Vojno politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije

FILOZOFSKI FAKULTET IVANA LUČIĆA 3 10000 ZAGREB

VOJNO – POLITIČKA ORGANIZACIJA ČETNIKA U LICI DO KAPITULACIJE ITALIJE

MENTOR:

POSTDIPLOMANT:

Dr. sci. IVO GOLDSTEIN

KREŠIMIR MATIJEVIĆ ZAGREB, studeni 2006

U dosadašnjoj historiografiji isticala se jedino uloga KP u podizanju i organiziranju ustanka na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, dok se je četnička komponenta u ustanku koji je na području Hrvatske izbio u Srbu krajem srpnja 1941. godine najčešće negirala ili minimalizirala. Već na samom početku postojanja NDH, u svibnju 1941. godine javljaju se prijedlozi velikosrpskih političara o amputaciji sjeverne Dalmacije i južne Like u korist Italije i uspostave srpske autonomije u tim krajevima. Takav zahtjev da se sjeverna Dalmacija i Lika sjedine s anektiranim dijelom Dalmacije ističe već početkom svibnja 1941. godine u ulozi vođe pokreta «Srbi na okup» bivši senator iz Knina Niko Novaković–Longo «u ime 100 hiljada Srba Dalmacije i Like». Na ovom programu započinje i promidžba u Lici gdje se organizira centar u Srbu na čelu s bivšim trgovcem i poslanikom JRZ Stevom Rađenovićem kojem se priključuju i predstavnici JRZ i iz drugih kotareva Like. Istovremeno sa ovim delegacijama iste ili slične zahtjeve postavljaju i predstavnici lapačkog i otočkog kotara. Ovi zahtjevi raznih srpskih delegacija i vremenski i sadržajno podudaraju se sa sličnim zahtjevima u Bosni i Hercegovini. U travanjskim i svibanjskim uhićenjima uhićen je veći broj pripadnika predratnih četničkih udruženja u Lici naročito u kotaru Gračac i na Plitvicama, dobrim dijelom uništena je i sokolska organizacija. Razbijene su i obezglavljene mjesne organizacije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka JRZ i JNS. Nakon Rimskih sporazuma jedan dio građanskih srpskih političara i uglednijih Srba zajedno s porodicama ponekad i na nagovor Talijana emigrira u Dalmaciju gdje se formiraju izbjeglički logori u Kistanju i Benkovcu te Obrovcu koji Talijani, iako je Rimskim sporazumima pripao NDH, nisu željeli prepustiti NDH. Ove grupe neposredno nakon emigriranja započinju na okupljanju Srba za borbu protiv Hrvata insistirajući i dalje na okupaciji Kninske krajine i Like kao prvog koraka u izvršenju svog političkog plana. Sada za razliku od svibanjske akcije organiziraju organizacije kojima na čelu stoje i dalje građanski političari inicijatori svibanjskih delegacija, a postepeno se uključuju i izbijaju u prvi plan predratni pripadnici četničkih udruženja koji su se od travanjskih i svibanjskih uhićenja sklonili na okupirani teritorij Dalmacije. Te organizacije djeluju u većini dalmatinskih gradova kao odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, a prvi i uskoro i glavni centar njihova okupljanja postaje Split. Po svojoj aktivnosti i značaju značajni su takvi centri u Kistanju (oko 300 aktivnih muškaraca), Benkovcu i Obrovcu (oko 200 2

aktivnih muškaraca) čijoj djelatnosti glavna financijska sredstva i smjernice za rad daje talijanska vojno-obavještajna služba OVRA.1 Za razvoj četništva u Lici po broju i organizaciji posebno je važan logor u Kistanju gdje među izbjeglicama iz Like postupno jača utjecaj zastupnika JRZ iz Srba Steve Rađenovića koji povremeno šalje svoje ljude u izvidnicu preko granice i povezuje se sa istomišljenicima u selima lapačkog i gračačkog kotara. Već sredinom srpnja u tim izbjegličkim organizacijama prevladavaju velikosrpske i četničke snage i oni sve više postaju organizacije četničkog pokreta s pretenzijama jedinog legitimnog nosioca političkog i društvenog života Srba u južnoj Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni. Drugi četnički centar osim Splita, koji utječe na razvoj četništva u Lici, nastaje na Sušaku, gdje se okupljaju izbjegli trgovci i činovnici iz Gorskog Kotara, Korduna i zapadne Like. Ovaj centar organizira grupa predstavnika JRZ Đuro Vukelić, svećenik iz Drežnice i Špire Jokića, veletrgovca sa Sušaka. Ova grupa vrlo dugo nije uspjela ostvariti neki organizacijski oblik, a niti uspostaviti kontakt sa glavnim centrom u Splitu, ali se preko četnika u Plašćanskoj dolini povezuje sa četnicima u Gackoj dolini i tako utječe na njihovu organizaciju. Veći broj kasnijih četničkih vođa u južnoj Lici kao i na Tromeđi (Mane Rokvić, Brane Bogunović, Momčilo Đujić) uključen je u pripremu ustanka i samo njegovo vođenje prvih mjeseci dok nije došlo do razlaza ustanika predvođenih komunistima i srpskih nacionalista. Tako se već polovicom srpnja dio izbjeglica, većinom iz Zrmanje i Srba vraća u Liku. Ustanak čiji je prvenstveni cilj bio rušenje Nezavisne Države Hrvatske, imao je od samog početka dva pravca. Jedan četnički velikosrpski i drugi partizanski narodnooslobodilački predvođen komunistima. Taj primarni cilj u krajevima jugoistočne Like postignut je odmah po izbijanju ustanka već krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. godine kada je sva uprava NDH potpuno uništena u cijelom kotaru Donji Lapac i u većem dijelu kotara Gračac (zadržala se još neko vrijeme jedino općina Lovinac). U to prvo vrijeme sve do veljače 1942. godine četnici i njihove postrojbe sastavni su dio cjelokupne ustaničke mase, uključujući i onu predvođenu komunistima. Četnici odmah uz rušenje vlasti NDH ističu za svoj cilj uništenje hrvatskog stanovništva u tim po njima srpskim krajevima. Budući da ostvarenje četničkih ciljeva nije bilo nužno usmjereno protiv okupatora dolazi uskoro do suradnje četnika s Talijanima. Zato već od rujna 1941. godine započinje proces diferencijacije 1

Stanisavljević Đuro: Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine; Historija XX veka, Beograd 1963. godine

3

među ustanicima na one koje predvodi KPH i koji se od tog vremena počinju nazivati partizanima i one koje predvode velikosrpski ideolozi i koji se nazivaju četnicima. U samom početku četnički ustanički pokret u Lici nije bio obuhvaćen četničkom organizacijom Draže Mihajlovića, ali već početkom rujna 1941. godine počinju preko Knina stizati njegovi delegati da bi preuzeli zapovjedništvo ili barem kontrolu nad četnicima Like. ČETNIČKI POKRET U JUGOISTOČNOJ LICI Proglašenjem NDH već krajem svibnja velikosrpski orijentirani pojedinci iz kotara Donji Lapac Jovo Keča – trgovac iz Srba, Pajica Omčikus – trgovac iz Srba, Miloš Torbica - bilježnik u općini Srb i Iso Lukić predvođeni bivšim zastupnikom JRZ-a u skupštini Kraljevine Jugoslavije Stevom Rađenovićem – industrijalcem iz Srba, izbjegli su u Kistanje i okolicu u sjevernoj Dalmaciji pod kontrolom Talijana. Osim ove pročetničke grupe u Srbu postojala je i veća grupa pročetnički orijentiranih pojedinaca u Donjem Lapcu koju čine Aleksandar Kotljarov – bivši kotarski načelnik, Nikolica Kosanović – bivši općinski načelnik i Milan Starčević – zrakoplovni narednik JV2. Osim ovih dviju grupa na području kotara postojali su i pročetnički pojedinci Lazica Ljubojević – trgovački putnik iz Nebljuha, Luka Štikovac – žandarmerijski narednik iz Dobrosela i Savo Opačić Sako – seljak iz Opačić Doline te Vaso Obradović - radnik iz Dabašnice. Posebno mjesto među njima zauzima topnički major JV Boško Rašeta koji čvrsto stoji uz politiku izbjegličke vlade da će se pitanje budućnosti rješavati nakon rata za zelenim stolom gdje će kralj i vlada u izbjeglištvu diktirati budući oblik Jugoslavije, a da je sada važno sačuvati živu glavu. Četnička organizacija koja je postojala u kotaru Gračac između dva rata proglašenjem NDH gotovo je uništena. Jedan dio njenih članova je izbjegao u Srbiju odmah po proglašenju NDH, a jedan dio odranije pročetničkih orijentiranih poznatih pojedinaca je likvidiran u samom početku uspostave NDH. Od početka ustanka pa sve do travnja 1942. četnici većinom djeluju kao grupice ili najčešće kao pojedinci bez veze s predratnom organizacijom.3 Ove grupe teroriziraju Hrvate u okolici Gračaca bilo da su u vezi s glavninom ustanika kao ona Pepića Sovilja s Kokirne ili djeluju samostalno kao 2

Jovanić Đoko: Ustanak u donjolapačkom kotaru 1941. godine; Kotar Donji Lapac u NOR-u; HAK, Zbornik 14; str. 116 3 Popović Jovica i Bjelobaba Milan: Općina Gračac u razdoblju od 1918 do travnja 1942. godine; Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 13, str.359

4

grupe Dane Stanisavljevića–Cicvare, Rafaila Ogrizovića-Rave i Tomana Mirčete koje se nalaze u Velebitu još od proglašenja NDH i s kojima ustanici nisu uspjeli stupiti u dodir. U ovom vremenu ne postoji čvršća četnička organizacija već se djeluje neorganizirano na pokušaju da se pojedinci nametnu kao vođe ustaničkih grupa. U kotaru Udbina postojala je jaka predratna četnička organizacija kojoj su pripadali neki ugledniji trgovci i obrtnici s Udbine i okolice, državni službenici te imućniji seljaci. Najpoznatiji i najaktivniji bili su Savo «Braco» Čorak, Pepo Čanković, Stevan Mrkobrada-Leso – trgovac iz Mekinjara, Đuro Korać i Nedjeljko Radaković – pravoslavni svećenik u Mekinjaru. Proglašenjem NDH ova je organizacija u većoj mjeri razbijena, Savo Braco Čorak i Nedjeljko Radaković sklanjaju se u sjevernu Dalmaciju, a Stevan Mrkobrada je ubijen. Četnički organizatori iz Like, predratni trgovci, seljaci i bivši državni službenici udružuju se u Kistanju u sjevernoj Dalmaciji sa ostalim izbjeglim srpskim elementima među kojima je najistaknutiji Momčilo Đujić – svećenik iz Strmice, koji je već tada u dobrim odnosima s Talijanima i u vezi s ostalim četničkim strujama u Jugoslaviji. Tada je osnovana prva lička četnička organizacija4 čiji su članovi bili: Nedjeljko Radaković – svećenik iz Srednje Gore; Savo «Braco» Čorak – trgovac s Udbine; Stevo Rađenović – industrijalac i narodni poslanik JRZ iz Srba; Pajica Omčikus – trgovac iz Srba; Jovo Keča – trgovac iz Srba; Đuro Marčetić – trgovac iz Gračaca; Bogde Drobac – poručnik JV iz Dojića kod Gračaca; braća Dane Stanisavljević–Cicvara - seljak i Todor Stanisavljević–Toćan – mornarički potporučnik JV iz Dojića kod Gračaca; Boško Mandić – špekulant iz Gračaca; Nikica Stanisavljević – općinski načelnik Gračac; Lazo Gaćeša (Vukulić) – lugar iz Gračaca; Dmitar Terzić – narednik JV iz Graba; Jovo Stanisavljević – narednik JV iz Dojića; Milan Uzelac – trgovac iz Gračaca; Milan Bogunović – općinski blagajnik iz Zrmanje; Špiro Lukić – policajac iz Cerovca Otrićkog; Dušan Lukić – podoficir JV iz Velike Popine; Ilija Stojisavljević – lugar iz Velike Popine; Jakov Budimir – poduzetnik iz Nadvrela; Dane Trbojević – trgovac iz Metka; Nikola Omčikus – trgovac iz Metka; Božo Zagorac - financ iz Metka; Dušan Potkonjak – žandar iz Počitelja. Ovi organizatori vraćaju se u Liku, neki od njih i odmah nakon izbijanja oružanog ustanka sa zadatkom da pridobiju istaknutije vođe za srpsku stvar.

4

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

5

RAZVOJ ČETNIČKOG POKRETA NAKON IZBIJANJA POBUNE Nakon izbijanja ustanka krajem srpnja (31. srpnja) u Srb se iz Kistanja vraćaju Stevo Rađenović, Pajica Omčikus i Jovo Keča i povezuju se s majorom Boškom Rašetom u Donjem Lapcu. Ova pročetnička grupa u Srbu preko bivših državnih službenika i nekih trgovaca, ali i preko rodbinskih veza vrlo aktivno radi na prihvaćanju suradnje s Talijanima kao zaštitnicima srpskog naroda. Oni okupljaju oko sebe istomišljenike Miloša Torbicu – bilježnika iz Srba i njegovog sina Milana - studenta iz Srba, Nikolu Rašetu – općinskog blagajnika iz Donjeg Lapca; Danu Mileusnića – lugara iz Donjeg Lapca; Saku Opačića – seljaka iz Opačić Doline; Peru Rajaka – žandarmerijskog narednika iz Donjeg Srba; Paju Drču – trgovačkog pomoćnika iz Srba; Milu Desnicu – gostioničara iz Srba; Isajila Isu Lukića – poslovođu na Unskoj pruzi; Svetišu Jovanića – seljaka iz Suvaje; Stevu Bajića – seljaka iz Donjeg Lapca; Peru Đilasa5 – žandara iz Krčkog Brda i zapovjednika Cvjetničke ustaničke čete. Njihov plan bio je pozvati Talijane da sporazum sklopljen u Benkovcu 23. srpnja 1941. godine na sastanku uglednijih srpskih političara (Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković, Ilija Zečević)

s predstavnicima

talijanske prefekture u Zadru u kojim se Talijani pozivaju da u svoju anektiranu teritoriju uključe kotare Knin i Gračac prošire i na kotar Donji Lapac ili barem jedan njegov dio. Pročetnička grupa u Donjem Lapcu iako u prvo vrijeme nema izravnu vezu sa grupom u Srbu, već od samog početka ustanka također je vrlo aktivna. U kolovozu u izabrane organe narodne vlasti ušli su njezini članovi Nikolica Kosanović i Luka Štikovac. Naslanjajući se na ovu četničku grupu u ovom kotaru djelovala je i pročetnička grupa u Frkašiću6 u kotaru Korenica. Ovu grupu činili su Novak Uštipak – žandarmerijski podnarednik, braća Dušan i Milorad Borjan – seoski trgovci, Miljo Pjevač – službenik katastra i Nikola Petričić – lugar. Ona je imala određenog utjecaja u selu računajući i na pomoć Stojana Matića – potporučnika JV iz Nebljuha u lapačkom kotaru, ali upravo je njegova politička akcija u samom selu za borbu protiv Talijana doprinijela političkoj izolaciji ove grupe kao i same grupe u Donjem Lapcu i njihovo lakše marginaliziranje iako njihovo djelovanje time posve ne prestaje.

5 6

Zapovjednik mjesta Kulen Vakuf nakon njegovog zauzimanja, odgovoran za zarobljenike Bogdanović Jovo: Od nacionalnooslobodilačkih ideja do pobjede revolucije; Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u i socijalističkoj izgradnji; str. 137

6

Četnička grupa u Srbu pokušala je 9. kolovoza u odsutnosti istaknutiji prvaka ustanka iz komunističkih redova koji su se nalazili na položajima prema Bihaću i Kulen Vakufu preuzeti i ukinuti ustanički Štab gerilskih odreda za Srb i okolicu. Ovaj pokušaj preuzimanja vodstva ustanka ostao je bez uspjeha. Idućeg dana na zboru u Srbu izabrana je delegacija koja je idući dan 11. kolovoza otišla na Otrić na nove pregovore s Talijanima. U ovu delegaciju kao predstavnici kotara Donji Lapac izabrani su Stevo Rađenović, Boško Rašeta, Miloš Torbica, Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić. Iste večeri dolazi do sukoba unutar same delegacije oko pitanja odnosa prema Talijanima. Jovanić i Mileusnić bili su protiv poziva Talijanima da okupiraju kotar, dok su preostala trojica zagovarala upravo takav poziv Talijanima. Na Otriću im se pridružila i delegacija iz gračačkog kotara te je izabrana nova zajednička delegacija, u koju su izabrani: Stevo Rađenović, Boško Rašeta, Ilija Utvić, Mihajlo Lukić i Đoko Jovanić, a kasnije joj se priključio i Lazar Vlaisavljević – delegat Ljotićevog Zbora na posljednjim predratnim izborima kojeg većina članova uopće nije poznavala. Ova delegacija dogovorila je između ostalog s Talijanskim vlastima da neće biti aktivnosti ustanika protiv njihove vlasti na teritoriju koju je okupirala talijanska vojska. «Otrićki sporazum» uskoro je osuđen od ustaničkog štaba u Drvaru, ali ipak je Jovanić uzeo u zaštitu Rađenovića kada je drvarski štab odlučio da ga uhiti i sprovede u Drvar. Dolaskom Talijana u rujnu 1941. godine Rađenović, kao jedan od potpisnika Benkovačkog sporazuma, stupa u suradnju s njima i četnici ulaze u njihove posade u Donjem Lapcu i Srbu. Organiziraju svoju općinsku vlast, pa tako komesar općine Donji Lapac postaje Lazo Kosanović – posjednik iz Donjeg Lapca 7, a komesar u općini Srb postaje Mirko Marić iz Tiškovca. Na narodnom zboru 23. studenog 1941. formiran je u Srbu štab četničkog puka «Petar II». Za njegovog zapovjednika postavljen je Pajica Omčikus, a za zamjenika Nedjeljko Keča. Lapačka grupa predvođena majorom Rašetom nije uspjela formirati četničku postrojbu, ali je zato major Rašeta postao predsjednikom Glavnog odbora Srpske četničke organizacije za Liku i Krbavu8 koja je objedinila sve dotada postojeće četničke odbore i pododbore gospićkog, udbinskog i gračačkog kotara. Ovaj odbor imao je 5 članova, a predsjednika Rašetu je do njegova dolaska u Medak i preuzimanja položaja zamjenjivao potporučnik Jovan Ljubojević. Zapisnik sa ovog sastanka delegata navedenih kotareva održanog u Metku 10. ožujka

7 8

HAK, Četnička arhiva, kut.1., dok. 1. Zapisnik sjednice Glavnog odbora; Štab Puka «Petar II»; fond Dinarske četničke oblasti, HDA

7

1942. godine potpisali su Savo Čorak, Milan Novaković, Tomica Ivančević, Jovan Vuletić, Mladen Rutalj, Đurađ Travica i Gavre Stanojević. Krajem veljače i početkom ožujka 1942. godine partizani zauzimaju lapačku dolinu i jedan dio četničkih organizatora napušta Liku i sklanja se u sjevernu Dalmaciju, u okolicu Knina, dok se jedan dio zaostaje i skriva se kod svojih kuća ili u neposrednoj njihovoj blizini te tajnim kanalima nastavlja suradnju sa Rađenovićem koji je u Kninu postao najbliži suradnik popa Đujića. Tom prilikom u vrijeme borbi za Srb krajem ožujka 1942. godine dolazi do prvog oružanog sukoba partizanskih i četničkih snaga na području sela Donji Tiškovac gdje je Đujić grupirao svoje četnike iz Knina pokušavajući ultimatumom štabu u Srbu osloboditi Pajicu Omčikusa i pomoći prilikom deblokade talijanske posade u Srbu. Prilikom zauzimanja Donjeg Lapca i Srba jedan dio uhićenih četničkih vođa je pušten (otac i sin Torbica), dok su neki istaknutiji pojedinci streljani (Nikola Drča9, Lazo Ljubojević, Dane Mileusnić i Pajica Omčikus10, te Nedjeljko Keča11 koji je zarobljen nakon borbe kod Tiškovca). Major Rašeta se neko vrijeme krio po selima oko Lapca i u svojoj kući u samom Donjem Lapcu, u pripremljenom skloništu, a zatim pobjegao prema Bihaću. Djelatnost četnika se nastavlja preko trojki sastavljenih od prokušanih četničkih ljudi čiji zadatak je održavanje veza sa četničkim vođama u Kninu, špijunaža, promidžba, ali i zasjede i likvidacija čelnika NOP-a. Najpoznatije trojke su one Steve Plečaša koji kontrolira bruvanjsku općinu, Gene Kovačevića u Mazinu, zatim Lukice Popovića - Luneta u Mutiliću u udbinskom kotaru koje svoje kontakte sa Kninom održavaju preko Gračaca. U okolici Srba koji dolinom Butišnice ima izravnu vezu sa Kninom zadržavaju se trojke Filipa Žeželja – financa iz Gornjeg Srba, Pere Rajaka – žandarmerijskog narednika iz Srba, Paje Drče – trgovačkog pomoćnika iz Srba, Nikole Pilje – žandarmerijskog narednika iz Brotnje, Steve Kikića iz Suvaje i Svetiše Jovanića iz Suvaje. One kroz šume krstare po teritoriju jugoistočne Like pod kontrolom partizana najprije s Otrića, Zrmanje i iz Gračaca, a kasnije čak i iz Knina. Četnici stvaraju svoja uporišta i u samim organima narodne vlasti i u partizanskim jedinicama, tako Savo Opačić12 postaje član NOO-a u svom selu Opačić 9

zapovjednik ustanika sela Brotnja Prema Danilu Damjanoviću Pajica Omčikus se objesio u zatvoru; Kotar Donji Lapac pod talijanskom okupacijom (od 10.X 1941. do 27. II 1942. godine); Kotar Donji Lapac u NOB-u; HAK, Zbornik 14 str. 264 11 Danilo Damjanović: Kotar Donji Lapac pod talijanskom okupacijom (od10.X 1941. do 27. II 1942. godine); Kotar Donji Lapac u NOB-u; HAK, Zbornik 14 str. 268 12 Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948 10

8

Dolina, Božo Bibić13 kandidat KP postaje predsjednik NOO-a Oraovac, Lazo Blanuša14 postaje predsjednik NOO-a Birovača, na četničkoj propagandi u partizanskim postrojbama djeluju također pojedinci na vrlo istaknutim pozicijama, npr. Rade Zobenica15, član KP, partijski sekretar bataljuna u VI diviziji, Nikola Plečaš16, obavještajni oficir bataljuna «Ognjen Prica» u sastavu VI divizije, Ilija Opačić 17, intendant bataljuna «Stojan Matić», Miloš Pupavac18 član KP, poručnik veze VI divizije. Upute za rad iz Knina šalje Stevo Rađenović preko svojih veza oca i sina Torbice u Srbu te, Bože Paštara, predratnog vozača trgovca Jove Keče koji koristi svoje predratne krijumčarske veze. U jesen 1942. godine partizani su nanijeli još jedan jak udarac četničkoj organizaciji, kada je na području Donjeg Lapca uhapšeno 35 njihovih suradnika. Nakon istrage jedan dio je upućen u partizanske jedinice dok je jedan dio osuđen i strijeljan među kojima Milan Torbica i Božo Paštar. Četnički organizatori dolaze iz Kistanja u kotar Gračac već početkom pobune i uključuju se u ustanak. Krajem prosinca 1941. i u siječnju 1942. godine dolazi do većeg razmimoilaženja partizana i četnika, u prvom redu oko pitanja borbe s Talijanima, a onda i odnosa prema hrvatskom stanovništvu koje živi u kotaru većinom u manjini. Tijekom ožujka i travnja 1942. godine počinju se organizatori četničke vojne postrojbi po selima. Najveći utjecaj četnici su ostvarili su u samom Gračacu te selima Dojići, Đekić Glavica i Vučipolje, a značajan ali ipak nešto manji u selima Grab, Kijani i Deringaj. Sve su to sela u neposrednoj blizini Gračaca u kojem se nalazi talijanska posada. Konačno oko 11. travnja 1942. godine u Gračacu je održana četnička konferencija na kojoj je dogovoren pokušaj prevođenja partizanskog bataljuna «Gavrilo Princip» na četničku stranu, nakon čega bi uslijedilo preuzimanje i ostalih dvaju bataljuna u jugoistočnoj Lici «Krbava» i «Stojan Matić» koji su se nalazili na teritoriju udbinskog odnosno lapačkog kotara. Ovaj pokušaj samo je djelomično uspio jer je na četničku stranu uspješno prevedena 2. četa bataljuna «Gavrilo Princip», dok je njegova 1. četa ostala na strani partizana i zajedno s druga dva bataljuna sudjelovala u suzbijanju četničkog puča. Iz Knina u Gračac 18. travnja dolazi Stevo Rađenović, poznati ideolog četništva u Lici. Najprije održava sastanak s četničkim vođama, a potom

13

isto isto 15 isto 16 isto 17 isto 18 isto 14

9

širi skup s pristalicama na kome govori o jačanju organizacije i prisnoj suradnji s Talijanima i borbi protiv partizana kao glavnih neprijatelja Srba. Prva veća četnička vojna formacija osnovana je u Dojićima 5. svibnja 1942. godine nakon što je u Gračac stigao Đujićev izaslanik artiljerijski kapetan II klase Živadin Mladenović19 sa zadatkom da formira četničke jedinice i poveže se sa lokalnim četnicima pod pokroviteljstvom Talijana s kojima je Đujić već imao sporazum. Kao organizatora četničke postrojbe u Gračacu poslijeratna literatura navodi i kapetana Marka Crljenicu20. Tada su formirane tri čete kojima su zapovjednici postali Dane Stanisavljević–Cicvara,

njegov

brat

Todor

Stanisavljević–Toćan–mornarički

potporučnik JV i Nikica Sanader. U lipnju će ove tri čete prerasti u dva bataljona pod zapovjedništvom Dane Drobca i Jove Stanisavljevića i formira se štab puka «Vožd Karađorđe» pod zapovjedništvom Todora Stanisavljevića–Toćana. Ovaj puk brojio je oko 500 boraca21 raspoređenih u pet četa: Vučipoljsku sa zapovjednikom Dušanom Kesićem–Bejanom; Gračačku pod zapovjedništvom Dane Stanisavljevića–Cicvare; Grabsku pod zapovjedništvom Milana Sanadera – poručnika JV; Glavičku kojom zapovijeda Radman Gačeša i Kijansku pod zapovjedništvom Pepice Sedlana koji je istovremeno bio i zapovjednik Letećeg voda formiranog od mlađih dragovoljaca. Brojno stanje ovih četa bilo je 40 do 50 boraca22 dok su Gračačka i Vučipoljska bile nešto brojnije. Istovremeno je i u Štikadi bila formirana četnička četa koja je čim joj se za to pružila prilika prešla partizanima. O brojnosti četničkog puka «Vožd Karađorđe» u Gračacu govori nam i izvještaj predstojnika Kotarskoj suda u Gračacu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja od 1. studenog 1942. koji spominje brojku od oko 1000 od talijanske vojske naoružanih boraca. Neki autori smatraju da u ovaj broj treba ubrojiti i hercegovačke četnike koji se tada nalaze u Gračacu, ali prema podacima poslijeratnih arhiva poimence je utvrđeno 819 ljudi23 s područja gračačkog kotara koji u toku rata sudjeluju u četničkim formacijama, što je ne puno manji broj od onog spomenutog u izvještaju. Točno brojno stanje puka u kolovozu te godine iznosilo je 692 borca24, a bio je 19

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948 20 Popović Jovica i Bjelobaba Milan: Općina Gračac u razdoblju od 1918 do travnja 1942. godine; Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 13, str.362 21 Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948 22 Popović Jovica i Bjelobaba Milan: Općina Gračac u razdoblju od 1918 do travnja 1942. godine; Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 13, str.362 23 Popović Jovica i Bjelobaba Milan: Općina Gračac u razdoblju od 1918 do travnja 1942. godine; Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 13, str.363 24 Izvještaj o trebovanju hrane na dan 14.kolovoza 1942 godine; Štab puka «Vožd Karađšorđe»; fond Dinarske četničke oblasti; HDA

10

podijeljen u 5 četa: 1. Gračačku s 195 četnika pod zapovjedništvom Dane Stanisavljevića–Cicvare, 2. Grabsku s 195 četnika pod zapovjedništvom Milana Sanadera, 3. Krupsku s 100 četnika pod zapovjedništvom Obrada Bianka, 4. Vučipoljsku s 152 četnika pod zapovjedništvom Dušana Kesića i 5. Medačku s 50 četnika pod zapovjedništvom Desimira Simića. Istovremeno s organizacijom stožera puka formira se i četnički sud za čijeg je predsjednika postavljen Rade Gačeša.25 Od samog početka ustanka na Otriću i u Zrmanji četnički utjecaj je vrlo jak što najbolje oslikava činjenica da je čak ¼ boraca koji u srpnju 1941. godine osnivaju tzv. 9. gerilski odred na Otriću već početkom 1942. godine nalazi u četnicima. I sam zapovjednik tog odreda Glišo Ćuk sve do svoje pogibije 1943. godine u partizanima pod prismotrom je kotarske organizacije KP zbog svog prijeratnog pripadanja četničkom pokretu, iako je u međuvremenu postao i kandidat KP. Od četiri čete ovog odreda formirane u srpnju 1941. godine čak trima za zapovjednike su izabrani pročetnički orijentirani pojedinci pa tako četom Nadvrelo-Rastičevo zapovijeda Jakov Budimir, četom na Cerovcu Jovo Novaković, a Popinskom četom Mihajlo Lukić – mornarički poručnik JV. Kasnije iz Gračaca na Otrić dolazi Đuro Marčetić, povezuje se s lokalnim četničkim vođama Špirom Lukićem, Dušanom Lukićem i Ilijom Stojisavljevićem borcima 9. gerilskog odreda i u ožujku 1942. godine formira bataljun pod zapovjedništvom Dušana Lukića. U travnju je na sektoru Rastičevo–Nadvrelo formiran drugi bataljun pod zapovjedništvom Momčila Marića iz Tiškovca, a na sektoru Zrmanja-Palanka istovremeno Bogdan Sučević, Dane Budimir i Pero Novaković formiraju i treći bataljun. Prema izričitoj želji popa Đujića u svibnju 1942. godine od ovih je bataljuna formiran puk «Kralja Petra II» pod zapovjedništvom samo proglašenog vojvode Mirka Marića-Mirkana iz Tiškovca, a za njegovog zamjenika postavljen je, njegov brat Đuro Marić iz Tiškovca. U selo Medak u kotaru Gospić početkom ustanka dolaze Dušan Potkonjak – žandar iz Počitelja, Dane Trbojević – trgovac iz Metka, Nikola Omčikus – trgovac iz Metka i Božo Zagorac financ iz Metka. Njima se u studenom 1941. godine pridružuje Jovo Vuletić – žandarmerijski narednik, i zamjenik zapovjednika 3. bataljona 1. ličkog partizanskog odreda Novak Mihić-Nove – narednik JV i zapovjednik partizanske teritorijalne čete u Metku Gavro Stanojević – mehaničar u Metku rodom iz Srijema, koji zajedno sa čitavom svojom četom prilazi četnicima. Istovremeno je i počiteljska četa 25

Popović Jovica i Bjelobaba Milan: Općina Gračac u razdoblju od 1918 do travnja 1942. godine; Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 13, str.362

11

istog bataljona pod utjecajem Đure i Gojka Vitasa, Tomice Ivančevića, Dušana Potkonjaka Karabinjera i Milana Došena također je pristupila četnicima. Bilo je i slučajeva prelaska partizanima primjerice kada je čitava četa Steve Cvjetkovića tokom ljeta 1942. godine prešla na stranu partizana. Ovaj kao i slučaj prelaska Dake Drobca rezultirao je time da Đujić šalje nove časnike bivše JV da preuzmu zapovjedništvo od lokalnih vođa koji su osim što su bili vojnički nesposobni bili i nepokorni i samovoljni. Do proljeća 1943. godine medački četnici formiraju još po jednu četu u Raduču kojoj je zapovjednik žandarmerijski narednik Čubrilo i još jednu četu u Počitelju tako da bataljun prerasta u odred kojemu i dalje na čelu ostaje Gavro Stanojević, a poručnik Milan Potrebić pristigao iz Knina nalazi se u njegovu zapovjedništvu kao stručna osoba. Ovaj odred bio je podčinjen Dinarskoj četničkoj diviziji, a kasnije Ličkom četničkom korpusu, ali je istovremeno i pod velikim utjecajem Gacke četničke zone. Kapetan Jovo Dabović nastoji ga što više podvrći utjecaju tog četničkog zapovjedništva pa na njegovu inicijativu ovaj odred priznaje NDH i podvrgava se zapovjedništvu MINORS-a. Tada je za zapovjednika postavljen kapetan Miodrag Kapetanović. Povlačenjem Talijana povlači se i Medački četnički odred jednim dijelom u Dalmaciju, a jednim svojim dijelom u Velebit gdje će dočekati povratak četnika u Gračac pod okriljem Nijemaca. Odmah po ustanku u udbinski kotar iz Kistanja se vraća pop Nedjeljko Radaković i odmah počinje s otvorenom kampanjom protiv NOP-a. Nakon neuspjeha većeg utjecaja na stanovništvo26 povezuje se sa reakcionarnim elementima Ilijom Đukićem – trgovačkim pomoćnikom iz Kurjaka i seljacima Ilijom Majstorovićem s Udbine, Nikicom Majstorovićem iz Ćojluka i Brankom Mašićem iz Jošana - ustaničkim zapovjednikom sela potičući ubojstvo Miće Radakovića–utjecajnog komuniste i španjolskog borca iz Jošana vjerujući da će nakon toga lakše pridobiti ustanike. Nakon ubojstva Miće Radakovića ova je grupa uhvaćena i likvidirana, pop Nedjeljko Radaković je strijeljan dok su Ilija Đukić i Ilija Majstorović pobjegli u jača četnička uporišta Medak odnosno Gračac. Uskoro se vraća i Savo Čorak «Braco», dolazi među ustanike i većinom se zadržava u selu Visuć. Povezuje se s majorom Rašetom u Donjem Lapcu i oko sebe okuplja Savicu Kosanovića – seljaka iz Visuća; Juricu Mirkovića – lugara iz Visuća; Janka Cvjetičanina – seljaka iz Visuća; Milu Mrđu – seljaka iz Visuća; Stevu Pejića – svećenika iz Visuća; Milu Banjanina – trgovca iz Udbine; Nikolu Koraća – narednik JV. 26

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

12

U prvo vrijeme nakon ustanka većinom se zadržava u selu Visuć gdje ima i najviše uspjeha. Ova grupa je preko Savice Kosanovića tražila priznanje «komande u Gornjem Srbu» zapravo štaba puka «Petar II». Dolaskom Talijana polovicom rujna 1941. godine Savo Čorak prelazi na Udbinu u njihovu posadu i preko već spomenutih suradnika djeluje, a ponovo se povezuje i sa svojim predratnim suradnikom Milom Banjaninom kojeg šalje na teritorij pod kontrolom partizana za vezu i rad, također preko narednika JV Nikole Koraća kojeg šalje u Mutilić, koji je pod kontrolom partizana, povezuje se sa Dražinim povjerenikom poručnikom JV Stankom Šakićem-Tanetom koji je došao u Liku da organizira četnike. Dolaskom partizana na Udbinu u proljeće 1942. godine Savo Čorak bježi u Gračac, a zatim u Knin, dok je Savica Kosanovic prisilno mobiliziran u partizane odakle nakon ranjavanja 1944. godine odlazi na liječenje u Italiju. Janko Cvjetičanin je cijeli rat proveo kod kuće, Mile Banjanin je strijeljan u ljeto 1943. godine. Korać i Šakić streljani su još koncem 1941. u lapačkoj dolini, a Mile Mrđa i Jurica Mirković zadržavaju se kod svojih kuća sve do konca 1943. godine kada su pobjegli u Donji Lapac27, gdje im se u proljeće 1944 pridružio i visućki paroh Pejić, nakon što je u kolovozu te godine OZN-a razbila posljednji četnički pokušaj stvaranja nekakve organizacije u udbinskom kotaru koja bi u pogodnom trenutku preuzela pučem vlast na oslobođenom teritoriju udbinskog kotara.28 GACKA DOLINA I KOSINJ Idejni organizator četništva u Gackoj dolini je Petar Mileusnić (Rončević) iz Brloga koji je kao bjelogardijac sudjelovao u ruskoj revoluciji. On se povezuje s poručnikom Žakulom i Stevom Pankovićem iz Brloške Dubrave i zajedno s njima planira ubistvo organizatora ustanka učitelja Romana Marinića iz Drenova Klanca i njegovog brata. Oba atentatora su ubijeni što dovodi do pasivizacije četničkih elemenata sve do proljeća 1942. godine. Ipak održavaju se tajni sastanci među sigurnim Srbima naročito u općinama Brlog i Vrhovine općini. U Brlogu se na poticaj Petra Mileusnića organizira četnička grupa u koju ulaze njegov sinovac Milan Mileusnić – bivši podoficir JV, Đuro Mileusnić – lugar i njegov brat Rade – bivši žandar i u tom trenutku zapovjednik partizanske čete u Tukljacama, 27

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948 28 Medić Mićo: Obavještajna služba na području Like i osvrt na vojno-obavještajnu službu u jedanaestom korpusu; Kotar Donji Lapac u NOB-u; str.797

13

Mirko Nikšić – bivši narednik JV iz Nikšić Mosta i zapovjednik brloške partizanske čete, njegov zamjenik Dane Ogrizović–Njole – bivši mornarički podnarednik iz Brloga, Stevo Vukadinović–Grašan – seljak iz Rapaina Dola, vodnik u partizanima i Žarko Cvjetičanin – učitelj u Brlogu, Vojo Prica – žandarmerijski narednik iz Brloga, član NOO-a Brlog; Nikolica Budisavljević – veleposjednik iz Drenova Klanca, član NOO-a; Jovan Nikšić iz Brloga; Vojo Žakula – špekulant iz Drenova Klanca. Ova grupa preko Nikolice Budisavljevića i Voje Žakule održava veze sa četnicima u Ličkoj Jesenici i to s trgovcem šuma Vojicom Prgom inače rodom iz Brloga koji je tamo živio29. Na organizaciji četnika u općini Škare radi kapetan Milan Mandić koji je još u zimi 1941. godine od svoje kuće iz Doljana pobjegao u Otočac gdje nalazi podršku kod Talijana i preko svojih veza, Nikole Orlića – seljaka iz Glavaca; Pere Milanovića – podoficira JV iz Glavaca; Đure Banjanina – bivšeg općinskog bilježnika u Škarama; Ilije Marjana – podoficira iz Poduma; Milana Marjana – Najcana – poručnik JV iz Poduma; Rade Čurćića – učitelja iz Poduma; Milana Mandića – bivšeg akceziste iz Doljana; Mile Mandića Obućine – poštara iz Doljana; Živka Hinića-Žiže i njegove braće iz Doljana; Mile Grozdanića - lugara iz Ponora; Nikole Aleksića – žandarmerijskog narednika iz Gorića; Branka Ogrizovića – žandara iz Srpskog Polja (današnje Hrvatsko Polje) i Ilije Aleksića – veleposjednika iz Švice priprema prevrat u Škarama do kojeg će doći 1. lipnja 1942. godine kada vod Đure Kliske iz Dabra prelazi na stranu četnika30. Tom prilikom iz zatvora je oslobođen jedan od organizatora četništva u kotaru Otočac Nikola Orlić. Ova grupa odmah po uništenju partizana u Škarama uz pomoć oko 50-tak četnika iz Brloga u Otočcu organizira četničku postrojbu kojoj zapovjednik postaje kapetan Milan Mandić, dok se dabarski četnici Đure Kliske povlače u Dabar. I ova četnička grupa u Škarama također je povezana s četnicima u Ličkoj Jesenici, a preko veleposjednika iz Poduma Branka Marjana održava vezu i s talijanskom posadom u Otočcu31. U Dabru osim već spomenutog voda Đure Kliske djeluje i bivši žandarmerijski dočasnik Dmitar Trkulja koji dolazi iz Gračaca i ovdje radi na stvaranju četničke organizacije, ali je uskoro likvidiran od partizanske obavještajne službe. U Vrhovinama na organizaciji četnika radi Stevo Miljuš – lugar rodom iz Srba koji održava vezu i s četnicima u Donjem Lapcu, zatim Stevo Vidak – trgovac iz 29

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948 30 Bukvić Milan: Otočac i Brinje u NOB; Otočac 1971. str. 203. 31 Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

14

Vrhovina, Vajica Rodić – lugar iz Vrhovina, Ilija Grbić, Jovo Grbić, Miloš Bogdanović i Maksim Brekić. Ova grupa povezana je s četnicima u Ličkoj Jesenici preko Branka Vukelića – trgovca drvima koji je često dolazio kod Steve Vidaka, a preko njega se povezuje i s Mladenom Hinićem zapovjednikom partizanske čete u Zalužnici koji se odmah nakon puča u Škarama zajedno sa svojom četom stavio pod zapovjedništvo četničke komande u Otočcu. Događaji u Gackoj dolini imali su odjeka i u srpskim selima kotara Brinje koja se nalaze uz cestu Otočac-Brinje. Ovdje na organizaciji četnika radi Milan Nećak – seljak iz Prokika32. Iako je on uskoro likvidiran ipak Talijani u srpnju 1942. godine uspijevaju u Prokikama organizirati prvu četničku jedinicu u brinjskom kotaru. Početkom ljeta 1942. godine dolazi za zapovjednika major Nikola Dekić, pravim imenom Slavko Bjelajac koji zamjenjuje Mandića, a u Vrhovine dolazi major Vojin (Milan?) Srdić. I u Gackoj dolini kao i u južnoj Lici dolazi da problema između domaćih četničkih vođa i novo pridošlih školovanih oficira bivše JV poslanih da preuzmu vojno zapovjedništvo nad četničkim postrojbama. Kapetan Mandić u Otočcu popušta i svoje mjesto prepušta majoru Dekiću, ali u Vrhovinama Hinić koji se u međuvremenu proglasio i vojvodom želi svakako ostati zapovjednikom što dovodi konačno do njegova uhićenja i interniranja u Italiju nakon pokušaja ponovnog mijenjanja zaraćene strane i prelaska partizanima. U jesen četnici konačno izbacuju partizane iz Gacke doline uz pomoć Talijana osvojivši i posljednje njihovo uporište Škare i nastavljaju organizaciju i mobilizaciju i u onim selima gdje do tada nisu doprli. Preko seljaka Gaje Uzelca, Petra Brujića, Rade Vukumirovića i Nikole Grbića šire svoj utjecaj u Crnu Vlast (današnje Gornje Vrhovine); u Rudopolje se šire preko trgovca Petra Nenadića, ing. Bože Rašića, Janka Ivaniševića – industrijalca i bivšeg mornaričkog podoficira te Save Nenadića – oficira JV. U Ponore i Goriće dolaze Mileta Grozdanić i Ilija Aleksić, Timotije Aleksić – žandar iz Gorića i Nikola Aleksić – također žandar te nešto milom, a nešto i silom uz pomoć Stevana Diklića (Pantinog) iz Ponora mobiliziraju četnike. U Srpsko Polje (današnje Hrvatsko Polje) dolazi Pavle Ogrizović – žandar i uz pomoć brloških četnika vrši mobilizaciju. U Starom Selu glavni organizatori Ilija Čurćić – kovač, Mane Žunić – pisar i Petar Žunić – podoficir JV i kandidat KP bili su još tokom zime 1941. godine povezani sa kapetanom Mandićem i njegovom grupom. Organizacija četnika koju je major Srdić pokušao preko Steve i Dane Vidaka u Dugom Dolu nije uspjela. Jak utjecaj četnika u Donjem Babinom Potoku osjećao se još u jesen 1941. godine, a najagilniji na 32

Bukvić Milan: Otočac i Brinje u NOB; Otočac 1971. str. 209

15

tom poslu bili su Nikola Mirić – policajac iz Trnavca, Milan Vukmirović oficir JV iz Gornjeg Babinog Potoka, Đuro Borić – oficir JV iz Borić Selišta, Branko, Božo i Mihajlo Biga iz Babinog Potoka, te Mile Delić–Čaruga i Nikola Niđo Eror. Oni su organizirali i četničku postrojbu kojom je zapovijedao Đuro Borić. Nakon dolaska majora Srdića i Dekića koji se i zbog osobnog prestiža međusobno nisu slagali, zapovjedništvo koja je do tada bila u Vrhovinama seli se u Otočac i naziva se Štab Gacke Zone. Zapovjednik joj postaje major Nikola Dekić, a major Srdić zapovjednik je sektora Vrhovine i formalno podčinjen Dekiću. Po selima se organiziraju bataljuni kojima su zapovjednici bivši časnici JV koji se tokom ljeta i jeseni vraćaju iz talijanskog zarobljeništva. U Škarama kapetan Sergije Živanović, u Glavacama poručnik Milan Marjan (Najcan), u Doljanima kapetan Milan Mandić, u Brlogu Milorad Savović–rodom iz Crne Gore najprije poručnik, a kasnije od Draže Mihajlovića unapređen u čin kapetana, u Starom Selu najprije Mane Žunić, a kasnije ga je zamijenio narednik Mile Mileusnić iz Tukljaca, u Zalužnici kapetan Marić iz Crne Gore, u Vrhovinama kapetan Milan Šorak iz Korenice, u Crnoj Vlasti kapetan Borislav Gešović, u Rudopolju kapetan Fišić, u Babinom Potoku kapetan Jović i u Ponorima narednik Nikola Grozdanić. Njega je po naređenju majora Dekića trebao smijeniti poručnik Stevo Nenadić, ali su se četnici iz ovog bataljuna koji je obuhvaćao Ponore, Bjeljevine i Goriće pobunili zbog straha «da će ih novi komandant tjerati u borbu protiv partizana»33. Major Dekić je pokušao, znajući da je glavni organizator pobune upravo narednik Grozdanić, uz pomoć četnika iz Brloga razoružati ovaj bataljun, ali su se oni povukli u Velebit prijeteći oružanim otporom. Nakon toga Dekić je popustio i povukao imenovanje Nenadića i za zapovjednika postavio seljaka Đuru Ivančevića. U Dekićevom štabu u Otočcu nalazili su se još i kapetan Jovo Dabović – rodom iz Boke, koji je zapravo svojim velikim utjecajem na Dekića glavni vođa cijele četničke politike i vojne organizacije. Neko vrijeme u štabu su se nalazili i kapetan Nikola Grubor iz Brloga, kapetan Ružić iz Otočca i poručnik Nikola Batinić iz Orovca. Grubor je postavši zapovjednik četnika u Plaškom prebjegao partizanima. Dekić je tada Ružića internirao u Italiju, a Batinića koji je u međuvremenu postao zapovjednik četnika u Orovcu degradirao s položaja zapovjednika u običnog borca. U štabu se nalaze i četnički obavještajni oficir kapetan Marinković i poručnik Branko Misirlić koji je kasnije postavljen za zapovjednika četnika u Kosinju. 33

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

16

Već tokom zime 1941. godine u Kosinjskoj se dolini u 2. četi partizanskog bataljuna «Ognjen Prica» u kojoj su se nalazili većinom borci iz Lipova Polja osjećala se četnička organizacija. Glavni organizator bio joj je Slavko Repac koji je nakon što je otkriven pokušaj četničkog prevrata strijeljan. Njegovi suradnici žandar Stevo Bunjevčević, poštar Buca Paripović, žandarmerijski narednik Nikola Glumičić, Vaso Kordić i Boso Bunjevčević svi iz Lipova Polja otpušteni su iz NOV-a kući zajedno sa svojim zapovjednikom Manom Varičakom sa zadatkom da stvore neku jedinicu i sami se naoružaju. Ova grupa izuzev Mane Varičaka, koji ponovo organizira partizanski vod, povezuje se s Milom Grozdanićem zapovjednikom četnika u Ponorima, a preko njega i s Gackom četničkom zonom. Grozdanić u ljeto 1942. godine dolazi u Kosinj i mobilizira oko 50 četnika iz Lipova Polja naoružavši ih uz pomoć Talijana u Otočcu. U jesen te godine iz Beograda se u Kosinj vraća Jovo Glumac i četnici ga biraju za svog zapovjednika. U Lipovu Polju stvoreno je čvrsto uporište četnika koje je razbijeno tek partizanskom ofenzivom, ali se četnici uskoro nakon talijanska protuofenziva koja je izbacila partizane iz Kosinjske doline vraćaju iz Velebita i Otočca kamo su pobjegli pred partizanima. Nakon povratka četnici se ponovo organiziraju u tzv. «V. Četnički jurišni bataljon» i šire svoj utjecaj na sela Krš, Poljanu i Mlakvu. Veliki broj partizana koji su nakon talijanske ofenzive zaostali kod svojih kuća u ovim selima pristupa četnicima. Ovo naglo širenje četnika u kosinjskoj dolini natjeralo je majora Dekića da im za zapovjednika pošalje poručnika Branka Misirlića koji uvidjevši da dotadašnji lokalni četnički vođa Jovo Glumac nije tome sklon, da uživa autoritet i jak utjecaj u narodu, ne pokušava preuzeti zapovjedništvo već stručno rukovodi svim pitanjima dok formalni zapovjednik i dalje ostaje Jovo Glumac. Na četničku organizaciju Gacke doline naslanjale su se i grupice pročetnički orijentiranih pojedinaca u koreničkom kotaru koji se unatoč talijanskoj posadi u Korenici nisu uspjeli u rujnu i listopadu 1941. godine povezati i organizirati u vojnu četničku formaciju. Jedna takva grupa djelovala je u Babinom Potoku, a činili su je Milan Vukmirović – potporučnik JV i već spomenuti Stevo Miljuš – lugar, inače rodom iz Srba. Druga pročetnička grupa djelovala je u selima u neposrednoj okolici Korenice, najviše u Vrelu, Mihaljevcu i Šeganovcu. Činili su je Todor Dmitrašinović – bivši policajac; Milorad Ćuić – policijski agent; i Branko Šorak – kapetan JV. Oni su smatrali da se ustanici trebaju obračunati s Hrvatima osporavajući vodeću ulogu KP, a 17

da će konačni ishod rata ovisiti o velikim silama i da je sukob s Talijanima nepotreban i nemoguć. Pitanje sukoba i otpora Talijanima inače i je najvažnije pitanje na kojemu se u tim mjesecima krajem 1941. i početkom 1942. godine i razilaze ustanici predvođeni KP i oni skloniji pročetničkoj srpskoj politici. Pročetnička grupa koja djeluje u općini Bunić, koja je djelovala na Ljubovu vrlo je zanimljivog sastava. Čine ju Spase Knežević – predratni član KP, Jovica Serdar – policajac iz Široke Kule i Dušan Rakić – bogati seljak s Ljubova. Ova grupa zapravo i nije u pravom smislu riječi bila inspirirana četničkim idejama, već je njihovo približavanje četnicima bilo potaknuto sumnjama u njih kao policijske organe bivše vlasti (Jovica Serdar) ili njihovim neshvaćanjem potrebe suradnje s Hrvatima u borbi protiv Talijana. I na samom sjeveru koreničkog kotara u plitvičkoj općini u selu Plitvica uspio je potporučnik JV Đuro Grbić nakon svog povratka u selo nakon kapitulacije i odlaska u četnike u Vrhovinama izvršiti utjecaj na svoje rođake Janka – žandara, Miloša–Medu i Danu Grbića, iako su se posljednja dvojica već nalazila u partizanskim postrojbama, ali bez šireg utjecaja među stanovnicima plitvičke općine. Od proljeća 1942. godine četnička organizacija Gacke doline i Kosinja u usponu je koji traje do kraja te godine kada četnici doživljavaju veliki poraz u napadu na Saborsko. Taj poraz veliki je udarac koji je uzdrmao četničke redove. Nakon ovog poraza uz četnička zapovjedništva formiraju se posebna policijska odjeljenja u koja ulaze prokušani četnici. Zadatak tih odjeljenja je održavanje discipline i zaštita zapovjednika od sumnjivih boraca. Organiziraju se javni skupovi na kojima se polaže zakletva vjernosti kralju Petru II, a sve to pod zaštitom Talijana. U proljeće 1943. godine u Otočac dolazi 33. bojna HOS-a i IV. Stajaći domobranski zdrug. Dolazi do sukoba s četnicima, a kapetan Jovo Dabović pokušava sklopiti sporazum sličan onom u Metku kojim bi priznao zapovjedništvo MINORS-a. Taj njegov pokušaj propada zbog otpora nekih četničkih zapovjednika, osobito poručnika Nikole Batinića. Uskoro je u travnju uslijedila partizanska ofenziva u kojoj četnici, kojih je tada u Gackoj «oko 2480»34, pružaju snažan otpor u Babinu Potoku i Crnoj Vlasti te Brlogu. Nakon pada ovih jakih četničkih uporišta oni napuštaju sva ostala uporišta i dolaze u Otočac, partizani prodiru u Gacko polje. Četnička zapovjedništva povlače se i odlaze u Primorje

34

Vezmar Gojko: Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941-1945, Beograd 2004, str. 320.

18

i Senj, a zatim dalje prema Selcima što još više demoralizira četnike koji se u nekim slučajevima masovno predaju i prelaze u partizanske redove (npr. Ponori 95%)35. Kosinjski četnici čiji je plan u slučaju partizanskog napada bio povlačenje u Gacku dolinu ostaju iznenađeni i zatečeni razvojem događaja i odsijecanjem odstupnice te se povlače u Velebit

uspostavljajući preko

Podgorja

vezu s

četničkim

zapovjedništvom u Selcima. U proljeće 1943. godine četnici su vojno raspršeni, ali nisu i politički potpuno razbijeni. Dolaskom partizana narod je sve više žalio za četnicima čiji politički rad se sada sastoji od ometanja novačenja stanovništva u partizane, sabotiranja rada NOO-a i drugih organa vlasti. Organiziran je čitav niz naoružanih grupa na čitavom teritoriju Like. Prije povlačenja ili odmah nakon njega četnička zapovjedništva nisu ih planirala, ali čim su se početkom i tokom ljeta sredili i kad se već jedan broj grupica sastavljenih od četnika koji se nisu odmah povukli s Talijanima ili se iz razno raznih razloga nisu predali NOV-u već su se krili u šumama počeo povezivati sa zapovjedništvom u Selcima, tek tada ih ta zapovjedništva počinju moralno i materijalno pomagati. U početku su te grupe vrlo tajne i djeluju kao istaknuti izviđački odredi, ali uskoro počinju i politički djelovati. Prolaze kroz sela javno, zastrašuju i prijete NOO-ima. Stižu i čitave čete u Gacku dolinu koje vrše prepade na pozadinske ustanove NOV-a, istaknute pojedince i kurire, a u slučaju ofenzive napadom u pozadini trebaju izazvati paniku. Četničke grupe razmještene su po Gackoj od Velebita koji čini zapadnu granicu teritorija pod kontrolom partizana pa sve do Plješivice kao njezine istočne granice. U Velebitu iznad Ponora zaostala je najjača grupa koja je nekad imala 130 ljudi, a zapovjednik joj je Mile Grozdanić, a kasnije joj se prikljućuje kapetan Milorad Savović. Druga grupa koju vodi Stevo Vukadinović–Grašan zadržava se u šumi Krekovači s ciljem ometanja prometa kroz Škamnicu iz Brloga u Brinje, a često djeluje i u Velebitu u šumi Siminovac. Između Tukljaca i Orovca u šumi Ostrvici djelovao je Rade Mileusnić s grupom četnika iz Orovca, Starog Sela i Tukljaca. Oni uglavnom služe kao veza Ponora i Poduma i vilićkih sela (Glavaca, Škara i Doljana). Na Umu se u početku skrivaju samo pojedinačni četnici, ali kasnije dolazi čitava grupa na čelu s bivšim poručnikom JV Milom Marjanom. Po Vrbovicama u Kapeli iznad Glavaca nalaze se glavački četnici s zapovjednikom Nikolom Orlićem, a na njih se veže grupa škaračkih četnika s Đurom Banjaninom na čelu kojima se kasnije pridružuje kapetan Sergije 35

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

19

Živanović. Ove dvije grupe ometaju promet Glavace–Dabar. Iznad Doljana je četa s zapovjednikom kapetanom Milom Mandićem, a nakon njegova odlaska u Primorje grupu preuzima Živko Hinić–Žiža. Zalužnički četnici koji su se također u velikom djelu povratili iz Primorja djeluju po šumama oko sela i ugrožavaju promet za Vrhovine gdje iznad Rudopolja krajem ljeta s oko 50 četnika dolazi potporučnik Sava Nenadić. Na Plitvicama djeluje ponovo poručnik Grbić sa grupom četnika, a oko Babinog Potoka i Trnavca djeluju grupe Nikole Hinića i Arse Pribića koji sa svojim četnicima prodire i u Krbavicu, selo u Krbavi. Ovi četnici s Plitvica i oko Babinog Potoka osim veze s Primorjem održavaju i vezu s Bihaćem. Pokušaji partizanske obavještajne službe da likvidiraju ove grupe ostaju neuspješni sve do kapitulacije Italije i svodio se na neki broj zarobljenih ili predanih četnika. Ti četnici ostajali bi kod svojih kuća dok ne bi bili pozvani u NOV, a tada bi se opet pridruživali četnicima. Tek s kapitulacijom Italije ove su grupe bile osuđene na propast jer ostaju bez logističke podrške. Četničko zapovjedništvo u Selcima šalje u Liku oko 400 četnika pod zapovjedništvom poručnika Mile Marjana–Najcana. Njegov zadatak je zauzeti Dabar i u njemu okupiti sve ove grupice iz Gacke doline nakon čega se je trebao utaboriti u području Ličke Jesenice gdje mu se trebao pridružiti i odred četnika iz Moravica u Gorskom Kotaru. Takva združena četnička grupacija trebala je vršiti akcije u partizanskoj pozadini. Međutim Marjan ne samo da nije uspio okupiti raspršene četničke grupice već su mu se i sami četnici koji su došli s njim raspršili po svojim selima i pridružili grupicama, a dodatni udarac ovom četničkom planu zadali su sami partizani koji su u zasjedi uništili četnički odred iz Moravica. Nakon ovog neuspjeha poručnik Marjan se sa oko 30 četnika vratio u Selce neposredno prije njihovog pada, a u Gackoj započinje osipanje četnika i masovna njihova predaja partizanima. Okorjeli četnički organizatori ostaju u svojim selima ili odlaze u Bihać, a kasnije preko njega u Lapac gdje je već postojala četnička komanda o kojoj će biti riječi nešto kasnije. Početkom zime 1943. godine sve grupice, osim nekoliko organizatora koji ostaju kod svojih kuća u sigurnim skloništima gdje su i prezimili, su likvidirane. Tako na području Gacke ostaju Mileta Grozdanić u Ponorima, Stanko Nećak i Mile Vukadinović (Rozin) u Brlogu, Nikola Orlić u Glavacama koji i nakon svoje predaje partizanima ostaje kod svoje kuće. U Škarama ostaje Đuro Banjanin, a i u Vrhovinama ostaje nekoliko četnika. POVEZIVANJE ČETNIKA LIKE S RAVNOGORSKIM POKRETOM

20

Iako već u ljeto 1941. godine u Kninskoj krajini i južnoj Lici djeluju četničke vojne skupine nastale izdvajanjem velikosrpskih i pročetničkih elemenata iz redova srpskih ustaničkih skupina. Tek krajem 1941. i početkom 1942. godine četnički pokret ojačao je taktikom razbijanja iznutra prvenstveno partizanskih postrojbi u kojima su većinu boraca činili Srbi. Ti tzv. četnički pučevi obično su završavali ubojstvima istaknutijih partizanskih rukovodilaca, zapovjednika i političkih komesara. U vojnom pogledu četnički pokret u Hrvatskoj, a time i u Lici jače će se povezati s ravnogorskim pokretom Draže Mihajlovića tek od početka 1942. godine. Sredinom studenog u južnoj Lici formiran je četnički puk «Kralj Petar II». Sve četničke postrojbe s Tromeđe tokom ožujka i travnja 1942. godine objedinjene su u tada osnovanoj Dinarskoj četničkoj diviziji i uskoro stavljene pod zapovjedništvo «Štaba zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda»36 u Splitu na čijem čelu se nalazio vojvoda Ilija Trifunović–Birčanin kao zapovjednik i vojvoda Radovan Ivanišević kao načelnik štaba. Izvještaj ovog štaba od 16. srpnja 1942. godine daje nam cjelovitu sliku brojnog stanja četničkih postrojbi u Hrvatskoj, pa tako i onih ličkih četnika. Prema njemu na području Like četnici su organizirani u puk «Kralj Petar II» sa sjedištem u Srbu koji broji oko 500 boraca pod zapovjedništvom Mirka Marića, Lički Četnički Odred pod zapovjedništvom potpukovnika Ilije Mihića i četničke skupine s područja Gračaca, Metka i Plitvičkih jezera, s oko 1500 boraca, objedinjene pod zapovjedništvom majora Miloša Radojlovića (Mihajlo Dušan Jovanović)37. U cilju jačanja poljuljanih pozicija četništva u Hrvatsku je potkraj 1942. godine na područje Kninske krajine i južne Like prebačeno oko 3200 hercegovačkih i istočno bosanskih četnika iz Trebinjskog i Nevesinjskog korpusa (Nevesinjska, Rogatička, Trebinjska, Ljubinjska, Bilečka, Gatačka i Stolačka brigada), ali i samostalni Zlatiborski četnički odred Radomira Đekića - Đede iz Srbije38. Ove su postrojbe ostale na ovom području sve do ožujka 1943. godine, a Zlatiborski odred i kasnije. «OFICIRSKO PITANJE»

36

Vojmir Kljaković: Četništvo u Dalmaciji 1941-1943. godine, Zbornik Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1976., knjiga 3, str. 612. 37 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, Zbornik dokumenata, Split, 1982.; knjiga 2, str. 1124-1128 38 Jovo Popović, Marko Lolić i Branko Latas: Pop izdaje četnički vojvoda Momčilo Đujić, Zagreb 1988; str. 195-196, 201-202

21

Odmah nakon formiranja puka Gračac napušta kapetan Mladenović. Umjesto njega iz talijanskog zarobljeništva dolaze kapetani Ilija Jeftić i Svetozar Ciganović, a iz Kistanja i Knina poručnik Bogde Drobac, na Otrić u puk «Petar II» dolaze kapetan Babić (Savić), rodom s Morače i narednik JV Stefanović također rodom iz Srbije koji je od Draže Mihajlovića unaprijeđen u čin poručnika. Oni imaju Đujićeve dekrete da preuzmu zapovjedništvo postrojbi u koje su poslani. Osjetivši da ih se zapostavlja lokalni četnički vođe od kojih su se neki i samo inicijativno proglasili vojvodama kao npr. Dane Stanisavljević-Cicvara, nisu jednostavno htjeli prepustiti ljude nepoznatim časnicima. U tom trenutku nastaje u četničkim redovima tzv. «oficirsko pitanje» koje će potrajati dugo i imati za posljedicu slabljenje organizacije jer lokalni vođe kad konačno budu izgurani sa zapovjednih mjesta svojom pasivnošću, a neki i otvorenim poticanjem kao Momčilo Marić izazivaju nezadovoljstvo među ljudstvom. Najžešći sukob izbio je upravo između kapetana Babića (Savića) i Momčila Marića na Otriću, gdje je svojom aktivnošću i uz pomoć samog Đujića kapetan Babić uspio istisnuti Marića obećavši mu titulu vojvode i više zapovjedno mjesto, te reorganiziravši puk «Petar II» u I. Udarnu četničku brigadu kojoj je on postao zapovjednik. Marić shvativši prijevaru s nekoliko četnika s Otrića i Zrmanje odlazi prema Tiškovcu i kasnije Kninu osnovavši samostalni četnički odred «Braća Marić» i uspostavivši vezu sa suparničkim četničkim vođom u kotaru Petrovac Manom Rokvićem, koji je također bio u sukobu sa Đujićem. Nakon ovog sukoba zbog «oficirskog pitanja» u puku «Kralj Petar II» ostaju dvije struje. Nakon što su u veljači 1943. godine, primivši od Talijana plaće za svoju brigadu, zapovjednik kapetan Babić i načelnik stožera poručnik Stefanović pobjegli s novcem navodno u Švicarsku u brigadi nastaje rasulo. Đujić za novog zapovjednika šalje kapetana Voju Peršića, a istovremeno se na Otrić vraća i Momčilo Marić da uz pomoć svojih pristaša ponovo preuzme zapovjedništvo. U ovom novom sukobu Marić uhapsi Peršića i tek ga na snažnu intervenciju samog Đujića iz Knina pusti. U vrijeme ovog sukoba povukli su se i Talijani, pa s njima odlaze i četnici s Otrića. U Gračacu su lokalni vođe potisnuti tek dolaskom 4000 hercegovačkih četnika39 koje je Đujić poslao u pomoć u Gračac. U jesen 1942. godine izbio je sukob oko pljačke i tada je kapetan Jeftić uz pomoć majora Mihajla Tomaševića – zapovjednika hercegovačkih četnika potisnuo Todora Stanisavljevića–Toćana preuzevši sam 39

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

22

zapovjedništvo i reorganiziravši puk «Vožd Karađorđe» u III ličku četničku brigadu. U siječnju 1943. nakon neuspješnog partizanskog napada na Gračac oko 200 partizana prelazi u četničke redove, ali već u ožujku Gračac napuštaju hercegovački četnici, a uskoro za njima se povlače i Talijani. Tada zajedno s njima odlazi i jedan dio III ličke četničke brigade kojoj je tada zapovjednik postao poručnik Marko Crljenica40 i smješta se u Bukovicu sa stožerom u Krupi od kuda se povremeno zalijeće u područje gračačkog kotara. Drugi njen dio povlači se u Velebit, dok također jedan njen dio prelazi u partizanske redove. Razvoj četnika i njihovo djelovanje kao vojnog i političkog čimbenika u Lici, kao i na prostoru čitave Hrvatske pod utjecajem je vojno-političkih događaja i promjena u svijetu i u Jugoslaviji, a podložan je naglim promjenama i to različitog intenziteta u raznim krajevima Like. U Lici ga možemo promatrati u dvije odvojene skupine, četnike u jugoistočnoj Lici na području kotareva Donji Lapac i Gračac te općine Medak gospićkog kotara koji od samog početka čine cjelinu s četnicima Kninske krajine i četnike u Gackoj dolini koji su preko četnika u Plašćanskoj dolini i Gomirju povezani s četničkim centrom vojvode Dobroslava Jevđevića u Opatiji. Međusobna komunikacija ovih dviju skupina za vrijeme talijanske okupacije je sporadična i povremena, a nije ni dobila neki službeni karakter sve do dolaska Nijemaca nakon talijanske kapitulacije. Četnički utjecaj na narod i čvrstoća njegovih vojno političkih organizacija zavisila je od vojne snage kako njegove vlastite tako i snage partizanskog pokreta predvođenog KPH, ali i o aktivnosti propagatora obiju strana za dobivanje podrške širokih narodnih masa. Tamo gdje su četnici uspjeli još na samom početku, jednim djelom zahvaljujući i prisustvu Talijana (u Gračacu i okolini te naročito u Gackoj dolini), bilo je to zahvaljujući prvenstveno aktivnosti domaćih velikosrpski orijentiranih propagatora i njihovoj sposobnosti da se stave na čelo naroda; tamo je i njihov utjecaj bio jači i čvršći. Širenje njihovog utjecaja također je uvjetovano i sposobnošću zapovjednika i vodećih osoba, njihovoj unutrašnjoj organizaciji, ali i umješnošću rješavanja tzv. «oficirskog pitanja». Tamo gdje je došlo do sukoba domaćih četničkih organizatora i novo pridošlih bivših časnika JV poslanih da preuzmu zapovjedništvo nad četničkim postrojbama nastaje zastoj u razvoju četničkog pokreta i stvaranju i jačanju organizacije. Taj zastoj naročito se osjetio u Gackoj dolini neposredno prije njenog napuštanja i povlačenja s 40

U zborniku Kotar Gračac u NOR-u navodi se da poručnik Crljenica dolazi u Gračac početkom 1942., dok elaborat OZNE za Liku iz 1945 izričito kao Đujićevog poslanika prilikom organiziranja puka «Vožd Karađorđe» spominje kapetana Mladenovića.

23

Talijanima i trajati će sve do dolaska Joce Eremića koji vješto uz pomoć popa Bože Vuksana staje na čelo četničke organizacije u Gackoj i započinje veću i čvršću suradnju s četnicima južne Like priznajući zapovjedništvo Ličkog Četničkog Korpusa. Vrhunac je četnička organizacija doživjela početkom 1943. godine, tada je vojno i politički najjača, a njihov utjecaj u narodu najjači. U proljeće 1943. godine dolazi do zastoja u jačanju četnika i započinje njihovo naglo opadanje. Tada su raspršene ili uništene talijansko-četnički posade u Lici, a četnici doživljavaju i politički poraz jer započinju i prva neslužbena, a zatim i službena, priznanja NOVJ kao boraca protiv okupatora.

24

Literatura: 1) Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 14, Karlovac 1985. 2) Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, HAK, Zbornik 10, Karlovac 1979. 3) Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 13, Karlovac 1984. 4) Kotar Gospić i kotar Perušić u NOR-u 1¸941-1945, HAK, Zbornik 20, Karlovac 1989. 5) Milan Bukvić: Otočac i Brinje u NOB 1941-1945, Otočac 1971. 6) Zdravko Dizdar: Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945,Dom i svijet, Zagreb 2002. 7) Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941-1945; Dom i svijet, Zagreb 1999. 8) Zdenko Radelić: Križari gerila u Hrvatskoj 1945-1950, Dom i svijet, Zagreb 2002. 9) Jozo Tomasevich: Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945; SN-Liber; Zagreb 1979. 10) Gojko Vezmar: Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941-1945, Beograd, 2004.

Arhivska građa: 1)

Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Liku 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

2) Fond Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ); HDA 3) Fond Dinarske četničke oblasti; HDA 4) Fond Četnička arhiva; DAK

25