Wilbur Smith-Nasljednici Raja

Wilbur Smith Nasljednici raja

Nebo boje starih modrica nadvilo se nisko nad bojištem Francuske, valjajući se dostojanstveno prema njemačkim linijama. Brigadir - general Sean Courtnev proveo je četiri zime u Francuskoj, i sada je mogao okom stočara i farmera procijeniti vrijeme gotovo podjednako točno kao kod kuće u Africi. «Bit će snijega noćas», promrmlja, a poručnik Nick van der Heever, njegov podređeni časnik, pogleda ga preko ramena. «Ne bih se čudio, gospodine.« Van der Heever je bio teško natovaren. Uz svoju pušku i remenje nosio je platnenu vreću preko ramena, jer general Courtnev išao je na večeru kao gost u blagovaonicu drugog bataljuna. U ovom trenutku, pukovnik i časnici drugog bataljuna nisu bili svjesni časti koja će im se ukazati i Sean se cerio zlobno očekujući paniku koju će stvoriti njegov dolazak. Sadržaj vreće bit će mala kompenzacija za šok - pola tuceta boca Haiga i debela guska. Bez obzira na to, Sean je bio svjestan činjenice da njegovi časnici smatraju njegovu naviku iznenadnih dolazaka na bojišnicu, nenajavljenih i bez pratnje, više nego uznemirujućom. Prije samo tjedan dana čuo je razgovor na poljskom telefonu između bojnika i satnika. «Staro kopile misli da se još bori u burskom ratu. Ne možeš li ga zadržati u glavnom stožeru?« «Kako zatvoriti slona?» «Pa, barem nas upozori kad krene...» Sean se ponovno naceri i krene za svojim podređenim dok su mu nabori dugog kaputa lepršali oko nogu; svileni šal bio mu je omotan oko glave ispod šljema, kao zaštita od hladnoće. Daske su poskakivale ispod njegovih nogu, a ljepljivo blato grgljalo je dok su preko njega prelazila dvojica muškaraca. Ovaj dio bojišnice bio je nepoznat, brigada je stigla ovamo prije manje od tjedan dana, ali smrad je bio dobro poznat. Truli smrad zemlje i blata, pun zadaha, trulog mesa i izmeta, s ustajalim dahom spaljenog kordita i jakih eksploziva. Sean udahne miris i pljune s gađenjem. Znao je da za sat vremena više neće ništa primjećivati, ali sada mu se činilo da mu prekriva grlo

poput ustajale masti. Još jednom pogleda nebo i namršti se. Ilije vjetar promijenio smjer za stupanj ili dva, ili su krenuli krivim putom u labirintu rovova, jer niski oblak više se nije valjao u smjeru koji se poklapao s kartom u Seanovoj glavi. «Nick!» i »Gospodine?« ; «Jesi li još siguran? On odjednom ugleda nesigurnost u očima mladog časnika. «Pa, gospodine... Rovovi su bili napušteni zadnjih četvrt milje, nisu naišli na živu dušu u labirintu visokih zemljanih zidova. «Bolje da pogledamo, Nick.» «Učinit ću to, gospodine.« Van der Heever pogleda ispred sebe uzduž rova i pronađe što je tražio. Na sljedećem raskrižju, na zid su bile pričvršćene drvene ljestve. Sezale su do vrha pješčanog bedema. On krene prema njima. »Pažljivo, Nick», vikne Sean za njim. »Gospodine«, odazove se mladić i podigne pušku prije no što će krenuti gore. Sean je procijenio da su još na tri ili četiri stotine jarda od bojišnice, a svjetlo je brzo nestajalo. Nebo iza oblaka izgledalo je poput J purpurnog baršuna, bez svjetlosti, a on je znao da je Van der Heever, j unatoč svojoj dobi, stari vojnik. Pogled koji će baciti iznad bedema bit I će brz poput pogleda merkata koji gleda iz svoje rupe. Sean ga je gledao kako čuči na vrhu ljestava, kratko podiže glavu i ponovno se saginje. «Brdo nam je previše lijevo», vikne on. Brdo je bilo niska okrugla humka koja se izdizala stotinu pedeset stopa iznad gotovo bezoblične ravnice. Nekada je bilo gusto pošumljeno, ali sada su na njemu bili samo pokidani batrljci stabala i krateri od granata. »Koliko ima do farme?», upita Sean, gledajući gore. Farma je bila kvadrat od zidova bez krova koji su stajali okrenuti prema sredini bataljunskog sektora. Bila je središnja referentna točka za topništvo, pješaštvo i zrakoplove. «Pogledat ću još jednom. » Van der Heever ponovno digne glavu. Mauser je imao prepoznatljiv pucanj, visok i opaki zvuk koji je Sean čuo toliko puta da je precizno mogao odrediti njegov smjer i domet. Bio je to jedan hitac, na oko pet stotina jarda, gotovo ravno ispred. Van der Heeverova glava se trgne prema natrag kao da je dobila težak udarac, a čelik njegovog šljema zazvoni poput gonga. Uzica na bradi pukne dok je okrugli šljem poletio u zrak i pao na daske na dnu rova, otkotrljavši se u sivo blato. Van der Heeverove šake na trenutak su držale zadnju prečku ljestava, a zatim se prsti otvoriše i on padne prema natrag na dno rova, dok su krajevi kaputa lepršali oko njega. Sean je stajao ukočeno, ne vjerujući, ne prihvaćajući činjenicu da je Nick pogođen, ali kao vojnik i lovac nije se mogao ne diviti tom hitcu. Kakvo je to bilo gađanje? Pet stotina jarda u sumraku; jedan kratki pogled na šljem na bedemu; tri

sekunde da se odredi domet i podesi ciljnik, još jedan trenutak za pucanj kad se glava ponovno pojavila. Švabo koji je pucao bio je ih vrhunski strijelac s refleksima leoparda - ili najsretniji snajperist na zapadnoj fronti. Misao prođe i Sean jurne naprijed i klekne kraj svojeg časnika. Okrene ga s rukom na ramenu i osjeti kako mu se želudac stišće, a grudi ispunjava hladnoća. Metak je ušao na sljepoočici i izišao iza suprotnog uha. Sean podigne glavu u krilo, skine svoj šljem i počne odmatati svileni šal s glave. Osjeti očaj gubitka. Polako omota dječakovu glavu u šal, a krv odmah natopi tanku tkaninu. Bila je to uzaludna gesta - ali, zaposlila mu je ruke i umanjila mu osjećaj bespomoćnosti. Sjedne na blatne daske držeći dječakovo tijelo, nagnutih ramena. Veličina Seanove glave bila je naglašena gustim kovrčama tamne žilave kose prošarane sjedinama koje su blistale na nestajućem svjetlu. Kratka gusta brada također je bila prosijeda, a veliki kljunoliki nos bio je iskrivljen. Jedino crne zakrivljene obrve bile su neoštećene, a oči su bile jasne, tamne kobaltnoplave boje, oči mnogo mlađeg čovjeka, mirne i pozorne. Sean Courtnev dugo je sjedio držeći mladića, a zatim duboko uzdahne i položi mu glavu sa strane. Ustane, stavi vreću na rame i krene komunikacijskim rovovima. Pet minuta prije ponoći, pukovnik koji je zapovijedao drugim bataljunom ude pognut kroz crne zastore koji su zaklanjali ulaz u blagovaonicu i otrese snijeg s ramena rukom u rukavicama dok se ispravljao. Prije šest mjeseci, blagovaonica je bila njemački rov, i bila je ponos cijele brigade. Trideset stopa ispod razine tla bila je neprobojna, čak i za najjaču baražu topništva. Pod je bio od teških dasaka, a čak i zidovi su bih zaštićeni od vlage i hladnoće. Trbušasta peć stajala je na drugom zidu, veselo sjajeći. Oko nje su se u polukrugu okupili časnici izvan dužnosti, sjedeći na osvojenim stolcima. Međutim, pukovnik je gledao samo generala koji je sjedio na najvećem i najudobnijem stolcu najbliže peći, te skine teški kaput dok je hodao prostorijom. »Generale, moje isprike. Da sam znao da dolazite - bio sam u obilasku.» Sean Courtnev se nasmije i ustane sa stolca da se rukuje. «To i očekujem od vas, Charles, ali vaši časnici su mi ukazali dobrodošlicu - a ostavili smo vam i malo guske.» Pukovnik brzo pogleda ljude i namršti se kad ugleda vesele obraze i oči mladih podređenih. Mora ih upozoriti da se ne pokušavaju natjecati u piću s generalom. Starac je bio čvrst poput stijene, naravno, a te oči su bile poput bajuneta pod tamnim obrvama, ali pukovnik ga je znao dovoljno dobro da pretpostavi da ima u sebi četvrt boce Dimple Haiga i da ga nešto duboko muči.

Zatim se sjeti. Naravno... »Strašno mi je žao za mladog Van der Heevera, gospodine. Narednikbojnik mi je rekao što se dogodilo.« Sean načini gestu otpuštanja, ali na trenutak se oko njegovih očiju skupe sjene. «Da sam znao da ćete večeras doći, upozorio bih vas, gospodine. Imamo vraških nevolja s tim snajperom otkako smo došli ovamo. To je isti momak, naravno - vrlo smrtonosan. Nikada nisam čuo za nešto takvo. Strašan problem, kad je sve drugo mirno. Jedino nam on nanosi štetu.» «Što poduzimate u vezi s tim?», upita Sean grubo. Svi su vidjeli kako mu je lice potamnjelo od bijesa, i adutant se brzo ubaci u razgovor. «Bio sam kod pukovnika Caithnessa u trećem bataljunu i napravili smo dogovor, gospodine. Složio se da nam pošalje Andersa i MacDonalda...» «Dobili ste ih!» Pukovnik je izgledao oduševljeno. «Oh, to je izvrsno. Nisam mislio da bi se Caithness odvojio od svojega slavnog para.» »Došli su jutros - i cijeli dan proučavaju teren. Dao sam im slobodne ruke, ali mislim da se pripremaju za sutra.» Mladi satnik koji je zapovijedao satnijom A izvadi sat i pogleda na njega. «Upravo izlaze iz moje sekcije, gospodine. Zapravo sam krenuo izdati im zapovijedi, ići će na položaj u pola jedan. Ako me ispričate, gospodine.« »Naravno, idi, Dicky - i poželi im sreću u moje ime.» Svi u brigadi su čuli za Andersa i MacDonalda. «Htio bih upoznati taj par», Sean Courtnev iznenada progovori, a pukovnik se složi. »Naravno, izići ću s vama, gospodine.» «Ne, ne, Charles. Cijelu noć si bio na hladnoći. Idem s Dickyjem.» Snijeg je gusto padao iz potpune tame ponoćnog neba. Prigušivao je noćne zvukove svojim gustim ogrtačem, i redovne rafale Vickersa koji je pucao kod rupe u žici s lijeve strane bataljuna. Mark Anders sjedio je omotan u posuđene pokrivače, glave pognute nad knjigom u krilu, prilagodavajući oči žutom svjetlu svijeće. Porast temperature koji je popratio prvi snijeg i promijenio kvalitetu zvuka što je prodirao u mali rov probudio je čovjeka koji je spavao kraj njega. On se zakašlja i okrene da otvori prozor u platnenom zastoru kraj glave. »Prokletstvo«, reče on i ponovno se nakašlje kašljem teškog pušača. «Nek ide k vragu. Snijeg.« Zatim se okrene prema Marku. «Još čitaš?», upita grubo. «Uvijek s nosom u prokletoj knjizi. Uništit ćeš si vid.» Mark podigne glavu. «Pada već sat vremena.» «Što ti treba sve to znanje?», Fergus MacDonald nije se dao lako omesti. «Neće ti koristiti.« «Ne sviđa mi se snijeg«, reče Mark. «Nismo računali na snijeg.« Snijeg im je komplicirao zadatak. Pokrit će zemlju osjetljivim bijelim ogrtačem. Svatko tko iziđe iz rova na ničiju zemlju ostavi će

tragove koje će jutarnje svjetlo odmah odati pažljivom neprijatelju. Šibica se upali i Fergus upali dvije cigarete Woodbines te jednu doda Marku. «Možeš odustati, Mark. Reci im da prekinu. Ti si dobrovoljac.« Pušili su u tišini cijelu minutu prije no što je Mark odgovorio. «Taj Švabo je gadan.« «Ako sniježi, sutra vjerojatno neće biti vani. Snijeg će i njega zadržati u krevetu.« Mark polako zavrti glavom. «Ako je tako dobar, bit će vani.« «Da», klimne Fergus. «Tako je dobar. Taj pogodak od prošle večeri - nakon cjelodnevnog ležanja na hladnoći, na pet stotina jarda, na tom svjetlu...« Fergus zastane, a zatim brzo nastavi, «Ali, i ti si dobar, momče. Ti si najbolji.« Mark ne reče ništa, pažljivo otresavši pepeo s cigarete. «Ideš?», upita Fergus. «Da.» «Naspavaj se, dečko. Bit će to dug dan.» Mark ugasi svijeću i navuče pokrivač iznad glave. «Naspavaj se», reče Fergus ponovno. »Probudit ću te kasnije.» Odupre se roditeljskom porivu da potapše mršava ramena pod pokrivačem. Mladi satnik tiho je razgovarao s jednim od stražara na prednjem vatrenom položaju, a čovjek mu odgovori šapćući, pokazavši bradom prema mračnom rovu. «Ovuda, gospodine.« On se spusti na daske, omotan u odjeću tako daje izgledao poput medvjeda, a Seanova glava i ramena nadvijali su se nad njim dok ga je pratio. Na sljedećem zavoju, kroz meke zavjese padajućeg snijega, vidio se prigušeni sjaj vatre u plitkoj rupi na rubu rova. Tamne prilike čučile su oko nje poput vještica na sabat. «Naredniče MacDonald?» Jedna od prilika ustane i iskorači naprijed. «Tosamja.» U odgovoru se čuo samouvjereni ton zadirkivanja. «Je li Anders s tobom?» »Prisutan«, reče MacDonald, a jedna od prilika ustane iz kruga oko vatre i priđe naprijed. Bio je viši, ali kretao se s gracioznošću, poput sportaša ili plesača. «Spreman si, Anders?», nastavi satnik, govoreći tihim polušaptom rovova, a MacDonald mu odgovori. «Momak je spreman za bitku, gospodine.« Govorio je tonom boksačkog menadžera. Bilo je jasno da je momak njegovo vlasništvo i to mu je davalo važnost koju sam nikada ne bi postigao. U tom trenutku nova raketa mu eksplodira iznad glave; briljantna bjelina i tiha eksplozija svjetla ublažena snijegom. Sean je mogao procijeniti čovjeka poput konja. Mogao je prepoznati pokvarene, ili one s velikim srcem. Bila je to posljedica iskustva i nekoga dubljega neobjašnjivog uvida. Na svjetlu rakete pogled mu prijeđe preko lica starijeg narednika. MacDonald je imao koščate crte stanovnika slamova, preuske oči, tanke usne zavrnute prema dolje na kutovima. Na njemu nije bilo ništa zanimljivo i Sean pogleda drugog čovjeka. Oči su bile blijedo

zlatnosmeđe, široke, mirnog pogleda pjesnika ili čovjeka koji je živio na otvorenoj zemlji širokih horizonata. Kapci su mu bili široko otvoreni, pa nisu skrivali zjenice, ostavljajući bjelilo na kutovima; činilo se da zjenice plove slobodno poput punog mjeseca. Sean je vidio taj pogled samo nekoliko puta i učinak je bio gotovo hipnotički, tako izravan i upitan da se činilo da seže duboko u njegovu dušu. Nakon prvog utiska tih očiju, došle su i druge impresije. Prva je bila ekstremna čovjekova mladost. Bio je bliže sedamnaestoj nego dvadesetoj, procijeni Sean - a zatim primijeti kako je dobro građen. Unatoč mirnoći njegovog pogleda, bio je napet i ukočen, gotovo do točke pucanja. Sean je to vidio često u protekle četiri godine. Otkrili su poseban talent tog djeteta i nemilosrdno ga iskorištavali, svi oni Caithness u trećem bataljunu, lukavi MacDonald, Charles, Dicky i uostalom, on sam. Iskorištavali su ga nemilosrdno, šaljući ga neprekidno u akciju. Mladić je držao vruću limenu šalicu kave u ruci, a zglob koji je virio iz rukava kaputa bio je tanak poput kostura, prošaran ugrizima nametnika. Vrat je bio predug i tanak za glavu, a obrazi su bili šuplji, upalih očiju. «Ovo je general Courtney», reče satnik, i Sean primijeti kako su oči zasjale, a dječak zadrži dah od strahopoštovanja. «Zdravo, Anders, čuo sam dosta o tebi.» «I ja o vama, gospodine.« Očigledni ton obožavanja iritirao je Seana. Dječak je sigurno čuo sve priče, naravno. Regimenta se hvalisala njime, i svaki novak slušao je priče. Nije mogao učiniti ništa da to spriječi. «Velika je čast upoznati vas, gospodine.» Dječak zamuca malo - još jedan znak strašne napetosti pod kojom je bio - ali riječi su bile potpuno iskrene. Legendarni Sean Courtnev, čovjek koji je zaradio pet milijuna funta u zlatnim rudnicima Witwatersranda i izgubio svaki peni jednim obratom sreće. Sean Courtnev, koji je lovio burskog generala Lerouxa preko pola Južne Afrike i konačno ga uhvatio nakon strašne borbe prsa o prsa. Vojnik koji je držao Bombatine divlje Zulu impije kod klanca i natjerao ih na mitraljeze, koji je sa svojim bivšim neprijateljem Lerouxom pomogao izgraditi kartel sindikata što je ujedinio četiri neovisne države Južne Afrike u jednu moćnu cjelinu, koji je sagradio drugo golemo bogatstvo u zemlji, stoci i drvu, koji je odustao od svojeg položaja u vladi Louisa Bothe i na čelu pravnog savjeta Natala kako bi doveo regimentu do Francuske bilo je normalno što dječakove oči sjaje na taj način, a jezik mu se zapliće, ali to je ipak smetalo Seanu. U pedeset devetoj sam prestar da glumim heroja, pomisli oporo - a raketa padne, vrativši ih natrag u tamu. «Ima li još te kave», reče Sean.

»Prokleto je hladno noćas.» Sean prihvati otkrhnutu emajliranu šalicu i spusti se k vatri, uzme šalicu medu dlanove pušući u vruću tekućinu i glasno srčući, a ostali nakon nekoliko trenutaka neodlučno učiniše isto. Bilo je čudno čučiti tako u dubokoj tišini s generalom. «Ti si iz Zululanda?», upita Sean iznenada mladića, prepoznavši naglasak i bez čekanja odgovora nastavi na Zulu jeziku,« Velapi wena7. Odakle si?» Zulu jezik bio je prirodan Marku iako ga nije govorio dvije godine. «Sa sjevera iza Eshowe, na rijeci Umfolosi.» «Da. Znam. Lovio sam tamo.» Sean se ponovno prebaci na engleski. «Anders? Znao sam još jednog Andersa. Vozio je transport iz Delagoa Bava 1889. John? Da, tako je. Stari Johnnv Anders. Jeste li u rodu? Otac ti je?» «Djed. Otac mi je mrtav. Djed mi se zaustavio na Umfosi. Tamo živim.» Dječak se opustio. Na svjetlu vatre Sean ugleda kako mu se bore oko usta izravnavaju. «Nisam znao da poznajete siromahe kao što smo mi, gospodine.« Fergus MacDonald reče s oštricom u glasu, naginjući se prema vatri s glavom okrenutom prema njemu, tako da je Sean vidio gorku liniju oko njegovih usta. On polako klimne. MacDonald je bio jedan od njih. Jedan od onih koji su željno iščekivali novi poredak - sindikati i Karl Marx, boljševici koji bacaju bombe i nazivaju se drugovima. On prvi put primijeti da MacDonald ima crvenu kosu i velike zlatne pjege na šakama. Okrene se natrag Marku. «On te naučio pucati?» «Da, gospodine.« Momak se naceri prvi put, zagrijan sjećanjem. «Dao mi je moju prvu pušku, Martini Hendrv koja je ispaljivala oblak dima poput šumskog požara, ali bila je precizna na stotinu pedeset jarda.» «Lovio sam slona njome. Odlična puška», složi se Sean i oni iznenada postadoše prijatelji unatoč razlici od četrdeset godina. Možda je Seanu nova smrt drugog mladića, Nicka van der Heevera, ostavila bolnu pukotinu u životu, jer osjeti navalu roditeljske brige za mladića. Fergus MacDonald također je to osjetio, jer upadne poput ljubomorne žene. «Bolje se pripremi; momče.» Smiješak nestane s Markovog lica, oči su bile potpuno mirne, i on ukočeno klimne. Fergus MacDonald radio je s momkom, podsjetivši Seana na trenera koji priprema svojeg borca u svlačionici. Skinuo mu je teški kaput i borbenu jaknu. Preko dugih vunenih gaća išla je vunena košulja i dva pletena jerseyja. Vuneni šal bio mu je oko vrata. Nosio je mehaničarsko odijelo koje je pokrivalo slojeve odjeće u jednom komadu i neće lepršati na vjetru da privuče pogled neprijatelja. Vunena kapa bila mu je preko glave, kao i kožna pilotska, a Sean je znao zašto. Britanski čelični šljem imao je prepoznatljiv obod, a

ionako nije bio nikakva zaštita od Mauzerovog metka. «Drži glavu dolje, Mark, dečko.» Pletene rukavice imale su izrezane prste. «Neka prsti rade, momče. Nemoj da ti se ukoče.« Mala kožna vreća za rame visjela mu je udobno pod lijevim pazuhom. »Sendviči sa šunkom s mnogo senfa, čokolada i ječmeni šećer - baš kao što voliš. Ne zaboravi jesti, to te grije.» Četiri puna redenika metaka 303, tri u džepovima odijela a jedan u posebnom džepu sašivenom na lijevi rukav. «Sam sam ulaštio svaki metak», reče Fergus samo zato što general sluša. «Kliznut će unutra...», napravi obsceni pokret koji je trebao pokazati da Fergus prezire činove i klase. Ali, Sean prijeđe preko toga, bio je previše zainteresiran za pripremu lova. «Neću pokazati Cuthberta dok sunce ne bude u dobrom položaju.» «Cuthbert?», upita Sean, a Fergus se nasmije i pokaže treću priliku koja je tiho ležala na dnu rupe. Sean ga je tada prvi put primijetio, a Fergus se ponovno nasmije njegovom zbunjenom izrazu, te posegne prema prilici. Tek tada Sean shvati da je to lutka, ali na svjetlu vatre crte su bile realistične, a glava sa šljemom bila je pod odgovarajućim kutom na ramenima. Lutka je naglo završavala u kukovima, a ispod je bila samo drška od metle. «Htio bih znati kako ćete to učiniti?«, Sean je postavio pitanje mladom Marku Andrewsu, ali Fergus važno odgovori. «Jučer je Švabo pucao nisko sa sjeverne padine brda. Mark i ja smo izračunali kutove dva hitca i locirali ga unutar pedeset jarda.» «Možda promijeni položaj», naglasi Sean. «Neće napustiti sjevernu padinu. Cijeli dan je u sjeni, čak i ako sunce iziđe. Htjet će pucati iz sjene na sunce.» Sean potvrdno klimne. «Da», složi se, «ali može pucati s mjesta u njemačkim položajima.« Mark tiho odgovori: «Mislim da neće, gospodine. Položaji su ovdje previše razdvojeni...«, išli su preko grebena brda,«...htjet će kraći domet. Ne, gospodine, pucat će iz blizine. Ima uporište na ničijoj zemlji, vjerojatno ga svakoga dana mijenja - ali, svakoga dana dođe što je moguće bliže našim linijama ostajući u sjeni.« Dječak nije niti jednom zamucao sada kad mu je um bio koncentriran na problem. Glas mu je bio dubok i intenzivan. «Odabrao sam dobro mjesto za momka, baš izvan farme. Može vidjeti cijelu sjevernu padinu na manje od dvije stotine jarda. Izići će sada i smjestiti se dok je još mrak. Šaljem ga rano. Želim da stigne prije Švabe. Neću da naleti na njega u tami«, Fergus MacDonald reče s autoritetom. «Zatim obojica čekamo dok se potpuno ne razdani, a ja onda počinjem raditi s Cuthbertom«, on potapše lutku i nasmije se. «Vraški je teško dati mu prirodni izgled, kao da neki glupi novak prvi

put gleda Francusku iz rova. Ako dopustimo Švabi da ga predugo gleda, shvatit će trik, ali ako ga prekratko izloži, neće imati prilike za hitac. Ne, nije lako.» «Da, mogu zamisliti«, promrmlja Sean suho, «to je najopasniji i najteži dio cijele stvari.« On vidje smrtonosni izraz na licu Ferguca MacDonalda prije no što se okrenuo Andersu. «Još jedna šalica kave, momče, a onda je vrijeme za pokret. Želim te na mjestu prije no što stane snijeg.« Sean posegne u džep na grudima svojeg kaputa i izvadi srebrenu pljosku koju mu je dala Ruth na dan polaska regimente. «Stavi malo oštrine u kavu.» Ponudi pljosku Marku. Dječak zatrese glavom sramežljivo. «Ne, hvala, gospodine. Ometa mi vid.» «Ja bih mogao, gospodine.« Fergus MacDonald brzo posegne preko vatre. Bistra smeđa tekućina ulije se u njegovu šalicu. Narednikbojnik je poslao ophodnju prije ponoći da napravi put kroz žicu ispred satnije A. Mark je stajao u podnožju ljestava i prebacio pušku u lijevu ruku; još jedna raketa ekplodira iznad njih, a Sean vidje kako je dječak koncentriran na zadatak. Otvorio je ležište puške, i Sean primijeti da ne koristi standardni kratki LeeEnfield broj 1, teretnog konja britanske armije, već da ima američku P 14 koja je također koristila kalibar 303, ali imala duhu cijev i bolju ravnotežu. Mark stavi dva okvira metaka u ležište i zatvori ga, stavljajući pažljivo odabrane i navoštene metke u cijev. i: Na zadnjem svjetlu rakete pogleda Seana i lagano klimne. U tami koja je uslijedila Sean začuje brze lake korake na ljestvama. Htio mu je poželjeti sreću, ali potisne poriv i potraži u džepovima kutiju s cigarama. «Hoćemo li se vratiti, gospodine?«, upita tiho satnik. «Nestani», zareži Sean glasom teškim od predosjećaja tragedije. «Ostat ću neko vrijeme.« Iako nije mogao pomoći, činilo mu se da izdaje dečka ako sada ode. Mark se brzo kretao uzduž konopca koji je postavila ophodnja da ga provede kroz žicu. Pognut, držao je u lijevoj ruci konopac, a u desnoj pušku. Pažljivo je podizao stopala i koračao lagano, pokušavajući ne ostaviti dublji trag u snijegu, podjednako rasporedivši težinu na svaku nogu da ne probije koru. Ipak, svaki put kad je poletjela raketa, morao se baciti naprijed i ležati mirno poput tamne mrlje u električnom blještavilu na snježnoj bjelini prigušenom jedino padajućim snijegom. Kad bi se ponovno nastavio kretati u mraku, znao je da ostavlja rupe u snijegu. Obično to ne bi bilo važno, jer na ogoljenoj divljini ničije zemlje takve stvari ostaju nezamijećene. Ali, Mark je znao da će na prvom hladnom svjetlu zore neobičan par očiju promatrati svaki inč zemlje, tražeći upravo takve znakove. Iznenada ga obuzme duboka

hladnoća usamljenosti, hladnija od ledenog zraka. Osjećaj ranjivosti, izloženosti vještom, nemilosrdnom neprijatelju, nevidljivom, strašnom, djelotvornom protivniku koji će ga ubiti na najmanju grešku. Zadnja raketa potone i ugasi se i on se digne na noge i krene do tamnog razrušenog zida farme. Čučne uz njega i pokuša kontrolirati disanje, jer užas je prijetio da ga zaguši. Bio je to prvi put da mu se to dogodilo. Strah je poznavao - živio je s njime zadnje dvije godine, ali nikada nije bilo tog strašnog paralizirajućeg užasa. Kad je prstima desne ruke dodirnuo hladni obraz, osjeti kako drhte, a zubi mu zacvokoću u kratkom stakato ritmu. «Ne mogu takav pucati«, pomisli divlje, stišćući čeljust dok ga nije zaboljela, stavivši ruke medu noge, «i ne mogu ostati ovdje.» Ruševina je bila previše očigledan zaklon. Bit će to prva točka koju će proučiti njemački snajperist. Mora se maknuti odovud, i to brzo. Natrag u rovove. Iznenada, njegov užas postane panika i on se digne da bi pojurio natrag, ostavivši pušku naslonjenu na srušeni zid. «Bist du da?», glas tiho prošapta kraj njega u tami. Mark se ukoči. «Ja!», odgovor je došao od zida i on pronađe pušku lijevom rukom, a desnom uhvati dršku pištolja s prstom na otponcu. «Komm, wir gehen zuruck.» Blizu iza Marka u mraku prođe teško opterećena prilika; više ju je osjetio no što je mogao vidjeti. On povuče pušku s prstom na osiguraču. Nijemac je teško koračao u izdajničkom snijegu, a alat za rezanje žice koji je nosio zazveči. Čovjek opsuje. «Scheisse!» «Halt den Mund», otrese se drugi i oni krenuše natrag prema njemačkim linijama na grebenu brda. Mark nije očekivao da rezači žica budu vani po ovakvom vremenu. Njegova prva pomisao bila je da je to snajperist, ali sada mu um poskoči zbog ove iznenadne sreće. Ophodnja će ga provesti kroz njemačku žicu, a njihovi veliki tragovi sakrit će njegove od snajperista. Tek kad je to odlučio, s iznenađenjem shvati da je panika nestala, ruke su mu mirne, a disanje duboko i sporo. Naceri se suho svojoj krhkosti i krene naprijed za njemačkom ophodnjom. Bili su na stotinu koraka iza farme kad je prestalo sniježiti. Mark osjeti lavinu nezadovoljstva u grudima. Računao je na to da će snijeg nastaviti padati, barem do zore, ali nastavi za ophodnjom. Kretali su se brže i samouvjerenije kako su se bližili vlastitim linijama. Dvije stotine jarda ispod grebena Mark ih ostavi i pode postrance oko strmine, bolno se probijajući kroz gustu žicu, dok konačno nije prepoznao mjesto koje je Fergus odabrao dalekozorom prethodnog poslijepodneva. Deblo jednog od hrastova koji su prekrivali brdo palo je ravno niz strminu, povukavši zamršeno

korijenje kroz meku izrovanu zemlju. Mark je puzio kroz korijenje; odabravši stranu koja će biti u najdubljoj sjeni kad iziđe zimsko sunce, puzio je na trbuhu dok nije bio napola prekriven korijenjem, ali s ramenima i glavom koji su se mogli okretati kontrolirajući cijelu sjevernu padinu. Sada mu je prva briga bila da pažljivo provjeri P. 14, obraćajući posebnu pozornost osjetljivom visokom zadnjem ciljniku Bislev, da provjeri nije li se poremetio ili otpao na putu kroz ničiju zemlju. Pojede dva sendviča sa šunkom, popije nekoliko gutljaja slatke kave i stavi vuneni šal preko usta i nosa, radi topline i da spriječi isparavanje daha. Zatim pažljivo stavi čelo na drvenu dršku puške. Razvio je sposobnost trenutačnog padanja u san, a dok je spavao, ponovno je pao snijeg. Kad se probudio na bolesno sivom svjetlu zore, bio je pokriven finim bijelim pahuljicama. Pazeći da ih ne poremeti, polako podigne glavu i brzo trepne da očisti oči. Prsti su mu bili ukočeni i hladni; počne ih pomicati u rukavicama da pojača cirkulaciju. Ponovno je imao sreće - dva puta u jednoj noći bilo je previše. Prvo ga je ophodnja provela kroz žicu, a sada je ovaj tanki pokrivač prirodne kamuflaže sakrio njegovu priliku u zamršenom korijenju. Previše sreće, klatno se mora zanjihati. Tama se polako povukla, proširujući mu vidokrug; kako se širio, cijelo Markovo biće usredotočilo se u njegova dva široka smeđa oka. Brzo ih je pomicao pretražujući teren, proučavajući svaku nepravilnost i nabor, svaku priliku, predmet, kontrastnu boju ili teksturu snijega, blata i zemlje, svako uništeno deblo i palu granu, nepravilnosti oboda kratera, tražeći sjene gdje ih ne bi trebalo biti, dokaze poremećaja ispod novoga pokrova snijega, tražeći - za život, doslovno za život. Snijeg je ponovno stao malo prije devet, a do podneva se nebo osvijetlilo i pojavile se rupe u oblacima; jedna vlažna zraka sunca pala je i krenula poput reflektora preko južne padine brda. «U redu, Cuthbert, privucimo švapske hitce.» Fergus je označio svaki njemački pogodak na karti rovova koju mu je posudio narednik bojnik. U istom dijelu rova bile su dvije crne točke, blizu jedna drugoj. Na tim mjestima bedem je bio prenizak za brdo koje je dominiralo linijom bojišnice. Kad su na ta dva mjesta ubijena petorica ljudi, bedem je povišen vrećama pijeska i na njemu je napisano upozorenje: «Sagnite glavu. Snajperist radi.» Dvije crne točke bile su odvojene samo pedeset koraka i Fergus je pretpostavio da je snajperist postigao svoj uspjeh čekajući žrtve da prođu kroz rov. Mogao je vidjeti glavu kod prvog prelaska, i naciljati drugi kad bi čovjek prošao. Objasnio je to Seanu Courtnevju dok se

pripremao, jer do tada je ovaj bio toliko zaintrigiran lovom da ga je jedino velika njemačka ofanziva mogla vratiti natrag u stožer. Tijekom jutra je govorio sa svojim pomoćnicima preko poljskog telefona i rekao im gdje ga mogu naći u hitnom slučaju. «Ali, budite sigurni da je hitan slučaj«, ljutito je zarežio u slušalicu. »Privući ću ga s juga na sjever», objasni Fergus, «to će odvratiti prokletog Švabu od Markovog zaklona i dati mu koju sekundu vremena.« Fergus MacDonald bio je dobar s lutkom, Sean je morao priznati. Nosio ju je dvije stope više od visine čovjeka kako bi kompenzirao podignuti bedem i dao joj realistično pomicanje ramena, kao da čovjek brzo prolazi preko prve pukotine u rovu. Sean, mladi satnik i narednik bojnik crvenog lica čekali su s ostalim časnicima izvan druge pukotine, gledajući Fergusa kako im prilazi preko dasaka. Instinktivno su zadržali dah dok je prilazio drugoj pukotini, napeti od uzbuđenja. Na padini brda mauser opali poput biča na ledenom zraku i lutka se oštro trgne u Fergusovima rukama. Fergus je spusti ispod razine pogleda i klekne na koljena da ispita rupu u lutkinoj glavi. «O, sranje!», gorko šapne. «O, prokleto sranje!» «Što je, MacDonald?» »Prokleti Hun o, to kopile...» «MacDonald!» »Izabrao je isti zaklon kao i moj dečko.« Sean nije shvaćao jedan trenutak. «On je medu hrastovim deblima, sjedi točno na Marku. Izabrali su isti zaklon.» Oštri hitac Mausera bio je tako blizu, tako glasan i prodoran, da su nekoliko sekunda poslije toga Markovi bubnjići zujili poput jata komaraca. Nekoliko sekunda bio je okamenjen, ukočen od šoka. Njemački snajperist bio je negdje unutar dvadeset stopa od mjesta na kojem je ležao. Nekom čudnom slučajnošću izabrao je isto mjesto kao i on. Ne, to nije bila slučajnost. Lovačkim okom za teren obojica su odabrali idealan položaj za svoj zadatak - brzu smrt iz zasjede. Klatno Markove sreće zanjihalo se na drugi kraj. Mark se nije pomaknuo nekoliko sekunda nakon pucnja, ali svako njegovo osjetilo bilo je pojačano adrenalinom koji je pjevao njegovim žilama, a srce mu je udaralo snagom koja je odjekivala njegovim grudnim košem. Nijemac je bio s lijeve strane, više na padini, malo iza njegovog ramena. Lijeva strana bila mu je nezaštićena, izvan korijenja hrasta. On pokrene oči dok mu je glava mirovala i u kutu vidnog polja ugleda još jedno srušeno deblo. Nije se pomaknuo još minutu, tražeći pokrete u kutu vidnog polja. Nije bilo ničeg, a tišina je bila strašna i teška - dok se ne začuje hitac Spandaua, milju ili dalje niz liniju bojišnice. Mark počne okretati glavu ulijevo, polako poput kameleona koji lovi muhu. Postupno mu se periferni

vid razbistri, i mogao je vidjeti čitavu padinu iznad sebe. Najbliže deblo bilo je razneseno šrapnelom i kora je bila oderana, a komadi drveta otrgnuti. Palo je preko rupe u zemlji formirajući most. Iako se na njemu nakupio snijeg, između zemlje i stabla bila je pukotina. U sredini je bila široka možda tri inča i Mark je kroz nju mogao vidjeti odraz svjetla na snijegu. U tom trenutku, sitni pokret privuče mu pažnju. Bila je to samo šesnaestina inča, ali Mark ga primijeti. Zurio je punih pet sekunda dok nije shvatio što gleda. Iza kraja hrastovog debla pojavio se vrh Mausera. Bio je omotan u krpu da se ublaži njegov oštar obris i spriječi odraz svjetla od metala - ali mala okrutna usta cijevi bila su nepokrivena. Nijemac je ležao iza debla, sa zaštićenom desnom stranom kao i Mark - dijelilo ih je manje od dvadeset stopa. Mark je još deset minuta promatrao vrh Mausera; nije se više micao. Nijemac je imao strpljenja i bio je tih. Kad je ponovno napunio pušku, ukočio se ponovno u čekanju. «Tako je dobar da ne mogu naciljati«, pomisli Mark. «Ako se pomaknem za inč, čut će me i bit će brz. Vrlo brz.» Da bi naciljao, Mark bi se morao vratiti natrag dvadeset stopa ili više, a tada bi gledao izravno u cijev Mauzera; Nijemac bi primijetio njegovo kretanje. Znao je da ne može prepustiti toliko prednosti takvom protivniku. Duge mirne minute protjecale su u napetosti. Mark je imao dojam da svi živci i tetive u njegovom tijelu vidljivo titraju, ali u stvarnosti, jedini pokreti bili su u njegovoj desnoj rukavici. Prsti su se kretali stalno, mijeseći, održavajući toplinu, a oči su se pomicale u Markovoj lubanji, gledajući naprijednatrag uzduž debla, trepćući redovno da očiste suze od napetosti i ledenog zraka. «Što se, do vraga, događa tamo gore?» Fergus MacDonald se nervirao, gledajući kroz leću periskopa koja je dozvoljavala promatraču da ostane ispod bedema. «Dečko je pribijen.« General Sean Courtnev nije skidao pogled s drugog periskopa, već ga lagano zanjiše promatrajući padinu. »Ponovno ispitaj Švabu Cuthbertom.» «Mislim da više neće nasjesti«, počne protestirati Fergus, pogledavši gore svojim uskim očima obrubljenim ružičastim od hladnoće i napetosti čekanja. «To je zapovijed, narednice.« Sean Courtnevjevo široko čelo se nabora, a tamne obrve skupe, a glas mu zareži kao u starog lava. Snaga i prisutnost čovjeka u ovom raspoloženju zastrašili su čak i MacDonalda. «U redu, gospodine«, promrmlja ljutito i ode do lutke na ljestvama. Mauzer ponovno opali, a Markovi kapci dva puta brzo trepnu od šoka, te se širom otvore. Zlatnosmede oči zurile su uz strminu, poput očiju lovačkog sokola. U trenutku

nakon hitca začuje kako se Mauser ponovno puni, a njegov vrh lagano se pomakne - ali tada Markove oči pogledaju sa strane. Bio je tu još jedan pokret, tako lagan da ga manje oštre oči ne bi primijetile. Bio je to samo dašak, u uskom prorezu između debla i zemlje pokrivene snijegom. Samo kratko komešanje i ponovno tišina. Mark je dugo gledao u prorez, ne vidjevši ništa. Samo sjene i nedefinirani oblici, odraz svjetla sa snijega. Zatim iznenada ugleda nešto drugo. Bila je to tekstura tkanine, tračak u uskom prorezu, a zatim mu oči uhvate šav u sivoj tkanini kako se lagano nadima iznad živog mesa ispod sebe. Mali dio Nijemčevog tijela vidio se kroz pukotinu. Ležao je blizu druge strane debla, a glava mu je bila okrenuta u smjeru iz kojeg je stršila cijev Mauzera. Mark pažljivo zamisli čovjekovo tijelo. Koristeći vrh cijevi kao jedinu referentnu točku, smjesti mu glavu i ramena, trup i kukove... «Da, njegovi kukovi», pomisli Mark. «To mu je kuk ili gornji dio stegna...» Zatim se svjetlo promijeni. Sunce pronađe slabu točku u oblacima i kratko zasije. Na boljem svjetlu, Mark ugleda mali dio Nijemčevog pojasa s praznim mjestom za bajunetu. To potvrdi njegovu pretpostavku. Sada je znao da je nabreknuće na tkanini izazvano mišićem na kuku na visini pelvisa. «Kroz oba kuka«, pomisli Mark hladno. «A tu je i femoralna arterija...« Pažljivo počne skidati rukavicu s desne ruke. Mora se zakotrljati na stranu i pomaknuti cijev puške u luku većem od 90 stupnjeva bez i najmanjeg zvuka. «Molim te, Bože», reče tiho Mark i počne se kretati. Bolnom sporošću, cijev puške se pomicala, a on istovremeno počne prebacivati svoju težinu na drugi lakat. Činilo se da je prošla vječnost dok cijev P.14 nije gledala prema pukotini između debla i zemlje, a Mark je bio presavijen, boreći i se da zadrži položaj cijevi u tom neprirodnom položaju. Nije mogao otkočiti sigurnosni otponac prije pucanja; čak i taj jedva čujni zvuk mogao je upozoriti Nijemca. Savije prste na otponcu i osjeti sigurnosni mehanizam. Pažljivo nacilja okrenute glave i počne gurati osigurač palcem držeći prst na otponcu. To je trebalo učiniti glatko da ne pomakne ciljnik. Grmljavina hitca odbila se od niskog sivog neba i metak prođe kroz pukotinu. Mark je vidio njegov udarac, prodor metala u meso. Začuje Nijemčev krik, divlji zvuk bez značenja, te ponovno napuni pušku s instinktivnom spretnošču. Sljedeći hitac stopi se s odjekom prvoga, tako da se činilo da se radi o jednom pucnju. Metak prođe kroz pukotinu i Mark vidje kako teče krv, crveni mlaz koji je obojio snijeg, brzo postajući ružičast i topeći snježni pokrov. Zatim se u pukotini nije vidjelo

ništa, Nijemac je bio odbačen udarcem - ili se zakotrljao u stranu. Ostao je samo ružičasti snijeg. Mark sačeka s novim metkom u cijevi, okrenut prema deblu, spreman za sljedeći hitac. Osjećao se hladno, ali vrlo svjesno, napetih živaca, oštrog vida i pojačanog sluha. Tišina je vladala još neko vrijeme - a zatim začuje zvuk. Na tren ga nije prepoznao, a tada se ponovi. Zvuk čovjeka koji jeca. Postao je jači, histeričniji. «Ach, mein Gott - mein Lieber Gott...», glas je bio bijedan, slomljen. «Das Blut. Ach Gott - das Blut.» Iznenada zvuk zapara Markovu dušu, usijecajući se duboko u njegovo biće. Ruke mu se počeše tresti i on ponovno osjeti tremor na usnama. Pokuša stisnuti čeljust, ali sada su mu zubi divlje cvokotali. «Molim te, molim te», zavapi glasno. «Prestani, molim te.» Činilo se da ga je Nijemac čuo. «Hilf mir, lieber Gott - das Blut!» Glas mu je bio slomljen vlažnim bespomoćnim zvukovima očaja. Iznenada Mark počne puziti naprijed kroz snijeg, uz strminu. »Dolazim. U redu je», promrmlja. «Samo prestani.« Osjetila su mu divljala. «Ach, mein lieber Gott, ach meine Mutti...» «O Isuse, prestani, prestani.» Mark se dovuče do kraja debla. Nijemac je bio napola naslonjen na hrast. S obje ruke pokušavao je uzaludno zaustaviti mlaz svijetle arterijske krvi koji mu je tekao kroz prste. Dva metka raznijela su mu oba kuka i snijeg je bio vlažna kaša krvi. On okrene lice prema Marku; bilo je potpuno blijedo, sivkastobijelo, vlažno od finog sloja znoja. Nijemac je bio mlad, poput Marka, ali brzo dolazeća smrt izgladila mu je crte lica pa se činio još mladim. Bilo je to lice mramornog anđela, glatko i bijelo, čudno lijepo, s plavim očima u dupljama; blijedozlatni uvojci izbijali su mu ispod šljema na glatko čelo. On otvori usta i reče nešto što Mark nije razumio, a zubi su mu bili bijeli i ravni, iza punih blijedih usana. Zatim se on polako nasloni na deblo, još uvijek gledajući Marka. Ruke mu padnu s pelvisa i pulsirajući mlaz krvi se uspori i počne jenjavati. Blijede plave oči izgubile su svoj sjaj, otupjele, bez fokusa. Mark osjeti kako se nit otkida u tkanju njegovog uma, poput razderane svile. Bilo je to gotovo fizički - gotovo je čuo kako se to događa u njemu. Vid mu se zamuti, obris mrtvog Nijemca poče se topiti, a zatim se ponovno preoblikovati. Mark osjeti kako mu se pukotina u umu širi i kroz nju izlazi njegov razum; iza je bio tamni ponor pun odjeka. Lice mrtvog Nijemca nastavi se mijenjati, dok se nije stvrdnulo i Mark je gledao u vlastito lice, kao u nejasnom ogledalu. Njegovo vlastito lice, oči zlatnosmede i prestravljene, usta koja su bila njegova otvorena usta - i krik iziđe iz njih, krik koji je predstavljao očaj i agoniju cijelog svijeta. Zadnji

komadići Markovog razuma odletjeli su u oluji užasa i on začuje kako vrištile osjeti kako mu noge trče ispod njega, ali u glavi je bilo samo crnilo, a tijelo mu je bilo bez težine, poput ptice u letu. Njemački mitraljezac zapeo je Maxim jednim potezom ručice i okrenuo ga oštro ulijevo, pritiskajući debelu cijev oružja s vodenim hlađenjem dok nije gledala ravno niz padinu prema britanskim linijama. Usamljena prilika u divljem trku kretala se ulijevo i mitraljezac pritisne rukohvat mitraljeza o rame i ispali jedan kratak rafal, ciljajući malo ispod kako bi kontrirao prirodnoj tendenciji pucanja iznad mete kod gađanja nizbrdo. Mark Anders jedva je osjetio moćne udarce dva metka koja su ga pogodila u leđa. Fergus MacDonald je plakao. To je iznenadilo Seana, nije to očekivao. Suze su curile polako iz crvenih očiju i on ih obriše jednim ljutim pokretom. «Dozvola da izvedem ophodnju, gospodine?«, upita on, a mladi satnik nesigurno pogleda Seana preko narednikovog ramena. Sean lagano klimne, jedva nagnuvši glavu. «Mislite li da možete naći dobrovoljce?«, upita satnik nesigurno, a narednik crvenog lica mrko odgovori. «Bit će dobrovoljaca, gospodine, momci su cijenili mladića.« «Onda dobro - čim se smrači.« Pronašli su Marka malo nakon osam sati. Visio je na hrdavoj bodljikavoj žici na dnu padine poput slomljene lutke. Fergus MacDonald morao ga je osloboditi kliještima i trebao im je gotovo jedan sat da ga donesu do britanskih linija kroz blato i ugaženi snijeg. «Mrtav je», reče general Courtnev gledajući mladićevo ispijeno lice na svjetlu svjetiljke. «Ne, nije«, usprotivi se Fergus MacDonald. «Ne mogu samo tako ubiti mojeg dečka.» Lokomotiva je oštro zviždila, prelazeći čeličnu konstrukciju mosta. Srebrena para letjela je visoko u velikom oblaku, a zatim se raspršivala na vjetru. Mark Anders bio je naslonjen na balkon jedinog putničkog vagona dok mu je isti vjetar kuštrao meku smeđu kosu i bacao komadiće pepela na lice. Suzio je oči i pogledao korito rijeke preko koje su prelazili. Voda je tekla ispod vlažnih trska, dolazila do stupova mosta i mirno se vrtložila, zelena i jaka, tekući prema moru. «Voda je visoka u ovo doba godine«, promrmlja Mark glasno. «Djed će biti sretan«, osjeti kako mu se usne razvlače u osmijeh. Tijekom zadnjih mjeseci smijao se vrlo rijetko. Lokomotiva je prešla preko čeličnog mosta i krenula uz strminu brijega. Zvuk stroja odmah se promijeni i brzina se smanji. Mark se nagne i podigne svoju vojnu torbu, otvori vrata balkona i siđe niz čelične stube, viseći s jednom rukom iznad pošljunčane pruge koja je jurila ispod njega. Vlak je brzo usporio kako se nagib povećavao i on skine torbu s

ramena i nagne se daleko kako bi je što blaže bacio na šljunak. Odskočila je jednom i otkotrljala se niz nasip, uletjevši u grmlje poput životinje u bijegu. Zatim i sam skoči prema zemlji, pažljivo procijenivši trenutak u kojem je vlak prelazio preko grebena, te doskoči na nasip ostavši na nogama, bacivši težinu naprijed kako bi ublažio udarac; osjeti šljunak kako klizi ispod njegovih nogu. Ostao je uspravan i zaustavi se dok je vlak prolazio kraj njega; stražar ga pogleda iz zadnjeg vagona i pozove. «Hej, to je protuzakonito.« »Pošalji šerifa«, vikne Mark i ironično mu salutira dok je lokomotiva dobivala na brzini na nizbrdici uz eksplozivno stenjanje; ritam stroja se naglo pojačao. Stražar stisne šake, a Mark se okrene. Skok mu je ponovno povrijedio leđa i on gurne ruku pod košulju te protrlja pazuh krenuvši prugom. Napipa dvije udubine ispod lopatice i ponovno se začudi koliko su blizu kičmi. Tkivo ožiljka bilo je svilenkasto, gotovo senzualno na dodir, ali rani su trebali mjeseci da se zatvori. Mark nevoljno zadrhti dok se sjećao kotrljanja nosiljke i hladnog, gotovo muškog lica sestre dok je gurala duge vatene čepove u otvorene rane metaka; sjećao se i spore razarajuće agonije kad su krvavi čepovi bili ponovno izvučeni čeličnim kliještima te vlastitog disanja u ušima i glasa sestre, grubog i neosobnog. «O, ne budi dijete.» Svakoga dana, dan za danom, tjedan za tjednom - dok grozničavi delirij upale pluća koja je napala njegova oštećena pluća nije izgledao kao blagoslovljeno olakšanje. Koliko je to trajalo - od poljske bolnice u Francuskoj s blatnim snijegom ispod nosiljaka i iskopanim grobovima iza bolnice pod šatorima - do opće bolnice kraj Brightona i tamnih magla pneumonije, bolničkog broda koji plovi niz Atlantik, kuha se u zagušljivim tropima, bolnice za oporavak s ugodnim livadama i vrtovima - koliko dugo? Četrnaest mjeseci, tijekom kojih je rat kojeg su ljudi već pogrešno nazivali Velikim završio. Bol i delirij zamaglili su prolaz vremena, ali činilo se kao cijeli život. Živio je jedan život u ubijanju i razaranju, u bolu i patnji, i sada je ponovno rođen. Bol u njegovim leđima brzo prestane. Bila su gotovo zaliječena, pomisli sretno, i odgurne mračna i strašna sjećanja te krene niz nasip po torbu. Andersland je bio gotovo četrdeset milja nizvodno a vlak je kasnio, već je bilo podne. Mark je znao da neće stići prije sljedeće večeri - i čudno, sada kad je bio gotovo kod kuće, osjećaj žurbe je nestao. Kretao se lako, poprimivši onaj dugi, poznati korak lovca, podešavajući vreću na leđima čim su se zacijeljene rane ukočile, osjećajući kako mu znoj curi niz lice i kroz tanku pamučnu košulju. Višegodišnja odsutnost pojačala je njegovo

cijenjenje svijeta kroz koji se kretao, pa je ono što je prije samo nesvjesno registrirao sada bilo novo i nepoznato iskustvo. Uzduž obale, gusto grmlje vrvjelo je od života. Vilinkonjici koji jure površinom prozirnim krilima ili se pare u letu, mužjaci na ženkama s dugim sjajnim abdomenima savijenim u luk; nilski konj koji izranja iz vode s eksplozivnim izdahom zraka i gleda Marka svojim ružičastim vodenastim očima, trzajući malim ušima i valjajući se poput golemog crnog balona u zelenoj struji. Bilo je to kao kretanje kroz drevni Raj, prije dolaska čovjeka, i Mark iznenada shvati daje ova samoća bila ono što su trebali njegovo tijelo i duh da bi se završio proces iscjeljenja. Ulogorio se te noći na travnatom brdašcu iznad rijeke, iznad komaraca i neugodne tame gustog grmlja. Leopard ga je probudio poslije ponoći, promuklo režeći kod rijeke i on je ležao slušajući ga kako se polako kreće uzvodno dok se zvuči nisu izgubili medu grebenima višeg terena. Nije odmah zaspao, već je s iščekivanjem razmišljao o danu koji je bio pred njim. Svakoga dana prethodne četiri godine, čak i u vrlo lošim danima duhova i tame, mislio je na starca. Ponekad su to bile samo kratke misli, a ponekad je razmišljao o njemu kao što se nostalgični školarac sa čežnjom sjeća svojeg doma. Starac je predstavljao dom, naravno, i oca i majku koje Mark nije nikada upoznao. Bio je tu uvijek, od najranijih sjećanja do sadašnjosti, nepromjenjiv u svojoj snazi i razumijevanju. Mark osjeti duboku fizičku bol čežnje dok se jasno sjećao starog čovjeka kako sjedi na tvrdoj ljuljački na širokom trijemu u staroj kaki košulji, grubo zakrpanoj i prljavoj, otvorenoj oko vrata, pa su se vidjele sijede dlake na grudima; vrat i podbradak bili su naborani kao u purana, tamni od sunca i prekriveni petodnevnom bradom koja je blještila poput komada stakla; golemi brkovi bili su sjajno bijeli, sa zavrnutim krajevima i usiljeni voskom u strašne oštrice. Široki terai šešir bio je navučen nisko na smeđe oči pune duha. Šešir je uvijek bio na svojem mjestu, natopljen znojem i mastan oko oboda, nikada ga nije skidao, čak niti za ručak - pa niti u krevetu, sumnjao je Mark. Mark se sjećao kako zastaje u radu s nožem za rezbarenje, prebacuje duhan za žvakanje iz jednog dijela usta u drugi, a zatim pljuje u staru bocu od pet galona zlatnog sirupa Tate i Lyle koja mu je bila pljuvačnica. Pogađao je sigurno na deset stopa, ne prosuvši niti kap tamnosmeđe tekućine, a zatim nastavljao svoju priču kao da nije bilo prekida. A kakve su to bile priče! Priče koje su držale oči malog dječaka širom otvorene i budile ga u noći da sa strahom gleda pod krevet. Mark je pamtio starca po malim stvarima, kako se

saginje da zagrabi šaku svoje bogate zemlje i pusti je kroz prste, a zatim briše ruke u hlače na stražnjici s ponosnim izrazom na starom licu. »Dobra zemlja Andersland», rekao bi i klimnuo poput mudraca. Pamtio ga je i po velikim stvarima, kako stoji visok i mršav kraj Marka u gustom trnovotim grmlju s velikom puškom Martini Hendrv koja se dimi, a povratni udar potresa njegovo krhko tijelo, dok mužjak bivola poput crne planine juri prema njima, ljutit i lud od rana. Zadnji ga je put vidio prije četiri godine, zadnji put čuo o njemu. U početku je pisao, duga nostalgična pisma, ali starac nije znao pisati niti čitati. Mark se nadao da će nositi pisma prijatelju, možda poštarici, i da će mu ih oni pročitati i napisati odgovore Marku. Bila je to uzaludna nada. Starčev ponos nikada mu ne bi dozvolio da prizna strancu kako ne zna čitati. Bez obzira, Mark je nastavljao pisati, jedno pismo svakog mjeseca sve te duge godine; ali tek će sutra prvi put dobiti vijesti od starca. Mark je ponovno zaspao, još nekoliko sati, a zatim zapalio vatru u tami prije zore, te skuhao kavu. Krenuo je čim je bilo dovoljno svjetla da vidi put. S nasipa je promatrao sunce kako izlazi iz mora. Planine olujnih kumulusa bile su na visini iznad dalekog oceana, a sunce je izlazilo iza njih, tako da su sijali crvenilom i dubokim purpurom; svaki oblak bio je ocrtan briljantnim svjetlom i probušen zrakama svjetla. Zemlja se spuštala pod Markovim nogama u priobalne nizine, bogate gusto pošumljene ravnice i glatka zlatna travnata brda koja su se širila do beskrajnih bijelih plaža Indijskog oceana. Ispod mjesta na kojem je stajao Mark rijeka je padala preko ruba grebena, u plohama bijelog i srebrenog, od vlažnih crnih stijena prema dubokim tamnim bazenima koji su se okretali pjeneći se poput velikih kotača, kao da se odmaraju prije sljedećeg divljeg pada u ponor. Mark prvi put počne žuriti, prateći strmi put brzo poput rijeke, ali bila je sredina jutra prije no što se spustio do zemlje u podnožju grebena. Rijeka se širila i postala plića, mijenjajući potpuno svoje raspoloženje dok je vijugala između pješčanih sprudova. Tu su bile druge ptice, različite životinje u šumama i na brdima, ali Mark nije imao vremena za njih. Jedva gledajući jata dugonogih roda velikih kljunova i ibisa na obali, čak i kad se jedan hadedah ibis vinuo u zrak divlje kričeći, on nastavi juriti. Tu je bilo mjesto koje je imalo posebno značenje za Marka, neoznačeno osim malog humka kamenja u podnožju golemog stabla divlje smokve; označavalo je zapadnu granicu Anderslanda. Mark se sagne da popravi humku medu velikim korijenjem koje je puzilo tlom poput velikih reptila, i dok je radio, jato debelih

zelenih golubova eksplodira na bučnim krilima s grana iznad njega, prekinuvši svoju gozbu na gorkim žutim plodovima. Kad je prošao smokvu, krene s novom lakoćom i otpornošću, uspravnih ramena i sa sjajem u očima - jer ponovno je hodao Anderslandom. Osam tisuća akra bogate plodne zemlje, četiri milje riječne granice s obiljem vode, blago zaobljenih brda pokrivenih gustom travom, Andersland, ime koje je starac nadjenuo prije trideset godina. Pola milje dalje, Mark se spremao ostaviti rijeku i krenuti prečicom preko sljedećeg grebena do imanja, kad začuje udaljeni snažni udarac i neposredno nakon toga slabe ljudske glasove u još vrućem zraku. Zbunjeno, Mark zastane da oslušne i ponovno začuje udar ali ovaj put prethodilo mu je pucanje grana i grmlja. Nepogrješivi zvuk padanja debla. Zanemarivši svoju prvobitnu namjeru, Mark nastavi niz rijeku, dok se iznenada nije pojavio na otvorenom terenu koji ga podsjeti na strašno razorena polja Francuske, uništena granatama i eksplozivom dok se nije vidjela samo gola zemlja. Tamo su bile skupine crnih ljudi u bijelim platnenim dhotijima i turbanima koje su rušile golema stabla i čistila raslinje uzduž rijeke. Na tren Mark nije shvaćao tko su ti stranci, a zatim se sjeti da je pročitao članak o Hindu radnicima koji su u tisućama došli iz Indije kako bi radili na novim plantažama trske. Bili su to žilavi ljudi vrlo tamne kože koji su sada poput kolonije mrava radili uzduž rijeke. Bilo ih je na stotine - ne, Mark shvati da ih je na tisuće i da imaju i volove. Velike snažne životinje polako su vukle pala debla na gomile za spaljivanje. Ne shvaćajući što gleda, Mark napusti rijeku i popne se na padinu kraj nje. S grebena je imao dobar pogled na Andersland i more iza njega. Opustošenje se širilo cijelim krajolikom, i on shvati da mora razmisliti o nečemu. Zemlja se pripremala za oranje, cijela. Šuma i pašnjaci su uništeni i parovi volova polako su se kretali otvorenom zemljom, jedni za drugima, a plodna čokoladna zemlja okretala se pod plugovima. Krici orača i pucanje bičeva dopirali su do Marka koji je zbunjen stajao na brdu. Sjeo je na kamen i gotovo cijeli sat gledao ljude i volove u radu, uplašen. Uplašen zbog onoga što je sve to značilo. Starac nikada ne bi dozvolio da se to dogodi njegovoj zemlji. Mrzio je plug i sjekiru; previše je volio velika stabla koja su sada stenjala i pucala u padu. Starac je čuvao svoje pašnjake poput škrtca kao da su dragocjeni poput zlata. Nikada ne bi dozvolio da ih se preore - ne dok je živ. Zato se Mark bojao. Dok je živ. Jer, Bog zna, on nikada ne bi prodao Andersland. Mark nije želio znati odgovor. Morao se prisiliti da ustane i krene nizbrdo.

Tamnoputi radnici s turbanima nisu razumjeli njegova pitanja, već su ga gestama usmjerili do debelog babua u platnenoj jakni koji je važno hodao od skupine do skupine, udarajući gola crna leda lakim štapom i zastajući da zabilježi nešto u golemu crnu knjigu koju je nosio. On pogleda gore, zbunjeno, a zatim odmah postane pokoran u prisutnosti bijelog čovjeka. «Dobar dan, gospodaru. Nastavio bi, ali sjajne oči pogledaju Marka i spaziše koliko je mlad, neobrijan, a njegova jeftina vojna oprema bila je zamrljana od puta i zgužvana od spavanja. Bilo je očito da svu svoju imovinu nosi u torbi na leđima. »Iskreno, ne trebamo ovdje još ljudi.» Njegovo ponašanje odmah se promijeni, postavši gospodsko. «Ja sam ovdje glavni...« «Dobro.» Mark klimne. «Onda mi možete reći što ovi ljudi rade u Anderslandu. Čovjek ga je iritirao, znao je mnogo takvih kao on u vojsci — koji gaze one ispod sebe, a ližu stražnjice onima iznad. «U svakom slučaju čistimo zemlju za šećernu trsku.» «Ova zemlja pripada mojoj obitelji«, reče Mark, a čovjekovo ponašanje odmah se promijeni. «Ah, dobro, mladi gospodaru, vi ste iz tvrtke iz Ladyburga?» «Ne, ne - mi živimo ovdje. U kući», Mark pokaže greben brda iza kojeg je ležalo domaćinstvo, «to je naša zemlja.» Babu se nasmije poput debelog tamnoputog djeteta i zavrti glavom. «Nitko ne živi ovdje sada. Tvrtka posjeduje sve.» On načini široku gestu kojom je obuhvatio cijeli krajolik od grebena do mora. «Uskoro će sve ovo biti šećer, vidjet ćeš, čovječe. Šećer, šećer.« I ponovno se nasmije. Stara kuća izgledala je isto s grebena, samo zeleni krov od željeza iznad tamnozelenih voćnjaka, ali kad je Mark došao putem do kokošinjaca, vidje da su prozorska stakla skinuta, a na trijemu nije bilo namještaja. Ljuljačka je nestala, a na jednom kraju verande žlijeb se otkinuo i visio sa zida. f H Vrt je izgledao divlje i zanemareno, a biljke su počele osvajati kuću. Starac ju je uvijek održavao urednom, čisteći lišće ispod drveća i ispod bijelih košnica poslaganih uredno u sjeni. Netko je opljačkao košnice s brutalnim nemarom, otvorivši ih sjekirom. Sobe su bile prazne, potpuno ispražnjene, a čak je i crna peć na drva u kuhinji nestala, sve osim pljuvačnice Tate i Lyle na trijemu. Njen prosuti sadržaj ostavio je tamnu mrlju na podu. Mark je polako hodao kroz prazne prostorije, osjećajući strašan gubitak i očaj dok je lišće šuštilo ispod njegovih nogu; veliki crni i žuti pauci gledali su ga svojim mnogostrukim očicama s mreža koje su ispleli u kutovima i preko kvaka vrata. Mark iziđe iz kuće i ode do malog obiteljskoga groblja, osjetivši olakšanje kad je shvatio da nema novih grobova. Baka Alke, njena

najstarija kći, i nećaka koja je umrla prije no što je Mark rođen. Samo tri groba starac nije bio tu. Mark izvadi kantu iz bunara i popije malo hladne svježe vode, a zatim krene u voćnjak te ubere pun šešir guava i zrelih žutih ananasa. Po dvorištu je hodao mladi pijevac koji je pobjegao pljačkašima. Mark ga je lovio pola sata prije no što ga je kamenom skinuo s krova u oblaku perja. Očerupao ga je i očistio, te skuhao na vatri koju je zapalio u dvorištu - i tada mu sine jedna misao. Vrati se natrag u starčevu spavaću sobu na drugoj strani kuće gdje je nekada stajao veliki mjedeni krevet, te klekne i potraži labavu dasku. Izvadi svojim nožem jedan čavao koji ju je držao i podigne je. Posegne u otvor i izvadi gusti svežanj omotnica vezanih vrpcom od sirove kože. Prelista svežanj u vidje da niti jedna nije otvorena. Sve su bile adresirane njegovim rukopisom. Bile su pažljivo spremljene u skrovište. Ipak, nisu sva Markova pisma bila tu. Provjerivši zadnje, Mark otkrije da je adresirano prije jedanaest mjeseci. Osjeti gušenje u korijenu grla i navalu suza. Stavi svežanj sa strane i ponovno posegne u otvor te izvadi kutiju Mazzawatee čaja sa slikom bake s metalnim naočalama na poklopcu. Bio je to starčev sef. Iznese kutiju i pisma u dvorište, jer kasno poslijepodne brzo je zamračivalo sobe. Sjedne na kuhinjsku stubu i otvori kutiju za čaj. U kožnoj vrećici bilo je četrdeset suverena; neki od njih imali su na sebi bradatu glavu Krugera, starog predsjednika Južnoafričke Republike, a drugi Edwarda i Georgea. Mark stavi vrećicu u unutarnji džep svoje jakne i na sve slabijem svjetlu ispita ostatak starčevog blaga. Fotografije bake Alice kad je bila mlada, požutjele i zavijene na krajevima od starosti, potvrda o vjenčanju, stari novinski članci iz burskog rata, jeftini komadi ženske bižuterije, oni koje je Alice nosila na slikama, medalja u kutiji, kraljičina Južnoafrička medalja sa šest pruga, uključujući i one za kampanje u Tugelu, Ladvsmith i Transvaal. Markova školska izvješća iz škole u Ladvburgu i diploma Univerziteta u Port Natalu - to je bilo posebno važno starcu, koji je imao strahopoštovanje nepismenog čovjeka prema pisanoj riječi i učenju. Prodao je nešto svoje stoke da plati Markovo obrazovanje, to mu je mnogo značilo. Ništa u kutiji, osim novca, nije bilo od velike vrijednosti, ali sve je bilo dragocjeno za starca. Mark pažljivo vrati sve u kutiju i stavi je u torbu. Na zadnjem svjetlu dana, Mark pojede žilavog pijetla i voće, a kad se pokrio svojim pokrivačem na drvenom kuhinjskom podu, još je razmišljao. Znao je da je starac, kud god otišao, imao namjeru vratiti se u Andersland. Inače nikada ne bi ostavio svoje blago. Čizma u

rebra probudi Marka i on se otkotrlja i sjedne, dašćući od bola. «Na noge! Podigni guzicu - i nestani!« Još se nije potpuno razdanilo, ali Mark je mogao vidjeti čovjekove crte lica. Bio je glatko obrijan, s velikom čeljusti, a zubi su mu bili ravni, vrlo bijeli na tamnom licu. Glava mu je bila okrugla, poput topovske kugle, ostavljajući dojam goleme težine, jer bila je na kratkom debelom vratu boksača teške kategorije. «Gore!», ponovi on i ponovno zamahne smeđom jahaćom čizmom. Mark ustane i spremi na obranu. Otkrije da je čovjek niži od njega, ali bio je čvrst i nabijen, sa širokim ramenima i teškim trupom. «To je privatno vlasništvo, ne želimo skitnice na njemu.« «Ja nisam skitnica«, poče Mark, ali čovjek ga prekine žustrim smijehom. «Ti u skupoj odjeći, s Rollsom parkiranim kraj vrata gotovo si me prevario.« «Zovem se Mark Anders», reče on. «Ova zemlja pripada mojem djedu - Johnu Andersu...» Učini mu se da se nešto pomaklo u čovjekovim očima, da se dogodila promjena u položaju usta - sumnja ili možda briga. On obliže usne brzim nervoznim pokretom, ali kad je progovorio, glas mu je još bio miran i tih. «Ne znam ništa o tome - znam samo da zemlja pripada Ladvburg Estateu, a ja sam predradnik tvrtke, i ne želimo da budeš ovdje», on zastane i pomakne se, spustivši ramena i isturivši tešku čeljust, «a osim toga, ja ponekad volim razbiti nečiju glavu, a to nisam učinio već Bog zna otkad.» Gledali su se tako i Mark iznenada osjeti navalu bijesa. Želio je prihvatiti čovjekov izazov iako je znao koliko je ovaj jak i opasan. Imao je izgled ubojice, težinu i snagu, ali Mark osjeti kako se vraća u ravnotežu, a ramena mu se spuste. Njegov mučitelj to spazi s očitim užitkom. Lagano se nasmiješi, stisnuvši čeljust tako da su mu se tetive napele na vratu, te se lagano zanjiše na vrhovima stopala. Zatim Mark iznenada osjeti gađenje prema nasilju. Bilo ga je već previše u njegovom životu - a sada nije bilo razloga za borbu. Okrene se i uzme svoje čizme. Čovjek je promatrao kako se oblači, možda razočaran, ali spreman za dalje suprotstavljanje. Kad je zabacio torbu na rame, Mark upita: «Kako se zoveš?« Čovjek mu odmah odgovori, još uvijek spreman na nasilje. »Prijatelji me zovu Hobday», reče on. «Hobday, i kako još?» «Samo Hobday.» «Neću to zaboraviti«, reče Mark. »Stvarno si budala, Hobday.» Ode niz stube u dvorište; petnaest minuta kasnije kad je pogledao natrag s grebena na kojem se cesta za Ladvburg okretala prema sjeveru, Hobday je još stajao u dvorištu Anderslanda, gledajući ga pozorno. Fred Black gledao je kako se Mark penje uzbrdo. Naslonio se na ogradu bazena za dezinfekciju stoke i

žvakao svoj duhan, žilav, potamnio i suh. Iako je bio jedan od drugova Johna Andersa i znao Marka otkako je počeo puziti, bilo je jasno da ga ne prepoznaje. Mark stane na petnaest koraka i podigne šešir. »Zdravo, ujače Fred», pozdravi ga, i prođe još jedan trenutak prije no što je starac skočio da ga zagrli. «Bože, dečko, rekli su mi da si ubijen u Francuskoj.« Sjeli su zajedno na ogradu tora za stoku; Zulu dječaci tjerali su stoku ispod njih kroz uski prolaz dok nije došla do ruba s kojeg je skakala u duboku smrdljivu kemijsku kupku, plivajući s podignutim glavama prema strmom izlazu na drugoj strani. «Mrtav je gotovo godinu dana ne, dulje, više od godine dana - dečko, žao mi je. Nisam mislio da ćeš to morati saznati. Kao što sam rekao, mislili smo da si poginuo u Francuskoj.« «U redu je, ujače Fred.» Mark je bio iznenađen što nije osjećao šok. Znao je, već je to prihvatio, ali u duši mu je još uvijek bila tuga. Šutjeli su neko vrijeme, starac je poštovao njegovu žalost. «Kako je...», Mark zastane, «kako je otišao?» «Pa», Fred Black podigne svoj šešir i protrlja ćelavu glavu. «Bilo je to pomalo iznenada. Otišao je u lov po biltong, sušeno meso s Pietom Grevlingom i njegovim sinom kod Chakinih Vrata.» Živa sjećanja se vratiše Marku. Chakina Vrata bila su u golemoj divljini na sjeveru gdje ga je starac naučio loviti. Prije mnogo godina, 1869. teren je proglašen rezervatom, ali nije bilo čuvara i ljudi iz sjevernog Natala i Zululanda smatrali su ga svojim privatnim lovištem. «Petog dana, starac se nije vratio u logor. Tražili su ga još četiri dana prije no što su ga našli.» On ponovno zastane i pogleda Marka. «U redu si, dečko?» «Da, u redu sam.» Mark se pitao koliko je ljudi vidio kako umiru, koliko ih je i sam ubio - a smrt još jednog čovjeka mogla ga je ipak potresti. «Nastavi, molim te, ujače.» «Piet je rekao da je izgledalo kao da se poskliznuo dok se penjao po strmini, i pao na pušku koja je opalila. Pogodila ga je u trbuh.» Gledali su kako zadnji vol skače u bazen s tekućinom i Fred Black ukočeno side s ograde. Na trenutak se uhvati za slabine. «Starim», promrmlja, a Mark skoči kraj njega i krenuše prema kući. r «Piet i njegov sin tamo su ga pokopali. Nije ga mogao vratiti natrag, bio je na suncu tri dana. Označili su mjesto i dali izjavu magistratu kad su se vratili u Ladyburg.» Freda Blacka prekine krik i ženska prilika pojavi se niz drvored plavog kaučukovca, trčeći prema njima. Bila je vitka i mlada, medenosmede kose upletene u debelu pletenicu koja joj je odskakivala od leda, s dugim smeđim nogama i bosim stopalima ispod haljine od izblijedjelog pamuka. «Mark!», vikne ona ponovno. «O, Mark!» Ali stigla je prije

no što ju je stigao prepoznati. Promijenila se za četiri godine. «Mary.» Tuga je još gušila Marka, ali nije mogao nastaviti razgovarati o starcu. Kasnije će biti vremena. Čak i u tuzi, nije mogao propustiti činjenicu da Mary Black više nije djevojčica, zločesti vražić kojeg nekada nije zamjećivao, kada je bio senior u visokoj školi u Ladvburgu. Još je imala pjegavo nasmijano lice i izražene, lagano savijene prednje zube, ali narasla je u veliku djevojku s farme, širokih kukova, veselog smijeha. Bila mu je visoka do ramena, a njena figura pod tankom pamučnom haljinom bila je zaobljena i puna; imala je bokove i butine koji su se njihali kad je hodala kraj njega, struk poput vrata vaze i velike grudi koje su slobodno skakutale sa svakim korakom. Dok su hodali, postavljala je pitanja, beskrajna pitanja, i dodirivala Marka, s rukom na njegovom laktu. Tresla ga je da izvuče iz njega odgovore, gledajući ga živahnim očima, smijući se svojim glasnim smijehom. Mark osjeti čudan nemir. Blackova žena prepoznala ga je s druge strane dvorišta i ispustila zvuk poput krave kojoj su oduzeli tele. Imala je devet kćeri i uvijek je željela sina. «Zdravo, teta Hilda», poče Mark i nestane u njenom golemom zagrljaju. «Izgladnio si», vikne ona, «a ta odjeća, smrdi. I ti Smrdiš, Marky - tvoja kosa, uskoro ćeš sjediti na njoj.» Četiri neudane djevojke pod nadzorom Mary postavile su kadu na sredini kuhinjskog poda i napunile je kantama vruće vode iz pećnice. Mark je sjedio na stolcu na stražnjoj verandi s plahtom na ramenima, dok ga je teta Hilda šišala golemim škarama. Zatim otjera svoje kćeri iz kuhinje. Mark se očajnički borio za svoju čednost, ali ona sruši njegovu obranu. «Ja sam stara žena, nemaš ništa što već nisam vidjela, veće i bolje.» Odlučno ga skine, bacajući prljavu odjeću kroz otvorena vrata gdje je čekala Mary. «Operi ih, dijete - i makni se s tih vrata.» Mark se žestoko zacrveni i brzo spusti u kadu. U sumrak, Fred Black i Mark sjedili su kraj bunara u dvorištu s bocom brandvja kraj sebe. Alkohol je bio žestoki Cape Smoke s ugrizom poput mužjaka zebre. Nakon prvog gutljaja Mark više nije dodirnuo čašu. «Da, često sam mislio o tome», složi se Fred, lagano omamljen brandvjem. «Stari Johnny volio je svoju zemlju.« «Je li ikad spomenuo mogućnost da ti je proda?» «Ne, nikada. Uvijek sam mislio da će biti tamo zauvijek. Često je govorio kako će biti pokopan kraj Alice. To je htio.» «Kad si zadnji put vidio djeda, ujače Fred?» «Pa...», on protrlja svoju ćelavu glavu, «negdje oko dva tjedna prije no što je otišao u Chakina Vrata s Greylinzima. Da, točno. Bio je u Ladyburgu da kupi metke i namirnice. Prespavao je ovdje jednu noć u starim kolima, dobro smo

se napričali.« «Nije ništa govorio o prodaji?» «Ne, niti riječi.» Kuhinjska vrata se otvore prosuvši žuto svjetlo svjetiljke u dvorište i teta Hilda vikne na njih. »Hrana je gotova. Dođi, Fred, ne drži tog dečka tamo, kvariš ga svojim porocima - i ne unosi mi tu bocu u kuću. Čuo si rne.« Fred se naceri, natoči zadnja tri inča tamnosmede tekućine u čašicu, te zavrti glavom na praznu bocu. »Zbogom, stari prijatelju.« Baci je preko živice i ispije čašu kao lijek. Mark je bio zguran na klupu do zida; s jedne strane sjedila je Mary, a s druge još jedna prsata kći. Teta Hilda sjedila je nasuprot njemu, trpajući mu hranu na tanjur, koreći ga kad bi posustao u jelu. «Fred treba nekog da mu ovdje pomogne. Ostario je, iako stara budala to još ne shvaća.» I Mark klimne punih usta, a Mary mu pruži još jedan komad domaćeg kruha toplog od peći. Njene velike slobodne grudi pritisnule su se o Marka i on se gotovo zagrcne. »Djevojke nemaju mnogo prilika upoznati dobre momke zarobljene su tu na farmi.» Mary se promeškolji na klupi, a njeno stegno pritisne se uz Markovo. »Ostavi dečka na miru, Hilda, stara pokvarenjakinjo», govorio je Fred sa čela stola. «Mary, stavi Marku još umaka na te krumpire.« Djevojka nalije umak, oslonivši se na Markovu nogu iznad koljena kako bi zadržala ravnotežu. «Jedi! Mary ti je za poslije napravila posebne mliječne kolačiće.» Maryna ruka još mu je bila na nozi i sada se polako ali sigurno počela kretati prema gore. Njegova pažnja odmah se usredotoči na ruku i hrana u ustima mu se pretvori u vrući pepeo. «Još bundeve, Marky?» Teta Hilda ga brižno upita, a on zavrti glavom. Nije mogao vjerovati što se događa ispod stola - i to točno ispred Maryne majke. Osjeti navalu panike. Najnormalnije što je mogao u tim okolnostima, on spusti jednu ruku u svoje krilo i stisne djevojčinu ruku bez da ju je pogledao. «Je li ti dosta, Mark?» «Da, zaista jest», složi se on brzo i pokuša odmaknuti Marvnu ruku, ali bila je velika i snažna i nije se dala lako omesti. »Očisti Markov tanjur, Mary, ljubavi, i daj mu malo tvojih kolačića.« Mary je nije čula. Njena glava bila je pognuta nad tanjur, obrazi su joj bili ružičasti, a usne su lagano drhtile. Pokraj nje, Mark se migoljio i stiskao na klupi. «Mary, što je s tobom, djevojko?« Majka joj se namršti, iznervirana. «Čuješ li me, dijete?« «Da, majko, čujem te», ona konačno uzdahne i uspravi se. Polako ustane i posegne objema rukama za Markovim tanjurom, dok se ovaj opustio na klupu s olakšanjem. Mark je bio iscrpljen od cjelodnevnog hoda i uzbuđenja, i odmah je zaspao, ali mučili su ga snovi. Gonio je tamnu sablast kroz jezivi tmurni krajolik pun magle i čudnog neprirodnog svjetla, ali noge su mu bile

usporene, kao da hoda kroz vodu, a svaki korak predstavljao je golemi napor. Znao je da je sablast koja je jurila kroz maglu ispred njega starac, i pokuša viknuti, ali iz njegovih otvorenih usta nije izišao nikakav zvuk. Iznenada se u leđima sablasti pojavi mala crvena rupa iz koje šikne mlaz svijetle krvi i ona se okrene prema njemu. Na trenutak je gledao u starčevo lice, inteligentne žute oči koje su mu se smiješile iznad golemih brkova, a zatim se lice istopi poput vrućeg voska a bijela prilika lijepe mramorne statue pojavi se kroz vodu. Lice mladog Nijemca Mark konačno krikne i padne kako bi sakrio lice. Tiho je jecao u tami, dok ne osjeti nešto drugo. Bilo je to polagano, brižljivo milovanje. Jecanje se zaustavi u njegovom grlu i on se postupno prepusti opakom užitku svojih osjetila. Znao je što dolazi, događalo se to često u usamljenim noćima i sada mu je odgovaralo; polako se podizao iz dubina sna. Na rubu svjesnosti začuje glas koji je blago šaptao. «Hajde, hajde, ne boj se, hajde - sve je u redu, sve će biti u redu. Ne stvaraj te strašne zvukove.» Postupno se probudi, jer dugo nije shvaćao da je čvrsto toplo meso stvarnost. Iznad njega su bile teške bijele grudi, viseći preko njegovog grudnog koša, bijela gola koža koja se sjaji na mjesečini što se prosipala kroz prozor iznad njegovog uskog čeličnog kreveta. «Mary će to popraviti«, šapne promukli glas. «Mary?», on izgovori ime i pokuša sjesti, ali ona ga gurne natrag svojom težinom. «Ti si luda.» Počne se boriti, ali njena usta se spuste na njegova, vlažna, topla i osvajajuća, i njegov otpor popusti pod navalom novog osjećaja. Osjeti kako mu čula divljaju. S druge strane, strašne stvari koje je znao o ženama suprotstavljale su se sve jačoj oluji u njemu. Te čudne i strašne stvari koje mu je objašnjavao kapelan regimente, znanje koje ga je sprječavalo da popusti malim drskim djevojkama Francuske i damama koje su ga zvale iz tamnih veža londonskih ulica. Kapelan mu je rekao da iz nezakonitih sjedinjenja sa ženom dolazi do dvije podjednako strašne posljedice. Ili je to bila bolest bez lijeka koja je izjedala meso, ostavljajući trulu rupu u muškarčevom međunožju i naposljetku ga izluđujući, ili je dolazilo do rađanja djeteta bez oca - kopileta koje će potamniti muškarčevu čast. Prijetnja je bila prevelika i Mark otrgne svoja usta od djevojčinih gladnih usana i prodornog jezika. «O Bože», šapne on, «dobit ćeš dijete.» «To je u redu, glupane«, šapne ona veselim promuklim glasom. «Možemo se vjenčati.« Ona se iznenada pomakne dok je on ležao okamenjen tom činjenicom i prebaci jedno koljeno preko njegovog uskog tijela, pritišćući ga svojim teškim mekim

mesom, gušeći svojom svijetlom kosom. «Ne», on se pokuša izmigoljiti ispod nje. «Ne, to je ludo. Ne želim se vjenčati...« «Da, oh, da.» Još jedan trenutak bio je paraliziran osjećajem, a onda je s divljim trzajem baci sa sebe. Ona padne na stranu, a ruke su joj još jedan trenutak čvrsto držale njegova ramena prije no što se prevalila preko njega. Umivaonik se sruši i odjek djevojčinog krupnog tijela na daskama poda odjekne kroz tihu kuću. Na tren se tišina ponovno vrati u kuću, a zatim se začuje zbor krikova mlađih djevojaka iz spavaće sobe. «Što je to?», zaurla Frank Black iz velike spavaće sobe. «Netko je u kući.» «Ulovi ga, Fred, ne leži samo tu!» «Gdje mi je puška?» «Upomoć, tata, upomoć!» Mary skoči s poda, zgrabi svoju spavačicu sa stolca i navuče je preko glave. «Mary!» Mark sjedne, želeći objasniti, pokušavši joj ispričati o kapelanu. Nagne se prema njoj i na slaboj mjesečini spazi bijes na njenom licu. «Mary...» Nije imao vremena izbjeći pljusku, došla je punom snagom, udarivši mu glavu tako da mu zatrese zube i zamagli vid. Bila je velika i jaka. Kad mu se glava razbistrila, nije je bilo, ali uho mu je još zvonilo zvukom tisuća divljih pčela. Prašnjavi kamion Daimler stao je kraj Marka koji je hodao duž duboko usječenog puta s travom po sredini. U kamionu su sjedili sredovječni čovjek i njegova žena, i on pozove Marka. «Kuda ideš, sine?» «Ladyburg, gospodine.« «Uskoči onda u kamion.» Mark se vozio zadnjih dvadeset milja sjedeći na vreći kukuruza, s kavezom punim kokoši kraj sebe i vjetrom koji mu je prolazio kroz ošišanu kosu. Prošli su preko mosta iznad Baboon Strooma i Mark se čudio koliko se sve promijenilo. Ladvburg više nije bio selo, već grad. Širio se duljinom cijele riječice, a ispod grebena je bilo golemo skladište dobara na kojem je pola tuceta lokomotiva izbjegavalo kamione teško natovarene deblima iz pilana i vrećama šećera iz nove tvornice. Sama tvornica bila je spomenik gradskom progresu, golema konstrukcija od čeličnih stupova i golemih peći. Dim i para dizali su se iz pola tuceta dimnjaka i tvorili sivu izmaglicu koja je nestajala na blagom povjetarcu. Mark namršti nos na slabi smrad koji je dolazio s vjetrom i pogleda niz Main Street sa strahopoštovanjem. Tamo je bilo barem tucet novih zgrada, a njihove fasade bile su ukrašene trakama rezbarenog metala, lijepim prozorima, vratima sa zatamnjenim staklima i natpisima s imenima vlasnika i datumima izgradnje na gipsanim pločama; ali, sve one bile su zasjenjene golemom konstrukcijom na četiri kata ukrašenom ornamentima poput svadbene torte bogate nevjeste. Na njoj je ponosno stajao natpis Banka farmera Ladyburga.

Vozač kamiona ostavio je Marka pred bankom i veselo mu mahnuo. Medu kolima je bilo parkirano barem tucet motornih vozila, a ljudi na ulicama bili su dobro odjeveni i vedri, građani napredne i rastuće zajednice. Mark je poznavao nekolicinu iz starih dana i dok je hodao glavnom ulicom s torbom preko ramena, zastane da ih pozdravi. Uvijek bi se na trenutak zbunili dok ga nisu prepoznali, a zatim bi rekli, «Ali, Marky, čuli smo - mislili smo da si poginuo u Francuskoj. Bilo je u Gazzeti.» Registarski ured Land Deedsa bio je u labirintu vladinih ureda iza magistratskog suda i policijske stanice. Na dugom putu od Anderslanda bilo je dovoljno vremena za razmišljanje i Mark je točno znao što će učiniti i kojim redoslijedom. Ispred ureda je bio prostor za čekanje s negostoljubivom drvenom klupom i jednostavni pult. Za pultom je bio postariji činovnik s naočalama za kratkovidnost i zelenim šiltom na čelu. Izgledao je kao drevna vrana u svojem crnom kaputu od alpake s papirnatim štitnicima na rukavima i kukastim nosom; čučio je iznad stola i herkulskim naporima udarao pečate na gomilu dokumenata. Radio je nekoliko minuta. Mark strpljivo pročita obavijesti Vlade koje su visjele na zidu, dok činovnik nije konačno pogledao iscrpljenim pogledom čovjeka prekinutog u radu koji bi mogao promijeniti sudbinu čovječanstva. «Htio bih pogledati dokumente o prodaji zemlje, gospodine.« Određeni komad odlične zemlje smješten u području Ladyburga broj 42, A. Farma poznata kao Andersland... Transfer je izvršen u korist Ladyburg Estates Ltd. registrirane 1. dana srpnja, 1919. Za sve zainteresirane, Dennis Pettersen pojavio se preda mnom, registratorom, on, rečeni, potpuno ovlašten moći odvjetnika, izvršeno u Ladyburgu 12. dana svibnja 1919., i John Archibald Anders, koji je izjavio daje njegova imovina ispravno i zakonski prodana... Mark prijeđe na sljedeći dokument: Ugovor o prodaji nepokretne imovine: John Archibald Anders, od sada prodavatelj i Ladyburg Estates Ltd., odsada kupac farma poznata kao Andersland, zajedno sa svim zgradama, stokom, opremom i poljima - za svotu od tri tisuće funta sterlinga. Stranke se potpisuju uz svjedoke. John Archibald Anders, oznaka X, Dirk Courtney (direktor) Ladyburg Estates Ltd. Svjedoci: Pieter Andries Greyling i Cornelius Johannes Greyling. Mark se namršti na ta dva imena. Piet Grevling i njegov sin bili su sa starcem u Chakinim Vratima gotovo neposredno nakon svjedočenja prodaje i našli ga mrtvog nekoliko dana kasnije te ga pokopali vani u divljini. Generalni odvjetnik, u korist Dennisa Petersena: Ja, potpisani, John

Archibald Anders ovlašćujem gore spomenutog Dennisa... Potpisan kao John Archibald Anders (X) Kao svjedoci Pieter Andries Greyling i Cornelius Johannes Greyling. Mark je gledao svežanj pravnih dokumenata s lijepim rukopisom i crvenim pečatima, te vrpcama od vodenaste svile. On pažljivo prepiše imena stranaka uključenih u transakciju u svoj notes, a kad je završio, činovnik koji je ljubomorno gledao svoje dragocjene papire zatraži ih natrag i preda mu račun na taksu pretraživanja od pet šilinga. Ured registratora tvrtaka bio je točno preko puta uske ulice, i tu je Mark primljen u drukčijem raspoloženju. Čuvarica te mračne spilje bila je mlada dama odjevena u strogi sivi kaput i dugu haljinu koja nije bila u skladu s njenim živim očima i veselim raspoloženjem. Malo lijepo lice s pjegavim nosom osvijetlilo se osmijehom kad je Mark ušao i za nekoliko minuta mu je pomagala na prijateljski i zavjerenički način dok je pregledavao članke o Ladyburg Estates Ltd. «Živite li ovdje?», upita ga djevojka. «Nisam vas prije vidjela.« «Ne, ne živim«, odgovori Mark oprezno bez dizanja pogleda. Teško se koncentrirao na dokumente, sjećajući se svojeg zadnjeg susreta s mladom djevojkom. »Sretni ste.» Djevojka dramatično uzdahne. «Tako je dosadno, nakon posla se ne može ništa, nema nikakve zabave navečer.« n Čekala je s nadom, ali Mark je šutio. Direktori Ladyburg Estatesa bili su gospoda Dirk Courtney i Ronald Beresford Pye, ali svaki je imao samo jednu dionicu, tek toliko da ih kvalificira da budu službenici tvrtke. Ostalih devet stotina devedeset devet tisuća devetsto devedeset i osam potpuno isplativih dionica od pet šilinga bilo je u vlasništvu Ladyburg Farmers Bank. «Puno vam hvala», reče Mark, vraćajući dokument djevojci kako bi izbjegao njen otvoreni pogled. «Mogu li vidjeti dosje Ladyburg Farmers Bankb Ona ga brzo donese. Milijun dionica od jedne funte Ladyburg Farmers Bank posjedovali su trojica ljudi, direktori tvrtke. Dirk Courtney: 600.000 isplativih dionica. Ronald Beresford Pye: 200.000 isplativih dionica. Dennis Petersen: 200.000 isplativih dionica. Mark se namršti, mreža je bila zamršena i fino ispletena, stalno ista imena. Zapiše ih u notes. »Zovem se Marion, a vi?» «Mark - Mark Anders.» «Mark, romantično ime. Jeste li pročitali Juliusa Cesara? Marko Antonije je tako snažan, romantičan lik.» «Da», složi se Mark. «Jest. Koliko vam dugujem za pretraživanje? «O, zaboravit ću to.» «Ne, ne činite to - želim platiti. «U redu, ako želite.» On zastane na vratima. «Hvala», reče on sramežljivo. «Bili ste vrlo ljubazni.« «Bilo mi je zadovoljstvo. Ako trebate nešto drugo - pa,

znate kako se zovem i gdje sam.» Ona iznenada neočekivano pocrveni. Kako bi to sakrila, okrene se s dosjeima. Kad je ponovno pogledala, on je otišao i ona uzdahne, držeći papire na svojim malim punačkim grudima. Mark je pronašao podatke o starčevom imanju zapisane gotovo prijezirno pod naslovom »Imanja ispod 100 funta.» Na kreditnoj strani bile su navedene dvije puške i sačmarica, četiri vola i kola - prodani na javnoj aukciji za osamdeset četiri funte i šesnaest šilinga. Na strani dugovanja su bile pravne takse na ime Dennisa Petersena - i cijena imanja. Total je bio sto dvadeset i sedam funta; račun je bio u deficitu napravljena je distribucija i imanje je zatvoreno. John Archibald Anders je otišao ne ostavivši za sobom ništa, a kamoli tri tisuće funta koje je dobio na Andersland. Mark ponovno podigne svoju torbu i iziđe na briljantno sunce. Kola s vodom koja su vukla dva vola kretala su se polako niz glavnu ulicu, prskajući fine mlazove vode na cestu koji su vlažili gustu prašinu. Mark zastane i udahne miris vode na suhoj zemlji, te pogleda preko ulice zgradu banke. Nakratko mu na um padne ideja da ude unutra, i da upita ljude što je natjeralo starca da promijeni svoju čvrstu odluku da umre i bude pokopan na Anderslandu, kako su mu isplatili novac - i što je učinio s njime. Ali, ta ideja brzo prođe. Ljudi koji su radili u zgradi bili su drukčiji od siromašnog unuka nepismenog farmera. U društvu su postojale klase, nevidljive barijere koje čovjek nije mogao prijeći čak niti s univerzitetskom diplomom, medaljom za hrabrost i časnim otpustom iz vojske. Ta je zgrada bila hram bogatstva i moći i utjecaja; u njoj su živjeli ljudi poput bogova, poput divova. Oni kao Mark Anders nisu mogli ući unutra zahtijevajući odgovore na nevažna pitanja o nekom starcu. «Imanje ispod 100 funta», šapne Mark glasno i krene gradom prema zvukovima željezničkog skladišta. «Da», složio se šef stanice: «Piet Grevling je bio vozač lokomotive na glavnoj liniji, a sin je otpušten zbog njega - ali, otišli su prije mnogo mjeseci, još 1919.» On zamišljeno protrlja bradu. «Ne, ne znam kuda su otišli, ali bio sam sretan zbog toga, čini mi se. O, da, kad razmislim, sin je rekao nešto da odlaze u Rodeziju. Kupiti farmu, ili nešto takvo.» Čovjek se nasmije. »Kupovina farme! Čime, pitam se - želje i snovi - nikako s plaćom vozača lokomotive ili vatrogasca.« Kancelarija odbora LadyburgFarmers Bank zauzimala je pola gornjeg kata zgrade; jedan red prozora od poda do stropa gledao je na istok da uhvati hladni morski povjetarac u vruće ljetne dane, a drugi prozori gledali su na visoki greben. To je davalo dobar pogled na grad i zanimljiv aspekt golemoj

prostoriji s visokim ukrašenim stropovima na kojima su plešući bijeli kerubini nosili velike grozdove, zamrznuti u svojoj beskrajnoj sreći. Zidovi su bili obloženi tamnim mahagonijem, sa zelenim baršunastim zastorima sa zlatnim rubovima. I sag na podu je bio zelen i dovoljno debeo da priguši juriš konjaništva. Stol je bio od mramora sa zlatnim ormolu ukrasima; lišće vinove loze s nagim ženskim figurama što stojeći sviraju harfe ili plešu. Na jednom kraju stola stajao je čovjek kratkog vrata i teških hrvačkih ramena. Pozadina njegovih kaki hlača bila je sjajna od sedla, a čizme su mu bile prašnjave od dugog jahanja. Nervozno je gužvao obod svojeg šešira. Na drugoj strani stola drugi je čovjek sjedio elegantno zavaljen u kožnu fotelju. Iako je sjedio, vidjelo se da je visok, a ramena ispod skupoga britanskog kaputa bila su široka i moćna. Međutim, njegova glava bila je dobro izbalansirana na tim ramenima, lijepa glava s bujnom ali vješto ošišanom kosom, a tamne kovrče pružale su se nisko do njegovih obraza u veličanstvenim zaliscima. Snažna glatko obrijana brada imala je položaj koji je ukazivao da je čovjek naviknut zapovijedati; imao je široka odlučna usta i savršene bijele zube kojima je zamišljeno grizao donju usnu. Iznad korijena nosa formirala mu se mala bora, između tamnih inteligentnih očiju, a jedna brižno manikirana šaka podržavala je bradu dok je tiho slušao. »Mislio sam da biste voljeli znati, gosp. Courtney», govornik je nespretno završio, stružući prašnjavim čizmama po debelom sagu. Nekoliko dugih trenutaka vladala je tišina. Čovjek nemirno pogleda drugu dvojicu gospode koji su sjedili oko Dirka Courtnevja, a zatim vrati pogled na središnjeg čovjeka. Dirk Courtnev spusti svoju ruku u krilo i lice mu se razvedri. «Mislim da si učinio dobru stvar, Hobday.» On se lagano nasmiješi smiješkom koji je pojačao njegovu ljepotu. «Možeš se odmoriti u predsoblju. Činovnik će ti donijeti nešto za osvježenje, ali kasnije ću ponovno govoriti s tobom. Čekaj.» «Da, gospodine Courtney.» Čovjek brzo dođe do vrata, a kad su se zatvorila, dvojica ljudi oko Courtneyja prasnu u isti čas. «Rekao sam ti da će se dogoditi nešto takvo...« «Ali, rekao si nam daje poginuo...« «Nikad mi se nije sviđala ideja...« «O, mislio sam da je tada otišlo predaleko...« Govorili su istovremeno, dok je Dirk Courtney sjedio s enigmatičnim poluosmijehom na usnama, pažljivo ispitujući dijamant na malom prstu svoje desne ruke, okrećući veliki bijeli kamen kako bi uhvatio svjetlo s prozora i odrazio ga na strop iznad mjesta na kojem je sjedio. Nakon nekoliko minuta, njih dvojica zašute, a Dirk Courtney pristojno pogleda gore. «Jeste li

obojica završili? To je bilo vrlo korisno, konstruktivno, maštovito.« On pogleda od jednog prema drugom s očekivanjem, a nakon što su nastavili šutjeti, reče: «Nažalost, nemate sve činjenice. Evo još nekoliko novosti za vas. On je došao u grad jutros i otišao ravno u zemljišni ured, zatim u registraturu.« Njegovi slušatelji ponovno počeše lamentirati, a Dirk Courtney odabere cigaru iz kutije i pažljivo je pripremi, odrezavši kraj zlatom obloženim džepnim nožićem i navlaživši je između usana, a zatim je stavi između palca i kažiprsta dok je čekao tišinu. «Hvala, gospodo - ali, kao što sam govorio, gospodin u pitanju zatim je otišao u skladište i počeo ispitivati o Greylingu i njegovom sinu.« Ovaj put ostali su tiho, izmjenjujući zbunjene poglede nevjerice; tišina se nastavila dok je Dirk Courtney kresnuo upaljač Swan Vesta i sačekao da sumpor izgori prije no što će upaliti cigaru. «Sve je to bila tvoja ideja«, reče Ronald Pye. Bio je barem trideset godina stariji od Dirka Courtneyja. Nekada debelo tijelo smanjilo se ispod njegovog skupog kaputa, spustili su mu se podbradci, poput nabora pijetla, a njegovi obrazi bili su prošarani staračkim pjegama. I kosa mu je bila slaba i rijetka, prošarana ostatcima crvenila iz mladosti. Ali, njegove izrazite uši stršile su od glave dajući mu pozoran izgled, poput pustinjske lisice; i oči su mu imale lisičji sjaj dok je promatrao Dirkovo lice. «Da», složi se Dirk Courtnev. »Većina ideja ovdje su moje. Zato su rezerve banke narasle s jedne i pol do petnaest milijuna funta u deset godina otkako sam počeo davati svoje ideje...» Ronny Pye nastavi zuriti u njega, gorko žaleći po desetotisućiti put u tih deset godina, što je ikad prodao kontrolu nad bankom ovom mladom avanturistu, elegantnom gusaru. Bog zna, bilo je prilika za sumnju i oprez, i oklijevao je dovoljno dugo prije no što će prihvatiti fantastičnu ponudu Dirka Courtnevja. Znao je previše momkove povijesti, kako je napustio dom u Ladvsburgu pod neugodnim okolnostima, udaljen od oca i obitelji. Zatim, godinama kasnije, pojavio se u uredu Ronalda Pyea, nenajavljen, i dao svoju ponudu. Odmah je vidio da je dječak narastao u čvrstog muškarca, ali ponuda je bila previše dobra da se zanemari, a odmah poslije toga, počeo je slušati mračne glasine koje su pratile čovjeka kao što lešinari prate lava. Trebao je tada biti upozoren, sama činjenica da je Dirk Courtnev mogao ponuditi šest stotina tisuća funta u gotovini za šezdeset posto dionica banke i podržati svoju ponudu garancijom Lloyds Bank iz Londona bila je dovoljan materijal za glasine. Kako često pošten čovjek zarađuje toliko novca za svega nekoliko godina, pitao se. Na kraju je

novac privukao Ronnva Pyea, kao i mogućnost da nadmaši starog neprijatelja, Seana Courtnevja. Bio je oduševljen mogućnošću da primi potjeranog sina, i postavi ga u gotovo barunskim okolnostima u samo središte Courtnevjeve zemlje. To oduševljenje je prevladalo, uz inat i šest stotina tisuća funta gotovine. Bila je to loša pogodba. «Od početka sam bio protiv toga», reče on. «Dragi moj Pye, ti si protiv svake nove ideje - u principu. Ali, samo prije tjedan dana si padao u nesvijest poput djevice nad izvješćem o Ladyburg Estatesu i šećeru Zululanda.» Dirk ustane iz fotelje. Njegova visina bila je impozantna; on zagladi svoju kosu objema rukama dok mu je cigara stajala čvrsto između bijelih zuba, a zatim popravi nabore na kravati, dodirnuvši bisernu iglu prije no što će krenuti prema drugom zidu sobe. Spusti zarolanu kartu Zululanda i sjevernog Natala koja je pokrivala polovicu zida i odmakne se. Granica svake farme bila je označena u velikom omjeru. Farme koje su pripadale Ladyburg Estatesu bile su brižljivo osjenčane zelenom kredom. Činile su impresivnu plohu boje od mora do planina, veliko prostranstvo zemlje s prirodnim bogatstvima. «Eto, gospodo - plan kojem ste se tako nasilno suprotstavljali.» Ponovno se nasmiješi. «Bila je prebogata za vašu razvodnjenu krv.» Smiješak nestane i on se namršti. Kad se namrštio, široka linija usta postala je gorka, a sjaj u očima se promijenio, poprimivši zlokoban izgled. «Ključ za cijelu stvar je ovdje na Umfolosi - voda, moramo je imati, ili ništa nema smisla. Jedan glupi, tvrdoglavi, neobrazovani stari kreten...», on naglo prekine, a njegov smiješak se u trenutku vrati; u glasu mu je bilo uzbuđenje. «Sada je sve naše, cijela južna obala rijeke, i to neće tamo završiti!« Raširi ruke na karti, poput pandža. «Ovdje», reče on, «i ovdje, i ovdje...» Ruke mu pohlepno krenuše na sjever. Odmakne se od karte smijući se, te nagne glavu u stranu. «Pogledajte se», smijao se. «Teče vam niz noge, tako ste preplašeni - a sve zbog toga što ću vas obogatiti.« Sada progovori Dennis Peterson. On je bio iste dobi kao i Ronny Pye, oženjen njegovom sestrom, i to je bio jedini razlog što je sjedio za mramornim stolom, jer bio je najbeznačajniji od trojice ljudi. Njegove crte lica bile su neodređene i pomalo nejasne, tijelo u skupoj odjeći punačko i bezoblično, a boju očiju bilo je teško razaznati. «Što ćemo učiniti?«, upita on s rukama sklopljenim u krilu; unatoč tome, činilo se da ih uvija. «Mi?», upita Dirk ljubazno i priđe svojoj fotelji. «Mi, dragi moj Dennise?» On potapše čovjeka po ramenu poput oca unatoč razlici u godinama. «Mi nećemo učiniti ništa. Ti se vrati u svoj

ured - a ja ću ti reći kad sve bude gotovo.« »Slušaj, Dirk.» Dennis podigne bradu. «Dosta je toga - tih ružnih stvari, čuješ li?» Zatim vidje Dirkove oči i spusti bradu. «Molim te», promrmlja. Dirk se nasmije. «Idite i zbrajajte svoje brojeve, obojica, brojite novac. Ne brinite ni o čemu.» Pomogne im da ustanu s rukom na ramenima i odvede ih do vrata. «Imamo sastanak odbora sutra u devet sati, Dennis, razgovarat ćemo o novoj stanici za ekstrakciju kod Stangera. Trebat ću brojke, pobrini se da ih dobijem.» Kad je ostao sam, lice Dirka Courtnevja se promijeni, a oči mu se suze. Pritisne ostatak cigare u pepeljaru od oniksa te priđe vratima koja su vodila u predsoblje. «Hobday», pozove ga tiho. «Udi na trenutak, molim te.» Postoje trenutci u lovačkom iskustvu kad trag postaje vruć, a zatim izblijedi. Mark se sjećao jednoga takvog lova sa starcem kod Chakinih Vrata. «Mrtav trag, nestao je», promrmlja glasno, nesigurno stojeći na glavnoj ulici Ladvburga. Činilo se da nema načina da pronađe starčev grob. Nikako ne može donijeti tijelo natrag i zakopati ga kraj Alice u Anderslandu. Manje je bio važan novac koji je starac dobio za Andersland. Tri tisuće funta. To je u Markovim očima bilo golemo bogatstvo i bilo bi dobro znati što se dogodilo s njim. S tom svotom mogao si je priuštiti zemlju negdje drugdje. Zatim se suoči s problemom koji je do sada izbjegavao i prizna da postoje slabi izgledi, ali trbuh mu se stisne pri pomisli što mora učiniti. S fizičkim naporom se očeliči i krene niz ulicu prema zgradi banke. Nije stigao tamo prije no što je crkveni sat na zvoniku na kraju ulice otkucao puni sat, pet jasnih udaraca zvona koji su odjeknuli dolinom; tucet zaposlenika iziđe van kroz prednja vrata, smijući se i veselo brbljajući, sretni što je završio radni dan - dok je uniformirani stražar zatvarao i zaključavao čvrsta vrata od mahagonija. Mark osjeti olakšanje i okrene se. »Vratit ću se sutra», reče si čvrsto. Pansion iza crkve nudio je večeru i krevet za sedam šilinga i šest penija, i Mark razmisli o tome na trenutak. Novac koji je našao u starčevoj kutiji možda će dugo biti njegova jedina gotovina. On ode do mosta iznad Baboon Stroma i side niz obalu, krećući se uzvodno da nade mjesto za logor. Pronašao je dobru lokaciju, s drvećem i drvima za vatru četvrt milje iznad mosta, ali kad je sišao do vode mogao ju je namirisati prije no što je dodirnuo površinu svojom čuturicom zastane u čučnju. Gusta sapunasta pjena bila je izbačena uz rub vode, prekrivši podnožje trske. Prvi put Mark primijeti da je trska mrtva i smeđa, i da su na vodi mjehurići plina. Zahvati šakom i pomiriši, a zatim odbaci s gađenjem i ustane,

brišući ruke u hlače. Na vodi je bila velika žuta riba teška barem četiri funte, nadutog trbuha i trulih očiju, okrećući se lagano u virovima na rubu trske. Mark ju je promatrao s osjećajem nemira, kao da taj truli leš ima neko posebno značenje u njegovom životu. On blago zadrhti i okrene se, te se uspne uz obalu s torbom na ramenu. Krenuo je uzvodno, zastajući tu i tamo da pogleda rijeku, dok nije bio nasuprot čelične konstrukcije nove šećerane; ovdje su vode rijeke kipjele i pušile se u pramenovima blijedog plina koji je poput magle stajao u smeđoj trski. Iza sljedećeg zavoja naiđe na crnu željeznu cijev široku šest inča koja je izlazila u rijeku na drugoj obali. Iz nje je izlazila vruća para u kontinuiranom mlazu. Promjena vjetra donijela je kiseli smrad kemikalija do Marka; on zakašlje i okrene se. Stotinu jarda uzvodno, čista voda tekla je kroz zelene trske koje su se graciozno njihale na povjetarcu i Mark ugleda vijugavu priliku jegulje u vodi i male crne i ružičaste rakove kako jure bijelim pijeskom ispod površine. Pronađe novo mjesto za logor na prvoj strmini, pokraj vodopada koji je padao u jezerce. U drveću iznad njega raslinje je visjelo poput zelenih velova; kad se skinuo i ušao u prirodni bazen, voda je bila hladna i osvježavajuća. Obrijao se starim nožem, gol na mahovinastoj stijeni kraj vode. Oprao je svoju košulju i objesio je kraj male vatre da se osuši; dok je čekao da zakipi voda u čuturici, otišao je, gol do struka, na otvorenu padinu i pogledao dolje u dolinu. Sunce je već dodirivalo obod grebena i njegove niske zrake bile su tople i ružičaste. Obasjavale su željezne krovove grada i stup dima koji je izlazio iz dimnjaka šećerane, pretvarajući ga u lijepu broncu. Dim se dizao visoko na večernjem nebu, jer povjetarac je prestao i zavladao je onaj čudni mir afričke večeri. Pokret privuče njegovu pažnju i on trepne da razbistri vid. Na otvorenom terenu izvan grada bila je lovačka družina. Čak i na toj udaljenosti Mark je mogao razaznati da se radi o lovcima. Četiri konjanika kretali su se u grupi, jedan s puškom ili sačmaricom na boku, nagnut naprijed u sedlu, dok je cijev oružja gledala u nebo. I ostala trojica su bili naoružani; mogao je vidjeti puške u koricama kraj njihovih koljena; i oni su imali izraze potisnutog uzbuđenja lova. Ispred njih se kretao Zulu u staroj zapadnjačkoj odjeći, koji je vodio lovce na karakteristični način tragača, trčeći brzim korakom Zulua, spuštene glave, s pogledom na zemlji i ogoljenom trskom u ruci, tragačevim štapom za razmicanje trave i dodirivanje tragova. Mark se pitao što love tako blizu gradu, na obali umiruće otrovane rijeke, jer dolazili su istim putom kojim se i Mark

popeo na greben. Svjetlo je brzo nestajalo i sjajni željezni krovovi lagano su svjetlucali dok se sunce spuštalo iza brda, ali na zadnjem svjetlu Mark ugleda vodu konjanika. Imao je nabijeno tijelo i sjedio čvrsto na svojem konju. Čovjek pogleda prema grebenu na kojem je stajao Mark, a zatim je svjetlo nestalo i grupa postane tamna mrlja na mračnoj zemlji. Pomalo uznemiren i zabrinut zbog prošlog dana, sjećanja na starca i te udaljene prilike, tužan zbog umiruće rijeke, Mark je čučio iznad svoje vatre žvačući varivo od konzerviranog mesa i pijući kavu. Kad se konačno smjestio pod svoj pokrivač kraj vatre, nije mogao zaspati. Osjećaj nemira je rastao umjesto da nestane i on se Ponovno počne pitati što četiri jahača mogu pronaći na rubu grada. Zatim pomisli da su slijedili njegov trag uzduž rijeke i nemir se produbi, a san potpuno povuče. Iznenada se sjeti kako starac nikada ne bi spavao kraj vatre. »Naučio sam to kad sam lovio Bure. Svjetlo u noći privlači i druge stvari osim leptira - lavove, hijene i ljude.» Gotovo je mogao čuti starčev glas kako to govori i odmah ustane s pokrivačem na ramenima, te se popne uz strminu pedesetak jarda dok nije pronašao rupu ispunjenu mrtvim lišćem. San mu konačno dođe i on polako počne padati u san kad se u šumi nedaleko od njega javi Scopsova sova; u trenu je bio potpuno budan. Bio je to inače poznati noćni zvuk, ali ovaj ga je duboko uznemirio. Imitacija je bila dobra, ali nije zavarala uho koje je bilo tako blisko zvukovima divljine. Napeto slušajući, Mark polako podigne glavu i pogleda niz strminu. Njegova vatra pretvorila se u ružičasto ugljevlje a iznad njega su krošnje drveća bile tamne i meke na pozadini zvjezdanog neba. Sova se ponovno oglasi blizu jezerca i Mark u istom trenutku začuje kako se nešto kreće kraj njega u tami, veliko i teško, koračajući kroz mrtvo lišće. Zatim ponovno zavlada tišina. Mark napregne oči i uši promatrajući tamu, ali bila je neprozirna. Daleko u dolini lokomotiva zazviždi tri puta, jasno u tišini, a zatim se Začuju zvukovi vlaka koji izlazi iz skladišta i kreće ustaljenim ritmičkim tempom parnih strojeva. Mark pokuša zanemariti taj zvuk kako bi mogao bolje čuti bliže zvukove u noći oko sebe. Nešto se kretalo niz padinu, čuo je tihi šapat i vidio kretanje na sjaju svoje vatre. Noge u čizmama izišle su iz tame i stale kraj vatre. Bliže Marku začulo se drugo kretanje, nestrpljive noge na mrtvom lišću - a zatim, nepogrješivo, metalni zvuk sigurnosnog otponca na puški. Zvuk pogodi Marka kao udar struje i dah mu zastane u grlu. Bio je vrlo blizu, na šest stopa, i njemu se učini da može vidjeti obris čovjeka na zvjezdanom nebu. Stajao je gotovo pokraj Marka, gledajući

vatru u logoru. Čovjek kraj vatre progovori, tiho, ali glas mu se jasno čuo. «Kopile je otišlo - nije ovdje.» On se sagne do hrpe suhog drva koje je Mark narezao i složio. Baci drvo na žar i iskre polete u vatrenoj spirali. Grana plane bacivši oko sebe krug žutog svjetla. i Zatim on oštro izjavi, «Torba mu je još tu», i s očekivanjem podigne sačmaricu, gledajući u noć. «Zapamtite, nagrada je stotinu funta.» Riječi i način na koji je čovjek držao pušku učinili su njegove namjere potpuno jasnima. Mark osjeti kako adrenalin teče njegovim tijelom; drhtio je od potisnute energije, spreman da u trenutku jurne. Čovjek kraj njega ponovno se pomakne i Mark začuje prigušeni udar metala o metal i zvuk disanja, promuklog od napetosti. Zatim, iznenada, uz razoran šok, blještavo svjetlo razbije tamu. Zraka svjetiljke se zanjiše i obasja Markovu priliku obavijenu pokrivačem. U trenutku prije no što se pokrenuo, Mark ugleda obris čovjeka iza svjetla. Nosio je svjetiljku u desnoj ruci i držao je visoko, na razini glave, dok mu je puška bila u lijevoj. Bio je potpuno nespreman da otkrije Marka gotovo ispred svojih nogu i njegov krik bio je divlji. «Ovdje je. Moj Bože.» Pokuša podići pušku, ali desnom rukom držao je svjetiljku. «Pucaj! Pucaj, prokletstvo!«, vikne drugi glas, nekako poznat; čovjek kraj Marka ispusti svjetiljku i počne podizati pušku. Mark se baci ravno na njega. Iskoristio je čovjekov zamah, zgrabivši pušku; zgrabi cijev jednom rukom, a dršku drugom, te udari oružjem čovjekovo lice s punom snagom svojeg tijela. Začuje kako se lome kost i hrskavica dok se udarac čelika u čovjekovo lice prenosio kroz pušku u njegove ruke, protresavši ga do ramena. Čovjek padne na leda s krikom koji je prigušila navala krvi u usta i nos. Mark preskoči preko njega i potrči uz padinu. Iza njega začuje se zbor krikova i povika, a zatim hitci sačmarice. Mark osjeti kako se metci zabijaju u lišće iza njega i nešto mu opeče nadlakticu poput uboda divlje pčele. »Svjetlo! Dajte svjetlo!« «Tamo je, ne dajte mu da pobjegne!« Puška brzo opali tri puta; zvučila je kao LeeEnfield 303. Metak pogodi stijenu i nestane u nebu, a drugi udari u panj kraj njega dok je trčao. Mark teško padne u tamu i osjeti kako mu članak popušta, a bol eksplodira uz njegovu nogu do međunožja i trbuha. Zakotrlja se do koljena i zraka svjetla prijeđe iznad njega, a zatim ga prikuje. «Imamo ga!» Začuje se plotun hitaca i trijumfalni zbor povika. Metci su prštili svuda oko njega, jedan tako blizu da mu je zaglušio uho i on se baci na strminu. Bol u nozi natjera ga da krikne. Bila je to usijana agonija koja mu je eksplodirala u članku i prodrla poput briljantnog fosforescentnog vala do njegove

lubanje, ali natjerao se da nastavi, natopljen znojem, teturajući u trku, jecajući i šepajući na ozlijeđenoj nozi. Raširili su se po grmlju iza njega i činilo se da ih strmina brzo umara, naviknute na jahanje, jer krikovi su postali izmučeniji, bez daha, prvi put zabrinuti da bi im lovina mogla pobjeći. Mark je pokušavao razmišljati medu naletima agonije koju je izazivao svaki korak. Pomisli skočiti u gusto grmlje i ležati dok ga ne prođu, ali bili su previše blizu za to, a imali su i tragača koji ih je nepogrješivo doveo do njegovog logora, čak i u mraku. Leći bi značilo predati se - i umrijeti, ali nije mogao nastaviti. Bol je već prijetila da ga preplavi, u njegovoj glavi čuo se zvuk velikih krila i vid mu se počne zamračivati. Padne na koljena i povrati, gušeći se kiselom žući, i za nekoliko sekunda glasovi iza njega se približe i postanu užurbaniji. Podigne se na noge, a svjetlost svjetiljke ga uhvati; metak zaljulja zrak kraj njegove glave tako daje posrnuo prema naprijed, koristeći grmlje da izbjegne zraku. Iznenada osjeti kako mu tlo nestaje pod nogama. Izgubi oslonac, ali u istom pokretu zakotrlja se na noge i posrne preko ruba na ravno tlo na kojem začuje krckanje šljunka pod stopalima. Još tri koraka i teško padne, dok su mu noge izmakle ispod tijela, oderavši nekakvim metalom kožu na ispruženoj podlaktici. Ležao je dašćući, zaslijepljen nekoliko sekunda; začuje kako lovci laju na padini. Zvuk ga potakne i on s ispruženim rukama potraži uporište da se podigne na noge. Pronađe hladni glatki čelik na kojem se spotaknuo; drhtio je kao da je živ u njegovim rukama. Tek tada shvati da se popeo do željezničke pruge i pao preko tračnica. Podigne se na koljena, začuvši duboko stenjanje u noći; iznenada se cijela padina grebena osvijetli reflektorom dok je lokomotiva koju je vidio kako izlazi iz skladišta u dolini izjurila iza zavoja prije najstrmijeg dijela grebena, prije no što će prijeći duboku klisuru rijeke. Duga bijela zraka svjetla pogodi ga kao čvrsta stvar i on podigne ruke da zaštiti oči, maknuvši se s pruge, čučnuvši na šljunak s druge strane, nasuprot progoniteljima. Na svjetlu reflektora lokomotive Mark vidje nabijenu agilnu priliku kako dolazi uz nasip. Bio je pognut, točno ispod urlajuće lokomotive. Svjetlo je sprječavalo Marka da mu vidi lice, ali u načinu na koji se kretao i držao ramena bilo je nečega poznatog. Lokomotiva dođe do Marka i mlaz vruće pare ga zalije kad je stroj došao u ravninu s njime. Zatim je prošla, vukući iza sebe tamne vagone. Mark se podigne, balansirajući na zdravoj nozi i obriše znoj s očiju, gledajući gore da procijeni trenutak za skok. Kad je došao, gotovo gaje propustio; ruke su mu bile skliske od

znoja i gotovo je ispustio ogradu iako je vlak znatno usporio na strmini. Napetost u ramenu ispali strijelu bola uz njegovu ruku i bio je povučen, njišući se uz vagon dok se divlje pokušavao uhvatiti drugom rukom. Pronađe uporište i pripije se uz vagon s nogama u zraku koje su tražile stube - i u tom trenutku čelične šake zgrabe mu povrijeđeni članak, a težina tijela ga povuče dolje. Mark vrisne od nepodnošljivog bola; trebala mu je sva snaga i hrabrost da ostane na vagonu. Njegovo tijelo se njihalo jer je i čovjek koji ga je uhvatio izgubio oslonac, a zatim se ponovno spustio na šljunak, kližući se kao da vozi pseće saonice. Mark okrene glavu i procijeni bijelo čovjekovo lice te nacilja slobodnom nogom, ali to je bila nemoguća meta. U tom trenu, zvuk lokomotive se promijeni kad je stigla na čeličnu konstrukciju mosta preko dubokog riječnog klanca. Ograda mosta pojavi se iz mraka; Mark začuje smrtonosno šištanje čeličnih držača iznad svoje glave i u istom trenutku hvat na ft nozi popusti. Visio je s preostalom snagom i odlučnošću na ogradi vagona dok je vlak prelazio preko mosta i počeo se penjati uzbrdo, dok se nije probio na ravni teren platoa. Uskoro je ubrzao i Mark se polako u agoniji uspne ogradom dok se konačno nije prevalio u vagon na vreće sa šećerom, licem nadolje, boreći se za dah dok mu je oluja boli divljala nogom. Hladnoća ga konačno pomakne. Njegov znojem natopljeni kaput postao je leden navalom noćnog zraka i on s bolom dopuzi prema skloništu visokog čeličnog zida vagona. Tiho provjeri i pronađe svoj notes i vrećicu u džepu. Iznenada shvati da nije sam i ponovno ga zgrabi panika. «Tko je to?», upita, brzo se skupivši u obrambeni položaj. Duboki glas odgovori na Zulu jeziku. «Ne mislim ništa loše, Nkosi», i Mark osjeti olakšanje. Čovjek je čučio uz zid vagona, u zavjetrini, i bilo je jasno da je uzbuđen Markovim dolaskom podjednako kao i Mark njegovom prisutnošću. «Ne mislim ništa loše, gospodaru. Ja sam siromah bez novca za vožnju. Otac mi je bolestan i umire u Tekweni, u Durban Townu.» «Mir», promrmlja Mark na istom jeziku. «I ja sam siromah.« Dovuče se do Zulua, a pokret mu uvrne članak i on krikne od nove boli. «Hau!» Crnčeve oči uhvate svjetlo zvijezda dok je gledao u Marka. »Ozlijeđen si.» «Noga», proštenje Mark, pokušavajući se smjestiti u udobniji položaj - a Zulu se nagne naprijed, te on osjeti njegove blage ruke na članku. «Nemaš cipele?« Čovjek je bio iznenađen Markovim ranjenim krvavim nogama. «Lovili su me zli ljudi.» «Ha», klimne Zulu i Mark vidje da se radi o mladom čovjeku. «Noga je loše. Ne mislim da je kost slomljena, ali je loše.»

Odveže malu torbu kraj sebe i izvadi neko platno. Počne trgati materijal u vrpce. «Ne», suprotstavi se Mark oštro. «Ne uništavaj svoju odjeću zbog mene.» Znao je koliko je svaki komad zapadnjačke odjeće, bez obzira koliko bio otrcan, vrijedan. «To je stara košulja«, reče Zulu jednostavno i počne vješto vezivati natečeni članak. Kad je završio, Mark osjeti olakšanje. «Ngi ya bone - slavim te», reče mu Mark, a zatim divlje zadrhti kad ga pogodi odgođena, ledena šaka šoka. Osjeti mučninu u grlu i ponovno zadrhti. Zulu skine pokrivač sa svojih ramena i stavi ga pažljivo na Marka. «Ne, ne mogu uzeti tvoj pokrivač.« Mirisao je na dim vatre od suhog izmeta i na samog Zulua - afrički miris zemlje. «Ne mogu ga uzeti.» «Trebaš ga», reče Zulu odlučno. »Bolestan si.» «Dobro», promrmlja Mark kad ga uhvati još jedan napad groznice. «Ali, velik je, dovoljan za dvojicu...» «Nije u redu.» «Dodi», reče Mark grubo i Zulu zastane na trenutak prije no što će se primaknuti i uzeti kraj pokrivača. Sjedili su u noći, rame uz rame, i Mark osjeti kako pada u san od iscrpljenosti i bola, jer natekli članak još mu je udarao poput bubnja. Zulu kraj njega bio je tih i Mark pomisli da spava, ali kad je vlak usporio nakon dva sata, on tiho šapne: «To je stanica Sakabula. Stajemo da propustimo drugi vlak.» Mark se sjećao toga usamljenog mjesta s dvostrukom prugom. Nije bilo zgrada ili znakova identifikacije. Ponovno bi zaspao, ali nešto ga upozori, čudan osjećaj opasnosti koji je tako dobro razvio u Francuskoj. Makne pokrivač i podigne se na koljena da pogleda naprijed. Pruga je blago zavijala i srebrene tračnice sijale su na svjetlu lokomotive. Daleko ispred je bio znak zaustavljanja, bijel na jakoj zraci reflektora, ali bilo je tu i nešto drugo. Pokraj znaka bilo je parkirano tamno vozilo, veliki kamion čija su svjetla bila upaljena. Mark je mogao vidjeti tamne prilike ljudi koji su čekali. Strah mu stisne utrobu i grudi hladnom šakom. Motorni kamion iz Ladvburga nije mogao stići ispred njih, ali telegrafska poruka je mogla... «Moram ići», reče Mark i ukočenim prstima izvadi novčić iz pojasa te ga stavi u Zuluovu ruku. «Nema potrebe...», poče čovjek, ali Mark ga kratko prekine. «Ostaj u miru.» Dovuče se do kraja vagona što dalje od ljudi koji su čekali i spusti niz čelične ljestve dok nije visio iznad pruge. Sačeka da lokomotiva uspori, izbacujući paru, a zatim se pripremi i skoči, pokušavajući prebaciti većinu težine na zdravu nogu. Padne naprijed kad je udario u zemlju; savivši glavu, zakotrlja se na ramena i presavijen otkotura se niz nasip poput gumene lopte. U suhoj blijedoj travi kraj pruge dovuče se na laktovima i trbuhu do niskog trnovitog grma na pedeset jarda

od pruge. Polako se provuče ispod oštrih grana i legne potrbuške, stišćući zube zbog bola u članku. Vlak se zaustavi s prednjim dijelom u ravnini Markovog skrovišta; stražar side dolje mašući svjetiljkom, a skupina ljudi krene prema njemu, pretražujući otvorene vagone dok su dolazili. Mark je vidio da su svi naoružani, a njihovi glasovi čuli su se daleko dok su objašnjavali vlakovodi i vatrogascu koji su gledali s prozora lokomotive. «U čemu je problem?« »Imate bjegunca od zakona u vlaku.» «Tko ste vi?» «Mi smo specijalni policajci.« «Tko je momak?» »Opljačkao je banku...» «Ubio četvoricu u Ladyburgu...» »Skočio vam je u vlak na grebenu...« «Ne riskirajte momci, kopile je ubojica...« Brzo su išli niz vlak, govoreći glasno i pozivajući se međusobno da se ohrabre i u zadnji tren Mark se sjeti Zulua. Trebao je upozoriti čovjeka, ah bio je previše zaokupljen vlastitim strahom. Htio je viknuti, upozoriti ga da pobjegne, ali nije mogao. Zulu će biti u redu, neće pucati kad vide da je crn, možda ga malo istuku i izbace... Zulu izleti između dva vagona s mjesta na kojem se spustio na prugu. Bio je tamna prilika u bijegu i netko vikne upozorenje. Odmah se začuje hitac. Mark vidje prašinu od metka na svjetlu, a Zulu se okrene i potrči ravno na otvorenu travnatu ravnicu. Pola tuceta hitaca rasparaju noć, bljeskovi osvijetliše noć, ali Zulu je i dalje trčao. Jedan od ljudi se spusti na koljeno i Mark ugleda njegovo bijelo napeto lice na svjetlu baklja. Polako je naciljao i puška mu oštro poskoči. Zulu padne u travu bez krika, a oni dotrčaše do njega u uzbuđenom čoporu i sakupe se oko njegova tijela. «Isuse, to je samo crnac.« Nekoliko minuta trajala je zbunjena ljutita diskusija, a zatim četvorica uzmu Zulua za noge i ruke i odnesu ga do parkiranog kamiona. Crnčeva glava bila je obješena, gotovo dodirujući zemlju, usta otvorena, a krv koja je kapala iz njega bila je crna poput katrana na svjetlu svjetiljaka. Ljudi ga podigoše na kamion. Vlak prema sjeveru pojavi se grmeći, dok je njegova sirena rasparala noć, a zatim nestane prema Ladvburgu. Ljudi se popnu u kamion i motor se upali, te krene neravnim terenom dok su mu svjetla šarala nebom i tlom. Vlak koji je stajao tužno zazviždi i počne ići naprijed, kotrljajući se polako prugom. Mark iziđe iz svojeg skloništa ispod grma te krene za njime skakućući, uhvativši ga prije no što je ubrzao. Dopuzio je na vreće šećera i otkrio da je Zulu ostavio svoj pokrivač. Dok ga je omatao oko hladnog tijela osjeti kako ga preplavljuje krivnja zbog čovjekove smrti, čovjeka koji je bio prijatelj. Zatim se krivnja pretvori u bijes. Fordsburg je predgrađe Johannesburga, tri stotine milja od zlatnih travnatih brda

Zululanda i lijepe pošumljene doline Ladvburga. To je područje ružnih koliba, radničkih kućica od galvaniziranog željeza na drvenim okvirima s malim vrtovima. Neki vrtovi bili su puni svijetlih boja, ivančica, cannasa i crvenih poinsetia, ali u većini je bila gola zemlja prošarana kakigrmljem, što je govorilo o nezainteresiranosti stanara. Iznad uskih ulica i zbijenih kućica nalazio se veličanstveni rudnik, ravna brda otrovnožute zemlje iz koje je vađeno zlato. Cijanidni proces ekstrakcije uzrokovao je ogoljenost i sterilnost zemlje. Ovdje njima nisu rasle biljke, a za vjetrovitih dana prašina je zasipala naselje. Brda su dominirala krajolikom, spomenici ljudskom mravinjaku, simboli vječne pohlepe za zlatom. Rudarska oprema bila je paučinasta čelična konstrukcija koja se ocrtavala na blijedom plavetnilu zimskog neba. Golemi čelični kotači neprekidno su se okretali, naprijednatrag, spuštajući kaveze pune ljudi duboko u zemlju i podižući vagone s rudom pune zlatom bogatog kamenja. Mark je sišao polako jednom od uskih, prašnjavih ulica. Još je lagano šepao, a jeftina kartonska torba sadržavala je ono malo stvari koje je kupio da nadoknadi sve što je izgubio na grebenu. Odjeća koju je nosio bila je poboljšanje u odnosu na bezoblično odijelo koje je dobio nakon izlaska iz vojske. Hlače su mu pristajale, plavi sako odgovarao je njegovim ramenima, bijela košulja otvorenog vrata bila je snježnobijela i isticala je glatku smeđu kožu njegovog vrata i lica. Došao je do kuće s brojem pedeset i pet na vratima, identičnoj kućama oko nje. Otvori vrata dvorišta i krene uskim putom, svjestan da ga netko promatra iza zastora u prednjoj sobi. Međutim, kad je zakucao na prednja vrata, otvorila su se tek nakon više minuta, i Mark žmirne prema ženi koja je stajala na vratima. Njena tamna kratka kosa bila je počešljana, a odjeća koju je nosila bila je brzo navučena na svakodnevnu haljinu. Još uvijek je pričvršćivala pojas na svojem uskom struku. Haljina je bila blijedoplava, s uzorkom bijelih ivančica i to ju je činilo mladom i veselom, iako je Mark odmah primijetio da je barem deset godina starija od njega. «Da?», upita ona, ublaživši naglo pitanje osmijehom. «Živi li ovdje Fergus MacDonald?» Sada je vidio da je žena zgodna, ne lijepa, ali sa skladnom strukturom kostiju na licu i tamnim inteligentnim očima. «Da, to je njegova kuća.» U glasu joj se osjećao intrigantan strani naglasak. «Ja sam gospoda MacDonald.» «O», reče on, iznenaden. Znao je da je Fergus oženjen. Često je govorio o tome, ali Mark nikada prije nije mislio o njegovoj ženi ne kao o ženi od krvi i mesa, a sigurno ne o ovakvoj ženi. «Ja sam

stari Fergusov prijatelj iz vojske.» «O, shvaćam...«, ona zastane. «Zovem se Mark, Mark Anders.» Njen stav odmah se promijeni, a lagani osmijeh se raširi i osvijetli lice. Ona uzdahne od zadovoljstva. «Mark, naravno, Mark.» Uzme ga za ruku i uvuče kroz prag. «Često je govorio o tebi - osjećam da te dobro poznajem. Kao člana obitelji, kao brata.« Još ga je uvijek držala za ruku, stojeći kraj njega, smijući se. «Udi, Mark, uđi. Ja sam Helena.» Fergus MacDonald sjedio je na čelu stola u kuhinji. Stol je bio pokriven novinama umjesto stolnjaka i on se nagnuo nad svoj tanjur, mršteći se ljutito dok je slušao o Markovom bijegu iz Ladvburga. «Kopilad, oni su neprijatelji, Mark. Novi neprijatelji.)) Njegova usta bila su puna krumpira i jako začinjene boerewors, debele farmerske kobasice, i govorio je žvačući. «U novom smo ratu, momče - i ovaj put je gore nego s prokletim Švabama.» «Još piva, Mark.» Helena se nagne da mu napuni čašu iz crne boce. «Hvala.» Mark je promatrao kako se pjena podiže u njegovoj čaši, razmišljajući o Fergusovoj izjavi. «Ne razumijem, Fergus. Ne znam tko su ti ljudi, ne znam zašto su me htjeli ubiti.» «To su gospodari, momče. Protiv njih se sada borimo. Bogataši, vlasnici rudnika, bankari, svi koji ugnjetavaju radnike.« Mark popije veliki gutljaj piva, a Helena mu se nasmiješi s druge strane stola. «Fergus je u pravu, Mark. Moramo ih uništiti.« I ona počne govoriti. Bio je to zbunjujući govor od jedne žene, a u tamnim očima joj se vidio fanatični sjaj. Riječi su imale privlačnu snagu, izgovorene jasnim artikuliranih glasom s naglaskom, i Mark je promatrao način na koji je koristila ruke za naglašavanje svojih izjava. Bile su to lijepe snažne ruke s gracioznim uskim prstima i kratkim noktima. Nokti su bili čisti i podrezani, ali prva dva prsta njene desne ruke bila su blijedožućkasta. Mark se čudio tome, dok Helena iznenada nije posegnula i uzela cigaretu iz paketića kod Fergusovog lakta. Još govoreći, upalila je cigaretu šibicom i duboko uvukla dim prije no što ga je snažno izdahnula kroz stisnute usne. Mark nikada prije nije vidio ženu koja puši i zagleda se u nju. Ona snažno zavrti glavom. »Povijest ljudske pobune zapisana je krvlju. Pogledaj Francusku, vidi kako revolucija napreduje u Rusiji.« Kratki tamni sjajni uvojci plesali su oko njezinih glatkih blijedih obraza i ona ponovno napući usne kako bi uvukla dim, a Mark na neki čudan način shvati da je ovaj muški čin šokantan - i uzbudljiv. Osjeti kako mu se medunožje stišće, a meso stvrdnjava, izvan svakog razuma, izvan njegove kontrole. Dah mu se prekine od šoka i neugode i on se nagne naprijed i stavi jednu ruku u hlače, siguran da je oboje svjesno njegove

sramotne reakcije, ali umjesto toga Helena posegne preko stola i uhvati mu drugi zglob iznenađujuće snažnim stiskom. »Poznajemo svoje neprijatelje, znamo što se mora učiniti i kako, Mark.» Njeni prsti gorjeli su poput usijanog željeza na njegovom mesu i on osjeti vrtoglavicu. Glas mu je bio promukao kad se prisilio da odgovori. «Jaki su, Helena, moćni...» «Ne, ne, Mark, radnici su jaki, neprijatelj je slab i lijen. Ne sumnjaju ništa, valjaju se kao svinje u lažnoj sigurnosti svojih zlatnih suverena, ali u stvarnosti su malobrojni i nespremni. Ne znaju za vlastitu slabost ali, niti radnici nisu svjesni svoje velike snage. Mi ćemo ih naučiti.« «U pravu si, curo.» Fergus komadom kruha pokupi umak s tanjura i stavi ga u usta. »Slušaj je, Mark, mi gradimo novi svijet, vrli i lijepi novi svijet.« On glasno podrigne i odgurne tanjur, ostavivši oba lakta na stolu. »Ali prvo moramo uništiti ovo trulo, nepravedno i pokvareno društvo. Bit će teške borbe, i trebat ćemo dobre borce.» Grubo se nasmije i pljesne Marka po ramenu. »Ponovno će trebati MacDonalda i Andersa, momče, slušaj me.» »Ne možemo ništa izgubiti, Mark.» i V Helenini obrazi bili su crveni. «Ništa osim svojih okova - a možemo dobiti cijeli svijet. To je rekao Karl Marx, i to je jedna od najvećih istina u povijesti.« »Helena, jeste li», on je oklijevao da upotrijebi riječ, «jeste li ti i Fergus - pa, mislim, vi niste boljševici, je li?» «Tako nas zovu gospodari i njihovi podanici, policija.« «Ne, dečko, ne zovi nas boljševicima. Mi smo članovi komunističke partije posvećene univerzalnom komunizmu. Ja sam lokalni partijski sekretar i predstavnik sindikata rudara za izrađivače kotlova.» «Jesi li čitao Karla Marxa?», upita Helena. «Ne.» Mark zavrti glavom, šokiran, ali još uvijek seksualno uzbuđen njome do granice bola. Fergus boljševik? Čudovište koje baca bombe? Ali on je znao da nije. On je bio stari, povjerljivi prijatelj. «Dat ću ti moj primjerak.« «Hajde, djevojko«, nasmije se Fergus i zavrti glavom. «Idemo prebrzo za momka. Izgleda uplašeno.« On se nagne i stavi ruku Marku oko ramena, privlačeći ga k sebi. «Imaš li gdje spavati, momče? Posao?« «Ne.» Mark se zacrveni. «Nemam, Fergus.« «O, da, imaš«, upadne Helena. »Pripremila sam krevet u drugoj sobi - ostat ćeš ovdje, Mark.« «Oh, ne mogu...« «To je sređeno«, reče ona jednostavno. «Ostat ćeš, momče.« Fergus ga čvrsto stisne. «A sutra ćemo vidjeti za posao za tebe - ti si učen. Možeš čitati i računati, bit će ti lako pronaći nešto. Znam da trebaju činovnika u isplatnom uredu, a šef je drug, član partije.« «Platit ću ti za smještaj.« »Naravno da hoćeš«, Fergus se ponovno nasmije i napuni mu čašu do vrha pivom. »Dobro je

vidjeti te opet, sine«, i podigne svoju čašu. »Pozovite MacDonalda i Andersa - i upozorite kopilad da dolazimo!« Otpije dug gutljaj, a adamova jabučica pomicala mu se u grlu; zatim obriše pjenu s usta šakom. Kapelan regimente zvao je to »grijehom Onana», a vojnici su imali mnogo besramnije izraze kao, »posjeta gospode Ruke i njenih pet kćeri«. Kapelan ih je upozoravao na strašne posljedice koje će to donijeti - slabljenje vida, ispadanje kose, tremor u ruci i naposlijetku idiotizam i ludnica. Mark je ležao u uskom željeznom krevetu i zurio u blijede tapete s ružama u maloj sobi. Imala je miris ustajalosti, kao da je dugo bila zatvorena, a na zidu je bio umivaonik u željeznom okviru. Jedna žarulja visjela je sa stropa, a bijela žbuka bila je prošarana izmetima muha. čak i sada su tri pospane muhe ukočeno sjedile na stropu. Mark usmjeri pažnju na njih, pokušavajući zatomiti valove iskušenja koji su se valjali njegovim tijelom. Laki koraci u prolazu stali su nasuprot njegovim vratima i netko zakuca na drvo. «Mark?» On brzo ustane, pustivši da mu pokrivač padne do struka. «Mogu li ući?» «Da», reče on promuklo i vrata se otvore. Helena priđe njegovom krevetu. Nosila je haljinu od laganog ružičastog sjajnog materijala koja se zakopčavala naprijed; otvarala se svakim korakom i moglo se vidjeti glatko bijelo meso iznad njenih koljena. Nosila je u jednoj ruci tanku knjigu. «Rekla sam da ću ti je posuditi», objasni. »Pročitaj je, Mark.» Pruži mu knjigu. Naslov je bio Komunistički manifest i Mark je uzme, otvorivši je nasumce. Nagne glavu nad otvorenu stranicu da sakrije zbunjenost zbog njene prisutnosti. »Hvala, Helena.» Prvi put upotrijebio je njeno ime; htio je da ode, ali i da ostane. Ona se malo nagne prema njemu, gledajući otvorenu knjigu, a gornji dio haljine malo joj se rastvori. Mark pogleda gore i vidje nevjerojatno svilenkast odsjaj na mjestu gdje je jedna dojka pritiskala čipku koja je obrubljivala haljinu. On brzo spusti oči i šutjeli su dok Mark više nije mogao izdržati, pa je ponovno pogleda. «Helena», počne on i stane. Na njenim usnama bio je smiješak, tajanstveni ženski smiješak; usne su bile razmaknute i vlažne. Tamne oči bile su napola sklopljene, ali ponovno zasjaje tim oštrim fanatičnim svjetlom, a grudi ispod ružičastog satena podignu se i spuste u izdahu. On pocrveni i naglo se okrene u stranu, privlačeći koljena. Helena se polako uspravi, smiješeći se. «Laku noć, Mark.» Dodirne mu ramena, a vatra poteče iz njenih prstiju. Ona se okrene i polako ode do vrata. Materijal haljine lagano je prelazio njenom okruglom stražnjicom. »Ostavit ću svjetlo.« Ona ga ponovno pogleda, sa

smješkom. «Htjet ćeš čitati.» Isplatni ured Crown Deep Mines Ltd. bio je duga oskudna soba u kojoj je radilo još pet činovnika za visokim stolovima postavljenim u liniju niz jedan zid. Bili su uglavnom ljudi u kasnijim srednjim godinama, a dvojica su patili od ftisisa, strašne bolesti rudara kod koje se prašina iz rudnika taloži na pluća, povećavajući se polako dok se pluća ne okamene i postupno ne osakate čovjeka. Zaposlenje u uredima bio je neki oblik mirovine. Ostala trojica bili su sivi i zgrbljeni zbog sjedenja i gledanja u knjige. Atmosfera u uredu bila je tiha i nevesela, kao u samostanu. Mark je zadužen za dosjee od R do Z i posao je bio dosadan i repetitivan; uskoro je automatski računao prekovremeni rad i otpremnine, zbrajao sindikalne članarine i sumirao totale. Bio je to zatupljujući posao, ni približno dovoljan da zadovolji mladi i bistri mozak, a uski prostor ureda bio je kavez za njegov duh koji je živio pod otvorenim nebom na ravnici i poznavao kataklizmički univerzum bojnih polja Francuske. Vikendima je bježao iz svojeg kaveza i vozio se na starom biciklu miljama po otvorenoj ravnici, slijedeći prašnjave putove ispod kamenitih kopjea na kojima su rasle divovske aloe sa crvenim cvatovima koji su se ocrtavali na blijedoplavom nebu. Tražio je usamljenost, divljinu, tajna mjesta daleko od ljudi, ali činilo se da ga uvijek ograničavaju prepreke od bodljikave žice; savane su bile izorane, a blijedi prašinski vražićki plesali su iznad crvene zemlje nakon žetve, sa suhim batrljcima kukuruznih stabljika. Velika krda divljači koja su prekrivala travnatu ravnicu davno su nestala i sada su mala stada stoke, raznobojne i mršave, bezumno pasla, a čuvali su ih gotovo goli crni dječaci koji su zastajali i gledali Marka kako okreće pedale, pozdravljajući ga ozbiljno, širom otvorenih očiju kad bi ih pozdravio na njihovom jeziku. Ponekad bi Mark uplašio malog sivog duikera u njegovoj jazbini i potjerao ga kroz suhu travu, uspravnih oštrih rogova i ušiju, ili bi vidio obris antilope kako nestaje preko ravnice, usamljeni ostatak nakon velikog istrjebljenja. Dugo je uživao nakon takvih susreta koji su ga držali na mračnim povratcima kući. Trebali su mu ti trenutci tišine i mora za proces ozdravljenja, ne samo od rane u leđima, već od dubljih rana, onih duše, izazvanih preranim izlaganjem ratu i njegovim užasima. Trebao je tu tišinu i kako bi procijenio brzu navalu događaja koji su ispunili njegove večeri i noći u izravnom kontrastu sa sivilom njegovih radnih dana. Mark je bio zanesen fanatičnom energijom Fergusa MacDonalda i Helene. Fergus je bio drug koji je s njim podijelio iskustvo koje većina ljudi nije imala,

strašni doživljaj borbe. I on je bio mnogo stariji od Marka, očinska figura, i ispunjavao je duboku potrebu u njegovom životu. Bilo je lako potisnuti kritičnost i vjerovati; ne razmišljati, već slijepo slijediti Fergusovu ogorčenu nemirnu energiju. Susreti s ljudima poput njega, ljudima s idealima i sudbinskim osjećajem, bili su posebno uzbuđenje i osjećaj podređenosti. Tajni sastanci u zaključanim sobama s naoružanim stražarima na vratima, u atmosferi koja je tinjala obećanjima zabranjenih stvari. Dim cigareta kružio je prema stropu dok nije ispunjavao sobu plavom izmaglicom, poput tamjana u nekom mističnom ritualu; lica koja su sijala od znoja i fanatizma, koja su slušala govornike. Harry Fisher, predsjednik partije, bio je visoki žestoki čovjek velikog trbuha, jakih ramena i kosmatih ruku izrađivača kotlova, s grubom crnom kosom prošaranom sjedinama i tamnim užarenim očima. «Mi smo partija, pretorijanska garda proletarijata, i nismo vezani zakonima ili etičkim pravilima buržoazije. Partija za sebe je novi zakon, prirodni zakon postojanja.« Poslije se rukovao s Markom, dok je Fergus stajao pokraj s očinskim ponosom. Fisherov stisak bio je čvrst kao i njegov pogled. «Ti si vojnik«, klimne on. »Trebat ćemo te ponovno, druže. Pred nama je krvavi posao.» Uznemirujuća prisutnost čovjeka dugo je ostala uz Marka, čak i kad su se vraćali kući punim tramvajem, stisnuti u dvostrukom sjedalu tako da je Helenino stegno bilo pritisnuto uz njegovo. Kad mu se obratila, nagnula se postrance, s usnama koje su gotovo dodirivale njegov obraz, a dah joj je mirisao na pepermint i cigarete, miješajući se s jeftinim cvjetnim parfemom koji je rabila i toplinom njenog tijela. Bilo je još sastanaka petkom navečer, velikih bučnih skupova na kojima su se stotine bijelih rudara okupljale u golemoj sali trgovačkog sindikata Fordsburga, većina opijena jeftinim brandvjem, glasna, neartikulirana, u potrazi za nevoljama. Urlali su kao masa na koridi dok su ih govornici poticali; povremeno bi se netko iz publike popeo na stolac i njihao, vičući besmislene zbrkane slogane dok ga nasmijani drugovi ne bi skinuli. Jedan od najpopularnijih govornika na tim mitinzima bio je Fergus MacDonald, imao je tucet trikova za uzbudivanje publike, pronalazio je njihove tajne strahove i stiskao ih dok nisu zavijali u bolu i ekstazi. «Znate što planiraju gospodari, znate što će učiniti? Prvo će fragmentirati zanate...» Prolomi se ružan gromoviti urlik koji je potresao prozorske okvire, i Fergus zastane na pozornici, prošavši rukom kroz rijetku kosu i cereći im se tankim usnama dok buka nije prestala. »...Zanate koje ste učili pet godina, podijelit će ih i

tri nevjesta čovjeka radit će vaš posao, sa samo godinom dana obuke, i platit će im desetinu vaše plaće.» Olujno «Ne!» i Fergus im odgovori: «Da! Da, da! I opet da. To će učiniti gospodari. Ali, to nije sve, zaposlit će crnce, crni ljudi će vam uzeti poslove - crni ljudi koji će raditi za plaće od kojih vi ne možete živjeti.» Sada su vrištili, frenetični od bijesa, strašnog bijesa koji nije imao svoj fokus. «Što je s vašom djecom, hoćete li ih hraniti zrakom, hoće li vaše žene hodati gole? To će se dogoditi kad crnci preuzmu vaše poslove!« «Ne!», urlali su. «Ne!» »Radnici svijeta«, vikne im Fergus, «radnici svijeta, ujedinite se - i održite svoju zemlju bijelom!« Bučan aplauz, ritmičko udaranje nogama po drvenom podu koje je trajalo deset minuta, dok je Fergus hodao goredolje pozornicom s rukama sklopljenim iznad glave poput boksača. Kad je klicanje konačno prestalo, on zabaci glavu i glasno zapjeva početak «Crvene zastave«. Čitava sala skoči na noge i stane mirno zapjevavši revolucionarnu pjesmu: Podignimo visoko crvenu zastavu, u njenoj sjeni ćemo živjeti ili umrijeti. Nek kukavice bježe i izdajice reže, Naša će crvena zastava ovdje lepršati. Mark je hodao prema kući s MacDonaldima u ledenoj noći, a dah im je isparavao poput nojevog perja na svjetlima uličnih svjetiljaka. Helena je hodala između muškaraca; mala skladna prilika u crnom kaputu s ovratnikom od zečje kože i pletenom kapom navučenom na glavu. Obojicu je uhvatila pod ruke, naizgled prirodnom gestom, ali na Markovoj nadlaktici bio je stalan pritisak njenih prstiju, a bok joj je dodirivao njegov kad bi povremeno poskočila da uhvati korak muškaraca. «Slušaj, Fergus, ono što si govorio u sali nema smisla, znaš», Mark prekine tišinu kad su ulazili u njihovu ulicu. «Ne možeš imati obje stvari, ujedinjene radnike i bijelu zemlju.« Fergus se nasmije. «Ti si bistar momak, druže Mark.« »Ozbiljno, Fergus - to nije put Harrvja Fishera...» »Naravno ne, momče. Noćas sam huškao svinje. Trebamo njihov borbeni bijes, moramo rušiti stvari, obaviti krvavi posao.« On zastane i okrene se Marku preko ženine glave. »Trebamo topovsko meso, momče, mnogo mesa.» »Znači, neće biti tako?», upita Mark. »Ne, momče. Bit će to vrli novi svijet. Svi ljudi jednaki, sretni, bez gospodara - radnička država.« Mark pokuša kontrolirati svoje sumnje. «Govoriš o borbi, Fergus. Misliš li to doslovno? Mislim, hoće li biti rata?» «Rata, druže, krvavog rata. Baš kao revolucija u Rusiji, gdje nam je drug Lenjin pokazao put. Moramo uništiti trulež, natopiti zemlju krvlju vladara i gospodara, moramo je preplaviti krvlju njihovih podanika - klasom sitnih buržuja, policajaca i

vojnika.« «Sto će...», Mark gotovo reče «mi», ali nije mogao. Nije to mogao prihvatiti. «Čime ćete se boriti?« Fergus se ponovno nasmije i lukavo namigne. «To je tajna, momče, ali vrijeme je da saznaš nešto više.» On klimne. «Da, sutra navečer«, odluči. U subotu je u trgovačkoj sali održan sajam, ženski sindikat je skupljao novac za podizanje nove crkve. Tamo gdje je prošle noći podivljala masa tražila krv i revoluciju, bili su dugi stolovi puni kolača, pita i torta, konzerviranog voća i marmelade. Mark je kupio paketić kolačića za peni i on i Fergus su ih jeli dok su šetali šalom, zaustavljajući se kod gomila stare robe gdje je Fergus isprobao smeđi kaput i, nakon pažljivog razmišljanja, kupio ga za pola krune. Stigli su na vrh sale i stali ispod podignute pozornice. Fergus nehajno pregleda prostoriju i uhvati Marka za ruku te ga povede uz stube. Tiho su prešli preko dasaka i ušli kroz vrata u labirint malih sindikalnih ureda i skladišta, napuštenih u subotu poslije podne. Fergus ključem sa svojeg lanca otključa niska željezna vrata i oni se sagnuše da prođu kroz njih. Fergus zaključa iza sebe i oni sidu niz uske strme stube. Osjećao se miris vlažne zemlje i Mark shvati da silaze u podrume. Fergus kucne na vrata na dnu stuba i nakon jednog trenutka oko ih pogleda kroz rupicu. «U redu, druže. Fergus MacDonald - član komiteta.« Začuju se lanci i vrata se otvore. Grubo odjeven čovjek stajao je kraj njih. Bio je neobrijan i mrk, a uza zid male sobe bili su stol i stolac s ostatcima ručka i zgužvanim novinama. Čovjek zastenje i Fergus povede Marka preko sobe, kroz druga vrta u podrume. Pod je bio zemljan, a stupovi s lukovima bili su od neožbukane cigle. Osjećao se smrad prašine i štakora, ustajali zrak u zatvorenom prozoru. Jedna žarulja osvjetljavala je prostoriju, ali njeni kutovi bili su u sjenama. «Evo, momče, ovo ćemo upotrijebiti.« Bili su tu drveni sanduci. Posloženi uredno do visine glave u nišama, omotani teškim platnom, očito ukradenim iz željezničkih skladišta, jer na njima je pisalo SAR H. Fergus podigne rub platna i naceri se svojim suhim osmijehom. «Još su u masti, momče.» Drveni sanduci bili su označeni poznatom glavom strijele i slovima W. D. britanskog ministarstva rata, a ispod je pisao: 6 komada. LeeEnfield Mark IV (CNVD). Mark je bio zapanjen. «Blagi bože, Ferguse, ima ih na stotine.« «To je to, momče - i to nije jedino skladište. Ima i drugih, uzduž Randa.« On podigne drugo platno hodajući niz podrum. Bili su tu i sanduci sa streljivom, s poklopcima koji su se mogli odvojiti na kojima je pisalo: 1000 metaka 303. «Imamo dovoljno za obavljanje posla.» Fergus stisne Markovu ruku i povede ga dalje. Tamo su bili

stalci s puškama spremnim za trenutačnu upotrebu, plavi čelik sijao je od ulja na svjetlu električne svjetiljke. Fergus uzme jednu i doda je Marku. «Ova ima na sebi tvoje ime.» Mark uzme oružje, i težina u ruci bila mu je strašno poznata. «To je jedina koju imamo, ali čim sam je vidio, pomislio sam na tebe. Kad dođe vrijeme, upotrijebit ćeš je.» Snajperska puška P. 14 imala je onu posebnu ravnotežu koja se savršeno osjećala u rukama, ali Mark osjeti mučninu u trbuhu. Vrati je natrag Fergusu bez riječi, ali stariji čovjek mu namigne prije no što će je vratiti na stalak. Kao dobar zabavljač, Fergus je najbolje čuvao za kraj. S pažnjom makne platno s teškog oružja s debelom zahrdalom cijevi na vodeno hlađenje koje je stajalo na tronošcu. Mitraljez Maxim, u različitim oblicima ubio je više ljudskih bića od bilo kojeg ručnog oružja koje je čovjekov destruktivni genij uspio izmisliti. Ovo je bio jedan iz te smrtonosne obitelji, VickersMaxim 303 Mark IV. B, a kraj njega su stajale kutije. Svaka je sadržavala pojas s 250 metaka. Mitraljez ih je mogao izbaciti brzinom od 2440 stopa u sekundi, 750 metaka u minuti. «A ovo, druže? Pitao si čime ćemo se boriti - što misliš o ovome za početak?« Mark je u tišini mogao čuti slab, ali jasan zvuk dječjeg smijeha iz sale iznad njih. Mark je sjedio sam na najvišem grebenu niskog kopjea koji se pružao prema zapadu; crni kameni grebeni izbijali su iz ravne zemlje poput leda krokodila koja vire iz mirne jezerske vode. Sjećanje na skriveni arsenal bilo je s njim cijele noći, držeći ga budnim, pa su mu sada oči bile kao pune pijeska, a koža zategnuta i suha preko kostiju obraza. Nedostatak sna ostavio mu je taj nejasni osjećaj, lakoću misli, odvojenost od stvarnosti, pa je sjedio na suncu trepćući poput sove i osjećao se strancem u vlastitoj glavi. Osjeti sve jače nezadovoljstvo kad je shvatio kako je lako stigao do puta koji ga je doveo do samog ruba ambisa. Trebao mu je osjećaj P. 14 u rukama i smijeh djece da ga zaustave i povuku natrag. Sva njegova obuka, sva najdublja uvjerenja bila su usredotočena na svetost zakona, reda i odgovornosti društva. Borio se za to, čitavog svojeg života borio se za to uvjerenje. Sada je, iznenada, izišao iz apatije u logor neprijatelja; već je bio u legijama onih koji ne poštuju zakon, već su ga naoružavali za destrukciju. Sada nije bilo u pitanju radi li se na skupovima pijanih radnika o pukoj retorici vidio je oružje. Bit će okrutno i bez milosti. Znao je Harrvja Fishera, prepoznavao sile koje su ga tjerale. Znao je i Fergusa MacDonalda, čovjek je i prije često ubijao; neće trepnuti okom kad to bude ponovno činio. Mark glasno zastenje zbog onoga što je dozvolio da mu se

dogodi. On koji je znao što znači rat, koji je nosio kraljevu odoru i dobio medalju za hrabrost. Osjeti uljastu toplinu srama u grlu, gušeći osjećaj, i da bi se ubuduće naoružao protiv takvih slabosti, pokuša pronaći razloge iz kojih je bio uvučen. Shvati da je izgubljen i sam, bez obitelji i doma, a Fergus MacDonald je bio jedini zaklon u hladnoći. Fergus, stariji drug s kojim je dijelio opasnosti, kojem je vjerovao bez pitanja. Fergus, očinska figura - i ponovno je krenuo za njime, zahvalan zbog vodstva, ne pitajući za smjer. Tu je, naravno, bila i Helena i moć koju je imala nad njime, najjači stisak koji ljudsko biće može imati nad drugim. Još je uvijek bio potpuno opsjednut njome. Probudila je njegovu dugo potisnutu i strogo kontroliranu seksualnost. Sada je bio na dlaku od probijanja zida koji je sagradio da je zauzda; kad eksplodira, mogla bi to biti snaga bez kontrole i ta ga misao uplaši gotovo kao i druge. Pokušao je odvojiti ženu od njene suštine, vidjeti osobu iza te razorne mreže koju je plela oko njegovih osjetila i uspio u tome da shvati da ona nije osoba kojoj bi se mogao diviti, niti majka koju bi odabrao za svoju djecu. Također, bila je žena starog druga koji mu je potpuno vjerovao. Sada je osjetio da je spreman donijeti odluku da ode i da čvrsto provede tu odluku. Odmah će napustiti Fordsburg, ostaviti Fergusa MacDonalda i njegove mračne, kataklizmičke planove. Odmah osjeti kako mu se duh vedri na tu pomisao. Neće mu nedostajati, niti onaj mračni isplatni ured sa svakodnevnom dosadom i gnjavažom. Osjeti mladi svježi duh očekivanja kako se ponovno rasplamsava. Napustit će Fordsburg sljedećim vlakom - i Helenu. Plamen se odmah ugasi, a duh mu posrne. Osjeti fizičku bol u medunožju na tu mogućnost i pukotine se pojave u brani njegovih strasti. Bilo je mračno kad je ostavio bicikl u šupi u vrtu i začuje vesele glasove i smijeh u kući. Svjetlo je prodiralo iza prozora sa zastorima u kuhinji, a kad je ušao u sobu, za stolom su bila četiri čovjeka. Helena mu brzo priđe i impulsivno ga zagrli, smijući se, s mrljama crvenila na obrazima, prije no što će ga uzeti za ruku i povesti do stola. «Dobro došao, druže.» Harry Fisher pogleda Marka tim uznemirujućim očima dok mu je tamna žilava kosa visjela na čelu. «Stigao si na vrijeme da se pridružiš slavlju.« «Daj momku čašu, Helena», nasmije se Fergus, a ona spusti ruku i požuri do ormara po čašu, te je napuni crnim pivom iz boce. Harry Fisher podigne čašu prema Fergusu. »Drugovi, evo novog člana Centralnog komiteta - Fergusa MacDonalda.» «Nije li to čudesno, Mark?» Helena mu stisne ruku. «On je dobar čovjek», zareži Harry Fisher.

»Dužnost nije došla prerano. Trebamo ljude sa živcima Fergusa MacDonalda u komitetu.» Ostali klimnu u znak slaganja nad svojim čašama; dvojica su bili članovi lokalnog komiteta partije; Mark ih je dobro znao s mitinga. «Hajde, momče.» Fergus mu napravi mjesta za stolom i stisne se uz njega, privlačeći pozornost. «A ti, mladi Mark», Harry mu stavi moćnu šaku na rame, «izdat ćemo ti partijsku iskaznicu...« «Što kažeš na to, momče?» Fergus namigne i gurne Marka u rebra. »Obično treba dvije godine ili više, ne puštamo smeće u partiju, ali ti sada imaš prijatelje u Centralnom komitetu.« Mark htjede progovoriti, odbiti čast koja mu je ponuđena. Nitko ga nije pitao, uzeli su zdravo za gotovo da je on Fergusov štićenik. Mark je želio poreći to, reći im svoju odluku - kad ga upozori osjećaj za opasnost. Vidio je puške, a ako nije prijatelj, onda je neprijatelj koji zna fatalnu tajnu. Tajnu s kojom nisu smjeli riskirati. Nije imao nikakvih dvojba o ovim ljudima. Ako je bio neprijatelj, pobrinut će se da tajna ostane s njim. Ali, trenutak odbijanja je prošao. «Druže MacDonald, imam misiju za tebe. Hitna je - i vitalna. Možeš li ostaviti posao na dva tjedna?» «Imam bolesnu majku», nasmije se Fergus. «Kada želiš da idem, i što moram učiniti?« «Želim da odeš, recimo, u srijedu, to će mi dati vremena da to izdam zapovijedi i tebi da sve pripremiš.« Harrv Fisher otpije gutljaj Piva, a pjena mu ostane na gornjoj usni. J «Šaljem te u posjet svim lokalnim komitetima - u Capetown, Bloemfontein, Port Elizabeth - kako bi svaki mogao biti koordiniran.« Mark s krivnjom osjeti olakšanje zbog tih riječi, neće se morati sukobiti s Fergusom. Može jednostavno nestati dok ovaj bude na svojoj misiji. Zatim pogleda gore i iznenadi se Heleninim pogledom. Zurila je u njega s gladnim izrazom leoparda koji promatra svoj plijen iz zaklona u zadnjem trenutku prije skoka. Kad su im se pogledi susreli, ona se ponovno nasmiješi svojim tajanstvenim sveznajućim osmijehom, a vrh njenog jezika pojavi se na lagano razmaknutim usnama. Markovo srce zalupa do fizičke boli i on spusti pogled na čašu. Bit će sam s Helenom i ta mogućnost ga ispuni užasom i strastvenom vrućinom. Mark je nosio Fergusov jeftin i otrcani kovčeg na stanicu, i kad su skrenuli na prečicu preko otvorene ravnice, debeli sloj mraza krčkao je poput šećera pod njihovim nogama i sijao u bezbroj dijamantnih točaka svjetla na prvim zrakama sunca. Na stanici su sačekali sa četiri preostala člana partije poštanski vlak prema jugu, a kad je on konačno došao, promuklo stenjući, izbacujući paru u hladni zrak, kasnio je trideset minuta. »Trideset pet minuta kašnjenja je gotovo prerano za željeznicu, nasmije

se Fergus i rukuje se s ljudima, plješćući ih po ramenima prije no što se popeo u vagon. Mark mu doda kovčeg kroz otvoreni prozor. «Pazi na Helenu, momče, i na sebe.» Mark je stajao i promatrao kako vlak odlazi prema jugu, dramatično se smanjujući, dok njegov zvuk nije bio samo nestajući šapat. Zatim se okrene i krene prema rudniku baš kad su sirene počele svoje tužno zavijanje koje se odbijalo od žutih brda, pozivajući kolone ljudi na posao. Mark je hodao s njima, jedan od tisuća, ne razlikujući se od njih niti po izgledu niti po postignućima. Još jednom osjeti nezadovoljstvo, blijedi ali sve jači osjećaj da je život mnogo više od ovoga, da može učiniti mnogo više sa svojom mladošću i energijom; radoznalo pogleda ljude koji su s njim žurili prema željeznim vratima na poziv sirene. i Svi su imali zatvoren, povučen izgled, iza kojeg je sigurno bilo isto nezadovoljstvo. Sigurno su i oni osjećali uzaludnost dosadne svakodnevice - barem najmlađi su to morali osjećati. Stariji sigurno žale; duboko u sebi sigurno žale zbog dugih sunčanih dana koje su proveli u beskrajnom radu za bogatstvo drugih ljudi. Sigurno žale zbog toga što neće ostaviti tragova kad odu, neće uzburkati površinu; bez spomenika, osim možda nekoliko sinova da ponavljaju beskrajni krug, kao potrošna roba. Zastane kod vrata, stojeći sa strane dok je rijeka ljudi tekla pokraj njega i polako mu se razvije osjećaj uzbuđenja, sigurnost da postoji nešto, neki poseban zadatak za njega. Neko posebno mjesto koje ga čeka, i znao je da mora krenuti i pronaći ga. Požuri naprijed, iznenada zahvalan Fergusu MacDonaldu što ga je pritisnuo, natjerao ga da se suoči sa sobom i prekinuo lagani tok kojim je krenuo otkako je napustio Ladvburg. «Kasniš, Anders.» Nadzornik oštro pogleda sa svojeg pulta, a svi mladi radnici ponove njegovu gestu, dugi red s istim neodobravajućim izrazom. «Što imaš za reći?» «Samo sam došao počistiti svoj stol», reče Mark smiješeći se, još uvijek uzbuđen. «I dati otkaz.» Izrazi neodobravanja polako se promijene u šok. Bio je sumrak kad je Mark otvorio stražnja vrata kućice i otišao u kuhinju. Cijeli je dan šetao bez cilja, tjeran novim valom energije i uzbudujućih misli; nije shvaćao koliko je gladan dok nije vidio svjetla na prozorima i namirisao hranu. Kuhinja je bila prazna, ali Helena ga pozove iz prednjeg dijela. «Mark, to si ti?» Prije no što je mogao odgovoriti ona se pojavi na kuhinjskim vratima i nasloni bok na kvaku. »Mislila sam da noćas nećeš doći.» Nosila je plavu haljinu, i Mark je znao da je to njena najbolja, rezervirana za posebne prilike, a bila je i našminkana - Mark je nikada Prije nije vidio takvu. Na obrazima su joj bile mrlje crvenila, a

usne su joj bile našminkane, dajući novi sjaj njenoj običnoj suhoj koži. Kratka tamna kosa bila je svježe oprana, sjajna na svjetlu svjetiljke, te začešljana unatrag, zakvačena iznad jednog uha kvačicom od kornjačinog oklopa. Mark je zurio u nju. Noge su joj bile glatke i vitke u svilenim čarapama. «Zašto gledaš, Mark?» «Ti si...» Markov glas postane promukao i on se zagrcne. Pročisti grlo. «Vrlo si lijepa noćas.» «Hvala, gospodine.» Ona se nasmije dubokim grlenina smijehom i načini sporu piruetu koja podigne plavu haljinu pokazujući njene noge. «Drago mi je da ti se sviđa.« Zatim stane kraj njega i uzme ga za ruku. Njen dodir bio je ugodan šok, poput ronjenja u planinskom jezeru. «Sjedi, Mark.» Odvede ga do stolca na čelu stola. »Donijet ću ti pivo.» Ode do kutije s ledom, a dok je otvarala čep na boci i točila tekućinu, veselo je pričala. «Našla sam gusku kod mesara - voliš li pečenu gusku?» Slina pocuri pod Markovim jezikom. «Volim je.» i «S pečenim krumpirom i pitom od bundeve.» «Za to bih prodao dušu.» Helena se oduševljeno nasmije, to nije bio jedan od njegovih uobičajenih sramežljivih odgovora. Ove večeri okruživao ga je osjećaj uzbuđenja poput aure, odražavajući njeno vlastito uzbuđenje. Ona donese dvije boce i nasloni jedan bok na stol. «Čemu ćemo nazdraviti?« «Slobodi», reče on bez oklijevanja. «I boljem sutra.» «Svida mi se to», reče ona i kucne njegovu čašu, nagnuvši se tako da je gornji dio haljine bio u razini njegovi očiju. «Ali, zašto tek sutra - zašto bolji dani ne bi počeli ove minute?« Mark se nasmije. «U redu, za dobru noć i bolje sutra.» «Mark!» Helena napući usne glumeći neodobravanje, a on odmah pocrveni i zbunjeno se nasmije. «O, ne, nisam mislio. to je zvučilo strašno. Nisam...« «Kladim se da to kažeš svim djevojkama.« Helena brzo ustane. Nije ga htjela posramiti i pokvariti raspoloženje, pa priđe pećnici. «Spremno je», objavi. «Ako želiš sada jesti.» Sjedne nasuprot njemu, promatrajući kako jede, mažući mu debele komade kruha žutim maslacem i puneći čašu. «Ti ne jedeš?» «Nisam gladna.» «Dobro je - ne znaš što propuštaš.« «Bolje nego što ti kuhaju druge djevojke?«, upita ona zaigrano, a Mark spusti pogled na tanjur i zabode vilicu u meso. «Nema drugih djevojaka.« «O, Mark, ne očekuješ da ti povjerujem! Zgodan mladić poput tebe, i sve one Francuskinje. Kladim se da si ih izluđivao.« «Bili smo prezaposleni, a osim toga...« on stane. «Što osim toga?», inzistirala je ona, a on je pogleda, šuteći na tren, a zatim počne govoriti. Iznenada je bilo tako lako razgovarati s njom, i obuzelo gaje novo raspoloženje; opustio se s punim trbuhom. Razgovarao je s njom kao što nikada

nije ni s kim, a ona je odgovarala s iskrenošću. «O, Mark, to je besmislica. Nije svaka žena bolesna, samo uličarke.» «Da, znam. Nisam vjerovao u to, ali, pa, uličarke su jedine s kojima muškarac može...», on prekine. «A druge dobiju djecu«, završi nespretno. Ona se nasmije i oduševljeno pljesne rukama. «O, dragi Mark. Nije to tako lako, znaš. Udana sam devet godina i nikada nisam imala dijete.« «Pa», oklijevao je Mark. «Pa, ti si drukčija. Nisam mislio na tebe kad sam govorio te stvari. Mislio sam na druge djevojke.« «Nisam sigurna je li to kompliment ili uvreda«, zadirkivala ga je ona. Znala je da je djevac, naravno. Oko njega je bila ta prozirna nevinost, nespretnost u prisutnosti žena, ona čudna sramežljivost koja će uskoro proći, ali sada je povećavala njeno uzbuđenje, na neki perverzan način. Znala je zašto neki ljudi plaćaju goleme iznose da oskvrnu nevinost; dodirne njegovu golu ruku uživajući u čvrstini mladog mišića, nesposobna da makne ruku s njega. «O, to je bio kompliment«, odgovori Mark brzo. «Sviđam li ti se, Mark?« «O, da. Sviđaš mi se više od bilo koje druge djevojke.« «Vidiš, Mark«, ona se nagne bliže, a glas joj se pretvori u grleni šapat, «nisam bolesna, i neću imati dijete - nikada.« Ona podigne ruku i dodirne mu obraz. «Ti si lijep čovjek, Mark. Sviđao si mi se od prvog trenutka kad sam te vidjela kako hodaš poput izgubljenog psića. Ona polako ustane i priđe kuhinjskim vratima, okrene ključ i ugasi svjetlo. Mala soba bilaje mračna, osvijetljena samo svjetlom iz hodnika. «Dodi, Mark.» Uzme ga za ruku i podigne na noge. «Sada idemo u krevet. Kod vrata spavaće sobe ona se podigne na prste i lagano ga poljubi u obraz, a zatim bez riječi pusti njegovu ruku i odmakne se. Mark je nesigurno gledao kako odlazi, želeći je pozvati da ostane, potrčati za njom - ali i s olakšanjem što je bezglavo srljanje u nepoznato naglo prestalo. Ona dođe do vrata svoje spavaće sobe i uđe bez okretanja. Razderan konfliktnim osjećajima, on se okrene i ude u svoju sobu. Polako se skine, a razočaranje je nadjačalo olakšanje; dok je spremao odjeću, slušao je njene tihe pokrete u sobi iza tankog zida. Konačno uđe u uski krevet, ležeći ukočeno dok nije čuo kako se gasi svjetlo; zatim uzdahne i uzme knjigu sa stola kraj kreveta; još je nije pročitao, ali sada je dosadan politički tekst mogao odvratiti njegove osjećaje dovoljno da zaspe. Kvaka njegovih vrata blago klikne. Nije ju čuo u hodniku, i ona uđe u sobu. Nosila je haljinu od satena boje breskve i popravila frizuru i šminku. Pažljivo zatvori vrata i prijeđe sobu polako njišući kukovima ispod satena. Nitko nije progovorio kad je

stala kraj njegovog kreveta. «Jesi li pročitao, Mark?», upita ona tiho. «Ne sve.» On stavi knjigu na stol. «Pa, ovo nije vrijeme da je završiš«, reče ona i otvori haljinu, skine je s ramena i baci na stolac. Bila je gola, i Mark uzdahne. Bila je tako glatka. Nekako to nije očekivao, i zurio je u nju dok je stajala kraj njega. Njena koža je imala maslinastu put, poput starog porculana, i svijetlila na svjetlu. Mark osjeti kako mu cijelo tijelo obuzima napetost uzbuđenja i pokuša to potisnuti. Pokuša misliti na Fergusa i povjerenje koje mu je ukazao. «Pazi na Helenu, momče, i na sebe.» Njene grudi bile su velike za mršavo tijelo, i teško su visjele, gotovo prezrele, okrugle s iznenađujuće velikim bradavicama, ružičastosmeđim poput zrelih zrna grožđa. Teško su se njihale dok mu je prišla i on vidje rijetke tamne dlake oko bradavica. I pod njenim rukama bilo je nešto kovrčavih dlaka, tamnih i sjajnih - i golemi divlji grm ispod glatkog, pomalo ispupčenog trbuha. Dlake su ga uzbuđivale, tako tamne i oštre na blijedoj koži, i on se zagleda u njih, opčinjen. Sve misli o časti i povjerenju nestadoše, osjeti kako brana u njemu puca i napreže se. Ona posegne i dodirne njegovo golo rame, i to strese njegovo tijelo poput udara biča. «Dodirni me, Mark», šapne ona i on polako ispruži ruku, oklijevajući, kao čovjek u transu, te dodirne jednim prstom glatku toplinu njenog boka, još uvijek zureći u nju. «Da, Mark. Tako.» Uzme ga za zglob i polako mu povuče ruku gore, tako da su vrhovi njegovih prstiju prelazili poput pera njenim bokovima i rebrima. «Ovdje, Mark», reče ona, «i ovdje.» Velike tamne bradavice se skupiše na dodir njegovih prstiju, mijenjajući oblik, isturajući se i otvrdnjujući, natičući i tamneći. Mark nije mogao vjerovati da se to događa, da žensko meso može reagirati tako brzo i dramatično kao muškarčevo. Osjeti kako se brana lomi i poplava provaljuje kroz pukotinu. Predugo zadržavana, prejaka i presnažna da bi se odupro, preplavila je njegov um i tijelo, odnoseći sve ograde. S prigušenim krikom on je zgrabi oko struka objema rukama i snažno je privuče, pritiskajući svoje lice u glatku toplinu njenog trbuha. «O, Mark!», krikne ona, a glas joj je bio promukao i drhtav od požude i trijumfa dok je gurala prste u meku smeđu kosu i naginjala se nad njegovu glavu. Dani su pretjecali i spajali se ujedan, i univerzum se smanjio na malu kućicu u prljavoj ulici. Jedino njihova tijela pratila su prolazak vremena, spavajući i budeći se da vode ljubav dok ih iscrpljenost ne obuzme i ponovno ne zaspu da bi se probudili gladni, željni hrane i ljubavi. U početku je bio poput bika, jurišajući s bezumnom energijom i snagom. To ju je plašilo, jer nije očekivala takvu

snagu u tom vitkom i gracioznom tijelu. Nosila ju je njegova snaga, i malo po malo ju je kontrolirala i usmjeravala, mijenjala joj smjer, blago ga učeći. Dugo nakon toga, Mark se sjećao tih pet nevjerojatnih dana i postao svjestan svoje velike sreće. Toliko mladih ljudi moraju sami naći put u neoznačena područja fizičke ljubavi, bez vodiča, s partnerom koji često i sam prvi put putuje u nepoznato. «Jesi li znao da postoji pleme u Južnoj Americi, Mark, koje ima pravilo da svaka udana žena mora uzeti jednoga mladog ratnika iz plemena i naučiti ga ovome što mi radimo?», upita ona dok je klečila kraj njega u jednom od intervala mira između oluja. «Kakva sramota«, nasmiješi se on lijeno. «Mislio sam da smo mi prvi koji smo se toga sjetili.» On posegne prema kutiji cigareta Needlepoint na stolu kraj kreveta i zapali dvije. Helena je pušila svoju s izrazom ponosa i ljubavi. Promijenio se tako brzo i radikalno u zadnjih nekoliko dana, a ona je bila odgovorna za to. Ta nova sigurnost, sve jača snaga i osjećaj smisla. Sramežljivost i povučenost su nestajali. Sada je govorio na način na koji nije nikada prije, mirno i s autoritetom. Brzo je postao potpuni čovjek - a ona je bila zaslužna za to. Mark je vjerovao da je svaki novi užitak najveći, ali pokazala mu je mnogo puta da nije u pravu. Bilo je stvari koje bi mu se zgadile da je samo čuo za njih, ali kad su se dogodile na Helenin način, izazivale su samo čuđenje i osjećaj strahopoštovanja. Naučila ga je golemom poštovanju prema vlastitom tijelu, kao da je konačno potpuno oživjelo i postao je svjestan širina i dubina vlastitog uma. Pet dana nisu napuštali kuću; šestog dana uniformirani poštar na biciklu donio je pismo i Mark, koji ga je primio, odmah prepozna teški rukopis Fergusa MacDonalda. Krivnja ga udari u želudac poput šake; san se slomi poput krhkog kristala. Em Helena je sjedila za novinama prekrivenim stolom u kuhinji u prljavoj haljini otvorenoj do struka i glasno pročitala pismo, imitirajući pisca naglaskom dok je pisao o svojim sitnim postignućima, aplauzu na partijskim sastancima na kojima se tucet drugova okupilo u stražnjoj sobi, porukama o lojalnosti i posvećenosti uspostavljanju Centralnog komiteta, te obećanjima o akciji kad dođe vrijeme. Helena ga je ismijavala, kotrljajući očima i smijući se kad je pitao za Marka - je li dobro i sretan, skrbi li za njega. Duboko je uvukla dim cigarete i bacila opušak u šalicu s kavom kod lakta, gdje se ugasio uz oštro šištanje. Taj jednostavni čin izazove kod Marka neprirodno gađenje. Iznenada ju je vidio jasno, s borama u rubovima očiju, mladost je nestala kao stara uljena boja; podočnjaci ispod očiju, tremor usana i

otrovni ton u glasu. Iznenada postane svjestan bijedne sobe s mirisom ustajale hrane i neopranog posuda, zaprljane haljine i opuštenih grudi boje slonovače ispod haljine. On ustane i napusti sobu. «Mark, kamo ideš?», pozove ga ona. «Idem malo van.» Umije se u emajliranom lavoru, vrućom vodom, tako da mu je tijelo ružičasto sijalo dok se brisao. Stajao je kraj ureda za prodaju karata na željezničkom kolodvoru gotovo pola sata, čitajući dugi vozni red zalijepljen na zid. Rodezija. Čuo je da trebaju ljude za nove rudnike bakra. Tamo je još bilo divljine, dalekih horizonata i velike divljači, jezera i planina - prostora za kretanje. Prišao je prozoru šaltera i činovnik ga pogleda s očekivanjem. «Jednu kartu drugog razreda za Durban», reče iznenadivši se. Vraćao se u Natal, Ladvburg. Tamo je bilo nezavršenih poslova i odgovora koje treba pronaći. Suprotstaviti se nepoznatom neprijatelju. Kad je platio kartu starčevim suverenima, dobije živu mentalnu sliku starca na verandi u Anderslandu - sa svojim velikim oštrim brkovima i starim šeširom navučenim na oči. Mark je znao da je ovo bio samo odmor u kojem je našao vremena da ozdravi i prikupi hrabrost za zadatak pred sobom. Vrati se natrag po svoje stvari. Nije bilo mnogo toga, i vrlo je žurio. Kad je bacio nekoliko rezervnih gaća i čiste čarape u kartonski kovčeg, iznenada postane svjestan Helenine prisutnosti i brzo se okrene. Okupala se i obukla, te stajala na vratima promatrajući ga, a izraz joj je bio previše miran za tugu u glasu. «Ideš.» Bila je to izjava, ne pitanje. «Da», odgovori on jednostavno, zatvorivši kovčeg. «Idem.» , «Ali, Mark, što je sa mnom?» «Žao mi je, Helena, stvarno mi je žao.» « «Ali, zar ne vidiš, volim te...», njen glas se podigne u očaju. «Volim te, Mark, dragi, ne možeš otići.» Ona raširi ruke da blokira vrata. «Molim te, Helena. Oboje znamo daje to bila ludost. Oboje znamo da nemamo budućnosti. Nemoj sve pokvariti, pusti me, molim te.» «Ne.» Ona pokrije uši s obje ruke. «Ne govori tako. Volim te. Volim te.» On je pokuša blago maknuti s vrata. «Moram ići. Moj vlak...» Ona se iznenada baci na njega, opako poput ranjenog leoparda. Bio je nespreman, a nokti mu napraviše duge krvave linije na licu, jedva promašivši oči. «Ti, kopile, sebično kopile!», vrisne ona. «Ti si kao i svi drugi«, i udari ga ponovno, ali on uhvati njene zglobove. «Svi ste isti, uzimate. uzimate...« On je okrene dok se borila i gurne je na neraspremljeni krevet. Njena žestina odmah nestane i ona pritisne lice u jastuk. Njeni jecaji slijedili su Marka dok je trčao niz hodnik, i kroz otvorena vrata. Do luke Durban na obali bilo je više od tristo milja; vlak je polako prelazio veliku

prepreku planina Drakensberg, provlačeći se kroz prijevoje, dok konačno nije prešao preko grebena te jurnuo niz duboku travnatu zdjelu istočnog Utorak, smanjujući nagib, približavjući se moru. Konačno se pojavio u bogatom polutropskom stakleniku sa snježnobijelim plažama i toplim plavim vodama Mozambičke struje. Mark je imao mnogo vremena za razmišljanje, i većinu je potrošio na uzaludno žaljenje. Helenini krikovi i optužbe odjekivali su njegovim umom dok je hladan sivi kamen krivnje teško ležao u njegovom trbuhu kad god bi pomislio na Fergusa MacDonalda. A tada, dok su prolazili kroz grad Pietermaritzburg i započinjali zadnji dio puta, Mark ostavi za sobom sve žaljenje i krivnju i počne misliti o budućnosti. Njegova prva namjera bila je vratiti se u Ladvburg, ali sada je shvaćao da je to ludost. Tamo je bio neprijatelj, ubilački neprijatelj, koji udara iz potaje, bogat neprijatelj, moćan neprijatelj koji može zapovijedati gomili naoružanih ljudi spremnih na ubijanje. Mark zatim pomisli na sve one krvave napade koje su on i Fergus izveli u Francuskoj. Uvijek je prvi korak bio identificirati i označiti neprijatelja, locirati mjesto na kojem leži, pronaći mu zaklon i procijeniti ga. Koliko je dobar, ima li rigidnu tehniku, ili je brz i prilagodljiv? Je li nemaran, pa lovci mogu riskirati, ili je riskiranje samoubojstvo? «Moramo pokušati pogoditi kako kopile misli, momče», bila je Fergusova prva briga, prije nego što su planirali pucanje. «Moram otkriti tko je to», šapne Mark glasno, «i pretpostaviti na koji način kopile razmišlja.« Barem jedno je bilo jasno, stotinu funta je bila prevelika cijena za tako beznačajnu osobu kao što je bio on; jedino zbog čega je mogao biti poseban bila je njegova rodbinska veza sa starcem i Anderslandom. U Anderslandu ga je vidio Hindus i bijeli predradnik. Zatim je došao u grad postavljajući pitanja, tražeći dokumente. Tek tada su došli po njega. Zemlja je bila u središtu zagonetke, a on je imao imena svih ljudi koji su sudjelovali u prodaji. Mark spusti svoj kovčeg s nosača iznad sjedala i, držeći ga u krilu, potraži svoj notes. Pročita imena: Dirk Courtnev, Ronald Pye, Dennis Petersen, Piet Grevling i njegov sin Cornelius. Prvo mora saznati sve što može o tim ljudima, pronaći svakoga, otkriti mu zaklon i procijeniti ga, odlučiti koji je snajper. Dok bude to radio, mora držati vlastitu glavu ispod bedema. Mora se maknuti iz neprijateljske zemlje, a to je bio Ladvburg. Njegova najbolja baza bit će sam Durban; bio je dovoljno velik da ga neprimjetno proguta, a kao glavni grad Natala, imat će mnoge izvore informacija, knjižnice, vladine arhive, novinske urede. Počne

praviti popis svih mogućih izvora i zapisivati ih na pozadinu notesa, te odmah zažali što mu je Ladvburg zatvoren. Dosjei u zemljišnom uredu i registraturi nisu se duplirali u glavnom gradu. Iznenada mu se javi misao. »Prokletstvo, kako se zvala!» Mark zatvori oči i ponovno ugleda vedro, prijateljsko i veselo lice male djevojke u uredu u Ladvburgu. «Mark, tako čvrsto, romantično ime...» Čak je mogao čuti njen glas, ali vlak je uklizao u platformu prije no što se uspio sjetiti. «Marion!» I zapiše ime u notes. Spusti se na platformu noseći svoj kovčeg i pridruži se gomili putnika i onih koji su ih dočekivali. Zatim krene potražiti smještaj. U primjerku Natal Mercurvja, pod rubrikom mali oglasi, našao je pansion u Point Roadu, kraj dokova. Soba je bila mala, tamna i Smrdjela po divovskim žoharima koji su mučili grad, izazeći iz kanalizacije svake večeri u crnim hordama, ali najamnina je bila samo gvineja tjedno, a mogao je koristiti i zahod i tuš u sobi s druge strane dvorišta. Te noći napisao je pismo: Draga Marion, Ne vjerujem da me se sjećaš, zovem se Mark Anders, isto kao Marko Antonije! Često sam mislio o tebi otkako sam neočekivano morao napustiti Ladyburgprije no što sam te ponovno vidio... Taktično je izbjegao spominjanje istraživanja koje je želio poduzeti. To je moglo čekati sljedeće pismo. U novije vrijeme naučio je mnogo o ženama, i naslovi pismo jednostavno: Gospođica Marion, Registraturni ured Ladyburg. Mark je započeo sljedećeg jutra u Gradskoj knjižnici, došavši Smith Streetom do četverokatne zgrade Municipal Buildings. Izgledala je poput palače okružena podjednako impozantnim zgradama Royal hotela i katedrale, s prekrasnim vrtovima ispred sebe, punim proljetnog cvijeća. Dobio je novu inspiraciju stigavši do knjižničarevog stola. »Provodim istraživanje za knjigu koju namjeravam pisati... Sjedokosa dama koja je upravljala mračnim salama i visokim policama s knjigama odmah ublaži svoj strogi izgled. Bila je knjiška osoba, a knjiške osobe vole druge knjiške osobe. Mark je dobio ključ za jednu od čitaonica i sve primjerke novina Natala, od vremena prve britanske okupacije. Mark je odmah pao u iskušenje da se izgubi u povijesti ispisanoj u naslovnim stranicama - jer povijest je bila jedna od njegovih omiljenih tema u školi u Ladvburgu i na univerzitetu. Odolio je iskušenju i odmah otišao do polica koje su sadržavale primjerke Ladvburg Lantern i Recordera. Prvi primjerci bili su žuti od starosti i lako su se kidali, pa ih je pažljivo listao. Ime Courtnev prvi put se pojavilo u debelim crnim naslovima u jednom od najranijih primjeraka iz 1879. godine. Konjanici Ladyburga masakrirani kod

Isandhlwane. Pukovnik Waite Courtney i njegovi ljudi pobijeni do jednog. Krvoločniji impiji divljaju. Mark pretpostavi da se to odnosi na utemeljitelja obitelji u Ladvburgu. Nakon toga, ime se pojaviljivalo u gotovo svakom broju, bilo je mnogo Courtnevja i svi su živjeli u okrugu Ladvburg, ali Dirk Courtnev prvi put je spomenut 1900. Ladyburg dočekuje jednog od svojih omiljenih sinova. Vrača se heroj engleskoburskog rata. Pukovnik Sean Courtney kupuje rančLion Kop. Ladyburg pozdravlja povratak jednog od njegovih omiljenih sinova nakon dugogodišnje odsutnosti. Ima nas vrlo malo koji nismo upoznati s istraživanjima pukovnika Seana Courtneyja, D. S. O., D. C. M., a svi se sjećamo velike uloge koju je odigrao u uspostavi napredne rudarske industrije u Witwatersrandu... Slijedili su dugi recitali o čovjekovim djelima i reputaciji, a izvješće je završilo: Pukovnik Courtney kupio je rančLion Kop od Ladyburg Farmers Bank. Namjerava ga učiniti svojim domom ipošumiti zemlju radi drva. Pukovnik Courtney je udovac, i živi sa svojim desetogodišnjim sinom Dirkom. Staro izvješće šokiralo je Marka. Nije znao da je Dirk Courtney sin njegovog generala. Veliki, bradati čovjek kukastog nosa kojeg je sreo one snježne noći u Francuskoj, čovjek kojega je poštovao i koji mu se sviđao - ne, više nego sviđao. Čovjek čija je vitalna snaga i prisutnost, zajedno s njegovom reputacijom izazvala u njemu gotovo religiozno strahopoštovanje. Njegova trenutačna reakcija bilo je pitanje je li i sam general uključen u napad koji je preživio na grebenu; ta ga je misao uznemiravala, pa je napustio knjižnicu i otišao niz palmama obrubljenu ulicu, pronašavši klupu koja je gledala mirne zaštićene vode zaljeva, dok se velika planina dizala iza njega poput kitovih leda. Gledao je brodove razmišljajući o zamršenoj mreži čije je središte bilo u Ladvburgu, gdje je sjedio skriveni pauk. Znao je da će njegovo istraživanje potrajati. Čitanje je bilo spor posao i proći će dani prije no što dobije odgovor od Marion. Kasnije, u svojoj maloj sobi, prebrojio je preostale zlatnike u pojasu i shvatio da mu neće dugo potrajati ako bude živio u gradu. Trebao je posao. Upravitelj je imao pivski trbuh i odjeću koja je bila tipična za prodavače u automobilskoj industriji. Mark je odgovarao na njegova pitanja s ekstremnom ljubaznošću i lažnom vedrinom, ali s očajem ispod površine. Hodao je gradom pet dana, od jedne slabe mogućnosti za zaposlenje do druge. «Vremena su teška», rekao mu je gotovo svaki poslodavac na početku razgovora, «a mi trebamo čovjeka s iskustvom.» Mark nije imao vremena nastaviti svoju istragu u knjižnici.

Sada je sjedio na rubu svog stolca, čekajući da zahvali čovjeku i ode, ali čovjek je nastavljao govoriti dugo nakon službenog dijela razgovora. Pričao je o plaći prodavača, i tome kako je dovoljno velika za dvoje. «...Ako me razumiješ.« Čovjek namigne i stavi cigaretu u svoju muštiklu od slonovače. «Da, naravno», klimne Mark divlje, nemajući pojma na što je čovjek mislio, u želji da ga zadovolji. «Naravno, osobno ću te nadzirati. Ako napravimo ugovor, u redu?» «U redu», složi se Mark i tek tada shvati da upravitelj hoće postotak Markove zarade. Dobit će posao. «Naravno, gospodine.« Htio je skočiti i zaplesati. »Volio bih misliti da smo ravnopravni partneri.» «Dobro.» Pedeset posto Markove zarade bilo je više no što je upravitelj očekivao. «Počinješ u ponedjeljak, u devet sati», reče on brzo i nasmiješi se Marku. Mark zahvalno ispruži ruku, ali kad je izlazio iz malog ureda, upravitelj ga pozove. «Imaš pristojno odijelo, Anders, zar ne?» «Naravno», slaže Mark brzo. «Odjeni ga.» Pronašao je hinduskog krojača na indijskoj tržnici koji mu je preko noći napravio trodjelno odijelo i naplatio trideset dva šilinga. «Dobro vam stoji odijelo, gospodine. Kao vojvodi», reče mu krojač, pokazavši mu staro ogledalo u sobi za isprobavanje, stojeći iza njega i vješto povijajući višak materijala na Markovim slabinama kako bi prednjem dijelu dao moderan izgled. «Bit ćete prvorazredna reklama za moje skromne vještine.» «Znaš voziti auto, naravno?», upita ga upravitelj koji se zvao Dicky Lancome, dok su prelazili salon prema sjajnom Cadillacu. «Naravno», složi se Mark. «Naravno», složi se Dicky. «Inače se ne bi prijavio za posao Prodavača automobila, zar ne?» «Onda uskoči», pozove ga Dicky. «I provezi nas oko kvarta.» Marku se zavrti u glavi, ali jezik mu je bio dovoljno brz da ga izvuče. »Radije bih prvo da mi kažete o posebnim karakteristikama. Nikad prije nisam vozio Cadillaca» To je, konačno, bila istina. Nikad nije vozio Cadillaca, niti bilo koje drugo motorno vozilo. «U redu», složi se Dicky, i dok su žurili niz Marine Parade, Mark je promatrao svaku Dickvjevu kretnju s volanom i pedalama. Kad su se vratili u salon u West Streetu, Dicky mu nehajno doda gomilu formulara. «Ako prodaš auto, ispunjavaš jedan od ovih - i pobrini se da dobiješ novac.» Zatim izvadi svoj sat. «Bože, kasno je. Imam očajno važan poslovni ručak», bilo je malo poslije jedanaest, «vrlo važan klijent.« Zatim spusti glas, «Zapravo, plavuša. Bomba!«, i ponovno namigne. «Vidimo se kasnije.» «Ali, što je s cijenama i tim stvarima?«, vikne Mark očajnički za njim. «Na mom stolu je prospekt. Sve piše u njemu. Papa!» I Dicky nestane kroz stražnja vrata.

Mark je nesigurno kružio oko Cadillaca potpuno zbunjen prospektom, mrmljajući glasno dok je pokušavao shvatiti upute i identificirati razne dijelove vozila iz crteža i njegova opisa, kad ga netko lupne po ruci. »Oprostite, mladiću, jeste li vi prodavač?« Pred njim je stajao stariji par, muškarac odjeven u savršeno skrojeno tamno odijelo s karanfilom na reveru i štapom u jednoj ruci. »Željeli bismo se provesti vozilom prije nego što se odlučimo«, reče elegantna dama kraj njega, smiješeći se Marku majčinski kroz laki veo koji joj se spuštao preko očiju sa šešira s obodom. Šešir je bio ukrašen umjetnim cvijećem, a kosa ispod oboda bila je sijeda i uredno počešljana. Mark osjeti valove panike kako ga guše. Očajnički potraži izlaz, ali gospodin je već smještao svoju ženu na prednje sjedalo Cadillaca. Mark zatvori vrata za parom i sagne se iza vozila da još jednom pogleda prospekt. «Pritisnite spojku lijevom nogom, polugu za brzine gurnite gore i lijevo, pritisnite čvrsto desnom nogom pedalu gasa, otpustite spojku», promrmlja, stavi prospekt u džep i požuri na vozačko sjedalo. Gospodin je sjedio nagnut naprijed u sredini stražnjeg sjedala s objema rukama na ručki štapa, ozbiljan i pažljiv poput sudca. Njegova žena ljubazno je gledala Marka. »Koliko ste stari, mladiću?« »Dvadeset, gospodo, gotovo dvadeset i jednu.« Mark pritisne starter i motor zareži, pa je morala podići glas. «O», klimne, «isto kao moj sin.» Mark joj uputi blijed osmijeh dok je u sebi ponavljao upute. «...snažno ubrzajte.« Motor zaglušujuće zaurla, a Mark se uhvati za volan dok mu zglobovi nisu pobijelili od čvrstoće stiska. »Živite li kod kuće?», upita njegova putnica. «Ne, gospođo«, odgovori Mark i pusti spojku. Stražnji kotači zacvile poput ranjenog ždrijepca i plavi oblak iziđe otraga dok se cijelo vozilo naizgled propelo, a zatim divlje jurnulo prema vratima na ulicu, ostavljajući dva crna traga guma na poliranom podu salona. Mark se borio s volanom, a Cadillac se njihao i jurio, poravnavši se s vratima u zadnjem trenutku, te izleti na ulicu, krećući se postrance poput raka. Konjska zaprega koja je vukla kočiju ukloni se s puta jurećem vozilu, a stariji gospodin iza Marka uspio se uspraviti u sjedeći položaj i pronaći svoj štap. »Dobro ubrzanje!«, vikne Mark nadjačavajući urlanje motora. »Izvrsno«, složi se njegov putnik, izbuljenih očiju. Njegova žena popravi svoj cvjetni šešir koji joj je pao na oči i tužno zavrti glavom. »Vi, mladi dečki! Čim napustite dom, izgladnite se. Vidim da živite sami - mršavi ste poput...» Mark krene kroz križanje Smitha i Aliwala, ali na pola puta teško natovaren kamion pojavi se ispred njih i Mark brzo okrene volan. Cadillac

promijeni smjer za deveteset stupnjeva i uleti u Aliwal na dva kotača, »...grablja«, reče dama, čvrsto se držeći za ručku vrata jednom rukom, dok je drugom držala šešir. »Trebali biste doći jedne nedjelje na pristojan obrok.» «Hvala, gospodo, to je vrlo ljubazno.» Kad je Mark konačno zaustavio Cadillac kraj pločnika ispred salona, njegova se ruka tako tresla da je morao dva puta hvatati ključ. Osjećao je kako mu znoj prolazi kroz kaput novog odijela, i nije imao snage izići iz kola. »Nevjerojatno«, reče stariji gospodin na stražnjem sjedalu. «Kakva kontrola, kakvo majstorstvo - ponovno se osjećam mladim.» «Bilo je vrlo lijepo, dragi», složi se njegova žena. «Uzet ćemo ga», odluči njen muž impulzivno, a Mark nije mogao vjerovati da je dobro čuo. Prodao je svoj prvi auto. «Ne bi li bilo krasno kad bi nam ovaj mladić mogao biti šofer. Tako odlično vozi.» «Ne, gospođo», Mark se ponovno uspaniči. «Ne bih mogao ostaviti ovaj posao - ali, svejedno, hvala vam.» »Odlična predstava, stari«, Dicky Lancome savije dvije novčanice od pet funta koje su bile njegova polovica Markove provizije od prodaje Cadillaca. »Vidim ispred tebe veliku budućnost.« «O, ne znam«, reče Mark skromno. »Velika budućnost«, predviđao je Dicky mudro. »Ali, jedna stvar, stari - to odijelo«, blago zadrhti, »upoznat ću te sa svojim krojačem, sad kad si ga možeš priuštiti. Bez uvrede, naravno, ali ovo izgleda kao da si na putu na maskenbal.« Te večeri nakon zatvaranja posla Mark je požurio natrag u knjižnicu prvi put toga tjedna. Knjižničarka ga je dočekala s oštrim izrazom učiteljice. »Mislila sam da vas više neću vidjeti - da ste odustali.« «O ne, nikako«, uvjeri je Mark, a ona se ponovno razblaži i da mu ključ čitaonice. Mark je nacrtao obiteljsko stablo Courtnevjevih u svojem notesu, jer bilo je zbunjujuće. Sean je imao brata koji je također bio pukovnik na kraju burskog rata, ali i nositelj Viktorijinog križa za viteštvo - zaista otmjena obitelj. %r Taj brat, pukovnik Garrick Courtnev, postupno je postao poznat, a zatim i slavan autor vojne povijesti i biografija drugih uspješnih vojnika počevši sa «S Robbertsom do Pretorije i «Buller, borbeni vojnih), sve do «Bitka za Sommu» i «Kitchener. Život». Knjige su imale velike i briljantne recenzije u Lanternu. Autor je imao jednog sina, Michaela Courtnevja. Prije 1914. bilo je referenca o njegovim poslovnim aktivnostima kao direktora Courtney Pilana u okrugu Ladvburg, te o njegovim sporstkim i jahačkom sposobnostima na mnogim lokalnim susretima, a zatim je 1917. godine heroj Ladvburga odlikovan: Heroj, sin heroja. Satnik Michael Courtney, sin pukovnika Garricka Courtneyja V. C, dobio je

Leteći križ za svoja djela u 21. borbenom eskadronu kraljevskog zrakoplovstva u Francuskoj. Satnik Courtney srušio je pet njemačkih zrakoplova i opisan je od svojih zapovjednika kao «hrabar i posvećen časnik visokih letačkih vještina». A zatim ponovno, za nekoliko mjeseci, članak na prvoj stranici novina s velikim crnim naslovom: Ruža otrgnuta u punom cvatu. S velikim žaljenjem izvješćujemo o smrti u akciji satnika Michaela Courtneyja D. F. C. Vjeruje se daje satnik Courtney srušen u plamenu iza neprijateljskih linija, i daje njegov krvnik nitko drugi do zloglasni Baron von Richthofen s krvavom reputacijom. LadyburgLantern iskazuje svoju najdublju i najiskreniju sućut njegovom ocu i obitelji. Aktivnosti te grane obitelji, trijumfi i tragedije opisani su detaljno - a isto je bilo s obitelji Seana Courtnevja za razdoblje od početka stoljeća do svibnja 1910. godine. Brak Seana Courtnevja s gospođicom Ruth Friedman 1903. opisan je u detaljima - od mladenkine haljine do ukrasa na torti. «edna od djeveruša bila je gospođica Storm Friedman, četiri godine, koja je nosila točnu repliku majčine haljine. Bit će krasna nova sestra mladom Dirku Courtneyju.» Ponovno spominjanje tog imena koje je zaista zanimalo Marka. On ga zabilježi, jer bilo je zadnje do svibnja 1910. Postignuća pukovnika Seana Courtnevja u politici i poslu te na ozbiljnijim područjima rekreacije ispunjavala su stranice kasnijih izdanja; njegov izbor u Pravni savjet Natala, te u kabinet premijera Louisa Bothe; postao je voda Južnoafričke partije u Natalu - i bio delegat u Witeallu u Londonu, povevši sa sobom cijelu obitelj, kako bi pregovarao o uvjetima unije. Poslovi Seana Courtnevja cvjetali su i množili se: nove pilane, nove plantaže, uzdignuća do novih funkcija - predsjednik prvoga građevinskog udruženja Južne Afrike, direktor brodarske tvrtke Union Castle, čelnik vladine komisije za prirodne resurse. Predsjednik južnoafričkog jahtkluba, za njega je sagrađena luksuzna jahta od stotinu i pedeset stopa, komodor Kraljevskog jahtkluba Natala - ali Dirk Courtnev nije spomenut do svibnja 1910. Prva stranica Ladvburg Lantern and Recordera od 12. svibnja 1910. godine: Ladyburg Lantern može s velikim zadovoljstvom objaviti daje sve njegove isplative dionice kupio gospodin Dirk Courtney koji se nedavno vratio u Ladyburg nakon nekoliko godina odsustnosti. Gospodin Courtney kaže da su te godine provedene u putovanjima, te sakupljanju iskustva i kapitala. One sigurno nisu potrošene, jer je neposredno nakon povratka gospodin Courtney kupio kontrolu nad Ladyburg Farmers Bank za milijun juta sterlinga u gotovini.

Ladyburg i svi njegovi stanovnici sigurno će imati koristi od goleme energije, bogatstva i poleta koji gospodin Dirk Courtney donosi u okrug. Namjeravam se svakodnevno interesirati za sve aspekte djelovanja mojih tvrtaka u Ladyburgu», rekao je on, upitan za buduće planove. »Progres, rast, prosperitet za sveto je moj slogan.» Gospodine Dirk Courtney, Ladyburg Lantern vas pozdravlja i prihvaća kao veliki ukras naše zajednice. Nakon toga, gotovo svaki broj Lanterna objavljivao je hvalospjeve gospodinu Courtnevju - a spominjanje njegovog oca i obitelji smanjeno je na povremeni mali članak na unutarnjim stranicama. Kako bi pronašao vijesti o Seanu Courtnevju, Mark je morao potražiti druge časopise Natala. Počeo je s Natal Mercurv: Konjanici Ladyburga plove u Francusku; General Courtney ponovno vodi svoje ljude u rat. To potakne Marka, mogao se sjetiti morske magle u zaljevu i redova prilika odjevenih u kaki odore koji se penju na brod, opterećeni vrećama i puškama. Pjevanje, plač žena, papirnate konfete i cvijeće padalo je u veselim oblacima na njih, a zvuk sirena odjekivao je žalosno od litice. Sve je bilo tako jasno u njegovom umu. Uskoro je i on krenuo za njima, nakon što je slagao o dobi naredniku za novačenje koji nije pažljivo provjeravao. Ladyburški vojnici teško stradali; Neuspio napad kod Delville Wooda; General Courtney: «Ponosim se njima.» Mark osjeti kako mu suze pale kapke dok je polako čitao popis žrtava, te zastane kad bi prepoznao neko ime - sjećajući se, sjećajući se - ponovno izgubljen u tim strašnim morima blata, krvi i patnje. Ruka mu dodirne rame i on se uspravi od stola, zbunjen iznenadnim povratkom u sadašnjost. «Zatvaramo, prošlo je devet sati», reče mlada pomoćnica tiho. «Bojim se da ćete morati otići» Zatim ga bolje pogleda. »Jeste li u redu? Jeste li plakali?» «Ne.» Mark brzo dohvati svoju maramicu. «Samo napor od čitanja.« Njegova gazdarica vikne mu niz stube kad je ušao u hodnik. «Imam pismo za vas.» Pismo se činilo debelim poput kompletnih djela Williama Shakespearea, ali kad ga je otvorio, u njemu su bile samo dvadeset i dvije stranice. Počinjalo je: Dragi moj Mark, Naravno da te se jasno sjećam, i često sam mislila na tebe, pitajući se kakvo te zlo snašlo - pa je tvoje pismo došlo kao divno iznenađenje... Mark osjeti krivnju zbog nesputanog veselja kojim je odisalo pismo. Znam da znamo malo jedno o drugom. Čak nisi znao niti moje prezime] Pa, zovem se Marion Littlejohn smiješno, zar ne? Htjela bih da ga mogu promijeniti (to nije aluzija, ludice!) i rođena sam u Ladyburgu (Neću ti reći kada! Dama nikada ne otkriva godine!) Moj

otac je bio farmer, ali prodao je farmu prije pet godina, i sada radi kao predradnik u šećerani. as. Cijela obiteljska povijest, njeno školovanje, imena i imanja svih njenih brojnih rođaka, Marionine nađe, aspiracije - «volim putovati, a ti? Pariz, London» - bile su izložene u detaljima, većina u zagradama s mnogo uskličnika i upitnika. Nije li čudno da su nam imena tako slična - Mark i Marion? To zvuči prilično veličanstveno, zar ne? Mark osjeti uzbunu - čini se da je izazvao oluju kada je želio samo povjetarac - ali u svemu je bilo zarazno veselje i toplina koji su ga snažno dirnuli i on zažali što se tako slabo sjeća djevojčinog izgleda. Shvatio je da bi mogao proći kraj nje na ulici a da je ne prepozna. Odgovorio je te noći, posebno pazeći na sadržaj svojeg pisma. Nije joj mogao otkriti pravu svrhu svojeg pisma, već nejasno naznači da namjerava pisati knjigu koja će zahtijevati mnogo istraživanja u arhivima Ladvburga i da sada nema vremena niti kapitala da dođe tamo, te zaključi pitanjem ima li ona kakvu svoju fotografiju. Njen odgovor je sigurno napisan i poslan istog dana kad je dobila pismo. «Moj najdraži Mark» unaprijeđen je od «Dragi Mark». Uz dvadeset pet stranica gusto ispisanog pisma bila je i fotografija. Na njoj je bila ukočena, mlada djevojka u svečanoj haljini s fiksiranim nervoznim smiješkom na licu, gledajući u kameru kao da je cijev napunjenog topa. Fokus je bio pomalo maglovit, ali bila je dovoljno dobra da ga podsjeti kako je izgledala, i Mark osjeti golemo olakšanje. Bila je pomalo punačka, ali imala je slatko srcoliko lice s prijateljskim ustima i inteligentnim očima; oko nje je bila aura živahnosti i pozornosti. Znao je da je obrazovana i relativno dobro načitana - i očajnički spremna da mu ugodi. Na pozadini fotografije dobio je daljnje unaprjeđenje: Dragom Marku, s mnogo ljubavi, Marion. Ispod njenog imena bila su tri uredna križa. Pismo je pucalo od neograničenog divljenja radi njegovog uspjeha u prodavanju Cadillaca i strahopoštovanja zbog njegove želje da postane pisac. Bila je nestrpljiva da mu pomogne u njegovim istraživanjima, samo je trebao napisati koje informacije treba. Ona je imala pristup vladinim i gradskim arhivima (i neću ti naplatiti ovaj put!), njena Starija sestra radila je u uredništvu Ladvburg Lanterna, a u gradskoj vijećnici bila je izvrsna knjižnica u kojoj je Marion bila dobro poznata i u kojoj je voljela čitati - hoće li joj dozvoliti da mu pomogne? I još jedna stvar, ima li i on fotografiju, htjela bi ga se prisjetiti. Mark se fotografirao za pola krune u studiju na otvorenom kod obale; bio je odjeven u novo odijelo, sa slamnatim šeširom nakrivljenim iznad oka i vragolastim smiješkom na licu. Dragi

moj Mark, Kako si zgodan! Pokazala sam te svojim prijateljicama i sve su zavidne. Imala je neke od informacija koje je zatražio, a bit će ih još. Mark je kupio veliki kožni notes u knjižari Adams u Smith Streetu, te tri golema komada kartona, te veliku kartu Natala i Zululanda. Stavio ih je na zidove svoje sobe, gdje ih je mogao proučavati iz kreveta. Na jedan papir je nacrtao obiteljsko stablo Courtnevja, Pyea i Petersena, imena koja su bila povezana s kupovinom Anderslanda na dokumentima koje je vidio u zemljišnom uredu u Ladvburgu. Na drugom kartonu nacrtao je piramidu tvrtaka i imanja koje je kontrolirala banka, a na trećem tvrtke i vlasništva tvrtke generala Seana Courtnevja, Natal Timber and Estates Ltd. Na karti je označio zemlju koju su posjedovale te dvije grupe, crvenim za generala Courtnevja i plavim za njegovog sina Dirka. Kad je plavim osjenčao nepravilan oblik Anderslanda sa svojim granicama koje su pratile južnu obalu rijeke, dobio je novu odlučnost da nastavi s istraživanjem; obrisao je boju s prstiju, osjećajući neugodan okus bijesa u ustima. Bio je još sigurniji da starac nikad ne bi prodao svoje imanje - prvo su ga morali ubiti. Ponovno se ljutio kad god bi popunjavao novi dio karte, ili kad bi ležao u krevetu, pušeći zadnju cigaretu i proučavajući plave i crvene plohe imanja Courtnevja. Mrko bi se nasmiješio Pomislivši što bi Fergus MacDonald rekao o takvom bogatstvu u rukama jednog oca i sina, a zatim zapisao u kožni notes nove informacije koje je skupio preko dana. O Ugasio bi svjetlo i dugo ležao budan; često bi sanjao o Chakinim Vratima i velikim liticama koje su čuvale rijeku, o divljini iza njih koja je skrivala usamljeni grob. Neoznačeni grob, zarastao u bogatu, nemirnu vegetaciju Afrike - ili možda odavno otvoren od hijena i drugih lešinara. Jednog dana, kad je Mark provodio svoju uobičajenu večernju studiju u knjižnici, prvo krene na nova izdanja Ladvburg Lanterna, tražeći vijesti o njegovom bijegu i gotovo propusti nekoliko redaka na unutarnjoj stranici. Jučer je održana posmrtna misa za gospodina Jacoba Henryja Rossoouwa u metodističkoj crkvi u Pine Streetu. Gosp. Rossouvvpoginuo je u klisuri Baboon Strooma ispod novog željezničkog mosta loveći sa svojim prijateljima. Gosp. Rossouvje bio neženja zaposlen u tvrtki Zululand Sugar Co. Ltd. Misi je prisustvovao i predsjednik tvrtke, gosp. Dirk Courtney, koji je održao kratak ali dirljiv govor, pokazujući još jednom duboku brigu čak i za najmanje zaposlenike svojih brojnih poduzeća. «Veličina se pokazuje na malim stvarima.» Datum je odgovarao datumu njegovog bijega iz doline. Čovjek je mogao biti jedan od

njegovih lovaca, možda onaj koji je uhvatio njegov povrijeđeni članak dok je visio s vagona. Ako je bio, veza s Dirkom Courtnevjem je bila direktna. Mark je polako okretao uže, ali trebao je glavu za omču. Ipak, na neki način, laknulo mu je. Činilo se da postoji duboki jaz između oca i sina, između generala Seana Courtnevja i Dirka. Niti jedna tvrtka nije se preklapala, upravni odbori nisu bili povezani, svaka piramida tvrtaka bila je zasebna. Ta odvojenost širila se izvan financija ili posla, i Mark nije našao dokaza o kontaktu između dvojice ljudi na socijalnoj razini, zapravo, iznenadna promjena stava Ladvburg Lanterna prema ocu kad je sin preuzeo urednički odbor ukazivala je na neprijateljstvo. Ipak, nije bio potpuno uvjeren. Fergus MacDonald ga je stablo upozoravao na lukavost gospodara, svih bogatih ljudi. Zatim, naravno, sljedeći korak bi trebao biti povratak u Ladvburg i pokušaj provociranja novog napada - ali, ovaj put će biti spreman i znati iz kojeg smjera dolazi. fc Prisjeti se načina na koji su on i Fergus upotrebljavali Cuthberta, lutku, da privuku vatru i natjeraju neprijatelja da se otkrije i naceri se na pomisao da će ovaj put sam morati odraditi Cuthbertov posao. Prvi put osjeti strah koji nije osjećao još od Francuske, prije no što je pogođen, jer morat će se suprotstaviti opasnijem i bezobzirnijem čovjeku nego ikad prije, a taj trenutak se brzo približavao. Pažnju mu privuče još jedno pismo iz Ladvburga, koje mu je dalo stvarni razlog da odgodi akciju. Najdraži moj, Kakve vijesti imam za tebe!! Ako brdo neće k Muhamedu, tada će on (ili ona) doći k brdu. Moja sestra i njen muž idu u Durban na četverodnevne praznike, i zamolili su me da idem s njima. Stići ćemo četrnaestog - i smjestiti se u Marine Hotelu u Marine Paradeprava stvari Mark se iznenadio zbog snage svojeg zadovoljstva i očekivanja. Nije shvaćao koliko mu je to prijateljsko biće postalo drago. Iznenadio se ponovno i kad su se sreli; oboje su se odjenuli s velikom pažnjom, oboje su bili u agoniji sramežljivosti i ograničenja pod nadzorom Marionine sestre. Sjedili su na hotelskoj verandi i ukočeno srkali čaj, ćaskajući sa sestrom ili ispitujući se međusobno preko ruba šalica. Marion je smršavila, Mark je to odmah primijetio, ali nikada neće znati da se ona pri tome gotovo izgladnjivala u očekivanju ovog trenutka. Bila je lijepa mnogo ljepša no što je zapamtio ili što je sugerirala fotografija. Još važnija je bila njena očita cjelovitost i toplina. Mark je bio usamljeni dječak većinu života, a posebno zadnjih tjedana, u svojoj maloj sobi sa žoharima. Sada je reagirao na nju kao putnik koji dolazi iz snježne oluje u toplu gostionicu. Sestra je u početku

ozbiljno shvatila svoju dužnost dadilje, ali bila je samo petšest godina starija od Marka i dovoljno perceptivna da vidi međusobnu privlačnost mladih ljudi te prepozna pristojnost mladića. I ona je bila dovoljno mlada i nedavno udana, te ih je simpatizirala. «Odveo bih Marion na vožnju - nećemo biti dugo.» Marion uputi molećivi pogled umiruće gazele prema svojoj sestri. QO «O, molim te, Lyn.» Cadillac je bio model za pokazivanje i Mark je osobno nadgledao dok su ga dva Zulu radnika iz Natal Motorsa laštila do sjaja. Odveo ju je do Umgeni rijeke, a ona je sjedila kraj njega, ponosna i lijepa. Osjećao se dobro kao nikada u životu, moderno odjeven, sa zlatom u džepu, velikim sjajnim autom pod sobom i lijepom, dragom djevojkom kraj sebe. Obožavanje je bila jedina riječ koja je mogla opisati Marionin stav prema njemu. Jedva je mogla odvratiti pogled od njega, i sijala je svaki put kad ju je pogledao. Nikada se nije mogla zamisliti kraj tako zgodnog, sofisticiranog ljepotana. Čak i u svojim najromantičnijim sanjarenjima nije bilo sjajnog Cadillaca i odlikovanog ratnog heroja. Kad je parkirao uz cestu, krenuli su putom kroz gustu vegetaciju dina do ušća rijeke, a ona mu se objesila za ruku poput utapajućeg mornara. Rijeka je bila visoka od neke planinske kiše; široka pola milje i blatno smeđa kao kava; tekla je dolje prema zelenom moru u bujici bijele pjene. Na smeđoj vodi bili su ostatci poplave i leševi utopljenih životinja. Tucet golemih crnih morskih pasa okomio se na lešine, plivajući duboko u rijeku; njihove tamne trokutaste peraje kružile su površinom. Mark i Marion sjedili su na dini i gledali estuarij. «O», uzdahne Marion kao da će joj srce puknuti, «imamo samo četiri dana.» «Četiri dana je dugo vrijeme», nasmije joj se Mark, «ne znam što ćemo raditi sve to vrijeme.» Proveli su gotovo svaki dan zajedno. Dicky Lancome imao je razumijevanje prema svojem najboljem zaposleniku. «Samo se pokaži ovdje na nekoliko minuta svakoga jutra da šef bude zadovoljan, a onda možeš otići. Ja ću te pokrivati.« «Što je s pokaznim modelom?», upita Mark hrabro. i «Reći ću mu da sklapaš posao s bogatim proizvođačem šećera. Uzmi ga, staro momče, ali, za ime Božje, nemoj završiti u stablu.» «Ne znam kako ću ti se odužiti, Dicky, stvarno ne znam.» «Ne brini, momče, smislit ćemo nešto.» «Neću to tražiti opet, ali ta djevojka je stvarno posebna.» «Shvaćam.» Dicky ga očinski potapše po ramenu. »Najvažnija stvar u životu - dobar komad ženskog mesa. Navijam za tebe u duhu svake minute.» «Nije tako, Dicky», reče Mark jako pocrvenjevši. »Naravno, nikad nije tako. Ali, uživaj, ipak», i Dicky lascivno

namigne. Mark i Marion - bila je u pravu, to je zvučilo prilično dobro - provodili su dane šećući s rukom u ruci po gradu. Bila je oduševljena gradskom vrevom i energijom, očarana sofistikacijom, kulturom, muzejima i tropskim vrtovima, plažama s bezbroj svjetala, koncertima na otvorenom u vrtovima stare tvrđave, velikim dućanima u West Streetu, Stuttafordsu i Anstevsu, s izlozima punim skupe uvozne robe, dokovima s velikim trgovačkim brodovima i parnim dizalicama iznad njih. Promatrali su kako indijski ribari sa svojim čamcima polažu duge polukružne mreže u dubokoj vodi zaljeva. Marion je podigla haljinu, a Mark zavrnuo nogavice do koljena i pomogli su polugolim ribarima da izvuku mreže dok na kraju gomile sjajne ribe nisu ležale u čamcima. Jeli su sladoled od jagode u prhkim žutim konusima i vozili se niz Marine Parade otvorenim rikšama koje su vukli Zului odjeveni u nevjerojatne kostime od perja, perla i rogova. Jedne noći pridružili su se Dickvju Lancomeu i njegovoj sireni koju je osvajao, i njih četvero su jeli pečene rakove i plesali uz glazbu jazz banda u Ovster Box hotelu kod Umhlanga Rocksa te stigli kući u urlajućem Cadillacu, veselo pjevajući, dok je Dicky vozio poput Nuvorellija, jureći prašnjavim cestama; Mark i Marion su se blaženo mazili na stražnjem sjedalu. j U predvorju hotela, pod budnim okom noćnog recep t cionera koji je pazio da Mark ne ude u lift, jedno drugom su poželjeli laku noć. »Nikada u životu nisam bila tako sretna», reče mu ona jednostavno i stane na prste da ga poljubi u usne. Dicky Lancome je nestao s Cadilacom i svojom prijateljicom, vjerojatno na neko mračno i skriveno parkiralište uz obalu. Dok je Mark hodao kući kroz napuštene ponoćne ulice, mislio je na Marionine riječi i otkrio da se slaže. Niti on se nije mogao sjetiti kad je bio sretniji, ali, opet, nije baš imao život pun sretnih trenutaka. Za siromaha, šiling je bogatstvo. Bio je to njihov zadnji dan i to saznanje umanjilo je njihovo zadovoljstvo. Mark je ostavio Cadillac na kraju uske ceste u poljima šećerne trske i sišli su do duge bijele krivulje snježnobijele pješčane obale okružene s obje strane stjenovitom obalom. More je bilo tako bistro da su s visokih dina mogli vidjeti koraljne grebene i pješčane sprudove ispod vode. Još dalje, voda je prelazila u indigoplavu, a na dalekom obzorju se spajala s planinom kumulusa, purpurnom, plavom i srebrenom na suncu. Sišli su bosi na hrskavi pijesak noseći košaru za piknik koju im je spremio Marionin hotel i sivi pokrivač s Markovog kreveta i činilo se da su jedini ljudi na svijetu. Obukli su kupaće kostime, smjerno se udaljivši i sakrivši u tamnozelenom grmlju, a zatim su

smijući se potrčali u toplu bistru vodu na rubu plaže. Tanki crni pamuk Marioninog kostima pripio se uz njeno tijelo, pa se činilo da je gola iako je bila pokrivena od stegna do vrata, a kad je skinula crvenu gumenu kupaću kapu s glave i protresla kosu, Mark prvi put osjeti fizičko uzbuđenje. Nekako je zadovoljstvo koje mu je pružala do sada bilo uglavnom prijateljsko. Njeno obožavanje ispunjavalo je neku prazninu u njegovoj duši i osjećao se prema njoj zaštitnički, gotovo bratski. Ona u trenutku, nekim ženskim instinktom, osjeti promjenu u njemu. Smijeh joj zamre na usnama, a oči postanu ozbiljne, izražavajući strah i oprez - ali, okrenula se prema njemu, podigavši lice, očeličivši se tim svjesnim hrabrim činom. Ležali su jedno do drugoga na sivom pokrivaču u debeloj sjeni mliječnog grma, a podne je bilo vruće i puno žamora kukaca. Vlažni kupaći kostimi bili su hladni na njihovim vrućim kožama, a kad je Mark blago skinuo njen, koža joj je bila mokra pod rn? njegovim prstima; iznenadio se koliko je njeno tijelo drukčije od Heleninog. Njena koža bila je mlječnobijela s daškom ružičastog, posuta bijelim pijeskom plaže, a dlake na tijelu bile su fine poput svile, zlatnosmeđe i meke poput dima. I njeno tijelo bilo je meko, različito od mišićavog Heleninog tijela i imalo je drukčiji osjećaj, plastičnost koja ga je zainteresirala i uzbudila. Tek kad je uzdahnula i zagrizla svoju usnu, okrenula lice i sakrila ga u njegov vrat, Mark je iznenada, kroz maglu svojeg uzbuđenja, shvatio da vještine kojima ga je naučila Helena ne uzbuđuju Marion kao što su uzbuđivale njega. Njeno tijelo je bilo ukočeno, a lice blijedo i napeto. «Marion, jesi li u redu?» «U redu je, Mark.» «Ne sviđa ti se ovo!» «To mi je prvi put...» «Možemo prestati...« «Ne.» «Ne moramo...« «Ne, Mark, nastavi. To želiš.« «Ali, ti to ne želiš.» «Ja želim isto što i ti, Mark. Nastavi. To je za tebe.» «Ne...» «Nastavi, Mark, molim te, nastavi.« Ona ga pogleda i vidje da je njen izraz jadan, s očima punim suza i drhtavim usnama. «O, Marion, žao mi je.» Odmakne se od nje, užasnut jadom koji je vidio u njenim očima, ali ona ga je odmah slijedila, zagrlivši ga objema rukama, ležeći napola na njemu. «Ne, Mark nemoj žaliti. Želim da budeš sretan.« «Neću biti sretan ako ti to ne želiš.« «O, Mark, ne govori to. Molim te, ne govori to - ja jedino želim usrećiti tebe.« Bila je hrabra i izdržljiva, držeći ga čvrsto iznad sebe s rukama oko njegovog vrata; tijelo joj je bilo ukočeno, ali se spremno raširilo i za Marka je čitava stvar bila gotovo bolna; patio je zbog nje osjećajući drhtanje i male zvukove boli i napetosti koje je pokušala zadržati u grlu. Srećom za oboje, bilo je brzo gotovo, ali ona ostane uz njega. «Je li ti bilo dobro,

Mark, dragi?» «O, da», uvjeri je žustro. «Bilo je čarobno.» «Toliko ti želim biti dobra na svaki način, dragi. Uvijek i na svaki način, želim ti biti dobra.» «To je bila najbolja stvar u mojem životu», reče joj on, a ona ga na trenutak pogleda u oči, tražeći uvjerenje, i pronađe ga, jer ga je toliko željela. «Tako mi je drago, dragi», šapne ona i privuče mu glavu na svoje tople grudi, meke, ružičaste i udobne. Držeći ga tako, počne ga blago njihati poput majke koja njiše dijete. «Tako mi je drago, Mark, i bit će sve bolje. Naučit ću, vidjet ćeš, trudit ću se za tebe, dragi, uvijek.» Na putu kući u sumrak, sjedila je ponosno kraj njega na širokom kožnom sjedalu, s novim izrazom samopouzdanja i postignuća, kao da je za nekoliko sati izrasla iz djeteta u ženu. Mark osjeti navalu duboke privrženosti prema njoj. Osjećao je da je želi zaštititi, očuvati tu dobrotu od kvarenja, zaštititi je od nesreće. Na trenutak osjeti žaljenje što nije mogla zadovoljiti to divljajuće ludilo njegovog tijela i što je nije mogao provesti kroz oluju do istog mira. Možda će to doći, možda će zajedno pronaći put - a, ako ne, pa, to i nije tako važno. Najvažnija stvar bila je osjećaj dužnosti koji je imao prema ovoj ženi, dala mu je sve što je mogla, i sada je on trebao uzvratiti jednakom mjerom - zaštititi i čuvati je. «Marion, hoćeš li se udati za mene?», upita tiho, a ona počne plakati, žustro klimajući potvrdno kroz suze, nesposobna da govori. Marionina sestra, Lvnette, bila je udana za mladog pravnika iz Ladvburga, i njih četvero sjedilo je kasno te noći razgovarajući o zarukama. «Tata ti neće dati dozvolu da se udaš dok ne navršiš dvadeset i jednu godinu, znaš kako smo Peter i ja morali čekati.« Peter Botes, ozbiljni mladi čovjek, klimne mudro i spoji vrhove prstiju. Imao je rijetku pješčanu kosu i bio pompozan poput sudca u crvenom. fc «Neće štetiti ako pričekate koju godinu...« «Godinu?», zavapi Marion. «Tek ti je devetnaest«, podsjeti je Peter. «A Mark će morati skupiti nešto kapitala prije no što preuzme odgovornost za obitelj.« «Mogu nastaviti raditi«, reče Marion orno. «Svi to kažu.» Peter mudro zatrese glavom. «A dva mjeseca kasnije, dijete je na putu.« «Peter!», njegova ga žena prekori, ali on hladno nastavi. «A ti, Mark, što je s tvojim izgledima? Marionin otac će htjeti znati.« Mark nije očekivao da će morati iznijeti svoje poslove i u trenutku nije bio siguran je li njegovo bogatstvo iznosilo četrdeset dvije funte i dvanaest šilinga - ili sedam funta i šest šilinga. Otpratio ih je na vlak sljedećeg jutra, uz dugi zagrljaj i obećanje da će pisati svakoga dana, Marion se Zaklela da će raditi kako bi zaradila što više i promijeniti predrasudu

svojeg oca o ranom braku. Vraćajući se sa željezničke stanice, Mark se sjeti, bez vidljivog razloga, proljetnog jutra u Francuskoj kad se vraćao s fronte u rezervu, i njegova ramena se isprave, korak ubrza i ponovno postane elastičan. Vraćao se s bojišnice i preživio je - i to je bilo sve o čemu je mogao misliti toga trenutka. Polirane elastične čizme Dickvja Lancomea bile su na stolu ispred njega, prekrižene u člancima. On podigne pogled s novina, sa šalicom čaja u drugoj ruci, s delikatno ispruženim malim prstom. »Pozdrav osvajaču, s umornim oružjem na ramenima.« «Ma hajde, Dicky.» «...Drhtavih koljena, krvavih očiju i grozničavog čela...« «Je li bilo poziva?«, upita Mark ozbiljno. «A, divovski um se okreće svjetovnijim aspektima života!« «Samo se igraj, Dicky.» Mark brzo prođe kroz malu hrpu poruka koje su ga čekale. «Višak ljubavi, gomila strasti, previše mesa, genitalni mamurluk.« «Što je to? Ne mogu čitati tvoje žvrljotine.» Mark odvrati oči, koncentrirajući se na čitanje. »Zapamti moje riječi, Mark: ta mlada dama ima strast za razmnožavanjem. Ako joj okreneš leda na deset minuta, bit će na najbližem stablu i svijati gnijezdo.« «Prekini, Dicky.» «To je upravo ono što bi ti trebao učiniti, staro momče, osim ako se možeš suočiti s njenim ostavljanjem mladunaca na sve strane. Dicky teatralno zadrhti. «Nikad se ne vozi u limuzini ako možeš voziti sportski model, staro momče, što me podsjeća.« On spusti novine i provjeri džepni sat: «Imam važnog klijenta.« Na trenutak provjeri svoje sjajne čizme, prijeđe po njima maramicom iz džepa na grudima, ustane i popravi šešir na glavi, te namigne Marku. «Njen muž je otišao na sjever na tjedan dana. Čuvaj utvrdu, stari, sada je moj red.» On nestane kroz vrata ureda u salon, a onda se odmah pojavi s izrazom užasa na licu. «O Bože, kupci! Idi k njima, Mark, dečko moj, ja idem na stražnja vrata», i nestane, ostavivši samo slabi miris parfema u zraku. Mark provjeri kravatu u komadu slomljenog ogledala zaglavljenom u okviru prozora, i prilagodi svoj osmijeh dobrodošlice dok je žurio prema vratima - ali na pragu stane kao da ga zaustavlja lanac oko vrata. Slušao je s mirom i koncentracijom divlje gazele, slušajući svakim svojim nervom zvuk takve bolne ljepote da se činilo da mu je srce stalo. Trajao je samo nekoliko sekunda, ali odjek je ostao još dugo poslije, i tek tada Markovo srce ponovno zakuca, pritiskujući grudni koš. Zvuk je bio smijeh djevojke. Činilo se da se zrak oko Marka stvrdnuo poput meda, jer se vukao teško oko njegovih nogu kad je krenuo naprijed i zahtijevao fizički napor prilikom disanja. On pogleda u salon. U sredini velike

prostorije stajao je zadnji demonstracijski model Cadillaca, a kraj njega par. Čovjek je bio leđima okrenut Marku, ostavljajući jedino dojam masivnosti, velika prilika u tamnom odijelu. Kraj njega, djevojka je bila gotovo prozračna, činilo se da lebdi, laka i lijepa poput kolibrića na nevidljivim krilima. Zemlja se zanjiše pod Markovim nogama dok ju je gledao. Njena glava je bila podignuta prema muškarcu. Njen vrat bio je dug i gladak, a glava mala s golemim tamnim očima i nasmijanim ustima, malim bijelim pravilnim zubima iza ružičastih usana, lijepim obrvama, blijedim i širokim iznad tih prekrasnih očiju - i sve je bilo pokriveno masom guste sjajne kose, tako crne da se činilo da su uvojci isklesani u svježe nauljenoj ebanovini. Ona se ponovno nasmije, veselim zvukom, i posegne da dodirne čovjekovo lice. Ruka joj je bila uska, s dugim tankim prstima, čvrstim šakama - pa Mark shvati da je njegov prvi utisak bio pogrešan. Djevojka je bila mala samo u usporedbi sa čovjekom, a njen stav pojačao je iluziju. Međutim, Mark sada vidje da je visoka i graciozna poput stabljike papirusa na vjetru, vitka i čvrsta, s tankim strukom i dugim nogama pod lakim materijalom haljine. Svojim prstima prijeđe čovjekovom vilicom; njena ljepota bila je gotovo neizdržljiva, dok su joj goleme oči sijale od ljubavi. «O, tata, ti si staromodni, čangrizavi stari medvjed. Ona se okrene od njega, lako poput balerine, i zauzme pretjerani položaj kraj golemoga sjajnog vozila, poprimivši komični francuski naglasak. «Regarde! Mon cherpapa, cest tres chic..» Čovjek zareži. «Ne vjerujem tim lijepim novim strojevima. Želim Rolls.» «Rolls?», vikne djevojka, dramatično se mršteći, «Oni su tako dosadni. Tako biblijski! Dragi tata, ovo je dvadeseto stoljeće, sjećaš se?» Zatim se povije poput umiruće ruže u vazi. «Kako mogu držati glavu uspravno medu prijateljima ako me tjeraš da vozim jedan od onih mrtvačkih sanduka?« U tom trenutku ona primijeti Marka kako stoji na vratima ureda, i cijeli stav joj se promijeni, držanje glave i tijela, izraz usta i očiju trenutačno prijeđu iz klaunovskog u damski. «Oče», reče tiho, kultiviranog glasa i hladnog pogleda kojim je obuhvatila Marka od glave do peta. »Mislim da je prodavač ovdje.» Ona se okrene i Mark osjeti kako mu se srce ponovno stisne zbog načina na koji se njen bok istaknuo ispod haljine - i on prvi put ugleda njenu malu, izazivačku stražnjicu dok je polako hodala oko Cadillaca, mirno i koncentrirano, ne gledajući više u njegovom smjeru. Mark je zurio u nju, s fascinacijom, poludjelih emocija. Nikada u cijelom svojem životu nije vidio ništa tako lijepo, tako potpuno fascinantno. Čovjek se okrene i ljutito ga pogleda. Činio

se da je, kao što ga je zadirkivala djevojka, biblijski lik. Visoka prilika ramena širokih poput ormara, s velikom glavom te lagano povijenim nosom i tamnom gustom bradom prošaranom sjedinama. »Poznajem te, prokletstvo!«, zareži on. Lice je bilo gotovo crno od sunca, ali u kutovima očiju bile su duboke bijele bore, a i koža ispod linije kose bila je bijela, zaštićena obodom lovačkog šešira ili vojničkom kapom. Mark se trgne, skinuvši pogled s djevojke, doživjevši šok prepoznavanja. Tada je mogao vjerovati da je to neka monstruozna koincidencija ali u godinama koje slijede, znat će da nije tako. Niti njihovih života bile su isprepletene. Ali, u tom trenutku ga je šok toliko pomeo da mu glas pukne. «Da, generale Courtnev, ja sam...» «Nemoj mi reći, prokletstvo«, upadne general, s glasom poput Mauzera koji puca iz zaklona, i Mark osjeti kako mu duh posrče pred izrazom njegovog lica; bio je to najsnažniji izraz kojeg je ikad susreo. «Znam ime mi je na jeziku!«, reče. «Nikada ne zaboravljam lica.» Strašna snaga i prisutnost čovjeka prijetili su da ga uguše. «To je znak starenja, tata», reče djevojka hladno, gledajući preko ramena bez osmijeha ili nekog drugog izraza. «Nemoj to reći, djevojko«, čovjek je grmio poput aktivnog vulkana. «Nemoj to nikada reći.» Krene prijeteći prema Marku, skupljenih tamnih obrva, dok su plave oči prodirale u njegovu dušu poput kirurških noževa. «Oči, te oči!» Mark se povuče korak natrag pred golemim čovjekom, nesiguran što da očekuje, ali spreman povjerovati da Sean Courtnev može u svakom trenutku skočiti na njega i napasti ga teškim štapom od ebanovine, tako je ubojit bio njegov bijes. »Generale...« «Da!» Sean Courtnev pucne prstima kao da se lomi hrastova grana, i mrštenje nestane, a plave oči se nasmiješe s takvom karizmom i zaraznim konspirativnim veseljem, da se Mark morao i sam nasmiješiti., «Anders», reče. «Anders i MacDonald. Martin? Michael? Ne, Mark Anders!». I stisne šaku te se udari po bedru. «Star, je li? Djevojko - tko je rekao star?» «Oče, ti si čudo.» Ona izvrne oči, ali Sean Courtnev je napredovao prema Marku, zgrabivši mu ruku u zahvat od kojeg su počele pucati kosti, dok se nije trgnuo i uzvratio stisak, suprotstavivši se starčevom. «To je zbog očiju», smijao se Sean. »Toliko si se promijenio od toga dana, te noći...», i smijeh prestane dok se prisjećao dječaka u nosilima, blijedog i umirućeg, zaprljanog blatom i osušenom krvlju, te ponovno začuje svoj glas, «Mrtav je!» On potisne tu sliku. «Kako si sada, dječače?« «Dobro, gospodine.« «Nisam mislio da ćeš se izvući.» Sean ga pogleda iz blizine.

»Priznajem da si uspio. Koliko si metaka dobio, i gdje?« «Dva, gospodine, u leda.« «Časni ožiljci, dječače, jednom ćemo usporediti bilješke. Zatim se ponovno namršti. «Dobio si medalju, zar ne?» «Da, gospodine.« «Dobro, nikad ne znaš u toj vojsci. Napisao sam preporuku te noći, ali nikad se ne zna. Što su ti dali?« Sean se nasmije s olakšanjem. »Medalju za hrabrost, gospodine. Dali su mi je u bolnici.« »Izvrsno. Dobro!», klimne on i pusti Markovu ruku, okrenuvši se djevojci. »Draga, ovaj je gospodin bio sa mnom u Francuskoj.« »Kako lijepo«, ona dodirne dizajn radijatora automobila jednim prstom dok je prolazila kraj njega, ne gledajući ih. Možemo li na probnu vožnju, tata?« Mark požuri do stražnjih vrata da ih otvori. «Ja ću voziti«, reče ona i sačeka da on priđe vozačevim vratima. »Dugme za paljenje je ovdje...», objasni on. »Hvala, znam. Sjedite otraga, molim vas.« Vozila je poput muškarca, vrlo brzo i vješto, sjekući zavoje i kočeći mjenjačem, plešući nogama po pedalama spojke i gasa, mijenjajući brzine sigurnom rukom. I! Pokraj nje, general je sjedio poput mladića. «Voziš prebrzo», zareži on divljim tonom koji je bio u suprotnosti sa smješkom na njegovom licu. «A ti si stari gnjavator, tata», nasmije se ona opet; smijeh je zvonio u Markovim ušima dok je ona ulazila u sljedeći zavoj. «Nisam te dovoljno tukao dok si bila mala.» «Pa, sada je prekasno.« Ona mu dodirne obraz jednom rukom. «Ne računaj na to, mlada damo - nemoj se kladiti u to.» Zatresavši glavom u glumljenom očaju, ali s obožavanjem u očima, general se okrene u sjedalu i ponovno prodorno pogleda Marka. «Ne pojavljuješ se na tjednim paradama.« «Ne, gospodine.« »Održavaju se petkom navečer, sat vremena - pola sata stupanja, a zatim predavanje.« «Da, gospodine?« «Dobra zabava, stvarno. Strašan duh, iako smo sada spojeni s drugim mirnodopskim regimentama.« «Da, gospodine.« «Ja sam pukovnik na dužnosti«, nasmije se Sean. «Nisu me se mogli riješiti tako lako.« «Ne, gospodine.« «Imamo mjesečno gađanje - dobre nagrade, i poslije toga roštilj.« «Zaista, gospodine?« «Šaljemo tim na Afrički kup ove godine, svi troškovi su plaćeni. Odlična prilika za sretnike koji su izabrani.« »Siguran sam u to, generale.« Sean sačeka još malo, ali Mark je šutio. Nije mogao pogledati velikog čovjeka u oči i skrene pogled uhvativši pri tome djevojčino lice u retrovizoru. Pažljivo ga je promatrala s nedokučivim izrazom možda prijezirom, zabavom, možda, ili nečim drugim - mnogo intrigantnijim i opasnijim. Oči im se na djelić trenutka susretnu, a tada se njena glava okrene na dugačkom vratu. Tamna kosa makne se s vrata, i pokaže svilenu, finu dlaku, mali

uvojak poput znaka pitanja u pozadini njenog malog lijepog uha. Mark dobije gotovo ludu želju da se nagne naprijed i pritisne na njega svoje usne. Pomisao ga pogodi u medunožje poput fizičkog udarca i on osjeti kako se živci uzduž njegove kičme okrutno stišću. Iznenada shvati, sa šokom koji ga protrese, da je zaljubljen u nju. «Želim pobijediti na tom kupu», reče general tiho, promatrajući ga. «Regimenta nikada prije nije pobijedila.« «Ja bih radije dobru odoru i rat, generale.« Mark prisili oči da pogledaju generala. «Ali, želim vam sreću.» Šofer je otvorio stražnja vrata Rolls Silver Wraitha i Sean Courtnev se smjesti na sjedalo pokraj svoje kćeri. Podigne desnu ruku i kratkom, gotovo vojničkom pozdravu mladom čovjeku na pločniku i auto glatko krene. U trenutku kad su ostali sami, njegova kći ispusti djetinji krik oduševljenja i zagrli ga oko vrata, kuštrajući njegovu bradu i srce poljupcima. «O tata, dragi, kvariš me.» «Da, zar ne?» «Irene će pozelenjeti i saviti se poput inćuna. Volim te, dragi moj i lijepi oče. Njen otac nikada joj nije kupio Cadillac.» «Svida mi se momak, on je jedan od bistrijih. »Prodavač? Nisam primijetila.« Ona pusti svoj stisak i sjedne natrag na sjedalo. «Ima srca.» Zašuti na tren, sjećajući se kako snijeg pada na razoreno brdo u Francuskoj. «Ima hrabrosti i pameti za bolje stvari od prodavanja automobila.« Zatim se zločesto nasmije, izgledajući dovoljno mlado da joj bude brat. «A ja bih volio vidjeti Hamiltonovo lice kad mu uzmemo Afrički kup.» Pokraj njega, Storm Courtnev je šutjela, držeći oca pod ruku, pitajući se što ju je uznemirilo kod Marka Andersa. Odluči da su to njegove oči - te mirne žute oči, smirene, ali pozorne, poput zlatnih mjeseca. i.] j i Mark nevoljno zakoči veliki auto pred bijelim vratima. Bila su tu dva bijela stupa, ožbukana i okrečena, sa Zulu imenom na svakome Emoveni - bilo je to lijepo ime, mjesto vjetra, a na grebenu brda iznad Durbana stvarno je dobivalo hladne blagoslove morskih povjetaraca tijekom ljetnih mjeseci. Pomični dio vrata bio je napravljen od teških željeznih kopalja spojenih u rešetku, ali bila su otvorena i Mark prijeđe željeznu mrežu koja sprječava životinje s kopitima da udu ili pobjegnu, te krene blagim zavojem prilaza; žuti kremenski šljunak bio je pažljivo pograbljan i svježe opran, obrubljen grmovima kane koji su bili u punom cvatu. Bih su uređeni prema bojama, crveni, žuti i bijeli, na jarkom suncu, a iza njih su bile bogate livade tropsko zelene boje, glatko pokošene, ali pune drveća koje je očito bilo pošteđeno zbog veličine, ljepote ili neobičnih oblika. Bila su puna povijuša i lijana, te jedinstvenih biljaka Natala zvanih majmunska

užad; mali plavosivi majmun spuštao se pred Markom niz jednu od lijana i s leđima povijenim poput mačkinih i visoko podignutim repom jurnuo preko otvorenog prostora dok nije stigao do sljedeće nakupine drveća gdje je skočio na najvišu granu i stao brbljati prema prolazećem automobilu. Mark je znao da je ovo samo Courtnevjeva gradska kuća, a glavna obiteljska kuća nalazi se u Ladvburgu; nije očekivao takvu raskoš. A, opet, zašto ne, naceri se suho, čovjek ima sve na svijetu. On okrene glavu i pogleda natrag. Više nije vidio vrata, a ispred njega još nije bilo traga od kuće. Bio je okružen fantastičnim krajolikom, poludivljim, a ipak brižljivo održavanim, i sada je vidio razlog za rešetku na glavnom ulazu. Mala krda polupripitomljene divljači pasla su kratku travu livade ili stajala i promatrala auto s blagom radoznalošću. Vidio je graciozne zlatnosmeđe impale sa snježnim trbusima i zavinutim rogovima, plave duikere velike poput foksterijera s podignutim ušima i sjajnim očima; mužjak elanda s debelim zakrivljenim rogovima na kratkoj teškoj glavi, s tijelom poput onoga u afrikanerskog bika s pedigreom. On prijeđe niski most preko uskog dijela umjetnog jezera. Plavi cvjetovi vodenih lotosa stajali su visoko iznad golemog zelenog lišća koje je plutalo na površini. Njihov miris bio je lagan i sladak i i nostalgičan na toplim zraku, a tamna riblja tijela plutala su u bistroj vodi ispod lišća. Na rubu jezera, crnobijela guska raširila je krila raspona raširenih ljudskih ruku i gurala naprijed glavu s ružičastim kljunom na zmijolikom vratu, prijeteći da će pobjeći zbog upada neznanca; a zatim, predomislivši se, ponovno savije krila i mahne repom, te glasnim krikom izrazi protest dok je Cadillac prolazio. Sada se kroz vrhove drveća vidio krov kuće s ružičastim crjepovima, s tornjevima poput španjolske palače. Nakon zadnjeg zavoja, pojavi se kuća. Pred njom je bio otvoreni cvjetnjak. Boje su bile tako žive i koncentrirane da su bole oči, ublažene jedino visokim mlazovima vode koji su šikljali iz fontana u sredini četiri okrugla jezerca obzidana kamenom. Vjetrić je nosio kapljice poput dima preko cvjetnjaka, vlažeći cvijeće i pojačavajući boje. Kuća je bila na dva kata, mjestimice s tornjevima koji su prekidali jedinstveni obris i spiralnim stupovima poput šećernih štapića što su ukrašavali ulaz i držali donje okvire prozora; bila je bijela i sijala na suncu poput bloka leda. Trebala je dati utisak čvrstoće, ali dizajn je bio tako dobar da se činila poput francuskog kolača vesela i sretna kuća, Sagrađena u duhu ljubavi i zabave. Bogatašev poklon ženi koju voli, jer ženski dodir bio je prisutan svuda; masa cvijeća, fontane, paunovi i

mramorni kipovi činili su se jedinim ispravnim dekorom za takvu zgradu. Mark očarano doveze Cadillac do zadnjeg zavoja prilaza, i lagani ženski glasovi privuku mu pažnju. Na kraju livada bili su teniski tereni na kojima su igrale žene, s bijelim haljinicama koje su sijale na suncu, trčeći brzo i udarajući loptu. Njihovi glasovi i smijeh bili su slatki i melodiozni na toplom tropskom prijepodnevu. Mark iziđe iz auta i krene preko livade prema terenima. Druge ženske prilike, također u bijelom, ležale su u ležaljkama u sjeni banyan drveća, promatrajući igru i ćaskajući dok su ispijale pića iz dugih hladnih čaša, čekajući na red za igru. Nitko nije primijetio Marka dok nije došao do skupine. «Hej, djevojke«, jedna od njih se brzo okrene u ležaljci i Pogleda Marka pogledom koji se više nije dosađivao. »Muškarac! Imamo sreće.« Ostale tri se odmah promijenile, reagirajući različito; jedna naglasi svoju indiferentnost okrenuvši se na ležaljci, druga jednom rukom povuče haljinu a drugom popravi kosu, vedro se smiješeći. Bile su mlade i vitke poput mačaka, sjajne od zdravlja, s nepogrješivom aurom bogatstva i visokog porijekla. «A koje je vaše zadovoljstvo, gospodine?», upita plavooka. Bilaje najljepša od njih četiriju, s blijedom zlatnom kosom u aureoli oko male lijepe glave s dobrim bijelim zubima. Mark se osjećao neugodno pod njihovim pogledima, pogotovo kad se govornica okrenula na stolcu, polako prekriživši noge na drugu stranu, dozvoljavajući Marku da vidi bijele svilene gaćice pod kratkom haljinom. «Tražim gospođicu Storm Courtney.» «Bože», reče djevojka. «Svi žele Storm zašto niti jedan ne treba mene?» " «Storm!» Plavuša vikne prema terenu. Storm Courtnev upravo je servirala, ali poziv je omete i ona pogleda prema djevojci. Ugleda Marka i njezin izraz se ne promijeni, a pažnja joj se vrati igri. Ona visoko baci loptu i zamahne prema njoj, fluidnim i kontroliranim pokretom. Reket oštro udari, a pokret podigne njenu pamučnu haljinu visoko na bedra. Noge su joj bile prekrasno isklesane, s vitkim člancima i blago istaknutim bokovima; koljena su bila označena jedino simetričnim rupicama. Ona se lako okrene i dočeka lopticu u povratku, duga tamna ruka bljesne punom brzinom i loptica munjevito odskoči od reketa. Haljina joj se ponovno podigne i Mark se promeškolji, jer zemlja ispod njega se ponovno zatresla. Vratila se do početne linije kratkim koracima tih dugih nogu, s glavom zabačenom kako bi pratila visoku parabolu na plavetnilu neba. Njena tamna kosa sijala je metalnim odsjajem poput krila sunčeve ptice dok je procjenjivala svoj udarac, a zatim se pomakne njeno cijelo tijelo, sila se oslobodi u

tim lijepim nogama iz nkpetih butina pod lakom pamučnom haljinom, kroz uski struk, uzduž mladih čvrstih leđnih mišića, te eksplodira kroz desnu ruku. Lopta zazuji poput strijele, bljesne nisko iznad mreže i napravi bijeli oblak prašine kod početne linije. «Previše dobro!», vikne njena protivnica očajno, a Storm se nasmije, veselo i trijumfalno, te se vrati do ograde i uzme rezervne loptice iz jarka. «O, Storm, gospodin je došao da te vidi.» Plavuša je ponovno pozove, a Storm udari lopticu vrhom reketa i stranom stopala, gurnuvši je na teren, a zatim uhvativši slobodnom rukom. «Da, Irene», odgovori ona lako. «Znam. To je samo prodavač. Reci mu da čeka kod auta dok ne budem spremna za njega.» Više nije pogledala Marka, i okrene se. »Četrdeset - nula», vikne veselo i otrči natrag do početne linije. Njen slatki glas nije mogao ublažiti iznenadnu navalu bijesa koja stisne Markovu čeljust. «Ako ste prodavača promrmlja Irene, «možete mi jednom nešto prodati. Ali, sada, dragi, predlažem da učinite kako kaže Storm - inače čemo imati predstavu. Kad je Storm došla do mjesta na kojem je čekao, bila je okružena drugim djevojkama, kao princeze pratiteljicama, i on osjeti kako mu neraspoloženje slabi. Može se oprostiti takvoj osobi, nekome tako kraljevskom, lijepom i dragom - može joj se oprostiti sve. Stajao je pozorno, čekajući je, i shvati koliko je visoka. Vrh njene sjajne glave sezao je gotovo do njegove brade. «Dobro jutro, gospođice Courtnev. Dovezao sam vam novi Cadillac, i svi mi u Natal Motorsu želimo vam mnogo veselja i zabave.« Bio je to mali govor koji je uvijek izricao prilikom isporuke, i on ga izreče sa svom toplinom, šarmom i iskrenošću koji su ga prije nekoliko mjeseci načini najboljim prodavačem. «Gdje su ključevi?«, upita Storm Courtnev i prvi put ga izravno pogleda. Mark shvati da joj oči imaju onu tamnu, gotovo crnu nijansu plavog poput generala. Nije bilo u pitanju tko joj je otac. Ona ih otvori šire, i na suncu su poprimile boju poliranog safira ili plavetnila Mozambičke struje na suncu. «U autu su», odgovori on, a glas mu je zvučio čudno u vlastitim ušima, kao da dolazi iz daljine. »Uzmite ih», reče ona i on osjeti kako se pokreće da je posluša. Zatim ga upozori nešto slično onom osjećaju opasnosti koji je razvio u Francuskoj. Njen izraz bio je neutralan, potpuno nehajan, kao da joj se ne da razgovarati s njime, kao da je to nevažan trenutak u inače važnom toku događaja. Ipak, upozorenje je bilo jasno poput zvonjave zvona u njegovoj glavi, i on vidje još nešto u njenim očima, nešto opasno i uzbudujuće poput leoparda koji lovi u sjenama. Izazov, možda - i on iznenada shvati da kći

Seana Courtnevja ne bi mogla biti tako arogantna i gruba. Njen stav imao je neku svrhu. On osjeti lakoću u umu, onu vrstu posebne ludosti koja tjera strah od posljedica u trenutcima opasnosti i očajnih pothvata, i naceri joj se. Nije se morao prisiliti, bilo je to prirodno, vražje i izazovno. »Sigurno, gospođice Courtnev. Naravno, uzet ću ih, čim kažete molim.» Djevojke oko njih glasno uzdahnu i umire se s očekivanjem i užitkom, a oči im se prikuju za lica Storm i Marka. «Reci molim dobrom čovjeku, Stormy», reče Irene glasom kojim se razgovara s malom djecom i svi se oduševljeno nasmijaše. Na trenutak nešto se zapali u njenim očima, nešto oštro što nije bila ljutnja. Mark shvati važnost tog bljeska; iako nije točno znao kakvu je emociju značio; zatim to nestane, a pojavi se pravi, neglumljeni bijes. «Kako se usuđuješ?« Glas joj je bio dubok i drhtav, ali usne joj se stisnuše dok je krv nestala iz njih. Bijes je bio previše brz, prejak za tu priliku, neprimjeren blagom razgovoru, i Mark osjeti uzbuđenje što ju je uspio pogoditi tako duboko. «Udari ga, draga», zadirkivala je Irene, i Mark na trenutak pomisli da bi ona to i mogla učiniti. »Začepi svoja glupa usta, Irene Leuchars.» «Olala!» uživala je Irene. «Bijes!» "t Mark se nehajno okrene i otvori vozačka vrata Cadillaca. «Kuda ideš?» »Natrag u grad.« On upali motor i pogleda je kroz prozor. Nije bilo sumnje da je ona najljepše biće koje je ikad vidio. Ljutnja joj je zacrvenjela obraze, a fina tamna kosa na sljepoočicama bila je vlažna od igre. Bila je zalijepljena na glatkoj koži u malim uvojcima. J? «To je moj auto!» »Poslat će vam nekog drugog, gospođice Courtney, navikao sam poslovati s damama.» Opet provala uzdaha i kikota. «Oh, pravi je!» Irene pljesne rukama, ali Storm se ne obazre na nju. «Moj otac će vas otpustiti.« «Da, vjerojatno hoće», složi se on. Mark pomisli ozbiljno na to jedan trenutak, a zatim klimne i pusti spojku. Pogleda u ogledalo kad je prošao prvi zavoj, i svi su još stajali i zurili u njega, poput grupe mramornih kipova. «Nimfe uznemirene Satirom« bio je odgovarajući naslov, pomisli on, i nasmije se, nemirnog raspoloženja. «Isuse», šapne Dicky Lancome, skupivši obrve s užasom. «Zašto si to učinio?» Polako zavrti glavom, čudeći se. «Bila je prokleto nepristojna.« Dicky spusti ruke i zagleda se s užasom u njega. «.Ona je bila gruba prema teb?.» O, Bože mislim da to ne mogu podnijeti. Ne shvaćaš li da bi trebao biti zahvalan što je bila gruba prema tebi? Ne znaš li da ima na tisuće seljaka poput nas koje čitavog života neće uvrijediti gospođica Storm Courtney?» «Nisam to htio podnositi«, objasni Mark razumno, ali Dicky ga prekine. «Gledaj, stari,

naučio sam te svemu što sam znao, a ti još uvijek ne znaš ništa. Ne samo da to podnosiš, nego, ako gospođica Courtnev izrazi želju da te šutne u tvoju glupu guzicu, točan odgovor je: Naravno, gospođice, ali prvo da zamijenim hlače da si ne zaprljate svoju lijepu nogu.« Mark se nasmije; njegovo nemirno raspoloženje je slabilo, a Dickvjev izraz postao je ozbiljniji. «To je u redu, samo se dobro nasmij. Znaš li što se dogodilo?« I prije no što je Mark mogao odgovoriti, on nastavi. «Poziv s visoka, od samog predsjednika Odbora. Sef i ja jurimo kroz grad - strah, očekivanje, oprezni optimizam - hoće li nas otpustiti, unaprijediti, čestitati nam na mjesečnoj prodaji? I tamo je Odbor, cijeli Odbor, pazi, kao skup grobara koji su tek saznali za otkriće Pasteurovog cjepiva...» Dicky stane, sjećanje je bilo prebolno, i teško uzdahne. «Nisi joj stvarno rekao da kaže molim, zar ne?» Mark klimne. «Nisi joj rekao da nije dama?» «Ne izravno«, protestirao je Mark. «Ali, implicirao sam to.» Dickv Lancome pokuša obrisati lice jednom rukom, počevši od linije kose, preko očiju, do brade. «Moram te otpustiti, znaš to, je li?» Mark ponovno klimne. «Gledaj», reče Dickv, «pokušao sam, Mark, stvarno jesam. Pokazao sam im tvoje rezultate, rekao sam im da si mlad, impulzivan - održao sam govor.» «Hvala, Dicky.» «Na kraju govora gotovo su otpustili i mene.» «Nisi trebao izlagati svoj vrat zbog mene.» «Bilo koga drugog - mogao si izabrati bilo koga drugog, stari, mogao si udariti bojnika, poslati uvredljivo pismo kralju, ali zašto si se namjerio baš na Courtneyje?» «Znaš što, Dicky?» Bio je njegov red da zavrti glavom. »Sviđalo mi se to - sviđao mi se svaki trenutak.« Dickv glasno zastenje dok je vadio svoju srebrenu kutiju za cigarete i nudio Marka. Zapalili su cigarete i nekoliko trenutaka pušili u tišini. «I tako sam Otpušten?«, upita Mark na kraju. «To ti pokušavam reći zadnjih deset minuta.« Mark počne čistiti svoje ladice, a zatim stane i impulzivno upita. «Je li general. je li general Courtnev tražio moju glavu?« «Nemam pojma, stari - ali, sigurno jest.« Mark je želio vjerovati da to nije bio general. Bila bi to previše zlobna gesta od tako velikog čovjeka. Mogao je zamisliti kako ulazi u salon s bičem. Čovjek koji bi se svetio za malo pokazivarije duha mogao bi biti sposoban i za druge stvari - kao ubojstvo starca zbog njegove zemlje. Pomisao se smuči Marku i on je pokuša potisnuti. «Pa, onda je bolje da ja krenem.» «Žao mi je, staro momče.» Dicky ustane i ponudi mu ruku i reče s neugodom. «Imaš li dovoljno novca? Mogu ti posuditi desetaka ako trebaš?« «Hvala, Dicky, ali bit ću u redu.» «Gledaj», reče Dicky impulzivno, »Sačekaj mjesec

ili više, da se prašina slegne, a onda ponovno dođi k meni, ako ne pronadeš ništa drugo. Pokušat ću te ponovno ubaciti kroz stražnja vrata - čak i ako te moramo isplaćivati na izmišljeno ime.» «Zbogom, Dicky, i hvala za sve. Stvarno to mislim.» «Nedostajat ćeš mi, staro momče. Drži glavu ispod bedema ubuduće, hoćeš li?» Zalagaonica je bila u Soldiers Wayu, gotovo točno nasuprot željezničkoj stanici. Prednja soba bila je mala i natrpana golemom količinom stvari vrijednih i bezvrijednih, koje su ostavili ljudi tijekom godina. Bilo je melankolije medu vješalicama sa starim haljinama za vjenčanje, u prašnjavim staklenim kutijama sa starim vjenčanim prstenjem, ugraviranim satovima, kutijama za cigarete i srebrenim pljoskama - sve su te stvari bile poklonjene s ljubavlju ili poštovanjem, svaka sa svojom tužnom pričom. «Dvije funte», reče čovjek nakon što je jednom pogledao odijelo. »Staro je samo tri mjeseca», reče Mark tiho. «A platio sam ga petnaest.» Čovjek slegne, a metalne naočale mu kliznu s nosa. «Dvije funte», ponovi on i vrati naočale na nos palcem koji je izgledao siv i prašnjav poput njegove robe. «U redu. A ovo?» On otvori malu plavu kutiju i pokaže brončani disk u svili s veselom malom crvenobijeloplavom vrpcom. Vojna medalja za hrabrost koja se dijeli dočasnicima i vojnicima. «Imam mnogo takvih - ne traže ih mnogo.» Čovjek napući usne. »Dvanaest funta i deset šilinga.« reče. «Koliko ih čuvate prije no što ih prodate?», upita Mark, neodlučan da se razdvoji od komada metala i svile. «Čuvamo ih godinu dana.» Zadnjih deset dana stalne potrage za poslom lišilo je Marka novca i hrabrosti. «U redu«, složi se. Zalagaoničar napiše karticu dok je Mark hodao stražnjim dijelom lokala. Pronađe svežanj starih vojnih torba i izabere jednu; bio je tu i stalak s puškama, većinom drevni Martiniji i Mauzeri, veterani burskog rata - ali jedna se isticala medu njima. Drveni dio je bio gotovo nov, a metal sjajan i gladak, bez ogrebotina i hrde, i Mark uzme oružje iz stalka, a njegovi oblik i težina mu vrate stara sjećanja. On ih odgurne. Trebat će pušku tamo gdje je išao, a bilo je razumno imati onu koju je dobro poznavao. Sudbina je pred njega stavila P.14, i do vraga sa sjećanjima, odluči on. Otvori spremnik i digne cijev prema svjetlu, zagledavši se u nju. Unutrašnjost je bila neoštećena, čista, sjajna spirala, bez prljavštine. Netko je dobro brinuo o oružju. «Koliko?», upita zalagaoničara, a čovjekove oči se pretvore u beživotne kamenčiće iza naočala. «To je vrlo dobra puška», reče on. «I platio sam je mnogo. S njom ide i stotinu metaka.» u Mark otkrije da je u gradu omekšao, noge su ga boljele nakon prvih

pet milja, a remeni puške i torbe urezali su mu se bolno u ramena. Prve noći legao je kraj vatre i zaspao kao prebijen. Ujutro je zastenjao pri pokušaju da ustane, noge i ramena bili su mu ukočeni. Prve milje šepao je poput starca, dok mu se mišići nisu opustili, a do trenutka kad je stigao na vrh grebena i krenuo u obalne nizine, bio je u redu. Držao se daleko od Anderslanda, prešavši rijeku pet milja uzvodno. Odjeća, torba i puška bili su mu na glavi dok je hodao kroz plićak između pješčanih sprudova, i gol se osušio na suncu, ispružen kao gušter na stijeni, prije no što se ponovno obukao i krenuo na sjever. Trećeg dana naviknuo se na dugi njišući lovački korak, a torba mu je bila lagana na leđima. Hod je bio težak, valoviti nabori zemlje prisilili su ga na uspone i silaske, opterećujući svaki mišić, a gusto bodljikavo raslinje tjeralo ga je da stalno zaobilazi i traži prolaz, gubeći vrijeme i udvostručujući udaljenosti. Uz to, trava je bila suha i u sjemenu. Sjemenke su bile oštre poput kopalja i lako su prolazile kroz vunene čarape do mesa. Morao je stajati svakih pola sata da ih izvadi, ali ipak je tog dana prešao trideset milja. U sumrak je prešao još jedan od bezbrojnih grebena. Udaljeno plavo tijelo Chakinih Vrata gotovo se spojilo s večernjim oblacima. Te se noći ulogorio tamo, rasprostrijevši ležaj na zemlji ispod trnovitog stabla akacije. Pojeo je govedinu i kašu od kukuruza uz svjetlo vatre od drva akacije koje je gorjelo karakterističnim bijelim plamenom i mirisalo na tamjan. General Sean Courtnev stajao je kod teškog ormara od tikovine i ugraviranim staklenim ogledalima i srebrenim tanjurima. U jednoj ruci je držao vilicu s drškom od slonovače, a u drugoj dugi Sheffield nož. Pomoću noža je naglašavao poantu svojem počasnom gostu. »Pročitao sam to u jednom danu, ostao sam budan do ponoći. Vjeruj mi, lan, to je njegov najbolji rad do sada. Koliko istraživanja - izuzetno!« «Jedva čekam da pročitam«, reče premijer, klimnuvši u znak priznanja autoru rada o kojem su diskutirali. «Još je u rukopisu. Još nisam potpuno zadovoljan, treba još toga popraviti.« Sean se vrati pečenju i vješto izreže pet tankih komada ružičaste govedine obrubljene bogatom žutom masti. On vilicom podigne meso i prenese ga do porculanskog tanjura Rosenthal, a Zulu sluga u bijelom kanza ogrtaču i crvenom fesu odmah odnese tanjur do Seanovog mjesta na čelu dugog stola. Sean odloži nož na stranu, obriše ruke u platnenu krpu, krene za slugom do stola i sjedne. «Pitali smo se možeš li napisati kratki predgovor za knjigu, reče Sean dok je podizao kristalnu čašu s crvenim vinom premijeru, a lan Christiaan Smith nagne

glavu na uskim ramenima u gotovo ptičjoj gesti. Bio je mali čovjek, a njegove ruke bile su gotovo krhke; imao je izgled filozofa ili školarca kojem je pridonosila i lijepa šiljasta brada. Ipak je bilo teško vjerovati da je mali. U njemu je bila vitalna snaga i strašna prisutnost što je bilo u neskladu s prilično visokim glasom. «Malo stvari bi mi pružilo toliko zadovoljstva. Počašćen sam.» Činilo se da je golem na svom stolcu, takva je bila njegova snaga. «Ja sam počašćen«, pukovnik Garrick Courtnev odgovori ozbiljno s druge strane stola, lagano se naklonivši - a Sean je s ljubavlju gledao svojeg brata. «Jadni Garry», pomisli, a zatim osjeti krivnju. Ipak, činilo mu se prirodnim razmišljati o njemu na takav način. Bio je slab i star, povijen, sijed i isušen, pa se činilo da je manji od čovjeka nasuprot njemu. «Imaš li već naslov?», upita lan Smith. «Mislio sam je nazvati Mladi orlovi. Nadam se da to nije previše melodramatično za povijest Kraljevskog zrakoplovstva.« «Nikako», suprotstavi mu se Smith. «Mislim daje to izvrsno.« «Jadni Garry», pomisli Sean ponovno. Otkako je Michael srušen, knjiga je ispunjavala strašnu prazninu koju je ostavila smrt njegova sina; ali nije ga spriječila da ostari. Knjiga je bila spomenik Michaelu, naravno, čin velike ljubavi - «Ova knjiga je posvećena satniku Michaelu Courtneyju D. F. C, jednom od mladih orlova koji više neće letjeti.» Sean osjeti kako se budi i njegova žalost i vidljivo se napregne da je potisne. Njegova žena vidjela je taj napor, te mu uhvati pogled. Koliko dobro ga je poznavala nakon svih ovih godina, kako je savršeno mogla čitati njegove osjećaje, pomisli ona dok mu se nasmiješila sa simpatijom i vidje da je odgovorio, široka ramena su se ispravila, a brada učvrstila dok joj se nasmijao. Ona odmah promijeni raspoloženje. »General Smith obećao je prošetati se vrtdvima sa mnom poslije podne, Garry, i savjetovati me o sadnji protea koje mi je donio s Table Mountaina. I ti si odličan botaničar. Hoćeš li nam se pridružiti?« te «Kao što sam te upozorio, draga moja Ruth», reče lan Smith svojim spremnim glasom, «ne vjerujem previše u njihov opstanak.« «Možda Leucareroni», reče Garry, «ako nađemo hladno, suho mjesto.» «Da», složi se general, i oni odmah započnu animiranu diskusiju. Učinila je to tako vješto daje izgledalo da se uopće nije trudila. Sean zastane na vratima svoje radne sobe i dugim pogledom obuhvati prostoriju. Kao i uvijek, osjeti zadovoljstvo pri ulasku u svoje utočište. Staklena vrata bila su otvorena prema cvjetnim gredicama i fontanama, ali debeli zidovi održali su sobu hladnom čak i u sredini dana. On priđe do tamnog i masivnog stola koji je sijao čak i u prohladnom sumraku i spusti se u

ljuljačku, osjećajući kako se fina koža širi i popušta pod njegovom težinom. Dnevna pošta bila je uredno složena kraj njegove ruke i on uzdahne kad ga, unatoč selekciji u njegovom gradskom uredu, još uvijek čeka ne manje od stotinjak omotnica. Odgađao je trenutak njišući se na stolcu i još jednom pogleda sobu. Bilo je teško povjerovati da ju je dizajnirala i uredila žena osim ako to nije bila žena koja voli i razumije svojeg čovjeka tako dobro da može predvidjeti svaki njegov hir. Većina knjiga bila je uvezena u tamnozelenu kožu, a na rubovima su imale zlatni list sa Seanovim grbom. Izuzeci su bile tri police visoke do stropa prvih izdanja Afričkih tema. Prodavači u Londonu i Amsterdamu imali su otvorene ruke u potrazi za tim blagom. Bila su tu prva potpisana izdanja Stanleva, Livingstonea, Cornwallisa Harrisa, Burchella, Munroa i gotovo svakog drugog afričkog istraživača ili lovca koji je napisao knjigu. Tamno drvo između polica bilo je ukrašeno slikama ranih afričkih umjetnika; Bainesi su zračili poput bogatih dragulja svojim raskošnim bojama i naivnim, gotovo djetinjastim prikazima životinja 1 krajolika. Jedna od tih slika bila je u okviru od rodezijskog crvenog drva s ugraviranom posvetom: «Mojem prijatelju Davidu Livingstoneu, od Thomasa Bainesa.» Te veze s poviješću uvijek su zagrijale Seana; uživao je u njima. Debeli sagovi prigušili su njene korake, ali laki parfem u zraku upozorio je Seana na njenu prisutnost i on okrene stolac prema stolu. Stajala je kraj njega, vitka i uspravna poput djevojke. »Mislio sam da šetaš s Garrvjem i lanom.» Ruth se nasmiješi, izgledajući mlada i lijepa kao kad ju je vidio prvi put, prije mnogo godina. Hladnoća sobe sakrila je male linije u kutovima njenih očiju i pramenove sijedog u tamnoj kosi povučenoj sa sljepoočica i vezanoj vrpcom iza vrata. »Čekaju me, ali otišla sam na trenutak da vidim imaš li sve što trebaš.« Ona mu se nasmiješi i odabere cigaru iz srebrene kutije te je počne pripremati. »Trebat ću sat ili dva», reče on, gledajući gomilu pošte. «Ono što ti zaista treba, Sean, jest pomoćnik.« Ona pažljivo odreže cigaru, a on zastenje. «Ne možeš vjerovati tim mladim ljudima...», a ona se veselo nasmije dok mu je stavljala cigaru u usta. »Zvučiš staro kao prorok.» Upali Vesta upaljač i mahne da izvjetri sumpor prije no što će zapaliti vrh cigare. »Nepovjerenje u mladost je znak starosti.« «S tobom kraj sebe, bit ću zauvijek mlad», reče joj on; nakon svih tih godina još je bio nespretan s komplimentima. Ona osjeti kako joj se srce nadima od ljubavi, znajući kakav napor to traži od njega. Ona se brzo sagne i poljubi ga u obraz, a jedna od njegovih mišićavih ruku

ovije se oko njenog struka brzinom i snagom koja je iznenadi; bila je podignuta u njegovo krilo. »Znaš što se događa s naprednim mladim damama - zar ne?» On joj se naceri, a oči mu opako zasjaje. «Sean», reče ona glumeći užas. »Sluge! Naši gosti!» Ona mu se istrgne iz zagrljaja s toplinom i vlažnošću njegovih poljubaca na usnama, uz škakljanje brkova i ukus cigare, te popravi haljinu i kosu. »Ja sam budala.« Ona tužno zavrti glavom. »Uvijek ti vjerujem.« Zatim se nasmiješiše jedno drugom, na trenutak izgubljeni u svojoj ljubavi. »Moji gosti«, sjeti se ona odjednom i ruka joj poleti do usta. i «Mogu li naručiti čaj za četiri sata? Popit ćemo ga kod jezera. Krasan je dan.» Kad je Otišla, Sean je još jednu minutu zurio za njom kroz prazna vrata. Zatim ponovno uzdahne, zadovoljno, i privuče hrpu pisama. Radio je brzo, ali pažljivo, zapisujući upute na podnožju svake stranice, potpisujući ih s inicijalima S. C. «Ne! ali recite im ljubazno, S. C.» «Dajte mi cifre od prošlogodišnje prodaje - i odgodite sljedeću pošiljku. S. C.» «Zašto je to došlo meni? Pošaljite Barnesu. S. C.» «Slažem se. S. C.» «Atkinsonu na komentare, molim, S. C.» Teme su bile različite kao i pisci - političari, financijeri, nabavljači, stari prijatelji, kockari, prosjaci - svi su bili tu. On okrene zapečaćenu omotnicu i zagleda se u nju na tren, ne prepoznajući ime i razlog pisma. «Mark Anders, Natal Motors, West Street, Durban.» Bilo je napisano rukopisom koji je bio tako hrabar da ga nitko nije mogao zamijeniti za ičiji drugi do njegov, i on se sjeti slanja pisma. Netko je napisao na omotnici: «Ostavljeno - nema adrese vraća sepošiljatelju.» Sean uhvati cigaru kutom usta i otvori omotnicu srebrenim nožićem. Pozivnica je imala grb regimente. Zapovjedni pukovnik i časnici konjanika Natala pozivaju Marka Andersa na večeru regimente koja će se održati u Staroj tvrđavi... Sean je napisao dječakovo ime u praznom prostoru, a na kraju: «Pokušaj doći. S. C.» Sada se vratila, i Sean se namršti. Kao i uvijek, bio je nestrpljiv i frustriran čak i na najmanje odlaganje svojih planova. Ljuto baci pozivnicu i omotnicu u košaru, promašivši je; papiri padnu na pod. I sam se iznenadi kako mu se raspoloženje promijenilo nastavio je raditi, ali sada je bio ljut i njegove upute postale su oštre. »Čovjek je budala, lopov ili oboje - ni pod kojim okolnostima neću ga preporučiti za tako važan položaj, unatoč njegovim obiteljskim vezama. S. C.» Nakon još jednog sata, završio je, a soba je bila puna dima. On se zavali u stolac i rastegne pohotno poput starog lava, a zatim pogleda na zidni sat. Bilo je pet minuta do četiri i on ustane. Pozivnica na podu ponovno privuče njegovu pažnju i on se brzo

sagne i pokupi je, čitajući ponovno dok je prelazio sobu, lupkajući kartonom u dlan dok je teško odšepao na sunce, preko širokih travnjaka. Sjenica je bila sagrađena na umjetnom otoku u sredini jezera s uskim prolazom do travnjaka. Seanova obitelj i gosti već su bili okupljeni, sjedeći oko stola u sjeni pod krovom sjenice ukrašenim metalnim rezbarijama i karnevalskim bojama. Jato divljih pataka već se skupilo oko malog otoka, kvačući glasno ne bi li dobile komade biskvita ili torte. Storm Courtnev vidje oca kako dolazi preko livade i uzbuđeno cikne, skoči od stola i potrči niz mostić pred njega da ga stigne prije no što dođe do jezera. On je lako podigne, kao da je još dijete, a kad ju je poljubio, ona udahne njegov miris. Bio je to jedan od najboljih mirisa njenog postojanja, poput mirisa kiše na vrućoj suhoj zemlji, ili konja, ili mora. Imao je poseban miris poput stare polirane kože. Kad ju je spustio, ona ga uzme za ruku i stisne se uz njega, uskladivši svoj lagani korak s njegovim šepanjem. «Kako je prošao tvoj poslovni sastanak?», upita on, gledajući njenu sjajnu glavu, a ona okrene oči i divlje se namršti. «On je vrlo reprezentativan mladi čovjek», reče joj Sean mrko. »Izvrstan mladić.» «O, tata, kad ti to kažeš, to znači daje slaboumni dosadnjaković.» «Mlada damo, želio bih te podsjetiti da je on Rhodesov Stipendist, a njegov otac je vrhovni sudac.» «O, znam ja sve to - ali, tata, jednostavno nema ono nešto!» Čak i Sean je na trenutak izgledao zbunjeno. «A što je to nešto, ako smijem pitati?« «To je nedefinirano«, reče mu ona ozbiljno, «ali ti to imaš. Ti imaš najviše toga od svih ljudi koje znam.» » Nakon te izjave, svi Seanovi očinski savjeti i riječi neodobravanja nestali su poput selećih lastavica i on joj se naceri, tresući glavom. «Ne vjeruješ da ću stvarno progutati svu tu meku sapunicu, zar ne?» «Nećeš vjerovati, tata, ali Payne Bros ima dvanaest pravih modela Patou Couture - apsolutno su ekskluzivni - a Patou je sada glavna stvar...» «Žene u divljim, barbarskim bojama, izludene od onih makijavelističkih, pokvarenih čudovišta u Parizu», promrmlja Sean, a Storm se oduševljeno nasmije. «Strašan si, tata», reče mu ona. «Irenin otac rekao joj je da može kupiti jednu - a gospodin Leuchars je samo trgovac!« Sean žmirne na taj opis jedne od najvećih uvozničkih kuća u zemlji. «Ako je Charles Leuchars trgovac što sam onda ja?», upita radoznalo. «Ti si plemić, ministar krune, general, heroj - i najveća faca na svijetu.« «Shvaćam», nije mogao da se ne nasmije: «Moram održati svoj imidž. Reci gosp. Payneu da mi pošalje račun.» Ona ga ponovno zagrli, ekstatično, i tada prvi put primijeti pozivnicu u njegovoj ruci. «O», uzvikne,

«pozivnica!» «Ne za tebe, djevojko«, upozori je on, ali ona je uzme iz njegove ruke i lice joj se promijeni kad je pročitala ime. Iznenada zašuti i smiri se. «Šalješ pozivnicu tom - prodavaču!« On se ponovno namršti, a raspoloženje mu se promijeni. «Ja sam je poslao. Vratila se. Otišao je, bez nove adrese.» «General Smith čeka na razgovor s tobom.« Ona s naporom vrati osmijeh i poskoči kraj njega. «Idemo.» »Ozbiljno je, stari Seane. Organizirani su, i nema sumnje da traže direktan sukob.« lan Christiaan Smith smrvi biskvit medu Prstima i baci ga patkama. Bučno su kvakale, roneći za komadićima i lepršajući krilima po vodi. i «Koliko bijelih radnika će zamijeniti?«, upita Sean. «Dvije tisuće, u početku«, reče mu Smith. »Vjerojatno četiri, sve u svemu. Ali, ideja je učiniti to postupno, kako se crnci obučavaju za rad da ih zamijene.« »Dvije tisuće«, reče Sean, zamislivši žene i djecu - stare majke, nemoćne. Dvije tisuće radnika bez posla predstavljalo je mnogo patnje i bijede. «To ti se ne sviđa, kao ni meni.» Mali promućurni čovjek čitao je njegove misli, njegovi protivnici nisu ga bez razloga zvali «lukavi» ili »prefrigani« Iannie. »Dvije tisuće nezaposlenih je ozbiljna stvar«, on značajno zastane. »Ali, naći ćemo im drugi posao. Očajnički trebamo ljude na prugama i drugim projektima poput irigacijske sheme VaalHarts.« »Tamo neće zarađivati toliko koliko zarađuju u rudnicima«, istakne Sean. «Ne», reče lan Smith zamišljeno. »Ali, trebamo li zaštititi prihod dvije tisuće rudara po cijenu zatvaranja rudnika?« »Valjda nije tako kritično?«, namršti se Sean brzo. »Predsjednik rudarske komore uvjerava me da jest - a pokazao mi je i brojke koje podržavaju njegov stav.« Sean zavrti glavom s nevjericom i nezadovoljstvom. I on je nekada bio vlasnik rudnika - i znao je probleme troškova i način na koji se brojke mogu namjestiti. «I ti znaš, stari Seane, posebno ti - koliko drugih ovisi o tim rudnicima zlata.« Bilaje to izazovna izjava, oštra poput skalpela. Prošle godine, prvi put, prodaja drva iz Seanovih pilana rudnicima zlata u Transvaalu prešla je dva milijuna funta sterlinga. Mali general znao je to vrlo dobro. »Koliko ljudi je zaposleno u Pilanama Natal, dvadeset tisuća?« »Dvadeset četiri tisuće«, odgovori Sean kratko, podignute obrve, a premijer se blago nasmiješi prije no što će nastaviti. »Tu su i druge stvari, stari prijatelju - o kojima smo raspravljali prije. Tada si mi ti rekao da nacija, da bi uspjela na duge staze, mora stvoriti partnerstvo crnih i bijelih ljudi, a bogatstvo mora biti podijeljeno prema sposobnostima, a ne boji kože - zar ne?» «Da», složi se Sean. «Tada sam ja rekao da moramo ići polako u tom smjeru, a

sada ti oklijevaš.« »Također sam ti rekao da je mnogo malih koraka bolje nego nekoliko velikih načinjenih pod pritiskom, s assegaijetn pod rebrima. Rekao sam, Iannie, da se moramo naučiti savijati kako se nikada ne bismo slomili.» Janie Smith ponovno pogleda patke; obojica su ih rastreseno promatrali. «Hajde, Iannie», reče Sean konačno. »Spomenuo si druge razloge. Ovi koje si mi dao, dobri su, ali ne tako hitni, a ja znam da si dovoljno dobar političar da najbolje čuvaš za kraj.» Iannie se oduševljeno nasmije, gotovo zakikoće, i nagne da potapše Seanovu ruku. «Znamo se predobro.« »Trebali bismo se znati», nasmiješi mu se Sean. »Dovoljno smo se međusobno borili.« Oboje se uozbilje na spomen tih strašnih dana građanskog rata. «A imali smo istog učitelja, Bog ga blagoslovio.« »Bog ga blagoslovio«, reče lan Smith i oni se prisjete na trenutak tog kolosa Louisa Bothe, ratnika i državnika, graditelja saveza, i prvog premijera nove nacije. »Hajde«, inzistirao je Sean. «Koji je tvoj drugi razlog?« »To je potpuno jednostavno. Trebamo odlučiti tko će vladati. Izabrani predstavnici ljudi, ili mala nemilosrdna banda avanturista koji se nazivaju vode trgovačkog sindikata, predstavnici organiziranog rada - ili jednostavno internacionalni komunizam.« »Grubo rečeno.« »Ozbiljno je, Seane. Vrlo ozbiljno. Imam podatke od obavještajne službe koje ću izložiti prije prvog sastanka Vlade kad se okupi Parlament. Međutim, htio sam o tome razgovarati osobno s tobom prije tog sastanka. Trebam tvoju podršku, stari Seane. Trebam te na tom sastanku.« »Reci mi», reče mu Sean. »Prvo, znamo da se naoružavaju modernim oružjem i da obučavaju i organiziraju rudare u komandose.« lan Smith govorio je brzo gotovo dvadeset minuta, a kad je Završio, pogleda Seana. «Pa, stari prijatelju, jesi li uz mene?» Sean je blijedo gledao u budućnost, vidjevši zemlju kojifeje volio još jednom razderanu mržnjom i bijedom civilnog rata. Zatim uzdahne. t «Da», klimne teško, «s tobom sam, i evo ti ruke.» «Ti i tvoja regimenta?«, lan Smith prihvati njegovu veliku koščatu ruku. «Kao ministar Vlade i kao vojnik?« «Oboje», složi se Sean. «Sve do kraja.» Marion Littlejohn pročita Markovo pismo, sjedeći u uredskom toaletu, zaključanih vrata, ali njena ljubav nadilazila je okruženje, unatoč grgljanju vode u cisterni iznad njene glave. Pročitala ga je dva puta, zamagljenih očiju, s nježnim smiješkom na usnama, a zatim poljubi njegovo ime na zadnjoj stranici i pažljivo ga presavije i stavi natrag u omotnicu, otvori haljinu i stavi ga medu punačke male grudi. Tamo se prilično isticalo kad se vratila u glavni

ured; nadzornik pogleda iz svojeg staklenog ureda i značajno pogleda na sat. U registraturi je postojalo nepisano pravilo da svaki zov prirode mora biti obavljen brzo, i da ne smije zauzimati više od četiri minute radnog dana. Ostatak dana vukao se bolno za Marion, i dodirivala je kvrgu medu grudima svakih nekoliko minuta, potajno se smiješeći. Kad je radno vrijeme konačno završilo, ona požuri niz Main Street i stigne bez daha baš kad je gospođica Lucy zatvarala vrata svojeg dućana. «Oh, jesam li zakasnila?« «Udi, Marion, draga - a, kako je tvoj mladić?« »Dobila sam danas pismo od njega«, objavi ona ponosno, a gospođica Lucy klimne svojim srebrenim uvojcima i pogleda je kroz svoje naočale sa srebrenim okvirima. «Da, poštar mi je rekao.« Ladvburg nije bio tako velik grad da ljudi nisu mogli pratiti intimne stvari svojih sugrađana. «Kako je on?» Marion je brbljala, crvena i sjajnih očiju, dok je pregledavala četiri kompleta irskih platnenih plahta koje joj je čuvala gospođica Lucyi «Krasne su, draga, stvarno se možeš ponositi njima. Napravit ćeš dobre sinove na njima.» Marion ponovno pocrveni. «Koliko vam još dugujem, gospođice Lucy?» «Da vidimo, draga - već si platila dvije funte i šest penija...« Marion otvori torbicu i pažljivo prebroji novac, a zatim, nakon mentalne borbe, donese odluku i stavi pola zlatnika na pult. «Ovako ostaje još manje.» Oklijevala je, zacrvenjevši se opet, a zatim reče, «Mislite li da bih sada mogla uzeti jedan par? Htjela bih početi s vezom.» »Naravno, dijete», složi se Lucy. «Već si platila tri. Otvorit ću paket.» Marion i njena sestra Lvnette sjedile su jedna do druge na sofi. Svaka je počela s jedne strane plahte i njihove glave bile su nagnute nad njom, a igle su im radile podjednako zaposleno kao i jezici. «Marka su izuzetno zanimali članci o Dirku Courtnevju koje sam mu poslala i kaže da će gosp. Courtnev imati značajno mjesto u knjizi...« Na drugoj strani sobe, Lynin muž radio je na nekim pravnim dokumentima raširenim po stolu. Nedavno je nabavio lulu i ona je tiho grgljala pri svakom njegovom udahu. Kosa mu je bila namazana briljantinom i glatko počešljana, s ravnim razdjeljkom točno po sredini. «O, Peter», reče Marion iznenada, prestavši raditi, a lice joj se osvijetli. «Imam odličnu ideju.» Peter Botes podigne pogled s papira s laganim mrštenjem čovjeka prekinutog u poslu glupim ženskim brbljanjem. »Napravio si toliko posla za gosp. Courtnevja u banci. Čak si bio i u velikoj kući, zar ne? Čak te pozdravlja na ulici vidjela sam to.» Peter važno klimne, puckajući lulu. «Da, gosp. Čarter je često govorio da se sviđam gosp. Courtnevju. Mislim da ću u budućnosti sve više raditi

za njega.» «O, dragi, mogao bi razgovarati s gosp. Courtnevjem i reći mu da Mark piše knjigu o Ladvburgu i da je vrlo zainteresiran za gosp. Courtnevja i njegovu obitelj...« «Možda bude polaskan što je u Markovoj knjizi - molim te, znam da će te gosp. Courtnev slušati. Možda mu se svidi ideja i to će ti koristiti.» Peter se zamisli, važući pažljivo vrijednost impresioniranja žena svojom važnošću i strašne mogućnosti razgovaranja s Dirkom Courtnevjem. Misao ga je plašila. Dirk Courtnev ga je užasavao i u njegovoj prisutnosti je poprimao pokorne manire, što je i bio, shvaćao je, razlog što Courtnev voli raditi s njim. Naravno, također je bio i vrlo temeljit pravnik, ali glavni razlog je bio njegov stav poštovanja, gosp. Courtnev je volio da ga podređeni poštuju. «Molim te, Peter, Mark će imati mnogo problema s tom knjigom. Moramo mu pokušati pomoći. Upravo sam rekla Lvnette da je uzeo mjesec dana dopusta kako bi otišao u ekspediciju do Chakinih Vrata, da prikupi činjenice za knjigu.» «Ide do Chakinih Vrata?», Peter se zainteresira i izvadi lulu iz usta. «Zbog čega? Tamo nema ničeg osim divljine.« «Nisam sigurna», prizna Marion, a zatim brzo reče: «Ali, važno je za knjigu. Moramo mu pokušati pomoći.» «Što točno želiš da pitam gosp. Courtneyja?» «Zamoli ga da primi Marka i da mu ispriča svoju životnu priču vlastitim riječima. Zamisli kako će to izgledati u knjizi.« Peter proguta slinu. «Marion, gosp. Courtnev je zaposlen čovjek, ne može...» «O, molim te.» Marion skoči i prijeđe sobu da klekne kraj njegovog stolca. «Lijepo te molim, za mene.» «Pa», promrmlja on, «spomenut ću mu to.» Peter Botes stajao je poput stražara kraj čelne fotelje dugog ormolu stola, saginjući se ukočeno u struku samo kad je trebao okrenuti stranicu. «...i ovdje molim, gosp. Courtney.» Veliki čovjek u fotelji bezbrižno se potpisivao na dokumente jedva ih gledajući, bez prekida razgovora s drugim mod;erno odjevenim ljudima za stolom. Oko Dirka Courtnevja bio je jak parfem i nosio ga je s dostojanstvom kaputa konjaničkog časnika, a Peter ga je uzalud pokušavao identificirati. Morao je biti strašno skup, ali bio je to miris uspjeha i on odluči nabaviti jednu bočicu, što god to bilo. «...i ovdje, molim, gospodine.« Primijetio je iz blizine kako se kosa Dirka Courtnevja sjajila i bila duha na sljepoočicama, bez briljantina, uvijena u zulufima. Peter će isprati briljantin iz svoje kose noćas, odluči, i pustiti je da još malo naraste. «To je sve, gosp. Courtnev. Sutra ću vam poslati kopije.» Dirk Courtnev klimne bez gledanja i ustane, odgurnuvši stolac. «Pa, gospodo, obrati se ljudima, «ne bismo trebali

pustiti dame da čekaju.» Svi se nasmijaše s požudnim iščekivanjem, a oči su im sijale poput očiju lavova u kavezu u vrijeme hranjenja. Peter je slušao detalje o zabavama koje je Dirk Courtnev održavao u Great Longvroodu, svojoj velikoj kući. Bilo je tamo kockanja za velike uloge, ponekad pseće borbe - dvije životinje u rupi koje se međusobno komadaju, ponekad borbe pijetlova, uvijek žene - žene dovedene u zatvorenim vozilima iz Durbana ili Johannesburga. Žene iz velikog grada - Peter osjeti kako mu se tijelo pokreće na tu pomisao. Na zabave su primani ljudi s utjecajem, bogatstvom, važni ljudi, a tijekom vikenda su zemljište čuvali nasilnici Dirka Courtnevja. Peter je ponekad sanjao da ga pozovu na te zabave, da sjedi za zelenim stolom nasuprot Dirku Courtnevju i nehajno si privlači šarenu hrpu žetona od slonovače, sa skupom cigarom u ustima, ili se zabavlja među svilom i glatkim bijelim udovima - čuo je za plesačice, lijepe žene koje su se skidale dok su plesale ples Sedam velova i završavale gole kao od majke dok su ljudi urlali. Peter se trgne zamalo prekasno. Dick Courtnev bio je na drugoj strani sobe, vodeći goste, nasmijan i šarmantan, s bijelim zubima na tamnom licu. Sluga je stajao spreman s njegovim kaputom, šoferi su čekali s limuzinama na ulici ispod njih - da ih odvedu u područja o kojima je Peter mogao samo spekulirati, zamišljajući erotične detalje. On brzo pojuri za njim, nervozno mucajući. «Gosp. Courtnev, imam osobni zahtjev.« «Dodi, Charles», Dirk Courtnev nije ga pogledao, već nasmiješeno stavi prijateljsku ruku na rame jednog od gostiju. «Vjerujem da si bolje sreće nego zadnji put, mrzim uzimati novac prijateljima.« «Sestra moje žene ima zaručnika, gospodine«, Peter je očajno mucao. «Piše knjigu o Ladvburgu i htio bi uključiti vaša osobna iskustva...« »Alfred, hoćeš li se voziti s Charlesom u prvom autu?« Dirk Courtnev zakopči kaput i popravi šešir, počevši se okretati prema vratima. Lagano mrštenje bilo je sve čime je pokazao nestrpljenje zbog Peterove drskosti. «On je odovud«, Peter se gotovo rasplakao od neugode, ali nastavi, «s dobrim ratnim dosjeom, možda se sjećate njegovog djeda Johna Andersa...« Čudan izraz pojavi se na licu Dirka Courtnevja i on se okrene polako i prvi put pogleda Petera. Njegov izraz ga prestravi, Peter nikada prije nije vidio takvu goruću zlobu, takvu nemilosrdnu okrutnost na ljudskom licu. To je trajalo svega trenutak - a onda se čovjek nasmiješi. Bio je to takav osmijeh šarma i prijateljstva da se Peteru zavrti od olakšanja. «Knjiga o meni?« Uzme Peterovu ruku iznad lakta u prijateljskoj gesti. «Reci mi više o tom mladiću. Pretpostavljam da je

mlad?» «O, da, gospodine, vrlo mlad.« «Gospodo.» Dirk Courtnev nasmiješi se svojim gostima. «Mogu li vas zamoliti da krenete bez mene. Uskoro ću stići. Vaše sobe su spremne, i molim vas, nemojte me čekati da se počnete zabavljati.« Još uvijek držeći Peterovu ruku, on ga odvede u golemu dvoranu i posjedne u jednu od fotelja kod kamina. «A sada, mladi gospodine Botes, jeste li za čašicu brandvja?« Peter ga je promatrao kako mu toči piće vlastitim rukama, velikim snažnim rukama pokrivenim finom crnom dlakom, s dijamantom na prstu veličine zrelog graška. i Sa svakim korakom naprijed, Marku se činilo da se veliki bastioni Chakinih Vrata postupno mijenjaju, od plavih obrisa u daljini do jasno vidljivih stijena. Dvije litice bile su gotovo identične, svaka visoka tisuću stopa, s klisurom između sebe kroz koju je rijeka Bubezi tekla u priobalne nizine Zululanda, a zatim zavijala niz stotinu dvadeset milja u labirintu močvara i laguna, te šuma mangrove, prije no što će konačno proći kroz uska vrata plimnog estuarija. Ušće je disalo s plimom, a struja je nosila mrlje sive vode daleko u plavetnilo Mozambičke struje, mrlje koje su bile u oštrom kontrastu s bijelim pjeskovitim obalama što su se pružale tisuću milja na sjever i jug. Ako bi čovjek slijedio tok rijeke Bubezi do Chakinih Vrata, kao što su Mark i starac radili prije, izišao bi u široki bazen zemlje ispod glavnog grebena. Ovdje, u gustim šumama, Bubezi se dijelila na dva dijela, Bijeli Bubezi koji je padao u nizovima katarakta i vodopada niz greben kontinentalnog štita - i Crveni Bubezi, koji je tekao na sjever slijedeći liniju grebena do još gustih šuma i otvorenih travnatih savana, dok konačno nije tvorio granicu prema portugalskoj koloniji Mozambik. U sezonama poplave u ljetno doba, ta rijeka nosila je erodirani laterit duboko u Mozambik, zbog kojeg je postajala krvavo crvena, pulsirajući poput žive arterije, zasluživši svoje ime, Crveni Bubezi. Bubezi je bila riječ Zulua za lava, i Mark je zaista na njenim obalama ulovio svojega prvog lava, pola milje od razdvajanja u dvije rijeke. Bilo je gotovo podne kad je konačno stigao do rijeke na mjestu gdje je izlazila iz klisure između litica. Posegne za satom da provjeri vrijeme i zaustavi se. Ovdje se vrijeme nije mjerilo metalnim kazaljkama, nego prolaskom sunca i vječnom smjenom godišnjih doba. On spusti torbu i nasloni pušku na stablo; gesta mu se učini simboličnom. S težinom na njegovim ramenima, nestala je i tamna težina na njegovom srcu. On pogleda litice koje su ispunjavale pola neba nad njime, izgubljen u strahopoštovanju, kao prvi put kad je vidio zidine crkve Henrva VIII. u

Westminsterskoj opatiji. Stupovi stijena isklesani tijekom povijesti vjetrom, suncem i vodom, imali su istu tu prozračnu gracioznost, ali i slobodu linija kojima nije upravljalo neko striktno pravilo ljudske vizije ljepote. Litice su bile obojene lišajevima, briljantnim mrljama crvenog, žutog i srebrenosivog. U pukotinama i procjepima na stijenama raslo je malo drveće; na stotinu stopa od drugih stabala, bilo je deformirano i osakaćeno silama prirode kao da su ih uređivali japanski majstori bonsaija i izvijali su se u nemogućim kutovima od litice, tražeći granama zrake sunca. Stijene ispod nekih uskih rubova bile su zamrljane urinom i izmetom hidraksa, planinskih zečeva, koji su izlazili iz svake rupe na litici. Sjedeći u pospanim redovima na samom rubu ponora, sunčali su svoja mala debela tijela i žmirkali prema sitnoj prilici čovjeka u dubini klisure. Mark je promatrao široko kruženje lešinara koji je lebdio i hvatao zračne struje iznad litice, pružajući svoje pandže kad je sletio prema gnijezdu na stotinu pedeset stopa iznad rijeke, savijajući krila na leđima i saginjući se u tipični položaj lešinara s isturenom glavom, dok je hodao postrance obodom gnijezda od grana i štapova ugrađenih u kamen. Iz tog kuta Mark nije mogao vidjeti ptiće u gnijezdu, ali jasno je prepoznao pokrete ptice koja povraća trulo meso za svoje mladunče. Postupno, na Marka se spusti osjećaj mira, poput plašta, i on sjedne leđima naslonjen na deblo; polako, bez žurbe, odabere i upali cigaretu, uvuče dim, a zatim ga polako ispusti kroz nos, promatrajući plave pramenove kako se uzdižu na lijenom zraku. Pomisli da je najbliže ljudsko biće udaljeno sigurno barem četrdeset milja, a najbliži bijelac gotovo stotinu - i ta misao bila je neobično utješna. Čudio se kako su na ovom mjestu sitne ljudske borbe izgledale beznačajne, u tome golemom djevičanskom svijetu. On iznenada pomisli kako bi svi ljudi, čak i oni koji znaju samo napučene gradske mravinjake, trebali doći na ovo mjesto, makar i kratko, i vratiti se svojim životima pročišćeni i osvježeni; možda bi onda njihove borbe bile manje okrutne, usklađenije s vječnom ravnotežom prirode. Iznenada zastenje, a njegovo raspoloženje se rasprši zbog gorućeg uboda u vrat ispod uha, i on se pljusne otvorenim dlanom po njemu. Mali leteći kukac bio je omamljen, previše tvrd da bi bio zdrobljen, čak i tako jakim udarcem. On padne u Markovo krilo i on ga podigne palcem i kažiprstom, znatiželjno ga ispitavši, jer prošlo je mnogo godina otkako ga je vidio zadnji put. Cece muha je malo veća od kućne muhe, ali ima vitkije tijelo s prozirnim krilima punim smeđih žilica. »Spasitelj Afrike«, nazvao ju je jednom

starac i Mark ponovi riječi naglas i zdrobi je između prstiju. Ona prsne u tekućoj eksploziji krvi koju je posisala iz njegovog vrata. Znao je da će ugriz nateći i pocrvenjeti, a svi sljedeći ugrizi će reagirati na sličan način, dok mu tijelo brzo ne razvije imunitet. Za tjedan dana neće niti primjećivati njihove ubode, a ugriz će biti manje neugodan od komarčevog. «Spasitelj Afrike«, rekao mu je starac. «Taj mali vrag je spasio zemlju da je ne pregaze domaće životinje. Prvo stoka, a nakon toga plug, a nakon toga gradovi i željezničke pruge.« Starac je polako žvakao duhan, poput bika, na svjetlu logorske vatre, lica skrivenog obodom šešira. »Jednoga dana pronaći će način da je ubiju ili će izliječiti bolest spavanja - naganu - koju ona prenosi. Tada će Afrika kakvu znamo nestati, dečko.» On ispljune duhanski sok u vatru. «Kakva će Afrika biti bez svojih usamljenih mjesta i divljači? Čovjek se mirno može vratiti u London.« Promatrajući novim očima i s novim razumijevanjem veličanstvenu šumu oko sebe, Mark u svojoj mašti vidje kako bi stvari mogle izgledati bez tih sitnih čuvara; posječene šume, očišćena zemlja, otvorene ravnice s niskom travom i tragovima stoke, otvoreni Čirevi erozije tla, rijeke uništene krvarećom zemljom i ljudskom prljavštinom. Izlovljena divljač zbog mesa i zbog izravne zamjene za domaće životinje. Za Zulue, stoka je bogatstvo, bila je bogatstvo tisućama godina, i oni su išli za svojim krdima gdje god bi ona mogla živjeti. Ipak, bilo je ironično što divljina ima još jednog čuvara, osim krilatih legija, a to su Zului. Chaka, veliki kralj Zulua, došao je ovamo prije mnogo vremena. Nitko nije znao kada, jer Zului ne mjere vrijeme kao bijeli ljudi, niti bilježe povijest pisanim riječima. Starac je ispričao Marku priču, govoreći na Zulu jeziku, koji je bio prikladan za takvu priču, a njegov stari Zulu oružar slušao je i klimao s odobravanjem, ili ispravljao činjenice; povremeno bi progovorio nadugačko, ukrašavajući neki dio legende. U tim danima, ovdje je živjelo malo pleme lovaca i sakupljača divljeg meda, pa su se nazivali Invosi, pčele. Bili su siromašni ljudi, ali ponosni, i odupirali su se moćnom kralju i njegovom nezasitnom apetitu za moći i osvajanjem. Pred njegovim brojnim impijima povukli su se u prirodnu tvrđavu sjeverne litice. Prisjetivši se priče, Mark podigne pogled prema liticama preko rijeke. Tisuću dvije stotine muškaraca, žena i djece popeli su se jedinim uskim putom do vrha, a žene su nosile hranu na glavama u dugoj tamnoj koloni uz zid stijene. Pobjegli su u svoje utočište. S vrha su poglavica i njegovi ratnici izazivali kralja. Chaka je izišao sam i stao ispod brda, visoka i vitka

prilika, strašna u snazi svoje mladosti i veličanstvenosti svoje prisutnosti. «Sidi, poglavice, primi kraljev blagoslov i ostani poglavica pod suncem moje ljubavi.« Poglavica se nasmiješi i vikne svojim ratnicima oko sebe. «Čuo sam babuna kako laje!» Njihov smijeh odjekne od litica. Kralj se okrene i vrati se do svojih impija koji su čekali u redovima, njih deset tisuća. Chaka je u noći odabrao pedeset ljudi, zovući svakog imenom. One velikog srca i strašne reputacije. Jednostavno im je rekao: «Kad mjesec side, djeco moja, popet ćemo se na liticu iznad rijeke», i nasmije se svojim dubokim smijehom, koji je mnogima bio zadnje što su čuli na ovom svijetu. «Jer, nije li nas taj mudri poglavica nazvao babunima - a babun se penje gdje se čovjek ne usuđuje.» Stari oružar pokazao je Marku na dnevnom svjetlu točan put kojim je Chaka stigao do vrha. Trebao je dalekozor kako bi vidio tanke pukotine i uske rubove. Mark zadrhti, prateći rutu pogledom, i sjeti se da se Chaka popeo tamo bez užadi, u potpunoj tami nakon mjeseca, noseći štit i široko koplje na leđima. Šesnaest ratnika se poskliznulo i palo tijekom penjanja, ali njihova hrabrost bila je takva da niti jedan nije ispustio nikakav zvuk tijekom strašnog pada, niti šapat koji bi uzbunio stražare Invosija, do konačnog udarca mesa u kamen u podnožju. U zoru, dok su njegovi impiji odvraćali pozornost Invosija, Chaka prijeđe rub planine, razvrsta svoje preostale ratnike i - njih trideset pet protiv dvije stotine - osvoji vrh jednim jurišom, a svaki ubod velikih oštrica kidao je tijela od grudi do kičme, a izvlačenje tjeralo krv u crvenim mlazovima. «Ngidhla! Jeo sam», urlali su kralj i njegovi vojnici dok su radili, a većina Invosija bacila se s vrha litice u rijeku radije no da se suoče s Chakinim bijesom. Onima koji su oklijevali da skoče, suplemenici su pomogli u odluci. Chaka je podigao poglavicu Invosija s objema rukama iznad glave i tako ga držao dok se čovjek batrgao. «Ako sam ja babun - ti si vrabac!» On zaurla divljim smijehom: «Leti, mali vrapče, leti!» I baci čovjeka u prazninu. Nisu poštedjeti niti žene niti djecu, jer među onima koji su pali s litice bili su ratnici koje je Chaka volio. Stari oružar grebao je po terenu ispod litice i pokazao Marku komadiće starih kostiju koje su mogle biti ljudske. Nakon pobjede na vrhu, Chaka je naredio veliki lov u bazenu svih rijeka. Deset tisuća ratnika potjeralo je divljač i lov je trajao četiri dana. Pričalo se da je kralj sam svojim rukama ubio dvije stotine bivola. Bio je toliko oduševljen daje poslije donio odluku: «Ovo je kraljevsko lovište, nitko više ne smije loviti osim kralja. Od litice s koje je Chaka bacio Invosija, istočno do

planinskih grebena, južno i sjeverno koliko čovjek može pretrčati u danu, noći i drugom danu, ova je zemlja samo za kraljevski lov. Neka svi ljudi čuju te riječi, drhte i slušaju.« Ostavio je stotinu ljudi pod jednim od svojih starijih induna da čuvaju zemlju, s titulom čuvar kraljevskog lovišta, i vraćao se ponovno i ponovno, možda privučen ovim izvorom mira, da se odmori i osvježi te okrijepi svoju izmučenu dušu koja je žudila za moći. Lovio je ovdje, čak i u onom mračnom razdoblju ludila dok je f ti žalio za svojom majkom Nandi, Slatkom. Lovio je tu gotovo svake godine, dok konačno nije umro pod oštricama kojima su vitlala njegova vlastita braća. Vjerojatno gotovo stoljeće kasnije, Pravni savjet Natala, stotinu milja od Chakinih Vrata, izdao je svoj dekret i proglasio područje rezervatom u kojem se zabranjuje lov i drugo iskorištavanje, ali nisu to učinili tako dobro kao što je učinio stari kralj Zulua. Krivolovci su bili zaposleni tijekom godina, s lukom i strijelama, omčama i jamama, kopljima i čoporima pasa, te moćnim puškama. Možda će uskoro, kao što je predvidio starac, pronaći lijek za naganu ili sredstvo za uništenje cece muhe. Zakoni će se opozvati i zemlja predati sporim krdima stoke i srebrenim oštricama pluga. Mark osjeti fizičku bol u trbuhu zbog te mogućnosti, te ustane i krene niz padinu kako bi mu prošla mučnina. Starac je uvijek bio biće navike, od odjeće koju je nosio, do dnevnih rituala. Uvijek se ulogorio na istom mjestu kad bi putovao poznatim putovima ili se vraćao na mjesta koja je prije posjećivao. Mark ode ravno na mjesto starog logora iznad rijeke u zavoju glavnog toka, gdje su poplavne vode urezale strmu obalu a podignut teren iznad formirao plato zasjenjen sikamorama s deblima poput Nelsonovog stupa na Trafalgar Squareu; hladna zelena sjena ispod krošanja bila je ispunjena zvucima kukaca i purpurnih grlica. Kamenje koje je okruživalo ognjište još je bilo tu, razbacano i crno od vatre. Mark ponovno sagradi ognjište pravilnog oblika. Bilo je dosta drva za vatru, mrtvih i otpalih grana, drva donesenog vodenom strujom i izbačenog na obalu. Mark uzme čistu vodu iz rijeke, stavi kotlić na vatru da skuha čaj i tada iz stražnjeg džepa torbe izvadi komad papira spojen spajalicom i već pomalo otrcan, koji mu je poslala Marion. «Prijepis ispitivanja mrtvozornika o smrti Johna Andersa, vlasnika Anderslanda u okrugu Ladyburg.» Marion Littlejohn prepisala ga je s mukom tijekom pauza za ručak, a njen nedostatak vještine s pisaćim strojem vidio se u mnogo prepravaka i brisanja. Mark ga je pročitao toliko puta da je mogao napamet ponoviti cijeli tekst, čak i

nevažne primjedbe sudca. Gosp. Greyling (stariji): Bili smo ulogoreni tamo kraj rijeke Bubezi, suce... Magistrat: Ja nisam sudac, gospodine. Ovaj sud morate oslovljavati s Vaša visosti. Počeo je od početka, pažljivo tražeći neki mali trag, nešto što je previdio u prijašnjim čitanjima. No, uvijek se vraćalo na isti razgovor. Magistrat: Hoće li svjedok govoriti o pokojniku kao o pokojniku, a ne starcu. Gosp. Greyling (stariji): Oprostite, Vaša visosti. Pokojnik je napustio logor rano u ponedjeljak ujutro, rekao je da ide potražiti kudua uzduž grebena. Malo prije ručka čuli smo hitac i moj sin, Cornelius, rekao je. «čini se daje starac ulovio jednog». oprostite, pokojnik. Magistrat: Tada ste još bili u logoru? Gosp. Greyling (stariji): Da, Vaša visosti, moj dječak i ja, raskomadali smo meso i vješali ga da se osuši. nismo izlazili toga dana. Mark je mogao zamisliti komadanje divljači, sirovo crveno meso razrezano u duge pruge, natopljeno u kante solne otopine i obješeno na grane stabla - tim je prizorima prisustvovao mnogo puta prije. Kad bi se meso osušilo u crne štapove, kao duhan za žvakanje, pakiralo se u jutene vreće za nošenje na leđima magaraca. Vlažno meso osušilo se na četvrt svoje težine, i biltong koji se dobivao na taj način bio je cijenjen u cijeloj Africi te postizao tako visoku cijenu da je krivolov bila unosna grana privrede. Magistrat: Kad ste se zabrinuli zbog njegove odsutnosti? Gosp. Greyling: Pa, nije se vratio u logor te noći. Ali, nismo bili zabrinuti. Mislili smo da se zadržao s lovinom i prespavao na stablu. Nešto kasnije sljedila je izjava: Gosp. Greyling (stariji): Pa, na kraju ga nismo našli do kraja četvrtog dana. Assvogeli, oprostite, lešinari, su nam pokazali gdje da tražimo. Pokušao se popeti po grebenu na lošem mjestu, pronašli smo gdje se poskliznuo, a puška je još bila ispod njega. To je sigurno bio pucanj koji smo čuli - zakopali smo ga tamo, nije bio u stanju pogodnom za nošenje - zbog ptica i sunca. Stavili smo lijepi križ, sam sam ga napravio, i izrekli kršćansku molitvu. Mark presavije prijepis i vrati ga u torbu. Čaj je kipio i on ga zasladi gustim kondenziranim mlijekom i smeđim šećerom. Pušući u šalicu da ga ohladi i srčući slatku tekućinu, razmišljao je o onom što je pročitao. Kameniti greben, loše mjesto, unutar zvučnog dometa pucnja od mjesta na kojem je sada sjedio, humka od kamenja, vjerojatno, i drveni križ, vjerojatno odavno uništen od termita. Imao je mjesec dana, ali, pitao se je li to dovoljno. S tako slabim smjernicama, potraga je mogla trajati godinama ako ne bude imao sreće. Čak i ako uspije, nije znao što će učiniti. Glavna briga bila mu je naći mjesto na kojem leži starac. Nakon toga,

znat će što učiniti. Prvo je pretražio grebene i stjenovito područje na južnoj obali. Deset dana penjao se i spuštao obodom bazena, teško se krećući protiv smjera prirodnih geoloških formacija, i na kraju tog vremena bio je vitak poput hrta, tamnih ruku i lica, s tamnim dlakama na bradi. Nogavice hlača bile su mu uništene oštrom travom i bodljikavim trnjem koje ga je zaustavljalo u hodu. U bazenu je bilo mnogo ptica, čak i usred podneva, i zrak je zvonio od njihovog kričanja tužnog zviždanja šumskih grlica, kliktanja bjeloglavog orla ribara. Rano ujutro i navečer, grmlje bi oživjelo od blještavog perja - crvenih grudi nevjerojatno lijepih ptica Narina Trogon, nazvanih davno po hotentotskoj ljepotici, metalnog sjaja sunčevih ptica koje su lebdjele iznad mirišljavog cvijeća bivoljih puzavica, malih pjegavih djetlića koji furiozno udaraju o stabla svojim kardinalsko crvenim glavama; u trski kraj rijeke vidjeli su se crni repovi Sakabula ptica. Sve mu je to pomoglo da si olakša duge sate traženja i zastajao je stotinu puta na dan, očaran, da promatra nekoliko dragocjenih trenutaka. Međutim, velikih životinja bilo je vrlo malo, iako je bilo znakova njihove prisutnosti. Veliki sjajni komadi izmeta kudua bili su razbacani uzduž tajnih putova kroz šumu, suhi izmeti leoparda s dlakom babuna, golemi izmeti bijelih nosoroga, planine razbacanog izmeta koje su se skupljale godinama dok se ova čudna životinja vraćala na isto mjesto radi pražnjenja crijeva. Mark se naceri sjetivši se jedne od starčevih priča, one koja je objašnjavala zašto se nosorozi tako boje dikobraza i zašto uvijek razbacuju vlastiti izmet. Jednom, davno, uzeo je od dikobraza bodlju kako bi zašio posjekotinu na svojoj koži od bodljikavog grma mimoze. Kad je posao bio gotov, držao je bodlju između zuba i dok se divio svojem djelu, slučajno ju je progutao. Sada, naravno, bježi od dikobraza i razbaca svaki izmet tražeći u njemu bodlju. Starac je imao stotine takvih priča kojima je oduševljavao dječaka i Mark ponovno osjeti bliskost; njegova odlučnost da pronađe grob ojačala je dok je prebacio pušku na rame i ponovno krenuo kamenitim grebenom. Desetog dana odmarao se u dubokoj sjeni na rubu čistine prekrivene zlatnom travom, kad prvi put ugleda veću divljač. Malo krdo gracioznih blijedosmeđih impala predvođenih s tri impresivna mužjaka pojavi se na rubu livade. Pasle su oprezno, svakih nekoliko sekunda se potpuno ukočivši, osluškujući znakove opasnosti, dok su im se crne nozdrve tiho pomicale. Marku je nedostajalo meso, zadnju govedinu pojeo je prošlog dana, a ponio je pušku upravo zbog toga - kako bi mesom začinio obroke kaše - ali otkrije da oklijeva

upotrijebiti je, što se nije događalo kad je bio dječak. Prvi put gledao ju je očima koje nisu vidjele samo meso, nego rijetku i neobičnu ljepotu. Tri mužjaka kretali su se polako livadom, na stotinu koraka od mjesta na kojem je sjedio Mark, a zatim otišli dalje, blijede sjene, u trnovito grmlje. Košute su ih slijedile, jedna s mladuncem na nespretnim nogama kraj sebe; na kraju kolone bila je poluodrasla ženka. Jedna od njenih stražnjih nogu bila je povrijeđena, osušena i savijena, viseći iznad zemlje, i životinja je imala problema u održavanju koraka s krdom. Bila je mršava, jasno su se vidjele kosti rebara, a koža je bila bez sjaja. Mark podigne P. 14 i zvuk hitca se odbije od brda preko rijeke te uzbuni jato bjeloglavih pataka koje poletješe s rijeke. Mark se sagne iznad antilope koja je ležala u travi i dodirne duge trepavice koje su obrubljivale tamne oči. Nije bilo refleksnog žmirkanja, i provjera je bila samo rutina. Znao je da ju je metak pogodio u sredinu srca, što je bila trenutačna smrt. «Uvijek provjeri«, učio ga je starac. «Percy Voung bi ti to rekao da može, ali sjedio je na mrtvom lavu kojeg je upravo ubio, pušeći lulu, kad je ovaj oživio. Zbog toga ti to ne može reći sam.» Mark okrene leš i čučne da pogleda stražnju nogu. Žičana omča urezala se u kožu kroz tetive i meso, i stisnula oko kosti dok se životinja borila da pobjegne iz zamke. Ispod žice noga je bila gangrenozna, odvratno smrdeći, mameći crne rojeve muha. Mark plitko zareže trbuh, okrenuvši oštricu gore da ne probije želudac. Trbuh se otvori poput torbe. Odreže anus i vaginu stručnim rezovima i podigne mjehur, crijeva i želudac jednim potezom. Izreže purpurna jetra, makne žučni mjehur i baci ga u stranu. Pečena na žaru, jetra će biti poslastica za večeru. On odreže trulu, smrdljivu nogu i pažljivo očisti trbušnu šupljinu šakom suhe trave. Zareže kožu vrata. Koristeći je kao ručke, odnese cijelo tijelo do logora kraj rijeke. Izrezana, posoljena i osušena, bit će dovoljna za ostatak njegovog boravka u divljini. Objesio je trake mesa visoko u granama sikamore kako bi ih sakrio od lešinara koji će sigurno posjetiti logor kad on bude odsutan tijekom dana. Tek kad je završio i čučio iznad vatre s vrućom šalicom u ruci, ponovno pomisli na žicu koja je osakatila impalu. Osjeti indirektni bijes prema osobi koja je postavila zamku, i gotovo odmah se upita zašto osjeća takav bijes prema lovcu, kad je tucet puta naišao na napuštene logore bijelih lovaca i uvijek je bilo kosti i gomila trulih crvljivih rogova. A ovaj lovac nije mogao biti bijeli čovjek, jer ovamo on ne zalazi u lov. Razmišljajući o tome, Mark osjeti kako ga preplavljuje tuga. Čak i u nekoliko kratkih godina otkako je prvi put došao

u divljinu, divljač je bila znatno prorijeđena. Uskoro će nestati - kao što je rekao starac: «Dolazi velika praznina.» Mark je sjedio kraj vatre, duboko ražalošćen zbog neizbježnog. Niti jedno biće se neće moći natjecati sa čovjekom, i on se ponovno sjeti starca. «Neki kažu lav, drugi leopard. Ali, vjeruj mi, dečko, kad se čovjek pogleda u ogledalo, vidi najopasnijeg i najnemilosrdnijeg ubojicu u cijeloj prirodi.« Jama je iskopana da podsjeća na potopljeni spremnik s vodom. Bila je pedeset stopa široka i deset duboka, savršeno kružna i cementirana. Iako su cijevi s vodom bile instalirane na prvoj strmini grebena iznad Ladvburga tako da osiguraju pad vode do velike kuće ispod, jama nikada nije sadržavala vodu. Kružni zidovi bili su okrečeni do sjaja, a pod je bio lagano pokriven riječnim pijeskom i uredno izgrabljan. Borovi su posađeni da sakriju spremnik. Ograda od bodljikave žice okruživala je cijelu plantažu, a na vratima su večeras bila dva stražara, čvrsta, tiha čovjeka koji su provjeravali goste dok su ih automobili dovozili do velike kuće. Došlo je četrdeset osam muškaraca i žena u uzbuđenoj, nasmijanoj koloni koja je tekla kroz vrata, prateći put između borova do jame koja je već bila osvijetljena briljantnim sjajem Petromax svjetiljaka na kolcima iznad rupe. Dirk Courtnev vodio je ljude. Nosio je crne jahaće hlače od gabardena i polirane čizme do koljena kako bi zaštitio noge od očnjaka, a njegova bijela platnena košulja bila je otvorena gotovo do pupka, izlažući čvrste mišiće grudi i grube dlake koje su se kovrčale od vrata nadolje. Rukavi košulje sezali su do članaka; u ustima je imao dugu tanku cigaru, premještajući je iz jednog kuta u drugi bez dodirivanja, jer ruke su mu bile oko struka žena koje su ga okruživale, mladih žena s hrabrim očima i našminkanim ustima. Psi su čuli kako dolaze i zalaju na njih, skačući na rešetke kaveza histerični od uzbuđenja, pokušavajući se dohvatiti kroz pukotine, režeći i slineći dok su ih čuvari pokušavali utišati. Gledatelji su okružili jamu, stojeći na rubu. Na nemilosrdnom svjetlu Petromaxa lica su bila ogoljena. Svaka emocija, svaki detalj Požude za krvlju i sadističkog iščekivanja bio je vidljiv - obojenost ženskih obraza, oštrina smijeha, grozničavi sjaj u očima muškaraca i Pretjerano gestikuliranje. Tijekom prvih sukoba pasa, mala tamnokosa djevojka kraj Dirka vrištila je i uvijala se, držeći stisnute šake kraj otvorenih usta, jecajući i uzdišući u fasciniranom užasu. Jednom se okrenula i zabila lice u Dirkove grudi, pritiskujući svoje tijelo, drhteći uz njega. Dirk se smijao i držao je oko struka. Kad je jedan borac ubijen, ona je vrisnula zajedno sa svima, a leda su joj se izvila; zatim se Dirk podigne, dok

je jecala bez daha i odvede ju do stola za osvježenje gdje je čekao šampanjac u srebrenim kantama i sendviči od smedeg kruha i dimljenog lososa. Charles priđe Dirku koji je sjedio s djevojkom u krilu, pojeći je šampanjcem iz kristalne čaše, okružen tucetom svojih sljedbenika, srdačan, oduševljen rastućim osjećajem napetosti zbog finalne borbe večeri u kojoj će suprotstaviti svojeg psa, Chaku, Charlesovoj životinji. »Osjećam se loše, Dirk», reče mu Charles. «Upravo su mi rekli da je tvoj pas lakši gotovo deset funta.» «Taj tvoj mješanac trebat će svaku funtu, Charles, ne osjećaj se loše - ostavi to za kasnije, kad ti bude stvarno trebalo.» Dirku je djevojka iznenada dosadila i gurne ju nehajno iz krila, tako da je gotovo izgubila ravnotežu i pala. Uvrijeđena, ona popravi svoju haljinu, napući se na Dirka, a kad je shvatila da je ovaj već zaboravio da postoji, ode. «Ovdje», Dirk pokaže stolac kraj sebe. «Sjedni, Charles, staro momče, i razmotrimo tvoj problem.» Gomila se okupila oko njih slušajući njihovo hvalisanje, mrmljajući pokorno na svaku repliku. «Moj problem je što bih volio malu okladu na borbu, ali čini mi se da nije sportski kladiti se protiv laganog psa kao što je tvoj.» Charles se naceri dok je brisao svoje znojno crveno lice svilenom maramicom, jer znojio se od šampanjca i uzbuđenja u vlažnoj ljetnoj večeri. «Svi znamo da se voliš kladiti na sigurno.« Charles je bio dioničar iz Witwatersranda. »Međutim, izraz takve plemenitosti nije mala stvar.» Dirk ga lupne po ramenu ručkom svojeg biča za pse poznatom gestom, zbog koje se Charlesov osmijeh zategne. «Poslušat ćeš me?», upita on, klimnuvši svojim ljudima u gomili oko njih. »Podjednaki novac?» š «Naravno, koliko god želiš.» «Moj pas, Kaiser, protiv tvojeg, Chake, do smrti. Jednaki novac, oklada od...» Charles zastane i pogleda dame, pogladivši male brkove s mjestimičnim sjedinama, odugovlačeći trenutak. «Tisuću funta u zlatu.» Gomila uzdahne, a neki slušatelji zapljeskaše. «Ne! Ne!» Dirk Courtnev podigne obje ruke protestirajući. «Ne tisuću!«, i slušatelji počnu mrmljati, šokirani i pokunjeni zbog tog gubitka prestiža. «O, momče», promrmlja Charles, «prejako za tvoju krv? Reci, onda, ti svotu.» «Recimo, nešto ozbiljnije - deset tisuća u zlatu.» Dirk ponovno lupne Charlesa po ramenu, a čovjekov osmijeh se zamrzne. Boja nestane iz crvenog lica ostavivši bijele mrlje. Male oči brzo prijeđu krugom oduševljenih lica kao da traže izlaz, a tada se polako, neodlučno, vrate na Dirkovo lice. Pokuša nešto reći, ali glas mu pukne kao u pubertetlije. «A, što to točno znači?», upita Dirk sa smišljenom ljubaznošću. Charles više nije vjerovao svojem

glasu, već klimne i pokuša vratiti svoj osmijeh, ali bio je iskrivljen i napet na njegovom licu. Dirk donese psa ispod desne ruke, uživajući u čvrstom gumenastom osjećaju kompaktnog tijela životinje, lako noseći njegovih pedeset funta i spusti ga lagano niz stube do poda jame. Svaki mišić u psećem tijelu bio je napet do fine tenzije i Dirk je mogao osjetiti uzbuđenje u živcima i tetivama, svaki ud bio je ukočen, drhtav, a duboko rezanje izbijalo je iz debelog vrata, potresajući cijelo tijelo. Ostavi psa na pijesku s bičem pričvršćenim za članak lijeve ruke. Kad su pseće šape dodirnule zemlju, on jurne naprijed, zatežući uzicu tako snažno da je Dirk gotovo pao. «Hej, kopile«, vikne i povuče životinju natrag. S druge strane jame, Charles i njegov čovjek spustili su Kaisera, i bila je potrebna snaga obojice, jer bio je to velik pas, crn poput pakla, s mrljama smedeg oko očiju i grudi, naslijede dobermana. Chaka ga ugleda i počne se još jače otimati, a njegovo rezanje zvučilo je poput kidanja jedra u tornadu. Sudac se oglasi s ruba jame, podigavši svoj glas nad žamorom. «Vrlo dobro, gospodo, pustite ih!» Dva vlasnika nahuškaju svoje pse jedan na drugoga uz povike: «Sredi ga, Kaiser!» i «Napadni ga, momče! Ubij! Ubij!» Držali su ih s obje ruke za uzice, pojačavajući njihov bijes. Doberman se savijao na kratkoj uzici, predugačkih nogu za borbenog psa, s velikim ramenima koja su se spuštala prema stražnjem dijelu. Imao je, međutim, dobre zube i prijeteći raspon čeljusti, dovoljan da zgrabi vrat ubojitim zahvatom. Bio je i brz, otimajući se s uzice, lajući i uvijajući svoj gotovo zmijoliki vrat. Chaka nije Iajao, ali debeli valjak njegovih grudi vibrirao je od dubokog rezanja i on je čvrsto stajao na svojim kratkim nogama. Bio je težak i niska rasta, mješanac stafordskog terijera i mastifa, a dlaka mu je bila gruba i crna, prošarana zlatnim. Glava je bila kratka i debela, poput zmijske, a kad je zarežio, gornja usna podigla mu se otkrivajući duge očnjake i tamne desni. Gledao je drugog psa žutim očima leoparda. »Pustite ih! Pustite ih!», urlala je gomila, a vlasnici su držali uzice poput džokeja, usmjeravajući životinju jednu prema drugoj. Dirk izvadi mali čelični umetak iz džepa i klekne kraj psa. Životinja se okrene prema njemu otvorene gubice, ali teška brnjica zarobila je njegove očnjake. Njegova slina počne se pjeniti i zamrlja čisto platno Dirkove košulje. Dirk posegne iza psa i zabije kratki komad čelika u njegovo meso, napravivši plitku ranu u korijenu njegovih testisa, dovoljno da probije kožu i raskrvari je - životinja zareži novim tonom, grizući postrance, i Dirk ga ponovno usmjeri, tjerajući ga sve dublje u crni borbeni bijes. Konačno je

zalajao u nizu gotovo manijačkih provala zvuka iz svojeg napetog grla. »Spreman je», vikne Dirk, boreći se da zadrži svoju životinju. «Spreman ovdje!», dahtao je Charles s druge strane jame, dok su mu stopala klizila iza Kaisera. »Pustite ih!», vikne sudac i u istom trenutku oba čovjeka skinu brnjice i uzice, ostavivši obje životinje nezaštićene. Charles se okrene i izjuri iz rupe, ali Dirk sačeka nekoliko sekunda, ne htjevši propustiti trenutak sukoba. Doberman je pokazao svoju brzinu, napavši Chaku na njegovom terenu, jureći na svojim dugim nogama, naginjući se naprijed tako da su mu se leda poravnala. Napao je glavu, otvarajući kožu ispod oka udarcem bijelih zuba, ali ne uhvati je. Niti Chaka nije htio zadržati ugriz, već se okrene u trenutku udara; upotrijebivši rame i masivnu snagu svojeg nabijenog tijela, izbaci većeg psa iz ravnoteže, prekinuvši njegov napad; ovaj bi projurio kraj njega i pao da ga bijeli zid nije zaustavio i spasio - jer Chaka se glatko okrenuo da ga uhvati dok je padao. Sada je, međutim, Kaiser bio na nogama i brzom promjenom težišta ponovno uspostavi ravnotežu - te napadne lice, promašivši manjeg psa koji se sagnuo, zakvačivši samo kratko uho i poderavši ga, pa je krv u kapljicama pala na pijesak. Chaka ga ponovno udari ramenom, a krv mu je tekla od obraza do uha, dok je stavljao svoju težinu u napad. Veći pas ustukne, odbivši sukobiti se ramenima i pokuša ugristi Chaku kad se okrenuo - ali masa vrisne spazivši njegovu grešku. «Pusti! Pusti!», urlao je Charles, purpurnog lica poput zrele šljive - jer njegov pas zagrizao je u debelu opuštenu kožu obloženu masti između ramena, i zareži dok ju je povlačio. »Sredi ga, Chaka. Sredi ga», vikao je Dirk, balansirajući na rubu jame. «Sada imaš priliku, dečko.» Doberman je držao previše visoko, s vratom i glavom izvan ravnoteže. Dok je natezao kožu, ona se opuštala poput gume, ne pružajući polugu kojom bi bacio terijera na zemlju. Manji pas naizgled nije niti osjećao ugriz, iako se mala arterija probila, a tanki mlaz krvi plesao na svjetlu svjetiljke poput ružičastog flamingovog pera. «Pusti ga», vriske Charles u agoniji, stišćući šake, Znojeći se. «Za trbuh! Za trbuh!», vikne Dirk, a njegov pas se okrene ispod grudi većeg psa, prisilivši ga da se podigne više tako da su mu prednje šape bile iznad zemlje, i udari ga u trbuh, zabivši svoje žute zube u golu tamnu kožu ispod rebara. Doberman cikne i ispusti svoj hvat, okrenuvši se divlje tako da su se Chakini zubi istrgnuli iz trbuha, odnijevši sa sobom komad kože i razderavši ga tako da se odmah vidjela vlažna ružičasta utroba - i tada napadne vrat, otvorivši ralje i zatvorivši ih. Obje glave bile su krvave maske, a trepavice su

brzo treptale, mičući krv iz očiju. Dlaka je bila slijepljena crnom krvlju koja je ispunjavala usta i bojila zube u ružičasto, cureći iz kutova čeljusti. Još dva puta su se sukobili, a svaki put napad je inicirao Chaka. Doberman je svaki put izbjegavao sudar grudi o grudi koji je Chaka forsirao voden instinktom. Chaka je dobio još dva ugriza kroz kožu u meso, sve do kosti, pa je pri sljedećem dobermanovom napadu koji ga je odgurao do zida ostavio krvavi trag na pijesku prije no što će ponovno napasti. Doberman je bio osakaćen ranom na trbuhu, savijajući leđa od bola, ali još uvijek je bio brz i vješt, ne pokušavajući novi čvrst ugriz, režeći duboko i snažno i držeći protivnika na razmaku poput dobrog boksača. Chaka je gubio previše krvi, i dok je kružio, prvi put mu ispadne jezik, a pjena obojena krvlju curila je s njega. Dirk glasno opsuje na taj znak slabosti i kolapsa. Veliki Kaiser ponovno napadne, naizgled pokušavajući zagristi vrat, a onda se okrene i zada novi ugriz u bok. Chaka se brzo okrene prema njemu i ponovno zagrize prema trbuhu, uhvativši utrobu koja se vidjela kroz ranu. Terijer se odmah ukoči na svojim nogama i savije vrat, stavivši bradu na grudi kako bi zadržao hvat. Doberman se zanese od svojeg naleta i utroba mu ispadne, duga sjajna traka na svjetlu svjetiljke - a žene vrisnu u prestravljenom oduševljenju, dok su muškarci urlali. Chaka prijeđe preko stražnjice većeg psa, držeći mu utrobu, te zaplete njegove stražnje noge u ružičasta crijeva koja su visjela iz trbušne šupljine, tako da je posrnuo - i terijer jurne naprijed, udarivši ga snažno grudima, bacivši ga u zrak dok je ovaj cvilio i ritao se. Njegova sljedeća reakcija bila je tako instinktivna, tako prirodna za njegovu pasminu, da je bila brza poput guje - i on munjevito zagrize njegov vrat, čvrstim čeljustima, trzajući glavom na kratkom vratu, dok se njegovi dugi očnjaci nisu sastali na dobermanovom grkljanu. Dirk Courtnev lako skoči s ruba, smijući se neprirodno visokim zvukom, a lice mu je bilo crveno dok je brisao svojeg psa f okretao leš dobermana vrhom čizme. i «Poštena borba?», nasmije se Charlesu, a čovjek je bjesnio jedan dugi trenutak prije no što će priznati poraz i okrenuti se. Dicky Lancome sjedio je sa zvučnikom telefona pred sobom na stolu i sa slušalicom na obrazu, držeći je zgrbljenim ramenom dok je čistio nokte zlatnim nožićem. «Što da kažem, djevojko, osim što sam očajan, ali teta Hortense bila je bogata kao onaj momak koji je sve pretvarao u zlato, da, Mida, ili je to bio Krez, jednostavno ne mogu propustiti njen sprovod, razumiješ? Ne?» On dramatično uzdahne dok je vraćao nožić u džep i počinjao pretraživati adresar, tražeći broj

druge djevojke. «Ne, stara moja, kako to možeš reći? Jesi li sigurna? To je sigurno bila moja sestra...« Bilo je gotovo subotnje podne i Dicky je bio sam u Natal Motorsu. Pravio je planove za vikend telefonirajući na račun tvrtke, nalazeći mudrost u poslovici o tome kako ne treba mijenjati konje usred utrke. U tom trenutku ga ometu koraci na podu salona i on se okrene na stolcu da pogleda kroz vrata svojeg ureda. Nije bilo sumnje tko je visoka prilika koja je prolazila kroz vrata, širokih ramena i izbočene bradate čeljusti, tamnih očiju poput orla. «O, gospode, sačuvaj nas», dahne Dicky, a grješna savjest udari ga u trbuh. «General Courtney», i on pusti slušalicu da padne i objesi se na žici dok se iskradao iz stolca i spuštao u sklonište ispod svog stola, s koljenima do brade. Mogao je zamisliti zašto dolazi general Courtnev. Došao je osobno razgovarati o uvredi svoje kćeri, a Dickv Lancome čuo je dovoljno o generalovom temperamentu da ne bi želio izbjeći diskusiju. Sada je slušao poput noćne životinje koja se skriva od leoparda, naginjući glavu prema zvuku koraka i umirivši dah kako ne bi otkrio svoje skrovište. Slušalica telefona još je visjela na žici i sada je emitirala visoki distorzirani glas bijesne žene. Bez da napusti svoje skrovište, on posegne i pokuša prigušiti slušalicu, ali nije je mogao dohvatiti. «Dicky Lancome, znam da si tamo», vrištio je tanki glasić, a Dick se pomakne još jedan inč. Ruka velika poput goriline ude u njegovo vidno polje, uhvati slušalicu i stavi je u Dickvjeve raširene prste. «Dozvolite mi», reče duboki ozbiljan glas iznad stola. «Hvala, gospodine«, šapne Dicky, pokušavajući ne privući previše pažnje na sebe. Ne mogavši učiniti ništa bolje, on podigne slušalicu do uha. «Nemoj se praviti da ne slušaš», reče ženski glas. «Znam sve o tebi i toj plavoj kurvici...« «Mislim da ćete trebati ovo», reče duboki glas s visine i ruka mu doda zvučnik. «Hvala, gospodine», šapne Dicky ponovno, nesiguran koja emocija trenutačno dominira njime, poniženje ili strah. Pročisti grlo i progovori u telefon. «Draga, moram sada ići», prokrklja. «Imam strašno važnog klijenta u dućanu.» Nadao se da će to laskanje ublažiti dolazeći sukob. Prekine vezu i ispuzi na nogama i rukama ispod stola. «Generale Courtney!» Obriše se i zagladi kosu, prikupi svoje dostojanstvo i nasmiješi se. «Nadam se da vas nisam prekinuo ni u čemu važnom?» Jedino safirni bljesak u očima odavao je da se general zabavlja. «Nikako», uvjeri ga Dicky. «Samo sam...», on pogleda oko sebe radi inspiracije, «samo sam meditirao.« «A», klimne general Courtnev. «Onda mi je jasno.» «Kako vam mogu pomoći, generale?», nastavi

Dicky užurbano. «Htio bih se raspitati o vašem mladom prodavaču - Marku Andersu.» Dickvjevo srce ponovno se ukoči. «Ne brinite, generale, sam sam ga otpustio«, reče Dicky. «Ali, prije toga sam ga strašno ukorio. U to možete biti sigurni.« On vidje kako se generalove tamne obrve skupljaju, a čelo bora poput erodiranog pustinjskog krajolika i gotovo se uspaniči. «Neće dobiti drugi posao u ovom gradu, računajte na to, generale. Raširio sam glas - crna oznaka - ovdje je dobro sređen, sigurno.« «O čemu ti to pričaš, čovječe?«, zagrmi general poput nemirnog vulkana. «Jedna riječ od vas, gospodine, bila je dovoljna.« Dicky otkrije da su mu dlanovi hladni i skliski od znoja. «Od mene?» Grmljavina prijeđe u urlanje i Dickv se osjeti poput seljaka koji uplašeno promatra padine Vezuva. «Što ja imam s tim?» «Vaša kći», prokrklja Dickv. «Nakon onoga što je učinio vašoj kćeri.« «Moja kći?» Glas prijeđe u nešto slično šaptu, ali previše hladno i intenzivno. Bio je to gori zvuk od urlanja. «Napastovao je moju kćer?» «O Bože, ne, generale«, zavapi Dickv slabašno. «Niti jedan naš zaposlenik ne bi podigao prst na gospođicu Storm.« «Što se dogodilo: reci mi točno!« «Bio je nepristojan prema vašoj kćeri, mislio sam da znate.» «Nepristojan? Što je rekao?« «Rekao joj je da se ne ponaša kao dama. Sigurno vam je rekla?« Dickv proguta slinu, a generalov strašni izraz se ublaži. Izgledao je zapanjeno i zbunjeno. «Blagi Bože. To je rekao Storm? I što još?» «Rekao joj je da upotrijebi riječ molim kad izdaje Zapovijedi.« Dickv nije mogao pogledati čovjeka u oči i spusti glavu. «Žao mi je, gospodine.« General ispusti prigušeni zvuk rezanja, a Dickv se brzo odmakne, spreman na obranu. Trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati kako se general bori s navalom smijeha koja mu je pretresala grudi - a kad je konačno popustio, zabaci glavu i širom otvori usta. Slab od olakšanja, Dickv proizvede oprezni kikot - da se umili generalu. «Nije smiješno, čovječe«, zaurla Sean Courtnev i Dickv se odmah namršti. «Treba te kriviti - kako možeš optužiti čovjeka zbog hirova djeteta?« Dickvju je trebao trenutak da shvati da je dijete u pitanju prekrasna, tvrdoglava ljubimica visokog društva Natala. «Mislio sam da je zapovijed došla od vas», promuca Dickv. «Od mene!» Smijeh odmah prestane i general obriše oči. «Mislio si da bih uništio čovjeka zato što je bio dovoljno hrabar da se usprotivi mušicama moje kćeri? To si mislio o meni?» «Da», reče Dicky bijedno, a zatim brzo: «Ne», te beznadno: «Ne znam, gospodine.« Sean Courtnev uzme omotnicu iz unutarnjeg džepa i pogleda je zamišljeno na trenutak. «Anders je vjerovao, kao i ti, da sam

odgovoran za njegov otkaz?», upita on trijezno. «Da, gospodine. Jest.» «Možeš li stupiti u kontakt s njime? Hoćeš li ga ponovno vidjeti?« Dicky je oklijevao, a zatim se očeliči i udahne. »Obećao sam mu da će dobiti posao na kraju mjeseca - kad prođe ova prašina oko otkaza, generale. Kao i vi, nisam smatrao da zaslužuje kaznu.« Sean Courtnev ga pogleda s novim svjetlom u očima, i smiješak mu se pojavi u kutu usta. «Kad ponovno vidiš Marka Andersa, ispričaj mu o našem razgovoru - i daj mu ovu omotnicu.« Dicky uzme omotnicu, i dok se general okretao, začuje kako mrmlja: «A sada, madmoiselle Storm.« Dicky Lancome osjeti tračak simpatije za mladu damu. Bilo je uskoro subotnje podne, i Ronald Pye sjedio je na stražnjem sjedalu limuzine, ukočeno poput pogrebnika, a izraz mu je bio smrtno ozbiljan. Nosio je trodjelno odijelo od tamnog platna s visokim uštirkanim ovratnikom; zlatne naočale bile su mu na kljunolikom nosu. Šofer skrene s glavne ceste za Ladvburg u dugu ravnu aveniju koja je vodila do sjajnih bijelih zgrada Great Longwooda na dnu padine. Avenija je bila obrubljena cikadama koje su bile stare barem dvije stotine godina, debele palmolike biljke sa zlatnim plodovima veličine svinjske glave, poput monstruoznih češera, smještenih u sredini gracioznih cvjetova. Vrtlari Dirka Courtnevja pretražili su zemlju stotinu milja u svakom smjeru da ih pronađu, iskopali ih, uskladili njihove veličine i posadili ovdje. Prilaz je bio izravnan i navlažen da se smanji prašina, a ispred kuće je bilo parkirano dvadeset ili trideset skupih automobila. «Čekaj me», reče Ronald Pye. «Neću dugo.» On pogleda elegantnu fasadu. Bila je to točna kopija povijesnog doma Simona van der Stela, prvoga guvernera Rta Dobre Nade, koji je još stajao u Constantiji. Dirk Courtney i njegovi arhitekti izmjerili su i kopirali svaku sobu, svaki luk i balkon. Cijena je morala biti golema. U holu Ronny Pye zastane i nestrpljivo pogleda oko sebe, jer nitko ga nije dočekao, iako je bio posebno pozvan - možda je bolje bilo reći naručen - za podne. Kuća je bila živa; u unutrašnjosti su se čuli ženski glasovi i zvonki smijeh, dok su bliže bili dublji glasovi muškaraca isprekidani glasnim smijehom, pod utjecajem većih količina alkohola. Kuća je mirisala po parfemu i cigarama, te ustajalom alkoholu, i Ronny Pye vidje prazne kristalne čaše kako nemarno stoje na skupom stolu od ružinog drva u holu, ostavljajući krugove vlage na poliranoj površini - i ostavljeni par ružičastih ženskih gaćica navučen preko kvake vrata prema drugoj sobi. Dok je on još oklijevao, vrata s druge strane hodnika se otvore i uđe mlada žena. Imala je onaj odsutni izraz

mjesečara, klizeći tiho sobom. Ronny Pye vidje da je mlada, ne starija od djeteta, iako se njena kozmetika razmazala. Tamni krugovi maškare dali su joj sablastan izraz, a ruž joj je bio razmazan tako da su joj usta izgledala poput velike ruže. Osim papuča na malim nogama, bila je potpuno gola, a grudi su joj bile nezrele i nježne, s blijedim bradavicama; raskuštrani uvojci blijedoplave kose visjeli su joj do ramena. Sporim, drogiranim pokretima, ona uzme gaćice s kvake i odjene ih. Kad ih je navukla do struka, ugleda Ronnya Pyea kraj glavnih vrata i naceri mu se iskrivljeni osmijeh kurve na namazanim usnama. «Još jedan? U redu, dođi, ljubavi.« Ona zakorači prema njemu, a zatim se Zatetura i okrene da zgrabi stol; lice lutke iznenada problijedi poput alabastera, a zatim se polako presavije i povrati na vezeni Qum sag. S uzvikom gađenja, Ronny Pye se okrene i priđe vratima koja su vodila u sobu. Nitko nije podigao pogled kad je ušao, iako je u sobi bilo više od dvadeset ljudi. Sakupili su se oko okruglog kockarskog stola od ebanovine s mozaikom od slonovače. Površina stola bila je puna žetona za poker, a za njime su sjedila četvorica ljudi držeći karte na grudima, promatrajući priliku na čelu stola. Napetost je bila poput elektriciteta. Nije bio iznenaden što je jedan od ljudi za stolom njegov šurjak. Znao je da Dennis Petersen redovno prisustvuje večerima u Great Longvvoodu, i nakratko pomisli na svoju savjesnu sestru - zna li ona za to. »Čovjek nas je sve uvukao«, pomisli Ronny gorko, i pogleda Dennisa, primijetivši njegove grozničave oči i nervozno, bijelo lice. «Barem sam izdržao ovo, konačnu prljavu degradaciju. Bez obzira na ostala zla u koja me uvukao, zadržao sam taj sitni komadić samopoštovanja.» «Pa, gospodo, imam loše vijesti, bojim se», nasmiješi se Dirk Courtnev. «Dame su sa mnom.« I raširi karte po zelenoj čoji. Četiri dame u svojim lijepim kostimima gledale su ukočenim izrazima, a ostali igrači zurili su na trenutak u njih, a zatim jedan po jedan, s izrazima gađenja, odbaciše svoje karte. Dennis Petersen zadnji je priznao poraz; lice, mu je bilo šokirano, ruke su se tresle. Tada uz zvuk koji je bio gotovo jecaj pusti karte iz ruke, odgurne svoj stolac i krene prema vratima. Na pola puta iznenada stane, kad je prepoznao svojeg šurjaka. Pogleda ga na trenutak, drhtavih usana, krvavih očiju; zatim zavrti glavom kao da sumnja u svoja osjetila. «Ti, ovdje?» «O, da», pozove ga Dirk od stola na kojem je sakupljao žetone od slonovače.«Jesam li zaboravio spomenuti da sam pozvao Ronalda? Oprostite mi», reče on drugim igračima. «Vratit ću se za čas.» On ustane od stola, makne sa sebe ruke jedne od žena i

uhvati laktove Ronalda Pyea i njegovog šurjaka u prijateljskoj gesti, te ih izvede iz sobe niz dugi hodnik do svoje radne sobe. Čak i usred dana soba je bila hladna i tamna, s debelim kamenim zidovima i teškim zastorima od baršuna, s tamnim drvenim;, stropom i perzijskim sagovima. i u vi Na zidovima su bile ozbiljne uljane slike; jedna je bila Revnoldsova, a druga Turnerova. Soba je bila namještena teškim velikim komadima namještaja tapeciranim smeđom kožom - i uvijek je bacala Ronalda Pyea u depresiju. Uvijek je o njoj mislio kao o sredini mreže u koju se njegova obitelj polako zaplela. Dennis Petersen sjedne u jednu od fotelja, a Ronald nakon trenutka oklijevanja sjedne u drugu, nasuprot njemu, ukočeno, s neodobravanjem. Dirk Courtnev natoči whisky u čaše na srebrenom pladnju koji je stajao u kutu stola od mahagonija i ponudi piće Ronaldu koji zavrti glavom. On tada odnese čašu sjajne jantarne tekućine Dennisu koji je prihvati drhtavim rukama, proguta gutljaj i brzo reče: «Zašto si to učinio, Dirk? Obećao si da nitko neće znati da sam ovdje, a pozvao si...», on pogleda svojeg šurjaka. Dirk se nasmije. «Uvijek držim svoja obećanja - sve dok mi se to isplati.« On podigne svoju čašu. «Ali, između nas trojice ne treba biti tajna. Pijmo u to ime.» Kad je Dirk spustio svoju čašu, Ronald Pye upita: «Zašto si me danas pozvao?» «Moramo razgovarati o više problema - od kojih je prvi naš dragi Dennis. Prilično je loš igrač pokera.« «Koliko?», upita Ronald Pye tiho. «Reci mu, Dennis», reče Dirk. Čekali su dok je on proučavao preostali whisky u čaši. «Pa?», reče Ronald ponovno. «Ne budi sramežljiv, Dennis, moj stari dijamante«, ohrabri ga Dirk. Dennis promrmlja iznos bez podizanja pogleda. Ronald Pye se promeškolji u fotelji, a usta mu zadrhte. «To je kockarski dug. Odbijamo ga.» «Da zamolim jednu ili dvije mlade dame koje su moje gošće ovdje da odu do tvoje sestre i ispričaju joj iz prve ruke o nekima od trikova koje izvodi Dennis? Jesi li znao da voli da kleknu...» «Dirk, nemoj», brzo će Dennis. «Ne možeš to učiniti...«, zarije lice u ruke. «Sutra ćeš imati ček«, reče Ronald Pye tiho. 1 «Hvala, Ronny, stvarno je zadovoljstvo poslovati s tobom.» «Je li to sve?» «O, ne», naceri se Dirk. «Nikako.» Donese kristalnu bocu do Dennisa i napuni mu čašu. »Moramo raspraviti još o jednoj stvari.» Napuni i svoju čašu whiskyjem i podigne je na svjetlo. «Bankovni poslovi», reče, ali Ronny Pye brzo upadne. »Mislim da bi trebao znati da se povlačim iz banke. Dobio sam ponudu za svoje preostale dionice i pregovaram za vinograd dolje u Capeu. Odlazim iz Ladyburga i vodim svoju obitelj sa sobom.» «Ne», zavrti

Dirk glavom, lagano se smiješeći. «Ti i ja smo zajedno zauvijek. Imamo vezu koja je neslomljiva. Želim te zauvijek sa sobom - nekoga kome mogu vjerovati; možda si jedina osoba na svijetu kojoj mogu vjerovati. Dijelimo toliko tajna, stari prijatelju. Uključujući i ubojstvo.« Obojica se smrznu na tu riječ, i boja polako nestane iz lica Ronalda Pyea. «John Anders i njegov mali», podsjeti ih Dirk, a obojica mu istovremeno upadnu u riječ. «Mali je pobjegao...« «]oš je živ...» «Ne zadugo», uvjeravao ih je Dirk. «Moj čovjek sada putuje prema njemu. Nakon ovoga više nam neće stvarati nevolje.« «Ne možete to učiniti«, Dennis Petersen divlje zatrese glavom. «Zašto, za ime Boga? Pusti ga», počeo je Ronald Pye, i iznenada mu je nestalo ukočenosti u držanju. »Ostavi ga na miru, dosta nam je...» «Ne. On nas nije ostavio na miru«, objasni Dirk razumno. »Aktivno je prikupljao informacije o nama i našim aktivnostima. Pukom srećom otkrio sam gdje je on. Sam je, na usamljenom mjestu.« Sada su zašutjeli, i dok je čekao da promisle o tome, Dirk prstima odbaci opušak svoje cigare na kamin i zapali drugu. «Što još sada želiš od nas?», upita Ronald napokon. «Ah, napokon možemo razgovarati o tome na poslovni način?« Dirk se nasloni na rub stola i dohvati prastari pištqlj za dvoboje koji je koristio kao uteg za papir. I 1 Okretao ga je na prstu dok je govorio. «Ponestalo mi je likvidnih sredstava za program ekspanzije koji sam pokrenuo prije pet godina. Cijene šećera su pale, a smanjio se pritok novca od investicija Banke. ali, vi sve to znate, naravno.« Ronald Pye oprezno klimne. «Već smo se složili da u svoj protok novca uključimo i kupnju zemlje, barem za sljedećih nekoliko godina. Bit ćemo strpljivi.« «Ja nisam strpljiv Čovjek, Ronny.» «Nedostaje nam više od dvjesto tisuća godišnje tijekom iduće tri godine. Složili smo se da smanjimo troškove«, nastavio je Ronald Pye, ali Dirk nije slušao. Vrtio je pištolj, naciljao prema oku portreta iznad kamina i škljocnuo kokotom na prazno. «Dvjesto tisuća godišnje tijekom tri godine je šesto tisuća sterlinga», razmišljao je Dirk naglas spustivši pištolj. «To je točan iznos koji sam ti prije nekih desetak godina platio za tvoje dionice.« «Ne», reče Ronald Pye s prizvukom panike u glasu. «To je moje, to je moj osobni kapital, to nema veze s Bankom.« «I dobro si se snašao s tim», čestita mu Dirk. «Te dionice Crown Deepa bile su sjajna poslovna odluka. Prema mojim najnovijim proračunima, tvoja osobna neto vrijednost je negdje oko osamsto tisuća.« «U zakladi za moju obitelj, moju kćer i unuke«, reče Ronny, glasom punim očaja. »Trebam taj novac sada«, reče Dirk razumno. «A što

je s tvojim izvorima prihoda?«, upita Ronald Pye očajnički. »Rastegnuti su do svojih granica, moj dragi Ronalde, sve sam investirao u zemlju i šećer.« «Možeš posuditi...« «Oh, zašto bih posuđivao od stranaca, kad će mi dragi, povjerljivi prijatelj dati zajam na Ladyburg Farmers Bank. Ima li boljeg osiguranja od onog koje nudi ta cijenjena institucija? Zajam, dragi Ronalde, samo zajam.« «Ne.» Ronald Pye ustane na noge. «Taj novac nije moj. Pripada mojoj obitelji.« Okrene se prema svojem šogoru. «Dodi. Povest ću te kući.« Smiješeći se i dalje tim šarmantnim, iskričavim osmijehom, Dirk uperi pištolj za dvoboje medu oči Dennisu Petersenu. »Ostani ovdje, Dennis», reče on i zategne kokot. «U redu je», reče Ronald Pye Dennisu. «Sada možemo otići. Ako budeš uz mene.» Ronald je tiho dahtao i preznojavao se poput trkača. «Ako nas optuži za umorstvo, optužuje i sebe. Možemo dokazati da mi nismo isplanirali stvar, i da nismo izdavali zapovijedi. Mislim da blefira. Morat ćemo preuzeti taj rizik da bismo ga se riješili.» Tada se okrene prema Dirku, a u očima mu je sjajio čelični prkos. »Riješili smo se ovog čudovišta. Neka učini najgore što može, i proklet će sebe kao i nas.» «Kako dobro osmišljeno!», nasmije se Dirk oduševljeno. «I zaista vjerujem da si dovoljno glup da to doista i misliš.« «Hajde, Dennis. Neka učini najgore što može.» Bez da je pogledao bilo koga od njih, Ronald Pye krene prema vratima. «Koju od svojih unuka najviše voliš, Ronny, Natalie ili Victoriu?», upita Dirk, još uvijek nasmijan. «O, a možda i momčića kako se zove? Prokletstvo! Trebao bih znati ime derišta ja sam mu kum.» Opet se naceri, pa pucne prstima kao da se sjetio. »Proklet bio, naravno, Ronald, kao i njegov djed. Mali Ronald.» Ronald Pye okrenuo se na vratima i gledao ga preko sobe. Dirk mu se naceri, kao da je čuo neku masnu šalu. «Mali Ronald», naceri se, i usmjeri pištolj prema zamišljenom liku na sredini saga, malom liku koji nije bio viši od čovjekovog koljena. »Zbogom, mali Ronalde», promrmlja on i škljocne kokotom. »Zbogom, mala Natalie.» Okrene pištolj prema drugom nevidljivom liku i opet škljocne. »Zbogom, mala Victoria.« Pištolj opet škljocne - metalni zvuk bio je vrlo glasan u tihoj prostoriji. «Ti ne bi...», reče Dennis muklim glasom. »Ti ne bi...» »Novac mi je jako potreban, reče mu Dirk. »Ali, ne bi to učinio...» »Govoriš mi što ne bih učinio. Otkad si postao tako dobar procjenitelj mojeg ponašanja?« «Ne djecu?», molio je Dennis. »Već sam to činio», naglasi Dirk. «Da, ali ne djecu. ne malu djecu.» J V 160 V Ronald Pye stajao je mirno na vratima. Činilo se da je u posljednjih nekoliko sekunda ostario deset

godina. Ramena su mu potonula a lice mu je bilo sivo i duboko izborano. Činilo se da mu se koža naborala oko očiju. «Prije no što odeš, Ronny, ispričat ću ti priču koju si očajnički htio čuti dvanaest godina. Znam da si potrošio mnogo vremena i novca pokušavajući je otkriti. Molim te, vrati se u svoj stolac. Poslušaj moju priču, i tada slobodno možeš otići - ako budeš to htio.» Ruka Ronalda Pyea padne s kvake vrata, i on se dovuče natrag i padne u kožnu fotelju, kao da mu vlastiti udovi ne pripadaju. Dirk napuni rezervnu čašu whiskyjem i položi je na naslonjač za ruke na fotelji, unutar Ronnijevog dohvata - a Ronny se ne usprotivi. «To je priča o tome kako je devetnaestogodišnji mladić zaradio milijun funta u gotovini, i upotrijebio ih da kupi banku. Kad je čuješ, pitat ćeš se postoji li nešto što taj mladić ne bi učinio. Dirk ustane i počne šetati naprijednatrag po debelom sagu, poput zatvorene velike mačke, graciozne ali prijeteće i okrutne; i progovori tim tihim glasom koji je oko njih istkao hipnotičku mrežu, dok su im se glave okretale kako bi pratili njegov odmjereni hod. «Nazovimo tog mladića Dirk, to je dobro ime čvrsto ime za momka kojeg je izbacio tiranski otac i koji je krenuo da na vlastiti način dođe do stvari koje je želio, momka koji je učio brzo i nije se bojao ničeg, momka koji je do svojeg devetnaestog rođendana bio prvi časnik starog parobroda na ugljen koji je prevozio sumnjive terete na opasna mjesta diljem Orijenta. Momak je sam mogao upravljati brodom, i bičem natjerati crnačku posadu na posao dok se kapetan valjao u ginu u svojoj kabini.« Zastao je pokraj stola, dopunio čašu whiskyjem i upitao slušatelje: «Je li vas priča već opčinila?« »Pijan si», reče Ronald Pye. «Nikada nisam pijan», usprotivi mu se Dirk i nastavi svoj hod. «Parobrod ćemo nazvati LOiseau de Nuit Noćna ptica, iako, istini za volju, to i nije najbolje ime za staru olupinu. Njegov kapetan bio je Le Doux - Slatki - opet pogrešno ime», Dirk se naceri vrativši se u prošlost, i srkne iz svoje čaše. «Ta vesela posada iskrcala je ponoćni teret u Žutoj rijeci kasno u ljeto 1909. i sljedećeg dana vratila se u luku Liang Su radi zakonitog tereta - čaja i svile.» S dokova su mogli vidjeti da je predgrađe u plamenu, i mogli su čuti zvuk pucnjave ručnog oružja. U luci nije bilo brodova, samo nekoliko šampona i dvije male džanke, a izbezumljeno stanovništvo grada nakrcalo se na dokove, vrišteći u želji da se spase. Stotine njih skočile su u vodu i zaplivale prema Noćnoj ptici. Časnik je pustio dvoje da se popnu na brod, kako bi otkrio što se događa, a ostale je otjerao.« Dirk zastane, sjećajući se kako je pritisak vode povukao plivače ispod

prljave žute površine, i kako su ostali zajaukali i pokušali otplivati natrag. On se naceri. «Komunistički ratni voda, Han Wang, napadao je luku i obećao bogatim trgovcima polaganu smrt u kavezima od bambusa. Sada je časnik znao koliko su bogati trgovci Liang Sua. Nakon što se posavjetovao s kapetanom, časnik je pristao uz dok s Noćnom pticom, Očistivši ga od seljačke gamadi vrućom parom i s nekoliko hitaca iz pištolja, i poveo je naoružanu skupinu u grad, u cehovsku kuću, gdje su se okupili kineski trgovci čajem, paralizirani od straha i pomireni sa sudbinom. Još whiskyja, Ronny?» Ronald Pye odmahne glavom. Njegov pogled nije sišao s Dirkovog lica od početka priče, i sada mu se Dirk nasmiješi. «Časnik je postavio takvu cijenu spasa da su je samo najbogatiji mogli platiti, dvije tisuće suverena po glavi - ali ipak se devedeset i šest njih popelo na Noćnu pticu, posrćući pod teretom imovine. Čak su i djeca nosila teret vlastite težine, kutije i bale i vreće - a kad smo kod djece, u toj skupini bilo ih je 48, sve dječaci, naravno, jer niti jedan normalan Kinez ne bi potrošio dvije tisuće suverena na djevojčice. Dječaci su bili u dobi od beba do mladića, neki istih godina kao i tvoj Ronald.» Dirk zastane kako bi ova informacija bila upamćena, pa nastavi: «Bilo je to za dlaku, jer kad su se posljednji od njih popeli na brod, časnik se otisnuo od doka, i banditi Han Wanga dojurili su iz grada i mačevima i bajunetama prokrčili put prema doku. Njihova puščana paljba zasula je palubu Noćne ptice, i njezini novi putnici uz vrisku sjurili su se u prazne teretne prostore, no brod je uspješno zaplovio niz rijeku, prema mirnom tropskom moru. Le Doux, kapetan, nije mogao vjerovati svojoj sreći - gotovo dvjesto tisuća zlatnih suverena, u četiri čajna sanduka u njegovoj kabini, i obećao je mladom Dirku tisuću suverena. Ali, Dirk je poznavao vrijednost kapetanovih obećanja. Ipak, predložio je daljnju mogućnost zarade. Stari Le Doux bio je tvrd čovjek prije no što ga je oborilo piće. Krijumčario je roblje iz Afrike, opijum iz Indije, ali sada je omekšao i užasnuo se prijedlogom mladog časnika. Bogohulio je moleći se i plakao je. Les pauvres petits, šmrcao je i ulijevao gin u grlo, sve dok nakon ponoći nije pao u mrtvilo za koje je Dirk znao da traje 48 sati. Časnik je otišao do zapovjednog mosta i zatrubio brodskom sirenom, vičući putnicima da ih pristiže državna topovnjača. Natjerao ih je s otvorene palube u teretni prostor. Ušli su unutra poput ovaca, noseći svoju imovinu. Časnik i njegovi pomoćnici zatvorili su podna vrata i pričvrstili ih. Možete li pogoditi što je bilo dalje?», upita on. «Dobit ćete gvineju za točan odgovor.« Ronald Pye obliže svoje

suhe, sive usne i odmahne glavom. «Ne?», izazivao ga je Dirk. »Najlakši odgovor koji ste propustili - pa, jednostavno je. Časnik je pustio vodu u teretni prostor.« Gledao ih je znatiželjno, predviđajući njihovu reakciju. Niti jedan nije progovorio, a kad je Dirk nastavio, u njegovoj priči dogodila se mala promjena. Više nije govorio u trećem licu. Sada je bilo «mi» i «ja». «Naravno, nismo mogli napuniti teretni prostor do vrha, jer čak i u tom plitkom moru brod se mogao prevrnuti. Ispod vrata je ostao mali zračni jastuk, i tamo su držali djecu. Mogao sam ih čuti kroz vrata debljine četiri inča. Gotovo pola sata su jaukali i vrištili, sve dok nije nestalo zraka, i dok ih voda nije poklopila, i kad je napokon bilo gotovo i kad smo otvorili podna vrata, otkrili smo da su ih izgrebali prstima s donje strane, kao majmuni u kavezu.« Dirk se okrene prema praznoj fotelji pokraj kamina i potone u nju. Promiješa svoj whisky u čaši i proguta ga. Zatim baci kristalnu čašu na prazan kamin, i ona eksplodira u sitne komadiće poput dijamanata. Svi su šutjeli, promatrajući komadiće stakla. «Zašto?», napokon prošapta Dennis promuklim glasom. «Za ime Božje, zašto si ih pobio?» Dirk ga nije pogledao, bio je izgubljen u prošlosti, proživljavajući uzbudljive trenutke svojeg života. Zatim se trgne i nastavi: «Ispustili smo vodu, i moji pomoćnici iznijeli su namočene vreće i bale i kutije u salon. Bože, Ronny, trebao si biti tamo. Na taj prizor čovjek poput tebe poludio bi od pohlepe. Sve sam nabacao na stol u salonu. Bilo je to blago kojeg je pedeset lukavih ljudi skupljalo cijeli život. Bilo je tamo zlata u kovanicama i šipkama, dijamanata velikih poput polovine palca, rubina kojima bi mogao ugušiti devu, smaragda - pa trgovci iz Liang Sua spadaju medu najbogatije u Kini. Uz novac koji su dali za prijevoz, plijen je iznosio više od milijun sterlinga...» «A kapetan Le Doux i njegov dio?», upita Ronald Pye, jer čak i u tom užasu, računovođa u njemu je radio. «Kapetan?» Dirk odmahne glavom i nasmiješi se svojim laganim, dječačkim osmijehom. «Jadni Le Doux, mora da je te noći pao preko ograde. Tako pijan, sigurno nije mogao plivati - a morski psi opasni su u tom dijelu Kineskog mora. Bog zna da ih je privuklo more puno mrtvih Kineza. Ne, samo jedan čovjek dobio je sve, ako ne računamo simboličku naknadu pomoćnicima. Dvije stotine funta za svakog od njih bilo je bogatstvo iznad njihovih najsmjelijih pohlepnih snova. Ostalo je milijun funta za jednu noć posla. Milijun prije dvadesete godine.» «To je najstrašnija priča koju sam ikada čuo.» Glas Ronalda Pyea drhtio je poput ruke koja je prinijela čašu usnama. »Sjetite se te

priče sljedeći put kad vam na pamet padnu zločeste misli da napustite Ladyburg», posavjetuje ga Dirk, i nagne se kako bi ga potapšao po ramenu. «Mi smo drugovi do smrti», reče on. Za Marka dani su prolazili brzo. Uskoro je morao napustiti dolinu i vratiti se u svijet ljudi, i preplavio ga je tihi očaj. Pretražio je južnu obalu i strminu iznad nje, pa je prešao na sjevernu obalu i počeo iznova. X Ovdje je prvi put ugledao upozorenje da nije jedino ljudsko biće u dolini. Prvog dana naišao je na niz zamka postavljenih niz staze kojima su životinje odlazile na pojilo. Žica koju su koristili bila je ista kao ona koju je pronašao u gangrenoznoj nozi obogaljene impale, galvanizirana čelična žica, vjerojatno izrezana iz ograde nekog farmera koji nije ništa slutio. Mark je toga dana pronašao šesnaest zamka i sve ih uništio, zamotavši žicu i bacivši je u duboke dijelove rijeke. Dva dana kasnije naišao je na zamku od balvana, koja je bila tako lukavo zamišljena i tako vješto postavljena da je zdrobila odraslu vidru. Mark je upotrijebio granu kao polugu da ukloni balvan, i izvukao je lešinu. Pomilovao je meko, sjajno krzno boje čokolade, osjetivši kako se u njemu javlja bijes. Potpuno iracionalno, razvijao je čudan vlasnički odnos prema životinjama ove doline, i sve veću mržnju prema onima koji su ih lovili ili zlostavljali. Sada je njegova pažnja bila podijeljena između potrage za djedovim grobom i potrage za znakovima lovokradica. No, prošlo je još tjedan dana prije nego što je naišao na znakove tajanstvenog lovca. Svakog jutra prelazio je rijeku kako bi pretraživao sjevernu obalu. Možda je bilo lakše napustiti logor ispod drveća smokve, ali osjećaji su ga zadržali tamo. Bio je to starčev logor, njihov zajednički stari logor, a u svakom slučaju, uživao je u tome da svakog dana prelazi rijeku i putuje kroz močvare nastale između dviju rijeka. Iako se kretao po rubovima toga vodenog svijeta, shvatio je da je to samo srce ove divljine, beskrajni izvor dragocjene vode i još dragocjenijeg života, posljednje utočište mnogih životinja iz doline. Svakodnevno je otkrivao dokaze o prisutnosti velikih životinja na blatnim puteljcima prema visokim zidovima trske i papirusa, koje su se potom zatvarale nad njim, formirajući prohladan, mračni tunel od živih zelenih stabljika. Bilo je tu bivola s Rta, i dvaput ih je čuo kako krče prolaz kroz papirus bez da ih je vidio. Bilo je tamo nilskih konja i krokodila, ali oni su provodili dane duboko u tamnim jezercima obrubljenim trskom i u tajanstvenim barama prekrivenim ljiljanima. Često se budio noću i osluškivao njihove oštre urlike i stenjanje koje je odzvanjalo močvarom. Jednog dana oko podneva sjedio je na

niskoj uzvisini na komadu kamenitog i šumovitog tla koje je zalazilo u močvaru, i promatrao bijelog nosoroga kako vodi svoje mlado iz zaklona trske da bi se nahranilo na rubovima grmlja. Bila je to velika, stara ženka čija je blijedosiva koža bila puna ožiljaka i ogrebotina, prevučena u naborima preko masivnog prethistorijskog tijela koje je težilo barem četiri tone, i oprezno je vodila mladunca svojim dugim, pomalo zakrivljenim nosnim rogom. Mladunac nije imao rog i bio je debelo poput odojka. Gledajući taj par, Mark je iznenada shvatio koliko je to mjesto ostavilo dubok trag u njegovom životu, i posesivna ljubav koju je razvijao u sebi još jednom je ojačala. Ovdje je živio kao da je prvi čovjek na svijetu, i to je dotaknulo neku duboko atavističku potrebu u njegovom duhu. Tog je dana naišao na svježe znakove ljudske prisutnosti iza Chakinih Vrata. Slijedio je jedan od puteljaka životinja koji je obilazio još jedan greben, jedan od puteljaka koji su se spajali s glavnom stazom na obroncima uzvisine, kad je naišao na trag. Bio je to trag bosih, ravnih i širokih stopala koja nikada nisu nosila kožnu obuću. Mark se spusti na koljena da ga prouči. Odmah je vidio da je prevelik za ženu. Korak mu je rekao da je čovjek visok. U hodu, noge su mu bile okrenute malo prema unutra, a težinu je nosio na prednjem dijelu stopala, poput sportaša. Nije vukao prste po tlu dok je koračao, visoko je dizao noge uz kontrolirani prijenos težine - bio je to snažan, brz, oprezan čovjek koji se kretao brzo i tiho. Trag je bio tako svjež da su leptiri još uvijek lepršali oko vlažne zemlje gdje je čovjek mokrio, privučeni vlagom i solju. Mark je bio vrlo blizu iza njega, i osjetio je ushit lovca kad je bez oklijevanja krenuo za tragom. Brzo se približavao. Čovjek kojeg je slijedio nije bio svjestan da ga prati. Zastao je da odsiječe zelenu grančicu s grane divljeg lokvata, vjerojatno da bi je upotrijebio kao čačkalicu, jer je mjesto rezanja još bilo vlažno. Zatim je naišao na mjesto gdje je čovjek zastao, okreniio se prema vlastitom tragu jednim korakom, opet zastao, gotovo sigurno zato da bi oslušnuo, pa je naglo skrenuo s puta; nakon još deset koraka i trag je nestao, kao da je čovjek jurnuo u bijeg, ili kao da su ga u nebo povukle vatrene kočije. Njegov nestanak bio je gotovo čaroban, i iako je Mark tražio još sat vremena, kružeći i lutajući, nije pronašao niti jedan znak. Sjeo je i zapalio cigaretu, otkrivši daje znojan i nezadovoljan. Iako je upotrijebio svu svoju tragačku vještinu da uhvati svoju lovinu, namagarčen je poput dječarca. Čovjek je postao svjestan da ga Mark slijedi, vjerojatno s tisuću jarda udaljenosti, i skrenuo je i prikrio trag, izbjegavši potjeru s takvom lakoćom

da je to bilo uvredljivo. Dok je sjedio, Mark osjeti kako mu loše raspoloženje otvrdnjava i pretvara se u pravi bijes. «Dobit ću te», obeća tajanstvenom strancu naglas, iako mu nije palo na pamet što bi mogao učiniti ako ikad uhvati svoj plijen. Sve što je znao bilo je da je izazvan, i prihvatio je izazov. Čovjek je bio lukav poput - Mark potraži usporedbu, prikladnu i prijezirnu usporedbu, i pronađe je. Bio je lukav poput šakala, ali bio je Zulu, pa Mark upotrijebi Zulu riječ Pungushe. »Potražit ću te, Pungushe. Naći ću te, mali šakale.» Njegovo raspoloženje popravilo se s tom uvredom, i dok je gasio cigaretu, otkrio je kako jedva čeka natjecanje s Pungusheom u tragačkoj vještini. Sada je njegova pažnja cijelo vrijeme tijekom putovanja kroz divljinu bila usredotočena na poznate otiske stopala na mekanim zemljanim mjestima, ili na pokret ljudske prilike medu drvećem. Još tri puta je naišao na trag, ali svaki put bio je star i prekriven vjetrom, i nije bio vrijedan praćenja. Dani su prolazili u veličanstvenom krugu neba i planine, sunca i rijeke i močvare, pa se činilo da vrijeme nema kraja, sve dok nije na prste prebrojio dane i shvatio da je njegovih mjesec dana gotovo prošlo. Osjetio je užas zbog odlaska, potonuće duha kao što osjeća dijete kad je došao trenutak povratka u školu i kraj idiličnih ljetnih praznika. Tog dana vratio se u logor pod smokvinim stablom s posljednjim svjetlom, i položio pušku uz deblo. Stajao je tako trenutak, rastežući mišiće i uživajući u pomisli na okus vruće kave i veselu vatricu. Iznenada, sagne se i padne na jedno koljeno kako bi pogledao zemljano tlo, mekano i prhko od ostataka lišća. 1 Čak i pri lošem svjetlu, nepogrješivo je mogao razaznati otisak široke bose noge. Mark brzo podigne pogled i pogledom pretraži mračno grmlje oko sebe, osjećajući nelagodu zbog činjenice da ga možda u ovom trenutku netko promatra. Kad je napokon zadovoljno zaključio da je sam, krenuo je za tragom, otkrivši daje tajanstveni stranac pretražio njegov logor, otkrio ranac na stablu i pretražio njegov sadržaj, pažljivo vratio stvari na svoje mjesto i položio ranac na isto mjesto na stablu. Da Mark nije vidio trag na tlu, nikada ne bi posumnjao da mu je netko dirao ranac. Osjetio je nelagodu zbog spoznaje da je čovjek kojeg je slijedio i tražio vjerojatno promatrao njega jednako pažljivo - i s mnogo više uspjeha. Mark je te noći loše spavao, mučen čudnim snovima u kojima je slijedio mračni lik koji je tapkao štapom po opasnom kamenitom putu ispred njega, polako odmičući od Marka bez da se osvrtao, dok ga je Mark očajnički pokušavao dozvati i zamoliti ga da pričeka,

ali nije mogao izustiti niti glasa. Ujutro je dugo spavao, i ustao omamljen s težinom u glavi, gledajući nebo ispunjeno sporim mračnim planinama kumulusa koji su izvirili s oceana nošeni jugoistočnim vjetrom. Znao je da će uskoro pasti kiša, i da mora krenuti. Vrijeme mu je isteklo, ali na kraju si obeća još nekoliko dana, zbog starca i zbog sebe. Kiša je pala prije podneva, a to je bio tek nagovještaj onog što dolazi, no brzi, hladni i sivi pljusak uhvatio je Marka izvan zaklona. Iako je sunce zasjalo kroz rupu u oblacima odmah nakon pljuska, Marku se činilo da mu je hladnoća kiše prodrla do kostiju, i drhtio je poput čovjeka s groznicom u mokroj odjeći. Tek kad je drhtavica potrajala mnogo duže nakon što mu se odjeća osušila, Mark je shvatio da su prošla točno 22 dana od njegove prve noći pod stablom smokve, i od prvog izlaganja riječnim komarcima. Uhvatio ga je još jedan snažni napad drhtavice, i on shvati da mu život sada vjerojatno zavisi o boci tableta s kininom visoko na grani smokve, i o tome da je dohvati prije no što malarija udari punom žestinom. x Imao je četiri milje do logora i krenuo je prečicom kroz gusto trnje i preko kamenitog grebena, kako bi s druge strane izbio na put. 1 Do vremena kad je izbio na put, osjećao je vrtoglavicu i slabost, i morao se odmoriti na trenutak. Cigareta koju je zapalio imala je gorki, ustajali okus, i dok je gasio opušak na tlu, vidio je drugi trag na putu. Na tom je mjestu bio zaštićen od kratkog pljuska gustom, širokom krošnjom drveta mahoba hoba. Ležao je preko njegovog starog traga, i kretao se u istom smjeru kao i on, ali ono što ga je šokiralo bila je činjenica da je stopalo koje ga je pratilo bilo obučeno u čizme potkovane čavlima. Bila su to uža, izduljena stopala bijelca. U tom trenutku bolesti, na pragu malarije, učinilo mu se kako je u tim tragovima čizama nešto monstruozno i prijeteće. Još jedan napad drhtavice uhvatio je Marka, pa se smirio, ostavivši ga na trenutak bistre glave i s iluzijom snage. No, kad je ustao da krene, noge su mu bile poput olova. Prešao je još petsto jarda prema rijeci kad se s grebena koji je upravo prešao oglasio dnevni ćuk. Mark naglo zastane i nagne glavu kako bi oslušnuo. Ugriz cece muhe sa stražnje strane njegovog vrata žestoko ga je zasvrbio, ali on se potpuno ukočio kako bi oslušnuo. Na zov ćuka odgovorio je njegov par. Bio je to zvuk poput flaute, huuthuut, vješto oponašan, ali bez prirodne rezonancije. Drugi zov došao je s Markove desne strane, i novi val hladnoće koji nije izazvan malarijom krene mu uz kralježnicu dok se prisjećao hukanja ćukova na uzvisini iznad Ladvburga one noći prije tako mnogo mjeseci.

Sada je požurio, vukući noge niz zavojiti puteljak. Otkrio je da se zadihao prije no što je prošao stotinu jarda, i da su valovi fizičke mučnine nailazili iz njegovog želudca, zaustavljajući se u grlu, dok ga je groznica grabila sve jače. Vid mu se počeo slamati i pucati poput mozaika, nepravilni komadi tame obrubljeni jarkim bojama, s povremenim bljeskovima pravog vida, kao da gleda kroz rupe u mozaiku. Nastavio je dalje očajnički, očekujući da svakog trenutka osjeti spužvastu močvarnu travu pod nogama i da ude u tamni zaklon tunela od papirusa kojeg je tako dobro poznavao, a koji će ga zakloniti i usmjeriti prema starom logoru. Ćuk opet hukne, ovog puta mnogo bliže i iz potpuno neočekivanog smjera. Zbunjen i uplašen, Mark potone uz trnovito drvo kako bi se odmorio i prikupio rezerve snage. Srce mu je udaralo u rebra, a mučnina je bila tako snažna da je gotovo povratio, ali prevladao ju je nakon nekoliko trenutaka, i kao nekim čudom, vid mu se opet otvori, kao da se tamna zavjesa otvorila. Odmah je shvatio da je u svojem sljepilu od groznice zalutao s puta. Nije imao pojma gdje se nalazi, niti u kojem smjeru ide. Očajnički pokuša otkriti kut sunca, ili stupanj nagiba tla, ili pronaći neku prepoznatljivu oznaku, ali grane trnovitog drveta širile su se nad njim, a sa svih strana okruživalo ga je grmlje, što mu je ograničavalo vid na pedesetak koraka. Uspravio se na noge i krenuo uz kamenitu padinu, nadajući se da će stići do uzvisine, a iza sebe začuo je huk ćuka - žalostan, pogrebni zvuk. Bio je slijep i opet je drhtio kad je pao. Znao je da je oderao petu jer mogao je osjetiti toplinu krvi na gležnju, ali činilo se da to nema veze s njegovom trenutnom stvarnošću. Kad je prinio šaku prema licu, tako je drhtila da nije mogao obrisati ledeni znoj iz očiju. S njegove lijeve strane opet hukne ćuk, a zubi su mu tako cvokotali da mu je zvuk bio pojačan do bola u ušima. Mark se prevrne i zagleda u smjeru ćuka, pokušavajući odagnati tamu, i treptanjem očiju izbaciti znoj iz očiju koji gaje pekao poput soli. Bilo je to kao da gleda niz dugi, mračni tunel prema svjetlu na kraju, ili kroz pogrešni kraj teleskopa. Nešto se pomakne na polju zlatnosmede trave, i on opet pokuša vratiti kontrolu nad vidom, ali njegovo vidno polje treperilo je i gorjelo. Bio je siguran samo u to da je vidio pokret - i tada tihi meteori svjetlosti, žute i crvene i zelene, eksplodiraju u njegovom umu, i razbistre se, i odjednom njegov vid postane jasan i svjetlucav mogao je vidjeti s natprirodnom, gotovo zastrašujućom jasnoćom. Čovjek mu se približavao sa strane, krupan čovjek s glavom okruglom i teškom poput topovske kugle. Imao je ramena hrvača, i debeli,

goveđi vrat. Mark mu nije mogao vidjeti oči. Bio je okrenut od njega, ali nešto u vezi s njim bilo mu je strašno poznato. Preko ramena je nosio redenik, na kaki košulji s džepovima u vojničkom stilu, a hlače su mu bile zataknute u smeđe jahaće čizrhe. Nosio je pušku, podigavši je u visini prsa, i kretao se oprezniji korakom lovca. Markov vid opet se počne vrtjeti i rasipati. " $ Nekako se podigne na noge držeći se za stablo trnovitog drveta, i jedan trn zabode mu se duboko u palac; bol je bila nevažna i on potrči. Iza sebe začuje krik, glas kojim lovac javlja da je ugledao plijen; Markov instinkt za opstankom bio je dovoljno snažan da mu usmjerava noge. Naglo skrene u stranu, promijenivši smjer, i začuje metak djelić sekunde prije praska. Metak u zraku pokraj njegove glave zvučio je poput golemog biča za volove, a nakon toga začuo je sekundarni zvuk pucnja. «Mauzer», pomisli on, i istog trena prebaci se u drugu zemlju, u drugo vrijeme. Neki instinkt za mjerenje vremena u njegovoj glavi počeo je brojiti trenutke borbe, usprkos njegovoj sljepoći i bolesti, tako da je i bez gledanja znao kada je njegov progonitelj napunio pušku i naciljao. Mark opet naglo skrene u svojem slijepom trku, i opet se začuje prasak u zraku pokraj njega. Mark skine P.14 s ramena i nastavi trčati. Iznenada se nade medu drvećem, a pokraj njega kora s drveta eksplodira u komadiće, otkinuta sljedećim metkom iz Mauzera, ostavljajući svježu ranu u drvetu. Ali, Mark je stigao do grebena, i čim se prebacio preko njega, okrene se pod pravim kutom, sagne u struku i potrči, očajnički u tmini tražeći sigurno utočište s kojeg se mogao braniti. Iznenada ga zagluši zvuk poput nebesa koja se lome, i sunce padne na njega - zvuk i svjetlost tako snažni i tako blizu da je na trenutak pomislio kako mu je metak iz Mauzera prosuo mozak. On instinktivno padne na koljena. Tek u tišini koja je uslijedila shvatio je da je munja udarila u greben sa željeznom rudom pokraj njega, i miris elektriciteta ispuni zrak oko njega, dok se odjek grmljavine još valjao preko plavog zida uzvisine, a velike mase oblaka ispale iz beskrajne plave riznice neba kako bi prionule uz zemlju. Vjetar je došao naglo, hladan i brz, udarajući u grane drveća iznad njega, i kad se Mark opet osovio na noge, zalepeće njegovom košuljom i promrsi mu kosu, izazvavši još jedan snažan napad drhtavice. Činilo se da se znoj na njegovom licu istog trena pretvorio u led; u naletu vjetra, ćuk je huknuo negdje u blizini, i opet je počela kiša. Mark pred sobom kroz kišu ugleda iskrivljenu, izmučenu priliku mrtvog drveta. Njegovim bolesnim očima učini se da drvo ima oblik ljutitog čarobnjaka, s

prijetećim rukama i iskrivljenim trupom, ali ponudilo mu je zaklon, najbolji koji je mogao pronaći u tom trenutku izloženosti. Nekoliko blaženih trenutaka, tama iza njegovih očiju osvijetlila se, i vid mu se otvori na ograničeni sivi krug. Shvatio je da se okrenuo i došao do rijeke. Mrtvo drvo pokraj kojeg je stajao bilo je na samom rubu visoke, strme obale. Rijeka mu je odsjekla korijenje i ubila ga, i vremenom će pasti u bujicu i otploviti nizvodno. Iza Markovih leda rijeka je već nabujala, brza i smeđa od kiše, i presjekla mu mogućnost uzmaka. Bio je uhvaćen na obali dok su mu se lovci približavali. Znao je da ih je više, jer hukanje ćuka bili su signali, kao što su bili i na uzvisini iznad Ladvburga. Mark shvati da mu je možda jedina nada da ih razdvoji, i da ih navede do svojeg zaklona, ali morao je biti brz, prije no što mu groznica pomuti osjetila. Prisloni jednu ruku uz usta i počne oponašati tužni zov Scopsovog ćuka. Zatim se nasloni na drvo i položi pušku uz bok. S njegove desne strane dođe odgovor na zov. Mark se ne pomakne. Stajao je ukočen uz deblo, samo su mu se oči pokrenule u smjeru zvuka, a čelo mu se naboralo u pokušaju da vidi jasnije. Duge minute su prolazile, a tada se začuje huk s još veće blizine. Kiša je sada padala s vjetrom, pod oštrim kutom, bijela koplja kapi koje padaju na grmlje i otvorenu ravnicu iza njega, udarajući u Markovo lice poput oštrih iglica koje su mu probadale kapke, ali i razbistrile vid tako da je mogao vidjeti uskovitlane bijele velove vode. Mark oprezno stavi ruku na usta i hukne, privlačeći čovjeka bliže. «Gdje si?», tiho zazove glas. «Rene, gdje si?» Mark okrene oči prema zvuku. Ljudski lik izroni iz mokrog drveća, napola skriven zavjesom kiše. «Čuo sam pucnjeve jesi li ga sredio?», približavao se Marku, visok, mršav čovjek s licem tamnosmeđe boje, opaljenim od sunca, duboko izbrazdanim i naboranim oko očiju, s prosijedom kašom koja mu je pokrivala glavu. Si U jednoj ruci nosio je LeeMetford pušku, i gumenu vojnu plinsku masku preko ramena, mokru i sjajnu od kiše. Čovjek je prošao najbolje godine života, i imao je tupe, neinteligentne oči i grubo, gotovo brutalno lice ruskog seljaka. Lice čovjeka koji je mogao ubiti čovjeka jednako lako kao i prerezati grlo svinji. Vidio je Marka oslonjenog o mrtvo deblo, ali kiša i loše svjetlo pokazali su mu samo tamnu priliku, a hukanje ćuka ga je umirilo. «Rene?», reče on opet, i tada zastane, prvi put nesiguran, pa žmirne kroz kišu tim bezizražajnim očima. Zatim ljutito opsuje i pokuša podići pušku, okrenuvši je preko trbuha i zapinjući osigurač žuljevitim palcem. «To je on!» Prepoznao je Marka, i na licu mu se jasno vidjela zbunjenost. «Ne.» Mark ga

upozori, ali cijev puške brzo se podizala, i Mark začuje metalni zvuk osigurača i shvati da će ga za trenutak čovjek ubiti. Opalio je s boka svojom P. 14, čovjek je bio tako blizu, i pucanj odjekne zapanjujućom snagom. Čovjeka hitac podigne sa zemlje i odbaci unatrag, dok mu je LeeMetford puška izletjela iz ruke, a on udari u kamenito tlo lopaticama, pa nastavi divlje udarati petama po tlu, trepereći kapcima poput krila uhvaćenog leptira. Krv iz njegovih prsa natopila je vlažni materijal njegove košulje, a kapi kiše odmah su je razblažile u ružičastu nijansu. Nakon posljednjeg grča, koji mu je iskrivio leda, čovjek se opusti i ostane mirno ležati. Činilo se da se smanjio, izgledajući staro i krhko, a usta su mu bila otvorena, otkrivajući ružičaste desni i niz lažnih zuba uprljanih duhanom. Kiša je udarala u otvorene oči, i Mark osjeti poznati očaj. Poznati hladan osjećaj krivnje zbog smrti drugoga ljudskog bića. Osjeti iracionalnu želju da se približi čovjeku i pomogne mu, iako je bio izvan mogućnosti za spas, da mu objasni i opravda se. Impuls je nastao zbog groznice, a pojačan je krilima rastućeg delirija; sada je bio tamo gdje nema jasne granice stvarnosti i mašte. «Nisi trebao«, reče. «Nisi smio, upozorio sam te, upozorio...» On iskorači iz zaklona mrtvog stabla, zaboravljajući drugog čovjeka, čovjeka za kojeg bi ga njegov osjećaj upozorio da je opasniji od dva lovca. Stajao je nad čovjekom kojeg je ubio, ljuljajući se na nogama, i držeći pušku u visini prsa. Hobday je promašio s prva tri hitca, ali udaljenost je bila dvjesto jarda ili više, i pucao je uz brdo, prekriveno grmljem i drvećem, u metu koja je trčala i mijenjala smjer, gore nego da gada kudua u gustom grmlju - brzi, tanki ljudski lik. U očaju je ispalio drugi i treći hitac, nadajući se sretnom pogotku prije no što njegov plijen dođe do grebena i nestane iza njega. Sada ga je oprezno pratio, jer vidio je pušku na leđima mladića, a ovaj je mogao ležati na grebenu - čekajući priliku za čist hitac. Upotrijebio je sve moguće zaklone i kišnu zavjesu kako bi došao do kamenitog grebena, očekujući uzvratnu paljbu, jer jasno se pokazao protivniku. Znao je da je mladić obučeni vojnik. Bio je opasan, i Hobdav se oprezno kretao. Osjeti jako olakšanje kad je stigao do vrha, i legne na trbuh u mokru travu, držeći pred sobom napunjen Mauzer i gledajući niz drugu padinu kako bi ugledao svoj plijen. Začuje huk ćuka sa svoje lijeve strane, i ljutito se namršti. «Glupo staro kopile!», progunda. «Još uvijek piša od straha.« Njegov partner trebao je stalnu podršku, stari živci bili su mu pretanki za ovaj posao, i nije dobro prosuđivao trenutak za kontaktne signale. Prokleta budala! Sigurno je

začuo pucnjeve i shvatio da je u toku kritična faza lova, ali evo ga, opet doziva, poput djeteta koje zviždi u mraku kako bi se ohrabrilo. Odagna čovjeka iz misli i koncentrira se na pretraživanje kišom isprane padine; tada se ukoči u nevjerici. Zov ćuka dobio je odgovor, s njegove lijeve strane, odmah ispod grebena. Hobdav ustane. Pognut, brzo potrči niz greben. Ugleda kretnje u sivom gustišu u koji je udarao vjetar, i spusti se u čučanj za gađanje, brzo tražeći neupadljivu metu, pokušavajući izbaciti vodu iz očiju treptanjem. Čekao je čisti hitac i progunda razočarano kad je prepoznao svojeg partnera, prignutog pod svjetlucavom mokrom plinskom maskom, kako se kreće polako poput trudnice u tmini pod kišnim oblakom i gustim granama nad glavom. Čovjek zastane, približi ruku ustima i ponovi žalostan huk ćuka, i bradati se lovac naceri. " «jV l «Mamac», prošapta naglas. «Glupi stari pas!». Nije osjetio grižnju savjesti zato što će dozvoliti svojem savezniku da privuče paljbu na sebe. Oprezno gaje promatrao, pazeći da se ne ističe na horizontu, a obris njegove glave i ramena bio je prikriven niskim grmljem iza kojeg je čučio. Starac s plinskom maskom ponovi poziv, i zastane, osluškujući nakrivljene glave. Začuje se odgovor, i on požuri u vjetar i kišu, privučen vlastitoj sudbini. Hobdav se naceri gledajući. Bolje je da samo on dobije nagradu umjesto obojice, pomisli, i palcem obriše kišne kapi sa stražnjeg ciljnika Mausera. Iznenada, starac zastane i počne podizati pušku koju je nosio, odjekne pucanj i on iznenada padne u travu. Hobdav opsuje tiho i ogorčeno. Propustio je trenutak, nije uočio mjesto s kojeg je hitac došao. Sada je čekao s prstom na otponcu, škiljeći očima kroz kišu, manje siguran u sebe, osjećajući novo strahopoštovanje prema plijenu, i prve naznake straha. Taj je bio dobra lovina, naveo je starca k sebi, dozivajući ga kao da je gladni leopard koji se prikrada blejanju duiker antilope. Iznenada, sumnje bradatog lovca se rasprše, i za trenutak nije mogao povjerovati svojoj sreći. Kad se očeličio za dug i opasan dvoboj, njegov plijen iziđe na otvoreno iz zaklona iskrivljenog mrtvog debla na obali rijeke, djetinjast, smiješno naivan čin - i gotovo samoubilački, tako neočekivan da se za trenutak uplaši zamke. Mladić je zastao za trenutak nad lesom čovjeka kojeg je ubio. Čak i na ovoj udaljenosti, činilo se da se ljulja na nogama, a lice mu je bilo blijedo na slabom, sivom svjetlu. Njegova kaki košulja jasno se isticala na svjetlu površine rijeke. Ovo nije zahtijevalo neko vrhunsko gađanje, udaljenost je bila manja od stotinu i pedeset jarda, i za trenutak Hobdav je ciljao u sredinu mladićevih prsa.

Zatim s pretjeranom pažnjom pritisne otponac, znajući da je hitac usmjeren u srce. Kad je puška trznula udarivši ga u rame, i oštar prasak Mauzera zaglušio bubnjiće, ugleda kako mladić pada unatrag i začuje zvuk udarca metka. Mark nije čuo hitac Mauzera, jer metak je stigao brže od zvuka. Osjetio je samo snažan udar u gornjem dijelu tijela, a zatim je odletio unatrag tako da mu je zrak izbijen iz pluća. Zemlja se otvori iza njega, i dok je padao, imao je osjećaj da ga prekriva uskovitlani vrtlog tame - i samo na kratak trenutak mislio je da je mrtav. Zatim osjeti šok pada u uskovitlanu, ledenu, smeđu vodu rijeke i to ga vrati s ruba tame. Voda mu prekrije glavu, i on skupi dovoljno snage da se odbaci od blatnog dna. Kad je glavom izbio na površinu, uvuče dragocjeni zrak u izmučena pluća koja su gorjela, i shvati da još uvijek s obje ruke drži Ri4. Drveni rukohvat puške bio je izravno pred njegovim očima, i on ugleda mjesto na kojem se metak iz Mauzera zabio u drvo i spljoštio u čelik produžetka cijevi. Metak je bio zgnječen u neprepoznatljiv oblik, poput komada vlažne gline bačenog na zid od cigle. Puška ga je zaustavila, ali golema energija udara zabila mu je P. 14 u prsa, izbacivši mu zrak iz pluća i gurnuvši ga u rijeku. S golemim olakšanjem, Mark pusti pušku da potone na blatno dno pod njim, a zatim ga struja odnese u uskovitlanu noćnu moru malarije, kiše i podivljale smeđe vode. Polako ga obuzme tama, a posljednja svjesna misao bila mu je ironija što je preživio puščani hitac samo da bi se odmah zatim utopio poput neželjenog mačića. Voda mu opet ude u usta, i on je osjeti u plućima i izgubi se u ništavilu. Malo je užasa poput onih koje proživljava um mučen malarijskom groznicom, um zarobljen u trajnoj noćnoj mori bez izlaza, bez olakšanja buđenja u znoju i spoznaje da je to bio samo delirij. Noćne more koje stvara malarija su izvan mogućnosti spoznaje zdravog mozga, neprestane su i praćene strašnom žeđi. Žed nastaje dok tijelo izgara svoju tekućinu i snagu u žestini sukoba. Ciklus napada još je strasniji zbog svojih redovitih, poznatih faza: ledene drhtavice kojima počinje, nakon kojih slijede groznice sa saharskim vrućinama koje u tijelu naglo stvaraju tako visoke temperature da mogu oštetiti mozak; zatim slijedi snažno preznojavanje, tijekom kojeg tjelesne tekućine izlaze iz svih pora bolesnikovog tijela, iscrpljujući mu svu snagu, tako da ne može podići glavu niti ruku dok čeka početak idućeg ciklusa, sljedeći udar ledene drhtavice. Mark je imao neke polulucidne trenutke između razdoblja vrućine, hladnoće i bezimenog užasa. iJednom kad je žeđ bila tako snažna da mu je svaka stanica

tijela vrištila za vlagom, a usta su mu bila suha i natekla, činilo mu se da su mu snažne, hladne ruke podigle glavu i da mu je gorka tekućina, gorka ali hladna i čudesna, napunila usta i spustila se niz grlo poput meda. U nekim drugim trenutcima hladnoće, omatao je svoj sivi vuneni pokrivač oko ramena, a njegov miris bio mu je poznat i omiljen - miris dima i cigareta i njegov vlastiti miris tijela. Često je čuo kišu i grmljavinu, ali uvijek je bio suh, a tada bi nestao sav zvuk, i odnio bi ga novi ciklus groznice. Znao je da su prošla 72 sata nakon prvoga ledenog napada kad se potpuno osvijestio. Malarija je bila tako predvidljiva u svojem ciklusu da je mogao znati koliko je vremena prošlo, s mogućom pogreškom od nekoliko sati. Bilo je kasno poslijepodne, i Mark je ležao umotan u svoj pokrivač na madracu od svježe pokošene trave i aromatičnog lišća. Kiša je još padala, stalni, neumorni sivi pljusak iz niskih, trudnih oblaka koji su se pritiskali u krošnje drveća - ali Mark je bio suh. Nad njim je bio niski kameni strop, koji je tijekom tisućljeća pocrnio od vatra drugih ljudi koji su u toj plitkoj pećini potražili zaklon; otvor skloništa gledao je na sjeverozapad, na drugu stranu od vjetrova koji su donosili kišu, a kroz njega su ulazile posljednje zrake svjetlosti sunca koje je zalazilo iza debelih zastora od oblaka. Mark se s golemim naporom osloni na lakat i ogleda oko sebe. Na kamenom zidu u blizini njegove glave bio je naslonjen njegov ranac. Dugo ga je promatrao, potpuno zbunjen. Zadnje čega se sjećao bila je ledena voda koja ga prekriva. Još bliže je stajao okrugli vrč za pivo od tamne pečene gline, i on odmah posegne za njim, dok su mu ruke drhtile ne samo od slabosti, već i od snažne žeđi. Tekućina je bila gorka i ljekovita, s okusom po bilju i sumporu, ali popio ju je zahvalnim gutljajima dok mu se bolni trbuh napinjao. Zatim je spustio vrč i pokraj njega otkrio zdjelu s hladnom kašom od prosa, zasoljenom i začinjenom nekom divljom biljkom koja je imala okus poput kadulje. Pojeo je pola zdjele i potom zaspao, ali ovog puta potonuo je u dubok, iscjeljujući san. Kad se opet probudio, kiša je stala a sunce je bilo blizu zenita, i peklo kroz pukotine i udoline u nadvijenim planinama oblaka. T S naporom, Mark ustane i dotetura do ulaza u sklonište. Pogleda dolje prema naplavljenom koritu rijeke Bubezi, bučnoj crvenosmedoj struji u kojoj su se vrtjela velika debla na putu prema moru, s golim korijenjem izdignutim iz vode poput iskrivljenih artritičnih prstiju prosjaka na samrti. Mark pogleda na sjever i shvati da je cijela udolina močvare i grmlja poplavljena, da su površine pokrivene papirusom potpuno

uronjene ispod srebrene površine vode koja je svjetlucala poput golemog ogledala, daje veliko drveće bliže vodi potopljeno do krošanja, i da su uzvisine i niži kopjei postali otoci u vodenom bespuću. Mark je još uvijek bio preslab da bi dugo stajao, i dotetura do svojeg kreveta od trave. Prije no što je opet potonuo u san, razmišljao je o napadu, i o uznemirujućoj činjenici da su ubojice znali da je on ovdje, kod Chakinih Vrata. To je imalo nekakve veze s Anderslandom i smrću starca u divljini. Još je razmišljao o svemu kad ga je obuzeo san. Kad se probudio, opet je bilo jutro, a tijekom noći netko je dopunio vrč za pivo gorkom tekućinom, a zdjelu za hranu kašom i s nekoliko komadića prepečenog mesa, koji su imali okus poput piletine, ali su vjerojatno potjecali od iguane. Voda je dramatično opala i papirus je sada bio vidljiv; duge stabljike bile su polegnute, a paperjasti vrhovi plutali su u vodi. I drveće više nije bilo pod vodom, a tlo uz rijeku sušilo se. Rijeka Bubezi u dubokom klancu ispod Markovog skloništa poprimila je normalniji izgled. Mark iznenada postane svjestan vlastite golotinje, i smrada groznice i tjelesnih izlučevina. Sišao je do obale - bilo je to dugo, sporo putovanje tijekom kojeg je često morao zastajati kako bi vratio snagu i zaustavio vrtoglavicu koja mu je zujila u ušima. Vodom je isprao smrad i prljavštinu i ispitao je tamnu masnicu na mjestu gdje mu je metak iz Mauzera pribio P. 14 na prsa. Zatim se osušio na žarkom podnevnom suncu. Ono mu je toplinom uklonilo i posljednje ostatke ledene groznice iz tijela - i vratio se u sklonište s lakoćom u koraku. Ujutro je otkrio da su vrč za pivo i zdjela za hranu nestali, i osjetio je da je taj čin nosio poruku da se sada opet može brinuli za sebe, i da više nije dobrodošao, što se tiče njegovog dobročinitelja. 1 Mark prikupi svoju imovinu, i otkrije da je njegova odjeća suha i zapakirana u njegov ranac. I njegov redenik sa streljivom bio je tamo, kao i lovački nož s drškom od kosti, ali njegova zaliha hrane spala je samo na jednu limenku graha. On je otvori i pojede polovicu, ostavljajući preostali dio za večeru, ostavi ranac u skloništu i krene prema udaljenoj strani doline. Trebalo mu je gotovo dva sata da pronađe poprište, a i to je uspio tek kad je prepoznao mrtvo drvo s iskrivljenim, artritičnim udovima. Tlo je bilo niže no što je zamišljao, i bilo je preplavljeno vodama poplave; trava je polegla uz zemlju, kao da je premazana briljantinom i počešljana, a neka slabija stabla iščupana su i otplavljena. Niže grane većih i snažnijih stabala bile su preplavljene ostatcima koje je donijela poplava, označavajući razinu vode. Mark potraži neki dokaz borbe, ali nije ga

pronašao, niti tijelo niti napuštenu pušku, izgledalo je kao da se nije ni dogodilo. Mark je počeo sumnjati u vlastito sjećanje, dok nije posegnuo pod košulju i prstom dodirnuo masnicu. Tražio je niz trag koji je ostavila voda, prateći smjer polegle trave pola milje. Kad je ugledao lešinare kako sjede na drveću i glasno se svađaju, požurio je naprijed, ali bilo je to samo leš mladog nosoroga, koji je bio premali da pliva u poplavi, utopio se i već je počinjao truliti. Mark se vrati do mrtvog drveta i sjedne kako bi popušio posljednju cigaretu, uživajući u svakom dimu. Ugasio je cigaretu napola popušenu i pažljivo vratio ostatak u limenku sa slikom crne mačke - i markom Craven A. Pripremao se da ustane, kada nešto zasvjetluca na suncu pokraj njegovih nogu, i on to prstima izvuče iz vlažne zemlje. Bila je to mjedena čahura, a kad ju je pomirisao, još je mogao osjetiti spaljeni kordit. Na dnu je bilo utisnuto «Mauser Fabriken 9 mm». On je zamišljeno okrene medu prstima. Ispravno bi bilo prijaviti cijelu stvar najbližoj policijskoj postaji, ali već je dvaput spoznao glupost prizivanja pažnje na sebe, dok ga neki neumoljivi neprijatelj vreba iz zaklona. Mark ustane i spusti se niz blagu padinu do ruba močvarnih jezeraca. Još jedan trenutak proučavao je čahuru, a zatim je baci u crnu vodu. U kamenitom skloništu zabacio je ranac na leda i pričvrstio remenje. Dok je izlazio, primijetio je tragove nogu u hladnom pepelu vatre. Široke, bose noge odmah ih je prepoznao. On impulzivno izvadi iz pojasa lovački nož u koricama i pažljivo ga položi pri dnu zida skloništa; zatim komadićem ugljena nacrta dva drevna simbola na stijeni - simboli za koje mu je stari David rekao da znače «Pognutirobkojidonosidarove». Nadao se da će Pungushe, lovokradica, opet doći u kamenito sklonište, protumačiti znakove i primiti poklon. Na padini južne strane Chakinih Vrata, Mark opet zastane i osvrne se prema divljini, i progovori tihim glasom, jer znao je da će ga starac čuti ako sluša, bez obzira na jačinu glasa. Sve što je ovdje iskusio i naučio učvrstilo je njegovu odluku da otkrije istinu, riješi tajnu i odgovori na pitanja koja su skrivala činjenice o starčevoj smrti. »Vratit ću se - jednog dana.» Zatim se okrene prema jugu, produži korak i prijeđe u lagani trk koji su Zului nazivali «Minza umhlabathi» - ili »pohlepno jedi zemlju». Osjećaj odijela na njemu bio je nepoznat i ograničavajući, a ovratnik je bio poput ropske ogrlice oko Markovog vrata. Pločnik je bio tvrd pod njegovim korakom, a buka tramvaja i trubljenje i udaranje vlaka i automobila bili su gotovo zaglušujući nakon tišine u divljini. No, u toj užurbanoj masi ljudskih bića koja je jurila oko njega bilo

je nekog uzbuđenja i poticaja, boje i života. Tropski staklenik Durbana poticao je rast svih oblika života, a raznolikost ljudskih bića koja su preplavila ulice nikada nije prestala zanimati Marka; Hindu žene u svojim sjajnim sarijima od svile i draguljima na probušenim nosnicama i zlatnim sandalama na nogama; Zului s licima poput mjeseca, visoki, i njihove žene koje su na glavi nosile ukrase od blata i frizure s umetcima koje su imale cijeli život, gologrude ispod ogrtača, s velikim, istaknutim dojkama, plodnim i punim poput majke zemlje, na kojima su kao male debele pijavice visjela djeca; kratke kožne suknje njihale su se visoko na njihovim snažnim, sjajnocrnim bedrima dok su hodale. Muškarci su imali krpe oko bedara, i bili su mišićavi i dostojanstveni - ili su nosili 1 odbačene ostatke zapadnjačke odjeće s istom veselom samouvjerenošću s kojom je gradonačelnik nosio svoju odoru. Bijele žene, hladne, udaljene i smirene, kupovale su ili se vozile u pratnji slugu; njihovi muževi bili su u tamnim odijelima s ovratnicima koja su bila prikladnija za klimu njihovih rodnih sjevernih zemalja, a mnogi od njih požutjeli su od groznice i udebljali se od bogate hrane; jurili su za svojim poslovima, s trajno smrknutim licima, dok je svaki za sebe stvarao izolaciju duha u masi ljudskih tijela. Bilo je čudno vratiti se u grad. Polovina Markove duše ga je mrzila, a druga polovica mu se radovala, i žurio je da pronađe ljudsko društvo za kojim je ponekad žudio tijekom proteklih dugih tjedana. «Blagi Bože, moj dragi stari prijatelju. Dicky Lancome žurio je prema njemu s crvenim karanfilom u zapućku. »Oduševljen sam što si se vratio. Očekivao sam te prije više tjedana. Posao se razvija jako sporo, djevojke su bile ružne, zamorne i neraspoložene za suradnju; vrijeme je bilo apsolutno zastrašujuće - nisi propustio ništa, stari moj, apsolutno ništa.» Uhvati Marka na dužinu ruke i pogleda ga s toplinom u očima. «Moj Bože, izgledaš kao da si bio na Rivijeri, potamnio poput svinjske kobasice, ali ne tako debeo. Bože, kažem ti da si opet izgubio na težini...«, i on potapša svoj steznik koji je napinjao dugmad oko ispupčene izrasline njegovog trbuha. «Moram na dijetu - što me podsjetilo, vrijeme je za ručak! Bit ćeš moj gost, staro momče, inzistiram apsolutno inzistiram.» Dicky je započeo svoju dijetu s tanjurom punim vruće riže, svijetlozlatne boje, začinjene šafranom; to je prelio bogatim currvjem od ovčetine, začinjenim Hindu biljem i ukrašen komadima manga, kokosa, bombajskom patkom i s još pola tuceta drugih umaka. Kad mu je indijski konobar ponudio srebreni pladanj sa salatama, entuzijastički je napunio svoj drugi tanjur bez

prekida u propitivanju. «Bože, zavidim ti, staro momče. Često sam to sebi obećavao. Sam protiv divljine, pioniri, lov i ribolov.« Pokretom ruke udalji konobara i podigne vrč s pivom da bi nazdravio Marku. »Živjeli, staro momče, pričaj mi sve o tome,» Dicky napokon zašuti, iako je pritom uzimao mjeru currvja, dok mu je Mark pričao o svemu - o ljepotama i samoći, o zori u divljini i zvjezdanim noćima, a on je povremeno uzdisao i odmahivao glavom. «Htio bih da i ja to mogu, staro momče.« «Možeš», reče Mark, a Dickv ga zapanjeno pogleda. «Sve je tamo. Neće nikamo otići.» «Ali, što je s mojim poslom, staro momče? Ne mogu samo sve ostaviti i otići.« «Zar toliko uživaš u svojem poslu?», upita Mark tiho. «Zar ti prodaja automobila hrani dušu?« «Hej?» Dickvju je postalo neugodno. «To nije pitanje uživanja. Mislim, nitko stvarno ne uživa u radu, zar ne? Mislim, to je nešto što jednostavno radiš, znaš. Sretan si ako pronadeš nešto što možeš raditi dovoljno dobro i gdje možeš pošteno zaraditi, pa to i radiš.« «Pitam se», reče Mark. «Reci mi, Dickv, stoje važnije, novac ili dobar osjećaj u srcu?« Dickv ga pogleda, a usta mu se otvore, otkrivajući zalogaj napola prožvakane riže. «Tamo vani, osjećam se čist i visok», nastavi Mark, igrajući se sa svojim vrčem piva. «Tamo nema šefova, klijenata, niti borbe za postotak. Ne znam, Dickv - tamo se osjećam važnim.« «Važnim?» Dickv glasno proguta neprožvakani curry. «Važnim? Hej, staro momče, tipove poput mene i tebe prodaju na uglu za novčić.« On ispere rižu u grlu gutljajem piva, pa potapše pjenu na gornjoj usni bijelim rupčićem iz džepa na odijelu. »Prihvati savjet starog psa: kad se navečer moliš, zahvali što si dobar prodavač automobila, i što si to otkrio. Samo učini to, sine, i ne razmišljaj o tome jer će ti slomiti srce.« Izgovorio je to s prizvukom zaključka kojim je zatvorio temu, i sagnuo se da otvori aktovku na podu pokraj svog stolca. «Evo, imam nešto za tebe.« Bilo je tu tucet debelih pisama napisanih urednim ženskim rukopisom Marion Littlejohn, sve u plavim omotnicama, u boji za koju mu je objasnila u prethodnim pismima da simbolizira besmrtnu ljubav. Bio je tamo i račun na dvanaest funta i šest penija za koji je Markov krojač inzistirao da ga Mark nije platio u cjelini, i još jedna bež omotnica sa skupim žigom, s Markovim imenom ispisanim arogantnim rukopisom - i bez adrese. Mark je izvadi i okrene u rukama da bi proučio grb, istaknut ( debelim izbočenjem na papiru. Dicky je gledao kako otvara pismo, a zatim se besramno nagnuo da ga pročita, ali Mark mu uštedi trud i dobaci mu ga. »Večera regimente«, objasni on. «Stići ćeš na

vrijeme», reče Dicky. «Petak, 16.» Zatim mu se glas promijeni dok je oponašao regimentnog starijeg narednika. «Točno u dvije stotine sati. Odjenite se formalno i R. S. prokleti V. P. Uzmite svoju odjeću s desna, vi sretna gamadi, vaš ceh platio je vaš zapovjednik - lord MuckaMuck general uzvišeni Courtnev. Hajde, momče, popij mu šampanjac i ukradi šaku cigara. Do vraga s radnicima, kažem ja.» »Mislim da ću to propustiti«, promrmlja Mark i stavi Marionina pisma u unutarnji džep, da bi spriječio Dickvja da pročita i njih. »Poludio si u divljini, sunce ti je udarilo u glavu, staro momče», izjavi Dicky ozbiljno. »Pomisli na tih tri stotine potencijalnih vlasnika Cadillaca kako sjede za istim stolom, razbacuju se i puše besplatne cigare. Idealna publika. Obradi stol i svakome uvali Cadillac dok su još zbunjeni govorom.« »Jesi li bio u Francuskoj?, upita Mark. »Ne u Francuskoj.« Dickvjev izraz lica se promijeni. »Palestina, Galipolje i takve sunčane klime.» Sjećanje mu pomuti pogled. «Onda znaš zašto mi se ne ide u staru tvrđavu da bih slavio ta iskustva«, reče mu Mark, a Dicky Lacome pogleda ga preko punog stola. Postao je dobar procjenitelj karaktera, ljudi i njihovih djela. Morao je biti dobar procjenitelj da bi bio dobar prodavač, pa se iznenadio što nije prije uočio promjenu u Marku. Kad ga je sada promotrio, Dicky shvati da je dobio nešto, neku novu rezervu snage i odlučnosti, kakvu malobrojni prikupe za cijelog života. Iznenada osjeti poniznost u Markovoj prisutnosti, i iako je bila začinjena i zavišću, zavist je bila bez gorčine. To je bio čovjek koji je imao smjer, na mjesto na koje ga on nikada neće moći slijediti, staza kojom je mogao proći samo čovjek lavljeg srca. Htio je posegnuti preko stola i stisnuti Markovu ruku i poželjeti mu sreću na putovanju, ali umjesto toga, progovorio je tiho, spuštajući uobičajenu srdačnu kavalirsku fasadu. «Htio bih da razmisliš o tome, Mark. General Courtnev osobno je došao k meni...», i nastavi mu pričati o posjetu, i o bijesu Seana Courtnevja kad je saznao da je Mark otpušten na zahtjev njegove kćeri. «Tražio je posebno tebe, Mark, i to ozbiljno.« Mark pokaže svoju pozivnicu na vratima. Proveli su ga kroz masivni zid vanjske utvrde. Na drveću uz stazu bila su obješena vilinska svjetla, što je večeri davalo atmosferu karnevala, u suprotnosti s uobičajenom atmosferom utvrde od najranijih dana britanske okupacije, tijekom opsada i rata s Nizozemcima i Zuluima; mnogi ratnici Kraljevstva zastali su ovdje na svojim putovanjima. Iza i ispred njega na stazi bilo je i drugih gostiju, ali Mark ih je izbjegavao, osjećajući se uočljivim u večernjem odijelu koje je unajmio u posudionici kad je vratio svoje

ukrase. Odijelo je imalo zelenkasti odsjaj starosti, i mjestimičnu ventilaciju zbog rupa od moljaca. Bilo mu je preusko u ramenima i preširoko u trbuhu, i malo prekratko, ali kad je to rekao vlasniku posudionice, ovaj ga je zamolio da prijeđe prstima po čistoj svili i smanjio cijenu posudbe na pet šilinga. Sav jadan, priključio se koloni prilika u večernjoj toaleti ulaznim stubama, a kad je došao red na njega, zakoračio je prema recepciji. «Tako!», reče general Sean Courntev. «Došao si.» Njegov strogi lik iznenada poprimi dječački izraz lica, i dohvati Markovu šaku stiskom koji je podsjećao na oklop kornjače, hladan, čvrst i žuljevit. Stajao je na čelu reda poput kule, širok i moćan, odjeven u besprijekorno crno i bijelo odijelo, ukrašeno nizom svilenih vrpca i medalja na prsima. Pokretom obrve prizove jednog od svojih ljudi. «Ovo je gospodin Mark Anders», reče on. »Sjećaš li se stare tvrtke Anders i MacDonald, iz prve brigade?« «Sjećam se, gospodine.« Časnik brzo pogleda Marka, i pogled mu padne na svilene vrpce na prsima, pa se vrati na lice. «Pazi na njega», reče general Courtnev, pa se obrati Marku: «Uzmi si piće, sine, i razgovarat ćemo kasnije.» Pustio je Markovu ruku i okrenuo se sljedećem gostu, ali magnetizam i šarm velikog čovjeka bio je takav da se nakon kratkog kontakta i nekoliko riječi Mark više nije osjećao kao stranac, odjeven u neugledno odijelo, već kao posebni gost vrijedan posebne pažnje. Časnik je ozbiljno shvatio svoj zadatak i poveo je Marka kroz masu muškaraca odjevenih u crna odijela. Svi su se oni još osjećali neugodno u situaciji na koju nisu navikli, pa su stajali zbijeni u male grupice, iako su se konobari kretali medu njima noseći znakove gostoprimstva regimente na srebrenim pladnjevima. «Može li whisky?» upita časnik i dohvati čašu s jednog pladnja. «Sva pića su večeras na račun generala«, i dohvati još jednu čašu za sebe. «Živjeli! Da vidimo sada. prva brigada...», on se osvrne oko sebe. «Sigurno se sjećate Hoopera, ili Dennisona?» Sjećao se njih i drugih, na desetke, i neki su bili nejasno poznati likovi, na samom rubu njegovog sjećanja, ali druge je poznavao dobro; neki su mu se sviđali, neki ne, a neke je mrzio. S nekima je dijelio hranu, ili cigaretu, a s drugima trenutke užasa ili dosade. Svi su bili tamo - oni dobri, radnici, kukavice, lijenčine i nasilnici - a whisky je beskrajno pristizao na srebrenim pladnjevima. I oni su se sjećali njega, ljudi koje nikada u životu nije vidio prilazili su mu. «Sjećaš me se, bio sam voda desetine kod šume DArcv kad ste ti i MacDonald...» i drugi: «Jeste li vi onaj Anders, mislio sam da ste stariji čaša vam je prazna«, i whisky je i dalje stizao na srebrenim pladnjevima - a Mark

se osjećao višim i pametnijim, jer ljudi su ga slušali kad je govorio, i duhovitijim, jer ljudi su se smijali kad se šalio. Sjedili su za stolom koji se protezao cijelom duljinom sale i bio prekriven damastom zasljepljujući bijele boje. Regimentalna srebrena boja svjetlucala je poput svjetlosnih znakova na svjetlosti svijeća, i sada se u kristalne čaše točio šampanjac u potoku zlatnih mjehurića. Svud oko njega čula se buka smijeha i podignutih glasova - a svaki put kad bi Mark spustio čašu, pokraj njega bi se našao lik s turbanom i tamna ruka koja je točila u njegovu čašu iz zelene boce. Zaljuljao se unatrag u svom stolcu s palcima zataknutim pod pazuhom i crnom cigarom koja mu je stršila iz usta punu stopu, i poticao je govornike nakon večere usklicima «Bravo!» i «Tako je!», spretno poput najboljih medu njima, razmjenjujući znalačko klimanje glavom sa svojim susjedima, dok mu je u čaši svjetlucao porto boje rubina. Kad je general ustao sa svojeg mjesta u sredini stola, društvo koje se već gotovo uspavalo od beskrajnih govora i porta vidno se trgne. Sada su se nacerili jedni drugima u iščekivanju, i iako Mark nikada nije čuo govore Seana Courtnevja, osjetio je zanimanje i obnovljeni entuzijazam kad se uspravio u stolcu. General ih nije razočarao, počeo je s pričom koja ih je na trenutak šokirala i ostali su bez daha, prije no što su prasnuli u smijeh. Zatim je počeo govoriti na opušten, lagan način koji se činio prirodnim, ali koristeći riječi poput vrhunskog mačevaoca s rapirom - šala, zavjet, malo zdravog razuma, nešto što su htjeli čuti nakon čega je slijedilo nešto što ih je uznemirilo, a pritom je izdvajao pojedince hvaleći ih ili blago koreći. «Ove godine treći na nacionalnom prvenstvu u polu, gospodo, čast koju je regimenta s lakoćom postigla prošle godine ali jedan gospodin koji sjedi za ovim stolom izabrao je da jaši za vlasnike šećernih plantaža, odluka koja je njegovo Bogom dano pravo, i za koju sam siguran da je nitko od nas neće osuditi», i Sean Courtnev zastane, zlobno se smiješeći i gladeći brkove, dok je cijela postrojba glasno negodovala udarajući po čašama žlicama za desert. Žrtvino lice prekrije intenzivno crvenilo, i žmirne u kakofoniji. «Međutim, ove godine dobre vijesti i velika očekivanja vezana su uz Afrički kup. Nakon vješte potrage, otkriveno je da u našoj sredini živi...» i sljedećeg trenutka cijela sala pljeskala je, stvarajući zvuk poput grmljavine, i glave se počnu okretati prema Markovom kraju stola, dok mu je general klimao i smiješio mu se. Kad se Mark prignuo u stolcu, pokušavajući se presaviti poput stolarevog ravnala, Sean Courtnev dozove ga: «Ustani, sine, daj im da te pogledaju.« Mark nesigurno

ustane i klimne glavom na lijevo i na desno, i tek je kasnije shvatio da ga je vješti manevar doveo u situaciju da prihvati njihov aplauz, i da se time obvezao. Bilo je ti prvi put da iz prve ruke svjedoči načinu na koji je general oblikovati sudbinu ljudi i postizao svoje ciljeve bez vidnog napora. " it Razmišljao je o tome pomalo mamurno, krećući se prema sigurnosti sljedećeg rasvjetnog stupa. Naravno, bilo bi mu mudrije i sigurnije da je prihvatio ponudu jednog od vozača rikše na ulazu u utvrdu, kad je u dva ujutro izišao na ulicu. Međutim, zbog nezaposlenosti i velikog troška za odijelo nije imao izbora glede prijevoza. Sada ga je čekala šetnja od oko tri milje u mraku, a brzina kretanja bila mu je takva da je to moglo biti dugo putovanje. Dohvatio je stup i uspravio se, upravo u trenutku kad se pokraj njega zaustavio crni Rolls Royce, i kad su se otvorila stražnja vrata. «Upadaj!», reče general, i dok se Mark nespretno smještao na mekano kožno sjedalo, čelični stisak ga je stabilizirao. «Ti, inače, ne piješ.» Bila je to tvrdnja, ne pitanje, i Mark se morao složiti. «Ne, gospodine.» «Imaš izbor», reče general. «Nauči, ili se ostavi toga.» Sean je čekao gotovo pola sata, s Rollsom parkiranim ispod banvan drveta, da se Mark pojavi kroz vrata, i već se spremao odustati i dao je vozaču nalog da se vrati u Emoveni, kad je Mark isteturao na ulicu, odbio vozače rikše i krenuo pločnikom poput raka, krećući se više postrance nego naprijed. Rolls se tiho prikradao za njim sa zamračenim svjetlima, i Sean Courtnev promatrao je s dobronamjernim smiješkom mladićevo napredovanje. Osjećao je laganu popustljivost prema mladiću i sebi, zbog čudnih hirova kojima je povremeno iznenađivao sam sebe. Sa 62 godine čovjek bi trebao poznavati sebe, znati svoje jake strane i moći ih iskoristiti, znati svoje slabosti i osigurati se od njih. No, sada je bio ovdje, bez nekoga vidljivog razloga, i sve se više emocionalno vezivao za mladog stranca. Trošio je na njega vrijeme, a nije bio siguran s kojim ciljem. Možda ga je mladić podsjećao na njega u toj dobi, i kad je razmislio o tome, ispod toplog sjaja šampanjca u svojem želudcu osjetio je nostalgiju za tim teškim vremenima sumnje i sjajne ambicije, kad je dječak stajao na pragu muškosti. Možda je stvar bila u tome što je volio - ne, poštivao je bila bolja riječ - poštivao posebne kvalitete kod bilo koje životinje. Dobar konj, pas ili mladić, ona izvrsnost koju je konjanik mogao zvati «punokrvnost» a dreser pasa «klasa». Uočio je to u Marku Andersu, i kao što je i punokrvni konj mogao biti oštećen lošim postupanjem, i klasni pas pokvaren, tako je i mladić istih kvaliteta trebao savjet,

usmjerenje i priliku da razvije svoje sposobnosti. U ovom svijetu bilo je previše osrednjosti, pomislio je Sean, tako da ga je klasa snažno privlačila kad bi je otkrio. A, možda - i on opet osjeti onaj strašni crni val žaljenja kako ga preplavljuje - a možda je stvar u tome što nemam sina. Imao je tri sina: jedan je umro prije no što je i počeo živjeti, mrtvorođen u divljini iza rijeke Limpopo. Drugog je rodila žena koja mu nije bila supruga, i taj je sin drugog čovjeka nazivao ocem. Sean osjeti kako mu se melankolija produbljuje, opterećena krivnjom; ali i taj sin bio je mrtav, izgorio u spaljenu crnu masu u stroju od drveta i platna u kojem je letio nebom. Riječi Garrvjeve posvete na novoj knjizi jasno su se urezale u Seanovu svijest. «Ova knjiga posvećena je odlikovanom satniku Michaelu Courtnevju, jednom od Mladih orlova koji više nikada neće letjeti.« Michael je bio Seanov biološki sin, začet u utrobi žene njegovog brata. Treći sin još je bio živ, ali on mu je bio sin samo po imenu, a Sean bi promijenio to ime da je bilo u njegovoj moći. Oni ružni incidenti koji su prethodili Dirkovom odlasku iz Ladvburga prije toliko mnogo godina, medu njima palež i umorstvo, nisu bili ništa u usporedbi sa zločinima koje je počinio nakon povratka. Oni koji su ga poznavali nisu u njegovoj blizini izgovarali ime «Dirk Courtney». Sada je osjetio kako se melankolija pretvara u stari bijes, i kako bi ga zaustavio, nagne se naprijed i potapše vozača po ramenu. «Zaustavi pokraj njega», reče on, pokazujući prema Marku Andersu. «Ono što ti treba je svjež zrak», reče Sean Courtnev Marku. «Otrijeznit će te ili ćeš povraćati, a i jedno i drugo je poželjno.« Do trenutka kad se Rolls parkirao na početku West Streeta, Mark je iznimnim mentalnim naporom uspio vratiti kontrolu nad vidom. U početku, svaki put kad bi pogledao generala pokraj sebe, s mučnom sigurnošću mogao je vidjeti kako mu na sredini čela raste treće oko, i da s obje strane glave ima više ušiju, poput valića na površini jezerca. Markov je glas u početku bio nekontroliran, i slušao je s blagom nevjericom čudne zvukove kojima je odgovarao na generalova pitanja i komentare. Ali, kad se namrštio od napora i progovorio pretjerano sporo i artikulirano, zvučilo je donekle razumljivo. Međutim, tek kad su krenuli jedan uz drugog kroz prhki pijesak do obale mora gdje je oseka ostavila tvrđi, mokar i gladak pijesak, počeo je slušati ono što je general govorio, i to nije bio razgovor uz čaj. Govorio je o moći, o moćnim ljudima, govorio je o trudu i nagradi, i iako mu je glas bio potmuo i opušten, zvučio je poput predenja starog lava koji je upravo ubio plijen, i učinit će to opet. Mark je nekako osjetio da ono

što sluša ima veliku vrijednost, i mrzio je sebe zbog alkohola u venama koji mu je usporio um i jezik. Aktivno se borio protiv toga. Šetali su niz sjajni trak mokrog, glatkog pijeska, obojenog u žuto mjesečinom; more je mirisalo po soli i jodu, snažan antiseptički miris, a povjetarac ga je rashladio tako da je zadrhtio čak i u večernjem odijelu. Ali, njegov mozak uskoro je dostigao misli krupnog lika koji je šepao pokraj njega, i uskoro osjeti kako se u njemu rada uzbuđenje dok je slušao stvari koje je do sada samo osjećao negdje u dubini svoje duše, ideje koje je prepoznavao, ali vjerovao je da su samo njegove. Jezik mu se oslobodio zamuckivanja, i iznenada se osjećao poput oštrice mača, lagan poput lastavice koja pije vodu u letu. Sjećao se kako je jedno vrijeme sumnjao da je ovaj čovjek možda odgovoran za gubitak Anderslanda i starčevu smrt. Sada su mu te sumnje bile poput bogohuljenja, i odbacio ih je u stranu kako bi se svim silama posvetio razgovoru koji ga je tako obuzeo. Tek mnogo kasnije shvatio je koliko je razgovor te noći bio važan za njegov život, a da je znao, možda bi mu se jezik vezao u ustima, a mozak odbio poslušnost, jer prolazio je rigorozno propitivanje. Ideje koje su naizgled slučajno nabacivane bile su tamo da ih podigne i ponese, ili odbije i ostavi da leže. Svako pitanje propitivalo je njegovu savjest i principe, i postupno, vješto, morao se izjasniti o svakoj temi, od religije do politike, od patriotizma do morala. Jednom ili dvaput general se nasmijao. I i 1 «Ti si radikal, jesi li to znao? Ali pretpostavljam da sam i ja bio u tvojoj dobi - svi mi želimo promijeniti svijet. Sada mi reci što misliš o » i sljedeće pitanje nije imalo veze s prethodnim. «U onoj zemlji ima deset milijuna crnaca, i milijun bijelaca. Što misliš, kako će oni živjeti zajedno sljedećih tisuću godina?» Mark se zagrcne na veličinu ovog pitanja, i počne govoriti. Mjesec je izblijedio dolaskom zore, i Mark je ušao u začarani svijet plamtećih ideja i zapanjujućih vizija. Iako to nije mogao znati, njegov entuzijazam dijelio je i Sean. Louis Botha, stari ratnik i državnik, jednom je rekao Seanu: «Čak i najbolji od nas postaju stari i umorni, Seane, a kad se to dogodi, čovjek bi morao imati nekog kome će predati baklju, i dopustiti mu da je ponese dalje.» Noć je prošla tako brzo da je iznenadila obojicu, i nebo se zapalilo zlatnom i ružičastom bojom. Stajali su jedan pokraj drugog, i gledali kako se rub sunca diže iz tamnozelenog mora i brzo penje u nebo. «Već mnogo godina potreban mi je pomoćnik. Moja supruga me proganja«, Sean se nasmije na ovo, «i obećao sam joj da ću ga pronaći, ali trebam nekoga brzog i bistrog i povjerljivog. Takve je teško

pronaći.« Seanova cigara odavno se ugasila i bila je jako prožvakana. Izvadio ju je iz usta i proučavao s blagim negodovanjem prije no što ju je bacio u valove pod svojim nogama. «Bio bi to vraški posao, bez radnog vremena, bez određenih zadataka, i Bog zna da bih ja mrzio raditi za sebe, jer ja sam čangrizavo, neuviđavno staro kopile. Ali, s druge strane, jedno mogu jamčiti: tko god prihvati posao, neće umrijeti od dosade, i naučit će jednu ili dvije stvari.« Tada se okrene, nagne prema naprijed i zagleda u Markovo lice. Vjetar mu je mrsio bradu, i odavno je skinuo crnu kravatu i gurnuo je u džep. Zlatne zrake izlazećeg sunca pale su mu na oči koje su bile neobično lijepe nijanse plave boje. «Želiš li posao?», upita on. «Da, gospodine«, odgovori Mark istog trena, oduševljen mogućnošću trajnog druženja s ovim nevjerojatnim čovjekom. «Nisi pitao za novac?«, zareži Sean. «O, novac nije važan.« «Lekcija broj jedan.« Sean podigne jednu crnu obrvu iznad veselog plavog bljeska u očima. «Novac je uvijek važan.» i 1 Sljedeći put kad je Mark prošao kroz vrata Emovenija, ušao je u nov život, kakav nije mogao ni zamisliti; no, ipak, u cijelome tomu snažnome i novom iskustvu, čak i u jurnjavi prilagođavanja novim idejama, i stalnoj procesiji posjetitelja i beskrajnih novih zadataka, jednog trenutka Mark se stablo pribojavao. Bio je to njegov sljedeći susret s gospođicom Storm Courtnev. Nikada nije saznao je li to unaprijed dogovorio general Courtnev, ali Storm nije bila u Emoveniju tijekom Markovog prvog dana tamo, niti tijekom sljedećih dana, iako se činila sveprisutnom na portretima i fotografijama u svakoj sobi, naročito na velikom ulju na platnu u knjižnici gdje je Mark provodio veliki dio svojeg vremena. Bila je odjevena u dugu haljinu boje slonovače, sjedila za velikim pijaninom u dnevnoj sobi, a umjetnik je uspio uhvatiti mali dio njezine ljepote i duha. Marku je pogled lika s portreta usmjeren prema njemu bio uznemirujući. Ubrzo je uspostavljen odnos između Marka i generala, i tijekom prvih nekoliko dana posljednje generalove sumnje su se primirile. Rijetko se događalo da blizina nekoga ljudskog bića tijekom duljeg razdoblja ne počne iritirati Seana, ali kad se radilo o ovome mladiću, čak je počeo tražiti njegovo društvo. Njegova prva ideja bila je da Mark nauči rješavati svakodnevnu korespondenciju i sve druge sitnice koje su uzimale vrijeme, kako bi Sean imao više slobodnog vremena i vremena za važnija područja poslovanja i politike. No, učestalo je zalazio u knjižnicu kako bi s Markom razgovarao o nekoj ideji, i uživao gledajući te ideje kroz mlade i svježije oči. Ili bi dao vozaču slobodno

i zamolio Marka da ga Rollsom poveze do jedne od pilana, ili na sastanak odbora u gradu. Tijekom putovanja sjedio bi pokraj njega i prisjećali bi se dana u Francuskoj, ili bi se on vraćao u vrijeme prije Markovog rođenja, uživajući u Markovom golemom interesu za priče o traženju zlata i lovu na slonovaču u divljim prostranstvima iza rijeke Limpopo na sjeveru. «Danas će u Skupštini biti zanimljivih debata, Mark. Napast ću ono kopile Hendricksa oko proračuna za željeznicu. Odvezi me tamo, i možeš slušati s galerije za posjetitelje.« «Ta pisma mogu pričekati do sutra. U pilani Umvoti došlo je do zastoja, a uzet ćemo i sačmarice pa ćemo na povratku pokušati uloviti ponekog fazana.» «Vježbaonica u osam navečer, Mark. Ako nemaš ništa važnije...» što je bila zapovijed, bez obzira kako delikatno uobličena, i Mark otkrije kako ga polako uvlači u redove mirnodopskog sastava regimente. Otkrio je da je drukčije od Francuske, jer sada je imao moćnog zaštitnika. «Nemam od tebe koristi ako si trećerazredni strijelac. Učiš način na koji ja radim, sine, i želim da budeš u blizini čak i kad se igramo vojnika. Osim toga», Sean se sada nasmiješi zlobnim, sveznajućim osmijehom, «trebaš malo vremena za vježbu gadanja.» U sljedećem trenutku, još uvijek nenaviknut na brzinu kojom su se događale stvari u svijetu kojim je vladao Sean Courtnev, Mark se našao u punoj odori mlađeg poručnika, uključujući Sam Brovvn vrpce i sjajne epolete na ramenima. Očekivao je neprijateljstvo, ili barem odbojnost svojih kolega časnika, ali je otkrio da su ga prihvatili s univerzalnim entuzijazmom kad je postavljen na mjesto zapovjednika streljane. Markov položaj u kućanstvu nije u početku bio jasan. Bio je opčinjen gospodaricom Emovenija, njezinom zrelom ljepotom i hladnom učinkovitošću. Bila je distancirana ali ljubazna, zvala ga je «gospodin Anders», i bilo koji zahtjev bio je popraćen pristojnim «Molim vas» i jednako pristojnim «Hvala vam.» Kad bi general i Mark bili u Emoveniju na ručku, Marka je u knjižnici posluživao sluga sa srebrenim pladnjem, a navečer, nakon što bi otišao od generala, popeo bi se na stari motocikl Ariel Square Four koji je kupio, i spustio se niz brdo u gradsku gužvu do svoje izbe u Point Roadu. Ruth Courtnev promatrala je Marka još pažljivije od njezinog supruga. Da je na bilo koji način iznevjerio njezine standarde, ne bi oklijevala niti trenutka da upotrijebi sav svoj utjecaj na Seana da ga otpusti. Jednog jutra, dok je Mark radio u knjižnici, Ruth je došla»iz vrta s kiticom ubranog cvijeća. «Ne dajte se smetati.« 19? Počela je aranžirati cvijeće u srebrenoj zdjeli na

središnjem stolu. Prvih nekoliko minuta radila je u tišini, a zatim je na prirodan i prijateljski način počela razgovarati s Markom, pomalo izvlačeći iz njega detalje o njegovom smještaju - gdje je spavao i jeo, tko mu je prao rublje, i u sebi se zgrozila. «Morate svoje rublje donositi ovamo, da ga više ne perete kod kuće.» «To je vrlo ljubazno od vas, gospođo Courtnev. Ne bih htio smetati.» «O, glupost, imamo dva dhobi wallaha koji nemaju drugog posla nego da peru i glačaju.» Čak ni Ruth Courtnev, jedna od prvih dama Natala, još uvijek poznata ljepotica čak i nakon što je odavno prevalila četrdesetu, nije bila imuna na Markovu spontanu privlačnost. Njegov prirodni šarm bio je pojačan pozitivnim utjecajem koji je njegov dolazak imao na njezinog supruga. Sean je posljednjih tjedana izgledao mlađi i veseliji, i dok je to promatrala, shvatila je da se ne radi samo o tome da je s njega skinut teret rutinskih poslova. Mladić mu je vratio dio onoga mladenačkog duha, svježinu misli, energiju i entuzijazam za stvari u životu koje su se pomalo ustajale i nisu se činile vrijednima truda. Njihov običaj bio je da provedu sat vremena prije spavanja u Ruthinom budoaru. Sean bi sjedio u svojem kućnom haljetku i promatrao je kako se češlja i premazuje lice kremom, dok bi pušio posljednju cigaru. Razgovarali bi o događajima tog dana, a on bi uživao u pogledu na njezino još uvijek vitko, snažno tijelo ispod tanke svile njezine spavaćice, osjećajući sporo buđenje vlastitog tijela u iščekivanju trenutka kad bi ona skrenula pogled s ogledala prema njemu i ustala, ispružila ruku prema njemu i povela ga u spavaću sobu, do velikog kreveta pod ukrašenim baršunastim baldahinom. Tri ili četiri puta u tjednu Markovog dolaska u kućanstvo Sean je izjavio stvari koje su se činile tako radikalnim, tako drukčijim od njegove staromodne, konzervativne ličnosti, da je Ruth spustila srebrenu četku u krilo i okrenula se da ga pogleda. Svaki put on bi se stidljivo nasmiješio i podigao ruku da spriječi njezino zadirkivanje. «U redu, znam što ćeš reći, ali razgovarao sam o tome s mladim Markom.« Opet bi se nasmijao. «Taj mladić govori mnogo pametnih stvari.« Jedne večeri, mjesec dana otkad je Mark došao k njima, sjedili su neko vrijeme u tišini, kad Sean iznenada reče: «Mladi Mark, ne podsjeća li te on na Michaela?« «Nisam primijetila - ne, ne podsjeća.« «O, ne mislim izgledom. Ima nešto u načinu razmišljanja.« Ruth osjeti kako stari, snažni osjećaj žaljenja raste u njoj poput hladne, mračne plime. Nikada nije Seanu podarila sina. Bila je to jedina stvar za kojom je zaista žalila, jedina sjena na njihovim suncem obasjanim godinama

zajedničkog života. Njezina ramena sada se opuste, kao da su pod teretom tog žaljenja, i ona se pogleda u ogledalo, vidjevši u svojim očima krivnju zbog svojeg propusta. Sean nije primijetio ništa, i nastavio je: «Pa, jedva čekam veljaču. Hamiltonu će prepući srce kad bude morao predati taj veliki srebreni vrč. Mark je promijenio duh cijelog tima. Sada znaju da mogu pobijediti, kad je on strijelac broj jedan.« Tiho ga je slušala, mrzeći sebe što mu nije mogla podariti ono što je tako jako htio, i skrenula je pogled na malu izrezbarenu statuu boga Tora na njenom noćnom stoliću. Stajao je tamo sve te godine otkad joj ga je Sean dao, talisman plodnosti. Storm je začeta na vrhuncu olujne grmljavine, i po tome je dobila ime. Šalio se s njom da joj je potrebna grmljavina, i dao joj je malu statuu boga. «Jako si mi ti pomogao«, pomisli ona ogorčeno i pogleda u ogledalu vlastito tijelo pod svilom. «Naizgled tako lijepo, i tako prokleto beskorisno!« Obično nije psovala, bio je to pokazatelj njezine ljutnje. Iako je bilo lijepo, njezino tijelo nije moglo donijeti još jedno dijete. Sada mu je mogla samo pružiti užitak. Naglo je ustala, ne Završivši svoj ritual, došla je do njega i izvadila mu cigaru iz usta, zgnječivši je u velikoj staklenoj pepeljari. On je pogleda iznenađeno, i zausti da joj postavi pitanje, ali riječi mu nisu došle do usta. Kapci su joj bih napola sklopljeni, a usne su se malo razmakle, i iza njih su se pojavili mali, bijeli zubi. Njezini visoki, prelijepo oblikovani obrazi porumenjeli su. JvV Sean je poznavao taj izraz i raspoloženje koje je najavljivao. Osjetio je kako mu je srce poskočilo i počelo udarati poput životinje u kavezu od rebara. Njihovo vođenje ljubavi obično je bilo ispunjeno dubokim uzajamnim suosjećanjem, nešto što je tijekom godina postalo snažno i dobro, potpuno spajanje dvije osobe, simbol njihovoga zajedničkog života - ali, ponekad, vrlo rijetko, Ruth bi spustila kapke i obrazi bi joj porumenjeli, i ono što bi uslijedilo bilo bi tako divlje i pohotno i nekontrolirano, da ga je podsjećalo na neku razornu prirodnu nepogodu. Gurnula je jednu tanku, bijelu šaku u njegov haljetak, i dugi nokti prošli su lagano njegovim trbuhom, tako da mu je koža odmah oživjela. Nagnula se naprijed i drugom rukom pomilovala njegovu bradu, okrenula mu lice prema sebi i poljubila ga u usta, gurnuvši mu oštar, ružičast jezik duboko u usta. Sean zastenje i uhvati je, pokušavajući je dovući sebi u krilo, i istovremeno otvori joj grudnjak ispod spavaćice tako da njezine male, šiljaste grudi slobodno padnu, ali bila je brza i snažna, izvukla se iz njegovog zagrljaja, dok joj se koža sjajila bojom slonovače i ružičastom bojom kroz prozirnu svilu njezine haljine. Njezine

gole grudi skakutale su dok je na dugim, lijepim nogama trčala u spavaću sobu, a njezin smijeh ga je zadirkivao i nadraživao i pozivao ga. Idućeg jutra Ruth je odsjekla stručak grimiznih i bijelih karanfila i ponijela ih u sobu u kojoj je radio mladi Mark Anders. On je skočio na noge, i dok mu je odgovarala na pozdrav, proučavala je njegovo lice. Do tada nije shvatila koliko je lijep, i sada je vidjela da je to lice koje će biti lijepo i u starosti. Imao je dobru strukturu kostiju i ponosit nos. On je bio jedan od onih rijetkih sretnika čiji izgled će se proljepšati s nekoliko bora oko očiju i malo srebra u kosi. Međutim, još je do tada trebalo proći mnogo vremena, a sada su pažnju privlačile njegove oči. «Da», pomisli ona, gledajući ga u oči. «Sean je u pravu. Ima snagu i dobrotu poput Michaelovo) Gledala ga je potajno dok je radila na svojem cvjetnom aranžmanu, birajući riječi kojima je počela razgovor, i kad je završila posao, koraknula je unatrag kako bi se divila rezultatu, i progovorila je bez da ga je pogledala. «Zašto nam se ne pridružiš za ručkom na terasi, Mark?», a ime mu je spomenula namjerno, i oboje su bili vrlo svjesni promjene u oslovljavanju. «Osim ako bi radije i dalje objedovao ovdje.» Sean podigne pogled s novina kad je Mark došao na terasu, ali njegov izraz nije se promijenio kad je Ruth mahnula Marku da sjedne nasuprot njemu. Odmah je vratio pogled na novine i ljutito im pročitao uvodnik, izrugujući se piscu svojim tonom i naglascima prije no što je zgužvao novine i spustio ih pokraj stolca. «Taj čovjek je prokleti idiot - trebali bi ga zatvoriti.« «Pa, gospodine«, počne Mark oprezno. Ruth tiho uzdahne, jer nije se posavjetovala sa Seanom oko novog rasporeda za ručak, ali njih dvojica odmah su ušli u duboku raspravu, i kad je servirano glavno jelo, Sean zareži: «Pobrini se za pile, Mark, a ja ću srediti patku», tako da su njih dvojica jeli i raspravljali u isto vrijeme, kao da su obitelj, a ona je sakrila svoj osmijeh ubrusom dok se Sean nevoljko složio s mladim čovjekom oko teme o kojoj su raspravljali. «Ne kažem da si u pravu, naravno, ali ako jesi, kako objašnjavaš činjenicu...« I opet ga je napao iz drugog smjera, a Ruth je slušala kako se Mark vješto brani; dok ih je slušala, bilo joj je još malo jasnije zašto ga je Sean izabrao. Tek kad je došla kava Mark je saznao što se dogodilo sa Storm Courtnev. Sean se iznenada okrene prema Ruth. «Je li ovog jutra stiglo pismo od Storm?» Kad je odmahnula glavom, on nastavi: «Ta prokleta mala snobica mora naučiti neke manire - nije pisala već više od dva tjedna. Gdje bi trebala biti sada?» «U Rimu», reče Ruth. «Rimu!», zagunda Sean. «S gomilom latino ljubavnika koji je

štipaju za stražnjicu.« «Sean!», Ruth ga oštro prekori. «Ispričavam se.» Izgledao je pomalo pokunjeno, a tada se zlobno naceri: «Ali vjerojatno je namješta u položaj za štipanje u ovom trenutku, ako je dobro poznajem.« Te noći, kad je Mark sjeo da napiše pismo Marion Littlejohn, shvatio je koliko je sam spomen imena Storm Courtnev promijenio njegov cijeli stav prema djevojci s kojom se trebao oženiti. Pod golemim teretom poslova koje je Sean Courtnev elegantno spustio na njegova ramena, Markova pisma Marion više nisu bila svakodnevni ritual, i ponekad bi prolazili tjedni između njih. S druge strane, njezina pisma njemu nikada nisu posustala u učestalosti i toplini, no, on je otkrio da nije pritisak na poslu ono što ga tjera da odgađa njihov sljedeći susret. Sada je sjedio žvačući rub olovke sve dok se drvo nije raspalo, tražeći riječi i inspiraciju, otkrivajući kako mu je teško ispisivati cvjetne izraze vječne ljubavi na svakoj stranici; svaka prazna stranica činila mu se teškom poput prelaska preko Sahare, ali morao ju je ispuniti. »Sljedećeg vikenda putovat ćemo u Johannesburg kako bismo se natjecali na godišnjem streljačkom prvenstvu za Afrički kup», pisao je, razmišljajući kako da izvuče još malo teksta o toj informaciji. To bi trebalo dostajati barem za jednu stranicu. Marion Littlejohn pripadala je životu koji je ostavio za sobom prošavši kroz vrata Emovenija. Napokon se suočio s tom činjenicom, ali je ipak pao u očaj zbog grižnje savjesti koju mu je donijela ta spoznaja. Pokušao je to zanijekati i nastaviti s pismom, ali slike su se pojavljivale same od sebe - a najvažnija od njih bila je slika Storm Courtnev, radosne i vitke, prelijepe i nedostižne poput zvijezda. Afrički kup dosezao je gotovo visinu prsa odraslog čovjeka, položen na bazu od polirane ebanovine. Sluge iz Emovenija polirale su ga tri dana prije nego što su postigli sjaj koji je bio prihvatljiv generalu Courtnevju, i sada se pehar nalazio na sredini stola, uzdignut na piramidi žutih ruža. Stol je bio postavljen u predsoblju glave sale, i dvije prostorije bile su ispunjene stotinama gostiju koje je Sean Courtnev pozvao kako bi proslavio trijumf. Čak je pozvao i pukovnika Hamiltona iz Capetownskih gorštaka da dovede svoje više časnike prvom klasom linije Union Castle, da bi prisustvovali balu kao generalovi gosti. Hamilton je odbio poziv pristojnom zahvalnicom od četiri reda, ne računajući adresu i završne pozdrave. Kup je bio u Dvorcu 1Q Capetown otkad ga je predstavila kraljica Viktorija prve godine burskog rata, i Hamiltonovo ogorčenje prilično je uvećalo slavljeničku radost Seana Courtnevja. Za Marka, bilo je to najzaposlenije razdoblje otkad je

došao u Emoveni. Ruth Courtnev poklanjala je Marku sve više i više povjerenja, i pod njezinim nadzorom on je napravio velik dio posla u pripremi pozivnica i rješavanju logistike vezane uz hranu i piće. Sad ga je navela da pleše sa svim ružnim djevojkama koje bi inače tužno sjedile uza zid, i na kraju svakog plesa general bi ga mahanjem cigare nad glavama gostiju pozivao do stola s peharom kraj kojeg se smjestio. «Vijećniče, htio bih da upoznate mojega novog pomoćnika Mark, ovo je vijećnik Evans. Tako je, Pussy, to je mladić koji ga je osvojio za nas.» I dok je Mark stajao rumeneći se od nelagode, general je po peti ili šesti put te večeri ponavljao priču o posljednjem danu natjecanja, opisujući hitac po hitac, kad su dvije vodeće regimente imale neriješen rezultat u timskom natjecanju, i kad su sudci od pojedinih strijelaca tražili ponovno gađanje kako bi riješili pitanje pobjednika. «Bočni vjetar udarao je na trenutke brzinom od dvadeset do trideset milja na sat, a prvi hitac na dvjesto jarda...» Mark se čudio intenzivnom zadovoljstvu koje je ova sitnica pričinjavala generalu. Čovjeku čije je bogatstvo bilo gotovo neizmjerno, čije imanje se moglo mjeriti stotinama četvornih milja, koji je posjedovao neprocjenjivo vrijedne slike i antikne knjige, dragulje, kuće, konje i jahte u ovom trenutku ništa nije bilo dragocjeno kao ovaj sjajni pehar. «Pa, i ja sam ciljao», general je popio dovoljno vlastitog whiskyja da počne glumiti u vlastitoj priči, i načinio je gestu čučenja u bunkeru i promatranja meta, «i moram vam reći da mi je to bio najgori trenutak u životu.» Mark se nasmiješi u znak slaganja. Gorštački strijelac slijedio je svaki njegov hitac. Svi hitci bili su upućeni u strogi centar. »Obojica su pogodili najviši rezultat na dvjesto jarda, pa na petsto jarda, i tek je na tisuću jarda došla do izražaja Markova natprirodna sposobnost da procijeni bočni vjetar...» Do sada, Seanova publika već je umirala od dosade, a tek je trebao ispričati dio o deset naciljanih hitaca i deset hitaca brzom paljbom. Mark je osjetio panične signale preko sale i podigao je pogled. Ruth Courtnev nalazila se pokraj glavnih ulaznih vrata sale, a s njom je bio Zulu batler. Čovjek je imao krv ratnika u venama i uobičajeno držanje poglavice, ali sada je bio siv od nekog osjećaja bliskog strahu, a njegov izraz lica bio je jadan dok je brzo nešto govorio svojoj gospodarici. Ruth mu dodirne ruku gestom utjehe i otpusta, i okrene se kako bi pričekala Marka. Dok je hitao prema njoj preko praznog plesnog podija, nije mogao opet ne primijetiti koliko je majka sličila kćeri. Ruth Courtnev još je imala tijelo mlade sportašice, koje je održavala vitkim, čvrstim i gracioznim dugim

šetnjama i napornim jahanjem, i tek kad joj se približio, mogao je vidjeti sitne bore na njezinoj glatkoj koži poput bjelokosti. Na glavi joj je kosa bila oblikovana u visoku frizuru, odbacujući pomodne kratke frizure, a haljina joj je odavala jednostavnu eleganciju koja je isticala linije njezinog tijela i male, lijepo oblikovane grudi. Jedan od njezinih gostiju došao je do nje prije Marka, i bila je opuštena i nasmiješena dok je Mark čekao u blizini, sve dok se nije ispričala. Mark požuri k njoj. «Mark.» Njezina je briga bila vidljiva samo u njezinim očima dok ga je gledala kako se nadvija nad nju, ali osmijeh joj je bio postojan i lagan. «Bit će nevolje. Imamo neželjenog gosta.» «Što želite da učinim?» «Sada je u ulaznoj sali. Molim te, povedi ga do generalove radne sobe, i ostani s njim dok ja ne upozorim supruga i ne pošaljem ga k vama. Hoćeš li učiniti to?» «Naravno.» Ona se nasmiješi u znak zahvale, a kad se Mark okrenuo, zaustavi ga dodirom. «Mark, pokušaj ostati uz njih. Ne želim da budu zajedno sami. Nisam sigurna što bi se moglo dogoditi.« Zatim se njezin oklop slomi. «Za ime Božje, zašto je morao doći ovamo - i to večeras kad...», tada se zaustavi, i osmijeh joj očvrsne na licu, pribran i postojan, ali oboje su znali što je htjela reći. «Večeras kad se Sean napio.» Mark je već dovoljno dobro poznavao generala da podijeli njezinu zabrinutost. Kad bi Sean Courtnev popio, bio je sposoban za sve - od zaraznog veselja do mračnog, nasilnog i neobuzdanog bijesa. «Učinit ću što mogu», složi se on, a zatim reče: «Recite mi o kome se radi.» Ruth se ugrize za usnicu, a na licu su joj na trenutak bili vidljivi napetost i briga prije no što je vratila kontrolu nad sobom, a izraz joj je bio neutralan kad je odgovorila. «To je njegov sin - Dirk, Dirk Courtnev.» Markov vlastiti šok bio je tako vidljiv da se ona namršti. «Što nije u redu, Mark? Poznaješ li ga?» Mark se brzo oporavi. «Ne. Čuo sam o njemu, ali ga ne poznajem.» «Ima tu zle krvi, Mark. Vrlo zle. Budi oprezan.« Ona ga ostavi i tiho se udalji kroz prostoriju, klimajući uzvanicima, zaustavljajući se da izmijeni riječ i osmijeh, a zatim se približavajući Seanu Courtnevju koji je još uvijek bio u središtu pažnje u prijemnoj sali. Mark zastane u dugoj galeriji, i pogleda se u jednom od visokih ogledala. Lice mu je izgledalo blijedo i napeto, a kad je zagladio kosu, prsti su mu lagano drhtili. Iznenada shvati da se boji; strah je u njegovoj utrobi bio poput utega, i disanje mu je postalo bolno i grčevito. Bojao se čovjeka kojeg će upoznati. Čovjeka kojeg je tako dugo i naporno pratio, i kojeg je u mašti tako dobro upoznao. U svojem umu stvorio je zastrašujući lik, dijabolični lik koji raspolaže

velikom, zloćudnom moći, i sada ga je obuzeo užas pri pomisli da će ga susresti licem u lice. Nastavio je niz galeriju, a debeli sag ublažavao mu je odjek koraka. Nije vidio umjetnička blaga koja su krasila zidove, jer osjećaj neposredne opasnosti zaslijepio mu je sva druga osjetila. Na vrhu mramornih stuba zastao je i naslonio se jednom rukom na ogradu kako bi pogledao u ulaznu salu. Čovjek je stajao sam na sredini crnobijelog mramornog poda. Nosio je crni ogrtač s kratkom kabanicom koja mu je visjela s ramena, i ta je odjeća pojačavala dojam veličine. Ruke su mu bile sklopljene iza leda, i podizao se na vrhovima stopala s glavom i čeljusti agresivno isturenima naprijed. Položaj je tako sličio očevom da Mark trepne u nevjerici. Njegovu glavu prekrivale su veličanstvene tamne kovrče koje su bile obasjane svjetlošću svijećnjaka iznad njega. Mark je gledao niz stubište, i čovjek podigne glavu i pogleda ga. Istog trena Marku upadne u oči čovjekova ljepota, a odmah zatim i sličnost s generalom. Imao je istu snažnu čeljust, položaj očiju i linije usta bile su identične, ali sin je bio neizmjerno zgodniji od oca. Bila je to plemenita glava Michelangelove statue, ljepota njegovog Davida i veličanstvena snaga njegovog Mojsija, no, pored sve ljepote bio je čovjek, ne strašno čudovište iz Markove mašte, i nerazumni strah popusti svoj pritisak u Markovim grudima, pa je uspio istisnuti mali osmijeh dobrodošlice spuštajući se niz stube. Dirk ga je promatrao netremice, bez pokreta, i tek kad je Mark stigao do mramornog poda shvatio je koliko je čovjek visok. Nadvisivao je Marka tri inča, ali tijelo mu je bilo tako dobrih proporcija da se visina nije činila pretjeranom. »Gospodine Courtney?», upita Mark, i čovjek okrene glavu i ne trudeći se da odgovori. Dijamant kojim je bila pričvršćena bijela svilena kravata oko njegovog vrata svjetlucao je. «Tko si ti, mladiću?«, upita Dirk Courtnev, a njegov glas imao je dubinu i snagu koja je odgovarala njegovom stasu. «Ja sam generalov osobni pomoćnik.« Mark nije dopustio da mu prijeziran nastup pokvari ljubaznost u osmijehu, iako je znao da je Dirk Courtnev stariji od njega manje od deset godina. Dirk Courtnev polako ga pogleda od glave do pete, gledajući Markovo večernje odijelo i sve detalje jednim pogledom prije no što ga otpise kao nevažnog. «Gdje je moj otac?», okrene se kako bi namjestio kravatu u najbližem ogledalu. «Zna li on da ja ovdje čekam gotovo dvadeset minuta?« «General je zauzet, ali uskoro će vas primiti. U međuvremenu, biste li pošli sa mnom u generalovu radnu sobu da ga pričekate? Molim vas, pođite za mnom.» Dirk Courtnev zastane na sredini

radne sobe i ogleda se oko sebe. «Staro momče ovih dana živi u velikom stilu.» Nasmiješi se bljeskom zasljepljujuće bijelih zuba i približi se jednom od kožnih naslonjača pokraj kamina. «Momče, donesi mi brandv i sodu.» Mark otvori policu za knjige s lažnim pročeljem, izabere konjak Courvoisier iz redova boca, natoči malo u čašu, špricne u to malo sode, i ponese čašu Dirku Courtnevju. Ovaj srkne i klimne glavom, ispruživši se u veliki kožni naslonjač s elegancijom leoparda koji se odmara, i još jednom pogleda sobu. Njegov pogled, koji je zastajao na svakoj slici, na svakome vrijednom predmetu koji je ukrašavao sobu, bio je proračunan i zamišljen, i sljedeće pitanje postavio je bez razmišljanja, i bez pravog interesa za odgovor. «Kako si rekao da se zoveš?» Mark je stao sa strane, tako da je mogao nesmetano promatrati čovjekovo lice, i pažljivo gaje gledao odgovorivši: «Zovem se Anders - Mark Anders.» Za sekundu, ime nije imalo učinka, ali tada Dirk shvati, i lice mu prođe kroz zapanjujuću transformaciju. Gledajući to, Mark osjeti kako mu se strah vraća punom snagom. Kad je bio mali, starac je ulovio leoparda koji je napadao njihove životinje, u tešku čeličnu zamku s oprugom, i kad su idućeg jutra došli na to mjesto, leopard je jurnuo na njih, sve dok ga teški lanac nije zaustavio na tri stope od Marka, tako da su mu oči bile na njegovoj razini. Nikada nije zaboravio strašnu zlobu u tim očima. Sada je gledao isti izraz, osjećaj tako ubilački i neizrecivo zao, da se nehotice povukao unatrag. Trajao je samo sekundu, ali činilo se da se cijelo lice promijenilo, od ekstravagantne ljepote do groteskne ružnoće, pa opet do ljepote, i to u trenutku koliko je potrebno da se udahne. Kad je progovorio, Dirkov glas bio je odmjeren i kontroliran, a oči su mu bile skrivene izrazom ljubazne indiferentnosti. «Anders? Već sam čuo to ime...», on promisli na trenutak, kao da ga pokušava smjestiti, pa ga odbaci kao nevažno, a pažnja mu se vrati na sliku Thomasa Bainesa iznad kamina - ali, u tom trenutku Mark je s potpunom sigurnošću spoznao da su njegove nejasne sumnje koje je gajio tako dugo bile utemeljene na čvrstoj činjenici. Sada je s potpunom sigurnošću znao da se dogodilo nešto zlo, da su prodaja Anderslanda i starčeva smrt i pokapanje u neoznačenom grobu bili rezultat planiranja, i da su ljudi koji su ga progonili na uzvisini kod Ladvburga i u divljini iza Chakinih Vrata bili dio plana koji je osmislio ovaj čovjek. Znao je da je, napokon, identificirao svojeg protivnika, ali njegovo hvatanje i privođenje pred lice pravde moglo je biti izvan njegovih sposobnosti, jer protivnik se činio nepobjedivim u svojoj snazi i moći. Okrenuo se da počisti hrpu

dokumenata na generalovom stolu, ne vjerujući sam sebi da može opet pogledati svojeg neprijatelja bez da se potpuno razotkrije. Već se dovoljno opasno izložio, ali to je bio nužno, predobra prilika da bi je propustio. U zamjenu za izlaganje sebe, prisilio je i neprijatelja da učini isto, istjerao ga je na Otvoreno, i smatrao sebe pobjednikom u toj razmjeni. Sada je postojao još jedan činitelj zbog kojeg njegovo razotkrivanje nije bilo samoubilačko. Dok je prije bio sam i bez prijatelja, sada je bio zaštićen samom činjenicom da je u društvu Seana Courtnevja. Da su uspjeli te noći kod Ladvburga ili kod Chakinih Vrata, bila bi to nevažna smrt skitnice; sad bi njegova smrt ili nestanak trenutno pobudili interes generala Courtnevja, a sumnjao je da si čak i Dirk Courtnev može priuštiti takav rizik. Mark brzo podigne pogled s papira i ugleda Dirka Courtnevja kako ga opet promatra, ali izraz lica sada mu je bio neutralan, a oči su mu skrivale izraz. Počeo je govoriti, ali se zaustavio kad su začuli teške korake u hodniku, i obojica se okrenu u iščekivanju prema vratima koja su se otvorila. Činilo se da Sean Courtnev ispunjava cijeli okvir vrata, jer vrhom velike čupave glave gotovo je dodirivao gornji dio okvira, a ramena su mu bila široka poput ormara kad se s obje ruke naslonio na štap za hodanje i pogledao u sobu. Pogled mu odmah skrene na visoki, elegantni lik koji je ustao iz kožnog naslonjača, a suncem opaljeno lice potamnilo je od navale krvi kad ga je prepoznao. Dva čovjeka stala su jedan nasuprot drugome u tišini, i Mark otkrije da s fascinacijom promatra događaje, dok je intuitivno pratio igru osjećaja, buđenje sjećanja na stare zločine - i elementarnu ljubav i bliskost sina prema ocu i oca prema sinu, koja je odavno ubijena i pokopana, ali sada je opet izvađena iz groba poput trulog leša, strasnija zato jer je nekada bila živa i snažna. «Bok, oče.» Dirk Courtnev progovori prvi, a na zvuk njegovog glasa nestane ukočenosti iz ramena Seana Courtnevja, a bijes u njegovim očima zamijeni osjećaj tuge, žaljenja za nečim što je nekada bilo vrijedno, ali je sada izgubljeno izvan svake nade, pa je njegovo pitanje zazvučilo poput uzdaha. «Zašto si došao ovamo?» «Možemo li razgovarati nasamo - bez stranaca?« Mark se digne od stola i krene prema vratima, ali Sean ga zaustavi s rukom na ramenu. «Ovdje nema stranaca. Ostani ovdje, Mark.» Bila je to najljubaznija stvar koju je ikada itko rekao Marku Andersu, i snaga ljubavi koju je u tom trenutku osjećao prema Seanu Courtnevju bila je veća od bilo čega što je ikada osjetio prema nekome drugome ljudskom biću. Dirk Courtnev slegne

ramenima i prvi put se nasmiješi, laganim, podsmješljivim izrazom. «Uvijek si imao previše povjerenja, oče.» Sean klimne glavom krećući se prema stolcu iza svojeg stola. «Da, a ti bi to morao znati bolje od ikoga.» Dirkov osmijeh izblijedi. «Došao sam ovamo nadajući se da možemo zaboraviti i potražiti oproštaj jedan od drugoga.« «Oproštaj?», upita Sean, brzo podižući pogled. «Ti bi meni podario oproštaj - za što?» «Ti si me odgojio, oče. Ja sam ono u što si me pretvorio...« Sean odmahne glavom, odbacujući to, i progovorio bi da ga Dirk ne zaustavi. «Ti vjeruješ da sam ja tebi učinio nešto nažao - ali ja znam da si ti meni učinio nažao.» Sean se namršti. «Ideš kao mačak oko vruće kaše. Prijeđi na stvar. Što je to što tako želiš, da te dovelo nepozvanog u ovu kuću?» «Ja sam ti sin. Nije prirodno da smo razdvojeni.« Dirk je bio elokventan i uvjerljiv, i držao je ruke u položaju molbe, približavajući se krupnom liku za stolom. »Vjerujem da imam pravo na to da razmisliš o tome...», on zastane i pogleda Marka. »Prokletstvo, zar ne mogu razgovarati s tobom bez piljenja publike?« Sean je oklijevao na trenutak, i gotovo je zamolio Marka da ode, ali tada se sjetio obećanja koje je prije nekoliko minuta dao Ruth. «Nemoj mu dozvoliti da bude nasamo s tobom niti minutu, Sean. Obećaj mi da će Mark biti uz tebe. Ne vjerujem mu nimalo. On je zao, Sean i donosi nevolju i nesreću. mogu to namirisati na njemu. Nemoj biti s njim nasamo.» «Ne», on odmahne glavom. «Ako imaš nešto za reći, reci. Ako ne, odlazi i ostavi nas na miru.» «U redu, bez osjećaja«, Dirk klimne glavom, i odbaci ulogu osobe koja moli. Okrene se i počne koračati naprijednatrag po radnoj sobi, s rukama nabijenim duboko u džepove ogrtača. »Razgovarat ćemo o poslu, i to je to. Sada me mrziš, ali nakon što počnemo zajedno raditi - nakon što s tobom podijelim najhrabriji i najmaštovitiji pothvat koji je ova zemlja ikada vidjela - tada ćemo opet pričati o osjećajima.« Sean je šutio. «Sada kao poslovni čovjek, a kasnije kao sin. Slažeš li se?» »Slušam te», reče Sean, i Dirk počne govoriti. Čak i Mark se morao diviti elokventnosti Dirka Courtnevja, i pobjedničkom, uvjerljivom načinu na koji je koristio svoj lijepi duboki glas i veličanstveni izgled; ali, to su bili teatralni trikovi, dobro uvježbani. Ono što je bilo spontano bio je plameni, gotovo fanatični sjaj posvećenosti vlastitim idejama koji je zračio iz njega dok je govorio i gestikulirao. Bilo mu je lako povjerovati, jer je na tako jasan način vjerovao sam sebi. Koristeći se rukama i glasom, pred svojim ocem ocrtavao je golemo carstvo, beskrajna prostranstva bogate zemlje, tisuće i tisuće četvornih milja, blago kakvo

je malo ljudi ikada i zamišljalo, zasađeno u vidu pamuka i šećera i prosa, i navodnjavano gigantskom branom koja će zadržavati unutarnje more slatke, čiste vode - bio je to san koji je oduzimao dah svojom veličinom. «Već imam polovinu zemlje», Dirk zastane i spoji ruke prstima ukočenim poput orlovih pandža. «Ovdje, u rukama. Moje je. Više nije samo san.» «A ostalo?», upita Sean neodlučno, povučen strujom i protiv svoje volje. «Tamo je - netaknuto, zrelo, spremno.« Dirk načini dramatičnu stanku. «Kao da ju je sama priroda stvorila upravo u tu svrhu. Temelji brane su već tamo, izgradio ih je Bog poput blagoslova.« «Pa?», progunda Sean skeptično. «Sada si ti instrument Božje volje, zar ne? A gdje je to carstvo koje ti je obećao?« »Posjedujem svu zemlju južno od rijeke Umkomo, to je polovina koju već imam.» On zastane pred stolom od mahagonija i nagne se naprijed s rukama na poliranom drvu, gurajući lice koje je sjajilo aurom vjerskog fanatika prema Seanu Courtnevju. «Izgradit ćemo branu između litice Chakinih Vrata i potopiti cijelu dolinu Bubezi - bit će to jezero dugo stotinu i šezdeset milja i široko stotinu - i otvorit ćemo zemlju od tamo do rijeke Umkomo i pridodati je zemlji koju već posjedujem na jugu. Dva milijuna ara obradive, navodnjavane zemlje! Zamisli!« Mark je promatrao Dirka Courtnevja, potpuno šokiran onim što je čuo, i prebaci pogled na Seana Courtnevja, molećivo, čekajući da čuje kako ovaj odbacuje cijelu monstruoznu ideju. «To je cece pojas«, reče Sean Courtnev napokon. «Oče, u Njemačkoj su tri čovjeka, Dressel, Kothe i Rochl, upravo usavršili i testirali lijek koji se zove Germanin. To je potpuni lijek za bolest spavanja koju prenosi cece muha. To je takva tajna da samo nekolicina ljudi zna za nju«, reče mu Dirk sa žarom u glasu, pa nastavi: «Tada ćemo izbrisati cece muhu u cijeloj dolini.« «Kako?», upita Sean, a njegov iskreni interes bio je vidljiv. «Iz zraka. Leteći strojevi koji oprašuju ekstraktom pitagre, ili nekim drugim insekticidom.« Bio je to zapanjujući koncept, i Sean je trenutak šutio prije no što upita, oklijevajući: «Je li to netko prije učinio?« «Ne», Dirk mu se nasmiješi. «Ali mi hoćemo.« «Dobro si to smislio«, Sean se zavali u svoj naslonjač i odsutno posegne za cigarom, «osim jednog sitnog detalja. Dolina Bubezi je i zaštićeno područje - tako je od vremena Chake, a većina zemljišta između rijeka Bubezi i Nkomo su ili plemenske zemlje, zemlje koje pripadaju Kruni ili rezervati. Dirk Courtnev podigne prst prema Marku. «Daj mi još jedan brandv, momče.» Mark pogleda generala. Sean lagano klimne glavom, i opet zavlada šutnja dok je Mark točio brandv i nosio čašu Dirku.

«Vjeruješ mu?», upita Dirk svojeg oca, pokazujući Marka glavom dok je prihvaćao čašu. «Nastavi, čovječe», odbrusi mu Sean ljutito, i ne pokušavajući odgovoriti na pitanje. Dirk nazdravi ocu čašom i nasmiješi se znalački. «Ti donosiš zakone, oče, ti i tvoji prijatelji iz Kabineta i iz Provincijske skupštine, pa ih možete i promijeniti. To je tvoj dio posla.» Sean je uvukao dim cigare punim plućima dok je Dirk govorio, i sada ga je polako ispuštao, tako da mu je glava bila okružena oblakom plavog dima kad je odgovorio. «Da razjasnimo. Ti uložiš novac, a ja isposlujem putem Parlamenta zakon kojim se ukida zaštita ovih zemalja koje su nam potrebne između rijeke Nkomo i Bubezi?» «I Dolinu Bubezi», upadne Dirk. «I Dolinu Bubezi. Zatim uredim da neka kompanija dobije kontrolu nad tom zemljom, pa bio to i najam na tisuću godina?» Dirk klimne glavom. «Da, to je to.» «A, što je s troškovima brane i nove pruge do brane - imaš li taj kapital?« Mark je jedva mogao povjerovati u ono što je slušao, da Sean Courtnev pregovara o imovini nacije, blagu koje mu je povjereno kao visokom predstavniku naroda. Htio je kriknuti, napasti ih dok su stvarali planove. Duboka ljubav koju je osjećao prije nekoliko trenutaka polako se pretvarala u duboko ogorčenje i osjećaj izdaje. »Nitko nema takav kapital«, reče mu Dirk. «Moji ljudi izradili su grubu procjenu, i kreće se negdje oko četiri milijuna funta. Niti jedan pojedinac nema taj novac.» «Dakle?», upita Sean, dok su oblaci dima od cigare plovili od njega, a Marku se učini da je naglo ostario. Lice mu je bilo sivo i ispijeno, a duboko usađene oči pretvorile su se igrom svjetla u tamne prazne šupljine lubanje. »Država će ih izgraditi za nas!», Dirk se glasno nasmije pa nastavi svoj hod. «Ili, bolje rečeno, izgradit će branu i prugu za narod. Kako bi omogućili pristup vrijednim prirodnim resursima.« Dirk se opet naceri. «A zamisli prestiž čovjeka koji provede te mjere kroz Parlament, koji donese napredak i civilizaciju u divljinu.« On dohvati čašu s brandvjem, i proguta pola tekućine. «Sve bi dobilo njegovo ime - možda brana Sean Courtney?» «Zvuči impresivno.« »Prikladan spomenik, oče.« Dirk podigne čašu prema ocu. »Ali, što je s plemenskim zemljama, Dirk?« Mark primijeti kako je Sean prvi put upotrijebio ime svojeg sina, te ga oštro pogleda. »Iselit ćemo crnce«, reče mu Dirk usputnim tonom. »Pronaći ćemo za njih mjesta u brdima.« «A rezervati za životinje?« »Blagi Bože, hoćemo li dozvoliti da nekoliko divljih životinja stane na put stotinama milijuna funta?« On odmahne lijepom kovrčavom glavom glumeći zbunjenost. »Prije no što poplavimo dolinu, možeš tamo poći na

lovni safari. Uvijek si uživao u lovu, zar ne? Sjećam se kako si mi pričao o velikim lovovima na slonove u stara vremena.« «Da», klimne Sean polako. »Ubio sam mnogo slonova.« »Dakle, oče, jesmo li se dogovorili?« Dirk još jednom zastane pred Seanom, i prvi put moglo se osjetiti iščekivanje, a na visokom čelu pojavila se mala bora zabrinutosti. »Hoćemo li raditi Zajedno?« Sean je šutio nekoliko sekunda, gledajući upijač za tintu na svom stolu, a tada podigne glavu. Izgledao je bolesno i vrlo staro. »Ovo što si mi ispričao - veličina toga - potpuno me iznenadila«, govorio je oprezno, odmjeravajući svaku riječ. »Veliko je i treba za to imati petlje«, složi se Dirk. »Ali nikada se prije nisi bojao, oče. Jednom si mi rekao: Ako nešto želiš, idi i uzmi to, jer jedno je sigurno - nitko ti to neće servirati na pladnju.« »Sada sam stariji, Dirk, a čovjek se umori, izgubi snagu mladosti.« »Jak si kao bik.« »Želim vremena da razmislim o tome.« »Koliko?«, upita Dirk. i «Poslije», Sean zastane, pa promisli na trenutak, «poslije sljedeće sjednice Parlamenta. Moram razgovarati s ljudima, ispitati ostvarivost ideje.» «To je predugo.« Dirk se namršti, i iznenada mu lice poružni, i oči se promijene, skupljajući se u opasan pogled lasice. «To je vrijeme koje mi je potrebno.« «U redu», složi se Dirk i opet se nasmiješi velikom liku koji je sjedio. On započe gestu rukovanja, ali Sean nije podigao pogled, i umjesto toga gurne ruku u džep ogrtača. »Zanemarujem svoje goste», reče Sean tiho. «Sada me moraš ispričati. Mark će te otpratiti.« «Javit ćeš mi?», upita Dirk. «Da», reče Sean teško, ne dižući pogled. «Javit ću ti.» Mark povede Dirka Courtnevja do ulaznih vrata. Osjećao je grozničavu mržnju prema njemu. Hodali su u tišini jedan uz drugog, i Mark se borio protiv divljih, mračnih i nasilnih impulsa koji su se kovitlali u njemu. Mrzio ga je zato što je ukaljao čast čovjeka kojeg je poštovao i obožavao, zato što ga je uprljao vlastitom nečisti. Mrzio ga je zbog starca i Anderslanda, i zbog tih užasnih, nepoznatih djela koja je naredio, i mrzio ga je zbog onog što je smjerao učiniti njegovoj voljenoj zemlji iza Chakinih Vrata. Na ulazu, Dirk Courtnev uzme svoj šešir sa stola i namjesti ga na glavu dok je pažljivo proučavao Marka. «Ja mogu biti koristan prijatelj«, reče mu on tiho. «Moj otac ti vjeruje i siguran sam da ti se povjerava. Vidjet ćeš da mogu biti zahvalan i velikodušan, a siguran sam da, budući da si slušao naš razgovor, znaš koje informacije bi me mogle zanimati.« Mark ga je promatrao. Usne su mu bile hladne i ukočene, a cijelo tijelo drhtilo mu je od pokušaja da uspostavi kontrolu nad sobom. Nije se usudio progovoriti da ga vlastiti glas ne izda. Dirk

Courtnev okrene se naglo, ne čekajući odgovor, i lagano se niz ulazne stube spusti u noć. Mark je gledao za njim dugo nakon što je otišao. Začuo se zvuk moćnog motora, krckanje šljunka pod kotačima, i dvostruka zraka svjetla osvijetli vrt, pa nestane. j Markov korak bio je u skladu s napadom bijesa, i gotovo je trčao kad je došao do generalove radne sobe. Otvorio je vrata bez kucanja. Riječi su prijetile da eksplodiraju iz njega - gorke optužbe i on pogleda generalov stol, ali njega nije bilo tamo. Htio je upozoriti generala da će upotrijebiti sva sredstva da obznani prljavi posao koji je te večeri predložen, i izraziti svoje razočaranje - svoj užas što je Sean Courtnev uopće to slušao, a kamoli ozbiljno razmišljao o tome i gotovo napola obećao svoju podršku. General je stajao pred prozorom leđima okrenut prema sobi, a njegova široka ramena opustila su se. Činilo se da se smanjio. «Generale», Markov glas bio je grub, oštar od bijesa i odlučnosti. «Sada odlazim - i neću se vratiti. Ali, prije no što odem, želim vam reći da ću se boriti protiv vas i vašeg sina...» Sean Courtnev okrene se prema sobi, još uvijek spuštenih ramena, s glavom okrenutom kao da osluškuje, poput slijepca, i Markov glas se utiša dok mu je bijes isparavao. «Mark?» reče Sean Courtnev, kao da je zaboravio njegovo postojanje, i Mark se zagleda u njega, ne vjerujući svojim očima - jer, Sean Courtnev je plakao. Sjajne suze zaslijepile su mu oči i spuštale se niz suncem opaljene obraze, skupljajući se na njegovoj bradi. Bio je to jedan od najtužnijih prizora koje je Mark vidio, tako bolan da se htio okrenuti - ali nije mogao. «Donesi mi piće, sine.» Sean Courtnev teškim korakom priđe svojem stolu, a jedna mu suza kane na snježnobijelu košulju, ostavivši vlažan trag na tkanju. Mark se okrene, pa polako izabere čašu i ulije whisky iz teške boce. Taj jednostavni čin rastegnuo je najviše što je mogao, i kad se okrenuo, Sean Courtnev sjedio je za stolom. U ruci je držao zgužvani bijeli rupčić koji je na sebi imao vlažne mrlje, ali iako su mu obrazi sada bili suhi, oči su mu bile crvene i upaljene, a tekućina je pomutila iskričavu plavu jasnoću njegovih očiju. «Hvala ti, Mark», reče on stavljajući čašu na stol pred sobom. Sean nije dotaknuo čašu, već je gledao u nju, a kad je progovorio, glas mu je bio dubok i promukao. «Donio sam ga na svijet vlastitim rukama, nije bilo liječnika, uhvatio sam ga vlastitim rukama dok je još bio topao i mokar i sklizak - i bio sam ponosan. Nosio sam ga na ramenima, i učio ga da govori i jaši i puca. Nema riječi kojima bi se moglo opisati ono što čovjek osjeća prema svojemu prvorodenom sinu», uzdahne Sean slomljeno. «Već sam ga

jednom prežalio, kao da je mrtav, a to je bilo prije mnogo godina.« On otpije malo whiskyja, pa nastavi tiho, tako tiho da je Mark jedva čuo riječi. «I sada se vraća i prisili me da opet žalim za njim, iznova.» «Žao mi je, generale. Mislio sam vjerovao sam da ćete - da ćete ući s njim u posao.» «Ta pomisao me obeščašćuje», Sean nije podigao glas niti pogled. «Molim te, ostavi me sada, Mark. Razgovarat ćemo opet o tome drugom prilikom.« Na vratima, Mark se osvrne, ali general nije bio svjestan njegove prisutnosti. Oči su mu još bile maglovite, i činilo se da gledaju prema dalekom horizontu. Mark vrlo tiho zatvori vrata za sobom. Usprkos obećanja Seana Courntev da će opet razgovarati o prijedlogu Dirka Courtnevja, prošli su dugi tjedni bez spomena njegovog imena. Međutim, iako se činilo da se život u Emoveniju nastavlja istim užurbanim ritmom, ponekad bi Mark ušao u radnu sobu i pronašao generala kako sjedi za stolom s mračnim izrazom lica, morbidan i povijenog nosa poput neke ptice grabljivice, i tiho bi se povukao, poštujući njegovu melankoliju, jer znao je da još tuguje. Mark shvati da će proći još neko vrijeme prije nego što bude spreman na razgovor. Tijekom tog razdoblja, u Markovom životu dogodile su se neke promjene. Jedne noći, kasno poslije ponoći, Sean Courtnev ušao je u spavaću sobu i otkrio da su svjetla još upaljena, te da je Ruth naslonjena na jastuk i da čita. «Nisi me trebala čekati«, reče joj on ozbiljno. «Mogao sam spavati na ležaju...« «Više volim da si ovdje.« Ona zatvori knjigu. " «Što čitaš?« Ona mu pokaže naslov. «Novi roman D. H. Lawrencea, Zaljubljene žene.» Sean se naceri dok je otkopčavao košulju. «Je li te podučio Čemu?« «Ne još, ali nadam se da hoće.» Ona mu se nasmiješi, i on pomisli kako izgleda mlada i ljupka u svojoj čipkastoj spavaćici. «A ti? Jesi li dovršio svoj govor?» «Da.» On sjedne kako bi skinuo čizme. «To je remekdjelo. Razbit ću kopilad na komadiće.« «Čula sam da je Markov motocikl otišao prije nekoliko minuta. Zadržao si ga ovdje do ponoći.« «Pomagao mi je s nekim brojevima i pretraživao je Hansarda za mene.« «Jako je kasno.» «On je mlad«, progunda Sean. «I vraški dobro plaćen za to.» On podigne svoje čizme i ponese ih u predsoblje spavaće sobe. Njegovo šepanje bilo je sada vidljivije, kad je bio samo u čarapama. «I nisam čuo da se požalio.« Vratio se u svojoj košulji za spavanje i legao pokraj nje. «Ako ćeš zadržavati ovdje jadnog momka do kasnih sati, nije u redu da ga svake noći šalješ u grad.« «Što predlažeš?«, upita on skidajući svoj zlatni sat i stavljajući ga na stolić pokraj kreveta. «Mogla bih pretvoriti vratarevu

kućicu u stan za njega. Neće biti teško, iako je godinama napuštena.« «Dobra ideja«, složi se Sean. «Drži ga u blizini tako da ga stvarno mogu iskoristiti. «Tvrd si čovjek, generale Courtney.» On se okrene i poljubi je, pa joj šapne na uho: «Drago mi je da si primijetila.« Ona se zakikota poput mlade nevjeste i šapne: «Nisam mislila na to.» «Da vidimo mogu li te podučiti nečemu čemu te gosp. Lavvrence ne može.« predloži on. I % Kad je kućica bila prebojena i opremljena stvarima koje su bile višak iz velike kuće, po Markovim standardima bila je poput palače, i nekim čudom bez štakora i žohara. Bila je na manje od milje od glavne kuće, i njegovo radno vrijeme postalo je neodređeno kao i vrijeme njegovoga gospodara. Sve su mu više vjerovali svakoga dana, i sve se više uključivao u kućanstvo. Njegove dužnosti pokrivale su cijeli spektar poslova, od pisanja govora i istraživanja, odgovaranja na svu korespondenciju koja nije bila dovoljno važna da bude napisana generalovim rukopisom, preko upravljanja računima kućanstva, do sjedenja i slušanja kad je Sean Courtnev trebao nekoga za razgovor, pri čemu je služio kao medij za bilježenje argumenata i ideja. No, imao je i vremena za svoju staru ljubav, čitanje. Knjižnica u Emoveniju sastojala se od tisuća knjiga, i Mark je svake večeri odnosio naramak knjiga u svoju kućicu i čitao do sitnih sati, gutajući povijesne knjige, biografiju, satiru, političke tekstove, Zane Graya, Kiplinga i Ridera Haggarda. Iznenada, u Emoveniju se osjetio novi duh uzbuđenja kad se približila sljedeća sjednica Parlamenta. To je značilo da se kućanstvo mora pokrenuti i preseliti gotovo tisuću milja dalje, u Capetown. Ruth Courtnev u šali je zvala ovu godišnju političku migraciju «veliko putovanje«, ali opis je bio točan, jer uključivao je selidbu obitelji, petnaest glavnih slugu, tri automobila, tuceta konja, sve odjeće, srebrenine, servisa, papira, knjiga i drugih sitnica potrebnih da se na prikladan način proživi burna društvena i politička sezona tijekom više mjeseci, dok su general Courtnev i njegovi kolege vodili poslove od ključne važnosti za naciju. To je značilo zatvaranje Emovenija i otvaranje kuće u Newlandsu, ispod četvrtaste mase Table Mountaina. Usred tih užurbanih aktivnosti, Storm Courtnev vratila se s velike turneje po Britanskom otočju i kontinentu, na koju je Irene Leuchars i nju vodila Ireneina majka. U posljednjem pismu Ruth Courtnev, gda Leuchars priznala je da je fizički i psihički iscrpljena. «Nikada nećeš znati, moja draga, pod kakvim sam strašnim teretom odgovornosti bila. Preko pola svijeta pratila su nas jata nadobudnih mladića - Amerikanaca, Talijana, Francuza, grofovi, baruni, sinovi f i

industrijalaca, pa čak i sin diktatora iz Južnoameričke republike. Napetost je bila takva da u jednom trenutku nisam mogla izdržati i zaključala sam obje djevojke u njihove sobe. Tek kasnije otkrila sam da su pobjegle izlazom za slučaj požara i plesale do sljedećeg jutra u nekom ozloglašenom boite de nuitna Montparnassu.» S taktičnošću žene pune ljubavi i razumijevanja, Ruth se suzdržala od toga da pokaže pismo Seanu Courtnevju, i tako se on pripremio da dočeka svoju kćer s punim očinskim entuzijazmom, raspoloženja nepomućenog spoznajom o njezinim nedavnim eskapadama. Marka su ovog puta izostavili iz obiteljskih priprema, i gledao je s prozora knjižnice kako Sean pomaže supruzi da ude u Rolls. Bio je odjeven poput prosca sa svježe uštirkanim ovratnikom, veseloj srebrenoj kravati, tamnoplavom odijelu s bijelim karanfilom u zapućku i s kačketom vragolasto nakrivljenim preko jednog oka; brada mu je bila podrezana i oprana, a u oku mu je sjajila vesela iskra iščekivanja. Lagano je okretao svoj štap hodajući oko automobila do svojeg sjedala. Rolls krene gotovo dva sata prije vremena dolaska broda na dok broj 1. Na pristojnoj udaljenosti slijedio ga je drugi Rolls, koji je bio potreban radi prijevoza putnih torba Storm Courtnev. Mark je objedovao sam u radnoj sobi i nastavio s radom, ali koncentracija mu je bila narušena očekivanjem povratka procesije, a kad je došla, on pojuri na prozor. Samo je na tren ugledao Storm kad je izišla iz automobila i doplesala do ulaznog stubišta držeći majku za ruku. Odmah za njima došao je i general, udarajući svojim štapom po mramornom podu u staccato ritmu koji je bio usklađen s njegovom brzinom. Izraz na njegovom licu pokušao je ostati ozbiljan i strog, ali cijelo vrijeme se pretvarao u široki osmijeh. Mark je začuo smijeh i uzbuđeno šaptanje slugu koji su se okupili da je pozdrave u ulaznom hodniku, a njezin glas dao je novi, sladak prizvuk jeziku Zulua dok je pozdravljala svakog od njih. Mark se vratio svojim knjigama, ali nije ih gledao. Umjesto toga, uživao je u trenutku pogleda na Storm. Nekako je postala još ljepša, nije vjerovao da je to moguće, i ali dogodilo se. V % Bilo je to kao da je božanska esencija ženstvenosti destilirana u njoj, sva radost i blagost, sva toplina i mekoća, put kože i svilenasta kosa, savršeno oblikovani udovi i fine crte lica, muzikalnost u njezinom glasu, jasnom poput kristala, plesna elegancija njezinih pokreta, i držanje male, savršene glave na golim, preplanulim ramenima. Mark je sjedio zamišljeno, vrlo svjestan načina na koji je cijela velika kuća promijenila raspoloženje otkad je ona ušla u nju, kako je postala nabijena njezinim duhom,

kao da je čekala taj trenutak. Mark se te večeri ispričao s objeda, jer nije htio ometati prvu zajedničku obiteljsku večeru. Namjeravao je poći u vježbaonicu na tjednu vježbu, a poslije toga planirao je večerati s nekim od mlađih časnika. U četiri sata napustio je kuću kroz sporedni ulaz i spustio se do kućice da se okupa i preodjene u svoju odoru. Jurio je kroz vratnice Emovenija na svom Ariel Square Fouru, kad se sjetio da je general zamolio da ostavi izvješće o željeznici na njegovom stolu. Ometen dolaskom Storm, zaboravio je na to, i on okrene teško vozilo i vrati se natrag. Na popločenom dvorištu kuhinje ostavi motocikl, i ude kroz stražnja vrata. Stajao je za stolom u knjižnici s izvješćem u rukama, brzo ga čitajući kako bi provjerio vlastite bilješke, kad se iznenada začuje kvaka na vratima. On odloži izvješće i okrene se u trenutku kad su se vrata otvorila. Na ovoj udaljenosti, Storm Courtnev bila je još ljepša. Već je načinila tri brza, lagana koraka u sobu kada shvati da nije sama, pa zastane iznenađeno, elegantno poput naglo osvijetljene gazele. Jedna ruka poleti joj prema ustima. Prsti su završavali delikatnim dugim noktima bisemoružičaste boje. Dotaknula je usnice vrhom prsta; one su lagano podrhtavale, vlažne i glatke i sjajne, a oči su joj bile velike i poprimile uplašeno plavu boju. Izgledala je poput djevojčice, uplašena i sama. Mark ju je htio ohrabriti, zaštititi je od vlastitog straha, reći nešto da je utješi, ali otkrio je da se ne može pomaknuti niti govoriti. Nije morao brinuti, njezin strah trajao je samo trenutak, dovoljno dugo da shvati da je izvor njezine uzbunjenosti visok mladić, vrlo zgodan u odori koju je nosio, odori koja je isticala njegovo vitko, elegantno tijelo, protkanoj oznakama hrabrosti i odgovornosti. Suptilno, uz jedva primjetan pokret, cijelo njezino držanje se promijeni. Prst s njene usnice sada je dodirivao jedan obraz, a uzdrhtala usnica umirila se i zamišljeno napućila. Velike oči, ne više uplašene, gotovo su nestale iza spuštenih kapaka, i proučavala je kritički Marka, podižući bradu da ga pogleda u lice. I njezin stav se promijenio, jedan bok pomaknula je inč naprijed, a dvostruku uzvisinu svojih grudi isprsila je i hrabro pritisla uz svilu svojeg prsluka. Nježna, zavodnička linija njezinih usana bila je dovoljna da Marku zastane dah. «Bok», reče ona. Njezin glas, iako grlen i tih, izgovorio je riječ tako da se odbila o Markovo srce, izvlačeći je u samoglasniku koji kao da je još sekundama poslije lebdio u zraku. «Dobra večer, gospođice Courtney», odgovori joj on, iznenaden stoje proizveo stabilan i siguran glas. Taj glas potaknuo je njezino sjećanje, i plave oči rašire se dok ga je promatrala. Njeno

iznenađenje polako se pretvaralo u bijes. Iz očiju su joj iskakale iskrice, a dvije crvene mrlje iznenada su se pojavile na glatkom, gotovo voštanom savršenstvu njezinih obraza. «Ti?», upita ona u nevjerici. «Ovdje?» «Bojim se da je tako», složi se on, a njezina zbunjenost bila je tako komična da se on naceri, dok je njegova vlastita ljutnja nestajala. Iznenada se osjeti opušteno. «Što radiš u ovoj kući?» Ona se ispravi do pune visine, a njezino ponašanje postane ledeno i dostojanstveno. Puni učinak pokvarila je činjenica da ga je morala gledati prema gore, i da su joj obrazi još uvijek gorjeli od uzbuđenja. «Ja sam sada osobni pomoćnik vašeg oca», on se opet nasmiješi. «Medutim, siguran sam da ćete se uskoro naviknuti na moju prisutnost.« «Još ćemo vidjeti«, odbrusi ona. »Razgovarat ću sa svojim ocem.» «Oh, ja sam stekao dojam da ste vi i general već razgovarali o mojem zaposlenju bolje reći, mojoj nezaposlenosti.« «Ja...», reče Storm, a tada čvrsto zatvori usta, a rumenilo joj se proširi s obraza prema vratu dok se s iznenadnim snažnim osjećajem neugode prisjećala cijele epizode. Poniženje je još bilo tako intenzivno da je osjetila kako vene poput ruže u ljetnom danu, i samosažaljenje joj stisne grlo. Bilo je dovoljno da se tako nešto dogodilo, da je umjesto potpune očeve podrške - na koju je navikla još od najranijih dana djetinjstva - dobila njegovu bijesnu prodiku o tome kako se ponašala poput razmaženog djeteta, da ga je ponizila zloupotrijebivši njegovu moć i utjecaj, i da je to poniženje još veće jer je to upotrijebila bez njegovog znanja, iza njegovih leda, kako je on to rekao. Bila je uplašena kao i uvijek od njegovog bijesa, ali ne i ozbiljno uznemirena. Prošlo je gotovo deset godina otkad je posljednji put podigao ruku na nju. «Prava dama pristojna je prema svakom oko sebe, bez obzira na njegovu rasu, vjeru ili položaj.« To je čula već i prije, i njezin se strah pretvorio u ljutnju. «O, blabla, oče! Više nisam dijete!«, odbrusila mu je. «Bio je drzak, a svatko tko je drzak prema meni to će i platiti.« «Sada si izjavila dvije stvari«, uoči general prividno mirno, «i obje moram ispraviti. Ako si drska, bit će ti odgovoreno na drzak način - i još uvijek jesi dijete.« Ustao je sa stolca iza stola, a bio je golem, poput šumskog hrasta, poput planine. «Još jedna sitnica: dame ne psuju, a ti ćeš biti dama kad odrasteš. Čak i ako ti ja to moram usaditi batinama.« Kad ju je uhvatio za zapešće, shvatila je zbunjeno i u nevjerici što će se dogoditi. To se nije dogodilo od njezine četrnaeste godine, i vjerovala je da se više nikada i neće dogoditi. Pokušala se otrgnuti, ali njegova snaga bila je golema, i s lakoćom ju je podigao pod jednu ruku i ponio do

kožne sofe. Tada je prvi put ciknula u strahu i srdžbi. Uskoro su njezini krikovi postali glasniji, kad ju je pažljivo namjestio preko krila i povukao joj suknju do glave. Njezine su gaće bile od plave crepe de Chine s malim ružičastim točkama koje su označavale ciljano područje, i njegov čvrst i žuljevit dlan udario je o dvostruke brežuljke njezine stražnjice uz oštar zvuk. Nastavio je sve dok se jaukanje i udaranje nije pretvorilo u izlomljeno grcanje, a tada joj je spustio suknju i tiho rekao: «Kad bih znao gdje je, poslao bih te da se ispričaš tom mladiću.« Storm se sjetila te prijetnje, i osjetila na trenutak paniku. Znala je da je njezin otac može čak i sada natjerati da se ispriča mladiću, i gotovo se okrenula i izjurila iz knjižnice. Krajnjim naporom uspjela se opet uspraviti i prkosno podići bradu. «U pravu si», reče ona hladno. «Zapošljavanje i otpuštanje slugu mojeg oca nije tema kojom bih se trebala zamarati. Sada, ako bi bio ljubazan da se makneš...» »Naravno, oprostite.« Još uvijek nasmiješen, Mark izvede pretjerani naklon i načini joj mjesta da prođe. Ona zabaci glavu unatrag i povuče suknje prolazeći pokraj njega, i od uzbuđenja priđe pogrešnoj polici. Prošlo je neko vrijeme dok nije shvatila da intenzivno proučava red uvezanih kopija parlamentarnih bijelih papira starih deset godina, ali nije htjela priznati svoju grešku i dalje se poniziti. Bijesno je razmišljala o nastavku svojeg napada, birajući između pola tuceta uvredljivih izjava, dok nije rekla: «Voljela bih kad bi me od sada oslovljavao samo kad je to apsolutno neizbježno, a sada bih htjela biti sama.» Govorila je bez da je prekinula pretraživanje bijelih papira. Nije bilo odgovora, i ona se oholo okrene. «Nisi li čuo što sam rekla?» Zatim zastane. Bila je sama, on je tiho izišao, a nije ni čula zvuk kvake. Nije čekao da ga otpusti, i Storm osjeti kako joj se vrti u glavi od bijesa. Sada joj na jezik naiđe cijela parada briljantnih, zajedljivih uvreda, a frustracija pojača njezin gnjev. Morala je učiniti nešto da ga izbaci iz sebe, i pogleda oko sebe ne bi li pronašla nešto što može razbiti - i tada se sjeti, u pravi čas, da je to knjižnica Seana Courtnevja, i da je sve u njoj vrijedno. Umjesto toga, promozga tražeći najgoru kletvu. «Do vraga!», ona udari nogom u pod, i shvati da je potpuno neadekvatna. Iznenada se sjeti omiljene kletve svojeg oca. «Kopile», reče gromovitim glasom kao i Sean, i odmah se osjeti bolje. Izgovori to ponovno, i njezin bijes splasne, ostavivši neobičan, novi osjećaj. U onom tajanstvenom području između koljena i pupka osjetila je uznemirujuću toplinu. „ V Zbunjena i uplašena, izjurila je u vrt. Kratki tropski sumrak davao je poznatim travnjacima i

drveću nerealni teatralni izgled, i ona gotovo potrči po spužvastoj travi, kao da želi pobjeći od vlastitih osjećaja. Zastane pokraj jezera, a dah joj je bio plitak i brz, i to ne u potpunosti od napora. Ona se nagne preko ograde mosta, a u ružičastoj svjetlosti zalaska sunca njezin se lik savršeno zrcalio u mirnim, bisernim vodama. Sada kad je uznemirujući novi osjećaj prošao, otkrila je da joj je žao što je pobjegla od njega. Nadala se nečemu poput toga kad je... Otkrila je da opet razmišlja o onom neugodnom i sramotnom događaju u Monte Carlu; Irene Leuchars zadirkivala ju je i izrugivala joj se, i ona se osjećala nesposobnom jer nije imala iskustvo s muškarcima kakvim se hvalila Irene. Njoj u inat, i da bi se obranila od njezinih šala, iskrala se iz Casina s mladim talijanskim grofom. Nije se bunila kad je on zaustavio Bugatti medu borovima na visokoj cesti iznad Cap Ferrata. Nadala se nečem divljem i prekrasnom, nečem što će srušiti mjesec s neba i natjerati zbor anđela da pjeva. Bilo je to brzo, bolno i prljavo - i niti ona niti grof nisu izgovorili ni riječ na putu prema Nici, osim da progundaju jedno drugom zbogom na pločniku pred hotelom Negresco. Više ga nije vidjela. Nije joj bilo jasno zašto se toga sjetila, i bez napora odbaci to sjećanje. Gotovo odmah ga nadomjesti prizor visokog mladića u lijepoj odori, s hladnim, zadirkujućim osmijehom i mirnim, prodornim pogledom. Odmah postane svjesna da joj se toplina i sjaj vratila u donji dio trbuha, ali ovog puta nije pokušala pobjeći od toga, već se i dalje naslanjala na most, smiješeći se svojem odrazu u vodi. «Izgledaš poput zadovoljne stare mačke», prošapta ona i tiho se nasmije. Sean Courtnev jahao je poput Bura, s dugim stremenima, sjedeći zavaljen u sedlu, dok su mu noge bile ispružene pred njim, a uzde je labavo držao u lijevoj ruci. Crni bič od kože nilskog konja visio mu je na vezici oko zapešća, tako da je vrh dodirivao tlo. Njegov omiljeni konj bio je veliki pastuh teških kostiju, visok gotovo osamnaest šaka, bijele boje i ružne, nepredvidive prirode koju je samo general mogao ukrotiti; ali čak je i on morao povremeno koristiti udarac bičem da bi podsjetio životinju na njezine društvene obveze. Mark je imao englesko sedlo, ili kako je to rekao general, jahao je poput majmuna na metli, mračno dodavši: «Nakon stotinjak milja u tom položaju, stražnjica će ti biti tako vruća da ćeš moći kuhati večeru na njoj. Kad smo progonili generala Lerouxa, projahali smo tisuću milja za dva tjedna.« Jahali su zajedno gotovo svakog dana, kad su čak i velike prostorije Emovenija postale premale, a general počeo zanovijetati o držanju njegovog velikog tijela u kavezu. Zatim bi

povikom zatražio konje. Iza velikih urbanih imanja još je uvijek bilo tisuće ara otvorenog zemljišta, a iza toga stotine milja crvenih prašnjavih staza koje su presijecale polja šećerne trske. Dok su Jahali, nastavljali su s poslom, uz povremene prekide u vidu jakoga galopa od pola milje da bi im krv prostrujila; nakon toga general bi opet usporio, pa bi nastavljali jahati blagim tempom preko valovitih brda, bok uz bok. Mark je nosio mali notes ukoričen kožom kako bi zabilježio ono što mora napisati kad se vrate, ali većinu bi pamtio. Tjedan prije odlaska u Capetown bio je ispunjen doradivanjem detalja i opće politike, završavanjem domaćih poslova s provincijalnim zakonodavnim savjetom prije prelaska na nacionalne poslove u Parlamentu. Dok su bili udubljeni u raspravu, njihovo dnevno jahanje odvelo ih je dalje no što su prije zajedno odlazili. Kad je general napokon zastao, stigli su do vrha brda, a pogled pred njima prostirao se do mora, i dalje, do daleka obrisa velike planine nalik na leda kita iznad luke Durban. Izravno pod njima, u zemlju je bio urezan svjež ožiljak, poput snažnog reza nožem kroz zeleni tepih vegetacije u crvenu mesnatu zemlju. Čelične tračnice pruge došle su i ovamo, i dok su sjedili i smirivali konje, naišla je lokomotiva, gurajući nosač tračnica naprijed, pod njegovim teškim čeličnim teretom. Obojica su šutjeli dok su tračnice u daljini spuštane uz snažan metalni zvuk, a mali likovi veličine mrava sjatili su se oko njih da bi ih prenijeli na paralelne redove drvenih pragova. Tada je počelo udaranje čekića, brzi ritam zabijanja klinova. «Milju na dan», reče Sean tiho, i Mark iz njegovog izraza shvati da opet razmišlja o jednoj drugoj željeznici daleko na sjeveru, i o svemu što je ona predstavljala. «Cecil Rhodes sanjao je o željeznici od Caira do Capetowna - a ja sam nekad vjerovao da je to velik san.» On zatrese bradom. «Bog zna, možda smo obojica bili u krivu.» On okrene glavu pastuha i oni se vrate niz brdo u tišini, narušenoj samo zveckanjem uzda i udaranjem kopita. Obojica su razmišljali o Dirku Courtnevju, ali prošlo je još deset minuta prije no što je Sean progovorio. »Poznaješ li Dolinu Bubezi, iza Chakinih Vrata?» «Da», reče Mark. «Pričaj mi», naredi Sean, pa nastavi: »Prošlo je pedeset godina otkad sam posljednji put bio tamo. Tijekom rata sa starim Zulu kraljem Cetewayom, progonili smo tamo ostatke njegovih impija, i lovili ih niz rijeku.« «Bio sam tamo prije samo nekoliko mjeseci. Prije no što sam došao vama.» Sean se okrene u sedlu, a crne obrve mu se spoje. «Što si radio tamo?», upita oštro. Za trenutak, Mark je gotovo ispričao sve svoje sumnje - o Dirku

Courtnevju, o sudbini starca, o njegovom pokušaju da pronađe grob i da riješi tajnu iza Chakinih Vrata. Nešto ga upozori da bi to značilo u potpunosti udaljiti Seana Courtnevja od sebe. Znao je dovoljno o njemu da shvati kako on, iako može optuživati pa čak i odbaciti vlastitog sina, neće slušati niti tolerirati takve optužbe od nekoga izvan obitelji, naročito ako su takve optužbe bile bez dokaza. Mark se odupre iskušenju i tiho objasni: «Moj djed i ja često smo zalazili tamo kad sam bio dijete. Morao sam se vratiti - zbog tišine i ljepote, zbog mira.» i «Da.» General je odmah shvatio. «Koliko je tamo sada divljači?« «Malo», odgovori Mark. «Izlovljena je. Malo je i vrlo je divlja.» «Da, nešto ih ima u močvarama. Mislim da po noći pasu grmlje, ali nikada ih nisam vidio.» «Godine 1901. stari Selous pisao je da je bivol s Rta izumro. To je bilo nakon stočne kuge. Bože, Mark, kad sam bio tvoje dobi, bilo je krda od deset, dvadeset tisuća životinja, ravnice uz Limpopo crnile su se od njih», i on se ponovno počne prisjećati. To je moglo biti dosadno, sjećanja jednog starca, ali pričao je to tako živo da je Mark bio ponesen, fasciniran pričama o zemlji u kojoj je čovjek mogao putovati kolima šest mjeseci, a da ne sretne drugog bijelca. Čuo je da general kaže s osjećajem žaljenja za nečim nepovratno izgubljenim: «Sada je sve nestalo. Pruga prolazi do bakrenih nalazišta Sjeverne Rodezije. Kolona Rhodes uzela je zemlju između Zambezija i Limpopoa. Tamo gdje sam nekad logorovao i lovio, sada su gradovi i rudnici, i preoravaju stara staništa slonova. On opet odmahne glavom. »Mislili smo da nikada neće završiti, a sada je gotovo nestalo. Opet je zašutio i neko vrijeme tugovao. «Moji unuci možda nikada neće vidjeti slona ili čuti riku lava.» «Moj djed rekao je da će se vratiti u London kada iz Afrike nestane divljači.« «I ja tako osjećam, složi se Sean. »Čudno, ali Dirk je možda učinio nešto vrlo vrijedno za Afriku i za čovječanstvo. Činilo se da mu je ime zapelo u grlu, da ga izgovara s naporom - a Mark je šutio, poštujući taj napor. «Naveo me da o svemu razmišljam kao nikada prije. Jedna od stvari koju ćemo učiniti na ovoj sjednici Parlamenta, Mark, jest da osiguramo da rezervat u Dolini Bubezi bude ratificiran, i nabavit ćemo sredstva da ga pravilno održavamo, pazeći da ga nitko nikada ne pretvori u polja pamuka ili šećerne trske, ili ga poplavi akumulacijskim jezerom. Dok je govorio, Mark ga je slušao s rastućim osjećajem sudbine i posvećenosti. Kao da je cijeli život čekao da čuje te riječi. General je nastavio, govoreći o novcu i ljudima koji će za to biti potrebni, odlučujući gdje će lobirati tražeći podršku, na koje ljude u Kabinetu se

može osloniti; govorio je o obliku kakav zakon mora imati, a Mark je sve to bilježio, dok mu je olovka jurila pokušavajući pohvatati generalove nasumične misli. Iznenada, usred intelektualnog zamaha, general zastane i nasmije se naglas. «Istina je, znaš, Mark. Nitko nije tako čestit kao preobraćena kurva. Mi smo bili veliki barunipljačkaši - Rhodes i Robertson, Bailev i Barnato, Duff Charleywood i Sean Courtnev. Zgrabili smo zemlju i istrgnuli zlato iz njezine utrobe, lovili smo gdje smo htjeli, spaljivali najbolju drvenu gradu na našim logorskim vatrama, svaki čovjek s puškom u ruci i cipelama na nogama bio je kralj - spreman da se bori protiv bilo koga, Bura, Britanca ili Zulua, za pravo na plijen.« Odmahne glavom i potraži u džepu cigare. Više se nije smijao, već se namršti paleći cigaru. Činilo se da veliki pastuh osjeća njegovo raspoloženje, pa se uznemirio. Sean ga lagano povede i dodirne bičem po slabinama. «Budi dobar!», zareži on, a kad se konj smirio, Sean nastavi: «Onog dana kad sam upoznao svoju prvu suprugu, prije samo trideset i dvije godine, lovio sam s njenim ocem i bratom. Progonili smo krdo slonova, i nas trojica ustrijelili smo četrdeset i tri slona. Odrezali smo im kljove i ostavili trupla. Bilo je to više od stotinu i šezdeset tona mesa.» On opet zavrti glavom. «Tek sada shvaćam veličinu onog što smo činili. Bilo je i drugih stvari - tijekom ratova sa Zuluima, tijekom rata s Krugerom, tijekom Bombatine pobune 1906. Stvari kojih se ne volim ni prisjećati. A sada je možda prekasno da se iskupim. Možda je dio starenja činjenica da čovjek žali za nestankom starih dana. On inicira promjenu kad je mlad, a zatim žali zbog promjene kad ostari.» Mark je šutio, ne usuđujući se progovoriti da ne bi narušio raspoloženje. Znao je da je ono što je slušao tako važno da je mogao samo nagađati o tome koliki će to utjecaj imati. «Moramo pokušati, Mark, moramo pokušati.» «Da, gospodine. Pokušat ćemo», složi se Mark, a nešto u njegovom tonu natjera generala da ga pogleda, blago iznenaden. «To ti zaista nešto znači.» On klimne glavom, potvrđujući svoju izjavu. «Da, mogu vidjeti. Čudno, mladić poput tebe! Kad sam bio tvojih godina, sve o čemu sam razmišljao bilaje brza zarada i malo...» On se zaustavi prije no što je dovršio, i zakašlje da bi pročistio grlo. «Pa, gospodine, imajte na umu da sam ja proživio svoj dio destruktivnosti u ranijoj dobi od vas. Najveću destruktivnost koju je svijet ikada vidio.» Generalovo lice smrkne se kad se sjetio onoga što su zajedno preživjeli u Francuskoj. «Kad vidite kako je lako nešto uništiti, očuvanje vam se čini utoliko vrjednijim.» Mark se žalosno nasmiješi.

«Možda sam prekasno roden.» «Ne», reče general tiho. «Mislim da si rođen u pravo vrijeme.« Spremao se nastaviti, ali visoko i jasno u usijanom zraku začuše muzikalni djevojački glas, i generalova glava odmah se podigne, a izraz mu se ublaži. Storm Courtnev približavala se u galopu. Jahala je s istom laganom, gipkom gracioznošću koja je obilježavala sve što radi. Nogama je objahala konja, i nosila je čizme do koljena s vrećastim gaucho hlačama zadjenutim u njih. Imala je prsluk protkan ručnim radom u živim bojama, preko košulje širokih rukava od bijelog satena, a na leđima joj je visio vaquero šešir širokog oboda, vezan vrpcom oko vrata. Zaustavi se pokraj oca, nasmiješena i rumena, zabacujući kosu s lica, i nagnula se u sedlu da ga poljubi, i ne pogledavši Marka, i on lagano povuče uzde i taktično se udalji. «Svuda smo te tražili, oče», vikne ona. «Išli smo čak do rijeke zašto si došao ovamo?» Iza Storm laganijim se tempom približavala plavokosa djevojka koju je Mark pamtio od onog sudbonosnog dana na teniskom igralištu. Bila je odjevena konvencionalnije od Storm, u sivim jahaćim hlačama i skrojenom prsluku, a vjetar je mrsio njezinu kratku svilenu kosu blijedozlatne boje. Dok se pozdravljala s generalom, njezine oči okretale su se prema Marku, a on se pokušavao sjetiti njezinog imena, dok napokon nije uspio - zvala se Irene, i on shvati daje ona sigurno bila Stormina pratiteljica na velikoj kontinentalnoj turneji. Zgodna, bistra djevojka s veselim i britkim stilom i proračunanim očima. «Dobar dan, gospođice Leuchars.» i «Ola!», ona mu se široko nasmiješi. «Jesmo li se Upoznali?« Njezina kobila nekako se odvoji od vodećeg para, i približi Markovom konju. «Da, jesmo, na kratko», prizna Mark, i njezine porculanski plave oči iznenada se rašire i djevojka pokrije usta rukom u rukavici. «Ti si onaj...» Ona tiho cikne od oduševljenja i počne ga oponašati: «Čim kažetemolim!« Storm Courtnev nije se ogledavala, i previše se očito usredotočila na oca, ali Mark je vidio kako njezine savršene male uši poprimaju ružičastu boju, i ona opet zabaci glavu, ali ovog puta agresivnom, ljutitom kretnjom. «Mislim da bismo to trebali zaboraviti«, promrmlja Mark. »Zaboraviti?«, cvrkutala je Irene. «Ja to neću nikada zaboraviti. Bila je to apsolutna klasika.» Ona se nagne i hrabro uhvati Markovu podlakticu. U tom trenutku Storm se više nije mogla kontrolirati; okrenula se u sedlu i spremala nešto reći Irene, kad ugleda njezinu ruku na njegovoj. Na trenutak, Stormin izraz bio je divlji, i iz tamnoplavih očiju bijesnu iskre. Irene je zadržala miran pogled, a njezine oči blijedoplave boje bile su širom otvorene, s nevinim izrazom, ali je

namjerno, izazivački, ostavila svoju ruku na Markovoj, lagano mu stisnuvši rukav. Razumijevanje između dvije djevojke bilo je trenutno. I prije su igrale tu igru, ali ovog puta Irene je intuitivno shvatila da nikada nije bila u boljem položaju da našteti protivnici. Nikada nije vidjela tako brzu i bijesnu reakciju kod Storm a njih dvije intimno su se poznavale. Ovog puta imala je gospođicu Storm u šaci, i sada će stiskati i stiskati. Približila je kobilu tako da je svojim koljenom dodirnula Markovo, i okrenula je glavu od Storm, gledajući izravno jahača pokraj sebe. «Nisam shvatila da si tako visok», prošapta ona. «Koliko si visok?» «Šest stopa i dva inča», Mark je počeo shvaćati da se događa nešto tajanstveno, što mu jamči mnogo trenutaka neugode. «O, ja mislim da su visoki muškarci markantni.« Storm se sada veselo smijala s ocem, i istovremeno pokušavala slušati razgovor iza sebe. Bijes ju je izjedao i ona uhvati bič tako grčevito da su je zaboljeli prsti. Nije bila sigurna što ju je tako razljutilo, ali uživala bi u tome da može bičem udariti po Ireneinom glupom licu. Sigurno nije bila stvar u tome da osjeća nešto za Marka Andersa. On je, uostalom, bio samo sluga zaposlen u Emoveniju. Mogao je raditi idiota od sebe s Irene Leuchars i ona u bilo koje drugo vrijeme ne bi ni skrenula pogled. Ali, radilo se o tome da se neke stvari jednostavno ne rade, zbog njezinog dostojanstva, položaja njezinog oca i obitelji - da, to je bilo to, shvati ona. Bila je uvreda to što je Irene Leuchars, kao gošća u domu Courtnevjevih, smatrala, drznula se, da slobodno i otvoreno povede Marka Andersa uz dobro uhodan put prema svojim uspaljenim. nije mogla dovršiti misao, jer vidjela je pred sobom živu sliku tog blijedog, naizgled krhkog Ireneinog tijela kako se nago isteže, i Marka kako. još jedan val bijesa prelije je tako da se zaljulja u sedlu, i ona ispusti bič koji je nosila i brzo se okrene. «O, Mark, ispao mi je bič. Hoćeš li biti srce i dohvatiti ga?» Mark je bio šokiran, ne samo zbog upotrijebljenih riječi, već i zbog zapanjujućeg osmijeha i topline na Storminom licu. Gotovo je ispao iz sedla u žurbi, a kad se približio Storm da joj vrati bič, zadržala ga je zahvalnim osmijehom i pitanjem. «Mark, hoćeš li mi pomoći da obilježim svoje kovčege? Imamo samo nekoliko dana do puta u Capetown.» «Jedva čekam», složi se Irene, potjeravši kobilu s Markove druge strane, a Storm joj se nasmiješi slatkim osmijehom. »Trebalo bi biti zabavno«, složi se ona. «Volim Capetown.» «Jako zabavno», veselo se nasmiješi Irene, a Storm gorko požali zbog poziva Ireni da im četiri mjeseca bude gost u Courtnevjevom domu u Capetovvnu. Prije no što je mogla

pronaći pravi odgovor, Irene se nagne prema Marku. «Hajde, idemo», reče ona i okrene kobilu. «Kamo idete?», upita Storm. «Mark me vodi do rijeke da mi pokaže spomenik na mjestu gdje je Dick King prešao rijeku kako bi doveo engleske trupe iz Grahamstowna.» J «O, Irene, draga», Storm dodirne oko vrhom svojeg šala. «Čini mi se da mi je nešto upalo u oko. Hoćeš li pogledati? Ne, ne čekaj nas, Mark. Pođi za generalom. Znam da te još treba.» I ona okrene svoju savršenu malu glavu prema Irene. Uz vidno olakšanje, Mark požuri kako bi dostigao generala, a Irene reče Storm medenim glasom, «Draga, nemaš ništa u očima, osim malo zelenila.« «Kujo», prosikće Storm. «Draga, ne znam na što misliš.» Dunottar Castle tresao se od rada svojih strojeva i plovio prema jugu po moru obasjanom zvijezdama, koje je izgledalo kao da je oblikovano od vlažnog crnog obsidijana, a valovi su se kretali s takvim teškim dostojanstvom da su izgledali čvrsti i nepomični. Tek kad bi brod zabio svoj oštri pramac u njih razbijali bi se u bijelu pjenu, i šištili niz oplatu. General zastane i pogleda južno nebo, tamo gdje je veliki križ gorio medu mirijadom svojih pratitelja, a lovac Orion vadio svoj mač. «Ovakvo bi trebalo biti nebo», klimne on zadovoljno. «Nikada se ne bih naviknuo na sjeverno nebo. Tamo izgleda kao da se svemir dezintegrirao, i da su veliki planovi prirode pali u anarhiju.« Prišli su ogradi i tamo zastali kako bi promatrali mjesec koji se izdizao iz tamnog mora, i dok je istiskivao svoju zlatnu kupolu iz horizonta, general izvadi zlatni lovački sat iz džepa na prsluku i progunda: »Dvadeset i jedna minuta nakon ponoći, mjesec je jutros točan.» Mark se nasmiješi na šalu. No, znao je da je dio svakodnevnog generalovog rituala konzultiranje sa svojim almanahom u svezi vremena izlaska sunca i mjeseca, i mjesečevih mijena. Čovjekova energija bila je impresivna. Radili su do prije nekoliko minuta, i to od podneva. Mark se osjećao omamljeno od mentalnog napora i mirisa generalovih cigara koji je ispunio apartman. »Mislim da smo danas malo pretjerali, momče», prizna Sean Courtnev, kao da mu je pročitao misli. «Ali htio sam završiti prije no što pristanemo u Table Bayu. Hvala ti, Mark. Zašto ne sideš i ne pridružiš se plesu?» S palube broda Mark pogleda prema uređenoj zbrci plesnih parova na palubi za šetnju. Brodski orkestar svirao je Straussov valcer, i plesači su se divlje okretali, tako da su se ženske suknje otvarale poput latica egzotičnog cvijeta, a njihovi nasmijani uzvici bili su muzikalni kontrapunkt zvukovima valcera. Mark u gužvi razabere Storm Courtnev, zahvaljujući njezinoj posebnoj eleganciji. Naslonila se na ruke svojeg partnera i

vrtoglavo okretala, tako da je svjetlost padala na njezinu tamnu, sjajnu kosu i na nago savršenstvo njezinih ramena. Mark zapali cigaretu i nasloni se na ogradu promatrajući je. Bilo je čudno što se rijetko osjećao usamljeno u velikoj tišini i prostranstvima divljine, a ovdje, okružen glazbom i veseljem i smijehom mladih ljudi, bio je duboko osamljen. Generalov prijedlog da side i pridruži se plesu bio je nehotično okrutan. On je ovdje, medu mladim, bogatim ljudima koji su se poznavali od djetinjstva, bio suvišan. Bila je to čvrsto povezana elita koja je ljubomorno zatvarala svoje redove pred bilo kakvim strancem, naročito onim koji nije posjedovao potrebne kvalifikacije bogatstva i društvenog položaja. Zamišljao je da side i zamoli Storm Courtnev za valcer, njezino poniženje zbog toga što joj prilazi tajnik njezina oca, došaptavanje i pitanja s visine «zar ti zaista pišeš pisma, staro momče?»; pocrveni od bijesa pri samoj pomisli na to. No, zadržao se kod ograde još nekih pola sata, uživajući pri svakom pogledu na Storm, i mrzeći sve njezine partnere iz dna duše. Kad se napokon vratio u svoju kabinu, nije mogao spavati. Napisao je pismo Marion Littlejohn, i otkrio da gaji prema njoj toplije osjećaje nego što je to bilo proteklih mjeseci. Njezina blagost i iskrenost, i dubina njezinih osjećaja prema njemu, bili su mu iznenada vrlo dragocjeni. U pismu se prisjetio njezina posjeta u Durbanu prije njegovog odlaska. General je imao razumijevanja, i zajedno su proveli mnogo sati tijekom dva dana. Bila je oduševljena njegovim novim položajem, i impresionirana njegovim okruženjem. Međutim, njihov jedini pokušaj fizičke intimnosti, iako se dogodio u privatnosti Markove kućice, bio je još manje uspješan od prvog. Nije bilo prilike, a Mark nije imao srca da prekine njihove zaruke, i na kraju ju je otpratio na vlak za Ladvburg s olakšanjem, ali sada je usamljenost i udaljenost popravila sjećanje na nju. Pisao je s istinskim osjećajima, ali kad je zapečatio omotnicu, otkrio je da još uvijek nema potrebe za snom. Pronašao je primjerak knjige Jock iz divljine u brodskoj knjižnici i ponovno čitao s takvim užitkom o avanturama čovjeka i psa, i o nostalgičnim i živim opisima afričke divljine i životinja, da je zaboravio na svoju usamljenost. Na vratima kabine začuje se lagano kucanje. «Oh, Mark, pusti me unutra da se sakrijem na trenutak.« Irene Leuchars brzo se provuče pokraj njega prije no što se imao prilike pobuniti, i zapovjedi mu: «Brzo, zaključaj vrata.» Njezin ton natjera ga da je odmah posluša, ali kad se okrenuo prema njoj, odmah je požalio. Bila je pijana. Crvenilo u njezinim obrazima nije bilo samo od ruža, sjaj u njezinim očima

bio je grozničav, a kad se nasmijala, bilo je to neprirodno visokim tonom. «U čemu je problem?«, upita on. «O Bože, dragi, provela sam se užasno. Taj Charlie Eastman me apsolutno progoni. Kunem se da me strah vratiti se u svoju kabinu. »Razgovarat ću s njim», ponudi Mark, ali ona ga brzo zaustavi. «O, nemoj praviti scenu. Nije on vrijedan toga.» Ona zabaci rep zmije od nojevog perja preko ramena. «Sjest ću malo ovdje, ako nemaš ništa protiv.» Njezina haljina bila je načinjena od slojeva prozirnog materijala koji je lebdio oko nje poput oblaka dok se kretala, ramena su joj bila ogoljena, a dekolte tako dubok da su joj grudi ispadale iz njega, okrugle, glatke, bijele i široko razdvojene. «Imaš li što protiv?», upita ona, vrlo svjesna smjera njegovog pogleda, i on brzo podigne pogled prema njezinom licu. Ona ispusti nestrpljivi uzdah čekajući njegov odgovor. Njezin ruž za usne bio je sjajne, jarkogrimizne boje, pa su joj usnice izgledale pune i zrele. «Možeš ostati, naravno«, reče joj on, i ona spusti kapke i obliže oštrim jezikom usnice. «Imaš li pića, dragi?» «Ne, žao mi je.» «Ne mora ti biti žao, nikada.» Ona se zaljulja prema njemu i on osjeti piće u njezinom dahu, ali nije bilo neugodno, a pomiješano s njezinim parfemom, davalo je egzotičan miris. «Pogledaj», reče mu ona, podižući srebrenu večernju torbicu koju je nosila. «Djevojka u trendu sa svim blagodatima doma.» I ona iz torbice izvadi malu srebrenu bočicu optočenu draguljima. «Svim blagodatima poznatim čovjeku«, ponovi ona i izazovno napući usne. «Dodi i dat ću ti da probaš.» Njezin glas spusti se do promuklog šapta, a zatim se nasmije i okrene kao da pleše valcer, pjevušeći melodiju Lijepog plavog Dunava dok joj je rub suknje lepršao oko butina. Odjeveni u svilu, njezini su udovi sjajili na svjetlu, a kad je slučajno pala na Markov krevet, suknja joj se napuhnula i pala tako visoko da je mogao vidjeti kako su crne elastične podvezice koje su joj držale čarape ukrašene utkanim leptirima. Leptiri su bili protkani sjajnim bojama, u egzotičnom kontrastu s blijedom, mekanom kožom unutarnje strane njezinih butina. «Dodi, Markie, dođi i popij majušnu mrvicu pićenca.» Ona potapša po krevetu i promigolji stražnjicom kako bi mu načinila mjesta. Suknja joj se povuče još više i pokaže se rub njezinih gaćica medu butinama. Materijal je bio tako tanak daje mogao vidjeti kovrče crvenozlatne boje pod svilom. Mark osjeti kako se nešto lomi u njemu. Još na trenutak pokušao je slušati savjest, i prisiliti se na ponašanje koje je bilo i moralno i sigurno, ali znao je da je odluku već donio dozvolivši joj da ostane. «Dodi, Mark.» Nudila je bočicu kao mamac, a svjetlost se odbijala od

bočice i ona ju je usmjeravala u njegove oči. Pukotina u njemu se proširi, i poput brane koja se ruši, on odbaci svako suzdržavanje. Prepoznala je taj trenutak, i njezine oči zasjaje trijumfalno kad mu je poželjela dobrodošlicu na krevet malim životinjskim cijukom, i vitkim, blijedim rukama koje su ga zagrlile oko vrata iznenađujućom snagom. Bila je mala i snažna, brza i zahtjevna, i vješta kao Helena MacDonald - ali bila je drukčija, jako drukčija. Mladost je njezinom tijelu dala svježinu i slatkost, a koža joj je imala nepotamnjeli sjaj, plastičnost koja je bila još uzbudljivija zbog njezine svijetle puti. 2 Kad je skinula naramenicu s jednog ramena i izvukla jednu sjajnu dojku iz prsluka, ponudivši je Marku uz grleni zvuk sličan mačjem predenju, on se glasno zagrcne. Bila je bijela poput porculana i imala takav sjaj; bila je prevelika za vitko, krhko tijelo, ali čvrsta i tvrda i poskočila je na njegov dodir. Bradavica je bila sitna, položena poput malog dragulja u savršenu aureolu, tako blijeda i delikatno ružičasta u usporedni s Heleninom, tamnom i protkanom crnim dlačicama. «Čekaj, Mark, čekaj.» Ona se nasmije i brzo ustane kako bi spustila bou i haljinu na pod jednim brzim pokretom, a zatim skinula donje gaćice do gležnjeva i odbacila ih nemarno u stranu. Podigla je ruke u zrak i polako se okrenula pred njim. «Da?», upita ga. «Da», složi se on. «O, jako da.» Njezino tijelo bilo je bez dlačice, glatko, izuzevši onu blijedocrvenu maglicu koja je skrivala brežuljak pri dnu njezinog trbuha, a grudi su joj bile visoke i ohole. Ona mu priđe i klekne nad njim. «Tako», prošapta. »Dobar dečko», tepala je, ali ruke su joj bile aktivne, otkopčavajući, skidajući, tražeći, nalazeći - i sada je na nju došao red da se zagrcne. «O, Mark, pametni dečko - potpuno sam!» «Ne», nasmije se on. «Imao sam malu pomoć.» «A dobit ćeš je još mnogo«, obeća ona, i spusti svoju mekanu zlatnu glavu nad njega. On pomisli kako su joj usta crvena i proždrljiva poput one morske anemone koju je oduševljeno hranio kao dječak, gledajući kako gladno obavija svaki zalogaj i siše ga. «O, Bože», zastenje on, jer usta su joj bila topla - toplija i dublja od bilo koje morske životinje. Irene Leuchars nosila je cipele u jednoj ruci, a pernatu bou u drugoj, vukući je za sobom. Raščupana kosa činila je blijedoplavu aureolu oko njezine glave, a oči su joj bile podvučene tamnoplavim podočnjacima od neprospavane noći. Ruž na usnama bio joj je zamrljan, a usne upaljene i napuhnute. «Bože», prošapta ona, «još sam lelujava», i zakikota se i nesigurno zaljulja zajedno s brodom. Zatim vrati naramenicu na svoje mjesto. Iza nje u dugačkom hodniku začuje se zveckanje

porculana, i ona se osvrne iznenađeno. Jedan od brodskih stjuarda u bijeloj odori gurao je prema njoj kolica sa šalicama i zdjelicama. Jutarnji ritual sa čajem i keksima počinjao je, a ona nije shvatila koliko je sati. Irene požuri i zađe iza ugla izbjegavajući lukav, sveznajući osmijeh stjuarda, pa dođe do vrata kabine Storm Courtnev bez daljnjih susreta. Pokuca na vrata petom jedne cipele, ali prošlo je punih pet minuta prije no što su se otvorila i što se pred njom pojavila Storm s haljinom zamotanom oko ramena, dok su joj velike, tamne oči bile napuhnute od sna. «Irene, jesi li luda?», upita ona. »Još je noć!» Zatim primijeti Ireneinu odjeću i osjeti jak miris u njezinom dahu. »Gdje si bila, za ime Božje?» Irene gurne vrata i gotovo se spotakne o prag. »Pijana si!», optuži je Storm rezignirano, zatvarajući vrata za njom. «Ne.» Irene odmahne glavom. »To nije od pića - nego od ekstaze.» ] «Gdje si bila?», upita Storm opet. »Mislila sam da si se prije više sati vratila u krevet.» »Odletjela sam na Mjesec«, započne Irene dramatično. »Trčala sam bosonoga po zvijezdama, vinula se na krilima orla iznad planinskih vrhova.« Storm se nasmije, sada potpuno budna, ljepša čak i u deshabilleu no što će Irene ikada biti, tako graciozna i ljupka da je Irene opet zamrzi. Uživala je u trenutku iščekivanja. «Gdje si bila, ti luda, zločesta ženo?« Storm je počela shvaćati duh trenutka. »Pričaj mi sve!« »Kroz vrata raja, u zemlji Nikadiji, na kontinentu Zauvijek...« Irenein osmijeh postane oštar, prkosan i otrovan: »Ukratko, draga, Mark Anders ševio me do besvijesti!« Izraz na licu Storm Courtnev pružio joj je najintenzivnije zadovoljstvo koje je spoznala u životu. »Trećeg dana siječnja, Rudarska komora svjesno je prekršila ugovor koji je imala s vašim sindikatom kako bi održavala status quo. Raskomadala ga je na stotinu komadića i bacila u lice radnicima. Fergus MacDonald govorio je s kontroliranim ledenim bijesom tako da su ga mogli čuti u svakom uglu velike dvorane, i utišao je čak i pijance u zadnjim redovima koji su donijeli svoje boce u smeđim papirnatim kutijama. Slušali su ga pažljivo. Veliki Harry Fisher, koji je sjedio pokraj njega, polako je okrenuo glavu kako bi ocijenio čovjeka, gledajući ga ispod gustih obrva i nabora na licu koji su mu visjeli poput buldoških. Opet se začudio promjeni Fergusa MacDonalda kad je ovaj ustao da progovori. Obično nije privlačio pažnju, trbuščić mu je počeo narušavati mršavi stas, i bio je odjeven u jeftino, neprikladno odijelo iznošeno na laktovima i stražnjici, ovratnik košulje i kravata bili su mu umrljani. Kosa mu je bila prorijeđena; počinjala je paperjem na vratu, a povlačila se sa čela, i na sredini

glave ostavila ružičastu ćelu. Lice mu je bilo sivo od prljavštine radionica sa strojevima, ali kad bi ustao pod crvenom zastavom i grbom Ujedinjenog rudarskog sindikata na govornici okrenutoj prema prepunoj dvorani, kao da je rastao, zaista neobičan fizički fenomen. Izgledao je mlade, i pojavljivala bi se žestina i strast koje bi s njega skidale otrcani izgled i odijevale ga u oklop markantne pojave. «Braćo!» Sada je podigao glas. «Kad se rudnici otvore nakon božičnih blagdana, dvije tisuće naših članova dobit će otkaz, bit će izbačeni na ulice, odbačeni poput iznošenih starih čizama...» Dvorana je zabrujila, zvukom poput zvuka upozorenja iz košnice za pčele vrućeg ljetnog dana, ali mir tisuća zbijenih tijela skrivao je veću prijetnju od bilo kojeg pokreta. «Braćo!» Fergus pokrene ruke sporim, hipnotičkim pokretom. I «Braćo! Od kraja ovog mjeseca, a nakon toga sve sljedeće li mjesece, još po šest stotina ljudi postat će žrtvama«, on zastane, pa i ispljune službenu riječ, «smanjenja». Činilo se da su se trgnuli na tu riječ, cijeli skup bio je šokiran kao da su dobili fizički udarac, a tišina se razvlačila - sve dok jedan glas iz zadnjih redova nije divlje povikao: «Ne, braćo! Ne!» Tada su zaurlali, proizvevši zvuk poput olujnog vala koji udara u kamenitu obalu. Fergus ih je pustio da urlaju. Zadjenuo je palčeve u prsluk i promatrao ih, sjajeći od uzbuđenja, od osjećaja moći. Procjenjivao je snagu njihove reakcije, i kad je počela jenjavati, podigao je obje ruke, i gotovo istog trena dvorana se utiša. «Braćo! Znate li da su plaće crnaca dva šilinga i dva penija na dan? Samo crnci mogu živjeti od takve plaće!» Dopustio im je trenutak da shvate što govori, ali ne predug, pa nastavi, postavljajući razumno pitanje: «Tko će zauzeti mjesto dvije tisuće naše braće koja su ostala bez posla? Tko će zamijeniti šest stotina koji će ostati bez posla krajem ovog mjeseca, i sljedećeg - i sljedećeg? Tko će preuzeti tvoj posao», pokazivao je na pojedince optužujućim prstom, «i tvoj, i tvoji Tko će oduzeti kruh iz usta vašoj djeci?» Teatralno pričeka odgovor, nakrivljene glave, smiješeći im se dok su mu se oči žarile. «Braćo! Reći ću vam tko. Crni radnici za dva šilinga i dva penijaoni!» Ustali su na noge, dok su se klupe tu i tamo prevrtale unatrag, urlajući bijesnim glasovima, i mašući stisnutim šakama. «Ne, braćo. Ne!» Počeli su udarati čizmama u pod u ritmu, i šakama udarati po zraku. Fergus MacDonald naglo sjedne, a Harry Fisher tiho mu čestita, stisnuvši mu rame medvjeđim stiskom prije no što se osovio na noge. «Vaš predstavnik preporučio je da svi članovi našeg sindikata počnu generalni štrajk. Sada to prepuštam vama, braćo, svi oni koji su za...», vikne

on, ali glas mu se utopi u tisućama drugih. «Idemo, braćo! Štrajk! Štrajk! Štrajk!» Fergus se nasloni u svom stolcu i pogleda niz stol. Helenina tamnokosa glava bila je nagnuta nad minijaturnom knjižicom, ali osjetila je njegov pogled i uzvratila ga. Njezin izraz sjajio je fanatičnom ekstazom, a u očima joj je bilo otvoreno obožavanje koje je vidio samo u takvim trenutcima. f 1 Harry Fisher jednom mu je rekao: «Za sve žene moć je najveći afrodizijak. Bez obzira koliko imao mlitavo tijelo, bez obzira kako izgledao - moć čini muškarca neodoljivim.« U grmljavini tisuća glasova, udaranja nogu, u urlikanju moći, Fergus opet ustane. »Vlasnici rudnika, šefovi su nas izazvali, odbacili su s prijezirom vašeg predstavnika, javno su izjavili da smo preslabi da okupimo radnike i prijeđemo u generalni štrajk! Pa, braćo, sada ćemo im pokazati.« Rika gomile opet se pojača, a on je utiša tek nakon pune minute. «Prvo, idemo do kraja, neće biti štrajkolomaca.» Kad se zvuk utišao, on nastavi: «Slim Iannie Smith govorio je o moći da suzbije štrajk, on ima vojsku, ali i mi ćemo je imati. Mislim da su šefovi zaboravili da smo mi za njih vodili njihov krvavi rat u Francuskoj i Istočnoj Africi, u Tabori i Delvillskoj šumi.» Imena mjesta otrijeznila su ih i oni opet počnu slušati. »Prošli put borili smo se za njih, ali ovog puta borimo se za sebe. Svatko od vas javit će se zapovjedniku svojeg područja - bit ćete formirani u borbene skupine komandosa, svatko će znati svoj posao, i svatko će znati za što se bori. Pobijedit ćemo ih, braćo, proklete šefove i njihove pohlepne poslušnike. Borit ćemo se protiv njih i pobijedit ćemo!» »Organizirani su u komandose u vojničkom stilu», reče tiho premijer, prelamajući krišku smedeg kruha prstima koji su bili iznenađujuće mali, uredni i spretni, poput ženskih. »Naravno, znamo daje Geore Mason htio formirati radničke komandose 1914. Bio je to glavni razlog što sam ga dao deportirati.« Drugi gosti za stolom sjedili su u tišini. Deportacija Masona nije bila svijetla epizoda Ianniea Smitha. »Ali, sada imamo posla s drukčijom zvjerkom. Gotovo svi mladi članovi sindikata su izvježbani veterani. Njih pet stotina paradiralo je pred dvoranom sindikata u Fordsburgu prošle subote.« On se okrene i nasmiješi onim svojim vragolastim, neodoljivim smiješkom svojoj domaćici. »Moja draga Ruth, morate mi oprostiti loše manire. Ovaj razgovor odvlači nam pažnju od sjajnog ručka koji ste nam pripremili.« Stol je bio postavljen pod hrastovima na travnjaku tako živo zelene boje da ju je Ruth uvijek zvala »engleski zelena.« Sama kuća imala je impozantnu veličinu georgijanske Engleske, tako drukčija od dvorca iz bajke u Emoveniju.

Privid stare Engleske kvarile su samo nadvijene litice sive stijene koje su se podizale kao kulisa cijelom prizoru. Strme padine Table Mountaina bile su ublažene borovima koji su tražili uporište na svakom ispustu i svakom komadiću zemlje. Ruth mu se nasmiješi. «U ovoj kući, generale, radite što želite.« «Hvala vam, draga moja.» Osmijeh nestane s njegovog lica, a vesela iskrica blijedoplavih očiju pretvori se u bljesak mačeva kad se okrenuo svojim slušateljima. «Oni traže sukob, gospodo, to je izravan test naše snage i odlučnosti.« Ruth uhvati Markov pogled. Sjedio je na kraju stola i ustao da dopuni čaše hladnim blijedozelenkastim vinom, suhim i reskim i osvježavajućim, ali dok se kretao niz stol zastajući pokraj svakog gosta - tri ministra kabineta, britanski grof u posjeti, tajnik Rudarske komore - pažljivo je slušao. «Možemo se samo nadati da ste precijenili cijelu situaciju, premijeru«, ubaci se Sean Courtnev. «Imaju samo drške za metle s kojima vježbaju, i bicikle za prijevoz u borbi...« Dok su se smijali, Mark zastane iza Seanova stolca, zaboravivši bocu u ruci. Sjetio se podruma ispod dvorane trgovačkog sindikata u Fordsburgu, sanduka s modernim puškama, sjajne P. 14 rezervirane za njega, i zlokobne strojnice Vickers. Kad se vratio u sadašnjost, razgovor je već krenuo dalje. Sean Courtnev uvjeravao je društvo da vojne akcije sindikalista nisu vjerojatne, a da je u najgorem slučaju vojska spremna za trenutnu reakciju. Mark je imao mali ured spojen s generalovom radnom sobom. Bila je to soba za rublje, ali bila je dovoljno velika da u nju stane stol i nekoliko polica za dokumente. General je naredio da se kroz jedan zid probije veliki prozor da bi bilo više zraka i svjetla, a sada je Mark zamišljeno gledao kroz prozor, nogu prekriženih na stolu. Pogled preko travnjaka i hrastova obuhvaćao je dio Avenije Rhodes, nazvane po tom astmatičnom starom avanturistu koji, je prigrabio carstvo zemlje i dijamanata, i završio kao premijer prvog Parlamenta u Capeu, prije no što se ugušio zbog slabih pluća i opterećene savjesti. Dom Courtnevjevih u Capeu bio je nazvan Loža Somerset po lordu Charlesu, guverneru iz devetnaestog stoljeća, a velike kuće nasuprot Avenije Rhodes nastavljale su kolonijalnu tradiciju, kuća Newlands i kuća Hiddings, raskošne građevine na prostranom terenu. Gledajući prema njima kroz novi prozor, Mark ih je uspoređivao s rudarskim kućicama u Fordsburg Dipu. Mnogo mjeseci nije mislio o Fergusu i Heleni, ali razgovor za ručkom naglo ih je vratio u njegovo sjećanje, i on se osjeti rastrgan suprotstavljenim osjećajima lojalnosti. Sada je imao iskustvo života u oba svijeta, i

vidio koliko su različiti. Pokušavao je razmišljati bez osjećaja, ali uvijek se pojavljivala jedna slika, okrutni oblik oružja u sanducima, duboko u tamnom podrumu, i zadah puščanog ulja u njegovom grlu. Zapalio je još jednu cigaretu, odgađajući odluku. Kroz čvrsta j vrata od tikovine, glasovi iz generalove radne sobe bili su prigušeni, a viši, jasniji tonovi premijerovog glasa, poput ptice, odudarali su od j grmljavine Seanovih odgovora. Premijer je ostao nakon što su se drugi gosti razišli, kao što I je često činio, ali Mark poželi da ode, na taj način odgađajući odluku I s kojom se sada hrvao. Povjerio mu se drug, netko tko je s njim podijelio smrtnu j opasnost, a potom bez razmišljanja i gostoprimstvo svojeg doma, netko tko mu je vjerovao kao bratu, tko nije oklijevao da ga uputi u najdublje tajne, niti da ga ostavi nasamo sa svojom suprugom. Mark je iznevjerio pola tog povjerenja - on se promeškolji na stolcu sjećajući se tih zločesto ukradenih dana i noći s Helenom. Mora li sada iznevjeriti i drugi dio povjerenja koje mu je ukazao Fergus MacDonald? Još jednom, pred očima mu prođe slika oružja u sanducima, pa izblijedi, da bi je zamijenila životna, šokantna slika lica. Bilo je to lice mramornog anđela, glatko i bijelo i neobično lijepo, s plavim očima u svijetloplavim dupljama, i s blijedozlatnim kovrčama koje padaju ispod oboda čeličnog šljema na glatko čelo... Mark spusti noge sa stola s treskom, boreći se protiv sjećanja mladog njemačkog snajperista, na silu ga izbacujući iz uma, i naglo ustane. Otkrije da mu ruke drhte, i on ugasi cigaretu i okrene se prema vratima. Njegovo kucanje bilo je preglasno, zahtjevno, i glas s druge strane grubo ga pozove. «Naprijed.» On ude. «Što želiš, Mark, znaš da ja...», Sean Courtnev zastane, a glas mu postane brižan kad je ugledao Markovo lice. «Što je, moj dječače?» »Moram vam nešto reći, gospodine», izlane on. Slušali su s nepodijeljenom pažnjom dok je opisivao svoju vezu s predstavnikom Komunističke partije, a tada je zastao da se očeliči za krajnju izdaju. «Ti ljudi bili su mi prijatelji, gospodine, tretirali su me kao druga. Molim vas da shvatite zašto vam to govorim.» »Nastavi, Mark», klimne Sean Courtnev, a premijer se uvuče u svoj naslonjač - tih i miran i neupadljiv, jer osjećao je borbu savjesti koju je mladić vodio u sebi. »Povjerovao sam da je mnogo toga čemu oni teže dobro i pravedno prilika za život za svakog čovjeka, ali nisam mogao prihvatiti metode koje su izabrali da to ostvare.« «Kako to misliš, Mark?» «Oni planiraju rat, klasni rat, gospodine.« «Imaš li dokaze za to?» "; Seanov glas nije se podigao, pitanje je

postavio oprezno. «Da. Imam.» Mark duboko udahne prije no što je nastavio. «Vidio sam puške i strojnice koje su pripremili za taj dan.» Premijer se promeškolji u svojem naslonjaču, pa se opet smiri, ali sada se nagnuo naprijed da sluša. «Nastavi», klimne Sean, i Mark im sve detaljno ispriča, izvješćujući ih točno gdje je i što vidio, uz precizne procjene broja i tipova oružja, i napokon završi: «MacDonald me uvjeravao da je to samo jedno od skladišta, i da postoje druga, mnogo njih u Witwatersrandu.» Svi su dugo šutjeli, a tada premijer ustane i priđe telefonu na Seanovom stolu. Okrene ručicu, i ona zazvuči glasno i neugodno u V tišini sobe. % V «Ovdje premijer, general Smith. Želim vezu najvišeg prioriteta s komesarom Truterom, šefom Južnoafričke policije u Johannesburgu», reče on, i zatim oslušne, s očima koje su ljutito sjajile i s nevjericom u izrazu lica. «Dajte mi nadzornika«, odbrusi on i okrene se Seanu, držeći u ruci slušalicu. «Linije su prekinute. Poplave u Karroou», objasni on. «Ne zna se do kad će biti tako.» Zatim opet prebaci pažnju na telefon. Tiho je razgovarao s nadzornikom, prije no što je spustio slušalicu. »Uspostavit će vezu što je moguće brže.» On se vrati na svoje mjesto pokraj prozora i progovori. «Učinio si pravu stvar, mladiću.» «Nadam se», odgovori Mark tiho, a njegove su sumnje bile vidljive, kao i sjene u očima i prizvuk očaja u glasu. «Ponosim se tobom, Mark», složi se Sean Courtnev. «Opet si ispunio svoju dužnost.« «Molim vas, gospodo, hoćete li me sada ispričati?«, upita Mark, i bez da pričeka odgovor, priđe vratima svojeg ureda. Dva čovjeka gledala su zatvorena vrata od tikovine dugo nakon što ih je zatvorio, i premijer progovori prvi. «Sjajan mladić», reče on. «Sućut i osjećaj dužnosti.« «Ima kvalitete koje će ga ponijeti u visine, kvalitete zbog kojih ćemo jednog dana biti zahvalni«, klimne Sean. »Osjetio sam to u njemu u našem prvom susretu, tako snažno da sam ga potražio.« »Trebat ćemo ga - i druge poput njega u godinama koje dolaze, stari moj Seane«, reče Iannie Smith, pa mu pažnja prijeđe na drugu stvar. «Truter će odmah izdati nalog za pretragu, i uz Božju pomoć zdrobit ćemo glavu guje prije no što nas ugrize. Znamo za tog MacDonalda, a Fishera, naravno, motrimo godinama.« Mark je hodao satima, izbjegavajući zatvorenost svojeg malog ureda. Osjećao je u sebi kako ga progone savjest i strahovi, pa je hodao pod hrastovima, slijedio uske puteljke, prešao mali kameni most preko potoka Liesbeeck, mučeći sebe mislima o Judi. «U Pretoriji vješaju izdajice«, pomisli on iznenada, i Zamisli Fergusa MacDonalda kako stoji na postolju vješala, a krvnik mu vezuje ruke i noge.

2 On zadrhti od jada i zaustavi se, s rukama duboko zataknutim u džepove i pogrbljenih ramena, i podigne pogled otkrivši da se nalazi pred poštanskim uredom. Poslije je shvatio da je vjerojatno cijelo vrijeme išao tamo, no tad mu se to učini kao znak. Nije oklijevao ni trenutka, već požuri u ured i otkrije hrpu obrazaca za telegrame na stolu. Vrh pera bio je neispravan, pa je izbacio blijedu vodenastu tintu i umrljao mu prste. «Macdonald 55 Lovers Walk Forđsburg. Znaju što imaš u podrumu, riješi se toga.» Nije potpisao. Službenik na pošti uvjeravao ga je da će, ako plati sedam penija za preporučenu hitnu pošiljku, poruka dobiti prioritet čim se opet uspostave linije. Mark se vrati na ulicu, osjećajući mučninu i iscrpljenost zbog krize savjesti, nesiguran je li učinio pravu stvar u oba slučaja, i pitao se koliko je neutemeljena bila njegova nada da prisili Fergusa MacDonalda da baci taj smrtonosni teret u neki napušteni rudnik prije no što se smrt i revolucija prošire zemljom. Mrak se već spustio kad je Fergus MacDonald dovezao svoj bicikl u drvenjaru i zastao u malom stražnjem dvorištu da skine okvire manžeta s hlača prije no što je ušao kroz kuhinjska vrata. Zadah kuhanog kupusa ispunio je malu sobu vlažnim oblakom pare zbog kojeg je zastao i zatreptao. Helena je sjedila za kuhinjskim stolom i jedva podigla pogled kad je ušao. Cigareta joj je visjela s usana s inčem sivog pepela koji je visio na kraju. Još je nosila haljinu koju je imala za doručkom, i bilo je jasno da se nije okupala niti presvukla od tada. Kosa joj je narasla, i sada joj je padala na obraze poput masnih crnih zmija. Udebljala se posljednjih mjeseci, tako da je dobila podbradak, a dlake nad gornjom usnicom bile su joj tamnije i gušće. Grudi su joj provirivale kroz otvorenu haljinu. «Bok, ljubavi.« Fergus skine jaknu i prebaci je preko naslona kuhinjskog stolca. Ona okrene stranicu plakata koji je čitala, žmirkajući od pramenova plavkastog dima što joj je lebdio oko očiju. Fergus otvori crnu bocu portera i plin snažno zašišti. v V «Što ima novoga?« «Nešto za tebe», ona klimne prema kuhinjskom ormaru, a pepeo s cigarete padne joj na haljinu u finim sivim pahuljicama. Noseći bocu, Fergus priđe ormaru i prstima prijeđe preko omotnice. «Jedna od tvojih kurvica», Helena se nasmije na svoju malo vjerojatnu optužbu, a Fergus se namršti i otvori omotnicu. Promatrao je poruku nekoliko dugih sekunda, ne shvaćajući, prije no što gorko opsuje. «Isuse Kriste!» Udari bocom u kuhinjski stol. Čak i tako kasno navečer, na svakom uličnom uglu stajale su grupice ljudi. Zračili su dosadom, odavajući ljude koji imaju premalo sadržaja kojim bi mogli

ispuniti dane. Čak i komandoske vježbe i noćni sastanci postajali su dosadni. Kad je Fergus Macdonald projurio biciklom kroz mračne ulice, njegov početni strah i uzbuna pretvorili su se u snažno uzbuđenje. Bilo je ovo pravo vrijeme, bili su spremni koliko su mogli biti, i ako prođe duže vrijeme bez odlučujuće akcije s obje strane, dugi dosadni dani štrajkaške neaktivnosti umanjit će njihovu odlučnost. Ono što je prije samo nekoliko minuta izgledalo kao katastrofa, sada je postala Bogom dana prilika. Neka dođu, bit ćemo spremni za njih, pomisli on, i zakoči pokraj grupice od četiri osobe na pločniku izvan javnog bara hotela Grand Fordsburg. «Prenesi poruku svim područnim zapovjednicima, moraju se odmah okupiti kod Trade Halla. Hitno je. Braćo, požurite.« Brzo su se raspršili, a on krene kroz naselje, uzbunjujući ljude u prolazu. U uredima Trgovačkog sindikata još je bilo desetak članova. Većina je jela sendviče i pila čaj iz termos boce, dok je nekolicina radila na izdavanju štrajkaških kupona obiteljima sindikalista, ali opuštena atmosfera promijenila se kad je upao Fergus. «U redu, drugovi, počelo je. ZARPSi dolaze.« Zuid Afrikaanse Republiek Polisie, uvredljiv naziv za policiju). Bilaje to klasična policijska taktika. Došli su s prvim svjetlom u zoru. Prethodnica je ujahala na područje između Fordsburga i pružnog prijelaza, gdje se cesta za Johannesburg spuštala između trošnih kolibica i otvorenog područja koje je zaraslo u korov i bilo prekriveno hrpama truleži. Izmaglica je bila gusta, i devet policajaca na konjima probijalo se kroz nju kao da prelaze rijeku. Prigušili su zveckanje uzda i kopita, tako da su u sablasnoj tišini prolazili kroz izmaglicu. Svjetlost još nije bila dovoljno jaka da bi bacala odsjaj s njihovih značaka i ispolirane dugmadi, i moglo ih se prepoznati samo po tamnom obrisu njihovih šljemova. Pedeset jarda iza vodećih policajaca slijedile su dvije policijske kočije. Bile su to visoke kočije sa četiri kotača i sa šipkama na prozorima za prijevoz uhićenika, a pokraj svake od njih marširalo je deset policajaca. Oni su nosili puške na ramenima i brzo stupali kako bi zadržali korak s kočijama. Kad su došli do nasipa, obavila ih je izmaglica visoka do prsa, tako da se činilo da im se tijela bez udova kreću kroz bijelu mekanu površinu. Izgledali su poput čudnih, mračnih morskih životinja, a izmaglica je prigušila udaranje njihovih čizama. Izvidnici Fergusa MacDonalda vidjeli su ih prije no što su došli do pružnog prijelaza i pratili ih tri milje, izmičući se prethodnici, a kuriri su svakih nekoliko minuta odnosili izvješća do kućica gdje je Fergus postavio svoj istureni stožer. «U redu», obrecne

se Fergus kad je još jedna tamna prilika zašla iza kućice i promrmljala svoje izvješće kroz otvoren prozor. »Dolaze glavnom cestom. Pođi po ostale skupine i odmah ih dovedi ovamo.» Čovjek progunda da je shvatio, i nestane. Fergus je postavio skupine na svim mogućim prilazima centru grada. Policija se mogla podijeliti u više kolona, ali činilo se da su njegove mjere opreza bile suvišne. Sigurni u potpuno iznenađenje i u svoju nadmoć, nisu se zamarali diverzijama opkoljavanja. Dvadeset i devet policajaca, uz četiri vozača kočija, bilisu zaista velika snaga, računao je Fergus. Više nego dovoljno, da nije bilo upozorenja nekog nepoznatog saveznika. v i v Fergus požuri u prednji dio kućice. Obitelj je iseljena prije ponoći, i sve kućice uz cestu su ispražnjene. Očevi su na ramenima nosili nervoznu, uplakanu djecu u spavaćicama, a žene uplašenih lica pod svjetlošću svjetiljaka nosile su smotuljke s ono malo imovine. Kućice su izgledale napuštene, nije bilo svjetla, a jedini zvuk bilo je žalosno zavijanje psa skitnice na nasipu. No, u svakoj kolibi, uz prozore prema cesti, ljudi su čekali u tišini. Fergus se jednom od njih obrati šaptom i pokaže prema maglovitoj udolini, zatim pljune i ubaci metak u cijev puške LeeEnfield postavljene uz prozor. Puška načini tihi metalni zvuk koji upali neki dio Fergusovog sjećanja, i on osjeti kako mu se podiže kosa na vratu. Bilo je to tako poznato: tišina, izmaglica i noć ispunjena prijetnjom nadolazećeg nasilja. «Samo na moju zapovijeda upozori ih tiho Fergus. «Polako, momci. Neka udu na glavna vrata prije no što ih opalimo po glavi.» Sada je mogao vidjeti prve konjanike, udaljene oko pola milje, kako se brzo približavaju na svjetlu koje je jačalo. Još se nije rasvijetlilo, ali svjetlo iza mračnih brda iskopa iz rudnika poprimalo je onu blijedoplavu boju galebovog jaja koja je obećavala zoru za nekoliko minuta. Fergus vrati pogled na cestu. Izmaglica je bila dodatni bonus. Nije računao na to, ali sreća često dođe kada je ne tražiš. Izmaglica će se zadržati dok je ne zagriju prve zrake sunca još najmanje pola sata. «Svi znate svoje zapovijedi.« Fergus podigne glas i svi ga pogledaju, skrenuvši na trenutak pažnju sa svojeg oružja i neprijatelja koji je dolazio. Bili su to dobri ljudi, veterani okrvavljenih ruku, po volji generala u Francuskoj. U Fergusovom umu još jednom bljesne pomisao koliko je ironično to što su ljudi koje su šefovi obučili za borbu sada rušili strukturu za čiju obranu su ih šefovi obučavali. «Srušit ćemo i ponovno izgraditi«, pomisli on tako da mu krv prostruji od uzbuđenja. »Uništit ćemo ih njihovim oružjem, zadaviti ih njihovim vlastitim prljavim blagom...« On se

zaustavi, pa povuče tamnosivu tkaninu preko očiju i podigne ovratnik kaputa. »Sretno nam svima, braćo», reče on tiho, i iziđe kroz prednja vrata. «Taj stari vrag ima petlje», prizna jedan od vojnika na prozoru. «U pravu si, taj se ničeg ne boji», složi se drugi dok su ga gledali kako se saginje pod zaštitom živice i trči dok nije došao do jarka pokraj ceste i skočio u njega. Tamo je ležalo desetak ljudi, i kad se spustio pokraj njih, jedan od njih doda mu pijuk. «Jeste li tu žicu dobro i čvrsto napeli?», upita Fergus, a čovjek zagunda. »Čvršće od majmunovog šupka», čovjek mu se naceri vučjim osmijehom, tako da su mu zubi svjetlucali na prvom svjetlu zore. «I sam sam provjerio klinove - izdržali bi i juriš slona.» «U redu, braćo», reče im Fergus. «Budite uz mene kada dam znak.» On se podigne tako da je mogao gledati preko niskih pokrivača izmaglice. Šljemovi policajaca pokretali su se u izmaglici dok su se uspinjali uz padinu, i sada je mogao vidjeti svjetlucanje njihovih mjedenih oznaka na šljemovima i tamne cijevi njihovih karabina kako im se izdižu nad desnim ramenima. Fergus je sam izmjerio domet i označio ga komadima krpa vezanim za telefonske stupove. Kad su došli do oznake od pedeset jarda, Fergus ustane iz jarka i iziđe nasred ceste. Nad glavom je držao pijuk, i viknuo, «Stoj! Zaustavite se!» Njegovi ljudi brzo ustanu iza njega i brzo zauzmu položaje poput dobro uvježbanog tima; mračne, zloslutne prilike koje su stajale rame uz rame, blokirajući cestu od ruba do ruba, držeći svoje pijuke spremne na boku, i s licima skrivenim kapama i ovratnicima. Časnik u sredini konjaničke desetine podigne ruku da ih zaustavi, i oni se okupe i zastanu, a časnik se podigne u svojim stremenima. «Tko ste vi?» »Štrajkaški savjet«, vikne Fergus. «I ovamo ne puštamo murju, crnonošce niti štrajkolomce!» «Imam zapovijed Policijskog komesarijata, i nalog Vrhovnog suda.» Časnik je bio krupan čovjek, i sjedio je na konju ponosno i uspravno, a tamni zašiljeni brkovi stršili su mu na licu. «Vi ste štrajkolomci!», vikne Fergus. «I nećete kročiti nogom na ovo imanje!« «Sklonite se!», upozori ih časnik. Svjetlost je bila dovoljno jaka da Fergus vidi kako ovaj nosi oznake satnika, i da mu je lice rumeno od sunca i piva, a obrve guste i tamne pod obodom šljema. «Ometate policiju. Jurišat ćemo na vas ako nas prisilite.» «Jurišajte i budite prokleti, marionete imperijalizma, psi kapitalizma...» «Ljudi, u jedan red», vikne satnik, i prvi red konjanika se otvori kako bi mu se pridružio drugi red. Sjedili su nogom uz nogu na nemirnim konjima. «Štrajkolomci!», vikne Fergus. «Vaše ruke bit će danas okaljane krvlju nevinih radnika!» «Palice!», vikne satnik strogo, i

policajci desnom rukom izvuku dugačke palice od hrastovine iz korica kod koljena, držeći ih poput sablja. »Povijest će pamtiti ovo zvjerstvo«, vikne Fergus, «krv janjeta...« «Korakom naprijed, kreni!», a red tamnih konjanika pokrene se kroz izmaglicu koja im se kovitlala oko nogu. «Galopom, juriš!», zapjeva satnik, i jahači se nagnu naprijed u sedlima, s palicama ispruženim duž konjskih vratova, i krenu u juriš; sada su kopita udarala poput grmljavine jureći prema liniji prilika koje su mirno stajale. Satnik je predvodio juriš za dužinu konja u sredini linije konjanika, i prvi je naletio na žice. Fergusovi ljudi zabili su čelične šipke duboko u tlo pokraj ruba ceste, koristeći čekiće od devet funta, tako da su virile samo dvije stope od njihovih šest stopa dužine, i preko ceste su između njih rastegnuli bodljikavu žicu. Prerezala je prednje noge vodećeg konja, i kost se slomi uz oštar prasak, zapanjujuće glasno u svitanje, i konj padne preko glave u punom galopu. Sljedećeg trenutka linija konjanika koja je slijedila stigla je do žice, i pokošeni su kao jedan; samo trojica uspjeli su skrenuti na vrijeme. Krikovi ljudi i njiska konja pomiješala se s uzbuđenim povicima Fergusovih ljudi koji su pojurili naprijed, mašući pijucima. Jedan od konja uspravio se bez jahača, dok su mu stremeni lepršali na boku, ali samo na stražnje noge, a prednje noge su mu labavo visjele i vrtjele se zrakom dok se u agoniji propinjao; žalosnom njiskom nadglasavao je krikove palih ljudi. Fergus izvuče revolver iz pojasa, zaobiđe izludjele životinje i povuče policijskog satnika na koljena. Ovaj je udario u tlo ramenom i jednom stranom lica. Rame je bilo smrvljeno, okrenuto pod grotesknim kutom, a ruka mu je visjela beživotno iskrivljena. Šljunak i kamen oderali su mu meso s lica, tako da mu se kroz smrvljeno tkivo nazirala kost čeljusti. »Ustani, kopile jedno», zareži Fergus, gurajući pištolj u lice časniku, zabijajući mu cijev u ranu. »Ustani, prokleti crnonošče. Dat ćemo ti lekciju!» Trojica policajca koji su izbjegli žicu uspjeli su obuzdati svoje konje, i vratili su se da pokupe svoje pale drugove, dozivajući ih imenima. «Zgrabi stremen, Heintjie!» «Hajde, Paul! Penji se!» Konji i ljudi njištili su i vrištili u izmaglici, u divljem, kaotičnom konfliktu, nad kojim se zaori Fergusov glas. »Zaustavite ih, ne dajte da kopilad pobjegne«, i njegovi ljudi zamahnu pijucima, saginjući se pod policijskim palicama i udarajući po konjanicima, ali nisu bili dovoljno brzi. Dok su ljudi visjeli konjima na oba boka, konjanici se okrenu i odjure, ostavljajući samo teško ozlijeđenog satnika i još jedno nepomično tijelo medu žicama i strašno osakaćenim životinjama, dok je policijska pratnja u dva

reda jurila uz cestu. Fergus ih ugleda i nestrpljivo otpuhne pokušavajući podići zarobljenika na noge, ali čovjek je jedva bio u stanju i da sjedi bez pomoći. Dvadeset policajaca zastane na pedeset jarda i jedan red klekne, a drugi stane iza njih s puškama na sprem. Zapovijed se jasno začuje. «Jedan hitac upozorenja!« Prasne puščana salva. Hitci su namjerno bili usmjereni u vis, pa su prošištili nad glavama štrajkaša, i ovi se bace u jarke sa strane. Fergus je oklijevao na trenutak, a tada uperi pištolj u zrak i brzo ispali tri hitca. Bio je to dogovoreni signal, i istog trena oluja puščane paljbe oglasi se iz kućica uz cestu, a bljeskovi iz cijevi skrivenih pušaka bili su bijesno crvene boje u svjetlosti zore. Paljba se sruči na cestu. Fergus je ponovno oklijevao još samo sekundu, a tada spusti pištolj. Bio je to Webley 455, oružje britanskih časnika. Policijski satnik vidio mu je u očima namjeru, nemilosrdni pogled orla u obrušavanju, i kroz razbijene usne promrmljao je molbu, pokušavajući podići ruke da zaštiti lice. Hitac pištolja izgubio se u oluji puščane paljbe iz kućica, i uzvratnoj paljbi policajaca, dok su se u zbrci povlačili niz padinu. Teški olovni metak zabio se u otvorena molećiva usta satnika, izbivši mu dva prednja zuba, nastavio kroz grlo i izišao kroz stražnji dio lubanje u crvenom valu krvi i komadića kostiju, srušivši ga u prašinu ceste - a Fergus se okrene i potraži zaklon iza živice. Policijski napad odbijen je samo u Fordsburgu, jer u drugim centrima nije bilo upozorenja, a štrajkaši nisu poduzeli čak niti osnove mjere opreza postavljanje straža. Kod Trades Halla u Johannesburgu okupilo se gotovo cijelo vodstvo štrajkaša, sastajući se s drugim sindikatima koji još nisu krenuli u štrajk, ali su razmišljali o akcijama podrške. Bili su tamo predstavnici Društva proizvođača kotlova, građevinari i Ujedinjeni trgovci, Sindikat tipografa i pola tuceta drugih - zajedno s najaktivnijim štrajkašima. Harry Fisher bio je tamo, Anderws i Ben Caddy, i svi drugi. Policija je ušla u zgradu dok su bili duboko zaokupljeni dijalektikom, raspravljajući o strategiji klasne borbe, a prvo upozorenje koje su dobili bila je grmljavina čizama na drvenim stubama. Harry Fisher sjedio je na čelu stola, zavaljen u stolcu, dok mu je kosa padala na čelo. Palce je zataknuo za naramenice, a rukavi su mu bili zavrnuti oko debelih, dlakavih ruku. On se jedini pokrenuo. Nagnuo se preko stola, zgrabio gumeni pečat Visokog savjeta akcije i gurnuo ga u džep. Dok su rukohvati pušaka razbijali bravu Komore vijeća, skočio je na noge i gurnuo ramenima razbijeno prozorsko krilo. Ono se otvorilo, i on se provuče van s iznenađujućom spretnošću za tako velikog čovjeka.

Fasada Trades Halla bila je bogato ukrašena ukrasima od lijevanog željeza, i to mu je osiguralo uporište. Poput mužjaka gorile, skočio je na ispust na trećem katu i uspio doći do ugla zgrade. Ispod sebe začuo je udaranje namještaja koji su prevrtali, glasne povike časnika i bijesne krikove radničkih voda. S leđima pritisnutim uza zid i s raširenim rukama kako bi uspostavio ravnotežu, Harry Fisher proviri iza ugla prema glavnoj ulici. Bilaje prepuna policije u odori, a približavalo se još policijskih skupina. Jedan časnik usmjeravao je ljude u sporedne ulice kako bi okružili zgradu, i Harry Fisher se brzo povuče i ogleda oko sebe tražeći način da pobjegne. Nije imalo smisla da ulazi kroz drugi prozor, jer cijelom zgradom odzvanjao je topot nogu i povici koji su izvikivali zapovijedi. Petnaest stopa ispod njega nalazio se krov prodavaonice pića, ali prolaz medu njima bio je širok deset stopa, a krov načinjen od galvaniziranog željeza. Da je skočio, buka koju bi stvorio pri doskoku dovela bi k njemu policiju sa svih strana - ali nije mogao ostati tamo. Za nekoliko minuta zgrada će biti okružena. On se pomakne u stranu prema najbližem oluku i počne se penjati. Dosegnuo je krov i morao se nagnuti unatrag kako bi uhvatio rub oluka, pa se objesio samo za ruke. Ispod njega, provalija od pedeset stopa vukla mu je noge, a oluk se vidljivo savio pod njegovom težinom no, on se povuče nagore s obje ruke, teško dišući od napora, dok ne uspije prebaciti jedan lakat preko oluka, a potom i ostatak tijela. Još uvijek zadihan od napora, polako je puzio duž strmog krova i virio na glavnu ulicu, baš kad je policija počela izvoditi vode štrajka kroz prednja vrata. Pedeset policajaca sa šljemovima i puškama fortniralo je kvadrat na cesti, i gurnuli su unutra štrajkaše. Neki od nh bili su gologlavi i u košuljama. Gomila se već počela stvarati na pločnicima, i cijelo vrijeme je rasla, dok su se vijesti pronosile od vrata do vrata, a znatiželjnici dolazili iz svake ulice. Harry Fisher prebrojio je uhićenike dok su ih izvodili van, i izbrojio ih je dvadeset, prije nego što se raspoloženje mase počelo mijenjati. «To je to, drugovi«, progunda on i poželi da može biti dolje da ih povede. Bijesno su jurnuli na policijski kordon, dozivajući uhićenike, šišteći i negodujući prema časniku koji im je kroz megafon zapovijedao da se raziđu. Policija na konjima naišla je u liniji, gurajući masu, i kad su izveli posljednjeg uhićenika, pratnja istupi, zadržavajući svoju čvrstu pravokutnu formaciju kojom su opkolili štrajkaše. Netko je zapjevao Crvenu zastavu, ali glasovi koji su se pridružili bili su slabi i bez sluha, i pratnja se kretala dalje, prema tvrđavi, odvodeći sa sobom ne samo većinu vodstva

štrajkaša, već i umjerenih frakcija, one koji su do tada savjetovali da se ne prelazi na nasilje, kriminalnu aktivnost i krvavu revoluciju. Harry Fisher gledao ih je kako odlaze s rastućim osjećajem trijumfa. Jednim udarcem dobio je skupinu mučenika, i riješio se cijele ozbiljne opozicije njegovim ekstremnim pogledima. U džepu je imao i pečat Odbora za akciju. Nasmiješi se i smjesti na krovu da bi pričekao sumrak. Mark Anders nosio je tešku generalovu aktovku od krokodilske kože niz stube do Rollsa, i položio je na sjedalo pokraj vozača, dok mu je davao upute. «Prvo u Groote Schuur, a zatim u Gradski klub na ručak.» Udaljio se kad je general izišao iz kuće i zastao na vrhu stuba da bi poljubio suprugu kao da odlazi u križarski rat na daleka mjesta. Obgrlio ju je medvjeđim zagrljajem, a kad ju je pustio, prošaptao joj je na uho nešto od čega je porumenjela u pljusnula ga po ramenu. «Hajde, gospodine«, reče mu ona odrješito, i Sean Courtney spusti se niz stube izgledajući vrlo samozadovoljno, pa se naceri Marku. »Premijer danas daje izjavu u Domu, Mark. Želim te vidjeti odmah nakon toga.» «U redu, gospodine«, Mark uzvrati osmijeh. »Potražit ću te u galeriji za posjetitelje čim on završi, i klimnuti ti glavom. Zatim ćemo se naći u hodniku i otići u moj ured.» Mark mu pomogne da ude na zadnje sjedalo Rollsa još dok je govorio. Uvijek je bio nespretan kad se kretao na stranu svoje slabije noge, no ipak se žestoko protivio bilo kakvoj pomoći, mrzeći svaku slabost u sebi još više no što je mrzio slabost u drugima, i on odgurne Markovu ruku čim se udobno smjestio. Mark zanemari tu gestu i mirno nastavi: «Vaše bilješke za sastanak Kabineta su u prvom pretincu«, on pokaže prema torbi od krokodilske kože na prednjem sjedalu pokraj vozača, «a ručate u Klubu sa sir Herbertom. Dom zasjeda u 2.15 i imate tri pitanja članova opozicije, čak i Hertzog ima pitanje za vas.» Sean zareži poput starog lava kojeg napada čopor pasa. «To kopile!» «Vaše odgovore priključio sam vašem Nalogu. Provjerio sam u Erasmusu i dodao nekoliko svojih detalja, pa vas molim da ih pogledate prije no što ustanete - možda se nećete složiti.« «Nadam se da si im dobro pokazao!» «Naravno», Mark se opet nasmiješi. «Svom snagom.» u «Dobar dečko», klimne Sean. «Reci mu da krene. Mark je gledao Rolls kako se spušta niz prilaz, zastaje na vratnicama, pa skreće prema Aveniji Rhodes, a zatim se vrati u kuću. Umjesto da se vrati u svoj ured, Mark zastane u hodniku i ogleda se oko sebe s osjećajem krivnje. Ruth Courtnev vratila se u domaće dubine kuhinjskog područja, a na vidiku nije bilo slugu. Mark je prelazio po tri stube odjednom,

projurio kroz galeriju i došao do čvrstih vrata od tikovine na kraju. Nije kucao, već pritisne kvaku i ude, pa tiho zatvori vrata za sobom. Smrad terpentina bio je tako snažan da su mu oči suzile nekoliko sekunda, dok se nije priviknuo. Mark je znao da je prilično siguran. Storm Courtnev nikada nije izlazila prije kasnog prijepodneva iz svoga nedodirljivog područja iza dvostrukih vrata ukrašenih zlatnim kerubinima i letećim grlicama. Otkad je došla u Capetown, Storm Courtney bila je budna tako dugo da je čak i njezin otac gunđao i prigovarao. Mark je ponekad ležao budan u noći, a bio je siguran da to čini i general, i slušao zvuk kotača na šljunčanom prilazu, napinjući uši da bi čuo vesele glasove i procjenjujući trajanje i strast svakog oproštaja, mučen osjećajima koje nije mogao imenovati. Njegov odnos sa Storm drastično se pogoršao. U Natalu su se mogli osjetiti začetci opuštenog prihvaćanja uz prizvuke topline. Počelo je sa smiješkom i prijateljskom riječju s njene strane, a on ju je potom pratio na jahanju, vozio se s njom na Južnu plažu i kupao u toplom moru, a potom sjedio na suncu i raspravljao o religiji. Storm je prolazila kroz pomodno razdoblje spiritualizma, i Mark je osjetio da mu je dužnost da je razuvjeri. Nakon religije, sljedeći korak dogodio se kad je Storm najavila: «Trebam partnera s kojim ću vježbati novi ples.» Mark je navio gramofon, promijenio iglu i plesao prema Storminim uputama. «Stvarno si prilično dobar, znaš», rekla mu je velikodušno, nasmiješena, lagana i elegantna u njegovom naručju, dok su se vrtjeli praznom plesnom dvoranom u Emoveniju. «Uz tebe bi i šepavi kovač dobro izgledao.« «Ola!», nasmijala se. »Galantni ste, gosp. Anders!» Sve to iznenada se promijenilo. Otkad su stigli u Capetovm, nije mu se niti nasmiješila niti obratila, a Irene Leuchars, koja je trebala biti Stormina gošća četiri mjeseca, ostala je samo jednu noć, i sljedećim se brodom vratila kući. Njezino ime više se nije spominjalo, a Stormino neprijateljstvo prema Marku bilo je tako snažno da je jedva mogla podnijeti da bude u istoj sobi s njim. Sada se Mark osjećao kao lopov u njezinom studiju, ali nije mogao odoljeti iskušenju da pogleda napredak na njezinoj najnovijoj slici na platnu. U sjeverni zid ugradili su velike prozore kako bi imala bolje osvjetljenje, i oni su gledali prema planini. Stormin stalak stajao je na sredini golog poda - a jedini drugi namještaj bio je umjetnički stolić, obični stol zatrpan posudama za boju i stolci na podiju za modele. Uokvirena platna svih veličina i oblika bila su poredana uz zidove, a većina njih još je bila prazna. U jednom trenutku, tijekom prijateljske faze, čak je

zamolila Marka da joj pomogne s izradom okvira. On osjeti bol prisjećajući se toga; bila je neumoljiv nadzornik, provjeravajući svaki spoj s temeljitošću perfekcionista. Platno je bilo gotovo završeno, i on se zapita kad je pronašla vremena za tako mnogo rada tih posljednjih nekoliko dana, a tada shvati da ju je krivo procijenio. Radila je jutrima kad je vjerovao da leži u krevetu. Tada ga obuze slika. Stajao je pred njom s rukama u džepovima i osjetio kako mu se zadovoljna toplina širi tijelom. Bila je to slika drveća, šumskog proplanka na kojem se sunčeva svjetlost poigravala na tlu i stijenama i dva lika - ženi u bijeloj haljini, koja se sagnula da ubere divlje cvijeće, dok je muškarac sjedio po strani, naslonjen na stablo, i promatrao je. Mark je bio svjestan da je ovo veliki napredak u odnosu na sve što je naslikala prije, jer iako je slika bila jednostavna, u njemu je budila tako snažne osjećaje da mu se stezalo grlo. Zaprepastio ga je talent koji je mogao stvoriti takvo djelo. Pitao se kako je uspjela uhvatiti stvarnost i rafinirati je, uhvatiti njezinu esenciju i od nje stvoriti važan događaj. Mark promisli o tome kako je moguće neuvježbanom oku prepoznati poseban talent na bilo kojem području, kao osoba koja nikada nije gledala korištenje epeea koja prepoznaje velikog mačevaoca nakon prve razmjene udaraca; sada je Mark, koji nije znao ništa o slikanju, bio dirnut otkrićem istinske ljepote. Kvaka škljocne iza njega, i on se okrene prema njoj. Ušla je u studio prije no što ga je ugledala. Ona naglo zastane, a izraz na licu joj se promijeni. Cijelo tijelo joj se ukoči, a dah joj je zvučio prigušeno. «Što radiš ovdje?» Nije joj mogao odgovoriti, ali raspoloženje koje je u njemu stvorila slika još ga je držalo. »Mislim da ćeš jednog dana biti velika umjetnica.« Ona posustane, potpuno izbačena iz ravnoteže komplimentom i njegovom iskrenošću, i pogled joj sklizne prem slici. Sve neprijateljstvo i oholost nestali su iz nje. Iznenada je bila samo vrlo mlada djevojka u vrećastoj majici, umrljana uljanim bojama, s nijansom zadovoljnog rumenila koje joj se širilo po obrazima. Nikada je nije vidio takvu, tako nezaštićenu - tako otvorenu i ranjivu. Bilo je to kao da je na trenutak otkrila tajne odaje svoje duše da bi mu dopustila da vidi gdje drži svoja prava blaga. «Hvala ti, Mark», reče ona tiho, i više nije bila sjajan leptir, razmažena i nestalna mala bogatašica, već cjelovito i toplo stvorenje. Navala njegovih osjećaja morala je biti jednako vidljiva gotovo je popustio želji koju je osjetio, da je čvrsto zagrli - jer ona se udalji korak, s nesigurnim i zbunjenim izrazom, kao da je pročitala njegovu namjeru. «Ali nećeš se izvući iz

ovoga tako lako.» Zastori su brzo navučeni preko tajnih odaja, i u glasu joj se začuo stari, dobro poznati prizvuk. «Ovo je moje privatno mjesto, čak se ni moj otac ne usuđuje doći ovamo - bez moje dozvole.» Promjena je bila nevjerojatna. Bilo je to kao da vrhunska glumica ulazi u svoju ulogu, čak je i udarila nogom u pod, ali iznenada više nije mogao vjerovati u tu gestu. «Neće se ponoviti«, uvjeravao ju je grubo, i pokraj nje prošao kroz vrata. Bio je tako ljut da je drhtio. «Mark!» Ona ga pokuša zaustaviti, ali morao se prisiliti da se okrene; cijelo tijelo bilo mu je ukočeno, a usta su mu odrvenjela od bijesa. «Moj otac traži dozvolu da dođe ovamo», reče mu ona, i tada se nasmiješi; pomalo drhtava, ali potpuno očaravajuća gesta. «Ne bi li i ti mogao učiniti isto?» Izbacila ga je iz ravnoteže, jer bijes mu se još nije u potpunosti razvio, a već ga je ublažila tim osmijehom, i on osjeti kako mu se ukočenost topi u tijelu. Ona se okrene prema klupi i počne marljivo pomicati svoje posude, govoreći bez podizanja pogleda. »Zatvori vrata dok izlaziš«, uputi ga ona, princeza koja naređuje kmetu. Njegov bijes, koji nije do kraja zamro, opet usplamti, i on iziđe kroz vrata tako da je petama udarao po golim daskama na podu, i spremao se zalupiti vrata svom snagom, kad ga ona opet zaustavi. «Mark!» On zastane, ali se ne uspije prisiliti da odgovori. «Ići ću s tobom u Parlament danas poslije podne. Ići ćemo odmah poslije ručka - želim čuti govor generala Smitha, moj otac kaže da je važan.» Mislio je da će mu se usne pokidati ako joj pokuša odgovoriti, jer imao je osjećaj da su ukočene i krhke poput pergamenta. «O, Bože», promrmlja ona. »Potpuno sam zaboravila - kad se čovjek obraća gospodinu Marku Andersu, mora reći molim vas.» Ona prekriži ruke, nakrivi glavu u karikaturi poniznosti i odglumi svojim tamnoplavim očima molećivi pogled. «Molim vas, mogu li danas poći u Parlament s vama? Bila bih vam tako zahvalna, zaista bih. A sada, možete zalupiti vratima.« «Trebali biste nastupati na pozornici - trošite talent kao slikarica«, reče joj on, ali zatvori vrata pažljivo, i ona pričeka da čuje škljocanje brave prije no što se spusti u stolac modela, i počne se tresti od smijeha, oduševljeno se zagrlivši. Pomalo, smijeh splasne, ali još uvijek se smiješila kad je izabrala prazno platno sa zida i postavila ga na stalak. Radeći s ugljenom, skicirala je oblik njegove glave, i pogodila ga iz prve. «Oči», prošapta, »njegove su oči ključ.» I opet se nasmiješi kad se ove čudesno pojave na praznom platnu, iznenađena što ih je tako savršeno zapamtila. Počela je lagano pjevušiti u radu, potpuno zadubljena u slikanje. Komora Skupštine parlamentarnog doma bila

je visoka kvadratična dvorana, opremljena galerijama za predstavnike tiska i posjetitelje. Zidovi su joj bili prekriveni tamnim izrezbarenim drvom, a baldahin iznad mjesta govornika bio je od istog drva. Pomalo prigušena boja zelenih sagova isticala je jasniju zelenu boju zastupničkih klupa, i sva su sjedala bila popunjena, galerije krcate, ali tišina koja je vladala imala je neobičan intenzitet, tišina poput one u katedrali, u kojoj se visoki piskutavi glas premijeraijasno čuo. Njegova prilika bila je mala ali elegantna dok je stajao na svojem mjestu ispod govornikovog podija. % I «Cijeli kompleks Witwatersrand polako prelazi u ruke crvenih komandosa...», koristio je ruke na izražajan način, i Mark se nagne naprijed kako bi ga bolje vidio. Tim pokretom približi svoju nogu Storminoj, i postane svjestan topline njenog bedra prislonjenog uz njegovo do kraja govora. «Tri policajca ubijena su u brutalnom napadu u Fordsburgu, a još dvojica teško su ranjena u borbama sa štrajkaškim komandosima. Te grupe naoružane su modernim vojnim oružjem, i slobodno stupaju ulicama u paravojnim formacijama, vršeći nasilje nad nevinim ljudima, nad državnim službenicima koji izvršavaju svoju dužnost, nad svima koji im stanu na put. Ometaju javne službe, prijevoz, struju i komunikaciju, i napali su i zauzeli policijske postaje.« Sean Courtnev koji je sjedio na svojem mjestu u prvom redu s jednom rukom preko očiju, podigne glavu i zvučnim glasom reče: «Sramota!», bio je to njegov glas trećine whiskyja, i Mark se morao naceriti kad je pomislio na to kako ga je ručak u klubu učvrstio za ovu sjednicu. «Zaista, sramota«, složi se Smith. «Sada su štrajkaši okupili oko sebe sve otpadnike društva, i njihovo raspoloženje postalo je ružno i prijeteće. Legitimni štrajk pretvorio se u vladavinu užasa i kriminalnog nasilja. No, najviše uznemirujući aspekt ove strašne situacije jest to što je vodstvo ovih radničkih nemira - ili, rekao bih, režija štrajka - prešlo u ruke najgorih odmetnika, a ti ljudi ne traže ništa manje nego rušenje civilizirane vlasti i vladavinu boljševističke anarhije.« «Nikada!», zagrmi Sean, a skup prihvati njegov poklič. «Ovaj dom, i cijela nacija, suočeni su s mogućnošću krvoprolića i nasilja za koje nitko od nas nije vjerovao daje moguće.« Sada je nastala tišina, a Smith oprezno nastavi. «Ako ikakva krivnja pripada ovoj Vladi, onda je to činjenica da smo bili previše strpljivi i pokazali previše razumijevanja za pritužbe rudara, i dozvolili smo im previše drskosti, previše zahtjeva. Bilo je to zato što smo cijelo vrijeme bili svjesni raspoloženja nacije, i prava pojedinaca i skupina na slobodno izražavanje.«

«Točno», složi se Sean, i Začuju se pokliči: «Čujmo, čujmo!» i «Tako je!». «Medutim, sada smo prisiljeni da izračunamo cijenu daljnjih ustupaka - i zaključili smo da nam je neprihvatljiva.« On zastane i sagne glavu na trenutak, a kad ju je opet podigao, izraz lica bio mu je prazan i hladan: «Zato, od sada, za područje Južnoafričke unije vrijedi ratno stanje.« Tišina je dugo potrajala, a tada val komentara i pitanja i upadica preplavi prostoriju. Čak su i galerije zujile od zbrke i nagađanja, a novinarski izvjestitelji gurali su se i borili na izlaznim vratima u utrci prema telefonu. Ratno stanje bilo je posljednje oružje, i upotrijebljeno je samo jednom, tijekom pobune 1916. kad je De Wet podigao svoje komandose i krenuo protiv Bothe i Smitha. Sad su se začuli krikovi protesta i bijesa s klupa opozicije, a Herzog je tresao šakom, no i članovi Vlade bili su na nogama izražavajući svoju podršku. Uzaludni govornikovi uzvici «Mir! Mir!», gotovo su se utopili u urlanju. Sean Courtnev signalizirao je Marku u galeriji, i on potvrdi da gaje vidio i pomogne Storm da ustane, štiteći je u masi uzbuđenih tijela dok su napuštali galeriju i spuštali se niz prolaz prema stubištu. General ih je čekao na ulazu za posjetitelje. Mrštio se od brige, a pokazatelj njegove uznemirenosti bio je i formalni poljubac koji je spustio na Stormino lice prije no što se okrenuo Marku. «Lijep poslić, dečko moj.» On zgrabi njegov lakat. «Hajde, idemo tamo gdje možemo razgovarati«, i povede ih do ulaza za članove, pa uz stube, ispod portreta strogih vrhovnih sudaca, do vlastitog ureda. Čim je zatvorio vrata, pokaže Storm jedan od stolaca i reče Marku: «Regimenta je pozvana jutros u deset sati. Uspio sam dobiti Scotta na telefon kod kuće - i sve ima pod kontrolom. Dobar je čovjek. Do sada su već potpuno mobilizirani, a priprema se poseban vlak. Ukrcat će se i krenuti u Witwatersrand večeras u jedanaest, u punoj borbenoj opravi.« «A što s nama?», upita Mark. Iznenada je opet postao vojnik, i odmah je prihvatio ulogu. Njegovo mjesto bilo je s regimentom. «Tamo ćemo im se pridružiti. Polazimo noćas. Idemo u konvoju s premijerom, i putovat ćemo noću - ti ćeš voziti jedan od automobila.« Sean je sada bio za svojim stolom i počeo pakirati svoju aktovku. «Koliko će nam trebati?« v «To je tisuću milja, gospodine«, reče Mark. «Znam to, prokletstvo«, odbrusi Sean. «Koliko?» Sean nikada nije volio niti razumio motor s unutarnjim sagorijevanjem, a njegova odbojnost vidjela se u njegovom nepoznavanju brzine i mogućnosti automobila, iako je vrlo precizno mogao procijeniti putovanje kočijom ili konjima. «Nećemo stići do sutra navečer - cesta je grozna.» »Prokleti

automobili«, zareži Sean. »Regimenta će stići prije nas vlakom.« «Oni imaju samo tri stotine milja puta», Mark osjeti obvezu da brani automobil, i Sean progunda. «Želim da sada podeš kući. Neka mi žena pripremi ratnu torbu, i ti pokupi svoju. Polazimo čim se vratim kući.» On se okrene prema Storm. «Sada pođi s Markom, gospođice. Neko vrijeme ću biti zauzet.« Mark zategne svoju torbu, razmišljajući o tome koliko se njegova svjetovna imovina povećala otkad se priključio kućanstvu Courtnevjevih. Nekada je mogao nositi svu svoju imovinu u džepovima - no, tu pomisao prekine mu kucanje na vratima. «Udi», reče on, očekujući slugu. Samo je Ruth Courtnev dolazila u taj dio kuće na svoje tjedne inspekcije, na odlučnom pohodu protiv prašine i žohara. «Molim te, odnesi to do automobila«, reče on na Zulu jeziku, namještajući kapu pred ogledalom iznad sudopera. »Potpuno sama?«, upita Storm slatkim glasićem na istom jeziku, i on se iznenađeno okrene. «Ne bi trebala biti ovdje.« «Zašto ne - jesam li u opasnosti od napastovanja?« Zatvorila je vrata i naslonila se na njih, s rukama iza leda, ali pogled joj je bio hrabar i zadirkujući. »Pretpostavljam da bi bilo sigurnije pokušati napastovati roj stršljena.« »To je bilo samo grubo i uvredljivo«, reče ona. «Stvarno jako napreduješ.« Ona skrene pogled na zapakirane torbe na krevetu. 2 «Htjela sam ti pomoći pri pakiranju - većina muškaraca u tome je očajna. Ali, vidim da si se snašao. Ima li još nešto što mogu učiniti za tebe?» «Siguran sam da ću nešto smisliti, reče on s ozbiljnim izrazom lica, ali nešto u tonu njegovog glasa natjera je da se nasmiješi, i upozori ga. «Ne previše napretka u jedan dan, molim te.» Ona priđe krevetu i pokuša podići torbu. «Bože! Tko ju je napunio ciglama? Nije čudo što se Irene Leuchars vratila kući. Jadnica mala, sigurno je istegnula leda!» Njezin izraz lica bio je nevin, ali pogled ga je probadao, i Mark osjeti kako je strašno porumenio. Iznenada, bilo mu je jasno mnogo toga što ga je zbunjivalo, i kad se okrenuo prema ogledalu, pitao se kako je saznala za Irene. On spusti obod kape, kako bi se pravio da nešto radi pred ogledalom. «Prekrasno», složi se ona. «Hoćeš li tamo terorizirati te jadne štrajkaše - ili ćeš ševiti i njihove žene?» Prije no što je mogao izraziti šok koji je osjećao, ona nastavi: «Čudno, zapravo, nisam došla ovamo da se svađam s tobom. Nekad sam imala još jednog starog mačka, i stvarno sam ga voljela, ali pregazio ga je auto. Imaš li cigaretu, Mark?» «Ti ne pušiš.» Bilo mu je teško pratiti razgovor. «Znam - ali, odlučila sam naučiti. To je tako uglađeno, ne misliš li?» Uglađeno je u to vrijeme bila pomodna riječ. Držala

je cigaretu u pretjeranoj pozi vamp žene nakon što ju je zapalio. «Kako izgledam?« «Užasno», reče on, a ona zakoluta očima i povuče probni dim, zadrži ga za trenutak i zakašlje se. «Daj je meni», on je uzme i stavi u usta - imala je okus po njenim ustima. Osjetio je bol u tijelu, strašnu želju pomiješanu sa čudnom nježnošću koju nije osjetio nikada prije. Izgledala mu je tako nježna i mlada. «Hoće li biti opasno?», upita ona, naglo se uozbiljivši. «Ne mislim tako - bit ćemo poput policije.« «Oni ubijaju policajce.« Ona ustane i priđe prozoru «Pogled je užasan, osim ako ti se ne sviđaju kante za smeće. Da sam ia tvom mjestu, žalila bih se.» Ona se opet okrene prema njenu 11K «Nikada prije nisam pratila muškarca u rat. Što bih trebala reći?» «Ne znam. Nikada prije me nitko nije pratio.» , i «Što ti je rekla majka?» i IS, «Nisam upoznao majku.» «O, Mark, žao mi je. Nisam htjela...» Njezin glas se izgubi, i on se iznenadi vidjevši kako su joj se oči napunile suzama. «Nema veze», uvjeravao ju je, i ona se okrene prema prozoru. «U stvari, možeš vidjeti Vražji vrh, ako okreneš glavu.« Glas joj je bio nazalan i prigušen, i potrajalo je dugo prije no što se okrenula. «Pa, oboje smo novi u ovom, pa ćemo morati pomoći jedno drugome.« «Ti bi valjda trebala reći Vrati se brzo.» «Da, pretpostavljam da bih - a što onda?» «Poljubiš me.» Izgovorio je to prije no što je promislio, i zapanjila ga je vlastita drskost. Stajala je vrlo mirno, zbunjena riječima, a kad se pokrenula, bilo je to polako poput mjesečara, a oči su joj bile velike i mirne. Prišla mu je preko sobe. Zastala je pred njim, i dok je podizala ruke, popela se na nožne prste. Zrak oko nje bio je ispunjen njezinim mirisom, a ruke su joj bile vitke i snažne oko njegovog vrata, ali ono što ga je zapanjilo bila je mekoća i toplina njezinih usana. Njezino tijelo oslonilo se na njegovo, i činilo se da se stapaju, a dugi, umjetnički prsti polako su mu milovali vrat. On ju je obgrlio oko struka, i još jednom ga je začudilo koliko je vitak; ali mišići njezinih leda bili su čvrsti i podatni kad je izvila leda, gurajući svoje bokove naprijed. On osjeti kako se zagrcnula kad ga je osjetila, i stresla se lagano, uzbudljivo. Nekoliko dugih trenutaka stajala je tako, njezini bokovi pritisnuti uz njegove, a njezine grudi uz njegova prsa. On se nagne nad nju, dok su mu se ruke kretale uz njezina čvrsta mala leda, i svoje je usne spustio na njezine, a ove se rastvore poput crvenih latica egzotične orhideje. 2 Ona se opet strese, ali tad se zvuk iz njezinog grla pretvori u panični jauk protesta, i ona mu se izmigolji iz ruku, iako ju je očajnički pokušavao zadržati. Ali bila je snažna i spretna i odlučna. Na vratima ona zastane i pogleda

ga. Drhtila je, oči su joj bile tamne i širom otvorene, kao da ga je prvi put zaista vidjela. «Ola! Tko je pričao o gnijezdu stršljena!», zadirkivala ga je, ali glas joj je bio nesiguran. Ona otvori vrata i pokuša se nasmiješiti, ali bilo je to neuspješno, i još nije došla do daha. «Nisam više sigurna u ono Vrati se brzo.» Držala je vrata otvorena da se ohrabri, i sljedeći osmijeh bio je uvjerljiviji. «Ne daj da te pregaze, stari mačku», i ona iziđe u hodnik. Njezini lagani, plesni koraci udaljavali su se u tišini velike kuće, a Mark iznenada osjeti takvu slabost u nogama da je morao sjesti na krevet. Mark je brzo vozio, usmjerivši svu pažnju na zavojitu, opasnu cestu kroz planine. Vozio je veliki, teški Rolls niz put koji su obilježavala njegova vlastita svjetla, uz Baines Kloof, gdje mu je planina s lijeve strane niz strmu liticu padala u dolinu, kroz VVorcester s njegovim urednim vinogradima koji su stajali u tamnim redovima na mjesečini, prije završnog uspona na planine Hex, pa do oboda tog ravnog, kompaktnog štita afričke unutrašnjosti. Prešli su preko vrha, i pred njima se pruži veliko prostranstvo, suhi Karroo bez drveća, na kojem su kopjei ravnih vrhova činili čudno simetrične oblike na podlozi hladnoga, zvjezdanog neba. Sada se napokon Mark mogao opustiti na koži vozačevog sjedala, i voziti instinktivno beskrajnom cestom, koja je dolazila iz tame blijeda i ravna, i mogao je prebaciti pažnju na glasove dva čovjeka na stražnjim sjedalima. «Ono što oni ne shvaćaju, stari Seane, jest da ako ne zaposlimo svakog crnca koji se ponudi za posao - ne, više od toga, ako aktivno ne zapošljavamo svu domorodačku radnu snagu do koje možemo doći to će rezultirati ne samo smanjenjem broja poslova za bijelce, već, na duge staze, i potpunim nepostojanjem poslova za bijelce u Africi.» Šakal, malen i čupav poput šteneta, iskoči pred automobil uspravnih ušiju, i Mark ga oprezno zaobiđe, osluškujući Seanov odgovor. «Oni misle samo na danas.» Njegov glas bio je dubok i ozbiljan. «Mi moramo planirati deset godina unaprijed - trideset, pedeset godina unaprijed, za čvrstu i nepodijeljenu naciju. Ne možemo opet dozvoliti da se Afrikanderi bore protiv Britanaca, ili još gore, da se bijelci bore protiv crnaca. Nije dovoljno to što smo prisiljeni živjeti zajedno, moramo naučiti raditi zajedno.« «Polako, polako, stari Seane», nasmije se premijer. «Ne daj da ti snovi odnesu stvarnost.« «Ne bavim se snovima, Iannie. Ti bi to trebao znati. Ako ne želimo da nas raskomada vlastiti narod, moramo svima dati mjesto i njihov dio, i bijelima i crnima i smeđima.« Brzo su vozili kroz beskrajnu zemlju, a svjetlost usamljene

farme na tamnom grebenu samo je naglašavala koliko je velika i prazna. «Oni koji tako glasno zahtijevaju manje rada i veće plaće možda će otkriti da će za beneficije koje danas dobivaju jednog dana morati plaćati kamate od tisuću posto. Plaćat će to glađu i patnjom i jadom», Sean Courtnev opet je govorio. «Ako želimo spriječiti nacionalnu katastrofu, ljudi će morati opet naučiti raditi, i opet ozbiljno shvaćati zahtjeve discipliniranog i urednog društva.« «Jesi li se ikada pitao, Seane, o tome koliko ljudi u današnje vrijeme živi samo od toga da pronalazi područja sukoba između poslodavaca i zaposlenika, između radnika i rukovodstva?« Sean klimne i nastavi tamo gdje je Smith stao. «Kao da nisu povezani neraskidivim vezama. Putuju istom cestom, prema istom cilju, povezani nepovratno zajedničkom sudbinom. Kad se jedan spotakne, i drugi pada i okrvavi koljena; kad jedan padne, vuče drugog za sobom.« Polako, dok su se zvijezde kretale svojim veličanstvenim krugom po nebesima, razgovor na stražnjem sjedalu Rollsa pretvori se u tišinu. Mark pogleda u ogledalo i vidje da je Sean Courtnev zaspao. Ramena su mu bila omotana njegovim putnim pokrivačem, a crnu bradu naslonio je na prsa. Hrkanje mu je bilo duboko i pravilno, i Marka preplave osjećaji prema starcu. Bila je to fina mješavina poštovanja i divljenja, ponosa i ljubavi. »Pretpostavljam da bi tako osjećao i prema ocu», pomisli on, a tada se, postiđen snagom svojih osjećaja, opet usredotoči na cestu. Noćni vjetar ispunio je nebo finom prašinom, i svane nevjerojatno veličanstvena zora. Od obzora do obzora, preko nebeske kupole, žive boje sjale su i plamtjele, sve dok se na kraju sunce ne pojavi iza obzora. «Nećemo se zaustavljati u Bloemfonteinu niti bilo kojem drugom velikom gradu, Mark. Ne želimo da itko vidi premijera.» Sean se nagne sa svojeg sjedala. «Trebat će nam benzin, generale.» «Izaberi jednu od postaja uz put», uputi ga Sean. «Pokušaj pronaći neku koja nema telefonskih linija.« Bio je to mali dućan sa željeznim krovom, udaljen od ceste i smješten ispod dva stabla eukaliptusa. Nije bilo niti jedne druge građevine na vidiku, a otvorena suha ravnica prostirala se sve do obzora. Zidovi dućana bili su ispucani i trebalo ih je okrečiti, a na njima su visjele reklame za Bovril i Joko čaj. Prozori su bili zatvoreni, a vrata zaključana, ali iz usamljene zgrade nisu izlazile telefonske linije, a jedna benzinska crpka obojena u crveno ukočeno je stajala u prašnjavom dvorištu pred ulazom. Mark je dugo trubio sirenom Rollsa, i dok je to činio, crni premijerov Cadillac koji ih je slijedio skrenuo je s glavne ceste i zaustavio se iza njih. Vozač i tri

člana osoblja vlade izišli su i protegnuli ukočene mišiće. Kad se vlasnik dućana napokon pojavio, neizbrijan i crvenih očiju, veselo zakapčajući hlače, otkrili su da ne govori engleski. Mark ga upita na afrikaansu: »Možete li nam napuniti oba auta?» Dok je vlasnik okretao ručicu crpke naprijednatrag, a gorivo se podizalo u dvije staklene zdjele od jednog galona na vrhu crpke, njegova supruga iziđe iz dućana noseći pladanj sa šalicama vruće kave i tanjurom zlaćanog svježe ispečenog peciva. Zahvalno su jeli i pili, i za dvadeset minuta bili su spremni da nastave putovanje. K Vlasnik je stajao na dvorištu, češkajući bradu i gledajući kako se dva stupa crvene prašine podižu prema sjevernom nebu. Njegova supruga iziđe na trijem i on se okrene prema njoj. «Znaš li tko je to bio?», upita on, a ona odmahne glavom. «To je bio Pametni Iannie - i njegov engleski strijelac. Jesi li vidjela odoru koju je nosio mladić?» On pljune u crvenu prašinu. «Kaki! Prokleta kaki!» Gorko je izbacio riječ, i obišao kuću kako bi došao do male štale naslonjene na nju. Pripremao je staru sivu kobilu upalih leda, a ona dođe za njim u štalu. «To nije naša briga, Hendrick. Ostavi to.» «Nije naša briga?», upita on ljutito. «Nisam li se borio protiv kakija u engleskom ratu, i opet 1916. kad smo Jahali sa starim De Wetom - nije li moj brat na robiji u rudniku Simmer i Jack, i ne ide li Pametni Iannie tamo sa svojim krvnicima?« On se vine u sedlo na kobili i podbode je petama. Ona poskoči, i on je usmjeri prema grebenu. Do željezničke postaje bilo je osam milja, a kontrolor je imao telegraf u kućici; kontrolor mu je bio rođak. Sindikat željezničkih radnika sada je bio u savezu s rudarima. Odbor za akciju u Johannesburgu dobit će do ručka vijesti da je Pametni Iannie na putu. Dok je Mark Anders pio kavu u dućanu pokraj puta, Fergus MacDonald ležao je u podnožju vrta koji je plamtio od grimiznog cvijeća koje je raslo u urednim nasadima, i gledao kroz dalekozor prema policijskoj postaji Newlands. Postavili su vreće s pijeskom na prozore i vrata. Domaćica kuće prošle je večeri sjedila na terasi i pila kavu, izbrojivši četrdeset i sedam policajaca koji su došli kamionom kao pojačanje postaji. Njezin sin bio je šef smjene u Simmer i Jacku. Onaj koji je sada zapovijedao policijom u Newlandsu nije bio vojnik, zaključio je tFergus i nacerio se svojim vučjim osmijehom. i Odmah je vidio zaklonjeno područje, bilo koji vojnik odmah bi ga vidio. «Javi da pošalju Mills bombe», prošapta on štrajkašu pokraj sebe, i čovjek otpuzi. Fergus premjesti pogled dalekozorom prema cesti, na mjesto na kojem je kretala uz kopje, i zadovoljno progunda. Telefonske žice bile su

presječene, zajedno sa strujom. Mogao je vidjeti kako vise sa stupova. Policijska postaja bila je izolirana. Štrajkaš se vrati do Fergusa vukući teški ranac. Jedan zub nedostajao mu je u gornjoj čeljusti, i on se krezubo naceri Fergusu. «Pokaži im pakao, druže.» Fergusovo lice bilo je zacrnjeno Čadom, a trepavice su mu izgorjele. Policijsku postaju Fordsburg spalili su malo prije ponoći. «Želim da me pokrivate paljbom - na moj zvižduk.« «Imat ćeš je, ne boj se.» Fergus otvori ranac i pogleda čelične kugle, s duboko urezanim kvadratima za raspršivanje, pa ga prebaci preko ramena i namjesti tako da mu udobno visi na boku. «Pazi dobro na nju.» On doda svoju pušku LeeEnfield krezubom štrajkašu. «Opet će nam danas trebati.« On otpuzi niz plitki odvodni jarak koji je vodio do betonskog odvodnog kanala. Kanal je prolazio ispod ceste, i bio prepun cijevi od hrdavog željeza, pa se Fergus oprezno provukao i izišao s druge strane ceste. Ležeći na boku malo se pridigao kako bi provirio preko ruba odvodnog jarka. Policijska postaja bila je udaljena stotinu i pedeset jarda. Plavo svjetlo iznad vrata na kojima je bijelim slovima pisalo Policija bilo je mrtvo, a zastava je opušteno visjela na motki jer jutro je bilo bez vjetra. Do padine na kojoj će biti zaklonjen pod istočnim prozorima zgrade od cigala imao je pedeset jarda, i mogao je vidjeti cijevi pušaka branitelja kako vire kroz rupe između vreća s pijeskom. Izvadio je srebrenu zviždaljku iz džepa i spustio se na koljena poput sprintera na startu. Duboko je udahnuo i ispustio dugi zvižduk. Istog trena, oluja puščane paljbe sručila se iz živica i jarka koji je okruživao postaj«. Plavo svjetlo razbilo se u komadiće, a crvena prašina od cigle podizala se sa zidova. Fergus iziđe iz rova u trku. Metak udari u tlo i komadići kamena pogode ga u gležanj, a još jedan mu tržne rub kaputa, ali tada je već bio na zaklonjenom području, i izišao im je iz linije paljbe. I dalje je trčao pognuto, dok nije došao do policijske postaje. Tada se baci uza zid između dva prozora zaštićena vrećama pijeska, boreći se da dođe do daha. Cijev puške virila je iz prozora s njegove lijeve strane, pucajući po padini kopjea. Fergus otvori ranac i lijevom rukom izvadi granatu. Zubima izvuče iglu, posegnuvši za revolverom Webley 455 koji mu je bio zataknut u pojas hlača. Jednom rukom uhvatio je cijev policijske puške, gurajući je u stranu, pa je stao uz prozor i pogledao unutra kroz usku rupu između vreća s pijeskom držeći pušku. Pogled mu uzvrati mlado lice bez brade, očiju raširenih od iznenađenja, otvorenih usta, s policijskim šljemom navučenim nisko na čelo. Fergus ga pogodi hitcem u brid nosa, između

iznenađenih očiju, i glava odleti iz vidokruga. Fergus baci granatu kroz rupu i sagne se. Eksplozija u zatvorenom prostoru bila je žestoka i zaglušujuća, i Fergus se sagne i ubaci i drugu granatu. Staklo i dim izletjeli su kroz prozor, a iznutra se začuju krikovi i vriska zatočenih policajaca, stenjanje i jaukanje ranjenika. Fergus ubaci i treću granatu, i vikne: «Jedite ovo, prokleti štrajkolomci.» Bomba eksplodira, i izbije dasku iz ulaznih vrata, a dim pokulja kroz sve prozore. Unutra jedan glas vrisne: »Prestanite! O, Bože, prestanite! Predajemo se!» «Izidite s rukama u vis, kopiladi!« Policijski narednik iziđe kroz razbijena vrata. Jednu ruku držao je iznad glave, a druga mu je visjela u poderanom i okrvavi Ijenom rukavu. Posljednji poziv koji je došao iz policijske postaje Newlands prije no što su štrajkaši presjekli Uniju bio je poziv upomoć. Pojačanje koje je dolazilo u konvoju od tri kamiona preko grebena uz Johannesburga došlo je do hotela u Glavnoj ulici, gdje je zaustavljeno puščanom paljbom, a čim su zastali, štrajkaši su izjurili na cestu iza njih i zapalili kamione benzinskim bombama. I Policajci su napustili svoja vozila i jurnuli u zaklon u kućicu pokraj ceste. Bio je to čvrst obrambeni položaj, i izgledali su odlučni da se suprotstave čak i najodlučnijim napadima, ali ostavili su tri mrtva kolege pokraj zapaljenih kamiona, a još dvojica ležali su pokraj njih, tako teško ranjeni da su mogli samo vikanjem tražiti pomoć. Bijela zastava zavihori se s druge strane ceste, i policijski zapovjednik iziđe na terasu kućice. «Što hoćete?», vikne on. Fergus MacDonald iziđe na cestu, još uvijek mašući zastavom, neupečatljiv lik u otrcanom odijelu i s platnenom kapom. «Ne možete ostaviti one ljude tamo», vikne on, pokazujući tijela. Zapovjednik iziđe s dvadeset nenaoružanih ljudi na cestu da odnesu mrtve i ranjene, a dok su radili, štrajkaši se po Fergusovim naređenjima prikradu iza kolibe. Iznenada Fergus izvadi Webley ispod kaputa i uperi ga u zapovjednikovu glavu. «Reci svojim ljudima da dignu ruke u vis - ili ću ti prosuti mozak po cesti.» U kućici, Fergusovi ljudi izbili su oružje iz ruku policajaca, a i na cesti se pojave naoružani štrajkaši. «Bili ste pod zastavom primirja«, ogorčeno se pobuni zapovjednik. «Ne igramo igrice, ti prokleti crnonošče», zareži Fergus. «Borimo se za novi svijet.» Zapovjednik otvori usta da se pobuni, a Fergus zamahne revolverom i udari ga s cijevi po licu, izbivši mu prednje gornje zube, i smrvivši mu usnicu. Čovjek padne na koljena, a Fergus krene medu svoje ljude. «Sada ćemo napasti greben Brixton - a nakon toga Johannesburg. Do večeri, crvena zastava vihorit će se na svakoj javnoj zgradi u gradu. Naprijed, drugovi,

sada nas ništa neće zaustaviti.« Transvaalski Škoti istog jutra sišli su s vlaka na postaji Dunswart i krenuli su da zauzmu rudarski gradić Benoni, koji je potpuno bio pod kontrolom komandosa Odbora za akciju, ali štrajkaši su ih čekali. Postrojba je uhvaćena s boka i s leda u unakrsnu paljbu s; prethodno pripremljenih položaja, i naporno se borila cijelog đana V da se izvuče, ali tek kasno poslijepodne uspjeli su se pod vatrom snajpera probiti do Dunswarta. Sa sobom su odnijeli tri mrtva časnika i devet drugih vojnika. Još tridesetorica su ranjeni puščanom paljbom, a mnogi od njih su kasnije umrli. S kraja na kraj Witwatersranda, štrajkaši su bili u pokretu. Odbor za akciju kontrolirao je veliki kompleks rudarskih gradića i imanja koja su slijedila tok zlatne žile preko afričkih ravnica, šezdeset milja, od Krugersdorpa do Ventersdorpa, s Johannesburgom u sredini. Bila je to najbogatija zlatonosna formacija koju je do tada čovjek otkrio, sjajni trezor, kamen temeljac prosperiteta nacije - a sada su štrajkaši svuda po njoj nosili crvene zastave, a na svim točkama uporišta snage reda i zakona su se povlačile. Svi policijski zapovjednici nevoljko su zapovijedali paljbu, a svi policajci nevoljko izvršavali zapovijed. Pucali su na prijatelje, zemljake, braću. U hodnicima Dvorane trgovačkog sindikata u Fordsburgu održavalo se suđenje; sudilo se izdajici i radilo se o životu i smrti. Krupna prilika Harrvja Fishera bila je sada odjevena u lovačko odijelo u vojničkom stilu, s kopčama na džepovima, preko kojeg je nosio redenik sa streljivom. Na desnoj ruci nosio je crvenu vrpcu, ali njegova nepočešljana crna kosa bila je nepokrivena kapom, a oči su mu gorjele. Putna torba bila mu je stol, a Helena MacDonald stajala je iza njegovog stolca. Kosu je ošišala na kratko, poput muškarca, i nosila je hlače zadjenute u čizme, i crvenu vrpcu preko tunike. Lice joj je bilo blijedo i mršavo, a oči upale u očne duplje tako da nisu bile vidljive na lošem svjetlu, ali tijelo joj je bilo napeto nervoznom energijom, poput vezanog hrta koji je nanjušio zeca. Optuženik je bio vlasnik dućana iz grada, blijedoplavih očiju iza naočala sa čeličnim okvirima; brzo je treptao gledajući svoju optužiteljicu. »Tražio je da ga spoje s policijskim stožerom na Marshallovom trgu.» «Samo trenutak«, upadne Helena. «Vi radite na lokalnoj telefonskoj centrali, je li tako?» «Da, tako je. Ja sam nadzornica centrale.» Žena je izgledala poput školske učiteljice, uredno odjevena, jasno oblikovane frizure, ozbiljna. »Nastavite.« «Pomislila sam da bih trebala poslušati, znate, da vidim što smjera.« Vlasnik dućana kršio je bijele koščate šake i nervozno grickao

donju usnu. Imao je najmanje šezdeset godina, a blijedosrebreni čuperak kose na komičan način stršio mu je s ružičaste ćele. «Pa, kad im je počeo detaljno opisivati što se ovdje događa, prekinula sam vezu.« «Što je točno rekao?», upita Fisher. «Rekao je da se ovdje nalazi strojnica.« «To je rekao?« Fisherov izraz lica bio je poput oluje. Prebaci pogled na vlasnika dućana, i čovjek zadrhti. «Moj sin je u policiji - on mi je jedini sin», prošapta on i treptanjem zaustavi suze u blijedim očima. «To je pravo priznanje«, reče Helena hladno, i Fisher je pogleda preko ramena i klimne glavom. «Izvedi ga van i ustrijeli ga«, reče on. Kombi za dostavu kotrljao se zaraslom stazom i zaustavio pokraj staroga napuštenog okna broj 1 na imanju Crown Mine. Nije bio u upotrebi dvanaest godina, i betonske podloge za strojeve i okvir okna zarasli su u travu koja je rasla iz pukotina u betonu i prekrivala hrdave strojeve. Dva čovjeka dovukla su vlasnika dućana do ograde od bodljikave žice koja je okruživala crnu rupu okna. Okno broj 1 bilo je duboko tisuću i petsto stopa, ali bilo je poplavljeno do dubine od petsto stopa. Uza znakove upozorenja na ogradi od bodljikave žice bio je i znak lubanje s prekriženim kostima. Helena MacDonald ostala je za volanom kombija. Zapalila je cigaretu i zagledala se pred sebe, čekajući bez osjećaja krvnikov hitac. Prošle su minute, dok joj je cigareta gorjela medu prstima, i nervozno odbrusi kad je jedan od štrajkaša došao do prozora kombija. f «Što vas zadržava?« »Oprostite, gospojo, ali nijedan od nas ne može to učiniti.« «Kako to misliš?», upita Helena. «Pa», čovjek obori pogled. «Stari Cohen već mi deset godina prodaje namirnice. Uvijek pokloni djeci slatkiše kad dodu...» Uz nestrpljivi uzvik, Helena otvori vrata i iziđe iz kombija. «Daj mi svoj revolver«, reče ona, i dok se približavala mjestu na kojem je drugi štrajkaš čuvao starog vlasnika dućana, provjeri je li revolver napunjen. Cohen se počne smiješiti blagim, zahvalnim osmijehom gledajući je kratkovidno, a tada ugleda njezin izraz lica i revolver u ruci. On padne na koljena i počne mokriti od straha niz svoje vrećaste hlače od flanela. Kad je Helena parkirala kombi na ulici iza trgovačkih zgrada, odmah postane svjesna novog naboja uzbuđenja u zraku. Ljudi s prozora zaštićenih vrećama pijeska počnu je dozivati. «Vaš muž se vratio, gospojo. U podrumu je sa šefom!« Fergus podigne pogled s karte East Randa u velikom mjerilu, nad kojom su se on i Harry Fisher nadvili. Jedva ga je prepoznala. Bio je čađav poput dimnjačara, a trepavice su mu bile spaljene, pa je izgledao iznenađeno. Oči su mu bile okrvavljene, a u kutovima je imao mala vlažna

zrnca krmelja. «Bok, ljubavi«, umorno joj se nasmiješi. «Što radiš ovdje, druže?«, upita ga ona. «Trebao si biti na grebenu Brixton.» Harry Fisher upadne: «Fergus je zauzeo greben. Napravio je dobar posao, stvarno dobar posao. Ali, sad smo stvarno imali sreće.« «Što je bilo?«, upita Helena. «Slim Iannie Smith je na putu iz Capetowna.» «To su loše vijesti«, usprotivi se Helena hladno. «Dolazi cestom - i nema pratnje«, objasni Harry Fisher. «Poput ljubavnika - ravno u naše ruke«, naceri se Fergus, i raširi ruke. Na rukavima je imao tamne mrlje od krvi. Premijerov pomoćnik zamijenio je Marka za volanom Rollsa na dugoj dionici sjeverno od Bloemfonteina. Mark je mogao zaspati, sklupčan na stražnjem sjedalu, nesvjestan poskakivala i treskanja preko loših dijelova ceste, tako da se probudio svjež kad je Sean Courtnev zaustavio mali konvoj na pustom vrhu brda južno od kompleksa rudnika i gradića Witwatersranda. Bilo je kasno poslijepodne, i sunce koje se spuštalo obojilo je lance niskih lažnih oblaka u purpurnu nijansu. To nisu bili oblaci, već dim iz stotina dimnjaka i elektrana i rafinerija, lokomotiva na ugljen i otvorenih vatra desetina tisuća afričkih radnika u svojim domovima, i zapaljenih zgrada i vozila. Mark se namršti kad je pomirisao gradski smrad koji je zagađivao čisti zrak visoravni. Cijela skupina iskoristila je priliku da rastegnu mišiće i obave druge fiziološke potrebe. Mark je zapazio društvene razlike gledajući kako članovi skupine koji su imali rang viših časnika i status u Kabinetu ministra koriste zaklon parkiranih automobila, dok su niži službenici činili to na otvorenoj cesti. Dok su obavljali svoje poslove, u tijeku je bila prepirka. Sean je zagovarao pažnju i oprezan pristup kroz predgrađa Johannesburga. «Trebali bismo presjeći prema Standertonu i izbiti na cestu prema Natalu - pobunjenici drže sva južna predgrađa.« «Neće nas očekivati, stari Seane. Brzo ćemo proći onuda i doći do Marshallovog trga prije no što shvate što se dogodilo«, odluči Iannie Smith. «Ne mogu si priuštiti još dva sata koliko bi nam trebalo da zaobiđemo grad.» Sean zareži na njega. «Uvijek si imao prokleto usijanu glavu, Iannie. Blagi Bože, ti si ujahao na Rt sa stotinu i pedeset ljudi da zauzmeš Capetown protiv cijele britanske armije.» »Preplašio sam ih kao nikada u životu«, premijer se nacerio zaobilazeći Rolls i zakopčavajući hlače, a Sean nastavi, prateći ga: «Točno, ali kad si pokušao isto to s Lettowom von Vorbeckom u Njemačkoj istočnoj Africi, ti si bio taj koji se preplašio. Isprašio ti je tur.» Mark se tržne slušajući Seanov izbor riječi, a premijerova pratnja gledala je u nebo i zemlju, bilo kamo, samo da izbjegne

iznenada ozbiljan pogled svojeg šefa. t «Idemo u Johannesburg cestom Bovsens«, reče Iannie Smith hladno. «Nećeš nam biti od koristi mrtav», progunda Sean. «Dosta, Sean. Učinit ćemo to na moj način.» «U redu», složi se Sean gunđajući. «Ali vozit ćeš se u drugom autu. Cadillac će ići naprijed.« On se okrene premijerovom vozaču: «Ravno, shvaćaš, ne zaustavljaj se ni za što.» «Da, gospodine.» «Imate li vi svoju glazbu sa sobom, gospodo?«, upita on, i svi mu pokažu oružje koje su nosili. «Mark», Sean se okrene prema njemu. «Uzmi Mannlicher s krova.» Mark raspakira kožni omot iz sanduka i sastavi sportsku pušku 9.3 mm, jedino učinkovito oružje koje su uspjeli na brzinu pronaći u Somerset Houseu prije polaska. Napunio je spremnik i dodao oružje Seanu, a zatim stavio dva žuta paketića sa streljivom Eley Kvnoch u svoje džepove. «Dobar dečko», progunda Sean, i pogleda ga izbliza. «Kako se osjećaš? Jesi li uspio odspavati?« «Dobro sam, gospodine.« «Preuzmi volan.« Brzo se smračilo, tako da su se vidjeli samo obrisi drveća na niskim uzvisinama preko otvorene ravnice, na rubu njihovog vidnog polja. Na brdima su se vidjele otvorene vatre za kuhanje pred nekolicinom domorodačkih kolibica, ali to su bili jedini znakovi života. Cesta je bila pusta, a čak i kad su počeli prolaziti pokraj prvih građevina od cigle, nije bilo svjetla. Tišina je bila neprirodna i uznemirujuća. «Zatvorila se glavna elektrana. Rudari su ograničili zalihe ugljena na pedeset tona na dan za najnužnije potrebe, ali sada su i to obustavili«, razmišljao je naglas premijer, a nitko od njih mu ne odgovori. Mark je slijedio crvena stražnja svjetla Cadillaca, a spuštala se sve jača tama. Uključio je svjetla za daljinu, i iznenada ugledaju da se nalaze u uskim ulicama Boovsensa, u najjužnijem predgrađu Johannesburga. Kućice rudara okruživale su cestu poput živih, prijetećih stvorova. Na lijevo, uz pomoć posljednje danje svjetlosti, Mark je mogao nazrijeti skelet čelične konstrukcije glavne trake Crown Minesa. Niski brežuljci iskopane zemlje pred njim vrate mu tračak nostalgije. Iznenada pomisli na Fergusa MacDonalda i Helenu, i opet na trenutak skrene pogled s ceste. Malo izvan Crcnvn Deepa, ne više od milje udaljenosti, nalazila se kućica na Lovers Walku gdje ga je naučila da je muškarac. Sjećanje je bilo protkano s previše boli i krivnje, i on ga odbaci i skrene svoju punu pažnju na cestu upravo u trenutku kad su prvi puščani hitci bljesnuli iz zamračenih prozora kućica s desne strane ceste. Istog časa počeo je procjenjivati kut i polje neprijateljske paljbe, uočivši kako su izabrali zavoj na cesti gdje vozila moraju

usporiti. «Dobro», pomisli on bez emocija, hvaleći u sebi izbor, i on prebaci mjenjač u nižu brzinu kako bi dobio veći broj okretaja motora. «Sagnite se», vikne on svojim putnicima. Pred njima, Cadillac se divlje zaljulja od salve i vrati se na svoj smjer, pa urlajući skrene u zavoj. «Šest ili sedam pušaka», procjenjivao je Mark, a tada ugleda visoku živicu i otvoreni pločnik ispod prozora kućice. To će ih pretvoriti u pokretnu, zaklonjenu metu, zaključi on, pa iskoristi težinu i brzinu Rollsa da se popne na pločnik pod zaštitu živice. Lišće tiho zašušti uz bok urlajućeg vozila, a iza njega oglasi se vojni revolver kojim je Sean Courtnev pucao kroz otvoreni prozor. Mark pritisne kočnice i stražnji dio Rollsa proklizne u zavoju, sleti s pločnika i nastavi se ljuljati kako bi zbunio strijelce u kućicama. Zatim snažno pritisne gas, prođe zavoj i uleti u mračno napušteno trgovačko područje Boovsens, ostavivši za sobom zbunjene strijelce da gledaju u prazan zavoj i slušaju zvukove motora Rolls Roycea koji se udaljavaju. Još samo dvije milje i prošli su kroz opasnu zonu, preko grebena do središta Johannesburga. Ispred njega, Cadillac je jurio kroz područje dućana skladišta i malih tvornica, dok su mu svjetla obasjavala zgrade v cestu, stvarajući niz aveniju tunel svjetlosti prema sigurnosti. % 272 Na stražnjem sjedalu Rollsa, dva generala nisu prihvatila Markov savjet da se zaklone, i obojica su sjedili uspravno, objektivno raspravljajući o situaciji hladnim, odmjerenim tonom. «To je bilo brzo razmišljanje«, reče Smith. «Nisu očekivali to skretanje.« «On je dobar momak», složi se Sean. «Ali ti si gubio vrijeme s tim revolverom.« «Barem sam imao što raditi«, objasni Sean, puneći bubnjić svojeg revolvera. «Trebao si jahati s mojih komandosima, stari Seane, naučio bih te da štediš streljivo.« Smith je tražio osvetu za Seanove prethodne primjedbe. Svjetla Cadillaca pomaknula su se uvis kad je naišao na prvu uzbrdicu. Svi su u isti trenutak ugledali barikadu na cesti. Bila je nabacana na cestu, a sastojala se od bačava za naftu, balvana, vreća s pijeskom i namještaja izvučenog iz kućica. Sean opsuje glasno i divlje. «Mogu se okrenuti«, vikne Mark, «ali imat će nas kad usporimo - a morali bismo se vratiti kroz zasjedu.« «Gledaj Cadillac«, vikne Sean. Teško crno vozilo nije oklijevalo, i jurilo je uz padinu prema barikadi, birajući mjesto koje je izgledalo najslabije. «Sprema se otvoriti prolaz! Slijedi ga, Mark.« Cadillac se zabio u barikadu, i stolovi i stolci odlete visoko u noć. Čak i pored urlanja vjetra i stroja, Mark je mogao čuti zvuk udara, i Cadillac prođe i nastavi uz greben, ali gubio je brzinu, a oblak pare izlazio je iz uništenog

hladnjaka. Međutim, napravili su prolaz u barikadi i Mark skrene prema njemu, i prođe preko drvene grade, pa nastavi ubrzavati uz padinu, brzo sustižući vodeće vozilo. Cadillac je gubio brzinu, i bilo je očito da je smrtno ranjen. «Da im stanem?«, upita Mark. «Ne», reče Sean. »Moramo odvesti premijera...« «Da», reče Smith, «Ne možemo ih Ostaviti.« «Odlučite se, napokon«, vikne Mark, a iza njega nastane zbunjena tišina, pa Mark uspori kako bi pokupio ljude. Strojnica otvori vatru iz grmlja pri dnu najbliže hrpe zemlje iz rudnika. Svijetleći metci parali su noć, sjajna bijela vatra koja se sručila na cestu u zasljepljujućoj oluji. Visoki parajući zvuk bio je prepoznatljiv i Mark i Sean kriknu u isti čas u nevjerici. »Vickers!» Zelena i zlatna premijerova zastavica na Cadillacu privukla je smrtonosnu zavjesu vatre, i u nekoliko strašnih mikrosekunda koliko je Mark gledao, vidio je kako se automobil počinje raspadati. Vjetrobran i bočna stakla razbila su se u svjetlucavom oblaku djelića, a prilike tri čovjeka raskomadane su na djeliće poput pilića uhvaćenih u noževe vršilice. Cadillac sklizne s ceste i zabije se ravno u zid skladišta drvene grade na rubu ceste, a neprekidni rafal Vickersa zabije se u olupinu, probijajući rupe u metalu, rupe s obodima od golog metala koje su pod svjetlima Rollsa svjetlucale poput novoiskovanih srebrenih dolara. Za nekoliko sekunda strijelac će okrenuti svoj Vickers prema Rollsu, shvati Mark, i pred sobom na cesti potraži skretanje. Izmedu skladišta i sljedeće zgrade nalazila se uska aleja, jedva dovoljno široka za Rollsa. Mark skrene prema aleji, a strijelac pogodi njegovu namjeru, ali presporo je okretao Vickers prema Rollsu. Zavjesa metaka zapara površinu ceste, a mješavina prašine i asfalta jurne pokraj boka automobila. Prije no što je strijelac mogao popraviti svoje ciljanje, spremnik za gorivo uništenog Cadillaca eksplodira, i podigne se oblak crvenog plamena i gustog crnog dima. Zaklonjen oblakom, Mark skrene u aleju, iako je odjednom teško upravljao Rollsom, a automobil je jako lupao na prednjoj strani. Pedeset stopa dalje, aleja je bila blokirana teškim teretnim vozilom, na kojem je bila nakrcana svježa drvena grada - i Mark zaustavi automobil i iskoči. Vidio je da ih za sada ugao skladišta štiti od Vickersa, ali teretnjak im je odsjekao uzmak niz aleju, a ubrzo će štrajkaši shvatiti njihovu namjeru i pomaknuti Vickers tako da pokriva paljbom i aleju, pa će ih sasjeći na komadiće. Jednim pogledom uočio je da je paljba iz strojnice otkinula prednju gumu. Mark otvori stražnja vrata trzajem i zgrabi Mannlicher od Seana, pa zastane na trenutak da kaže dvojici generala: «Zamijenite gumu. Ja ću ih

pokušati zadržati.« V Tada pojuri niz aleju. «Pokušat ću ubuduće inzistirati da me zove «gospodine» kad mi izdaje zapovijedi«, reče Sean u šali, pa se okrene Smithu. «Jesi li ikada mijenjao gumu, Iannie?» «Ne budi glup, stari Seane. Ja sam konjanik, i tvoj zapovjednik, Smith mu uzvrati osmijeh, izgledajući poput profinjenog Vikinga sa svojom bradom pod svjetlima automobila. «Prokletstvo!», progunda Sean. «Ti možeš postaviti dizalicu.« Mark je došao do ugla skladišta i čučnuo, provjeravajući je li Mannlicher napunjen prije no što je pogledao iza ugla. Cadillac je gorio poput velikog krijesa, a smrad zapaljene gume i ulja i ljudskog mesa bio je nepodnošljiv. Tijelo vozača još je sjedilo za volanom, ali crveni plamenovi obigravali su oko njega tako da mu je glava pocrnjela i pougljenila, a tijelo mu se grčilo i izvijalo u sporom, jezivom baletu smrti. Puhao je i vjetar koji Mark nije uočio prije, vjetar koji je nailazio na mahove niz padinu, gurajući guste oblake smrdljivog crnog dima preko ceste, a odmah zatim mijenjajući smjer i snagu, tako da se nekoliko sekunda dim opet kretao uvis, prema noćnom nebu. Sve je bilo osvijetljeno narančastim plamenovima, a to nestalno svjetlo uvećavalo je sjene i nudilo lažnu perspektivu. Mark shvati da će morati prijeći cestu prema grmlju ispod brežuljka da bi imao priliku napasti strijelca za Vickersom. Morao je prijeći pedeset jarda brisanog prostora prije nego što može preokrenuti relativnu nepokretljivost Vickersa u svoju korist. Čekao je vjetar. Vidio je da se približava, pomičući vrhove trave u svjetlosti vatre i gurajući prljave zgužvane novine niz cestu. Tada zahvati dim i ponese ga preko otvorene ceste. Mark jurne iza ugla skladišta i pretrči dvadeset koraka prije no što je shvatio da ga je vjetar prevario. Bio je to samo kratak udar, koji je prošao za nekoliko sekunda, a nakon toga noć je bila mirna, izuzev plamenova zapaljenog Cadillaca. Bio je na pola puta kad se dim rastvorio, i hladni uteg straha iz želudca kao da mu se proširio na noge i usporio ga, tako da je trčao kao da je okovan; ali borbeni sat u njegovoj glavi bio je točan, i s procjenjujući sekunde, precizno pogađajući trenutak u kojem će strijelac za Vickersom ugledati njegovu priliku u trku, i vrijeme koje mu je potrebno da okrene i namjesti teško oružje. «Sada!», pomisli on i zakotrlja se iz struka bez da je usporio, pa preko ramena izvede salto, sagnuvši se ispod strojničke paljbe koja se otvorila točno u trenutku kad ju je očekivao. Snaga njegovog pada ponijela ga je opet na noge, i znao je da ima nekoliko sekunda prije no što ga nevidljivi strijelac opet nacilja. On jurne naprijed i bol prostrijeli njegove stare rane od metka u

leđima, rane koje nije osjetio više od godinu dana; bol je dolazila od očekivanja, kao i od pada. Nasip od crvene zemlje s druge strane ceste činio se udaljenim, dok ga je instinkt upozoravao da ga je Vickes opet naciljao. On jurne s nogama naprijed, poput igrača bejzbola koji se sklize prema bazi, a u istom trenutku paljba iz Vickersa podigne prašinu s vrha nasipa, a odbijeni metci vrištili su poput frustriranih vila narikača i odzujili u noć. Mark je dugo ležao pod nasipom, s licem zabijenim u ruke, pokušavajući doći do daha dok je bol u njegovim starim ranama splašnjavala, a srce mu uspostavljalo normalan ritam. Kad je podigao glavu, lice mu je bilo bezizražajno, a bijes hladan i sjajan i funkcionalan. Fergus MacDonald tiho opsuje s obje ruke na ručicama Vickersa, držeći kažiprstom automatski osigurač, i palac na dugmetu za paljbu. Okretao je oružje lijevodesno kratkim, ritmičkim kretnjama, gledajući niz padinu, ali psovao je šapćući monotonim tonom. Čovjek pokraj njega je klečio, spreman da ubaci novi redenik u strojnicu, i sada promuklo prošapta: «Mislim da si ga sredio.« «Vraga jesam», šikne Fergus, i tržne strojnicu ugledavši nešto na cesti, u sjeni. Ispali kratak rafal, pa progunda. «U redu, bježimo.« »Prokletstvo, druže, imamo ih...», pobuni se punjač. »Prokleta budalo, jesi li ga vidio?», upita Fergus. «Jesi li vidio način na koji je prešao cestu, ne shvaćaš li da smo naletjeli na veterana? Tko god bio, ubojica je.» «Hoćemo li dopustiti jednom kopiletu da nas natjera...« «U pravu si», odbrusi Fergus. ii f. «Dok je taj tip tamo dolje, neću riskirati strojnicu. Ona vrijedi stotinu obučenih ljudi», on potapša kvadratični čelični blok cijevi. «Došli smo ovamo ubiti Pametnog Ianniea, i on je tamo dolje, kuha se u svojem šminkerskom novom automobilu. Sada idemo odovud...«, i on započne složeni proces rastavljanja Vickersa. Škljocne jednom da izvadi metak iz cijevi, pa još jednom, da izvadi metak ubačen u komoru za punjenje. «Reci dečkima da nas štite kad krenemo u povlačenje«, progunda on vadeći pojas sa streljivom iz cijevi, pa počne skidati Vickers s tronošca. «Hajde, požuri», obrecne se na punjača. «To kopile dolazi, mogu ga osjetiti kako nam diše za vratom.« Na padini je bilo osam štrajkaša, Fergus i dvojica poslužitelja Vickersa, uz pet strijelaca s puškama raspoređenih oko strojnice da pruže zaštitu i podršku. «U redu, idemo», Fergus je nosio cijev preko jednog ramena, i teški sanduk sa streljivom u lijevoj ruci; njegov prvi pomoćnik hrvao se s nespretnim tronošcem od dvadeset i pet funta težine, a drugi pomoćnik nosio je spremnik s pet galona vode za hlađenje i drugi sanduk sa streljivom. »Povlačimo se», reče Fergus svojim

strijelcima, «budite oprezni, približava se opasno kopile!« Trčali su u skupini, pognuti pod teretom, proklizavajući u skliskom pijesku brežuljka izvađenog iz rudnika. Hitac je došao s lijeve strane. Fergus to nije očekivao, jer bilo je to nemoguće visoko na brežuljku. Kopile je moralo dobiti krila i doletjeti tamo, pomisli Fergus. Hitac je bio dubok, kao da se radi o sportskoj puški, a iza njega njegov drugi pomoćnik ispusti čudni, roktavi zvuk, kao da mu je zrak istjeran iz pluća udarcem. Fegus se osvrne i ugleda ga na tlu, tamni oblik na bijelom pijesku. «Dobri Bože«, zagrcne se Fergus. To je morao biti pogodak na sreću, na toj udaljenosti i pri tom svjetlu prvih zvijezda i zapaljenog Cadillaca. Puška opet opali, i on začuje kako je jedan od njegovih strijelaca vrisnuo i počeo se divlje bacakati u grmlju. Fergus je znao da je dobro procijenio svojeg protivnika, bio je to ubojica. Sada su svi trčali, vikali i divlje pucali raspršivši se po brežuljku, a Fergus je trčao s njima, sa samo jednom mišlju - da spasi svoj dragocjeni Vickers. Znoj mu je natopio jaknu između ramena, i trčao je s kapom nabijenom nisko na čelo tako da je bio zaslijepljen i nije mogao govoriti, kad je napokon pao u zaklon grmlja i sjeo uz nasip, držeći u krilu strojnicu kao da drži bebu. Jedan za drugim, njegovi strijelci došli su do grmlja i zahvalno se bacili u zaklon. »Koliko ih je bilo?», dahne jedan od njih. «Ne znam», proštenja drugi: «Mora da je bilo najmanje desetak ZARPova. Sredili su Alfiea.» «I Henrvja, ja sam vidio petoricu.« Fergus je došao do daha i progovorio. «Bio je jedan, samo jedan - ali dobar.» «Jesmo li sredili Slim Ianniea?» «Da», reče Fergus mrko. «Sredili smo ga. Bio je u prvom automobilu - vidio sam njegovu zastavicu i vidio sam ga kako gori. Sada možemo poći kući.» Malo prije jedanaest sati usamljeni Rolls Royce zaustavili su na vratima policijskog stožera na Marshallovom trgu sumnjičavi stražari, ali kad su prepoznali putnike, pola tuceta visokih policijskih i vojnih časnika sjurilo se niz stube da ih pozdrave. Premijer je otišao izravno u veliku sobu za posjetitelje na prvom katu koja je pretvorena u stožer vojnog zapovjedništva, opunomoćenog proglašenjem ratnog stanja u državi. Olakšanje na licima okupljenih časnika bilo je neskriveno. Situacija je bila jako loša, ali Smith je napokon bio ovdje, i sad su očekivali da iz kaosa nastane red i smjer i normalnost. Tiho je slušao njihova izvješća, natežući svoju kozju bradicu, a izraz lica postajao mu je sve više smrknut dok su mu objašnjavali cijelu situaciju. Još neko vrijeme je šutio, gledajući kartu, a tada je pogledao generala Van Deventera, staroga ratnog druga iz dva rata, čovjeka koji je jahao s njim na onom

povijesnom napadu na Rt 1901. i koji se uz njega borio protiv onog hirovitog starog Nijemca Lettowa von Vorbecka u Njemačkoj istočnoj Africi. «Jacobus», reče on, «ti zapovijedaš East Random.» Van Deventer šaptom potvrdi, jer glasne žice oštetio mu je britanski metak 1901. «Sean, ti imaš zapadni. Želim Brbctonski greben pod našom kontrolom do sutra u podne.» Zatim doda: «Jesu li tvoji momci već stigli iz Natala?« «Nadam se da jesu», reče Sean Courtnev. «I ja», nasmiješi se Smith. «Bit će ti veselo ako ćeš vlastoručno morati zauzimati greben.» Osmijeh mu nestane s lica. «Želim vaše borbene planove do doručka, gospodo. Ne moram vas podsjećati da je opet ključna riječ brzina. Moram spaliti i previti ovaj čir brzo.» U ranu jesen sunce na ravnici ima poseban sjaj, jer zrake mu se spuštaju kroz atmosferu prorijeđenu visinom na nebu najčišće i najveselije nijanse plave boje. Bilo je to vrijeme za izlete i ljubavnike u tihim vrtovima, ali 14. ožujka 1922. nije vladao mir, već tišina prijetećeg i zlokobnog intenziteta koji je visio nad Johannesburgom i obližnjim gradovima. Za samo dva dana Van Deventer je projurio kroz East Rand, iznenadivši štrajkaše svojom taktikom burskih komandosa, i uništavajući svaki otpor u Benoniju i Dunsvvartu, zauzevši Brakpan i rudnik, dok su britanske snage pod njegovim zapovjedništvom zauzele rudnike Modder i Geduld i spojile se s njegovim snagama kod Springsa. Za dva dana, skršili su pobunu na East Randu, i tisuće štrajkaša došli su pod bijelom zastavom kako bi ih doveli u zarobljeništvo i na sud. Ali Fordsburg je bio srce pobune, a greben Brbcton iznad njega ključ za gušenje te pobune. Sada je napokon Sean Courtnev zauzeo greben, nakon dva dana teških, ogorčenih borba. Topništvom i zrakoplovima bombardirali su kamenite kopjee, školske zgrade, ciglane, groblje, javne zgrade i kućice, jer sve to štrajkaši su pretvorili u utvrde; a tijekom noći odvozili su mrtve s obje strane i pokapali ih na groblju u parku Milner, svakog s njegovim drugovima, vojnike s vojnicima, a štrajkaše sa štrajkašima. Sean je sada bio spreman za udarac u srce, a ispod njih, željezni krovovi Fordsburga svjetlucali su na jasnom sunčevom svjetlu. «Dolazi», reče Mark Anders, i svi podignu svoje dalekozore i potraže malu crnu točkicu na neizmjerno visokom nebu. DH 9 mirno je plovio zrakom, dolazeći polako s juga i ispravljajući se da bi nadletio kućice Fordsburga. Kroz leće svojeg dalekozora Mark je mogao vidjeti glavu i ramena navigatora u prednjoj kabini, gledajući ga kako diže pakete s plakatima do ruba kabine, reže žice i kako ih baca. Zalepršali su u bijeloj oluji iza sporog zrakoplova,

raspršili se i počeli polako lebdjeti zrakom poput jata bijelih grlica. Povjetarac je natjerao neke papire prema grebenu, i Mark uhvati jedan iz zraka i pogleda slova tiskana na jeftinom, debelom papiru. Vojni sud - obavijest: Žene i djeca, kao i sve osobe sklone Vladi savjetuju se da danas prije 11 sati ujutro napuste ovaj dio Fordsburga i njegovo susjedstvo gdje će se odvijati vojne operacije. Imunitet od kazne ili uhićenja ne može se zajamčiti osobama koje su prekršile zakon. Sean Courtney, časnik za kontrolu. Sintaksa je bila nespretna. Mark se pitao tko je sastavljao tekst, gužvajući obavijest i bacajući je na travu pokraj nogu. «Što ako ih štrajkaši ne puste van, gospodine?«, upita on tiho. «Ne plaćam te da mi budeš savjest, mladiću«, zareži Sean upozoravajući ga, i oni nastave stajati u tišini. Tada Sean uzdahne i izvadi cigare iz džepa na prsima, pa jednu ponudi Marku u znak pomirenja. «Što da učinim, Mark? Moram li poslati svoje momke u te ulice bez podrške topništva?« On odgrize vrh svoje cigare i ispljune je u travu. «Čiji su životi važniji - životi štrajkaša i njihovih obitelji, ili ljudi koji mi vjeruju i iskazuju mi počast svojom lojalnošću?» «Mnogo je lakše boriti se protiv ljudi koje mrzite», reče Mark tiho, a Sean ga oštro pogleda. «Gdje si to pročitao?», upita on, a Mark odmahne glavom. «Barem u svemu tome nisu uhvaćeni i crnci», reče on. Mark je osobno vodio operaciju slanja crnih policajaca pod krinkom kroz borbene linije da bi upozorio sve pripadnike plemena da evakuiraju područje. «Jadnici», složi se Sean. «Pitam se što oni misle o ovom ludilu bijelaca.« Mark se približi rubu niske litice, zanemarujući opasnost snajperske vatre iz zgrada pod njim, i pažljivo pogleda grad. Iznenada uzdahne s olakšanjem. «Izlaze!» Daleko ispod mjesta na kojem su stajali, prve sitne prilike izišle su iz ulaza u pothodnik Vrededorp. Žene su nosile dojenčad i vukle neodlučnu djecu za ruke. Neke su nosile osobnu imovinu, druge kućne ljubimce, kanarince u krletkama, pse na uzici. Prve male skupine i pojedinci postale su potočić, a zatim i tužna, turobna rijeka ljudi koji su gurali bicikle i kolica, ili jednostavno nosili svu imovinu koju su mogli podići. «Pošalji dolje jedan vod da ih povede, i pomozi im», zapovijedi Sean tiho, pa se zamisli s glavom na prsima. «Drago mi je što su žene izišle», progunda on. «Ali, žao mi je zbog onoga što to znači.» «Muškarci će se boriti«, reče Mark. «Da», klimne glavom Sean. «Borit će se. Nadao sam se da smo imali dovoljno pokolja ali oni su odlučili učiniti gorak kraj tragičnoj priči.» On zgnječi opušak cigare pod petom. «U redu, Mark Spusti se i reci Molyneuxu da počne. U jedanaest nula nula otvaramo

paljbu. Sretno, sine.» Mark salutira, i Sean Courtnev ga ostavi i krene šepajući prema vrhu grebena da se pridruži generalu Smithu i njegovom osoblju koje je izišlo da promatra završnu bitku. Prvi udari šrapnela poletjeli su u nebo, a prvi stupovi pamučnog dima podigli su se nad krovovima Fordsburga, parajući zrak i tišinu iščekivanja zapanjujućim nasiljem. Ispalile su ih s grebena baterije topništva koje su dovukli konji, a istog časa druge baterije sa Sauer Streeta su se pridružile. Tijekom dvadeset minuta, buka je bila zapanjujuća, a zrak zamućen dimom i maglom. Mark je stajao u rovu iskopanom na brzinu i provirio preko ruba. U ovom trenutku nešto mu je bilo strašno poznato. Proživio je (.to već pedeset puta, ali sad je osjetio kako mu se živci previše stežu, a Ješka, neprobavljiva gruda straha u želudcu stvarala mu je mučninu. Htio se sagnuti iza ruba, pokriti uši da ih zaštiti od strašnih metalnih udara zvuka, i ostati tamo. Zahtijevalo je golemi napor volje da ostane tamo i zadrži miran i nezainteresiran izraz lica - ali ljudi iz satnije A bili su u rovu s njegove obje strane, i da bi sam sebe zaposlio, počeo je planirati svoju rutu kroz predgrađe. Na svakom uglu bit će barikade, a protivnici će biti u svakoj kućici. Topovska vatra neće utjecati na štrajkaše u zaklonima, jer bila je ograničena na rasprskavajuće šrapnele. Sean Courtnev bio je zabrinut za sigurnost više od stotinu policajaca i vojnog osoblja koje su zarobili štrajkaši i koje su držali negdje u gradu. «Nema visokoeksplozivnih sredstava«, zapovjedio je, i Mark je znao da će njegovu satniju sasjeći na komade na otvorenoj ulici. Planirao ih je povesti preko kuhinjskih dvorišta i niz linije sanitarija do krajnjeg cilja, Trgovačke dvorane na Commercial i Central Street. Opet provjeri svoj sat, i vidje da ima još četiri minute. «U redu, naredniče», reče on tiho. Zapovijed je brzo prenesena niz rov, i ljudi počnu ustajati na noge, i naslanjati se na grudobran. «Kao u stara vremena, gospodine», reče narednik s prizvukom simpatije, i Mark ga pogleda. Činilo se da uživa u tom trenutku - i Mark ga zamrzi zbog toga. «Idemo», reče naglo, kad je kazaljka za minute na njegovom satu dodirnula crnu oznaku za puni sat, i narednik snažno zazviždi. Mark stavi ruku na grudobran i spretno preskoči preko vrha. Potrčao je naprijed, a iz kućica pred njim začuje se oštro praskanje pušaka. Iznenada, shvati da se više ne boji. Bio je tek nešto više od mladića, s glatkim, ružičastim obrazima i začetcima zlatnih brkova iznad gornje usne. Gurnuli su ga niz nekoliko zadnjih stuba u podrume, i izgubio je oslonac i pao. «Još jedan žuti trbuh», reče pratitelj, bradati momak s puškom prebačenom preko ramena i

crvenom vrpcom oko nadlaktice, «Ulovili smo ga dok se pokušavao iskrasti iz prolaza.« Mladić se uspravi na noge. Ogulio je koljena pri padu i bio je blizu suza kad se Harry Fisher nadvio nad njega. Nosio je dugi crni sjamboku desnoj ruci, strašni bič od kože nilskog konja. «Izdajica!», vikne Fisher. Tijekom posljednjih dana stalnog planiranja i borbe, počele su se vidjeti posljedice napora. Oči su mu poprimile divlji, fanatičan bljesak, pokreti su mu postali trzavi, a glas mu je bio promukao i preglasan. «Ne, druže, kunem se da nisam izdajica«, zableji mladić jadnim glasom. «Onda kukavica«, vikne Fisher i jednom velikom, dlakavom šakom zgrabi mladićevu košulju, pa je strgne do pojasa. «Nisam imao pušku», pobuni se mladić. »Kasnije će biti pušaka za sve - kad prvi drugovi umru.» Udarac sjamboka rascijepio je glatku bijelu kožu mladićevih leđa poput žileta, i krv poteče iz sjajne linije kad je pao na koljena. Harry Fisher nagne se nad njega i počne zamahivati sjambokom sve dok više nije bilo krikova niti jauka, a jedini zvuk u podrumu bilo je šištanje i udarci biča tada se zaustavi, zadihan i preznojen. «Odvedite ga tako da drugovi vide što se događa s izdajicama i kukavicama.« Po jedan štrajkaš podigao je mladića s lijeve i desne strane. Meso mu je visjelo s leda u krpama i komadima, a krv mu je tekla niz pojas i natapala mu hlače. Mark se spusti spretno poput mačke preko stražnjeg zida u malo popločeno dvorište. Sanduci s praznim bocama piva bili su poslagani visoko uz zidove, a smrad ustajalog alkoholnog pića bio je snažan na podnevnoj vrućini. Došao je do prodavaonice boca na Mint Roadu za manje od sat vremena nakon početka juriša, a ruta kojom je poveo svoje ljude, kroz dvorišta i preko krovova, bila je uspješnija no što se usuđivao i sanjati. Zaobišli su barikade na cesti i dvaput okružili skupine štrajkaša koji su bili čvrsto ukopani, potpuno ih iznenadivši i raspršivši ih jednom salvom. Mark pretrči preko dvorišta i nogom otvori stražnja vrata prodavaonice boca, i u istom trenutku prilijepi se uza zid, zaklonjen od otvorenih vrata i moguće paljbe štrajkaša iz unutrašnjosti zgrade. Narednik i desetak ljudi slijedili su ga preko zida i raširili se kako bi pokrili ulazna vrata i zatvorene prozore. On klimne Marku, i Mark postrance skoči kroz vrata s puškom na boku, dok su mu se oči prilagodavale na tamu nakon sjajne sunčeve svjetlosti. Prodavaonica je bila napuštena, žaluzine zatvorene preko prednjih prozora, a police s bocama netaknute od pljačkaša, kao svjedočanstvo discipline štrajkaša. Redovi boca uredno su stajali na policama sa svojim etiketama veselih boja, sjajeći se u tami. Posljednji put kad je Mark bio

ovdje, bilo je to zato da kupi tucet boca portera za Helenu MacDonald. On odbaci tu pomisao i priđe zatvorenim prozorima u času kad su narednik i njegova desetina upali kroz stražnja vrata. Žaluzine su bile probijene slučajnim pogodcima šrapnela i puščane paljbe, i Mark proviri kroz jednu rupu. Na pedeset jarda, preko ceste, nalazila se Trgovačka dvorana, i kompleks rovova i obrambenih položaja koji su štrajkaši napravili oko trga. Čak su i javni nužnici pretvoreni u zaklone, ali pažnja svih branitelja bila je usmjerena prema ulicama s druge strane trga. Bili su poredani uz grudobrane i neobuzdano pucali po trčećim prilikama transvaalskih Škota koji su u kiltovima jurili od postaje prema trgu. Štrajkaši su bili odjeveni u čudan asortiman odjeće, od masnih radnih kuta preko safari jakna u vojničkom stilu, s kapama i nakrivljenim šeširima i kačketima, do nedjeljnih odijela, prsluka i kravata. Svi su nosili redenike sa streljivom preko ramena, a leđa su im bila okrenuta prema Markovom napadu. Salva kroz prozore prodavaonice boca nanijela bi im strašne gubitke, i narednik je već usmjeravao svoje ljude na prozore glasom koji je pucao od iščekivanja. «Mogao bih zapovjediti postavljanje strojnice«, pomisli Mark, i nešto u njemu odbaci mentalnu sliku Vickersa koji puca u tu izloženu skupinu što ništa nije slutila. «Kad bih ih barem mogao mrziti.« Dok je gledao, štrajkaši na barikadama jedan za druginpočeli su se saginjati kako bi se zaklonili od paljbe koju su sada premazima usmjerili pripadnici gorske službe. L »Namjestite bajunete«, reče Mark ljudima, i čelik zastruže dok su ga izvlačili iz metalnih korica u tmini prodavaonice. Zalutali metak probije žaluzinu nad Markovom glavom i razbije bocu škotskog whiskyja na policama iza njega. Miris alkohola bio je jak i neugodan. Mark opet reče: «Na moju zapovijed, otvorite prozore i vrata, i pokazat ćemo im čelik.» Žaluzine se otvore uz tresak, za njima i glavna vrata, i Mark povede svoju desetinu u liniji preko ceste. Svi zaurlaše. Prije no što su stigli do prve linije vreća s pijeskom, štrajkaši su počeli odbacivati puške i skakati na noge s rukama podignutim iznad glave. S druge strane trga, gorštaci su izjurili na ulicu radosno vičući i potrčali prema barikadama; Mark osjeti val olakšanja zbog odluke da riskira napadom bajunetama, umjesto da naredi ljudima da postrijeljaju izložene štrajkaše. Dok su njegovi ljudi istrčali na trg, izbijajući oružje iz ruku štrajkaša i gurajući ih u skupine, Mark je jurio uz prednje stubište Trgovačke dvorane. Zastao je na najvišoj stubi, viknuo «Sklonite se, vi unutra«, i ispalio tri metka u mjedenu bravu. Harry Fisher oslonio se na zid i virio kroz prozor

zaštićen vrećama s pijeskom prema kaosu na trgu. Ludilo nepodnošljivog očaja potreslo je njegovo veliko tijelo, i dahtao je poput ranjenog bika kad čeka posljednji ubod matadora. Gledao je kako njegovi ljudi odbacuju oružje, vidio je kako ih okupljaju kao stoku, s rukama podignutim u vis, dok se spotiču na umornim nogama, s licima sivim od umora i klonulim od poraza. Zaječio je niskim, šupljim glasom emocionalne agonije koja je došla do svojih krajnjih granica, i široka ramena su se počela tresti. Činilo se da se smanjuje. Velika čupava glava spustila se, a vid mu se zamutio u očima dok je gledao kako mladi poručnik u vojničkoj odori trči uz stube prema njemu, i čuo kako puščani hitci probijaju bravu. Doteturao je do svojeg stola i sručio na stolac okrenut prema zatvorenim vratima, a ruka mu je drhtila kad je izvukao vojni revolver iz pojasa i zategnuo kokot. Pažljivo je položio oružje na stol pred sobom. ili I li Nagnuo je glavu i neko vrijeme osluškivao povike zapovijedi i zvukove konfuzije na trgu, a tada je začuo topot čizama na drvenom stubištu iza vrata. Podigao je revolver sa stola i oslonio oba lakta na stol kako bi se uravnotežio. Mark je upao kroz glavna vrata dvorane i zastao iznenaden i zbunjen. Pod je bio prekriven tijelima, činilo se da ih je na stotine. Dok je promatrao, satnikgorštaka sa šestoricom svojih ljudi upao je za njim. I oni su zastali. «Blagi Bože», proštenje satnik, i iznenada Mark shvati da su sva tijela odjevena u odore, policijske kaki boje, zelene kiltove. «Pobili su zarobljenike«, pomisli Mark s užasom poput onog u noćnoj mori, promatrajući masu tijela, a tada se jedna glava oprezno podigne, a za njom i druga. «O, hvala Bogu», dahne satnik pokraj Marka, dok su zarobljenici počeli ustajati na noge, s licima koja su sjajila od olakšanja, i dok se jedan glas pomalo pretvarao u izraze nervoznog veselja. Pojurili su prema ljudima da zagrle svoje osloboditelje, a drugi su samo htjeli što prije izići na sunce. Mark izbjegne krupnog policijskog narednika u zgužvanoj odori i s trodnevnom bradom, sagne mu se ispod ruku i potrči prema stubištu. Preskakivao je po tri stube odjednom, i zastao na vrhu. Vrata pet ureda na ovom katu bila su otvorena, ali ne i šestog. On krene brzo niz hodnik, provjeravajući prostorije. Ormari i stolovi bili su prevrnuti, a na podu je ležao sloj papira visok do gležnja. Stolci su bili prevrnuti, ladice izvučene iz stolova i bačene na papir. Šesta vrata na kraju prolaza bila su jedina zatvorena. Bio je to ured lokalnog predsjednika sindikata, znao je Mark, ured Fergusa MacDonalda. Čovjek kojeg je tražio, gonjen nekim zaostalim osjećajem lojalnosti, diktatom prijateljstva

- i kojem je htio ponuditi pomoć i zaštitu koliko je mogao. Mark otkoči osigurač na puški dok se približavao vratima. Posegne za kvakom, i još jednom ga upozori onaj osjećaj opasnosti. Za trenutak je stajao tako da su mu prsti gotovo dodirivala mjedenu bravu, a tada se tiho pomakne s linije ulaza, posegne za kvakom sa strane i pritisne je. i Vrata su bila otključana, i on gurne vrata. Ništa se ne dogodi, pa Mark progunda s olakšanjem i prođe kroz vrata. Harry Fisher sjedio je za stolom okrenut prema njemu, rupna, prijeteća prilika, nagnuta nad stol s velikom čupavom glavom lad masivnim ramenima, držeći s obje ruke revolver uperen ravno u larkova prsa. Mark je znao da će umrijeti ako se pomakne. Mogao je vidjeti zaobljene glave metaka u bubnjiću i napeti kokot, i ukočio se. «To nije poraz», reče Harry Fisher čudnim, prigušenim, hrapavim glasom kojeg Mark nije prepoznao. «Mi smo zmajevi zubi. Kad god pokopate jednog od nas, izniknut će tisuću ratnika.« »Gotovo je, Harry», reče Mark oprezno, pokušavajući mu skrenuti pažnju, jer znao je da ne može podići pušku i pucati onoliko brzo koliko Harry može povući otponac. «Ne.» Fisher zatrese zamršenim uvojcima na glavi. «Tek počinje.« Mark nije shvatio što radi, dok nije okrenuo revolver i gurnuo cijev u vlastita usta. Eksplozija je bila prigušena, i glava Harrvja Fishera rastegnula se poput gumene lopte udarene palicom. Stražnji dio lubanje mu eruptira, i sjajno crvena i žuta masa rasprsne se po zidu iza njega. Udar metka odbacio mu je tijelo unatrag, i stolac mu se prevrne i padne. Smrad baruta lebdio je u prostoriji na prozirnim pramičcima dima, a pete na čizmama Harryja Fishera tržnu se i udare nekoliko puta po drvenom podu u malom, neritmičnom plesu. «Gdje je Fergus MacDonald?» Mark je pitanje postavio stotinu puta kolonama zarobljenih štrajkaša. Uzvraćali bi mu pogled, ljuti, ogorčeni, neki od njih još uvijek prkosni, ali nitko od njih nije mu odgovorio. Mark povede tri svoja čovjeka, pod izlikom da kreće u ophodnju za hvatanje preostalih neprijatelja, prema Lovers Walku sve do kućice. Prednja vrata bila su otključana, a kreveti u dnevnoj sobi razbacani. Mark osjeti čudnu odbojnost, uravnoteženu zatezanjem u preponama kad je ugledao Heleninu haljinu crepe de Chine prebačenu preko stolca, i pamučne gaćice nemarno odbačene na podu pokraj nje. Brzo se okrene i pretraži ostatak kuće. Na prljavom posudu u kuhinji već je izrastao zeleni sloj plijesni, a zrak je bio ustajao. U ovim prostorijama nije danima bilo nikoga. Komad papira ležao je na podu pokraj crne pećnice. Mark ga podigne i ugleda poznati simbol srpa i čekića na

plakatu. On ga zgužva i baci prema zidu. Njegovi ljudi čekali su ga na ulazu. Štrajkaši su dinamitom digli u zrak željezničke linije na postaji Braamfontein, i na prijelazu kod Church Streeta, tako da se regimenta nije mogla iskrcati kod Fordsburga. Većina cesta bile su zakrčene olupinama i hrpama kamenja preostalih nakon završnih bitaka, ali najopasnija je bila mogućnost da se tvrdoglavi štrajkaši još skrivaju u zgradama uz cestu prema Johannesburgu. Sean Courtnev odluči pokrenuti svoje ljude uz padinu prema otvorenom prostoru imanja Crown Deep. Izmarširali su iz Fordsburga u tami, prije svjetlosti pri kojoj se moglo dobro ciljati. Bila je to duga, neudobna noć i nitko nije mnogo spavao. Umor im je otežao rance i okovao noge. Međutim, morali su hodati manje od milje. Motorni prijevoz izišao je na otvoreno u blizini glavnog stroja za izvlačenje kod rudnika Crown. Bila je to golema konstrukcija, oblikovana poput Eiffelovog tornja, s ojačanim čeličnim nosačima, koja se dizala na visinu od stotinu stopa do velikih kotača kolotura. Kad su radnici bili unutra, ti kotači kretali bi se naprijednatrag, spuštajući kaveze pune ljudi i opreme na stotine stopa dubine u živu zemlju, i podižući milijune tona zlatonosnih stijena iz dubina. Sada su veliki kotači stajali nepokretni, bili su mrtvi već tri mjeseca, a zgrade oko tornja bile su sumorne i napuštene. Prijevoz se sastojao od niza kamiona i kombija prikupljenih prema odredbama ratnog stanja kamioni za šljunak iz rudnika, rudarska vozila, čak i pekarev kombi, ali bilo je jasno da ih nema dovoljno za prijevoz šest stotina ljudi. Kad je došao Mark, marširajući uz bok satnije A, šest časnika raspravljalo je na čelu konvoja. Mark je prepoznao poznatu bradatu priliku generala Courtnevja kako se glavom i ramenima nadvisuje nad ostalima, a glas mu je bio podignut u bijesno rezanje. % ii «Želim da svi ti ljudi budu prevezeni prije podneva. Obavili su sjajan posao, zaslužuju toplu hranu i mjesto...« U tom trenutku ugleda Marka i namršti se, pozove ga pokretom ruke i počne govoriti prije no što se ovaj približio. «Gdje si, do vraga, bio?» «Sa satnijom...» «Poslao sam te da preneseš poruku, i očekivao da se vratiš. Znaš prokleto dobro da nisam htio da ulaziš u borbu. U mojem si stožeru, gospodine!« Mark je bio umoran i nervozan, još uvijek uznemiren svim onim što je tog dana vidio i učinio, i nije bio raspoložen za jedan od generalovih izljeva bijesa. Njegov buntovnički izraz lica bio je vidljiv. »Gospodine«, počne on, a Sean vikne na njega,«I ne obraćaj mi se tim tonom, mladiću!« Marka obuze bezobziran, potpuno neodgovoran napad mračnog bijesa. Nije ga bilo briga za posljedice i nagnuo se

naprijed, blijed od srdžbe, i otvorio usta. Regimenta je sada bila okupljena, zaustavljena na otvorenoj cesti, u urednim simetričnim blokovima kaki boje, šest stotina ljudi u trostrukom redu. Zapovijedi koje su izvikivali zapovjednici zaustavile su sve vodove, jedan za drugim, i ovi su sada stajali i čekali u opuštenom stavu. S vrha čelične konstrukcije, pružali su nezaboravan prizor u bogatom žutom svjetlu ranog jutra. »Spremna, ljubavi«, prošapta Fergus MacDonald, a Helena tiho klimne. Stvarnost je odavno izblijedjela, a zamijenilo ju je ovo snoliko stanje poput lebdenja. Ramena su joj bila izranjavana na mjestima na kojima joj se remenje za nošenje teških kutija sa streljivom urezalo u meso, ali nije osjećala bol, samo tupost u tijelu. Činilo joj se da su joj ruke podbuhle i nespretne, nokti ispucani i prekriveni crnim polumjesecima prašine, a grubo platno pojasa sa streljivom joj je pod prstima bilo glatko poput svile; mjedene čahure metaka bile su hladne, i željela ih je prisloniti na isušene, ispucane usne. 2 Zašto je Fergus tako gleda, pitala se s laganim osjećajem iritiranosti koji nije potrajao, jer vratilo se snoliko stanje lebdenja. «Sada možeš sići dolje», reče Fergus tiho. «Ne moraš ostati.« Izgledao je vrlo staro, lice kao da mu se urušilo u sebe. Bradica na ispijenim obrazima bila je srebrenasta poput komadića dijamanta, ali koža je bila uprljana dimom i prašinom i znojem. Samo su mu oči pod platnenom kapom još plamtjele tamnim fanatičnim plamenom. Helena odmahne glavom. Htjela je da prestane pričati, zvuk joj je smetao, i ona okrene glavu u stranu. Ljudi ispod njih stajali su rame uz rame u svojim redovima. Nisko sunce bacalo je duge, uske sjene njihovih nogu po crvenoj prašini ceste. Još jednu sekundu Fergus ju je promatrao. Bila je blijeda, iscrpljena i neprepoznatljiva poput stranca, kosti su joj provirivale kroz glatku kožu na licu, a šal joj je bio omotan oko glave, pokrivajući njezinu kratko ošišanu crnu kosu. «U redu», promrmlja on, i potapše cijev Vickersa, jednom, dvaput, namještajući je malo ulijevo. Kod čela kolone stajala je skupina časnika. Jedan od njih bio je velik, moćan čovjek s crnom bradom. Sunce mu je bljeskalo na epoletama. Fergus spusti glavu i pogleda kroz stražnji ciljnik Vickersa. S ovim časnikom bio je i jedan mladi, vitkiji časnik, i Fergus dvaput brzo zatrepće, dok mu se javljao neki tračak sjećanja. Zakvačio je prste na automatski osigurač i podigao ga, pripremajući strojnicu, a zatim položi prste na dugme za paljbu. Opet trepne. Lice mladog časnika pokrenulo je nešto u njemu. Osjeti kako mu odlučnost omekšava i on na silu odbaci tu misao i s oba palca pritisne dugme. Oružje se

zatrese na svojem tronošcu, i pohlepno uvuče dugi redenik u cijev. Helenine male, blijede ruke oprezno su ga uvodile, a prazne čahure letjele su ispod strojnice, zvoneći i zveckajući i padajući niz čeličnu konstrukciju tornja. Zvuk je bio zaglušujuću parajući urlik, i Heleni se učini da joj ispunjava glavu i udara u oči, poput lepršanja krila uhvaćene ptice. 2 Čak se i najvještiji strijelac mora boriti protiv tendencije da puca previsoko dok gada nizbrdo. Kut s vrha konstrukcije bio je oštar, i meko rano jutarnje svjetlo omelo je Fergusovo ciljanje. Njegov prvi rafal odletio je previsoko - u visini ramena umjesto u visini trbuha, što je linija ubijanja za paljbu iz strojnice. Prvi metci udarili su prije no što je Mark čuo strojnicu. Jedan od njih pogodio je Seana Courtnevja visoko u njegovo krupno tijelo. Bacio ga je naprijed, prsima u Markova prsa, i obojica padnu na cestu. Fergus potapše cijev, spuštajući ciljnik malo niže, u razinu trbuha, i počne je polako okretati preko redova vojnika koji stoje, koseći ih Vickersovom kosom u vječnim sekundama u kojima su još stajali na mjestu, zapanjeni i paralizirani. Rafal ih je oborio u nabacane hrpe, naslagao jedne na druge, mrtve i ranjene, a njihova vriska bila je visoka i tiha pod uraganskim naletom vatre iz Vickersa. Sean se otkotrlja s Marka, a lice mu je bilo zgrčeno i bijesno dok se pokušavao podići na koljena, ali jedna ruka nemoćno mu je visjela. Njegova krv poprskala je obojicu, i on bespomoćno padne. Mark se iskobelja ispod njega, i pogleda prema konstrukciji. Vidio je kako svijetleći metci bljeskaju poput krijesnica i zabijaju se u masu ljudi na cesti uz trijumfalan urlik strojnice. Čak i u svojoj zbunjenosti i očaju, vidio je da je strojničar izabrao dobar položaj. Bit će ga teško napasti. Zatim pogleda niz cestu, i hladna šaka stegne mu utrobu dok je gledao klaonicu. Redovi su se rasuli, ljudi su se spoticali i trčali u ono malo zaklona što su im nudila vozila i udubine uz cestu, ali cesta je još uvijek bila prepuna. Ležali su u hrpama, puzili su i vikali i grčili se u prašini koju je njihova krv pretvorila u smeđecrveno blato - a strojnica se okrenula natrag, ispaljujući rafal na mjesto pokolja, kidajući površinu ceste u oblacima prašine i šljunka, divljački se vraćajući na hrpe ranjenika, na mjesto gdje su ležali. Mark se savije u čučanj i provuče ruku ispod generalovih prsa. Čovjekova težina bila je golema, ali Mark otkrije snagu koju prije nije poznavao, pojačanu Vickersovim urlanjem. Sean Courtnev se trgne poput bika uhvaćenog u živi pijesak, i Mark ga podigne na noge. I Noseći pola njegove težine, Mark ga uravnoteži i zadrži da ne padne. Pijano se ljuljao, pogrbljen, i teško je krvario

dišući glasno kroz usta. Mark ga povede u nespretan, pognut trk. Strojnica im je prašila za petama, udarajući u leda mladog poručnika koji je puzio prema jarku, vukući za sobom onesposobljene noge. On padne licem na zemlju i umiri se. Stigli su do odvodnog jarka i skotrljali se u njega. Bio je dubok manje od osamnaest inča, nedovoljno da zakloni generala čak i kad bi ležao na trbuhu, a Vickers je još bio u lovu. Nakon onog prvog dugog rafala, sada je ispaljivao kratke, preciznije rafale na izabrane mete, što je bilo smrtonosnije od nasumične paljbe, pazeći da mu se strojnica ne pregrije i sprječavajući da se zaglavi, a u isto vrijeme štedeći streljivo. Mark shvati, procjenjujući sve to, da se na tornju nalazi stari vojnik. «Gdje ste pogodeni?», upita, ali Sean mu odmakne ruke i okrene glavu da pogleda visoku čeličnu konstrukciju. «Možeš li ga srediti, Mark?», progunda on i pritisne prstima rame, na mjestu gdje je krv bila gusta i tamna poput melase. «Ne odovud«, odgovori Mark brzo. Trebale su mu sekunde da procijeni strijelca. «Dobro se utvrdio.» »Milostivi Bože! Moji jadni dečki.» «Izgradio sije gnijezdo.« Mark je proučavao konstrukciju. Platforma ispod kotača kolotura bila je prekrivena teškim deblima postavljenim u čelični okvir. Strijelac ih je dopremio gore i okružio se sa četiri drvena zida debljine od oko dvije stope. Mark je mogao vidjeti svjetlucanje kroz rupe u daskama na podu, i procijeniti veličinu i oblik utvrđenog gnijezda. «Može nas držati ovako cijeli dan!» Sean pogleda hrpe tijela u kaki odorama na cesti, jer obojica su znali da će mnogi od ranjenika iskrvariti na smrt kroz to vrijeme. Nitko im se nije usuđivao približiti. Strojnica se vrati, ispalivši rafal u zemlju pokraj njihovih glava, i oni zabiju lica u tlo, pokušavajući zakloniti tijela u plitkom jarku. Tlo se vrlo postupno spuštalo prema čeličnom tornju, i samo se iz tog ležećeg položaja mogao vidjeti taj nagib. » «Netko mora doći ispod ili iza njega», reče Marlbrzo, promišljajući. «Sve do tamo je brisani prostor«, progunda Sean. S druge strane ceste, na udaljenosti od pedeset jarda, uskotračna pruga vodila je niz kratku, otvorenu travnatu padinu do podnožja tornja. Koristili su je da kamionima odvoze otpadni materijal od okna do deponija za otpad udaljenog pola milje. Gotovo nasuprot mjesta na kojem su ležali, šest čeličnih kakao tava napušteno je na samom početku štrajka. Bili su to mali kamioneti sa četiri kotača, povezani u liniju, a svaki je bio nakrcan velikim komadima plave stijene. Mark shvati da još ima na sebi svoj ranac, pa se oslobodi naramenica planirajući svoju akciju, procjenjujući kutove i domet dok je tražio prvu pomoć i pružio je Seanu.

»Upotrijebite ovo.» Sean otvori paketić i izvadi pamučnu gazu pa je stavi unutar svoje odore. Prsti su mu bili ljepljivi od vlastite krvi. Markova puška P. 14 ležala je na cesti tamo gdje ju je ispustio, ali u vrećicama za pojasom imao je pet spremnika za streljivo. «Pokušajte me pokriti kad krenem van», reče on, gledajući toranj kako bi vidio sljedeći rafal. «Nećeš se probiti do tamo», reče Sean. «Donijet ćemo top od trinaest funta i upucati kopile.» «To će trajati do podneva, i bit će prekasno za njih.» On pogleda ranjenike na cesti, i u tom trenutku niz sjajnih bijelih signalnih metaka poleti s tornja, naciljan na drugi kraj kolone, i Mark ustane i pojuri, sagnuvši se u punom trku da dohvati pušku, te prijeđe cestu u nekoliko desetaka letećih koraka. S druge strane ceste se spotakne, vrati ravnotežu i nastavi trčati. To spoticanje koštalo ga je desetinu sekunde, što je mogla biti granica života i smrti, kad ga je strijelac visoko na tornju spazio, okrenuo strojnicu i naciljao ga. Čelični kamioneti bili su pred njim, udaljeni petnaestak koraka, ali znao je da neće uspjeti - upozorenje prostruji njegovim mozgom, i on se baci u nisku travu i otkotrlja u stranu, upravo u trenutku kad je oluja metaka iz Vickersa ispunila zrak oko njega udarcima poput stotinu bičeva. Mark se nastavi kotrljati poput balvana, a strojnica iskopa brazdu u kamenitom tlu na nekoliko inča od njegovog ramena. Uspravi se uz kotač jednog kamioneta tako snažno da je ogulio kožu na boku i kriknuo. Vickersovi metci udarali su i odzvanjali od čelične karoserije kamioneta, odbijajući se, ali Mark je sada bio u zaklonu. «Mark, jesi li u redu?», generalov povik poput rike bikova zaorio se preko ceste. »Pokrivajte me.» «Čuli ste ga, momci», vikne general, i jedna ili dvije puške oglase se iz jarka, te s druge strane kamiona na cesti. Mark se uspravi na koljena, i brzo provjeri pušku, gladeći palcem ciljnike kako bi bio siguran da su neoštećeni u padu i čisti od zemlje. Zatim se dovuče do mjesta na kojem su kamioneti bili spojeni i razdvoji ih. Kotač za kočnicu bio je čvrsto stegnut i trebale su mu obje ruke da ga odvije. Kočnice su tiho zacviljele otpuštajući se, ali padina je bila tako blaga da se kamionet nije pokrenuo dok ga Mark nije gurnuo ramenom. Gurao je cijelom težinom dok čelični kotači nisu načinili jedan puni krug, a tada je gravitacija proradila i kamionet se pokrenuo. »Zapaprite tom kopiletu!», vikne Sean Courtnev, iznenada shvativši što će Mark učiniti, i Mark se naceri na to karakteristično podvikivanje, dok se kretao u laganom trku iza teško natovarenog čeličnog kamioneta. Strašan parajući zvuk Vickersa udari u kamionet koji se polako kretao, i Mark se instinktivno sagne niže i

pridrži za metalni bok. Dok se približavao tornju, shvatio je da će se kut pucanja mijenjati sve dok ne bude pucao gotovo ravno nadolje prema Marku a tad mu bok kamioneta više neće pružati zaštitu, ali sad je bilo kasno. Ništa nije moglo zaustaviti kretanje kamioneta niz padinu koji je lagano ubrzavao, jer bio je natovaren s deset tona kamenja. Uskoro više neće moći održavati brzinu s kamionetom, jer već je morao trčati a Vickers opet zaurla, dok su metci bijesno kriještili odbijajući se od čeličnog trupa. Iskrenuvši se u trku, on prebaci pušku preko jednog ramena i s obje strane se uhvati za bok kamioneta. Istog trena izgubi tlo pod nogama, tako da je sada visio i bio u opasnosti da ga uhvate čelični kotači. On privuče koljena prema bradi, dok mu je sva težina visjela na rukama. U trbušnim mišićima osjećao je nepodnošljivo zatezanje dok je kamionet jurio prema sjeni konstrukcije koja se rastezala poput hobotnice. Držeći se rukama, Mark zabaci glavu i podigne pogled. Toranj je izgledao manji zbog perspektive gledanja, i nadvijao se nad njim poput prijetećeg čudovišta, jasno vidljiv na pozadini jutarnjeg neba. Konstrukcija od grubog, crnog čelika i drvene grade podizala se poput piramide u nebo. Na vrhu, Mark je mogao vidjeti blijedo lice strijelca, i debele cijevi Vickersa s vodenim hlađenjem okrenute prema dolje pod najoštrijim kutom. Strojnica opali, i metci odzvone od čelika pokraj njegove glave poput velikog zvona. Zabili su se u plavu stijenu, raspadajući se u komadiće metala i rasprskavajući kamen u opasne krhotine koje su mu posjekle ruke tako daje morao zatvoriti oči i bespomoćno visjeti. Kamionet se sada kretao tako brzo da je bio pod paljbom svega nekoliko sekunda, i strijelac ga nije mogao naciljati. Kamionet dojuri do betonske rampe za utovar i udari o odbojnike. Snaga udarca bila je golema i Mark poleti sa svojeg mjesta, remen od puške pukne i oružje odleti, a Mark se okrene u zraku i udari bokom u betonsku rampu tako snažno da su mu se zubi bučno zaklopili. Oštri beton poderao mu je debelu tkaninu na boku i nozi i ramenu, i oderao meso ispod nje. Napokon se uspravi pokraj poredane buradi za naftu, i prvo što je učinio bilo je da se prevrne na leda i pogleda uvis. Sada je bio ispod konstrukcije, zaštićen od strijelca samim tornjem i njegovim čeličnim pojačanjima, i podigne se na noge, bojeći se da je slomio kosti. Ali, iako mu je tijelo bilo izudarano i izgrebeno, mogao se kretati, i on došepa do svoje puške. Naramenica je pukla i rukohvat je bio napuknut i kad je podigao pušku, rascijepio se na dva dijela. Nije mogao pucati s ramena. Prednji ciljnik bio je

izbijen, a slomljeni metal izgledao je kristalno, šećerno sivo. Nije mogao ciljati s oružjem. Morao se jako približiti. U čeličnoj cijevi vidio je dubok, sjajan ožiljak. Izgovorio je molitvu «Molim te, Bože!», pokušavajući otvoriti cijev. Bila je zaglavljena i borio se s njom nekoliko dragocjenih sekunda. «U redu», pomisli on sumorno. «Nemam rukohvat da je oslonim na rame, nemam prednji ciljnik, i imam samo jedan metak u cijevi - bit će zanimljivo.« On se brzo ogleda oko sebe. Ispod čeličnog tornja, dva kvadratična otvora u glavnom oknu bila su smještena u betonsko podnožje, zaštićena čeličnom mrežom. Jedan kavez stajao je na površini otvorenih vrata, spreman za sljedeću smjenu. Drugi je bio na dnu, tisuću stopa ispod površine zemlje. Tako su stajali mjesecima. S druge strane nalazilo se malo dizalo za osoblje koje je podizalo ekipe za održavanje za pola minute stotinu stopa uvis, na vrh tornja. Međutim, nije bilo struje, i dizalo je bilo beskorisno. Jedini drugi način da se dođe gore bio je izlaz za slučaj opasnosti. Bilo je to otvoreno čelično stubište koje se spiralno uspinjalo uz središnje okno, zaštićeno samo niskom ogradom. Visoko nad Markovom glavom Vickres opet opali, i Mark začuje krik agonije na cesti. To ga potakne da ubrza, i on došepa do stubišta. Vrata kroz čeličnu žicu bila su otvorena, a lokot razbijen, i Mark shvati kojim putem se strijelac popeo do svojeg gnijezda. On stane na stube i počne se uspinjati, uzdižući se spiralno. S njegove desne strane zjapila su crna usta okna, opsceni mračni prolaz kroz zemljinu površinu, koji je padao izravno u utrobu zemlje, tisuću mračnih, zastrašujućih stopa. Mark pokuša to ignorirati, vukući svoje izgrebeno, bolno tijelo uz ogradu, noseći u drugoj ruci slomljeno oružje, i naginjući glavu unatrag kako bi ugledao strijelca iznad sebe. Vickers opet opali, i Mark skrene pogled u stranu. Sada je bio dovoljno visoko da vidi cestu. Jedan od kamiona je gorio, tako da je visok trag zmajskog daha u vidu dima i plamena sukljao u nebo a tijela u kaki odorama još su ležala razbacana na otvorenom, kao odbačene igračke smrti. Dok je gledao, paljba iz Vickersa udari po njima, uništavajući već mrtvo meso, i Markov bijes postane hladan i sjajan poput oštrice noža. »Nastavi pucati, ljubavi«, zakriješti Fergus tim hrapavim, stranim glasom. 29fi »Kratki rafali. Broji polako do dvadeset, a tada dodirni dugme. Želim da misli da sam još uvijek ovdje gore.» On izvuče Webley iz pojasa i dopuzi na trbuhu do vrha okomitog stubišta. «Ne napuštaj me, Fergus.» «Bit će sve u redu», pokuša se naceriti, ali lice mu je bilo sivo i zgužvano. «Ti samo nastavi pucati. Idem dolje da ga zaustavim na

pola puta. To neće očekivati.» «Ne želim umrijeti sama», dahne ona. »Ostani uz mene.» »Vratit ću se, ljubavi. Ne brini.» I on sklizne na trbuhu u otvor stubišta. Osjećala se opet kao dijete, u jednoj od onih strašnih noćnih mora, uhvaćena u vlastitoj sudbini, i htjela je kriknuti. Zvuk je došao do njezinih usana, ali tamo je zamro i izišao kao tihi jecaj. Puščani metak udari o drvenu barikadu pokraj nje. Sada su pucali od ispod. Nije ih mogla naciljati, jer bili su skriveni u udubinama i neravninama, zaklonjeni dugim purpurnim sjenama, a njezine oči maglile su se od suza i umora; no, posljednjim snagama dopuzila je do strojnice. Čučnula je iza nje, a ruke su joj bile gotovo premale da dosegnu dugme za paljbu. Okrenula je cijev nadolje, i na silu usredotočila vid, čudeći se malim prilikama poput igračaka koje je imala u vidokrugu. Strojnica se zatrese u njezinim rukama poput živog bića. »Kratki rafal», prošapta ona sama sebi, ponavljajući Fergusove upute, i podigne palce s dugmeta za paljbu. «Jedandvatri», počne ona odbrojavati do sljedećeg rafala. Mark zastane za vrijeme sljedećeg rafala i za trenutak pogleda uvis. Bio je na pola puta do vrha, i sada je mogao vidjeti pod platforme ispod kolotura, platforme na kojoj je bio postavljen Vickers. U drvu je bilo uskih pukotina kroz koje su se jasno vidjele sjajne linije otvorenog neba, i dok je gledao, vidio je kako je jedna linija svjetla zaklonjena kretanjem s druge strane. Taj tračak kretanja privukao mu je pažnju, i shvatio je da gleda tijelo osobe koja je posluživala strojnicu. Bio je siguran da čuči iznad jednog od uskih procjepa u podu platforme, i njegovi pokreti pokrivali su taj dio Unije svjetla. Metak ispaljen kroz procjep bi ga ozlijedio i prikovao, ali Mark pogleda slomljeno oružje u ruci znajući da se mora sasvim približiti. On potrči uvis, pokušavajući održati težinu na vrhovima stopala, jer čavli u njegovim čizmama odzvanjali su od čeličnih stuba. Fergus MacDonald čuo ih je i zaustavio se, zaklonivši se iza jedne čelične šipke. «Samo jedan čovjek», promrmlja, «ali približava se brzo.» On klekne na jedno koljeno i proviri kroz razmak između stuba, nadajući se da će ugledati čovjeka kojeg je lovio. Stube su se preklapale poput karata uobličenih u lepezu, a bočni potpornji tornja tvorili su pod njim neprobojnu čeličnu šumu. Jedini način na koji je mogao nešto vidjeti bilo je da izviri preko ograde i pogleda niz središnji otvor. Pomisao na tu crnu rupu duboku tisuću stopa odbijala ga je, a o svojem protivniku stvorio je dovoljno visoko mišljenje da pretpostavi kako će nagrada za provirivanje biti metak medu oči. On zauzme bolji položaj kojim je mogao pokrivati sljedeću spiralu stubišta pod

sobom. «Pustit ću ga da se popne k meni», odluči on, zaglavi ruku preko čelične šipke u visini brade, i položi Webley preko lakta kako bi teškom oružju dao oslonac. Znao je da je bio vrlo neprecizan na udaljenosti većoj od deset koraka, ali mirni oslonac mogao mu je osigurati barem jedan dobar hitac. On malo nagne glavu kako bi oslušnuo odjek udaraca čizama o čelik, i procijeni da je čovjek vrlo blizu. Još jedna spirala stubišta dovest će ga pred ciljnik. Oprezno, on napne kokot Webleya i pogleda niz stražnji ciljnik. Iznad njih, Vickers opet opali, i Mark zastane da vrati dah i provjeri stanje sa strijelcem. U očaju shvati da se popeo previsoko. Promijenio je kut gledanja, i više nije mogao vidjeti kroz pukotine u drvenoj platformi. Morao se oprezno spustiti niz stube prije no što opet ugleda sjajne linije svjetlosti u tamnoj drvenoj gradi. Nejasni pokret uvjeri ga da strijelac nije promijenio položaj. Još se nalazio nad pukotinom, ali hitac s ovog mjesta bjip je gotovo nemoguć. 4 Morao bi pucati izravno uvis, što je nespretno čak i u najboljim uvjetima, ali sada nije imao niti rukohvat da umiri pušku, niti prednji ciljnik, pucao bi u tamnu drvenu masu i morao bi nagađati položaj pukotine, jer tijelo strijelca zaklanjalo je svjetlost s druge strane. Sama pukotina bila je samo dva inča široka, i ako malo promaši, metak će se zabiti u debelo drvo. Pokuša ne misliti na to da će imati samo jedan hitac, što je bilo sigurno zbog zaglavljene cijevi. On se nasloni bokom na ogradu i nagne nad otvoreno okno, žmirkajući uvis u nastojanju da utvrdi položaj mete, dok je laganim, prirodnim pokretom podizao pušku. Znao je da će se u potpunosti morati osloniti na instinkt. Nije imao šanse ako bude oklijevao ili pokušao mirno naciljati metu. Polako je pomicao razbijeno oružje, i u trenutku kad se duga cijev poravnala, pritisne otponac. Kroz bljesak i grmljavinu hitca, on ugleda kako s ruba pukotine odskakuje sitni bijeli komadić drveta. Metak je dotaknuo drvo i Mark trenutno osjeti kako ga obuzima očaj. Zatim se tijelo koje je skrivalo svjetlost naglo tržne u stranu, i kroz pukotinu opet prodre svjetlost - na platformi netko vrisne. Helena MacDonald upravo je nabrojila do dvadeset i ciljala prema skupini ljudi koje je vidjela kako se okupljaju iza jednog od kamiona. Čučnula je iza strojnice i spremala se palcima pritisnuti dugme, u trenutku kad je kroz drveni pod pogodi metak. Dotaknuo je jednu dasku od tvrdog mahagonija, dovoljno da malo promijeni oblik, tako da joj u tijelo nije ušao kroz urednu rupu. Grubo je pokidao mekano mesu na spoju njezinih malo raširenih butina i probio se uvis do donjeg abdomena, raspršivši čvor zdjelične kosti, i odbivši se od kosti s

dovoljnom snagom da okrzne donji dio aorte, velike arterije koja se spušta iz srca, prije no što se zaustavio u mišićima visoko na lijevoj strani leda. Podigao je Helenu u zrak i bacio je na lice preko platforme. «O, Bože, o, Bože, pomozi mi! Fergus! Fergus! Ne želim umrijeti sama!», vrisnula je, a zvuk je jasno dopro do dvojice muškaraca na čeličnom tornju ispod nje. Mark istog trena prepozna glas. I Nije mu trebalo niti ime da shvati o kome se radi. Njegov um pokuša shvatiti razmjer onog što je učinio. Slomljena puška gotovo mu ispadne iz ruke, ali on je zadrži, uhvativši se za ogradu. Helena opet krikne. Bio je to zvuk bez riječi - upravo onakav divlji krik kakav je ispustila na vrhuncu jednog od njihovih najdivljijih uzleta strasti, i za trenutak Mark se prisjeti njezinog sjajnog lica ispunjenog trijumfom, tamnih gorućih očiju i otvorenih crvenih usta s mekim ružičastim jezikom koji treperi u njima. Mark pojuri prema gore. Vriskovi su udarili Fergusa u srce poput strijele. Bila je to snažna fizička agonija, i on ispusti revolver niz bok i zastane gledajući neodlučno uvis, ne znajući što se dogodilo, osim da Helena umire. Prečesto je čuo smrtni krik da bi sumnjao u to. Ono što je slušao bila je smrtna agonija, i on nije mogao prisiliti tijelo da krene prema gore, prema užasu za koji je znao da ga gore čeka. Dok je oklijevao, Mark naiđe uz stubište, a Fergus nije bio spreman za njega. Revolver mu je visio niz bok, i on ustukne i pokuša ga podići kako bi iz neposredne blizine ispalio hitac u priliku u odori. Mark je bio izbačen iz ravnoteže kao i on. Nije očekivao da naleti na još jednog neprijatelja, ali vidio je revolver i zamahnuo slomljenom puškom prema Fergusovoj glavi. Fergus se sagne, i Webley opali u stranu, tako da metak proleti nekoliko inča od Markovog čela, udarajući mu u bubnjić takvom snagom da ovaj tržne glavom. Puška udari u čeličnu šipku iza Fergusa i trzaj je izbaci iz Markove ruke, pa se bace jedan na drugog prsa o prsa. Mark svom snagom zgrabi zapešće šake u kojoj je Fergus držao revolver. Niti jedan od njih još nije prepoznao onoga drugog. Fergus se pretvorio u sivu karikaturu samog sebe, a oči su mu bile zaklonjene kapom. Mark je bio u nepoznatoj odori, prašnjav i krvav, i on se također promijenio, mladić je postao muškarac. Mark je bio viši, ali bili su iste težine, a Fergus je bio ispunjen strašnim borbenim bijesom berserkera koji mu je dao nadljudsku snagu. Odgurao je Marka do ograde, i povio mu leda nad otvoreno okno, ali Mark mu je još držao ruku s revolverom, i oružje je bilo upereno iznad njegove glave. Fergus je divlje jecao, gonjen onom žilavom, natprirodnom snagom tijela očvrslog teškim fizičkim

radom, sada dodatno potpaljenom snagom bijesa i tuge i očaja. Mark osjeti kako mu se noge skližu, kako mu čavli na čizmi proklizavaju niz čelične stube, i nagne se još više. Osjetio je hipnotičku privlačnost tisuću stopa otvorenog prostora kako mu vuku leda. Iznad njih, Helena opet vrisne, i taj zvuk zabije se poput igle u dno Fergusovog mozga. On se strese, a tijelo mu se snažno zgrči tako da ga Mark više nije mogao zadržati. Nagnuo se na leda preko ograde, ali još uvijek je držao Ferugovu ruku s revolverom, a drugu ruku obavio je oko njegovog ramena. Skliznuli su u dubinu, zaglavljeni u strašnoj parodiji ljubavničkog zagrljaja, ali kad su počeli padati, Mark se s obje noge zakvači za ogradu poput artista na trapezu, i uz trzaj se zaustavi, viseći naglavce iznad otvora. Fergus u saltu preleti preko njega gonjen snagom vlastitog zaleta; dok se okretao u zraku, kapa mu odleti s glave, i otrgne se iz Markovog zahvata oko ramena. Trzaj je gotovo iščupao Markovo rame, jer nekim životinjskim instinktom Mark je i dalje čvrsto držao ruku s revolverom, i Fergus je ostao visjeti. Njih dvojica njihali su se iznad crne praznine okna. Markove noge bile su zakvačene za ogradu tako da je visio na njima, a Fergusovo tijelo tvorilo je drugu kariku lanca. Fergusova glava bila je zabačena unatrag, i gledao je u Marka, a kosa mu je pala s lica kad je izgubio kapu, pa Mark osjeti kako mu je od novog šoka oslabio hvat. «Fergus!», krikne on, ali oči luđaka koje su mu uzvraćale pogled nisu pokazivale prepoznavanje. »Pokušaj se uhvatiti«, molio je Mark, zaljuljavši Fergusa prema stubištu. »Uhvati ogradu.« Znao je da ga neće moći dugo držati, jer pad mu je iskrenuo i oslabio ruku, i krv mu je strujila u glavu u ovom preokrenutom položaju. Mogao je osjetiti kako mu je lice nateklo, i bolno udaranje u sljepoočicama - a vrtjelo mu se u glavi od crnih, gladnih usta okna. Drugom rukom dohvati Fergusovo zapešće. Fergus se izvije u njegovim rukama, ali umjesto da pokuša dohvatiti ogradu, on posegne gore i slobodnom rukom uzme revolver iz vlastite ruke. «Ne!», vikne Mark. «Fergus, to sam ja! To sam ja, Mark!» Ali Fergus je već bio van svakog razuma, i vrtio je Webley pokušavajući uhvatiti lijevom rukom dršku kako bi mogao pucati. «Pobijte ih», promrmlja. «Pobijte sve murjake». Podigao je cijev da nacilja u Marka, viseći nad provalijom, polako se okrećući u tom dvostrukom hvatu. «Ne, Fergus!», vrisne Mark, a cijev revolvera okrene mu se u lice. S te udaljenosti hitac bi mu odnio polovinu glave. Vidio je kako Fergusov kažiprst počinje pritiskati otponac, i kako mu zglob prsta bijeli od pritiska. On otvori šake i Fergusova ruka sklizne mu

kroz prste. Brzo je padao, vrteći se, a revolver nije opalio, ali Fergus je počeo vrištiti visokim jaukom. Još uvijek viseći naglavce, Mark je promatrao kako Fergusovo tijelo pada raširenih udova, vrteći se poput kotača, brzo se smanjujući, a očajnički krik nestajao je s njim. Pretvorio se u malu blijedu točkicu, poput zrnca prašine, a tada njega i njegov krik naglo progutaju tamna usta okna daleko ispod. U tišini koja je uslijedila, Mark je visio poput šišmiša, treptanjem izbacujući znoj iz očiju, i dugo nije imao snage da se pokrene. Tada s platforme nad njim do njega dopre dugi, drhtavi jauk, i to ga potakne. Prisilivši svoje izgrebeno tijelo na poslušnost, uspio je dohvatiti ogradu i povući se gore, dok se nije sručio na stubište i uspravio na nogama koje kao da su bile od gume. Helena se dovukla do drvenog zida, ostavljajući za sobom na platformi tamnu vlažnu mrlju. Kaki hlače koje je nosila bile su natopljene krvlju koja je i dalje tekla iz nje, stvarajući lokvu u kojoj je sjedila. Ležala je oslonjena na zid pokraj Vickersa na tronošcu u položaju totalnog umora, a oči su joj bile zatvorene. «Helena», dozove je Mark, i ona otvori oči. «Mark», prošapta ona, ali nije izgledala iznenađeno. Bilo je kao da ga je očekivala. Lice joj je bilo potpuno bezbojno, usne kao da su joj bile okovane ledom, a i koža joj je imala ledeni sjaj. «Zašto si me ostavio?», upita ona. Oklijevajući, on joj priđe. Klekne pokraj nje, pogleda donji dio njenog tijela i osjeti kako mu se val mučnine podiže u grlu. «Stvarno sam te voljela«, glas joj je bio tako lagan, a disanje tiho poput jutarnjeg vjetra u pustinji, «a ti si otišao.» On joj rukom dodirne noge, u namjeri da ih raširi i ispita ranu, ali nije mogao to učiniti. «Nećeš opet otići, zar ne, Mark?», upita ona, a on je jedva mogao čuti riječi. «Znala sam da ćeš mi se vratiti.« «Neću opet otići», obeća joj on, ne prepoznajući vlastiti glas, a smiješak zatreperi na njenim usnama. «Zagrli me, molim te, Mark. Ne želim umrijeti sama.» On nespretno obgrli njena ramena, a njena glava osloni se na njega. «Jesi li me ikada volio, Mark, makar i malo?» «Da, volio sam te», reče joj on, a tu je laž izgovorio s lakoćom. Iznenada, između njenih butina uz šištanje iscuri svjetlija, crvenija krv, u trenutku kad se probušila oštećena arterija. Ona se ukoči, oči joj se širom otvore, i tijelo kao da joj se otopi pokraj njegovog, a glava joj klone. Oči su joj još bile širom otvorene i crne poput ponoćnog neba. Dok ih je gledao, njezino lice polako se mijenjalo. Činilo se da se topi poput bijelog voska svijeće koja je preblizu plamenu. Mijenjalo je oblik i zatreptalo - i odjednom se pretvorilo u lice mramornog anđela, glatko i bijelo i prelijepo, lice mrtvog mladića

u dalekoj zemlji - i fino tkanje Markovog uma u tom se trenutku podere. Počeo je vikati, ali nikakav zvuk mu nije izlazio iz grla - krik je bio duboko u njegovoj duši, a lice mu je bilo bezizražajno, oči suhe. Tako su ga pronašli sat vremena kasnije. Kad su se prvi vojnici oprezno popeli uz čelično stubište na vrh tornja, sjedio je u tišini, držeći mrtvo tijelo žene u rukama. «Pa», reče Sean Courtnev, »objesili su Taffyja Longa!» On zgužva novine ljutitim pokretom i spusti ih na pod pokraj svog stolca. U tamnoj, sjajnoj krošnji stabla lokat koja se širila nad njima, male bjelooke ptice cvrkutale su iskušavajući cvijeće svojim oštrim kljunićima, a krila su im lepršala poput krila leptira oko svijeće. Nitko od ljudi za doručkom nije progovorio. Svi su znali koliko se Sean borio za ublažavanje kazna onim štrajkašima koji su osuđeni na smrt. Upotrijebio je sav svoj utjecaj i moć, ali to nije prevagnulo u odnosu na osvetnike koji su željeli da se u punoj mjeri kazne odgovorni za sve užase pobune. Sean je sjedio namrgođeno na čelu stola, zavaljen u stolac, s bradom na prsima, gledajući prema dolini Ladvburg. Ruku mu je još uvijek pridržavao laneni povez; nije u potpunosti zacijelila, i rana od metka još je bila otvorena. Liječnici su bili uplašeni zbog toga, ali Sean im je rekao: «Leopard, i metak, i šrapnel, i nož - sve sam te rane već imao. Ne bojte se za mene. Staro meso zarasta sporo, ali dobro.» Ruth Courtnev koja ga je sada gledala nije brinula zbog tjelesnih rana. Zabrinjavale su je rane u umu. Oba muškarca iz njenog kućanstva vratila su se duboko obilježena krivnjom i tugom. Nije bila sigurna što se, zapravo, dogodilo tijekom tih mračnih dana, jer niti jedan nije htio pričati o tome, ali užas svega toga još se uvijek mogao osjetiti čak i tamo u Lion Kopu, čak i u vedrim, blagim danima na tim lijepim, sanjivim brijegovima gdje ih je odvela da se iscijele i odmore. To je bilo posebno mjesto, središte i utvrda njihovih života, kamo ju je Sean odveo kao nevjestu. Posjedovali su i druge velike kuće, ali ovo je bio dom, i ona je sada dovela Seana ovamo nakon borbe. No, krivnja i užas došli su s njim. «Ludilo», promrmlja Sean. «Totalno ludilo. Ne znam kako ne vide što rade.» On odmahne glavom, i utihne na trenutak. Zatim uzdahne. «Objesit ćemo ih sada - i učiniti da žive zauvijek. Progonit će nas do kraja života.» «Pokušao si, dragi», reče Ruth tiho. «Nije dovoljno pokušati«, zareži on. «Na duge staze, vrijedi jedino uspjeh.« «Oh, oče, pa pobili su stotine ljudi», upadne Storm, odmahujući glavom prema njemu, s ljutitom nijansom na obrazima. «Čak su pokušali ubiti i tebe!» Mark nije progovorio od početka objeda, ali sada je podigao glavu i pogledao Storm preko

stola. Ona zaustavi riječi koje je htjela izgovoriti kad je ugledala njegov izraz lica. Veoma se promijenio otkad se vratio kući. Činilo se kao da je ostario stotine godina. Iako nije bilo novih bora niti ožiljaka na njegovom licu, izgledalo je kao da je izgubio svu svoju mladost i preuzeo na sebe sav teret spoznaje i iskustva. Kad bi je tako pogledao, osjećala se poput djeteta. Taj osjećaj joj se nije sviđao. Željela je probiti taj novi oklop izdvojenosti koji ga je okruživao. «To su obični ubojice«, reče ona, a riječi joj nisu bile upućene ocu. «Svi smo mi ubojice«, odgovori joj Mark tiho, i iako mu je lice još uvijek bilo daleko, glasno je spustio nož na tanjur. «Molim vas, hoćete li me ispričati, gdo Courtney...», on se okrene prema Ruth, i ona se brzo namršti. «O, Mark, nisi ni taknuo svoju hranu.» «Jutros idem u selo.» «Nisi ni večerao sinoć.» «Želim da moje pismo stigne na podnevni vlak.« On složi svoj ubrus, brzo ustane i udalji se preko travnjaka a Ruth je promatrala kako se visoka, graciozna prilika udaljava, pa bespomoćno slegne ramenima i okrene se Seanu. «Tako je napet - poput opruge sata prije no što pukne», reče ona. «Što mu se događa, Sean?» Sean odmahne glavom. «To je nešto što nitko ne shvaća«, objasni on. «Imali smo mnogo takvih slučajeva u rovovima. Kao da čovjek može podnijeti samo određeni pritisak, a tada se nešto slomi u njemu. Mi smo to zvali šok od granata, u nedostatku boljeg naziva, ali nije to samo od granatiranja«, on zastane. «Nikad vam prije nisam pričao o Marku, o tome zašto sam ga izabrao, kako i kada sam ga prvi put upoznao...« I on im ispriča sve. Dok su sjedili u hladnoj zelenoj sjeni stabla lokvat, pričao im je o blatu i strahu i užasu Francuske. «To nije samo jednom, ne traje samo jedan dan ili jedan tjedan - proteže se u vječnost. Ali još je gore za ljude koji imaju posebne talente. Mi, generali, bezobzirno smo ih iskorištavali. Mark je bio jedan od njih...» I on im ispriča kako su koristili Marka kao lovačkog psa, a njegove dvije žene pažljivo su slušale, unesene u život mladića koji je postupno svima njima počeo mnogo značiti. «Čoyjek skuplja užase i strah kao što brod skuplja alge. Nalaze se ispod linije gaza, ne možete ih vidjeti, ali tamo su. Mark nosi taj teret, a u Fordsburgu se dogodilo nešto što ga je veoma približilo točki pucanja. Sada je na samom rubu.» «Što možemo učiniti za njega?», upita Ruth tiho, gledajući njegovo lice, sretna što napokon ima sina - jer odavno je znala što Sean vidi u Marku. Voljela je svojeg supruga dovoljno da mu ne zamjeri to što mu nije njezina utroba podarila ono što je očajnički htio, i bila je sretna što to napokon ima, i što ona to može podijeliti s njim. Sean odmahne glavom. «Ne

znam.» Storm ispusti ljutit siktav zvuk. Oboje je pogledaju. Sean osjeti kako mu se kroz grudi širi nježna toplina, osjećaj strahopoštovanja što je to prelijepo dijete bilo dio njega. Storm je izgledala tako nježna i krhka, ali znao je da u sebi ima snagu kože za bič. Znao je isto tako da, iako posjeduje nevinost tek procvalog cvijeta, može ugristi poput zmije. Imala je pamet i ljepotu koji su očaravali ljude, ali ispod toga ležale su dubine koje bi ga zapanjile; a kada bi se njezina raspoloženja mijenjala tako brzo, poput ovoga nekontroliranog izljeva bijesa, bio je očaran njome, pod njezinim vilinskim čarima. Sada se jako namrštio da prikrije svoje prave osjećaje. «Da, gospođice, što je sada?», obrecne se on na nju. «On odlazi«, reče ona, a Sean trepne, ljuljajući se na svom stolcu. «O čemu govoriš?«, upita on. «Mark. Odlazi.« «Kako znaš?» Nešto duboko u Seanu zaškripi zbog mogućnosti da izgubi još jednog sina. «Znam, jednostavno znam», reče ona, i ustane uz bljesak dugih, vitkih udova, poput gazele koja panično ustaje sa svog travnatog ležaja. Ona se nagne nad njega. «Nisi li valjda mislio da će zauvijek biti tvoj psić?», upita ona s oštrim prijezirom u tonu, koji bi u neko drugo vrijeme izvukao iz njega oštar odgovor. Sad ju je promatrao bez riječi. Iznenada je otišla, prelazeći travnjak pod sunčevom svjetlošću koja je obasjala njezinu raspuštenu tamnu kosu snažnim bijelim svjetlom i prošla kroz prozirni materijal njezine haljine, otkrivajući njezino dugo, vitko tijelo u tamnom obrisu, okružujući je sjajnom aureolom, tako da je izgledala poput neke ljupke nezemaljske vizije. «Ne vidiš li da je bolje da sada malo plačeš - nego da plačeš do kraja života?«, upita Mark nježno, pokušavajući ne pokazati joj koliko su njezine suze omekšale njegovu odlučnost. «Zar se nikada nećeš vratiti?» Marion Littlejohn nije bila jedna od onih žena kojima suze pristaju. Njezino malo, okrugle lice kao da se zamaglilo i izgubilo oblik, poput nepečene gline, a oči su joj bile podbuhle i pocrvenjele. «Marion, ne znam čak niti kamo ja idem. Kako bih mogao znati hoću li se vratiti?« «Ne shvaćam, Mark, stvarno ne shvaćam.« Okretala je vlažni rupčić u rukama, i šmrknula. «Bili smo tako sretni. Činila sam sve što sam mogla da te usrećim - čak i ono.» «Nije stvar u tebi, Marion», uvjeravao ju je Mark užurbano. Nije se htio prisjećati onoga što je Marion uvijek nazivala «ono». Bilo je to kao da mu je posudila blago koje joj je morao vratiti s velikim kamatama. «Zar te nisam usrećila, Mark? Tako sam se trudila.« «Marion, pokušavam ti objasniti. Ti si prava, zgodna djevojka - ljubazna si i dobra i najbolja osoba koju poznajem.« «Pa zašto se

ne želiš oženiti sa mnom?« Njezin glas podigne se u jecaj, i Mark se uplašeno osvrne pogledavši niz verandu. Znao je da njezine sestre i šurjaci napinju uši kako bi čuli razgovor. «Stvar je u tome što se uopće ne želim ženiti.» Ona duboko zastenje, pa glasno ispuše nos u mali komadić vlažnog rupčića. Mark izvadi vlastiti rupčić iz unutarnjeg džepa, i ona ga zahvalno prihvati. «Ne želim se ženiti, ne još», ponovi on. «Ne još», uhvati se ona za te riječi. «Ali, jednog dana?» «Jednog dana», složi se on. «Kad otkrijem što želim od života i kako ću to ostvariti.« «Čekat ću te.» Ona se pokuša nasmiješiti hrabrim, mokrim, ružičastim osmijehom. «Čekat ću te, Mark.» «Ne!» Mark osjeti paniku kako mu struji kroz cijeli živčani sustav. Trebala mu je sva hrabrost da joj kaže, a sada se činilo da nije ništa postigao. «Bog zna koliko će to trajati, Marion. Bit će još desetaka drugih ljudi - ti si draga, mila osoba puna ljubavi...» «Čekat ću te», ponovi ona čvrsto, dok joj je lice poprimalo uobičajen ugodan oblik, a ramena se izravnavala. «Molim te, Marion. To nije pošteno prema tebi.» Mark ju je očajnički pokušavao razuvjeriti, shvaćajući da je njegov pokušaj potpuno propao. No, ona još jednom snažno smrkne i proguta ostatak svojeg jada, kao da se radi o šiljastom komadu kamena. Zatim mu se nasmiješi, izbacujući treptanjem posljednje suze iz očiju. «O, nema veze. Ja sam vrlo strpljiva osoba. Vidjet ćeš», reče mu ona utješno. «Ne razumiješ«, Mark slegne ramenima u bespomoćnoj frustraciji. «O, razumijem, Mark», nasmiješi se ona opet, ali sad je to bio prijekoran osmijeh majke upućen zločestom djetetu. «Kada budeš spreman, vrati mi se.» Ona ustane i poravna suknju. «Sada pođi sa mnom, čekaju nas za ručkom.« Storm je brižljivo izabrala svoj položaj. Htjela je uloviti igru popodnevne svjetlosti i oblake iznad uzvisine, ali i vidjeti unutar klisure, jer bijela perjanica padajuće raspršene tekućine trebala je biti u središtu slike. Htjela je imati pogled i na cestu za Ladvburg, ali ne tako da je slučajni prolaznik može vidjeti. I Položila je svoj stalak na komadić ravnog tla u blizini istočne granice Lion Kopa, smjestivši sebe i stalak s umjetničkim smislom za estetske detalje. Ali kad je stala na rub proplanka, s paletom u lijevoj ruci i kistom u drugoj, podigla je bradu i pogledala moćni prizor zemlje i šume i neba, igru svjetla i tirkizno nebo prošarano zlatom i istog trena se zainteresirala. Položaj više nije bio teatralan, i počela je raditi, naginjući glavu da procijeni mješavinu boja, krećući se platnom u sporom ritualu, poput djevice u hramu koja prinosi žrtvu, tako potpuno unesena da čak niti tihi zvuk Markovog motocikla nije probio svilenu

čahuru koncentracije koju je stvorila oko sebe. Iako je njezina prvobitna namjera dolaska na to mjesto bila da ga presretne, sada je već gotovo prošao prije no što ga je postala svjesna, i ona zastane držeći kist visoko u ruci, uhvaćena blagim zlatnim svjetlom kasnog poslijepodneva, mnogo upečatljivija slika no što bi je mogla stvoriti da se potrudila. Prašnjavi zavoj ceste skretao je na pet stotina stopa ispod nje, tvoreći prvi veliki zavojiti uspon prema uzvisini, i dok je dolazio u zavoj, Markove oči privukla je mala, nježna prilika na padini. Na vrhu uzvisine bilo je oblaka, i kasno sunce sjalo je kroz pukotine, sijekući dolinu dugim, sjajnim zrakama, i jedna od njih pala je na Storm. Stajala je potpuno mirno, gledajući niz padinu prema njemu, bez kretnja prepoznavanja ili dobrodošlice. On zaustavi veliko vozilo pokraj ceste, i dok je sjedio, podigne zaštitne naočale na čelo. Ona se nije pomicala, i promatrali su jedno drugo. Mark napokon načini pokret kao da će upaliti motocikl, i Storm osjeti šok gubitka, iako joj se nije pokazao na licu niti na položaju tijela. Posegnula je svojom voljom, pokušavajući ga svjesno doseći svojim umom, i on zastane i opet je pogleda. «Dođi!», zvala ga je, i s nestrpljivom, gotovo prkosnom gestom, on skine naočale s glave i skine rukavice s ruku. Ona se polako i smireno okrene prema slici, dok joj je mali osmijeh zaigrao na rastvorenim usnama. Nije ga promatrala dok se uspinjao prema njoj kroz žutu travu visoku do koljena. Čula je njegovo disanje iza sebe, i namirisala ga je. Imao je neki poseban miris koji je naučila prepoznavati, brašnasti miris poput šteneta ili svježe ispolirane kože. Koža joj je od njega postajala topla i osjetljiva, i malo je teže disala. «To je prekrasno«, reče on, a glas mu padne na njezin vrat poput dodira prstiju. Osjetila je kako joj se fina kosa na vratu podiže, i kako se topla navala krvi širi niz njezine grudi i pretvara joj bradavice u male tvrde kamenčiće. Boljele su je na način koji nije bio bolan - već nešto dublje. Željela je da je dotakne tamo, i na tu pomisao osjetila je, da joj noge drhte, a mišići nad butinama joj se grče. «Stvarno je prekrasno», reče on opet, i bio je tako blizu da je mogla osjetiti njegov dah kako pomiče finu dlaku na njezinom vratu, i još jedan drhtaj prođe joj kralježnicom, ali ovog puta bilo je to kao da joj pandža prodire u meso, i ona stegne stražnjicu da prebrodi šok, kao da jaši na nemirnom konju. Gledala je sliku, i shvatila da je on u pravu. Bila je prekrasna, iako tek napola dovršena. Mogla je vidjeti ostatak slike u svojem umu - i bila je lijepa i pravilna, ali ona je sada žudila za dodirom njegovih ruku. Bilo je to kao da je slika pojačala njezinu emocionalnu

reakciju, otvorila neka posljednja zabranjena vrata, i sada je željela njegov dodir toliko snažno da je osjećala duboku fizičku bol. Okrenula se prema njemu, i bio je tako blizu i tako visok da ona opet osjeti kako joj zastaje dah, i podigne pogled prema njegovom licu. «Dodirni me», pozivala ga je mislima. »Dodirni me», tiho je zapovijedala, ali njegove ruke visjele su mu uz bokove, a nije mogla iščitati njegove oči. Više ni trenutka nije mogla mirno stajati, i pomaknula je bokove sporim, uzbudljivim pokretom, jer nešto se otapalo i gorjelo u dubini njezine utrobe. «Dodirni me», pokušala ga je u sebi prisiliti da posluša njezinu volju. «Dodirni me tamo gdje tako jako boli.» Ali on je nije slušao, nije reagirao ne njezine nijeme molbe, i ona se odjednom razbjesni. Htjela ga je pljusnuti, udariti ga po ozbiljnom, lijepom licu, imala je mentalnu sliku prizora kako mu trga košulju i zabada nokte duboko u njegova glatka mišićava prsa. Gledala je sada u otvor njegove košulje, u kovrče tamne dlake, a koža mu je bila suncem opaljena, tople, zlatnosmede boje. Njezin bijes plane i usmjeri se. Izazvao je u njoj tu navalu osjećaja koje nije mogla razumjeti niti kontrolirati, te snažne, užasavajući valove fizičkog uzbuđenja, i htjela ga je kazniti zbog toga, htjela je da pati, da i njega muči žudnja kao i nju. U isto vrijeme, htjela je uzeti u naručje tu njegovu prekrasnu, ponosnu glavu kao što majka privija dijete, htjela ga je čuvati i nježno ga voljeti, i grepsti ga i ozlijediti, i bila je zbunjena i bijesna i radosna - ali više od svega, jurila je visoko na valu fizičkog uzbuđenja koje ju je činilo brzom i laganom i životnom. »Pretpostavljam da si ševio onu svoju debelu malu kurvicu», gotovo je zarežila na njega. Istog trena u očima mu se pojavi bol i šok, i ona osjeti zadovoljstvo i divlji trijumf, ali i bolno žaljenje, tako da mu je htjela pasti pred noge i moliti za oprost, ili ga zagrepsti noktima i stvoriti duboke, krvave tragove na tom glatkom, tamnom, voljenom licu. «Ne bi li bilo sjajno da je providnost koja ti je dala ljepotu i f talent odlučila da te u isto vrijeme učini i dobrom osobom», reče on tiho, gotovo tužno. «Umjesto malog pokvarenoga razmaženog derišta. Ona se zagrcne od divne dubine šoka koji joj je to prouzročilo, jer uvreda joj je pružila izgovor da odbaci posljednje djeliće kontrole. Sad je mogla popustiti uzde i bez ograničenja koristiti bič i mamuze. «O, ti svinjo!» Ona skoči na njega, ciljajući njegove oči, znajući da je prebrz i previše snažan za nju, ali izborivši se nasilno za fizički kontakt s njim, prisilivši ga da je uhvati, i kad ju je držao za obje ruke tako da je bila bespomoćna, bacila se tijelom na njega, odgurnuvši ga korak unatrag, i vidjela je

iznenađenje na njegovom licu. Nije očekivao takvu snagu. Ona se okrene od njega, s tijelom očvrslim i uobličenim fizičkom vježbom u vježbaonici i u sedlu, i izbaci ga iz ravnoteže. Dok je prebacivao težinu s noge na nogu, ona zakvači jedan njegov gležanj svojim i prebaci težinu u suprotnom smjeru. Pali su zajedno, prevrnuvši se na travu, i on otpusti njezina zapešća, koristeći obje ruke da im ublaži pad i da je zaštiti dok je padala na leda. Istog trena skočila je na njega upotrijebivši obje ruke u napadu, i njezini nokti ubodu ga u vrat. On progunda i ona ugleda prve znakove pravog bijesa u njegovim očima. To ju je oduševilo, i kad ju je zgrabio za zapešće, iskrivila se i ugrizla čvrste, čvornate mišiće njegove podlaktice. Ugriz je bio dovoljno jak da probije kožu i da ostavi male tragove zuba. On se zagrcne, a bijes mu je rastao kad se prevrnuo preko nje i prikovao njezin donji dio tijela jednom nogom, boreći se da zadrži njezine ruke koje su mahale. Ona se tržne pod njim tako da joj se suknja povukla do struka, i jedna vitka, glatka butina podigne se prirodno, neuvježbano, lukavo, i zabije u njegove prepone, ne dovoljno snažno da ga ozlijedi, ali dovoljno snažno da on odjednom postane svjestan vlastitog uzbuđenja. Dok je pokušavao shvatiti što se događa, njegov stisak na njezinim rukama popusti, i on se očajnički pokuša odvojiti od nje, ali jedna njezina ruka sklizne oko njegovog vrata, i svilena toplina njezinog obraza pritisne se uz njegov. Njegove ruke djelovale su same od sebe, spuštajući se niz duboku udolinu u sredini njezinih izvijenih leda, prateći male tvrde izbočine njezine kralježnice do njene zaobljene stražnjice, koju je osjetio kroz glatko, sklisko svileno donje rublje. Njezin dah zastrugao je poput brusnog papira, i ona pomakne glavu i prisloni svoja usta na njegova, izvijajući leda i podižući donji dio tijela tako da on rukama može slobodno skinuti njezino svileno donje rublje. Voštani lik njenog tijela iznikao je iz svijetlih, neurednih latica njezine suknje poput prašnika neke čudesno egzotične orhideje; njezino savršenstvo bilo je narušeno jedino dubokom, lijepo oblikovanom rupicom u središtu savršene ravnine njenog trbuha, a ispod nje naglo se nadovezivala eksplozija tamnih kovrča, duboki klin koji je mijenjao oblik dok se ona opuštala sporim, uzbudljivim kretnjama. «O, Mark», dahne ona. «O, Mark, ne mogu izdržati. Njezin je bijes ispario, bila je mekana i bez daha, polako se uvijala, topla i nježna i puna ljubavi, ali zvuk njezinog glasa iznenada ga probudi. Shvatio je izdaju povjerenja koje mu je poklonio Sean Courtnev, zlouporabu privilegiranog položaja, i on se odmakne od nje, šokiran vlastitom izdajom. «Mora

da sam poludio», zagrcne se on od užasa i pokuša se otkotrljati od nje. Njezina reakcija bila je trenutna, instinktivna reakcija lavice lišene plijena, magična sposobnost da u najmanjem djeliću sekunde prijeđe iz mekog predenja u opasan plamteći bijes. Njezina otvorena šaka udari ga po licu uz eksploziju blještavih Catherine kotača koji su mu pomutili vid, i ona vrisne na njega: «Kakav si ti to čovjek?« Pokuša ga opet udariti, ali bio je spreman na nju i oni se otkotrljaju niz travu prislonjeni grudima jedno uz drugo. «Ti si ništa, a to ćeš i ostati jer nemaš petlje i snage biti bilo što», šikne ona na njega, a riječi ga pogode tisuću puta jače od udarca. Sada i njegova srdžba plane kao i njezina i on se nadnese nad nju. »Prokleta bila, kako se usuđuješ to reći?» Ona vikne na njega. «Ja se barem usuđujem, ti se ne bi usudio...« Ali, ona prekine u času kad je osjetila da se događa, a tada opet krikne drukčijim glasom. «O, Bože!» njezino cijelo tijelo zatrese se dok su se spajali, i obavijala ga je i držala, šapćući dubokim, promuklim, pobjedničkim predenjem. «O, Mark, o dragi, dragi Mark.» Sean Courtnev sjedio je na konju u pogrbljenom, udobnom položaju afričkog konjanika. S dugim stremenima i nogama ispruženim prema naprijed, sjedeći na stražnjem dijelu konja, u lijevoj je ruci nosio sjambok, a uzde je držao nisko na jabuci sedla. U sjeni drveća, njegov pastuh stajao je sa strpljenjem konja obučenog za lovce, s težinom na tri noge, i četvrtom povijenom u položaju za odmor, ispruženog vrata, tako da može pasti slatku travu koja je prekrivala gornje padine uzvisine, dok su mu zubi sa svakim zalogajem stvarali oštar zvuk kidanja. Sean pogleda preko šuma i travnatih ravnica koje su se širile pod njim, i shvati koliko se sve to promijenilo otkad je onuda trčao bosonog sa svojim lovačkim psima i štapovima za bacanje, kao mali, prpošni dječak. Četiri ili pet milja dalje, smješteno uza zaštitni zid uzvisine, nalazilo se domaćinstvo Theunis Kraal, gdje je rođen na starom mjedenom krevetu u dnevnoj sobi, i on i Garrick, njegov brat blizanac, tijekom jednog ljetnog jutra, dvostruki porod koji je ubio majku, tako da je nikada nije upoznao. Garrick je još uvijek živio tamo, i napokon je pronašao mir i ponos medu svojim knjigama i papirima. Sean se nasmiješi s ljubavlju, uz tračak stare krivnje što bi bilo s njegovim bratom da mu noga nije bila smrvljena onim neopreznim hitcem iz sačmarice koji je Sean ispalio? On odbaci tu pomisao, i okrene se u sedlu da pogleda vlastito imanje. Tisuće i tisuće ara zemlje koju je pošumio zbog drvene grade, i koja mu je osigurala temelje bogatstva. S mjesta na kojem je sjedio mogao

je vidjeti pilane kako se spajaju sa željezničkim postajama dolje u gradu, i još jednom osjeti toplo zadovoljstvo zbog života koji nije prošao uzalud, sjaj postignuća i nagrađenog truda. On se nasmiješi i zapali dugu, tamnu cigaru, upalivši šibicu o čizmu, s lakoćom se prilagodavajući promjeni ravnoteže konja pod sobom. Još jedan trenutak iskoristio je za ovu rijetku priliku da uživa u vlastitim ostvarenjima, i kao da je time htio izbjeći razmišljanje o svojim najvećim problemima. Zatim mu oči odlutaju preko krovova Ladvburga koji su se širili u daljinu do one nove, ružne građevine od čelika i galvaniziranog željeza koja se uzdizala dovoljno visoko da bilo koju drugu građevinu u dolini učini patuljastom, čak i masivne četverokatnice nove Ladyburg Farmers Bank. Šećerna rafinerija bila je poput nekoga poganskog idola, ružna i prijeteća, i nalazila se na rubu urednih blokova posađenog šećera koji su se protezali izvan vidokruga, pokrivajući niske brežuljke pokretnim slojem zelenila koje se talasalo na vjetru poput valova oceana, a koji je posađen da hrani tu uvijek gladnu građevinu. Sean se namršti tako da mu se koža nabora oko brida velikog, kljunastog nosa. I dok je on brojio količinu svoje zemlje u tisućama ara, čovjek koji je nekada bio njegov sin brojio je svoju u desetinama tisuća. Konj osjeti njegovu promjenu raspoloženja i pripremi se, klimajući glavom i pomičući se, spreman na trk. «Lagano, dečko», zareži Sean na njega, i umiri ga položivši mu ruku na ramena. Sada je čekao tog čovjeka, došavši ranije na sastanak kao što je uvijek činio. Volio je doći prvi i čekati da drugi čovjek dođe k njemu. Bio je to stari trik, tako da drugi izgleda kao uljez na utvrđenom teritoriju, dok čovjek koji čeka ima vremena razmisliti, i proučavati drugoga dok se približava. Oprezno je izabrao vrijeme i mjesto. Nije mogao izbrisati pomisao na Dirka Courtnevja koji opet jaši po njegovoj zemlji i ulazi mu u dom. Aura zla koja je lebdjela oko čovjeka bila je zarazna, i nije htio da to zlo prodre u unutarnje svetište njegovog života, na imanje Lions Kop. Nije ga htio čak niti na svojoj zemlji, pa je izabrao jedan djelić na kojem je njegovo imanje graničilo s imanjem Dirka Courtnevja. Bilo je to jedinih pola milje na bilo kojem Seanovom imanju koje je ogradio bodljikavom žicom. Kao stočar i konjanik, imao je averziju prema bodljikavoj žici, ali ipak ju je postavio između svoje i Dirkove zemlje, a kad mu je Dirk pisao tražeći da se sastane s njim, izabrao je ovo mjesto, gdje će između njih biti ograda. I kasno poslijepodne izabrao je namjerno. Nisko sunce bit će iza njega i sjati u oči drugog čovjeka dok se ovaj bude penjao na uzvisinu. Sean

izvadi sat iz prsluka i pogleda. Bila je minuta do četiri, dogovoreno vrijeme. On pogleda u dolinu i namršti se. Padina pod njim bila je napuštena, i mogao je vidjeti cestu u punoj duljini sve do grada. Nakon što je vidio mladog Marka kako juri onuda na motociklu prije pola sata, i cesta je bila pusta. Gledao je prema gradu sve do bljeska koji je otkrivao bijele zidove velike vile koju je Dirk Courntev izgradio nakon povratka u dolinu. Great Longwood (Velika duga šuma), pretenciozno ime za pretencioznu građevinu. i sv;u sn Sean je nije volio gledati. Činilo mu se da ista aura zla sjaji oko nje, tako snažna da je čak i pri dnevnoj svjetlosti bila gotovo opipljiva, i čuo je priče - s oduševljenjem su ih prepričavali tračeri 0 tome što se tamo događalo pod okriljem noći. Vjerovao je u te priče, jer je s dubokim instinktom, koji je nekada bio ljubav, poznavao čovjeka koji je nekada bio njegov sin. Opet pogleda na sat u ruci, i namršti se. Bila su četiri sata. On protrese sat i približi ga uhu. Radio je, i on ga vrati u džep i uhvati uzde. Dirk nije mislio doći, i Sean osjeti potajno, kukavičko olakšanje, jer svaki susret s Dirkom Courtnevjem bio mu je iscrpljujući. «Dobar dan, oče», prepadne ga glas, tako da je stisnuo koljena 1 trznuo uzde, pa se konj propne, zabacujući glavu. Dirk je mirno sjedio na zlatnocrvenom konju. Došao je iz najbližeg ruba šume, vodeći konja oprezno i tiho po gustom pokrivaču od palog lišća. «Kasniš», zareži Sean. «Baš sam odlazio.« Dirk ga je sigurno zaobišao, i popeo se uz uzvisinu ispod vodopada prema Lion Kopu, zaobišavši ogradu i jašući kroz plantaže da bi na sastanak došao iz drugog smjera. Vjerojatno je sjedio medu drvećem i promatrao Seana posljednjih pola sata. «O čemu si htio razgovarati sa mnom?» Više nikada ne smije podcijeniti tog čovjeka. Sean je to učinio mnogo puta prije, svaki put uz strašnu cijenu. »Mislim da znaš», nasmiješi mu se Dirk, i podsjeti Seana na neku prekrasnu, sjajnu i smrtonosnu životinju. Sjedio je na konju s laganom gracioznošću, mirno, ali s potpunom kontrolom - a bio je odjeven u lovačku jaknu od fino istkanog tvida neprobojnog za trnje, sa svilenom žutom kravatom oko vrata; snažne, duge noge bile su odjevene u poliranu kožu boje čokolade. »Podsjeti me», reče Sean, svjesno se pripremajući za fatalni hipnotički šarm kojim je čovjek zračio kad god je htio. «O, hajde, znam da si bio zaposlen tjerajući one nečiste horde na svoje mjesto. S ponosom sam čitao o tvojim postignućima, oče. Broj poklanih kod Fordsburga bio je gotovo jednako zastrašujući kao i onda kad si ugušio Bombatinu pobunu 1906. Sjajna stvar...» «Prijedi na stvar.» H Sean osjeti

kako ponovno mrzi. Dirk Courtnev imao je razvijenu vještinu da pronađe nečiju slabu stranu ili krivnju, i da je iskoristi nemilosrdno. Kad je ovako govorio o načinu na koji je Sean bio prisiljen ispuniti svoju dužnost, posramio ga je bolnije no ikada prije. »Naravno, trebalo je opet osposobiti rudnike. Ti prodaješ većinu svoje drvene grade rudnicima zlata, negdje imam točne podatke o prodaji.» Dirk se lagano nasmiješi. Zubi su mu bili savršeni i bijeli, a sunčeva svjetlost poigravala se u sjajnim kovrčama njegove velike, lijepe glave, obasjavajući ga tako da je izgledao još teatralnije i veličanstvenije. «Dobro za tebe, dragi tata. Uvijek si imao oštro oko za glavnu priliku. Nema budućnosti u tome da dopustiš gomili divljih crvendaća da nas izbace iz posla. Čak i ja sam potpuno ovisan o rudnicima zlata.» Sean se nije mogao natjerati da odgovori, bijes ga je gušio. Osjećao se prljavo i posramljeno. «To je jedna od mnogih stvari za koje sam ti dužnik», nastavi Dirk, promatrajući ga pažljivo, nasmiješen i uglađen i smrtonosan. «Ja sam tvoj nasljednik, naslijedio sam od tebe sposobnost da prepoznam priliku i zgrabim je. Sjećaš li se kako si me učio da uhvatim zmiju, i da je držim palcem i kažiprstom iza vrata?» Sean se iznenada detaljno prisjeti incidenta. Djetetova neustrašivost već ga je tada plašila. «Vidim da se sjećaš.» Osmijeh izblijedi s Dirkovog lica, a s njim nestane i opuštenost u držanju. «Tako mnogo malih stvari - sjećaš li se kad smo se izgubili nakon što su lavovi noću natjerali konje u stampedo?» Sean je i to zaboravio. Lov u zemlji Mopani, prva dječakova noć provedena izvan sigurnosti kola. Mala avantura koja se pretvorila u noćnu moru, jer jednog konja zaklali su lavovi, a drugi su nestali, pa su pješačili pedeset milja kroz suhu pustaru i područje prekriveno gustim grmljem. «Pokazao si mi kako pronaći vodu. Barica u šupljem drvetu - još uvijek mogu osjetiti njezin smrad. Bunari Bušmana u pijesku, i srkanje vode kroz šuplju slamčicu.» Seanu se sve to vraćalo, iako je pokušavao zatvoriti um. Trećeg dana su skrenuli, zamijenivši jedno malo, presušeno, kamenito riječno korito s drugim i lutajući divljinom do granica smrti. «Sjećam se kako si od svojeg redenika napravio nosiljku i nosio me na boku.» Kad je djetetu ponestalo snage, Sean ga je nosio milju za miljom, dan za danom kroz gusti pijesak. Kad je napokon i on iscrpio snagu, sagnuo se nad djetetom, štiteći ga od sunca svojom sjenom, i pokušavao svojim bolnim, natečenim jezikom iscrpsti kap sline iz svojih usta i kapnuti je na Dirkove ispucale, pocrnjele usne, održavajući ga na životu. «Kad je napokon došao Mbejane, zaplakao si.» Jedan od konja koji su se razbježali u

stampedu došao je do kola s dubokim ožiljcima lavljih pandža na boku. Stari Zulu lovac, i sam bolestan od malarije, osedlao je sivca i poveo teretnog konja sa sobom. Pratio je tragove konja do logora gdje se dogodio napad lava, a tamo je pronašao trag čovjeka s djetetom, i slijedio ih četiri dana niz tragove koje je već gotovo pokrio vjetar. Kad ih je pronašao, bili su sklupčani na pijesku, pod suncem, čekajući smrt. «Bilo je to jedini put u životu da sam te vidio kako plačeš«, reče Dirk tiho. «Ali, jesi li pomislio na to koliko često sam ja plakao zbog tebe?» Sean više nije htio slušati. Nije se htio podsjećati na to lijepo, tvrdoglavo, divlje i voljeno dijete koje je othranio i bio mu i otac i majka, no Dirkov tihi, prodoran glas zarobio ga je u mreži sjećanja iz koje nije mogao pobjeći. «Znaš li koliko sam te obožavao? Kako je moj cijeli život bio utemeljen na tebi, kako sam oponašao svaki tvoj postupak, kako sam pokušavao postati ti?» Sean odmahne glavom, pokušavajući zanijekati te riječi, odbaciti ih. «Da, pokušao sam postati ti. Možda sam i uspio...» «Ne.» Seanov glas bio je prigušen. «Možda si me zato odbacio«, reče mu Dirk. «Vidio si u meni zrcalni odraz sebe, i nisi mogao to prihvatiti. Zato si me odbacio, i ostavio me da plačem.« «Ne. Bože, ne - to nije istina. To uopće nije bilo tako.» Dirk pokrene konja sve dok svojom nogom ne dodirne Seanovu. «Oče, mi smo ista osoba, mi smo isto - nećeš li priznati da sam ja ti, jednako sigurno kao što sam nastao iz tvojih slabina, kao što si me obučavao i oblikovao? «Dirk», počne Sean, ali sada nije imao riječi, jer njegovo cijelo postojanje bilo je uzdrmano u samoj srži. «Ne shvaćaš li daje sve što sam ikada učinio bilo učinjeno za tebe? Ne samo kao dječak, već i kao mladić i odrasli čovjek. Nisi li se ikada pitao zašto sam se vratio u Ladvburg, kad sam mogao otići na bilo koje drugo mjesto na svijetu London, Pariz, New York - sve mi je to bilo otvoreno. No, vratio sam se ovamo. Zašto, oče, zašto sam to učinio?» Sean odmahne glavom, nesposoban da odgovori, gledajući ovog prelijepog stranca koji je zračio vitalnošću i uznemirujućom prisutnošću. «Vratio sam se, jer si ti bio ovdje.» Obojica su zašutjeli, gledajući se u oči u borbi dvije snažne volje i u oluji sukobljenih osjećaja. Sean osjeti kako mu odlučnost slabi, osjeti kako polako tone u čaroliju koju je Dirk tkao oko njega. On potakne svojeg konja, pokušavajući ga prisiliti da se okrene i prekine fizički kontakt njihovih nogu, ali Dirk nastavi ne obraćajući pažnju na to. «Kao znak svoje ljubavi, te ljubavi koja je bila dovoljno snažna da izdrži sve tvoje zlostavljanje, sva tvoja odricanja, svaki udarac koji si joj zadao - kao znak toga,

sada ti prilazim i nudim ti svoju ruku. Budi mi opet otac, i dopusti mi da ti opet budem sin. Udružimo naša bogatstva i izgradimo carstvo. Ovdje je jedna cijela zemlja koja je zrela i čeka nas da je uberemo.» Dirk posegne kroz prostor između njih desnom rukom, s dlanom okrenutim prema gore i s ispruženim prstima. «Rukujmo se, oče», nastavio je. «Ništa nas neće zaustaviti. Zajedno ćemo pomesti svijet koji nam je na putu, zajedno ćemo postati bogovi.» «Dirk», Sean uspije progovoriti, pokušavajući se izvaditi iz mreže u kojoj je bio zarobljen. . «Poznavao sam mnoge ljude, i nitko od njih nije bio potpuno dobar niti potpuno zao. Svi su oni bili kombinacija ta dva elementa, dobra i zla - to jest, bilo je tako dok nisam upoznao tebe. Ti si jedini čovjek koji je potpuno zao, bez i najmanjeg tračka dobra u sebi. Kad sam se napokon morao suočiti s tom činjenicom, okrenuo sam ti leda.» «Oče.» «Ne zovi me tako. Nisi moj, i više nikada nečeš biti.» «Čeka nas veliko bogatstvo, jedno od najvećih bogatstava na svijetu.« «Ne.» Sean odmahne glavom. «Ono nije tamo zbog mene niti zbog tebe. Ono pripada narodu, mnogim narodima - Zuluima i Englezima i Afrikanerima ne meni, a posebno ne tebi.» «Kad sam te prošli put posjetio, dao si mi razloga da vjerujem», pobuni se Dirk. «Nisam ti dao razlog, nisam ti ništa obećao.« «Rekao sam ti sve, sve svoje planove. «Da», reče Sean. «Htio sam čuti to, svaki detalj, ne zato da bih ti pomogao, već zato da ti se mogu suprotstaviti.» Sean zastane kako bi naglasio svoje riječi, pa se nagne tako da se licem unese u Dirkovo i da mu može gledati u oči. »Nikada nećeš dobiti zemlju iza rijeke Bubezi. Kunem ti se», reče on tiho, ali s takvom snagom da je svaka riječ odzvanjala poput zvona u katedrali. Dirk se trgne, i nestane mu boje iz lica. «Odbacio sam te zato što si zao. Borit ću se protiv tebe svim svojim snagama, vlastitim životom.« Dirkovo lice se promijeni, linija usta i čeljusti se stisnu, a bljesak u očima postane vučji. «Zavaravaš se, oče. Ti i ja smo jedno. Ako sam ja zao, onda si ti izvor i otac tog zla. Ne razbacuj mi se plemenitim riječima, ne zauzimaj stavove. Poznajem te, zapamti. Poznajem te savršeno - kao što poznajem sebe.» On se opet nasmije, ali ne onim lagodnim smijehom od malo prije. Bio je to okrutan, tanak zvuk, a usta su mu i dalje bila tvrda linija. «Odbacio si me zbog te svoje židovske kurve, i kopileta koje si napravio u njezinoj mekanoj, bijeloj utrobi.« s Sean zaurla od bijesa, i njegov konj propne se pod njim, udarajući prednjim nogama po zraku, a Dirkov konj udalji se od straha, dok mu je Dirk snažnim povlačenjem uzde rezao usta. «Kažeš da ćeš mi se suprotstaviti vlastitim

životom«, vikne Dirk svojem ocu. «Moglo bi doći i do toga! Upozoravam te.» On uspostavi kontrolu nad konjem, i približi se Seanovom konju da bi opet mogao viknuti. «Nitko mi ne može stajati na putu. Uništit ću te - kao što sam uništio i druge koji su to pokušali. Uništit ću i tebe i tvoju židovsku kurvu.« Sean udari postrance sjambokom, polo udarcem iz zapešća tako da je tanki crni bič od kože nilskog konja zatreperio poput guščjeg krila. Ciljao je u lice, u iskešenu vučju glavu čovjeka koji mu je nekada bio sin. Dirk izbaci ruku i uhvati udarac, i bič mu rascijepi tvid na rukavu poput udarca mačem, i svijetla krv umrlja skupu tkaninu dok je koljenima okretao svojeg konja u širokom luku. Držao se za ranu gledajući Seana, a lice mu je bilo iskrivljeno potpunom zlobom. «Ubit ću te zbog ovoga», reče on tiho, pa okrene konja i krene u galop, ravno prema bodljikavoj žici. Konj skoči i rastegne se, preleti ogradu i sleti s druge strane, pa se pribere i nastavi s trkom; sjajan primjer dobrog jahanja. Sean smiri konja, boreći se protiv iskušenja da ga natjera u galop, pa krene putem preko uzvisine, putem koji je bio gotovo potpuno zarastao u vegetaciju. Samo bi čovjek koji dobro poznaje taj teren i koji je često prolazio onuda mogao pronaći taj put. Od kolibica u Mbejaneovom kralu nije ostalo ništa, osim obrisa temelja, bijelih krugova u travi. Naravno, spalili su kolibe, kao što je bio običaj Zulua kada poglavica umre. Zidovi krala za stoku bili su još nedirnuti. Kamenje je bilo pažljivo i s ljubavlju izabrano, i svaki komad uglavljen u konstrukciju visine do ramena. Sean sjaše s konja i priveže ga za vratnice. Vidio je da mu ruke još uvijek drhte, kao da ga trese groznica, i osjećao je mučninu u utrobi, posljedicu te divlje oluje osjećaja. Sjedne na kameni zid, isti onaj ravni kamen koji kao da je bio oblikovan po njegovoj stražnjici, i upali cigaru. Mirisni dim smirio je treperenje njegovog srca, i drhtanje ruku. Pogledao je na tlo krala. Zulu poglavica bio je pokopan u središtu svojeg krala za stoku, sjedeći uspravno okrenut prema izlazećem suncu, sa svojim prstenom indune na glavi, ogrnut u vlažnu kožu svježe ubijenog vola, simbola svojeg bogatstva, i sa zdjelom za hranu i pivo i kutijicom za šmrkanje, sa štitom i kopljima uz bok, spreman za putovanje. «Bok, stari prijatelju«, reče Sean tiho. «Othranili smo ga, ti i ja. Ali, on te ubio. Ne znam kako, niti mogu to dokazati, ali znam da te ubio - i sada se zakleo da će ubiti i mene.» I njegov glas zadrhti. «Pa», nasmiješi se Sean. «Ako moraš sa mnom ugovarati sastanak, sigurno se radi o nečem jako važnom.» Kroz veseli sjaj u oku, proučavao je Marka procjenjivačkim pogledom. Storm je bila u pravu,

naravno. Mladić se pripremao za odlazak. Htio je nekamo otići sam, poput ranjene životinje, ili poput mladunca lava koji napušta čopor kad odraste. Što je od toga bio razlog, pitao se Sean, i koliko će rastanak pogoditi mladića? «Da, gospodine, moglo bi se tako reći», složi se Mark, ali ovoga puta nije mogao pogledati Seana u oči. Obično iskren i sjajan pogled sada je izbjegavao Seanov i skretao prema knjigama na policama, prema prozoru i suncem obasjanim vidicima, preko vrhova plantaža i dolini ispod njih. Proučavao ih je kao da ih nikada prije nije vidio. «Hajde, reci.» Sean okrene svoj stolac od stola, skine s nosa naočale sa čeličnim okvirima, pa njima mahne prema naslonjaču ispod prozora. «Hvala, gospodine.» Dok je on prilazio stolcu, Sean ustane i priđe ormariću s pićima. «Ako je nešto tako važno, onda bolje da popijemo nešto da se očeličimo - kao kad se penjemo na vrh.» On se opet nasmiješi. «Još nije podne», skrene mu Mark pažnju. «To je pravilo kojem ste me vi podučili.» v »Čovjek koji stvara pravila smije ih i mijenjati, reče Sean, ulijevajući dvije velike mjere zlatnosmedega žestokog pića, i štrcnuvši sodu iz sifona. «To je pravilo koje sam stvorio u ovom trenutku«, i on se zadovoljno nasmije, pa nastavi: «Pa, dečko, ispada da si odabrao dobar dan za ovo.» On donese jednu čašu Marku, pa se vrati za svoj stol. «I I ja imam nešto važno o čemu želim razgovarati.« On povuče gutljaj iz čaše, mljacne ustima s vidljivim užitkom, pa nadlanicom obriše brkove. »Budući da sam stariji, bi li bilo u redu da prvo razgovaraj mo o mojoj temi?» »Naravno, gospodine.« Činilo se da je Marku laknulo, i on oprezno gucne iz čaše, dok ga je Sean promatrao slabo skrivajući samozadovoljstvo. Sean je osmislio tako lukav plan, skrojen prema svojim potrebama, da je osjećao čak i malo strahopoštovanje prema božanskoj inspiraciji koja ga je stvorila. Nije htio izgubiti ovog mladića, ali znao je da je najsigurniji način da ga izgubi taj da ga pokuša držati preblizu. «Dok smo bili u čapetovvnu, imao sam dva duga razgovora s premijerom«, počne on, «a od tada se duže vremena dopisujemo. Poanta svega toga jest ta daje general Smith formirao poseban portfelj i stavio ga pod nadležnost mojeg ministarstva. To je jednostavno portfelj nacionalnih parkova. Naravno, zakon još treba potvrditi i Parlament, trebat ćemo novac i nove snage - ali ja sam pokrenuo procjenu svih područja o kojima se radi, i na temelju toga djelovat ćemo u smjeru zaštite i razvoja...« On je govorio gotovo petnaest minuta, čitajući premijerova pisma, objašnjavajući i opisujući, prepričavajući razgovore, detaljno ocrtavajući planove,

dok je Mark sjedio u naslonjaču nagnut prema naprijed, zaboravivši čašu, slušajući s rastućim osjećajem sudbine na djelu, susprežući dah dok je upijao veliki koncept koji se otvarao pred njim. Sean je bio uzbuđen zbog vlastite vizije, i skočio je od stola i počeo šetati po žutom, drvenom podu, gestikulirajući, rukama i nogama dokazujući svaku tvrdnju, a tada naglo zastane i okrene se prema Marku. I «General Smith bio je impresioniran tobom - one noći u Boovsensu, ali i prije toga.» On opet zastane, a Mark je bio tako uvučen u priču da nije vidio lukav izraz na Seanovom licu. «Nisam imao problema da ga uvjerim kako si ti pravi čovjek za taj posao.» «Koji posao?», upita Mark nestrpljivo. «Prvo područje na koje sam se usredotočio su Chakina Vrata i dolina Bubezi. Netko mora otići tamo i načiniti procjenu, tako da znamo o čemu pričamo kad odemo u Parlament. Ti dobro poznaješ područje...« Tišina i mir divljine vrate se Marku u navali sjećanja, i on osjeti kako žudi za tim poput pijanca. «Naravno, kada Parlament donese zakon, trebat ću čuvara koji će ga provoditi u djelo.» Mark polako utone u naslonjač. Iznenada, potraga je završila. Poput visokog broda koji je isplovio, osjetio je kako se okreće prema pravom smjeru s vjetrom koji je obećavao lijepo putovanje. «Sada, reci mi o čemu si htio razgovarati?« upita Sean zainteresirano. «Ni o čemu», reče Mark tiho. «Ni o čemu.» A lice mu je sjajilo poput lica vjerskog preobraćenika u trenutku otkrivenja. Marku Andersu prava je sreća bila strani osjećaj još od djetinjstva. Bio je poput nevine osobe koja prvi put otkriva žestoko alkoholno piće, i bio je gotovo potpuno nespreman za to. To je u njemu stvorilo stanje euforije, polet koji ga je doveo do razina ljudskog iskustva za čije postojanje nije niti znao. Sean Courtnev zaposlio je novog tajnika koji je od Marka preuzeo njegove dužnosti. Bio je to prerano oćelavjeli, ozbiljan čovječuljak, koji je nosio sjajnu crnu jaknu od alpake, staromodnu celuloidnu leptirmašnu, zelene naočale i štitnike za rukav. Bio je tih, usredotočen i potpuno učinkovit, i nitko s Lion Kopa nije niti sanjao da ga oslovljava bilo kako osim »gospodin Smathers». Mark je trebao ostati još mjesec dana da objasni gosp. Smathersu njegove dužnosti, a u isto vrijeme trebao je srediti svoje poslove da bi se pripremio za selidbu u Chakina Vrata. $ Neljudska učinkovitost gosp. Smathersa bila je takva da je unutar tjedan dana Mark bio gotovo potpuno lišen svojih prijašnjih obveza, i to mu je dalo vremena da uživa u novom osjećaju sreće. Tek sada, kad su mu predani na brigu, shvatio je kako su visoki kameni portali Chakinih Vrata bacali sjenu na njegov cijeli

život, kako su za njega postali središnji stupovi njegovog postojanja, i žudio je da bude tamo, u tišini i ljepoti i miru, gradeći nešto što će trajati zauvijek. Shvatio je koliko je nedavni vrtlog emocija i akcije udaljio iz njegovog uma dužnost koju si je postavio - da pronađe grob djeda Andersa, i riješi tajnu njegove smrti. Sada je sve bilo pred njim, i život mu je imao svrhu i smjer. Ali, to je bio samo temelj i osnova njegove sreće, s kojeg je mogao poletjeti u nebeske visine svoje ljubavi. Prava očaranost nastala je u onom nevjerojatnom trenutku na proplanku uzvisine nad Ladvburgom. Njegova ljubav, koju je tajno nosio u sebi, teret hladan i težak poput kamena, u jednom čarobnom trenutku otvorila se, niknuvši poput sjemena da se razlista u nešto takve snage, i boje, i ljepote, i uzbuđenja - da još to nije mogao shvatiti. On i Storm čuvali su je tako pažljivo da nitko nije mogao pretpostaviti da postoji. Stvarali su elaborirane planove i dogovore, tkali čudesne priče i krinke kako bi to predivno blago sačuvali samo za sebe. Nisu razgovarali, čak se niti gledali u prisutnosti treće strane, a to zadržavanje toliko im je bilo naporno da bi onog trenutka kad bi ostali sami nasrnuli jedno na drugo. Kada nisu bili sami, većinu vremena provodili su planirajući kako da to budu. Pisali su jedno drugom vatrene poruke koje su si dodavali pod stolom u prisutnosti Seana i Ruth, i koje su bile tako snažne da su mogle opeci prste. Razvili su kodove i znakove, pronašli su tajna mjesta, i ponekad strašno riskirali. Opasnost je začinjavala njihov ionako pikantan banket ljubavi i oduševljenja, i oboje su bili nezasitni. U početku, Jahali su na skrivena mjesta u šumi različitim putovima i galopirali posljednju milju, tako da bi se susreli bez daha, nasmijani, i grlili bi se još u sedlu, dok su konji udarali nogama i frktali. Prvi put još su bili zagrljeni kad su sa sedla pali na šumski ležaj od suhog lišća i paprati, i konji su im pobjegli. Šetnja kući bila je duga, naročito zato što su visjeli jedno o drugome poput pijanaca, smijući se i smijuljeći cijelim putem. Na sreću, njihovi konji pronašli su pašnjak prije no što su se vratili kući, pa nisu uzbunili konjušare vrativši se bez jahača. Njihova tajna ostala je netaknuta, i potrošili su nekoliko dragocjenih trenutaka zajedno dok je Mark pripremao konje. Uskoro im nije bilo dovoljno da imaju samo jedan ukradeni sat dnevno, pa su se nalazili u Storminom studiju. Mark se penjao po stablu banjan, i puzio niz granu, dok bi Storm držala otvoren prozor i tiho ciktala od užasa kad bi se njegova noga poskliznula, ili bi mu šiknula upozorenje kad bi prolazio sluga, a zatim bi pljeskala rukama i grlila ga oko vrata kad bi prošao kroz prozor. Studio je bio namješten s

jednim drvenim stolcem, pod je bio tvrd, a opasnost od iznenadnog ulaska prevelika da bi je mogli zaboraviti. Međutim, bili su nepokolebljivi i inovativni, i vrlo brzo su otkrili da je Mark dovoljno snažan, a ona dovoljno lagana, i da je sve moguće. Jednom je Mark izgubio ravnotežu na vrhuncu njihovog vođenja ljubavi i ona je leđima pala na jedno od svojih nedovršenih remekdjela. Nakon toga, ona je kleknula na drveni stolac zadignuvši suknju do struka i podigla je svoju savršenu, malu, okruglu stražnjicu dok je Mark uklanjao mrlje boje jantara i pruskoplave krpicom namočenom u terpentin. Storm se tako tresla od potisnutog smijeha da je Markov zadatak bio jako zakompliciran. Osim toga, tako je porumenjela da joj je čak i stražnjica poprimila eterički ružičastu boju, i od tada pa nadalje, miris terpentina djelovao je na Marka kao snažan afrodizijak. Drugom prilikom začuli su prepoznatljiv težak šepajući korak u prolazu izvan studija, i smrznuli su se, s licima boje pepela, zadržavajući dah dok su slušali njegovo približavanje. Kucanje na vratima gotovo ju je bacilo u paniku i gledala je Markovo lice velikim, užasnutim očima. On je istog trena preuzeo kontrolu, shvaćajući koliko je opasnost velika. i f Sean Courtnev, suočen sa situacijom da netko stvarno opći s njegovim janjetom, bio je u stanju uništiti i njih i sebe. On opet pokuca, nestrpljivo, zahtjevno, i Mark brzo prošapta dok su užurbano namještali odjeću. Ona je hrabro odgovorila, iako joj je glas podrhtavao. »Trenutak, tata.» Mark je zgrabio kapu umrljanu bojom i stavio joj na glavu, zatim izvadio kist iz zdjele i gurnuo joj ga u desnu ruku, stisnuo joj ramena, i zatim je nježno gurnuo prema vratima. Izmedu njega i platna bilo je dovoljno prostora da se uvuče unutra, i pokušao je umiriti disanje, slušajući kako Storm otvara vrata i pozdravlja oca. «Sada zaključavamo vrata, gospođice?«, zareži Sean na nju, bacajući sumnjičav pogled po praznom studiju. »Smetam, zar ne?» »Nikada, oče, ti ne!» Ušli su u sobu, i Storm gaje ponizno pratila dok je on kritički procjenjivao njezin rad. «Na Wagon Hillu nema drveća.« «Ja ne snimam fotografije, tata. Tamo bi ga trebalo biti. Uravnotežuje kompoziciju. Ne vidiš li?» Oporavila se poput šampiona i Mark ju je volio do granica boli. Mark se dovoljno ohrabrio da baci oprezan pogled iza ruba platna, i prvo što je vidio bile su kamigaćice za pet gvineja od čiste svile, sa širokim nogavicama ukrašenim bijelom čipkom od kambreja, kako leže zgužvane i odbačene na podu studija gdje ih je Storm ranije bacila. Osjetio je kako mu hladan sloj znoja izbija na čelu. Na golom podu, svileno donje rublje bilo je vrlo sumnjivo. Pokuša dohvatiti tu hrpicu koja je

ukazivala na grijeh, ali bila mu je izvan dosega prstiju. Storm se držala za očevu ruku, vjerojatno zato što su joj noge bile preslabe da je drže, i vidjela je što Mark očajnički pokušava doseći rukom, provirujući iza platna. Njezina panika vrati se poput visoke proljetne plime. Davala je besmislene odgovore na očeva pitanja i pokušavala ga povesti prema vratima, ali bilo je to kao da pokušava odgovoriti mužjaka slona od njegove namjere. Sean je neizbježno stao na odbačene gaćice pokraj platna iza kojeg se skrivao Mark. l[ Pri sljedećem koraku, svila mu se omotala oko vrha čizme. Materijal je bio tako lagan da ga nije primijetio, i dalje je sretno šepao s jednom nogom omotanom egzotičnim dijelom ženskog donjeg rublja, dok je dvoje mladih s užasom promatralo kako gaćice polako kruže sobom. Na vratima, Storm ga zagrli oko vrata i poljubi ga, uspjevši zakvačiti gaćice vrhom svoje cipele, a zatim ga nepristojno izgura u hodnik i zalupi vratima za njim. Slabi od užasa i smijeha, stajali su zagrljeni na sredini studija, a Mark je bio tako uznemiren da joj je, kad je vratio glas, ozbiljno rekao: «Više nećemo riskirati, shvaćaš li?» «Da, gospodaru«, složi se ona tužno, ali sa zluradom iskricom u oku. Marka je nekoliko minuta nakon ponoći probudio vlažni šiljasti jezik duboko u njegovom uhu, i glasno bi viknuo da mu mala snažna ruka nije bila prebačena preko usta. «Jesi li poludjela?«, prošapta on, ugledavši je kako se nadvija nad njim na mjesečini s otvorenog prozora, i shvati da je doputovala preko cijele kuće, niz tamne prolaze i škripava stubišta, u potpunom mraku, odjevena samo u spavačicu. «Da», nasmije mu se ona. «Luda sam, potpuno, sjajno bolesna, veličanstveno sišla s uma.« Bio je samo napola budan, jer inače ne bi postavio sljedeće pitanje. «Što radiš ovdje?» «Došla sam te silovati«, reče ona i spusti se u krevet pokraj njega. «Noge su mi hladne«, izjavi ona svečano. «Zagrij ih.» «Za ime Božje, nemoj stvarati takvu buku«, molio je on, što je u tim okolnostima bio smiješan zahtjev, jer nekoliko minuta kasnije oboje su ispuštali krikove koji su mogli probuditi cijelo kućanstvo. Mnogo kasnije, ona je promrmljala onim svojim posebnim mačjim glasom poput predenja koji je sada tako dobro poznavao. »Zaista ste zapanjujuće talentiran čovjek, gosp. Anders. Gdje ste naučili biti tako potpuno izopačeni?« A tada se sneno nasmije. «Ako mi kažeš, vjerojatno ću ti iskopati oči iz glave.« «Ne smiješ više dolaziti ovamo.« «Zašto ne? Mnogo je bolje u krevetu.« «Što će učiniti tvoj otac ako otkrije?« Jedna od usputnih dobiti koju je Storm imala od ove veze bilo je to što je napokon imala dobar muški model za rad,

nešto što joj je oduvijek trebalo, ali nije smogla hrabrosti da zatraži od oca. Točno je znala kako će on reagirati. Ni Mark se nije pretjerano oduševio idejom, i trebala ga je dugo moliti i nagovarati dok ga nije dobila da se hladnokrvno skine. Izabrala je jedno od njihovih tajnih mjesta u šumi kao svoj studio, i Mark se s osjećajem neugode smjestio na palo deblo. «Opusti se», molila ga je. «Misli na lijepe stvari.« »Osjećam se kao papak», bunio se, odjeven samo u pamučne gaće. Tu je ipak povukao liniju, usprkos njezinim molbama. «Tamo ionako nema ničeg što bi mogla naslikati na platnu«, reče on. «Ali, nije bit u tome, ti bi trebao biti stari Grk, a tkogod je vidio olimpijskog sportaša...« «Ne», Mark je prekine. «Gaće ostaju. To je to.» Ona uzdahne zbog muške nefleksibilnosti, i prebaci se na boje i platna. Polako se opuštao, pa čak i počeo uživati u slobodi i osjećaju sunca i zraka na koži. Uživao je i gledajući nju kako radi, pomalo smrknuto u potpunoj koncentraciji, očiju na pola sklopljenih, grickajući donju usnicu porculanski bijelim zubima. Njezine kretnje na platnu izgledale su gotovo poput plesnog rituala, i dok ju je gledao, zamišljao je budućnost u kojoj njih dvoje s rukom u ruci šeću kroz vrt divljine iza Chakinih Vrata. Budućnost je bila osvijetljena srećom, i protkana zajedničkim radom i postignućem, i on joj počne govoriti o tome, dopuštajući da mu misli nadu izraz kroz riječi, ali Storm ih nije čula. Uši su joj bile zatvorene, i cijelo njezino postojanje prešlo je u ruke i oči, vidjela je samo boju i oblik, osjetljiva samo na raspoloženje. Vidjela je kako se ukočenost i neugodan osjećaj u njegovom tijelu mijenjaju u položaj prirodne gracioznosti kakav nikada sama ne bi mogla postaviti; vidjela je kako se na njegovom licu pojavljuje zanos, i klimnula je i tiho promrmljala u znak odobravanja, ne htjevši pokvariti raspoloženje. Prsti su joj jurili da uhvate trenutak, a cijeli njezin um i njezina umjetnost bili su koncentrirani na taj zadatak. Njezin vlastiti zanos rastao je i još više potaknuo njegov, i bili su naizgled čvrsto povezani svilenim nitima ljubavi i zajedničke svrhe, ali u stvarnosti udaljeni jedno od drugoga kao Zemlja od Mjeseca. »Proučavat ću tlo da bih pronašao pravo mjesto za kućanstvo«, reče joj on. «I trebat će cijela godina da ga vidim u svim dobima. Mora imati vodu u sušnim razdobljima, ali mora biti sigurno od poplave u kišnim. Hladan morski povjetarac u ljeto, ali zaštićeno od hladnog vremena zimi.« «O, da», promrmlja ona, «to je sjajno.« Ali, ona je gledala njegove oči. «Kad bih barem mogla uloviti tu svjetlost od koje tako sjaje«, pomisli ona i doda malo plave u bijelu kako bi dobila pravu nijansu. «Dvije sobe za početak.

Jedna spavaća i jedna dnevna soba. I, naravno, široka veranda s pogledom na dolinu.« «To je čudesno«, reče ona tiho, dodirnuvši oko vrhom kista, i ono odmah oživi, promatrajući je s platna izrazom od kojeg joj se stisne srce. «Nosit ću kamen s litice, ali dalje od rijeke, tako da neće biti ožiljaka koji bi je pokvarili, i Odrezat ćemo trsku s ruba močvare, a drvenu gradu za krov iz šume.« Sunce je prešlo na zapad i kroz krov šume padalo je prohladno zelenkasto svjetlo koje je dodirivalo glatke, čvrste mišiće njegove ruke i mramor njegovih leđa, i ona vidje koliko je prekrasan. «Gradit ćemo polako, i trebat ćemo i nove sobe. Dizajnirat ću je na taj način. Kada dođu djeca, dnevnu sobu moći ćemo pretvoriti u dječju, i dodati novo krilo.« Gotovo da je mogao osjetiti mirise svježe odrezane trske, i u umu je vidio sjajni novi krov kako vremenom dobiva tamnu nijansu, i osjećao hladnoću u sobama u podne, i čuo je pucketanje gorućeg drta mimoze u kaminu tijekom hladnih, zvjezdanih noći. «Bit ćemo sretni, Storm, to ti obećavam.« Bile su to jedine riječi koje je čula - i ona podigne glavu i pogleda ga. «O, da. Bit ćemo sretni«, ponovi ona poput jeke, i oni se % nasmiješe jedno drugom u potpunom nesporazumu. Kad je Sean rekao Ruth Courtnev da Mark odlazi, njezin očaj ga je uplašio. Sean nije shvatio da je on i u njenim osjećajima zauzeo takvo mjesto. «O, ne, Sean», bunila se. «To nije tako loše kao što je moglo biti», uvjeravao ju je brzo. «Nećemo ga sasvim izgubiti, samo će biti na dužoj uzdi, to je sve. Još uvijek će raditi za mene, ali sada kao moj predstavnik.« I on joj sve objasni. Dugo je šutjela nakon što je završio, sagledavajući to iz svakog ugla, prije nego što je dala svoje mišljenje. «Bit će dobar u tome, čini mi se», klimne ona napokon. «Ali prilično sam se navikla na njega ovdje, s nama. Nedostajat će mi.» Sean progunda nešto što je moglo biti slaganje, jer nije bio u stanju odmah priznati nešto tako sentimentalno. «Pa», nastavi Ruth odmah, a cijelo njezino držanje postane poslovno, »Morat ću se pozabaviti time», što je značilo da će Marka Andersa za njegovu selidbu pripremati jedan od vodećih svjetskih stručnjaka. Pripremala je supruga za ratove i safari tako često da je točno znala što je potrebno, što su apsolutno najnužnije stvari za preživljavanje i udobnost u afričkoj divljini. Znala je da nešto više od toga ne bi bilo upotrijebljeno, i da bi se hrpe luksuznih stvari vratile kući netaknute, ili bi bile ostavljene na putu. No, sve što je birala bilo je najbolje kvalitete, jer nemilice je pljačkala Seanov putni ranac, opravdavajući svaku kradu čvrstim izgovorom: «Sean to više neće koristiti.« Vreća za spavanje trebala je zakrpu, i ona

je od toga načinila malo umjetničko djelo. Zatim se posvetila jedinom luksuzu kojeg će ranac sadržavati, knjigama. O tome su Mark i ona naširoko raspravljali, jer težina i prostor činili su neizbježnom činjenicu da će svaka knjiga morati biti u stanju izdržati brojna čitanja. Imali su široki izbor, stotine starih, istrošenih knjiga, umrljanih kišom i blatom, prolivenih čajem i, u više slučajeva, mrljama osušene krvi; knjige su izblijedjele od sunca i starosti, a sve su prošle velike udaljenosti u Seanovoj staroj platnenoj torbi za knjige. Macaulav i Gibbon, Kipling i Tennyson, Shakespeare, pa čak i mala Biblija uvezana u kožu, našli su mjesta u rancu, nakon pažljivog razmatranja komiteta za izbor, a Mark, čija je oprema za logorovanje prošli put bila ograničena na pokrivač, zdjelu i žlicu, osjećao se kao da je dobio stalni apartman u Dorchesteru. Sean je osigurao druge važne stvari za ekspediciju - pušku Mannlicher 9.3 u kožnoj navlaci, i dvije mule. Bile su to velike, žilave životinje, odlični radnici ujednačene naravi, i obje su bile namjerno izložene ugrizima cece muha i preživjele bolest koja je uslijedila. Taj imunitet Seana je skupo koštao, jer je postotak smrtnosti iznosio gotovo devedeset posto. No, imune životinje bile su nužne. Imali bi manje muke, s istim rezultatom, kad bi odmah upucali životinje medu oči umjesto da ih vode u područje iza Chakinih Vrata bez imuniteta. Svakog dana Sean je odvajao oko sat vremena da popriča s Markom o ciljevima i prioritetima ekspedicije. Napisali su popis, koji je svakodnevno rastao, a s njim je rastao i entuzijazam Seana Courtnevja. Više puta zastao bi da odmahne glavom i progunda. «Ti, sretnice, što bih dao da sam opet tvoje dobi - i da se vraćam u divljinu.« »Možete me posjetiti«, nasmiješi se Mark. «Možda i hoću», složi se Sean, pa vrati na nos naočale kako bi pogledao sljedeću točku za raspravu. Prvi Markov zadatak bio je da načini procjenu vrsta divljih životinja koje još žive u zaštićenom području, i koliko ima primjeraka svake vrste. Bilo je jasno da je to od najveće važnosti za bilo koji pokušaj zaštite i očuvanja. Sve će zavisiti o tome ima li tamo dovoljno divljih životinja da njihovi napori budu opravdani. «Možda je već prekasno«, reče Sean. «Ne.» Mark nije htio ni čuti za to. «Tamo ima divljači. Dovoljno da dobijemo priliku. Siguran sam u to.» Sljedeća važna stvar bila je da kontaktira ljude koji su živjeli na području Chakinih Vrata, Zulue koji su čuvali stoku uz rub pojasa cece muha, domorodačke lovce i skupljače koji su živjeli unutar pojasa, svaku lutajuću skupinu, svako selo, svakog poglavicu, i razgovara s njima; morao je pripremiti stav Zulua za strožeakone na zaštićenom

području, i upozoriti ih da je ono što su godinama oni i njihovi pretci smatrali zajedničkim područjem i plemenskim lovnim terenom sada bilo pod novom kontrolom. Ljudi više neće smjeti slobodno sjeći drva i trsku, niti skupljati i loviti. Markovo dobro poznavanje zulu jezika tamo će mu odlično poslužiti. Trebao je izgraditi privremeni smještaj za sebe, i potražiti konačno mjesto za trajnu čuvarevu postaju. Bilo je i pedeset manje važnih poslova, ali ne i manje zahtjevnih. Bio je to program koji je zainteresirao i oduševio Marka, i jedva je čekao da počne, ali kako se bližio taj dan, samo je jedan oblak bio tmuran i težak na sjajnom obzoru pred njim. Rastat će se sa Storm, ali tješio se sigurnom spoznajom da to neće biti zadugo. Polazio je u Raj da pripremi mjesto za svoju Evu. Dok ga je Storm promatrala kako spava na leđima, raširen poput križa na tlu šume, čak i bez pamučnih gaća između sebe i prirode, posesivni osmijeh majke koja pazi svoje dijete pri dojenju omekša joj usne. I ona je bila naga, a njezina odjeća razbacana oko njih poput otpuhanih latica ruže, odbačena olujnim vjetrovima strasti koji su se sada primirili. Sjedila je nad njim na rubu karirane deke i proučavala njegovo lice, čudeći se tome kako izgleda mlad u snu, i osjećajući stezanje grla od navale nježnosti, kao i mekani osjećaj topline nakon vođenja ljubavi, duboko u svome tijelu, gdje je on bio. Nagnula se nad njim, a otežale grudi joj se zanjišu, s vrhovima koji su bili tamniji i smežurani poput malih ružičastosmedih grožđica. Ona spusti ramena i lagano prijeđe bradavicama po njegovom licu, pa se nasmiješi kad je naborao nos i napućio usne u snu, kao da želi otpuhati neku dosadnu muhu. On se iznenada probudi i posegne za njom, a ona tiho cikne i odmakne grudi od njega, pljusnuvši ga po rukama. »Ostavite me, gospodine, istog trena!», zapovjedi ona, a on je uhvati i privuče na svoja prsa, tako da je mogla čuti kako mu srce udara. Ona se sklupča uz njega, proizvodeći male, grlene zvukove užitka. On duboko uzdahne, i prsa mu se rašire pod njenim obrazom. Ona začuje kako mu zrak ulazi u pluća. «Mark?», reče ona. «Tu sam.« «Ne ideš. Znaš to, zar ne?» Zrak u njegovim plućima ostao je tamo dok je zadržavao dah, a ruka koja ju je lagano milovala od stražnjice do vrata umiri se. Mogla je osjetiti napetost u njegovim prstima. Ostali su dugo tako, i on tada naglo ispusti zrak iz pluća. «Kako to misliš?«, upita on. «Kamo ne idem?« «Na ono mjesto u divljini«, reče ona. «Chakina Vrata?« «Da. Ne ideš.« «Zašto ne?» «Jer ti ja to zabranjujem.« On naglo ustane, zbacivši je s prsa. Sjedili su licem u lice, i on ju je promatrao s takvim

izrazom na licu da ona prijeđe prstima kroz kosu i zatim prekriži ruke na prsima, pokrivajući ih zaštitnički. «Storm, o čemu, za ime Božje, pričaš?«, upita on. «Ne želim da trošiš vrijeme«, reče mu ona. «Moraš početi graditi vlastiti put, ako ikad želiš išta učiniti.« «To je moj put - naš put«, reče on zbunjeno. «Složili smo se o tome. Ja ću poći na Chakina Vrata i izgraditi nam dom.« «Dom!» Bila je iskreno zapanjena. «Tamo u divljini - ja u travnatoj kolibi? Mark, jesi li sišao s uma?« »Mislio sam...« «Ono što ćeš učiniti jest da počneš zarađivati«, reče mu ona vatreno, dohvati svoju bluzu i navuče je preko glave, a kad joj glava iziđe, ona nastavi, «i zaboraviti dječačke igrice.» «Zarađivat ću.» Njegov izraz bio je ukočen, i postajao neprijateljski. «Kakav novac?», upita ona jednako ledenim tonom. «Imat ću plaću.« «Plaću!» Ona zabaci glavu i prijezirno se nasmije. «Plaću, molim te! Koliku?« «Ne znam«, prizna on. «To i nije tako važno. i «Ti si dijete, Mark. Znaš li to? Plaću, dvadeset funta tjedno? Možeš li, doista, zamisliti mene kako živim od tvoje plaće?» Izrekla je tu riječ s golemim prijezirom. «Znaš li tko zarađuje plaću? Gosp. Smathers zarađuje plaću», sada je bila na nogama, ljutito skačući na jednoj nozi dok je navlačila gaćice. «Tatini predradnici na pilani zarađuju plaću. Sluge koje poslužuju za stolom, konjušari, oni zarađuju plaću.» Podizala je svoje hlače za jahanje, a s njima i svoje dostojanstvo. «Pravi muškarci ne zarađuju plaće, Mark.» Glas joj je bio visok i piskutav. «Znaš što rade pravi muškarci, zar ne?» I on je zakopčavao svoje hlače, prisiljen slijediti njezin primjer, i tiho odmahne glavom. »Pravi muškarci daju plaće, ne primaju ih», reče ona. «Znaš li da je moj otac u tvojim godinama već bio milijunaš?« Mark nikada nije shvatio što gaje pokrenulo, možda spomen Seana u tom trenutku, ali iznenada je izgubio kontrolu. Osjećao je nešto poput vruće crvene magle iza očiju. «Ja nisam tvoj prokleti otac», vikne on. «Ne kuni mojeg oca», odgovori i ona vičući. «On je pet puta bolji muškarac no što ćeš ti ikada biti.» Oboje su dahtali i pocrvenjeli, u zgužvanoj odjeći, napola odjeveni, s raščupanom kosom i divljim pogledima u očima, zureći jedno u drugo poput životinja, bez riječi od boli i bijesa. Storm je pokušala smiriti stvari. Bolno proguta slinu i ispruži ruke s dlanovima okrenutim prema gore. «Slušaj, Mark. Sve sam isplanirala. Ako se počneš baviti drvenom građom i prodavati je rudnicima, tata će ti dati agenciju i možemo živjeti u Johannesburgu.» Ali Mark je još uvijek bio bijesan, a glas mu je bio grub. «Hvala ti», reče on. «Onda mogu provesti život skupljajući novac kako bi si ti mogla kupiti tu smiješnu odjeću i...» «Ne vrijeđaj me,

Mark», plane ona. «Ja sam ja», reče joj Mark. «I to ću biti do kraja života. Da me voliš, poštivala bi to.» «A da ti voliš mene, ne bi od mene zahtijevao da živim u travnatoj kolibi.» «Volim te», vikne on na nju. «Ali bit ćeš mi supruga i radit ćeš ono što ja odlučim.« «Ne izazivaj me, Mark Anders. Upozoravam te. Ne čini to!» «Bit ću ti suprug», počne on, ali ona zgrabi svoje čizme i odjuri do konja, sagne se da ga odveže pa se baci u sedlo bosonoga i pogleda ga. Bila je bez daha od bijesa, ali pokuša učiniti svoj glas ledenim i oštrim. «Nemoj se kladiti u to!» I ona okrene glavu konja i podbode ga u trk. «Gdje je gospođica?, upita Sean odmatajući svoj ubrus i zadjenuvši rub u svoj prsluk, dok je gledao u Stormino prazno mjesto za stolom. «Ne osjeća se dobro, dragi», reče mu Ruth, servirajući juhu. Vadila ju je iz duboke zdjele iz koje je izlazio mirisni oblak pare. «Dopustila sam joj da joj posluže večeru u sobi.» «Što nije u redu s njom?» Sean zabrinuto podigne pogled, a čelo mu se namršti. «Ništa ozbiljno«, reče Ruth čvrsto, prekidajući daljnju raspravu. Sean je pogleda na trenutak, a tada mu razumijevanje osvane u očima. «Oh!», reče on. Funkcije ženskog tijela oduvijek su za njega bile obavljene najdubljom tajnom, i budile u njemu trajno strahopoštovanje. «Oh!», ponovi on, i nagne se kako bi glasno puhnuo na žlicu s juhom pokušavajući prikriti svoju neugodu, i osjećaj laganog žaljenja što njegovo voljeno dijete više nije dijete. S druge strane stola Mark se prihvati žlice s jednakom odlučnošću, ali i s praznim, bolnim osjećajem pod rebrima. «Gdje je gospođica večeras?«, upita Sean s nečim što bi se kod njega moglo nazvati oklijevanjem. «Još nije dobro?» »Telefonirala je Irene Leuchars jutros. Izgleda da Leucharsi imaju večeras veliku zabavu i htjela je ići. Otišla je nakon ručka. Sama vozi Cadillac do Durbana.» «Gdje će odsjesti?«, upita Sean. «Kod Leucharsa, naravno.« «Trebala je pitati mene«, namršti se Sean. n «Bio si cijeli dan na pilani, dragi. Odluku je trebalo donijeti odmah, ili bi propustila zabavu. Znala sam da nećeš imati ništa protiv.» Sean je imao nešto protiv svega što je odvajalo njegovu kćer od njega, ali to sada nije mogao reći. «Mislio sam da mrzi Irene Leuchars», žalio se. «To je bilo prošli mjesec», reče Ruth. »Mislio sam da je bolesna«, ustrajao je Sean. «To je bilo sinoć.» «Kad se vraća?» «Možda ostane u gradu da bi gledala utrke u Greyvilleau u subotu.« Mark Anders slušao je ovo s prazninom u prsima koja se pretvarala u veliki bezdan. Storm se vratila toj zatvorenoj skupini bogatih, indolentnih i privilegiranih mladih ljudi, njihovim beskrajnim igrama i vječnim ciklusima ekstravagantnih zabava, a Mark je u subotu

odlazio s dvije mule u divljinu iza Chakinih Vrata. Mark nikada nije shvatio kako je Dirk Courtnev saznao. Za njega, bio je to dodatni dokaz čovjekove moći, pipaka njegovog utjecaja koji su sezali na svako mjesto. «Koliko shvaćam, moraš načiniti procjenu za vladu, kako bi mogla odlučiti vrijedi li proglasiti zaštićeno područje iza Chakinih Vrata?», upita on Marka. Mark je jedva vjerovao činjenici da stoji nenaoružan i potpuno nezaštićen ovdje u Great Longvvoodu. Koža mu je treperila upozorenjem na smrtonosnu opasnost, živci su mu bili napeti poput tetive luka, i hodao je s pretjeranim oprezom, s jednom rukom stisnutom u džepu hlača. Pokraj njega, Dirk Courtnev bio je visok i ljubazan i prijateljski. Kad se okrenuo i izrekao to, nasmiješio se toplo širokim, lijepim ustima - i položio ruku na Markovu nadlakticu. Lagani, prijateljski dodir, koji je šokirao Marka kao da ga je mamba poljubila svojim malim crnim jezikom. «Kako zna?» Mark ga je promatrao, lagano se odmaknuvši od Dirkovog dodira. Ako je Dirk i primijetio to povlačenje, to se nije vidjelo na njegovom osmijehu. Ruka mu je prirodno pala uz bok, i izvadio je srebrenu kutiju za cigarete iz džepa jakne. «Probaj jednu», promrmlja on. «Rade ih posebno za mene.» Mark okusi miris slatkastog turskog duhana, koristeći se činom paljenja cigarete da prikrije svoju nesigurnost i iznenađenje. Za ovo su znali samo Sean Courtnev i njegova najuža obitelj, i naravno premijerov ured - naravno, to mora biti to, a ako je tako, tada se pipci Dirka Courtnevja protežu zaista daleko. «Tvoju šutnju shvatit ću kao potvrdu«, reče mu Dirk dok su se spuštali niz popločenu aleju između dva reda okrečenih, otvorenih boksova. Preko vrata koja sa dosezala do pola visine, konji su pružali vratove prema Dirku i on je tu i tamo zastajao da pogladi baršunastu njušku iznenađujuće nježnim prstima, i da promrmlja tepanje. «Ti si vrlo tih mladić», Dirk se opet nasmiješi onim toplim osmijehom. »Sviđaju mi se ljudi koji znaju čuvati tajnu i poštuju privatnost drugih.« On se okrene prema Marku, prisiljavajući ga da ga pogleda u oči. Dirk je Marka podsjećao na neku sjajnu mačku, nekog od velikih grabežljivaca, a ne onu malu, domaću varijantu. Leopard, zlatan i prelijep i okrutan. Čudio se vlastitoj hrabrosti, ili ludosti, što je ušao ravno u leopardov brlog. Prije godinu dana moglo je biti samoubojstvo staviti se u ruke ovog čovjeka. Čak i sada, bez zaštite Seana Courtnevja, ne bi se usudio to učiniti. No, iako je bilo logično misliti da se nitko, čak ni Dirk Courtnev, ne bi usudio učiniti mu nešto nažao, sada kad je bio njegov štićenik uz sve implikacije toga, ipak su mu trnci prolazili kralježnicom dok je

gledao u te oči leoparda. Dirk ga uhvati za lakat, ne dajući mu priliku da izbjegne dodir, i povede ga kroz vratnice u obor za rasplodne pastuhe. Dva obora bila su zatvorena drvenim ogradama visokim deset stopa, oprezno obloženim kako bi se spriječile ozljede skupocjenih životinja koje su ovdje bile zatvorene. Tlo u zatvorenom prostoru bilo je prekriveno svježom piljevinom dubokom do gležnja, i iako je jedan bio prazan, u drugom je radila skupina od četiri konjušara. Dvojica su držali kobilu na dugoj dvostrukoj uzdi. Bila je to mlada životinja, duboko crvene boje, i imala je prekrasnu uravnoteženu glavu arapskih konja, široke nozdrve koje su obećavale snažno srce i izdržljivost, i snažne, premda fino oblikovane kosti. Dirk Courtnev položi čizmu na najnižu dasku ograde, i nagne se da je pogleda sjajeći od ponosa. «Koštala me tisuću gvineja», reče on, «i dobro sam prošao.» Druga dva konjušara držali su pastuha. Bio je on stara životinja teške grade, s njuškom protkanom sijedom dlakom. Ispod trbuha je imao pričvršćen pojas, a između stražnjih nogu kavez od pletenih laganih lanaca, nalik na stari pojas nevinosti, koji se zvao zadirkivač. On će ga spriječiti da naskoči na kobilu. Konjušari su mu dopustili da se približi kobili, ali čim je osjetila njegov nježni dodir pod repom, spustila je glavu i udarila s obje stražnje noge, smrtonosnim udarcem koji je za nekoliko inča promašio glavu pastuha. On frkne i odstupi. Zatim joj se opet približi, neustrašen, posegnuvši da joj dodirne bok, trljajući je njuškom nježnim dodirom ljubavnika po slabinama, ali njezina koža naglo zadrhti, kao da je napadaju pčele, i ona ispusti snažan bijesni njisak zbog drskog napada na njezinu djevičansku vrlinu. Jedan od konjušara padne na koljena kad je bljesnula prema pastuhu strašnim žutim zubima, zgrabila ga za vrat i razderala mu kožu načinivši plitku ranu, prije no što su je povukli. «Siroti stari prosjak», promrmlja Mark, iako mu je ozljeda bila površna. Markovu simpatiju privuklo je pomanjkanje dostojanstva u svemu tome. Stari pastuh morao je trpjeti udarce i ugrize, dok napokon temperamenta ždrjebica nije isprošena i bila spremna. Poslije toga će ga odvesti kad obavi posao. «Nikad ne troši simpatije na gubitnike ovog svijeta«, posavjetuje ga Dirk. «Ima ih previše.« U areni prekrivenoj piljevinom, kobila podigne rep, tako da su duge sjajne dlake formirale lagano valovitu perjanicu, i ispusti jedan mlaz mokraće koji je bio dokaz njezinog uzbuđenja. Pastuh je kružio oko nje, pokazujući joj zube, a mišići ramena žestoko mu se zgrče dok je energično klimao glavom i krenuo prema njoj. Ona je sada stajala mirno, s podignutim

repom, i drhtila od nježnog dodira njegove njuške, napokon spremna da ga prihvati. «U redu», vikne Dirk. «Izvedite ga.» Ali bila je potrebna snaga obojice konjušara da mu okrenu glavu i izvedu ga kroz visoke vratnice koje je Dirk otvorio. «Čudno, ali ne vjerujem da si ti jedan od životnih gubitnika«, reče Dirk Marku dok su čekali kraj vratnica. «Zato si ovdje u ovom trenutku. Ja trošim vrijeme samo na određenu vrstu ljudi. Ljude koji imaju talent, ili snagu, ili viziju - ili sve te vrline. Ja vjerujem da bi ti mogao biti taj tip.» Mark je sada znao da je sve bilo pažljivo dogovoreno, susret s Peterom Botesom, šurjakom Marion Littlejohn, pred poštanskim uredom u Ladvburgu, hitni poziv na imanje Dirka Courtnevja koji mu je on uručio, tako da nije bilo prilike da se javi Seanu Courtnevju i raspravi o tom pozivu, i sada ova erotska predstava parenja konja - sve je to bilo planirano da zbuni i uznemiri Marka, da ga izbaci iz ravnoteže. »Mislim da si više poput ovoga», nastavi Dirk, dok su konjušari uvodili rasplodnog pastuha, životinju koja je bila previše vrijedna da bi riskirao njegovu ozljedu od neraspoložene kobile. Bio je to visok konj, crn poput noći, visokog i ponosnog koraka, tako da je podizao prašinu od piljevine poliranim kopitima. Tada se ukoči na drhtavim nogama kad je namirisao kobilu koja ga je čekala, i veliki crni ud izraste mu na trbuhu, dug poput čovjekove ruke i jednako debeo, s glavom koja je pulsirala vlastitim životom i nestrpljivo udarala u prsa pastuha. «Gubitnici rade, a pobjednici ubiru plodove«, reče Dirk, dok je velika životinja naskakivala na kobilu. Jedan od konjušara skoči naprijed da ga uvede, a kobila namjesti leđa da prihvati duboku penetraciju. »Pobjednici i gubitnici«, ponovi on, gledajući pastuha kako radi snažnim slabinama. Dirkovo lijepo lice snažno je porumenjelo, i šakama je zgrabio daske na ogradi tako da su mu zglobovi na prstima pobijelili poput mramora. Kad je napokon pastuh skočio s kobile na sve četiri noge, Dirk uzdahne, uhvati opet Marka za lakat i povede ga dalje. «Bio si prisutan kad sam sa svojim ocem razgovarao o svojem snu.» «Bio sam tamo», složi se Mark. «O, dobro», nasmije se Dirk iskreno. «Imaš glas - već sam posumnjao u to. Ali, prema mojim informacijama, imaš i dobar mozak.« Mark ga oštro pogleda, a Dirk mu objasni: »Naravno, potrudio sam se da saznam sve o tebi. Znaš neke detalje mojeg plana. Moram se zaštititi.« Zaobišli su ukrasni ribnjak ispod domaćinstva, čija je površina bila prekrivena cvjetovima ljiljana, a njihov je miris bio lagan i slatkast na poslijepodnevnoj žegi. Oni produže kroz uredni vrt ruža, i niti jedan nije

progovarao dok nisu ušli u radnu sobu s visokim stropom i previše namještaja; Dirk je zatvorio drvene žaluzine kako bi spriječio ulazak vrućine, i time rashladio i zamračio sobu, učinivši je nekako prijetećom. Pokaže Marku da sjedne na stolac preko puta kamina i priđe stolu na kojem je stajao srebreni pladanj s bocama i kristalnim čašama. «Piće?», upita on, i Mark odmahne glavom gledajući Dirka kako ulijeva piće iz crne boce. «Poznaješ moj san», progovori Dirk, još usredotočen na svoj zadatak. «to misliš o njemu?» «To je veliki koncept«, reče Mark oprezno. «Velik?» Dirk se nasmije. «To nije riječ koju bih ja izabrao.« On nazdravi Marku čašom i srkne, gledajući ga preko ruba. Čudno je to kako djeluje sudbina, pomisli Dirk, gledajući vitku, gracioznu priliku. Dvaput sam se pokušao riješiti nevolja koje mi je mogao donijeti. Da sam uspio, sada ga ne bih mogao iskoristiti. On prebaci jednu nogu preko ruba svojeg stola i pažljivo odloži čašu da bi oslobodio obje ruke, gestikulirajući dok je govorio. «Govorimo o otvaranju jedne cijele nove granice, o golemom koraku naprijed za našu naciju, o poslu za desetke tisuća ljudi, novim gradovima, novim lukama, željeznici - napretku.« On raširi ruke gestom koja je simbolizirala rast i beskrajne mogućnosti. «Ta jedna sjajna riječ opisuje sve - napredak! A svatko tko pokuša to spriječiti je gori od budale, to je kriminalac, izdajica svoje zemlje, i tako ga treba i tretirati. Treba ga ukloniti bez milosti, svim raspoloživim sredstvima. On sada zastane i pogleda Marka. Prijetnja je bila jedva i prikrivena, i Mark se promeškolji na stolcu. «S druge strane«, Dirk se iznenada nasmiješi, poput zrake sunca koja se probija kroz oblake na olujnom nebu. »Svatko tko radi u smjeru ispunjenja tog velikog koncepta imat će puno pravo na udio u nagradi.» «Što želite od mene?», upita Mark, a iznenadno pitanje uhvati Dirka s rukama u položaju za podršku sljedećem dijelu govora koji se spremao izgovoriti. On spusti ruke, i pogleda Markovo lice s iščekivanjem, kao da nešto tek treba doći. «I o kakvim nagradama govorite?«, nastavi Mark, i Dirk se oduševljeno nasmije, jer te je riječi čekao - svaki čovjek ima svoju cijenu. «Znaš što želim od tebe», reče on. «Da, mislim da znam», složi se Mark. «Reci mi što želim», opet se nasmije Dirk. «Želite izvješće u kojem će pisati da pretvaranje zaštićenog područja Chakinih Vrata u nacionalni park nije praktično.« «To si ti rekao, ne ja.» Dirk dohvati čašu i podigne je prema Marku. «No, ipak, pijem u to ime.» «A nagrada?«, nastavi Mark. »Zadovoljstvo zbog spoznaje da izvršavaš svoju domoljubnu dužnost prema narodima ove zemlje«,

reče mu Dirk ozbiljno. «Imao sam dovoljno takvog zadovoljstva za cijeli život u Francuskoj«, reče Mark tiho. «Ali, otkrio sam da ga ne možeš jesti ni piti«, i Dirk se oduševljeno nasmije. «To je zaista izbor, moram ga zapamtiti. Jesi li siguran da ne želiš piće?« Mark se prvi put nasmiješi. «Da, predomislio sam se.» «Whisky?» »Molim vas.» Dirk ustane i priđe srebrenom pladnju, pa shvati da je osjetio lagano olakšanje. Da se pokazalo da je ovog čovjeka nemoguće kupiti, kao što je počeo vjerovati, to bi uništilo jedan od kamena temeljaca na kojima je zasnovao cijelu svoju životnu filozofiju. Ali, sada je sve bilo u redu. Čovjek je imao cijenu, i on osjeti iznenadan prijezir - bit će to novac, i to beznačajan iznos. Ovaj momak nije se razlikovao od drugih. On okrene leda Marku. «Evo nečeg što možeš popiti.« On mu doda kristalnu čašu. «Sada porazgovarajmo o nečemu što možeš jesti.» On se vrati za stol, otvori jednu ladicu, i izvadi smeđu omotnicu, zapečaćenu crvenim voskom. On je položi na stol, i podigne svoju čašu. i «To sadrži iskreni znak moje dobre volje», reče on. »Koliko iskren?» « «Tisuću funta», reče Dirk. »Dovoljno da kupiš planinu kruha.» «Jedna od vaših kompanija kupila je farmu od mog djeda», reče Mark oprezno. «On je tu farmu obećao meni, a umro je bez da je ostavio bilo kakav novac.» Dirkov izraz lica naglo se zatvori, i oči mu postanu oprezne. Za trenutak, poigravao se idejom da odglumi neznanje, ali već je priznao da je detaljno proučio Marka. «Da», klimne on. «Znam za to. Starac je sve potrošio.« q. «Cijena farme bila je tri tisuće funta», nastavi Mark. «Mislim da mi još uvijek dugujete taj novac.» Dirk spusti ruku u ladicu, i izvuče još dvije identične zapečaćene omotnice. Položi ih pažljivo na vrh prve. «Nekim čudnim slučafem», reče on, «imam ovdje upravo taj iznos.» Zaista beznačajan iznos, nasmiješi se on prijezirno. Zbog čega je posumnjao da postoji nešto neobično u vezi s tim čovjekom, pitao se. U ladici stola imao je još sedam identičnih omotnica, a svaka je sadržavala stotinu novčanica od po deset funta. Bio je spreman toliko platiti za izvještaj - ne, ispravio se, bio bih spreman platiti i više, mnogo više. «Hajde», nasmiješi se. «Ovdje su.» Gledao je Marka kako se diže sa stolca i prilazi, uzima omotnice i stavlja ih u džep. u, « Brada Seana Curtneva strčila je poput bodlja na leđima ljutitog bodljikavog praseta, a lice mu je polako poprimalo boju loše prepečene opeke. «Dobri Bože!», zareži on gledajući tri omotnice na svojem stolu. Pečati su pažljivo otvoreni, a sadržaj izložen u tri purpurno plave lepeze svježih novčanica. «Uzeo si njegov novac?» «Da, gospodine«, složi se Mark, dok je stajao

pred stolom poput zločestog učenika pred glavnim pedagogom. «I imaš obraza doći s tim k meni?» Sean načini gestu kao da želi pomesti novčanice na pod. «Miči tu prljavu stvar dalje od mene.» «Vaša prva lekcija, generale. Novac je uvijek važan», reče Mark tiho. «Da, ali što da učinim s tim?» «Kao predsjednik Društva za zaštitu afričkih divljih životinja, vaša dužnost bila bi da pošaljete donatoru pismo prihvaćanja i zahvale za njegovu velikodušnu donaciju...» «O čemu, zaboga, pričaš?» Sean ga je promatrao. «Kakvo je to društvo?« «Upravo sam ga stvorio, gospodine, i izabrao vas za predsjednika. Siguran sam da ćemo moći sastaviti odgovarajući memorandum ciljeva i pravila članstva, ali ono što je najvažnije je kampanja koja će ljude uputiti u ono što radimo, kako bismo pridobili javnu podršku...« Mark je govorio brzo, izbacivši sve iz sebe, a Sean je slušao dok mu je lice polako poprimalo normalu boju, i počeo se pojavljivati oduševljeni osmijeh. »Upotrijebit ćemo taj novac za oglase u tisku kako bismo podsjetili ljude na njihovo naslijede«, nastavio je Mark, dok je izbacivao ideje i stvarao nove. Sean je slušao, a njegov osmijeh postao je grčeviti smijeh koji mu je tresao ramena, da bi se napokon pretvorio u provalu urnebesnog smijeha koja je dugo trajala. «Dosta!», vikne on napokon oduševljeno. «Sjedi, Mark, to je dosta za sada.» I on posegne za rupčićem da obriše oči i ispuše svoj kljunasti nos poput trube, dok je uspostavljao kontrolu nad sobom. «To je nepristojno«, reče on. «Stvarno bogohulno! Uopće nemaš poštovanja prema novcu. To je neprirodno.« «O, da, imam - ali, novac je samo sredstvo, a ne cilj, gospodine.« I Mark se smijao, jer generalovo veselje bilo je zarazno. «Moj Bože, Mark. Ti si stvarno biser. Gdje li sam te samo pronašao?« On se još jednom nasmije, pa se uozbilji. Izvadio je čiste papire iz ladice u stolu i počeo praviti bilješke. «Kao da ionako nemam dosta posla», zareži on. «Hajde da sada napišemo popis ciljeva za to tvoje prokleto društvo.» Radili su gotovo tri sata, i Ruth Courtnev došla ih je pozvati na večeru. «Za minutu, draga», reče joj Sean i položi uteg za papir na debelu hrpu bilježaka koje je napravio; spremao se ustati, kad se namršti prema Marku. »Izabrao si sebi opasnog neprijatelja, mladiću«, upozori ga. «Da, znam», ozbiljno klimne Mark glavom. «Kažeš to s osjećajem.« On upitno pogleda Marka. Mark je oklijevao trenutak, a zatim počne. «Znate mog djeda, Johna Andersa, govorili ste jednom o njemu.» Sean klimne glavom, i vrati se u naslonjač. «Imao je osam tisuća ara zemlje, zvao je to Andersland...» Sean opet klimne, a Mark oprezno nastavi,

pričajući mu sve, bez uveličavanja, nižući činjenice, a kad je morao nagađati, isticao je da se radi o nagađanju. Ruth ih opet pozove na večeru, upravo kad je Mark opisivao noć na uzvisini, kad su ubojice došli do njegovog logora. Počela je inzistirati da dođu prije nego se meso pokvari, ali vidjela je njihova lica i tiho se približila Seanovom stolcu i počela slušati, a lice joj je postalo bijede i ozbiljnije. Pričao im je o Chakinim Vratima, o tome kako je tražio grob svojeg djeda i o ljudima koji su ga progonili, i kad je završio s pričom svi su utihnuli, dok napokon Sean ne uzdahne - snažan, žalostan zvuk - prije no što je progovorio. «Zašto nisi to prijavio?« «Prijavio? Tko bi mi vjerovao?« «Mogao si otići na policiju.« «Nemam nikakav dokaz koji bi ukazivao na Dirka Courtnevja, osim što sam ja apsolutno siguran u to.« On spusti pogled. «To je tako neobična priča da sam se do sada suzdržavao da je ispričam čak i vama.« «Da», reče Sean. «Vidim. Čak i sada ne želim vjerovati da je istinita.« «Žao mi je», reče Mark jednostavno. «Znam da je istinita - ali ne želim vjerovati u to.« Sean odmahne glavom i spusti bradu na prsa. Ruth, koja je stajala iza njega, položi mu ruku na rame u gesti utjehe. «O, Bože, koliko ću još morati propatiti zbog njega?», prošapta on, pa opet podigne glavu. «Sada ćeš biti još u većoj opasnosti, Mark.» «Ne mislim tako, generale. Ja sam pod vašom zaštitom, i on to zna.» «Daj Bože da to bude dovoljno«, promrmlja Sean. «Ali, što možemo učiniti protiv njega? Kako možemo zaustaviti to...», Sean zastane, tražeći pravu riječ, pa divlje šikne: «To čudovište?« «Nema dokaza», reče Mark. «Ništa što možemo upotrijebiti protiv njega. Do sada je bio prepametan za to.» «Dokaz postoji«, reče Sean s potpunom sigurnošću. «Ako je sve to istina, dokaz postoji - negdje.« Široka leda mule Trojana bila su poput bureta pod Markom, a sunce mu je udaralo kroz košulju, tako da mu je znoj ostavljao tamne mrlje između lopatica i pod pazuhom dok je silazio niz obalu Bubezija. Spartan, druga teško natovarena mula, slijedila gaje na dugoj uzdi. U koritu rijeke, na obali šećerno bijele boje, pustio je mule da udu u vodu do koljena i počnu piti. Glasno su srkale bistru vodu, i on osjeti kako se trbuh životinje nadima medu njegovim nogama. On zabaci šešir na leda i palcem obriše kapi znoja sa čela dok je gledao portale Chakinih Vrata. Činilo se da padaju s neba poput kamenih vodopada, ravnih i vječnih, tako veliki i čvrsti da su se zemlja i rijeka uz njihovo podnožje činili patuljastima. Dvostruka košara na leđima mule predvodnika bila je manje težak teret koji je donio sa sobom iz civilizacije. Donio je i teret krivnje i žaljenja, tugu

zbog izgubljene ljubavi, i osjećaj neizvršene dužnosti. Ali, sada, pod liticama Chakinih Vrata, osjeti kako mu teret postaje lakši, i kako mu se snaga vraća u ramena. Činilo se da nešto neobjašnjivo poseže k njemu s druge strane rijeke Bubezi, osjećaj sudbine koja ide svojim smjerom, ali još više osjećaj povratka kući. Da, pomisli on s iznenadnom radošću, napokon se vraćam kući. Mark se iznenada požuri. Povuče Trojanovu neodlučnu glavu, dok mu je voda još tekla s gumenastih usana, i podbode ga u uskovitlani zeleni vir rijeke, skliznuvši iz sedla da bi plivao pokraj mule kad izgubi tlo pod nogama. Kad su velika kopita dodirnula tlo, on opet zabaci noge preko sedla i dojaši na drugu obalu, a hlače su mu bile priljubljene uz bedra, dok mu je iz mokre košulje curila voda. Iznenada, prvi put u tjedan dana, i bez nekog razloga, on se nasmije, čistim, snažnim, neobuzdanim smijehom koji je još dugo vremena plutao oko njega poput sjajne aureole. Zvuk je bio tako dubok, a Trojanova kopita tapkala su po mekoj zemlji pokraj rijeke uz ritmički topot, tako da Mark nije bio siguran u to što je čuo. On zaustavi Trojana i oslušne. Tišina je bila tako potpuna da mu se činilo da šišti poput statičkog elektriciteta, a kad se šumska grlica oglasila melodioznim, melankoličnim zviždukom na udaljenosti od oko jedne milje niz rijeku, činilo se da je tako blizu da je može dodirnuti. Mark odmahne glavom i tržne uzdama. S prvim topotom kopita, zvuk se vrati - i ovog puta nije bilo sumnje u to. Marku se naježe dlake na vratu, i on se brzo izravna iz svojeg udobnog, pogrbljenog položaja na sedlu. Taj je zvuk čuo samo jednom prije, ali u okolnostima zbog kojih ga nikada neće zaboraviti. Bio je blizu, vrlo blizu, i dolazio je iz gustog zelenog riječnog grmlja između njega i rijeke, zamršenog gustiša s divljim lokvatom i visećim lijanama, tipičnim zaklonom za životinju koja se oglasila. Bio je to čudan, nezemaljski zvuk, fluidan zvuk, gotovo poput tekućine koja se toči iz kamenog vrča - i samo onaj koji ga je prije čuo mogao je prepoznati zvuk upozorenja i opasnosti kojim se glasa odrasli leopard. Mark okrene mulu, i krene uz padinu dok nije došao do sjene drveća, gdje ju je vezao i otpustio uzde. Zatim izvadi svoj Mannlicher iz korica i brzo provjeri spremnik za streljivo. Debele čahure sa svojim nosevima presvučenim bakrom još su bile sjajne i skliske od voska, i on zatvori cijev. Nosio je pušku u lijevoj ruci, jer nije ju namjeravao upotrijebiti. Bio je svjestan ugodnog osjećaja uzbuđenja i iščekivanja. Za dva mjeseca napornog jahanja i hoda otkad se vratio na Chakina Vrata, bilo je to prvi put da dobije priliku vidjeti leoparda. Bilo je mnogo leoparda uz Bubezi, vidio je

njihove tragove gotovo svakog dana, i čuo ih kako se glasaju u noći. Leopardi i kudui uvijek su posljednji popuštali pred dolaskom čovjeka i civilizacije. Njihova nadmoćna lukavost i prirodna vještina u prikradanju štitile bi ih dugo nakon što bi ostale vrste otišle. Sada je imao priliku da ga vidi. Riječno grmlje bilo je gusto, ali ne i široko, i on je žudio za prilikom da ga vidi, pa makar i samo kroz bljesak žute boje u dubokoj sjeni. Htio je nešto konkretno, čvrstu bilješku u svojem dnevniku, još jednu vrstu koju je mogao dodati na rastući popis životinja koje je izbrojio. Oprezno je kružio, a oči su mu se pokretale od gustog zelenog zida grmlja do mekanog tla kod njegovih nogu, tražeći trag, kao i pogled na žutu mačku. Malo iznad strme riječne obale on naglo zastane, i pogleda dolje prije no što se spusti na jedno koljeno. Tu nije bilo tragova leoparda, već drugih tragova koje je naučio prepoznavati. Nije bilo posebnih, karakterističnih obilježja, kao što je prst koji nedostaje ili nekakva deformacija, ali Markovo uvježbano oko prepoznalo je oblik i veličinu, i malo zakrivljeni način na koji je čovjek hodao, duljinu koraka i dubinu otiska vrha stopala. Takvim je korakom hodao čovjek koji je brz i oprezan. Uplašeni zov životinje u grmlju sada je imao smisla. «Pungushe», reče Mark tiho. «Šakal je opet na djelu.» Tragovi su bili dvostruki, ulazili su u grmlje i izlazili iz njega. Tragovi koji su vodili u grmlje izgledali su dublji, s kraćim razmakom medu stopalima, a tragovi koji su izlazili bili su plići, jer čovjek je hodao rasterećeno. Mark se polako približi grmlju, prateći čovjekove otiske stopala. Zastajao je svakih nekoliko koraka na više minuta da bi pažljivo proučio raslinje, ili bi čučnuo kako bi bolje mogao vidjeti tlo pod lijanama i granama. Sada kad je znao što će pronaći, ugodnu toplinu uzbuđenja zamijenila je hladna srdžba i spoznaja o smrtnoj opasnosti. Nešto bijelo zapelo mu je za oko u mračnim dubinama gustiša. Gledao je nekoliko trenutaka dok nije vidio bijele zareze u deblu drveta na mjestu gdje ih je urezala životinja koja pati, duge, duboke tragove u tamnoj kori drveta. Njegov bijes spuzne u želudac poput zmije koja se odmata. Kretao se postrance i polako naprijed, i sada je pušku držao spremnu, nisko na boku, tri koraka prije no što se opet zaustavi. Na rubu gustiša bilo je područje ugažene trave; mekana crna zemlja bila je prerovana i kopana, netko je vukao nešto teško amotamo, a bila je tu i mala crvena mrlja obasjana jednom zrakom sunca, mrlja koja je mogla biti latica divljeg cvijeta - kap krvi. Tada je začuo još jedan zvuk, udaranje metala o metal, karike o kariku, čelični lanac koji se polako kreće u tamnim dubinama gustiša, a tada ga je

ugledao. Sada je znao gdje leži životinja, i pokrenuo se u stranu, korak po korak, oslobodivši osigurač puške, i privukavši pušku uz prsa. Opet bijelo, neprirodno bijelo, okrugli mjehur bijele boje na pozadini tamnih krošanja, i on se ukoči gledajući u to. Prošlo je dugo vremena dok nije shvatio da gleda sirovo drvo odsječenog stabla viličastog oblika, debelog poput struka mlade djevojke, tako svježe odrezanog da je biljni sok još uvijek kapao u ljepljivim kapljicama boje vina. Vidio je i komad žice ukradene s ograde kojim je lanac bio zakvačen za deblo. Deblo je bilo sidro, uteg koji će držati ulovljenu životinju bez da joj da priliku da čvrsto povuče i oslobodi se. Lanac opet zvekne. Leopard je bio udaljen od njega manje od dvadeset koraka. Točno je znao gdje se nalazi, ali nije ga mogao vidjeti, i dok je gledao, brzo je razmišljao, pokušavajući se sjetiti svega što je čuo o životinji, starčevih priča. «Nećeš ga vidjeti dok ne napadne, a i tada će to biti samo žuti bljesak, poput sunčeve zrake. Neće te upozoriti rezanjem, kao lav. Napada u apsolutnoj tišini, i neće te ugristi za ruku niti za rame. Ići će na glavu. Zna sve o dvonožnim životinjama, jer hrani se uglavnom babunima, pa zna gdje ti je glava. Otkinut će ti vrh lubanje brže no što ti razbijaš jaje za doručak, a da bi stvar bila potpuna, stražnjim nogama napast će ti trbuh. Vidio si mačku kako leži na leđima i kako grebe stražnjim nogama kad je češkaš po trbuhu. On će te ogrepsti na isti način, ali će ti izvaditi utrobu poput pileta, i to tako brzo da će, ako vas ima četvorica u lovačkoj skupini, ubiti trojicu prije no što četvrti podigne pušku do ramena.« 1 3 Mark je stajao potpuno mirno i čekao. Nije mogao vidjeti životinju, ali mogao ju je osjetiti, mogao je osjetiti njezine oči, jer ubadale su mu kožu poput otrovnih gmižućih insekta, i sjećao se sjajnog mramorno bijelog ožiljka koji mu je Sean Courtnev pokazao tijekom jednog od onih trenutaka nakon četvrtog whiskyja, zadignuvši košulju i stegnuvši mišić, tako da se ožiljak istaknuo svijetleći poput satena. «Leopard», rekao je. «Vražja mačka - najgore kopile u cijeloj divljini.« Osjetio je kako mu stopala polako uzmiču, i palo lišće zašušti. Mogao je otići i ostaviti ga, i vratiti se kad mu lešinari jave da je životinja mrtva ili preslaba da bi predstavljala opasnost. Tada je zamislio strah i bol životinje - i to iznenada više nije bila životinja, već njegova životinja, njegov sveti štićenik, i on zakorači naprijed. Lanac zvekne i leopard napadne. Napao je u strašnom, tihom jurišu, približavajući se munjevito, i samo su mu oči gorjele žutom vatrom mržnje i straha i boli. Lanac je letio za njim, vrteći se i zveckajući, i kad je Mark podigao pušku

posljednjih šest inča do ramena, vidio je zamku kako visi s leopardove prednje noge poput nekog zlokobnog metalnog raka. Teška metalna zamka barem je toliko usporila napad. Činilo se da vrijeme prolazi sporo kao u snu, i da svaka mikrosekunda pada teško poput kapi gustog ulja, tako da je vidio kako je leopardova prednja noga iznad mjesta na kojem je bila uhvaćena u zamku napola progrižena. Osjeti kako mu se želudac preokreće kad je shvatio da je uspaničena životinja progrizla vlastitu kost i meso u očajničkom pokušaju da se oslobodi. Noga se držala još samo komadom krvave kože, i ta posljednja spona pukla je od naglog trzaja. Leopard je bio slobodan, lud od bola i straha, i skočio je na Markovu glavu. Vrh cijevi Mannlichera gotovo je dotaknuo široko, ravno čelo; bio je tako blizu da je mogao vidjeti duge, bijele brkove kako izbijaju iznad iskešenih ralja poput vlati trave ukočenih od jutarnjeg mraza, i žute očnjake iza vlažnih, crnih usana, i hrapavi ružičasti jezik preo otvora grla, i oči. Strašne, žute oči, pune mržnje. 4 i V 350 » Mark opali i metak rascijepi lubanju, i žute oči trepnu od šoka, a glava se naglo tržne unatrag, iskrivljena na zmijolikom vratu, dok je gipko tijelo gubilo svoju gracioznost i lakoću i postalo teško i bezoblično u zraku. Pao je poput vreće uz Markove noge, i sitne kapi sjajnocrvene krvi poprskale su vrhove Markovih čizama, svjetlucajući tamo poput rubina. Mark dodirne otvoreno oko, ali plamteće žuto svjetlo je blijedjelo, i prekrasne crne lepeze trepavica više nisu imale refleks treptanja. Leopard je bio mrtav, i Mark sjedne iscrpljeno na lišće pokraj lešine i dohvati svoju limenku s cigaretama. Ruka koja je držala šibicu drhtila je tako snažno da je plamen treperio poput leptirovih krila. On ugasi šibicu i baci je, pa dlanom pogladi meko, gusto krzno, jantarnozlatne boje protkano prepoznatljivim crnim rozetama, kao da je dotaknuta vrhovima prstiju desne ruke anđela. «Pungushe - ti kopile!», prošapta on opet. Životinja je umrla zbog tog zlatnog krzna protkanog točkama, i zbog nekoliko srebrenih šilinga koje će donijeti kad ga proda na seoskoj tržnici, ili na željezničkoj stanici, ili uz prašnjavu cestu. Mark opet pogladi sjajno krzno, i osjeti kako se njegov strah pretvara u bijes prema čovjeku koji mu je jednom spasio život, i kojeg je lovio ova dva mjeseca. On ustane i priđe čeličnoj zamci, koja je ležala na kraju lanca. Odgrizena noga još je bila uhvaćena u neumorne čeljusti, i Mark čučne da ih prouči. Zamka je bila one vrste koju su nazivali «Slag Yster», smrtonosno željezo, a šiljci zamke bili su pažljivo postavljeni tako da uhvate u ugriz, ali ne i da presijeku. Težila je najmanje trideset funta, i

trebat će mu debela grana da je otvori i namjesti mehanizam. Čelik je bio čađav i potamnio jer ga je lovokradica spalio bakljom od suhe trave kako bi uništio ljudski miris na metalu. Na rubu grmlja ležalo je napola raspadnuto truplo babuna, mamac koji je bio neodoljiv velikoj žutoj mački. Mark napuni Mannlicher, a bijes mu je bio tako snažan da je mogao ubiti čovjeka koji je ovo učinio, da ga je sreo u tom trenutku, usprkosa činjenici da mu je dugovao život. Popeo se uz padinu i skinuo sedlo s Trojana, vezao ga kožnim remenjem, pa objesio sedlo na grane stabla, izvan dosega zalutale hijene ili jazavca. Zatim se vrati i pronađe trag lovokradice na rubu gustiša. Znao je da bi bilo uzaludno da ga slijedi na muli. Velika, nespretna životinja uzbunila bi lovokradicu na milju udaljenosti, ali pješice je imao šanse. Trag je bio svjež, i logor lovokradice bit će u blizini. Sigurno se neće udaljiti daleko od tako dragocjene imovine kao što je čelična zamka. Mark je imao dobru priliku. Bit će oprezan, naravno, lukav i promućuran, jer sigurno zna da je lov u dolini sada bio zabranjen. Mark je posjetio svako selo, razgovarao sa svim poglavicama i pio pivo dok im je objašnjavao novu zapovijed. Lovokradica je znao da je izvan zakona. Mark je slijedio njegov trag tako često, i oprezni Pungushe poduzimao je sve moguće mjere da izbjegne potjeru, tako da je bilo jasno da zna za svoju krivnju, ali Mark je sada imao dobru priliku da ga ulovi. Trag je prelazio preko rijeke pola milje nizvodno, a zatim je išao u cikcak između grmlja i šume dok je lovokradica obilazio svoje zamke. Zamka za leoparda očito je bila sredina njegove linije zamka, ali on je lovio i manji plijen, koristeći laganu galvaniziranu žicu koju je vjerojatno kupio za nekoliko šilinga u lokalnoj trgovini. Koristio je i bakrenu telegrafsku žicu, koju je vjerojatno pribavio tako što se popeo na telegrafski stup na nekom usamljenom mjestu. Namjestio je zamke za šakale, i to na svim mogućim mjestima gdje je mogao privući male životinje, u blatnim jamama ili slanicima. Pažljivo prateći liniju zamka, Mark je aktivirao sve omče od žice i strgnuo ih. Brzo se približavao svojem plijenu, ali prošlo je tri sata prije no što je pronašao logor lovokradice. Nalazio se pod debelim, nabreklim, reptilsko sivim granama baobaba. Drvo je bilo staro i trulo, a njegovo veliko deblo imalo je u sebi duboki usjek, pećinu koju je lovokradica koristio da zaštiti svoju vatricu za kuhanje. Vatra je sada bila ugašena, pažljivo prekrivena pijeskom - ali miris dima doveo je Marka do nje. Pepeo je bio hladan. U najdubljem dijelu šupljeg drveta bila su dva zavežljaja vezana žicom. Jedan zavežljaj sadržavao je masni sivi

pokrivač, izrezbareni drveni naslon za glavu, malu crnu zdjelu s tri noge i vrećicu od impaline kože koja je sadržavala dvije ili tri funte žutog prosa i komade sušenog mesa. Lovokradica je putovao s malo tereta i kretao se brzo. Drugi zavežljaj sadržavao je petnaest koža šakala, osušenih na suncu, prekrasnih krzna srebrene i crne i crvene boje, i dvije kože leoparda, velikog tamnozlačanog mužjaka i manje, poluodrasle ženke. Mark potpali vatru i baci na nju pokrivač, naslon za glavu i vreću, izvukavši sitno zadovoljstvo iz te male osvete dok su stvari gorjele. Kamenom je razbio željeznu posudu, prebacio sušene kože preko ramena i krenuo natrag. Već se gotovo smračilo kad se vratio do leopardovog gustiša pokraj rijeke. Spustio je teški zavežljaj s osušenom kožom, koji mu je sada već otežao na ramenu poput stostruko veće vreće s ugljenom, i on pogleda zbunjeno lešinu leoparda. Bila je prepuna velikih muha metalnozelene boje. Polagale su jaja na mrtvo meso, poput hrpa kuhane riže, ali ono što je zaprepastilo Marka bila je činjenica da je lešina gola. Zlatno krzno bilo je stručno oderano, i sada je lešina bila sirovoružičaste boje, prošarana žutim naslagama masnog tkiva i bjelkastim ligamentima. Glava je bila gola, tako da su oči zurile iz lubanje poput špekula, čuperci crne dlake izlazili iz otvorenih rupa od ušiju, a očnjaci su bili otkriveni. Mark brzo odjuri do debla koje je poslužilo kao sidro. Lanac i zamka su nestali. Prošla je puna minuta prije no što mu na pamet padne sljedeći logičan korak. Potrčao je uz padinu do drveta gdje je privezao mulu. Trojan je nestao. Remenje je bilo prerezano oštricom poput žileta i uredno položeno pod stablom. Trojan, neočekivano lišen remenja kojim je bio vezan, zahvalno je reagirao na predvidljiv način. Krenuo je ravno poput strijele kući, svojoj grubo načinjenoj štali, noćnom obroku žita, i društvu svojega starog prijatelja Spartana. Do glavnog logora imao je petnaest milja hoda, a za petnaest minuta će se smračiti. Vreće sa sedla Pungushe je skinuo sa stabla i pažljivo probrao sadržaj. Ono što je odbacio, uredno je poslagao na ravni kamen. Očito nije imao neko mišljenje o Williamu Shakespeareu, jer njegove su tragedije bile odložene na stranu, i ostavio je Marku njegovu lovačku jaknu, koju mu je u posljednji čas poklonila Ruth Courtnev. Uzeo je vreću za spavanje, koja je nekada pripadala generalu Courtnevju, i koja je imala ušivenu deku kao podlogu za tlo, i podstavu od finog materijala, i koja je u Harrodsu u Londonu vrijedila dvadeset i pet gvineja. Bila je to dobra zamjena za masni pokrivač i drveni naslon za glavu. Uzeo je posudu za kuhanje s priborom za

jelo, sol i brašno i meso, ali ostavio je jednu limenku graha. Uzeo je čistu košulju i kaki hlače, ali ostavio je rezervne vunene čarape i čizme s gumenim donovima. Možda su čizme slučajno bile okrenute nizvodno prema Markovom logoru - ili je to bilo zadirkivanje? Limenka graha i čizme koje će ga vratiti kući. Kroz crvenu izmaglicu svojeg poniženja i rastućeg bijesa, Mark iznenada osjeti prisutnost smisla za humor. Čovjek ga je promatrao. Mark je sada bio siguran u to. Stvari koje je uzeo iz vreća na sedlu previše su vjerno odražavale njegove stvari koje je Mark spalio. U mašti, Mark začuje duboki zvonki Zulu smijeh, pa zgrabi Mannlicher i pronađe Pungusheov trag. Slijedio ga je samo stotinjak jarda, pa je zastao. Pungushe je bio teško opterećen zamkama, vlažnom kožom i plijenom, ali krenuo je Zulu korakom «Minza umhlabathi» i gutao je razdaljinu prema sjeveru brzinom koju Mark nije mogao slijediti. Vratio se natrag i spustio na zemlju pokraj drveta. Bijes mu se pretvorio u snažnu neugodu pri pomisli na petnaest milja pješačenja do kuće, s tim da mora nositi sedlo i osušene kože, jer čast je nalagala da ne odbaci svoj plijen. Iznenada se počne smijati, bespomoćno, beznadno tresući ramenima, i smijao se dok mu suze nisu potekle obrazima, a dok ga nije zabolio trbuh. «Pungushe, vratit ću ti za ovo», obeća on slabim glasom kroz smijeh. Nakon ponoći, spustila se kiša, brzi, snažan pljusak, dovoljan da smoči Marka i povije travu kapljicama. Zatim naiđe i ledeni vjetrić, uporan poput starice, a čizme su mu promočile u mokroj travi tako da su šljapkale sa svakim korakom. Cigarete su mu se raspale u žutu kašu duhana i papira, a zavežljaj s kožama i sedlo na ramenima urezali su mu se u kožu. Te noći više se nije smijao. Prije zore, litice Chakinih Vrata bile su purpurne boje, glatke poput mlijeka, iznenada usplamtjevši ružičastom i brončanom bojom pod poljupcem sunca, ali Mark je nastavio hod noseći svoj teret, umoran tako da nije mogao cijeniti ljepotu, nije mogao osjećati, pa čak mu nije niti stalo do toga, dok nije izišao iz šume na obali rijeke Bubezi i zastao u pola koraka. Omirisao je zrak u potpunoj nevjerici, i njegovo tijelo odmah je reagiralo poplavom sline pod jezikom i grčenjem praznog želudca. Bio je to najljepši miris koji je ikada osjetio, pržena slanina i jaja u tavi. Znao je da je to sigurno posljedica njegovog umora, jer slaninu je posljednji put jeo prije šest tjedana. Zatim mu se učini da ga i uši varaju, jer čuo je udarce sjekirom po drvetu i melodiozne Zulu glasove u daljini, i on podigne glavu i zagleda se pred sebe kroz šumu, prema svojem starom logoru medu divljim smokvama. Tamo se nalazila

kupola od bijelog platna, časnički šator, nedavno podignut pokraj njegovog skloništa pokrivenog slamom. Gorjela je logorska vatra, i Hlubi, stari Zulu kuhar, vrijedno je radio pokraj nje sa svojim tavama, a iza plamenova, u svojem sklopivom platnenom stolcu za kampiranje, udobno se smjestila krupna prilika generala Courtnevja, koji je kritičkim okom promatrao izradu svojeg doručka. Podigao je pogled i ugledao Marka, prljavog i raščupanog poput prosjaka na rubu logora, i osmijeh mu je bio širok i dječački. «Hlubi», reče on na Zulu jeziku. «Još četiri jaja i funtu slanine.« Golema energija i entuzijazam Seana Courtnevja bili su svjetionik koji je učinio tjedan koji je uslijedio jednim od upečatljivijih predaha u Markovom životu. Uvijek će ga pamtiti onakvog kakav je bio tih dana, kad se smijao iz dna duše Markovoj priči o jadu i frustracijama s Pungusheom, a nakon toga, još se cereći, pozvao svoje sluge i ponovio im priču dodajući svoje komentare i ukrase, dok se i oni nisu valjali od smijeha, a stari, debeli Hlubi prevrnuo je tavu s jajima, dok mu je trbušina skakala goredolje, a topovska kugla od glave se klimala lijevodesno u nekontroliranom napadu smijeha. » Mark, koji je napola izgladnio na posnom grahu, davio se u čudesnoj hrani koja je tekla iz Hlubijevih ruku veličine lopata, s ružičastim dlanovima. Čudio se stilu kojim je Sean Courtnev svladavao teškoće života u afričkoj divljini, od prave kade do prenosivog hladnjaka koji je radio na kerozin i koji je stvarao beskrajne potoke ledenog piva u podnevnim vrućinama. «Zašto putovati kao sirotinja, kada možeš putovati prvom klasom?», upita Sean i namigne Marku dok je širio kartu Zululanda u velikom mjerilu na logorskom stolu. «Sada, što mi imaš reći?» Njihova rasprava trajala je do duboko u noć, dok je Petromax šištio na grani iznad njihovih glava, a šakali lajali i piskutali niz rijeku. Danju su Jahali po terenu. Sean Courtnev bio je na Spartanu, i vidljivo je uživao u svakom trenutku, s vitalnošću čovjeka upola mlađeg od sebe, nastavljajući bez prekida čak i po podnevnim vrućinama, provjeravajući mjesto koje je Mark izabrao za glavni logor, prepirući se oko toga gdje bi trebalo izgraditi most preko Bubezija. Slijedio je put kroz šumu koji je Mark iskrčio, oduševio se pri pogledu na velikog crnog mužjaka nyale s teškom grivom i sablasnim prugama, dok je jurio u panici zbog dolaska čovjeka, sjedio je u svojoj kadi pod drvećem smokve, do struka u pjeni, s cigarom u ustima i velikom čašom piva u ruci, vičući Hlubiju da mu donese novi lonac s kipućom vodom kad mu se voda ohladila. Velik i dlakav i pun ožiljaka. Mark je tada shvatio koliki je dio

njegovog života ispunio taj čovjek. Kako se bližio dan kad je morao otići, Seanovo raspoloženje se promijenilo, i navečer bi namrgođeno čitao popis životinja koji je Mark sastavio. »Pedeset zebra», čitao je Markove procjene, i ulio posljednje kapi whiskyja iz boce u čašu, sjećajući se vremena prije: «Na rijeci Sabi 1895. jedno krdo zebra prešlo je pred mojim kolima. Trebalo im je četrdeset minuta da progalopiraju kraj nas, a predvodnici su već zašli iza obzora kad je kraj nas protrčao zadnji dio krda. U tom krdu bilo je trideset tisuća životinja.« «Nema slonova?«, upita on, gledajući dalje popis, a kada je Mark odmahnuo glavom, tiho nastavi: »Mislili smo da će to trajati zauvijek. Kad sam 1899. ujahao u Pretoriju sa sjevera, imao sam sa sobom deset tona slonovače. Deset tona, dvadeset tisuća funta slonovače.« 3 «Nema lavova?», i opet Mark odmahne gkvom. »Mislim da ih nema, generale. Nisam im vidio tragove, niti ih čuo u noći, ali kad sam bio dječak, ubio sam jednoga u blizini. Bio sam s djedom.« «Da», klimne Sean, «kad si ti bio dječak - ili, Što je s tvojim sinom, Mark? Hoće li on ikada vidjeti lava u divljini?« Mark ne odgovori, a Sean progunda: «Nema lavova na rijeci Bubezi, zaboga! Što sam učinio ovoj zemlji?» Zagledao se u vatru. «Pitam se je li obična slučajnost to što smo se ti i ja sreli, Mark. Ti si mi otvorio oči i savjest. Ja, i ljudi poput mene. učinili su to...» On odmahne velikom, čupavom glavom i posegne u unutarnji džep svoje lovačke jakne, pa izvadi džepnu knjižicu presvučenu kožom, malu i debelu, često prelistavanu i sjajnu cd dodira. Mark je nije prepoznao na trenutak, ali kad jest, bio je zapanjen. «Nisam znao da čitate Knjigu», reče on, a Sean ga pogleda ispod čupavih obrva. «Čitam je», progunda. «Što sam stariji, vise je čitam. Ovdje mogu pronaći mnogo utjehe.» «Ali, gospodine«, ustraje Mark, «vi nikada ne idete u crkvu.» Sada se Sean namršti kao da mu se ne sviđaju ta pitanja. «Ja živim svoju vjeru», reče on. «Ne pjevam o tome nedjeljom, pa da je odbacim ostatak tjedna, kao neki ljudi koje znam.» Njegov ton bio je konačan, sprječavajući nastavak rasprave, i on skrene pažnju na knjižicu. Označio je mjesto na kojem je stao prešanim cvijetom, i Biblija se otvori na toj stranici. «Ovo sam pronašao sinoć», reče Marku stavljajući naočale sa čeličnim okvirima na nos. «Činilo mi se kao znak, i obilježio sam to da ti pročitam. Matej, 1O.» On pročisti grlo i polako pročita: «Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak, ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega.» Kad je završio, pospremio je Bibliju u svoj džep, i obojica utihnu, razmišljajući o tome i gledajući oblike u pepelu vatre. «Možda će nam pomoći da

spasimo vrapca od pada, ovdje kod Chakinih Vrata», reče Sean, i nagne se naprijed da uzme s vatre zapaljenu grančicu. 3 III Njome upali novu cigaru i duboko udahne, uživajući u okusu dima drva i duhana, prije nego što nastavi. »Nesreća je samo što se to događa u ovo vrijeme. Tek krajem sljedeće godine moći ćemo pokrenuti ratifikaciju proglasa i prikupiti proračun za razvoj stvari ovdje.« Mark se istog trena trgne i upita oštrim glasom. «Iduće godine?« «Bojim se da je tako.« «Ali, zašto tako dugo?« «Surova stvarnost politike, sine«, zareži Sean. »Upravo smo dobili snažan udarac, i sve drugo mora čekati dok igramo igre moći.« «Što se dogodilo?«, upita Mark, sada već zabrinuto. «Nisam čitao novine dva mjeseca.« «Volio bih da sam i ja tako sretan.« Sean se sjetno nasmiješi. »Provodili su se naknadni izbori u malom mjestu u Transvaalu. To je mjesto koje je oduvijek bilo naše, dobro, sigurno mjesto u rukama cijenjenog poduzetnika velike lojalnosti i malog intelekta. On je doživio srčani napad u blagovaonici Doma, i umro je između juhe i ribe. Pošli smo u našu sigurnu malu izbornu jedinicu da izaberemo novog kandidata«, Sean zastane, s nemoćnim izrazom na licu, «i doživjeli smo najveći poraz u životu. Petnaest posto otišlo je Hertzogovoj stranci. Suprotstavili su nam se zbog načina na koji smo riješili štrajk prošle godine - i bilo je katastrofalno.« «Nisam znao. Žao mi je.» «Ako se ta promjena od petnaest posto odnosi na cijelu zemlju, nakon sljedećih izbora bit ćemo u oporbi. Ništa drugo nije važno. General Smith odlučio je obići zemlju sljedeće godine u ožujku, i borit ćemo se za opstanak. Do tada ne možemo provesti ovakav zakon niti tražiti sredstva.« Mark osjeti kako mu se hladan očaj širi do vrhova prstiju. «Što se događa ovdje?«, upita on. «Moram li u međuvremenu prestati s ovim što radim? Hoćemo li sve jednostavno napustiti? Još jedna godina krivolova, još jedna godina bez zaštite i razvoja?« Sean odmahne glavom. «Moji ljudi proučili su postojeću zaštitu. Imamo tmo neke ovlasti koje možemo provesti, ali ne i novac za to.» i . 41 i 358 «Ne možeš učiniti ništa bez novca», reče Mark jadno. «A, napokon malo poštovanja prema moći novca», Sean mu se kratko nasmiješi preko vatre, pa ozbiljno nastavi: «Odlučio sam da ja financiram razvoj i upravljanje zaštićenim područjem dok ne dobijem proračun za to. Platit ću račune iz vlastitog džepa. Možda ću kasnije dobiti naknadu iz proračuna, ali ako i ne dobijem«, on slegne ramenima, «mislim da sam barem toliko dužan. Prilično dobro mi je išlo.» «Neće trebati mnogo», upadne Mark, ali Sean ga utiša. «Imat ćeš istu plaću kao i prije, i

pokrenut ćemo izgradnju glavnog logora. Dat ću ti četiri čovjeka za taj posao», nastavi on tiho. «Morat ćemo se snaći i bez mosta, i s običnim kolskim putem, ali i to je početak - i nadajmo se da ćemo dobiti sljedeće izbore.« Posljednjeg dana za doručkom, Sean položi registrator pred Marka. «Razgovarao sam s Caldwellom, čovjekom koji je napravio crteže za «Jocka iz divljine», da dizajnira korice», nasmiješi se on dok je Mark otvarao registrator. «Htio sam da dobiješ najbolje za svoje tri tisuće funta.» U registratoru se nalazila verzija stranice objave za tisak koja će obznaniti postojanje »Prijatelja afričkih divljih životinja«. Margina je sadržavala sjajne crteže divljih životinja, a ispod objave tiskane debelim slovima bili su istaknuti ciljevi Društva, i elokventna molba za pomoć i članstvo. «Moji odvjetnici su napisali članak i osmislili tekstove. Objavit ćemo to u svim novinama u zemlji. Adresa Društva je Glavni ured poduzeća Courtnev, i zaposlio sam na puno radno vrijeme službenika koji će obavljati administrativne poslove. Dobio sam i mladog novinara da ureduje novine Društva. Pun je ideja i zakvačio se za cijelu stvar. Uz malo sreće, donijet će nam veliku javnu podršku.« «To će koštati više od tri tisuće funta«, Mark je bio rastrgan između oduševljenja i zabrinutosti zbog veličine do koje je izrasla njegova jednostavna ideja. «Da», nasmije se Sean. «Koštat će više od tri tisuće funta, što me podsjetilo. Poslao sam Dirku Courtnevju potvrdu o primljenom novcu - i doživotno članstvo u Društvu!« Ta šala pomogla im je da prebrode neugodu posljednjih trenutaka prije rastanka. Seanovi nosači nestali su medu drvećem, noseći na glavama opremu do mjesta na kojem su ostavili kamion, na cesti najbližoj Chakinim Vratima, udaljenoj dvadeset milja, a Sean se nije mogao prisiliti da krene. «Žao mije što moram ići», prizna on. «Dobro smo se proveli, i sada se osjećam snažniji - mogu se suočiti sa svime što kopilad može baciti na mene.» On se ogleda oko sebe, rastajući se od rijeke i planine i divljine. «Ovdje ima magije.» On klimne. «Pazi na ovo mjesto, sine», i ispruži ruku. Bila je to Markova posljednja prilika da postavi pitanje koje je pokušao postaviti već desetak puta, ali svaki put Sean ga je ignorirao ili preskočio. Ali, sada je morao dobiti odgovor, i on uhvati Seanovu veliku, čvornatu šaku u zahvat koji nije mogao pustiti. «Niste mi rekli kako je Storm, gospodine. Kako je? Je li dobro? Kako napreduju njezine slike?», izlane on. Činilo se da čak ni tada neće od Seana ništa saznati. On se ljutito ukoči, pokuša istrgnuti ruku, ali bijes izblijedi prije no što mu je došao do očiju. Na trenutak, u dubokim očima pojavi se tamna, nespoznatljiva

bol, i njegov stisak očvrsne na Markovoj ruci poput čelične zamke. «Storm se udala prije mjesec dana. Ali, nisam je vidio otkad si otišao iz Lion Kopa», reče on, i pusti Markovu ruku. Bez riječi, okrene se i ode. Prvi put hodao je polako, teško šepajući poput starca. Vrlo umornog starca. Mark je htio potrčati za njim, ali njegovo srce se slamalo i noge ga nisu htjele nositi. Stajao je u očaju i gledao kako Sean Courtnev šepa prema šumi. Drugi igrač Natala naiđe uz liniju, dok su kopita njegovog ponija odbacivala bijeli kreč koji je služio za označavanje terena poput rafala strojnice, i uhvati loptu dvije stope prije no što je izišla iz igre. Nagne se nisko u sedlu i udari je pod vratom ponija, snažnim udarcem koji je završio s palicom visoko nad glavom, i lopta se podigne u luku, kao bijelo priviđenje na plavoj pozadini ljetnog neba. Aplauz se prospe nad topotom kopita s verande kluba i sa stolaca pod šarenim suncobranima, a zatim se pretvori u uzdah kad su gledatelji vidjeli da je Derek Hunt to očekivao. Približavao se u brzom kasu, još ne podbadajući Saladina u galop. Saladin je bio veliki poni, s ružnom glavom koju je nagnuo gledajući let bijele lopte, dok su mu prevelike nozdrve frktale tako da je njihova sjajna crvena unutrašnjost bljeskala poput zastave. Oko kojim je promatrao let lopte okrene se u duplji na mršavoj glavi, dajući konju divlji izgled. Imao je onu nijansu sive boje kojoj nikakvo timarenje nije moglo pružiti sjaj, a kopita su mu izgledala kao u teretnog konja. Morao ih je podizati visoko, nespretnim pokretima koji su ga brzo nosili pred argentinskim ponijem u brzom galopu pokraj njegovog ramena. Derek je sjedio na njemu kao u naslonjaču, lijeno mašući štapom iz zgloba, dok mu je jahaća kaciga bila navučena nisko na glavu i dobro pričvršćena pod bradom. Trbuh mu je bio ispupčen nad pojasom hlača, ruke su mu bile duge i debele poput čimpanzinih, prekrivene gustim riđim dlakama. Koža mu je bila jako pjegava, a pod pjegama je bila sirovocrvenkaste boje, kao da je opečen kipućom vodom. Lice mu je imalo istu nijansu crvene boje, uz purpurnu boju teškog alkoholičara, i znojio se. Znoj je sjajio poput jutarnje rose na njegovom licu i kapao s brade. Njegova pamučna majica s kratkim rukavima izgledala je kao da ga je uhvatio tropski pljusak. Bila mu je zalijepljena na debela, medvjeda ramena, i tako rastegnuta preko trbuha da mu se sa strane mogao vidjeti pupak. Sa svakim korakom, dok su Saladinova kopita udarala po zemlji, velika stražnjica Dereka Hunta u tijesnim bijelim hlačama treperila je poput želea u sedlu. Dva argentinska ponija presijecala su polje, a njihovi zgodni jahači imali su

kožu boje masline, i bili su markantni poput konjaničkih časnika, jašući uz uzbuđene krikove na španjolskom. Derek se naceri pod svojim riđim brkovima, dok se lopta u dugoj putanji počela spuštati prema zemlji. «Kriste», reče jedan od članova na stubama kluba. »Najružniji konj u kršćanskom svijetu. I on podigne svoj ružičasti gin da nazdravi Saladinu. ttl «I na njegovim leđima, najružniji igrač na svijetu koji je postigao četiri zgoditka», složi se drugi član pokraj njega. «Siroti protivnici mogli bi se okameniti samo gledajući ih.» Saladin i argentinski prvi igrač došli su do mjesta pada lopte u istom trenutku. Argentinac ustane u sedlu da bi je dočekao, dok su mu bijeli zubi svjetlucali pod urednim brkovima, a glatki, preplanuli mišići na ruci stegnuli se spremni na udarac. Njegov vitki, prelijepi poni uhvatio je liniju za udaranje, spretan i brz poput lasice. Tada se dogodi nešto neobično. Derek Hunt sjedio je debeo i težak u sedlu, i nitko nije vidio dodir uzdama i petama zbog kojeg je Saladin promijenio korak. Argentinski poni odbije se od njega kao da je udario u granitni kopje, a jahač mu preleti preko glave, prešavši u trenutku iz uravnoteženog savršenstva do zbrke, i padne mlatarajući rukama na tlo u oblaku crvene prašine. Podigne se na koljena kako bi histerično vrisnuo žalbu prema sudcu i nebesima. Derek se lagano nagne i začuje se tihi udarac palice u bambus, nježan, gotovo samodostatan mali dodir, i lopta ponizno padne pred Saladinovu glavu. Odskoči jednom, dvaput, a tada se poslušno podigne da bi dobila još jedan lagani udarac i nastavila skakutati niz polje. Argentinski četvrti igrač jurio je s desna, s gracioznošću lavice u napadu - a urlik gomile dopre do njega preko igrališta, potičući ga da krene u napad. On izbaci divlju španjolsku kletvu, dok su mu oči blještile od uzbuđenja. Derek glatko prebaci palicu iz desne ruke u lijevu, i udari bijelu lopticu koja je odskakivala na drugu stranu, prisilivši Argentinca da pooštri kut svojeg presretanja. Čim ga je navukao, Derek snažno udari, prebacujući loptu visoko preko glave Argentinca. Tiho reče «Ha!» i dodirne Saladina petama. Veliki ružni pastuh ispruži vrat i prijeđe u galop, dok ga je Derek podbadao. Projurili su pokraj Argentinca kao da se zaista okamenio, ostavivši ga zbunjenog iza sebe, i dohvatili loptu iza njega. Tap! Tap! I opet tap - proveo je loptu kroz sredinu stupova gola, pa se okrenuo i otkasao na početak igrališta. Cereći se tako da mu je trbuh poskakivao, Derek prebaci jednu nogu preko Saladinovog vrata i sklizne na zemlju, prepuštajući ga konjušarima. «Za sljedeću igru uzet ću Satana», vikne on svojim grlenim, pivskim

glasom. Storm Courtnev ugleda ga kako dolazi, i znala je što će se dogoditi. Pokuša ustati, ali bilaje spora i nespretna, jer dijete u njezinoj utrobi prikovalo ju je poput kamena. «Jednu za siromašne!», vikne Derek i uhvati je svojom dugom, dlakavom, kuhanom rukom. Znoj na licu bio mu je ledeno hladan i smočio je i njezin obraz, i smrdio je na ukiseljeno pivo i konje. Poljubio ju je otvorenim ustima, pred Irene Leuchars i četiri druge djevojke, i njihovim muževima, i svima nacerenim konjušarima, i članovima na verandi. Ona u očaju pomisli da će joj pozliti. Kiseli okus podizao joj se u grlu, i mislila je da će povratiti pred svima. «Derek, moje stanje!«, prošapta ona očajnički, ali on je uhvati pod ruku i uzme bocu piva koju je jedan od klupskih poslužitelja donio na srebrenom pladnju. Zanemarujući čaše, pio je izravno iz boce. Pokušavala se osloboditi, ali držao ju je s lakoćom golemom, bezobzirnom snagom - i podrignuo u parajućoj eksploziji plina. «Jednu za siromašne«, vikne on opet, i svi se nasmiju, kao dvorjani kraljevoj šali. Dobri stari Derek. Priča za sebe, stari Derek. On ispusti praznu bocu. «Drži je dok se ne vratim, ženice!», nasmije se on, uhvati jednu njezinu nabreklu dojku svojom velikom šakom s grubim zglobovima, i bolno je stisne. Ona osjeti hladnoću i drhtavicu i slabost od poniženja i mržnje. Mjesečnica joj je i prije često kasnila, pa Storm nije počela brinuti dok na svojem džepnom dnevniku nije vidjela da je prošao i drugi mjesec. Tada je htjela reći Marku, ali tada su se rastali. Još uvijek je očekivala da se stvari riješe same od sebe, ali kako su prolazili tjedni, u svojem dvorcu od zlata i bjelokosti počinjala je uviđati veličinu svega toga. Takve stvari događale su se drugim djevojkama, radnicama, običnim djevojkama - ne i Storm Courtnev. Za mlade dame poput Storm postojala su posebna pravila. Kad je bilo potpuno sigurno i van svake sumnje, prva osoba na koju je pomislila bio je Mark Anders. I Dok joj se u srcu polako hvatala panika, htjela je odjuriti njemu i baciti mu se u naručje. Tada je taj tvrdoglavi i potpuno nekontrolirani ponos Courtnevjevih ugušio taj impuls. On je morao doći njoj. Odlučila je da on mora doći pod njenim uvjetima - i nije se mogla prisiliti da promijeni pravila koja je stvorila. No, čak i u njenoj nevolji, prsa bi joj se još uvijek stisnula, a noge drhtile, kad bi pomislila na Marka. Plakala je tiho u noći, kad je napustila Marka - i sada je opet plakala. Sada je još više žudjela za njim, dok joj je dijete raslo u dubinama tijela. Ali, taj perverzni, izopačeni ponos nije htio popustiti svoj ugriz poput buldoga, nije joj dopuštao čak niti da mu kaže za svoje stanje. «Ne izazivaj me,

Mark Anders», upozorila ga je, a on je to učinio. Mrzila ga je, i voljela zbog toga. Ali, sada nije mogla odustati. Sljedeća osoba na koju je pomislila bilaje njezina majka. Ona i Ruth Courtnev oduvijek su bile bliske, i uvijek se mogla osloniti na lojalnost i zdrav razum svoje majke. Zatim ju je na mjestu zaustavila spoznaja da će i njezin otac sve saznati unutar nekoliko sati ako kaže Ruth. Ruth nije ništa tajila od Seana, niti on od nje. Stormina duša zatreperila je na pomisao o tome što će se dogoditi kad njezin otac sazna da nosi kopile. Golema ljubav koju je osjećao prema njoj učinit će njegov bijes i osvetu strasnijima. Znala je i to da bi to uništilo Marka. Njezin otac bio je previše snažan i previše uporan da bi povjerovala da može prikriti Markovo ime od njega. Iscijedio bi ga iz nje. Znala je da otac voli Marka Andersa, to je svatko mogao vidjeti, ali ta ljubav ne bi bila dovoljna da spasi njih dvoje. Stav Seana Courtnevja prema svojoj kćeri bio je odreden željeznim pravilima ponašanja, staromodni stav oca koji nije ostavljao manevarskog prostora. Mark Anders suprotstavio se tim željeznim pravilima, i Sean bi ga uništio, usprkos činjenici da ga je volio, a time bi uništio i dio sebe. Odbacio bi i prognao vlastitu kćer, čak i ako bi ga to uništilo. Dakle, zbog oca i zbog Marka Andersa, nije mogla potražiti utjehu i pomoć od majke. Umjesto toga, otišla je kod Irene Leuchars, koja je slušala njezino objašnjenje s oduševljenjem. «Ali, draga moja ludice, pa zar nisi pazila?« Storm odmahne glavom, nesigurna u to što Irene misli pod tim «pazila», ali sigurna da to nije činila. «O kome se radi, draga?», bilo je sljedeće pitanje, ali Storm opet odmahne glavom, ovog puta žešće. «O, draga», Irene zakoluta očima. «Tako mnogo kandidata za tatu? Ti si prava ždrjebica, draga Storm.» «Ne može - ne može li se nešto učiniti?«, upita Storm jadnim glasom. »Misliš na abortus, draga?», upita Irene brutalno, i nasmiješi se lukavim, prkosnim osmijehom kad je Storm klimnula glavom. Bio je to visok, blijed čovjek, siv i jako pogrbljen, slabog glasa i s rukama koje su bile tako bijele da su bile gotovo prozirne. Storm je kroz kožu mogla vidjeti plave vene i krhke kosti. Pokušala je ne misliti na te blijede, prozirne ruke dok je ispipavao, ali bile su hladne i okrutno bolne. Poslije je oprao te blijede ruke u sudoperu u svojem malom, sivom stanu i to je učinio tako pretjerano pažljivo da je Storm osjetila kako su njezina bol i sramota pojačani osjećajem uvrede. Čišćenje joj je izgledalo kao osobna uvreda. »Pretpostavljam da se u velikoj mjeri bavite sportskim aktivnostima - jahanjem, tenisom?», upita on, a kad je Storm klimnula glavom, proizveo je zvuk

neodobravanja. «Žensko tijelo nije stvoreno za takve stvari. Vrlo ste uski, i muskulatura vam je vrlo razvijena. Osim toga, već ste u desetom tjednu trudnoće.« Napokon je završio s pranjem, i počeo je brisati ruke istrošenim, ali klinički bijelim ručnikom. »Možete li mi pomoći?», upita Storm iznervirano, i on polako odmahne blijedom glavom. «Da ste došli malo ranije...«, i on raširi svoje bijele, prozirne ruke u gesti bespomoćnosti. Ispisale su popis imena, ona i Irene, a svi ljudi s popisa imali su dvije zajedničke stvari. Bili su zaljubljeni u Storm, ili su to tvrdili, i bili su bogati. Na popisu je bilo šest imena, i Storm je dvojici njih napisala pisamca i dobila nejasne odgovore, ljubazne dobre želje, ali nije bilo prijedloga za sastanak.Treći čovjek s popisa htio se s njom naći u Umgeni Country klubu. Još je mogla nositi svoju tenisku odjeću, a trudnoća je njenoj koži dala novi sjaj, a njenim grudima puninu i zrelost. Veselo je razgovarala s njim, flertujući, samouvjerena, ohrabrujući ga na način koji nikada prije nije doživio od nje. Nije primijetila lukavi odsjaj u njegovim očima, dok se nije nagnuo prema njoj i povjerljivo je pitao: «Bi li trebala igrati tenis - sada?» Uspjela se zadržavati da se ne slomi dok nije došla do Cadillaca parkiranog na prostoru iza igrališta. Plakala je dok je vozila kroz vratnice, i morala se zaustaviti na dinama nad oceanom. Nakon što je prošla prva oluja poniženja, mogla je jasno razmišljati. Bila je to Irene Leuchars, naravno. Morala je biti slijepa i glupa da to ne shvati ranije. Svi, baš svi su do sada morali znati, jer Irene se pobrinula za to. Usamljenost i očaj preplave je. Derek Hunt nije bio na popisu šestorice, ne zato jer nije bio bogat niti zato jer nije pokazivao zanimanje za Storm. Derek Hunt pokazao je zanimanje za većinu zgodnih djevojaka. Čak se i oženio s dvije, i obje su se rastale od njega, ali ne prije nego što su mu podarile ukupno sedam potomaka. Reputacija Dereka Hunta bila je jednako velika i kitnjasta kao i njegovo bogatstvo. «Gledaj, stara moja», rekao je on Storm razumno. «I ti i ja imamo problem. Želim te, oduvijek sam te želio. Ne mogu spavati noću!», i njegovi riđi brkovi lascivno se tržnu. «A ti mene trebaš. Pričaju se priče o tebi, stara moja, Mark od zvijeri, osuda društva i sve to, bojim se. Ti gubiš, ja dobivam. Nikad me nije zamarala osuda društva. I ja već imam sedmero kopiladi. Jedno više neće mi naškoditi. Što ćemo onda? Jednu za siromašne, ha?» Vozili su u Swaziland, i Derek je uspio dobiti posebnu dozvolu, lažući o njezinoj dobi. Na ceremoniji nije bilo nikoga njoj poznatog, samo pet Derekovih rođakinja i nije ni rekla ocu, majci ni Marku Andersu. Čula ga je kako se vraća kući, poput

pobjednika Velike nagrade Le Mansa. Duga kolona automobila došla je uz prilaz, zatim se začula škripa kočnica, kanonada vrata koja se zatvaraju, glasni prijateljski povici i neobuzdano pjevanje. Derekov glas bio je glasniji i promukliji od ostalih. «Caramba, moji dragi! Isprašili smo vam tur na terenu, a sad ćemo vas zapiti. Ovuda, ponosu Argentine...», i začuje se lupanje nogama i vika dok su se penjali ulaznim stubištem. Storm je ležala na leđima i gledala gipsane andelčiće na stropu. Htjela je pobjeći, osjećala je nesvjesnu, paničnu potrebu da pobjegne. Ali, nije imala kamo. «Da si nam barem rekla, tata bi možda shvatio, oprostio...» «O, draga, da si samo znala kakve je planove imao za tvoje vjenčanje. Bio je tako ponosan na tebe - a sada nije ni bio na tvojem vjenčanju. Nije čak niti pozvan...» «Molim te, Storm, daj mu vremena. Trudim se za tebe. Vjeruj mi, draga, mislim da bi bilo bolje da se radi o bilo kome drugom osim Dereka Hunta. Znaš što tata misli o njemu.» Nije imala kamo pobjeći, i ležala je tiho, uplašena, dok se napokon teški, nesigurni koraci nisu popeli uz stubište, i vrata se naglo širom otvore. Nije se presvukao, još je nosio čizme za jahanje. Stražnja strana njegovih hlača bila je smeđa od masti za sedlo, a središnji dio hlača padao mu je gotovo do koljena, poput punih pelena na bebi. Znoj se osušio u slane bijele krugove na pamučnoj majici. «Budi se, stara moja. Vrijeme je za svakog dobrog, pravog muškarca da obavi svoju dužnost.« Ostavio je odjeću da leži na podu. Njegov ispupčeni trbuh bio je bijel poput ribe, i prekriven riđim uvojcima. Teška ramena bila su izbrazdana starim ožiljcima od prišteva i malih čireva, a muškost mu je bila masivna, debela i čvrsta poput borove grane. «Jednu za siromašne, ha?», naceri se promuklo dok je ulazio u krevet. Iznenada, imala je jasnu sliku vitkoga, gracioznog tijela Marka Andersa, sa čisto oblikovanim mladim mišićima, dok je sjedio na svjetlosti sunca na šumskom proplanku. Sa strašnim bolom prisjetila se lijepe glave s profinjenim, snažnim linijama usta i čela, i dubokih pjesničkih očiju. Dok se krevet ugibao pod težinom njezinog supruga, htjela je viknuti od očaja i spoznaje o nadolazećoj boli. Derek Hunt za doručak je volio malo Crnog baršuna, miješajući pivo Guinness i šampanjac u posebnoj kristalnoj zdjeli za punč. Uvijek je koristio Bollinger, berbu 1911. i pio iz velikog vrča. Vjerovao je u obilan doručak, a ovog jutra bila su to jaja, škotski kiper, kuhani bubrezi, gljive i veliki, dobro prepečeni odrezak - i sve to na istom tanjuru. Iako su mu oči bile vodenaste i crvene od sinoćnjeg slavlja, a lice mu se sjajilo grimiznom bojom pod zrakama izlazećeg sunca, bio je veseo i

prijateljski raspoložen, daveći se od smijeha vlastitim šalama, i naginjući se preko stola da je bocka debelim, crvenim palcem kako bi naglasio neku tvrdnju. Čekala je dok nije zgrabio zdjelu i ulio posljednje kapi Crnog baršuna u svoj vrč, a tada tiho reče: «Derek, želim razvod.« Osmijeh mu nije sišao s lica, i gledao je kako posljednje kapi padaju u vrč. »Prokleta stvar isparava - ili zdjela ima rupu u sebi», prošišti on, a zatim se veselo nasmije. «Shvaćaš? Rupu u sebi! Ova je dobra, ha?» «Jesi li čuo što sam rekla? Hoćeš li mi odgovoriti?» «Ne trebam ti odgovarati, stara moja. Dogovor je dogovor, ti imaš ime za svoje kopile - a ja tek čekam svoj dio.» «Imao si to, koliko si mogao poželjeti«, odgovori Storm tiho, s golemom rezignacijom u glasu. «Nećeš li me sada pustiti?« «Blagi Bože!» Derek se zagleda u nju preko ruba svojeg vrča, dok su mu se brci nakostriješili, a crvene oči raširile iskreno zapanjene. «Ne misliš da sam stvarno bio zainteresiran za tvoj muf? To mogu dobiti bilo gdje, u mraku je sve isto.» On zarokče od navale smijeha. «Blagi Bože, stara moja nisi stvarno mislila da mi se toliko sviđaju tvoje bijele sisice?» «Zašto?», upita ona. «Deset milijuna dobrih razloga, stara moja.» On proguta zalogaj jaja s bubrezima. W «I svi oni na bankovnom računu generala Seana Courtneyjsk» Ona ga pogleda. «Tatin novac?» «: «Iz prve», naceri se on. «Prva si u razredu.« «Ali. ali...», ona napravi male, lepršave geste zbunjenosti s obje ruke. «Ne razumijem. Ti si već tako bogat.» «Bio, stara moja, nekad bio - prošlo svršeno vrijeme.« I on se opet oduševljeno naceri. «Dvije ljupke supruge, dva sudca za rastavu puna nerazumijevanja, sedmero derišta, četrdeset ponija za polo, prijatelji s velikim desnim rukama, kamenje koje nije trebalo biti na cesti, rudnik bez dijamanata, zgrada koja se srušila, brana koja je pukla, zlatna žila koja je presušila, stoka koja se razboljela i kratkovidni odvjetnici koji ne čitaju sitna slova, tako je novac otišao, papa!» «Ne vjerujem.» Bila je zgrožena. «Nikad se ne bih šalio s tim», naceri se on. «Nikad se ne šalim s novcem, jedan od mojih principa. Vjerojatno moj jedini princip.» On je ubode palcem. «Moj jedini princip - shvaćaš? Potpuno sam presušio, nemam ništa, uvjeravam te. Tata je spas, stara moja moraš razgovarati s njim, bojim se. Spas, ha? Jednu za siromašne, ne znaš?» Nitko se nije pojavio na ulaznim vratima i Mark se gotovo okrenuo i vratio u selo, osjećajući olakšanje koje je prepoznao kao kukavičluk. Umjesto toga, skočio je s verande i krenuo s druge strane kuće. Ovratnik i čvrsto vezana kravata gušili su ga, a sako mu je bio neprirodan, ograničavajući, tako da je slijegao ramenima i prstom

odmicao ovratnik dok je ulazio u kuhinjsko dvorište kućice. Prošlo je pet mjeseci otkad je nosio odijelo ili hodao po pločniku - čak mu je i zvuk ženskih glasova bio nepoznat. On zastane i oslušne. Marion Littlejohn bila je u kuhinji sa svojom sestrom, a njihovo vedro brbljanje bilo je poletno i on ga Osluhne na nov način, sa zadovoljstvom. Brbljanje naglo stane kad je pokucao, i Marion iziđe na vrata. Na sebi je imala pregaču veselih boja, a ruke su joj bile do laktova prekrivene brašnom. Kosu je vezala vrpcom, ali pramenovi su joj se spuštali na čelo i na vrat. Kuhinja je bila ispunjena mirisom pečenog kruha, a obrazi su joj bili ružičasti od vrućine iz pećnice. «Mark», reče ona mirno. s «Kako lijepo», i pokuša ukloniti pramen kose sa čela, ostavljajući bijelu mrlju od brašna na bridu nosa. Bila je to čudno privlačna gesta, i Mark osjeti kako mu srce raste. «Udi.» Stala je u stranu i otvorila mu vrata. Njezina sestra pozdravila je Marka ledeno, mnogo svjesnija njegovog odbijanja nego sama Marion. «Zar ne izgleda dobro?», upita Marion, i obje pažljivo pogledaju Marka koji je stajao na sredini kuhinje. «Previše je mršav», prosudi njezina sestra zajedljivo, i počne odvezivati pregaču. «Možda», složi se Marion mirno, «samo treba dobru hranu.« I ona se nasmiješi i klimne kad je vidjela kako je preplanuo i mršav, ali prepoznala je, očima punim ljubavi poput majčinih, rastuću zrelost u njegovom izrazu lica. Vidjela je tugu i usamljenost, i htjela ga je uzeti u naručje i priviti mu glavu uz svoje grudi. «Imamo dobrog jogurta«, reče ona umjesto toga. «Sjedi, ovdje gdje te mogu vidjeti.« Dok mu je ulijevala jogurt iz vrča, sestra objesi pregaču iza vrata i ne pogledavši Marka reče ozbiljno: «Trebamo još jaja. Idem do sela.» Kad su ostali sami, Marion dohvati valjak i stane pokraj stola, pa se počne naginjati mijeseći tijesto. «Reci mi čime si se bavio«, upita ona, i on započe, u početku oklijevajući, a zatim sa sve većom sigurnošću i entuzijazmom, pa joj je pričao o Chakinim Vratima, o radu i životu koji je tamo pronašao. «To je lijepo.« Ona je prekidala njegovu priču svakih nekoliko minuta, a um joj je vrijedno radio, i već je stvarala popise i planirala zalihe, pragmatično se prilagodavajući zahtjevima života daleko od udobnosti civilizacije, gdje su čak i mala zadovoljstva luksuz - čaša svježeg mlijeka, svjetlo u noći - i sve to trebalo je isplanirati i pažljivo pripremiti. Nije osjetila niti uzbuđenje, niti očaj pri pomisli na to. Ona je bila potomak loze pionira. Kamo muškarac ide, žena ga slijedi. Bio je to jednostavno posao koji treba obaviti. «Mjesto za gradnju kuće je u prvim obroncima brda, ali imaš pogled u dolinu, a litice Chakinih Vrata su odmah

iznad nje. Prekrasno je, naročito uvečer.« »Sigurna sam da jest.» »Isplanirao sam kuću tako da se može proširiti, jedna po jedna prostorija. Za početak će biti samo dvije sobe...» «Dvije sobe bit će dovoljne za početak«, složi se ona, namrštivši se zamišljeno. «Ali, trebat ćemo odvojenu sobu za djecu.» On zastane i zagleda se u nju, jer nije bio siguran da ju je dobro čuo. Ona zastane s valjkom u ruci i nasmiješi mu se. «Pa, zato si danas došao ovamo, zar ne?», upita ona nježnim glasom. On skrene pogled s njezinog i klimne. «Da», zvučio je zamišljeno. »Pretpostavljam da jest.» Izgubila je samopouzdanje samo nakratko tijekom ceremonije, i to kad je vidjela generala Seana Courtnevja kako sjedi u prednjem redu sa suprugom pokraj sebe, on u jutarnjem odijelu s dijamantnom iglom u kravati, a Ruth hladna i elegantna pod golemim šeširom, s ružama na obodu. »Došao je!», prošapta Marion uzbuđeno, i nije se mogla suzdržati da ne baci trijumfalni pogled svojim prijateljima i rođacima, poput dame koja baca novčić prosjacima. Njezin društveni položaj poletio je u nebeske visine. Poslije svega, general ju je nježno poljubio u oba obraza, prije no što se okrenuo Marku. »Izabrao si najljepšu djevojku u selu, dečko moj.» A ona je sjajila od zadovoljstva, ružičasta i sretna i ljepša no ikad prije. Uz pomoć četvorice Zulu radnika koje mu je Sean dao, Mark je iskrčio put sve do rijeke Bubezi. Doveo je svoju nevjestu do Chakinih Vrata na motociklu, a prikolica je bila do vrha napunjena dijelom njezinog miraza. Daleko iza njega, Zului su vodili Trojana i Spartana s teškim torbama na leđima, u kojima je bio ostatak njezinih stvari. U rano jutro, izmaglica pokraj rijeke bila je gusta, mirna i glatka poput površine jezera, i dotaknuta nijansom nježnoružičaste boje svjetlošću dolazećeg dana. Velike stijene Chakinih Vrata uzdizale su se iz izmaglice, a svaka je bila okrunjena vijencima zlatnih oblaka. Mark je izabrao vrijeme povratka tako da ona dobije najljepši pogled na svoj novi dom. Skrenuo je motociklom sa staze i ugasio motor. U tišini su sjedili i gledali sunce kako udara u vrhove litica, koje su plamtjele poput svjetionika kojeg mornar traži u vodenim pustinjama oceana, svjetla koja ga pozivaju da se usidri u mirnoj luci. «Vrlo je lijepo, dragi», prošapta ona. «Sada mi pokaži gdje će biti kuća.» Radila je sa Zuluima, blatna do laktova, dok su mijesili glinu za Kimberlev cigle, razgovarajući s njima na njihovom jeziku i veselo ih potičući da rade brže od uobičajenog afričkog ritma. Vodila je mule, dovlačeći balvane iz doline, s rukavima zavrnutim visoko na glatkim, preplanulim rukama i s maramom oko glave. Radila je nad glinenom peći, vadeći zlatnosmede

hljebove na dugom podmetaču s drškom, i sa zadovoljstvom gledala kako Mark namače koricu kruha u ostatke variva. «Je li bilo dobro, dragi?» Navečer bi sjedila pokraj svjetiljke, s glavom pognutom nad pletivom u krilu, i veselo klimala dok joj je on pričao o avanturama svakog dana, svakom malom trijumfu ili razočaranju. «Kakva šteta, dragi», ili «Kako lijepo, dragi.» Jednog lijepog dana bez oblačka na nebu poveo ju je uz drevnu stazu na vrh Chakinih Vrata. Držao ju je za ruku dok ju je vodio preko uskih prolaza, dok je rijeka tekla na šest stotina stopa ravno ispod njihovih nogu. Zadjenula je suknju u čarape, čvrsto uhvatila košaru koju je nosila, i niti jednom nije posustala tijekom dugog uspona. Na vrhu joj je pokazao srušene kamene zidove i zarasle pećine starog plemena koje je prkosilo Chaki, i ispričao priču o usponu starog kralja, pokazujući joj zastrašujući put kojim je poveo svoje ratnike - i na kraju joj je opisao masakr i kišu ljudskih tijela koja su bačena u rijeku. «Kako zanimljivo, dragi», promrmljala je, prostirući deku s košare koju je nosila. «Donijela sam kolače i onaj džem od marelica koji toliko voliš.» Mark zapazi nešto, nekakvo neobično kretanje u dolini pod njima, i posegne za dalekozorom. U zlatnoj travi na rubu visoke trske izgledali su poput linije debelih crnih kukaca na čistoj posteljini. Odmah je znao što su, i s rastućim uzbuđenjem ih izbroji. «Osamnaest!», vikne glasno. «To je novo krdo!» «Što je to, dragi?», ona podigne pogled s kolača koji je mazala džemom. «Novo krdo bivola», reče on radosno. »Sigurno su došli sa sjevera. Već počinje funkcionirati.« Dalekozorom je vidio kako jedna životinja izlazi na čistinu s visokom travom. Mogao je vidjeti ne samo njezina široka crna leda, već i tešku glavu i raširene uši pod rogovima koji su se tužno povijali. Sunčeva svjetlost obasjala je vrhove poliranih crnih rogova tako da su sjajili kao metal puške. On osjeti golemi ponos. Oni su bili njegovi. Prvi koji su došli u utočište koje je gradio za njih. «Pogledaj.» On joj ponudi dalekozor, i ona oprezno obriše ruke i pogleda preko litice. «Tamo, na rubu močvare.« On joj pokaže, dok su mu na licu sjajili ponos i radost. «Vidim ih», reče ona, sretno se smiješeći zbog njega. «Kako lijepo, dragi.» Zatim okrene dalekozor u širokom luku preko rijeke, prema mjestu na kojem se iznad drveća vidio krov kuće. «Zar ne izgleda lijepo s novim krovom?», reče ona ponosno. «Jedva čekam da se uselimo.» Sljedećeg dana preselili su se iz kućice s grubo izrađenim krovom i platnenim stjenkama u starom logoru pod smokvinim drvećem, a par lastavica uselio se s njima. Brze ptičice počele su graditi svoje uredno gnijezdo od malih

komadića blata pod novim žutim slamnatim krovom uz svježe okrečen zid od Kimberlev cigle. «To je najveća moguća sreća», nasmije se Mark. «Rade takav nered», reče Marion sumnjičavo, ali te noći ona je prvi put inicirala vođenje ljubavi. Okrenula se na leđa na krevetu, podigla je spavačicu do struka i raširila svoje tople, ženstvene butine. «U redu je, ako želiš, dragi.» I budući da je bila ljubazna i toliko ga voljela, bio je onoliko brz i obziran koliko je mogao biti. «Je li bilo dobro, dragi?« «Bilo je sjajno«, reče joj on, i iznenada je imao pred sobom živu sliku lijepe, vitalne žene s gipkim, brzim tijelom - i krivnja ga udari pod srce brutalno poput šake. On pokuša zaboraviti tu sliku, ali trčala je pred njim u snovima, smijala se, plesala i zadirkivala ga, tako da je ujutro imao plave podočnjake i osjećao se umorno i nervozno. «Idem kroz dolinu u ophodnju.« Ona se iznenadi. «Ali, tek si se vratio prošlog petka.» Bila je iznenađena. «Želim opet potražiti one bivole«, reče on. «Vrlo dobro, dragi. Spakirat ću ti vreću - koliko dugo te neće biti - stavit ću unutra tvoj džemper i jaknu, hladno je navečer - dobro da sam jučer pekla kruh...», nastavi ona veselo brbljati, i on osjeti strašnu, iznenadnu potrebu da vikne na nju da umukne. «Imat ću vremena posaditi vrt. Bit će lijepo opet imati svježe povrće, i nisam sto godina napisala pismo. Kod kuće već brinu za nas.» On ustane od stola i krene osedlati Trojana. Lepetava eksplozija teških krila probudila je Marka iz njegovih maštanja, i on se uspravi u sedlu kad se tucet velikih ptica podigao s ruba trstika. Bili su to prljavi lešinari boje hrde, koji su se podizali uznemireni Markovim približavanjem, i prošli onu čarobnu transformaciju iz odbojne ružnoće u prekrasne letače. Mark priveže Trojana i izvadi Mannlicher iz korica kao mjeru opreza. Osjeti tračak uzbuđenja, nadajući se da je naišao na žrtvu neke od velikih mačaka. Možda čak i lava, jedne od životinja koje je još uvijek uzalud tražio u dolini. Bivol je ležao na vlažnoj, mekanoj zemlji, napola skriven trskom, i bio je nedavno ubijen da lešinari još nisu uspjeli probiti debelo crno krzno, niti prekriti tragove koji su bili duboko utisnuti u vlažnu zemlju. Samo su izvadili jedno oko, i kljunovima oderali mekšu kožu oko bivoljeg anusa, jer to im je uvijek bila početna točka na velikim lešinama s debelom kožom. Bivol je bio veliki, zreli mužjak, a njegovi veliki rogovi čvrsto su srasli na vrhu lubanje. Rogovi su bili dugački četrdeset inča od jednog do drugog kraja. Imao je i krupno tijelo, veće od prvoklasnog rasplodnog mužjaka Hereford, a koža na ramenima bila mu je gola i siva, puna ožiljaka i prekrivena osušenim blatom i hrpom krpelja.

Mark gurne ruku u kožu između stražnjih nogu i osjeti zaostalu tjelesnu toplinu. «Mrtav je manje od tri sata», zaključi on, i čučne pokraj velikog tijela da utvrdi razlog smrti. Bivol je izgledao neozlijeđen sve dok ga Mark nije uspio okrenuti, upotrijebivši svu svoju snagu da preokrene tijelo od tonu i pol mase koristeći ukočene, ispružene udove kao polugu. Odmah je ugledao smrtonosne rane, jedna je bila iza ramena, kroz rebra, i Markovo lovačko oko odmah shvati da je iz prve pogođeno srce, jer bila je tamo duboka, široka rana. Srčana krv koja je iscurila iz rane zgusnula se na vlažnom tlu. Ako je i bilo ikakve sumnje oko toga što je prouzročilo ovu ranu, sumnja je nestala čim je pogledao drugu ranu. Bio je to frontalni udarac, u dno vrata, vješto usmjeren između kostiju, kako bi se opet pogodilo srce, a oružje nije bilo izvađeno, već je još uvijek bilo zabijeno do drške, koja je prelomljena tamo gdje je bivol pao na nju. Mark zgrabi slomljenu dršku, osloni jednu nogu na rame bivola i ispusti zrak od napora koji je bio potreban da se oštrica izvuče iz mesa. On ga prouči s interesom. Bilo je to jedno od onih kopalja za ubadanje sa širokim vrhom, assegai kojemu je sam kralj Chaka osmislio oblik. Mark se sjeti Seana Courtnevja i njegovih priča o Zulu ratovima, Isandhhvani i litici Morma. «Mogu zabiti taj assegai u čovjekova prsa tako da vrh izviri dvije stope iza lopatica, a kad vade oštricu, čini se da izvlačenje ispije čovjeka tako da pobijeli, kao da mu stroj ispumpava svu krv.» Sean je zastao na trenutak i zagledao se u logorsku vatru. «Dok vade koplje, viču «Ngidhla» - jeo sam! Jednom kada to čuješ, više nećeš zaboraviti. Četrdeset godina kasnije, samo prisjećanje na to još uvijek mi naježi kožu.» Još uvijek držeći kratki, teški assegai, Mark se prisjeti da je i sam Chaka lovio bivole sličnim oružjem - uobičajena razbibriga između ratovanja - i dok je Mark gledao oštricu i veliku crnu životinju, osjetio je kako mu je bijes ublažen laganim poštovanjem. Bio je bijesan zbog smrti jedne od njegovih dragocjenih životinja, a poštovanje je osjećao zbog posebne vrste hrabrosti koja je bila potrebna za ovakav čin. Razmišljajući o čovjeku, Mark shvati da se moralo dogoditi nešto nepredviđeno da čovjek ostavi tako vrijedno, vješto i s ljubavlju izrađeno oružje, zajedno s plijenom zbog kojeg je riskirao život. Mark počne slijediti tragove u mekoj, crnoj zemlji, i otkrije gdje je bivol izišao iz trske iz jednog od prolaza nalik tunelu, nakon što se napojio. Otkrio je mjesto na kojem je lovac čekao u zaklonu pokraj puta, a otisci njegovih bosih nogu bili su mu poznati. «Pungushe!», vikne Mark. Pungushe je ležao uz vjetar, i dok je bivol prolazio,

zabio mu je čelik iza ramena, duboko u srce. Bivol je skočio naprijed, prešavši u galop dok je Pungushe čistio vrh koplja, i krv je šikljala iz široke rane kao da je trsku polijevao nemarni vrtlar. Bivol je bio jedna od nekoliko divljih životinja koja se okretala i napadala svojeg lovca. Iako je uginuo na nogama, a iz njega je krv šikljala sa svakim korakom, okrenuo se prerna vjetru da namiriše Pungushea, i kad ga je otkrio, krenuo je u onaj bezobzirni juriš koji je mogla zaustaviti samo smrt. Pungushe je stao da ga dočeka dok je jurio kroz trsku, i izabrao je točku pri dnu vrata za drugi udarac, pa je čistim udarcem zabio čelik u srce, ali bivol je udario u njega, prije nego što je produžio desetak koraka i pao na koljena uz karakterističnu samrtnu riku. Mark je otkrio mjesto na kojem je Pungushe pao, jer tragovi njegovog tijela bili su jasno utisnuti u mekanu glinu. Pratio je put kojim se izvlačio iz trstika i drhtavo stao na noge. Pungushe se polako okrenuo prema sjeveru, ali korak mu je bio zgrčen, i teško se vukao, ne na vrhovima prstiju, ne svojim normalnim hodom. Zastao je jednom na mjestu gdje je ostavio svoju zamku sa čeličnim zupcima, i sakrio ju je u velikom mravinjaku i prekrio pijeskom, očito preslab da bi je ponio ili je pažljivije sakrio. Mark dohvati zamku, i dok ju je vezivao na Trojanovo sedlo, zapita se koliko je njegovih životinja ta zamka ubila na najokrutniji način. Milju dalje, Pungushe je zastao da prikupi lišće se jednog grma, ljekovito lišće, i zatim je polako nastavio, ne po kamenitim grebenima, ne pokrivajući tragove niti se vraćajući po njima, kao što je obično činio. Na pjeskovitom prijelazu jednog presušenoga riječnog korita, Pungushe se spustio na jedno koljeno i morao je upotrijebiti obje ruke da se uspravi. Mark je gledao trag jer prvi put je vidio krv, crne kapi koje su se pomiješale s pijeskom, i u bijesu i radosti Mark osjeti tračak istinske brige. Čovjek je bio teško ozlijeđen, a jednom je Marku spasio život. Mark se još uvijek sjećao blaženog okusa gorkog lijeka iz crne pečene posude kako taži strašnu Žed malarije. Vodio je Trojana do tog mjesta, da se ne pokazuje, da mu obris ne bude visok i da topot teških kopita ne dojavi njegov dolazak čovjeku kojeg je lovio. Sada se vine u sedlo i podbode mulu u kas. Pungushe je ležao. Napokon je pao na tlo, na pjeskovitu zemlju. Otpuzio je sa staze životinja, sklonio se sa sunca pod niski grm, i navukao je lagani ogrtač od majmunske kože preko glave, način na koji se čovjek priprema za san - ii za smrt. Ležao je tako mirno da je Mark pomislio kako je zaista mrtav. Sišao je s Trojanovih leda i oprezno prišao ispruženom tijelu. Muhe su zujile i rojile se oko krvavog

smotuljka zelenog ljekovitog lišća terpentina koji je bio vezan trakama od kore drveta oko čovjekovog boka i stražnjice. Mark je mogao zamisliti kako je zadobio tu ranu. Pungushe je stao na put jurećem bivolu, ciljajući vrat kratkim assegaijem s teškom oštricom, zatim je zabio čelik u vrat i odskočio, ali bivol se okrenuo na svojim snažnim prednjim nogama i zakvačio ga svojim velikim, zlokobno zakrivljenim rogovima. Pungushe je dobio ubod nisko u bok, daleko iza zdjelične kosti. Taj udarac ga je daleko odbacio, dajući mu dovoljno vremena da otpuzi dok je bivol teturao, boreći se sa čelikom duboko u prsima, sve dok napokon nije pao uz onu prkosnu samrtnu riku. Mark se strese usprkos vrućini vidjevši ranu koju je smotuljak pokrivao, i klekne na jedno koljeno kako bi uklonio muhe. Sada je prvi put postao svjestan čovjekovog fizičkog izgleda. Pokriveni su mu bili samo glava i ramena, ali veliki grudni koš bio mu je izložen. Medu nogama je imao krpu od meko stavljene kože ukrašenu plavim zrncima, dok mu je ispupčena stražnjica bila gola. Vidjela su se i žilava bedra i ravan, mišićav trbuh. Svaki mišić bio mu je jasno definiran, a vene pod površinom kože bile su poput zmija - svjedočanstvo čovjekove iznimne fizičke snage i kondicije. Koža mu je bila svjetlija od kože prosječnog Zulua. Imala je tamnu boju i sjaj ženske kože, ali tamne, guste kovrče prekrivale su mu prsa. «Lovio sam šakala«, pomisli Mark začuđeno, «a ulovio sam lava, velikog, starog lava crne grive.» I sada se zaista zabrinuo da je Pungushe mrtav. Smrt je bila visoka cijena čak i za tako veličanstvenu životinju kakvu je ulovio. Zatim je ugledao blage, gotovo neprimjetne pokrete mišićavih prsa, i posegnuo je i dodirnuo mu ramena preko ogrtača. Čovjek se pomakne, a tada se bolno podigne na jedan lakat, pustivši ogrtač da padne, pa pogleda Marka. Bio je on čovjek u naponu snage, ponosan i dostojanstven, možda u četrdesetoj godini, s prvim dodirima sjedina mudrosti na kratkoj vunenoj kosi. Bol mu se nije vidjela na licu, široko čelo bilo je glatko poput jantara, usta su bila čvrsto stisnuta, a oči tamne i vatrene i ponosne. Bilo je to lijepo okruglo lice Zulua visokog roda. «Sakubona, Pungushe», reče Mark. «Vidim te, o Šakale.« Čovjek ga pogleda na trenutak, razmišljajući o imenu i stilu pozdrava, jeziku i naglasku kojim je izgovoren. Miran izraz na njegovom licu nije se promijenio, i na čvrstim usnama ne pojavi se niti osmijeh niti bijes, samo novo svjetlo u tamnim očima. «Sakubona, Jamela. Vidim te, o Tragaču.« Glas mu je bio dubok i tih, ali odzvanjao je kroz mirni zrak bojom brončanog zvona, i on nastavi: «Sakubona, Ngaga.» Mark

trepne. Nikad mu nije palo na pamet da je i šakal razmišljao o njemu jednako podsmješljivim imenom. Ngaga je pangolin, ljuskavi mravojed, mala životinja koja sliči na armadilja, noćno stvorenje koje, ako ga uhvati dnevna svjetlost, juri uokolo poput savijenog i smežuranog starca zastajući da pogleda kratkovidnim očima svaki predmet na putu, pa nastavlja dalje. Dva imena, «Jamela» i «Ngaga» upotrijebljena zajedno opisivala su sa sramotnom jasnoćom nekoga tko trči uokolo u malim krugovima, gleda u sve, ali ne vidi ništa. Iznenada, Mark se vidio očima skrivenog promatrača, kako luta dolinom na naizgled besciljnoj ophodnji, jašući da pogleda nešto što ga je zainteresiralo, pa nastavljajući dalje - baš kao ngaga. To nije bila laskava pomisao. On osjeti s iznenadnom neugodom daje, usprkos Pungusheovim ranama i Markovom superiornom položaju, do sada on gore prošao. «Čini se da je ngaga napokon pronašao ono što traži», reče on mrko, i pode do mule kako bi skinuo vreću za spavanje. Ispod krvavog smotuljka lišća bila je tamna rupa koju je načinio bivolji rog. Možda je sezala čak do bubrega, a u tom slučaju čovjek je praktički bio mrtav. Mark odbaci tu pomisao, i ispere ranu što je mogao nježnije otopinom akriflavina. Njegova rezervna košulja bila je snježnobijela i još uvijek kruta od Marioninog temeljitog pranja i glačanja. On strgne rukave, i ostatak smota i položi preko rane, povezujući ga rukavima. Pungushe nije rekao ništa dok je Mark radio, nije se bunio ni pokazivao bilo kakav znak uznemirenosti kad ga je Mark podigao u sjedeći položaj da bi lakše radio. Ali kad je Mark uništio košulju, žalosno je promrmljao: «To je dobra košulja.« «Bio jednom jedan mladi i zgodan ngaga koji je mogao umrijeti od groznice«, podsjeti ga Mark, «ali stari šakal odnio ga je na sigurno i dao mu pića i hrane.« «Ah», klimne Pungushe, «ali on nije bio tako glup šakal da podere dobru košulju.« «Ngaga želi da šakal bude dobrog zdravlja, kako bi mogao vrijedno razbijati stijene i raditi mnoge druge poslove kada bude počasni gost u kralu kralja Georgeya.» Mark zaključi tu temu i ponovno zapakira svoju vreću. «Možeš li mokriti, o Šakale? Moram vidjeti koliko duboko te bivol probio.« Mokraća je bila ružičastosmede boje, ali nije bilo svijetle krvi. Činilo se da su bubrezi samo okrznuti, i da je debeli sloj čeličnih mišića na Zuluovim leđima ublažio brutalni udarac. Mark se u sebi molio da bude tako, iako nije znao zašto je tako zabrinut. 3 Brzo radeći, odrezao je dvije duge ravne mladice stabla i ispleo ležaljku od traka vlažne kore. Zatim je podstavio ležaljku svojom vrećom za spavanje i Pungusheovim ogrtačem, prije no

što ju je zakvačio za Trojana. Pomogao je velikom Zuluu da se popne na ležaljku, iznenaden zbog njegove visine, i čvrstine ruke koju je položio oko Markovog ramena da se osloni na njega. Kad je Pungushe bio na ležaljci, on povede mulu niz trag divljači, dok su vrhovi dugih motka od mladica ostavljali trag u mekanoj zemlji. Već se gotovo smračilo kad su prošli pokraj mjesta gdje se odigrao lov na bivola. Gledajući preko obala obraslim trskom, Mark je mogao vidjeti opscene crne oblike lešinara u drveću, kako čekaju svoj red pokraj lešine. «Zašto si ubio mojeg bivola?», upita on, iako nije bio siguran da je Pungushe još pri svijesti. «Svi muškarci poznaju nove zakone. Putovao sam u svako selo, razgovarao sa svim indunama, svim poglavicama - svi ljudi su čuli. Svi ljudi znaju kaznu za lov u ovoj dolini.» «Ako je to tvoj bivol, zašto nije imao tvoj žig? Pa to je običaj Abelungua bijelaca - da utiskuju svoj znak na svoju stoku», upita Pungushe s ležaljke, bez osmijeha ili bilo kojeg znaka zadirkivanja, ali Mark je znao da ga zadirkuje. On osjeti kako mu se bijes ponovno rada. «Ovo mjesto proglašeno je svetim, čak i od starog kralja, Chake.» «Ne», reče Pungushe. »Proglašeno je kraljevskim lovištem», a sada mu glas zazvuči ozbiljnije, «a ja sam Zulu od kraljevske krvi. Lovim ovdje po svojem pravu od rođenja - to je nešto što muškarac radi.» «Nitko nema pravo da lovi ovdje.» «A što je s bijelcima koji su dolazili ovdje sa svojim isibamusvojim puškama - ovih posljednjih stotinjak godišnjih doba?», upita Pungushe. «Oni su zločinci, kao i ti.» «Pa, zašto njih ne odvedeš da budu počasni gosti u kralu kralja Georgeva, ako ja imam tu čast?» «Bit će u buduće», uvjeravao ga je Mark. «Ho!», reče Pungushe, a ovaj put glas mu je bio pun prijezira i zadirkivanja. «Kad ih ulovim, i oni će poći», ponovi Mark uporno, ali Zulu odmahne jednom rukom s ružičastim dlanom, rukom koja je jasno pokazivala da postoje mnogi zakoni - jedni za bogate, jedni za siromašne, jedni za crne, a jedni za bijele. Oni opet utihnu do mraka, i kad se Mark zaustavi da bi podigao logor u kojem će prenoćiti, i I pusti Trojana da pase na dugačkoj uzdi. Dok je Mark sjedio uz vatru, kuhajući večernji obrok za obojicu, Pungushe opet progovori sa svoje ležaljke u mraku, izvan svjetlosti vatre. «Za koga čuvaš sihvane - divlje životinje iz doline? Hoće li kralj George doći ovamo u lov?» »Nitko više nikada neće ovdje loviti, ni kralj, ni obični ljudi.» «Zašto onda čuvaš silwaneh «Ako to ne činimo, doći će dan kada ih više neće biti u ovoj zemlji. Neće biti bivola, niti lava, niti kudua, ničega. Velika praznina.» Pungushe je šutio dok je Mark stavio kašu od prosa i odrezak u limeni

tanjur i pružio mu ih. «Jedi», zapovjedi mu, i sjedne nasuprot njemu prekriženih nogu s vlastitim tanjurom u krilu. «Ono što kažeš je istina», reče Pungushe zamišljeno. «Kad sam bio dijete - tvoje dobi», Mark uoči zadirkivanje ali se ne zakvači na to, «u ovoj dolini bilo je slonova, velikih mužjaka s kljovama dugim poput koplja za bacanje, i bilo je mnogo lavova, krda bivola poput stoke velikog kralja», on zastane. «Nestali su, a uskoro će nestati i ono što je preostalo.« «Je li to dobro?». upita Mark. «To nije niti dobro niti loše.» Pungushe slegne ramenima i nastavi jesti. «To je jednostavno tako - i nema mnogo koristi od razmišljanja o tome.» Završili su s večerom u tišini, i Mark očisti tanjure i donese kavu, ali Pungushe odmahne rukom. «Popij je», obrecne se Mark. «Moraš je piti da pročistiš krv iz mokraće.» i Dao je Pungusheu jednu od svojih cigareta, i Zulu oprezno otkine smeđi vrh prije no što je stavi medu usne. On namršti svoj široki, plosnati nos na nepoznat okus cigarete, jer navikao je na crni domorodački duhan, ali nije htio uvrijediti čovjekovo gostoprimstvo komentirajući to. «Kada sve nestane, kada velika praznina dođe u ovu dolinu, što će biti s tobom, o Šakale?», upita Mark. «Ne razumijem tvoje pitanje. «Ti si čovjek silwanea. Ti si veliki lovac. Tvoj život vezan je uz sihvane, kao što je stočar vezan uz svoju stoku. Što će biti s tobom, 0 moćni lovce, kada sva stoka nestane?» Mark shvati da je uspio doprijeti do Zulua. Vidio je kako su mu se nosnice raširile, i nešto je proplamsalo u njemu, ali čekao je dok je Pungushe promišljao o prijedlogu sa svih strana, obuhvaćajući sve detalje. «Poći ću u Igoldi», reče Pungushe napokon. «Poći ću u zlatni rudnik i obogatiti se.» »Natjerat će te da radiš duboko u zemlji, gdje ne možeš vidjeti sunce niti osjetiti vjetar, i razbijat ćeš kamenje, kao što ćeš sada činiti u kralu kralja Georgeya.» Mark vidje kako se na Zuluovom licu pojavljuje odbojnost. «Poći ću u Tekweni», predomisli se Pungushe. «Poći ću u Durban i postati utjecajan čovjek.» «U Tekweniju ćeš udisati dim iz mlinova za šećernu trsku, a kad ti se obrati debeli babu nadglednik, odgovarat ćeš sa yehbo, Nkosi - da, gospodaru!« Ovog puta odbojnost na Zuluovom licu bila je još dublja i popušio je cigaretu do samog kraja, kad ju je držao samo kažiprstom 1 palcem. «Jamela», reče on ozbiljno. »Govoriš riječi koje tjeraju čovjeka da se zamisli.» Mark je dobro znao da je ozljeda velikog Zulua ozbiljnija no što bi pokazalo njegovo stoičko raspoloženje. Pokazivanje boli bilo je nešto što čine žene. Bit će potrebno mnogo vremena prije no što bude u stanju putovati u prikolici motocikla po grbavim putovima i

prašnjavim cestama do policijske postaje i suda u Ladvburgu. i Mark ga je smjestio u malu drvenjaru za alat koju je izgradio s druge strane štale za mule. Bilo je to suho i hladno mjesto, i imalo je čvrsta vrata s bravom Yale. Uzeo je pokrivače iz Marioninog sanduka i madrace koje je čuvala za dječju sobu, usprkos njezinim protestima «Ali on je domorodac, dragi!». Svake večeri nosio je zatvoreniku večeru u limenom tanjuru, proučavao ranu i čistio je. Dok je čekao da Pungushe jede, sjedio je na gornjoj stubi u drvenjari i popušio je cigaretu dok su razgovarali. «Ako dolina sada pripada kralju Georgevju, kako to da si ti ovdje izgradio svoju kuću, posadio vrt i da ovdje napasaš svoje mule?» «Ja sam kraljev čovjek», objasni Mark. «Ti si induna?», Pungushe zastane sa žlicom na pola puta do usta, i pogleda Marka u nevjerici. «Ti si jedan od kraljevih savjetnika?« «Ja sam čuvar kraljevskog lovišta.« Mark upotrijebi staru Zulu titulu, i Pungushe tužno odmahne glavom. «Otac mojeg oca nekada je bio čuvar kraljevskog lovišta - ali on je bio vrlo važan čovjek, s dva tuceta žena, čovjek koji se borio u dva rata i ubio toliko neprijatelja da je na njegovom štitu bilo volovskih repova kao što ima trave na brdima u proljeće.« Volovski rep bio je ukras koji kralj poklanja ratniku da ga ovaj stavi na štit kad bi se iskazao u borbi. Pungushe završi s objedom i jednostavno doda: «Kralj Chaka znao je to bolje nego da šalje dijete da obavlja posao muškarca.« Te večeri Mark je vidio da rana zacjeljuje brzo i čisto. Za to je bila zaslužna čovjekova golema snaga i izdržljivost. Sada je već mogao sjediti prekriženih nogu, i vidjela se prpošnost u načinu na koji je držao glavu. Pungushe će biti u stanju putovati do Ladvburga prije no što je Mark mislio, i Mark osjeti čudno žaljenje zbog toga. «Kralj Georgev je bez sumnje velik, mudar i sveznajući kralj«, otvori Pungushe raspravu te večeri. «Zašto onda čeka zalazak sunca da počne s poslom koji je trebalo započeti u zoru? Ako je htio izbjeći veliku prazninu u dolini, njegov otac trebao je započeti taj rad.« «Kralj ima mnogo poslova u mnogo zemalja. Mora se osloniti ia indune da ga savjetuju, a oni nisu jednako mudri i sveznajući«, objasni Mark. «Abelungu - bijelci - su poput pohlepne djece, grabe šake hrane koju ne mogu pojesti. Umjesto toga, razmažu je po licu.» «Postoje i pohlepni crni ljudi», reče Mark. «Neki koji čak ubijaju leoparde čeličnim zamkama radi njihovog krzna.» «Da ih prodaju pohlepnim bijelcima, kako bi ovi odijevali svoje žene koje ne znaju ništa ni o čemu», složi se Pungushe, i time uzvrati udarac, pomisli Mark dok je skupljao prazne tanjure. Sljedeće večeri Pungushe je izgledao tužno, kao da

je došlo vrijeme rastanka. «Dao si mi mnogo toga o čemu moram dobro razmisliti«, reče on. «Imat ćeš mnogo vremena za to», složi se Mark. «Izmedu razbijanja stijena.» Pungushe je ignorirao ovo. «U tvojim riječima ima težine, za nekoga tko je još dovoljno mlad da čuva stoku«, bio je to kompliment. «Iz usta beba i dojenčadi«, prevede Mark na Zulu jezik, i Pungushe ozbiljno klimne, a ujutro ga više nije bilo. Otvorio je slamu sa stražnje strane krova, i provukao se kroz malu rupu. Uzeo je svoj ogrtač i ostavio Marionine pokrivače uredno složene na madracu. Pokušao je uzeti i čeličnu zamku, ali Mark ju je zaključao u kuhinji, pa ju je ostavio i tijekom noći otišao na sjever. Mark je bio bijesan što je tako pogrešno procijenio oporavak svojeg zatvorenika, i mračno je gunđao dok je kretao za njim na Trojanu. «Ovog puta upucat ću kopile čim ga vidim», obeća on sebi, i u tom trenutku shvati da se Pungushe vratio istim tragom. Morao je sjahati i potruditi se da odgonetne zbrkani trag. Pola sata kasnije, Pungushe ga je doveo do rijeke, i već je odavno prošlo podne kad je napokon pronašao mjesto na kojem je Zulu izišao iz vode, i lagano stao na palo deblo. Napokon je izgubio stari trag na kamenitom tlu s druge strane doline, i bila je gotovo ponoć kad je umoran dojahao do svoje slamnate kućice. Marion mu je pripremila večeru i deset galona vruće vode za kupanje koja je kipjela na vatri. Šest tjedana kasnije, Pungushe se vratio u dolinu. Mark je sjedio zapanjeno na ulazu kućice, i gledao ga kako dolazi. Hodao je dugim, gipkim korakom koji je pokazivao da se potpuno oporavio od rane. Nosio je krpu oko bedra, a koža šakala prekrivala mu je ramena. Nosio je dva assegaija za ubadanje s kratkom drškom, sa širokom oštricom od čelika, a žene su ga slijedile na pristojnoj udaljenosti. Bilo ih je tri. Bile su gologrude, s visokim glinenim ukrasima na glavi koji su označavali uglednu ženu Zulua. Najstarija je bila iste dobi kao i njezin suprug, ali grudi su joj bile ravne i prazne poput kožnih vreća, i izgubila je prednje zube. Najmlađa žena još je bila dijete, u tinejdžerskim godinama, zgodno malo bucmasto stvorenje s veselim grudima veličine dinje, i s debelim smeđim djetetom na boku. Svaka žena nosila je golem zavežljaj na glavi, lako održavajući ravnotežu bez korištenja ruku, a slijedila su ih gola i polugola djeca. Kao i njihove majke, svaka djevojčica na glavi je nosila zavežljaj, čija je veličina bila proporcionalna dobi i visini nosačica. Najmanja, u dobi od možda četiri godine, nosila je vrč za pivo veličine grejpa, oponašajući uspravno držanje i njihanje stražnjicama svojih starijih sestara. Mark je izbrojio sedam sinova i šest

kćeri. «Vidim te, Jamela.» Pungushe zastane pred ulazom. «I ja tebe vidim, Pungushe», oprezno otpozdravi Mark, i Zulu se udobno smjesti na najnižu stubu. Njegove žene smjestile su se uz rub Marioninog vrta - uljudno, izvan dometa glasova. Najmlađa žena ponudila je jednu od svojih debelih dojki djetetu, i ono je počelo pohlepno sisati. «Sutra će padati kiša», reče Pungushe. «Osim ako vjetar ne okrene prema sjeveru. U tom slučaju kiša neće padati sve do punog mjeseca. «Tako je», složi se Mark. «Kiša bi sada bila dobra za pašu. Dovest će silvvane iz portugalskog teritorija iza Pongole.» Markovo iznenađenje sada se pretvorilo u živu znatiželju. «U selima postoji priča medu ljudima koja je tek nedavno došla do mojih ušiju», nastavi Pungushe vedro. «Kažu da je Jamela, novi čuvar kraljevskog lovišta kralja Georgeva, moćni ratnik koji je ubio mnoštvo kraljevih neprijatelja u ratu preko mora.» Šakal zastane pa nastavi: «Iako još uvijek nema ni bradu i iako je zelen kao prva proljetna trava.» «To se priča?», upita Mark ljubazno. «Kažu da je kralj Georgev poklonio Jameli crni volovski rep da ga nosi na štitu.» Crni volovski rep je najviša počast, i može se smatrati ekvivalentom Ordena za hrabrost. «I ja sam ratnik», istakne Pungushe. «Borio sam se s Bombatom kod klanca, a poslije su došli vojnici i odveli moju stoku. Tako sam postao čovjek sihvane i moćni lovac.» «Mi smo braća po koplju«, složi se Mark. «Ali, sada ću pripremiti svoj isidududu, svoj motocikl, da se možemo odvesti do Ladvburga i tamo razgovarati sa sudcem o stvarima od velikog interesa za sve nas.» «Jamela!» Zulu odmahne glavom u znaku žaljenja, poput oca prema neposlušnom sinu. «Želiš biti čovjek sihvane, želiš popuniti veliku prazninu - ali tko će te poučiti, tko će ti otvoriti oči da vidiš i uši da čuješ, ako ja razbijam kamenje u kralu kralja Georgeya?» «Došao si mi pomoći?, upita Mark. «Ti i tvoje prelijepe debele žene, tvoji hrabri sinovi i jedre kćeri?» «Tako je.» «To je plemenita ideja», reče Mark. «Ja sam Zulu od kraljevske krvi», složi se Pungushe. «I moje dobre čelične zamke su mi ukradene, kao i moja stoka, pa sam opet siromašan.« «Vidim», klimne Mark. «Meni samo preostaje da zaboravim Onaj posao s kožama leoparda i mrtvim bivolom?» «Takoje.» «A nesumnjivo ću u srcu uvidjeti da bih ti trebao platiti za tvoju pomoć i savjet.« «I to je tako.» «Koliko je velik novac koji tražiš?« Pungushe slegne ramenima nezainteresirano. «Ja sam kraljevski Zulu, ne Hindu trgovac koji trčkara po tržnici. Novac će biti dovoljno velik», on zastane delikatno, «uvijek imajući na umu moje prelijepe žene, moje hrabre sinove i moje jedre kćeri. Svi

imaju nevjerojatan apetit.» Mark je morao šutjeti, jer bojao se da neće moći kontrolirati silovitu želju da prasne u smijeh. Opet je progovorio, ozbiljno, ali smijeh mu je razdirao trbušne mišiće. «Kako ćeš me oslovljavati, Pungushe? Kad progovorim, hoćeš li mi odgovoriti Yehbo, Nkosi - da, gospodaru?« Pungushe se strese, a na licu je imao izraz poput čovjeka koji jede s tekom i tada ugleda velikog, debelog crva u tanjuru. «Zvat ću te Jamela», reče on. «A kada progovoriš ovako kako si sada govorio, odgovorit ću ti: «Jamela, to je velika glupost.« «Kako ću ja tebe oslovljavati?«, upita Mark ljubazno, susprezajući smijeh. «Zvat ćeš me Pungushe. Šakal je najpametnija i najlukavija od silwane, i potrebno ti je da se toga prisjetiš s vremena na vrijeme.« A tada se dogodi nešto što Mark nije vidio prije. Pungushe se nasmiješi. Bilo je to kao kad se sunce probija kroz oblake. Zubi su mu bili veliki i bijeli i savršeni, a osmijeh je bio tako širok da se činilo da će mu se lice rascijepiti. Mark se više nije mogao suzdržavati. Prasnuo je u smijeh, počevši s prigušenim kikotom. Kad je to čuo, i Pungushe se slobodnije nasmije, a smijeh mu je zvonio poput velikog zvona. Njih dvojica smijali su se tako dugo i snažno, da su žene utihnule i zapanjeno gledale, a Marion je izišla na vrata. «Što je bilo, dragi?» Nije joj mogao odgovoriti, i ona ude odmahujući glavom zbog ludosti muškaraca. Napokon, obojica utihnu, iscrpljeni od smijeha, i Mark pruži Pungusheu cigaretu s koje ovaj pažljivo ukloni vrh. Pušili su u tišini gotovo minutu, a zatim Marku bez upozorenja izmakne još jedna navala smijeha, i ona ih opet pokrene. Na Pungusheovom vratu izbočile su se žile, poput stupova rezbarene ebanovine, a usta su mu bila duboka ružičasta pećina obrubljena savršenim bijelim zubima. vi i Smijao se dok mu niz lice nisu potekle suze i počele kapati s brade, a kad je ostao bez daha, ispustio je dugi šištavi zvuk, poput mužjaka nilskog konja koji izbija na površinu, palcem obrisao suze i rekao: «Eehee!», udarajući se po butini uz zvuk poput pucnja iz pištolja između svakog napada smijeha. Mark okonča to ispruživši desnu ruku, a Pungushe je uhvati, još uvijek zadihan. «Pungushe, tvoj sam čovjek», dahtao je Mark. «I ja sam tvoj, Jamela.» Četiri čovjeka sjedila su u polukrugu uza zid hotelskog apartmana. Svi su bili tako slično odjeveni da se činilo kao da su u odorama. Tamna visoko zakopčana odijela, celuloidni ovratnici i ozbiljne kravate. Iako je raspon njihove dobi bio više od trideset godina, iako je jedan od njih bio ćelav, a drugi imao vatrenu crvenu kosu, iako je jedan nosio zlatni monokl na uskom nosu, a drugi imao dalekovidan pogled

farmera, svi su imali ona čvrsta kalvinistička lica, neumoljiva, nesavitljiva i snažna poput granita. Dirk Courtnev obraćao im se onim mladim jezikom koji je tek nedavno priznat kao različit od svojeg roditelja, nizozemskog jezika, i koji je dobio ime afrikaans. Govorio je s elegancijom i preciznošću koja je omekšala rezerviranost na njihovim licima, i ublažila im položaj usta i ukočenost u leđima. «To je Jingo područje«, govorio im je Dirk. «Tamo se sa svakog krova vije britanska zastava. To je bogata jedinica, zemljoposjednici, profesionalci - vaša stranka tamo nema utjecaja.« Govorio je o parlamentarnoj izbornoj jedinici Ladvburga. «Na posljednjim izborima niste čak niti predstavili kandidata, jer nitko nije bio tako lud da izgubi svoj depozit, i Smithova stranka opet je pobijedila jer general Courtnev nije imao protivnika. Najstariji od njegove publike, onaj sa zlatnim monoklom, klimne glavom, pozivajući ga da nastavi. «Ako ćete se boriti za mjesto u Ladvburgu, trebat ćete kandidata s drukčijim pristupom, govornika engleskog, bogatog čovjeka, nekoga koga glasači mogu prepoznati...« Bila je to prekrasna predstava. Dirk Courtnev, zgodan, šarmantan, odličan govornik oba jezika, hodao je amotamo po sagu sobe, zaokupivši njihovu pažnju. Ponekad bi dramatično zastao da naglasi nešto gracioznim pokretom snažnih, preplanulih ruku, a tada bi nastavio hod. Govorio je pola sata, i gledao je svoju publiku, prateći reakcije svakog od njih, prosuđujući njihove snage i njihove slabosti. Na kraju tih pola sata zaključio je da su sva četvorica potpuno posvećeni svojoj političkoj vjeri. Pokretali su se jedino na apel patriotizma, nacionalnih interesa, pri spominjanju nastojanja njihovog naroda. Dakle, pomisli zadovoljno Dirk Courtnev, lakše je kupiti poštene ljude. Lopovi traže zlato - a poštene ljude možeš pridobiti s nekoliko pravih riječi i plemenitim osjećajima. Uvijek bih radio s poštenima. Jedan od starijih ljudi nagne se i tiho upita: »General Courtnev ima zastupničko mjesto od 1910. On je član Smithovog kabineta, ratni heroj, i čovjek velike popularnosti. On je i vaš otac. Mislite li da će glasači uzeti mlađeg psa kad mogu dobiti njegovog oca?» Dirk odgovori: »Spreman sam ne samo riskirati svoj depozit ako dobijem nominaciju Nacionalne stranke, već sam tako siguran u svoj uspjeh da ću fondu za kampanju stranke dati pozamašan iznos u znak svojih ozbiljnih namjera.« On spomene iznos novca zbog kojeg se svi pogledaju iznenađeno. «A u zamjenu za sve to?», upita stariji političar. »Ništa što nije u najboljem interesu nacije i moje izborne jedinice«, reče im Dirk ozbiljno, i povuče kartu koja je visjela na zidu nasuprot

njima. I opet počne govoriti, ali ovog puta sa zaraznim žarom fanatika. Vatrenim riječima gradio je viziju preoranih polja koja se protežu do obzora, i čiste vode koja teče beskrajnim kanalima za navodnjavanje. Svi slušatelji bili su ljudi koji su orali bogato, ali nepristupačno tlo Afrike, i svi su pretraživali plavo nebo bez oblaka nadajući se kiši koja nikako da padne. Slika dubokih brazda i vode bila je neodoljiva. »Naravno, morat ćemo opozvati zaštitu doline Bubezi«, reče Dirk usputno, i nitko od njih ne pokaže znakove šoka ili zabrinutosti zbog te tvrdnje. Već su mogli vidjeti unutarnje more slatke vode kako se mreška na povjetarcu. «Ako dobijemo ove izbore», počne najstariji političar. «Ne, Mejnheer», nježno ga prekine Dirk, «kada ih dobijemo.» Čovjek se prvi put nasmiješi. «Kada ih dobijemo«, složi se on. Dirk Courtnev stajao je visoko na platformi, s palcima zadjenutim u prsluk. Kad se nasmiješio i nagnuo tu plemenitu lavlju glavu sa sjajnom grivom od kovrča, ženski dio publike koja je zatrpala dvoranu u crkvi zašušti poput cvijeća na povjetarcu. «Koljač», reče Dirk Courtnev, a glas mu je odzvanjao dubinom i rezonancijom koja je oduševila sve, muškarce i žene, mlade i stare. «Koljač iz Fordsburga, čije su ruke crvene od krvi naših sunarodnjaka.« Pljesak su pokrenuli ljudi koje je Dirk Courtnev imao u publici, ali brzo se širio. «Jahao sam sa Seanom Courtnevjem protiv Bombate...» Jedan čovjek skočio je na noge, u stražnjem dijelu dvorane. «Bio sam u Francuskoj s njim», vikao je da bi ga čuli usprkos pljesku. «A gdje ste bili vi, gosp. Dirk Courtnev, kad su bubnjevi udarali? Osmijeh nije silazio s lica Dirka Courtnevja, ali dvije točkice ljutite boje pojave mu se na obrazima. «Ah!», on se okrene prema čovjeku iznad glava u publici koje su se okretale. «Jedan od hrabrih generalovih strijelaca. Koliko ste žena pobili kod Fordsburga?« «To nije odgovor na moje pitanje«, vikne čovjek, i Dirk pogleda jednog od dva krupna čovjeka koji su ustali i tiho se približavali čovjeku koji je postavio pitanje. «Četiri tisuće žrtava«, reče Dirk. «Vlada želi sakriti tu činjenicu od vas, ali četiri tisuće muškaraca, žena i djece...« Dva krupna čovjeka približila su se svojem plijenu, i Dirk Courtnev privuče pažnju svih širokom, teatralnom gestom. «Vlada koja prezire život, imovinu i slobodu svojeg naroda.« Nastalo je kratko komešanje, začuo se borni jauk, i čovjeka su izbacili kroz bočna vrata u noć. 3 1 % Novine su odmah uhvatile duh, i isti uvodnici koji su zvonili protiv «crvene kabale» i »boljševičke prijetnje«, koje su hvalile Smithovu »izravnu i pravovremenu akciju«, sada su se prisjećale «pretjeranog, brutalnog rješenja.«

Diljem nacije, Dirk Courtnev je započeo trend koji su prihvatili svi Hertzogovi pristaše, i ravnoteža javnog mišljenja vraćala se poput njihala, ili zakrivljene oštrice krvnikove sjekire. Dirk Courtnev govorio je u Gradskoj vijećnici Durbana, pred tri tisuće ljudi, u crkvi u Ladvburgu pred tri stotine ljudi. Govorio je u svim crkvama cijele izborne jedinice, i u malim trgovinama na križanjima ulica gdje su se desetci glasača okupljali radi večernje razbibrige, ali uvijek su bili prisutni predstavnici tiska. Dirk Courtnev kretao se polako prema sjeveru, i danju je obilazio svoje posjede i svoje nove mlinove za šećernu trsku, a svake večeri se obraćao malim skupinama glasača. Uvijek je bio snažan i uvjerljiv, zgodan i artikuliran, i oslikavao im je viziju države ispresijecane željezničkim prugama i dobrim cestama, naprednim gradovima i zaposlenim tržnicama. Pažljivo su ga slušali. «Dva su», reče Pungushe. «Jedan je stari lav. Dobro ga poznajem. Prošle godine bio je na portugalskom teritoriju uz sjevernu obalu rijeke Usutu. Tada je bio sam, ali sad je pronašao družicu.« «Gdje su prešli rijeku?«, upita Mark. «Prešli su ispod Ndumua, i došli prema jugu između močvare i rijeke.« Lav je imao pet godina, i bio je vrlo lukav, vitak, visok u ramenu, s kratkom, crvenkastom grivom. Imao je ružni ožiljak preko čela, i šepao je na desnu nogu jer ga je metak iz Tower muškete prije dvije godine pogodio u rame. Ljudi su ga bez prestanka lovili otkad je bio mali, i sada je ostario i umorio se. Prešao je rijeku pod zaštitom mraka, a njegova lavica plivala je pred njim, bježeći na jug od lovaca koji su se okupili da pretraže grmlje uz rijeku idućeg jutra. Još su mogli čuti udaranje bubnjeva i osjetiti miris dima njihovih vatra. Mogli su čuti i lavež pasa. Dvije ili tri stotine ljudi iz plemena okupilo se s lovačkim psima i desetak portugalskih mješanaca. Bili su naoružani puškama koje su se punile s prednje strane cijevi, jer lavovi su ubili dva vučna vola na rubu jednog od sela uz rijeku. Lov je trebao početi ujutro, i lav je poveo svoju družicu na jug. I ona je bila krupna životinja, i iako je još bila mlada i ne tako iskusna, bila je brza i snažna, i učila je od njega svakog dana. Njezino krzno još je bilo čisto i neokrznuto pandžom ili trnjem. Leda su joj bila tamnomaslinaste boje, koja je blijedila do lijepe žućkaste nijanse na grlu, i oker na trbuhu. Na stražnjim nogama još je imala tragove svojih mladenačkih pjega, ali tijekom noći dok su plivali preko Usutu, prvi put se počela tjerati. Na južnoj obali otresli su vodu s tijela snažnim trzajima, a tada ju je lav onjušio, lagano režeći u dubini grla, pa je podigao njušku prema sjajnim zvijezdama, a leda su mu se refleksno savila

od očaravajućeg muškatnog mirisa njezine blijede izlučevine. Vodila gaje pola milje uz jednu od gusto pošumljenih dolina pritoka, a zatim je upuzila u najgušće grmlje, tvrđavu koju je čuvalo trnje dužine dva inča, obojeno crvenom bojom, kao da je već nekog ubolo. Ovdje, u zoru, prvi put je skočio na nju. Ona se spustila uz tlo, šišteći i bijesno režeći, dok se on penjao na nju, grizući je za uši i vrat, prisiljavajući je da se preda. Nakon toga, ležala je uz njega, ližući mu uši, grlo i trbuh, pa se okrenula od njega i zavodnički ga udarala slabinama, dok on nije ustao, a ona se ponizno spustila i režila na njega dok je još jednom nakratko skočio na nju. Toga dana parili su se dvadeset i tri puta, a u noći su napustili trnovito grmlje i opet krenuli na jug. Pola sata prije zalaska mjeseca, došli su do ruba preorane zemlje, i lav zastane i tiho zareži na miris čovjeka i stoke. On polako ispruži jednu šapu i oproba svježe preoranu zemlju, pa povuče nogu i ispusti lagani, zabrinuti, neodlučni mijauk. Lavica se s ljubavlju prisloni uz njega, ali on se okrene i povede je uz rub preorane zemlje. «Hoće li doći do doline, Pungushe?», upita Mark, nagnuvši se iz sedla da razgovara sa Zuluom koji je lagano trčao uz Trojanovo rame. Pungushe je govorio s lakoćom, usprkos činjenici da je trčao bez odmora gotovo tri sata. «Moraju preći gotovo pola dana hoda od mjesta na kojem ljudi rade, gdje su zaposleni plugovi novih uzgajivača šećera. Osim toga, Jamela, oni ne znaju ništa o tvojoj dolini i o ludom Ngagi koji će ih dočekati s dobrodošlicom.« Mark se uspravi u sedlu i nastavi jahati s tmurnim mislima. Znao je daje taj par lavova njegova posljednja šansa da dobije lavove u svoju dolinu. Ali, pred njima je bilo dvadeset milja opasnosti kakvu te životinje, koje su dolazile iz divljine portugalskog Mozambika, nikada prije nisu iskusile preorana zemlja, zaštićeno područje za stoku, gdje su lavovi štetočine. Područje bez divljači, ali gusto napučeno domaćim životinjama. Područje u kojem će krik «lav!» privući pedeset ljudi s puškama, pedeset bijelaca žarko željnih trofeja, koji mrze velike grabežljivce slijepom, nepromišljenom mržnjom, i koji će jedva čekati svoju možda jedinu priliku da ih ulove, sigurni u spoznaji da su zakonit plijen koji u područjima za stoku ne štiti zakon. Lavovi su došli do logora niz vjetar, i u tami su ležali na trbusima na samom rubu logora. Slušali su snene glasove ljudi oko vatre, i njušili razne čudne mirise, duhanskog dima, objeda od kuhanog prosa, kiseli zadah Zulu piva. Priljubili su se vrlo nisko uz tlo, i samo su im se kretale uši s crnim vrhovima, a nozdrve su im se širile i uvlačile zrak. Volovi su bili smješteni u kral s niskom,

kružnom ogradom od trnovitog drveća, smještenog tako da su trnovite krošnje gledale prema van. Miris stoke bilo je snažno iskušenje. U kralu su bila sedamdeset i dva vola. Pripadali su Kompaniji za proizvodnju šećera iz Ladvburga, i orali su novu zemlju istočno od Chakinih Vrata, nakon što su skupine drvosječa posjekle drva i spalile ih. Lav je strpljivo čekao, pažljiv, napet i tih, dok se srebreni mjesec spuštao iza drveća, a glasovi ljudi polako se utišavali. Čekao je dok vatre nisu zamrle. Zatim je tiho ustao. Lavica se nije kretala, osim što su joj se veliki mišići na prsima i udovima napeli, a uši joj se okrenule prema naprijed. Lav je oprezno kružio prema logoru uz vjetar. S istoka je puhao prohladni povjetarac, i on ga je vješto koristio. Volovi su uhvatili miris lava kad je došao pred vjetar, i čuo ih je kako dolaze, podižući se onim nespretnim skokom s mjesta na kojem su ležali. Rogovi su im se sudarili kad su se okupili u čvrstu grupu okrenutu prema vjetru, i jedan od njih tiho mukne. Istog trena, i drugi volovi počnu mukati, probudivši ljude oko vatre. Netko vikne i baci drvo na žar. Iskre se podignu u tamne krošnje mimoze i cjepanica se zapali, osvjetljavajući logor nemirnim žutim svjetlom. Orači i vodiči volova u strahu su se okupili oko vatre, s kožnim ogrtačima na ramenima, očiju podbuhlih od sna i straha. Lav klizne poput sjene prema kralu, taman i pritisnut uz tlo, a stoka se okupi i počne divlje mukati od oštrog mirisa mačke. Pokraj trnovite ograde krala okrenute prema vjetru, lav čučne, savije leda i ispusti mlaz mokraće. Oštar smrad amonijaka bio je previše za stoku. U čvrstoj gomili, volovi su se okrenuli niz vjetar i pojurili na trnoviti zid privremenog krala, probijajući se kroz njega bez zastajanja, i slobodno su zagrmjeli, brzo se raspršivši iz čvrste formacije i izgubivši se u noći. Lavica ih je spremno čekala, i jurnula je na uspaničenu gomilu s boka, izabravši jednu žrtvu, mladu, tešku životinju. Gonila ga je prema naprijed, usmjeravajući ga kao što ovčarski pas usmjerava ovce, skrećući lijevodesno iza njegovih stražnjih nogu koje su ga panično nosile dalje, udaljujući ga od vatra i ljudi prije no što mu se približila uz bok i stručno zakvačila za jednu od snažnih prednjih nogu. Zakrivljene žute pandže udarile su nad zglobom tako snažno da su zastrugale po kosti. Zatim se zaustavila i povukla nogu kako bi se ispriječila pred drugom nogom. Vol se srušio kao da je pogođen kroz mozak, pao je preko glave u saltu i na leđima se sklizao po tlu, tako da su mu sve četiri noge udarale prema zvjezdanom nebu. Mačka se približila u bljesku gipke brzine, procjenjujući kretanje masivnih papaka koji su joj mogli smrviti lubanju i širokih,

ravnih rogova koji su je mogli probosti. Snažno je zagrizla u dno lubanje, zabijajući dugi žuti očnjak u prvi i drugi kralježak, tako da su oštro krenuli, poput oraha u drobilici. Kad je lav naišao ubrzanim korakom iz mraka, ona je već otvorila trbušnu šupljinu vola i cijela glava bila joj je crvena i ljepljiva od krvi, dok je kopala tražeći jetra, slezenu i bubrege. Spustila je uši uz krvavu glavu i ubilački zarežila na njega, ali on postavi svoje rame uz njezin bok i odgurne je u stranu. Ona opet zareži i on je odgurne svojom šapom poput gospodara, pa se počne hraniti u rupi koju je ona napravila. Gledala ga je sekundu, a tada joj se uši usprave i ona mu počne lizati rame dugim, zavodničkim pokretima, predući iz grla i dubokim glasom, pa stisne svoje dugo, gipko tijelo uz njegovo. Lav je pokuša ignorirati, i nastavi se hraniti uz zvukove tihog rezanja i kidanja organa. Ali ona se ohrabrila, vječno žensko koje koristi svoje novo, vrlo privlačno stanje, da stekne slobode koje bi prije rezultirale brzim i oštrim disciplinskim akcijama. Lav ju je očajnički pokušao spriječiti položivši joj veliku šapu na glavu, s uvučenim pandžama, bijesno gutajući, kao da pokušava proždrijeti cijelog vola prije no što se ona uključi, ali ona se izmigolji ispod njegove šape i lizne mu uho. On nevoljko zareži, i tržne uhom. Ona se gurne naprijed i lizne mu oči, tako da ih je morao čvrsto zatvoriti, pa je namrštio čelo i pokušao jesti bez gledanja, ali na kraju je popustio pred neizbježnim i dozvolio joj da zabije glavu u krvavi krater. Hranili su se bok uz bok, predući. Bilo ih je osamnaest, i okupili su se na širokoj verandi predradnikove kućice zaštićenoj od komaraca, uz šištanje Petromax svjetiljaka. Boce s brendijem kružile su medu njima od zalaska sunca, i većina ljudi imala je crvena lica i sjajne oči dok su slušali Dirka Courtneyja. «Škole i bolnice bit će unutar dvadeset milja od svakoga, obeća on, a žene podignu pogled s pletiva. Znale su što znači podizati mladu obitelj na tom mjestu. «To je samo početak«, obećavao je ljudima. s «A oni od vas koji se prvi uključe, prvi će profitirati.« «Kada budem u Parlamentu, imat ćete snažan glas koji će vas zagovarati. Ovdje ćete vidjeti poboljšanja koja niste smatrali mogućima - i to ubrzo.» «Vi ste bogat čovjek, gosp. Courtney», reče jedan od njih. Bio je on mali trgovac, ne izravno zaposlen u Ladyburg Sugaru, ali dovoljno ovisan o kompaniji da postavi pitanje s poštovanjem. «Jedan od šefova. Kako to da govorite u ime radnih ljudi?» «Bogat sam jer sam vrijedno radio, ali znam da bez vas ne bih dugo bio bogat. Mi smo povezani poput tima.» Oni klimnu glavama, mrmljajući, i Dirk brzo nastavi. «Jednu stvar vam obećavam. Kad mogu zaposliti bijelca po dobroj

plaći, neću ga zamijeniti mješancem ili crnčugom!» Tad su mu počeli klicati, i napunili su čaše da mu nazdrave. «Vaša sadašnja vlada, Smithovi ljudi, pokušali su to u rudnicima zlata. Dva penija na dan za crnce, a bijelce na ulicu. Kad su se radnici pobunili, poslali su krvavog koljača od Fordsburga, čovjeka za kojeg me sram što mi je otac...» Na kuhinjskim vratima začuje se užurbano lupanje, i predradnik se tiho ispriča i iziđe van. Vratio se za minutu i prošaptao nešto Dirku Courtnevju. Dirk se naceri i klimne, pa se opet okrene svojoj publici. «U redu, gospodo, nudi se malo dobre zabave - lav je ubio jednog od mojih volova, dolje kod novog bloka Buli. Jedan od orača je upravo javio. Dogodilo se prije samo sat vremena, pa ćemo imati odličnu priliku za lov. Zaključit ću ovaj sastanak, i naći ćemo se opet ovdje», on pogleda sat, «sutra u pet ujutro, i svi povedite konja i ponesite pušku!» Mark i Pungushe spavali su svaki pod jednim pokrivačem na zemlji ispucanoj od sunca, dok je Trajan pasao rijetku, suhu travu u blizini. S istoka je zapuhao hladni povjetarac, i probudili su se u potpunoj tami prije praskozorja i sjeli uz vatru pijući kavu i pušeći u tišini, dok Pungushe ne bude mogao opet pronaći trag. Bilo je još premračno da bi se moglo vidjeti tlo s leda Trojana, ali Pungushe je sigurno trčao ispred njega, tjerajući mulu u lagani kas kako bi održala korak. Na rubu oranica morao se sagnuti, ali gotovo odmah je pronašao novi lavlji trag. Krenuli su dalje, dok je izlazak sunca ocrtavao najviše krošnje drveća, tako da su izgledale crne i šiljaste na zlaćanoj pozadini. Meke, jantarne zrake bile su bez topline, i bacale su duge, iskrivljene sjene mule i muškaraca na tamnocrvenu zemlju. Mark se opet čudio Zuluu koji je pri toj svjetlosti i po tom terenu mogao trčeći slijediti trag, kad on nije mogao vidjeti nikakve znakove prolaska lavova. Začuo se jedan puščani hitac, tako tih da Mark pomisli kako mu se možda pričinio, ali Pungushe stane istog trena i signalizira mu da sjaši s mule. Stajali su i intenzivno osluškivali, i iznenada se začuje udaljena paljba, deset, jedanaest puščanih hitaca, pa opet tišina. Pungushe se okrene i pogleda Marka bezizražajno. Tišina je bila potpuna, i čak je i jutarnji ptičji zbor ušutio na trenutak od puščane paljbe. Tišina je potrajala neko vrijeme, pa jato malih smeđih frankolina počne opet cvrkutati na rubu oranica. «Nastavi!», klimne Mark Pungusheu, pokušavajući zadržati smirenost u izrazu lica, ali glas mu je drhtio od bijesa. Zakasnili su. Posljednji lavovi južno od Usutua bili su mrtvi. On osjeti mučninu od bespomoćnog bijesa. Nisu primijetili Marka dok im se nije sasvim približio. Bili su

previše uzbuđeni, previše usredotočeni na svoj posao. Bilo je tu osam bijelaca, svi teško naoružani i odjeveni u lovačku odjeću, s dvojicom Zulu konjušara koji su držali konje. Na izgaženom proplanku između drveća mimoze ležala je napola pojedena lešina crvenobijelog vola. Međutim, nije to bilo ono što im je privuklo pažnju. Grupirali su se u uskom krugu iza vola, a glasovi su im bili grubi, podignuti u neslanim šalama i veselim kletvama. Mark sjaši s konja i preda uzde Pungusheu. Polako se približi grupi, užasavajući se pomisli na ono što će vidjeti, ali opet zastane kad je jedan od ljudi podigao pogled i ugledao ga. Prepoznao je Marka istog trenutka. «Ah, čuvar!», nasmije se Dirk Courtnev, zabacujući svoju lijepu glavu sa sjajnim kovrčama. «Radimo vaš posao umjesto vas.» Smijeh je bio prkosan i lukav, a zloba tako vidljiva daje Mark znao kako razmišlja o mitu koji je Mark prihvatio, a zatim okrenuo protiv njega. «Evo jednog kojeg možeš prekrižiti sa svojeg izvješća», nasmije se opet Dirk, i razmakne svoje ljude. Krug se otvori i Mark prođe kroz otvor. Ljudi oko njega još su bili zajapureni i veseli, i mogao je na njima namirisati ustajalo piće. «Gospodo, mogu li vam predstaviti novoimenovanog čuvara zaštićenog područja Chakina Vrata.» Dirk stane nasuprot njemu s druge strane kruga, s jednom rukom zataknutom u džep svoje kožne jakne, dok je pod laktom druge ruke držao rukom izrađenu dvocijevku za slonove tvrtke Gibbs iz Londona. Lav je ležao na boku sa sve četiri noge ispružene. Bio je to stari mužjak pun ožiljaka, tako mršav da mu se svako rebro vidjelo kroz kratku dlaku. U tijelu je imao četiri rupe od metka, jednu iza ramena koja mu je probila oba plućna krila, a jedan teški metak razbio mu je lubanju. Ralje su mu bile razjapljene, i malo krvave sline curilo je na ružičasti jezik. »Čestitam, gospodo«, klimne Mark, a samo je Dirk Courtnev uhvatio ironiju u njegovom glasu. «Da», složi se on. «Što prije očistimo ovo područje i učinimo ga sigurnim za naseljavanje - to bolje za sve.» Začuo se zbor srdačnog odobravanja i jedan od njih izvadi smeđu bocu iz stražnjeg džepa. Dodavali su je jedan drugome, i svaki od njih okrenuo je nakratko njezino dno prema nebu, pa uzviknuo zadovoljno i cmoknuo usnama. «A što je s lavicom?», upita Mark tiho, odbijajući svoj gutljaj iz boce. «Ne brinite za nju», uvjeravao ga je jedan od njih. «Ona je već gotova. Pogodio sam je ravno u rame. Samo joj dajemo priliku da se iscrpi prije no što pođemo za njom da je dovršimo.» I on izvuče nož iz svojih korica i počne derati kožu lava, dok su mu prijatelji glasno dobacivali komentare i savjete. Mark se vrati do Pungushea koji je

strpljivo čekao kod Trojanove glave. «Lavica je ranjena, ali je pobjegla.« X «Vidio sam trag», klimne Pungushe, pokazujući ga očima ali ne pomičući glavu. «Koliko je teško ozlijeđena? «Još ne znam. Moram vidjeti kako trči prije no što procijenim.« «Kreni za tragom», reče Mark. «Podimo tiho, da ne uzbunimo te lovce.» Otišli su neprimjetno sa čistine, vodeći mulu normalnim korakom, i Mark je pratio Zulua na desetak koraka. Pet stotina jarda dalje, Pungushe zastane i tiho progovori. »Pogođena je u desno rame ili nogu, ali ne mislim da je kost pukla, jer šepa na svakom drugom koraku. Dobro hoda na tri noge, i u početku je bilo malo krvi, ali brzo se osušila.« «Možda krvari iznutra?«, upita Mark. «Ako je tako, uskoro ćemo je pronaći - mrtvu«, Pungushe slegne ramenima. «U redu.« Mark se baci u sedlo. «Podimo brzo, da prestignemo ostale, jer nitko od njih neće moći slijediti trag na ovakvom terenu.« Zakasnio je. «Anders!», vikne Dirk Courtnev, jašući na čelu svoje skupine. »Što, do vraga, radiš?« «Svoj posao«, odgovori Mark. »Slijedim ranjenu životinju.« »Dolazimo za tobom.« Mark pogleda Pungushea, i medu njima prostruji razumijevanje, pa se okrene prema grupi. »Shvaćate li u kolikoj ste opasnosti? Te životinje su vjerojatno i prije bile lovljene, a moj tragač misli da je lavica samo lakše ranjena.« Nastane kraće oklijevanje, ali sva osmorica krenu za Pungusheom. On krene brzim tempom, minza umhlabathi, tjerajući konje na lagani kas, i nakon prvih sat vremena, Dirk Courtnev opsuje. «Ne vidim krv.« »Krv se osušila«, reče mu Mark. »Rana se zatvorila.« Sadržaj smeđe boce odavno je ishlapio. Crvena lica znojila su se na sve većoj vrućini, oči su bile zakrvavljene, a dobro raspoloženje pretvaralo se u glavobolju i natečene jezike; nitko od njih nije se.sjetio da ponese bocu s vodom. Dvojica su krenuli natrag. Sat vremena kasnije, Dirk Courtnev sumnjičavo zareži: «Ovaj prokleti crnčuga nas vuče za nos. Reci mu da ču ga udariti konjskim bičem.» «Lavica se brzo kreće...» «Ne vjerujem. Ne mogu vidjeti trag.» Pungushe naglo zastane, zaustavi i njih pokretom, pa oprezno krene naprijed u nisko grmlje. «Dosta mi je ovog», progunda jadno jedan od lovaca. «I meni.» «Imam posla.» Još trojica se okrenu i odu, a oni koji su ostali sjedili su na nemirnim konjima dok Pungushe nije izišao iz gustiša i pozvao ih naprijed. U srcu gustiša pokazao im je trag lavičine šape, utisnut duboko u krtičnjak. Bio je okrenut prema jugu. «U redu», prizna Dirk Courtnev. «Još je na tragu. Reci mu da nastavi dalje.« Jedan sat nakon podneva lavica ih je dovela do niske gromade čvrstog, sivog granita, i Pungushe umorno sjedne. Mišići su mu

sijali na suncu od znoja, kao da su nauljeni. On pogleda Marka na muli i slegne ramenima bespomoćnom gestom. «Mrtav trag», reče Mark. «Otišla je.» Dirk Courtnev povuče glavu konja okrutnim trzajem, i obrecne se na Marka. «Anders. Želim razgovarati s tobom.» Odjahao je podalje od grupe, a Mark ga je slijedio. i Zastali su i okrenuli se jedan prema drugom, a Dirkova usta bila su iskrivljena od gorčine. «Ovo je drugi put da se praviš pametan na moj trošak«, počne on grubo. «Mogao si me imati kao saveznika - ali umjesto toga naveo si mog oca da mi pošalje potvrdu o primitku mojeg dara. Sada ste ti i tvoj divljak izveli još jedan trik. Ne znam kako ste to učinili, ali ovo je bilo posljednji put.» Gledao je Marka, i pogled mu se izmijeni. Opet je ono luđačko, zlobno svjetlo sjajilo u dubini njegovih očiju. «Mogao sam ti biti moćan prijatelj - ali sada sam mnogo moćniji neprijatelj. Do sada te spasila samo zaštita mojeg oca. To će se promijeniti. Nitko mi neće stajati na putu, kunem ti se.» On okrene konja, podbode ga i odgalopira. Preostala dvojica lovaca krenuli su za njim. Mark se vrati do Pungushea, pa su popili gutljaj iz boce s vodom i malo pušili, a tada Mark upita: «Gdje je lavica?» »Ostavili smo trag prije dva sata.» Mark ga oštro pogleda, i Pungushe ustane i priđe drugom krtičnjaku na rubu granita. Čučne pokraj njega, i otvorenim dlanom ocrta svjež otisak lavlje šape, pa zatim zglobovima utisne tragove prstiju. Kao nekim čudom, trag odraslog lava pojavi se u mekanoj zemlji, i Pungushe pogleda Markov zbunjeni izraz na licu i ispusti jedan od onih napada smijeha koji su zvučili poput nilskog konja, ljuljajući se oduševljeno na petama. «Dva sata smo slijedili Tokoloshe», prozbori kroz smijeh. (Tokoloshe je mitsko biće iz legenda Zulua). «Ne mogu je vidjeti», reče Mark, oprezno promatrajući plitku šumovitu dolinu ispod njih. «Oh! Jamela koji ne može vidjeti.« «Gdje je, Pungushe?« «Vidiš li račvasto drvo, iza tri okrugle stijene...« Malo po malo, usmjeravao je Markov pogled, dok on odjednom ne spazi dva tamna okrugla uha iza kratke žute trave, oko šest stotina jarda od mjesta na kojem su sjedili. Ležala je pod trnovitim grmljem, i dok je gledao, spustila je glavu i uši su nestale. «Sada kad je sama, želi se vratiti na mjesto koje dobro poznaje, iza Usutua. Zato se uvijek kreće u tom smjeru, kad joj to dozvoli bol od rane.» Prije no što su je dostigli, pronašli su tri mjesta na koja je legla da se odmori, a na jednom takvom mjestu našli su krvavu mrlju i tucet žutih dlaka zalijepljenih u nju. Pungushe je detaljno pregledao dlake; po boji i opipu mogao je prepoznati s kojeg dijela lavičinog tijela su pale. «Visoko na desnom

ramenu - a da ima unutarnje krvarenje, već bi do sada bila gotova. Ali, jako je boli, jer korak joj je kratak. Rana se stvrdnula. Ne može stići daleko.« Sada Mark okrene dalekozor prema zapadu, gledajući prema plavoj, izmaglicom prekrivenoj masi Chakinih Vrata, udaljenoj šest milja. «Tako blizu», promrmlja on, «tako blizu.« Ali, iscrpljena mačka vukla se bolno u smjeru suprotnom od zaštićenog teritorija, prema oranicama, prema stoci i ljudima i čoporima pasa. On se instinktivno okrene u tom smjeru, polako okrećući dalekozor prema sjeveroistoku. S niskog grebena imao je dobro vidno polje, preko milja rijetkih šuma do otvorenih oranica čokoladne boje. Nešto se pomakne u polju dalekozora, i on trepne i pažljivo refokusira dalekozor. Tri konjanika dolazila su polako u njihovom smjeru, a čak i na toj udaljenosti Mark je mogao vidjeti pse kako trče pred njima. On brzo pogleda jahača na čelu. Odmah je prepoznao tu arogantnu, uspravnu priliku. Dirk Courtnev nije odustao od lova. Samo se vratio da okupi lovačku družinu, i sada su psi brzo slijedili mirisni trag ranjene mačke. Mark položi ruku na čvrsti mišić Pungusheovog ramena, i pokaže slobodnom rukom. Zulu ustane, pa je punu minutu promatrao konjanike koji se približavaju. Tada počne brzo govoriti. «Jamela, pokušat ću dozvati lavicu, i povesti je...» Mark zausti da postavi pitanje, ali Pungushe ga oštro prekine. «Možeš li odvući pse, ili ih zaustaviti?« Mark se zamisli na trenutak, pa klimne glavom. «Daj mi svoj burmut, Pungushe.» On skine rog s burmutom koji mu je visio oko vrata i preda ga Marku bez pitanja. «Idi», reče Mark. «Pozovi moju lavicu za mene.» Pungushe sklizne niz greben i ostavi Marka, koji požuri prema Trojanu. U Markovoj vreći s hranom bila su tri komada crnog sušenog mesa. Pronašao je dva ravna kamena i smrvio meso u fini prah između njih, podižući pogled svakih nekoliko sekunda kako bi gledao kako se lovci brzo približavaju. Kad je meso usitnio u prah, stavio ga je u svoj limeni tanjur i dodao uncu domorodačkog burmuta iz roga, prstima miješajući dva praha dok je trčao na greben da presiječe lavičin trag tamo gdje su ga ostavili. Kad su došli do mjesta na grebenu gdje je ranjena mačka zaobišla kameniti ispust, kleknuo je i napravio tri uredne hrpice miješanog praha ravno na putu pasa koji su se približavali. Sušeno meso bit će im neodoljivo kada dođu do njega, psi će ga pohlepno onjušiti. Već ih je mogao čuti kako uzbuđeno laju, i brzo se približavaju, vodeći lovce kasom prema njemu. Dok je trčao uz greben prema Trojanu, Mark se blijedo nasmiješi. Pas koji dobro smrkne vatreni domorodački burmut barem

dvanaest sati neće namirisati ništa drugo. Lavica je ležala na boku, s otvorenim čeljustima. Dahtala je, i prsa su joj se podizala kao kovačev mijeh, a oči su joj bile čvrsto zatvorene. Metak je ispaljen s njezine desne strane. Bilo je to mekano olovno zrno iz 455 Martini Hendrv puške, i pogodilo ju je visoko u rame, ali daleko naprijed, prosijecajući put kroz čvrsti mišić i okrznuvši veliki rameni zglob. Ozlijedilo je tetivu i razbilo onu izuzetno malu plutajuću kost koja se nalazi samo u ramenu lava, sretnu kost koju lovci tako cijene kao talisman. Metak je promašio arteriju, zabio se u vrat i ostao tamo ispod kože, kao kvrga veličine gornjeg dijela čovjekovog palca. Muhe su se radosno rojile na rani, i ona podigne glavu i škljocne prema njima, a zatim tiho mijaukne od boli koju joj je izazvao taj pokret. Počne oprezno lizati rupu od metka, tako da je dugim, hrapavim jezikom strugala po koži. Jezik se spretno uvijao dok je čistio mlaz vodenaste krvi koja je istekla iz rane. Zatim se umorno ispružila i opet zatvorila oči. Pungushe je bio svjestan vjetra na isti način na koji ga je svjestan kormilar jedrenjaka, jer bio mu je jednako važan kao i mornarima. U svakom trenutku dana znao je njegovu snagu i smjer, predvidio svaku promjenu prije no što bi se dogodila, i nije morao nositi vrećicu s pepelom niti vlažiti prst, jer to je znanje bilo instinktivno. Sada se oprezno kretao u položaj niz vjetar od ranjene životinje. Nije mu palo na pamet da zahvali providnosti za stalni istočni povjetarac koji mu je omogućio da dođe između mačke i obližnje granice Chakinih Vrata. Tiho poput sjenke oblaka koja se kreće po zemlji, približavao se mački, procjenjujući domet njezinog izuzetnog sluha prije no što je kleknuo okrenut prema mjestu na kojem je ležala tri stotine jarda dalje. Duboko je udahnuo i izdahnuo desetak puta, i velika mišićava prsa širila su se dok je stvarao zalihe kisika u krvi. Tada udahne i zadrži dah, pa izbaci vrat pod čudnim kutom, i približi šake otvorenim ustima da bi poslužile kao rezonantna kutija. Iz dubine njegovih grudi začuje se dubok zvuk nalik na bubanj, koji se podizao i spuštao prirodnim ritmom i završio s naglim kašljem. Glava lavice odmah se trgne, s uspravnim ušima, a u očima joj zasja žuta svjetlost, jer u svojem bolu i strahu i zbunjenosti čula je starog mužjaka kako je doziva, taj duboki, dalekometni zov za okupljanje kojim je tako često usmjeravao njezino kretanje u lovu, i kojim ju je dozivao k sebi kad bi se razdvojili u gustišu. Bol od ustajanja bila je gotovo prevelika za nju, jer rana se stisnula, a vrat i rame i prsa pritiskala je granitna stijena agonije, ali u tom trenutku začula je prvi put udaljeni lavež čopora pasa. Psi

su lovili nju i starog mužjaka i prije, i taj zvuk dao joj je snage. Ustala je i na trenutak stajala na tri noge, držeći prednju desnu u zraku, i teško dišući, a tada je krenula naprijed, tiho cvileći od boli, održavajući ravnotežu pri svakom koraku, jer ozlijeđenu nogu nije mogla koristiti. Mark je promatrao s grebena i vidio kako se žuta mačka opet pokreće, napokon krenuvši prema zapadu. Daleko pred njom trčao je veliki Zulu, zastajući svaki put kad bi ona posustala kako bi ponovio zov dominantnog mužjaka lava, i svaki put lavica mu je odgovarala laganim mijaukanjem i šepala za njim na zapad, prema snenim plavim brdima koja su čuvala dolinu Bubezi. Mark je čuo stare lovačke priče i prije; stari Anders uvijek je tvrdio da je njegov nosač puške, kojeg je ubio slon na rijeci Sabi 1884., mogao dozivati lavove. Međutim, Mark nikada to nije vidio, i potajno je smjestio priču u kategoriju slikovitih, ali nevjerodostojnih priča. Sada je to gledao svojim očima, i još uvijek nije mogao vjerovati. Gledao je fascinirano sa svojeg položaja na grebenu, i samo ga je promjena u lavežu pasa nagnala da okrene svoj dalekozor opet prema istoku. Na kamenitom dijelu grebena, gdje je postavio svoj mamac od praha sušenog mesa i burmuta, čopor se zbunjeno vrtio u krug. Bilo je tamo osam ili devet pasa, miješani čopor terijera i burskih pasa i ridgebackova. Odlučni lovački zbor raspao se na kakofoniju cviljenja i laveža, dok ih je Dirk Courtnev prestigao, i ustao u stremenima da ih bijesno tuče konjskim bičem. Mark uhvati Trojanove uzde i povede ga niz greben, koristeći zaklone koje je mogao pronaći, ali siguran da lovci imaju previše svojih problema da bi gledali naprijed i vidjeli ga. Kad je došao do mjesta pokraj trnovitog gustiša na kojem je ležala lavica, odsjekao je granu svojim nožem na sklapanje i upotrijebio je kao metlu da pomete tragove koje je lavica ostavila. Polako je krenuo na zapad prema Chakinim Vratima, zastajući svakih nekoliko minuta da osluškuje lavlji zov. Dok se kretao, promatrao je tlo, i granom pomeo sve tragove lavice, sve dok se u sumrak nije popeo preko niskog prijevoja kroz brda i polako sišao do rijeke Bubezi. Pungushe je svoj posljednji zov ispustio u tami, a zatim je otrčao u širokom luku, ostavivši lavicu unutar stotinu jarda od rijeke, jer znao je da će biti strahovito žedna od rane i da će žudjeti za vodom. Pronašao je Marka po žaru cigarete. «Penji se», reče Mark i pruži mu ruku. Pungushe se nije bunio. Trčao je gotovo bez prestanka od prije zore; on skoči na mulu iza Marka. Jahali su kući na Trojanovim širokim leđima, i obojica su šutjeli dok nisu ugledali svjetlost svjetiljke na prozoru kućice. «Jamela»,

reče Pungushe. «Osjećam se kao što sam se osjećao na dan kad mi je rođen prvi sin.» U glasu mu je titrao osjećaj čuđenja. «Nisam vjerovao da čovjek može ovako osjećati za vraga koji ubija stoku i ljude.» Ležeći u tami u krevetu za dvoje, Mark je pričao Marion o tome što se dogodilo. Pokušao joj je prenijeti oduševljenje i osjećaj postignuća. Prepričao joj je Pungusheove riječi, i pokušavao izraziti vlastite osjećaje, ali na kraju je ušutio. «To je vrlo lijepo, dragi. Kada opet ideš u grad? Želim kupiti neke zastore za kuhinju. Mislila sam da bi karirani izgledali lijepo, što misliš, dragi?» Lavica je okotila svoje mlade u gustom grmlju koje je gušilo jednu od uskih dolina pritoka koji se spuštao s uzvisine. Bilo je šest mladunaca, ali imali su već gotovo tri tjedna kad ih je Mark prvi put ugledao. On i Pungushe ležali su na trbuhu na rubu litice koja je gledala na dolinu nakon što su je pratili od rijeke, od rane zore. Mladunci su je pratili u redu koji se protezao na više od stotinu jarda. Tetiva njezine prednje desne šape zarasla je malo iskrivljena i nešto kraća, zbog čega je pomalo šepala, poput mornara. Jedan od mladunaca, uporniji od drugih, pokušavao je sisati iz njezinih teških, mnogobrojnih sisa koje su se njihale dok je hodala. Nespretno je skakutao pokušavajući ih dohvatiti dok su se ljuljale nad njegovom glavom, i uglavnom je padao na njušku i majka ga je gazila stražnjim nogama, ali jednom je uspio, i objesio se na bradavicu poput debelog smedeg krpelja. Lavica se okrenula bacajući ga lijevodesno, a tada ga je počela lizati jezikom koji mu se obavio oko glave i bacio ga na leda. Drugi mladunac je vrebao na svoju braću i sestre, zalegavši u zasjedu iza jedne vlati trave, sa spuštenim ušima i zlokobno suženim očima. Kad je iskočio na njih, a oni potpuno ignorirali njegove ratoborne manevre, prikrio je svoju sramotu tako što se okrenuo i počeo njušiti vlat trave tako pažljivo da se činilo kako mu je to i bila prvobitna namjera. Tri mladunca lovila su leptire. Ana. Nedavno su se izlegli leptiri vrste colotis ione, i lepršali su uza zemlju svojim bijelopurpurnim krilima, pa su se mladunci podizali na stražnje noge i udarali ih šapama s više zadovoljstva nego vještine, jer pri kraju svakog napada gubili su ravnotežu i padali u klupko prevelikih šapa. Šesti mladunac lovio je repove lovaca na leptire. Svaki put kad bi oni zamahnuti svojim repićima u uzbuđenju potjere, on bi udarao po njima uz divlje rezanje, pa su bili prisiljeni okretati se i braniti od uboda njegovih zubića oštrih poput igle. Putovanje obitelji od rijeke do gustiša bio je dugi niz nespretnih okršaja, koje je lavica napokon prekinula. Okrenula se i proizvela onaj zvuk nalik na bubnjanje koji je

obećavao trenutnu kaznu ako je ne poslušaju istog trena. Mladunci su prekinuli svoju igru, formirali indijansku liniju i krenuli za lavicom u zaklon gustiša. «Htio bih znati koliko ima ženka u leglu», prošapta Mark, smiješeći se s ljubavlju poput novopečenog oca dok ih je promatrao kako odlaze. «Ako želiš, Jamela, spustit ću se i pogledati im pod repove», ponudi Pungushe ozbiljno. «A ti ćeš velikodušno postupati s mojim udovicama.« Mark se nasmije i krene niz brdo. Skoro su stigli do drveta gdje je Mark ostavio Trojana, kada mu nešto upadne u oči. On se okrene i udari malu hrpu kamenja u nadi, prije no što je shvatio da je nisu podigle ljudske ruke, već je nastala tako što ju je formiralo površinsko korijenje siringa drveta. On razočarano zagunda i okrene se. Pungushe ga je gledao zamišljeno, ali nije ništa rekao. Vidio je Marka stotinu puta kako izvodi taj čudan mali ritual, kad god bi neobična hrpa ili kamen privukli njegovu pažnju. Marku je postao običaj da svakih nekoliko večeri odlazi iz slamnate kućice u glavnom logoru do mjesta udaljenog pola milje, na kojem su Pungusheove žene podigle skupinu kolibica koje su im postale dom. Svaka koliba bilaje oblikovana u savršenom kupolastom obliku košnice. Duge mladice drveta bile su povijene tako da oblikuju okvir, a slama je bila povezana konopcem od kore drveta skinute s mladica. i Zemlja između koliba bila je utabana i pometena, i Pungusheov izrezbareni drveni stolac bio je smješten pred niskim ulazom u njegovu osobnu kolibu za spavanje. Nakon Markova četvrtog posjeta pojavio se još jedan, novoizrezbareni stolac. Iako to nikada nije rečeno, odmah je bilo jasno da je taj rezerviran isključivo za Markove posjete. Kad bi Mark sjeo, jedna od žena donijela bi mu zdjelu da ispere ruke. Vodu su nosili s rijeke, i Mark bi samo umočio prste kako njihov trud ne bi bio uzaludan. Tada bi najmlađa žena kleknula pred njega, stidljivo se smiješeći, i ponudila mu s obje ruke zdjelu odlične kisele utshwale, piva od prosa koje su radili Zului, a koje je bilo gusto poput kaše i s malo alkohola. Tek kad bi Mark progutao prvi gutljaj, Pungushe bi podigao pogled i pozdravio ga. «Vidim te, Jamela.» Tada bi počeli razgovarati potpuno opušteni u društvu jedan s drugim. «Danas kad smo se spuštali s brda nakon što smo gledali lavove, skrenuo si s puta i udario neko kamenje. Ja sam ti dao ime po tom čudnom običaju, po toj beskrajnoj potrazi, tom traženju bez nalaženja.« Pungushe nikada ne bi izravno postavio pitanje, jer za njega bi bilo izuzetno nepristojno da pita Marka što traži; samo bi dijete umlungua, bijelog čovjeka, moglo biti tako nepristojno. Trebalo mu je mnogo

mjeseci da postavi pitanje, i sada ga je oblikovao kao tvrdnju. Mark povuče još jedan gutljaj iz svoje zdjele s pivom i ponudi Pungusheu svoju kutiju s cigaretama. Zulu je odbije otvorenim dlanom, i umjesto toga smota vlastitu cigaretu, snažni crni duhan s katranom u debeloj roli smedeg papira veličine Havana cigare. Gledajući njegove ruke, Mark odgovori: «Moji otac i majka umrli su od bijele upale grla, difterije, kad sam bio mali, i jedan starac postao mi je i otac i majka.» Počeo je odgovarati na pitanje na isti zaobilazni način na koji je postavljeno, i Pungushe ga je slušao, klimao glavom i tiho pušio. «Taj čovjek, moj djed kojeg sam volio, zakopanje negdje u toj dolini. Tražim njegov grob», završi on jednostavno, iznenada shvati da ga Pungushe promatra sa čudnim, ozbiljnim izizom lica. «Što je?», upita Mark. «Kad se to dogodilo?« «Prije šest razdoblja.« «Je li taj starac imao logor pod divljim smokvama?«, pokaže Pungushe niz dolinu. «Tamo gdje je najprije bio i tvoj logor?» «Da», reče Mark. «On je uvijek tamo logorovao.» Osjeti kako mu se nešto pokreće u grudima, spoznaja o tome da će se dogoditi nešto važno. «Bio je tamo čovjek«, reče Pungushe, «koji je nosio šešir, šešir pod koji bi se mogla smjestiti cijela skupina impija...«, i on načini krug rukama, samo malo uvećavši širinu dvostrukog terai oboda, «i koji je imao bradu, oblikovanu kao krila ptice...« U Markovom umu pojavi se slika račvaste starčeve brade, snježnobijele, umrljane oko usta sokom od duhana. »Starac koji je hodao poput ptice sekretar kad lovi skakavce u travi.« Duge, tanke noge, povijena artritična ramena, odmjeren korak, opis je bio savršen. «Pungushe!», eksplodira Mark uzbuđeno. «Poznavao si ga!» «Ništa se u ovoj dolini ne kreće, a da šakal ne vidi i ne čuje niti jedan let ptice, niti jedan lavež babuna.« Mark ga je zapanjeno promatrao, zbunjen zbog vlastitog previda. Naravno da je Pungushe znao sve. Pungushe, tihi promatrač - zašto se, za ime Božje, nije ranije sjetio da ga pita? »Slijedio je ovaj put!», Pungushe je hodao ispred Marka, i s urođenom vještinom rođenog glumca oponašao je Johna Andersa njegov korak, i spuštena starčeva ramena. Kad bi Mark zatvorio oči, mogao je vidjeti svojeg djeda kao što ga je vidio i prije, toliko mnogo puta. «Ovdje je skrenuo s puta«, Pungushe ostavi stazu i krene uz jedan od presušenih vodenih tokova. Noge su im upadale u pijesak boje šećera. Pola milje dalje, Pungushe zastane i pokaže jednu sjajnu crnu stijenu koju je voda ispoliraju «Ovdje je sjeo i odložio pušku. Zapalio je lulu i pušio.» Pungushe se okrene i krene uz strmu obalu vodenog toka. «Dok je starac pušio, četvrti čovjek došao je uz

dolinu. Došao je kao lovac, tiho, slijedeći lagani trag starca.« Koristio je Zulu riječ koja je označavala poštovanje prema starijima, vchegu. A(Q «Čekaj, Pungushe», namršti se Mark. «Kažeš, četvrti čovjek? Nabroji mi ljude.» Čučnuli su uz obalu i Pungushe je uzeo malo burmuta, i ponudio rog Marku koji je odbio. Zatim je njušio crveni prah sa svojeg dlana, začepivši jednu po jednu nosnicu palcem. Zatvorio je oči i zadovoljno kihnuo prije no što je nastavio. «Bio je tu starac, tvoj djed, ixhegu.» «Tojejedan.» «Bio je tu još jedan starac. Bez kose na glavi i bradi.» «To su dvojica«, složi se Mark. «Tu je i jedan mladi čovjek s jako crnom kosom, čovjekoji se cijelo vrijeme smije i hoda bučno poput krda bivola.» «Da. To su trojica.« «Ta trojica došli su zajedno u dolinu. Lovili su zajedno i ulogorili se pod divljim smokvama.« Pungushe je sigurno opisivao Grevlinge, oca i sina koji su ostavili polog na sudu u Ladvburgu. To je i očekivao, ali sada upita: «A, što je sa četvrtim čovjekom, Pungushe?» «Četvrti čovjek potajno ih je slijedio i vchegu, tvoj djed, nije znao za njega. Ponašao se kao lovac na ljude, gledao ih iz potaje i kretao se tiho. Ali, jednom dok je tvoj djed, ixhegu, napustio logor i sam otišao u lov na ptice u dolini, taj prikriveni čovjek spustio se u logor ispod divljih smokava i sva trojica su razgovarali, tiho, ali sa zatvorenim licima u opreznim očima ljudi koji razgovaraju o smrtno opasnim stvarima. Tada ih je tihi čovjek napustio i sakrio se u grmlju prije no što se ixhegu vratio.« «Ti si vidio sve to, Pungushe?«, upita Mark. «Ono što nisam vidio, pročitao sam iz tragova.« «Sada razumijem ono o četvrtom čovjeku. Reci mi što se dogodilo tog dana.« «Ixheguje sjedio ovdje i pušio svoju lulu«, Pungushe pokaže dolje prema vodenom toku. «Tihi čovjek došao je i stao ovdje, gdje mi sada sjedimo, i pogledao je tvog djeda bez riječi, držeći svoj isibamu, gusku, ovako.« «Što je vchegu tada učinio?«, upita Mark. Osjećao je mučninu od užasa. e i! jt, «Podigao je pogled i glasno postavio pitanje, kao što čovjek čini kad je uplašen, ali tihi čovjek nije mu odgovorio.« «Onda?» «Žao mi je, Jamela, spoznaja da je vchegu bio tvoja krv čini mi pričanje bolnim.» «Nastavi», reče Mark. «Tada je tihi čovjek jednom opalio iz svoje puške, i hdiegu je pao licem u pijesak.« «Bio je mrtav?», upita Mark, a Pungushe je šutio na trenutak. «Nije bio mrtav. Bio je pogođen ovdje, u trbuh. Kretao se, vikao je.» «Tihi čovjek je opet opalio?» Mark osjeti kako mu se mučnina diže u grlu. Pungushe odmahne glavom. «Što je učinio?» «Sjeo je na obalu, tu gdje mi sjedimo, i tiho pušio, gledajući starca vchegu kako leži u pijesku dok nije umro. »Koliko dugo je umirao?«, upita Mark

prigušenim, ljutitim glasom. Pungushe pokaže dio neba, označivši dva sata sunčeve putanje. «Na kraju je hchegu govorio na Zulu jeziku, kao i na vlastitom.« «Što je rekao, Pungushe?« »Tražio je vodu i dozivao Boga i ženu koja mu je mogla biti majka ili supruga. Tada je umro.« Mark je razmišljao o tome dok su se valovi mučnine izmjenjivali s bljeskovima gorke srdžbe pune mržnje, i prodornom boli. Pokušao je zamisliti zašto bi ubojica ostavio svoju žrtvu da umire tako polako, i trebalo mu je mnogo vremena prije no što se sjetio da je priča bila uređena tako da se čini kao da je starac umro u nesreći u lovu. Nitko se ne upuca slučajno dva puta. Tijelo je moglo imati u sebi samo jednu ranu od puške. Ali rana u trbuh je uvijek najbolnija. Mark se sjećao kako su oni ranjeni u utrobu vrištili u rovovima kad bi ih odnosili na nosiljkama. «Žalim s tobom, Jamela.« Mark se trgne na Pungusheove riječi. «Što se dogodilo nakon što je vchegu umro?» «Druga dvojica, stari ćelavi i mladi glasni, došli su iz logora. Sva trojica razgovarali su ovdje, pokraj tijela. Dugo su razgovarali, uz vikanje i crvena, ljutita lica, i ovako su mahali rukama.» Pungushe je oponašao ljude u žestokoj svađi. «Jedan je pokazivao ovamo, drugi onamo, ali na kraju je progovorio tihi, a druga dvojica su slušali.« «Kamo su ga odnijeli?« «Najprije su mu otvorili džepove i uzeli neke papire i vrećicu iz njih. Opet su se svađali, a tihi je uzeo papire i vratio ih u džepove mrtvaca...» Mark shvati razlog za to. Pošten čovjek ne pljačka truplo žrtve nesretnog slučaja. «Zatim su ga ponijeli uz obalu, i ovuda...» Pungushe ustane i povede Marka četiri stotine jarda u šumu, ispod prve strmine uzvisine. «Ovdje su pronašli duboku rupu mravamedvjeda i gurnuli starčevo tijelo unutra.» «Ovdje?», upita Mark. Na tom mjestu rasla je niska trava, i nije bilo znaka kamenja niti hrpe zemlje. «Ne vidim ništa.» «Skupili su kamenje s one tamo litice i položili ga u rupu povrh tijela, tako da ga hijene ne iskopaju. Zatim su stijene prekrili zemljom, i izgladili zemlju granama drveća.» Mark se spusti na jedno koljeno i pregleda zemlju. «Da», uzvikne on. Mogao je vidjeti plitku udubinu u tlu, kao da je zemlja malo potonula na mjestu kopanja. Mark izvadi svoj nož i zareže četiri najbliža stabla, kako bi se lakše vratio na ovo mjesto, pa izgradi malu piramidu kamenja na udubini. Kad je završio, upita Pungushea: «Zašto nikome nisi pričao o tome prije? Zašto nisi obavijestio policiju u Ladyburgu?» «Jamela, ludilo bijelih ljudi ne tiče me se. Osim toga, dug je put do Ladvburga i policajca koji će reći: Hej, kafire, što si radio u dolini Bubezi kad si vidio tako čudne stvari?.» Pungushe odmahne glavom.

«Ne, Jamela, ponekad je bolje za čovjeka da bude slijep i gluh.» «Reci mi iskreno, Pungushe. Kad bi opet vidio te ljude, bi li ih se sjetio?« «Svi bijelci imaju lica poput kuhanog yama, bezoblična k kvrgava.« Zatim se Pungushe prisjeti dobrih manira. «Osim tebe, Jamela, koji nisi baš tako ružan.« «Hvala ti, Pungushe. Dakle, ne bi ih prepoznao?« «Starog ćelavog i mladog glasnog bih mogao prepoznati.« Pungushe zamišljeno namršti čelo. «A tihog?», upita Mark. «Ho.» Pungusheovo čelo se razvedri. «Zar netko može zaboraviti kako izgleda leopard? Zar netko zaboravlja ubojicu ljudi? Tihog bih se sjetio u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.« «Dobro!» Mark klimne glavom. «Idi sada kući, Pungushe.» Čekao je dok se veliki Zulu nije izgubio iz vida među drvećem, a tada klekne na koljena i skine šešir. «Pa, djede«, reče on, «nisam jako dobar u ovome. Ali znam da bi htio čuti ove riječi.« Glas mu je bio tako hrapav da je morao glasno pročistiti grlo prije no što je nastavio. Kuća na Lion Kopu bila je zatvorena, a namještaj prekriven bijelim slojevima prašine, ali glavni sluga pozdravio je Marka U kuhinjskom dvorištu. «Nkosi je otišao do Tehvenl Otišao je prije dva tjedna.« Ponudio je Marku doručak od pržene slanine i jaja. Zatim je Mark izišao i opet zajahao svoj motocikl. Vožnja do obale bila je duga i naporna, i Mark je imao dosta vremena za razmišljanje dok su se prašnjave milje nizale pod kotačima njegovog Ariel Square Foura. Napustio je Chakina Vrata nekoliko sati nakon što su pronašli starčev grob, instinktivno tražeći savjet i vodstvo jednog čovjeka. Htio je da i Marion pođe s njim, barem do Ladvburga gdje je mogla odsjesti kod svoje sestre. Međutim, Marion nije htjela napustiti svoj dom niti svoj vrt, i Mark je bio siguran zbog spoznaje da će Pungushe spavati u drvenjari iza štale kako bi čuvao imanje u Markovoj odsutnosti. Mark je preplivao rijeku i došao do dna padine gdje je počinjao put, i gdje je čuvao motocikl u natkrivenom skrovištu. Bilo je to sporo, kvrgavo1 putovanje u tami, i došao je do Lion Kopa u zoru, te otkrio da je Sean Courtnev premjestio svoje kućanstvo u Durban. Mark je prošao kroz vratnice Emovenija kasno poslijepodne, i imao je osjećaj da se vraća kući. Ruth Courtnev bila je u svojem vrtu s ružama, ali ispustila je košaru s odrezanim cvijećem i zadigla suknju do koljena, te potrčala njemu u susret, tako da joj je šešir širokog oboda odletio s glave i visio oko vrata, a njezin oduševljeni, spontani smijeh odzvanjao poput smijeha djevojčice. «O, Mark - tako si nam nedostajao.« Ona ga uhvati u majčinski zagrljaj, ljubeći ga u oba obraza. «Kako si preplanuo i čvrst, lijepo si se popunio.«

Zatim ga udalji od sebe, pipajući njegove mišiće diveći mu se u šali, a onda ga opet zagrli. »General će biti oduševljen što te vidi.« Ona uhvati Marka za ruku i povede ga prema kući. «Nije mu bilo dobro, Mark, ali kad te vidi, to će mu biti poput ljekovitog napitka.« Mark je zastao na vratima protiv svoje volje, osjećajući kako mu se od šoka osušila slina pod jezikom. General Sean Courtnev bio je starac. Sjedio je kod prozora spavaće sobe. Bio je odjeven u kućni haljetak, sa sagom pod nogama. Na stolu pokraj njega ležala je hrpa izvješća i dosjea, bijelih papira iz Parlamenta i pisama, sva dokumentacija njegovog života koju je Mark tako dobro pamtio, ali general je zaspao, a naočale s metalnim okvirima spuznule su mu na rub nosa. Tiho je hrkao, a usne su mu treperile kod svakog izdaha. Činilo se da mu je lice tako omršavjelo da su mu se kosti obraza i čela istaknule. Oči su mu potonule duboko u očne šupljine, a koža mu je imala sivkasti odsjaj. Ali, najšokantnije od svega bila je boja njegove brade i nekad gusti grm njegove kose. Kasni snjegovi pali su na Seana Courtnevja. Brada mu se pretvorila u srebreni slap, a kosa mu je bila bijela i rijetka poput suncem izbijeljene trave pustinje Kalahari. Ruth se približi njegovom stolcu i skine mu naočale s nosa, a tada mu nježno dodire rame, s pažnjom žene pune ljubavi. «Sean, dragi. Netko te došao vidjeti.« Probudio se onako kako se budi starac, mrmljajući i trepćući očima, uz male pokrete rukama. Tada ugleda Marka i izraz lica mu očvrsne, i iznenada se u tamnim očima pojavi stari sjaj i toplina osmijeha. «Dečko moj!«, reče on podižući ruke, i Mark prirodno krene naprijed. Tada su se prvi put zagrlili kao otac i sin, a nakon tga Sean ga je ponosno promatrao. «Počeo sam vjerovati da smo te zauvijek izgubili u divljini.« Tada pogleda Ruth pokraj svojeg naslonjača. »Mislim da bismo u ime proslave mogli malo ubrzati stvari, draga. Zašto Joseph ne donese pladanj?« «Sean, znaš što je liječnik jučer rekao.» Ali Sean frkne s gađenjem. »Pedeset godina želudac mi se navikavao na večernji obrok iz boce Jack Haiga. Lišavanje toga ubit će me brže i sigurnije od doktora Hendersona i svih njegovih pilula i napitaka i muljaža.» On je obgrli oko struka jednom rukom i stisne je uz sebe. «Zgodna djevojko! Kad je Ruth otišla, smiješeći se i odmahujući glavom u znak neodobravanja, Sean mahne Marku da sjedne u naslonjač nasuprot njegovom. »Što kažu liječnici, u čemu je problem, gospodine?« »Liječnici!«, frkne Sean kroz usne. »Što sam stariji, to im manje vjerujem.« On posegne za svojom kutijom za cigare. «Čak su htjeli da prestanem pušiti ovo. Čemu onda vrijedi

živjeti, ako moraš odbaciti sve životne procese - pitam te ja.» On upali cigaru i s užitkom povuče dim. «Reći ću ti što mi je, sine. Previše godina naporne jurnjave, borbe i jahanja i rada. To je sve. Sada se lijepo odmaram, i za tjedan dana bit ću veseo i zdrav kao i uvijek.« Ruth je donijela srebreni pladanj i sjedili su do noći, razgovarajući i smijući se. Mark im je pričao o životu na Chakinim Vratima, o svakom malom trijumfu, opisujući kućicu i rad na cestama; pričao im je o bivolu i lavici i mladuncima, a Sean mu je ispričao o napretku koji su postigli s Društvom za zaštitu divljih životinja. «Razočaravajuće je, Mark, ništa od onoga čemu sam se nadao. Nevjerojatno koliko ljudi malo mare o stvarima koje nisu izravno povezane s njihovom svakodnevicom.« »Nisam niti očekivao trenutni uspjeh. Kako bi ljudi mogli mariti za nešto što nisu ni vidjeli? Kad učinimo divljinu pristupačnom, kad ljudi steknu iskustvo, kao što je promatranje tih mladunaca, tada će početi.« «Da», složi se Sean zamišljeno. «To je pravi cilj Društva. Da ih obrazuje.« Razgovarali su i nakon što se smračilo, i nakon što je Ruth zatvorila žaluzine i navukla zastore. Mark je čekao priliku da razgovara o pravom razlogu zbog kojeg je došao u Emoveni, ali nije bio siguran kako bi to moglo utjecati na čovjeka koji je već bio bolestan. Na kraju više nije mogao čekati. Duboko je udahnuo, pomolio se i ispričao sve brzo i bez uljepšavanja, ponavljajući Pungusheovu priču od riječi do riječi i opisujući ono što je sam vidio. Kad je završio, Sean je dugo šutio, gledajući u svoju čašu. Napokon se pokrenuo i počeo postavljati pitanja, prodorna pitanja koja su pokazivala da mu je um još uvijek brz i svjež kao što je i bio. «Jesi li otvorio grob?», a Mark odmahne glavom. «Dobro», reče Sean i nastavi. «Taj Zulu, Pungushe, bio je jedini svjedok. Koliko je on pouzdan?» Raspravljali su još pola sata, prije no što je Sean postavio pitanje koje je očito zaobilazio. »Smatraš da je Dirk Courtnev odgovoran za ovo?» «Da», Mark klimne. «Kakav dokaz imaš?» «On je jedini koji je mogao profitirati iz umorstva mojeg djeda, a i stil je njegov.» »Upitao sam te za dokaze, Mark.» «Nema ih», prizna on, i Sean opet utihne dok je sve odvagivao. «Mark, shvaćam što osjećaš - i mislim da znaš što ja osjećam. Međutim, sada ne možemo ništa učiniti što bi moglo imati bilo kakav učinak osim da uzbuni ubojicu, tkogod on bio.» Nagnuo se u svojem naslonjaču i ispružio ruku da uhvati Markovu podlakticu u gesti utjehe. «Sve što sada imamo je svjedočanstvo Zulu lovokradice koji ne govori engleski. Dobar odvjetnik bi ga pojeo zajedno s kostima, a Dirk Courtnev može imati najboljeg odvjetnika, čak i

ako mi uspijemo povezati tog tajanstvenog Tihog s njim i dobiti ga na sud. Treba nam više od toga, Mark.» «Znam», klimne Mark. «Ali, mislio sam da bismo mogli pronaći oca i sina Grevling. Vjerujem da su otišli u Rodeziju. Predradnik na željezničkoj postaji u Ladvburgu mi je to rekao.» «Da, pronaći ću nekog da to istraži. Moji odvjetnici će znati dobrog istražitelja.« On načini bilješku na bloku. «A u međuvremenu, možemo samo čekati. Nastavili su razgovor, ali bilo je jasno da je rasprava umorila Seana Courtnevja, i sivoplave sjene pojavile su mu se na borama na licu. Naslonio se malo dublje u naslonjač, brada mu se spustila prema prsima, i iznenada je opet zaspao. Polako je klonuo u stranu, kristalna čaša skliznula mu je iz ruke na sag uz meki udarac i prolila nekoliko kapi whiskyja, i tiho je zahrkao. Ruth podigne čašu, oprezno mu pokrije ramena i signalizira Marku da krene za njom. U hodniku ona veselo progovori. «Rekla sam Josephu da ti uredi krevet u plavoj sobi, i čeka te topla kupka. Za večerom ćemo biti samo nas dvoje, Mark. General će jesti u svojoj sobi.» Došli su do vrata knjižnice i Mark više nije mogao šutjeti. On uhvati Ruth za ruku. «Gospođo Courtney», molio je. «Što je? Što mu je?» Osmijeh polako izblijedi, i ona se lagano zaljulja na nogama. Prvi put primijetio je kako su joj zalisci poprimili željeznosivu nijansu. Vidio je i male bore oko njenih očiju, i dublje brazde brige na čelu. «Srce mu je slomljeno«, reče ona jednostavno, i brižne u plač. Nije histerično uzdisala niti vikala od boli, bilo je to sporo, duboko ronjenje suza koje je bilo bolnije, tužnije od bilo kakvog teatralnog ponašanja. «Slomili su mu srce», ponovi ona, i opet se zaljulja, tako da ju je Mark morao uhvatiti. Ona se pridrži za njega i zabije lice u njegovo rame. «Prvo otuđenje od Dirka i zatim Michaelova smrt», prošapta ona. »Nikada to nije pokazivao, ali oni su uništili neki dio njega. Sada se cijeli svijet okrenuo protiv njega. Ljudi kojima je posvetio svoj život u ratu i miru. Novine ga zovu Koljač iz Fordsburga, Dirk Courtnev ih je nahuškao na njega poput čopora pasa.» Poveo ju je u knjižnicu i posjeo je na nisku sofu, kleknuo pokraj nje i pronašao zgužvani rupčić u džepu svoje jakne. «Povrh svega, tu je i Storm. Način na koji je otišla i udala se za tog čovjeka. On je bio grozan čovjek, Mark. Čak je došao ovamo tražiti novac, i nastala je užasna scena. Tada je Sean dobio prvi napad, te noći. Zatim je uslijedila daljnja sramota, daljnje lomljenje srca kad se Storm rastala. To je bilo previše, čak i za čovjeka poput Seana.» Mark ju je gledao. «Storm se rastala?«, upita on tiho. «Da», klimne Ruth, i izraz lica joj se ublaži. «Oh, Mark, znam da ste

ti i Storm bili tako dobri prijatelji. Sigurna sam da joj se svidaš. Možeš li ići k njoj? To bi mogao biti lijek za koji se svi molimo.« I Umhalanga Rocks bilo je jedno od onih malih primorskih sela koja su bila rasuta uzduž linije pješčane obale s obje strane glavne luke Durban. Mark prijeđe niski most preko rijeke Umgeni i krene na sjever. Cesta je prolazila kroz gusto priobalno grmlje, koje je po gustoći podsjećalo na ekvatorijalnu šumu. Bilo je tamo i lijana po kojima su skakali mali plavi baršunasti majmuni, veselo čavrljajući. Cesta je bila paralelna s bijelim plažama, ali na dvanaestoj milji ceste Mark dođe do skretanja i krene ravno prema obali. Selo je bilo grupirano oko hotela Ovster Box sa željeznim krovom, gdje su Mark i Dicky Lancome plesali i večerali s Marion i onom drugom bezimenom djevojkom prije tako mnogo vremena. Bilo je tu još dvadeset ili trideset kućica okruženih velikim vrtovima, obraslim džunglom, koje su gledale na more što se pjenilo, i na kamenite rtove koji su stršili u more s glatkih bijelih plaža. Ruth mu je dala precizne upute i Mark parkira motocikl na uskom, prašnjavom putu i krene puteljkom koji je vijugao bez nekog vidljivog smjera kroz divlji vrt purpurne bugenvilije i sjajne pointsetije. Kućica je bila mala, a bugenvilija se popela uz stupove verande i proširila slamnatim krovom u sjajnom, gotovo zasljepljujućem prizoru. Mark je odmah znao da je na pravom mjestu, jer Stormin Cadillac bio je parkiran na otvorenom, ispod drveća. Izgledao je zapušteno i neispravno. Gume su bile istrošene, a s jedne strane vidio se dubok, dugačak urez. Bočno staklo bilo je razbijeno, a lak je bio prekriven prašinom i umrljan izmetom voćnih šišmiša koji su visjeli na stablu iznad. J Mark zastane i zagleda se u Cadillac punu minutu. Storm koju je poznavao bi udarila nogom u pod i vrišteći pozvala oca kad bi je netko htio natjerati da se vozi u tome. Mark se popne stubištem verande, i zastane da se osvrne oko sebe. Bilo je to mirno i lijepo mjesto, kakvo bi izabrao umjetnik, ali zbog svoje izoliranosti i zapuštenosti teško da je bilo prikladno za jednu mladu i elegantnu pripadnicu društvene kreme. Mark pokuca na prednja vrata, i začuje kako se netko kreće unutra nekoliko minuta prije no što su se vrata otvorila. Storm je bila daleko ljepša no što je pamtio. Kosa joj je bila duga i na krajevima izbijeljena slanom vodom i suncem. Bila je bosonoga, ruke i noge su joj bile potamnjele, vitke i gipke kao i uvijek, ali lice joj se promijenilo. Iako nije nosila šminku, koža joj je imala sjaj životne mladosti poput unutrašnjosti školjke, a oči su joj bile jasne i sjajne od zdravlja, no imale su novu dubinu, prkosan položaj

njezinih usta je omekšao, a arogancija se pretvorila u dostojanstvo. U tom trenutku, dok su gledali jedno drugo, znao je da je izrasla iz djevojke u ženu otkad ju je posljednji put vidio. Osjećao je da je taj proces bio bolan, ali da je iz toga iznikla nova vrijednost, nova snaga, i ljubav koja je živjela u njemu cijelo to vrijeme sada se raširila i ispunila mu dušu. «Storm», reče on, a ona raširi oči i zagleda se u njega. «Ti!» Glas joj se pretvori u bolni krik, i ona pokuša zatvoriti vrata. Mark skoči i zadrži ih. «Storm, moram razgovarati s tobom.» Ona očajnički povuče vrata za kvaku. »Odlazi, Mark. Molim te, odlazi.» Cijelo novo dostojanstvo kao da se urušilo, i ona ga pogleda širokim, uplašenim očima djeteta koje se budi iz noćne more. Napokon je shvatila da je on prejak da bi mogla zatvoriti vrata, pa se okrenula i ušla polako u kuću. «Nisi trebao doći», reče ona jadno, a činilo se da je dijete osjetilo promjenu atmosfere i zaplakalo je. «Psst, malo moje», reče Storm tiho, ali njezin glas izazove novi napad plača, i ona prijeđe sobu bosim nogama, s dugim velom kose na leđima. Soba je bila namještena samo najnužnijim pokućstvom, cementni pod bio je prazan i hladan, bez saga da ga ublaži, ali uz zidove su bila poslagana platna, mnoga od njih prazna, neka napola dovršena, a neka potpuno, dok je poznati, asocijativni miris terpentina teško visio u zraku. Dijete je ležalo na trbuhu, na pokrivaču od majmunskih koža položenom na cementnom podu. Noge i ruke bile su mu raširene u onom žabolikom položaju beba, a osim pelene oko boka, bilo je nago i preplanulo. Glavu je ljutito zabacilo unatrag, a lice mu je bilo rumeno od snažnog vikanja. Mark ude u sobu i fascinirano pogleda dijete. Nije znao ništa o maloj djeci, ali mogao je vidjeti da je ovo čvrsto, izrazito zdravo biće. Udovi su mu bili snažni, udarali su i radili plivajućim pokretima, a leda su mu bila široka i robustna. «Psst, dragi», tepala je Storm, kleknula pokraj njega i podigla ga u zrak uhvativši ga oko pazuha. Pelena sklizne do koljena, i nije bilo sumnje da je dijete dječak. Mali penis stršio je poput bijelog prsta s malom kuharskom kapicom od mlitave kože na vrhu. Mark u tom trenutku zamrzi to dijete drugog čovjeka, s iznenadnom, zastrašujućom mržnjom. No, ipak, nešto ga privuče k Storm koja je klečila s djetetom u krilu. Majčin dodir umirio je bijesnu viku, i sada je dječačić cmakao usnama uz gladno gunđanje, dok je ručicama pokazivao na Stormina prsa. Dijete je imalo finu plavu kosicu, kroz koju je Mark mogao vidjeti savršeno okruglu lubanju i male plave vene pod gotovo prozirnom kožom. Sada, kad se bijesna grimizna boja povukla iz njegovog lica,

Mark vidje kako je dijete prekrasno, poput majke - i mrzio ga je, mrzio ga je s gorkim osjećajem u želudcu i okusom hrde u ustima. Približio se, gledajući kako Storm briše slinu s djetetove brade i pričvršćuje mu pelene oko struka. Dijete je postalo svjesno stranca. Podiglo je glavu da pogleda Marka, a u tom licu vidio je nešto poznato. Oči koje su ga promatrale gledale su ga i prije, dobro ih je poznavao. «Nisi trebao doći», reče Storm, zaposlena oko djeteta, nesposobna da ga pogleda u oči. «O, Bože, Mark, zašto si došao?» Mark se spusti na jedno koljeno i zagleda u djetetovo lice, a dijete pruži prema njemu tuste ručice, ružičaste i poprskane slinom. «Kako se zove?», upita Mark. Gdje li je vidio te oči? Bez razmišljanja ispruži prst, a dijete Iga zgrabi svojom ručicom i pokuša ga ugurati u usta. «)ohn», odgovori Storm, ne gledajući ga. «John je bilo ime mojeg djeda», reče Mark promuklo. I «Da», prošapta Storm. «Rekao si mi.» i Riječi mu na trenutak nisu značile ništa, bio je samo svjestan kako mržnja koju je osjetio prema ovom malom čovjeku polako jenjava. Umjesto nje, pojavilo se nešto drugo. On iznenada shvati gdje je vidio te oči. «Storm?», upita on. Ona podigne glavu i zagleda se u njegovo lice. Odgovorila je napola ponosnim, napola prkosnim glasom. «Da!», reče ona i klimne. On nespretno posegne za njom. Klečili su okrenuti jedno prema drugom na pokrivaču od majmunske kože, i vatreno se zagrlili, držeći između sebe dijete koje je gugutalo i štucalo i veselo slinilo žvačući Markov prst pohlepnim desnima bez zuba. «O, Bože, Mark, što sam nam učinila...«, prošapta Storm slomljeno. Beba John probudila ih je u srebrenastosivkastom svjetlu prije zore. Mark mu je bio zahvalan, jer nije htio propustiti niti minutu od nadolazećeg dana. Gledao je kako Storm pali svijeću i radi nad kolijevkom. Proizvodila je male umirujuće zvukove dok je mijenjala pelene, a svjetlost svijeće obasjavala je čiste, lijepe linije njezinih nagih leda. Tamna, svilenasta kosa padala joj je na ramena, i on vidje da joj trudnoća i porod nisu proširili struk, još uvijek je imala onu gracioznu liniju, poput grlića boce vina nad čvrstim dvostrukim ispupčenjem njezine stražnjice. Napokon se okrene i prinese dijete krevetu, smiješeći se Marku dok joj je dizao pokrivač. «Vrijeme doručka«, objasni ona. «Hoćeš li nas ispričati, molim te?» Sjela je na krevet s nogama podvijenim ispod sebe, uhvatila jednu bradavicu prstom i palcem i usmjerila je u otvorena usta. Mark se približi najviše što je mogao i jednom rukom obgrli Stormino rame. Gledao je s potpunom fascinacijom. Grudi su joj sada bile

velike i teške, kupolastog oblika. Duboko pod kožom vidjele su se plavobijele vene, a bradavice su joj imale boju gotovo zrelih malina, i isti neravni, sjajni oblik. Djetetovo navlačenje izazvalo je da joj kap plavobijelog mlijeka izbije i na drugoj dojci. Sjajila se poput bisera pri svjetlosti svijeće. John je jeo čvrsto zatvorenih očiju, ispuštajući zvukove poput praseta. Mlijeko mu je teklo s rubova usta, a kad je prestao prvi napad gladi, Storm ga je morala razbudivati da opet ne zaspi. Nakon svakog razbuđivanja, usta su mu aktivno radila oko minute, a tada bi počeo usporavati, dok ga opet ne bi razbudila. Storm ga prebaci na drugu dojku, i zahvalno nasloni obraz o čvrsti mišić Markovih prsa. «Mislim da sam sretna», promrmlja ona. «Ali bila sam tako dugo nesretna da nisam sigurna.« John je ležao u barici morske vode dubokoj dva inča. Bio je potpuno gol i preplanuo, što je pokazivalo da to nije neobično stanje za njega. Pljusnuo je po vodi s obje ručice, i zalila ga je po licu tako da se zagrcnuo i trepnuo očima i liznuo usne, pitajući se treba li se naljutiti ili zaplakati. Umjesto toga, ponovio je eksperiment s istim posljedicama, tako da je pijuckao pijesak i morsku vodu. «Siroti mali vrag», Storm ga je promatrala. »Naslijedio je ponos i tvrdoglavost Courtnevja. Neće prestati dok se ne utopi.» Ona ga podigne iz barke, što je izazvalo takvu ljutitu viku da ga je morala odmah vratiti. »Siguran sam da bi trebala otići generalu - s Johnom« ustrajao je Mark. fc «Ti ne razumiješ nas Courtneyje.» Storm sjedne i počne plesti kosu preko jednog ramena. «Mi ne zaboravljamo i ne praštamo tako lako.» «Storm, ne bi li pokušala? Molim te, posjeti ga.» «Ja točno znam kako je, Mark. Bolje od tebe, bolje no što on poznaje sebe. Znam ga jednako dobro kao i sebe, jer smo jedno. Ja sam on, a on je ja. Ako sada pođem k njemu, nakon što sam učinila ovo - uvrijedila ga, uništila snove koje je ispleo oko mene - ako sada odem, kad sam lišena ponosa i časti, ako odem kao prosjak, prezirat će me zauvijek.« «Ne, Storm, u krivu si.» «U tome nikada ne griješim, dragi moj Mark. On me ne bi htio prezrijeti, kao što me sada ne želi mrziti, ali ne bi si mogao pomoći. On je Sean Courtnev, i uhvaćen je čeličnim raljama vlastite časti.« «On je bolestan čovjek moraš mu pružiti priliku.« «Ne, Mark. To bi ga ubilo. Znam to - i to bi uništilo mene. Zbog nas oboje, ne usuđujem se poći k njemu sada.» «Ne znaš koliko te voli.» «Oh, znam, Mark. Znam i to koliko ja volim njega - i jednog dana, kad mi se vrati ponos, poći ću k njemu. To ti obećavam. Kada ću znati da može biti ponosan na mene, ponijet ću mu to kao poklon...« «Ma, k vragu i ti i tvoj ukočeni, okrutni

ponos, gotovo si i nas uništila njime.« «Hajde, Mark.« Ona ustane. «Uhvati Johna za drugu ruku.« Hodali su s djetetom po čvrstom, mokrom pijesku na rubu valova. Visio je njima na rukama, i nagnuo se naprijed da gleda kako mu se noge čarobno pojavljuju i nestaju pod njim, ispuštajući snažne povike trijumfa zbog svojeg uspjeha. Dan je bio vedar i lijep, i galebovi su Jahali na vjetru svojim mutno bijelim krilima, odgovarajući na djetetovu viku svojim krikovima. «Oh, imala sam tako mnogo lijepe odjeće i nazovi prijatelja.« Storm je gledala galebove. «Prodala sam odjeću i izgubila prijatelje, i otkrila koliko mi je sve to malo značilo. Gledaj galebove!«, reče ona zabacivši glavu. «GIedaj sunčevu svjetlost između njihovih pera. Bila sam tako zaposlena da nikada nisam imala vremena jasno vidjeti stvari. Nikada nisam vidjela sebe, niti ljude oko sebe. Ali sada učim gledati.« «Vidio sam to na tvojim slikama», reče Mark i podigne Johna na prsa, radujući se tom malom vrućem neumornom tjelešcu. «Slikaš drukčije teme.» «Želim biti velika umjetnica.« »Mislim da hoćeš. Opet tvrdoglavost Courtneyja.» «Ne dobivamo baš uvijek ono što želimo», reče mu ona, i jedan val dopre do njih i zapjeni im se oko gležnjeva. Dijete je spavalo na trbuhu, na pokrivaču od majmunske kože, iscrpljeno od sunca i mora i igre, s trbuhom ispupčenim nakon dojenja. Storm je radila za stalkom pod prozorom, suženih očiju i nagnute glave. «Ti si moj omiljeni model», reče ona. «To je samo zato što sam tako jeftin.» Ona se vedro nasmije. «S onim što ti plaćam mogla bih se obogatiti«, reče ona. «Znaš kako zovu dame koje to rade za novac?», upita Mark lijeno pa utihne, predajući se zadovoljstvu promatranja nje dok je radila. Šutjeli su gotovo sat vremena, ali bliski i duhovno usklađeni. Mark napokon progovori. «Znam što želiš reći kada kažeš da sada jasnije vidiš.» On pokaže prema jednoj od većih slika naslonjenih na zid. «Ova ti je vjerojatno najbolja koju si ikada naslikala.« «Nisam je htjela prodati - čovjek koji ju je kupio dolazi sutra.« «Prodala si neke svoje slike?«, bio je zapanjen. «Što misliš kako John i ja živimo?« «Ne znam.« Nije mislio na to. »Pretpostavljao sam da ti suprug plaća.« Njezin izraz brzo potamni. «Ne želim ništa od njega.« Ona zabaci glavu tako da joj pletenica proleti kroz zrak poput repa bijesne lavice. «Ne želim ništa od njega, i njegovih prijatelja, i mojih dragih prijatelja, svih tih dobrih, vjernih ljudi koji se drže podalj« od mene sada kad sam obilježena razvedenica. Mnogo sam naučila đtkad smo se posljednji put vidjeli, a najviše sam naučila o takvim ljuma.» % «Oni su bogati«, reče Mark. »Jednom si mi rekla koliko je to važno.»

Tamni bijes je napusti, i ona se malo pokunji, spustivši kist. «Oh, Mark, molim te, nemoj biti ironičan sa mnom. Mislim da to ne bih mogla izdržati.« On osjeti kako mu se nešto kida u grudima, pa brzo ustane i priđe joj, uhvati je u naručje i odnese kroz zastor na vratima u malu, prohladnu, tamnu spavaću sobu. Bilo je to čudno, ali njihovo vođenje ljubavi nikada nije bilo sasvim isto, uvijek je bilo novih čudesa, novih oblika požude, otkrivanja nekih malih stvari koje su ih oboje uzbuđivale mnogo više no što bi se moglo vidjeti na površini. Ponavljanje nije moglo otupjeti apetit koji su imali jedno za drugo, a čak i kad bi taj apetit bio potpuno utažen, beskrajni bunar njihove uzajamne želje počeo bi se opet puniti. Sve bi opet počelo lijenim dodirom prstiju dok su ležali zajedno sklupčani poput pospanih štenaca, dok se znoj njihove ljubavi hladio na koži, ježeći njenu kožu oko tamnoružičastih aureola njezinih bradavica. Prst koji je ona lagano vukla niz njegov obraz, po njegovoj oštroj bradi, i koji je zatim lagano gurnula medu njegove usne, tako da on okrene glavu i još jednom je nježno poljubi, običan dodir usana i miješanje daha, i kada je on namirisao taj neobičan miris strasti iz njezinih usta, miris poput svježih tartufa. Ona ugleda novi interes u njegovim očima i malo se povuče pa mu se nasmije grlenim, senzualnim smijehom, zatim povuče jednim oštrim noktom niz njegovu kralježnicu, tako da mu nove iskrice prostruje živcima, a leda mu se svinu. «Izgrepst ću te jer to zaslužuješ, ti stari mačku.» Ona zareži duboko u grlu i rukom oblikuje lavlju pandžu, pa povuče njome lagano preko njegovog ramena, a zatim jače niz trbuh, tako da su njezini nokti ostavljali crvene tragove na njegovoj koži. Proučavala je te crvene linije, otvorenih usana, tako da joj je vrh ružičastog jezika dodirivao male, bijele zube. Bradavice na grudima su joj nabubrile dok je gledala, rastući poput pupoljaka, kao da će se rasprsnuti. Vidjela je smjer njegovog pogleda, i obuhvatila rukama njegovu glavu, pa ga povukla prema sebi, zabacujući ramena unatrag kao da mu žrtvuje svoja velika prsa. Mark izvadi nekoliko velikih ljuskavih rakova iz bazena koje je ostavila oseka. Mirisali su po jodu, i bijesno udarali repovima u njegovim rukama, škljocali nogama i pokretali mandibule oko malih usta. On ustane iz bazena, dok mu se slana voda slijevala niz tijelo, i doda ih Storm, koja cikne od uzbuđenja na kamenitom rubu bazena i uhvati ih, koristeći svoj slamnati šešir kao rukavicu da bi se zaštitila od bodljikavih oklopa i nožica. Mark zapali vatru na improviziranom ognjištu na pijesku, dok je Storm držala Johna u krilu i hranila ga kroz diskretno otkopčenu bluzu, nudeći mu savjet i

prpošno komentirajući njegov rad. Mark baci na ugljen mokru morsku travu, na nju stavi rakove i prekrije ih još jednim slojem morske trave, pa sve prekrije slojem pijeska. Dok su čekali da se rakovi skuhaju i da John završi svoj glasni objed, pili su vino i gledali kako zalazeće sunce pretvara morske oblake u sjajan prizor. «Bože, priroda je stari šarlatan. Da ja tako slikam, rekli bi da nemam osjećaj za boje, i mogla bih oslikavati kutije od čokolade.» Nakon toga, Storm je smjestila Johna u košaru za jabuke koja je služila kao prijenosna kolijevka, i pojeli su rakove, izvlačeći duge, sočne komade bijelog mesa iz bodljikavih nogu. Zalijevali su ih oporim bijelim vinom s Rta. U tami, zvijezde su bile sjajno bijele točkice, a valovi su udarali u dugim, mekanim, fosforescentnim linijama. «Ovo je tako čudesno romantično«, Storm je gledala prizor obgrlivši koljena, pa okrene glavu i zlurado se nasmiješi. «A ti to možeš shvatiti kao poziv, ako želiš.» Dok su zajedno ležali na deki, ona reče: «Znaš li što neki ljudi rade?» «Ne, što neki ljudi rade?» Mark je bio više zainteresiran za ono što je radio nego za djela nekih bezimenih stranaca, «Ne očekuješ valjda da to kažem naglas tek3takoL» i I t «Zašto ne?» «Jer je nepristojno. «U redu, pa šapni mi.» Ona mu šapne, ali tako se kikotala da nije bio siguran da ju je dobro čuo. Ona ponovi, i ovog puta je čuo. Bio je stvarno zapanjen, i porumenio je u tami. «To je strašno!», odgovori on promuklo. «Ti to nikada ne bi učinila!» Međutim, prvi šok ga je prošao, i sada ga je ideja zainteresirala. »Naravno da ne», prošapta ona, pa nastavi nakon stanke: «Osim, naravno, ako ti to želiš.» Nastane još jedna duga stanka tijekom koje Storm još malo preispita stvari. «Ako ja mogu prosuditi, a mislim da sada mogu, ti to želiš», izjavi ona. Dugo nakon toga, plivali su zajedno kroz valove, nagi u tami. Voda je bila topla poput svježeg mlijeka, i ljubili su se vlažnim, slanim usnama. Mark je na plaži zapalio vatru i sjeli su pokraj nje, zagrljeni u žutoj svjetlosti plamena, i popili su ostatak vina. «Mark», reče ona napokon, a u glasu joj se začuje tuga koju prije nije čuo. «Već si s nama dva dana, a to je dva dana previše. Želim da sutra odeš. Pođi rano, prije no što se John i ja probudimo, tako da te ne moramo gledati.« Njezine riječi udarile su ga poput biča, tako da se trznuo. On se okrene prema njoj sa izrazom šoka na licu obasjanom svjetlošću vatre. «Što to pričaš? Ti i John ste moji. Nas troje uvijek moramo biti zajedno.« «Nisi shvatio niti riječ onog što sam govorila, zar ne?», upita ona tiho. «Nisi shvatio kad sam rekla da moram ponovno izgraditi svoj ponos, stvoriti svoju čast?» «Volim te, Storm. Uvijek sam te volio.»

»Oženjen si drugom, Mark.» «To ništa ne znači», molio je on. «O da, znači», ona odmahne glavom. «I ti to znaš.» »Ostavit ću Marion.» AV I ligi «Razvesti se, Mark?» «Da», bio je očajan. »Zatražit ću razvod.» «Tako ćemo oboje stvarno biti ponosni. Bit će to sjajan način da se vratim ocu. Pomisli koliko će se ponositi nama. Njegova kćer, i sin kojeg nikada nije imao, jer o tebi tako razmišlja, i oboje razvedeni. Pomisli na bebu Johna. Kako će on moći visoko podići glavu. Pomisli na nas - kako plemenit život bismo mogli izgraditi na jadu i bijedi djevojke koja ti je bila supruga.« Gledajući je u oči pri svjetlosti vatre, vidio je da joj je ponos poput željeza, a tvrdoglavost poput čelika. Mark se tiho odjene u mraku, i kad je bio spreman, pronašao je kolijevku i poljubio sina. Dijete u snu tiho zacvili, a mirisalo je po mlijeku, poput mačića. Mislio je da Storm spava, pa se nagnuo nad nju, ali tada shvati da leži ukočeno s licem pritisnutim u jastuk da umiri snažne, tihe jecaje od kojih se grčila. Nije podigla lice prema njemu, i on je poljubi u kosu i u vrat, pa se uspravi i iziđe u mrak. Motocikl se upali iz prve, i on krene prema izlazu na cestu. Storm je ležala u tami i slušala kako zvuk motora zamire u noći, a nakon toga čula je samo tužan zvuk valova i glasanje žaba. Mark je sjedio na izrezbarenom drvenom stolcu u zalasku sunca, pred Pungusheovom kolibom, i prvi put postavi pitanje o nečemu što mu je bilo na pameti od njihovoga prvog susreta. «Pungushe, pričaj mi o vremenu kad je Šakal izvukao Ngagu iz nabujale rijeke.« Zulu slegne ramenima. «Što se ima tu za pričati? Vidio sam da si se zakvačio na granje drveta na rubu rijeke - i da sam bio razuman, otišao bih, jer bilo je jasno da si vrlo mrtav Ngaga, a smeđa voda pokrivala ti je glavu.» «Jesi li vidio kako sam pao u rijeku?« Pungushe zastane, pa hrabro prizna neznanje. «Činilo mi se da te zaslijepila groznica i dasi zato upao.» «Nisi vidio čovjeka kojeg sam ubio, niti čovjjska koji je pucao na mene iz puške?« 4 % # 1 Pungushe prikrije svoju zapanjenost, i odmahne glavom. «Malo prije no što sam te pronašao u rijeci čuo sam zvukove pušaka, četiri, možda pet pucnjeva iz doline. To si sigurno bio ti i onaj koji te lovio, ali nisam nikoga vidio, a kiša je sprala sve tragove prije jutra. Poplava je sigurno odnijela mrtvaca, i krokodili su ga pojeli. Opet su utihnuli dodajući jedan drugome zdjelu s pivom. «Jesi li vidio čovjeka koji je pucao u tebe?», upita Pungushe. «Da», reče Mark, «ali oči su mi bile slabe od groznice, a kao što ti kažeš, padala je kiša. Nisam ga jasno vidio.» Hobdav je stajao u hodniku, naslonjen na zid, izvan mase uzbuđenih tijela. Stajao je poput stijene, čvrst i

nepomičan, s glavom spuštenom na debeli, hrvački vrat. Oči su mu bile zaklonjene, kao da je mogao navući preko njih membranu poput velikih ptica grabljivica. Jedino su mu se usta pomicala gotovo neprimjetno u pokretu žvakanja; strugao je velikim, ravnim zubima tako da su mu mišići na čeljusti malo iskočili. Gledao je Dirka Courtnevja s druge strane prepune dvorane na način na koji mastif promatra svojeg gospodara. Visok i uglađen, Dirk Courtnev nudio je toplo rukovanje s obje ruke za svakog tko je hrlio prema njemu da mu pruži podršku i poželi sreću. Pogled mu je bio izravan i miran, ali stalno se vraćao na duge stolove za prebrojavanje. Bili su to stolovi koji su već poslužili za tisuće crkvenih svetkovina, i jednako toliko vjenčanja. Sada je oko njih sjedila komisija, i kroz vrata crkve u Ladvburgu unijete su posljednje kutije s glasovima. Razvučeni oblik izborne jedinice Ladvburga značio je da su neke kutije proputovale šezdeset milja, i iako je glasanje završilo prethodne večeri, sada je bio jedan sat do podneva, a rezultati još nisu oglašeni. Mark se polako približi generalu Seanu Courtnevju, lagano se proguravši kroz masu ljudi koja je stajala uz konopcima ograđen prostor oko stolova za prebrojavanje. Mark i Marion došli su s Chakinih Vrata prije tri dana, da bi pomagali pri izborima. Nikada nije bilo dovoljno pomagača, i Marion se odlično snašla, pripremajući sendviče i točeći kavu; radila je s još dvadeset žena pod nadzorom Ruth Courtnev u kuhinjama iza dvorane. Mark je obilazio selo s drugim stranačkim organizatorima. Poput članova neke bande, lovili su glasače koji se nisu pojavili i vodili ih na birališta. Bio je to naporan posao, i nitko od njih nije mnogo spavao prošle noći. Ples i roštilj trajali su do četiri ujutro - a nakon toga, očekivanje proglašenja rezultata spriječilo je mnoge da podu spavati. Za Marka je to imalo posebno značenje. Sada je s potpunom sigurnošću znao da će, ukoliko Dirk Courtnev bude izabran za predstavnika u Parlamentu za Ladvburg, njegovi snovi o Chakinim Vratima biti osuđeni na propast. Dok su glasači dolazili tijekom dana, njihove nade su rasle i padale. Često se činilo daje na strani dvorane gdje su sjedili organizatori iz tima Dirka Courtnevja pod velikim plakatima svojeg kandidata onolika gužva, kolika je praznina na strani Seana Courtnevja. Kad bi se to dogodilo, Peter Botes, Marionin šurjak, vadio bi lulu iz usta i zadovoljno žmirkao prema Marku na drugom kraju dvorane. On je postao gorljivi pristaša Dirka Courtnevja, i njegova situacija značajno se popravila u posljednjih šest mjeseci. Otvorio je vlastite urede na prvom katu Ladyburg Farmers Bank. Vozio je

novi Packard i preselio iz kućice u lijepu kuću s tri ara vrtova i voćnjaka, i inzistirao je da Mark i Marion večeraju s njim tamo protekle večeri. «Večernja zvijezda zalazi, a jutarnja se rada, moj dragi Mark. Mudar čovjek to prepoznaješ reče on svečano dok je rezao pečenku. »Zvijezda generala Courtnevja još nije zašla», odgovori Mark tvrdoglavo. «Ne još», složi se Peter. «Ali, kada zađe, trebat ćeš nove prijatelje. Moćne prijatelje.« «Uvijek se možete osloniti na nas», reče Marionina sestra ljubazno. «Ne morate uvijek živjeti tamo u divljini.« «Ne razumijete«, prekine je Mark tiho. «Moj životni zadatak je tamo - u divljini.« «Oh, ne bih se kladio u to.» Peter prebaci komad pečenke na Markov tanjur. «U okrugu Ladvburg bit će promjena kad vlast preuzme gosp. Dirk Courtnev. Velikih promjena!« «Osim toga, to nije pošteno prema jadnoj Marion. Niti jedna žena ne želi tamo živjeti...» «Oh, ja sam potpuno sretna kamo god Mark pošao», promrmlja Marion. «Ne brini», uvjeravao ih je Peter. »Pobrinut ćemo se za vas.» I on bratski potapše Marka po ramenu. «Gosp. Dirk Courtnev ima jako visoko mišljenje o Peteru», rekla je ponosno njegova supruga. Sada, dok je Mark prilazio kroz dvoranu generalu Seanu Courtnevju, osjetio je teški, ljepljivi strah u utrobi. Nije htio biti glasnik vijesti koje je nosio generalu, ali znao je da je bolje da ih sazna od prijatelja na blag način, nego kroz trijumf neprijatelja. Zastao je da pogleda Seana Courtnevja iz daljine, osjećajući sažaljenje i bijes. Sean se pribrao nakon onih tužnih dana u Emoveniju. Ramena su mu vratila ponosno držanje, i lice mu se popunilo. Dio sjena koje je dobio zbog mršavosti izgladio se, i opet je izlazio na sunce. Koža mu je potamnjela i isticala se pod srebrenom bradom i kosom. No, sada je sjedio. Napor posljednjih dana ozbiljno ga je iscrpio. Sjedio je uspravno na tvrdom stolcu, s rukama položenim na srebrenu glavu svojeg štapa za hodanje. S njim su bili mnogi od starih prijatelja koji su se okupili da mu izraze podršku, i ozbiljno je slušao svojeg brata Garricka koji je sjedio na stolcu pokraj njega, klimajući s odobravanjem. Mark mu se nije htio približiti, htio je odgoditi trenutak, ali tada na drugoj strani dvorane počne komešanje. Mark ugleda Petera Botesa kako juri prema Dirku Courtnevju lica rumenog od uzbuđenja. Brzo je govorio, uz mnogo gestikulacije, i Dirk Courtnev nagnuo se naprijed pažljivo slušajući. Mark više nije mogao odgađati trenutak. Požurio je naprijed i Sean ga je vidio kako dolazi. «Pa, dečko moj, dođi ovamo i malo sjedni. Kažu mi da su glasovi do sada jako izjednačeni, ali imat ćemo rezultate prije podneva.» Zatim ugleda Markov

izraz lica. «Što je bilo?», upita on oštro. Mark se nagne nad njim tako da su mu usta gotovo dodirivala generalovo uho, a glas mu je zaškripio u vlastitim ušima. «Javili su telegrafom, generale. Izgubili smo Središnji Johannesburg, Doornfontein i Jeppe...» Bila su to sve čvrsta Smithova uporišta, i glasala su za Južnoafričku stranku još od ujedinjenja 1910., i sada su izgubljena. Bila je to zapanjujuća katastrofa. Sean uhvati Marka za podlakticu, kao da želi dio njegove snage, a ruka mu je drhtila u laganom grču. S druge strane dvorane začulo se divlje radosno klicanje, i Mark je morao požuriti. «To nije sve, gospodine. I general Smith izgubio je svoje mjesto u Parlamentu.« Nacija ga je odbacila, koalicija Radničke i Nacionalne stranke pod Hertzogom silovito je pobjeđivala. «Moj Bože», promrmlja Sean. «Došlo je. Nisam vjerovao da je to moguće.« Još uvijek držeći Marka za ruku, on ustane. »Pomozi mi da dođem do auta, dečko moj. Ne mislim da se mogu prisiliti da čestitam novom predstavniku iz Ladyburga.» Ali, zakasnili su. Objava je došla prije no što su stigli do vrata. Ozbiljnim glasom, voditelj izborne komisije izvikivao je rezultate s platforme na drugom kraju dvorane. «Gosp. Dirk Courtnev, Nacionalna radnička stranka: 2683 glasa. General Sean Courtnev, Južnoafrička stranka: 2441 glas. Predstavljam vam novog predstavnika za Ladyburg...» I Dirk Courtney skoči lagano na platformu, spojivši obje ruke nad glavom poput pobjednika u meču. «Eto.» Na Seanovom licu pojavi se grč, koža mu opet poprimi sivu nijansu i ramena mu se opuste. «Odlazi Krvnik iz Fordsburga...« I Mark ga povede prema Rollsu koji ga je čekao na ulici. Šampanjac je bio Dom Perignon iz one sjajne berbe 1904., i Sean ga je točio svojeručno, šepajući od gosta do gosta. «Nadao sam se da ću njime nazdraviti pobjedi«, nasmiješi se on. «Ali, poslužit će nam da utopimo tugu.» U sobi za goste u domaćinstvu na Lion Kopu okupio se samo manji broj ljudi, a ono malo pokušaja veselja izgubilo se u velikoj prostoriji. Gosti su rano otišli. Samo je obitelj sjela za večeru, s tim da je Marion sjela na Stormino staro mjesto, a Mark je sjedio između nje i Ruth Courtnev. «Pa, dečko moj, kakvi su ti sada planovi?« Sean odjednom prekine tišinu, i Mark podigne pogled u iskrenom iznenađenju. «Naravno, vraćamo se na Chakina Vrata.» «Naravno.» Sean se prvi put toga dana nasmiješi sa spontanom toplinom. «Glupo od mene što sam mislio drukčije. Ali, shvaćaš što. ovo...», Sean načini gestu jednom rukom, nesposoban izgovoriti riječ poraz, «što ovo može značiti za tebe?» «Da, gospodine. Ali vi još imate golem utjecaj. Postoji naše

Društvo za zaštitu divljih životinja - možemo se boriti. Moramo se boriti da zadržimo Chakina Vrata.» «Da», klimne Sean, i u njegovim očima opet zaiskri stari sjaj. «Borit ćemo se, ali pretpostavljam da će to biti teška, prljava borba.» U početku, nije bilo znakova olujnih oblaka koji bi potamnili visoko, plavo nebo nad Chakinim Vratima. Jedina promjena bila je ta što Mark više nije podnosio svoje mjesečno izvješće Seanu Courtnevju, već novom ministru za zemlju, Peteru Grobleru, čvrstom Hertzogovom pristaši. Njegova izvješća službeno su priznata, ali iako mu je plaća i dalje redovno isplaćivana od Odjela, Mark je kratkim, službenim pismom obaviješten da se cijelo pitanje zaštićenih područja sada razmatra na razini Kabineta, i da će novi zakon biti donesen na novoj sjednici Parlamenta. Svoj položaj čuvara divljači trebao je smatrati samo privremenim radnim mjestom, bez mirovinskih uplata, i uz obaveznu mjesečnu kontrolu. Mark je nastavio raditi, ali mnoge noći proveo je uz svjetlost svjetiljke pišući generalu Courtnevju. Njih dvojica na daljinu su planirali svoju kampanju da probude javni interes za Chakina Vrata, ali kad bi Marion otišla u krevet u susjednoj sobi, on bi uzeo novu stranicu i ispisao je tekstom za Storm, prenoseći joj sve svoje snove i misli i ljubav. Storm nikada nije odgovarala na njegova pisma, pa čak nije ni bio siguran da je još uvijek u onoj slamnatoj kućici nad plažom, ali zamišljao ju je tamo, razmišljajući o njoj danju i noću, gledajući je kako radi za svojim stalkom, ili kako šeće s malim Johnom. Jedne noći ležao je i zamišljao je u maloj zatvorenoj spavaćoj sobi s djetetom na grudima, i slika je bila previše živa, previše bolna da bi nakon nje zaspao. Tiho je ustao, ostavio poruku za Marion, i krenuo u dolinu na Trojanu s Pungusheom koji je trčao pred njim. Marion se probudila sat vremena nakon što je otišao, i prva pomisao bila joj je da će biti sigurna ako se ništa ne dogodi ovog jutra. Čekala je sve ove tjedne da bude potpuno sigurna, prije no što kaže Marku. Nekako se bojala da bi im donijelo lošu sreću ako govori o tome prerano. Izišla je iz kreveta i krenula u kupaonicu kroz još uvijek mračnu sobu. Kad se vratila nekoliko minuta kasnije, grlila se potiskujući radost, i upalila je svijeću pokraj kreveta, htijući vidjeti Markovo lice kad ga probudi da mu kaže vijest. Jako se razočarala kad je ugledala prazan krevet i poruku na jastuku, ali razočaranje je trajalo kratko, prije no što se aktivirala njezina uobičajeno mirna narav. «Imat ću više vremena da sama uživam u tome», reče ona naglas, pa progovori opet. «Harold - Harold Anders? Ne, to je prečesto. Morat ću smisliti neko zaista zvučno

ime.» Veselo je pjevušila odijevajući se, pa je izišla na kuhinjsko dvorište. Bilo je prohladno, mirno jutro s mliječnoružičastim nebom. Babun se oglasio s litica Chakinih Vrata, i kratki eksplozivni lavež odzvanjao je preko doline, kao pozdrav izlasku sunca koje je pretvaralo visine u čaroban prizor. Bilo je lijepo biti živ na takav dan, s djetetom koje raste u tebi, pomisli Marion, i htjela je učiniti nešto da to proslavi U Markovoj poruci pisalo je da se neće vratiti do sumraka. «Ispeći ću svjež kruh, i...» Željela je nešto vrlo posebno za taj dan. Tada se sjetila da je prethodnih pet dana padala kiša. Poslije kiše moglo je biti gljiva, tih okruglih pupoljaka sa smeđim kapicama; bogato meso gljiva bilo je Markova omiljena hrana, i podučio ju je gdje i kada da ih pronađe. Odsutno je doručkovala, čitajući Markovu knjigu «Doktor u kući» oslonjenu na staklenku od džema, i staklo se vraćala na poglavlje Trudnica. Zatim je prešla na kućanske poslove, osjećajući se ugodno zbog cementnih podova i čistog drvenog namještaja, uz miris paste za poliranje i divlje cvijeće u vazama. Pjevala je dok je radila, i jednom se nasmijala naglas bez razloga. Bila je sredina jutra kad je vezala svoj šešir za sunce pod bradom, stavila bocu Chamberlainovog najboljeg lijeka za dijareju u košaru i krenula u dolinu. Zastala je kod Pungusheovog krala, i najmlađa žena donijela joj je dijete. Marion je laknulo kad je vidjela da mu je mnogo bolje, a Pungusheova žena uvjeravala ju je da mu je dala mnogo tekućine. Marion ga je uzela u krilo i dala mu žicu razblaženog lijeka, usprkos njegovom žestokom protivljenju. Nakon toga, pet žena sjedilo je na suncu i razgovaralo o djeci i muškarcima i o porodu, i bolesti i hrani i odjeći, i svim stvarima od kojih se sastojao život žena. Prošlo je gotovo sat vremena kad je napustila četiri Zulu žene i krenula prema rijeci. Pljusak je uznemirio lavicu. Neki duboki instinkt upozorio ju je da je to samo najava velikih oluja koje tek dolaze. Gustiš u dolini više nije bio prikladno sklonište za njezino leglo. Jake kiše na visoravni uskoro će pretvoriti strmu, usku dolinu u uskovitlanu bujicu. Već dvaput pokušala je odvesti laviće, ali sada su bili stariji i počeli su se ponašati tvrdoglavo i prkosno. Držali su se svojeg utočišta u trnovitom gustišu, i njezini pokušaji su propali. Nakon pola milje, jedan ili dva lavića pokolebali bi se i pojurili na mjesto koje su smatrali svojim domom. Lavića bi se odmah okrenula da ulovi dezertera, ali na to bi i ostali odbacili dostojanstvo i pojurili u istom smjeru, i za pet minuta vratili bi se u gustiš. Lavica je bila zbunjena. Ovo joj je bilo prvo leglo, ali vodio ju je instinkt. Znala je da je vrijeme da premjesti laviće, da ih izvede

iz klopke uske doline, da počne s lekcijama o lovu, ali frustrirala ju je veličina legla. Legla od šest mladunaca bila su rijetkost u divljini, a do sada nije niti jedno izgubila. Obitelj joj je postala prevelika. Međutim, instinkt ju je vodio, i sredinom vedrog, prohladnog jutra u kojem je mogla namirisati nadolazeće kiše, opet je pokušala. Mladunci su se kotrljali za njom, padajući jedan preko drugog i boreći se prijateljski, sve do rijeke. To je bio poznat teritorij i sretno su je slijedili. Kad je lavica krenula preko otvorenih bijelih pješčanih plaža prema drugoj strani, odmah je nastala uobičajena kriza samopouzdanja. Tri mladunca spremno su je slijedila, dva su neodlučno stajala na visokoj obali, cviljela i mijaukala zabrinuto, a šesti se okrenuo i jurnuo natrag u dolinu, pod zaštitu ebanovine. Lavica je krenula za njim u galopu i prevrnula ga na leda. Zatim ga je uhvatila za kožu na vratu i podigla ga. Lavići su sada bili veliki, i iako ga je podigla do kraja istegnuvši vrat, njegova stražnjica ipak je udarala u svaku neravninu na tlu. Skvrčio je noge, savio rep i zatvorio oči, viseći iz njezinih ralja dok ga je nosila prema koritu rijeke Bubezi. Rijeka je na tom mjestu bila široka pet stotina jarda, i gotovo presušila na kraju sušne sezone. Još je bilo dubokih zelenih bazena vode između snježnobijelih pješčanih obala, i bazeni su bili povezani potočićima tople, čiste vode dubokim svega nekoliko inča. Dok je pet mladunaca promatralo s druge obale u agoniji neodlučnosti, lavica je prenijela šestog kroz plićak, namočivši njegovu stražnjicu tako da je ljutito siktao i meškoljio se, a zatim je izišla na drugu obalu i pronašla gusto grmlje u kojem ga je ostavila. Okrenula se da pokupi sljedećeg mladunca, a prvi panično krene za njom. Morala je zastati i udariti ga po ušima, tako da je zaskvičio i pao na leda. Zgrabila ga je za vrat i odvukla natrag u gustiš. Krenula je natrag preko rijeke i otkrila da joj se mladunac opet mota oko nogu. Ovog puta ugrizla ga je tako jako da je zaista zaboljelo, i otpravila ga natrag u gustiš. i i I Grickala ga je po slabinama dok se nije priljubio uz zemlju, tako ponižen i uplašen da više nije mogao pronaći hrabrosti da opet krene za njom. Ležao je ispod grmlja i proizvodio zvukove boli i jada. Marion nikada nije sama otišla tako daleko od kućice, ali bilo je tako lijepo, toplo i vedro jutro, mirno i spokojno, da je šetala očarano i sretno kao rijetko kada u životu. Znala je da se ne može izgubiti ako slijedi obalu rijeke, a Mark ju je podučio da je afrička divljina sigurnije mjesto za šetnju od gradskih ulica - ako čovjek prati nekoliko jednostavnih pravila. Na mjestu gdje su se dvije rijeke granale zastala je na nekoliko minuta da promatra

par orlova ribara u svojem gnijezdu na visokom drvetu. Bijele glave dvije ptice sjajile su se poput svjetionika u kontrastu s njihovim tamnim perjem, i učinilo joj se da može čuti glasanje mladih ptića u gnijezdu od slame. Zvuk mladunaca učinio ju je svjesnijom života u njenoj utrobi, i ona se nasmije i krene niz ogranak Crvenog Bubezija. U jednom trenutku, neko teško tijelo probijalo se kroz raslinje u njenoj blizini, i začulo se udaranje kopita o kamenito tlo. Ukočila se u napadu straha, ali kad se sve utišalo, vratila je hrabrost, nasmijala se pomalo uplašeno i nastavila dalje. U toplom, mirnom zraku mogla je osjetiti ugodan miris, sladak poput ruža u punom cvatu, i krenula je za njim. Dvaput je pogrešno skrenula, ali napokon je došla do puzavice koja je visjela s mrtvog stabla. Lišće je bilo sjajno, tamnozelene boje, a gusti grmovi cvijeća bili su svijetložuti. Nikada prije nije vidjela tu biljku, niti jato ptičica koje je lepršalo oko nje. Bile su to male, neumorne, brze ptice, s metalno sjajnom bojom perja, poput malih kolibrića Amerike, i zabadale su duge, tanke, povijene kljuniće u mirisno cvijeće. Njihove boje prelijevale su se na suncu na nevjerojatne načine, smaragdnozelena i safirnoplava, crna poput mokrog antracita i crvena poput kraljevske krvi. Zabadali su kljuniće duboko u otvorena grla žutih cvjetova da srknu guste, bistre kapi nektara kroz šuplje, cjevaste jezike. wGledajući ih, Marion osjeti duboko oduševljenje, i prošlo je dugo vremena prije no što je nastavila dalje. Prvu skupinu gljiva pronašla je malo dalje, i kleknula je na tlo da im otkine stapke u razini tla, da bi potom prinijela klobuke u obliku kišobrana licu i onjušila ugodan miris gljive, prije no što ih oprezno položi u košaru s klobukom na gornjoj strani, tako da prašina ne ude u delikatno razmaknute resice. Na tom mjestu ubrala je dva tuceta gljiva, ali znala je da će se jako smanjiti kad se skuhaju. Nastavila je dalje, slijedeći strmu obalu. Nešto šikne u blizini i njezino srce opet preskoči jedan udarac. Prvo je pomislila na zmiju, jednog od onih debelih, nabreklih reptila sa čokoladnim i žutim oznakama i plosnatom, ljuskavom glavom, koja je puhala tako glasno da su je zvali pufguja. Polako je krenula unatrag, pažljivo promatrajući grm iz kojeg je zvuk dopro do nje. Vidjela je nekakvo kretanje, ali prošlo je nekoliko sekunda prije no što je shvatila u što gleda. Mladunac lava ležao je na trbuhu u sjeni gustiša, a njegove točkice na krznu odlično su se uklopile u pozadinu od osušenog lišća i mahovine na kojoj je ležao. Lavić je već svladao prvu lekciju skrivanja, apsolutno mirovanje; osim dva čupava uha. Uši su mu se okretale amotamo, signalizirajući

svaki osjećaj i namjeru. Gledao je u Marion širokim, okruglim očima koje još nisu poprimile divlju žutu nijansu odraslog lava, i još su imale plavkastu nijansu mladunaca. Brkovi su mu stršili u stranu, a uši su signalizirale vrlo različite poruke. Spuštene uz glavu: »Napravi jedan korak naprijed i raskomadat ću te.» U stranu: »Napravi jedan korak naprijed i umrijet ću od straha.« Okrenute prema naprijed: »Što si ti, do vraga?» «Oh», vikne Marion, «ti drago, malo stvorenje.« Ona odloži košaru i čučne. Ispruži jednu ruku i proizvede mekane tepajuće zvukove. »Dobar mali. Jesi li sam, jadna mala bebice?» Polako se kretala prema naprijed, još uvijek tepaju$f »Nitko te neće ozlijediti, mali moj.» 4; I Lavić je bio nesiguran, i uši su mu se podizale u stavu znatiželje i neodlučnosti dok ju je promatrao. «Jesi li sam? Ti bi bio sjajan ljubimac za moju bebu, zar ne?» Približavala se sve bliže i bliže, i lavić je upozori mlakim siktanjem, istovremeno joj se ispričavajući. «Kako si ti slatki mali», Marion se nasmiješi i čučne na tri stope od mladunca. «Kako ćemo te ponijeti kući?», upita se Marion. «Hoćeš li stati u košaru?» U koritu rijeke, lavica je nosila drugog mladunca kroz plićake, a slijedio ju je jedan od junaka legla, koji se sam probijao kroz gusti, bijeli pijesak. Međutim, kad je došao do ruba plitkog potoka i testirao ga jednom šapom, novopronadena hrabrost napusti ga pri hladnom, mokrom dodiru, i on sjedne i gorko zacvili. Lavica, do tog trenutka divlja od frustracije i odvlačenja pažnje, okrene se i ispusti svoj teret, koji istog trena krene u nespretnom galopu prema poznatom gustišu, pa uhvati uplakanog junaka i krene natrag preko vode, pa se odlučno uputi na drugu obalu. Njezine meke, okrugle šape nisu stvarale nikakav zvuk u mekanoj zemlji dok se penjala na obalu, noseći mladunca. Marion je čula eksplozivno rezanje iza sebe, i okrenula se i ustala u jednom pokretu. Lavica je ležala na obali pedeset jarda od nje. Opet ju je upozorila tim strašnim zvukom. Sve što je Marion vidjela bile su oči. Bile su vatrenožute boje, strašne, divlje žute - i ona vrisne, visokim, prodornim zvukom. Zvuk je natjerao lavicu u juriš, i naišla je nevjerojatno glatkom, tekućom brzinom koja ju je pretvorila u žutu izmaglicu. Spustila se nisko, i šapama je odbacivala pijesak, sve pandže bile su joj ispružene, zubi iskešeni u nečujnom rezanju, bijeli i dugi i šiljasti. Marion se okrene da pobjegne, i prešla je pet koraka prije no što ju je lavica stigla. Oborila ju je na tlo jednim udarcem šape po dnu leda i pet zakrivljenih pandža duboko se urezalo - četiri inča kroz kožu i mišiće, otvarajući abdominalnu šupljinu poput sablje, smrvivši kralježnicu i probivši istovremeno oba

bubrega. Bio je to udarac koji bi ubio i odraslog vola, i Marion odleti dvadeset stopa, ali kad je pala na leda, lavica je već bila na njoj. Ralje su joj bile širom otvorene, dugi, bijeli očnjaci uokvireni dubokom, vlažnom, ružičastom šupljinom grla i jezika. U trenutku nevjerojatno izoštrene percepcije, Marion je vidjela glatke, pravilne grebene čvrstog ružičastog mesa koje je prekrivalo svod lavičinih ralja, i osjetila je zadah mesa. Marion je ležala iskrenuta pod velikom žutom mačkom, još je vrištila, a donji dio tijela bio joj je okrenut pod čudnim kutom zbog smrvljene kralježnice, ali podigla je obje ruke da zaštiti lice. Lavica ju je ugrizla za podlaktice, ispod lakta, i kosti su oštro pukle, razbivši se na komadiće u uništenom mesu. Obje ruke bile su joj otkinute gotovo do kraja. Zatim je zgrabila Marionino rame, i žvakala ga dok dugi očnjaci nisu progrizli kroz slomljenu kost i masno tkivo - a Marion je vrištila, trzala se i uvijala pod mačkom. Lavici je trebalo dugo vremena da je ubije, jer bila je zbunjena vlastitim bijesom i nepoznatim okusom i oblikom žrtve. Ujedala je i trgala i derala gotovo minutu prije no što je pronašla grlo. Kad je napokon završila, glava i vrat bili su joj krvava maska, a krzno joj je bilo natopljeno krvlju i ljepljivo. Rep joj se još kretao s jedne na drugu stranu u bijesu, ali lizala je lice dugim, spretnim jezikom, a usne su joj se povukle od nepoznatog, ugodnog okusa. Pažljivo je obrisala lice šapama prije no što se vratila mladuncu, i njega zaštitnički oblizala. Marionino slomljeno tijelo ležalo je tamo gdje ga je ostavila, dok nisu naišle Pungusheove žene, malo prije zalaska sunca. Mark i Pungushe prešli su rijeku po mraku, dok je mjesečina davala pješčanim obalama sablasno sivi sjaj, a okrugli, bijeli mjesec savršeno se odražavao u mirnoj površini bazena ispod glavnog logora. Njihov prelazak razbio je sliku u tisuće svjetlosnih točaka, poput kristalne čaše bačene na kameni pod. Dok su Jahali uz obalu, začuli su naricanje u noći, taj sfirašni prodorni zvuk žaljenja Zulu žena. _ Zastali su, jer zvuk je izazvao užas u obojici. AA( «Dodi!», vikne Mark i izbaci jednu nogu iz stremena. Pungushe zgrabi kožu i prebaci svoje noge prije no što Mark podbode Trojana u galop, i oni jurnu uz brdo. Vatra koju su žene zapalile bacala je groteskni žuti treperavi sjaj, i čudne sjene koje su plesale. Četiri žene sjedile su u grupi oko dugog zavežljaja umotanog u ogrtače. Niti jedna od njih nije podigla pogled kad su muškarci utrčali na svjetlost vatre. «Tko je to?», upita Mark. «Što se dogodilo?« Pungushe zgrabi najstariju ženu za ramena i protrese je, pokušavajući prekinuti histeriju naricanja, ali Mark nestrpljivo krene naprijed i podigne jedan kraj

ogrtača. Gledao je trenutak, ne shvaćajući, ne prepoznajući, a tada mu sva boja nestane iz lica i on se okrene i otrči u mrak. Tamo padne na koljena i nagne se da povrati gorčinu užasa. Mark je odnio Mar ion u Ladvburg umotanu u platno, i privezanu za prikolicu Ariela. Ostao je na sprovodu, slušajući bol i optužbe njezine obitelji. «Da je barem nisi odveo tamo u divljinu...« «Da si barem ostao uz nju...» «Da si barem...» Trećeg dana vratio se na Chakina Vrata. Pungushe ga je čekao na rijeci. Sjedili su zajedno na suncu pod liticama, a kad je Mark dao cigaretu Pungusheu, ovaj pažljivo otkine vrh, pa su pušili u tišini, dok Mark ne upita: «Jesi li pročitao znakove, Pungushe?« «Jesam, Jamela.« «Reci mi što se dogodilo.« «Lavica je premještala svoje mlade, nosila jednog po jednog preko rijeke iz gustiša.« Polako, precizno, Pungushe je rekonstruirao tragediju prema tragovima na tlu koje je proučio u Markovoj odsutnosti, a kad je završio, opet su utihnuli. «Gdje je sada ona?», upita Mark tiho. «Povela je mlade na sjever, ali polako, prije tri dana, dan poslije«, Pungushe je oklijevao, «dan nakon onog događaja, ubila je mužjaka impale, i mladunci su jeli s njom. Sad ih počinje odbacivati.« Mark ustane i oni pregaze rijeku, i polako se popnu do kućice kroz šumu. Dok je Pungushe čekao na ulazu, Mark ude u mali, napušteni dom. Divlje cvijeće uvenulo je u vazama, što je sobi davalo tužan, zapušten izgled. Mark počne prikupljati svu Marioninu imovinu, odjeću i jeftini, ali voljeni nakit, češljeve i četke, i nekoliko kutijica s kozmetikom. Pažljivo ih je zapakirao u njezin najveći kovčeg da ih ponese njezinoj sestri, a kad je završio, iznio je kovčeg i zaključao ga u drvenjari za alat. Bio je to previše bolan podsjetnik da bi ga imao u kući. Zatim se vratio i presvukao iz svojeg gradskog odijela. Uzeo je Mannlicher i napunio ga metcima iz novog paketa. Metci su svjetlucali žutom bojom pod slojem voska, i imali su zaobljene vrhove da bi učinak udarca bio maksimalan. Kad je izišao noseći pušku, Pungushe je još čekao. «Pungushe», reče on, «imamo posla.» Zulu ustane polako, i za trenutak su se gledali. Tada Pungushe spusti pogled i klimne. «Slijedi trag», zapovjedi mu Mark blago. Pronašli su mjesto na kojem je lavica ubila impalu, ali strvinari su učinkovito očistili područje. Ostalo je nekoliko komadića kosti koji su ispali iz čeljusti hijene, malo iščupane dlake, komadić osušene kože, i dio lubanje sa zakrivljenim crnim rogovima koji su bili netaknuti. Ali trag je bio hladan. Vjetar i noge strvinara, šakala i hijena, lešinara i marabu roda, izbrisali su tragove. »Nastavit će se kretati na sjever», reče Pungushe, a Mark nije pitao kako zna, jer

Zulu ne bi mogao odgovoriti. Jednostavno je znao. Nastavili su polako kroz dolinu, a Pungushe je izviđao teren pred mulom, krećući se u širokim potezima amotamo, pažljivo tražeći znak. Drugog dana ga je pronašao. «Sada se okrenula.« Pungushe čučne nad tragovima velikih šapa i mnogo malih šapica. «Mislim da je krenula natrag prema Usutu.» On klimne nad tragom, dodirujući ga svojim tankim štapom od trske koji je nosio u ruci. H »Vodila je mladunče natrag, ali sada se predomislila. Okrenula je na jug, i vjerojatno prošla u blizini mjesta na kojem smo noćas logorovali. Ostaje u dolini. To je sada njezina dolina, i ne želi je napustiti.« «Ne», klimne Mark turobno. «Više je neće napustiti. Slijedi je, Pungushe.» Lavica se kretala polako i trag je postajao topliji iz sata u sat. Pronašli su mjesto na kojem je neuspješno lovila. Pungushe je pokazao mjesto gdje je vrebala, a zatim i duboke otiske pandža tamo gdje je skakala na leđa odrasle zebre. Dvadeset koraka dalje, pala je jer ju je mužjak uspio zbaciti divljim propinjanjem. Udarila je ramenom u tlo, rekao je Pungushe, a zebra je otrčala slobodna, ali krvareći od dubokih zareza od pandža. Lavica je odšepala i dugo ležala pod trnovim drvetom prije no što je ustala i polako krenula prema mladuncima. Vjerojatno je pokidala mišić i tetivu tim padom. «Kada ćemo je dostići?«, upita Mark, s kamenim licem osvetnika. »Možda prije zalaska sunca.» Ali, izgubili su dva sata na stjenovitom grebenu, i Pungushe je morao tražiti u širokom rasponu i upotrijebiti svu svoju vještinu da pronađe trag tamo gdje je oštro zaokrenuo i krenuo na zapad prema visoravni. Pungushe i Mark ulogorili su se na tragu, zapalivši samo malu vatricu radi topline, i ležali su na goloj zemlji. Mark nije spavao. Ležao je i gledao mjesec kako izlazi nad krošnjama drveća, ali tek kad je Pungushe tiho progovorio, shvatio je da ni Zulu ne spava. «Mladunci se još nisu osamostalili«, reče on. «Ali trebat će im dugo da uginu.» «Ne», odgovori Mark. «Ubit ću i njih.» Pungushe se podigne i uzme malo burmuta, nasloni se na lakat i zagleda u pepeo vatre. »Osjetila je ljudsku krv», reče Mark napokon. Čak i u svojoj boli i bijesu, osjetio je Pungusheovo tiho neodobravanje, i htio opravdati ono što se spremao učiniti. «Nije jela», izjavi Pungushe. Mark osjeti kako mu se diže želudac i opet osjeti onu gorčinu koju je osjetio ugledavši strašne rane, ali Pungushe je bio u pravu, lavica nije pojela raskomadano meso. «Pungushe, ona je bila moja žena.» «Da», klimne Pungushe. «Tako je. Ali ono je bio njezin mladunac.» Mark razmisli o tim riječima, i prvi put osjeti nesigurnost u vlastite ciljeve. Lavica je djelovala iz jednog od najstarijih

instinkta života, nagonu da zaštiti mlade - ali koji su bili njegovi motivi?» «Moram je ubiti, Pungushe», ustvrdi on, i osjeti nekakvu ljigavu stvar u želudcu; pojavila se tamo prvi put, i on pokuša zanijekati njezino postojanje. Marion je bila mrtva. Draga, lojalna, vrijedna Marion, koja je bila sve ono što bi čovjek mogao tražiti od žene. Umrla je neizrecivo strašnom smrću - i sada je Mark bio sam, ili mu je riječ slobodan previše lako došla na jezik? Iznenada ugleda sliku vitke, tamnokose lijepe djevojke i golog dječaka kako hodaju uz more u zalasku sunca. Krivnja, ta ljigava stvar, raširila se u njegovom želudcu i počela se odmatati poput zmije, i nije je mogao uništiti. «Ona mora umrijeti«, ponovi Mark, a možda će time umrijeti i njegova krivnja. «U redu», složi se Pungushe. »Pronaći ćemo je sutra prije podneva.« On legne i prebaci ogrtač preko glave tako da mu je glas bio prigušen, a riječi gotovo nečujne: »Požurimo sada prema velikoj praznini.« Pronašli su lavicu rano idućeg jutra. Došla je u blizinu brda koja su vodila na visoravan, i kad su mladunci u prvoj vrućini dana počeli posustajati i zaostajati za njom, izabrala je trnoviti grm s krošnjom ravnog lišća koje se širilo iz ravnog debla, i legla u sjeni na bok, izlažući mekano krzno na trbuhu, i dvostruki red crnih bradavica. Sada su mladunci bili gotovo siti, i samo dva najpohlepnija su još hrabro sisala, tako da su im trbusi nabrekli, i više nisu mogli niti gutati. Nepokolebljivi lovac na repove sada je usredotočio svu svoju vještinu na dugi rep svoje majke. Crni busen dlaka na vrhu rep izmicala mu je svaki put pred nosom baš u trenutku napada. $ ". ! Preostala trojica borila su se protiv sna, uz divlja izbijanja neusmjerene energije, polako popuštajući pred kapcima koji se spuštaju i napetim trbusima, dok na kraju nisu legli u neuredne hrpice krzna. Mark se nalazio na stotinu i dvadeset jarda niz vjetar. Ležao je na trbuhu iza malog mravinjaka, i trebalo mu je gotovo sat vremena da se toliko približi. Trnoviti grm bio je smješten na velikoj otvorenoj ravnici s niskom travom, i bio je prisiljen da se priljubi uz tlo, i da puzi na laktovima noseći pušku na pregibima ruku. «Možemo li se približiti?«, upita Mark, šapćući tiše od daha. Kratka, oštra žuta trava bila je dovoljno visoka da zaštiti mačku koja je ležala na boku. «Jamela, ja joj se mogu približiti tako da je dodirnem.» Naglasio je riječ ja, a ostalo nije izgovorio. Čekali su na suncu, još dvadeset minuta, dok lavica napokon nije podigla glavu. Možda ju je neki duboki instinkt opstanka upozorio na prisutnost lovaca. Glava joj se podigne munjevitom brzinom, koja je bila osobina svih velikih mačaka, i zagledala se niz vjetar, prema području najveće

opasnosti. Čekala je tijekom dugih sekunda, a široke žute oči bile su mirne, bez treptanja. Osjetivši njezinu zabrinutost, dva njezina mladunca pospano su ustala i čekala uz nju. Mark osjeti da lavica gleda izravno u njega, ali poslušao je zakon apsolutne nepokretnosti. Na prvi pokret podizanja Mannlichera odjurila bi velikom brzinom. Zato je Mark čekao, dok su sekunde sporo prolazile. Iznenada, lavica spusti glavu i opet se ispruži. «Sumnjičava je», upozori Pungushe. «Ne možemo se još više približiti.« «Ne mogu pucati odovud.« «Čekat ćemo», reče Pungushe. Svi mladunci sada su spavali, a i lavica je drijemala, ali cijelo vrijeme radila su joj sva čula, nozdrve su oprezno oprobavale svaki nalet povjetarca ne bi li osjetila miris opasnosti, velike okrugle uši nisu mirovale, okrećući se na svaki zvuk vjetra ili grančice, ptice ili životinje. Mark je ležao na suncu, i znoj mu je navlažio košulju. Cece muha sletjela mu je iza uha i ugrizla ga u mekani dio vrata, ali nije zamahnuo da je otjera. Prošlo je sat vremena prije no što je dobio svoju priliku. Lavica iznenada ustane do pune visine, i zamahne repom s jedne strane na drugu. Bila je previše nemirna da duže vremena ostane na tom mjestu. Mladunci su pospano ustali i gledali je zbunjenim izrazima. Lavica je stajala okrenuta bokom prema Marku. Držala je glavu nisko, a usta su joj bila malo otvorena dok je lagano dahtala na vrućini. Mark je bio dovoljno blizu da vidi tamne mrlje cece muha koje su joj sjedile na boku. Još je uvijek bila u sjeni, ali sada je iza sebe imala pozadinu blijedožute trave. Bila je to savršena prilika za hitac - lovac je trebao naciljati prema laktu; jednu šaku iza tog mjesta metak bi probio oba plućna krila, a jednu šaku niže i probio bi srce. Pluća su bila siguran cilj, ali srce je jamčilo brzu smrt. Mark izabere srce i podigne pušku na rame. Osigurač je odavno pomaknuo u položaj za pucanje. Mark povuče otponac i osjeti posljednji otpor prije no što se mehanizam aktivira. Metak je težio 230 grama, a brončana ovojnica zrna imala je na vrhu sivu olovnu kuglicu, koja će se pri udarcu rascvjetati i načiniti veliku rupu u prsnoj šupljini lavice. Lavica je dozivala svoje mladunče mekanim rezanjem, i oni poslušno skoče na noge, još uvijek pomalo nesigurni od sna. Ona iziđe na sunce onim laganim mačjim korakom, dok joj se glava njihala lijevodesno, duga leda pomalo talasala, a teške sise zadebljavale gracioznu liniju tijela. «Ne», pomisli Mark. «Gadat ću u pluća.» On malo podigne svoj ciljnik, ciljajući mirno četiri inča iza vrha lakta, pokrećući pušku tako da ju je slijedio kad je prešla u lagani trk. Mladunci su je slijedili u neurednoj liniji. Mark je ciljao dok nije došla do ruba

grmlja, a tada je nestala maglovitim pokretom, poput pramena smedeg dima na vjetru. Kad je nestala, spustio je pušku i gledao za njom. i Pungushe vidje kako se stvar napokon slomila u njemu. Hladan mir mržnje i krivnje i užasa slomio se, i Mark zaplače snažno grcajući, suzama koje su mu potresale i pročišćavale tijelo. Muškarcu je teško promatrati drugog muškarca kako plače, naročito ako mu je taj muškarac prijatelj. Pungushe tiho ustane i vrati se do mjesta na kojem su privezali mulu. Sjedio je sam na suncu izvadivši malo burmuta, i čekao Marka. Ministar Vlade govori o dužnosti prema čovječanstvu. Novoimenovani ministar poljoprivrede, gosp. Dirk Courtney, danas je izrazio zabrinutost zbog nasilne smrti mlade žene u zaštićenom području Sjevernog Zululanda. Žena, gđa Marion Anders, bila je supruga Vladinog čuvara tog područja. Lavicajuje izmasakrirala nasmrt prošlog petka. Ovaj nesretni incident naglašava veliku opasnost koja prijeti ukoliko se dozvoli divljim životinjama da obitavaju u blizini ljudskih naselja. Stanovnici tih područja bit će u stalnoj opasnosti od napada životinja, uništavanja usjeva i bolesti domaćih životinja koje prenose divlje životinje, sve dok postoji ovakvo područje. Gosp. Dirk Courtney kaže kako je epidemija stočne kuge na prijelazu stoljeća prouzročila gubitak veći od dva milijuna grla stoke. Stočna kuga je bolest koju prenosi divljač. Ministar je istaknuo: «Ne možemo riskirati ponavljanje takve katastrofe.« Zaštićeno područje Sjevernog Zululanda obuhvaća i vrijednu obradivu zemlju, i velike vodene tokove važne za pravilno očuvanje naših prirodnih resursa. Ako želimo iskoristiti puni potencijal naše nacionalne imovine, ta se područja moraju prepustiti kontroliranom razvoju. Ministar je nastavio: «Vaša Vlada smatra ovo pitanje prioritetnim, i donijet ćemo zakon pred Parlamentom na sljedećem zasjedanju. Mark je pažljivo pročitao članak. Bio je objavljen na naslovnoj stranici Natalskog svjedoka. «Ima još», general Sean Courtnev otvori palcem tanki registrator s pola tuceta drugih članaka. «Uzmi ih sa sobom. Vidjet ćeš da su svi slični. Dirk Courtnev udara u bubanj vrlo velikim štapom, bojim se.» «Sada je na takvom položaju moći. Nikada nisam ni sanjao da će postati ministar.« «Da», klimne Sean. «Došao je na vlast, ali s druge strane, i mi još imamo glas. Jedan od naših članova na čvrstom položaju odstupio je predavši mjesto Iannieu Smithu, a čak su i meni ponudili mjesto. «Hoćete li ga prihvatiti, gospodine?« Sean polako odmahne srebrenom bradom. «Dugo sam već u javnom životu, moj mladiću - a sve što radiš predugo dosadi ti.» On klimne razmišljajući o

svojim riječima. »Naravno, to baš i nije točno. Umoran sam, neka oni mladi s više energije sada preuzmu kormilo. Iannie Smith bit će u kontaktu sa mnom, zna da se može osloniti na mene, ali ja se osjećam poput starog Zulu poglavice. Želim samo sjediti na suncu, piti pivo, debljati se i brojiti stoku.« «A što je s Chakinim Vratima, gospodine?«, molio je Mark. »Razgovarao sam s Ianniem Smithom i nekim drugima s obje strane doma. Imamo veliku podršku i u novoj Vladi. Ne želim od toga stvarati stranačko pitanje, volio bih to postaviti kao pitanje savjesti svakog čovjeka.« Nastavili su s razgovorom dok se Ruth nije oklijevajući umiješala. «Prošla je ponoć, dragi. Možete završiti s razgovorima ujutro. Kada odlaziš, Mark?« »Trebao bih se vratiti na Chakina Vrata do sutra navečer.« Mark osjeti grižnju savjesti zbog laži. Prokleto dobro je znao da još ne ide ravno kući. «Ali, ostat ćeš sutra na ručku?« «Da, volio bih. Hvala ti.« Mark ustane i pokupi isječke iz novina sa Seanovog stola. »Vratit ću vam ih sutra, gospodine.« Međutim, čim je Mark ostao sam u svojoj sobi, spustio se u naslonjač i brzo okrenuo drugu stranu isječka koji je uzeo sa sobom. Nije se usudio okrenuti isječak i pročitati riječi koje su mu upale u oko u generalovoj prisutnosti, ali sada ih je dugo čitao i uživao u njima. Dio članka je nedostajao, izrezan tijekom rezanja ministrovog govora, ali još je dosta ostalo. i V Izuzetna izložba mlade umjetnice. Izložba trideset slika mlade umjetnice može se vidjeti u prostorijama hotela Marine u Marine Parade. Ovo je prva javna izložba za gđicu Storm Courtney, ali i mnogo stariji i poznatiji umjetnici mogli bi biti zadovoljni ovakvim prijemom kod ljubitelja umjetnosti iz našeg grada. Nakon prvih pet dana, dvadeset i jedna njezina slika pronašla je entuzijastički raspoložene kupce, po cijenama koje se dosezale i iznos od pedeset gvineja. Courtney posjeduje klasičnu koncepciju oblika, kombiniranu sa sigurnim osjećajem za boju i zrelošću izvedbe kakva je rijetka kod tako mladih umjetnika. Naročito vrijedi istaknuti broj 16, «Odmor grčkog sportaša». Ova slika, koja je vlasništvo slikarice i nije na prodaju, lirska je kompozicija koja će možda izazvati podozrivost onih staromodnijih. To je otvorena, senzualna oda... Ovdje su škare načinile rez, i ostavile Marka s uznemirujućim osjećajem. Pročitao je još jednom, zadovoljan što je Storm uzela svoje djevojačko prezime kojim je potpisala radove. Zatim je pažljivo pospremio isječak u svoju novčarku, i sjeo u naslonjač gledajući u zid, dok nije zaspao potpuno odjeven. Mlada Zulu djevojka, ne starija od šesnaest godina, otvorila je vrata kućice. Bila je odjevena u tradicionalnu bijelu pamučnu

halju dadilje, i nosila je Johnnvja na boku. I dadilja i dijete promatrali su Marka velikim, ozbiljnim očima, ali olakšanje dadilje bilo je vidljivo kad ju je oslovio na odličnom zulu jeziku. Na zvuk Markovog glasa, John ispusti uzbuđeni krik koji je mogao biti prepoznavanje, ali je vjerojatnije bio samo prijateljski pozdrav. Počeo je skakati goredolje na dadiljinom boku tako snažno da ga je morala uhvatiti kako bi spriječila da poleti poput rakete. Ispružio je obje ruke prema Marku, smijući se i vičući, i Mark ga uzme od dadilje, toplog i živahnog i mirisnog. John odmah zgrabi Markovu kosu i pokuša je iščupati iz korijena. Pola sata kasnije, kad gaje Mark vratio maloj djevojci s licem poput mjeseca, i spustio se niz strmu stazu do plaže, Johnovi očajnički krikovi protesta slijedili su ga, i izblijedjeli tek kad se udaljio. Mark skine cipele i ostavi i njih i košulju visoko iznad linije valova, pa se okrene prema sjeveru i krene za bijelim potezom pijeska, dok su mu bose noge ostavljale mokre tragove na glatkom, čvrstom rubu mora. Hodao je milju, i nije vidio niti traga drugog čovjeka. Pijesak na plaži imao je oblik statičkih valića koje je stvorio vjetar, i na njemu su se vidjeli otisci morskih ptica. S njegove desne strane valovi su se podizali u dugim, staklenastim linijama, previjali u zelenoj boji, a zatim se rušili na obalu udarom bijele vode koja je potresala pijesak pod njegovim nogama. S njegove lijeve strane iznad bijele plaže podizalo se gusto, tamnozeleno grmlje, a iza toga vidjela su se udaljena plava brda i visoko plavo nebo. Bio je sam - sve dok ne ugleda, na možda milju udaljenosti, još jednu usamljenu priliku, koja je također slijedila rub mora, udaljenu, malu i usamljenu priliku koja mu se približavala, još uvijek predaleko da može vidjeti je li to muškarac ili žena, prijatelj ili stranac. Mark produži korak, i prilika se približi. Mark počne trčati, a prilika pred njim naglo zastane, u mirnom položaju koji je pokazivao da je na rubu bijega. Tada iznenada miran položaj eksplodira, i prilika potrči prema njemu. Bila je to žena, žena s tamnom svilenastom kosom koja se vihorila na vjetru, žena s ispruženim rukama i preplanulim, brzim bosim nogama, bijelim zubima i plavim, duboko plavim očima. Bili su sami u spavaćoj sobi. Krevetić bebe Johna premjestili su u malu susjednu blagovaonicu, otkad je počeo pokazivati interes za sve što je izgledalo kao dobro Iudiranje, tako da je visio na rubu krevetića s uzvicima odobravanja, i pokušavao se provući kroz drvenu ogradicu i pridružiti se igri. Sada su uživali u onim trenutcima između ljubavi i sna, razgovarajući tiho pod svjetlošću svijeće i pod jednim pokrtoačem. H Ležali su na boku gledajući jedno drugo, grleći se, tako da

su im se usnice gotovo dodirivale dok su šaptali. «Ali, dragi Mark, to je još uvijek slamnata kolibica, i to je još uvijek divljina.« «To je velika slamnata koliba«, istakne on. «Ne znam. Jednostavno ne znam jesam li se baš toliko promijenila.« »Postoji samo jedan način da saznaš. Pođi sa mnom.« «Ali, što će ljudi reći?» «Isto što bi rekli da nas vide sada.» Ona se nasmije i sklupča malo bliže uz njega. «To je bilo glupo pitanje. Javlja se stara Storm. Ljudi su rekli o meni sve što su imali, i ništa od toga nije bilo nimalo važno.» «Tamo nema mnogo ljudi koji osuđuju druge. Samo Pungushe, a on je gospodin vrlo širokih nazora.» Ona se sneno nasmije. «Stalo mi je samo do jedne osobe tata ne smije saznati. Već sam ga dovoljno povrijedila.« I tako je Storm napokon došla na Chakina Vrata. Došla je zapuštenim Cadillacom, s Johnom na sjedalu pokraj nje, a sva njezina imovina bila je ukrcana u prtljažnik ili privezana na krov, a Mark je vozio svoj motocikl pred njom po grbavoj, lošoj cesti. Na završetku ceste, iznad rijeke Bubezi, ona iziđe iz auta i ogleda se. «Pa», zaključi nakon dugog, zamišljenog promatranja nadvijenih litica, zelene rijeke u svojem koritu s bijelim pješčanim obalama, uokvirenim visokim trsticima i velikim sikamorama, «barem je slikovito.« Mark podigne Johna na rame. «Pungushe i ja ćemo se vratiti s mulama po ostatak tvojih stvari.« I on je povede stazom prema rijeci. Pungushe ih je čekao pod drvećem na drugoj obali, visok, crn i impozantan u svojem bedrenom ogrtaču s ukrasima. »Pungushe, ovo je moja gospoda, i zove se Vungu Vungu Oluja, Storm. «Vidim te, Vungu Vungu, a vidim i to da si dobila pogrešno ime«, reče Pungushe tiho, «jer oluja je ružna stvar koja ubija i uništava. A ti si lijepa dama.« «Hvala ti, Pungushe.« Storm mu se nasmiješi. «Ali i ti imaš pogrešno ime, jer šakal je maleno, zločesto stvorenje.« «Ali pametno«, reče Mark ozbiljno, a John ispusti krik pozdrava, skačući na Markovom ramenu i pružajući obje ručice prema Pungusheu. «A ovo je moj sin.« Pungushe pogleda Johna. Postoje dvije stvari koje Zulu najviše voli: stoka i djeca. Od te dvije, više voli djecu, po mogućnosti mušku. Od sve muške djece, najviše voli one koji su robustni, hrabri i agresivni. «Jamela, volio bih pridržali tvojeg sina», reče on, i Mark mu pruži Johna. «Vidim te, Phimbo«, Pungushe pozdravi dijete. «Vidim te, mali čovječe s jakim glasom. A tada se Pungushe nasmiješi onim velikim osmijehom koji sjaji i zrači srećom, i John opet radosno vikne i gurne ručicu u Pungusheova usta da uhvati te velike, sjajne zube, ali Pungushe ga položi na rame, smijući se snažnim glasovima nalik na nilskog konja, pa ga ponese uz brdo. Unutar

sat vremena, na kuhinjskim vratima začulo se pristojno kucanje, a kad je Mark otvorio vrata, u redu pred ulazom stajale su sve Pungusheove kćeri, od najstarije koja je imala četrnaest godina, do najmlađe koja je imala četiri. «Došle smo», reče najstarija, »pozdraviti Phimboa.« Mark upitno pogleda Storm, a ona klimne. Najstarija kći prebaci Johna na leđa uvježbanim pokretom, i tamo ga pričvrsti pamučnom vrpcom. Ona je bila dadilja svoj svojoj braći i sestrama, vjerojatno je znala više o maloj djeci od Storm i Marka zajedno, i John zauzme žaboliki položaj na njezinim leđima kao da je rođeni Zulu. Djevojčica zatim pristojno pozdravi Storm pa krene, a sve njezine sestre krenu za njom, noseći Johna u čarobnu zemlju koju su nastanjivali samo prijatelji za igru, najrazličitijih vrsta i interesa. Trećeg dana Storm je počela crtati skice, a do kraja prvog tjedna preuzela je vođenje kućanstva načinom koji je Mark nazivao udobni kaos, a koji se izmjenjivao s kratkim razdobljima pandemonija. % Udobni kaos bio je kad je svatko jeo ono što je htio, možda čokoladni biskvit i kavu za večeru jednog dana, a gozbu s roštilja sljedećeg. Jeli su kad su htjeli, sjedeći na krevetu ili ležeći na deki na pješčanoj obali rijeke. Jeli su kad su htjeli, doručak u podne ili večera u ponoć, ako bi ih razgovor i smijeh odgodili na to vrijeme. Udobni kaos bio je kad je brisanje namještaja ili poliranje podova bilo zaboravljeno u uzbuđenju življenja, kad je odjeća koju je trebalo pokrpati bila bačena na dno ormara, kad je Markova kosa rasla i preko ovratnika. Udobni kaos završavao bi nepredvidljivo i naglo, i zamijenio bi ga pandemonij. Pandemonij je počinjao kad bi Storm iznenada dobila čelični odsjaj u oku i objavila: «Ovo mjesto je svinjac!» a nakon toga slijedilo je škljocanje škara, kante s kipućom vodom, oblaci prašine, udaranje zdjela i bljeskanje igala. Mark je tada bio odjevan u obnovljenu odjeću, kućica se sjajila i svjetlucala, a Stormin nagon kućanice istrošio bi se na neodređeno vrijeme. Sljedećeg dana bila bi na Spartanovim leđima, s Johnom iza nje pričvršćenim na Zulu način, i slijedila bi Marka u ophodnji kroz dolinu. Prvi put kad su Johna poveli u ophodnju, Mark je sa strahom upitao: «Misliš li da ga je mudro voditi sa sobom, ipak je još mali?» Storm je odgovorila: «Ja sam starija i važnija od gospodara Johna. On se mora uklopiti u moj život, a ne ja u njegov.« I tako je John jahao u ophodnju na leđima mule, spavajući u svojoj košari za jabuke pod zvjezdanim nebom, i kupajući se svakog dana u hladnim, zelenim bazenima rijeke Bubezi. Brzo je razvio imunitet na povremene ugrize cece muhe, i razvijao se. Popeli su se

strmom stazom na vrh Chakinih Vrata, sjeli na tu zastrašujuću liticu tako da su im noge visjele nad ponorom, i gledali preko cijele doline, prema dalekim plavim brdima i ravnicama i močvarama i širokim, vijugavim rijekama. «Kad sam te upoznala, bio si siromašan«, reče Storm tiho, naslonivši se na Markovo rame, s očima punim mira i čuđenja, «ali sada si najbogatiji čovjek na svijetu, jer si vlasnik raja.» Poveo ju je uz rijeku do usamljenog groba pod visoravni. Storm mu je pomogla da podigne hrpu kamenja, i da postavi na nju križ koji je Mark načinio. Ispričao joj je Pungusheovu priču o tome kako je starac ubijen, i otvoreno je plakala, držeći Johna na krilu, sjedeći na grobu, slušajući i proživljavajući svaku riječ. «Gledala sam - ali nikada prije nisam stvarno vidjela«, reče ona dok joj je on pokazivao gnijezdo sunčevih ptica, spretno ispleteno od lišaja i paučine, okrenuvši ga pažljivo tako da joj pokaže ulaz poput tunela i mala pjegava jaja unutra. «Nikada nisam znala što je istinski mir dok nisam došla ovamo», reče ona, dok su sjedili na obali Bubezija u žutoj svjetlosti dana koji je blijedio, i gledali mužjaka kudua s dugim, spiralnim rogovima i ramenima boje krede kako vodi svoje ženke velikih ušiju na pojilište. «Prije nisam znala što je sreća», prošapta ona, kad su se probudili malo poslije ponoći bez nekog razloga i u tami posegnuli jedno za drugim. Jednog jutra je sjela na razbacani krevet, nad kojim je John jeo i prosipao mrvice neprožvakanog biskvita, i ozbiljno je pogledala Marka. «Jednom ste me zamolili da se udam za vas», reče ona. «Biste li ponovili to pitanje, gospodine? A kasnije toga dana čuli su drvosječe kako rade u dolini. Oštrica dvosjekle sjekire, koja udari u čvrsto drvo, odzvanja poput puščanog hitca, i taj zvuk odbio se od Chakinih Vrata i vratio da zamre u odjecima niz dolinu. Zvuk udarca još ne bi ni izblijedio, a već bi se drugi razbio o litice. Tu je bilo više drvosječa, tako da je buka bila stalna, poput zvukova bitke. Storm nikada nije vidjela takav bijes na Markovom licu. Krv mu se spustila iz lica tako da je ten koji je dobio od sunca izgledao žuto poput groznice, a usne su mu izgledale kao promrzle. No, oči su mu se žarile, i morala je trčati da prati njegov bijesni korak dok su se penjali uz padinu od rijeke prema liticama, a zvuk sjekira razbijao se nad njima; svaki udarac bio je jednako brutalan i šokantan kao prethodni. Pred njima, jedno od visokih stabala zatrese se kao da je u agoniji, i pomakne se. Mark zastane usred koraka da promotri što se događa, zabačene glave, usana iskrivljenih od boli. Bilo je to drvo iznimne simetrije, i njegovo srebrenasto stablo uzdizalo se tako graciozno da je

izgledalo poput struka mlade djevojke. Trebalo mu je dvije stotine godina da dosegne tu visinu. Sedamdeset stopa nad zemljom, granalo se u tamnozelenu kupolu krošnje. Dok su promatrali, drvo se opet zatrese, i sjekire utihnu. Polako, veličanstveno, drvo se pokrene u luku prema dolje, ubrzavajući tijekom pada, a djelomično odvojeno stablo stenjalo je dok su se vlakna trgala; padalo je sve brže i brže, probijajući se kroz vrhove niže vegetacije, a drvo koje se trgalo zvučilo je poput krikova živog bića dok nije udarilo u čvrsto tlo silinom koju su mogli osjetiti u utrobi. Tišina je dugo trajala, a zatim su se začuli ljudski glasovi, puni strahopoštovanja, kao da su bili uplašeni veličinom destrukcije koju su izazvali. Odmah nakon toga, sjekire su opet krenule na posao, razbijajući tišinu doline - i Mark potrči. Storm ga nije mogla slijediti. Izišao je na polje uništavanja, na kojem se nalazila rastuća hrpa oborenog drveća i gdje je pedeset crnaca radilo poput mrava, polugoli i prekriveni znojem, dok su kidali grane i bacali ih na hrpe za spaljivanje. Drvena piljevina bjelasala se poput kosti na suncu, a smola koja je curila iz rezova načinjenih sjekirom imala je miris tek prolivene krvi. Na vrhu duge, uske čistine, jedan bijelac stajao je kod mjernog instrumenta položenog na tronošcu. On je usmjeravao instrument niz čistinu i ljudima pokazivao signalima ruku gdje da postave markere obojene jarkim bojama. Uspravio se da bi se suočio s Markom - bio je to mladić s blagim, prijateljskim lice, s debelim naočalama u srebrenim žicanim okvirima, i s rijetkom kosom boje pijeska koja mu je padala na čelo. «Oh, bok!» nasmiješi se on, ali osmijeh mu se smrzne kad je Mark siknuo na njega. «Jeste li vi ovdje odgovorna osoba?» «Da, vjerojatno jesam», zamuca mladi nadglednik. »Uhićeni ste.» «Ne razumijem.« »Jednostavno«, plane Mark. «Rušite stabla u zaštićenom području. Ja sam državni čuvar, i upravo sam vas uhitio.» «Gledajte», počne nadglednik pomirljivo, raširivši otvorene ruke kao znak prijateljskih namjera. «Ja samo radim svoj posao.» U svojem slijepom bijesu, Mark nije primijetio drugog čovjeka, krupnog čovjeka širokih ramena, koji se tiho približavao iz grmlja na rubu čistine. Međutim, teški sjeverni naglasak bio mu je odmah poznat, i Markova koža se naježi. Sjećao se Hobdava od onog dana kad se prvi put vratio u Andersland i otkrio da mu se svijet preokrenuo naopako. «U redu je, mali. Ja ću razgovarati s gosp. Andersom.» Hobdav umirujuće potapša mladog nadglednika po ramenu i nasmiješi se Marku osmijehom koji je otkrivao kratke, pravilne zube, ali u kojem nije bilo topline niti humora. «Nema ničeg što biste mi

mogli reći», počne Mark, ali Hobdav podigne ruku da ga zaustavi. «Ja sam ovdje službeno, kao provincijski inspektor za Ministarstvo poljoprivrede, Anders. Bolje ti je da slušaš.« Bijesne riječi zamrle su i Mark ga pogleda, dok je Hobdav mirno vadio pismo iz svoje novčarke i pružio ga Marku. Bilo je natipkano na službenom papiru i potpisano od ministra poljoprivrede. Potpis je bio energičan i crne boje Dirk Courtnev. Mark polako pročita pismo, s rastućim osjećajem očaja, a kad je završio, vrati ga Hobdavu. Pismo mu je davalo neograničene ovlasti u dolini, ovlasti koje je podržavao autoritet Vlade. «Napreduješ», reče on, «ali još uvijek radiš za istog gospodara.« Čovjek klimne, a pogled mu se prebaci s Markovog lica kad se Storm približila. Izraz na licu mu se promijeni kad ju je pogledao. Storm je kosu vezala u dvije debele pletenice, koje su joj padale na prsa. Sunce joj je potamnilo kožu, dajući joj bogat crvenkast sjaj, dok su joj oči bile duboko plave i jasne. Osim očiju, izgledala je poput princeze Siouxa iz neke romantične novele. Hobdav polako spusti pogled niz njezino tijelo, tako dugo i uvredljivo da ona instinktivno posegne za Markovom rukom i približi mu se, kao da se stavlja izravno pod njegovu zaštitu. 4 «Što je bilo, Mark?», još uvijek je bila bez daha od uspona, i obrazi su joj bili ozareni. «Što rade ovdje.» «Oni su vladini ljudi», reče Mark preko volje. «Iz Ministarstva poljoprivrede. «Ali, ne mogu rušiti naša stabla«, pobuni se ona podignutim glasom. «Moraš ih zaustaviti, Mark.» «Sijeku drveće na liniji mjerenja», objasni Mark. «Mjere dolinu.» «Ali, ona stabla...» »Zapravo, nema veze, gospojo», reče joj Hobday. Glas mu je sada bio dublji, sa slavodobitnim prizvukom, a oči su mu još uvijek bile zaposlene na njezinom tijelu, poput insekta koji pohlepno gmižu prema mirisu meda, krećući se preko tankog, izbijeljenog pamuka koji joj je pokrivao grudi. »Prokleto nema veze», ponovi on. »Ionako će sve prekriti voda - i ono koje stoji, i ono posječeno, sve će biti poplavljeno. On se napokon okrene od nje, i zamahne jednom rukom niz čistinu. «S ove strane na onu», reče on, pokazujući prolaz između visokih sivih litica Chakinih Vrata, «preko ovoga, izgradit ćemo najveću branu na svijetu.« Sjedili su zajedno u tami, stisnuvši se jedno uz drugo kao da traže utjehu, a Mark nije upalio svjetiljku. Svjetlost zvijezda dopirala je ispod slamom pokrivene verande, pružajući im dovoljno svjetlosti da vide lica jedno drugome. «Znali smo da će se to dogoditi«, prošapta Storm, «ali, nekako nisam vjerovala u to. Kao da smo mogli spriječiti to samom željom.» «Sutra rano ujutro idem do tvojeg oca», reče joj Mark. «On mora znati.«

Ona klimne. «Da, moramo biti spremni da im se suprotstavimo.« «Što ćeš ti učiniti? Ne mogu te ostaviti ovdje s Johnom.« «A ne možeš me niti povesti sa sobom. Ne ocu«, složi se ona. «U redu je, Mark, povest ću Johna u svoju kućicu. Pričekat ćemote.« - 4 «Doći ću tamo po tebe, a kad se sljedeći puta vratimo ovamo, bit ćeš moja žena.» Ona se nasloni na njega. «Ako još bude nečeg čemu se možemo vratiti«, prošapta ona. «Oh, Mark, Mark - ne mogu to učiniti! Ne mogu potopiti sve ovo. ovo...», ponestane joj riječi i ona zašuti, držeći se za njega. Nisu nastavili razgovor, sve dok se nekoliko minuta kasnije ne začuje uljudno kašljucanje, i Mark se uspravi i ugleda poznati Pungusheov lik kako stoji pod verandom pod svjetlošću zvijezda. «Pungushe», reče on. «Vidim te.» «Jamela», odgovori Zulu, a u glasu mu se osjećao prizvuk i napetost koju Mark nikada ranije nije čuo. «Bio sam u logoru stranaca. Drvosječe, ljudi sa šarenim štapovima i sjajnim sjekirama.« On se okrene prema dolini, a oni poprate njegov pogled. Sjaj mnogih logorskih vatra treperio je uz niže obronke litica na mirnom noćnom zraku, i čuli su se glasovi i zvukovi smijeha. «Da?», upita Mark. «Tamo su dva bijelca. Jedan od njih je mlad i slijep i beznačajan - a drugi je širok, četvrtast čovjek, koji čvrsto stoji na nogama poput bivola, ali kreće se nečujno, i govori malo i tiho.» «Da?», upita opet Mark. «Tog sam čovjeka već vidio u dolini», Pungushe zastane. «To je onaj tihi o kojem smo govorili. On je taj koji je ubio ixhegu, tvojeg djeda - i pušio dok ga je gledao kako umire.» Hobdav se kretao tiho, čvrstim korakom, uz liniju čistine. Sjekire su sada utihnule, ali za minutu će završiti podnevna pauza. Vratit će se na posao točno na vrijeme. Tjerao ih je na rad nemilosrdno, uvijek je tako postupao sa svojim radnicima, i ponosio se svojom sposobnošću da iz svakog čovjeka izvuče mnogo više od onog za što je čovjek plaćen. Bila je to jedna od kvaliteta koje je Dirk Courtnev cijenio kod njega - to i njegova lojalnost, vatrena, nepokolebljiva lojalnost čovjeka kojem ne treba dva puta ponavljati zahtjev. Nije se bunio, nije oklijevao. Kad bi Dirk Courtnev nešto naredio, više se nisu postavljala pitanja. 4 Hobdayeva nagrada bila je svakog dana sve vidljivija, jer već je bio bogat čovjek, a kad nova zemlja bude raspodijeljena, ta crvena, kvalitetna, dobro navodnjavana zemlja, bogata poput svježe izrezanog odreska, njegova nagrada bit će potpuna. On zastane na mjestu na kojem se padina naglo spuštala, a zatim i padala prema koritu rijeke ispod njega, i pogleda u daljinu. Nesvjesno je liznuo usnice, poput proždrljivca koji je namirisao bogati

obrok. Radili su tako dugo da postignu ovo, svatko od njih na svoj način, pod vodstvom i inspiracijom Dirka Courtnevja, i iako će Hobdavev osobni dio plijena biti samo sitni djelić od jedan posto, ipak su to bila bogatstva o kakvima je većina ljudi mogla samo sanjati. On opet lizne usne, dok je stajao vrlo mirno i tiho u sjeni i gledao nebo. Oblaci su se uspinjali do nebesa, planine srebra, zasljepljujući sjajne pri svjetlosti sunca, i dok je gledao, kretali su se na laganom povjetarcu. Mogao je osjetiti koliko su blizu, i nestrpljivo se promeškoljio. Kiše će ih ozbiljno zadržati, a kiše su dolazile, velike ljetne kiše koje stvaraju bujice. Zatim mu opet nešto odvuče pažnju. Nešto se kretalo s druge strane čistine, i njegovo oko skoči na kretnju. Bio je to bljesak jarke boje, poput treperenja krila sunčeve ptice, i njegove zaklonjene oči reagirale su istog trena, a tijelo mu postane napeto, iako je bilo nepomično. Djevojka iziđe na čistinu, i zastane na trideset koraka od njega. Nije ga vidjela, i stajala je mirno, osluškujući, nagnute glave poput šumske životinje. Stajala je lagano, graciozno, a udovi su joj bili vitki i preplanuli, sa čvrstim, mladim, lijepim mišićima, da on opet osjeti brzi nalet požude kao i jučer, kad ju je vidio prvi put. Nosila je široku seljačku suknju veselih boja, i tanki pamučni prsluk spušten s prednje strane i lagano vezan uzicom tako da su joj prsa bila izbačena naprijed, a nježna koža na tom mjestu blijedila iz tamnosmede u svijetlu oker boju. Bila je odjevena poput djevojke koja se sastaje s ljubavnikom, i vidio je slatku uplašenu napetost kad je koraknula i opet se nesigurno zaustavila. Osjeti kako mu požuda raste u preponama, i iznenada postane svjestan svojeg isprekidanog disanja. 4 Djevojka okrene glavu i pogleda ravno prema njemu, i kad ga je ugledala, vidljivo se trgne, pa korakne unatrag s obje ruke na ustima. Gledala ga je punih pet sekunda, a zatim se polako dogodi promjena. Prsti joj padnu s lica, i obje ruke zabaci iza leda. Tim je pokretom izbacila jedre grudi tako da se pamuk njezinog prsluka napeo, i tamnocrvene bradavice postale vidljive kroz tkaninu. Izbacila je jedan bok zavodnički, i hrabro podigla bradu. Polako je pogledom klizila niz njegovo tijelo, zadržavajući se na njegovim preponama, pa vratila pogled na lice. Bio je to poziv jasan poput izgovorene riječi, i Hobdav začuje kako mu krv grmi u ušima. Ona zabaci glavu, prebacujući debelu pletenicu preko ramena, i okrene se, polako hodajući prema rubu šume, uz pretjerano ljuljanje čvrste, okrugle stražnjice pod suknjom. Ona se osvrne preko ramena, i kad je krenuo za njom, lagano se nasmije i potrči u sandalama niz padinu. Hobdav potrči za njom. Nakon

pedeset jarda, Storm ga je izgubila iz vida u gustišu, i zastala je da oslušne, bojeći se da nije odustao od potjere. Tada začuje kretanje iznad sebe, na vrhu padine, i shvati, prvi put zaista u strahu, da se kretao brže no što je očekivala, i nije ju slijedio niz padinu, već je ostao iznad nje, na položaju u kojem je imao kontrolu. Ona nastavi trčati, i gotovo istog trena shvati da je sada bio ispred nje, krećući se brzo po vrhu grebena. S tog položaja mogao ju je zarobiti ako bi brzo skrenuo niz padinu. Ona osjeti kako joj panika raste, i potrči punom brzinom. Čim je pojurila, rahla zemlja joj izmakne pod nogama. Ona padne i zakotrlja se, mašući rukama kako bi se uhvatila, i čim se prestala kotrljati, ustane na koljena. Tada uplašeno zajeca. Čovjek ju je vidio kako pada i spustio se niz padinu. Bio je tako blizu da je mogla vidjeti četvrtaste bijele zube na preplanulom, glatkom licu. Iscerio se, bila je to oštra, uzbuđena grimasa, i kretao se postojano i brzo, izravno niz put kojim je ona morala proći da bi došla do sigurnosti, odsijecajući je od mjesta na kojem je čekao Mark. Skočila je na noge i okrenula se, te jurnula istim putem natrag, instinktivno se okrenuvši od svojeg progonitelja - i od pomoći. 4 Iznenada, bila je potpuno sama, i jurila panično prema usamljenim mjestima u divljini, izvan dosega glasa ili pomoći. Mark je bio u pravu, shvatila je, jer nije htio da ona bude mamac. Znao je koliko je opasna igra koju je zaigrala, ali ona je Inzistirala na svoj tvrdoglav, arogantan način, smijući se njegovim protestima, umanjujući njegove strahove, dok se na kraju nije oklijevajući složio. Sada je bježala u strahu, a srce joj je tako udaralo i stiskalo pluća da su joj noge slabile i postajale gumenaste. Jednom se pokušala okrenuti, ali on je to osjetio, poput starog, iskusnog goniča koji lovi zeca, pa joj je zapriječio put, i ona opet potrči, i iznenada se nade pred rijekom. Kiše koje su padale uzvodno napunile su korito Bubezija i sada se ovdje valjala široka, zelena, veličanstvena rijeka. Morala se opet okrenuti uz obalu, i našla se u gustom grmlju uz rijeku. Teško trnje okruživalo ju je sa svih strana, tako da su ostali samo uski prolazi, labirint mračnih, tajnih zavoja i skretanja u kojem je gotovo odmah izgubila smjer. Zastala je, pokušavajući čuti nešto od svojeg disanja, pokušavajući gledati kroz treperavu izmaglicu suza od straha i bespomoćnosti. Kosa joj je pala na čelo u malim pramenovima, i obrazi su joj se zajapurili, a suze su joj sjajile grozničavim sjajem. Nije čula ništa, a smeđe trnje okruživalo ju je. Polako se okrenula, gotovo poput slijepe žene, i sada je tiho jecala od straha; izabrala je jedan uski prolaz i potrčala u njega. Čekao ju je. Dojurila je

iza prvog zavoja staze i gotovo mu se zabila u prsa. Tek u posljednji trenutak vidjela je ispružene ruke, snažne, glatke i preplanule, i prste na obje ruke spremne da je zgrabe. Vrisnula je visokim, prodornim zvukom, i krenula natrag niz put kojim je došla, ali njegovi prsti uhvatili su tanki pamuk njezine bluze. Pokidao se poput papira, i dok je trčala, njezina glatka leda krem boje vidjela su se kroz bluzu, bljeskajući bisernim obećanjem koje još više podjari njegovu požudu, i kad se nasmijao, bio je to promukao zvuk koji u Storm izazove novi val užasa. Lovio ju je kroz gustiš, i dvaput kad ju je mogao uhvatiti, pustio ju je namjerno iz ruku, uživajući u tome, igrajući se kao što se mačka poigrava s mišem, uživajući u načinu na koji je vrištila pri njegovom dodiru, i u napadima paničnog straha dok mu je pokušavala pobjeći. Ali, napokon je iznemogla, i došla je do čvrstog, neprohodnog zida od trnja, pa je tamo čučnula, držeći komadiće pokidane bluze na sebi, dok je divlje, nekontrolirano drhtila, poput pacijenta s visokom temperaturom, lica prekrivenog suzama i znojem, i pogledala ga velikim tamnoplavim očima. Polako joj je prišao. Sagnuo se, a ona nije pružala otpor kad je položio svoje velike, četvrtaste šake na njezina ramena. Još uvijek se smijao, ali dah mu je bio nesiguran, a bijeli zubi iskešeni u grimasi pohote i uzbuđenja. Spustio je svoja usta na njezina, i bilo je to kao jedna od onih noćnih mora u kojima se ne može probuditi niti vikati. Zubi su mu bolno udarili o njezine usne, i okusila je svoju krv, ljepljivi, metalno slani okus na jeziku, i osjetila je kako se guši. Njegove ruke bile su čvrste i grube poput granita na mekanoj svili njezinih grudi, i ona se opet trgne, bezuspješno držeći njegova zapešća, pokušavajući ga odvojiti od sebe. «Da», groktao je on prigušeno. «Bori se. Ne daj se. Da. Da. Tako je - bori se - nemoj prestati.« Njegov glas trgnuo ju je iz hipnotičke čarolije straha, i ona opet vrisne. «Da», reče on. »Učini to. Opet vrisni.» On je okrene preko svojeg tijela, prisiljavajući je prema dolje dok nije osjetila njegovo koljeno pod leđima, a tijelo joj je bilo savijeno unatrag poput napetog luka. Kosa joj se vukla po podu, a vrat joj je bio istaknut, mekan i bijel i ranjiv. On položi otvorena usta na njezin vrat. Bila je bespomoćno prikovana dok joj je on jednom rukom prebacio široku seljačku suknju preko struka. «Vrisni!», prošapta on grleno. «Opet vrisni!» U potpunoj, užasnutoj nevjerici ona osjeti kako ti debeli, smeđi prsti, žuljeviti i okrutni, počinju otvarati njezino tijelo. Činilo se da joj kidaju najnježnije, najintimnije meso, poput orlovih pandža — i ona vrisne ponovno i ponovno. Mark

ih je izgubio u labirintu gustiša, i već je nekoliko minuta vladala tišina. Stajao je bez kape, zadihan, osluškujući svakim djelićem svojeg bića u bolnoj tišini gustiša. Oči su mu bile izbezumljene, i gorko je mrzio sebe zato što je dozvolio Storm da ga nagovori. Znao je koliko je taj čovjek opasan, bio je on ubojica, hladnokrvni, vješti ubojica, a on je poslao djevojku, mladu i nježnu djevojku, da ga namami. Tada Storm vrisne u blizini, i s divljim olakšanjem, Mark opet potrči. Hobdav ga je začuo kako dolazi u posljednji tren, pa ispusti Stormino vitko, ozlijeđeno tijelo i okrene se s nevjerojatnom brzinom, spuštajući se u položaj boksača teške kategorije, čvrst i spušten ispod podignutih ruku i ramena, snažan i mišićav. Mark zamahne oružjem koje je načinio prethodne noći. Bila je to duga kožna vrpca u koju je ušio olovne metke. Težila je dvije funte, a u zraku je proizvela zvuk poput krila divlje patke. Zamahnuo je punom snagom, a udarac je pojačan njegovim strašnim gnjevom i mržnjom. Hobdav podigne desnu ruku da zaustavi udarac. Kosti u ruci pukle su uz oštar zvuk, ali snaga udarca nije se izgubila, i vrpca s olovom zabije mu se u lice. Da nije postavio ruku, udarac bi ga ubio. Ovako se činilo da mu se lice urušilo, i glava mu je odletjela unatrag tako da je do kraja ispružio vrat. Hobdav padne na leda u veliko, povijeno trnje koje se zabije u njegovu odjeću i meso i prikuje ga tamo, poput lutke, s ispruženim rukama, obješenim nogama, i licem koje je palo na prsa. Tamne, guste kapi krvi počele su mu padati na košulju i spuštati se prema trbuhu, ostavljajući grimizne linije na kaki košulji. Kiša je počela dok su nosili Hobdava do dva vozila koja se stajala pod liticom Chakinih Vrata, na južnoj obali Bubezija. Naišla je u velikim, toplim kapima koje su udarale u kožu velikom snagom i brzinom. Padala je sve jače, pretvarajući površinu staze u teren nalik na otopljenu čokoladu, pa su se počeli klizati noseći svoj teret. Hobdavevi gležnjevi bili su vezani lancima koje je Mark koristio za zadržavanje uhićenih lovokradica. Neozlijeđena ruka bila je lisicama vezana za kožni pojas oko struka, a drugu ruku su grubo imobilizirali i vezali za isti pojas. Mark ga je pokušao prisiliti da hoda, ali ili je glumio, ili je zaista bio preslab. Lice mu je bilo groteskno izobličeno, nos mu je natekao i bio savijen na jednu stranu, oba oka bila su gotovo zatvorena i imala crne, krvave podljeve, a i usnice su bile crne od osušene krvi, dok su mu se kroz uništeno meso vidjele rupe u zubalu gdje je ubitačna snaga Markovog udarca izbila pet zuba. Pungushe i Mark zajedno su ga nosili uz strmu stazu po snažnom pljusku, dok je Storm išla za njima s Johnom na boku, s kosom

zalijepljenom uz lice u dugim, sjajnim, crnim pramenovima. Snažno je drhtila, u iznenadnim napadima koje nije mogla kontrolirati, prouzročenim ili hladnoćom ili proživljenim šokom. Dijete na njezinom boku uporno je plakalo, a ona ga je pokrila komadom kože i odsutno ga pokušala utišati. Došli su do dva vozila pod grubim zaklonom od slame koji je izgradio Pungushe da ih zaštiti od vremenskih neprilika. Položili su Hobdava u prikolicu Ariela, i Mark ga je pokrio platnom, pričvrstivši ga tako da ga je štitilo od kiše i sprječavalo da pobjegne. Ležao je poput leša. Zatim Mark priđe Storm, koja je sjedila i tresla se, mokra i jadna, za volanom istrošenog starog Cadillaca. «Pungushe ide s tobom», reče joj on, kratko je zagrlivši. Nije imala snage niti volje za prepiranje, i oslonila se na Markova prsa tražeći utjehu. «Podi u kućicu - i ostani tamo», uputio ju je. «Ne miči se dok ne dođem po tebe.» «Da, Mark», prošapta ona, i opet zadrhti. «Imaš li snage za vožnju?», upita on s iznenadnom nježnošću, i ona se trgne i klimne energično glavom. «Volim te», reče on, «više od bilo koga i bilo čega na ovom svijetu.« Mark pokrene motocikl na skliskoj, blatnoj stazi, i već se gotovo smračilo kad je došao do glavne ceste, koja nije bila mnogo bolja od staze, s dubokim dvostrukim brazdama u gustom blatu. Kiša je padala cijelo vrijeme. Na križanju Mark skrene s ceste i požuri da porazgovara sa Storm kroz otvoreni prozor Cadillaca. «Odovud do Umhalanga Rocksa ima šest sati vožnje po ovom blatu, i ne žuri», reče joj on i posegne kroz prozor. Zagrlili su se nespretno ali vatreno, i ona zatim zatvori prozor, pa Cadillac nastavi, dok mu je stražnji dio proklizavao u blatu. Mark je gledao za njim dok nije zašao iza brijega, a kad su stražnja svjetla nestala iza uzvisine, vratio se do motocikla i upalio ga. Čovjek u prikolici se pomaknuo, a glas mu je bio prigušen i izmijenjen kroz uništene usne. «Ubit ću te zbog ovoga», reče on. «Kao što si ubio mog djeda?», upita Mark tiho, i okrene motocikl prema cesti. Skrenuo je prema Ladvburgu, koji je bio udaljen trideset milja kroz tamu i blato i kišu, a mržnja i bijes grijali su ga u želudcu poput krijesa cijelim putem. Čudio se vlastitoj sposobnosti suzdržavanja od iskušenja da ubije Hobdava kad je imao priliku. Čovjek koji je mučio i ubio starca, i koji je pokušao silovati Storm, bio je u njegovoj moći - i u njemu je još gorjela želja za osvetom. Mark potisne tu želju i nastavi turobno s vožnjom u noći. Motocikl je klizio s jedne strane ceste na drugu dok se penjao uz strmi prilaz Ladvburgu, a ispod njega, svjetla grada bila su skrivena bijelom kišnom izmaglicom. Mark nije bio siguran je li general trenutno u

Lion Kopu ili nije, ali kad je zaustavio stroj u kuhinjskom dvorištu, ugledao je svjetla u prozoru, i glasni čopor generalovih lovačkih pasa jurnuo je kroz noć prema njemu, a za njima i tri Zulu sluge sa svjetiljkama. Mark vikne prema njima. «Je li Nkosi tamo?» Njihovi odgovori bili su suvišni, jer kad je Mark sjahao s motocikla, podigao je pogled i ugledao krupnu, voljenu priliku kako se pojavljuje na osvijetljenom prozoru radne sobe, glave nisko spuštene nad širokim ramenima - Sean Courtnev ga je gledao. Mark utrči u kuću, zbaci sa sebe kožnu kabanicu i upadne u generalovu radnu sobu. «Dečko moj.» Sean Courtnev požuri k njemu preko velike sobe. »Što je bilo?» Cijelo Markovo biće bilo je ispunjeno žestokim, trijumfalnim osjećajem svrhe. »Imam čovjeka koji mi je ubio djeda«, izlane on, i na pola radne sobe Sean zastane i zagleda se u njega. «Je li...», zausti on, a užas mu je bio vidljiv na licu: »Je li to Dirk Courtnev, moj sin?» Sluge su unijele Hobdavevo teško, nepokretno tijelo i polegli ga na kožnu sofu pred kaminom. «Tko mu je stavio te lance?«, zareži Sean, proučavajući čovjeka, pa nastavi ne čekajući odgovor: »Skinite ih s njega. Moj Bože, što se dogodilo s njegovim licem?« Tada se pojavila Ruth Courtnev, koju je probudila galama i uzbuđenje, odjevena u dugu haljinu, s noćnom kapicom još uvijek privezanom pod bradom. »Blagi Bože«, ona pogleda Hobdava. »Ruka mu je slomljena, a možda i čeljust.« »Kako se to dogodilo?«, upita Sean. »Udario sam ga», objasni Mark, a Sean je dugo šutio gledajući ga, prije nego što je opet progovorio. »Mislim da bi bilo bolje da mi ispričaš cijelu priču«, reče on. «Od početka.« Dok je Ruth Courtnev tiho njegovala Hobdavevo slomljeno lice, Mark je počeo objašnjavati generalu. »Zove se Hobdav i radi za Dirka Courtnevja - i to već godinama. Jedan je od njegovih najbližih pomoćnika, njegova desna ruka.» »Naravno«, Sean klimne. »Trebao sam ga prepoznati. Nisam ga prepoznao zbog natečenog lica. Vidio sam ga i prije.« Tiho i brzo, Mark mu ispriča sve što je znao o čovjeku, počevši s prvim susretom s Hobdavem kod napuštenog imanja na Anderslandu. »Tada ti je rekao da radi za Dirka Courtnevja?«, upita Sean. »Rekao je da radi za šećeranu Ladyburg», precizira Mark, a Sean klimne bijelom bradom. »Nastavi.« Mark ponovi Pungusheovu priču o starčevoj smrti, o tome kako su tri čovjeka došla s njim u dolinu, i kako ga je tihi upucao i čekao da umre, i kako su ga pokopali u neobilježenom grobu. Sean je odmahnuo glavom, mršteći se, a Hobdav se na kauču pomaknuo i pokušao ustati. Natekla čeljust pokrenula se, a riječi su mu bile

nejasne. «To je prokleta laž crnje», reče on. «Prije tri dana sam prvi put u životu došao na Chakina Vrata.» Zabrinutost Seana Courtnevja bila je vidljiva na njegovom ispijenom liku kad se okrenuo prema Marku. «Kažeš da si ti udario ovog čovjeka, da si odgovoran za njegove ozljede. Kako se to dogodilo?« «Kad je došao u dolinu, Pungushe ga je prepoznao kao čovjeka koji je ubio Johna Andersa. Izmamio sam ga iz njegovog logora, i Pungushe i ja uhvatili smo ga i doveli ga ovamo.» «Nakon što ste ga gotovo ubili?», upita Sean teškim glasom, pa nastavi, ne čekajući Markov odgovor. «Dečko moj, mislim da si se doveo u vrlo ozbiljan položaj. Ne mogu vidjeti nikakav dokaz koji bi podržao sve to, dokaz koji bi uvjerio ljude na sudu - dok si ti, s druge strane, napao nekog, nanio mu teške tjelesne ozljede i u najmanju ruku ga oteo...» «Oh, ali ja imam dokaz», upadne Mark brzo. «Kakav?», progunda Sean. Čovjek na kauču okrene svoje izubijano lice prema Seanu, i samouvjereno podigne glas. «On je prokleti lažljivac. Sve su to laži...» «Tišina!» Sean ga utiša pokretom, i pogleda Marka. «Dokaz?», upita. «Moj dokaz bit će činjenica da će Dirk Courtnev ubiti ovog čovjeka, ili dati da ga ubiju, čim ga oslobodimo.« Svi utihnu i zagledaju se u Marka, i Mark ozbiljno nastavi. «Svi znamo kako radi Dirk Courtnev. Uništava sve što mu stoji na putu, ili što mu predstavlja opasnost.« Hobdav ga je promatrao, i prvi put oči mu nisu bile hladne. Uništene usne zadrhtile su i malo se otvorile, pokazujući crne rupe tamo gdje su nedostajali zubi. „, 4 «Nije potrebno da nam ovaj čovjek prizna bilo što. Činjenica daje bio ovdje, u ovoj kući, s generalom i sa mnom, u taboru njegovih neprijatelja, činjenica da su mu na licu vidljivi tragovi snažnog uvjeravanja - to će biti dovoljno za Dirka Courtnevja. Sve što će biti potrebno je jedan telefonski poziv. Nešto poput ovoga.» Mark zastane, pa nastavi: «Hobday je bio s nama, spreman je svjedočiti o ubojstvu Johna Andersa.» Zatim ćemo odvesti Hobdava u selo i ostaviti ga tamo. Dirk Courtnev će ga ubiti, ali mi ćemo tada već biti spremni. Ovog puta moći ćemo povezati umorstvo izravno s njim.» »Proklet bio», zareži Hobdav, pokušavajući sjesti. «To je laž. Nisam ništa priznao. «To možeš reći Dirku Courtnevju. Možda ti povjeruje«, reče mu Mark tiho. «S druge strane, ako zaista priznaš, bio bi pod zaštitom generala i zakona, zakon bi te štitio punom snagom - a mi te ne bismo pustili.« Hobdav se divlje osvrtao oko sebe, kao da se nada da mu se možda nekim čudom otvorila neka mogućnost za bijeg, ali Mark je neumorno nastavio. «Ti poznaješ Dirka Courtnevja bolje no što ga mi znamo, zar ne, Hobdav?

Znaš kako funkcionira njegov um. Misliš li da će riskirati i povjerovati da nisi priznao? Koliko ćeš mu biti koristan u budućnosti? Možeš li vjerovati u njegovu lojalnost, sad kad je sjena sumnje pala na tebe? Znaš što će on učiniti, zar ne? Ako malo razmisliš, shvatit ćeš da ti je jedina šansa da preživiš ako Dirk Courtnev bude zatočen na sigurno, ili ako bude visio.» Hobdav ga bijesno pogleda. «Ti, kopile», prosikta kroz razbijene usne, i činilo se kao da je iz njega izvučen čep - potekla je bujica psovka i uvreda, zlobna nečist, ružne riječi bez značenja koje je stalno ponavljao, dok su mu oči svjetlucale s neskrivenom mržnjom. Mark ustane i podigne telefonsku slušalicu na Seanovom stolu. «Centrala», reče on u slušalicu, «molim vas, spojite me sa stanom gospodina Dirka Courtneyja.» «Ne», zagrcne se Hobdav. «Ne čini to!» Sada je strah zamijenio mržnju, i činilo se da mu se lice urušilo oko slomljenog nosa i razbijenih usta. 4 Mark ga ne posluša, i svi u sobi jasno su mogli čuti zvuk spajanja linija, a zatim i glas iskrivljen žicama i udaljenošću. «Ovdje stan časnog zastupnika, ministra poljoprivrede gosp. Dirka Courtneyja...» Hobdav skoči s kauča i dotetura do stola, pa istrgne slušalicu iz Markove ruke i spusti je na telefon uz tresak. «Ne», proštenje on od boli i straha. «Molim te, ne čini to.» Držao se za rub stola, presavijen od boli, sa slomljenom rukom stisnutom uz prsa, dok mu se unakaženo lice grčilo. Čekali su u tišini, Mark i Ruth i Sean, čekali su da odluči. Hobdav se okrene i dotetura natrag do kauča. Sruči se u njega s glavom nagnutom prema naprijed, tako da je gotovo dodirivala koljena, a disanje mu je zvučilo šištavo u tišini sobe. «U redu», prošapta on promuklo. «Što želite znati?» General Sean Courtnev strese se kao da se budi iz noćne more, ali glas mu je bio oštar i odlučan. «Mark, uzmi Rolls. Idi u grad i pronadi odvjetnika. Želim ovu izjavu u pravilnom obliku - ja sam još uvijek sudac i komisionar za zaklete. Bit ću svjedok ovom dokumentu.» Mark je parkirao Rollsa na šljunčanom dvorištu velike nove kuće Petera Botesa, izgrađene u predgrađu. Kuća je bila mračna i tiha, ali na Markovo glasno kucanje na ulazna vrata od tikovine začuje se lavež psa negdje u kući, i nakon nekog vremena upali se svjetlo na prozoru na katu, i žaluzina se podigne uz škripu. «Tko je to? Sto hoćete?» Peterov glas bio je svadljiv i snen. «Mark je», vikne on prema prozoru. «Moraš poći sa mnom, sada!» «Bože, Mark, prošlo je jedanaest sati. Zar ne može čekati do jutra?» »General Courtnev treba te sada.» Ime je učinilo svoje. Začulo se gunđanje u sobi, jer Marionina sestra pobunila se kroz san, a nakon toga Peter opet dovikne

Marku. «U redu, daj mi minutu da se odjenem, Mark.» 4 Dok je čekao na vozačevom mjestu u Rollsu, i dok je kiša udarala po krovu slijevajući se niz vjetrobran, Mark je razmišljao o tome zašto je izabrao Petera Botesa. Nije to bilo samo zato što je znao gdje ga može pronaći ovako kasno. Shvatio je da želi da Peter bude nazočan kada mu budu rušili idola, htio mu je pred nosom raskrinkati Dirka Courtnevja kao lopova i ubojicu. Htio je tu zadovoljštinu, i nasmiješio se tužno u zamračenom Rollsu. »Zaslužujem barem to», prošapta on sebi, i prednja vrata kuće se otvore. Peter izjuri van pognute glave kako bi što manje pokisnuo. »Što je bilo?», upita on kroz prozor Rollsa. «Bolje da bude važno - kad me izvlačiš u ovo doba noći.» »Dovoljno je važno», reče mu Mark i pokrene motor. «Upadaj!» »Slijedit ću te u svojem Packardu«, reče mu Peter i otrči do garaže. Peter Botes sjedio je za velikim stolom generala Courtnevja. Brzo se odjenuo, pa nije imao kravatu, a njegov trbuh koji je sve više rastao isticao se pod bijelom košuljom, izvađenom iz pojasa hlača. Njegova kosa boje pijeska bila je prorijeđena i neuredna, tako da se vidjelo ružičasto tjeme kad bi se nagnuo nad papir. Pisao je brzo, urednim, pravilnim rukopisom, a lice mu je odavalo svaki novi šok koji bi pronašao u riječima koje je zapisivao. Obrazi su mu bili blijedi, a usta čvrsto stisnuta. Svakih nekoliko minuta zastao bi u nevjerici i zagledao se u Hobdava s druge strane sobe, koji je teško izgovarao neko novo, strašno priznanje. »Jeste li to zapisali?», upitao bi general, a Peter bi klimnuo i opet počeo pisati. Ostali su pažljivo slušali. General se pogrbio u svom stolcu pokraj vatre. Oči su mu bile zatvorene, ali pitanja koja je ispaljivao svakih nekoliko minuta bila su jasna i prodorna poput oštrice rapira. Mark je stajao iza svojeg naslonjača, tih i napet, bezizražajnog lica, iako su mu bijes i mržnja grčili utrobu. 4 Hobdav je sjedio na kauču, a glas mu je bio prigušeno zujenje sjevernjačkog naglaska, tiho u odnosu na strašne riječi koje je izgovarao. Nije to bilo samo ubojstvo Johna Andersa. Bilo je tu mnogo više. Krivotvorenje državnih dokumenata, podmićivanje visokih službenika, izravna zlouporaba položaja. Mark je šokirano promatrao dok je Hobdav pričao kako ga je u dva navrata pokušao ubiti, slijedeći zapovijedi Dirka Courtnevja. Mark nije to shvatio niti ga prepoznao, ali sada se čvrsti lik Hobdava u njegovom sjećanju povezao s tajanstvenim lovcem bez lica u noći na uzvisini - i s drugim likom kojeg je vidio kroz kišu i izmaglicu groznice. Hobdav nije podigao pogled dok je to pričao, a Mark nije imao pitanja koja bi mu postavio. Činilo se da

Hobdav, sada kad je krenuo, osjeća da se mora očistiti od sve prljavštine, kao da je sada izvlačio neko perverzno zadovoljstvo iz užasa koji su njegove riječi stvarale u slušateljstvu. Slušali su, zapanjeni zbog razmjera svega toga. Svakih nekoliko minuta Ruth bi nesvjesno uzviknula, a Sean bi otvorio oči i pogledao je, pa bi ih opet zatvorio i pokrio jednom rukom. Napokon je Hobdav došao do ubojstva Johna Andersa, i svaki detalj bio je upravo onakav kako je opisao Pungushe. Marku se smučilo dok je to slušao, ali postavio je samo jedno pitanje. «Zašto si ga pustio da umre tako polako - zašto ga nisi dovršio? «Moralo je izgledati kao nesreća.« Hobdav nije podigao pogled. «Samo jedan metak. Čovjek se ne može dvaput upucati nesretnim slučajem. Morao sam ga pustiti da sam umre.« Markovom bijesu nije bilo kraja, i ovog puta Ruth ostane bez daha, uz zvuk nalik jecanju. Sean Courtnev opet otvori oči. «Jesi li dobro, draga moja?» Ona tiho klimne glavom, i Sean se okrene prema Hobdavu. «Nastavi», reče on. Na kraju, Peter Botes pročita izjavu, a glas mu je drhtio i blijedio na strasnijim dijelovima, tako da ga je Sean morao grubo poticati. «Govorite, čovječe.« Načinio je dvije kopije, i Hobdav je na svaku stranicu nažvrljao svoju oznaku, budući da je bio nepismen, a zatim su se svi potpisali ispod njega, i Sean je svaku stranicu zapečatio službenim pečatom. «U redu», reče on, dok je nosio dokument u željezni sef ugrađen u zid iza njegovog stola. «Želim da sačuvate i pohranite drugu kopiju«, reče on Peteru. «Hvala vam na pomoći, gosp. Botes.» On zaključa sef i okrene se prema sobi. «Mark, hoćeš li sada nazvati doktora Achesona, molim te? Valjda se moramo pobrinuti za našeg svjedoka. Iako, ako mene pitaš, ja bih više volio da pati.» Kad je doktor Acheson došao u Lion Kop, bilo je gotovo dva sata ujutro, i Ruth Courtnev povela ga je u sobu za goste gdje je ležao Hobdav. Ni Sean Courtnev niti Mark nisu išli gore; ostali su u radnoj sobi, sjedeći tiho pokraj vatre u kaminu koju je zapalio sluga. Vjetar i kiša udarali su po prozorima. Sean je pio whisky, i Mark mu je tijekom posljednjeg sata dvaput dopunio čašu. Sada je sjedio pogrbljeno u svojem omiljenom naslonjaču, umoran i star i shrvan od boli, držeći čašu objema rukama. «Da sam imao hrabrosti, sam bih ga ubio - kao bijesnog psa. Ali, on mi je još uvijek sin, bez obzira na to koliko ja to nijekao, ipak je krv moje krvi, plod mojih prepona.« Mark je šutio, a u sobu ude Ruth. «Doktor Acheson namješta čovjeku ruku», reče ona. «Potrajat će sat vremena, ali mislim da bi ti trebao poći u krevet, dragi.» Ona priđe Seanovom naslonjaču i položi mu ruku na

rame. «Svima nam je bilo više nego dovoljno za jedan dan.» Telefon na stolu zazvoni, mali, iritantni zvuk koji ih sve trgne. Gledali su u njega punih pet sekunda, dok nije opet zazvonio, i Ruth priđe i podigne slušalicu. «Gda Ruth Courtney», reče ona tiho, gotovo uplašeno. «Gdo Courtnev, jeste li vi majka gde Storm Hunt?» «Da, jesam.» «Bojim se da imamo jako loše vijesti. Ovdje ravnatelj bolnice Addington u Durbanu. Vaša kći imala je prometnu nesreću. Bojim se da su uzrok kiša i blato. Njezin sin, vaš unuk, poginuo je na licu mjesta. Na sreću, nije patio. Vaša kći je u kritičnom stanju. Možete li doći ovamo, što je moguće prije? Bojim se da nismo sigurni hoće li preživjeti noć.» ATI Telefon ispadne iz Ruthinih ruku, i ona se zaljulja na nogama. Lice joj je bilo potpuno bijelo. «Oh, Bože!», prošapta ona, i počne padati. Noge su joj popustile, ali Mark je uhvati prije no što je udarila u pod, i položi je na kauč. Sean priđe slušalici i podigne je. «Ovdje general Sean Courtney», ljutito podvikne. «Što je bilo?» Mark je vrlo brzo vozio veliki Rolls niz zavojiti spust prema mostu. Žena koju je volio, majka njegovog mrtvog djeteta, umirala je - i Markovo srce se slamalo. Cesta je bila prekrivena dubokim blatom čokoladne boje, i druga vozila su načinila duboke brazde, pretvarajući blato u ružnu, gustu kašu. Rolls se zanosio u stranu, ali Mark se borio s volanom. Most preko Baboon Strooma bio je pet stotina metara pred njima, još uvijek nevidljiv u kiši koja je neprestance pljuštila. Svjetla su se gubila već na pedeset stopa od auta, jer debele bijele kišne kapi smanjile su vidljivost. Ruth Courtnev sjedila je tiho na stražnjem sjedalu, zagledana prema naprijed očima koje nisu vidjele ništa. Ovratnik njezinog krznenog kaputa bio joj je podignut preko ušiju, i izgledala je malena i krhka poput djeteta. General Sean Courtnev sjedio je pokraj Marka, i tiho je govorio, kao da razgovara sam sa sobom. «Prekasno sam je pustio. Bio sam tvrdoglava, stara budala. Htio sam previše od nje - htio sam da bude više od ljudskog bića, i bio sam prestrog s njom kad nije ispunila standarde koje sam joj postavio. Trebao sam otići k njoj odavno, a sada je možda prekasno.« «Nije prekasno«, usprotivi se Mark. «Živjet će, mora živjeti.« »Prekasno je za mog unuka«, prošapta Sean. «Nikada ga nisam vidio - a tek sada shvaćam koliko sam ga htio vidjeti...« Na spomen Johna, Mark osjeti snažan očaj u utrobi i poželi viknuti: On je bio moj sin. Moj prvi sin!, ali pokraj njega Sean je opet govorio. «Bio sam prkosan i nemilosrdan starac. Neka mi se Bog smiluje, ali čak sam i izostavio vlastitu kćer iz oporuke. Odbacio sam je, i sada se mrzim zbog toga. Kad bismo

barem stigli na vrijeme, kad bih barem mogao s njom razgovarati još jednom. Molim te, Bože, dozvoli mi bar to.» Pred njima, čelična zaštitna ograda mosta pojavila se iz mraka, dok se svjetlo odbijalo od niskih oblaka. Na trenutak, Mark ugleda čeličnu mrežu željezničkog mosta na dvjesto jarda nizvodno od njih. Pod njom, kamenita litica spuštala se gotovo stotinu i pedeset stopa do smeđih, dubokih bujica Baboon Strooma. Mark dodirne kočnice, pa smanji brzinu, tako da može uspostaviti bolju kontrolu nad Rollsom tijekom prelaska mosta. Iznenada, zasljepljujuća svjetlo upali se u tami s desne strane ceste, i Mark podigne jednu ruku da zaštiti oči. Iz tame jurne velika tamna masa, s dva blještava svjetla koja su zurila poput zlokobnih očiju. S iznenadnom jasnoćom, Mark shvati da je Rolls bespomoćno uhvaćen na prilazu mostu, i da ga s lijeve strane samo tanka ograda od željeznih cijevi dijeli od provalije, i da će golemo vozilo koje je jurilo prema njima s desne strane udariti u njih snagom koja će izbaciti Rolls kroz ogradu kao da je dječja igračka. «Držite se!», vrisne on, i okrene volan prema urlajućem čeličnom čudovištu, a bijelo svjetlo ureze mu se u oči. Peter Botes skrenuo je s ceste i ugasio motor Packarda. U tišini, mogao je čuti kako borove grane udaraju na vjetru, i kako kišne kapi udaraju po krovu. Peter upali cigaretu i šibica zapleše u njegovim rukama. Duboko udahne, čekajući umirujući učinak duhanskog dima, dok je gledao niz ravnu cestu koja je vodila prema Great Longvvoodu, imanju Dirka Courtnevja. Osjećao je da je odluka koju sada mora donijeti bila najvažnija odluka u njegovom životu. Štogod odlučio, njegov život već se zauvijek promijenio. Kada Dirk Courtney padne, povući će za sobom sve u svojoj blizini, čak i nevine, a on je bio nevin. Skandal i krivnja proganjat će ga, a on se tako trudio. Prestiž, cvatuća karijera i sve lijepe stvari u kojima je počeo uživati. Sve to će nestati, i on će morati početi iznova, možda u drugom gradu, drugoj zemlji, od samog dna. Ta pomisao ga je užasavala, jer navikao se na to da bude imućan i utjecajan čovjek. Nije znao može li se suočiti s novim početkom. S druge strane, ako Dirk Courtnev ne padne, ako bude spašen od smrti i katastrofe - koliko će on biti zahvalan čovjeku koji ga je spasio? Znao je koliko je Dirkovo trenutno bogatstvo i moć, i bilo je moguće da dio toga, možda čak i veliki dio, prijeđe njemu, Peteru Botesu, čovjeku koji je spasio Dirka Courtnevja, i zadržao instrument njegovog uništenja. Bio je to jedan od onih sudbonosnih trenutaka koji se događaju samo nekima. S jedne strane gubitak časti i slave - s druge, moć i

bogatstvo, desetci tisuća, možda i milijuni. On upali motor Packarda i stražnji kotači pokrenu se u sluzavom blatu. Skrene prema prilazu i krene uzbrdo. Dirk Courtnev sjedio je za svojim stolom, dokono ljuljajući jednu nogu. Nosio je kućni haljetak od svile, i sjajni materijal odražavao je svjetlost svjetiljke dok se kretao. Oko vrata je imao omotan bijeli svileni šal, a oči su mu bile bistre i pažljive na lijepom, preplanulom licu, kao da ga upravo nisu probudili iz dubokog sna. Vrtio je svoj pištolj za dvoboje na kažiprstu i pažljivo slušao. Peter Botes sjedio je nervozno na rubu stolca, i premda je u kaminu bilo vatre, nakon što je Dirk bacio drva, još uvijek je drhtio i trljao ruke. Shvati da mu je hladnoća u duši, i glas mu se malo povisi dok je govorio. Dirk Courtnev nije govorio, komentirao niti postavljao pitanja dok nije završio s govorom. Okretao je pištolj - dva okreta, pa ga uhvati dlanom. Dva okreta, pa dlan. Kad je Peter Botes završio, Dirk napne kokot pištolja. Škljocanje mehanizma bilo je nevjerojatno glasno u tišini sobe. «Hobday, moj otac, njegova žena, mladi Anders - i ti. Vi ste jedini koji znate.» » ATTi «I Zulu.» «I Zulu», složi se Dirk i opali pištoljem na prazno. Kokot škljocne. «Koliko primjeraka izjave postoji?« " «Jedan», slaže Peter. «U željeznom sefu u generalovoj radnoj sobi.» Dirk klimne i opet napne kokot. «U redu. Ako postoji još jedan kopija, ona je kod tebe», reče on. «Ali mi ne lažemo jedan drugome, zar ne, Peter?» Prvi put ga je oslovio imenom. U tome je bilo moguće prepoznati bliskost ali i prijetnju, i Peter je mogao samo klimnuti glavom dok mu se grlo sušilo. Dirk opet opali na prazno i nasmiješi se. Bio je to onaj topli, šarmantan osmijeh, iskren i prijateljski osmijeh koji je Peter tako dobro poznavao. «Mi se previše volimo za tako nešto, zar ne?» Smiješio se i dalje. i «Zato si mi došao sve to ispričati, zar ne? Zato što se volimo?» Peter nije ništa rekao, i Dirk nastavi, još uvijek nasmiješen: «Naravno da ćeš biti bogat čovjek, Peter - ako učiniš onako kako ja kažem. Vrlo bogat čovjek. Učinit ćeš onako kako ti kažem, zar ne, Peter?» Peter opet klimne. «Da, naravno«, izlane. «Želim da obaviš jedan telefonski poziv», reče Dirk. «Ako govoriš kroz rupčić, zvučit će kao da je poziv iz daljine, i prigušit će ti glas. Nitko te neće prepoznati. Hoćeš li to učiniti?« «Naravno», klimne Peter. «Nazvat ćeš kuću mojeg oca, i razgovarati s njim ili njegovom suprugom. Želim da se predstaviš kao ravnatelj bolnice u Addingtonu, i reći ćeš im ovo...» Dirk Courntev sjedio je u mračnoj kabini kamiona, i slušao kišu, dok je pažljivo razmatrao svoje planove i pripreme. Nije volio kad je morao djelovati brzo, bez vremena za pažljivo

planiranje. Bilo je previše lako previdjeti neki vitalni detalj. Nije volio raditi ovakve stvari sam. Najbolje je bilo poslati nekoga drugog. Nije volio osobno riskirati, ne više, osim ako nije bilo drugog načina. Žaljenje i razmatranje nedostataka bili su uzaludni i trošili su vrijeme koje mu je preostalo do akcije. On posveti punu pažnju planiranju. Uzet će Rolls, i bit će ih troje, general i njegova židovska kurva, i ono arogantno štene Anders. Dirk je pažljivo izabrao mjesto, a kamion je bio nakrcan s pedeset vreća hrane za konje. Tri tone težine. Dat će mu nezaustavljivu snagu. Nakon toga mora učiniti dvije stvari. Prvo ih mora dovršiti. Imao je olovnu cijev omotanu u tkaninu. Mogla je razbiti lubanju bez da probije kožu. Zatim mora uzeti generalove ključeve. Ključ od sefa bio je s drugim ključevima na lancu od sata. Pomisao da pretražuje tijelo mrtvog oca nije mu izazvala čak niti mali drhtaj. Jedina briga bila mu je da dođe do ključeva, da ne bude požara i da Rolls ne potone u bujice Baboon Strooma. Ako se to dogodi, mora se osloniti na to da general nije promijenio navike od prije dvadeset godina. Rezervni ključ čuvao je tada u vinskom podrumu, na polici iznad boca šampanjca. Dirk ga je otkrio kad je koristio podrum u dječačkim igrama, i nakon toga ga je dvaput uzimao u vlastite svrhe i potajno vraćao. General je bio stari pas, stvorenje navike. Dirk je bio siguran da je ključ još uvijek tamo. U redu, onda sef. Dva ključa. Ako ne dobije niti jedan, sef je bio stari, ali nije htio upotrijebiti silu. Morao se nadati da će pronaći ključeve. No, bit će zadovoljan ako ga otvori na jedan ili drugi način. Izjavu će pažljivo spaliti, a nakon toga preostaje mu Hobdav. Vjerojatno leži u jednoj od soba za goste, pod sedativima, bespomoćan. Opet olovna cijev, pa preokrenuta parafinska svjetiljka. Bila je to velika kuća od starih, suhih drvenih greda i guste slame. Gorjet će poput krijesa, s Hobdavem koji leži u njoj poput vikinškog poglavice. Nakon toga preostaje samo Peter Botes. Dirk pogleda u stranu prema njemu. Situacija se mogla izvući, nije bila gora od pedeset drugih koje je preživio. Bila je potrebna samo brza, izravna akcija. On ohrabri Petera. «Ne brini», reče, «nakon ove noći, čeka te novi život. Povest ću te sa sobom putovima bogatstva i moći, Peter. Nikada nećeš požaliti zbog ove noći, kunem ti se.» On stisne Peterovu nadlakticu, prijateljska gesta u mraku. Naravno, ovaj je imao kopiju izjave, pomisli Dirk, ali poslije će biti vremena, mnogo vremena da je pronađe i riješi se pompozne male budale. Za godinu dana, kad se uzbuđenje slegne, još jedna mala nesreća, i sve će biti gotovo. «Imaš li revolver?«, upita on, i Peter nervozno

proguta knedlu, držeći vojni model Smith Wessona s obje ruke između koljena. «Ne smiješ ga upotrijebiti«, upozori ga opet Dirk, «osim u krajnjoj nuždi. Ne želimo rupe od metaka koje treba objasniti. Razumiješ?« «Da, razumijem.« «Ti si osiguranje, to je sve. Krajnje osiguranje.« Daleko u tami, kroz guste kišne kapi, pojavi se svjetlo, pa nestane, pa se opet pojavi, približavajući se uz padinu. «Dolaze», reče Dirk i upali motor kamiona. Mark oštro okrene volan udesno, i pritisne do daske pedalu za gas, pokušavajući izbjeći sudar i veliko vozilo do mosta. Iza njega Ruth Courtnev vrisne, ali Mark pomisli da je uspio, za trenutak pomisli kako je naglo ubrzanje dovelo Rolls izvan putanje sudara, ali kamion oštro skrene, i udarac protrese svaku kost u njegovom tijelu. Udario ih je u razini Rollsovih stražnjih kotača, i veliki, teški auto skrene u stranu. Markove ruke odletjele su s volana, a on je bio odbačen na vrata. Osjetio je kako mu se kosti u prsima lome poput grančice, a zatim se svijet preokrenuo kad se Rolls izvrnuo na krov. Sjajne bijele iskre iskakale su poput repa meteora u tami dok je čelik strahovitom snagom strugao o čelik. Osjetili su još jedan trzaj kad je Rolls probio ogradu mosta, a zatim su padali tiho u crnu prazninu. Na stražnjem sjedalu Ruth Courtnev još je vrištila, a Rolls udari o kameni zid litice, pa opet odskoči u prazninu. l! jf? Mark je bio pritisnut uz bočna vrata, jer sila ubrzanja držala gaje tamo dok je Rolls padao, ali pri sljedećem udaru vrata se otvore, i Mark izleti poput kamena iz praćke u tamu. Vidio je upaljena svjetla Rollsa kako se okreću u zasljepljujućem vrtlogu ispod njega, a litica je odzvanjala metalnom jekom udaraca čelika o stijenu, i urlikom motora Rolls Roycea pod punim gasom. Marku se činilo da on pada cijelu vječnost kroz tamu, a tada iznenada udari snagom koja mu izbaci zrak iz pluća. Udarac u tvrdu površinu na trenutak ga uvjeri da mu je tijelo zgnječeno do neprepoznatljivosti na kamenitom dnu litice, ali tada ga preplavi hladna bujica uzburkane vode. Odletio je dovoljno daleko da padne u rijeku. Držeći se za posljednje niti svijesti, borio se da dođe do daha, i da zadrži glavu nad površinom, dok ga je struja odnosila. Svjetlucave crne stijene iskakale su iz mraka poput grabežljivaca, hvatajući mu noge, udarajući u ozlijeđena prsa, vukući ga u dubinu, a ledena voda ispunila mu je grlo, tako da su mu pluća gorjela, i kašljao je i gušio se pokušavajući doći do daha. Skliznuo je niz bijele brzice, osjećajući kako mu oštro kamenje skida kožu s boka i ramena, a zatim udari u dno, i zaglavi se između dvije goleme stijene. U tami, nadvijale su se nad njim poput

spomenika na groblju. Držale su ga u svojim čeljustima, a voda ga je bijesno pokušavala istrgnuti, kao da se bori za svoj plijen. Bilo je dovoljno svjetla da može vidjeti oblike i procijeniti udaljenost, i Mark se začudi tome iako mu je mozak bio pretvoren u kašu od udaraca, i lišen kisika. Zatim podigne pogled i kroz zamagljene oči vidje da je kamion zaustavljen na početku mosta visoko nad liticom, i da su mu svjetla uperena u željeznu konstrukciju tako da je linija svjetlosti izlomljena i ublažena kišom. Svjetla su nejasno, nesigurno, pokrivala provaliju. Drugi izvor svjetlosti bio mu je bliži, i bio je snažniji. Razbijena karoserija Rolls Roycea ležala je pri dnu litice, napola u vodi, a napola na kamenitoj obali. Ležao je na krovu, dok su se sva četiri kotača lijeno okretala, ali oba svjetla još su gorjela, udarajući u neravne kamenite zidove, i stvarajući dramatičnu kazališnu rasvjetu. 4 Mark se ogleda oko sebe i vidje da ga je struja odnijela pod liticu, i da mu se nad glavom nalazi ispust crne stijene. On posegne uvis desnom rukom, pa krikne kad mu prsti dotaknu ispust, a oštra bol plane u zapešću. Nešto je bilo slomljeno, shvati on držeći se očajnički za klizave stijene, i pokuša natjerati prste desne ruke da se otvore ili zatvore. Struja je bila previše snažna da joj se odupire duže vrijeme. Osjeti kako je počeo kliziti po stijenama, tako da ga je voda gotovo opet ponijela. Znao je da se na manje od stotinu jarda nizvodno nalazi prvi vodopad, koji grmi i pjeni se niz oštru liticu visoravni. On otvori lijevu ruku kojom se grčevito držao i baci se uvis svom snagom. Prstima uhvati oštri rub ispusta nad glavom, i tijelo mu se zanjiše poput klatna. Hladne vode udarale su mu o koljena, oprobavajući snagu njegovog hvata, pokušavajući ga odvući, slomiti mu zgrčene prste, tako da su mu se pokidali nokti ispod kojih je procurila krv. Mark polako, bolno, uspije saviti ruku u laktu i podići koljena, izvlačeći noge iz smrtonosnog zagrljaja vode. Visio je još jedan trenutak, prikupljajući ono što mu je preostalo od snage i odlučnosti, i tada, s posljednjim trzajem, zabaci desnu ruku uvis i zakvači se laktom za ispust, a tada to učini i s lijevim laktom. Još trenutak odmora, pa se izvuče na ispust i legne na trbuh. Sada je pomislio da je oslijepio, ili da su svjetla ugašena, ali tama je bila samo u njegovoj glavi. Tama se polako razbistri, i on podigne glavu. Grmljavina rijeke pokrivala je sve druge zvukove, pa nije mogao čuti kotrljanje kamenja i korake dok se Dirk Courtnev spuštao gotovo vertikalnim putem ispod mosta. Mark se nije iznenadio što ga vidi - činilo se normalno da Dirk Courntev bude ovdje, na mjestu nesreće. Bio je odjeven u lovačke hlače i čizme

visoke do bedra, debelu mornaričku jaknu i vunenu kapu navučenu preko lica. On sklizne niz posljednjih deset stopa litice, održavajući ravnotežu, lagan poput plesača, pa zastane na ispustu pokraj razbijenog RoUsa. Oprezno se osvrne oko sebe, uperivši svjetiljku u sjene i usjekline. 4 Mark se priljubi uz stijenu, ali bio je izvan dometa svjetiljke. Dirk okrene svjetiljku prema Rollsu, i Mark jaukne kad je ugledao prizor. General Sean Courtnev bio je napola izbačen kroz vjetrobran, a zatim se vozilo punom težinom prevalilo na njegov gornji dio trupa. Glava mu je bila gotovo odvojena od tijela, a gusta bijela brada bila je natopljena jarkocrvenom krvlju koja je sjala poput rubina na svjetlu svjetiljke. Dirk Courntev nagne se nad njim, i opipa puls u karotidi na grlu. Usprkos strašnim ranama, vjerojatno je primijetio neki tvrdoglavi tračak života u njemu. Dirk okrene glavu u stranu, a oči su bile otvorene i iznenađene. Dirk podigne kratku batinu koju je nosio u desnoj ruci. Bila je omotana u smeđu tkaninu, ali njezina težina je bila vidljiva po načinu na koji ju je podigao. Mark pokuša viknuti, ali njegovo promuklo graktanje izgubi se u urlicima vode. Dirk udari oca iznad desnog uha, gdje su mokri sivi uvojci bili slijepljeni za lubanju, i Marku se učini da može osjetiti udarac u vlastitoj duši. Zatim Dirk prisloni jedan kažiprst na glavu i opipa smrtnu ranu, pokretanje grubih rubova razbijene kosti duboko u očevoj glavi. Dirkov izraz lica bio je prazan, hladan i udaljen, ali tada učini nešto što se Marku učini još strasnije, još šokantnije od smrtnog udarca. S laganim dodirom vrhovima prstiju, on zaklopi oči Seana Courtnevja, ukočene u smrti. Zatim se spusti na jedno koljeno i lagano poljubi očeve okrvavljene usne, ne mijenjajući izraz lica. Bio je to čin mentalnog bolesnika. Tek je tada Mark shvatio da je Dirk Courtnev lud. Gotovo istog časa, Dirkovo držanje se promijeni i pokreti ruku mu opet postanu brzi i precizni. On preokrene tijelo, otkopči kaput od devine dlake i brzo pretraži Seanovu odjeću. Zatim izvadi zlatni sat na lancu s ključevima i zlatnim lovcem. Brzo je pregledao ključeve i strpao ih u džep. Zatim ustane, priđe stražnjim vratima Rollsa, pa pokuša otvoriti bravu. Vrata se napokon otvore, i tijelo Ruth Courtnev ispadne na stranu i padne mu pod noge. On uhvati njezinu gustu, tamnu kosu u šaku i podigne je uvis. Još jednom udari batinom u glavu, i opet opipa glavu poput liječnika koji donosi dijagnozu, kako bi osjetio meku točku na kojoj je kost smrvljena. Zadovoljan, on podigne mlitavo, djetinje tijelo Ruth Courtnev i odnese je do ruba vode. Baci je u vodu, i ona istog trena nestane. Tamna struja povukla ju

je do vodopada koji će baciti njezino tijelo u dolinu Ladvburga, a okrutne stijene neće stvoriti kod mrtvozornika nikakvu sumnju oko toga kako je umrla. Bespomoćan zbog svojih ozljeda i umora, s tijelom izubijanim i iscrpljenim preko prirodnih granica, Mark se nije mogao pomaknuti, jedva je disao dok je gledao kako se Dirk Courtnev saginje i hvata oca za gležnjeve. Odvukao je teško generalovo tijelo do ruba struje, nagnuvši se unatrag zbog težine mrtvog tijela. Mark spusti lice u ruke i otkrije da plače, da ga potresaju snažni jecaji koji mu produbljuju rane u dubini prsa. Kad je podigao pogled, tijelo Seana Courtnevja nestalo je, a Dirk Courtnev dolazio je prema mjestu na kojem je on ležao, pažljivo prateći uski ispust, pretražujući tamu snopom svjetlosti. Gledao je u mračne uzburkane vode i pretraživao svaku stopu ispusta, tražeći njega - tražeći Marka, jer znao je da je i on bio u Rollsu. Svjetla kamiona obasjala su Markovo lice u tom fatalnom trenutku sudara. Dirk Courtnev znao je da je i on tu negdje. Mark se okrene na bok i pokuša otkopčiti dugmad na kaputu, ali u žurbi pokušao je to desnom rukom, pa zajeca od boli. Zatim lijevom rukom otkine dugmad i izvuče se iz kaputa. Mokri nabori opirali su se svakom njegovom pokretu, tako da se napokon uspio osloboditi kad je Dirk Courtnev bio već na samo pedeset stopa udaljenosti, i polako i pažljivo se približavao niz ispust, držeći svjetiljku u jednoj ruci, a kratku batinu u drugoj. Ležeći na rubu rijeke, Mark baci jaknu u stranu. Htio je da padne na stijene u bujici ispod njega, ali nije imao vremena pogledati je li uspio. Dirk Courtnev bio je preblizu. Mark se zakotrlja prema podnožju litice, prigušujući bolni krik kad su njegova ozlijeđena rebra i slomljeno zapešće došli u grubi kontakt sa stijenom. U litici je bilo tamno, plitko udubljenje poput dimnjaka, zaštićeno od svjetla automobila i svjetiljke. Mark se uspravi na noge. Dirk Courtnev bio mu je sada izvan vidnog polja, iza ruba litice, ali snop svjetla i dalje se kretao amotamo dok se približavao. Mark okrene lice prema litici, pribere se i otkrije da mu se vratio dio snage, i da je njegov bijes još živ, poput maloga, toplog plamena u prsima. Nije znao ima li dovoljno snage, ili bijesa, da provede svoju zamisao, ali počeo se penjati, polako i nespretno. Poput osakaćenog insekta držao se za hladnu, vlažnu stijenu i vukao se uz nju. Popeo se na dvadeset stopa kad je Dirk Courtnev zastao na ispustu ravno pod njim. Mark se ukoči, što je bila krajnja obrana bespomoćne životinje, ali znao je da će biti otkriven istog trena kada Dirk podigne snop svjetla uvis. Očekivao je to s tupom rezignacijom životinje koja čeka

na klanje. Dirk još jednom pažljivo pogleda, polako okrećući snop svjetlosti na obje strane rijeke, i spremao se podići svjetiljku uvis prema Marku, kada mu nešto privuče pažnju. On načini dva brza koraka do ruka kamenitog ispusta i uperi svjetiljku prema dolje. Markova jakna uhvatila se za jednu stijenu, i Dirk se spusti na koljeno kako bi je dohvatio ispruženim rukama. Bio je to trenutak koji je Mark trebao. Puna Dirkova pažnja bila je usmjerena na jaknu, a zaglušujući zvuk vode pokrivao je zvukove koje su Markove ruke i noge stvarale na stijeni. Nije spustio pogled dok se nije popeo pedeset stopa više, i tada je vidio da je varka s jaknom uspjela. Dirk Courtnev bio je stotinu stopa niže, i stajao je na početku prvog vodopada, na samom rubu visoravni. U rukama je držao mokru jaknu, i naginjao se nad zastrašujući ponor. Pod svjetlom svjetiljke, voda je bila crna i glatka poput ulja, dok je padala u ponor i polako se u padu pretvarala u gustu, bijelu pjenu. Dirk Courtnev baci jaknu u crnu prazninu i udalji se od provalije. Čučne tako da ga je litica štitila od kiše i vjetra, pa mirno izvadi cigaru, poput radnika na odmoru nakon što je zadovoljavajuće obavio težak zadatak. b Taj mali, usputni čin, bljesak sumporne šibice i zadovoljno otpuhivanje plavog dima u svjetlu svjetiljke, vjerojatno je spasio Markov život. Podjario je njegov bijes do te mjere da je mogao prevladati svoju bol i tjelesnu iscrpljenost. Dao mu je volju i snagu da nastavi uspinjanje. Tijekom uspona, Mark je otplovio iz stvarnosti. Osjećaj topline i zdravlja počeo je ispunjavati cijelo njegovo tijelo, divan osjećaj, kao da pluta na granici sna, ali uhvatio se prije nego što je pao, i namjerno je udario desnom rukom po stijeni. Vrisnuo je od boli, ali uz bol, došla je i nova odlučnost. No, odlučnost je polako blijedjela od hladnoće i boli, i njezino mjesto opet je zauzela mašta. Vjerovao je da je on jedan od izabranika kralja Chake, koji slijedi starog kralja na tome strašnom usponu na Chakina Vrata, i počeo je brbljati na Zulu jeziku, a u glavi je mogao čuti duboki, rezonantni glas starog kralja kako ga doziva, potiče, i znao je da će možda ugledati kraljevo lice ako se bude brže penjao. U žurbi je izgubio hvat i počeo kliziti prema dolje, ubrzavajući, dok se nije zabio u jedno patuljasto drvo koje je raslo na litici. Ono je zaustavilo njegov pad, ali opet je vrisnuo od boli slomljenih rebara. Nastavio se penjati, a tada je začuo Stormin glas. Bio je tako jasan i tako blizu, da je zastao i pogledao prema gore, kroz kišu i tamu. Bila je tamo, lebdjela nad njegovom glavom, tako prelijepa i blijeda i graciozna. «Dodi, Mark», pozivala ga je, a glas joj je odzvanjao poput srebrenog

zvonca u njegovoj glavi. «Dodi, dragi moj.» Tada je znao da je živa, da ne umire u bolničkom krevetu, da je ovdje, da je došla k njemu u njegovoj boli i iscrpljenosti. «Storm!», krikne on i odgurne se uvis, padne prema naprijed i legne na trbuh u niskoj, mokroj travi na vrhu litice. Htio je samo ležati tamo, zauvijek. Nije čak niti bio siguran da je došao do vrha, nije bio siguran da ovo nije još jedna maštarija, da nije jednostavno mrtav. Zatim je polako postao svjestan kišnih kapi na svojem obrazu, i zvuka malih žaba koje su kreketale na kiši, i hladnog daha vjetra, i sa žaljenjem shvati da je još živ. Iznenada, pred njim se pojavi slika, jasna u njegovom umu, slika Dirka Courtnevja koji se sagiba nad tijelom svog oca s batinom u ruci spremnom na udarac - i Marka još jednom spasi njegov bijes. Podigne se na koljena i ogleda oko sebe. Na stotinu jarda od njega, kamion je bio zaustavljen na pragu željeznog mosta, a u svjetlima je mogao vidjeti obris čovjeka. S još jednim golemim, iscrpljujućim naporom, Mark se uspravi na noge. Stajao je ljuljajući se i prikupljajući snagu za sljedeći korak. Peter Botes stajao je na kiši, držeći teški revolver u desnoj ruci. Kiša je smočila njegovu tanku kosu boje pijeska, i slijevala mu se niz obraze i čelo, pa ju je stalno brisao lijevom rukom. Kiša je promočila i kroz njegovu kabanicu, pa je grčevito drhtio, od straha kao i od hladnoće. Bio je uhvaćen u veliki vrtlog događaja nad kojima nije imao kontrolu, mrežu iz koje se nije mogao izvući, iako je njegov odvjetnički um pokušavao pronaći izlaz. »Sudionik u umorstvu - prije i nakon čina.» Nije htio znati što se dogodilo u podnožju litice, ali to je u njemu budilo bolesnu fascinaciju i užas. To nije ono što je zamišljao kad je odlučio poći Dirku Courtnevju. Mislio je da će razmijeniti nekoliko riječi i da će nakon toga otići, praveći se da se ništa nije dogodilo, zavući se natrag u topli krevet svoje supruge i prekriti preko glave pokrivačem. Nije bio spreman na ovaj užas i nasilje, na revolver u ruci, i ove krvave, ružne stvari u klancu. «Kazna je smrt», pomisli on i opet zadrhti. Htio je pobjeći, ali više nije imao kamo. «O, Bože, zašto sam to učinio?», prošapta on naglas. «Htio bih, o Bože, htio bih...», bio je to prastari krik slabića, ali nije dovršio tu želju. Iza njega začuo se zvuk, i on se počne okretati, podižući revolver i ciljajući s obje ruke ispružene pred sobom. Jedna prilika iziđe iz tame pred njega, i Peter otvori usta da krikne. Prilika je izgledala poput prikaze od blata i krvi, s izobličenim xblijedim licem, i dolazila je tako brzo da nije uspio niti kriknuti. t 1 Peter Botes bio je čovjek od riječi i ideja, mali, mekani čovjek stola i bogate hrane, a čovjek koji je došao iz

mraka bio je vojnik. Mark klekne nad njim u blato, zadihan, držeći se za rebra, čekajući da bol od kretanja splasne, i da mu se razbistri vid. Pogleda čovjeka pod sobom. Njegovo lice bilo je zabijeno u blato, i Mark ga uhvati za kosu i okrene glavu na uskim ramenima da spriječi čovjekovo utapanje; tek tada ga je prepoznao. «Peter!», prošapta on promuklim glasom, i opet osjeti kako se gubi, jer nije bio siguran da to nije opet neka maštarija. On dodirne usne čovjeka u nesvijesti - bile su tople i nježne poput djevojačkih. «Peter!», ponovi on glupo, i iznenada shvati sve. Nije morao polako rekonstruirati događaje. Shvatio je kako je Dirk Courtnev znao gdje treba postaviti zasjedu. Znao je da je Peter izdajica, i znao je da su Storm i mali John bili mamac, znao je da je sve laž. Znao je da su Storm i dijete sigurni i da spavaju u maloj sobi nad plažom - i ta spoznaja ispuni ga radošću. On podigne revolver Smith Wesson iz blata lijevom rukom i pažljivo ga obriše u košulju. Dirk Courntev zastao je na vrhu staze. Malo se zadihao od uspona, ali čizme su mu bile prekrivene blatom, a kišne kapi blistale na ramenu pod svjetlima kamiona. Svjetla su ga zaslijepila, a iza njega je bila neprozirna tama. «Peter?», dozove on, i podigne jednu ruku da zaštiti oči. Vidio je mračnu priliku čovjeka koji ga je čekao naslonjen na kabinu kamiona, i krenuo je naprijed. «Gotovo je», reče on. «Nemaš više razloga za brigu. Imam ključ od sefa, još treba samo počistiti.« On iznenada zastane, i opet se zagleda u priliku koja je čekala. Čovjek se nije pomaknuo. «Peter», glas mu se prelomi. «Hajde, čovječe! Priberi se. Još imamo posla.» On nastavi dalje, i iziđe iz snopa svjetlosti. »Koliko je sati?», upita on. »Sigurno je već kasno.» «Da.» Markov glas bio je dubok i prigušen. «Za tebe, već je odavno kasno.» I Dirk opet zastane, zagledavši se u njega. Činilo se da tišina traje cijelu vječnost, ali Dirku je trebao samo trenutak da ugleda revolver i blijedo lice umrljano blatom. Znao je da će sada doći i metak, i pokušao ga je malo odgoditi, barem malo. «Slušaj me», reče Dirk brzo. «Čekaj barem sekundu.« On prebaci svjetiljku u desnu ruku, a ton glasa mu je bio uvjerljiv i brz, dovoljno da zadrži Markov prst na otponcu. »Postoji nešto što moraš znati».» Dirk načini pomirljivu gestu, zamahne svjetiljkom i baci je svojom snažnom rukom u širokom luku, a u istom trenu baci se naprijed. Svjetiljka pogodi Marka u rame udarcem koji je bio dovoljan da mu skrene ruku kad je opalio. Ali, čuo je kako metak pogađa, taj prigušeni udarac olova koje se širi u živom mesu, i čuo je kako je udarac izbio zrak iz pluća Dirka Courtnevja. Zatim se čovjekovo veliko, čvrsto tijelo

zabije u Marka, i dok su se nagnuli u stranu, oslonjeni na kamion, on osjeti kako se jedna ruka ornata oko njegovih prsa i kako se čvrsti prsti sklapaju oko njegove ruke s revolverom. U tom prvom trenutku izravnog dodira, Mark je odmah shvatio da su težina i snaga Dirka Courtnevja daleko veći od njegovih. Čak i da nije bio ozlijeđen, ne bi bilo mogućnosti da mu se suprotstavi. Bio je toliko slabiji da je osjećao kao da je upao medu vijke nekoga moćnog stroja. Činilo se da tijelo Dirka Courtnevja nije načinjeno od krvi i mesa, nego od grubog željeza. Markova slomljena rebra pomaknula su se u snažnom zahvatu, i on krikne kad su mu se oštri rubovi kostiju zabili u meso. Osjeti kako mu je ruka s revolverom iskrivljava, i kako se cijev oružje okreće prema njegovom licu, i Dirk Courtnev pokuša ga srušiti s nogu, pri čemu su se obojica zavrtjeli poput plesača valcera, tako da je Mark samo krajnjim naporom i uz pomoć sretnog trika uspio ostati na nogama. No, sada više nije imao oslonac karoserije kamiona, a sljedeći napad bacit će ga naglavce u blato. On osjeti kako se Dirk Courtnev sprema za sljedeći napad, i kako ga čvrsti mišići sportaša vraćaju u savršenu ravnotežu. Mark ga očajnički pokuša zaustaviti, ali naišao je snažno poput velikog vala t koji juri prema obali. Tada, u trenutku kad se pripremao na pad, Mark osjeti kako snažan drhtaj struji kroz veliko tijelo, začuje kako Dirk Courtnev ispušta dah, i gotovo istog trena njegov trbuh bio je natopljen toplom tekućinom koja je istekla iz njegovog protivnika. Snaga se otopi u tijelu Dirka Courtnevja. Mark osjeti kako gubi ravnotežu, i kako hvat na revolveru popušta - i on shvati da je njegov metak nanio ranu, i kako je taj posljednji napad otvorio nešto u Dirkovim prsima. Arterijska krv snažno je šikljala iz rane u ritmu rada srca, i Mark otkrije kako krajnjim naporom uspijeva okrenuti cijev revolvera, dok ga opet nije uperio u lice Dirka Courtnevja. Mark nije vjerovao da još ima dovoljno snage da povuče otponac. Činilo se da je oružje opalilo samo od sebe, i bljesak ga gotovo zaslijepi. Glava Dirka Courtnevja trznula se unatrag kao da je dobio snažan udarac u usta bejzbol palicom. Odletio je unatrag, iz snopa svjetlosti u tamu, i Mark začuje kako mu tijelo klizi i pada niz liticu. Revolver ispadne iz Markove ruke, i on padne, najprije na koljena, pa se polako prevali licem u blato. Ovo je posljednja volja i oporuka Seana Courtneyja, u bračnoj zajednici s Ruth Courtney (ranije Friedman, rođena Cohen), koji trenutačno obitava na rancu Lion Kop u okrugu Ladyburg. ...ovim ostavljam svoje cijelo imanje i imovinu, pokretnu i nepokretnu, bilo da je u posjedu ili povratu, gdjegod

smještena i bez izuzetka, mojoj supruzi, spomenutoj Ruth Courtney. Pri prvom svjetlu idućeg jutra, Mark je poveo skupinu tragača niz strmu riječnu obalu. Desna ruka bila mu je u zavoju koji je pridržavala trokutasta marama, rebra su mu bila čvrsto povezana pod košuljom, i bolno je šepao. Pronašli su Seana Courtnevja pola milje ispod posljednjeg slapa, gdje je Baboon Stroom padao u dolinu. Ležao je na leđima, i nije bilo krvi, voda je isprala i posljednju kap, tako da su mu čak i rane bile čiste, svijetloplave boje. Osim udubljenja u glavi, lice mu je bilo gotovo netaknuto, a bijeli grm brade osušio se na ranom jutarnjem suncu. Ponosno se ukovrčala na njegovim prsima. Izgledao je poput kamenog kipa srednjovjekovnog viteza polegnutog sa svojim oklopom i mačem na sarkofag u polutami neke drevne katedrale. U slučaju da moja supruga premine prije mene, ili da umremo istovremeno, ili šest mjeseci jedno nakon drugoga... Rijeka je bila blaga i donijela ju je na istu pješčanu obalu. Ležala je na trbuhu, napola zakopana u mekani bijeli pijesak. Jedna vitka ruka virila je u stranu, a na trećem prstu nalazio se jednostavni zlatni prsten. Prsti su gotovo, ali ne sasvim, dodirivali ruku njezinoga supruga. Zakopali su ih jedno uz drugo, u dubokoj udolini na padini visoravni, malo dalje od velike kuće na Lion Kopu. ...određujem da se s mojim imanjem učini sljedeće... Sljedilo je gotovo pet stotina zasebnih stavaka koje su pokrivale pedeset stranica, i iznosile gotovo pet milijuna funta sterlinga. Sean Courtnev nije zaboravio nikoga, počevši s najnižim konjušarima i slugama - svatko je dobio dovoljno za komad zemlje, ili malo krdo, ekvivalent doživotne mirovine. Za one koji su ga služili cijeli život, namijenio je proporcionalno veće darove. Za one s kojima je radio na izgradnji različitih kompanija i poduzeća, bio je tu udio u tim kompanijama, veliki udio. Nije zaboravio niti jednog prijatelja niti rođaka - niti jednog. Priznajem da imam jednog zakonitog sina, iako nerado koristim riječ «sin» - Dirka Courtneyja, koji trenutačno obitava u Great Longwoodu, u okrugu Ladyburg. Međutim, Bog ili vrag već su mu pružili obilje imovine, tako da bi sve što bih mu ja mogao ostaviti bilo suvišno. Zato mu ne ostavljam ništa - čak niti svoj blagoslov. Dirka Courtnevja pokopali su u borovoj šumi, ispod prostora za pse. Nisu mogli pronaći niti jednog svećenika koji bi prisustvovao pokopu, i pogrebnik je zatvorio lijes pod znatiželjnim pogledima nekoliko novinara i skupine tražitelja senzacija. Iako su mnogi gledali, nitko nije plakao. Mojoj kćeri Storm Hunt (rođenoj Courtney), koja je olako shvaćala svoje obveze kao kći, ja zauzvrat odbijam svoje obveze kao otac i

ostavljam joj jednu gvineju. «Nije tako mislio«, prošapta joj Mark. «Govorio je o tebi te noći - kad se to dogodilo, mislio je na tebe.» «Volio me», reče ona tiho. 4 «Iako je na kraju to pokušao zanijekati, uvijek ću imati tu ljubav. To je pravo bogatstvo. Ne trebam njegov novac.» Marku Andersu, kojeg sam zavolio ljubavlju kakvu čovjek obično osjeća prema rođenom sinu, ne ostavljam novac, jer svjestan sam njegovog prijezira prema tom konceptu. Umjesto gotovine, njemu ostavljam sve svoje knjige, slike, puške, pištolje i revolvere, osobne dragulje, i sve svoje domaće životinje, uključujući pse, konje i stoku. Slike su same za sebe vrijedile pravo bogatstvo, a mnoge knjige bile su jedinstvene. Mark je prodao samo stoku i konje, jer bilo ih je mnogo i za njih nije bilo mjesta u dolini rijeke Bubezi gdje su vladale cece muhe. Preostali dio svojeg imanja ostavljam spomenutom Marku Andersu u njegovoj ulozi povjerenika Društva za zaštitu divljih životinja. Ostavštinu treba koristiti kako bi promicao ciljeve Društva, naročito u svrhu razvoja i proširenja zaštićenog područja koje je sada poznato pod nazivom Chakina Vrata, u Rezervat za divlje životinje. «Nitko u Vladi neće htjeti imati posla sa zakonom koji je smislio i zastupao bivši ministar poljoprivrede«, prorekao je general Iannie Smith Marku dok su tiho razgovarali nakon sprovoda. «Čovjekovo ime ostavilo je trajni smrad na svemu što je ikad dotaknuo. Političke reputacije su previše krhke da bi ih tako riskirali. predviđam da će članovi nove Vlade u stampedu pojuriti kako bi se odvojili od sjećanja na njega. Mislim da možemo sa sigurnošću očekivati novi zakon, koji potvrđuje i unaprjeđuje status zaštićenog područja Chakinih Vrata, a uvjeravam te, dečko moj, da će zakon imati punu podršku moje stranke.« Kao što je general Smith predvidio, zakon je prihvaćen na idućem zasjedanju Doma i stupio je na snagu 31. svibnja 1926. godine pod nazivom Akt broj 56 iz 1926. Parlamenta Južnoafričke unije. Pet dana kasnije, u Ladvburg je stigao telegram koji je potvrdio Markovo imenovanje prvim čuvarem Nacionalnog parka Chakina Vrata. Nije bilo suđenja na kojem bi Hobdav mogao tražiti imunitet zbog svojeg svjedočenja, pa je na njegovom suđenju javni tužitelj zatražio smrtnu kaznu. U obrazloženju, sudac je spomenuo iskaz koji je dao Sithole Zama, zvan Pungushe. «Ostavio je sjajan dojam na ovaj sud. Njegovi odgovori bili su jasni i precizni. Niti u jednom trenutku obrana nije poljuljala njegovo vidljivo poštenje i sposobnost totalnog prisjećanja.» Na Badnjak, u okrečenoj sobi Centralnog zatvora u Pretoriji, s rukama i nogama zavezanim

kožnim vrpcama, i glavom pokrivenom crnom pamučnom vrećom, Hobdav je propao u vječnost kroz drvena vrata ispod vješala. Peter Botes, oslobođen optužbe za ubojstvo i pokušaj ubojstva svjedočenjem Marka Andersa, nije osuđen. «Njegovi su zločini bili slabost i pohlepa», pokušao je Mark objasniti Storm. «Da za to postoji kazna, svakog od nas bi čekala vješala. Osim toga, već je bilo dovoljno osvete i smrti.» Peter Botes napustio je Ladvburg odmah nakon saslušanja, i Mark nikada nije saznao kamo je otišao niti što se dogodilo s njim. Kada danas prijedete rijeku Bubezi niskim betonskim mostom, gdje je mogao biti zid brane i hidrocentrala Dirka Courtneyja, s druge strane naići ćete na rampu. Zulu čuvar u odori i s nakrivljenim šeširom pozdravit će vas, i podariti vam osmijeh koji sjaji poput značke čuvara parka na obodu njegovog šešira. Kada izidete iz svojeg vozila i uđete u uredsku zgradu od kamena i sa slamnatim krovom da se registrirate, pogledajte na lijevi zid iza stola recepcionara. Pod zaštitom stakla, tamo je stalna izložba fotografija i memorabilija iz ranih dana parka. Središnja fotografija ove zbirke jest fotografija energičnoga staroga gospodina, vitkog i preplanulog i čvrstog poput kože biča, sa čistom bijelom kosom i sjajnim šiljastim brkovima. Njegova pamučna jakna je malo zgužvana i pristaje mu kao da je načinjena za njegovoga starijeg brata, čvor njegove kravate spustio se za inč, a jedna strana ovratnika njegove košulje stoji malo nepravilno. Iako mu je osmijeh vragoljast, čeljust mu je čvrsta i odlučna. Međutim, njegove oči privući će vam pažnju. Ozbiljne su i izravne, oči vizionara ili proroka. Pod fotografijom je natpis: Pukovnik Mark Anders, prvi čuvar Nacionalnog parka Chakina Vrata. Ispod toga, manjim slovima piše: Zahvaljujući energiji i dalekovidnosti ovog čovjeka, Nacionalni park Chakina Vrata ostao je sačuvan za buduće generacije. Pukovnik Anders radio je u Odboru Povjerenstva za nacionalne parkove od osnutka, 1926. Godine 1935. izabran je za predsjednika. Odlikovan je u dva svjetska rata, teško je ranjen u prvom, dok je u drugom zapovijedao svojim bataljunom u Sjevernoj Africi i Italiji. Autor je mnogih knjiga o divljim životinjama, uključujući Utočište i Afriku koja nestaje. Proputovao je cijeli svijet držeći predavanja i tražeći potporu za svoj posao očuvanja prirode. Dobivao je počasti od monarha, vlada i sveučilišta. Na fotografiji pokraj pukovnika stoji visoka, vitka žena. Kosa joj je protkana sjedinama i počešljana unatrag, i premda joj se u uglovima očiju i usta vide male bore, to su bore od smijeha, a njeno lice još uvijek odaje da je nekada morala biti prava

ljepotica. Naslonjena je napola posesivno, a napola zaštitnički na pukovnikovu desnu ruku, a ispod fotografije, tekst se nastavlja: ,Njegova supruga i dugogodišnja suradnica je međunarodno priznata umjetnica, koja je pod svojim djevojačkim imenom Storm Courtney naslikala svoje upečatljive studije afričkih krajolika i divljih životinja. Godine 1973. pukovnik Anders otišao je u mirovinu s položaja predsjednika Odbora parka, i sa svojom gospođom odselio se u kućicu na obali Natala s pogledom na Umhalaga Rocks. Kada pročitate natpis, možete se vratiti svojem vozilu. Zulu čuvar opet će vas pozdraviti i podići rampu. Tada i vi možete, na kratko, posjetiti raj.

Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji danas Zambija kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao u Južnoj Africi, diplomiravši ekonomiju na Sveučilištu Rhodes. Posvetio se isključivo književnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha svojih prvih knjiga, od tada je objavio tridesetak romana, zasnovanih na brižljivim bibliografskim pripremama i strastvenim istraživanjima najudaljenijih kutaka planeta. Naime, Smith od studenog do veljače obično putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom ne bi li upoznao njene najdivljije i najnepristupačnije krajeve. Ostali mjeseci u godini posvećeni su pisanju. U svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999. godine pridržavao točno određenog rituala: radio je od osam ujutro do tri popodne i sve što bi napisao tijekom dana davao je na čitanje Danielle kojoj su posvećena mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnje stanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj književni rad objavivši novi dio svoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji, roman Plavi horizont posljednje je njegovo djelo. Živi u gradiću Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na rancu Leopard Hill, koji je zapravo rezervat egzotičnih životinja.