Werne Jules - Tajanstveni Otok

Jules Verne

Naslov izvornika L'ILE MYSTERIEUSE Tajanstveni otok

I. ORKANSKA OLUJA 1865. - KRIK U ZRAKU - BALON ZAHVAĆEN ZRAČNOM PIJAVICOM - OMOTAČ BALONA RASTRGAN POSVUDA SAMO MORE - PET PUTNIKA -ZBIVANJA U KOŠARI BALONA - OBALA NA VIDIKU - RASPLET DRAME —Penjemo li se? -Ne! Naprotiv, sve se više spuštamo! — Sve je gore i gore, gospodine Cyruse! Mi padamo! — Jao! Bacite suvišan teret! - Eto, ispraznili smo posljednju vreću! - Diže li se balon? -Ne! - Čini mi se da čujem šum valova! - More je ispod same košare! - Nismo ni pet stotina stopa nad njim! Uto se snažan glas prolomi zrakom: - Bacaj sve što je teško! Sve! I neka nam se Bog smiluje! Te su riječi odjeknule zrakom iznad beskrajne pučine Tihog oceana, oko četiri sata poslije podne, 23. ožujka 1865. godine. Još se svi zasigurno sjećaju stravične oluje koja je bjesnila usred ravnodnevnice te iste godine, a za koje barometar bijaše pao na sedamsto deset milimetara. Taj je orkan, ne jenjavajući ni trenutka, trajao od 18. do 26. ožujka. Nemjerljiva je pustošenja počinio u Americi, Europi, Aziji,Jules Verne

na području širokom tisuću osam stotina milja, koje se ukoso protezalo preko Ekvatora, sve do četrdesete na jugu. Porušeni gradovi, šume iščupane iz korijenja, obale opustošene stravičnim naletima golemih valova, brodovi izbačeni na suho, a njih je bilo na stotine u popisima Osiguravajućeg društva Veritas, čitavi krajevi sravnjeni sa zemljom od zračnih pijavica koje su sve uništile na svom putu, nekoliko tisuća ljudi postradalih na kopnu ili podavljenih u moru: to su, eto, bile posljedice njegova bijesa, to je iza sebe bio ostavio taj užasni orkan. On je po svom razaranju nadmašio goleme orkane od kojih je jedan opustošio Havanu 25. listopada 1810., a drugi Guadalupu 26. srpnja 1825. A dok su sve te strahote harale kopnom i morem, jedna se drama, ne manje jeziva, odigravala u zraku.

U stvari, nošen pijavicom i zahvaćen zračnom strujom, jedan je balon jurio zrakom brzinom od devedeset milja na sat, vrteći se oko sebe kao da ga je zahvatio zračni vrtlog. Na donjem kraju balona njihala se košara, u kojoj se nalazilo pet putnika. Obavijene gustom maglom i morskom prašinom koja se dizala s površine oceana, njih se jedva i naziralo. Odakle je dolazio ovaj zračni brod, prava pravcata igračka u rukama strašnog nevremena? S koje točke zemaljske kugle se digao u zrak? Očito nije krenuo na put u vrijeme orkana koji već traje pet dana, a počeo je bjesniti 18. ožujka. Prema tome, vjerojatno je ovaj balon prešao vrlo veliku udaljenost, jer sigurno nije prevaljivao manje od dvije tisuće milja u dvadeset i četiri sata? U svakom slučaju, putnici uopće nisu bili u stanju odrediti dužinu puta koji su prevalili od odlaska, jer uza se nisu imali nikakvih pomagala s kojima bi to učinili. Osim toga dogodilo se nešto neuobičajeno, naime, premda vitlani olujnim vjetrom, putnici kao da ga nisu ni osjetili. Mijenjali su smjer kretanja, okretali se oko sebe, a da uopće nisu osjećali to okretanje, ni promjenu smjera i mjesta u vodoravnom smislu. Očima nisu mogli probiti maglu koja je obavijala košaru. Posvuda oko njih bila je magla. Bilo je tako mračno, da nisu znali kad je dan, a kad noć. Ništa nije dopiralo do njih u tome mračnom prostranstvu, dok su se nalazili na velikoj visini: ni tračak svjetla, ni buka naseljenih mjesta iznad kojih su jurili, ni tutnjava oceana. Ali kad su se naglo spustili, postali su svjesni opasnosti koja im je zaprijetila s pučine. U međuvremenu se balon, pošto su putnici iz njega pobacali sve teške predmete, poput streljiva, oružja, namirnica, ponovno vinuo u ^gornje slojeve atmosfere, na visinu od četiri tisuće i pet stotina stopa. Čim su putnici zamijetili da se more nalazi pod samom košarom, te držeći da im manja opasnost prijeti na visini, nisu ni trenutka oklijevali pobacati preko ograde košare sve, pa čak i vrlo korisne predmete, nastojeći štoTajanstveni otok više iskoristiti zračno strujanje, tu dušu balona, koja ih je održavala nad ponorom. Noć im je prošla u brizi koja bi uzdrmala samo manje hrabre od njih. Naposljetku je svanulo, a s danom kao daje orkan nešto jenjao. U zoru, 24. ožujka pokazali su se znakovi smirivanja. Razrijeđeni oblaci su se popeli visoko. Poslije nekoliko sati zračna se pijavica slomila i polako raščistila. Vjetar je od orkanskog prešao u snažan, a to znači da se brzina zračnog strujanja smanjila na polovicu. Uza sve to, još uvijek je jako puhalo, premda je smirivanje zračnih sila bilo očito.

Oko jedanaest sati donji se sloj zraka osjetno pročistio. Opažala se, gotovo i osjećala, vlažna prozirnost, kao poslije velikih bljesaka munja. Činilo se da se orkan nije udaljio prema zapadu, već da je počinio samoubojstvo. Možda se pretočio u električni sloj, poslije sloma zračne pijavice, kao što to katkad biva s tajfunima na Indijskom oceanu. No, sad su putnici ponovno zamijetili kako balon polako i stalno pada u niže slojeve atmosfere. Činilo se da se pomalo prazni i da mu se omotač, olabavivši, izdužuje i, umjesto okruglog, dobiva jajolik oblik. Oko podneva, balon je lebdio na visini od oko prilike dvije i pol tisuće stopa. Imao je zapremninu od pedeset tisuća kubičnih stopa i, zahvaljujući tome, mogao se dugo zadržati u zraku, bilo da se penjao na veliku visinu, bilo da se kretao u vodoravnom smjeru. Putnici su pobacali posljednje predmete koji su još opterećivali košaru. Tako su bacili ostatke namirnica koje bijahu sačuvali, pa čak i sitnice koje su imali po džepovima, a potom se jedan od njih popeo na obruč koji je povezivao konope mreže, te pokušao što čvršće povezati donji dio balona s gornjim. Putnici nisu više mogli balon zadržati u visokim slojevima atmosfere i on je ostao bez plina. Bili su, dakle, izgubljeni. U stvari, pod njima se nije prostiralo ni kopno ni neki otok. Nigdje mjesta gdje bi se mogli spustiti, nigdje čvrste točke o koju bi se mogli sidrom zakvačiti. Svugdje se ispod njih prostirala beskrajna pučina, po kojoj su se sustizali valovi neizrecivom silovitošću. Bijaše to ocean bez granica, čak i za njih, koji su plovili iznad njega i čiji su pogledi obuhvaćali sve, četrdeset milja uokolo. Bila je to tekuća ravnica, tučena bez milosti, bičevana orkanom, koja im se zasigurno pričinjala poput jurnjave razularenih valova, okićenih mnoštvom bijelih perjanica. Ni broda, ni kopna na vidiku! Trebalo je, dakle, obvezno zaustaviti spuštanje, kako balon ne bi pao u more i potonuo. Jasno, putnici su se odmah prihvatili tog posla.

9

Jules Verne

Međutim, uza sve njihove napore, balon se stalno spuštao, a istodobno, nošen vjetrom, ludo je jurio od sjeveroistoka prema jugozapadu. Užasan je bio položaj ovih nesretnika! Oni očito više nisu bili gospodarima balona. Njihovi napori nisu urodili plodom. Balon se sve više i više praznio; plin je istjecao i to se nije moglo zaustaviti. Spuštanje se zamjetno ubrzavalo, tako da se u jedan sat poslije podne košara nalazila jedva šest stotina stopa iznad oceana. Nikako se nije moglo zapriječiti otjecanje plina, koji je slobodno izlazio kroz jednu pukotinu na balonu. Pošto su smanjili teret, putnici su se uspjeli još nekoliko sati održati u zraku, ali time je nesreća samo odgođena. Ako se kopno ne pokaže prije noći, i putnici i košara i balon konačno će nestati među valovima. Sve što se još moglo učiniti, učinjeno je u tom trenutku. Putnici su bili nedvojbeno hrabri ljudi, sposobni smrti pogledati u oči. Na njihovim se licima nije javljalo očajanje. Odlučili su se boriti do posljednjeg trenutka, poduzeti sve da bi odgodili pad balona. Košara ispod balona, oblikom slična košari od vrbova pruća, nije mogla ploviti niti se održavati na površini mora. U dva sata, balon se nalazio na jedva četiri stotine stopa iznad valova. Uto se začu snažni glas čovjeka, čije srce nije znalo za strah. Tom glasu odgovore drugi glasovi, ne manje odlučni. - Je li sve izbačeno? -Nije! Tu je još deset tisuća franaka u zlatu! Odmah potom, poteza vreća nestade u moru. - Penje li se balon? - Malo se popeo, ali će ubrzo ponovno pasti. - Što još možemo baciti? -Ništa...! -Ipak možemo: košaru! - Hvataj se za mrežu omotača, a nju neka nosi more! To je doista bila posljednja mogućnost za rasterećenje balona. Odmah su posječeni konopi koji su vezivali košaru za balon, te se ovaj odmah diže za dvije tisuće stopa. Petorica se putnika popeše u mrežu iznad obruča, odakle su promatrali ponor. Poznato je koliko je zračni balon osjetljiv u pogledu stabilnosti. Bilo je dostatno iz njega izbaciti neki vrlo lagani predmet, pa da se počne uspinjati. Lebdeći u zraku, balon se ponaša kao najosjetljivija vaga. Prema tome, jasno je da će se naglo vinuti u visinu, ako se s njega odbaci neki teži predmet. A to se upravo sada dogodilo. 10Tajanstveni

otok

Međutim, balon se samo neko vrijeme održao na određenoj visini, a onda je opet počeo padati. Plin je istjecao kroz pukotinu na omotaču, a to se nije moglo zapriječiti.

Putnici su učinili sve što su mogli. Nikakva ih ljudska snaga nije više mogla spasiti. Jedino su još računali na pomoć Providnosti. U četiri sata, balon se spustio na samo pet stotina stopa od morske površine. Odjednom se razliježe oštri lavež. S putnicima je bio ijedan pas, koji se pored svoga gospodara uhvatio za mrežu omotača. - Top je nešto opazio! - poviče jedan od putnika. Odmah potom javi se snažni glas: - Kopno! Kopno! Neprestano nošen vjetrom prema jugozapadu, balon bijaše od svanuća prevalio veliku razdaljinu, na stotine i stotine milja, te se sada na ovoj strani pojavilo kopno. Ali, do tog je kopna bilo tridesetak milja u smjeru vjetra, što znači još dobar sat puta, pod uvjetom da se ne skrene s pravca. Dobar sat! A zar dotad balon neće izgubiti i ono malo plina, što u njemu bijaše preostalo? U kakvom su se užasnom stanju nalazili! Putnici su jasno vidjeli čvrstu točku, koje su se svakako morali dokopati. Oni nisu znali kakva se to zemlja pred njima prostire: kopno ili otok, jer jedva su i slutili u koji kraj svijeta ih je nevrijeme bacilo. Ali, trebalo je stići do te zemlje, pa bila nastanjena ili pusta, gostoljubiva ili ne! Oko četiri sata balon se više nije mogao održati u zraku, jer je dodirivao morsku površinu. Već su zapjenjeni vršci golemih valova zapljuskivali donji dio mreže i tako usporili balon, te se on tek napola dizao, kao ptica metkom ranjena u krilo. Pola sata poslije toga, zemlja je bila udaljena još oko milje, ali je plina bilo još samo u gornjem dijelu toga ispražnjenoga, smežuranog, u naborima presavijenog balona. Držeći se za mrežu, putnici su predstavljali prevelik teret za nj, te su se ubrzo našli do pola u vodi, udarani bijesnim valovima. Budući da je omotač balona bio plosnat, vjetar ga je napuhivao i tjerao naprijed poput kakva broda. Možda će tako i doploviti do obale! Kad se balon našao na četiri stotine metara od obale, odjednom kriknuše od užasa sva četvorica putnika. Premda se činilo da se balon, šiban snažnim udarcima valova, više ne može podignuti, on se neočekivano vine uvis. Kao da se iznenada oslobodio dijela svog tereta, trenutno se popeo na visinu od tisuću i pet stotina stopa i, uletio u zračni vrtlog koji ga ne ponese ravno k obali, nego u smjeru usporednom 11

^391 Jules Verne

s njom. Nekoliko trenutaka potom zabije se u obalu izvan dohvata morskih valova. Pomažući jedan drugome, putnici se brzo oslobodiše mreže. Oslobođen njihove težine, balon ponesen vjetrom nestade u prostoru poput ranjene ptice kojoj se vratila snaga. U košari je bilo pet putnika i jedan pas, a sada su se na obali našla samo četiri putnika. Očito je nestalog putnika odnijelo more, koje je bijesno udaralo o balon. Stoga se balon, tako olakšan, ponovno digao, da bi poslije nekoliko trenutaka pao na zemlju. Čim su četiri brodolomca - možemo ih s pravom tako nazvati nogom stala na čvrsto tlo, misleći na nestalog suputnika, povikale: - Možda se on plivanjem pokušava dohvatiti obale! Spasimo ga! Spasimo ga! 12Tajanstveni otok II. DOGAĐAJ IZ RATA IZMEĐU SJEVERA I JUGA1 - INŽENJER CYRUS SMITH - GEDEON SPILETT - CRNAC NAB -MORNAR PENCROFF MLADI HERBERT - NEOČEKIVANI PRIJEDLOG - SASTANAK U 10 SATI NAVEČER - ODLAZAK PO NEVREMENU Ljudi, što ih je strašno nevrijeme bacilo na ovu obalu, nisu bili nikakvi zrakoplovci, a niti su bili ljubitelji zračnih ekspedicija. Oni su bili ratni zatočenici koji su se, potaknuti smjelišću, odlučili na bijeg pod neuobičajenim uvjetima. Nebrojeno puta su mogli nastradati. Nebrojeno se puta njihov balon, sav u komadima, mogao s njima strmoglaviti u uzburkano more. Ali Nebo im bijaše namijenilo neubičajenu sudbinu, te su se 23. ožujka, pošto su pobjegli iz Richmonda koji bijahu opkolile trupe generala Uliksa Granta, našli sedam tisuća milja daleko od glavnog grada Virginije, glavnog uporišta separatista u vrijeme strašnog rata za otcjepljenje. Njihova je zračna plovidba trajala pet dana. Evo, uostalom, pod kakvim su čudnim uvjetima zatočenici uspjeli pobjeći i poslije toga doživjeti nesreću, koju smo opisali. Rat između sjevernih i južnih država u SAD (1861.-1865.). Poslije izbora Abrahama Lincolna za predsjednika SAD, južne su se države htjele otcijepiti i izabrale su za predsjednika Jeffersona Davisa. Jedan od glavnih razloga rata bilo je pitanje ropstva. Sjever je bio protiv ropstva, a Jug za nj. Rat je završio pobjedom Sjevera. 1

13

J

. Gospodine Smithe, hoćemo li bježati? 14Tajanstveni

otok

Te iste godine, u veljači 1865. prigodom jednog od brojnih juriša kojima je uzalud pokušavao osvojiti grad, general Grant je izgubio više svojih časnika, koje neprijatelj zarobi i zatoči u gradu. Jedan od najuglednijih časnika u glavnom stožeru federalnih trupa zvao se Cyrus Smith. Cyrus Smith je bio podrijetlom iz Massachussetsa. Budući da je bio inženjer po struci i glasovit stručnjak, vlada Sjedinjenih Država mu je povjerila u vrijeme rata rukovođenje željeznicama, koje su imale vrlo

veliko strateško značenje. On je bio tipični Amerikanac sa Sjevera, mršav, koščat, sama kost i koža, star oko četrdeset i pet godina, a kratka mu je kosa već bila prosijeda, a isto tako i brada, koju je brijao, i gusti brk. U njega je bila lijepa, "numizmatička" glava, koja kao da bijaše kao stvorena da bude otisnuta na medalji. Imao je vatrene oči, ozbiljna usta i izgled znanstvenika borbena duha. On je bio jedan od onih inženjera koji su se posvetili svom zvanju, najprije rukujući krampom i čekićem, poput generala koji su svoju karijeru počeli od običnih vojnika. Stoga je u njega bilo i oštrine uma i ruka okretna i vješta. Mišiće je imao elastične i čvrste. Bio je, dakle, u isto vrijeme i čovjek djela i čovjek misli. Stoga se svakog posla hvatao s lakoćom, stalno potican snažnim životnim poletom, vedra duha je prkosio životnim nedaćama. Vrlo učen, vrlo praktičan. Vrlo "snalažljiv" - upotrijebit ćemo ovaj vojnički izraz - imao je upravo divnu narav. Premda je u svakoj prigodi znao vladati sobom, u potpunosti je ispunjavao tri uvjeta koji predstavljaju skup čovječje energije: aktivnost duha i tijela, silovitost želja i snagu volje. On je, mirne duše, mogao prisvojiti lozinku Guillaumea d'Orangea iz XVII stoljeća: "Meni nije potrebna nada da bih se prihvatio posla, a niti uspjeh da bih na njemu ustrajao." Cyrus Smith je, također, bio utjelovljenje hrabrosti. Sudjelovao je u svim bitkama u ratu za otcjepljenje. Stupio je u vojsku generala Uliksa Granta kao dragovoljac Illinoisa i borio se potom kod Paducaha, Belmonta, Pittsburg-Landinga, Port Gibsona, na Crnoj rijeci, kod Chattanoge, Wildernessa, Potomaca, borio se svuda hrabro kao dostojan vojnik svoga generala koji je znao reći: "Ja nikad ne brojim svoje mrtvace!" I naš Cyrus Smith se mogao stoput naći među onima, koje strašni Grant nije nikad brojio, ali u svim bitkama u kojima on nije štedio sebe, sreća mu je uvijek bila sklona, sve dok nije ranjen i zarobljen na bojnom polju kod Richmonda. U isto vrijeme, gotovo i istoga dana kad i Cyrus Smith, pala je u zarobljeništvo Južnjaka još jedna vrlo ugledna osoba. To je bio glavom štovani Gedeon Spilett, dopisnik New York Heralđa, koji je bio dodijeljen vojsci Sjedinjenih Država, da izvješćuje o zbivanjima na ratištu. 15Jules

i

Verne

d

Gedeon Spilett je pripadao onoj čudnoj vrsti engleskih i američkih dopisnika, Stanleva i mnogih drugih, koji nisu uzmicali ni pred čime, da bi doznali neku točnu vijest i da bi je javili svome listu u što kraćem vremenu. Novine poput New York Heralda, predstavljaju stvarnu snagu, stoga su njihovi dopisnici uživali velik ugled, a Gedeon Spilett je bio među najuglednijima. Bio je to čovjek velikih sposobnosti, okretan i pripravan na sve. Uvijek pun ideja, proputovavši cijelim svijetom, vojnik i pisac, žestok u savjetu, odlučan na djelu, nije se obazirao na nevolje, napore i opasnosti kad se radilo o tome da se dozna sve što se doznati može, najprije da udovolji svojoj znatiželji, a potom svoga lista, pravi majstor da otkrije neku zanimljivost, neku vijest, nešto novo, nepoznato, nemoguće. Ukratko, bio je jedan od onih neustrašivih promatrača koji pišu pod kišom metaka, koji "bilježe događaje" uz zaglušnu riku topova i za koje sve opasnosti, koliko god ih ima, predstavljaju samo stalne okolnosti. I on je također sudjelovao u svim bitkama, u prvim bojnim redovima, s revolverom u jednoj, a bilježnicom u drugoj ruci. Olovka mu nije nikad zadrhtala ni pod najžešćom paljbom. On nije opterećivao telegrafske žice brzojavima, kao što rade neki i onda kad nemaju što reći. Naprotiv, svaka je njegova vijest bila kratka, jasna, točna i unosila je svjetlost u ono što je bilo najhitnije. Naposljetku, njemu ni duhovitosti nije nedostajalo. Tako je, poslije bitke na Crnoj rijeci, hoteći pod svaku cijenu sačuvati mjesto na šalteru telegrafskog ureda, čitava dva sata diktirao prve glave Svetog pisma. To je New York Heralda stajalo dvije tisuće dolara, ali je zato New York Herald prvi donio vijest o toj bitki. Gedeon Spilett je bio čovjek visoka rasta. Imao je najviše četrdeset godina. Plavi zalisci s crvenkastim preljevima isticali su se na njegovu licu. Pogled mu je bio pametan, živahan i brzo se prenosio s jednoga na drugi predmet. Bio je to pogled čovjeka koji odmah zamjećuje sve pojedinosti. Snažnog tjelesnog ustrojstva, on se čeličio u svim uvjetima poput čelika u hladnoj vodi. Već deset godina je Gedeon Spilett bio stalni dopisnik New Yorl Heralda, već gaje deset godina krasio svojim napisima i crtežima, je je isto tako dobro baratao olovkom kao i perom. Zarobljen je upravo i trenutku dok je opisivao bitku i crtežom je htio prikazati. Zadnje riječ nađene u negovoj bilježnici glasile su: "Jedan me Južnjak uzeo na niša i..." Južnjak je promašio Gedeona Spiletta, te se ovaj, po svom starci običaju i iz ove bitke izvukao bez ijedne ogrebotine. Cyrus Smith i Gedeon Spilett, koji su se znali samo po čuvenju, bi su prebačeni u Richmond. Inženjer je brzo prizdravljao i upravo u vrijeme se upoznao s ratnim dopisnikom. Ta su se dva čovjeka svidje

Tajanstveni otok

jedan drugome i uzajamno su se poštovali. Ubrzo je njihov zajednički život imao samo jedan cilj: pobjeći, pridružiti se Grantovoj vojsci i u njezinim se redovima boriti za jedinstvo Federacije. Ta dvojica Amerikanaca odlučiše iskoristiti svaku prigodu. Premda su se slobodno mogli kretati gradom, Richmond je bio dobro čuvan, te se bjekstvo držalo nemogućim. U međuvremenu, Cvrusu Smithu se priključio i njegov sluga, koji mu je bio tako privržen, da bi i život žrtvovao za nj. Taj neustrašivi mladić bio je crnac, rođen na inženjerovu imanju. I otac i majka su mu bili robovi, ali njih je već odavna Cyrus Smith, koji je i dušom i srcem bio za ukidanje ropstva, oslobodio. Kad je rob postao slobodnim čovjekom, nije htio napustiti svoga gospodara. Toliko ga je volio, da bi za nj i svoj život dao. Tome je mladiću bilo trideset godina, a bio je snažan, spretan, vješt, pametan, blag i tih, dosta bezazlen, a uvijek uslužan, nasmijan i dobar. Ime mu je bilo Nabukodonosor, ali su ga svi zvali skraćenim i običnijim imenom Nab. Kad je Nab doznao da mu je gospodar dopao ropstva, on bez odgađanja napusti Massachussets, stiže pred Richmond te mu, pošto je stoput život stavio na kocku, pođe za rukom probiti se u opkoljeni grad. Ne može se opisati zadovoljstvo, što gaje osjetio Cyrus Smith kad je opazio svoga slugu, a niti radost Nabovu kad je vidio svoga gospodara. Nab se, dakle, uspio probiti u Richmond, ali se nije bilo lako izvući iz njega, jer se budnim okom motrilo zarobljene federalce. Da im se i ukazala neka izvanredna prigoda za bijeg, bili su neznatni izgledi da će uspjeti, a ta prigoda ne samo da se nije ukazala, već je bilo opasno poduzeti bilo što u vezi s tim. U međuvremenu je Grant nastavio sa žestokim napadima. Pobjedu kod Pittsburga je skupo platio. Njegove snage, zajedno s Butlerovim postrojbama, nisu uspijevale nanijeti neki znatniji poraz neprijatelju pred Richmondom. Prema tome, mali su bili izgledi za oslobođenje zarobljenika. Dopisnik nije više mogao izdržati. Ništa se nije događalo u tom odvratnom zarobljeništvu, ništa vrijedno zabilješke. Stoga mu se u glavi motala samo jedna misao; pobjeći iz Richmonda. On je više puta okušao sreću, ali je svaki put naišao na nesvladive zapreke. Međutim, opsada se nastavljala. Zarobljenici su jedva čekali pobjeći i priključiti se Grantovoj vojsci, ali su isto tako i neki građani s nestrpljenjem čekali prigodu da umaknu iz opsjednutog grada i priključe se separatističkim snagama. Među ovima je bio neki Jonathan Forster, vatreni pristalica otcjepljenja. Dakle, zarobljeni federalci nisu mogli napustiti grad, ali ga nisu mogli napustiti ni konfederalci, jer je vojska Sjedinjenih Država stegla obruč oko njega. Već dosta dugo, guverner 17

Jules Verne

Richmonda nije imao vezu s generalom Leeom, a bilo je prijeko potrebno da se ovoga upozna sa stanjem u kojemu se grad nalazio, kako bi mu vojska izvana pohitala u pomoć. Jonathanu Forsteru je pala na um misao da se balonom digne u zrak, prijeđe tako neprijateljske crte i dospije do glavnog stožera separatista. Guverner je pristao da se izvede taj pokušaj. Balon je izrađen i stavljen na raspolaganje Jonathanu Forsteru i petorici njegovih suputnika, koji su ga imali pratiti na tom putu. Opskrbili su se oružjem da se obrane, ukoliko bi bili napadnuti pri slijetanju, i živežnim namirnicama, ukoliko bi njihovo putovanje potrajalo dulje, no što su predvidjeli. v

Uzlijetanje balona bilo je predviđeno za 18. ožujka. Trebalo je krenuti noću i koristiti sjeverozapadnjak srednje jačine. Putnici u balonu su vjerovali da će za nekoliko sati stići u glavni stožer generala Leea. Ali sjeverozapadnjak na koji su računali nije uopće bio običan povjetarac. Već 18. ožujka bilo je očito da se sjeverozapadnjak pretvara u uragan. Ubrzo je oluja tako osnažila, da je polijetanje Forstera i njegovih suputnika bilo odgođeno: bila bi prava ludost izložiti i balon i ljude u njemu razularenim snagama prirode. Ispunjen plinom na velikom trgu u Richmondu, balon je čekao smirivanje vjetra, kako bi poletio. U gradu je zavladalo veliko nestrpljenje kad su opazili da se zračne prilike ne mijenjaju na bolje. Prošao je 18., pa 19. ožujka, a da se vrijeme nije promijenilo. Štoviše, bilo je vrlo teško balon zadržati pričvršćenim za tlo, jer su ga snažni zapuši vjetra povijali sad amo, sad tamo. Prošla je tako i noć s 19. na 20. ožujka, a ujutro je uragan bjesnio još većom snagom. Na uzlijetanje se nije moglo ni misliti. Tog dana, u jednoj od ulica Richmonda priđe inženjeru Cvrusu Smithu neki čovjek kojega ovaj nikad prije ne bijaše vidio. Bio je to mornar Pencroff, čovjek od trideset i pet do četrdeset godina, snažna tijela, očiju živahnih i žmirkavih, ali posve

pristojna izgleda. Taj Pencroff bio je Amerikanac sa Sjevera. On je oplovio uzduž i poprijeko sva mora zemaljske kugle i doživio sve moguće i nemoguće pustolovine, koje se živu stvoru mogu zbiti. Nije ni potrebito naglašavati daje to bio čovjek poduzetne prirode, pripravan na sve, da je bio od onih ljudi, koje više ništa nije moglo začuditi i iznenaditi. Pencroff se na početku te iste godine radi poslova uputio u Richmond s petnaestgodišnjim dječakom Harbertom Brownom iz New Jerseva, sinom svoga kapetana i siročetom. 18Tajanstveni otok Volio ga je kao svoje dijete. Budući da nije mogao napustiti grad prije početka opsade, bio je, na svoju veliku žalost, prinuđen ostati tamo gdje se našao. I njemu se po glavi vrzla samo jedna misao: pobjeći, bilo kako. Cvrusa Smitha je poznavao po ćuvenju kao ugledna i priznata čovjeka. Znao je da su toga odlučnog čovjeka izjedali nestrpljenje i jad. Stoga tog dana nije ni oklijevao, već mu je prišao i rekao bez ikakva uvoda: - Gospodine Smithe, nije li vama Richmonda već preko glave? Inženjer se zagleda netremice u čovjeka, koji mu se bijaše obratio tim riječima i koji potom nadoda: - Gospodine Smithe, hoćete li da bježimo? - Kada? - živo upita inženjer. Lako je zamisliti da mu je to pitanje mimo volje izmaklo, jer on još ne bijaše pravo ni promotrio neznanca, koji mu se obratio. Postoje prodornim pogledom zamijetio iskren izražaj mornareva lica, nije ni trenutka dvojio da se pred njim nalazi pošten čovjek. - Tko ste vi? - upita kratko. Pencroff se predstavi. - U redu - priklopi Cyrus Smith. - Ali kako ste naumili izvesti bijeg? - Pomoću one lijenčine, balona, koji se tamo besposleno klati i ostavlja dojam, kao da samo nas čeka! Inženjeru nije bilo potrebno da mornar završi rečenicu. Otprve je shvatio. Zgrabio je Pencroffa za lakat i odvukao ga u svoj stan. Tamo mu je mornar izložio svoj, u stvari, vrlo jednostavan plan. Pri njegovu izvođenju mogli su jedino stradati. Istina, nevrijeme je bjesnilo svom snagom, ali za vješta i hrabra inženjera kakav je bio Cyrus Smith, neće predstavljati nikakav problem upravljanje jednim balonom. Ako je njemu, inženjeru, poznato kako se tim balonom upravlja, on, Pencroff, neće ni trenutka premišljati da pođe s njim, razumije se, skupa s Harbertom. Koješta je on preturio preko glave, pa neće valjda uzmaknuti pred jednom olujom! Cvrus Smith je bez riječi slušao mornara. Pogled mu je blistao. Prigoda je tu i on je neće propustiti. Plan je bio vrlo opasan, ali moguć. Uza svu budnost stražara, noću su mogli prići balonu i uvući se u košaru, a potom presjeći užad, kojom je bio privezan za tlo! Istina, izlagali su se opasnosti da budu pobijeni, ali je postojala mogućnost da uspiju i, da 19Jules Verae nije bilo te oluje... Ali da nije bilo nje, balon bi bio već uzletio, a toliko željena prigoda ne bi im se ukazala u ovom trenutku!

- Ja nisam sam! - napokon će Cyrus Smith. - Koliko osoba, dakle, vi želite povesti sa sobom? - upita ga mornar. - Dvije. Želim povesti svog prijatelja Spiletta i svog slugu Naba. -Vas je, dakle, troje - upadne Pencroff. - Sa mnom i Harbertom ima nas petero. A balon je trebao ponijeti u zrak šestoricu... - Sjajno! Polazimo! - poviče Cyrus Smith. To "polazimo" obvezivalo je i dopisnika. Dopisnik sigurno nije čovjek koji će uzmaknuti! Kad su mu plan izložili, on je bez pogovora pristao. Jedino se čudio kako njemu nije pala na um tako jednostavna misao. Što se pak tiče Naba, on je bio pripravan slijediti svoga gospodara kamogod ovaj naumio. - Onda, doviđenja do večeras - reče Pencroff. - Motat ćemo se ovuda sva petorica, tobože, kao da smo radoznali! - Do večeras, u deset sati - odgovori Cyrus Smith - i dao Bog da ova oluja ne utihne prije našeg odlaska! Pencroff se oprosti od inženjera i vrati u svoj stan, gdje ga je čekao mladi Harbert Brown. Taj hrabri dječak znao je za mornarev plan, te je sa strepnjom očekivao ishod mornareva sastanka s inženjerom. Po ispričanom se vidi da se petorica odlučnih ljudi kanila baciti u vrtlog oluje, uhvatiti se u koštac s uraganom koji je bio u naponu snage! No, uragan nije jenjavao. Ni Jonathan Forster ni njegovi suputnici nisu ni pomišljali suprotstaviti mu se u slaboj košari! Danje bio strašan. Inženjer se samo jedne stvari bojao: da balon, konopima pričvršćen za tlo i povijan vjetrom, ne prsne u tisuću komada. Mnoge je sate proveo vršljajući po gotovo pustom trgu i ogledavajući balon. Pencroff je radio to isto, uvukavši ruke u džepove i zijevajući na silu, kao čovjek koji ne zna kako bi prikratio vrijeme, ali koji istodobno strahuje da oluja ne razdere balon, ne pocijepa konope i ne povuče ga u zračni vrtlog. Naposlijetku zanoći. Noć je bila vrlo mračna. Magla, gusta poput oblaka, prilegla uza samo tlo. Poče padati kiša izmiješana sa snijegom. Bilo je hladno. Nekakva magla pritisla je čitav Richmond. Činilo se da je žestina oluje nametnula primirje između opsjednutih i onih koji su ih opsjedali i da su topovi umukli pred snažnom grmljavinom uragana. Gradske su ulice bile prazne. Čini se daje po tom strašnom nevremenu 20Tajanstveni otok bilo besmisleno čuvati trg po kojemu se valjao balon. Očito, sve je išlo u prilog zarobljenicima, ali zar je imalo smisla uputiti se u taj pakleni vihor...! - Gadna li vremena! - promumlja Pencroff udarivši šakom po svom šeširu koji mu vjetar htjede otrgnuti s glave. - Uza sve to izići ćemo na kraj s tim demonom! U devet i pol sati Cyrus Smith i njegovi prijatelji dovukoše se do trga obavijenog dubokom tamom, jer vjetar bijaše pogasio sve plinske svjetiljke. Čak ni golemi balon nije bilo moguće vidjeti. Vjetar ga je posve povio uza zemlju. Osim vreća pijeska koje su trebale poslužiti

kao balast i koje su pritezale konope omotača, košaru je pridržavao i jaki konop koji se, prolazeći kroz prsten privezan za tlo, ponovno vraćao do košare. Petorica se zarobljenika sastadoše kod košare balona. Nitko ih nije zamijetio, jer je mrklina bila tako gusta da jedan drugoga nisu uzmogli vidjeti. Ne prozborivši ni riječi, Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Nab i Harbert zauzeše mjesta u košari, dok je Pencroff po inženjerovu nalogu skidao jednu za drugom vreće s teretom. Sve to potraja tek nekoliko trenutaka, te se i mornar pridruži ostalima. Balon je sada pridržavao za zemlju samo dvostruki konop. Čekalo se da Cyrus Smith dade nalog za polazak. U tom trenutku se jedan pas prebaci preko ograde košare. Bio je to Top, inženjerov pas koji je prekinuo lanac i pojurio za svojim gospodarom. Bojeći se da ne preopterete balon, Cyrus Smith htjede otjerati jadnu životinju. - Koješta! Jedan više! - promrmlja Pencroff, oslobodivši košaru dviju vreća pijeska. Potom odriješi dvostruki konop i balon, koso se vinuvši u zrak, nestane u visinu, pošto je prije toga košarom udario u dva dimnjaka i oborio ih u snažnom naletu. Sad je tek uragan ojačao neslućenom žestinom. U tijeku noći inženjer nije mogao ni pomisliti na spuštanje, a kad je svanuo dan, gusta magla im je skrivala zemlju. Tek poslije pet dana putnici ugledaše ispod balona, koji je vjetar gonio golemom snagom, beskrajnu morsku pučinu! Već nam je poznato kako su od petorice ovih ljudi, koji su poletjeli 20. ožujka, četvorica 24. ožujka bila bačena na pustu obalu, više od šest tisuća milja daleko od svog polazišta. 21Jules

Verne

Čovjek koji je sada nedostajao, čovjek kojemu su u pomoć pojurila četvorica preživjelih, bio je glavom njihov šef, Cyrus Smith! 22Tajanstveni

otok

III. PET SATI POPODNE - NESTALI PUTNIK - NABOVO OČAJANJE - TRAŽENJE PREMA SJEVERU - OTOČIĆ -TUŽNA NOĆ ISPUNJENA STREPNJOM - JUTARNJA MAGLICA - NAB PLIVA POGLED NA KOPNO - GAZOM PREKO TJESNACA

Snažan udar morskog vala otrgnuo je inženjera od mreže za koju se držao. I njegova je psa nestalo skupa s njim. Vjerna je životinja namjerno pohrlila u pomoć svom gospodaru. - Naprijed! - poviče dopisnik. Sva četvorica, Gedeon Spilett, Harbert, Pencroff i Nab zaboravile i umor i napore i odmah se dadoše u traganje za nestalim suputnikom. Jadni Nab je plakao od bijesa i očajanja pri pomisli daje izgubio biće koje mu je bilo najmilije na tom svijetu. Nije prošlo više od dvije minute otkako je Cyrus Smith nestao, do trenutka kad je balon s njegovim suputnicima pao na kopno. Stoga su se svi nadali da će im ipak poći za rukom spasiti ga. - Tražimo! Tražimo! - vikao je Nab.

- Jest, Nab, tražit ćemo ga - odgovori Nabu Gideon Spilett - pronaći ćemo ga. - Živa i zdrava? - Živa i zdrava! - Zna li plivati? - upita Pencroff. - Zna! - odgovori Nab. - Uostalom, Top je s njim...! Čuvši tutnjavu mora, mornar s nevjericom zavrti glavom. 23Jules

Verne Inženjer je nestao na sjevernoj strani obale, oko pola milje daleko od mjesta, gdje je balon bacio brodolomce. Ako se on dočepao najbliže točke na obali, onda to mjesto nije smjelo biti udaljeno više od pola milje. Bilo je oko šest sati poslije podne. Magla se upravo spustila, te je bilo vrlo mračno. Brodolomci su krenuli prema sjeveru duž istočne obale kopna kamo ih je nevrijemo bacilo, te nepoznate zemlje o čijem geografskom položaju nisu imali pojma. Gazili su po pješčanostjenovitom tlu na kojemu nije ništa raslo. To neravno i vrlo hrapavo tlo bilo je ponegdje puno rupa, tako da se vrlo teško hodalo. Iz tih rupa su svakog trenutka izlijetale velike ptičurine troma leta i bježale na sve strane. Zbog pomrčine nisu ih uopće mogli vidjeti. A bilo je i drugih, znatno gipkijih, koje su se dizale u jatima i prelijetale kao gusti oblaci. Mornaru se učini da u tim pticama prepoznaje velike i male galebove čije se oštro kričanje miješalo s hukom mora. Katkad su se brodolomci zaustavljali i snažno dozivali, a potom su osluškivali neće li s oceana do njih doprijeti odziv. Ako su se nalazili u blizini mjesta kamo je inženjer isplivao na obalu, onda su s pravom morali pretpostaviti da će čuti barem lavež Topa, ukoliko Cyrus Smith nije bio u stanju odazvati se. Ali iz one huke mora i lomljave valova ne izdvoji se ni ljudski krik ni lavež psa. Mala skupina pođe naprijed pretražujući svaki kutak obale. Pošto su tako pretraživali dvadesetak minuta, četvorica brodolomaca naglo zastanu pred iznenadnim naletom zapjenjenih valova. Pred njima više nije bilo čvrstog tla. Nalazili su se na rubu oštrog grebena o koji su se valovi snažno razbijali. - Ovo je izbočeni greben - doda mornar. - Moramo se vratiti natrag i okrenuti udesno. - Ali, je li on tamo? - javi se Nab pokazavši prema oceanu, čiji su se golemi valovi bjelasali u mrklini. -Hajde, dozivajmo ga ponovno! I sva četvorica stadoše snažno dozivati, ali im se nitko ne odazva. Pričekaše da se huka stiša. Potom su ponovno dozivali, ali uvijek s istim rezultatom. Poslije toga brodolomci se vrate, idući suprotnom stranom grebena, stalno po pješčanom i stjenovitom tlu. Uto Pencroff opazi da je

obala strmija i da se zemljište penje, te zaključi da će dugom krivinom stići do visoke obale, čiji su se obrisi nazirali u mraku. Na ovoj strani obale ptica je bilo u mnogo manjem broju. I more je bilo manje uzburkano, manje je hučilo. Odmah su opazili da se uskomešanost mora osjetno smanjila. Jedva se čulo udaranje mora o litice. Vjerojatno je na ovoj strani izbočeni greben tvorio polukrug koji je njegov zaoštreni vršak štitio od udara valova s pučine. 24Tajanstveni

otok

Idući tim smjerom, išli su prema jugu, a to znači na suprotnu stranu od one, na koju je mogao isplivati Cyrus Smith. Premda su prevalili milju i pol puta, ne naiđoše na krivinu, koja bi ih odvela k sjeveru. Pa ipak, izbočeni greben koji bijahu obišli negdje se morao spajati s kopnom. Premda na kraju svojih snaga, brodolomci su išli hrabro naprijed, nadajući se da će svakog trenutka naići na nagli zaokret koji će ih vratiti u prvotni smjer. Veliko je bilo njihovo razočaranje kad im se, poslije dvije milje otprilike, ponovno ispriječilo more na kraju strmog grebena pokrivenog klizavim stijenama. - Ta mi se nalazimo na jednom otočiću - reče Pencroff. - Prošli smo ga s kraja na kraj. Mornareva primjedba je bila ispravna. Brodolomce nevrijeme nije bacilo ni na neko kopno, čak ni na neki otok, već na otočić koji nije imao ni dvije milje dužine, dok mu je širina bila neznatna. Nije li, možda, taj pusti otočić bez raslinja, prekriven stijenjem i bijedno sklonište morskih ptica, pripadao nekoj većoj skupini otoka? To se nije moglo ustvrditi. Kad su brodolomci iz košare balona kroz maglu zamijetili kopno, oni nisu mogli ocijeniti njegovu veličinu. Međutim, Pencroff, naviknut da svojim mornarskim okom vidi čak i u mraku, bio je siguran u tom trenutku da na zapadnoj strani razaznaje nekakve obrise koji su nagoviještali visoku obalu. Ali po onom mraku nisu mogli odrediti kakvom sustavu, jednostavnom ili složenom, pripada taj otočić. A nisu ga mogli ni napustiti, jer ga je more sa svih strana okruživalo. Trebalo je, dakle, odložiti za sutradan traganje za inženjerom koji, na žalost, nije davao nikakva znaka o sebi. -Cvrusova šutnja ništa ne znači - reče dopisnik. - Možda se onesvijestio, možda je ranjen, te u ovom trenutku nije u stanju odgovoriti na naše dozivanje. Ne smijemo očajavati. Dopisnik tada predloži da zapale vatru koja bi mogla inženjeru poslužiti kao putokaz. Ali su uzalud tražili drvo i suharke. Posvuda samo kamenjar i ništa drugo. Lako je zamisliti kakva je tuga obuzela Naba i njegove suputnike koji su svim srcem bili odani neustrašivom Cvrusu Smithu. Bilo je očito da su u tom trenutku bili nemoćni priteći mu u pomoć. Trebalo je pričekati do sutradan. Ili se inženjer spasio i našao sklonište na nekom mjestu na otoku, ili je zauvijek nestao. Bili su to za njih beskrajno dugi i mučni trenuci, a i hladnoća je prilično stisla. Premda su njihove patnje bile velike, oni ih gotovo

nisu ni osjećali. Nisu ni pomišljali na odmor. Misleći neprestano na svog

25

JulesVerm

vođu, zaboraviše na sebe. Nadali su se i podgrijavajući svoju nadu išli amo-tamo po tom pustom otoku, vraćajući se stalno prema sjevernoj strani, u neposrednu blizinu mjesta gdje se srušio balon. Osluškivali su, vikali i trudili se, u nadi da će čuti očajnički krik svoga suputnika. Odjek je njihovih glasova sigurno dopirao daleko, jer je zrakom zavladala tišina zbog čega je i hučanje mora počelo opadati. U jednom im se trenutku učini da im se jedan Nabov krik vratio kao jeka. Harbert upozori Pencroffa na to i doda: -To dokazuje da se prema zapadu, ne posve daleko, nalazi neko kopno. Mornar potvrdno kinine glavom. Uostalom, njegovo ga oko nije varalo. Ako je, makar i posve nejasno, nazirao neko kopno, znači da je to kopno doista postojalo. Daleka jeka bio je jedini odgovor na Nabov krik. Beskrajni prostor na istočnoj strani otoka ostao je nijem. Uto se i nebo pomalo razvedrilo. Oko ponoći na njemu zablista nekoliko zvijezda. Da je inženjer bio tu, sa svojim suputnicima, bio bi zamijetio da to nisu zvijezde što svijetle nad sjevernom polutkom. U stvari, Sjevernjača se nije javljala na ovom novom obzorju, a niti su sazviježđa u zenitu bila ona, što ih je uobičajeno promatrao nad sjevernim dijelom Novog svijeta, ali je stoga Južni Križ blistao nad Južnim polom. Noć prođe. Oko pet sati ujutro, 25. ožujka, nebo se ozarilo rumenilom. Obzor je još uvijek bio u tami, ali se s prvim dnevnim svjetlom s mora diže gusta magla, tako da ništa nisu vidjeli dalje od dvadeset koraka. Magla se tromo vukla poput golemih valjaka. Bio je to neugodan događaj. Brodolomci nisu ništa vidjeli oko sebe. l XT K ~ "'" i drmisnikovi pogledi pretraživali ocean, mornar i Harbert --:u~«T11 vierovanju, nalazila prea se tromo vukla pupu* &— LO je to neugodan događaj. Brodolomci nisu ništa viujen ^^.^----dok suNabovi i dopisnikovi pogledi pretraživali ocean, mornar i Harbert 5 trudili nazrijeti obalu što se, po njihovu vjerovanju, nalazil • -- J" Mi ništa nisu mogli opaziti.

r>„~'T,da ne vidim obalu

VJAJiV »j •» _ .

su se trudili nazrijeti obaiu stu o^, r_ _ „ ma zapadu. Ali ništa nisu mogli opaziti. -Nije bitno - primijeti Pencroff. - Premda ne vidim obalu, ja je osjećam... Ona je tu, tu na dva koraka. Siguran sam u to, kao što sam siguran da više nismo u Richmondu! Ali ne potraja dugo i magla se razišla. Bila je to sumaglica koja je naviještala lijepo vrijeme. Sunčeva toplina je zagrijavala njezine gornje slojeve i probijala se do površine otočića. I doista, oko šest i pol sati, odnosno tri četvrti sata poslije sunčevs izlaska, magla je postala prozirnija. Doduše, u visini se zgušnjavala ali se zato raščinjala u blizini zemlje. Napokon se pojavi cijeli otoci kao da je sišao s kakva oblaka. Potom se posvuda uokolo ukaže mor< bez granica na istoku, ali zatvoreno na zapadu strmom i uzdignutoi obalom. 26Tajanstveni

otok

Jest, tamo je bilo kopno! Tamo je bio spas barem za neko vrijeme. Između otočića i obale, razdvojenih kanalom širokim oko pola milje, bučno je pretjecala vrlo brza struja. Uza sve to jedan od brodolomaca, slušajući samo nagon svoga srca, baci se u vodu, a da nikoga od svojih suputnika nije pitao za mišljenje, da nije ni jednu jedinu riječ prozborio. Bio je to Nab. Njemu se žurilo na suprotnu obalu i da potom što prije krene prema sjeveru. Nitko ga nije mogao zadržati. Pencroff ga poče dozivati, ali uzalud. Uto i dopisnik odluči poći za njim. Međutim, Pencroff pođe prema njemu i reče: -Vi želite preplivati ovaj tjesnac? - Tako je - odgovori Gedeon Spilett. - Bit će bolje da malo pričekate, vjerujte vi meni - na to će mornar. Nab i sam može priteći u pomoć svom gospodaru. Bacimo li se u tjesnac izložit ćemo se opasnosti da nas struja, koja je u njemu vrlo jaka, odvuče na pučinu. Ako se ne varam, ovu struju tvori oseka. Gledajte, more se povlači s pijeska. Budimo, dakle, strpljivi, pa ćemo, kad se more posve povuče, možda na drugu stranu dospjeti gazom. -Imate pravo - odgovori dopisnik. - Ne razdvajajmo se ako ne moramo... Za to vrijeme Nab se svim snagama borio protiv struje. Preplivavao je tjesnac ukoso. Vidjeli su kako njegova snažna crna ramena izranjaju iz vode kod svakog zamaha mišica. Struja gaje snažno zanosila, ali se on ipak približavao drugoj obali. Da bi preplivao udaljenost od pola milje, koja je dijelila kopno od otočića, trebalo mu je više od pola sata. Naposljetku se dohvatio suprotne obale nekoliko tisuća stopa niže od mjesta, što se nalazilo nasuprot mjestu s kojega se bacio u vodu. Nab iziđe na obalu podno visoke granitne litice i snažno strese ramenima. Potom potrča i ubrzo ga nestade iza jednog vrha litice koja se pružila u more otprilike na visini sjevernog dijela otočića. Nabovi su suputnici sa strepnjom pratili njegov odvažni pothvat. Tek kad je crnca nestalo s obzora, oni svrate oči na kopno na kojemu bijahu odlučili

potražiti utočište, jedući pritom školjke kojih je bilo mnogo po pijesku. Bio je to mršav, ali ipak obrok. Suprotna je obala tvorila prostran zaljev koji je prema jugu završavao oštrim grebenom divljeg izgleda i bez ikakva raslinja. Taj se greben, povezan s obalom vezom vrlo čudnog oblika, oslanjao na visoke granitne stijene. Prema sjeveru, naprotiv, zaljev se Ijevkasto širio i tvorio obalu kružnog oblika, koja se protezala od jugozapada prema sjeveroistoku i završavao je oštrim rtom. Između tih dviju krajnjih točaka protezao se zaljev, a razdaljina je iznosila najviše osam milja. Na pola milje od toga 27

kopna, otočić se pružio u more poput golemog kita i sličio njegovu vrlo uvećanom kosturu. Na najširem mjestu nije bio širi od četvrt milje. Obala nasuprot otočiću bila je u prednjem dijelu prekrivena pijeskom prošaranim crnkastim stijenama koje su se sve više pomaljale iz mora, koje se zbog oseke povlačilo. Straga se, međutim, ocrtavao nekakav granitni bedem, okomito odrezan, na čijem je vrhu stršio greben čudnog oblika i bio najmanje tri stotine stopa visok. Taj je bedem bio tri milje dugačak i naglo završavao na desnoj strani, tako da se činilo da je ljudskom rukom odsječen. Na lijevoj strani, naprotiv, iznad izbočenog grebena, ta je strma i nepravilna obala bila načičkana komadićima kamenja čunastog oblika i sačinjena od nagomilanog i odronjenog kamenja. Ona se spuštala izduženom padinom koja se, postupno, stapala s liticama na južnom rtu. \ Na gornjoj zaravni nije bilo vidjeti nijednog drveta. Bila je to ravnica slična onoj, koja nadvisuje Cape Town, na Rtu Dobre Nade, samo mnogo [B5[m 'Bfznao BA^B^TU T^BUIT as szn nsiu O^BZ iye 'oBAnoBS oupeon^s aiidg uoapi^) af BS o^s ^BS i noiuzap[iq pnuauiođs Bqaa^ -iqas BU B^aCipo uitso B^SIU i\ievai nsiu apaasau n^nuaa^ n IUQ •piABqo ozjq as OBSoui 'np3qo nuajliB^SBuau 'o^iuio nuiaAs od as 'n^ BU tuaoBq 'iouio|opojq IUOBJCZ IAO ipuii ns afo5[ UBA^S sidoj

Hooian AOT iN3f vomonaN - mar miai - mar IAZ Hir TAIQ IAOĆVHI - ovoar aod ar inns r ONOIHOĐONHO n ama - nnns n laizi -oiar HOĐVN - VXSIN vovrocnoaoHa IHVAIS

•IA Jules Verne nisu imali nikakve naprave, ni alata. Oni su morali ni od čega napraviti sve!

Pa daje barem Cyrus Smith bio s njima, daje inženjer mogao svoje praktično znanje, svoj dovitljivi um staviti u službu njihova očajna položaja, možda bi se mogli još nečemu nadati! Na žalost, nije više bilo nade da će ga ponovno ugledati! Brodolomci su mogli računati samo sa svojim vlastitim snagama i pomoći Providnosti koja nikad ne ostavlja na cjedilu one koji iskreno vjeruju u nju. Ali prije svega, nameće se pitanje jesu li se oni trebali nastaniti na ovom dijelu obale, ne pokušavajući prije toga saznati kojemu kontinentu pripada, je li nastanjena ili nije i je li ta obala samo dio nekog pustog otoka? To je bilo bitno pitanje i trebalo gaje u što kraćem vremenu riješiti. Tek njegovo rješenje nametnut će im mjere koje im valja poduzeti. Pencroff je bio uvjeren da će biti bolje pričekaju li nekoliko dana prije, no što se bace na istraživanje okoliša. Morali su, u stvari, pribaviti namirnice i okrijepiti se u međuvremenu nekom boljom hranom, no što su bili lupari i jaja. Izloženi naporima dugog puta i bez zaklona u kojemu bi mogli odmoriti umorna tijela, istraživači su, prije svega, morali obnoviti svoje snage. Dimnjaci su im privremeno pružali dosta dobar zaklon. Vatra je bila upaljena, a lako je bilo sačuvati žeravicu. Zasad je bilo još dosta jaja u rupama među stijenjem i školjaka na obali. A domislit će se već nekom sredstvu kojim će ubiti pokojeg od onih golubova koji su u jatima letjeli nad zaravni, pa makar udarcima štapa ili kamena. Možda će na drveću u obližnjoj šumi naći neki plod dobar za jelo?! Naposljetku, smjestili su se uz pitku vodu. Zbog svega toga su odlučili nekoliko dana ostati u Dimnjacima i pripremiti se za istraživanje ili obale, ili unutarnjih predjela. Ovaj je plan osobito pogodovao Nabu. On je bio uporan u svom uvjerenju i u svojim predosjećanjima, te mu se nije nimalo žurilo napustiti ovaj dio obale, gdje se dogodila nesreća. On nije vjerovao, nije htio vjerovati u pogibelj Cvrusa Smitha. Njemu se činilo nemogućim da onakav čovjek završi svoje dane na tako bijedan način, daje takvog čovjeka odvuklo more i da se udavio na nekoliko stotina koraka od morske obale. Dotad, dok valovi ne vrate inženjerove tijelo, dotad dok on, Nab, ne bude vidio svojim očima i ne bude dodirnuo svojim rukama mrtvo tijelo svoga gospodara, on neće vjerovati u njegovu smrt! Ta se misao jače od ičega ukorijenila u njegovu upornom srcu. Možda je to 50Tajanstveni

otok

bila opsjena, uza sve to vrijedna poštovanja, opsjena koju mornar nije htio uništiti. Po njegovu uvjerenju, više nije bilo nade, inženjer je doista poginuo u uzburkanom moru, ali o tome nije htio s Nabom raspravljati, jer je ovaj bio kao pas koji ne može napustiti mjesto gdje je poginuo njegov gospodar, a njegova je žalost za gospodarom bila tako silna da ga on, vjerojatno, neće nadživjeti. Sutradan, to jest 26. ožujka, u zoru, Nab se uputi obalom u smjeru sjevera i ponovno se našao na mjestu gdje je more, nema dvojbe, progutalo nesretnog Cvrusa Smitha.

Doručak se brodolomaca tog jutra sastojao isključivo od golubjih jaja i lupara. Harbert je našao soli koja se zbog isparavanja morske vode nataložila u nekim rupama među morskim grebenima. Taj im je mineral baš dobro došao. Pošto su bili gotovi s doručkom, Pencroff upita dopisnika želi li ih, možda, pratiti u šumu. On i Harbert su naumili poći u lov. Ali poslije kratkog razmišljanja zaključe da netko mora ostati u Dimnjacima, prvo stoga da pazi na vatru, a drugo, da priskoči u pomoć Nabu ukoliko bi ovome pomoć ustrebala, što je bilo malo vjerojatno. Dopisnik stoga ostade. - Naprijed, u lov, Harberte! - reče mornar. - Streljivo ćemo naći na svom putu, a puške ćemo usjeci u šumi. Ali u trenutku odlaska Harbert napomenu kako bi bilo pametno kad bi se umjesto trudom, koji nisu imali, opskrbili nekim drugim materijalom za potpaljivanje vatre. - Kojim? - upita Pencroff. - Sagorjelim platnom - odgovori dječak. - Ono nam u slučaju potrebe može poslužiti umjesto truda. Mornar se složi daje dječakov prijedlog na mjestu. Samo je nezgoda bila u tome, što je on morao žrtvovati komad svoga rupca. Ali isplatilo se podnijeti tu žrtvu, te je ubrzo jedan komad Pencroffova rupčića, s krupnim kockastim šarama po sebi, pretvoren u napola sagorjelo platno. Ovaj lako zapaljivi materijal staviše u srednju prostoriju, na dno male udubine u stijeni, potpuno zaklonjene od vjetra i vlage. Bilo je devet sati prije podne. Vrijeme se kvarilo, puhao je jugoistočni vjetar. Harbert i Pencroff zaobiđoše ugao Dimnjaka i pri tome bace letimičan pogled na dim što se dizao nad vrškom jedne stijene. Potom se stadoše uspinjati lijevom obalom rječice. Kad stigoše u šumu, Pencroff od prvog drveta odlomi dvije podeblje grane od kojih napravi štapove, a Harbert im zatupi vrh, tarući ih o kamen. Ah, što sve ne bi bio dao za jedan nož! Potom dva lovca zađoše u visoku travu, hodajući obalom rijeke. Od zavijutka gdje je rijeka 51Jules Verne skretala prema jugozapadu, ona se postupno sužavala i između obala usjekla duboko korito nad kojim se savio dvostruki svod drveća. Da se ne bi izgubili, Pencroff odluči da pođu tokom vode, kojim se uvijek mogu vratiti polaznoj točki. Ali idući obalom, često su nailazili na zapreke. Sad bi im se na putu ispriječilo drveće čije su se vitke grane svijale do same vode, sad opet povijuše i trnovito grmlje, koje su morali uklanjati štapovima. Harbert se neprestano provlačio, gipko poput mačke, između polomljenih stabala, a potom nestajao u gustišu. Ali gaje Pencroff odmah pozivao da se vrati i molio ga da se ne udaljuje. Usput je mornar vrlo pomno promatrao raspored i prirodu pojedinih mjesta. Na njihovoj, lijevoj obali rijeke tlo je bilo ravno i neosjetno se uspinjalo prema nutrini. Katkad je bilo vlažno i sličilo močvari. Osjećalo se da odmah ispod površine postoji mnoštvo sitnih vodenih tokova, koji su se u podzemnim pukotinama slijevali u rijeku. Katkad su, probijajući se šumom, naišli na potočić preko kojega su prelazili

bez muke. Suprotna strana obale se činila neravnom, a dolina kojom je pretjecala rijeka jasnije se ocrtavala. Brežuljak prekriven stubasto poredanim stablima, tvorio je zastor koji je zaklanjao vidik. Napredovanje desnom obalom bilo bi teže, jer su se padine naglo rušile, a drveće, svijeno nad vodom, držalo se zahvaljujući snazi svog korijenja. Nije ni potrebno dometnuti kako ni ovu šumu, kao ni dotad prijeđenu obalu, nije nikad dotaklo ljudsko stopalo. Pencroff je zamijetio tragove četveronožaca i svježe otiske nogu životinja kojima nije uspio odrediti vrstu. Jamačno su neki od tih tragova, a to je isto i Harbert mislio, pripadali opasnim divljim zvijerima, što su morali imati na umu. Ali nigdje ne opaziše zasjek sjekire u stablo, nigdje pepela s ugašene vatre, nigdje otiska ljudskog stopala. Možda je to bila sretna okolnost za njih, jer se na toj zemlji usred Tihog oceana možda trebalo više bojati prisutnosti ljudi, nego ga željeti. Harbert i Pencroff jedva da su koju riječ izmijenili, jer su nailazili na velike poteškoće u putu i vrlo sporo napredovali zbog toga. Poslije čitava sata hoda jedva su milju prevalili. Do tog trenutka od lova ne bi ništa. Međutim, neke su ptice pjevale i prelijetale kroz granje. Bile su vrlo plašljive, te se činilo da im je čovjek nagonski ulijevao strah. Među raznim pticama Harbert zamijeti u močvarnom dijelu šume pticu zašiljenog i dugog kljuna, koja je po svojoj tjelesnoj građi sličila vrapcu ribolovcu. No, od ovoga se razlikovala svojim dosta oštrim perjem koje se prelijevalo metalnim sjajem. - Ovo mora da je jakamar - reče Harbert nastojeći se ptičici približiti na što manju udaljenost. 52Tajanstveni

otok

-Upravo zgodna prigoda da joj okusimo meso — odgovori mornar — samo kad bi pristala da je na žeravi okrenemo! U tom trenutku dječak vješto i snažno baci kamen i pogodi pticu u zglob na krilu. Ali udarac nije bio dostatno snažan, jer jakamar pojuri što su ga noge nosile i brzo ga nestade u gustišu. - Doista sam nespretan! - poviče Harbert. -Naprotiv, drago moje dijete! - reče Pencroff. - Kamenje pogodio pravo u cilj, a mnogi bi bili promašili pticu! Nego, čemu ljutnja! Jakamara ćemo uhvatiti drugi put. Nastaviše istraživanje. Što su lovci dublje zalazili u šumu, nailazili su na sve ljepše drveće, ali ni na jednom ne zamijetiše ploda. Pencroff je pogledom uzalud tražio neku od onih dragocjenih palmi što na bezbroj načina mogu poslužiti u domaćem životu i što rastu od četrdesete paralele na sjevernoj polutki do trideset i pete na južnoj. Ali ova se šuma sastojala samo od crnogoričnog drveća poput deodara koje Harbert već prije bijaše zapazio, te duglasi slični onima, koji rastu na sjeverozapadnim obalama Amerike i prekrasnih jela, visokih čak sto pedeset stopa. Tog trenutka jato omanjih ptica, lijepog perja i dugog i blistavog repa, razleti se među granama sijući svoje, u tijelo slabo usađeno, perje

tako da prekri tlo finim paperjem. Harbert pokupi nekoliko pera i pošto ih je razgledao, reče: - To su kuruke! - Ja bih više volio biserku ili tetrijeba - odgovori Pencroff. - Ali ako su dobre za jelo... - One su dobre za jelo, čak bi se moglo reći da im meso ima slatkast okus - odgovori Harbert. - Uostalom, ako se ne varam, možemo im se vrlo lako prikrasti i udarcima štapa ih loviti. Provlačeći se kroz travu, mornar i dječak stigoše podno stabla čije niske grane bijahu prepune tih ptičica. Kuruke su čekale da naiđu insekti kojima su se hranile. Vidjeli su kako njihovi pernati čaporci čvrsto stežu nježne izdanke koji su im služili kao oslonac. Lovci se sad usprave i, izmahujući štapovima kao kosama, pomlatiše mnoštvo tih kuruka kojima uopće nije padalo na um bježati, već pustiše da tako glupo izginu. Stotinjak ih već bijaše prekrilo tlo, kad se one ostale odlučiše na bijeg. - Sjajno - poviče Pencroff - ova divljač kao da je stvorena za lovce poput nas! Mogli bismo te ptičice golim rukama hvatati! 53Jules

Verne

Mornar naniže kuruke na jedan prut, kao što se radi sa ševama, i oni nastaviše istraživanje. Zamijetiše da tok vode polako skreće prema jugu i pri tome pravi zavoj. Ali to skretanje vjerojatno nije išlo daleko, jer se vrelo rijeke sigurno nalazilo u planini i dobivalo vodu otapanjem snijega koji je prekrivao bokove srednjeg stošca. Zna se da je glavna svrha ovog istraživanja bila pribaviti što veću količinu divljači za goste Dimnjaka. Ne može se ustvrditi da su lovci taj cilj u potpunosti postigli. Stoga je mornar marljivo tragao dalje i dozlaboga grdio, kad bi koja životinja, koju čak ni raspoznati nije dospio, hitro nestala u gustoj travi. Da je sada pored sebe imao psa Topa! Ali Top je nestao zajedno sa svojim gospodarom i vjerojatno skupa s njim i nastradao! Oko tri sata poslije podne zamijetiše nova jata ptica. Na granama nekih stabala one su kljucale mirišljave bobice, od kojih su neke bile borovice. Odjednom pravi zvuk trube odjekne šumom. Tim čudnim i zvučnim trubljenjem glasale su se neke ptice kokošjeg roda, koje u Sjedinjenim Državama nazivaju tetrijebima. Ubrzo su opazili nekoliko parova tih kokoši žutog i mrkog perja i mrkog repa. Harbert raspozna mužjake po njihovim šiljastim krilcima i dugačkom perju oko vrata. Pencroff je držao da se moraju dokopati jednog od tih tetrijeba, koji su bili krupni kao domaća kokoš, a meso im je bilo ukusnije od piletine. Samo što je to bilo vraški teško. Oni nisu dopuštali da im se netko približi. Poslije brojnih bezuspješnih pokušaja, koji su samo prestrašili tetrijebe, mornar reče dječaku: - Pošto ih ne možemo uloviti u letu, pokušat ćemo ih udicom uhvatiti! -Kao šarana? - poviče Harbert, vrlo iznenađen mornarevim prijedlogom. - Kao šarana - ozbiljno odgovori mornar. Pencroff bijaše otkrio u travi nekoliko tetrijebovih gnijezda s po dva do tri jaja u svakom. On se dobro čuvao da ih ne dira, računajući da će se njihovi vlasnici sigurno vratiti u njih. On smisli da oko njih postavi uzice, ali ne uzice sa stupicom, već s pravom pravcatom

udicom. On povuče Harberta nekoliko koraka podalje od gnijezda i tu stane brižljivo pripremati svoj neuobičajeni pribor, upravo kao kakav učenik Isaaca Waltona1. Lako je zamisliti s koliko je zanimanja Harbert pratio njegov posao, premda sam nije vjerovao u uspjeh. Uzice je napravio od tankih Pisac glasovitog spisa o pecanju udicom 54

Tajanstveni otok

povijuša, povezao ih i dobio konop dugačak od petnaest do dvadeset stopa. Na kraju tog konopa od povijuša privezao je umjesto udica krupne i čvrste bodljike, koje ih je skinuo sa stabla patuljastog bagrema. Za mamac natakne na bodljike crvene crve koji su gmizali po zemlji. Uradivši to, Pencroff se provuče kroz travu vješto se skrivajući i smjesti se pokraj svojih konopa s udicama pored gnijezda. Potom se ponovno povuče, dohvati drugi kraj konopa i zajedno s Harbertom skrije se iza debelog stabla, gdje su strpljivo čekali. Treba kazati da Harbert nije mnogo vjerovao u uspjeh dovitljivog Pencroffa. Prođe dobrih pola sata u čekanju. Kao što mornar bijaše predvidio, više se pari tetrijeba vratilo svom gnijezdu. Oni su skakutali, kljucali po zemlji, ne zamjećujući prisutnost lovaca koji su se prije pobrinuli da se smjeste niz vjetar, ispod ptica. Mladom Harbertu je ovaj način lova bio vrlo zanimljiv. Pritajio je dah dok je Pencroff, razrogačenih očiju, otvorenih usta, ispupčenih usana kao da će sad zagristi u tetrijeba, jedva i disao. Uza sve to, ptice su šetuckale između udica, ne obraćajući im uopće pozornosti. Pencroff nezamijetnim trzajima pokrene mamce, te se činilo da su crvi još živi. Sigurno je mornar osjećao mnogo veće uzbuđenje, no što obuzme ribiča, koji kroz vodu ne vidi približavanje plijena. Trzaji ubrzo potaknu pozornost ptica, te ove kljunovima navale na udice. Tri, bez dvojbe, vrlo proždrljiva tetrijeba odjednom progutaju i udicu i mamac. Uto Pencroff naglim trzajem povuče svoje konope. Po snažnom lupanju krilima shvati da su ptice ulovljene. - Hura! - usklikne i pojuri prema plijenu, kojim u tili čas ovlada. Harbert je oduševljeno pljeskao rukama. Nikad prije nije vidio da se ptice hvataju udicom. Mornar vrlo skromno ustvrdi, kako mu ovo nije prvi pokušaj i da njemu, uostalom, ne pripada zasluga za ovaj izum. - U svakom slučaju - dodade - u položaju u kojem se nalazimo, još ćemo mi imati prigoda štošta vidjeti i doživjeti! Tetrijebima vezaše noge, a potom Pencroff odluči, videći da se dan bliži kraju i sretan što se ne vraćaju praznih ruku, da se vrate u Dimnjake. Put koji im je trebalo slijediti pokazivala im je rijeka svojim tokom. Pođoše stoga nizvodno i oko pet sati, prilično umorni, stigoše u Dimnjake. 55Jules

Verne

VII. NAB SE JOŠ NIJE VRATIO - DOPISNIKOVA RAZMIŠLJANJA VEČERA - OLUJA U NOĆI - POLAZAK U NOĆ - BORBA S VJETROM I KIŠOM - NA OSAM MILJA OD PRVOG LOGORA

Gedeon Spilett je stajao na žalu i, nepomičan i skrštenih ruku na prsima, promatrao more čije se obzorje stapalo na istoku s golemim crnim oblakom koji se brzo penjao prema zenitu. Vjetarje već bio dosta snažan i bivao sve hladniji što se dan više bližio kraju. Čitav se nebeski svod natuštio i već su se ispoljavali prvi znaci oluje. Harbert uđe u Dimnjake, dok se Pencroff uputi prema novinaru. Ovaj je bio toliko zaokupljen vlastitim mislima da ga nije ni vidio kad mu je prišao. - Idemo u susret ružnoj noći, gospodine Spilette! - reče mornar. -Bit će i vjetra i kiše i velikog veselja za zlogodnice 1. Dopisnik se okrene, opazi Pencroffa i obrati mu se riječima: -Na kojoj se udaljenosti od kopna, po vašem mišljenju, nalazila košara kad je u nju udario val koji je odvukao našeg prijatelja? Iznenađen tim pitanjem, mornar malo porazmisli, a potom će reći: - Na najviše dva kabela2. -Ali koliko metara iznosi jedan kabel? - upita Gedeon Spilett. - Pet stotina sežnjeva ili otprilike šest stotina stopa. -1 tako je - doda dopisnik - Cyrus Smith nestao na najviše dvanaest stotina stopa od obale? - Otprilike - odgovori Pencroff. -1 njegov pas također? ? 1

Vrsta morske školjke slične kamenici, samo što je znatno manja

2

Morska mjera za dužinu, 185 mTajanstveni

otok

- Također! - Ono čemu se najviše čudim - doda dopisnik - dakako, ako pretpostavimo da je naš prijatelj doista nastradao, jest da je pri tome nastradao i Top i da more nije izbacilo na obalu ni Topovo niti inženjerove tijelo. -Nije to nimalo čudno, ima li se na umu jačina mora - odgovori mornar. - Uostalom, vrlo je moguće da ga je struja izbacila na neko udaljenije mjesto na obali. - Znači, vi doista držite da je naš prijatelj izgubio život u morskim valovima? -još jednom će upitati dopisnik. -Ja sam tog uvjerenja. -A ja opet mislim - odgovori Gedeon Spilett - premda cijenim vaše iskustvo, Pencroffe, da u nestanku Cvrusa Smitha i Topa, pa bilo da su mrtvi ili živi, ima nečeg čudnog i nevjerojatnog. -Od svega bih srca dijelio vaše mišljenje, gospodine Spilette -odgovori Pencroff. - Ali sam, na žalost, siguran u ono što tvrdim. Rekavši to, mornar se okrene i pođe prema Dimnjacima. Na ognjištu je pucketala vatra. Harbert je upravo bacio na nju snop suhog drva, tako daje plamen dosta dobro osvjetljivao i najtamnije kutove hodnika. Pencroff se prihvati pripremanja večere. Činilo mu se da bi bilo dobro prirediti neko jače jelo, kako bi se što bolje okrijepili i povratili snagu. Pruće s nanizanim kurukama ostaviše za sutradan. Stoga su očerupali dva tetrijeba koji su se, pošto su ih natakli na ražanj, ubrzo pekli na rasplamtjeloj vatri. U sedam sati uvečer Naba još nije bilo natrag. Crnčeva odsutnost nije mogla, a da ne zabrine Pencroffa. Ovaj se počeo bojati da mu se

nije dogodila neka nesreća na tom nepoznatom kopnu ili da nesretnik nije u nastupu očajanja počinio neku glupost. Harbert je u crnčevoj odsutnosti vidio druge razloge. On je vjerovao da se Nab nije vratio, jer se dogodilo nešto novo i to ga je prinudilo da nastavi svoje traganje. A svaki novi trenutak mogao je biti u korist Cvrusa Smitha. Zar se Nab ne bi vratio da ga neka nova nada nije zadržala? Da nije, možda, naišao na neki znak, otisak stopala, ostatak balona koji gaje uputio na pravi trag? Možda je upravo u tom trenutku slijedio siguran trag? Možda se upravo u tom trenutku nalazio pored svoga gospodara? Tako je prosuđivao dječak, te je tako i govorio. Njegovi su ga prijatelji pustili govoriti. Dopisnik mu je povlađivao kimanjem glave, dok je Pencroff bio uvjeren daje Nab vjerojatno tog dana suviše daleko otišao pretražujući obalu, pa se stoga nije mogao vratiti. Vrlo uzbuđen neodređenim predosjećanjima, Harbert je u više navrata izrazio želju da Nabu pođe u susret. Ali Pencroff ga uvjeri da 57Verne «liW

od tog nauma ne može biti koristi, jer po toj mrklini i po takvu nevremenu neće pronaći Naba, stoga je bolje da pričekaju. Ako se ni sutradan Nab ne pojavi, Pencroff neće ni trenutka oklijevati da se pridruži Harbertu u traženju Naba. Gedeon Spilett se složi s mornarevim mišljenjem da se ne smiju rastajati, te se Herbert morao odreći svog nauma. Ali potom dvije krupne suze kliznuše niz njegove obraze. Dopisnik se nije mogao suzdržati da ne zagrli velikodušnog dječaka. Nevrijeme je napolju doista podivljalo. Nad obalom je puhao jugoistočnjak nevjerojatnom jačinom. Čulo se kako more, koje se u tom trenutku povlačilo zbog oseke, ričući udara o prve litice duž široke obale. Kiša, koju je orkan pretvorio u prašinu, dizala se u tečnu maglu. Sličila je pramenovima pare koji se tuku duž obale po kojoj je pijesak tako snažno brujao kao da tko istovaruje kolica sitnog kamenja. Vjetar je podizao pijesak i miješao ga s pljuskom. Tom naletu nitko ne bi mogao odoljeti. Zrak je bio nabijen pješčanom i vodenom prašinom. Između ušća rijeke i granitnog bedema zaravni bjesnili su veliki vrtlozi, a zračne struje tvorene tim vrtlozima, nemajući drugog oduška, osim uske doline čijim je dnom pretjecala rječica, jurišale su u nju neodoljivom snagom. Stoga se dim s ognjišta, potiskivan s uskog otvora, često vraćao natrag i ispunjao hodnike, tako da se unutra nije moglo izdržati. Stoga je Pencroff i pogasio vatru, čim su tetrijebi bili pečeni, zapretavši žeravicu ispod pepela. Niti u osam sati se Nab nije pojavljivao. Ali sad se već moglo dopustiti da gaje samo strašno nevrijeme spriječilo da se nije vratio i daje potražio zaklon u kakvoj pećini, gdje čeka da oluja jenja ili da svane novi dan. Bilo je nemoguće da ga po tom nevremenu idu tražiti.

Jedino pečene tetrijebe su imali za večeru. Rado su jeli pečenje, jer je bilo odlična okusa. Pencroff i Harbert, koji su zbog dugog hodanja pošteno ogladnjeli, halapljivo su jeli. Poslije toga se svaki povukao u kut u kojemu je proveo prošlu noć. Harbert je ubrzo zaspao pored mornara koji se pružio uza samo ognjište. Stoje noć više odmicala, napolju je oluja sve strasnije bjesnila. Vjetar se mogao usporediti s onim, koji je zarobljenike čak od Richmonda bacio na ovo pacifičko tlo. Oluje su bile česte za ravnodnevnica, obilovale su nesrećama i bile užasne, osobito na ovoj širokoj čistini, koja nije imala nikakvih prepreka njihovu bijesu. Očito je, dakle, daje tu obalu, okrenutu istoku i izravno izloženu vjetrovima, orkan šibao takvom snagom, da to nije moguće opisati. Na sreću, naslage stijena koje su oblikovale Dimnjake, bile su vrlo čvrste. Golemi blokovi granita od kojih poneki još ne bijahu dostatno 58Tajanstveni otok učvršćeni, činilo se kao da podrhtavaju u temeljima. Pencroff je to osjećao i pod njegovom rukom oslonjenom o zid prostrujio bi brz drhtaj. Ali on je sebe uvjeravao, i to s pravom, da se nema čega bojati i da se njegov privremeni zaklon neće srušiti. Međutim, kako se kamenje, što ga je vihor otkidao s vrha zaravni, sa strašnim štropotom rušilo na žalo, poneki se kamen kotrljao po gornjem dijelu Dimnjaka, gdje bi se i rasprsnuo ukoliko bi pao okomito. Dvaput se mornar dizao i puzeći odlazio do ulaza u Dimnjake da vidi što se to zbiva napolju. Ali to sitno odronjavanje nije predstavljalo opasnost, te se on ponovno smjesti pokraj ognjišta na kojemu je ispod pepela pucketala žeravica. Unatoč bješnjenju orkana, snažnoj huki vjetra, grmljavini oluje, Harbert je čvrsto spavao. San na kraju svlada i Pencroffa, koji se u svom mornarskom životu bijaše navikao na sve te nepogode. Jedino su Gedeona Spiletta brige držale budnim. On je sebe korio što nije pošao s Nabom. Već znamo da on nije izgubio svaku nadu. I njega su, kao i Harberta, mučila ista predosjećanja. Sve je svoje misli usredotočio na Naba. Zašto se nije vratio? Prevrtao se na svom pjeskovitom ležaju, jedva i obraćajući pozornost na razularene prilike napolju. Katkad su se njegove oči, otežale od umora, nakratko sklapale, ali bi ih neka iznenadna misao odmah potoni otvarala. Noć je, međutim, odmicala. Mogla su biti dva sata poslije pola noći kad je Pencroff, koji je spavao dubokim snom, osjetio da ga netko snažno drma. - Što se dogodilo? - poviče trgnuvši se iza sna i dolazeći k sebi brzo kao svi pomorci. Sagnut nad njim, dopisnik je govorio: - Slušajte, Pencroffe, slušajte! Mornar napne uši, ali ne razabra nijedan drugi zvuk osim hujanja vjetra. - Pa to vjetar huči! - reče. - Ne - odgovori Gedeon Spilett ponovno osluškujući. - Čini mi se da čujem...

-Što? - Lavež psa! Bio je to pas inženjera Cvrusa Smitha. Pas je, međutim, bio sam. S njim nije bilo ni njegova gospodara ni Naba. Kako je mogao, upravljajući se jedino nagonom, doći do Dimnjaka gdje nikad nije bio, i to usred onako mračne noći i za onako strašne 59

l t

Ali se morao nasloniti na mornara, inače bi bio pao. 60Tajanstveni otok oluje, to je bilo neobjašnjivo. Ali još neobjašnjivije je bilo što Top nije izgledao ni umoran, ni iscrpljen, pa čak ni prljav od blata ili pijeska. Harbert ga privuče k sebi i rukama mu primi glavu. Pas se prepusti tom draganju i uze trljati vrat o dječakovu ruku. - Ako je pas živ, onda je i gospodar ostao na životu! - reče dopisnik. - Dao Bog! - doda Harbert. - Hajdemo, Top će nas voditi! Pencroffje šutio. On je osjećao daje Topov dolazak nagrizao sigurnost njegova uvjerenja.

-Na put!-reče. Pencroff brižljivo zapreta žeravu na ognjištu, stavi nekoliko komada drva pod pepeo da zatekne vatru kad se vrate. Potom uze ostatak večere i pojuri napolje za psom koji kao da gaje kratkim lajanjem pozivao da ga slijedi. Za njima se natisnuše dopisnik i dječak. Oluja je bjesnila svom žestinom. Možda je u tom trenutku bila u naponu snage. S obzirom daje mjesec bio u mlađu, a to znači zaklonjen zemljinom sjenkom, s njega se kroz oblake nije probijao ni tračak svjetlosti. Bilo je upravo nemoguće držati se pravog puta. Najbolje je bilo prepustiti se Topovu nagonu. Tako i učiniše. Dopisnik i Harbert su išli odmah iza psa, dok je na kraju hodao mornar. Razgovarati se nije moglo. Kišu, doduše, nisu mnogo osjećali stoga što ju je snažno puhanje pretvaralo u prašinu. Jedna je okolnost, međutim, mnogo pogodovala mornaru i njegovim prijateljima. Vjetar je puhao s jugoistoka, te ih je, prema tome, udarao u leđa. Dakle, pijesak što ga je vjetar silovito nosio i bio nepodnošljiv, šibao ih je u leđa i nije im mogao smetati u hodu, ukoliko se ne budu okretali. Uglavnom, oni su često išli brže no što su željeli i ubrzavali korak da ih vjetar ne prevrne. Silna im je nada udvostručila snagu, a osim toga nisu više nasumce išli obalom. Sad su bili sigurni da je Nab pronašao svoga gospodara i da im je poslao vjernoga psa. Alije li inženjer bio živ ili je Nab zvao svoje prijatelje da daju posljednju poštu mrtvom tijelu nesretnog Cvrusa Smitha? Pošto su prošli okomitu stijenu visokog grebena, oprezno je zaobišavši, dopisnik, Harbert i Pencroff se zaustave da odahnu. Druga strana grebena štitila ih je od vjetra. Sad su slobodno disali poslije četvrt sata hoda koji je više sličio trčanju. Mogli su napokon jedan drugoga čuti i izmijeniti misli. Kad je Harbert spomenuo ime Cvrusa Smitha, Top kratko zalaje kao daje time htio reći daje njegov gospodar spašen.

61

Jules Verne - Spašen, nije li tako? - ponavljao je Harbert. - Spašen, zar ne, Tope!? Pas mu odgovori lajanjem. Ponovno krenuše. Bilo je oko dva i pol sata ujutro. More je počelo rasti i ta plima, u stvari, sizigijska1, uz to gurana vjetrom, nije na dobro slutila. Golemi su valovi uza silnu grmljavinu tako silovito udarali o hridine na obali da su vrlo vjerojatno preplavili otočić, koji se uopće nije vidio. Ta duga

brana više nije štitila obalu koja je bila sad izložena izravnim udarima mora. Čim se mornar sa svojim suputnicima odvojio od visokog grebena, opet ih je napao vjetar prijašnjom žestinom. Pognutih leđa, izloživši ih vjetru, vrlo brzo su napredovali, slijedeći Topa koji nije dvoumio u pogledu smjera. Išli su prema sjeveru. Na desnoj su im strani bili beskrajni valovi koji su se sa zaglušnim treskom razbijali o litice, a s lijeve neki mračan kraj, kojemu je bilo nemoguće razaznati izgled. Pretpostavljali su da je ravan, jer je orkan divljao preko njih ne odbacujući ih unatrag, kao maloprije dok su prolazili pored onog okomitog grebena. U četiri sata ujutro bijahu prevalili otprilike pet milja puta. Oblaci se više nisu vukli po zemlji već su se malo podigli. Vjetar je bio manje vlažan i hladniji. Slabo zaštićeni svojim odijelima, Pencroff, Harbert i Gedeon Spilett su dozlaboga patili, ali im se s usta ne otkinu nijedna riječ kukanja. Odlučno su išli za Topom ne pitajući kamo ih vodi ta pametna životinja. Oko pet sati poče svitati. Najprije u zenitu, gdje su vodene pare bile manje guste, nekoliko sivkastih tonova otkrije rubove oblaka, a ubrzo potom, ispod jedne neprozirne trake, svjetlija linija jasno ocrta morsko obzorje. Na površini valova pojavi se laka rumena svjetlost, a pjena dobi svoju bijelu boju. U isto vrijeme se na lijevoj strani nejasno ocrtaše neravni dijelovi obale, ali tek kao sivi tonovi na posve crnoj pozadini. U šest je sati već bio bijeli dan. Oblaci su jurili neuobičajeno brzo u velikim visinama. Mornar i njegovi prijatelji bili su oko šest milja udaljeni od Dimnjaka. Išli su ravnim pjeskovitim putom koji je prema pučini bio obrubljen sprudom grebena od kojih su samo vrhovi virili iz vode, jer je baš u tom trenutku plima bila na vrhuncu. Predio na lijevoj strani, na kojemu se dizalo nekoliko pjeskovitih brežuljaka obraslih Kad se Sunce, Mjesec i Zemlja nađu u položaju da im se centri poklapaju s pravom linijom, onda se to naziva sizigijom. 1

62Tajanstveni

otok

divljim artičokama, imao je dosta divlji izgled prostranog pjeskovitog kraja. Obala je bila slabo razvijena i od mora zaštićena samo lancem prilično nepravilnih i sitnih brežuljaka. Tu i tamo krivilo se pokoje drvo okrenuto k zapadu, a i grana povijenih u istom smjeru. Posve straga, prema jugozapadu, u krugu se pružao rub neke šume. U tom trenutku se na Topu pokazaše jasni znaci nemira. Jurio je naprijed, vračao se k mornaru kao da ga poziva da ubrza korak. Uto pas napusti pijesak i, vođen svojim izvanrednim nagonom, ne kolebajući se ni trenutka, okrene među sipine. Svi pođu za njim. Kraj je izgledao potpuno pust. Nigdje traga nekom živom biću. Taj prostrani kraj sipina sastojao se od brežuljčića pa čak i brežuljaka vrlo ćudljivo raspoređenih. Izgledao je kao mala pjeskovita Švicarska. Trebalo je imati izoštreni nagon da se tu ne zaluta.

Nekoliko minuta pošto su napustili žalo, dopisnik i njegovi prijatelji dospješe do nekakve jame izdubljene iza povisoke sipine. Tu se Top zaustavi i glasno zalaje. Spilett, Harbert i Pencroff uđoše za njim u šupljinu. Unutra je Nab klečao pokraj čovječjeg tijela ispruženog na ležaju od trave. Bilo je to tijelo inženjera Cvrusa Smitha.

63

Jules Verne VIII. JE LI CYRUS SMITH ŽIV? - NAB PRIČA - TRAGOVI KORAKA NERJEŠIVO PITANJE - PRVE RIJEČI CYRUSA SMITHA -OTISCI POVRATAK U DIMNJAKE - PENCROFFOVO IZNENAĐENJE Nab se i ne pomače s mjesta. Mornar mu dobaci samo jednu riječ: -Živ? - poviče. Nab ne odgovori. Gedeon Spilett i Pencroff problijedješe. Harbert sklopi ruke i osta nepomičan. Bilo je očito da jadni Nab, shrvan bolom, nije vidio svoje prijatelje niti čuo mornareve riječi. Dopisnik klekne pokraj nepomičnog tijela i stavi uho na inženjerove grudi, pošto mu je prije raskopčao odijelo. Prođe minuta, duga kao stoljeće, dok se on trudio da čuje otkucaje inženjerova srca. Nab se malko uspravi i neodređenim pogledom zagleda ispred sebe. Nikad očaj ne bi mogao više izmijeniti čovječje lice. Iscrpljen naporom, slomljen bolom, Nab je izgledao potpuno drugi, nepoznat čovjek. On je bio uvjeren da mu je gospodar mrtav. Poslije dugog i pomnog pregleda, Gedeon Spilett se diže i reče: -Živ je! Sad i Pencroff klekne pored Cvrusa Smitha. Svojim uhom on također zamijeti nekoliko otkucaja, a svojim usnama slab dah na inženjerovim usnama. Na dopisnikovu zamolbu Harbert skoči napolje da potraži vodu. Stotinu koraka od jame bistar potočić, očito vrlo nabujao poslije noćne kiše, pretjecao je pijeskom. Ali ne nađe ništa u što bi stavio vodu, niti 64Tajanstveni

otok

jedne školjke u tim sipinama. Dječak umoči rupčić u potok i trkom pojuri natrag. Na sreću, taj u vodu umočen rupčić bijaše dostatan Gedeonu Spilettu da ovlaži suhe inženjerove usne. Čestice svježe vode gotovo odmah su djelovale. Uzdah se ote iz grudi Cvrusa Smitha. Čak se činilo da pokušava nešto reći. - Spasit ćemo ga! - reče Gideon Spilett. Čuvši te riječi, Nabu se vrati nada. On svuče svog gospodara da ustvrdi nije li na njegovu tijelu bilo kakvih rana. Ni po glavi, ni po tijelu, ni po rukama i nogama nije bilo ozljeda, pa čak niti ogrebotina, stoje bilo vrlo čudno s obzirom da su ga valovi sigurno bacili na morske grebene. Čak ni na njegovim rukama nije bilo nikakvih ozljeda. Teško je bilo objasniti kako to da na inženjeru nije

bilo nikakvih tragova napora što ih je morao uložiti da bi prešao liniju grebena. Ali te okolnosti bit će kasnije objašnjene. Kad Cyrus Smith progovori, on će ispričati što se sve s njim zbivalo. Zasad se radilo o tome da ga se vrati u život, a bilo je vjerojatno da će to postići trljanjem. To su učinili mornarevim haljetkom. Ugrijan tim grubim trljanjem, inženjer malko pomakne ruke, dok mu je disanje postajalo sve redovitije. On je bio napola mrtav od iznemoglosti i da nije stigao novinar sa svojim prijateljima, on bi zacijelo bio gotov. - Vi ste držali mrtvim svoga gospodara, zar ne? - mornar upita Naba. - Jest, mislio sam da je mrtav! - odgovori Nab. - I da vas Top nije pronašao i da vi niste došli, ja bih bio pokopao svoga gospodara i potom pokraj njega umro! Eto, od čega je zavisio život Cvrusa Smitha! Nab potom ispriča što se sve zbilo. Jučer, pošto je u zoru napustio Dimnjake, on je krenuo obalom u sjeverozapadnom smjeru i tako stigao na onaj dio obale koji već prije bijaše obišao. Tamo je, uopće se ne nadajući, priznao je Nab, tražio po obali, među liticama, po pijesku neki, makar i neznatni trag koji bi ga doveo na pravi put. Pregledao je osobito onaj dio obale koji more za plime nije plavilo, jer su plima i oseka pored samog mora sigurno uništile sve tragove. Nab se nije nadao da će pronaći živoga svoga gospodara. Stoga je pošao u potragu za lesom koji je želio svojim vlastitim rukama sahraniti! Dugo je tako tražio, ali svi njegovi napori ostadoše bezuspješni. Činilo se da tu obalu nikad nije posjetilo ljudsko biće. One školjke do kojih

65

Jules Verne more nije dopiralo za plime, a kojih je bilo na milijune, bile su netaknute. Niti jedna jedina nije bila zgažena. Na prostoru od dvije do tri stotine jardi nije bilo nikakvih tragova, ni starih, ni novih, po kojima se moglo zaključiti da je tu netko isplivao na obalu. Nab je stoga odlučio pretražiti još nekoliko milja obale. Možda su struje odvukle tijelo na neko udaljenije mjesto. Kad mrtvo tijelo pliva u blizini ravne obale, more će ga prije ili poslije izbaciti na žalo. Nab je to dobro znao, stoga je htio posljednji put vidjeti svoga gospodara. -Još sam dvije milje išao obalom. Pretražio sam sve sprudove za vrijeme oseke i svo žalo za plime. Bio sam očajan što ništa nisam našao. Odjednom, jučer oko pet sati poslije podne, zamijetih otiske stopala na pijesku. - Otiske stopala? - poviče Pencroff. - Jest! - odgovori Nab. -A ti su otisci počinjali od samih sprudova? - upita dopisnik.

- Ne - odvrati Nab - nego tek od linije do koje dopire plima. Između sprudova i te crte tragovi su sigurno bili izbrisani. - Nabe, nastavi - reče Gedeon Spilett. - Kad sam opazio te tragove, ja sam, čini mi se, poludio. Ti su tragovi bili vrlo vidljivi i išli su prema sipinama. Trčeći sam jurio u njihovu smjeru oko četvrt milje, ali pazeći da ih ne uništim. Pet minuta poslije toga, začuh lajanje psa. To je bio Top, koji me je doveo ovamo k mom gospodaru. Nab još spomene bol koja gaje obuzela kad je zamijetio nepomično tijelo svoga gospodara i time završi svoje pričanje. Pokušao je ustvrditi je li još živ! Videći ga pak mrtvog, htio ga je oživjeti! Međutim, svi njegovi napori bili su uzaludni. Nije mu preostalo drugo, nego dati posljednje počasti onome, kojeg je toliko volio! Nab se tada sjetio svojih prijatelja. I oni su sigurno još jednom željeli vidjeti nastradalog inženjera! Top je bio tu. Nije li se mogao pouzdati u oštroumnost te vjerne životinje? Nab više puta izgovori novinarove ime stoga stoje Top najbolje poznavao tog inženjerova prijatelja. Potom mu je pokazao prema južnom dijelu obale i Top je pojurio u tom smjeru. Zna se već kako je Top, vođen gotovo natprirodnim nagonom, stigao u Dimnjake premda u njima nije nikad bio. Nabovi su prijatelji slušali njegovo pričanje s napregnutom pozornosti. Oni sebi nisu mogli objasniti kako to da Cyrus Smith, koji se sigurno dozlaboga namučio da bi se dokopao obale, nije stekao ni 66Tajanstveni otok jednu jedinu ogrebotinu dok se provlačio kroz sprudove! A još teže su mogli objasniti, kako se inženjer dovukao do ove jame izgubljene među sipinama i udaljene od obale više od jedne milje. - Znači, Nabe - reče novinar - da ti nisi prenio svog gospodara u ovu pećinu? - Ne, ja ga nisam prenio ovamo - odgovori Nab. - Očito je gospodin Smith sam došao ovamo - doda Pencroff. - Doista, to je očito — odgovori Gedeon Smith — ali je to u isto vrijeme i nevjerojatno! - Na sva ta pitanja odgovor su mogli dobiti jedino od inženjera. Stoga je trebalo čekati da mu se vrati govor. Na sreću, život je u njemu počinjao. Trljanje je pospiješilo kolanje krvi. Cvrus Smith ponovno pokrene ruke, pa glavu, a nekoliko nerazumljivih riječi mu se otkine s usana. Sagnut nad njim, Nab ga je dozivao, ali inženjer kao da ga nije čuo. Oči su mu još uvijek bile zatvorene. Život se zasad samo u pokretima očitovao. Svijest mu se još nije vraćala. Pencroffu bi vrlo žao što nema vatre, a ni mogućnosti da do nje dođe. Na nesreću, on je zaboravio sa sobom ponijeti sagorjelo platno koje bi bio sada lako zapalio kresnuvši dva kamena jedan o drugi. Inženjerovi su, pak, džepovi bili posve prazni. Jedino su u džepiću njegova prsluka pronašli sat. Nije im preostalo drugo do da Cyrusa Smitha prenesu u Dimnjake, i to što prije. Svi su bili tog mišljenja. Ipak skrb koju su pružili inženjeru, povratila ga je brže no što su i mislili. Voda kojom su mu navlažili usne pomalo gaje vraćala svijesti.

Pencroffu pade na um da s vodom pomiješa sok tetrijebova mesa što ga sa sobom bijaše ponio. Harbert otrča do obale i vrati se s po dvije velike školjke koje su imale svaka po dvije ljušture. Mornar složi neku vrstu kašice i ugura je inženjeru među usne, što ovaj halapljivo posrka. Poslije toga inženjer otvori oči. Nab i dopisnik se sagnuše nada nj. - Gospodaru! Gospodaru! — poviče Nab. Inženjer ga je čuo. On prepozna Naba i Spiletta, a potom i drugu dvojicu svojih prijatelja, to jest Harberta i mornara, te svojom rukom lako stisne njihove. On ponovno izusti nekoliko riječi, koje on, nedvojbeno, bijaše izgovorio i koje su davale do znanja kakve su ga misli čak i u tom stanju morile. Sad njegovi prijatelji shvatiše značenje tih riječi. - Otok ili kontinent? - promrmlja. • - Zaboga! - poviče Pencroff koji se nije mogao svladati. - Sto mu muka, baš nas briga za to! Glavno da ste vi živi, gospodine Cyruse! Je li ovo otok ili kontinent, doznat ćemo poslije. 67Jules

Verne

Inženjer potvrdno kimne glavom i potom se učini da je ponovno zaspao. Pustiše ga da spava, a novinar odmah poče poduzimati potrebne mjere da inženjera što lakše odnesu odatle. Nab, Harbert i Pencroff iziđu iz pećine i upute se k visokoj sipini na kojoj je raslo nešto zakržljalih stabala. Hodajući prema njoj, mornar se nije mogao suzdržati, a da ne ponovi: - Otok ili kontinent! On misli na to, a jedva je još dašak života ostao u njemu! Velikog li čovjeka! Stigavši na vrh sipine, Pencroff i njegova dva prijatelja rukama, jer drugog alata nisu imali, pootkidaše najveće grane s jednog stabalca, neke vrste primorskog bora opustošenog vjetrovima. Potom od tih grana napraviše nosila koja će im, kad ga prekriju lišćem i travom, omogućiti prenošenje inženjera. Sve je to bilo gotovo za otprilike četrdeset minuta. Bilo je deset sati kad su se Nab, Pencroff i Harbert vratili u pećinu, gdje je Gedeon Spilett ostao pokraj inženjera. Uto se inženjer probudio iza sna ili prije iz drijemeža u kojemu ga bijahu zatekli kad su ga pronašli. Njegovim dotad mrtvačkim obrazima vrati se boja. On se malo pridigne, pogleda oko sebe kao da se pita gdje se to nalazi.

- Možete li me slušati, a da vas to ne izmori, Cvruse? - upitat će novinar. - Mogu - odgovori inženjer. -Ja mislim - uplete se mornar - da će vas gospodin Smith još bolje čuti okusi li malo ove tetrijebove hladetine, jer ovo je tetrijeb, gospodine Cvruse - doda, pružajući mu komad hladetine kojoj je sada dodao i komadiće mesa. Cyrus Smith pojede komadiće tetrijeba dok njegova tri prijatelja podij elise međusobno ostatke. Budući da su bili vrlo gladni, taj im se doručak nije činio baš previše obilnim. -Ništa zato! - primetne mornar - u Dimnjacima nas čeka hrana. Treba, naime, znati, gospodine Cvruse, mi tamo dolje, više prema jugu, imamo dom sa sobama, krevetima i ognjištem, a u smočnici mnogo ptica koje naš Harbert nazva kurukama. Vaša nosila su pripravna i čim vam se povrati snaga, prenijet ćemo vas u naš stan. -Hvala, dragi prijatelju - odgovori inženjer -još sat-dva i možemo krenuti... A sad mi, vi Spilette, ispričajte sve novosti! Dopisnik tada ispriča sve što se dogodilo. On ispriča one događaje koji sigurno nisu bili poznati Cvrusu Smithu: posljednji pad balona, pristajanje na nepoznatoj obali, naizgled pustoj, otkriće Dimnjaka, 68Tajanstveni

otok

poduzete potrage za nestalim inženjerom, Nabovo požrtvovanje, potom koliko su dugovali pametnom i vjernom Topu, itd... - Ali - upita Cyrus Smith ponešto slabašnim glasom - vi me niste pronašli na obali? - Nismo. -A koliko je ova pećina udaljena od sprudova? - Oko pola milje - odgovori Pencroff. - Vidimo da se vi tome čudite, ali ni mi nismo bili ništa manje iznenađeni kad smo vas pronašli na ovome mjestu! - U stvari - odgovori inženjer koji je sve više dolazio k sebi i kojega su sve više zanimale te pojedinosti - u stvari, to je vrlo čudno! - Možete li nam ispričati - ponovno će mornar - što se s vama zbilo pošto su vas valovi otrgli od balona? Cyrus Smith se nastojao sjetiti, ali malo toga mu je padalo na um. Morski val gaje otrgnuo od omotača balona. Najprije je potonuo nekoliko sežanja. Našavši se na površini u onom polumraku, osjetio je da se neko živo biće praćaka pored njega. To je bio Top koji se bacio za njim da bi mu pomogao. Podignuvši oči, više nije vidio balona jer se ovaj, oslobođen njegove i Topove težine, poput strijele vinuo u zrak. Nalazio se, dakle, usred razularenih valova, udaljen od obale najmanje pola milje. Pokušao se snažnim plivanjem boriti protiv valova. Top mu je pomagao držeći ga za odijelo. Uto ga neka vrlo brza struja zahvati, ponese prema sjeveru i poslije pola sata naprezanja, on potone povukavši i Topa za sobom u ponor. Od tog trenutka, pa dok nije otvorio oči i vidio se okružen svojim prijateljima, ničega se više nije sjećao.

- Pa ipak -javi se Pencroff- bit će da vas je more izbacilo na obalu i da ste imali dostatno snage doći ovamo, jer je Nab pronašao tragove vaših stopala! - Da... bit će... - odgovori inženjer porazmislivši. - A zar vi niste otkrili tragove ljudskih bića na ovoj obali? - Nismo - odgovori novinar. - Uostalom, da se kojim slučajem neki spasitelj i našao tu upravo u ovom trenutku, zašto bi vas napustio pošto vas je spasio iz valova? - Imate pravo, dragi moj Spilette. - Reci mi, Nabe - doda inženjer okrenuvši se prema svom sluzi - nisi li ti... da nisi možda nesvjesno... u trenutku kad... Ne, to je besmisleno... A postoji li još koji od tragova? - upita Cyrus Smith.

69

Jules Verne - Postoji, gospodaru - odgovori Nab - znate, na ulazu, sa stražnje strane ove sipine, na mjestu zaštićenom od vjetra i kiše. Druge je oluja izbrisala. - Pencroffe - reče Smith - biste li uzeli moje cipele i pošli ustvrditi poklapaju li se potpuno s tragovima? Mornar postupi po inženjerovoj želji. On, Nab i Harbert pođu k mjestu gdje su se nalazili tragovi. Potom Cvrus Smith reče dopisniku: -Dogodile su se neobjašnjive stvari! -Doista neobjašnjive! - odgovori Gedeon Spilett. -Ali čemu sada razbijati glavu, moj dragi Spilette, poslije ćemo o tome razgovarati. Uto u pećinu uđoše mornar, Nab i Harbert. Nije više bilo dvojbe: inženjerove su se cipele točno podudarale s očuvanim tragovima. Znači, Cyrus Smith ih je ostavio na pijesku. - Gle! - doda sada inženjer - znači da sam ja bio u onom zanosu, u nesvjestici koju sam htio pripisati Nabu! Hodao sam poput mjesečara nesvjestan svojih koraka, a Top me je, pošto me je izvukao iz mora, vođen svojim nagonom, doveo ovamo... Dođi, Tope! Dođi, dragi psu! Divna životinja zalaje i skoči k svome gospodaru, koji ju je dugo i nježno milovao. Treba priznati da se drukčije nisu mogla pojasniti događanja koja su dovela do spasa Cvrusa Smitha. Tako je Topu pripala čast tog pothvata. Kad je oko podneva Pencroff upitao Cvrusa Smitha mogu li ga prenijeti u Dimnjake, ovaj umjesto odgovora napregne svoju volju i digne se na noge. Ali se morao osloniti na mornara, inače bi pao. - Dobro, dobro! - reče Pencroff. - Donesite nosila za gospodina inženjera. Donesoše nosila. Popriječne grane bijahu prekrivene mahovinom i dugačkom travom. Cvrusa Smitha polože na nosila i krenu prema obali, Pencroff upregnut najednom kraju nosila, a Nab na drugom.

Pred njima je bio put od osam milja, a kako se nisu mogli brzo kretati i budući da im se valjalo često zaustavljati, trebalo je računati da će proći najmanje šest sati prije no što stignu u Dimnjake. Još je puhao snažan vjetar, ali na sreću više nije kišilo. Polegnut na nosila, inženjer je, nalaktivši se, promatrao obalu, osobito dio na suprotnoj strani od mora. Ništa nije govorio, već samo motrio. Sigurno 70Tajanstveni

otok

se slika tog kraja neravnog tla, obraslog šumom i drugim raslinjem urezivala u njegovo pamćenje. Poslije dva sata puta, međutim, napor ga svlada i on zaspa na nosilima. U pet sati mala skupina stiže do okomitog usjeka visoke litice, a malo potom ispred Dimnjaka. Svi se zaustave. Spustiše nosila u pijesak. Cyrus Smith je spavao dubokim snom i uopće se nije probudio. Na svoje veliko čuđenje, Pencroff opazi da je oluja od prošle noći izmijenila izgled mjesta. Bilo je prilično velikih odrona. Veliki komadi kamenja ležali su na žalu, a gusti sag morskih trava, haluga i algi pokrivao je čitavu obalu. Bilo je očito daje more, provalivši preko otočića, doprlo do golemog granitnog bedema. Ispred ulaza u Dimnjake, duboko izrovano tlo govorilo je da su snažni naleti valova i tu pustošili. Pencroffa obuze mračan predosjećaj. On pojuri u hodnike. Ubrzo potom iziđe i kao ukopan promatraše svoje prijatelje. Vatra se ugasila. Voda je pepeo pretvorila u blato. Netragom je nestalo sagorjelog platna koje im je trebalo poslužiti umjesto truda. More je prodrlo do kraja hodnika i sve isprevrnulo, sve uništilo unutar Dimnjaka.

Pencroff pokušava trljati dva komada suhog drveta 72Tajanstveni

otok

IX. CYRUS JE TU - PENCROFFOVI POKUŠAJI - TRLJANJE DRVA O DRVO OTOK ILI KONTINENT? - INŽENJEROVI PLANOVI - NA KOJEM SU DIJELU TIHOG OCEANA? -USRED ŠUME - BOR - LOV NA KABEJE DIM, DOBAR PREDZNAK Pencroff u nekoliko riječi pojasni Gedeonu Spilettu, Nabu i Harbertu položaj u kojemu su se našli. Taj događaj koji je mogao imati teških posljedica, barem je tako Pencroff pretpostavljao, različito je djelovao na prijatelje čestitog mornara.

Zaokupljen radošću što je pronašao svoga gospodara, Nab nije ni slušao ili ga uopće nije zanimalo ono, što je govorio Pencroff. Čini se da je Harbert donekle dijelio mornareva strahovanja. A dopisnik je na mornareve riječi jednostavno odgovorio: - Vjere mi, Pencroffe, to mi je svejedno! — Ta velim vam, ostali smo bez vatre! - Nije bitno! - A ne posjedujemo nikakvo sredstvo da je ponovno upalimo. - Baš me briga! - Ali ipak, gospodine Spilette... - Nije li Cyrus tu? - odgovori novinar. - Nije li naš inženjer živ? On će se već dosjetiti kako ćemo ponovno doći do vatre! -Ali kako? 73

Jules Verne -Nikako! Sto je na to mogao odgovoriti Pencroff? Nije ništa odgovorio, jer je i on dijelio povjerenje što su ga njegovi prijatelji imali u Cvrusa Smitha. Inženjer je za njih bio utjelovljenje znanja i ljudske umnosti. Bolje je bilo naći se sa Cvrusom Smithom na pustom otoku u Tihom oceanu nego bez njega u najživljem gradu Sjedinjenih Država! S njim im ništa nije moglo uzmanjkati. S njim se nije moglo pasti u očaj. Da je tko kazao ovim dobrim ljudima da će provala nekog vulkana uništiti tlo na kojemu su se nalazili i da će ono nestati u dubinama Tihog oceana, oni bi mirne duše odgovorili: - Tu je Cyrus! Tu je on! Međutim, inženjera je putovanje u nosilima dozlaboga izmorilo, stoga se u tom trenutku nisu mogli obratiti za pomoć njegovoj dovitljivosti. Večera im je, htjeli ili ne, bila mršava. Tetrijebe su dokrajčili, a nisu bili u mogućnosti ispeći neku drugu divljač. Uostalom, nisu je ni imali, jer su kuruke, što su ih držali kao zalihu, netragom nestale. Trebalo je, dakle, razmisliti što činiti. Prije svega, Cvrusa Smitha unesoše u središnji hodnik. Tamo su mu pripremili ležaj od, manje-više, suhih haluga i algi. Duboki san u koji bijaše zapao brže će mu vratiti snagu nego najobilnija večera. Uto i zamrači, a s mrakom se i temperatura promijeni. Počeo je puhati sjeveroistočniak i on prilično rashladi zrak. Budući daje more u svom naletu uništilo pregrade što ih je Pencroff bio postavio, u hodnicima se osjećao snažan propuh što je Dimnjacima oduzelo udobnost. Inženjer bi se bio našao u dosta lošim uvjetima da ga njegovi prijatelji, poskidavši sa sebe kapute i haljetke, nisu njima brižljivo pokrili. Večera im se te večeri sastojala od neizbježnih lupara kojih Nab i Harbert nakupiše čitavu gomilu na žalu. Međutim, dječak tome doda određenu količinu jestivih algi, koje je nabrao na visokim liticama do kojih je more samo za najveće plime dopiralo. Te alge, koje pripadaju obitelji fucacea vrsti svilača, osušene daju

hladetinastu masu s dosta hranjivih sastojaka. Pošto su pojeli priličnu količinu lupara, dopisnik i njegovi prijatelji prihvatiše se svilača koje im se učiniše dosta dobra okusa. Treba kazati da na azijskim obalama ove biljke služe u znatnoj mjeri za prehranu stanovništva. - Kako bilo da bilo - reče mornar - vrijeme je da nam gospodin Cyrus pritekne u pomoć! U međuvremenu je hladnoća bivala sve oštrija, a na nesreću oni nisu imali nikakve mogućnosti da se od nje zaštite. 74Tajanstveni

otok

Ozlojeđen time, mornar je sve pokušavao da dođu do vatre. Nab mu je pri tome pomagao. Pronašao je dosta suhu mahovinu i udarajući kamenom o kamen izazva iskre. No mahovina nije bila od onih tvari koje brzo planu, te se ne upali. Uostalom, to su bile iskre užarenog bjelutka koje nemaju snagu iskara čelika udarenog u kremen. Poslije toga Pencroff pokuša trljati dva komada suhog drveta jedno o drugo, kao što rade divljaci, premda nije vjerovao da će tako doći do vatre. Kad bi se napori što su ih Nab i Pencroff uložili u taj pothvat pretvorili u toplinu, ova bi bila dostatna da do ključanja zagrije vodu u kotlovima parobroda! Međutim, njihov je uspjeh bio jednak ništici. Doduše, dva su se komada drva ugrijala, ali mnogo manje od onih koji su ih trljali. Poslije jednog sata trljanja, Pencroff je bio sav u znoju i srdito odbaci drvo. - Prije no što me se uvjeri da divljaci pale vatru na taj način - reče -čak i usred zime će biti toplo! Prije bih zapalio svoje ruke trljajući ih jednu o drugu! Mornar nije bio u pravu niječući da se tako može dobiti vatra. Poznato je da divljaci zapale vatru trljajući brzo drvo o drvo. Ali nije svako drvo pogodno za taj pothvat, a osim toga trebalo je imati "grifa", da se poslužimo tim izrazom, a Pencroff ga vjerojatno nije imao. Mornarevo loše raspoloženje ne potraja dugo. Ona dva komada, koje je odbacio, dohvati sada Harbert i uze ih trljati stoje brže mogao. Mornar se nije mogao suzdržati da ne prasne u smijeh videći dječaka kako se trudi postići ono, što njemu nije uspjelo. -Trljajte, dječače, trljajte! - reče. -1 trljam - odgovori Harbert smijući se - samo što je moja jedina nakana da se ugrijem, umjesto da cvokoćem od hladnoće. Ubrzo će mi biti toplo kao i tebi, Pencroffe! A tako se i dogodilo. Kako bilo da bilo, za tu su se noć morali odreći vatre. Gedeon Spilett je vjerojatno dvadeset puta ponovio kako takva sitnica neće nimalo smetati Cyrusu Smithu. Poslije toga se povuče u jedan hodnik i pruži se po pijesku. Harbert, Nab i Pencroff se ugledaju na nj, dok je Top spavao kraj nogu svoga gospodara. Kad se sutradan, to jest 28. ožujka, inženjer oko osam sati ujutro probudio, opazi pokraj sebe svoje prijatelje koji su čekali da se on probudi. Kao i sinoć, njegove su prve riječi bile: — Otok ili kontinent?

75

Jules Verne Kao što se vidi, ta gaje misao najviše zaokupljala. - Gospodine Smithe - odgovori Pencroff- mi to još uvijek ne znamo! - Još uvijek ne znate... ? - Ali ćemo ubrzo doznati - doda Pencroff - čim nas vi povedete u istraživanje ovog kraja! -Vjerujem da to mogu odmah pokušati - odgovori inženjer koji se bez napora diže i zadrži na nogama. -Sjajno! - uzvikne mornar. - Bio sam dozlaboga izmoren - odgovori Cyrus Smith. - Malo hrane, dragi prijatelji, i umora će nestati kao da ga nikad nije ni bilo. Vatru ste uspjeli upaliti, zar ne? Na to pitanje ne dobi odmah odgovor, ali poslije nekoliko trenutaka odgovori Pencroff: -Na žalost, gospodine Cvruse, nismo, ili bolje rečeno, ostali smo bez nje! Potom mu mornar ispriča što se jučer dogodilo. Inženjer se od srca smijao dok mu je Pencroff pričao zgodu s onom jedinom žigicom, te o svom pokušaju da zapali vatru trljanjem drva o drvo, kao što rade divljaci. -Već ćemo se nečemu domisliti - reče inženjer - ako ne pronađemo neku tvar sličnu trudu... - Što ćemo onda? - prekine ga mornar. - Onda ćemo proizvesti žigice! -Kemijskim putem? -Kemijskim putem! - Pa to i nije tako teško - poviče novinar tapšući mornara po ramenu. Premda se ovome ta stvar nije činila tako jednostavnom, ne reče ništa. Svi iziđoše napolje. Vrijeme je ponovno bilo lijepo. Sjajno se sunce diglo nad morskim obzorjem i svojim zlatnim zrakama obasjalo hrapave stošce golemog bedema. Pošto je bacio brz pogled oko sebe, inženjer sjede na jedan kamen. Harbert ga ponudi s nekoliko pregršti školjaka i jestivih algi i reče pritom: - Ovo je sve što imamo, gospodine Cvruse! -Hvala, dječače - odgovori Cyrus Smith - bit će mi to dosta za doručak. On pojede s tekom tu bijednu hranu i potom je zali s malo svježe vode koju je povelikom školjkom zahvatio iz rijeke. 76Tajanstveni

otok

Njegovi su ga prijatelji promatrali bez riječi. Pošto se, malo, zasitio, Cyrus Smith prekriži ruke i reče: - Dakle, prijatelji dragi, vi još ne znate je li vas je sudbina bacila na neki otok ili neki kontinent? - Ne znamo, gospodine Cvruse! - odgovori mu dječak. - To ćemo sutra doznati - preuze ponovno Cyrus Smith. - A dotle ne možemo ništa poduzeti. - Nešto ipak možemo - uplete se Pencroff. - A što, u stvari? - Možemo poduzeti nešto da bismo došli do vatre — odgovori mornar koji je također mislio samo na jednu stvar.

- Pa i poduzet ćemo, Pencroffe - reče Cyrus Smith. - Jučer dok ste me nosili ovamo zamijetio sam neko brdo prema zapadu koje nadvisuje čitav kraj! - Jest - složi se Gedeon Spilett - to je brdo sigurno dosta visoko... - Jest - preuze inženjer. - Sutra ćemo se popeti na njegov vrh odakle ćemo vidjeti je li ovo otok ili kontinent. A dotle, ponavljam, ne možemo ništa poduzeti. - Ipak treba zapaliti vatru! - tvrdoglavo ponovi mornar. - Ta bit će i vatre! - uzvrati mu Gedeon Spilett. - Malo strpljenja, Pencroffe! Mornar pogleda Gedeona Spiletta kao da mu je htio reći: "Ako vatra bude od vas zavisila, kasno ćemo mi okusiti pečenicu!" Ipak se suzdrža i ništa ne odgovori. Cyrus Smith se ne umiješa u razgovor svojih prijatelja. Čini se da njega nije mnogo zabrinjavalo pitanje vatre. Neko je vrijeme stajao zaokupljen svojim mislima, a onda opet progovori: - Prijatelji dragi, mi smo vjerojatno dospjeli u težak, ali u isto vrijeme i u vrlo jednostavan položaj. Ili se nalazimo na kontinentu, a u tom ćemo slučaju uz cijenu većih ili manjih napora dospjeti do nekog naseljenog mjesta, ili se nalazimo na nekom otoku. U tom slučaju za nas postoje dvije mogućnosti: ako je otok naseljen, pokušat ćemo se izvući iz nevolje uz pomoć njegovih žitelja, a ako je nenaseljen, onda ćemo se pokušati izvući vlastitim snagama. - To što ste rekli, sigurno je najjednostavnija stvar na svijetu -pridoda Pencroff. -Ali bez obzira je li ovo kontinent ili otok, što vi mislite, Cvruse -upita Gedeon Spilett - gdje nas je onaj orkan bacio? 77

IM*

Jules Verne - Pravo da kažem, ne znam - odgovori inženjer - ali pretpostavljani da se nalazimo na nekoj zemlji koju oplakuje Tihi ocean. Kad smo, u stvari, napustili Richmond, puhao je sjeveroistočni vjetar, a njegova žestina dokazuje da se njegov smjer nije mijenjao. Ako je stalno puhao od

sjeveroistoka prema jugozapadu, onda smo mi preletjeli preko Sjeverne Karoline, Južne Karoline, preko Georgije, Meksičkog zaljeva, preko samog Meksika, nad njegovim najužim dijelom, a potom preko dobrog dijela Tihog oceana. Držim da je balon prevalio put od šest do sedam tisuća milja. Ako je samo malo promijenio smjer, onda nas je morao baciti na otočje Mendana ili Pomotou, ali ako je puhao većom žestinom no što pretpostavljam, onda nas je mogao baciti i na neki otok iz skupine novozelandskog otočja. Ako je ova pretpostavka točna, onda ćemo se lako vratiti u domovinu. Naići ćemo na Engleze ili na Maore, a s njima ćemo se lako sporazumjeti. Naprotiv, ako ova obala pripada nekom od pustih otoka u mikronezijskom arhipelagu, što ćemo možda ustvrditi s vrha stošca na onom brdu, onda ćemo se postarati da ovdje uredimo svoj život kao da više nikad odavde nećemo otići! - Nikad! - poviče dopisnik. -Velite, nikad! Zaboga, dragi moj Cvruse! - Bolje je odmah pretpostaviti najgore - odgovori inženjer - tako da nas, osim radosnih, druga iznenađenja ne zateknu. - Dobro rečeno! - doda Pencroff. - Nadajmo se, međutim, da se ovaj otok ne nalazi izvan putova kojima plove brodovi! Inače smo doista nadrljali! - Nećemo znati na čemu smo dok se ne popenje na ono brdo odgovori inženjer. -Ali, gospodine Cvruse, hoćete li vi sutra biti u stanju podnijeti napore penjanja? - Nadam se da hoću - odgovori inženjer - ali pod uvjetom da se ti i naš prijatelj Pencroff pokažete oštroumnim i vještim lovcima. - Gospodine Cvruse - odvrati mornar - budući da govorite o divljači, kad bih ja bio siguran da ćemo je ispeći, kao što sam siguran da ćemo je donijeti... - Samo je vi donesite, Pencroffe - prekine ga Cyrus Smith. Dogovoriše se da će inženjer i novinar provesti dan u Dimnjacima da bi mogli istražiti obalu i obližnju zaravan. Za to će vrijeme Nab, Harbert i Pencroff otići u šumu kako bi obnovili zalihu drva i zakrenuli vratom svakoj životinji, pernatoj ili dlakavoj, koja im dođe pod ruku. Oni se, dakle, oko deset sati upute prema šumi, Harbert pun pouzdanja, Nab dobro raspoložen, dok je Pencroff mumljao u bradu: 78Tajanstveni

otok

-Ako pri povratku nađem vatru na ognjištu, znači daje sam grom sišao s neba i zapalio je! Sva trojica pođoše uzvodno obalom. Kad su stigli na zavoj koji je tvorila rijeka, mornar se zaustavi i upita svoje prijatelje: - Čega se prije prihvatiti, lova ili drva? - Lova - odvrati Harbert. - Gle, Top se već dao na posao! - Pa onda lovimo - reče mornar - poslije ćemo se vratiti ovamo da se opskrbimo drvima. Poslije toga Harbert, Nab i Pencroff otkinuše tri štapa s debla mlade jele i pođoše za Topom koji je trčao kroz visoku travu. Umjesto da produže tokom rijeke, ovaj put lovci zađu pravo u srce šume. Bila su to uvijek ista stabla, koja su uglavnom pripadala

obitelji borova. Na nekim mjestima, izrasli u manje gustim i odvojenim šumarcima, ovi su borovi imali goleme dimenzije i kao da su ukazivali na to, da se taj kraj nalazio na većoj geografskoj širini, no stoje inženjer pretpostavljao. Nekoliko proplanaka, načičkanih panjevima koje je vrijeme nagrizlo, bilo je prekriveno suhim drvima i predstavljalo je neiscrpne zalihe ogrjeva. Iza proplanaka, šuma je bivala sve gušća, gotovo neprohodna. Bilo je prilično teško probijati se kroz taj gustiš bez ikakvih staza. Stoga je mornar, katkad, obilježavao put slomivši poneku granu koja se poslije lako mogla pronaći. Možda su pogriješili što nisu zašli u šumu slijedeći tok vode, kao Herbert i on prigodom prvog izleta u nutrinu, jer poslije čitava sata hodanja nisu zamijetili nikakvu divljač. Trčeći ispod niskih grana, Top bi katkad rastjerao neke ptice kojima nisu mogli prići. Čak ni kurukama nisu ušli u trag. Činilo se da će mornar biti prinuđen okrenuti k onom močvarnom dijelu šume, gdje su onako sretno ulovili tetrijebe. -Hej, Pencroffe - odjednom će Nab ponešto podrugljivim tonom -ako je ovo sva divljač koju ste obećali donijeti mom gospodaru, doista neće biti potrebna velika vatra da je se ispeče! - Samo lakše, Nabe - odvrati mornar - bit će divljači napretek, ne boj se! - Vi, čini se, nemate povjerenja u gospodina Cyrusa? - Nije da nemam. - Ali ne vjerujete da će on upaliti vatru? - Vjerovat ću kad budem vidio da na ognjištu plamsa! - Pa i plamsat će, čim je to moj gospodar obećao! 79-Vidjet ćemo! Međutim, sunce još ne bijaše doseglo najvišu točku na svom putu preko nebeskog svoda. Išli su, dakle, dalje i to se pokaza korisnim jer je Harbert pronašao neko stablo s jestivim plodovima. Stablo je pripadalo jednoj vrsti bora, čije jezgro bijaše vrlo ukusno i cijenjeno u umjerenim predjelima Amerike i Evrope. Plodovi su bili potpuno zreli, na što Harbert upozori svoje prijatelje, koji se odmah počastiše. - Gle, doista zanimljivo - reći će Pencroff - alge umjesto kruha, školjke umjesto mesa, nekakva jezgra umjesto voća, eto ti hrane za ljude koji u svojim džepovima nemaju ni jedne jedine žigice! -Ne treba jadikovati - reče Harbert. -Ja ne jadikujem, dragi moj dječače - odvrati Pencroff-ja samo velim da mi nekako i suviše štedimo meso pri našim obrocima! - Top je nešto opazio - poviče Nab i potrči prema jednom gustišu u kojemu je Top iščezao lajući. Topovo se lajanje izmiješalo s nekim čudnim roktanjem. Mornar i Harbert pođoše za Nabom. Ako je doista Top otkrio divljač, onda nije bio pogodan trenutak da se raspravlja kako da se divljač pripravi, već kako da je se ulovi. Čim su lovci zašli u gustiš, opaziše Topa kako se nosi s nekom životinjom koju je držao za uho. Četveronožac je bio sličan svinji, dugačak oko dvije i pol stope. Bio je mrke boje, po trbuhu nešto

svjetlije, imao je krutu i gustu čekinju i prste čvrsto priljubljene uza zemlju, spojene opnom. Harbertu se učini da bi to mogao biti kabej, vrsta vrlo krupnog glodara. Kabej se nije otimao, već je blesavo kolutao svojim krupnim očima, duboko uvaljenim u debeli sloj sala. Možda mu je ovo bilo prvi put što vidi ljude. Uza sve to, Nab čvrsto stegne štap u ruci i pođe prema glodaru da ga dotuče. Tada se ovaj istrže iz Topovih čeljusti u kojima osta samo komad uha, pojuri na Harberta, umalo ga ne sruši i nestane u šumi. -Uh! Lupežu! - poviče Pencroff. Odmah sva trojica pojure za njim. Upravo kad su ga sustigli, njega nesta u vodi prostrane bare koja se nalazila u sjenci golemih stoljetnih borova. Nab, Harbert i Pencroff zastadoše kao ukopani. Top se bacio u vodu, ali se kabej skrio na dnu močvare i nije se pojavljivao.

80

Čim su lovci zašli u gustiš, opaziše Topa kako se nosi s nekom životinjom...

r

81

Jules Verne - Pričekajmo - reče Harbert - kabej će se ubrzo pojaviti na površini. Mora izroniti da bi udahnuo zrak. -A neće li se udaviti? - upita Nab. - Neće - odgovori Harbert - jer ima opne na nogama, te je u neku ruku vodozemac. Motrimo na nj! Top je i dalje plivao. Pencroff i njegova dva prijatelja rasporede se na obali da tako uzmognu presjeći put kabeju, kojega je pas tražio plivajući po površini močvare. Harbert se nije prevario. Poslije nekoliko minuta glodar izroni. Top se baci na nj i spriječi ga da ponovno zaroni. Nekoliko trenutaka potom kabej a izvuku na obalu, gdje ga Nab dotuče udarcima štapa. -Hura! - poviče Pencroff koji se rado služio tim pobjedničkim pokličem. - A sad još samo usijati žeravu i ovaj će glodar biti do kosti oglodan. Pencroff naprti kabej a na rame i, ocijenivši po visini sunca da bi moglo biti dva sata, dade znak za povratak. Topov nagon bio je lovcima od velike koristi. Zahvaljujući pametnoj životinji, oni se vratiše istim putom kojim su i došli. Za pola sata bili su na zavoju rijeke. Kao što je i prvi put učinio, Pencroff brzo napravi drvenu splav, premda mu se, s obzirom na to da nisu imali vatre, taj posao činio nemogućim. I tako oni s tovarom drva koji je plovio niz rijeku krenuše prema Dimnjacima. Mornar ne bijaše još prevalio ni pedeset koraka kadli se naglo zaustavi, klikne još jednom snažno "hura" i, pruživši ruku prema jednom kraju strme litice, poviče: - Harberte, Nabe, gledajte! Dim se dizao i kovitlao iznad stijena! 82Tajanstveni

otok

X. INZENJEROV PRONALAZAK - PITANJE KOJE ZABRINJAVA CVRUSA SMITHA - POLAZAK U BRDA - ŠUMA - VULKAN-SKO ZEMLJIŠTE TRAGOPAN - DIVLJE OVCE - PRVA ZARAVAN -PRIPREME ZA NOĆENJE VRH STOŽASTOG BRDA Nekoliko trenutaka poslije toga, tri lovca su se našla pred pucketavom vatrom. Cyrus Smith i dopisnik bili su tu. Pencroff je promatrao sad jednog, sad drugoga, držeći kabeja u ruci. - Pa da, junačino - poviče dopisnik. - Evo, tu je vatra, prava vatra. Ona će savršeno ispeći tu divnu životinju kojom ćemo se slasno pogostiti. - Ali tko ju je zapalio... ? - upita Pencroff. -Sunce!

Odgovor Gedeona Spiletta bio je istinit. Sunce im je dalo toplinu kojoj se divio mornar. Pencroff nije vjerovao svojim očima i toliko je bio zapanjen da se nije ni sjetio bilo što upitati inženjera. - Znači da ste uza se imali leću, gospodine? - upita Harbert obrativši se Cvrusu Smithu. - Nisam, Harberte — odgovori ovaj — ali sam je stoga napravio. Inženjer sada pokaže dječaku napravu koja mu je poslužila kao leća. Ta se naprava jednostavno sastojala od dva stakla koje je inženjer skinuo sa svoga i dopisnikova sata. Pošto ih je napunio vodom i spojio im rubove pomoću ilovače, dobio je pravu pravcatu leću koja je usmjerila sunčeve zrake na suhu mahovinu i zapalila je. Mornar se najprije zagleda u napravu, a potom u inženjera, a da ni riječi nije izustio. Alije stoga njegov pogled bio vrlo rječit. Da, za njega 83

Jules Verne Cyrus Smith nije Bog, ali je stoga više od običnog čovjeka. Napokon mu se vrati govor i on poviče: -Pribilježite ovo, gospodine Spilette, pribilježite ovo u svoju bilježnicu! Poslije toga, mornar uz Nabovu pomoć pripravi ražanj i kabej se, pošto su ga očistili kako treba, ubrzo pekao na pucketavoj i sjajnoj vatri poput kakva odojka. Dimnjaci su ponovno postali ugodniji za obitavanje, ne samo zbog toga što je vatra s ognjišta grijala hodnike, već i stoga što su pregrade od pijeska i kamenja ponovno bile podignute. Kao što se vidi, inženjer i njegov prijatelj nisu tratili vrijeme tog dana. Cvrusu Smithu se gotovo posve povratila snaga koju je htio iskušati popevši se na zaravan, s koje on svojim okom, vičnim ocijeniti udaljenosti i visine, promatraše stožac na koji se sutradan namislio popeti. To brdo, koje se nalazilo oko šest milja prema sjeverozapadu, bilo je po njegovu mišljenju oko tri i pol tisuće stopa visoko nad razinom mora. Prema tome, s njegova vrha pogled je mogao obuhvatiti prostor od najmanje pedeset milja u prečniku. Bilo je vrlo vjerojatno da će Cyrus Smith brzo i lako riješiti problem "kontinent ili otok", problem kojemu je on davao, ne bez razloga, prednost nad svim ostalima.

Večerali su odlično. Kabejevo je meso bilo vrlo ukusno. Jestive alge i jezgre bora upotpuniše večeru. Inženjer je malo govorio. Posve su ga zaokupili planovi o sutrašnjem danu. Pencroff je nekoliko puta pokušao misliti o tome što bi, u svezi s tim, trebalo poduzeti. Ali Cyrus Smith, koji je očito bio vrlo staložen čovjek, samo kimaše glavom. - Sutra ćemo znati na čemu smo - ponavljao je - pa ćemo se prema tome i ravnati. Pošto su večerali, nabacaše drva na ognjište, a potom žitelji Dimnjaka, skupa s vjernim Topom, pozaspaše dubokim snom. Nikakva nezgoda nije narušila mir te noći, te se oni sutradan, 29. ožujka, probudiše svježi i orni za izlet koji je trebao odlučiti o njihovoj sudbini. Sve je bilo pripravno za polazak. Ostacima kabeja mogli su se još dvadeset i četiri sata hraniti. No, bez obzira na to, oni su vjerovali da će se na putu opskrbiti hranom. Budući da su inženjer i dopisnik stavili stakla svojih satova na prijašnje mjesto, Pencroff spali komadić platna, koje im je trebalo poslužiti umjesto truda. Sto se tiče kremena, njega će jamačno biti na tom terenu vulkanskog podrijetla. 84Tajanstveni

otok

Bilo je sedam i pol sati ujutro kad su brodolomci, oboružani štapovima, napustili Dimnjake. Prihvatili su Pencroffov prijedlog da pođu kroz šumu, i to putom kojim već bijahu prošli, s tim da se vrate drugim. Činilo im se da će tim putom najbrže stići brdu. Zaobiđoše, dakle, desni rub i pođoše lijevom obalom rijeke sve do mjesta gdje skreće prema jugozapadu. Tu naiđoše na raskrčenu stazu ispod borova, tako da su u devet sati Cyrus Smith i njegovi prijatelji stigli na zapadni rub šume. Zemljište dotad dosta ravno, isprva močvarno, a potom pjeskovito i suho, sad se od obale k nutrini uspinjalo u blagom nagnuću. Nekoliko vrlo plašljivih životinja protrča ispod visokih stabala. Top odmah udari u potjeru za njima, ali ga gospodar pozva natrag, jer nije bio trenutak za lov. Poslije će vidjeti. Inženjer nije bio čovjek kojega se lako moglo odvratiti od nauma koji sebi bijaše postavio. Ne bismo se prevarili kad bismo ustvrdili da on nije zapažao ni oblik tla ni ono što je na njemu raslo. Njegov jedini naum je bio popeti se na ono brdo, stoga je išao ravno k njemu. U deset sati su se zaustavili nekoliko minuta predahnuti. Po izlasku iz šume oni zamijetiše pravi izgled tog kraja. Brdo se sastojalo od dva stožasta vrha. Presječen po visini od oko dvije tisuće i tri stotine stopa, prvi je počivao na čudnim ograncima koji su se račvali kao čaporci neke goleme pandže pripijene uza zemljište. Između tih ogranaka usjekle su se brojne uske doline, obrasle drvećem koje se, izdvojeno u šumarke, protezalo do presječenog vrha prvog stošca. Međutim, raslinje je izgledalo rjeđe na dijelu brda okrenutom prema sjeveroistoku, gdje su se vidjele dosta duboke usjekline koje su vjerojatno predstavljale tokove stvrdnute lave.

Na prvom presječenom stošcu ležao je drugi, malo zaokružena vrha i koji kao da je bio lagano nagnut u stranu. Bio je sličan okruglom šeširu nabijenom na uši. Činilo se da su mu obronci bili od gole zemlje iz koje su na mnogo mjesta izbijale crvenkaste litice. Trebalo je stići do vrha drugoga stošca. Litice ogranaka predstavljale su najbolji put da se tamo stigne. - Nalazimo se na tlu vulkanskog podrijetla - reče Cyrus Smith. Idući za njim, njegovi prijatelji se uzeše polako penjati hrptom jednog ogranka, kojim se, krivim smjerom pa, prema tome, i pogodnijem za penjanje, dospijevalo do visoravni što se nalazila na vrhu prvog stošca. Tlo je bilo prekriveno brojnim izbočinama koje su tvorile provale podzemnih snaga. Mogli su se tu vidjeti nepravilni blokovi stijena, brojne krhotine bazalta, komadi plovučca, staklaste lave. Tu su rasli odvojeni

85

Jules Verne šumarci one iste crnogorice koja je nekoliko stotina stopa niže, u dnu uskih klanaca, rasla u gustim slojevima kroz koje su sunčevi zraci jedva mogli prodrijeti. Za vrijeme tog prvog dijela penjanja uz niže obronke, Harbert je zamijetio svježe tragove krupnih životinja, možda divljih zvijeri, a možda i pitomije ćudi. - Možda nam te životinje neće rado ustupiti svoje područje! - na to će Pencroff. - Sto onda - odgovori mu novinar koji je sudjelovao u lovu na tigrove u Indiji i na lavove u Africi - pokušat ćemo ih se osloboditi! A dotle moramo biti oprezni! Postupno su se sve više uspinjali. Zbog mnogih zaobilazaka i prepreka koje nisu mogli svladati, put je bio vrlo dug. Katkad im je tlo nestajalo pod nogama, jer bi se našli pred dubokom provalijom, koju su potom morali zaobići. Vraćajući se stalno natrag da bi se mogli lakše probijati, gubili su mnogo vremena i dosta se umarali. Kad se u podne mala skupina zaustavila u podnožju pošireg šumarka radi ručka, nalazila se na pola puta do prve zaravni, a to znači da će tek u sumrak stići gore. S toga se mjesta otvarao širok vidik na more. Na desnoj strani, u jugoistočnom smjeru, ispriječio se pogledu oštar rt, te se nije moglo ustvrditi ne nastavlja li se obala naglim skretanjem na nekakvo kopno straga. S lijeve strane pogled se pružao nekoliko milja prema sjeveru, dok se prema sjeverozapadu od mjesta gdje su se nalazili

brodolomci, zaustavljao na ogranku neuobičajenog oblika, koji je služio kao potporanj središnjem stošcu. Dakle, još nisu bili u stanju riješiti problem koji je toliko zaokupljao Cvrusa Smitha. U jedan sat su nastavili s penjanjem. Trebalo je skrenuti prema jugozapadu i ponovno zaci u dosta gust šumarak. Tu su pod krošnjama drveća prelijetali brojni parovi krupnih ptica iz obitelji fazana. To su bili tragopani, okićeni mesnatim podvoljkom, koji im je visio ispod vrata i s dva sitna roščića valjkastog oblika, koji su im rasli iza očiju. Ti tragopani su bili veliki poput pijetlova. Ženka je bila potpuno smeđe boje, dok su mužjaci bili crvena perja prošaranog sitnim bijelim pjegama. Gedeon Spilett, vješto i snažno bačenim kamenom ubije jednog fazana kojega je Pencroff, izgladnio na planinskom zraku, pohlepno promatrao. Pošto su napustili šumarak, penjući se, pomažući jedan drugome, uzveraše se uz vrlo strmo nagnuće visoko stotinu stopa i stigoše na zaravan slabo obraslu drvećem, čije tlo izgledaše vulkanskog podrijetla. 86Tajanstveni

otok

Sad se trebalo vratiti prema istoku, idući krivudavim smjerom. Jedino tako su mogli napredovati, jer su obronci bili vrlo strmi i svi su morali dobro paziti gdje će stati nogom. Nab i Harbert su išli na čelu, Pencroff na začelju, a između njih Cyrus Smith i novinar. Životinje koje su se kretale na tim visinama, a njihovih je tragova bilo napretek, morale su pripadati vrstama koje imaju sigurnu nogu i gipku kralježnicu, dakle, obitelji divokoza. Ugledaše ih nekoliko, ali ih Pencroff ne nazva tim imenom. - Gle, ovce! — poviče iznenada. Svi se odjednom zaustaviše na pedeset koraka od pola stada krupnih životinja rogova povijenih unatrag i plosnatih pri vrhu i vunasta runa ispod duge svilene dlake riđe boje. To uopće nisu bile obične ovce, već jedna njihova vrsta koja živi po brdovitim predjelima umjerenog pojasa. Harbert ih nazva divljim ovcama. - Imaju li one butove i rebarca? - upita mornar. - Imaju - odgovori Harbert. - E, onda su to ovce! - reče Pencroff. Nepomične na kršu bazaltnog podrijetla, te su ih životinje začuđenim pogledom promatrale, kao da prvi put vide ljudske dvonošce. Odjednom, zahvaćene strahom, iščezoše u kamenjaru. - Do viđenja! — poviče za njima Pencroff tako smiješnim tonom da su Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Nab i Harbert prasnuli u grohotan smijeh. Nastavili su s penjanjem. Na nekim strminama zamjećivali su vrlo čudno izbrazdane tragove lave. Male naslage sumpora presijecale su put kojim su se uspinjali, te su ih morali zaobilaziti u vrlo širokom luku. Na mjestima sumpor se zgusnuo u kristale, i to među tvarima koje uobičajeno dolaze prije izljevu lave: među crvenkastom zamljom u obliku nepravilnih i vrlo isprženih zrnaca, među bjelkastim pepelom sastavljenim od bezbroj sitnih kristala.

Što su se više približavali prvoj zaravni, odnosno vrhu donjeg stošca, penjanje je bilo napornije. Oko četiri sata ostavili su za sobom područje na kojemu su još rasla stabla. Tu i tamo je stršio iz zemljišta pokoji bor, iskrivljen i gol, kojemu život sigurno nije bio lagodan na toj visini, koju su tukli vjetrovi s pučine. Inženjer i njegovi prijatelji su imali sreće: vrijeme je bilo lijepo, a zrak miran. Snažan vjetar na visini od tri tisuće stopa bi ih i te kako omeo pri penjanju. Zrak je bio čist, nebo u visinama vedro. Savršenije

87

- Harberte, Nabe, gledajte! 88Tajanstveni

otok

mir vladao oko njih. Više nisu vidjeli sunca jer ga je svojom širinom skrio gornji stožac, koji je ujedno zaklonio i polovicu zapadnog vidika i svoju golemu sjenu ispružio do obale, povećavajući je kada se svijetla sunčeva kugla spuštala niže na svom dnevnom putu. Nekakve pare, sličnije izmaglici nego oblaku, počeše se javljati na istoku i prelijevati se u svim duginim bojama pod djelovanjem sunčevih zraka. Još samo pet stotina stopa dijelilo je istraživače od zaravni, do koje su naumili stići u želji da se na njoj skrase za tu noć. Ali tih se pet stotina stopa pretvorilo u dvije tisuće, jer se valjalo penjati u krivudavom smjeru. Pod nogama im je, tako reći, nestajalo tla. Padine su bile tako strme da su penjači klizili niza slojeve lave čija je površina, izglačana od kiša i vjetrova, predstavljala nesigurno tlo. Sve se više mračilo i bila je gotovo noć, kad je Cyrus Smith sa svojim prijateljima stigao, poslije sedam sati napornog penjanja, na zaravan prvog stošca. Trebalo je sada pripremiti prenoćište i obnoviti snage: najprije večerati, a potom spavati. Drugi kat brda počivao je na kamenim temeljima, među kojima lako nađoše pogodan zaklon. Ogrjeva nije bilo u izobilju, ali se ipak mogla naložiti vatra od mahovine i suhog šiblja koje se kostriješilo na pojedinim dijelovima zaravni. Dok je mornar pripremao ognjište slažući kamenje na određeni način, Nab i Harbert se pobrinuše da ga snabdiju ogrjevom. Ubrzo se vratiše natovareni šibljem. Kresnuše bjelutkom o bjelutak, nagorjele platno prihvati iskru, a pod Nabovim snažnim dahom za nekoliko trenutaka zapucketa vatra u zaklonu stijena. Vatru nisu zapalili u nakani da ispeku fazana kojega je Nab ostavio za sutradan, već da se barem donekle zaštite od noćne hladnoće. Za večeru su se morali zadovoljiti s ostacima kabeja i nekoliko pregršti borovih jezgri. Nije bilo još ni šest i pol sati, a već su bili gotovi i s pripremama, i s večerom. Tada Cvrusu Smithu padne na um da u onoj polutami istraži široku zaravan kružnog oblika s koje se dizao u vis drugi stožac brda. Prije no što će poći na počinak, htio je znati može li se stožac zaobići u podnožju, jer se lako moglo dogoditi da se zbog isuviše strmih padina ne uspiju popeti do njegova vrha. To ga je pitanje neprestance mučilo, bilo je, naime, moguće da je na onoj strani na kojoj je šešir nagnut, odnosno prema sjeveru, zaravan bila neprohodna. Međutim, ako se ne uzmognu popeti do vrha brda, te ako ne uspiju zaobići stožac u njegovu podnožju, neće biti u stanju istražiti zapadni dio toga kraja, što znači da ne bi u cijelosti ostvarili cilj radi kojega su poduzeli to uspinjanje. Ne obazirući se na svoj umor, inženjer pusti Pencroffa i Naba da se pozabave pripremama oko prenoćišta, a Gideona Spiletta da pribilježi

89

Jules Verne

zgode toga dana i pođe kružnim rubom zaravni u smjeru sjevera. Harbert gaje pratio. Bila je lijepa i tiha noć. Mrak se još ne bijaše posve spustio. Cyrus Smith i Harbert su hodali jedan iza drugoga bez riječi. Na nekim mjestima zaravan se široko otvarala ispred njih, te su se bez teškoća probijali naprijed. Na drugim je, pak, mjestima bila zatrpana odronjenim kamenjem među kojim je vijugala posve uska staza kojom se nisu mogla kretati dva čovjeka hodajući usporedno. Ali poslije dvadesetak minuta hoda Cyrus Smith i Harbert se moradoše zaustaviti. Bijahu, naime, stigli do mjesta gdje su se spajale padine dva stošca. Nije više bilo usjeka koji je razdvajao dva dijela brda. Bilo je, međutim, nemoguće zaobići ga padinom čije je nagnuće iznosilo sedamdeset stupnjeva. Budući da su se inženjer i dječak morali odreći nauma da zaobiđu zaravan, ostala im je ipak mogućnost pokušati penjanje uza sam stožac. U biti, pred njima se otvarao dubok usjek u brdu. Bilo je to ždrijelo gornjeg kratera, grlić, ako baš hoćete, kroz koji su otjecale tečne tvari u vrijeme dok je taj vulkan bio još aktivan. Stvrdnuta lava i zgura tvorile su neku vrstu prirodnog stubišta sa široko oblikovanim stubama koje su olakšavale pristup vrhu brda. Jedan pogled je bio dostatan Cyrusu Smithu da uoči taj raspored i on se, kroza sve gušći mrak, praćen Harbertom, uputi golemom rascjepu. Trebalo se popeti još tisuću stopa. Hoće li se moći uspeti u nutarnjom stranom kratera? To će već vidjeti. Inženjer se htio penjati sve dok ne bude primoran stati. Na sreću, ti vrlo izduženi i krivudava nagnuća opisivahu širok zaokret u nutrini vulkana i tako su olakšavali penjanje. Što se tiče samog vulkana, bilo je očito da je bio posve ugašen. Niti mu je iz bokova izbijao dim, niti se plamen mogao zapaziti u dubokim rupama, niti je tutnjalo, niti se čulo muklo mumljanje, niti se tresao taj mračni bunar koji se zario možda u samu utrobu zemlje. Pa čak ni zrak izvan kratera nije bio zasićen sumpornim

parama. Doista se radilo o potpuno ugašenom, a ne uspavanom vulkanu. Pokušaj Cvrusa Smitha morao je uspjeti. Penjući se polako uz unutarnje strane vulkana, Harbert i inženjer opaze da se krater širi iznad njihovih glava. Kružnica nebeskog svoda, omeđena rubovima kratera, osjetno se povećala. Sa svakim korakom, tako reći, koji su napravili, nove su zvijezde ulazile u njihovo vidno polje. Prekrasna zviježđa južnog neba sjala su punim sjajem U samom zenitu poput dragulja je sjao Antares iz zviježđa Škorpiona, a u njegovoj blizini 90Tajanstveni otok zvijezda Beta iz zviježđa Bika za koju se vjeruje daje od svih zvijezda najbliža zemaljskoj kugli. A što se krater više širio, pojavljivale su se jedna za drugom zvijezda Fomalhaut iz zviježđa Ribe, Južni trokut i naposljetku, gotovo na južnom zemljinom polu, iskričavi Južni križ koja odgovara zvijezdi Sjevernjaci na sjevernoj polutki. Bilo je oko osam sati navečer kad su Cyrus Smith i Harbert stali nogom na gornje sljeme brda, na sam vrh stošca. Bio je potpuni mrak, tako da pogledom nisu mogli obuhvatiti niti dvije milje u promjeru. Je li more okruživalo to nepoznato kopno ili se ono na zapadu spajalo s nekim kontinentom Tihog oceana? To nisu mogli ustvrditi. Sloj oblaka prema zapadu, koji se jasno ocrtavao na obzorju, pojačavao je mrak, te nisu mogli razaznati spajaju li se nebo i more u jednoj kružnoj crti. Ali se odjednom najednom mjestu obzorja pojavi slabašna svjetlost, koja se polako sve niže spuštala što se oblak više peo prema zenitu. Bio je to tanak mjesečev srp prije no što če zaci. Ali njegova je svjetlost bila dostatno jaka da jasno označi crtu obzorja, koja se upravo u tom trenutku oslobodila oblaka. Inženjer na trenutak opazi mjesečev treperavi lik, kako se odražava u tečnoj površini. Cyrus Smith zgrabi dječaka za ruku i reče ozbiljnim glasom: -Otok! U tom trenutku mjesečev srp potone u valovima. 91i Jules Verne XI. NA VRHU STOSCA - NUTRINA KRATERA - MORE SA SVIH STRANA NIGDJE KOPNA NA VIDIKU - OBALA IZ PTIČJE PERSPEKTIVE HIDROGRAFIJA I OROGRAFIJA - JE LI OTOK NASTANJEN? DAVANJE IMENA ZALJEVIMA, UVALAMA, RTOVIMA, RIJEKAMA ITD. - LINCOLNOV OTOK Pola sata poslije toga Cyrus Smith i Harbert ponovno su bili u taboru. Inženjer izvijesti ostale daje zemlja na koju ih je sudbina bacila otok i da će se sutra dogovoriti što ini je činiti. Potoni se svaki od njih pripremi za spavanje, kako je najbolje znao. I tako ti "otočani" u rupi od bazalta, na visini od dvije tisuće i pet stotina stopa iznad morske površine, u tihoj noći, zaspaše dubokim snom. Sutradan, 30. ožujka, pošto su na brzinu pojeli doručak koji se sastojao jedino od pečenog tragopana, inženjer se htio ponovno

popeti na vrh vulkana da bi pozorno promotrio otok na kojemu će možda čitav život ostati zatočen sa svoja četiri prijatelja, ukoliko je taj otok bio mnogo udaljen od kopna ili se nije nalazio na putu kojim prometuju brodovi između otoka Tihog oceana. Sad su u istraživanje vrha s njim pošli i svi njegovi prijatelji. I oni su također htjeli vidjeti taj otok, koji je trebao zadovoljiti sve njihove životne potrebe. Moglo je biti oko sedam sati ujutro kad su Cyrus Smith, Harbert, Pencroff, Gedeon Spilett i Nab napustili tabor, gdje su prenoćili. Ni jedan od njih nije izgledao uznemiren položajem u koji bijahu dospjeli. Imali su povjerenje u sebe, nema dvojbe, ali ovdje treba napomenuti da Cvrusom Smithom nije ovladalo isto samopouzdanje kao i njegovim 92Tajanstveni

otok

prijateljima. U njega se, doduše, nije uvukao očaj, jer se on osjećao sposobnim u divljoj prirodi iščupati sve što njegovim suputnicima i njemu bude potrebno za život, dok se ovi nisu ničega bojali upravo stoga, što se Cyrus Smith nalazio s njima. Lako je razumjeti tu razliku u njihovim osjećanjima. Osobito se Pencroff, poslije one zgode s upaljenom vatrom, ne bi ni trenutka prepustio očaju, pa čak ni onda kad se našao na goloj stijeni, ukoliko bi se i inženjer nalazio s njim. - Koješta! - reče. - Izvukli smo se iz Richmonda bez dopuštenja vlasti! Bilo bi nepojmljivo kad nam prije ili poslije ne bi uspjelo napustiti jedno mjesto gdje nas, jamačno, nitko neće zadržati! Cyrus Smith se držao istog puta kojim je sinoć prošao. Zaobiđoše stožac hodajući po zaravni sve do mjesta gdje se nalazila golema pukotina. Vrijeme je bilo prekrasno. Sunce se uspelo na čistom nebu i svojim zrakama obasjalo cijeli istočni dio brda. Dospješe do kratera. Bio je upravo onakav, kakvim se inženjeru pričinio u mraku, a to znači sličan prostranom lijevku koji se postupno širio do visine od tisuću stopa iznad zaravni prvog stošca. Pri samom dnu goleme pukotine široki i gusti slojevi stvrdnute lave krivudali su padinom brda i obilježavali tako put kojim su vulkanske tvari tekle u doline koje su poput brazda presijecale sjeverni dio otoka. Prigodom penjanja unutarnjim dijelom kratera, čije nagnuće nije bio veći od trideset i pet do četrdeset stupnjeva, nisu nailazili na velike poteškoće i prepreke. Zamijetili su tragove vrlo stare lave koja je sukljala napolje iz vulkana kroz vrh stošca prije no što je na bočnoj pukotini otvorila novi put. Što se, pak, tiče vulkanskog grotla kojim su podzemni slojevi bili povezani s kraterom, pogledom nisu mogli ocijeniti dubinu, jer se ona gubila u mraku. Ali su stoga sa sigurnošću ustvrdili da je vulkan bio zauvijek ugašen. Prije osam sati ujutro Cyrus Smith je skupa sa svojim prijateljima stigao na vrh kratera, na stožastu izbočinu, koja je poput otekline izrasla na sjevernom rubu. - More! Posvuda samo more! - povikaše, kao da im usne nisu mogle zadržati tu riječ koja ih je pretvarala u otočane. U stvari, more, ta golema vodena površina, prostiralo se svuda oko njih! Penjući se po drugi put na vrh brda, možda se Cyrus Smith

nadao da će otkriti neku obalu, neki otok u blizini koji sinoć zbog tame nije mogao vidjeti. Ali se ništa ne ukaza na vidiku, a to će reći, da ničega nije bilo u daljini čak i većoj od pedeset milja. Niti zemlje, niti jedra! 93Jules Verne Cijeli taj golemi prostor bio je pust, a sami otok se nalazio usred kruga koji se činio beskrajnim. Nijemi, nepomični, inženjer i njegovi pratitelji su nekoliko trenutaka šarali očima po oceanu s jednog njegova kraja do drugog. Pretražili su svaki dio do krajnjih granica. Ali ni Pencroff, u kojega je bilo oko sokolovo, ništa nije opazio. A da se neka zemlja nalazila negdje na obzoru, pa makar i u obliku jedva zamjetljive izmaglice, mornar bi je bez dvojbe bio opazio, jer mu je priroda pod guste obrve umjesto dva oka usadila dva prava teleskopa. S oceana oni svoje poglede usmjeriše na otok koji je ležao pod njihovim nogama. Prvi se javio Gedeon Spilett i to ovim riječima: - Koliko je velik ovaj otok? Doista, i nije baš izgledao golem, onako okružen nepreglednim morem. Cyrus Smith porazmisli nekoliko trenutaka. Pozorno je očima mjerio opseg otoka, računajući visinu na kojoj su se nalazili. Poslije toga reče: — Prijatelji moji, vjerujem da se neću prevariti ustvrdim li da ukupna dužina obale iznosi preko sto milja. -A kolika je, onda, njegova površina? — Teško je to ocijeniti — odgovori inženjer —jer su obale otoka prilično ćudljivo izvedene. Ako se Cyrus Smith nije varao u svojoj procjeni, onda je otok bio otprilike velik kao Malta ili Xante u Sredozemnom moru, samo što je istodobno imao i mnogo nepravilni) e i mnogo manje razvedene rtove, grebene, jezičke, uvale ili dražice. Njegov, doista, čudnovat oblik sve ih je iznenadio i kad je Gedeon Spilett, po inženjerovu nagovoru, stavio na papir njegove obrise, zaključili su da sliči nekoj fantastičnoj životinji, nekoj vrsti predpotopnog čudovišta koje je zaspalo na površini Tihog oceana. Ovakav je, u biti, bio točan opis otoka, čiju je kartu dopisnik odmah izradio s prilično velikom točnošću. Istočni dio obale, onaj na koji su brodolomci pristali, široko se usjekao, stvorivši prostran zaljev koji je na jugoistoku završavao oštrim rtom. Njega Pencroff prigodom prvog istraživanja nije otkrio stoga što ga je skrivala visoka litica. Zaljev su na sjeveroistoku zatvarala dva druga rta, a između njih se usjekao mali zaton, koji je sličio polurazjapljenim čeljustima golema morskog psa. Od sjeveroistoka prema sjeverozapadu obala se zaokružila kao plosnata lubanja kakve zvijeri, da bi se potom izdigla u obliku grbe, što 94Tajanstveni otok je davalo neodređen izgled ovom dijelu otoka u čijem se središtu dizalo vulkanske brdo. Od tog mjesta obala se dosta pravilno pružala od sjevera prema jugu, samo što se na jednom mjestu usjekla u nju uska dražica, odakle je

obala završavala dugim repom pomalo sličnom repu golemog aligatora. Taj je rep u stvari bio pravi poluotok koji se više od trideset milja pružao u more, računajući od jugoistočnog rta koji smo već spomenuli i u luku se svijao tvoreći vanjski, široko otvoren zaljev na donjoj obali ovoga, tako čudno razvedenog otoka. Na najužem mjestu, to jest između Dimnjaka i male dražice koju su zapazili na zapadnoj strani i koja je bila u istoj visini s Dimnjacima, otok je bio širok samo deset milja, dok njegova najveća dužina, od onih x čeljusti morskog psa na sjeveroistoku pa do kraja repa na jugozapadu, nije iznosila manje od trideset milja. Nutrirhue otoka, međutim, u svojim glavnim osobinama izgledala ovako: obrasla^gu^tom šumom na južnoj strani, počevši od brda pa sve do obale, a pusta^jfleskovita na sjevernom dijelu. Na dijelu koji se protezao od vulkanapiHaJna istočnoj obali Cyrus Smith i njegovi prijatelji, na svoje veliko iznenađerijfe^opaze jeđtno jezero, obrubljeno redom crnogorice. Nisu se ni u snu nadah- tome btkrićiii Promatrano s vrhunca brda, činilo setja se jezero nalazi na istoj ražini kao i more, ali, postoje razmislio, inženjer objasni svojim prijateljima da nadinorskarvistna te male površine vodex§igurno iznosi tri stotine stopa, jer je zaravan na kojoj se jezero nalazilo/JTstvaTi, predstavljala produžetak zaravni iznad obale. - U tom je jezeru, znači, pitka voda? - upita Pencroff. -Drukčije ne može biti - odgovori inženjer - u njega se slijevaju vode s planine. - Eno potočića koji se slijeva u nj - reče Harbert, pokazujući uski potočić koji je, vjerojatno, izvirao ispod zapadnih obronaka brda. - U stvari - primijeti Cyrus Smith - budući da ovaj potok opskrbljuje jezero vodom, vjerojatno prema moru postoji neki odljev kojim iz jezera otječe višak vode. Pri povratku ćemo to ustvrditi. Ovaj prilično vijugav potok i ona već od ranije poznata rijeka sačinjavali su hidrografsku mrežu otoka, barem takvom se ona ukazala očima istraživača. Bilo je, međutim, moguće da pod krošnjama gustih šuma koje su pokrivale dvije trećine otoka, teku i drugi potoci prema moru. Morali su to pretpostaviti, jer su na ovom otoku u izobilju rasli veličanstveni primjerci biljaka umjerenog pojasa. Na sjevernoj strani ne zamijetiše ni najmanjeg traga tekućoj vodi. Možda se tamo smjestila samo koja mlfka u močvarnom dijelu na sjeveroistočnoj strani, i ništa više. U stvari, tu je bilo samo sipina, pijeska, potpuno neplodnog tla, što je bilo u velikoj opreci s bujnosti najvećeg dijela otoka.

95

Jules Verne Vulkan se nije smjestio u srednjem dijelu otoka, naprotiv, dizao se u sjeverozapadnom dijelu i kao daje predstavljao granicu između njegove bujne i njegove puste zone. Na jugozapadu, na jugu i na jugoistoku, najniži obronci brda posve su iščezavali pod gustim zelenilom, dok se na sjevernoj strani moglo očima izdvojiti raslinje koje se postupno gubilo u pjeskovitoj ravnici. Isto tako su na toj strani erupcije vulkana sebi prokrčile put, te se sada širok sloj lave protezao do one uske čeljusti, koja je tvorila zaljev na sjeveroistoku. Cyrus Smith i njegovi prijatelji zadržali su se na vrhu cijeli sat. Otok se širio pred njihovim očima kao reljefna površina išarana raznim bojama: šume zelenom, pijesak žutom, voda modrom. Vidjeli su ga u cijelosti. Jedino je izvan dosega njihovih pogleda ostalo zemljište skriveno pod golemim šumama, najniži dijelovi sjenovitih dolina i, napokon, nutrina uskih klanaca u podnožju vulkana. Još jedno ozbiljno pitanje je trebalo riješiti, što je bilo vrlo bitno za budućnost brodolomaca. Je li otok nastanjen ili nije? Novinar je postavio to pitanje. Čini se da su već sada, pošto su u tančine promotrili razne dijelove otoka, mogli niječno odgovoriti na nj. Nigdje nisu zamijetili neko djelo ljudskih ruku, nigdje nagomilane kolibe, nigdje usamljenu kolibu, nigdje ribarsko naselje na morskoj obali. Nikakav se dim nije dizao u zrak da bi označio prisutnost ljudi. Istina, razdaljina od trideset milja dijelila je sada brodolomce od krajnjih točaka otoka, to jest od onog repa, što se nazirao na jugozapadu, stoga je čak i Pencroffu bilo teško svojim oštrim okom tamo zamijetiti neko naselje. A nisu mogli podignuti golemi zeleni zastor koji je pokrivao tri četvrtine otoka i vidjeti skriva li pod sobom kakvo selo. Ali otočani koji žive na ovako uskim prostorima, koji vire iz Tihog oceana, nastavaju radije dijelove uz obalu, a ova je obala izgledala potpuno pusta. Dok otok ne istraže posve, morali su pretpostaviti daje nenastanjen. A nisu li ga možda, barem povremeno, posjećivali domoroci s obližnjih otoka? Na to je pitanje bilo teško odgovoriti. Nikakvo kopno nisu zamijetili u krugu od pedeset milja, ali tih je pedeset milja bilo lako preploviti u malajskim čunovima, ili u velikim polinezijskim pirogama. Sve je, dakle, zavisilo od položaja otoka, od njegove odvojenosti u Tihom oceanu, ili od blizine drugih otoka. Hoće li Cyrusu Smithu ikada poći za rukom bez ikakvih instrumenata odrediti njegovu širinu i dužinu? Bit će to vrlo teško. S obzirom na

nedoumicu u kojoj su bili, trebalo je poduzeti neke mjere opreza ukoliko bi se iskrcali urođenici sa susjednih otoka. Izviđanje otoka je bilo završeno, njegov oblik određen, njegov reljef ocijenjen, njegova površina izračunana, a njegove vode i brda ustvrđeni. Položaj šuma i ravnica novinar je u glavnim crtama unio u svoju mapu.

96

- Evo potočića koji se slijeva u nj - reče Harbert. 97.;**

Jules Verne

Trebalo je samo sići niz obronke planine i ispitati tlo u svezi s rudnim, biljnim i životinjskim bogatstvom otoka. Ali prije no što će svojim pratiteljima dati znak za polazak, Cyrus Smith im reče svojim mirnim i ozbiljnim glasom: - Evo, dragi prijatelji, uskog komadića zemlje na koji nas je Stvoritelj bacio. Ovdje ćemo možda dulje živjeti. A možda će nam i neka neočekivana pomoć stići, ako slučajno neki brod prođe ovuda... Rekao sam "slučajno" stoga što mislim da ovaj otok nema velikog značenja. Na njemu nema luke koja bi mogla poslužiti brodovima kao privremeni zaklon i bojim se da se smjestio izvan putova kojima brodovi uobičajeno plove, to jest da se nalazi suviše na jugu za brodove koji plove prema pacifičkim otočjima, a suviše na sjeveru za one koji plove za Australiju obilazeći oko rta Horn. Neću vam kriti položaj u kojemu se nalazimo... - Imate pravo, dragi moj Cvruse - živo odgovori novinar. - Vi imate uza se valjane ljude. Oni imaju povjerenja u vas i vi možete računati na njih. - Nije li tako, prijatelji? - Ja ću vam se u svemu pokoravati, gospodine Cvruse - reče Harbert i zgrabi inženjerovu ruku. -Moj ste gospodar uvijek i svugdje! - poviče Nab. -A meni - reče mornar - neka se ime zatre ako se budem klonio posla. Ako poželite, gospodine Smithe, od ovog ćemo otoka napraviti malu Ameriku! Podignut ćemo gradove, sagraditi željeznice, postaviti telefonske linije i jednog lijepog dana kad bude posve izmijenjen, uređen, unaprijeđen, poći ćemo i pokloniti ga Sjedinjenim Državama! Samo ja zahtijevam da to bude pod jednim uvjetom. - Pod kojim? - upita dopisnik. - Da više nismo brodolomci, već naseljenici koji su se ovamo došli naseliti! Cyrus Smith se nije mogao suzdržati, a da se ne nasmiješi. Mornarev prijedlog je jednoglasno prihvaćen. Inženjer potom zahvali svojim prijateljima i doda da se uzda u njihovu hrabrost i pomoć Božju. - Onda put pod noge za Dimnjake! - poviče mornar. - Samo tren, dragi prijatelji -javi se inženjer - čini mi se da bi trebalo dati ime ovom otoku, a isto tako i rtovima, izbočinama, rijekama, koji nam se prostiru pred očima. - Izvrsna misao - reče dopisnik. - To će u buduće pojednostavniti naputke koje ćemo dobivati ili davati.

- U stvari - dometne mornar - to već nešto znači kad čovjek može reći kamo ide i otkud dolazi. U najmanju ruku dobiva dojam da se nalazi negdje na poznatom mjestu.

98 Nab i Pencroff brzo su pripremili ražanj. 99

Jules Verne -Kao u Dimnjacima, na primjer -javi se Harbert. — Točno! — odgovori Pencroff. — Eto s tim imenom mi je već bilo lagodnije pri duši, a iznenada mije palo na um. Hoćemo li svojem prvom boravištu ostaviti ime Dimnjaci, gospodine Smithe? - Hoćemo, Pencroffe, s obzirom na to da ste ga vi tako nazvali. - Dobro! A što se tiče ostalih, to će lako ići - ponovno prihvati riječ mornar, kojega je ta stvar s imenima oduševila. - Dajmo im imena kao što su radili Robinsoni, kojih mije zgode Harbert više puta čitao: "Zaljev Providnosti", "Rt kitova", "Rt prevarenih nada"! - Ili radije imena gospodina Smitha - odvrati Harbert - pa gospodina Spiletta, Naba! -1 moje ime! - poviče Nab čiji zubi bijesnu bjelinom. -A zašto ne? - odgovori Pencroff. - "Luka Nab", pa to baš lijepo zvuči! T'RtGedeon..." -Meni bi bili draži nazivi pozajmljeni iz naše domovine - doda dopisnik - koji bi nas podsjećali na Ameriku! - Slažem se s Gedeonom - javi se sad Cyrus Smith - da glavnim točkama na otoku damo takva imena, kao što su, na primjer, mora i zaljevi. Mogli bismo ovaj prostrani zaljev na istoku nazvati Zaljev Unije, a onu široku uvalu na jugu Washingtonov zaljev, a ovo brdo na kojemu se upravo nalazimo Franklinovo brdo, a ovo jezero što se proteglo tu ispred naših očiju Grantovo jezero. Dragi prijatelji, čini mi se da bi to bilo sjajno! Ta imena će nas podsjećati na našu domovinu i na one njezine velikane koji joj na čast služe. Ali za rijeke, rtove, dražice, sprudove što ih vidimo s vrha ove planine odaberimo nazive kojima će nas podsjećati na svoj poseban oblik. Tako će nam se njihovi nazivi bolje urezati u pamćenje, a u isto će vrijeme biti i pogodniji. Čitav otok ima vrlo čudne oblike, tako da nam neće biti teško pronaći odgovarajuća imena. A što se tiče rječica i potoka koje još ne poznajemo, raznih dijelova šume koje ćemo kasnije istražiti, dražica koje ćemo naknadno otkriti, davat ćemo im nazive postupno, to jest onda kad s njima dođemo u dodir. Što vi o tome mislite, dragi moji prijatelji? Inženjerovi prijatelji jednoglasno prihvatiše taj prijedlog. Cijeli se otok nalazio pred njihovim očima kao raširena zemljopisna karta i trebalo je samo staviti nazive pod sve one izbečene ili uvučene kutove, kao i na sva uzvišenja. Gedeon Spilett će ih upisati jedno za drugim, te će time zemljopisni nazivi otoka biti konačno utemeljeni. Najprije dadoše nazive onim dvjema uvalama i brdu, kao što trenutak prije inženjer bijaše predložio. Prva uvala dobi naziv Zaljev Unije, a druga Washingtonov zaljev, dok brdo krstiše Franklinovim brdom. 100Tajanstveni otok

-A sada - reče dopisnik -ja bih predložio da ovaj poluotok koji se pruža prema jugoistoku nazovemo Zmijski poluotok, a onaj rt tamo što se savio poput kakva repa nazovimo Zmajev rep, jer doista sliči zmajevu repu. - Prihvaća se. - A onaj zaljev - javi se Harbert - na suprotnom kraju otoka, koji sliči razjapljenim čeljustima morskog psa nazovimo Zaljev morskog psa! - Odličan naziv! - poviče Pencroff. - A ona dva rta koja ga zatvaraju nazvat ćemo Rtove čeljusti! - Ne valja! Ne mogu dva rta imati isti naziv! - doda dopisnik. -Ne mari! - odgovori Pencroff. - Neka se jedan zove Rt sjeverne čeljusti, a drugi Rt južne čeljusti! -Nazivi su već upisani! - odgovori Gedeon Spilett. - Treba još dati naziv onom rtu na jugoistočnom kraju otoka -primijeti Pencroff. - To jest onom rtu na kraju Zaljeva Unije - objasni Harbert. - Caporkov rt! - odjednom poviče Nab koji je također želio biti krsnim kumom nekog dijela otoka. U stvari, Nab je doista našao izvrstan naziv, jer je taj rt bio sličan snažnom čaporku fantastične zvijeri čiji je oblik imao taj čudnovati otok. Pencroff je bio očaran razvitkom događaja i njihove raspaljene mašte ubrzo dadoše ime rijeci koja je snabdijevala pitkom vodom naseljenike i pokraj koje ih je zračni balon izbacio. Nazvaše je Rijekom milosti, čime su se željeli odužiti Providnosti, što ih je spasila. Otočić na koji su brodolomci najprije stupili nogom nazvaše Otokom spasa. Zaravni, koja je počivala na granitnom bedemu iznad Dimnjaka i s koje se pogled pružao na čitav prostrani zaljev, dadoše ime Veliki vidikovac. Naposljetku, neprozirnu i gustu šumu što je prekrivala Zmijski poluotok, nazvaše Daleki zapad. Time su bili gotovi s davanjem imena vidljivim i poznatim dijelovima otoka, a poslije će ih upotpuniti postupno kako budu dolazili do novih otkrića. Inženjer je položaj otoka odredio približno i to po visini i položaju sunca. Na temelju toga ustvrdiše da se Zaljev Unije i zaravan Veliki vidikovac nalaze na istoku. Ali sutradan kad bude odredio točno vrijeme izlaska i zalaska sunca i na temelju toga izračunao trenutak kad se ono bude nalazilo u zenitu, držao je da će prema tome lako odrediti gdje se točno nalazi sjever. Treba imati na umu da se otok nalazio na južnom dijelu zemaljske kugle, stoga će se sunce, kad dosegne najvišu točku

101

Jules Verne

neba, nalaziti točno na sjeveru, a ne na jugu, kao što, po njegovu prividnom kretanju, zaključuju ljudi koji žive sjeverno od ekvatora. Dakle, sve je bilo obavljeno što su mislili obaviti i naseljenici su se pripremali sići s Franklinova brda i krenuti prema Dimnjacima. Odjednom Pencroff vikne: - E, doista smo lakomisleni! -A zašto, zaboga? - upita ga Gedeon Spilett koji već bijaše zatvorio svoju bilježnicu i već se bio digao da pođe. -A naš otok? Ta zaboravili smo mu dati ime! Harbert upravo htjede predložiti da ga nazovu inženjerovim imenom, što bi svi njegovi prijatelji pljeskom pozdravili, kadli Cyrus Smith jednostavno reče: - Nazovimo ga, dragi moji prijatelji, imenom velikog građanina, koji se sada bori da očuva jedinstvo američke države! Nazovimo ga, dakle, Lincolnov otok! S tri snažna "hura" kolonisti prihvate inženjerov prijedlog. I te večeri, prije no što će poći na počinak, novi naseljenici su dugo razgovarali o svojoj dalekoj domovini; pričali su o strašnom ratu koji ju je razdirao. Nisu uopće dvojili da će južne države biti pobijeđene i da će težnje Sjevera, težnje pravde, pobijediti, zahvaljujući Grantu i Lincolnu! Međutim, ovo se zbivalo 30. ožujka 1865. Oni nikako nisu mogli znati da će šesnaest dana poslije toga biti počinjen strašan zločin u Washingtonu, odnosno da će na Veliki petak Abraham Lincoln biti ubijen metkom jednog fanatika. 102Tajanstveni otok

XII. PODEŠAVANJE SATOVA - PENCROFF JE ZADOVOLJAN -ČUDNI DIM - TOK CRVENOG POTOKA - RASLINJE NA LINCOLNOVU OTOKU - ŽIVOTINJE - PLANINSKI FAZANI - LOV NA KLOKANA AGUTI - GRANTOVO JEZERO -POVRATAK U DIMNJAKE

Naseljenici Lincolnova otoka, pošto su još jednom pogledali bacili oko sebe, počeše silaziti uskim grebenom kratera i poslije pola sata dospješe na prvu zaravan na kojoj su proveli noć. Pencroff je držao da je vrijeme doručku. Usput se poveo razgovor o tome, kako bi trebalo podesiti satove Cyrusa Smitha i Gedeona Spiletta. Znamo da je Gedeon Spilett bio bačen na pijesak otoka i da morski valovi ni njega ni njegov sat nisu ni dotaknuli, a taj njegov sat je imao odličan mehanizam, bio je to pravi džepni kronometar. Gedeon Spilett ga je svaki dan navijao.

Što se tiče inženjerova sata, taj se, dakako, zaustavio onda kad je inženjer nepomičan i nemoćan, ležao u pećini one sipine. Inženjer ga sada navije i, ocijenivši po visini sunca da bi moglo biti oko devet sati, podesi ga na taj sat. Gedeon Spilett htjede svoj sat ujednačiti s njegovim, ali ga inženjer zadrža rukom. -Ne, dragi moj Spilette, stanite! Vaš sat je podešen prema vremenu u Richmondu, nije li tako? - Tako je, Cvruse. — Ako je podešen prema vremenu u Richmondu, onda je, u stvari, podešen prema vašingtonskom vremenu. -Tako je. - Onda ga ne dirajte. Navijajte ga i dalje kako treba, ali ne pomičite kazaljke. To će nam, možda, biti od koristi. "Od kakve bi nam to koristi moglo biti", mislio je mornar u sebi.

103

Ono što su naseljenici najprije izradili bila je obična lončarija... 104Tajanstveni otok Pri doručku su pojeli svoju zalihu divljači i borove jezgre, ali to Pencroffa nimalo ne uznemiri. Usput će se snabdjeti drugom hranom. Topa je dopala vrlo skromna porcija, pa će, vjerojatno, pronaći neku novu divljač pod gustom krošnjom šume. Osim toga, mornar je ozbiljno pomišljao zamoliti inženjera da proizvede barut ijednu ili dvije lovačke puške što, po njegovu mišljenju, neće biti nimalo teško. Pošto su napustili zaravan, Cyrus Smith predloži svojim prijateljima da se u Dimnjake vrate drugim putom. Želio je razgledati Grantovo jezero na čijim je obalama rasla prekrasna šuma. Pođoše stoga sljemenom jednog od ogranaka

između kojih je, vjerojatno, protjecao potok što gaje svojom vodom napajao. Razgovarajući, kolonisti su razna mjesta na otoku nazivali imenima koja su im maloprije nadjenuli, što je znatno olakšavalo razmjenu misli. Harbert i mornar, prvi gotovo još dijete, a drugi pomalo djetinjast, bili su time očarani. -Vidiš, Harberte, ovo ja doista zgodno! - govorio je mornar dok su hodali. - Lijepi moj dječače, više se ne možemo izgubiti, jer ćemo svakako stići na zaravan Veliki vidikovac, prema tome, do Zaljeva Unije, pa pošli mi sada prema Grantovu jezeru ili se spustili do Rijeke milosti i uputili se kroz šumu Daleki zapad! Naseljenici se dogovoriše da ne idu svi zajedno u hrpi, ali i da se ne udaljuju suviše jedni od drugih. Bili su sigurni da su neke vrlo opasne životinje živjele u gustim šumama otoka, te im je valjalo biti na oprezu. Kao i obično, Pencroff, Harbert i Nab hodali su na čelu, predvođeni Topom, koji je njuškao na sve strane. Gedeon Spilett i Cyrus Smith su išli jedan pored drugoga. Dopisnik pripravan pribilježiti svaku zgodu, a inženjer najvećim dijelom šuteći. Tu i tamo bi skrenuo s puta da bi podigao sad jedan, a sad drugi predmet, neku biljku ili neku rudnu tvar i onda to stavljao u džep, a da o tome nije iznosio svoje razloge. -Koga li vraga samo skuplja? - promrmlja Pencroff. - Ja samo gledam i gledam, ali ne vidim baš ništa radi čega bi se vrijedilo sagnuti! Oko deset sati mala je skupina silazila niz najniže obronke Franklinova brda. Zemljište je još uvijek bilo obraslo raslinjem i rijetkim stablima. Hodali su sad ravnicom čije tlo bijaše žućkasto i puno krečnjaka, a bila je duga oko jednu milju i prostirala se sve do ruba šume. Velike gromade bazaltnih stijena, kojima je po Bischofovim istraživanjima trebalo tri stotine i pedeset milijuna godina da bi se ohladile, bile su mjestimično razbacane po vrlo neravnoj površini. Uza sve to, tu nije bilo lave, koja se iz kratera slijevala uglavnom po sjevernim padinama brda. Cyrus Smith je, dakle, vjerovao da će bez smetnji stići do potoka koji je, po njegovu uvjerenju, tekao ispod drveća prema rubu šume, kadli odjednom opazi Harberta kako navrat-nanos juri prema njemu, dok su se^Nab i mornar skrili iza litica. - Što je, Harberte, što se dogodilo? - upita Gedeon Spilett. - Nekakav dim! - odgovori dječak. - Opazili smo dim iznad litica, ni sto koraka daleko odavde. - Zar je moguće da ima ljudi na otoku? - poviče dopisnik.

105

Jules Verne

- Ne smijemo se pokazivati prije no što ustvrdimo o čemu se, doista, radi - napomene Cyrus Smith. - Ja se više bojim urođenika, ako ih ima na ovom otoku, no što ih želim. Gdje je Top? - Top je otišao naprijed. -1 ne laje? -Ne. - To je vrlo čudno. Ipak, pokušajmo ga dozvati. Za nekoliko trenutaka Gedeon Spilett, Cyrus Smith i Harbert pridruže se drugoj dvojici naseljenika i poput njih povukoše se u zaklon od bazaltnih stijena. Odatle su posve jasno vidjeli nekakav dim koji se u kovitlacu dizao uvis, dim upadljivo žućkaste boje. Top se vrati pošto gaje inženjer dozvao zviždukom. Potom ovaj dade znak prijateljima da ga čekaju, a sam klizne između stijena. Nepomični, naseljenici su sa strepnjom čekali ishod tog pohoda. Uto ih on dozva, na što oni potrčaše i brzo se nađoše pored njega. Odmah ih je iznenadio neugodan miris kojim je zrak bio zasićen. Po tom mirisu je inženjer bez po muke pogodio podrijetlo tog dima koji ga u početku, ne bez razloga, i te kako bijaše zabrinuo. - Ovu vatru, ili bolje rečeno, ovaj dim - reče on - sama priroda tvori. Tamo se nalazi sumporno vrelo koje će nam omogućiti uspješno liječiti upalu grla. - Sjajno! - poviče Pencroff. - Baš šteta što nisam prehlađen. Sad se naseljenici upute prema mjestu s kojega se dim dizao uvis. Stigavši, opaze sumporno vrelo, čija je voda u obilnim količinama pretjecala između stijena i iz koje je izbijao jak miris sumporne kiseline, kad se spajala s kisikom. Cyrus Smith umoči ruku u vodu i ustvrdi daje masna. Potom prinese prst ustima: imala je sladunjav okus. A što se tiče njezine temperature, izjavi da ima 95 stupnjeva po Fahrenheitu ili 35 po Celziusu. Kad gaje Harbert upitao na temelju čega je to zaključio, odgovori: - Do tog sam zaključka došao vrlo jednostavno, dijete. Umočivši ruku u vodu, nisam osjetio ni da je topla ni da je hladna. Znači da ima istu temperaturu kao i ljudsko tijelo, odnosno oko 95 stupnjeva po Fahrenheitu. Budući da im to sumporno vrelo zasad nije bilo ni od kakve koristi, naseljenici se upute prema rubu guste šume, koja se nalazila na nekoliko stotina koraka od njih. Kao što su i pretpostavljali, tu je žuborio brz i bistar potok između visokih obala crvenkaste boje što je bilo znakom da u toj zemlji

ima željeznog oksida. Zbog te crvene boje tla potoku dadoše ime Crveni potok. Bio je taj potok dosta širok, dubok i bistar. Planinskim vodama napajan, tekao je, malo kao rječica, a onda kao bujica, pa mirno klizeći preko pijeska, potom se s hukom lomeći preko gudura ili rušeći se u obliku slapa, prema jezeru tokom dugim jednu i pol milju i širinom između trideset i četrdeset stopa. Voda mu je bila pitka, pa se moglo

106 .prihvatiše se pranja rublja i čišćenja svojih odijela

107

Jules Verne

pretpostaviti daje ista kao i u jezeru. To će biti sretna okolnost ukoliko na njegovim obalama pronađu prikladniji zaklon no što su Dimnjaci. Drveće koje nekoliko stotina stopa nizvodno zasjenjivaše obale potoka, pripadalo je najvećim dijelom onim vrstama, kojima obiluje umjereni pojas Australije i Tasmanije, a ne vrstama crnogorice kojima su bili obrasli već istraženi dijelovi otoka na nekoliko milja od zaravni Veliki vidikovac. U to doba godine, to jest u početku mjeseca travnja, koji na južnoj polutki odgovara mjesecu listopadu na sjevernoj, ili početku jeseni, lišće još ne bijaše otpalo. Među tim drvećem je bilo dosta kasuarina i eukaliptusa od kojih će neki idućeg proljeća uroditi istim onim slatkim plodovima kakvi rode eukaliptusi na Istoku. Šumarci australskih cedrova rasli su po proplancima obraslim onom istom travom, koju u Novoj Nizozemskoj zovu "tusak". Ali kokosova stabla kojih imade na pretek na otocima Tihog oceana, čini se da nisu rasla na ovom otoku koji se, bez dvojbe, nalazio dosta južnije. - Kakve li štete! - reče Harbert. - Nema tog tako korisnog stabla s tako divnim orasima! Međutim, ptice su se premetale u velikom broju po prilično tankim granama eukaliptusa i kasuarina, granama koje im nimalo nisu smetale letjeti raširenih krila. Papige vrste kakadu, crne, bijele i sive, obične papige čije se perje prelijevalo u svim bojama, sjajnozeleni "kraljići" crvene ćube, modri lorisi, takozvani "modrogorci", prelijetali su amo-tamo uz zaglušno kriještanje, a boje njihova perja su se prelamale, kao da ih tko promatra kroz kristalnu prizmu. Odjednom neka čudna mješavina neskladnih glasova odjekne u gustišu. Naseljenici začuju jedno za drugim ptičju pjesmu, životinjske krikove i nekakvo kmečanje za koje se činilo da potječe s usana nekog urođenika. Nab i Harbert pojuriše u gustiš smetnuvši s uma najhitnija pravila opreznosti. Na sreću, nisu u gustišu našli ni strašnih zvijeri, ni pogibeljnih urođenika, već jato takozvanih "planinskih fazana", ptica koje uživaju u pjesmi i ruganju. Nekoliko udaraca štapom, vješto odmjerenih, dokrajčiše njihovu podrugljivu zabavu, a naseljenike snabdiju odličnom lovinom za večeru.

Harbert opazi prekrasne golubove smeđih krila. Među njima su neki imali divnu ćubu na glavi, a drugi prekriveni zelenim perjem, poput njihovih srodnika u Port-Macquarieu. Ali njih je bilo nemoguće uloviti, kao stoje nemoguće uloviti gavranove i svrake, jer su bježali u jatima. Puščani metak, nabijen sačmom, načinio bi pravi pokolj među tim pticama, ali naši su se lovci bili prinuđeni, umjesto puškom i sulicom služiti kamenom i štapom, a to je oružje suviše primitivno da bi od njega mogli imati neku veću korist. Njihovo nedostatno naoružanje još više je došlo do izražaja kad je čopor četveronožaca, sad u malim, a sad u velikim skokovima od preko trideset stopa kao kakvi leteći sisari, pobjegao tako brzo i na takvoj visini da se činilo da skaču s grane na granu, kao vjeverice. -Klokani! - poviče Harbert. - Jedu li se? - upita Pencroff. 108Tajanstveni

otok

- Pripravljeni pirjanjem - odgovori dopisnik - ukusni su kao najbolja divljač... Gedeon Spilett ne bijaše još ni završio rečenicu koja je poticala slinu iz usta, a već su mornar, Harbert i Nab kao ludi jurili za klokanima. Uzalud ih je Cyrus Smith zvao da se vrate. Ali isto tako je bilo uzaludno progoniti tu živahnu divljač, koja se kao kakva lopta odbijala od tla. Poslije pet minuta trčanja lovci su isplazili jezik od zadihanosti, a klokani nestadoše u gustišu. Ni Top se nije mogao pohvaliti većim uspjehom od svojih gospodara. - Gospodine Cvruse - reče Pencroff kad su im se inženjer i dopisnik pridružili - gospodine Cvruse, vi i sami vidite da biste morali izraditi puške! Je li to moguće? - Možda i jest - odgovori inženjer - ali prije toga moramo napraviti lukove i strijele. Siguran sam da ćete tim oružjem rukovati isto tako vješto kao australski lovci. - Strijele, lukove! - ponovi Pencroff prezirno iskrivivši usta. - Ta to nije ni za dječju igru! - Ne budite previše oholi, prijatelju Pencroffe - odgovori mu novinar lukovima i strijelama su se ljudi stoljećima međusobno ubijali, dok je barut, tako reći, tek jučer pronađen. Ratovi su, na žalost, stari kao i ljudski rod! -Vjere mi, to je točno, gospodine Spilette — odvrati mornar. —Moj je jezik uvijek brži od pameti! Ne zamjerite! Harbert, čiji je duh bio potpuno zaokupljen prirodnim naukama, svrne ponovno razgovor na klokane. - Uostalom - reče - mi smo se namjerili ovaj put na vrstu klokana koju je najteže uloviti, to jest na goleme klokane duge sive dlake. Ako se ne varam, postoje još crni i crveni klokani, klokani kamenjari, klokani štakori, koji se mnogo lakše love. Ima ih dvanaestak vrsta... -Harberte - poučno mu se obrati Pencroff- za mene postoji samo jedna vrsta klokana, a to je "klokan na ražnju" i upravo tu vrstu mi večeras nećemo upoznati!

Svi su se grohotom nasmijali kad su čuli najnoviju podjelu mornara Pencroffa. Valjani mladić nije nimalo krio svoje razočaranje što se za večeru morao zadovoljiti s planinskim fazanom. Ali, bilo je suđeno da mu se sreća još jednom tog dana nasmiješi. U stvari, Top koji je osjećao da je u pitanju njegova vlastita korist jurio je okolo i njuškao posvud. Raspaljen glađu, čini se daje Top naumio loviti za svoj vlastiti račun i da od divljači, ako mu kakva dospije pod njušku, neće ni trunke ostati naseljenicima. Ali je Nab motrio na nj i dobro je učinio. Oko tri sata Topa nestade u šikari, a muklo groktanje ubrzo bijaše znakom da se dohvatio s nekom životinjom. Nab potrča i ugleda Topa kako halapljivo proždire neku zvijerku. Daje stigao deset minuta poslije, divljač bi bila posve nestala u Topovom ždrijelu. Ali, na sreću, Top je naletio na čitavo leglo i u trenu zaklao tri glodara, od kojih su dva ležala na tlu. 109

jSžJrSSsšssK."

Sjena štapa bivala je sve manja i manja. 110Tajanstveni

otok

Nab se likujući pojavi među prijateljima držeći u svakoj ruci po jednu zvijerku koje su veličinom bile veće od zeca. Žućkasto im je krzno bilo poprskano zelenim mrljama, dok repa gotovo nisu ni imale. Građani Sjedinjenih Država nisu ni trenutka dvoumili da tim glodarima daju imena koja su im u potpunosti odgovarala. Bili su to "marasi", jedna vrsta agutija, ponešto krupniji od svojih srodnika koji žive u tropskim predjelima, pravi pravcati američki zečevi dugih ušiju, čeljusti oboružanih sa svake strane s po pet kutnjaka, po čemu se upravo i razlikuju od agutija. - Hura! - poviče Pencroff. - Pečenje je tu! Sad se možemo vratiti kući! Pošto su se trenutak bili zaustavili, sada ponovno krenuše. Bistra voda Crvenog potoka tekla je ispod svoda koji su ga tvorila stabla asuarina, banksisa i golemih gumovaca. Prekrasne biljke iz roda ljiljana rasle su do dvadeset stopa uvis. Druge biljne vrste, nepoznate mladom prirodoslovcu, sagibale su se nad potokom koji je žuborio u svojoj zelenoj kolijevci. Sad se potok znatno proširio, stoje Cyrusa Smitha navelo na misao daje potok blizu svom ušću. Na kraju gustog šumarka onda se, doista, ukaže. Naseljenici su stigli na zapadnu obalu Grantova jezera. Mjesto je bilo dostojno da se pogled na njemu zaustavi. Vodeni prostor čiji je opseg bio dugačak oko sedam milja, a površina mu iznosila oko dvjesta hektara, bio je okružen redom raznog drveća. Na istočnoj strani, kroz živopisni zeleni zastor, razmaknut na ponekim mjestima, na obzorju je svjetlucalo more. Na sjeveru, granična crta jezera išla je u blagom luku, dok je u donjem dijelu ta crta bila oštra. Mnogobrojne vodene ptice često su navraćale na ovaj mali Ontario, a onih "tisuću otoka" njegova američkog imenjaka ovdje je predstavljala stijena, koja je virila iz vode nekoliko stotina stopa

daleko od južne obale jezera. Tu je stajalo zajedno nekoliko parova galebova i čučeći na kamenju, nepomični i ozbiljni, vrebahu ribu u prolazu, a potom su se uz oštro kriještanje bacali u vodu, da bi se odmah pojavili s plijenom u kljunu. Na ostalom dijelu obale i na otočiću, šepurile su se divlje patke, pelikani, liske, crvenokljunaši, filedoni u kojih je jezik imao oblik četke i jedan ili dva primjerka prekrasnih lirastih fazana, čiji se rep ljupko širio kao gornji dio lire. Voda u jezeru je bila pitka, bistra, pomalo tanina. Po određenom ključanju koje se u koncentričnim krugovima širilo po njegovoj površini, bilo je očito da u njemu ima mnogo ribe. - Prekrasno je ovo jezero! - reče Gedeon Spilett. - Lijepo bi bilo živjeti na njegovim obalama! - Pa i živjet ćemo! - odgovori Cyrus Smith. U želji da se najkraćim putom vrate u Dimnjake, naseljenici se spuste do ugla što su ga na južnoj strani tvorile obale jezera. S dosta muke prokrče sebi put kroz gustiš i šikaru, kojih se prije toga nikad ljudska ruka nije dotakla i krenuše prema obali, da bi izbili sjeverno od zaravni Veliki vidikovac. Dvije su milje hodali tim smjerom. Na kraju se iza 111Jules Verne zelene zavjese pojavi zaravan prekrivena sagom guste trave, a iza nje beskrajno more. Da bi stigli u Dimnjake, trebalo je poći ukoso preko zaravni i poslije jedne milje puta stići do prvog zavoja Rijeke milosti. Ali, inženjer je htio doznati kako i gdje se gubio višak vode iz jezera, stoga su naseljenici okrenuli prema sjeveru, hodajući kroz šumu još čitavu milju i pol. Negdje je postojao nekakav odvodni kanal, i to najvjerojatnije u nekakvom usjeku između granitnih blokova. Jezero je, u stvari, bilo veliki bazen koji se, postupno punio vodom iz potoka, te je višak vjerojatno nekim slapom otjecao u more. Ako je tako, mislio je inženjer, onda bi se mogao iskoristiti pad vode, njezina snaga koja se sad gubila ne koristeći nikome. Put nastaviše obalom Grantova jezera, hodajući prema sjevernom dijelu zaravni. Prošli su još jednu milju, ali Cyrus Smith nije otkrio slap koji je morao negdje postojati. Bilo je četiri i pol sata poslije podne. Zbog pripremanja večere, naseljenici su se morali vratiti u svoj dom. Mala se skupina vrati natrag i lijevom obalom Rijeke milosti stiže do Dimnjaka. Postoje upaljena vatra, Nab i Pencoff, koji su se dragovoljno prihvatili kuharske dužnosti, brzo su pripremili ražanj, ispekli agutija i pošteno se počastili. Kad su bili gotovi s večerom i spremali se na spavanje, Cyrus Smith izvuče iz džepa male komadiće minerala, koje je pokupio i reče: - Dragi prijatelji, ovo ovdje je željezna rudača, a ovo pirit, ovo je glina, ovo vapno, a ovo ugljen. Eto, to nam daje priroda i to je njezin udio u zajedničkom radu! Sutra mi moramo dati svoj! 112Tajanstveni otok

XIII. TOPOVA OGRLICA - IZRADA LUKOVA I STRIJELA -CIGLANA LONČARSKA NOĆ - RAZNO KUHINJSKO POSUĐE - PRVA JUHA -

KOMOLJIKA - JUŽNI KRIŽ -ZNAČAJNO ASTRONOMSKO PROMATRANJE

-Pa što mislite, gospodine Cyruse - obrati se sutradan Pencroff inženjeru - otkud ćemo početi? - Od samog početka! - odgovori Cyrus Smith. I doista, naseljenici su bili prinuđeni početi od samog početka. Oni nisu imali nikakva oruđa kojim bi mogli napraviti druga oruđa, a nisu se nalazili niti u položaju prirode "koja je imala vremena i prema tome nije morala štedjeti na trudu". Njima se žurilo, jer su odmah morali udovoljiti potrebama života. Koristeći se stečenim iskustvom, oni nisu imali što izumiti, ali su stoga morali proizvesti. Njihovo se željezo i čelik još uvijek nalaze u rudači, njihovo lončarstvo u glini, a njihovo rublje i odijela u tekstilnoj sirovini. Treba, uostalom, reći da su ti naseljenici bili "ljudi" u onom boljem, plemenitijem smislu te riječi. Inženjer Smith nije se mogao namjeriti na pametnije, marljivije i odanije suradnike. On je poznavao i njih i njihove sposobnosti. Gedeon Spilett, novinar velikog dara, stekao je veliko znanje, te je mogao govoriti o svemu i svačemu. On će mnogo pridonijeti, i glavom i rukama, da bi se naseljenici održali na tom otoku. Neće ustuknuti ni pred kakvom dužnosti. Budući daje prije bio strastven lovac, on je radi užitka odlazio u lov, ali sad će mu lov postati zanatom. 113

Jules Verne

Harbert je bio dobar dječak i vrlo dobro upućen u prirodne znanosti, čime će on mnogo pridonijeti zajedničkoj stvari. Nab je bio samo utjelovljenje odanosti. Vješt, bistar, neumoran, snažan, željeznog zdravlja, donekle je poznavao kovački zanat, te će i on biti od velike koristi zajednici. Pencroff je, pak, kao mornar oplovio sva mora, kao tesar je radio u brodogradilištima u Brooklvnu, krojački pomoćnik na drvenim brodovima, bio je vrtlar i ratar za vrijeme dopusta i tako dalje, te je kao i svi pomorci svemu bio vješt, znao sve napraviti. Doista bi bilo teško udružiti petoricu sposobnijih ljudi da se nose sa sudbinom i sigurnijih da će u toj borbi pobijediti. "Treba početi od samog početka"; bijaše kazao Cyrus Smith. A pod tim početkom inženjer je podrazumijevao izgradnju postrojenja koje će im poslužiti da prerade prirodne sirovine. Zna se kakvo značenje pri tome ima toplina. Gorivo, to jest drva i kameni ugljen, mogli su se odmah iskoristiti. Radilo se, dakle, o tome da se sagradi peć.

-A čemu će služiti ta peć? - pitao je Pencroff. - Da bismo izradili posuđe od gline koje nam je prijeko potrebno -odgovori Cyrus Smith. - A čime ćemo izgraditi peć? - Opekama! — A opeke? -Opeke ćemo dobiti od gline. Na put, dragi prijatelji. Da ne bismo prenašali sirovinu, mi ćemo svoju radionicu izgraditi na samom mjestu proizvodnje. Nab će ponijeti namirnice, a vatre nam neće ponestati za kuhanje hrane. -A ako nam ponestane hrane stoga što nemamo prikladnog oružja za lov? - upita Gedeon Spilett. - Ah, da nam je imati samo jedan nož! - poviče Pencroff. - Pa što onda? - upita Cyrus Smith. - Brže-bolje bih izradio luk i strijele. Naša smočnica bi bila uvijek puna divljači! - Pa jest, nož, oštro sječivo... - govorio je inženjer kao da govori sam sa sobom. U tom trenutku pogled mu padne na Topa koji se motao po obali rijeke. -Tope, ovamo! - naredi inženjer. Pas dotrči na poziv svoga gospodara. Ovaj s obje ruke uhvati Topa za glavu, skine mu ogrlicu s vrata i, slomivši je na dva dijela, poviče: - Tu su dva noža, Pencroffe! 114Tajanstveni otok Mornar mu odgovori dvostrukim "hura". Topova ogrlica bila je napravljena od tanke pločice kaljenog čelika. Trebalo ju je, dakle, naoštriti najprije na pješčanom kamenu da bi se napravilo sječivo koje se potom brusi finijim kamenom. Tog pješčanog kamena bilo je u izobilju na obali, te se dva sata poslije toga alat naseljenika sastojao od dva oštra sječiva, koja nije bilo teško uglaviti u dva čvrsta drška. Dobivanje tog prvog alata proslavili su kao veliku pobjedu. Doista, bio je to dragocjen dobitak postignut u pravom trenutku. Krenuli su. Cyrus Smith je odlučio poći do zapadne obale jezera, gdje je jučer zamijetio glinu i sa sobom ponio uzorak. Dakle, usmjeriše obalom Rijeke milosti, popriječe preko Velikog vidikovca i pošto su propješačili pet milja, stigoše na čistinu udaljenu dvije stotine stopa od Grantova jezera. Dok su hodali prema jezeru, Harbert opazi jedno stablo od čijih su grana Indijanci Južne Amerike pravili lukove. To stablo se zvalo "crejimba", a pripadalo je jednoj vrsti palme na kojoj nisu rasli jestivi plodovi. Odsjekli su duge i ravne grane, očistili ih od lišća, obrezali ih tako da su u sredini bile deblje, a na krajevima tanje. Sad je još samo trebalo pronaći biljku od koje će napraviti tetivu. U tu svrhu im je poslužila biljka iz obitelji sljezova. Njezina su vlakna tako otporna da se mogu usporediti sa životinjskim žilama. Tako je Pencroff došao do lukova prilično velike snage, kojima su još nedostajale strijele. Njih je bilo lako izraditi od ravnih i čvrstih grančica bez čvorova, ali stoga nije bilo lako pronaći ubojiti šiljak, to jest tvar koja je imala

zamijeniti željezo. Pencroff je pri tome mislio kako su oni učinili što su mogli, a za ostalo će im, možda, i sreća biti sklona. Naseljenici stigoše na teren koji su jučer obišli, a koji se sastojao od same gline vrlo pogodne za posao koji su naumili obaviti. Sam rad im neće pričinjati nikakvih poteškoća. Međutim, trebalo je glinu pomiješati s pijeskom da bi bila manje masna, oblikovati opeke i potom ove ispeći na jakoj vatri. Obično se glinu nabija u kalupe, ali se inženjer zadovoljio time, daje ručno oblikuje. Čitava dva dana su radili na tom poslu. Glinu su najprije navlažili vodom, potom su je mijesili nogama i rukama i na kraju je sjekli u opeke jednake veličine. Vješt radnik samo s golim rukama može izraditi, za dvanaest sati, deset tisuća opeka. Međutim, pet ciglarskih radnika s Lincolnova otoka nisu za dva dana mogli izraditi više od tri tisuće opeka, koje poredaše jednu do druge da se potpuno osuše, što obično traje tri do četiri dana, a potom ih je trebalo ispeći.

115

Jules Verne

Cyrus Smith je odlučio 2. travnja odrediti položaj otoka. Uoči toga dana on je točno zabilježio sat kada je sunce zašlo za obzorje, a toga istog jutra je također točno odredio vrijeme njegova izlaska. Pri tim operacijama nije zaboravio prelamanje svjetlosti. Između zalaska i izlaska sunca prošlo je dvanaest sati, manje dvadeset i četiri minute. Dakle, šest sati i dvanaest minuta poslije svog izlaska, sunce će biti u podnevku, a mjesto na kojemu će se toga dana nalaziti bit će sjever. U rečeni sat Cyrus Smith obilježi to mjesto i položivši dva štapa jedan iza drugog u smjeru sunca, koje će mu poslužiti kao oznake za snalaženje, dobi stalan podnevak za svoja kasnija mjerenja. Tijekom dva dana, koja su prethodila pečenju opeka, naseljenici su naveliko skupljali ogrjev. Lomili su grane po čistini i skupljali ispod drveća pootpadale suharke. Usput su naokolo lovili, i to s priličnim uspjehom, jer je Pencroff pripremio nekoliko svežanja strijela s vrlo oštrini vrhom. Zahvaljujući Topu, snabdješe se tim šiljcima, jer je uhvatio jednog dikobraza, koji kao divljač nije predstavljao bogzna

kakvu vrijednost, ali su stoga dragocjene bile njegove bodlje, kojima je bio načičkan. Te bodlje dobro pričvrstiše na vrhove strijela, dok u drugi kraj udjenuše perje papiga kakadu, da bi strijelama dali određeni smjer. Harbert i novinar ubrzo postadoše vrsni strijelci. Sad je u Dimnjacima bilo u izobilju i dlakave i pernate divljači: kabeja, golubova, agutija, tetrijeba i druge. Najveći dio tih životinja ubijen je u dijelu šume smještene na lijevoj strani Rijeke milosti. Tu su šumu nazvali Jakamar, za uspomenu na ptičice što su ih Pencroff i Harbert gonili prigodom svog prvog izviđanja otoka. Uhvaćenu divljač su odmah jeli, jedino su butove od kabeja ostavljali kao zalihu i, pošto su ih najprije namirisali mirisnim travama, sušili ih na dimu, koji se dizao s vatre naložene zelenim drvom. Međutim, ta krepka hrana bila je uvijek ista: pečenje, pa opet pečenje, a oni bi bili sretni da su mogli čuti kako na ognjištu ključa obično jelo u loncu. No, trebalo je pričekati, trebalo je lonac izraditi, a prije njega peć sagraditi. Za vrijeme tih pohoda, za kojih se nisu nikad udaljivali, iz neposredne blizine ciglane, lovci su zamijetili svježe tragove zvijeri krupnog uzrasta i snažnih pandža. Međutim, nisu mogli ustvrditi kojoj životinjskoj vrsti pripadaju. Stoga im je Cyrus Smith preporučio da budu oprezni, jer je u šumi, vjerojatno, živjela i opasna zvjerad. I dobro je učinio. U stvari, jednog dana Gedeon Spilett i Harbert ugledaše zvijer vrlo sličnu jaguaru. Zvijer ih, na sreću, nije napala, inače se, vjerojatno, ne bi bili izvukli bez težih ozljeda. Ali kad budu oboružani nekim boljim oružjem, to jest puškama, koje je Pencroff tražio od Cvrusa Smitha, Gedeon Spilett se zakleo da će povesti nepoštedni rat protiv divljih zvijeri i da će od njih očistiti otok. Za tih nekoliko dana naseljenici se uopće nisu trudili Dimnjake nešto udobnije urediti, jer je inženjer vjerovao da će pronaći ili sagraditi, ako bude potrebno, prikladniju nastambu. Zadovoljili su se time, da po 116Tajanstveni otok pijesku hodnika razastru svježu mahovinu i suho lišće i na tim, ponešto primitivnim, posteljama izmoreni trudbenici spavali su mirnim snom. Zabilježili su sve dane provedene na Lincolnovu otoku, od dana kad su na nj prispjeli i redovito ubilježavali svaki novi dan. Petog travnja je bila srijeda i toga je dana navršilo dvanaest dana, otkako je vjetar bacio brodolomce na taj otok. Već u samu zoru 6. travnja inženjer je sa svojini prijateljima bio na čistini, to jest na mjestu gdje je trebalo obaviti pečenje opeka. Samo je po sebi razumljivo da je taj posao trebalo obaviti pod vedrim nebom, a ne u peći, ili bolje rečeno, gomila opeka predstavljat će golemu peć koja će samu sebe ispeći. Gorivo od dobro pripremljenih snopova granja postaviše na tlo, a potom ga okruže redovima osušenih opeka, koje su ubrzo dobile oblik velike kocke. Na njezinoj vanjskoj strani ostaviše otvore za zrak. Taj je posao potrajao cijeli dan. Tek su navečer potpalili snopove granja. Te noći nitko od naseljenika nije legao. Svi su se trudili da vatra ni trenutka ne oslabi.

Čitav taj pothvat trajao je četrdeset i osam sati i savršeno je uspio. Sad je tu dimljivu gomilu trebalo pustiti da se ohladi. Za to vrijeme su Nab i Pencroff, po uputama Cvrusa Smitha, prenijeli na nosiljci napravljenoj od ukrižanog granja, nekoliko tovara kalcijevog karbonata, u stvari, običnih stijena kojih je bilo koliko hoćeš na sjevernoj strani otoka. To kamenje se rastopilo na užarenoj vatri i pretvorilo u vrlo masno živo vapno koje će prigodom gašenja nabujati i postati tako čisto kao da je načinjeno od krede ili mramora. Pomiješano s pijeskom, koji sprječava da se masa ne stisne pri stvrdnjivanju, to je vapno predstavljalo odličnu žbuku. Kad su svi ti radovi bili gotovi, a to je bilo 9. travnja, činjenica je da je inženjer mogao raspolagati s određenom količinom potpuno pripremljenog vapna i s nekoliko tisuća opeka. Ne gubeći ni trenutka, odmah su se prihvatili izgradnje peći koja im je bila potrebna da bi u njoj ispekli razne lonce i posude nužne za domaću uporabu. U tome su uspjeli bez mnogo teškoća. Kad je peć bila gotova, napuniše je kamenim ugljenom, koji je inženjer pronašao u površinskim naslagama kod ušća Crvenog otoka, i prvi dim izbi iz dimnjaka visokog dvadeset stopa. Čistina je pretvorena u radionicu. Pencroff je bio gotovo uvjeren da će iz te peći poteći proizvodi suvremene industrije. Ono što su naseljenici najprije izradili bila je obična lončarija, ali stoga podesna za kuhanje hrane. Obična glina, kojoj je Cyrus Smith dodao nešto kvarca i vapna, bila je sirovina od koje je napravljena. U stvari, ta smjesa bila je prava "zemlja za lule" od koje su naseljenici napravili lonce, šalice kojima su dali oblik na odgovarajućim kotačićima, tanjure, vrčeve, lonce itd. Svi ti predmeti bili su nezgrapnih oblika i s mnogo nedostataka, ali pošto su ispečeni na visokoj temperaturi, kuhinja 117

Odjednom ponovno pojuri prema jezeru i baci se u nj. 118Tajanstveni otok u Dimnjacima bila je opskrbljena nekolicinom predmeta, isto tako dragocjenih kao da su bili izrađeni od kaolina1. Ovdje treba spomenuti da je Pencroff, u želji da sazna je li ta glina zaslužila naziv "zemlja za lule", izradio nekoliko vrlo grubih lula koje su se njemu činile prekrasnima, ali kojima je, na žalost, nedostajalo duhana! Nema što, Pencroff se teško mirio s tim stanjem. -Ali, bit će jednog dana i duhana, kao i svega drugog! - ponavljao je mornar zanoseći se velikim nadama.

Svi ti radovi trajali su do 15. travnja. Posve je razumljivo da su naseljenici to vrijeme savjesno upotrijebili. Postavši lončarima, oni su izrađivali samo lončariju. Kad se Cyrusu Smithu učini da bi trebali postati kovači, oni će postati kovači. Ali kako je sutradan bila nedjelja, odlučili su taj dan posvetiti odmoru. Ti Amerikanci su bili ljudi religiozni i strogo se pridržavali učenja Biblije. Položaj u kojemu su se nalazili mogao je samo još jače utvrditi njihovu vjeru u Stvoritelja svijeta. Navečer 15. travnja konačno se vratiše u Dimnjake. Svu su lončariju dovukli sa sobom, a peć ugasili, s tim, da je ponovno upale kad bude potrebno. Na povratku su imali sreće: inženjer je otkrio jednu tvar koja je u potpunosti mogla zamijeniti trud. Poznato je da se ta spužvasta i baršunasta tvar dobiva od gljive iz obitelji polipora. Preparirana kako treba, vrlo lako se pali, osobito ako se prije umoči u rastopljeni barut ili iskuha u rastopini nitrata ili kalijevog klorida. Do tog dana oni nisu naišli niti na jednu od tih gljiva, a niti na gljive zvane smrčak, koje imaju ista zapaljiva svojstva. Prepoznavši tog dana jednu biljku iz obitelji komoljika, u koju također spadaju i pelin, limunovac, zmijska trava i mnoge druge, ubere nekoliko kitica i pruži ih mornaru. - Držite, Pencroffe - reče mornaru - ovo će vas obradovati. Pencroff je pomno promatrao tu biljku prekrivenu svilenom i dugačkom dlakom, dok joj se po lišću osuo pamučasti mašak. - Kakva je ovo biljka, gospodine Cyruse? - upita Pencroff. - Sveti Bože, da nije, možda, duhan? - Nije - odgovori inženjer - to je komoljika, među prirodoslovcima poznata pod imenom kineska komoljika. Nama će poslužiti kao trud. Ta komoljika dobro osušena bila je vrlo zapaljiva, a osobito kad ju je inženjer natopio u kalijev klorid kojega je bilo u naslagama na nekoliko mjesta na otoku, a taj je kalijev klorid, u stvari, bila obična salitra. Okupljeni u srednjem hodniku Dimnjaka, tu su večer naseljenici posve pristojno večerali. Nab je pripremio juhu od agutija, na dimu osušeni but kabeja, a kao prilog kuhane gomolje "caladium machorhizma", vrstu travnate biljke iz obitelji zmijin kozlac, koja je u tropskim krajevima rasla kao drvce. Ti su gomolji bili odlična okusa, 1

Zemlja od koje se pravi porculan

119

Jules Verne

vrlo hranjivi, dosta slični jelu koje se u Engleskoj prodaje pod imenom "sagu iz Portlanda". To je jelo donekle moglo zamijeniti kruh, koji je naseljenicima Lincolnova otoka još nedostajao.

Pošto su bili gotovi s večerom i prije no što će poći na počinak, Cyrus Smith i njegovi prijatelji otiđu do obale da se nadišu čistog zraka. Bilo je osam sati navečer. Izgledalo je da će noć biti divna. Mjesec koji je prije pet dana bio pun, nije još bio izišao, ali se obzor već srebrio blagim i blijedim preljevima, koji bi se mogli nazvati mjesečevom zorom. Na svodu južne polutke blistale su polarne zvijezde, a među njima Južni križ koji je inženjer prije nekoliko dana pozdravio s vrha Franklinova brda. Cyrus Smith je neko vrijeme promatrao blistavo zviježđe, koje na svom vrhu i na svom dnu ima po dvije zvijezde prve veličine, na lijevoj strani jednu zvijezdu druge, a na desnoj treće veličine. Postoje trenutak porazmislio, reče: — Harberte, nije li danas 15. travnja? — upita dječaka. -Jest, gospodine Cvruse - odgovori dječak. - Onda će, ako se ne varam, sutrašnji dan biti jedan od ona četiri dana u godini kad se stvarno vrijeme poklapa sa srednjim vremenom, to će reći, dijete moje, da će sutra, gotovo na sekundu, sunce proći preko podnevka točno u onom trenutku, kad na našim satovima bude podne. Ako vrijeme bude lijepo, vjerujem da ću odrediti položaj otoka s točnošću koja neće varirati više od nekoliko stupnjeva. - Bez instrumenata, bez sekstanta? - upita Gedeon Spilett. - Tako je - odgovori inženjer. - Ali s obzirom na to da je noć vedra, pokušat ću još večeras izračunati naš položaj po visini Južnog križa, odnosno Južnog pola iznad obzora. Vi i te kako dobro shvaćate, dragi prijatelji, da, prije no što ćemo se prihvatiti ozbiljnih poslova oko našeg smještaja ovdje, nije dostatno znati da se nalazimo na jednom otoku, već da treba, koliko je to moguće, otkriti na kojoj se udaljenosti taj otok nalazi od američkog i australijskog kontinenta, te od glavnih otoka u Tihom oceanu. - Tako je - složi se odmah novinar. - Umjesto da sagradimo kuću, možda će se pokazati da bi bilo korisnije sagraditi brod ukoliko se ustvrdi da smo samo nekoliko stotina milja udaljeni od naseljene obale. - S tog bih razloga i htio - dometne Cyrus Smith -još večeras odrediti geografsku širinu Lincolnova otoka, dok bih sutra u podne pokušao izračunati njegovu geografsku dužinu. Da je inženjer imao uza se sekstant, napravu kojom se može vrlo točno izmjeriti kutna razdaljina pomoću odraza, cijeli taj pothvat ne bi predstavljao nikakvu poteškoću. Večeras bi on pomoću visine pola, a sutra zahvaljujući prolazu sunca kroz podnevnik dobio koordinate otoka. S obzirom na to da tu napravu nije imao, nekako ju je morao nadomjestiti. Cyrus Smith se, dakle, vrati u Dimnjake. Pri svjetlosti s ognjišta, on izradi dva mala plosnata ravnala i spoji ih na jednom kraju, te je tako 120Tajanstveni otok dobio nešto poput šestara, čiji su se kraci mogli primaknuti ili razmaknuti. Spojnu točku utvrdio je bagremovim trnjem.

Postoje dogotovio tu napravu, inženjer se vrati na obalu. Rekli smo, on je naumio izmjeriti visinu pola iznad jasno ocrtanog obzora, to jest morskog obzora, ali mu je sad Caporkov rt zaklanjao južni obzor, te mu je valjalo potražiti neko prikladnije mjesto za mjerenje. U tu svrhu najbolje bi mu odgovarala obala okrenuta ravno k jugu, ali bi onda morao prijeći Rijeku milosti, tada prilično duboku, a to baš nije bilo jednostavno. Cryus Smith tada odluči da sa zaravni Veliki vidikovac obavi potrebna mjerenja s tim, da ima u vidu njegovu nadmorsku visinu koju je mislio izračunati sutradan jednostavnim postupkom iz osnovne geometrije. Naseljenici se stoga prebace na zaravan lijevom obalom Rijeke milosti i smjeste se na njezinu rubu koji se pružao od sjeverozapada prema jugoistoku, to jest na onim čudno odsječenim stijenama, koje su se dizale nad rijekom. Ovaj dio zaravni nadvisivao je pedesetak stopa uzvišenja desne obale koja su se, u dvostrukom nagnuću, spuštala do kraja Caporkova rta i do južne obale otoka. Nikakva, dakle, zapreka nije zaustavljala pogled koji je u polukrugu obuhvatao obzorje i to od Caporkova do Zmajeva rta. Osvijetljen odozdo prvim mjesečevim zrakama, taj se južni obzor jasno ocrtavao na nebu, te su ga mogli prilično točno promatrati. Tog se trenutka Južni križ prikazivao promatraču u izvrnutom položaju. Sad se zvijezda Alfa nalazila u njegovu donjem kraju koji je bliži Južnom polu. Ova zvijezda nije onako blizu Južnom, kao stoje zvijezda Sjevernjača Sjevernom polu. Zvijezda Alfa se nalazi oko 27 stupnjeva od Pola, stoje Cyrus Smith, dakako, znao i na što će svratiti pozornost prigodom računanja. On se također postarao da je promatra u trenutku dok je prolazila preko donjeg podnevka, što mu je trebalo olakšati promatranje. Cyrus Smith upravi jedan krak svog šestara na morski obzor, a drugi na zvijezdu Alfu. Razmak nastao između dva kraka predstavljao je kutnu razdaljinu između zvijezde Alfe i obzorja. Da se taj kut što gaje na šestaru dobio, ne bi promijenio slučajnim pomicanjem krakova, on preko dva kraka šestara položi jednu daščicu i pomoću bodlji ih utvrdi za nju. Postoje to uradio, valjalo mu je izračunati dobiveni kut s obzirom na površinu mora, imajući na umu visinsku razliku između površine mora i zaravni na kojoj su se nalazili. Da bi to postigao, trebalo je izmjeriti visinu zaravni. I od veličine toga kuta, zavisila je visina zvijezde Alfe, a, prema tome i samog Pola iznad obzorja, odnosno ovisila je geografska širina otoka, jer je geografska širina bilo koje točke na zemaljskoj kugli jednaka visini Pola nad obzorjem toga mjesta. Te su proračune ostavili za sutradan. U deset sati su svi naseljenici već spavali dubokim snom.

f

121

i Jules Verne XIV. MJERENJE GRANITNOG BEDEMA - PRIMJENA PRAVILA O SLIČNOSTI TROKUTA - GEOGRAFSKA ŠIRINA OTOKA -IZLET PREMA SJEVERU - SPRUD OSTRIGA - PLANOVI ZA BUDUĆNOST - PROLAZ SUNCA KROZ PODNEVAK - KOORDINATE LINCOLNOVA OTOKA Sutradan, 16. travnja - uskrsna nedjelja - naseljenici su izišli iz Dimnjaka u samu zoru, te se prihvatiše pranja svog rublja i čišćenja svojih odijela. Inženjer je naumio proizvesti sapun netom uspije pronaći sirovine potrebne za pravljenje sapuna, sodu ili potašu, mast ili ulje. Pred naseljenike će se jednoga dana postaviti i vrlo bitno pitanje kako obnoviti svoju odjeću, čime će se pozabaviti kada za to dođe vrijeme. U svakom slučaju, odijela će im potrajati još najmanje šest mjeseci, jer su bila napravljena od tvrdog materijala i mogla su toliko izdržati unatoč svakodnevnoj uporabi. Ali sve će zavisiti od položaja otoka prema nastanjenom svijetu, a to će doznati upravo toga istog dana, ako vrijeme bude pogodno. I eto, Sunce se diglo nad vedrim obzorjem, najavljujući divan dan, jedan od onih prekrasnih jesenjih dana za koje se čini kao da se opraštaju od toplog ljeta. Trebalo je upotpuniti mjerenja započeta jučer, to jest trebalo je izmjeriti na kojoj se nadmorskoj visini nalazi zaravan Veliki vidikovac. -Hoće li vam biti potrebna naprava slična onoj, kojom ste se jučer služili? - Harbert će obrativši se inženjeru. - Neće, dijete moje - odgovori inženjer. - Ovaj put ćemo primijeniti drugi postupak, kojim ćemo dobiti, gotovo isto tako točne podatke. 122Tajanstveni otok U želji da što više nauči, Harbert pođe za inženjerom koji se odvojio od granitnog bedema i spustio se do ruba žala. Za to vrijeme su Nab, Pencroff i novinar bili zabavljeni drugim poslovima. Cyrus Smith se bijaše snabdio pravim štapom dugim oko dvanaest stopa i izmjerio ga što je točnije mogao pomoću visine svoga tijela, koja mu je bila na milimetar poznata. Harbert je nosio visak koji mu

je dao Cvrus Smith. Visak je, u stvari, bio običan kamen pričvršćen na kraju gipkog vlakna. Stigavši na dvadesetak stopa od ruba žala i oko pet stotina stopa se udaljivši od granitnog bedema koji se okomito dizao uvis, Cvrus Smith zabode štap dvije stope duboko u pijesak i pozorno ga uglavi, a potom ga pomoću viska okomito uspravi u odnosu na vodoravnu crtu obzorja. Poslije toga se povuče na udaljenost potrebnu da bi, ležeći na pijesku, pogledom svog oka istodobno obuhvatio vrh štapa i vrh bedema. Potom jednim kolčićem, zabodenim u pijesak, obilježi tu točku. -Jesu li ti poznata osnovna pravila geometrije? — upita inženjer obrativši se Harbertu. - Nešto malo, gospodine Cvruse - odgovori Harbert koji se nije htio istrčati. - Vidiš, drago dijete, ja sam sad napravio dva slična trokuta, oba pravokutna. Strane prvog, manjeg trokuta su: okomito zaboden štap, razmak između kolčića i podnožja štapa i razmak između kočića i vrha štapa kao hipotenuza, dok su strane drugog trokuta: okomiti bedem čiju visinu moramo izračunati, razmak od zabodenog kolčića do podnožja granitnog bedema i razmak između kolčića i vrha bedema koji prolazi vrškom štapa, što predstavlja hipotenuzu većeg trokuta, a u stvari je produžena hipotenuza prvog trokuta. - Ah, gospodine Cvruse, sad sam shvatio! - poviče Harbert. - Kao što je razmak od kolčića do štapa razmjeran razmaku od kolčića do okomitog bedema, tako je i visina štapa razmjerna visini okomitog bedema. — Točno tako, Harberte — složi se inženjer. — Kad budemo izmjerili dva prva razmaka, poznavajući visinu štapa, ostaje nam da izračunamo razmjer. Tako ćemo dobiti visinu bedema, a da se ne moramo mučiti da ga izmjerimo izravnim putem. Izmjerili su oba vodoravna razmaka pomoću samog štapa, čija je visina iznad pijeska bila točno deset stopa. Prvi razmak, to jest onaj između kolčića i točke gdje je štap bio zaboden u pijesak, iznosio je petnaest stopa. Drugi je pak razmak, to jest onaj između kolčića i podnožja okomitog bedema, iznosio pet stotina stopa. Pošto bijahu obavili sva ta mjerenja, inženjer i dječak se vratiše u Dimnjake.

1

123

Jules Verne

Inženjer sad uze plosnati kamen što ga bijaše donio s jednog od ranijih izleta, ploču od škriljevca na kojoj je bilo lako pisati brojke oštrim bridom školjke. Inženjer na kamenu ispiše ovu jednadžbu: 15 : 500 = 10 : a 15a = 10 x 500 5000 a =----= 333,33 15

Tako su izračunali daje visina granitnog bedema iznosila tri stotine trideset i tri stope. Cyrus Smith tada uze napravu koju je jučer proizveo i čije su dvije daščice svojim razmaknutim krakovima pokazivale kutni razmak između zvijezde Alfe i obzorja. On točno izmjeri veličinu toga kuta na jednoj kružnici koju je podijelio na tri stotine šezdeset potpuno jednakih dijelova. Kut je iznosio deset stupnjeva. Kad se tome kutu doda 27 stupnjeva, odnosno udaljenost Alfe od Južnog pola i kad se odbije visina Velikog vidikovca s kojega su promatranja obavljana, onda je kutni razmak između pola i obzorja iznosio ukupno 37 stupnjeva. Cyrus Smith, dakle, zaključi da se Lincolnov otok nalazio na 37. stupnju južne geografske širine. Ako se, međutim, uzme u obzir daje zbog nesavršenog mjerenja moglo doći do greške od 5 stupnjeva, onda se otok nalazio negdje između 35. i 40. usporednika. Trebalo je još doznati geografsku dužinu, pa da se dobiju obje koordinate otoka. Taj je posao inženjer naumio obaviti istog dana, i to u podne, naime u trenutku kada sunce bude na prolazu kroz podnevak. Naseljenici su odlučili tu nedjelju provesti u šetnji, ili još bolje, u istraživanju onog dijela otoka koji se nalazio između sjevernog vrha jezera i Zaljeva morskog psa, a ako vrijeme bude povoljno, proširit će svoja istraživanja do iza Rta južne čeljusti. Ručat će negdje među sipinama, a kući će se vratiti tek navečer. U osam i pol sati ujutro mala skupina je kretala rubom tjesnaca. S druge strane, na Otočiću spasa, mnogobrojne su ptice šetale dostojanstvenim korakom. Bili su to gnjurci, neka vrsta pingvina, koju se lako moglo prepoznati po neugodnu kreštanju, koje je podsjećalo na njakanje magaraca. Pencroffa su ti gnjurci zanimali jedino kao jestiva sirovina, te ga poprilično obradovaše tvrdnje da im meso, premda crna izgleda, ima ukusan tek. Također su vidjeli velike vodozemce kako se vuku po pijesku. To su sigurno bili tuljani koji su, čini se, izabrali otok za svoje utočište. Te životinje nisu uopće dolazile u obzir za prehranu, jer im je meso masno 124Tajanstveni otok i odvratna okusa. Međutim, Cyrus Smith ih je pozorno promatrao i, ne kazujući svojih misli, on obavijesti svoje pratitelje da će ubrzo posjetiti otočić. Obala kojom su naseljenici hodali bila je prekrivena brojnim školjkama među kojima je bilo i takvih, kojima bi se i te kako bili obradovali mnogi ljubitelji nauke o školjkama. Među inim bilo je tu svrdlastih, pa trokutastih školjaka. Ali najkorisnije za njih bilo je golemo polje ostriga, koje se za vrijeme oseke nalazilo izvan vode, a otkrio gaje Nab među hridinama oko četiri milje daleko od Dimnjaka. — Nab nije uzalud potratio ovaj dan — poviče Pencroff, promatrajući slojeve ostriga koji su se pružali prema moru.

— Nab je doista imao sreće — reče novinar — i ako svaka ostriga, kao što se tvrdi, proizvede pedeset do šezdeset tisuća jaja godišnje, ovdje ćemo imati neiscrpne zalihe hrane. - Ali meni se čini da ostrige nisu osobito hranjive - dometne Harbert. - Pa i nisu - složi se s njim Cyrus Smith. - Ostrige sadrže vrlo malo dušičnih tvari. Ako bi se čovjek jedino njima hranio, morao bi ih pojesti najmanje petnaest do šesnaest pregršti na dan. - Eh! - uzvikne Pencroff. - Mogli bismo smazati mnoštvo i da ih još uvijek ostane na sprudu. Kako bi bilo da ih nekoliko ponesemo za ručak? I ne čekajući odgovora na svoj prijedlog, jer je već unaprijed znao da je prihvaćen, mornar i Nab nabraše određenu količinu školjaka. Staviše ih u neku vrstu mrežice od hibiskusovih vlakana, što ju je Nab ispleo, a u kojoj se već nalazio podnevni obrok. Potom nastaviše obalom između sipina i mora. Katkad je Cyrus Smith pogledavao na svoj sat, kako bi se mogao na vrijeme pripremiti za promatranje Sunca, što je trebalo biti učinjeno točno u podne. Čitava ova strana otoka bila je vrlo neplodna sve do rta koji je zatvarao Zaljev Unije, a koji je dobio naziv Rt južne čeljusti. Tu su mogli vidjeti samo pijesak i školjke, izmiješane s ostacima lave. Poneka morska ptica dolazila je na ovu pustu obalu, pokoji galeb, albatros ili divlje patke koje su u dobroj mjeri izazvale Pencroffovu pohlepu. On ih je, dakako pokušao oboriti strijelama, ali bez uspjeha, jer se nisu spuštale na zemlju, te ih je valjalo gađati u letu. To navede mornara da ponovi inženjeru: - Kao što vidite, gospodine Cvruse, dokle god ne budemo imali jednu ili dvije lovačke puške, nećemo moći osigurati svoj kruh svagdašnji. - Imate pravo, Pencroffe - odgovori mu novinar - ali sve to zavisi od vas. Nabavite nam željeza za cijevi, čelika za ognjila, salitre, ugljena i sumpora za barut, žive i dušične kiseline za paljenje, te na kraju olova za sačmu, pa će nam Cyrus napraviti odlične puške! - Zaboga -javi se sad inženjer - sve bismo te stvari mogli i na otoku pronaći, ali vatrena su oružja vrlo fine naprave. Da bi ih se izradilo treba imati alat vrlo velike točnosti. Uostalom, vidjet ćemo poslije!

125

1

- Evo nitroglicerina! 126Tajanstveni otok

- Ta zašto smo - poviče Pencroff - zašto smo morali preko ograde košare pobacati sve ono oružje, kojega smo ga ponijeli sa sobom, i sve one naprave, pa čak i džepne noževe? -Ali da ih nismo bacili, Pencroffe, bio bi balon nas same bacio na dno mora! odgovori mu Harbert. -Istina je to što rekoste, dragi dječače! - odgovori mornar. A potom mu druga misao dođe na um i on reče: - Kako li su morali ostati zaprepašteni Jonathan Forster i njegovi suputnici kad su sutradan po našem odlasku ustvrdili daje trg prazan, a balon odletio? - To mije posljednja briga na svijetu doznati što su oni mogli misliti! - odgovori Gedeon Spilett. - Ipak je meni na um pala misao pobjeći balonom! - reče Pencroff, zadovoljno se smiješeći. - Lijepa zamisao, Pencroffe - odgovori mu novinar - koja nas je dovela na ovo mjesto! -Više volim biti ovdje nego u zarobljeništvu Južnjaka! - poviče mornar - a osobito otkako je gospodin Cyrus bio tako dobar, pa nam se pridružio! -1 ja također! - odvrati novinar. - Uostalom, što nam nedostaje ovdje? Ništa! -Prije bih kazao... sve! - odgovori Pencroff i prasne u smijeh tako da su mu se tresla široka ramena. - Ali prije ili poslije pružit će nam se prigoda otići odavde. - Možda i prije no što možete zamisliti, dragi prijatelji - reče tada inženjer - ukoliko se Lincolnov otok ne nalazi predaleko od nekog naseljenog otočja ili kontinenta. Prije no što prođe sat vremena, mi ćemo to znati. Nemam uza se zemljopisnu kartu Tihog oceana, ali u pamćenju sam sačuvao vrlo jasnu sliku njegova južnog dijela. Na temelju geografske širine koju sam jučer ustvrdio, Lincolnov se otok nalazi zapadno od obala Novog Zelanda i istočno od obala Čilea. Ali između tih dviju zemalja udaljenost iznosi najmanje šest tisuća milja. Moramo još ustvrditi mjesto gdje se točno nalazi otok u tom morskom prostranstvu. Nadam se da će nam to ubrzo otkriti njegova geografska dužina. - Nije li nam otočje Pomotou - upita Harbert - najbliže po geografskoj širini? - Jest - odgovori inženjer - ali od tog nas otočja dijeli udaljenost veća od dvanaest stotina milja. - A što je tamo? - upita Nab koji je s velikim zanimanjem pratio taj razgovor i koji je ruku upravio prema jugu. - Tamo nema ništa - odgovori Pencroff. - Doista, ništa - doda inženjer. - Pa dobro, Cjruse - upita sad dopisnik - što će biti ako se Lincolnov otok nalazi nekoliko stotina milja udaljen od Čilea ili Novog Zelanda... ? - U tom ćemo slučaju sagraditi brod umjesto kuće, a meštar Pencroff će preuzeti na se obvezu da njim upravlja...

127

Jules Verne

-Vrlo rado, gospodine Cvruse - poviče mornar - pripravan sam odmah uskočiti u kapetane, čim sagradite brod koji će biti u stanju ploviti morem! -Pa i sagradit ćemo ga, ako to bude potrebno! - odgovori Cyrus Smith. Dok su ti naseljenici, koji nisu ni u što sumnjali, tako razgovarali, približavalo se vrijeme promatranja. Što će to poduzeti Cyrus Smith, da bi bez ikakvih naprava ustvrdio prolaz Sunca kroz meridijan otoka? To pitanje Harbert nije nikako mogao odgonetnuti. Naseljenici su u tom trenutku bili šest milja udaljeni od Dimnjaka. Nalazili su se u blizini sipine u kojoj su pronašli inženjera poslije njegova čudesnog spasenja. Zaustavili su se na tom mjestu i sve pripremili za ručak. Bilo je jedanaest i pol sati. Harbert ode, s vrčem što gaje ponio Nab, po pitku vodu na potok koji je tekao u blizini. Za vrijeme tih priprema Cyrus Smith rasporedi sve što mu je bilo potrebno za astronomsko promatranje. Na žalu izabere čisto mjesto koje je more, povlačeći se za vrijeme oseke, savršeno izravnalo. Taj sloj sitnog pijeska bio je ravan kao ogledalo. Nijedno zrnce nije stršilo. Uostalom, nije bilo bitno je li teren vodoravan ili nije, a niti stoji li štap od šest stopa koji su zaboli u pijesak okomito. Naprotiv, inženjer ga sam

nagne prema jugu, odnosno na protivnu stranu od Sunca. Naime, ne smije se zaboraviti da su naseljenici Lincolnova otoka, stoga što se ovaj nalazio na južnoj polutki, vidjeli kako se Sunce na svom dnevnom putu kreće iznad sjevernog, a ne iznad južnog obzorja. Harbert je tada shvatio što će inženjer poduzeti da bi ustvrdio kad će Sunce biti na najvišoj točki svoje putanje, na prolazu kroz meridijan otoka, ili drugim riječima, kad će se naći u podnevku toga mjesta. Znači da će, u pomanjkanju naprava, pomoću sjene, koju će bacati na pijesak, dobiti točan podatak koji je želio doznati. U stvari, u trenutku kad sjena štapa bude najkraća, bit će točno podne. Bilo je dostatno očima pratiti kraj te sjene da bi se zapazilo kad će ta sjena, pošto se najprije skrati, ponovno bivati sve duža. Nagnuvši štap na suprotnu stranu od Sunca, Cyrus Smith je time produžio sjenu, te će, prema tome, biti lakše zapaziti sve promjene do kojih će doći. Doista, ukoliko je kazaljka na satu duža, utoliko je lakše pratiti kretanje njezina vrha, a sjena zabodena štapa bila je isto što i kazaljka na satu. Kad mu se učinilo da je nastupio pogodan trenutak, Cyrus Smith klekne na pijesak i uze malim štapićima obilježavati u pijesku postupno smanjivanje štapove sjene. Nagnuti nad njim, njegovi su prijatelji tu njegovu rabotu pratili s najvećim zanimanjem. Novinar je držao u ruci svoj sat, pripravan zabilježiti onaj trenutak kad će sjena biti najkraća. Osim toga, budući da je Cyrus Smith svoja 128Tajanstveni otok promatranja obavljao 16. travnja, to jest onog dana kad se stvarno vrijeme i srednje vrijeme poklapaju, vrijeme što će Gedeon Spilett zabilježiti, bit će pravo, isto vrijeme kao i u Washingtonu, što će uvelike pojednostavniti računanje. Međutim, Sunce se polako kretalo. Sjena štapa je bivala sve manja, a kad se Cyrusu Smithu učinilo da ona počinje rasti, on upita: - Koliko je sati? - Pet sati i jedna minuta - odmah odgovori Gedeon Spilett. Sad je trebalo računanjem dovršiti taj posao. Ništa lakše od toga. Kao što se vidi, postojala je razlika od oko pet sati između meridijana koji je prolazio kroz Washington i meridijana koji je prolazio preko Lincolnova otoka, odnosno daje na Lincolnovu otoku bilo podne kad je u Washingtonu bilo pet sati poslije podne. Ako se, međutim, zna da Sunce na svom prividnom putu oko Zemlje za četiri minute prijeđe jedan stupanj, odnosno petnaest za jedan sat, znači da za pet sati prijeđe 5 sati puta 15 stupnjeva, što iznosi 75 stupnjeva. Dakle, budući da se VVashington nalazi na 77 stupnjeva, 3 minute i 11 sekunda, to jest okruglo 77 stupnjeva od Greenwichea od kojega Amerikanci, kao i Englezi, računaju geografsku dužinu, iz toga proizlazi da je Lincolnov otok bio smješten na 77. plus 75. stupnju zapadno od Greenvvicha, odnosno na 152. stupnju zapadne dužine.

Cyrus Smith izvijesti svoje prijatelje o tim podacima. Uzmu li se u obzir netočnosti do kojih je moglo doći prigodom promatranja, kao što ih je uzeo i prigodom mjerenja geografske širine, on drži da se Lincolnov otok nalazi između 35. i 37. usporednika i između 150. i 155. meridijana zapadno od Greenvvicha. Kao što se vidi, inženjer je dopuštao da je prigodom promatranja moglo doći do greške od pet stupnjeva u svakom od dva slučaja. Računajući šezdeset milja za jedan stupanj, dolazimo do zaključka da je greška mogla iznositi najviše tri stotine milja u odnosu na stvarni geografski položaj otoka. Ali ta greška nije smjela utjecati na odluku koju im je valjalo donijeti. Bilo je očito da je Lincolnov otok bio toliko udaljen od drugih otoka ili kopna da naseljenici nisu mogli ni pomisliti da tu udaljenost prijeđu u običnom i krhkom čamcu. U stvari, otok se nalazio najmanje dvanaest stotina milja od Tahitija i od otoka iz skupine Pomotou, više od osamnaest stotina milja od Novog Zelanda i više od četiri i pol tisuće milja od američkog kopna! Cyrus Smith pokuša osvježiti svoja sjećanja, ali makar koliko se trudio, nije se mogao sjetiti da je na tom dijelu Tihog oceana ikad zamijetio na zemljopisnoj karti bilo kakav otok. 129Jules Verne

XV. NASELJENICI SU ODLUČILI PREZIMITI NA OTOKU -METALURGIJSKI PROBLEM - ISTRAŽIVANJA NA OTOČIĆU SPASA - LOV NA TULJANE - HVATANJE JEDNOG MRA-VOŽDERA - LJENIVAC - ŠTO JE TO "KATALONSKI POSTUPAK" - KAKO SE DOBIVA ČELIK? Sutradan, 17. travnja, prve mornareve riječi bile su upućene Gedeonu Spilettu. Pa dobro, gospodine - upita - što ćemo danas raditi? - Ono što se Cvrusu svidi! - odgovori dopisnik. I tako će se inženjerovi prijatelji od ciglara i lončara prometnuti u metalske radnike. Jučer poslije ručka naseljenici su nastavili istraživanje otoka sve do Rta čeljusti, koji je bio oko sedam milja udaljen od Dimnjaka. Tu je završavao dugi niz sipina, a tlo je imalo vulkanski izgled. Tu se više nisu dizali visoki bedemi kao stoje bio slučaj sa zaravni Veliki vidikovac, već se protezala čudna i ćudljiva obala koja je tvorila granicu uskog zaljeva smještenog između dva rta, koja su nastala erupcijom vulkana. Stigavši do tog mjesta, naseljenici se okrenu i pođu natrag. Stigli su u Dimnjake, ali nisu pošli na počinak prije no što su riješili problem, treba li napustiti Lincolnov otok ili na njemu ostati. Udaljenost od dvanaest stotina milja, koja je dijelila otok od otočja Pomotou, bila je suviše velika. Običnim je čamcem nisu mogli preploviti, a pogotovu ne sada, nadomak zimi i lošim vremenskim prilikama. Pencroff je to odlučno izjavio. Međutim, građenje takva čamca, da su i raspolagali potrebnim alatom, bio je vraški težak

posao, a kako naseljenici nisu imali nikakva alata, trebalo ga je izraditi, počevši od čekića, sjekira, sjekirica, pila, svrdala, strugova itd. Za to je trebalo dosta vremena. Odlučili su stoga prezimiti na Lincolnovu otoku i potražiti neki od Dimnjaka udobniji stan, u kojemu će provesti zimske mjesece. 130Tajanstveni otok Prije svega, trebalo je iskoristiti željeznu rudaču i pretvoriti je u željezo i čelik. Inženjer je na sjeverozapadnom dijelu otkrio na nekoliko mjesta slojeve te rudače. U zemlji obično ne nalazimo kovine u čistom stanju. U najvećem broju slučajeva nalazimo ih sjedinjene ili s kisikom ili sa sumporom. Od ona dva uzorka što ih je inženjer pokupio onog dana kad su se popeli na Franklinovo brdo, jedan je predstavljao magnetizirano željezo, a drugi pirit ili, rečeno drukčije, željezni sulfat. Iz prve je smjese, to jest iz magnetiziranog željeza ili željeznog oksida, trebalo redukcijom izvući, pomoću ugljena, kisik da bi se dobilo željezo u čistom stanju. To izvlačenje obavlja se miješanjem željezne rudače s ugljenom pri visokim temperaturama, brzim i lakim "katalonskim postupkom", koji ima prednost da željeznu rudaču jednim jedinim postupkom pretvori u željezo, pomoću visokih peći koje pretvaraju rudaču najprije u željezni liv, a potom u čisto željezo, pošto se iz liva izvuče tri do četiri posto ugljena inače sadržanog u njemu. A stoje bilo potrebno Cyrusu Smithu? Željezo, a ne željezni liv. Morao je, dakle, pronaći najbrži postupak redukcije. Uostalom, uzorak što ga je pokupio bijaše sam po sebi vrlo čist i bogat željezom. Bila je to ona ista oksidna rudača, koja se nalazi u zagasitosivim naslagama i stvara crnu prašinu, kristalizira u pravilnim oktaedrima, snabdijeva nas prirodnim magnetima. U Europi se od te rudače, osobito u Švedskoj i Norveškoj, proizvodi željezo prvorazredne kakvoće. Nedaleko od naslaga te rudače nalazile su se naslage kamenog ugljena, kojim su se naseljenici poslužili prigodom pečenja opeka. Činjenica da su se sirovine potrebne za proizvodnju nalazile u neposrednoj blizini, uvelike je olakšavala cijeli postupak proizvodnje željeza. Ujedinjeno Kraljevstvo ima zahvaliti upravo toj sretnoj okolnosti silno iskorištavanje svog rudnog bogatstva. U njemu se ugljen koji služi u proizvodnji kovina vadi u isto vrijeme i iz istog mjesta kao i sama kovina. - Onda, gospodine Cvruse - obrati mu se Pencroff- mi ćemo, dakle, prerađivati željeznu rudaču? -Tako je, dragi prijatelju - odgovori inženjer - ali prije no što prionemo tom poslu, počet ćemo loviti tuljane na Otočiću spasa, što će se vama svakako svidjeti. -Loviti tuljane! - poviče mornar okrenuvši se prema Gedeonu Spilettu. - Znači, potrebno je loviti tuljane da bi se proizvelo željezo!? -Ako Cyrus to tvrdi, onda je tako! - odgovori novinar. Ali inženjer već bijaše izišao iz Dimnjaka. Pencroff se uze pripremati za lov na tuljane, ne dobivši nikakvo drugo objašnjenje. Potom se Cyrus Smith, Harbert, Geden Spilett, Nab i Pencroff sastadoše na tjesnacu što dijeli Otočić spasa od Lincolnova otoka i to na mjestu gdje ga se za vrijeme oseke moglo gazom prijeći.

Oseka je bila na najnižoj točki, tako da su lovci prešli na drugu stranu samo do koljena gazeći vodu.

Cyrus Smith je prvi put zakoračio nogom na otočić, a njegovim je pratiteljima ovo bio drugi put, jer ih je baš na nj bacio balon.

r

131

Jules Verne

Po njihovu izlasku na obalu, stotine pingvina su ih promatrali bezazlenim pogledima. Oboružani štapovima, naseljenici su ih mogli poubijati koliko su htjeli. Njima, međutim, nije bilo ni na kraj pameti napraviti taj beskorisni pokolj, već im je bilo stalo da ne preplaše vodozemce koji su se pružili po pijesku nekoliko stotina metara dalje. Oni ostaviše na miru pingvine nedužna izgleda, u kojih su batrljasta krila bila plosnata poput peraja i uz to obrasla perjem sličnim ribljim ljuskama. Naseljenici su oprezno napredovali prema sjevernom rtu otočića, krećući se zemljištem punim malih rupa u koje su morske ptice polagale svoja jaja. Pri kraju otoka, na samoj površini vode, plivale su goleme crne točke. Reklo bi se da se to morski sprudovi kreću. Bili su to vodozemci koje su naumili uloviti. Trebalo ih je pustiti da iziđu iz mora na obalu, jer je tuljane, te odlične plivače, zbog njihove uske zdjelice, njihove kratke i guste dlake, njihova vretenastog tjelesnog ustrojstva, nemoguće uhvatiti dok su u vodi, ali se po zemlji, zbog svojih kratkih nogu s pokožicom između prstiju, vrlo teško kreću. Pencroff je poznavao navike tih vodozemaca, te preporuči da se pričeka s napadom dok se ne pruže po pijesku. Pod toplinom sunčevih zraka, tuljani će ubrzo utonuti u dubok san. Tad će im naseljenici presjeći odstupnicu prema moru i pojuriti na njih, lupajući ih štapovima po njušci. Lovci se, stoga, skriju iza morskih hridina i tu pričekaju šuteći. Prošao je čitav sat prije no što su se tuljani izvukli iz vode i pružili po pijesku. Bilo ih je veća skupina. Harbert i Pencroff se sada izdvoje da bi obišli vršak otočića, napali ih s leđa i tako im presjekli odstupnicu. Za to vrijeme su Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Nab, puzeći pored stijena, izbili na buduće poprište borbe. Odjednom se visoka mornareva pojava uspravi. Pencroff snažno krikne. Inženjer se s ostala dva prijatelja brzo ubaci između tuljana i mora. Snažno dohvaćene štapovima, dvije životinje ostanu nepomične na pijesku. Ostale su se uspjele probiti do mora i otplivati na pučinu.

— Evo tuljana koje ste tražili, gospodine Cyruse! — reče mornar idući prema inženjeru. - Sjajno - odgovori Cyrus Smith. - Od njihove ćemo kože napraviti kovačke mijehove! - Kovačke mijehove! - poviče Pencroff. - Ovi su tuljani doista imali sreće! Inženjer je doista od kože tih vodozemaca mislio izraditi kovačke mijehove, naprave potrebne za preradu metala. Ubijeni tuljani su bili srednje veličine. Nisu bili duži od šest stopa, a glave su im bile slične psećim. Držeći da nema nikakva smisla prenositi ubijene životinje preko tjesnaca, Pencroff i Nab odluče oderati ih odmah tu, na mjestu ulova. Dotle će Cyrus Smith i Gedeon Spilett razgledati otočić. Mornar i crnac Nab su bili brzo gotovi sa svojim poslom. Tri sata kasnije, Cyrus Smith je imao na raspolaganju dvije tuljanske kože koje kaniše upotrijebiti u takvom stanju, neštavljene. 132Tajanstveni otok Naseljenici su morali čekati da nastupi oseka i da onda prijeđu tjesnac i vrate se u Dimnjake. Nije bilo lako nategnuti kože na drvene okvire i potom ih zašiti biljnim vlaknima, tako da u sebe prime što više zraka i sa stoje moguće manjim ispustima. Više su se puta hvatali tog posla. Sav alat Cyrusa Smitha bile su dvije metalne pločice što ih je dobio od Topove ogrlice. Međutim, on je bio vrlo vješt, a njegovi mu prijatelji pomogoše pametnim savjetima, te se tako u roku od tri dana alat male naseobine povećao za jednu napravu, kovački mijeh, koji je trebao zasipati zrakom rudaču izloženu velikoj toplini, što je bio prijeko potreban uvjet da pothvat uspije. Ujutro, 20. Travnja, počelo je takozvano "metalurgijsko razdoblje". Tako je to razdoblje nazvao novinar u svojim bilješkama. Kao što nam je poznato, inženjer je bio odlučio da se proizvodnja željeza obavlja na mjestu gdje je bilo dostatno i željezne rudače i ugljena. Prema njegovim riječima, njihova su nalazišta bila u području sjeveroistočnih ogranaka Franklinova brda, to jest na mjestu šest milja udaljenom od Dimnjaka. Nisu mogli čak ni pomisliti toliki put prevaljivati svakog dana, stoga odluče da će se smjestiti u kolibi napravljenoj od granja, kako bi dan i noć obavljali taj bitan posao. Smišljeno, učinjeno. Krenuli su u samu zoru. Nab i Pencroff su na jednoj nosiljci nosili kovački mijeh i određenu količinu namirnica biljnog i životinjskog podrijetla. Uostalom, u tijeku samog puta mislili su obnoviti zalihe. Pošli su putom koji je vodio kroz Jakamarsku šumu. Popriječiše je ukoso od jugoistoka prema sjeverozapadu i to kroz najgušći dio. Valjalo je prokrčiti put koji će poslije postati najkraćom vezom između zaravni Veliki vidikovac i Franklinova brda. Drveće, već poznatih nam vrsta, bilo je veličanstveno. Harbert opazi neke nove biljke, a među inim i dragonije koje Pencroff prezirno nazva "uobraženi poriluk", jer su one unatoč svom visokom rastu pripadale istoj obitelji kao i luk, vlasac, kozjak ili šparoge. Te dragonije su

imale drvenasto korijenje koje, kad se iskuha, ima odličan okus, a kad prevrije od njega se dobiva vrlo pitki liker. Nabraše dosta toga korijenja. To putovanje kroz šumu prilično se oteglo. Trajalo je cijeli dan, ali im je stoga dobro došlo da se bolje upoznaju sa životinjskim i biljnim svijetom otoka. Posebno zadužen za skrb o divljači, Top je trčao uzduž i poprijeko kroz travu i gustiš i tjerao s loga sve što mu se našlo na putu. Harbert i Gedeon Spilett ubiše strijelama dva klokana, a još k tome neku zvijerku koja je mnogo sličila ježu i mravožderu, prvom stoga što se savila u klupko načičkano bodljama, a drugome jer je imao čaporke prikladne za rovanje zemlje, što mu je njuška bila sitna i duga i završavala je kljunom sličnim ptičjem i što mu je jezik bio posut sitnim bodljama, kojima je hvatao kukce. - A kad se nađe u loncu - napomenu posve prirodno Pencroff- čemu će onda biti sličan? - Vrlo ukusnom komadu govedine! - odgovori mu Harbert. - Ništa bolje i ne tražimo - odvrati mornar. 133

Jules Verne U putu, zamijetiše nekoliko divljih veprova koji ne pokazaše želju napasti skupinu naseljenika. Činilo se da neće ni naići na opasne zvijeri, kadli se novinaru učini da je u gustom grmu, nekoliko koraka od sebe, između donjih grana jednog drveta, opazio zvijer za koju mu se učini da se radi o medvjedu, te je mirno uze risati u svoju bilježnicu. Na veliku sreću za Gedeona Spiletta, zvijer o kojoj je riječ nije pripadala opasnoj obitelji tabanaša. To je bio običan "koula", poznatiji pod imenom Ijenivac. Bio je krupan kao veliki pas, imao je nakostriješenu dlaku prljave boje, pandže sa snažnim čaporcima, zahvaljujući kojima se verao na stabla i hranio lišćem. Pošto su odredili vrstu te zvijerke koju ne uznemiriše na njezinom poslu, Gedeon Spilett izbrisa riječ medvjed ispod crteža i na isto mjesto napiše koula. Poslije toga nastaviše put. U pet sati poslije podne Cyrus Smith dade znak da se zaustave. Nalazili su se izvan šume, u podnožju snažnih ogranaka što su podupirali Franklinovo brdo prema istočnoj strani. Na nekoliko stotina stopa odatle tekao je Crveni potok, te su, prema tome, bili u blizini pitke vode. Odmah se prihvatiše podizanja bivaka. Za manje od jednog sata, na samom rubu šume, između stabala, jedna koliba od granja, isprepletena povijušama i oblijepljena ilovačom, pružala je petorici naseljenika dosta dobar zaklon. Ostavili su za sutradan geološka istraživanja. Pripremili su večeru, pred kolibom je plamsala velika vatra pred kojom se vrtio ražanj. U osam sati su svi spavali dubokim snom, jedino je jedan naseljenik bio budan da bi održao vatru i njome otjerao divlju zvijer, ukoliko bi dolutala u blizinu. Sutradan, 21. travnja, Cyrus Smith se uputi skupa s Harbertom u potragu za zemljištem starijeg geološkog postanka na kojemu bijaše pokupio uzorak rudače, koji ga je uza se imao. Napokon su tu rudaču pronašli

na samoj površini zemlje, u blizini vrela Crvenog potoka, u podnožju jednog od sjeveroistočnih ogranaka Franklinova brda. Ta rudača, vrlo bogata željezom, bila je uvijena u vrlo topljiv zemljani omotač i savršeno je odgovarala procesu redukcije koji je Cyrus Smith kanio primijeniti, to jest katalonskom postupku, ali uprošćenom, kao što se to radi na Korzici. U stvari, takozvani katalonski postupak se sastoji u tome, da se u sagrađene peći i posude za taljenje metala naslažu ugljen i rudača u naizmjeničnim slojevima. Pri tome se oni preobražavaju i reduciraju. Međutim, Cyrus Smith je htio još više pojednostavniti taj postupak. On je naprosto htio sagraditi četvrtastu gomilu od rudače i ugljena i u središte te kocke upraviti zrak iz svojih mijehova. Tim su se postupkom, nedvojbeno, služili Tubal—Kain1 i prvi metalci čovječanstva. Dakle, taj postupak koji je uspijevao Adamovim unucima i koji je još uvijek davao dobre rezultate u krajevima bogatim željeznom rudačom i ugljenom, nije mogao ne uspjeti u uvjetima u kojima su se nalazili naseljenici Lincolnova otoka. Prema Svetom pismu Tubal-Kain sin Lameha, noeva brata, je prvi pronašao način kako se obrađuje željezo. 1

134Tajanstveni

otok

I rudače i ugljena je bilo u blizini i na samoj površini zemlje. Bez po muke su ih skupili na gomilu. Rudaču su prije razbili na sitne komade, a onda je rukama očistili od zemlje i blata koje se na njezinoj površini nahvatalo. Potom su ugljen i rudaču naslagali u naizmjeničnim slojevima na gomilu, red ugljena, red rudače, kao što ugljenari slažu drva da bi od njih dobili ugljen. Tako će se, pod utjecajem zračnog mlaza što ga proizvedu kovački mijehovi, ugljen pretvoriti u ugljičnu kiselinu, a potom u ugljični dioksid koji posjeduje svojstvo reduciranja željeznog oksida, to jest da iz željeza oslobodi kisik. Tako je inženjer i postupio. Kraj gomile napravljene od ugljena i rudače postave mijeh od tuljanove kože, na čijem je kraju bila utaknuta cijev od vatrostalne ilovače, koja je prije toga izrađena u lončarskoj peći. Pokretan mehanizmom čiji su se dijelovi sastojali od drvenih okvira, konopa od biljnih vlakana, utega, mijeh je zasipao zrakom gomilu ugljena i rudače i tako pojačavao vatru i u isto vrijeme sudjelovao u kemijskoj pretvorbi, kojoj je bila svrha dobivanje čistog željeza. Cijeli taj posao nije bio nimalo lagan. Naseljenici su morali uložiti u nj sve svoje strpljenje i svu svoju oštroumnost, da bi ga završili kako treba. Uspjeh nije izostao. Napokon su dobili grudu užarenog željeza u spužvastom stanju, koju je trebalo kovati da bi se iz nje odstranilo istopljene primjese. Kao što se vidi, ovim je improviziranim kovačima nedostajao kovački čekić, ali, na kraju krajeva, oni su se nalazili u istim prilikama kao i prvi kovač i morali su postupati kao stoje i on postupio. Prva gruda željeza nasađena na drveni držak poslužila im je kao čekić da iskuju drugu na nakovnju od granita. Tako su dobili grubu, ali upotrebljivu kovinu. Na kraju, poslije mnogih napora i muka, 25. travnja iskovali su više željeznih sipki i preradili ih u alate poput kliješta, hvataljke, krampova, lopate itd, za koje su Pencroff i Nab izjavili da zlata vrijede.

Ali od toga željeza u čistom stanju nisu mogli imati bogzna kakve koristi. Trebalo je proizvesti čelik. Čelik je spoj željeza i ugljika i dobiva se od željeznog liva kojemu se oduzima suvišak ugljika, ili se željezu dodaje ugljik koji mu nedostaje. Prvi, dobiven oduzimanjem ugljika željeznom livu, zove se prirodni ili pročišćeni čelik, a drugi, dobiven dodavanjem ugljika željezu, zove se tvrdi čelik. S obzirom na to da su već raspolagali s čistim željezom, bilo je uputnije posvetiti se proizvodnji ove druge vrste čelika. Cyrus Smith je to postigao tako da je željezo usijao pomoću ugljene prašine u posudi za taljenje, napravljenoj od vatrostalne ilovače. Poslije su taj čelik, koji se može kovati i, dok je vruć i hladan, obraditi čekićem. Po inženjerovom iskusnom naputku, Nab i Pencroff napraviše sjekire, koje su oni, usijavši ih u vatri i potom naglo ih umočivši u hladnu vodu, odlično iskovali. Potom su, dakako u grubom obliku, proizveli oštrice za strugove, sjekire, sjekirice, tesarska dlijeta, a onda željezne krampove, lopate, čekiće, čavle itd. Napokon je, 5. Svibnja, završilo to prvo metalurgijsko razdoblje. Kovači su se vratili u Dimnjake, a novim poslovima koje će ubrzo poduzeti steći će pravo na nova zvanja. 135 £-«£-*•»

^T^^^^L SSBsSl.^

Ljestve su napokon postavljene. 136Tajanstveni otok

XVI. PITANJE STANOVANJA PONOVNO NA DNEVNOM REDU -PENCROFFOVA MAŠTANJA - ISTRAŽIVANJA SJEVERNO OD GRANTOVA JEZERA - SJEVERNI RUB ZARAVNI - ZMIJE - KRAJNJI DIO JEZERA - TOPOVA UZNEMI- RENOST - TOP PLIVA - BORBA POD VODOM - MORSKA KRAVA Bio je 6. svibnja, dan kojemu na sjevernoj polutki odgovara 6. studenoga. Već nekoliko dana nebo je bilo zastrto oblacima. Trebalo se pripremiti za zimovanje. Dnevne temperature su bile

još dosta visoke. Da je kojim slučajem kakav toplomjer dospio na Lincolnov otok, pokazivao bi deset do dvanaest stupnjeva iznad ništice. Tome se ne treba čuditi. Lincolnov se otok vjerojatno nalazio između 35. i 40. paralele na južnoj polutki te je, prema tome, bio podložan istim klimatskim prilikama kao Grčka ili Sicilija na sjevernoj. Ali, kao što Grčku i Siciliju znaju zahvatiti velike hladnoće, praćene ledom i snijegom i Lincolnov će otok, nedvojbeno, u razdoblju najjače zime, doživjeti vrlo niske temperature od kojih se trebalo zaštititi. U svakom slučaju, premda naseljenicima hladnoća još ne bijaše izravno zaprijetila, vrijeme kiša je bilo na pomolu, a na tom usamljenom otoku, izloženom svim nepogodama s pučine, usred Tihog oceana, oluje su sigurno bile česte, a vjerojatno i vrlo oštre. Prema tome, pitanje udobnijeg stana no što su bili Dimnjaci, trebalo je ozbiljno pretresti i odlučno riješiti. Pencroff je, dakako, osjećao određenu sklonost prema tom zaklonu koje on bijaše pronašao, ali je uza sve to shvaćao daje trebalo potražiti neko drugo. Jednom je već u Dimnjake provalilo more, što nam je poznato otprije. Naseljenici se nisu smjeli ponovno izložiti sličnim opasnostima. - Uostalom - doda Cyrus Smith koji je tog dana raspravljao sa svojim prijateljima o tom problemu — mi moramo poduzeti neke mjere opreznosti.

137 Jules Verne

- Pa zašto? Otok nije naseljen - primijeti novinar. — Vjerojatno — odgovori inženjer — premda mi još nismo pretražili cijeli otok. Ali ako i ne pronađemo nikakvo ljudsko biće, bojim se da opasnih životinja ima napretek. Potrebno se, dakle, zaštititi od mogućih napada, kako ne bi morao nitko od nas svaku noć bdjeti da se vatra na ognjištu ne ugasi. Naposljetku, dragi moji prijatelji, sve se mora predvidjeti. Mi se nalazimo u dijelu Tihog oceana koji često posjećuju malajski gusari... -Što? - poviče Harbert. - Zar na takvoj udaljenosti od bilo kojeg kopna?

- Jest, drago dijete - odgovori inženjer. - Ti su gusari isto tako hrabri mornari kao što su opasni gusari i zločinci. Prema tome, moramo poduzeti potrebne mjere. - Utvrdama ćemo se zaštititi od divljaka na dvije i na četiri noge -reče Pencroff i doda - gospodine Cvruse, ne bi li bilo pametno istražiti cijeli otok prije nego nešto poduzmemo. - To bi doista bilo dobro - složi se Gedeon Spilett. - Tko zna nećemo li na suprotnoj strani naći neku pećinu, koju smo uzalud pokušali pronaći na ovoj? - To je istina - odgovori inženjer- ali vi ste zaboravili, dragi prijatelji, da se moramo držati u blizini vodenih tokova i da s vrha Franklinova brda nismo na zapadnoj strani opazili nikakvu rijeku, i nikakav potok. Ovdje se, međutim, nalazimo između Rijeke milosti i Grantova jezera. Tu veliku prednost ovoga mjesta ne smijemo smetnuti s uma. Osim toga, ova je strana okrenuta prema istoku te nije izložena, kao ona na drugoj strani, pasatskim vjetrovima koji na južnoj polutki pusu sa sjeverozapada. — Gospodine Cvruse — uplete se u razgovor Pencroff — sagradimo onda kuću na obali Grantova jezera. Imamo dosta i opeka i alata. Već smo bili i ciglari i lončari i livci i kovači, pa možemo biti i zidari, do vraga! - Da, prijatelju, ali prije no što donesemo odluku, treba tražiti. Stan koji je priroda izgradila o svom trošku zaštedjet će nam mnogi trud i uz to će nam, nedvojbeno, pružiti sigurniji zaklon, jer će nas istodobno braniti i od vanjskih i od unutarnjih neprijatelja. — Tako je Cvruse — odgovori novinar — ali mi smo već pretražili sav onaj granitni masiv pokraj obale. Nigdje nismo našli ni jedne rupe, pa čak ni pukotine. - Doista nijedne! - poviče Pencroff. - Kad bismo mogli izdupsti stan u ovom bedemu, na određenoj visini, tako da se nađe izvan dohvata, eto to bi nam bilo potrebno! Ja vidim odavde, na pročelju okrenutom prema moru, pet ili šest soba... - S prozorima kroz koje prodire svjetlost u njih! - dometne Harbert smijući se. -1 stubama da se popenje do njih! - doda Nab. -Vi se smijete - Ijutne se mornar - a zašto? Ima li što nemogućeg u onome što sam predložio? Zar mi nemamo i budake i lopate? Zar 138Tajanstveni otok gospodin Cyrus ne može proizvesti barut pa da minama dignemo u zrak ono stijenje? Nije li istina, gospodine Cvruse, da ćete vi proizvesti barut onog dana kad se pokaže da nanije potreban? Cyrus Smith je slušao kako zaneseni Pencroff izlaže svoje i suviše maštovite planove. Napasti na onu gomilu granita, čak i pomoću mina, bio bi doista herkulski posao. Bio je bijesan što priroda sama nije obavila najteži dio tog posla. Ali inženjer odgovori mornaru da moraju pomnije istražiti bedem od ušća rijeke do ugla kojim je završavao na sjevernom dijelu. Izišli su napolje i vrlo pozorno pretražili bedem u dužini od oko dvije milje. Ali nigdje, ni na kojem mjestu taj čvrsti bedem nije otkrivao nikakvu pukotinu. Golubovi kamenjari, koji su letjeli oko njegova

vrha, svoja su gnijezda, u stvari, napravili u rupama na vrhu ili na rubu nepravilno isjeckanog granita. Čovjek bi naprosto prsnuo od bijesa. A s druge strane, nisu mogli ni pomisliti na mogućnost da se, krampom ili barutom, buši taj granit i u njemu izdubi potreban prostor. Slučaj je htio da je Pencroff na tom dijelu obale otkrio jedini zaklon u kojemu se moglo privremeno prebivati, to jest Dimnjake koje im je, međutim, valjalo napustiti. Naseljenici su završili svoje istraživanje kod sjevernog ugla bedema, gdje je on završavao izduženim padinama koje su se gubile u obalnom pijesku. Od tog mjesta pa sve do svog kraja na zapadu, bedem se sastojao od padina, gustih naslaga kamenja, od zemlje i pijeska, povezan biljkama, grmljem i travom, nagnut pod kutom od samo četrdeset i pet stupnjeva. Tu i tamo granit se probijao u oštrim šiljcima iz toga grebena. Sitni šumarci su se rasporedili po njegovim padinama, dok mu je tlo bilo obraslo dosta gustom travom. Ali biljni se prostor zaustavio tu. Duga pjeskovita ravan, koja je počinjala u podnožju obronka, pružala se sve do morske obale. Cyrus Smith pomisli, ne bez razloga, da sigurno na toj strani nestaje višak vode iz jezera i to u obliku slapa. U stvari, višak vode što ju je Crveni potok nanašao u jezero, morao se negdje gubiti. A to mjesto inženjer još ne bijaše pronašao ni na jednom dijelu istražene obale, odnosno od ušća potoka u jezero, na zapadu, do Velikog vidikovca. Inženjer predloži svojim prijateljima da se popenju na obronak koji su promatrali i da se vrate u Dimnjake preko zaravni, pretražujući sjevernu i istočnu stranu jezera. Prijedlog je prihvaćen, te se Nab i Harbert za nekoliko minuta popeše na gornju zaravan. Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Pencroff pođoše za njima lakšim korakom. Dvije stotine stopa prije no što su stigli do jezera, naseljenici su kroz granje zamijetili kako se lijepa površina sjaji pod sunčevim zrakama. Na tom mjestu okoliš je bio vrlo lijep. Požutjelo drveće, raspoređeno u prekrasne skupine, godilo je oku. Poneko staro i golemo stablo, dokrajčeno starošću, isticalo se svojom mrkom korom na zelenom sagu koji je prekrivao zemlju. Tu su kriještala jata bučnih papiga vrste kakadu i skakale s grane na granu. Reklo bi se da se svjetlost razbija na mnoštvo boja, probijajući se kroz to čudno granje. 139Jules Verne

Umjesto da pođu ravno do sjeverne obale jezera, naseljenici zaobiđu rub zaravni, kako bi do ušća Crvenog potoka stigli njegovom lijevom

stranom. To zaobilaženje iznosilo je najviše jednu i pol milju. S lakoćom su se kretali između stabala koja su rasla podalje jedna od drugih i tako ostavljala slobodan prolaz. Bilo je očito da je tu granica plodne zone. Raslinje tu nije bilo onako bujno kao u predjelu koji se protezao između Crvenog potoka i Rijeke milosti. Cyrus Smith i njegovi prijatelji krenuli su oprezno po tom za njih novom terenu. Lukovi, strijele, štapovi sa željeznim šiljcima na njihovu vrhu, bilo im je jedino oružje. Međutim, nikakva se zvijer ne pokaza. Vjerojatno su se zadržavale u gustim šumama na južnoj strani otoka. Naseljenici se odjednom neugodno iznenadiše. Opazili su kako se Top naglo zaustavio pred golemom zmijurinom dugom četrnaest do petnaest stopa. Nab je dotuče udarcima štapa. Cyrus Smith uze razgledavati gmizavca i na kraju izjavi da ne pripada zmijama otrovnicama, već dijamantnim zmijama, kojima se hrane urođenici u Novom Južnom Wallesu. Alije moguće da tu ima i zmija čiji je ujed smrtonosan, kao što su gluhaci, zmije račvastog repa koje se usprave pod nogom, ili kao one krilate zmije, kojima poveći zaušnjaci omogućuju, da se nevjerojatnom brzinom bace na plijen. Nakon ovog prvog iznenađenja, Top je počeo takvom žestinom goniti sve gmizavce od reda, da su se naseljenici bojali za nj. Njegov gaje gospodar svakog trenutka morao zvati sebi. Ubrzo su stigli do ušća Crvenog potoka, odnosno do mjesta gdje se potok slijevao u jezero. Naseljenici prepoznaju na suprotnoj strani mjesto kojim su prošli kada su sišli s Franklinova brda. Promatrajući tok potoka, Cyrus Smith ustvrdi da se prilično velike količine slijevaju u jezero, prema tome, bilo je više nego sigurno da se priroda pobrinula da jezero oslobodi viška vode. Trebalo je pronaći mjesto gdje nestaje voda, jer je vjerojatno tu priroda stvorila slap, čiju su mehaničku snagu mogli iskoristiti. Idući kako je tko htio, ali ne odvajajući se jedan od drugoga, naseljenici krenuše oko jezera vrlo strmom obalom. Voda im se učinila vrlo bogata ribom. Pencroff se zareče da će napraviti nekakav pribor za ribolov, da njime lovi ribu. Morali su obići oštar ugao na sjeveroistočnom dijelu jezera. Postojala je mogućnost da se voda gubi iz jezera na tom dijelu, jer je tu razina vode bila gotovo u istoj ravnini s okolnim zemljištem. Ali tu ne pronađoše ono što su tražili, te nastaviše obalom jezera, koja je poslije neznatnog zavoja, išla usporedno s morskom obalom. Na toj strani je obala jezera bila manje obrasla stablima. Međutim, nekoliko šumaraka, porazbacanih tu i tamo, davali su živopisan izgled tom predjelu. Grantovo im se jezero ukaže u svoj svojoj veličini. Povjetarac nije mreškao njegovu površinu. Zavlačeći se u žbunje, Top je podizao čitava jata ptica, koje su Harbert i Gedeon Spilett pozdravljali odapetim strijelama. Dječak vješto pogodi jednu pticu koja pade usred močvarne trave. Top pojuri za njom i donese prekrasnu pticu plivačicu, boje škriljca, kratka kljuna, čela obilježena velikom resom, pandža proširenih narezuckanim rubom, krila obrubljenih bijelom crtom. Ta 140Tajanstveni

otok

je ptica pripadala rodu lisaka, a bila je velika poput jarebice. Imala je duge noge i bila neka vrsta mješavine između ptica štakara i ptica plivačica. Ukratko, jadna lovina na kojoj vam nitko neće pozavidjeti. Ali Top je bio sigurno manje izbirljiva ukusa, te naseljenici odluče dopustiti mu da se njome pogosti. U tom su trenutku hodali istočnom obalom jezera, te su ubrzo morali prispjeti u predio koji su otprije poznavali. Cyrus Smith je bio vrlo iznenađen što nigdje nije zamijetio ni najmanji znak da voda otječe iz jezera. Razgovarajući usput s novinarom i mornarom, nije krio svog iznenađenja. Top, koji je dotad bio vrlo miran, odjednom poče ispoljavati znakove uzbuđenosti. Pametna se životinja ustrčala gore-dolje po obali, naglo se zaustavljala i promatrala vodu, podigavši jednu nogu u zrak kao da vreba neku nevidljivu divljač. Potom je bijesno lajala kao daje progoni i onda naglo ušutjela. Ni Cvrus Smith ni njegovi suputnici ne zamijetiše u prvi tren to neobično Topovo ponašanje. Ali ubrzo je njegovo lajanje postalo tako žestoko i neprekidno da se inženjer zabrinuo. - Što je tebi, Tope? - pitao je. Pas se u nekoliko skokova stvori kraj gospodara, još više se uzlajavši. Odjednom ponovno pojuri prema rubi jezera i baci se u nj. - Ovamo, Tope! - vikao je Cvrus Smith, jer nije htio da Top zalazi u tu vodu možda punu opasnosti. - Što li se samo događa dolje pod vodom? - pitao je Pencroff, znatiželjno se zagledavši u površinu vode. - Top je zasigurno nanjušio kakva vodozemca - odgovori Harbert. - Vjerojatno aligatora! — pridoda novinar. - Ne bih rekao da se radi o aligatoru - odgovori inženjer. - Aligatori žive u krajevima manje udaljenim od ekvatora. U međuvremenu je Top izišao na obalu na poziv svoga gospodara, ali nikako da se smiri. Skakao je kroz visoku travu i, vođen nagonom, kao da je slijedio neko nevidljivo biće koje se uvuklo u jezero i plivalo uza samu obalu. Međutim, voda je bila potpuno mirna, nijednog kolutića nije bilo vidjeti na njezinoj površini. Naseljenici su se više puta zaustavili na obali i pozorno promatrali vodu, ali ništa nisu opazili. Bilo je neke tajnovitosti u svemu tome. Inženjer je bio vrlo zabrinut. - Nastavimo do kraja svoje istraživanje - reče. Poslije pola sata stigli su do jugoistočnog ugla jezera i tako se ponovno našli na Velikom vidikovcu. Moglo se držati daje time istraživanje jezera bilo završeno, ali uza sve to inženjer nije mogao reći gdje i kako se gubila voda iz jezera. - Ipak, otjecanje vode mora postojati - ponavljao je - a budući da ga nismo pronašli vani, znači daje negdje unutra, u granitnom bloku obale jezera. - Ali zar zbilja pridajete tako veliko značenje tome, dragi moj Cvruse? upita Gedeon Spilett. 141Jules Verne

- Vrlo veliku - odgovori inženjer -jer ako voda otječe kroz granitnu stijenu, moglo bi se dogoditi da je pri tome izdubila pećinu koju bismo lako mogli urediti za stanovanje, pošto bismo prije toga skrenuli tok vode. -Ali zar nije moguće da voda otječe negdje na samom dnu jezera, gospodine Cvruse - sad se javi s pitanjem Harbert - i da nekim podzemnim odvodom odlazi u more? -1 to je vrlo lako moguće - odgovori inženjer. - Ako je tome tako, onda ćemo biti prinuđeni sami sebi sagraditi kuću, kad se već priroda nije pobrinula za to. Naseljenici se upravo htjedoše uputiti preko zaravni natrag u Dimnjake, jer je već bilo pet sati poslije podne, kadli se Top ponovno uštrca, obuzet nemirom. Bijesno se razlajao i prije no što ga je njegov gospodar morao zadržati, po drugi put skoči u jezero. Svi su potrčali prema obali. Top je već bio odmakao više od dvadeset stopa. Cyrus Smith ga oštro pozva sebi, ali se uto golema glava neke životinje pojavi nad površinom vode, koja na tom mjestu vjerojatno i ne bijaše vrlo duboka. Harbert odmah prepozna vrstu kojoj je pripadala ta šiljasta glava na kojoj su se isticale krupne oči i svileni dugački brkovi. - Morska krava! - poviče. U stvari, to i nije bila prava morska krava, već jedan njezin srodnik iz obitelji kitova, poznat pod imenom dugong, što se moglo zaključiti po otvorenim nosnicama na gornjem dijelu njuške. Golema se životinja bacila na psa, koji se uzalud trudio da se dočepa obale. Njegov gospodar nije doista ništa mogao učiniti da mu pritekne u pomoć. Prije no što je Gedeonu Spilettu ili Harbertu palo na um da strijelama naoružaju svoje lukove, dugong je zgrabio Topa i povukao ga pod vodu. Oboružan kopljem, Nab se htio baciti u vodu, kako bi pomogao Topu, hvatajući se ukoštac s tom strašnom životinjom u njezinoj vlastitoj kući. - Nabe, Nabe - poviče inženjer zadržavši hrabrog slugu. U međuvremenu se ispod površine odvijala strašna, neobjašnjiva borba. To se moglo zaključiti po usključaloj vodi na površini. Taje borba, na kraju, mogla završiti samo Topovom pogibelji! U uvjetima u kojima se borio, Top se nije mogao odhrvati stoput jačem neprijatelju! Ali, odjednom Top izbije na zapjenjenu površinu i odbačen nekom nepoznatom snagom poleti desetak stopa uvis i ponovno pade u zamućenu vodu. Ubrzo je doplivao do obale i popeo se na nju. Bilo je čudno, ne samo što se spasio, već što nije bio ni ozbiljnije ranjen. Cyrus Smith i njegovi prijatelji gledali su ga, ništa ne shvaćajući. Ali, još se nešto, isto tako neobjašnjivo, zbivalo u vodi: borba se nastavljala! Nedvojbeno, napadnut od neke snažne životinje, dugong se, pošto je ispustio Topa, sad borio za svoju vlastitu kožu! Ali ta borba ne potraja dugo. Voda se zacrveni od krvi i dugongovo tijelo, izronivši na tu crvenu površinu koja se naglo proširila, nasuče se na malo žalo na južnom uglu jezera.

142 ... najkraći put je išao preko Rijeke milosti 143Tajanstveni otok

XVII. PONOVNO NA JEZERU - VODENA STRUJA OTKRIVA TAJNU PLANOVI CYRUSA SMITHA - DUGONGOVA MAST - UPORABA SKRILJASTOG PIRITA - ŽELJEZNI SULFAT -KAKO SE PRAVI GLICERIN - SAPUN - SALITRA - SUMPORNA KISELINA DUŠIČNA KISELINA - NOVI SLAP

Sutradan, 7. svibnja, Cyrus Smith i Gedeon Spilett pustiše Naba da pripremi ručak, a sami se popeše na Veliki vidikovac. Istodobno su Pencroff i Harbert krenuli obalom rijeke da se snabdiju drvima. Inženjer i novinar su dosta brzo stigli do malog žala na krajnjem jugu jezera, gdje se bijaše nasukao dugong. Već su se jata ptica sručila na njegovo golemo truplo. Dvojica prijatelja su ih morali kamenjem otjerati, jer je Cyrus Smith dugongovu mast mislio iskoristiti za potrebe naseljenika. U pogledu njegova mesa morao je odlučiti Nab. U svakom slučaju, ono je sigurno bilo izvrsna okusa, jer se u nekim dijelovima Malezije ono čuvalo za trpezu urođeničkih prinčeva. U tom trenutku posve su druge misli zaokupljale Cvrusa Smitha. Jučerašnji mu se događaj stalno motao po glavi i zabrinjavao ga. Htio je prodrijeti u tajnu podvodne borbe, htio je doznati kakav je to srodnik mastodonta ili drugih morskih nemani morao zadati dugongu onu neuobičajenu ranu. Stajao je na samome rubu jezera, gledao, promatrao, ali se ništa nije pojavljivalo ispod mirne vode, koja je blistala pod prvim sunčevim zrakama. Uz malo žalo na kojemu se ispružilo dugongovo truplo, voda je bila prilično plitka ali, postupno, dno se sve više spuštalo i usred jezera dubina je sigurno bila znatna. Zapravo, jezero je izgledalo poput golemog bazena, koji se punio vodom Crvenog potoka. - Znate, Cvruse - reci će dopisnik - meni se čini da u ovoj vodi nema doista ničega što bi potaklo dvojbu.

145

J Jules Verne -1 meni, dragi moj Spilette - odgovori inženjer - ali ja doista ne znam kako objasniti jučerašnju zgodu! - Priznajem - odvrati Gedeon Spilett - vrlo je čudna rana koja je stajala života ovog vodozemca, a također ne bih mogao objasniti kako je Top mogao onako silovito izletjeti iz vode! Gotovo bih povjerovao da ga je neka snažna ruka onako bacila i da je pritom ta ista ruka, naoružana bodežom, zadala smrt dugongu. - Da - odgovori inženjer zamišljeno. - Ima tu nešto, što nikako ne mogu shvatiti. Je li vama jasno, dragi moj Spilette, kako sam se ja mogao spasiti, tko me je istrgnuo iz valova i prenio u one sipine? Ne, zar ne da vam nije jasno? Predosjećam da se tu krije neka tajna koju ćemo sigurno otkriti jednoga dana. Otvorimo dobro oči, ali ne spominjimo pred našim

prijateljima previše te čudne događaje. Zadržimo za sebe svoja zapažanja i nastavimo sa svojim radom. Znamo da inženjer još ne bijaše pronašao mjesto kojim je otjecao višak vode, a kako nigdje nije zamijetio da bi se taj višak prelijevao preko ruba jezera, negdje je morao postojati odljev. Odjednom, Cyrus Smith, na svoje veliko iznenađenje, zapazi vrlo snažno strujanje vode na tom mjestu. On baci u vodu nekoliko suharaka, koje struja ponese prema južnoj strani. Pođe za strujom duž obale i stigne do južne točke jezera. Na tom se mjestu stvorilo udubljenje u vodi, kao da je ona tu naglo nestajala kroz neki rascjep u zemljištu. Prislonivši uho uz tlo na samom rubu jezera, Cyrus Smith uze slušati i vrlo jasno razazna buku podzemnog slapa. -Tu je - reče, dižući se - tu se jezero oslobađa viška vode, tu, nema dvojbe, tu je u granitnoj stijeni rupa kroz koju voda otječe u more i to kroz neku pećinu koja će nam korisno poslužiti! Dakako, doznat ću ja to! Inženjer odlomi dugu grančicu, poskida s nje lišće i zagnjuri je u vodu između dvije obale. Odmah potom se uvjeri da postoji široka rupa samo jednu stopu ispod površine vode. Ta rupa je, u stvari, bila početak odvodnog kanala za kojim su naseljenici dotad uzalud tragali. Tu je bilo tako snažno strujanje vode da je struja istrgnula grančicu iz inženjerove ruke i povukla je u dubinu. - Sad više nema dvojbe - ponavljao je inženjer - Tu je otvor odvodnog kanala i ja ću taj otvor potpuno osloboditi vode. -A kako? - upita Gedeon Spilett. -Tako što ću za tri stope sniziti razinu vode u jezeru. -A kako ćete sniziti razinu vode? - Pa otvorit ću drugi otvor, širi od ovoga. -A gdje, Cvruse? - Na onom dijelu jezera koji se nalazi u najvećoj blizini morske obale! -Ali tamo je sam pusti granit! - primijeti novinar. - Pa i jest - odgovori Cyrus Smith - ali ja ću taj granit baciti u zrak, te će se voda, pošto nađe novi prolaz, sniziti i otkriti tako ovaj otvor ovdje... 146Tajanstveni otok -1 stvorit će slap koji će padati na žalo - doda novinar. -Slap koji ćemo mi iskoristiti! - odgovori Cyrus Smith. -Dođite, dođite! Inženjer povuče svoga prijatelja, čije je povjerenje u Cvrusa Smitha bilo toliko da nije ni trenutka dvojio o uspjehu tog pothvata. Pa ipak, kako da se otvori ta granitna obala, kako da se razbiju te stijene bez baruta, kako s nesavršenim alatom? Nije li taj posao, na koji se inženjer mislio okomiti, bio iznad njegovih snaga? Kad su Cyrus Smith i dopisnik stigli u Dimnjake, zatekli su Pencroffa i Harberta zabavljene istovarom drva. -Ubrzo će drvosječe dovršiti svoj posao, gospodine Cyruse - reče mornar, smijući se - i kad vam zatrebaju zidari... - Kemičari će mi trebati, a ne zidari! — odgovori inženjer. I on ih upozna s otkrićem do kojega su on i dopisnik došli. Po njegovu je mišljenju postojala veća ili manja šupljina ispod granitnih naslaga Velikog vidikovca i on je naumio doprijeti do nje. Da bi se to postiglo, trebalo je doći do otvora kroz koji je voda sada nestajala, trebalo ga

je osloboditi, a to se moglo izvesti ako naprave drugi, širi otvor i tako snize razinu vode u jezeru. Stoga je trebalo proizvesti neku eksplozivnu tvar kojom će razbiti granit i napraviti potom novi prolaz vodi. To je Cyrus Smit naumio učiniti pomoću ruda, koje mu je priroda stavila na raspolaganje. Nije ni potrebno reći s koliko su oduševljenja svi, a posebice Pencroff, dočekali taj plan. Upotrijebiti velika sredstva, razbiti taj granit, mapraviti slap, to se mnogo dopadalo mornaru! Budući da su inženjeru bili potrebni kemičari, on će postati dobar kemičar, kao što bi postao dobar zidar ili postolar! On će postati sve što god zamislite, "pa čak i profesor plesa i lijepog ponašanja", rekao je Nabu, ako to bude potrebno. Nab i Pencroff su bili u početku zaduženi da skinu mast s dugongova trupla i da sačuvaju meso, jer je bilo namijenjeno prehrani. Oni su odmah krenuli obaviti svoju zadaću, ni ne pitajući objašnjenja. Njihovo povjerenje u inženjera bilo je bezgranično. Nekoliko trenutaka iza njih, Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Harbert napuste Dimnjake i, ponijevši nosiljku, duž rijeke se upute prema nalazištu ugljena, gdje je bilo u izobilju škriljastog pirita, kao na svim terenima novijih geoloških slojeva. Cyrus Smith je jedan uzorak takvog pirita imao uza se. Cijeli dan su prenosili pirit u Dimnjake, gdje ga se uveče nakupilo nekoliko tona. Sutradan, 8. svibnja, inženjer je počeo s radom. Taj škriljasti pirit uglavnom se sastojao od ugljika, silicija, aluminija i od željeznog sulfida, kojega je bilo u prevelikom omjeru. Željezni sulfid trebalo je izdvojiti i pretvoriti ga u sulfat, i to čim prije. Iz sulfata, pak, izvući će sumpornu kiselinu. To je bio cilj koji je trebalo postići. Sumporna kiselina je jedan od kemijskih proizvoda koji se najviše upotrebljavaju u industriji, stoga se industrijska moć jedne zemlje mjeri po njezinoj potrošnji. Ta će 147Jules Verne kiselina kasnije biti od velike pomoći naseljenicima u proizvodnji lojanica, štavljenja kože itd, ali u ovom joj je trenutku inženjer odredio drugu namjenu. Cyrus Smith izabra iza Dimnjaka zemljište koje naseljenici vrlo pozorno poravnaše. Na to zemljište donesoše hrpu granja i nasječenog drva, a na ovo staviše komade škriljastog pirita, prislonivši ih jedne uz druge. Poslije toga sve to prekriše tankim slojem pirita usitnjenog na veličinu oraha. Potom pustiše da se pretvorba obavi. Bit će potrebno deset do petnaest dana da se željezni sulfid pretvori u željezni sulfat i aluminij u aluminijski sulfat, dvije tvari podjednako topljive, dok se druge, silicij, izgorjeli ugljik i pepeo ne tope. Dok se obavljao taj kemijski proces, Cyrus Smith se prihvati drugih radova u koje su unašali ne samo svoj mar, već cijeli svoj zanos. Nab i Pencroff su poskidali s dugonga svu mast i stavili je u velike zemljane vrčeve. Iz te je masti trebalo izdvojiti jedan njezin sastojak, glicerin, i to se radilo saponifikacijom. Da bi se to

postiglo, valjalo je mast izložiti djelovanju sode ili vapna. U stvari, jedna ili druga od tih tvari, pošto dođe u dodir s masti, tvori sapun, izdvajajući glicerin koji je inženjer i htio dobiti. Znamo da mu vapna nije nedostajalo, samo što se njegovom uporabom dobiva krečni sapun, netopljiv pa, prema tome, i beskoristan, dok se uporabom sode dobiva topljiv sapun koji se u domaćinstvu uporabljuje kao sredstvo za čišćenje. Budući da je Cyrus Smith bio praktičan čovjek, on će sigurno pokušati proizvesti sodu. Je li to bilo teško? Nije, jer je na morskoj obali bilo u izobilju morskih trava, prostih vrbica, ledaka, haluga, algi i mahovina. Nakupili su velike količine tih biljaka i najprije ih osušili, a potom zapalili u jamama pod vedrim nebom. Sagorijevanje tih biljaka trajalo je nekoliko dana, tako da se postigla toplina dostatna da rastopi pepeo. Tim se spaljivanjem dobila zbijena, siva tvar, koja je već dulje vrijeme bila poznata pod imenom "prirodna soda". Tu sodu inženjer izmiješa s masnoćom, čime je dobio dva nova proizvoda: topljivi sapun i neutralnu tvar, glicerin. To, međutim, nije bilo sve. Cvrusu Smithu je za ono što je naumio proizvesti bila potrebna još jedna kemikalija: potaša ili bolje poznata pod nazivom salitrina sol ili salitra. Inženjer je mogao proizvesti tu tvar miješajući natrijev karbonat, koji je lako mogao dobiti iz biljnog pepela i dušičnu kiselinu. Ali dušična kiselina mu je nedostajala, a on je upravo tu kiselinu htio dobiti kao krajnji rezultat. On se, dakle, vrtio u zatvorenom krugu iz kojega nije bilo lako izići. Na sreću, i ovaj put mu je priroda pritekla u pomoć jer mu je, tako reći na tanjuru, pružila salitru. Trebalo ju je samo uzeti. Harbert je na sjeveru otoka, u podnožju Franklinova brda, otkrio jedno ležište salitre, koju je trebalo samo pročistiti. 148Tajanstveni otok Ti su radovi trajali osam dana i bili su gotovi prije no stoje željezni sulfid pretvoren u željezni sulfat. Idućih su dana naseljenici imali vremena, te su izradili posude od vatrostalne gline i peć od opeka posebnog oblika i unutarnjeg rasporeda, koja im je imala poslužiti za destilaciju željeznog sulfata kad ovaj bude proizveden. Sve je to bilo završeno oko 18. svibnja, gotovo istodobno kad je obavljena i kemijska pretvorba željeznog sulfida. Pod iskusnim inženjerovim rukovođenjem, Gedeon Spilett, Nab, Harbert i Pencroff postadoše najspretniji radnici na svijetu. Uostalom, nevolja je od svih učitelja onaj, kojega ljudi najviše slušaju i koji najbolje poučava. Kad je putem vatre cijela ona gomila pirita potrošena, ono što je nastalo u tom procesu, to jest željezni sulfat, aluminijski sulfat, silicij, ostaci ugljena i pepeo, sve su to stavili u veliku posudu napunjenu vodom. Pošto su sve to dobro izmiješali, pustili su da se slegne, a potom pretočili. Dobili su bistru tekućinu koja je sadržavala rastvoreni željezni sulfat i alunimijev sulfat, dok su druge tvari ostale u čistom stanju, jer su bile netopljive. Na kraju, pošto je ta tekućina djelimično isparila,

kristali željeznog sulfata nataložiše se na dnu, a neisparenu tekućinu, u .kojoj se nalazio aluminijev sulfat, naseljenici baciše. Cyrus Smith je sada imao na raspolaganju dosta veliku količinu željeznog sulfata, iz kojega je trebao dobiti sumpornu kiselinu. Za industrijsku proizvodnju sumporne kiseline treba izgraditi vrlo skupe uređaje. U stvari, treba izgraditi velike tvornice, posebne alate, naprave od platine, olovne komore koje kiselina ne nagriza i u kojima se obavlja pretvorba. Inženjer nije imao svih tih oruđa pri ruci, ali njemu je bilo poznato da se, osobito u Češkoj, sumporna kiselina proizvodi mnogo jednostavnijim sredstvima, koja imaju tu prednost da je proizvode u još čistijem stanju. Ta je kiselina poznata pod imenom nordhauzenska kiselina. Da bi dobio sumpornu kiselinu, Cyrus Smith je morao obaviti samo jednu radnju: u zatvorenoj posudi kalcinirati kristale željeznog sulfata tako da se sumporna kiselina, sadržana u željeznom sulfatu, najprije destilacijom pretvori u paru, a potom kondenzacijom u tekuće stanje. Za taj kemijski proces poslužile su im posude od vatrostalne gline, u koje su stavili kristale željeznog sulfata, i peć pomoću koje su trebali destilirati sumpornu kiselinu. Cijeli taj postupak savršeno je uspio i 20. svibnja, dvanaest dana nakon njegova početka, inženjer je imao sredstva koja će mu poslije poslužiti u razne svrhe. Ali postavlja se pitanje zašto je njemu bila potrebna sumporna kiselina? Naprosto stoga da pomoću nje proizvede dušičnu kiselinu, a to je bilo lako postići: pošto se salitra izloži djelovanju sumporne kiseline, destilacijom se dobiva dušična kiselina. 149

Jules Verne Ali zašto mu je, u stvari, bila potrebna dušična kiselina? Eto, to još nije bilo poznato njegovim prijateljima, jer im još ne bijaše rekao sve o svom planu. Međutim, inženjer se približavao svom cilju. Još jedan zahvat i on će dobiti tvar zbog koje su morali obaviti toliki posao. On uze dušičnu kiselinu i pomiješa je s koncentratom glicerina koji je dobio isparavanjem. Tako je dobio, čak i bez uporabe rashladne mješavine, određenu količinu žućkaste tekućine guste poput ulja. Ovaj posljednji postupak inženjer je obavio posve sam, podalje od Dimnjaka, jer je postojala mogućnost da dođe do eksplozije. Kad je svojim prijateljima donio posudu s tom tekućinom, on je samo rekao: - Evo nitroglicerina! To je, u stvari, bio onaj strašni proizvod čija je eksplozivna snaga možda deset puta veća od snage običnog baruta i koji je već mnoge nesreće prouzročio. Ipak, otkad su ljudi pronašli način da od njega naprave dinamit, to jest otkad su ga pomiješali s krutim tvarima, dostatno poroznim da ga zadrže u sebi, kao što su glina i šećer,

opasnom se tekućinom moglo rukovati s više sigurnosti. Ali dinamit još nije bio poznat u vrijeme kad su naseljenici stigli na Lincolnov otok. -1 ta će tekućina, kažete, baciti u zrak one naše stijene? - upita Pencroff ne baš uvjerena izražaja lica. -Jest, dragi prijatelju - odgovori inženjer. - Ovaj će nitroglicerin imati utoliko jače djelovanje što će onaj granit, inače vrlo krut, pružiti veći otpor eksploziji. -A kad ćemo to vidjeti, gospodine Cvruse? - Sutra, čim izdubimo jednu rupu za minu - odgovori inženjer. Sutradan, 21. svibnja, mineri se u samu zoru upute prema istočnoj obali Grantova jezera i stigoše na mjesto koje bijaše samo pet stotina koraka udaljeno od mora. Na tom je mjestu zaravan bila ispod razine vode, koju je samo granitni rub priječio da se ne razlije po njoj. Prema tome, bilo je očito da će voda, pošto se razbije granitni rub jezera, poteći kroz taj otvor preko nešto nagnute zaravni i u slapu se rušiti na morsko žalo. Zbog toga će pasti razina vode u jezeru i otkrit će otvor kojim je dotad voda otjecala iz jezera, stoje i bio krajnji cilj inženjera i njegovih prijatelja. Trebalo je, dakle, razbiti granitni rub jezera. Po inženjerovim uputama, Pencroff poče krampom, kojim je rukovao vješto i snažno, razbijati vanjski omotač granitnog ruba. Rupu su počeli ukoso dupsti na vodoravnom terenu pokraj samog jezera, tako da dobiju nižu razinu

150

- Gledaj dobro, Nabe. 151

Jules Verne

od vode u jezeru. Tako će eksplozija, pošto ukloni granitni rub jezera, dopustiti vodi da se obilno izlije i da se razina vode u jezeru smanji. Kopanje rupe potraja dosta dugo, jer je inženjer htio napraviti što snažniju eksploziju. On je naumio barem deset litara nitroglicerina žrtvovati u tu svrhu. Pencroff je, uz Nabovu pomoć, tako dobro zapeo daje rupa oko četiri sata poslije podne bila potpuno gotova. Sad se pojavio problem kako napraviti eksploziju. Nitroglicerin se obično pali rasprskavajućim paljkom koji tvori eksploziju. Zapravo, udarac dovodi do eksplozije nitroglicerina, a ako ga se jednostavno zapali onda samo gori bez ikakva praska. Cvrus Smith je sigurno mogao izraditi praskavi paljak. Umjesto njega mogao je lako proizvesti neku tvar sličnu praskavom pamuku, jer je imao dostatno dušične kiseline na raspolaganju. Ta tvar, nabijena u čahuru i stavljena u nitroglicerin, rasprsla bi se pomoću fitilja i tako bi došlo do eksplozije. Cvrus Smith je znao da nitroglicerin udarcem eksplodira. On odluči iskoristiti to njegovo svojstvo, ali ako se pokaže da udarac nije proizveo željeno djelovanje, on će primijeniti neko drugo sredstvo. Zapravo, dostatno je udariti čekićem po jednoj jedinoj kapi nitroglicerina prosutog na tvrdi kamen da dođe od eksplozije. Ali, čovjek koji bi udario čekićem, sam bi postao žrtva eksplozije. Stoga Cvrus Smith dođe na misao da iznad rupe postavi prečku i o nju pomoću biljnog vlakna objesi komad željeza težak nekoliko kilograma. Drugo, duže vlakno, prije namočeno u sumpor, jednim će krajem privezati za vlakno, dok će drugi kraj povući po tlu nekoliko desetaka stopa daleko od rupe. Kad zapali ovo duže, drugo vlakno, ono će izgorjeti do kraja i na kraju će zapaliti vlakno o kojemu će visiti željezo. Ovo će vlakno puknuti, a komad će željeza udariti u nitroglicerin nasut u rupu ispod prečke. Izradiše, dakle, tu napravu, a potom inženjer, pošto je udaljio svoje prijatelje, do vrha napuni rupu nitroglicerinom, a nekoliko kapi prospe po kamenu koji je bio smješten ispod željeza.

Poslije toga Cvrus Smith uze kraj nasumporanog vlakna, zapali ga i, napustivši to mjesto, vrati se svojim prijateljima u Dimnjake. Nasumporano vlakno je trebalo gorjeti dvadeset i pet minuta i, doista, poslije dvadeset i pet minuta odjekne takva eksplozija, da se to ne može zamisliti. Činilo se da se cijeli otok iz temelja potresao. Silno kamenje poleti uvis kao da gaje vulkan izbacio. Zračni udar je bio tako snažan da su se granitni blokovi na Dimnjacima zanjihali. Premda su se nalazili više od dvije milje daleko od mjesta eksplozije, naseljenici popadaju na zemlju. Odmah se dignu, popenju se na zaravan i pojure prema mjestu gdje je eksplozija trebala napraviti rupu u obali jezera... Trostruko "hura" im se ote iz grudi! Granitna obala jezera bila je razvaljena na širokom prostoru! Iz jezera je voda otjecala i pjeneći se brzala preko zaravni, da bi se potom s tri stotine stopa visine rušila na morsko žalo. 152Tajanstveni otok

XVIII. PENCROFF VIŠE NI U ŠTO NE SUMNJA - RANIJI ODVODNI KANAL SILAZAK POD ZEMLJU - PUT KROZ GRANITNI BEDEM - NESTANAK TOPA - SREDIŠNJA ŠUPLJINA -TAJNA - UDARCI KRAMPA POVRATAK

Plan Cyrusa Smitha je u potpunosti uspio, ali po svom običaju on ostade miran, ne ispoljavajući nikakvo zadovoljstvo. Nepomično je stajao, stisnutih usana, ukočena pogleda. Harbert je bio ushićen, Nab je skakao od radosti, a Pencroff je odmahivao svojom velikom glavom i mrmljao: -Sila je ovaj naš inženjer! Djelovanje nitroglicerina je bilo doista vrlo snažno. Novi otvor na jezeru je bio tako velik da je kroza nj pretjecala barem triput veća količina vode, nego kroz prijašnji. Razina vode će se spustiti najmanje za dvije stope. Naseljenici se vratiše u Dimnjake, da bi uzeli krampove, željezne šipke, konope od biljnih vlakana, kresivo i trud, a potom ponovno krenuše prema zaravni. Top je išao za njima. Dok su hodali, mornar se nije mogao uzdržati, a da ne kaže inženjeru: -Ali znate li vi, gospodine Cyruse, da bi se onom tekućinom što ste je proizveli mogao dignuti u zrak cijeli naš otok? -Dakako da znam - odgovori Cyrus Smith. - I ovaj naš otok, i kontinent, pa čak i sama zemaljska kugla. Sve zavisi od količine nitroglicerina. -A ne biste li mogli upotrijebiti taj nitroglicerin za punjenje oružja? - upita mornar. - Ne, Pencroffe, jer je nitroglicerin suviše jak eksploziv. Ali bih stoga lako mogao proizvesti rasprskavajući pamuk ili obični barut, s obzirom na to da imamo dušične kiseline, salitre, sumpora i ugljena. Na žalost, nedostaje nam samo oružje. - Oh, gospodine Cvruse - nije popuštao mornar - s malo dobre volje...

J \ 153

£

Jules Verne Doista, mornar je iz rječnika Lincolnova otoka posve izbacio riječ "nemoguće"! Stigavši na Veliki vidikovac, naseljenici se odmah upute prema onom mjestu jezera gdje se nalazio otvor prijašnjeg otjecanja vode, koji je sada, vjerojatno, bio otkriven. Kroza nj se sada sigurno moglo proći, postoje voda promijenila smjer otjecanja, te će biti lako istražiti njegovu nutrinu. Za nekoliko trenutaka su stigli do donjeg ruba jezera. Jednim jedinim pogledom se uvjeriše da je sve onako, kako su pretpostavljali. U stvari, u granitnom rubu jezera, iznad razine vode, nalazio se otvor koji su dugo tražili. Sišli su do njega preko uskog praga, koji je ostao napolju poslije povlačenja vode. Taj je otvor bio širok oko dvadeset stopa, ali je u visinu mjerio samo dvije. Bio je sličan otvoru kanala u rubniku pločnika. S obzirom na to da bi se naseljenici kroza nj vrlo teško provukli, Nab i Pencroff dohvatiše svoje krampove i za nepuni ga sat povećaju koliko je bilo potrebno. Inženjer se tada približi otvoru i ustvrdi da stijene kanala, odmah kraj otvora, nisu imale veće nagnuće od trideset i pet stupnjeva. Dakle, mogli su se njime kretati i, ukoliko se nagnuće ne poveća, lako bi se mogli spustiti do samog mora. A ako se, što je bilo vrlo vjerojatno, u nutrini granitnog masiva nalazi kakva prostrana pećina, možda će naći načina da je iskoriste za stanovanje. - Pa dobro, gospodine Cvruse, zašto smo zastali ovdje? - upita mornar koji je gorio od nestrpljenja da što prije uđe u uski hodnik. Vidite li, Top je pošao naprijed? — U redu — odgovori inženjer. — Ali moramo sebi osvijetliti put. Nabe, hajde odsijeci nekoliko smolastih grana! Nab i Harbert otrčne prema obalama jezera gdje su rasli borovi i druga crnogorica i ubrzo se vrate s granama od kojih napraviše buktinje. Te su buktinje zapalili pomoću kresiva i, sa Cvrusom Smithom na čelu, naseljenici siđoše u mračni tunel kojim je do maloprije pretjecala voda.

Nasuprot onome što se moglo pretpostaviti, promjer tunela je bivao sve širi tako da su naseljenici ubrzo posve uspravno hodali. Morali su, pri tome, paziti da ne padnu jer su granitne stijene, preko kojih je voda od pamtivijeka tekla, bile vrlo klizave. Stoga su se povezali jednini konopom kao što čine planinari pri penjanju na brdo. Na sreću, poneke izbočine u stijeni, koje su bile slične pravim stubama, olakšavale su silaženje i činile ga manje opasnim. Kapljice vode su se još držale stijena, te su se prelijevale u svim duginim bojama na svjetlu buktinja. Činilo se da su stijene obložene bezbrojnim stalaktitima. Inženjer je pozorno promatrao crni granit i ne zamijeti na njemu ni slojeva, ni pukotina. Granitna je masa bila kompaktna, načinjena od vrlo krute građe. Postojanje tog tunela vezano je uz postanak samog otoka. Nije njega voda izdubila u toku milenija. Pluton gaje, a ne Neptun, napravio svojom vlastitom rukom, što se lako moglo zaključiti po stijenama, gdje su se još vidjeli tragovi vulkanske erupcije koje voda nije uspjela posve izbrisati. 154Tajanstveni otok Naseljenici su vrlo polako silazili. Bili su poprilično uzbuđeni dok su se spuštali u utrobu granitnog masiva u koju je, očito, po prvi put kročila ljudska noga. Nisu razgovarali, ali su stoga razmišljali i ne samo jednoga od njih morala je zaokupiti misao da se kakav polip ili neki drugi golemi glavonožac mogao smjestiti u toj pećini koja se spajala s morem. Morali su, dakle, biti na oprezu dok su išli naprijed. Uostalom, Top je stalno bio na čelu male skupine naseljenika, koji su se mogli pouzdati u njegovu razboritost. On će, nedvojbeno, dignuti uzbunu u slučaju potrebe. Pošto već bijahu sišli stotinjak stopa hodajući prilično krivudavim smjerom, Cyrus Smith, koji je išao prvi, zaustavi se i njegovi ga prijatelji dostignu. Mjesto gdje su se nalazili bilo je izdubljeno tako da se tu stvorila pećina srednje veličine. Kapljice vode su se otkidale s njezina svoda, ali te kapljice nisu dolazile izvana probijajući se kroz granitnu stijenu, već su to bili zadnji ostaci bujice koja je kroz tu šupljinu stoljećima tekla. Zrak je tu bio malo vlažan, ali se nije osjećala ni zagušljivost ni smrad. - Što je, dragi moj Cyruse? - upita Gedeon Spilett. - Ovo skrovište ovdje je dobro skriveno u ovim dubinama, ali se, u biti, u njemu ne može prebivati. -A zašto se ne bi moglo? -javi se mornar. - Stoga što je suviše malo i vrlo mračno. - A ne bismo li ga mogli proširiti, izdubiti, otvoriti ga, tako da ovamo dopru i zrak i svjetlost? - odgovori mornar koji više ni u što nije sumnjao. -Nastavimo - reče sad Cvrus Smith - nastavimo ovo naše istraživanje. Možda ćemo naniže naići na kakvu pećinu koja će nam prištedjeti trud. - Mi smo se dosad spustili samo za jednu trećinu ukupne visine -reče Harbert. - Otprilike za jednu trećinu - dometne Cvrus Smith - jer smo od otvora odmakli stotinjak stopa i nije isključeno da stotinjak stopa niže...

- Gdje je Top? - upita Nab, prekinuvši svoga gospodara. Tražili su po pećini, ali psa nisu pronašli. - Požurimo za njim! - odrješito reče Cvrus Smith. Nastavili su silaženje. Inženjer je pozorno pratio skretanje tunela. Unatoč brojnim zavijucima, on je brzo uočio da na kraju tunel vodi k moru. Naseljenici su se spustili još pedesetak stopa niz vrlo strmu stijenu, kadli njihovu pozornost privuku udaljeni zvuči koji su dopirali iz dubine masiva. Ti su zvuči, kroz dugački podzemni hodnik, jasno odzvanjali u njihovim ušima, kao što glas odzvanja kroz akustičnu cijev. -To je Topovo lajanje! - poviče Harbert. - Jest - odgovori Pencroff. - Reklo bi se da naš valjani Top bjesomučno laje.

155

Jules Verne -Imamo uza se željezne šipke - primijeti Cyrus Smith. - Pođimo naprijed, ali vrlo oprezno! - Ovo postaje sve zanimljivije - šapne Gedeon Spilett mornaru na uho. Pencroff potvrdno kimne glavom. Cyrus Smith i njegovi prijatelji požuriše da bi priskočili u pomoć Topu, čije se isprekidano lajanje sve jasnije čulo. Neki se čudan bijes nazirao u tom lajanju. Da se nije, možda, uhvatio ukoštac s nekom zvijerkom koju je uznemirio u njezinu skrovištu? Moglo bi se reći da su naseljenici, ne pomišljajući na opasnost kojoj su se izlagali, bili privučeni neodoljivom radoznalosti. Oni više nisu silazili hodnikom, već su, tako reći, klizili niza nj. Tako su se za nekoliko minuta spustili šezdesetak stopa i našli kraj Topa. Tu se hodnik raširio u prostranu i prekrasnu pećinu. Top se uzvrtio po njoj bijesno lajući. Pencroff i Nab mahnuše svojim bakljama i jakim bljeskom svjetlosti osvijetle hrapavost granitnih stijena. U isto vrijeme su Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Harbert, držeći željezne šipke u rukama, bili pripravni za svaki slučaj. Golema je pećina bila potpuno prazna. Naseljenici su je obišli uzduž i poprijeko. Ničega u njoj nije bilo, ni životinje i bilo kakva živa stvorenja! Uza sve to, Top je i dalje lajao. Ni milovanjima ni prijetnjama ga nisu mogli umiriti. - Negdje mora postojati neki otvor kroz koji je voda otjecala u more - reče inženjer. - Doista - odvrati Pencroff. - Moramo paziti da ne upadnemo u kakvu rupu. -Hajde, Tope, hajde! - poviče Cyrus Smith. Potaknut riječima svoga gospodara, pas potrči prema jednom kraju pećine i tu poče još jače lajati. Pođoše za njim. Pri svjetlu baklji zamijete otvor pravog pravcatog bunara koji se ukaza u granitnom podu. Tuda se slijevala voda koja

je prije prodirala u pećinu, ali ovo ovdje više nije bio kosi hodnik kojim se moglo sići. Nad otvor bunara nadnesoše baklje, ali ništa se nije vidjelo. Cyrus Smith otkine jednu zapaljenu granu i baci je u ponor. Zbog brzog padanja, grana je još jače praskala i osvijetlila je nutrinu bunara, ali uza sve to ništa nisu uspjeli vidjeti. Potom se plamen ugasi uz tihi šum, stoje bilo znakom daje grana pala u vodu, to jest u more. Izračunavši vrijeme padanja, inženjer je ocijenio daje dubina bunara iznosila oko devedeset stopa. 156Tajanstveni

otok

Tlo pećine se, dakle, nalazilo devedeset stopa iznad morske površine. - Ovo je naš budući stan - reče Cyrus Smith. - Ali u njemu je dosad prebivalo bogzna kakvo biće - odgovori Gedeon Spilett koji kao da je bio razočaran u svojoj radoznalosti. - Pa ništa, to bogzna kakvo biće, vodozemac ili nešto drugo, umaklo je kroz bunar - reče inženjer i tako nam prepustilo pećinu. -Nije bitno - pridometne mornar - ipak bi mi bilo drago da sam prije četvrt sata bio na Topovu mjestu, jer on sigurno nije bez razloga onako bijesno lajao! - Cvrus Smith je promatrao svoga psa. Da mu se koji od njegovih prijatelja približio u tom trenutku, bio bi čuo kako mrmlja: - Jest, ja vjerujem da Top zna mnogo toga što nama nije poznato! Međutim, želje naseljenika su bile dobrim dijelom ostvarene. Dosad ih je sreća služila zahvaljujući slučaju i oštroumnosti njihova vođe. Oni su sada raspolagali prostranom pećinom. Doduše, nisu mogli ocijeniti njezinu veličinu pri slabom svjetlu baklji, no lako će je podijeliti na sobe pomoću opeka i urediti je, ako ne kao kuću, onda barem kao prostrani stan. Voda ju je napustila i nikad više se neće u nju vratiti. Bila je, dakle, slobodna. Pa ipak, postojale su dvije poteškoće da se to provede u djelo. Prvo, valjalo je osvijetliti tu pećinu izdubljenu u živoj stijeni, a drugo, valjalo je pronaći neki lakši pristup do nje. Budući da je bila nadsvođena debelim slojem granita, nije se moglo ni pomisliti da se osvjetljenje dobije s te strane, ali se stoga, možda, mogla razbiti prednja stijena koja je bila okrenuta prema moru. Cvrus Smith je za vrijeme silaženja izračunao približan nagib pa, prema tome, i dužinu tunela, stoga je bio uvjeren da je prednja stijena pećine bila neznatne debljine. Ako bi se problem osvjetljenja riješio na taj način, onda bi se tako riješio i problem pristupa. Jer ništa lakše nego probiti prozore i vrata i potom uspostaviti vezu s vanjskim svijetom pomću nekih ljestvica. Cvrus Smith povjeri prijateljima svoje misli. - Onda, gospodine Cvruse, na posao! - poviče Pencroff. - Ponio sam sa sobom kramp. Njime ću lako doći do svjetla! Gdje treba udariti? - Ovdje! - odgovori inženjer, pokazujući snažnome mornaru dosta veliko udubljenje u zidu, koji je, zahvaljujući tome, tu, verojatno, bio tanji.

Pencroff navali na stijenu. U tijeku pola sata, pri svjetlosti baklji, krhotine granita su prskale na sve strane oko njega. Iskre su sijevale pod oštricom njegova krampa. Najprije ga je Nab smijemo, a potom novinar. Taj je rad trajao već puna dva sata, te su se počeli pribojavati daje stijena na tom mjestu deblja od dužine krampa, kadli pri posljednjem udarcu koji je zadao Gedeon Spilett, pijuk razbije stijenu i pade s druge strane. -Hura! Uvijek hura! - vikao je Pencroff.

157

Jules Verne

Stijena je na tom mjestu bila debela tri stope. Cvrus Smith proviri kroz otvor koji se nalazio devedeset stopa visoko iznad žala. Pred njim se prostirala morska obala, otočić, a iza otočića beskrajno more. Naseljenici su napravili dosta veliku rupu u zidu, te je sada kroz nju navalila svjetlost u tu divnu pećinu, tvoreći čarobne dojmove. Jest, u svom lijevom dijelu nije bila viša od trideset stopa, dok je po širini i dužini mjerila stotinu, ali je stoga na desnoj strani bila prostrana, a svod joj se gubio u visini od osamdeset stopa. Na nekim mjestima granitni stupovi, nepravilno raspoređeni, podržavali su krajeve svoda, slično kao u katedralama. Oslonjen na neku vrstu bočnih potpornih stupova, spuštajući se ovdje u lukovima, a dižući se tamo na šiljastim rebrima, gubeći se u mračnim prostorima čiji su se neobični lukovi nazirali u mraku, u izobilju načičkan izbočinama sličnim privjescima, taj je svod bio živopisna mješavina svega onoga što je u bizantskoj, romanskoj i gotskoj arhitekturi tvorila ljudska ruka. A ovdje je sve bilo djelo

prirode! Ona sama je izdubila ovu čarobnu alhambru u granitnom masivu! Naseljenici su bili zaneseni tim ljepotama. Oni su tu tražili neku bijednu pećinu da se u njoj skrase, a pronašli su, eto, tu čudesnu palaču pred čijim je divotama Nab otkrio glavu kao da se našao u kakvu hramu. Uzvici divljenja se pojaviše na svim usnama. Pobjednički poklici odzvanjali su na sve strane i gubili se u odjecima među mračnim svodovima. -Ah, dragi moji prijatelji - poviče Cvrus Smith - kad budemo posve osvijetlili nutrinu ove pećine, kad u njoj napravimo svoje sobe, spremišta, ostale prostorije na lijevoj strani, ostat će nam još ova divna dvorana u koju ćemo smjestiti muzej i gdje ćemo provoditi vrijeme u učenju. -A kako ćemo je nazvati...? - upita Harbert. Granitni dvorac! - odgovori Cvrus Smith. Njegovi su prijatelji kličući pozdravljali taj naziv. U tom trenutku baklje su već dogorijevale, a kako su se, da bi se vratili na zaravan, morali sada uspinjati tunelom, odlučili su ostaviti za sutra radove koji su se odnosili na uređenje novog stana. Prije no što će krenuti, Cvrus Smith se još jednom nagne nad mračni bunar koji se okomito rušio do samog mora. On je napeto osluškivao. Ništa nije čuo, pa čak ni šum vode koju je u tim dubinama nemirno more moralo uzburkati. Bacili su još jednu zapaljenu granu, koja odmah osvijetli stijene bunara, ali ni ovaj, kao ni prvi put, ne zamijetiše ništa što bi potaklo njihovu dvojbu. Ako je povlačenje vode i iznenadilo neku morsku neman, ona se dokopala pučine kroz podzemni prolaz koji se protezao ispod žala i kojim se odlijevao višak vode prije no što je dobio novi tok. 158Tajanstveni

otok

Inženjer je, međutim, usmjerio oči u bezdan, stojeći nepomičan, napet, bez riječi. Mornar mu se približi i dodirnuvši ga za ruku, reče: -Gospodine Smithe! - Sto želite, prijatelju? - upita ga inženjer kao da se vratio iz zemlje snova. - Baklje će se ubrzo pogasiti! - Put pod noge! - odgovori inženjer. Naseljenici napuste pećinu i stadoše se uspinjati kroz mračni tunel. Top je išao za njima, još uvijek čudno režeći. Uspon je bio prilično mukotrpan. Zaustavili su se nekoliko trenutaka u gornjoj pećini, koja je bila kao neko odmorište, smješteno na pola puta u tom granitnom stubištu. Potom se nastaviše penjati. Ubrzo osjetiše svježi zrak. Kapljice vode više nisu blistale po zidovima, jer ih više nije bilo. Čađava svjetlost baklji poče blijedjeti. Ona što ju je nosio Nab, ugasi se. Morali su požuriti ukoliko su željeli izbjeći uspinjanje po potpunom mraku. To su i učinili i oko četiri sata, upravo u trenutku kad je i mornareva baklja dogorjela, Cyrus Smith sa svojim prijateljima prođe kroz otvor prijašnjeg odvodnog kanala. 159

PLAN CYRUSA SMITHA - PROČELJE GRANITNOG DVORCA LJESTVE OD KONOPA - PENCROFFOVA MAŠTANJA -MIRISLJAVE TRAVE - PRIRODNI ZABRAN - DOVOD VODE ZA POTREBE NOVOG STANA - POGLED S PROZORA GRANITNOG DVORCA Sutradan, 22. svibnja, naseljenici su otpočeli s radovima da osposobe za stanovanje svoj novi stan. Oni su jedva čekali da svoj slabi zaklon u Dimnjacima zamijene s ovim prostranim i zdravim skrovištem, izdubljenim u živoj stijeni i zaštićenim od morske i atmosferske vode. Međutim, ni Dimnjake nije trebalo potpuno napuštati. Inženjer je naumio iskoristiti ih za radionicu u kojoj će obavljati grube poslove. Prva briga Cyrusa Smitha bila je ustvrditi na kojoj se točno strani nalazilo pročelje Granitnog dvorca. On pođe na žalo, u podnožje visokog bedema. Budući da je pijuk što je novinaru ispao iz ruku pao okomito na žalo, bilo je dostatno pronaći pijuk da se odredi mjesto na kojemu je probijena rupa u granitnoj stijeni. Pijuk su lako pronašli. Doista, na oko osamdeset stopa u okomitoj crti iznad žala, točno nad mjestom gdje se pijuk zabio u pijesak nalazila se rupa u granitnoj stijeni. Nekoliko golubova kamenjara već je ulazilo i

izlazilo kroz uski otvor. Gledajući ih, reklo bi se daje zbog njih otkriven Granitni dvorac. Inženjerova je nakana bila da prostor na desnoj strani pećine razdijeli na više soba s ulaznim hodnikom ispred njih i da ih osvijetli s pet prozora i jednim vratima koje će probiti na pročelju. Pencroff se složi s probijanjem prozora, ali nije shvaćao kakva im korist od vrata kad su prirodnim stubama kroz podzemni hodnik mogli lako stići do Granitnog dvorca.

160 - Ovaj će ulov obradovati našeg prijatelja Pencroffa. 161Jules Verne

- Dragi prijatelju - odgovori mu Cyrus Smith - kao što bi za nas bilo lako podzemnim tunelom stići do Granitnog dvorca i za druge bi to bilo isto tako lako! Ja sam, naprotiv, naumio zatvoriti taj tunel, a ako bude potrebno i potpuno mu skriti ulaz tako što bih pomoću jedne brane podigao razinu vode. - Kako ćemo onda ući u Granitni dvorac? - upita mornar. -Izvanjskim Ijestvama - govori Cvrus Smith - ljestvicama napravljenim od konopa. Kad se one uvuku, pristup našem stanu neće biti moguć. — Ali čemu sav taj oprez? — doda Pencroff. — Čini mi se da divlje zvijeri dosad nisu za nas predstavljale ozbiljnu opasnost, a što se tiče urođenika, možemo biti mirni, jer ih na otoku nema! - Jeste li doista sigurni u to što tvrdite Pencroffe? - upita inženjer zagledavši se u mornara. - Pa, bit ćemo sigurni jedino onda, kada istražimo cijeli otok -odgovori Pencroff. - Tako je - ustvrdi Cvrus Smith. - Mi smo dosad upoznali samo mali dio otoka. Uostalom ako se i pokaže da se ne moramo bojati unutarnjih neprijatelja, postoji mogućnost da neprijatelj dođe izvana. Ovi krajevi Tihog oceana su na zlu glasu. Osigurajmo, se, dakle, za svaki slučaj. Čuvši te mudre riječi Cvrusa Smitha, Pencroff se, bez ikakvih novih primjedaba, pripremi ispuniti njegova naređenja. Pet prozora i jedna vrata trebali su osvijetliti prostore u pročelju granitnog dvorca, zvane "apartmane", dok bi široki otvor i okrugli prozorčići pustili svjetlost da obilno ulazi u prostor s veličanstvenim svodom koji je naseljeniciama imao poslužiti kao velika dvorana. Pročelje, smješteno na osamdeset stopa iznad tla, bilo je okrenuto svojim prvim zrakama. Ono se nalazilo na dijelu bedema, koji se pružao između izbačenog ruba Rijeke milosti i okomite crte povučene iznad nagomilanih granitnih blokova, koji su tvorili Dimnjake. I tako su snažni vjetrovi sa sjeveroistoka udarali u nj iskosa, jer ga je štitila izbočina rijeke. Uostalom, dok prozorski okviri ne budu gotovi, inženjer je mislio zatvoriti otvore debelim kapcima koji će zaštititi prostor od vjetra i kiše, a koje, pokaže li se potreba, može napraviti tako da se uopće ne zamjećuju. Kopanje otvora u granitnoj stijeni bio je prvi posao koji su naumili obaviti. Rad pijukom u granitnoj stijeni bio bi suviše spor. Zna se daje Cyrus Smith bio čovjek velikih mogućnosti. Imao je još nitroglicerina i on ga korisno upotrijebi. Djelovanje eksplozivne tvari ograničili su na određena mjesta, te je granitna stijena njezinim djelovanjem popustila na onim mjestima koja je inženjer obilježio. Poslije toga su pijuk i lopata 162

Tajanstveni otok dali izduženi oblik prozorima, velikom otvoru, vratima, prozorčićima. Naseljenici su potom poravnali okvire, čiji su rubovi bili dosta nepravilno isklesani, te je nekoliko dana poslije početka radova Granitni dvorac bio obilno osvijetljen svjetlošću s istoka, koja se probijala do njegovih najskrovitijih kutova. Prema inženjerovu planu, njihov stanje trebao biti podijeljen na pet prostorija, s tim da svaka gleda na more. Na desnoj strani ulaz o koji će biti obješena ljestve, potom jedna prostorija za kuhinju, široka trideset, blagovaonica, široka četrdeset stopa, spavaonica iste širine, i na kraju "družinska soba" koju je tražio Pencroff, a trebala se nalaziti odmah do velike dvorane. Ove sobe, ili bolje rečeno, ovaj niz soba koje će sačinjavati stan naseljenika u Granitnom dvorcu neće zauzimati cijelu dubinu pećine. U njih će se ulaziti iz hodnika, izgrađenog između njih i dugog spremišta u kojemu će biti dosta mjesta za alat, namirnice, zalihe. Svi proizvodi otoka, i biljnog i životinjskog podrijetla, bit će tu čuvani u odličnim uvjetima i potpuno zaštićeni od vlage. Prostora će biti napretek, tako da će svaka stvar dobiti svoje mjesto. Osim toga, naseljenici će raspolagati i malom pećinom, koja se nalazila nad velikom i koja će poslužiti kao potkrovlje novom stanu. Postoje plan napravljen, trebalo je prići njegovu ostvarenju. Rudari se ponovno pretvoriše u opeke i mnoštvo se opeka našlo naslaganih u podnožju Granitnog dvorca. Dosad su naseljenici stizali u pećinu kroz podzemni tunel. Radi toga su se najprije morali popeti na Veliki vidikovac, zaobići obalu rijeke, spustiti se tunelom dvije stotine stopa, onda se isto toliko popeti kad su htjeli napustiti pećinu. Na to su gubili vrlo mnogo vremena i uz to su se prilično zamarali. Stoga Cyrus Smith odluči da odmah pristupe pletenju Ijestava od konopa. Kad se te ljestve jednom uvuku, pristup Granitnom dvorcu će postati nemoguć. Te su ljestve izradili vrlo pomno. Uzdužne konope napraviše od vlakana trske "kari". Izradiše ih pomoću vitla, a bili su čvrsti kao debeo konop. Prečke su pak, napravili od lakih i otpornih grana neke vrste crvenog cedra. Sve su to izradile okretne ruke mornara Pencroffa. I druge konope su izradili od biljnih vlakana, a pred vratima su ugradili grubo izrađenu dizalicu. Sad su lako mogli dizati opeke do Granitnog dvorca. Tako je prijenos materijala bio vrlo pojednostavljen. Odmah su se prihvatili unutarnjeg uređenja stana. Vapna su imali, a nekoliko tisuća opeka ležalo im je nadohvat ruke. Bez poteškoća su postavili nosače za pregradne zidove i za vrlo kratko vrijeme stanje bio podijeljen na sobe i spremište, točno prema predviđenom planu.

Svi su se ti radovi obavljali kao po vrpci pod rukovođenjem inženjera koji je i sam radio čekićem i zidarskom žlicom. Nijedna vrsta ručnog 163Jules Verne ,-.1

rada nije bila nepoznata Cvrusu Smithu koji je služio za primjer svojim pametnim i vrijednim prijateljima. Radilo se s voljom i uz dobro raspoloženje. Pencroff je uvijek bio pripravan na smijeh i, radeći trenutak kao tesar, onda kao zidar, pa kao užar, on se sa svojim prijateljima stalno šalio. Njegovo povjerenje u inženjera bilo je beskrajno. Ništa ga nije moglo pokolebati. Bio je siguran daje za sve bio sposoban i da će u svemu uspjeti. Pitanje odjeće i obuće, vrlo ozbiljno pitanje, nema što, pitanje osvjetljenja za zimskih noći, obrađivanje plodnih površina na otoku, pretvaranje divljeg raslinja u pitomo, sve je to njemu izgledalo lako pored Cvrusa Smitha, i svi će ti problemi doći na red. On je maštao o reguliranim rijekama koje će omogućiti prevažanje proizvoda što ih zemlja daje, o budućem iskorištavanju kamenoloma i rudnika, o strojevima pogodnim za svaki industrijski rad, o željeznicama, da, o željeznicama čije će tračnice jednoga dana zacijelo prekriti površinu Lincolnova otoka. Inženjer je pustio Pencroffa neka priča. On nije pobijao pretjerivanja čestita mornara. Znao je dobro da se povjerenje lako prenosi s jednog čovjeka na drugog. Čak se smješkao slušajući ga kako govori i nije spominjao svojih briga koje su ga ponekad mučile u pogledu budućnosti. Doista, ovim dijelom Tihog oceana nisu prolazili brodovi, te je bilo više nego sigurno da im nikad nitko neće doći u pomoć. Dakle, naseljenici su mogli računati samo na sebe, jer je udaljenost Lincolnova otoka od svake druge zemlje bila tako velika da bi se izložili velikoj opasnosti ukoliko bi krenuli nekim brodom neznatne veličine, a brod većih razmjera nisu bili u stanju izgraditi. Mornar je znao kazati kako su oni za sto kopalja nadišli nekadašnje Robinzone za koje je svaki uspjeh bio pravo čudo. U biti "oni su znali", a čovjek koji "zna" uspijeva tamo, gdje drugi jedva životare ili neminovno propadaju. U vrijeme tih radova osobito se među njima isticao Harbert. Bio je pametan i vrijedan, brzo je shvaćao i dobro obavljao svaki posao. Cyrus Smith je sve veće prijateljstvo osjećao prema tom dječaku, a isto tako je i Harbert prema inženjeru osjećao veliku privrženost punu poštovanja. Pencroff je zamijetio sve veću sklonost koja se uspostavila između dječaka i inženjera, ali nije bio ljubomoran. Nab je ostao Nab. On je bio ono što će uvijek biti: utjelovljenje hrabrosti, mara, privrženosti i odricanja. On je u svoga gospodara imao isto povjerenje kao i Pencroff, ali gaje ispoljavao manje bučno. Kad bi se mornar zanio, na Nabovu se licu javljao izražaj koji kao da je htio reći: "Ta ništa nije prirodnije od toga!" On i Pencroff su ubrzo postali veliki prijatelji i uzeše jedan drugome govoriti "ti". Što se tiče Gedeona Spiletta, treba reći da je on obavljao svoj dio posla kako treba i da nije pri tome bio nevješt, čemu se mornar prilično 164Tajanstveni otok

čudio. "Novinar", pa sposoban ne samo da sve brzo shvati, nego i da sve brzo obavi! Ljestve su napokon postavljene, 28. svibnja. U njih su ugradili najmanje sto prečaka. Na sreću, Cyrus Smith ih je mogao podijeliti na dva dijela iskoristivši jednu izbočinu u zidu koja se nalazila četrdeset stopa nad zemljom. Tu izbočinu pozorno izravnaše budakom, te tako posta nekom vrstom odmorišta na koje utvrde prvu Ijestvu, čime je njezino klađenje smanjeno na polovicu. Pomoću jednog konopa te su ljestve mogli povući u Granitni dvorac. Drugi dio Ijestava utvrde na donjem kraju za izbočinu, a na gornjem za ulazna vrata Granitnog dvorca. Tako je penjanje postalo znatno lakše. Uostalom, Cyrus Smith je mislio poslije tu ugraditi jednu dizalicu na vodeni pogon, što će stanovnicima Granitnog dvorca prištedjeti i trud i vrijeme. Naseljenici su se brzo privikli na te ljestve. Bili su brzi i spretni, te ih je Pencroff, kao mornar, naviknut trčati po Ijestvama jarbola mogao podučiti kako se to radi. Međutim, poučiti je, u prvom redu, morao Topa. Jadni pas, sa svoje četiri šape nije bio stvoren za pentranje po užadi. Ali Pencroff je bio uporan učitelj. Naposljetku se Top posve lijepo penjao Ijestvama, baš kao njegovi rođaci po cirkusima. Je li Pencroff bio ponosan na svog učenika, ne možemo reći. Međutim, više no jednom Pencroff ga je na leđima ponio u Granitni dvorac, na što se Top nikad nije tužio. Treba ovdje spomenuti da za ovih radova, kojih su se naseljenici prihvatili velikim marom jer se približavala zima, nije bilo zanemareno pitanje prehrane. Harbert i novinar su, na kraju, postali dobavljači naseobine, te su tako svakim danom nekoliko sati proveli u lovu. Oni su još uvijek lovili samo u Jakamarskoj šumi, na lijevoj obali rijeke. S obzirom na to da na rijeci nije bilo ni mosta ni čuna, zasad se nisu mogli prebacivati na njezinu drugu stranu. I tako goleme šume kojima su dali ime Daleki zapad nisu uopće bile istražene. To bitno izviđanje bilo je odgođeno za prve lijepe dane idućeg proljeća. Ali i u Jakamarskoj šumi je bilo u izobilju divljači. Bilo je mnogo klokana i divljih svinja. Lovci su svojim željeznim šipkama, lukovima i strijelama stvarali čuda. Osim toga, Harbert je prema jugozapadnom dijelu lagune otkrio prirodno uzgajalište kunića. To se uzgajalište nalazilo na ponešto vlažnoj livadi, obrasloj vrbama i mirisnim travama od kojih je zrak mirisao. Tu su rasle majčina dušica, bosiljak, čubar i ostale trave iz obitelji usnača na koje su zečevi vrlo lakomi. Na novinarovu primjedbu da bi bilo čudno kad tu kunića ne bi bilo, s obzirom na to da su se mogli gostiti svojom omiljenom hranom, dva su lovca pozorno pretraživala livadu. U svakom slučaju, na njoj je raslo mnogo korisnih biljaka, te se tu pružala prigoda botaničaru proučiti mnoge vrste biljnog svijeta. Harbert ubere određenu količinu strukova

i

165

l

Jules Verne

bosiljka, ružmarina, matičnjaka i drugih biljaka, koje su imale razna ljekovita svojstva: jedne su liječile glavobolju, zatvor, groznicu, a druge grčeve i kostobolju. A kad je poslije Pencroff upitao čemu će poslužiti sva ta trava, dječak mu odgovori: — Da se njome liječimo ako se razbolimo. -A zašto bismo se razboljeli, kad na otoku nema liječnika! - odgovori Pencroff potpuno ozbiljno. Tome se, doista, nije moglo ništa prigovoriti, ali dječak je i dalje skupljao biljke i donosio ih u Granitni dvorac na veliku radost naseljenika, utoliko veću, jer je među tim ljekovitim biljem bilo dosta trave, u Sjevernoj Americi poznatoj pod imenom "osveški čaj" od koje se pravilo izvrsno piće. Uporno tražeći toga dana, dva lovca upadoše u samo središte zečje naseobine. Tu je tlo bilo izbušeno poput sita. -Jazbine! - poviče Harbert. — Jest — odgovori inženjer — vidim ih i ja. — Ali jesu li nastanjene? -Tko bi znao! Međutim, to su ubrzo doznali. Gotovo odmah potom stotine malih životinja, sličnih kunićima, razbježalo se u svim smjerovima, i to tako brzo da ih ni Top ne bi mogao stići. Premda su lovci i pas potrčali za njima, životinje im lako umaknuše. Ali novinar se zarekao da neće napustiti to mjesto prije no što ulovi barem nekoliko tih glodavaca. Htio je najprije njima opskrbiti smočnicu, a potom će pripitomiti one, koje poslije uhvate. To će im sigurno poći za rukom, postave li zamke pred otvore jazbine. Ali oni u ovom trenutku nisu imali zamki, niti su ih mogli napraviti. Morali su se zadovoljiti time da svaku jazbinu pretraže štapom i strpljivo postignu ono što na drugi način postići nisu mogli. Napokon, poslije čitavog sata zavlačenja štapa u rupe, uhvatiše četiri glodavca. Bili su to kunići dosta slični svojim europskim srodnicima. U Americi ih obično zovu "američki kunići". Ulovljenu divljač odnesoše u Granitni dvorac i spremiše je za večeru. Žitelji onog kunićnjaka su imali vrlo ukusno meso. Oni su predstavljali dragocjeno i neiscrpno vrelo hrane našim naseljenicima. Pregradni zidovi su bili gotovi 31. svibnja. Sad je još samo sobe trebalo popuniti namještajem, no taj će posao obaviti za dugih

zimskih dana. Podigli su dimnjak u prvoj prostoriji koja im je služila za kuhanje. Prilično su se namučili ti improvizirani pećari oko postavljanja cijevi za odvod dima. Cvrusu Smithu se učinilo da će biti najjednostavnije, ako tu cijev izrade od ilovače, a kako nisu mogli ni pomisliti daje provedu napolje kroza strop pećine, izdubuli su rupu u granitu iznad prozora 166Tajanstveni otok već spomenute kuhinje i do nje sproveli cijev, položivši je ukoso, kao što se radi sa cijevima limenih peći. Bilo je vjerojatno, pa čak i sigurno da će se za jakih istočnih vjetrova koji su puhali ravno u pročelje, ognjište dimiti, ali ti su vjetrovi bili rijetki, a osim toga Nabu, kuharu, neće mnogo smetati takve sitnice. Kad su završili unutarnje uređenje stana, inženjer odluči zatvoriti otvor kroz koji je prije otjecala voda iz jezera, tako da im s te strane nikad nitko ne bi mogao doći u posjet. Gomile stijenja navališe na nj i dobro ih učvrste žbukom. Cvrus Smith nije proveo u djelo svoj plan koji se sastojao u tome, da pomoću brane podigne vodu jezera u prijašnju razinu i tako poplavi otvor. Zadovoljio se zasad time da zatvoreni ulaz u tunel prekrije travom, grmljem i šikarom koju posadiše u pukotine stijena i koja će se na proljeće bujno razviti. Ipak je on iskoristio tunel tako da je do novoga stana proveo tanak mlaz pitke jezerske vode. To je postigao malim odvodnim kanalićem kojim su naseljenici dnevno dobivali dvadeset i pet do trideset galona čiste izvorske vode. Prema tome, vode nikad neće uzmanjkati u Granitnom dvorcu. Napokon su svi poslovi u svezi s uređenjem kuće bili završeni. Pa bilo je i vrijeme, jer je zima bila na pragu. Debelim su kapcima zatvorili prozore na pročelju. Poslije će te kapke zamijeniti staklom, kad inženjer bude imao vremena proizvesti ga. Po izbočenim stijenama oko prozora Gedeon Spilett je vrlo lijepo rasporedio biljke raznih vrsta i dugu lelujavu travu, tako da su svi otvori na njihovoj kući bili uokvireni živopisnim zelenilom, koje je godilo oku. Žitelji toga čvrstog, zdravog i sigurnog doma bili su oduševljeni svojim poslom. Kroz prozore su se njihovi pogledi gubili u daljini, koju su na sjevernoj strani zatvarala dva Rta čeljusti, a na južnoj Caporkov rt. Cijeli se Zaljev Unije širio ispred njih. Jest, vrijedni su naseljenici imali razloga biti zadovoljni i Pencroff nije štedio pohvala onom, koji je u šali nazivao "svojim apartmanom na petom katu iznad mezanina".

167

Jules Verne XX. DOBA KIŠA - PROBLEM ODJEĆE - LOV NA TULJANE -PRAVLJENJE LOJANICA - UNUTARNJI RADOVI U GRANITNOM DVORCU - DVA MOSTIĆA - POVRATAK § NALAZIŠTA OSTRIGA O ONOME ŠTO JE HARBERT NAŠAO U SVOM DŽEPU Zima je doista nastupila u mjesecu lipnju koji odgovara mjesecu prosincu na sjevernoj polutki. Javila se s pljuskovima i olujama koji su se redali bez prestanka. Stanovnici Granitnog dvorca imali su prigodu ocijeniti vrijednost stana kojemu nepogode nisu mogle nauditi. Dimnjaci, kao zaklon, nisu bili potpuno sigurni protiv surovosti zime i moglo se pretpostaviti da će velike plime tjerane vjetrom s pučine ponovno u njih prodrijeti. Cyrus Smith je poduzeo mjere opreznosti, ne zaboravljajući tu mogućnost, zato da bi, koliko je moguće, zaštitio kovačnicu i peći koje bijaše tamo smjestio. Tijekom cijelog mjeseca lipnja obavili su razne poslove, a da pri tom nisu zanemarili ni lov, ni ribolov. Zalihe hrane u smočnici su obilno obnavljane. Pencroff je kanio, čim mu vrijeme dopusti, napraviti zamke od kojih se nadao velikoj koristi. Napravio ih je od biljnih vlakana i nije bilo dana da kunićnjak ne da svoj prilog u glodarima. Nabu je vrijeme gotovo posve pretjecalo u soljenju i dimljenju mesa, čime je on pravio odličnu zimnicu. Došlo je vrijeme da se problem odjeće ozbiljno pretrese. Naseljenici nisu imali drugih odijela osim onih, koje su imali na sebi kad su dospjeli na otok. Ta su odijela bila čvrsta i topla i oni su ih i te kako čuvali, a isto tako i svoje rublje, koje je bilo uvijek čisto. Ali i odijela i rublje je trebalo obnoviti, a osim toga, ako zima bude oštra, naseljenici će mnogo patiti od hladnoće. 168Tajanstveni otok U ovoj stvari dovitljivost Cvrusa Smitha je donekle podbacila. On je morao riješiti najhitnije potrebe, stvoriti stan, osigurati hranu, te gaje stoga zima i mogla iznenaditi prije no što je riješio problem odjeće. Trebalo se pomiriti s time, da tu prvu zimu provedu bez velikih zahtjeva. Kad nastupi proljeće, poći će u lov na divlje ovce koje su zamijetili kad su istraživali Franklinovo brdo. Kad tim ovcama skinu vunu, inženjer će lako otkati tople i tvrde tkanine... Kako? Pa razmislit će. - Nije bitno, grijat ćemo noge u Granitnom dvorcu! - reče Pencroff. -Ogrjeva imamo napretek, te ga i ne moramo štedjeti. - Uostalom - doda Gedeon Spilett - Lincolnov otok i nije mnogo udaljen od ekvatora, pa zime na njemu, vjerojatno, nisu oštre. Cvruse, niste li nam rekli da se nalazi na trideset i petom usporedniku, što odgovara položaju Španjolske na sjevernoj polutki?

- Tako je - odgovori Cyrus Smith, - ali i u Španjolskoj zime znaju ponekad biti vrlo oštre! Snijeg i led, da sve puca! I Lincolnov otok može doživjeti veliku hladnoću. Međutim, ovo je otok, te se nadam da će ovdje zima biti umjerenija. - A zašto, gospodine Cvruse? - upita Harbert. - Dijete moje, stoga što more možemo držati golemim spremištem u koji za vrijeme ljeta priroda pohranjuje toplinu. Dođe zima, a ta spremljena toplina osigurava krajevima koje oplakuju mora, srednje temperature, manje ljeti, a više zimi. - To ćemo svakako vidjeti - primijeti Pencroff. - Neću razbijati glavu hoće li biti, ili neće biti hladno! Sigurno je, međutim, da su dani već kraći, a noći dulje. Bilo bi, možda, bolje malo porazgovarati o problemu osvjetljenja. - Ništa lakše - odgovori Cyrus Smith. - Da o tome razgovaramo? - upita Pencroff. - Ne, nego da to riješimo! - odgovori inženjer. — A kad ćemo početi? - Sutra. Poći ćemo u lov na tuljane. - Da od njih potom izradimo svijeće? - Koješta, Pencroffe, lojanice! To je, u biti, bio inženjerov plan. Ostvariv plan, jer je inženjer imao i vapna i sumporne kiseline, a mast potrebnu za proizvodnju lojanica dat će mu vodozemci, koji žive na Otočiću spasa. Bila je nedjelja, 4. lipnja. Na taj danje blagdan Duhova i naseljenici ga jednoglasno odlučiše svetkovati. Prekinuli su sve radove i svoje molitve uputili Svevišnjemu. Molitve zahvalnosti. Žitelji Lincolnova otoka nisu više bili bijedni brodolomci bačeni na pusti otok! Stoga se sada i nisu molili da u Gospoda nešto uprose, već da mu zahvale.

169

Jules Verne

Sutradan, 5. lipnja, po dosta nesigurnom vremenu, otpute se na otočić. Ponovno su morali iskoristiti oseku da bi gazom prešli na otočić. Tom prigodom su se dogovorili sagraditi kakav-takav čun koji će im omogućiti lakše kretanje, pa će s njim zaploviti i Rijekom milosti kad na proljeće krenu u istraživanje jugozapadnog dijela otoka. Na otočiću su zatekli veliki broj tuljana. Naoružani željeznim štapovima, lovci su lako pobili nekolicinu. Nab i Pencroff su ih oderali, tako da su u Granitni dvorac ponijeli samo mast i kože od kojih su mislili napraviti obuću. Tim su lovom naseljenici dobili oko tri stotine funta masnoće, koju će upotrijebiti za izradu lojanica. Pravljenje lojanica je bio posve jednostavan posao. Premda lojanice nisu bile savršene ni oblikom ni kakvoćom, ipak ih se moglo upotrijebiti. Daje Cvrus Smith imao na raspolaganju samo sumpornu kiselinu, on bi, grijući je s neutralnom masnoćom, u ovom slučaju s tuljanovom masti, izdvojio glicerin, a potom bi novim postupkom, to jest uporabom ključale vode, lako odijelio olein, margarin i stearin. Ali, da bi pojednostavio postupak, on je radije od masnoće napravio sapun pomoću vapna. Tako je dobio krečni sapun lako rastvorljiv u sumpornoj kiselini, koja je vapno pretvorila u sulfat i oslobodila ga masne kiseline. Od ove tri kiseline, oleinske, margarinske i stearinske, prvu su izdvojili tlakom, jer se nalazila u tekućem stanju. A što se tiče drugih dviju, one su bile sastavnim dijelom tvari od koje se prave lojanice. Cijeli taj posao nije trajao više od dvadeset i četiri sata. Poslije mnogih pokusa, stijenjke su napravili od biljnih vlakana. Pošto su ih natopili u žitku tvar, dobili su prave pravcate stearinske lojanice napravljene rukom, samo što nisu bile potpuno bijele i potpuno glatke. Nedvojbeno, ti stijenj ci nisu bili onako dobri kao stijenj ci natopljeni u bornu kiselinu, naime nisu postajali tvrdi dok su sagorijevali i nisu do kraja izgarali. Ali Cvrus Smith je napravio odlične usekače, tako da su te lojanice bile vrlo cijenjene za večernjih sijela u Granitnom dvorcu. Tijekom cijelog mjeseca imali su pune ruke posla u novome stanu. Stolari su marljivo radili. Usavršili su neke alate koji su bili vrlo grubi. A uz to su ih i dopunili novim. Među ostalim proizvodima napravili su i nožice. Sad su naseljenici mogli kratiti kosu, pa čak su se i brijati mogli, odnosno mogli su podrezati bradu po svojoj želji. Harbert je još nije imao, a Nab posve rijetku, ali njihovi su prijatelji bili tako obrasli da je izrada nožica bila opravdana i potrebna stvar.

Ali su se stoga dozlaboga namučili dok su napravili ručnu pilu, jednu od onih, koje nazivaju jednokrakim. Tako su napokon dobili alat kojim su mogli, kad su snažno povukli, rasjeći drvo. Sad su napravili stolice, stolove, ormare, kojima su namjestili glavne sobe, pa okvire za krevete.

170 - Gospodine Cyruse, ja sam sujevjeran.

171

Jules Verne

Dotad su spavali na strunjačama ispunjenim morskom travom. S policama od dasaka, na koje su poredali posuđe od pečene gline, s ognjištem napravljenim od opeka i kamenim koritom za pranje, kuhinja je vrlo lijepo izgledala i Nab je u njoj radio ozbiljna lica, kao da se nalazi u kemijskom laboratoriju. Naseljenici se ubrzo iz stolara preobraziše u tesare. Novo korito odvodnog kanala, stvoreno eksplozijom nitroglicerina, bilo je razlogom da se podignu preko njega dva mostića, jedan na zaravni Veliki vidikovac, a drugi na morskoj obali. Sada su, zapravo, i zaravan i morsko žalo bih presječeni potočićem preko kojega se moralo prijeći, ako se htjelo poći na sjeverni dio otoka. Da bi ga izbjegli, naseljenici su morali mnogo zaobilaziti i penjati se čak do iza ušća Crvenog potoka. Mnogo jednostavnije je bilo podignuti na zaravni i na morskoj obali dva mostića, dugačka dvadeset do dvadeset i pet stopa, koje su mogli napraviti od nekoliko otesanih stabala. To je bio posao od nekoliko dana. Čim su mostovi napravljeni, Pencroff i Nab to iskoriste i krenu do onog nalazišta ostriga kojega su otkrili u blizini sipina. Vukli su sa sobom neku vrstu grubo izrađenih kolica, kojima su zamijenili neprikladnu nosiljku i u njima dovukli nekoliko tisuća ostriga i razbacali ih među hridine na obali blizu ušća Rijeke milosti, gdje su se one odmah prilagodile. Ovi su mekušci bili odlična okusa, te su ih naseljenici gotovo svaki dan jeli. Kao što se vidi, Lincolnov otok je podmirivao sve potrebe naseljenika, premda su ovi samo njegov manji dio istražili. A bilo je vjerojatno da će im podariti i mnoga druga blaga kad istraže sve njegove najskrovitije kutove, pa pošumljene predjele, koji su se protezali od Rijeke milosti do Zmajeva rta. Jedno jedino uskraćivanje teško je padalo žiteljima Lincolnova otoka. Imali su dosta hrane u kojoj je bilo dušika i biljnih proizvoda koji su ga nadomještali. Od kuhanog drvenastog korijenja dragonije, dobili su kiselkasto piće, slično pivu, koje su radije pili nego čistu vodu. Uspjeli su čak proizvesti šećer, i to bez šećerne trske i šećerne repe. Skupljali su sok, koji daje "acer saccharinum", neka vrsta javora iz obitelji biljaka, koji raste u svim oblastima umjerene klime, a na otoku gaje bilo mnogo. Kuhali su čaj vrlo prijatna okusa od biljke usnjače, koju su donijeli s kunićnjaka. Naposljetku, imali su u izobilju soli, jedini rudni proizvod koji se dodaje u hrani, ali im je stoga kruh nedostajao. Možda će poslije zamijeniti tu hranu nekom sličnom, poput brašna sago-palme ili škroba biljke kruhovac. U stvari, vjerojatno su u šumama na jugu otoka rasla i ta dva dragocjena stabla na koja još ne bijahu naišli. Međutim, ovom je prigodom sama Providnost došla u pomoć naseljenicima. Cyrus Smith sa svom svojom pameti i pronicljivosti nikad

172Tajanstveni otok ne bi uspio napraviti ono, stoje pukim slučajem Harber t jednoga dana pronašao u postavi svog kaputa koji je baš krpao. Toga je dana kišilo kao iz kabla. Naseljenici su se okupili u velikoj dvorani Granitnog dvorca, kadli dječak odjednom poviče: - Gledajte, gospodine Cvruse, jedno zrno žita! I pokaže svojim prijateljima jedno jedino zrnce žita, koje se iz poderana džepa njegova kaputa preselilo u postavu. Kako objasniti taj nalaz? U stvari, Harbert je imao naviku, dok je bio u Richmondu, hraniti žitom golubove grivnjaše, koje mu je poklonio Pencroff. - Jedno zrno žita! - živo ponovi inženjer. - Da, gospodine Cvruse, ali samo jedno, jedno jedino! -Ej, dječače! - poviče Pencroff osmjehujući se. - Vjere mi, sad smo boga uhvatili za bradu! A što ćemo uraditi s jednim jedinim zrncem žita? -Ispeći ćemo kruh! - odgovori mu Crus Smith. - Kruh, kolače, tortu! - odvrati mornar - Koješta! Nećemo se tako brzo udaviti kruhom što ćemo ga dobiti od tog zrna! Ne pridajući nikakvo značenje svom nalazu, Harbert je upravo htio baciti nađeno zrno, ali Cyrus Smith mu ga uze, pregleda ga, ustvrdi je li u dobrom stanju, potom pogleda mornara u oči i mirno ga upita: - Znate li, Pencroffe, koliko jedno zrno može dati klasova? - Pretpostavljam da može dati jedan - odgovori mornar, zatečen tim pitanjem. -Deset, Pencroffe. A znate li vi koliko zrna ima u jednom klasu? -Vjere mi, ne znam. -Osamdeset u prosjeku - reče Cyrus Smith. - Dakle, ako mi posadimo ovo zrno, već u prvoj žetvi dobit ćemo osam stotina zrna koja će u drugoj dati šest stotina četrdeset tisuća, u trećoj pet stotina dvanaest milijuna, a u četvrtoj više od četiri stotine milijardi zrna. To je, eto, razmjer! Naseljenici su slušali Cyrusa Smitha bez riječi. Brojke što ih je iznio naprosto su ih zapanjile. Pa ipak, bile su točne. - Jest, dragi prijatelji - nastavio je inženjer. - Takav je aritmetički niz plodne prirode. A što lije umnožavanje zrna žita, u čijem klasu ima osamdeset zrna, u usporedbi sa strukovima maka koji daje trideset i dvije tisuće zrna, ili sa strukovima duhana koji proizvodi tri stotine i šezdeset tisuća! Kad ne bi postojali razni uzročnici koji uništavaju tu plodnost, te bi biljke u nekoliko godina preplavile zemaljsku kuglu. Ali inženjer još ne bijaše završio svoje kratko ispitivanje. -A sada, Pencroffe - nastavi inženjer - možete li mi reći koliko vagona ima u četiri stotine milijardi zrna?

173

i*

Jules Verne — Ne znam — odgovori mornar — ali stoga sigurno znam da sam glupan! -Onda znajte, Pencroffe, da ima tri milijuna, računajući da sto trideset tisuća zrna ide u vagan! - Tri milijuna? - poviče Pencroff. - Tri miljuna! - U četiri godine? - U četiri godine - odgovori Cyrus Smith - pa čak i u dvije godine ako, kao što se nadam, uspijemo, na ovoj širini, postići dvije žetve u godinu dana! Na te riječi Pencroff odgovori uobičajeno, gromoglasnim "hura". -Tako si ti, Harberte - nastavio je inženjer - pronašao nešto, stoje vrlo značajno za nas. Sve nam, dragi moji prijatelji, sve nam može biti od koristi u položaju, u kojemu smo se našli. Molim vas da to nikad ne smetnete s uma! — Ne, gospodine Cvruse, ne, nikad to nećemo zaboraviti — odgovori Pencroff. - Ako ikad nađem zrnce duhana koje se množi u tri stotine i šezdeset novih zrnaca, budite uvjereni da ga neću baciti u vjetar! A sada, znate li što nam je činiti? - Treba posaditi ovo zrno! - odgovori Harbert. - Tako je - poviče Gedeon Spilett - i to sa svom pozornosti koju zaslužuje, jer ono u sebi krije sve naše buduće žetve! -Samo da iznikne! - poviče mornar. - Izniknut će - odgovori Cyrus Smith. Bio je 20. lipnja, doista pogodan trenutak da se posadi to jedino i dragocjeno zrno žita. U početku su mislili da će biti najbolje posade li ga u zemljanu posudu, ali pošto su razmislili, odlučili su se osloniti na prirodu i povjeriti zemlji. To su učinili još istog dana. Nije potrebno dodati da su poduzeli sve mjere opreza kako bi taj pothvat uspio. Pošto se nebo razvedrilo, naseljenici se popeše na zaravan iznad Granitnog dvorca. Tu su izabrali mjesto zaštićeno od vjetra i izloženo toplini podnevnog sunca. Mjesto su očistili, oplijevili, pa prekopali da bi otjerali kukce i crve. Potom su donijeli dobre zemlje pojačane vapnom, ogradili mjesto drvenom ogradom i na kraju zrno posadili u vlažni sloj. Nije li cijeli taj postupak naseljenika izgledao kao da postavljaju temeljni kamen za neku zgradu? To je Pencroffa podsjetilo na dan kad je zapalio onu jednu jedinu žigicu i na sve one zebnje što ih je tada pretrpio. Ali

ovaj put stvar je bila puno ozbiljnija. U stvari, brodolomci bi bili ili na ovaj ili na onaj način došli do vatre, ali nije postojala nikakva ljudska snaga, sposobna stvoriti još jedno zrno žita, ako bi, kojom nesrećom, ovo bilo uništeno! 174

Tajanstveni otok XXI. NEKOLIKO STUPNJEVA ISPOD NIŠTICE - ISTRAŽIVANJA U MOČVARNOM KRAJU NA JUGOISTOKU OTOKA -ČILEANSKE LISICE - POGLED NA MORE - RAZGOVOR O BUDUĆNOSTI TIHOG OCEANA - NEPREKIDNI RAD NALJEVNJAKA - ŠTO ĆE SE DOGODITI SA ZEMLJINOM KUGLOM - LOV - UTVINA MOČVARA Otad nije prošao ni jedan jedini dan, a da Pencroff nije obišao mjesto, kojega je on najozbiljnije nazivao svojom "žitorodnom njivom". Teško kukcima koje bi tamo zatekao. Prema njima je bio nemilosrdan! Krajem mjeseca lipnja, poslije neprekidnih kiša, hladnoća je prilično stegla, te je 29. bilo tako hladno da bi Fahrenheitov toplomjer zabilježio samo dvadeset stupnjeva iznad ništice, što odgovara temperaturi od 6,67 stupnjeva ispod ništice po Celziusu. Sutradan, 30. lipnja, što bi odgovaralo 31. prosinca na sjevernoj polutki, bio je petak. Nab zamijeti da godina završava lošim danom, ali mu Pencroff odgovori da zbog toga nova godina počinje dobrim, što je, dakako, mnogo hitnije. U svakom slučaju, prvi dan nove godine bio je vrlo hladan. Ledene sante su se nagomilale na ušću Rijeke milosti, a ubrzo je i cijelu površinu jezera prekrio led. Morali su u nekoliko navrata obnoviti zalihu ogrjeva. Pencroff nije čekao da se rijeka zaledi, već je prije no što je riječni tok, taj neumorni motor, zatrpao led, navukao mnoštvo drva u Granitni dvorac. Ogrjevu kojim ih je šuma tako obilato snabdijevala, pridodaše nekoliko kolica ugljena, po kojega su morali ići čak do podnožja Franklinova brda. Velika toplina što je proizvodi kameni ugljen i te kako im je dobro došla, kad se 4. srpnja studen spustila na 8 stupnjeva po Fahrenheitu ili na 13

175

J Jules Verne stupnjeva ispod ništice po Celziusu. Još su jedan dimnjak sagradili u blagovaonici, gdje su svi skupa radili. U vrijeme tih hladnoća Cyrus Smith je mogao mirne duše sebi čestitati stoje proveo onaj potočić vode iz Grantova jezera do Granitnog dvorca. Ulijevajući se ispod zaleđene površine u prijašnji kanal, voda je ostala tečna i skupljala se u nutarnjem spremištu, koji su naseljenici izdubili u jednom kutu iza spremišta. Višak vode je kroz bunar otjecao u more. S obzirom na to daje tih dana vrijeme bilo suho, naseljenici su odlučili jednog dana, pošto se odjenu što toplije budu mogli, krenuti u istraživanje onog dijela otoka što se protezao na jugoistok od Rijeke milosti do Čaporkova rta. Bilo je to prostrano močvarno zemljište, gdje im se mogla pružiti dobra prigoda za lov, jer je tamo bilo zasigurno mnogo vodenih ptica. Morali su računati da će tog dana prevaliti osam do devet milja pri odlasku i isto toliko pri povratku, te će tako taj dan posve korisno upotrijebiti. Budući da se radilo o još neistraženom dijelu otoka, svi su naseljenici naumili sudjelovati u tom pohodu. Stoga su 5. srpnja već u šest sati ujutro, tek što je svanulo, Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Harbert, Nab i Pencroff, naoružani kopljima, zamkama, lukovima i strijelama i opskrbljeni s dosta hrane napustili Granitni dvorac. Ispred njih je veselo trčkarao Top. Pošli su najkraćim putom, a najkraći put je išao preko Rijeke milosti, koja je bila zakrčena santama. - Ovaj led ne može nikako zamijeniti pravi most - posve točno zaključi novinar. I tako je izgradnja "pravog" mosta ušla u plan budućih radova. Ovo je bilo prvi put da su naseljenici stali nogom na desnu obalu Rijeke milosti i zašli među goleme i krasne četinare pokrivene snijegom. Ali nisu prevalili niti pola milje kadli iz gustog grma, gdje je imala log, izjuri i udari u bijeg cijela obitelj četveronožaca, prestrašena Topovim lajanjem. - Izgledaju kao lisice! - poviče Harbert, gledajući čopor kako brzo odmiče. To su, doista, bile lisice, ali lisice vrlo velikog uzrasta. One su kevtale, čemu se i sam Top, izgleda, začudio jer je prekinuo gonjenje i tako dopustio tim brzim zvijerkama bez traga nestati.

Pas se s pravom čudio, on nije poznavao prirodopis. Te su lisice sivoriđaste dlake, crna repa koji je završavao bijelom kitom, svojim kevtanjem otkrile svoje podrijetlo. Tako ih je Harbert bez premišljanja nazvao pravim imenom "čileanske lisice". Tih lisica ima u Čileu i na Falklandskim otocima, te u svim američkim predjelima koji se nalaze između tridesete i četrdesete paralele. Harbertu je bilo vrlo žao što Top barem jednu nije uhvatio. 176Tajanstveni otok -A jedu li se te lisice? upita Pencroff, kojega su predstavnici životinjskog svijeta na otoku zanimali jedino s te točke motrišta. - Ne jedu - odgovori Harbert. - Međutim, prirodoslovci još nisu ustvrdili jesu li u tih lisica zjenice noćne ili dnevne i ne bi li bilo bolje svrstati ih u rod pasa. Cyrus Smith nije mogao, a da se ne nasmiješi čuvši to dječakovo razglabanje koje bijaše dokazom zrelosti njegova duha. Što se pak mornara tiče, čim te lisice nisu pripadale životinjskoj vrsti čije je meso dobro za hranu, njega više nisu zanimale. Međutim, on napomene kako če poduzeti potrebne mjere opreznosti protiv tih razbojnika na četiri noge, kad jednog dana uredi kokošinjac u Granitnom dvorcu. Tome se, dakako, nitko ne usprotivi. Pošto su zaobišli Rt olupine, naseljenici su se našli na dugoj obali, koju je oplakivalo otvoreno more. Bilo je osam sati ujutro. Nebo je bilo potpuno čisto, kao što to biva za dugih i jakih hladnoća. Zagrijavši se brzim hodanjem, nisu ni osjećali oštrinu zraka. Osim toga, nije bilo vjetra te se studen, zahvaljujući tome, nije ni osjećala tako snažno. Blistavo, ali bez topline, sunce je izranjalo iz oceana i njegov se golemi krug klatio na obzoru. More je bilo mirno i plavo kao u kakvom zaljevu Sredozemnog mora, za vedra dana. Caporkov rt, svijen u obliku zakrivljenog noža, jasno se ocrtavao četiri milje dalje prema jugoistoku. Na lijevoj je strani rub močvare naglo prekidao mali rt, koji su u tom trenutku sunčeve zrake obasjale ognjenim bljeskom. Taj dio Zaljeva Unije, koji ničim nije bio zaštićen od pučine, pa čak ni pješčanim sprudom, jasno, nije pružao nikakav zaklon brodovima tjeranim istočnim vjetrom. Po mirnoći mora čiju površinu nije uznemirivao nikakav plićak, po njegovoj jednoličnoj boji koju nisu narušavali žućkasti preljevi i, na kraju, po tome što nigdje nije bilo vidjeti nikakva spruda, osjećalo se da je tu obala vrlo strma i da ispod površine zjapi duboki ponor. Straga, prema zapadu, na udaljenosti od četiri milje, pružao se prvi red drveća šume koju su nazvali Daleki zapad. Gotovo bi se reklo daje ta pusta obala pripadala nekom otoku u blizini pola, koju su ledene sante pritisle. Naseljenici se zaustave na tom mjestu doručkovati. Upalili su vatru od suhog šiblja i morske trave i Nab pripremi doručak od hladnog mesa kojemu doda nekoliko šalica osveškog čaja.

Dok su jeli, promatrali su okoliš. Ovaj dio Lincolnova otoka bio je uistinu neplodan i u oštroj suprotnosti sa cijelim zapadnim krajem. To navede novinara na pomisao, kako bi oni bili dobili vrlo bijednu sliku o svom budućem obitavalištu da ih je sudbina, kojim slučajem, bacila na ovo žalo. -Ja čak vjerujem, da do žala ne bismo bili ni dospjeli - odgovori inženjer - jer more je tu duboko i bez ijedne stijene za koju bismo se mogli zakvačiti. Ispred Granitnog dvorca ima barem sprudova i jedan otočić, koji povećavaju izglede za spas. Ovdje nema ničeg osim bezdana! - Dosta je čudno - reče sada Gedeon Spilett - kako ovaj relativno mali otok ima tako različito zemljište. Ta raznolikost je svojstvena samo 177Jules Verne kontinentima većih razmjera. Doista se čini da zapadnu obalu Lincolnova otoka, bogatu i plodnu, oplakuju tople vode Meksičkog zaljeva, a sjevernu i jugoistočnu obalu vode ledenog mora. - U pravu ste, dragi moj Spilette - odgovori Cyrus Smith. - To sam i ja zapazio. Meni ovaj otok, i po svojoj prirodi i po svom obliku, izgleda vrlo zanimljivo. Moglo bi se reći da on u malom ima sva svojstva jednog kontinenta. Ne bi bilo nimalo čudno da je nekad uistinu pripadao kontinentu. - Što? Kontinent usred Tihog oceana? - poviče Pencroff. -A zašto ne? - odgovori Cyrus Smith. - Zar Australija, Nova Irska i sve ono što engleski geografi nazivaju Australazijom, zajedno s otočjima Tihog ocena, nisu nekada mogli sačinjavati šesti dio svijeta, jednako velik poput Azije, Europe, Afrike ili obje Amerike? Ja ne isključujem mogućnost da su svi otoci koji vire iz ovog golemog oceana bili najviši vrhovi potopljenog kontinenta koji se u prethistorijsko vrijeme dizao iznad vode. - Kao nekakva Atlantida - doda Harbert. - Tako je, dragi dječače... ukoliko je ona ikad postojala? -1 Lincolnov je otok bo sastavnim dijelom toga kontinenta? - upita Pencroff. - Vrlo vjerojatno - odgovori Cyrus Smith. - Time bi se mogla pojasniti različitost raslinja koju opažamo na njegovoj površini. -1 veliki broj životinja koje još žive na njemu - pridometne Harbert. — Jest, drago dijete — odgovori inženjer — ti si dodao novi dokaz koji ide u prilog mojoj pretpostavci. Prema onome što smo dosad zapazili, vrlo velik broj životinja obitava na ovom otoku, a ono što je još zanimljivije jest činjenica da su njihove vrste vrlo različite. Za to mora postojati neki razlog, a taj je, po mom mišljenju, što je Lincolnov otok vjerojatno nekada bio dijelom prostranog kontinenta koji se, postupno, spustio u dubine Tihog oceana. -Znači da jednoga dana može nestati i ovaj ostatak nekadanjeg kontinenta - odvrati Pencroff, koji kao da nije bio potpuno uvjeren u inženjerove pretpostavke - može bestraga nestati i da između Amerike i Azije više ničega ne bude? - Jest - odgovori Cyrus Smith. - Međutim, nastat će novi kontinenti koje milijarde milijardi malih životinjica u ovom trenutku izgrađuju. - A kakvi ih to graditelji grade? - upita Pencroff.

-Koraljni naljevnjaci - odgovori Cyrus Smith. - Oni su svojim neprekinutim radom sagradili otok Clemont-Tonerre, atole i mnoge druge koraljne otoke porazbacane po Tihom oceanu. Četrdeset i sedam milijuna tih naljevnjaka teško je pedeset i devet miligrama, a uza sve to, skupa s morskom soli koju upijaju i sa krutim sastojcima vode s kojima se sjedinjuju, te životinjice tvore vapnenac, koji tvori goleme podmorske građevine koje se svojom izdržljivosti i tvrdoćom mogu mjeriti s granitom. Nekada, u prvo vrijeme tvorbe svijeta, priroda je, 178Tajanstveni otok koristeći se vatrom, uzdignula kopno, međutim, kada je ona tim sićušnim životinjicama odredila dužnost da zamijene tu snagu čija se pokretačka moć očito smanjila u nutrini zemljine kugle, što dokazuju brojni ugašeni vulkani na zemljinoj površini. Ja sam potpuno uvjeren da će se jednoga dana, poslije mnogih i mnogih stoljeća i, pošto se naljevnjaci naslažu na naljevnjake, ovaj Tihi ocean pretvoriti u golemo kopno, koje će sljedeći naraštaji nastaniti i unaprijediti. - To će dugo trajati! - reče Pencroff. - Prirodi se nikad ne žuri - odgovori inženjer. - Ali kakva korist od tih novih kontinenata? - upita Harbert. - Meni se čini da su sadašnja prostranstva posve dostatna čovječanstvu za život, a priroda ne čini ništa nepotrebno. - Tako je, u stvari - nastavi inženjer - ali eto kako bi se mogla pojasniti potreba za novim kontinentima u budućnosti, i to upravo u ovom tropskom predjelu gdje ima koraljnih otoka. Meni se, barem, čini daje ovo pojašnjenje vjerojatno. - Slušamo vas, gospodine Cvruse! - odgovori Harbert. • - Evo mog mišljenja: znanstvenici uglavnom dopuštaju da će jednoga dana ovom našem svijetu doći kraj, ili bolje rečeno, da na zemaljskoj kugli zbog neizdrživih hladnoća neće biti moguć ni životinjski ni biljni život. Oni se jedino ne slažu u pogledu uzroka tih hladnoća. Jedni su mišljenja da će do toga doći zbog toga što će Sunce tijekom milijuna godina izgubiti svoju toplinu, a drugi, da će hladnoće biti posljedica rashlađenja zemljine utrobe, što ima mnogo veće značenje no što se uobičajeno pretpostavlja. Ja mislim da je ova zadnja pretpostavka točnija, a to svoje mišljenje temeljim na činjenici, da je Mjesec u biti ohlađeno nebesko tijelo na kojemu nema nikakva života, premda ga Sunce neprestano zagrijava istom količinom topline. Mjesec se rashladio stoga što je u njegovoj nutrini nestalo one vatre po kojoj on, kao i sva druga nebeska tijela, vodi svoje podrijetlo. Uostalom, makar koji uzrok bio, naša će se Zemlja jednog dana ohladiti, ali to će se hlađenje obavljati postupno. Što će se tada dogoditi? U bližoj ili daljoj budućnosti predjeli koji se nalaze u umjerenom pojasu bit će isto tako nepogodni za život

kao što su sada polarni krajevi. Stoga će životinje i ljudi krenuti prema onim predjelima koji su izravnije izloženi toplini sunčevih zraka. Nastat će sveopća seoba. Europa, centralna Azija, Sjeverna Amerika bit će, malo-pomalo, napušteni, a isto tako i Australazija i najjužniji dijelovi Južne Amerike. Biljke će slijediti ljudsko seljenje. I biljni i životinjski svijet će se povući prema ekvatoru. Središnji dijelovi Južne Amerike i Afrike postat će najpogodnije oblasti za življenje. Laponci i Samojedi naći će na obalama Sredozemlja one klimatske uvjete koji sada vladaju u predjelima Sjevernog pola. Neće li u to doba krajevi oko ekvatora biti odviše mali da prime i prehrane ljudski rod? Prema tome, zar nije na mjestu pretpostavka da mudra priroda već sada postavlja temelje novom kontinentu u predjelu ekvatora, služeći se pri tome naljevnjacima kao

179

- Znaš li koja je ovo biljka? 180Tajanstveni otok graditeljima, da bi pružila utočište svim biljnim i životinjskim doseljenicima? Ja sam često razmišljao o svim tim stvarima, dragi prijatelji, i najozbiljnije mislim da će izgled našeg planeta jednog dana biti potpuno izmijenjen, da će zbog nastanka novih

kontinenata more preplaviti stare i da će u budućim stoljećima novi Kolumbi krenuti da otkriju otoke Cimboraco, Himalaju ili Mont Blanc, potonule ostatke Amerike, Azije i Europe. Na kraju će i ovi novi kontinenti postati nepogodni za život. Toplina će se ugasiti kao što se gasi toplina tijela koje je napustila duša i život će iščeznuti sa zemaljske kugle, ako ne baš zauvijek, barem na neko vrijeme. Možda će tada naša kugla otpočinuti, možda će se tada u mrtvilu odmoriti, da bi jednoga dana uskrisila u još boljim uvjetima! Ali sve je to, dragi moji, tajna Stvoritelja svjetova. Eto, neumorni rad naljevnjaka odvukao me je odviše daleko da čeprkam po tajnama budućnosti. - Dragi moj Cvruse - primijeti Gedeon Spilett - te tvoje riječi su po mom mišljenju prava proročanstva, koja će se jednog dana ostvariti. - To je tajna Gospodnja - odgovori inženjer. - Sve je i dobro i lijepo -javi se tada Pencroff, koji je pozorno pratio inženjerovo izlaganje — ali recite vi meni, gospodine Cvruse, jesu li i Lincolnov otok sagradili ti vaši naljevnjaci. -Nisu - odgovori Cyrus Smith - ovaj otok je vulkanskog podrijetla. - Znači da će jednog dana nestati? -Vrlo vjerojatno. - Nadam se da više nećemo biti ovdje kad do toga dođe! -1 nećemo, budite u tom pogledu bez brige, Pencroffe. Mi nemamo nakanu ovdje ostaviti svoje kosti, pa ćemo se, vjerojatno, i izvući odavde. -Ali dotle - javi se Gedeon Spilett - smjestimo se ovdje, kao da ćemo tu ostati cijelu vječnost. Ne treba nikad ništa činiti napola. Na tome je završio njihov razgovor. Pošto su doručkovali, nastave put i ubrzo stigoše do mjesta gdje je počinjao močvarni predio. Pred njima se pružala prava močvara sve tamo do zaobljene obale kojom je završavao otok na jugoistoku. Mogla je imati površinu od dvadeset četvornih milja. Tlo je bilo prekriveno glinastokremenastim muljem iz kojega je virilo mnoštvo biljnih ostataka. Uz to su tu rasle zelene alge, rogoz, šaš, sitina i poneki busen trave gust kao debelo sukno. Nekoliko zaleđenih močvara bljeskalo se pod sunčevim zracima. Ni kiša, niti ijedna rijeka nabujala iznenadnim povišenjem razine nije mogla stvoriti tolike zalihe vode. Nametao se logičan zaključak, da su se te močvare napajale vodom koja je izbijala iz zemlje, a tako je, u stvari, i bilo. Postojala je opasnost da se tu, u doba ljetnih vrućina zrak okuži klicama-uzročnicima močvarne groznice. Iznad močvarnih trava, odmah povrh ustajalih voda, letjelo je mnoštvo ptica. Lovci što love po močvarama ne bi tu beskorisno ispalili

181

f *

Jules Verne

niti jedno zrno. Bila su tu čitava jata divljih pataka, pataka pupčanica, lisaka i šljuka. Uopće se nisu plašile, te su im mogli lako prići. Puščanim metkom nabijenim sačmom, čovjek bi sigurno pobio mnoštvo tih ptica, toliko su njihova jata bila zbijena. Naseljenici su se, međutim, morali zadovoljiti da ih gađaju strijelama. Rezultat nije bio bogzna kakav, samo što su strijele bile tihe pa uopće nisu prestrašile ptice, dok bi ih pucanj iz vatrenog oružja bio rastjerao na sve strane. Ustrijelili su mnogo pataka, bijela tijela, a oko pojasa s prugom boje cimeta, zelenih glava, crnih krila, plosnata repa. Harbert je u njima prepoznao utve. Top je uspješno sudjelovao u hvatanju tih ptica, po čijem su imenu nazvali ovaj močvarni dio otoka. Naseljenici su se tu mogli opskrbljivati potrebnim količinama vodene divljači. Doći će vrijeme kad će bolje iskoristiti tu divljač. Ako već ne uspiju posve pripitomiti te ptice, većinu će barem priviknuti da žive na jezeru, a to znači u blizini njihova obitavališta. Oko pet sati poslije podne Cyrus Smith i njegovi prijatelji krenuše kući preko Utvinih močvara i preko zaleđene Rijeke milosti. U osam sati navečer bili su u svojem Granitnom dvorcu. 182Tajanstveni otok XXII. ZAMKE - LISICE - MUŠKATNE SVINJE - NAGLA PROMJENA VJETRA - SNIJEŽNA OLUJA - KOŠARAČI - NAJOŠTRIJA HLADNOĆA TE ZIME - KRISTALIZACIJA JAVOROVA ŠEĆERA - TAJANSTVENI BUNAR IZVIĐANJE KOJE SU PRIJE KANILI PODUZETI - OLOVNO ZRNO Velika hladnoća potraja do 15. kolovoza. Temperatura, međutim, nije silazila ispod granice do koje se dotad kretala. Kad je vrijeme bilo mirno, ta niska temperatura se lako podnosila, ali kad je puhao vjetar, naseljenici se nisu lagodno osjećali u svojoj neprikladnoj odjeći za zimu. Pencroffu je bilo žao što na Lincolnovu otoku nisu živjeli medvjedi umjesto tuljana i lisica, čija su krzna bila prilično hladna. - Medvjedi su obično dobro odjeveni — govorio je — i ja bih vrlo rado od njih posudio za zimu topli kaput koji obavija njihovo tijelo. -Ali - odgovori Nab smijući se - možda medvjedi ne bi drage volje pristali da ti posude svoj kaput, Pencroffe. Te zvijeri nisu blage ćudi.

- Prinudili bismo ih, Nabe, prinudili bismo ih - odvrati Pencroff vrlo odlučnim glasom. Ali, ti strašni mesožderi nisu živjeli na otoku ili ih, barem, naseljenici još ne bijahu zamijetili. Uto se Harbert, Pencroff i novinar postaraše da postave zamke na zaravni Veliki vidikovac i na rubu šume. Po mornarevu mišljenju, svaka životinja, kakva god bila, predstavljat će dobar plijen. Glodari ili mesožderi koji prvi ulete u nove zamke, bit će dobro primljeni u Granitnom dvorcu. Uostalom, te su zamke bile vrlo jednostavne: jame izdubljene u tlu, pokrivene granjem i travom koja je skrivala otvor, a na dnu jame neki mamac, čiji je miris trebao privući zvijer. To je bilo sve! Treba također reći da te jame nisu nasumce kopali, već na onim mjestima gdje su brojni tragovi bili sigurnim znakom da su preko njih četveronošci često

l

183

*

f Jules Verne

J prolazili. Svakog su dana obilazili zamke i triput su, u početku, u njima našli poneku od čileanskih lisica koje su već vidjeli na desnoj obali Rijeke milosti. -Do vraga! Na ovom otoku kao da i nema drugih životinja osim lisica! - poviče Pencroff kad je treći put iz jame izvukao jednu od tih zvijerki. Bio je vrlo zlovoljan. - Ove životinje nisu doista nizašto!

- Niste u pravu - odgovori Gedeon Spilett - i one su za nešto vrlo dobre! -A za što? - Da se od njih napravi mamac za druge zvijeri! Novinar je imao pravo. Otad su, kao mamce, u jame stavljali lešine zaklanih lisica. Mornar je također napravio zamke služeći se rogozom. Od tih zamki imali su više koristi nego od iskopanih jama. Rijetki su bili dani, a da neki kunić iz kunićnjaka ne uleti u njih. Doduše, to su bili uvijek kunići iste vrste, ali Nab ih je znao pripremiti na razne načine, tako da nikome nije padalo na pamet žaliti se na tu hranu. Međutim, jednom ili dvaput, u drugoj polovici kolovoza, lovci su u jamama našli mnogo korisnije životinje no što su bile lisice. Bile su to divlje svinje koje bijahu zamijetili na sjevernoj strani jezera. Pencroff nije čak ni pitao jesu li te životinje dobre za jelo. U to se uvjerio na prvi pogled, budući da su bile vrlo slične američkim ili europskim svinjama. -Ali to uopće nisu svinje - reče mu Harbert - upozoravam te, Pencroffe. - Dragi moj dječače - odgovori Pencroff nagnuvši se nad jamu i povukavši za kratki batrljak, odnosno za rep, toga predstavnika svinjskog roda - pustite me u uvjerenju daje ovo ipak odojak. - A zašto? -Zbog toga što mi se to dopada! - Znači da puno voliš svinje, Pencroffe? -Jest, ja ih vrlo volim - odgovori mornar - a osobito ih volim zbog njihovih nožica. Da ih imaju osam umjesto četiri, još bi ih dvaput više volio! U pogledu ovih životinja možemo reći da su to bile muškatne svinje koje su pripadale jednoj od četiriju vrsti obitelji svinja. Oni su pripadali vrsti "tajasu", koja se razaznaje po mrkoj boji kože i po tome, što nema dugih očnjaka, kojima su opskrbljene čeljusti ostalih njihovih srodnika. Ove muškatne svinje žive obično u krdima i vjerojatno ih je bilo dosta u šumom obraslim dijelovima otoka. U svakom slučaju, svaki dio njihova tijela, od glave do nogu i repa, bio je vrlo dobar za jelo, a Pencroff ništa drugo nije ni tražio. Oko 15. kolovoza vrijeme se naglo promijenilo. Sa sjeverozapada se digao vjetar. Temperatura se podigla za nekoliko stupnjeva. Vodena 184Tajanstveni otok para, nagomilana u zraku, ubrzo se pretvorila u snijeg. Cijeli se otok pokri bijelim plastom i svojim se stanovnicima ukaže u novom izgledu. Gusti snijeg je padao nekoliko dana uzastopce i ubrzo dosegnuo visinu od dvije stope. Ubrzo vjetar poče vrlo snažno puhati. U Granitnom se dvorcu čulo kako se more s tutnjavom lomi o grebene. Na nekim mjestima stvarali su se zračni vrtlozi te je snijeg, stvarajući visoke stupove koji se kreću, bio sličan onim morskim pijavicama koje se zastrašujućom brzinom okreću na svom podnožju, a koje brodovi razbijaju topovskom paljbom. Jurišajući sa sjeverozapada, uragan je hvatao iskosa, stoje bilo razlogom daje Granitni dvorac poštedio izravnog napada. Za vrijeme te sniježne mećave, tako strašne kao da se zbivala u polarnim krajevima, ni Cyrus Smith, ni njegovi prijatelji,

makar koliko to željeli, nisu mogli izići napolje, već su ostali zatvoreni u Granitnom dvorcu pet punih dana, to jest od 20. do 25. kolovoza. Čuli su kako oluja huči u Jakamarskoj šumi u kojoj je vjerojatno nemilice harala. Sigurno je mnoga stabla iz korijena iščupala, ali se Penkroff tješio mišlju da će njemu prištedjeti trud, barem ih on neće obarati! - Vjetar se pretvorio u drvosječu - stalno je ponavljao. Uostalom, nije postojala nikakva mogućnost u tome ga spriječiti. Žitelji Granitnog dvorca su doista od svega srca mogli zahvaliti Nebu, koje ih je obdarilo tim tvrdim i sigurnim zaklonom! Doduše, i Cyrus Smith je imao pravo na dio te zahvalnosti, ali priroda je izdubila tu prostranu pećinu, a on ju je samo pronašao. U njoj su naseljenici bili zaštićeni tako, da im naleti oluje nisu mogli nauditi. Da su na zaravni Veliki vidikovac sagradili kuću od opeka i drva, ona se sigurno ne bi odhrvala bijesu uragana. A što se tiče Dimnjaka, po samoj lomljavi valova koja se tako snažno čula, bilo je više nego sigurno da u njima nisu mogli opstati, jer je more, prebacujući se preko otočića, svom žestinom tuklo o njih. Ali tu, u Granitnom dvorcu, usred te stijene kojoj nisu mogli nauditi ni voda ni vjetar, mogli su biti potpuno mirni. U tih nekoliko dana zatočenja, naseljenici nisu sjedili skrštenih ruku. U skloništu su imali dosta drva razrezanog u daske, te su, postupno, dopunjali svoj namještaj stolicama i stolovima. Budući da nisu morali štedjeti na građi, sve što su napravili bilo je izrađeno kako treba. Ti dijelovi namještaja bili su prilično teški, te ih se ne bi ni smjelo nazivati namještajem kojemu je glavno svojstvo da se lako prenaša. Ali su Pencroff i Nab bili toliko ponosni tim svojim namještajem, da ga ne bi ni za Bouleov1 bili zamijenili. Poslije toga, naseljenici se iz stolara prometnuše u košarače i postigoše priličan uspjeh u tom novom zanatu. Oni su još prije, kraj 'Andre Boule, čuveni duborezac. Izrađivao je umjetnički namještaj.

J

185

Jules Verne

sjevernog ruba jezera, pronašli gust vrbik, gdje je raslo mnoštvo crvenih vrba. Prije no stoje nastupilo kišno doba, Pencroff i Harbert su nasjekli dosta grana s tih korisnih stabala, potom ih dobro pripremili, tako da su ih sada mogli iskoristiti. Prvi predmeti napravljeni od tog pruća bili su vrlo nezgrapni, ali zahvaljujući spretnosti i umješnosti naseljenika, koji su se međusobno savjetovali i prisjećali se modela koje su prije vidjeli, natjecali su se tko će bolje nešto izraditi. Košarice za kruh i za sve ostale svrhe raznih veličina

ubrzo su povećale njihovu opremu. Sad je dosta košarica bilo u spremištu i Nab pohrani u njih gomoljike, jezgre i korijenje dragonije. U posljednjem tjednu mjeseca kolovoza vrijeme se još jednom promijenilo. Temperatura je nešto pala i oluja se smirila. Naseljenici pohrle napolje. Bilo je sigurno dvije stope snijega na morskoj obali. Snijeg se na površini skorio, tako da su se lako mogli kretati. Cyrus Smith se s prijateljima pope na Veliki vidikovac. Koje li promjene! Drveće koje se prije kupalo u zelenilu, osobito u blizini gdje je prevladavala crnogorica, sad je poprimilo jednu boju. Sve je bilo bijelo, od vrha Franklinova brda pa sve do obale: šume, čistine, jezero, rijeke i morska obala. Voda Rijeke milosti je tekla ispod zaleđene kore, koja se pri svakoj plimi i oseki lomila uza silan tresak. Brojne su ptice letjele iznad tvrde površine jezera: bilo je među njima na tisuće pataka i šljuka, lisaka i drugih ptica plivačica. Stijene na rubu zaravni s kojih se rušio slap bile su prekrivene ledom. Činilo se da voda istječe iz nekog ružnog odvoda, koji je tvorila bujna mašta nekog umjetnika u doba renesanse. Štetu, koju je golemi bijeli pokrov raščini. Gedeon Spilett, Pencroff i Harbert iskoristiše prigodu i pođoše obilazati svoje zamke. Nisu ih lako pronašli pod snijegom, koji ih bijaše skrio. Morali su se čuvati da ne padnu u neku od tih jama, što je bilo i opasno i sramno u isto vrijeme. Uhvatiti se u vlastitu zamku! Ipak su na kraju pronašli jame ne uvalivši se u nevolju, ali su jame bile netaknute. Nikakva se životinja nije u njih ulovila, premda je bilo mnoštvo tragova uokolo, a među ostalim jasno su se razaznavali otisci pandža. Harbert bez oklijevanja izvijesti da je neki mesožder iz roda mačaka tuda prošao, stoje bilo dokazom daje inženjer imao pravo kad je ustvrdio da na Lincolnovu otoku sigurno žive pogibeljne zvijeri. Nema dvojbe, te su zvijeri obično prebivale u šumama Dalekog zapada, ali, pritiješnjene glađu, obrele su se i na zaravni Veliki vidikovac. Možda su osjetile miris žitelja Granitnog dvorca! Uostalom, o kakvim se to mačkama radi? - upita Pencroff. - O tigrovima - odgovori Harbert. - Ja sam mislio da te životinje žive samo u toplim krajevima? - Na Novom kontinentu - odgovori dječak - tigrove se može sresti od Meksika pa sve do pampasa oko Buenos Airesa. Budući da se Lincolnov otok nalazi, gotovo, na istoj geografskoj širini kao i 186Tajanstveni otok argentinska pokrajina La Plata, ništa čudno ako na ponekoga i ovdje naiđemo. -E, onda treba pripaziti! - zaključi Pencroff. U međuvremenu je snijeg pak okopnio, pod utjecajem povišene temperature. Pala je potom kiša. Pod njezinim se djelovanjem bijeli pokrivač rastopio i posve iščezao. Unatoč lošem vremenu, naseljenici su obnovili svoje zalihe hrane. Opskrbili su se jezgrama borova, korijenjem dragonije, gomoljikama, javorovim šećerom, kunićima iz kunićnjaka, agutijima i klokanima, dakle biljnim i životinjskim namirnicama. Zbog toga su se morali nekoliko puta zaletjeti u šumu. Pri tome ustvrdiše da je posljednji uragan polomio

nekoliko stabala. Mornar i Nab se otisnuše s kolicima čak do nalazišta kamenog ugljena i odande dovukoše nekoliko tona ogrjeva. Usput zamijetiše da je vjetar oštetio dimnjak lončarske peći i porušio ga za dobrih šest stopa. Pošto su se snabdjeli ugljenom, obnovili su i zalihe drva. Na Rijeci milosti više nije bilo leda, pa su to iskoristili i dovukli nekoliko splavi. Bojali su se da još nije prošlo razdoblje velikih hladnoća. Posjetili su i Dimnjake. Bili su sretni što u njima nisu morali provesti zimu i dočekati veliki uragan. More je u njima ostavilo vidljive tragove svoje rušilačke snage. Gonjeno vjetrovima s pučine i preskačući preko otočića, ono je nadiralo u hodnike i upola ih zasulo pijeskom i debelim naslagama morske trave. Dok su Nab, Pencroff i Harbert lovili divljač i vukli ogrjev u Granitni dvorac, Cyrus Smith i Gedeon Spilett su se dali na čišćenje Dimnjaka i pri tome ustvrdili da su kovačnica i peći ostale gotovo netaknute, jer ih je od mora zaštitio nagomilani pijesak. Naseljenici su dobro postupili što su obnovili zalihe ogrjeva, jer još nije bilo gotovo s jakim hladnoćama. Poznato je da se na sjevernoj polutki mjesec veljača odlikuje vrlo niskim temperaturama, te je sigurno i na južnoj bilo tako. Stvarno, kraj mjeseca kolovoza, koji odgovara veljači u Sjevernoj Americi, potvrdio je taj klimatski zakon. Oko 25, poslije naizmjeničnih sniježnih i kišnih padavina, zapuše snažan jugoistočnjak i izazva veliko zahlađenje. Po inženjerovu sudu, živin stupić u Fahrenheitovom toplomjeru sigurno bi se spustio na 8 stupnjeva ispod ništice ili na 22,22 stupnja ispod ništice po Celzijusu. Ta oštra studen, još nepodnošljivija zbog snažnog vjetra, potraja više dana. Naseljenici su se ponovno morali zatvoriti u Granitni dvorac, a kako su, osim malog otvora za izmjenu zraka, sve ostale pukotine i otvore morali hermetički zatvoriti, naglo se povećala potrošnja lojanica. Radi štednje, često su se zadovoljavali svjetlom, koji je bacao plamen s ognjišta. S ogrjevom nisu morali štedjeti. Više puta je netko od njih sišao na obalu među ledene sante koje su se na njoj gomilale prigodom svake plime, ali se brzo vraćao u Granitni dvorac, i to ne bez muke i boli, jer su ga prsti pekli zbog velike hladnoće dok se pridržavao rukama za konope ljestvica.

187

l Jules Verne

Trebalo je opet nečim ispuniti vrijeme dok su silom prilika bili zatvoreni u Granitnom dvorcu. Cyrus Smith poduze tada jedan posao koji se mogao obavljati i u zatvorenom prostoru. Zna se da naseljenici nisu imali nikakva drugog šećera osim tekuće tvari koju su izvlačili iz javorova stabla, praveći u njemu duboke rezove. Oni su tekućinu stabla skupljali u posude i u tom se stanju služili njome za razne kuhinjske potrebe. Taje tekućina bila bolja stoje dulje stajala. Dobivala je bijelu boju i zgušnjavala se. Ali tu se moglo učiniti i nešto bolje. Jednoga dana Cyrus Smith izvijesti prijatelje da će sada postati prerađivači šećera. - Prerađivači šećera! - poviče Pencroff. - Čini mi se da je to vrlo vruć zanat? -Vrlo vruć! - odgovori inženjer. - Sada je pravi trenutak da ga izučimo! - odvrati mornar. Neka riječ prerađivači ne potakne ni u čijem duhu sjećanje na složene tvornice pune raznih naprava i radnika. Ne! Da bi se iskristalizirao javorov šećer, bilo je dostatno očistiti ga posve jednostavnim postupkom. Velike glinene posude pune soka staviše na vatru i tako ga izložiše isparavanju. Ubrzo se pjena popela na površinu. Čim se tekućina počela zgušnjavati, Nab je uze miješati drvenom lopaticom da bi pospiješio isparavanje i istodobno spriječio da šećer dobije zagorjeli okus. Poslije nekoliko sati vrenja na jakoj vatri, koja je godila prerađivačima, a bila potrebna onom što su prerađivali, tekućina se pretvorila u gusti sok. Taj su sok nalili u glinene kalupe koje su prije toga proizveli u kuhinjskoj peći i dali im različite oblike. Kad se taj sirup sutradan ohladio, imao je oblik pogačica ili pločica. Bio je to šećer pomalo riđe boje, ali gotovo providan i odlična okusa. Hladnoće potraju do polovice rujna, te se zatočeništvo žiteljima Granitnog dvorca počelo činiti predugim. Gotovo svaki dan su izlazili, ali se zbog hladnoće nisu dugo zadržavali. Stoga su stalno nešto radili da bi što bolje uredili stan. Radeći su razgovarali. Cyrus Smith je svoje prijatelje upućivao u mnoga znanja i uglavnom im pojašnjavao kako se znanost primjenjuje u životu. Naseljenici, dakako, nisu imali nikakve knjižnice pri ruci, ali je stoga inženjer bio

kao knjiga otvorena na onoj stranici koja je svakome bila potrebna, knjiga koja je rješavala sve njihove probleme, knjiga koju su često listali. Tako im je vrijeme prolazilo i oni uopće nisu dvojili o svojoj budućnosti. Međutim, bilo je vrijeme da i to zatočenje već jednom završi. Svima se žurilo već jednom ugledati, ako ne pravo proljeće, ali da barem nepodnošljiva hladnoća prođe. Da su makar bili odjeveni tako da joj mogu prkositi, bili bi se ponekad zaletjeli do sipina i do Utvinih močvara. Lov bi sigurno bio bogat, jer su se lako mogli približiti divljači. Cvrusu Smithu je bilo mnogo stalo do toga da nitko ne oboli. Sve su mu mišice bile potrebne, te su svi slušali njegove savjete. 188Tajanstveni otok Treba reći da je to zatočenje, dakako poslije Pencroffa, najviše išlo na živce Topu. Vjernom je psu bilo pretijesno u Granitnom dvorcu. On je išao iz sobe u sobu i na svoj način pokazivao kako mu je dosta zatvora. Cyrus Smith je više puta zamijetio kako Top čudnovato reži svaki put kad bi se približio mračnom bunaru koji je bio spojen s morem, a čiji se otvor nalazio u dnu spremišta. Top se vrtio oko rupe pokrivene drvenim poklopcem. Katkad je pokušao svoje šape zavući poda nj, kao da ga je htio podignuti. Tada se u njegovu štektanju osjećao i bijes i nemir. Inženjer je više puta promatrao to čudno Topovo ponašanje. Što lije bilo u tom ponoru što je do te mjere uzrujavalo pametnu životinju? Bunar je bio spojen s morem, to je bilo izvan svake dvojbe. Da se nije uskim kanalima račvao kroz kostur otoka? Da nije bio povezan s još nekom unutarnjom šupljinom? Da nije kakva morska neman dolazila katkad udahnuti zraka? Inženjer nije znao što bi mislio, a nije se mogao otarasiti misli o tom čudnom zapletu. Naviknut da duboko ponire u znanstvene istine, on nije sebi mogao oprostiti stoje dopustio da ga bilo što odvuče u područje čudnih i natprirodnih pojava. Ali kako objasniti to stoje Top, jedan od onih razboritih pasa koji nikada ne gube vrijeme lajući na mjesec, uporno pokušavao njuhom i sluhom prodrijeti u tajnu tog ponora, ako u njemu nije bilo ništa što je Topa moglo uznemiriti? Topovo ponašanje je više smućivalo Cvrusa Smitha no što je to sebi htio priznati. Kako bilo da bilo, inženjer je svoje dojmove povjerio samo Gedeonu Spilettu, držeći nepotrebnim ostale upoznati sa svojim nehotičnim razmišljanjima koja su, možda, plod Topova čudnog ponašanja. Naposljetku je i hladnoća prestala. Bilo je još i kiša i snježnih vijavica, i krupa, i iznenadnih oluja, ali sve te nepogode nisu dugo trajale. Led se otopio, snijeg je okopnio, ponovno su se mogli kretati morskom obalom, obalom Rijeke milosti, odlaziti u šumu. Proljeće je očaralo stanovnike Granitnog dvorca tako, da su ubrzo oni u njemu provodili samo vrijeme potrebno za san i obroke. Mnogo su išli u lov u drugoj polovici mjeseca rujna, što je navelo Pencroffa da ponovno potegne pitanje vatrenog oružja, koje im je, po njegovu tvrđenju, Cyrus Smith bio obećao. Znajući vrlo dobro da bez posebnih alata nije bio u stanju proizvesti pušku koja bi bila od neke koristi, Cyrus Smith se stalno izvlačio s tim da će i to jednoga

dana doći na red. Spominjao je pri tome da su Harbert i Gedeon Spilett postali spretni strijelci i da su sve vrste izvrsnih životinja, kao što su aguti, klokani, kabeji, golubovi, droplje, divlje patke, šljuke, jednom riječju i dlakava i pernata divljač, padale pogođene njihovim strijelama, pa se, prema tome, moglo malo pričekati. Ali tvrdoglavi mornar nije čuo na to uho. On nije inženjera puštao na miru dok ne udovolji njegovoj želji. Uostalom, i Gedeon Spilett mu je u tome pružao podršku. 189•i«

Ta je operacija trajala oko dva sata. 190Tajanstveni otok - Ako na ovom otoku ima divljih zvijeri - govorio je - što iz opravdanih razloga možemo pretpostaviti, onda moramo misliti na to, da ih napadnemo i

iskorijenimo. Vjerojatno će doći trenutak kad će nam to biti prvom dužnosti. Ali u to su vrijeme Cvrusa Smitha više zaokupljale misli kako se opskrbiti odjećom, nego kako će doći do pušaka. Oni su, doduše, u odijelima što su ih imali na sebi, preturili tu zimu, ali nisu nikako mogla potrajati do sljedeće. Morali su, svakako, doći do koža mesoždera ili do vune preživača. Budući da je na otoku bilo dosta divljih ovaca, naseljenicima se isplatilo malo porazmisliti, kako od njih odgojiti stado koje bi podmirilo njihove potrebe. Tor za domaće životinje, te peradarnik za pernatu živad, jednom riječju, trebalo je izgraditi negdje na otoku nekakvo poljoprivredno dobro i za vrijeme ljeta provesti u djelo te dvije zamisli. Prema tome, imajući u vidu te buduće pothvate, nametalo se kao vrlo hitno izviđanje onog dijela Lincolnova otoka koji im je još uvijek bio nepoznat, a to će reći da su morali istražiti visoke šume koje su se protezale od ušća na desnoj obali Rijeke milosti pa do krajnje točke otoka, Zmajeva rta, te svu zapadnu stranu otoka. Ali je za to bilo potrebno lijepo vrijeme i još će sigurno mjesec dana proći prije no što su se mogli baciti na taj koristan pothvat. Naseljenici su, dakle, živjeli u nestrpljenju, kadli se zbila zgoda, koja je još jače potakla njihovu želju da izvide cijeli otok. Bio je 24. listopada. Tog dana je Pencroff pošao obići zamke u koje je uvijek stavljao dobar mamac. U jednoj od njih nađe tri zvijerke koje su došle kao naručene za Nabovu kuhinju. To je bila ženka muškatne svinje sa svoja dva odojka. Pencroff se vrati u Granitni dvorac sav oduševljen svojom lovinom i, kao uvijek, on se uvelike razmetao svojim uspjehom. - Evo, napravit ćemo pravu gozbu, gospodine Cvruse! - poviče. - Pa i vi ćete, zar ne, gospodine Spilette, ponešto? — Dakako da hoću — odgovori novinar — ali što bih to, u stvari, imao prezalogajiti? - Odojka! -Zar zbilja odojka, Pencroffe? Čuvši vas, pomislio sam da se vaše riječi odnose na jarebice s jelengljivama! - Kako? - poviče Pencroff. - Da vam se možda ne gadi odojak? - Ne gadi - odgovori Gedeon Spilett - ne pokazujući pri tome nikakva oduševljenja - samo ne treba se prejesti... - Vrlo dobro, vrlo dobro, gospodine novinaru - odvrati mornar, kojemu nije bilo drago čuti da se potcjenjuje njegova lovina. - Niste li vi postali malo previše izbirljivi? Ali prije sedam mjeseci, kad smo stigli na ovaj otok, bili biste sretni i presretni da smo naišli na ovakvu divljač?

191

J Jules Verne — Što ćete, što ćete — odgovori novinar. — Čovjek nije nikada ni savršen ni zadovoljan. - Svejedno - ponovno će Pencroff- ja se nadam da će Nab pokazati što zna. Znajte da ova dva odojka nemaju ni tri mjeseca! Bit će mekani kao prepelice! Hej, Nabe, dođi! Ja ću osobno nadgledati pripremanje! I mornar, za kojim je išao Nab, uđe u kuhinju i posve se preda svom kuharskom umijeću. Pustili su ga da radi po svojoj volji. Nab i on su pripravili sjajni ručak: dva mala odojka, juhu od klokana, sušeni pršut, jezgre borova, piće dragonije, osvečki čaj, kao što se vidi najbolja jela i pića, koje im ih je otok pružao, ali među svim tim jelima prvo mjesto je trebalo pripasti sočnim odojcima zgotovljenim u zatvorenoj posudi. U pet sati ručak je serviran u velikoj dvorani Granitnog dvorca. Na stolu se pušila juha od klokanova mesa. Bila je odlična. Poslije juhe na red su došli odojci. Pencroff ih je sam razrezao i sve nazočne poslužio golemim komadom. Odojci su, doista, bili odlična okusa. Pencroff je svoj komad proždirao zanosnim marom, kadli odjednom jaukne i grdno prokune. - Što je? - upita Cyrus Smith. -Kako što?! Ta slomio sam jedan zub! - odgovori mornar. - Tako! Znači ima pijeska u vašim odojcima! - primijeti sada Gedeon Spilett. - Bit će da je tako - odgovori Pencroff izvlačeći iz usta predmet koji ga je stajao jednog kutnjaka! Nije to bilo zrno pijeska, već olovno zrno!

Drugi dio

192 l*.

^±fal^£*^&^^wj&w^&ti£jjjjjljjA

m Tajanstveni otok NAPUŠTENI ČOVJEK I.

O OLOVNOM ZRNU - GRADNJA PIROGE - LOV - NA VRHU KAURISTABLA - NE NALAZE NIKAKVIH DOKAZA DA NA OTOKU ŽIVE I DRUGI LJUDI - NABOV I HARBERTOV RIBOLOV -PREVRNUTA KORNJAČA NESTALA KORNJAČA Dan za danom, prošlo je punih sedam mjeseci otkako su putnici stigli na Lincolnov otok. Za to vrijeme, unatoč svim istraživanjima što su ih poduzeli, ni na kakvog ljudskog stvora nisu naišli. Nikada nikakav dim nije odao, nije pokazao, da na otoku žive ljudi. Nikada nikakvo djelo njihovih ruku nije posvjedočilo da su oni ovuda prošli, pa bilo u davnim ili nedavnim vremenima. Ne samo da je otok izgledao nenastanjenim, već se po svemu moglo zaključiti da nikada nije ni bio. A sad, eto, čitav taj splet zaključaka srušilo je jedno obično metalno zrno nađeno u tijelu bezopasnog glodara! U biti, nema dvojbe da je to zrno izišlo iz cijevi vatrenog oružja. A tko se drugi, osim ljudskog stvora, mogao poslužiti tim oružjem? Kad je Pencroff stavio olovno zrno na stol, njegovi su ga prijatelji promatrali vrlo začuđeni. Sve posljedice te zgode, vrlo značajne unatoč prividnoj beznačajnosti, odmah su zaokupile njihove misli. Ni iznenadna pojava nekog nadnaravnog bića ne bi ih se bila više dojmila. Cyrus Smith nije oklijevao odmah iznijeti pretpostavke koje je ta, i čudesna i neočekivana, činjenica morala izazvati. On uze olovno zrno, okrene ga više puta, opipa ga, držeći ga između palca i kažiprsta, a potom doda: - Jeste li vi, Pencroffe, sigurni da muškatni odojak, u čijem ste mesu našli ovo zrno olova, nije bio stariji od tri mjeseca? -Siguran, gospodine Cvruse - odgovori Pencroff. - Kad sam ga pronašao u jami, još je sisao svoju majku.

195

Jules Verne - Prema tome, ovo dokazuje - nastavi inženjer - da je najviše prije tri mjeseca ispaljen metak na Lincolnovu otoku. -1 da je olovno zrno - doda Gedeon Spilett - pogodilo, doduše, ne smrtno, ovog malog odojka! - To je nedvojbeno - ponovno će inženjer - i evo kakve zaključke treba izvući iz ove zgode: ili je otok bio naseljen prije našeg dolaska, ili su se na nj iskrcali neki ljudi unatrag ova tri mjeseca. Jesu li ti ljudi na nj stigli svojevoljno ili protiv svoje volje, jesu li na nj pristali ili su doživjeli brodolom, to ćemo tek poslije doznati. A jesu li ti ljudi Europljani ili Malajci, prijatelji ili neprijatelji naše rase, ni po čemu to ne možemo zaključiti, a isto tako ne možemo znati jesu li još uvijek na otoku ili su ga već napustili. Ali sva nas ta pitanja isuviše zanimaju a da bismo ovdje gubili vrijeme i živjeli u nedoumici. — Ne! Stoput ne! Tisuću puta ne! - poviče mornar, dižući se iza stola. - Osim nas nema drugih ljudi na Lincolnovu otoku! Do vraga, otok nije velik i mi bismo već naišli na ljude da ih ovdje ima! - Doista, bilo bi čudno kad bi ih bilo - reče Harbert. -Ali još čudnije bi bilo, pretpostavljani - primijeti Gedeon Spilett -da se ovaj odojak okotio s olovnim zrnom u tijelu! - Osim - primijeti Nab ozbiljno - ako Pencroff nije imao... - Sto ti to bulazniš, Nabe - odvrati Pencroff. - Zar bih mogao pet ili šest mjeseci nositi u čeljusti olovno zrno, a da to ne zamijetim! — doda mornar i otvori usta, tako da su se vidjela njegova trideset i dva zdrava i prekrasna zuba. - Gledaj dobro, Nabe! Ako nađeš ijedan šuplji zub u mojim vilicama, dopustit ću ti da mi ih nekolicinu iščupaš! - Nabova pretpostavka je doista neprihvatljiva - odgovori Cyrus Smith, koji nije mogao suspregnuti osmijeh, premda su ga zaokupljale teške misli. Bilo je očito da je na otoku ispaljen metak iz puške, i to najviše prije tri mjeseca. - Ali, ja mislim da su se ti, nama nepoznati ljudi, iskrcali nedavno na ovu obalu ili da su samo prošli ovuda, jer da su se nalazili na otoku u vrijeme kad smo se radi istraživanja otoka popeli na Franklinovo brdo, bili bismo vidjeli mi njih, ili oni nas. Vjerojatno je, dakle, da je tek prije koji tjedan oluja izbacila na obalu neke brodolomce. Kako bilo da bilo, za nas je bitno da u toj stvari budemo nacistu. -Ja mislim da bismo morali vrlo oprezno postupiti - primijeti novinar. -1 ja sam tog mišljenja - odgovori Cyrus Smith -jer me sve nekako strah da se malajski gusari nisu iskrcali na otok!

— Gospodine Cvruse — upita mornar — zar ne bi bilo bolje da, prije no što se upustimo u to izviđanje, izgradimo jedan čamac kojim bismo mogli ploviti uz rijeku i, ako bude potrebno, oploviti otok? Ne smijemo dopustiti da nas događaji zateknu nepripremljenima. -Vaš prijedlog je dobar, Pencroffe - odgovori inženjer - ali mi ne smijemo čekati. Trebalo bi nam barem mjesec dana vremena da izgradimo čamac... 196Tajanstveni otok - Pa i bi, za pravi pravcati čamac - odgovori moranr - ali nama nije potreban brod za plovidbu po debelom moru, a ja ću za svega pet dana izgraditi pirogu koja će biti u stanju ploviti Rijekom milosti. - Zar je moguće da ćeš za pet dana izgraditi brod? - poviče Nab. -1 hoću, Nabe, ali brod kakvim se služe Indijanci! - Od drva? - upita crnac, ne potpuno uvjeren mornarevom tvrdnjom. - Od drva - odgovori Pencroff- ili još bolje, od kore. Ponavljam vam, gospodine Cvruse, piroga će za pet dana biti gotova! - U redu, za pet dana! - odgovori inženjer. -Dobro bismo učinili da dotle malo bolje pripazimo - dometne Harbert. - Pa i hoćemo, dragi prijatelji - odgovori Cyrus Smith - i ja vas molim da se, prigodom odlaska u lov, držite blizine Granitnog dvorca. Ručak je završio ne onako veselo, kao što se Pencroff nadao. Znači, dakle, da je na otoku bilo i drugih ljudi, osim naseljenika. Poslije nalaza olovnog zrna, to je bila nepobitna činjenica, a to je otkriće izazvalo veliki nemir među njima. Prije no što će poći na počinak, Cyrus Smith i Gedeon Spilett su nadugo i naširoko raspredali o toj stvari. Pitali su se nije li, kojim slučajem, olovno zrno u nekoj svezi s nepojašnjenim okolnostima pod kojima je inženjer spašen, te nekim drugim čudnim pojedinostima koje su ih u više navrata mnogo iznenadile. Pošto su razmotrili sve razloge koji su bili za i protiv te pretpostavke, inženjer na kraju reče: - Hoćete li da vam kažem što ja o svemu tome mislim, moj dragi Spilette? -Pa kažite, Cvruse! - Pa, ja mislim da nećemo ništa pronaći, makar vrlo pozorno pretražili otok! Već sutradan se Pencroff uhvatio posla. On nije mislio izgraditi čamac s rebrima i oplatom, već najobičniji čun ravna dna, koji će im sjajno poslužiti za plovidbu Rijekom milosti, i to posebice u blizini njezina vrela, gdje voda sigurno nije bila duboka. Takav se čamac gradio od slijepljenih komada kore, te se u slučaju potrebe, ukoliko bi se pojavila neka prirodna zapreka, mogao prenijeti, jer nije bio ni težak ni glomazan. Pencroff je kanio pojedine komade slijepljene kore spojiti čavlima i tako osigurati nepropusnost čuna. Trebalo je pronaći stabla čija je žilava i otporna kora bila prikladna za taj posao. A upravo je posljednji uragan oborio nekolicinu duglasa, koji su savršeno odgovarali toj vrsti gradnje. Neke su od tih jela ležale po zemlji i trebalo ih je samo oguliti, ali to nije bilo nimalo lako, jer naseljenici nisu raspolagali prikladnim alatom za to. Na kraju su i tu zapreku svladali.

Dok se mornar uz inženjerovu pomoć bavio time, ne gubeći ni trenutka, ni Gedeon Spilett ni Harbert nisu stajali skrštenih ruku. Oni su postali nabavljači naseobine. Novinar se divio dječaku, koji je postigao izvanrednu vještinu u rukovanju kopljem i lukom. Harbert se

197

,— ff

Jules Verne također isticao velikom hrabrosti koju se, budući da je uz to i bio vrlo hladnokrvan, moglo nazvati "razumnom hrabrosti". Držeći se, međutim, savjeta Cvrusa Smitha, ta dva lovca nisu se nikad udaljavala više od dvije milje od Granitnog dvorca. No, već početak šume snabdijevao ih je dostatnim količinama agutija, kabeja, klokana, muškatnih svinja i drugih životinja. Otkako su hladnoće prestale, malu su korist imali od zamki, ali je stoga kunićnjak davao svoj uobičajeni prinos u mesu, kojim se mogla prehraniti cijela naseobina Lincolnova otoka. Za tih lovačkih pohoda, Harbert je često razgovarao s Gedeonom Spilettom o zgodi s olovnim zrnom i o zaključcima, koje je u svezi s tim izveo inženjer. Jednoga dana, bilo je to 26. listopada, on mu reče: -Gospodine Spilette, ne čini li vam se čudnim, da se brodolomci, ukoliko doista takvih ima na ovom otoku, još nisu pojavili u blizini Granitnog dvorca? -Vrlo čudnim, ako se još uvijek zadržavaju na otoku - odgovori novinar - ali nimalo ako ih više nema na otoku! - Tako. Vi, dakle, mislite da su ti ljudi već napustili otok? - ponovno će Harbert. - To je više nego vjerojatno, dragi dječače. Da su dulje ostali ovdje ili da su i dalje na otoku, oni bi ostavili neke tragove o toj svojoj prisutnosti i mi bismo to bili zamijetili. -Ali, ako su oni mogli otploviti - dometne dječak - onda to nisu bili brodolomci. -Pa i nisu, Harberte, ili su barem bili ono, što bih ja nazvao privremenim brodolomcima. Moguće da ih je nevrijeme prinudilo da se iskrcaju na otok, ali im nije uništilo brod. Kad je nevrijeme prestalo, oni su otplovili dalje. - Treba ipak priznati - reče Harbert - da se gospodin Smith uvijek više bojao prisutnosti drugih ljudi na otoku, no što ju je želio. - U stvari - odgovori novinar - to je stoga što on drži da se samo malajski gusari mogu zaletjeti u ove vode, a ta su gospoda veliki lupeži kojih se bolje čuvati.

-A ne bi li se moglo dogoditi, gospodine Spilette - upita Harbert -da jednoga dana naiđemo na tragove o njihovu iskrcavanju, te da tako ustvrdimo istinu o tome? - Ne kažem da ne bi, Harberte. Napušteni tabor ili pogašena vatra mogu nas dovesti na pravi put, a upravo to će biti svrha našeg budućeg izviđanja. Dok su naši lovci tako razgovarali, nalazili su se u šumi blizu Rijeke milosti, koja se isticala stablima crnogorice izvanredne ljepote. Među inim stablima, neka su bila visoka gotovo dvije stotine stopa. Urođenici na Novom Zelandu ta crnogorična stabla nazivaju kaurima. - Nešto mi je palo na um, gospodine Spilette - reče Harbert. - Ako se popnem na vrh jednoga od ovih kaurija, možda ću biti u stanju razvidjeti prilično veliki prostor uokolo? 198Tajanstveni otok - Ta ti je misao dobra — odgovori novinar — ali jesi li siguran da se možeš uspeti na ta golema stabla? - Pokušat ću - odgovori Harbert. Dječak se hitro i vješto popenje na prve grane, čiji je raspored olakšavao daljnje penjanje na kauri. Za nekoliko minuta bio je na njegovu vrhu, koji se dizao nad prostranom zelenom zaravni koju su tvorile zaobljene krošnje drveća. S tog visokog mjesta pogled je zahvaćao cijeli južni dio otoka, od Čaporkova rta na jugoistoku, do Zmajeva na jugozapadu. Prema sjeverozapadu se ispriječilo Franklinovo brdo koje je zakrivalo dosta velik dio obzorja. Ali, Harbert je sa svoje visoke promatračnice mogao lijepo vidjeti cijeli taj, još nepoznat, dio otoka koji je, možda, pružio utočište strancima čije su se prisutnosti pribojavali. Dječak je napregnuto promatrao. Najprije baci pogled na more: nigdje ništa. Nikakva jedra ni na vidiku ni uza sam otok. Međutim, visoka je šuma skrivala obalu, te se moglo lako dogoditi da se neki brod, pogotovu brod s polomljenim jarbolima, usidrio tik uz obalu, pa ga prema tome, Harbert i nije mogao zamijetiti. Usred šume zvane Daleki zapad ne zamijeti također ništa. Šuma je tvorila neprovidan zastor, prostran nekoliko četvornih milja bez ijedne čistine, bez ijednog proplanka. Bilo je također nemoguće pogledom pratiti tok Rijeke milosti i u planini odrediti mjesto, gdje je ona izvirala. Možda su i drugi potoci tekli prema zapadu, ali ni po čemu se to nije moglo ustvrditi. Međutim, Harbert nije uspio zamijetiti nikakav trag ljudi na zemlji. Možda je dim u zraku otkrivao njihovu prisutnost na otoku? Ali zrak je bio tako čist, da bi se i najneznatniji tračak dima zamijetio na plavom nebu. Na trenutak se Harbertu učinilo da je na zapadu zamijetio malen obris dima, ali kad je pomnije promotrio, uvjeri se da se prevario. Gledao je vrlo pozorno, a u njega je bio odličan vid... Ne, tamo doista nije ničega bilo. Harbert siđe s kaurija i dva se lovca vrate u Granitni dvorac. Cyrus

Smith sasluša dječakovo izvješće, zakima glavom i ništa ne reče. Bilo je očito da se o svemu moglo iznijeti mišljenje tek pošto istraže cijeli otok. Prekosutra, odnosno 28. listopada, još se nešto dogodilo, što nije bilo moguće objasniti. Lutajući obalom, na udaljenosti od dvije milje od Granitnog dvorca, Nab i Harbert se obradovaše naišavši na prekrasan primjerak morske kornjače, čiji se oklop prelijevao divnom zelenom bojom. Harbert zamijeti kornjaču koja je puzila među stijenama u smjeru mora. - Nabe, dođi, brzo dođi!

199

Jules Verne

Nab pritrča. - Divan primjerak! - reče Nab. - Ali kako je uloviti? - Ništa lakše od toga, Nabe - odgovori Harbert. - Okrenut ćemo je na leđa, jer okrenuta na leđa ne može pobjeći. Uzmi svoje koplje i radi isto što i ja. Osjećajući opasnost, kornjača se uvuče u svoj oklop. Nisu joj više vidjeli ni glave ni nogu i bila je nepomična poput stijene. Harbert i Nab podvukoše tada svoja koplja pod prednji dio kornjačina oklopa i, ujedinivši svoje snage, naposljetku je, i to uz priličan trud, prevrnu na leđa. Ta kornjača, duga tri stope, sigurno je bila teška četiri stotine livri. -Sjajno! - reče Nab. - Ovaj će lov obradovati našeg prijatelja Pencroffa. Doista, njihov prijatelj Pencroff će se sigurno obradovati, jer je meso ovih kornjača, koje se hrane halugama, vrlo ukusno. U tom trenutku nazirala joj se samo mala i plosnata glava, vrlo proširena u stražnjem dijelu, sa sljepoočnim rupama skrivenim pod koštanim oklopom. -A što ćemo sada uraditi s ovom našom divljači? - upita Nab. - Pa ne možemo je vući do Granitnog dvorca! - Ostavit ćemo je ovdje, jer se ionako ne može okrenuti - odgovori Harbert. - Doći ćemo poslije s kolicima po nju.

- Tako je! Ipak, radi veće sigurnosti, Harbert je odlučio kornjaču još i kamenjem poduprijeti, što je Nab držao nepotrebnim. Poslije toga dvojica lovaca se upute prema Granitnom dvorcu, hodajući morskim žalom koji je oseka posve otkrila. Harbert je htio iznenaditi Pencroffa. Stoga mu ne reče ništa o "prekrasnom primjerku morske kornjače", koju su okrenuli na leđa. Dva sata potom, on i Nab su ponovno bili na mjestu gdje su je ostavili, ovaj put s kolicima. Međutim, tu više nije bilo "prekrasnog primjerka morske kornjače". Nab i Harbert najprije pogledaše jedan drugoga, a potom se osvrnu oko sebe. Pa ipak, na tom su mjestu ostavili kornjaču. Dječak je čak pronašao kamenje kojim je bijaše podupro, stoga je bio siguran da se u pogledu mjesta nisu prevarili. - Tako, dakle - promrmlja Nab - te se kornjače ipak mogu okrenuti! Čini se daje tako - odgovori Harbert koji je, ne shvaćajući kako se to moglo dogoditi, promatrao kamenje po pijesku. — Pencroff, bogme, neće biti nimalo zadovoljan! -A gospodin Smith možda neće tako lako pojasniti ovaj nestanak! -doda Harbert. - Svejedno - reče Nab, koji je želio da skriju taj svoj neuspjeh nećemo im ništa kazati o svemu ovome. -Naprotiv, Nabe, moramo im kazati - odgovori Harbert. Dohvativši kolica koja su uzalud vukli, vratiše se u Granitni dvorac.

200 majmun se ubrzo našao svezan na podu.

201

Jules Verne

Došavši do mjesta gdje su inženjer i Pencroff skupa radili, Harbert ispriča što im se dogodilo. - E, doista ste nespretnjakovići! - poviče mornar. - Kako ste mogli dopustiti da vam tako lako umakne pedesetak obroka! - Ali, Pencroffe, nismo mi krivi - otpovrne Nab - što je kornjača odmaglila. Ta kažem ti, okrenuli smo je na leđa! - Onda je niste dostatno okrenuli - odvrati podrugljivo nesmiljeni mornar. -Kako to, nismo je dostatno okrenuli! - poviče Harbert i ispriča kako je, osim toga, još i kamenjem podupro kornjaču. - Onda je to pravo čudo! - odvrati Pencroff. - Ja sam mislio, gospodine Cvruse - reče Harbert - da se kornjače izvrnute na leđa ne mogu više okrenuti na noge, osobito ako su velikog rasta? - Dobro si mislio, drago dijete - odgovori inženjer. - A kako se onda mogla okrenuti? -Na kojoj udaljenosti od mora ste ostavili tu kornjaču? - upita inženjer koji je, prekinuvši rad, razmišljao o toj zgodi. -Najviše petnaest stopa - odgovori Harbert. — Je li u tom trenutku bila oseka? — Jest, gospodine Cvruse. - Znači da je kornjača izvela u vodi ono što nije mogla izvesti na pijesku - odgovori inženjer. - Bit će da se okrenula kad je plima do nje stigla, a potom je mirno otplivala na pučinu. -Ah, doista smo pravi nespretnjakovici! - poviče Nab. - Čast mi je, što sam vam maloprije to isto i ja kazao! - primijeti Pencroff. Nedvojbeno, to pojašnjenje Cvrusa Smitha je bilo prilično uvjerljivo, ali je li on doista bio uvjeren u njegovu točnost? To se ne bi moglo ustvrditi.

202Tajanstveni

otok

fr II:

II. PRVI POKUŠAJI S PIROGOM - SANDUK NA MORSKOJ OBALI VUČA - RT OLUPINE - SADRŽAJ SANDUKA: ALAT, ORUŽJE, ODJEĆA, KNJIGE, POSUĐE - ŠTO NEDOSTAJE PENCROFFU EVANĐELJE - JEDAN STIH IZ SVETE KNJIGE

Dvadeset deveti studenoga čun od kore drveta bio je potpuno dovršen. Pencroff je održao obećanje, jer je doista neku vrstu piroge, čije je korito pojačao vitkim prutovima crejimbe, sagradio u pet dana. Jedna klupa straga, jedna u sredini da bi održala potrebnu širinu čuna, i treća posve naprijed, potom oplata načinjena sa svrhom da drži upornike dvaju vesala, krmeno veslo za upravljanje, dopunjavali su taj čun, dugačak dvanaest stopa i težak ne više od dvije stotine livri. Operaciju porinuća čuna u vodu obavili su vrlo

jednostavno. Laganu su pirogu donijeli do pijeska na morskoj obali ispred Granitnog dvorca i plima je podiže. Pencroff skoči u nju i uze njom upravljati krmenim veslom. Pri tome se uvjerio da je vrlo pogodna za svrhu kojoj je bila namijenjena. — Hura! — poviče mornar, koji se nije ustezao tako proslaviti svoju vlastitu pobjedu. - S ovim bi se čunom mogao obići... - Svijet? - upita Gedeon Spilett. -Ne, već otok. Nekoliko kamena za opterećenje, jedan jarbol na prednjem dijelu i komad jedra, koje će nam gospodin Smith napraviti jednoga dana, pa ćemo daleko dospjeti! Sto je, gospodine Cvruse, i vi, gospodine Spilette, i vi, Harberte, i ti, Nabe, ne biste li malo isprobali naš novi brod? Do vraga, valja nam ustvrditi može li nas nositi svu petoricu! To je doista trebalo ispitati. Zamahom krmenog vesla, Pencroff privede pirogu žalu, provukavši se kroz uski prolaz između litica. Dogovoreno je da će još tog istog dana iskušati tvrdoću piroge, ploveći u njoj uz obalu do prvog rta, gdje su završavale litice prema jugu. Dok je ulazio u čun, Nab poviče: 203

l j

Jules Verne

-Ali tvoj čamac, Pencroffe, propušta dosta vode! -Nije to ništa, Nabe - odgovori mornar. - Drvo treba nabreknuti! Za dva dana voda više neće navirati, te će je u našoj pirogi biti manje no što je ima u trbuhu pijanice. Ulazite u čun! Svi su se ukrcali i Pencroff zavesla prema otvorenom moru. Vrijeme je bilo prekrasno, a more tako mirno kao voda u kakvu jezercu omeđenom sa svih strana bližim obalama, te je piroga plovila po njemu tako sigurno, kao da plovi mirnim tokom Rijeke milosti. Od dva vesla jedno dohvati Nab, a drugo Harbert, dok je Pencroff ostao straga, da krmenim veslom upravlja pirogom. Mornar je najprije preplovio kanal i prošao pokraj južnog rta otočića. S juga je puhao svježi povjetarac, ali ni u tjesnacu ni na pučini more nije bilo uzburkano. Poneki izduženi val, kojega je piroga jedva i osjećala, s obzirom na to daje bila dobro opterećena, u pravilnim je razmacima podizao površinu mora. Oko pola milje su se udaljili od obale, tako da bi što bolje mogli vidjeti Franklinovo brdo sa svim njegovim ograncima.

Potom Pencroff okrene pramac piroge prema ušću rijeke. Sad je piroga plovila uz obalu koja se u polukrugu protezala do krajnjega rta, te je zbog toga skrivala cijelu zaravan Utvinih močvara. Taj rt, do kojega je razdaljina bila veća zbog uvučene obale, bio je udaljen oko tri milje od Rijeke milosti. Naseljenici su odlučili doveslati do njegova kraja i mimoići ga tek toliko, koliko je potrebno da bace letimičan pogled na obalu, koja se protezala do Caporkova rta. Piroga je, dakle, išla uz obalu na udaljenosti od najviše nekoliko stotina metara, uklanjajući se grebenima kojih je bilo mnoštvo uz obalu, a plima ih je upravo u tom trenutku počela pokrivati. Od ušća rijeke pa sve do rta, visoka se obala postupno spuštala, a ta se obala, u stvari, sastojala od gomila granitnih litica, zanimljivo raspoređenih, posve različitih od onih koje su tvorile zaravan Veliki vidikovac i imala izgled divljine. Činilo se kao da je tu netko ispraznio golema kola puna kamenja. Nikakvo raslinje nije pokrivalo taj oštri greben, koji se izdužio čitave dvije milje ispred šume. Taj je rt bio sličan mišici kakva diva, koja se pružila iz zelena rukava šume. Tjerana snagom dvaju vesala, piroga je brzo napredovala. S olovkom u jednoj, a bilježnicom u drugoj ruci, Gedeon Spilett je krupnim potezima crtao obalu. Nab, Pencroff i Harbert su razgovarajući promatrali taj dio svoga posjeda, koji su sada prvi put vidjeli. Dotle je piroga odmicala prema jugu, te se činilo, kao da se dva Rta čeljusti pomiču i još više zatvaraju zaljev Unije. Cyrus Smith nije sudjelovao u razgovoru, već je samo promatrao. Po nepovjerenju koje je izbijalo iz njegova pogleda, reklo bi se da motri neki vrlo čudan kraj. Poslije tri četvrti sata plovidbe piroga je gotovo stigla do krajnje točke rta i Pencroff se upravo pripremao da ga zaobiđe, kadli se Harbert digne, pokaže neku crnu točku i reče: - Sto li se ono vidi tamo na obali? Sve se oči okrenuše prema pokazanom mjestu. 204Tajanstveni otok - Doista - potvrdi dopisnik - izgleda kao olupina, napola skrivena pijeskom. - Ha! — poviče Pencroff. — Vidim što je! -A što?-upita Nab. - Bačve! Bačve! Čak su možda i pune! — odgovori mornar. - Usmjerite k obali, Pencroffe! - zapovjedi Cyrus Smith. Nekoliko zamaha veslima i piroga dodirne obalu na kraju male drage i njezini putnici skočiše na žalo. Pencroff se nije prevario. Dvije su se bačve doista nalazile tamo, do polovice zatrpane u pijesak, ali još uvijek čvrsto privezane za veliki sanduk, koji su podržavale na vodi i tako se zajedno s njim nasukale na obali. - Čini se da se neki brodolom dogodio u blizini otoka? - upita Harbert. - Očito - odgovori Cyrus Smith. -Ali što lije u ovom sanduku? - nestrpljivo poviče Pencroff. - Što li se nalazi u ovom sanduku? Zatvoren je, a nemamo pri ruci ništa čime bismo odvalili poklopac! Pa ništa, odvalit ćemo ga kamenom! Mornar podiže težak kamen i pođe prema sanduku, u nakani da ga razvali, ali ga inženjer zadrža i reče:

-Pencroffe, možete li vi obuzdati svoje nestrpljenje barem još jedan sat? -Ali, gospodine Cvruse, zamislite, možda tu u njemu ima stvari koje nam upravo nedostaju! - To ćemo doznati, Pencroffe - odgovori inženjer - ali čemu razbiti ovaj sanduk koji nam može biti od koristi?! Prenesimo ga u Granitni dvorac gdje ćemo ga lako otvoriti, a da ga uopće ne razbijemo. Vidi se da je bio pripremljen za putovanje, pa ako je dovde mogao doploviti, plovit će bez nezgoda još do ušća Rijeke milosti! - U pravu ste, gospodine Cvruse, a ja u krivu - odgovori mornar. -Što ćete, čovjek nije uvijek u stanju upravljati svojini postupcima. Inženjerovo je mišljenje bilo na mjestu. Doista, u pirogu nisu mogli ni stati svi predmeti koji su se vjerojatno nalazili u sanduku, a sigurno su bili vrlo teški, čim su bile potrebne dvije prazne bačve, da bi se sanduk održao na vodi. Dakle, najbolje će biti da ga otegle do obale pred Granitnim dvorcem. A sad se naseljenicima nametalo vrlo bitno pitanje: odakle je doplovila ta olupina? Pozorno su promotrili sve oko sebe i pretražili obalu na nekoliko stotina koraka posvuda uokolo. Nikakvih drugih naplavljenih krhotina nisu pronašli. I po moru su također tražili očima. Nab i Harbert su se popeli na povišenu liticu, ali ništa nisu zamijetili, ništa, ni oštećeni brod, ni brod s razapetim jedrima. Međutim, brodolom se dogodio, u to nije moglo biti dvojbe. Možda je ta zgoda bila u svezi sa zgodom o olovnom zrnu? Možda su stranci pristali na drugom kraju otoka? Možda su se još tamo nalazili? Ali, razmišljajući o svemu tome, naseljenici su zaključili da ti stranci nisu bili malajski gusari, jer je bilo očito da je sanduk bio ili američkog ili europskog podrijetla.

205

l

Jules Verne

Svi su se vratili sanduku, koji je bio pet stopa dug i tri širok. Bio je načinjen od hrastovine, čvrsto zatvoren i prevučen debelom kožom, koja je za drvo bila pričvršćena bakarnim čavlićima. Uz bokove su mu bile pričvršćene jakim konopima vezanim takozvanim "mornarskim uzlovima", što je Pencroff odmah zamijetio, dvije velike bačve, hermetički zatvorene. Bačve su pri udarcu prazno odjekivale. Inače je sanduk izgledao savršeno očuvan, što je trebalo zahvaliti činjenici da se nasukao na žalo, a ne na oštre litice. Pošto su ga dobro razgledali, ustvrdili su da nije dugo boravio u moru i da je na tu obalu tek nedavno stigao. Činilo se da voda nije u nj prodrla i da su svi predmeti što su se u njemu nalazili ostali nedirnuti. Bilo je očito da je taj sanduk bačen u more preko palube nekog oštećenog broda, koji je jurio prema obali. Putnici tog broda,

potaknuti nadom da će sanduk stići do obale gdje će ga kasnije pronaći, osigurali su ga s dvije prazne bačve. — Oteglit ćemo ovaj sanduk do Granitnog dvorca — reče inženjer — i tamo ustvrditi što se sve nalazi u njemu. Ako potom pronađemo na otoku preživjele ljude iz toga brodoloma, predat ćemo ga njegovim vlasnicima. Ako, međutim, ne pronađemo nikoga__ -Zadržat ćemo ga za sebe! - poviče Pencroff. - Ali, za miloga Boga, što li se u njemu nalazi! Plima je već počela sezati do sanduka, koji će sigurno zaploviti kad plima bude na vrhuncu. Odsjekoše komad konopa kojim je jedna bačva bila pričvršćena za sanduk i njime sanduk vezaše za pirogu. Potom Nab i Pencroff veslima odstrane pijesak da bi olakšali pokretanje sanduka koji je piroga ubrzo vukla za sobom i zaobišla rt, kojemu su dali ime Rt olupine. Teglenje je bilo naporno. Bačve su jedva održavale sanduk na vodi. Mornar je bio u stalnom strahu da se sanduk ne otkine i ne potone. Na sreću, njegove se bojazni nisu ostvarile, tako daje piroga jedan sat i pol poslije odlaska s Rta olupine, koliko je vremena utrošila da bi prevalila udaljenost od tri i pol milje, pristala na žalu pred Granitnim dvorcem. Tada i pirogu i sanduk povukoše na žalo, a kako se more već počelo povlačiti, ubrzo su se našli na suhom. Nab skoči po alat kojim će otvoriti sanduk, ali tako da ga pri tome što manje oštete, a potom će ustvrditi što se u njemu nalazi. Pencroff nije ni pokušavao prikriti svoje nestrpljenje. Mornar je najprije odijelio od sanduka bačve koje će im, samo je po sebi razumljivo, s obzirom da su bile u dobrom stanju, poslije korisno poslužiti. Potom su jednim kliještima odvalili bravu, a tako isto i poklopac. Nutrina sanduka bila je obložena omotačem od cinka. To je očito učinjeno stoga, da bi se predmeti koji su se nalazili u njemu zaštitili od vlage. -Ah! - poviče Nab. - Da nema možda unutra konzervi? — Nadam se da ih nema! — odgovori novinar. - Kad bi samo u njemu bilo... - dometne mornar poluglasno. 206Tajanstveni otok - Što? - upita Nab, koji ga bijaše čuo. - Ništa! Omotač od cinka rasjekoše po cijeloj dužini, pa ga presaviše preko strana sanduka, a potom su, postupno, počeli vaditi razne stvari i polagati ih na pijesak. Pri pojavi svakog novog predmeta Pencroff je radosno klicao, Harbert je pljeskao rukama, a Nab je plesao kao... kao crnac. Bilo je u njemu knjiga koje su poticale ludu radost u Harbertu, i kuhinjskog posuđa koje bi Nab bio prekrio poljupcima! Naseljenici su imali razloga biti više nego zadovoljni, jer je u tom sanduku bilo alata, oružja, raznih instrumenata, odijela, knjiga. Uostalom, evo točnog popisa što ga je Gedeon Spilett unio u svoju bilježnicu: Alat: 3 noža s više sječiva 2 sjekire za sječu drva 2 tesarske sjekire 3 struga

2 bačvarske sjekirice 1 tesarsko dlijeto 6 dlijeta 2 strugalice 3 čekića 3 svrdla 2 burgije 10 paketića čavala i vijaka 3 pile raznih veličina 2 kutije igala Oružje: 2 puške kremenjače 2 puške s čahurama 2 karabina sa središnjim paljenjem 5 velikih noževa 4 sablje 2 bačve puščanog praha, svaka zapremnine 25 livri 12kutija upaljača Instrumenti: l sekstant l obični dalekozor l dvogled l kompas l džepni kompas 207

Jules Verne

i l toplomjer po Fahrenheitu l aneroidni barometar 1 kutija s fotografskim aparatom, objektivom, pločama, kemikalijama itd. Odjeća: 2 paketa košulja od posebne tkanine koja je bila slična vuni, vjerojatno biljnog podrijetla 3 paketa čarapa od iste tkanine Posuđe: 1 željezna posuda za grijanje vode 6 tava od kovanog bakra 3 metalna tanjura 10 pribora za jelo od aluminija 2 lončića l mala prijenosna pećnica 6 kuhinjskih noževa Knjige: l Sveto pismo Novog i Starog zavjeta l atlas l rječnik raznih polinezijskih izričaja 1 rječnik prirodnih znanosti u šest svezaka 3 arka bijelog papira 2 računske bilježnice čistih stranica — Treba priznati! — reče novinar, pošto je popis stvari bio gotov — da je vlasnik ovog sanduka bio vrlo praktičan čovjek! Alat, oružje, instrumenti, odjeća, posuđe, knjige, sve je tu! Reklo bi se da se on doista nadao brodolomu i da se unaprijed za nj pripremio! - Jest, sve je tu - složi se Cyrus Smith zamišljeno. -1 posve je sigurno - doda Harbert - da ni brod na kojemu se nalazio ovaj sanduk, ni njegov vlasnik, nisu pripadali malajskim gusarima! - Ukoliko taj vlasnik - primijeti Pencroff - nije pao u ruke tim gusarima...

-Ne bi se reklo da je tako - odgovori novinar. - Postoji veća vjerojatnost daje neki američki ili europski brod bačen u ove krajeve i da su putnici, u želji da spase ono najnužnije, spremili stvari u ovaj sanduk i bacili ga u more. - Jeste li i vi tog mišljenja, gospodine Cvruse? - upita Harbert. - Jesam, drago dijete - odgovori inženjer. - Događaji su se vjerojatno tako odvijali. Možda je netko u trenutku brodoloma ili predviđajući da bi se mogao dogoditi, spremio u ovaj sanduk najpotrebnije predmete, da bi ih poslije potražio negdje na obali... - Zar i fotografski aparat? - upitao je mornar, s nevjericom na licu. - Što se tiče tog aparata - odgovori Cyrus Smith - ne vidim kakvu se korist od njega može imati. Bilo bi bolje za nas, kao i za svakog brodolomca, da se u ovakvim slučajevima više misli na odjeću i streljivo! 208Tajanstveni

otok

-Ali, zar na svim tim instrumentima, na tom alatu, na knjigama, nema nikakva znaka, nikakve adrese po kojoj bismo mogli zaključiti odakle potječe sva ta roba? - upita Gedeon Spilett. To je još trebalo ispitati. Svaki su predmet pomno pregledali, osobito knjige, instrumente i oružje. Ni instrumenti, ni oružje, protivno običaju, nisu imali znaka tvornice na sebi. Uostalom, bili su savršeno očuvani i, čini se, još neupotrebljavani. Isto to ustvrdiše i za alat i posuđe. Sve je bilo novo i, ukratko rečeno, dokazivalo da svi ti predmeti nisu slučajno pokupljeni i pobacani u sanduk, već naprotiv, da je netko namjerno odabrao te stvari i složio ih u sanduk. Posebice je to dokazivao metalni omotač, koji je predmete sačuvao od vlage i koji nije mogao biti zavaren u žurbi. Rječnik prirodnih znanosti i polinezijskih izričaja tiskani su na engleskom jeziku, ali na njima nije bilo ni imena izdavača ni nadnevka objavljivanja. To isto vrijedi i za Bibliju, tiskanu također na engleskom jeziku, u povećem formatu i vrlo lijepo tehnički opremljenu. Čini se da ju je netko vrlo često listao. Što se tiče atlasa, bilo je to prekrasno djelo. U njemu su bile zemljopisne karte cijelog svijeta i nekoliko planisfera u Mercatorovoj projekciji. Nazivi su bili na francuskom jeziku, ali ni na njemu nije bilo datuma izdanja, ni imena izdavača. Dakle, na svim tim raznim predmetima nije bilo nikakva znaka, po kojemu su im mogli odrediti podrijetlo, ništa po čemu su mogli naslutiti narodnost broda, koji je sigurno prije kratkog vremena prošao tuda. Bilo otkud da je stigao taj sanduk, silno je obogatio naseljenike Lincolnova otoka. Dotad su oni, prerađujući prirodne sirovine, sve napravili svojim vlastitim rukama i, zahvaljujući svojoj dovitljivosti i znanju, zadovoljili svoje potrebe. Ali, ne čini li se, da ih je Providnost htjela nagraditi, poslavši im sve ove proizvode ljudske radinosti? Molitvom zahvalnicom naseljenici se odužiše Nebu. Uza sve to, jedan među njima ipak nije bio zadovoljan. To je bio Pencroff. Čini se da u sanduku nije bilo jedne stvari do koje je njemu bilo i te kako stalo, jer stoje manje stvari bivalo u sanduku, njegovo

je oduševljenje sve više slabilo. Kad je popis svih stvari bio gotov, čulo se kako je promrmljao ove riječi: - Sve je ovo i dobro i lijepo, ali vidjet ćete da u ovoj kutiji nema ničega za mene! Te su riječi potakle Naba da upita: - Što je, prijatelju Pencroffe, čemu si se ti, dakle, nadao? - Da je unutra bilo samo pola livre duhana - ozbiljno odgovori Pencroff- mojoj sreći ne bi bilo kraja! Svi su prasnuli u smijeh, čuvši tu mornarevu primjedbu. Nakon pronalaska sanduka pojavila se, sad više no ikada, potreba da se temeljito istraži otok. Naseljenici su se dogovorili da će sutra u 209sam osvit dana poći na put uzvodno Rijekom milosti i stići tako do zapadne obale otoka. Ako su se neki brodolomci domogli tog dijela obale, moglo se pretpostaviti da su bili bez ikakvih sredstava, te im je što hitnije trebalo pojuriti u pomoć. U tijeku toga dana prenesoše razne predmete u Granitni dvorac i uredno ih složiše u velikoj dvorani. Sve se ovo dogodilo u nedjelju, 29. listopada. Prije no što će poći na spavanje, Harbert zamoli inženjera, ne bi li im pročitao neki odlomak iz Svetog pisma. -Vrlo rado - odgovori inženjer. On uze svetu knjigu i baš je htjede otvoriti, kadli ga Pencroff zaustavi i reče: - Gospodine Cvruse, ja sam sujevjeran. Otvorite nasumce i pročitajte nam prvi stih na koji vam pogled padne. Vidjet ćemo može li se primijeniti na naš položaj. Cyrus Smith se osmijehne na tu mornarevu primjedbu. Htio je udovoljiti njegovoj želji, te evanđelje otvori točno na mjestu, gdje je neki znak bio umetnut među stranicama. Odmah mu pogled padne na crveni križić napravljen olovkom. Taj se znak nalazio ispred osmog stiha, sedme glave evanđelja po Mateju. On pročita stih koji je glasio: "Tko pita, dobit će, tko traži, naći će!" 210Tajanstveni otok

III. POLAZAK - PLIMA - BRIJESTOVI I FAFARINKE - RAZNE BILJKE JAKAMAR - IZGLED ŠUME - DIVOVSKI EUKALIPTUSI - ZAŠTO SU DOBILI NAZIV "GROZNIČAVO DRVEĆE" - ČOPORI MAJMUNA SLAP - NOĆNI TABOR Sutradan, 29. listopada, sve je bilo pripravno za dogovoreno izviđanje otoka, koje se nametalo kao hitno, poslije onoga što se jučer dogodilo. U stvari, položaj naseljenika na Lincolnovu otoku toliko se izmijenio da su oni mogli zamisliti kako njima samima ne samo da nije bila potrebna pomoć, nego su je čak drugima mogli pružiti. Odlučili su ploviti uzvodno Rijekom milosti sve dok joj tok bude plovan. Tako će dobar dio puta prevaliti ne zamarajući se, a uz to će prenijeti oružje i namirnice daleko na zapadni dio otoka.

Trebalo je, u stvari, misliti ne samo na stvari koje će ponijeti sa sobom, već i na one na koje će, možda, slučajno naići, a bit će vrijedne da ih ponesu sa sobom u Granitni dvorac. Ako se doista dogodio brodolom na obalama otoka, što se s pravom moglo pretpostaviti, sigurno će naići na neke ostatke, što će im dobro doći. S obzirom na to, nema dvojbe da bi im kolica bolje poslužila od krhke piroge, ali ta su kolica bila teška i nezgrapna, pa ih nije bilo lako vući. To navede Pencroffa da zažali, što se u sanduku uz "pola livre duhana" nisu nalazila i dva snažna konja iz New Jerseva, koji bi bili od neprocjenjive koristi za naseljenike! Nab je već ukrcao namirnice koje su se sastojale od suhog mesa, nekoliko galona piva i prevrelog soka, dakle, namirnice potrebne za tri dana, odnosno vrijeme što ga je Cyrus Smith odredio za istraživanje. Doduše, oni su računali da se i na putu mogu snabdjeti hranom, stoga je Nab i te kako pazio, da ne zaboravi ponijeti prijenosnu pećnicu.

211

Jules Verne Od alata su ponijeli dvije sjekire koje su im trebale poslužiti da sebi prokrče put kroz gustu šumu, a od instrumenata dalekozor i džepni kompas. Od oružja su ponijeli dvije puške kremenjače, korisnije na ovom otoku od pušaka na upaljač, jer su se prve palile kremenom za koji je bilo lako naći zamjenu, dok je za druge bio potreban upaljač, koji se pri čestoj uporabi brzo trošio. Uz to su ponijeli i jedan karabin i nekoliko čahura. Baruta, kojega je u bačvama bilo oko pedeset livri, morali su ponijeti određenu količinu. Međutim, inženjer je naumio napraviti neku eksplozivnu tvar, koja će im omogućiti da ga što manje troše. Osim vatrenog oružja, ponesoše i pet noževa u kožnatim koricama. Ovako opskrbljeni, mogli su zaci u gustu šumu, manje-više, sigurni da će se izvući iz mogućih neprigoda. Nije ni potrebno spominjati da su Pencroff, Nab i Harbert, tako naoružani, bili ushićeni, premda je Cyrus Smith zatražio od njih obećanje da neće bez potrebe ispaliti ni jednog metka. U šest sati ujutro pirogu su gurnuli u more. Svi su se ukrcali, uključujući Topa, i krenuli prema ušću Rijeke milosti.

Plima je počela djelovati tek prije pola sata, znači, potrajat će još nekoliko sati, što je trebalo iskoristiti, jer će za oseke biti teško ploviti uz rijeku. Za tri dana bit će puni mjesec, te je plima već bila vrlo jaka. Zahvaljujući strujanju plime, piroga je brzo odmicala između visokih obala, tako da joj veslima nisu morali povećati brzinu. Za nekoliko minuta naseljenici su već bili na zavoju koji je tvorila Rijeka milosti, i to točno na onom zavoju, gdje je Pencroff prije sedam mjeseci načinio prvu splav za prijevoz drva. Poslije toga vrlo oštrog zavoja, rijeka je u luku skretala prema jugozapadu i pretjecala ispod visokih i uvijek zelenih stabala crnogorice. Obale Rijeke milosti izgledale su veličanstveno. Cyrus Smith i njegovi prijatelji morali su se diviti lijepim prizorima, koje je priroda tu stvorila zahvaljući vodi i drveću. Što su više prodirali u nutrinu otoka, vrste su se drveća mijenjale. Na desnoj obali rijeke redali su se prekrasni primjerci brijestova, onih dragocjenih i pravih brijestova, koji se naveliko traže u građevinarstvu, i to stoga jer se mogu dugo održati u vodi. Potom je tu bilo i bezbroj drugih vrsta iz iste obitelji, među ostalim i fafarinke, iz čije se sjemenke dobiva vrlo korisno ulje. Malo podalje, Harbert je zapazio nekoliko lardizabelaja, čije savitljive grane, namočene u vodi, daju odlične konope, i nekoliko ebanovih stabala, koja su imala vrlo lijepu crnu boju, iskrižanu krivudavim žilicama. Katkad su se naseljenici zaustavljali na ponekim mjestima, gdje je piroga mogla lako pristati. Tada su Gedeon Spilett, Harbert i Pencroff, s puškom u ruci i Topom ispred sebe, obilazili obalom. Ne računajući divljač, možda će naići na neku korisnu biljku, koju bi bilo vrijedno ubrati. Mladog je prirodoslovca poslužila sreća. Otkrio je neku vrstu 212Tajanstveni

otok

divljeg špinata iz obitelji jurčica i mnogobrojne primjerke krstašica, koje su pripadale obitelji kupusa, a koje će presađivanjem zasigurno biti moguće "oplemeniti". Bile su tu potočarke, povrtnice, repe i, na kraju, male stabljike pune grana, malo runjave, visoke čitav metar, koje su rodile gotovo mrko sjemenje. - Znaš li koja je ovo biljka? - Harbert će upitati mornara. - To je duhan! - poviče Pencroff, koji je tu biljku vidio jedino u svojoj luli. -Nije, Pencroffe! - odgovori dječak. - Ovo nije duhan, ovo je slačica. - Pa, nek bude slačica! - reče mornar. - Ali ako slučajno naiđete na struk duhana, dragi moj dječače, posvetite mu doličnu pozornost! - Jednog ćemo dana i na nj naići! - reče Gedeon Spilett. - Zbilja? - poviče Pencroff. - Bogami, ne znam što bi u tom slučaju nedostajalo ovom našem otoku! Sve te razne biljke kolonisti su vrlo nježno iščupali iz zemlje i prenijeli u pirogu koju Cyrus Smith, zadubljen u svoje misli, ne bijaše napustio. Novinar, Harbert i Pencroff više su puta tako izlazili sad na lijevu, a sad na desnu obalu Rijeke milosti, od kojih je prva bila strmija, a na drugoj je rasla veća šuma. Inženjer je pomoću svog džepnog kompasa ustvrdio da je rijeka poslije prvog zavoja osjetno skrenula u smjeru jugozapadsjeveroistok, i tekla gotovo ravno u dužini od oko tri milje. Ali se

moglo pretpostaviti da će u gornjem svom toku ponovno promijeniti smjer, i to prema sjeverozapadu, odnosno prema obroncima Franklinova brda, gdje je sigurno izvirala. Za jednog od tih izlazaka na obalu, Gedeon Spilett je uspio uloviti živa dva para ptica srodnih kokošima. Te su ptice imale dugačak, a tanak kljun, izdužen vrat, kratka krila i na izgled su bile bez repa. Harbert ih je s pravom nazvao tinamuima. Naseljenici su odlučili, da će te ptice biti prvi stanovnici njihova budućeg peradarnika. Sve dotad su puške šutjele. Prvi prasak puške je odjeknuo u šumi Daleki zapad. Bila je tome kriva jedna lijepa ptica koja je svojim izgledom bila slična vrapcu ribolovcu. - Prepoznao sam je! - poviče Pencroff. I tako je, u neku ruku protiv svoje volje, ispalio u nju metak. - A što ste to prepoznali? - upita dopisnik. - Pticu koja nam je umakla prigodom našeg prvog izviđanja otoka -odgovori mornar. - Njezinim smo imenom nazvali ovaj dio otoka. - Jakamar! - poviče Harbert. Bio je to, u stvari, jakamar, lijepa ptica oštrog perja i metalnog sjaja. Olovna ju je sačma oborila na zemlju. Top ju je donio u pirogu zajedno s nekoliko turakolorija, iz vrste ptica puzavica, velikih poput goluba, zelenog perja, krila djelimično išaranih grimiznom bojom i uspravnom ćubom optočenom nareckanim bijelim rubom. Mladom Harbertu je trebalo zahvaliti na tom odličnom pogotku, čime je on bio i te kako

213

Pencroff mu je odvezao ruke. 214Tajanstveni otok ponosan. Ove su puzavice kao divljač bile vrjednije od jakamara, čije je meso bilo malo žilavo, ali bi Pencroffa bilo teško uvjeriti da nije ubio najbolju od sve pernate divljači koju ljudi jedu.

Bilo je deset sati ujutro kad je piroga stigla do drugog zavoja Rijeke milosti, koji se nalazio na udaljenosti od oko pet milja od ušća. Tu su se zaustavili radi doručka. U sjeni velikih i lijepih stabala doručak je trajao pola sata. Rijeka je tu bila široka šezdeset do sedamdeset stopa, a duboka od pet do deset. Inženjer je zapazio brojne pritoke koje su se slijevale u nju iv bogatile je vodom, ali to su bili potoci kojima se nije moglo ploviti. Suma se pružala unedogled, pa bilo da se zvala Jakamarska šuma ili Daleki zapad. Ni pod stablima visokog rasta, ni pod stablima što su rasla uz obalu Rijeke milosti, nigdje, upravo nigdje, naseljenici nisu otkrili nikakav ljudski trag. Bilo je očito da nikada sjekira nije zasjekla u ta stabla, da nikada i ničiji nož nije dodirnuo povijuše koje su se pružale s jednoga debla na drugo usred gustog grmlja i visoke trave. Ako su kakvi brodolomci pristali na otok, oni se nisu makli dalje od obale, te nije ni trebalo tražiti tobožnje preživjele brodolomce pod ovim debelim pokrovom. Stoga se inženjeru i žurilo da što prije stignu na zapadnu obalu Lincolnova otoka koja je, po njegovoj prosudbi, bila udaljena još najmanje pet milja. Nastavili su plovidbu. Premda se u tom trenutku činilo da Rijeka milosti ne teče prema obali već prema Franklinovu brdu, odlučili su nastaviti putovanje pirogom dokle god bude vode ispod njezina korita. Time su ne samo štedjeli snage, već i dobivali na vremenu, jer bi inače kroz šikaru morali sebi prokrčiti put sjekirom. Ali, ubrzo se naglo smanjila količina vode u rijeci, zato stoje nastupila oseka, koja je i trebala nastupiti u to vrijeme, ili stoga što se plima nije mogla ni osjetiti na tako velikoj udaljenosti od ušća. Trebalo je, dakle, namjestiti vesla. Nab i Harbert zauzmu svoja mjesta na klupi, a Pencroff na krmi, te tako nastave plovidbu uz rijeku. Činilo se da šuma biva rjeđa što su dublje zalazili u šume Daleki zapad. Stabla više nisu bila zbijena kao dotad, a poneko je stajalo potpuno osamljeno. Zbog toga što su imala više prostora, obilato su koristila tu slobodu oko sebe, te su izrasla visoka i lijepa. Bili su to veličanstveni primjerci biljnog svijeta te geografske širine! Gledajući ih, prirodoslovac bi, bez dvojbe, odmah pogodio koji usporednik prolazi preko Lincolnova otoka! - Eukaliptusi! - poviče Harbert. U stvari, veličanstvena stabla o kojima je riječ, bila su posljednji biljni divovi izvan tropskog pojasa, srodnici eukaliptusa, koji su rasli u Australiji i na Novom Zelandu, dakle u zemljama koje su se nalazile na istoj geografskoj širini kao i Lincolnov otok. Poneki se od njih dizao dvije stotine stopa uvis. Opseg im je pri zemlji iznosio dvadeset stopa, dok im je kora, izbrazdana vijugama mirisave smole, bila debela cijelih pet palaca. Ništa nije ljepše i ništa neobičnije od primjeraka iz obitelji mirta, čije je lišće otkrivalo profil svjetlosti i puštalo da sunčeve zrake dopru do tla.

215

Jules Verne Ispod tih eukaliptusa svježa je trava poput saga pokrivala tlo. Iz nje su izlijetale sitne ptičice, koje su se ljeskale u mlazovima svjetlosti kao krilati rubini. -To su prava stabla! - poviče Nab. - Samo, mogu li se ta stabla iskoristiti za što? - Glupost! - odgovori Pencroff. - Ta divovska stabla su isto kao i divovski ljudi: vrijede jedino da ih se po sajmovima pokazuje! -Mislim da vi, Pencroffe, griješite - reče Gedeon Spilett. -Eukaliptusi su se pokazali vrlo korisnima za pravljenje namještaja. -A ja bih tome pridodao - reče Harbert - da eukaliptusi pripadaju obitelji koja ima mnogo korisnih članova: gojave, na kojima rastu plodovi slični kruškama, klinčaci koji daju garofane, šipak koji daje šipak, eugenia cauliflora, od čijih se plodova pravi jedna vrstu dosta dobrog vina, mirta ugni, koja sadrži odlično alkoholno piće, mirta caryophyllus od čije se kore dobiva dragocjeni cimet, eugenia pimenta od koje potječe paprika s Jamaike, obična mirta, čije bobice mogu nadomjestiti papar, eucalyptus robusta, od kojega se dobiva jedna vrsta vrlo ukusne hrane, eucalyptus Gunei, čiji se sok vrenjem pretvara u pivo. Na kraju, sva ona stabla poznata pod skupnim imenom "stabla života" ili "željezno drvo" pripadaju obitelji mirte koja ima četrdeset i šest rodova i tri stotine vrsta. Pustili su dječaka da govori, te on sav u zanosu izrecitira svoju malu lekciju iz botanike. Cyrus Smith ga je slušao smješkajući se pritom, a Pencroff s osjećajem ponosa koji se ne da opisati. — U redu, Harberte — odgovori Pencroff— samo bih seja usudio reći kako svi ti korisni primjerci što ste ih upravo spomenuli nisu divovskog rasta kao ovi ovdje! - To je točno, Pencroffe. - Pa to onda dokazuje ono što sam prije rekao - odvrati mornar - a to je da divovi nisu ni od kakve koristi! — U tome se varate, Pencroffe — sad se inženjer umiješa — ovi divovski eukaliptusi što nam pružaju zaštitu ipak nečemu služe. -A čemu, zapravo? - Da štite od bolesti predio u kojemu rastu. Znate li kako ih nazivaju u Australiji i na Novom Zelandu? - Ne znam, gospodine Cvruse. - Nazivaju ih "grozničavo drveće"! - Stoga što se od njih dobiva groznica? - Ne, već stoga što je oni sprječavaju! - E, to moram pribilježiti - reče dopisnik. - Samo pribilježite, moj dragi Spilette. Dokazano je, čini se, da ovi eukaliptusi suzbijaju djelovanje kužnih isparavanja iz močvara. Pokušalo se saditi ovo zaštitno sredstvo u ponekim dijelovima južne 216Tajanstveni

otok

Europe i sjeverne Afrike, čije je tlo bilo vrlo nezdravo, i ustvrdilo se da se zdravstveno stanje tamošnjih stanovnika, postupno, poboljšalo. Nema više pojave groznica u predjelima gdje je tlo

pokriveno ovim stablima. To je danas nedvojbeno, a za nas, naseljem'ke s Lincolnova otoka, prava sreća. -Ah! Kakav otok! Divan i blagoslovljen! - poviče Pencroff. - Kažem, na njemu ima svega... samo mu nedostaje... -1 to će doći na red, Pencroffe, i to ćemo jednog dana pronaći — odgovori inženjer - ali nastavimo plovidbu i veslajmo dalje dok rijeka nosi ovaj naš čun! Ploveći su prevalili još najmanje dvije milje, i to predjelom obraslim eukaliptusima, koji su svojim rastom nadvisivali sve ostalo drveće u tom dijelu otoka. Prostor na kojemu su rasli pružao se unedogled s obje strane Rijeke milosti, čije se dosta krivudavo korito počelo usijecati između visokih zelenih obala. Korito je bilo često zakrčeno visokom travom i oštrim stijenjem, tako da je plovidba postala vrlo naporna. Zbog tih prepreka nisu mogli koristiti vesla, te je Pencroff morao jednim štapom gurati pirogu. Osjećali su da se dno rijeke polako penje i da nije daleko trenutak kad će se piroga, zbog plitke vode, morati zaustaviti. Već se sunce spuštalo prema obzorju i stabla bacala goleme sjene po tlu. Videći da u tijeku tog istog dana neće stići na zapadnu obalu otoka, Cyrus Smith odluči da prenoće na mjestu gdje će ih plitka voda prinuditi da prekinu plovidbu. Po njegovu mišljenju, nalazili su se još uvijek pet do šest milja daleko od obale, a to je bila odviše velika daljina da bije se noću moglo prijeći kroz potpuno nepoznatu šumu. Pirogu su, dakle, bez prestanka gurali štapom. Šumu uz rijeku je, polako, obavijao sve gušći mrak, a uz to, kao daje bivala sve napučenija, jer se mornaru činilo, ukoliko ga oči nisu varale, da vidi čopore majmuna, kako trče ispod stabala. Katkad bi se dva ili tri zaustavila na određenoj udaljenosti od čuna i promatrala naseljenike ne pokazujući nikakva straha, premda su ih sada vidjeli po prvi put. Mogli su lako pobiti te četveroruke životinje, ali se Cyrus Smith usprotivio tom besmislenom klanju, koje je pomalo mamilo razljućenog Pencroffa. Uostalom, inženjerove je protivljenje bilo posve na mjestu, jer su ti vrlo snažni i hitri majmuni mogli postati opasni. Bolje ih ne izazivati potpuno beskorisnim ubijanjem. Istina, mornara su ti majmuni zanimali jedino kao dobra hrana, a te su životinje, u stvari, predstavljale odličnu divljač, jer su se hranile samo travom. Ali, naseljenici su bili u izobilju snabdjeveni takvom hranom, te je bilo šteta beskorisno rasipati streljivo. Oko četiri sata, plovidba Rijekom milosti postala je vrlo teška. Tok su joj zakrčile vodene biljke i kamenje. Obale su bivale sve više i više i već se njezino korito uvuklo u prve obronke Franklinova brda. S obzirom na to, da se vodom snabdijevala na južnim obroncima planine, naseljenici sada sigurno nisu bili daleko od njezinih vrela.

217

Jules Verne -Neće proći ni četvrt sata, a morat ćemo se zaustaviti, gospodine Cvruse - reče mornar. — Ništa za to, Pencroffe. zaustavit ćemo se i podignuti tabor radi prenoćišta. - Koliko li smo samo udaljeni od Granitnog dvorca? - upita Harbert. - Oko sedam milja - odgovori inženjer - dakako, uzmu li se u obzir skretanja rijeke, koja su nas odvukla prema sjeverozapadu. - Hoćemo li nastaviti putovanje? - upita dopisnik. - Probijat ćemo se dok budemo mogli - odgovori Cyrus Smith. Sutra, pak, čim svane dan, napustit ćemo pirogu. Nadam se da ćemo za dva sata prijeći razdaljinu koja nas dijeli od mora. Gotovo cijeli dan će nam, dakle, ostati za istraživanje obale. — Naprijed! — poviče Pencroff. Ubrzo je piroga zagrebla po šljunkovitu dnu rijeke, čija širina na tom mjestu nije bila veća od dvadeset stopa. Gusti svod zelenila nadvio se nad njezino korito, obavivši ga polumrakom. Čuo se dosta jak šum nekog slapa. Znači da se nekoliko stotina koraka uzvodno vodi ispriječila prirodna brana. I doista, na posljednjem zavoju rijeke kroz drveće opaze slap. Čun zastruže o dno korita i trenutak potom je već bio vezan za jedno deblo pokraj desne obale. Bilo je oko pet sati. Posljednje sunčeve zrake su se uvlačile pod guste krošnje i iskosa padale na mali slap, čija se vlažna prašina prelijevala u duginim bojama. Iza njega se korito Rijeke milosti gubilo pod stablima, gdje se napajalo vodom iz nekog nevidljivog vrela. Rijeka milosti je tu, na svom vrelu, bila samo blistav i pitak potok, dok je dolje prema moru, zahvaljujući brojnim pritocima, bila pravom rijekom. Taj predio je bio vrlo lijep i oni se tu utabore. Pošto su se iskrcali, zapalili su vatru pod širokom krošnjom fafarinki, u kojoj su, u slučaju potrebe, mogli potražiti zaklon. Bili su gladni, pa su na brzinu večerali, a potom legoše spavati. Međutim, iz sumraka je dopirala nekakva čudna rika. Stoga su na vatru nabacali dosta drva, tako da ih vatra u tijeku noći štiti svojim pucketavim plamenom. Uza sve to, Pencroff i Nab su naizmjenično bdjeli, ne štedeći pritom drva. Možda se čak i nisu varali kad im se činilo da zamjećuju nekakve životinjske spodobe kako se šunjaju oko tabora, pod stablima, i među granjem. Noć je, međutim, prošla bez

nezgoda. Sutradan, 31 listopada, u pet sati ujutro svi su bili na nogama, pripravni za put. 218Tajanstveni otok

IV. NA PUTU K OBALI - NEKOLIKO ČOPORA MAJMUNA - JOŠ JEDAN VPDENI TOK - ZAŠTO SE U NJEMU NE OSJEĆA PLIMA - ŠUMA NA OBALI - ZMAJEV RT - GEDEON SPILETT POTIČE HARBERTOVU ZAVIST - PRASKANJE BAMBUSA Kad su poslije doručka naseljenici krenuli, s tim da najkraćim putom stignu do zapadne obale otoka, bilo je već šest sati ujutro. Koliko će im vremena biti potrebno da stignu do nje? Cyrus Smith je rekao za dva sata, ali to je, razumije se, zavisilo od prepreka na putu. Ovaj dio Dalekog zapada je bio prosto nabijen drvećem, kao kakva golema šuma u kojoj rastu najrazličitije vrste drveća. Bilo je vjerojatno da će, probijajući se kroz travu, povijuše i šikaru, morati sebi sjekirom krčiti put. Valjalo im je, dakle, hodati sa sjekirom u jednoj, a puškom u drugoj ruci, jer im je još u sjećanju bila rika zvjeradi u prošloj noći. Točan položaj mjesta na kojemu su podigli tabor mogli su odrediti prema položaju Franklinova brda. Budući da se vulkan nalazio prema sjeveru na udaljenosti od nepune tri milje, trebalo je udariti pravo prema jugozapadu, da bi se došlo do zapadne obale. Pošto su čvrsto privezali pirogu za obalu, krenuše. Pencroff i Nab ponesoše namirnice kojih je bilo dostatno da se njima prehrane barem dva dana. Loviti više nisu smjeli. Inženjer je preporučio svojim prijateljima da izbjegavaju svaki nepotreban pucanj koji bi mogao očitovati da se nalaze tu, u blizini morske obale. Prvi udarci sjekire padoše po grmovima mastike, nešto ispod slapa. Držeći kompas u ruci, Cyrus Smith pokaže smjer kojim je trebalo poći. Šuma se sastojala od stabala koja su najvećim dijelom već imali prigode vidjeti u blizini jezera i zaravni Veliki vidikovac. Bili su to deodari, duglasi, kazuarine, gumovci, eukaliptusi, dragonije, hibiskusi, cedrovi i drugo drveće, uglavnom osrednjeg rasta. Bilo gaje previše, pa 219

•¥

N m

Jules Verne

je slabo raslo. Naseljenici su se stoga polako probijali naprijed tim putom koji su morali krčiti, a koji je, po inženjerovim zamislima, trebalo poslije spojiti s putom duž Crvenog potoka. Otkako su pošli s taborišta, stalno su silazili niz niske padine koje su sačinjavale planinski sustav otoka. Premda je zemljište bilo vrlo suho, po bujnom se grmlju, koje je na njemu raslo, moglo zaključiti da na nj djeluju i podzemne vode, ili se taj kraj nalazi u blizini neke rijeke. Cyrus Smith se više nije sjećao da su u posjetu krateru vulkana zamijetili i druge vodene tokove osim Crvenog potoka i Rijeke milosti. Ponovno su ugledali čopore majmuna, koji su izgledali vrlo iznenađeni pojavom ljudi, kojih je izgled bio njima potpuno nepoznat. Gedeon Spilett se pitao ne drže li, možda, ti snažni i hitri četverorukci njega i njegove prijatelje svojim izrođenim srodnicima! Istini za volju, treba reći da ti jadni pješaci koji su pri svakom koraku zapinjali o šiblje, posrtali zbog povijuša, spoticali se o stabla, nisu doista izgledali sjajno pored tih vitkih životinja koje su skakale s grane na granu i koje ništa nije moglo zaustaviti u njihovu nastupanju. Tih majmuna je bilo vrlo mnogo ali, na sreću, nisu pokazivali neprijateljstvo. Usput su zamijetili i nekoliko divljih svinja, nekoliko agutija, klokana i drugih glodavaca, te dva ili tri kulaša u koje bi Pencroff bio vrlo rado sprašio olovna zrna. -Ali - govorio je mornar- lov još nije otvoren. Skakućite, dragi moji, skačite i letite u miru! Pri povratku ćemo, međutim, izmijeniti koju riječ! U devet i pol sati izjutra, njihovu se nastupanju prema jugozapadu odjednom ispriječila, njima posve nepoznata, rječica široka od trideset do četrdeset stopa, vrlo brza toka zbog nagnuća korita. Njezina se voda lomila o brojno kamenje i pomamno jurila uz oštru tutnjavu. Ovaj je potok bio dubok i bistar, ali vrlo nepogodan za plovidbu. - Eto, rijeka nam je presjekla put! - poviče Nab. -Nije - odgovori Harbert. - Ta to je samo potok koji ćemo lako preplivati. -A zašto - upita Cyrus Smith. - Ovaj potok sigurno teče u more. Držimo se njegove lijeve obale i ubrzo ćemo stići do mora. Na put!

— Samo trenutak, dragi prijatelji! — javi se novinar. — A ime ovog potoka? Ne smijemo dopustiti da nam geografski nazivi budu manjkavi! - Tako je! - odmah se složi Pencroff. -Daj mu ime, drago dijete! - reče inženjer obrativši se mladom Harbertu. - Ne bi li bilo bolje da pričekamo, dok ne stignemo do njegova ušća? — reče Harbert. -Neka bude - odgovori Cyrus Smith. - Pođimo, dakle, naprijed i ne zaustavljajmo se više. -Ali samo još trenutak! - poviče Pencroff. 220Tajanstveni otok - Sto je? - upita dopisnik. - Ako je lov zabranjen, ribolov, bogme, nije. Barem tako pretpostavljani - javi se mornar. - Ne možemo gubiti vrijeme - suho primijeti inženjer. - Zaboga, samo pet minuta! - odvrati Pencroff. - Tražim samo pet minuta, i to u interesu našeg ručka! Pencroff polegne po obali, uroni svoje ruke u živu vodu i ubrzo potom izbaci na obalu nekolicinu prekrasnih rakova, koji su vrvjeli među stijenama. - Imat ćemo bogovski ručak! - poviče Nab, koji je poletio u pomoć mornaru. - Ta, rekao sam vam da osim duhana možeš sve što poželiš naći na ovom otoku! - mrmljao je Pencroff, uzdišući pritom. Za pet minuta ulovili su cijelu gomilu rakova kojih je bilo mnoštvo u potoku. Pošto su napunili vreću tim Ijuskarima u kojih je oklop bio plavokobaltne boje, a kljun naoružan sitnim zubima, nastaviše put. Čim su se dohvatili obale novog vodenog toka i proslijedili njom prema moru, naseljenici su lakše i brže napredovali. Uostalom, na obali nigdje nisu zamijetili ljudskih tragova. Katkad su nailazili na tragove velikih zvijeri, koje su obično dolazile na potok ugasiti žeđ. Ništa drugo nisu otkrili. Muškatni odojak sigurno nije u ovom dijelu Dalekog zapada zaradio ono olovno zrno zbog kojega je Pencroff ostao bez jednog kutnjaka. Promatrajući, međutim, brzi potok koji je brzao prema moru, Cyrus Smith pomisli kako se on i njegovi prijatelji nalaze mnogo dalje od zapadne obale otoka, no što su pretpostavljali. U to vrijeme, u stvari, plima je plavila morsku obalu, što bi se sigurno odrazilo i na razinu vode potoka. Međutim, to se nije dogodilo, već je potok brzo protjecao prirodnim nagnuće svoga korita. Inženjer se, dakako, tome morao čuditi, stoga je često pogledavao u svoj ručni kompas, bojeći se da ih neki od riječnih zavoja ne odvuče unutar Dalekog zapada. Ipak se potok, polako, širio, a voda mu bivala mirnija. I desna je njegova obala bila također gusto obraska drvećem, kao i lijeva. Stoga se iza nje nije ništa moglo vidjeti. Ali, taj je biljni gustiš bio sigurno pust, jer Top nije lajao, a ta bi pametna životinja svratila njihovu pozornost, da se neko biće nalazilo u blizini rijeke. Na veliko iznenađenje Cvrusa Smitha, u deset i pol sati Harbert, koji je išao nešto ispred ostalih, iznenada zastane i poviče: - More!

Nekoliko trenutaka poslije toga, naseljenici se zaustave na samom rubu šume: pred njihovim se pogledima protezala zapadna obala otoka. Koje li, međutim, razlike između ove i istočne obale, na koju ih je slučaj u početku bacio! Nije tu bilo ni granitnog bedema, ni grebena u moru, pa čak niti ikakva žala uz obalu. Šuma je tvorila obalu, a prva stabla uz more, tučena valovima, sagibala su se nad vodom. To uopće 221Jules Verne nije bila obala kakvu obično priroda gradi, bilo da uz more prostre golem sag pijeska, bilo da stvori litice i sprudove. Obala je tu bila šumovita i tu je raslo najljepše drveće na svijetu, a uz to izdignuta tako, daje nije plavila ni najveća plima. Na bujnom zemljištu poleglom po granitnom temelju, divno šumsko drveće je također snažno prionulo za zemlju, kao i ono unutar otoka. Naseljenici su se nalazili u usjeku malog beznačajnog zaljeva u koji bi jedva stale dvije-tri ribarske brodice, a koji je služio kao utok nepoznatom potoku. Ali, čudna li čuda, umjesto da se taj potok ulijeva u more blagim padom, rušio se u nj s visine od preko četrdeset stopa. To je ujedno pojašnjavalo zbog čega se djelovanje plime nije osjećalo u potoku u vrijeme kad se ona obično javljala. Plime Tihog oceana, gotovo ni za najvećeg rasta nisu, sigurno, nikad dosegle rijeku, čije je korito bilo slično mliničnom jazu i proći će, nedvojbeno, milijuni godina prije no što će voda izglodati tu granitnu branu i izdubiti upotrebljivo ušće. Naseljenici jednoglasno odluče tu rijeku nazvati "Vodopadna rijeka". Prema sjeveru, šuma se uz obalu pružala još oko dvije milje, potom se drveće rijedilo tako, da su se iza njega ocrtavali vrlo slikoviti brežuljci, koji su išli pravocrtno od sjevera k jugu. Naprotiv, na cijelom dijelu obale koji se pružao od Vodopadne rijeke do Zmajeva rta, bile su samo guste šume, prekrasna stabla, jedna uspravna, a druga nagnuta prema moru, koje im je svojim dugim valovima natapalo korijenje. A upravo na toj strani, to jest na cijelom Zmijskom poluotoku, trebalo je nastaviti izviđanje, jer je samo taj dio obale mogao pružiti zaklon brodolomcima, makar tko oni bili, dok je onaj drugi bio odviše pust i divlji da ih primi. Vrijeme je bilo lijepo i vedro, te se s jedne litice na kojoj su Nab i Pencroff pripremali ručak, pogled gubio u daljinu. Obzorje bio savršeno čist, ali na vidiku ne zamijetiše nikakve lađe. Na cijeloj toj obali, dokle je pogled dopirao, ni lađe ni neke olupine nije bilo vidjeti. Alije inženjer držao da će u tom pogledu biti siguran tek onda, kada pretraži obalu sve do njezine krajnje točke na Zmijskom poluotoku. S ručkom su bili vrlo brzo gotovi. U jedanaest i pol sati Cyrus Smith dade znak za polazak. Umjesto da hodaju rubom kakva spruda ili pjeskovitim žalom, naseljenici su cijelo vrijeme hodali ispod stabala uz obalu. Od mjesta gdje se Vodopadna rijeka rušila u more, pa do Zmajeva rta bilo je oko dvanaest milja. Po prohodnom žalu mogli su, bez žurbe, prevaliti tu razdaljinu za četiri sata. Međutim, oni su utrošili dvostruko više vremena da bi dostigli taj cilj, jer su morali zaobilaziti pojedina stabla, sjeći šibljak, lomiti povijuše. Zbog svega toga su se stalno zaustavljali i tako produžavali put.

Osim toga, nigdje ni na kakav trag nisu naišli. Ni po čemu nisu mogli ustvrditi da je na toj obali nedavno došlo do brodoloma. Istina, kao što je rekao Gedeon Spilett, more je sve moglo odvući na pučinu. 222 ^Ss^SSEr :*•-' v T - i*'""sss»"'7"»-^2C i *', j^^Sl^? •nt^;**""*" >r„,-'^%J~'^." «s«i M***-«!* J «****»•»'»"">' fflit •"--- "'"»"•" J""""*

»A**^,™

•**••* «*»«1 »i. -t«*

^»»»' ^•^».iSrsiJrSStir' -.s. ««!=SSB2 raB'^"^»«4*^*«%s„3~'2r2L«ii i^^sr**K'*B^'^

a^.Bfw^«««««»!^v^;%s^src^i'"'^*^^r^ lS^^»^-~3«rKSiiaSB-»».

Jasno, to je bio velik posao. 223

Jules Verne Prema tome, do brodoloma na tom dijelu Lincolnova otoka je ipak moglo doći, premda oni nisu naišli na njegove tragove. Novinarovo rasuđivanje je bilo potpuno na mjestu. Uostalom, zgoda sa zrnom olova nepobitno je dokazivala da je unatrag tri mjeseca na otoku ispaljen metak iz puške. Bilo je već pet sati. Do kraja rta Zmijskog poluotoka bilo je još dvije milje puta od mjesta gdje su se naseljenici u tom trenutku nalazili. Bilo je očito da Cyrus Smith i njegovi prijatelji nisu imali vremena tog dana stići do Zmajeva rta i prije sunčeva zalaska vratiti se do logora što ga bijahu podigli u blizini izvora Rijeke milosti. Stoga su morali provesti noć na samom rtu. Hrane im nije nedostajalo. To je bila sretna okolnost, jer taj dio šume, odnosno morske obale, nije bio bogat dlakavom divljači. Ptica je, međutim, bilo u izobilju: jakamara, kukurukua, tragopana, tetrijeba, papiga, kakadu papiga, fazana, golubova i stotine drugih. Nije bilo stabla bez gnijezda, a nije bilo gnijezda u kojemu nisu lepetala ptičja krila. Oko sedam sati naseljenici su, satrveni umorom, stigli na Zmajev rt koji se u obliku neobičnog crvuljka zario u more. Tu je završavala obala obrasla šumom, te je najjužniji dio otoka ponovno dobio uobičajen izgled morske obale načičkane liticama, grebenima, žalom. Bilo je stoga vjerojatno da se neki oštećeni brod nasukao na tom dijelu otoka, ali noć je bila tu, te su istraživanje morali ostaviti za sutradan. Pencroff i Harbert odmah požure pronaći neko mjesto prikladno za podizanje tabora. Na mjestu gdje su završavale šume Dalekog zapada dječak opazi gusti šumarak bambusa. -Gle! - reče. - Ovo je doista vrijedno otkriće! -Vrijedno? - čudio se Pencroff. — Tako je — odgovori Harbert. — Neću ti ni spominjati, Pencroffe, kako bambusova kora, isječena u savitljive letvice, služi za pravljenje košara, kako ta kora, smljevena u prah, služi za pravljenje najfinijeg papira, kako se od njegovih stabljika, već prema debljini, prave štapovi, lule, vodovodne cijevi, kako velike bambusove trske predstavljaju odličan građevinski materijal, lagan, tvrd, koji nikad ne nagrizaju kukci. Neću čak dodati ni to, kako se od nje mogu napraviti čvrste i prostrane posude, kakve Kinezi upotrebljavaju, ako se

prereze između čvorova i poprečna pregrada sačuva netaknuta, tako da služi kao dno. Ne! Tebi je to svejedno. Ali... -Ali...? — Ali reći ću ti, ako ne znaš, da se bambusove trske u Indiji jedu kao šparoge. - Šparoge trideset stopa duge! - poviče mornr. -A jesu li bar dobre!? - Odlične - odgovori Harbert. - Samo, ne jedu se stabljike od trideset stopa, već mladice bambusa. -Sjajno, dragi moj dječače, sjajno! - odgovori Pencroff. -A dodat ću također, da se od jezgara mladih stabljika, pomiješanih s octom, dobiva vrlo ukusan začin. 224Tajanstveni

otok

- Sve bolje i bolje, Harberte. -1, na kraju, ti bambusi na čvorovima izlučuju slatki sok od kojega se može pripraviti vrlo ukusno piće. - Je li to sve? - upita mornar. -To je sve! -A mogu li se, slučajno, ti bambusi pušiti? -E, to ne, jadni moj Pencroffe! Harbert i mornar nisu morali dugo tražiti zgodno mjesto za noćenje. Među liticama, na obali, razmaknute jedna od druge, jer ih je more, naganjano jugozapadnim vjetrovima, žestoko tuklo, stvorile su se šupljine prikladne kao zaklon od vremenskih nepogoda. Ali, u trenutku kad su upravo htjeli ući u jednu od tih šupljina, strahovita ih rika zaustavi. - Natrag! - poviče Pencroff. - U cijevima imamo samo olovnu sačmu, a ta za zvijeri koje riču, kao ova ovdje, nije opasnija od zrnca soli! Zgrabivši Harberta za ruku, mornar ga povuče u zaklon iza stijene. Uto se prekrasna zvijer ukaže na ulazu u spilju. Bio je to jaguar, veličinom gotovo jednak svojim azijskim rođacima: bio je dugačak više od pet stopa, od glave do repa. Njegova žućkasta dlaka bila je prošarana s nekoliko redova crnih pjega pravilno zaokruženih i odudarala je od bijelih dlaka na trbuhu. Harbert je odmah prepoznao okrutnog suparnika tigrova, mnogo opasnijeg od pume, suparnika vuka. Jaguar pođe naprijed i ogleda se oko sebe, nakostriješene dlake i užagrenih očiju, kao da mu ovo nije prvi put da je nanjušio čovjekov miris. U tom trenutku novinar izbije iza visokih litica. Vjerujući da on nije opazio jaguara, Harbert se htio baciti prema njemu da ga upozori, ali ga Gedeon Spilett zaustavi znakom ruke i pođe naprijed. Nije mu to bio prvi jaguar s kojim se u životu susreo. Primaknuo se zvijeri na desetak koraka, a onda se zaustavio. Stajao je nepomičan, s puškom prislonjenom o rame. Nijedan mišić na njegovu licu nije se trgnuo. Jaguar se skupi i sune na lovca, ali u trenutku kad se vinuo metak ga pogodi između očiju i on pade smrtno pogođen. Harbert i Pencroff pojure prema pogođenoj zvijeri. Nab i Cyrus Smith pritrčaše s druge strane. Neko su vrijeme bez riječi promatrali zvijer ispruženu po tlu, čija će prekrasna koža odsad krasiti veliku dvoranu Granitnog dvorca.

- Oh, gospodine Spilette, kako vam se divim i kako vam zavidim! -poviče Harbert u nastupu najprirodnijeg oduševljenja. - Nije ovo ništa, drago dijete - odgovori novinar - i ti bi to isto bio učinio. - Ja?! Zar ja da smognem toliku hladnokrvnost?! - Zamisli, Harberte, da je jaguar zec. Pucao bi u njega s najvećom mirnoćom. 225Jules

Verne -Gle, gle! - primijeti Pencroff. - Pa to je doista jednostavno. -A sada - reče Gedeon Spilett - budući daje ovaj jaguar napustio svoj zaklon, ne vidim, dragi prijatelji, zašto ga mi ne bismo iskoristili za ovu noć! -Ali mogli bi drugi naići - odvrati Pencroff. - Dostatno je upaliti vatru na ulazu u pećinu - reče dopisnik - i nijedna zvijer neće prijeći preko praga. - Pa, hajdemo onda u jaguarovu kuću! - odgovori mornar, vukući za sobom jaguarovo truplo. Naseljenici se upute prema napuštenom skrovištu i tamo, dok je Nab derao jaguara, njegovi prijatelji nabacaju na ulaz veliku gomilu suharaka, kojih je bilo dostatno u obližnjoj šumi. Spazivši šumarak bambusove trske, Cyrus Smith nasiječe određenu količinu i baci je na hrpu drva naslaganu na ulazu. Kad su s tim bili gotovi, naseljenici se smjeste u pećinu na čijem je tlu bilo puno kostiju. Za svaki slučaj napunili su puške da budu pripravni, ukoliko bi došlo do iznenadnog napadaja. Večerali su, a potom, budući daje došlo vrijeme počinka, potpale hrpu drva nagomilanu pred ulazom u pećinu. Ubrzo se prava paljba razlegne zrakom! To je bambusova trska, zahvaćena plamenom, praskala kao vatromet. To praskanje je bilo dostatno da zastraši i najsmionije zvijeri. Nije inženjer izmislio to sredstvo što je izazvalo paljbu. Prema tvrđenju Marka Pola, Tatari se već stoljećima uspješno služe njima da bi od svojih logora otjerali pogibeljne zvijeri, koje žive na tlu srednje Azije. 226Tajanstveni otok V.

PRIJEDLOG DA SE VRATE JUŽNOM OBALOM - OBLIK OBALE TRAGANJE ZA BRODOLOMOM - OSTACI BRODOLOMA U ZRAKU OTKRIĆE MALE PRIRODNE LUKE - U PONOĆ NA OBALAMA RIJEKE MILOSTI - VODA NOSI ČUN Cyrus Smith i njegovi prijatelji su spavali mirno u pećini koju im je jaguar onako ljubazno prepustio. Kad se sunce pomolilo, već su svi bili na obali, i to na samom kraju rta. Očima su kružili po obzorju od čijeg su dometa dvije trećine bile vidljive. Još jednom je inženjer imao prigodu ustvrditi da na vidiku nema ni jedra ni olupine nekog broda, a niti dalekozorom nisu uspjeli otkriti neku čudnu točku.

Ni na obali nisu ništa otkrili, barem ne na onom njezinu dijelu na južnoj strani, koji se pravocrtno pružao tri milje u daljinu. Iza toga je jedan usječak kopna skrivao ostatak obale, tako da se čak ni s krajnje točke Zmijskog poluotoka nije mogao vidjeti Zmajev rt, jer su ga zaklanjale visoke litice. Jedino je još južna obala otoka ostala neistražena. Hoće li naseljenici odmah poduzeti to izviđanje i posvetiti mu cijeli taj dan, 2. studenoga? To se nije slagalo s prvotnim planom. Kad su napustili pirogu pokraj vrela Rijeke milosti, dogovorili su se da će se poslije razgledanja zapadne obale vratiti po nju i s njom se vratiti u Granitni dvorac, slijedeći tok Rijeke milosti. Cyrus Smith je tada bio uvjeren da je zapadna obala, možda, pružila gostoprimstvo nekom oštećenom brodu, ili onome koji je tuda redovito plovio. Ali kako tu nisu otkrili nikakva traga pristajanju, odlučili su na južnoj obali potražiti ono, što nisu pronašli na zapadnoj. Gedeon Spilett je prvi predložio da nastave istraživanje, tako da se pitanje mogućeg brodoloma jednom zauvijek raščisti. Pritom upita koliko je udaljen Caporkov rt od krajnje točke Zmijskog poluotoka. 227Jules

Verne

- Oko trideset milja - odgovori inženjer - dakako, hodajući zavojitom obalom. - Trideset milja! - ponovi Gedeon Spilett. - Pred nama je dan vrlo napornog hodanja. Uza sve to, držim da se moramo vratiti u Granitni dvorac idući južnom obalom. -Ali od Caporkova rta do Granitnog dvorca valja nam prevaliti još barem deset milja dopuni Harbert. -Pa recimo da ih ima u svemu četrdeset - odgovori dopisnik. Nemojmo se skanjivati. Barem ćemo tako upoznati ovu nepoznatu obalu, te nećemo ponovno morati u istraživanje na ovu stranu. -To je točno - odgovori Pencroff- ali što ćemo s pirogom? — Pirogu smo ostavili jedan dan pokraj vrela Rijeke milosti — odgovori Gedeon Spilett - pa je možemo ostaviti još jedan. Zasad ne možemo kazati da je otok prepun lopova! - Pa ipak - reče mornar - kad se sjetim one zgode s kornjačom, ja doista nemam mnogo povjerenja. -Kornjača! Kornjača! - ponovi dopisnik. - Kao da ne znate da ju je more okrenulo? — Tko zna je li to bilo doista more! — promrmlja inženjer. -Ali... - umiješa se Nab. Vidjelo se da Nab želi nešto reći, jer je otvorio usta, ali ih ponovno zatvori, a da ništa ne izusti. — Što želiš kazati, Nabe? — upita inženjer. -Ako se vratimo obalom preko Caporkova rta - odgovori Nab - naći ćemo se pred jednom zaprekom... - Pred Rijekom milosti! Tako je - primijeti Harbert. - Tamo nema ni mosta, ni čamca da se preko nje prebacimo. - Gospodine Cyruse - javi se Pencroff - napravit ćemo malu splav od nekoliko debla, pa ćemo se pomoću nje lako prebaciti na drugu stranu. -Nije bitno - reče Gedeon Spilett. - Bilo bi dobro sagraditi most preko rijeke, što bi nam olakšalo pristup šumama Dalekog zapada.

— Most! — poviče Pencroff. — Zar gospodin Cyrus nije po zanimanju inženjer. On će nam sagraditi most kad nam bude potreban. A što se tiče večerašnjeg prijelaza preko Rijeke milosti, a da ne smočite niti jedan končić na svojim odijelima, ja ću skrbiti o tome. Imamo namirnica za još jedan dan. Ništa nam više i ne treba. Uostalom, možda ćemo i u pogledu lova biti sretnije ruke nego jučer. Na put! Novinarov prijedlog, živo podržan mornarevim riječima, naišao je na opće odobravanje. Svi su,^ naime, željeli već jednom raščistiti s dvojbama, a vrate li se preko Caporkova rta, s izviđanjem obale otoka bi bili gotovi. Ali nisu smjeli izgubiti ni jednog jedinog trenutka. Udaljenost od četrdeset milja predstavljala je dugačak put, te se nisu mogli vratiti u Granitni dvorac prije pola noći. 228Tajanstveni otok U šest sati ujutro mala skupina krene na put. S obzirom na to da je postojala mogućnost da naiđu na dvonožne ili četveronožne zvijeri, napunili su puške olovom, a Top, koji je trebao ići na čelu, dobi zapovijed da pretražuje rub šume. Od krajnjeg rta, odnosno od onog crvuljka, koji smo nazvali Zmajevim rtom, obala je tvorila polukrug, dug oko pet milja. Taj su razmak vrlo brzo prevalili, a da pri tome nisu, premda su pozorno pretraživali, otkrili ni najmanji trag ni nedavnom ni davnašnjem brodolomu, niti kakve olupine, niti ostatke tabora, ni pepela na ugašenoj vatri, ni otisaka ljudskih stopala. Kad su stigli do mjesta gdje je polukrug završavao i skretao u sjeveroistočnom smjeru, tvoreći pritom Washingtonom zaljev, mogli su pogledom obuhvatiti južni dio obale u čitavoj njezinoj dužini. Dvadeset i pet milja dalje prema sjeveroistoku obala je završavala Caporkovim rtom, koji se jedva nazirao u jutarnjoj magli i, zahvaljujući zračnoj obmani, izgledao kao da visi između neba i mora. Između mjesta gdje su se tada nalazili i najuvučenije točke tog golemog zaljeva, obala se najprije sastojala od širokog vrlo ujednačenog i vrlo ravnog pojasa žala, uz koji se protezao rub šume, potom je krivudala i oštrim se grebenima zabadala u more da bi, na kraj ut nekoliko nagomilanih litica mrke boje u slikovitom neredu završilo u Caporkovu rtu. Tako je, eto, bio razveden ovaj dio otoka, na kojemu su se naseljenici sada prvi put nalazili i na koji su bacili letimičan pogled, pošto su se na trenutak zaustavili. - Brod koji bi se ovdje nasukao - reče Pencroff- sigurno bi nastradao. Pješčani se sprudovi pružaju daleko u more, a na njih se nastavljaju podvodne stijene! Loša obala! - Ali bi barem neka sitnica ostala od toga broda - primijeti novinar. - Ostali bi komadi drva na podvodnim stijenama, ali ne na pijesku -odgovori mornar. -A zašto? - Jer je ovaj pijesak opasniji čak i od litica. On proguta sve što dospije na nj. Dostatno je nekoliko dana da trup broda velikog nekoliko stotina tona potpuno nestane u njemu! -Znači, Pencroffe - upita inženjer - ne bi bilo nimalo čudno ne naiđemo li na tragove broda koji se, možda, razbio u ovu obalu?

-1 ne bi, gospodine Cvruse, zahvaljujući nevremenu i olujama. Ali čak i u tom slučaju bilo bi čudno, da komadi jarbola i greda ne dospiju na obalu izvan dohvata mora. - Nastavimo, dakle, traženje - na to će Cyrus Smith. U jedan sat poslije podne naseljenici su stigli u dubinu Washingtonova zaljeva. Tog jutra prevalili su dvadeset milja. Zaustavili su se ručati.

229

Jules Verne

Od tog mjesta dalje obala je bila nepravilno oblikovana, čudno isjeckana i zaštićena dugim nizom podvodnih stijena, koje su se nastavljale na pješčane sprudove i koje će more, pod utjecajem plime u tom trenutku, ubrzo razotkriti. Laki su se morski valovi razbijali o vrške grebena, a potom se razlijevali po njima u dugim pjenušavim resama. Od tog mjesta, pa sve do Čaporkova rta, pružao se uski pojas žala, stisnut između ruba šume i morskih litica. Hodanje će, znači, odsad biti teže, jer su mnogobrojne odronjene stijene zakrčavale obalu. I granitni se bedem sve više uzdizao. Od stabala kojima je ovaj s druge strane bio obrastao, vidjeli su se samo zeleni vršci kako nepomično stoje. Poslije pola sata odmora, naseljenici ponovno krenuše. Njihove su oči pretražile svaki djelić pijeska. Pencroff i Nab su čak i među hridine koje su stršile iz mora odlazili svaki put kad bi neki predmet privukao njihovu pozornost. Ali nisu nijednom pronašli ostatak razbijena broda, već ih je čudni oblik neke hridi prevario. Pritom su, međutim, ustvrdili da taj dio obale obiluje jestivim školjkama, ali tu potankost naseljenici nisu mogli iskoristiti dok ne uspostave neku vezu između dviju obala Rijeke milosti i dok ne usavrše prijevozna sredstva. Dakle, oni nisu pronašli ništa na obali što bi bilo u nekoj svezi s brodolomom za koji su pretpostavljali, da se dogodio negdje na otoku. Pa ipak, daje bilo kakav vrjedniji predmet, kao, na primjer, trup broda, ili njegove krhotine, bačen na obalu, kao stoje bio onaj sanduk, koji su pronašli dvadeset milja daleko od tog mjesta, sigurno bi oni to bili zamijetili. Ali tu ničega nije bilo. Oko tri sata Cyrus Smith i njegovi prijatelji stigoše do vrlo uskog i dobro zaštićenog zaljeva u koji nije utjecao nikakav potok. Tu se

stvorila prava pravcata mala prirodna luka, nevidljiva s pučine, do koje se dolazilo uskim prolazom usječenim među hridima. U dnu tog zaljevčića snažan je potres rascijepio rub stijene, te se jednim usjekom s blagim padom dolazilo do zaravni od koje je bilo manje od deset milja do Čaporkova rta i, prema tome, oko četiri milje u pravoj crti do ravni Veliki vidikovac. Gedeon Spilett predloži prijateljima da se tu zaustave, što svi prihvatiše, jer su zbog dugog hodanja bili prilično gladni. Premda nije bilo vrijeme obroka, nitko nije odbio okrjepu komadom divljači. Tako će lakše čekati do večere u Granitnom dvorcu. Poslije nekoliko minuta naseljenici su se, sjedeći pod krošnjama primorskih borova, krijepili hranom, koju je Nab izvukao iz svoje torbe. To se mjesto nalazilo pedeset do šezdeset stopa nad morskom površinom. Obzorje, prema tome, bio dosta prostran. Prelazeći preko zadnjih litica rta, pogled se gubio u Zaljevu Unije. Međutim, ni Otočić spasa ni Veliki vidikovac nisu mogli vidjeti, jer su neravno tlo i zastor stvoreni velikim drvećem zaklanjali vidik na sjevernoj strani. 230Tajanstveni otok Nije ni potrebno dodati da nikakav brod nisu ugledali na pučini, premda su pogledom mogli obuhvatiti veliki dio morskog prostranstva, premda je inženjer dalekozorom promotrio svaku pojedinu točku na kružnoj crti, gdje su se spajali nebo i more, te na još neistraženom dijelu obale, od žala do hridina. Nikakav se ostatak ili olupina ne pojaviše u njegovu kružnom polju. - Pa ništa - reče Gedeon Spilett - moramo se pomiriti sa sudbinom i utješiti se mišlju da nikad nitko neće doći, da nam osporava vlasništvo nad Lincolnovim otokom! -Ali ono olovno zrno - reče Harbert - ta nismo ga, valjda, izmislili! - Pa i nismo, sto mu jada! - poviče Pencroff sjetivši se svog slomljena kutnjaka. - Sto onda zaključiti na temelju svega toga? — ponovno će novinar. - Evo što - odgovori inženjer - da je najviše prije tri mjeseca neki brod, hotimično ili stoga što je bio prinuđen, pristao uz obalu otoka... - Kako! Vi, dakle, prihvaćate mogućnost, Cvruse, daje taj brod nestao bez traga? - poviče dopisnik. - Ne, dragi moj Spilette - odgovori inženjer. - Ali, kao stoje sigurno daje neko ljudsko biće kročilo nogom na ovaj otok, isto tako se sigurnim čini da ga sada na otoku više nema. -Ako sam vas dobro razumio, gospodine Cvruse - reče Harbert - vi držite da je taj brod otplovio? - Očito! -1 tako nam je zauvijek propala prigoda vratiti se kući! - reče Nab. - Bojim se da je tako. - Ako smo već izgubili tu prigodu, onda krenimo kući - reče Pencroff, kojega je već morila želja za Granitnim dvorcem. V

Ali nisu se pravo još bili ni podigli da krenu, kadli Top privuče njihovu pozornost snažnim lajanjem. Pas iziđe iz šume noseći u gubici komad platna umrljanog blatom. Nab istrgne platno iz Topovih zvala. Bio je to komad vrlo tvrdog platna. Top nije prestajao lajati, a svojim odlascima i dolascima, kao da je pozivao svoga gospodara da pođe za njim. - Čini se daje Top pronašao nešto, čime će se pojasniti moje olovno zrno! — poviče Pencroff. - Nekog brodolomca? - reći će Harbert. -Možda je ranjen? - doda Nab. - Ili mrtav? - pridoda novinar. I svi jurnuše za psom među visoke borove, koji su tvorili prvu crtu šume. Za svaki slučaj, pripremiše oružje. Zašli su prilično duboko u šumu, ali najsvoju veliku žalost nisu zamijetili nikakvih tragova stopala na tlu. Sipražje i povijuše nikad

231

užasna strašila, koje je izmislila Pencroffova bujna mašta 232Tajanstveni

otok

nitko prije njih nije dirnuo, tako da su ih morali sjekirama sjeći, upravo kao što su radili kad su nailazili na neprohodan gustiš u dubini šume. Bilo je teško pretpostaviti da je neki ljudski stvor prošao onuda, međutim, Top je trčao naprijed i vraćao se, ne kao netko tko nešto traži, već kao stvor obdaren voljom koju pokreće neka misao. Poslije sedam-osam minuta hodanja, Top se zaustavi. Naseljenici su stigli do neke vrste čistine sa svih strana okružene velikim drvećem. Ogledaše se oko sebe, ali ne zamijetiše ništa ni među šibljem ni među stablima. - Ali što je, Tope? - reče Cyrus Smith. Top još snažnije zalaje, skačući u podnožju golema bora. Odjednom, Pencroff poviče: - Ovo je sjajno! Ovo je savršeno! - A što to? - upita ga Gedeon Spilett. - Ta mi tražimo ostatke brodoloma na moru i na zemlji! - Što je tu čudno? - Pa eto, ti se ostaci nalaze u zraku! I mornar pokaže veliku bjelkastu krpu na vrhu bora, od koje Top bijaše donio jedan komad koji je pao na tlo. -Ali to nisu ostaci brodoloma! - poviče Gedeon Spilett. - Oprostite! - odgovori Pencroff. - Kako? Pa to je... - Pa to je sve stoje preostalo od našeg zračnog broda, od našeg balona koji se nasukao tamo gore, na vrhu ovog stabla! Pencroff se nije varao. On pobjedonosno klikne i doda: - Evo odličnog platna! Evo platna koje će nas snabdjeti rubljem za mnoge godine! Evo od čega ćemo napraviti košulje i rupčiće! Hej, godpodine Spilette, što vi mislite o otoku na čijim stablima rastu košulje? Za žitelje Lincolnova otoka doista je bila sretna slučajnost, da je zračni brod, pošto se posljednji put vinuo u zrak, pao na otok i da su ga sada pronašli. Ili će sačuvati omotač balona takav, kakav je bio, da bi se jednog dana pokušali izbaviti s otoka zrakom ako to budu htjeli, ili će korisno upotrijebiti tih nekoliko stotina aršina pamučnog platna odlične kvalitete, pošto prije toga s njega skinu premaz kojim je bilo premazano. Kao što se može zamisliti, svi su se veselju jednodušno i živo pridružili Pencroffu. Trebalo je, međutim, skinuti omotač sa stabla o kojemu je visio i pohraniti ga na sigurno mjesto. Nije to bio ni lagan posao. Uzveravši se na vrh stabla, Nab, Pencroff i Harbert su izvodili prave vratolomije, da bi skinuli s grana splasnuti omotač golemog zračnog broda. Ta je operacija trajala oko dva sata. Za to su vrijeme spustili na zemlju ne samo omotač skupa s ventilom, oprugama, priborom od bakra, već i mrežu, a to znači priličnu količinu tanjih i debljih

konopa, a uz to još i obruč za pričvršćivanje, i sidro balona. Omotač je bio u dobrom stanju, samo je na donjem kraju bio poderan. Pravo bogatstvo kao da im je palo s neba. 233

Jules Verne

i - Gospodine Cyruse - reče mornar - ako se ikada odlučimo napustiti ovaj otok, nećemo to učiniti balonom, zar ne? Te zračne lađe ne idu onamo kamo bismo mi htjeli, što smo mi sami dobro iskusili. Bit će najbolje sagraditi brodicu od dvadesetak tona, vjerujte vi meni, i da ja od ovog platna skrojim jedro i flok. Ono što ostane, poslužit će nam za odjeću. - Razmislit ćemo o tome, Pencroffe - odgovori Cyrus Smith - još ćemo o tome razmisliti! -U međuvremenu sve ovo moramo pohraniti na sigurno mjesto -reče Nab. U stvari, nije se moglo ni zamisliti da se sva ta gomila platna, konopa prenese do Granitnog dvorca. Dok ne dođu do prikladna prijevoznog sredstva, nisu smjeli ostaviti sve to bogatstvo i dalje na milost i nemilost vremenskim nepogodama. Ujedinjenim su snagama naseljenici cijeli taj teret dovukli do obale, gdje su pronašli jednu dosta prostranu pećinu u litici u koju, zahvaljujući njezinu položaju, nisu mogli prodrijeti ni vjetar, ni kiša, ni more. - Bio nanije potreban ormar, a sad ga, eto, imamo - reče Pencroff -samo što ga ne možemo zaključati ključem. Zbog toga bi bilo dobro, da mu skrijemo ulaz. Ne bojim se dvonožnih lopova, ali četveronožne treba imati na umu! U šest sati uvečer sve je bilo spremljeno u pećinu. Pošto su mali zaljev posve opravdano nazvali Balonska luka, naseljenici krenuše prema Čaporkovu rtu. Pencroff i inženjer su poveli razgovor o raznim planovima, čijem bi ostvarenju trebalo što prije pristupiti. Prije svega, trebalo je podignuti most preko Rijeke milosti, tako da uspostave što bržu i kraću vezu s južnim dijelom otoka, potom je kolima trebalo prebaciti do Granitnog dvorca ostatke balona, jer je piroga bila premalena za toliki teret. Na kraju, trebalo je sagraditi natkrivenu šalupu, sposobnu za jedrenje, tako da s njom mogu krenuti na putovanje oko otoka, potom... U međuvremenu se počelo smrkavati. Nebo je bilo mračno kad su naseljenici stigli do Rta olupine, mjesta, gdje su pronašli dragocjeni sanduk. Ali ni tu, kao niti igdje prije toga, nisu pronašli doista ništa na temelju čega bi mogli zaključiti da se tu dogodio neki brodolom. Htjeli, ne htjeli, morali su prihvatiti pretpostavku koju ju je nedavno iznio Cyrus Smith.

Rt olupine je bio udaljen od Granitnog dvorca četiri milje. Taj razmak su brzo prevalili, ali je već bila prošla ponoć kad su, idući obalom do Rijeke milosti, stigli do prvog zavoja na rijeci. Tu je riječno korito bilo široko osamdeset stopa i vrlo nepogodno za prijelaz, ali Pencroff se bijaše obvezao da će svladati tu poteškoću, te ga njegovi suputnici pozvaše da to i učini. Treba priznati da su naseljenici bili vrlo umorni. Put je toga dana bio vrlo dugačak, a ona zgoda s balonom sigurno im nije poslužila da malo odmore svoje ruke i noge. Njima se, dakle, žurilo što prije ući u Granitni dvorac, da večeraju i spavaju. Daje most na rijeci već postojao, oni bi za četvrt sata bili u svom domu. 234Tajanstveni

otok

Noć je bila vrlo mračna. Pencroff se uze pripremati da ispuni svoje obećanje. Mislio je sagraditi neku vrstu splavi i s njom preploviti rijeku. Oboružani sjekirama, Nab i on izaberu u blizini dva stabla, od kojih su naumili sagraditi splav, i stanu ih sjeći pri dnu. Sjedeći na obali rijeke, Cyrus Smith i Gedeon Spilett su čekali trenutak da svojim prijateljima priskoče u pomoć, dok je Harbert šetuckao gore-dolje, ne udaljavujući se previše. Odjednom se dječak, koji bijaše pošao obalom uz rijeku, vrati trkom natrag i, pokazujući prema uzvodnom smjeru, poviče: - Što ono plovi niz rijeku? Pencroff prekine svoj posao i zamijeti pokretni predmet na vodi, koji se nejasno vidio u tami. - Nekakav čun! - reče. Svi se primaknu bliže rijeci i na svoje najveće iznenađenje opaze jedan čun kako klizi niz rijeku. - Hej, vi u čamcu! - poviče mornar, potaknut navikom svojstvenom njegovoj struci, ne misleći da je, možda, bilo bolje šutjeti. Nikakva odgovora nije dobio. Čamac je i dalje plovio i kad je stigao na desetak koraka od naseljenika, mornar poviče: -Pa to je naša piroga! Prekinula je vez i krenula niz vodu! Treba priznati da nam je stigla kao naručena! -Naša piroga...? - promrmlja inženjer. Pencroff je imao pravo. To je doista bila piroga koja se, nema dvojbe, oslobodila veza i od vrela rijeke doplovila do njih. Bilo je bitno da je uhvate prije nego je brza struja vode odvuče dalje od ušća rijeke. Nab i Pencroff je stoga privuku dugačkim štapom. Čun pristane uz obalu. Inženjer se prvi ukrca u nj, dohvati vez i dodirom prstiju se uvjeri da se doista istrošio trenjem o liticu. - Evo - reče mu ispod glasa dopisnik - evo slučaja koji bismo mogli nazvati jednim događajem vrlo... - Čudnim! - odgovori inženjer. Čudnim ili ne, njima je dobro došla. Poslije inženjera su se ukrcali u pirogu Harbert, novinar, Pencroff i Nab. Oni nisu ni trenutka pomislili da se vez piroge nije istrošio. Međutim, najčudnije u svemu tome bilo je to da se piroga pojavila na zavoju rijeke upravo u trenutku, kad su se i oni tu zatekli. Da se pojavila samo četvrt sata poslije, bila bi nestala u moru.

Da se ova zgoda zbila u doba svemoćnih duhova, s pravom bi se pomislilo da je otok nastanjivalo neko natprirodno biće, koje je svoju moć stavilo u službu brodolomcima! S nekoliko zaveslaja naseljenici su stigli do ušća rijeke. Pirogu su izvukli na žalo i dovukli je do samih Dimnjaka, a potom se uputili prema Ijestvama Granitnog dvorca. U tom trenutku Top bijesno zalaje, a Nab, koji je tražio ljestve, krikne... Ljestava više nije bilo! 235

VI. PENCROFFOVO DOZIVANJE - NOĆ PROVEDENA U DIMNJACI]^ - HARBERTOVA STRIJELA - PLAN CYRUSA SMI-THA - ČUDNI ZAVRŠETAK - STO SE DOGODILO U QRANIT-NOM DVORCU KAKO SU NASELJENICI DOŠLI DO KUĆNOG SLUGE

Cyrus Smith se zaustavio, ne kazavši ni riječi. Njegovi prijatelji stadoše tražiti ljestve, pipajući u mraku tren zidove bedema, a čas okolno zemljište, jer su vjerovali da ih je vjetar ili pomaknuo s uobičajenog mjesta, ili oborio na zemlju. Ali Ijestvama ni traga ni glasa. A u onako mračnoj noći nisu mogli ustvrditi nije li ih vjetar možda podigao do prvog odmorišta, koje se nalazilo na pola puta do ulaza u Granitni dvorac.

-Ako je ovo nečija šala - poviče Pencroff- onda je to, bogami, vrlo neslana šala! Stići kući i ne naći ljestve da bi se čovjek popeo do svoje sobe, to doista nije zabavno premorenim ljudima! Nab se javljao uzvicima čuđenja. - Zaboga, nikakva vjetra nije bilo u ova dva dana! - reče Harbert. - Počinjem vjerovati da se događaju vrlo čudne stvari na Lincolnovu otoku! - reče Pencroff. - Čudne? - odgovori Gedeon Spilett. - Ta ništa prirodnije od ovog, Pencroffe. Netko je ovamo navratio za našeg izbivanja, uselio se u naš stan i povukao ljestvice! -Netko! - poviče mornar. - A tko, dakle...? -Vjerojatno lovac koji je ispalio u odojka ono olovno zrno - odgovori dopisnik. - Kako drukčije pojasniti ovu nezgodu, koja nas je zadesila? -U redu! Ako se netko uvukao tamo gore - odgovori Pencroff proklinući, jer gaje počelo napuštati strpljenje -ja ću ga zvati i on mi mora odgovoriti. 236Tajanstveni

otok

I glasom koji se razlijegao snažno poput groma, mornar otegnuto zaurla: -Heeeej! Naseljenici su naćuljili uši i učini im se da čuju nekakvo cerekanje u Granitnom dvorcu kojemu nisu mogli ustvrditi podrijetlo. Ali nikakav glas nije odgovorio na Pencroffov poziv. Stoga on ponovno stade dozivati. Ali sve je bilo uzalud. Doista, ova bi zgoda zaprepastila i najravnodušnije ljude na svijetu, a naseljenici nisu pripadali toj vrsti ljudi. Za njih je, s obzirom na njihov položaj, svaki događaj predstavljao određenu opasnost, i sigurno ih nijedan u sedam mjeseci, otkako su prebivali na otoku, nije tako silno potresao kao ovaj. Kako bilo da bilo, oni su zaboravili na svoj umor i pod utjecajem tajnovitosti tog događaja stajali su ispod Granitnog dvorca i nisu znali što bi uradili, gomilajući pretpostavke od kojih je svaka nova bila manje prihvatljiva. Nab je jadikovao, vrlo razočaran što nije mogao ući u svoju kuhinju, utoliko više, što su na putu potrošili sve namirnice i što u tom trenutku nije doista postojala nikakva mogućnost doći do drugih. - Dragi prijatelji - reče Cyrus Smith - nama ne preostaje drugo do da pričekamo dan i da potoni uradimo ono, što nam prilike budu dopuštale. A dotle pođimo u Dimnjake. Tamo ćemo, ako ne već jesti, barem spavati. -Ali kakav nas je to bezobraznik ovako namagarčio? - upita još jednom Pencroff, kojemu cijeli taj događaj nije išao u glavu. Tko bio da bio taj "bezobraznik", jedino što su mogli uraditi bilo je ono, što je predložio inženjer: povući se u Dimnjake i tamo dočekati dan. Topu je naređeno da ostane na straži pod prozorima Granitnog dvorca, a kad je Top dobio neku zadaću, on ju je bez pogovora obavljao. I tako je dobro pseto ostalo ispod granitnog bedema, dok se njegov gospodar s ostalim naseljenicima sklonio u Dimnjake. Zaobišli bismo istinu ako bismo kazali da su naseljenici, premda vrlo umorni, dobro spavali na pjeskovitom podu Dimnjaka. Ne samo da ih je taj najnoviji događaj dozlaboga zabrinuo, pa bio on posljedica, čiji

će uzroci biti poznati kad svane dan, ili djelo nekog čovjeka, već su i vrlo loše spavali. Kako bilo da bilo, njihovo je prebivalište u tom trenutku bilo zauzeto i oni se u njega nisu mogli vratiti. Granitni dvorac nije bio samo njihovo prebivalište, već i njihovo spremište. U njemu se nalazilo sve stoje posjedovala njihova naseobina: oružje, naprave, alat, municija, zalihe namirnica i sve drugo. Ako je sve to sada opljačkano, naseljenicima nije preostalo drugo, do da sve to ponovno stvore, da naprave alat i oružje. Strašno! I tako su, gonjeni nemirom, svakog trena izlazili da vide stoji li Top još uvijek na svom stražarskom mjestu. Samo Cyrus Smith nije gubio svoju uobičajenu hladnokrvnost, premda je njegov uporni um očajavao što se našao pred jednim potpuno neobjašnjivim događajem i stoje oko njega, pa možda i 237

Jules Verne

iznad njega, postojao neki utjecaj, kojemu nije uspijevao dati ime. Gedeon Spilett je u potpunosti dijelio njegovo mišljenje u tom pogledu i njih su dvojica u više navrata, dakako ispod glasa, razgovarali o neobjašnjivim događanjima, koji su dovodili u težak škripac i njihovo iskustvo i njihovu oštroumnost. Postojala je, jamačno, neka tajna na tom otoku, ali kako prodrijeti u nju? Harbert, jest, i on je nešto nagađao i rado bi se bio obratio inženjeru za pojašnjenje. Nab je, međutim, tvrdio, kako se sve to skupa ne tiče njega več njegova gospodara i da se nije bojao da će uvrijediti svoje prijatelje, dobričina bi crnac bio tako udobno prospavao tu noć na pješčanom tlu Dimnjaka, kao na svom krevetu u Granitnom dvorcu. Naposljetku, Pencroff se ljutio više od svih drugih. On je, doista treba reći istinu, bio vrlo bijesan. - Ovo je gruba šala - govorio je. - Netko se grdno s nama našalio! Samo što ja ne volim šale. Teško tom šaljivcu ako mi dopadne šaka! Čim su se prvi zraci zore pojavili na istoku, naseljenici, naoružani kako treba za tu prigodu, krenuše prema obali, odnosno k rubu morskih hridina. Granitni dvorac, na koji su prvi sunčevi zraci ravno padali, ubrzo će biti osvijetljen dnevnom svjetlosti i, doista, naseljenici prije pet sati zamijete prozore na kojima su kapci bili zatvoreni.

Na pročelju je sve bilo u redu, ali se naseljenicima ote krik iz grudi, kad su opazili potpuno otvorena ulazna vrata, koja su oni zatvorili prije svog odlaska. Netko se bijaše uvukao u Granitni dvorac. O tome više nije trebalo dvojiti. Gornje ljestve, koje su vodile od odmorišta do ulaznih vrata, bile su na svom mjestu, ali su stoga donje bile povučene i podignute do praga. Bilo je očito da su se uljezi htjeli zaštititi od mogućih iznenađenja. Naseljenici nisu mogli ustvrditi tko su ti uljezi i koliko ih ima, jer nijedan od njih još ne bijaše izvirio napolje. Pencroff ponovno stade dozivati. Nitko mu ne odgovori. -Nitkovi! - poviče mornar. - Gle ti njih kako mirno spavaju kao da su u svojoj kući! Hej, gusari, lupeži, banditi, sinovi Johna Bulla! Kad bi Pencroff, kao pravi Amerikanac, nekoga nazvao "sinom Johna Bulla", držao je da mu je time nanio najveću uvredu. U međuvremenu se posve razdanilo i pročelje Granitnog dvorca obasjaju sunčevi zraci. Ali još je i unutra i vani vladao potpuni mir. Naseljenici su se stali pitati ima li nekoga ili nema u Granitnom dvorcu, međutim, položaj Ijestava je odmah odagnao svaku dvojbu i 238Tajanstveni otok istodobno dokazivao da ga uljezi, makar tko oni bili, nisu mogli napustiti. Ali kako do njih stići? Harbertu tada padne na um da jedan konop priveže za strijelu i potoni je odapne tako, da padne između prvih prečaka Ijestava koje su visile na vratima Granitnog dvorca. Pomoću tog konopa povući će k zemlji ljestve i uspostaviti prekinutu svezu između zemlje i Granitnog dvorca. Bilo je očito da se ništa drugo nije moglo učiniti, a s malo spretnosti i sreće taj je pokušaj morao uspjeti. Na sreću, lukove i strijele naseljenici su držali u hodnicima Dimnjaka, gdje su također pohranili i oko dvadeset svežanja laganog konopa, spletenog od hibiskusa. Pencroff odmota konop i dobro ga sveže za pripremljenu strijelu. Potom Harbert namjesti strijelu u luk i stade ciljati onaj dio ljestvica, koji je visio s praga. Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Pencroff i Nab se povukoše natrag da uzmognu vidjeti hoće li se što dogoditi na prozorima Granitnog dvorca. Dopisnik prisloni karabin uz rame i usmjeri ga u vrata. Luk se opruzi, strijela zasikće i, vukući za sobom konop, pade između dvije posljednje prečke na Ijestvama. Pothvat je uspio. Harbert odmah dohvati kraj konopa, ali u trenutku kad gaje trgnuo da bi oborio ljestve, netko brzo provuče ruku između zida i vrata, zgrabi konop i povuče ga u Granitni dvorac. - Trostruka ništarijo! - poviče mornar. -Ako ti puščani metak donosi sreću, nećeš dugo na nju čekati! - Ali tko je to bio? - upita Nab. - Tko? Zar nisi shvatio? -Ne.

- Pa majmun, reponja, makako, majmun kapucin, orangutan, gorila, pavijan, svilaš. Naš stan su zaposjeli majmuni, popevši se Ijestvama u nj za našeg izbivanja. Upravo u tom trenutku, kao da su htjeli potvrditi mornerove riječi, tri ili četiri četverorukca se pojave na prozorima i, odgurnuvši prije toga zaklopce, stadoše pozdravljati prave vlasnike doma kriveći se i kreveljeći na sve moguće načine. -Znao sam ja da je ovdje posrijedi bila neka gruba šala! - poviče Pencroff. - Ali eno jednog šaljivčine, koji će platiti za sve! Prislonivši uz rame pušku, mornar brzo nanišani i okine obarač. Svi su majmuni brzo pobjegli osim jednoga koji se, smrtno pogođen, srušio na žalo. Taj majmun, visoka rasta, pripadao je najvećoj vrsti četverorukaca. To je naseljenicima bilo odmah jasno. Je li to bio čimpanza, orangutan, gorila ili gibon, on je pripadao vrsti čovjekolikih majmuna koji su i nazvani tako, stoga što su bili slični jedinkama ljudskog soja. Uostalom, 239Jules Verne

Harbert se odmah izjasnio da je pripadao orangutanima, a znamo da se dječak prilično razumijevao u prirodopis. - Divne li životinje! - poviče Nab. - Divi se ti njoj koliko želiš! - Ijutito prasne Pencroff. - Ali ja još ne vidim kako ćemo mi ući u kuću! -Harbert je dobar strijelac, a luk mu je tu... Neka opet pokuša... - Hm! Ti su majmuni vrlo lukavi! - poviče Pencroff. - Oni neće više prići k prozorima, te ih mecima ne možemo istrijebiti. A kad samo pomislim kakvu sve štetu mogu pričiniti u sobama i u spremištima... - Treba imati strpljenja - primijeti Cyrus Smith. - Te nas životinje ne mogu dugo držati u škripcu! - U to ću biti siguran tek onda kad ih vidim tu, na zemlji - odgovori mornar. - A osim toga, znate li vi, gospodine Cvruse koliko se tih šaljivčina uvuklo tamo gore? Bilo je teško odgovoriti Pencroffu, a još teže Harbertu da s uspjehom ponovi pothvat, jer je donji kraj Ijestava bio povučen iza vrata, a kad su naseljenici ponovno trgli konop, ono se prekinulo, ne povukavši ljestve za sobom. Položaj je bio doista škakljiv. Pencroff je bjesnio. Premda je taj slučaj bio dosta smiješan, njemu uopće nije bilo do smijeha. Bilo je očito da

će naseljenici ponovno ući u svoj dom i otjerati uljeze, ali kada i kako, to još nitko nije mogao kazati. Dva su sata prošla, a da se majmuni nisu uopće pojavljivali. Ali još su bili tamo. Tri ili četiri puta je poneki od njih na trenutak proturio njušku ili šapu kroz vrata ili prozor i bio odmah dočekan mecima. — Sakrijmo se — reče napokon inženjer. — Možda će majmuni povjerovati da smo otišli, pa će se ponovno pojaviti. Neka Spilett i Harbert zauzmu položaj iza hridina i otvore paljbu, čim koji od majmuna proviri njušku. Inženjerove zapovijedi su odmah provedene u djelo. Novinar i dječak, dva najbolja strijelca naseobine, zauzeše pogodna mjesta za gađanje, gdje ih majmuni nisu mogli zamijetiti, a Nab, Pencroff i Cyrus Smith popeše se na zaravan i zađoše u šumu, u nakani da ustrijele neku divljač, jer namirnica više nisu imali, a bilo je vrijeme nešto zagristi. Poslije pola sata lovci se vratiše s nekoliko golubova kamenjara. Ispekli su ih, kako su najbolje mogli. Za to vrijeme nijedan se od majmuna ne pojavi ni na prozorima ni na vratima. Gedeon Spilett i Harbert pođoše po svoj dio obroka, a dotle je Top stajao na straži ispod prozora. Pošto su ručali, vratiše se na svoja mjesta. Ni nakon dva sata stanje se nije promijenilo. Četverorukci nisu više davali nikakva znaka života. Činilo se da su iščezli, ali najvjerojatnije je bilo da ih je paljba i pogibija njihova člana dozlaboga prestrašila, te su se povukli u dubinu sobe Granitnog dvorca, ili čak u spremište. A 240Tajanstveni

otok

kad bi se naseljenici sjetili bogatstva sabranog u tom spremištu, strpljivost, što ju je preporučio inženjer, pretvarala se u bijes a, doista, bilo je i razloga za to. - Zbilja, ovo je previše glupo - reče na kraju novinar - ovo je prešlo svaku razumnu granicu! -Moramo ipak razjuriti te ništarije! - poviče Pencroff. - Izići ćemo mi s njima na kraj, pa makar ih bilo dvadeset. Morat ćemo se s njima boriti prsa u prsa! Ta zar, doista, ne postoji neki način da dođemo do njih? - Postoji - odgovori tada inženjer, kojemu je u tom trenutku sinula jedna misao. - Jedan? - primijeti Pencroff. - Pa i taj će biti dobar budući da drugih nema! A koji je to način? — Pokušajmo se probiti do Granitnog dvorca kroz nekadašnji odlijevni tunel jezera — odgovori inženjer. - Uh! Sto mu tisuća vragova! - poviče mornar. - A ja se tome ne bih nikad dosjetio. To je, doista, bio jedini način da uđu u Granitni dvorac, da napadnu čopor majmuna i da ga otjeraju. Istina, otvor tunela su svojedobno zatvorili cementnim zidom. Nema druge, moraju ga razbiti, no to će poslije lako popraviti. Na sreću, Cyrus Smith još ne bijaše ostvario svoju zamisao da ulaz prekrije vodom jezera, inače bi im taj pothvat oduzeo mnogo više vremena.

Bilo je već prošlo podne kad su naseljenici, naoružam pijucima i lopatama, krenuli iz Dimnjaka. Pošto su prošli ispod prozora Granitnog dvorca i naredili Topu da ostane na svom mjestu, krenuše prema lijevoj obali Rijeke milosti, kojom su kanili stići na zaravan Veliki vidikovac. Ali još ne bijahu prevalili niti pedeset koraka u tom smjeru kadli im do ušiju dopre bijesni lavež Topa. Taj ih se lavež dojmio kao poziv. Zaustaviše se. - Trkom natrag! - poviče Pencroff. I sva petorica jurnuše niz obalu što su ih noge nosile. Kad su stigli na zavoj rijeke, odmah vidješe da se stanje izmijenilo. U stvari, obuzeti iznenadnim strahom prouzročenim tko zna kakvim uzrokom, majmuni su pokušavali umaknuti. Dva ili tri su trčali i skakali s prozora na prozor, spretno kao klaunovi. Nisu čak ni pokušavali ponovno spustiti ljestve kojima su potom lako mogli sići. Možda su u svom strahu posve zaboravili na mogućnost bijega tim putom. Ubrzo se pet ili šest majmuna našlo u položaju da se u njih moglo pucati. Naseljenici ih uzmu na nišan i puške planuše. Neki su, ubijeni ili ranjeni, popadali natrag u sobe uz oštro cviljenje, a drugi se, bacivši se napolje, ubiše pri padu. Poslije nekoliko trenutaka naseljenicima se činilo da u Granitnom dvorcu nema više nijednog živog četverorukca.

241

l l

i Jules Verne - Hura! - vikao je Pencroff. - Hura! Hura! Hura! - Obuzdajte svoje veselje, Pencroffe! - reče Gedeon Spilett. - Zašto? Sve smo ih pobili - odgovori mornar. - Slažem se, ali time još nismo riješili pitanje kako ćemo ući u svoj dom! -Pa ući ćemo kroz tunel! - otpovrne Pencroff. - Tako je - reče inženjer. - Ipak, bilo bi bolje... U tom trenutku, kao da je netko čuo primjedbu Cvrusa Smitha i želio mu pomoći, naseljenici opaze kako ljestve klize preko praga vrata, a potom se odmotavaju i padaju sve do žala.

-Ah, sto mu lula! E, ovo je previše! - poviče mornar zagledavši se u Cvrusa Smitha. - Jest, previše nevjerojatno! - promrmlja inženjer, zakoračivši nogom na prvu prečku Ijestava. - Budite oprezni, gospodine Cvruse! - poviče Pencroff. - Ako je gore ostao još neki od ovih svilaša... - Pa, ubrzo ćemo vidjeti - odgovori inženjer ne zaustavljajući se. Njegovi se prijatelji natisnuše za njim i za tili su trenutak bili na pragu svoga doma. Sve su pretražili. Nikoga nisu zatekli u sobama ni u spremištu, koje je taj majmunski čopor poštedio. — Ah, što mu ovo znači? A ljestve? — poviče mornar. — Gdje li se skrio džentlmen što nam ih je spustio? U tom trenutku odjekne krik i veliki majmun, koji se bio sklonio u hodnik, dojuri u dvoranu. Za njim je trčao Nab. - Tu si, lupežu! - izdere se Pencroff. Držeći sjekiru u ruci, mornar pođe prema životinji s nakanom da joj rascijepi glavu, ali ga Cyrus Smith zadrži. - Poštedite ga, Pencroffe! - reče. - Zar da se smilujem ovom dlakavom crnji? - On nam je dobacio ljestve! Inženjer to reče nekim posebnim glasom, tako da je bilo teško razabrati govori li istinu, ili se samo šali. Uto se svi bace na majmuna koji se, unatoč svojoj hrabroj obrani, ubrzo našao svezan na podu. - Uh! - puhne Pencroff. - A što ćemo sada s njim učiniti? -Napravit ćemo od njega slugu! - odgovori Harbert. Kazavši to, dječak se uopće nije šalio. Znao je dobro što se sve može postići s tim pametnim četverorukcima. Naseljenici se približe majmunu i pozorno ga stadoše promatrati. On je doista pripadao čovjekolikoj vrsti kod kojih kut lica nije mnogo

242

Jup je veći dio vremena provodio u kuhinji. 243

Jules Verne

f i l manji nego u Australijanaca ili Hotentota. Bio je to orangutan, a to znači da nije bio krvoločan kao pavijan, ni vjetrogonja kao makako,

ni prljav kao svilaš, ni nestrpljiv kao kusonja, ni zloćudan kao psoglavac. Po mnogim svojstvima tih pametnih životinja sličnih čovjeku reklo bi se, daje u njih gotovo ljudski um. Kad ih se privikne na kuću, može ih se naučiti da poslužuju kod stola, pospremaju sobe, čiste odijela i obuću, da se vješto služe nožem, žlicom i vilicom, pa čak i da piju vino, upravo najboljeg sluge na dvije noge. Poznato je da je Buffon imao jednog od takvih majmuna koji ga je dulje vrijeme posluživao kao najvjerniji i najvrjedniji sluga. Ovaj stoje ležao svezan u dvorani Granitnog dvorca bio je krupna rasta, visok šest stopa, skladno građena tijela, širokih prsa, glave srednje veličine, s kutom lica od šezdeset i pet stupnjeva, okrugle lubanje, oštra nosa, tijelo mu je bilo obraslo čistom, mekom i sjajnom dlakom, jednom riječju, bio je savršen predstavnik čovjekolikih majmuna. U njegovim očima, nešto sitnijim nego u ljudi, blistalo je oštroumlje, ispod brkova su mu se sjajili bijeli zubi, dok mu je bradica Iješnjakove boje bila kovrdžava. - Lijep momak! - reče Pencroff. - Da nam je poznat njegov jezik, mogli bismo s njim porazgovarati. -Znači, gospodaru - Nab se obrati Cvrusu Smithu — da ćemo ga, doista, uzeti za slugu? - Tako je, Nabe - smiješeći se odgovori inženjer. - Ali ne budi zbog toga ljubomoran! - Nadam se da će biti odličan sluga - doda Harbert. - Čini mi se da je još mlad i da ćemo ga lako odgojiti. Vjerojatno se nećemo poslužiti silom da bismo ga ukrotili, niti mu iščupati očnjake, što se obično radi u sličnim okolnostima. On će prigrliti gospodare, koji će s njim dobro postupati. - Pa i postupat ćemo - prihvati Pencroff, koji je već bio zaboravio svoj maloprijašnji bijes na "šaljivce". Potom priđe orangutanu i priupita: - Hej, momče, kako vam se ovdje sviđa? Orangutan odgovori kratkim mumljanjem, po kojemu se gotovo moglo zaključiti da i nije bio posve loše volje. - Ne biste li i vi postali članom naše naseobine, a? - upita mornar. -Ne biste li ušli u službu gospodina Cvrusa Smitha? Majmun se oglasi potvrdnim groktanjem. -1 zadovoljit ćete se hranom kao jedinom nagradom? Majmun po treći put zamumlja. - Njegovi su odgovori prilično jednolični - primijeti Gedeon Spilett. - U redu! - odvrati Pencroff. - Najbolji sluge su oni, koji malo govore. Onda, nikakve plaće! Čujete li, momče? U početku vam, dakle, nećemo

244

Jup je veći dio vremena provodio u kuhinji. 243

t manji nego u Australijanaca ili Hotentota. Bio je to orangutan, a to znači da nije bio krvoločan kao pavijan, ni vjetrogonja kao makako, ni prljav kao svilaš, ni nestrpljiv kao kusonja, ni zloćudan kao psoglavac. Po mnogim svojstvima tih pametnih životinja sličnih čovjeku reklo bi se, daje u njih gotovo ljudski um. Kad ih se privikne na kuću, može ih se naučiti da poslužuju kod stola, pospremaju sobe, čiste odijela i obuću, da se vješto služe nožem, žlicom i vilicom, pa čak i da piju vino, upravo najboljeg sluge na dvije noge. Poznato je da je Buffon imao jednog od takvih majmuna koji ga je dulje vrijeme posluživao kao najvjerniji i najvrjedniji sluga. Ovaj stoje ležao svezan u dvorani Granitnog dvorca bio je krupna rasta, visok šest stopa, skladno građena tijela, širokih prsa, glave srednje veličine, s kutom lica od šezdeset i pet stupnjeva, okrugle lubanje, oštra nosa, tijelo mu je bilo obraslo čistom, mekom i sjajnom dlakom, jednom riječju, bio je savršen predstavnik čovjekolikih majmuna. U njegovim očima, nešto sitnijim nego u ljudi, blistalo je oštroumlje, ispod brkova su mu se sjajili bijeli zubi, dok mu je bradica Iješnjakove boje bila kovrdžava. — Lijep momak! — reče Pencroff. — Da nam je poznat njegov jezik, mogli bismo s njim porazgovarati. -Znači, gospodaru - Nab se obrati Cvrusu Smithu - da ćemo ga, doista, uzeti za slugu? - Tako je, Nabe - smiješeći se odgovori inženjer. - Ali ne budi zbog toga ljubomoran! - Nadam se da će biti odličan sluga - doda Harbert. - Čini mi se da je još mlad i da ćemo ga lako odgojiti. Vjerojatno se nećemo poslužiti silom da bismo ga ukrotili, niti mu iščupati očnjake, što se obično radi u sličnim okolnostima. On će prigrliti gospodare, koji će s njim dobro postupati. - Pa i postupat ćemo - prihvati Pencroff, koji je već bio zaboravio svoj maloprijašnji bijes na "šaljivce". Potom priđe orangutanu i priupita: -Hej, momče, kako vam se ovdje sviđa? Orangutan odgovori kratkim mumljanjem, po kojemu se gotovo moglo zaključiti da i nije bio posve loše volje. - Ne biste li i vi postali članom naše naseobine, a? - upita mornar. -Ne biste li ušli u službu gospodina Cvrusa Smitha? Majmun se oglasi potvrdnim groktanjem. -1 zadovoljit ćete se hranom kao jedinom nagradom? Majmun po treći put zamumlja. - Njegovi su odgovori prilično jednolični - primijeti Gedeon Spilett. - U redu! - odvrati Pencroff. - Najbolji sluge su oni, koji malo govore. Onda, nikakve plaće! Čujete li, momče? U početku vam, dakle, nećemo 244Tajanstveni

otok

dati plaću, ali ćemo vam je stoga poslije udvostručiti ako budemo zadovoljni s vama!

Tako je naseobina dobila još jednog člana, koji će joj učiniti mnogo usluga. Kad su mu htjeli dati ime, mornar zamoli da ga, kao sjećanje na jednog majmuna kojega je nekad poznavao, nazovu Jupiterom, ili skraćeno Jupom. I eto kako se, bez mnogo ceremonija, majstor Jup uselio u Granitni dvorac. 245Jules

Verne

ft

VII. PLANOVI KOJE SU NASELJENICI NAUMILI OSTVARITI -MOST PREKO RIJEKE MILOSTI - ZARAVAN VELIKI VIDIKOVAC PRETVORITI U OTOK - POKRETNI MOST -ŽETVA ŽITA - POTOK MOSTIĆI - PERADARNIK -GOLUBINJAK - DVIJE ONAGE1 - KOLA SA ZAPREGOM -IZLET DO BALONSKE LUKE Naseljenici Lincolnova otoka su ponovno uselili u svoj dom, a da nisu morali ući u nj kroz nekadašnji odvodni tunel. Time su sebi prištedjeli veliki trud. Bila je doista prava sreća za njih što je, baš u trenutku kad su se spremali to učiniti, čopor majmuna obuzeo iznenadni i neobjašnjiv strah i otjerao ih iz Granitnog dvorca. Nisu li, možda, te životinje predosjetile da se drugim putom priprema opasan napad na njih? To je bio, jedini način da se pojasni njihov pokret povlačenja. Pri kraju toga dana, naseljenici su prenijeli u šumu lešine ubijenih majmuna i tamo ih zakopali, potom se bacili na posao da bi odstranili nered, koji su uljezi počinili; nered, a ne štetu, jer premda su ispremetnuli namještaj po sobama, nisu ništa slomili. Nab ponovno upali svoje peći, a od namirnica iz smočnice napravi takav ručak, da su svi lizali prste. Pritom nisu zaboravili nahraniti Jupa. On se doista najeo borovih jezgara i korijenja gomoljika. Pencroff mu je odvezao ruke, ali je držao da će biti pametnije, ako mu noge ostavi vezane sve dok ne ustvrde da se pomirio sa svojom sudbinom. Potom, prije no što će poći na počinak, sjedeći za stolom sa svojim prijateljima, Cyrus Smith povede razgovor o planovima, koje je trebalo što prije provesti u djelo. * Divlji magarci

246Tajanstveni

otok

Najbitniji i najhitniji planovi su bili: gradnja mosta preko Rijeke milosti, stoga da bi južni dio otoka povezali s Granitnim dvorcem, a potom pravljenje obora za smještaj divljih ovaca ili drugih životinja vunenog runa, koje se isplatilo uhvatiti. Kao što se vidi, s ta dva plana naseljenici su mislili riješiti problem, koji je u tom trenutku bio vrlo ozbiljan. U stvari, zahvaljujući mostu, lako će prenijeti omotač balona, od kojega su naumili napraviti rublje, a obor ih je trebao snabdjeti vunom od koje će napraviti zimska odijela. Cyrus Smith je kanio podignuti obor kraj vrela Crvenog potoka, na mjestu gdje će prostrani pašnjak preživačima osigurati svježu i obilnu hranu. Put između Velikog vidikovca i vrela Crvenog potoka već je bio djelimično prokrčen, te bi s boljim kolima, no što su bila ona prva prijevoz bio lakši, a osobito ako bi uspjeli uhvatiti neku životinju, koju bi mogli upotrijebiti za vuču.

To što su obor mislili podignuti nešto dalje od Granitnog dvorca, nije bilo nimalo nezgodno za njih, međutim, to isto se ne bi moglo rećii za peradarnik, na koji je Nab želio svratiti pozornost ostalih. U stvari, perad je morala biti nadohvat ruke glavnog kuhara. Nijedno mjesto nije izgledalo tako pogodno za gradnju spomenutog peradarnika poput onog dijela obale jezera, koji se nalazio uz nekadašnji otvor u odlijevni tunel. Tu bi ptice plivačice također dobro napredovale kao i sve druge, a na onom paru tinamu kokoši, što su ih ulovili na posljednjem izletu, htjeli su iskušati prvi pokušaj pripitomljavanja. Sutradan, 3. studenoga, počeli su radovi na izgradnji mosta. Sve su ruke bile zaposlene na tom značajnom poslu. Naseljenici su natovarili na ramena pile, sjekire, kliješta, čekiće i sišli na obalu, sada kao tesari. Pencroff se na trenutak zamisli i reče: — A što će biti ako, za našeg izbivanja, padne na um majstoru Jupu povući ljestve koje nam je jučer onako ljubazno spustio? - Utvrdit ćemo njihov donji kraj za zemlju - odgovori Cyrus Smith. To su odmah uradili s pomoću dva kolca, duboko ih zabivši u pijesak. Potom se popeše lijevom obalom Rijeke milosti i ubrzo stignu do zavoja koji je tvorila rijeka. Tu se zaustave da ispitaju ne bi li bilo moguće podignuti most na tome mjestu. Mjesto im se učini pogodnim. U stvari, od tog mosta do Salonske luke, što su je otkrili jučerašnjeg popodneva na južnoj obali otoka, nije bilo više od tri i pol milje puta, a od mosta do luke nije bilo teško iskrčiti kolski put, koji bi omogućio bolju povezanost između Granitnog dvorca i južnog dijela otoka. Sad Cyrus Smith upozna svoje suradnike s planom, koji je istodobno bio i lako izvedljiv i vrlo koristan, a o kojemu je on već neko vrijeme razmišljao. Taj se plan sastojao u tome, da se zaravan Veliki vidikovac odvoji od ostalog terena i tako zaštiti od upada raznih divljih zvijeri. Tako bi Granitni dvorac, Dimnjaci, peradarnik i cijeli gornji dio zaravni,

l

247

Jules Verne na kojemu se moglo uzgajati usjeve, bili zaštićeni od pustošenja raznih životinja. To se moglo vrlo lako izvesti, a evo kako je inženjer mislio postupiti. Zaravan je već bila s tri strane zaštićena, prirodnim, ili umjetnim vodenim tokovima: Na sjeverozapadu obalom Grantova jezera, od ruba jezera kraj kojega se nalazio otvor u nekadašnji odvodni tunel, pa do usjeka napravljenog na istočnoj obali radi otjecanja viška jezerske vode. Na sjeveru od spomenutog usjeka, sve do mora, novim potokom koji je sebi izdubio korito i na zaravni i na morskoj obali, dakle, uzvodno i nizvodno od slapa. Bilo je dostatno još malo izdubiti korito tog potoka, pa da se životinjama onemogući prijelaz preko njega. Na istočnoj strani samim morem, i to od ušća spomenutog potoka pa do ušća Rijeke milosti.

Na jugu Rijekom milosti, i to od ušća rijeke, pa do zavoja gdje su naseljenici naumili podignuti most. Ostao je, dakle, nezaštićen samo zapadni dio zaravni, koji se protezao od zavoja rijeke do južnog ruba jezera. Taj dio nije bio duži od jedne milje, a bio je otvoren svakome, tko je htio zaci na zaravan. Međutim, ništa lakše nego iskopati širok i dubok kanal, koji bi se punio vodom iz jezera, iz kojega bi se višak vode novim slapom rušio u korito Rijeke milosti. Razina jezera bi se nešto spustila zbog novog odljeva vode iz njega, ali je Cyrus Smith već bio ustvrdio da je priljev vode Crvenog otoka bio znatan, te bi dopustio ostvarenje njegova plana. - Tako će, dakle - doda inženjer - zaravan Veliki vidikovac postati pravi otok, s obzirom na to, da će sa svih strana biti okružen vodom, koji će s ostalim dijelovima otoka biti povezan mostom, koji smo sagradili preko Rijeke milosti, te s dva mostića već sagrađena, jedan uzvodno, a drugi nizvodno od slapa i, na kraju, još s dva druga mostića, koje ćemo sagraditi, i to jednog preko kanala, koji bismo iskopali, kao što sam vam predložio, a drugoga preko Rijeke milosti. Ako uz to te mostove i mostiće budemo mogli podizati i spuštati po svojoj volji, na zaravni Veliki vidikovac nas više nitko ne može iznenaditi. Da bi ga drugi što bolje shvatili, Cyrus Smith im crtežom prikaza položaj Velikog vidikovca, te im bi odmah jasan njegov plan u cijelosti. Jednoglasno se složiše s inženjerom, a Pencroff poviče, mašući svojom tesarskom sjekirom. -Najprije most! To je bio najhitniji posao. Odmah su odabrali stabla za gradnju, oborili ih, očistili od grana, isjekli na grede, na deblje i tanje daske. Taj most je trebao biti nepokretan na desnoj obali Rijeke milosti, a pokretan na lijevoj, tako da ga se moglo podignuti pomoću protuutega, kao što se podižu neki mostovi na hranama. 241Tajanstveni otok Jasno, to je bio golem posao, a bude li vođen kako treba, proći će dulje vrijeme prije no što bude gotov, jer je Rijeka milosti na tom mjestu bila široka oko osamdeset stopa. Trebalo je zabiti trupce u riječno korito, da bi se podupro nepokretni pod mosta, i postaviti napravu za njihovo zabijanje u korito rijeke. Ti će trupci podržati dva luka, potrebna da se preko mosta mogu prevoziti teški tereti. Na sreću, imali su dostatno alata za obradu drva i dostatno okova da to drvo utvrde. Osim toga, imali su sposobna čovjeka koji se savršeno razumio u taj posao i dosta vrijednih ruku, koje su poslije sedam mjeseci stekle veliku spretnost u radu. Treba priznati da Gedeon Spilett nije bio najnespretniji radeći i da se u vještini natjecao sa samim Pencroffom, "koji se nije nadao tolikoj upornosti od običnog novinara". Gradnja mosta preko Rijeke milosti trajala je tri tjedna, i to tri tjedna naporna rada. Naseljenici su ručali na samom gradilištu, a kako je vrijeme bilo vrlo lijepo, tek su se za večeru vraćali u Granitni dvorac. Za to vrijeme zamijetili su da se majstor Jup lako privikava i zbližava sa svojim novim gospodarima, koje je neprestance motrio

radoznalim očima. Uza sve to, radi opreza, Pencroff mu još ne htjede dati potpunu slobodu kretanja, već je htio pričekati, i to s pravom, da budu gotovi radovi koje su poduzeli da bi osigurali prostor Velikog vidikovca neprelaznim granicama. Top i Jup su živjeli u najboljim odnosima i rado su se skupa igrali, samo stoje Jup čak i u igri bio vrlo ozbiljan. Dvadeseti studenoga je most bio završen. Njegov pokretni dio, doveden u ravnotežu protuutezima, pokretao se vrlo lako. Bio je dostatan posve mali napor da ga se podigne. Između njegova zgloba i posljednje poprečne grede, na koju se oslanjao pri spuštanju, razmak je iznosio dvadeset stopa, dostatno da ga životinje ne prijeđu. Sad je došao na red omotač zračnog balona. Naseljenicima se žurilo da ga što prije stave na sigurno mjesto. Da bi ga prevezli, morali su dovući kola sve do Balonske luke pa, prema tome, i prokrčiti put kroz gustu šumu Dalekog zapada. Trebalo je vremena da se to napravi. Stoga, Nab i Pencroff pođu do lučice vidjeti je li tamo sve u redu. Kad su ustvrdili da "zalihe platna" nisu pretrpjele nikakvu štetu u pećini gdje su ih smjestili, odluče nastaviti radove koji su se odnosili na zaravan Veliki vidikovac. - Ovo će nam omogućiti - primijeti Pencroff - da sagradimo peradarnik koji će imati odlične uvjete za razvitak, jer se ne moramo bojati da će mu lisice doći u pohode, a niti upasti druge zvijeri štetočine. -A da i ne spominjemo - doda Nab - kako ćemo krčenjem zaravni dobiti odlično zemljište za presađivanje divljih biljaka... -1 još jednu njivu za sijanje žita! - poviče Pencroff, pobjednički se cereći. Ona jedina njiva zasijana jednim jedinim zrnom žita divno je napredovala, zahvaljujući Pencroffovoj skrbi. Na njoj je rodilo deset 249Jules Verne

klasova, točno koliko je inženjer rekao, a u svakom klasu osamdeset zrna. Naseobina je, za svega šest mjeseci, raspolagala s osam stotina zrna. To je značilo, da će svake godine dobiti dvije žetve. Tih osam stotina zrna, manje pedesetak, što su ih iz opreza stavili na stranu, trebalo je zasijati u novu njivu, i posvetiti im isto toliko pozornosti kao i onom jedinom zrnu. Iskrčili su zemljište i ogradili ga jakom ogradom, visokom i šiljastom, da je životinje ne mogu tako lako preskočiti. A da bi ga zaštitili od

ptica, pobodu u nj nekakve naprave koje su pri okretanju kriještale i užasna strašila, koje je izmislila Pencroffova bujna mašta. Tada su sedam stotina pedeset zrna položili u male, pravilne brazde, a na prirodi je bilo da učini ostalo. Dvadeset prvi studenoga Cvrus Smith poče obilježavati kanal koji je trebao zatvoriti zaravan prema zapadnoj strani, to jest od južnog ruba Grantova jezera do zavoja Rijeke milosti. Ispod dvije, do tri stope zemlje crnice nalazila se granitna stijena. Ponovno su morali proizvesti nitroglicerin koji se, kao uvijek, pokazao vrlo djelotvornim. U manje od petnaest dana iskopali su u tvrdom terenu visoki kanal širok dvadeset stopa, a dubok šest. Istim sredstvom naprave novi usjek u granitnom rubu jezera i voda pojuri u novo korito i napravi mali vodeni tok kojemu su dali ime Glicerinski potok. Taj novi potok je postao pritokom Rijeke milosti. Kao što je inženjer prije najavio, razina se jezera spustila, ali tako neznatno, da se to gotovo nije ni opažalo. Napokon, da bi upotpunili odvajanje Velikog vidikovca, naseljenici su prilično proširili korito potoka, koji je tekao preko morske obale i utvrdili pijesak pomoću dvostruke ograde načinjene od kolaca. U mjesecu prosincu vrućine su bile vrlo velike. Uza sve to, naseljenici nisu htjeli prekinuti radove koje su planirali, a kako je sad bio na redu peradarnik, oni se bace na njegovu gradnju. Nije ni potrebno reći daje majstoru Jupu poslije potpunog zatvaranja Velikog vidikovca dana potpuna sloboda. On, međutim, nije više napuštao svojih gospodara, niti je pokazivao želje da zbriše. Bila je to životinja blage ćudi, snažna tijela i nevjerojatno brzih i spretnih pokreta. Kad se trebalo popeti Ijestvama Granitnog dvorca, nitko se u brzini nije mogao s njim mjeriti. Već su ga upotrebljavali za neke radove. On je vukao tovare drva i prevozio kamenje izvađeno iz korita Glicerinskog potoka. - On još nije zidar, ali već je majmun! - govorio je u šali Harbert, zabavljajući se nadimkom "majmun", koji zidari daju svojim šegrtima. Nikada nadimak nije bio opravdaniji nego u ovom slučaju. Peradarnik je zauzimao prostor od dvije stotine četvornih jardi na jugoistočnoj obali jezera. Ogradili su ga drvenom ogradom i sagradili mnoge zaklone za pernate životinje, koje će tu prebivati. Bile su to kolibice napravljene od granja i podijeljene na pregrade, koje su čekale da prime prve goste. Prvi su gosti bili onaj par kokošiju tinamu, koje su ubrzo izlegle mnoštvo pilića. Ubrzo su dobile društvo: jato pataka, koje su i prije 250Tajanstveni

otok

živjele uz obalu jezera. Neke od tih pataka su pripadale kineskoj vrsti čija se krila otvaraju poput lepeze, a koje se sjajem i izgledom svog perja mogu natjecati sa zlatastim fazanima. Nekoliko dana poslije toga, Harbert uhvati jedan par kokica okrugla repa i duga perja. To su bili prekrasni alektori, koji su se brzo pripitomili. Što se tiče pelikana, vrabaca ribolovaca, lisaka, oni su sami došli na obalu peradarnika, i taj sitan svijet, pošto se u početku kriješteči, pijučući, gačući, malo svađao, nađe na kraju zajednički jezik i poveća se toliko, da su naseljenici tu imali osigurane zalihe hrane.

Cyrus Smith je htio upotpuniti svoje djelo, stoga sagradi golubinjak u kutu peradarnika. U njega su smjestili nekoliko golubova, koji su se gnijezdili u visokim liticama zaravni. Te su se ptice brzo naviknule da se svake večeri vrate u svoj novi dom i pokazale su više smisla za pripitomljavanje od golubova grivnjaša, svojih srodnika, koji se množe samo dok su u divljem stanju. Napokon je osvanuo i trenutak da iskoriste omotač balona i od njega naprave rublje. Cyrus Smith je bio vrlo praktična duha, a da bi pomišljao sačuvati taj omotač onakvim kakav je bio, te se izložiti opasnostima i u balonu napunjenom toplim zrakom napustiti otok i zaputiti se na more, tako reci, bez granica. Taj bi pothvat bio prihvatljiv za očajnike koji nisu imali što izgubiti. Trebalo je, dakle, prevesti omotač balona u Granitni dvorac. Naseljenici odluče prepraviti svoja teška teretna kola kako bi njima mogli lakše upravljati. Kola su, kao što se vidi, imali, ali je motor nedostajao. Zar doista na otoku ne postoji nikakav preživač domaće vrste, koji bi mogao zamijeniti konja, vola ili kravu? Na to pitanje još nisu mogli odgovoriti. -Doista - reče Pencroff- nama je prijeko potrebna jedna životinja za vuču, barem dok nam gospodin Cyrus ne konstruira neka kola na parni pogon, ili čak lokomotivu, jer ćemo sigurno jednoga dana imati željezničku prugu, čiji će jedan krak ići od Granitnog dvorca do Balonske luke, a drugi do Franklinova brda! Govoreći tako, poštenjačina mornar je vjerovao u ono o čemu je govorio. Oh mašto, izmiješana s vjerom! Ali, bez ikakva pretjerivanja, Pencroff bi se bio zadovoljio i običnim četveronošcem koga se moglo upregnuti u kola, a kako mu je Providnost bila sklona, nije ga pustila da za njim dugo čezne. Jednog dana, točnije 23. prosinca, okupljeni u Dimnjacima, naseljenici začuju kako Nab viče, a Top laje natječući se tko će jače. Skoče odmah napolje, vidjeti da se nije dogodila kakva nezgoda. A što li samo ugledaše! Dvije životinje velika rasta, koje su neoprezno zašle na zaravan jer mostići nisu bili podignuti. U prvi mah bi čovjek povjerovao da su to bila dva konja ili u najmanju ruku dva magarca, mužjak i ženka, lijepih oblika, pepeljasto žućkaste dlake, bijelih nogu i repa, glave, vrata i trupa ispruganih crnim crtama. Oni su se polako približavali i, ne pokazujući uznemirenost, bistrim su očima promatrali ljude u kojima još nisu nazirali svoje buduće gospodare. 251Jules

Verne

- To su onage, divlji magarci! - poviče Harbert. - Četveronošci, nešto između zebre i kuaga! -A zašto ne bi bili obični magarci? - upita Nab. - Pa zbog toga što imaju mnogo kraće uši, a uz to su i Ijupkijih oblika. - Svejedno, magarci ili konji - odgovori Pencroff. - Oni su "motori", kao što je kazao gospodin Smith, i kao takve, treba ih zadržati.

Trudeći se da ne prestraši dvije životinje, mornar klizne kroz travu do mostića na Glicerinskom potoku i podigne ga. Tako su onage postale zarobljenicima naseljenika. Sad naseljenici nisu znali hoće li ih na silu potčiniti i pripitomiti. Na kraju su odlučili ne upotrijebiti silu već ih nekoliko dana pustiti neka se slobodno kreću po zaravni gdje je bilo trave u izobilju. Inženjer odmah predloži da im blizu peradarnika sagrade staju gdje će, osim punih jasala, naći i zaklonište za vrijeme noći. I tako je taj par prekrasnih životinja pušten da slobodno ide tamo— amo. Naseljenici im se nisu približavali, bojeći se da ih ne prestraše. Međutim, onage su u više navrata pokazale želju da napuste zaravan, naviknute na široke prostore i duboke šume. Vidjeli bi ih tada kako hodaju pored vode, koja im se ispriječila na putu u slobodu, pa kako oštro njaču, a potom u galopu jure kroz visoku travu, a kad se smire kako nepomično stoje i promatraju golema stabla pod kojima više nikad neće slobodno lutati. U međuvremenu su naseljenici pripremili hamove i remenje od biljnih vlakana a, osim toga, nekoliko dana poslije hvatanja onaga ne samo da su kola bila pripravna primiti zapregu, već su naseljenici probili ravan put, ili bolje rečeno, usjek kroz Divlji zapad, put koji je išao od zavoja Rijeke milosti do Balonske luke. Kola su tim putom mogla proći, te naseljenici krajem prosinca prvi put upregnuše onage u rudo. Pencroff je, milovanjem, te životinje već toliko pridobio, da su mu čak iz ruke jele. Lako im se moglo prići, ali kad su ih upregli u kola, počeše se propinjati, te su naseljenici imali dosta muke da ih umire. Međutim, neće proći mnogo vremena i one će se naviknuti na novu službu, jer su manje buntovne od zebri, te se često upotrebljavaju za vuču u južnim krajevima Afrike, pa čak su ih uspjeli pripitomiti i u dosta hladnim predjelima Europe. Tog dana su svi naseljenici, osim Pencroffa koji je hodao ispred svojih životinja, sjeli u kola i odvezli se do Balonske luke. Samo se po sebi razumije da su se dobro truckali po tom jedva prokrčenom putu, ali kola stigoše bez nezgoda i još istoga dana su naseljenici na njih utovarili omotač i raznu opremu zračnog broda. U osam sati uvečer, kola se zaustaviše na žalu, pošto su se prije toga, prešavši preko Rijeke milosti, spustila niz njezinu lijevu obalu. Onage ispregnuše i odvedoše u staju. Prije no što će zaspati, Pencroff zadovoljno uzdahne, ali tako bučno, da je cijeli Granitni dvorac odjeknuo. 252Tajanstveni otok

VIII. RUBLJE - OBUĆA OD TULJANOVE KOŽE - IZRADA PIROKSILA RAZNI USJEVI - RIBOLOV - KORNJAČINA JAJA - BRZI RAZVITAK MAJSTORA JUPA - OBOR - LOV NA DIVLJE OVCE - NOVA BILJNA I ŽIVOTINJSKA BOGATSTVA - SJEĆANJE NA DALEKU DOMOVINU Prvi tjedan mjeseca siječnja naseljenici su posvetili šivanju rublja za svoje potrebe. Igle pronađene u sanduku klizile su među ne

osobito nježnim, ali stoga snažnim prstima, tako da se može ustvrditi daje ono što su prsti sašili, bilo dobro sašiveno. Konca su imali dostatno, zahvaljujući Cvrusu Smithu, kojemu je palo na um da ponovno uporabe isti konac što je poslužio za šivanje dijelova balonskog omotača. Gedeon Spilett i Harbert su sa zadivljujućom strpljivosti rasporili te duge dijelove. Pencroff je morao odustati od sudjelovanja u tom poslu, jer mu je išao na živce, ali kad je trebalo siti, e tu mu nije bilo ravna. Uostalom, svima je dobro poznato da svi mornari imaju sklonosti za šivanje. Potom su s platna zračnog broda skinuli masnoću pomoću sode i potaše, koje su dobili od biljnog pepela. I tako je pamuk, postoje s njega skinut premaz, ponovno dobio svoju gipkost i mekoću, a kad je potom izložen djelovanju zraka i sunca, dobi savršenu bijelu boju. I tako su naseljenici sašili nekoliko košulja i čarapa, razumije se ne pletenih, nego od platna. Kakva li je radost bila za njih kad su na sebe navukli bijelo rublje, rublje vrlo grubo, nema dvojbe, ali koga uznemiruje takva sitnica, i kad su legli na plahte koje su ležaje u Granitnom dvorcu pretvorile u prave pravcate krevete. U to isto vrijeme sašili su sebi i obuću od tuljanove kože, kojom su u pravi trenutak zamijenili obuću, koju su donijeli iz Amerike. Nova obuća je bila i duga i široka i nikad nije ozlijedila stopala pješaka!

253

Jules Verne

Početkom 1866. godine neprekidno su vladale velike vrućine, ali lov u šumi nije prestajao. Agutija, muškatnih svinja, kabeja, klokana, dlakave i pernate divljači bilo je doista posvuda, a Gedeon Spilett i Harbert su bili vrlo dobri strijelci, a da bi ijedan metak ispalili uzalud. Cyrus Smith ih je stalno upozoravao da štede streljivo. On se trudio da nečim drugim zamijeni barut i olovo, koje su pronašli u sanduku, jer ih je htio sačuvati za budućnost. Tko zna kamo je sudbina jednog dana mogla baciti njega i njegove prijatelje, ako ikad napuste svoj sadašnji otok? Trebalo se, dakle, pripremiti za sve nedaće, koje je krila nepoznata budućnost i štedjeti streljivo i zamijeniti ga drugim tvarima koje se lako proizvode. Da bi zamijenio olovo koje Cyrus Smith nije zamijetio ni na jednom mjestu na otoku, on je upotrijebio željezna zrna, koja je lako proizveo. S obzirom na to da ta zrna nisu bila teška kao olovna, morao im je povećati opseg. Radi toga je svaki naboj sadržavao manje zrna, ali su lovci svojom spretnošću nadoknadili taj nedostatak. Što se tiče baruta, Cyrus Smith gaje mogao proizvesti, jer je imao pri ruci i salitre, i sumpora i ugljena, ali je ta proizvodnja tražila vrlo veliku pozornost, a kako on nije imao odgovarajućeg alata, teško je bilo proizvesti barut dobre kvalitete.

Zbog toga se Cyrus Smith odlučio za proizvodnju piroksila, odnosno pamučnog baruta, jedne tvari u kojoj pamuk nije prijeko potreban, jer se umjesto njega moglo uporabiti bilo koju drugu vrstu celuloze. Ta celuloza je, u stvari, osnovno tkivo biljaka i nalazi se, manje-više, u čistom stanju, ne samo u pamuku nego i u vlaknima konoplje i lana, u papiru, starom rublju, u srži zove, itd. A upravo je zove bilo napretek na otoku, tamo kraj ušća Crvenog potoka. Naseljenici su već uporabljavali bobice toga grmlja kao nadomjestak kavi. Bilo je, dakle, dostatno nabrati zove i izvući iz nje srčiku, to jest celulozu. Da bi se proizveo piroksil, trebalo je imati još jednu tvar: isparljivu dušičnu kiselinu. Budući daje Cyrus Smith već imao pri ruci sumpornu kiselinu, mogao je lako dobiti dušičnu, i to tako, što će prirodnu salitru izložiti djelovanju sumporne kiseline. I tako je odlučio proizvesti i uporabiti piroksil, premda su mu bili poznati njegovi dosta ozbiljni nedostaci, kao što su: velika neujednačenost djelovanja, vrlo velika zapaljivost s obzirom na to da se pali na sto osamdeset stupnjeva, umjesto na dvjesto četrdeset i, na kraju, gotovo trenutačno sagorijevanje, koje može uništiti oružje kojemu treba. Zauzvrat, prednosti su piroksila u tome da se ne mijenja pod utjecajem vlage, što ne prlja cijev puške i što ima četiri puta veću potisnu snagu od običnog baruta. Da bi se proizveo piroksil, trebalo je celulozu samo na četvrt sata uroniti u hlapljivu dušičnu kiselinu, a potom je dobro isprati i osušiti. Kao što se vidi, ništa jednostavnije od toga. Cyrus Smith je, međutim, u tom trenutku raspolagao samo s običnom dušičnom kiselinom, a ne s isparljivom, to jest s onom, koja izlučuje bjelkastu paru, kad se nađe u dodiru s vlažnim zrakom. Ali, ako bi

254

... ali je on puhao tako snažno, da su njegovi proizvodi poprimili najsmješnije oblike ...

255

l umjesto ove kiseline uporabio običnu dušičnu kiselinu i pomiješao je u omjeru tri prema pet s koncentriranom sumpornom kiselinom, dobio bi potpuno isti rezultat, i on ga je, u stvari, i dobio. Tako su otočni lovci ubrzo raspolagali jednom savršeno napravljenom tvari kojom su, rabeći je pozorno, postigli odlične rezultate. Nekako u isto vrijeme, naseljenici su raskrčili tri jutra zemlje na Velikom vidikovcu. Ostalo su ostavili pod travom, za ispašu onagama. Više puta su odlazili na izlete u Jakamarsku šumu i u šume Dalekog zapada, odakle su donosili mnoštvo divljih biljaka: špinata, potočarki, hrena, repe, koje će pametnim uzgajanjem ubrzo izmijeniti svoju divlju prirodu i, istodobno, ublažiti način prehrane na temelju dušika, kojemu su dotad bili podložni naseljenici Lincolnova otoka. Uz to su naseljenici navukli velike količine drva i ugljena u Granitni dvorac. Svaki njihov izlet im je istodobno pružao i prigodu poboljšati putove kojih je kolnik, postupno, bivao sve tvrđi, sve zbitiji pod djelovanjem kotača kola. Kunićnjak je još opskrbljivao uobičajenom količinom kunića smočnicu Granitnog dvorca. Budući da je bio smješten malo dalje od zemljišta kojim je pretjecao Glicerinski potok, njegovi žitelji nisu mogli prodrijeti na vodom ograđenu zaravan pa, prema tome, niti opustošiti nedavno zasađene nasade. Uzgajalište ostriga, koje se nalazilo ispred Granitnog dvorca među morskim hridinama i u kojemu su se one vrlo brzo razmnažale, svakodnevno je opskrbljivalo stanovnike otoka svojim odličnim proizvodima. Osim toga, i ribolov je ubrzo postao vrlo obilan, jer je Pencroff u jezero i u Rijeku milosti bacao povraz s čeličnim udicama, na koje su se često hvatale pastrve i neke druge vrlo ukusne ribe, čiji su srebrni bokovi bili išarani malim žućkastim točkama. I tako je majstor Nab, koji se posvetio kuharskom umijeću, mogao svakog dana mijenjati jelovnik, tako da bi prehrana bila što ugodnija. Jedino je još kruh nedostajao na stolu naseljenika a, kao što smo rekli, na to su oni bili prilično osjetljivi.

U to su se doba bavili također i lovom na morske kornjače, koje su često dolazile na obalu kraj Rta čeljusti. Na toj je obali žalo bilo načičkano malim izbočinama pod kojima su bila skrivena potpuno okrugla jaja tvrde i bijele ljuske. Njihov bjelanjak je imao svojstvo da se ne zgruša kao bjelanjak u ptičjih jaja. Sunce je skrbilo da se iz njih izlegu mladi, a njihov je broj bio vrlo velik, jer svaka kornjača snese godišnje do dvjesto pedeset jaja. - Prava njiva jaja - zamijeti Gedeon Spilett. - Treba ih samo pobrati. Ali se naseljenici nisu zadovoljili samim proizvodima, već su se dali u lov na njihove proizvođače. I tako su oni u Granitni dvorac dovukli mnoštvo morskih kornjača, koje su posvuda cijenjene zbog izvanrednog okusa njihova mesa. Kad bi majstor Nab zgotovio juhu od kornjače i začinio je mirišljavim travama i dodao uz to koju krstašicu, pobrao bi brojne pohvale, i to s punim pravom. Ovdje treba spomenuti još jednu zanimljivost ^zahvaljujući kojoj su naseljenici spremili nove zalihe hrane za zimu. Čitava jata lososa su 256Tajanstveni

otok

doplovila do Rijeke milosti i nekoliko milja uzvodno zađoše u nju. Bilo je to vrijeme kad se ženke mrijeste i traže pogodno mjesto da polože ikru. One su išle ispred mužjaka i podizale silnu buku praćakanjem u plitkoj vodi rijeke. Oko tisuću tih riba, koje su bile dugačke do dvije i pol stope navalilo je u rijeku i bilo je dostatno postaviti nekoliko brana da ih se ulovi znatan broj. Ulovili su ih nekoliko stotina, potom ih posolili i spremili za zimu, kad zbog smrznutih rijeka ne mogu loviti ribu. Nekako u isto vrijeme, vrlo pametni Jup je unaprijeđen u sobara. Obukli su mu kaputić, kratke hlače od bijelog platna i kecelju s džepovima koji su mu pričinjali najveće veselje, jer je u njih stalno gurao šake i nije dopuštao da netko po njima pretura. Spretnog je orangutana Nab sjajno dresirao. Činilo se da se crnac i majmun razumiju kad razgovaraju. Uostalom, Jup je bio doista privržen Nabu, a Nab mu je tu privrženost uzvraćao. Ukoliko nije obavljao neki posao napolju, odnosno ukoliko nije utovario kola ili se penjao na neko stablo, Jup je veći dio vremena provodio u kuhinji i pritom se trudio u svemu oponašati Naba, koji je kao učitelj pokazao veliko strpljenje i mnogo mara u poučavanju svoga učenika, dok je opet učenik uložio svu svoju pamet da bi se okoristio poukama svoga učitelja. Zamislite kakvo je zadovoljstvo majstor Jup priuštio žiteljima Granitnog dvorca kad ih je jednog dana, s ubrusom preko ruke, a da oni prije nisu o tome bili obaviješteni, počeo posluživati oko stola. Vješt, pažljiv, on je savršeno obavljao svoj posao, mijenjao tanjure, donosio jelo, točio piće i držao se pritom vrlo ozbiljno, stoje mnogo uveseljavalo naseljenike, dok je Pencroff bio oduševljen. - Jupe, još juhe! - Jupe, malo agutija! - Jupe, jedan tanjur! -Jupe! Dobri Jupe!, Čestiti Jupe! Samo se to čulo, a Jup je, ne zbunjujući se nikad, sve obavljao, na sve motrio i klimatao svojom pametnom glavom kad mu je Pencroff ponovio riječi kojima se rugao Jupu onog dana kada su ga zarobili:

- Nema što, Jupe, morat ćemo vam udvostručiti plaću! Nije ni potrebno kazati da se Jup već posve bio udomaćio u Granitnom dvorcu i da je često pratio svoje gospodare u šumu, a da nikad nije pokazao želje da u šumi ostane. Trebalo ga je vidjeti kako smiješno hoda, prebacivši preko ramena jedan štap, što mu ga je Pencroff napravio, poput puške. Ako je trebalo ubrati plod na vrhu kakva stabla, vrlo brzo je bio gore! Ako bi kotač kola zaglibio, Jup gaje svojim snažnim ramenom u tren vratio na pravi put! - Momak i pol, nema što! - često bi uzviknuo Pencroff. - Daje zao kao stoje dobar, nitko nikad s njim ne bi izišao na kraj! Pri kraju siječnja, naseljenici su poduzeli velike radove u središnjem dijelu otoka. Odlučili su u blizini vrela Crvenog otoka, podno Franklinova brda, sagraditi obor za preživače čija prisutnost u blizini 257

i l

Granitnog dvorca nije bila poželjna. Obor je građen uglavnom za divlje ovce, čija je vuna naseljenicima bila potrebna za zimska odijela. Naseljenici su svako jutro, ponekad svi, ali najčešće Cyrus Smith, Pencroff i Harbert, odlazili do vrela Crvenog potoka. Vozeći se u kolima u koja su bile upregnute onage, tih pet milja bila je lijepa šetnja ispod zelenih krošanja, nedavno iskrčenim putom, koji su nazvali Put k oboru. Tako su izabrali poveći prostor iza južnog sljemena Franklinova brda. Bila je to čistina obrasla šumarcima, u samom podnožju jednog ogranka, koji ju je zatvarao sjedne strane. Mali potok, koji je izvirao na njegovim padinama, popriječio je preko čistine i ulijevao se u Crveni potok. Trava je tu bila svježa, a zrak je strujao slobodno između rijetkih šumaraka. Trebalo je, dakle, oko spomenute čistine podignuti kružnu ogradu od kolaca, čiji bi se krajevi oslanjali na ogranak brda, a koja bi bila visoka toliko daje ne mogu preskočiti ni najspretnije životinje. U tom je oboru trebalo smjestiti stotinjak rogatih životinja, divljih ovaca i koza, i sve njihove buduće naraštaje. Inženjer je obilježio opseg obora, a potom je trebalo pristupiti sječi drveća potrebnog za gradnju ograde, ali kako je prigodom probijanja puta do obora posječeno nekoliko stabala, naseljenici ih kolima dovezu, od njih naprave stotinjak kolaca i duboko ih zabiju u zemlju.

Na prednjem dijelu obale načiniše dosta širok ulaz i zatvore ga dvokrilnim vratima načinjenim od debelih dasaka i izvana ih osiguraju zasunima. Gradnja obora potrajala je barem tri tjedna, jer je osim drvene ograde Cyrus Smith podigao i prostrane drvene nadstrešnice, pod koje su se životinje mogle skloniti. Uostalom, obor je morao biti solidno i od tvrde građe napravljen, jer su divlje ovce snažne životinje i postojala je opasnost da u prvom naletu ne polome i ogradu i nadstrešnice. Zašiljeni na vrhu i ojačani u vatri, kolci su međusobno bili povezani zakovanim gredicama, a mjestimice su potpornji osiguravali čvrstinu ograde. Pošto su bili gotovi s gradnjom obora, trebalo je organizirati veliku hajku u podnožju Franklinova brda, po pašnjacima, gdje su se preživači često dolazili napasati. Taj pothvat su obavili 7. veljače, po lijepom ljetnom danu. Svi su naseljenici sudjelovali u hajci. Tom su im prigodom onage, na kojima su jahali Gedeon Spilett i Harbert, učinile velikih usluga. Cijeli se posao sastojao u tome da se divlje ovce i koze potjera u određenom smjeru i da se, polako, oko njih stegne obruč. Tako su se Cyrus Smith, Pencroff, Nab i Jup postavili na raznim točkama šume, dok su dva jahača i Top jurili na pola milje uokolo obora. U tom dijelu otoka bilo je mnogo divljih ovaca. Te lijepe životinje, velike kao jeleni, jačih rogova no što su u domaćih ovnova, sivkastih runa prošaranih dugini dlakama, bile su slične argalijama. Taj dan lova bio je vrlo naporan. Koliko li su samo naseljenici hodali amo-tamo, koliko trčali u jednom pa u drugom smjeru, koliko vikali! Od stotinjak divljih ovaca, koje su hajkači potjerali, više od dvije trećine 258Tajanstveni otok je umaklo. Ali, na kraju su uspjeli tridesetak tih preživača i desetak divljih koza potisnuti prema oboru, koji kao da im je svojim otvorenim vratima nudio izlaz iz obruča. One pojure unutra, a naseljenici iza njih zatvore vrata. Naseljenici se nisu mogli potužiti. Učinak hajke je, uglavnom, bio dobar. Većina zarobljenih životinja su bile ženke od kojih su se neke trebale ubrzo ojanjiti. Bilo je, dakle, sigurno da če stado napredovati i da će u bliskoj budućnosti naseljenici imati i vune i koža. Te su se večeri naseljenici vratili u Granitni dvorac vrlo iscrpljeni. Uza sve to, oni sutradan pohitaše do obora vidjeti što ima novoga. Zarobljeni preživači su pokušali srušiti drvenu ogradu, ali kad u tome nisu uspjeli, polako se smiriše. Tijekom mjeseca veljače nije se dogodilo ništa vrijedno spomena. Naseljenici su redovito obavljali svakodnevne poslove. U to vrijeme, dok su poboljšavali putove, koji su vodili k oboru i Balonskoj luci, počeli su krčiti treći put koji je trebao povezivati Veliki vidikovac sa zapadnom obalom otoka. Velike šume što su prekrivale površine Zmijskog poluotoka, gdje su se skrivale zvijeri kojima je Gedeon Spilett prijetio istrebljenjem, još su predstavljale nepoznat dio Lincolnova otoka.

Prije no što je nastupila zima, naseljenici su veliku skrb posvetili uzgoju divljih biljaka koje su pronalazili u šumama i presađivali na Veliki vidikovac. Bilo kamo i kuda pošao, Harbert se nikad nije vratio praznih ruku, nikad, a da nije donio barem jednu korisnu biljku. Jednom su to bile biljke iz obitelji cikorija, iz čijeg se sjemena gnječenjem mogla dobiti odlična vrsta jestiva ulja. Drugi put je to bila obična loboda, biljka koja je imala antiskorbutna svojstva. Potom je donosio one dragocjene gomoljike koje su se oduvijek uzgajale u Južnoj Americi. To su, u stvari, bili krumpiri kakvih danas ima više od dvije stotine vrsta. Povrtnjak, dobro ograđen, redovito zalijevan i zaštićen od ptica štetočina, naseljenici su razdijelili na male gredice, gdje su rasle razne salate, lobode, repe, hren i druge biljke krstašice. Zemlja je na zaravni bila vrlo plodna, te su se naseljenici nadali da će povrće tu dobro roditi. Osim toga, oni su se u dostatnim količinama opskrbili raznim pićima. Ni najveći se probirači u tom pogledu ne bi mogli požaliti, pod uvjetom da ne požele vino. Osveškom čaju, koji su dobili iz biljke zijevalice i soku dragonije, koji su vrenjem dobili, Cyrus Smith je dodao pravo pravcato pivo. Proizveo gaje od mladica abies nigra. Pošto bi provrele, te su mladice davale piće ugodna okusa i vrlo pogodno za zdravlje. Amerikanci to pivo nazivaju spring-beer, to jest pivo od jele. Krajem ljeta, peradarnik se obogatio jednim parom droplji vrste hubara, koje su se isticale time, što su izgledale kao da su odjevene u male pernate ogrtače. Tim dropljama treba dodati još i nekoliko kašikara, kod kojih je gornja čeljust sa svake strane produžena opnastim visuljkom, te prekrasne pijevce, crne ćube, rese i potkožice, koji su sličili pijevcima s Mozambika. Ovi su se pijevci po cijeli dan šepirili na obali jezera. 259

Jules Verne

Tako je, dakle, sve napredovalo na otoku, zahvaljujući radu hrabrih i pametnih ljudi. Nema dvojbe, Providnost im je mnogo pomagala, ali

oni su ostali vjerni velikom načelu: pomozi najprije sam sebi, pa će ti i Bog pomoći! Za vrućih ljetnih dana, navečer, poslije završenog rada, kad je s mora popuhivao blagi lahor, oni su rado sjedali na rub Velikog vidikovca, pod neku vrstu sjenice od biljaka penjačica, što ih je Nab svojim vlastitim rukama uzgojio. Tamo bi razgovarali, poučavali jedan drugoga, planirali, a mornarevo uvijek vedro raspoloženje razveseljavalo je to malo društvo u kojemu nije nikad prestao vladati savršeni sklad. Razgovarali su tako i o svojoj domovini, velikoj i dragoj Americi. Je li se još vodio rat za otcjepljenje? On jamačno nije dugo trajao poslije njihova bijega! Richmond se, nedvojbeno, vrlo brzo predao generalu Grantu! Osvajanje glavnoga grada južnih država mora da je bio posljednji čin te tužne drame! Sjever je pobijedio, boreći se za pravednu stvar! Ah, kako bi brodolomci s Lincolnova otoka rado prelistali neke novine! Prošlo je jedanaest mjeseci otkako su prekinute sve sveze između njih i ostalog svijeta. Još malo i 24. ožujka će biti obljetnica dolaska na ovaj nepoznati otok. Oni su u to vrijeme bili obični brodolomci koji nisu znali čak ni to, hoće li biti u stanju sačuvati goli život u borbi s prirodom. A sada, zahvaljujući znanju svog čelnika i svojoj vlastitoj zdravoj pameti, postali su pravi naseljenici, koji su raspolagali oružjem, raznim alatima, napravama, kojima su sebi podredili sva tri svijeta prirode: životinjski, biljni i rudni! Jest, oni su često u razgovoru spominjali te činjenice i uz to pravili planove za budućnost. Cyrus Smith je najčešće šutio. Mnogo više je slušao svoje prijatelje, no što je sam govorio. Katkad bi se osmijehnuo ponekoj Harbertovoj primjedbi, ponekoj Pencroffovoj doskočici, ali je uvijek i svugdje razmišljao o neobjašnjivim činjenicama, o čudnoj zagonetki u čiju tajnu još nije uspio proniknuti.

i i 260Tajanstveni

otok

K.

NEVRIJEME - HIDRAULIČNA DIZALICA - IZRADA PROZORSKOG STAKLA I STAKLENOG POSUĐA - KRUHOVAC -ČESTI POSJETI OBORU - KRIŽANJE STADA - JEDNO NOVINAROVO PITANJE TOČNE GEOGRAFSKE KOORDINATE LINCOLNOVA OTOKA PENCROFFOV PRIJEDLOG Prvog tjedna mjeseca ožujka vrijeme se promijenilo. U početku ožujka je sjao puni mjesec i još je bilo vrlo velikih vrućina. Osjećalo se da je zrak nabijen elektricitetom. Postojala je opasnost od oluja koje su mogle dulje potrajati. I doista, 2. ožujka, od snažne se grmljavine sve treslo. Puhao je istočnjak, krupa napadne pročelje Granitnog dvorca, bubala je po njemu kao paljba iz mitraljeza. Naseljenici su morali dobro zatvoriti

vrata i prozore. Da nisu to učinili, sve bi prostorije u Granitnom dvorcu bile poplavljene vodom. Videći kako pada krupa, neka su zrna bila velika kao golubije jaje, Pencrof je mislio samo o jednoj stvari: kako je njegovoj njivi s posijanim žitom zaprijetila velika opasnost. On odmah potrči do njive, gdje je klasje već proturilo napolje svoje male glavice i, pomoću velikog platna, uspije zaštititi usjev. Umjesto po njivi, krupa je nemilice tukla po njemu, ali mu je to bilo svejedno. Loše vrijeme je trajalo osam dana. Grmljavina je bez prekida odjekivala u dubinama neba. Između dviju oluja mukla tutnjava je dopirala iz daljine, da bi se trenutak poslije prenijela nad otok novim bijesom. Nebo su parale munje. Grom je pogodio više stabala na otoku, a među ostalima i veliki bor, koji se kočio kraj jezera u prvom redu šume. Nekoliko puta grom osine u obalu. Rastaljeni pijesak dobi staklast izgled. Pronašavši komade tog staklastog pijeska, inženjera zaokupi misao o mogućnosti da prozore osigura debelim i tvrdim staklom, koje bi prkosilo vjetru, kiši i krupi. 261

Jules Verne

Budući da nisu morali obaviti nikakve hitne radove napolju, naseljenici iskoriste ružno vrijeme za rad u Granitnom dvorcu, čija je nutrina svakog dana bila potpunija i bogatija. Inženjer napravi tokarski strug kojim je proizvodio razne predmete za kuhinju i njihove osobne potrebe, poput dugmadi, kojih se nedostatak i te kako osjećao. Načinili su naslon za oružje, koje su održavali u najboljem redu. Sad su već imali i polica i ormara. Pililo se, strugalo, turpijalo, obrađivalo strugom. Cijelo vrijeme dok su trajale nepogode čula se samo škripa alata ili zujanje struga, koje se miješalo s tutnjavom oluje. Naseljenici nisu zaboravili majstora Jupa. Napravili su mu zasebnu sobicu kraj glavnog spremišta, sličnu brodskoj kabini. Na njegovu je krevetu uvijek bila svježa stelja na kojoj je on ugodno spavao. - Ovaj naš Jup se nikada ne tuži - često je govorio Pencroff- nikada ne uzvrati nepristojnim odgovorom. Sjajan sluga, Nabe, sjajan sluga! -Moj učenik - odgovarao je Nab - a ubrzo meni ravan! -1 tvoj pretpostavljeni - nadometnuo bi mornar, smijući se. - Jer ti, Nabe, govoriš, a on ne govori! Nije ni potrebno reći da je Jup bio sada već upućen u sve poslove svoje službe. On je čistio odijela, okretao ražanj, spremao sobe, služio oko stola, slagao drva i, stoje osobito oduševljavalo Pencroffa, nije nikad pošao na spavanje a da prije toga ne pokrije čestitoga mornara u njegovu krevetu. Zdravlje svih članova naseobine, pa bili oni dvorukci, četverorukci, ili četveronošci, bilo je, da bolje nije moglo biti. Živeći na čistom zraku, na zdravom sunčanom tlu pod umjerenim podnebljem, radeći i fizički i umno, oni nikad nisu ni pomišljali da će bolest zakucati na njihova vrata.

Svi su se, doista, odlično osjećali. Harbert je čitava dva palca narastao u tijeku prošle godine. Crte lica su mu sada bile izrazitije, sve muževnije. Razvijao se skladno i izgledalo je da će jednoga dana i svojim fizičkim izgledom i svojim duševnim ustrojstvom biti savršen čovjek. Koristio je svaki trenutak dokolice da bi čitao ono nekoliko knjiga, koje su pronašli u sanduku, a poslije praktičnih lekcija koje su potjecale iz njegova položaja, on je našao u inženjeru i u novinaru, u prvome za znanost, a u drugome za jezike, učitelje koji su rado upotpunjivali njegovo obrazovanje. Inženjerova stalna skrb bila je da dječaku prenese sve svoje znanje, da ga pouči isto toliko i primjerom koliko i riječju, a Harbert se obilno koristio lekcijama svoga učitelja. "Ako umrem", mislio je Cyrus Smith, "on će me zamijeniti." Oluja je prestala oko 9. ožujka, ali nebo je sve do kraja toga zadnjeg ljetnog mjeseca, ostalo prekriveno oblacima. Nebo, silovito uskomešano električnim pražnjenjima, nikako da postigne svoju prijašnju vedrinu, tako da je stalno padala kiša ili se podizala magla, a onih nekoliko sunčanih dana naseljenici su iskoristili za razne izlete. Nekako u to doba, divlja onaga se oždrijebila. Ždrijebe je bilo istog roda kao i njegova majka i odlično se razvijalo. U oboru se isto tako povećalo stado divljih ovaca, te je već nekoliko janjaca blejalo u stajama, 262Tajanstveni otok na veliku radost Harberta i Naba, od kojih je svaki imao ljubimca među janjcima. Naseljenici su pokušali pripitomiti muškatnu svinju. I taj im je pokušaj uspio. Pored peradarnika su sagradili mali obor u kojemu je ubrzo bilo nekoliko odojaka čije je odgajanje bilo prepušteno Nabu. Dužnost majstora Jupa je bila da im svaki dan donosi hranu, pomije i ostatke iz kuhinje i on ju je savjesno obavljao. Ponekad se igrao sa svojim malini pitomcima i potezao ih za rep, ali to je on radio više iz nestašluka nego zlobe jer su ga, ta i on je imao djetinje sklonosti, njihovi uvijeni repici zabavljali poput kakve igračke. Jednoga dana u tijeku mjeseca ožujka, razgovarajući sa Cvrusom Smithom, Pencroff podsjeti inženjera na obećanje, koje je ovaj svojedobno dao, a nije ga dotad nikad imao vremena ispuniti. -Vi ste jednom spomenuli nekakvu napravu koja bi izbacila iz uporabe duge ljestve Granitnog dvorca, gospodine Cyruse - reče. Ne bi li se ta naprava mogla sagraditi jednoga dana? - Mislite na neku vrstu dizalice! - odgovori Cyrus Smith. -Pa nazovimo to dizalicom, ako hoćete - odgovori mornar. - Ime nije bitno, već da se u svoj dom popenjemo sa što manje truda. - Ništa lakše od toga, Pencroffe, samo je li to korisno za nas? - Kako ne bi bilo korisno, gospodine Cvruse. Pošto ste nas opskrbili svime što je potrebno za život, treba sada malo misliti i na udobnost. Možda će ta dizalica za ljude biti luksuz, ali ona je prijeko potrebna za prijenos stvari! Nije baš najugodnije uspinjati se dugim Ijestvama s teškim teretom na leđima!

- U redu, Pencroffe, pokušat ćemo vas zadovoljiti - odgovori Cyrus Smith. - Ali vi ne raspolažete nikakvom napravom za tu svrhu. - Pa napravit ćemo je. - Hoće li je pokretati para? - Ne, nego voda. Doista, za pokretanje te naprave inženjeru je u blizini stajala na raspolaganju prirodna snaga koju je mogao iskoristiti bez velikih poteškoća. Da bi se to postiglo, trebalo je samo povećati priljev vode, koja je malim potočićem pritjecala u nutrinu Granitnog dvorca. Proširili su, dakle, otvor ostavljen između kamenja i trave na gornjem kraju tunela i time napravili na njegovu drugom kraju snažan slap kojim se višak vode izlijeva u unutarnji bunar. Ispod ovog slapa inženjer smjesti kotač na lopatice, koji je bio spojen s kotačom oko kojega se namatao jak konop o kojemu je visila jedna košara. Tako se, pomoću dugog konopa koji je sezao sve do zemlje i koji je uključivao ili isključivao hidraulični motor, moglo u košari popeti do vrata Granitnog dvorca. Sedamnaesti ožujka je dizalica proradila prvi put, na sveopću radost naseljenika. Otad su tim jednostavnim sustavom, koji je zamijenio prijašnje ljestve za kojima nitko nije zažalio, podizani svi tereti, ugljen, drva, namirnice, pa čak i ljudi. Osobito je Top bio oduševljen tom 263

promjenom. On se nije mogao vješto kao Jup popeti Ijestvama, tako da se do Granitnog dvorca mnogo puta popeo na leđima Naba ili orangutana. Otprilike u isto vrijeme Cyrus Smith je pokušao izraditi staklo. Za taj novi naum je morao najprije prilagoditi staru loncarsku peć. Pri tome je imao prilično teškoća, ali poslije nekoliko neuspjelih pokušaja pođe mu za rukom napraviti staklarsku radionicu koju Gedeon Spilett i Harbert, njegovi pomoćnici u tom poslu, nisu nekoliko dana uopće napuštali. Pijesak, kreda i soda (karbonat ili sulfat) su tvari potrebne za proizvodnju stakla. Na žalu je bilo pijeska u izobilju, od vapna se dobivala kreda, od morskih trava soda, a od pirita sumporna kiselina. Zemlja je davala ugljen da se peć

zagrije do željene temperature. Cyrus Smith je, dakle, imao sve što je potrebno za taj pothvat. Najviše poteškoća su imali dok nisu napravili staklarsku "puhaljku", to jest željeznu cijev dugačku pet do šest stopa. Jednim njezinim krajem se zagrabi tvar koja se uvijek održava u tekućem stanju. Naposljetku je Pencroffu uspjelo napraviti tu puhaljku od jedne tanke i duge željezne šipke. Od nje je dobio cijev sličnu cijevi puške i ubrzo je osposobio za puhanje stakla. Dvadeset osmi ožujka su dobro zagrijali peć. Sto dijelova pijeska, trideset i pet dijelova krede, četrdeset sulfata sode, te dva do tri dijela ugljene prašine činili su smjesu, koju su stavili u posude od vatrostalne gline. Kad je visoka temperatura u peći tu smjesu pretvorila u tekuće, odnosno kašasto stanje, Cyrus Smith zagrabi sa cijevi određenu količinu te kaše, potoni je provalja po metalnoj pločici već prije pripremljenoj, kako bi joj dao odgovarajući oblik za puhanje. Napokon cijev preda Harbertu, kazavši mu da puhne u drugi kraj. - Kao kad se rade mjehuri od sapunice? - upita dječak. T

-Upravo tako! - odgovori inženjer. Napuhnuvši obraze, Harbert je tako snažno puhao u cijev, pritom je okrećući stalno, da je njegov dah napuhao staklastu smjesu. Toj prvoj količini dodali su nove, te ubrzo dobiše mjehur širok jednu stopu u prečniku. Tada Cvrus Smith uze cijev iz Harbertovih ruku i stane je klatiti, tako da je mjehur dobio na kraju valjkasto čunjasti oblik. Tako su dobili staklasti valjak, koji je na krajevima završavao s po jednom kapicom, koje su lako odstranili pomoću željeznog sječiva prije umočenog u hladnu vodu. Na isti su način uzdužno rasjekli valjak, potom ga ponovno zagrijali da bi postao savitljiv, a onda ga raširili na jednu ploču i poravnali drvenim valjkom. 264Tajanstveni

otok

Prvo je staklo bilo proizvedeno. Trebalo je taj pothvat ponoviti pedeset puta i dobit će pedeset prozorskih stakala. I tako je Granitni dvorac bio ubrzo snabdjeven providnim oknima, koja možda i nisu bila savršeno bijela, ali su barem bila providna. Razno stakleno posuđe, čaše i boce napravili su kao od šale. Uostalom, morali su se zadovoljiti oblicima kakvi su se tvorili na kraju puhaljke. Pencroff zamoli da i njemu dopuste puhati u cijev, što mu je pričinjalo veliko zadovoljstvo, ali je on puhao tako snažno da su njegovi proizvodi poprimali najsmješnije oblike, čemu se on mnogo divio. Za jednog izleta koji su napravili u to vrijeme, otkrili su jedno stablo, čiji su proizvodi predstavljali još jedan izvor hrane za naseobinu. Loveći, jednog su dana Cyrus Smith i Harbert zašli u šumu Daleki zapad na lijevoj strani Rijeke milosti i, kao što je uvijek bivalo, dječak je postavljao brojna pitanja inženjeru, na koja je ovaj vrlo rado odgovarao. Ali s lovom biva kao i sa svakim drugim poslom na ovom svijetu: ako se u nj ne uloži mnogo truda i žara, postoji dosta razloga

da ne uspije. A budući da Cyrus Smith nije osjećao osobitu sklonost za lov i daje Harbert stalno govorio o fizici i kemiji, tog dana su mnogi klokani, kabeji i muškatne svinje projurili čitavi i zdravi kraj dječakove puške. Dan je već prilično bio odmaknuo i dvojica lovaca su se nalazila u opasnosti da se kući vrate praznih ruku, kadli se Harbert zaustavi i veselo poviče: - Ah, gospodine Cvruse, vidite li ono stablo? I on pokaza inženjeru prije grm nego drvo. U stvari, taj je grm imao običnu stabljiku pokrivenu Ijuskavom korom i lišće prošarano sitnim usporednim žilicama. - A kakvo je to drvo slično maloj palmi? - upita Cyrus Smith. -To je cycas revoluta. Njegovu sam sliku vidio u svojem udžbeniku prirodopisa. -Alija ne vidim nikakva ploda na tom grmu! - Istina je, gospodine Cvruse - odgovori Harbert - ali stoga njegova stabljika sadrži brašno, i to već gotovo, smljeveno brašno! - To je onda kruhovac! -Tako je! Kruhovac! - Dragi moj dječače - dometne inženjer - to je dragocjeno otkriće, koje će nam dobro doći do žetve našeg žita. Na posao i daj Bože da se nisi prevario! Harbert se nije prevario. On skrši grančicu jednog grma. Njezino žljezdasto tkivo je sadržavalo određenu količinu brašnaste srži, ispresijecane drvenastim vlaknima i odijeljene koncentrično raspoređenim prstenovima, koji su sadržavali istu tvar. S tom 265

&

Jules Verne brašnastom tvari bio je pomiješan nekakav sluzavi sok neugodna mirisa, no koji se lako mogao iscijediti pritiskivanjem. Ta stanična tvar je bila pravo brašno odlične kakvoće i vrlo hranjiva. Nekoć su japanske vlasti zabranjivale njezin izvoz. Pošto su dobro obilježili taj dio Dalekog zapada, Cyrus Smith i Harbert krenuše natrag prema Granitnom dvorcu. Sutradan su naseljenici pošli u berbu kruhovca. Sve oduševljeniji otokom, Pencroff je govorio inženjeru: - Gospodine Cvruse, što vi mislite, postoje li otoci za brodolomnike? - Što podrazumijevate pod tim, Pencroffe? - Pa, pod tim mislim na otoke koji su stvoreni upravo zbog toga da se o njih razbijaju brodovi i da se na njima brodolomci mogu uvijek izvući iz neprigoda? - To je vrlo lako moguće - odgovori inženjer, smiješeći se. - To je više nego sigurno, gospodine - otpovrne Pencroff. -A sigurno je i to, daje Lincolnov otok jedini!

Vratili su se u Granitni dvorac s obilnom berbom stabljika kruhovca. Inženjer je napravio muljaču da bi izvukao sluzavi sok izmiješan sa srži i dobio priličnu količinu brašna, koje se pod Nabovim rukama pretvorilo u kolače i pudinge. To još uvijek nije bio kruh od žita, ali je bio vrlo sličan njemu. U to je vrijeme naseobina dobivala svakog dana od onaga, koza i ovaca potrebne količine mlijeka. Zbog toga su kola, odnosno laka kolica, često odlazila u obor. Kad bi došao red na Pencroffa, on bi poveo sa sobom Jupa i puštao ga da tjera kola, što je Jup, pucketajući bičem, obavljao pametno kao i sve drugo. Sve je napredovalo da bolje nije moglo i u oboru i u Granitnom dvorcu, te se naseljenici nisu imali na što požaliti, osim što su bili daleko od svoje domovine. Oni su se već naučili na takav život i na taj otok, da bi to teška srca bili napustili. Uza sve to, da se u blizini otoka iznenada pojavio neki brod, ljubav prema rođenoj zemlji toliko je ukorijenjena u čovječjem srcu da bi ga oni bili znakovima privukli i potom s njim otputovali. Čekajući taj trenutak, oni su živjeli sretnim životom i više su se bojali no što su željeli da ga neki događaj ne prekine. Ali može li se itko pohvaliti da je zagospodario sudbinom i da je imun od njezinih hirova!? Kako bilo da bilo, Lincolnov otok, na kojemu su naseljenici proveli već više od godinu dana, bio je često predmet njihova razgovora i jednoga dana pade jedna primjedba koja će poslije imati teških posljedica. Bio je 1. travnja, uskrsna nedjelja. Cyrus Smith i njegovi prijatelji taj dan su proveli u odmaranju i molitvi. Dan je bio vrlo lijep, kao što već mogu biti lijepi dani u mjesecu listopadu na sjevernoj polutki. Navečer su se svi okupili pod sjenicom na rubu Velikog vidikovca i promatrali kako se obzorje sve više mrači. Nab ih je poslužio s nekoliko šalica pića od zove, koje su uzimali umjesto kave. Razgovarali su o otoku 266Tajanstveni

otok

i o njegovu osamljenom položaju u Tihom oceanu. Odjednom Gedeon Spilett reče: - Dragi moj Cyruse, otkako ste pronašli onaj sekstant u sanduku, jeste li ikad ponovno pokušali odrediti položaj našeg otoka? - Nisam - odgovori inženjer. -Ali možda ne bi bilo zgorega da to učinite s tom napravom, koja je savršenija od one kojom ste se prvi put poslužili. -Ali kakva korist od toga? - javi se Pencroff. - Otok je jamačno ondje gdje je i bio. -Nedvojbeno - nastavio je Gedeon Spilett - ali se moglo dogoditi da radi nesavršenosti onih instrumenata motrenje nije bilo točno, a budući da je sada lako ustvrditi točan... -Imate pravo, dragi Spilette - odgovori inženjer. - To sam provjeravanje morao obaviti već ranije, premda odstupanje, ukoliko sam pri mjerenju pogriješio, sigurno nije bilo veće od pet stupnjeva

u geografskoj širini i dužini od stvarne geografske širine i dužine otoka. - Tko zna! - tvrdoglavo će novinar. - Tko zna nismo li mnogo bliže nekoj naseljenoj zemlji no što vjerujemo? - To ćemo sutradan doznati - odvrati Cyrus Smith - a bili bismo već odavno to znali da nisam uvijek bio previše zaposlen. - Ali, gospodin Cyrus je odviše mudar promatrač, a da bi se mogao prevariti - reče Pencroff. -Ako se otok u međuvremenu nije pomaknuo, onda se sigurno nalazi na onom mjestu, gdje ga je on postavio. — Vidjet ćemo. I tako je sutradan inženjer obavio pomoću sekstanta potrebna mjerenja, da bi provjerio jesu li točne koordinate, koje bijaše prije odredio. Prigodom prvog mjerenja on je ustvrdio da se Lincolnov otok nalazi: na 150. do 155. stupnju zapadne dužine; na 30. do 35. stupnju južne širine. Kod drugog mjerenja dobio je ove podatke, odnosno otok se nalazio: na 150. stupnju i 30 minuta zapadne dužine; na 34. stupnju i 57 minuta južne širine. Dakle, unatoč nesavršenosti naprava kojima je raspolagao prigodom prvog mjerenja, Cyrus Smith nije pogriješio više od 5 stupnjeva. - A sada - reče Gedeon Spilett - budući da osim sekstanta imamo i jedan atlas, pogledajmo, dragi Cyruse, na kojemu se točno mjestu u Tihom oceanu nalazi Lincolnov otok! Harbert ode potražiti atlas za koji znamo da je bio objavljen u Francuskoj, pa su, prema tome i nazivi bili na francuskom jeziku. Razvili su kartu Tihog oceana i inženjer se s kompasom u ruci pripremio da na njoj odredi položaj otoka. Odjednom mu kompas zastade u ruci i on reče: - Ali već jedan otok postoji u ovom dijelu Tihog oceana! - Jedan otok? - poviče Pencroff. - Naš, nema dvojbe! - odgovori mu Gedeon Spilett. 267

l

i -Ne - odgovori Cvrus Smith. - Taj otok se nalazi na 153. stupnju zapadne dužine i 37. stupnju i 11. minuti južne širine, to jest dva i pol stupnja više na zapad i dva stupnja južnije od Lincolnova otoka. -A koji je to otok? - upita Harbert. - Otok Tabor. - Je li bitan taj otok? - Nije. U stvari, to je otočić izgubljen u Tihom oceanu koji, možda, nikad nitko nije posjetio. - E, onda ćemo ga mi posjetiti - reče Pencroff. -Mi? -Da, gospodine Cvruse. Sagradit ćemo brod s palubom, a ja preuzimam na sebe, da njim upravljam. Koliko smo, u stvari, udaljeni od tog otoka Tabora? - Oko sto pedeset milja u sjeveroistočnom smjeru - odgovori Cvrus Smith. - Sto pedeset milja! Pa to je sitnica! - reče Pencroff. - Pod povoljnim vjetrom za četrdeset i osam sati ćemo prevaliti taj razmak! - Ali zašto? - upita novinar. - Ne zna se. Treba vidjeti! Poslije tog odgovora naseljenici odluče sagraditi brod i s njim se otisnuti na more u tijeku idućeg listopada, to jest početkom proljeća. 268Tajanstveni otok

X. GRADNJA BRODA - DRUGA ŽETVA ŽITA - LOV NA LJENJIV-CE JEDNA NOVA BILJKA - KIT NA VIDIKU - HARPUN IZ VINEYARDA KOMADANJE KITA - UPORABA KITOVIH UŠI - KRAJ MJESECA SVIBNJA - PENCROFF NIŠTA VIŠE NE ŽELI Kad je Pencroff nešto sebi uvrtio u glavu, nije mirovao dok to nije ostvario. Njega je sada spopala želja posjetiti otok Tabor, a kako je za tu plovidbu bio potreban nešto veći brod, trebalo je takav brod i sagraditi. Evo plana što gaje inženjer načinio uz mornarevu pomoć: Kobilica broda bit će dugačka trideset i pet stopa, a palubna greda devet, što znači da će brzo ploviti ako dno i bokovi budu dobro izgrađeni. Gaz mu nije morao biti veći od šest stopa, dostatno dubok da se održi na vjetru. Cijelom će dužinom biti pokriven palubom u kojoj će se nalaziti dva otvora. Kroz njih će se silaziti u dvije kabine razdvojene pregradom. Bit će opremljen kao šalupa, to znači s jednim stražnjim jedrom, prednjim ljetnim jedrom, pomoćnim te bočnim i prednjim jedrom, dakle, jedrima kojima je lako upravljati, koja se mogu lako saviti u slučaju oluje i vrlo su podesna za plovidbu uz vjetar. Napokon, trup će sagraditi tako da bude gladak, odnosno madiri broda će biti postavljeni jedan uz drugoga, a ne jedan preko drugoga.

A od kakvog će drva izgraditi brod? Od brijesta ili jele, kojih je bilo dosta na otoku? Odlučili su se za jelu. Njezino je drvo, doduše, "cjepljivo", kako bi rekli tesari, ali lako za obradu, a podnosi vodu isto tako dobro, poput brijesta. Kad su sve te pojedinosti uglavili, dogovorili su se da će, s obzirom da je do listopada bilo još šest mjeseci, na brodu raditi samo Cyrus Smith i Pencroff. Gedeon Spilett i Harbert će nastaviti loviti, dok će Nab i majstor Jup, njegov pomoćnik, obavljati kuhinjske poslove kao i dotad. 269Jules Verne

l Odabrali su stabla za gradnju, potom su ih oborili, pa isjekli, ispilili u daske kao što bi uradili pilari od zanata. Osam dana potom, u udubljenju što se nalazilo između Dimnjaka i granitnog bedema, iskrslo je brodogradilište, a na pijesku se pružila kobilica dugačka trideset i pet stopa, s krmenom statvom straga i pramčanom sprijeda. Cyrus Smith nije bio neznalica na tom novom poslu. On je poznavao brodogradnju gotovo isto tako dobro kao i sve drugo, te je najprije na papiru napravio model svoga broda. Uostalom, u tome mu je mnogo pomagao Pencroff, koji je nekoliko godina radio u jednom bruklinskom brodogradilištu, te je bio upućen u taj zanat. Tek poslije ozbiljnih proračuna i zrelog razmišljanja, uglavili su rebra u kobilicu broda. Lako je zamisliti da je Pencroff gorio od nestrpljenja, da svoj novi posao s uspjehom završi. Ni trenutka ga nije napuštao. Ipak ga je jedan drugi posao otrgnuo od brodogradilišta, i to samo za jedan dan. Bila je to druga žetva, koju je Pencroff obavio 15. travnja. I ova je žetva isto onako dobro ponijela poput prve. Sad su raspolagali s onolikom količinom zrna, kao što je bilo predviđeno. -Pet mjerica, gospodine Cjruse - reče Pencroff, pošto je pomno izmjerio to bogatstvo. - Pet mjerica - ponovi inženjer. - Sto trideset tisuća zrna po mjerici jest šest stotina tisuća zrna. - Ovog ćemo puta sve posijati - reče mornar. - No, ipak ćemo ostaviti malu zalihu.

- U redu, Pencroffe. Ako nam sljedeća žetva dade razmjeran prinos, imat ćemo četiri tisuće mjerica. -1 jest ćemo kruh? — Jest ćemo kruh! -Ali, treba sagraditi mlin! - Pa, sagradit ćemo ga. Treći put su zasijali žitom neusporedivo veću površinu, nego dva prva puta. Brižljivo pripremljena zemlja primila je dragocjeno sjeme. Pošto je sjetva obavljena, Pencroff se vrati gradnji broda. Za to vrijeme su Gedeon Spilett i Harbert lovili po okolici i katkad zalazili dosta duboko u još neistražene dijelove Dalekog zapada, s puškama nabijenim mecima, pripremni za svaki neugodan susret. Ta šuma je na mjestima bila nerazmrsivi gustiš prekrasnih stabala koja su rasla jedna do drugih, kao da im je nedostajalo prostora. Čovjek se vrlo teško probijao kroz zbijeno drveće. Novinar se nije usudio zaci u tu šumu bez džepnog kompasa, jer se sunce jedva probijalo kroz guste krošnje, tako da je bilo teško pronaći put za povratak. Dakako da je u tim predjelima, gdje je sloboda kretanja bila ograničena, i divljači bilo manje. Pa ipak, lovci su u tijeku posljednjih petnaest dana mjeseca travnja ubili tri krupna travojeda. Već prije su, sjeverno od jezera, naišli na primjerak te životinje. U stvari, bila su to tri Ijenjivca, tri glupe životinje koje su dopustile da ih lovci pobiju na granama drveća na koje se bijahu sklonile. Njihove su kože ponijeli u Granitni dvorac, gdje su 270Tajanstveni otok ih uz pomoć sumporne kiseline podvrgli štavljenju, tako da su naseljenicima mogle korisno poslužiti. Lovci su jednom prigodom došli do jednog dragocjenog otkrića, dragocjenog u drugom pogledu. Zasluga za to otkriće pripada Gedeonu Spilettu. Toga je dana bio 30. travnja. Lovci su se zavukli duboko u jugozapadni dio Dalekog zapada. Novinar je išao pedesetak koraka ispred Harberta i stigao na nekakav proplanak gdje su se, između nešto prorijeđenog drveća, sunčeve zrake probijale do tla. U prvi tren je Gedeon Spilett bio iznenađen mirisom što su ga ispuštale neke biljke ravne i okrugle stabljike s puno grana. Cvjetovi te biljke su imali oblik grozda, dok joj je plod imao oblik vrlo sitne bobice. Novinar odlomi jednu od tih stabljika, pođe prema Harbertu i upita: -Gledaj, Harberte! Kakva je ovo biljka? -A gdje ste je pronašli, gospodine Spilette? -Tamo najednom proplanku; ima ih koliko hoćeš! - Gospodine Spilette - reče Harbert - s ovim ste nalazom stekli sva prava na Pencroffovu zahvalnost. -Znači da je to duhan? - Tako je. Nije, doduše, najbolje kvalitete, ali je ipak duhan! - Kako li će poštenjačina Pencroff biti zadovljan! Ali neće, valjda sve popušiti sam? Ostavit će i nama naš dio!

- Ah, gospodine Spilette - primijeti Harbert - nešto mi je palo na um. Nemojmo ništa kazati Pencroffu, već ćemo preraditi ovo lišće i jednog mu lijepog dana pružiti punu lulu. - Slažem se, Harberte. Tog dana naš će valjani prijatelj biti najsretniji čovjek na svijetu! Novinar i dječak nabraše dosta te dragocjene biljke i vratiše se u Granitni dvorac, u koji su je tako oprezno "prokrijumčarili", kao da je Pencroff bio kakav strogi carinik. Cvrusu Smithu i Nabu su povjerili tajnu, dok mornar ni o čemu nije dvojio za sve vrijeme dok se sitno lišće duhana sušilo, pa dok su ga izrezali i potom ga pržili na ugrijanom kamenju, stoje dosta dugo trajalo, zapravo puna dva mjeseca. Međutim, sve su to oni lako mogli obaviti, jer je Pencroff toliko bio zauzet gradnjom broda, daje u Granitni dvorac dolazio samo na počinak. Samo još jednom je Pencroff prekinuo svoj najomiljeniji rad. Bilo je to 1. svibnja, i to radi ribolova u kojemu su svi naseljenici morali sudjelovati. Već nekoliko dana su zamjećivali na moru, na dvije do tri milje od otoka, golemu životinju koja se stalno držala njegovih voda. Bio je to kit zastrašujućih dimenzija. Vjerojatno je pripadao južnim vrstama, takozvanim "kitovima s Rta dobre nade". - Kad bismo ga uhvatili, bio bi to glavni zgoditak za nas - vikao je mornar. - Da nam je imati odgovarajući brod i harpun u dobrom stanju, ja bih samo kazao: "Juriš na životinju, moramo je pošto-poto uloviti!"

271

a na pijesku se pružala kobilica dugačka trideset i pet stopa ... 272Tajanstveni

otok

- Doista bih vas volio vidjeti, Pencroffe - reče Gedeon Spilett - kako rukujete harpunom. Mora daje to i te kako zanimljivo! - Vrlo zanimljivo, ali i vrlo opasno - primijeti inženjer. - Ali čemu se baviti kitom, kad ga i onako nismo u stanju napasti.

- Čudim se - reče novinar - da se ta životinja pojavila na ovom, relativno visokom stupnju geografske širine. - Nije to rijetkost, gospodine Spilette - odgovori Harbert. - Mi se nalazimo upravo u onom dijelu Tihog oceana koji engleski i američki ribari nazivaju "Kitovim krajem". Upravo na potezu između Novog Zelanda i Južne Amerike ima najviše kitova na južnoj polutki. - To je točno - reče Pencroff- i čudim se da dosad nismo još nijednog kita opazili. Uostalom, nije ni bitno, svejedno im se ne možemo približiti! I Pencroff se vratio svom poslu, žalosno uzdahnuvši pritom. Naime, svaki je mornar donekle i ribar, a ako je uživanje u ribolovu to veće što je životinja veća, može se zamisliti što lovac na kitove osjeća kad naiđe na kita! Je li lov na kitove bio samo užitak?! Treba također reći da bi ulov kita bio od velike koristi za naseobinu, jer su naseljenici u razne svrhe mogli upotrijebiti kitovo ulje, mast i uši. Činilo se, međutim, da taj kit ne želi napustiti vode otoka. I tako su s prozora Granitnog dvorca i s Velikog vidikovca Harbert i Gedeon Spilett, kad nisu bili u lovu, i Nab, nadgledajući usput jelo u kuhinji, dalekozorom stalno pratili kretanje životinje. Zašavši duboko u prostrani Zaljev Unije, kit je velikom brzinom brazdao njegovu površinu od Rta čeljusti do Caporkova rta, guran svojim snažnim repnim perajama. Oslanjajući se na njih u svom brzom kretanju, on je katkad u skokovitim zamasima jurio većom brzinom od dvanaest milja na sat. Katkad bi se tako približio Otočiću spasa, da su ga naseljenici mogli posve jasno vidjeti. Taj je kit pripadao vrstama s južne polutke. Bio je potpuno crn, a glava je u njega bila plosnatija nego u sjevernih kitova. Vidjelo se uz to, kako kroz nosnu šupljinu izbacuje visoko u zrak oblake pare... ili vode jer se, makar koliko to bilo čudno, prirodoslovci i lovci na kitove još nisu složili izbacuje li on paru ili vodu! Općenito se misli da je to vodena para, koja se u dodiru s hladnim zrakom naglo zgušnjava i pada u obliku vode. Međutim, pojava tog morskog sisara zabrinjavala je naseljenike, osobito je dražila Pencroffa, koji je pri radu bio dosta rastresen. On je naposljetku tako žudio za tim kitom, kao dijete za zabranjenom igračkom. Noću je o njemu naglas sanjao i sigurno bi se bio bez oklijevanja bacio na nj daje imao čime i daje šalupa bila pripremna za more. Ali ono što naseljenici nisu mogli učiniti, za njih je učinio slučaj. Stojeći 3. svibnja kraj kuhinjskog prozora, Nab vikom objavi da se kit nasukao na obali otoka. Gedeon Spilett i Harbert, koji su se upravo htjeli uputiti u lov, ostave svoje puške, Pencroff odbaci svoju sjekiru, a Cyrus Smith i Nab se 273

Jules Verne

pridruže prijateljima i svi pohitaju prema mjestu gdje se kit nasukao, odnosno žalu kraj Rta olupine, tri milje udaljenom od Granitnog dvorca. Kit se nasukao u doba plime, te se nije mogao tako lako osloboditi. U svakom slučaju, trebalo je požuriti i onemogućiti mu uzmicanje ako to bude potrebno. Potrčali su s krampovima i željeznim kopljima, prešli preko mosta Rijeke milosti, pošli desnom obalom rijeke, a potom pojurili žalom i za manje od dvadeset minuta bili pored goleme životinje nad kojom je već kružilo veliko jato ptica. - Koje li grdosije! - poviče Nab. Nab je s pravom uporabio taj izričaj, jer je taj kit južnih mora bio dug osamdeset stopa, pravi div u svojoj vrsti, a sigurno je težio sto pedeset tisuća livri! Međutim, to čudovište što se nasukale, niti se micalo niti se koprcanjem pokušavalo domoći mora, koje je još uvijek bilo pod plimom. Kad su obišli oko njega, naseljenici su ubrzo bili potpuno sigurni u njegovu nepokretost. Kit je uginuo. Iz lijevog mu je boka virio harpun. — Znači da u našoj blizini ima lovaca na kitove! — reče Gedeon Spilett. — Na temelju čega ste to zaključili? — upita mornar. - Ta harpun je još tu... - Gospodine Spilette, to baš ništa ne dokazuje - odgovori mornar. -Bilo je već slučajeva da su kitovi tisuće milja prevalili s harpunom u boku. Ne bi nimalo bilo čudno daje ovaj kit, stoje ovdje uginuo, pogođen harpunom negdje u sjevernom Atlantiku! - Pa ipak... - ponovno reče Gedeon Spilett, kojega nije u potpunosti zadovoljio Pencroffov odgovor. - Ono što Pencroff ustvrdi je vrlo moguće - odgovori Cyrus Smith. -Nego, hajde da malo pogledamo taj harpun. Dostaje čest običaj da lovci na kitove utisnu u harpun ime svoga broda! Pencroff dohvati harpun zarinut u bok kita i pročita na njemu ovaj natpis: Maria-Stella Vineyard - Brod iz Vinevarda! Brod iz mog mjesta! - poviče. - Maria-Stella! Vjere mi, krasan kitolovac! Dobro ga poznam! Ah, dragi prijatelji, brod iz Vinevarda, kitolovac iz Vinevarda!

Vitlajući harpunom, mornar je bio dosta uzbuđen dok je ponavljao to ime, ime mjesta svog rođenja A kako naseljenici nisu mogli čekati da Maria-Stella dođe po životinju koju je harpunom pogodila, oni su odlučili kita raskomadati prije no što se počne raspadati. Ptice grabljivice koje su već nekoliko dana vrebale taj bogati plijen, htjele su se, ne čekajući više, baciti na nj, ali ih naseljenici otjeraše paljbom. Taj je kit bio ženka i naseljenici su iz njezinih sisa izvukli veliku količinu mlijeka koje se, po prirodoslovcu Dieffenbachu, nije nimalo 274Tajanstveni

otok

razlikovalo od kravljeg i, doista, nije bilo nikakve razlike ni u okusu, ni u boji, ni u gustoći. Pencroff je nekada bio u službi na jednom kitolovcu i sad je mogao lijepo upravljati komadanjem kita, ne baš ugodnim poslom, koji je trajao tri dana. Uza sve to, nijedan se naseljenik nije ustručavao tog posla, pa čak ni Gedeon Spilett koji če jednog dana, kao što je govorio mornar, "postati posve dobar brodolomac". Salo, isječeno na kriške debele dvije i pol stope, potom podijeljeno na komade od kojih je svaki bio težak oko tisuću funti, naseljenici rastope u golemim zemljanim vrčevima koje su donijeli na mjesto komadanja, jer nisu htjeli zasmrditi okoliš Velikog vidikovca. Prigodom topljenja, to je salo izgubilo jednu trećinu na svojoj težini. Ali bilo gaje na bacanje. Samo iz jezika su dobili šest tisuća livri ulja, a iz donje usne četiri tisuće. Osim masnoća, koje su im osiguravale dugogodišnje potrebe u stearinu i glicerinu, bile su tu još i kitove uši koje su, doista, mogli na razne načine iskoristiti, premda nitko u Granitnom dvorcu nije nosio steznika niti imao kišobrana. U gornjoj kitovoj vilici bilo je, u stvari, na obje strane osam stotina rožnatih ploča, vlaknastog tkiva, uz to vrlo gipkih i zaoštrenih na rubovima kao dva velika češlja čiji su zubi, dugi šest stopa, kitu služili zadržati tisuće životinjica, sitnih riba i mekušaca kojima se inače hrani. Kad su s tim poslom, na svoju veliku radost, naseljenici bili gotovi, ostatke su kita prepustili pticama koje će se pobrinuti da od njih ne ostane nikakvih tragova, a oni se vratiše svojim svakodnevnim poslovima u Granitnom dvorcu. Međutim, prije no što će se vratiti radovima u brodogradilištu, Cyrus Smith dođe na misao da izradi neke naprave koje su potakle živo zanimanje njegovih prijatelja. On uze nekoliko kitovih uši, izreže ih na jednake dijelove i zašilji na krajevima. -A čemu će to služiti, gospodine Cyruse? - upita Harbert inženjera, kad je ovaj bio gotov s tim poslom. - Time ćemo tamaniti vukove, lisice, pa čak i jaguare - odgovori inženjer. -Sada? - Ne, već ove zime, kad budemo imali leda na raspolaganju. - Ne shvaćani - reče Harbert. - Već ćeš shvatiti, drago dijete - odgovori inženjer. - Ovu napravu nisam izmislio ja. Njome se često služe aleutski lovci u ruskoj Americi. Kad jednom zaledi, ja ću saviti ove uši što ih vidite, dragi

prijatelji, i zalijevat ću ih vodom, dok posve ne budu obložene ledenom korom i dok led ne bude u stanju držati ih tako savijene. Poslije ću ih posijati po snijegu, pošto ih prije pokrijem slojem sala. Sto će se dogoditi s izgladnjelom životinjom koja proguta ovu napravu? Toplina njezina želuca će rastopiti led, uši će se opružiti i svojim će oštrim rubovima probušiti trbuh. - Nema što, dobro smišljeno! - reče Pencroff. 275'•&

Jules Verne

-A time ćemo zaštedjeti i barut i metke! - odgovori inženjer. - To je bolje od zamki! - primijeti Nab. -Pričekajmo, dakle, zimu! -Pričekajmo! Međutim, gradnja je broda sve više napredovala. Krajem mjeseca je već napola bio pokriven oplatom. Već se moglo vidjeti da će imati savršen oblik i da će se dobro držati na moru. Pencroffje radio s neviđenim žarom. Samo je njegova snažna priroda mogla izdržati te napore. Međutim, njegovi su mu prijatelji u tajnosti pripremali nagradu za toliki trud i 31. svibnja on je trebao doživjeti jednu od najvećih radosti u svom životu! Tog dana, odmah poslije ručka, baš u trenutku kad se počeo dizati od stola, jedna se ruka nađe na njegovu ramenu. Bila je to ruka Gedeona Spiletta. On reče: - Samo još trenutak, majstore Pencroffe, ne možete tek tako otići. Zaboravili ste kolač! - Hvala vam, gospodine Spilette - odgovori mornar - moram odmah na posao. - Pa onda popijte šalicu kave! — Neću ni to. - Onda popušite lulu duhana!

Pencroff je kao oparen skočio i lice mu je problijedjelo kad je vidio dopisnika s napunjenom lulom duhana u ruci i Harberta kako mu pruža žeravicu. Mornar htjede nešto kazati, ali mu riječ zapne u grlu. Ali stoga zgrabi lulu i prinese je usnama, stavi žeravicu u lulu i snažno potegne iz lule pet ili šest puta. Oblak plavičastog i mirišljavog dima se raširi prostorijom, a potom se čulo, kako ushićeni glas ponavlja: -Duhan! Pravi duhan! -Jest, Pencroffe - reče Cyrus Smith - i to duhan odlične kvalitete! - Oh, nebeska Providnosti! Sveti Stvoritelju svijeta - poviče mornar. — Više ništa ne nedostaje na našem otoku! Pencroff je pušio, pušio, pušio! -A tko je pronašao duhan? - upita naposljetku. - Sigurno vi, Harberte? - Nisam ja, Pencroffe, nego gospodin Spilett. -Gospodin Spilett! - poviče mornar, stisnuvši na svoje grudi dopisnika, koji još nikad nije doživio tako snažan zagrljaj. - Uf, Pencroffe - odgovori Gedeon Spilett, došavši napokon do daha. Uputite dio zahvalnosti Harbertu, koji je prepoznao biljku, Cvrusu koji ju je preparirao i Nabu koji je imao mnogo muke sačuvati našu tajnu. - Znajte, dragi prijatelji, da ću vam se odužiti za ovo jednog dana! -odgovori mornar. - A odsad ćemo skupa i u život i u smrt. 276Tajanstveni

otok

XI. ZIMA - VALJANJE VUNE - MLIN - PENCROFFOVA STALNA MISAO - KITOVE UŠI - ČEMU MOŽE POSLUŽITI ALBATROS - GORIVO BUDUĆNOSTI - TOP I JUP - OLUJA - ŠTETA U PERADARNIKU IZLET DO MOČVARA - CYRUS SMITH OSTAO SAM U GRANITNOM DVORCU Zima je nastupila s mjesecom lipnjem, koji je na južnoj isto što i prosinac na sjevernoj polutki. Glavna briga naseljenika je sada bila, izraditi topla i čvrsta odijela. Već su poskidali vunu s divljih ovaca u oboru i sad je trebalo samo tu dragocjenu tvar pretvoriti u tkaninu. Razumije se samo po sebi daje Cyrus Smith, s obzirom na to da nije raspolagao ni strojem za grebenanje vune, ni za češljanje, ni za glačanje, ni za razvlačenje, ni za upredanje, ni "predilicom", ni samoradilicom za predenje vune, ni razbojem daje otka, morao izbjeći predenje i tkanje i na neki jednostavniji način doći do tkanine. On je naprosto odlučio iskoristiti svojstvo vunenih vlakana, to jest da se zapletu kad ih se gnječi i stiska i da tim jednostavnim postupkom proizvede tkaninu poznatu pod imenom pust. Taj se pust može dobiti običnim valjanjem vune. Doduše, tako se smanjuje mekoća tkanine, ali se zato znatno povećava njezino svojstvo da sačuva toplinu. Vuna divljih ovaca ima vrlo kratka vlakna, te je bila, zahvaljujući toj odlici, pogodna za valjanje. Pomognut svojim prijateljima, uključujući i Pencroffa, koji je još jednom morao napustiti gradnju broda, inženjer otpoče s pripremnim radovima, s nakanom da vunu oslobodi masne tvari

kojom je natopljena, a koju nazivaju sjera. To uklanjanje masnoće obavljali su u posudama punim vode, zagrijane do sedamdeset stupnjeva i u kojoj je vuna ostala dvadeset i četiri sata. Poslije toga je dobro opraše u vodi s rastvorenom sodom, iscijediše je stiskanjem i sada je bila pripremljena za valjanje, odnosno da se od nje napravi čvrsta tkanina, gruba, nema što, i koja 277Jules Verne

nije imala nikakve vrijednosti u industrijskim središtima Europe ili Amerike, ali je posve drugu prođu imala na "tržištu Lincolnova otoka"! Za ovu vrstu sukna se sigurno znalo u najstarijim vremenima i, u stvari, prve vunene tkanine su proizvedene tim postupkom, kojim se i Cvrus Smith mislio poslužiti. Svoje zvanje inženjera osobito je iskoristio prigodom konstruiranja naprave za valjanje, jer je za pogon valjaonice vješto iskoristio dotle neiskorištenu mehaničku snagu slapa na morskoj obali. Ta je sprava bila vrlo jednostavna. Jedna poluga s nastavcima, koji su podizali i spuštali okomite maljeve, korita u koja se stavljala vuna po kojoj su udarali maljevi, čvrsto postolje od drva, koje je držalo i povezivalo cijeli taj sustav, eto, to je bila sprava o kojoj je riječ i takva je bila stoljećima, sve dok se netko nije sjetio maljeve zamijeniti valjcima koji vunu nisu udarali, već valjali. Taj je pothvat pod vođenjem Cvrusa Smitha uspio da nije mogao bolje. Vuna, prije namočena u sapunasti rastvor, sjedne strane da lakše klizi, da se lakše sabija, stiska ili omekša, a s druge da se ne bi oštetila udaranjem, iziđe iz valjaonice u obliku debelog sukna. Brazde i hrapavosti, kojima je priroda obdarila vuneno vlakno, tako su se potpuno zakvačile i iskrižale međusobno, da su tvorile tkaninu od koje su se mogla praviti i odijela i pokrivači. Jasno, nije taj proizvod bio ni merino, ni muslin, ni škotski kašmir, ni čoha, ni rips, ni kineski, ni orleanski saten, ni alpaka, ni sukno, ni flanel. To je bio "linkolnski" pust. I tako je Lincolnov otok dobio još jednu industriju. Naseljenici su, prema tome, sada imali ne samo dobra i topla odijela, već i debele pokrivače, te su bez straha mogli ići u susret zimi 1866. godine. Velike hladnoće su se počele osjećati oko 20. lipnja. Na svoju veliku žalost, Pencroff je morao prekinuti rad na gradnji broda, koji će sigurno biti gotov za iduće proljeće. Mornar je sebi utuvio u glavu poći do otoka Tabora samo zato da ga izvidi, premda Cvrus Smith nije odobravao to putovanje jer im, očito, nikakva pomoć nije mogla doći s toga pustog i napola golog školja. Taj put od sto pedeset milja, na malom brodu po

nepoznatom moru, budio je u njemu određeni strah. A što će se s brodom dogoditi usred Tihog oceana, prepunog opasnosti, ako se otisne na pučinu pa ne uspije ni do Tabora stići, ni do Lincolnova se otoka vratiti? Cvrus Smith je često o tom problemu razgovarao s Pencroffom, ali je ovaj uporno ostajao kod odluke da se otisne na to putovanje, da možda ni sam nije bio svjestan toga. — Napokon — reče mu jednog dana inženjer — podsjetit ću vas, dragi prijatelju, da se vi pripremate prvi napustiti Lincolnov otok, premda ste ga uvijek kovali u zvijezde, te toliko puta izjavili da bi vam ga bilo žao napustiti. -Napustit ću ga samo na nekoliko dana, gospodine Cvruse! Eto, samo tako dugo koliko je potrebno da se ode do tamo i da se vrati, da se vidi kako, u stvari, izgleda taj otok! 278

ii|tf||pSl

'/'* ?&*>•;*££ su vrećicu zavezali albatrosu oko vrata

t Jules Verne

- Sigurno nije ni sjena Lincolnovu otoku! -Unaprijed sam siguran u to! - Pa zašto onda želite poći tamo? - Zanima me što se događa na tom otoku Taboru! -Ali, na njemu se ništa ne događa! I ne može se ništa dogoditi! -Tko zna? -A ako vas zahvati oluja? -Toga se ne moram bojati u ljetnim mjesecima - reče Pencroff. -Ali, gospodine Cyruse, budući da sve treba predvidjeti, ja bih vas molio da mi dopustite povesti Harberta na to putovanje. — Pencroffe — odgovori inženjer, stavivši ruku na mornarevo rame — ako se dogodi nesreća vama i ovom dječaku koji je slučajno postao našim djetetom, zar mislite da bismo se ikad mogli utješiti? — Gospodine Cvruse — odgovori Pencroff s nepokolebljivim uvjerenjem - mi vam nećemo nanijeti tu bol. Uostalom, mi ćemo ponovno razgovarati o tom putovanju kad dođe vrijeme da se ono poduzme. Osim toga, kad budete vidjeli naš brod dobro opremljen jedrima, kad budete vidjeli kako se drži na moru, kad jednom s njim oplovimo otok - što ćemo, dakako, učiniti zajedno —ja mislim da nas nećete odvraćati od nauma da otplovimo. Ne krijem vam da će ovaj moj brod biti remek-djelo brodograđevnog umijeća! - Mogli biste barem kazati: naš brod, Pencroffe! - uzvrati inženjer, kojega su Pencroffove riječi razoružale. Razgovor je završio da bi se kasnije nastavio, ali niti je inženjer uvjerio mornara, niti mornar inženjera. Prvi snijeg je pao krajem mjeseca lipnja. Prije toga su obor obilno snabdjeli hranom, te ga nisu morali svaki dan posjećivati, ali su odlučili da će ga svaki tjedan barem jednom obići. Ponovno su razapeli zamke i postavili one naprave, koje je Cyrus Smith proizveo. Savijene kitove uši, stisnute u komadu leda i obložene debelim slojem sala, postavili su na rubu šume, na mjestima gdje su obično prolazile zvijeri, idući k jezeru. Na veliko inženjerove zadovoljstvo, taj pronalazak aleutskih ribara potpuno je uspio. Nekoliko lisica, nekoliko divljih svinja, pa čak i jedan jaguar, postadoše žrtvama toga pronalaska: oštre kitove uši su im probile trbuhe. Ovdje treba spomenuti i pokušaj, prvi te vrste, koji su naseljenici poduzeli da bi došli u svezu sa sebi sličnim bićima.

Gedeon Spilett je već više puta razmišljao baciti u more pisamce zatvoreno u boci koju će struje, možda, odvući do neke naseljene obale ili takvo pisamce povjeriti golubovima. Ali, tko se ozbiljno mogao nadati da će boca ili golubovi biti u stanju prevaliti tisuću i dvije stotine milja, tj. razmak koji je otok dijelio od najbliže nastanjene zemlje! To je bila čista ludost. Međutim, 30. lipnja su s prilično muke uhvatili jednog albatrosa, kojega je Harbert puščanim metkom lako ranio u pandžu. Bio je to 280Tajanstveni otok prekrasan primjerak iz obitelji tih golemih ptica, čija raširena krila iznose desetak stopa i koje su u stanju preletjeti mora široka poput Tihog oceana. Rana je albatrosu vrlo brzo zacijeljela i Harbert je htio zadržati tu divnu pticu u nakani daje pripitomi, ali gaje Gedeon Spilett uvjerio da oni moraju iskoristiti tu prigodu i putem glasnika doći u svezu s nekom zemljom na Tihom oceanu. Harbert je morao popustiti, jer ako je albatros doletio do otoka iz nekog od naseljenih krajeva, on će se tamo i vratiti čim stekne slobodu. Možda se, u biti, Gedeon Spilett, u kojemu se ponekad javljao nagon novinskog dopisnika, radovao tome da na sreću pošalje u svijet vrlo zanimljiv sastavak u kojemu bi opisao dogodovštine naseljenika Lincolnova otoka! Kakav bi to uspjeh bio za stalnog dopisnika New York Heralda i za broj lista u kojemu bi izišla njegova priča, ako ova ikad dospije u ruke njegova direktora, štovanog Johna Benetta! Gedeon Spilett napiše, dakle, sažeto izvješće koji su potom stavili u vrećicu od impregniranog platna, zamolivši onog tko ga pronađe, da ga odmah dostavi uredništvu New York Heralda. Tu su vrećicu zavezali albatrosu oko vrata, a ne oko noge, jer su se te ptice često odmarale na površini mora. Potom su vratili slobodu tom brzom zračnom glasniku i ganuto promatrali kako je nestajao u dalekoj izmaglici na zapadnoj strani. - U kojem je smjeru odletio? - upita Pencroff. - U smjeru Novog Zelanda! - odgovori Harbert. - Sretan put! - poviče mornar za albatrosom, premda se nije nadao nekom uspjehu tog pothvata. S dolaskom zime, naseljenici su nastavili s radovima u Granitnom dvorcu, krpali odjeću, izrađivali razne predmete, a među ostalim stadoše šivati jedra za brod, koja su najprije iskrojili iz golemog omotača zračnog broda. U tijeku mjeseca srpnja vladala je velika hladnoća, ali naseljenici nisu štedjeli drva ni ugljena. Cyrus Smith je sagradio još jednu peć u velikoj dvorani, gdje su provodili duge večeri. Za vrijeme rada su razgovarali, a kad su im ruke bile besposlene, onda su se hvatali knjige. I tako je vrijeme prolazilo bez većih poteškoća. Bio je pravi užitak za njih kad bi u dvorani, dobro osvijetljenoj svijećama, dobro ugrijanoj ugljenom, poslije dobroga ručka ili večere, uz šalicu vruće kave od zove, uz lule iz kojih se dizao mirišljavi dim, slušali kako napolju oluja bijesno zavija! Oni bi se

osjećali potpuno sretnima, ako bi se tako mogao osjećati onaj, tko je daleko od svojih bližnjih i tko s njima nije u svezi! Oni su uvijek razgovarali o svojoj domovini, o prijateljima koje su ostavili, o veličini Sjedinjenih Država, 281Jules Verne

ft l čiji je utjecaj mogao samo rasti. Cyrus Smith, koji je bio sudionik u mnogim državnim poslovima Unije, svojim je riječima, zapažanjima i predviđanjima dovodio do zanosa svoje slušatelje. Jednoga dana nešto potakne Gedeona Spiletta da mu kaže: -Dragi moj Cvruse, ne prijeti li tom trgovačkom i industrijskom prometu, kojemu vi predviđate stalan napredak i uspon, opasnost da, prije ili poslije, bude potpuno zaustavljen? - Zaustavljen? Zbog čega? — Pa eto, zbog nedostatka ugljena, na primjer, koji bismo s pravom mogli nazvati najdragocjenijim od svih minerala. - Jest, u stvari i jest najdragocjeniji - odgovori Cyrus Smith. - Izgleda daje priroda to htjela potvrditi tako stoje stvorila dijamant, koji i nije drugo do kristalizirani čisti ugljen. -Ne mislite, valjda, time kazati, gospodine Cyruse - umiješa se Pencroff - da će se dijamantom umjesto ugljenom zagrijavati parni kotlovi? -Ne mislim, dragi prijatelju - odgovori Cyrus Smith. - Ipak, ja ostajem kod svoje tvrdnje - ponovno će Gedeon Spilett. -Vi ne niječete da če jednoga dana naslage ugljena biti posve iscrpljene? - Hm, naslage ugljena su još uvijek goleme i sto tisuća radnika, koji godišnje iskopaju sto milijuna metričkih centi, još su daleko od toga da ih iscrpe. - Sa sve većom potrošnjom kamenog ugljena - nastavi Gedeon Spilett - moguće je lako da će, umjesto onih sto tisuća radnika, u ugljenokopima raditi dvjesto tisuća i da će, prema tome, iskopati i dvostruko veću količinu. - Nedvojbeno, ali poslije europskih ugljenokopa, koje će novi strojevi potpunije iskoristiti, ugljenokopi Amerike i Australije će još dugo biti u stanju industriju opskrbljivati ugljenom. -Koliko dugo? -Najmanje dvije stotine i pedeset do tri stotine godina. - To je utješno za nas - dopuni Pencroff- ali bi moglo zabrinuti naše praunuke. - U međuvremenu će ljudi pronaći nova vrela energije - reče Harbert. -Nadajmo se - odgovori Gedeon Spilett -jer bez ugljena ne bi više bilo strojeva, a bez strojeva ne bi bilo ni željeznica, ni parobroda, ni tvornica, ništa od svega onoga za čim ide napredak suvremenog života! -Ali, što će ljudi pronaći da nadomjeste ugljen? - upita Pencroff. -Naslućujete li vi to, gospodine Cvruse? - Donekle, dragi prijatelju. -A što će, dakle, gorjeti umjesto ugljena? -Voda - odgovori Cyrus Smith.

-Voda! - poviče zaprepašteno Pencroff. - Zar će voda pokretati parobrode i lokomotive, zar će voda zagrijavati vodu? 282Tajanstveni

otok

- Tako je, ali voda razdvojena na svoje sastavne elemente - odgovori Cyrus Smith razdvojena, nema dvojbe, pomoću elektriciteta koji će jednog dana postati golemom snagom, kojom će se moći lako rukovati, jer sva velika otkrića, po nekom neobjašnjivom zakonu, čini se teže k istom cilju i da se istodobno dopunjuju. Jest, dragi prijatelji, ja vjerujem da će se voda jednog dana uporabljivati kao gorivo, da će vodik i kisik, elementi od kojih se sastoji, korišteni odvojeno ili istodobno, biti neiscrpna vrela svjetlosti i topline, i to tako velike snage kakvu ugljen neće nikada imati. Jednoga će dana spremišta parobroda i tenderi lokomotiva umjesto ugljena biti natovareni s ta dva zgusnuta plina, koji će gorjeti u pećima, razvijajući vrlo veliku toplinsku snagu. Kao što vidite, nema straha. Tako dugo dok na ovoj zemlji bude ljudi, ona će podmirivati njihove potrebe, te njima nikad neće uzmanjkati ni svjetlosti ni topline, kao što im neće uzmanjkati ni proizvoda biljnog, rudnog ili životinjskog podrijetla. Ja sam, dakle, uvjeren, ako se iscrpe naslage ugljena, grijat ćemo i sebe i sve ostalo vodom. Voda je ugljen budućnosti! — Želio bih to vidjeti — reče mornar. - Previše si poranio, Pencroffe - odgovori mu Nab, koji se tek sada umiješa u razgovor. Ipak, raspravu nisu završile te Nabove riječi, već Topovo lajanje, u kojemu je ponovno odjeknulo ono čudno zavijanje, koje već prije bijaše zabrinulo inženjera. U isto vrijeme, Top je ponovno počeo kružiti oko otvora bunara, koji se nalazio na kraju unutarnjeg hodnika. - Što li je Topu, da ponovno ovako laje? - čudio se Pencroff. -1 Jupu, da ovako mumlja? -javi se Harbert. U stvari, orangutan se pridružio psu. Na njemu su se opažali jasni znaci nemira i, stoje bilo vrlo čudno, te su dvije životinje izgledale prije uznemirene nego bijesne. - Ovaj je bunar, očito, u izravnoj svezi s morem - reče Gedeon Spilett i sigurno neka morska životinja ponekad dolazi odmoriti se na njegovu dnu. - Očito - složi se mornar. - Nikakvo se drugo pojašnjenje ne može dati... Mir, Tope - doda Pencroff, okrenuvši se prema psu - a ti, Jupe, hajde u sobu. Jup i Top se umire. Jup pođe u svoju sobu, a Top ostane u dvorani, ali je i dalje podmuklo režao cijelu večer. Više se nije govorilo o toj zgodi koja je, uza sve to, naborala inženjerove čelo. U preostalom dijelu mjeseca srpnja stalno su se izmjenjivali kiša i mraz. Temperature zraka nisu bile onako niske, kao prošle zime i nikad nisu išle ispod osam stupnjeva po Fahrenheitu, odnosno ispod trinaest stupnjeva i trideset i tri minute ispod ništice po Celziusu. Ali, ako je ova zima bila manje hladna, obilovala je olujama i vjetrovima. Bilo je i žestokih naleta mora, koji su nekoliko puta izložili opasnosti Dimnjake. Činilo se da pomjeranje morskog dna podiže one silne valove i lamata s njima o bedem Granitnog dvorca.

283

Jules Verne .

•A

i Kad bi naseljenici, nagnuti nad svoje prozore, promatrali goleme količine vode kako se razbijaju pred njihovim očima, oni su se divili veličanstvenom prizoru što ga je pružao nemoćni bijes oceana. Valovi su se odbijali i, pritom, tvorili mnoštvo blještave pjene, cijelog je žala nestajalo pod njihovim bijesnim naletima i izgledalo je da se bedem Velikog vidikovca diže iz samog mora, čije je prskanje letjelo preko stotinu stopa uvis. Za vrijeme tih oluja bilo je ne samo teško već i opasno kretati se otočnim putovima, jer je nevrijeme često rušilo stabla. Uza sve to, nikad nije prošao tjedan dana, a da naseljenici ne bi obišli obor. Na sreću, njegova ograda, zaštićena jugoistočnim obroncima Franklinova brda, nije bila izložena silovitim udarima uragana, te je, zahvaljujući tome, ostala čitava, a također su se sačuvale i šupe i drveće. Ali je zato u peradarniku bilo znatnih šteta. Sagrađen na Velikom vidikovcu, on je bio, prema tome, izložen izravnim naletima istočnjaka. Golubinjak je dvaput ostao bez krova, a i ograda je dvaput srušena. Sve je to moralo biti ponovno napravljeno, i to što tvrđe. Jasno je da se Lincolnov otok nalazio u najgorem dijelu Tihog oceana. Doista je izgledalo da se nalazi u središtu velikih ciklona, koji su luđački šibali po njemu. U prvom tjednu mjeseca kolovoza oluje su se, postupno, stišale i zrak se smirio, tako da je izgledalo da nikad i nije bilo nikakvih oluja. S dolaskom mirna vremena, temperatura se spustila i hladnoća vraški stisla. Živa se u toplomjeru spustila na 8 stupnjeva ispod ništice po Fahrenhejtu ili 22 ispod ništice po Celziusu. Treći kolovoza su naseljenici pošli na izlet na koji su se već nekoliko dana spremali. Okrenuli su prema jugoistočnom dijelu otoka, k Utvinim močvarama. Lovce je u taj kraj mamila močvarna divljač, koja se tu povlačila na zimovanje. Budući da je tu bilo napretek divljih pataka, šljuka, pataka pupčanica, gnjuraca, naseljenici su odlučili jedan dan posvetiti lovu na te ptice. Zajedno s Gedeonom Spilettom i Harbertom, pođoše ovaj put u lov i Nab i Pencroff. Pod izlikom da bi htio obaviti neki posao, jedino je Cyrus Smith ostao u Granitnom dvorcu. Lovci krenuše putom koji je vodio u Balonsku luku, pošto su prije toga obećali vratiti se navečer. Top i Jup su ih pratili. Kad su oni prešli preko mosta na Rijeci milosti, inženjer ga podigne i vrati se u

Granitni dvorac, odlučivši provesti u djelo jedan svoj plan radi kojega je želio ostati sam. Taj se plan sastojao u tome, da vrlo pomno pregleda unutarnji bunar, čiji se otvor nalazio u hodniku Granitnog dvorca, a koji je bio spojen s morem u koje se nekad rušila voda što je otjecala iz jezera. Zašto je Top tako često obilazio oko tog otvora? Zašto je on onako čudnovato lajao kad bi, obuzet nemirom, svratio do tog otvora? Zašto se Jup pridružio Topu, mučen istom morom? Je li se taj bunar račvao ili je samo okomitom vezom bio spojen s morem? Je li se račvao prema drugim dijelovima otoka? Sve je to Cyrus Smith želio doznati i biti sam. Odlučio 284

Tajanstveni otok je, dakle, prigodom izbivanja svojih prijatelja pregledati bunar, a ta prigoda mu se sad pružila. Bilo je lako spustiti se na dno bunara pomoću Ijestava kojima su se naseljenici uspinjali u Granitni dvorac prije no što su sagradili dizalicu. Te su ljestve bile dostatno duge za tu svrhu. Inženjer povuče ljestve do otvora bunara, koji je u promjeru bio širok oko šest stopa. On ih pusti da se odmotaju, postoje prije toga tvrdo vezao njihov gornji kraj. Potom zapali svijeću, uze jedan revolver i jedan bodež zatakne za pojas. Napokon stavi stopalo na prvu prečku i poče silaziti. Na zidu bunara nije bilo nikakvih šupljina, ali je po njemu bilo dosta izbočina, pomoću kojih se spretni stvor mogao lako popeti do otvora na vrhu. Inženjeru je to odmah zapelo za oko, ali kad je uza svjetlost svijeće dobro promotrio te izbočine, on na njima ne nađe nikakvih tragova, nikakvih krhotina po kojima se moglo zaključiti da su nekad nekome poslužile za penjanje. Cyrus Smith se spusti još dublje, osvjetljavajući svaki pedalj zida. Ništa čudno nije zamijetio. Kad je inženjer stupio nogom na posljednju prečku Ijestava, đsjetio je da je dodirnuo površinu vode koja je u tom trenutku bila savršeno mirna. Niti u razini vode, niti igdje u bunaru nije bilo nikakve rupe, nikakva hodnika koji bi vodio u nutrinu masiva. Cyrus Smith udari drškom svog bodeža po stijeni bunara i ona tupo odjekne. Taje stijena bila od tvrda granita kroz koji nitko živ nije sebi mogao probiti put. Da bi se stiglo do dna bunara i popelo potom do njegova otvora u Granitnom dvorcu, trebalo je proći kroz kanal koji je uvijek bio pod vodom i podzemnim tunelom bio spojen s morem. To su mogle izvesti samo morske životinje. A kamo je vodio taj kanal, do kojeg

mjesta na morskoj obali i na kojoj dubini pod morem, to nije bilo moguće ispitati. Postoje završio s pregledom bunara, Cyrus Smith se popenje, povuče ljestve, pokrije otvor bunara i vrati se, zamišljena izgleda, u veliku dvoranu Granitnog dvorca i reče: - Ništa nisam zamijetio, ali uza sve to, ipak tu nečega ima!

Jules Verne

XII. PRIPREMANJE JEDARA ZA BROD - NAPAD ČILEANSKIH LISICA JUP JE RANJEN - JUPA NJEGUJU - JUP JE OZDRAVIO - BROD JE IZGRAĐEN - PENCROFFOVA RADOST - BONADVENTURA - PRVA PLOVIDBA PREMA JUGU OTOKA - NEOČEKIVANI DOKUMENT Lovci su se navečer vratili kući, poslije uspješna lova. Nosili su toliko divljači, koliko su četiri čovjeka mogla ponijeti. Topu je oko vrata visila velika ogrlica od divljih pataka, dok je Jup oko pasa nosio čitavu gomilu šljuka. - Eto, gospodaru - poviče Nab - evo na što ćemo utrošiti vrijeme! Imat ćemo konzervi, pašteta, čitavu zalihu pravih poslastica! Ali netko mi treba pomoći. Vjerujem da ćeš to biti ti, Pencroffe. - Neću, Nabe - odgovori mornar. - Imam pune ruke posla oko jedara, stoga ovaj put ne računaj na mene. -A na vas, gospodine Harberte? - Ja sutra moram skočiti do obora, Nabe - odgovori dječak. - Onda ćete mi vi pomoći, gospodine Spilette! -Napravit ću ti tu uslugu, Nabe - odgovori novinar - ali te upozoravam da ću objaviti tvoje recepte, ako mi otkriješ njihovu tajnu. -Kako god hoćete, gospodine Spilette - odvrati Nab - kako god hoćete! I tako je sutradan Gedeon Spilett postao Nabovim pomoćnikom, zaposlivši se u njegovu kuhinjskom laboratoriju. Prije toga, inženjer ga je upoznao s rezultatom svog jučerašnjeg izviđanja. Novinar se složio s mišljenjem Cvrusa Smitha, da se na dnu bunara krije neka tajna koju treba otkriti, premda inženjer nije ništa pronašao. Hladnoća je potrajala još tjedan dana. Naseljenici su napuštali Granitni dvorac jedino onda, kad je trebalo nešto obaviti u peradarniku. Dom im je bio ispunjen ugodnim mirisima, koji su se širili iz kuhinje,

Tajanstveni otok

gdje su Nab i dopisnik bili zabavljeni svojim kuharskim umijećem. Ipak, oni nisu svu divljač ulovljenu u močvarama pretvorili u konzerve, jer se ona na jakoj hladnoći mogla dugo čuvati, pa su divlje patke i druge ptice jeli svježe. Svi su se složili, da na cijelom svijetu nije bilo ukusnijih močvarnih ptica. U tijeku tog tjedna Pencroff je, uz pomoć Harberta koji je vrlo vješto baratao mornarskom iglom, radio s takvim žarom da su jedra za

brod bila gotova. Konopa je bilo napretek, zahvaljujući snasti kojom je bio snabdjeven omotač balona. Tanki i debeli konopi mreže balona bili su ispleteni od odlične špage. Mornar ih je sjajno iskoristio. Jedra je obrubio jakim konopom, kojega je bilo dostatno da se naprave dizači, pripone, Škote i drugo... Po Pencroffovim uputama, Cyrus Srnith je izradio na strugu potrebne koloture. Dogodilo se da su snast i jedra bili gotovi prije nego trup broda. Pencroff čak izradi zastavu za brod i oboji je plavom, crvenom i bijelom bojom. Boje je dobio od nekih biljaka kojih je bilo u izobilju na otoku. Samo što je, uz trideset i sedam zvijezda koje su predstavljale trideset i sedam država Unije, što su vijorile na jarbolima američkih jahti, mornar dodao još jednu zvijezdu, trideset osmu, zvijezdu Države Lincoln, jer je on držao svoj otok pripojenim velikoj republici. - On je u našim srcima već pripojen, premda još nije u stvarnosti -govorio je. Čekajući da brod bude završen, njegova je zastava izvješena na srednji prozor Granitnog dvorca, što naseljenici oduševljeno pozdrave s tri gromoglasna "hura". Međutim, zima se bližila kraju. Izgledalo je da to neće imati težih posljedica, kadli Velikom vidikovcu zaprijeti potpuno uništenje. Poslije jednog napornog dana, naseljenici su tvrdo spavali. Odjednom ih oko četiri sata ujutro naglo probudi Topovo lajanje. Ovaj put pas nije lajao u blizini bunara, već na pragu vrata i bacao se na njih kao da ih hoće razvaliti. Uz njega je stajao Jup i oštro kričao. - Što je, Tope! - poviče Nab, koji se prvi probudio. Ali, pas je nastavio lajati s još većim bijesom. - Što je, zaboga? - upita Cyrus Smith. Svi se na brzinu obuku i pojure prema prozorima. Pred njihovim očima se prostirao sloj snijega, čiju su bjelinu jedva i nazirali u tamnoj noći. Nisu ništa vidjeli, ali su čuli neko čudno kevtanje, koje je dopiralo iz mraka. Bilo je očito da su žalo zaposjele nekakve životinje, koje nisu uspjeli vidjeti. - Što je to? - javi se Pencroff. - Ili su vuci, ili jaguari, ili majmuni! - odgovori Nab. - Do vraga! Ali oni bi se mogli popeti na Veliki vidikovac! - poviče dopisnik. - Što će biti s našim peradarnikom - poviče Harbert - s našim usjevima? - Kako li su samo prešli preko rijeke? - upita Pencroff. 287

/ tako je vrijeme proticalo bez većih nezgoda. 288

Tajanstveni otok - Sigurno su prešli preko mostića na žalu - odgovori inženjer - koji je netko od nas zaboravio podignuti. - Doista, sad sam se sjetio - reče Gedeon Spilett - da sam ga ja zaboravio podignuti... - Nema što, dobro ste to uradili, gospodine Spilette - poviče mornar. - Što se dogodilo, dogodilo se - reče Cyrus Smith. - Bolje če biti da razmislimo što nam je činiti! Takav su razgovor vodili Cyrus Smith i njegovi prijatelji. Bilo je očito da su nekakve životinje prešle preko mostića i razišle se po žalu, a lako su mogle uz lijevu obalu Rijeke milosti stidi do Velikog vidikovca. Trebalo ih je, dakle, preduhitriti i navaliti na njih, ako se to pokaže potrebnim. - Ali, koje bi to životinje mogle biti? - ponovno netko upita, baš kad je kevtaiije postalo snažnije. Slušajući to kevtanje, Harbert se odjednom trgne. Sjetio se da gaje čuo prigodom prvog izleta na vrelo Crvenog potoka. — To su lisice, čileanske lisice! — poviče. - Naprijed! - poviče mornar. Naoružavši se sjekirama, puškama i pištoljima, svi pojure prema košari dizalice i brzo se spuste na žalo. Te lisice su vrlo opasne životinje kad su u čoporu i kad ih glad muči. Uza sve to, naseljenici nisu oklijevali, već su se bacili usred čopora i prvim pucnjevima pištolja koji su osvijetlili mrak zaustaviše prve napadače. Naseljenicima je bilo najviše stalo do toga da tim pljačkašima presijeku put do Velikog vidikovca, jer dospiju li do usjeva i peradarnika, napravit će goleme štete, možda nepopravljive, osobito njivi gdje je posijana pšenica. Budući da su do zaravni mogle dospjeti samo lijevom obalom Rijeke milosti, trebalo im se suprotstaviti na uskom dijelu obale između rijeke i granitnog bedema. To je svima bilo jasno. Po zapovijedi Cyrusa Smitha, stigoše na označeno mjesto, dok su lisice skakale kroz mrak. Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Harbert, Pencroff i Nab se rasporede tako, da su napravili neprolazni bedem. Top je razvaljenih čeljusti predvodio naseljenike. Za njim je jurio Jup, naoružan kvrgavim štapom, kojim je zamahivao kao kakvim maljem. Noć je bila vrlo mračna. Naseljenici su vidjeli napadače jedino kad bi sijevnuli pucnji. Bilo ih je najmanje stotinu, a oči su im poput žeravica gorjele. - Ne smiju proći! - poviče Pencroff. - Pa i neće! - odgovori inženjer. I doista nisu prošle, ali ne zato što nisu pokušale proći. Lisice koje su se nalazile straga gurale su one naprijed. Naseljenici su ih neprestano rušili mecima iz pištolja i udarcima sjekira. Mnogo lisičjih trupla je već sigurno prekrivalo tlo, ali čopor kao da se nije smanjivao. Činilo se da se bez prekida obnavlja preko mostića na žalu.

Ubrzo su se morali boriti protiv zvijeri prsa u prsa. Na sreću, naseljenici su prošli samo s nekoliko ozljeda. Harbert je pištoljem skinuo 289

s Nabovih leđa jednu lisicu koja mu je poput tigra skočila za vrat. Top se tukao sav obuzet bijesom. Skakao je lisicama za vrat i davio ih kratkim postupkom. Naoružan štapom, Jup je udarao kao lud. Uzalud su ga pokušavali odgurnuti natrag. Obdaren, bez dvojbe, vidom koji mu je omogućivao vidjeti u mraku, on je uvijek bio u najvećoj gužvi i katkad bi oštro zafućkao, stoje bilo znakom daje vrlo sretan. U jednom trenutku on pođe odviše naprijed. Pri pucnju pištolja vidješe kako se oko njega okupilo pet ili šest velikih lisica. On im se suprotstavljao s rijetkom hladnokrvnošću. Na kraju je bitka ipak završila pobjedom naseljenika, ali pošto je cijela dva sata potrajala! Vjerojato su prvi zraci zore napadače prinudili na povlačenje. Iščeznuli su prema sjeveru, strugnuvši preko mostića koji Nab odmah podigne. Kad je dnevno svjetlo dostatno osvijetlilo bojno polje, naseljenici su izbrojili više od pedeset pobijenih lisica na morskom žalu. -A Jup! - poviče Pencroff. - Gdje je nestao Jup? Jupa nije nigdje bilo. Njegov prijatelj Nab gaje dozivao i ovo je bilo prvi put da Jup nije odgovorio na dozive svoga prijatelja. Svi su se dali u potragu za Jupom, strahujući pritom da ga ne pronađu među pobijenim lisicama. Raščistiše mjesto od lešina koje su snijeg zamrljale svojom krvlju i pronađoše Jupa usred pravog brežuljka lisica čije su razbijene njuške i slomljeni bubrezi bili najboljim svjedokom da su se srele sa strašnim štapom neustrašivog četverorukca. Jadnije Jup još držao u ruci komad slomljena štapa. Kad je ostao bez oružja, čopor se lisica bacio na nj i nanio mu duboke rane po grudima. -Još je živ! - poviče Nab, nagnuvši se nada nj. - Spasit ćemo ga - reče mornar - liječit ćemo ga kao bilo koga od nas! Činilo se da je Jup razumio Pencroffove riječi, jer mu je naslonio glavu na rame, kao da mu time želi zahvaliti. I mornar je bio ranjen, ali njegove rane, kao i ostalih njegovih prijatelja, bile su lakše prirode, jer su,

zahvaljujući svom vatrenom oružju, gotovo stalno napadače držali podalje. Dakle, samo je orangutan bio ozbiljno ranjen. Nab i Pencroff podigoše Jupa i odnesoše ga do dizalice, a da on gotovo nije ni jauknuo. Polako su ga popeli do Granitnog dvorca. Tamo su ga smjestili na madrac skinut s jednog kreveta i odmah mu vrlo pozorno oprali rane. Čini se da mu nije bio oštećen nijedan od glavnih organa, ali je Jup zbog velikog gubitka krvi bio vrlo slab, a uz to ga i ognjica napala. Pošto su mu previli rane, polegoše ga na krevet i propisaše mu vrlo strogu dijetu. "Baš kao kakvom čovjeku", reče Nab. Dadoše mu popiti 290Tajanstveni

otok

nekoliko šalica osvježavajućeg čaja, kojeg je bilo raznih vrsta u ljekarni Granitnog dvorca. Jup je najprije usnuo nemirnim snom, ali je, postupno, njegovo disanje postalo pravilnije, te ga pustiše da se odmara u najvećem miru. Katkad bi Top, hodajući, tako reći, "na vršcima prstiju", došao u posjet svome prijatelju i pritom se ponašao kao da odobrava svu onu skrb, koju su naseljenici posvetili Jupu. Jedna Jupova ruka visila je niza stranu postelje i Top mu je tužno lizne. Tog jutra su naseljenici pristupili ukopavanju pobijenih lisica. Odvukli su ih u šumu Daleki zapad i duboko ih ukopali. Napad lisica, koji je mogao imati vrlo ozbiljnih posljedica, bio je upozorenje naseljenicima. Otad nisu nikad pošli na spavanje, a da jedan od njih nije obišao sve mostove i uvjerio se da su podignuti i da, prema tome, neće biti nikakvih upada na njihovo područje. Premda su naseljenici prvih nekoliko dana strahovali za Jupov život, on se ipak odhrvao bolesti, zahvaljujući svom snažnom tijelu. Ognjica je postupno pala, i Gedeon Spilett, koji se donekle razumio i u medicinu, izvijesti da je izvan opasnosti. Šesnaesti kolovoza Jup poče jesti. Nab mu je pripravljao male porcije raznih slatkih jela koja je bolesnik jeo s užitkom. Istina, Jup je imao jednu malu manu, naime, bio je pomalo proždrljiv, što Nab nije kod njega nikad pokušao ispraviti. -Sto ćete - odgovarao je Nab Gedeonu Spilettu, koji mu je predbacivao da ga kvari -jadni Jup nema drugih užitaka osim jela i ja sam sretan što ga barem jelom mogu nagraditi za sve njegove usluge! Majstor Jup je deset dana bio vezan uz krevet, to jest do 21. kolovoza. Tog je dana ustao. Rane su mu zacijeljele i vidjelo se na njemu da će mu tijelo ubrzo steći prijašnju snagu i gipkost. Kao i svi bolesnici koji se nalaze na putu ozdravljenja, ni on nije mogao utažiti glad. Novinar ga je puštao da jede koliko hoće, jer se on pouzdavao u Jupov nagon, koji vrlo često nedostaje razumnim bićima, a koji će majmuna sačuvati od loših posljedica neumjerenosti. Nab je bio oduševljen, videći kako se njegovu učeniku vratio tek. - Samo ti jedi, dragi moj Jupe - govorio mu je - nemoj se ničega lišavati! Ti si mnogo krvi izgubio za nas, pa bi bio red da ti pomognem izgubljenu krv ponovo nadoknaditi! Dvadeset peti kolovoza Nab odjednom uze zvati svoje prijatelje.

-Gospodine Cvruse, gospodine Spilette, gospodine Harberte, Pencroffe, dođite. Brzo dođite! Naseljenici su se nalazili u velikoj dvorani dvorca. Na Nabove dozive, koji su dolazili iz Jupova sobička, oni se odmah dignu i pođu k Nabu. - Što je, što se dogodilo? - upita dopisnik. - Gledajte! - odgovori Nab, prasnuvši u grohotan smijeh. 291

l Deseti listopada brod je porinut u more. 292Tajanstveni otok A što su, u stvari, vidjeli? Vidjeli su majstora Jupa kako mirno i ozbiljno puši i sjedi na pragu Granitnog dvorca, podvinuvši noge pod stražnjicu, kao kakav Turčin. - Moja lula! - poviče Pencroff. - Uzeo je moju lulu! Ah, dobri moj Jupe, poklanjani ti je! Samo ti puši, dragi, samo ti puši! Jup je ispuštao kolute dima, što mu je, čini se, pričinjalo veliko zadovoljstvo. Cyrus Smith se i ne začudi previše toj zgodi i navede nekoliko primjera kad su se pripitomljeni majmuni navikli na uživanje duhana. Od tog je dana majstor Jup imao svoju lulu, bivšu mornarevu lulu, koja je visila u njegovu sobičku pokraj njegovih zaliha duhana. On ju je sam punio i palio žeravicom. Činilo se daje Jup bio najsretnija životinja među četverorukcima. Samo je po sebi jasno da su zajedničke sklonosti prema duhanu još više osnažile prijateljske veze koje su već postojale između valjanog majmuna i čestitog mornara. - Ovo je možda čovjek - katkad bi Pencroff kazao Nabu. - Bi li se ti začudio kad bi Jup jednog dana naprosto progovorio? - Vjere mi, ne bih - odgovori Nab. - Ja se više čudim tome što on ne govori, jer on sve razumije i sve zna, samo što, eto, još govoriti ne zna! - Doista bih se slatko nasmijao - ponovno će mornar - kad bi mi jednog dana kazao: "Hajdemo zamijeniti lule, Pencroffe!" - Jest - pridoda Nab - kakva šteta što je nijem od rođenja! U mjesecu rujnu zimske su hladnoće posve splasnule i naseljenici su se sa žarom bacili na radove izvan Granitnog dvorca. Gradnja broda je napredovala da nije mogla brže. Izvana je već bila gotova oplata, a iznutra su postavili rebra i tako su povezani svi dijelovi trupa rebrima razmekšanim vodenom parom, da bi što bolje prionula uz trup broda. S obzirom na to da su doista drva imali napretek, Pencroff predloži inženjeru da trup iznutra oblože još jednim slojem nepropusnih dasaka što će, dakako, pojačati sigurnost broda. Ne znajući što ih u budućnosti čeka, Cyrus Smith se složi s mornarevim prijedlogom da sagrade što sigurniji brod. S unutarnjim oblaganjem broda i palubom bili su gotovi oko 15. rujna. Superenje sastavaka obavili su kučinom od suhe morske trave, koju su dlijetom i čekićem nabili između madira s vanjske strane trupa, te između spojeva na unutarnjoj oblogi i daščica kojima je bila postavljena paluba. Kad su s tim bili gotovi, sve te sastavke zališe vrućim katranom, kojega su dostatno nakupili na borovima u šumi. Unutra urediti brod bio je vrlo jednostavan posao. Najprije su na dno broda smjestili opterećenje od teškog granitnog kamenja. To je kamenje težilo oko dvanaest tisuća livri. Preko kamenja su postavili 293

pod, a onda su nutrinu razdijelili na dvije prostorije, uzduž kojih su smjestili dvije klupe, koje su imale poslužiti kao spremišta. Donji dio jarbola je podržavao pregradu, koja je dijelila dvije prostorije, u koje se silazilo kroz dva otvora na palubi, snabdjevena poklopcem. Pencroff je odmah pronašao drvo prikladno za jarbol. On se odlučio za mladi bor, ravan i bez čvorova. On mu donji dio isteše u obliku četverokuta, a vrh mu zaobli. Za jarbol, za trup i za krmu izradili su okove u kovačnici smještenoj u Dimnjacima, ponešto grube, ali zato tvrde. Napokon, prečke za jedra, križevi na jarbolu, motke, vesla i ostali pribor, sve je to bilo gotovo u prvom tjednu mjeseca listopada. Odlučili su brod isprobati u blizini otoka, da vide kako se drži na moru i do koje su se mjere mogli pouzdati u nj. Za sve to vrijeme ni ostali radovi nisu bili zapušteni. Obor su preuredili, jer se sada stado ovaca i koza povećalo novim priraštajem, koji je trebalo smjestiti i hraniti. Naseljenici su uza sve to odlazili i do uzgajališta ostriga, i do kuničnjaka, i do naslaga ugljena i željeza, a uz to su se zalijetali u još neistražene dijelove Dalekog zapada, koji je obilovao s divljači. Pronašli su još neke biljke, pa premda ih nisu mogli odmah koristiti, one su, uza sve to, povećale biljne zalihe Granitnog dvorca. Bile su to biljke iz obitelji ledenica. Neke su bile slične onima s Rta dobre nade, čije se mesnato lišće moglo jesti, a druge su davale bobe koje su sadržavale neku vrstu brašna. Deseti listopada brod je porinut u more. Pencroff je sav zario od sreće. Porinuće je savršeno uspjelo. Potpuno opremljeni brod, doguran na kotačima do samog ruba morske obale, zahvati plima koja je u tom trenutku rasla i on zapliva uz pljesak svih naseljenika, a osobito Pencroffa koji se u tom pogledu nije pokazao nimalo skromnim. Uostalom, on se imao zbog čega ponositi: naime, na

tom je brodu samo on mogao biti njegovim zapovjednikom. Zvanje kapetana naseljenici su mu jednoglasno dodijelili. Da bi se zadovoljilo zapovjednika Pencroffa, trebalo je najprije dati ime brodu. Pošto su o mnogim predloženim imenima nadugo i široko raspravljali, svi su se na kraju složili da se brodu da ime Bonadventura, u stvari, kršteno ime čestitoga mornara. Čim je plima podigla Bonadventuru, odmah je bilo očito da savršeno stoji na moru i da će lijepo ploviti u svakom smjeru i pri svakoj brzini. Uostalom, sve će se to ustvrditi još toga dana, ploveći pored obale. Vrijeme je bilo lijepo, vjetar svjež, a more povoljno za plovidbu, osobito s južne strane otoka, gdje je već cijeli sat puhao jugozapadnjak. - U brod! U brod! - vikao je Pencroff. Trebalo je, međutim, nešto pojesti prije odlaska. Pritom im se učinilo da bi bilo dobro nešto hrane ponijeti na brod, da im se nađe ako bi se izlet produljio do večeri. 294Tajanstveni

otok

I Cvrusu Smithu se žurilo da iskušaju taj brod za koji je on napravio projekt, premda mu je na mornarev nagovor često morao promijeniti poneki dio. On nije u nj imao ono povjerenje što gaje pokazivao Pencroff, a kako ovaj više nije spominjao putovanje na otok Tabor, Cyrus Smith se ponadao da je mornar odustao od te nakane. Njemu se, naprosto, nije mililo da dvojica ili trojica njegovih prijatelja pođu na dalek put u tom tako malom brodu, čija zapremnina nije bila veća od petnaest tona. U deset i pol sati svi su bili na brodu, pa čak i Jup i Top. Nab i Harbert su povukli sidro koje se žarilo u pijesak blizu ušća Rijeke milosti. Podigoše stražnje jedro, na vrhu jarbola zaleprša zastava i Bonadventura pod Pencroffovim zapovjedništvom okrene prema pučini. Da bi se izvukli iz Zaljeva Unije, trebalo je najprije ploviti niz vjetar. Ustvrdili su daje pri takvom položaju prema vjetru brod postizao odličnu brzinu. Pošto su zaobišli Rt olupine i Čaporkov rt, Pencroff je morao držati brod okrenut više prema vjetru, da bi nastavio plovidbu južnom obalom otoka. Pošto je nekoliko puta okrenuo brod u razne smjerove, Pencroff zamijeti da je mogao ploviti gotovo protiv vjetra, a da ga pritom vjetar ne zanosi sa smjera. Zaokrećući prema vjetru, brod je zadržao dobar "zalet", kao što kažu mornari, pa čak je još i dobio na brzini. Putnici Bonadventure su bili doista oduševljeni. Imali su sada dobar brod, koji im je u slučaju potrebe mogao odlično poslužiti, a plovidba je po ovako lijepom vremenu i uz pogodan vjetar bila vrlo ugodna. Pencroff izvede brod na pučinu, na tri ili četiri milje od obale, nasuprot Balonskoj luci. Otok im se sada ukaza u svoj svojoj veličini i posve drukčiji: raznolikim oblicima obale od Čaporkova rta do Zmajeva rta, šumom u prvom planu, šumom u kojoj su stabla crnogorice odudarala od mladog lišća drugih tek propupalih stabala, Franklinovim brdom koje je dominiralo cijelim otokom i kojemu je nešto snijega pokrivalo vršak.

- Kako je lijepo! - poviče Harbert. - Jest, naš je otok i lijep i dobar - odgovori Pencroff. - Volim ga kao što sam volio svoju jadnu majku! Primio nas je bijedne i bez igdje ičega, a što sada nedostaje njegovoj djeci, koja su s neba pala? - Ništa! - odgovori Nab. - Ništa, kapetane! I njih dvojica pobjednički viknu u čast svoga otoka! Za to je vrijeme Gedeon Spilett, naslonjen o donji dio jarbola, crtao obzor koji se širio pred njegovim očima. Cyrus Smith je šutke promatrao. - Čini se da se brod dobro drži - reče naposljetku. -Dakako! A vjerujete li sada da bi mogao izdržati i neko dulje putovanje? — Kakvo putovanje, Pencroffe? - Pa putovanje do otoka Tabora, na primjer.

l

295

Jules Verne jr

-Prijatelju dragi - odgovori Cvrus Smith - mislim da bismo u presudnom trenutku mogli povjeriti svoje živote Bonadventuri, pa čak i na dulje vrijeme, ali vi znate da bi mi bilo teško gledati kako polazite za otok Tabor, tim više što vas ništa ne obvezuje da tamo otplovite. - Pa, čovjek rado upoznaje svoje susjede - ponovno je navalio Pencroff, koji je tvrdoglavo ustrajao u svojoj namisli. - Otok Tabor nam je naš susjed, i to jedini! Pristojnost nam nalaže da mu pođemo u posjet! - Do vraga! - javi se sada Gedeon Spilett. - Naš prijatelj Pencroff zna što je pristojnost! - Ne znam ja ništa - odvrati mornar, kojega je inženjerove protivljenje pomalo ljutilo, ali ga on nije htio povrijediti. - Shvatite, Pencroffe - reče Cyrus Smith - da vi ne možete sami otploviti do otoka Tabora. - Jedan mi je suputnik dostatan. -Neka bude - odgovori inženjer. - Znači da vi naseobinu Lincolnova otoka, koja sada broji pet naseljenika, dovodite u opasnost da ostane na trojici. — Broji šest! — odgovori Pencroff. — Zaboravili ste Jupa! - Sedam! - doda Nab. - Ta i Top je valjda naseljenik! -Nema nikakve opasnosti, gospodine Cvruse - ponovno će Pencroff. -To je moguće, Pencroffe, ali ponavljam, ipak se time izlažete opasnosti bez ikakve potrebe! Tvrdoglavi mornar ne odgovori ništa i razgovor zamre, ali on je odlučio drugom prigodom ponovno nastaviti. On nije ni sanjao da će mu jedan događaj priteći u pomoć i pretvoriti njegov ćudljivi prohtjev, tko zna s kakvim završetkom, u djelo ljudskog milosrđa.

Postoje neko vrijeme plovila pučinom, Bonadventura se približi obali, uputivši se prema Balonskoj luci. Trebalo je pregledati uske prolaze između pješčanih sprudova i morskih grebena i označiti ih, jer su naseljenici odlučili da ta mala luka postane pristanište broda. Bili su oko pola milje udaljeni od obale i trebalo je ploviti u krivudavom smjeru, da bi napredovali prema vjetru. U tom trenutku Bonadventura je plovila umjerenom brzinom jer joj je vjetar, dijelom zaustavljen visokom obalom, jedva nadimao jedra, a more se, glatko kao ogledalo, tek ponekad namreškalo naletom povjetarca koji je ćudljivo popuhivao. Harbert se nalazio na pramcu, da bi kazivao put među grebenima, kadli odjednom poviče: - Okreni protiv vjetra, Pencroffe, okreni protiv vjetra! - Što je? - upita mornar, dižući se na prste. - Da nije neki greben? -Nije... čekaj - reče Harbert - ne vidim dobro... još uz vjetar... dobro... sad malo okreni niz vjetar... Kazavši to, Harbert se pruži po ogradi broda, naglo zagnjuri ruku u more i podigne se.

296 - Jedna boca - reče. 297

- Jedna boca! - reče. Držao je u ruci zatvorenu bocu koju je podigao iz mora, nekoliko metara od obale. Cyrus Smith uze bocu. Ne kazavši ni riječi, skine čep i izvuče iz boce vlažan papirić na kojemu su pisale ove riječi: "Brodolomac... Otok Tabor... 153. stupanj zap. dužine... 31. stupanj i 11 minuta južne širine."

l 298Tajanstveni

otok

XIII. ODLUKA JE PALA DA SE POĐE NA PUT - PRETPOSTAVKE - PRIPREME - TRI PUTNIKA - PRVA NOĆ NA BRODU -DRUGA NOĆ NA BRODU - OTOK TABOR - TRAŽENJE NA ŽALU TRAŽENJE U ŠUMI - NIGDJE NIKOGA - ŽIVOTINJE - BILJKE - JEDNA KOLIBA - KOLIBA JE PUSTA - Brodolomac! - poviče Pencroff. - Brodolomac na nekoliko stotina milja od nas! Napušten na otoku Taboru! Ah, gospodine Cvruse, sad se ne možete protiviti mojoj nakani da otputujem! -Ne mogu, Pencroffe - odgovori inženjer. - Naprotiv, trebate što prije otputovati. - Već sutra? - Već sutra! Inženjer je držao u ruci papirić koji je izvukao iz boce. On gaje pozorno promatrao neko vrijeme, a potom reče: - Iz ovog dokumenta, dragi prijatelji, odnosno po riječima iz kojih je sastavljen, možemo najprije zaključiti ovo: prvo, da je brodolomac s otoka Tabora čovjek, koji se vrlo dobro razumije u moreplovstvo, jer je naveo na dlaku istu geografsku širinu i dužinu otoka koju smo mi prije ustvrdili, a drugo, da je on Englez ili Amerikanac, i to stoga što je pisamce pisano na engleskom jeziku. - To je posve logično - reći će sad Gedeon Spilett. - Prisutnost tog brodolomca objašnjava podrijetlo onog sanduka koji smo pronašli na obali našeg otoka. Postoji brodolomac, prema tome, i brodolom se morao zbiti. Sto se tiče brodolomca, makar tko on bio, sreća za njega što je Pencroffu sinula ideja sagraditi ovaj brod i upravo danas iskušavati njegova plovna svojstva, jer da smo samo jedan dan zakasnili, ova se boca mogla razbiti o litice na obali.

- Doista, prava je sreća stoje Bonadventura prošla ovuda i naišla na tu bocu, prije no što se razbila o obalu.

1

299

Jules Verne

— Ne čini li vam se da je sve to vrlo čudno? - upita Cyrus Smith, obrativši se Pencroffu. -To ja držim sretnom slučajnosti - odgovori Pencroff - i ničim drugim. Zar vi nazirete nešto neuobičajeno u cijeloj ovoj zgodi, gospodine Cvruse? Ta je boca morala nekamo otplutati, a nije li svejedno je li doplutala ovamo ili nekamo drugamo? - Možda vi imate pravo, Pencroffe - reče inženjer - pa ipak... - Ni po čemu se ne bi moglo zaključiti da ta boca već dulje vrijeme ne pluta morem - zamijeti Harbert. — Ni po čemu — složi se Gedeon Spilett — pa i za papir pronađen u njoj reklo bi se da je nedavno pisan. Kakvo je vaše mišljenje, Cvruse? — Teško je to ustvrditi, a uostalom brzo čemo to saznati! — odgovori Cyrus Smith! Za vrijeme tog razgovora Pencroff nije stajao skrštenih ruku. On je okrenuo brod, te je sada Bonadventura podj>ovoljnim vjetrom, koji joj je napinjao sva jedra, brzo jurila prema Caporkovu rtu. U tom su trenutku svakog naseljenika zaokupljale misli o brodolomcu na otoku Taboru. Je li još bilo vremena spasiti ga? Bio je to veliki događaj u životu naseljenika! Premda su i sami bili brodolomci, oni su se bojali da je onaj tamo bio manje sretan od njih, te su držali svojom dužnosti pohitati u pomoć tom nesretniku. Zaobišli su Čaporkov rt. Oko četiri sata, Bonadventura se usidri kraj ušća Rijeke milosti. Te iste večeri su razrađene sve pojedinosti, koje su se odnosile na putovanje do otoka Tabora. Svima se činilo da će biti najbolje ako

Pencroff i Harbert, s obzirom na to da su oni jedini znali upravljati brodom, pođu sami na to putovanje. Ako otplove sutradan, 11. listopada, mogli su na otok Tabor stići 13. u tijeku dana. Budući daje vjetar bio povoljan, oni su mogli udaljenost od sto pedeset milja prevaliti za četrdeset i osam sati. Ako na otoku ostanu jedan dan, a tri do četiri dana prođe u povratku, moglo se računati da će 17. biti ponovno na Lincolnovu otoku. Vrijeme je bilo lijepo, barometar se stalno penjao, vjetar se, pomalo, ustalio, svi su izgledi bili na strani ovih hrabrih ljudi, koje je ljudska dužnost odvlačila s njihova otoka. I tako je odlučeno da će Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Nab ostati u Granitnom dvorcu. Međutim, dogodila se jedna promjena. Naime, Gedeon Spilett, koji nije zaboravio na svoje zvanje dopisnika New York Heralda, izjavi da će prije plivajući krenuti do otoka Tabora no što će propustiti sličnu prigodu, te je i njemu bilo dopušteno poći na put. Tu su večer iskoristili da prenesu na Bonadventuru nešto posteljine, alata, oružja, municije, kompas, namirnica za tjedan dana. Sve su to naseljenici brzo ukrcali u brod i odmah se potoni vratili u Granitni dvorac. Sutradan u pet sati ujutro naseljenici se pozdrave, zaželjevši jedni drugima sreću. Bili su vrlo uzbuđeni. Pencroff okrene jedra prema vjetru i usmjeri brod prema Caporkovu rtu, koji je morao zaobići, da bi potom udario ravno prema jugozapadu. Već je Bonadventura bila četvrt milje 300Tajanstveni

otok

udaljena od obale, kadli njezini putnici opaze u daljini dvojicu ljudi koji su ih pozdravljali mahanjem ruku. Bili su to Cyrus Smith i Nab. - Naši prijatelji! - poviče Gedeon Spilett. - Eto, prvi put smo se rastali poslije petnaest mjeseci...! Pencroff, dopisnik i Harbert im uzvrate još jednom i Granitni dvorac je ubrzo nestao iza visokih litica rta. U tijeku prvih sati toga dana, posada Bonadventure je stalno vidjela južnu obalu Lincolnova otoka, koja im je ubrzo izgledala kao zelena košarica nad kojom se dizalo Franklinovo brdo. Njegova visina, neznatna zbog udaljenosti, nije izgledala pogodnom da privuče lađe k njegovim obalama. Zmajev rt su ostavili iza sebe oko jedan sat poslije podne, ali prošavši deset milja daleko od njega. S te udaljenosti nije se ništa razabiralo na zapadnoj obali otoka, koji se protezao do obronaka Franklinova brda. Tri sata iza toga, obzorje je progutalo cijeli Lincolnov otok. Bonadventura je plovila kao galeb. Ona se lako penjala na valove i brzo napredovala. Pencroff je razapeo i gornje jedro, te je pod punim jedrima plovio u pravoj crti, ravnajući se prema kompasu. Katkad ga je Harbert smjenjivao na kormilu, a dječakova ruka je tako sigurno upravljala brodom, da mu Pencroff nije mogao doista ništa zamjeriti. Gedeon Spilett je razgovarao sad s jednim, sad s drugim i, po potrebi, prihvatio bi kormilo. Kapetan Pencroff je bio vrlo zadovoljan svojom posadom i govorio je kako će je nagraditi ništa manje nego s "četvrt litre vina po smjeni". Navečer se mjesečev srp, koji je trebao tek 16. napuniti svoju prvu četvrt, malo pokazao za sunčeva zalaska i brzo potom nestao. Noć

je bila mračna, ali zvjezdana i vedra, te im je i za sutradan obećavala lijepo vrijeme. Pencroff iz opreza spusti gornje jedro. Nije želio da ga neki jači udar vjetra iznenadi s jedrom navrh jarbola. Možda je bio suvišan taj oprez, s obzirom na onako mirnu noć, ali Pencroff je bio obazriv mornar, što mu, dakako, ne smijemo zamjeriti. Dopisnik je prospavao jedan dio noći. Pencroff i Harbert su se svaka dva sata smjenjivali na kormilu. Mornar je imao povjerenja u Harberta kao u sebe sama, a to je povjerenje dječak opravdavao i svojom hladnokrvnosti i svojim razborom. Pencroff mu je odredio smjer kao zapovjednik broda svom kormilaru, a Harbert nije skretao s njega ni za jednu dlaku. Noć je prošla sretno, a i 12. listopada im je prošao pod istim uvjetima. Cijeli taj dan su se strogo držali smjera prema jugozapadu i, ako Bonadventuru nisu odvlačile s njega nepoznate struje, ona je morala stići točno na otok Tabor. More kojim je brod plovio bilo je potpuno pusto. Katkad bi neka velika ptica, albatros ili brzan, proletjela na domet puške. Gedeon Spilett se pitao nije li nekoj od tih snažnih ptica povjerio svoj posljednji napis upućen redakciji New York Heralda. Čini se da su te ptice bile jedina 301Jules Verne

bića koja su navraćala u taj dio Tihog oceana, koji se protezao između Lincolnova otoka i otoka Tabora. - Pa ipak - zamijeti Harbert - baš je sada vrijeme kada kitolovci kreću prema južnom dijelu Tihog oceana. Doista ne vjerujem da postoji more pustije od ovoga. -Pa, kad smo već kod toga, onda bih ja kazao da i nije tako pusto kako izgleda - odgovori Pencroff. - Kako to mislite? - upita dopisnik. -Pa, mi smo tu! Ne držite valjda daje naš brod nekakva olupina, a da smo mi nekakvi dupini! I Pencroff se nasmije svojoj šali. Po ocjeni posade, Bonadventura je navečer bila udaljena oko sto dvadeset milja od Lincolnova otoka, a to znači da je za trideset i šest sati plovila brzinom od tri milje i četvrt na sat. Vjetar je bio slab i činilo se da će posve utihnuti. Uza sve to, posada se nadala da će sutra u svanuće, ako nisu skrenuli sa smjera, ugledati otok Tabor. Zbog toga ni Gedeon Spilett, ni Harbert, ni Pencroff nisu te noći između 12. i 13. listopada stisnuli oka. U očekivanju sutrašnjeg

dana, njima bijaše ovladalo veliko uzbuđenje. Bilo je mnogo nejasnoća u njihovu pokušaju! Jesu li bili blizu otoka Tabora? Je li na otoku još prebivao brodolomac kojemu su žurili u pomoć? Kakav je to čovjek? Neće li on svojom pojavom unijeti neki nemir među dotad složne naseljenike? Sva ta pitanja, na koja će dobiti odgovor sutra, držala su ih budnima. Pri prvim znacima zore, oni su svojim pogledima pretraživali svaki djelić obzorja prema zapadu. -Zemlja! - poviče Pencroff oko šest sati ujutro. S obzirom na to, da se Pencroff nije nikako mogao prevariti, bilo je sigurno daje otok doista bio tu! Lako je zamisliti radost članova posade Bonadventure] Prije no što će proći nekoliko sati, oni će biti na obali otoka! Nisu bili udaljeni više od petnaest milja od otoka Tabora, čija se niska obala jedva izdizala iznad mora. Pramac Bonadventure, upravljen malo prema jugu, usmjeriše ravno prema otoku. Sto se sunce više dizalo nad istočnim obzorjem, sve su se jasnije uočavali vrhunci pojedinih brežuljaka. - Ovo je nekakav otočić, mnogo manji od Lincolnova otoka - zamijeti Harbert — i vjerojatno vuče podrijetlo od nekog podmorskog vulkana. U jedanaest sati, Bonadventura je bila još svega dvije milje od otoka. Tražeći neki prolaz da bi pristao, Pencroff je vrlo polako i oprezno plovio u nepoznatim mu vodama. Sada su pogledom mogli obuhvatiti cijeli otočić, na kojemu su upadali u oči šumarci gumovca zelene krošnje i još poneko oveće stablo slično onima, koja su rasla na Lincolnovu otoku. Ali trojicu je naseljenika najviše začudilo da se nikakav dim nije dizao s otoka, da nisu vidjeli nikakva drugog znaka po kojemu bi zaključili da je otok nastanjen. 302Tajanstveni

otok

A ipak je u pisamcu jasno stajalo da se na njemu nalazi brodolomac i taj je brodolomac sada jamačno bio negdje skriven i vrebao pokrete broda. U međuvremenu se Bonadventura provlačila kroz krivudave prolaze između grebena. Pencroff je očima pazorno pratio i najmanju vijugu. Postavio je Harberta na kormilo, dok se on postavio na pramac, odakle je promatrao vodu, pripravan spustiti jedro, čiji je konop držao u ruci. Dotle je Gedeon Spilett dalekozorom promatrao otočić s kraja na kraj, ali ništa nije uspio opaziti. Napokon je Bonadventura oko podneva svojom pramčanom statvom zastrugala po pijesku obale. Posada malog broda najprije baci sidro, potom smota jedro, a onda se iskrca na obalu. Nije bilo nikakve dvojbe da je upravo to bio otok Tabor jer, prema najnovijim pomorskim kartama, nije postojao nijedan drugi otok u tom dijelu Tihog oceana, na potezu od Novog Zelanda do američke obale. Brod su čvrsto vezali, da ga plima ne bi odvukla na pučinu, a potom se Pencroff sa svoja dva prijatelja, pošto su se dobro naoružali, popeo uz obalu, u nakani da se domognu stožastog brežuljka, visokog dvjesto pedeset do tri stotine stopa, koji se dizao pola milje ispred njih.

- S vrha ovog brežuljka - reče Gedeon Spilett - upoznat ćemo otočić u glavnim njegovim crtama, a to će nam uvelike olakšati traženje. - To znači da ćemo mi ovdje postupiti - reče Harbert - isto onako, kako je gospodin Cyrus postupio na Lincolnovu otoku, kad se popeo na vrh Franklinova brda! - Točno tako - odgovori dopisnik - i to je najbolji način da postignemo cilj. Razgovarajući međusobno, naseljenici su napredovali rubom jedne čistine, koja se prostirala do podnožja stožastog brežuljka. Ispred njih bi prhnulo poneko jato golubova kamenjara i morskih lastavica, potpuno sličnih onima na Lincolnovu otoku. Ispod drveća, što se s lijeve strane pružalo duž čistine, oni su čuli nekakvo pucketanje u grmlju i opazili kako se vlati trave miču, što je bilo znakom da su uznemirili neke vrlo plašljive životinje. No, još uvijek nisu naišli ni na kakav dokaz da je otok nastanjen. Kad su stigli u podnožje stožastog brežuljka, Pencroff, Gedeon Spilett i Harbert se uspenju malo uza nj i bace pogled svuda oko sebe. Doista su se nalazili na malom otočiću, čiji obujam nije bio veći od šest milja i koji je imao izduženi, jajolik oblik. Ponegdje se u more pružao poneki rtić, a ponegdje je obala tvorila mali zaljev. A svuda oko otoka pusto more, sve do granice između mora i neba. Nikakve zemlje, nikakva broda na vidiku!

303

H Cijela površina tog otočića bila je obrasla šumom. Svojim izgledom nije bio raznolik kao Lincolnov otok, koji je bio pust i divlji na jednom svom dijelu, ali stoga bogat i plodan na drugome. Posvuda se pružala jednolika ravan zelenila, koju su narušavala dva ili tri brežuljka neznatne visine. Ukoso po dužini otočića tekao je potočić preko široke čistine i uskim se ušćem ulijevao u more na zapadnoj strani. - Otočić mi izgleda vrlo malen - reče Harbert. -1 meni - odgovori Pencroff. - Bio bi premalen za nas. - Osim toga - pridoda dopisnik - čini se daje nenastanjen. - Doista - odgovori Harbert - reklo bi se da tu nema ljudi. - Siđimo - reče Pencroff- i pretražimo ga. Mornar se sa svojim prijateljima vrati na obalu, na mjesto gdje su ostavili Bonadventuru. Odlučili su pješice napraviti krug oko otoka, prije no što će se uputiti u njegovu nutrinu. Htjeli su da nijedan pedalj zemljišta ne izbjegne njihovu pogledu. Obalom su lako napredovali. Jedino su im se na nekoliko mjesta ispriječile velike hridine, ali su ih lako obišli. Krenuli su prema jugu. Usput su poplašili mnoga jata vodenih ptica i brojne tuljane koji su se bacali u more, opazivši ih iz daljine.

- Ove životinje - napomenu novinar - ne vide ljude sada po prvi put. One ih se boje, znači da su ih upoznale. Nakon jednog sata hoda, stigli su do najjužnije točke otočića, do vrlo oštrog rta, a onda su okrenuli prema sjeveru, duž njegove zapadne obale, koja je i tu bila prekrivena pijeskom i hridinama, dok se straga prostirala gusta šuma. Nigdje nisu zamijetili nikakvu nastambu, nigdje traga ljudskim stopalima, nigdje duž čitave obale koju su poslije četiri sata hoda potpuno obišli. To je, u najmanju ruku, bilo vrlo čudno. Sve su više stjecali uvjerenje, da otok Tabor nikad i nije bio nastanjen ili barem u tom trenutku više nije. Možda je od vremena kad je pisan onaj papir prošlo više mjeseci ili godina, te se lako moglo pretpostaviti da se brodolomac u međuvremenu ili uspio vratiti u domovinu ili je umro od gladi. Raspredajući o tim, manje-više, vjerojatnim pretpostavkama, Pencroff, Harbert i Gedeon Spilett na brzinu pojedu nešto na palubi Bonadventure, kako bi mogli nastaviti svoje traganje dok ne padne noć. U pet sati poslije podne zađoše u šumu. Mnogobrojne životinje su se razbježale čim su ih zamijetile. Uglavnom su to bile koze i svinje koje su, što su naseljenici odmah opazili, pripadale europskim pasminama. Nema dvojbe, neki ih je kitolovac iskrcao na otok, gdje su se one vrlo brzo razmnožile. Harbert se zarekao da će 304Tajanstveni

otok

barem jedan do dva para uhvatiti žive, radi toga da njima napuči Lincolnov otok. Bilo je, dakle, očito da su ljudi, tko zna kada, posjetili ovaj otočić. A to je bilo još očitije kad su, hodajući šumom, zamijetili utabane puteljke, debla oborena sjekirom i druge tragove ljudskih ruku. Ali ta su stabla, već prilično natrula, bila oborena prije mnogo godina, rezove je sjekire već pokrila mahovina, a puteljci su obrasli dugom i gustom travom, tako da ih se jedva i razaznavalo. - Ovo ne dokazuje samo da su se ljudi jednom iskrcali na ovaj otočić - napomenu Gedeon Spilett - nego da su i prebivali na njemu neko vrijeme. Ali kakvi su to ljudi bili? Koliko ih je u svemu bilo i koliko su ostali ovdje? - Onaj papir govori samo o jednom brodolomcu — na to će Harbert. -Ako je taj i sada na ovom otočiću -javi se Pencroff- mi ćemo ga onda sigurno pronaći! Nastavili su, dakle, s traganjem. Krenuše putom koji je ukoso sjekao otok i pružao se duž potoka što je utjecao u more. Kao što su životinje europskog podrijetla, pa tragovi ljudskih ruku, nedvojbeno dokazivali daje čovjek jedom dospio na ovaj otočić, tako su i neki primjerci biljaka isto potvrđivali. Na nekim mjestima, usred čistina, vidjelo se daje nekoć, vjerojatno u davna vremena, zemlja bila zasađena povrćem. Harbert se uvelike obradovao kad je prepoznao stabljike krumpira, cikorije, lobode, mrkve, kupusa, repice. Dostatno je bilo pobrati njihovo sjemenje, pa da tim biljkama obogati tlo Lincolnova otoka.

- Sjajno! Sjajno! - govorio je Pencroff. - Sva će ta trava dobro doći i Nabu i nama. Ako i ne pronađemo brodolomca, naše putovanje neće biti uzaludno. Bog nas je nagradio za naš trud! - Tako je - odgovori Gedeon Spilett - ali kad vidim u kakvu se stanju nalaze ti nasadi, sve me nešto strah da na ovom otočiću već dugo nitko ne prebiva. - Doista - dometne Harbert - nijedan čovjek, makar kakav bio, ne bi zanemario sve ove biljke bitne za njegov opstanak! -Slažem se! - reče Pencroff. - Brodolomac je napustio otok...! Po svemu se to može pretpostaviti... - Znači li daje onaj papir pisan prije mnogo vremena? - Očito! -1 da je ona boca stigla na Lincolnov otok poslije duljeg plutanja morem? - A zašto ne? - odgovori Pencroff. - Ali evo, već se mrači - doda - i ja mislim da bi bilo bolje prekinuti traženje. 305Jules

Verne

- Vratimo se na brod, a sutra ćemo nastaviti - reče dopisnik. To je bilo najpametije. Upravo su htjeli poslušati taj savjet, kadli Harbert poviče, pokazujući nekakvu nejasnu gomilu među drvećem: -Koliba! Odmah sva trojica krenuše prema kolibi. Onako u polumraku, vidješe da je koliba bila sagrađena od dasaka i presvučena debelim platnom, umočenim u katran. Pencroff odgurne nogom poluzatvorena vrata i uđe unutra. U kolibi nije bilo nikoga! 306Tajanstveni

otok

XIV. NAMJEŠTAJ U KOLIBI - NOĆ - NEKOLIKO SLOVA -TRAŽENJE SE NASTAVLJA - BILJKE I ŽIVOTINJE -HARBERT U ŽIVOTNOJ OPASNOSTI - NA BRODU -POLAZAK - LOŠE VRIJEME PROBUĐENI NAGON -IZGUBLJENI NA MORU - VATRA UPALJENA U PRAVOM TRENUTKU Pencroff, Harbert i Gedeon Spilett su bez riječi stajali, obavijeni mrakom. Pencroff zazove snažnim glasom. Ne dobi nikakva odgovora. Mornar tada kresne kresivom i upali jednu grančicu. Njezina svjetlost na tren obasja malu prostoriju, koja je izgledala potpuno praznom. U dnu se nalazilo prilično grubo ognjište, a na njemu hladan pepeo i gomila suhih drva. Pencroff baci na nj upaljenu grančicu, drvo zapucketa i živo zaplamsa. Tada zamijete jedan krevet u neredu, čiji su vlažni i požutjeli pokrivači dokazivali da na tom krevetu već dugo nije nitko spavao. U jednom kutu ognjišta bila su dva zarđala lončića i prevrnuti kotao, jedan ormar s nešto mornarske, napola pljesnive, odjeće u njemu. Na stolu su pronašli jedan pribor za jelo od

kositra ijednu bibliju, koja se raspadala od vlage. U drugom kutu nešto alata, lopatu i budak, dvije lovačke puške od kojih je jedna bila slomljena. Na jednoj polici još netaknutu bačvicu baruta, jednu bačvicu olova i više kutija upaljača. Sve te stvari su bile pokrivene debelim slojem prašine, što je na njih, možda, godinama padala. - Nema nikoga - reče novinar. - Nikoga! - odgovori Pencroff. -Već dulje vrijeme u ovoj prostoriji nitko ne stanuje - nadoda Harbert. 307

JBi/i sw to Cyrus Smith i Nab. 308Tajanstveni

otok

-Jest, doista dulje! - složi se novinar. - Gospodine Spilette - reče tada Pencroff - umjesto da se vratimo na brod, mislim da bi bilo bolje noć provesti u ovoj kolibi. - U pravu ste, Pencroffe - odgovori Gedeon Spilett - a ako se njezin vlasnik vrati, pa dobro, možda se i neće ljutiti kad vidi da smo mu upali u kuću! - Neće se on vratiti! - reče mornar, odmahujući glavom. - Vi, dakle, držite da je napustio otok? - upita novinar. - Daje napustio otok, bio bi ponio svoje oružje i svoj alat - odgovori Pencroff. - Vi i sami znate koliko brodolomci cijene stvari koje najdulje traju poslije brodoloma. Ne!

Ne! - ponovi mornar uvjerenim glasom -Ne, on nije napustio otok! Da je otplovio nekim brodom, koji je sam napravio, on nikad ne bi ostavio ove stvari koje su mu prijeko potrebne! Ne, on je još uvijek na otoku! - Živ... ? - upita Harbert. -Živ ili mrtav. Ako je mrtav, on sigurno sam sebe nije mogao pokopati, pretpostavljam - odgovori Pencroff- te ćemo barem pronaći njegove ostatke. Odlučili su, dakle, provesti noć u napuštenoj kolibi, koju će zagrijati drvima naslaganim u jednom kutu. Zatvorivši vrata, Pencroff, Harbert i Gedeon Spilett su sjeli na jednu klupu i sjedili tako, razgovarajući malo, ali razmišljajući mnogo. Bili su u takvom duševnom stanju da su svašta pretpostavljali i svemu se nadali i vjerojatno su pozorno osluškivali šumove koji su dolazili izvana. Da su se vrata iznenada otvorila i na njima se pojavio neki čovjek, oni se ne bi bili previše iznenadili, unatoč tome, stoje koliba izgledala napuštenom, već bi pružili svoje ruke da stisnu ruke tog čovjeka, tog brodolomca, tog nepoznatog prijatelja, kojega su kao prijatelji očekivali! Ali nikakva se buka ne začu, vrata se ne otvore i vrijeme je tako prolazilo u očekivanju. Kako se ta noć učinila dugom mornaru i njegovim prijateljima! Samo je Harbert odspavao dva sata, jer je u njegovim godinama san najpreča potreba. Njima se žurilo, svoj trojici, nastaviti s traganjem započetim dan prije i da pretraže sve i najskrovitije kutove ovog otočića! Pretpostavke što ih je Pencroff iznio bile su više nego opravdane i bilo je gotovo sigurno daje stanovnik te nastambe umro, s obzirom na to da je koliba prazna i da su se alat, posuđe i oružje nalazili u njoj. Trebalo je, dakle, potražiti njegove ostatke i sahraniti ih kao što doliči kršćaninu. Činije svanulo, Pencroff i njegovi prijatelji uzeše odmah pretraživati kolibu. Taje koliba, doista, bila sagrađena na povoljnom mjestu, iza jednog brežuljka i u sjeni pet ili šest velikih stabala gumovca. Ispred kolibe i između drveća, sjekira je stvorila široku čistinu s koje se pružao pogled prema moru. Preko male livadice, ograđene već gotovo porušenom ogradom, silazilo se na morsku obalu, gdje se više nalijevo nalazilo ušće potoka. Koliba je bila sagrađena od dasaka. Odmah je upadalo u oči da su te daske potjecale od korita ili mosta nekog broda. Bilo je, dakle, vjerojatno 309Jules Verne

da je neki brod, nastradao u oluji, bio bačen na obalu otoka i da je, služeći se ostacima broda, neki čovjek sagradio, pomoću alata koji mu se našao pri ruci, ovu kolibu. A to im je postalo još jasnije kad je Gedeon Spilett, pošto je obišao oko kućice, opazio na jednoj dasci - vjerojatno jednoj od onih koje su

sačinjavale oplatu nastradalog broda - ove riječi, već pomalo izbrisane: BR.TAN.A -Britania! - poviče Pencroff, kojega je novinar dozvao. - To ime nose mnogi brodovi, te ne bih mogao reći je li ovaj pripadao engleskoj ili američkoj zastavi! - Nije bitno, Pencroffe! - Doista, nije bitno - odgovori mornar. - U stvari, ako je netko od preživjele posade još na životu, mi ćemo ga spasiti, makar kojoj zemlji pripadao! Ali, prije no što otpočnemo s traganjem, vratimo se najprije do Bonadventurel Pencroffom je ovladao neki nemir, čim se sjetio svog broda. Ako je otok ipak nastanjen i ako se neki od njegovih stanovnika domogao... Ali, on slegne ramenima na tu nevjerojatnu pretpostavku. Usput, budi rečeno da je mornar uvijek najradije jeo na brodu. Put do broda je bio dobro obilježen i dosta kratak, iznosio je jedva jednu milju. Krenuše, zagledajući u šumu i gustiš kroz koji su stotine svinja i koza bezobzirce bježale. Dvadeset minuta pošto su napustili kolibu, ugledaše istočnu stranu otoka i Bonadventuru usidrenu u malom zaljevu. Pencroffu se ote uzdah olakšanja. Doista, taj je brod njemu bio isto što i sin, a očevo je pravo biti češće u brizi no što to razum dopušta. Popeli su se na brod, obilno doručkovali, tako da su ručati mogli i poslije no što se obično ruča. Kad su bili gotovi, nastavili su traganje s najvećom mogućom pozornosti. Ukratko, bilo je najvjerojatnije da je jedini stanovnik otoka nastradao. Prema tome, Pencroff i njegovi prijatelji su tražili ostatke prije mrtvog, nego živog čovjeka! Ali, sav im je trud bio uzaludan. Više od pola dana su pretraživali beskorisno gustu šumu, kojom je otok bio obrastao. Nije bilo druge, nego se pomiriti s mišlju daje brodolomac umro, da od njega nije ostalo ni traga ni glasa i da ga je neka zvijer požderala do zadnje koščice. - Krećemo sutra u zoru - reče Pencroff dvojici prijatelja, koji su oko dva sata poslije podne polegli u sjenu jednog šumarka da se malo odmore. - Ja mislim da možemo bez ustezanja ponijeti sa sobom sve one stvari u kolibi, koje su pripadale brodolomcu - reče Harbert. -1 ja - odgovori Gedeon Spilett. - Njegovim ćemo oružjem i alatom dopuniti naše zalihe u Granitnom dvorcu. Ako se ne varam, zalihe baruta i olova su poprilične. 310Tajanstveni otok - Pa i jest - dometne Pencroff. - Osim toga, moramo uloviti barem jedan do dva para onih svinja kojih nema na Lincolnovu otoku. -A ne smijemo zaboraviti niti ono sjemenje - na to će Harbert. -Zahvaljujući njemu, na Lincolnovu otoku ćemo uzgojiti sve vrste povrća, koje raste i na starom i na novom kontinentu. - Da bismo pokupili sve to što bi nam moglo biti od koristi - na to se javi Gedeon Spilett - možda bi bilo bolje produljiti za jedan dan naš boravak na otoku Taboru!

- Nikako, gospodine Spilette - odgovori Pencroff. - Ja predlažem da otplovimo sutra, u sam osvit zore. Čini se da vjetar skreće više prema zapadu. To je sretna okolnost za nas, jer ćemo tako imati povoljan vjetar i za povratak, kao što smo imali kad smo krenuli ovamo. - E, onda ne smijemo gubiti vrijeme! - reče Harbert, dižući se. - Tako je - odgovori Pencroff. - Vi se, Harberte, pobrinite za ono sjemenje koje bolje poznajete od nas. Dotle ćemo se gospodin Spilett i ja baciti u lov na svinje. Šteta što Top nije s nama, on bi nam bio od velike koristi. Ja se, uza sve to, nadam da ćemo ipak uloviti koju! Harbert pođe puteljkom kojim je trebao stići do nekad obrađenog dijela otoka, dok su mornar i novinar okrenuli pravo u šumu. Mnogobrojne su svinje bježale pred njima. Činilo se da te vrlo hitre životinje nisu bile nimalo sklone tome da im se netko približi. Uza sve to, poslije pola sata jurnjave, lovci su uspjeli uloviti jedan par svinja, koji se pred goničima sklonio u svoj brlog u gustom šumarku. Ali, uto odjeknu nekakvi krici nekoliko stotina koraka više prema sjevernoj strani otoka. S tim krikovima se miješalo nekakvo mumljanje, koje nije imalo ničega ljudskog u sebi. Pencroff i Gedeon Spilett se usprave. Pencroff se upravo spremao svezati uhvaćene životinje, ali ove iskoriste trenutak njihove zabune i nestadoše u grmlju. - To je bio Harbertov glas! - reče dopisnik. - Trkom tamo! - poviče Pencroff. Mornar i Gedeon Spilett pojure što su ih noge nosile prema mjestu odakle su dolazili krici. Dobro su uradili što su požurili, jer na zavoju puteljka, pokraj jedne čistine, opaze dječaka kojega je nekakav divlji stvor, golem neki majmun, oborio na zemlju, ne s najboljim nakanama, kako je izgledalo. Gedeon Spilett i Pencroff se bace na to biće, otrgnu ga od Harberta i čvrsto prikuju za zemlju. Sve se to dogodilo u tren. Mornar je bio snažan poput diva, a i dopisnik je bio snažan, te su tog divljaka tako čvrsto stegli da nije mogao mrdnuti, premda se očajnički branio. - Jesi li ranjen, Harberte? - upita Gedeon Spilett dječaka. -Ne, ne! Nisam! - Da te samo okrznuo ovaj goropadni majmun... - poviče Pencroff. - Ali, to nije nikakav majmun! - odgovori Harbert. 311Jules Verne Sad se Gedeon Spilett i mornar malo bolje zagledaju u neobičnog stvora što je ležao na zemlji. Doista, nije to bio majmun kao što su oni mislili. Bio je to ljudski stvor, bio je to čovjek! Ali, kakav čovjek! Divljak u najgorem smislu te riječi, divljak utoliko strasniji stoje, po svemu sudeći, potpuno podivljao. Nakostriješene duge grive, zapuštene brade koja mu je sezala do grudi, gotovo gola tijela, jedino su mu bedra bila pokrivena nekakvom dronjavom krpetinom, divljega pogleda, golemih šaka, vrlo dugih nokata, kože tamne kao mahagonijevo drvo, stopala tvrdih poput papaka, tako je, eto, izgledao taj bijedni stvor koji je ipak imao

ljudski lik. Ali, svatko bi se s pravom mogao upitati, je li u njegovu tijelu još postojala duša ili je jedino životinjski nagon u njemu? — Jeste li vi uvjereni daje ovo čovjek, ili samo držite daje to nekad bio? - upita Pencroff dopisnika. - Na žalost, u tom pogledu nema nikakve dvojbe! - odgovori novinar. - Znači ovo je brodolomac kojega tražimo? - upita Harbert. -Jest - odgovori Gedeon Spilett - samo stoje ovaj nesretnik izgubio sve ljudske odlike. Novinar je kazao istinu. Očito je bilo daje od tog brodolomca, ukoliko je ikad bio prosvijećeno biće, osamljenost stvorila divljaka ili, još gore, pravog šumskog čovjeka. Iz grla su mu izbijali nekakvi nerazumljivi glasovi i probijali se kroza zube oštre kao u mesoždera, zube navikle da razdiru sirovo meso. Čini se da ga je razum već odavno napustio, s obzirom na to da se više nije znao služiti svojim alatom, svojim oružjem, budući da više nije znao zapaliti vatru. Vidjelo se odmah da je brz i gibak, ali i da su se sve njegove tjelesne osobine razvile na uštrb moralnih! Gedeon Spilett mu uputi nekoliko riječi. Činilo se da ga nije razumio, pa čak da ga ni čuo nije... Uza sve to, zagledavši mu se u oči, novinar je imao dojam da se tračak razuma zadržao u njima. Uhićenik se, međutim, nije više otimao, pa nije ni pokušavao osloboditi se konopa kojim je bio svezan. Nije li, možda, na nj previše porazno djelovala prisutnost ljudi kojima je nekada bio sličan? Nije li, u nekom krajičku njegova mozga, sijevnulo letimično sjećanje na ljudski rod? Da ga slučajno oslobode, bi li ostao s njima, ili bi pobjegao u šumu? Tko to zna! Međutim, trojici naseljenika nije ni padalo na um osloboditi ga, već Gedeon Spilett reče, pošto je pozorno promotrio tog bijednika: - Tko on bio da bio, ma što da je nekad radio i ma što u budućosti postao, naša je dužnost povesti ga sa sobom na Lincolnov otok! - Tako je! - složi se Harbert. - Možda ćemo ipak s vremenom u njemu probuditi iskru razuma! - Duša je Čovjekova besmrtna - reče novinar - i za nas će biti veliko zadovoljstvo ovog Božjeg stvora otrgnuti životinjskoj tuposti. 312

Tajanstveni otok Pencroff je vrtio glavom, s nevjericom. - U svakom slučaju, mi to moramo pokušati. To nam naša ljudska dužnost nalaže! To, zapravo, i jest dužnost prosvijećenih ljudi i kršćana. Sva trojica su to shvatili i znali su da će se Cyrus Smith složiti s takvim postupkom. - Hoćemo li ga držati svezana? - upita Pencroff. - Možda će hodati ako mu oslobodimo noge — reče Harbert. - Hajdemo pokušati - primijeti Pencroff. Odriješiše konop kojim mu bijahu svezali noge, ali su mu ruke i dalje ostale čvrsto vezane. On se sam podigao i, čini se, nije pokazivao želju za bijegom. Svojim oštrim pogledom je šibao trojicu ljudi koji su hodali pored njega i ni po čemu se nije moglo zaključiti daje bio svjestan toga da im je sličan ili da im je nekoć bio. Nekakav pištavi

zvuk mu je stalno lebdio na usnama, a čitav mu je izgled bio divlji, ali nije pokazivao nakanu suprotstaviti im se. Po novinarovu savjetu, s tim nesretnikom pođoše do njegove kolibice. Možda će stvari koje su mu pripadale potaknuti neko sjećanje u njega! Možda je bila dostatna samo jedna iskra da mu se vrati pomračeni um, da mu oživi zamrla duša! Koliba nije bila daleko. Za nekoliko minuta su svi bili tamo. Ali, zarobljenik kao da ništa nije vidio, kao da nije bio svjestan stvari oko sebe! Što se moglo misliti o stupnju tuposti koja bijaše ovladala tim jadnikom, nego da je to bila posljedica dugogodišnjeg zatočeništva na tom otoku, da je dospio u to stanje poslije dugogodišnje odvojenosti od ostalog svijeta, premda je na taj otok stigao kao razumno biće! Novinaru pade na um da će se, možda, kad vidi vatru, trgnuti iz te obamrlosti. Ubrzo je zaplamsao divan plamen, koji je u stanju čak i životinje privući ognjištu. Taj plamen kao da je u početku privukao pozornost tog nesretnika, ali se ubrzo on opet povukao u svoju ravnodušnost i njegov se pogled ugasio. Očito je da oni, barem u tom trenutku, nisu bili dostatno u stanju ništa više učiniti za tog nevoljnika, te ga odvedu na Bonadventuru, gdje je i ostao, pod sigurnim mornarevim nadzorom. Harbert i Gedeon Spilett se vrate na otok privesti kraju ono što bijahu poduzeli. Nekoliko sati poslije toga, oni se vrate na obalu, noseći alat i oružje, sjemenke povrća, nešto divljači i dva para svinja. Sve je to utovareno u brod i Bonadventura je bila spremna za polazak. Čim sutra ujutro nastupi plima, dignut će sidra i otploviti. Zarobljenika su smjestili u prvu prostoriju u potpalublju, gdje je on sjedio miran i tih, gluh i nijem. 3131

i

Pencroff ga ponudi jelom, ali on ne htjede jesti kuhano meso koje njegovu okusu više nije odgovaralo. Ali, kad mu je mornar pokazao patku što ju je Harbert na otoku ubio, on se na nju bacio sa životinjskom halapljivosti i za trenje poždere. — I vi vjerujete da će mu se vratiti razum? — pitao je Pencroff, s nevjericom vrteći glavom.

- Možda - odgovori dopisnik. - Možda će naša skrb i naša nastojanja jednog dana uroditi plodom i utjecati na nj, jer samoća je od njega napravila ono što je sada, a on odsad više neće biti sam! - Mora da je već dulje vrijeme taj jadnik u tom stanju - zamijeti Harbert. - Možda! - odgovori Gedeon Spilett. - Sto mislite, koliko mu je godina? - upita Harbert. -Na to je vrlo teško odgovoriti - odvrati novinar -jer je nemoguće vidjeti crte njegova lica ispod guste i duge brade. Ali, nije više mlad i ja pretpostavljam da ima najmanje pedeset godina. - Jeste li zamijetili, gospodine Spilette, kako su mu oči duboko upale ispod čeone kosti? - upita dječak. - Jesam, Harberte, i nadodat ću da su čovječnije no što bi se moglo zaključiti, sudeći po njegovu općem izgledu. - Naposljetku, vidjet ćemo - javi se Pencroff. - Baš sam radoznao kakvo će biti mišljenje gospodina Cvrusa Smitha o našem divljaku. Pošli smo u potragu za ljudskim bićem, a vodimo sa sobom ovo čudovište! Na kraju, uradili smo ono što smo mogli! Noć je prošla. Je li zarobljenik spavao ili nije, ne zna se. U svakom slučaju, premda su ga posve odvezali, on se cijelo vrijeme nije ni pomaknuo. Bio je poput zvijeri koje se potišteno drže kad dospiju u ropstvo, ali se poslije razgoropade. Sutradan, 15. listopada, u svanuće, kao što bijaše predvidio Pencroff, vrijeme se promijenilo. Vjetar je sada puhao sa sjeverozapada, dakle, vrijeme je bilo povoljno za povratak Bonadventure, ali je vjetar istodobno i ojačao te će, vjerojatno, zbog toga plovidba biti teža. U pet sati ujutro podigli su sidro. Pencroff podveže veliko jedro i pramac svog broda upravi prema istoku-sjeveroistoku, pravo prema Lincolnovu otoku. Prvi dan plovidbe prošao je bez ikakvih smetnji. Zarobljenik je bio miran u prvoj prostoriji, a kako je, vjerojatno, nekada bio mornar, izgleda daje gibanje mora djelovalo na njega blagotvorno. Nisu li mu se vraćale u sjećanje uspomene iz njegova nekadašnjeg života? U svakom slučaju, bio je miran i više začuđen nego utučen. Sutradan, 16. listopada, vjetar prilično ojača, skrenuvši više prema sjeveru. Prema tome, sad je puhao iz smjera manje povoljnog za daljnju 314Tajanstveni otok plovidbu. Bonadventura je poskakivala na valovima. Pencroff je ubrzo plovio gotovo uza sam vjetar. Ne kazavši nikome ništa, počelo ga je zabrinjavati uskomešano more koje je bijesno navaljivalo na pramac njegova brodića. Nema dvojbe, ako se vjetar ne promijeni, trebat će mu mnogo više vremena da stigne na Lincolnov otok, no što mu je trebalo da bi stigao na otok Tabor. U stvari, 17. listopada ujutro prošlo je točno četrdeset i osam sati, otkad je Bonadventura krenula s otoka Tabora, a ni po čemu se nije moglo zaključiti da se nalazi u blizini Lincolnova otoka. Uostalom, posada broda nije bila u stanju ocijeniti prevaljeni put, jer nisu plovili stalno u istom smjeru, a niti istom brzinom.

Ni poslije daljnjih dvadeset i četiri sata ne ukaza se nikakvo kopno. Vjetar im je puhao, tako reći, u sam pramac, a more je bilo vrlo uzburkano. Trebalo je biti brz pri rukovanju jedrima broda, kojega su valovi u naletima preplavljivali, trebalo ih je brzo stezati i često prebacivati s jedne strane na drugu, ploveći u krivudavoj crti. Osamnaesti listopada Bonadventura je gotovo posve nestala pod naletom golema vala. Da se posada nije na vrijeme snažno uhvatila za most, taj bije val bio odvukao u more. Tom prigodom Pencroffu i njegovim prijateljima, koji su bili vrlo zauzeti sami sobom, stiže iznenada pomoć. Zarobljenik iskoči kroz otvor na prednjem dijelu palube i, kao da se u njemu probudio mornarski nagon, snažnim udarcem štapa razbije dio ograde broda da bi voda što prije otekla s njegove palube, odnosno mosta. Kad se potom brod oslobodio vode, on ponovno siđe pod palubu, a da nije ni riječi prozborio. Iznenađeni njegovim dolaskom, Pencroff, Gedeon Spilett i Harbert pustili su ga da radi po svojoj volji. Uza sve to, njihov je položaj bio kritičan. Mornar se počeo bojati da se izgubio na tom prostranom moru i da ne postoji mogućnost ponovno naći put! Noć s 18. na 19. listopada bila je mračna i hladna. Pa ipak, oko jedanaest sati vjetar popusti, more se nešto smiri i Bonadventura, manje udarana valovima, odmah dobi na brzini. Uostalom, ona se odlično nosila s morem. Ni Pencroff, ni Gedeon Spilett, ni Harbert nisu uopće razmišljali o spavanju. Bdjeli su i, s napregnutom pozornosti promatrali obzorje. Ili su se nalazili u blizini Lincolnova otoka, te će ga opaziti čim svane dan, ili je Bonadventura, nošena morskom strujom, pod silinom vjetra skrenula sa smjera, te je bilo gotovo nemoguće vratiti je na pravi put. Premda je bio do krajnjih granica uznemiren, Pencroff ipak nije očajavao, jer je bio snažna duha. Sjedeći za kormilom, on se svim silama naprezao pogledom probiti gusti mrak, koji ga je obavijao. Oko dva sata ujutro, on se odjednom digne. -Vatra! Vatra! - poviče.

315 - Zemlja -poviče Pencroffoko šest sati ujutro. 316Tajanstveni

otok

Doista, snažno se svjetlo pojavilo na dvadesetak milja prema sjeveroistoku. Tamo je bio Lincolnov otok, a tu svjetlost je vjerojatno zapalio Cyrus Smith, u nakani da im pokaže put koji su trebali slijediti. Pencroff je brod bio upravio suviše prema sjeveru, stoga sada ispravi smjer i okrene pramac prema vatri koja je blistala iznad obzorja, poput neke velike zvijezde. 317

XV. POVRATAK - RAZGOVOR - CYRUS SMITH I NEZNANAC -BALONSKA LUKA - INŽENJEROVO POŽRTVOVANJE -POKUS NEKOLIKO PROLIVENIH SUZA - POVRATAK MEĐU LJUDE

Sutradan, 21. listopada, u sedam sati ujutro, poslije četverodnevne plovidbe Bonadventura se blago nasuče na žalo na ušću Rijeke milosti. Cyrus Smith i Nab, vrlo uznemireni lošim vremenom i produljenim izbivanjem svojih prijatelja, već se u zoru bijahu popeli na zaravan Veliki vidikovac i naposljetku opazili brod koji je toliko kasnio! - Hvala budi Bogu! Eno ih! - poviče Cyrus Smith. Nabovoj radosti nije bilo kraja. Počeo je plesati, vrtjeti se oko sebe i plješćući rukama stalno je vikao: "Gospodaru! Gospodaru!" Cijela ta igra bila je dirljivija od najdirljivijeg govora. Kad je prebrojio osobe koje su se nalazile na palubi broda, inženjer je u prvi trenutak pomislio da Pencroff nije pronašao brodolomca na otoku Taboru ili da je, u najmanju ruku, taj nesretnik odbio napustiti svoj otok i da svoju tamnicu zamijeni drugom. U biti, Pencroff, Gedeon Spilett i Harbert bili su jedini putnici na palubi Bonadventure.

Inženjer i Nab su čekali brod na obali i čim je pristao, još prije no što su putnici poskakali na obalu, Cyrus Smith ih upita: -Vaše nas je zakašnjenje vrlo uznemirilo, dragi prijatelji. Da vas nije zadesila neka nezgoda? - Nije - odgovori Gedeon Spilett. - Naprotiv, sve je prošlo, da nije moglo bolje. Odmah ćemo vam sve ispričati. - Pa ipak - ponovno će inženjer - vaše putovanje nije urodilo plodom, jer trojica ste otišli i trojica ste se vratili. - Griješite, gospodine Cvruse - odgovori mornar - četvorica su se vratila. 318Tajanstveni otok - Dakle, pronašli ste brodolomca? - Jesmo! -Živa? -Živa! - Gdje je on sada? Tko je on? - On je - odgovori Gedeon Spilett - čovjek, ili bolje rečeno, bio je čovjek! To je, Cvruse, sve što vam možemo reci! Inženjer je ubrzo bio izviješćen o svemu što im se dogodilo u toku putovanja. Ispričali su mu pod kojim su okolnostima tragali po otoku Taboru, kako je jedina nastamba otoka već bila odavno napuštena i, na kraju, kako su zarobili brodolomca koji gotovo više nije ni sličio ljudima. - Tako malo sliči čovjeku - doda Pencroff - da nisam siguran jesmo li dobro postupili što smo ga doveli! -Dakako da ste dobro postupili, Pencroffe! - živo odgovori inženjer. - Ali taj nesretnik je posve šenuo pameću! - Možda i jest u ovom trenutku - odgovori Cyrus Smith. - Ali, još prije nekoliko mjeseci taj je nesretnik bio razuman poput vas ili mene. A tko zna što če se dogoditi s onim od nas koji nadživi sve ostale, poslije tako duge osamljenosti na ovom otoku? Teško onome tko ostane sam, dragi prijatelji. Osamljenost, vjerojatno, brzo uništava razum, samoća je kriva što ste tog jadnika našli u takvom stanju. -Ali što vas navodi, gospodine Cvruse, na pomisao da osamljenost ovog nesretnika ne traje više od nekoliko mjeseci? — upita Harbert. - Navodi me to, što je onaj papir što smo ga pronašli tek nedavno pisan - odgovori inženjer - a jedino ga je brodolomac sam mogao napisati. -A možda gaje napisao neki drugi čovjek koji je poslije toga umro! primijeti Gedeon Spilett. - To je nemoguće, dragi moj Spilette. - Zašto bi bilo nemoguće? - upita novinar. - Jer bi u tom slučaju na papiriću bila spomenuta dva brodolomca -odgovori Cyrus Smith — a na njoj se, međutim, spominje samo jedan. Harbert u nekoliko riječi ispriča njihove nevolje dok su plovili natrag, istaknuvši onaj zanimljiv trenutak kad se, za najžešće oluje, u zarobljenom divljaku pojavio nagon čovjeka vična moru. - U pravu si, Harberte - odgovori inženjer - što toj zgodi pridaješ veliko značenje. Taj nesretnik, vjerojatno, nije neizlječiv. Očaj je od njega napravio ono, što je on danas. Ali, ovdje se našao među

ljudima, među sebi sličnim bićima, a budući da u njemu još postoji duša, tu ćemo dušu mi spasiti. Inženjer je promatrao pun samilosti, a Nab obuzet znatiželjom, kako iz potpalublja Bonadventure izlazi brodolomac s otoka Tabora i kako je njegov prvi pokret, kad se našao na kopnu, bio prožet željom za bijegom. Cvrus Smith mu se približi i dostojanstvenim mu pokretom stavi ruku na rame, gledajući ga neizrecivom blagošću. Kao da ga je neka 319-*-* -»

-

™

~~

Cyrus Smith mu se približi i stavi mu ruku na rame. 320Tajanstveni otok jača snaga svladala, nesretnik se, polako, smiri, obori oči, prigne čelo i ne pruži nikakav otpor.

— Jadni pustinjače! — promrmlja inženjer. Cyrus Smith ga je pozorno promatrao. Ako je suditi po izgledu, to jadno biće nije imalo više ništa ljudskoga, međutim, Cyrusu Smithu se učini, baš kao prije toga novinaru, da je u njegovu pogledu zamijetio letimičan tračak razbora. Bilo je odlučeno da usamljenik, ili bolje rečeno, neznanac, naime tako su ga počeli nazivati, prebiva u jednoj sobi Granitnog dvorca, odakle, uostalom, nije mogao pobjeći. On je pustio da ga povedu, ne opirući se. Naseljenici su se nadali da će s pozornosti i skrbi dobiti još jednog prijatelja na Lincolnovu otoku. Nab na brzinu pripremi ručak, jer su novinar, Harbert i Pencroff prosto umirali od gladi. Dok su jeli, Cyrus Smith zamoli putnike da mu potanko ispričaju sve zgode i nezgode s puta. I on je, kao i njegovi prijatelji, bio uvjerenja daje neznanac sigurno ili Englez ili Amerikanac. Na to gaje navodilo ime broda: Britania. Uostalom, njemu se činilo da pod zapuštenom bradom i pod čupavom kosom nazire crte lica svojstvene Anglosaksoncima. - Da, zbilja - odjednom će Gedeon Spilett, obraćajući se Harbertu -ti nam nisi ispričao kako si se sreo s tim divljakom i mi o tome ne znamo ništa drugo nego da bi te on bio zadavio da ti mi nismo na vrijeme priskočili u pomoć. - Vjere mi - odgovori Harbert - u neprilici sam ispričati kako se to dogodilo. Mislim da sam bio zauzet branjem sjemenja biljki, kad začuh buku. Izgledalo je kao da se s vrha vrlo visokog stabla ruši neki usov. Nisam gotovo imao vremena okrenuti se... Ovaj nesretnik, koji se šćućurio na nekom stablu, srušio se na mene brže no što sam u stanju to vam ispričati. Da nije bilo gospodina Spiletta i Pencroffa... - Drago dijete - reče Cyrus Smith - ti si bio u velikoj opasnosti, ali da nije bilo toga, možda nikada ne biste bili pronašli ovog jadnika i mi ne bismo imali još jednog prijateljaa na ovom otoku. - Vi se, dakle, nadate, Cvruse, da ćete ovog divljaka ponovno vratiti ljudskom rodu? - upita novinar. - Pa, nadam se - odvrati inženjer. Poslije doručka napustiše Granitni dvorac i spustiše se na obalu. Prihvatili su se iskrcavanja stvari s Bonadventure. Pregledavajući oružje i alat, inženjer ne opazi na njima nikakva znaka po kojemu bi mogao dokučiti kojoj je naciji pripadao neznanac. Naseljenici su bili sigurni da će svinje, uhvaćene na otočiću Tabor biti od velike koristi na Lincolnovu otoku. Odveli su ih u svinjac, gdje će se vjerojatno brzo pripitomiti. Dvije bačvice što su sadržavale barut i olovo, a također i kutije s upaljačima, svi oduševljeno pozdraviše. Dogovorili su se da će urediti malu barutanu, ali izvan Granitnog dvorca ili u gornjem dijelu tunela, 321

l &•

f Jules Verne gdje se nisu morali bojati nikakve eksplozije. Uza sve to, i dalje su se morali služiti piroksilom, jer su s tom tvari postizali izvanredne rezultate te, prema tome, i nije bilo razloga zamijeniti ga s običnim barutom. Kad su bili gotovi s iskrcavanjem broda, Pencroff reče: - Gospodine Cvruse, držim da bismo Bonadventuru morali usidriti na sigurno mjesto. - Zar kao sidrište ne bi moglo poslužiti ušće Rijeke milosti? - upita Cyrus Smith. -Ne bi, gospodine Cvruse - odgovori mornar. - Pola vremena, odnosno za vrijeme oseke, ostala bi nasukana na pijesku, a to joj škodi. Znate, Bonadventura je dobar brod, koji je sjajno izdržao onaj val, koji nas je pri povratku onako žestoko preplavio. - A zar ne bi mogla biti usidrena u samoj rijeci? - Pa bi, gospodine Cvruse, nema dvojbe da bi, ali u njoj nije zaštićena od istočnih vjetrova, te bi mnogo patila od naleta valova. - Pa dobro, gdje biste je vi htjeli usidriti, Pencroffe? -U Balonskoj luci - odgovori mornar. - Taj mali zaton, zaštićen liticama od mora, predstavlja pravu luku za naš brod. -A nije li to odviše udaljeno? - Koješta! Ta udaljeno je najviše tri milje od Granitnog dvorca, a do tamo vodi lijep i ravan put. - Pa, onda odvedite tamo svoju Bonadventuru — odgovori inženjer. -Međutim, meni bi bilo draže da se nalazi pod našim izravnim nadzorom. Čim smognemo malo više vremena, moramo joj sagraditi malu lučicu. - Sjajno! - poviče Pencroff. - Pristanište sa svjetionikom, lukobranom i suhim dokom! S vama, gospodine Cvruse, sve ide kao podmazano! - Jest, moj vrijedni Pencroffe - odgovori inženjer - ali pod uvjetom da mi vi pomognete jer vi, u biti, obavljate tri četvrtine svih naših poslova. Harbert i mornar se ukrcaju na Bonadventuru, izvuku sidro iz mora, podignu jedro i, uz pomoć vjetra s pučine, vrlo brzo doplove do Čaporkova rta. Dva sata poslije toga, Bonadventura je spokojno počivala na mirnoj vodi Balonske luke. Je li neznanac, u prvim danima koje je proveo u Granitnom dvorcu, ičim pokazao da se njegova divlja narav barem nešto promijenila? Nije li neka jača svjetlost sad blistala u dnu njegova pomračenog uma? Dakako da jest, i to u tolikoj mjeri da su se Cyrus Smith i novinar pitali je li se ikada razum tog nesretnika bio posve ugasio. Naviknut na otvoreni zrak, na beskrajnu slobodu, koju je uživao na otoku Taboru, neznanac je u početku pokazivao znakove muklog bijesa, te su se naseljenici pobojali da se on ne baci

strmoglavce kroz jedan od prozora Granitnog dvorca. Ali, malopomalo, on se smiri, te su ga pustili da se slobodno kreće. 322Tajanstveni

otok

Imali su, dakle, razloga s pravom se nadati. Neznanac je već počeo zaboravljati svoje mesožderske nagone. Pristao je da se hrani manje životinjskom hranom od one, kojom se hranio na otoku Taboru. Kuhano meso nije više u njemu poticalo osjećaj gađenja, kao nedavno na brodu za vrijeme plovidbe. Cvrus Smith je iskoristio trenutak dok je spavao, te mu je podrezao dugu kosu i zapuštenu bradu koje su, poput kakve grive, cijelom njegovu liku davale divlji izgled. On mu je, također, dao pristojniju odjeću, pošto je s njega skinuo onaj dronjak koji mu je bio obavijen oko bedara. Na kraju je neznanac, zahvaljujući tim promjenama, poprimio čovječniji izgled, a čini se da mu je i pogled u međuvremenu postao nešto blaži. Nekoć, dok se izričaj razuma ogledao na crtama njegova lica, mora da je njegovo lice bilo na svoj način lijepo. Cvrus Smith je stavio sebi u dužnost da svakog dana provede po nekoliko sati u njegovu društvu. Uvijek se trudio nešto raditi u njegovoj blizini i tako svojim radom privući njegovu pozornost. Možda je bio potreban samo neki bljesak da njegovu dušu trgne iz mrtvila, da mu neko sjećanje sijevne u mozgu, da mu se vrati razum, da ga nešto potrese, kao što se dogodilo na palubi Bonadventure za vrijeme oluje. Inženjer se uz to trudio govoriti što snažnijim glasom, tako da bi putem vida i sluha što dublje prodro do neznančeva obamrlog uma. Njemu bi se u tim njegovim nastojanjima katkad pridružio jedan, a katkad svi njegovi prijatelji. Oni su vrlo često razgovarali o stvarima koje su se odnosile na more, jer su računali da će tim razgovorom prije dotaknuti dušu jednog pomorca. Na trenutke se činilo da neznanac s određenim zanimanjem prati njihov razgovor, te su naseljenici zaključili da ih on djelimično razumije. Ponekad bi se na njegovu licu ocrtavala beskrajna tuga, stoje dokazivalo da on u sebi pati. Taj izraz na njegovu licu nije mogao prevariti. Govorio nije ništa, premda se u nekoliko navrata činilo da će mu svakog trenutka nekoliko riječi poteći iz usta. Kako bilo da bilo, taj je jadnik bio miran i tužan. No, nije li možda ta njegova mirnoća bila samo prividna? Nije li njegova tuga bila posljedica njegova ropstva? Nije se još ništa moglo ustvrditi. Gledajući oko sebe uvijek iste predmete, i to uvijek u ograničenom prostoru, stalno u društvu s naseljenicima na koje se morao prije ili poslije naviknuti, nemajući nikakvih osobitih želja, bolje hranjen i bolje odjeven, bilo je prirodno da se njegovo tijelo, pomalo, mijenja. Međutim, je li on počeo

osjećati strujanje novog života ili se pak, upotrijebit ćemo riječi koje su se mogle s pravom primijeniti na nj, počeo poput kakve životinje prilagođivati na svog gospodara? Cvrus Smith je to pitanje držao vrlo bitnim i želio gaje što prije riješiti, ali se bojao da se pritom ne prenagli. Po njegovu mišljenju, neznanac je bio teški bolesnik! Hoće li taj bolesnik ikad ozdraviti? Inženjer je svu svoju pozornost posvetio njemu. Vrebao je na njegovu dušu, ako se možemo poslužiti tim izričajem, vrebao je i bio spreman zgrabiti je! 323

ii Naseljenici su s iskrenim uzbuđenjem pratili sve mijene tog liječenja, koji je Cyrus Smith poduzeo. Oni su mu pomagali u tom milosrdnom poslu i svi, osim možda Pencroffa koji nije bio osobito uvjeren da se neznancu može vratiti razbor, svi su se oni počeli nadati i vjerovati poput inženjera. Kao što smo rekli, neznanac je bio vrlo miran i pokazivao je prema inženjeru, pod čiji je utjecaj očito padao, neku vrstu privrženosti. Cyrus Smith odluči iskušati ga, naime, odluči ga prebaciti u drugu sredinu, izvesti ga pred beskrajnu pučinu koju su njegove oči nekoć vrlo često promatrale, povesti ga do ruba šume koja ga je morala podsjetiti na šumu u kojoj je proveo mnoge godine svoga života! - Ali - reče Gedeon Spilett - neće li on pobjeći kad se jednom nađe na slobodi?

- Vidjet ćemo - odgovori inženjer. - Hm! - promumlja Pencroff. - Kad taj momak opazi slobodan prostor ispred sebe i osjeti čisti zrak, odjurit će koliko ga noge nose! - Ne vjerujem - odgovori Cyrus Smith. - Pa, pokušajmo - reče Gedeon Spilett. - Pokušajmo! - odgovori inženjer. Tog dana je bio 30. listopada. Prema tome, brodolomac s otoka Tabora je već devet dana bio zatočen u Granitnom dvorcu. Bilo je toplo. Jarko je sunce svojim toplim zrakama obasipalo otok. Cyrus Smith i Pencroff pođu u sobu u kojoj je neznanac prebivao. Našli su ga kako leži kraj prozora i promatra nebo. - Dođite, dragi prijatelju - reče mu inženjer. Neznanac odmah ustane. On se zagleda u Cvrusa Smitha i pođe za njim, dok je mornar išao u stopu iza njega, ne vjerujući da će pokus uroditi plodom. Kad su došli do praga Granitnog dvorca, Cyrus Smith i Pencroff skupa s njim uđu u dizalicu, dok su ih Nab, Harbert i Gedeon Spilett čekali podno Granitnog dvorca. Košara se spusti i u nekoliko trenutaka svi su se našli na morskoj obali. Naseljenici su se malo odmakli od neznanca, kako bi se osjećao slobodnijim. Neznanac načini nekoliko koraka prema moru. Pogled mu živo zasja, ali on ne pokaza nikakvu želju za bijegom. Promatrao je valove kako se najprije razbijaju o otočić, a potom nestaju na pjeskovitoj obali otoka. - Ovo ovdje je more - reče Gedeon Spilett - koje možda u njemu i ne potiče želju za bijegom! - Treba ga odvesti na zaravan - odgovori Cyrus Smith. - Tamo na rubu šume, tamo će ovaj pokus bolje uspjeti! - Uostalom, on ne može pobjeći - dopuni Nab - jer su svi mostovi podignuti. 324Tajanstveni otok - Koješta! - odgovori Pencroff. - Zar misliš da je on od one vrste ljudi koje će zadržati potočić poput Glicerinskog potoka? Ta on će lako preko njega, u jednom će ga skoku preskočiti! - Pa, vidjet ćemo - na to će Cyrus Smith, čije su oči netremice gledale neznanca. Svi se sad upute prema ušću Rijeke milosti i, popevši se lijevom obalom rijeke, stigoše na zaravan Veliki vidikovac. Kad su stigli do prvih prekrasnih stabala s kojima je počinjala šuma i sa čijim se lišćem poigravao tihi lahor, neznanac pohlepno udahne prodorni miris kojim je bio prožet zrak i dugi mu se uzdah ote iz grudi. Naseljenici su se držali straga, pripremni da ga zadrže, ako samo pokuša ili napravi pokret da kani pobjeći. Doista, na trenutak je izgledalo da će se to jadno stvorenje baciti u potok koji gaje dijelio od šume. Već su mu noge bile napete poput opruga. Ali gotovo u istom trenutku, on se presavije i upola skruti, a krupna mu suza izbije iz očiju.

-Ah! - poviče Cyrus Smith. - Plačeš, znači da si ponovno postao čovjekom!

XVI. TAJNA KOJU TREBA RASVIJETLITI - PRVE NEZNANČEVE RIJEČI DVANAEST GODINA NA OTOKU TABORU -NEHOTIČNO PRIZNANJE - NESTANAK - POUZDANJE CYRUSA SMITHA -

IZGRADNJA VJETRENJAČE - PRVI KRUH - DJELO ODANOSTI ČESTITE RUKE

Da! Nesretnik je zaplakao! Nema dvojbe, neka mu je uspomena iskrsla u duši, te je, kao što se izrazio Cyrus Smith, kroz plač ponovno postao čovjekom! Naseljenici su ga pustili neko vrijeme samoga na zaravni, pa čak su se malo i udaljili tako da se osjeti slobodnijim, ali njemu nije bilo ni na kraj pameti iskoristiti za bijeg taj trenutak slobode. Cyrus Smith odluči povesti ga u Granitni dvorac. Dva dana poslije toga u neznancu se, izgleda, pojavila želja, postupno se umiješati u zajednički život. Bilo je očito daje on i čuo i razumio, ali je također bilo očito da nipošto nije htio razgovarati sa svojim novim poznanicima. Prislonivši jedne večeri uho na vrata njegove sobe, Pencroff je čuo kako izgovara ove riječi: -Ne! Ovdje! Ja! Nikad! Ujutro to ispriča drugima. - Pod tim se krije neka bolna tajna! - reče Cyrus Smith. Neznanac je radio u povrtnjaku, služeći se alatom potrebnim za njegovu obradu. Kad bi se pri poslu zaustavio, što se često događalo, on bi se sav zadubio u svoje misli. Po inženjerovu savjetu, svi su poštovali udaljenost, koju je on htio sačuvati između sebe i njih. Kad bi mu se neki od naseljenika približio, on bi uzmaknuo, a jecaji bi mu provalili iz prepunih grudi. Da ga nije nečista savjest tako mučila? Moglo je lako biti, te Gedeon Spilett gotovo nehotice napravi ovu primjedbu: 326

Tajanstveni otok - Ja mislim da on ne govori stoga što bi kazao suviše ozbiljne stvari, kad bi progovorio! Trebalo je biti strpljiv i čekati. Nekoliko dana potom, to jest 3. studenog, neznanac je radio na zaravni, zaustavio se i ispustio štihaču na zemlju. Cyrus Smith ga je promatrao iz daljine i ponovo opazio kako mu iz očiju teku suze. Dirnut neizrecivom samilosti, on pođe do njega i lako ga dirne u lakat. - Prijatelju! - reče. Neznanac je htio skrenuti pogled u stranu, a kad mu je Cyrus Smith htio uzeti ruku, on naglo uzmakne. - Prijatelju dragi - reče Cyrus Smith odlučnim glasom. - Gledajte me u oči. Neznanac pogleda inženjera kao da je bio potpuno pod utjecajem njegove volje, potpuno u njegovoj vlasti, kao hipnotizirani čovjek u vlasti hipnotizera. Htio je pobjeći. Odjednom mu se preobrazi lice. Iz pogleda su mu sijevale munje. Riječi navališe na njegove usne. Više ih nije mogao zadržati...! Napokon prekriži na prsima ruke i upita muklim glasom: - Tko ste vi? - Brodolomci kao i vi - odgovori inženjer, kojega je posve svladalo uzbuđenje. - Doveli smo vas ovamo, među vaše bližnje...

- Moje bližnje...! Ja ih nemam! -Vi ste među prijateljima... -Među prijateljima! Mojim...! Prijateljima! - poviče neznanac, skrivši glavu među ruke... - Ne... Nikad... Pustite me! Pustite me! Potom pobježe na onu stranu zaravni koja se nalazila nad morem i tamo je dugo nepomično sjedio. Cyrus Smith se pridruži svojim prijateljima i ispriča im sve što se dogodilo. - Jest! Postoji neka tajna koja muči tog čovjeka - reče Gedeon Spilett. - Čini se daje on, zahvaljujući grižnji savjesti, ponovno postao ljudsko biće... -Meni nije jasno kakvog smo to čovjeka doveli ovamo — javi se mornar. - Njega muče tajne... - Koje mi poštujemo - živo odgovori Cyrus Smith. - Ako je počinio neku grešku, on ju je svirepo okajao. U našim očima on je razriješen grijeha! Puna dva sata neznanac je ostao sam nad morskom obalom, opsjednut uspomenama koje su ga vraćale prošlosti, kobnoj prošlosti, nema dvojbe. Naseljenici ga nisu htjeli ometati u njegovoj samoći, ali ga ipak nisu ispuštali iz vida. Međutim, poslije dva sata, čini se da je donio odluku. Krenuo je u potragu za Cvrusom Smithom. Oči su mu bile crvene od prolivenih 327

Jules Verne

J suza. Više nije plakao. Cijeli mu je lik odavao duboku smirenost. Izgledao je bojažljiv, postiđen, sićušan stvor, pogleda stalno uprtog u zemlju. - Gospodine - obrati se Cyrusu Smithu -jeste li vi Englezi, vi i vaši prijatelji? -Nismo - odgovori inženjer - mi smo Amerikanci. -Ah! - uzdahne neznanac i promrmlja: - To mi se više sviđa! - A vi, dragi prijatelju? - upita ga inženjer. - Ja sam Englez - odgovori naglo. I kao da mu je vrlo teško padalo izreći tih nekoliko riječi, on se udalji s obale, žurno njome prođe od slapa do ušća Rijeke milosti, uzbuđen do krajnje mjere. Prolazeći u jednom trenutku pokraj Harberta, on se zaustavi i, glasom kao da se guši, upita: - Koji je mjesec? - Prosinac - odgovori Harbert. - Koja godina? -1866. - Dvanest godina! Dvanaest godina! - poviče i naglo ga napusti. Harbert ispriča prijateljima sve što ga je neznanac pitao i sve što mu je on odgovorio. -Taj je nesretnik - reče Gedeon Spilett - izgubio svaku vezu i s godinama i s mjesecima! - Jest! - odgovori Harbert. - Dvanaest je godina proveo na onom otočiću! -Dvanaest godina! - reče Cyrus Smith. - Ah! Dvanaest godina provesti u samoći, vjerojatno poslije strašnoga života, ta to je dostatno da čovjek skrene umom.

- Meni se sve nekako čini da taj čovjek nije stigao na otok Tabor kao brodolomac - na to će Pencroff- već daje zbog nekog zločina iskrcan na nj. - Vi ste, Pencroffe, sigurno u pravu - odgovori novinar. - Ako je to tako, vrlo je moguće da će jednoga dana doći da ga traže oni, koji su ga tamo ostavili! -1 tamo ga više neće naći - reče Harbert. - U tom slučaju, trebalo bi se vratiti na otok Tabor - ponovno se javi Pencroff. - Dragi prijatelji - reče Cyrus Smith - čemu raspravljati o toj stvari prije nego što doznamo istinu. Ja sam uvjeren daje taj nesretnik mnogo propatio, daje okrutno okajao svoje grijehe, makar kakvi ti grijesi bili, i da ga guši želja da se ispovjedi. Ne tražimo od njega da nam ispriča svoj život. On će nam ga sam ispričati, u to sam siguran, a kad nam ga ispriča, vidjet ćemo kakve nam korake valja poduzeti. Uostalom, jedino ćemo od njega doznati je li ga, osim nade, podržava i sigurnost da će jednoga dana ponovno ugledati domovinu, ali ja u to ne vjerujem! -A zašto? - upita novinar.

328

Kao i uvijek, najoduševljeniji je bio Pencroff.. 329Jules Verne - Pa stoga što on ne bi bio bacio u more onaj papirić daje bio siguran da će jednoga dana biti izbavljen s otoka Tabora, već bi na njemu bio čekao trenutak svog oslobođenja. Ne, vjerojatnijim mi se"čini da je on bio osuđen umrijeti na onom otočiću i više nikada ne ugledati svoje bližnje. -Ali postoji nešto - na to će mornar - što ja nikako ne mogu sebi objasniti. -A što?

-Ako je prošlo već dvanaest godina otkad je taj čovjek ostavljen na otoku Taboru, možemo pretpostaviti da se on već godinama nalazio u onom podivljalom stanju u kakvom smo ga zatekli! - To je vrlo moguće - odgovori Cyrus Smith. - Prema tome, on je onaj papirić napisao prije mnogo godina! - Nema dvojbe... Uza sve to izgledalo je daje onaj papirić tek nedavno napisan! - Osim toga, kako objasniti da je boca u kojoj je papir bio zatvoren putovala godinama od otoka Tabora do Lincolnova otoka? — To doista i ne mora biti nemoguće — odgovori novinar. — Možda je već dugo vremena plutala u blizini otoka? — Ne — odgovori Pencroff—jer je ona još uvijek plutala. — Ne može se pretpostaviti da je, poslije kraćeg ili duljeg boravka na obali otoka ponovno otplovila na more. Na južnoj strani otok je pun litica i boca bi se bila, svakako, razbila. - Istina je - primijeti Cyrus Smith, kojega su se mornareve riječi neobično dojmile. - Osim toga, dometne mornar - ako je već godinama papir bio zatvoren u onu bocu, vlaga bi ga bila više oštetila. Međutim, on uopće nije bio oštećen, već je, naprotiv, bio odlično sačuvan. Mornareva primjedba je bila na mjestu. Doista je u cijeloj toj stvari bilo nečeg neshvatljivog, jer onaj papir je bio, po svemu se činilo, nedavno pisan. Osim toga, na njemu je bio označen točan položaj otoka Tabora, što znači daje čovjek koji gaje pisao bio odlično upućen u hidrografiju, daleko bolje nego običan mornar. - U toj stvari doista postoji nešto što se ne da objasniti - reče inženjer - ali ne smijemo svog novog poznanika navoditi da o tome priča. Kad on sam pokaže želju da nam se povjeri, dragi prijatelji, mi ćemo ga spremno saslušati! Idućih dana neznanac nije progovorio ni jednu riječ, niti je ijednom napustio prostor Velikog vidikovca. Obrađivao je zemlju, a da se nije ni trenutka zaustavio, a ni odmarao, ali se stalno držao po strani od drugih. U vrijeme ručka, on uopće nije odlazio u Granitni dvorac, premda su ga naseljenici više puta zvali, već se kao objedom zadovoljavao s nešto sirova povrća. Kad bi pala noć, nije se vraćao u sobu, koja mu je bila dodijeljena, već je ostajao napolju i sklanjao se pod neko drvo, a kad je vrijeme bilo loše, skupio bi se u udubljenju kakve hridine. I tako je on živio kao i u vrijeme kad mu je jedinim zaklonom bila šuma na otoku Taboru. Sva nastojanja i navaljivanja naseljenika da promijeni taj način 330Tajanstveni

otok

života bila su uzaludna. Oni su strpljivo čekali. Ipak će doći trenutak kad će on neodoljivo i kao protiv svoje volje, pritisnut grižnjom savjesti, sa strašnim priznanjima izići pred njih. Deseti studenoga, navečer oko osam sati, u trenutku kad se mrak počeo hvatati, neznanac se iznenada pojavi pred naseljenicima koji se bijahu okupili pod sjenicom na zaravni. Oči su mu sjale čudnim sjajem i cijeli je njegov lik imao divlji izgled kao prvih dana.

Naseljenici su zaprepašteno gledali kako mu zubi, pod utjecajem nekakva snažnog uzbuđenja, cvokoću kao da ga trese groznica. Što mu je bilo? Zar zbilja nije mogao podnositi druge ljude? Ili mu je već bilo preko glave tog života među poštenim ljudima? Da nije ponovno njim ovladala želja za životinjskim životom kojim je prije živio? Naseljenici su baš to i pomislili, kad im se obratio isprekidanim i pomalo nesuvislim riječima. - Zašto sam ja ovdje...? Kojim ste me pravom otrgli od mog otočića...? Može li postojati ikakva veza između vas i mene...? Znate li vi tko sam ja... što sam radio... zašto sam dospio na onaj otok... i tamo bio sam? Tko vam kaže da ja nisam tamo bio ostavljen... da nisam bio osuđen da tamo umrem... ? Poznajete li vi moju prošlost... ? Jeste li sigurni da ja nisam krao... ubijao... da nisam bijednik... prokleto biće... osuđeno da živi jedino kao divlja zvijer... daleko od svih... kažite... jeste li vi sigurni? Naseljenici su ga slušali ne prekidajući ga, slušali su tog nesretnika kojemu su se ta polupriznanja omakla i protiv volje. Cyrus Smith gaje htio umiriti približivši mu se, ali neznanac naglo uzmakne. -Ne! Ne! — poviče. — Jedno mi samo recite... jednu jedinu riječ odgovorite: jesam li ja slobodan? - Slobodni ste! - odgovori inženjer. - Onda zbogom! - poviče neznanac i pobježe kao da je lud. Nab, Pencroff i Harbert odmah potrče k rubu šume, ali su se ubrzo vratili sami. - Treba ga pustiti na miru! - reče Cyrus Smith. — Više se nikad neće vratiti... — na to će Pencroff. - Naprotiv, vratit će se - odgovori inženjer. Poslije toga je dosta vremena prošlo. Cyrus Smith je, međutim, živio u nepokolebljivom uvjerenju da će se onaj nesretnik prije ili poslije vratiti. Nije li to bila neka vrsta predosjećanja? - Ovo je posljednja pobuna te grube prirode - govorio je. - Savjest ga muči i on će se prestrašiti nove osamljenosti. U međuvremenu su naseljenici obavljali svakovrsne radove i na Velikom vidikovcu i u oboru, gdje je Cyrus Smith naumio udariti temelje stočarskoj farmi. Ne treba ni spominjati daje sjemenje, koje je Harbert donio s otoka Tabora bilo vrlo pomno zasijano. U to vrijeme gotovo cijela zaravan je bila pretvorena u prostrani povrtnjak, dobro uređen i dobro održavan. Za naseljenike je tu uvijek bilo posla. S obzirom da su sa sve više vrtnih biljaka raspolagali, trebalo je povećati obične gredice koje su se, polako, pretvarale u

prave vrtove, sve više potiskujući neobrađene

Jules Verne površine. Stočne hrane je bilo u obilju i na drugim dijelovima otoka, te se nisu morali bojati da će nekad ostati bez nje. Uostalom, bilo je pametnije da Veliki vidikovac pretvore u povrtnjak, jer je sa svih strana bio štićen vodenim tokovima, dok su se pašnjaci mogli

nalaziti i izvan toga kruga, s obzirom na to da im nikakvu štetu neće nanijeti ni četveronožne ni četveroručne životinje. Petnaesti studenog naseljenici su obavili treću žetvu. Njihova se njiva pod žitom, od onog prvog zrna posijanog prije osamnaest mjeseci, mnogo povećala površinom. Drugom su žetvom dobili šest stotina tisuća zrna, a trećom četiri tisuće mjerica, odnosno više od petsto milijuna zrna! Sada su bili bogati žitom. Posiju li svaki put samo nekoliko mjerica, dobit će dostatno žita da prehrane sebe i svu živinu. Žetva je, dakle, bila gotova. Posljednjih petnaest dana mjeseca studenog posvetiše radovima da bi od žita dobili brašno. U biti, žito je bilo tu, ali u zrnju, a ne u brašnu. Trebalo je sagraditi mlin da bi se samljelo žito. Cyrus Smith je mogao iskoristiti drugi slap na Rijeci milosti za gradnju mlinice, s obzirom na to da je prvi slap pokretao maljeve valjačice, ali pošto su naseljenici cijelu tu stvar malo bolje raspravili, odlučili su da na zaravni Veliki vidikovac sagrade običnu vjetrenjaču. Gradnja vjetrenjače neće trebati većih napora i neće pri njoj nailaziti na veće teškoće no što bi nailazili pri gradnji mlina, a vjetra će na zaravni izloženoj vjetrovima s pučine biti uvijek dostatno. -Samo što će vjetrenjača - govorio je Pencroffveselije djelovati i ljepše se uklopiti u okoliš. Bacili su se, dakle, na posao da izaberu građu za drvenu kućicu i za mehanizam mlina. Od nekoliko velikih pješčanih kamenova, kojih je bilo na sjevernoj strani jezera, lako su mogli isklesati žrvnjeve, a što se tiče krila, njih će obložiti platnom od omotača balona, kojega su još dosta imali u spremištu. Cyrus Smith napravi projekt. Odlučili su vjetrenjaču podignuti desno od peradarnika, u blizini jezera. Cijela građevina će počivati na stožeru od debelih tesanih greda, tako da se može okretati sa cjelokupnim mehanizmom smještenim u kućicu, onako kako vjetar bude zahtijevao. S tim su poslom bili brzo gotovi. Nab i Pencroff su postali vrlo vješti tesari, ravnajući se u poslu prema nacrtima što ih je inženjer napravio. I tako se na određenom mjestu ubrzo dizala građevina slična stražarskoj kućici, prava tvrđavica pokrivena šiljastim krovom. Četiri okvira koja su tvorila krila pomoću željeznih zaglavaka su čvrsto usadili u drvenu osovinu, dakako, pod određenim kutom. Razne dijelove unutarnjeg mehanizma, kao što su ležišta za oba mlinska kamena, od kojih je jedan nepokretan, a drugi pokretan, koš, odnosno neka vrsta velikog četvrtastog korita, širokog pri vrhu, a uskog pri dnu, koji je omogućivao zrnju da pada među mlinske kamenove, pokretno koritance koje ujednačuje prolaz zrnja i koje je zbog stalnog tiktakanja dobilo ime "brbljalo" i, na kraju, veliko sito koje je odvajalo mekinje od brašna, sve su to naseljenici izradili bez veće muke. Imali su dobar alat, pa im ni posao nije bio naporan, a dijelove jednog mlina je, uglavnom, vrlo lako izraditi. Sve je to bilo samo pitanje vremena. 332Tajanstveni

otok

Svi su sudjelovali u gradnji mlina, te je on već 1. prosinca bio završen. Kao i uvijek, najoduševljeniji tim djelom je bio Pencroff. On je bio uvjeren da je taj njihov stroj savršeno napravljen. - A sada samo neka malo puhne i mi ćemo s užitkom samljeti našu prvu žetvu! - Neka puhne, ali ne previše, Pencroffe — primijeti inženjer. - Koješta! Naš bi se mlin samo brže vrtio! - Nije potrebno da se brže vrti - odgovori inženjer. - Zna se iz iskustva da mlin najveću količinu žita samelje kad se krila u jednoj minuti okrenu šest puta manje nego što vjetar prevali stopa u jednoj sekundi. Pri vjetru srednje jačine, koji prevali osamdeset stopa u jednoj sekundi, krila će se šesnaest puta okrenuti u jednoj minuti. Više od toga nije ni potrebno. - Upravo sada puše povoljan sjeveroistočnjak - poviče Harbert. Nije postojao nikakav razlog da mlin ne stave odmah u pogon. Naseljenicima se žurilo što prije okusiti prvi zalogaj kruha proizvedenog na Lincolnovu otoku. Dakle, ujutro toga dana samlješe dvije—tri mjerice žita. Sutradan za ručkom, na stolu Granitnog dvorca se pojavi prekrasan komad kruha, možda nešto tvrđi, premda umijesen s pivskim kvascem. Svaki je naseljenik u nj zagrizao svim svojim zubima, a lako je zamisliti s kakvim užitkom! Međutim, neznanac se više nije pojavljivao. Više puta su Gedeon Spilett i Harbert prokrstarili šumom u blizini Granitnog dvorca, ali nikad nisu naišli ni na nj, ni na njegove tragove. Počeo ih je uznemirivati taj produljeni nestanak. Dakako da za nekadašnjeg divljaka s otoka Tabora nije moglo biti neprilike u tome da živi u šumama Dalekog zapada, koje su obilovale s divljači, ali su se naseljenici bojali da se on ne vrati svojim starim navikama i da u slobodi ponovno ne ožive njegovi divlji nagoni. Ipak, Cyrus Smith, više pod utjecajem nekog predosjećanja, stalno je govorio, kako će se bjegunac jednog dana vratiti, - Jest, vratit će se! - ponavljao je s uvjerenjem koje njegovi prijatelji nisu dijelili. - Dok se taj nesretnik nalazio na otoku Taboru, on je znao daje potpuno sam! Sad, međutim, on zna da ga ovdje njemu slični ljudi čekaju! Budući da je taj jadni pokajnik nešto natucnuo o svojem nekadašnjem životu, on će se vratiti da nam sve ispriča, i tog će dana on biti naš! Događaji su dali za pravo Cyrusu Smithu. Trećeg prosinca Harbert je napustio Veliki vidikovac i pošao loviti ribu na južnoj obali jezera. Bio je bez oružja. U tom dijelu otoka se nikad prije nisu pojavljivale opasne zvijeri, pa naseljenici nisu ni držali potrebnim sa sobom nositi oružje kad su tamo odlazili. U tom trenutku su Pencroff i Nab bili zaposleni u peradarniku, dok su inženjer i Gedeon Spilett u Dimnjacima bili zaokupljeni proizvodnjom sode koja im je trebala za sapun, jer su sa zalihama sapuna bili pri kraju. Odjednom odjeknuše krikovi: - U pomoć! U pomoć!

333

l

Cyrus Smith i novinar su bili odviše daleko da bi čuli te krikove, ali su Pencroff i Nab trkom napustili peradarnik i navrat-nanos pojurili prema jezeru. Ali je neznanac, za kojega nitko ni u snu nije pomišljao da bi mogao biti u blizini, stigao prije njih. Prebacio se preko Glicerinskog potoka koji je dijelio zaravan od šume i pojurio suprotnom obalom. Harbert se našao licem u lice sa strašnim jaguarom sličnom onome, koji je novinar ustrijelio na Zmajevu rtu. Iznenada zatečen, stajao je kraj jednog drveta, dok se zvijer skupila i spremala na skok. Ali se neznanac, nemajući uza se nikakva oružja osim jednog noža, baci prema strašnoj zvijeri koja se sad okrenula k ovom protivniku. Borba je bila vrlo kratka. Neznanac je bio nevjerojatno snažan i vješt. Jednom je rukom snažno kao kliještima zgrabio jaguara za vrat, ne mareći što mu je zvijer zarila svoje pandže u meso, dok mu je drugom zabio nož ravno u srce. Jaguar pade. Neznanac ga odgurne nogom i baš htjede pobjeći kadli se naseljenici pojave na mjestu borbe. Uhvativši se za nj, Harbert poviče: — Ne. Ne! Vi ne smijete otići! Cyrus Smith pođe prema neznancu, kojemu su se namrgodile obrve kad je vidio kako mu se primiče. Krv mu je tekla po ramenu ispod razderane košulje, ali on se na to nije obazirao. -Prijatelju - reče mu Cvrus Smith - mi vam dugujemo veliku zahvalnost. Da biste spasili ovog dječaka, svoj ste vlastiti život izložili opasnosti.

- Moj život! - promrmlja neznanac. - Kakvu vrijednost ima moj život! Ne vrijedi ni koliko je crno pod noktima! -Vi ste ranjeni! -Nije bitno! - Biste li mi dali svoju ruku? Harbert se trudio dohvatiti ruku koja ga je spasila, ali neznanac prekriži ruke na prsima, napregne grudi, pogled mu se smrači. Izgledalo je kao da će sad pobjeći. Ali se nekako svlada snažnim naporom volje i odrješito reče: - Tko ste vi? I što mislite da ste vi meni? Tražio je od njih, i to po prvi put, da mu ispričaju tko su i što su. Možda će se i on njima povjeriti kad čuje njihovu priču! U nekoliko riječi mu Cyrus Smith ispriča što se sve s njima zbivalo otkako su napustili Richmond, kako su se izvukli iz nevolje i kakvim su sredstvima sada raspolagali. Neznanac ga je promatrao s napregnutom pozornosti. Potom inženjer ispriča za svakog pojedinca tko je, za Gedeona Spiletta, Harberta, Naba, Pencroffa i sebe i nadoda da su najveću radost otkako su stigli na Lincolnov otok osjetili onog dana kad se brod vratio s otočića Tabora, jer su računali da su neznančevim dolaskom stekli još jednog prijatelja. Na te riječi ovaj pocrveni, glava mu klonu na grudi, dok mu se na cijelom liku ogledao osjećaj zbunjenosti. 334Tajanstveni

otok

-A sada, budući da nas poznate - doda Cyrus Smith - hoćete li nam pružiti ruku? - Neću - odgovori neznanac muklim glasom. - Vi ste pošteni ljudi! A ja...!

335

Jules Verne XVII. JOŠ UVIJEK PO STRANI - NEZNANČEVO PITANJE -STOČARSKA FARMA U OBORU - DVANAEST JE GODINA TOME - DOČASNIK NA BRODU BRITANIJA - ISKRCAN NA OTOK TABOR - RUKA CYRUSA SMITHA - TAJANSTVENI PAPIR

Te posljednje riječi potpuno su se slagale s predosjećanjima naseljenika. Neki grozan zločin je bio na duši toga nesretnika, koji je on možda okajao, ali ga od tog zločina još njegova savjest nije odriješila. U svakom slučaju, grješnika je mučila savjest, on se kajao i tu ruku, koju su mu htjeli prijateljski stisnuti njegovi novi prijatelji, on nije držao dostojnom pružiti je poštenom svijetu! Pa ipak, poslije zgode s jaguarom on se nije vratio u šumu i od tog dana on nije više napuštao blizinu Granitnog dvorca. Kakva je tajna pritiskala dušu toga čovjeka? Hoće li je neznanac otvoriti jednoga dana? Budućnost će to pokazati. U svakom slučaju, naseljenici su zaključili da mu nikad nikakvo pitanje neće postaviti u svezi s tim, već da će s njim živjeti kao da nikad u njega nisu posumnjali. Nekoliko je dana život u naseobini tekao kao i dotad. Cyrus Smith i Gedeon Spilett su radili zajedno, sad kao kemičari, sad kao fizičari. Novinar se odvajao od inženjera jedino onda, kada je s Harbertom odlazio u lov. Nije se više smjelo pustiti dječaka da sam luta šumom i trebalo je biti na oprezu. Nab i Pencroff su uvijek bili u poslu. Jednog su dana radili u stajama ili u peradarniku, drugog u oboru, a osim toga su mnogo poslova obavljali u Granitnom dvorcu. Neznanac je još uvijek radio po strani. Živio je kao i prije bijega. Nije s naseljenicima odlazio na ručak, spavao je pod stablima na zaravni i 336Tajanstveni otok nije se nikad miješao s naseljenicima. Doista je izgledalo da mu je bilo mrsko društvo ljudi, koji su ga spasili s otoka Tabora! - Ali zašto je on tražio pomoć od drugih ljudi? - upitao je jednog dana Pencroff. - Zastoje bacio onaj papir u more? - Već će nam on to ispričati - uvjereno je odgovarao Cyrys Smith. -Kada? - Možda i prije no što vi mislite, Pencroffe. Doista dan ispovijedi je bio vrlo blizu. Deseti prosinca, tjedan dana po neznančevu povratku u Granitni dvorac, Cyrus Smith zamijeti kako mu ovaj prilazi i kako mu reče mirnim i smjernim glasom: - Gospodine, htio bih vas nešto upitati. - Govorite - odvrati inženjer - ali prije toga dopustite vi meni da vam postavim jedno pitanje. Na te riječi neznanac pocrveni i htjede se povući. Cyrus Smith je slutio što se događalo u grješnikovoj duši; bojao se, nema dvojbe, da ga inženjer ne upita nešto o njegovoj prošlosti. Cyrus Smith ga zadrži rukom. - Prijatelju - reče mu - nismo mi vama samo spasitelji, već smo vam i prijatelji. Samo sam vam to htio reći, a sad vas slušam. Neznanac prijeđe rukom preko očiju. Nešto kao drhtaj mu prostruji tijelom. Nekoliko je trenutaka stajao, a da nije uspijevao jednu jedinu riječ progovoriti. - Gospodine - reče napokon - došao sam vas zamoliti da mi napravite jednu uslugu.

- Kakvu uslugu? — Na pet do šest milja odavde, u podnožju brda, vi imate jedan obor s domaćim životinjama. O tim životinjama netko mora skrbiti. Ne biste li mi dopustili živjeti u tom oboru zajedno sa životinjama? Cvrus Smith je nekoliko trenutaka promatrao tog nesretnika, potaknut najiskrenijim osjećanjem samilosti. - Dragi prijatelju - reći će na to - u oboru smo podigli staje koje jedva životinjama mogu poslužiti... - To će za mene biti dostatno, gospodine. -Dragi prijatelju - ponovno će Cyrus Smith. - Mi vas nikad ni u čemu nećemo priječiti. Želite li živjeti u oboru? Neka bude! Međutim, uvijek ćete biti dobrodošli u Granitnom dvorcu. Ali, kad već želite živjeti u oboru, mi ćemo se pobrinuti da se tamo što pristojnije smjestite. - Nije potrebno, ja ću se doista tamo osjećati dobro. - Prijatelju - reče Cyrus Smith, koji gaje ovlaš nazivao tom bliskom riječi - vi ćete nam prepustiti da prosudimo što nam je dužnost učiniti u tom pogledu.

337 l «)!•!•

J Jules Verne

i — Hvala vam, gospodine - odgovori neznanac i povuče se. Inženjer odmah izvijesti ostale o neznančevu prijedlogu, te oni odmah odluče u oboru sagraditi što je moguće udobniju drvenu kućicu. Još toga istog dana svi se upute u obor s potrebnim alatom. Nije prošao niti tjedan dana, a kućica je bila spremna primiti svog stanara. Bila je podignuta na dvadesetak koraka od staja,

uglavnom, na mjestu odakle je bilo lako nadgledati stado ovaca, kojih je tada bilo u oboru više od osamdeset. Kućicu su opremili pokućstvom: krevetom, klupom, ormarom, škrinjom. Osim toga, prenijeli su u obor i nešto oružja, streljiva i alata. Međutim, neznanac nije dolazio vidjeti svoj novi dom. Pustio je naseljenike da sve to rade bez njega. On je u međuvremenu radio na zaravni želeći, nedvojbeno, završiti započeti posao. Doista, zahvaljujući njemu, sva je zemlja na zaravni bila obrađena i spremna za sjetvu čim za to dođe vrijeme. Dvadeseti prosinca naseljenici su u potpunosti završili radove u oboru. Inženjer obavijesti neznanca da je njegov dom spreman primiti ga. On odgovori da će još te iste večeri poći tamo na spavanje. Te večeri su se naseljenici okupili u velikoj dvorani Granitnog dvorca. Bilo je osam sati, vrijeme u koje ih je njihov prijatelj trebao napustiti. Ne želeći ga svojom prisutnosti primoravati da se s njima oprosti na rastanku, što njemu, možda, ne bi bilo nimalo drago, ostavili su ga samog i povukli se u drugu prostoriju Granitnog dvorca. I upravo dok su bili u razgovoru začuje se tiho kucanje na vratima. Gotovo u istom trenutku, neznanac uđe u prostoriju i bez ikakva uvoda reče: - Gospodo, prije no što ću vas napustiti, bit će dobro da doznate moju prošlost. Evo je. Te jednostavne riječi se duboko dojmiše Cyrusa Smitha i njegovih prijatelja. Inženjer ustane. - Mi vas ništa ne pitamo, dragi moj prijatelju - reče. - Vaše je pravo da šutite... — Moja je dužnost da govorim.

-Onda sjednite. -Radije bih ostao na nogama. - Spremni smo vas čuti - odgovori Cyrus Smith. Neznanac se držao jednog kuta dvorane, pomalo zaštićen sjenom. Bio je gologlav, s rukama prekriženim na grudima. I tako, u tom položaju, muklim glasom, kao netko tko sebe prinuđuje da govori, on ispriča ono što ćete sada čuti, a da ga slušatelji nisu niti jedan jedini put prekinuli.

338

Bio je gologlav, s prekriženim rukama. 339Jules Verne — Dvadeseti prosinca 1854. jedna jahta na parni pogon, Duncan, koja je pripadala škotskom plemiću, lordu Glenarvanu, bacila je sidro kod Rta Bernouilli, na zapadnoj obali Australije, na trideset i sedmom usporedniku južne geografske širine. Na toj su se jahti nalazili lord Glenarvan, njegova žena, jedan bojnik engleske vojske, jedan francuski geograf, jedna djevojka ijedan dječak. Ono dvoje bili su djeca kapetana Granta, čiji je brod Britania nastradao godinu dana prije. Jahtom Duncan je zapovijedao kapetan John Mangles, a na brodu je bila posada od petnaest ljudi.

"A evo zašto se ta jahta u to vrijeme našla na obalama Australije." "Šest mjeseci prije toga, jahta Duncan se našla u Irskome moru i izvukla iz njega jednu bocu u kojoj se nalazio papir pisan na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Na tom papiru je pisalo da su još na životu tri brodolomca s broda Britania, da su ti preživjeli brodolomci kapetan Grant i dvojica njegovih ljudi i da su našli utočište najednom otoku kojega je geografska širina bila spomenuta i jasna, ali se dužina, zbog vlage koja je uništila slova, nije mogla pročitati." "Označena geografska širina bila je 37 stupnjeva i 11 minuta. Dakle, s obzirom da je dužina bila nepoznata, na Duncanu su bili sigurni da če, držeći se trideset i sedme paralele, ploveći oko zemaljske kugle jednog dana stići na otok na kojemu je bio zatočen kapetan Grant sa svoja dva prijatelja." "Budući daje engleski admiralitet oklijevao početi s tim traženjem, lord Glenarvan odluči poduzeti sve što je potrebno kako bi pronašao kapetana Granta. Mary i Robert Grant se staviše u vezu s njim. Jahta Duncan je opremljena za dugo putovanje, na koje su odlučili poći i lordova obitelj i djeca kapetana Granta. Napustivši Glasgow, Duncan upravi prema Atlantiku, prođe kroz Magellanov tjesnac i potom Tihim oceanom dospije do Patagonije, gdje se, prema prvotnom tumačenju, mogao nalaziti kapetan Grant kao zarobljenik tamošnjih urođenika." "Duncan iskrca sve putnike na zapadnoj obali Patagonije i otplovi prema istočnoj njenoj obali gdje ih je trebao ukrcati kod Rta Corrientes. "Lord Glenarvan prijeđe cijelu Patagoniju, držeći se trideset i sedmog usporednika, ali kako nije naišao ni na kakav trag kapetanov, on se ukrca 13. studenog s tim da bi nastavio traženje ploveći oceanom." "Pošto je pretražio bez ikakva uspjeha otoke Tristan d'Acunha i Amsterdam, koji su se nalazili na njegovu putu, Duncan je, kao što prije rekoh, 20. prosinca 1854. stigao do rta Bernouilli na australskoj obali." "Lord Glenarvan je kanio prijeći i preko Australije, kao što je prije toga prešao preko Patagonije, i on se iskrca. Na nekoliko milja od obale nalazila se jedna farma koja je pripadala jednom Ircu. Ovaj pruži gostoprimstvo putnicima, a lord Glenarvan upozna tog Irca s razlozima koji su ga doveli u taj kraj i upita ga nije li mu možda poznato da se 340Tajanstveni

otok

jedan engleski jedrenjak s tri jarbola, imenom Britania, izgubio zapadno od australske obale prije nešto manje od dvije godine." "Irac nikada ništa nije čuo o tom brodolomu, ali na veliko iznenađenje nazočnih, javi se jedan od Irčevih slugu i reče: - Milorde, veličajte i zahvalite to Gospodu. Ako je kapetan Grant još na životu, onda se on nalazi na australskom kopnu. - Tko ste vi? - upita ga lord Glenarvan. - Skotlanđanin kao i vi, milorde — odgovori čovjek — a uz to sam jedan od prijatelja-suputnika kapetana Granta, jedan od brodolomaca s Britanije.

"Taj se čovjek zvao Avrton. On je, u stvari, bio dočasnik na Britaniji, što se moglo i iz njegovih dokumenata vidjeti. Ali, kako se u trenutku brodoloma o litice rastao s kapetanom Grantom, on je bio uvjeren daje kapetan poginuo skupa s cijelom posadom i da je on, Avrton, jedini preživio brodolom Britanije. - Samo što do brodoloma nije došlo - nadodao je - na zapadnoj već na istočnoj obali Australije. Ako je kapetan Grant živ, kao što ustvrđuje dokument koji imate, onda je on sigurno zarobljenik australskih domorodaca te ga, prema tome, treba tražiti na drugoj strani kontinenta. "Čovjek koji je tako govorio imao je iskreni glas i siguran pogled. Nitko nije posumnjao u njegove riječi. Irac u čijoj je službi bio više od godine dana jamčio je za nj. Lord Glenarvan je povjerovao u poštenje tog čovjeka i, povodeči se za njegovim savjetom, odluči prijeći Australiju, držeći se trideset i sedmog usporednika. Lord Glenarvan, njegova žena, djeca kapetana Granta, bojnik, Francuz, kapetan Mangles i još nekoliko mornara sačinjavali su skupinu pod vodstvom Avrtona, dok je Duncan pod zapovjedništvom prvog časnika, Toma Austina, trebao krenuti za Melbourne, gdje će čekati zapovijedi lorda Glenarvana." "Oni su krenuli 23. prosinca 1854." "Vrijeme je da se kaže daje taj Avrton bio običan izdajnik. On i jest bio dočasnik s Britanije, ali se bio posvadio s kapetanom Grantom, te je pokušao pobuniti posadu, kako bi se dočepao broda. Kapetan Grant ga je 8. travnja 1852. iskrcao na zapadnu obalu Australije, a potom je otplovio napustivši ga, što je, uostalom, bilo pravo i pošteno. — I tako taj bijednik nije ništa znao o brodolomu Britanije. On je o njemu doznao iz riječi lorda Glenarvana! Poslije iskrcavanja, on je postao, pod imenom Ben Joyce, zapovjednik odbjeglih robijaša. Bestidno ustvrđujući daje Britania doživjela brodolom na istočnoj obali Australije, on je želio lorda Glenarvana odvući u tom smjeru, kako bi ga odijelio od njegova broda i domogao se Duncana. Jednom na jahti, postao bi gusarom Tihog oceana. 341

Jules Verne

Tu je neznanac na trenutak prekinuo. Glas mu je zadrhtao, ali on nastavi svoju priču ovim riječima: "Ekspedicija krene na put preko australskog kopna. Prirodno je da je taj pohod nesretno završio jer je Avrton, ili Ben Joyce, zovite ga kako vam drago, vodio ekspediciju, tako da je njegova banda robijaša sada bila na čelu, a sad ju je opet slijedila, jer je bila izviješćena o prepadu koji je Avrton smišljao. "Međutim, Duncan je krenuo za Melbourne radi popravka. Trebalo je, dakle, nagovoriti lorda Glenarvana da pošalje naređenje u Melbourne da Duncan napusti Melbourne i otplovi prema istočnoj obali Australije, gdje su ga robijaši lako mogli zarobiti. Postoje vodio ekspediciju prilično blizu te obale, kroz prostrane šume, gdje nije bilo lako doći do hrane, Avrton dobije jedno pismo od lorda Glenarvana. On se obvezao da će ga prenijeti prvom časniku Duncana. U tom pismu se prvom časniku zapovijedalo da odmah s jahtom krene prema zaljevu

Twofold, što je nekoliko dana hoda od mjesta gdje se ekspedicija bila zaustavila. A upravo na tom mjestu je Avrton ugovorio sastanak sa svojim ortacima. "U trenutku kad mu je to pismo trebalo biti predano, lord Glenarvan otkrije njegove izdajničke nakane, te njemu nije ostalo drugo, do bježati. Ali on je morao svakako doći do pisma pomoću kojega se imao dokopati Duncana. To mu na kraju nekako uspije i Avrton je poslije dva dana stigao u Melbourne. "Sve do tog trenutka zločincu je polazilo za rukom ostvariti svoje grozne planove. Trebalo je još samo Duncana dovesti u zaljev Twofold, gdje će odbjegli robijaši lako zagospodariti njime. Pošto pobiju njegovu posadu, Ben Joyce će postati gospodarem tih 'mora... Ali, Bog ga je spriječio u ostvarivanju te svoje nakane. "Činije stigao u Melbourne, Avrton uruči pismo prvom časniku, Tomu Austinu, koji se spremi za odlazak, pošto ga je pročitao. Ali kakvo li je bilo razočaranje i kakav je bijes spopao Avrtona kad je sutradan doznao da prvi časnik nije zaplovio prema istočnoj obali Australije, odnosno k zaljevu Twofold, već prema istočnoj obali Novog Zelanda. On se tome usprotivio, ali mu Austin pokaza pismo...! Čini se daje sama Providnost u sve tu umiješala svoje prste, jer je Francuz, koji je pisao pismo, zabunom naveo istočnu obalu Novog Zelanda kao mjesto sastanka, umjesto istočnu obalu Australije. "Time su svi Avrtonovi planovi pali u vodu! Počeo se buniti. Zatvorili su ga. Povedoše ga, dakle, prema Novom Zelandu. Nije više znao ni što će se dogoditi s njegovom razbojničkom družinom, ni s ljudima lorda Glenarvana. "Duncan je krstario vodama Novog Zelanda sve do 3. ožujka. Tog dana Avrton začuje neku pucnjavu. To se s Duncana pucalo. Ubrzo potom lord Glenarvan sa svojom pratnjom stiže na brod. 342Tajanstveni

otok

"A evo što se sada dogodilo:" "Poslije nebrojenih opasnosti lord Glenarvan je propješačio čitavu Australiju i stigao na njezinu istočnu obalu, u zaljev Twofold. Ali tu nije zatekao svoju jahtu Duncan! Poslao je brzojav u Melbourne odakle je dobio ovaj odgovor: "Duncan otplovio 18. ovog mjeseca u nepoznatom smjeru." "Lord Glenarvan je mogao samo jedno pomisliti: daje njegova jahta pala u ruke Ben Jovceu i da se pretvorila u gusarski brod!" "Međutim, lord Glenarvan nije htio napustiti bitku. Bio je to čovjek neustrašiva i plemenita duha. On se ukrca na jedan trgovački brod, doplovi s njim do zapadne obale Novog Zelanda, iskrca se i slijedeći trideset i sedmi usporednik stiže na drugu stranu otoka, a da nije otkrio niti išta čuo o kapetanu Grantu. Alije stoga na drugoj strani otoka, na svoje najveće iznenađenje, a po volji Božjoj, pronašao Duncana pod zapovjedništvom drugog časnika koji je s brodom već pet tjedana tu čekao." "To je bilo 3. ožujka 1855. Lord Glenarvan je bio na brodu, ali je na brodu bio i Avrton. Odvedoše ga pred lorda, koji je htio iz njega izvući sve što je zločinac znao o kapetanu Grantu. Avrton nije htio govoriti. Glenarvan mu tada zaprijeti da će ga u prvoj luci predati engleskim vlastima. Ali Avrton je tvrdokorno šutio."

"Duncan otplovi dalje, držeći se trideset i sedmog usporednika. Međutim, lady Glenarvan odluči slomiti razbojnikov otpor. Na kraju pod njezinim utjecajem Avrton prista kazati ono, što mu je poznato o kapetanu Grantu, ali uz uvjet da ga lord Glenarvan ne preda engleskim vlastima, već da ga iskrca najednom od otoka u Tihom oceanu. Odlučan doznati sve što se odnosilo na kapetana Granta, lord Glenarvan pristane na taj prijedlog." "Avrton tada ispriča sav svoj život i ostao je uporan pri tvrđenju da o kapetanu Grantu ništa ne zna od onog dana kad ga je ovaj iskrcao na australskoj obali." "Uza sve to, lord Glenarvan je održao zadanu riječ. Držeći se određenog smjera, Duncan stiže na otok Tabor, na otok gdje je Avrton trebao biti iskrcan, na otok na kojemu je, kao kavim čudom pronađen kapetan Grant i njegova dva prijatelja. Otok se doista nalazio na trideset i sedmom usporedniku. Zločinac je, dakle, zamijenio kapetana Granta i njegove prijatelje na tom pustom otočiću. A evo što je lord Glenarvan kazao Avrtonu u trenutku kad je jahta napuštala otočić." - Ovdje ćete, Avrtone, biti daleko od svake druge zemlje i bez ikakve mogućnosti doći u svezu s drugim ljudima. Nećete moći napustiti ovaj otočić na kojemu vas ostavljamo. Bit ćete sami, ali nad vama će bdjeti Gospod koji čita u dnu svačijeg srca, a vi nećete biti izgubljeni kao kapetan Grant, za kojega nitko nije znao. Premda ste nedostojni da vas se ljudi sjećaju, oni će vas se ipak sjećati. Ja znam, Avrtone, gdje se nalazite, ja znam gdje ću vas pronaći. To ja nikad neću zaboraviti. "Duncan diže sidra i ubrzo nesta s vidika." "To se zbilo 18. ožujka

1855."

i

Jules Verne "Avrton je ostao sam. Imao je dostatno i oružja, i municije, i raznog alata, i sjemenja za sjetvu. On, zločinac, imao je dom, koji je sagradio pošteni kapetan Grant. Trebao je samo mirno živjeti i ispaštati u samoći zločine što ih bijaše počinio."

"Gospodo, on se pokajao, on se sramio svojih zločina i bio je vrlo nesretan! Zarekao se da će postati dostojan vratiti se među ljude, ako ikad netko od njih dođe tražiti ga na njegovu otočiću! Taj je bijednik mnogo patio! Radio je, da bi se radom iskupio. Molio se Gospodu, da bi se molitvom preporodio." "Tako su prošle dvije godine, tri godine. Mučen samoćom, Avrton je stalno okretao oči prema moru, neće li se pojaviti neki brod na obzorju njegova otočića i pitao se ne bliži li se kraju vrijeme njegova ispaštanja. Patio je kao što nikad nitko nije patio! Ah, kako teško pada samoća čovjeku kojega pritišće grižnja savjesti!" "Ali, nema dvojbe, Providnost je držala da nije dostatno kažnjen, jer je taj nesretnik osjećao kako se, polako, pretvara u divljaka! Osjećao je kako ga sve više obuzima životinjska tupost. On vam ne može kazati je li se to počelo zbivati poslije dvije ili četiri godine osamljenosti, ali na kraju je postao ono bijedno biće, koje ste vi pronašli na otočiću! -Nije ni potrebno, gospodo, spominjati vam kako su Avrton, Ben Joyce i ja ista osoba! Cyrus Smith i ostali naseljenici podigli su se kad je Avrton završio svoju priču. Svi su bili vrlo uzbuđeni. Taj im je čovjek razotkrio svu svoju bijedu, svu svoju bol, sav svoj očaj! -Avrtone - reče tada Cyrus Smith - vi ste bili veliki zločinac. Ali Gospod sigurno drži da ste vi dostatno ispaštali svoje zločine! On je to pokazao time, što vas je doveo među vaše bližnje. Avrtone, vama je Bog oprostio! A sada vas pitam, hoćete li postati našim prijateljem. Avrton se trgne. - Evo vam moje ruke! - reče inženjer. Avrton uze ruku što mu je bijaše pružio Cyrus Smith, a krupne mu suze poteku iz očiju. - Hoćete li živjeti zajedno s nama? - upita ga inženjer. - Gospodine Smithe, pustite me još neko vrijeme - odgovori Avrton — pustite me da živim sam u nastambi u oboru! - Kako želite, Avrtone - na to će Cyrus Smith. Avrton se htio povući kadli ga inženjer zaustavi obrativši mu se ovim pitanjem: — Samo još jednu riječ, dragi prijatelju. Budući da želite živjeti sam, zašto ste onda bacili u more onaj papir, koji nam je otkrio vaše mjesto boravka? - Jedan papir? - ponovi Avrton koji, čini se, nije shvaćao o čemu to inženjer govori. -Pa jest, onaj papir, koji smo mi pronašli u zatvorenoj boci. Na tom je papiru bio označen točan geografski položaj otoka Tabora! Avrton prijeđe rukom preko čela. Pošto je trenutak razmišljao, odgovori: 344

- Ja nikad nikakav papir nisam bacio u more! - Nikad? - poviče mornar. -Nikad! Avrton se potom nakloni, pođe k vratima i ode

345

Jules Verne XVIII. RAZGOVOR - CYRUS SMITH I GEDEON SPILETT - INŽENJEROVA PRETPOSTAVKA - ELEKTRIČNI TELEGRAF -ŽICE ABECEDA - LJETO - BLAGOSTANJE U NASEOBINI FOTOGRAFIRANJE - SNIJEG USRED LJETA - DVIJE GODINE PROVEDENE NA LINCOLNOVU OTOKU

- Jadan čovjek! - reče Harbert, koji je potrčao prema vratima, a potom se vrati, postoje vidio da se Avrton spustio konopom dizalice i nestao u mrklini. -Vratit će se! - reče Cvrus Smith. - Što mu je sad ovo, gospodine Cvruse - poviče Pencroff - što ovo znači? Kako! Avrton nije bacio bocu u more, a tko je ako nije on? Sigurno nikad nijedno pitanje nije bilo umjesnije od toga. - On je bacio - na to će Nab - samo što je tada taj nesretnik bio već napola lud. - Tako je! - složi se Harbert. - Samo što on više nije bio svjestan onoga što radi. -Ne možemo to objasniti drukčije nego tako - živo se umiješa Cvrus Smith. - Dragi prijatelji, sad znamo daje Avrton mogao naznačiti točan geografski položaj otoka Tabora, jer gaje doznao za svih onih zbivanja prije njegova iskrcavanja na otok. - Pa ipak - primijeti Pencroff - ako je on još bio normalno biće u trenutku kad je pisao onaj papirić, a od toga je prošlo sedam ili osam godina, kako to da za čitavo to vrijeme taj papir, bačen u more u zatvorenoj boci, nije vlaga uništila? - To samo dokazuje da je Avrton mnogo poslije šenuo pameću -odgovori Cvrus Smith. -Mora daje tako - na to će Pencroff. - Nikako se drukčije čitava ta stvar i ne može objasniti. 346Tajanstveni

otok

- Pa i ne može - odgovori inženjer, koji kao da je želio skratiti taj razgovor. -A je li nam Ayrton ispričao pravu istinu? - upita mornar. - Siguran sam da jest - otpovrne novinar. -Njegova je ispovijed istinita u svakoj pojedinosti. Ja se vrlo dobro sjećam novinskih članaka o pokušaju lorda Glenarvana i o rezultatu koji je postigao. - Avrton je ispričao suštu istinu - s novinarom se složi inženjer - ne dvojite o tome, Pencroffe, jer je ta istina bila suviše okrutna za nj. Kad netko može sebe tako strašno optužiti, znači da govori istinu!

Sutradan, 21. prosinca, naseljenici su sišli na žalo, a potom se popeli na Veliki vidikovac, ali Avrtonu nije bilo ni traga ni glasa. U tijeku noći on je otišao u svoju kućicu u oboru. Naseljenici su držali da će biti pametnije ne uznemiravati ga svojom prisutnosti. Vrijeme će, jamačno, učiniti ono što oni nisu mogli svojom dobrom voljom. Pencroff, Harbert i Nab se prihvatiše svoga uobičajenog posla, a tog istog dana svoga su se posla prihvatili inženjer i novinar u radionici u Dimnjacima. -Znate li, dragi moj Cvruse - reći će Gedeon Spilett - da me objašnjenje što ste ga dali o onoj boci pronađenoj u moru nije nimalo uvjerilo. Ne mogu nikako prihvatiti činjenicu da je taj nesretnik bio u stanju napisati ono pisamce u boci i baciti ga u more, a da se toga uopće nije uspio sjetiti! - Pa on to nije ni uradio! - odgovori Cyrus Smith. - Znači da vi još uvijek vjerujete... - Ništa ja ne vjerujem i ništa ja ne znam! - odgovori Cyrus Smith prekinuvši novinara. - Ja sam taj događaj svrstao u sve one druge, koje do današnjeg dana nisam uspio pojasniti! - Doista, Cvruse - zamijeti Gedeon Spilett - sve su to najnevjerojat-nije stvari! Vaš spas, onaj sanduk što se nasukao na pijesku, Topove dogodovštine, naposljetku ova boca... Hoćemo li ikada pronaći ključ tih zagonetki? - Hoćemo! - živo odgovori Cyrus Smith. - Hoćemo, pa makar morao isprevrnuti utrobu ovog otoka! - Možda će nam neki slučaj pomoći otkriti tu tajnu? -Slučaj! Spilette! Ja nikad nisam vjerovao u slučaj, kao što nikad nisam vjerovao da postoje neke tajne na ovom svijetu! Neki uzrok postoji za sve ono što se neobjašnjivo događa na ovom otoku, a taj ću uzrok jednog dana otkriti! A dotle, radimo i otvorimo širom i oči i uši. Stigao je i mjesec siječanj. Počinjala je 1867. godina. Ljetne su radove marno obavljali. U tijeku tih dana Harbert i Gedeon Spilett su lovili u blizini obora, te su ustvrdili da se Avrton nastanio u kućici, koju su za nj u oboru bili podigli. On se starao o brojnom stadu povjerenom njemu. Time je ostalima prištedio trud da svaka dva-tri dana navraćaju u obor. Uza sve to, naseljenici su često dolazili u obor da se Avrton ne bi osjećao odviše usamljenim. 347

•r

]

U svezi s nekim nedoumicama koje su mučile inženjera i Gedeona Spiletta bilo je i te kako bitno da naseljenici i taj dio otoka podvrgnu nadzoru i da Avrton, ukoliko bi se nešto čudno dogodilo, što hitnije o tome izvijesti stanovnike Granitnog dvorca. Međutim, moglo se lako iznenada nešto dogoditi, nešto o čemu je najhitnije trebalo izvijestiti inženjera. Osim svih onih događaja koji su bili u svezi s tajnom Lincolnova otoka, mogle su se zbiti i mnoge druge stvari na koje su naseljenici morali odmah reagirati, kao što je, na primjer, pojava nekog broda na pučini, i to na zapadnoj strani otoka, neki brodolom na istoj strani, mogućnost da se pojave gusari, itd. Zbog svega toga Cyrus Smith odluči između obora i Granitnog dvorca uspostaviti najbržu moguću vezu. Deseti siječnja on izvijesti prijatelje o svojim planovima s tim u svezi. -Tako dakle! A kako ćete sve to izvesti, gospodine Cvruse? - upita Pencroff. - Da niste, kojim slučajem, naumili uspostaviti telegrafsku vezu između obora i Granitnog dvorca? - Upravo to - odgovori inženjer. - Električnu? - upita Harbert. - Električnu - odgovori Cyrus Smith. - Imamo sve što nam je potrebno da proizvedemo jednu bateriju. Najteže će nam biti istegnuti žice, ali sam uvjeren da će nam pomoću naprave za istezanje žica i to na kraju poći za rukom. - Pa kad je već tome tako - na to će mornar - onda sam ja siguran da ćemo se jednoga dana vlakom voziti po otoku! Odmah su se uhvatili posla i otpočeli s onim što je bilo najteže, s proizvodnjom žica. Ukoliko na tom poslu ne uspiju, onda je bilo beskorisno proizvesti bateriju i sve ono što uz to ide. Kao što nam je poznato, željezo proizvedeno na Lincolnovu otoku je bilo odlične kvalitete, prema tome i pogodno za izvlačenje. Cyrus Smith izradi najprije napravu za istezanje žica, to jest čeličnu ploču izbušenu stožastim rupicama raznih veličina kroz koje će se žica tanjiti dok ne dobije željenu debljinu. Tu su čeličnu ploču, pošto su je

istalili do "najveće tvrdoće", kao što kažu metalci, učvrstili na postolje duboko usađeno u zemlju. Na nekoliko koraka se nalazio veliki slap čiju je pokretačku snagu inženjer htio još jednom iskoristiti. U stvari, taj je slap pokretao valjačicu koja u tom trenutku nije bila u pogonu, ali je njezina glavna osovina, koja je pri okretanju imala golemu snagu, mogla poslužiti za istezanje žice i namatala je oko sebe. Taj je posao zahtijevao mnogo pozornosti i mnogo strpljivosti. Najprije su od željeza napravili dugačke i tanke šipke, koje su na krajevima turpijom zašiljili, a onda ih uvukli u najveću rupu na napravi, da bi ih potom glavna osovina izvlačila i namatala u dužini od dvadeset i pet do trideset stopa, a potom odmatala i postupno uvlačila u rupice manje veličine! Na kraju je inženjer dobio željezne niti dugačke od četrdeset do pedeset stopa, koje nije bilo teško spojiti i nategnuti na daljinu od pet milja, koja je dijelila obor od Granitnog dvorca. 348

Ozbiljno držanje majstora Jupa ne može se opisati 349

Jules Verne Trebalo im je svega nekoliko dana da obave čitav taj posao. Čim je naprava za izvlačenje žica počela raditi, Cyrus Smith skrb oko toga prepusti svojim prijateljima, a on se baci na proizvodnju baterija. Inženjer je naumio izraditi jednu bateriju sa stalnom električnom strujom. Poznato je da se elementi modernih baterija sastoje od pročišćenog ugljena, od cinka i bakra. Do bakra inženjer uopće nije mogao doći. Unatoč svim svojim traganjima, na Lincolnovu otoku ga nije pronašao, te se morao snaći bez njega. Pročišćeni ugljen, odnosno tvrdi grafit koji se pravi u pećima tvornica s pogonom na plin, pošto se ugljenu oduzme vodik, taj je ugljen bilo moguće proizvesti, ali je za to trebalo izraditi posebne naprave, a to je tražilo veliki trud. Što se tiče cinka, sjećamo se daje onaj sanduk koji su naseljenici pronašli na Rtu olupine bio iznutra obložen omotačem od te kovine, koji se i sada mogao odlično iskoristiti. Postoje zrelo promislio, Cyrus Smith odluči izraditi vrlo jednostavnu bateriju, ponešto sličnu onoj koju je Becquerel izmislio 1820. godine. Izumitelj se za izradu te baterije poslužio samo cinkom. Sve druge tvari potrebne za njezinu izradu, poput dušične kiseline i potaše, imao je na raspolaganju. Dakle, evo kako je bila napravljena ova baterija, koja je trebala raditi zahvaljujući uzajamnom djelovanju dušične kiseline i potaše. Najprije je inženjer proizveo nekoliko staklenki i napunio ih dušičnom kiselinom. Začepio ih je čepom kroz koji je bila provučena staklena cijev na donjem kraju zatvorena čepom od ilovače uvijene u platno. Tu je staklenu cijev ispunio potašom, koju je dobio sagorijevanjem raznih biljaka. Tako je dušična kiselina djelovala na potašu putem onog čepa od gline. Cyrus Smith uze tada dvije pločice cinka od kojih jednu položi u dušičnu kiselinu, a drugu u rastvor potaše. Odmah se stvorila električna struja, koja je tekla od pločice u staklenci do pločice u staklenoj cijevi. Dvije pločice cinka su međusobno bile povezane metalnom žicom. Pločica u cijevi je predstavljala pozitivan, a ona u staklenci negativan pol. Svaka je staklenka proizvodila određenu količinu struje, a kad se struja, koju su proizvodile sve te staklenke povezala zajedno, stvorilo se dostatno struje za rad električnog telegrafa. S tom vješto napravljenom i vrlo jednostavnom napravom, koju je izradio Cyrus Smith naseljenici će uspostaviti telegrafsku svezu između obora i Granitnog dvorca. Šesti veljače su počeli, duž puta, koji je vodio u obor, ukopavati u zemlju stupove snabdjevene izolatorskim čašicama od stakla. Na stupove su nategnuli žicu i za nekoliko dana sve je bilo pripravno, da

tom žicom električna struja poteče brzinom od sto kilometara u sekundi i da se kroz zemlju vrati do svoje polazne točke. Inženjer je proizveo dvije baterije, jednu za Granitni dvorac, a drugu za obor, tako da je ne samo obor u slučaju potrebe mogao stupiti u svezu s Granitnim dvorcem, nego se moglo pokazati korisnim da i Granitni dvorac bude povezan s oborom. 350Tajanstveni

otok

Telegrafski prijamnik i manipulator bili su vrlo jednostavne konstrukcije. I na jednom i na drugom kraju telegrafska žica je bila namotana na jednom elektromagnetu, to jest oko jednog komada kovanog željeza omotanog žicom. Sveza se uspostavljala između dva pola, kad bi struja potekla žicom od pozitivnog pola, stigla do elektromagneta, koji bi se privremeno magnetizirao i kroza zemlju se vratila do negativnog pola. Kad bi se tok struje prekinuo, elektromagnet je gubio magnetičnost. Bilo je, dakle, dostatno postaviti jednu pločicu od kovanog željeza ispred elektromagneta, koji je pločicu privlačio u vrijeme strujnog toka, ili odbijao kad bi se taj tok prekinuo. Pošto je postigao to pokretanje pločice, Cyrus Smith je lako za nju pričvrstio jednu kazaljku na pokaznoj ploči, na kojoj su bila ispisana slova abecede. Tako je bila uspostavljena sveza između jednoga i drugog mjesta. Sve je to u potpunosti bilo završeno 12. veljače. Tog dana, pošto je pustio struju kroza žicu, Cyrus Smith upita je li u oboru sve u redu. Poslije nekoliko trenutaka od Avrtona je dobio potvrdan odgovor. Pencroff je skakao u zrak od radosti. Svakog jutra i svake večeri slao je brzojave u obor i, dakako, uvijek na njih dobivao odgovore. Od te telegrafske sveze imali su dvije koristi. Prvo, mogli su ustvrditi nalazi li se Avrton u oboru, a drugo, što je Avrton tako bio manje usamljen. Uostalom, Cyrus Smith nije nikad propustio da mu u tijeku tjedna bar jednom ne ode u posjet, a i Avrton je katkad dolazio u Granitni dvorac gdje je uvijek bio radosno dočekan. Ljeto im je prolazilo u svakodnevnim radovima. Zalihe hrane, osobito u žitaricama i povrću, rasle su iz dana u dan. Biljke donesene s otoka Tabora također su dobro rodile. Veliki vidikovac je naseljenike ispunjao osjećajem sigurnosti. Četvrta žetva žita bila je odlična. Razumije se, nitko nije ni pomišljao da se pokuša uvjeriti je li ovaj put urodilo četiri stotine milijardi zrna. Ali kad je Pencroffu palo na um pokušati ih ipak izbrojiti, Cyrus Smith ga upozori da bi za oko pet tisuća i pet stotina godina izbrojio sva ona zrna, ukoliko bi usgio izbrojiti tri stotine zrna na minutu, odnosno, devet tisuća na sat. Čestiti mornar poslije toga zaključi da će biti pametnije odustati od tog nauma. Vrijeme je bilo prekrasno. Po danu je bilo vrlo toplo, ali su s večeri morski povjetarci blažili zrak, te su stanovnici Granitnog dvorca uživali u svježim noćima. Katkad su se na Lincolnov otok obarale oluje, kratka trajanja, doduše, ali goleme snage. Nekoliko sati su munje bez prestanka šarale nebom, praćene silovitom grmljavinom. U vrijeme koje opisujemo naseobina je živjela u velikom blagostanju. Peradarnik je bio pun živadi. Naseljenici su se hranili priraštajem, jer je bilo potrebno

svesti broj njegovih stanovnika na skromniju mjeru. Krmače su okotile mlade. Razumije se daje staranje o tim životinjama oduzimalo mnogo vremena Pencroffu i Nabu. Onage, koje su u međuvremenu oždrijebile dva prekrasna ždrebeta, najčešće su jahali Gedeon Spilett i Harbert, koji je pod novinarovim vođenjem postao odličan jahač. Osim toga, uprezali su ih i u kola da bi u Granitni dvorac prevezli ugljen i drva, ili razne rudače koje su služile inženjeru. 351

Jules Verne

U to su vrijeme napravili i nekoliko istraživačkih pohoda duboko u šume Dalekog zapada. Pritom se nisu morali bojati da će se podvrgnuti pretjeranim vrućinama, jer su se sunčeve zrake jedva i probijale kroz gustu krošnju iznad njihovih glava. Tako su istražili i lijevu obalu Rijeke milosti, duž koje je vodio put od obora do ušća Vodopadne rijeke. Ali za tih su izleta bili dobro naoružani, jer su često nailazili na veprove, divlje i krvoločne ćudi, s kojima nije bilo šale. U tijeku ljeta su, uz to, poveli i nepoštedni rat protiv jaguara. Gedeon Spilett ih je mrzio iz dna duše, a te je njegove osjećaje Harbert u potpunosti zastupao. Budući da su bili dobro naoružani, oni se nisu bojali susreta s tim zvijerima. Harbert je bio vrlo hrabar, a novinar opet hladnokrvan. Dvadesetak prekrasnih koža već je krasilo veliku dvoranu Granitnog dvorca i, ako se tako nastavi, ubrzo će se na otoku potpuno zatrti rod jaguara. Inženjer je u nekoliko navrata sudjelovao u istraživanjima još nepoznatih dijelova otoka. On je pritom vrlo pozorno promatrao sve oko sebe. Druge je on tragove, a ne životinjske, tražio u najgušćim dijelovima prostranih šuma, ali nikad ništa neuobičajeno ne zamijeti svojim očima. Ni Top ni Jup, koji su ga pratili, nisu nikad svojim ponašanjem pokazali da se bilo što čudno događa oko njih, samo stoje pas više puta bijesno zalajao kad bi se našao kraj otvora bunara u hodniku Granitnog dvorca, koji je inženjer svojedobno pretražio bez ikakva rezultata. U to je vrijeme Gedeon Spilett uz Harbertovu pomoć snimio fotografskim aparatom, koji su pronašli u onom sanduku, a kojim se nisu nikad služili, nekoliko najslikovitijih dijelova otoka. Aparat je imao vrlo jak objektiv, a uz aparat su pronašli i sav potreban pribor za snimanje i razvijanje slika. Ništa nije nedostajalo, ni kolodijuma za staklenu ploču, ni srebrnog nitrata da je učini osjetljivijom, ni hiposulfata sode za fiksiranje dobivene slike, ni amonijeva klorida u koji se umače papir da bi se dobila pozitivna snimka, ni acetata

sode, ni klorida zlata, da se snimka fiksira. Čak je i papira bilo, već pripravljenog za snimanje, i bilo je dostatno nekoliko minuta ga umočiti u srebrni nitrat ublažen vodom, prije stavljanja u okvir preko negativa. Novinar i njegov pomoćnik su u kratkom vremenu postali vrlo vješti fotografi, te su dobili dosta lijepe snimke raznih predjela, kao na primjer, izgled čitava otoka koji su snimili s Velikog vidikovca, a na čijoj se pozadini ocrtavalo Franklinovo brdo, ušće Rijeke milosti slikovito uokvireno visokim liticama, čistina i obor prislonjeni uz prve ogranke Franklinova brda, vrlo zanimljiva razvedenost Čaporkova rta, Rt olupine i tako dalje. Fotografi su također načinili snimke i svih žitelja otoka, ne zaboravivši pritom nikoga. - Umnožavamo se - reče Pencroff. Mornar je bio oduševljen opazivši kako njegov lik, vjerno izrađen, krasi zidove Granitnog dvorca. On se rado zaustavljao ispred te izložbe, kao što bi se rado zaustavio pred najbogatijim izlozima na Broadwayu. 352Tajanstveni otok Treba, međutim, kazati daje nepobitno najbolje ispao majstor Jup. Ozbiljno držanje majstora Jupa ne može se opisati. Izgledao je kao živ! - Reklo bi se da će se svakog trenutka naceriti! - poviče Pencroff. Majstor Jup je bio zadovoljan svojom fotografijom. Promatrao ju je tako zaljubljeno i otvoreno je iskazivao svoje oduševljenje. Krajem mjeseca ožujka prestale su i velike vrućine. Ponekad je vrijeme bilo kišovito, ali još toplo. Mjesec ožujak, koji odgovara mjesecu rujnu na sjevernoj polutki, nije bio tako ugodan, kao što se moglo očekivati. Možda je najavljivao ranu i oštru zimu. Dvadest prvi ožujka naseljenici su povjerovali da je pao prvi snijeg. Doista, provirivši rano ujutro na prozor Granitnog dvorca, Harbert poviče: -Gle! Otočić je pokriven snijegom! -Snijeg u ovo doba? - čudom se čudio novinar koji se pridružio dječaku. Ubrzo su se i drugi naseljenici našli pokraj njih. Svi su se morali složiti da je ne samo otočić već i čitavu obalu ispod Granitnog dvorca, pokrivao bijeli sloj ravnomjerno raspoređen. - Pa to je doista snijeg! - reče Pencroff. - Ili u najmanju ruku posve sliči na nj! - doda Nab. - Ali toplomjer pokazuje pedeset i osam stupnjeva, odnosno četrnaest stupnjeva iznad ništice po Celzijusu! - doda Gedeon Spilett. Cyrus Smith je promatrao bez riječi bijeli pokrivač. Nije znao kako objasniti tu pojavu tako neuobičajenu za to godišnje doba i pri onako visokoj temperaturi zraka. - Do vraga! - poviče Pencroff. - Naše će se bilje smrznuti. Mornar se pripremao sići na žalo, ali ga je pritom pretekao Jup

kliznuvši niz konop dizalice prema žalu. Ali životinja ne bijaše još dodirnula tlo kadli se bijeli sloj diže i rasprši po zraku u bezbojnim i tako gustim pahuljicama da je na nekoliko trenutaka posve zaklonio sunce. - Ptice! - poviče Harbert. To su doista bila jata morskih ptica blistavo bijelog perja. Stotine tisuća tih ptica je prekrilo otočić i obalu, a potom su nestale u daljini. Naseljenici su sve to zaprepašteno promatrali, kao da prisustvuju nekoj nevjerojatnoj promjeni u kojoj je poslije zime nastupilo ljeto, kao u kakvoj bajci. Na nesreću, promjena je bila tako nagla da ni novinar, a ni dječak nisu dospjeli oboriti neku od tih ptica njima nepoznata roda. Nekoliko dana poslije toga, to jest 26. ožujka, navršile su se dvije godine, otkako su se naseljenici nalazili na Lincolnovu otoku. 353

Jules Verne XIX. SJEĆANJE NA DOMOVINU - IZGLEDI ZA BUDUĆNOST -PLAN ISTRAŽIVANJA OBALE OTOKA - POLAZAK NA PUT 16. TRAVNJA ZMIJSKI POLUOTOK VIĐEN S MORA -BAZALTNE LITICE NA ZAPADNOJ OBALI OTOKA - NEVRIJEME - NOĆ NA MORU - ČUDAN DOGAĐAJ

Već dvije godine! Već pune dvije godine naseljenici nisu bili u svezi s drugim ljudima! Već dvije godine nisu imali pojma što se događa u prosvijećenom dijelu svijeta, već dvije godine su bili izgubljeni na tom malom otoku, upravo kao da su se nalazili na nekoj sitnoj planeti Sunčeva sustava! Što se u to vrijeme događalo u njihovoj domovini? Ta domovina razdirana građanskim ratom uvijek im je bila pred očima! Možda je još krvarila, možda je još bjesnila pobuna na Jugu, kao i u trenutku kad su je oni napustili? Oni su, s bolom u duši, često razgovarali o tim stvarima. Uza sve to, nikad nisu dvojili da će ideje za koje se borio Sjever pobijediti, na čast američkoj konfederaciji. Za te dvije godine nikad nijedan brod nije prošao u blizini otoka, nijedno jedro na vidiku. Bilo je očito da se Lincolnov otok nalazio izvan putova kojima su prolazili brodovi, izgledalo je da uopće nije ni poznat pomorcima, što su uostalom, geografske karte dokazivale. Premda nije imao prirodne luke, ipak bi svježe vode, što su pretjecale njegovim prostranstvima, morale privući brodove koji su htjeli obnoviti svoje zalihe vode. Ali more, koje ga je okruživalo uvijek je bilo pusto dokle god je pogled dosezao. Stoga su naseljenici mogli računati jedino na sebe same, ukoliko su se htjeli vratiti u svoju domovinu. Uza sve to, ipak je postojala mogućnost da se izvuku živi i zdravi s otoka i o toj su mogućnosti, okupivši se u velikoj dvorani Granitnog dvorca, raspravljali jednoga dana u tijeku prvog tjedna mjeseca travnja. Upravo su se u razgovoru dotakli Amerike i svoga rodnog kraja, sve manje se nadajući da će ih ikad ponovno ugledati. 354Tajanstveni

otok

— Doista, samo jedan način postoji da napustimo Lincolnov otok — reče Gedeon Spilett - samo jedan, a taj je, da sagradimo brod koji će biti u stanju preploviti nekoliko stotina milja. Vjerujem da možemo sagraditi takav brod ako smo bili sposobni sagraditi brodić kao što je Bonadventura. - Koji će sigurno stići do otoka Pomotou - doda Harbert - ako smo s Bonadventurom stigli do otoka Tabora! - Ne ustvrđujem da ne bismo možda uspjeli - odgovori Pencroff, koji je uvijek vodio glavnu riječ kad se radilo o pitanjima koja su se ticala mora - samo što nije isto uputiti se na bliski ili daleki put. Kad je našem brodiću zaprijetila opasnost za vrijeme putovanja do otoka Tabora, mi smo znali da nismo daleko ni od obala otoka Tabora ni od obala Lincolnova otoka, ali tisuću i dvije stotine milja predstavlja popriličan put, a do najbliže obale dijeli nas barem toliki razmak. -A kad bismo sagradili taj brod, zar se vi ne biste odlučili na to putovanje, Pencroffe? - upita novinar. - Ja sam pripravan poduzeti sve što god hoćete, gospodine Spilette -odgovori mornar. - Vi dobro znate da ja neću ni pred čime uzmaknuti! - Imaj na umu da sada možemo računati na još jednoga mornara -primijeti Nab. - Na koga to? - upita Pencroff. - Na Avrtona. - Tako je! - reče Harbert. -Ako on pristane poći s nama! - na to će Pencroff. - Da se jahta lorda Glenarvana pojavila pred otokom Taborom dok je Ayrton još na njoj prebivao — umiješa se u razgovor novinar — zar mislite da bi on bio odbio napustiti otok? -Vi zaboravljate, dragi prijatelji - reći će tada Cyrus Smith - da posljednjih godina svog boravka na otoku Taboru Ayrton nije bio pri zdravoj pameti. Ali stvar nije u tome, već možemo li računati i na mogućnost da se škotski brod vrati i povede nas sa sobom. Lord Glenarvan je obećao Avrtonu da će jednog dana doći da ga odvede s otoka Tabora i to kad bude držao daje dostatno ispaštao za svoje zločine. Ja vjerujem da će se on doista vratiti! - Tako je - složi se novinar - i dodat ću da će se ubrzo vratiti, jer prošlo je već dvanaest godina otkad je Avrton bio iskrcan na Tabor. - Potpuno se slažem s vama - na to će Pencroff- da će se lord vratiti, pa čak vjerujem da će se to ubrzo dogoditi. Ali gdje će on pristati? Pa na otoku Taboru, a ne na Lincolnovu otoku! - To je utoliko sigurnije - odgovori Harbert -jer Lincolnov otok nije čak ni unesen u geografske karte. - Stoga, dragi prijatelji, moramo učiniti sve što je potrebno da bi lord Glenarvan, kad stigne na otok Tabor, bio obaviješćen o tome da se Avrton skupa s nama nalazi na Lincolnovu otoku - reče Cyrus Smith. - Tako je! - odgovori novinar. - Uostalom, ništa lakše nego ostaviti u kolibi u kojoj su nekad prebivali kapetan Grant i Avrton, jedan papirić

355

l

Jules Verne

na kojemu će biti označen položaj našega otoka. Tu će poruku lord Glenarvan, ili njegova posada, sigurno pronaći! -Prava je šteta - primijeti mornar - što taj papirić nismo ostavili u kolibi prigodom svog prvog putovanja na otok Tabor! -A kako smo ga i mogli ostaviti - na to će Harbert - kad u ono vrijeme mi ništa nismo znali o Avrtonovu životu. Mi nismo znali da će netko jednoga dana doći da ga traži, a kad smo to doznali, ljeto je već bilo na izmaku, te se više nismo mogli vratiti na otok Tabor. - Tako je - na to će Cyrus Smith. - Bilo je odviše kasno. Moramo taj pothvat ostaviti za iduće proljeće. -Ali ako se škotska jahta u međuvremenu pojavi na otoku Taboru? upita mornar. - To mi se ne čini vjerojatnim - odgovori inženjer. - Lord Glenarvan se sigurno neće uputiti u ova daleka mora u tijeku zime. Ili je on već posjetio otok Tabor otkako se Ayrton nalazi s nama, odnosno u tijeku prošlih pet mjeseci, i potom otplovio, ili će on poslije stići. A čim otpočnu lijepi listopadski dani, imat ćemo dostatno vremena otploviti na otok Tabor i na njemu ostaviti obavijest. — Treba priznati —javi se Nab — da bi bila velika nevolja za nas, ako se Duncan u međuvremenu pojavio u ovim morima! - Nadam se da se to nije dogodilo - odgovori Cyrus Smith - i da nam Nebo nije oduzelo najbolju prigodu da se izvučemo odavde! Jik. — Mislim da ćemo u svakom slučaju znati na čemu smo — reče Gedeon TŠpilett - kad ponovno otplovimo do otoka Tabora. Ako su Škotlanđani bili tamo, oni su sigurno ostavili neke tragove na otoku. -Vjerojatno - odgovori Cyrus Smith. - Čekajmo, dakle, strpljivo, dragi prijatelji, tu mogućnost da se vratimo u svoj zavičaj. Ako nam je ta prigoda izmakla, vidjet ćemo što nam valja činiti.

- U svakom slučaju - napomene Pencroff - ukoliko napustimo Lincolnov otok na ovaj ili onaj način, nećemo to učiniti stoga što nam ovdje nije bilo dobro. - Nikako, Pencroffe - odgovori inženjer. - Učinit ćemo to stoga što smo ovdje daleko od svega onoga, što je svakom čovjeku najdraže na svijetu. Učinit ćemo to zbog svojih obitelji, svojih prijatelja, zbog svog rodnog kraja! I tako su posve odbacili pomisao da grade tako velik brod s kojim bi mogli poduzeti putovanje bilo prema otočju, koje se nalazilo sjeverno od njih, bilo prema Novom Zelandu, koji se nalazio prema zapadu, te su se prihvatili uobičajenih radova da bi se pripremili što udobnije provesti treću zimu u Granitnom dvorcu. Ipak su naumili prije nastupa zimskih oluja poduzeti jedno putovanje brodićem oko otoka. U stvari, naseljenici nisu potpuno poznavali cijelu obalu otoka. Oni su imali prilično nepotpunu predstavu o zapadnoj i o sjevernoj obali, i to od ušća Vodopadne rijeke do oba Rta čeljusti, kao i o uskom zaljevu, koji se uvukao između ova dva rta, slična čeljustima morskog psa.

356

. i vratili se natovareni šljukama i divljim patkama. 357

l

ii

Jules Verne

Prijedlog o ovom izletu potekao je od Pencroffa. Cyrus Smith se složio s njim, jer je želio svojim očima vidjeti kako izgleda taj dio njihova otoka. Vrijeme je bilo promjenljivo, ali kazaljka na barometru nije naglo mijenjala svoj položaj, te su naseljenici računali da će vrijeme biti pogodno za plovidbu. Upravo u tijeku prvih dana mjeseca travnja živa je naglo pala u barometru, ali se poslije snažnog zapadnjaka, koji je puhao pet ili šest dana, ponovno digla i ustalila se na dvadeset i devetom palcu i devetoj desetini, odnosno na 759,45 mm, te su vremenske prilike izgledale pogodne za izlet brodom. Kao dan polaska odredili su 16. travnja. Bonadventuru, koja je bila usidrena u Balonskoj luci, snabdjeli su namirnicama za putovanje od nekoliko dana. Cyrus Smith izvijesti Avrtona o planiranom putovanju i predloži mu da i on sudjeluje, ali je Avrton više volio ostati na otoku. S obzirom na to naseljenici odluče da se on preseli u Granitni dvorac za vrijeme njihova izbivanja. Majstor Jup mu je trebao biti društvom, na što nije bilo ni s jedne strane prigovora. Šesnaesti travnja su se svi, uključujući i Topa, ukrcali na brodić. Vjetar je puhao iz jugozapadnog smjera, prilično svježi vjetar, i Bonadventura je morala bordižati napustivši Balonsku luku da bi stigla do Zmajeva rta. Od ukupno devedeset milja koliko je iznašao opseg čitavog otoka, dvadeset milja je otpadalo na onaj dio obale koji se protezao od Balonske luke do Zmajeva rta. Tih dvadeset milja trebalo je što prije preploviti, jer je vjetar puhao iz suprotnog smjera. Cijeli taj dan su plovili da bi doplovili do rta. Uzrok tome bila je plima. Naime, pošto su napustili luku samo dva sata je potrajala oseka, a potom je čitavih šest sati trajala plima protiv čijeg se strujanja bilo teško boriti. Već se mračilo kad su obišli najjužniji rt otoka. Pencroff predloži inženjeru da podvežu jedra i nastave plovidbu smanjenom brzinom. Ali Cyrus Smith je više volio da se usidre na nekoliko stotina metara od obale, kako bi sutradan, po danu mogao promatrati taj dio otoka. Budući da su to putovanje, poduzeli u nakani da što pomnije ispitaju obalu, dogovorili su se da neće ploviti noću i da će se navečer usidriti u blizini otoka, ukoliko im to vrijeme dopusti. Noć su, dakle, proveli na sidrištu ispod samog Zmajeva rta. Magla se spustila, a s njom je i vjetar utihnuo. Putnici Bonadventure su možda lošije spavali na brodu, osim mornara, nego u svojim sobama u Granitnom dvorcu, ali su ipak spavali.

Sutradan, 17. travnja Pencroff zaplovi u samo svanuće, pa je uz povoljan vjetar i, pritegnuvši skotu, plovio uza samu zapadnu obalu. Naseljenici su otprije poznavali tu pošumljenu obalu, jer su njezinim rubom prošli pješice, ali se uza sve to nisu mogli nadiviti njezinoj ljepoti. Plovili su uza samu obalu, što su bliže mogli, smanjivši brzinu tako da mogu sve vidjeti, motreći jedino da ne udare u poneko deblo stoje plutalo morem. Nekoliko su puta bacili sidro, te je Gedeon Spilett napravio nekoliko fotografskih snimaka prekrasne obale. 358Tajanstveni

otok

Oko podneva, Bonadventura stiže do ušća Vodopadne rijeke. Iza nje, s desne strane njezina ušća, šuma se nastavljala, ali rjeđa, i tri milje dalje vidjeli su se samo odijeljeni šumarci između zapadnih obronaka Franklinova brda, čiji se goli greben spuštao do same obale. Koje li razlike između južne i sjeverne obale otoka! Koliko je prva bila obrasla šumom i sva u zelenilu, toliko je druga bila gola i divlja! Reklo bi se daje to bila jedna od onih "željeznih obala", kako ih nazivaju u nekim zemljama, i njezin raznolik sastav kao daje kazivao kako je tu došlo do nagle kristalizacije još vreloga bazalta. Ta stravična gomila bila bi dozlaboga prestrašila naseljenike da su kojim slučajem pali na taj dio otoka! Kad su se bili popeli na vrh Franklinova brda, oni nisu mogli vidjeti zloslutan izgled tog dijela obale, jer su bili suviše visoko nad njom, ali gledana s mora, taje obala imala tako neuobičajen izgled da se njoj slične nigdje drugdje nije moglo vidjeti. Bonadventura je prošla ispred te obale na udaljenosti od oko pola milje. Lako se moglo uočiti da se sastojala od kamenih blokova svih veličina, počevši od dvadeset pa sve do tri stotine stopa visokih, i svakojakih oblika, valjkastih kao kule, prizmatičnih kao zvonici crkava, piramidnih kao obelisci, stožastih kao tvornički dimnjaci. Ni ledene sante u polarnim morima nisu bile neobičnije u svojoj veličanstvenoj strahoti. Na mjestima su kameni lukovi oblikovali svodove poput svodova crkvenih lađa, u čiju dubinu pogled nije mogao doprijeti. Ovdje su otvori prostranih pećina imali veličanstven izgled, a tamo se opet stvorilo pravo mnoštvo šiljaka, piramidica, tornjića, kakvih nikad ni na jednoj gotskoj katedrali nije nitko vidio. Svim hirovima prirode, mnogo bogatijim no što su hirovi mašte, obilovala je ta veličanstvena obala koja se pružala u dužini od osam do devet milja. Cyrus Smith i njegovi prijatelji gledali su iznenađeno, gotovo zaprepašteno, taj divlji krajolik. Pritom su šutjeli, ali se zato Top oglasi lajanjem koje se odbije od bazaltnog stijenja i prasne u tisuću odjeka. Inženjer zamijeti daje Topovo lajanje imalo neki čudan ton, poput onoga kad je lajao kraj otvora bunara u Granitnom dvorcu. Približimo se obali! — reče. Bonadventura se posve približi obali i plovila je uz nju gotovo se dotičući njezinih hridina. Možda je među njima bila neka spilja koju bi se isplatilo istražiti? Ali Cyrus Smith ništa ne zamijeti, ni neku pećinu, pa čak niti udubinu koja je mogla poslužiti kao zaklon bilo kakvom biću, jer su stijene ponirale u samu vodu. Ubrzo je i Top prestao lajati i brod se ponovno udalji od obale.

Na sjevernoj strani otoka obala je bila niska i pjeskovita. Nekoliko narijetko porazbacanih stabala raslo je nad niskim i močvarnim terenom, koji su naseljenici otprije poznavali. U nevjerojatnoj suprotnosti s onom drugom, bazaltnom obalom, koja je bila pusta, ovdje je vrvjelo od bezbrojnih jata vodenih ptica. Navečer se Bonadventura usidrila u malom zaljevu na sjevernoj strani otoka, i to posve blizu obale, jer je voda na tom mjestu bila dosta duboka. Mirno su proveli noć, jer je vjetar potpuno utihnuo s posljednjom svjetlosti dana i nije se javljao sve do zore. 359Jules Verne Budući da je bilo lako izići na obalu, toga su jutra stalni lovci naseobine, a to će reći Harbert i Gedeon Spilett, dobra dva sata šetali obalom i vratili se natovareni šljukama i divljim patkama. Top je napravio prava čudesa. Zahvaljujući njegovoj brzini i maru, niti jedan jedini komad divljači nije propao. Ujutro u osam sati Bonadventura diže sidra i zaplovi prema Rtu sjeverne čeljusti. Plovila je vrlo brzo jer je imala vjetar u krmu, a uz to je stalno jačao. - Nimalo se ne bih začudio - zamijeti Pencroff - da sa zapada naleti oluja. Sinoć je sunce utonulo u odviše crveni obzor, a oni "mačji repovi" ne slute na dobro. Ti mačji repovi bili su oblačići porazbacani sredinom neba, koji se nikad nisu spuštali niže od pet tisuća stopa iznad morske površine. Izgledali su kao lagani komadi pamuka i oni uobičajeno najavljuju da će ubrzo doći do nekog komešanja u zraku. — Kad je tome tako — reče Cyrus Smith — razapnimo sva jedra i što prije se sklonimo u Zaljev morskog psa. Vjerujem da će Bonadventura u njemu biti sigurna. — Odlično — odgovori Pencroff. — Uostalom, ova obala na sjeveru otoka nije nimalo zanimljiva. Osim sipina tu nemaš što vidjeti! -Meni uopće ne bi bilo krivo - doda inženjer - da u tom zaljevu provedemo ne samo noć, već i cijeli sutrašnji dan, te da ga pomnjivo istražimo. - Bojim se da ćemo biti prinuđeni na to, pa htjelo se to nama ili ne -otpovrne Pencroff. — Tamo, posve na zapadu, obzor počinje prijetiti. Gledajte kako se tusti! - Kako bilo da bilo, vjetar je vrlo povoljan da stignemo do Rta čeljusti - pripomene novinar. -Vrlo povoljan - odgovori mornar. - Ali da bismo ušli u zaljev, moramo upotrijebiti jedra. Stoga bi mi bilo draže malo bolje vidjeti ovaj kraj, koji ne poznam. - Mora da je ovaj kraj pun podvodnih grebena - doda Harbert - ako je suditi na temelju onoga što smo vidjeli na južnoj strani Zaljeva morskog psa! - Pencroffe, uradite onako kako mislite daje najbolje - na to će Cyrus Smith. — Mi se pouzdajemo u vas! -Budite bez brige, gospodine Cvruse - odgovori mornar. - Ja se neću izlagati opasnosti bez potrebe! Više bih volio da me netko udari nožem u rebra, nego da greben razbije rebra moje Bonadventurel Ono što je Pencroff nazvao rebrima, to su bili podvodni dijelovi njegova broda, a njemu su oni bili draži i od vlastite kože!

- Koliko je sada sati? - upita Pencroff. - Deset! - odgovori Gedeon Spilett. -A koliko smo još otprilike udaljeni od Rta čeljusti, gospodine Cvruse? - Petnaest milja - odgovori inženjer.

360

Ayrton zgrabi dalekozor, koji je mornar ispustio iz ruku.

\[ 361Jules

Verne

— To znači još oko dva i pol sata plovidbe. - reče tada mornar. -Između podneva i jednog sata bit ćemo u visini rta. Na nesreću, upravo tada će početi oseka. Bojim se da ćemo teško ući, tim više što su se i vjetar i more urotili protiv nas. -To će biti utoliko teže, jer je danas pun mjesec - zamijeti Harbert - te su travanjske plime i oseke vrlo jake. - Pa dobro, Pencroffe - upita Cyrus Smith - ne biste li mogli usidriti brod na samom rtu? — Usidriti brod pokraj obale i čekati da naiđe oluja! — poviče mornar. - Ta promislite malo, gospodine Cvruse! To bi značilo da se doista želimo razbiti o obalu! - Pa što ćete onda uraditi? — Pa pokušat ću se držati pučine dok ponovno ne naiđe plima, odnosno do sedam sati navečer. Ako se u to vrijeme još barem nešto bude vidjelo, pokušat ću se uvući u zaljev. Ako mi to ne pođe za rukom, cijelu ćemo noć ploviti amo, tamo, te ćemo u zaljev ući sutra u zoru. - Kao što sam vam već prije kazao, Pencroffe, mi se pouzdajemo u vas - odgovori Cyrus Smith. - Hm - promumlja Pencroff - da barem postoji neki svjetionik na ovoj obali, to bi pomorcima bilo od velike koristi! — Jest — složi se Harbert — ali ovaj put nema na obali ljubaznog inženjera, koji će zapaliti vatru da bi nas uveo u luku! — Da, doista, dragi moj Cvruse — reče Gedeon Spilett — mi vam uopće nismo zahvalili. Ali, iskreno govoreći, da nije bilo one vatre, mi nikad ne bismo bili doplovili do... — Vatre...? - upita inženjer vrlo začuđen novinarovim riječima. - Pa htjeli smo kazati, gospodine Cvruse - odgovori Pencroff - da smo se mi na Bonadventuri, upravo nekoliko sati prije našeg povratka, nalazili u velikoj neprilici i da bismo bili prošli pokraj otoka da vi niste, iz opreza, u noći s 19. na 20. listopada, zapalili onu vatru na zaravni Veliki vidikovac. - Da, da... Jest, ta mi je sretna misao onda pala na um! - odgovori inženjer. - Ali ovaj put - doda mornar - nema nikoga, tko bi nam napravio tu sitnu uslugu, dakako, ukoliko se Avrton ne sjeti. -Ne! Nema nikoga! - odgovori inženjer. Našavši se nekoliko trenutaka potom sam s novinarom na pramcu broda, inženjer mu reče: — Ako je išta sigurno na tom svijetu, Spilette, onda je to da ja nikakvu vatru nisam zapalio u noći s 19. na 20. listopada, ni na zaravni iznad Granitnog dvorca, niti na bilo kojoj drugoj točki otoka! 362Tajanstveni

otok

XX. NOĆ NA MORU - ZALJEV MORSKOG PSA - POVJERAVANJE TAJNI PRIPREME ZA ZIMU - RANI DOLAZAK ZIME -VELIKE HLADNOĆE RADOVI U NUTRINI GRANITNOG DVORCA - POSLIJE ŠEST

MJESECI - JEDNA FOTOGRAFSKA SNIMKA - NEOČEKIVANI DOGAĐAJ Dogodilo se upravo ono, što je predvidio Pencroff. Njegova ga predosjećanja nisu prevarila. Vjetar ojača, te se od povoljnog pretvorio u olujni, a to znači da je puhao brzinom od četrdeset do četrdeset i pet milja na sat i da je brod na otvorenom moru morao ploviti samo sa smanjenim glavnim jedrom i sa spuštenim gornjim jedrom. A kako je bilo oko šest sati kad se Bonadventura našla pred zaljevom i da je u to vrijeme oseka još bila u tijeku, bilo je nemoguće ući u nj. Morali su se, dakle, držati otvorenog mora jer, daje i htio, Pencroff ne bi bio u stanju stići niti do ušća Rijeke milosti. On namjesti flok na glavnom jarbolu i uze čekati jutro, okrenuvši pramac broda prema obali. Na veliku sreću naseljenika, premda je vjetar bio vrlo snažan, more nije bilo previše uzburkano, jer gaje štitila obala. Nisu se morali bojati golemih valova koji predstavljaju veliku opasnost za male brodove. Bonadventura se sigurno neće izvrnuti, jer je bila dobro opterećena balastom. Ali su je velike količine vode, koje su plavile palubu mogle izvrgnuti opasnosti, ako zaklopci na palubi ne izdrže. Kao iskusan pomorac, Pencroff je poduzeo sve mjere sigurnosti. Dakako, on je imao veliko povjerenje u svoj brod, ali je uza sve to jedva čekao da svane dan. U tijeku noći, Cvrusu Smithu i Gedeonu Spilettu se nije pružila prigoda nasamu porazgovarati, pa ipak riječi što ih je inženjer šapnuo na uho novinaru nekako su tražile da oni još jednom rasprave o tajanstvenom utjecaju, koji je vladao nad Lincolnovim otokom. Gedeon Spilett je stalno mislio na tu novu i neobjašnjivu zgodu, na vatru što se pojavila na obali otoka. Ali jesu lije oni doista vidjeli? Jesu lije i njegovi prijatelji, Harbert i Pencroff, vidjeli kao što ju je i on vidio? Ta im je 363

l

ii

Jules Verne

vatra pomogla da odrede položaj otoka u onoj mračnoj noći i oni nisu ni trenutka dvojili da ju je inženjer svojom rukom zapalio, a eto sada Cyrus Smith izjavljuje da on ništa od toga nije uradio! Gedeon Spilett odluči povesti razgovor o toj zgodi, čim se Bonadventura vrati kuci i nagovoriti Cvrusa Smitha da o tim čudnim činjenicama izvijesti i ostale. Možda će tada odlučiti da svi skupa istraže sve dijelove Lincolnova otoka.

Kako bilo da bilo, te se noći nikakva vatra ne pojavi na tim još nepoznatim obalama koje su tvorile ulaz u zaljev, te se mali brodić držao cijelu tu noć podalje od obale. Kad su se prvi zraci zore ocrtali na istočnom obzorju, vjetar koji bijaše malo utihnuo, skrenuo je za dvije četvrtine, što je Pencroffu omogućilo s lakoćom ući u uski ulaz zaljeva. Oko sedam sati ujutro, Bonadventura pusti da je vjetar nosi prema Rtu sjeverne čeljusti, a potom oprezno uđe u tjesnac okružen sa svih strana čudnim okvirima lave. - Evo - reče Pencroff- ovaj komadić mora bi mogao biti divna luka, gdje bi se čitave flote mogle kretati po svojoj volji! -A osobito je zanimljivo to - zamijeti Cyrus Smith - stoje ovaj zaljev nastao djelovanjem dva izljeva lave, koju je vulkan izbacivao uzastopnim erupcijama. Zbog toga on i jest potpuno zaštićen sa svih strana i vjerojatno je more u njemu mirno kao u jezeru, čak i za najgorih oluja. - Nema dvojbe - pridruži se mornar - da je tako. Vjetar u zaljev može prodrijeti samo između njegova dva rta, a budući da sjeverni rt zaštićuje južni, u nj vrlo teško mogu ući žestoki naleti vjetra. U stvari, naša bi Bonadventura mogla čitavu godinu provesti u njemu, a da ne zategne sidro. - Ovo bi za nju, možda bila prevelika luka! - primijeti novinar. - Gospodine Spilette - odgovori mornar - potpuno se slažem s vama da je ovo suviše velika luka za Bonadventuru, ali ako bi mornarica Unije trebala sigurnu luku u Tihom oceanu, siguran sam da nikad ne bi našla boljeg zaljeva od ovog! — Nalazimo se u čeljustima morskog psa — na to će Nab, podsjećajući svojom primjedbom na oblik zaljeva. -Usred čeljusti, dobri moj Nabe! - odgovori Harbert. - Ali se vi, dakako, ne bojite da će se te čeljusti sada sklopiti, zar ne? -Ne bojim, gospodine Harberte - odgovori Nab. - Uza sve to, ovaj mi se zaljev nimalo ne dopada! Ima zlokoban izgled. -Vidi ti sad ovo! - poviče Pencroff. - Nabu se ne sviđa ovaj moj zaljev upravo u trenutku dok ja premišljam kako ću ga pokloniti Americi! — Jesu li mu barem vode duboke? — upita inženjer. — Ako po njemu plovi Bonadventura, ne znači da bi i naše oklopnjače to mogle! - To lako možemo ustvrditi - otpovrne Pencroff. Mornar spusti na dno dugi konop o čijem je kraju bio privezan komad željeza. Ta njegova sonda bila je duga pedeset zamaha i kad ju je svu odmotao, nije uspjela dodirnuti dna. 364Tajanstveni

otok

- Znači da naše oklopnjače mogu doći ovamo i da se neće nasukati! -reče Pencroff. - Ovaj je zaljev, doista bez dna - na to će Cyrus Smith - ali s obzirom na vulkanske podrijetlo ovog otoka, nije nimalo čudno što je morsko dno ovdje tako duboko. -Reklo bi se - zamijeti sada Harbert, da su ove litice okomito odsječene i ja vjerujem da Pencroff, ni sa sondom pet ili šest puta dužom od one, koju ju je maloprije uporabio, ne bi dotaknuo dno.

- Sve je to lijepo da ne može biti ljepše - na to će novinar - ali bih ja Pencroffu skrenuo pozornost da ipak nešto bitno nedostaje ovom zaljevu! - A što to, gospodine Spilette? - Jedan otvor, jedan prokop, kojim bi se moglo doći u nutrinu otoka. Ja ne vidim nijednog mjesta gdje bismo se mogli iskrcati! Doista, visoke i vrlo strme litice lave nisu ni na jednom mjestu u čitavom zaljevu bile prikladne za iskrcavanje. Svuda uokolo se nalazio neprelazan bedem koji je podsjećao na norveške fjordove, samo što je bio još goliji. Gotovo dodirujući visoke bedeme, Bonadventura nije naišla ni na jednu izbočinu, na koju bi se putnici mogli iskrcati. Pencroff se utješi kazavši da bi se uz pomoć mina lako probilo taj bedem, ukoliko bi to bilo potrebno. Potom, s obzirom na to da nisu nikakva posla imali u tom zaljevu, on okrene pramac prema tjesnacu i oko dva sata poslije podne izbiju na otvoreno more. - Uf! - olakšano odahne Nab. Doista se činilo da čestitom Nabu nije nimalo godilo u tim golemim čeljustima! Od Rta čeljusti do ušća Rijeke milosti nije bilo više od osam milja. Pencroff okrene pramac Bonadventure prema Granitnom dvorcu, te je brod, tjeran iskosa vjetrom, plovio na milju daleko od obale. Na goleme vulkanske litice ubrzo su se nastavile čudne sipine između kojih je inženjer na onako neuobičajen način bio pronađen i na kojima je bilo mnoštvo morskih ptica. Oko četiri sata Pencroff ostavi na lijevoj strani rt otočića, uđe u tjesnac, koji je otočić dijelio od otoka i u pet sati sidro Bonadventure zagrebe pijesak na ušću Rijeke milosti. Naseljenici su prije tri dana napustili svoje prebivalište. Ayrton ih je čekao na žalu, a i mojstor Jup im radosno iziđe ususret, izražavajući dobroćudnim mumljanjem svoje zadovoljstvo. Tako su naseljenici istražili sve obale otoka, a da nigdje nisu naišli ni na kakve neobjašnjive tragove. Ako je neko tajanstveno biće živjelo na otoku, onda mu je prebivalište moglo biti jedino u neprohodnim šumama Zmijskog poluotoka, u predjelu koji još ne bijahu istražili. Gedeon Spilett porazgovara o svim tim stvarima s inženjerom i oni odluče skrenuti pozornost ostalima na čudno značenje nekih događaja koji su se zbili na otoku, a među kojima je zadnji bio najneobjašnjiviji. Svraćajući razgovor na vatru, koju je nepoznata ruka zapalila na obali otoka, Cyrus Smith se nije mogao suzdržati, a da se barem dvadeset puta ne obrati novinaru pitanjem: 365

ll

l

Jules Verne -Ali jeste li sigurni da ste dobro vidjeli? Da to nije bila djelimična provala vulkana, neki meteor u padu? -Nije, Cvruse - odgovori novinar - već je to bila prava vatra, zapaljena ljudskom rukom. Uostalom, pitajte Pencroffa i Harberta. Oni su je vidjeli kao i ja i potvrdit će vam moje riječi! I tako se dogodilo daje nekoliko dana poslije toga, odnosno 25. travnja, u trenutku dok su svi bili okupljeni navečer na zaravni Veliki vidikovac, Cyrus Smith uzeo riječ i kazao: -Dragi prijatelji, držim svojom dužnosti upoznati vas s nekim činjenicama koje su se dogodile na otoku, a o kojima bih ja vrlo rado htio čuti vaše mišljenje. Za te bi se činjenice moglo kazati da su natprirodne... -Natprirodne! - poviče mornar izbacivši iz usta čitav oblak dima. -Zar je moguće daje naš otok začaran? - Nije, Pencroffe, ali je sigurno tajanstven - odgovori inženjer -ukoliko nam vi ne uspijete pojasniti ono, što ja i Spilett dosad nismo uspjeli odgonetnuti. - Govorite, gospodine Cvruse! - reče mornar. - Pa dobro, je li vama razumljivo - reče tada inženjer - kako sam ja mogao, pošto sam pao u more, biti pronađen četvrt milje u nutrini otoka, a da uopće nisam bio svjestan kako je do toga došlo? - Jedino, nakon što ste se onesvijestili... - nesigurno poče Pencroff. - To se objašnjenje ne može prihvatiti - otpovrne inženjer. - Ali, pođimo dalje. Je li vama razumljivo kako je Top mogao pronaći vaše zaklonište, i to pet milja daleko od mjesta gdje sam ja ležao? -Nagonom, svojim psećim nagonom... - odgovori Harbert. - Čudan je taj nagon - primijeti sada Spilett. - Ta Top je stigao u Dimnjake suh i bez ijedne mrlje blata na sebi, premda je te noći padala kiša i vjetar bijesno puhao! - Pođimo dalje - na to će inženjer. - Je li vama shvatljivo kako to da je naš pas onako čudno poletio iz jezera, poslije one njegove borbe s morskom kravom? - Ne! Priznajem da nije previše. - odgovori Pencroff. - Pa i ona rana, koju je morska krava imala na svom boku, rana koja kao da je bila zadana nekim sječivom, ne može se također pojasniti. - Pođimo dalje - nastavi inženjer. - Je li vama jasno, dragi prijatelji, kako se ono olovno zrno našlo u tijelu muškatnog odojka, kako se onaj sanduk mogao onako sretno nasukati, a da nigdje nismo otkrili traga nekom brodolomu, kako se mogla ona boca u kojoj je

bio zatvoren onaj papirić naći u pravi trenutak prigodom našeg prvog izleta Bonadven-turom po moru, kako je naš čun, pošto je iskidao konop kojim je bio svezan, stigao do nas tokom Rijeke milosti upravo u trenutku kad nam je najviše bio potreban, kako da se objasni ono spuštanje Ijestava s visine Granitnog dvorca poslije one navale majmuna, kako je papir za koji Avrton ustvrđuje da nije nikad napisao mogao dospjeti u naše ruke? Cyrus Smith je nabrojio, ne izostavivši niti jednu, sve neobjašnjive zgode, koje su se zbile na otoku. Pencroff, Harbert i Nab su se gledali, 366Tajanstveni

otok

ne znajući što bi odgovorili, jer su ih te zgode, što su sada prvi put nabrojene jedna za drugom, do najveće mjere iznenadile. - Vjere mi, gospodine Cvruse, imate pravo - napokon se javi Pencroff. - Vrlo je teško pojasniti sve te stvari. - Nego, dragi moji prijatelji, još se jedan događaj pridružio svima spomenutima, s tim što se ovaj još teže može pojasniti. - Koji je to događaj, gospodine Cvruse? - živo upita Harbert. - Kad ste se vratili s otoka Tabora, Pencroffe - nastavio je inženjer -vi ustvrđujete da ste zamijetili vatru na Lincolnovu otoku? - Pa jasno - otpovrne mornar. -1 vi ste doista sigurni da ste tu vatru vidjeli? - Siguran, kao što sada vas vidim! -1 ti, Harberte? - Zaboga, gospodine Cvruse - poviče Harbert - ta je vatra svijetlila kao jedna od najvećih zvijezda! - Ali da ipak to nije bila neka zvijezda? - upita inženjer tvrdoglavo. - Nije - odgovori Pencroff-jer je te noći nebo bilo prekriveno gustim oblacima, a osim toga nijedna se zvijezda ne nalazi tako nisko nad obzorjem. Uostalom, gospodin Spilett je to svjetlo vidio isto kao i mi i on može posvjedočiti naše riječi! - Ja bih još tome nadodao - reče novinar - da je to svjetlo bilo vrlo živo i da je pomalo sličilo električnom mlazu. - Pa da, pa da - poviče Harbert - i ono je sigurno bilo postavljeno iznad Granitnog dvorca! - Pa, znajte, dragi prijatelji, da ni ja ni Nab nismo u noći od 19. a 20. listopada zapalili nikakvo svjetlo na obali. -Vi niste...! - poviče Pencroff čudom se čudeći i tako iznenađen da nije mogao dovršiti rečenice. - Mi uopće nismo napustili Granitnog dvorca - odgovori inženjer. -Ako se neka vatra pojavila na obali, onda je nju zapalila neka druga ruka! Jest, morali su priznati da tu postoji tajna! Neki neobjašnjivi utjecaj koji je bio od koristi naseljenicima, utjecaj koji je poticao njihovu znatiželju, osjećao se na Lincolnovu otoku, i to uvijek u pravi trenutak. Nije li negdje u njegovim najskrivenijim zaklonima postojalo neko biće? E, to su morali svakako doznati! Cyrus Smith također podsjeti svoje prijatelji na čudno ponašanje Topa i Jupa kad su režali nad otvorom zdenca, koji je Granitni dvorac spajao s morem. On im uz to ispriča kako je jednom prigodom pretražio taj zdenac, a da ništa neuobičajeno nije otkrio. Na kraju,

taj je razgovor završio s jednodušnom odlukom naseljenika, da će pretražiti čitav otok čim nastanu lijepa vremena. Međutim, poslije tog dana Pencroff je izgledao zabrinut. Taj otok koji je on u svojim mislima bio posve prisvojio, sad se činilo da mu više ne pripada čitav, već da ga dijeli s jednim drugim bićem, s drugim 367

gospodarom kojemu je on, sviđalo mu se to ili ne, bio potčinjen. Nab i on su često raspredali o tim neobjašnjivim činjenicama i obojica, od prirode sujevjerni, vrlo su blizu bili vjerovanju, daje Lincolnov otok bio potčinjen nekoj natprirodnoj moči. U mjesecu svibnju su, međutim, započela loša vremena. Bio je to studeni na sjevernoj polutki. Činilo se da če zima biti preuranjena i oštra. Stoga su se naseljenici prihvatili, ne oklijevajući, radova da se priprave za zimu. Uostalom, oni su već bili pripremni dočekati zimu, pa makar kako oštra bila. Imali su dostatno odjeće od pusta. Opskrbili su se dostatnim količinama vune divljih ovaca, kojih se sada u oboru poprilično namnožilo. Dakle, nije im nedostajalo vune za izradu tople tkanine. Nije ni potrebno spominjati daje i Avrton dobio toplu vunenu odjeću. Cyrus Smith gaje pozvao da zimu provede u Granitnom dvorcu, gdje će mu boravak biti ugodniji nego u oboru i Avrton obeća da će to učiniti čim završi posljednje radove u oboru. To se dogodilo polovicom travnja. Od tog vremena, u svakoj se prigodi pokazao korisnim. Međutim, ostao je uvijek ponizan i tužan i nije nikada sudjelovao u raznim veselim zabavama svojih prijatelja. Najveći dio vremena za tog trećeg zimovanja na Lincolnovu otoku naseljenici su proveli u samom Granitnom dvorcu. Bilo je strašnih oluja i još strasnijih vjetrova koji su tako nalijetali, te se činilo da će litice sravniti sa zemljom. Goleme morske plime prijetile su da će potopiti velik dio otoka, te bi sigurno svaki brod usidren uz njegovu obalu bio posve uništen. Dvaput je, u vrijeme jedne od tih nepogoda, Rijeka milosti tako narasla, da su se naseljenici pobojali da će odnijeti i most i mostiće. Stoga su morali utvrditi mostiće na žalu, koji su nestajali pod vodom kad bi more tuklo o obalu.

Razumije se samo po sebi da su vjetrovi, koji su se mogli usporediti sa zračnim pijavicama i koji su nosili i kišu i snijeg, napravili velikih šteta na Velikom vidikovcu. Osobito su stradali mlin i peradarnik. Naseljenici su morali često obaviti neku hitnu popravku, inače bi opstanak peradi bio ozbiljno ugrožen. Za najvećih nepogoda poneki bi par jaguara ili čopor majmuna stigao na rub zaravni. Naseljenici su stalno bili u strahu da oni najhitriji i najhrabriji, pritisnuti glađu, ne prijeđu potok, preko kojega su, uostalom, kad je bio zaleđen, lako mogli prijeći. Biljke i životinje bi neizostavno bile uništene da naseljenici nisu stalno bili na oprezu i da nisu pucnjavom opasne posjetioce držali na pristojnijoj udaljenosti. U vrijeme tog zimovanja imali su pune ruke posla jer su, ne samo napolju već i unutar Granitnog dvorca, uvijek nešto morali urediti. Nekoliko su puta, za velikih hladnoća, krenuli u lov na pernatu divljač, čak do prostranih Utvinih močvara. Gedeon Spilett i Harbert, uz Topovu i Jupovu pomoć, nisu niti jedan metak ispalili uzalud u ono mnoštvo pataka, šljuka, lisaka, listarki i vivaka. Prilaz tom području punom divljači bio je vrlo lagan, bilo da su tamo išli preko mosta na Rijeci milosti, bilo preko Rta olupine. Lovci se nikada nisu udaljavali od Granitnog dvorca više od dvije do tri milje. 368'***

-»r-s^se-^- ^*m*mm3?®MF/m - Samo nas je dohvatilo nekoliko krhotina od rasprsnutih stijena

369

Jules Verne

Tako su proveli četiri zimska mjeseca, koja su doista bila vrlo oštra, odnosno lipanj, srpanj, kolovoz i rujan. Međutim, Granitnom dvorcu nisu nimalo naudile vremenske nepogode, a niti oboru koji je bio manje izložen od zaravni, jer je velikim dijelom bio zaštićen Franklinovim brdom, te su do njega dopirali samo slabi naleti vjetra koji su se, prije nego što bi stigli do obora, lomili na šumi i na liticama morske obale. Štete su, dakle, bile neznatne. Spretne i radine Avrtonove ruke su ih u tren uklonile, kada se on u drugoj polovini mjeseca listopada vratio u obor i u njemu ostao nekoliko dana. U tijeku te zime nije se zbio nijedan novi neobjašnjivi događaj. Ništa se neuobičajeno nije dogodilo premda su Pencroff i Nab stalno vrebali najbeznačajnije pojave, da bi ih povezali s nekim tajanstvenim uzrokom. Pa čak ni Top, ni Jup nisu više režali oko bunara i nisu uopće pokazivali nemir. Činilo se da se prekinuo lanac natprirodnih događaja, premda se o njima često razgovaralo za večernjih sijela u Granitnom dvorcu i premda su još kanili istražiti cijeli otok, čak i one njegove dijelove do kojih je bilo teško stići. Ali jedan vrlo ozbiljan događaj, čije su posljedice mogle biti kobne, odjednom je omeo planove Cvrusa Smitha i njegovih prijatelja. Bio je mjesec listopad. Proljeće se primicalo krupnim koracima. Priroda se obnavljala pod sunčevim zracima i usred vječito zelenog lišća crnogorice već se pojavljivalo mlado lišće fafarinki, banksija i deodara. Sjećamo se da su Gedeon Spilett i Harbert fotografskim aparatom često snimali Lincolnov otok. Tako je 17. dana mjeseca listopada, oko tri sata poslije podne, Harbertu, kojega je očarala vedrina neba, pala na um misao da snimi čitav Zaljev Unije koji se protezao ispred Velikog vidikovca i širio se na sjever do Rta čeljusti, a na jug do Čaporkova rta. Vidik je bio vrlo jasan, a more, valjajući se pod blagim povjetarcem, pružalo se u daljini nepomično kao kakvo jezero, izbodeno tu i tamo sjajnim odbljescima. Aparat je postavljen na jedan od prozora velike dvorane Granitnog dvorca, te je, prema tome, gospodario i žalom i zaljevom. Harbert je postupio kao što je uobičajeno činio i, kad je dobio snimku, pođe je fiksirati pomoću kemikalija, koje su čuvane u jednom mračnom kutu Granitnog dvorca. Vrativši se dnevnom svjetlu i pregledavajući svoju snimku, Harbert zapazi na njoj jednu gotovu nezamjetnu točkicu na morskom obzoru. Pokušao ju je ukloniti ponovnim ispiranjem, ali u tome nije uspio.

"To je neka pogreška u staklu" - pomislio je. Potaknut znatiželjom, htio je ispitati tu pogrešku pomoću snažne leće, koju je skinuo s jednog dalekozora. Ali, čim je pogledao u točkicu, krikne i umalo mu načinjena snimka nije ispala iz ruku. Dotrčavši u sobu gdje se često zadržavao Cyrus Smith, on pruži leću i snimku inženjeru, upozorivši ga na malu mrljicu. Cyrus Smith pogleda u označeno mjesto, a potom zgrabi dalekozor i pojuri prema prozoru. 370Nakon što je polako pretraživao obzorje, dalekozor se zaustavi na čudnoj točki. Cyrus Smith ga spusti i izusti: - Brod! Doista, jedan se brod nalazio nadomak Lincolnovu otoku!

371

Treći dio

Tajanstveni otok TAJNA LINCOLNOVA OTOKA I.

PROPAST ILI SPAS? - POZIV UPUĆEN AYRTONU - BITAN RAZGOVOR TO NIJE "DUNCAN" - TAJANSTVENI BROD -PODUZIMANJE MJERA OPREZNOSTI - BROD SE PRIBLIŽAVA -TOPOVSKI PUCANJ - BROD SE USIDRIO ISPRED OTOKA - NOĆ NA POMOLU

Već su dvije i pol godine prošle otkad su zračni brodolomci bačeni na Lincolnov otok i dotad nikada nikakvu svezu nisu imali s drugim ljudima. Jednom prigodom novinar je pokušao doći u svezu s nastanjenim svijetom povjerivši jednoj ptici izvješće o njihovu nepoznatom položaju, ali naseljenici s tom mogućnosti i nisu ozbiljno računali. Jedino se Ayrton, i to pod uvjetima koji su nam poznati, pridružio članovima male naseobine. I eto, 17. listopada su se iznenada neki ljudi pojavili pred otokom, na tom uvijek pustom moru. Više nisu mogli dvojiti o tome! Jedan je brod tu! Hoće li otploviti dalje, ili će pristati uz obalu? Za svega nekoliko sati sigurno će znati kako u tom pogledu stvari stoje. Cyrus Smith i Harbert su odmah pozvali Gedeona Spiletta, Pencroffa i Naba u veliku dvoranu Granitnog dvorca i izvijestili ih o onome što se dogodilo. Pencroff dohvati dalekozor, brzo njime pretraži obzorje i zaustavi se na označenoj točki, odnosno na onom mjestu, koje je bilo slično mrlji na fotografskoj snimci. - Sto mu paklenih muka! To je doista brod! - reče glasom iz kojega nije izbijalo neko veliko zadovoljstvo. - Plovi li prema otoku? - upita Gedeon Spilett. - Ne može se još ništa ustvrditi - odgovori Pencroff. - Jedino mu se jarboli i jedra vide iznad obzorja, dok mu se trup još uopće ne vidi. - A što ćemo raditi? - upita dječak.

l 375Jules

Verne

- Čekat ćemo - odgovori Cyrus Smith. Dosta dugo su šutjeli, bili su vrlo uzbuđeni. Taj događaj probudio je u njima nove nade. Hoće li se napokon riješiti zatočeništva! Dakako, oni više nisu bili u položaju brodolomaca, koje je sudbina bacila na neplodan i pust otok. Zubima i noktima borili su se protiv nemilosrdne prirode za svoj vlastiti opstanak, te ih je zbog toga naprosto proždirala želja da se vrate u nastanjeni svijet. Nadasve bi Pencroff i Nab, koji su se osjećali i sretnima i bogatima, teška srca bili napustili svoj otok. Uostalom, oni su se već bili navikli na taj novi život, na taj prostor koji je, zahvaljujući njihovu umu, postao, tako reći, dio civiliziranog svijeta. Ali taj je brod, u svakom slučaju, nosio vijesti iz svijeta i možda je bio komadić njihove domovine koja im je, eto, dolazila u susret. On je nosio bića slična njima, te je potpuno razumljivo, da su im srca življe zakucala kad su ga ugledali! Katkad je Pencroff uzimao dalekozor i prilazio k prozoru, odakle bi s krajnjom napetosti promatrao brod koji se nalazio istočno od otoka, dvadesetak milja udaljen od njega. Naseljeni« još nisu bili u mogućnosti nekim znakom svratiti njegovu pozornost na sebe. S broda ne bi vidjeli ni dignutu zastavu, ni zapaljenu vatru, a ne bi ni pucnjavu čuli. Međutim, bilo je sigurno da Lincolnov otok, nad kojim se dizalo Franklinovo brdo, nije mogao izbjeći pogledima brodskih stražara. Ali zašto bi taj brod pristao tu? Da nije pukim slučajem doplovio u taj dio Tihog oceana gdje nije bilo nijednog drugog otoka zabilježenog u geografskim kartama, osim otoka Tabora, a i taj se nalazio izvan uobičajenih putova, kojima su plovili brodovi duge plovidbe prema polinezijskim otočjima, Novom Zelandu i američkoj obali? Na to pitanje, koje se pojavilo u mislima svakoga od njih, Harbert odjednom dade odgovor. — A da to nije Duncan? Svi su oni vrlo dobro znali daje Duncan bila jahta lorda Glenarvana koja je iskrcala Avrtona na otočiću Taboru i koja je jednoga dana trebala doći po njega. Otok Tabor nije bio tako udaljen od Lincolnova otoka da brod na svom putu ne bi mogao proći mimo njihova otoka. Ta dva otoka su bila udaljena svega sto pedeset milja s obzirom na geografsku dužinu, a sedamdeset i pet milja na geografsku širinu. - Treba izvijestiti Avrtona - reče Gedeon Spilett - i pozvati ga odmah ovamo. On nam jedini može reći je li ovo Duncan.

Svi su bili tog mišljenja. Novinar pođe prema telegrafskom aparatu, koji je spajao Granitni dvorac s oborom i pošalje brzojav sljedećeg sadržaja: - Dođite što brže možete! Poslije svega nekoliko trenutaka batić udari u zvonce i Avrton odgovori: Dolazim! Naseljenici su neprestano promatrali brod. -Ako je ovo Duncan, Avrton će ga bez imalo muke prepoznati - reče Harbert. - Ta on je ipak na njemu plovio neko vrijeme. 376Tajanstveni otok -Ako ga prepozna - doda Pencroff- taj će ga događaj nevjerojatno uzbuditi. - Pa i hoće - odgovori Cyrus Smith - samo stoje Avrton sada dostojan da se popenje na palubu Duncana i dao Bog daje ovo doista jahta lorda Glenarvana. Svaki drugi brod bi mi se činio sumnjivim. Ovim morima rijetko tko plovi, a ja živim u stalnom strahu da na ovom našem otoku ne osvanu jednoga dana malajski gusari. - Mi ćemo ga braniti! - poviče Harbert. - Nema dvojbe, drago moje dijete - odgovori inženjer osmijehnuvši se — ali bilo bi bolje da ga ne moramo braniti. - Htio bih nešto dodati - na to će Gedeon Spilett. - Lincolnov je otok nepoznat pomorcima, jer čak ni u geografskim kartama najnovijeg izdanja nije obilježen. Ne čini li vam se, Cvruse, da bi to mogao biti i te kako dobar razlog za jedan brod koji se nađe pred potpuno nepoznatom obalom, da je radije posjeti nego da se od nje udalji? - Pa, sigurno - odgovori Pencroff. -1 ja sam tog uvjerenja - doda inženjer. - Čak bih ustvrdio da je dužnost svakog kapetana bilježiti pa, prema tome, i pretražiti svaku obalu ili otok koji još nisu uneseni u karte, kao stoje slučaj s Lincolnovim otokom. - Nego, recite vi meni -javi se ponovno Pencroff- što ćemo mi učiniti ako taj brod priđe obali i usidri se blizu našega otoka? U prvi trenutak nitko ništa ne odgovori na to pitanje, tako iznenada postavljeno. Međutim, postoje malo porazmislio, Cyrus Smith odgovori uobičajeno svojim mirnim glasom: - Evo što ćemo mi učiniti, dragi prijatelji, evo što mi moramo učiniti: uspostavit ćemo svezu s brodom, ukrcat ćemo se na nj i napustit ćemo otok, pošto ga prije toga proglasimo vlasništvom Sjedinjenih Država. Potom ćemo se ponovno vratiti ovamo sa svima onima, koji to budu htjeli, naseliti ga i tako pokloniti američkom narodu jedan posjed koji bi mu mogao biti od koristi u ovom dijelu Tihog oceana! - Živio! - poviče Pencroff. - Pa to i neće biti tako beznačajan dar što ćemo ga dati našoj domovini! Sve je već pripravno za naseljavanje, svi su dijelovi otoka obilježeni imenima, na otoku postoji prirodna luka, postoji pitka voda za opskrbu brodova, postoje ceste, telegrafska linija, brodogradilište, mehanička radionica. Još samo treba Lincolnov otok unijeti u geografske karte.

Oko četiri sata, dakle, jedan sat poslije nego što ga bijahu pozvali, Avrton stiže u Granitni dvorac. Ušavši u veliku dvoranu, reče: - Stojim vam na usluzi, gospodo! Cyrus Smith mu pruži ruku, kao stoje to uobičajeno činio kad bi se s njim susreo, a potom ga povede k prozoru. -Avrtone - reče mu - mi smo vas, navedeni ozbiljnim razlozima, pozvali ovamo. Jedan se brod nalazi u blizini otoka. Avrton na trenutak polako problijedi i pogled mu se malo uznemiri. Potom se nagne kroz prozor, očima preleti obzorje i ništa ne zamijeti. 377

l lll

l

Jules Verne - Uzmite ovaj dalekozor - reče mu Gedeon Spilett - i dobro gledajte, Avrtone. Možda je to Duncan, možda je taj brod doplovio u ova mora s nakanom da vas vrati kući. -Duncan! - promrlja Avrton. - Zar već! Posljednje se riječi nehotice otkinuše s Avrtonovih usana. On se odjednom rukama uhvati za glavu. Zar mu se zbilja činilo da nije dostatno okajao svoje zločine proboravivši dvanaest godina potpuno sam na pustom otoku? Zar se taj pokajnik još nije osjećao razriješenim grijeha, ni u svojim očima, niti u očima drugih ljudi? -Ne - reče - ne! To ne može biti Duncan. - Gledajte, Avrtone - na to će inženjer -jer je za nas i te kako bitno unaprijed znati s kim ćemo imati posla. Avrton uze dalekozor i usmjeri ga u označenom smjeru. Nekoliko je trenutaka promatrao obzorje ne mičući se i ne progovorivši ni jednu jedinu riječ. -Doista, jedan je brod na vidiku - reče naposljetku - ali ja ne vjerujem da je to Duncan. - A zašto ne bi bio Duncan? - upita Gedeon Spilett.

— Stoga što je Duncan jahta na parni pogon, a ja nisam zamijetio nikakva traga dimu ni iznad ni iza broda. - Možda plovi samo na jedra - doda Pencroff. - Vjetar je povoljan za smjer kojim on, čini se, plovi. Vjerojatno je i njemu u interesu štedjeti ugljen, s obzirom da se nalazi daleko od svakog kopna. - Možda ste u pravu, gospodine Pencroffe - odgovori Avrton - možda je brod pogasio kotlove. Pustimo ga da priđe bliže obali, pa ćemo odmah znati na čemu smo. Nakon što je to kazao, Avrton se povuče u jedan kut velike dvorane i zašuti. Naseljenici su dalje raspravljali o nepoznatom brodu, a da se on nijednom ne umiješa u njihov razgovor. Svi su se oni nalazili u takvom duševnom raspoloženju da nitko nije ni pomišljao prihvatiti se uobičajenih poslova. Uzbuđenost se osobito ogledala na Gedeonu Spilettu i na Pencroffu. Nikako nisu mogli stajati na jednome mjestu, već su stalno išli amo-tamo. Harberta je uglavnom mučila znatiželja. Jedino je Nab, kao i uvijek, bio potpuno miran. Nije li njegov zavičaj tamo gdje je i njegov gospodar? Inženjer je, međutim, bio posve zaokupljen svojim mislima. U biti, on se više bojao dolaska tog broda, nego što ga je želio. U međuvremenu se brod malo približio otoku. Pomoću dalekozora se moglo vidjeti da je to bio brod duge plovidbe, a ne jedna od onih malajskih džunki na kojima obično plove gusari Tihog oceana. Moglo se, dakle, pretpostaviti da su inženjerove pretpostavke bile neopravdane i da pojava tog broda u vodama Lincolnova otoka nije predstavljala opasnost po nj. Pošto gaje pomno promotrio, Pencroffu se učini daje to, brig, jedrenjak koji je koso plovio prema obali, prebacivši na desnu stranu donja, košna i gornja jedra. To je isto i Avrton potvrdio. 378Tajanstveni

otok

Ali, ako nastavi smjerom kojim je plovio, ubrzo će nestati iza Čaporkova rta. Naime, plovio je više prema jugozapadu te su se morali popeti na zaravan iznad Washingtonova zaljeva, kraj Balonske luke, da bi ga mogli dalje promatrati. Vrlo nepovoljna okolnost, s obzirom na to, daje već bilo pet sati poslije pode i da će im ubrzo mrak onemogućiti daljnje promatranje broda. - Što ćemo uraditi kad se potpuno smrači? - upita Gedeon Spilett. -Hoćemo li upaliti vatru da bismo ih upozorili na našu prisutnost na ovoj obali? Na to je pitanje bilo teško odgovoriti, međutim inženjer, potaknut nekim predosjećajem, odgovori potvrdno na nj. U tijeku noći taj je brod mogao zauvijek otploviti, zauvijek iščeznuti, a hoće li se ikad ijedan drugi brod pojaviti u vodama Lincolnova otoka poslije ovoga? Tko je mogao predvidjeti što je budućnost pripravljala naseljenicima? - Pa da - nadoveže novinar - mi moramo upozoriti taj brod da je ovaj otok nastanjen. Propustimo li prigodu koja nam se sada pruža, sutra ćemo se kajati!

Bijaše odlučeno da će Nab i Pencroff krenuti u Balonsku luku i da će tamo, kad se potpuno smrači, zapaliti veliku vatru, čiji će plamen sigurno privući pozornost posade briga. Ali, u trenutku kad su Nab i mornar htjeli napustiti Granitni dvorac, brod promijeni smjer i uputi se pravo k Zaljevu Unije. Bio je to vrlo brz brod, jer se učas približi obali. Nab i Pencroff odustadoše od svoje nakane. Ayrtonu gurnuše dalekozor u ruke da bi poslije svega mogao kazati je li taj brodZ)wncan ili neki drugi. I škotska je jahta bila opremljena kao brig. Trebalo je, dakle, doznati ima li taj brod, koji se nalazio svega desetak milja od otoka, dimnjak. Obzor je još uvijek bio obasjan svjetlošću, te je bilo lako ustvrditi, ono što su željeli znati. Avrton ubrzo spusti dalekozor i reče: - Ovo uopće nije Duncan! To nikako nije on! Pencroff uhvati brod dalekozorom i odmah mu bi jasno da taj brod ima zapremninu od tristo do četiristo tona, daje divno izdužen, s visokim jarbolima, izvrsno građen za more i brz kao strijela. Ali kojoj lije naciji pripadao? To je bilo teško pogoditi. -Pa ipak, nekakva zastava leprša na njegovu jarbolu, samo što nikako ne mogu raspoznati boje. - Neće proći niti pola sata, a bit ćemo nacistu u tom pogledu odgovori novinar. - Uostalom, očito je da kapetan toga broda kani pristati uz otok. Prema tome, ako se ne upoznamo još danas s njim, sigurno ćemo se upoznati sutra. - Svejedno! - doda Pencroff. - Bolje je znati s kim imamo posla. Meni bi bilo draže kad bih vidio boje tog došljaka! Dok je to govorio, mornar nije ispuštao dalekozora iz ruku. Danje počeo gasnuti, a vjetar na pučini je utihnuo. Zastava na brodu je manje lepršala i motala se između konopa. S tog su je razloga teško mogli raspoznati.

l

ll

379

Snažno podignut nekom vrstom vodenog stupa. 380Tajanstveni

otok

-To nikako nije američka zastava — govorio je mornar — a niti engleska, čiju bih crvenu boju odmah zamijetio, a nema na njoj ni francuskih ili njemačkih boja. Nije to ni bijela zastava Rusije, ni žuta španjolska... Čini se da je samo jedne boje... Čekaj trenutak.. .u ovim morima... na koju bi se naciju najprije naišlo... ? Čileansku zastavu? Ali taje zastava trobojna... Brazilsku? Ona je zelena... Japansku? Ona je crna i žuta... dok je ova ovdje... U tom trenutku povjetarac raširi nepoznatu zastavu. Avrton zgrabi dalekozor koji je mornar ispustio iz ruke, prinese ga oku i poviče muklim glasom:

- Crna zastava! '' I doista, laka tkanina tamne boje lepršala je na jarbolu briga. Sad su s pravom mogli držati sumnjivim taj brod. Nisu li, možda, inženjerova strahovanja bila opravdana? Je li to doista gusarski brod? Nije li on gusario u južnim predjelima Tihog oceana, natječući se u tom poslu s malajskim džunkama, koje su još harale u tim predjelima? Što lije tražio na obalama Lincolnova otoka? Nije li on u njemu vidio nepoznato i nikome znano kopno, prikladno da postane skrovište opljačkanih brodova? Nije li na njegovim obalama tražio zaklon, gdje bi proveo zimske mjesece? Nije li tom čestitom posjedu naseljenika bilo suđeno da se pretvori u besramno skrovište, u neku vrstu prijestolnice gusara Tihog oceana? Sve su se te misli nagonski javljale u glavama naseljenika. Oni nisu ni trenutka dvojili kakvo značenje treba dati crnoj boji zastave, koja je lepršala na vrhu jarbola nepoznata broda! To je doista bila gusarska zastava! Bila je to zastava koja je trebala zavijoriti na Duncanu, da su zločinci uspjeli u svojim zločinačkim planovima! Naseljenici nisu gubili vrijeme na pusto raspravljanje. - Dragi prijatelji - reče Cyrus Smith - možda ovaj brod želi samo promotriti obale ovog otoka? Možda se njegova posada neće niti iskrcati na kopno? To bi bila sreća! Kako bilo da bilo, moramo sve poduzeti da bismo prikrili svoju nazočnost na otoku. Mlin izgrađen na Velikom vidikovcu lako upada u oči. Neka mu Nab i Avrton skinu krila. Isto tako moramo gustim granjem skriti prozore Granitnog dvorca. Treba sve vatre pogasiti. Neka se ni po čemu ne vidi da na ovom otoku ima ljudi! - A naš brod? - upita Harbert. - Hm! - promrmlja Pencroff. - On je dobro zaklonjen u Balonskoj luci i kladim se da ga oni lupeži neće pronaći! Inženjerove su naredbe odmah ispunjene. Nab i Avrton su se popeli na Veliki vidikovac i odmah poduzeli sve stoje bilo potrebno da bi skrili sve tragove po kojima se moglo zaključiti daje otok nastanjen. Dok su oni bili zaokupljeni tim poslom, njihovi prijatelji požure do ruba Jakamarske šume, odakle dovuku čitave gomile granja i povijuša, koje će iz daljine izgledati kao prirodno raslinje i tako će dosta dobro skriti prozorske otvore na granitnom bedemu. Istodobno, rasporediše municiju i oružje, tako da su se što brže njima mogli poslužiti u slučaju iznenadnog napada. 381Jules Verne Kad su sve te mjere opreznosti obavljene, Cyrus Smith reče glasom u kojemu se osjećalo uzbuđenje: -Dragi prijatelji, ako ovi bijednici pokušaju zagospodariti Lincolnovim otokom, mi ćemo ga braniti, zar ne? - Hoćemo, Cvruse - odgovori novinar - ako bude potrebno, svi ćemo izginuti braneći ga! Inženjer pruži ruku svakome od svojih prijatelja i oni mu je svi snažno stisnu. Jedino je Ayrton ostao u svome kutu i uopće im se nije pridružio. Možda se taj nekadašnji robijaš osjećao nedostojnim stisnuti mu je!

Cyrus Smith je shvatio što se događa u Avrtonovoj duši i stoga mu priđe pa reče: - A vi, Avrtone, što ćete vi uraditi? - Ja ću obaviti svoju dužnost - odgovori Ayrton. Potom ode k prozoru i zagleda se napolje između granja. U tom je trenutku bilo sedam i pol sati. Sunce je prije otprilike dvadeset minuta zašlo iza Granitnog dvorca. Obzorje se na istoku počelo pomalo mračiti. Brig je i dalje plovio prema Zaljevu Unije. Sad nije bio udaljen od otoka više od osam milja, i to točno nasuprot Velikom vidikovcu. Postoje promijenio smjer u visini Caporkova rta, on je otplovio dosta prema sjeveru, pri čemu se koristio strujanjem plime. Moglo bi se reći daje on čak i na toj udaljenosti već bio zašao u prostrani zaljev, jer kad bi se povukla prava crta od Caporkova rta do Rta čeljusti, on bi se nalazio s njezine zapadne strane, odnosno, ona bi mu ostala s desne strane. Hoće li brod zaci u zaljev? To je pitanje najviše mučilo naseljenike. Ako zađe, hoće li se usidriti? To se pitanje odmah potom nametalo. A neće li se samo zadovoljiti time da promotri obalu i da se potom otisne na pučinu, a da uopće ne iskrca svoju posadu? Sve će to doznati prije nego što prođe jedan sat. Trebali su samo čekati. Cyrus Smith je sa strepnjom u srcu promatrao kako se na tom tajanstvenom brodu vije crna zastava. Nije li ona značila izravnu prijetnju djelu što gaje on sa svojim prijateljima obavio na otoku? Jesu li ti gusari, nije bilo nikakve dvojbe da su mornari na tom brodu upravo to, jesu li oni već prije bili na tom otoku s obzirom na to da su prilazeći mu istaknuli svoju zastavu? Nisu li se oni već prije iskrcali na nj, čime bi se pojasnile neke pojedinosti koje su ostale nepojašnjene do tog trenutka? Nije li na ponekom još neistraženom dijelu otoka boravio neki njihov ortak, koji bi sada mogao stupiti s njima u svezu? Na sva ta pitanja, što ih je sam sebi postavljao, Cyrus Smith nije nalazio odgovora, ali je stoga osjećao da je položaj naseljenika postao vrlo ozbiljan dolaskom tog briga. Uza sve to, njegovi prijatelji i on su bili odlučni suprotstaviti se tim gusarima do posljednjeg trunka snage. Jesu li gusari bili brojniji i bolje naoružani od njih? To bi bilo bitno doznati! Ali kako doći do njih? Posve se smračilo. Mladog je mjeseca nestalo zajedno sa sunčevim zalaskom. Potpuni je mrak obavio i otok i more. Gusti su oblaci zastrli 382Tajanstveni

otok

obzorje i nisu propuštali tračak svjetlosti. Sa sumrakom je i vjetar potpuno utihnuo. Niti se jedan list nije micao na drveću, niti je ikakav val mrmorio na žalu. Broda više nisu vidjeli, a budući da su sva svjetla na njemu bila pogašena, nisu znali gdje se nalazi, ukoliko je još bio u blizini otoka.

- Tko zna -javi se tada Pencroff- možda će taj prokleti brod okrenuti otoku krmu u tijeku noći, tako da ga sutradan, kad bude svitalo, više nećemo vidjeti? Kao odgovor na mornarevu primjedbu živa svjetlost sijevne na pučini i topovski pucanj odjekne zrakom. Znači, brod je bio još tamo i uz to naoružan topovima. Šest sekunda je prošlo od bljeska svjetlosti do topovskog pucnja. Dakle, brod se nalazio udaljen od obale oko jednu milju i četvrt. U istom trenutku čulo se škripanje lanaca, koji su se rušili u more kroz rupe na pramcu. Brod se usidrio nasuprot Granitnog dvorca.

i •*

ll 383

j Jules Verne II.

DOGOVARANJE - PREDOSJECANJE - AYRTONOV PRIJEDLOG NASELJENICI GA PRIHVAĆAJU - AYRTON I PENCROFF NA OTOČIĆU SPASA - ROBIJAŠI S NORFpLKA - NJIHOVI PLANOVI AYRTONOV HRABRI POKUŠAJ -NJEGOV POVRATAK ŠESTORICA PROTP7 PEDESETORICE Nije više bilo nikakve dvojbe o nakanama gusara. Oni su bacili sidro na maloj udaljenosti od otoka. Bilo je očito da će se sutradan u svojim čamcima iskrcati na obalu! Cyrus Smith i njegovi prijatelji bili su pripravni za borbu, ali makar koliko da su bili odlučni, nisu smjeli niti jednog trenutka zaboraviti na oprez. Možda se uspiju pritajiti, ukoliko se gusari zadovolje time da se samo iskrcaju na obalu i ne zađu u nutrinu otoka. A možda gusari i nisu imali drugih nakana već da se snabdiju vodom Rijeke milosti, te neće zamijetiti niti most koji je bio milju i pol udaljen od ušća rijeke, a niti radionicu u Dimnjacima. Ali zašto su istaknuli onu zastavu na jarbolu broda? Čemu ono pucanje iz topa? Čisto razmetanje, nema dvojbe, ukoliko to nije imalo značiti da su postali gospodarima otoka?! Cyrus Smith je sada znao da je brod bio dobro naoružan. Čime su naseljenici Lincolnova otoka mogli odgovoriti na pucnjavu gusarskih topova? Samo s nekoliko pušaka!

- Pa ipak - napokon će Cyrus Smith - mi se nalazimo u neosvojivom zaklonu. Neprijatelj ne može otkriti otvor nekadašnjeg odlijevnog tunela, koji sada pokriva trska i trava. Prema tome, on nije u stanju prići Granitnom dvorcu. - Ali naši nasadi, naš peradarnik, naš obor, i sve drugo, na kraju -poviče Pencroff udarivši nogom o tlo. - Sve to oni mogu uništiti i opustošiti za svega nekoliko sati! - Sve, Pencroffe - odgovori Cyrus Smith i mi ih u tome doista nikako ne možemo zapriječiti. 384Tajanstveni

otok

- Ima li ih mnogo, to treba doznati - reče tada novinar. - Ako ih nema više od desetak, dvanaest, uspjet ćemo ih zaustaviti, ali ako ih ima četrdeset, pedeset i možda još više... - Gospodine Smithe - javi se tada Avrton, zakoračivši prema inženjeru - biste li mi dali jedno dopuštenje? - Kakvo, dragi prijatelju? - Da odem do broda i da ustvrdim brojčanu snagu njegove posade. -Ali, Avrtone... - odgovori inženjer oklijevajući pri tome - ta vi izlažete svoj život... - A zašto ne bih, gospodine? - To je više nego što od vas dužnost traži! - Ja moram učiniti više no što mi dužnost nalaže - odgovori Avrton. - Vi biste se, dakle, s pirogom otisnuli do broda? - upita ga Gedeon Spilett. - Ne, gospodine, već bih otplivao do njega. Piroga ne može proći kuda se čovjek može provući, koristeći se pritom svim sredstvima. - Znate li vi daje brig udaljen od obale čitavu milju i četvrt? - upita ga Harbert. - Ja sam dobar plivač, gospodine Harberte! - Ali to znači staviti glavu u torbu, kao što sam vam već prije kazao ponovno će inženjer. -Nije bitno - odgovori Avrton. - Gospodine Cvruse, molim vas smilujte mi se. Možda ću se tako uzdignuti u svojim vlastitim očima! - Idite, Avrtone - odgovori inženjer, koji je osjećao da bi duboko rastužio nekadašnjeg robijaša koji se pretvorio u poštena čovjeka, ukoliko bi se suprotstavio njegovu prijedlogu. - Ja ću vas pratiti - reče Pencroff. — Zar nemate povjerenja u mene! — živo upita Avrton. A potom smjernije doda: - Šteta! - Ne, ne, Avrtone! - na to će inženjer vrlo živo. - Ne, Avrtone! Pencroff ima povjerenja u vas! Vi ste krivo protumačili njegove riječi. - Doista - javi se mornar - ja sam htio predložiti Avrtonu da ga otpratim samo do otočića. Moguće je da se na nj iskrcao neki od onih lupeža, premda je to malo vjerojatno. U tom slučaju bolje da smo dvojica, jer ćemo lako zapriječiti onoga s broda da podigne uzbunu. Ja bih Avrtona pričekao na otočiću, dok bi on sam otplivao do broda, jer je on to i predložio! Nakon dogovora, Avrton se stane pripremati za odlazak. Njegova je zamisao bila vrlo smjela, ali zahvaljujući noćnoj tami, postojala je mogućnost da je uspije provesti u djelo. Kad jednom stigne do

broda, Avrton se mislio zakvačiti ili za lance ispod brodskog pramca ili za konope na jarbolima i odatle možda ustvrditi broj, pa čak i nakane tih lupeža. U pratnji ostalih, Pencroff i Avrton siđu na žalo. Avrton se razodjene i namaze mašću, tako da barem donekle zaštiti tijelo od vode koja je u

I i 385s^.-Ti«.

(

™. .-.:°- r..—

*^:%l^»^---^1"^i^^^3ž^ri^«*^^^^^O£Si_-i'^5S-j '..'•

J

*^S*^J3S»>SI

što sam 6z'o, Pencroffe! 386Tajanstveni otok to doba godine bila još vrlo hladna, a vrlo lako se moglo dogoditi da ostane u njoj nekoliko sati. Dotle su Pencroff i Nab pošli po pirogu koja je bila privezana uz obalu Rijeke milosti, nekoliko stotina koraka uzvodno. Kad su se vratili, Ayrton je bio pripravan za polazak. Nako stoje preko ramena prebacio jedan pokrivač, Avrton se sa svim naseljenicima rukova. A potom se zajedno s Pencroffom ukrca u pirogu. Bilo je deset i pol sati navečer kad su njih dvojica nestali u noćnoj tami. Njihovi prijatelji pođoše do Dimnjaka, da ih tamo čekaju. Tjesnac između Otočića spasa i Lincolnova otoka lako su preplovili, ali su pritom bili ipak na oprezu, jer se moglo dogoditi da se koji gusar iskrcao na nj i sada vršlja po njemu. Ali pošto su polako istražili otočić, ustvrdili su daje pust. Avrton, za kojim je išao Pencroff brzim korakom, prijeđe s jedne strane otoka na drugu, prestrašivši pritom ptice, koje su se gnijezdile u rupama stijena. Potom se, ni trenutka ne oklijevajući, baci u more i bez buke zapliva u smjeru broda, čiji se točan položaj nazirao u noći, zahvaljujući ponekoj netom upaljenoj svjetlosti. Pencroff se skupi u udubljenju jedne stijene na obali i stade tu čekati na Avrtonov povratak. U međuvremenu je Avrton snažnim zamasima ruku i nogu klizio morskom površinom, a da pritom nije tvorio nikakvu buku. Glava mu je jedva virila iz vode, a oči su mu bile stalno uprte u tamnu spodobu briga, čija su se svjetla odražavala u vodi. On je mislio jedino na zadaću koju je na sebe preuzeo. Posve je smetnuo s uma opasnosti koje su mu prijetile, ne samo na brodu već i u moru, jer su se u tim predjelima često pojavljivali morski psi. Struja gaje nosila i on se vrlo brzo udaljivao od obale otočića. Pola sata poslije toga Avrton je, a da ga nije nitko ni vidio ni čuo, nešto roneći, a nešto plivajući, stigao do broda, uhvatio se rukom za lance, koji su visili ispod samog pramca. Najprije predahne, a potom se po lancima popenje do ukrasa na samom pramcu. Tu se sušilo nekoliko pari mornarskih hlača. On jedne navuče na sebe, a potom se čvrsto uhvati za ogradu i stane osluškivati. Posada na brodu nije spavala. Naprotiv, uvelike se galamilo, pjevalo i smijalo. Odjednom neke riječi praćene psovkama privuku Avrtonovu pozornost. - Sjajan je plijen ovaj naš brig. -Dobro juri ovaj naš Speedy^! S pravom je dobio to ime! - Sva mornarica Norfolka može poći u potjeru za njim, ali ga neće dostići. - Živio njegov zapovjednik! - Živio Bob Harvev! 1

Na engleskom brzi

387

lJules Verne

Što je Avrton osjećao kad je čuo dijelove tog razgovora, može se zamisliti. Taj Bob Harvev bio je jedan od njegovih nekadašnjih prijatelja u Australiji, neustrašiv mornar koji je nastavio i proveo u djelo Avrtonove zločinačke planove. Bob Harvev se u blizini otoka Norfolka dočepao ovog broda koji je bio natovaren oružjem, municijom, svakovrsnom opremom i alatima, dakle robom namijenjenom jednom od otoka u otočju Sandwich. Sva je njegova razbojnička družina prešla na taj brod i ti su bijednici, koji su najprije bili robijaši, a potom gusari, pustošili Tihim oceanom, uništavali brodove, ubijali njihove posade i bili krvoločniji i od samih malajskih gusara. Ti su robijaši glasno razgovarali, razmećuči se svojim podvizima i pijući iznad svake mjere. A evo što je Avrton na kraju uspio shvatiti: Sadašnja posada Speedjja sastojala se samo od engleskih robijaša, koji su pobjegli s Norfolka. A sada nekoliko riječi o tom Norfolku: Na 29°2' južne geografske širine i 16°42' istočne geografske dužine, istočno od australskog kopna nalazi se otočić čiji opseg iznosi svega šest milja, a nad njim se diže Pittovo brdo visoko jedanaest stotina stopa iznad morske površine. To je otok Norfolk, sjedište kažnjeničkog zavoda u koji su dospijevali najgori zločinci iz engleskih zatvora. Takvih je na Norfolku bilo oko pet stotina, a bili su podvrgnuti željeznoj disciplini i teškim kaznama. Nad njima je bdjelo sto pedeset vojnika i sto pedeset činovnika pod čelništvom jednoga guvernera. Teško bi se mogao zamisliti gori skup zločinaca od onih što su robijali na Norfolku. Premda se to rijetko događalo, ponekad je, unatoč najstrožoj budnosti vojnika, ponekoj skupini tih zločinaca uspio bijeg, a onda bi na prepad zauzeli neki brod i potom njime krstarili i pljačkali polinezijska otočja. Takvim su prepadom došli do broda Bob Harvev i njegova družina. To isto je nekad htio učiniti i Avrton. Bob Harvev se dočepao briga Speedyja, koji je bio usidren ispred otoka Norfolka. Posadu broda su poubijali i već godinu dana je taj brod, postavši gusarskim, plovio Pacifičkim oceanom pod zapovjedništvom Harveva, koji je nekoć bio kapetan duge plovidbe, a sada je bio zapovjednik gusara. On i Avrton su se dobro poznavali. Gusari su najvećim dijelom bili okupljeni u krmnici broda, ali su se neki i opružili na palubi i glasno razgovarali. Razgovor se među gusarima nastavljao usred buke i pijančevanja. Avrton je tako doznao da je Speedy slučajno doplovio pred Lincolnov otok. Bob Harvev još nikad ne bijaše nogom stupio na njegovo tlo ali, kao što je Cyrus Smith predosjećao, naišavši na svom putu na taj nepoznati otok koji nije bio označen niti na jednoj pomorskoj karti, on je odlučio pohoditi ga i od njega, ukoliko se pokaže prikladnim za pristajanje, napraviti stalnu luku za svoj brod. A što se tiče crne zastave što je vijorila na jarbolu Speedyja i onog topovskog pucnja ispaljenog kao što to rade ratni brodovi koji pucnjavom pozdravljaju skidanje zastave, sve je to bilo uobičajeno gusarsko

388Tajanstveni

otok

razmetanje. Nije to bio nikakav znak, niti je neka sveza postojala između Lincolnova otoka i robijaša odbjeglih s Norfolka. Posjedu naseljenika je zaprijetila velika opasnost. Bilo je očito da će taj otok, sa svojom pitkom vodom, s malom lukom, sa svim onim mnogobrojnim vrelima života kojima su naseljenici svojim radom dali još veću vrijednost, sa skrivenim dubinama Granitnog dvorca, predstavljati idealan zaklon za gusare ako im dopadne šaka, a time što je bio nepoznat možda bi ih dulje vrijeme štitio od zaslužene kazne. Osim toga, bilo je također očito da oni neće poštedjeti nijednog naseljenika i da će prva briga Boba Harveva i njegovih ortaka biti bez milosti ih pobiti. Cyrus Smith i njegovi prijatelji nisu imali kamo bježati, nisu se mogli skriti nigdje na otoku, jer su se gusari kanili na njemu nastaniti, te bi vjerojatno, u slučaju da Speedy krene na put, nekoliko ljudi posade ostalo na otoku. Dakle, trebalo se boriti, trebalo je uništiti sve te bijednike koji nisu bili vrijedni milosti i protiv kojih su sva sredstva bila dopuštena. Eto, to je razmišljao Avrton i bio je siguran da bi se Cyrus Smith složio s tim njegovim stajalištem. Ali, hoće li se naseljenici moći oduprijeti gusarima, hoće li ih pobijediti? To je zavisilo od naoružanja broda i od broja njegove posade. To je Avrton htio svakako ustvrditi. Budući da se jedan sat po njegovu dolasku pijana galama gusara počela stišavati i da je popriličan broj robijaša već spavao tvrdim snom pijanca, Avrton odlučno pođe prema mostu Speedyja, koji je zbog pogašenih svjetala bio u duboku mraku. On se, dakle, popenje na kljun broda, da bi odmah potom stigao do prednjeg kašteleta briga. Provlačeći se između robijaša ispruženih po palubi, on prođe s kraja na kraj broda i ustvrdi daje Speedy naoružan sa četiri topa koji su upotrebljavali metke od osam do deset livri težine. Opipavši ih, ustvrdio je da se ti topovi pune straga. To je oružje, prema tome, bilo najnovije proizvodnje, s njim se lako rukovalo, a učinak mu je bio strašan. Desetak ljudi je ležalo na mostu broda, ali je, vjerojatno daleko veći broj spavao u njegovoj nutrini. Na temelju one galame koju su maloprije napravili, Avrton je držao da ih na brodu ima oko pedeset. To je bilo previše za šest naseljenika Lincolnova otoka! Međutim, zahvaljujući Avrtonovoj privrženosti, Cyrus Smith neće biti iznenađen, Avrton će mu javiti protivnikovu snagu, te će on poduzeti potrebne mjere kako bi mu se suprotstavio. Budući da je obavio zadaću koje se bijaše prihvatio, Avrton odluči vratiti se i svoje prijatelje izvijestiti o svemu što je ustvrdio. Upravo se pripremao pored kašteleta dohvatiti pramca, i onda kliznuti u more, kadli tom čovjeku koji je želio, kao što bijaše kazao, učiniti više no što mu je bila dužnost, pade na um doista herojska misao, koja će njega, doduše, stajati života, ali će barem spasiti otok i naseljenike. Cyrus Smith se nije mogao oduprijeti pedesetorici tih

lupeža naoružanih svim mogućim oružjima: ili će nasilno upasti u Granitni dvorac, ili pak glađu

l

8 5

ll 389Jules

Verne

svladati njega i njegove prijatelje. Tada njemu dođu pred oči njegovi spasitelji, ljudi koji su od njega napravili čovjeka, poštena čovjeka, kojima je sve dugovao, pobijeni bez milosti, uništeni njihovi radovi, njihov otok pretvoren u gusarski zaklon. Uz to je on, Avrton, držao sebe odgovornim za tolike nevolje, jer je njegov nekadašnji prijatelj, Bob Harvev, proveo u djelo njegove osobne planove, te mu cijelo biće prožme osjećaj užasa. Tada se u njemu javila neodoljiva želja baciti u zrak brig, a s njim i sve ono, što se na njemu nalazilo. Avrton će poginuti prigodom eksplozije, ali će barem ispuniti svoju dužnost. Avrton nije oklijevao. Bilo je lako dospjeti do komore u kojoj je bio pohranjen barut, jer se ta komora uvijek nalazila na krmi svakog broda. Baruta sigurno nije nedostajalo na gusarskom brodu. Bila je dostatna samo iskra da ga se uništi u trenutku. Avrton se vrlo oprezno spusti ispod palube, gdje su po podu ležali mnogi gusari svladani više pijanstvom nego snom. Jedna je svjetiljka gorjela u podnožju glavnog jarbola o kojemu je visila jedna vješalica na koju je bilo zataknuto sve moguće vatreno oružje. Avrton skine s te vješalice jedan pištolj, pošto se uvjerio daje nabijen i opskrbljen upaljačem. Bio mu je dostatan taj pištolj da potpuno uništi cijeli brod. Klizne prema krmi broda s nakanom da se dokopa krmnice, gdje se sigurno nalazila i komora s barutom. Međutim, u tom gotovo mračnom potpalublju bilo se teško kretati, a da se ne gurne nekog poluzaspalog gusara. Taj je odgovarao psovkama i udarcima. Avrton se radi toga morao nekoliko puta zaustaviti. Na kraju je ipak stigao do pregrade, koja je dijelila srednji dio od krmnog dijela broda. Napipa vrata koja su sigurno vodila u samu komoru. Prinuđen otvoriti ih nasilno, Avrton se baci na posao. Teško se to moglo obaviti bez buke, jer je trebalo razbiti lanac. Ali pod snažnom Avrtonovom rukom lanac pukne i vrata se otvore... U tom se trenutku jedna ruka spusti na Avrtonovo rame. - Što ćeš ti ovdje? - upita nečiji tvrdi glas i neki čovjek visoka rasta, izišavši iz sjene, naglo prinese svjetiljku i osvijetli Avrtonovo lice.

Avrton se baci unatrag. U naglom bljesku svjetiljke on je prepoznao svoga nekadašnjeg ortaka, Boba Harveva, dok ovaj njega sigurno nije, držeći ga davno mrtvim. - Što ćeš ti tu? - upita Bob Harvev, zgrabivši Avrtona za pojas na hlačama. Ali Avrton ništa ne odgovori, već snažno odgurne zapovjednika robijaša i pokuša se probiti u komoru. Jedan metak u sve one tone baruta i svemu će biti kraj! 390Tajanstveni otok - Ovamo, momci! - poviče Bob Harvev. Dva ili tri gusara, probuđeni dozivanjem svoga šefa, skoče na noge i, bacivši se na Avrtona, pokušaju ga srušiti na pod. Snažni se Avrton oslobodi njihova stiska. Odjeknuše dva pucnja iz njegova pištolja i dvojica se gusara sruše na pod. Ali mu stoga jedan udarac noža, koji nije uspio izbjeći, rasiječe rame. Avrton shvati da više ne može napraviti ono, što bijaše naumio. Bob Harvev je zatvorio vrata komore. U potpalublju gusari se uskomešaše. Vjerojatno su se svi što su tamo ležali sada probudili. Avrton je samo mislio na svoj spas, kako bi se kasnije mogao boriti rame uz rame sa Cvrusom Smithom. Nije mu preostalo drugo do bježati! Alije li bijeg bio moguć? Bilo je malo nade, premda je Avrton odlučio sve poduzeti kako bi se vratio svojim prijateljima. Još su mu četiri metka ostala u pištolju. Dva prasnuše odmah, od kojih je jedan bio namijenjen Bobu Harvevu, ali ga ne rani, barem ne teško. Iskoristivši trenutak uzmaka svojih protivnika, Avrton pojuri prema Ijestvama, koje su vodile na palubu, s nakanom da stigne do brodskog mosta. Pojurivši pokraj svjetiljke, on je razbi drškom pištolja. Nasta potpuni mrak, koji mu je pomogao pri bijegu. Probuđeni iza sna nastalom bukom, dva se ili tri gusara stanu u tom trenutku spuštati stubama u potpalublje. Petim metkom Avrton jednoga od njih sruši sa stuba, dok su se ostali razbježali ne shvaćajući što se dolje događa. U dva skoka Avrton se nađe na mostu briga, a tri sekunde potom, postoje ispalio posljednji metak u lice jednom gusaru koji gaje bio zgrabio za vrat, opkorači ogradu broda i strmoglavi se u more. Avrton ne bijaše ni šest puta zamahnuo rukama, kadli oko njega poput krupe stanu pljuštati meci. Kakvo lije uzbuđenje ovladalo Pencroffom, sklonjenim u jednoj litici na otočiću, te Cvrusom Smithom, novinarom, Harbertom i Nabom koji su se nalazili u Dimnjacima, kad su začuli kako pucnjevi odjekuju na palubi broda! Pojurili su na žalo i bili pripravni da s uperenim puškama odbiju napadača. Oni su bili sigurni da su gusari iznenadili Avrtona i raskopremdali ga. A možda će taj ološ iskoristiti noćnu tamu i pokušati se iskrcati na obalu! Pola sata je prošlo u samrtnoj strepnji. U međuvremenu je pucnjava posve prestala, ali se ni Avrton ni Pencroff nisu pojavljivali. Da gusari nisu zauzeli otočić? Možda je trebalo pojuriti u pomoć Pencroffu i Avrtonu? Ali kako? More je u tom trenutku bilo pod utjecajem plime, tako da tjesnacem nisu mogli. Piroga je pak bila na drugoj strani! Može 391Jules Verne

se zamisliti užasnu zabrinutost koja je ovladala Cvrusom Smithom i njegovim prijateljima! Napokon oko pola sata poslije ponoći jedna piroga pristade uz obalu. U njoj su se nalazila dva čovjeka: Avrton lako ranjen u rame i Pencroff zdrav i čitav. Prijatelji ih dočekaju raširenih ruku. Odmah su se sklonili u Dimnjake. Tamo Avrton ispriča što se sve dogodilo na brodu, ne zatajivši pritom niti svoj naum da brig baci u zrak, što je i pokušao provesti u djelo. Sve se ruke pruže prema Ajrtonu koji nijednom riječi nije prikrio ozbiljnost položaja. Gusari su sada znali daje Lincolnov otok nastanjen. Oni će se iskrcati na nj u velikom broju i dobro naoružani. Nikoga i ništa neće poštedjeti. Ako im naseljenici padnu u šake, nikakvoj se milosti od njih ne mogu nadati! - U redu, znat ćemo umrijeti! - reče novinar. - Uđimo i bdijmo - na to će inženjer. — Imamo li mi ikakva izgleda živi se izvući iz ovog položaja, gospodine Cvruse? - upita mornar. - Imamo, Pencroffe! - Hm! Šestorica protiv pedesetorice! - Da, da! Ako ne ubrojimo... - Koga, dakle? - ponovno upita Pencroff. Cyrus ne odgovori, već rukom pokaže nebo. 392Tajanstveni otok

III. MAGLA SE PODIGLA - INŽENJEROVE UPUTE - TRI STRAŽARSKA MJESTA - AYRTON I PENCROFF - PRVI ČAMAC - JOŠ DVA ČAMCA NA OTOČIĆU SPASA - ŠEST GUSARA NA OTOKU - BROD DIŽE SIDRO - PUCNJAVA SA SPEEDYJA - NASELJENICI U OČAJNOM POLOŽAJU -NEOČEKIVANI RASPLET Noć je prošla bez nezgoda. Naseljenici su bili na oprezu i nisu napuštali mjesto ispred Dimnjaka. Čini se da gusari sa svoje strane nisu pokušali nikakvo iskrcavanje u tijeku noći. Pošto je posljednji puščani metak ispaljen na Avrtona, nijedan pucanj, niti bilo kakva buka nisu više dolazili s broda. Moglo se čak pomisliti daje brod digao sidro, bojeći se da ima posla s odviše jakim protivnikom, te se stoga udaljio iz tog kraja. Ali nije bilo tako. Kad je počelo svitati, naseljenici su u jutarnjoj izmaglici opazili nejasnu spodobu na moru. Bio je to Speedy. - Dragi prijatelji - reče tada inženjer - želim vam predočiti mjere koje nam valja poduzeti prije no što se ova izmaglica raziđe. Ona nas skriva od gusara, te se možemo posvetiti pripremama, a da to njima ne upadne u oči. Najhitnije od svega jest, da ti robijaši steknu uvjerenje kako na otoku ima dostatno stanovnika i da su im se sposobni suprotstaviti. Predlažem vam stoga da se podijelimo na tri skupinice, s time da prva drži položaj ovdje kod Dimnjaka, druga kod ušća Rijeke milosti, a treća da se smjesti na otočić, kako bi zapriječila ili barem usporila pokušaj iskrcavanja.

Mi raspolažemo s dva karabina i četiri puške. Dakle, svaki će od nas biti naoružan, a kako su naše zalihe u barutu i olovu prilično velike, pucat ćemo da se sve praši. Ne moramo se bojati ni gusarskih pušaka, ni topova s njihova broda. Što oni mogu postići pucajući u ove litice? A budući da mi nećemo na njih otvarati paljbu s prozora Granitnog dvorca, gusari ga neće tući svojim topovima, koji bi mogli prouzročiti našem prebivalištu nepopravljive štete. Za nas 393

ll

J

Jules Verne

će biti najgore ako se budemo morali uhvatiti ukoštac s njima, jer su oni brojčano mnogo jači od nas. Moramo, prema tome, svakako spriječiti njihovo iskrcavanje, a da se pritom ne otkrijemo. Dakle, ne štedite municiju. Pucajte često, i ciljajte točno. Svaki od nas mora pobiti osam do deset neprijatelja! Cyrus Smith je govorio mirnim glasom, kao da se radi o nekom poljskom poslu, a ne o pravoj pravcatoj borbi, i predočio im je jasno položaj u kojemu su se nalazili. Njegovi su se prijatelji bez riječi složili s uputama koje im je dao. Trebao je svaki od njih zauzeti svoj položaj, prije no što se jutarnja magla potpuno ne raziđe. Nab i Pencroff se odmah popenju u Granitni dvorac i iznesu iz njega dostatno municije. Gedeon Spilett i Avrton, obojica odlični strijelci, dobiše dva karabina koji su s velikom točnosti mogli pogoditi cilj udaljen oko jednu milju. Ostale četiri puške dobiše Cyrus Smith, Pencroff, Nab i Harbert. A evo tko je na koji položaj određen. Cyrus Smith i Harbert su postavili zasjedu pokraj Dimnjaka. S tog su položaja gospodarili žalom ispod Granitnog dvorca u prilično velikom krugu. Gedeon Spilett i Nab su se šćućurili između litica na ušću Rijeke milosti, s koje su naseljenici prije toga uklonili i most i mostiće. Ova su dvojica trebala zapriječiti prilaz čamcima i iskrcavanje gusara na drugoj strani rijeke. Avrton i Pencroff gurnuše pirogu u vodu, prijeđu tjesnacem na otočić i zauzmu na njemu dva potpuno odvojena mjesta. Kad gusari zamijete da se na njih puca sa četiri razne strane, zamislit će se nad tim, uvjereni da na otoku ima više ljudi odlučnih, pod svaku cijenu braniti ga. Ako uza sve to ne uspiju zapriječiti iskrcavanje gusara, ili pak zamijete da će ih neki od čamaca s gusarskog broda zaobići, Pencroff i Avrton će se s otočića povući na otok i prebaciti na najugroženije mjesto. Prije no što će poći svaki na svoj borbeni položaj, naseljenici jedni drugima snažno stisnuše ruke. Pencroff

je uspio svladati svoje uzbuđenje kad je zagrlio Harberta, koji mu je bio kao vlastito dijete! I oni se potom raziđu. Cyrus Smith i Harbert odoše na jednu stranu, Gedeon Spilett i Nab na drugu. I jednih i drugih odmah nestane iza hridina. Pet minuta iza toga Pencroff i Avrton sretno se prebace tjesnacem na otočić i skriju se u kamenitim udubinama na njegovoj istočnoj strani. S briga ih sigurno nitko nije zamijetio, jer se ovaj jedva nazirao kroz maglu. Bilo je šest i pol sati ujutro. Ubrzo se magla, polako, raziđe u gornjim slojevima zraka i ukaže se vršak brodskog jarbola. Magla se još neko vrijeme u gustim pramenovima valjala po morskoj površini, ali potom stiže svježi povjetarac i rastjera je, kao da je nije ni bilo. 394Tajanstveni otok Speedy se pojavi u svoj svojoj veličini, usidren s dva sidra, s pramcem okrenutim prema sjeveru, s lijevim svojim bokom prema otoku. Kao što je Cyrus Smith i pretpostavio, on nije bio od obale udaljen više od jedne milje i četvrt. Zlokobna crna zastava vijorila je na njegovu jarbolu. Inženjer je dalekozorem vidio da su njegova četiri topa koja su predstavljala brodsku artiljeriju bila usmjerena prema otoku. Bilo je očito da će na najmanji znak otvoriti paljbu. Speedy je, međutim, nijem i nepomičan ležao na pučini. Tridesetak se gusara vrzmalo po brodskom mostu. Nekoliko ih se popelo na krmnicu. Popevši se na prečke jarbola dva su gusara dalekozorima pozorno promatrala otok. Zasigurno ni Bobu Harvevu, ni njegovim ljudima nije moglo biti jasno što se, u stvari, prošle noći događalo na njihovu brodu. Neki polunagi čovjek je razbio vrata komore u kojoj se nalazio barut. Svi su se bacili na nj, ali on je šest hitaca ispalio na njih i pritom jednog gusara ubio, a dvojicu ranio. Je li taj čovjek izbjegao njihove metke? Je li se plivajući dokopao obale? Odakle je osvanuo na brodu? I s kojom nakanom? Je li doista htio dignuti u zrak Speedy, kao stoje Bob Harvev pretpostavljao? Sva su se ta pitanja uskomešala u glavama robijaša. Međutim, o jednome više nisu dvojili, a to je daje nepoznati otok pred kojim se Speedy usidrio bio nastanjen i da je na njemu, možda, bila čitava naseobina, koja je odlučila braniti ga. Međutim, nikoga se nije zamjećivalo ni na žalu, ni na zaravni. Obala je izgledala potpuno pusta. U svakom slučaju, nisu se vidjele nikakve nastambe? Nisu li stanovnici pobjegli u nutrinu otoka? Mora biti da su sva ta pitanja mučila gusarskog vođu i on je, sigurno, kao oprezan čovjek, htio razvidjeti pojedina mjesta prije no što će tamo uputiti svoju družinu. Čitav sat i pol naseljenici ni po čemu nisu mogli zaključiti da se oni na brodu pripremaju na napad ili iskrcavanje. Bilo je očito da Bob Harvev oklijeva. Nema dvojbe, on nije uspio, promatrajući otok kroza svoje najbolje dalekozore, zapaziti niti jednog naseljem'ka šćućurenog iza litica. Također je bilo malo vjerojatno da je njegovu pozornost privukao onaj zastor od zelenog granja i povijuša, koji je skrivao prozore Granitnog dvorca i isticao se na goloj stijeni. U stvari, kako je i mogao pomisliti da se na onoj visini i izdubljeno u granitnoj stijeni nalazilo obitavalište ljudi?

Promatrajući zaljev Unije u čitavoj njegovoj dužini od Čaporkova rta do Rta čeljusti, ni po čemu nije mogao zaključiti daje otok bio ili mogao biti nastanjen. U osam sati, međutim, naseljenici su zamijetili nekakav pokret na palubi Speedyja. Gusari su se motali oko paranaka o kojima su visjeli čamci i jedan su spustili u more. Sedam se ljudi ukrcalo u nj. Bili su naoružani puškama. Jedan od njih se prihvati kormila, četvorica

Il 1

ll 395

Jules Verne dohvatiše vesla, dok su se dvojica šćućurila sprijeda i promatrala otok pripremni otvoriti na nj paljbu. Njihova je nakana vjerojatno bila obaviti prvo izviđanje obale, ali da se na nju ne iskrcaju, inače bi bili došli u većem broju. Gusari koji su sjedili po prečkama jarbola sigurno su vidjeli da je otočić pokrivao obalu otoka i daje od nje bio odijeljen tjesnacem širokim oko pola milje. Ipak je Cvrus Smith ubrzo ustvrdio, promatrajući kretanje čamca, da nije kanio ući u tjesnac, već da će pristati uz otočić što je, uostalom, bila potpuno opravdana mjera opreznosti. Skriveni svaki na svojoj strani otočića u uskim udubljenjima hridina, Pencroff i Avrton su vidjeli da čamac ide pravo na njih i oni su čekali da im se dostatno približi. Čamac se približavao vrlo oprezno. Njegova su vesla uranjala u vodu u dugim razmacima. Naseljenici su vidjeli kako je jedan od gusara smještenih na pramcu čamca držao u ruci dubinski visak i s njime nastojao pronaći udubljenje, koje je svojom strujom Rijeka milosti izdubila u morskome dnu. Na temelju toga se moglo zaključiti da je Bob Harvev odlučio približiti svoj brod što bliže obali. Tridesetak gusara razbacanih po konopima jarbola nisu gubili s oka kretanje čamca i tražili su pritom određene točke na obali, koje su im trebale omogućiti da bez opasnosti uz nju pristanu. Čamac nije bio udaljen od obale više od nekoliko stotina metara. Odjednom se zaustavio. Čovjek na kormilu, stojeći uspravno, tražio je pogledom najpogodnije mjesto za pristajanje. U istom trenutku odjeknuše dva pucnja. Jedva zamijetan dim se podiže iznad hridina otočića. Kormilar i onaj čovjek s viskom u ruci sruše se nauznak u čamac, pogođeni istodobno mecima, koje su Pencroff i Avrton ispalili na njih.

Odmah potom začuše snažan prasak. Prosuklja dim iz boka Speedyja i meci udare i raznesu vrhove hridina iza kojih su bili zaklonjeni Pencroff i Avrton, ali ovoj dvojici se ništa ne dogodi. Strašne psovke odjeknu u čamcu, koji odmah krene. Kormilara zamijeni jedan od njegovih prijatelja i vesla živo zasjekoše vodu. Umjesto da se vrati k brodu, što su naseljenici i očekivali, čamac produži uz obalu otočića, u nakani da zaokrene iza njegova južnoga rta. Gusari su veslali svom snagom da bi se udaljili od dometa pušaka. Oni su tako plovili dok nisu stigli na pola milje od uvale, koja je završavala u kružnoj crti, štićeni stalno topovima s broda, te uprave pramac čamca prema ušću Rijeke milosti. Njihova je nakana bila očita: htjeli su prodrijeti u tjesnac i s leđa napasti naseljenike, koji su se nalazili na otočiću i uz to ih staviti između

396

pronašli su dvadesetak buradi s barutom. 397

«5

l

i

H Jules Verne

dvije paljbe, s čamca i s broda. Jasno je da bi se Ayrton i Pencroff u tom slučaju našli u vrlo neugodnom položaju. Oko četvrt sata je čamac plovio u tom smjeru. Za to vrijeme je vladala potpuna tišina i u zraku i na moru. Premda je Pencroffu i Avrtonu postalo jasno da se nalaze u opasnosti da budu opkoljeni, nisu napustili svojih mjesta, i to stoga, što se nisu željeli pokazati napadačima i izložiti se topovima sa Speedyja, a osim toga računali su i na to da će se u bitku uključiti Nab i Gedeon Spilett, koji su bili u zasjedi kod ušća Rijeke milosti, te Cyrus Smith i Harbert, koji su vrebali na gusare kod Dimnjaka. Dvadeset minuta poslije prvih ispaljenih metaka, gusarski se čamac nalazio na nekoliko stotina metara nasuprot ušću Rijeke milosti. Kako je upravo u tom trenutku počela djelovati plima sa uobičajenom žestinom, čemu je bio razlog vrlo uski tjesnac, gusari su osjetili kako ih strujanje vode baca prema obali. Veslajući punom snagom, uspjeli su se održati u sredini tjesnaca. Budući da su se nalazili u blizini ušća, njihov je prolaz pozdravljen s dva puščana metka i dvojica se njihovih prijatelja sruše u čamac. Nab i Gedeon Spilett nisu promašili cilj. S broda su odmah odgovorili s drugom topovskom paljbom. Gađali su mjesto iznad kojega se dizao dim, ali s istim uspjehom kao i maloprije: nastradalo je nekoliko vršaka na liticama. Sad su se u čamcu nalazila još samo tri nepovrijeđena čovjeka. Zahvaćen strujom, čamac je jurio tjesnacem brzinom strijele. Prošao je ispred Cvrusa Smitha i Harberta koji se nisu ni pokrenuli, držeći da im nisu na dometu. Zaokrenuvši iza sjevernog rta Otočića spasa, trojica veslača zaveslaju ravno prema svom brodu. Naseljenici nisu imali razloga žaliti se na dotadašnji tijek borbe. Početak je bio porazan za njihove protivnike. Izgubili su četiri čovjeka koji su bili ili teško ranjeni ili ubijeni, dok su oni, naprotiv, prošli bez ozljeda, a potrošili su samo četiri metka. Ako ih gusari budu tako i dalje napadali, ako se ponovno pokušaju iskrcati čamcima, postojala je mogućnost da ih pobiju jednoga po jednoga. Sad je bilo očito da su mjere što ih je inženjer poduzeo vrlo djelotvorne. Gusari će, možda, povjerovati da imaju posla s

brojnim i dobro naoružanim neprijateljima, s kojima neće tako lako izići na kraj. Prošlo je pola sata prije nego stoje čamac, koji se borio protiv strujanja na pučini, stigao do Speedyja. Stravični su krikovi odjeknuli na brodu kad je čamac s ranjenicima pristao uza nj. Tri ili četiri puta je ispaljeno iz topova na otok, ali bez ikakva rezultata. Tada se nekoliko robijaša, pijanih od bijesa, a možda i od ječer popijenog alkohola, baci u čamac. Osim toga, još je jedan čamac spušten 398Tajanstveni otok u more i u njemu se smjesti osam gusara. Dok je prvi krenuo pravo k otočiću u nakani s njega potisnuti naseljenike, drugi je htio svakako prodrijeti u ušće Rijeke milosti. Videći da će se naći u vrlo opasnom položaju, Avrton i Pencroff odluče vratiti se na otok. Uza sve to, čekali su da se prvi čamac približi na domet njihovih pušaka. Dva dobro usmjerena metka unesoše pomutnju u posadu čamca. Potom Avrton i Pencroff napuste svoja mjesta i, gonjeni puščanom paljbom svojih protivnika, popriječe preko otočića koliko su ih noge nosile, bace se u pirogu, prijeđoše tjesnac upravo u trenutku kad je drugi gusarski čamac doplovio do južnog rta otočića. Oni potrče k Dimnjacima da se u njih sklone. Kad su stigli do Cvrusa Smitha i Harberta, otočić je već bio zauzet. Gusari iz prvog čamca su se rastrčali po njemu u svim smjerovima. Gotovo u istom trenutku, nova pucnjava odjekne iz zasjede kod ušća Rijeke milosti, kojoj se drugi čamac bijaše naglo približio. Meci Gedeona Spiletta i Naba smrtno pogodiše dvojicu od osam gusara koliko ih je bilo u čamcu. Neodoljivo ponesen k stjenovitim grebenima na ušću rijeka, čamac se razbi o njih. Podignuvši svoje oružje iznad glava da bi ih zaštitili od vode, šestorica se gusara uspiju domoći desne obale rijeke. Videći da su previše izloženi paljbi žitelja otoka, oni pojure koliko su ih noge nosile prema Rtu olupine, izvan dometa metaka. Sad je stanje bilo ovakvo: na otočiću se nalazilo dvanaest gusara od kojih je, nedvojbeno, više od njih bilo ranjeno, ali su oni raspolagali s jednim čamcem. Na otoku se iskrcalo šest robijaša, ali ovi nisu bili u stanju napasti Granitni dvorac, jer ih je od njega dijelila rijeka koju nisu mogli prijeći, jer su mostovi na njoj bili podignuti. -Nije loše! - poviče Pencroff utrčavši u Dimnjake. - Nije loše, gospodine Cvruse, zar ne? - Ja mislim da će borba poprimiti novi oblik - odgovori Cyrus Smith. Ne može se pretpostaviti da su ti robijaši tako glupi da će nastaviti borbu pod tako nepovoljnim uvjetima. -Oni nikad neće prijeći tjesnaca - reče mornar. - U tome će ih zapriječiti Avrton i Gedeon Spilett. Vi znate dobro daje domet njihovih karabina veći od jedne milje! -Nema dvojbe - odgovori Harbert - ali kako će se dva karabina suprotstaviti topovima s briga? -Ali brig još uvijek nije u tjesnacu, čini mi se! - odgovori Pencroff.

- A ako dođe? - naglo će Cyrus Smith. - To je nemoguće. Time bi se izložili opasnosti da se nasuču i da izgube brod! 399

l 1

l lJules Verne -Naprotiv, to je moguće - odgovori Avrton. - Gusari bi mogli iskoristiti plimu i uvući se brodom u tjesnac, pa makar se i nasukali za vrijeme oseke. Pod udarom njihovih topova, mi se ne bismo održali na svojim položajima. - Sto mu tisuća reponja! - poviče Pencroff. - Doista, čini se da oni lupeži dižu sidra. - Možda ćemo biti prinuđeni skloniti se u Granitni dvorac - na to će Harbert. - Čekajmo! - odgovori Cyrus Smith. -Ali Nab i gospodin Spilett... -javi se Pencroff. -Oni će nam se već pridružiti u pogodnom trenutku. Budite pripremni, Avrtone. Sad trebaju u akciju stupiti vaš i karabin Gedeona Spiletta. I tako se doista i dogodi. Speedy se poče vrtjeti oko svog sidrišta, pokazujući nakanu da se približi otoku. Plima će biti u porastu još čitav sat i pol, ali njezino je strujanje već bilo oslabilo, pa je brig mogao lako manevrirati. Sto se pak tiče njegova ulaska u tjesnac, Pencroff je, protivno Avrtonovu mišljenju, bio uvjeren, da se neće usuditi na taj pothvat. U međuvremenu su se gusari, koji su bili zauzeli otočić, pomalo prebacivali na njegovu protivnu stranu, te ih je od otoka dijelio samo tjesnac. Naoružani običnim puškama, oni nisu mogli nanijeti nikakvo zlo naseljenicima koji su se nalazili u zasjedi u Dimnjacima i na ušću Rijeke milosti. Ne znajući, međutim, da su naseljenici raspolagali s karabinima dugog dometa, nije im bilo ni na kraj pameti izložiti život opasnosti. Stoga su se oni i kretali duž obale otočića ne krijući se uopće, pritom. Njihova zabluda nije bila duga vijeka. Karabini Avrtona i Gedeona Spiletta progovore jamačno neugodne stvari dvojici robijaša, jer se oni samo nauznak prevale. Na otočiću tada nastane opće bježanje. Desetorica preostalih lupeža nisu imali vremena ni ponijeti svoje ranjene ili mrtve prijatelje, već glavom bezobzirce pojure prema drugom kraju otoka, bace se u čamac kojim bijahu stigli i svom snagom zaveslaju prema brodu. - Osam manje! - poviče Pencrof. - Reklo bi se da se Avrton i gospodin Spilett dogovore svaki put prije nego što će opaliti! -Gospodo - na to će Ayrton, nabijajući svoj karabin - najteže tek sada dolazi. Brig je zaplovio.

- Lanac sidra je sad u okomitom položaju...! - poviče Pencroff. -Jest! Već podižu sidro! 400Tajanstveni

otok

Doista, jasno se čulo klopotanje jezička koji je udarao u vitlo koji je posada broda okretala. Speedy se najprije pomače u smjeru sidra kojega je vuklo, a kad se ovo otrglo od dna on poče ploviti prema otoku. Vjetar je puhao s pučine. Pod razapetim velikim flokom i malim košnim jedrom, brod se sve više približavao obali otoka. Naseljenici su s ušća Rijeke milosti i s Dimnjaka promatrali manevriranje broda ne mičući se, premda su bili vrlo uzbuđeni. Naći će se u strašnom položaju kad ih izbliza stanu tući topovi briga, a oni neće biti u stanju bilo što poduzeti. Kako će onda zapriječiti gusare da se ne iskrcaju? Cvrus Smith je sve to vrlo dobro osjećao i pitao se što bi se još moglo učiniti. Još malo i morat će donijeti neku odluku. Ali kakvu? Povući se u Granitni dvorac i dopustiti da ih opkole? Pružati otpor tjednima, pa čak i mjesecima? U redu, živežnih namirnica su imali dostatno! Ali poslije? Gusari će uza sve to postati gospodari otoka, uništit će ga dozlaboga i s vremenom će ipak pobijediti žitelje Granitnog dvorca. Ipak je postojala još jedna mogućnost spasa: da se Bob Harvey neće usuditi svojim brodom uploviti u tjesnac i da će se držati podalje otočića. Još bi ga pola milje dijelilo od obale, a s te udaljenosti topovi nisu mogli napraviti neku veliku štetu. - Nikad - ponavljao je Pencroff- nikad taj Bob Harvev, ako je doista pomorac, neće ući u tjesnac! On dobro zna da bi time izložio brod sigurnoj propasti, ako se more pogorša! A što bi s njim bilo kad bi ostao bez broda? U međuvremenu se brod približio otočiću. Po svemu se vidjelo daje naumio prići njegovu južnom rtu. Puhao je lagani povjetarac, a kako je strujanje izgubilo mnogo od svoje snage, Bob Harvey je mogao upravljati brodom po miloj volji. Držao se puta kojim su prije toga prošli njegovi čamci. Dno je tu bilo najdublje i on drsko zaplovi naprijed. Njegova je nakana bila jasna: htio se bočno usidriti ispred Dimnjaka i onda odgovoriti topovskim mecima na metke kojima je prepolovljena njegova posada. Ubrzo je Speedy stigao do rta otočića. Lako gaje zaobišao. Razapevši donje jedro brod se, ploveći ukoso, vrlo brzo našao nasuprot Rijeke milosti. -Razbojnici! Ipak su se usudili! - poviče Pencroff. U tom trenutku Cvrusu Smithu, Pencroffu, Harbertu i Avrtonu se pridruže Gedeon Spilett i Nab. Novinar i crnac držali su pametnijim napustiti svoj položaj kraj ušća rijeke, odakle ništa nisu mogli učiniti protiv broda, te su mudro odstupili. 401Jules Verne Bilo je bolje naći se na okupu u trenutku kad se bude zametnula odlučujuća bitka. Gedeon Spilett i Nab su stigli provlaćeći se između hridina, ali su ipak na sebe privukli čitavu kišu metaka, od kojih nijedan nije pogodio cilja.

- Spilette, Nabe, niste valjda ranjeni? - poviče inženjer. -Nismo! odgovori novinar. - Samo nas je dohvatilo nekoliko krhotina rasprsnutih stijena! Nego, taj je prokleti brig ipak upao u tjesnac! -Da! - odgovori Pencroff. - za deset minuta usidrit će se ispred Granitnog dvorca! - Imate li vi kakav plan, Cvruse? - upita novinar. - Moramo se skloniti u Granitni dvorac, dok još imamo vremena i dok nas robijaši još nisu zamijetili. -1 ja tako mislim - odgovori Gedeon Spilett - ali kad se jednom zatvorimo... - Ravnat ćemo se prema prigodama - odgovori inženjer. - Požurimo onda! - reče novinar. - Hoćete li dopustiti, gospodine Cvruse, meni i Avrtonu ostati ovdje? - upita mornar. - Kakva nam korist od toga? - odgovori inženjer. - Ne, ne smijemo se razdvajati! Nisu smjeli više ni jednog trenutka izgubiti. Naseljenici napuste Dimnjake. Jedna izbočena litica je priječila posadi broda da ih vide, ali po pucnjavi topova i lomljavi razbijenih litica njima je bilo jasno da se Speedy nalazi vrlo blizu. Pojure prema dizalici i popenju se do vrata Granitnog dvorca gdje su Top i Jup od jučer bili zatvoreni. Potom se povuku u veliku dvoranu. Sve se to dogodilo u tren. Bilo je krajnje vrijeme. Naseljenici su kroz granje opazili Speedy sav okružen dimom kako plovi tjesnacem. Morali su se povući u stranu jer je paljba sa Speedyja bila neprekidna. Topovi su nasumce tukli položaje kod ušća rijeke i kod Dimnjaka, premda su naseljenici napustili te položaje. Stijenje se lomilo, a svaki pucanj je pratilo pobjedničko urlanje. Naseljenici su se nadali da će Granitni dvorac biti pošteđen zahvaljujući mjerama što ih je Cyrus Smith bio poduzeo da skrije prozore na njegovu pročelju, međutim, jedan metak, okrznuvši rub vrata, uleti u hodnik. - Prokletstvo! Otkrili su nas! — poviče mornar. Možda gusari i ne bijahu zamijetili naseljenike prigodom njihova povlačenja u Granitni dvorac, ali je Bob Harvev sigurno držao uputnim usmjeriti nekoliko hitaca u vrlo čudno zelenilo, koje je skrivalo dio visokog grebena. On ubrzo podvostruči paljbu i jedan metak razdere zastor od lišća i razvali otvor u granitnoj stijeni. Položaj naseljenika je bio očajan. Njihovo je skrovište bilo otkriveno. Nisu mogli nikako zapriječiti kišu metaka, a niti zaštititi granitno

Tajanstveni otok pročelje, čije su krhotine letjele oko njih. Nije im preostalo drugo, do da se sklone u nutarnji hodnik Granitnog dvorca i da svoje prebivalište prepuste uništavanju, kadli odjekne mukla tutnjava popraćena užasnim kricima. Cyrus Smith i njegovi prijatelji pojuriše prema prozorima... Snažno podignut nekom vrstom vodenog stupa, brod se jednostavno raspao na dva dijela. U manje od deset sekunda nestane ga s površine, skupa s njegovom zločinačkom posadom.

l *

ii 403 •

IV. NASELJENICI NA ŽALU - AYRTON I PENCROFF NA DJELU SPAŠAVANJA PRIČANJE U VRIJEME RUČKA - PENCROFFOVO RAZMIŠLJANJE - POMNO PREGLEDAVANJE BRODSKOG TRUPA - KOMORA ZA BARUT NETAKNUTA - POSLJEDNJI OSTACI BRODA - KOMAD RAZBIJENA VALJKA - Odletjeli su u zrak - poviče Harbert. - Jest! Odletjeli kao da je Avrton podmetnuo vatru u komoru s barutom! odgovori Pencroff i poleti prema dizalici istodobno kad i Nab i dječak. — Ali što se dogodilo? — upita Gedeon Spilett i dalje zaprepašten neočekivanim raspletom događaja. -Ah! Ovog ćemo puta doznati! - živo primijeti inženjer. - A što ćemo doznati... ? - Poslije, poslije o tome! Dođite, Spilette. Zasad je najbitnije da je vrag odnio te proklete gusare! I Cyrus Smith povuče za sobom Gedeona Spiletta i Avrtona, te se na žalu pridruži Pencroffu, Nabu i Harbertu. Od briga se nije ništa vidjelo, čak ni njegovi jarboli. Pošto je onom zračnom pijavicom bio dignut u zrak, potonuo je na bok i sada je ležao u tom položaju. Nema dvojbe, potonuo je pošto je u nj kroz veliku rupu provalila voda. S obzirom na to da tjesnac na tom mjestu nije bio dublji od dvadeset stopa, bilo je sigurno da će oseka otkriti bokove potopljenog broda. Ostaci razbijenog broda plutali su po morskoj površini. Čitave gomile rezervnih konopa za jarbole i okrižnice, te krletke s još živom peradi, sanduci i burad, sve se to, polako, pojavljivalo na površini pošto se provuklo kroz razne otvore na palubi. Ali naseljenici nigdje nisu zamijetili na površini ni brodske oplate s mosta, ni madira, zbog čega je potonuće broda bivalo sve neobjašnjivije.

404Tajanstveni

otok Međutim, oba su se jarbola, koja su bila slomljena nekoliko stopa iznad otvora u palubi, pošto su pokidali konope i potpornje, ubrzo pojavila na površini tjesnaca, skupa s jedrima od kojih su neka bila razapeta, a neka skupljena. Nije se, međutim, smjelo dopustiti oseki da sve to bogatstvo odvuče na pučinu, stoga se Avrton i Pencroff bace k pirogi s nakanom da sve te ostatke odvuku ili na obalu otočića ili na obalu otoka. Ali upravo u trenutku kad su se htjeli otisnuti, jedna ih primjedba Gedeona Spiletta zadrža. - A šestorica lupeža koji su se iskrcali na desnoj obali Rijeke milosti? reče. Doista, nisu smjeli smetnuti s uma da su se šestero lupeža čiji se čamac razbio o hridine kod ušća rijeke, povukli prema Rtu olupine. Svi su se zagledali u tom smjeru, ali ne zamijete nijednog bjegunca. Vidjevši daje brig potonuo usred tjesnaca, oni su, vjerojatno, pobjegli u nutrinu otoka. - Poslije ćemo se pobrinuti o njima - na kraju reče Cyrus Smith. -Oni još mogu biti opasni jer su naoružam, ali šestorica protiv šestorice, izgledi su nam isti. Pobrinimo se, dakle, za ono, stoje zasad najhitnije. Pencroff i Avrton se ukrcaju u pirogu i snažno zaveslaju prema ostacima, koji su plivali. Strujanje mora je zbog plime bilo prestalo, ali je stoga more bilo visoko, jer je već dva dana na nebu sjao mladi mjesec. Barem jedan sat je morao proteći prije nego što će se trup broda pojaviti iznad vode. Pencroff i Avrton su imali dostatno vremena konopima povezati jarbole koje su potom odvukli do žala ispod Granitnog dvorca. Udruženim naporima naseljenici izvuku na žalo te ostatke. Potom pi-roga pokupi sve ono što je plutalo po tjesnacu, krletke s peradi, burad, sanduke. Sve je to odmah preneseno u Dimnjake. Nekoliko je utopljenih gusara plutalo po vodi. Među ostaliima, Avrton prepozna les Boba Harveva. Usmjerivši prst u nj, on reče svom prijatelju uzbuđenim glasom: - Evo, što sam bio, Pencroffe! - Ali vi to više niste, čestiti moj Avrtone! - na to mu odgovori mornar. Bilo je dosta čudno da je tako malo leševa plutalo vodom. Nabrojili su ih pet ili šest. Oseka ih je već počela odvlačiti prema otvorenom moru. Iznenađeni potapanjem broda, gusari vjerojatno nisu imali vremena pobjeći, a kako se brod okrenuo na bok, većina se zaplela među brodske visaljke. Oseka što je nadolazila, odvući će na pučinu leševe tih bijednika i tako će naseljenicima prištedjeti tužan posao da ih pokopaju u nekom kutku otoka. Puna dva sata su Cyrus Smith i njegovi prijatelji bili zauzeti izvlačenjem prečaka na pijesak i skidanjem potpuno netaknutih jedara s njih, koja su potom razastrli po žalu da se suše. Govorili su malo, toliko su bili zaokupljeni poslom, ali su im se stoga

brojne misli vrzmale po glavi. Taj brod, ili bolje rečeno, stvari, koje su se u njemu nalazile, predstavljale su pravo bogatstvo. U biti, svaki brod je svijet u malom

i

i «

li 405

- Kako, o taj komadić cijevi - poviče Pencroff.. 406Tajanstveni

otok

obliku, zahvaljujući čemu su se zalihe naseobine znatno povećale. Za njih je ovaj brod predstavljao isto ono što i onaj sanduk pronađen na Rtu olupine, samo u mnogo većem obujmu. "Uostalom", mislio je Pencroff, "zašto se ovaj brig ne bi mogao osposobiti da ponovno zaplovi? Lako ćemo začepiti rupu kroz koju je ušla voda, a brod od tristo do četiri stotina tona je pravi brod u usporedbi s našom Bonadventurom!" S njim se može daleko otploviti! S njim se može otploviti tamo, kamo se želi! Gospodin Cyrus, Avrton i ja trebamo ispitati tu mogućnost! To bi bilo vrijedno truda!" Doista, ako bi brig još bio sposoban za plovidbu, mogućnosti naseljenika da se vrate u svoju domovinu time su znatno porasle. Ali da bi se donijela odluka o tako bitnom pitanju, trebalo je pričekati da oseka dosegne najnižu točku, kako bi mogli ispitati svaki dio brodskog korita. Nakon što su sve ostatke s broda odvukli na sigurno mjesto, Cyrus Smith i njegovi prijatelji odluče nešto prezalogajiti. Oni su doslovce umirali od gladi. Na sreću, smočnica nije bila daleko, a Naba su držali vrlo sposobnim kuharom. Jeli su pokraj Dimnjaka. Za vrijeme tog obroka, stoje lako zamisliti, naseljenici su se raspričali o nevjerojatnom događaju koji ih je na tako čudan način spasio. - Čudan je prava riječ - ponavljao je Pencroff-jer treba priznati da su ti lupeži odletjeli u zrak upravo u najzgodnijem trenutku. Da su nastavili s onom paljbom, Granitni dvorac više ne bi bio prikladan za stanovanje. -Možete li vi, Pencroffe, pojasniti - novinar se obrati mornaru -kako se to dogodilo i što je prouzročilo onu eksploziju na brodu? -Pa, gospodine Spilette, ništa jednostavnije od toga - odgovori mornar. - Na gusarskom brodu ne postoji red kao na ratnom brodu! Robijaši nisu mornari. Komore u kojima se nalazio barut bile su otvorene, jer su gusari stalno pucali. Bila je dostatna mala neopreznost ili nezgoda pa da sve odleti u zrak! - Gospodine Cvruse - reče Harbert -ja se najviše čudim činjenici da eksplozija nije napravila na brodu više štete. Prasak i nije bio jak i, ukratko, vrlo je malo ograde i dasaka otkinuto s broda. Prije bi se kazalo daje brod potonuo nego odletio u zrak. - Ti se tome čudiš, drago dijete? - upita ga inženjer. - Da, gospodine Cvruse. -1 ja također, Harberte - odgovori inženjer - i ja se tome čudim. Ali kad pregledamo trup broda, tek ćemo onda moći pojasniti tu stvar. - Kako to, gospodine Cvruse - na to će Pencroff- ta ne mislite, valjda, daje Speedy potonuo stoga stoje udario u podmorski greben? -A zašto i ne bi? -javi se Nab - kad u kanalu ima dosta podvodnih grebena? - U redu, Nabe - odgovori Pencroff- ali ti si sigurno imao zatvorene oči u pravom trenutku. Ja sam točno vidio kako je brod, prije no što je potonuo, golem val podignuo u zrak i kako se potom

okrenuo na lijevi bok. Da je kojim slučajem udario o greben, on bi posve mirno potonuo, kao što tone svaki pošteni brod.

l 407Jules

Verne

— Ali Speedy nije bio pošteni brod! — odgovori Nab. -Naposljetku, sve ćemo to ustvrditi - doda mornar - ali ja bih dao glavu da u tjesnacu nema podvodnih grebena. Nego, gospodine Cvruse, ne mislite li vi daje ovaj događaj pomalo tajanstven? Cyrus Smith ne odgovori. - U svakom slučaju - na to će Gedeon Spilett - udarac ili eksplozija, vi se morate složiti, Pencroffe, daje brod nastradao u pravom trenutku. - Pa, da... nema što... - odgovori mornar - ali nije stvar u tome. Ja sam upitao gospodina Smitha nije li i u taj događaj neka natprirodna sila umiješala svoje prste. -Ne mogu se o tome izjasniti, Pencroffe - reče inženjer. - To je sve što vam zasad mogu odgovoriti. Pencroff uopće nije bio zadovoljan tim odgovorom. On je bio za "eksploziju" i nije nikako popuštao. On se nikako nije mogao suglasiti s tim da je u tom tjesnacu, čije je dno bilo sastavljeno od sitnog pijeska, kao i žalo obale, a kojim je on često prelazio na otočić u vrijeme oseke, bio neki nepoznati podmorski greben. Osim toga, u trenutku kad je brod potonuo, plima je bila u naponu, a to znači daje more bilo dostatno duboko da brod prođe tjesnacem, a da ne udari u bilo koji podvodni greben. Prema tome, nikakva udara tu nije moglo biti. Znači, brod nije udario u greben, već je odletio u zrak. Treba priznati da su mornarevi zaključci imali dosta uvjerljive dokaze. Oko jedan i pol sat poslije podne naseljenici su se ukrcali u pirogu i uputili se na mjesto gdje je brod potonuo. Bila je prava šteta što su oba brodska čamca nastradala. Kao što znamo, jedan se razbio o litice kraj ušća Rijeke milosti i nije se mogao uporabiti, dok je drugi potonuo zajedno s brigom. Vjerojatno ga je brod zdrobio svojom težinom te se nije pojavio na površini. U tom trenutku trup Speedyja se počeo pomaljati na površini vode. Brod nije ležao na boku. Pošto su se na njemu polomili jarboli zbog toga što se pri njegovu padu pomaknuo balast, on je sada ležao na dnu s kobilicom gotovo posve okrenutom prema gore. Njega je, u stvari, posve okrenula neobjašnjiva, ali velika podvodna snaga, koja se u isto vrijeme očitovala i u podizanju golemog vodenog stupa.

Naseljenici su obišli trup broda i, što se more više spuštalo, pred njihovim se očima sve jasnije nazirao, ako ne uzrok propasti broda, a ono njegova posljedica. Na prednjem dijelu, s obje strane kobilice, sedam ili osam stopa prije pramčane statve, bokovi broda su bili naprosto rastrgnuti u dužini od najmanje dvadeset stopa. Tu su se nalazile dvije široke rupe koje je bilo nemoguće zakrpati. Ne samo da su nutarnja obloga od bakra i vanjska oplata broda posve iščezle, vjerojatno se pretvorivši u prašinu, nego su netragom nestala i rebra pa čak i željezni i drveni čavli kojima su bila 408Tajanstveni

otok

spojena. Duž cijeloga trupa, sve do same krme, razbijeni madiri jedva da su se i držali skupa. Potporna kobilica bila je odvojena takvom neobjašnjivom snagom, a sama kobilica, otrgnuta od brodske grede na više mjesta, bila je slomljena cijelom svojom dužinom. - Sto mu paklenih muka! - poviče Pencroff. - Ovaj je brod teško osposobiti za plovidbu! - Ne teško, nego nemoguće - doda Ayrton. - U svakom slučaju - primijeti sada Gedeon Spilett, obraćajući se mornaru - eksplozija je, ako je ovo učinila eksplozija, proizvela vrlo čudno razaranje! Ona je razbila onaj dio broda koji se nalazio pod morem, umjesto daje bacila u zrak most i one dijelove broda koji se nalaze nad vodom! Prije bi se reklo da su ove široke rupe posljedica udarca u greben, nego eksplozija komore s barutom! - Nema podvodnih grebena u kanalu! - otpovrne mornar. - Dopuštam sve moguće pretpostavke, ali nikako udarac o greben. - Pokušajmo prodrijeti u nutrinu broda - na to će inženjer. - Možda ćemo tamo doznati čemu treba pripisati njegovu propast. Taj je prijedlog bio na mjestu. Trebalo je pregledati što se sve nalazilo na brodu i poduzeti potrebne mjere da se spasi ono, što im je moglo biti od koristi. U nutrinu broda se lako moglo ući. Razina mora je stalno opadala. Donja strana palube sad je postala gornja i po njoj su se mogli kretati. Teški komadi željeznog liva, koji su služili kao suvišan teret, probili su je na više mjesta. Čuli su more kako pisti, istječući kroz rupe na trupu. Naseljenici su napredovali preko napola razrušenog mosta sa sjekirama u ruci. Bile su tu gomile svakojakih sanduka, a budući da su u vodi ostali posve kratko vrijeme, možda im sadržina nije bila oštećena. Naseljenici se bace na posao da sav taj teret sklone na sigurno mjesto. Oseka će potrajati još nekoliko sati, a tih nekoliko sati oni su iskoristili što su bolje mogli. Ayrton i Pencroff su postavili vitlo najednom otvoru načinjenom na trupu broda i njime podizali iz utrobe sanduke i bačve. Piroga ih je primala i odmah prevozila na obalu. Uzimali su sve bez razlike, s time da poslije odaberu ono što im bude trebalo. U svakom slučaju, na svoje veliko zadovoljstvo, odmah su se uvjerili da je brod bio natovaren najraznovrsnijom robom. Bilo je tu svega i svačega, posuđa, tvorničkih proizvoda, alata, uglavnom sve one

robe kojom su nakrcani brodovi koji se bave trgovinom po polinezijskim otocima. Vjerojatno će tu pronaći od svega ponešto i tako će naseljenici Lincolnova otoka znatno obogatiti svoje zalihe. Međutim, Cyrus Smith je zamijetio, čudeći se u sebi, da je, kao što smo već ispričali, ne samo trup broda pretrpio teška oštećenja od udarca

l [l 409Jules Verne «

koji je prouzročio katastrofu, već da mu je i nutrina bila opustošena, osobito pramčani dio. Pregrade i podupirači su bili polomljeni, kao da se neka strašna granata rasprsla u nutrini broda. Naseljenici su se lako kretali tamo-amo, pošto su odstranili sanduke koje su postupno izvlačili. Ti sanduci nisu bili teški, te su ih lako premještali. U stvari, bili su to obični paketi, utovareni u spremište bez ikakva reda. Naseljenici tako stigoše do zadnjeg dijela broda, do onog dijela nad kojim se nekad dizala krmnica. Prema Avrtonovim uputama, tu je trebalo potražiti komoru s barutom. S obzirom na to daje Cyrus Smith bio mišljenja da ona uopće nije eksplodirala, bilo je vjerojatno da će spasiti nešto bačava s barutom, koji je uobičajeno bio obložen metalnim omotačem, te vjerojatno nije ni došao u dodir s vodom. I doista, usred velike količine metaka, pronašli su desetak bačava s barutom, koje su iznutra bile obložene bakrenim omotačem. Vrlo oprezno su ih izvukli iz komore. Pencroff se sada svojim vlastitim očima uvjerio da Speedy nije nastradao zbog eksplozije komore. Dio trupa u kojemu se nalazila komora stradao je manje od ijednog drugog dijela broda. - Sve je moguće! - tvrdoglavo je ponavljao mornar. - Ali ujedno sam siguran, a to je da brod nije stradao od grebena, jer u tjesnacu grebena nema! - Što se onda dogodilo? - upita Harbert. -Ja ništa ne znam - odgovori Pencroff- gospodin Cyrus također ne zna ništa, i nitko od nas ne zna ništa i nikad neće saznati! Pregledavanje broda je trajalo nekoliko sati. U to se već počela zamjećivati plima. Morali su obustaviti svoj rad na spašavanju stvari. Uostalom, nisu se morali bojati da će more odvući brodsku olupinu, jer se ona već bila zarila u pijesak i tako čvrsto ukopala, kao da je na oba kraja bila sidrima pričvršćena. Mogli su, dakle, bez straha čekati na sljedeću oseku i ponovno nastaviti započeti posao. A što se tiče samog broda, on je bio osuđen na propast. Trebalo je požuriti i spasiti ostatke trupa koji će ubrzo prekriti pokretljivi pijesak kanala. Bilo je pet sati navečer. To je bio vrlo naporan dan za sve njih. Jeli su s velikim tekom i premda su bili vrlo umorni nikako nisu mogli

odoljeti želji da poslije večere ne otvore sanduke, koje su pronašli na Speedjju. U većini sanduka nalazila su se gotova odijela, kojima su se naseljenici, kao što se može i zamisliti, i te kako obradovali. Bilo je tu odjeće za čitavu jednu naseobinu, za svaku prigodu, i obuće za svako stopalo. - E, sad smo previše bogati! - poviče Pencroff. - Ali što ćemo uraditi sa svim ovim? Svaki put bi odjekivali veseli mornarevi povici kad bi prepoznao burad s rakijom od šećerne trske, bačvice s duhanom, pa vatreno i hladno 410

Tajanstveni otok oružje, bale pamuka, poljoprivredni, pa tesarski, stolarski i kovački alat, sanduke sa svakojakim sjemenjem, koje se uopće nije oštetilo onim kratkim boravkom u vodi. Kako bi im sve te stvari prije dvije godine bile dobro došle! Ali čak i sada, pošto su se ti vrijedni ljudi sami opskrbili raznim alatima, čak će im i sada sve to obilje dobro poslužiti! Mjesta je bilo dostatno u spremištima Granitnog dvorca, ali tog dana nisu imali dovoljno vremena sve spremiti. Međutim, nisu smjeli zaboraviti da su se šestorica lupeža, sigurno najgore vrste, iskrcali na otok i da ih se trebalo čuvati. Premda je most na Rijeci milosti bio podignut, a isto tako i svi ostali mostići, te robijaše sigurno nije mogla zadržati neka rijeka ili neki potočić, te su oni, natjerani očajem, mogli postati vrlo opasnima. Poslije će već vidjeti kakve će mjere poduzeti u odnosu na njih. U međuvremenu trebalo je postaviti stražu kod sanduka i paketa nagomilanih kraj Dimnjaka, stoga su se svi do posljednjega tu noć smjenjivali na straži. Noć je prošla, a da ih bivši robijaši nisu pokušali napasti. Majstor Jup i Top, koji su bili na straži ispod Granitnog dvorca, bili bi ih upozorili na opasnost. Sva tri sljedeća dana, odnosno 19, 20. i 21. listopada, naseljenici su bili zaposleni spašavanjem svega što je još imalo vrijedilo, bilo među tovarom, bilo među opremom briga. Za vrijeme oseke iznosili su stvari s dna broda, a za vrijeme plime odlagali su u spremišta spašene predmete. Veliki dio bakrenog omotača uspjeli su skinuti s brodskog trupa, koji je svakim danom sve dublje tonuo u pijesak. Ali, još prije nego što je pijesak prekrio teške predmete koji su potonuli na morsko dno, Avrton i Pencroff su, roneći više puta do dna kanala, pronašli lance i sidra, balast od

željeznog liva, pa čak i četiri topa, koja su pomoću praznih bačava izvukli na površinu. Kao što se po svemu ovome vidi, naseljenici su tim spašavanjem obogatili ne samo svoja spremišta raznom robom i hranom, već i raznim oružjem. Pencroff, koji se lako oduševljavao svojim planovima, već je govorio kako će sagraditi topovsku bateriju, koja će gospodariti tjesnacem i ušćem Rijeke milosti. Sa četiri topa, on se obvezao zapriječiti svaku flotu, makar kako moćna bila, da uđe u vode Lincolnova otoka! Kad od broda nije više ništa preostalo osim golog kostura bez ikakve vrijednosti, naišlo je loše vrijeme, koje ga je posve dokrajčilo. Cyrus Smith gaje mislio eksplozijom raznijeti kako bi poslije pokupili ostatke što bi ih more izbacilo na obalu, ali snažan sjeveroistočnjak i veliki valovi pomogoše mu uštedjeti barut. Doista, u noći između 23. i 24. listopada, nevrijeme je potpuno razbilo kostur broda i dio njegovih ostataka izbacilo na obalu. 411

*

ii

Puno je on sati utrošio dok ih je istrljao, namazao. 412Tajanstveni otok Nije ni potrebno spominjati da Cyrus Smith, premda je pozorno pretražio ormare u krmnici, nije našao nikakvih brodskih dokumenata. Gusari su, očito, uništili sve što se odnosilo, bilo na kapetana, ili na vlasnika Speedjja, a kako na krmi nije bila obilježena luka pripadnosti, ni po čemu se nije moglo doznati kojoj je narodnosti brod pripadao. Uza sve to, po nekim oblicima njegova pramca, Avrton i Pencroff su bili uvjereni daje brod sagrađen u Engleskoj. Osam dana poslije katastrofe, odnosno sretnog, ali neobjašnjivog raspleta kojemu je naseobina dugovala svoj spas, od velikog broda

se čak ni za oseke nije više ništa vidjelo. Olupine je nestalo, a gotovo sve ono što se prije nalazilo u brodskim spremištima sada se nalazilo u spremištima Granitnog dvorca. Uza sve to, tajna koja je obavijala njegovu čudnu propast nikad ne bi bila razriješena, da Nab nije 30. studenoga, vršljajući obalom, naišao na komad debelog željeznog valjka na kojemu su se vidjeli tragovi eksplozije. Taj je valjak bio uvrnut i rascijepljen na krajevima, kao da je bio oštećen djelovanjem neke eksplozivne tvari. Nab donese taj komad metala svom gospodaru, koji je u tom trenutku skupa s ostalim naseljenicima bio zaokupljen nekim poslom u radionicama Dimnjaka. Cyrus Smith pozorno promotri valjak, a potom reče okrenuvši se prema Pencroffu: -Vi ste još tvrdo uvjereni da Speedy nije nastradao zbog nekog udarca? - Jest, gospodine Cyruse - odgovori mornar. - I vi znate isto tako dobro kao i ja, da u tjesnacu nema podvodnih grebena. - Ali ako je udario u ovaj komad željeza? - upita inženjer, pokazavši na razbijeni valjak? - Kako? O taj komadić cijevi - poviče Pencroff glasom u kojemu se osjećala nevjerica. - Dragi prijatelji - nastavi Cyrus Smith - vi se sjećate da se brig, prije nego što je potonuo, vinuo u zrak na pravom vodenom stupu? -Tako je, gospodine Cyruse! - odgovori Harbert. - Želite li doznati stoje diglo u zrak taj vodeni stup? Evo, ova razbijena cijev - reče inženjer, ponovno pokazavši cijev. - Zar to? - na to će Pencroff. -Da! Ovaj valjak je jedini ostatak torpeda! - Torpeda? - povikaše svi u jedan glas. -A tko je postavio tamo taj torpedo? - upita Pencroff, koji se još nije predavao. - Sve što mogu kazati jest, da gaja nisam postavio! - odgovori Cyrus Smith. - Ali on je tamo bio i vi ste sami mogli prosuditi kolika mu je bila razorna moć! 413

l

Jules Verne V. INŽENJEROVE TVRDNJE - VELEBNE PENCROFFOVE PRETPOSTAVKE - ZRAČNA BATERIJA - ČETIRI TOPOVSKE GRANATE - O PREŽIVJELIM ROBIJAŠIMA - AYRTONOVO USTEZANJE - PLEMENITA OSJEĆANJA CYRUSA SMITHA PENCROFF PREKO VOLJE POPUŠTA

Tako je, dakle, s pomoću tog torpeda pojašnjena podmorska eksplozija koja je uništila Speedj. Cyrus Smith je za vrijeme rata za otcjepljenje imao prigodu praviti pokuse s tim strašnim razornim oružjem, te se nije mogao prevariti. Taj valjak, nabijen nekom eksplozivnom tvari, nitroglicerinom, pikratom ili nekom drugom iste prirode, podigao je vodu u tjesnacu poput kakva stupa, te je brig, pogođen u podvodni dio, vrlo brzo potonuo. A nije bilo moguće osposobiti ga za plovidbu, jer mu je trup pretrpio znatna oštećenja. Speedy nije mogao odoljeti jednom torpedu, koji je s istom lakoćom mogao uništiti oklopljenu fregatu kao i običnu ribarsku barku! Sve je sada bilo jasno..., sve osim, kako je taj torpedo dospio u vode tjesnaca! - Dragi prijatelji - nastavio je Cyrus Smith - ja više ne dvojim o postojanju nekog tajanstvenog bića, možda nekog brodolomca poput nas, koji prebiva sam na našem otoku, a to kažem stoga da bi i Avrton doznao o svim onim čudnim događanjima koji se već dvije godine zbivaju ovdje. Tko je taj nepoznati dobročinitelj čija se ruka, vrlo sretno po nas, umiješala već mnogo puta u naš život, ja to nikako ne mogu doznati. Kakve koristi ima od toga da se poslije tolikih dobara što nam ih je učinio, još uvijek skriva od nas! Ali, sve te usluge što nam ih je učinio ipak su stvarne i takve prirode, da nam ih je mogao učiniti samo netko, tko raspolaže nekom čudotvornom moći. I Avrton bi mu morao biti zahvalan isto tako kao i mi, jer očito je taj isti neznanac, koji je mene spasio iz valova poslije pada zračnog broda, napisao i onaj papirić i 414Tajanstveni otok stavio ga u bocu što smo je pronašli u tjesnacu i tako nas izvijestio o postojanju našeg prijatelja na drugom otoku. Nadodat ću da je i onaj sanduk, stoje sadržavao sve ono prijeko potrebno što nam je nedostajalo, on nasukao na Rt olupine, daje on zapalio onu vatru na zaravni otoka, koja vam je omogućila naći otok, da je on ispalio ono olovno zrno pronađeno u tijelu muškatnog odojka, daje on postavio u tjesnac torpedo koji je uništio gusarski brod, jednom riječju, da je to tajanstveno biće uzročnik svih onih događanja, koje dosad nikako nismo uspjeli pojasniti. Dakle, makar tko on bio, brodolomac ili prognanik na ovom otoku, mi ne bismo bili ljudi kad bismo držali da mu ne dugujemo nikakvu zahvalnost. On nas je zadužio i ja se nadam da ćemo mu se i mi jednoga dana odužiti.

- Potpuno se slažem s vašim zaključcima, moj dragi Cvruse - na to će Gedeon Spilett. - Jest, neko se, gotovo svemoćno, biće krije negdje na našem otoku, biće čija je moć bila od velike koristi našoj naseobini. Nadodao bih da taj neznanac raspolaže takvim sredstvima, koja bi mi se činila natprirodnim kad bih vjerovao da u svakodnevnom životu djeluju natprirodne snage. Ne održava li on, možda, neku tajnu svezu s nama putem onog bunara u Granitnom dvorcu i nije li, zahvaljujući tome, upoznat sa svim našim planovima? Je li nam on podmetnuo onu bocu kad smo prvi put isplovili s našim brodom? Je li on izbacio Topa iz jezera i potom ubio morsku kravu? Je li vas on, kao što bi se po svemu moglo zaključiti, izbavio iz valova, Cvruse, i to u takvim okolnostima u kojima bi svaki drugi čovjek bio nemoćan bilo što učiniti? Ako je sve to učinilo to tajanstveno biće, onda ono raspolaže, takvom moći koja ga čini gospodarom prirodnih snaga! Novinarova primjedba je bila točna i svi su to osjećali. - Da — odgovori Cyrus Smith — mi više ne dvojimo o postojanju toga tajanstvenog bića i ja se slažem da on raspolaže tako moćnim sredstvima, kakvim ne raspolaže ostalo čovječanstvo. Postoji još jedna tajna, ali ako mi otkrijemo to biće time će i tajna biti otkrivena. A ta se tajna sastoji u ovome: trebamo li mi poštovati želju tog plemenitog bića da nam se ne otkrije, ili bismo morali sve poduzeti da do njega dođemo? Kakvo je vaše mišljenje u tom pogledu? -Moje je mišljenje - odgovori Pencroff- daje taj čovjek, makar tko on bio, sila od čovjeka i ja ga nadasve poštujem! - Neka bude kao što kažete - odvrati Cyrus Smith - ali to nije odgovor na moje pitanje, Pencroffe. - Gospodaru - na to se javi Nab - meni se čini da mi tog gospodina možemo tražiti koliko hoćemo, ali da ga nećemo pronaći dok se god to njemu ne svidi. - Doista, nije glupo ono što si sad kazao, Nabe - reče Pencroff. I ja sam Nabova mišljenja - odgovori Gedeon Spilett - ali to ipak ne bi moralo biti razlogom da ga ne pokušamo pronaći. Pronašli mi, pritom, ili ne pronašli to tajanstveno biće, barem ćemo donekle ispuniti našu dužnost prema njemu. -Pa kaži nam i ti, Harberte, svoje mišljenje - tada će inženjer, obrativši se dječaku.

i 1

ll 415Jules

Verne

- Ah! - poviče dječak, čiji se pogled žario. - Ja bih od svega srca želio zahvaliti onome tko je najprije spasio vas, a potom i nas ostale! - Nije loše, dragi dječače - odgovori Pencroff - i ja također, i mi svi. Ja nisam radoznao, ali dao bih jedno svoje oko da mi se naći licem u lice s tim čovjekom. Čini mi se da je taj čovjek i lijep, i visok, i snažan, da ima gustu bradu, da su mu kose kao sunčeve zrake, da leži na oblaku s velikom kuglom u ruci! - Ej, Pencroffe - na to će Gedeon Spilett - pa vi ste nam sada opisali lik Boga Oca na nebesima! - Moguće, gospodine Spilette - odgovori mornar - ali ja sam sebi takvim dočarao njegov lik! -A vi, Avrtone, što vi kažete na sve to? - upita ga Cyrus Smith. — Gospodine Smithe — odgovori Avrton — ja vam ne mogu nikako iznijeti svoje mišljelnje u ovoj prigodi. Ono što vi uradite, bit će dobro urađeno. Kad zatražite od mene da vam se pridružim u vašim traganjima, ja ću vam se pridružiti. - Zahvaljujemo vam, Avrtone - nastavi Cyrus Smith - ali ja bih želio da mi izravnije odgovorite na pitanje što sam vam ga postavio. Vi ste naš prijatelj, vi ste se već više puta izložili opasnosti zbog nas i, kao i od svih ostalih, treba čuti i vaše mišljenje, kad se radi o tome da se donese neka bitna odluka. Govorite, dakle! — Gospodine Smithe — odgovori Avrton —ja sam mišljenja da moramo sve poduzeti kako bismo pronašli toga nepoznatog dobročinitelja. Možda je on sam? Možda trpi? Možda bi njegov život trebalo obnoviti? Kao što ste spomenuli, i ja mu dugujem zahvalnost. On je, nitko drugi nego on, došao na otok Tabor, on je na njemu pronašao bijednika kojega ste vi poslije toga upoznali, on vas je izvijestio da tamo živi jedan nesretnik kojega bi trebalo spasiti...! Dakle, zahvaljujući njemu, ja sam ponovno postao čovjekom! Ne, toga ja neću nikada zaboraviti! - Odlučeno je, dakle - reći će na to Cyrus Smith. - Otpočet ćemo s traženjem, stoje prije moguće! Nijedan dio otoka neće ostati neistražen. Prevrnut ćemo cijeli otok i neka nam naš nepoznati prijatelj oprosti tu našu nakanu! Nekoliko sljedećih dana naseljenici su se sa žarom bacili na kosidbu trave i na žetvene radove. Prije nego što će pristupiti još neistraženim, nepoznatim dijelovima otoka, oni su htjeli obaviti sve one radove koji nisu mogli čekati. A baš u to vrijeme je dozrijevalo i razno povrće, čije su sjemenje donijeli s otoka Tabora. Sve je to

trebalo pohraniti u spremišta Granitnog dvorca, gdje je, na sreću, bilo dostatno mjesta i gdje se moglo pohraniti sve bogatstvo otoka. Svi proizvodi naseobine bili su tu lijepo naslagani i na sigurnom mjestu, da tako kažemo, zaštićeni i od životinja i od ljudi. Nije se trebalo bojati vlage među tim debelim granitnim stijenama. Nekoliko prirodnih udubljenja u gornjim hodnicima dvorca naseljenici su proširili ili budakom ili miniranjem, 416Tajanstveni otok tako da se Granitni dvorac pretvorio u glavno spremište u kojemu su čuvali namirnice, streljivo, alat i pričuvne dijelove, jednom riječju, svu opremu naseobine. Topovi s potopljena briga predstavljali su prekrasno oružje od taljenog čelika. Na uporno Pencroffovo navaljivanje, podigli su ih pomoću vitla i dizalica do samog praga Granitnog dvorca. Potom su načinili otvore između prozora, te se ubrzo moglo vidjeti, kako su izdužili svoja blistava ždrijela kroz granitni zid. S te su visine ta vatrena ždrijela doista gospodarila čitavim Zaljevom Unije. Sada je to bila neka vrsta malog Gibraltara. Svaki brod koji bi se pojavio na pučini pred otočićem bio bi obvezno izložen vatri te zračne baterije. - Gospodine Cvruse - reče jednoga dana Pencroff, a tog dana je bio upravo 8. studenoga - sada kad su topovi postavljeni na svoja mjesta, bilo bi dobro isprobati im domet. - Mislite li da je to korisno? - upita ga inženjer. - Ne samo da je korisno, to je prijeko potrebno! Kako ćemo inače doznati na koju udaljenost gađaju ove lijepe granate, kojima smo se poprilično opskrbili? - Pa isprobajmo ih, Pencroffe - odgovori inženjer. - Ipak, ja mislim da pokuse ne obavljamo običnim barutom u čije pričuve ne bih dirao, nego da se pritom poslužimo piroksilom, kojega nam neće nikad uzmanjkati. -A hoće li cijevi topova izdržati razornu snagu piroksila? - upita novinar, koji je isto tako kao i Pencroff želio da se iskuša topništvo Granitnog dvorca. - Mislim da hoće - odgovori inženjer. - Uostalom, moramo biti pritom oprezni. Inženjer je s pravom držao da su ti topovi bili izrađeni od odličnog materijala, jer se on u to razumio. Izrađeni od kovanog čelika i punjeni straga, sigurno su mogli izdržati veliki tlak te im je, prema tome, i domet morao biti velik. Da bi topovska granata imala što korisnija djelovanja, njezina putanja mora biti što opruženija, odnosno, njezina početna brzina mora biti što veća. Početna brzina zavisi od količine upotrijebljenog baruta - reče Cyrus Smith svojim prijateljima. - Pri izradi topova čitav se problem svodi na to, da se upotrijebi što otporniji materijal, a čelik je neprijeporno najotporniji od svih metala. Prema tome, siguran sam da će naši topovi izdržati potisnu snagu piroksila i da će postići odlične rezultate! - Još sigurniji ćemo biti u to, kad ih iskušamo! Na to će Pencroff. Ne treba ni spominjati da su četiri topa bila u odličnom stanju. Pošto su ih izvukli iz mora, mornar je na se preuzeo dužnost da ih savjesno

očisti i ulašti. Puno je on vremena utrošio dok ih je istrljao, namazao, ulaštio, očistio mehanizam otvarača, zasuna, pa vijka za tlak. Sad su se ti topovi sjajili, kao da su se nalazili na nekoj fregati mornarice Sjedinjenih Država. Tog je, dakle, dana, u prisutnosti svih članova naseobine, uključivši u njih i majstora Jupa i Topa, Pencroff isprobao sva četiri topa, jedan 417

r iJules Verne za drugim. Napunili su ih piroksilom, računajući s njegovom razornom snagom koja je, kao stoje već rečeno, četiri puta veća od snage običnog baruta. Granate što su ih mislili upotrijebiti imale su valjkasto-čunjasti oblik. Držeći uzicu upaljača, Pencroff je bio pripravan za paljbu. Na jedan znak Cvrusa Smitha, granata izleti iz cijevi, poleti prema moru, preleti preko otočića i izgubi se daleko na morskoj pučini. Daljinu dometa nisu mogli točno ustvrditi. Drugi top su usmjerili prema krajnjim hridinama Rta olupine. Granata udari u oštru liticu, oko tri milje udaljenu od Granitnog dvorca i raznese je u komade. Harbert je ovaj put usmjerio top i on je potegnuo uzicu upaljača i bio vrlo ponosan na svoj probni pucanj. Jedino je Pencroff bio još ponosniji od njega. Takav je pogodak služio na čast njegovu dragom dječaku! Treća je granata ispaljena na sipine, koje su prekrivale sjevernu obalu Zaljeva Unije, udarila u pijesak udaljen od Granitnog dvorca najmanje četiri milje, potom je odskočila i pljusnula u more, podignuvši pritom oblak pjene. Prigodom punjenja četvrtog topa, Cyrus Smith je povećao količinu eksploziva da bi odredio njegov najveći domet. Svi su se sklonili u stranu da bi se zaštitili ukoliko bi se top rasprsnuo, a potom su pomoću duge uzice potegli upaljač. Snažna se eksplozija razliježe, ali top je izdržao. Naseljenici su pojurili k prozoru i uspjeli vidjeti da je granata okrznula litice Rta čeljusti i nestala u Zaljevu morskog psa, koji je bio udaljen od njih oko pet milja. - Pa dobro, gospodine Cvruse - poviče Pencroff, čija se oduševljena vika mogla usporediti s topovskom paljbom - što vi kažete o našoj bateriji? Neka se sada svi gusari Tihog oceana pojave pred Granitnim dvorcem! Nijedan neće staviti nogu na tlo našeg otoka bez našeg dopuštenja! Vjerujte mi, Pencroffe - odgovori inženjer -ja bih više volio da to ne doživimo. - Da, zbilja - ponovno se javi mornar - a što ćemo učiniti s onom šestoricom lupeža što lutaju otokom? Zar ćemo dopustiti da se oni kreću našim šumama, našim poljima, našim livadama? Ti

gusari su pravi jaguari i meni se čini da bismo mi, nimalo ne dvojeći, s njima mogli postupiti kao sa zvijerima! Što vi mislite o tome, Avrtone? - doda Pencroff, okrenuvši se prema svom prijatelju. Avrton se u početku ustezao odgovoriti. Cvrusu Smithu bi žao što mu je Pencroff postavio to pomalo nerazborito pitanje. Stoga je bio vrlo dirnut kad mu je Avrton odgovorio smjernim glasom: -Ja sam nekad bio jedan od tih jaguara, gospodine Pencroffe, te ja nemam prava govoriti o tome... I on se udalji sporim korakom. Pencroff je tek sada shvatio što je učinio. - Kakva sam ja prokleta budala! - poviče. - Jadan Avrton! On, međutim, ima pravo ovdje govoriti kao i svaki drugi...! 418Tajanstveni otok - Da - na to će Gedeon Spilett - ali njegova mu skromnost služi na čast i treba poštovati osjećaj koji ima o svojoj tužnoj prošlosti. - Slažem se, gospodine Spilette - odgovori mornar. - Ovo mi se više neće dogoditi! Više bih volio pregristi jezik nego uvrijediti Avrtona! Nego, vratimo se prijašnjem razgovoru. Ja mislim da oni razbojnici nemaju prava na milost i da što prije moramo od njih očistiti otok. - Mislite li doista tako, Pencroffe? - upita ga inženjer. - Dakako da mislim! - Vi biste ih, dakle, počeli goniti bez milosti, ne čekajući da oni počine prije toga neki novi zločin protiv nas? - Zar nisu dostatni zločini što su ih dosad počinili? - upita Pencroff, kojemu nije išlo u glavu to njihovo ustezanje. - Možda će se u njima probuditi neki novi osjećaji! - reče Cyrus Smith - možda će se pokajati... - Pokajati, oni će se pokajati! - poviče mornar, slegnuvši ramenima. — Pencroffe, sjeti se Avrtona! — na to će Harbert, uzevši mornarevu ruku. - On je postao pošten čovjek! Pencroff je motrio svoje prijatelje jednoga za drugim. On nikada ne bi bio povjerovao da će njegov prijedlog naići na bilo kakvo oklijevanje. Njegova žestoka priroda nije mogla dopustiti da se oni nagađaju s lupežima koji su se iskrcali na otok, s ortacima Boba Harveva, ubojicama posade Speedya. Oni su za nj bili kao divlje zvijeri, koje treba uništiti bez ustezanja i bez ikakve dvojbe. - Gle! - promrmlja. - Čini se da su ovdje svi protiv mene! Vi želite ispoljiti blagost prema onim lupežima! Neka! Samo da se zbog toga ne pokajemo jednog dana! - Kakva nam opasnost prijeti! - reći će Harbert - ako budemo uvijek na oprezu? - Hm! - promumlja novinar, koji se baš nije previše izjašnjavao. -Njih je šestero i dobro su naoružani. Neka se svaki od njih postavi u zasjedu i puca u nekoga od nas, i vrlo brzo će postati gospodarima otoka! - A zašto oni to već dosad nisu uradili? - odvrati Harbert. - Nema dvojbe, stoga što im nije u interesu to uraditi. Uostalom, i nas je šestero.

-Dobro! Dobro! - ponovno će Pencroff, koga nikakvi razlozi nisu mogli razuvjeriti. - Pustimo te poštenjačine da se bave svojim sitnim poslovima i ne mislimo više na njih! - Daj, Pencroffe -javi se na kraju Nab - ne pravi se gori no što jesi! Kad bi se jedan od tih nesretnika našao pred tobom, na dometu tvoje puške, ti ipak ne bi okinuo u njega... - Ja bih okinuo u njega kao u bijesna psa, Nabe - hladno odgovori Pencroff. -Pencroffe - umiješa se sada inženjer - vi ste se često s mnogo obzirnosti odnosili prema mojim savjetima. Ne biste li se i u ovoj prigodi pouzdali u moje mišljenje? 419

l( t

i

Naseljenici su se prihvatili tog posla. 420Tajanstveni otok - Učinit ću vam po volji, gospodine Smithe — odgovori mornar, koji nije bio uvjeren da inženjer ima pravo. -Pa dobro, pričekajmo i ne napadajmo dok sami ne budemo napadnuti.

I tako je donesena odluka da se ne dira u gusare, premda je Pencroff držao da to nije dobro. Neće ih napadati ni progoniti, već će biti na oprezu. Naposljetku, otok je bio velik i plodan. Ako je još neki osjećaj poštenja ostao na dnu njihovih duša, možda će se ti bijednici pokajati. Zar nije bilo u njihovu interesu, u uvjetima u kojima su bili prinuđeni živjeti, otpočeti novi život? U svakom slučaju, naseljenici su, potaknuti osjećanjem čovjekoljublja, odlučili čekati. Možda se odsad više neće kretati po otoku bezbrižno kao prije. Dotad su se morali čuvati jedino divljih zvijeri, ali sada je šest bivših robijaša, možda baš najokorjelijih zločinaca, lutalo njihovim otokom. To je bilo ozbiljno, nema dvojbe i zbog toga bi manje hrabri ljudi potpuno izgubili osjećaj sigurnosti. Nije bitno! Zasad su naseljenici bili u pravu, a Pencroff nije. Hoće li i ubuduće biti u pravu? Događaji će pokazati.

r

i 421

r r

VI. PLANOVI ZA POHOD - AYRTON U OBORU - POSJET BALONSKOJ LUCI - PENCROFFOVA ZAPAŽANJA NA BONADVENTURI BRZOJAV POSLAN U OBOR - NIKAKVA ODGOVORA OD AYRTONA - ODLAZAK PREMA OBORU -ZAŠTO BRZOGLASNIK NIJE VIŠE RADIO - PUCANJ PUŠKE

U međuvremenu su naseljenike uvelike zaokupljale misli, kako do kraja istražiti otok, što su prije bili odlučili. S tim su istraživanjem htjeli postići dva cilja istodobno: pronaći najprije tajanstveno biće u čije su postojanje bili uvjereni i izvidjeti što se dogodilo s gusarima, u koji su se kraj otoka povukli, kakav su život provodili i što im je moglo zaprijetiti s njihove strane. Cyrus Smith je htio da se odmah pođe. Ali kako su se na putu mislili zadržati nekoliko dana, držali su uputnim da kolica, natovare raznim potrepštinama za taborovanje, te posuđem da bi što brže organizirali odmorišta. Međutim, jedna je onaga u to vrijeme lakše povrijedila nogu, te je nisu mogli upregnuti. Trebalo joj je dati nekoliko dana odmora, stoga su naseljenici odgodili svoj odlazak za sljedeći tjedan, odnosno za 20. studenoga. Mjesec studeni odgovara mjesecu svibnju na sjevernoj polutki. Bilo je, dakle, proljeće. Sunce je sezalo do južnog obratnika, te su u to vrijeme dani bili najdulji u godini. Vrijeme je, dakle, bilo pogodno za namjeravani pohod koji, ako i ne postigne svoj glavni cilj, ipak bi mogao obilovati otkrićima, nadasve u pogledu prirodnih bogatstava, s obzirom na to, daje Cyrus Smith naumio istražiti guste šume Dalekog zapada, koje su se prostirale sve do Zmijskog poluotoka. U tijeku tih devet dana prije odlaska, naseljenici su odlučili dovršiti posljednje radove na zaravni Veliki vidikovac. Međutim, bilo je također potrebno da se Ayrton uputi u obor i da se pobrine za domaće životinje, o kojima već dulje vrijeme nije nitko skrbio. Odlučeno je da će on tamo ostati dva dana i da se neće vratiti u Granitni dvorac, dok staje ne opskrbi hranom. 422Tajanstveni

otok

U trenutku kad je odlazio, Cyrus Smith ga upita ne bi li htio da ga jedan od ostalih prati, jer je sada otok bio manje siguran nego prije.

Avrton odgovori da to nije potrebno, da će posao u oboru moći sam obaviti i da se, uostalom, ničega ne boji. Ako se kakva nezgoda dogodila u oboru ili u njegovoj okolici, on će odmah jednim brzojavom obavijestiti 0 tome naseljenike u Granitnom dvorcu. Avrton je, prema tome, krenuo 9. u zoru, odvezavši se u kolicima u koja je bila upregnuta samo jedna onaga. Dva sata poslije toga, javi da je u oboru zatekao sve u redu. Za to vrijeme Cyrus Smith se dade na posao da potpuno osigura Granitni dvorac od svakog iznenađenja. Trebalo je posve skriti otvor nekadašnjeg odvodnog kanala, koji je bio zazidan i napola skriven travom i biljkama. Ništa lakše nego podignuti za dvije do tri stope razinu vode u jezeru, koja bi tako potpuno preplavila nekadašnji otvor. Da bi se podignulo razinu jezera, trebalo je samo podignuti branu na oba prokopa načinjena na jezeru, koji su opskrbljivali vodom Glicerinski potok i potok Veliki slap. Naseljenici su se prihvatili tog posla i dvije su brane koje, uostalom, nisu bile šire od sedam do osam stopa, a više od tri, brzo podignute, pomoću velikih kamenja, dobro zacementiranih. Kad je taj posao bio gotov, bilo je nemoguće pretpostaviti da je u jednom kutu jezera postojao podzemni hodnik, kojim je nekad otjecao iz jezera suvišak vode. Razumije se samo po sebi da je mali odljev vode koja je služila potrebama Granitnog dvorca i za pokretanje dizalice bio dobro očuvan 1 da taj odljev neće nikada presahnuti. Pošto se dizalica podigne, to sigurno i udobno skrovište moglo je prkositi svakom iznenađenju i svakom prepadu. S tim poslom su naseljenici bili brzo gotovi, te Pencroff, Gedeon Spilett i Harbert skoknuše na trenutak do Balonske luke. Mornar je htio znati jesu li robijaši posjetili Bonadventuru, koja se nalazila usidrena u maloj uvalici. - Ona su se gospoda - primijeti mornar - iskrcali na južnoj obali rijeke i ako su išli duž obale, sve se bojim da su otkrili mali zaljev, a u tom slučaju ja ne bih dao niti pola dolara za našu Bonadventuru. Mornareve bojazni nisu bile potpuno neutemeljene, tako daje posjet Balonskoj luci imao svoje opravdanje. Mornar i njegovi prijatelji otputili su se, dakle, 10. studenoga poslije podne prema Balonskoj luci. Bili su dobro naoružani. Pencroff je pomalo razmetljivo gurnuo po dva metka u svaku cijev svoje puške i pritom tresao glavom, što svakako nije naviještalo ništa dobro onome tko bi mu se suviše približio, pa radilo se o "čovjeku ili životinji", kako je govorio. Gedeon Spilett i Harbert također uzeše svoje puške i oko tri sata oni napuste Granitni dvorac. Nab ih je ispratio do zavoja na Rijeci milosti i, pošto su oni prešli na drugu stranu, on je opet podigao most. Bilo je utanačeno, da će ova trojica jednim pucnjem javiti da su se vratili i da će Nab na taj znak ponovno doći i uspostaviti svezu između dviju obala rijeke. 423

l «5

l lJules Verne

Mala se skupina uputi potom ravno prema južnoj strani otoka. Do Balonske je luke bilo svega tri i pol milje puta, ali je naseljenicima trebalo dva sata da tamo stignu. No, stoga su pretražili ijednu i drugu stranu pored puta, i onu koja je bila obrasla gustom šumom i onu na kojoj su se nalazile Utvine močvare. Nisu uopće naišli na tragove odbjeglih robijaša koji, sigurno, još nisu znali koliko je naseljenika bilo na otoku i kakvim su sredstvima za obranu raspolagali, te su se vjerojatno povukli u nepristupačnije dijelove otoka. Po dolasku u Balonsku luku, Pencroff opazi, na svoje veliko zadovoljstvo, Bonadventuru mirno usidrenu u malom zaljevu. Uostalom, Balonska je luka bila tako dobro skrivena među visokim hridinima da se nije vidjela ni s mora ni s kopna. Jedino ju je mogao vidjeti netko, tko bi se popeo iznad samog zaljeva ili tko bi ušao u nj. - Gle - reče Pencroff - one ništarije nisu dolazile ovamo. Zmijama više odgovara visoka trava i vidjet ćete da ćemo ih pronaći u šumama Dalekog zapada. - To je za nas sretna okolnost, jer da su pronašli Bonadventuru -doda Harbert - bili bi s njom pobjegli, te mi ne bismo mogli ponovo otploviti na otok Tabor. - Doista - na to će novinar - za nas je vrlo bitno da se tamo odnese poruka na kojoj će biti obilježen položaj Lincolnova otoka i novo Avrtonovo prebivalište, ukoliko ta škotska jahta dođe jednoga dana po nj. -Pa eto, Bonadventura je još tu, gospodine Spilette! - otpovrne mornar. -1 brod i njegova posada pripravni su otploviti čim dobiju prvi znak za to! -Ja mislim, Pencroffe, da će to putovanje doći na red tek pošto se istraži cijeli otok. Naposljetku, vrlo je moguće da onaj neznanac, ako ga uspijemo pronaći, pozna u tančine i Lincolnov otok i otok Tabor. Ne smetnimo s uma da je on doista pisac onog pisma i da će on, možda, znati kako stoje stvari u pogledu povratka škotske jahte! - Sto mu jada! - poviče Pencrof. - Da mi je samo znati, tko je taj čovjek! On nas poznaje, a mi njega ne poznamo! Ako je običan brodolomac, ne bi imao razloga skrivati se! Mi smo pošteni ljudi, pretpostavljam, a društvo poštenih ljudi ne bi smjelo nikome biti neugodno! Je li on došao dragovoljno ovamo! Može li on napustiti otok kad mu se god to dopada? Je li on još na otoku, ili nije? U takvu razgovoru Pencroff, Gedeon Spilett i Harbert su se popeli na brod i ustrčali se po palubi Bonadventure. Odjednom mornar, pošto je razgledao bitvu oko koje je bio namotan konop sidra, poviče: -Vidi ti ovoga čuda! Ovo je doista nevjerojatno! - Što je, Pencroffe? - upita ga novinar. - Pa eto, ja nisam zavezao ovaj uzao! I Pencroff pokaza jedan konop koji je bio svezan za bitvu kako se brod ne bi odvezao, odnosno odriješio od obale. 424Tajanstveni

otok

- Kako, niste ga napravili vi? - upita Gedeon Spilett. -Nisam, zakleo bih se da nisam. Ovo ovdje je jednostavan uzao, a ja uvijek vezujem konop u obliku dva poluključa. - Bit će da ste se prevarili, Pencroffe.

- Ne, ja se nisam prevario! - ustvrdio je mornar. - Menije to vezivanje uzla u prstima, a prsti se ne varaju! - Znači li to da su oni lupeži bili na brodu? - upita Harbert. - Ništa ja ne znam o tome - odgovori Pencroff- ali sam stoga siguran da je sidro Bonadventure bilo podignuto i ponovno bačeno u more! Gledajte, evo još jednog dokaza. Netko je pomicao konop sidra, jer njegova obloga više ne dodiruje rupu kroz koju se sidro podiže i spušta! Ja ponovno ustvrđujem da se netko poslužio našim brodom! - Ako su robijaši bili na njemu, onda bi ga oni ili bili opljačkali ili bi s njim bili pobjegli... -Pobjegli...? A kamo, zapravo...? Na otok Tabor...? - otpovrne Pencroff. - Zar vi mislite da bi se oni usudili na ovako malom brodu uputiti na otvoreno more? - Osim toga, oni sigurno ne znaju ništa o postojanju toga otoka -odgovori novinar. - Kako bilo da bilo - reče moranr - kao što je istina da se ja zovem Bonadventura Pencroff iz Vinevarda, isto je tako sigurno da je naša Bonadventura plovila bez nas! Mornar je bio tako siguran u ono stoje ustvrdio da ni Gedeon Spilett ni Harbert nisu mogli pobiti to njegovo tvrđenje. Bilo je očito daje brod bio, ili manje ili više, pomican otkako gaje Pencroff odveo u Balonsku luku. Mornar je bio više nego siguran daje netko podigao sidro, a onda ga ponovno spustio na dno. Ali zašto bi netko napravio te dvije operacije, a da nije nikamo otplovio s brodom? - Ali kako se moglo dogoditi da nismo zamijetili Bonadventuru kad je prošla pučinom pored otoka? - na to če novinar, koji je kušao odvagnuti sve mogućnosti. -Zaboga, gospodine Spilette - odgovori mornar. - Dostatno je otploviti noću, pa da se za dva sata uz povoljan vjetar dospije tako daleko, da se otok izgubi iz vidika! - Pa dobro - ponovno će Gedon Spilett - htio bih još upitati u kakvu je svrhu Bonadventura mogla poslužiti robijašima i zašto su je, pošto su se njome poslužili, ponovno doveli u luku? - Gospodine Spilette - na to će mornar - ubrojimo i ovaj događaj među one neobjašnjive i ne razbijajmo glavu njime! Bitno je da se Bonadventura nalazi ovdje. Na žalost, ako se robijaši posluže njome još jednom, moglo bi se dogoditi daje više ne pronađemo na njezinu mjestu! - Ne bi li onda, Pencroffe, možda bilo pametnije Bonadventuru odvući ispred Granitnog dvorca? 425

i *

ll

i

Jules Verne

-1 bi i ne bi - odgovori Pencroff - ali prije bih kazao da ne bi. Ušće Rijeke milosti je vrlo nepogodno kao sidrište broda, more je tamo odviše žestoko. -Ali ako bismo ga izvukli na kraj i dovukli do podnožja samih Dimnjaka...? - Možda... bi... - odgovori Pencroff. - U svakom slučaju, budući da svakako moramo napustiti Granitni dvorac na dulje vrijeme zbog onog istraživanja, ja vjerujem da će Bonadventura biti ovdje sigurnija za našeg izbivanja i da ćemo bolje postupiti ostavimo li je ovdje dok ne očistimo otok od onih lupeža. -1 ja sam toga mišljenja - složi se Gedeon Spilett. - Bar ovdje neće biti izložena lošem vremenu, kao što bi bila na ušću Rijeke milosti. -Ali ako joj robijaši dođu ponovno u posjet? - upita Harbert. - Drago moje dijete - odgovori Pencroff- ne pronađu lije ovdje, poći će je tražiti kod Granitnog dvorca, a tko će ih zapriječiti u tome, ako nas tamo ne bude! Ja sam, dakle, mišljenja, gospodine Spilette, da je treba ostaviti u Balonskoj luci. Ali kad se vratimo i ukoliko dotad ne oslobodimo otok od onih ništarija, iz opreza ćemo svoj brod dovesti pred Granitni dvorac, pa neka tu stoji dok ne budemo sigurni da neće više biti neugodnih posjeta. - Slažem se! A sada put pod noge! - reče novinar. Kad su se Pencroff, Harbert i Gedeon Spilett vratili u Granitni dvorac, ispričaju inženjeru što se sve dogodilo na Bonadventuri, a on se složi s njihovom odlukom On je, uz to, obećao mornaru proučiti dio tjesnaca, koji je dijelio otok od otočića da ustvrdi ne bi li bilo moguće podignuti umjetnu luku, izgradnjom jednog gata. Tako će im Bonadventura biti uvijek na dohvat ruke, pred očima, pa ako bude potrebno i pod ključem. Te večeri su poslali brzojav Avrtonu, moleći ga da sa sobom povede jedan par koza, koje je Nab htio priučiti na livade Velikog vidikovca. Ali, na njihovo veliko čuđenje, Avrton nije potvrdio prijam njihova brzojava kao stoje to uobičajeno činio. Inženjera je to i te kako začudilo. Moglo se, međutim, dogoditi da se Avrton u tom trenutku nije nalazio u oboru ili da se upravo vraćao u Granitni dvorac. U stvari, dva su dana prošla od njegova odlaska, a bilo je dogovoreno da će se on vratiti 10. navečer ili 11. ujutro. Naseljenici su čekali da se Avrton pojavi na zaravni Veliki vidikovac. Nab i Harbert su bdjeli u blizini mosta, da bi ga spustili kad se njihov prijatelj pojavi. Ali, ni oko deset sati navečer od Avrtona nije bilo ni glasa ni traga. Držali su stoga potrebnim poslati još jedan brzojav i od njega zatražiti hitan odgovor. Zvonce u Granitnom dvorcu je ostalo nijemo. Naseljenici su bivali sve nemirniji. Sto se dogodilo? Zar Avrtona više nije bilo u oboru, a ako je bio, zar se po njemu nije mogao slobodno kretati? Hoće li krenuti u obor po toj tmini? Stadoše se savjetovati. Jedni su htjeli odmah krenuti, a drugi ostati.

426Tajanstveni

otok

-Možda se neki kvar dogodio u brzoglasnom aparatu, pa više ne radi! - pripomene Harbert. -1 to može biti - odgovori novinar. - Pričekajmo do sutra - na to će Cyrus Smith. - Vrlo je moguće da Avrton nije primio naš brzojav ili da mi nismo primili njegov! Čekali su, samo se po sebi razumije, obuzeti nekom strepnjom. U prvim jutarnjim satima 11. studenoga, Cyrus Smith još jednom pusti električnu struju kroza žicu, ali ne dobije nikakva odgovora. Pokuša još jednom, ali s istim rezultatom. - Na put prema oboru! - reče. |{| -1 to naoružani do zubi! — dometne Pencroff. Odlučili su da u Granitnom dvorcu ostave Naba, da ga čuva. Pošto bude otpratio svoje prijatelje do Glicerinskog potoka, on će podignuti most i, skriven iza kojeg stabla, motriti na njihov i na Avrtonov povratak. Ukoliko se pojave gusari i pokušaju prijeći na drugu stranu, nastojat će ih zaustaviti puščanom paljbom, a ako bude potrebno, sklonit će se u Granitni dvorac, gdje će biti na sigurnom mjestu kad podigne dizalicu u zrak. Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Pencroff i Harbert usmjerili su pravo prema oboru, s tim da pretraže sav okoliš, ukoliko u oboru ne nađu Ayrtona. U šest sati ujutro, inženjer i njegovi prijatelji prijeđoše preko Glicerinskog potoka. Nab je ostao na lijevoj strani, skriven iza male izbočine na kojoj je raslo nekoliko visokih dragonija. Čim su naseljenici napustili Veliki vidikovac, udariše putom, koji je vodio ravno k oboru. Puške su nosili u rukama, pripravni otvoriti paljbu na najmanji znak neprijateljstva: dva karabina i dvije puške nabijene ubojitim mecima. S obje strane puta cestar je bio vrlo gust. Moglo se lako dogoditi da se u njemu kriju zločinci koji su, zahvaljujući svome oružju, bili vrlo opasni. Naseljenici su brzo hodali. Šutjeli su. Top je trčao ispred njih. Katkad bi uletio u šumu, ali nije lajao. Čini se da nije predosjećao ništa čudno. Naseljenici su računali da vjerni pas neće dopustiti da ga netko iznenadi i da će zalajati čim osjeti najmanji znak opasnosti. Idući putom prema oboru, Cyrus Smith i njegova tri prijatelja su išli duž brzoglasne žice koja je povezivala obor s Granitnim dvorcem. Prevalili su tako oko dvije milje, ali ne naiđoše ni na kakav kvar. Stupovi su bili u dobrom stanju, izolatorske čašice netaknute, žice normalo nategnute. Poslije toga, međutim, inženjeru se učini kako žice nisu potpuno nategnute, a kad su stigli do stupa broj sedamdeset i četiri Harbert, koji je išao naprijed, se zaustavi i poviče: - Žica je prekinuta. Ostali ubrzaše korak i ubrzo su bili na mjestu gdje se dječak bijaše zaustavio. 427

i

i

Jules Verne

i Oboreni brzoglasni stup ležao je, popriječivši put. Žica je bila prekinuta te je, prema tome, bilo očito da brzojavi upućeni iz Granitnog dvorca nisu mogli prispjeti u obor, niti oni iz obora u Granitni dvorac. — Vjetar sigurno nije prevrnuo ovaj stup — reče Pencroff. -1 nije - odgovori Gedeon Spilett. - Ljudska je ruka iskopala zemlju u njegovu podnožju i potom ga iščupala! - Osim toga, žica je prekinuta - doda Harbert, pokazujući dva kraja željezne žice, koja su bila nasilno prekinuta. — Je li prijelom svjež? — upita Cyrus Smith. - Da - odgovori Harbert - žica je sigurno prekinuta prije kratkog vremena. - K oboru! K oboru! - poviče mornar. Naseljenici su se u tom trenutku nalazili na pola puta između obora i Granitnog dvorca. Još su morali prevaliti dvije i pol milje. Pođoše trkom. Doista, sad su se već bojali da se nije nešto strašno dogodilo u oboru. Nema dvojbe, Avrton je možda otposlao brzojav koji, međutim, nije stigao, ali nije ta činjenica zabrinjavala njegove prijatelje, već jedna neobjašnjiva pojedinost: Avrton je bio obećao da će se sinoć vratiti, ali se nije vratio! Naposljeku, neki je razlog morao postojati zbog kojega je prekinuta žica između obora i Granitnog dvorca, a tko je drugi mogao prekinuti svezu, tko drugi nego robijaši? Naseljenici su išli naprijed trčeći, a sve ih je nešto oko srca zeblo. Oni su iskreno zavoljeli svoga novog prijatelja. Nije li možda pogođen rukom nekoga od onih, kojima je nekada bio vođom?

Ubrzo su stigli do mjesta gdje je pored puta tekao Crveni potok, koji je svojom vodom natapao livade obora. Sada su usporili korak da bi malo predahnuli, ukoliko se pokaže daje borba neizbježna. Puške više nisu bile zakočene. Svaki je od njih pretraživao dio šume. Top je muklo režao, a to nije slutilo dobru. Naposljetku se kroz drveće ukaže drvena ograda, na kojoj nije bilo tragova oštećenja. Vrata su, kao uobičajeno, bila zatvorena. Grobna je tišina vladala oko obora. Nije se čulo ni uobičajeno blejanje divljih ovaca, niti je odjekivao Avrtonov glas. - Uđimo! - reče Cyrus Smith. Inženjer pođe naprijed, dok su ostali oprezno promatrajući išli oko dvadeset koraka iza njega, pripravni odmah otvoriti vatru. Cyrus Smith podiže nutarnju polugu i upravo je htio odgurnuti jedno krilo vrata kadli Top žestoko zalaja. Iznad drvene ograde odjekne pucanj i bolan krik mu odgovori. Pogođen metkom, Harbert je ležao na zemlji. 428Tajanstveni otok

VII. NOVINAR I PENCROFF U OBORU - HARBERT PRENESEN U OBOR - MORNAREVO OČAJANJE - NOVINAR I INZINJER SE SAVJETUJU - LIJEČENJE HARBERTA - POJAVIO SE TRAČAK NADE - KAKO IZVIJESTITI NABA - SIGURAN I VJERAN GLASNIK NABOV ODGOVOR Začuvši Harbertov krik, Pencroff je ispustio svoje oružje i požurio prema dječaku. - Ubili su ga! - vikao je. - Ubili su mog dječaka! Ubili su ga, ubili! I Gedeon Spilett i Cyrus Smith su također pritrčali Harbertu. Novinar je prislonio uho na dječakove grudi, da čuje je li mu još kuca srce. - Živ je - reče - ali ga moramo prenijeti... -U Granitni dvorac? To je nemoguće! - odgovori inženjer. - Onda ćemo ga prenijeti u obor! - poviče Pencroff. - Samo tren - na to će Cyrus Smith. I on potrča nalijevo da bi zaobišao ogradu. Odjednom se nađe pred jednim gusarom, koji ga nacilja i metkom mu probije šešir. Nekoliko sekunda potom, prije nego stoje gusar uspio ispaliti svoj drugi metak, pade kao pokošen. Bodež Cvrusa Smitha je bio brži od njegove puške. Za to vrijeme, Gedeon Spilett i mornar popeše se na rubove ograde, opkorače je, skoče unutra, sruše potpornje, koji su s unutarnje strane podupirali vrata, pojure u kuću koja je bila prazna i ubrzo je Harbert ležao na Ajrtonovu krevetu. Nekoliko trenutaka poslije toga, Cyrus Smith je bio pokraj njega. Videći Harberta bez svijesti, mornara propara strašna bol. Jecao je, plakao, htio je razmrskati glavu o zid brvnare. Ni inženjer, ni novinar nisu ga mogli umiriti. I njih je očajanje gušilo. Nisu mogli jednu jedinu riječ izustiti. Ipak, oni su poduzeli sve da bi spasili jadnog dječaka, koji se pred njihovim očima borio sa smrti. Poslije tolikih zgoda i nezgoda u svom 429

l l

i l

Jules Verne

r M

i životu, Gedeon Spilett je stekao određeno znanje o praktičnoj medicini. On je u sve bio ponešto upućen i u mnogo se već prigoda našao, da je morao liječiti rane nanesene hladnim ili vatrenim oružjem. Uz pomoć Cjrusa Smitha, on se prihvatio posla, kojega je zahtijevalo Harbertovo stanje. Novinara je u početku iznenadila ukočenost Harbertova tijela, ukočenost koja je bila posljedica ili velikog gubitka krvi ili velikog uzbuđenja, ako je metak udario snažno u kost stoje dovelo do živčanog potresa. Harbert je bio vrlo blijed. Otkucaji srca su bili vrlo slabi i ponavljali su se u dugim razmacima, kao da će se svakog trenutka zaustaviti. Dječak je bio bez svijesti i ništa nije osjećao. Bili su to vrlo ozbiljni simptomi. S Harbertovih grudi poskidaše odjeću i, pošto su mu rupcem obrisali krv, opraše mu rane hladnom vodom. Odmah su pronašli povrijeđeno mjesto. Između trećeg i četvrtog rebra nalazila se okrugla rupa što ju je načinio metak koji je pogodio Harberta. Cvrus Smith i Gedeon Spilett prevrnu jadnog dječaka, kojemu se iz grudi ote slab jecaj, tako slab da je sličio izdisaju. Još jedna rana je krvarila na Harbertovim leđima. Tu je izišao metak, koji ga bijaše pogodio. - Neka je Bogu hvala! - reče novinar. - Metak nije ostao u tijelu, te ga ne moramo vaditi. -Ali kako je sa srcem...? - upita Cvrus Smith. - Srce mu nije povrijeđeno, inače bi Harbert bio mrtav.

Mornar je čuo samo posljednje riječi što ih je novinar izgovorio, pa poče bespomoćno i glasno proklinjati. - Ne, Pencroffe - odgovori Cvrus Smith - ne. Dječak nije mrtav. Srce mu još uvijek bije. Čak je maloprije i jauknuo. Ali u interesu vašeg dječaka, molim vas, umirite se. Moramo sačuvati hladnokrvnost. Ne tjerajte nas da je izgubimo, dragi prijatelju. Pencroff umukne, ali se sada u njemu zbio novi preokret i krupne mu suze obliju lice. U međuvremenu se Gedeon Spilett nastojao sjetiti svega što mu je o medicini bilo poznato, kako bi mogao promišljeno pristupiti liječenju rana. Kao stoje već zamijetio, on je bio siguran daje zrno ušlo sprijeda, a izišlo straga. Ali, kakvo je pustošenje taj metak napravio pri svom prolazu? Koje je od glavnih organa pri tome oštetio? To ne bi čak ni pravi kirurg u tom trenutku mogao sa sigurnosti kazati, a kamoli jedan novinar. Međutim, on je ipak nešto znao: da mora zapriječiti upalu ozlijeđenih dijelova, a potom se boriti protiv lokalne upale i groznice koja će nastupiti, kao posljedica rane, možda, smrtonosne! A sada, koja sredstva, koje lijekove upotrijebiti? Na koji način spriječiti zapaljenje?

430

Vjetar sigurno nije prevrnuo ovaj stup -primijeti Pencroff. 431

Jules Verne

U svakom slučaju, sad je bilo najhitnije da mu obje rane odmah previje. Osim toga, držao je da ne smije potaknuti novo krvarenje ispirući rane u toploj vodi i stežući im rubove. Harbert je izgubio mnogo krvi, te je zbog toga gubitka i bio onako slab. Stoga se novinar zadovoljio time što mu je obje rane isprao hladnom vodom. Dječaka su okrenuli na lijevu stranu i u takvu su ga položaju ostavili. — Ne smije se pomicati — reče Gedeon Spilett. — On se sada nalazi u najpovoljnijem položaju da mu se obje rane, i ona na leđima i ona na grudima, što bolje očiste od gnoja. Osim toga, mora ležati potpuno mirno. -Kako, zar ga ne možemo prenijeti u Granitni dvorac? - upita Pencroff. - Ne možemo, Pencroffe - odgovori mu novinar. - Prokletstvo! - poviče mornar, podignuvši šaku prema nebu. - Pencroffe! - opomenu ga Cyrus Smith. Gedeon Spilet ponovno uze pregledavati ranjenog dječaka, ali ovaj put pomnije. Harbert je još bio vrlo blijed, i to je zabrinjavalo novinara. -Cvruse - reče - ja nisam liječnik... i u velikoj sam neprilici... Trebate mi pomoći svojim savjetima i svojim iskustvom...! -Umirite se, dragi prijatelju - odgovori mu inženjer, stegnuvši novinarovu ruku... Prosuđujte smireno. Ne mislite ni na što drugo već da Harberta treba spasiti! Te su riječi vratile Gedeonu Spilettu samopouzdanje koje bijaše izgubio u trenutku obeshrabrenja, pritisnut snažnim osjećajem vlastite odgovornosti. On sada sjedne pokraj kreveta. Cyrus Smith je stajao, Pencroff je razderao svoju košulju i nesvjesno od nje pravio zavoje. Gedeon Spilett pojasni tada Cvrusu Smithu kako je, po njegovu mišljenju, prije svega trebalo zaustaviti krvarenje, ali tako da se rane ne zatvore i da ne zacijele odmah, jer su unutarnji organi povrijeđeni, te se nije smjelo dopustiti da se gnoj skuplja u grudima. Cyrus Smith se potpuno složi s time, te bi odlučeno da će previti obje rane, ali tako da ih ne zatvore spajanjem njihovih rubova. Na sreću, izgleda da neće biti potrebno rezanjem ih držati odvojene. A jesu li naseljenici imali neko uspješno sredstvo za suzbijanje upale koja će sigurno nastupiti? Da, oni su imali takvo sredstvo, jer ih je sama priroda u izobilju obdarila njime. Imali su hladnu vodu, a to će reći najsnažnije sredstvo koje je postojalo protiv zapaljenja rana, najuspješnije ljekovito sredstvo u teškim slučajevima, sredstvo kojim su se u to vrijeme služili svi liječnici. Hladna voda ima, osim toga, još jednu dobru stranu: smiruje ranjeno mjesto i zahvaljujući njoj ranu ne treba svakog trenutka previjati. To je velika njezina odlika, jer je iskustvom dokazano da zrak kobno djeluje na ranu prvih dana. 432Tajanstveni

otok

Gedeon Spilett i Cyrus Smith rasuđivali su tako vođeni svojim zdravim razumom i postupili su kao što bi bio postupio najsposobniji kirurg.

Na svaku ranu jadnoga Harberta staviše platneni oblog i potom su ih stalno vlažili hladnom vodom. Mornar je najprije zapalio vatru na ognjištu brvnare, u kojoj nije nedostajalo stvari potrebnih za život. Zahvaljujući šećeru od javora te ljekovitim biljkama, upravo onim, koje je dječak nabrao na obalama Grantova jezera, pripremiše nekoliko osvježavajućih čajeva i njima napojiše bolesnika, a da on toga i nije bio svjestan. Tresla ga je jaka groznica. Čitav je dan i čitava je noć prošla, a da nije dolazio sebi. Harbertov je život visio o tankoj niti, koja se svakog trena mogla prekinuti. Sutradan, odnosno 12. studenoga, srca se Cvrusa Smitha i njegovih prijatelja ispune s nešto više nade. Harbertu se vratila svijest. Otvorio je oči i prepoznao Cvrusa Smitha, Gedeona Spiletta i Pencroffa. Progovorio je nekoliko riječi. Nije uopće znao što se s njim dogodilo. Oni mu rekoše, a Gedeon Spilett ga je preklinjao da leži potpuno mirno, spomenuvši kako mu život nije u opasnosti i kako će mu rane zacijeliti za nekoliko dana. Uostalom, rane Harberta nisu boljele, a hladna voda kojom su ih stalno natapali zapriječila je njihovo zapaljenje. Otjecanje gnoja nastupilo je bez nezgoda, groznica se ustalila, te je bilo nade da ta strašna rana neće imati kobnih posljedica. Pencroff je osjećao kako mu se srce, pomalo smiruje. On je bio sličan časnoj sestri, ili majci koja bdije uz krevet svoga djeteta. Harbert ponovno zadrijema, ali sad se činilo da mirnije spava. - Ponovite mi da se vi nadate, gospodine Spilette! - reče Pencroff. -Ponovite mi da ćete spasiti Harberta! - Da! Spasit ćemo ga! - odgovori novinar. - Rana je vrlo teška, a možda je metak čak i pluća ozlijedio, ali prostrijeljena pluća ne moraju biti smrtonosna po čovjeka. - Iz vaših usta u Božje uši! - na to će Pencroff. Kao što se može i zamisliti, za tih dvadeset četiri sata proživljenih u oboru, naseljenici su mislili samo o tome kako njegovati i liječiti Harberta. Nisu mislili ni na opasnost, koja im je mogla zaprijetiti ako se robijaši vrate, niti na mjere opreza, koje su trebali ubuduće poduzeti. Ali toga dana, dok je Pencroff bdio kraj bolesnikova kreveta, Cyrus Smith i Gedeon Spilett povedu razgovor o tome što je trebalo poduzeti. Najprije su uzduž i poprijeko pretražili obor. Avrtonu ne nađoše nikakva traga. Nisu li tog nesretnika odvukli nekadašnji njegovi prijatelji? Jesu li ga iznenadili u oboru? Je li se on borio i podlegao u toj borbi? Ova posljednja pretpostavka je bila i suviše vjerojatna. U trenutku kad je opkoračio drvenu ogradu, Gedeon Spilett je vrlo dobro vidio jednog robijaša kako bježi prema južnom obronku Franklinova brda, i Topa kako juri za njim. Bio je to jedan od onih, čiji se čamac razbio o stijenje na ušću Rijeke milosti. Uostalom, onaj kojega je Cyrus Smith ubio i čiji su les pronašli izvan drvene ograde, pripadao je također družini Boba Harveva.

l( 433

Jules Verne

U oboru lupeži nisu napravili nikakvu štetu. Vrata su bila zatvorena, te se udomaćene životinje nisu mogle razići po šumi. Uz to, nisu naišli ni na kakve tragove borbe, ni na kakvu štetu niti u brvnari, niti u drvenoj ogradi. Jedino je streljivo kojim je Ayrton bio snabdjeven, nestalo zajedno s njim. - Nesretnika su sigurno iznenadili - reče Cyrus Smith - a kako je on čovjek koji će se braniti, sigurno je poginuo. — Da! Bojim se da je tako bilo! — odgovori novinar. — Potom su se, nema nikakve dvojbe, robijaši nastanili u oboru, gdje su svega našli u izobilju, a pobjegli su kad su zamijetili da mi dolazimo. Jedno je sigurno, Avrton u ovom trenutku, pa bio živ ili mrtav, nije više u oboru. - Trebalo bi pretražiti šumu - reče inženjer - i očistiti otok od tih bijednika. Pencroffa nisu prevarila predosjećanja kad je tražio da pođemo u lov na njih, kao na divlje zvijeri. Bili bismo izbjegli mnogu nesreću. - Da - odgovori novinar - ali sada možemo prema njima postupiti bez ikakve milosti! — U svakom slučaju, mi smo sada prinuđeni pričekati još neko vrijeme i ostati u oboru dok ne uzmognemo bez opasnosti prenijeti Harberta u Granitni dvorac - na to će Cvrus Smith. - Ali Nab? - upita novinar. - Nab je na sigurnom mjestu. -A ako on pokuša doći ovamo, zabrinut zbog našeg izbivanja? - On nikako ne smije krenuti ovamo! - živo odgovori Cyrus Smih. -Na putu će ga ubiti! -Ali on će vrlo vjerojatno pokušati pridružiti nam se!

-Ah, da brzoglas nije u kvaru, mogli bismo ga upozoriti! A to nam je sada nemoguće! A ne možemo Harberta i Pencroffa ovdje ostaviti same...! Ništa, ja ću sam poći do Granitnog dvorca! — Ne, ne, Cyruse — usprotivi se novinar. — Vi se ne smijete izlagati opasnosti da vas ubiju. Vaša hrabrost ne bi bila ni od kakve koristi! Oni bijednici, vjerojatno, nadziru obor, čekaju u zasjedi u gustoj šumi, koja ga okružuje, a ako vi otputujete, jadikovat ćemo nad dvije nesreće umjesto nad jednom! -Ali Nab? - ponavljao je inženjer. - Već su prošla dvadeset i četiri sata bez naših vijesti! On će krenuti ovamo! - A kako bi on bio neoprezniji nego što smo mi bili - odgovori Gedeon Spilett - ubit će ga, nema mu spasa! - Zar zbilja ne postoji nikakvo sredstvo da ga izvijestimo? Dok je s tim pitanjem inženjer razbijao glavu, njegov pogled pade na Topa koji je, vrzmajući se amo-tamo, izgledao kao da kaže: "A nisam li ovdje ja?" -Tope! - poviče inženjer. Životinja poskoči na poziv svoga gospodara. 434Tajanstveni

otok

- Da, Topa ćemo poslati - reče novinar, koji je pogodio inženjerove misli. - Top će proći kuda mi ne možemo! On će odnijeti u Granitni dvorac novosti iz obora i donijet će nam one iz Granitnog dvorca! - Brzo! - poviče Cyrus Smith. - Brzo! ; Gedeon Spilett naglo istrgne jednu stranicu iz svoje bilježnice i na njoj napiše riječi: "Harbert je ranjen. Mi se nalazimo u oboru. Budi na oprezu. Ne napuštaj Granitni dvorac. Jesu li se robijaši pojavili u blizini Granitnog dvorca? Odgovori po Topu!" Taj je papirić sadržavao sve ono što je Nab trebao znati, a isto tako i sve ono što su naseljenici htjeli doznati. Papirić je pričvršćen Topu o ogrlicu, ali tako da se mogla odmah zamijetiti. - Tope, psetance moje drago - reče tada inženjer, milujući životinju -Nab, Tope! Nab! Hajde! Hajde! Top poskoči na te riječi. On je shvatio, on je pogađao što se od njega traži. Dobro je poznavao put, koji je vodio do Granitnog dvorca. Za manje od pola sata on gaje mogao prevaliti i bilo je mjesta nadanju da će Top, trčeći kroz visoku travu ili rubom šume, onaj put na kojemu je na Cvrusa Smitha i Gedeona Spileta vrebala velika opasnost, prevaliti neopažen. Inženjer pođe prema vratima obora i odgurne jedno njihovo krilo. - Nab! Tope, Nab! - ponovio je još jednom inženjer, pokazavši rukom u smjeru Granitnog dvorca. Top pojuri napolje i vrlo brzo nestane. - On će stići! - reče novinar. - Da, i vratit će se, vjerna životinja! - Koliko je sati? - upita Gedeon Spilett. - Deset. -Za jedan sat bi se već mogao vratiti. Čekat ćemo njegov povratak. Ponovno zatvoriše vrata obora. Inženjer i novinar uđoše u brvnaru. Harbert je pao u duboki san. Pencroff mu je stalno vlažio obloge hladnom vodom. Videći da nema što raditi u tom trenutku, Gedeon

Spilett odluči pripremiti nešto za jelo, nadzirući uz to dio drvene ograde, koja se naslanjala na obronke Franklinova brda, odakle su se mogli nadati napadaju. Naseljenici su sa strepnjom očekivali Topov povratak. Nešto prije jedanaest sati, Cyrus Smith i novinar, s karabinima u rukama, postaviše se iza vrata, pripravni otvoriti ih čim začuju Topov lavež. Oni su bili sigurni da će Nab Topa, ukoliko je sretno stigao u Granitni dvorac, odmah poslati natrag. 435

Jules Verne

t Njih dvojica su tu stajali već dvadesetak minuta, kadli odjekne jedan hitac, a za njim se odmah oglasi pseći lavež. Inženjer otvori vrata i, zamijetivši dim u zraku na sto koraka prema šumi, on otvori paljbu u tom smjeru. Ubrzo potom, Top skoči u obor, a za njim se odmah zatvore vrata. - Tope, Tope! - poviče inženjer, zgrabivši dobru i krupnu glavu svojim dvjema rukama. Jedan je papirić bio pričvršćen za njegovu ogrlicu i Cyrus Smith pročita ove riječi, ispisane krupnim Nabovim rukopisom: "Gusari se nisu pojavljivali u okolici Granitnog dvorca. Neću se micati. Jadni gospodin Harbert!" 436Tajanstveni

otok

VIII. ROBIJAŠI U OKOLICI OBORA - PRIVREMENI SMJEŠTAJ -DALJNJE LIJEČENJE HARBERTA - PRVO PENCROFFOVO ODUŠEVLJENJE SJEĆANJE NA PROŠLOST - ŠTO IM PRIPREMA BUDUĆNOST MISLI CYRUSA SMITHA O TOM PITANJU

Znači, robijaši su još uvijek tu i nadzirali su obor, odlučni pobiti naseljenike, jednog po jednog! Ovima nije preostalo drugo do da s njima postupe kao prema divljim zvijerima. Ali su se pritom morali dobro čuvati, jer su se ti bijednici trenutačno nalazili u boljem položaju, jer su neprijatelja vidjeli, a da sami nisu bili viđeni, jer su ga mogli iznenaditi naglim napadajom, a da sami ne budu iznenađeni. Cyrus Smith je stvari udesio tako da ostanu u oboru koji je, uostalom, bio snabdjeven dostatnim količinama namirnica da tu dulje vrijeme požive. U Avrtonovoj brvnari je bilo svega što je bilo potrebno za život. Prestrašeni dolaskom naseljenika, robijaši nisu imali vremena opljačkati je. Bilo je vjerojatno, kao što je ustvrdio Gedeon Spilett, da su događaji imali ovaj slijed: iskrcavši se na otok, šestorica su se gusara uputili južnom obalom otoka i, pošto su prošli

ijednom i drugom obalom Zmijskog poluotoka, a nije im se mililo zaci u guste šume Dalekog zapada, stigli su do ušća Vodopadne rijeke. Kad su već stigli do te točke, okrenuli su desnom obalom rijeke i stigli do ogranaka Franklinova brda, među kojima su, što je posve prirodno, pokušali naći neki zaklon. Dakako, ubrzo su pritom otkrili obor, u kojemu nije bilo nikoga. Tu su se oni vjerojatno nastanili, čekajući povoljan trenutak da ostvare svoje zločinačke planove. Avrtonov ih je dolazak iznenadio, ali su uspjeli dokopati se nesretnika..., a ostalo je lako pogoditi! Sada su ti robijaši, premda su u međuvremenu izgubili jednog prijatelja, lutali šumom dobro naoružani i naseljenici bi se izložili njihovim mecima ukoliko su se željeli probiti iz obora, nemajući doista nikakve mogućnosti uzvratiti im istom mjerom, ili ih u tome spriječiti! 437

l

.«*

l Jules Verne -Čekati! Ta drugo nam ništa i ne preostaje! - ponavljao je Cyrus Smith. — Kad Harbert ozdravi, pretrest ćemo svaki djelić otoka i zauvijek obračunati s tim zločincima. To će biti svrha našeg velikog pohoda, a u isto vrijeme i... -Traženje našeg tajanstvenog zaštitnika - doda Gedeon Spilett, dovršivši rečenicu koju je inženjer započeo. - Samo što moramo priznati, dragi moj Cyruse, da nam ovaj put nije pružio zaštitu upravo u trenutku kad nam je ona bila najpotrebnija! - Tko zna! - odgovori inženjer. - Sto ste time htjeli reći? - upita novinar. — Da mi još nismo pri kraju svojih muka i nevolja, moj dragi Spilette, i da će, možda, biti još prigode kad će ta moćna zaštita ponovno

doći do izražaja. Ali, sad se ne radi o tome. Moramo prije svega misliti na Harbertov život. To je najviše boljelo i zabrinjavalo naseljenike. Prošlo je nekoliko dana, a stanje se jadnog dječaka, na sreću, ne bijaše pogoršalo. Mnogo su dobili na tome što su bolest predusreli. Održavana uvijek na istoj temperaturi, hladna je voda spriječila upalu rana. Novinaru se čak činilo da je ta voda, u kojoj je bilo i nešto sumpora, a to se moglo objasniti blizinom vulkana, djelovala na samo zacjeljivanje rana. Gnojenje je bilo, tako reći, neznatno zahvaljujući stalnoj njezi kojom je bio okružen, Harbert se vraćao životu, a groznica je počela popuštati. Uostalom, bio je podvrgnut strogoj dijeti, stoga je on i bio vrlo slab. Čajeva nije nedostajalo, a potpuno mirovanje bilo mu je najboljim lijekom. Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Pencroff postali su vrlo vješti u previjanju ranjenog dječaka. Sve rublje što su ga našli u brvnari otišlo je na zavoje. Harbertove rane, pokrivane oblozima i zavojima, nisu bile ni previše ni premalo stegnute, tako da je zacjeljivanje imalo povoljan tijek, a da ne dođe do upale. Novinar je previjanju posvećivao vrlo veliku pozornost, znajući da je ono vrlo bitno. Stalno je ponavljao ostalima ono, što je većina liječnika stalno priznavala, odnosno da je teže naići na dobro postavljen zavoj, nego na dobro obavljenu operaciju. Poslije deset dana, odnosno 22. studenoga, Harbert se već osjećao mnogo bolje. Počeo je uzimati hranu. Boja mu se vraćala u obraze, a njegove dobre oči smiješile su se njegovim njegovateljima. Katkad se upuštao u razgovor unatoč Penkroffovim naporima, koji je cijelo vrijeme pričao najnevjerojatnije zgode, samo da bi ga zapriječio da se govorom ne umara. Harbert gaje pitao za Avrtona, jer je mislio da se ovaj nalazi u oboru, te se čudio, kako ga nikada ne vidi pokraj sebe. Ali mornar ne htjede rastužiti dječaka, te mu stoga reče da je Avrton otišao k Nabu, da zajedno s njim brani Granitni dvorac. - Eh ti - govorio je. - Ti gusari. Ta gospoda nemaju više nikakva prava da se s njima postupa u rukavicama! Gospodin Spilett je mislio da će ih pridobiti dobrotom! Ja ću njima poslati dobrotu, ali u obliku olova dobrog kalibra! -1 niste ih više vidjeli? - upita Harbert. 438$

••-,.

i'.i^7*-.y»^ +,.t.f *V t,«***-*!.

iP'd&Jsffb-m

^^^fej^r^fep*^^ G^fc-'-feil'ćai^fe i^",e-'' - - -":'.-<

-S^^SSS^oA

, Tope! Hajde! Hajde!

\l 439Jules

Verne

-Nismo, drago moje dijete - odgovori mornar - ali ćemo ih pronaći. Kad vi ozdravite, vidjet ćemo hoće li se te kukavice, koje napadaju s leđa, usuditi suprotstaviti nam se u otvorenoj borbi! -Ja sam još vrlo slab, jadni moj Pencroffe! - Eh! Snaga će vam se, postupno, vratiti! Ta što je to, metak kroz grudi? Obična sitnica! Doživio sam ja mnogo gorih stvari, pa se ipak dosta dobro držim!

Napokon, čini se da je bolest krenula na bolje, a kako nisu nastale nikakve komplikacije, naseljenici su Harbertovo ozdravljenje držali sigurnim. Ali u kakvom bi se položaju našli, da se njegovo stanje pogoršalo, da mu je metak ostao u tijelu, daje kojim slučajem ostao bez ruke ili noge! - Ne - više puta je kazao Gedeon Spilett - kad god sam pomislio na takvu mogućnost, sav bih se stresao! -Ali ipak, da mu je trebalo odsjeći nogu ili ruku - upita ga jednoga dana Cyrus Smith - biste li se ustezali? -Ne bih, Cvruse! - odgovori Gedeon Spilett. - Neka je hvala Gospodinu što nas je poštedio te nevolje! Kao i u mnogim drugim prigodama, i taj put su se naseljenici oslonili na svoj zdravi razum, koji ih je izvukao iz mnogih nevolja. Tako su još jednom uspjeli, zahvaljujući svom općem znanju. Ali, neće li naići trenutak kad im sve njihovo znanje neće biti ni od kakve pomoći? Oni su bili sami na tom otoku, međutim, ljudi su potpuniji u društvu, oni su potrebni jedni drugima. Cyrus Smith je to vrlo dobro znao i ponekad se pitao neće li nastupiti neka okolnost koju oni neće moći svladati! Činilo mu se da su njegovi prijatelji i on, dotad doista sretni, ušli u jedno razdoblje vrlo kobno po njih. Moglo bi se reći da je već dvije i pol godine, odnosno otkako su umakli iz Richmonda, sve išlo po njihovoj želji! Na otoku su u obilju našli i raznih ruda, i životinja, i biljaka, priroda ih je, dakle, stalno obasipala svojim darovima, ali su i oni znali izvući korist iz svega toga, zahvaljujući svojem znanju. Naseljenici su živjeli u potpunom blagostanju, a uz to im je u određenim prigodama neka nepoznata sila pritjecala u pomoć! Ali sve to nije moglo vječno trajati! Ukratko, Cvrusu Smithu se činilo da je sreća počela okretati glavu od njih. Doista, gusarski se brod pojavio u vodama njihova otoka. Premda su gusari uništeni, tako reći, na čudesan način, ipak je šestorici uspjelo izbjeći sudbinu ostalih. Iskrcali su se na otok. Petorica preživjelih bili su neuhvatljivi. Ti su bijednici, nedvojbeno, ubili Ayrtona. Imali su puške i, čim su se prvi put njima poslužili, Harbert je pao gotovo smrtno 440Tajanstveni

otok

pogođen. Nisu li to bili prvi udarci kojima je zla kob pogodila naseljenike, pitao se. To je on često ponavljao novinaru i njima se činilo da im je ona čudna, ali djelotvorna moć, koja im je dotad stalno pomagala, sada okrenula leđa. A možda je ono tajanstveno biće, čije je postojanje bilo nedvojbeno, napustilo otok? Možda su i njega slomili udarci sudbine! Na sva ta pitanja nitko im nije mogao dati odgovora. Neka, međutim, nitko ne pomisli da su Cyrus Smith i njegov prijatelj, stoga što su tako razgovarali o svim tim pitanjima, bili ljudi koji bi se prepustili očaju. Daleko od toga! Oni su događajima gledali u oči,

ispitivali su mogućnosti, pripravljali se za svaki slučaj, uspravni i odlučni čekali što će donijeti budućnost i, ako bi se nesreća oborila na njih, naišla bi na ljude, koji su se bili pripravni s njom uhvatiti ukoštac.

l

I 441Jules Verne

IX. BEZ VIJESTI OD NABA - PENCROFFOV I NOVINAROV PRIJEDLOG KOJI NIJE PRIHVAĆEN - NEKOLIKO IZLAZAKA GEDEONA SPILETTA - KOMADIĆ SUKNA - NAGLI ODLAZAK IZ OBORA - DOLAZAK NA ZARAVAN VELIKI VIDIKOVAC Harbertovo ozdravljenje je teklo normalno. Naseljenici su sada imali samo jednu želju: da prizdravi toliko da ga mogu prenijeti u Granitni dvorac. Premda je brvnara u oboru bila i lijepo uređena i dobro opremljena, nedostajala joj je udobnost kojim se odlikovalo njihovo granitno prebivalište. Osim toga, nije bila dostatno sigurna te su njezini stanovnici, unatoč svoj svojoj opreznosti, živjeli stalno u strahu da robijaši ne otvore paljbu na njih. Tamo, međutim, usred onog neosvojiva i nepristupačna granita, oni se nisu morali ničega bojati, a svaki pokušaj usmjeren protiv njihovih života neumitno je morao propasti. Oni su, stoga, nestrpljivo čekali trenutak da Harberta prenesu u Granitni dvorac, ali da to ne bude kobno po njegovu ranu. Odlučili su obaviti prijenos kroz Jakamarsku šumu, premda je probijanje kroz nju bilo vrlo teško. Bili su bez vijesti od Naba, ali i mirni u svezi s njegovom sudbinom. Hrabri se crnac zavukao u dubinu Granitnog dvorca i sigurno neće dopustiti da ga iznenade. Nisu mu više slali Topa, a činilo im se da nema smisla izlagati vjernog psa mecima, koji su mogli naseljenike lišiti njihova najkorisnijeg pomagača. Čekali su, stoga, ali im se žurilo naći se u Granitnom dvorcu. Inženjera je mučilo što su njegove snage podijeljene, zato što je to 442Tajanstveni

otok

gusarima išlo naruku. Poslije Ayrtonova nestanka, njih četvorica su imali protiv sebe petoricu. Na Harberta još nisu mogli računati, a to je mnogo žalostilo čestita dječaka koji je dobro vidio u kakvoj su se nevolji zbog njega nalazili! Što poduzeti protiv robijaša u uvjetima u kojima su se nalazili? Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Pencroff su o tom pitanju u tančine raspravljali 29. studenoga, i to u trenutku dok je Harbert spavao, tako da ih nije mogao čuti. - Dragi prijatelji - reče inženjer - nakon onog razgovora o Nabu i o tome kako ne postoje nikakve mogućnosti da dođemo s njim u svezu, ja sam istog mišljenja kao i vi, to jest, ako pođemo putom što od obora vodi ka Granitnom dvorcu, izložit ćemo se paljbi robijaša, a

da im ne uzmognemo odgovoriti. A što vi mislite, ne bi li bilo najbolje otvoreno udariti na te bijednike? - Pa to je ono o čemu ja stalno mislim — odgovori Pencroff. — Ta mi nismo ljudi, pretpostavljam, koji se boje jednog metka. Sto se mene tiče, ako mi gospodin Cyrus dopusti, ja sam pripreman jurišati na šumu! Do vraga! Jedan čovjek vrijedi koliko i svaki drugi! - Vrijedi li za petoricu? - upita inženjer. - Ja ću se priključiti Pencroffu - odgovori novinar. - A nas dvojica dobro naoružani i u pratnji Topa... - Dragi moj Spilette i Pencroffe - nastavi Cyrus Smith - hajde da hladno porazmislimo. Kad bi robijaši imali zaklon negdje na otoku, i kad bi nam to mjesto bilo poznato, i kad bi se radilo o tome da ih odatle istjeramo, ja ne bih imao ništa protiv da se udari pravo na njih. Ali ne postoji li, naprotiv mogućnost, da oni prvi otvore paljbu na nas? - Zaboga gospodine Cjruse - poviče Pencroff - ta ne pogađa baš svaki metak! - Onaj stoje pogodio Harberta nije promašio cilj - odgovori inženjer. Osim toga, imajte na umu da ću ostati sam u oboru braniti ga ako ga vi napustite. Jeste li sigurni da vas robijaši neće vidjeti kad budete izlazili, jeste li sigurni da vas neće pustiti da zađete u šumu i da neće napasti obor za vašeg izbivanja, znajući da se u njemu ne nalazi nitko osim jednog čovjeka i ranjena dječaka? - U pravu ste, gospodine Cyruse - odgovori Pencroff, čije su se grudi nadimale od prigušena bijesa - u pravu ste. Oni će poduzeti sve da bi ponovno zauzeli obor, jer znaju daje dobro opskrbljen namirnicama! A vi im se sami ne možete oduprijeti. Eh, da smo u Granitnom dvorcu! - Da smo u Granitnom dvorcu, naš bi položaj bio posve drukčiji! - na to će inženjer. - Tamo bi Harbert mogao bez straha ostati s jednim od nas, dok bi se trojica ostalih mogla posvetiti pretraživanju šuma na

443

Jules Verne otoku. Ali mi se nalazimo u oboru i morat ćemo ovdje ostati tako dugo, dok ga svi zajedno ne budemo mogli napustiti! Ništa se nije moglo prigovoriti prosudbi Cyrusa Smitha, što su njegovi prijatelji dobro razumjeli. - Daje barem Avrton s nama! - doda Gedeon Spilett. - Jadni čovjek! Njegov život među poštenim svijetom bio je vrlo kratka vijeka! - Tako je, ako je doista mrtav - doda Pencroff. -Vi se, Pencroffe, dakle, nadate da su ga oni lupeži poštedjeli? -upita Gedeon Spilett. -Vjerujem da bi to bilo u njihovu vlastitom interesu! - Što vi to govorite! Vi pretpostavljate da je Avrton, našavši se sa svojim nekadašnjim ortacima, zaboravio sve ono što nam duguje... -A što mu ga znaš? - odgovori mornar, koji je malo oklijevao prije no što je izustio tu strašnu prepostavku.

- Pencroffe - reći će tada Cyrus Smith, uhvativši mornara za ruku -ružne vam se misli motaju po glavi. Bit će mi neobično žao ako i dalje budete tako govorili! Glavom bih jamčio za Ayrtonovu vjernost! - 1 ja također - nadoda novinar. — Jest...! Jest...! Gospodine Cvruse, pogriješio sam — odgovori Pencroff. - Doista, ružna mi je misao pala na pamet, koju ništa ne može opravdati! Ali što ćete? Čini se da nisam posve pri sebi. Ovo zatočenje u oboru mnogo mi smeta. Nikad nisam bio tako razdražljiv kao što sam sada! - Budite strpljivi, Pencroffe - odgovori inženjer. - Što mislite, koliko će vremena još proći prije nego što nam Harbertovo zdravstveno stanje dopusti da ga prenesemo u Granitni dvorac? - To je teško reći, Cvruse - na to će novinar. - Mala nepažnja mogla bi imati kobne posljedice. Međutim, njegovo ozdravljenje teče normalno i ako se za osam dana bude osjećao dostatno jakim, eh onda ćemo vidjeti! Osam dana! To znači da su povratak morali odložiti za prve dane mjeseca prosinca. A u to će doba imati pred sobom još samo jedan proljetni mjesec. Vrijeme je bilo vrlo lijepo. Vrućine su se već prilično osjećale. Krošnje su se drveća već okitile lišćem i bližio se trenutak kad je trebalo pobrati razne plodove, koje je zemlja davala. Po povratku na Veliki vidikovac morat će obaviti glavne poljske radove, koje će prekinuti radi namjeravanog istraživanja otoka. Lako je zamisliti kakvu je štetu naseljenicima nanosilo to prinudno zadržavanje u oboru. Prinuđeni sagnuti glavu pred potrebom, oni time nisu postali manje nestrpljivi. Jednom ili dvaput, novinar je izišao iz obora i obišao drvenu ogradu. Top ga je pratio. S karabinom u ruci, Gedeon Spilett je bio pripravan za svako iznenađenje. On pri tim izlascima nije naišao na neprijatelja, niti na neki čudan trag. Top bi ga bio upozorio na opasnost, a kako pas nije lajao, on je zaključio da se barem u tom trenutku ne mora bojati iznenađenja, jer su robijaši bili nečim zauzeti na nekom drugom dijelu otoka. 444Tajanstveni

otok

Pa ipak, prigodom svog drugog izlaska, a to je bilo 27. studenoga, Gedeon Spilett, nakon što je zašao oko četvrt milje u šumu, koja se nalazila južno od Franklinova brda, zamijeti daje Top nešto nanjušio. Pas više nije hodao bezbrižno, nego se motao amo-tamo, njuškao među travom i grmljem kao da je svojim njuhom naišao na neki sumnjivi predmet. Gedeon Spilett pođe za psom hrabreći ga, podbadajući glasom, šarajući očima svuda oko sebe, s karabinom prislonjenim o rame i nastojeći se zakloniti iza drveća. Top vjerojatno nije nanjušio nekog čovjeka u blizini, jer bi u tom slučaju to svoje otkriće bio najavio prigušenim lajanjem i bijesnim rezanjem. Budući da on nije odavao znakove toga raspoloženja, znači da opasnost nije bila ni bliska niti se u blizini nalazila. Tako je prošlo oko pet minuta. Top je njušio, a novinar vrlo oprezno išao za njim. Pas se odjednom baci prema gustom grmu i iz njega izvuče komad tkanine.

Bio je to komad odijela, prljav, poderan. Gedeon Spilett ga uze i odmah s njim pođe u obor. Naseljenici ga počeše pregledavati i utvrdiše daje taj komad sukna bio djelić Avrtonove odjeće, bio je to komadić valjanog sukna izrađenog u radionici Granitnog dvorca. - Kao što vidite, Pencroffe - primijeti Cyrus Smith - nesretni je Avrton pružio otpor. Robijaši su ga prinudno odvukli. Zar još uvijek dvojite o njegovoj čestitosti? - Ne, gospodine Cyruse - odgovori mornar. - Ja sam se već odavno oslobodio nepovjerenja što me na trenutak bilo spopalo. Nego, čini mi se da iz te činjenice možemo izvući jedan zaključak. - Koji? - upita novinar. - Da Avrton nije ubijen u oboru! Da su ga živoga odvukli, budući da se opirao! A možda je on još uvijek živ! - Možda i jest - odvrati inženjer zamislivši se. Eto, iskrsnula je tu jedna nada za koju su se mogli uhvatiti Avrtonovi prijatelji. Oni su doista bili pomislili da je Avrton, iznenađen u oboru, pao od robijaškog metka kao što je i Harbert pao. Ako ga, međutim, robijaši nisu odmah ubili, ako su ga živa odveli na neki drugi dio otoka, zar se ne bi moglo pretpostaviti da je on još uvijek njihov zarobljenik? Možda je netko od njih u njemu prepoznao staroga prijatelja iz Australije Bena Jovcea, vođu odbjeglih robijaša? Tko zna nije li se na temelju toga u njima začela nemoguća nada da Avrtona pridobiju na svoju stranu? On im je mogao i te kako biti koristan, ako od njega uspiju napraviti izdajicu! Zgoda sa suknom je povoljno protumačena u oboru. Sad im se činilo mogućim da će ponovno vidjeti Avrtona. Osim toga, Avrton će sa svoje strane sve poduzeti da se istrgne iz ruku tih razbojnika. Ako mu to uspije, on će biti od velike koristi naseljenicima! -U svakom slučaju — doda Gedeon Spilett — ako Avrtona posluži sreća i nekako se spasi, on će pobjeći ravno k Granitnom dvorcu, jer

i

445

Jules Verne njemu nije ništa poznato o tome da Harbert umalo nije postao žrtvom razbojničkog napada pa, prema tome, i ne može znati da se mi nalazimo zatočeni u oboru.

- Uh! Želio bih daje sad u Granitnom dvorcu! - poviče Pencroff - ali da smo i mi također tamo! Jer oni lupeži, videći da ne mogu ništa nauditi našem domu, pokušat će opustošiti zaravan, naše usjeve, naš peradarnik! Pencroff je bio postao pravi farmer, privržen srcem svojini žetvama. Harbert je više od ikoga od njih bio nestrpljiv da se vrate u Granitni dvorac, jer je dobro znao od kolikog je značenja bilo da se naseljenici što prije vrate tamo. A baš ih je on zadržavao u oboru! I tako je jedna jedina misao neprestano zaokupljala njegov duh: napustiti obor, napustiti ga po svaku cijenu. On je bio uvjeren da će moći podnijeti prijenos do Granitnog dvorca. Ustvrđivao je da će mu se snaga brže vratiti u njegovoj sobi, gdje je drugi zrak i odakle može vidjeti more! On je više puta to zahtijevao od Gedeona Spiletta, ali se ovaj, ne bez razloga, bojao da se Harbertove rane, nedostatno zarasle, ponovno ne otvore na putu, te nije htio dati nalog za pokret. Međutim, zbio se jedan događaj koji je natjerao Cvrusa Smitha i njegova dva prijatelja da popuste dječakovim željama, a sam Bog zna kakve je posljedice bola i kajanja mogla imati ta odluka! Bio je 29. studenoga, sedam sati ujutro. Trojica naseljenika su razgovarala u Harbertovoj sobi, kad začuju Topovo lajanje. Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Pencroff zgrabe svoje puške i izlete iz brvnare, pripravni odmah otvoriti paljbu. Top je potrčao prema drvenoj ogradi. Skakao je, lajao, samo što mu lavež nije odavao bijes nego zadovoljstvo. -Netko dolazi! -A tko? -Neprijatelj nije! - Možda Nab? - Ili Ayrton? Tek stoje tih nekoliko riječi izmijenjeno između inženjera i njegovih prijatelja, nečije tijelo preskoči ogradu i padne na tlo obora. To je bio Jup, majstor Jup glavom i bradom, kojemu je Top priredio pravi prijateljski doček! - Jupe! - poviče Pencroff. - Nab nam ga je poslao! - reče novinar. Onda on sigurno ima neku ceduljicu na sebi - na to će inženjer. Pencroff pojuri prema orangutanu. Ako je Nab nešto bitno htio saopćiti svom gospodaru, onda je očito da nije mogao za to upotrijebiti ni sigurnijega ni bržeg glasnika, jer je Jup mogao proći kuda naseljenici, pa čak ni sam Top, vjerojatno, ne bi prošao. Cyrus Smith se nije prevario. O Jupovu repu je visila mala kesica u kojoj se nalazila ceduljica napisana Nabovom rukom.

446

Ja sam još vrlo slab, jadni moj Pencroffe! 447

l

KlJules

Verne

Neka svatko prosudi kakav je očaj ovladao Cyrusom Smithom i njegovim prijateljima kad su pročitali ove riječi: "Petak, 6 sati ujutro. Robijaši su zauzeli zaravan! Nab." Oni su se neko vrijeme gledali bez riječi, a potom uđoše u kuću. Što sada? Robijaši na Velikom vidikovcu! Ta to je značilo propast, pustošenje, jad i nevolju! Kad je Harbert opazio inženjera, novinara i mornara kako ulaze u kuću, bi mu jasno da su se stvari pogoršale, a kad je još uz to opazio Jupa, nije više dvojio da je Granitnom dvorcu zaprijetila opasnost. Gospodine Cyruse - reče - ja želim otiči odavde. Ja ču izdržati putovanje. Želim se vratiti u Granitni dvorac! Gedeon Spilett se primakne Harbertu, a potom, pošto gaje pregledao, reče: -Dakle, polazimo! Brzo je riješeno pitanje hoće li Harberta prenijeti na nosilima ili če ga smjestiti u kola kojima je Ajrton bio stigao u obor. Nosila su bila pogodnija za prijenos ranjenika, jer bi se on pri kretanju manje tresao, ali za njih su im bila potrebna dva nosača, a u tom bi slučaju imali dvije puške manje za obranu, ako bi ih putom napali robijaši. Ako se posluže kolima, neće li im onda sve ruke biti slobodne? Zar ne mogu u njih staviti postelju na kojoj će Harbert ležati, a potom se oprezno kretati putom tako da se izbjegne svaka trešnja? Dakako da mogu! Dovukli su kola. Pencroff u njih upregne onagu. Cyrus Smith i novinar izvuku ispod Harberta postelju i postave je na dno kola, između dvije ograde. Vrijeme je bilo lijepo. Tople sunčeve zrake probijale su se kroz krošnje drveća. - Je li oružje pripravno? - upita Cyrus Smith. Puške su bile nabijene. Inženjer i Pencroff, naoružani svaki po jednom dvocijevkom, te Gedeon Spilett, naoružan karabinom, bili su pripravni za pokret. - Osjećaš li se dobro, Harberte? - upita inženjer. -Gospodine Cyruse - odgovori dječak - budite bez brige, neću umrijeti na putu! Dok je to govorio, vidjelo se da jadni dječak skuplja svu svoju snagu i da se krajnjim naporom volje trudio da se ne ugasi. Inženjer je osjećao kako mu se srce steže od bola. Oklijevao je dati znak za polazak. Ali to bi Harberta bacilo u očaj, to bi ga možda ubilo! - Na put! - reče Cyrus Smith. Naseljenici otvore vrata obora. Jup i Top koji su znali biti tihi kad je to bilo potrebno, pojure napolje. Kola iziđu, vrata ponovno zatvore i onaga, koju je vodio Pencroff, krene polako naprijed. 448Tajanstveni

otok

Bilo bi zacijelo bolje da su udarili nekim drugim putom, a ne onim stoje pravo vodio od obora ka Granitnom dvorcu, ali bi se s kolima vrlo teško probijali kroz šumu. Trebalo je, dakle, poći tim putom, premda je on bio poznat razbojnicima. Cyrus Smith i Gedeon Spilett su hodali svaki sa svoje strane kola, pripravni da u tren odgovore na napad. Ipak, bilo je vjerojatno da robijaši još nisu napustili zaravan Veliki vidikovac. Nab je očito napisao onu ceduljicu i poslao je po Jupu, čim su se robijaši pojavili na zaravni. Papirić je napisan u šest ujutro, a žustrom je Jupu, koji je često dolazio u obor, bilo dostatno tri četvrti sata da prevali razmak između Granitnog dvorca i obora. Put je, prema tome, vjerojatno bio siguran u tom trenutku, a ako i dođe do borbe, to će se vjerojatno dogoditi u blizini Granitnog dvorca. Uza sve to, naseljenici su bili vrlo oprezni. Top i Jup, ovaj zadnji naoružan svojom batinom, trčali su šumom pokraj puta, ali nisu upozoravali na opasnost. Kola su se kretala polako pod Pencroffovim vođenjem. Za jedan sat prešla su četiri milje od ukupno pet, a da pritom nisu naišla ni na kakvu nezgodu. Put je bio pust kao i čitav taj dio Jakamarske šume što se protezao između Rijeke milosti i Grantovog jezera. Putovanje se nastavljalo bez nezgoda. Suma je izgledala tako pusta kao i onoga dana kad su se naseljenici našli na otoku. Približavali su se zaravni. Još milju puta i ugledat će mostić na Glicerinskom potoku. Cyrus Smith je bio siguran da se mostić nalazi na svome mjestu, prvo stoga što su robijaši preko njega ušli na zaravan, a drugo, oni ga iz opreza nisu podigli, kako bi se preko njega povukli ako bi bili prinuđeni na uzmak. Naposljetku se kroz drveće ukaza more. Kola su nastavila svojim putom, jer nijedan od njihovih branitelja nije pomišljao da ih treba napustiti. U tom trenutku Pencroff zaustavi onagu i poviče strašnim glasom: -Ah! Bijednici! I rukom pokaza na gusti dim koji se kovitlao iznad mlina, staja i kokošinjca u peradarniku. Neki se čovjek uzvrpoljio usred toga dima. Bio je to Nab. Njegovi prijatelji viknuše. On ih je čuo i potrča prema njima. Robijaši su napustili Veliki vidikovac prije otprilike pola sata, pošto su ga potpuno poharali. - A gospodin Harbert? - povika Nab. Gedeon Spilett se tada vrati kolima. I nađe Harberta kako leži bez svijesti.

l

449

Jules Verne X. PRIJENOS HARBERTA U GRANITNI DVORAC - NAB PRIČA ŠTO SE SVE DOGODILO - CYRUS SMITH NA VELIKOM VIDIKOVCU RAZARANJE I PUSTOŠ - NASELJENICI NEMOĆNI PRED BOLEŠĆU VRBOVA KORA - SMRTONOSNA GROZNICA - TOP PONOVNO LAJE

l Ni robijaši ni opasnost koja je prijetila Granitnom dvorcu, ni opustošeni Veliki vidikovac, sve to više nije bilo bitno. Harbertov je život bio iznad svega. Putovanje je za nj bilo kobno. Da nije došlo do unutarnjih povreda? Novinar to nije mogao kazati, ali njegovi prijatelji su bili izvan sebe od očaja. Kola su doveli do zavoja rijeke. Tu su od nekoliko grana napravili nosila, položili na njih postelju, a potom gore stavili onesviještena Harberta. Nekoliko trenutaka poslije toga, Cyrus Smith, Gedeon Spilett i Pencroff bili su podno granitnog bedema, dok je Nab bio zaokupljen time da kola odvede na Veliki vidikovac. Dizalicu su stavili u pokret i ubrzo potom Harbert je već ležao u svom krevetu u Granitnom dvorcu. Mjerama koje su potom poduzeli vratili su ga u život. On se na trenutak osmijehne videći da se nalazi u svojoj sobi, ali jedva uspije progovoriti nekoliko riječi, toliko je bio slab. Gedeon Spilett pregleda njegove rane. On se bojao da se nisu ponovno otvorile, jer nisu još bile potpuno zarasle, međutim, to se nije dogodilo. Otkud onda ta iznurenost? Zašto se onda njegovo stanje pogoršalo?

Dječak je poslije toga zapao u grozničav san. Novinar i Pencroff su bdjeli kraj njegova kreveta. 450Tajanstveni otok Za to je vrijeme Cyrus Smith pričao Nabu što se sve dogodilo u oboru, a Nab je opet obavijestio svoga gospodara o događajima koji su se zbivali na Velikom vidikovcu. Robijaši su se tek prošle noći pojavili na rubu šume, u blizini Glicerinskog potoka. Nab se nalazio na straži kod peradarnika. On se nije ustezao nego je odmah otvorio paljbu na gusare koji su se pripremali prijeći potok. Noć je, međutim, bila vrlo mračna i on nije znao je li koga pogodio. Kako bilo da bilo, to nije bilo dostatno da odbije razbojnike. Stoga se Nab povukao u Granitni dvorac, gdje se barem osjećao sigurnim. Ali, što poduzeti tada? Kako spriječiti pustošenje kojim su robijaši ugrozili zaravan? Je li sam mogao o svemu tome izvijestiti svoga gospodara? I na kraju, u kakvom su se položaju nalazili naseljenici u oboru? Cyrus Smith i njegovi prijatelji otputovali su iz Granitnog dvorca 11. studenoga, a sad je već bio 29. Dakle, devetnaest dana Nab nije imao drugih vijesti od svoga gospodara, osim onih, koje mu je Top donio, a te su bile porazne: Avrton nestao, Harbert teško ranjen, a inženjer, novinar i mornar, tako reći, zatočeni u oboru! Što raditi?, pitao se jadni Nab. On osobno nije se morao ničega bojati, jer robijaši nisu mogli prodrijeti u Granitni dvorac. Ali su stoga sve one zgrade, usjevi i ostali uređaji bili prepušteni na milost i nemilost gusara. Ne bi li bilo bolje da mu Cyrus Smith javi što treba raditi i obavijestiti ga barem o opasnosti koja mu je prijetila? Tada je Nabu palo na um poslužiti se Jupom i putem njega poslati ceduljicu u obor. On je znao daje Jup pametna životinja stoje, uostalom, bezbroj puta i dokazao. Jup je znao što znači riječ obor koja je mnogo puta spomenuta pred njim, a osim toga, on je često odlazio tamo kolima u Pencroffovoj pratnji. Još se ne bijaše posve razdanilo. Vještom Jupu neće biti teško neopaženo probiti se kroz šumu, a to će mu lakše uspjeti, jer će ga robijaši držati njezinim prirodnim stanovnikom. Nab nije oklijevao. Napisao je ceduljicu, privezao je Jupu za rep, odveo ga potom do vrata Granitnog dvorca s kojih je spustio dugačak konop koji je dosegao do zemlje, a potom mu je više puta ponovio ove riječi: - Jupe! Jupe! Obor! Obor! Životinja je shvatila, zgrabila konop i u tren se spustila do žala, a potom se izgubila, a da uopće nije potaknula pozornost robijaša. -Dobro si uradio, Nabe - odgovori Cyrus Smith - ali da nas nisi izvijestio, možda bi bio još bolje učinio! Govoreći tako, Cyrus Smith je mislio na Harberta, čije je ozdravljenje putovanjem, izgleda, bilo ozbiljno ugroženo.

451

Gedeon Spilett, s karabinom u ruci, bio je pripravan. 452

Nab završi svoju priču. Robijaši se uopće nisu pojavili na žalu ispod Granitnog dvorca. Oni nisu znali koliko stanovnika ima otok pa su vjerojatno pretpostavljali da Granitni dvorac brani poveća skupina ljudi. Oni su se jamačno sjećali da su za vrijeme napada broda na njih

ispaljeni mnogi pucnji i s hridina uz more i onih s veće visine pa, jamačno, nisu htjeli izlagati svoje živote. Ali je stoga pristup na Veliki vidikovac bio slobodan, a uz to nije bio izložen paljbi s Granitnog dvorca. Oni su se prepustili svojim pljačkaškim nagonima pa su žarili i palili, uživajući u uništavanju, a povukli su se pola sata prije dolaska naseljenika, vjerujući da se oni još uvijek nalaze zatočeni u oboru. Nab je pojurio napolje iz svog zaklona. Popeo se na zaravan, izlažući se opasnosti da ga izrešetaju mecima. Pokušao je ugasiti požar koji je proždirao zgrade peradarnika, ali se uzalud borio protiv vatre. U to je na rubu zamijetio kola koja su stigla iz obora. Tako su se, dakle, odigrali ti tužni događaji. Prisutnost robijaša na Lincolnovu otoku predstavljala je stalnu opasnost za neseljenike koji su dotad sretno živjeli, a sad su se mogli nadati još većim nevoljama. Gedeon Spilett je s Pencroffom ostao u Granitnom dvorcu pored Harbertova kreveta, dok je Cyrus Smith u Nabovoj pratnji otišao do zaravni osobno procijeniti veličinu štete. Bila je prava sreća da robijaši nisu sišli podno Granitnog dvorca. Radionice smještene u Dimnjacima ne bi bile izbjegle uništenju. Ali možda bi tu štetu naseljenici bili lakše podnijeli nego ovu što su je robijaši nanijeli Velikom vidikovcu. Cyrus Smith i Nab se upute prema Rijeci milosti i popenju se njezinom desnom obalom, ne naišavši ni na kakav trag robijaša. Ni na drugoj strani rijeke, u gustoj šumi, ne zamijetiše ništa sumnjivo. Uostalom, robijaši su po svoj prilici znali za povratak naseljenika u Granitni dvorac, jer su ih mogli vidjeti dok su prolazili putom, koji je vodio od obora ili su oni, pošto su opustošili zaravan, zašli u Jakamarsku šumu, idući pored Rijeke milosti, te nisu znali za njihov povratak. U prvom slučaju oni su se sigurno vratili u obor koji je sada bio bez obrane i obilovao velikim zalihama svega i svačega. U drugom slučaju, oni su se povukli u svoj tabor i tamo čekali prigodu da ponovno napadnu naseljenike. Postojala je, dakle, mogućnost da ih se preduhitri, ali svaki pothvat kojemu bi bio cilj da ih nestane s otoka, zavisio je od Harbertova zdravstvenog stanja. U stvari, Cyrus Smith nije raspolagao velikim snagama i u tom trenutku nitko nije mogao napustiti Granitni dvorac. Inženjer i Nab stigoše na zaravan. Pred njima se ukaza prava pustoš. Njive su bile izgažene. Klasje, upravo pripravno za žetvu, ležalo je po zemlji. Ni ostali usjevi nisu manje stradali. Povrtnjak je bio uništen. Na sreću, naseljenici su imali dostatno zaliha u sjemenju, što će im omogućiti da poprave tu štetu. Međutim, vjetrenjaču, zgrade podignute u peradarniku te staju za onage, sve je to požar potpuno uništio. Nekoliko preplašenih životinja lutalo je po zaravni. Živina, koja se u vrijeme požara bila sklonila na

453

Jules Verne jezero, počela se vraćati na mjesta gdje se obično zadržavala. Ovdje je sve iznova trebalo izgraditi. Na licu Cvrusa Smitha, bljeđem nego što je inače bilo, ogledao se gnjev koji je on teškom mukom svladavao, ali nije ni riječi izustio. Još jednom baci pogled po uništenim njivama, na dim, koji se još dizao s popaljenih zgrada i vrati se u Granitni dvorac. Sljedeći dani bili su najtužniji što su ih naseljenici preživjeli na otoku. Harbertovo se zdravlje vidljivo pogoršavalo. Čini se da je neka teška bolest, posljedica snažnog fiziološkog stresa što ga dječak bijaše proživio, prijetila ispoljiti se. Gedeon Spilett je predosjećao to pogoršanje i svoju nemoć da mu se suprotstavi. Doista, Harbert je bio gotovo stalno u nekakvu polusnu. Počeli su se ispoljavati znaci bunila. Osvježavajući čajevi bili su jedino sredstvo kojim su naseljenici raspolagali. Groznica još nije bila vrlo jaka, ali se ubrzo pokazalo da ga trese u pravilnim razmacima. Gedeon Spilett to opazi 6. prosinca. Jadnog dječaka, kojemu su prsi, nos i uši postali vrlo blijedi, prožme najprije lako drhtanje, ježenje i trzanje. Bilo mu je slabo i neredovito tuklo, koža mu je bila suha, žeđa neutaživa. Poslije toga nastupio je trenutak snažne groznice. Bolesnikovo lice oživi, koža mu pocrveni, otkucaji bila se ubrzaju. Poslije toga obilan ga znoj oblije i groznica malo popusti. Sve je to trajalo oko pet sati. Gedeon Spilett se nije odvajao od Harberta koji je sada sigurno bolovao od groznice. To je bilo sigurno, a tu je groznicu svakako, trebalo presjeći prije nego što postane ozbiljnija. - A presjeći je možemo - reče Gedeon Spilett Cvrusu Smithu -jedino nekim lijekom protiv groznice. - Lijekom protiv groznice...! - na to će inženjer. - Pa mi nemamo ni kininove kore ni sulfata kinina! - Tako je - odgovori Gedeon Spilett - ali stoga ima vrba na obali jezera. Vrbova kora može ponekad zamijeniti kinin.

- Pa pokušajmo s vrbovom korom, ne gubeći niti trenutka! - reče Cyrus Smith. Vrbovu koru se s pravom drži kao nadomjestak kininu, isto tako kao i indijski kesten, lišće božikovine, zmijska trava itd. Trebalo je svakako pokušati s tom korom koja sigurno nije bila vrijedna kao kinin, to više što su je morali uporabiti u prirodnu stanju, jer nisu imali mogućnosti iz nje izvući alkaloid, odnosno salicin. Cyrus Smith ode i nasiječe s debla ponešto kore neke vrste crne vrbe. Ponese je u Granitni dvorac, istuca je u prah i taj prah još istu večer dadu Harbertu. Noć je prošla bez težih posljedica. Harbert je malo bulaznio, ali se groznica ne pojavi u tijeku noći, a ne pojavi se ni u tijeku čitavoga sljedećeg dana. 454

i

Tajanstveni otok Pencroffu se vrati nada. Gedeon Spilett je šutio. Moglo se dogoditi da nastupi groznice ne budu svakodnevni nego trodnevni te će se ponovno možda sutradan pojaviti. I tako su naseljenici čekali sutrašnji dan s velikom strepnjom. Osim toga, zapazili su daje Harbert, kad ga nije tresla groznica, bio kao slomljen, da gaje boljela glava i daje patio od vrtoglavice. Međutim, jedan znak je dozlaboga uplašio novinara: u Harbertova jetra je navalila krv, a ubrzo je po jakom buncanju zaključio daje to zahvatilo i mozak. Gedeona Spiletta je porazila ta nova komplikacija. On povede inženjera u stranu. - Ovo je malarična groznica! - reče mu. - Malarična groznica! - poviče Cyrus Smith. - Vi se varate, Spilette. Malarična groznica se ne javlja sama od sebe. Mora postojati uzročnik! -Ne varam se - odgovori novinar. - Nedvojbeno, Harbert se u močvarama zarazio, a to je dostatno. On je već imao prvi napad groznice. Ako naiđe drugi, a mi ne uspijemo spriječiti treći, e... onda mu nema spasa...! - A vrbova kora... ? - Nije dostatno jaka - odgovori novinar - treći napad malarične groznice, ukoliko ga se ne spriječi pomoću kinina, uvijek je smrtonosan! Na sreću, Pencroff nije ništa čuo dok su oni tako razgovarali, inače bi bio poludio. Jasno je kakva je briga morila inženjera i novinara tog dana, to jest 7. Prosinca, te u tijeku sljedeće noći. Oko podne je Harbert dobio drugi napad. Kriza je bila užasna. Harbert je predosjećao da mu nema spasa! Pružao je svoje ruke prema Cvrusu Smithu, prema novinaru, prema Pencroffu! Nije htio umrijeti...! Taj je prizor bio stravičan. Morali su ukloniti Pencroffa.

I taj je napad trajao pet sati. Bilo je očito da Harbert neće izdržati treći napad. Užasnu su noć proveli. U svom bunilu Harbert je govorio takve stvari da se njegovim prijateljima cijepalo srce od bola. Buncao je, borio se protiv robijaša, dozivao Avrtona! Preklinjao je ono tajanstveno biće, onoga zaštitnika koji je odjednom nestao, a čiji ga je lik opsjedao... Potom mu je cijelim tijelom ovladala takva malaksalost daje više puta Gedeon Spilett pomislio da je jadni dječak izdahnuo. Sutradan, 8. prosinca, ta malaksalost nije popuštala. Njegovi mršavi prsti grčevito su stiskali pokrivače. Ponovno su mu dali usitnjenu vrbovu koru, ali novinar se više nije nadao nikakvu uspjehu. -Ako mu do sutra ujutro ne damo neki snažan lijek protiv groznice, Harbert će biti mrtav! - reče novinar. 455

r

r -• i

Jules Verne

Noć stiže, nema dvojbe, posljednja tom hrabrom, dobrom, pametnom dječaku koji je u svakom pogledu nadvisivao dječake svoje dobi i kojega su svi naseljenici voljeli kao svoga vlastitog sina! Jedini lijek koji je postojao protiv te strašne malarične groznice, jedini lijek koji ju je mogao pobijediti, nije se nalazio na Lincolnovu otoku! U noći, s 8. na 9. prosinca, Harbert padne u još jače bunilo. Jetra su mu bila vrlo nabrekla, mozak zahvaćen tako da nikoga više nije prepoznavao.

Hoće li preživjeti do sutra, do onoga trećeg napada kome će nedvojbeno podleći? Izgledalo je da neće. Bio je potpuno iscrpljen, te je između napada bio kao mrtav. Oko tri sata ujutro Harbert užasno krikne. Činilo se da se svija u samrtnom grču. Nab koji se nalazio u tom trenutku pokraj njega, pojuri u drugu sobu, gdje su bdjeli ostali naseljenici. Top u tom trenutku neobično zalaje... Svi brzo uđu u sobu i uspiju zadržati dječaka na samrti, koji se htio baciti s kreveta. Gedeon Spilett ga uhvati za ruku i osjeti kako mu je bilo počelo sve jače kucati. Bilo je pet sati ujutro. Prve sunčeve zrake počele su se uvlačiti u sobe Granitnog dvorca, najavljujući prekrasan dan, koji je imao biti posljednji jadnom Harbertu...! Jedna sunčeva zraka padne na stol što se nalazio pokraj kreveta. Odjednom Pencroff krikne i pokaza na neki predmet koji se nalazio na stolu... Bila je to nekakva duguljasta kutijica na kojoj su pisale ove riječi:

Sulfat kinina. 456Tajanstveni otok XI. NEPOJASNJIVA TAJNA - HARBERTOVO OZDRAVLJENJE -JOŠ NEISTRAŽENI DIJELOVI OTOKA - PRIPREME ZA POLAZAK PRVI DAN - NOĆ - DRUGI DAN - KAURI - PAR KAZUARA TRAGOVI U ŠUMI - DOLAZAK DO ZMAJEVA RTA Gedeon Spilet uzme kutiju i otvori je. U njoj je bilo oko dvije stotine bobica nekakva bijela praška. On prinese nekoliko bobica usnama. Njihov vrlo gorak okus odmah ga je uvjerio da je to onaj dragocjeni alkaloid kininovca, odlično preventivno sredstvo protiv ponovljene groznice. Trebalo je odmah taj prašak dati Harbertu. Kako se našao na stolu, o tome će poslije povesti razgovor. - Kave! - naredi Gedeon Spilett. Za nekoliko trenutaka Nab je donio šalicu tople tekućine. Gedeon Spilett baci u nju osamnaest bobica kinina i nekako im uspije da Harbert to popije. Još nije bilo kasno. Treći napad malarične groznice još se ne bijaše ispoljio. I neka nam bude dopušteno dodati, taj napad nije smio ni uslijediti. Uostalom, treba kazati da je u srcima svih naseljenika ponovno oživjela nada. Utjecaj tajanstvenog bića opet je blagotvorno počeo djelovati, i to u krajnjem trenutku, kad su već počeli misliti da ih je prepustio njihovoj sudbini...! Nekoliko sati poslije toga Harbert je mirnije spavao. Naseljenici su sad mogli porazgovarati o zgodi s kutijom kinina. Pomoć nepoznata bića ispoljila se očitije nego ikada dotad. Ali kako je on mogao u tijeku noći prodrijeti čak u Granitni dvorac? To je doista bilo nemoguće

457

l Jules Verne objasniti i način na koji je postupio "duh otoka" bio je tajanstven kao i sam duh. U tijeku toga dana, otprilike svaka tri sata, Harbertu su davali sulfat kinina. Harbert se već sutradan osjećao bolje. Dakako, on još nije bio zdrav, a često se događalo da su se te ponovljene groznice vraćale u vrlo opasnom obliku, međutim o njemu je imao tko skrbiti. A osim toga, tu je bio i lijek, a sigurno nije bio daleko ni onaj, kojega je donio! Naposljetku, golema nada je ispunjala srca svih naseljenika. Ta nada ih nije iznevjerila. Nakon deset dana Harbert se počeo oporavljati. Još je bio vrlo slab, jer je bio podvrgnut vrlo strogoj dijeti, ali se napadi groznice više nisu pojavljivali. Osim toga, poslušni se dječak pokoravao svemu što mu je bilo naloženo! U njega je bila snažna želja da ozdravi! Pencroff je bio sličan čovjeku kojega su izvukli iz neke provalije. Njegovi su napadi radosti graničili s bunilom. Budući daje prošao onaj trenutak kad se trebao dogoditi treći napad do kojega nije došlo, on je tako snažno zagrlio novinara da ga umalo nije ugušio. Otad gaje nazivao doktor Spilett. Trebalo je, međutim, pronaći pravog liječnika. — Pa i pronaći ćemo ga! — ponavljao je Pencroff. Nedvojbeno, taj čovjek, makar tko on bio, neće izbjeći tvrdom zagrljaju poštenjačine Pencroffa! Prosinac je završio, a s njim i 1867. godina, u kojoj su naseljenici Lincolnova otoka bili stavljeni na veliko iskušenje. Ušli su u 1868. s prekrasnim vremenom. Vladala je žestoka, prava tropska vrućina koju je, na sreću, osvježavao morski povjetarac. Harbert se vraćao u život. Sa svoga kreveta, postavljenog kraj prozora Granitnog dvorca, on je punim plućima udisao zdravi zrak, prožet morskim parama, koje su mu vraćale zdravlje. Počeo mu se vraćati tek i samo Bog zna kakva mu je jela, lagana i tečna, pripremao Nab! - Jednostavno čovjeku dođe želja naći se na samrtnome krevetu! -govorio je Pencroff. Za cijelo to vrijeme gusari se nijednom nisu pojavili u okolici Granitnog dvorca. O Avrtonu nisu imali nikakvih vijesti. Inženjer i Harbert su se još nadali da će ga pronaći, dok njihovi prijatelji nisu uopće dvojili da je taj nesretnik poginuo. Pa ipak, ta neizvjesnost nije mogla vječno trajati. Čim dječak ozdravi, naseljenici će poduzeti onaj pohod koji je imao uroditi bitnim otkrićima. Ali možda će biti prinuđeni cijeli mjesec dana pričekati, jer su sve snage naseljenika morale biti na okupu da bi pobijedili robijaše.

Uostalom, Harbert se osjećao sve bolje i bolje. Jetra mu više nisu bila natečena, a rane su bile, tako reći, potpuno zarasle. U tijeku siječnja bitni su radovi obavljeni na zaravni Veliki vidikovac. Doduše, ti su se radovi sastojali uglavnom u tome da se spasi što se više spasiti može od opustošene žetve, bilo da se radilo o pšenici ili o povrću. Pokupili su sjemenje i rasad da bi im poslužili za novu žetvu l

458

Dovukli su kola. Pencroff u njih upregne onagu. 459

l

i

Jules Verne

koja će uroditi za šest mjeseci. Što se tiče zgrada u peradarniku, te mlina i staja, Cvrus Smith je mislio da će biti bolje ako pričeka s njihovim obnavljanjem, jer se vrlo lako moglo dogoditi da se oni pljačkaši i palikuće ponovno vrate na zaravan dok oni budu tragali za njima po otoku! Kad očiste otok od tih zločinaca, sve će ponovno sagraditi. Mladi bolesnik se počeo dizati iz kreveta u drugoj polovici siječnja, najprije jedan sat na dan, pa dva i napokon tri. Vidljivo mu se vraćala snaga, toliko je bio čvrste tjelesne građe. Njemu je tada bilo osamnaest godina. Bio je visoka rasta i po svemu se vidjelo da će biti lijepa i plemenita izgleda. Od tog trenutka njegovo je ozdravljenje išlo redovitim tijekom, premda mu je još bila potrebna određena skrb, pri čemu se doktor Spilett pokazao vrlo strogim liječnikom. Krajem mjeseca Harbert je već vršljao Velikim vidikovcem i žalom. Nekoliko se puta okupao u moru u društvu Pencroffa i Naba i to je kupanje vrlo dobro djelovalo na njegovo zdravlje. Cyrus Smith je vjerovao da već može odrediti dan polaska, te gaje i odredio za 15. veljače. Vrlo svijetle noći u to godišnje doba, pogodovat će istraživanjima cijelog otoka, koje su naumili poduzeti. Dakle, oni su se već počeli pripremati za to istraživanje, a te su pripreme bile i te kako bitne, jer su se naseljenici zakleli da se neće vratiti u Granitni dvorac prije nego što postignu svoj dvostruki cilj, to jest prije nego što unište robijaše i ne pronađu Avrtona, ako je ovaj još živ, te dok ne pronađu onoga, tko je tako uspješno upravljao sudbinom njihove naseobine. Od Lincolnova otoka naseljenici su u tančine poznavali cijelu istočnu stranu, od Čaporkova rta do Rta čeljusti, prostrane Utvine močvare, okoliš Grantova jezera, Jakamarsku šumu koja se protezala između puta stoje vodio u obor i toka Rijeke milosti, tok Rijeke milosti i Crveni potok i na kraju ogranke Franklinova brda, među kojima su sagradili obor. Oni su, uz to, istražili, doduše prilično površno, i prostranu obalu Washingtonova zaljeva, počevši od Čaporkova do Zmajeva rta, šumoviti i močvarni rub zapadne obale i one beskrajne sipine, koje su završavale u polurazjapljenim čeljustima Zaljeva morskog psa. Ali uopće nisu poznavali prostrane dijelove obrasle šumom Zmijskog poluotoka, cijelu desnu obalu Rijeke milosti, lijevu obalu Vodopadne rijeke i onaj splet ogranaka i dolina koje su predstavljale temelje Franklinova brda na sjeveru, istoku i zapadu, a gdje je, nedvojbeno, bilo mnogo skrovitih zaklona. Prema tome, još nekoliko tisuća jutara površine otoka nije bilo istraženo.

Bilo je, dakle, odlučeno da će ekspedicija krenuti kroz šume Dalekog zapada i pritom obuhvatiti sav onaj dio smješten na desnoj obali Rijeke milosti. Možda bi bilo bolje najprije krenuti prema oboru, jer je postojala mogućnost da su se robijaši ponovno tamo sklonili bilo da ga opljačkaju, bilo da se u njemu nastane. Međutim, ili je obor već bio potpuno uništen te je bilo suviše kasno da to spriječe, ili je razbojnicima bilo u interesu 460Tajanstveni

otok

da se tamo utvrde, te su naseljenici imali dostatno vremena da ih potraže u njihovu skloništu. Pošto su raspravili sve mogućnosti, naseljenici odluče držati se prvotnog plana, te da se kroz šume probiju do Zmajeva rta. Sjekirom će krčiti sebi put i tako udariti temelje putu koji će povezivati Granitni dvorac s krajnjom točkom poluotoka, u dužini od šesnaest do sedamnaest milja. Kola su bila u odličnom stanju. Dobro odmorene onage su mogle izdržati dug put. Na kola su utovarene živežne namirnice, stvari potrebne za podizanje tabora, prijenosna kuhinja, te razno posuđe, a uz to i oružje i streljivo brižljivo izabrani u oružarnici Granitna dvorca, u kojoj je svega bilo po izboru. Ali nisu smjeli zaboraviti da su robijaši možda lutali šumama i da je puška mogla lako planuti i s jedne i s druge strane. Stoga je bilo prijeko potrebno da mala skupina naseljenika ostane zbijena i da se ne dijeli ni pod kakvom izlikom. Bilo je također odlučeno da nitko ne ostane u Granitnu dvorcu. I Top i Jup će sudjelovati u pohodu. Nedostupni dom je bio u stanju sebe braniti. Dan prije odlaska, 14. veljače, bila je nedjelja. Naseljenici su se cijeli taj dan odmarali i proveli moleći se svome Stvoritelju. Premda je Harbert bio potpuno zdrav, ipak je još bio preslab, te su mu osigurali mjesto u kolima. Sutradan, u samu zoru, Cyrus Smith poduzme potrebne mjere da bi osigurao Granitni dvorac od bilo kakva napada. Ljestve koje su nekad služile za penjanje u Granitni dvorac, odnijeli su u Dimnjake i duboko zakopali u pijesak, tako da im mogu poslužiti kad se vrate. Skinuli su bubanj s dizalice, tako da od ove više ništa nije ostalo. Pencroff je ostao zadnji u Granitnu dvorcu da bi dovršio taj posao. Spustio se pomoću konopa čiji su drugi kraj pridržavali naseljenici koji su se već nalazili na žalu. Kad su povukli taj konop, više nije postojala nikakva sveza između gornjeg odmorišta i obale. Vrijeme je bilo prekrasno. - Danas će biti vraški vruće! - veselo reče novinar. - Koješta, doktore Spilett - odgovori Pencroff- mi ćemo hodati pod krošnjama drveća, tako da sunca nećemo ni vidjeti! - Na put! - reče inženjer. Kola su čekala na obali pokraj Dimnjaka. Novinar je tražio od Harberta da se popenje u njih i u njima se vozi barem za prvih sati putovanja. Mladić se morao podvrgnuti nalogu svoga liječnika. Nab je vodio onage. Cyrus Smith, novinar i mornar pođoše naprijed. Top je veselo poskakivao. Harbert je ponudio mjesto Jupu pokraj sebe u kolima, što je Jup spremno prihvatio. Trenutak polaska je stigao i skupina krene.

461Jules Verne Kola najprije obiđu zavoj ušća, a potom, pošto su čitavu milju prevalila lijevom obalom rijeke, prijeđu preko mosta i krenuše putom prema Balonskoj luci, gdje su napustiti put i udarili desno, zašavši pod krošnje golemih stabala, koja su pripadala predjelu Dalekog zapada. Prve dvije milje kola su se lako kretala između dosta rijetkog drveća. Katkad bi presjekli poneku povijušu i gusti cestar, ali nikakva ozbiljnija prepreka nije zaustavila napredovanje naseljenika. Pod gustim krošnjama drveća bilo je svježe hladovine. Deodari, jele, kazuari, banksije, gumijevci, dragonije i druge vrste, naseljenicima već poznatog drveća, nastavljali su se unedogled. Nailazili su usput na čitava jata ptica koje su živjele na otoku: na tetrijebe, jakamare, lorije i brbljive papige svih mogućih vrsta. Travom su bježali agutiji, klokani, kabeji. Sve su te životinje podsjetile naseljenike na njihova prva istraživanja, pošto su bili bačeni na otok. -Nekako mi se čini - zamijeti Cyrus Smith - da su ove životinje, četveronožne i pernate, plašljivije nego što su prije bile. Ovim su šumama nedavno prošli robijaši. Na njihove ćemo tragove sigurno naići. Doista, na više mjesta je bilo vidljivo daje tuda prošla skupina ljudi. Na ponekom se stablu vidjela slomljena grančica, možda stoga da bi obilježila put, negdje su naišli na pepeo već ugašena ognjišta, a ponegdje su se u glinastu tlu očuvali tragovi ljudskih stopala. Ali nigdje nisu naišli na logor gdje su se robijaši dulje zadržali. Inženjer je preporučio svojim prijateljima da se suzdrže od lova. Pucnjava bi mogla upozoriti robijaše koji su možda krstarili šumom. Osim toga, time bi se lovci bar donekle odvojili od kola, a naseljenici su morali paziti upravo na to da se nitko ne kreće odvojeno. U tijeku popodneva, pošto su već šest milja bili daleko od Granitnog dvorca, napredovanje je postalo prilično teško. Da bi se probili kroz poneke šikare, morali su obarati stabla i krčiti put. Prije nego što bi se prihvatili toga posla, inženjer je Jupa i Topa slao u gustu šumu. Nema što, oni su savjesno obavljali svoje zadaće. Kad bi se pas i orangutan vraćali s tih svojih izviđanja, a da nisu ništa zamijetili, naseljenici su znali da se ne moraju bojati ni robijaša ni zvijeri, to jest stvorova koji su po svojim divljim nagonima slični jedni drugima, bili na istoj razini. Uvečer drugoga dana naseljenici su se ulogorili na devet milja od Granitna dvorca, na obali maloga pritoka Rijeke milosti, za čije postojanje dotad nisu znali. Taj se pritok uklapao u razgranatu vodenu mrežu kojoj je tlo imalo zahvaliti na svojoj nevjerojatnoj plodnosti. Obilno su večerali, jer su prilično ogladnjeli za vrijeme putovanja. Napokon su poduzeli potrebne mjere da noć provedu bez nezgoda. Daje inženjer imao posla samo s divljim životinjama, jaguarima ili nekim drugim, on bi bio jednostavno zapalio dvije vatre na dva kraja tabora i one bi bile dostatne da ih obrane, ali robijaše bi te vatre prije privukle nego odbile, te je bilo pametnije da se okruže dubokim mrakom. Stražarenje je, međutim, bilo strogo organizirano. Po dva su naseljenika morala zajedno stražariti, a svaka dva sata su se

smjenjivali. Budući daje Harbert, unatoč svom protivljenju, bio pošteđen te dužnosti, 462Tajanstveni otok Pencroff i Gedeon Spilett su se s inženjerom i Nabom smjenjivali na straži u neposrednoj blizini tabora. Uostalom, noć je ionako trajala samo nekoliko sati. Mrak koji je vladao oko logora bio je prije posljedica gustih krošanja drveća nego nestanka sunca. Noćnu su tišinu tu i tamo narušavali jaguari svojim zavijanjem i majmuni svojom grajom. Čini se da su se ovi posebice okomili na majstora Jupa. Noć je prošla bez neprilika. Sutradan, 16. veljače, krenuli su naprijed probijajući se šumom prije laganim nego napornim tempom. Toga dana prevalili su samo šest milja. Svakog trenutka su morali sjekirom sebi krčiti put. Kao pravi pioniri, naseljeni« su štedjeli velika i lijepa stabla čije bi ih obaranje, uostalom, bilo stajalo teška truda, a sjekli su mala. Zbog toga je put postao ponešto krivudav i izdužio se zahvaljujući brojnim zavojima. Tog dana je Harbert otkrio nove vrste drveća koje prije toga ne bijahu zamijetili na otoku, kao stoje paprat, čije su grane okrenute prema tlu podsjećale na vodu kad se izlijeva iz prepunog suda pa rogači čije su dugačke mahune onage požudno brstile zbog mesnate i slatke srži odlična okusa. Naseljenici su naišli i na prekrasne kaurije, koji su rasli u hrpama, a čija su se valjkasta stabla stožastih zelenih vršaka čak do dvije stotine stopa dizala uvis. To su bila ona ista kraljevska stabla što su rasla na Novom Zelandu, i tako poznata kao i libanonski cedrovi. Među životinjama nisu zamijetili neke druge osim onih, koje su lovci otprije poznavali. Pa ipak, opazili su, ali im se nisu uspjeli približiti, jedan par velikih ptica kojih ima samo u Australiji, neku vrstu kazuara, inače poznatih pod imenom "emu". Te su ptice, visoke pet stopa i mrkog perja, pripadale obitelji štakara. Top pojuri za njima što su ga njegove četiri noge nosile, ali su se kazuari od njega lako odvojili, zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj brzini. Putom su ponovno naišli na tragove, koje su robijaši ostavili u šumi. Pokraj jedne vatre koja je, čini se, bila nedavno ugašena, naseljenici su zamijetili tragove koje su promatrali s velikom pozornosti. Mjereći širinu i dužinu svakoga pojedinog traga, lako su ustvrdili da su to bili tragovi petorice ljudi. Bilo je očito daje pet robijaša logorovalo na tome mjestu. Ali ni najpomnijim istraživanjem terena nisu otkrili šesti trag, to jest trag koji bi mogao pripadati Avrtonu. - Avrton nije među njima! - reče Harbert. - Nije - odgovori Pencroff- a upravo to što nije s njima, dokazuje da su ga ti bijednici ubili! Ali zar ti nitkovi nemaju jazbinu u kojoj bismo ih kao tigrove opkolili!

- Nemaju - na to će novinar. - Vrlo je vjerojatno da se oni motaju naokolo. U njihovu je interesu da tako rade, dok ne postanu gospodari čitavog otoka. - Gospodari otoka! - poviče mornar. - Gospodari otoka! - ponovi, a glas mu zamre u grlu kao da ga je stegla neka željezna ruka. Potom reče mirnijim glasom: 463

• Jules Verne -Znate li, gospodine Cvruse, kojim sam metkom ja nabio svoju pušku? -Ne znam, Pencroffe! - Nabio sam je metkom koji je probio Harbertove grudi i ja vam jamčim da taj metak neće promašiti cilj! Ali ta pravedna odmazda sigurno neće Avrtonu vratiti život, a po tragovima na zemlji naseljenici su, na žalost, morali izgubiti svaku nadu da će ga ikad ponovno ugledati! Tu večer su udarili tabor na četrnaest milja od Granitnog dvorca. Cyrus Smith zaključi da sigurno nisu bili udaljeni više od pet milja od krajnje točke Zmajeva rta. U stvari, sutradan su stigli na kraj poluotoka i prošli Daleki zapad s kraja na kraj. Ali pritom nisu naišli ni na kakav trag po kojemu su mogli zaključiti gdje se nalazi zaklon robijaša, a niti još tajanstveniji zaklon tajanstvenog neznanca. 464Tajanstveni otok TRAGANJE PO ZMIJSKOM POLUOTOKU - LOGOROVANJE NA UŠĆU VODOPADNE RIJEKE - ŠEST STOTINA STOPA OD OBORA - GEDEON SPILETTIPENCROFF POŠLIU IZVIĐANJE - NJIHOV POVRATAK OTVORENA VRATA - OSVIJETLJENI PROZOR - NA MJESEČINI Sutradan, 10. veljače, naseljenici su počeli izviđanje šumovitog dijela koji se protezao od Zmajeva rta do ušća Vodopadne rijeke. Prevrnuli su čitavu šumu čija je širina na nekim mjestima iznosila tri, a na drugima četiri milje. Toliko je, naime, Zmijski poluotok bio širok od jedne do druge obale. Svojim visokim rastom i svojim gustim krošnjama stabla su bila živim dokazom plodnosti toga tla, plodnosti koja je tu bila čudesnija nego na ijednom drugom dijelu otoka. Naseljenicima se činilo daje to djelić prašume prenesen iz Amerike ili centralne Afrike u zonu umjerenog pojasa. Na temelju toga se moglo zaključiti daje to prekrasno raslinje nalazilo u tom zemljištu, vlažnom

na površini, ali zagrijanom u dubini vulkanskim vatrama, toplinu koja nije pripadala umjerenom pojasu. Tu su uglavnom rasli golemi kauriji i eukaliptusi. Ali naseljenici nisu došli ovamo diviti se tim krasnim stablima. Oni su već znali daje u tom pogledu Lincolnov otok zavrijedio stati uz bok Kanarskim otocima, koji su se nekad zvali Sretni otoci. Sada im, međutim, taj otok više nije u potpunosti pripadao. Drugi su zagospodarili njime, zločinci su gazili njegovim tlom, pa je te zločince trebalo do posljednjega uništiti. Na zapadnoj obali otoka nisu naišli ni na kakav trag, premda su vrlo brižljivo tragali. Nisu više naišli ni na tragove stopala ni na slomljene grane, ni na ohlađeni pepeo, ni na napušteni tabor. 465

- Tome se baš i ne čudim - reče Cyrus Smith svojim prijateljima. -Robijaši su se iskrcali na otok u blizini Rta olupine i odmah se bacili prema šumama Dalekog zapada, popriječivši preko Utvinih močvara. Oni su išli gotovo istim putom kao i mi pošto smo napustili Granitni dvorac. Stoga smo u šumi i naišli na njihove tragove. Ali kad su stigli do obale, njima je bilo jasno da tu neće naći prikladno skrovište. Stoga su okrenuli prema sjeveru i tako pronašli obor... - Kamo su se možda i vratili... - reče Pencroff. -Nisam tog mišljenja - odgovori inženjer. - Ta oni bi morali pretpostaviti da ćemo ih mi potražiti na toj strani. Obor je za njih samo mjesto opskrbljivanja, a nikako stalno prebivalište.

-Slažem se s Cvrusom - doda novinar. - Mislim da su robijaši potražili zaklon među ograncima Franklinova brda. - Onda, gospodine Cvruse, pođimo pravo na obor! - poviče Pencroff. - Moramo s njima završiti. Dosad smo samo gubili vrijeme! — Nismo, dragi prijatelju — odgovori inženjer. — Vi ste zaboravili da smo mi pošli ovamo i tjerani željom da doznamo ne nalazi li se u šumama Dalekog zapada nečije obitavalište! Ovo naše putovanje ima dvostruku svrhu, Pencroffe. Sjedne strane mi moramo kazniti zločince, ali s druge mi smo dužni odati zahvalnost nekome. -To ste baš lijepo rekli, gospodine Cvruse! - reče mornar. - Ali ja sam siguran da mi nećemo pronaći našeg džentlmena ako on to ne bude htio! U stvari, Pencroff je time izrazio mišljenje svih naseljenika. Vjerojatno je i zaklonište tajanstvenog bića bilo isto tako tajanstveno kao što je i on sam bio! Tu večer kola se zaustave na ušću Vodopadne rijeke. Tabor je bio podignut kao i uobičajeno, a i mjere opreznosti su poduzeli kao i prijašnjih dana. Harbert je opet bio snažan i zdrav dječak kao i prije. On se obilno koristio tim životom na otvorenom, gdje se morski zrak gonjen povjetarcem miješao sa životvornim zrakom šume. Više nije putovao u kolima, nego na čelu male skupine. Sutradan, 19. veljače, naseljenici su napustili obalu na kojoj su se s druge srane ušća dizale gomile bazaltnog kamenja svih oblika i krenuli uzvodno lijevom obalom rijeke. Taj put su djelimično prokrčili prigodom prijašnjih izleta kad su od obora kretali prema zapadnoj obali otoka. Sad su se naseljenici nalazili šest milja daleko od Franklinova brda. Inženjerova je nakana bila podrobno pretražiti čitavu tu dolinu čija su nagnuća tvorila korito rijeke i oprezno se približi samom oboru. Ako su se robijaši nalazili u njemu, onda su ga morali na juriš zauzeti, a ako nisu, onda se trebalo utvrditi u njemu i napraviti od njega centar iz kojega će poduzimati istraživanja Franklinova brda. 466Tajanstveni

otok

Taj su plan svi naseljenici jednodušno prihvatili, jer im se mnogo žurilo ponovno postati gospodarima čitava otoka! Išli su, dakle, uskom dolinom koja je razdvajala dva najveća ogranka Franklinova brda. Drveće je, zbijeno jedno do drugoga pokraj rijeke, bivalo sve rjeđe u gornjim dijelovima brda. Po tom brdovitom i neravnom zemljištu, vrlo prikladnom za zasjede, kretali su se lagano i vrlo oprezno. Top i Jup su išli naprijed kao izviđači i bacali se lijevo i desno u cestar, natječući se u brzini i oštroumnosti. Ali ni po čemu se nije vidjelo daje netko nedavno dolazio na obale rijeke, ni po čemu se nije moglo zaključiti da su robijaši bili tu ili u izravnoj blizini. Oko pet sati uvečer kola se zaustave na oko šest stotina koraka od drvene ograde obora. Jedan zastor stabala koja su rasla u polukrugu još ju je uvijek zaklanjao.

E, sad je trebalo poći u izviđanje i ustvrditi jesu li robijaši zauzeli obor. Poći tamo otvoreno, usred bijela dana, značilo je, ako su robijaši bili u zasjedi, izložiti se njihovim mecima kao što se dogodilo Harbertu. Bit će, dakle, bolje ako pričekaju noć. Uza sve to, Gedeonu Spilettu se nije čekalo pa je odlučio malo razgledati okoliš obora, a kako je i Pencroff gorio od nestrpljenja, ponudio mu se kao pratnja. -Ne, dragi prijatelji - usprotivi se Cyrus Smith. - Pričekajte da padne noć. Neću dopustiti da se ijedan od vas izlaže opasnosti usred dana. - Ali, gospodine Cvruse... — odvrati mornar, ne pokazujući sklonosti da se pokori... - Molim vas, Pencroffe — inženjer će na to. -Neka bude! - plane mornar čiji bijes skrene na drugu stranu i izlije se u najpogrdnije izraze iz mornarskog rječnika. Naseljenici su, dakle, ostali pokraj kola i pomno zagledali u dio šume, koji im je bio najbliži. Tako su prošla tri sata. Vjetar je utihnuo i potpuna tišina zavlada ispod stabala. Da je tko slomio i najtanji iver, da je tko napravio dva koraka po suhom lišću, da se čije tijelo šuljalo travom, sve bi se to bilo vrlo lako čulo. Tišina, potpuna tišina! Uostalom, Top je ležao na zemlji i pružio glavu po šapama, ne pokazujući nikakva uzbuđenja. U osam sati je vladao već priličan mrak te se činilo da se izviđanje moglo obaviti pod dosta dobrim uvjetima. Gedeon Spilett izjavi da bi sada on i Pencroff mogli poći. Cyrus Smith pristane. Top i Jup su morali ostati uz inženjera, Harberta i Naba. Nije se smjelo dogoditi da lavež ili krik potaknu pozornost robijaša. - Idite, ali budite oprezni - preporuči inženjer mornaru i novinaru. Ne morate zauzimati obor, nego samo izvidite nalaze li se robijaši u njemu ili ne. 467

1 Jules Verne — U redu - odgovori Pencroff. I njih dvojica pođoše. Ispod drveća, zahvaljujući gustim krošnjama stabala, vladao je već takav mrak da se predmeti više nisu razabirali na udaljenosti većoj od trideset do četrdeset stopa. Novinar i Pencroff su se zaustavljali čim im je neki šum bio neuobičajen, a potom bi ponovno pošli naprijed polako i oprezno. Hodali su podalje jedan od drugoga da bi se što manje izložili puščanoj paljbi neprijatelja. Uza sve to, svakog trena su očekivali da će odnekle odjeknuti pucnjava.

Pet minuta pošto su napustili kola, Gedeon Spilett i Pencroff su stigli do ruba šume, odnosno pred čistinu na čijem se drugom kraju dizala drvena ograda. Zaustavili su se. Nejasna svjetlost sumraka razlila se čistinom na kojoj nije bilo niti jednog stabla. Na trideset koračaja od njih nalazila su se vrata obora koja su, čini se, bila zatvorena. Upravo tih trideset koraka koji su dijelili rub šume od drvene ograde, predstavljali su opasni pojas ili "brisani prostor", rečeno vojničkim jezikom. U stvari, jedan ili više metaka odapetih s vrha drvene ograde oborili bi svakoga tko bi se usudio stupiti u taj prostor. Ni Gedeon Spilett ni mornar nisu bili ljudi koji bi uzmaknuli pred opasnosti, ali su isto tako bili svjesni da će oni sami biti prve žrtve svake neopreznosti koju počine, a poslije će to biti kobno i za njihove prijatelje. Ubiju li njih, što će biti od Harberta, Cvrusa Smitha i Naba? Uzbuđen što se nalazi u blizini obora u koji su se, po njegovu mišljenju, sklonili robijaši, Pencroff htjede poći naprijed, ali ga novinar zadrža svojom snažnom rukom. - Još malo i posve će se smračiti - šapne mu na uho Gedeon Spilett. - Tada ćemo stupiti u akciju. Pencroff grčevito stegne kundak svoje puške, suzdrža se i zaustavi, mumljajući nešto pritom. Ubrzo su se posve ugasile posljednje svjetlosti sumraka. Mrak koji je vladao pod gustim krošnjama, preplavio je i čistinu. Franklinovo brdo dizalo se kao golem zastor na zapadnoj strani. Mrak ubrzo padne, kao što to već biva u krajevima umjerenog pojasa. Sada je bio pravi trenutak. Otkako su stigli na rub šume, novinar i mornar nisu gubili iz vida drvenu ogradu obora. Obor je izgledao kao da u njemu nema žive duše. Vršak drvene ograde bio je nešto tamniji od okolnog mraka i posve se jasno ocrtavao. Međutim, ako su se robijaši nalazili u oboru, oni su sigurno držali stražu, kako bi se osigurali od svakog iznenađenja. Gedeon Spilett stisne ruku svome prijatelju i njih se dvojica stadoše pužući približavati oboru, pripravni svakog trenutka otvoriti paljbu iz pušaka.

468

Dizalicu su pokrenuli i ubrzo potom Harbert je već ležao u svome krevetu. 469

Jules Verne Stigli su do vrata obora, a da nikakva svjetlost nije razderala mrak.

Pencroff pokuša gurnuti vrata koja su, kao što su i novinar i on pretpostavljali, bila zatvorena. No, mornar je zamijetio da su vanjski zasuni povučeni. Po tome su mogli zaključiti da se robijaši u tom trenutku nalaze u oboru i da su, po svoj prilici, utvrdili vrata, tako da se nisu mogla silom otvorili. Gedeon Spilett i Pencroff naćulje uši. Nikakva buka nije se mogla čuti s druge strane ograde. Divlje ovce i koze vjerojatno su mirno spavale u svojim stajama i nisu uopće narušavale noćnu tišinu. Ne čuvši nikakvu buku, mornar i novinar su se pitali ne bi li bilo najbolje prebaciti se preko ograde i tako prodrijeti u obor. Samo što se to nije slagalo s uputama, koje im bijaše dao Cyrus Smith. '< Istina, taj je pohvat imao izgleda za uspjeh, ali isto tako i neuspjeh. Međutim, ako robijaši nisu ništa slutili, ako nisu znali da su naseljenici krenuli na njih, ako je, naposljetku, u tom trenutku postojala mogućnost da ih se iznenadi, jesu li smjeli upropastiti tu prigodu, prebacujući se neoprezno preko drvene ograde? Novinar nije bio za to. On je držao da će biti pametnije ako naseljenici svi skupa prodru u obor. Jedno je bilo sigurno, a to je da su se mogli prikrasti ogradi, a da ne budu zamijećeni, jer uz ogradu nije bilo nikakve straže. Kad su to ustvrdili, trebali su se vratiti ostalima i obavijestiti ih o svemu. Pencroff je vjerojatno imao takvo mišljenje, jer je bez riječi pošao za novinarom, kad se ovaj povukao u šumu. Nekoliko trenutaka potom, inženjer je bio obaviješten o stanju u oboru i oko njega. - Sad sam uvjeren - reče, pošto je malo razmislio - da robijaši nisu u oboru. - To ćemo doznati - na to će Pencroff - tek onda kad se prebacimo preko ograde. -Naprijed, prijatelji! - reče inženjer. - Hoćemo li kola ostaviti u šumi? - upita Nab. - Nećemo - odvrati inženjer - u njima su naše zalihe streljiva i hrane, a pokaže li se potreba, mogu nam poslužiti kao streljački zaklon! - Onda naprijed! - reče Gedeon Spilett. Kola iziđu iz šume i bez buke se stanu kotrljati prema drvenoj ogradi. Oko njih je vladao gusti mrak, a tišina je bila isto onako potpuna kao i u trenutku kad su se Pencroff i novinar udaljivali, puzeći po zemlji. Gusta je trava prigušila buku koraka. Naseljenici su bili pripravni na paljbu odmah odgovoriti paljbom. Po Pencroffovu nalogu Jup je išao na kraju kolone. Nab je vodio Topa na uzici da ne bi pojurio naprijed. Ubrzo su se našli pred čistinom. Bila je potpuno pusta. Ne oklijevajući, mala se skupina uputi ravno prema drvenoj ogradi obora. Za vrlo kratko 470Tajanstveni

otok

vrijeme prešli su preko opasnog prostora. Niti jedan metak nije u njih ispaljen. Kad su kola stigla do ograde, zaustaviše se. Nab se postavio ispred onaga, da bi ih zadržao. Inženjer, novinar, Harbert i Pencroff upute se prema vratima da ispitaju jesu li čime poduprta s unutarnje strane... Jedna je vratnica bila otvorena! - Što kažete na ovo? - reče inženjer, okrenuvši se prema mornaru i Gedeonu Spilettu. Ova dvojica se u čudu pogledaše. - Tako mi vlastitog zdravlja, ova su vrata maloprije bila zatvorena -reče Pencroff. Naseljenici su se sad kolebali. Jesu li se robijaši doista nalazili u oboru kad su maloprije Pencroff i novinar bili u izviđanju? A o tome nije bilo dvojbe, jer su samo oni mogli otvoriti vrata, koja su tren prije toga bila zatvorena! Jesu li još bili u oboru ili je netko od njih upravo izišao? Sva su ta pitanja zaokupljala njihove misli, ali tko je mogao odgovoriti na njih? Uto Harbert, koji je nekoliko koraka bio zašao u nutrinu obora, naglo uzmakne i zgrabi Cvrusa Smitha za ruku. - Što je sad? - upita inženjer. - Svjetlo! -U kući? -Da! Sva petorica pođu prema vratima i doista, kroz ostakljeni prozor koji se nalazio točno nasuprot njima, opaze kako treperi slabašno svjetlo. Cyrus Smith brzo donese odluku. - Ovo je jedinstvena prigoda! - reče on ostalima. Robijaše ćemo zateći zatvorene u ovoj brvnari. Oni se ničemu ne nadaju! Sad su naši! Naprijed! Naseljenici se uvuku u obor držeći uperene puške. Kola su ostavili napolju, pod stražom Jupa i Topa, koje su iz opreznosti privezali za njih. Cyrus Smith, Pencroff i Gedeon Spilett s jedne strane, a Harbert i Nab s druge, pođoše duž ograde, promatrajući onaj dio obora koji je bio u potpunom mraku i pust. Za nekoliko trenutaka sva petorica su bila ispred kuće čija su vrata bila zatvorena. Cyrus Smith dade ostalima znak rukom preporučivši im da se ne miču, a on se primakne prozoru kroz koji je najbolje probijala slaba svjetlost lojanice. On se zagleda u jedinu prostoriju brvnare. Na stoluje svijetlila upaljena svjetiljka. Pokraj stola se nalazio krevet koji je nekad služio Avrtonu za spavanje. Na krevetu je ležao neki čovjek. Odjednom Cyrus Smith uzmakne i prigušenim glasom poviče:

f v,, -_471

Jules Verne -Ayrton! Naseljenici navale na vrata razvalivši ih, tako reći, i pojure u brvnaru. Izgledalo je da Avrton spava. Po njegovu se licu vidjelo da je dugo i mnogo trpio. Oko zglobova njegovih ruku i oko članaka na njegovim nogama vidjele su se široke modrice. Cyrus Smith se nagne nad njim. - Avrtone! - poviče inženjer, zgrabivši ruku čovjeka kojega je zatekao u tako iznenadnim okolnostima. Na taj zov Avrton otvori oči i, pogledavši najprije Cvrusa Smitha, a potom sve druge, poviče: -Vi, vi ovdje? - Avrtone! Avrtone! - ponovi Cyrus Smith. - Gdje se nalazim? - U brvnari obora! -Sam? -Sam! -Ali oni će svakoga trenutka stići! - poviče Avrton. - Branite se! Branite se! I Avrton se sruši na krevet bez snage. - Spilette - reče tada inženjer - svakoga trenutka nas mogu napasti. Uvedite kola u obor. Poslije toga utvrdite vrata obora i svi se vratite ovamo! Pencroff, Nab i Gedeon Spilett pojure obaviti inženjerovu zapovijed. Nisu smjeli niti jednog trenutka izgubiti! Možda su se robijaši već domogli kola! Novinar i ostala dvojica vrlo brzo pretrče od brvnare do vrata ograde, iza koje su čuli Topa kako muklo reži. Napustivši na trenutak Avrtona, inženjer iziđe iz kuće, pripravan otvoriti paljbu. Harbert se nalazio pokraj njega. Obojica su motrili

vrhunce brdskog ogranka, koji su prevladavali oborom. Ako su robijaši tamo u zasjedi, mogli su pobiti naseljenike jednog za drugim. U tom se trenutku na istočnoj strani pojavi mjesec nad crnim zastorom šume i bijeli prostirač svjetlosti prekri nutrinu obora. Mjesečina je osvijetlila cijeli obor, njegove šumarke i potočić koji ga je navodnjavao, i široki travnati sag. Onaj dio ogranka na kojemu su se nalazili brvnara i dio drvene ograde isticali su se, obasjani svjetlošću. Na suprotnoj strani, prema vratima obora, ograda je još bila u mraku. Ubrzo se na toj strani ukaza neka crna spodoba. Bila su to kola koja su ušla u krug svjetlosti. Cyrus Smith začuje buku. To su njegovi prijatelji zatvarali vrata, čvrsto ih utvrđujući s unutarnje strane. Uto se Top žestoko otrgne s uzice i stade bijesno lajati, pojurivši prema dnu obora, nadesno od brvnare. - Oprez, prijatelji, i pripremite puške...! - poviče Cyrus Smith. Naseljenici su prislonili puške na rame i čekali trenutak početka paljbe. Top je stalno lajao. Trčeći za psom, Jup je ispuštao oštre krikove.

472

Mladi bolesnik se počeo dizati iz kreveta.

473 lJules

Verne

Naseljenici oprezno pođu za njima i tako stignu do obale malog potoka nad koji se nadnijela sjena visokih stabala. Što su ugledali tu, pri punom sjaju mjesečine? Pet ispruženih leševa na obali rijeke!

Bili su to leševi robijaša koji su se prije četiri mjeseca iskrcali na obali Lincolnova otoka! 474Tajanstveni

otok

il XIII. AVRTON PRIČA - PLANOVI NJEGOVIH NEKADAŠNJIH PRIJATELJA NJIHOV SMJEŠTAJ U OBORU - IZVRŠITELJ PRAVDE NA LINCOLNOVU OTOKU - BONADVENTURA - TRAGANJE U PREDJELU FRANKLINOVA BRDA - VISINSKE DOLINE -PODZEMNA TUTNJAVA - PENCROFFOV ODGOVOR - NA DNU KRATERA - POVRATAK Što se dogodilo? Tko je pobio robijaše? Nije li to učinio Ayrton? Nije, jer se još maloprije bojao njihova povratka! Ali, Avrton je bio zaspao tvrdim snom i naseljenici ga nisu mogli probuditi. Postoje prozborio nekoliko riječi, njim ovlada takva obamrlost da se svalio kao klada na krevet i ostao na njemu nepomičan. Zaokupljeni mislima, pod dojmom snažnog uzbuđenja, naseljenici su probdjeli cijelu noć ne napustivši Avrtonovu brvnaru, a niti su se više vratili na mjesto gdje su ležala tijela pobijenih robijaša. Bilo je više nego vjerojatno da od Avrtona nisu mogli ništa doznati o okolnostima njihove pogibije, jer on čak nije ni znao da se nalazi u brvnari obora. Ali, hoće li barem od njega doznati nešto o događajima koji su prethodili njihovoj strašnoj smrti. Kad je sutradan Avrton došao sebi iz svoje obamrlosti, mogao se uvjeriti kako su se njegovi prijatelji iskreno obradovali videći ga zdrava i čitava, poslije sto i četiri dana od njihova rastanka. Avrton im u nekoliko riječi ispriča što se dogodilo, odnosno ono stoje on znao. Sutradan po svom dolasku u obor, odnosno 10. studenoga navečer, robijaši su ga iznenadili prebacivši se preko drvene ograde obora. Svezali

475Jules

Verne

su ga i začepili mu usta. Poslije toga su ga odveli u mračnu pećinu podno Franklinova brda, gdje su se bili sklonili. Bili su odlučili ubiti ga i sutradan su naumili obaviti tu svoju nakanu, ali ga uto jedan od njih prepozna i zazove ga imenom pod kojim je bio poznat u Australiji. Ti bijednici su htjeli ubiti Avrtona, Ben Joycea su poštedjeli!

Međutim, od toga trenutka njegovi nekadašnji ortaci nisu ga više puštali na miru. Htjeli su ga privući na svoju stranu. Računali su da će se uz njegovu pomoć dokopati Granitnog dvorca, da će prodrijeti u to nedostupno prebivalište i postati gospodarima otoka, pošto pobiju naseljenike! Avrton nije popustio. Nekadašnji robijaš koji se pokajao i kome je bilo oprošteno, bio bi prije umro nego izdao svoje prijatelje. Svezan, začepljenih usta, pod budnom stražom, Avrton je čitava četiri mjeseca proveo u toj pećini. U stvari, robijaši su otkrili obor nekoliko dana po svom dolasku na otok. Otada su živjeli od njegovih zaliha, ali nisu u njemu stanovali. Iznenađeni neočekivanim dolaskom naseljenika, dvojica razbojnika otvoriše paljbu na Harberta. Jedan se od njih vratio u pećinu hvaleći se kako je ubio jednog stanovnika otoka, ali vratio se sam. Njegov prijatelj, kao što znamo, pogođen je bodežom Cvrusa Smitha. Lako je zamisliti Avrtonovu tugu i očaj kad je doznao vijest o Harbertovoj smrti! Ostala su samo četiri naseljenika, a i ta četvorica su bila prepuštena na milost i nemilost onim razbojnicima! Poslije tih događaja te za cijelo vrijeme što su ga naseljenici, zadržani Harbertovom bolesti, proveli u oboru, gusari nisu napuštali svoju pećinu, pa čak ni poslije pljačkanja Velikog vidikovca. Tada su počeli još gore postupati s Avrtonom. Njegove ruke i noge još uvijek su bile pune krvavih modrica od konopa kojima je bio svezan i danju i noću. Svakoga trenutka je očekivao da će ga umoriti. Tako je to išlo sve do trećega tjedna veljače. Robijaši su stalno vrebali neku povoljnu prigodu, te su rijetko napuštali svoju jazbinu, i to samo onda kad bi pošli u lov, bilo u nutrinu otoka, bilo prema njegovoj južnoj obali. Avrton više ništa nije čuo o svojim prijateljima, on se više nije ni nadao da će ih ikad ponovno vidjeti! Naposljetku je nesretnik posve malaksao zbog lošeg postupanja, i tako oslabio da više nije ništa ni čuo ni vidio. Zato od toga trenutka, a to znači otprije dva dana, on ne zna što se potom dogodilo. - Ali, gospodine Smithe - doda - kako to da se sada nalazim u oboru? Ta ja sam čitavo vrijeme bio zatočen u onoj pećini? -A kako oni robijaši, sada mrtvi, leže tamo usred obora? - odgovori inženjer. 476Tajanstveni

otok

- Mrtvi! - poviče Ayrton koji se unatoč svojoj iznemoglosti napola pri diže. Naseljenici ga podrže. Htio se pridignuti, oni ga puste i svi se potom upute prema potočiću. Već je bilo posve svanulo. Tamo na obali potočića ležalo je pet mrtvih robijaša u položaju u kojemu ih je zatekla smrt, koja mora da je bila munjevita. Avrton je bio vrlo iznenađen. Cyrus Smith i njegovi prijatelji šutke su ga promatrali. Na inženjerov znak, Nab i Pencroff pregledaju njihova mrtva tijela, koja su već bila ukočena od hladnoće. Na njima nisu otkrili nikakvih vidljivih rana.

Ali kad su ih pomno pregledali, Pencroff zamijeti jednome na čelu, drugome na prsima, trećem na ramenu, a četvrtom na leđima, crvenu mrljicu, nekakav jedva vidljiv ubod, za koji nisu mogli ustvrditi od čega je potjecao. - Eto, tu su pogođeni! - reče Cyrus Smith. - Nekim oružjem koje pogađa poput groma, a čija nam je tajna nepoznata! - A tko ih je pobio? - upita Pencroff. - Netko tko skrbi o pravdi na otoku - odgovori Cyrus Smith - netko tko vas je ovamo prenio, Avrtone, netko čiji utjecaj ponovno osjećamo. Taj netko za nas radi ono, što mi sami za sebe nismo sposobni uraditi, i koji se uza sve to krije od nas! - Pa potražimo ga! - poviče Pencroff. - Da, potražimo ga - odgovori inženjer - ali to tajanstveno biće koje je učinilo sva ta čudesna djela, mi nećemo pronaći dok god se njemu ne svidi pozvati nas k sebi! Ta nevidljiva zaštita, u usporedbi s kojom su izgledala ništavna njihova vlastita djela, u isto je vrijeme i ljutila i dirala inženjera. Ona je bila dokazom njegove nemoći, a to je moglo povrijediti ponosnu dušu kakva je bila inženjerova. Velikodušnost koja izbjegava da joj se oda zahvalnost, izražava tako određen prezir prema onima koje je zadužila, što je u neku ruku umanjivalo vrijednost dobročinstva, barem u očima Cvrusa Smitha. - Tražimo ga - nastavi inženjer - i dao Bog da nam jednog dana bude dopušteno tom gordom zaštitniku pokazati kako on nije pomogao nezahvalnim stvorovima! Što sve ne bih dao da mu se možemo odužiti nekom velikom uslugom, pa makar to bilo po cijenu vlastitih života! Od toga dana, traganje za tajanstvenim bićem predstavljalo je jedinu brigu stanovnika Lincolnova otoka. Sve ih je tjeralo da pronađu rješenje te zagonetke, a ono je moglo biti samo ime nekog čovjeka obdarenog doista neobjašnjivom moći i u neku ruku natprirodnom. Malo poslije, naseljenici su se vratili u brvnaru obora gdje se, zahvaljujući njihovoj skrbi, Ayrtonu ubrzo vrate i njegova duševna i tjelesna snaga. 477

Jules Verne

*

l Nab i Pencroff prenesoše leševe robijaša u šumu i pokopaše ih duboko u zemlju, na određenoj udaljenosti od obora.

Potom naseljenici ispričaju Avrtonu što se sve zbilo poslije njegova nestanka. Tako je on doznao sve što se s Harbertom bijaše dogodilo i kroz koja su sve iskušenja naseljenici prošli. Među ostalim, ispričaju mu kako se više nisu nadali da će ga ikada ponovno vidjeti, jer su se bojali da su ga robijaši bez milosti ubili. -A sada - reče Cyrus Smith završavajući svoje pričanje - moramo ispuniti jednu obvezu. Pola zadaće smo obavili, odnosno više ne moramo strahovati od tih robijaša, premda nismo svojom zaslugom ponovno postali gospodarima otoka. - Pa dobro - na to će Gedeon Spilett - prevrnimo sve labirinte po obroncima Franklinova brda! Nijedna rupa, nijedna pećina ne smiju ostati neistražene! Ah! Ako se ikad neki novinar našao pred ovako uzbudljivom tajnom, onda sam taj novinar ja, dragi moji prijatelji! -Nećemo se vratiti u Granitni dvorac dok ne pronađemo svoga dobročinitelja - na to će Pencroff. - Da! - reče inženjer. - Sve ćemo učiniti, sve što čovjek može učiniti... Ali, ponavljam, mi ga nećemo pronaći dok nam on sam to ne dopusti! - Hoćemo li ostati u oboru? - upita Pencroff. - Pa, ostanimo - odgovori Cyrus Smith - tu ima namirnica u izobilju, a ovdje smo upravo u središtu područja koje treba istražiti. Uostalom, ako bude potrebno, kolima možemo vrlo brzo stići do Granitnog dvorca. - U redu - na to će mornar - samo bih vas želio podsjetiti... -Na što? - Da ljeto brzo odmiče i da nam predstoji još jedno putovanje. - Jedno putovanje? - čudio se Gedeon Spilett. -Da! Putovanje do otoka Tabora - odvrati Pencroff. - Trebalo bi tamo odnijeti cedulju na kojoj bi bio naznačen položaj našeg otoka na kojemu se sada nalazi Ayrton. Neka se ta ceduljica nađe tamo ako škotska jahta dođe po njega. Tko zna nije li sada za to putovanje suviše kasno? - Ali Pencroffe, čime vi mislite obaviti to putovanje? - upita ga Avrton. — Bonadventurom! - Pa Bonadventure više nema! - poviče Avrton. - Moja Bonadventura više ne postoji? - zaurla Pencroff, skočivši uvis. -Ne postoji! - odgovori Avrton. - Robijaši su je otkrili u uvalici, nema tome niti osam dana, njome se otisnuli na more i... -1? - upita Pencroff, čije je srce snažno tuklo. -1 budući da više nije bilo Boba Harvevja da njom upravlja, oni su se nasukali na podvodne grebene i potpuno razbili brod! -Ah! Lupeži! Nitkovi! Razbojnici! Podle kukavice! - vikao je Pencroff kao daje poludio. -Pencroffe - htjede ga umiriti Harbert uhvativši ga za ruku -sagradit ćemo drugu Bonadventuru, i to mnogo veću! Imamo okove, svu opremu i jedra s potopljenog broda! 478Tajanstveni

otok

-Ali, znate li vi - doda Pencroff- daje potrebno pet do šest mjeseci napornog rada da bi se sagradio brod od trideset do četrdeset tona?

- Imat ćemo dostatno vremena - dopuni novinar - a za ovu godinu moramo se odreći putovanja do otoka Tabora. - Zaboga, Pencroffe, sa činjenicama se morate pomiriti -reče inženjer. - Ja se nadam da zbog toga zakašnjenja nećemo imati štete. — Ah! Moja Bonadventura! Moja jadna Bonadventura! — poviče Pencroff istinski užasnut gubitkom svoga broda kojim se toliko ponosio. Propast Bonadventure je doista bila tužan događaj za naseljenike, stoga su oni odlučili taj gubitak nadoknaditi što im prije to bude moguće. Kad je sve već tako uglavljeno, mislili su samo na to, kako bi što uspješnije priveli kraju istraživanje najskrivenijih dijelova otoka. Istraživanje su nastavili još istoga dana, 19. veljače, i ono je potrajalo još cijeli tjedan. Podnožje brda u kojemu su se račvali brojni ogranci, sačinjavalo je čitav splet dolina i uvala, vrlo ćudljivo raspoređenih. Očito je tamo, u dnu uskih ždrijela, pa čak možda u samoj nutrini Franklinova brda, trebalo nastaviti traganje. Nijedan drugi dio otoka nije mogao pružiti prikladniji zaklon čovjeku koji je želio ostati nepoznat. Ali, ti su ogranci bili tako isprepleteni daje Cyrus Smith morao pristupiti njihovu istraživanju po strogo utvrđenu redu. Naseljenici su najprije istražili čitavu dolinu što se otvarala na južnoj strani vulkana i u kojoj su se skupljale prve vode Vodopadne rijeke. Baš tu se i nalazila pećina u kojoj su se krili robijaši i u kojoj je Avrton bio zatočen do svoga povratka u obor. Taje pećina bila u istom stanju u kakvom ju je Avrton napustio. U njoj su pronašli određenu količinu streljiva i živežnih namirnica, koje su robijaši pokrali u oboru. Čitava dolina koja je završavala tom pećinom, bila je obrasla prekrasnim stablima, među kojima je prevladavala crnogorica. Pretražili su je s najvećom pomnjom, a kad su zaobišli jugozapadni ogranak pri njegovu kraju, naseljenici zađoše u vrlo uski klanac koji je počinjao od onih slikovitih gomila bazaltnih stijena na obali. Ovdje su stabla bila rjeđa. Trava je ustupila mjesto kamenu. Divlje ovce i koze skakale su po kamenim liticama. Tu je počinjao neplodni dio otoka. Od mnogobrojnih dolina koje su se račvale u podnožju Pranklinova brda, samo tri su bile obrasle šumom i bogate ispašom poput one, na kojoj je bio podignut obor koji je na zapadu graničio s dolinom Vodopadne rijeke, a na istoku s dolinom Crvenog potoka. Ta dva potoka su se u nižim dijelovima terena pretvorila u rijeke, zahvaljujući svojim pritocima, koji su prikupljali svu vodu s Franklinova brda i tako učinili plodnim njegov južni dio. Što se tiče Rijeke milosti, ona se napajala brojnim vrelima skrivenim u Jakamarskoj šumi, a ti

479

iJules Verne su izvori bili slični onima, koji su svojini bezbrojnim potočićima natapali zemljište Zmijskog poluotoka. Od te tri doline koje su obilovale vodom, jedna je mogla poslužiti kao zaklon nekom osamljeniku koji je tu mogao naći sve što mu je bilo potrebno za život. Ali, naseljenici su ih već prije bili pretražili i nigdje nisu naišli na tragove ljudskog bića. Da se taj zaklon sa svojim stanovnikom nije nalazio negdje na kraju onih golih klanaca, među odronjenim stijenama, među surovim jarugama na sjeveru, među skamenjenom lavom? U podnožju Franklinova brda, na njegovoj sjevernoj strani, nalazile su se samo dvije doline. Obje su bile široke i kratke, bez ikakva zelenila, prekrivene nepravilnim kamenim blokovima, išarane dugim morenama, popločane lavom, ispreturane velikim nateklinama raznih ruda, posute andezitom i labradoritom. Mnogo su vremena tu izgubili, jer je istraživanje toga terena bilo vrlo teško. Tu je bilo na stotine pećina, doduše nepogodnih za stanovanje, ali stoga dobro skrivenih i nepristupačnih. Naseljenici su pretražili čak i mračne hodnike koji su potjecali još iz vulkanskih vremena, i još bili crni od vatre koja je tu harala. Ti su hodnici vodili u samu utrobu. Prošli su kroz te mračne hodnike osvjetljavajući ih upaljenim buktinjama, pretražili su svako i najmanje udubljenje, ispitali dubinu svakog ponora. Ali posvuda su naišli na tišinu i muk. Činilo se da nikad nijedno ljudsko biće nije stupilo nogom u te prastare tunele, da njegova ruka nikada nije ni dotaknula ni pomaknula jednu jedinu od tih kamenih gromada. Takvi su oni bili sada, a takvi su bili i u ono vrijeme kad ih je vulkan izbacio iz vode pri stvaranju samog otoka. Premda su ti podzemni temelji izgledali potpuno pusti i tamni, Cyrus Smith je morao priznati da u njima nije vladala grobna tišina. Stigavši na dno jedne od tih mračnih pećina koja se protezala nekoliko stotina stopa u nutrinu brda, on se iznenadi kad začu muklu tutnjavu koju su još više pojačavale zvučne litice. Gedeon Spilett koji je koračao pored njega, također je čuo tu daleku tutnjavu koja je bila znakom da su podzemne snage ponovno oživjele. Više su puta obojica ćuljili uši, pa zaključiše da se neke kemijske promjene događaju u utrobi zemlje. -Vulkan nije, znači, potpuno ugašen? - doda novinar. - Možda su se od onoga našeg prvog posjeta vulkanskome krateru u unutarnjim slojevima zbile neke promjene - odgovori Cyrus Smith. -Svaki se vulkan, premda ga se drži ugašenim, može ponovno aktivirati.

- Ali ako izbije erupcija iz Franklinova brda - na to će Gedeon Spilett može li ona predstavljati opasnost za Lincolnov otok?

480

• Znaš li - reče jednoga dana Nabu - da bih ti darovao sve svoje nasljedstvo kad bi ti__

481

Jules Verne

-Ne vjerujem - odgovori inženjer. - Krater, taj sigurnosni ventil, već postoji. Suvišak vulkanskih para i lave izlit će se kroz već stvoreni otvor, kao što je to dosad i bivalo.

- Samo da lava sebi ne prokrči neki novi put k plodnim dijelovima otoka! -A zašto, dragi Spilete - odvrati Cyrus Smith - ona ne bi potekla putom koji joj je priroda odredila? - Hm! Vulkani imaju vrlo ćudljivu prirodu! - na to će Gedeon Spilett. — Jeste li zamijetili — zapita inženjer — da je nagnuće čitavog Franklinova brda oblikovano tako da pogoduje izlijevanju lave u doline koje upravo u ovom trenutku istražujemo? Neki bi potres trebao pomaknuti središte brda, pa da tok lave izmijeni svoj uobičajeni smjer. -Ali potresi su uvijek mogući u ovakvim slučajevima - primijeti Gedeon Spilett. - Slažem se - odgovori inženjer - a mogući su osobito onda kad se podzemne snage ponovno probude, a unutarnji se kanali zatvore poslije dugog mirovanja. Stoga bi, dragi Spilette, erupcija ovog vulkana bila za nas vrlo ozbiljan događaj i bilo bi mnogo bolje da se ovaj vulkan nikad ne probudi! Ali mi to ne možemo spriječiti, zar ne? U svakom slučaju, makar što se dogodilo, ja ne vjerujem da će naš posjed na Velikom vidikovcu biti ozbiljnije ugrožen. Između njega i brda zemljište je prilično udubljeno, te bi lava, makar i pošla u prvom trenutku prema jezeru, morala poslije skrenuti prema sipinama i dijelu otoka, koji se nalazi u blizini Zaljeva morskog psa. - Mi još nismo zamijetili na vrhu brda nikakav dim koji bi naviještao skorašnju erupciju — reče Gedeon Spilett. -Nismo - odvrati Cyrus Smth. - Nikakav dim ne izlazi iz kratera, čiji sam vrh upravo jučer promatrao. Ali je vrlo moguće da su se u donjem dijelu vulkanskoga ždrijela u vremenu nagomilali stijene i pepeo, stvrdnula lava i daje onaj ventil o kojemu sam maloprije govorio, suviše zatrpan u ovom trenutku. Ali, pri prvom ozbiljnom pokušaju nestat će prepreke i vi možete biti sigurni, moj dragi Spilette, da se ni otok koji je poput parnog kotla, ni vulkan, njegov dimnjak, neće rasprsnuti pod tlakom unutarnjih plinova. Unatoč svemu tome, ponavljam, meni bi bilo milije da do erupcije ne dođe. - Ipak se mi ne varamo - ponovno će novinar. - Dobro se čuje mukla tutnjava u utrobi vulkana. -Doista se čuje - ponovi inženjer, postoje neko vrijeme vrlo napeto osluškivao - i prevariti se ne možemo... Dolje se zbiva neka promjena, čiju veličinu i krajnji rezultat mi ne možemo prosuditi. Pošto su izišli iz podzemnih hodnika, Cyrus Smith i Gedeon Spilett se pridruže svojim prijateljima da bi ih upoznali s onim što su zapazili. - Gle! Gle! - poviče Pencroff. - Taj vulkan priprema neke budalaštine, ali neka samo pokuša! Naići će on na svoga gazdu...! -A na koga to? - upita Nab. 482Tajanstveni

otok

-Pa na našeg zaštitnika, Nabe! Ta naš če zaštitnik začepiti gubicu njegova kratera čim ga samo pokuša ovoriti! Kao što se vidi, mornarevo pouzdanje u božanstvo njegova otoka bilo je bezgranično, a doista je ta tajanstvena moć koja se dotad očitovala bezbrojnim neobjašnjivim djelima, izgledala bezgraničnom, a osim toga, tu moć ni njezino skrovište naseljenici nisu uspjeli

pronaći, unatoč svim svojim traganjima, unatoč svim svojim naporima i svom trudu, i više od toga, upornosti koju su unijeli u to svoje istraživanje. Od 19. do 25. veljače opseg istraživanja se proširio na čitav sjeverni dio Lincolnova otoka, gdje su pretraživali svaki i najzabitniji kutak. Naseljenici su pritom išli tako daleko da su bušili svaku kamenu pregradu, kao što policija buši zidove u sumnjivoj kući. Inženjer je čak napravio vrlo točnu skicu brda, te je proširio svoja istraživanja na najniže dijelove njegova podnožja. Pregledali su čak i vrh prvoga stožastog brijega, a potom cijelo brdo do gornjeg ruba golemog šešira u dnu kojega se nalazio krater. Učinili su i više od toga, spustili su se u ugaslo vulkansko ždrijelo. U dubinama ispod sebe jasno su čuli podzemnu tutnjavu. Uza sve to, nigdje nisu zamijetili ni dim, ni paru, niti su stijene bile vruće, dakle ništa po čemu bi se moglo zaključiti da će ubrzo doći do erupcije. Ali ni tu, kao ni na drugim dijelovima otoka, naseljenici nisu otkrili tragove onoga, koga su tražili. Stoga su svoje istraživanje prenijeli u područje sipina. Najpomnije su pretražili visoke bedeme Zaljeva morskog psa, vulkanskog podrijetla, od njihova podnožja pa sve do vrha, premda su se teško probijali do površine Zaljeva. Nikoga i ništa nisu pronašli. Naposljetku, pokazalo se da su njihovi napori bili uzaludni. Cyrus Smith i njegovi prijatelji bili su zbog toga pomalo bijesni. Trebalo je, na kraju, misliti i na povratak, jer se to njihovo traženje nije moglo protegnuti unedogled. Naseljenici su s pravom mogli zaključiti da njihov tajanstveni zaštitnik ne stanuje na površini otoka te se najluđe pretpostavke počeše rađati u njihovoj uzbuđenoj mašti. Osobito se Nab i Pencroff nisu mirili s neuobičajenosti svega toga, nego su se maštom prenosili u svijet natprirodnih pojava. Dana, 25. veljače, naseljenici se vrate u Granitni dvorac i pomoću dvostrukog konopa koji su strijelom bacili do odmorišta ulaznih vrata, uspostave svezu između svoga prebivališa i žala. Mjesec dana poslije toga, odnosno 25. ožujka, oni su proslavili treću obljetnicu svoga dolaska na Lincolnov otok!

483

9 Jules Verne XIV. PROŠLE SU TRI GODINE - PLANOVI O NOVOM BRODU ŠTO JE ODLUČENO - NAPREDAK NASEOBINE BRODOGRADILIŠTE HLADNOĆE NA JUŽNOJ POLUTKI PENCROFF SE MIRI SA SUDBINOM - PRANJE RUBLJA FRANKLINOVO BRDO Tri su godine prošle od onog dana kad su zarobljenici pobjegli iz Richmonda. Koliko li su puta u te tri godine spomenuli svoju domovinu koja im je uvijek bila u mislima! Oni su bili više nego uvjereni da je Građanski rat završen, a činilo im se nemogućim da pravedna stvar za koju se borio Sjever nije pobijedila. Ali što li se sve dogodilo u tom strašnom ratu? Koliko je u njemu proliveno krvi? Koliko je njihovih prijatelja poginulo u toj borbi? Eto, o tome su oni često razgovarali, premda nisu mogli nazrijeti dan kad će ponovno ugledati svoj zavičaj. Da se vrate u nj, pa makar na nekoliko dana, obnoviti društvene sveze s ostalim svijetom, uspostaviti svezu između svoje domovine i svog otoka i da onda provedu najdulji, pa možda i najljepši dio svoga života u toj naseobini, koju su utemeljili i koja bi potpala pod vlast njihove domovine, zar je to samo neostvariv san? Ali, taj su san naseljenici mogli ostvariti samo na dva načina: ili će se jednoga dana neki brod pojaviti u vodama Lincolnova otoka ili će sami naseljenici izgraditi brod dosta velik i snažan da njime otplove do najbliže zemlje. -Ako nam naš dobrotvor - govorio je Pencroff - ne pribavi neko sredstvo kojim bismo se vratili u domovinu! Doista, da je tko kazao Pencroffu ili Nabu da ih jedan brod od tri stotine tona čeka u Zaljevu morskog psa ili u Balonskoj luci, oni ne bi ni 484Tajanstveni

otok

pokretom tijela ni lica izrazili čuđenje. Njima je sada sve izgledalo moguće. Ali Cyrus Smith je bio manje lakovjeran, te im je savjetovao da se vrate u stvarnost. To im reče u svezi s gradnjom novoga broda, toga doista neodgodivog posla, jer se radilo o tome da se što prije odnese na otok Tabor dokument na kojemu bi bilo označeno Avrtonovo novo mjesto boravka. Bonadventure više nije bilo, a trebalo je najmanje šest mjeseci da bi se sagradio novi brod. Međutim, zima se primicala, a na putovanje nisu mogli pomišljati prije sljedećeg proljeća. - Imamo dostatno vremena pripremiti se do proljeća - reče inženjer, koji je o tim stvarima razgovarao s Pencroffom. - Budući da moramo sagraditi novi brod, ja mislim, dragi prijatelju, da bi onda bilo bolje da taj brod bude što veći. Nije posve sigurno da će škotska jahta doploviti do otoka Tabora a, osim toga, možda je ona već tamo bila prije više mjeseci i potom otplovila, pošto je uzalud tražila Avrtona.

Ne bi li bilo pametnije sagraditi takav brod kojim bismo, u slučaju potrebe, otplovili do Polinezijskih otoka ili Novog Zelanda? Što vi mislite o tome? - Ja mislim, gospodine Cvruse - odgovori mornar - da ste vi sposobni sagraditi veliki brod kao i mali. Imamo dostatno i drva i alata. Sve je to samo pitanje vremena. .- A za koliko bismo mjeseci mogli sagraditi brod od dvjesto pedeset do tri stotine tona? - upita Cyrus Smith. -Najmanje sedam do osam mjeseci - odgovori mornar. - Treba, međutim, imati na umu da dolazi zima i da se za velikih hladnoća drvo teško obrađuje. Računajmo da ćemo nekoliko tjedana zbog toga stajati besposleni, ali ako bi naš brod bio gotov do mjeseca studenoga, mogli bismo biti sretni! - Pa dobro - na to će Cyrus Smith - to bi bilo najpovoljnije vrijeme za poduzimanje malo duljega putovanja, bilo da otplovimo do otoka Tabora ili neke druge udaljenije obale. - Tako je, gospodine Cvruse - reče mornar. - Napravite projekt za brod, radnici su pripravni za rad, a vjerujem da će nam i Ayrton biti od velike pomoći u toj prigodi. Upitani za mišljenje, ostali naseljenici odobre inženjerove planove. To je, u stvari, bilo najbolje što su mogli učiniti. Doduše, gradnja broda velikog dvije do tri stotine tona predstavljala je golem posao, ali su naseljenici, na temelju dotadašnjih svojih uspjeha, imali povjerenja u vlastite snage. 485

Jules Verne

Cyrus Smith se, dakle, prihvati projektiranja broda. To vrijeme su ostali iskoristili za sječu i dovlačenje stabala od kojih če izgraditi spojnice, kostur i oplatu broda. Ta su stabla, uglavnom hrastove i brijestove, posjekli u šumama Dalekog zapada. Iskoristivši staze koje su prokrčili prigodom svoga zadnjeg izleta u taj dio otoka, napravili su put i nazvali ga Daleki zapad. Stabla su dovukli do Dimnjaka gdje su naumili graditi brod. Treba ovdje spomenuti da je taj put bio vrlo krivudav, i to uglavnom zato stoje izbor stabala odredio trasu koja je, međutim, olakšala prilaz znatnom dijelu Zmijskog poluotoka. Bilo je bitno da se ta stabla što prije izrežu i obrade, jer njihovo drvo nisu mogli uporabljivati dok je još zeleno. Trebalo gaje razrezati i pustiti neko vrijeme da se suši i otvrdne. Tesari su sa žarom radili cijeli mjesec travanj. Samo nekoliko dosta žestokih ekvinocijalnih oluja narušilo je lijepo vrijeme.

Za vrijeme svih tih radova majstor Jup im je bio od goleme koristi. Penjao se na vrhove stabala da bi za njih zakvačio konope kojima su ih potom obarali, ili je podmetao svoja ramena da bi se prevezla okresana debla. Sva su ta debla naseljenici poslagali ispod goleme drvene nadstrešnice koju su sagradili pokraj Dimnjaka, gdje su potom čekala vrijeme uporabe. U travnju je vrijeme bilo dosta lijepo, kao što često biva u mjesecu listopadu na sjevernoj polutki. Ali pritom nisu zanemarili ni poljske radove te su ubrzo nestali svi tragovi pustošenja na Velikom vidikovcu. Vjetrenjača je bila ponovno podignuta i nova su se zdanja sada nalazila na mjestu gdje je nekad bio peradarnik. Naseljenicima se činilo da je trebalo napraviti zgrade većih razmjera, jer se perad u međuvremenu bijaše znatno razmnožila. U stajama je sada bilo pet onaga, četiri snažne životinje koje se lako uprezalo u kola ili uzjahivalo, i jedno nedavno oždrijebljeno ždrijebe. Naseobina je sad raspolagala jednim plugom, te su onage uporabljivali za oranje kao što u Yorkshireu ili Kentuckvju uporabljivaju volove. Svaki je naseljenik obavljao svoj posao i nijedna ruka nije bila bez posla. A kakvo je divno zdravlje izbijalo iz tih trudbenika i kako su vesele večeri provodili u Granitnom dvorcu, praveći stotine planova za budućnost. Ne moramo niti kazati da je Ayrton sad već potpuno sudjelovao u zajedničkom životu i da mu više nije padalo na um otići živjeti u oboru. Uza sve to, on je još bio tužan, nije se rado miješao u razgovor i više je sudjelovao u radovima nego u zabavama svojih prijatelja. Na poslu je bio vrijedan, snažan, spretan, dovitljiv i oštrouman. Svi su ga cijenili i voljeli i njemu je to, dakako, bilo poznato. Međutim, naseljenici nisu zanemarili ni obor. Svaka dva dana jedan je od naseljenika uprezao kola ili uzjahivao konja i odlazio u obor pobrinuti se za stada ovaca i koza i donijeti mlijeko koje je Nabu služilo za pripremanje raznih jela. Te su izlete iskorištavali i za lov. Stoga su Harbert i Gedeon Spilett, s Topom ispred sebe, češće od ostalih odlazili 486Tajanstveni

otok

na put što je vodio do obora. Zahvaljujući odličnom oružju kojim su sada raspolagali, njihov stol nije nikada oskudijevao ni krupnom divljači kao što su kabeji, agutiji, klokani, veprovi, divlje svinje, a ni sitnom, kao što su patke, tetrijebi, fazani, jakamari, šljuke. Kunići, ostrige, nekoliko uhvaćenih kornjača, novi ulov odličnih lososa koji ponovno bijahu zašli u vode Rijeke milosti, povrće s Velikog vidikovca, šumsko voće, sve se to blago gomilalo, a da ga Nab, glavni kuhar, nije ni stizao spremiti u smočnicu. Nije potrebno ni spominjati daje brzoglasna linija između Granitnog dvorca i obora bila ponovno uspostavljena i da je radila kad bi se neki od naseljenika zatekao u oboru i morao tamo prenoćiti. Uostalom, otok je sada bio siguran. Naseljenici se više nisu morali bojati ničijeg napada, barem ne ljudi.

Pa ipak, ono što se nedavno dogodilo, moglo se ponoviti. Postojala je uvijek mogućnost nailaska gusara ili odbjeglih robijaša. Možda je na Norfolku bilo robijaša, prijatelja i ortaka Boba Harveva, koji su bili upoznati s njegovim tajnim planovima i htjeli se ugledati na njega? Stoga su naseljenici često motrili prilaze otoku i svaki dan (dalekozorom šetali širokim obzorjem što je zatvaralo Zaljev Unije i Washingtonov zaljev. Kad su odlazili u obor, oni su s istom pozornosti promatrali i more sa zapadne strane otoka, a kad bi se popeli uz ogranak, njihov je pogled obuhvaćao prilično široku razdaljinu zapadnog obzorja. Nikad nisu zamijetili ništa čudno, ali su ipak uvijek morali biti na oprezu. Tako je inženjer jedne večeri upoznao prijatelje sa svojom nakanom utvrđivanja obora. Činilo mu se da ne bi bilo zgorega da se povisi drvena ograda i da se uz nju podigne neka vrsta stražarnice, iz koje se, ustreba li, naseljenici mogu oduprijeti razbojničkim družinama. Zahvaljujući svom položaju, Granitni je dvorac držan neosvojivim te će obor sa svojim nastambama, svojim zalihama, životinjama, uvijek biti meta gusara, ma tko oni bili, koji bi se iskrcali na otok. Prema tome, ako bi naseljenici bili primorani zatvoriti se u nj, morali su biti sposobni oduprijeti se napadaču. O tom je planu trebalo još razmisliti. Uostalom, njegovo je ostvarenje, prinudno, ostavljeno za sljedeće proljeće. Oko 15. svibnja kobilica novoga broda postavljena je na navoz brodogradilišta, a ubrzo su pramčana i krmena statva, uglavljene u ureze svaka na svojem kraju, gotovo okomito stršile uvis. Hrastova kobilica bila je duga sto i deset stopa, a zahvaljujući toj dužini glavna palubna greda mogla je biti široka dvadeset i pet stopa. Ali to je bilo sve što su tesari uspjeli učiniti prije nailaska zime i lošeg vremena. Sljedećeg tjedna postavili su još prve madire na krmi, ali su poslije toga morali obustaviti gradnju. Zadnjih dana mjeseca vrijeme je bilo vrlo loše. Vjetar je puhao s istoka i ponekad snagom pravog uragana. Inženjer se zabrinuo za drvarnice brodogradilišta koje, uostalom, nisu mogli podignuti ni na jednom drugome mjestu u blizini Granitnog dvorca, jer je otočić 487

r

Jules Verne nedostatno štitio obalu od pomahnitalih valova s pučine. Za velikog nevremena valovi su tukli u samo podnožje granitnog bedema. Ali na sreću, inženjerove se bojazni nisu ostvarile. Vjetar je šibao jugoistični dio otoka te je prema tome obala Granitnog dvorca bila potpuno zaštićena hridinama Rta olupine. Pencroff i Avrton, dva najmarljivija graditelja novoga broda, nastavili su raditi dok su god mogli. Oni nisu bili od onih ljudi kojima je smetalo što im vjetar gotovo čupa kosu ni što ih kiša probija do gole kože, a zabijati čavle čekićem se može isto tako dobro po lošem kao i po lijepom vremenu. Ali, kad je žestoka studen zavladala poslije

kišovitih dana, drvo čije je vlakno otvrdnulo kao željezo teško se moglo obrađivati. Oko 10. lipnja trebalo je potpuno napustiti radove. Cyrus Smith i njegovi prijatelji morali su zapaziti da su vrlo niske temperature vladale na Lincolnovu otoku za vrijeme zimskih mjeseci. Hladnoće su se mogle usporediti s hladnoćama u državama Nove Engleske, to jest u krajevima koji se nalaze na istoj udaljenosti od ekvatora. Ako se na sjevernoj polutki ili barem u krajevima Nove Engleske i sjevernih dijelova Sjedinjenih Država ta pojava može objasniti ravničarskim oblikom zemljišta u blizini Sjevernog pola, tako da nikakve planine ne sprječavaju prodor hladnih polarnih vjetrova, ovdje se, u svezi s Lincolnovim otokom, to objašnjenje nije moglo održati. - Zamijećeno je - reče jednoga dana Cyrus Smith svojim prijateljima - da su otoci i krajevi uz more iste zemljopisne širine manje izloženi hladnoćama od sredozemnih krajeva. Ja sam često čuo tvrđenje kako su zime u Lombardiji, na primjer, mnogo oštrije nego u Škotskoj, a to se može pojasniti time da more zimi vraća toplinu koju je upilo za vrijeme ljeta. Prema tome, otoci su u još boljem položaju da se koriste tom toplinom. - Pa kako to, gospodine Cvruse - upita Harbert - da za Lincolnov otok ne vrijedi taj opći zakon? -To je teško pojasniti - odgovori inženjer. - Ja sam sklon mišljenju daje ta iznimna pojava u svezi s položajem Lincolnova otoka na južnoj polutki koja je, kao što ti je poznato, dijete moje, hladnija od sjeverne. - Doista - na to će Harbert - ledene sante u Tihom oceanu susreću se na mnogo većoj udaljenosti od Južnog nego od Sjevernog pola. - To je istina - potvrdi Pencroff. - Dok sam plovio kao lovac na kitove, nailazio sam na ledene brjegove čak ispred Rta Horna. -Onda bi se jake hladnoće na Lincolnovu otoku možda mogle pojasniti njegovom relativno neznatnom udaljenosti od leda i ledenih polja. -Vaše je mišljenje, u biti, vrlo prihvaljivo, dragi moj Spilette -odgovori Cvrus Smith i vjerojatno je blizina ledenih polja uzrokom

488

Oni prekinuše svoj posao i uzeše šutke promatrati vrhunac Franklinova brda. 489Jules Verne oštrih zima na našem otoku. Upozorit ću vas na još jednu prirodnu pojavu, zbog koje je južna polutka hladnija od sjeverne. Naime, sunce je za vrijeme

ljeta bliže ovoj polutki, ali je stoga udaljenije zimi. Time bi se moglo pojasniti šo su temperature i zimi i ljeti pretjerane, naime, zime su na Lincolnovu otoku vrlo hladne, a ljeta, naprotiv, vrlo topla. -Ali molim vas, gospodine Cvruse - upita Pencroff namrgodivši se - zastoje naša polutka, kao što kažete, tako loše podijeljena? Pa to nije nimalo pravedno! - Prijatelju Pencroffe - odgovori mu inženjer, smijući se - pravedno ili nepravedno, drukčije ne može biti, sviđalo se to nama ili ne. A evo zašto dolazi do te iznimne pojave: Zemlja ne opisuje krug oko Sunca, nego elipsu, kao što traže zakoni mehanike. Zemlja se nalazi u žarištu te elipse pa, prema tome, u određeno doba svog okretanja dolazi u apogej, to jest u najudaljeniju točku od Sunca, a u određeno opet doba u perigej, to jest u najbližu točku od Sunca. U biti, Zemlja se nalazi u najudaljenijoj točki od Sunca upravo onda, kad je na južnoj polutki zima, prema tome u takvu položaju da u ovim krajevima mora biti hladnije. Protiv toga se ne može ništa učiniti i ljudi, Pencroffe, ne znam kako veliki učenjaci bili, nikad neće moći izmijeniti raspored u svemiru koji je Bog odredio. - Pa ipak - doda Pencroff koji se nekako teško mirio s tim činjenicama - ljudi su vrlo učeni! Kolika bi se knjižurina mogla napisati, gospodine Cvruse, kad bi ona obuhvatila sve ono što ljudi znaju! - A koliko veća - odgovori Cyrus Smith - kad bi se u tu knjigu unijelo sve ono što oni ne znaju! Kako bilo da bilo, u lipnju su vladale oštre hladnoće kao i drugih godina te su naseljenici većinu vremena provodili u Granitnom dvorcu. To zatočenje je svima teško padalo, a možda najteže Gedeonu Spilettu. - Znaš li - reče jednoga dana Nabu - da bih ti darovao sve moje nasljedstvo kad bi ti bio tako dobar pa me otišao, nije bitno kamo, pretplatiti na neke, bilo kakve novine! Doista, najteže mi pada to, što ne znam ujutro ono što se dogodilo na nekome drugome mjestu. U naseobini Lincolnova otoka živjelo se sada u najvećem blagostanju. To je bila posljedica trogodišnjih napora naseljenika. Uništeni gusarski brod bio je za njih novi izvor bogatstva. Da se i ne spominje potpuna brodska oprema kojom će opremiti brod koji se nalazio u gradnji. Spremišta Granitnog dvorca su sad bila puna posuđa i alata svih vrsta, oružja i streljiva, odjeće i raznih naprava. Sad im više nije bilo potrebno da sami proizvode debelo valjano sukno. Naseljenici koji su prve zime provedene na otoku mnogo patili od hladnoće, sada se više nisu bojali njezina dolaska. I s rubljem su bili dobro opskrbljeni i držali ga uvijek u najvećoj čistoći. Iz natrijeva klorida, to jest iz obične morske soli, 490Tajanstveni otok Cyrus Smith je lako izdvajao sodu i klor. Soda koju je lako pretvoriti u karbonat sode, i klor od kojega je pravio kalcijeve i druge kloride, služili su za razne potrebe u kućanstvu, a osobito za pranje rublja. Uostalom, rublje su sada prali četiri puta godišnje, kao što se to u prastaro vrijeme radilo u obiteljima. Neka nam bude dopušteno nadodati

ovom prigodom da su se Pencroff i Gedeon Spilett, koji je čekao da mu raznosač donese novine, osobito isticali u pranju rublja. Tako su prošli zimski mjeseci lipanj, srpanj i kolovoz koji su te godine bili osobito hladni. Srednja temperatura nije bila viša od 8 stupnjeva po Fahrenheitu ili 13 stupnjeva i 33 minute ispod nule po Celziju. Bila je, prema tome, niža nego prethodnih zima. No, zato je divan plamen stalno plamtio na ognjištima u Granitnom dvorcu i šarao crnim prugama granitni bedem! Dakako da nisu štedjeli ogrjev. Osim toga, otpaci drva namijenjenog izgradnji broda dobro su im došli da štede ugljen čiji je prijevoz predstavljao prilično mučan posao. I ljudi i životinje su se osjećali dobro. Majstor Jup je bio ponešto zimogrozan, treba priznati. To mu je možda, bio jedini nedostatak, ali su mu naseljenici sašili kućni haljetak podstavljen pamukom. On je bio tako vješt, vrijedan, neumoran, skroman i šutljiv sluga da je mogao poslužiti kao uzor svim svojim dvonožnim kolegama i Staroga i Novog svijeta. - Pa što - govorio je Pencroff- kad netko ima četiri ruke, onda se od njega može očekivati da dobro obavi svoj posao! Doista, oštroumni četverorukac ga je posve dobro obavljao! Za sedam mjeseci koji su prošli od njihova posljednjeg istraživanja u blizini Franklinova brda, te u tijeku rujna s kojim se vratilo lijepo vrijeme, nitko nije spominjao tajanstvenoga zaštitnika. Njegovu nazočnost nisu osjetili ni u jednoj prilici. Istina, nije ni bilo potrebno da se očituje, jer se ništa nije dogodilo, ništa takvog što bi naseljenike dovelo u težak položaj. Cyrus Smith je zamijetio, uz to, da se sveze između nepoznatoga bića i stanovnika Granitnog dvorca, ako su se ikad uspostavile kroz granitnu stijenu i ako ih je Top svojim nagonom ikad predosjetio, ovaj put nisu očitovale. Pas više nije režao, niti je Jup pokazivao znakove nemira. Dva prijatelja se, jer to su i bili, nisu više motali oko otvora unutarnjeg bunara, više nisu ni lajali, ni skvičali na onako čudan način daje to inženjer odmah uočio. Alije li on mogao jamčiti da se više nije imalo što reći o toj zagonetci i da više nikad o njoj neće biti riječi? Je li on mogao potvrditi da se tajanstveni neznanac neće nekim stjecajem prigoda ponovno pojaviti na pozornici događaja? Tko zna stoje budućnost krila? Naposljetku je i ta zima prošla, ali jedan događaj čije su posljedice mogle biti vrlo teške, zbio se točno prvih dana koji su naviještali proljeće. Bacivši pogled na vrhunac Franklinova brda, Cyrus Smith opazi dim koji se kovitlao iznad kratera i dizao uvis. 491

r

jTajanstveni otok Cyrus Smith je lako izdvajao sodu i klor. Soda koju je lako pretvoriti u karbonat sode, i klor od kojega je pravio kalcijeve i druge kloride, služili su za razne potrebe u kućanstvu, a osobito za pranje rublja. Uostalom, rublje su sada prali četiri puta godišnje, kao što se to u prastaro vrijeme radilo u obiteljima. Neka nam bude dopušteno nadodati ovom prigodom da su se Pencroff i Gedeon Spilett, koji je čekao da mu raznosač donese novine, osobito isticali u pranju rublja. Tako su prošli zimski mjeseci lipanj, srpanj i kolovoz koji su te godine bili osobito hladni. Srednja temperatura nije bila viša od 8 stupnjeva po Fahrenheitu ili 13 stupnjeva i 33 minute ispod nule po Celziju. Bila je, prema tome, niža nego prethodnih zima. No, zato je divan plamen stalno plamtio na ognjištima u Granitnom dvorcu i šarao crnim prugama granitni bedem! Dakako da nisu štedjeli ogrjev. Osim toga, otpaci drva namijenjenog izgradnji broda dobro su im došli da štede ugljen čiji je prijevoz predstavljao prilično mučan posao. I ljudi i životinje su se osjećali dobro. Majstor Jup je bio ponešto zimogrozan, treba priznati. To mu je možda, bio jedini nedostatak, ali su mu naseljenici sašili kućni haljetak podstavljen pamukom. On je bio tako vješt, vrijedan, neumoran, skroman i šutljiv sluga da je mogao poslužiti kao uzor svim svojim dvonožnim kolegama i Staroga i Novog svijeta. - Pa što - govorio je Pencroff- kad netko ima četiri ruke, onda se od njega može očekivati da dobro obavi svoj posao! Doista, oštroumni četverorukac ga je posve dobro obavljao! Za sedam mjeseci koji su prošli od njihova posljednjeg istraživanja u blizini Franklinova brda, te u tijeku rujna s kojim se vratilo lijepo vrijeme, nitko nije spominjao tajanstvenoga zaštitnika. Njegovu nazočnost nisu osjetili ni u jednoj prilici. Istina, nije ni bilo potrebno da se očituje, jer se ništa nije dogodilo, ništa takvog što bi naseljenike dovelo u težak položaj. Cyrus Smith je zamijetio, uz to, da se sveze između nepoznatoga bića i stanovnika Granitnog dvorca, ako su se ikad uspostavile kroz granitnu stijenu i ako ih je Top svojim nagonom ikad predosjetio, ovaj put nisu očitovale. Pas više nije režao, niti je Jup pokazivao znakove nemira. Dva prijatelja se, jer to su i bili, nisu više motali oko otvora unutarnjeg bunara, više nisu ni lajali, ni skvičali na onako čudan način daje to inženjer odmah uočio. Alije li on mogao jamčiti da se više nije imalo što reći o toj zagonetci i da više nikad o njoj neće biti riječi? Je li on mogao potvrditi da se tajanstveni neznanac neće nekim stjecajem prigoda ponovno pojaviti na pozornici događaja? Tko zna stoje budućnost krila?

Naposljetku je i ta zima prošla, ali jedan događaj čije su posljedice mogle biti vrlo teške, zbio se točno prvih dana koji su naviještali proljeće. Bacivši pogled na vrhunac Franklinova brda, Cyrus Smith opazi dim koji se kovitlao iznad kratera i dizao uvis. 491

Jules Verne XV BUĐENJE VULKANA - PROLJEĆE - NASTAVAK RADOVA -VEČER 15. LISTOPADA - JEDAN BRZOJAV - POZIV -ODGOVOR ODLAZAK U OBOR - IZVJEŠĆE - JOŠ JEDNA ŽICA - BAZALTNA OBALA - PLIMA - OSEKA - PEĆINA -BLISTAVA SVJETLOST Inženjer odmah o tome izvijesti naseljenike. Oni prekinuše svoj posao i uzeše šutke promatrati vrhunac Franklinova brda Vulkan se, dakle, probudio i plinovi su probili mineralni sloj nagomilan na dnu kratera. Ali hoće li podzemne vode izazvati silovite erupcije? To nitko nije mogao zapriječiti. Ali, ako bi i došlo do erupcije, moglo se pretpostaviti da pritom neće cijeli Lincolnov otok nastradati. Izlijevanje lave iz vulkanskoga ždrijela ne mora uvijek biti kobno. Otok je već otprije doživio ta iskušenja što su dokazivali slojevi lave kojima su bili prošarani sjeverni ogranci brda. Osim toga, sam je oblik kratera bio okrnjen pri vrhu tako da se lava slijevala na suprotnu stranu od plodnih dijelova otoka. Međutim, ono što se već dogodilo, nije se moralo ponoviti. Često se na vrhu vulkana zatvore stari krateri, a otvore novi. To se događalo i u Starom, i u Novom svijetu: na Etni, Popocatepetlu, Orizabi. Uoči erupcije nekoga vulkana čovjek se uvijek boji najgoreg. Bilo bi dostatno da se pojavi potres, prirodna pojava koja često prati vulkanske erupcije pa da se unutarnje ustrojstvo planine izmijeni i da se novi putovi otvore usijanoj lavi. Cyrus Smith pojasni sve te stvari svojim prijateljima i, ne pretjerujući nimalo, upozori ih na loše i dobre strane njihova položaja. 492Tajanstveni

otok

Na kraju, oni su bili nemoćni bilo što poduzeti. Ako potres ne razdrma tlo, Granitni dvorac, čini se, neće biti ugrožen. Alije postojala mogućnost da obor nastrada ako se neki novi krater otvori na južnim ograncima Franklinova brda. Od toga dana para je stalno sukljala iz vrha brda. Naseljenici su opazili da se ta para svakoga dana diže sve više uvis i biva sve gušćom. Međutim, u njezinim gustim kolutovima nije se vidio plamen. Sve se još odigravalo u donjem dijelu glavnoga kratera.

Međutim, vrijeme je bilo lijepo i naseljenici se svim snagama bace na posao. Žurili su što su više mogli graditi brod. Na slapu koji, se rušio na žalo blizu Granitnog dvorca, Cyrus Smith sagradi pilanu koja je debla stabala brzo pretvarala u daske i madire. Mehanizam te pilane je bio jednostavan poput mehanizma seljačkih pilana u Norveškoj. Trebalo je postići da drvo u vodoravnom položaju dospije pod okomito položenu pilu, a inženjer je to uspio napraviti pomoću jednoga kotača, dvaju valjaka i jednoga vitla, zgodno ih rasporedivši. Krajem rujna kostur broda, odnosno jedrenjaka s dva jarbola, već se ocrtavao u brodogradilištu. Rebra su bila zamalo gotova, a sve je te dijelove držao skupa privremeni luk, te su se već nazirali oblici broda. Taj će jedrenjak, lijepo oblikovana pramca i izdužena oblika prema krmi, biti očito sposoban za daleku plovidbu ako se to pokaže potrebnim. Međutim, još će dosta vremena proći prije nego što brod dobije vanjsku i unutarnju oplatu, prije nego što bude sagrađena paluba. Na veliku sreću, naseljenici su spasili okove gusarskoga broda, nakon što je ovaj odletio u zrak i potonuo. Iz razbijenih dasaka i spojnica Avrton i Pencroff su povadili zglavke i veliku količinu bakrenih čavala. Time je kovačima bio prišteđen trud, ali su zato tesari imali posla napretek. Radovi na gradnji broda morali su biti prekinuti cijeli jedan tjedan radi žetve, kosidbe i prijevoza raznih plodova kojima je dobro rodio Veliki vidikovac. Kad su ti poslovi obavljeni, svaki je trenutak bio posvećen radu na jedrenjaku. Kad bi pala noć, naseljenici su doista bili posve iscrpljeni. Da ne bi izgubili ni jedan trenutak, promijenili su vrijeme obroka: ručali su u podne, a večerali kad bi se danju ugasila svjetlost. Tada su se penjali u Granitni dvorac i žurno odlazili na spavanje. Ipak je ponekad razgovor, kad bi se dotaknuo neke zanimljive teme, odgodio na trenutak vrijeme polaska na odmor. Često su se i rado upuštali u razgovore o budućnosti i promjenama do kojih će doći kad jedrenjakom otplove do najbliže zemlje. Ali u svim tim snovima o budućnosti uvijek bi bila nazočna misao o ponovnom povratku na Lincolnov otok. Nikad oni neće napustiti tu naseobinu u koju su uložili toliko truda i gdje su tolike uspjehe postigli, a kojoj će veza s Amerikom dati novi polet. Pencroff i Nab su se nadali da će na Lincolnovu otoku završiti svoj vijek. - Harberte - pitao je Pencroff dječaka - zar ne, vi nikada nećete napustiti Lincolnov otok? 493Jules

Verne

- Nikada, Pencroffe - odgovori dječak - a pogotovu ga neću napustiti ako i ti odlučiš ostati na njemu! - Već sam odlučio, dragi moj mladiću - na to će Pencroff. - Ja ću vas čekati ovdje! Dovest ćete sa sobom svoju ženu i djecu, pa ću ja od vaših dječaka načiniti prave pravcate bećare. - Slažem se - odgovarao je Harbert smijući se i crveneći u isti trenutak.

-A Vi ćete, gospodine Cvruse - nastavljao je mornar ponesen oduševljenjem — biti doživotni guverner otoka! Da, zbilja, koliko bi stanovnika ovdje moglo živjeti? Barem deset tisuća! Tako su oni razgovarali i puštali Pencroffa da se zanosi i, riječ po riječ, napokon se i novinar zanese i odluči tu osnovati list New Lincoln Heraldl Takva je čovjekova narav. Potreba da stvori trajna djela koja će ga nadživjeti, znak je da je on jači od svih bića koja žive na Zemlji. Na tome se temelji njegova nadmoć i to je opravdava u čitavom svijetu. Naposljetku, tko zna nisu li i Jup i Top maštali o svojoj budućnosti. Avrton je šutio i svim srcem želio ponovno ugledati lorda Glenarvana i pred svima se pokazati kao čovjek koji se vratio časnu životu. Jedne večeri, to je bilo 15. listopada, razgovor se poveo o svim tim pretpostavkama i produljio se do kasnije nego obično. Bilo je devet sati navečer. Svi su već naveliko zijevali, premda su to htjeli prikriti. Trebalo je poći na odmor i Pencroff se već bio uputio k svom krevetu, kadli iznenada zazvoni telegrafsko zvonce smješteno u velikoj dvorani. Svi su bili tu: Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Harbert, Avrton, Pencroff i Nab. Dakle, nitko od naseljenika nije bio u oboru. Cyrus Smith ustane. Njegovi se prijatelji nijemo pogledaju, uvjereni da su pogrešno čuli. - Što mu sad ovo znači? - poviče Nab. - Da to sam vrag nije zazvonio! Nitko ne odgovori. — Vrijeme je olujno — primijeti Harbert. — Nije li možda pod utjecajem elektriciteta... Harbert nije dovršio rečenicu. Inženjer, u kojega su bili uprti svi pogledi, niječno odmahne glavom. - Pričekajmo - na to će Gedeon Spilett. - Ako je to znak, onda će ga onaj tko ga je maloprije dao, ponovno dati. -Ali, što mislite, tko bi to mogao biti? - poviče Nab. - Pa - odogovori Pencroff- onaj što... Mornaru presiječe riječ ponovno zujanje zvonca. Cyrus Smith krene prema uređaju, pusti struju kroz žicu i uputi njome ovo pitanje: - Što želite? Poslije nekoliko trenutaka igla se stane micati po abecednom kazalu i stanovnici dobiju ovaj odgovor: - Dođite što prije u obor! -Napokon! - poviče Cyrus Smith. 494Tajanstveni

otok

Da! Konačno! Tajna će biti rasvijetljena! Radoznali i uzbuđeni, naseljenici više nisu osjećali potrebu za odmorom. Ne izustivši ni riječi, oni su u nekoliko trenutaka napustili Granitni dvorac i našli se na žalu. Samo su Top i Jup ostali, jer im nisu bili potrebni. Noć je bila vrlo mračna. Toga dana je mladi Mjesec nestao s nebeskoga svoda u isto vrijeme kad i sunce. A, kao što je prije toga zamijetio Harbert, gusti olujni oblaci tvorili su nizak i težak svod koji je u cijelosti prekrio sjaj zvijezda. Poneki bljesak munje, kao odsjev daleke oluje, osvijetlio bi obzor.

Možda će za nekoliko sati gromovi sijevati iznad samog otoka. Noć je prijetila olujom. Ali tama, ma kako gusta bila, nije mogla zaustaviti ljude kojima je bio poznat put prema oboru. Uspeli su se lijevom obalom Rijeke milosti i stigli na zaravan, potom su prešli preko mosta na Glicerinskom potoku i krenuli naprijed kroz šumu. Hodali su ubrzanim korakom. Svi su bili neuobičajeno uzbuđeni. Bili su sigurni da će napokon okriti tajnu, doznati ime tajanstvenoga bića koje se stalno upletalo u njihov život, toga bića čiji su blagotvorni utjecaj stalno osjećali, bića čija je snaga bila tako velika! Nije li, u stvari, bilo vjerojatno da se taj neznanac umiješao u njihov život, da je on do sitnica poznavao njihov život, da je on čuo sve ono što se govorilo u Granitnom dvorcu i zbog toga uvijek priticao u pomoć u pravome trenutku? Obuzeti svim tim razmišljanjima, svi su naseljenici ubrzavli korake. Ispod krošanja stabala bila je takva tama da nisu ni vidjeli rub puta. U šumi je bila potpuna tišina. Pod zračnim tlakom olujne noći i životinje i ptice su bile nepomične i nijeme. Povjetarac nije mrsio krošnje drveća. Jedino je korak naseljenika odjekivao u toj mračnoj noći, odbijajući se od tvrdoga tla. Za vrijeme prve četvrti sata tog prinudnog marša, šutnju je prekinuo jedino Pencroff: - Trebali snio ponijeti svjetiljku sa sobom. I inženjer odgovori: - Pa uzet ćemo je u oboru. Cyrus Smith i njegovi prijatelji napustili su Granitni dvorac u devet sati i dvanaest minuta. U devet i četrdeset i sedam minuta već su bili prevalili tri milje od pet, koliko je iznosila udaljenost od ušća Rijeke milosti do obora. U tome trenutku bjeličaste munje proparaju nebo iznad otoka i osvijetle crne obrise lišća na drveću. Njihovi snažni bljesci zasljepljivali su naseljenike. Bilo je očito da će se oluja ubrzo razmahati. Sijevanje je, bivalo sve češće i sjajnije. Daleka grmljavina valjala se u nebeskim visinama. Zračni tlak je bio tako jak da ih je gotovo gušio. Naseljenici su išli naprijed, kao da ih je gurala neka neodoljiva snaga. U deset sati i četvrt, pri jasnom bljesku munje ugledaju drvenu ogradu obora. Upravo su prošli kroz vrata, kadli prasak groma snažno odjekne.

495

r

I

Jules Verne

U trenutak su prešli preko obora i Cyrus Smith se nađe pred brvnarom. Možda se unutra nalazio neznanac, jer je samo iz kućice mogao biti poslan onaj brzojav. Međutim, nikakvo svjetlo nije probijalo kroz jedini prozor. Inženjer pokuca na vrata. Ne dobi odgovora. Cyrus Smith otvori vrata i naseljenici uđoše u brvnaru koja je bila obavijena potpunim mrakom. Nab kresnu o kresivo i trenutak potom s upaljenom svjetiljkom pregledaju sve kutove prostorije. Nikoga nije bilo unutra, a sve su se stvari nalazile u onom stanju u kojemu su ih ostavili. - Da nismo postali žrtvama neke varke? - prošaputa Cyrus Smith. Ne! To nije bilo moguće! Brzojav je jasno kazivao: "Dođite što prije u obor!" Približili su se stolu koji je bio opremljen napravama za slanje brzojava. Sve je tu bilo na svome mjestu: baterija, kutija u kojoj se nalazila, a isto tako i odašiljač i prijamnik. - Tko je ovdje bio posljednji put? - upita inženjer, obrativši se svojim prijateljima. - Ja, gospodine Smith, - odgovori Avrton. - Prije četiri dana. - Hej, evo ceduljice! - poviče Harbert i pokaza na papir što je ležao na stolu. Na tom su papiriću bile napisane ove riječi na engleskom jeziku: "Idite tragom nove žice!" — Hajdemo! — poviče Cyrus Smith kojemu odmah bi jasno da brzojav nije bio poslan iz obora, nego iz tajanstvenoga zaklona koji je dodatnom žicom, zakvačenom za staru, bio izravno povezan s Granitnim dvorcem. Nab dohvati upaljenu svjetiljku i svi napuste obor. Oluja je sada bjesnila velikom žestinom. Vremenski razmak između svakog sijevanja i svake grmljavine znatno se skratio. Oluja će se ubrzo sručiti na Franklinovo brdo i cijeli otok. Pri svakom bljesku mogao se vidjeti vrh vulkana iz kojega je sukljala para. U krugu obora, između brvnare i drvene ograde nisu pronašli nikakvu telegrafsku žicu. Pošto su, međutim, prošli kroz vrata, inženjer potrči pravo do prvoga telegrafskog stupa i pri bljesku munje zamijeti novu žicu koja je od izolatorske čašice padala do zemlje. -Evoje! -reče. Ta se žica pružala tlom, ali je cijelom dužinom bila obložena nekom izolatorskom tvari, kao što su to podmorski kabeli, što je osiguravalo slobodan prijenos električne struje. Sudeći po njezinu položaju, izgledalo je da prolazi kroz šumu i južne ogranke brda, te se, prema tome, pružala prema zapadnome dijelu otoka. - Idimo za njom! - reče Cyrus Smith.

496 • Kapetane Nemo, vi ste nas pozvali ovamo! Evo, stigli smo! 497Jules

Verne

Ponešto uz pomoć svjetlosti svjetiljke, a nešto uz pomoć bljeskova munja, naseljenici pođoše putom kojim je bila položena žica. Grmljavina više nije prestajala i takvom je silinom tutnjala da naseljenici nijednu riječ nisu mogli međusobno izmijeniti. Uostalom, nikome i nije bilo do razgovora, nego samo do toga da idu naprijed. Cyrus Smith i njegovi prijatelji popeše se najprije uz ogranak, koji je dijelio dolinu gdje se nalazio obor i dolinu kojom je protjecala Vodopadna rijeka koju su pregazili na najužem mjestu. Idući tragom žice koja je negdje bila

nategnuta po niskim granama drveća, a negdje se opet vukla po zemlji, oni nisu mogli pogriješiti put. Inženjer je pretpostavljao da će se žica možda zaustaviti u dnu doline i da će tamo pronaći nepoznato skrovište. Ali od toga ne bi ništa. Morali su se ponovno popeti uz jugozapadni ogranak i spustiti se na golu zaravan, koja je završavala bedemom bazaltnih stijena, onako čudno nagomilanih. Katkad bi se poneki od naseljenika sagnuo, rukom napipao žicu i promijenio smjer kretanja, ako bi se pokazalo daje to potrebno. Više nije bilo nikakve dvojbe daje žica vodila ravno prema moru. Sigurno se tamo, u nekoj dubokoj pećini vulkanskoga podrijetla, nalazilo skrovište koje su dotad uzalud tražili. Čitavo se nebo blistalo od munja. Bljesak se nastavljao na bljesak. Gromovi su više puta udarili u vrh vulkana i sjurili se usred gustoga dima koji je izlazio iz kratera. Na trenutak je izgledalo da iz brda suklja plamen. U jedanaest sati manje nekoliko minuta naseljenici su stigli na visoki rub obale koja se izdizala nad pučinom, koja je oplakivala zapadni dio otoka. Digao se vjetar. Pet stotina stopa ispod njih bučali su valovi. Cyrus Smith je izračunao da su njegovi prijatelji i on od obora dovde prevalili milju i pol puta. Sad je žica zašla među hridine i spuštala se dosta strmom padinom jednog vrlo uskog i krivudavog jarka. Naseljenici nastave za njom izlažući se opasnosti da stanu na neku labavo uglavljenu stijenu u svom ležištu i sruše se u more. Silaženje je bilo vrlo opasno, ali se oni nisu obazirali na tu opasnost, oni više nisu gospodarili sobom, jer ih je neka neodoljiva snaga vukla k tome tajanstvenome mjestu kao što magnet privlači željezo. I tako su oni gotovo nesvjesno sišli niz tu jarugu koja je, tako reći, u pol bijela dana bila neprohodna. Kamenje se kotrljalo i sjajilo kao vatreni meteori kad bi prošli osvijetljenim mjestima. Cyrus Smith je išao na čelu kolone, Ayrton na njezinu začelju. Na mjestima su napredovali stopu po stopu, na mjestima se klizali po glatkom kamenju, a onda se podizali i nastavljali dalje. Naposljetku je žica naglo skretala po hridinama morske obale, o koje su plime sigurno bijesno udarale. Naseljenici su stigli do donje granice bazaltnog bedema. 498Tajanstveni otok Tu se pružala uskajzbočina, koja je tekla vodoravno i usporedno s morskom površinom. Žica je išla tom izbočinom, a oni za njom. Nisu napravili ni stotinu koraka, a ta se izbočina u blagom nagnuću spustila do razine samih valova. Inženjer zgrabi žicu i opazi da ona ulazi u more. Zaustavivši se kraj njega, njegovi su prijatelji bili začuđeni. Uzvik razočaranja, gotovo očaja, ote im se iz grudi. Zar da se naglavce bace u more i onda u njemu traže neku podmorsku pećinu? U stanju i duševne i tjelesne napetosti koja je njima u tome trenutku ovladala, oni ne bi bili ni trenutka oklijevali.

Jedna inženjerova napomena ih zaustavi. Cyrus Smith povede svoje prijatelje pod jednu kamenu izbočinu i reče: - Počekajmo ovdje! More je sada visoko. Kad nastupi oseka, pred nama će biti otvoren put. -Ali, što vas navodi da vjerujete u to?... - upita ga mornar. - On nas ne bi pozvao kad ne bi postojala mogućnost da stignemo do njega! Cyrus Smith je to kazao tako uvjerljivim glasom da nitko nikakvu primjedbu ne napravi na te njegove riječi. Uostalom, ta je njegova primjedba bila više nego logična. Valjalo je priznati daje u dnu bazaltnog bedema postojao neki otvor koji je u ovome trenutku bio pokriven morem, ali je za vrijeme oseke bio prohodan. Trebalo je pričekati nekoliko sati. Naseljenici su se šćućurili ispod nadsvođenog udubljenja u jednoj stijeni. Kiša je počela padati. Ubrzo je iz oblaka razderanih munjama kao iz kabla lijevala kiša. Tutnjava grmljavine, pojačana jekom, dobi veličanstvenu zvučnost. Naseljenici su bili do krajnje granice uzbuđeni. Sve mnoštvo čudnih, nevjerojatnih misli motalo im se po glavi. Oni su zamišljali neku golemu, natprirodnu ljudsku pojavu koja je jedino odgovarala predodžbi koju su oni stvorili o tajanstvenom duhu otoka. Noseći ispred sebe svjetiljku, Cyrus Smith točno u ponoć siđe do razine vode da promotri raspored stijena. Prije dva sata počela je djelovati oseka. Inženjer se nije prevario. Svod prostrane pećine počeo se ocrtavati iznad vode. Skrećući pod pravim kutom, žica je ulazila u tu razvaljenu čeljust. Cyrus Smith se vrati k svojim prijateljima i jednostavno im reče: - Za jedan sat će biti moguće proći kroz otvor. - Dakle, taj otvor postoji? - upita Pencroff. - Zar ste dvojili o tome? - odvrati Cyrus Smith. - Ali, ta će pećina do određene visine biti napunjena vodom - primijeti na to Harbert. 499

Jules Verne l

- Ili će se voda posve povući iz nje - odgovori Cyrus Smith - i mi ćemo u tom slučaju pješice proći njome ili se voda neće povući, ali će nam u tom slučaju neko sredstvo za prijevoz biti stavljeno na raspolaganje. Još je jedan sat prošao. Pod pljuskom kiše svi su sišli do morske razine. Za tri sata more se bijaše spustilo petnaest stopa. Vrh svoda pećine dizao se najmanje osam stopa iznad mora. Taj svod je bio nalik svodu mosta ispod kojega protječe zapjenjena voda.

Sagnuvši se, inženjer zamijeti neki tamni predmet koji je plivao na površini. On ga privuče k sebi. Bio je to čamac svezan konopom za jednu izbočinu na unutarnjem zidu. Taj je čamac bio načinjen od limenih ploča, zakovanih željeznim klincima. Dva vesla su ležala na dnu čamca, ispod klupa. -Ukrcajmo se! - reče inženjer. Za nekoliko trenutaka svi su naseljenici bili u čamcu. Nab i Ayrton se prihvate vesala, dok se Pencroff stavio na kormilo. Postavivši svjetiljku na prednju statvu čamca, Cyrus Smith je na pramcu osvjetljavao put. Svod pećine ispod kojega je u početku čamac klizio, odjednom se digao, ali mrak je bio suviše gust, a svjetlost svjetiljke suviše slaba da bi se mogao odrediti opseg te pećine, njezina širina, visina i dubina. Usred toga podzemlja od bazaltnih stijena vladala je potpuna tišina. Nikakva se buka nije ovamo probijala izvana, pa čak se ni bljeskovi groma nisu mogli probiti kroz njezine debele zidove. Na nekim dijelovima zemaljske kugle postoje ovakve goleme pećine slične velikim prirodnim hramovima. One potječu od pamtivijeka. Jedne je preplavila morska voda, u drugima su se smjestila čitava jezera. Takva je Finglalova špilja na otoku Staffa, jednom otočiću u Hebridima, takve su Morgatske pećine u zaljevu Dournenez u Bretanji, Bonifacijeve špilje na Korzici, pa u fjordu Lyse u Norveškoj, takva je golema pećina Mammouth u Kentuckvju, visoka pet stotina stopa, a duga više od dvadeset milja! Na više mjesta na zemaljskoj kugli priroda je stvorila te podzemne hramove i sačuvala ih da im se ljudi dive. Je li se ova pećina kojom su sada naseljenici plovili, protezala do samoga središta otoka? Tako je čamac plovio oko četvrt sata i kretao sad lijevo, a sad desno prema kratkim uputama što ih je inženjer izdavao Pencroffu. Odjednom inženjer zapovjedi: -Više desno! Čamac promijeni smjer i približi se desnom zidu pećine. Inženjer je s pravom htio ustvrditi ide li žica stalno duž toga zida. Žica je bila zakvačena za izbočine stijena. -Naprijed! - poviče Cyrus Smith. Oba vesla zasijeku u crnu vodu i čamac klizne naprijed. 500Tajanstveni

otok

Tako je čamac plovio još oko četvrt sata. Od otvora kroz koji su ušli u tu pećinu mora da su prevalili oko pola milje. Uto ponovno odjekne glas Cvrusa Smitha. - Zaustavite čamac! - poviče. Čamac se zaustavi i naseljenici opaze živu svjetlost koja je obasjavala golemi prostor koji se tako duboko uvukao u nutrinu otoka. Sad su mogli razgledati tu pećinu za koju nitko živ ne bi pretpostavio da postoji.

Stotinu stopa iznad njihovih glava dizao se svod poduprt bazaltnim stupovima koji su izgledali kao da su na isti kalup napravljeni. Viseće i nepravilne stijene neobična svoda počivale su na stotinama i stotinama stupova koje je priroda podigla u vrijeme stvaranja zemaljske kugle. Bazaltni trupci, uglavljeni jedni u druge, dizali su se četrdeset do pedeset stopa uvis, a more, ovdje potpuno mirno, premda je napolju bjesnilo, oplakivalo je njihove temelje. Sjaj svjetlosti, na koju je inženjer upozorio svoje prijatelje, osvjetljivao je svaki oštar brid i zabadao se u nj šiljcima. Prodirao je, tako reći, kroza zidove kao da su bili prozračni i pretvarao u blistavo drago kamenje najmanje izbočine tog podzemnog prostora. Zbog odbijanja svjetlosti, površina vode se bljeskala u raznim bojama, te se zbog toga činilo da čamac plovi između dva blistava pojasa. Bilo je očito kakve su prirode, kakva su podrijetla bile zrake što su izbijale iz svjetlosnog izvora; jasne i ravne, lomile su se na svim kutovima i izbočinama podzemne pećine. Potjecale su iz električnog izvora, stoje odavala njihova bjelkasta boja. Poput sunčevih zraka ispunjavale su cijelu pećinu. Na znak Cvrusa Smitha vesla ponovno urone u vodu koja pritom zasvjetluca poput stotine rubina. Čamac se uputi prema svjetlosnom izvoru od kojega je ubrzo bio udaljen manje od sto metara. Na tome mjestu širina vodene površine iznosila je oko tristo pedeset stopa. Iza svjetlosnog izvora nazirao se golem zid od bazaltnih stijena koji je na toj strani zatvarao pećinu. Ova je tu bila prilično široka. More je izgledalo kao jezerce. Ali su i svod, i bočni zidovi, i onaj bedem iza, i sve one prizme, i svi oni valjci, i svi oni stošci bili preplavljeni električnom svjetlosti, te se činilo da iz onih stijena izbrušenih poput najskupocjenijih dijamanata, zrači njihova vlastita svjetlost. Nekakav dugi predmet vretenasta oblika držao se na površini jezera, tih i nepomičan. Svjetlosne zrake su izbijale iz njegovih bokova kao iz otvora dviju usijanih peći. Taj je predmet sličio tijelu golema kita. Bio je dug oko dvjesta pedeset stopa, a dizao se do dvanaest stopa nad morskom površinom. Čamac mu se polako približi. Cyrus Smith se uspravi na pramcu čamca, netremice ga promatrajući. Bio je nevjerojatno uzbuđen. Odjednom zgrabi novinara za ruku i poviče:

501

Jules Verne

- Pa to je on! To ne može biti nitko drugi nego on! Da, on! Jedino on! Potom se sruši na svoje sjedište, promrmljavši jedno ime koje je samo Gedeon Spilett mogao čuti. Nema dvojbe, novinaru je bilo poznato to ime, jer je na nj ostavio vrlo snažan dojam. - On? Čovjek izvan zakona? - novinar će muklim glasom. - Da! - odgovori inženjer. Po inženjerovu naređenju čamac se približi tom čudnom plovnom predmetu i pristane uz njegov lijevi bok iz kojega je kroz debelo staklo izbijao snop svjetla. Cyrus Smith i njegovi prijatelji popenju se na ravan krov toga neobičnog broda na kojemu je bio otvoren ulaz. Svi požuriše kroz taj otvor. Na dnu stuba vidio se unutarnji hodnik, osvijetljen električnom strujom. Na kraju hodnika bila su vrata koja Cyrus Smith gurne. Naseljenici prođoše najprije kroz knjižnicu, osvijetljenu s tavanice čitavom bujicom svjetlosti. U dnu knjižnice nalazila su se široka vrata, također zatvorena. Inženjer ih otvori. Prostrani salon, neka vrsta muzeja u kojemu su bila nagomilana sva rudna bogatstva, umjetnička djela, čudesni proizvodi industrije, pojavi se pred očima naseljenika kojima se sigurno činilo da su dospjeli u vilinski svijet snova. Oni opaze jednoga čovjeka zavaljenog na bogatom naslonjaču. Činilo se kao da on nije ni opazio njihov ulazak u salon. Tada Cyrus Smith snažnim glasom i na veliko iznenađenje svojih prijatelja izgovori ove riječi: - Kapetane Nemo, vi ste nas pozvali ovamo! Evo, stigli smo! 502Tajanstveni otok

XVI.

KAPETAN NEMO - NJEGOVE PRVE RIJEČI - POVIJEST JUNAKA ZA NEZAVISNOST - MRŽNJA PREMA OSVAJAČU - NJEGOVI PRIJATELJI ŽIVOT ISPOD MORA - OSAMLJENIK - POSLJEDNJE SKROVIŠTE "NAUTILUSA" NA LINCOLNOVU OTOKU - TAJANSTVENI DUH OTOKA Na te se riječi čovjek koji je sjedio u naslonjaču digne i njegovo lice obasja svjetlost. Imao je divnu glavu, visoko čelo, ponosan pogled, bijelu bradu, gustu kosu začešljanu unatrag. Taj se čovjek rukom osloni o naslonjač s kojega se upravo bijaše podigao. Pogled mu je bio miran. Vidjelo se da gaje neka bolest polako izjedala i dokrajčila. Međutim, glas mu je bio snažan kad je na engleskom kazao tonom u kojemu je bio očit prizvuk iznenađenja: - Ja nemam imena, gospodine. - Pa, ipak vas poznajem! - odgovori Cyrus Smith. Kapetan se Nemo platnenim pogledom zagleda u inženjera, kao da ga želi uništiti. Potom se sruši na jastuke naslonjača. -Na kraju krajeva, zar je to bitno - promrmlja - Svakako ću ubrzo umrijeti. Cyrus Smith se približi kapetanu Nemu, a Gedeon Spilett ga primi za ruku koja je bila vrlo vruća. Avrton, Pencroff, Harbert i Nab su se skromno

držali po strani u jednom kutu prekrasna salona čiji je zrak bio zasićen električnom strujom. Uto kapetan Nemo trgne svoju ruku i, pokazavši na stolicu, zamoli inženjera i novinara da sjednu. Svi su promatrali kapetana Nema, doista uzbuđeni. Dakle, to je bio čovjek kojega su oni nazivali duhom otoka, moćno biće čija im je pomoć u bezbrojnim prigodama bila dragocjena, dobročinitelj kojemu su dugovali veliku zahvalnost! Dok su Nab i Pencroff vjerovali da će se 503

Jules Verne naći pred nekim božanstvom, oni su pred sobom vidjeli čovjeka koji je bio na samrti! Ali kako to da je Cyrus Smith poznavao kapetana Nemu? Zašto se ovaj onako naglo digao iz naslonjača kad je inženjer izgovorio njegovo ime? Vjerojatno je bio uvjeren da to ime nije nikomu poznato...! Kapetan sjedne na naslonjač i oslonivši se na ručni naslon, promatraše inženjera koji je sjedio pokraj njega. - Vama je poznato ime kojim sam se nekad zvao, gospodine? - upita obrativši se inženjeru. — Poznato mi je i vaše ime — odgovori Cyrus Smith — kao što mi je poznato i ime ove divne podmornice. -Nautilus? - na to će kapetan Nemo osmijehnuvši se. —Nautilus. - Ali znate li vi... znate li vi tko sam ja? - Znam! - Pa ipak prošlo je više od trideset godina, otkako ne dolazim ni u kakav dodir s ostalim svijetom, trideset godina otkad živim u morskim dubinama, jedinoj sredini gdje sam se osjećao nezavisnim! Tko vam je, dakle, mogao odati moju tajnu? - Jedan čovjek koji vam se nikad nije obvezao, kapetane Nemo, pa prema tome i ne može biti držan izdajnikom. — Onaj Francuz kojega je slučaj doveo na moj brod prije šesnaest godina? - On glavom! -Znači da taj čovjek sa svojim dvama prijateljima nije poginuo u maelstromskoj struji u koju je Nautilus bio upao? - Oni se nisu udavili, a on je pod naslovom Dvadeset tisuća milja ispod mora objavio knjigu u kojoj je opisao vaš život. -Možda samo nekoliko mjeseci mojega života, gospodine! - živo odvrati kapetan. - Istina je - na to će Cyrus Smith - Ali tih nekoliko mjeseci vašega neobičnog života bilo je dostatno da vas upozna cijeli svijet...

— Kao velika grješnika, nema dvojbe, zar ne? — uzvrati kapetan Nemo navukavši preko usana prezriv osmijeh. - Da, pobunjenika kojega je čovječanstvo možda proglasilo odmetnikom. Inženjer ne odgovori. -Zašto šutite, gospodine? - Ja nemam pravo prosudbe o kapetanu Nemu - uzvrati Cyrus Smith - barem ne o događajima koji se odnose na njegov prijašnji život. Meni su nepoznati, kao uostalom i svim drugim ljudima, uzroci zbog kojih ste se vi odlučili za ovako čudan način života, a ja ne mogu prosuđivati o posljedicama, a da ne poznam uzroke. Ali mije stoga vrlo dobro poznato da nas je jedna blagotvorna ruka stalno štitila otkako smo došli na Lincolnov otok, da svi mi dugujemo život dobrom, velikodušnom, moćnom biću i da ste vi, kapetane Nemo, to dobro, velikodušno i moćno biće. 504Tajanstveni

otok

- Da, bio sam to ja - odgovori kapetan Nemo jednostavno. Inženjer i novinar se dignu. Njihovi su se prijatelji primakli bliže. Srca su im bila prepuna zahvalnosti i upravo je oni htjedoše pretvoriti u riječ, u pokrete... Kapetan Nemo ih zaustavi pokretom ruke, a potom glasom uzbuđenijim nego stoje želio pokazati, reče: - Najprije me saslušajte! I kapetan Nemo im u nekoliko jasnih i brzih rečenica ispriča sav svoj život. Njegova je priča bila kratka. Uza sve to, on je morao napregnuti sve snage koje su mu još preostale da bije ispričao do kraja. Bilo je očito da se borio svladati malaksalost koja je njime gospodarila. Cyrus Smith ga je više puta zamolio da predahne, ali je on odmahnuo glavom kao čovjek koji ne pripada sutrašnjici, a kad mu se novinar ponudio da ga njeguje, on mu odgovori: - Meni više nije potrebna njega, niti mi neki lijek može pomoći. Moji su sati odbrojeni! Kapetan Nemo je bio Indijac, a zvao se Dakkar i bio princ, sin indijskoga radže još tada nezavisne države Bundelkund i nećak narodnog junaka Tippo Saiba. Kad mu je bilo deset godina, otac ga je poslao u Europu da se tamo školuje, ali i s potajnom nakanom da bi se jednog dana mogao boriti protiv onih, koje držaše ugnjetačima svoje domovine. Od svoje desete do tridesete godine princ Dakkar, vrlo darovit, plemenite duše i srca, stekao je opću naobrazbu, a prirodnim znanostima, književnosti i umjetnosti posebice se posvetio i daleko je dotjerao. Princ Dakkar je proputovao čitavom Europom. Njegovo visoko podrijetlo i bogatstvo diljem su mu otvarali sva vrata, ali njega nisu nikad privlačila mondena uživanja. Mlad i lijep, on je uvijek bio i ostao ozbiljan i sjetan, mučen željom da što više nauči i s neutaživom mržnjom u svom srcu. Princ Dakkar je mrzio, mrzio je jednu jedinu zemlju u koju nikad nije stupio svojom nogom, jedini narod čije je ponude stalno odbijao. Mrzio je Englesku, a utoliko ju je više mrzio što joj se u mnogim stvarima divio.

Ovaj Indijac nosio je u sebi svu onu bezgraničnu mržnju koju pobijeđeni osjećaju prema pobjedniku. Osvajač nije mogao pridobiti naklonost pobijeđenoga. Sin jednoga od onih vladara koje je Ujedinjeno Kraljevstvo samo prividno uspjelo pokoriti, taj princ iz obitelji Tippo Saiba, odgojen u duhu osvetničkih i oslobodilačkih težnja koji je osjećao silnu ljubav prema svojoj divnoj zemlji, sputanoj engleskim okovima, nikad nije htio stupiti nogom u zemlju koju je mrzio i proklinjao i koja je posve potčinila Indiju. Princ Dakkar je postao umjetnik jer ga se vrlo doimala čudesna ljepota umjetničkih djela, učenjak kojemu ništa iz znanosti nije ostalo nepoznato, državnik koji je stekao iskustvo na europskim dvorovima.

i 505Jules

Verne

Za one koji su ga površno poznavali, on je možda predstavljao jednoga od onih kozmopolita željnih znanja, ali koji su prezirali rad, jednoga od onih vječitih putnika, uzvišena i plemenita duha, koji stalno obilaze svijet i ne pripadaju nijednoj zemlji. On, međutim, nije pripadao toj vrsti ljudi. Taj umjetnik, učenjak, taj čovjek ostao je Indijac u svom srcu, Indijac po svojoj želji za osvetom, po nadi da če jednoga dana vratiti sva prava koja je izgubila njegova zemlja, istjerati stranca, osloboditi svoju domovinu. I tako se princ Dakkar vratio u Bundelkund 1849. godine. Oženio je plemenitu Indijku čije je srce krvarilo kao i njegovo zbog nesreće, koja je zadesila njihovu domovinu. Ona mu rodi dva djeteta koja je mnogo volio. Ali on zbog obiteljske sreće nije zaboravio potčinjenu Indiju. Čekao je prigodu, a ona se ubrzo pružila. Možda je engleski jaram suviše bio tlačio indijsko stanovništvo. Princ Dakkar se pridružio nezadovoljnicima i usađivao u njihova srca mržnju koju je i sam osjećao prema strancu. Obišao je ne samo još nezavisne državice indijskog poluotoka nego i krajeve koji su se nalazili pod izravnom upravom engleskih vlasti. Budio je uspomenu na slavne dane Tippo Saiba koji je junački poginuo kod Seringapatana, braneći slobodu domovine. Godine 1857. izbi velika pobuna sipoja1. Princ Dakkar im se stavio na čelo. Podigao je velik ustanak. Stavio je sve svoje sposobnosti i svoje bogatstvo u službu te stvari. Založio se do kraja za njezin uspjeh. Borio se svuda u prvim redovima. Stavljao je svoj život na kocku kao najponizniji od onih junaka, koji se bijahu podigli da bi oslobodili svoju domovinu. Deset puta je ranjen u dvadeset okršaja. Ostao je na životu dok su svi ostali borci poginuli pod kišom engleskih metaka. Nikad prije engleskoj moći u Indiji nije prijetila tolika opasnost. Da su sipoji, kao što su se nadali, dobili pomoć izvana, bilo bi možda zauvijek odzvonilo gospodstvu Ujedinjenoga Kraljevstva u Indiji. Ime princa Dakkara je već tada postalo slavno. On se nije skrivao, nego se otvoreno borio. Raspisana je ucjena na njegovu glavu. Nije se našao izdajnik da ga proda Englezima, ali su stoga njegov otac, njegova majka, djeca i žena platili za nj prije nego što je on doznao u kakvoj se opasnosti nalaze...

Pravda je i ovoga puta pokleknula pred silom. Ali napredak nikad ne uzmiče, nego se podvrgava zakonu nužde. Sipoji su pobijeđeni, a države nekadašnjih radža potpadnu pod još veću vlast Engleza. Princ Dakkar kojemu nije bilo suđeno poginuti, povuče se u planine Bundelkunda, u samoću, i silno mu gađenje obuze dušu prema svemu stoje nosilo čovječje ime. Gadio mu se civilizirani svijet i mrzio gaje iz dna duše. Htio je nestati, iščeznuti, stoga rasproda ostatke svog imanja, skupi dvadesetak svojih najvjernijih prijatelja i jednoga dana iščezne bez traga. 1

Sipoji su bili najamni vojnici Indijskog društva, odnosno engleske države.

Tajanstveni otok

506

Kamo je princ Dakkar pošao tražiti slobodu i nezavisnost koje nije našao među ljudima? Pobjegao je pod vodu, u morske dubine, gdje nitko nije mogao za njim. Od ratnika je postao učenjak. Na pustom otoku u Tihom oceanu podigao je brodogradilište i tu je prema svojim projektima sagradio podmornicu. Sredstvima koja će jednoga dana biti poznata ljudima, on je iskoristio golemu mehaničku snagu elektriciteta, dobivajući ga iz nepresušnih vrela, a potom ga upotrijebio za sve potrebe svoje podmornice: za pokretanje, osvjetljenje, zagrijavanje. More sa svojim beskrajnim blagom, mnoštvom riba, morskim travama, halugama i savijačama, golemim sisarima i ne samo s onim čime ga je priroda obdarila nego i onim što su ljudi u njemu izgubili, to je more zadovoljavalo sve potrebe princa i njegovih ljudi. To je bilo ostvarenje njegove najveće želje, jer nije želio imati više nikakve veze sa zemljom. Svojoj podmorskoj spravi dao je ime Nautilus, a sebe je prozvao kapetanom Nemom i tako je nestao pod morem. U tijeku mnogih godina kapetan Nemo je prokrstario svim oceanima i morima, od jednog do drugog pola. Izopćenik iz ljudskoga društva, on je u tom nepoznatom svijetu skupio bajoslovno blago. Milijuni što su zajedno sa španjolskim brodovima potonuli u zaljevu Vigo 1702. godine, predstavljali su za nj neiscrpan rudnik blaga kojim je on, a da to nitko nije znao, pomogao narodima koji su se borili za slobodu svojih domovina. Dulje vrijeme nije dolazio ni u kakvu svezu s ljudima, ali jedne noći, i to 6. studenoga 1866., tri su čovjeka dospjela na krov njegova broda. Ta tri čovjeka su bila izbačena u more sudarom koji se dogodio između Nautilusa i fregate Sjedinjenih Američkih Država Abraham Lincoln, koja se bijaše uputila u potjeru za podmornicom. Kapetan Nemo je tada doznao od onoga francuskog profesora da su ljudi katkad držali Nautilus nekim golemim sisarom iz obitelji kitova, a katkad podmorskom napravom s gusarskom posadom, stoga su ga počeli progoniti po svim morima. Kapetan Nemo je mogao izbaciti u ocean ta tri čovjeka koje sudbina bijaše uplela u njegov tajanstveni život, ali on to ne učini, nego ih zadrža na brodu kao zarobljenike. Za sedam mjeseci oni su mogli uživati u ljepotama putovanja, u tijeku kojega su prevalili dvadeset tisuća milja ispod mora. Dana 22. lipnja 1867. godine, ta tri čovjeka, koji ništa nisu znali o prošlosti kapetana Nema, uspjeli su pobjeći pošto su se prethodno

dokopali jednog čamca s Nautilusa. A kako je baš tada Nautilus, zahvaćen maelstromskom strujom, bio bačen prema norveškim obalama, kapetan Nemo je bio siguran da su bjegunci našli smrt u njezinim strašnim vrtlozima. On nije znao da je onoga Francuza i njegova dva prijatelja struja nekim čudom odbacila prema obali, da su ih ribari s Lofotskih otoka pokupili i daje profesor po svom povratku u Francusku objavio jednu knjigu u kojoj je sedmomjesečno zanimljivo i pustolovno putovanje Nautilusa opisao kako bi zadovoljio radoznalost ljudi. 507Jules

Verne Dugo je još kapetan Nemo živio ploveći raznim morima. Ali malo — pomalo njegovi su prijatelji umirali i bili polagani među koralje na dnu Tihog oceana. Nautilusova se posada sve više rijedila. Na kraju je kapetan Nemo ostao jedini od svih onih, koji su se zajedno s njim sklonili u dubine oceana. Kapetanu Nemu je tada bilo šezdeset godina. Ostavši sam, odveo je Nautilus u jednu od onih podmorskih luka, gdje je ponekad navraćao da bi se odmorio od putovanja. Jedna od tih luka nalazila se ispod Lincolnova otoka, upravo na mjestu gdje se sada nalazio Nautilus. Već šest godina je tu boravio kapetan Nemo. Više nije plovio, nego je čekao smrt, to jest trenutak da se sjedini sa svojim prijateljima. Međutim, slučaj je htio da bude nazočan padu balona kojim su zarobljenici pobjegli iz Richmonda. Odjeven u ronilačke odijelo, on je ronio pod vodom nekoliko stotina metara od obale upravo u trenutku kad se inženjer srušio u more. Potaknut dobrim nakanama, kapetan Nemo je spasio Cvrusa Smitha. U prvo je vrijeme on htio pobjeći od te petorice brodolomaca, ali je luka u koju se sklonio svojom podmornicom sad bila zatvorena. Pod djelovanjem vulkanskih sila morsko se dno podiglo tako da Nautilus više nije mogao izići iz podzemne pećine. Dubina vode na njezinu ulazu je još uvijek bila dostatna da se običnim čamcem isplovi na pučinu, ali nedostatna da iz pećine isplovi Nautilus koji je imao prilično velik gaz. Kapetan Nemo je ostao, a potom je počeo promatrati te ljude koji su bez ikakvih sredstava za život dospjeli na taj pusti otok, ali im se nije htio pokazati. Postupno, kad je vidio da su pošteni, odlučni, međusobno povezani bratskim prijateljstvom, počeo se zanimati za njihove napore. Tako je gotovo nehotice prodro u sve tajne njihova života. Pomoću ronilačkog odijela njemu je bilo lako stići do dna bunara u nutrinu Granitnog dvorca i po izbečenim liticama se popeti do samog otvora. Tu bi slušao naseljenike kako pričaju o svojoj prošlosti i raspredaju o sadašnjosti i budućnosti. Od njih je doznao o naporima jednoga dijela Amerike da se ukine ropstvo. Da, ti su ljudi bili dostojni izmiriti kapetana Nema s čovječanstvom koje su tako časno predstavljali na tom otoku. Kapetan Nemo je spasio Cvrusa Smitha. On je također odveo psa do Dimnjaka, izbacio Topa iz jezera, on je bio taj koji je na Rtu olupine nasukao sanduk, koji je sadržavao sve one stvari od

velike koristi za naseljenike. On je gurnuo pirogu u vodu Rijeke milosti, bacio im konop s visine Granitnog dvorca pri napadu majmuna na njihov dom. On ih je pomoću onoga papira zatvorenog u boci obavijestio da se Avrton nalazi na otoku Taboru, on je bacio u zrak gusarski brod pomoću torpeda postavljenog na dno tjesnaca, spasio Harberta'od sigurne smrti stavivši 508Jesam U griješio ili sam imao pravo? -promrmlja

Jules Verne

na stol kutiju kinina. Naposljetku je pobio robijaše električnim mecima čiju je tajnu jedino on znao i kojima se on služio pri podmorskom lovu. Tako su se objasnili mnogi događaji na izgled

natprirodni, a koji su svi odreda svjedočili o kapetanovoj velikodušnosti i moći. Dakle, taj veliki čovjekomrzac je žudio za tim da čini dobra djela. Htio je dati još nekoliko korisnih savjeta svojim štićenicima, a s druge strane, osjećajući da mu se približava trenutak smrt, srce mu je toplije zakucalo te je on, kao što znamo, pozvao naseljenike iz Granitnog dvorca pomoću žice kojom je povezao obor s Nautilusom koji je bio opskrbljen jednim alfabetskim aparatom... Možda on to i ne bi bio napravio daje znao da će ga Cyrus Smith, poznavajući jedan dio njegova života, nazvati imenom Nemo. Kapetan je završio govoriti o svome životu. Tada Cyrus Smith uze riječ. On podsjeti na sve one događaje koji su bili spasonosni za naseljenike, te u ime svojih prijatelja i u svoje vlastito, zahvali velikodušnom zaštitniku kojemu su toliko dugovali. Ali kapetan Nemo nije ni pomišljao tražiti od njih neku nadoknadu za usluge koje ih je učinio. Jedna je misao uzbuđivala njegov duh i prije nego što će stegnuti ruku, koju mu inženjer bijaše pružio, reče: - Sada, gospodine, sad kad vam je poznat cijeli moj život, prosudite o njemu! Kazavši to kapetan je očito imao na umu jedan bitan događaj čijim su svjedocima bila ona tri stranca koji su poslije sudara s Abrahamom Lincolnom dospjela na njegovu podmornicu, događaj koji je onaj francuski profesor, dakako, opisao u svome djelu, a koji je sigurno jezivo odjeknuo u cijelom svijetu. U biti, nekoliko dana prije nego stoje onaj profesor sa svojim dvama prijateljima umaknuo s podmornice, Nautilus, koji je proganjala jedna fregata u sjevernom dijelu Atlantskog oceana, je poput jastreba navalio na tu fregatu i potopio je bez milosti. Cyrus Smith je shvatio na što kapetan cilja te stoga ništa ne odgovori. - To je bila engleska fregata, gospodine - poviče kapetan Nemo, koji se odjednom pretvorio u princa Dakkara - engleska fregata, shvaćate li! Napala me je ! Stjerala me u uzak i plitak zaljev...! Morao sam proći...! I ja sam prošao! A potom doda nešto mirnijim glasom: , - Na mojoj strani su bili i pravo i pravda. Činio sam ljudima dobro gdje god sam mogao, ali i zlo gdje sam bio prinuđen. Drukčije nisam mogao! Neko vrijeme poslije tih riječi potraja šutnja. Poslije toga ponovno se javi kapetan Nemo. - Sto vi mislite o meni, gospodo? 510Tajanstveni otok Cyrus Smith pruži kapetanu ruku, a na njegovo pitanje odgovori ozbiljnim glasom. - Kapetane, vaša je pogreška u tome što ste vjerovali da prošlost može uskrisiti. Vi ste se borili protiv napretka potrebnog svakoj zemlji. To je jedna od onih pogrešaka koje jedni osuđuju, a drugi im se dive. Jedino Bog o njima može prosuditi, a ljudski razum mora oprostiti. Mi se moramo boriti protiv čovjeka koji se vara u pogledu svojih nakana vjerujući, međutim, da su dobre, ali ga ipak poštujemo. Vaša zabluda spada

među one koje ne isključuju divljenje, te se Vi ne morate bojati da će vaše ime budućnost osuditi. Ona voli lude pothvate, premda osuđuje njihove posljedice. - Kapetan Nemo duboko uzdahne, a potom pruži ruku prema nebu. - Jesam li griješio ili sam imao pravo? - promrmlja. Na to će Cyrus Smith: - Svi se veliki pothvati vraćaju Bogu, jer su od njega i potekli! Kapetane Nemo, ovi časni ljudi koji ovdje stoje, kojima ste vi pomogli, vječito će za vama žaliti! Harbert se primakne kapetanu. Savije koljena, uzme njegovu ruku i poljubi je. Jedna suza klizne niz obraze samrtnika. - Dijete moje - reče kapetan Nemo - budi blagoslovljeno!

511

Jules Verne XVII. POSLJEDNJI TRENUCI KAPETANA NEMA - POSLJEDNJE KAPETANOVE ŽELJE NA SAMRTI - DAR JEDNODNEVNIM ZNANCIMA - POSMRTNI KOVČEG KAPETANA NEMA -NEKOLIKO SAVJETA NASELJENICIMA - POSLJEDNJI TRENUTAK - NA MORSKOME DNU Svanulo je. Nijedna zraka svjetlosti nije prodirala u podzemnu pećinu. Plima koja je u međuvremenu nastupila, zatvorila je njezin ulaz. Ali umjetna svjetlost što je u dugačkim snopovima izbijala iz bokova Nautilusa, sijala je istom snagom i obasjavala morsku površinu oko podmornice. Krajnja malaksalost tada obuzme kapetana Nema te se on posve spusti na naslonjač. Nisu mogli ni misliti da ga prenesu u Granitni dvorac, jer je on želio ostati među divotama Nautilusa, neprocjenjive vrijednosti, i tu čekati smrt koja je mogla svakoga trenutka nastupiti. Dosta dugo kapetan Nemo je bio gotovo bez svijesti. Gedeon Spilett i Cyrus Smith iskoriste taj trenutak i pregledaju bolesnika. Bilo je očito da se kapetan postupno gasi. Snaga će ubrzo napustiti to nekad snažno tijelo, a sada samo krhki omotač iz kojega će izaći duša. Cijeli se njegov život usredotočio u srcu i glavi.

Inženjer i novinar se posavjetovaše tihim glasom. Može li se pomoći tome samrtniku? Mogu li ga spasiti ili mu barem produljiti život za nekoliko dana? On sam je kazao da tu nema nikakve pomoći te je stoga mirno čekao smrt koje se nije plašio. — Ne možemo ništa učiniti — reče Gedeon Spilett. -Ali od čega umire? - upita Pencroff. 512Tajanstveni otok - On se naprosto gasi - odgovori novinar. - Pa ipak — na to će mornar — ako ga prenesemo na svjež zrak, na sunce, možda će ponovno oživjeti? - Neće, Pencroffe - odvrati inženjer - ništa se više ne može pokušati! Uostalom, kapetan Nemo ne bi pristao napustiti svoj brod. Već je trideset godina proveo naNautilusu, stoga na njemu želi i umrijeti! Nema dvojbe, kapetan Nemo je čuo odgovor Cvrusa Smitha, jer se malo pridigao i nešto slabijim, ali jasnim glasom rekao: - U pravu ste, gospodine. Ja moram i želim umrijeti ovdje. Htio bih vam uputiti jednu molbu. Cyrus Smith i njegovi prijatelji priđoše bliže naslonjaču i razmjeste po njemu jastuke, tako da se samrtnik što bolje osloni. Vidješe tada kako se njegov pogled zaustavlja na divotama salona osvijetljenog električnim zracima, ponešto ublaženim blistavim stropom koji su krasile arabeske. On je promatrao jednu za drugom slike što su visjele na zidovima, prekrivenim prekrasnim tapiserijama, prava remek-djela talijanskih, francuskih, flamanskih i španjolskih majstora, kipove od mramora i bronce koji su se kočili na svojim postoljima, divne orgulje prislonjene uza stražnji zid, potoni vitrine raspoređene oko središnjega bazena u kojemu su se isticali najdivniji morski proizvodi, morske trave, zoofili, nizovi bisera neprocjenjive vrijednosti i naposljetku se njegove oči zaustave na geslu ispisanom na pročelju tog muzeja, na geslu Nautilusa: Mobilis in mobili1 Činilo se kao da želi posljednji put očima pomilovati ta remek djela umjetnosti i prirode, kojima je bio ogradio svoj vidik za vrijeme svoga dugogodišnjeg boravka u morskim dubinama. Cyrus Smith je poštovao šutnju u koju se bijaše povukao kapetan Nemo. Čekao je da samrtnik opet progovori. Poslije nekoliko trenutaka, za kojih se, nedvojbeno, pred njegovim očima odvijao cijeli njegov život, kapetan Nemo se okrene prema naseljenicima i reče im: - Mislite li vi, gospodo, da mi dugujete zahvalnost? - Kapetane, dali bismo svoj život kad bismo mogli produljiti Vaš! - U redu - na to će kapetan Nemo - u redu...! Obećajte mi da ćete ispuniti moju posljednju želju i ja ću biti nagrađen za sve ono što sam učinio za vas. 1

Pokretno u pokretnom 513Jules Verne

- Obećajemo! - odgovori Cyrus Smith. Tim je obećanjem on obvezao i sebe i svoje prijatelje.

- Gospodo - ponovno će kapetan Nemo - sutra ću biti mrtav. Jednini znakom on zaustavi Harberta koji je htio to poreći. - Sutra ću umrijeti i ne želim imati drugoga groba do Nautilusa. On će biti moj mrtvački kovčeg! Svi moji prijatelji počivaju na morskome dnu i ja to također želim! Duboka tišina je pratila te riječi kapetana Nema. - Slušajte me dobro, gospodo — nastavio je. — Nautilus je zarobljenik ove pećine čije se dno na ulazu podiglo tako da više iz nje ne može izići. Ali ako on ne može napustiti svoj zatvor, može nestati u ponoru koji se nalazi ispod njega i koji će sačuvati moje posmrtne ostatke. Naseljenici su gotovo s pobožnošću slušali kapetanove riječi. - Sutra, poslije moje smrti, gospodine Smith - nastavi kapetan Nemo - vi i vaši prijatelji ćete napustiti Nautilus, jer sve bogatstvo koje se u njemu nalazi, mora nestati sa mnom. Jedna jedina uspomena će vam ostati kao sjećanje na princa Dakkara, čiji vam je život sada poznat. U onom kovčežiću... tamo... ima dijamanata koji vrijede više milijuna. Najvećim dijelom to su uspomene iz vremena dok sam još, kao otac i suprug, gotovo vjerovao u sreću, ali unutra je ijedna zbirka bisera koju smo moji prijatelji i ja skupili na morskome dnu. Uz pomoć toga blaga vi ćete jednoga dana učiniti velika djela. U vašim rukama, gospodine Smith, i u rukama vaših prijatelja taj novac neće biti u opasnosti da propadne. Ja ću odozgo sudjelovati u vašim djelima, u koja imam puno povjerenje! Pošto je nekoliko trenutaka predahnuo jer se osjećao vrlo slabim, kapetan Nemo nastavi ovim riječima: - Sutra ćete vi uzeti ovaj kovčežić, napustit ćete ovaj salon i dobro zatvoriti vrata. Potom ćete se popeti na krov Nautilusa, spustit ćete zaklopac i učvrstit ćete ga zavrtnjima. - Učinit ćemo po vašoj želji, kapetane - odgovori Cyrus Smith. - Dobro. Potom ćete se ukrcati u čamac kojim ste ovamo došli. Ali prije nego što napustite Nautilus, otiđite na njegovu krmu i otvorite dvije velike slavine koje se nalaze na crti gaza. Voda će prodrijeti uspremnike, Nautilus će polako tonuti i leći na morsko dno. Na jedan pokret Cvrusa Smitha, kapetan Nemo nadoda: -Ništa se ne bojte! Pokopat ćete samo jednoga mrtvaca! Niti je Cyrus Smith, a niti ijedan od njegovih prijatelja držao potrebnim napraviti bilo kakvu primjedbu na te riječi kapetana Nema. On im je saopćio samo svoju posljednju želju i oni su joj se morali pokoriti. -Vi ste mi to obećali, gospodo! - doda kapetan Nemo. - Mi ćemo svoje obećanje održati! - odgovori mu Cyrus Smith. Kapetan Nemo im kimne glavom u znak zahvalnosti i zamoli naseljenike da ga puste sama nekoliko sati. Gedeon Spilett je htio ostati kraj njega da mu se nađe pri ruci ako bi došlo do pogoršanja njegova stanja, ali kapetan to odbije. 514Tajanstveni otok -Ja ću živjeti do sutra, gospodine! - reče. Svi su napustili salon i prošavši kroz knjižnicu, blagovaonicu, stigoše u pramčani dio podmornice, gdje su bili montirani električni uređaji

koji su opskrbljivali podmornicu toplinom, svjetlom i pogonskom snagom. Nautilus je bio remek-djelo tehnike, a u njemu još mnogo drugih remek-djela. Inženjer je bio očaran. Naseljenici su se popeli na krov podmornice koji se izdizao nad morskom površinom sedam ili osam stopa. Tu su se oni ispružili kraj debelog lećastog stakla, slična velikom oku, iz kojega je izbijao snop svjetlosti. Iza tog oka bila je kabina u kojoj se nalazilo kormilo. Iz te je kabine, dakle, kormilar upravljao Nautilusom dok bi ovaj plovio morskim dubinama, osvjetljavajući električnim zrakama dobar dio puta ispred sebe. Cyrus Smith i njegovi prijatelji stajali su na krovu neko vrijeme bez riječi, jer ih se duboko dojmilo ono što su vidjeli i ono što su upravo čuli. Njihova su se srca slamala pri pomisli da se čovjek koji im je toliko puta pritekao u pomoć, taj zaštitinik kojega su tek prije nekoliko sati upoznali, njihov dobrotvor nalazi na samrtnoj postelji! Bilo kakav sud izrekli budući naraštaji o djelima toga čovjeka, tako reći nadljudskim, princ Dakkar će zauvijek ostati u sjećanju svojih bližnjih. -Toje čovjek! — poviče Pencroff. — Je li moguće daje on stalno živio na dnu oceana! A uza sve to meni se čini da ni tamo nije našao više spokojstva nego negdje drugdje. -Nautilus - dopuni tada Avrton - bi nam možda mogao poslužiti da napustimo Lincolnov otok i doplovimo do nekoga naseljenog kopna. - Do vraga! - poviče Pencroff. - Ja se ne bih nikada usudio staviti ruku na kormilo ovakva broda. Ploviti morem, to da, ali ploviti ispod morske površine, nikad! - Vjerujem daje vrlo lako upravljati podmornicom kao što je Nautilus, Pencroffe na to će Gedeon Spilett - i da bismo to vrlo brzo naučili. Ne moraš strahovati ni od oluja ni od sudara. Nekoliko stopa ispod površine more je mirno kao površina jezera. - Možda je tako! - odgovori mornar. - Ali uza sve to, meni je draža oluja na dobro opremljenu brodu. Brodovi su stvoreni stoga da plove površinom vode, a ne ispod nje. - Dragi prijatelji - na kraju se javi inženjer - nema nikakva smisla raspravljati o podmorskim brodovima, barem ne ako se to odnosi na Nautilus. Nautilus ne pripada nama, stoga mi nemamo nikakva prava s njime raspolagati. Uostalom, on nam ionako ne može ničemu poslužiti! Prvo, stoga što ne može isploviti iz ove pećine jer se morsko dno podiglo u pećini, a drugo, što kapetan Nemo hoće da poslije njegove smrti Nautilus potone zajedno s njim. Njegova je želja jasna i mi ćemo je ispuniti! 515

Jules Verne

Poslije razgovora koji se još neko vrijeme produljio, Cyrus Smith i njegovi prijatelji siđoše u nutrinuNautilusa. Pošto su nešto prezalogajili, vratiše se u salon. Kapetan Nemo se u međuvremenu povratio od klonulosti koja bijaše njime ovladala. Oči su mu blistale prijašnjim sjajem. Na usnama mu se nazirao osmijeh. Naseljenici se približe. - Gospodo, vi ste ljudi hrabri, pošteni i dobri. Vi ste se svim svojim bićem založili za svoju zajednicu. Cesto sam vas promatrao. Volio sam vas i volim vas...! Dajte mi svoju ruku, gospodine Smith! Cyrus Smith pruži ruku kapetanu, koju ovaj srdačno stisne. - To je ugodno! - prošaputa. Potom nastavi: -Ali dosta smo govorili o meni! Sad bih vam želio kazati nekoliko riječi o Lincolnovu otoku na koji ste se sklonili...! Kanite li ga napustiti? -Da bismo se poslije na nj vratili, kapetane! - živo mu odgovori Pencroff. -Da biste se vratili...? U biti, Pencroffe - odgovori kapetan Nemo smješkajući se - meni je dobro poznato da ste zavoljeli ovaj otok. Zahvaljujući vašoj skrbi, otok se izmijenio i on vam doista pripada! - Naša je nakana, kapetane - reče tada Cyrus Smith - da ga darujemo Sjedinjenim Državama i da ovdje utemeljimo za našu mornaricu jedno pristanište koje bi se nalazilo na prikladnome mjestu u ovome dijelu Tihog oceana. -Vi mislite na svoju domovinu, gospodo - odgovori kapetan. - Vi radite za njezin probitak, za njezinu slavu. Imate pravo! Domovina! U nju se treba vratiti! U njoj treba umrijeti...! A ja? Ja umirem daleko od svega što sam volio! - Imate li nekoga kome želite da prenesemo vaše posljednje želje? -živo upita inženjer. - Da neki dar izručimo nekome od prijatelja koje ste ostavili u indijskim brdima? -Nemam, gospodine Smith. Ja više nemam prijatelja! Ja sam posljednji potomak svoga plemena... i ja sam već odavno umro za sve one koje sam poznavao... Ali vratimo se na razgovor o vama... Samoća, odvojenost, tužna je to sudbina, to je iznad ljudskih snaga... Ja umirem stoga što sam vjerovao da mogu živjeti sam...! Morate sve pokušati da biste napustili Lincolnov otok i ponovno vidjeli kraj, gdje ste se rodili. Ja znam da su oni bijednici uništili brod koji ste sagradili... - Gradimo novi brod - reče Gedeon Spilett - prilično velik brod kojim ćemo moći doploviti do najbližega kopna. Međutim, ako i napustimo jednom Lincolnov otok, mi ćemo se ponovno na nj vratiti. Mnoge uspomene nas vezuju uza nj, a da bismo ga mogli ikad zaboraviti! - Ovdje smo upoznali i kapetana Nema! - doda Cyrus Smith.

516Tajanstveni otok -Ovdje će nas, kad se vratimo, sve podsjećati na vas! - na to će Harbert. - Ovdje ću počivati vječnim snom ako... - odvrati kapetan Nemo. Kapetan je trenutak oklijevao i, umjesto da dovrši započetu rečenicu, on se zadovolji time da kaže: - Gospodine Smith, želio bih porazgovarati, ali... samo s vama! Prijatelji Cvrusa Smitha se povuku štujući kapetanovu želju na umoru. Inženjer osta nasamo zatvoren nekoliko minuta s kapetanom Nemom. Potoni dozva svoje prijatelje, ali im ne kaza ništa o tajni, koju je samrtnik htio samo njemu povjeriti. Gedeon Spilett se tada vrlo pomno zagleda u bolesnika. Bilo je očito da se kapean držao na životu još jedino duhovnom snagom, koja se ubrzo više neće moći oduprijeti tjelesnoj iscrpljenosti. Dan je završio, a da nije došlo ni do kakve promjene. Naseljenici nisu napuštali Nautilus. Spustila se i noć premda se to nije moglo zamijetiti u podzemnoj pećini. Kapetan Nemo nije trpio dok mu se život približavao kraju. Njegovo plemenito lice bilo je mirno, samo je bivalo sve bljeđe što mu se smrt više primicala. Njegovim su usnama ponekad zatitrale neke gotovo nerazumljive riječi koje su se odnosile na razne zgode njegovoga neuobičajenog života. Vidjelo se da život polako napušta njegovo tijelo čiji su udovi bili već hladni. Još jednom ili dvaput se obratio naseljenicima koji su stajali pokraj njega i osmijehnuo im se onim posljednjim smješkom koji gaje i u smrt ponio. Na kraju, nešto poslije ponoći, kapetan Nemo uspije krajnjim naporom prekrižiti ruke na grudima kao da je želio umrijeti u tom položaju. Oko jedan sat poslije ponoći život je tinjao još jedino u njegovim očima. Još jednom zasja bljesak u njegovim zjenicama iz kojih su nekad munje sijevale. Napokon izgovori ove riječi: "Bog i domovina!" i polako izdahne. Cyrus Smith se tada sagne i zatvori oči čovjeku, koji sad više nije bio ni princ Dakkar ni kapetan Nemo. Harbert i Pencroff su plakali. Avrton krišom obriše jednu suzu. Nab se spustio na koljena pokraj dopisnika, koji se naprosto ukipio. Podignuvši ruku nad glavu umrlog kapetana, Cyrus Smith reče: - Neka Bog primi njegovu dušu! Potom se okrene k svojim prijateljima i doda: -Pomolimo se za prijatelja kojega smo izgubili! Nekoliko sati poslije toga naseljenici su ispunili obećanje koje bijahu dali kapetanu, ispunili su njegovu posljednju želju. 517

l

l Jules Verne Cyrus Smith i njegovi prijatelji napustiše Nautilus. Sa sobom su ponijeli jedino onaj kovčežić s golemim blagom, koji im je njihov dobročinitelj darovao za uspomenu. Naseljenici su za sobom pozorno zatvorili prekrasni salon obasjan svjetlošću. Na kraju, zavrtnjima učvrste željezni zaklopac na krovu podmornice, tako da ni kap vode ne prodre u njezinu nutrinu. Potom se naseljenici ukrcaju u čamac koji je bio privezan za bokove podmornice. Tim čamcem potom doplove do krmenog dijela. Tu su se, u razini gaza, nalazile dvije velike slavine spojene sa spremnicima koji su se punili vodom kad se htjelo da podmornica zaroni. Cyrus Smith i njegovi prijatelji otvore te slavine, spremnici se napune vodom i Nautilus, malo-pomalo, iščezne ispod morske površine. Naseljenici su očima pratili njegovo potonuće, jer su mlazovi snažnoga svjetla koji su izbijali iz njegovih bokova, činili vodu providnom. Međutim, što je podmornica više tonula, sve jači je mrak obavijao podzemnu pećinu. Na kraju više nisu vidjeli snažne električne snopove i Nautilus, postavši grobnicom kapetana Nema, iščezne na morskome dnu. 518Tajanstveni otok XVIII.

RAZMIŠLJANJA NASELJENIKA - NASTAVAK GRAĐENJA BRODA - 1. SIJEČNJA 1869. - OBLACI DIMA NA VRHU VULKANA - PRVI ZNAKOVI ERUPCIJE - AYRTON I CYRUS SMITH U OBORU - POSJET DAKKAROVOJ PEĆINI - ŠTO JE KAPETAN NEMO REKAO INŽENJERU U zoru su naseljenici, ne zboreći međusobno, doveslali do ulaza u špilju kojoj su dali ime Dakkarova pećina, u sjećanje na kapetana Nema. U tome je trenutku more bilo vrlo nisko tako da su lako prošli ispod ulaznoga svoda čije su bokove zapljuskivali valovi.

Željezni čamac ostave na tome mjestu pobrinuvši se da ga zaštite od valova. Radi veće sigurnosti, Pencroff, Nab i Avrton ga izvuku na malo žalo, koje se nalazilo uza samu pećinu. Tu mu nije prijetila nikakva opasnost. Navečer je prestala oluja. Posljednji odjeci grmljavine izgubiše se prema zapadu. Više nije kišilo, premda je nebo još uvijek bilo prekriveno gustim oblacima. Jednom riječju, listopad, početak proljeća na južnoj polutki, nije naviještao ugodno vrijeme, a to se moglo zaključiti i po vjetru, koji je svakog trenutka mijenjao smjer. Pošto su napustili Dakkarovu pećinu, Cyrus Smith i njegovi prijatelji vrate se u obor. Nab i Harbert su skidali i skupljali žicu kojom je kapetan Nemo bio povezao obor s Nautilusom, a koja im je poslije mogla poslužiti u druge svrhe. Dok su hodali, naseljenici su vrlo malo razgovarali. Bili su još uvijek pod snažnim dojmom raznih događaja koji su se zbili u noći između 15. i 16. listopada. Neznanca koji im je pružao svoju moćnu zaštitu, čovjeka koji je u njihovoj mašti poprimio veličinu genija, kapetana Nema više

519

Jules Verne

ili nije bilo. On je sa svojim Nautilusom sada ležao na morskome dnu. Svakome se od njih činilo da su sada osamljeniji no što su dosad bili. Oni su se tako reći bili pomalo naučili na njegovu moćnu zaštitu i ona će im sada nedostajati. Čak se ni Cyrus Smith ni Gedeon Spilett nisu mogli oduprijeti tome dojmu. Stoga su se sada i vraćali šutke prema oboru. Oko devet sati ujutro naseljenici su se vratili u Granitni dvorac. Bili su se dogovorili da se svim svojim snagama bace na gradnju novog broda, stoga je sada Cyrus Smith posvećivao toj gradnji više vremena i skrbi no ikad. Nije se znalo što im budućnost priprema. Naseljenici su se htjeli osigurati i izgraditi tako čvrst brod koji bi mogao prkositi burama i olujama, a tako velik da su njim, bude li

potrebno, mogli poduzeti i dulja putovanja. Kad brod bude završen, ako naseljenici ne bi odlučili posve napustiti Lincolnov otok, s tim da otplove ili do nekog od otočja u Tihom oceanu ili do Novog Zelanda, mogli su barem otploviti do otoka Tabora, da bi tamo ostavili vijest da se Avrton sada nalazi na Lincolnovu otoku. Taj su pothvat morali poduzeti, jer se škotska jahta svakog trenutka mogla pojaviti na otoku Taboru, te nisu smjeli ništa zanemariti s tim u svezi. Dakle, gradnja broda je nastavljena. Cyrus Smith, Pencroff i Avrton, uz pomoć Naba, Gedeona Spiletta i Harberta su radili bez odmora kad god neki drugi hitniji posao nije morao biti obavljen. Novi brod je trebao biti gotov za pet mjeseci, to jest negdje početkom ožujka, ako su se htjeli prebaciti do otoka Tabora prije nego što nastupe ekvinocijalni vjetrovi, vrlo nepovoljni za bilo kakvu plovidbu. Brodograditelji nisu gubili ni trenutka. Uostalom, nisu morali izraditi jedra i ostalu opremu, jer su sve to uspjeli spasiti s potonulog gusarskog broda Speedjja. U biti, trebalo je sagraditi brodski trup. Kraj 1868. godine protekao im je u tome bitnom poslu koji su prepostavljali svima ostalim. Nakon dva i pol mjeseca rebra su bila gotova i prvi madiri pričvršćeni za njih. Već se moglo nazrijeti da su projekti Cvrusa Smitha bili odlični i da će se brod dobro držati na moru. Pencroff je bio neumoran i nije se ustezao nezadovoljno mumljati kad bi netko zamijenio tesarsku sjekiru lovačkom puškom i otišao u lov. A ipak je trebalo obnoviti zalihe Granitnog dvorca za sljedeću zimu. Uza sve to, vrijedni je mornar bio nezadovoljan kad bi netko od naseljenika izostao s posla u brodogradilištu. U takvim je slučajevima bivao ljut kao ris pa bi u svom bijesu obavio posla za šestoricu.. Čitavo je ljeto bilo loše vrijeme. Nekoliko bi dana trajale ubitačne vrućine, potom bi se zrak nabijen elektricitetom praznio u silovitim olujama koje bi posve isprevrnule zračne slojeve. Bili su rijetki dani kad se nije čula daleka tutnjava grmljavine. Bilo je to slično muklom i stalnom mumljanju kakva uobičajeno ima u predjelu ekvatora. Dana 1. siječnja 1869. godine oluja je bješnjela velikom žestinom. Grom je više puta udario u sam otok i pritom je nekoliko krupnih stabala rascijepio i polomio, a među njima i golemu fafarinku, koja je svojom 520 ?YI*FT'T"T(-»t , i Tprijf

r ..-. _