok ga je samo Aboli njegovao. Petnaestoga dana, Aboli i Big Daniel ga polože na hrastov stolac i prenesu ga na palubu, dok gaje posada pozdravljala jedan po jedan, mrmljajući sramežljiv pozdrav. Pod njegovim pogledom spremili su brod za plovidbu. Drvodjelci su zamijenili daske koje su bile razbijene, mornari pokrpali jedra. Big Daniel se baci u more plivajući ispod kobilice broda u potrazi za oštećenjima. Zatvorena je i nježna poput udubine djevice, obavijesti palubu, izronivši sa suprotne strane. Bilo je mnogo posjetitelja sa zemlje: guvernera, plemića i vojnika koji su dolazili s darovima i zahvalama, razgovarajući s Halom s mnogo poštovanja. Kada je počeo ponovno skupljati snagu, Hal ih je mogao pozdravljati ostavši stajati na palubi. Osim darova, nosili su i vijesti. General Nazet ponovno je pobjednički vratio vladara u Axum. Zatim, mnogo dana kasnije, obavijeste ga: Zahvaljujemo Bogu, kralj je okrunjen u Axumu. Na krunidbi je bilo četrdeset tisuća ljudi Hal je s čežnjom pogledao prema tim planinama i te je noći jako malo spavao. Sljedećeg jutra dođe k njemu Ned Tyler: Brod je spreman da isplovi, kapetane. Hvala, Tyleru. Hal mu okrene leda, ostavivši ga da stoji, ne

izdavši mu nikakvu zapovijed, no, prije nego što je stigao do bokaporte kako bi se spustio u kabinu na krmi broda, začuje poziv s koša: Jedan brod izlazi iz luke! Hal nestrpljivo krene prema zaštitnoj ogradi, promatrajući putnike u potrazi za vitkom pojavom s oklopom i tamnom aureolom kovrča oko tamnoga lica. Osjeti veliko razočaranje i težinu kada prepozna samo pojavu biskupa Fasilidesa, s bijelom bradom koja mu je dodirivala leda na povjetarcu. Uspevši se na palubu, Fasilides napravi znak križa. Neka Bog blagoslovi ovaj brod i sve hrabre ljude koji plove na njemu. Grubi mornari otkriju glave i kleknu, a Fasilides, nakon što ih je sve blagoslovio, obrati se Halu: Dolazim kao vjesnik od vladara. Neka ga Bog blagoslovit Nosim vam njegove pozdrave i njegove zahvale za vas i vaše ljude. Okrene se prema jednome od svećenika koji su ga slijedili, uze iz njegovih ruku golemi lančić od zlata koji je nosio. U vladarevo ime, odlikujem vas redom Zlatnoga lava Etiopije Stavi mu oko vrata zlatni lanac s medaljonom izrađenim od dragog kamenja. Nosim sa sobom i novac plijena koji ste osvojili hrabrim ratovanjem protiv pogana, zajedno s nagradom koju vladar osobno šalje vama. S dimva prenesu na fregatu četiri drvena kovčega. Bili su preteški da ih podignu golim rukama, već su ih četvorica mornara konopcima s koloturom podigli na palubu Gokkn Bougia. Fasilides podigne poklopac jednog od kovčega i otkrije zlatni sjaj zasljepljujući poput sunčeve svjetlosti. Dobro, momci!, zavikne Hal svojim ljudima. Kada budemo ušli u plymouthsku luku, imat ćete čime platiti vrč piva. Kada mislite isploviti?, raspitivao se Fasilides. Sve je spremno, odgovori Hal. Ali, molim vas, imate li vijesti o generalu Nazetu. Fasilides ga prodorno pogleda. Nikakvih. Nakon krunidbe je nestala, a s njom i Tabernakul Djevice Marije. Netko kaže da se sakrila u planinama odakle je i došla. Halovo se lice natmuri. Vaša visosti, namjeravam isploviti sutra ujutro s plimom. I zahvaljujem vama i kralju na vašoj darežljivosti i blagoslovu. Sljedećeg jutra Hal se uspne na palubu dva sata prije izlaska sunca, kada je već sav brod bio budan. GoWe Bowgfzom vladalo je uzbuđenje koje je uvijek popraćalo polazak. Samo je Hal bio tih, potišten težinom gubitka i izdaje. Iako mu ona nikada nije ništa obećala, nadao se svim srcem da će Judith Nazet doći. Sada, dok je napravio i posljednji krug nagledavši brod, čvrsto se suzdrži da ne pogleda ponovno prema obali. Struja se mijenja, kapetane, obavijeste ga. A vjetar nam omogućava da prijeđemo otok jednom jedinom promjenom smjera. Hal više nije mogao odlagati. Podignite sidro, Tvleru.

Podignite sva uobičajena jedra. Plovite prema jugu Slonove uvale. Moramo još nešto obaviti u tim krajevima. Ned Tvler i Big Daniel nasmiju se pri pomisli na njihov dio plijena, za koji su znali da je tamo skriven. Jedra se napuhnu na križevima i GoWe Bowgk se pomakne, isplovivši prema otvorenome moru. Hal je ostao nepomičan, prekriženih ruku iza leda i pogleda uperenog na pučinu pred njim. Aboli se približi s plastom pod miškom i kada se Hal okrene prema njemu, otvori ga ostavivši da ga prouči. Croi paffe, isti koji je i tvoj otac uvijek nosio, na početku svakog putovanja. Gdje si ga uzeo, Aboli? Dao sam ga načiniti za tebe u Zuli, dok si se oporavljao. Zavrijedio si pravo da ga nosiš. Položi ga na Halova ramena i korakne unatrag procjenjujući efekt. Izgledaš kao tvoj otac, kakav je bio na dan kada sam ga prvi put ugledao. Te riječi toliko su obradovale Hala da se osjeti bolje. Paluba! Uzvik straže na košu odjekne iz nebeskih visina, koje su postajale sve jasnije. Koš! Hal zabaci glavu i pogleda uvis. Znak sa zemlje! Hal se naglo okrene, zamahnuvši plastom. Nad zidinama Zule ugleda tri crvene rakete na nebu, koji se spuste do zemlje nježno padajući. Tri crvene rakete!, izjavi Aboli. Znak za ponovni poziv. Promijenite smjer, Tyleru, molim vas, reče Hal, i krene prema zaštitnoj ogradi, dok je Tyler izvodio manevar. Brod na izlazu iz luke!, izjavi Aboli. Izoštrivši pogled, Hal opazi u polusjeni pred zoru obrise maloga d;owa, a zatim, kada je udaljenost bila manja i svjetlost veća, osjeti kako mu je srce poskočilo u grudima i kako mu nestaje dah. Na pramcu se nalazila pojava čudnovato odjevena, žena s plavom tunikom i glavom pokrivenom šalom iste boje. Kad se brodica približi brodu, i žena spusti veo s glave, Hal ugleda aureolu crnih kovrča. Sačeka ju na vrhu Ijestava bokaporte, ali kada ludith Nazet stupi na palubu, pozdravi ju nespretno: Dobar dan, generale Nazet. Nisam više general. Sada sam samo obična djevojka imenom Judith. Dobrodošla, udith. Došla sam čim sam mogla. Njen je glas bio hrapav i nesiguran. Sada je Yohannis konačno okrunjen, a Tabernakul je ponovno u svome skrovištu u planinama. Očajavao sam misleći da te više neću vidjeti. Ne, El Tazar, nemoj to nikada pomisliti. Začuđen, Hal opazi da je dzmv već krenuo natrag prema obali, ne iskrcavši nikakvu prtljagu. Nisi ništa ponijela sa sobom?, zapita ju. Samo svoje srce. aidemnajug. Kamo god ti otišao, ja ću te slijediti, moj gospodaru. Hal se obrati Nedu Tvleru: Promijenite smjer plovidbe i ponovno se vratite na prethodnu rutu. Oplovite otok Dahlak, idemo prema jugu i Bab alMandabu. Razvijenih jedara, Tyleru. Razvijenih jedara,

kapetane. Ned se široko osmijehne, i namigne Big Danielu. Dok je GofM BougA plovio prema otvorenome moru ususret zori, Hal je ostao stajati na palubi, s lijevom rukom položenom na dršku Neptunova mača. Drugom privuče k sebi judith Nazet, koja mu se poslušno preda.