Voltaire - Candide Ili Optimizam

VOLTAIRE Candide ili Optimizam Candide ili Optimizam je filozofski roman koji je njegov autor Voltaire objavio 1759. godine u Ženevi. Samo mjesec dana nakon izdanja bio je zabranjen od gradskog vijeća, ali uskoro se u Parizu i u ponekim europskim gradovima pojavljuju primjerci romana. Knjiga je postigla veliki uspjeh i popularnost među čitateljima, no bila je nebrojeno puta i napadana. Za vrijeme Voltaireova života izašlo je čak 40 izdanja. Voltaire je na optužbe odgovarao tako da je govorio da on to djetinjasto djelo nije napisao. Što se tiče radnje možemo primijetiti da autor puno pažnje nije posvetio niti karakterizaciji likova niti čvrstoj povezanosti radnje. Razlog tomu je zasigurno taj da Voltaire nije htio da njegove likove gledamo kao prave, realne ljude jer time bismo se i sažalili nad njihovom sudbinom, a i do izražaja ne bi došao niti šaljivi ton koji se proteže kroz cijelo djelo. Šaljivost autor postiže upotrebom filozofskih pojmova, povezivanjem nespojivih pojava i ideja, paradoksima te ironičnim ponavljanjem kako Candide bez obzira na sve životne nedaće i dalje ima savršen i najbolji mogući život. Ovaj roman satira je na račun Leibnizove filozofije kako je život kojeg živimo najbolji od svih mogućih života. Tu teoriju autor nigdje u djelu ne osporava već svom liku pridaje toliko patnje da ta životna filozofija zvuči gotovo groteskno. Voltaire je kritizirao i rat, nasilje, ljudsku glupost, vjersku netoleranciju i još mnogo toga. Na kraju možemo zaključiti da Voltaire nije zagovarao pesimizam. On je samo držao do toga da čovjek ako već živi u najboljem od svih mogućih svjetova, mora nešto činiti i da taj svijet unaprijedi. To je vjerojatno i smisao posljednjih Candidovih riječi da svatko mora uzgajati svoj vrt. Kratak sadržaj Candide je pristojan, drag i pametan mladić, no pomalo naivan. Candidus latinski znači nevin, čist, naivan. Život provodi u Vestfaliji, u Njemačkoj, a živi u dvorcu koje je vlasništvo baruna Thunder-tentronckha. U dvorcu osim baruna živi još barunica, njihova djeca te Pangloss – dvorski učitelj. Učitelj Pangloss živio je u skladu s Leibnizovom doktrinom. On vjeruje kako je na kraju sve dobro u najboljem od svih svjetova. Candide se složio s ovom doktrinom i nije imao nikakvih prigovora. Jednoga dana Candide je pokušao poljubiti Cunegondu, lijepu kći baruna te je iz tog razloga bio protjeran iz dvorca. Tada je započelo novo razdoblje u njegovom životu. On je krenuo u svijet, lutao je i tako otkrio koliko se gluposti, patnje i zla nalazi u svijetu. Candide je bio na prijevaru unovačen u vojsku Bugarske koja se u to vrijeme borila protiv Abara. Jedva se izvukao iz tog rata živ, a bio je zgrožen velikim ratnim strahotama. Pobjegao je u Nizozemsku gdje je odmah pri dolasku susreo jednog bijednog prosjaka za kojeg je utvrdio da se radi o Panglossu. On mu je tada ispričao da su Bugari sravnili barunov dvorac te da su ubili njegovu kćer Cunegondu. Ipak, Pangloss je tvrdio da se i dalje radi o najboljem od svih mogućih svjetova i da stvari teku najboljim tijekom. Nakon toga Candide i Pangloss se zajedno upute u Portugal, u grad Lisabon. Tamo su stigli u trenutku kada je grad zadesio snažan potres koji je uništio grad. Zbog nekih svojih izjava bili su obojica uhićeni od inkvizicije. Pangloss je bio obješen, a Candida su išibali do krvi. Kako je bio jako ranjen, za njegovu skrb je bila zadužena jedna žena koja ga je odvela do Cunegonde. Ona mu je ispričala svoju životnu priču punu užasa, a na kraju mu spomene i da je sada ljubavnica čak dvojice muškaraca. Bila je riječ o jednom židovskom bankaru i o Velikom inkvizitoru. Candide obojicu ubije te bježi u društvu Cunegonde u Buenos Aires. U tom gradu se španjolski guverner zaljubi u Cunegondu, a Candide je prisiljen bježati u Paragvaj koji je pod vlašću jezuita. Gostoprimstvo mu je tamo ponudio jedan svećenik – pukovnik za kojeg se ispostavilo da je Cunegondin brat. Iako su obojica bili sretni što se vidi, sreća nije trajala dugo. Candide je priopćio Cunegondinom bratu da se želi vjenčati s njegovom sestrom, na što ovaj poludi od bijesa. Napadne ga i dođe do dvoboja u kojem Candide mačem probode svećenika – Cunegondina brata. Candide bježi sa slugom Cacambom te stignu u zemlju ljudoždera. Spase se od kipućeg lonca samo zbog Cacambove prisebnosti. Putuje dalje i dolaze u Eldorado. Eldorado je mitska zemlja gdje se na svakom koraku nalazi zlato i drago kamenje. Ljudi koji tamo žive su plemeniti, mudri i religiozni pa im zato ne trebaju ni crkva ni sudnica, a ni zatvor. Standard života je visok, a država pomaže umjetnosti i znanosti. Ipak Candide se ne može dugo zadržati tamo jer ne može živjeti bez Cunegonde. Prikupe velike količine dijamanata i zlata te napuste Eldorado. Nakon toga Candide je poslao svog vjernog slugu u Buenos Aires kako bi od guvernera zatražio Cunegondino oslobođenje, a on se odluči ukrcati na brod za Europu. Društvo mu je putem pravio stari znanstvenik Martin čiji su pogledi na svijet bili iznimno pesimistični, sasvim suprotni od pogleda na svijet koji je naučio od Ponglossa. Tijekom plovidbe njihove teme vrtjele su se oko slobodne volje, porocima, sudbini, dobru i zlu te o vrlinama. Candide je stigao u Pariz čiji je društveni život u potpunosti upoznao, a nakon toga uputio se u Veneciju. Tamo je sreo bogatog Pococurantea koji iako je bogat ne uživa u životu, a nakon njega sreo je i šest kraljeva koji su izgubili prijestolje. Candide je bio sve uvjereniji kako nitko u svijetu ne može pobjeći od nesretnog

1

usuda, jedino su toga oslobođeni ljudi u Eldoradu. Martin i Candide odlaze u Carigrad i tamo su sreli Panglossa, Cacamba, Cunegondu i njezina brata. Cunegonda je sada stara i ružna, ali Candidu to nije bitno, on se ipak oženi njome. Svi zajedno sreću i mir nađu na malom posjedu što ga je kupio Candide novcem koji mu je ostao od blaga iz Eldorada. Učitelj Pangloss je i dalje ostao pri svojem poimanju života, a Candida to više ne zanima. Roman je završio njegovim riječima o potrebi da trebamo uzgajati svoj vrt. Vrsta djela: roman Likovi: Candide, Pangloss, Cunegonda i njezin brat, Cacamba, Martin… Analiza likova Candide – iskren, naivan i neiskvaren mladić. Život ga nije mazio te je njegovu većinu proveo lutajući svijetom. Živio je po principu da je ovaj život koji ima najbolje što mu se moglo dogoditi. Na kraju je zaključio da to nije istina i da svatko mora život unapređivati. Bio je zaljubljenu Cunegondu koju je znao još iz mladosti. Vjenčao se s njom kada je već bila stara i ružna, no njemu to nije nimalo smetalo jer ju je volio. Bilješka o autoru Voltaire je francuski filozof i književnik koji je obilježio razdoblje prosvjetiteljstva. Rodio se 1694. godine u Parizu. Njegovo pravo ime je Francois-Marie Arouetle Jeune, a ovim skraćenim imenom počeo se služiti 1718. godine kada je njegova tragedija “Edip” postigla veliki uspjeh. Školovanje je započeo u isusovačkoj školi, a nakon toga je studirao pravo. U svojim dvadesetim godinama bio je zagovornik slobodnog izražavanja misli pa je krećući se po aristokratskim salonima Pariza sastavljao epigrame zbog kojih je 1717. godine završio u zatvoru. Nakon sukoba s vitezom Rohanom završava njegovo razdoblje dobrih odnosa s dvorom pa napušta Francusku 1726. godine i odlazi u Englesku u kojoj je boravio tri godine. Engleska je za njega značila prekretnicu u životu. Sprijateljio se brojnim uglednicima te zemlje. Svoje iskustvo i stečena znanja za vrijeme boravka u Engleskoj predočio je u “Filozofskim ili engleskim pismima”. Knjiga je izašla 1733. godine u Engleskoj, a godinu dana kasnije i u Francuskoj. No Pariški parlament proglašava njegovo djelo neprihvaćenim i nedostojnim religije i vlasti te tako Voltaire postoje jednim od autora čija djela nisu bila rado viđena i čitana. 1728. godine objavio je nacionalni spjev “Henerijadu”, a 1731. godine historiografski ogled “Povijest Karla XII”. Objavio je i par Shakespeareovih nadahnutih tragedija od kojih je najviše zapažena “Zaira”. Malo nakon toga ponovo napušta Pariz i odlazi u Cirey gdje se smjestio na imanju prijateljice markize du Chatelet. Vrijeme provedeno na imanje za njega je bilo najplodonosnije što se tiče njegova stvaralaštva. Naime, njegova domaćica bila je velika poznavateljica prirodnih znanosti, matematike, stranih i klasičnih jezika što je ostavilo i veliki trag i na njega. 1738. godine objavio je “Elemente Newtonove filozofije” u kojoj je obrazložio Newtonove zamisli. Sredinom 40-ih godina kada je postao slavan i čitan, vratio se u Pariz gdje je postao dvorski pjesnik i povjesničar kralja Luja XV. Primljen je u Akademiju te malo nakon toga objavljuje “Zadig” te libreto za operu “Princeza od Navare”. Za cijelo to vrijeme teško se suzdržavao satiričkih pošalica koje je ovoga puta uputio kraljevoj ljubavnici markizi de Pompadour. Nakon toga ponovo je završio u progonstvu gdje prihvaća poziva Fridrika II, pruskog vladara te postaje njegov savjetnik i prijatelj. 1751. godine u Berlinu objavljuje značajnu povijesnu studiju “Stoljeće Ljudevita XIV., a godinu dana kasnije izlazi pripovijest “Micromegas”. Nakon tri godine stigao je i kraj prijateljstva s kraljem Fridrikom, a nakon toga se Voltaire kratko nastanjuje u Ženevi da bi se konačno smirio u Ferneyu, svom imanju koje se nalazilo na granici Francuske i Švicarske. Pedesete i šezdesete bile su za njega književni najjače godine. Tada je objavio svoja najpoznatija djela: “Poemu o nesreći u Lisabonu”, “Raspravu o snošljivosti”, “Ogled o običajima i duhu narodu”, “Filozofski rječnik”, “Naivko” i “O strahovitoj opasnosti čitanja”. 1778. godine vratio se u Pariz gdje je i umro 30. svibnja te iste godine. Autor: M.L.

IZVOR: http://www.lektire.hr/candide-ili-optimizam/

VOLTAIRE Candide ili Optimizam Objavljeno: 01.01.2013. Kategorije: Lektire C, Č, Ć Komentiraj

2

Pristojan i pametan, ali naivan mladić Candide (što u prijevodu znači čist, nevin, naivan) živi u Njemačkoj, u Vestfaliji, u dvorcu baruna Thunder-ten-tronckha u kojem žive i barun, barunica, njihova djeca te dvorski učitelj Pangloss.Učitelj Pangloss je vjeran Leibnizovoj doktorini i vjeruje kako je sve dobro u najboljem od svih mogućih svjetova. Tako i Candide prihvaća tu doktorinu bez prigovora. Međutim, jednoga dana Candide bude protjeran iz dvorca jer pokuša poljubiti barunovu kćer Cunegondu. Na taj način počinju njegova lutanja i otkrivenja koliko je zla, patnje i ljudske gluposti prisutno u svakodnevnom životu i svijetu. Nedugo zatim Candida unovače na prijevaru u bugarsku vojsku, koja je bila u ratu s Abarima. Candide jedva izvuče živu glavu i pobjegne u Nizozemsku, sav zgrožen ratnim strahotama kojima je bio nazočan. U Nizozemskoj sretne bijednog prosjaka i veoma se iznenadi kada shvati da je to njegov stari učitelj Pangloss. Ovaj mu ispriča da su Bugari razorili barunov dvorac i da su ubili Cunegondu i njezinu obitelj. Unatoč svemu što je doživio, stari Pangloss i dalje tvrdi da je to najbolji od svih mogućih svjetova i da je sve baš onako kako i treba biti. Strahoviti potres uništi grad Lisabon, taman kada su Candide i Pangloss stigli u Portugal. Zbog svojih izjava, budu uhićeni od inkvizicije: Panglossa objese, a Candida krvnički išibaju. Zatim ga liječi nepoznata žena koja ga naposlijetku odvede do Cunegonde. Ona mu ispriča sve o užasima kroz koje je prošla i o svom trenutnom stanju. Da je u vezi sa dvojicom muškaraca – židovskog bankara i Velikog inkvizitora osobno. Candide ih igrom slučaja obojicu ubije i bježi s Cunegondom u Buenos Aries. Tamo se u prelijepu Cunegonde zaljubi španjolski guverner. Candide nedugo zatim bježi u Paragvaj, kojim upravljaju jezuiti. Svećenik – pukovnik koji mu pruža gostoprimstvo je zapravo Cunegondin brat kojeg kad Candide otkrije da se želi vjenčati sa Cunegondom u dvoboju probode mačem jer se ovaj usprotivio. Opet bježeći, ovaj put sa slugom Cacambom, dolazi u zemlju ljudoždera gdje ih Cacambova prisebnost spasi od sigurne smrti. Potom završe u mitskoj zemlji Eldorado, gdje se zlato i drago kamenje mogu naći na svakom koraku. Nemaju ni sud ni zatvor ni crkvu jer su svi ljudi plemeniti, dobri, mudri i istinski religiozni. Životni je standard vrlo visok a država podupire znanost i umjetnost. On ubrzo napušta Eldorado jer ga vuče ljubav prema Cunegondi. Natovari se zlatom i dragim kamenjem, dijamantima i zlatom te napuste Eldorado. Candide se ukrca na brod za Europu, a Cacamba pošalje u Buenos Aries da ishodi od guvernera da pusti Cungondu na slobodu. Stari znanstvenik Martin mu čini društvo. Martin ima pesimistički pogled na svijet koji u potpunosti odudara od onoga čemu je Candida učio Pangloss. Raspravljaju o dobru i zlu tijekom cijele plovidbe. Candide stiže u Veneciju, gdje najprije sreće bogatog Pococurantea koji unatoč neprocjenjivom bogatstvu ni u čemu ne uživa, a potom i 6 kraljeva koji su ostali bez prijestolja. Candide je svojim najnovijim poznanstvima i iskustvima sve uvjereniji da nitko ne može izbjeći nesretnom usudu, bez obzira koliko moćan ili bogat bio. Martin i Candide stignu u Carigrad i tamo nađu i Cunegondu, njezina brata, Cacamba i učitelja Panglossa. Cunegonda je ostarjela, ali se Candide unatoč tome oženi njome. Candide kupi mali posjed na kojem se svi smire. Candida više ne zanimaju lajbnikovske ideje pri kojima i dalje učitelj Pangloss ostaje. Riječima o potrebi “da uzgajamo svoj vrt” završava roman. Mjesto radnje: Njemačka, Vestfalija u dvorcu baruna Thunder-ten-tronckha Vrijeme radnje: 18.stoljeće. Tema romana Voltaire svom junaku Candidu ”podaruje” toliko patnje i bola kroz njegova putovanja i kroz njegov život da Leibnizova fraza kako je ovo ”najbolji od svih mogućih svjetova”(svijet u kojem trenutno živimo) jednostavno zvuči groteskno. Voltaire na taj način nije propovijedao pesimizam, već smatra da čovjek ako već ne živi u najboljem svijetu od svih mogućih svjetova, treba pustiti teoriju na miru i posvetiti se realnosti i radu, kako bi svijet u kojem stvarno živi poboljšao i unaprijedio. Struktura romana Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule u romanu niti produbljenijoj karakterizaciji likova. Voltairove likove romana nije moguće prikazati kao realne likove-jer bi nam tada njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne i taj šaljivi ton koji se provlači kroz cijeli roman bi nam bio neumjesan. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike su se našlli i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Zaključak Čovjek živi u vrlo okrutnom svijetu i vrlo, vrlo okrutnoj okolini – ali takav prostor ne mora nužno biti i čovjekova jedina mogućnost. Ovaj roman nam govori o tome da ako se poboljšamo kao pojedinac – možemo dosta doprinjeti svom životu, a tako i unijeti u svoju okolinu dobrotu i raznolikost, unatoč tome što je zlo svuda oko nas. Svatko bi trebao uzgajati svoj vrt – tj.urediti svoj život da bude lijep, dobar, poseban, koristan… Bilješka o piscu Voltaire (1694.-1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Prvim imenom Francois.Marie-Arouet, rođen je 21.studenog u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je Isusovačku gimnaziju, Studirao pravo, studij nije završio već

3

se ubrzo posvetio književnoj karijeri. Zatvoren je u tvrđavu Bastilju zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, gdje ostaje zatočen godinu dana. Tragedija Edip je nastala u tih godinu dana, koja će mu donjet veliku popularnost kao i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18.st. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no ponovo dospijeva u Bastilju zbog svađe s vitezom Rohanom. 1726. odlazi u Englesku gdje ostaje 3 godine, boravak u Londonu predstavlja Voltaireovu prekretnicu u životu. Rečeno je da je Voltaire napustio francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof. Mogao je slobodno govoriti, naučio je novi jezik, novu literaturu… potpuno se preporodio. Da bi izbjegao uhićenje zbog djela Filozofska pisma ili engleska pisma koje je Pariški parlament proglasio skandaloznim i javno spalio, Voltaire odlazi kod prijateljice u Cirey na njeno imanje. Ostaje tamo 10 godina i to mu je bilo najplodonosnije i najsretnije razdoblje njegova života. Ostatak života provodi na imanju Ferney koje je kupio na švicarsko-francuskoj granici. Godine 1778. vraća se u Pariz gdje ubrzo umire. Što je prosvjetiteljstvo? Nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ostat će zauvijek najbolji primjer za borbu europskog čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres i za svoju duhovnu i političku slobodu. On je pravi vođa i organizator prosvjetiteljskog pokreta. IZVOR: http://www.savjetnica.com/lektira-candide-ili-optimizam-voltaire/ VOLTAIRE (1694.-1776.) Francuski književnik, povjesničar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Voltaire, prvim imenom Francois-Marie-Arouet, rođen je 21. Studenog 1694. U Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717 u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717 do 1726 slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726 odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da budeuhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkogsustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744 vraća se Voltaire u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV, ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778 vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire. "U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu." "Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao

4

epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovjetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka." "Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veeliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to , da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge." "Ono što Voltaireovim pripovjetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao." Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jedne jedine osobe koju autor smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovjedanja su samee katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Prestissimo na bi bio na svom mjestu ni u posmrtnom maršu, ni u misi Requiem, ali baš prestissimo ili allegretto najmiliji su Voltaireovi oblici. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovjedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je , prema tome, neskladna. Faguet prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…" VOLTAIREOVI AFORIZMI: Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge. Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat. Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima. Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima. ANEGDOTA O VOLTAIREU: Kada su 1734 godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju. FILOZOFSKI ROMAN: Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotov čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovjedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato, da bi s više slobode izrazio ideje, koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim. CANDIDE ILI OPTIMIZAM - filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Voltaire je svoj roman objavio 1759 godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.

5

"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a neebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois) Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova". Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svaatko treba uzgajati svoj vrt. Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mlaadenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literaturaa ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga. "Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu. Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bbolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad. Bilješke uz čitanje:

POGLAVLJE PRVO: CANDIDE, od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenjau naivan, nevin. U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena. BARUN, BARUNICA & OBITELJ: Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.

6

Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svenu je izgledao dostojan svoga oca. PANGLOSS: Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica. -Dokazano je- govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imami naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reĆi, da je sve najbolje. LUBAV CANDIDA I CUNEGONDE: Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu. POGLAVLJE DRUGO: AFORIZAM: Ljudi su stvoreni samo zato, da pomažu jedni drugima. Bugari su ga oteli, i vježbali ga za rat: Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuće, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo. POGLAVLJE ŠESTO: NAROD ŽIVI U STRAHU OD INKVIZICIJE: Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci tezemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva, da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe. CANDIDE SUMNJA DA JE OVO NAJBOLJI SVIJET: Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još nekaka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh? IZVOR: option=com_content&task=view&id=776&Itemid=75

http://www.moje-instrukcije.com/index.php?

7