Vrt Bez Motike

Ruth Stout i Richard Clemence

Vrt bez motike Tajne organskog uzgoja povrća i coijeća metodom malćiranja

Zagreb, 1995.

BIBLIOTEKA

ORGANICA

Naslov izvornika THE R U T H STOUT NO-WORK G A R D E N BOOK R o d a l e Press, Inc. E m m a u s 1971 Copyright © 1971 Rutfa Stout i Richard Clemence Copyright © Melissa Clemence © za hrvatsko'izdanje pridržava Darko Petanjek S engleskog preveo ŽELIMIR KISELJEV, prof. Lektorirala J A S M I N K A SALAMON, prof. Korektura i stručna korektura D A R K O PETANJEK I MIRJANA VANCAŠ Stručni konzultanti mr. B R U N O N O V A K , Z a v o d za povrćarstvo mr. INES V R Š E K , Z a v o d za ukrasno bilje i pejsažnu arhitekturu s Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Nakladnik P R I R O D O S L O V N O D R U Š T V O "LJEKOVITA BILJKA", Z A G R E B Za nakladnika prof. ŽELJKO SOBOTKA, dipl. ing. Likovna oprema ovitka D A R K O POLANČEC Grafička priprema "SOFT-US" d.o.o. Zagreb Tisak MULTIGRAF Zagreb CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK634 STOUT, R u t h Vrt bez motike: T a j n e organskog uzgoja povrća i cvijeća metodom malčiranja / R u t h Stout i Richard Clemence; ( s engleskog preveo Želimir Kiseljev ). - Zagreb : Prirodoslovno društvo Ljekovita biljka, 1995. - 1 6 7 str.: ilustr.; 20 cm. - ( Biblioteka Organica) Prijevod djela: T h e ruth stout no-work garden book. ISBN 953-96425-1-5 1. Clemence, Richard 951127060

SADRŽAJ: Predgovor

...

. . . . . . . . . . . . .

Riječ urednika

'.....

1. Poglavlje Bacite svoju lopatu i motiku ! Pitanja koja mi ljudi postavljaju Zašto ? (I zašto ne ?) Kauč na kojem se bavim vrtlarstvom Meni malo više stelje Čemu me naučilo 40 godina organskog vrtlarstva Molim vas - nemojte toliko raditi! Stelja može pobijediti Djeda Mraza ... I sušu 2. Poglavlje Moji odgovori "ekspertima" O dodavanju dušika tlu Kada znanstvenici dođu u posjet

. . .

Kada kritiziraju organsko vrtlarstvo O plastičnom pokrovu... O oranju, smrzavanju i drugim idiotskim idejama... Kad navale posjetitelji Nekoliko sestrinskih savjeta Rexu Vrtne napasti - nisu tako strašne ! 3. Poglavlje Moj naklon ljepoti Gardenije koje sam poznavala Cvijeće koje volim

Ne šalite se s ružama

86

4. Poglavlj e Okus je pokus . Sjajna ideja o jedenju bilja

92 92

Nemojte se toliko truditi oko šparoga Cjelogodišnja berba jest laka ! Što s jagodama ?

97 101 v .104

5. Poglavlje JoŠ neki prijedlozi za vaš vrt

. 108

Tri vlastoručna trika

108

Pripremanje vrta za zimski san i

•

112

Promjene ža sljedeću godinu

113

Čuvate li sjeme? Pripazite !

. . . . . . . . .115

Dočekajte prvi mraz - hladnokrvno

.

119

6. Poglavlje - Richard V. Clemence Varijacije na sustav cjelogodišnje stelje

123

Jedanaest načina da učinite stelju učinkovitom . . . . . 123 Učinite svoj vrt isplativim •

128

Kako započeti povrtnjak s manje rada . . . . . . . . . . 134 Treba li uzlgajati vlastito sjeme

. . . . . . 139

... A luk?

144 i Mora li se sjeme tretirati prije sjetve 1 . . . . . . . . . . 146 Novi načih sijanja povrća

148

Ideje za uzigoj slatkog kukuruza

152

Uzgojite povrće na ogradi

159

Mreža za perad podiže rajčicu

161

Kako ekonomist vidi Stout-sustav

162

Vrt bez motike

Predgovor Kad je uredništvo časopisa "Organsko vrtlarstvo i poljodjelstvo" odlučilo objaviti knjigu u kojoj su sabrani članci što smo im Richard Clemence i ja godinama slali, dostavili su nam taj materijal da ga pregledamo. Mijenjati, poboljšavati, korigirati? U drugom odlomku prvog članka koji sam napisala našla sam nešto što bi trebalo promijeniti: smrzavanje repe. To ne činim već godinama. Jednostavno je ostavim u vrtu, prekri]em balama sijena i iskopam kad želim, čitave zime. Shvativši da u tim člancima ima toga o čemu sam kasnije počela misliti drukčije, odlučila sam se za razumni potez - da ništa ne mijenjam. A zašto sam tako odlučila? Možda i stoga što bi to bio preveliki posao, ali to sam si objasnila ovako: drugim vrtlarima moglo bi biti korisnije da doznaju nešto o onome što se činilo da je u redu, a nije bilo, nego da im se jednostavno kaže: "Ja radim ovo, ja radim ono." Ovo je, dakle, priča o onome što sam na-učila i "ne-učila" o vrtlarstvu. Prvi članak je bio objavljen 1953., posljednji 1971. Oni stariji sadrže informacije proturječne nekim mišljenjima i postupcima koje navodim u svojim knjigama o vrtlarstvu. Smeta li mi što moram priznati greške? Ne, ne smeta. "Nitko nije savršen." Ruth Stout

5

Ruth Stout

Riječ urednika Urednicima i čitateljima časopisa "Organsko vrtlarstvo i poljodjelstvo"* Ruth Stout nešto je posebno. Još otkako nam je 1953. poslala svoj prvi članak, koji smo neobazrivo izgubili, ona je nepresušni izvor oduševljenja svakome tko se zadubio u zlatno grumenje njene ovozemaljske vrtlarske mudrosti. Ali što je važnije od njenog šarma "običnog čovjeka" jest logična metoda njenog sustava uporabe stelje - sustava koji je razvila i usavršila, te nas o njemu izvijestila, na stranicama časopisa OVP. Ruth je ustvrdila da je veći dio rada u svezi s vrtlarstvom, a naročito s organskim vrtlarstvom nepotreban, osim jedne stvari: stelje. Trajna godišnja stelja, u njenim očima, jest trajan godišnji odgovor na sve vrtlarske dužnosti, a sve ostalo na što utrošite energiju suvišan je napor ili, jednostavno, "igranje". Nepotrebno je reći da je reakcija na njene namjerno proturječne tvrdnje uvijek očekivana i uvijek glasna, naglašena. Tisuće i tisuće čitatelja slažu se s njom i najčešće zahvaljuju na njenim sugestijama. Najveći broj pisama i komentara koje dobivamo tiču se njenih članaka. Ljudi koji se bave pismima čitatelja već su naučili da moraju biti spremni na val reakcija svaki put kad iziđe neki njen napis. Evo nekih tipičnih pisama. Dragi gospodine, orhideje za Ruth Stout - uzgojene pod steljom! Ona je * "Organic Gardening and Farming Magazine", dalje u tekstu OVP 6

V r t bbz motike

najveća! Nastojao šam slijediti svaku njenu riječ otkako sam je prije pet godina otkrio. Ja sam za "zeleni palac bez bolnih leđa" i vrtlarstvo u ležaljci. Najbolje od svega jest da to uistinu funkcionira. Svake jeseni besplatno dobivam vozove lišća iz grada. Prošle godine, koja je bila najsušnija u posljednjih 80, tikve su prekrasno izrasle bez kapi vode. Sto više lišća, tp bolje. Posljednjih pet godina nisam rabip nikakve otrove u svom vrtu. Ove mi je godine susjeda dopustila da se poslužim njenim praznim zemljištem. Grad je tamo iskrcao 15 vozova lišća, pa se namjeravam proširiti i oprobati još neke od ideja R u t i Stout. O, da, mnogo je ptica došlo otkako sam prestao koristiti otrove i načinio kupališta za njih. One se brinu za kukce i štede mi sav taj napor. Ralph F. Spitzer Helena, Montana Dragi gospodine, kao novinar želim pohvaliti J.I.Rodalea i njegovo osoblje zbog izdavanja jednog od najboljih poljoprivrednih časopisa koji dospijevaju na moj stol. Format, tekstovi, fotografije i dekoracija OVP-a besprijekorni su. Ono u čemu naročito uživam jest uvodni članak, svakog mjeseca/Budući da je moje znanje o agrikulturi vrlo ograničeno, ti me članci prosvjećuju. Smatram da je vaš siječanjski broj bio posebno dobar. Fotografija Ruth Stout na koricama, na kojoj se vidi kako zrači ponosom u svom vrtu, jest klasika novinarstva. Priča o gospođi Stout, uz popratne ilustracije, oduševila me i fascinirala. Tu priču stavljam u svoj dosje za vječhost. A k o se ikada prihvatim obrađivanja zemlje, njenu ću priču staviti na početak. Čestitam na vašem doprinosu američkoj poljoprivredi. Tom Cahill Editor, Seedmen' s Digest San Antonio, Texas 7

Ruth Stout

Ali, budimo sasvim pošteni: neki čitatelji ne smatraju Ruthinu metodu cjelogodišnjeg steranja stelje potpunim rješenjem za vrtlarske bonance. Oštro pero Kraljice Stelje tvrdi, kratko i jasno, da se nijedan vrtlar ne bi trebao zamarati pravljenjem kompOsta, kopanjem tla i uporabom poljoprivredne opreme. Te riječi izazivaju reakcije većine organskih vrtlara. Dorothy Schroeder, dugogodišnja suradnica OVP-a, sažela je njihove prigovore: "Držite svoj vrt pod dubokim, poroznim pokrovom stelje radi poboljšanja kvalitete tla, kontrole vlage i klimatskih uvjeta, povećanja količine humusa i minimaliziranja štete od kukaca". Parafraza je moja, ali to je misao Ruth Stout, a istinitija misao nikad nije bila izrečena. Do ovoga se mjesta potpuno slažem s njenom metodom. Ali ona dalje, govori d a j e ta stelja sve što je potrebno vrtu - i tu se razilazimo. Moram reći da me Ruth Stout uputila u mnoge vrtlarske tehnike koje su moj vrt pretvorile u moju radost. Moj je vrt prekriven steljom otkako ju je Ruth prije mnogo godina počela zagovarati, To nije bio vrt koji imam danas, ali bio je tako uspješan da sam u novi vrt zahvalno prenijela sve znanje koje sam stekla uz njenu pomoć. Ruth Stout naučila me kako iću si prištedjeti mučan posao čupanja starog korijenja i korova: prekrila sam ga s toliko slojeva novinskog papira da je jednostavno izdahnuo pod pritiskom javnog mnijenja, pa je tako moj vrt, umjesto ostarjeloga korova dobio raspadajuću vegetaciju za kojom je vapio. ! . Zahvaljujući učenju Ruth Stout, moj novi zasad šparoga bio je igrarij a, a ne inženjerski projekt. Bolji je od prethodnog. Produktivnost je također bez zamjerke. Urod rajčice možete udvostručiti,kukuruza utrostručiti, a i salata i rotkva bit će bolje, sve zbog stelje. Sve što sam ispod nje uzgajala napredovalo je. Ali za moj vrt, a vjerujem i za mnoge druge 8

V r t bez motike

nužan je korak dalje: kompost. Kad moj kukuruz klone pod vrelim suncem, pretpostavka je da je žedan i da mu treba vode. Ali on se ponaša potpuno jednako kad je tlo natopljeno i zrak ne dopire do korijenja. Stelja ga ne će spasiti od prejake kiše ili pretjeranog zalijevanja, nego će kompost u tlu upiti suvišnu vodu i dati je kukuruzu kad mu zatreba. Postoje, zatim, biljke kojima ne odgovara pH vrijednost tla za njihov rast. One, na primjer, pokazuju manjak dušika u listovima i kad ga u tlu ima mnogo. On nije dostupan gladnim biljkama jer je tlo previše kiselo, pa se mangan u njemu ne može irastvoriti, a kako je mangan neophodan da bi dušik postao jiostupan - nema dušika! Taj frustrirajući problem stalno se ponavlja. Postoje svi simptomi manjka nečeg važnog za razvoj biljke, a krivac je ravnoteža kiselog i alkalnog. Sto učiniti? Zađite u srž problema i korigirajte ravnatežu. Cime? Kompostom u tlu. Možete, naravno, kiselom t]u dodati vapnenac, a alkalnom brašno od sjemenki pamuka ili kiseli treset. Ali, morate uzeti u obzir da pokraj biljaka kojima treba kiselo tlo rastu one kojima treba lužnato. Krumpir voli kiselo tlo; šparoge, repa, grašak i jabuke vole neutralno, a vi imate samo jedan vrt, svega nekoliko metara da sve to uzgojite. Odgovor je: humus u tlu, ne samo po površini. Kompost čuva minerale koji su biljkama neophodni i šalje ih zajedno s vodom u korijenje. Priznajem da bi s vremenom Ruthina stelja stvorila taj humus u tlu, U vrlo Iužnatom tlu moga Kolorada, s Tako malo kiše, bojim se da bi za to trebalo vrlo mnogo vremena. Činjenica da je moje tlo bilo tako lužnato kad sam ga preuzela, nakon generacija bavljenja vrtlarstvom, pokazuje kako se malo toga može učiniti. Ruth je stigla tamo kamo ja idem. Ona je dosegla ono što ja želim. Njen je vrt bogat mineralima, za kojima moj vapi. Oni • su dostupni bilju. Ja krećem njenim smjerom, slijedeći u velikoj 9

Ruth Stout

mjeri njen ispruženi kažiprst. Ali nemam na raspolaganju previše godina da dosegnem svoj cilj. Ja sam žena u godinama, u potrazi za zdravljem, k o j e donosi godišnje preporadanje, k a k v o p o z n a j e s a m o v r t l a r . M o j v r t tek treba postati samodovoljan, sposoban da nadomjesti ono što mu je uzeto. Dobro še snalazi, ali mora još bolje. Zdravlje mora biti požnjeveno iz vrtnih gredica. Zbog toga, imajući na umu granice svoga vremena, moram se koristiti kompostom." Možete se kladiti da bi ovakvi mlaki zagovornici metode cjelogodišnjeg prostiranja s t e l j e dobili precizno naciljano opovrgavanje njihovih zadrški. (Ona zna postići da njena bude zadnja!).Ali, umjesto da podjarujemo vrelija proturječja, pustimo je da sama govori. Ona to već dugo uspješno čini! Uredništvo

10

V r t b e z motike

1. Poglavlje

Bacite svoju lopatu i motiku!

Kad je nedavno jedna gospođa prvi put vidjela moj vrt i čula za metodu koju sam razradila, uskliknula je: "Pa, vi možete uzgajati povrće do stote! A k o treba, iz kolica!" Ja nisam naročito vitalna žena, ali obavljam sav rad u vrtu velikom 12 x 18 metara i uzgajam dovoljno povrća za svog muža, sestru, sebe i mnoge goste. Svaku vrstu zamrzavam, od ranih šparoga do kasne repe. Nikad ne kupujemo povrće. Također izvršavam svoje kućanske dužnosti, uzgajam nešto cvijeća i rijetko kada radim nakon jedan sat popodne. Jedva da sam ikad više nego ugodno umorna. S branom iz zamrzivača, na koju se mogu osloniti, pripremanje večere obično traje oko pola sata. Ne hvalim se, barem ne zbog svojih izuzetnih organizatorskih sposobnosti ili nečeg sličnog. Ali jesam ponosna zbog toga što sam pronašla takav način vrtlarenja koji daje vrhunske rezultate uz minimum rada. Možda biste i vi željeli raditi u vrtu dok god postojite? Pa, možete. Prije mnogO godina muž i ja smo preselili iz New Yorka na farmu u Connecticutu i jedva sam dočekala da zajsadim vrt. Imali smo preveliki komad preoranog tla, i to prvo ljeto provela sam boreći se s kamenjem i svježim busenjem koje je tu naraslo. I, naravno, kopala sam motikom, plijevila i kultivirala. Tijekom sljedećih nekoliko ljeta nastavila sam uzgajati više nego što nam treba, glupavo se opirući tome da ne iskoristim čitavu površinu, kad sam već toliko vremena potrošila da 11

Ruth Stout

je dotjerain. Ali postupno sam smanjivala svoj vrt, dok ga nakon nekog vremena nisam svela na trećinu prvobitne veličine. No još je uvijjek bilo previše poslan a ja, naravno, više nisam bila tako punk poleta, pa sam se nastojala riješiti svega suvišnog.

Zašto se m u č i t i s plijevjjenjem, kultiviranjem i drugim poslovima od kojih bole leđa? Ruth baca još jedne vile sijena na biljke, Ci m e s u z b i j a zadržava korove vlagu.

Jedini poslovi u vrtu koje nisam radila bili su oranje i drljanje, a sve sam ostalo radila sama. I svakog proljeća, kad bih s novim žalrom prionula poslu, baš kad bih ja htjela posijati grašak, činilo se da su upravo tada svi slomili svoje plugove, posudili ih nekome ili se dogodila neka druga nezgoda. Prije nekih dvadeset godina pokušavala sam, kao i obično, biti strpljiva, čekajući da mi netko dođe preorati žemlju, dok, napokon, jednog dana nisam mućnula glavom. Ne, ne u vezi s oranjem - nego s na činom mišljenja. Moja šparoga(Asparagus officinalis L.) krasno se r a z v i j a j , pa rekoh sama sebi: " Ta zemlja nije orana više od deset godina. Zašto šparoga ima, a graška nema? K vragu i oranje! Idem sijati." I tako sam, pomalo bojažljivo, gočela sijati grašak i špinat, 12

Vrt b e z motike

namjeravajući isprva iskopati male brazde da omekšam zemlju. Ali otkrila sam da je stelja (od lišća i sijena) koju sam prostrla po polju u jesen (da bi se u proljeće zaorala u zemlju) održala tlo mekim i vlažnim. Sve što sam trebala učiniti bilo je da malo razgrnem grabljama i ubacim sjeme. Kad sam jednom uzela stvari u svoje ruke, nastavila sam tako. Pomislila sam: ako obiđem uokolo i nagrabim dosta materijala za stelju, pa sasvim prekrijem vrt 15-50 centimetara debelim pokrovom, korov se ne će moći probiti i sunce ne će pržiti zemlju. Caki krajem lipnja, kad šijem posljednji kukuruz i drugu repu, mrkvu i tako dalje, zemlja će zasigurno još uvijek biti meka. I bila je. Ali, da ne brzam! Naš mljekar, farmer, rado mi je ustupio ono što je on zvao "pokvarenim sijenom" a ja - izvrsnom steljom. Prostrla sam debeli sloj po čitavom vrtu, osim, naravno, po sjemenju koje sam posijala. Po šparogama sam slagala dosta toga, znajući da se one mogu probiti kroz stelju. Za nekoliko godina napustila sam sva kupovna gnojiva. Prostrijevši sijeno, uskoro sam otkrila da se sav moj posao sveo na sijanje, prorjeđivanje i ubiranje plodova. Kad god sam poželjela nešto posijati, jednostavno sam razgrnula stelju i stavila sjeme, a kasnije, kad je sjeme niknulo, primaknula sam stelju mladim biljkama, održavajući tako tlo oko njih vlažnim i rješavajući se korova. Naravno da su mi se susjedi isprva smijali. Prvih nekoliko godina običavali su svraćati da me pitaju treba li štogod preorati. Ali, malo-malo, bili su impresionirani mojim rezultatima i, kad su napokon morali priznati da konstantno trunuća masa lišća i sijena zadivljujuće obogaćuje moje tlo, prestali su me zadirkivati. Dapače, zastali bi da "bace još jedan pogled" prije konačne odluke da i oni prestanu orati i kopati, te da svoje vrtove prekriju steljom. Moje zemljište postalo je tako bogato da sada mogu sijati sasvim nablizu i više uopće ne upotrebljavam gnojivo. Vrt se 13

Ruth Stout

sada sveo na 1/8 prvobitne veličine i tako je raskošan da ga u jesen zovemo džunglom. Jedna od mojih mrkvi, slatka i nježna, dovoljno je velika da nahrani petoro ljudi. Moj slatki španjolski luk prosječno teži 45 dag po komadu, a poneki ima i više od kilograma. Nikad nisam voljela presađivati (niti bi to bilo praktično iz tih invalidskih kolica budućnosti), pa biljke poput kupusa, cvjetače i si. stavljam na razmak od 30 do 35 cm i onda ostavim samo po jedan primjerak iz svake skupine. Još nešto: imate li problema s grmovima graška koji se savinu, legnu na tlo i trunu kad je vrijeme vlažno? Sve što treba jest da ih sa svih strana poduprete dodatnom količinom sijena. Stajat će ravno kao olovni vojnici, bez obzira na to kako su natovareni plodovima. I lako ih je brati. Stelju stavljam i oko cvijeća, ali klanjajući se ljepoti. Upotrebljavam lišće i sijeno iz vrta koje je već toliko trulo da sasvim liči na zemlju. Slatki grašak, koji ovdje nije lako uzgojiti, divno se odaziva mom sustavu: niti kopam brazde, niti rabim gnojivo, nego ga šijem u povrtnjak i prekrivam steljom. Ovo sušno ljeto, u kojem su presušili čak i neki lokalni arteški bunari, nije naškodilo mojem grašku. Nikad nisam ubrala više i ljepši, makar ga uopće nisam navodnjavala, a zadnja zrna pobrala sam sredinom rujna. Danas se mnogo govori o gomilanju komposta, i to je u redu, ali za ženu je to težak i nepriličan posao. Već godinama ne upotrebljavam nikakve insekticide, a nikad ne vidim ni grahove žiške, ni bušače kukuruza, ni uši, ni sovice pozemljuše. Prestala sam rabiti otrove jednostavno zato što sam mrzila i samu pomisao na njih. Isprva nisam mogla razumjeti kako to da me kukci nisu preplavili. Je li me neka vrsta proviđenja nagradila za - no, ne bih znala za što, ili su priče koje sam čula o organskom vrtlarstvu stvarno istinite? Nisam osjećala da znam dovoljno da bih o tome raspravljala, pa sam nastavila biti zahvalna nekoj maloj vili, organskoj ili kakvoj 14

V r t b e z motike

već, koja je zadržala napasti podalje od mog vrta. A k o imate vrt i niste njime naročito oduševljeni, čini mi se da bi vam moja metoda mogla odgovarati. Možete obaviti posao uz minimum vremena i rada. A ako, poput mene, volite taj posao, to je i opet odgovor: možete ga protegnuti u beskonačnost. Potražite, dakle, prodavaonicu rabljene robe i riješite še svojih motika, lopata i kultivatora. Najveći alat za kopanje koji će vam trebati jest lopatica. A kad se ljudi začude kakav čaroban vrt imate, makar ste zašli u godine, pa kad vas zapitaju tko obavlja teški posao, možete im iskreno odgovoriti: "Nema teškog posla."

PITANJA KOJA MI LJUDI POSTAVLJAJU Posjetitelji mog vrta uvijek mi postavljaju mnoga pitanja. To je razumljivo jer sam ja odavno napustila svaku idejuoranja, kopanja, drljanja, sijanja pokrova, kultiviranja, plijevljenja, navodnjavanja, prskanja i gomilanja komposta. Jednostavno sve držim pod cjelogodišnjom steljom. Jedno se pitanje često ponavlja: kolikoje materijala potrebno da se započne sa steljom debljine 20 cm, kakvu ja zagovaram? Na to ne mogu odgovoriti jer sam se takvim načinom vrtlarstva počela baviti davno prije nego sam i pomislila da ću o tome pisati, pa nisam obraćala pažnju na detalje. Richard Clemence smatra d a j e 25 bala sijena težine po 20 kg minimum za područje veličine 15x15 metara, odnosno oko pola tone rasutog sijena. Mnogi ljudi ne shvaćaju da se u vrtu sa steljom sjemenje sije na uobičajeni način: razgrriemo stelju na tom mjestu, stavimo sjeme u zemlju, a kad proklija, ponovo vratimo stelju blizu, svuda oko mladih biljčica. Usjevi malog sjemenja morali bi ostati nepokriveni, makar ih, ako želite, možete prekriti s malo piljevine ili s malo grubog, rasutogsijena. Oni će se probiti 15

Ruth Stout

kroz takve prekrivače. To je nešto u što sam jedva povjerovala kad m i j e rečeno, ali isprobala sam i otkrila da djeluje. ! I Veliko sjemenje, poput kukuruza, graška, graha i bundeve, može se odmah nakon sijanja prekriti s nekoliko centimetara rasutog sijena. Ono potiskuje korove, zadržava vlagu i, ako se radi o kukuruzu, tjera vrane. Uvijek me iznova pitaju kako se stelja može praviti od sijena koje je puno sjemena korova. Pa, ako je stelja dovoljno debela, korov se ne može probiti. Kad to kažem, redovito pitaju kako se onda probije povrće. To je zato što je teška stelja prostrta povrh korova, ali ne i povrh povrća. • . . . ' Kako sam već navela, usjeve malog sjemena ne bi trebalo prekrivati steljom, ili barem ničim težim od uskog kartona, trake papira ili centimetra piljevine, što će održati tlo mekim i vlažnim. Ka,tko možete sigurno sijati sitno sjeme medu 20 centimetara debelim zidovima stelje! Odgovor je: takoreći prije nego ste završili prostiranje stelje, ona se već počinje slijegati i uskoro postaje kompaktna masa debljine 5 - 7 cm, umjesto prozračne, visoke 20 cm. Po njoj će se hodati i padat će kiša; u svakom slučaju, sleći će se, a 20 cm ne će vam trebati ni ako koristite čvrste komadiće sijena u balama. Mnogi ljudi žele znati zašto ne upotrebljavam gnojivo i što imam protiv njega. N e m a m ništa protiv; z a p r a v o ga malo p r e t j e r a n o poštujem. Ali više ga ne trebam: vječno trunuća stelja sasvim ga je nadomjestila. Cesto su me pitali treba li izbjegavati materijale poput piljevine i hrastovog lišća jer oni, navodno, čine tlo previše kiselim. *

Na to ne mogu odgovoriti na temelju vlastitog iskustva, ali mnogi Su me vrtlari obavijestili da su u svojim vrtovima rabili i 16

V r t bez motike

piljevinu i hrastovo lišće sa zadovoljavajućim rezultatima. Ljudi žele znati što bi upotrijebili za stelju. Sijeno, slamu, lišće, borove iglice, piljevinu, korov, smeće - bilo koju biljnu materiju koja trune. Ne trune li neko lišćepresporol Ne, ono samo dulje traje, što olakšava rad. A što ako se zamrsi? A k o se to i dogodi, nije važno, jer ono je između redova biljaka koje rastu, a ne iznad njih. Može li se upotrebljavati samo lišće, bez sijena ? Da, ali mislim da je kombinacija bolja. Ne bi li sijeno moralo biti usitnjeno? Nemate li previše posla s prostiranjem dugačkog sijena? Ja svoje ne usitnjavam, a ne mučim se. Imam 86 godina, i moja je snaga sasvim prosječna. Može li se upotrebljavati pokošena trava ? Da, ali ako nemate ogromnu tratinu, ne će vam dostajati. Uostalom, makar ne znam mnogo o tome, vjerujem da je za tratinu najbolje da se pokošena trava ostavi tamo gdje padne. Kako često stavljati stelju! Kad god vidite mjesto koje ju treba. Čim primijetite da je korov negdje provirio, izručite na njega rukohvat sijena. U koje doba godine počinjete prostirati stelju ? Ma koji datum bio odgovor je: sada. Barem počnite prikupljati materijal. Ili barem počnite konstruktivno misliti: načinite planove. A k o namjeravate rabiti samo lišće, morat ćete se, nažalost, strpiti dok ono ne padne, ali se možete pripremiti da ga počnete rabiti istog trena. Mnogi pitaju treba li tlo posuti gnojem, preorati ga i onda prostrijeti stelju. Da, ako vaše tlo nije bogato. A k o jest, sama će stelja poslužiti svrsi. 17

Ruth Stout

Kad treba staviti vapno i koliko, i treba li ono biti iznad sijena ili ispod njega ? Od tih triju pitanja prva dva nemaju nikakve veze sa steljom. Nastavite dodavati vapno onako kako ste to činili prije nego ste uopće čuli za moju metodu. V a š poljoprivredni stručnjak može vam testirati tlo. No čula sam, i to ne od fanatika, da moj način vrtlarstva automatski rješava problem kiselog tla. Čini se da je bit u tome što takav vrt privlači gliste, pa ti mali pomagači čine tlo alkalnim. Vapno možete staviti izravno u zemlju dok šijete ili iznad stelje, pazeći da ga dodajete u doba kad možete očekivati kišu ili snijeg, koji će ga protjerati kroz stelju u vrijeme kad ga tlo treba. Ja se već pet godina ne koristim vapnom i sve je u redu. Kolik treba biti razmak među redovima! Jednak kao i da niste stavljali stelju. No nakon nekoliko godina stavljanja stelje materija koja truli toliko će obogatiti vaše tlo da ćete moći saditi mnogo bliže nego što biste se usudili u vrtlarenju staromodnim načinom. Jako mi se sviđa način Richarda Clemencea - sijanje u razmacima od 30 do 60 centimetara. Ne pretvara li velika količina stelje cvjetnjake u humke! Ne, ali ne pitajte me zašto. Sve što znam jest da su moji debelo zastrti cvjetnjaci u istoj ravnini s tratinom. Ne izgleda li stelja grozno! Na to pitanje ima mnogo odgovora, koji ovise o onome tko pravi stelju, to jest u kojoj mu je mjeri važno da ona izgleda privlačno. Ne mora izgledati grozno. A mogla bih postaviti i protupitanje: ne izgleda li suncem sprženi ili u korov zarasli vrt grozno? Ne privlači li stelja puževe budući da je zemlja pod njom uvijek vlažna! 18

V r t b e z motike

Nikad nisam na to pomišljala (ja nemam puževa), a na to pitanje nisam znala odgovoriti Sve dok nisam pročitala u Enciklopediji organskog vrtlarstva da vrt pod steljom, pošto se u tlu nakupilo dosta humusa, privlači gliste, što tlo čini lužnatim, a puževi to ne vole. Nije li to olakšanje? A k o su puževi uistinu problem, pokušajte tretman pivom, opisan u odlomku "Vrtne napasti - nisu tako strašne!" Koliko dugo stelja traje ? Ovisi o vrsti koju rabite. Nastojte uvijek imati izvjesnu količinu u rezervi, ako ustreba. Gdje se maže nabaviti stelja? A k o je dovoljno ljudi u zajednici zatraži, mislim da će se netko potruditi da je nabavi. Vjerojatno poznajete još neke ljude koji se bave vrtom i koji će se rado priključiti projektu. Iskoristite sve lišće uokolo i vrhove trajnih biljaka, nasijecite stabljike svog kukuruza u komade dugačke 30 cm i upotrijebite ih. Iskoristite i svoje smeće - svaku biljnu materiju koja truli. •

I pokvareno sijeno ( koje iz nekog razloga nije dobro za stočnu hranu, na primjer zato što se upljesnivilo jeir je bilo vlažno kad su ga stavljali u sjdnik), jednako je učinkovito i zadovoljavajuće kao i dobro sijeno, a mnogo je jeftinije. U mnogim mjestima službe održavanja usitnjavaju grane koje su posjekli čisteći žice, i često će im biti drago da ih izruče kraj vašeg vrta bez naplate. Ali požurite, prije nego te službe primijete da postoji potražnja i odluče ostvariti brzu zaradu. To je iverje izvrsna stelja, i savjetujem vam da ignorirate sve koji vam kažu da je ono previše kiselo. A ja ignoriram primjedbe ( koje su, uostalom, izuzetno rijetke) kojima se nastoji omalovažiti cjelogodišnja, netaknuta stelja. A k o itko, pošto je pogledao moj bujni vrt, može pronaći način da ga poboljša, neka to ličini. Ali ako ta "poboljšanja" 19

Ruth Stout

zahtijevaju sprejeve, gnojiva, gomilanja komposta i rad, neka ne očekuju da ću ih prihvatiti,

ZAŠTO? (I ZAŠTO NE?) Ponekad, kad vam je dosadno i ne uspijevate smisliti ništa konstruktivno čime biste ispunili sat ili dva, pokušajte otkriti zašto se neke biljke koje rastu (i one koje odbijaju rasti) ponašajju tako različito u različitim vremenima. Pa ako ste osoba koja brzo donosi zaključke - makar oni bili utemeljeni na upitnim i nepouzdanim premisama - cijenim da će se mnogi vaši odgovori pokazati neodrživima. i Ispričat ću raznorazne zgode koje su mi se dogodile tijekoni godina bavljenja vrtlarstvom i izazivam svakoga da mi ih pokuša obrazložiti, uvjerljivim odgovorima! Pravi poznavaoci zapravo i ne pokušavaju objasniti hirove biljaka, a evo i jednog primjera: kad je bila objavljena moja prva knjiga o upotrebi stelje, vrtlari su počeli svraćati da bace pogled na komad vrta koji nije bio oran 11 godina. I dogodilo se da se toga ljeta, makar su moje paprike inače neuobičajeno velike i zdrave,) nijedna paprika nije pojavila. Čula sam da neke biljke ne cvjetaju i ne donose plodove ako su previše hranjene, pa sam mislila da se to događa mojim paprikama. Ali počela sam sumnjati u tu teoriju kad sam primijetila da je svaki vrtlar s kojim jsam tada kontaktirala zapao u istu nepriliku - na paprikama nije bilo plodova. Napisala sam pismo Carlu Warrenu iž Joseph Harris and Co, koji mi je godinama neopisivo pomagao, i upitala ga što se to događa. A on mi je odgovorio: "Tako se paprike ponašaju ove godine." On je nakupio toliko iskustv|a s biljkama da je odavno shvatio da postoje pojave koje nitko ne može razumjeti. Nekoliko napomena o šparogama. Makar su "autoriteti" prestali inzistirati na tome da je neophodno kopati vrlo duboku brazdu za korijenje, još uvijek tvrde d a j e rupa od 20

V r t bez motike

cm nužna, a uz to daju i druge instrukcije o uzgoju šparoga, gnojenju itd. Kako sam poodavno izgubila vjeru u tzv. eksperte, kupila sam prije nekoliko godina dva tuceta šparoginog korijenja i odlučila da ga zasadim polegavši ga na površinu zemlje (u cvjetnjaku božura) i posuvši ga sijenom. Od tog korijenja dobivam lijep urod svake sezone. Primijetila sam da na mnogim mjestima - na livadi, pokraj drvarnice i svuda uokolo - niču šparoge. Očito su ptice ili vjetar razbacali c jeme. Neke od tih "divljih" biljaka raskošnije su od onih u mom zasadu. Jedna od njih, koja rađa već godinama, triput je veća od bilo koje što sam je ikad vidjela. Naravno, ne dobiva gnojivo niti itko plijevi korov oko nje, ustvari trava raste kroz nju. Govoreći o samoniklom bilju makar je moj vrt potpuno i pažljivo prekriven steljom - spomenut ću i onih nekoliko rajčica koje iskrsnu tu i tamo svake sezone. One krenu kasnije od onih za koje se brinem, ali rađaju otprilike istovremeno. Čini se da su plodnije (ja uvijek kupujem presadnice, nikad ih ne uzgajam iz sjemena). Tikva sorte Buttercup ovdje je vrlo cijenjena. Uzgajam je godinama, uz još nekoliko drugih sorti. Ta naša miljenica ima svoju priču jer se na njezinim viticama rijetko pojavi više od dviju malih tikvica. No prošlog je ljeta tikva sorte Buttercup nadmašila sve ostale sorte. Tko prebrzo zaključuje, mogao bi reći:"To je zato što je palo mnogo kiše." S tim se ne mogu složiti, jer je ta biljka rodila gotovo jednako tako dobro i pretprošle godine, kad kiše praktički nije bilo. A što se tiče sorte Blue Hubbard, najveća u ovoj kišnoj godini težila je svega 4,50 kg, dok je prije nekoliko godina, u vrlo sušnoj godini, jedna od mojih Blue Hubbard tikvi težila 23 kg. Prije nekoliko godina posadila sam kineski kupus i kelj prilično kasno, kao i uvijek. Kelj je bio potpuni promašaj, ali je kupus izvanredno uspio. Jedna glava težila je 3 kg. Prošle godine, pak, kupus je bio vrlo slab, jedva da je imao čvrstu jezgru,"a kelj je bio" senzacionalan. Posadila sam poveću 21

Ruth Stout

količinu jer volim imati u vrtu povrće skroz do Božića. Bilo ga je toliko da ga više nisam imala kome poklanjati. A k o ne bih sasvim odustala od pokušaja da objasnim hirove biljki, mogla bih zaključiti da su vitice Buttercup tikve, koje su se prošlog ljeta, proširile po polovici mog zemljišta , zagušile kineski kupus. A kad već govOrim o kupusu, napominjem da su mi rane varijante jedne druge sorte dobro uspjele, dok kasniji tip nije dao gotovo ništa. Od mojih šest brokolija, i ranih i kasnih, samo je jedan uspio, a jednako je bilo i s purpurnom cvjetačom. Plodovi koji su se uspjeli materijalizirati bili su u oba slučaja neobično veliki i ukusni. Kad čitav urod propadne, kao taj kasni kupus, čovjek osjeća da tu ima neki razlog, ma koliko tajanstven. Ali kad se nekoliko biljaka koje rastu jedna pokraj druge ponašaju sasvim različito, to jezasigurno zbunjujuće, kao, na primjer, kad nakon hladne noći odete u svoj vrt i otkrijete da se jedna biljka smrznula, a druga je, udaljena od nje 2,5-5 cm, u dobrom stanju. Prošle godine stavila sam repu na isto mjesto na kojem je prethodne sezone izvrsno uspjela. Propala je takoreći prije nego je i počela rasti. Donositelj brzih zaključaka reći će: "Naravno. Morate imati plodored." Ali to sam povrće istog dana stavila u jedan drugi dio vrta,, gdje je također raslo prethodne godine, i tu je uspjelo da ne može bolje. Repe su bile ogromne. Ima li pitanja? Ili, bolje, ima li odgovora? Naravno da se vrtlar ne može prestati čuditi zašto se nešto događa, ali ako se povremeno i pojavi netko s nekakvim odgovorima, čini mi se mudrijim da ih ne objavljuje!

KAUČ NA KOJEM SE BAVIM VRTLARSTVOM Kad nekom kažem da obavljam sav posao u svom povrtnjaku, i da se uz to brinem i za nekoliko cvjetnjaka, obično me pitaju: "A kada ustajete?" Odgovor koji vrijedi za bilo koje 22

V r t bez m o t i k e

doba godine jest: "Kad mi se hoće." Dok vrtlari koji ne dopuštaju stelji da obavi veći dio posla plijeve, kopaju, navodnjavaju i s vremena na vrijeme vjerojatno psuju, mi steljari možemo raditi "kako duh hoće" - biti vani, akc* želimo, ili ostati u hladu, ako je sunce prevruće. Naše biljke ne će patiti od pomanjkanja pažnje. Kad sijete u vrtu koji je već pod steljom, najprije označite

Sjetva nije problem: stelja se jednostavno privremeno razgrne.

gredice, zatim odgrnite sijeno s tih mjesta i stavljajte sjeme izravno u zemlju, kao da radite staromodnim načinom. i

v

Luk možete jednostavno razbacati po prošlogodišnjoj stelji i prekriti ga s nekoliko centimetara rasutog sijena. Tom metodom možete za nekoliko minuta "zasaditi" 1/2 kg, i to, ako želite, prije nego što se zemlja odmrzne. Jednako tako sjeme 23

Ruth Stout

salate niknut će ako ga jednostavno bacite na smrznuto tlo, ali ne po stelji. To, naravno, ne možete učiniti ako orete prije sjetve. Mnogi su ljudi otkrili da sjemenski krumpir mogu staviti na prošlogodišnju stelju, ili na zemlju, ili čak na šljunak, prekriti ga s tridesetak centimetara rasutog sijena i kasnije jednostavno odgrnuti stelju i pobrati novi krumpir. Ako niste primijetili, biljka i cvijet krumpira prilično su lijepi, pa ga možete posaditi i u cvjetnjaku. Naš raste uz irise. Poneki korov može se tu i tamo probiti kroz stelju ako je niste načinili dovoljno debelom da ga zaguši. Lako ga je iščupati, ako vam se da baviti time, ali najjednostavnije je nabacati na njega malo sijena. Treba li-"prorijediti gredicu repe, mrkve ili nečeg takvog, možete to učinkovito izvesti tako da biljke kojih se želite riješiti prekrijete s malo stelje. Moje vrtlarske dužnosti u jesen ne razlikuju se naročito od onih ljetnih: ubirem plodove i smrzavam ih. Sredinom studenoga rasprostirem sijeno i lišće. To je dobro vrijeme i da se na vilama odnese malo sijena do kukuruza i pospe medu redove. Na proljeće ću tim sijenom poduprijeti grašak koji ću tu posijati. Taj posao sa sijenom mogu obaviti za tjedan dana ili za mjesec, ništa me ne požuruje. Stavit ću nekoliko bala na gredicu mrkve i iskopavati je tijekom zime, kad god poželim. Pišem li knjigu zimi, na nju potrošim veći dio prijepodneva (na kauču, gdje drugdje?). Budući da vjerujem kako je vježba jedan od četiriju glavnih uvjeta za dobro zdravlje, nastojim je ne propustiti. Tu pomaže pospremanje kuće, a pred kućom, tih zadnjin mjeseci prije snijega, posiječem nekoliko stabala. Nisu to baš neke gigantske sekvoje, ali nisu ni mladice! A kad snijeg dođe i ostane, raščistim si put do drvarnice. Tamo, zaštićena od vjetra, j pod toplim suncem k o j e mi pomaže, svakog dana cijepam drva, zbog zdravlja i zbog zadovoljstva - i, da, zbog kamina. Zatim razvrstavam sjeme i slažem zamotuljke abecednim 24

Vrt bez motike

redom, crtam dijagram sjetve za sljedeću sezonu i pišem tjednu kolumnu. Sve to što se može nazvati "radom" obavim ujutro, do jedan popodne. A otkako je objavljena moja prva knjiga o vrtlarstvu, tisuće me ljudi naziva - ujutro, popodne, uvečer - da bi iz prve ruke dobili informaciju o mom sustavu stelje. No pokazivanje vrta i odgovaranje na njihova pitanja zapravo se ne može nazvati radom. Vjerojatno je najteži dio posla odlučiti se jer ako ste u svom okruženju jedina osoba koja primjenjuje metodu bez oranja, kopanja i kultivacije, vaši će vam prijatelji i susjedi reći da ste ludi. Ignorirajte ih; zapjevat će oni drugu pjesmu.

MENI MALO VIŠE STELJE Kad mi je nedavno netko predložio da napišem u odgovor onima koji imaju nešto protiv cjelogodišnje stelje, moja je prva reakcija bila pitanje zašto bih se prepirala s ljudima koji ne znaju o čemu se radi. Uvjerena sam da nijedan vrtlar koji nije barem tri godine iskušavao tu metodu nema na temelju čega stvarati protuargumente. A ako se toliko dugo bavio steljom, zasigurno je već prihvatio ideju! Zašto kažem tri godine? Zato što svaki uzgajivač zna da se nijedna biljka ne ponaša svake godine jednako. Krene li nešto loše kad počnete primjenjivati stelju, bit ćete skloni tome da krivnju tražite na pogrešnome mjestu. Ako je, na primjer, vaša stelja pretanka, pa se korovi probiju, učinit će vam se da ideja nije dobra. A k o se pojave puževi, reći ćete da ih je privuklo sijeno i lišće. Ja stavljam stelju već godinama i u mom vrtu nema puževa. A k o ih u vašem vrtu ima, stavite na tlo plitke posude natopljene pivom, i umrijet će sretni. (Tako su mi rekli: puževi idu za čašicom, pa se u njoj - bukvalno utope.) A k o je tlo u vašem vrtu glinovito, vjerojatno ćete morati stavljati stelju nekoliko godina, dok ne dospijete do točke na 25

Ruth Stout

kojoj možete odahnuti. Moje je tlo pjeskovito, pa se moram osloniti na ono što sam čula o tome kako se rješava taj problem, to jest, moram ukopavati velike količine dobrog materijala, poput sijena, kukuruzovine, lišća, korova da poboljšam tlo. (Ne treset jer znanstvenici kažu da nema hranjivu vrijednost, i tu se slažemo). A k o ste to činili dvije do tri sezone, možete staviti stelju i odmoriti se. Tvrdoglavi vole tvrditi da se tlo prekriveno sijenom zagrijava sporije od golog tla, pa to stvara velike probleme kad želite uzgojiti rane sorte. No, dakle, ne sumnjam da bi svaki desetogodišnjak znao odgovoriti na to. Sve što treba učiniti jest da se u jesen odluči gdje će biti rane sorte, pa s tih mjesta maknemo sijeno i u proljeće ga ponovo vratimo. Čak ako to i ne učinite, moći ćete - govorim iz iskustva - sijati ranije nego što biste mogli ako prije sijanja orete. Naredna "bapska priča" jest da će se biljke koje rastu na stelji smrznuti prije od onih bez stelje. U to ne vjerujem. Kad sam prvi put čula tu pritužbu, eksperimentirala sam nekoliko sezona odmičući sijeno od nekih biljki i ustanovila sam da one nisu ništa sigurnije od drugih. S tim u vezi protivnici stelje također tvrde da ona odlaže sazrijevanje šparoga, a kako je to vrlo rana biljka, vrtlari žele da im čim prije dozre. Dakle, kao prvo, ako se šparoga pojavi prerano, sva je prilika da će se smrznuti prije nego je uberete, a kao drugo, i nije neki posao odgrnuti stelju i pustiti tlo da se zagrijava. A što je najbolje od svega, budući da ta biljka rađa 6 tjedana, a vi biste možda željeli da to traje dulje, zašto ne biste polovicu zasada prekrili steljom, a polovicu ne i tako dobili osmotjedni urod? Jedan profesor agronomije, protivnik stelje, razvezao je naširoko o strašnim neprilikama koje takvim uzgajivačima stvara mraz. Savjetovao nam je da u vrijeme smrzavice čitave noći prskamo biljke vodom. Da je taj čovjek bio u stanju zaboraviti predrasude i uistinu dati steranju stelje šansu, shvatio bi da sve što treba učiniti u hladnim noćima, jest prekriti biljke sijenom, koje je nadohvat ruke, a za što treba 26

V r t tjez motike

nevjerojatno malo vremena. Tada bi gospodin profesor mogao spokojno leći u svoj krevet i sanjati d a j e razumno ljuds co biće, koje će isprobati stvar prije nego što je prokune. Često čujem da se vrtlari koji sve svoje biljke drže pod trajnom steljom, iz nekog čudnog razloga boje to isto učiniti i s kukuruzom. Voljela bi znati zašto. Sve što mogu učiniti da ih razuvjerim jest da ih izvijestim kako je moje kukuruzište već 25 godina pod steljom i da, naravno, ne kopam, ne plijejvim, ne navodnjavam, ne gnojim. Glede ovog zadnjeg, uvijek nastojim uzeti staro sijeno, koje je već počelo trunuti, za prostor između redova i oko stabljika. Tu su još i vitice graška, koji sadim između kukuruza i stabljike soje, koje istrunu i postanu stelja. Razmak je među redovima oko 60 cm, a između biljaka u jednom redu oko 20 cm. Na svakoj stabljici budu po dva dobra klipa. Kad uberem drugi, odrežem stabljiku i ostavim je da leži gdje je pala. Razlog zbog kojeg ne vadim korijenje jest što sljedeće sezone ono može poslužiti kao usmjerivač, pa vam ne treba uže da poravnate redove. A k o se netko čudi kako to da grašak (Lincoln, naravno od Josepha Harrisa) ne spadne s kukuruza, odgovaram mu da je razlog sijeno, koje mu pomaže da se penje, čini ga la cšim za branje i održava ga suhim. Tako radim i s rajčicom, koju sadim duž ograde koja okružuje čitavi vrt. Nasuprot njoj stavim velike hrpe sijena i tako je natjeram da se nasloni na ogradu. To nije nikakav dodatni posao jer će to sijeno biti iskorišteno za jesensku stelju. Donekle mogu razumjeti stav starog farmera koji se ne obazire niti na stelju, niti na kompost: on ima svoju rutinu i zadržat će je! Ali kad se radi o suvremenijem vrtlaru, koji bi mogao raditi s cjelogodišnjom steljom, a zamara se s gomilanjem komposta, evo mu jedan savjet koji nije tražio: neka potraži psihijatra. Jedan od argumenata protiv korištenja stelje u cvjetnjacima jest da se gubi njihov atraktivni izgled. Mislim da sijeno nije ništa ružnije od zemlje i sasvim sam ovjerena da bi 27

Ruth Stout

ljudi, daj su čitavog života gledali cvjetnjake pod steljom, takve više voljeli. Kad bi ih u tom slučaju neka "nastrana" osoba krenula uvjeravati d a j e gola zemlja oko cvijeća ljepša od sijena i lišća, sumnjam da bi daleko dospjela. Isuviše je ljudskih bića patetično vezano za svoje navike, osim kad se radi o novim idejama; u odijevanju, frizurama i sličnom. Proteklih godina mnogi su uzgajivači dolazili ovamo da osobno prouče moj vrt pod steljom. Jednog sam ljeta, uglavnom da bih vidjela koliko će posjetitelja to primijetiti, stavila nešto zemlje povrh stelje oko svojih petunija. Svega ih je nekolik^ zapitalo zašto baš oko tog cvijeća nisam prostrla stelju. Tada bih razgrnula zemlju i pokazala im sijeno ispod nje. A k o je i bilo nekih argumenata protiv uzgajanja krumpira i luka tako da se jednostavno bace na zemlju i pospu sijenom, umjestq! da se sade starim, napornim načinom - ja ih nisam čula. Također, koliko mi je poznato, nitko nije imao pritužbi na to da se sijeno stavi povrh zrelih repa i mrkvi, koje se onda mogu vaditi iz| zemlje čitave zime. Za to je najbolje balirano sijeno jer je najlakše za rukovanje. Jedno upozorenje: ako je vaše tlo već postalo gotovo savršeno zbog toliko trunuće stelje u njemu( ja već godinama ne rabim nikakvo drugo gnojivo), može vam se dogoditi da budete preplavljeni količinom uroda. Na primjer: prošlog sam ljeta sa svoj im Kentucky wonder grahom morala postupati kao sa sortom Lima, to jest pustiti ga da sazre, a zatim ga oljuštiti. Ali nije|bilo problema: bio je izvrstan. !

Prije nekoliko mjeseci dogodilo se nešto što me podsjetilo da sam stekla reputaciju osobe koja ignorira "autoritete". Jednog lijepog dana iz automobila su izišla dva čovjeka. Kad sam se približila da porazgovaramo, zatekla sam ih kraj svojeg zdravog grma božikovine. Jedan je od njih rekao: "Divimo se, ali božikovina jednostavno ne će rasti u Connecticutu!"Nasmiješila sam se i slegnula ramenima. A drugi će na to, s podsmijehom: "Eksperti kažu da ne će, gospođa Stout je, bez sumnje; baš zato uzgaja!" 28

V r t b e z motike

ČEMU ME NAUČILO 40 GODINA ORGANSKOG VRTLARSTVA Kad sam prvi put dobila vlastiti vrt, prvih 12 godina naivno sam prihvaćala sve što su mi govorili iskusni uzgajivači. Nikad mi, primjerice, nije padalo na pamet da se zapitam mora li se zemlja prekopavati svake godine. I kemijsko se gnojivo, naravno, moralo posipavati po tlu, makar se čovjeku i gadio taj miris. Mlade biljke morale su se prskati otrovima, ma koliko ta ideja bila odbojna. Čitala sam knjige o vrtlarstvu i članke u časopisima, nastojeći ne primijetiti česta proturječja tih pisaca. Rajčica i grašak moraju se kolčati, bez obzira na utrošak vremena i snage. Za korijenje šparoge moraš kopati rupu do Kine. Mogla bih u beskraj nabrajati dezinformacije koje sam dobila. A uz sve to, i sama sam griješila. No kad bih se i uspjela prisjetiti svih grešaka koje sam počinila, ništa ne bih postigla popisujući ih. Spomenut ću samo neke. Moje je zemljište, koje je bilo preoravano svake godine, bilo najmanje 6 puta veće od potrebnog. To sam shvatila nakon nekoliko sezona, ali sam do tada to vrlo siromašno tlo već nahranila gnojivom i lišćem, pa mi ga je bilo žao napustiti. Može li itko smisliti kratkovidniji stav? Moj je način razmišljanja bio ovakav: umjesto da uzgojim tucet stabljika rajčice - što bi nam bilo sasvim dovoljno jer tada nisam konzervirala i smrzavala plodove - posadila sam stotinu biljki, misleći da ću ako, mnoge od njih ne rode, još uvijek imati dovoljno od onih koje uspiju. Drugim riječima, umjesto da uzgojim dvanaest biljaka kako treba, utrošila sam vrijeme i energiju riskirajući sa stotinom. Rezultat mog pogrešnog razmišljanja bio je taj da sam, kad je golemo zemljište počelo donositi plodove, bila zatrpana nevjerojatnim količinama kukuruza, jagoda, rajčica, krastavaca i tako dalje. A, kroz što sam sve prošla nastojeći ih se riješiti! Napokon sam smogla hrabrosti i razuma da prestanem obrađivati veći dio zemljišta, 29

Ruth Stout

pa je moj povrtnjak sada dug oko 13,5 m i širok 22 m. To uključuje dvije gredice šparoga, nešto rabarbare i šest gredica kukuruza, po 13,5 m. Proizvodnja pokriva potrebe dvoje ljudi tijekom šest mjeseci i smrznuto povrće koje upotrebljavamo zimi. Sada ću malo govoriti o tome što me vrtlarstvo naučilo o zamrzavanju plodova. A k o osjećate da vaše voće i povrće koje pojedete čim ga uberete ima bolji okus i da je hranjivije od kupovnoga, mogli biste se složiti sa mnom da i plodovi koji su smrznuti odmah nakon branja imaju prednost nad komercijalnim smrznutim proizvodima. Šparoge su najomiljenije povrće moga supruga, a ipak nije mogao osjetiti razliku između svježe ubranih i smrznutih. Ono što stavite u zamrzivač desetak minuta pošto je doneseno iz vrta, zadržat će okus, koji se gubi ako je vremenski razmak dulji, što se nužno događa kad se smrzavaju velike količine. Po mom mišljenju, kućno zamrzavanje ima tri prednosti nad kućnim konzerviranjem. Prvo, okus je bolji. Drugo, ono traži manje vremena. Treće, često možete smrznuti nešto što ni u snu ne biste mogli konzervirati. Na primjer, možete ubrati glavu cvjetače koja je dvaput veća nego što vam treba za ručak. Jasno je da ostatak možete servirati sutradan, no možda to radije ne biste učinili, a konzerviranje ćete sigurno smatrati suvišnim naporom. Zašto je onda ne biste zamrznuli i poslužili drugom prilikom? Šparoge se moraju brati svaki dan, a možda se spremate izaći na večeru ili vam se ne da tako često servirati isto povrće. Kilogram šparoga ne ćete konzervirati, ali ih možete ubrati, popariti i staviti u zamrzivač, i sve to za 10 minuta. Kad poželite, brzo ćete isprati nježne stabljike, pod mlazom vode i bit će spremne za kuhanje. Uputstva za zamrzavanje kažu da repa ne podnosi taj proces, ali ja sam otkrila. da podnosi. Treba je skuhati da omekša, ohladiti je, staviti u posudu - razrezanu - da više stane pa onda u zamrzivač. A k o volite repu Harvard, pripremite je, zamrznite, a onda, volite li je jesti hladnu, jednostavno je 30

Vrt bez motike

otopite prije serviranja. Uništava li kuhanje repe prije smrzavanja njezinu hranjivu vrijednost? Ne znam. O tome razmišljajte dok jedete hranu iz supermarketa, koja uopće nema hranjivu vrijednost.

MOLIM V A S - NEMOJTE TOLIKO RADITI! U posljednjem broju vrlo popularnog vrtlarskog časopisa (OVP) našla sam najmanje osam članaka koji su u meni izazvali potrebu da pružim ruku pomoćnicu ljudima koji rade više nego što treba da bi bili uspješni uzgajivačiPrvo, tu je priča o čovjeku koji stvara čuda gomilajući kompost te fotografija tone - da, tone komposta, spremne za upotrebu. I čovjek je na fotografiji. Ne izgleda baš mlad, pa se pitam što će biti kad bude u istinu prestar za sav taj posao. Mogu se samo nadati da će do tada shvatiti da je sve to stvarno nepotrebno. Sve što treba učiniti jest prostrti lišće i sijeno po vrtu i oko drveća - za rezervu. Zatim je tu članak o uništavanju crva u kupusu. Autorica kaže da je najprije pokušala s biljkama - zamkama, no bez mnogo uspjeha. Onda je prskala biljke otopinom soli, ali činilo joj se da iz nekog razloga to mora uvijek iznova raditi To je, kaže, obeshrabrilo druge kukce, ali zašto bi se bunili što se ne mogu hraniti kupusom kad u njenom vrtu ima toliko drugih, neposoljenih biljaka? Onda je pokušala s prašinom, s rižinim brašnom, ali ništa od toga nije joj se sviđalo, pa je načinila otopinu s lukom i češnjakom. Ali "to nije prijalo pticama", kaže, pa je prskala samo svaki treći ili četvrti dan. Na posljetku se odlučila ža kiselo mlijeko, čiji efekti "traju većim dijelom tjedna", ali priznaje da se tako nije uspjela sasvim riješiti crva. Sto ne valja u naporima te žene? Nije li dobro eksperimentirati da bismo otkrili kako poraziti neprijatelje biljaka? 31

Ruth Stou

No ne razumijem zašto osoljavanje nije obavilo posao. Dvaput u sezoni, ponekad i triput, ja obiđem svoju gredicu kupusa i srodnih biljaka i na svaku biljku istresem malo soli. To radim odmah nakon kiše ili dok je još rosa na biljkama. Prvi put to treba učiniti dok su biljke još mlade, a onda još jednom ili dvaput ako primijetite da ih nešto jede. Te procedure držim se nekoliko godina i za to vrijeme nisam vidjela nijednog kupusnog crva. Tu je i priča o čovjeku koji uzgaja grašak, s podnaslovom "Evo načina koji će vam dati tri berbe zaredom s jedne stabljike graška!" A ja sam mislila da su te tri berbe - rutina. Za mene jesu. Osim toga, taj čovjek radi nepotrebne stvari - okopavanje, gnojenje, stavljanje žičane ograde i kolaca... Jednostavno, stavite svoj grašak u tlo sa steljom i sljedeći je korak da ga poberete. Visoke sorte mogu se penjati uz prošlogodišnje stabljike kukuruza, a niske se mogu držati podalje od tla pomoću sijena, koje ionako treba biti pri ruci za stelju. Neki vrtlar kaže da on vadi stabljiku krumpira iz zemlje da bi pobrao krumpiriće, pa je onda vrati natrag. Ako stavite krumpir na površinu zemlje i pokrijete ga lišćem i sijenom, sve što trebate učiniti kad želite ubrati mlade krumpiriće jest da odgrnete stelju. Ne morate uznemiravati biljku. Ideja planskog uzgoja glista također mi je zagonetna jer ako je vaš vrt pod steljom] ne morate ih ni kupovati, niti se naročito truditi da ih dobijete. Automatski će se pojaviti sve gliste koje vam trebaju. Sto se tiče priče o jestivoj soji, pitam se: zašto bi se morala kultivirati? Nema potrebe. G1sde španjolskog luka savjetujem vam da ne pripravljate tlo i ne dodajete gnojivo i kompost, kako to čini pisac jednog članka, tvrdeći da je tajna dobivanja najvećeg luka u tome da se iskop a 10 cm duboka rupica, po potrebi da mu se daje voda i: omogući duboko obrađeno tlo. Pa eto, u onoj strašnoj suši prošle godine moj je luk bio jednosta'ivno utaknut u zemlju (bez rupice) koja je bila pok32

Vrt b e z motike

rivena sijenom, nije bila navodnjavana niti obrađivana, a mnogi primjerci težili su 70 dag. Idem leći. Iscrpio me i samo pisanje o tolikim nepotrebnim poslovima u koje se neki ljudi upuštaju.

STELJA MOŽE POBIJEDITI DJEDA MRAZA Godine 1966. vjerojatno je bilo dosta onih koji su mislili d a j e moj vrt u opasnosti. Moje je zemljište u mrazovitoj kotlini, a svibanj te godine bio je neuobičajeno hladan. U lipnju je bilo još sedam noći s ozbiljnim mrazom - posljednja 22. lipnja. Onda je 28. kolovoza opet došao ubitačni mraz. Kako je moje dobro plitko smješteno, nisam se usudila prskati biljke vodom. Sve u svemu, zvuči kao da moj vrt nije mogao baš osobito roditi, zar ne? Ali, rodio je. Na svome zemljištu imam bale sijena, naslagane duž gredica. Kad je mraz zaprijetio, trebalo mi je iznenađujuće malo vremena da prekrijem biljke sijenom. No ako je kasni lipanj hladan, neke biljke, poput kukuruza i rajčice, kasnije će sazreti. Moja 35 godina stara šparoga rodila je uobičajeno. Zaštitila sam je od mraza skupljajući je kasno popodne i stavljajući sijeno po vršcima mladica koje su počele nicati. Te godine imali smo više salate i peršina nego što smo mogli pojesti, makar smo ih jeli svaki dan. Grašak sorte Lincoln obilno je rodio početkom ljeta, a Wando nam je u rujnu dao nekoliko objeda. Mahune, kako žute tako i zelene, otpale su s vitica, pa smo ih skuhali tako mlade i nježne. I moj mljekar, koji ih obožava, odnio ih je dosta kući. Korjenasto povrće - mrkva, repa i pastrnjak - izvrsno je uspjelo. Pojedine mrkve bile su dovoljne za dvije do tri osobe, a neke repe bile su najveće od svih k o j e sam ikada uzgojila. Koraba, rani kupus, rani brokoli bili su sasvim u redu, kao i kelj pupčar, ali druge biljke iz te porodice nisu uspjele dozreti. 33

Ruth Stout

Samo jedna od šest purpurnih cvjetača stvorila je glavu, a bijela je potpuno propala. Kasni kupus i kelj bili su potpuni neuspjeh.

Košare štite rajčice u vrtu pod svježom steljom. Višak sijena, koji se dodaje po potrebi, čuva se u balama.

Paprike, za koje mislim da vole vrućinu, dobro su rasle, ali morala sam ih pobrati prije nego su sazrele zbog mraza u kolovozu. Jednako je bilo i s tikvama sorte Buttercup i Baby. Blue Hubbard bile su jedine sorte koje su dozrele prije nego s t o j e mraz uništio vitice, ali pobrala sam čitav urod, i sve su bile dobre makar se nisu dokraja razvile. Kukuruz je dozrio do 1. kolovoza i brali smo ga do drugog tjedna listopada. Rajčice su sporo dozrijevale, ali su iznenađujuće dobro rodile, pa sam ih mnogo zamrznula jer ih jako volim takve, sirove smrznute. Grm lima graha, soja i četiri vrste visokog graha bili su plodniji no ikad. R e p e je bilo toliko da sam morala tražiti ljude kojima bih je dala. Trajnog špinata, kineskog kupusa, slatke repe, korabe, kelja pupčara bilo je još u studenom, a mrkve su ispod bala sijena čekale zimu. 34

Vrt bez motike

Moj zamrzivač bio je tako pun da ga nisam mogla isprazniti do proljeća. Valjda vas ne moram podsjećati da, po tako lošem vremenu, ništa od toga ne bi uspjelo da moj vrt nije imao stelju. Meni mraz i dalje dolazi kad ga u susjedstvu nema, ali su ove godine u kasno proljeće jedan mraz svi osjetili. Nenaviknuti na to, jednostavno su stavili nekakve koševe i slične predmete preko svojih rajčica i paprika, a repu i kupus ostavili su nepokrivene. Mnogo su izgubili. Ja sam navikla na jake mrazeve u svibnju, čak i sredinom lipnja, pa sve, uključujući i grašak i salatu, pokrivam hrpicama sijena, i sve je u redu. Osjećam se sigurno, ali tko zna? Ako Djed Mraz nađe način da se ušulja ispod sijena, odreći ću se vrtlarstva i baciti se na pletenje.

.1 S U Š U Mnogi su me pitali je li stelja primjerena zaštita za povrće i cvijeće od ozbiljne suše. Odgovor je potvrdan. U l i sezona u kojima je čitava površina mog vrta pod trajnom steljom, bilo je nekoliko ozbiljnih suša, a izgubila sam samo jedan usjev kasnog kukuruza. Sad mi se čini da sam i njega mogla pasiti. A nikad nisam zalijevala vrt, osim jednom: zalila sam kasni kukuruz odmah nakon sjetve. Sljedeće su sugestije za one koji još nisu iskoristili izvanredne podobnosti koje pruža potpuna i konstantna stelja. Pretpostavimo d a j e sredina svibnja i da nekako znate da se sprema velika suša. Mi u Connecticutu imali smo ih toliko da bi ta pretpostavka teško mogla biti pogrešna. Uz malo pomoći uspjet će rani usjevi: špinat, salata grašak. Sve što trebate za njih učiniti jest prikupiti nešto sijena i 35

Ruth Stout

lišća i okružiti ih steljom debelom 15-20 cm. Ako možete, zasjenite salatu. Tri su usjeva spašena. !

Šparoge ćete imati ove godine čak i ako ništa ne učinite za njili, ali bila bi šteta da i njih ne obložite steljom zbog narednih sezona. Nemojte stavljati lišće jer će se zaplesti i šparoge će se teško probiti. Upotrijebite sijeno. Ako hoćete, možete kupiti slano sijeno. Prilično je skupo, ali sporo trune, pa će trajati godinama. A k o pak znate farmera koji ima "pokvareno" sijeno (koje je bilo mokro i ne može se koristiti za stočnii hranu), najbolje je uzeti nekoliko vozova. Ono trune mnogo brže od slanog sijena, što je u redu, jer tako obogaćuje vaše tlo. A k o imate kosu, polje s korovom i travom i nešto ambicije, možete si sami pribaviti materijal za stelju. Ne bojte se sjemenja korova. U debeloj stelji nemaju šanse. Također možete spasiti i slatku repu, mrkvu, pastrnjak i korabu. Najprije ih prorijedite više nego obično. Zatim prikupite s t e l j u (lišće, sijeno, korov, smeće, piljevinu, strugotinu) i imajte je pri ruci. Potom lagano navlažite biljke i odmah položite 15 cm debelu stelju oko njih i između redova. Ako je i stelja mokra, tim bolje. To vlaženje ne bi bilo potrebno da ste imali stelju u vrtu tijekom zime i proljeća. Nadam se da vam je jasno da stelja ne samo što zadržava vlagu, nego i sprečava pojavu korova, koji je za suše naročito štetan, jer crpe vodu koja je potrebna povrću. A k o ste već posijali svoj grmoliki grah, prorijedite ga, navodnite i obložite steljom. A k o još niste, načinite brazdu dubolcu 10 cm, štedljivo posijte grah, pokrijte ga s 5 cm zemlje, zalijte ga, prekrijte daskama ili kartonom i odmah zatim steljom. Daske morate maknuti čim grah proklija. K a k o p r e t p o s t a v l j a m o da o č e k u j e t e ozbiljnu sušu, nemojte sijati visoki grah. Umjesto toga periodično sijte grmoliki grah, a prije toga ostavite ga preko noći u vodi. Meo je vaš prvi kukuruz već u zemlji, prorijedite ga na dvije biljke po brežuljku, umjesto uobičajenih triju. Zalijte ga 36

Vrt bez motike

i obložite s 15 cm stelje. A k o vam je ponestalo korova, sijena, lišća, piljevine, upotrijebite slojeve mokrog kartona koliko god ga možete pribaviti. Karton se koristi u krajnjoj nuždi. On nije tako dobar kao sijeno i lišće, koji trunu i tako obogaćuju tlo. Mislim da čak i pod sušom možete dobiti kasni kukuruz ako ga šijete svakih deset dana tijekom srpnja. Odmah izaberite mjesto za tu kasnu sjetvu i stavite 15-20 cm debelu stelju, prema ovom redoslijedu: sijeno, lišće, korov, piljevina, strugotina, stari papir i karton. Svi su otpaci od povrća izvrsni. O njima nisam mnogo govorila jer kuhinjski otpad nije naročito obilan, a budući da pretpostavljam da ste staromodni vrtlar, koji ore i kopa umjesto da prostire stelju, bojim se da ste već bacili prošlogodišnje stabljike kukuruza i si. Ako imate mnogo komposta koji još nije istrulio, naravno da ćete ga sada rasprostrti po vrtu, za stelju. Svaki put kad šijete kukuruz, namočite sjeme preko noći,načinite brazde od 10 cm i prekrijte sjeme s 5 cm zemlje. Zalijte ga, prekrijte daskom i odmah nagrnite stelju. Čak i ako ste već kupili sjeme, mislim da bi bilo pametno da odustanete od srednjesezonskih sorti, poput Golden Cross Bantama, i da posijete one koje brže dozrijevaju, naprimjer North Star. Kasne sorte narastu velike i visoke i zahtijevaju suviše vlage. Najbolje ćete učiniti ako posijete sortu Miniature - nema slađeg kukuruza! Ali nemojte ga sijati gusto, kao u normalnim prilikama. Miniature se obično sije u redovima razmaknutima 60 cm, a razmak od biljke do biljke je 30 cm. Očekujete li sušu, trebalo bi i taj razmak povećati na 60 cm. A sad o kupusu, brokoliju, cvjetači, paprici, rajčici. Vaš rani kupus vjerojatno će uspjeti ako jednostavno nagrnete debelu stelju. Kasni kupus, cvjetaču i brokoli vjerojatno još niste presadili. Stavite ih vrlo duboko, razmaknite ih 1,2 m umjesto 90 cm i stavite obilnu stelju. Jednako učinite i s paprikama i rajčicama: usadite ih duboko i na većem razmaku nego što je uobičajeno. A ako su već posađene, ako ih zalijevate i stavljate oko njih debelu stelju (15-20 cm), vjerojatno ćete dobiti dobar urod. Ja nikad nisam zalijevala svoje rajčice i paprike, pa sam ipak, otkako rabim trajnu stelju, uvije"k postizala dobar urod, čak i u 37

Ruth Stout

sezonama u kojima je jorgovan venuo. Meni je najmilija tikva sorte Blue Hubbard, ali ako se sprema suša, mislim da bih se odlučila za Butternut, koja je također izvrsna. A k o ste već iskoristili sav bolji materijal za stelju, nagomilajte bilo što oko tikvi - nešto čime ćete zaštiti zemlju od sunca. Što god da upotrebljavate za stelju, javlja se pitanje: što ako padne kišica, a ne pljusak? Ne će li stelja zapriječiti vodu da dođe do biljki? Hoće, naravno. No kišica ionako ne bi pomogla sprženoj zemlji. Više kišica održat će vašu stelju vlažnom, a jaka kiša prodrijet će kroz nju. Što god oblaci odlučili izvesti, sa steljom ćete bolje proći nego bez nje. Sada nešto o tratini. Na nju, naravno, ne možete staviti stelju. Sve što o tome znam jest da nije dobro kositi prečesto, ni prekratko i da se ne smije grabljati. Jedini je lijek protiv suše zalijevanje i možda zasjenjivanje. Ako to ne možete izvesti, možete barem ostati optimistični. Naša je tratina ponekad smeđa poput kave od kolovoza do zime, ali, kako je rekao jedan pisac koji me došao posjetiti, "zašto bi smeđe bilo ružno?" U proljeće je opet tu, svježa i zelena kao uvijek. Što činiti sa cvijećem? Smjesta ćete staviti stelju oko svojih trajnih cvjetnica ako još niste naučili biti dobri prema njima i držati tlo oko njih pod trajnom steljom. Uzgajate li slatki grašak? Smatra se da on zahtijeva zalijevanje. Ja ga uzgajam u vrtu koji je čitave godine pod steljom. Nikad ga ne zalijevam, a znala sam ubirati obilne količine u ljetima kad kiša nije padala po tri mjeseca. No, ako vaš vrt nije pod steljom, a očekujete sušu, moj je savjet da odustanete od slatkoga graška. Astre će pod steljom uspjeti ako rastu u djelomičnoj sjenci (knjige, uostalom, kažu da ih tako treba uzgajati). Većina će jednogodišnjih cvjetnica preživjeti ako je oko njih dobra stelja. Lobelija je izuzetak: ona zahtijeva vodu (i moja je dobiva, jer je obožavam). 38

Vrt bez motike

Petunije su najzahvalnije cvijeće za sušno vrijeme. Još prije nego što sam naučila služiti se steljom, kad je sve; ostalo povenulo, petunije su se držale i cvjetale. Svi cvjetnjaci morali bi biti prekriveni konstantnom steljom, bila suša ili ne. To lako možete izvesti tako da ne izgleda ružno. Za božure možete načiniti stelju od mrtvog lišća i njihovih vlastitih vršaka. Oni rastu tako brzo da se ti otpaci uskoro više ne vide. A k o ne želite da vaše ruže izgledaju neuredno, morate postupati promišljeno. Dobro je natrulo sijeno, pomiješano sa smrvljenim lišćem. Načinite od njega 15 cm duboku stelju i pospite je zemljom, pa će izgledati kao da je oko ruža samo zemlja, a kroz tako debelu stelju korov se ne će moći probiti. To vrijedi i za druge velike jednogodišnje cvjetnice, poput cinija. Za male, niske jednogodišnje biljke koristim se finom steljom. Kako je sav moj povrtnjak pod trajnom steljom, u njemu uvijek ima materijala koji nije još toliko istrulio da bi postao plodna zemlja, ali dovoljno da na nju liči. Takav materijal stavljam oko malog jednogodišnjeg cvijeća. A k o n e m a t e t a k o n e š t o , m o ž e t e koristiti s m r v l j e n o lišće pomiješano sa zemljom i malo drvenog pepela. To može zvučati kao težak posao, ali ne morate ga obavljati više nego jednom u sezoni. Svakako je lakše učiniti to, nego okopavati cvjetnjak lopatom i motikom i plijeviti ga čitavo ljeto. A takva stelja obogaćuje vaše tlo i održava ga vlažnim i za vrijeme suše. Sigurno imate miljenika u svojim cvjetnjacima. Moj je jedan veliki, okrugli, svečani (Phlox drummondi) obrubljen lobelijama. Kad cvijeću manjka vode, za tu svoju mazu držim poseban veliki lonac pokraj sudopera. U njega ide sva otpadna voda osim one u kojoj ima masti ili sapuna: voda u kojoj ispirem suđe, povrće itd. Iznenađujuće je kako je često taj lonac pun čak i kad imamo problema s nestašicom vode. Tu je još i talog od kave i čaja, mokar i odličan za stelju. 39

Ruth Stout

Pomiješan sa zemljom, suhim lišćem, pepelom i sijenom ne izgleda neprivlačno i zajamčeno sprečava korove. Ako, dakle, niste bili dovoljno vidoviti da prekrijete svoj vrt steljom, a očekujete ozbiljnu sušu, prvo što trebate učiniti jest da pribavite sav mogući materijal i zaštitite čitav svoj vrt, i zasađeni i nezasađeni dio, od vrućih zraka sunca, koje ga isušuju. GnojivO je izvrsno, naravno. Ako gradska služba siječe travu i korov duž ceste, istrčite i zgrnite hrpu. Kuhinjski otpaci, osim onih od mesa, savršeni su. Nema ničeg lošeg u otpacima od povrća, osim naše loše navike da ih držimo u kontejnerima bez zraka dok se ne usmrde.

E)a zaključimo: stelja održava tlo hladnijim, zadržava vlagu, štiti ga od sunca i tako mu omogućuje bolju prozračnost. Također sprečava rast korova, koji cvijeću i povrću krade hranu i vodu. Sto se tiče razmaka među biljkama, pregusto sađenje nikad nije dobro, a za vrijeme suše fatalno je. |

Odgovor glasi: počnite odmah primjenjivati trajnu stelju na čitayoj površini vrta. U bilo koje vrijeme njene su prednosti znatnd, a u vrijeme suše ona je spas.

40

Vrt b e z motike

2. Poglavlje

Moji odgovori "ekspertima" O DODAVANJU DUŠIKA TLU Jednog dana (ne znam koliko je godina od tada prošlo) čitala sam članak u starom i uvaženom farmerskom časopisu, u kojem je pisalo da tlo morate hraniti dušikom ako koristite svježu, neistruljenu biljnu materiju za stelju. Mislim da je namjera članka bila dalekosežnija: da spriječi čovjeka da ne počini takvu strašnu grešku. Ja se nisam prestrašila. Postala sam radoznala. Poslala sam članak prijatelju - ekspertu za organsko vrtlarstvo i pitala ga u kojoj mjeri da vjerujem napisanom. Rekao mi je da kupim vreću brašna od pamukovog sjemena ili sojinog brašna i porazbacam ga uokolo, naročito po salati i špinatu, a mislim, i po peršinu, slatkoj repi i kukuruzu. Učinila sam tako i moj je vrt nastavio bujati. Glave salate Great Lakes bile bi prikladne za obitelji od devet ili deset članova. Kad sam htjela napraviti salatu za četvero, ubrala bih mali dio glave, a ostatak bih iskoristila kasnije. Godine su prolazile. Moj je vrt cvao. Pisala sam članke, a onda i knjigu o njemu, te počela držati predavanja u vrtlarskim klubovima i drugim organizacijama. Otkrila sam da nije isto ohrabrivati prijatelje i susjede da me slijede u stvaranju uspješnoga vrta korištenjem neortodoksne metode bez rada i pogledati u oči publici od osamdeset ili više ljudi pametno odgovarajući na njihova pitanja. I na pisma iz čitave zemlje. 41

Ruth Stout

Kad mi neka žena piše:"Radi li to zaista? Ne bih htjela da mi se smiju", nije teško odgovoriti: "Naravno da radi i što vas briga što vam se smiju? Mene su ismijavali godinama. Sad s e j a smijem njima. Doći će i na vas red da se smijete, ne brinite." Ali kada mi netko postavi nekakvo tehničko pitanje na koje ne znam odgovoriti, a u vezi je s mojim načinom pravljenja stelje, osjećam da sam dužna potražiti pravi odgovor. Također, kad pročitam nešto što se sasvim kosi s mojim iskustvom, pokušavam otkriti tko je od nas na pogrešnom putu. Primjer za ovu drugu tvrdnju jest članak koji sam pročitala u prosincu 1955. u časopisu OVP. Zvao se "Kako dobivam besplatnu stelju", a napisao ga je Archer Martin. Bio je zanimljiv i kvalitetan. Ali ove su me dvije rečenice uznemirile: "Materija (misli se na stelju) ne smije se stavljati na tlo dok je još zelena, tijekom sezone rasta, jer će njeno raspadanje oduzeti biljkama dušik. To je mjera opreza kojoj se mora obratiti posebna pažnja." Kurziv je moj. Pisala sam g. Martinu da već 30 godina stavljam zelenu (neistruljenu) materiju na sve i da nikad nisam našla razlog zašto to ne bih činila, čak ni u godinama prije nego što sam počela koristiti brašno od sjemena pamuka za prihranjivanje dušikom. Pitala sam ga otkud zna da to nije pametno. . Odgovorio mi je (dopustivši da ga citiram): "Dušik je neophodan ža proces raspadanja, jednako kao i za proces rasta. Čini se da je proces raspadanja jači od procesa rasta, jer čitavog života slušam da će raspadanje oduzeti dušik biljkama koje ga pokušavaju upotrijebiti za rast." Gospodin Martin dodao je da on nije ekspert za vrtlarstvo, pa sam pomislila da moram potražiti mišljenje znanstvenika. Prije nego što sam krenula u to, u izdanju OVP-a iz veljače 1956. u rubrici "Pitanja i odgovori" pročitala sam:

42

Vrt bez motike

"... dobro je što ste stavili kravlji gnoj, ali morao je odstajati. Svježe gnojivo treba dušik da se raspadne, pa u tlu manjka dušika dok god to traje i tek kad se raspadne, biljke mogu primiti dušik." Ja nisam koristila gnojivo već 10 godina jer je, zahvaljujući mojoj metodi, tlo postalo tako bogato da mi je ono postalo nepotrebno, ali dok sam ga koristila, uvijek sam više voljela da bude svježe. To je davalo dobre rezultate, pa je dakle i ta bilješka bila u suprotnosti s mojim iskustvom. Zatim sam pisala dvojici znanstvenika. Jedan od njih bio je povezan s velikom sjemenarom, a drugi je bio prof. Arthur J. Pratt, s Odsjeka za povrtlarstvo na sveučilištu Cornell. Dr. Pratt poslao mi je "Cornell Extension Bulletin" br. 886. Kako su i u pismu iz sjemenare, i u časopisu, i u pismu dr. Pratta navedene potpuno iste tvrdnje, samo različitim riječima, citirat ću samo pismo dr. Pratta, uz njegovo dopuštenje: "Da, lišće, sijeno, slama itd. koji nisu istrunuli, ili su samo djelomično truli, crpst će dušik iz tla ako se stave u zemlju. Ali ako se stave na površinu, kako vi to činite, ne će. Nikad nisam vidio da bi upotreba stelje prouzročila nedostatak dušika. Naravno, ako zemlji i inače manjka dušika, materija stelje neće nadoknaditi taj manjak, osim ako se ne koristi vrlo dugo. Dakle, stelja nema utjecaja na manjak dušika, ne nadoknađuje ga, niti ga potiče. Nikad nisam vidio da bi svježe gnojivo, čak i kad se pomiješa sa zemljom, uzrokovalo manjak dušika. Ako bi se to i desilo, bilo bi to zato što je pomiješano s velikom količinom slame, i ne bi dugo trajalo. Kratkotrajni manjak može prouzročiti čak i brašno od sjemenki pamuka ako ga upotrebljavate . dok je tlo hladno i vlažno. Razlog je tome što bakterije najprije moraju razgraditi vrlo složene organske spojeve da bi ih učinile dostupnima biljkama u formi nitrata. Dok rade na tom, bakterije se koriste raspoloživim dušikom za svoj vlastiti rast. Za nekoliko dana ili tjedana one umiru i tako se dušik vraća bilju." 43

Ruth Stout

Budući da še odgovor znanstvenika poklapa s mojim iskustvom, vjerujem da je ispravan. Razlog mojih svađa s ljudima koji pišii o vrtlarstvu (ili o bilo čemu drugome) jest što tvrde da je činjenica nešto za što ne znaju je li činjenica. To je žaljenja vrijednb. Ne ću nabrajati sve druge prednosti svoje metode. Ona mi je uštedjela tisuće sati rada. Pomislite kakvu su štetu prouzročile te nemarne primjedbe o svježoj stelji ako su samo jednu osobu - prezaposlenu, Staru, ne previše siiažnu ili jednostavno lijenu, spriječile da usvoji taj laki način vrtlarenja. | :• Debila sam brojna pisma od ljudi koji mi vjeruju, ali se boje da moj sustav ne bi funkcionirao na njihovom tlu jer je njihova zemlja tvrda, a moja je rahla. Odgovorila sam im da je velik broj ljudi ovdje, u Reddingu, iskušao moju metodu na tvrdom, ljepljivom, glinovitom tlu i da su bili oduševljeni rezultatima. Također sam citirala iz onog sveučilišnog časopisa "...taj organski materijal omekšava tvrdo tlo, čini ga prozračnijim i lakšim za rad." Zbog nevjernih Toma, koji jednostavno ne vjeruju da sam dobila fino i prikladno tlo ne rabeći ništa osim stelje, i ne kopajući ga, citirat ću dijelove pisma koje mi je nedavno poslao R.F.Holt, profesor-asistent agronomije na University of Connecticut: "Pročitao sam vašu knjigu i smatram je vrlo zanimljivom. Vjerujem da sustav poput vašeg ima definitivne prednosti, naročito za kućne vrtove." "Prilažem kopiju izvješća o kvaliteti vašeg tla, koje pokazuje da je ono dobro snabdjeveno glavnim hranjivim tvarima. Ph vrijednosti gotovo su savršene."

KAD ZNANSTVENICI DOĐU U POSJET... Jednog proljetnog dana četiri profesora agrikulture s University of Connecticut dovezla su se u naše dvorište. Jedan za drugim izašli su iz automobila. Svi su bili mladi, ugodni, prijateljski raspoloženi, čak privlačni. 44

Vrt bez motike

Otišli smo u povrtnjak. Mislim da su bili impresionirani mojom zemljom, crnom i bogatom od višegodišnjeg truljenja stelje, ali nijedan od njih nije pokazao oduševljenje. Odgrnuli su stelju i spazili moje saveznike, gliste, na poslu. Jedan je rekao:"Bože, neki sam dan tražio pola sata i našao jednu jedinu glistu za pecanje." Dvojica su se počela došaptavati nad kukuruzom, pa sam ih zamolila da ne budu tajnoviti. Rekli su mi da pruge po listovima znače da u vapnu koje sam koristila nije bilo dovoljno magnezija. U vrtu nije bilo korova, osim malo mlječike među šparogama, koju sam namjerno ostavila jer je volim staviti u salatu. Rekli su mi d a j e pustila korijenje do Kine i da bih mogla zažaliti. Sljedećeg sam je jutra iščupala. Na vidiku nije bilo nijednog grahovog žiška i posjetitelji su bili začuđeni kad sam im rekla da sam sjeme stavila u zemlju oko 20. svibnja. Rekli su mi da je manje vjerojatno da će se kukci pojaviti ako se sjetva obavi u lipnju. Govoreći o kukcima općenito, jedan je od njih rekao da je zdrava biljka sigurnija od napasnika, u što se osvjedočio promatrajući polja alfalfe. Krenuli smo prema cvjetnjacima. Nadala sam se pohvalama zbog načina na koji sam ih učinila privlačnima pomoću poluraspadnute stelje, ali komentara nije bilo. Otišli smo u kuću. Fred ih je ponudio koktelima. Očekivali smo da će ih to malo opustiti. Ali znanstvenici su oprezni. Kad sam napokon prikupila hrabrosti i upitala ih što misle 0 mojoj metodi, trojica su se zagledala u četvrtoga, koji je vjerojatno bio neka velika zvjerka i koji je rekao: "Za cvjetnjake 1 povrtnjake to je, čini se, odlična ideja." To me zadovoljiloU kolovozu je dr. Pratt došao u Connecticut da pogleda moj vrt. On ima oko 50 godina. Specijalist je za kućne povrtnjake i drži tečajeve opće hortikulture. Dok pišem o ekspertima, nije mi teško na papiru zadržati svježinu svojih misli, ali pomalo sam nervozna kad ih sretnem uživo. No tada 45

Ruth Stout

nisam trebala biti jer je dr. Pratt neobično ugodna, inteligentna i prijazna osoba. Toliko se živo zanimao za moju metodu i toliko ju je odobravao da mi nije padalo na pamet da ga pitam što misli o njoj. Fred ga je pitao zašto ljudi i dalje oru, a on se nasmijao i odgovorio: "Samo; zato što su to oduvijek činili, pretpostavljam." To i ja uvijek kažem u vrtlarskim Idubovima u kojima govorim. Kasnije m i j e dr. Pratt napisao pismo u kojem kaže:"... vaše dugogodišnje iskustvo u vrtlarstvu bez oranja i uređivanja tla moglo bi biti od velike pomoći za sve nas. Ako se bez tih postupaka mogu postizati dobri urodi tijekom 10 ili 15 godina, vjerojatno se mogu postizati vječno na sličnom tlu." Rekla sam mu da su momci iz Connecticuta rekli da mom kukuruzu nedostaje magnezij. Odgovorio m i j e da se njemu ne čini da je to u pitanju, nego da mu nedostaje dušik. Već sam stavila nešto dolomitskog vapna da nadoknadim magnezij i bila sam voljna dodati i dušika, ali sam ipak zapitala: "Ako mu nedostaje jedno od toga, ili oboje, zašto bih se zabrinjavala, kad sam s gotovo svake stabljike ubrala dva dobra klipa i kad nikad nije bio ukusniji nego ovog ljeta, makar je bilo hladno, a smatra se da to nije dobro za kukuruz? "Namrštio se i rekao: "Dobili biste veće klipove". Čudno: dok profesor govori, osjećam se ponizno i sasvim mu vjerujem, ali čim nestane iz mog vidnog polja, počinjem misliti: "Pa, zanimljivo...ako je istina." Sad kad su se svi znanstvenici sa sveučilišta Connecticut i Cornell vratili kući, gdje im je mjesto, nisam više sigurna što nedostaje mom kukuruzu. A k o mu uopće nešto nedostaje. Dr. Pratt je uzeo sa sobom uzorke tla i poslao mi pismo u kojem kaže da nema dovoljno dušika i da je previše alkalno. Prošlog ljeta zanemarila sam brašno od pamukovih sjemenki i stavila sam dosta pepela, da ga se riješim. Napokon, kad je čovjek toliko zauzet davanjem savjeta drugim vrtlarima, gdje da nađe vremena da provede u praksu ono što propovijeda? Unatoč tome dobila sam odličan urod, kad se uzme u obzir kasni lipanjski mraz, rani mraz u rujnu i strašno hladno ljeto. 46

Vrt bez motike

Ishod je svega toga da su me zamolili za suradnju u idućoj sezoni. Trebalo bi provesti neke testove. Na 2/3 povrtnjaka stavit ću mljeveno pamukovo sjeme, na polovicu preostale trećine stavit ću amonijumnitrat, a na drugu polovicu ne ću stavljati ništa. Dr. Pratt mi je napisao da bi nam to moglo pomoći da shvatimo "u kojem obliku i u kojoj bi se količini dušik morao dodavati tlu pod steljom od trave i sijena". Na posao, organski vrtlari - molite se za našu stvar! Znanstvenici će dolaziti u više navrata, i iz više institucija, tijekom sezone rasta da vide kako se stvari odvijaju. I uistinu ne mislim da piletina i valjušci kojima sam počastila dr. Pratta prošle godine imaju ikakve veze s njegovom namjerom da me obiđe, makar je rekao da su prokleto ukusni. Među pismima koja dobivam sa svih strana, dosta je onih koje pišu očajne žene: "Moj mi se muž i svi prijatelji smiju zato što prakticiram vaš lagani način vrtlarstva". Posebno sam zahvalna dr. Prattu i ostalim profesorima što sada mogu odgovoriti tim ženama: "Znanstvenici se ne smiju!"

KAD KRITIZIRAJU ORGANSKO VRTLARSTVO... Dakle, dragi moji organski usmjereni prijatelji, pomirite se s tim: vi se povodite za modom i bavite se čarobnjaštvom. To je zasigurno istina, jer tako kažu znanstvenici - a tko je ikad čuo da znanstvenik može pogriješiti? Imam pred sobom knjižicu od 17 stranica, 22x30 cm, na glatkom papiru, koja se zove "Znanost protiv čarobnjaštva". Na koricama, na plavozelenoj podlozi riječ "Znanost" napisana je velikim, dostojanstvenim slovima, bijelim i čistim; riječ "protiv" crna je, mala i neprimjetna, a riječ "čarobnjaštva" velika, crna, prijeteća i nekako nepravilna - pravo "vještičje" pismo. Pri dnu, mnogo manjim slovima, piše: "reprint iz Plant 47

Ruth Stout

Food Rieview, izdavač National Plant Food Institute, 1700K Street, N.W. Washington, D.C." i ' • • ' Knjižica je skupocjeno izvedena - puna je slika i protkana zelenom bojom zbog koje je, kako su mi rekli, mnogo skuplja nego štb bi bila da je tiskana u crno-bijeloj tehnici. Na unutrašnjoj strani korica stoji popis sponzora. Njih 28 zaposleno je na različitim sveučilištima i koledžima; troje je povezano s Odjelom za agrikulturu, a jedan je agrikulturni savjetnik. Na prvoj je strani nepotpisani predgovor, prilično kratak (581 riječ). Ipak, pisac uspijeva organske vrtlare 7 puta nazvati "pomođarcima". Također ih naziva "samozvanim ekspertima", kaže da pate od "bubica organskog poljodjelstva", da "brbljaju" i tvrdi da imaju pomodni pristup zdravoj ishrani, umjesto "zdravog i razumnog". (Pogađate čiji je pristup takav.) j • Vratit ćemo se na taj predgovor, ali prelistajmo sada sljedeći članak od 5 stranica, također nepotpisan, ali pun citata različitih stručnjaka. Tu stoji,npr.: "Pitanje kemijsko protiv organskog" u uzgoju biljne hrane vrlo se Iako može razriješiti tvrdim, hladnim, znanstvenim činjenicama, kako to gospoda (slijedi nekoliko imena "autoriteta") efikasno dokazuju... Riječ "dokazati" upotrijebljena je i u drugom odlomku predgovora. U skoro svakoj znanstvenoj knjizi autor na ovaj ili onaj način tvrdi o t p r i l i k e o v a k o : "Godine 1900. mislili su (znanstvenici) to i to - ha! ha! Ali sada znamo..." Piscu, čini se, ne pada na pamet da bi 2000. godine ili možda 1975., neki "ekspert" mogao napisati o toj znanstvenoj "činjenici": "Sve do 1975. smatralo se da je to i to istina - ha! ha! - ali sida znamo..." Drugim riječima, znanstvenik uvijek zna, a onaj tko se ne slaže s njim hiroviti je sljedbenik mode, da ne kažem - vještica. Ovdje piše:"Organska materija nije ni bitna ni nužna za rast fcliljaka." Skoknimo načas do 13. stranice, gdje drugi znanstvenik kaže:"Organska materija poželjna je i bitna za postizianje povoljnih fizičkih uvjeta u kultiviranom tlu." Ne 48

i

Vrt bez motike

proturječe li ove izjave jedna drugoj? Ta dva gospodina morala su si dati truda i usporediti tekstove jer je glavna svrha ove prilično skupe propagande hvaljenje kemikalija, a ne organske materije. Sljedeća misao na koju to poglavlje upućuje toliko je negativna da prelazi u patetiku. Pisac govori o eksperimentima koji su bili "provedeni da bi se usporedili efekti 'organskih' i 'neorganskih' izvora hrane za biljke na nutritivne faktore plodova", pa spominje dva. Jedan je pokazao "tek neznatne razlike u količini C-vitamina", a drugi "nije pokazao značajne razlike u količini vitamina C i drugih hranjivih faktora." Zatim: "Druge su studije pokazale da na sadržaj uobičajenih hranjivih elemenata, poput kalcija, fosfora, željeza i bakra u plodovima tek neznatno utječe tretiranje umjetnim gnojivima." Ne znam što će drugi zaključiti iz ovoga, ali moja je pretpostavka da je za sve što je dobro u tom "utjecaju" zaslužna organska strana. Inače bi bile upotrijebljene drukčije riječi, pa se čovjek mora zapitati kolike su zapravo te beznačajne i neznatne razlike. Čini mi se da bi za pisca bilo bolje da je zaobišao tu temu. Zatim je tu pozivanje na Nizozemsku:"... u Nizozemskoj je najveća koncentracija upotrebe umjetnih gnojiva u svijetu. A Nizozemci u prosjeku žive dulje od svih ostalih ljudi... To svakako upućuje na to da upotreba umjetnih gnojiva ne može biti naročito nezdrava." Ja sam naročito alergična na skokovito donošenje zaključaka. A, kakav je ovo skok! Kako god loše (ili dobro) mišljenje imao netko o kemijskim gnojivima, nemoguće je misliti o njima kao o jedinom čimbeniku koji utječe na zdravlje. Koliko Nizozemci vježbaju? Koliko piju? Jesu li napeti? Koliko patvorene hrane jedu i koliko je te hrane prskano otrovima? Jedu li previše? Sigurna sam da biste i sami mogli smisliti još sličnih pitanja. Ne, pisac sigurno nije smio upotrijebiti taj argument. U predzadnjem odlomku knjižice piše: "Porast korištenja umjetnih gnojiva na postojećim površinama za uzgoj bilja, na pašnjacima, pa i u nekim šumama 49

Ruth Stout

nastavit će se jer je to jedini praktični način da se udovolji zahtjevima hranjivosti na mjestima gdje se javlja opadanje kvalitete tla. S tog razloga industrija umjetnih gnojiva igrat će veću i važniju ulogu no ikada da bi odgovorila na povećane zahtjeve za svojim proizvodima." Imajući to na umu, vratimo se predgovoru, gdje nalazimo: "... pomodni ljudi i oportunisti ugrabili su priliku za napad na upotrebu bilo kakvih 'kemikalija' u proizvodnji i pripremi hrane." (Čini se da se ovdje misli i na prodavače organski uzgojene hrane, kao i na uzgajivače.) Obratite pažnju na naznačenu razliku između čovjeka koji živi od prodaje umjetnih gnojiva i čovjeka koji prodaje, recimo, "prirodnu hranu". Jedan je uključen u industriju, a drugi je oportunist. Prvi igra važnu ulogu, drugi grabi priliku. O, Bože! Jedan od "autoriteta" izjavljuje: "Održanje trajne produktivnosti tla zahtijeva da se koriste umjetna gnojiva i vapno kako bi se korigirali nedostaci koji su rezultat kontinuiranog obrađivanja, navodnjavanja i gubitaka uslijed erozije." Makar mi se ne da prepirati ni oko čega što piše u toj knjižici, moram prokomentirati tu rečenicu, ali jednostavno radi toga da bih ustanovila jednu činjenicu, koja ne ostavlja p r o s t o r a za p r e p i r k u . P o s l j e d n j i h 19 godina nisam upotrebljavala nikakva gnojiva (i, usput, nikakve otrove), osim nešto brašna od pamukovog sjemena; posljednjih 7 godina ne rabim vapno, a posljednje 3 godine čak ni mljeveno sjeme pamuka, s izuzetkom prošle zime (jer sam bila kukavica i izludjela sam od brige za kukuruz), kad sam ga stavila na polovicu svog polja kukuruza, no ne sjećam se na koju. Svoj vrt čitave godine držim pod sijenom i lišćem. Oni trunu i hrane tlo. Kad sam poslala uzorak svoje zemlje na analizu u Connecticut Agricultural College (Storrs); Ph vrijednost bila je zadovoljavajuća, a svih neophodnih elemenata bilo je u "visokom", "vrlo visokom", ili "vrlo, vrlo visokom postotku." Ako netko misli da me taj atraktivno uobličeni pamflet uznemirio, vara se. Upravo-suprotno. Kad sam, primjerice, 50

Vrt bez motike

vidjela u časopisu "Rural New Yorker" članak s naslovom "Oranje JEST važno", bila sam zadovoljna, jer sam shvatila da je popriličan broj ljudi morao napustiti oranje kad je nekom palo na pamet da napiše takav članak. Isto tako, kad sam vidjela da se toliko "eksperata" pomučilo da uvjere uzgojivače kako moraju upotrebljavati kemijska gnojiva, ne prezajući ni pred pogrdnim imenima, pomislila sam: dakle, u organskom poljodjelstvu već ima dovoljno ljudi da "eksperte" učine nervoznima! Odlično! Triput hura za pomodarce i oportuniste, i kape dolje - u čast vješticama!

O PLASTIČNOM POKROVU... Kad pišem o vrtlarstvu, nastojim se držati vlastitih iskustava, ali kad se postavi pitanje plastičnog pokrova, priznajem da sam neiskusna. Uostalom, sve što čovjeku treba da shvati što nije u redu s plastičnim pokrovom, po mojem je mišljenju malo mašte i zdravog razuma. Pretpostavimo da osoba koja nije bila nazočna cad se dijelila maštovitost odluči staviti plastiku umjesto sijena na vrt veličine mojeg vrta .( 13x15 metara). Taj čovjek računa da će plastika biti jeftinija jer je vječna. No evo novosti za njega: plastika ne će biti jeftinija. Budući da ona ne opskrblj uje tlo hranjivim tvarima koje su potrebne da bi vrt mogao rađati, svake će godine morati kupovati gnojivo kako bi biljke dobile ono što im daje stelja od sijena. Sijeno, naime, trune i pribavlja tlu svu potrebnu hranu. Ja ne koristim gnojivo već dvadesetak godina, a dobivam mnogo bolji urod nego prije, dok sam se bavila vrtlarstvom na staromodan način. Jedan mi je čovjek, pošto je pročitao moju prvu knjigu i iskušao metodu stelje, napisao: "Kad razmisliš, očito je da je sijeno koje trune bolje od životinjskog gnoja, jer gnoj sadrži samo one tvari koje ostanu u sijenu pošto sd krava njime nahranila." Moje su biljke tako dobro uspijevale da meni 51

Ruth Stout

takav dokaz nije bio potreban^ ali to je bio dobar način poticanja ljudi koji oklijevaju glede nečeg novog. Naravno da će i sva druga biljna i organska materija koja trune - slama, lišće, kukuruzovina, iverje, kuhinjski otpad nahranili vaše tlo. Stabljike kukuruza, rajčice, graha, šparoga, sve to treba ostati na zemlji i dati svoj doprinos plodnosti. Bež sumnje vam je poznato da "eksperti" kažu kako treset ne čini tllo plodnim, i u tome se slažem s njima, ali, molim vas, ne pitajte me zašto. Čula sam kako ljudi govore da s plastičnim pokrovom ima manje posla nego s organskim. Baš me zanima kako to izvode oni koji se koriste plastikom. Kako je to manji posao, pretpostavljam da jednostavno prekriju žemlju plastičnim trakama i zaborave čitavu stvar. Idem se na trenutak praviti da sam iz nekog čudnog razloga odlučila staviti plastiku na svoj vrt, velik 13x15 metara. Recimo da sam položila plastične trake, ostavljajući male razmake, u koje sam usadila sjeme. Ali prvo moram učiniti nešto da obogatim svoje tlo. Možda kupiti organsko gnojivo? Ali koje? Stajsko? Hoću li gomilati kompost? Ne, to ću sigurno preskočiti. Previše je posla dok se prikupi materijal. Osim toga, kad se hrpa pretvori u plodno tlo, moram je razvesti tačkama. E, pa, čitava je ta rutina suvišna, ako se mene pita. Sad idem dalje. Sjeme sam posijala, bilje je niknulo, a s njim i korov između biljaka među kojima treba ostaviti veliki razmak, to jest među kukuruzom, krumpirom, tikvama, rajčicama... zapravo, skoro svima. Korov, naravno, nije problem ako upotrebljavate organsku stelju. Sijeno, ili čime se već koristite, ne leži samo između redova, nego i u njima, i spriječit će svaki korov da izbije bilo gdje. Napokon je prvo ljeto pod plastikom završilo. Došlo je i novo proljeće, vrijeme za sjetvu ranih sorti. Ali, dospjevši u vrt, dospjela sam u nepriliku: ne mogu se osloboditi pomisli da bi 52

V r t bez motike

plastika, koja me trebala spasiti od suvišnog posla, trebala biti pomaknuta na drugo mjesto. Zašto to osjećam? Pa, razmišljam o svoj toj dobroj zemlji ispod plastike i čini mi se apsurdnim ne iskoristiti je. A mali otvoreni prostor koji sam iskoristila prošle sezone, sad mi se ne čini prikladan, pa mi ne preostaje drugo nego da pomaknem te crne trake, a to je svakako dosadan posao. (Priznajem da sam možda nerazumna i da je možda ispravno prekriti veliki dio tla plastikom te nikada ništa ne uzgojiti na tim mjestima, ali čitava mi ideja zvuči blesavo.; No ako je čovjek dovoljno mudar da upotrijebi organsku stelju, sve što treba učiniti u rano proljeće, kad želi zasijati peršin i salatu gdje god mu se prohtije, jest da razgrne sijeno (ako to već nije učinio u jesen) i stavi sjeme. Što se šparoga tiče, jednostavno ne mogu vjerovati da bi itko kome je poznato kako se ta biljka ponaša upotrijebio plastiku. Šparoge vole lutati i niču gdje im je volja. I vole bogato tlo -kao i korov, nažalost. Ali organska će stelja zadržati gotovo svaki korov. Kao što vam je poznato, stabljike šparoge mogu se probiti i probit će se kroz stelju od sijena, a kroz plastiku, naravno, ne će. Poznato vam je i to da zrak, kiša, rosa i sunce mogu doprijeti do tla kroz organsku stelju. Plastični pokrov sprečava sva ta dobra da dođu do tla. Mada je točno da će pod plastikom tlo biti vlažnije nego da je golo, treba znati da će sijeno i lišće ne samo održavati tlo vlažnim, nego će propustiti kišu i rosu, zadržavajući vlagu. Otkako sam počela rabiti organsku stelju, imali smo nekoliko sezona dugotrajnih suša. Jednog ljeta kiše nije bilo tri mjeseca. Makar ne mogu zalijevati biljke za vrijeme suše, jer je moj bunar vrlo plitak, ipak tijekom tog suhog vremena nisam izgubila nijedan plod. Tikve trebaju mnogo vode, ali usprkos tromjesečnoj suši, imala sam ih i previše. Jučer, kad je naišla jedna od mojih susjeda, afirmirani organski vrtlar i steljar, razgovarala sam s njom o tom napisu o plastici. Makar znam d a j e ona nikad nije upotrebljavala, pitala sam je bi li mogla smisliti bilo što u prilog plastičnoj stelji. (Kao" 53

Ruth Stout

što sam rekla, ne volim se uplitati ni u što u čemu sam neiskusna i nikad nije na odmet pokušati biti pravičan.) Rekla m i j e da bi plastika trebala zagrijavati tlo brže nego sijeno. Kad sam je upitala zašto to misli, na trenutak je oklijevala, a onda je odgovorila da joj je netko valjda tako rekao. "No, dobro, ako i zagrijava, zašto bi to bilo važno?" upitala sam. "Salatu, na primjer, možeš sijati na smrznutu zemlju i čim se da joj to ne smeta. Na kraju krajeva, samo rani usjevi trebaju zagrijano tlo. Za kasne se brine sunce. Što se tiče peršina, salate, graška, sve što treba učiniti jest da se s njihovih gredica u j e s e n makne sijeno i, prema mom iskustvu, zemlja nikad nije toliko hladna da bi omela željeni rezultat." Susjeda je navela još jednu sugestiju koja bi mogla opravdati plastiku: budući da tikve zauzimaju toliko mjesta u Vrtu, crna plastika mogla bi olakšati suzbijanje korova između brežuljaka. No ja tikve sadim između dvaju redova šparoga, a već sam rekla zašto ne bih stavljala plastiku oko šparoga, čak i kad bih s nekog razloga odlučila stavljati je umjesto sijena. Ima još jedan razlog zbog kojeg ne bih upotrijebila plastiku: pokrov od sijena suzbija (ne pitajte me zašto) gotovo svaki k o r o v , osim lobode, mlječike i tušnja (Portulaca oleracea). To je za mene neka vrsta čuda jer je upravo taj korov dobar za jelo, i za kuhanje i za salatu. Za lobodu kažu da ima veću hranjivu vrijednost od bilo kojeg povrća.

O ORANJU, SMRZAVANJU I DRUGIM IDIOTSKIM IDEJAMA... Trgovcima koji prodaju gnojivo, plugove i slično moje ideje o vrtlarstvu nisu simpatične. U jednom časopisu za farmere pojavio se veliki članak s naslovom "Oranje je važno". Pisac je nadugo i naširoko objašnjavao, navodeći tehničke podatke s naglaskom na nužnosti prozračivanja tla. Čini se da 54

Vrt bez motike

mu nije bilo poznato (ili nije htio priznati) da u tlu koje je bogato humusom gliste učinkovito obavljaju posao rahljenja. Napisala sam odgovor na taj članak, objavljen u istom magazinu, u kojem sam pitala: "Zašto zemlja ispod šparoga, rabarbare i trajnih cvjetnica ne treba rahljenje? Treba li čovjek orati oko grmova ruža i oko stabala svake godine da bi prozračio tlo oko njih?" Jedno sam naučila: ljudi su u stanju reći glupost kad nastoje nešto dokazati. Jedan vrlo uvaženi pisac o vrtlarstvu rekao je u jednoj od svojih knjiga da je cjelogodišnja stelja loša jer se biljke u takvom vrtu smrzavaju dok se u drukčijim vrtovima ne smrzavaju. Kao "dokaz" naveo je slučaj jednog svog poznanika koji je u vrtu pod steljom izgubio rajčice zbog noćnog mraza, dok su rajčice u jednom vrtu bez stelje, udaljenom oko 1,6 km, odoljele hladnoći. To je svakako besmislica. Moj je vrt u mrazovitoj kotlini, pa će se moje rajčice smrznuti, a one prekoputa ne će - makar su i j e d n e i druge pod sieljom. Da mi je dobiti novčić od svakog "autoriteta" koji je izjavio da je jednostavno nemoguće uspješno uzgojiti gardenije u kući! Međutim, kamo bih s tolikim novcem? Moja je gardenija veća od mene, prošlog proljeća i ljeta na njoj je bilo preko 200 cvjetova, a najveći dio svog vijeka provodi u mom dnevnom boravku. I mnoge reznice s te biljke, koje sam uzgojila za prijatelje, dobro se osjećaju, hvala na pitanju, u njihovim domovima. Autoriteti iz bilo kojeg područja teško će prevaliti preko usana "ne znam". Kad držim govor u vrtlarskom klubu, ponekad upozorim publiku: "Pročitajte jednu knjigu o vrtlarstvu, ako baš morate, ali nemojte čitati dvije - jer će gotovo sigurno jedna drugoj proturječiti, a onda ste gotovi." Ja sam u tolikoj mjeri svjesna nepouzdanih savjeta i "informacija" koje kruže da uvijek kad pišem ili govorim o vrtlarstvu, nastojim ne davati savjete, nego jednostavno izvijestiti da sam učinila to i to, s tim i tim rezultatom. Koristeći se metodom stelje, čovjek nauči da ni kemijska ni organska gnojiva nisu potrebna. Treba imati trunuću biljnu 55

Ruth Stout

materiju. Na svom tlu rabila sam mljeveno pamukovo sjeme nekoliko godina, ali sam prestala s tim, a vapno nisam stavljala zadnjih 12 godina. Godinama nisam rotirala usjeve i, koliko vidim, t}aš ih briga. Krumpir uzgajam tako da jednostavno stavim sjemensku sortu na tlo i prekrijem sijenom. (Kako sam čula da se krumpir za jelo često prska sredstvima protiv klijanja, uvijek nastojim nabaviti sjemensku sortu). Gredicu luka načinim tako da razbacam pregršt lukovica uokolo i prekrijem ih sijenom, za što mi ne treba više od 10 minuta. Prostor možete uštedjeti ako šijete gtašak između redova kukuruza, ako načinite dvostruke r e d o v e salate, peršina, repe, m r k v e itd., a posao oko presađivanja možete preskočiti tako da pobacate po nekoliko sjemenki kupusnjača na razmak od oko 30 cm, a kasnije ih razrijedite, ostavljajući samo jednu biljku. Rajčice naslonite na žičanu bgradu i nemojte se zamarati time da ih vežete uz nju, nego poduprite biljke komadićima baliranog sijena, što će ih držati uspravnima. A, što je s kukcima u vrtu pod steljom? Godinama sam na mjesto na kojem uzgajam tikve stavljala pepeo od cigareta i nikad nisam imala bušaće. Mlade biljke iz porodice kupusa posipam solju, i nemam crva. Što se tiče ostalih kukaca, nikad nisam poduzimala ništa, a nisam izgubila niti jedan usjev, sve do jednog proljeća prije nekoliko godina. Tu tužnu priču iznijet ću u najkraćim crtama. Godinama sam uspješno pobjeđivala sovice pozemljuše stavljajući stelju blizu biljaka, ali kad se tog proljeća tri sjetve salate nisu uopće pojavile, a peršin, repa, mrkva i špinat nestali kad su bili visoki svega nekoliko milimetara, telefonirala sam svom agronomu - savjetniku i zapitala ga u čemu je nevolja. Istražio je moj vrt i otkrio da je inficiran sovicama pozemljušama. Rekao mi je da su sovice pozemljuše naučile neke nove trikove - kako napasti biljku još prije nego što se pojavi na površini. Rješenje je bilo prskanje ili zaprašivanje Rotenonom. Budući da u Enciklopediji organskog vrtlarska nisam našla nikakvo drugo rješenje, bila sam pred ižborom: ili da upotrijebim Rotenon (koji se dobiva iz 56

I

Vrt bez motike

biljaka), ili da izgubim sav svoj urod i jedem komercijalno uzgojeno povrće, koje je, bez sumnje, prskano otrovima. Odlučila sam se za prvu mogućnost. U tjednima koji su uslijedili otkrila sam da su sovice pozemljuše napale mnoge vrtove. Mnogo sam toga naučila tijekom svih ovih godina, toliko da ne bih sve to mogla ovdje zapisati. Naučila sam da kad pomisliš kako si našao rješenje nekog problema, ma koliko siguran bio u to - najvjerojatnije si u krivu.

KAD N A V A L E POSJETITELJI .... Kad sam jednog proljeća dobila pismo u kojem su me izdavači OVP-a obavijestili da pripremaju broj u kojem će biti objavljen članak s naslovom "50 mjesta koja treba posjetiti" i da će među njima biti i moj vrt, uhvatila me trema. Mom mužu Fredu vjerojatno se nije dopala pomisao da će morati živjeti sa slavnom ženom, pa je rekao: "U Americi vjerojatno i nema više od 50 organskih vrtova za koje oni iz OVP-a znaju." Sljedeća je njegova primjedba glasila: "Postavit će ti 5000 pitanja na koja ne ćeš znati odgovoriti." Rekla sam: "Pa, što? 5000 puta reći ću: ne znam." Što se tiče pitanja, imao je pravo. Ja mogu vrtlarima ponuditi samo jedno: svoje osobno iskustvo u uzgoju cvijeća i povrća pomoću trajne stelje na čitavoj površini vrta. Bez oranja, kopanja, okopavanja, plijevljenja, kultiviranja, bez gomilanja komposta i kupovnih gnojiva - rad sveden na nevjerojatni minimum. Nadam se da ne će zvučati neskromno ako dodam da mi se čini kako je to sasvim dovoljno znanja za jednu osobu. Nije mi ni najmanje neugodno kad me netko, na primjer, pita koji je najbolji način uzgoja afričkih ljubičica, a ja moram reći da ne znam. Na stranu to što mislim da to nitko ne zna. No ako ljudi budu došli gledati moj vrt, bolje da se primim posla. Cvjetnjaci pod steljom nisu izgledali baš onako uredno i 57

Ruth Stout

lijepo kako sam tvrdila da mogu izgledati, pa sam ih malo dotjerala. Tu i tamo korovi su provirili kroz stelju u povrtnjaku, pa sam ih se riješila po kratkom postupku nabacivši na njih nešto sijena. Još prije nego što je taj broj OVP-a objavljen, dobila sam pismo od gđe Wilson Morse iz Blandforda, Mass, koja je pročitala moj članak u časopisu "Prevention" i zamolila me da joj pokažem svoj vrt. Ona i muž stigli su jednog kišnog jutra u lipnju. Bilo je hladno, pa smo popili šalicu kave prije obilaska. Oduševio me njihov živahni interes, a kad smo se vratili u kuću, gđa Morse izvadila je iz torbe olovku i papir, postavila mi neka pitanja i zapisala odgovore. Stekla sam dojam da se i njoj i njenom mužu žuri da što prije stignu kući i prekriju svoj vrt steljom. Početkom srpnja posjetitelji su se počeli pojavljivati skoro svakog dana. Voljela bih da ih mogu spomenuti sve jer je svaki od njih bio zanimljiv na svoj način. Dvojica mladića donijeli su mi suncokret u loncu, i ne znajući koliko je taj dar prikladan: rođena sam u Zemlji Suncokreta. Onda su došli Shepardovi iz Newtowna, zajedno s McEwensom iz Valley Streama, N.Y. Gosp. McEwen dobro je poznavao predmet, pa ga nije bilo lako pratiti, ali beskrajno mi se dopao. Kad je otišao, činilo mi se da sam ga uvjerila - da je postao stopostotni steljar. G. Shepard me zadirkivao. Kad sam napomenula da imam 71 godinu i da se ovim laganim načinom vrtlarstva namjeravam baviti do devedesete, zapitao me: "A čime ćete se igrati kad prijeđete devedesetu?" Došla je i Helen Hadley. Ona je također bila na popisu "50 mjesta koja treba posjetiti". Čula sam o njenom čudesnom vrtu i bila sam malo nervozna kad me nazvala i najavila posjet, ali bila je divna. Ona je od onih osoba koje uistinu čine nešto za ono u što vjeruju. Kao primjer ću navesti da je, kad je pročitala moju knjigu i zaključila da j o j se moja metoda izuzetno dopada, kupila 25 primjeraka - da "proširi dobru riječ". Kasnije s p o upoznali Franka, njenog muža, i vidjeli to zanimljivo, atraktivno mjesto. 58

V r t bez motike

Životinje koje uzgajaju za jelo hranjene su organskom hranom. Obitelj Greenawalt iz Kutztowna naročito me razveselila. Poput mnogih drugih, i oni su me gotovo zagrlili kad sam ih uvjerila da gomilanje komposta nije potrebno ako se koristi trajna stelja. Vlastitim su se očima uvjerili da je to istina. Razgrnuli su stelju i ugledali čudesno bogatstvo tla. Jedva su mi povjerovali kad sam im rekla da 8 - 9 godina nisam koristila nikakvo gnojivo, ništa osim lišća i sijena prostrtog po površini i da ga nikad nisam ukopavala. Došao je i Earl Dumaš, čovjek s godinama iskustva u profesionalnom povrćarstvu makar je sada drveće njegova specijalnost. Dok smo išli prema vrtu, rekao je: "Odobravam organsko vrtlarstvo, ali previše je posla oko toga". Odgrnuo je malo stelje, zagrabio pregršt tla ispod nje, zagledao se u bujni kukuruz, rajčicu, peršin i rekao: "Odustao sam od svog povrtnjaka jer nisam imao vremena." Zatim se zamišljeno zagledao u mene i dodao: "Vi niste orali 12 godina? Ne upotrebljavate kemijska gnojiva, ni stajski gnoj, ni kompost! To je čudesno! To treba vidjeti da bi se povjeravalo. To će donijeti revoluciju u profesionalnom povrćarstvu. Sljedećeg proljeća sigurno ću opet uzgajati povrće." Naravno da je takva reakcija jednog iskusnog vremešnog vrtlara bila najveća pohvala koju sam mogla dobiti. Ali dobila sam pohvalu i od druge vrste vrtlara - od žene iz vrtlarskog kluba. Kad mi je voditeljica programa Westport Cluba telefonirala zamolivši me da govorim na jednom od njihovih skupova, nije mi bilo ugodno. Kad je dodala da bi njihova predsjednica rado pogledala moj vrt, bilo mi je još neugodnije, jer sam bila sigurna da su vrtlarski klubovi isuviše "tra-la-la" da bi prihvatili moju praktičnu, ali neuglađenu metodu. i

Nekoliko dana kasnije gospođa Murray Morse, predsjednica, dovezla se u automobilu punom članica. Nije mogla biti 59

Ruth Stout

ljubaznija, a kad me napokon predstavila na skupu, pričala je da je bila impresionirana upravo izgledom moga vrta. Svi su mi postavljali mnogo pitanja o povrću, pa sam poslije rekla jednoj članici: "Imala sam dojam da su vrtlarski klubovi uglavnom zainteresirani za cvijeće", a ona mi je rekla: "Mi ne juzgajamo p o v r ć e jednostavno zato što nemamo vremena!, a radnici su postali skupi i teško ih je naći. Sigurna sam da će mnoge od nas sada imati povrtnjak, kad ste nam pokazalij kako se možemo brinuti o njemu uz tako malo rada." U svim vrtlarskim klubovima koje sam posjetila to se iskustvo ponavljalo. Kako je ljeto postajalo vrelije i sušnije, bila sam sve uznemirenija svaki put kad bi se dovezao neki automobil, makar volim voditi ljude po vrtu, odgrtati stelju i pokazivati im meku, vlažnu zemlju i sretne gliste, zahvalne što sam im dala tako fino tlo da po njemu ruju. Ali oko prvog kolovoza, nakon srpnja u kojem smo imali jednu sitnu kišu i jednu nedovoljnu oluju, svaki put kad bih razgrnula stelju, očekivala sam da ću zateći suhu zemlju. Međutim, ostala je vlažna i tako je ta ozbiljna suša, na neki način, potpomogla moja nastojanja da dokažem svoje stavove, jer su mi posjetitelji sve češće govorili: "Naš se vrt sav sasušio ove godine. Svakako ćemo iskušati vaš sustav." Bess i Wilson Morse još su se jednom dovezli iz Blandforda i tom su prilikom poveli Irenu i Leonarda Masona. Irena ima kolumnu u "Springfteld Unionu" i pisala je o mojoj metodi s mnogjo entuzijazma, ali Leonard je od onih ljudi koji su se spremni iscrpiti zato što vole vidjeti zemlju između redova povrća. Međutim, Irena ga je stjerala u kut i naglas mu čitala dijelove moje knjige, pa se, usprkos samom sebi, zainteresirao za mojiii gredicu trajnih jagoda. i Odonda smo dvaput bili u Blandfordu. Morseovi imaju 60

Vrt bez motike

divan vrt sa steljom. Leonard se još drži po strani i ne stavlja stelju ni na što osim na šparoge i jagode, a mi mu govorimo da će nam se pridružiti kad ga pritisnu godine. Svaki put kad bi me ovdašnje radio-stanice zamolile da govorim, to je značilo da me sljedećih nekoliko dana čeka neprestani priljev mogućih steljara. Nakon jedne takve emisije, jednog nedjeljnog j u t r a pred našom se kućom zaustavio automobil iz Floride. Jedan od posjetitelja iz Connecticuta, koji je upravo bio stigao, rekao mi je: "Možda biste najprije trebali porazgovarati s tim ljudima s Floride. Oni su se vjerojatno požurili ovamO odmah nakon doručka i htjeli bi se vratiti prije mraka." Pretpostavljam da je prirodno što sam se osjećala polaskano kad su me posjetili ljudi iz Ohaja, Floride, Pennsylvanie, Massachusettsa. Naravno da su navratili usput, idući nekamo na odmor, ih su obilazili Novu Englesku, ali moje zadovoljstvo time nije bilo umanjeno. Jasno je kako bih voljela da mogu izjaviti kako je moja metoda nepogrešiva i kako su, unatoč nezapamćenoj vrućini i najgoroj suši koju smo ikad imali, moji posjetitelji vidjeli savršeni urod. Ali bojim se da to ne bi moglo proći. Mnogi će od njih pročitati ovu knjigu. Dakle, evo istine: nikad nisam imala bolji kukuruz nego tog ljeta. Iskušala sam novu sortu - Wonderful Josepha Harrisa - koja je potvrdila da je dostojna svoga imena. Rajčice su bile dobre, repa nikad bolja, pastrnjak, kineski kupus, grah, grašak, špinat, soja i kelj bili su dobri kao uvijek, a salata, peršin i luk bili su čudesni. Ali paprike, koje su izgledale vrlo zdravo, nisu počele rađati sve do pred kraj sezone. Bilo ih je mnogo, ali se nisu razvile na vrijeme da sazru. Kupusnjače su većinom bile vrlo temperamentne, a i mrkve su se raspojasale. A upravo kad sam objavila knjigu u kojoj sam ustvrdila da godinama nisam vidjela meksički grahov 61

R u t h Stout

žižak, što je istina, ti su kukci izabrali baš to ljeto za veliki sastanak na mojim mahunama i lima grahu. Ah mislim da su bogata, vlažna zemlja koju sam mogla pokazati nakon mjeseci suše, i veličanstveni urod mnogih usjeva uvjerili praktički sve moje posjetitelje da sam na pravom putu. Istovremeno, činjenica da nisam pokušala lagati kako svatko, svuda i uvijek može imati, savršeni vrt, vjerojatno je učvrstila njihovo mišljenje da su moje tvrdnje ispravne. Mislim da su i moje nezgode tome doprinijele. Osim toga, zar bi netko kome je njegov vrt zadao mnoge glavobolje volio vidjeti da nekom drugom sve polazi za rukom bez ijednog zastoja? Naravno da ljudi dolaze puni sumnje prema metodi bez oranja i kopanja, ali kad vide da vrt koji 25 godina nije bio ni oran ni kopan rađa mnogo dobrih plodova u mekoj i bogatoj zemlji, usprkos najgorim neprilikama, onda vjeruju. Pokušajte povjerovati da nije potrebno prekopavati vrt. Pustite gliste da zarade svoju plaću.

NEKOLIKO SESTRINSKIH SAVJETA REXU Kad smo jednom davno moj brat Rex i ja nastupili u radio-programu, zapleli smo se u prepirku koja je prestala trenutak prije nego što bismo se počupali, jer je on tvrdio d a j e vrtlarstvo težak posao, .a ja to nisam mogla zaobići. Inače se uglavnom slažemo i, kad sam ga pozvala na ručak da usput porazgovaramo o cvijeću, očekivala sam da ću prihvatiti većinu njegovih komentara. Da ga oraspoložim, pripremila sam nacionalno jelo Stoutovih: mornarički grah, satima pirjan s komadom slane svinjetine. Zatim smo sjeli u udobne stolice i on je počeo:"Od "svih aktivnosti na koje čovjek može potrošiti svoje vrijeme, 62

V r t tjez m o t i k e

vrtlarstvo je valjda jedina koja mu može pružiti takvo uzbudljivo smjenjivanje oduševljenja i razočaranja." S tim sam se složila, ali onda je dodao: "Kad bih nakon ovih 30 godina koje sam proveo trudeći se da stotine biljaka steknu snagu i rascvjetaju se bio zamoljen dati savjet nekome tko se sprema baviti vrtlarstvom, rekao bih mu da uvijek bude spreman na razočaranje. Tako će oduševljenje, kad se pojavi, biti veličanstveno iznenađenje." Moj sustav, ili temperament, upravo je suprotan: zaboga, očekujte oduševljenje! A k o se razočarate, ne će vam biti lako, ali pomislite na s v e o n e sate radosnog iščekivanja! A razočaranost ne mora trajati dugo. Vrlo brzo naći ćete nešto novo što će vas oduševiti. Rex je nastavio, govoreći da se nipošto ne smije očekivati da će se nešto što nas je oduševilo ponoviti, i s tim sam se morala složiti. To je i ilustrirao: "Prije nekoliko godina nabavio Sam tri sadnice nove sorte ruža penstemon i smjestio ih u prikladan kut. Kad sii sljedeće godine procvjetale, bile su uistinu spektakularne. Neki gosti koji su bili kod mene preko vikenda bili su tako impresionirani da su sljedeće godine u isto vrijeme nenajavljeno doveli čitavu gomilu svojih prijatelja da im pokažu kakav je genije Stout kad su u pitanju ruže sorte penstemon. Ono što su vidjeli, bile su jedna do dvije pokunjene, uvrnute mizerije, bez pupoljka, bez cvijeta, bez ikakvog napredovanja," Rekao je da je uvjeren da biljke imaju svoje vlastite zakone i da ne vole, da se čak oštro opiru čovjekovim pokušajima da uspostavi pravila koja bi morale slijediti. Čak i kad su ti zakoni empirijski, utemeljeni na dugom promatranju u uvjetima pod kojima bi ova ili ona biljka trebala rasti, biljkama se ideja još uvijek ne dopada. One ne žele da im čovjek propisuje gdje i kako će se snalaziti. "Da demonstriram tu teoriju", nastavio je Rex, "prije nekih 20 godina odlučio sam staviti nekoliko runolista u svoj kamen63

R u t h Stout

jar, pa sam se bacio na čitanje. Pročitao sam četiri članka u svojoj kolekciji časopisa i po jedno poglavlje u trima knjigama. I tada, osjećajući da znam što su ljudi ikad otkrili o runolistu, odabrao sam mjesto, pripremio ga, uzeo biljke iž dobrog rasadnika i stavio drage male ljubimce u zemlju. Idućeg proljeća - ni traga runolistu. Tako šest godina zaredom. Provjeravao sam informacije opet i opet kako bih bio siguran da nisam negdje pogriješio. Sedme godine napokon sam bio nagrađen: pojavio se jedan maleni runolist, koji sam, sav izvan sebe, odmah presadio na vlažno mjesto na kojem nikad nije bilo puno sunca, iza mojih jaglaca- mjesto s osobinama za koje se pretpostavlja da ih runolist mrzi. I literatura kaže da ih ne voli. To je bilo prije trinaest godina. To mjesto - oko 1,5 m 2 postupno je postalo zasad zdravih i sretnih runolista, kakav se samo poželjeti može." Povjerovala sam u svaku njegovu riječ i, kad je nastavio nabrajati slična iskustva, koja je imao s plavim encijanom, planikom, hibridnim pakujcem (dguilegia), balsamom itd., našalila sam se: "Dakle, odgovor je jednostavan: pravi način za uspješni uzgoj bilja jest da pročitaš pravila, a onda ih pažljivo prekršiš[ sva redom." Ncj oboje smo morali priznati da smo mnogo biljaka uzgojili poštujući pravila.Rex je zaključio da je cvijeće poput žena: svaki je primjerak jedinstven, ali se u oba slučaja može početi s poštivanjem pravila, bar nekih , ako ih znaš ispravno tumačit "To me podsjeća na priču o cinijama", rekao je. "Neil i Sara kupili su zemlju na selu i bacili se na vrtlarstvo kao ludi. Pozvali Isu me na ručak 4. srpnja i dočekali me s popisom pitanja o hortikulturi. Jedan od problema bile su i cinije koje nikako nisu htjele niknuti, a da bi mi dokazali da su kupili dobro sjeme, sačuvali su praznu omotnicu i izjavili da su se strogo držali uputa. Sara je rekla: "EvO, na primjer, na omotu piše da udaljenost treba biti 30 cm, pa smo iskopali brazde duboke točno 30 cm. Čak smo mjerili ravnalom". Uistinu prije nego kreneš 64

I

V r t tjez m o t i k e

slijediti neko pravilo, najprije bi ga morao razumjeti. A ne škodi da i sam pokušaš smisliti koje, pomislila sam, ali sam šutjela. Rex će se već vratiti na to, bila sam sigurna. I tako je i bilo. Kad je novi hibrid petunije postao dostupan, rekao je: "Svi članci koje: su napisali stručnjaci govorili su da se klijanje mora odvijati u plitkim posudama, pa sam tako radio prve tri-četiri godine. Nikad nisam doživio potpuni neuspjeh, uvijek sam dobio nešto biljaka, ali nikad onoliko koliko sam htio, a male sadnice morao sam vrlo pažljivo njegovati. Prije tri godine odlučio sam isprobati drugi način. U kolovozu sam prekrio 3,6 m 2 tla steljom od slanog sijena da održim tlo vlažnim i uništim korov. U rujnu sam odmaknuo stelju, lagano razrahlio gornjih 5 mm tla i pošto sam pomiješao sjeme petunije s granuliranim šećerom, razbacao sam ga po toj površini. Nisam ga zagrtao grabljama. Sljedećeg proljeća dobio sam mnogo veći postotak, otprilike 220 biljki nakon tri prorjeđivanja. Sad primjenjujem taj postupak sa svim jednogodišnjim biljkama koje same bacaju sjeme. Htjela sam ga pitati zašto ih, ako same bacaju sjeme, ne pusti na miru, da same obave sav posao. Možda je mislio na cvijeće koje je sijao po prvi put, ili možda postoji neki razlog zbog kojeg je bolje stavljati svježe sjeme svake godine, čak i ako ga biljka sama pušta. Ali nisam ga pitala ništa od toga. Ako i postoji takav razlog, ne zanima me. I ovako imam dovoljno posla. Rex je krenuo iz drugog kuta: "Postoje dvije vrste vrtlara - jedni koji nastoje ovladati zahtjevima i temperamentima osjetljive flore, i drugi kojima se ne da gnjaviti s primadonama. Ti drugi, u koje spadam i ja, pune svoje cvjetnjake prijateljskim sortama koje znaju primati i darivati. Jedan moj prijatelj tako inzistira na ugoju geranije Lady Washington jer ju je teško uzgojiti, dok ja imam lokalne sorte, koje su mnogo lakše za uzgoj, a jednako su poželjne. Moje su omiljene geranije one s 65

R u t h Stout

mirisnim listovima. Ne cvjetaju tako raskošno kao lokalne, ali velika raznolikost njihovih oblika to i više nego nadoknađuje. Geranija je moj posebni ljubimac. Od listopada do svibnja imam oko kuće 4 - 5 komada i rijetko prođem pokraj njih a da ne protrljam listove i omirišem prste." Zatim se zagledao u mene i predložio: "Hoćeš li da za kraj razmijenimo suprotne stavove?" "Zašto ne?" slegnula sam ramenima, ali bila sam oprezna, pitajući se što slijedi. "Kao prvo, ako ne pripaziš, pretvorit ćeš vrtlarstvo u religiju", rekao je. "Stelja je u redu, ali ako, na primjer, napraviš gustu stelju oko plavih virdžinijskih zvončića, oni se ne će proširiti. Organsko je vrtlarstvo u redu, ali ako imaš previše organske materije u tlu na kojem uzgajaš potočarke, dobit ćeš samo listove, bez cvijeća. Kemijska su gnojiva u redu ako ih znaš upotrebljavati na ispravan način i ako si ih možeš priuštiti. Nema ničeg lošeg u prskanju protiv kukaca i bolesti ako tvoj nos može podnijeti miris, a tvoj džep trošak. "Zastao je i nacerio se: "Ti si na redu." "Zvučiš kao soba puna žena iz vrtlarskog kluba", počela sam. "Sto se tiče plavih virdžinijskih zvončića, ako se ne će širiti pod steljom, pusti ih. Stavi potočarke u siromašno tlo, ali stavi i stelju povrh, da zadrži vlagu i uništi korov. A k o si sklon kemijskim gnojivima, uživaj u njima; meni ne trebaju. Glede otrovnih sprejeva, gadi mi se i miris i posao oko njih. Ne mogu se otarasiti možda luckaste ideje da otrovi ne prave razliku između dobrih i zlih kukaca. Zato nikad ne prskam, ali nikad i ne izgubim urod. Na listovima mojih ruža ima crnih mrlja, ali ima ih i na listovima koje ljudi prskaju. Ja nikom ne bih savjetovala da ne prska. To je njegova stvar, ali iskreno žalim one koji to čine." Dodala sam:"Da si ti uistinu skupina vrtlara, vjerojatno bih završila ovim riječima: pročitajte što kažu stručnjaci, ako želite, a zatim upotrijebite i vlastiti mozak, ne samo njihov." Kad 66

V r t tjez m o t i k e

razmislim, istina je da je Rex naučio od mene dvije stvari: prednosti cjelogodišnje stelje i da malo stelje ne će usporiti rast irisa. A ja spremno priznajem da sam od njega naučila desetke stvari koje su mi uvelike pomogle. Kako nemam običaj glumiti da znam mnogo o vrtlarstvu općenito, ugodno je znati da, ako mi ustreba kakva informacija - kao npr. službeno ime planinskog karanfila - uvijek mogu upitati Rexa.

VRTNE NAPASTI - NISU TAKO STRAŠNE! Ne namjeravam ni pokušavati reći kako da se oslobodite svih malih neprijatelja svojega vrta, a ako ikad naiđete na takav članak, ne dajte se prevariti. Sumnjam da to itko zna. To čudesno stvorenje zvano čovjek, koje je naučilo praviti bombe koje jednim udarcem mogu zbrisati poveću količinu sličnih bića, prilično je nespretno kad se prihvati eliminiranja nečeg veličine komarca ili lisne uši, i kad ehminaciju pokušava učiniti trajnom, a da pri tom ne zapadne u bilo kakvu nepriliku.

Svisci (Marmotta) Godinama su mi svisci stvarali probleme. Jednom mi je prijatelj predložio jednostavno rješenje. Budući da je soja omiljena hrana tih životinja (što sam već i prije znala, i moram im priznati da imaju dobar ukus), rješenje je da se oko čitavog vrta zasadi ograda od soje, na kojoj će se svisci zaustaviti. Zyučalo je savršeno. Bez mnogo truda i troška, a takva količina soje sigurno će zasititi sve svisce u Okolini. Stavila sam sjeme u zemlju. Niknulo je, a ono što se dogodilo, bilo je očito - kad se dogodilo. Mudre zvjerčice nisu čekale da biljke narastu, Počistile su čitavu ogradu (u jednoj noći) kad su biljke bile visoke oko 5 cm, a onda su navalile na manje ukusne, ali ipak jestive stvari u vrtu. 67

R u t h Stout

Zatibi smo stavili žičanu mrežu za kokošinjce svuda oko zemljištaj no ubrzo smo shvatili da su svisci dobri penjači. Dodali smo još žice, okomito na ogradu, ali prilično labavo - da na toj visini zaustavi životinje. To je bilo prije 5 godina. Činilo se d a j e ideja dobra, pa sam je predočila svima koje je zanimala, a i govorila sam o njoj pred različitom publikom. Međutim, jednoga jutra ovog ljeta otkrila sam da su se prethodjie noći neke životinje probile u povrtnjak. Nekoliko sam tjedana prije toga iz predostrožnosti provjerila ogradu i činilo mi se d a j e u redu. Tog sam je jutra još jednom pregledala i ponovrio nisam mogla pronaći grešku, pa sam pozvala Johna Lorenzaj svog susjeda, kolegu vrtlara i neprocjenjivo vrijednog savjetnika. Jedini zaključak do kojeg smo došli jest da su svisci napokon pronašli način kako da prodru kroz taj provizorni krov, kab što je to prije nekoliko godina uspjelo i rakunima. Prejgledali smo još jednom čitavu ogradu i pronašli mjesto za koje spao pretpostavili d a j e bilo put sviscima. John je načinio barikadu i namjestio zamku. Sljedećeg jutra došao je rano, otišao u vrt i nakon nekoliko minuta ušao u kuhinju sa širokim osmijehom na licu. "Uhvatio sam gospodina Genija", objavio je, "i postavio još dvije zamke izvan ograde, za druge, koji nisu tako pametni." U sljedećih nekoliko dana uhvatio je još dva pomoću tih zamki, ali naravno da više nikome ne mogu reći da je žičana ograda s labavim krovom siguran lijek protiv svizaca. To nije samo pogrešan zaključak, nego i vrlo neugodan osjećaj. Moj pryi jutarnji posjet vrtu uvijek je put u nepoznato.

Miševi i krtice Često me pitaju privlači li moja metoda štakore i miševe. Nikad ih nisam vidjela u proljeće, ljeto i jesen, a ako se u zimi i ušuškaju u sijeno, zar bih ih trebala tjerati s tog ugodnog mjesta? U to doba godine ne mogu načiniti nikakvu štetu, a 68

Vrt bez motike

bolje je da su tamo, nego da mi hodaju po kući. Glede tvrdnje da će stelja privući krtice i miševe na tulipane, mogu reći samo to da tijekom 20 godina nisam izgubila nijednu lukovicu. Ljudi uistinu imaju velikih problema kad pokušavaju spasiti svoje tulipane od tih napasnika, ali čini se da ti problemi nisu ništa manji kod onih koji ne stavljaju stelju. Jedino zadovoljavajuće rješenje za koje sam čula jest da se lukovice stave u žičane košare. Ja ne čeznem za tulipanima toliko da bih se zamarala time jer u vrijeme kad oni cvjetaju ima i drugog lijepog cvijeća. Krtice su me običavale napastovati svakih nekoliko godina, ali ne otkako sam počela stavljati stelju. Prije dva ljeta naša je tratina bila pravi metro, ali u cvjetnjacima koji su pod steljom nije bilo nijednog prokopa, makar su odmah do tratine, u dvorištu. No, ipak, ne vjerujem da je stelja razlog tome, jer znam da ima vrtova sa steljom u kojima ima krtica. Dobila sam dosta pisama u kojima me ljudi optužuju da je stelja privukla krtice i otprilike jednako toliko pisama u kojima mi zahvaljuju jer je stelja otjerala krtice. Kako drukčije to nazvati nego koincidencijom?

Rakuni Događa li vam se da rakuni ili neke druge životinje pojedu vaš kukuruz baš kad ste namjeravali uživati u njemu? Ja ih ovako pobjeđujem: kad je kukuruz spreman za berbu (a čini se da ga rakuni baš tada žele), na stabljike naslonim stare zaslone i košare. Kako nikad nemam više od jednog 9 metara dugog reda spremnog za branje u isto vrijeme, to i nije neki posao. Netko mi se smijao zbog toga (muškarac, naravno - jer su zasloni i košare ženski trik) i rekao je da to znači samo to da životinje nisu ni dolazile. Ali to nije bila istina, jer sam to učinila pošto je nekoliko klipova već bilo pojedeno. Za pokus sam 69

R u t h Stout

nekoliko stabljika ostavila nepokrivenima. Sljedećeg jutra na njima nije bilo klipova, a ostale su bile netaknute.

Sovice pozemljuše

'

Sve do prošlog ljeta nijednu mi biljku nisu uništile sovice pozemljuše čitavih 13 godina, makar sam prije muku mučila s njima. A onda, prošlog lipnja, dvije stabljike rajčice bile su prerezane. Pronašla sam počinitelje i otkrila da uz te dvije biljke stelja nije bila nagrnuta blizu. Pobrinula sam se da se to više ne dogodi i nisam više izgubila nijednu biljku.

Pivo protiv puževa Tijekom proteklih godina dobila sam mnoga pisma od vrtlara koji imaju problema s puževima. Pitali su znam li lijek tome. Ne, nisam znala. Nikad nisam imala puževe, a nisam ni prisustvovala razgovorima na tu temu. A onda mi je prije dva mjeseca telefonirala prijateljica Bethany Killgren i rekla da su njen vrt po prvi put napali puževi. Iznenada sam se sjetila da sam jednom čula - ali to je bilo ispričano šaljivim tonom - da će ako preko noći ostavite u vrtu posudu punu piva, drugo jutro ona biti puna puževa, mrtvih ili mrtvih pijanih. U svakom slučaju - gotovih. Rekla sam to prijateljici, a ona me drugi dan nazvala i uzbuđenim glasom rekla da je postavila zamku s pivom i da uistinu radi. O njenom sam uspjehu pisala u svojoj tjednoj kolumni u trima novinama Connecticuta, pa smo i ona i ja u s k o r o p o č e l e p r i m a t i t e l e f o n s k e p o z i v e zahvalnih i oduševljenih vrtlara koji su iskušah tretman pivom. Nekoliko tjedana kasnije, kad je grad Redding slavio 200 godina svojeg postojanja, jedan je dan bio posvećen izlaganju 70

V r t tjez m o t i k e

nekoliko vrtova, pa sam i ja bila pozvana kao gost. Mnogo mi je ljudi govorilo o svojim eksprimentima s puževima i pivom, koje su proveli nakon čitanja mog članka. Jedan od izložaka bio je i red posuda s pivom, punili mrtvih puževa. Neki me čovjek obavijestio da je prebrajao koliko ih je ulovio u svom vrtu: tisuću u 3 dana.

Bušači Prije godinu dana pročitala sam članak o tome kako pobijediti bušaće tikve. Iskušala sam i uspjela. Kad su vitice moje tikve Hubbard bile duge 30 cm, odgurnula sam stelju ispod njih na jednom mjestu, pripazila da vitice taknu zemlju baš tamo i prekrila ih sijenom na toj točki. Tamo su pustile korijen. Kako su vitice rasle, ponovila sam to još nekoliko puta. Bušači su ušli u brežuljak u koji sam stavila sjeme i taj je dio uginuo,ali je ostatak preživio, jer je biljka pustila korijenje duž čitavih vitica. Dobila sam odlične tikve. U 25 godina bavljenja vrtom nikad nisam vidjela bušaća kukuruza i ne više od desetak crva koji napadaju klipove. Onda je izišla moja knjiga u kojoj sam to napomenula. Naredne godine u svakom mom klipu bio je crv. Pouka: nemojte pisati knjigu. To je bilo prije nekoliko sezona. Prošlog ljeta u mom kukuruzu nije bilo niti jednog jedinog crva. U svim tim pričama o crvima i žišcima važno je primijetiti ovo: mislim da smo svi čuli da svaku bolesnu biljku treba spaliti i da je, ma što činili, nipošto ne smijemo ostaviti u vrtu. Ja nisam odstranila zaražene vitice graha i stabljike kukuruza, jer moto mojih aktivnosti jest: "Pitam se ..." Ili, manje elegantno: "Ma, nemoj!" I unatoč nepoštivanju pravila, te sezone nisam imala ni jednog žiška, nijednog crva u klipu! Također sam čitala da stare šparoge treba spaliti u jesen da bi se spriječile bolesti. Ja ne samo da ne palim svoje, čak ih 71

R u t h Stout

niti ne režem. Do proljeća one umru prirodnom smrću i ostavim ih u vrtu da posluže za stelju. Moj je stari zasad šparoga, koji godinama nije dobio ništa osim sijena, skromno rečeno, zadovoljavajući. Sto se tiče neželjenih posjetitelja u vašem vrtu - drugim riječima, napasnika - mogu li vam predložiti da se ne brinete pretjerano zbog njih? Žena koja je nosila naočale došla je obići moj vrt i raspričala se o raznovrsnim kukcima koje je vidjela na svojim biljkama, makar nije bila sasvim sigurna prave li oni štetu. Napokon sam joj rekla: "Mogu li vam dati jedan mali savjet? Ostavite naočale u kući kad idete u vrt." •

Dvije sam stvari naučila o napasnicima. Jedna je da ne treba vjerovati u sve što o njima pročitate ili čujete. Druga je da mi oni, ma koliko se pripomogli na plodovima mojeg rada, u pravilu ljubazno ostave sasvim dovoljnu količinu.

72

V r t tjez m o t i k e

3. Poglavlje

Moj naklon ljepoti Evo kakve ćete cvjetnjake vidjeti ako me ikada posjetite. Kod kolnog ulaza veliki je trokutasti zasad planinskih karanfila. Jedina pažnja koju to cvijeće dobiva jest divljenje ( u proljeće, naravno) gostiju i vozača koji tuda prolaze, često usporivši da bi bolje pogledali. Slijedeće što ćete vidjeti jest prostor s lijeve strane, djelomično zasađen mirtom. Djelomično, zato što sam prije nekoliko godina stavila desetak malih biljki, pa se sada polako ali sigurno širi prema kolnom prilazu. Travu na njenom putu držim pod steljom tako da se mirta ne mora ni s čim boriti. Također i listovi koji padnu u jesen, ostaju tu. U proljeće sam ih običavala pažljivo razgrnuti rukom, ali to ne samo da nije potrebno, nego je i šteta jer se tako mirti uzima dobra hrana. Gdje počinje mirta, nasuprot kuhinjskim vratima, veliki je grm svadbenih zlatnica (Solidago), koji je moja majka zasadila prije 30 godina. Tada je bio puka grančica. Neko sam vrijeme stavljala stelju oko njega, ali se mirta raširila i okružila ga tako da sada dobiva samo listove koje vjetar donese do njega. Ispod kuhinjskih su prozora grmovi pojedinačnih božura, oko kojih je uvijek duboka stelja od njihovih vlastitih vrhova, koje nikad ne obrezujem, i od lišća koje vjetar nosi prema kući. U istoj je liniji, ispod prozora ostave, ruža penjačica New Dawn. Ispred svega je toga red kolumbina i tu i tamo koja astra, koja tu dobro uspijeva jer voli polusjenu. Ove godine tu sam posadila i nekoliko sporiša, kao dodatak općem veselju. Sve to cvijeće ima pod sobom debelu stelju od sijena i lišća, ali - da prevarim svoju publiku - prekrila sam stelju tankim slojem 73

R u t h Stout

bogate zemlje (komposta, za vas) iz povrtnjaka. Poneki će posjetitelj reći: "Dakle, vi ne stavljate stelju u svoje cvjetnjake." Onda mu kažem da pogleda ispod zemlje. Postoje i drugi načini da se "uljepša" podloga cvjetnjaka. Možete usitniti sijeno i lišće, ili upotrijebiti heljdine ljuske, ili tresetnu mahovinu, ili bilo što drugo što vam se sviđa više od sijena. Ja ponekad upotrebljavam stelju koja je već skoro trula. Prije nego nastavim, objasnit ću zašto imam toliko odvojenih cvjetnjaka. Ne volim vidjeti umjetnička djela, ma kako lijepa bila, nagruvana na zidu iznad kamina; muzeji me zamaraju; sajmovi cvijeća iscrpljuju. A k o u cvjetnjaku imam više vrsta cvijeća, želim ih staviti u neki promišljeni odnos, birajući ih s toliko pažnje s koliko bih birala šešir za svoj kostim - kada bih nosila šešir, što ne običavam. Nekoliko stopa ispred kolumbina i astri jest trokut petunija, ruža stolisnica (Rosa gallica var.muscosa) i tušanja (Por-

tulaca grandiflora). U travnju je to mjesto bilo uistinu senzacionalno: prekriveno šafranima, kionodoksama i procjepcima (Scilla peruviana). Zapravo me nikad nitko nije ulovio u hvalisanju glede moje sposobnosti uzgajanja cvijeća, jer mi uzgoj cvijeća i nije jača strana, ali iz nekog razloga šafrani vole nicati meni u čast. Prije mnogo godina utemeljila sam taj cvjetnjak šafrana tako da sam jednostavno utaknula nekoliko lukovica na jedan njegov kraj. Bih su žuti, bijeli i boje lavande, i sigurna sam da ih nije bilo više od dvanaestak, ah sada ne samo da su niknuli u velikim nakupinama, nego su se počeli pojavljivati svuda po cvjetnjaku. Bacam rukavicu u lice i najprofinjenijem ekspertu za oblikovanje krajolika: neka se pokuša natjecati s time što šafrani rade sami. Kad završi vrijeme cvjetanja, njihovi su listovi tako dugi i debeli da ih moram vezati kako bi petunije i tušanj dobili šansu. Taj je cvjetnjak, kako vidite, pun niskog cvijeća raznovrsnih boja. 74

V r t tjez m o t i k e

Pokraj njega, preko puta kamenog putića, dugi je red tulipana, koji nisam okopavala godinama. Još se uvijek dobro drže, a uz njih - da poprave dojam koji stvaraju uveli vrhovi rastu kalifornijski makovi, koji sami puštaju svoje sjeme. Zato s njihovog prostora, kao i iz cvjetnjaka petunija, treba povremeno odgrnuti stelju da bi sjeme moglo proklijati. Biljke uvijek niknu pregusto, a najbolji i najbrži način razrjeđivanja jest da stavite stelju na one koje ne želite. U svibnju šijem sjeme cinija na razmaku od 30 cm duž reda tulipana. One osvježavaju boju kad makovi počnu tamnjeti. Sve moje lukovice čitave su godine pod steljom. Jedna od osoba koje su mi naročito drage jest jedna žena iz Michigana ili Wisconsina, koja m i j e napisala d a j e otkazala pretplatu na poznati vrtlarski magazin zato što su objavili članak u kojem p i š e da s t e l j u treba p o v r e m e n o odmaknuti s lukovica (zaboravila sam u kojim prilikama i zašto). Prije toga objavili su moj članak, u kojem tvrdim suprotno, pa su htjeli pokazati da oni znaju bolje. Sto kažete na takvu vjeru? Na drugoj strani, pokraj cvjetnjaka petunija jest žablja barica oivičena plavim irisima, đurdicama, žednjakom. Svo to cvijeće, naravno, raste na stelji. Oko toga je bijela obrada, a unutar nje raste i preko nje se vješa red grmova božura, koji su svake sezone prepuni cvijeća. Posljednje dvije godine sj vanjske strane ograde sadila sam slatki grašak sorte Little Swe!etheart, kozmos, različak i nekoliko nebeskoplavih slakova. Volim vidjeti visoko cvijeće uz ogradu i slakove kako pužu po njoj, stvarajući atraktivnu kombinaciju. Duž kolnog puta rastu još i tri bujna grma božikovine, grm Rosa hugonis i nekoliko hibridnih čajnih ruža, koji su hendikepirani zbog korijenja velikih javora. Prva osoba koja iskaže takvu želju, dobit će ih na dar. Oko tog mjesta naročito sam se naprezala, fizički i psihički, da ga uljepšam jer ono prvp pada u oči svakome tko se doveze ovamo. Prošle sam godine posadila sporiše duž čitavog reda i biljke su se razbujale na kraju koji je najudaljeniji od javora. Ali korijenje drveća očito se uplelo u 75

R u t h Stout

ostatak gredice. No mislim da sam sada to nekako ispravila. Čovjek t>d k o j e g svake godine kupujem sadnice rajčice, također radi i sadnice mojih lobelija, kojih ima na desetke. Prije sam ih koristila za rubove većine svojih cvjetnjaka, ali ove sam ih godine sve posadila u posude, koje sam stavila između božikovine i ruža čajevki. Zatim sam stavila stelju svuda uokolo i po njoj ftnalo zemlje, pa izgleda kao da su lobelije posađene u zemlju^ Korijenje drveća sada ih ne može uznemirivati, a bit će ih lako zaliti ako bude potrebno. Kako znam da će to biti dobro? Zato što prošle godine nisam stavila sve lobelije u cvjetnjake, a one koje su ostale u posudama, makar su bile preguste, nadmašile su sve ostale. Sporiše namjeravam opet staviti na udaljeni kraj gredice. Preko puta Rosa hugonis stavila sam nekoliko razgranatih astri, kao i nekoliko pojedinačnih, i k tome j|oš jedan špalir slaka. Moj je omiljeni cvjetnjak pri kraju gredice tulipana. To je jednogodišnji plamenac, biljka koja mi je zadnjih nekoliko sezona stvarala probleme, pa sam ove godine sadnice napravila u kući, u loncima. Kad sam naručila sjeme i lonce i rekla nabavljaču što namjeravam, napisao mi je da je neobično da je netko t|ko nastoji svesti rad na najmanju moguću mjeru, spremah na toliki posao oko nekakvog floksa. Ali otkrila sam da tako ima manje posla nego kad stavljam biljke u cvjetnjak. Tada moram najprije odgrnuti stelju i neko vrijeme ostaviti tlo nepokriveno. Zatim, kad biljke niknu, moram ih prorijediti, a to nije baš malen posao. A kad porastu, opet moram vratiti stelju jer bih ih inače morala plijeviti, kultivirati i zalijevati čitavo ljeto. •

Zato sam ove godine u ožujku, kad vani ionako nema nikakvog naročitog posla, pomiješala nešto zemlje s ,vermikuliiom*, napunila malene posude, u svaku ubacila nekoliko sjemenki plamenca (Phlox), prekrila ih tresetnom mahovinom, smjestila posude na podloške i stavila ih na toplo * Vermikulit - inertni supstrat mineralnog podrijetla. Dobiva se zagrijavanjem stijene biotita. Ima svojstva sorpcije hraniva; koristi se za rahljenje tla. 76

Vrt bez motike

V

M

mjesto. Cim je sjeme proklijalo, odnijela sam ih van da očvrsnu, ali bilo je i noći kad sam ih morala unijeti u kuću. U loncu je potrebno ostaviti samo jednu biljku. Neke su izgledale tako zdrave i jake da sam ih pažljivo izvukla iz zemlje i načinila jedan dodatni cvjetnjak. Kako sam to učinila dok su bile malene, razbujale su se. Kako bilo da bilo, za sekciju koju sam prvobitno planirala imala sam dovoljno biljaka u loncima. Nakon toga još sam samo trebala uzeti lopaticu i staviti ih u cvjetnjak, na 15 cm razmaka, zbog čega nisam morala remetiti stelju. Mnogo lakše i brže nego da sam stavljala sjeme u zemlju. Pretpostavljam da je taj cvjetnjak moj miljenik zbog boja, koje uključuju sve osim žute. Oblici su također raznoliki i zgodni. Djeluju uzbudljivo i nikad ne liče na zapušteno šipražje. Kako nešto uspijeva izgledati tako prekrasno, a opet tako skromno, nikad ne ću znati. A nastavljaju cvjetati i nakon nekoliko prvih mrazova, kao i sporiši, koje također posebno volim. U dvorištu, nasuprot spremištu raste divlja jabuka, a tu je i još jedna gredica božura, u koju sam ove godine stavila i nešto šparogina korijenja. Iza toga kolni put zakreće oko velike gredice irisa, koja je pod debelom steljom i izvrsno uspijeva, unatoč idejama stručnjaka da se pod to cvijeće ne smije stavljati stelja. Luk i krumpir zasađeni su po rubu irisove gredice. Oni se probijaju kroz sijeno. Možda ćete pitati zašto to činim. Pa, eto, tu je sav taj krasni prostor u koji sam namjeravala staviti ljiljane, pa nisam. Kad iris završi svoje, pojavi se krumpir, svjež i oran, i u tom času izgleda bolje od irisa. Dakle, zašto ne? A k o netko misli da mu se taj plebejski ukras ne bi dopao, ne mora se voziti oko te gredice. Može ostaviti auto na cesti.

77

R u t h Stout

GARDENIJE KOJE SAM POZNAVALA Nedavno sam ponudila jednu begoniju čovjeku koji je došao iz Long Islanda da porazgovara sa mnom o vrtlarstvu, a on mi je rekao: "Ne, hvala, njih je suviše lako uzgojiti. Ali ako imate malenu gardeniju, bio bih vam zahvalan. Volio bih neki teži zadatak da se mogu hvaliti ako uspijem." Odgovorila sam mu: "Onda ne želite gardeniju. Ne znam nijednu sobnu biljku koju bi bilo lakše uzgojiti." Pomalo je tužno i misliti, o tome koliko pogrešnih podataka ljudima govore o gardenijama. Evo me opet - kritiziram tzv. autoritete. Neki od mojih prijatelja i poznanika, koji znaju za moje uspjehe s tom nazovi - teškom biljkom, s vremena na vrijeme šalju mi članke u kojima piše da je gardeniju praktički nemoguće uzgojiti u "običnom domaćinstvu". U nastavku uvijek piše da biljku trebate, ako ipak želite pokušati, čitav dan držati na suncu. Instrukcije kažu da zemlja mora stalno biti vlažna, ali ništa od svega što se nudi na izbor da se to postigne nije tako jednostavno kao najočitije rješenje: da se lonac s cvijetom stavi u posudu s vodom! Ti "stručnjaci" uz to tvrde da će se crvac skoro sigurno pojaviti, pa biljku treba često prskati. A kada ne "ako" - to ne pomogne, pokušajte ih sakupiti. Mnoge od tih članaka napisali su ljudi za koje nikad nisam čula. Prvi članak kojeg se sjećam objavio je prije nekih 16 godina g. Connors s Rutgers University u New York Herald Tribune. I jedan od posljednjih koje sam pročitala također je izišao u njujorškim novinama, na vrtlarskoj stranici, što je vodi g. Everett, koji je, vjerujem, poznati pisac u tom području. Njegova informacija o gardenijama bila je upućena nekoj ženi koja se žalila kako je njena biljka počela žutjeti i kako joj pupoljci otpadaju. Činilo se da joj je jako stalo do toga da je spasi. N a v e o j o j j e u o b i č a j e n e stvari: izlaganje suncu, zalijevanje (pažljivo, ne previše vlage), dodavši da ništa od toga, 78

V r t tjez m o t i k e

najvjerojatnije, ne će pomoći. Budući da mi je bilo žao žene, zamolila sam g. Everetta da mi pošalje njenu adresu, napisavši kako imam za nju dobre vijesti. Poslao mi je svoj odgovor, što je ipak više od ničega. Naime, g. Connors mi nije Odgovorio kad sam mu pisala u vezi s njegovim člankom. G. Everett mi je napisao da zna za moje tvrdnje o gardenijama, ali da se ne slaže sa mnom. Tjedan dana kasnije ponovno sam mu pisala, zahvaljujući za večeru od jastoga u kojoj sam nedavno uživala. Kladila sam se s prijateljem da mi g- Everett ih uopće ne će odgovoriti ili, ako mi i odgovori, da ne će poslati adresu one žene. I nije. Prije više od 30 godina prijatelj mi je darovao malu gardeniju rekavši da je sve što joj treba malo sunca i dosta vode svaki dan, te da njenu posudu stavim u posudu s vodom. Za prihranjivanje dovoljno je u njen lonac staviti sve listove koji otpadnu s njeji stare cvjetove kada ih odstranim. I,naravno, treba je premjestiti u veću posudu kad naraste. I uistinu se razbujala. Postajala je sve veća i veća, i raskošno je evala. I makar sam oduvijek osjećala da nemam talenta za uzgajanje biljaka iz reznica, nisam mogla odoljeti želji da probam, jer su toliki moji prijatelji žudjeli za gardenijama. To sam izvela na najobičniji mogući način: jednostavno sam odrezala izdanak i zabola ga u malu posudu punu zemlje iz mog vrta. Zemlja je, naravno, morala uvijek biti vrlo vlažna. Reznice sam stavljala u zemlju svakog mjeseca da vidim u koje je vrijeme to najbolje učiniti. Čini se da je proljeće najbolje. Te su biljke bile naprednije od ostalih, ali nisam provela dovoljno pokusa da bih to mogla tvrditi sa sigurnošću. Tijekom ljeta i veliku biljku i mlade reznice držala sam vani, u umjetnoj sjeni. Prije nekoliko godina, kad su me posjetila četiri profesora sa Storrs Agricultural College, moja gardenija bila je visoka preko 150 cm i prekrivena cvijećem i pupoljcima. Tada su po 79

R u t h Stout

prvi put njeni listovi bili previše žuti. Jedan od njih rekao m i j e da joj d am željeza i rekao m i j e što da kupim, ali zaboravila sam kako se taj proizvod zvao. Uglavnom, uspjelo je: listovi su uskoro opet postali normalni. Nakon toga sam shvatila da mora postoj £ti jednostavniji način prihranjivanja gardenija željezom. Pronašla sam nekoliko zarđalih čavala i zabola ih u zemlju. Listovi više nikad nisu bili žuti. Je li to zbog čavala, ostaje otvoreno pitanje. "Autoriteti" za biljke - koji ili misle da sve znaju o njima ili ne žele priznati da ne znaju - vjerojatno bi ustvrdili da je moje iskustvo iznimka, možda zato što moje "obično domaćinstvo" ima dovoljno vlage da biljku održi zdravom. Dakle, kao prvo, imam peć na vrući zrak, a osim toga - što je daleko uvjerljivije - prijateljima i poznanicima razdijelila sam najmanje stotinu malih reznica koje gotovo bez iznimke uspijevaju. Budući da su te reznice uzete s jedne biljke, možda bi mogli reći i to d a j e ona na neki tajnovit način iznimna. Ne znam što bi ijekli na ovo: ponekad se pojavi neki poraženi uzgajivač s gardenijom koju je kupio ili dobio na dar i koja je očito na izdisaju, ali se vrlo brzo oporavi i počne bujati čim je stavi na mjesto s malo sunca, a zemlju nastavi održavati vlažnom. Postoje i osobe koje jednostavno ne mogu ostaviti biljku na miru. Kad sam prije par mjeseci držala predavanja u vrtlarskom klubu, jedna mi je žena rekla da je pročitala moju knjiguj d a j e pažljivo slijedila upute o gardenijama i d a j e njena biljka izvrsno uspijevala nekoliko mjeseci. Ali sada su joj počeli otpadati pupoljci, pa se boji d a j e dala svoje. Kako sam proteklih godjina naučila ponešto o ljudskim stavovima prema uzgoju biljakat, nisam je pitala je li je nečim hranila, nego čime ju je hranila. Odgovorila je: "Pa, znate, najprije sam probala to i to, a onda'..." rekla sam joj: "Ako ponovo pročitate što sam rekla o toj tjiljci, vidjet ćete da niste slijedili upute. Ja svojim gardenijaina dajem samo njihovo mrtvo lišće i odstranjene cvjetove." Biljkama - kao i djeci - može samo škoditi ako ih čovjek razmazi. 80

V r t bez m o t i k e

Kad već govorimo o listovima garderiije koji postanu smeđi i uginu, napominjem kako sam otkrila da se to dogodi nekim listovima u jesen, kad unesem biljku u kuću. To mi se čini normalnim - kao kad drveće i grmlje gubi svoje listove, makar gardenija ne izgubi sve: Zapravo, otpadne ih toliko da se to jedva primijeti. Kad god sam dijelila reznice, uvijek bih jednu zadržala za sebe, bojeći se da bi moja velika biljka jednog dana mogla odlučiti da umre - što je napokon i učinila, prije deset godina. Kad sam je na kraju ljeta unijela u kuću, dobila je bolestan izgled i bilo joj je sve gore i gore. Prijatelj koji mi ju je dao i koji je znao o gardenijama više nego ću ja ikada znati, nije mogao objasniti zašto se tako ponaša. Napokon je zaključio da je gotova, da vjerojatno umire od starosti. Našla sam se u dilemi: može li osoba koja se predstavljala kao netko tko zna kako se treba brinuti o gardenijama do te mjere do koje sam ja to činila, sada priznati d a j e njena biljka uvenula, a ne zna zašto? Očito ne, pa sam malo promislila i odlučila da stavim biljku na trijem i kažem da se smrznula. I stvarno sam je stavila tamo, ali je nadjačalo moje poštenje, ili možda ponos, koji mi nije dopustio da izmislim takav kraj naše veze, pa sam čitavu priču ispričala svakome koga je zanimala. Ostala mi je samo jedna mala biljka, ali mi je prijateljica predložila da se mijenjamo, jer je gardenija što je niknula iz reznice koju sam njoj darovala postala prevelika za njenu dnevnu sobu. Zamijenile smo se, pa sam opet dobila biljku višu od mene i širu, čak i kad raširim ruke. Prošlog proljeća odlučila sam prebrojiti cvjetove koje sam ubrala (bilo da ih nekome poklonim ili da ih vratim u posudu), ali kad sam nabrojala 175, dosadilo mi je pa sam prestala. Takva velika biljka ionako me pomalo zamarala jer bi je tisuće posjetitelja koji dolaze pogledati moj vrt, uvijek primijetili, pa bi počeli pričati - a toga"mi je stvarno koji put dosta. Jedna moja 81

R u t h Stout

prijateljica jako voli kavu,ali je ne pije svaki dan jer osjeća da bilo koja hrana ili piće, bez obzira na to koliko ih voliš, bolje prijaju ako ih uživaš samo povremeno. Takav stav razumijem, a ogromna biljka, koju tek dvoje ljudi može pomaknuti, svakako je konstanta u domu. Jedino rješenje problema njene trajne prisutnosti koje sam uspjela smisliti bilo je da je nekome poklonim. To sam i učinila.

CVIJEĆE KOJE VOLIM Jorgovani su prvo što sam posadila ovdje, na Poverty Hollow Farm prije mnogo godina. Motikom sam iskopala male izdanke iz velikog grma i zabola ih u zemlju. Bojim se da to nije najbolji način sadenja jorgovana. Njima svakako treba rupa pristojne veličine. Nekoliko godina kasnije stavila sam veće grmove u veće rupe. Kako je vrijeme prolazilo, iskušavala sam različite teorije. Odrezala sam stare cvjetove, pomalo obrezivala, odstranjivala mladice, tu i tamo dodala gnojivo, uključujući i stajski gnoj. Zatim sam odustala od svega toga i, koliko vidim, grmovi su jednako zdravi. Prije 15 godina čula sam da jorgovani vole pepeo od drveta, i to mi je bilo drago jer sam, pokušavajući se riješiti pepela, tlo u svom vrtu načinila suviše alkalnim. Tako su mi barem rekli. Onda sam čitave zime istresala pepeo na grmove jorgovana. U proljeće su imali više cvjetova no ikad prije, i ljepših. Zaključak: pepeo je izvrstan za jorgovane. A onda sam shvatila d a j e te godine jorgovan posvuda izvrsno uspio. Pouka: čuvaj se zaključaka. Šafrani i ožujak - čudnog li para! A k o je itko ikad pobijedio nasilje i grubost dostojanstvom i ravnodušnošću, onda su to ti galantni mali cvjetovi. Smiju se mećavama i sliježu ramenima na mraz i snijeg. Ali potrebna im je zaštita od jednog 82

V r t tjez m o t i k e

drugog plemenitog stvorenja: zeca, koji obožava grickati njihove rane zelene mladice. Tu može pomoći dugačka komad žicanog pletiva, od kojeg oblikujete šator i prekrijete piljčice. Nadam se da su vaši tulipani i šafrani, kao i ostatak vrta, . zimu proveli pod debelom steljom. Sad se tulipani počinju probijati i uskoro će tu biti vatromet boja. U inat ekspertima moji tulipani rastu na istom mjestu već više od 10 godina - nikad okopavani, stelja nikad micana. I nikakvo gnojivo nije potrebno, osim konstantno trunućeg sijena i lišća. Na istoj gredici kalifornijski makovi sami razbacuju svoje sjeme, a to čini i portulak u susjednom cvjetnjaku. Takvo cvijeće zahtijeva malo posebne njege u vrtu pod steljom. Male biljke ne mogu se probiti kroz debelu stelju, pa je zato treba pomaknuti na rub cvjetnjaka. Uskoro će se pojaviti mnogo više biljaka nego što vam je potrebno, ali umjesto da čupate one koje su višak, radije ih prekrijte steljom, a nepokrivene ostavite one koje će popuniti cvjetnjak.

Da bi se postigli najbolji rezultati sa šafranima, treba ih čitave zime držati pod steljom i zaštiti ih od gladnih zečeva žičanom ogradom. 83

R u t h Stout

U portulaku (Portulaca grandiflora) ima nečeg milog. Svi ga vole. Ali ima i jednu manu: povremeno zaspi, a najradije to čini baš kad se pojave gosti. Kalifornijski makovi delikatno lijepi, ali divlji, cvjetaju prilično, rano i cvjetanje se nastavlja tjednima. Nakon neke vrste poluodmora ponovo počnu ujesen i cvjetaju čak i za vrijeme prvih laganih mrazova. Imamo i mnogo božura, oko kojih nema baš nikakvog posla, osim ako branje cvijeća ne zovete poslom. Na njih pada lišće s obližnjeg drveća, ili ga vjetar donese, pa se zaplete i ostane zauvijek tamo, kao stelja. Vrhove božura također ostavljam u vrtu da obogate tlo. To mnoge čudi jer vjeruju u ono što su im govorili - da vrhove biljaka treba odrezati i spaliti u jesen. Ja to nikada nisam učinila, a teško da bi naši božuri mogli biti boljfe. Kad bi se od mene zahtijevalo da imenujem svoj najdraži cvijet, bila bih u iskušenju da kažem: jedan veliki božur, sam. Kod drugog cvijeća, poput dalija, cinija, ruža, ne impresionira me veličina, ali baš taj bijeli božur sa žutim središtem izgleda tako krhko i gizdavo da njegova veličina nekako! pridonosi n j e g o v o j ljepoti. D j e l u j e slabašno, ali oduševljava, miriše, a ako dotaknete jednu od njegovih latica, otkrit ćete da je mekša od najfinijeg baršuna. Godinama nisam pokušala složiti buket od tih božura jer sam imala osjećaj da ne bi trajali u vazama. Ali traju, ostaju svježi danima. Otkrila sam da ih čak mogu poslati u New York, kad pupoljke, sasvim uspješno. Kad se sljedeći put rodim, voljela bih biti usamljeni bijeli božur, pa da ljudi nesvjesno uzdahnu kad me spaze - kako sam to vidjela da čine. Svake godine uzgaj am i slakove Heavenly Blue, na visokoj rešetki, Bez njih bi nam nedostajala ta ljupka masa boje, kojoj je nebo tako prikladna pozadina. Otkako sam pročitala da tu biljku treba uzgojiti u malom loncu, a potom je presaditi s kuglom od zemlje oko nje, držala sam se toga upravo religiozno. Ali, prošlog ljeta, pošto sam izvadila biljke iz lonca, nisu baš dobro uspijevale - bilo je vrlo hladno, a zatim prgvruće za lipanj. Posijala sam ostatak sjemena duž bijele ograde, koja sprečava 84

V r t bez m o t i k e

Fredove kornjače da pobjegnu. Sjeme je niknulo i na kraju procvjetalo jednako obilno kao i presađene biljke. Učite putem. Ali nemojte biti previše sigurni u naučeno. Jeste li ikad uzgajali slak Ipomoea quamoclit? Lišće je nježno i atraktivno, a cvjetovi crveni i bijeli, maleni, zvjezdasti. Imala sam jedan prošlog ljeta, duž ograde, uz slakove. Onda sam posadila još i potočarke blizu kuće. A k o je netko htio staviti u sendvič nešto zeleno i svježe, nije morao ići do vrta po salatu. Mogao je samo iskoračiti van i ubrati list-dva s potočarke. Tunbergija. Ne mogu reći da mi je to najomiljenija biljka, ali svakako je vrlo ugodna. Žutih je cvjetova s tamnim središtem. A k o imate ružičnjak, sigurno ćete ga htjeti držati pod steljom (da suzbijete korov, zadržite vlagu, obogatite tlo), a tunbergija je vrlo atraktivan pokrov za tu stelju. Stavite sjeme ili male biljke na stopu razmaka. Vilice će se proširiti i prekriti tlo, a ako ispod ima dovoljno sijena i lišća, ne će oduzeti ružama previše hrane i vode. Bit će ljepše od, na primjer, treseta. Usput ću reći nešto o ružama. A k o u rujnu pročitate da ih treba saditi u jesen, nemojte se previše truditi oko toga. U proljeće će ti isti ljudi, zbog bolje prodaje, reći: "SADA jepravo vrijeme za sadnju ruža." Također uzgajam i nekoliko pojedinačnih astri zbog njihovih veselih boja. I one cvjetaju do kasnog doba godine. Želite li biti sigurni da ćete u dvorištu imati bar jednu uspješnu vrstu cvijeća, posadite petunije. Postoji mnogo lijepih sorti, a ne znam nijedan cvijet koji bi bolje surađivao. Sad još nekoliko riječi o kućnim biljkama. O gardenijama sam već napisala toliko - tukući usput stručnjake slijeva i zdesna- da ću sada sve još jednom staviti u jednu rečenicu: držite ih podalje od sunca i obilno ih zalijevajte svaki dan. Kad mi je moj muž Fred jednom davno poklonio veliku i skupu lukovicu prugastog sunovrata ('Amaryllis), bila sam malodušna. Mislila sam da s tim vjerojatno ne ću imati sreće. Ali, pažljivo slijedeći upute, posadila sam je i uskoro se pojavilo 85

R u t h Stout

nešto zeleno. Listovi su brzo rasli i napokon sam dobila šest veličanstvenih cvjetova. Tijekom ljeta biljku sam držala vani, redovno je zalijevala i unijela u kuću prije prvog mraza. Ničim je nisam hranila, i to je jedino pravilo koje sam ignorirala. U rujnu sam je prestala zalijevati. U siječnju sam izvadila lukovicu, stavila u posudu svježu zemlju (istrunulu zemlju iz vrta), vratila lukovicu u posudu i počela je zalijevati. Pojavila su se četiri cvijeta. Uzgajanje prugastog sunovrata očito nije pretjerano teško. Ako želite imati nešto veselo u svojoj okolini, stavite oxalis u osunčani prozor. U svojoj knjizi o vrtlarstvu hvalila sam se da barem slatki grašak znam uzgajati uspješno. Sve što mu treba jest stelja. A onda mi se dva proljeća zaredom smrznuo, pa sam se izjadala u kolumni koju pišem za neki tjedni časopis. Neki mi je čovjek napisao da ga trebam sijati u jesen, pa sam posijala izvjesnu količinu krajem listopada. I o tome sam pisala u svojoj rubrici. Malo nakon toga drugi mi je čovjek napisao da je jesenska sjetva slatkog graška potpuno pogrešna. Kod čovjeka koji ih sije ujesen vidjela sam izuzetne primjerke, ali ovog jutra - ovo pišem u mjesecu studenom - izišla sam pogledati svoje biljčice i vidjela da izgledaju dosta slabašno i pokunjeno. V Odrasla sam uz slatki grašak i obožavam ga, ali možda bi mi bilo najpametnije da potražim psihijatra koji bi me oslobodio potrebe da ga uzgajam.

NE ŠALITE SE S RUŽAMA Mislim da se može reći da su ruže zasebna klasa u cvjetnom kraljevstvu, makar nisu baš svima najomiljenije cvijeće. Većini se sviđaju, mnogi ih vole, a skoro svatko tko se bavi cvijećem volio bi imati pokoji grm. 86

V r t tjez m o t i k e

A zašto ne? No prošle godine posjetitelji mojeg vrta gotovo su bez iznimke rekli o ružama: "Volim ih, ali s njima ima toliko posla, a čak i kad se ubijem radeći, još uvijek ne izgledaju zadovoljavajuće." Baš mi je neki dan jedna žena to rekla, jpa sam joj odbrusila: "Zašto bi bilo puno posla oko njih? Sto osjećate da one zahtijevaju?" "Plijevljenje je beskrajan posao, ali prskanje je najgori." "Zbog čega prskate?" "Zbog crnih mrlja na listovima." "Rješavate li ih se tako?" "Ne, u tome i jest problem. Još su uvijek tu." Postavila sam to pitanje desecima uzgajivača, od kojih su neki izvrsni vrtlari, i uvijek sam dobila taj isti odgovor. "Pa, zašto onda prskate?" pitala sam je. Izgledala je malo začuđeno. "Sve knjige kažu da to treba raditi." "Da, ali ako ne pomaže?" Rekla sam joj da nikad nisam prskala svoje ruže i da na listovima ima nešto crnih mrlja, ali ne više nego na bilo kojoj ruži koju sam vidjela, a koja je bila prskana baš iz tog razloga. Ja sam prestala prskati zato što ne volim taj posao] a nisam nastavila zbog najobičnijeg zdravog razuma. A k o prskanje nije riješilo ono što je trebalo riješiti, u čemu je onda svrha moga truda? Imam jednu ružu penjačicu, New Dawn, jednu Rose Hugonis i 12 hibridnih čajevki. Tri od tih 12 - Peace, Radiance i jedna ljupka koju je moja majka posadila prije više od 25 godina, a ne znam joj ime, smještene su u tri kuta portulakovog cvjetnjaka. Ostale su duž kolnog puta, s tri grma bož kovine u istom redu i Rose Hugonis na kraju. New Dawn je nasuprot kući. 87

R u t h Stout

Nijednu od tih ruža nikada ne prskam, ne gnojim i ne plijevim oko njih. S njima ima vrlo, vrlo malo posla. U jesen prekrijerri čitavu gredicu s 12-15 cm visokom steljom od sijena i lišća. U studenom pokupim zemlju između redova šparoga i nabacam pomalo oko svakog grma hibridnih ruža. Ta je zemlja izuzetno bogata. To je zapravo kompost stelja koja je is trunula. Mogu je uzeti s bilo kojeg mjesta u svom povrtnjaku jer je čitav vrt pod steljom od sijena i lišća zapravo bogati kompost. Ali tu, između redova šparoga, ta izvrsna zemlja nije potrebna i uvijek će je biti dovoljno. •

U proljeće se ta zemlja koja je bila nabacana oko ruža, ravnomjerno nanosi u tankom sloju preko duboke stelje. To je najlakši način da je se čovjek riješi, a nakon toga ružičnjak izgleda tfiko uredno kao da u njemu nema ničeg osim zemlje. Ako nema dovoljno zemlje da se prekrije sve sijeno, sve što treba m učiniti jest dovesti nekoliko tačaka djelomično is trunule stelje iz vrta. Tako moj ružičnjak dobiva primjerenu stelju, či izgled odolijeva kriterijima i najstrože gošće iz vrtlarsko. l kluba, koja me dolazi pozvati da održim govor u njenom klubu i uvjeriti se da moji cvjetnjaci ne izgledaju previše grozno. Ta stelja suzbija korov, konzervira vlagu, trune i hrani ruže. Tanki sloj zemlje povrh nje, makar bio pun sjemenja korova, ne će proizvesti problematičan korov, jer korijenje onih koji niknu nailazi na sijeno koje je puno džepova praznog prostora, pa ne mogu dalje rasti. Oni sigurno ne će ukrasti ružama riimalo hrane, ali ne izgledaju lijepo, pa ih dva do tri puta tijekom ljeta čupam ili na njih nabacujem malo trule stelje. To mi uzima oko tri sata svake sezone. U proteklih nekoliko godina vidjela sam da se nude ruže koje odolijevaju temperaturama ispod nule. Onej bi trebale biti imune na zimsko stradanje, što me ne zanima naročito jer se kod nas temperatura često spušta ispod 88

V r t bez m o t i k e

nule, a zbog toga sam izgubila samo jednu ružu - Gray Pearl. Važnijom mi se čini tvrdnja da su neke na niske temperture otporne ruže imune na crne mrlje po lišću. Nabavila sam tri komada, ali nisu kod mene dovoljno dugo da bih mogla reći je li to bajka. New Dawn, Rose Hugonis i Radiance skoro da nemaju crnih mrlja. Rose Hugonis - grmoliku ružu posadila sam prije dvije godine, i voljela bih da ste je mogli vidjeti ovog proljeća. Da sam je barem fotografirala! To je prekrasan, iznenađujuće veliki grm, na kojem je bilo stotine, možda i tisuću nježnih žutih cvjetova. U ove dvije godine stvorila je još nova tri grma, koja sam iskopala i poklonila. Radiance - hibridna čajevka - čudesno surađuje. Ona ima više cvjetova i cvjeta konstantnije od bilo koje sorte koju poznam. Nije senzacionalno lijepa, jednostavno je zgodna, ljupka, ružičasta ruža. Ima li na mojim grmovima velikih količina cvjetova čitavog ljeta i jeseni? Nema. Ima li na ičijim? Sumnjam. Čini mi se da je naš stav prema hibridnim ružama isuviše sličan našim stavovima prema prijateljima: skloni smo od njih očekivati previše. A k o nam se na nekom sviđa pola tuceta osobina, zašto osjećamo da bi dotični morao raspolagati čitavim tucetom, ili barem s osam osobina koje nam se dopadaju? A k o je on ugodno društvo pri ručku, zašto bi uz to morao biti i vrsta osobe koja nikad ne kasni? Tako je i s ružama. Zar moramo očekivati od njih da uvijek cvatu samo zato što trgovci to tvrde? Moramo li vjerovati da sprejevi uklanjaju crne mrlje i kad vidimo da to nije istina samo zato što ih netko prodaje? A k o ste dovoljno ambiciozni da se upuštate u čitanje knjiga i članaka o ružama, neprestano ćete nailaziti na tvrdnju da im treba puno vode. Prošle jeseni, nakon proloma i potopa koji su zadesili Connecticut, naše su ruže cvale kao nikad prije. Čak bolje nego u proljeće. Sorta Peace imala je petnaest velikih i lijepih cvjetova odjednom; Radiance četrdeset. Sve su se ruže održale do prvih nekoliko laganih mrazeva. A k o sam prije i sumnjala, tada sam 89

R u t h Stout

se uvjerila da ruže vole mnogo vode. Ali to bi moglo Obeshrabriti mnoge od nas. U sušnoj sezoni sve treba zalijevati, ali ako, poput mnogih, imate bunar koji bi mogao presušiti, ne možete trošiti vodu na ruže. Zato je stelja naročito korisna u sušnoj sezoni, ako vam manjka vode. No čak ni obilno zalijevanje ne će vam dati ruže koje vječno cvatu. Jedan je naš susjed prije nekoliko godina počeo uzgajati ruže u velikom stilu. Imao je obilje vode i novca i bio je uspješan vrtlar. Slijedio je sva pravila, ali njegove ruže nisu bile ništa bolje od naših tijekom ljetnih mjeseci. Što je, dakle, odgovor za nas koji volimo ruže i rado bismo ih uzgajali? Što se tiče posla oko njih, ja stavljani stelju i ne moram se zamarati korovima. Puštam trunuće sijeno da ih hrani i ne moram se gnjaviti s gnojenjem. Prskanje preskačem jer nikamo ne vodi. Kad su profesori agrikulture posjetili moj vrt, jedan je od njih rekao da je definitivna istina da će kukci prije napasti bolesnu biljku nego zdravu. Možda je hrana koju dajem svojim ružama ono što ih održava zdravima. .Još nešto: naučila sam biti realistična. Prestala sam očekivati od ruža više nego što mi mogu dati. Zar zato što ljudi koji ih prodaju uživaju u tome da ih nazivaju "vječno cvatučima", znači da im obvezno moram vjerovati? Od božura i jorgovana ne očekujemo da cvatu za vrijeme rnraza i to nam ne će niti pasti na pamet sve dok se ne pojavi netko sa sjajnom idejom da ih proglasi vječno cvatućima. A u kakvom ćemo se škripcu tada naći, kad i zbog jorgovana počnemo osjećati takvu frustraciju kakvu sada osjećamo zbog ruža! Ja sam sretna i zadovoljna zbog mnogih divnih ruža u lipnju, zbog dovoljnog broja tijekom ljeta i zbog onih nekoliko koje uspijem ubrati nakon prvih mrazeva. Grmovi počinju izgledati pomalo sasušeno, ali zar drugo cvijeće, a i ljudi, izgledaju drukčije kad dođu do kraja svog prirodnog puta? Jesu li ruže krive što želimo od njih više nego što nam one 90

V r t tjez m o t i k e

mogu dati? Netko mi je jednom rekao: "Volim irise zato što su gotovi kad su gotovi. Ne zafrkavaju." Istina - a ni ruže nas ne pokušavaju zafrknuti. Ali čini se da smo mi skloni tome da zafrkavamo sami sebe.

91

R u t h Stout

4. Pogla vije

Okus j e p o k u s SJAJNA IDEJA O JEDENJU BILJA Jednog dana, prije mnogo godina sinula m i j e sjajna ideja: ako bi svi [jeli sirovu hranu, kuhinje bi postale nepotrebne, a ušteda rada i vremena bila bi ogromna. Ljudi ne samo da bi se mogli riješiti svojih štednjaka, nego ne bi morah kupovati ni lonce, tave i slične stvari. I tako sam čitavu godinu jela samo sirovu hranu, na način koji bi teško mogao biti manje znanstven. U to je vrijeme moja sestra kupovala i kuhala hranu za našu obitelj, pa sam je obavijestila o svom projektu, dodavši da zbog mene ne mora kupovati nikakvu posebnu hranu, samo zato što se može jesti sirova. Rekla sam joj da se radi o tome da se dokaže koliko bi živOt bio jednostavniji kad se ne bi moralo kuhati i da se uopće ne opterećuje razmišljanjem o mojoj dijeti. Držala me za riječ, pa je rezultat bio da ponekad za mene nije bilo nipeg primamljivijeg za jelo od, naprimjer slatke repe. Kad bi mej prijatelji pozvali na ručak, ponijela bih sa sobom bananu i mrkvu, a užina koju sam nosila na posao uglavnom se sastojala od grožđica i integralnog žita. Želim reći kako godinu dana nisam marila za uravnoteženu ishranu, a ostala sam zdrava. I, koliko se sjećam, nisam ni dobila ni izgubila na težini. To, naravno, ne dokazuje da je takva ishrana korisna, ali mislim da jasno pokazuje da nije štetna. i

Nešto o okusu. Ima li ičeg uzaludnijeg od pokušaja da nekoga uvjerimo da je ovo ili ono jelo ukusno ako on misli da nije? Nisam jednom čula da netko ne voli neku hranu, a onda 92

V r t tjez m o t i k e

se ustanovi da je nikad nije ni probao. Smijem li stoga predložiti da prije nego što se namrštite nad, naprimjer, sirovim

Autorica zaključuje da je sirova i kuhana repa jednako ukusna

93

R u t h Stout

krumpirom, probate pojesti jedan? U ožujku iskopavam iz svog vrta pastrnjak, i na svaka tri - četiri koja skuham, pojedem bar jedan sirov. Oni nisu hrskavi kao mrkva, ali su sladi. Sljedeće što dolazi jest maslačak. Neki dan, kad sam ga pravila na salatu, mladić koji je došao očitati brojilo zastao je na trenutak u kuhinji izgledajući što radim, rekao: "Nikad nisam jeo sirove maslačke. Moja ih mama uvijek skuha." Odgovorila sam mu da ih i ja volim kuhane, ali ih onda treba ubrati jako puno za pristojan obrok. Prije nego maslačci postanu stari i gorki, šparoge počnu puštati mladice, koje su, sirove ili kuhane, pravi dodatak salatama. Po mom mišljenju šparoge su, kao i kukuruz, na vrhuncu okusa odmah nakon branja i često pojedem nekoliko dok ih nosim iz vrta u kuhinju. Čitave zime i dobar dio proljeća jedem slatki španjolski luk, najradije sirov. Možda ne znate da se on uzgaja iz sadnica, a ne iz lučica. Ja ih nabavljam od Joseph Harris & Co., Rochester, N.Y. Luk koji uzgajam iz češanj a koristim za kuhanje, a ljutiku jedem sirovu. Preko zime također iskopavam mrkve koje sam ostavila u vrtu ispod naslaga sijena. Hrskavije su i slađe od bilo kojih koje možete tada kupiti, čak i od onih uskladištenih u posebnim podrumima. Mnogi ljudi, uglavnom muškarci i djeca, sirove mrkve vole više od kuhanih. Da razmotrimo i mogućnost da se povrće pije umjesto da ga jedemo - to jest mogućnost pravljenja sokova. Kad sam nedavno govorila pred grupom ljudi u New Hampshireu, jedna me žena upitala jesu li ostaci mrkve propuštene kroz sokovnik jednako dobri za stelju kao i sijeno. Makar sam čula za pomamu pravljenja sokova, ipak me začudilo da bi netko na takav način mogao proizvesti dovoljnu količinu otpadaka da nadomjesti sijeno. Odgovorila sam joj da 94

V r t tjez m o t i k e

s tim količinama ne bi daleko dospjela, a ona mi je na to rekla da u njenoj obitelji ima petoro djece i da su količine Ostataka mrkve uistinu velike. U jednoj od svojih knjiga napisala sam da sve kad bih i uzgojila dovoljno mrkve da od nje pravim sok, dok bih je iskopala, oprala i propustila kroz sokovnik, sumnjam da bi mi ostalo dovoljno snage da dignem čašu do usana. A ta je žena sve to radila za sedmeročlanu obitelj! Nejasno sam pretpostavila da se sokovi od povrća rade uglavnom za starije osobe, kojima nije ostalo puno zuba. A k o ih netko ima, zašto ne bi žvakao mrkvu? S t o j e s idejom "grube hrane", za koju su govorili da nam je potrebna. Ali nemojmo brzati. A k o bismo svu hranu mogli piti, možda bismo mogli sasvim eliminirati zubare. Vratimo se salatama. Kad je zelena salata spremna za branje, trebalo bi biti i kopra, peršina, špinata, a možemo dodati i lobodu ako je ima u blizini. I vršci mlječike, kao i mlado lišće rotkve dobri su za salatu, a možda i nježni listovi slatke i obične repe, makar se ne sjećam da sam ih probala. Po mome mišljenju svi članovi porodice kupusa su dobri i nekuhani. Sigurno vam je poznato d a š e i ribani kupus, brokoli, cvjetača (crvena i bijela), kelj pupčar, kelj, koraba i lisnati kelj mogu jesti sirovi. Sirovu slatku repu i mahune mogu preskočiti, ali ih nikad nisam probala sasvim mlade. Potpuno zreli grašak malo mi je pregorak, ali onaj koji sam brala za probu, dok je bio napola zreo, bio je nevjerojatno sladak. Pravi je užitak sjesti u udobnu stolicu, primiti se čišćenja graška, bez žurbe, i usput jesti mlade bobice. Kukuruz je također izvrstan sirov, dok još nije sasvim sazrio. A ako se već kuha, za moj je ukus najbolji kad ga poparimo tek toliko da postane vruć. Mislim d a j e tada slađi, a zapravo i ne vidim zašto bi se uopće morao kuhati, osim zbog toga da se maslac na njemu može rastopiti. Po mome mišljenju, i ljetna je tikva mnogo bolja sirova 95

R u t h Stout

nego kuhana. Uberite je dok je mlada i dodajte salati ili prelijte majonezom. Zimska tikva također je dobra sirova, ali ja više volim kuhanu. Sve vrste graha u mahuni dobre su za jelo i bez kuhanja, a sirova soja prava je delikatesa, s okusom nalik na lješnjake, kakav druge mahunarke nemaju. Nutricionisti su bez sumnje li pravu kad kažu da u soji ima svega što može zanimati nekoga tko razmišlja o zdravoj ishrani. A k o imate povrtnjak, nadam se da je uzgajate. Preporučam sortu Giant Green jer ona ostaje zelena mnogo dulje od ijedne druge sorte koju poznam, a i mnogo je veća, što e važno, j e r su zrna soje inače sitna, pa posao oko njih može bit dosadan. Teško se ljušti, ali si možete pomoći tako da je poparite nekoliko minuta prije čišćenja, pa ćete lako izvaditi zrno iz ljuske. Giant Green možete nabaviti od Farmer Seed & Nursery Co., Faribault, Minn. Ne mogu se odlučiti volim li više sirovu ili kuhanu repu. Na oba je načina izvrsna. Ali paprike definitivno više volim sirove, a prošle zime otkrila sam nešto o smrznutima. U mom se zamrzivaču uvijek nađe zavidna količina paprika jer ih volim pripremati s lukom, a pogotovo ih volim stavljati u jela s jajima. Slučajno sam otkrila da su smrznute sirove paprike skoro jednako dobre kao i svježe ubrane. Naravno, više.nisu hrskave, ali nisu rii toliko gnjecave da bi to smetalo. I. . Kad već govorimo o smrznutom povrću, razmislite nije li čudno da će vam čak i prodavači zamrzivača reći da se rajčice ne mogu smrznuti? Barem su to običavali, a kad sam to nedavno spomenula prijateljici, rekla je: "Smrznute rajčice ne možeš nigdje kxjpiti." Z b o g n e k a k v o g bizarnog nedostatka mašte ljudi ne smrzavaj^ to popularno povrće zato što nije čvrsto i spremno za rezanje na kriške kad ga izvade iz zamrzivača. Ni od jednog drugog povrća ne očekujemo da sačuva čvrstoću, niti ga odbacujemo zato što to nije moguće. Osim toga, što je sa svim drugim načinima upotrebe rajčice, osim rezanja na kriške?! 96

Vrt bez motike

Ako, dakle, i vi, kao i ja, volite okus svježe ubranih zrelih rajčica, sakupite ih, operite i smjestite u prikladne kutije. A k o treba, narežite ih da uštedite prostor i onda ih smrznite. Otkrit ćete da se okus rajčice sačuvao, makar je po konzistenciji sličnija kuhanoj rajčici. A k o imate sortu Red Cherry, plodovi će i nakon smrzavanja ostati prilično čvrsti. Ne želim pretjerati, ali kladim se da će okus vaših smrznutih rajčica biti nekoliko milijuna puta bolji od okusa bilo koje rajčice koju budete kupili zimi u trgovini. Sve što sam napisala u ovom poglavlju, možete ignorirati osim primjedbi o rajčicama. Nadam se da ćete smrznuti poneku. To će sasvim sigurno osvježiti vaš menu u zimskim mjesecima.

NEMOJTE SE TOLIKO TRUDITI OKO ŠPAROGA Nema mnogo ljudi koji ne znaju što bi s vremenom, energijom i novcem. Zato ću vam otkriti kako ćete uštedjeti sve troje- ako, naime, uzgajate šparoge. Staromodni vrtlari običavali su iskopati brazdu duboku 60-90 cm, široku 30 do 60 cm i napuniti je do vrha zemljom i gnojem, pa u to staviti korijenje šparoga. Današnji autoriteti savjetuju mnogo pliće brazde. Svaka pouzdana tvrtka koja prodaje korijenje šparoga dat će vam i upute za sadnju. U njima piše da treba iskopati brazdu duboku 30 cm i široku 25 cm i napuniti je skoro do vrha vrlo bogatom zemljom ili stajskim gnojem. A k o baš morate, pridržavajte se onog što kažu o sadnji, prvom rezanju i roku rezanja svake sezone. Što se tiče svega ostalog, moja je duboka želja da ignorirate eksperte. Neki će vam od njih reći da zasijete pokrov od soje i da ga ukopate u zemlju. To je nepotreban posao. Drugi će reći da zasad treba gnojiti svake jeseni. A k o imate gnojiva pri ruci, a ništa vas ne stoji, možete ih poslušati, ali ni to nije potrebno. Neki vrtlari stavljaju sol na Svoje šparoge 97

Ruth Stout

da suzbiju korov. Rečeno mi je da je to učinkovito rješenje, aii postoji bolje i jednostavnije.

Ovo je zabavni dio: Ruth ubire stabljiku rabarbare za večeru iz svoga čudesnog vrta.

Možda će vam netko reći da stabljike treba odrezati u jesen, a neki autoriteti čak savjetuju da ih spalite. Preporučam vam da ne činite ništa od toga. Jednostavno ih ostavite gdje jesu. Kao i sve ostalo, i one će umrijeti kad dođe vrijeme i zato ih ostavite da počivaju u miru. Također će biti dobre i za stelju. Preskočit ćemo fantastičnu ideju pravljenja zaslona nad šparogama da bi ispale što bljeđe. To je za ptice i za neke Europljane koji su navikli na bijele šparoge, a još se nisu prosvijetlili. Danas nam ljudi koji mare za zdravlje govore da treba jesti zelenu hranu, što zeleniju, to bolje. A k o je tome uistinu tako, nije li to divno - manje posla, više zdravlja? Pročitala sam da je poželjno staviti stelju na zasad šparoga u kasnu jesen da se zaštite krošnjice, ali osim toga piše da u proljeće treba odgrnuti pokrov i kultivirati tlo. No ne piše zašto to treba učiniti, a pretpostavljam da ni stručnjaci to ne znaju. To ne može biti zbog omekšavanja tla ili suzbijanja korova jer je pod dobrom steljom zemlja uvijek meka, a korov ne niče. Dakle, što treba učiniti? V j e r u j e m da ćete se odlučiti za metodu 98

Vll UCZ..U1UL1KC

koja vam zvuči najrazumnije. Ne nagovaram vas, ali reći ću vam kakve rezultate postižem svojim načinom. Imam dva reda šparoga, duga 15 metara. Jedan je posađen prije više od 30 godina na stari način, dok još nisam znala za bolji, to jest u vrlo duboku i široku brazdu. Drugi je stavljen dvije godine kasnije u plitku brazdu. Uspijevaju podjednako. Prvih 14 godina svake sam jeseni gnojila šparoge stajskim gnojem, kultivirala ih svakog proljeća, plijevila čitavo ljeto. A onda sam jednog lijepog travanjskog dana - priču već znate dobila divnu ideju: da prestanem s oranjem, kopanjem i plijevljenjem. Prekrila sam vrt sijenom, ostavila ga, tu i tamo malo dodavala. M o j se p o s a o u sljedećih 26 godina syeo na popravljanje stelje te sadnju i berbu mojih izvrsnih ploldova. Među njima su, naravno, i šparoge: i, kako sam već spomenula, nikako ne mogu shvatiti zašto bi stelju [trebalo maknuti u jesen, a u proljeće kultivirati zemlju. Mladiće će se probiti kroz sijeno, pa zašto ih onda uznemiravati? Istina je da će stelja spriječiti da se u proljeće zemlja zagrije tako brzo kako bi se zagrijala d a j e gola, što znači da će vaša sezona početi malo kasnije, ali će zato trajati dulje. i

Za mene je to prednost, jer nas mrazovi pogađaju i u svibnju, a ponekad čak i u lipnju, a kako mraz ubija svaku izloženu stabljiku šparoga, ta mi je odgoda draga. No ako vam se iz nekog razloga žuri - ako, naprimjer, prodajete šparoge pa želite da sazru rano, kad su najskuplje nije veliki posao odgrnuti stelju dok se tlo ne zagrije, a zatim je vratiti. To možete učiniti samo na dijelu zasada, pa ćete dobiti dulju sezonu. Prvi urod možete rezati tjedan dana ranije, a drugi tjedan dana kasnije. Lišće je općenito dobro za stelju, ali je za šparoge najbolje rasuto sijeno. Lišće ili balirano sijeno može zapriječiti put mladicama. Slama je u redu. J.AEliot iz New Jersya, stručnjak 99

R u t h Stout

za šparoge, v j e r u j e da je sijeno ipak najbolje. Kaže da je njegova hranjiva vrijednost veća od one stajskoga gnojiva. On smatra da se dio hranjivih tvari iz sijena kojim se hrane konji 1 krave troši na izgradnju tijela i stvaranje mlijeka. Gnoj je ostatak. A trunuća stelja od sijena sadrži sve te tvari. Posljednjih 26 godina ni na jednom dijelu svog vrta nisam rabila nikakva gnojiva, osim trunuće s t e l j e i mljevenog pamukovog sjemena, k o j e sam stavljala zimi, u količini od oko 2 kilograrna na svakih 30 kvadratnih metara tla. Nisam sigurna da je to bilo potrebno, ali rekli su mi da jest, zbog dušika. Kad vrtlari ne bi navraćali ovamo tako često da provjere moj sustav, mislim da bih jedne sezone prestala upotrebljavati mljeveno sjeme pamuka da vidim hoće li biti kakve razlike. •

Ali dok god izlažem odlične rezultate koje postižem svojom metodom, uz tako malo rada, ne mogu si priuštiti neuspjeh. Tko bi mi povjerovao da je urod slab samo zato što te godine nisam upotrijebila pamukovo sjeme? Mislim da vam je sada jasno zašto ne upotrebljavam sol za suzbijanje korova. To je sve što sol čini, dok stelja uz to još i obogaćuje zemlju uklanjajući tako potrebu za gnojivima i održavaj^ tlo mekim i vlažnim. Još riječ - dvije o branju šparoga. Čini se da ljudi ne znaju prestati ojbavljati taj posao na spori način, oštrim nožem ili posebnimi dvostrukim sjekačem, malo ispod površine tla. Na to imam četiri zamjerke. Prvo: oduzima mnogo vremena; drugo: lako se može dogoditi da se ozlijedi susjedna mladica koja se još nije pokazala na površni; treće: ubrane mladice prljave su; i četvrto: treba ih rezati još jednom da se odstrani tvrdi dio. Mojd je metoda mnogo jednostavnija: hodam duž reda i berem sve mladice koje su sazrele, a kako ih lomim tamo gdje su mekane, ne trebam ih obrezivati. Tako su čiste da ih je dovoljno nakratko isprati pod mlazom hladne vode. Količina novca koju će vam moja metoda uzgoja tog povrća-uštedjeti ovisi o tome koliko ćete platiti sijeno i koliko 100

biste platili gnojivo da uzgajate na staromodan način. Ali sigurna sam da će vam moj način uštedjeti veliku količinu vremena i energije. A što se rezultata tiče, napominjem d a j e čovjek koji već 40 godina uzgaja i prodaje šparoge, kad je vidio moj zasad, rekao da tako stare biljke ne bi mogle bolje izgledati.

CJELOGODIŠNJA B E R B A JEST LAKA! U SAD-u možda postoje područja u kojima je uobičajeno neku vrstu povrća brati svakodnevno, tijekom cijele godine. A k o je vaš vrt takav, nemojte mi to reći. Kome još trebaju zavidne misli? Za one koji žive u manje zahvalnim područjima, a voljni su uložiti malo truda da bi mogli ponešto ubrati u svakom od 365 dana, imam dobre vijesti. Prošle godine to m i j e uspijevalo s jednom do četiriju vrsta povrća, a preko ljeta s mnogo više vrsta, naravno, makar je moj vrt u mrazovitoj kotlini. Mi praktički uvijek imamo pravi mraz polovinom lipnja i već početkom listopada. U godinama dok još nisam stavljala trajnu stelju u svoj vrt, štićenje biljaka od mraza bila je prava bitka, u kojoj nisam uvijek pobjeđivala. Ali sada pobjeđujem. Treba mi svega nekoliko minuta da na biljke nabacam sijeno, koje m i j e uvijek pri ruci. Grmove malina štitim starim pokrivačima, koje ponekad stavim i po širokim gredicama luka i krumpira. U j e s e n rijetko pokušavam nešto spasiti, osim poneku rajčicu, koju prekrijem tim pokrivačima. Sve rajčice koje su ostale zelene dajem prijateljici koja od njih spravlja izvrstan začin. Ostale nježne plodove, poput bundeva, paprika, graha i krumpira poberem i skladištim ili smrzavam. Kako, dakle, s mrazom u početku listopada uspijevam održati biljke u vrtu sve do idućeg ožujka? Bez sumnje vam je 101

poznato da neke biljke mraz ne samo da ne ranjava, nego ih poboljšava. Kupus, kelj pupčar, repa, kelj, pastrnjak - sve to ima bolji okus nakon mraza. Ili čak nekoliko mrazova. Salata maslenka podnijet će nekoliko mrazova, kao i, novozelandski špinat. Ne znam vrijedi li to i za mrkvu, jer još nikad nisam dopustila da je mraz zgrabi - nego je, kad zaprijeti, prekrijem balama sijena i kad mi zatreba, jednostavno odmaknem sijeno i iskopam si koju. Prošle godine početkom lipnja poslužila sam nekoliko takvih sirovih mrkvi za ručak. Prijatelji su me pitali gdje sam našla tako dobre i hrskave mrkve u to doba godine.

Još se sijena dodaje na stelju oko gredica mlade salate.

Dakle, koje četiri vrste povrća mogu ubirati čitave zime? Mrkvu sam već spomenula. Kelj, za koji ništa ne činim. Prošle se godine za njega pobrinuo snijeg, koji ga je održao svježim i 102

V r t t>ez m o t i k e

zelenim. Ne znam kako bi bez snijega podnio zimu. Zatim repa, na koju, kad se smrzne, nabacim nešto sijena. Pastrnjaci su, valjda znate, najbolji kad čitave zime ostanu u smrznutoj zemlji, pa ih iskopamo u proljeće. Prilično sam sigurna da se sa slatkom repom može postupati jednako kao i s mrkvom, ali toliko je volim kuhanu i zatim smrznutu da u jesen čitav urod stavljam u zamrzivač. S;to mogu uzeti iz vrta tijekom ožujka i travnja dok ne sazori šparoga? Repa i kelj do tada će već dati svoje, ali pastrnjak i mrkva još su dostupni, a osim toga tu su već tako brzo da jedva možete povjerovati - i maslačci i vlasac, spremni za berbu. To dvoje nikada mi ne dosadi - spravljeni na salatu, s francuskim preljevom. Jeste li ikad skuhali krumpir (u ljusci, naravno) i mrkvu, odvojeno, a zatim od njih napravili pire i začinili ga solju, paprom i maslacem? To je izvrsno jelo. Jedan od mojih kuhinjskih ormarića pun je prošlogodišnjeg krumpira, a ispod kuhinjskog stola zgodan je niz tikvi Blue Hubbard i Buttercup. "Autoriteti" kažu da se kelj može sijati u rano proljeće da bi se mogao jesti ljeti, a za zimsku upotrebu treba ga sijati u lipnju ili srpnju. Time valjda hoće reći da travanjski i svibanjski kelj ne bi preživio hladno vrijeme. Toga sam se manje-više držala, ali prošlog ljeta iz nekog razloga srpanjski kelj nije sazorio. Ali je zato svibanjski bio tako obilan da ne samo da sam ga poklanjala uokolo, nego sam ga imala sve do veljače. Prošle zime otkrila sam nešto o repi. Makar sam znala da joj je okus bolji kad se smrzne, uvijek sam mislila da je treba skuhati čim se izvadi iz zamrzivača. No otkrila sam da je još bolja ako je pustite da se sasvim odmrzne prije kuhanja. Ponekad se pitam zašto se uopće zamaram smrzavanjem povrća za zimnicu kad bih uistinu bila zadovoljna ako bih zimi svakog dana jela samo jedan sendvič od španjolskog luka i sojinog kruha koji mi dostavlja pekara Mease iz Schoenecka, Pa. Taj se kruh može nabaviti u mnogim trgovinama zdrave 103

Ruth Stout

hrane. Ne sadrži brašno i prava je delikatesa. Sada sam napokon shvatila da je punjenje zamrzivača povrćem više-manje gubljenje vremena jer sam našla način kako da ga sačuvam u vrtu tijekom cijele godine. No budući da je život tako nepredvidiv, sezona u kojoj ću odlučiti da ništa ne zamrznem, sigurno će biti sezona u kojoj će sve biljke što ih uzgajam odlučiti prestati rađati u rujnu. ŠTO S J A G O D A M A ? Jednog ljeta prijatelj mi je rekao: "Morala bi se obratiti psihijatru zbog svoje nenormalne sklonosti prema jagodama. Paziš i maziš one koje će roditi iduće godine, dok tvoje zrele maline, k o j e uostalom smatraš boljim voćem, plaču da ih ubereš." Imao je pravo. Uistinu bi se moglo reći da je uzgajanje jagoda moja strast, ali još uvijek ne mogu shvatiti zašto je njihovo mjesto u carstvu voća tako posebno. Na primjer: veljača je i očekujete društvo koje želite impresionirati, a nemate vremena napraviti pitu od trešanja ili se uhvatiti u koštac s nekim kompliciranim receptom za koji nikad niste imali dovoljno hrabrosti.Zato lijepo kupite kutiju jadnih, bezukusnih j a g o d a (ne tražite b o l j e po okolnim trgovinama: sve su užasne), operete ih, rashladite bijednice i vaši će gosti kliknuti: "Ah, svježe jagode!" I uživat će. Te jkgode stvarno nisu naročito dobre, pa zašto onda ...? Je li lto jednostavno iskrsnulo kao bezrazložni i nerazumni strah od neotrovnih zmija, iskrsnulo i uzelo zamah? A uz sav taj pretjerani entuzijazam za sve vrste jagoda, iznenađujuće ih malo ljudi uzgaja. Svi kažu d a j e s njima previše posla. 104

Vrt bez motike

I jest. Bilo da svake godine stavljate nOve sadnice ili se koristite 2-3 godine starima, to je veliki posao. Presađivanje je rad, a čak ako i stavljate stelju da suzbijete korov, još ćete uvijek dosta vremena potrošiti na razmještaj i kontrolu biljaka koje niču. Počela sam sa sortom Premier, jer mi je netko darovao sadnice, a u to vrijeme znala sam vrlo malo o različitim sortama. Kasnije sam dobila sorte Fairfax i Catskill i otkrila da bi se Premier morala sramiti svog lijepog, ali gotovo bezukusnog lica kad raste u istom vrtu gdje i Fairfax. No, kako živim u hladnoj dolini Connecticuta, a Premier je sorta vrlo otporna na mraz, nastavila sam i nju uzgajati za prhke kolače, marmeladu i za lj ude koj i vole svj eže j agode u velj ači. A onda je jednom u lipnju došao na večeru naš prijatelj, dobar poznavalac jagoda. Sorta Premier bila je zrela, Fairfax još nije. Kako sam otvorila staklenku Fairfaxa (tada ih još nisam smrzavala), tako sam pomislila: ako se toliko sramim Sorte Premier, morala bih je prestati uzgajati. I prestala sam. S vremena na vrijeme prodam nešto jagoda prijateljima i susjedima. Tako sam stekla priličnu reputaciju, što i nije bilo preteško, jer konkurencije gotovo da nemam. Nakon 25 godina eksperimentiranja napokon sam se, barem privremeno, odlučila za Fairfax i Catskill. Imam 21 metar prve i 6 metara druge sorte. Catskill uzgajam za slučaj da Fairfax podbaci, i makar tu sortu upotrebljavamo kao desert, poslužila bi i za druge svrhe da nema Fairfaxa. Godinama sam prekrivala jagode sijenom kad god bi zaprijetio mraz iako nikad nisam voljela opterećivati te uspravne biljke i ujutro s njih skidati sijeno. Napokon sam zaključila da hladne noći oštećuju jagode čak i ako se ne smrznu, pa sam prestala uzgajati toliko da bih imala za prodaju. Ali ih se nisam mogla sasvim odreći, pa sam zamolila muža da p o k u š a smisliti nekakve pokretne zaklone 105

R u t h Stout

protiv hladnoće. Načinio ih je deset. Dugi su 2 metra, široki 1 metar; poklopci imaju zglobnice, pa se mogu zatvarati noću i otvarati ujutro. Tako smo riješili problem mraza. Istovremeno smo doskočili i jadnim ptičicama. Okviri su opremljeni zaslonima koji se lako stavljaju i vade, a mičemo ih samo za vrijeme berbe. No, bez obzira na zaklone, ostao je problem rada koji ne ću moći obavljati kad počnem teturati od starosti. Trajna stelja riješila je taj problem u ostatku vrta, ali makar sam se spasila od plijevljenja, nisam se spasila od presađivanja i razmještanja izdanaka. Sklona sam klišeu "sve se može, kad se hoće." Tako je bilo sa mnom i s jagodama. Tko ih želi uzgajati, a boji se pretjeranog posla, može iskušati inoj način. Zasadila sam 3 reda jagoda, na razmaku od oko 20 cm. Možete zasaditi i 4 reda ako želite. Ja sam načinila 3 da biljke ne bi bile prenapučene u okvirima. Razmak između biljaka bio je 1 metar. Prvoj biljci u svakom redu dopustila sam da pusti samo jedan izdanak, niz red, a ostalim biljkama da puste dva izdanka -jedan uz red, drugi niz red. Kad sam završila, dobila sam 3 reda biljaka, razmaknutih 20 centimetara, a razmak među biljkama iznosio je 30 centimetara. Ali sve je izgledalo kao jedan red, što je zapravo i bio. Sadila sam ih u rujnu. Općenito, radije to činim u jesen. Godinu dana nakon idućeg proljeća, iza prve berbe, iščupala sam prve biljke iz svih triju redova, ostavila biljke broj 2 i 3 , iščupala broj 4, ostavila 5 i 6 i tako dalje. Drugim riječima, odstranila sam biljke - majke i ostavila izdanke koje su pustile. Zatim sam tijekom ljeta biljkama koje su ostale dopustila da puste taman toliko izdanaka da nadomjeste one koje sam počupala. 106

Vrt tjez motike

Godinu za godinom stare su biljke odstranjivane, mlade ostavljene, i to nije veliki posao. Time dobivate trajan zasad jagoda i nikad više ne ćete morati. presađivati, osim, naravno, ako želite iskušati novu sortu. Morate kontrolirati i izdanke, ali je značajna razlika između usmjeravanja jednog ili dvaju izdanaka sa svake biljke i starog načina razmještanja velikog broja izdanaka pomalo nasumce. A k o je zasad pod dobrom steljom, ne će biti korova. A k o imate gomilu komposta, možete svakoj novoj biljci dati pregršt mislite li da je nužno. Budući da ja ne upotrebljavam ni kompost ni gnojivo, puštam trunuću stelju da obavi posao. A k o bih ikad osj|etila da to biljkama treba, dala bih im nešto zemlje s prostora između redova šparoga, koja je nevjerojatno bogata, a nastala je od stelje stare godinama. U kolovozu, kad biljke stvaraju pupoljke za sljedeću godinu, tretiram ih s malo mljevenog pamukovog sjemena, zbog dušika. Mislim d a j e zbog stelje moje tlo sada toliko bogato da bih mogla saditi i gušće. Vjerojatno ću i to probati jednog dana. Jedna riječ o trajnim jagodama: f u j ! Ne, ipak evo još nekoliko riječi. Kao prvo, meni ne žele rađati. Drugo, ljudi koji ih uzgajaju, koliko mi je poznato, nikad ih nemaju dovoljno da bi vas mogli ponuditi, makar uvijek mogu otrčati u vrt i donijeti pet-šest jagoda kličući: "Gle, jagode iz vrta u ovo doba gbdine!" A k o su trajne jagode isplative, zašto ih ne viđamo na tržnici u jesen? Ja ih nikada nisam vidjela. Ali zašto se brinuti što su svježe jagode u zimi grozne, a trajne, takoreći, nepostojeće, kad možete otvoriti zamrzivač i izvaditi posudu punu prošlogodišnjih ukusnih jagoda i veseliti se novom lipnju koji će vam ponovo darovati svježu Fairfax jagodu. 107

Ruth

Stout

5.Pog avlje

Još neki p r i j e d l o z i za vaš vrt TRI V L A S T O R U Č N A TRIKA Kad smo kupili zemljište u dolini Poverty Hollow, moja je majka saigradila kolibu kraj naše kuće i brinula se za cvjetnjake u svom i u našem dvorištu. Porazmjestila ih je svuda - pokraj obiju kuća, nasuprot spremištu i nekoliko na tratini. I Fredu, i mojoj sestri, i meni to se dopalo: mnogo malih cvjetnjal a, a u svakom samo jedna vrsta cvijeća ili najviše dvije do tri. Ali neki profesionalni vrtlari i ljudi koji su smatrali da su bolje up ućeni, rekli su da je to ne samo staromodno, nego i stvara dc datni posao jer se trava uvijek uvlači u cvjetnjake, što znači da stalno treba kositi rubove želite li da izgledaju uredno. Majka nije previše marila za te savjete, a i mi smo je podržali zato što su njeni aranžmani bili toliko atraktivni da nitko od nas ne bi želio zamijeniti te relativno male cvjetnjake s jednom vrstom cvijeća za dva-tri velika u kojoj bi više vrsta bilo ispremiješano. ! Kad sam, mnogo kasnije, prihvatila lagani način vrtlarstva sa steljom, to nije razriješilo problem urednosti cvjetnjaka, makar sam si uštedjela nešto košenja. Onda je prošlog ljeta moja sestra pronašla rješenje, toliko jednostavno da je upravo apsurdno kako se nitko od nas nije toga prije sjetio. Duž ruba duge i prilično uske gredice tulipana - oblik naravno nije važan - položili smo povrh trave debeli sloj novina, časopisa, kartona i sličnih materijala te sve skupa prekrili polutrulom steljom. 108

!

Vrt bez motike

Takvu granicu možete načiniti od bilo kojeg materijala koji smatrate prikladnim, samo pripazite da bude dovoljno široka da se kosilica ne približi previše cvijeću. Sada prekrivam papire zemljom i, ako je sloj dovoljno debeo, mislim da će trebati nekoliko godina da istrunu i da trava počne ponovo nicati. Ne smeta ako u zemlji ima sjemenja korova. Korijenje koje ono pusti naići će na papir i ne će se dalje razvijati. Naravno da je moguće jednostavno proširiti cvjetnjak, ali postoje dva razloga da se to ne učini. Prvi je taj što će trava uz rub nastaviti rasti unutra, što se ne može dogoditi kad je rub zaštićen slojem papira. Drugi je razlog što malo koji vrtlar može odoljeti da ne posadi nešto u široki granični pojas, a onda kosilica tuda ne može kositi. Kad upotrijebite ovaj novi trik, ne treba vam više samokontrola, nego samo mnogo papira. Druga ideja o kojoj želim govoriti sinula mi je prije nekoliko godina. Počela sam se pitati, a pitala sam to i Johna Lorenza i još neke upućene ljude, zašto se neko povrće i cvijeće razmnožava samo, a neko ne. Je li to zbog toga što se neko sjemenje smrzne, a drugo je otpornije? John je rekao da nije tako. Onda su naša dva velika uma, radeći zajedno, zaključila da veći dio povrća ne ostaje u vrtu dovoljno dugo da bi pustio sjeme. Kopar će se razmnožiti sam, a tako i peršin naredne godine. Tikvice će niknuti posvuda, najčešće gdje ih ne želite. Pretpostavljam da su mnogi od nas vidjeli i samoniklu rajčicu, makar je nema mnogo ako pravimo debelu stelju. Zaključila sam da se kupus, naprimjer, ne razmnožava sam samo zato što ga ne puštamo da se osjemeni, pa sam pomislila da bi moglo biti zanimljivo pripomoći Prirodi. Pisala sam J. Harrisu & Co., obavijestila ga o svom projektu i naručila 9 različitih vrsta sjemena, koje sam posijala u rujnu: slatku repu, brokoli, rani kupus, mrkvu, kopar, korabu, salatu, rotkvu i špinat. Kako vidite, bila sam konzervativna nisam posijala grah, 109

Ruth Stout

kukuruz, tikvu - drugim riječima, ništa što zauzima mnogo prostora i o čemu se treba brinuti da preživi bezbrojne mrazove. Po mom grubom proračunu, povrće je trebalo početi klijati krajem ožujka ili početkom travnja, dovoljno rano da ga stignem zaštititi od smrzavanja. Jednog jutra krajem veljače otišla sam u povrtnjak s prijateljem iskopati nekoliko mrkvi. Zaboravila sam reći da sam u vrt stavila metalni okvir protiv hladnoće u koji sam posijala sjeme. Ali nemojte steći pogrešan dojam: okvir sam ostavila otvoren, a upotrijebila sam ga samo radi toga da bih mogla zaštititi biljčice ako se ili kada se pojave. Dok smo prolazili pokraj okvira, prijatelj me upitao: "Čemu ti to služi?" Kako sam počela objašnjavati, tako sam podigla jednu od uskih dasaka koje sam stavila povrh gredica i začudila se ugledavši masu biljčica. Zavirila sam ispod svake daske. Špinat, rotkva, salata, kupus i brokoli pojavili su se u količini većoj no ikad. Pretpostavljam da sam ih posijala naročito gusto, nadajući se da će bar poneka biljka preživjeti. Ali predugo sam ostavila daske, pa su biljčice bile blijede i povinute. Dodatna je nesretna okolnost bila da sam se u to vrijeme okliznula na ledu i slomila ručni zglob, pa tijekom prilično oštrog ožujka nisam ništa stavila povrh okvira ili se bilo kako drukčije pobrinula protiv smrzavanja biljaka. Moji susjedi i prijatelji bili su tako ljubazni nakon mog pada da sam osjećala kao svoju dužnost da ne izlazim kako ne bih još i nogu slomila. Preživjelo je nešto malo špinata, a neke mrkve i repe niknule su kasnije i dobro su uspjele. Nadam se da ću u jesen ponoviti taj eksperiment i da mi se ne će dogoditi ništa što bi me omelo u nadgledanju projekta. Treći moj trik može vam pružiti zadovoljstvo, otmjenost i, ako želite, užitak u nadmudrivanju svojih neprijatelja. Veći 110

V r t tjez m o t i k e

dio prošlog ljeta slušala sam od svojih posjetitelja tužne priče o rakunima i/ili vjevericama i uništenom kukuruzu, pa sam razmišljala kako da zaštitim vlastiti usjev od tih diverzanata. Dosta mi je ljudi reklo da zbog njih više ne će uzgajati kukuruz jer je to uzaludan trud. U svojoj posljednjoj knjizi opisala sam tri različita načina zaštite kukuruza, ali su se sve metode na kraju pokazale neuspješnima. Ili su te životinje pametnije od ostalih^ ili su poput drugih ljubitelja kukuruza - među kojima sam i ja odlučne da ga se dokopaju po svaku cijenu. Oko vrta sam imala ogradu koja ga je štitila od zečeva i svizaca, a toplo sam se nadala da će mi pomoći i protiv ovisnika o kukuruzu. Međutim nije. Jedne sam zime rekla nekolicini vrtlara da namjeravam staviti u vrt kavez za kukuruz sa žičanim krovom cca 6 x 9 metara i 2 metra visok. U jedan njegov dio odlučila sam staviti grmove malina zbog ptica, jer makar ih volim - kao svi mi - ipak ih malo više volim kad ne jedu moj urod. Svaki vrtlar s kojima sam razgovarala imao je drukčiju ideju o tom kavezu, i to me izbezumljivalo. Napokon sam sav posao povjerila svom bratu Rexu - planiranje, naručivanje materijala, radnu snagu. On, njegov vrtlar i još jedan čovjek smiješali su beton, postavili čelične šipke, upotrijebili zatezače (što je to?) i završena konstrukcija uistinu je veličanstvena. A k o bilo koji rakun sada iznađe način da se dokopa ma i jednog klipa mog kukuruza, iz poštovanja prema njegovoj genijalnosti - ne ću mu to zamjeriti. Kavez nije jeftin - nekoliko stotina dolara - ali ga možda možete načiniti sami i tako uštedjeti. Mislim da ćete se svi složiti da nitko ne odobrava način na koji drugi ljudi troše novac, pa kad me netko upita s očitim kriticizmom: "Zar ste stvarno na to potrošili stotine dolara?", odgovorim protupitanjem: "Biste li vi potrošili nekoliko stotina dolara za jput u Europu?" Odgovor je obično potvrdan, a ja onda kažem: "E, 111

Ruth Stout

pa ja ne bih. Ali kavez mi vrijedi toliko koliko sam ga platila jer sada mogu do kraja života uzgajati kukuruz ne morajući se boriti ža svaki klip. A, kako je tek ugodna pomisao da više ne moram mrziti rakune! Makar ću se ja njima sigurno gaditi..."

P R I P R E M A N J E V R T A Z A ZIMSKI S A N Jagode su jedino za što se treba pobrinuti vrtlar čiji je vrt pod steljom kad ga priprema za zimski počinak. Ostalim biljkama može jednostavno reći: "Laku noć." • i

.

•

Za one koji još nisu prestali orati i počeli upotrebljavati stelju, a spremaju se okrenuti novi list, jesen je najbolje doba. Stavite u vrt sve mrtvo lišće i nabacajte po njemu stabljike kukuruza da ga vjetar ne otpuše. Zatim nabavite mnogo sijena - "pokvarenog", dobrog ili slanog. Odlučite gdje ćete sljedeće godine staviti rajčice i prostrite po tom mjestu stabljike kukuruza, korijenje kupusa itd. (Ja režem stabljike kukuruza na komade duge 30 cm da mogu lakše rukovati njima). Preko toga stavite debeli sloj sijena i kad dođe vrijeme za sadnju rajčice - kod nas, u Connecticutu, to je krajem svibnja ili početkom lipnja - vaša će zemlja biti meka, vlažna i bez korova. Ne morate se bojati sjemenja korova: kroz debelu stelju nikad se ne će probiti. i _ • Prekrijte šparoge s 20 centimetara rasutog sijena. U proljeće će niknuti kroz stelju. Na ostatak vrta trebate staviti laganiju stelju jer ćete u proljeće , umjesto oranja samo razgrnuti sijeno i saditi. Tešku stelju ikiožete staviti kad sjeme proklija. To vrijedi i za kukuruz. Redove možete označiti već u jesen tako da na svakom kraju ostavite po jedan čvrsto usađeni batrlj ak da viri iz tla 2,5 cm. A k o su viši, mogli bi se slomiti. U proljeće samo odgrnete stelju i šijete. 112

Vrt bez motike

Jagodama dajem lagani pokrov od sijena nakon prvih slabijih mrazova, dovoljan da zaštiti pupoljke, ali ne takav da omete biljke u njihovu rastu kad ponovo zatopli. Kad termometar pokaže 5 stupnjeva C, oko jagoda stavim stelju od 25 centimetara. A sad još o cvijeću. Krajem rujna nabacajte zemlju (ne stelju) oko svojih ruža. Ja rabim nevjerojatno bogatu zemlju iz povrtnjaka, nastalu od trunuće stelje. Vjerujem da je bolja od stajskog gnoja, i to je jedino gnojivo koje moji cvjetnjaci dobivaju. O ružama penjačicama ne vodim nikakvu posebnu brigu preko zime, i one se nikad ne tuže na tu moju prividnu ravnodušnost. Divno mi cvjetaju. Nikad ne režem vrhove božura prije zime. U proljeće oni umiru prirodnom smrću. Tada ih ponekad treba odrezati. Od njih i od mrtvog lišća pravim trajnu stelju oko božura. Jednako tako i oko tulipana. Velika količina mrtvog lišća leži oko njih čitave zime, zajedno s mrtvim cinijama koje sprečavaju da ga vjetar otpuše. I cvjetnjaci za jednogodišnje biljke idu na spavanje s debelim pokrivačem od lišća. Čitav moj vrt spava pod toplim pokrivačem. Prirodno, zar ne? Kako bi vama bilo da se nemate čime pokriti u hladnoj zimskoj noći?

PROMJENE ZA SLJEDEĆU GODINU V r t imam već 35 godina. Ne bi li se moglo pretpostaviti da nakon tolikog iskustva više nemam što naučiti? E, nije tako. Naprimjer, jednog se proljeća moj španjolski luk smrznuo noć ili dvije pošto sam ga zasadila. Luku se to ne bi smjelo dogoditi, ali nakon obeshrabrujućih iskustava s graškom, kupusom i slatkim graškom, koje sam izgubila zbog mraza, naučila sam ignorirati propise koji govore što biljke smiju a što ne. Ali 113

R u t h Stout

nekako se dogodilo da nisam ni pomislila da bi luk mogao biti u opasnosti. Tu grešku više ne ću ponoviti. Katalozi još nisu stigli, ali već imam nekoliko ideja za svoj vrt sljedeće godine. Prvo: nema više rutabaga. Iz nekog razloga ne želi surađivati sa mnom. Drugo: makar su klipovi kukuruza Illini Chief sitni i trebalo bi ga sijati 180 metara daleko od drugih sorti, što ja ne mogu, ipak ću posijati red ili dva jer je nevjerojatno sladak. Treće: staviti ću više trajnog špinata i kineskog kupusa nego prošle sezone. Izvrsno podnose mraz, a volimo ih i sirove i kuhane. V

Četvrto: sigurno ću p o s i j a t i paketić sjemena nove hibridne mrkve 318 Pioneer, što je za jednog posjeta Chaley Wilson iz Joseph Harris Co. dao Rexu i meni. Peto: prošlog sam ljeta odlučila uzgojiti manje graška. Makar smo ga jeli skoro svakog dana, smrznula sam više nego što sam mislila da ćemo uspjeti potrošiti. Greška: početkom prosinca već smo pojeli više od polovice zalihe, dakle opet ću posijati 4 gredice od 9 metara. Sortu Lincoln, naravno. Šesto: posadit ću više žutih rajčica. Skoro su jednako slatke kao i ružičaste, a sorta Ponderosa tako je hirovita da bi se samo okorjeli kockar usudio staviti čitav ulog na njih. Sedmo: nadam se da ću učiniti nešto o čemu razmišljam već nekoliko godina. Naručit ću paketić šparoginog sjemena, izabrati mjesto negdje na livadi i prosuti sjeme po travi. To želim pokušati jer najbolje i najveće šparoge nalazim na takvim mjestima - samonikle, naravno. Uz sve te pripreme treba i posebni tretman koji bi ta biljka trebala dobivati. Bilo bi zanimljivo kad bi jednog dana stručnjaci zaključili da je najbolji način uzgoja šparoga taj da se sjeme jednostavno razbaca po travi.

114

v rt uez m u n i i e

Č U V A T E LI SJEME? PRIPAZITE! Čitala sam članak "Kako se uzgaja sjeme povrća i cvijeća", koji je napisao Charles B. Wilson iz J. Harris Co. u Rochesteru, N.Y. Bio mi je fascinantan jer, kako naslov kaže, riječ je o uzgoju sjemena. Nadam se da će vam citati koje vam nudim biti od pomoći, naročito ako biste voljeli sačuvati sjeme svojih biljaka, što ja nikad ne činim. P o n a j p r i j e g. Wilson spominje grah, salatu i špinat. Njihovo je sjeme lako sačuvati i upotrijebiti u sljedećoj sezoni. Zatim skreće pažnju na kupus, slatku repu, mrkvi, celer i repu, objašnjavajući zašto ne viđamo to povrće osjemenjeno. To je stoga što su to dvogodišnje biljke. To jest "prve su godine usmjerene na vegetativni rast, preko zime pohranjuju se u skladište i t e k kad se n a r e d n o g proljeća stave u polje, procvjetaju i osjemene se. "G. WiIson kaže da kupus; stvara masu malih cvjetova koji "ako sve ide kako treba", proizvode sjeme koje se može sijati. Kaže i to da sačuvati sjeme špinata i salate, nije tako lako kao što se čini. "Pod određenim uvjetima te se biljke mogu osjemeniti preko noći, ali, nažalost, kad se to dogodi, sjemenju može nedostajati vitalnosti, ili je moguće da je produkcija osjemenjenih stabljika tako ograničena ili neregularna da to znatno otežava žetvu. Dodaje da je povoljno vrijeme nužno. Ustvari, "prinosi koji iznose manje od 10% od očekivanih nisu neuobičajeni ako imate neprilika s vremenom." Zatim nastavlja o tom kako proizvođač sjemena mora biti pažljiv glede udaljenosti između polja. Neke sorte mogu preskočiti razmake veće od kilometar i pol. To znači da onaj tko želi odjednom uzgojiti više vrs^a tikvi, mora pažljivo planirati. Kad sam to pročitala, postala sam pomalo nervozna zbog dviju vrsta tikvi koje najviše volim Buttercup i Blue Hubbard - koje u mom vrtu rastu jedna preko 115

i\.uin o i u u i

druge. Ali sljedeći m i j e odlomak donio olakšanje jer tamo piše: "Makar se križanja između nekih sorti javljaju tako često, kućni se vrtlari ne moraju brinuti zbog toga, jer se efekti unakrsnog oprašivanja ne pokazuju u prvoj sezoni. Samo ako vrtlar čjuva svoje sjeme za sjetvu, iduće godine rezultati križanja postaju vidljivi. (Kao što sam već rekla, ja ne čuvam sjeme.) u| nastavku govori da se, unatoč vjerovanju mnogih, krastavci ne će križati s lubenicama, niti će se jedno od toga križati s tikvama ili bundevama. Dvije različite sorte rajčica također se rijetko križaju. Rfeći ću nešto o svom iskustvu s kukuruzom. Zapravo se nije radilo o problemu križanja sorti, nego o pokušaju da se jedna sorta uzgoji previše blizu druge. U katalogu tvrtke Farmer Seed & Nursery Co. iz Faribaulta, Minn. - o kojoj inače imam visoko mišljenje i od koje nabavljam sjeme soje, jer ga J. Harris ne prodaje - jednom sam pronašla kukuruz Illini Chief, 0 kojerh su napisali, s puno entuzijazma, da je mnogo slađi od bilo k o j e druge sorte. Zato sam naručila paket sjemena. Bilo je tako kako su rekli - prva dva klipa koja sam ubrala bila su nevjerojatno slatka. Ali je ostatak uroda propao. Klipovi su bili sićušni i gotovo bezukusni. No nastavila sam se nadati i naredne 2 - 3 sezone stavljala sam po nekoliko komada Illini Chief kukuruza na kraj svakog reda s drugim sortama. U to vrijeme posjetio me gospodin Wilson, pa sam mu iznijela svoja iskustva s Illini Čhiefom. R e k a o mi je da, želimo li postići dobre rezultate, ta sorta mora biti daleko od ostalih. Inače nazaduje. Koliko daleko? Kompanija za prodaju sjemena sada kaže: "Najmanje 180 metara od bilo kojeg drugog kukuruza." Tako sam sa žaljenjem odustala od Illini Chiefa jer nisam u stanju načiniti novi vrt na drugom kaju livade samo zbog i z u z e t n i slatkog kukuruza. Osim toga, tamo bih morala sagraditji još jedan kavez poput ovog koji su mi načinili moj brat 1 Harold Salmon, jer mogu zamisliti što bi rakuni učinili s tako slatkim kukuruzom! 116

Druga polovica članka g. Wilsona posvećena je hibridizaciji. Nakon pažljivog čitanja mislim da mi je napokon jasno što se zbiva. On kaže da je "hibrid križanac" prve generacije između dviju srodnih sorti. Rezultat je vitalnija biljka koja proizvodi veće i ujednačenije plodove i daje veći prinos." Zatim kaže da jedna od biljki koje se križaju mora biti muška, a druga ženska, pa uzgajivač mora pripaziti na to da ženska biljka bude oprašena peludom samo druge sorte. A da bi stvar bila još složenija, mnoge biljke, naprimjer rajčice, kombiniraju muške i ženske dijelove u jednom cvijetu. Ostale, poput kukuruza i krastavaca, imaju odvojene muške i ženske dijelove, ali se i jedni i drugi pojavljuju na istoj biljci. Na kukuruzu je metlica muški dio, a brkovi su ženski. Redovi svake vrste rastu u blokovima i čim se brkovi pojave na ženskim biljkama, ljudi moraju nekoliko puta odlaziti u polje i uklanjati ih. Inače će sjeme biti prirodno, a ne hibridno. Sve u svemu, zvuči kao veliki posao. Neke vrste cvijeća također sadrže muške i ženske dijelove u j e d n o m cvijetu i g. Wilson kaže: "Da bi se spriječila samooplodnja, muški dijelovi moraju biti uklonjeni, što je delikatan zadatak ako promjer cvijeta nije veći od pola centimetra. Pelud se uzima s muške biljke i stavlja na cvijet koji je sada potpuno ženski. Na petunijama se to izvodi pomoću malog kista od devine dlake ih čistača za lule. To objašnjava zašto je gram sjemena hibridnih petunija skuplji čak i od grama platine." Na Harris Seed Farm radnici provode mjesece idući od cvijeta do cvijeta, oplođujući ih unakrsno čim se otvore. I ta djelomična informacija pomogla mi je da shvatim da bih, da nisam već prestala sijati sjeme petunija svake godine, to učinila sada, jer makar moj cvjetnjak, koji se razmnožava sam, možda i nije tako atraktivan kao onaj s hibridnim sortama, nitko od nas ne mora ulagati toliki trud u proizvodnju cvijeća. Vraćam se na uvodni odlomak članka g. Wilsona, gdje 117

piše: "Dok razgledavate sjeme u prodavaonici, prirodno je da ne ćete previše misliti o tome kako je ono proizvedeno. Najzad, to i nije neka mudrost. A k o uzgojite gredicu graha i pustite da se mahune osuše na viticama, pa poberete sjeme, imate velike šanse da sljedeće godine dobijete prilično dobar urod." G.Wilson ne spominje da kupovanje sjemena u trgovini može biti pomalo riskantno. Prilično sam, naime, sigurna makar nemam za to dokaza - da sjemenare čuvaju preostalo sjeme i prodaju ga iduće sezone, pa se može dogoditi da ono ne proklija. Prije nekoliko godina odlučila sam uzgojiti jednu vrstu dinje, koju baš tada, po prvi put, nisam našla na popisu u Harrisovom katalogu. Pisala sam tvrtki i pitala ih jesu li prestali prodavati tu sortu. Odgovorili su mi da nisu, ali im se prethodne sezone dogodio neuspjeh s urodom. Poslali su mi paket tog sjemena, ali mi nisu dopustili da platim jer sjeme nije bilo svježe i novo. U skladu s okolnostima primila sam paket i zahvalila. (Kad pišem i govorim o vrtlarstvu, uvijek naglašavam činjenicu da sve sjemenje koje dobivam od Josepha Harrisa plaćam, jer ne bih htjela da itko stekne dojam da mi ta tvrtka na bilo koji način plaća zbog moje navike da često spominjem njihovu pouzdanost. G. Wilson jednom m i j e poklonio sjeme nove sorte tikve, upozorivši me da je to njegov osobni poklon, a ne dar tvrtke.) No, skrenula sam s teme njegovog članka, koji završava ovim riječima: "U nastojanju da snize visoku cijenu ručne oplodnje, uzgajivači su postigli neke uspjehe, makar se veći dio unakrsne oplodnje još uvijek mora učiniti ručno... Na početku stoljeća skoro sve sjeme našeg cvijeća proizvodilo se u Europi, a zanimljivo je da je prva važnija američka sjemenara bila smještena ovdje, u Monroe County (N.Y.), oko 1900.godine. To je bila jedna od tvtki James Vick Seed Co., čiji su veći dio u međuvremenu progutala predgrađa. Ali jedna od tih tvrtki sada pripada Harris Seed Co. i još uvijek proizvodi sjeme povrća i cvijeća." 118

V r t tjez m o t i k e

G. Wilson rekao mi je da se mnogi ljudi protive hibridima jer osjećaju da oni nisu "prirodni", a ne razumiju da svešto raste ima hibride u svojim genima, koji su rezultat prirodnog križanja. Rekao je: "Zabavno je voditi posjetitelje liokolo i tražiti od njih da prepoznaju neke biljke. Kad im kažete da je atraktivni grm koji gledaju zapravo kupus, teško im j e u to povjerovati. Naravno da će svatko lako primijetiti divlju mrkvu (Daucus carota) samo što na kraju ispadne da je to lišće mrkve!"

DOČEKAJTE PRVI MRAZ - HLADNOKRVNO V j e r u j e m da je većina vrtlara više-manje nervozna kad u jesen zaprijeti prvi mraz. "Djed" se nije pojavljivao ovdje sve do prošle noći - mjesec dana kasnije no ikad u četrdeset i jednoj godini mog bavljenja vrtlarstvom - a kad sam ovog jutija otišla u vrt, našla sam dvadeset razloga za bezbrižnost. Tko u to doba godine još ima toliko povrća k o j e još raste, sigurno se može strpiti do iduće sezone da uživa u povrću kojemu bi se sada moglo dogoditi da ne uspije. Osim toga, moj je zamrzivač pun svega i svačega.) Vitice mojih rajčica smrznule su se, ali su plodovi uglavnom zreli, čvrsti i dobri kao i uvijek. Imam ih previše, ali je teško naći nekoga tko ne uzgaja svoje vlastite ili mu ih netko ne nabavlja. Krumpira imamo dovoljno za čitavu zimu i nije se smrznuo jer je ispod sijena, ah sada ću ga unijeti u kuću. Jedino sam paprike sinoć prekrila pokrivačem, i sad su dobro. Više ih volim kad pocrvene i mislim da su onda hranjivije, pa ih volim ostaviti neubrane do tada. Nešto crvenih već sam ubrala. Obično posijem na vrijeme i grmoliki i visoki grah, ali sam ovaj drugi ove godina stavila tako kasno da sam mislila kako ne će sazoriti i gotovo sam zaboravila na njega. Nakon mraza bacila sam pogled i vidjela da su se vitice smrznule, ali je zraje, 119

Ruth Stout

visoko gore na ogradi, bilo u redu, pa sam ga pobrala. Dva reda kukuruza još uvijek imaju dobre klipove, a novozelandski špinat i salata maslenka dobro se drže. Prije nekoliko tjedana jedan moj prijatelj, vrlo uspješan vrtlar, upitao me j e d e m li maslačke sada jer, kao što je poznato, mladi sada niču u mnogim dvorištima. Dosad se nisam na njih obazirajla jer imamo toliko raznovrsnog povrća, ali baš sam maloprije spazila nekoliko velikih u dvorištu, kojima, mislim, ne ću moći odoljeti. Uzgajate li lisnati kelj? Prošlog ljeta sadila sam ga triput, u razmaku od nekoliko tjedana, jer sam mislila d a j e bolji dok je mladi, ali sad mi se čini da nije tako. Ne vidim nikakvu razliku, a kako dobro podnose mraz, i njega imamo previše. (Ali, na sreću, volimo ga jesti.) Mbj luk ne bi mogao biti bolji. Imam ga dovoljno za kuhanje tijekom čitave zime, i uz to dva busena slatkog španjolskog luka, koji je u sendviču izvrstan sirov. Osim toga, u vrtu imam mnogo luka multiplying, koji možemo ubirati sve dok se zemlja ne smrzne, a onda opet u proljeće, kad se otopi. Posadite koji. A k o postoji nešto što vas nikad ne će iznevjeriti, onda je to luk mu.ltiplying. Vani još uvijek imam nešto korabe, ali ona će se smrznuti prije svih drugih članova porodice kupusa. Brokoli će izdržati još neko vrijeme, a tu je i nekoliko dobrih glavica crvene i bijele cvjetače, k o j e se također ne će smrznuti dosta dugo, a ne će postati ni prestare po vremenu kakvo očekujemo idućih nekoliko tjedana. Uzgajate li crvenu cvjetaču? Vrlo je dobra i čini se da je pouzdanija od bijele. Kelj pupčar izvrsno uspijeva i možemo čekati sve do konca studenog - možda čak i do Božića - da ga uberemo. Usput, evo nečega što o toj biljci možda niste znali. J.Harris kaže u svom katalogu: "Sredinom listopada iščupajte vrške koje rastu na vrhu biljke. Tada će se izdanci koji rastu iz gornjeg dijela početi brže o razvijati i bit će veći." (To radim već nekoliko godina i 120

V r t bez m o t i k e

uistinu je tako.) Celer ne uzgajam, ali nekako nam se čini da ga kineski kupus nadmašuje. Kupus se obvezno mora rijediti da bi dobro uspijevao, ali je to zadovoljstvo jer sve male biljke koje počupamo skuhamo ili napravimo na salatu. Zreli kineski kupus ima veliku čvrstu jezgru i izvrstan je kad se j e d e sirov. Sadim i rani i kasni kupus. Kasni odlično podnosi mraz. Sadnice rane sorte 40 godina kupovala sam od jednog čovjeka iz Bethela. On je otišao u mirovinu, a sadnice koje sam nabavila drugdje nisu bile dobre, pa sam prošlog proljeća odlučila uzgojiti rani kupus iz sjemena. Izabrala sam sortu Market Topper jer Harrisov katalog kaže da ta vrsta čvrsto stoji i ne širi pretjerano listove. Sjeme sam stavila u klijalište 26. veljače, a sadnice koje su se razvile posadila sam u vrt 13. travnja. I još je jednom Harris bio u pravu: glave su stajale skoro čitavo ljeto i nisu se rastvorile. Ali vrhunac je bio ovog ljeta. Kad sam ubrala jednu glavu, iz nekog razloga ili bez nekog razloga nisam iščupala korijen. Jedna za drugom oblikovale su se nove glavice u središtu stare biljke, i sad sjede tamo - čvrste i izazovne. Na jednoj biljci ima šest takvih malih glava, što vas možda ne čudi, ali za mene je to bila novost. Moji pastrnjaci izgledaju izvrsno, a l i s t r p i t ć e m o s e d o ožujka ili travnja jer imamo mnogo drugog povrća. Peršin u vrtu biti će jestiv tijekom rujna i listopada, a onda ću unijeti u kuću dva puna lonca, koji su trenutno u rupama u zemlji, a biljke u njima redovno zalijevam. A kopar, koji jedemo sirov skoro Svaki dan, ove sezone izvrsno je uspio i još uvijek napreduje. Četiri vrste povrća mogu donositi iz vrta čitave zime (osim ako me zatrpa snijeg!): kelj, koji, kako vam je poznato, ima bolji okus kad pretrpi mraz, a ostale su tri vrste korjenaste -mrkva, slatka repa i obična repa. Po njima sam stavila bale sijena. Kad odmaknem sijeno i pokupim nešto od tog povrća, nikad ne zaboravim staviti sijeno natrag, a ni vi nemojte "zaboraviti sjetiti se" ako se bavite tom metodom. Naravno, i taj urod možete 121

R u t h Stout

staviti u zamrzivač ako vam se ne dopada pomisao o izlaženju u vrt po hladnom vremenu. Ja to, ionako, činim svakodnevno kad bacam smeće. . Slatku repu i mrkvu ne rijedim na uobičajeni način, nego berem one vrlo mlade, veličine zalogaja, i tako se gredica prorjeđuje. Sto se tiče repe, koja bi isto trebala biti razmaknuta 8 - 1 0 cm, ni nju ne proijeđujem, a baš bih voljela da vidite kako izgleda: golemi primjerci koji se naslanjaju jedan na drugi. (Neću vam reći koliki su. Mislili biste da vas varam.) Još samo riječ o mrazu i cvijeću. Portulak u mom dvorištu, kao ni petunije, cosmos, Phlox dmmondi, krizanteme i sporiši nisu se sinoć smrzli, a i sad vjerojatno pokazuju dugi nos lošem vremenu.

122

Vrttiez motike

6. Poglavlje

V a r i j a c i j e na sustav cjelogodišnj stelje RICHARD

V.

CLEMENCE

J E D A N A E S T NAČINA DA UČINITE STELJU UČINKOVITOM 1. S J E T V A . Slatki kukuruz, kako sam otkrio, može se uzgojiti tako da se sjeme jednostavno utakne u zemlju kroz stelju od sijena. Nit kojom ćete označiti redove olakšat će i ubrzati taj posao, a prinosi su obično natprosječni. 2. BILJNI OTPACI. Iskušao sam mnoge načine upotrebe stabljika kukuruza, od pravljenja komposta do usitnjavanja i razbacivanja, i napokon sam pronašao gotovo idealnu shemu. Odmah nakon berbe sravnim stabljike sa zemljom tako da ih savinem i stanem na njih. Zatim sravnjenu masu prekrijem sijenom. U proljeće se bilo koja biljka može posaditi kroz tu stelju uz pomoć motike. A k o se po vrhu stavi malo komposta, ilovače ili treseta, čak i malo sjemenje može uspjeti, a korijenje će se lako probiti do trunuće mase koja je ispod. Rezultati će Oduševiti svakoga tko dotad nije iskušao tu metodu, a rad je sveden takoreći na nulu. Moram dodati da nikad nisam imao problema s bušačima kukuruza makar, naravno, ne koristim nikakve sprejeve i praške. 3 . JESENSKO ČIŠĆENJE. M o j e godišnje pospremanje "vrta sastoji se od toga da sve; ostavim tamo gdje jest i prekrijem 123

Richard V. Clemence

ostatke bilja sijenom. V i š e volim da je taj pokrov tanji. A k o je stelja duboka samo 10 - 12 centimetara, do proljeća će biti skoro poravnata sa zemljom i sjeme se može stavljati kroz nju bez odgrtanja. To ne samo da smanjuje rad, nego i omogućuje da redovi budu mnogo bliže jedan drugome, tj. da se više biljaka stavi na manji prostor. Razmještaj redova uglavnom ovisi o uvjerenju vrtlara. Za većinu usjeva razmak koji ostavljam između redova nije veći od razmaka između biljaka u jednom redu. Slatki kukuruz čije su stabljike u svim smjerovima odmaknute 15 centimetara jedna od druge uspijevat će jednako dobro kao i onaj koji je stavljen u redove razmaknute 1 metar. Tri reda luka zauzimaju prostor širok svega 30 cm, a to vrijedi i za ostalo bilje. Uski putići između gredica različitih vrsta povrća omogućit će vam pristup. ! 4. PLIJEVLJENJE. Sijeno je izvrsni nadomjestak za rijeđenje i plijevljenje. Umjesto da čupam nepoželjne biljke, čime bih uznemirio korijenje ostalih, savijam korov i prekrivam ga sijenbm. 5. O K O P A V A N J E . Veći dio novog tla nekoliko će centimetara stelje, stavljene u jesen, učiniti pogodnim za sjetvu bilo kojeg bilja nagodinu, bez uznemiravanja tla. Uz sustav Stout, kapanje, oranje i kultiviranje nepotrebno je i može donijeti više štete nego koristi. I najtvrđe tlo do proljeća će omekšati pod teškim pokrovom sijena stavljenim u ljeto, a onda se sjetva može obaviti bez ikakvih drugih priprema. 6. P R E S A Đ I V A N J E . Jagode, rajčice i druge biljke nevj e r o j a t n i je lako usađivati kroz tanku stelju od sijena. Treba vam nit kojom ćete obilježiti redove, košara ili kutija za biljke, pa možete krenuti zabadajući motiku u zemlju i praveći duboke usjeke. Ukopajte biljku u usjek, zatapkajte zemlju oko nje i možete dalje. Ja mogu tako posaditi 100 sadnica jagoda za pola sata, bez velike žurbe. A uspijevaju izvrsno. 7. IJZGOJ K R U M P I R A . Visoki prinosi najkvalitetnijeg krumpir^ mogu se postići tako da se sjeme - najbolji su sitni 124

Vrt bez motike

cijeli krumpiri - stavi povrh ostataka prošlogodišnje stelje. Ja pravim dvostruke redove, razmaknute 35 centimetara, a jednak je razmak i između sjemenja u redu. To ne činim samo zbog većeg uroda, nego i zato da bi se povremeno moglo provjeravati stanje cime s obiju strana i otkriti poneka zlatica ih jajašce koje su božje ovčice propustile pojesti. Pošto sam uz pomoć niti položio sjeme u ravne redove, prekrivam ih s 15 - 20 centimetara sijena i narednih nekoliko tjedana ništa više ne činim. Pošto cvijeće otpadne, polako počinjem odmicati sijeno da vidim kako stvari napreduju, Krumpirići promjera 2,5 - 5 centimetara mogu se skinuti s peteljki a da to ne uznemiri roditeljsku biljku, a onda se sijeno može vratiti. O okusu tih krumpirića ne treba govoriti nijednom čitatelju ove knjige. Prinos u kilogramima reduciran je, ali je zadovoljstvo zbog okusa proporcionalno uvećano. Sorta Irish Cobblers najbolja je na taj način, ah' i bilo koja druga sorta, s mnogo maslaca i domaćeg peršina, prava je gozba. 8. KISELOST I L U Ž N A T O S T . A k o se koristite steljom od sijena kontinuirano tijekom više godina, možete praktički zaboraviti sve probleme glede kiselog ili lužnatog tla, a tako i prskanje, zaprašivanje, upotrebu kemijskih gnojiva i tvari za "poboljšavanje kvalitete tla". Ja uzgajam sve, od slatke repe do kupina, po Stout sustavu i ne obraćam pažnju na kiselost ili lužnatost. Iskustvo mi govori da temeljne organske tvari djeluju kao učinkoviti štitovi, koji pomažu u neutralizaciji ekstremnih pH vrijednosti u bilo kojem tlu. 9. T E M P E R A T U R A T L A . U nekim časopisima pronašao sam razne diskusije o sustavu Stout i o prividnim teškoćama da se njegovom primjenom postignu zadovolj a v a j u ć i r e z u l t a t i . V j e r u j e m d a j e sva n e p r i l i k a u nerazumijevanju metode. Gomilanje teške stelje od sijena na hladno i vlažno tlo u rano proljeće nije dobar način da se počne s tim sustavom. A k o tlo nije pjeskovito ili bogato humusom, sijeno će dati slabe trenutne rezultate. Kad se stavlja prvi put, ono ne čini za tlo ništa više nego da ga izolira nekolio mjeseci, pa ako se počne u proljeće, sjeme mora dobro isklijati prije 125

Richard V. Clemence

nego se stavi stelja. Da bi se pospješilo klijanje i spriječilo ispiranje sjemena, nema ničeg boljeg od vrlo tankog sloja treseta posutog po gredicama. Taj lagani pokrivač također i označava gredice, pa se sijeno može prostrijeti po pravim mjestima. A k o se tako upotrijebi treset, stelja se može stavljati između redova u bilo koje vrijeme nakon sjetve. 10. GRANICE V R T A Običavam držati nekoliko bala sijena, koje su višak, duž stranica vrta. U roku 1 - 2 godine one se pretvore u humus, prepun glista koje su ušle odozdo. U međuvremenu sprečavaju travu da ne uđe u vrt. 11. ROTACIJE. Možda će vam biti zanimljivmoj dodatak sustavu Stout o rotaciji jagoda, kukuruza i krumpira. Te tri biljke predstavljaju naročiti problem jer obično zahtijevaju vrlo mnogo prostora. Za malog vrtlara najčešće ne dolazi u obzir uzgoj svih triju, pa sam rješavanju tog problema posvetio godine eksperimentiranja. Odgovor do kojeg sam došao zadovoljava, ali vjerojatno su moguća i daljnja poboljšanja. Budući da je to metoda rotacije, možemo krenuti iz bilo k o j e t o č k e , pa p o č n i m o s j a g o d a m a . J a g o d e sam j e o pripremljene na sve mile načine, a smatram da su najsavršenije kad se uberu potpuno zrele, kad sunce isuši iz njih svu suvišnu vlagu, i kad se pojedu dok su još tople, ali potopljene u jako rashlađeno vrhnje. A k o još niste kušali tako pripremljene organski uzgojene jagode, vjerojatno se pitate jesu li one vrijedne tolikog vremena i truda. A sad o rotaciji. Svake godine pravim novi zasad, za koji kupujem 100 sadnica zaštićenih od virusa. Stavljam ih u četiri reda razmaknuta 30 centimetara, a toliki je i razmak među biljkama. Sadnice ukopavam kroz tanku stelju koja je ostala od prošle sezone, a dodatno sijeno stavljam kad počnu rasti i kad treba suzbiti korov. Budući da želim dobre rezultate, ne samo s jagodama, nego i s kukuruzom koji slijedi, na zasad stavljam 40 kilograma bovunga* i 20 kilograma koštanog brašna čim se biljke dobro prime. * preparat na biljnoj osnovi

126

V r t t>ez m o t i k e

Prve godine odstranjujem sve izdanke, što zvuči kao veliki posao, a zapravo mi uzima oko 10 minuta tjedno. Šetnja duž granica zasada, sa škarama za travu u ruci, riješit će vas izdanaka u roku ne većem od onog koji bi vam trebao za običnu inspekciju. Idućeg proljeća, sto ranije, prije nego što se jagode sasvim razlistaju među redove i duž stranica, šijem sjeme slatkog kukuruza. Nit mi pomaže da ih poravnam, a sjemenke; utičem u tlo prstima, nablizu, uzimajući u obzir način na koji se razvijaju jagode. U lipnju, kad su jagode spremne za berbu, kukuruz bi morao biti visok 1 0 - 2 0 centimetara, tako da ne ometa berbu jagoda. Treba izabrati ranu i snažnu sortu. Najviše sam sreće imao sa sortama Northern Star i Golden Beauty, ali i druge bi mogle biti jednako dobre. Iz pet redova od po 25 stabljika kukuruza očekujem najmanje 180 dobrih klipova. Dosad se još nisam razočarao. Dok kukuruz raste, o njemu se uopće ne treba brinuti. Jagode žive i nakon berbe i njihcjvo lišće daje sjenku korijenju kukuruza, a u rastu mu pomažu i bovung i koštano brašno koje je prije stavljeno. Nakon berbe kukuruza stabljike se jednostrano obore na tlo preko preživjelih jagoda i prekriju s nekoliko centimetara sijena. U proljeće se povrh onog što je od svega toga ostalo stavi krumpir i prekrije teškim pokrovom od sijena. I opet više nema nikakvog drugog posla nego da se krumpir ubere kad zjatreba. Prema školi kemijske poljoprivrede, sve bi trebalo vrvjeti od kukaca i uzročnika bolesti, ali ima ih jedva toliko da bi se moglo naslutiti što bi to trebalo uništiti moj urod. Krumpir berem golim rukama jer volim dirati živu zemlju i otkrivati gomolj za gomoljem. Nakon berbe u tom prostoru ostaju savršeni uvjeti za sljedeću kulturu. Tlo jedva primjetno prekrijem sijenom i čekam da stignu sadnice jagoda. Uvjeren sam da sustav Stout ima veliki potencijal, barem za kućne vrtlare, i da se lako može prilagoditi svakoj posebnoj 127

Richard V . Clemence

situaciji. Toplo se nadam da će ove bilješke ohrabriti i druge da iskušaju varijacije tog sustava.

UČIN: TE SVOJ V R T ISPLATIVIM U određenom smislu, svaki se organski vrt više nego isplati jer se uloženi novac višestruko vraća u vidu izvrsne hrane koju proizvodi, a da i ne govorimo o zadovoljstvu koje pruža aktivno bavljenje vrtlarstvom. No osim toga, na mnogim lokalitetima moguće je postići da vrt bude i novčano isplativ. Na takvim mjestima može se besplatno uživati u prednostima b a v l j e n j a vrtlarstvom. Drugim riječima, možete biti plaćeni za posao koji biste i sami rado platili. Sve što vam treba jest nekoliko bliskih susjeda i malo više prostora nego što bi vam trebalo da uzgajate samo za sebe. Vaši susjedi vjerojatno kupuju povrće, pa nema razloga da ga ne kupuju od vas, pogotovo stoga što im vi možete ponuditi svježinu i kvalitetu kakvu drugdje ne mogu naći. Rezultat testova koje sam proveo u razdoblju od nekoliko godina jest zaključak da postoje dva osnovna načina stjecanja novca u bavljenju kućnim vrtlarstvom i da bi vrtlar trebao odlučiti koji je od tih načina u skladu s njegovim okolnostima. Ukratko, prvi način sastoji se u svođenju rada na minimum i koncentraciji na jedan urod visoke vrijednosti. Drugi način u k l j u č u j e m e t o d e p r o i z v o d n j e i p r o d a j e k o j e traže više vremenk i truda. Taj je način prikladan za vrtlare u mirovini, koji nalaze užitak u dodatnim aktivnostima. Razmotrit ćemo te alternative detaljnije. Vrtlar koji ima stalan posao i može se baviti vrtom samo navečer i preko vikenda, učinit će svoj vrt isplativim ako uzgaja specijalnu kulturu. Jedina je prava poteškoća izbor prave kulture i sav vaš uspjeh ovisi gotovo isključivo o tom izboru. Pogledajmo kakav bi to proizvod trebao biti. 128

Vrt bez motike

1. Morao bi se dopadati svakome da ga možete prodati bez posebnog napora. V a š e omiljeno povrće možda neće naići na takav odaziv. 2. Morao bi biti lagan za uzgoj, uz minimum vremena i rada. Bilje koje zahtijeva plijevljenje i prorjeđivanje ili nekakvu drugu vrstu posebne pažnje nepodesno je. 3. Berba bi morala biti jednako lagana. Grašak, grah i slično bilje ne zadovoljavaju taj uvjet. Jagode, maline i kupine nisu mnogo bolje. 4. Mora imati visoku vrijednost u odnosu na prostor koji zauzima. Rotkve, krastavci, tikve, mrkve, slatke repe i slično bilje ne dolazi u obzir. 5. Čitav urod morao bi biti spreman za prodaju u kratkom roku. Kako vam je vrijeme ograničeno, želite nešto što se može prodati u nekoliko večeri ili preko vikenda. 6. Kvaliteta proizvoda mora ovisiti ponajviše o njegovoj svježini da bi vaši potencijalni kupci shvatili da ništa tako dobro ne mogu kupiti drugdje. 7. Vaša specijalnost ne smije biti nešto što uzgaja svaki susjed koji raspolaže; s nekoliko kvadratnih metara tla. U nekim područjima, naprimjer, skoro svatko uzgaja rajčicu, pa bi ona tamo bila najgori mogući izbor. Kad razmotrite ove kriterije, možda ćete zaključiti d a j e teško pronaći nešto što bi ih moglo zadovoljiti. A k o je tako, niste jedini. Godine iskustva pokazale su mi da samo jedna kultura idealno odgovara svrsi - slatki kukuruz. Svježi slatki kukuruz je delikatesa koja se sviđa gotovo svima, a relativno ga mali broj kućnih vrtlara uzgaja. Uz pomoć nekih varijacija na Stout sustav pravljenja stelje od sijena, u kombinaciji sa stavljanjem biljaka na male razmake i korištenjem stajskog gnoja i drugih organskih pospješivača plodnosti, moguće je uzgojiti vrlo veliku količinu kukuruza na 129

Richard V. Clemence

vrlo malom prostoru. Između sjetve i berbe ne treba raditi takoreći ništa, a berba je izuzetno brza i laka. Po cijeni od 60 do 80 centi za tucet, količina vrijedna 10 $ može se ubrati i prodati za sat - dva. Na prostoru ne većem od 4 x 8 metara možete lako uzgojiti više od 30 tuceta klipova, koje možete prodati za najmanje 20 $. To stvarno nije mnogo; ja sam uvijek uspijevao zaraditi više i mislim da bi to moralo uspjeti svakom boljem vrtlaru. Evo još nekoliko sugestija o proizvodnji i prodaji. Pretpostavljam da svaki zainteresirani čitatelj već zna kako se uzgaja kukuruz, a ako i ne zna, lako može doznati, pa ću preskočiti diskusiju o tom. 1. A k o živite u području k o j e ne pogađaju kasni proljetni mrazovi, najbolje je da se koncentrirate na monokulturu kukuruza i da nastojite da bude spreman za prodaju kad ga još nema u trgovinama. Tako ćete steći lokalni monopol u vrijeme najveće potražnje i štovat će vas kao javnog dobročinitelja ako budete prodavali po povoljnim cijenama. 2. A k o vaš kukuruz ne može prestići onaj komercijalno uzgojeni, radije uzgajajte dvije sorte. Tako će vaš rani kukuruz biti spreman baš kad vaši kupci budu siti onog iz trgovine, pa će uvidjeti koliko je vaš kukuruz . bolji, a onda ih možete obavijestiti da će vam za nekoliko tjedana sazoriti još bolji. 3. Nekoliko telefonskih poziva moralo bi locirati sve kupce na koje možete računati. A k o je moguće, neka dođu po svoj kukuruz osobno i neka vas gledaju kako ga berete. Kupci koji ga dobiju malo prije ručka i odmah ga skuhaju sigurno će doći po još. Vjerojatno će reći da nikad nisu jeli bolji. 4. Ogulite sav kukuruz čim ga uberete, odstranite brkove i vrške bez zrnja. Taj mali trik ne će vam oduzeti mnogo vremena, a kupci će dobiti savršene klipove, spremne za kuhanje. Objasnite kupcima da je kukuruz najbolji ako se odmah skuha. To nije samo dobra psihologija, nego je i istina. 5. Pitajte kupce koji stadij zrelosti najviše vole i pokušajte 130

V r t tjez m o t i k e

im ispuniti želju. Kako nadzirete sve klipove, to ne će biti teško, a kupci će biti zadovoljni. 6. Dajte im klip više i nemojte to isticati. Ili čak dva, ako su klipovi maleni. Koji misle da Ste skupi, promijenit će mišljenje kad to otkriju. Možda zvuči čudno, ali klip više primamljiviji je od niže cijene. 7. Inzistirajte na tome kako je vrlo važno da vaš kukuruz dospije na stol bez odlaganja. Kupac koji ne može to učiniti neka ga što prije stavi u hladnjak. Ono zašto plaća jest kvaliteta i bit će mu drago kad vidi da vam je stalo do toga da je dobije. Vrtlar koji ima više vremena može ga iskoristiti za to da uzgoji malo više svog omiljenog povrća i ponudi ga susjedima. Može ih opskrbiti ranim graškom u proljeće i keljom pupčarom nakon jesenjih mrazova. U međuvremenu može im ponuditi delikatese poput sasvim mlade mrkve i slatke repe, lisnate salate, ljutike, ranog kupusa i lubenica - najmanje jedan do dva proizvoda svakog dana čija kvaliteta daleko nadmašuje sve što se može kupiti u trgovini. Koliko ćete novca pritom zaraditi, ovisi, naravno, o količini. Može to biti 20$ ili 100$ ili više... U svakom slučaju, taj će novac sigurno pokriti troškove vrta. Makar svaki vrtlar mora razviti svoj vlastiti program u svjetlu lokalnih okolnosti, iskustvo govori da postoji određeni broj općenitih načela koja vrijede posvuda: 1. Bolje je da opskrbite nekoliko susjeda svim povrćem koje im je potrebno nego da proizvedete veću količinu manjeg broja kultura. A k o možete računati na stalan, mada skroman, zahtjev za svojim proizvodima, možete planirati proizvodnju umjesto da uzgajate nasumce i tražite kupce. A k o su vaši kupuci stalni, s vremenom ćete upoznati njihove sklonosti i lakše ćete ih zadovoljiti. Također ih možete obavijestiti unaprijed čime ćete uskoro raspolagati, a i oni vas o tome što će im trebati u bliskoj budućnosti. 2. Zapamtite da je najočitija'prednost koju ima vaše 131

Richard V. Clemence

povrće njegova svježina i dobro stanje, pa se potrudite da kupci to i dobiju. Objasnite im da je važno da grašak i kukuruz dospiju na stol nekoliko minuta nakon berbe i unaprijed se potrudite da takvi osjetljivi proizvodi budu isporučeni u vrijeme objeda. Potaknite ljude da kupuju za,trenutne potrebe i nastojte ih odviknuti od skladištenja. Preporučite im načine pripreme i serviranja koji će sačuvati punoću okusa vaših biljaka. 3. Održavajte svoj vrt urednim i privlačnim i ponudite kupcima deka sami izaberu što im se sviđa. A k o ih naviknete na to da osobno dolaze po svoje povrće, možete s njima raspravljati o vrtu i dopustiti im da gledaju kako "radite". Kad iščupate svežanj mrkve i kad kupac vidi da ste maknuli jednu ili dvije sa sitnim nedostacima, bit će zadovoljan što dobiva bolju robu no igdje drugdje. 4. Potrudite se da izgled onoga što prodajete odgovara kvaliteti. Budući da skoro sve povrće k o j e se prodaje u trgovinama, izgleda bolje nego što u stvari jest, znači da se morate potruditi za naročito privlačan izgled svojih proizvoda. Svaki vrtlar zna da su iskrivljena mrkva ili slomljeni kupus jednako dobri za jelo kao i oni koji izgledaju savršeno, i dobro je da se to znanje pokuša prenijeti kupcu. Ali bolje je da takve biljke ostavite za vlastitu upotrebu. A k o morate isporučiti nešto što rie izgleda najprivlačnije, snizite malo cijenu. Budite odlučni, ali ne i tvrdoglavi. Takav postupak ostavit će manje prostora za sumnju u vaše standarde od bilo kojeg razgovora. 5. Ne Ustručavajte se staviti poštenu cijenu na svoje proizvode. Oni su mnogo bolji od ičega što se može nabaviti u lancu samoposluživanja ili na štandovima uz cestu. Vaš adut mora biti iznimna kvaliteta, a ne niska cijena i morate se potruditi da to kupci shvate. A k o netko to nije u stanju, onda ga niti ne želite za kupca. Dobar način da odredite svoje cijene jest da povremeno provjerite cijene u trgovinama u kojima vaše mušterije kupuju, pa stavite malo višu cijenu. Zaokružite je. To olakšava vođenje knjiga, vraćanje kusura i održava vaše cijene u marketinškom trendu. 132

Vrt bez motike

6. Precizno bilježite prihode i izdatke. Nabavite si jeftin i prikladan petogodišnji dnevnik u koji ćete unositi sve podatke koji su vam potrebni. Korisno je da zaokružite ili nekako d r u k č i j e i z d v o j i t e d n e v n i u t r ž a k od d r u g i h b r o j k i . U petogodišnjem dnevniku ima dovoljno prostora za upisivanje dnevnih utržaka, a to vam može omogućiti da usporedite ovogodišnje rezultate s onima iz prijašnjih godina. 7. Ne upuštajte se u tu metodu stjecanja novca ako niste sigurni da imate dovoljno vremena. A k o svakodnevno snabdijevate povrćem jednu ih više obitelji, morate im biti na raspolaganju kad god im zatrebate. S vremena na vrijeme, u dogovoru s njima, možete si uzeti slobodan dan ili dva. Ali ako ne možete stalno biti kod kuće, nemojte ni pokušavati tražiti stalne kupce. Drugi će vam način u tom slučaju više odgovarati. Malo je vjerojatno da će se vrtlari koji nemaju mnogo vremena upustiti u proizvodnju i prodaju još nečega osim svojeg specijaliteta, ali koji imaju vremena mogli bi pasti u iskušenje da se, uz ostalo, posvete i kukuruzu. Budući da taj napor lako može dovesti do neprilika, riječ upozorenja ne će biti na odmet. Teškoća koja proizlazi iz pokušaja da se ta dva načina kombiniraju jest u tome što morate razdvojiti svoja tržišta, a to nije lako izvesti. Cim vaši brojni kupci kukuruza otkriju da nekim stalnim mušterijama isporučujete i drugo povrće, i oni će poželjeti još ponešto. A k o im to odbijete, razočarat ćete ih. A k o im pokušate prodati ono malo viška, ne će biti zadovoljni. Osjećat će da im nudite ono što je ostalo iza drugih, koji su pobrali najbolji dio, i ne će biti U krivu. I bolje da ne budu. Jer ako vas uspiju demoralizirati, moglo bi se dogoditi da im pokušate udovoljiti na račun stalnih kupaca i da upropastite čitavu stvar. Stoga je moj savjet da izaberete varijantu koja odgovara vašoj situaciji i izvučete iz nje što više možete. A k o tako učinite uvidjet ćete da nije teško postići da vaš vrt pokrije svoje troškove. A isplatit će vam se i u tom smislu što će vam donijeti 133

ivicimiu v . ucmcnte više zadovoljstva no ikad prije, neovisno o novcu.

KAKO ZAPOČETI POVRTNJAK S MANJE RADA Povrtnjak "bez rada" pod trajnom steljom možete načiniti već u proljeće. Ne morate čekati da vaš vrt bude zasađen da biste prostrli stelju. Možete sijati i saditi povrh teške stelje! Svoje eksperimente izvodio sam na maloj površini 4 x 6 metara na kojoj su trava, korov i malo grmlje slobodno rasli do prvog lipnja. Do tog datuma bilje je bilo visoko do pojasa depresivan prizor za svakoga tko bi htio tu uzgajati nešto bez mnogo napornog rada. Testovi su izgledali ovako: 1. Sitan krumpir, nerezan napola, sorte Green Mountain bio je stavljen na tlo, u redove razmaknute otprilike 35 centimetara. T u g a jesasvim sakrila visoka vegetacija, k o j a j e zatim bila sravnjena sa zemljom i prekrivena s 15 centimetara debelim slojem sijena. Sjemenski krumpir ostao je ispod. Nakon dva tjedna proklijao je, narasle su izuzetno velike vitice i dobio sam visoki urod izvrsnog krumpira. Sorta Green Mountain izuzetno je osjetljiva na napade kukaca i bolesti, ah' ovaj krumpir jedva da je bio ugrožen. Krumpir, kao što je poznato, uspijeva na potaši,* a dušika mu treba relativno malo. Kemijski "pospješivači plodnosti krumpira", koje rabe mnogi komercijalni uzgajivači, obično sadrže dvostruko više potaše od dušika. Trunuća vegetacija teži tome da zarobi dušik, pa bi teška stelja od sijena položena preko korova i trave mogla uzrokovati n e d o s t a t a k dušika za m n o g e biljke. Za krumpir to ne predstavlja problem. Osim toga, potaša - koja se inače može nadoknaditi drvenim pepelom - oslobađa se u procesu truljenja bilo kojeg bilja, pa ova shema osigurava krumpiru dovoljnu * kalijev karbonat

134

V r t t>ez m o t i k e

količinu te tvari. (To je tako savršen način uzgoja krumpira da mi je žao što se ne mogu pohvaliti da sam ga ja izumio!) 2. Počevši opet s jednako bujnom travom, korovom i sličnim, sravnio sam raslinje sa zemljom i prekrio ga sijenom, ali ovaj put nisam ništa ostavio ispod. Zatim sam na šest mjesta prokopao lopatom stelju i usadio "brežuljke" tikvi, krastavaca, bundeva i lubenica. Sve je izvrsno uspjelo, a plodove nisu napali ni kukci ni bolesti. Plodovi su se razvili na površini sijena, gdje su ostali čisti i nakon kiše brzo se sušili. Na čitavom prostoru jedva da se pojavio gdjekoji korov. Sjeme korova k o j e je bilb blizu površine, proklijalo je, ali kad sam visoki korov prekrio sijenom, većim sam ga dijelom uništio. Sjeme koje je ostalo u zemlji nije bilo izneseno tla površinu kopanjem ili oranjem, pa nije ni proklijalo. Jedine strane biljke koje su se pojavile bili su maslačci, 4 - 5 komada, koji su izvirili iz stelje sredinom sezone. 3. Treći projekt ne bi se mogao nazvati eksperimentom jer se radilo o očitoj proceduri za koju sam bio siguran da će uspjeti. Sav se posao sastojao u tome da se kroz svježu stelju utaknu sadnice rajčice, na jednak način kao i kroz stelju koja je dulje bila na tlu. Malo sam odgrnuo sijeno i načinio usjek kroz bilje ispod nje da bih mogao izbušiti rupe za sadnice. U rupe sam stavio kravlji gnoj i koštano brašno te uključio! spravu za zalijevanje na nekoliko sati čim su sve biljke bile stavljene u zemlju. Kao što pretpostavljate, rezultati su bili kakvi se samo poželjeti mogu, što je dokazalo da se rajčice mogu uzgojiti u novom vrtu bez prekopavanja tla. Možda i nije neka novost, ali pitam se koliko je ljudi to ikada pokušalo. Isto bi moralo vrijediti za papriku i druge biljke. Možda bih morao dodati da sam pokušao saditi rajčicu u travu i korov prije nego što sam stavio sijeno. Ispalo je da je to znatno veći posao, naročito gdje je postojeće raslinje bilo bujno. Kad je sva vegetacija sravnjena i prekrivena steljom, 135

Richard V. Clemence

ništa ne ometa, vrtlarov trud. 4. četvrti eksperiment - uzgajanje drugog povrća, poput graška, graha, salate itd. - počeo je na jednak način: polaganjem stelje preko visoke trave, korova i sličnog bilja. U jednom testu upotrijebio sam i stabljike kukuruza koje su ostale! stajati od prošle; godine. U drugom sam tasprostro jako pruće od malina na udaljenosti oko jedan metar od glavne gredice. U prijašnjim pokusima sijeno sam stavljao u prilično obimnim količinama. Za krumpir je to bilo poželjno, a za druge kulture nije bilo naročito važno. Sada sam stavio tek toliko da neznatno prekrijem postojeće raslinje kako bi ostalo sravnjeno i bez svjetla. I takva stelja bila je dosta duboka, nekih 7 - 10 centimetara. Trebalo mi je 3 bale sijena za prostor veličine 4 x 6 metara. Prije nego prijeđem na opis ostalih eksperimenata, reći ću nešto o problemima koji se javljaju kad se sjeme stavlja povrh teške stelje i o tome kako ih riješiti. Sjemenje, naročito ono malo, smjesta će iščeznuti ako ga stavite na sijeno i više ne ćete čuti za njega. Sijeno pospite tresetom duž redova, koje ćete označiti koncem, i s j e m e stavite na treset. Za najmanje sjemenje možete pomiješati treset i ilovaču da popunite prostor između grubljih čestica. Sjeme će klijati sporo - ako uopće proklija - zbog toga što je visoko iznad vlažnog tla. No to nije težak problem. R j e š e n j e je u zalijevanju treseta. Sad još o proceduri i rezultatima. Proces sjetve uključio je posipanje treseta, suhog stajskog gnoja i ilovače (za najsitnije sjeme) duž široke gredice označene štapovima i koncem, b a c a n j e i u t i s k i v a n j e s j e m e n a u p r i p r e m l j e n u površinu polaganim hodanjem duž redova. Redovi su bili razmaknuti 45 centimetara. a) Grašak sorte Lincoln pisijao sam u dva reda duga 6 136

Vrt bez motike

metara krajem lipnja. Jedan je red bio sijan prema prethodnom opisu; drugi također, samo što sam izostavio stajski gnoj. Pognojeni red otpočetka se dobro razvijao, procvjetao je za vala vrućine sredinom kolovoza i donio bogati urod. Naravno, ne tako bogat kao grašak posijan u rano proljeće, ali ravan urodu kasnih sorti koje sam uzgajao uobičajenom metodom. Red bez gnojiva počeo je jednako dobro, ali su biljke uskoro požutjele, zatim posmeđile i sasušile se. Samo su dvije biljke procvjetale i svaka je rodila jednu mahunu s jednim zrnom. b) Grmoliki grah ponašao se slično kao i grašak. S gnojivom je uspijevao jednako dobro kao d a j e stavljen izravno u dobro tlo. c) Slatka repa i rotkva. Kao Što sam unaprijed sumnjao, pokazalo se da ta metoda nije dobra ni za slatku repu ni za mrkvu, a pretpostavljam da ne bi valjala ni za običnu repu, ni za rutabagu. Klijanje i razvoj lišća djeluju obećavajuće, ali i jedna i druga biljka razviju dugo, tanko korijenje koje teško podnosi usporedbu s kuglastim primjercima što se dobiju uobičajenim načinom. d) Salata sorte Black tvrtke Seeded Simpson jedina je sorta salate koju sam uzgojio ovom metodom. Uz pomoć gnoja dobro je uspjela, ali to je j a k a i brzorastuća sorta koju je i inače teško obeshrabriti. e) Mrkva. Kako je glavni cilj ove tehnike ušteda vremena i rada, mislim da se treba smatrati uspješnim svaki dobar urod, makar i ne bio tako bogat kao onaj dobiven konvencionalnim metodama. Prema tom kriteriju, test koji sam proveo sa sortama duge mrkve dao je spektakularne rezultate. Odlučio sam se za sortu T e n d e r s w e e t . Prije s j e t v e pomiješao sam treset, ilovaču i stajski gnoj. Snažno je isklijala, a rasla je tako brzo da je prorjeđivanje postalo nužno već nakon tri tjedna. 137

Richard V. C l e m e n c e

Mrkve su bile neobično duge i ravne, glatke i lijepo oblikovane. Na temelju jednog testa nije sigurno donositi nikakve generalizacije, ali čini se da bi ta metoda mogla biti posebno prikladna za uzgoj duge mrkve. Svakoga tko je zainteresiran za taj program treba posebno upozoriti na dvoje: 1. Odgovarajuća količina vlage nužna je za postizanje dobrih rezultata. A k o priroda nije naročito raspoložena za suradnju, morate si nabaviti nešto čime ćete zalijevati bilje. Uobičajeni testovi za vlažnost tla ne dolaze u obzir, ali sijeno mora biti vlažno od vrha do dna. To stvara povoljne uvjete u svakom dobrom tlu i korijenje se dobro razvija. Istovremeno, tako se ubrzava razgradnja donjih slojeva vegetacije, pa korijenje nalazi da je njegov dugi put vrijedan truda. Održavanje stelje vlažnom zahtijeva mnogo manje vode nego što mislite. Prvo zalijevanje da bi se pospješilo klijanje i možda još p o k o j e ako izostane kiša bit će dovoljno. Pokrov od sijena suši se odozgo naniže, pa u donjim slojevima uvijek ima više vlage nego u gornjim. A k o bilje ne pokazuje znakove venuća, navodnjavanje nije potrebno. Dovoljno vlage na početku igre štedi vodu pri kraju jer kad se korijenje jednom razvije, naći će dovoljno vlage u dubljim slojevima čak i za vrijeme ozbiljne suše. 2. Prilična količina suhog stajskog gnoja, komposta ili nekog drugog kompletnog organskog fertilizatora neophodna je za prihranjivanje izdanaka sve dok korijenje ne dopre do tla. Kupovno gnojivo, osušeno i usitnjeno, u ovom je slučaju više nego dobro. Budući da je pretvoreno u prah, ono se probija kroz stelju i osigurava hranu za biljke dok se korijenje razvija.

138

V r t tjez m o t i k e

TREBA LI UZGAJATI VLASTITO SJEME ... Je li uzgoj sjemena posao za specijaliste? Ili može li mali vrtlar uvećati svoje vrtlarsko zadovoljstvo uzgajajući nešto vlastitog sjemena? Moj je odgovor na oba ta pitanja odlučno DA. O cvijeću znam premalo da bih mogao iznijeti bilo kakvo mišljenje. Ali kad je povrće u pitanju, uvjeren sam da kućni vrtlar, kao i čovjek koji živi od poljoprivrede, mora pronaći proizvođača sjemena koji mu najviše odgovara i potruditi se da postane stalna i uvažena mušterija. Ono što će dobiti zauzvrat, nije samo prvoklasno sjeme. Njegovim narudžbama bit će posvećena posebna pažnja, dobivat će dio rijetkih sorti, trenutačnu zamjenu sjemenja ili sadnica koje ne zadovoljavaju visoke standarde i savjet za specifične probleme, koji bi teško dobio drugdje. Uzgajanje sjemena danas je specijalnost. Najbolji specijalisti u minuti će znati o sjemenu više nego što bismo vi ili ja doznali za cijeloga života. Nadalje, etički kodeks kojeg se drže svi bolji sjemenari gotovo je unikatan u poslovnom svijetu. A k o u komuniciranju s njima pokažete razumne simptome poštenja, izaći će vam u susret i vaše šanse da budete prevareni biti će ravne nuli. A k o tako toplo preporučujem specijaliste, kako to da istovremeno zagovaram i uzgoj sjemena kod kuće?! Prema mom iskustvu, postoje mnogi dobri razlozi zbog kojih bi organski vrtlar trebao uzgajati nešto vlastitog sjemena. Spomenut ću dva najvažnija: 1. Kao što je većini vrtlara poznato, neki primjerci poznatih sorti bolje rastu i boljeg su okusa od drugih. A k o ste imali sreću i dobili takav primjerak, trebate ga razmnožiti i, ako je moguće, poboljšati. 2. Ovaj je razlog u uskoj vezi s prvim. Najbolji vrtlari koje poznajem vjeruju do neke mjere u teoriju aklimatizacije. To 139

Richard V . C l e m e n c e

jest, njihovo iskustvo, kao i moje, pokazuje da biljke koje najbolje uspijevaju na danoj lokaciji stvaraju sjeme koje također bolje uspijeva, a ti posebni primjerci mogu se dalje prilagođavati posebnim uvjetima selekcijom sjemena. Koliko mi je poznato, nema pouzdanih eksperimentalno izvedenih dokaza o tome. Ali u nedostatku protudokaza, glasujem za tu teoriju. Primijetit ćete da oba ova razloga predstavljaju izazov za znanost. Dopustite mi da dodam: ako uzgoj vlastitog sjemena može uvećati vaše vrtlarsko zadovoljstvo, to je najjači mogući argument u prilog tome. A k o joj se da dovoljno vremena, znanost će možda uključiti i o s j e ć a j , ali zašto čekati? Tu su i neke materijalne prednosti koje treba postići. Mislim da ćete na taj način otkriti- ako ih još niste isprobali - ideje koje slijede. Za početak treba izbjegavati pokušaje da se sačuva sjeme dvogodišjih biljaka poput slatke repe, mrkve, obične repe i većine drugog korjenastog povrća. Kad ih jednom posijete, one moraju prezimiti na tome mjestu da bi se sljedećeg ljeta osjemenilje. Tijekom treće godine sjeme se mora iskušati i tek će vam onda rezultati biti poznati. Takva je avantura, dakle, dugo pod plaštom tame. A kad osvane zora, vjerojatno ćete otkriti da su komercijalni sjemenari mnogo uspješniji. Sljedeće što valja izbjegavati - valjda je to očito -jesu hibridi, bilo koje generacije. Ja vršim selekciju sjemena na najnižoj razini koristeći "dragovoljnu tehniku", koju ću ukratko opisati. A sve hibride držim podalje od svog glavnog vrta jer se oni mogu pretvoriti u zastrašujuće i začudne stvari. "Ljetna tikva", duga 90 cm, j s ružičastim i purpurnim crtama teško da može potaknuti apetit, makar je možda izvrsna - za onoga tko skupi dovoljno hrabrosti da je kuša. Toliko o tome što ne treba činiti. A sada nekoliko pozitivnih preporuka. Eksperimentirao sam sa sjemenjem godinama i siguran sam da se pravo zadovoljstvo i korist iz selekcije sjemena mogu izvući ako se vrtlar pridržava nekoliko jednostavnih pravila. Prvo: odaberite jednogodišnju biljku -kjukuruž, grah, grašak, salatu, tikvu, rajčicu ili krumpir 140

V r t tjez m o t i k e

bilo koju od onih koje posebno volite. Drugo: usmjerite se na razvoj čistih primjeraka svoje omiljene sorte, koji će biti bitno bolji od onih koji nastaju iz kupovnog sjemena, ili barem bolji u vašim specifičnim uvjetima. Održite lozu čistom uzgajajući svake godine istu sortu, pa ćete mogućnost križanja svesti na najmanju mjeru. To je, čini se, najteže izvesti s tikvama, ali samo zato što većina vrtlara voli uzgajati nekoliko različitih vrsta odjednom. A k o možete sorti koja vas zanima osigurati dovoljan razmak od ostalih, tikve će vam uspijevati kao i ostalo povrće. Ali ako niste spremni za razvijanje čiste loze bilo koje vrste povrća, bolje odustanite jer kad se jednom sorte pomiješaju, ne ćete znati što možete očekivati od svog sjemenja. Treće: s posebnom pažnjom izaberite svoje "nosače sjemena". Da biste poboljšali svoje omiljeno povrće, morate svaku biljku sagledati kao cjelinu i ne smijete dopustiti da vas zavara nekoliko lijepih plodova koji se pojave medu pretežno slabima. Ono što želite sačuvati za sjeme, nije ona jedna najbolja rajčica ili tikva iz vašeg vrta, nego svi dobri primjerci s vaše najbolje biljke. Kad se radi o salati ili kukuruzu, ta su dva čimbenika obično sjedinjena. Ali pri selekciji sjemena, sjeme je u središtu pažnje i morate misliti o oblicima sjemenki koje ste posijali, o tome što su one proizvele i kako bi se taj rezultat mogao poboljšati. "Dragovoljna tehnika" selekcije sjemena tako je blisko povezana s prirodnim procesima da bi skoro svi čitatelji OVP-a morali imati bar neka slična iskustva. Svakako još ima mnogo "vrtlara" koji doživljavaju uzgajanje povrća kao bitku protiv prirode i koji stoga prakticiraju takve loše tehnike poput "godišnjeg čišćenja u jesen", kad iz svojih vrtova odstrane sve organske tvari i ostave zemlju golu čitave zime. Ali svatko tko izbjegava takve ekstremne mjere, sigurno će otkriti nekoliko biljaka koje su već prilično narasle u uobičajeno vrijeme sjetve i zapitat će se bi li ih pustio da rastu na čudnim mjestima koja su izabrale ili bi ih tretirao kao korove. S tim pitanjem suočavao 141

Kicnarđ V. Clemence

sam se godinama, dok mi napokon nije postalo jasno da je to lažni problem, naročito za one vrtlare koje je iskustvo naučilo da su najbolji postupci oni koji su najsličniji postupcima prirode. To me razmišljanje dovelo do sljedećeg: kad ubirem plodove, imam na umu dvoje. Prvo: opći plan vrta za sljedeću godinu i kamo ću stavi ti različite vrste sjemena. To možda zvuči kao težak zadatak, ali zapravo nije tako. Oko vrta imam ogradu sa stupovima koji su udaljeni jedan od drugoga 2 metra i svoje usjeve "rotiram" tako da gredice svake godine usmjerim u suprotnom pravcu. Tako, zahvaljujući godinama iskustva, nije mi teško precizno vizualizirati g d j e će koja gredica biti nagodinu. Prije mi je trebalo nekoliko minuta razmišljanja, a na svaku kritičku točku zabio bih obilježeni štap. Sljedeće na što pazim jesu sve izuzetno dobre biljke rajčice, tikvice, bundeve ili krumpir - s kojih sam sačuvao jedan ili više plodova. Te plodove stavim u vrtnu stelju, na jedan kraj gredice iste sorte koju namjeravam posaditi u proljeće, i prekrijem ih s nekoliko centimetara sijena. Zapravo, prekrivanje tih "nosača sjemena" nije zaseban posao. Jednostavno ih stavim tamo kamo hoću i nakon toga Čitavo područje prekrijem sijenom. Sa znanstvene točke gledišta, time nisam učinio takoreći ništa da bih poboljšao kvalitetu sjemena. Ali moje Ponderosa rajčice i Young Beauty bundeve na koje sam primijenio tu "dragovoljnu tehniku" bile su toliko bolje od ostalog bilja kao da su namjerno htjele izazvati komentare svakoga tko je pogledao moj vrt. Osim "dragovoljne tehnike", za koju ne znam jesam li je izumio, prakticiram vrlo malo drugih načina selekcije sjemena i ne preporučam ni drugima da to čine. Napokon, profesionalci su uistinu dobri i teško ih je nadmašiti. Ipak ću spomenuti još jednu tehniku koju povremeno rabim i koja je zapravo tek jedna varijacija dragovoljne sheme, a također vam može osigurati vaš dio kolača. Opet se radi o čuvanju sjemena biljaka koje posebno obožavam, a nisam uspio spasiti "nosače" od kuhinjskog stola. 142

V r t tj e z m o t i k e

Posao je nešto opsežniji, ali je prednost u tome što možete pojesti "nosače sjemena", tj. iskoristiti njihovu hranjivu vrijednost i istovremeno provjeriti je li im okus jednako dobar kao i izgled. Smatram da su zimske tikve idealno povrće za provedbu tog plana. Za jesenske berbe odaberite najbolje vitice, pa plodove s njih spremite malo podalje od ostalih. Akci vam se njihov okus sviđa, sačuvajte sjeme, osušite ga na zraku i pohranite na suho mjesto (toplo ili hladno) šve dok ne budete spremni za narednu sjetvu. Iz očitih razloga tu shemu ne možete primijeniti na kukuruz i salatu, a niti na grašak, grah i rajčicu bez velikih poteškoća. Ali kad se radi o tikvama, postoje mnogi razlozi da to učinite, a isto bi trebalo vrijediti i za lubenice svih vrsta. Krastavci su druga priča jer se moraju pojesti dok su zeleni, pa je sjeme velikih žutih primjeraka jedino koje će proklijati. A k o se želite specijalizirati za krastavce, trebate pustiti najbolje biljke da sasvim sazru. Zrele primjerke zatim poberete, isperete sjeme i dalje postupate kao i s tikvama. To vrijedi i za rajčice. Plodovi koje jedete nisu još dovoljno zreli da bi se sjeme sačuvalo: nosači sjemena moraju ostati na biljci dok sami ne otpadnu. Kao što vidite, moje je bavljenje uzgojem sjemena prilično ograničeno i uvjeren sam da malo koji kućni vrtlar može dospjeti d a l j e od p o k u š a j a da pobijedi profesionalce na njihovom terenu. Ipak vjerujem da svaki gorljivi vrtlar može uvećati svoje zadovoljstvo iskušavajući takve skromne načine selekcije sjemena kakve sam sugerirao i razvijajući vlastite loze s v o g o m i l j e n o g p o v r ć a . K o m e r c i j a l n i s j e m e n a r i su u mnogočemu iznad nas, ali mi ipak imamo jednu prednost. Mi iz dana u dan radimo na svom tlu, sa svojim biljkama i znamo koje od njih najbolje uspijevaju u našim okolnostima. S tom vrstom specijalnog znanja možemo nadmašiti profesionalce barem što se tiče našeg omiljenog povrća u našem vrtu.

143

Richard V. C l e m e n c e

...A LUK? Uzgoj malog luka iz sjemena nije pretjerano težak. Ali kad uzgajamo lučice za sadnju, vrlo je važno da one ostanu malene dok sasvim ne sazru. Inače će se vrlo brzo pokvariti u spremištu. Komercijalno u z g o j e n e lučice često rastu na siromašnom tlu, pa pitanje veličine nije relevantno. No čak su i mnoge lučice koje se prodaju vrtlarima - amaterima dovoljno velike da se osjemene, umjesto da stvore dobre glavice. Kako se prodaju na kilograme, beskrupuloznom trgovcu očito je u interesu da proda što veće lukovice. Iskusni vrtlari zahtijevaju da one budu veličine maslina, a sve koje su veće smatraju smećem. Želimo li da na bogatom tlu sazori maleni luk, on mora rasti tako gusto da ne uspije doseći uobičajenu veličinu. To znači da se mora sijati vrlo gusto, ne u redovima, nego u gredici u kojoj ćb svi primjerci osim onih na vanjskim stranicama biti stisnuti iz svih smjerova. U jednom eksperimentu posijao sam 8 grama sjemena bijelog slatkog španjolskog luka u grubom krugu promjera 1 metar. Odlučio sam se za tu sortu djelomično stoga štcj mi je jedna od najmilijih, a lukovice se ne mogu kupiti ni na jednom mjestu koje znam. Jednako je važno i to što taj luk obično uzgajam iz sadnica k o j e dolaze s juga. Sadeći lukovice koje sam proizvodim u istoj gredici u kojoj uzgajam i kupovne ? mogu načiniti korisnu usporedbu. Pošto sam razbacao sjeme, posuo sam zasad tankim slojem treseta, utisnuo treset i sjeme nogama u zemlju i zalio gredicu. •

Zatim sam, slikovito govoreći, sjeo i čekao. Drugim riječima, nisam činio ništa drugo osim povremenog promatranja. Sjeme je brzo proklijalo i listići su tako popunili prostor da je ličio na travnjak. Lukovice su se lijepo oblikovale i većinom bile veliqine špekule kad su sazorile. Kad je s većine biljaka otpalo lišće, iskopao sam lukovice, obrezao ih škarama ostavljajući samo mali dio zelenog vrška i izabrao 50 najljepših, koje sam uskladištio. Uistinu su bile lijepe: okrugle, bijele i 144

V r t tjez m o t i k e

sjajne, ugodnog mirisa. U interesu istraživanja pojeo sam nekih 1 2 - 1 4 komada i zaključio da zadovoljavaju vrlo visoke standarde . U daljnjem interesu istraživanja uspio sam se suspregnuti da ne pojedem i 50 odabranih, koje sam stavio u malu mrežastu torbu nabavljenu za tu svrhu. Sve dotle nisam naišao ni na kakve poteškoće, a nisam ih ni očekivao. Kao i mnogi vrtlari, mnogo sam puta uzgajao luk iz sjemena i gusto je sijanje bila očita varijanta uobičajene procedure. Skadištenje je, međutim, bilo nešto drugo. Luk se najbolje drži na suhom i hladnom mjestu, pa sam morao pronaći takvo. No svojim sam eksperimentom htio pokazati što može postići početnik koji se ničim ne zamara. Zato sam izabrao mjesto u svom podrumu koje je toplo i suho, radije nego hladno i suho, i objesio vreću na čavao. Ono što sam shvatio kad je već bilo prekasno jest da sam trebao razdvojiti lukovice: polovicu staviti na hladno mjesto, a ostale ostaviti gdje jesu.Tada bih mogao reći nešto definitivno o efektima neprimjerenog skladištenja i usporediti ih s boljim metodama. Ali i ovako mogu reći da je vrućina nanijela manje štete nego što sam očekivao. Vreću nisam ni dirnuo sve do kraja travnja, kad sam bio spreman za sadnju preživjelih lukovica. Istresao sam vreću na kuhinjski stol i sjeo da na miru ispitam ostatke. Uz određenu količinu ljusaka, tu je bilo i 40 komada nečeg što bi se moglo nazvati lukovicama. Neke su bile malo mekane, a jedna ili dvije sasušile su se. Kad sam eliminirao sve osim najboljih, ostalo mi je 30 komada, koje sam smjesta posadio. I moje lukovice i sadnice koje su rasle uz njih sazorile su krajem srpnja. Između njih nije bilo nikakve značajne razlike u brzini rasta, veličini i broju dana potrebnih da sazru (90 -100). Da nisam obilježio koje su koje, ne bih ih znao razlikovati. Za usporedbu okusa angažirao sam nezavisnog stručnjaka (svoju ženu), koja je probala oba produkta u sirovom stanju i složila se sa mnom da među njima nema razlike. Usuđujem se ustvrditi 145

Richard V. Clemence

d a j e taj pokus s okusom bio suvišan, ali izveo sam ga s užitkom, što u interesu znanosti, što iz osobnih razloga. Mislim da je taj eksperiment pokazao d a j e moguće, bez mnogo muke, uzgojiti v i s o k o k v a l i t e t n i luk s o r t e k o j a s e ne 1 m o ž e nabaviti uobičajenim kanalima. Na to sam pitanje želio odgovoriti i mislim da su rezultati zadovoljavajući. No očito je da nisam mogao ići dalje od tog ograničenog otkrića sredstvima kojima raspolažem. Moram reći i to da ne vidim nikakvu značajnu prednost u uzgoju slatkog španjolskog luka iz lukovica, osim male uštede novca. Sadnice s juga daju jednake rezulate uz mnogo manje vremena i truda.

MORA LI SE SJEME TRETIRATI PRIJE SJETVE? Mora li se sjeme tretirati prije sjetve? To jest,može U se klijanje i rast poboljšati tako da se sjemenu da nekakva posebna terapija prije nego dođe u dodir s tlom? Budući da je moje iskustvo u uzgoju cvijeća sasvim ograničeno, razumjet ćete da govorim samo o povrću odgovarajući na to pitanje vrlo odlučno NE. Za početak ću reći da v j e r o j a t n o i mnogim drugim vrtlarima smeta što je sve teže nabaviti sjeme koje nije bilo tretirano nekakvim kemikalijama. Ružičasto ili purpurno obojeni kukuruz, grah i grašak ne rastu ništa bolje od drugih sjemenki u mom vrtu, a prljaju mi ruke i odijelo. Sto te kemikalije rade mojoj zemlji? Ne vjerujem da ikako mogu potaknuti razvoj mikroorganizama o kojima plodnost tla toliko ovisi. Ne odobravam ni rezanje sjemenskog krumpira i potapanje u otrov prije sadnje. Nije li bolje saditi čitave krumpire? V j e r u j e m da će se većina iskusnih organskih poljodjelaca složiti sa mnom. No mogu se pojaviti i različita mišljenja, naročito uuvezi s ovim trima točkama: 146

Vrt t>ez motike

1. Salatu je teško uzgojiti po vrućem vremenu jer sjeme ne će proklijati ako nije dovoljno hladno. Zato neki jvrtlari pripremaju sjeme za ljetnu sjetvu tako stavljajući ga u hladnjak ili potapajući ga u hladnu vodu. Taj je postupak učinkovit i jedini razlog zbog kojega ga ne rabim jest što mislim da je to nepotrebno gubljenje vremena. 2. Namakanje skoro svakog sjemena omogućit će da ono brže proklija nakon sjetve. Moj je prigovor toj praksi da u uobičajenim uvjetima morate namakati sjeme u kući jednako dugo koliko bi mu bilo potrebno da proklija u vlažnom tlu. Površinsko je sijanje i brže i lakše. 3. "Inokulacija" graha, graška i mahunarki općenito, koja se provodi bilo prepariranjem tla komercijalnim sredstvima, bilo stavljanjem sjemena u tlo u kojem je ta kultura nedavno uspijevala, uobičajena je i po mome mišljenju suvišna praksa. A k o vam je "inokulacija" važna, jednostavno ostavite stare vitice graha i graška g d j e jesu i prekrijete ih laganim pokrovom od sijena, ili kakvom se već steljom koristite. U proljeće stavite svoje mahunarke na to isto mjesto i "inokulacija" će biti automatska. A k o vaš sjemenski krumpir stigne dok je tlo još pod snijegom, možete si uštedjeti vrijeme tako da ga raspr oštre te vani, na svjetlu. Tako će niknuti zeleni izdanci koji će nastaviti rast kad posadite krumpir. Dugi bijeli izdanci koji se razviju u mraku, ne će se primiti u zemlji i uzaludno ih je pokušavati potaknuti. Poticanje klijanja jednostavan je tretman, koji bih odobravao da nisam otkrio bolji postupak. Svoj krumpir sadim u j e s e n , prekrivajući ga s 20- 25 centimetara sijena ili lišća. Na taj je način sigurno uskladišten i ne će proklijati do proljeća. Tako dobivam lijep urod ne upotrebljavajući ništa osim svojih najmanjih čitavih krumpira za sjeme. Budući da tako malo toga mogu reći u prilog tretiranju sjemena, što z a g o v a r a m umjesto toga? P o b o l j š a n j a tla, površinsku sjetvu i manje slijepe vjere u vrline plodoreda. 147

Richard V. C l e m e n c e

Glede poboljšanja tla, nijedan kompetentni organski vrtlar ne treba moj savjet. Sustav Stout - trajnu stelju od sijena - cijenim više od drugih tehnika iz nekoliko dobrih razloga. Ali osnovno je da se tirebamo usredotočiti na hranjenje zemlje, umjesto da pokušavamo hraniti biljke, i da trebamo pomagati Prirodi, a ne boriti se protiv nje. Čitavo moje vrtlarsko iskustvo uvjerilo me da je rotiranje usjeva, dodavanje specijalnih tvari zemlji za pojedine biljke itd. nepotrebno u bogatom i živom organskom tlu, a dobiva na važnosti tim više što je tlo siromašnije. Kako je to pokazala Ruth Stout, tajna smanjivanja vašeg doprinosa rastu biljaka jest u tome da pustite Prirodu neka obavi što više posla. Ona to i čini, bolje od vas, i besplatno, i

'

•

A k o je tlo dovoljno bogato, površinska će sjetva dati bolje rezultate od bilo kojeg tretmana koji mi je poznat. Samo označite redove, ugurajte velike sjemenke prstima u zemlju, i razbacajte male po površini posutoj tresetom. Zatim zalijevajte dovoljno često da se sjeme ne osuši, pa će, ako išta valja, vrlo brzo proklija ti. Tako se može postići dobar urod salate i graška i po vrućem vremenu. Čim porastu, oko njih treba staviti dobru stelju.

NOVI NAČIN SIJANJA POVRĆA Sjetva prema "uobičajenim" uputama ne uspijeva uvijek najbolje. Eksperimentirajući, otkrio sam neke ne-konformističke metode k o j e pospješuju klijanje, ubrzavaju rast mladih biljaka i manje su naporne i rizične za vrtlara. Štoviše, te nekonvencionalne ideje povećavaju prihode malog povrtnjaka, a smanjuju uloženo vrijeme i trud. Kako duboko zapravo treba stavljati sjeme? Jeste li ikad mislili o t|om? A k o jeste, možda ste se zapitali zašto bi se uopće moralo stavljati ispod površine. Sjeme koje je stavljeno na vlažno mjjesto proklijat će i na zraku. Je li cilj sijanja samo to 148

» n u y x > t u u

da se osigura da sjeme ostane vlažno? Ili se to radi zato da bi se našlo u sloju u kojem će se korijenje razviti? O čemu se zapravo radi? Još kao dječak shvatio sam da grašak ne uspijeva dobro na vrućini. Vjerovalo se da je to stoga što vrućina smeta korijenju, što usporava rast i još bi se mnogo toga moglo reći tome u prilog. Preventivne mjere zasebno su pitanje. U mojoj mladosti prihvaćena je tehnika bila kopanje duboke brazde, na čije bi se dno stavilo sjeme, a nakon popunjavanja brazde čekalo b? se da se grašak pojavi. Na to se, naravno, trebalo čekati prilično dugo. Ali vrtlar je bio siguran da je korijenje duboko u hladnoj zemlji, zaštićeno od pogubnog utjecaja sunca. Mnoge tisuće kubika zemlje bile su iskopane u ime znanosti i mnogo je graška naraslo unatoč hendikepu kojem je bio izložen. Mnoge vrste povrća raspolažu začudnim moćima preživljavanja i svakovrsna ometanja često su bivala pogrešno shvaćena kao naročite tajne uspjeha. Sto se tiče graška, malo koji vrtlar danas ne zna da će se njegovo korijenje probiti do iste dubine i kad se posije blizu površine i kad se zakopa duboko. Ali koliko blizu površine treba biti? A, drugo sjemenje? Razmišljanje upućuje na to da postoji vrlo jednostavna logika sijanja. Za početak sjeme treba staviti tamo gdje želite da budu biljke, dakle u "brežuljke" ili gredice. Zatim, sjeme treba nekako usidriti da ga vjetar ne otpuše i kiše ne isperu. Također je važno da sjeme bude u dodiru s tlom, da bi ostalo vlažno i brzo proklijalo i da bi korijenje dobilo što mu treba kad počne rasti. Ima li još nešto važno? Čini se da nema. Krumpir i slične biljke nisu izuzetak jer se krumpir ionako rijetko uzgaja iz sjemena. Izgleda, dakle, da će sjeme to brže proklijati što ga stavimo bliže površini, pa ćemo brže dobiti urod. To je, uostalom, u skladu s prirodnim procesima. Sjemenje divljeg bilja pada na površinu zemlje i, makar veći dio možda ne će pasti na povoljno tlo, ono koje pronađe prikladno mjesto, bez teškoća će proklijati i pustiti korijenje duboko u zemlju. Sad dolazimo 149

do čudnovatog zaključka: u suprotnosti s konvencionalnom praksom, logika nas vodi do tvrdnje da sjeme treba sijati po površini tla, a ne ispod nje. Priznajem da sam do te teoretske pozicije dospio tek prije nekoliko godina i da sara je kolebljivo provodio u praksi., No onih nekoliko eksperimenata punih oklijevanja ispali su tako obećavajući da sam nastavio malo hrabrije i rezultati koje sam dobio bili su snažna potvrda teorije. Ubrzo sam otkrio da za svoje prve uspjehe imam zahvaliti povoljnim vremenskim prilikama, kakve se dogode jednom u deset godina. Oblačno nebo i povremena blaga kiša pobudit će sjeme razbacano po površini u začuđujuće kratkom vremenu. Jaki vjetrovi, vrelo sunce ili j a k e kiše jamac su neuspjeha. Problem je, dakle, kako zadržati sjeme na mjestu i dati mu dovoljno vlage da proklija. A k o u tome uspijemo, bilje se nastavlja razvijati onom brzinom kakvu je dao naslutiti početak. R j e š e n j e do kojeg sam došao nakon mnogih pokusa, može biti predmet daljih istraživanja, ali i ovako ono osigurava bolje prinose i mnogo je brže od tradicionalnih metoda. Sve što vam treba da biste osigurali savršeno klijanje u rekordnom vremenu jest nešto treseta i sprava za zalijevanje. Preporučujem fini treset i plastični cjevasti poljevač, ali i nešto drugo može biti jednako dobro. Grubi se treset u dodiru s atmosferilijima može zgrudati, a neki poljevači štrcaju prejake mlazove. Imajući dobru opremu, trebate učiniti sljedeće: 1. Označite gredicu štapovima i koncem preko golog tla i pobacajte sjeme po površini. 2. Napunite veliku košaru tresetom i hodaj ući duž gredice sipajte treset po sjemenju. Stopalima - po mogućnosti velikima - utabajte smjesu treseta i sjemena, a možete upotrijebiti i dasku ih valjak. Stigavši do kraja reda, vratite se istim putem, stajući na mjesta koja ste propustili. Za vama će ostati savršeno posijano tlo. 3. Sprava za zalijevanje jamči dobre rezultate. Treset 150

V r t t>ez m o t i k e

treba dobro navodniti da bi sjeme ostalo vlažno dok ne proklija. I dobra kiša u pravo vrijeme uvelike će pomoći, a sprava za zalijevanje tu je da otkloni svaku sumnju. Kako vidite, o v a j sustav površinske sjetve eliminira mogućnost truljenja sjemena, kao i mogućnost da ga vjetar otpuše ili kiša ispere, a svaki "živahni" primjerak odmah će proklijati. Ništa slabije od proloma oblaka ne će odnijeti sjemenje j e r treset pije vodu kao spužva. Istovremeno! i najmanji izdanci odmah dobivaju zrak i svjetlost, pa je truljenje vrlo rijetka pojava. Sunce i vjetar ne mogu isušiti ili pomaknuti v a š e s j e m e n j e ako je sprava za z a l i j e v a n j e spremna za upotrebu. Možemo dodati i to da su vrijeme i posao ok0 sjetve svedeni na minimum. Kod površinske sjetve ne prave se nikakve brazde, pa se postavlja pitanje kako se sjemenje biljaka poput salate, mrkve i slatke repe može staviti u ravne redove. Odgovor je: nikako. To ne pokušavajte. Naprotiv, sjeme bacajte po prostoru širokom oko 30 centimetara, a nit za označavanje neka vam služi samo radi toga da biste znali gdje je rub gredice. Tako ćete u tom prpstoru dobiti više biljaka, a kad ih počnete rijediti, opet ćete uštedjeti vrijeme i trud. Široke redove možete rijediti gotovo jddnako brzo kao i uske, a biljke možete razmjestiti u oba smjera odjednom. Nakon prorjeđivanja mrkve, na primjer umjesto jedne tanke crte imat ćete red sa 4 - 5 mrkvi po širini. Slično vrijedi i za drugo povrće. Primijetio sam da se mnogi vrtlari stresu na pomisao o redovima koji bi bili širi od jedne biljke. Nisu baš sigurni zašto to ne bi bilo dobro, ali sugurni su da ne bi. Možda je teškoća u tome što široki redovi nisu u skladu s tradicionalnom praksom. Ali zasigurno ne postoji razlog zbog kojeg bi biljci trebalo više mjesta u smjeru istok - zapad nego u smjeru sjever-jug i obratno. Teško je povjerovati da ima mnogo biljaka koje znaju razlikovati strane svijeta. Uski redovi sa širokim prazninama između njih samo troše prostor vrta, bez ikakve svrhe. Oni su, zapravo, kopije komercijalnih plantaža, na kojima treba biti dovoljno prostora za mehanizaciju. 151

R i c h a r d V. C l e m e n c e

Široke aleje u kućnim vrtovima otprilike su jednako logične kao i šest nogostupa na autoputu. Takav izgled dizajniran je za drukčiju situaciju. Sjemenje krastavaca, lubenica i tikve može biti površinski sijano u "brežuljke". Kako sama riječ kaže - meni, doduše, ne kaže - "brežuljak" je plitka udubina u tlu, poboljšanje izvorne humke koja se nekad koristila. Udubina obično nastaje tako da se mala rupa ispuni kompostom ili stajskim gnojem, pospe zemljom i ugazi. U površinskoj sjetvi možete pripremiti takve brežuljke ili, ako je vaše tlo dovoljno bogato, možete baciti sjeme na bilo koje prikladno mjesto, koje zatim pospete tresetom i sve skupa utabate u tlo. Sprava za zalijevanje i opet će osigurati brze rezultate. Svoje vrijeme i snagu možete ekonomizirati razbacujući sjeme pjrilično bezbrižno i rijedeći brežuljke kako bi ostale samo biljke koje najviše obećavaju. Kad rijedite, rezanje je bolje od čupanja jer njime ne uznemiravate korijenje preostalih biljaka. Površinska sjetva kakvu sam opisao ima mnoge prednosti u odnosu na uobičajene metode. Uspješno se može primijeniti na skoro sve vrste povrća. Poznata mi je samo jedna važna iznimka. Kad šijete bilje poput kukuruza i visokog graha, isplati se sjeme staviti točno na mjesto na kojem će i ostati. Najlakši način da to učinite jest da svako zrno lagano utisnete prstima u zemlj vi . Kako onda ne leže slobodno na površini, nije potreban treset da ih učvrsti, a bilo koja dobra stelja poslužit će da zadrži vlagu.

IDEJE ZA UZGOJ SLATKOG KUKURUZA Slatki kukuruz jest - ili bi trebao biti - nešto za gurmane. 152

Vrt bez motike

Stara izreka koja kaže da voda mora uzavreti prije nego što je kukuruz ubran, više je nego istinita. U toj delikatesi jednostavno nije moguće uživati ako je ne pojedete u roku od 20 minuta nakon branja. Ipak, malo nas je koji uzgajamo slatki kukuruz, a koji to ne čine, propuštaju jednu od najvećih nagrada što ih može pružiti bavljenje vrtlarstvom. Argument koji se najčešće spominje jest da kukuruz uzima previše prostora u malom vrtu, u kojem svaka stopa mora biti produktivna. To jednostavno nije istina, što je mnogo nas, organskih vrtlara, uspjelo demonstrirati proteklih godina. U bogatom organskom tlu kukuruz možete stavljati na razmak od 15 centimetara u oba smjera i postizati izvrsne rezultate. Kad sam provodio seriju eksperimenata u kojima sam istraživao može li kućni vrt pokriti svoje troškove, otkrio sam da se začudna količina slatkog kukuruza može uzgojiti na vrlo ograničenom prostoru. Promotrite to na ovaj način: slatki se kukuruz često uzgaja u redovima ili "brežuljcima" u kojima je 4 - 5 biljaka stisnuto unutar nekoliko kvadratnih centimetara, a između njih je nekoliko metara praznog prostora za traktore i njihove priključke. Nema razloga zašto bi kućni vrtlar morao slijediti takvu praksu. A k o imate prostor dug 7 metara i ne širi od 30 centimetara, možete posijati kukuruz na 15 centimetara razmaka u oba smjera i dobiti 3 reda kukuruza sa po 48 stabljika. To je vrlo mali razmak, pa ćete, ako vaše tlo nije bogato, možda morati dodati stajskog gnoja, koštanog brašna ili neki drugi dodatak koji će vam omogućiti najbolje rezultate. Iskustvo mi govori da s tolike površine možete računati na najmanje 120 klipova, među kojima će biti i nešto malenih, a poneka stabljika možda ne će ni roditi jestivi kukuruz. Ali, sve u svemu, dobit ćete značajan prinos. Osim toga, isto to mjesto možete istovremeno rabiti i za druge kulture. Meni su najbolje uspijevale bundeve i zimske tikve. Posijane duž rubova, dobro se prime, a kad porežete kukuruz, rašire se po čitavom prostoru. 153

Richard V. Clemence

Dakle, nemoguće je ne imati dovoljno prostora za slatki kukuruz. Preporučam veći razmak, ako si ga možete priuštiti, ali izvrstan urod može se dobiti i na malenim mjestima, čak i izvan, vašeg vrta, u " blokovima" tu i tamo po dvorištu. U eksperimentima s kukuruzom, iiekoliko sam puta dobio više od 6 tuceta klipova jednostavno uguravši sjeme kroz stelju između grmova kupina, nakon čega sam samo čekao rezultat. Najbolji način uzgoja kukuruza koji mi je poznat jest onaj u trajnoj stelji. U vrijeme sjetve obilježite redove štapovima i koncem i protisnite prstima sjeme kroz stelju. To može zvučati kao težak posao, ali u malom opsegu uistinu je lagan. Najbolje rezultate dobit ćete ako za svako sjeme načinite u stelji maleni "džep" i utisnete zrno u tlo. Cilj je da se stvOre otvori u stelji za svako zrno tako da može brzo proklijati u vašoj najboljoj zemlji i primiti vlagu, toplinu i svjetlost od ranog početka. Osobno preferiram sustav Ruth Stout s permanentnom steljom od sijena. Ali dobre rezultate postizao sam i uporabom Ušća i drugih materijala. A k o - poput mene - svake godine uzgajate kukuruz na istom prostoru i vraćate sve stabljike i komušinu u zemlju, uskoro će materijal od kojeg je vaša stelja načinjena postati neprepoznatljiv. Neki organski vrtlari izvješćuju da drugo prihranjivanje ubrzava rast kukuruza. Kad stabljičice nadrastu stelju, vrijeme je da obratite pažnju na njihov izgled, naročito na boju. U dobrom organskom tlu sve moraju biti tamnozelene. A k o su takve, sve što vam je činiti jest da im se divite i čekate vrijeme berbe. Svijetlozelena ili žuta boja, međutim, ukazuju na nedostatak dušika, pa ga smjesta morate nadoknaditi. Ali nemojte stavljati nikakva kemijska gnojiva! Manjak dušika u ranoj fazi siguran je znak d a j e tlo siromašno, pa ako jednostavno dodate brzi dušik, poslije ćete imati neprilika. Vašem tlu treba organski fertilizator, poput životinjskog gnoja. Teško vam se može dogoditi da pretjerate s količinom. To gnojivo ne će "spaliti" biljke, a sve što ne apsorbiraju ove godine, ostat će za sljedeću. 154

1

Vrt b e z motike

Kao što vidite, još sam jednom izrazio svoje očekivanje da ćete se složiti sa mnom glede " rotacije usjeva", barem što se tiče kukuruza, koji bi trebalo uzgajati na istom mjestu nekoliko godina. Isprobajte nekoliko lokacija, izaberite najprikladniju i ostanite na njoj dok je ne poboljšate. Katalozi sjemenja nude golemi broj sorti slatkog kukuruza. Kao i drugi vrtlari, isprobao sam mnoge. Prema mojoj procjeni, ne postoje loše sorte ni izrazito superiorne. Gotovo svaka sorta uzgojena u organskom tlu i pojedena odmah nakon branja jest delikatesa. Bjilo koja s kojom se nije tako postupalo, ne će biti delikatesa. Između tih ekstrema izbor sorte pitanje je osobnih sklonosti i Koja će najbolje uspijevati u vašim okolnostima? Cesto sam jeo izvrstan kukuruz u domovima svojih prijatelja - vrtlara i otkrivao da se radi o sortama koje u mom vrtu nisu uspijevale. Isto tako sam često preporučivao svoje miljenike drugima, a oni bi mi obično odgovorili da o tim sortama nisu ni mislili. Uvjeren sam, dakle, da je pravi način biranja sorte taj da se nastave iskušiavati one koje nešto obećavaju, sve dok ne odlučite koja vam najbolje odgovara. Na tu se sortu koncentrirajte, a nove sorte nastavite uzgajati u malim blokovima radi usporedbe. U većini kataloga sorte su klasificirane kao rane, srednje i kasne. Najranije sorte obično su slabije kvalitete od ostalih, ali su razvijene uglavnom zbog svoje sposobnosti da dobro rastu i po hladnom vremenu. Okus im je dovoljno dobar da vas zadovolji dok čekate još bolji kukuruz. A k o ste Ij ubitelj slatkog kukuruza, poželjet ćete dvije, možda i tri, sorte da biste ga imali čitavo ljeto i dio jeseni. Suprotno uobičajenim.savjetima, ne preporučam sijanje svih sorti istovremeno. Najranije treba posijati čim prođe opasnost od mraza. Ali ako istovremeno posijete i kasnije sorte, sjeme će proklijati, pa će nježnije stabljike biti izložene hladnoći za koju nisu predviđene. Rezultat će vjerojatno biti nezadovoljavajući glavni urod i uzaludno traganje za sortama koje podnose uvjete kojima nisu prilagođene. Zato se strpite s kasnijim sortama dok se zemlja ne zagrije i sunce ne popne visoko. Tada će rasti brzinom više nego dovoljnom da nadoknade kasniji start. 155

Richard V. Clemence

Što se tiče sOrti, imam jedan dobar prijedlog, koji je rezultat desetogodišnjih pokusa. Izaberite "slobodno oprašenu" sortu koja vam se sviđa (ja koristim Golden Bantam) i posijte je svake godine na istom mjestu. Nastavite obogaćivati tlo organskim dodacima i svim biljnim otpacima i pokušajte dobiti lozu specijalno prilagođenu svojim uvjetima selekcionirajući sjeme. Ne mogu jamčiti uspjeh, jer su prošle jeseni, dok su još rasli, klipove koje sam čuvao za sjeme pojeli rakuni i tako je progresi bio grubo prekinut. Golden Bantam "patuljasti" je kukuruz, a moje stabljike bile su visoke 3 metra, a klipovi kojima šu se osladili rakuni bili su dugi čitavih 30 centimetara! Da sam posumnjao da je ijedan u blizini, mogao sam lako spriječiti katastrofu. Kako sada stvari stoje, ne mogu vam ponuditi nikakav dokaz, ali ako ipak želite krenuti u slične eksperimente, zapamtite da se hibridi ne će dobro razvijati iz vašeg sjemena i da morate uzeti slobodno oprašenu sortu ako želite poboljšati lozu. Osim rakuna, koji su nekim uzgajivačima ozbiljna prijetnja, najgori su napasnici vrane, europski bušaći kukuruza i crvi koji napadaju klipove. Krenimo redom. R a k u n e može zadržati ograda od žičane mreže za kokoširijce, koja je pričvršćena za stupove tako da ih nadvisuje za otprilike tridesetak centimetara. Kako se rakuni radije penju nego da kopaju ispod ograde, naći će se uhvaćeni kad se žica objesi pod njihovom težinom. One koji se ipak uspiju probiti možete spriječiti da ne počine ozbiljniju štetu tako da na svaki klip koji želite osiguratijpričvrstite papirnatu ili plastičnu vfećicu omotanu žicom. Žica će spriječiti rakuna da podere [vrećicu, a vrećica će ga spriječiti da dohvati kukuruz kroz žiću. To je dobra zaštita čak i ako nema ograde, makar čopor rakuna koji se pokušava dokopati vašeg kukuruza može saviti i {polomiti priličan broj stabljika prije nego odustane. Vrane, ako su u blizini, iščupat će mlade biljke čim se pojave iznad površine. Njih ne zanimaju listići, nego nježne sjemenke 156

v n Dez muuKc

ispod biljčica. Jedno je rješenje da se netretirano sjeme sije kroz trajnu stelju koja omogućuje biljkama da se dobro razviju p r i j e nego ih v r a n e opaze, pa će svaka iščupana biljka razočarati prosječnu vranu, koja će to prenijeti prijateljima i jato će krenuti u potragu za sretnijim mjestom. Europski bušači i crvi u klipu nemaju mnogo toga zajedničkog s velikim napasnicima, ali međusobno su vrlo slični. I jedni i drugi su paraziti koji vole kukuruz koji još raste, a razvijaju se iz jajašaca što ih legu mala leteća bića koja izgledaju sasvim bezazleno. Bušači se razvijaju iz jajašaca položenih na cvatući kraj stabljike i ukopavaju se u slatke jezgre ispod brkova. Kad se nađu unutra, počinju gristi prema dolje i dok dospiju do klipa, već su veliki, a kako su još gladni, u stanju su vrlo brzo uništiti urod. Crvi su slični bušaćima, ali djeluju brže jer počinju od svilenih brkova, a ne od metličastog cvata. Krećući iz suprotnih smjerova, te su životinjice uistinu u stanju prirediti pakao vašem kukuruzu. Na svu sreću, nije ih teško kontrolirati. Bušaće je lako uočiti u uobičajenoj inspekciji i obračunati se s njima prije nego načine veću štetu. Rupe koje iskopaju da bi došli do stabljike uzrokuju naginjanje metlica prema dolje. Svakih nekoliko dana provjerite događa li se nešto takvo pa ako to primijetite, rascijepite noktima stabljiku malo ispod ulazne rupe i uklonite bušaće. Ta je jednostavna shema 100% učinkovita. Sjeverno od linije Mason - Dixon, 1. travnja stabljike se usitne i prekriju zemljom, što učinkovito sprečava bušaće da ih zaraze svojim jajašcima. Neki vrtlari vjeruju da bi široko prihvaćanje te mjere vrlo brzo moglo eliminirati bušače. Izravna kontrola crva koji napadaju klipove jednako je jednostavna. A k o nađete jednog ili više njih u prvom klipu koji uberete, uzmite j e f t i n u limenku, napunite je prozirnim mineralnim uljem i stavite malo na vrške klipova. Makar te metode pouzdano djeluju, tosu hitne mjere koje na dulji rok ne bi smjele biti potrebne. A k o vas gnjave bušači i crvi, znači da se niste dobro pobrinuli za svoje tlo. Na temelju 157

Richard V. Clemence

mnogih eksperimenata zaključio sam da je pojava tih napasnika siguran znak pogrešnog tretiranja područja u kojem se uzgaja kukuruz. Nekolio sam puta naprimjer, posijao blok kukuruza u najbolju zemlju i produljio red kroz siromašnije tlo. Bušači i crvi redovno su napadali pothranjene biljke, a ostale su ostavili na miru. Kako su moji pokusi sa svim ostalim biljem također doveli do toga, siguran sam da je bogato organsko tlo odgovor na mnoge uobičajene probleme š napasnicima i bolestima. Pokušao sam vam dati najbolje savjete kojima raspolažem zahvaljujući pola stoljeća dugom iskustvu uzgoja slatkog kukuruza. Vjerojatno sam mnogo toga preskočio. Sad mi padaju na pamet još četiri savjeta koja vam dosad nisam dospio reći. Nikad ne ostavljajte kukuruz u komušini nakon berbe. Ogulite klipove, pregledajte ih i vratite u zemlju sve koji nisu savršeni. A k o ne možete odmah skuhati kukuruz, svježe oguljene klipove stavite u hladnjak. Posijte više kukuruza nego što namjeravate pobrati. Inferiorni klipovi i stabljike nisu gubitak ako ih ugradite u tlo. A k o vam nedostaje prostora, kukuruz možete uzgajati u malim blokovima bilo gdje. Redove možete staviti niz jagodnjak, u zasad šparoga, itd. Usamljeni redovi teže se oprašuju nego blokovi. Kad Vraćate stabljike u zemlju, odrežite ih pri površini i usitnite škarama za obrezivanje ili ih iščupajte s korijenom i kasnije sve odjednom iscijepajte sjekiricom. Druga mogućnost, koja m i j e mnogo draža, jest da se sravne sa zemljom i prekriju zimskim pokrovom od sijena. Tako štedite vrijeme i trud i dobivate odličnu stelju kroz koju ćete sijati u proljeće.

158

Vrt t>ez motike

UZGOJTE POVRĆE NA OGRADI Svaki povrtnjak morao bi imati neku vrstu ograde - ne samo zbog nezvanih posjetitelja, nego i zato da bude držač za biljke. Uzmite maleni vrt, recimo 6 x 8 metara, ogradite ga mrežom za kokošinjce do visine 1,5 - 2 metra i povećali ste efektivni prostor za 50 % ili više. Osim toga uštedjeli ste si trud oko traženja kolaca za rajčice, visoki grah i držača za grašak. Prikladna je takoreći svaka vrsta ograde. Unutarnji dio lako se može pretvoriti u kontinuiranu nosivu rešetku pomoću mreže za perad, ili dvostrukim cik-cak pletivom, koje se pri vrhu i pri dnu pričvrsti čavlićima. Očito je da sve svoje rajčice, visoki grašak i grah možete staviti uz ogradu. Manje je očito da i mnoge druge kulture možete sijati duž te gotove rešetke i računati na njih jednako kao i kad bi im bilo dopušteno da se prošire po čitavom povrtnjaku. Krastavci izuzetno dobro uspijevaju na ogradi. Umjesto da ih stavljate u "brežuljke", ugurajte desetak sjemenki li tlo 2,5 - 5 centimetara od ograde na razmaku od 7 centimetaraj Vitice će sasvim prekriti taj dio ograde i ne ćete imati "kovrče" koje se često dogode kad krastavci leže na zemlji. I boja će biti ujednačena. Plodovi ne će imati bijelih mrlja, koje redovno kvare njihov izgled, ako ne i okus. Lubenice također izvrsno rastu na ogradi. Naročito sorta Icebox, ne treba druge podupirače. Dinje bi morale imati svoje "kolijevke" načinjene od guste gaze, starih plahti ili sličnih materijala, prostrtih ispod plodova i pričvršćenih za ogradu. A k o to ne učinite, plodovi će pasti na tlo kad sazore i peteljka im postane labava. Poput ostalih kultura s viticama, tikve i bundeve popet će 159

Richard V. C l e m e n c e

se na ogradu jednako spremno kao što bi se proširile po tlu. A k o vas muče bušači, bolje je da ih pustite da pužu po tlu i da se ukorijene na zglobovima, k o j e zbog toga treba prekriti zemljom. Tikve Butternut, k o j e su imune na bušaće, mogu se uzgajati na ogradi u velikim količinama bez poteškoća. Zapamtite da i za uzgajanje na ogradi vrijede načela nizanja kultura. Svaki dio vaše ograde može podržati više od jedne kulture po sezoni. Telefon-grašak i ostale visoke sorte mogu biti posijane prve. Visoki lima grah i Kentucky Wonder - grah mogu se staviti malo kasnije i nekoliko centimentara dalje od ograde. Rajčice se mogu odmaknuti za čitavu duljinu korijena, a krastavci, lubenice^ bundeve i tikve mogu se staviti u međuprostor.

|

• •

•

Ljudi iz gradova i predgrađa stalno mi govore da bi rado "uzgojili poneku rajčicu" ili tako nešto, ali nemaju prostora. Nakon godina eksperimentiranja, moj je odgovor dobio ovaj

oblik: "Ako imate prostora za ogradu, imate prostora za rajčice i za mnoge druge kulture." Nitko od onih koji su isprobali tu shemu nije mi još javio da bi ona mogla biti neuspješna. Što im govorim, svodi se na ovo: ako želite uzgojiti rajčice, uzmite tucet jakih sadnica i stavite ih tridesetak centimetara daleko od ograde, po mogućnosti na sunčano mjesto. Iskopajte duboke rupe za njih tako da samo vršci vire iz papirnatih "ovratnika" koji ih štite od sovica pozemljuša. Dodajte stajskog gnoja, koštanog brašna ili stavite neki sličan organski fertilizator po površini, dosta obilno. Navodnjavajte ih stalnim tankim mlazom iz sprave za zalijevanje nekoliko dana. Kad se sadnice prime i počnu rasti, stavite oko njih stelju od sijena, piljevine, tanki sloj treseta ili pokošenu travu s tratine. Kad počnujpuzati, odrežite sve glavne izdanke osim 2-3 najbolja, a njih privežite za ogradu vrpcama tkanine tako da čvor bude prislonjen uz ogradu. Tako dobivate "longetu" za svaku grančicu, koja poput longete za slomljenu ruku, učvršćuje bez opasnosti od ozljede. Nakon toga na jednak način povežite 160

V r t bez m o t i k e

nove grančice i dobit ćete lijepi urod. Ostavite rajčice da sazore na svojim viticama. Bit će bolje od bilo kojih kupovnih. Toliko ,o rajčicama. J e d n a k o vrijedi i za sve p r i j e spomenute kulture, a možda i za još neke koje nisam isprobao. Svatko tko ima komadić ograde ili mjesto na koje ju može staviti, ima mjesto za dobar povrtnjak odgovarajućih dimenzija. Prihranjujući tlo organskim fertilizatorima - uključujući sve biljne ostatke -u tridesetak centimetara širokom pojasu duž ograde, dobit će iznenađujuće količine biranog povrća po cijeni ne mnogo većoj od one koju će platiti za sjeme i sadnice.

MREŽA ZA PERAD PODIŽE RAJČICU Okviri za rajčice koji pridržavaju vitice na dvjema razinama i dopuštaju biljkama da rastu kroz 75 centimetara široke panele od mreže za perad, što su razapeti između dvaju redova teških stupova, omogućili su Leu Mauriceu iz Barrea, Vemont, da tijekom mnogih godina ne izgubi vrijedan plod. Prema njegovom izvješću, ti učinkoviti i originalni okviri stoje 5$: Leove bilješke dokazuju da je pomoću tih okvira ostvario veće prinose nego bilo kojom drugom metodom koju je iskušao. Smatra da žičana mreža spada u prednosti električne kulture. Okvir je oblikovan tako da dopušta biljkama rast prema gore kroz dvije razine žičane mreže, koja je smještena tako da podrži neobrezane vitice i zrele plodove baš tamo gdje je težina najveća. Okviri su podignuti na osam stupova u dva reda, koji su ukopani 60 centimetara u zemlju. Redovi su razmaknuti 1 metar, a razmak između stupova u redu jest 2 metra. Poprečne letve, pričvršćene čavlima za stupove, nose mrežu za perad, položenu ravno, na visini od 45 i 80 centimetara iznad tla. Na tim visinama, prema Leovim testovima, javljaju se najveći 161

Richard V. Clemence

tereti koje okviri trebaju nositi. Sadnice rajčica stavljaju se u tlo čim se ono u proljeće zagrije, razmaknute 60 centimetara u oba smjera ispod donje razine mreže. Razvijajući se, biljke rastu okomito kroz mrežu rađajući najveće količine plodova upravo iznad žičanih držača. Kako razmak između biljaka i rubova mreže iznosi oko tridesetak centimetara, vrlo malo plodova visi preko ruba. Leo ima u svom vrtu vrlo bogato, organsko tlo i otkrio je da njegovo povrće bolje uspijeva ako se svake godine stavlja na iste, posebno odabrane, lokacije nego ako se rotira. Zato isti okvir upotrebljava već godinama. Mnoge drvene dijelove zamijenio je metalnima, što je mnogo lakše nego svake godine graditi novi okvir, koji mora biti dovoljno jak da izdrži teret od nekoliko stotina kilograma stabljika i plodova.

KAKO EKONOMIST VIDI STOUT-SUSTAV Nijedan sustav vrtlarstva ne može biti jednako prikladan za sve vrtlare, pa to vrijedi i za sustav Stout. Shvaćena kao metoda proizvodnje, svaka vrtlarska tehnika može biti predmet ekonomske analize. Pokušajmo primijeniti takvu analizu na sustav Stout i vidjeti kakvi su njegovi dosezi i ograničenja. Čineći to, moramo biti svjesni da se činjenice koje analiziramo, makar su prema mom sadašnjem znanju istinite, mogu promijeniti u budućnoisti, a moguće je da ni sada nisu sasvim precizne, što znači da će r e z u l t a t i možda zahtijevati modifikaciju. Budući da je sustav Stout samo poseban tip organskog vrtlarstva, njegove očite prednosti nad kemijskim tehnikama jesu prednosti prirodnih tehnika općenito i ne treba ih popisivati. Ekonomska analiza zahtijeva bavljenje prihodima i izdacima u proizvodnji hrane (cvijeće isključujem zbog vlastitog neznanja), sustavom Stout u usporedbi s drugim, dulje 162

V r t t>ez m o t i k e

poznatim, organskim metodama.

Prihodi U povijesti izdaci prethode prihodima, ali ovdje smo obrnuli redoslijed da bismo brže prešli preko tog pitanja. Ništa u mom iskustvu sa sustavom Stout, niti u iskustvu bilo kojeg vrtlara kojeg poznajem, ne upućuje na to da su urodi veći niti da je hrana kvalitetnija od one dobivene bilo kojom drugom organskom metodom. Moramo primijetiti da ni Ruth Stout nikad nije ustvrdila tako nešto, unatoč činjenici što mnogi ljudi misle da jest. Koji su posjetili njen vrt, znaju bolje jer je točno preko puta njenog vrta jedan veći organski posjed, čiji se izgled može usporediti s vrtovima Versailiesa, samo što se tamo osim u k r a s n o g b i l j a u z g a j a i hrana. Učinak je uistinp tako veličanstven kao da se hoće odvratiti pažnja od proučavanja stanja jestivog bilja. No, ako se pobliže promotri, vidi se da je ono identično kao i bilje istih sorti koje, poluskriveno sijenom, raste u Ruthinom vrtu. M o ž e se činiti da stroga ekonomska analiza ovim navodima ne otkriva nikakvu razliku između sustava Stout i konvencionalnijih organskih metoda glede prihoda. No ipak nije tako. Suprotno popularnom vjerovanju, izgled vrta spada u prihode iz očišta ekonomske znanosti, a vrt koji je organiziran po sustavu Stout nije lijep nikome osim vrtlarima koji se tim sustavom bave.

Izdaci U skladu s iskonskom ekonomskom tradicijom, izdatke možemo svrstati u tri k a t e g o r i j e : zemlja, rad i kapital. Pokušajmo ih razmotriti, prikladnijim redoslijedom: 163

Richard V. Clemence

1. Žemlja, u smislu koji nas zanima, znači svako mjesto na kojem je vrtlarstvo moguće. Kako je sustav Stout vrsta organskog vrtlarstva, morao bi biti moguć svugdje gdje je moguće takvo vjrtlarstvo, i to je, vjerujem, istina. Poznavao sam nekoliko vrtlara koji su u početku imali poteškoća u primjeni sustava Stout na tvrdom, glinovitom tlu. Neki su se odmah vratili alatu za prekopavanje. Ali drugi su otkrili da trajna stelja počinje djelovati nakon prve godine - i što dalje, to bolje. Primijetit ćemo, međutim, da stara izreka kako je najbolje vrijeme da se počne s vrtom - lani, naročito vrijedi za sustav Stout i da se najbolji rezultati ne mogu očekivati prije treće godine, ako je stelja stavljena malo prije prve sjetve. A k o stelja nije bila stavljena prethodne godine, najbolje ju je stasiti kad se bilje u vrtu koji je obrađivan uobičajenom metodom već razvilo, dakle tijekom ljeta. Tlo koje je previše kamenito za prekopavanje može se pretvoriti u dobar vrt korištenjem sustava Stout, a to vrijedi i za kosine koje su toliko strme da im prijeti opasnost od erozije i ispiranja ako nisu načinjene terase. 2. Kapital u vidu alata i opreme u sustavu Stout sveden je na jedva nešto više od motike i vila, za razliku od bitno većih zahtjeva drugih metoda. No iskusni će vrtlari shvatiti da je realni minimum kapitala za bilo koju vrstu organskog poljodjelstva ravan nuli i da sav posao može biti obavljen golim rukama, Iznad nulte razine uloženi kapital varira, grubo rečeno, ovisno o veličini vrta, ali pravi čimbenici kontrole zapravo su ukus i interes vrtlara. Malo je onih koji tijekom g o d i n a hisu nabavili inventar koji r i j e t k o - ako ikad u p o t r e b l j a v a j u . Mnogi nabave moćnu mehanizaciju koja daleko nadilazi stvarne potrebe. Činjenica je da skoro svi vrtlari u ž i v a j u u p o s j e d o v a n j u dobre opreme. Ona može znatno doprinijeti zadovoljstvu koje proizlazi iz bavljenja vrtlarstvom, a budući da je tome tako, ona je dio vrtlarske ekonomije. Mislim da se s pravom može ječi da sustav Stout stavlja 164

Vrt tjez motike

ljude pred mnogo manje iskušenje nego druge metode da ulože kapital u opremu. Koliko je ta prednost značajna, ovisi o pojedincu. 3. Rad, u obliku vrtlarovog vremena i energije, najvažnija je vrsta izdatka za većinu nas. Naslovi tekstova Ruth Stout "Kako imati zeleni palac bez bolnih leđa" i "Vrtlarstvo bez motike" - upućuju na to da se načelne prednosti sustava Stout odnose na te izdatke. Trajna stelja, koja se sastoji uglavnom od sijena, traži jedva nešto više rada nego što ga zahtijeva stavljanje uobičajene ljetne stelje. Ali, osim što osigurava kontrolu korova i čuvanje vlage, te ima i druge prednosti koje pruža ljetna stelja, sustav Stout, jednom uspostavljen, pretvara v r t l a r o v rad o k o p r e k o p a v a n j a , kultivacije i gnojenja u prirodne procese. Sama. ta činjenica već je dovoljna da se ta metoda preporuča onima koji žele da njihov rad u vrtu bude što sličniji radu Prirode. Za njih naša ekonomska analiza ovdje završava jer već znamo kakvu odluku trebaju donijeti. Oko ostalih još se moramo potruditi.

Sumiranje rezultata Prije nego što upotpunimo svoju ekonomsku analizu, bilo bi dobro da sumiramo glavne točke na kojima temeljimo svoje zaključke. 1. U pogledu prihoda sustav Stout nema značajnih prednosti pred ostalim vrstama organskog vrtlarstva. Vrtlari kojima je važno da njihov vrt liči na park, zaključit će da je sustav Stout inferioran u estetskom smislu. 2. U pogledu izdataka sustav Stout pokazuje male prednosti u vezi sa zemljom i praktično nikakve u vezi s kapitalom. Njegova najveća prednost tiče se rada, definiranog kao kombinacija vremena i intenziteta napora. Da bismo shvatili kako se određuje vrijednost izdataka 165

Richard V. Clemence

rada, moramo primijeniti e k o n o m s k o načelo druge mogućnosti. Prema tom načelu, prava cijena bilo kojeg rada odgovara najboljoj varijanti od koje se zbog tog rada mora odustati. Tako prava cijena čitanja ovih redova odgovara najvećoj koristi koju bi čitatelj stekao da je nekako drukčije utrošio vrijeme i energiju. Svjestan sam toga da me upotreba ovog primjera može stajati gubitka nekih čitatelja, koji bi še mogli sjetiti da moraju i važnije poslove obaviti. No taj će rizik poslužiti tome da se naglasi da samo osoba koja je najizravnije zainteresirana (u našem slučaju vrtlar) može precizno odrediti realnu cijenu bilo čega čime se bavi (ovdje su to izdaci rada) vlastitim promišljanjem.

Zaključci Nijedan ekonomist ne može odrediti pravu cijenu izdataka rada nikome osim samome sebi. Logično je, međutim, da će cijena tih izdataka za svakoga biti obratno proporcionalna broju njegovih mogućnosti. Tako vrtlari s najmanje vremena i energije moraju svakom utrošenom satu pridodati veću vrijednost od onih k o j i raspolažu s v i š e toga. Primjena tog ekonomskog načela na sustav Stout omogućit će nam da načinimo grubu klasifikaciju vrtlara prema vjerojatnim sklonostima: 1. U prvu skupinu možemo smjestiti vrtlare, i one koji bi to htjeli biti, kojima izdaci rada predstavljaju najvišu vrijednost. Podnaslov teksta "Vrtlarstvo bez motike" jest "za starije, zaposlene i lijene", i to pokriva većinu takvih. Ima mnogo potencijalnih vrtlara koji ne mogu ih ne žele odvojiti dovoljno izdataka rada od ostalih svrha za bavljenje vrtlarstvom po nekoj drugoj metodi. Za njih vrijedi: ili sustav Stout ih ništa. 2. Ljudi koji raspolažu s više vremena i energije pridat će 166

V r t tjez m o t i k e

manju vrijednost svojim izdacima rada i zato bi ih više mogao zanimati izgled vrta i slični čimbenici nego oni iz prve grupe. Što su im vrtovi veći, to će im sustav Stout - ili kombinacija tog sustava s drugim metodama - biti prihvatljiviji, jer su i njihovi izdaci rada napokon ograničeni. 3. Mladima, bezbrižnima i energičnima izdaci rada najmanje su vrijedni i sustav Stout ne će ih privlačiti, osim ako se radi o velikim područjima. Kako sam ja star i zaposlen, a možda čak i lijen, da i ne spominjem da sam ekonomist po profesiji, sa svojim izdacima rada baratam tako da nastojim dobiti maksimalne prihode iz svega što upotrijebim. No svjestan sam da postoji veliki broj inače razumnih ljudi kojima fizički rad sam po sebi predstavlja zadovoljstvo. Oni bi možda radije krenuli u pravljenje terasa na kosini koja je već pretvorena u vrt sustavom Stout. Na k r a j u možemo zaključiti da ekonomska analiza pokazuje da je sustav Stout ograničeno privlačan zei neke tipove vrtlara, a neke druge snažno privlači. Koji je tip brojniji, pokazat će se tek kad tehnike "bez rada" postanu šire poznate. U međuvremenu sa sigurnošću možemo reći da najveća Vrijednost tog sustava leži u tome što približava organsko vrtlarstvo velikom broju potencijalnih vrtlara, koji se inače ne bi uopće bavili vrtlarstvom.

167