-VODIC-KROZ-LEKTIRU-5-razred

Sadržaj

V. RAZRED Bilopavlović, Tito Paunaš Dahl, Roald Charlie i tvornica čokolade Gavran, Miro Zaljubljen do ušiju Svašta u mojoj glavi Hitrec, Hrvoje Eko Eko Krilić, Zlatko Početak plovidbe Kušan,Ivan Uzbuna na Zelenom Vrhu Koko u Parizu Lagerlof, Selma Legende o Kristu Matošec, Milivoj Strah u Ulici lipa Tiki traži neznanca Mornar, Ferenc Junaci Pavlove ulice Pavličić, Pavao Trojica u Trnju Puškin, Aleksandar Sergejevič Bajka o ribaru i ribici Twain, Mark Pustolovine Huckleberry ja Finna Pustolovine Toma Sawyera Verne, Jules 20 000 milja pod morem

V. razred BILOPAVLOVIĆ TITO: "Paunaš" 0 piscu Tilo Bilopavlović rođen je 1940. u Novoj Gradiški, gdje je završio osnovnu školu. Srednju ekonomsku školu završio je u Novskoj, a studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U književnosti se javlja već od 1959. godine. Poznat je kao majstor kratke priče. Piše poeziju i prozu i kako je najednom mjestu rečeno karakterizira ga stanovita profinjenost kratkih lirskih tvorbi, svijet djetinjstva transponiran u sfere ozbiljne doživljajnosti... Najznačajnija Bilopavlovićeva djela za djecu i mladež zbirke su pripovjedaka Paunaš i Filipini iza ugla, zbirka pjesama Kutija za velike i male igračke te roman Otmica Labinjanki. Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, gdje uređuje dječji nisopis Smib. Bilopavlović piše i za odrasle, uz zbirke kratkih priča Stid i Škola za sjećanje rado je čitan njegov roman Ciao, slinavci. Sadržaj Uvodna priča Vagabundi nagovješćuje buduće burne događaje u životu sitnog, pristojnog i urednog, ali nadasve znatiželjnog dječaka Ivana. Otac je kupio kuću na drugom kraju grada. Ivan sjedi u kočiji zajedno s ocem i kočijašem i pažljivo motri grad. Kupljena kuća je blizu ciglane, koja sa svojim raznim pogonima i golemim dvorišnim prostorom predstavlja pravo carstvo za djecu iz tog dijela grada. Tu će Ivan po prvi put susresti vagabunde (kako ih je krstio otac) - gru-picu odrpanih dječaka Ivanova uzrasta. Videći ih onako prljave, drske, podrugljive i bučne, silno se uplašio da će ga svakodnevno zadirkivati i mučiti, no uskoro se pokazalo da su Ćoro, Godra, Dorić, Mokro i ostali vagabundi (ili ciglari kako ih nazivaju skupine iz drugih dijelova grada) zapravo izvrsni prijatelji i Ivan će postati ravnopravan član družine i zajedno s njima plandovati i gospodariti prostorima ciglaru; i oko ciglane. U sljedećoj priči Kradljivac doživjet će prve velike neugodnosti u školi kada je »zdipio« nalivpero djevojčici iz razreda i time nanio roditeljima, posebno majci, veliku sramotu i poniženje. Uskoro će shvatiti da i odrasli kradu, čak i onda kada im se prethodno pruži gostoprimstvo i zaštita. Njemu je, naime, otac jednog od njegovih prijatelja, kojega je Ivan mrtva pijana s ulice dovukao u njihovu drvarnicu da se otrijezni i naspava, ukrao lijepu sjekiricu (očev poklon) i dao je svome sinu. Kada se sutradan Ivanov siromašni prijatelj pohvalio pred njim divnim darom koji je dobio od oca, bila je to lijepa sjekirica s urezanim šarama, Ivan je prešutio otkuda ocu ta sjekirica. U sebi je zaključio: Eto i ja sam nešto poklonio Dušku. I pri duši mu je bilo lakše zbog one krađe u školi. U dirljivoj priči Paunaš našeg junaka napali su dječaci iz drugog dijela grada i htjeli mu oteti praćku. Praćka je bila njegova omiljena igračka a on jedan od najboljih strijelaca, osim toga, lijepa djevojčica Anica, u koju je bio zaljubljen, rekla je da ne da praćku i to mu je dalo dodatnu snagu.

Borio se i tukao s dječacima, ali praćku mu nisu oteli. Sav izubijan, poderan i srdit vraćao se kući. Usput je gonjen slijepom i nepromišljenom lovačkom strašću pogodio iz praćke goluba na krovu mesnice. Bio je to prekrasan bijeli golub, paunaš, crvenkastih očiju i pernatim gaćama na troprstim nogama. Kod kuće je već imao jednog goluba; volio je te ptice i iskreno mu je bilo žao što je ovoga pogodio. Pažljivo ga je odnio kući, pridružio ga svom golubu ne bi li ga lakše izliječio, no ranjeni je golub uginuo. Sav potresen odnio ga je u voćnjak zakopati. Ni u školu nije išao. Naišla je Anica i užasnuta shvatila daje ubio lijepog goluba. Ti si ga ubio... Ti nisi dobar, nisi! bile su njene riječi. I pobjegla je ostavivši ga samog. Tuga za golubom uvećana je za još jednu tugu. U priči Vilina kosa i benzinsko bure Ivan je razapet između dva vrlo važna događaja u kojima je glavni sudionik: ugodna je Badnja večer, u toplini roditeljskog doma s ocem kiti božično drvce diveći se ukrasima, a posebno vilinoj kosi, koja ga podsjeća na uzbudljive bajke, a istodobno mora sa svojim društvom potpaliti veliku benzinsku bačvu napunjenu namočenim »karabitom« i tako velikim praskom posramiti suparničku družinu dječaka, Malčane. A baš je Ivan zadužen da potpali eksploziv. Jedva je dočekao da roditelji odu spavati. Izvukao se kroz prozor i pojurio prema bačvi. Nestrpljivo društvo već je pomislilo da ih je izdao i kad je Ivan sav sretan viknuo kako je stigao, bačva je eksplodirala strašnim praskom, jačim od bilo čijeg u gradu - netko je drugi potpalio bačvu. To mu je bila pouka da društvo u »klapi« ipak nije tako pouzdano kao društvo obiteljskog doma. A ne može se ni bez jednog ni bez drugog. U priči Lov na srebrnog srndaća brižljiv i uvijek ozbiljan otac na dirljiv način uljuljkuje sina u istinitost bajkovite priče o postojanju nn iduća srebrnoga krzna, a u anegdotskoj priči Jahačeva slava Ivan po prvi put jaše na konju i završava na gomili stajskog gnoja. U ona poslijeratna vremena djeca su često nalazila zaostalo oružje i nerijetko su stradavala. O tome govori Limenka limunade. Ciglari« su pronašli limenku i nisu mogli ocijeniti je li to limenka limunade, kakve je kao pomoć slala UNRRA (poslijeratna Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu) u krajeve opustošene ratom ili specijalna bomba kakvih otrovnih plinova. Odlučili su je staviti u Ljubavna priča Plave pletenice kao ledenice dočarava muke zaljubljenog dječaka koji se odjednom počinje čudno ponašati. Otuđio se od svog društva koje mu je značilo više nego išta na svijetu. Kao i sve velike ljubavi i ova završava katastrofalno. I dok zaljubljeni desetogodišnji Ivan cijele zimske praznike luta sa svojim saonicama očekujući da provoza naljepšu djevojčicu na svijetu, ona se istodobno sanjka baš s njegovim Ciglarcima. Poslije ljubavnog neuspjeha zamrzio je sav ženski rod i čeznuo za povratkom u staro društvo, no to baš ne ide tako jednostavno. Zato se u priči Moji veličanstveni izumi pokušao proslaviti »epohalnim« izumima: sanjke na jedra i prve klizaljke u gradu, no izazvao je silan smijeh i podrugivanje odraslih. »Slavni« izumitelj nije se na to obazirao. Kad ga je njegov izum (specijalne klizaljke) doveo u životnu opasnost (propao je kroz led), spasila ga je upravo njegova klapa s ciglane i prijateljstvo je ponovo učvršćeno. Još jedna neuspjela velika ljubav, ovaj put lijepa djevojčica Dunja, opisana je u priči Dramski prvak. Na školskoj priredbi, koju je cijeli razred uzbuđeno pripremao, sudjelovao je, naravno, i Ivan smatrajući se velikim talentom. Svoju je ulogu tako »maestralno« odigrao da je predstava prekinuta a gledateljstvo se valjalo od smijeha. No ovaj put se nije toliko razočarao u ljubavi uvjeravajući samoga sebe da Dunja baš i nije takva da bih se s njom držao za ruke do velike mature. Priča Kad su puževi potpomagali nogomet govori, naravno, o nogometu. Pojava prave, gumene, lopte izazvala je pravo oduševljenje među dječacima s ciglane. Dotad su naganjali krpenjaču, a pravi majstor za izradu lopte od krpa i starih čarapa bio je dječak Tonković, ali ga zbog njegove mame, zvane Mona Liza iz Pariza, koja je sebe smatrala damom i nosila svilene prozirne čarape s crtom odostraga, nisu htjeli primiti u družinu. Prigoda za nabavu lopte ukazala se kad su saznali da se za trideset kilograma puževa u zadružnoj trgovini dobiva lopta. I dali su se u jurnjavu za puževima, no kao i obično, i ovaj veliki pothvat je propao. Kad su skupili, uz Tonkovićevu pomoć, dovoljnu količinu puževa i zauzvrat ga primili u družinu, ostala je još samo jedna lopta, ali vrata trgovine bila su zatvorena do idućeg dana. Ostavili su puževe pred trgovinom pokrivene

kartonskom kutijom, a idućeg jutra našli su ih kako plaze posvuda oko trgovine. Nogomet su nastavili igrati Tonkovićevim krpenjačama - ta primili su ga u družinu. Sukob između Ivanove klape i kozara Joška u priči Osvetnik u bijelom sedlu započeo je kada je kozar Joško, dječak njihovih godina, prekinuo večernju sjedeljku Ciglaraca hitnuvši cijelu cjelcatu ciglu u jarak pun vode među njih i nazvavši ih usput starim babama koje predu gluposti. S njim se u koštac uhvatio Ćoro, no borba je prekinuta i srditi Joško im je zaprijetio da će dobro zapamtiti osvetnika u bijelom sedlu. Ivan i Ćoro pratili su ga da otkriju o kakvom on to bijelom sedlu govori. I otkrili su što je bijelo sedlo - leđa svi-njareve koze. Nesretnoj su životinji na bokovima izrasle kvrge od Joškovih udaraca petama, a kad je Joško otkrio »špijune« nastala je jurnjava kroz grmlje, u kojoj su Ivan i Ćoro, nepripremljeni na susret s kozjim rogovima i svinjarevom batinom još i sretno prošli tek s bezbroj ogrebotina. I još jedna ljubavna avantura u priči Veličanstvena Lili. Ovoga puta svi su dječaci zaljubljeni u lijepu djevojčicu Ljiljanu, zvanu Lili, kojoj su dodali još i zvučno prezime Verson, prema nazivu fotografske radnje »Foto Verson«, tako je njihova zvijezda postala Lili Verson. Ivan je, naravno, bio najuporniji u udvaranju. I dok je ona ponosno vozila gradom svoj mali bicikl, Ivan ju je posvuda pratio na očevu biciklu vozeći ispod »rame« glasno joj izjavljujući ljubav na radost prolaznika koje je to udvaranje zabavljalo. U toj »ljubavnoj« vožnji Lili je dospjela pod kotače jednog od nekoliko automobila u gradu i završila u bolnici. Na kraju Ivan sa strepnjom čeka pred bolničkom sobom s tri ukradena cvijeta i ne zna kako će se ponašati i što reći kad uđe k nastradaloj djevojčici: I ako uđem, hoću li naći neku prikladnu riječ ili ću zaplakati kao i svi momci koji su voljeli više nego što njihova mala, sasvim mala tijela mogu izdržati ? Posljednja priča Tužaljka za dimnjakom dirljivo je i poetski obojeno sjećanje na davno djetinjstvo. Nakon dvadeset godina pripovjedač pohodi prostore svog djetinjstva; sve izgleda nekako drukčije, skučenije, manje, a nekad su prostori u ciglani i oko ciglane bili tako veliki i prostrani. Pada i posljednji simbol jednog uzbudljivog i lijepog, ponekad bolnog i tragičnog, ali nezaboravnog djetinjstva - veliki dimnjak. Minirali su ga stručnjaci jer će se tu graditi nešto novo. Pad dimnjaka konačni je nestanak jednog svijeta i kako pripovjedač kaže: Ovdje treba zaklopiti knjigu i ne vraćati se više. Za novi dimnjak bit će potrebni novi dečki.

Vrsta djela Paunaš je zbirka pripovijedaka koje bismo, premda se to nigdje izrijekom ne spominje, mogli smatrati autobiografskom prozom. Tako bi gradić iz priča lako mogao biti Bilopavlovićeva rodna Nova Gradiška, a dječak Ivan, glavni lik i pripovjedač - sam autor. Odnos autora i njegovih likova jedna je od trajnih zagonetki cjelokupnog pisanja. Nikad nitko neće moći dati točne odgovore na pitanje što se u stvarnosti dogodilo a što je pisac izmislio! (...) Bilopavlović je »Paunaša« pisao samo tridesetak godina kasnije, čak je i sam sudjelovao u mnogima od opisanih događaja, ali mi nikada nećemo saznati koji od njih su se zaista dogodili, a koji su plod piščeve mašte. (Alojz Majetić)

Kompozicija Knjiga Paunaš sastoji se od šesnaest lirski intoniranih pripovjedaka od kojih prva predstavlja uvod (preseljenje u novi, nepoznati dio grada), a posljednja, nostalgijom ispunjena priča svojevrstan je epilog (zaključak) zbirke (rušenje dimnjaka u ciglani simboličan je rastanak sa svijetom djetinjstva). Između tih dviju priča nižu se događaji iz djetinjstva. Pripovjedač je osnovnoškolac koji se kao »gospodski sin« uklopio u skupinu domaće djece. Svaka od priča ima čvrstu kompoziciju (uvod, zaplet, vrhunac, rasplet), a često završavaju naglim obratom - poantom karakterističnom za crtice. Čitajući priče u nizu, zbirku možemo doživljavati i kao kraći roman s jedinstvenim mjestom i vremenom radnje i sa zajedničkim glavnim likom.

Tematsko-idejni sloj Svaka od šesnaest pripovjedaka ima svoju temu, a sve zajedno predstavljaju opću temu - djetinjstvo. Kao i u djetinjstvu svakog maštovitog djeteta tako i u ovom pripovjedač razrađuje mnoštvo tema: dječje želje za društvom vršnjaka, škola, odnose prema roditeljima, ljubav na dječji način, opasne igre, smrt prijatelja, pušenje, sukobe s grubim pojedincima, ljubav prema životinjama, alkoholizam, krađa..., a nazire se i socijalna tema (siromaštvo djece s ciglane). Iznoseći događaje iz djetinjstva, piščeva je namjera bila da nas podsjeti kako je svako djetinjstvo lijepo bez obzira na socijalni položaj pojedinca uz uvjet da se pojedinac zna uklopiti u sredinu u kojoj živi, da je tolerantan prema drugima, ali i da čuva svoje dostojanstvo. Mali Ivan uspijeva u tome i zato će kasnije, kad odraste i svrati do stare ciglane, biti ispunjen nježnošću i nekom čudnom tugom što su sve te dječačke zgode sada prošlost i što se prostor ciglane sada čini tako stiješnjenim i malenim, a bio je nekada tako velik i širok kao beskrajna dječja želja za slobodom igre. Za Bilopavlovića najveća vrijednost djetinjstva nije puka uzbudljivost malih i velikih, značajnih ili beznačajnih dječjih zgoda, već neposrednost doživljavanja i iskrena plemenitost osjećaja koja ih prati; ili kako će jedan Bilopavlovićev drug po peru zapisati: S Bilopavlovićem ćemo proći kroz mnoga pa i najteža životna iskušenja. Od nezatomljene potrebe da se bude najhrabriji, najspretniji, najjači, najpametniji, jednom riječju, najbolji u svemu, preko osjećaja krivnje i straha, sve do neizmjerne ljubavi ili patnje; sve će to biti bilo u prvom planu bilo u osnovnoj podlozi svake od ovih priča. U središtu Bilopavlovićeva svijeta samo prividno su radnje. One su tu zbog toga što su ih pokrenuli određeni osjećaji ili su pak one prouzročile osjećaje. (Alojz Majetić)

Prostor i vrijeme Radnja se odvija na periferiji malog ravničarskog grada kojeg još nije zahvatila puna urbanizacija pa se uz tipične gradske odrednice kao što su bolnica, postrojenja ciglane... susreću i elementi seoskog načina života. Prostor u kojem se odvija većina radnje kao stvorenje za dječje igre: ciglana sa svojim privlačnim i zabranjenim mjestima, bazen za glinu kao kupalište i plivalište, voćnjaci, šipražje, prostrane livade izvan grada. Sve se odvija u godinama nakon Drugoga svjetskog rata kada su još uvijek stizali paketi UNRRe i kad je opće siromaštvo bilo toliko da su djeca išla bosa i poderana, a gumena lopta jedva nešto veća od teniske predstavljala pravo bogatstvo.

Likovi Dječak IVAN glavni je lik i ujedno pripovjedač. On je dječak u odrastanju. U prvoj priči još je »klinac« s bijelim dokoljenicama i u mornarskoj bluzi, u većini priča je desetogodišnjak a pri kraju zbirke učenik je petog razreda. Živi u dobro stojećoj obitelji, otac mu je veliki autoritet u svemu i češće ga spominje nego majku. Po odijevanju se razlikuje od druge djece s kojom se druži pa ga smatraju gospodičićem, mekušcem i zanovijetalom, ali im to ne zamjera jer i sam vidi da su siromašniji od njega. Silno se želi isticati i biti najbolji u svemu, učiniti nešto čime će zadiviti drugove, ali često zbog te svoje ambicije ispada smiješan. Ivan odrasta učeći o životu na vlastitoj koži i svaku nepromišljenost plaća grižnjom savjesti: Sutradan, na dan tragičnog roditeljskog sastanka, vraćao sam se iz škole kao istinski pokajnik. »Kako sam mogao učiniti takvu glupost?« govorio sam sebi u bradu. »Roditelji će

propasti u crnu zemlju od stida, izvući ću nekoliko očevih teških zaušnica, prijatelji će me izbjegavati i sav život nosit ću na sebi mrlju nepoštenja« (Kradljivac) Sanjar je i zaljubljive prirode: Svake večeri prije sna ovako sam zamišljao zimske praznike: Ulice puste. Snijeg. Tu i tamo jave se praporci nebeskih saonica. Obasjan žutim uličnim svjetiljkama primičem se mjestu gdje stoji Dragica. Umotana u plavi šal. Recimo, idem ja od ciglane, a ona stoji na raskrižju kraj pekarnice. S rukom u ruci hodamo nečujno prema zgradi koja ima limenog pauna na krovu. Negdje sam pročitao da za ljubav nisu potrebne riječi. Ljubav! Kad god izgovorim tu riječ, usta mi se ispune nečim okruglim i toplim. I onaj mali »v« na kraju osjećam kao nešto, gotovo se ne usuđujem reći što, kao mali kratki dodir njezinih usana s mojim. (Plave pletenice kao ledenice) Međutim, Ivanove ljubavi u pravilu imaju gorak kraj, one su tek prvi susreti s jednom od vječnih ljudskih zagonetki. Ivan je plemenitiji i osjetljiviji od ostalih dječaka, posebno ima razumijevanja za slabije i prezrene; tako će u krevetu budan razmišljati o slabačkom Nikici koji se izlaže opasnosti kako bi »zaslužio« prijateljstvo i poštovanje: Te večeri spustila se rana jesenja kiša. (...) Šteta, mislio sam budan u krevetu, šteta što bljedunjavi Nikica neće izvršiti zadatak. Pristup u družinu bit će mu zauvijek zabranjen. Motat će se između nas i Rešetaraca sam samcat. Velike oči koje uzalud traže prijatelje u novom mjestu. Jače je zalila kiša, jače zašumjelo lišće. (Ulaz strogo zabranjen) Od ostalih likova još se ističu Ćoro kao vođa grupe, dječak bez jednog oka i pokretač svih akcija. Tipičan je dječak iz predgrađa, okretan, otvoren, bez dlake na jeziku ali pošten i pravedan. Jedino je tvrdokoran kad treba primiti novajliju u društvo, naročito ako je taj novajlija fizički slabiji i lijepo odjeven. Anica je također djevojčica iz predgrađa. Uvijek se mota oko društva s ciglane, ali je ne smatraju svojim članom. Toleriraju njezinu prisutnost. Vrlo je osjetljiva na nepravdu, radoznala, često proturiječi muškim članovima smatrajući ih glupim i pregrubim. Odala ih je kad su pušili svjesna da je to za njih štetno.

MOKRO (Mokricki), GODRA, (Drago) i DORIĆ (Ćorin brat) i ostali članovi družine ravnopravno sudjeluju u svim akcijama, po karakterima su međusobno slični, oni su tipični dječaci s periferije grada.

Jezik i stil Jezik svih pripovjedaka je vrlo lijep, slikovit i djeluje svježe i neposredno; pojedini opisni dijelovi ili proživljavanja pripovjedača napisani su lirski zanesenim govorom karakterističnim za pjesme u prozi. Stavljajući se u ulogu desetogodišnjeg dječaka i pripovijedajući u 1. licu (ja-oblik), Bilopavlović se (posebno u dijalozima i meta-forici začinjenim humorom) služi stilskim postupcima primjerenim dječjem doživljaju svijeta, što ovoj prozi daje posebnu draž. Stilske karakteristike su jednostavnost, neposrednost i realističnost (vjerodostojnost) u opisima likova ili detalja u prirodi te humorističan pristup u dočaravanju pojedinih zgoda ili izgleda nekog lika, a posebnu ljepotu tekstu daju već spomenuti pjesnički elementi.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • prilagođavanje »gospodičića« Ivana na društvo s ciglane • izgled i ponašanje »vagabunda« • odnos između Ivana i njegova oca • Ivanove »velike« ljubavi • lik malog Nikice • solidarnost i zajedništvo dječaka u družini

• prostore u kojima se odvija radnja pripovijedaka • humoristične elemente u pričama • ljepotu jezika i stila

Dahl, Roald

Charlie i tvornica čokolade 0 piscu

Roald Dahl rođen je 1916. godine u Walesu od roditelja Norvežana. Imao je vrlo uzbudljiv život: u mladosti je radio u Africi kao djelatnik naftne kompanije, u Drugom svjetskom ratu bio je dobrovoljac u britanskom ratnom zrakoplovstvu, srušio se sa svojim zrakoplovom u Libijsku pustinju i jedva izvukao živu glavu uz osam operacija. Već prema njegovoj prvoj knjizi Walt Disney želio je snimiti animirani film o gremlinima (zlim duhovima koji kvare avionske motore). Dahl je napisao mnoštvo knjiga za djecu koje su prodane u milijunima primjeraka i u više navrata ekranizirane (samo Charlie i tvornica čokolade prodan je u 13 milijuna primjeraka i dva puta prenesen na filmsko platno). Dahl je jedan od najpopularnijih dječjih pisaca, ali i često osporavan zbog svog često grubog i pomalo ciničnog humora. Od Dahlovih knjiga u Hrvatskoj su prevedeni romani Vještice, Matilda i Charlie i tvornica čokolade. Roald Dahl umro je 1990. Sadržaj

Mali Charlie Bucket živio je u maloj drvenoj kući na rubu velegrada. S njim je živjelo šestoro odraslih: dvije bake, dva djeda, majka i otac. U obitelji je vladalo veliko siromaštvo jer samo je Charliejev otac radio, a uskoro je i on izgubio taj loš posao te je uspio naći samo još lošiji - posao čistača snijega. Jedini krevet u kući koriste bake i djedovi a niti jedno od njih nije dvadeset godina izlazilo iz kreveta. Nadomak Charlijeve kuće nalazila se je najveća tvornica čokolade na svijetu. Charlie koji je jako volio čokoladu usporavao je hod prolazeći pored ulaza u tvornicu kako bi što duže uživao u njenom mirisu. Vlasnik tvornice, Willy Wonka, kojega su svi smatrali najboljim slastičarom i čokoladarom na svijetu, zatvorio je jednoga dana tvornicu i otpustio sve radnike uvrijeđen što su njegovi konkurenti krali tajne proizvodnje njegovih slastica šaljući svoje špijune da se kod njega zaposle. Ali nakon nekog vremena ponovno je počeo izlaziti dim iz tvorničkog dimnjaka, a tvornica je počela proizvoditi sve fan-tastičnije i ukusnije čokolade i bombone. Međutim vrata tvornice ostala su zatvorena, nije bio zaposlen niti jedan radnik, a gospodina Wonku nitko nije susreo. Trajalo je to deset godina. Onda je jednoga dana objavljeno u novinama daje Willy Wonka u pet svojih čokoladica stavio karte od zlatnog papira, a pet sretnika koji ih nađu moći će posjetiti tvornicu čokolade i dobit će doživotne zalihe čokolade za sebe i članove svojih obitelji. Charlie je zaista jako želio posjetiti Wonkinu tvornicu čokolade, ali znao je da su za to slabe mogućnosti; dobivao je samo jednu čokoladicu godišnje i šanse da dobije zlatnu karticu bile su nikakve. Bila je zima i Charlie i njegova obitelj su se smrzavali, njihova trošna kućica propuštala je vjetar i hladnoću na sve strane. Otac je dobio otkaz jer je tvornica zubne paste otišla u stečaj. Zarađivao je čisteći snijeg po ulicama. Obitelj je počela doslovno gladovati. Charlie je bio mršav poput kostura. Za rođendan je dobio, po običaju, jednu Wonkinu čokoladicu. Iako se potajno ipak malo nadao, u njoj nije bila zlatna ulaznica za Wonkinu tvornicu čokolade.

Uskoro su izvučena četiri dobitnika zlatnih ulaznica: debeli dječak August Gloop, koji neprestano samo jede, Veruca Salt, razmažena bogata djevojčica koja uvijek dobije sve što poželi, Violeta Beauregarde, djevojčica koja neprestano žvače žvaku i Mike Telkač, dječak koji stalno gleda televiziju. Svima njima roditelji su pokupovali brdo čokoladica i tako im povećali šanse za dobivanje nagrade. Charlijev djed Joe dao je Charliju svu svoju ušteđevinu od šest pe-nija da kupi još jednu čokoladicu. Djed i Charlie su je zajedno otvorili, no nisu dobili zlatnu ulaznicu. Ipak, bili su sretni jer su uživali u čokoladici. Jednog dana na povratku iz škole Charlie je pronašao kovanicu od pedeset penija; bio je neopisivo sretan! Bio je već danima neopisivo gladan i želio je nešto pojesti. Odlučio je da će si kupiti jednu Wonkinu čokoladicu, a ostatak dati majci. Kupio je i pojeo jednu čokoladicu odmah u dućanu. Onda je kupio još jednu i dogodilo se čudo: u njoj je bila zlatna ulaznica! Na ulaznici je pisalo da treba doći 1.veljače u pratnji jednog člana obitelji u deset sati ujutro ispred Wonkine tvornice čokolade. Odlučili su da će sa Charlijem ići djed Joe. Charlie i djed bili su vrlo uzbuđeni i sretni. Ispred tvornice dočekao ih je Willy Wonka. Vodio ih je svojoj čudesnoj tvornici; bila je ogromna i vrlo lijepa, ugodna i topla. Čokolada je tekla u potocima, prerađivala se u vodopadima, postojale su zasebne prostorije za proizvodnju svake vrste slastica. Saznali su tko radi u tvornici; bili su to Oompa Loompasi, maleni patuljci iz daleke zemlje gdje su se mogli hraniti samo neukusnim gusjenicama. Willy Wonka je čitavo pleme Oompa Loompa-sa doveo u svoju tvornicu da rade, a oni su bili presretni jer su mogli jesti zrna kakaovca do mile volje. Bili su veseli i stalno su se smijali i pjevali pjesmice koje su sami smišljali. Kada su došli do čokoladne rijeke koja se nalazila ispod vodopada, August Gloop nije mogao odoljeti; došao je do ruba rijeke i stao halapljivo jesti čokoladu. Uskoro je upao u čokoladnu rijeku i skoro se utopio. Zatim gaje velika cijev za preradu čokolade povukla i August Gloop je krenuo kroz cijevi u prostoriju za preradu čokolade. Kada su došli u prostoriju za proizvodnju žvake, Willy Wonka im je pokazivao novu žvaku koju je tek izumio, ali još nije puštena u prodaju jer nije usavršena. Pohlepna i nestrpljiva Violeta Beauregarde je, unatoč upozorenjima, isprobala žvaku i napuhnula se poput balona i poprimila ljubičastu boju. Uskoro su stigli u prostoriju u kojoj vjeverice ljušte orahe za pravljenje čokoladnih slastica s orasima. Razmažena Veruca rekla je roditeljima: Ja želim takvu dresiranu vjevericu! Kada joj je Willy Wonka rekao da vjeverice nisu na prodaju, nadurila se i otvorila staklena vrata iza kojih su bile vjeverice. Vjeverice su nahrupile na nju i stale provjeravati je li šuplja kao što provjeravaju orahe. Odbacile su ju poput šupljeg oraha u cijev za otpatke. Kada su došli u čokoladnu televizijsku dvoranu, Willy Wonka im je pokazivao svoj novi izum: čokoladnu televiziju. Bila je to televizija putem koje bi se mogle slati čokoladice poput televizijske slike. Mike Telkač je bio lud za televizijom i odmah je želio biti poslan putem čokoladne televizije, iako mu je Willy Wonka govorio da izum još nije usavršen i neka to ne čini. Mike je svejedno to učinio i postao malen, malen poput ljudi na televizijskoj slici; tako malen da stane na dlai^. Na kraju su ostali samo Charlie i djed Joe. Willy Wonka im je rekao da je s ostalom djecom sve u redu, da im se ništa strašno nije dogodilo. Objasnio im je daje on to sve organizirao ustvari da bi našao svog nasljednika, već je star i netko će jednoga dana naslijediti njegovu tvocnicu. Willy je želio da to bude neko dijete koje će on naučiti tajnama zanata. Izabrao je Charliea. Čitava Charlieva obitelj će se preseliti u tvornicu čokolade; više im nikada neće biti hladno i nikada neće biti gladni. Charlievoj sreći nije bilo kraja!

Vrsta djela

Charlie i tvornica čokolade bajkovit je dječji roman ili, bolje rečeno, moderna bajka. Naći ćemo u

njemu mnoga obilježja bajke i još više odlika suvremene književnosti. Ima u knjizi mnogo toga nestvarnog i fantastičnog, a baš kao u pravoj dobroj bajci dobrota i skromnost bit će nagrađeni, a ljudske mane i zloća ismijane.

Tematsko-idejni sloj

Charlie i tvornica čokolade nije smo zabavan roman, on je i naglašeno poučno, didaktično štivo, zapravo radi se o ismijavanju i osudi »smrtnih grijeha« suvremenoga odgoja. U središtu priče nalazi se siromašan dječak Charlie Bucket i njegova obitelj. Nasuprot njemu, ostala djeca u romanu, njih četvero, utjelovljuju najgore dječje mane: August Gloop je grozno proždrljiv i debeo; neprestano se prežde-rava i uživa u obilnim količinama hrane. Na kraju se zamalo utopio u čokoladi. Veruca Salt je nevjerojatno bogata i razmažena djevojčica kojoj roditelji ispunjavaju baš sve njezine želje i hirove. Mike Telkač samo i neprestano gleda televiziju. Nasuprot toj djeci koja žive u izobilju, koja su razmažena, samoživa i bezobzirna imamo siromašnog, strpljivog, pristojnog i pametnog dječaka Charliea, čija obitelj jedva da ima što jesti, a ponekad čak ni to. Tijekom razgledavanja tvornice čokolade - zbog udovoljavanja svojoj ovisnosti - svako od te djece upada u grdnu nepriliku, u postupak koji se može nazvati čistilištem. Nakon što budu propušteni kroz njega, njihov se lik mijenja. August Gloop: Prije je bio debeo! A sad je tanak kao slamka! Violeta Beauregarde, velika žvakačica žva-kaćih guma: Čini se da su je napokon uspjeli de-šokirati. Kako dobro izgleda! Mnogo bolje nego prije! Ali u licu je ljubičasta!. Mike Telkač visok je tri metra i tanak kao trlica! Veruca Salt i njezini roditelji naprosto su pokriveni smećem! Ali svojim ovisničkim postupcima ovo četvero djece sami sebe isključuju iz natjecanja, a da toga nisu ni svjesni. A svrha natjecanja, kako gaje zamislio i provodio g. Won-ka, jest izbor njegova nasljednika. Ovaj roman, kao i svaka prava bajka, nosi poruku da se dobrota i skromnost uvijek isplate i rezultiraju životnim zadovoljstvom i srećom. Također skreće pozornost i na neke suvremene društvene probleme: velike imovinske razlike, gramzivost, probleme s prehranom, prekomjerno i zatupljujuće gledanje televizije. Kao svaka prava bajka, i ova ima sretan kraj kojim sugestivno prenosi čitatelju poruku da i u suvremenom svijetu trebamo u nešto čvrsto vjerovati i držati se prastarih i temeljnih ljudske vrijednosti. Prostor i vrijeme

Kao i u svakoj bajci, vrijeme i prostor ostali su u dobroj mjeri neodređeni. Elementi realističnog i svagdašnjeg prostora (Charliejev dom) miješaju se s fantastičnim (tvornica čokolade), a sama radnja smještena je u neku neodređenu suvremenost, u doba nakon što je televizija postala sveprisutna i počela negativno utjecati na djecu. Kompozicija

Roman je ispripovijedan u 3. licu, a podijeljen je na 30 poglavlja koja imaju naslove. Naslovi točno sažimaju događaje koji se u poglavlju opisuju. Događaji se nižu prema redoslijedu zbivanja, osim kada djedica Joe priča o Willyju Wonki i kada Wonka priča kako je otkrio Oompa Loompase. Tekst prate i otkvačene ilustracije Dahlova stalnog ilustratora Quentinea Blakea, koje vrlo brzo počinjemo doživljavati kao sastavan i neizostavan dio romana.

Likovi

CHARLIE BUCKET glavni junak ove knjige, koji nas pri predstavljanju pristojno, ljubazno i srdačno pozdravlja: Dobar dan! Dobar dan! I još jednom, dobar dan!. Osim što je ovakav, kako je tu gore spomenuto - pristojan, ljubazan, srdačan - kakve još osobine ima? Pošten je, plemenit, uljudan, pametan, oštrouman, požrtvovan, pažljiv, obazriv, velikodušan, pun razumijevanja. Možda je takav dobar zato što ne gleda televiziju? Charlie voli svoje ukućane i poštuje stanovit red u obitelji, raspored sati života u obitelji: Uvečer, nakon što bi pokušao svoju vodenastu juhu od kupusa, Charlie je uvijek odlazio u sobu svojih dvaju djedica i dviju bakica da sluša njihove priče i da im zatim zaželi laku noć Charlie nema velikih prohtjeva. Onako neishranjen očajnički je želio nešto nasitljivije i hranjivije nego što su zelje i juha od zelja. Ono za čim je žudio više od ičega drugog bila je... ČOKOLADA. A novca za kupnju skupe čokolade u toj siromašnoj obitelji nema. Ste-deći cijelu godinu, roditelji svojemu sinu tek za rođendan mogu priuštiti jednu jedinu štangicu čokolade. Da bi ta neutažena želja Charlieu bila čisto mučenje, krive se dvije stvari: Na putu u školu svakoga jutra Charlie je mogao vidjeti velike čokolade visoko naslagane u izlozima... i često bi tijekom dana gledao drugu djecu kako iz džepa vade štangice sočne čokolade i kako ih pohlepno žvaču. To je, dakako, bilo čisto mučenje. No ono što ga je satiralo, mučilo ga više od ičega drugog, bilo je to što je u blizini, nadomak kuće u kojoj je stanovao bila GOLEMA TVORNICA ČOKOLADE! Svakoga dana na putu u školu i natrag, Charlie je morao proći baš pokraj vrata te tvornice. Svaki put kada bi prolazio pokraj, usporio bi hod, podigao bi nos u zrak i duboko udisao divni miris čokolade. O, kako je on volio taj miris! I kako je, oh, želio ući u tvornicu i vidjeti kako je u njoj! Za svoj rođendan Charlie dobiva jednu jedinu štangicu čokolade: Charlie je gledao u svoju štangicu čokolade. Prstima je polako prelazio gore-dolje po njoj, stežući ju s ljubavlju, a blistavi je papir lagano i resko pucketao u tišini sobe. - Ne smiješ biti previše razočaran, dragi, ako ispod omota ne nađeš ono što tražiš. Uistinu ne možeš očekivati da ćeš imati takvu sreću - razumno ga majka priprema. Ta zbilja, od onih silnih milijuna čokolada on je dobio samo jednu. Bilo bi prenaivno očekivati da baš u njoj bude zlatna ulaznica. I nije bila. Nakon što je otvorio omot Charlie je podigao pogled. Četiri ljubazna staračka lica napeto su ga promatrala iz kreveta. On im se nasmiješio jedva primjetnim tužnim osmijehom, zatim slegnuo ramenima, uzeo čokoladu, pružio ju majci i rekao: - Mama, uzmi malo. Podijelit ćemo je. Hoću da svatko kuša komadić. Poštenje Charliejevo vidi se u zgodi kad on slučajno pronađe novčić u snijegu. Bila je to kovanica od pedeset penija! Brzo je pogledao oko sebe. Je li ju netko upravo izgubio? Ne - to je bilo nemoguće zato što je jednim dijelom bila ukopana u zemlju. Pa kad se uvjeri da nitko od prolaznika ne traži ikakav izgubljeni novac pita se: Jesu li onda tih pedeset penija njegovi ? Smije li ih uzeti ? (...) To je za njega u tom trenutku značilo samo jedno, samo jedno - HRANU! Charlie nije pohlepan ni proždrljiv ni nezasitan: Našavši tu kovanicu od pedeset penija, nije ju cijelu potrošio; priuštio sije samo dvije čokoladice za manju svotu, a ostatak velikodušno odlučio odnijeti obitelji da kupi hranu. Kad u drugoj od tih dviju čokoladica nađe zlatnu ulaznicu, svoju sreću ne zadržava samoživo samo za sebe, nego i drugima omogućava da budu sretni skupa s njim pa juri doma razveseliti i roditelje i bake i djedove. Cijela ta Charliejeva obitelj, njih sedmero, živi u maloj drvenoj kući na rubu velegrada. Riječ kuća čini se čak prejakom za taj kućerak, straćaru sklepanu od dotrajalih dasaka, drvenjaru gdje ljeti nije bilo loše, ali zimi, ledeni propuh svu noć je strujio po podu i bilo je strašno, u kojoj su bile samo dvije sobe i samo jedan krevet. Njega su ostavili za četvoro djedica i bakica jer su oni bili tako stari i umorni. Oni su bili tako umorni da se nikad nisu dizali iz kreveta. Zamislite samo tu

postelju, u kojoj su stalno dva para bakica i djedica. DJEDICA JOE, najstariji od četvoro djedova i baka, (imao je devedeset šest godina), a to znači da je bio upravo toliko star koliko netko može biti. Bio je krhak i slab i preko dana govorio vrlo malo, no u jednom trenutku djedica Joe iznenada se mijenja. Kad Charlie nađe zlatnu ulaznicu i dojuri s njom doma sav izvan sebe od veselja te je pokaže svima: Tada je, vrlo polako, sa sporim i zadivljenim osmijehom na licu, djedica Joe podigao glavu i pogledao ravno u Charlieja. Obrazi su mu se zarumenjeli, oči raširile, blistajući od radosti, a u središtu svakog oka, baš u samom središtu, u zjenici, lagano je titrala iskrica silnog uzbuđenja. Zatim je starac duboko udahnuo i onda, iznenada, bez ikakva upozorenja, kao da je nešto eksplodiralo u njemu, ispružio je ruke u vis i viknuo: - Huraaaaaaaaaa! - ... fantastičnim skokom taj starac od devedeset šest i pol godina, koji u posljednjih dvadeset godina nije ustao iz kreveta, našao se na podu i u pidžami počeo plesati pobjednički ples. Njegova slabost iščezava, a on se pretvara u mladenački čila i živahna svata. Poticaj mu daju sreća što je voljeni unuk usrećen, i kasniji zadatak da svojeg unuka Charlieja prati prigodom razgleda tvornice čokolade, što sve zorno pokazuje kako tjelesna slabost može biti posljedica osjećaja nepotre bnosti, nekorisnosti i suvišnosti. Kad čovjek osjeti da je nekomu ili nečemu potreban, kada pred sobom vidi neki zadatak, kada sudjeluje u tuđoj sreći i veselju, to ga oživi, razjača, potakne njegovu snagu. GOSPODIN BUCKET i GOSPOĐA BUCKET, otac su i majka maloga dječaka Charlieja. Od svih sedmero stanovnika njihove drvenjare, jedini je g. Bucket zaposlen: u tvornici paste za zube po cio dan sjedi na klupi i zavrće kapice na napunjene tube zubopaste. Posao je jadno plaćen, zato zarađuje puno premalo za sve ono što je potrebno tako brojnoj obitelji. Čak ni za ono osnovno - za hranu. Hrane se jednolično, samo zeljem i krumpirom, a i to u nedostatnim količinama. G. i gđa. Bucket često se samoprijegorno odriču svojega dijela obroka da bi ga ustupili sinu. A tek kada g. Bucket ostane bez posla! Tvornicu su zatvorili, ljude otpustili. Kako bi bar nešto zaradio, g. Bucket počne zgrtati snijeg po gradu. Ali za to dobiva još manje novca, tako da se i jede još manje. AUGUST GLOOP, prvi nalaznik zlatne ulaznice za tvornicu čokolade, proždrljivi dječak, otjelovljenost proždrljivosti. Opisan je kao devetogodišnji dječak, strahovito debeo tako da je izgledao kao da ga je napumpala snažna pumpa. Velike mlohave naslage sala stršile su sa svake strane njegova tijela, a lice mu je bilo nalik na kuglu od tijesta sa dva mala pohlepna, kao ribiz crna oka, koja su iz nje škiljila u svijet. (...) On jede toliko čokolade na dan daje bilo gotovo nemoguće da ne nađe ulaznicu. Jedenje je njegov hobi, znate - govori njegova nesimpatična majka. - To je jedino što ga zanima. VERUCA SALT, nalaznica druge zlatne ulaznice, djevojčica koju su razmazili njezini nepametni roditelji, naviknuvši ju da uvijek dobije baš sve što poželi. Njezin otac, tvorničar kikirikija, pokupuje stotinu tisuća čokolada, prekine proizvodnju u svojoj tvornici i sve svoje radnice zaposli na traženju ulaznice u tim čokoladama, sve zato da bi zadovoljio bezobrazan i samoživ prohtjev svoje razmažene kćeri. S obzirom na ogromnu količinu čokolada, taj je posao potrajao. A Ve-rucin otac pripovijeda: Ali prošla su tri dana a nismo imali sreće. O, to je bilo strašno! Moja mala Veruca bila je svakog dana sve ljuća, svaki put kad bih došao kući, viknula bi na mene: - Gdje je moja zlatna ulaznica? Hoću svoju zlatnu ulaznicu! -1 satima bi ležala na podu, udarajući nogama i urlajući na najnepodnošljiviji način. Njezina majka, gospođa Salt, bila je doduše profesorica zemljopisa, ali ne zna gdje je zemlja Loomposlandija. GOSPOĐICA VIOLETA BEAUREGARDE, djevojčica koja povazdan žvače žvaku, sretna je nalaznica treće zlatne ulaznice. Kada se to pročulo, sjatili su se novinari. A ta slavna djevojčica stajala je na stolcu u dnevnoj sobi i kao luda mahala zlatnom ulaznicom svom dužinom ruke, kao da doziva

taksi. Odgovarala je vrlo brzo i glasno svima, ali nije bilo lako čuti sve što govori zato što je istodobno divljački žvakala komad gume žvakalice. - Ja sam, naravno, ljubitelj zvake - vikala je, ali kada sam čula za te ulaznice gospodina Wonke, ostavila sam žvake i bacila se na čokolade, nadajući se da ću imati sreće. Sada sam se, naravno, vratila žvakama. Obožavam žvaku. Ne mogu bez nje. Žvačem ju cijeli dan osim za vrijeme ručka, kada ju na nekoliko trenutaka izvadim iz usta i zalijepim iza uha da mi bude na sigurnom... Moja majka kaže da to ne pristaje damama i da je ružno vidjeti djevojku kojoj se čeljusti neprestano miču gore-dolje, ali ja se s tim ne slažem. I tko je uopće ona da me kritizira, jer ako mene pitate, mogu vam reći da se i njezine čeljusti miču goredolje, gotovo koliko i moje, samo zato što se na mene dere stalno, povazdan. Kao i mnogi koji ne rade ništa korisno, Violeta pokušava postići nešto beskorisno i besmisleno: svjetski rekord u trajanju žvakanja JEDNE kaugume. U njoj ima i zlobe i bezobzirnosti: Prije nego što sam počela žvakati za svjetski rekord, običavala sam mijenjati žvaku jedanput na dan. Činila sam to u našem dizalu. Zašto u dizalu? Zato što sam voljela bljutavi komadić koji sam već ižvakala zalijepiti na kontrolne gumbe. Onomu ili onoj koji bi poslije mene ušli i pritisnuli gumb moja stara žvaka zalijepila bi se na vrhove prstiju. Ha-ha! MIKE TELKAČ, nalaznik četvrte nagradne ulaznice, devetogodišnji je dječak koji samo gleda televiziju. Kada su novinari nagrnuli u stan Telkačevih, usred toga sveopćeg uzbuđenja činilo se da se mladi Mike Telkač strahovito ljuti na sve to. - Budale, zar ne vidite da gledam televiziju! - rekao je srdito. - Nemojte mi smetati! - (...)... sjedio je ispred golemog TV-prijamnika, očiju prikovanih za ekran, i gledao (a što drugo nego nekakvu glupost!) film u kojem je jedna gangsterska banda u drugu gangstersku bandu pucala iz strojnica. Mike Telkač je sam imao ništa manje nego osamnaest dječjih revolvera različitih veličina, koji su visjeli za opasačem oko njegova tijela... - Tišina! viknuo je kada ga je netko pokušao nešto upitati. - Jesam li vam rekao da me ne ometate! Ova emisija je apsolutno sjajna! Fantastična je! Gledam ju svaki dan. Gledam sve emisije svaki dan. Tijekom razgledavanja tvornice čokolade - zbog neodupiranja svojoj ovisnosti - svako od te djece upada u grdnu nepriliku, u pos tupak koji se može nazvati čistilištem. Nakon što budu propušteni kroz njega, njihov se lik mijenja. August Gloop: Prije je bio debeo! A sad je tanak kao slamka! Violeta Beauregarde, velika žvakačica žva-kaćih guma: Čini se da su je napokon uspjeli de-šokirati. Kako dobro izgleda! Mnogo bolje nego prije!... Ali u licu je ljubičasta! - Ah, ovaj, tu se više ništa ne može. Mike Telkač visok je tri metra i tanak kao trlica! Veruca Salt i njezini roditelji naprosto su pokriveni smećem! Ali svojim ovisničkim postupcima ovo četvero djece sami sebe isključuju iz natjecanja, a da toga nisu ni svjesni. A svrha natjecanja, kako ga je zamislio i provodio g. Wonka, jest izbor svojega nasljednika, za vlasnika tvornice čokolade, najbolje na svijetu. WILLY VVONKA, vlasnik tvornice čokolade, najveći izumitelj i proizvođač čokolade koji je ikada postojao. Čarobnjak za čokoladu! Kako izgleda? Kako li je to bio nevjerojatno malen čovjek! Na glavi je imao crni cilindar. Hlače su mu bile zagasito zelene. Rukavice su mu bile bisernosive. U jednoj ruci držao je štap za šetnju sa zlatnim vrhom. Lice mu je pokrivala mala, uredna, šiljasta, crna - kozja bradica. Njegove oči - oči su čudesno sjajne. Reklo bi se da sve vrijeme svjetlucaju i namiguju. Čitavo mu je lice zapravo bilo ozareno radošću i smijehom. On je ceremonijalmajstor predstave koja se zove »razgledavanje tvornice«. Na prvu pomisao nešto tako suhoparno kao razgledavanje tvornice pod njegovim se vođenjem pretvara u vrhunsku predstavu. Današnji televizijski voditelji doimaju se poput jadnih nevježa, usporedi li ih se s gospodinom Wonkom, s njegovom vještinom, s poznavanjem najmanjih podrobnosti onoga o čemu govori, s njegovim temperamentom, s njegovom živošću i živahnošću. Frckav lik, kao iskrica frca ovamo-onamo, lijevo-desno, juri u svim smjerovima: Tako brz i bistar i pun života! Neprestano je pravio brze, oštre, male pokrete glavom, mičući je amo-tamo, i sve promatrao onim svojim sjajnim, svjetlucavim očima. Po brzini pokreta bio je nalik na vjevericu, na brzu, spretnu, staru vjevericu iz parka. Kad ne bi bilo dječaka imenom Charlie, koji je izrijekom proglašen glavnim likom, bio bi to Willy Wonka: premda se pojavljuje tek na 60. stranici, od tada pa sve do kraja

knjige njegov lik nedvojbeno upravlja zbivanjima, vodi radnju, usmjerava kretanja i razmišljanja, i potiče, i ograničava, nagrađuje i kažnjava. OOMPA LOOMPASI - čovječuljci - koji nisu bili veći od lutaka srednje veličine... Bilo ih je tamo cijelo pleme, cijeli narod, koji je Willy Won ka prokrijumčario iz njihove postojbine Loomposlandije u svoju tvornicu čokolade, da bi u njoj radili, radili, radili... Primamio ih, podmitivši ih stalnim hranjenjem zrncima kakaovca koja oni obožavaju. Neprekidno marljivo rade u proizvodnji slatkiša, naprave ali baš sve što im naredi gospodin Wonka, grohotom se smiju, pjevaju ironične pjesmice, i čini se da im nije loše. Jezik i stil

Jezik djela je vrlo slikovit, pun maštovitih i začuđujućih opisa i naziva slastica. Pripovijedanje je tečno, a dijalozi dinamični i duhoviti. Posebno su duhovite pjesme rugalice kojima Oompa Loompasi ispraćaju svako dijete koje »ispadne iz igre«. Sto reći na početak zajedljive pjesme o Augustu Gloopu? - August Gloop! August Gloop! Proždrljiuac taj debel i tup! Koliko ćemo puštat to zvjere Da jede, njupa, guta i ždere Sve što poželi u doba svako. Sto mu gromova! Ne može tako! Sve dok na svijetu bude taj gad, U to smo posve sigurni sad Nikome nikad nimalo sreće Ni zadovoljstva pružiti neće. Dahlov je humor rugalački, ponekad čak i grub, ali uvijek urnebesno smiješan, no za mnoge bismo užitke čitanja bili uskraćeni da knjigu nismo dobili u izvrsnom prijevodu pjesnika Luke Paljetka. Čitajući djelo obrati pozornost na:

• miješanje realistične proze i bajke • maštovit i fantastičan opis tvornice čokolade • Oompa Loompase kao moderne patuljke • duhovitu karakterizaciju likova • odnos djeda i unuka • obilježja Dahlova humora

Gavran, Miro

Zaljubljen do ušiju

0 piscu Miro Gavran, suvremeni hrvatski književnik, rođenje 1961. u Gornjoj Trnavi pokraj Nove Gradiške. Srednju školu završio je u Novoj Gradiški, a u Zagrebu je diplomirao dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Piše drame, romane, filmske scenarije i knjige za mlade. Najizvođeniji je hrvatski dramatičar u proteklih petnaest godina. Drame su mu prevedene na dvadesetak jezika i često izvođene izvan granica Hrvatske. Važniji kazališni komadi su mu: Sve o ženama, Muž moje žene, Noć bogova, Kreontova Antigona, Zaboravi Hollywood, Traži se novi suprug, Pacijent doktora Freuda. 2003. godine u Slovačkoj pokrenut je festival Gavranfest na kome se izvode samo njegove drame, pa je jedan od rijetkih europskih živućih pisaca koji imaju svoj festival. Objavio je šest romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj. Gavran je i plodan dječji pisac i objavio je sljedeće knjige za djecu: Svašta u mojoj glavi, Oproštajno pismo, Kako je tata osvojio mamu, Zaljubljen do ušiju, Sretni dani, Pokušaj zaboraviti i Igrokazi s glavom i repom.

Napisao je i scenarij za film Djed i baka se rastaju.

Sadržaj Mario ide u peti razred i živi u Novoj Gradiški. Odličan je i marljiv učenik i ima puno prijatelja. Živi s roditeljima i sestrom Anitom, učenicom trećeg razreda gimnazije, a stariji brat Ivica studira strojarstvo u Zagrebu. Marijevi roditelji ne slažu se baš najbolje: mama nije zadovoljna životom u provinciji, ona bi više voljela živjeti u velikom gradu poput Zagreba; tata ponekad vara mamu s drugim ženama, a mama onda utjehu traži u alkoholu. Tako je bilo i tog rujanskog dana kad se Mario vratio iz škole. Mama se napila i zaspala, nije bilo ručka, a tata je očajan sjedio u dnevnom boravku. Anita i Ivica već su se pomirili s činjenicom da im je majka alkoholičarka. Jedino je tata to teško prihvaćao. Molio je djecu da pomognu mami, ali ni sam nije znao kako. i Idućih dana mama sve češće zaviruje u čašicu, supružničke svađe su učestale i više se ne zna stoje uzrok, a što posljedica, tj. pije li mama zato što je tata vara ili tata traži utjehu u drugim ženama zato što doma ima ženu koja pije. Roditelji su počeli razmišljati o rastavi. Mario to više nije mogao samo bespomoćno gledati, odlučio je nešto poduzeti. Samo nije točno znao što. Otišao je kod bake, koja živi nedaleko od njih, ispričao joj što se događa i zamolio je da onaj razgovara s roditeljima. Baka je znala kakve probleme imaju njezin sin i snaha, ali je smatrala da se ona ne smije u to miješati te da je ionako ne bi poslušali. Predložila je Mariju da on popriča s njima. Rekla je da su oni jako ponosni na njega, da ga jako vole i da je on jedina osoba na svijetu koju bi poslušali. Prihvatio je bakin savjet i već sutradan ozbiljno porazgovarao s roditeljima. Potaknuo ih je da otvoreno govore i da budu iskreni jedno prema drugome. Roditelji su odlučili pokušati spasiti svoj brak, jer se vole i vole svoju djecu. Tata je obećao da više neće ni pogledati neku drugu, samo ako mama prestane piti, a mama je obećala da više neće ni primirisati alkohol. Donijeli su i odluku da se presele u Zagreb i tamo započnu novi život. Tako su se krajem studenoga preselili u Zagreb. Mama je dobilaposao u jednoj knjižnici, a tata se zaposlio u Ministarstvu obrane. Roditelji su se zaista držali svojih obećanja, i svima je krenulo nabolje, svima osim, kako je Mario vjerovao, njemu. On je krenuo u novu školu, stekao nove prijatelje i naizgled se brzo snašao u velikom gradu. No, nakon Nove godine dogodilo mu se nešto što nije očekivao. Sve češće je počeo pogledavati jednu djevojčicu iz razreda. Sjedila je u klupi do njegove, imala kratku crnu kosu, velike oči i prćast nos. Zvala se Lana. Uskoro više nije mogao odvojiti pogleda od nje. Shvatio je da se prvi puta u životu zaljubio. Prijatelj Pavo pokušao mu je otvoriti oči; rekao mu je da Lana već ima dečka, da hoda s Grgom. Maria je to jako rastužilo. Lana ima dečka, i to baš onog nesimpatičnog Grgu, štrebera i ulizicu. Nije mu više bilo ni do čega. Jednog

dana poslije nastave nije otišao kući, nego u grad. Šetao je Cvjetnim trgom i razmišljao o svojim ljubavnim jadima. Bio je nesretno zaljubljen. Mislio je samo na nju, djevojčicu koja mu ne uzvraća ljubav, na djevojčicu koja voli drugog. Proveo je čitav vikend tužan u svojoj sobi. Zaključio je da sve to nema smisla i da će je prestati voljeti. No, kad je u ponedjeljak došao u školu, shvatio je da to ne ide tako lako. Čim ju je ugledao, srce mu je ponovno počelo lupati sto na sat. Toga dana na satu razrednika Lana je sve učenike u razredu obavijestila da se osniva novinarska družina i da svi zainteresirani mogu doći na prvi sastanak. Mario baš nije bio zainteresiran za novinarstvo, ali kad je vidio da se Grga prijavio i on je digao ruku; nije želio da na tim sastancima Lana bude s Grgom bez njegova nadzora. Na sastanku novinarske družine dobio je zadatak da za prvi broj školskoga lista Iskra intervjuira čuvara zoološkog vrta, radilo se naime o prilogu o neobičnim zanimanjima. Marljivo se pripremio za taj intervju i savjesno ga obavio. Međutim, baš onoga dana kada je na sastanku novinarske družine trebao predstaviti svoj uradak probudio se u strašnoj vrućici i nije mogao u školu. Bio je bolestan dva tjedna, a kada se vratio u školu, Lana je bila toliko ljuta da s njim nije progovorila ni riječi. Smatrala ga je nesavjesnim i neodgovornim jer svoj novinarski zadatak nije obavio na vrijeme i tako ugrozio objavljivanje lista. Mario se osjećao kao da je nevidljiv. Bio je zaista nesretan. Prijatelj Pavo predložio mu je da postane frajer, da skupi što više jedinica i neopravdanih sati, da tako zadivi Lanu. Rekao mu je da će na taj način sigurno privući na sebe njezinu pozornost. Mario je to proveo u djelo. Počeo je skupljati jedinice i neopravdane sate, uopće nije učio i počeo je bježati s nastave. Osim stoje dobio puno loših ocjena, postao je zloban prema Grgi, Laninom dečku. Jednom mu je za vrijeme užine sasuo kineski papar u čaj, od čega je Grga kašljao skoro cijeli dan. Bio je uvjeren da sve što čini, čini u ime ljubavi, da su samo istinski zaljubljeni spremni na takva djela i da će ga zbog toga Lana zavoljeti. Jednoga dana razrednik je nazvao njegovu mamu i ispričao joj što se zbiva s Marijem. Roditelji su bili jako ljuti, zabranili su mu gledanje televizije i sve izlaske. Tako nije smio ni na Sljeme s razredom. Čitav vikend bio je očajan, zamišljao je Lanu kako šeće po Sljemenu s Grgom. Odlučio joj je napisati oproštajno pismo i otići iz Zagreba, grada koji mu je donio toliko nesreće. Uzeo je sestri nešto novaca iz ladice i umjesto u školu otišao na vlak za Novu Gradišku. Nije imao kamo nego k baki. Baka je bila iznenađena što ga vidi, a on joj je slagao da su ga roditelji poslali k njoj jer u Zagrebu vlada nekakva epidemija, čak i nemaju nastave. Povjerovala mu je i bila sretna što je s njom. Nekoliko dana je uživao u slobodi i bakinoj kuhinji, a onda su se pojavili zabrinuti roditelji. Ispričali su baki kako su se strašno zabrinuli, čak su i policiji prijavili njegov nestanak, a onda se na vratima njihova stana pojavila Lana sa svojim ocem. Pokazala im je Ma-rijevo pismo, i tako su iz njegova pisma saznali da je kod bake. I Lana je njemu poslala pismo. Drhtavim rukama preuzeo je od oca pismo i otrčao u dvorište da ga pročita. Lana mu je pisala da i ona njega voli od prvog dana kad su se vidjeli i da joj Grga uopće nije dečko, već samo prijatelj. Napisala mu je i da bi htjela biti njegova djevojka, ali samo ako ispravi sve jedinice i prestane bježati s nastave. Marijevoj sreći nije bilo kraja! Bio je najsretniji na svijetu! Jedva je čekao da se vrati u Zagreb. Kad se vratio u Zagreb, vrlo je brzo, za dva tjedna, ispravio sve jedinice. Za to vrijeme Lana s njim nije progovorila ni riječi. Tek kad je ispravio zadnju jedinicu, prišla mu je i čestitala. Postala je njegova djevojka i bili su jako zaljubljeni i sretni.

Vrsta djela Zaljubljen do ušiju roman je o ljubavi, ljubavnim jadima i svemu onome što ljudi čine zbog ljubavi. Riječ je dakle o ljubavnom romanu prilagođenom mladom čitatelju i njegovim iskustvenim mogućnostima, tj. o pravom »dječjem ljubicu«. Tematika je u svakom slučaju bliska i zanimljiva mladim čitateljima i oni se lako mogu poistovjetiti s glavnim junacima.

Tematsko-idejni sloj Kao što je već rečeno, tema ovog romana je ljubav. U prvom planu je Mariova ljubav prema djevojčici Lani. No, kroz knjigu pratimo i krize i obnovu ljubavi između mame i tate. Ova druga priča je priča o jednoj zreloj ljubavi, o njenim usponima i padovima. Tako u romanu imamo zapravo dvije ljubavne priče. Kada govori o svojoj zaljubljenosti, Mario kaže: Smijao sam se prijateljima koji su bili nesretno zaljubljeni. Mislio

sam da su obični slabići i kukavice i da se meni tako nešto nikada neće dogojditi. A dogodilo se kad sam se najmanje nadao. Na sličan način »zaglavio« je i moj tata u braku s mojom mamom. Pričao mi jednom. I on je mislio da je cijepljen na ljubav, pa ga je mama »iznenadila« kao Lana mene. Kroz priču o ljubavi mame i tate saznajemo da se ljubav treba graditi, da prema voljenoj osobi treba biti pažljiv i nesebičan, jer samo tako će ljubav opstati i preživjeti sve kušnje. Ljudi su ponekad spremni činiti gluposti i zaista loše stvari zbog ljubavi. Mama je pila, tata je imao ljubavnice, a Mario skupljao jedinice i neopravdane sate u školi. Svi ti samouništavajući postupci bili su posljedica nesporazuma, smetnji u komunikaciji, reakcija junaka na osjećaj da su nevoljeni i odbačeni. Tek mnogo, mnogo kasnije, kaže Mario, shvatit ću da zaljubljeni postaju neoprezni, ranjivi i najopasniji upravo za sebe. Pouka ove priče je i da je iskrenost u ljubavi najvažnija. Ljubav traži nesebičnost i kompromise, jer sreća u ljubavi izvire iz sreće voljene osobe. Kad su mama i tata iskreno porazgovarali o svemu, riješili su sve probleme. Kad su Lana i Mario iskreno priznali jedno drugom što osjećaju, također su riješili svoj problem i postali sretni. Ljubav nas čini ponekad tužnima, nesretnima, ali nas čini i sretnima i daje smisao i novi poticaj našim životima. Ovo je priča o jednoj prvoj ljubavi u svoj njenoj posebnosti i ljepoti. U romanu ima i socijalnih motiva pa tako možemo pratiti kako bračna kriza roditelja utječe na njihovu djecu, kako djeca doživljavaju takvu situaciju i na koji se način nose s njom. Također možemo uočiti i neke razlike između života u provinciji i velegradu, prednosti i mane jednog i drugog načina života, te kako se osjeća dijete kada se preseli iz male sredine u veliki grad.

Prostor i vrijeme Radnja romana zbiva se u Novoj Gradiški i Zagrebu. Spominje se i Cernik, mjesto pored Nove Gradiške gdje živi Mariova baka. Pobliže su označena neka mjesta u Zagrebu; gimnazija u zgradi današnjeg Muzeja Mimara koju pohađa Marijeva sestra, knjižnica u Folnego-vićevom naselju, gdje radi mama, Ministarstvo obrane gdje radi tata, Cvjetni trg, Sljeme, Kinoteka, Zoološki vrt, Botanički vrt. Spominjanje realnih i konkretnih mjesta daje vjerodostojnost priči, pogotovo ako poznajemo te dijelove Zagreba. Radnja je smještena u godine Domovinskog rata (Negdje oko trinaest sati polazi vlak za Novu Gradišku. Kupit ću si kartu i nešto hrane. Putovanje traje pet i pol sati otkako su Okučani okupirani, i stara pruga presječena.), a njeno trajanje obuhvaća razdoblje od početka školske godine do proljeća. Na početku svoje priče Mario kaže: Bilo je to sredinom rujna, prošle godine. Ja sam tek dva tjedna išao u peti razred i još sam se navikavao na nove prijatelje. Prije nego je Lani napisao oproštajno pismo, kad je njegov razred bez njega išao na izlet na Sljeme, Mario kaže: Kad je osvanula ona subota, meni se srce slomilo. Dan je bio sunčan, predivan. Prvi pravi proljetni dan ove godine. Kao stvoren za izlet i za šetnju zaljubljenih po šumskim proplancima. Prema navedenom citatu možemo zaključiti da radnja završava u proljeće.

Kompozicija Roman je ispripovijedan u prvom licu a pripovjedač je dječak Mario. U uvodnom poglavlju on nam priča o ljubavi i o tome kako se osjeća, a zatim nas pričom vraća u prošlost, u događaje koji su prethodili njegovoj prvoj ljubavi. Roman je podijeljen na trideset poglavlja, o kojih svako poglavlje ima svoj naslov i na neki je način zaokružena kompozicijska cjelina, što nam čitanje čini lakšim. Posljednje poglavlje nosi naslov Jesi li ti zaljubljen(a) do ušiju (test dubine ljubavnog jada) i zapravo ne pripada samom romanu, već je riječ o testu, nalik na različite slične ljubavne testove u popularnim časopisima. Kada riješi test, čitatelj će saznati je li istinski zaljubljen ili o ljubavi pojma nema. Test je duhovita dosjetka, koja nas, u slučaju da nismo osvojili dovoljno bodova da uđemo u kategoriju zaljubljenih, upućuje da još jedanput pomno pročitamo roman. Sam roman obiluje događajima, fabula je bogata i vješto sklopljena. U uvodu djelu upoznajemo glavnog junaka i članove njegove obitelji. Zaplet počinje preseljenjem u Zagreb, odnosno u trenutku kada Mario shvati da je zaljubljen.

Kao vrhunac radnje možemo odrediti trenutak u kojem Mario napiše Lani oproštajno pismo i odluči otići iz Zagreba, a kao rasplet dolazak Marijevih roditelja po njega u Novu Gradišku i Lanino pismo iz kojeg saznaje da mu Lana uzvraća ljubav.

Likovi MARIO je bistar, veseo i savjestan dječak. Njegova učiteljica govorila je za njega: Mario je najbolji učenik u mojoj karijeri, sve zna i sve razumije, a uopće nije štreber. A Mario voli kad ga hvale, pa i u petom razredu želi biti odličan. Stoga je pristojan prema učiteljima, ali nitko ne bi mogao reći daje ulizica. Mario je i vrlo kolegijalan, njegovu domaću zadaću može prepisati tko god želi, a kad se piše kontrolni, od njegove klupe putuju papirići spasa. Marija upoznajemo u kriznom razdoblju njegova života, u trenutcima njegove prve zaljubljenosti. U početku je mislio da se samo sla-bići zaljubljuju, a onda se i on zaljubio i osjetio se nesretnim i neshvaćenim od okoline. Zagreb za njega postaje grad u kojem ga nitko ne voli. Mario je zapravo žrtva velikog ljubavnog nesporazuma, a povrijeđenost i osjećaj odbačenosti navode ga da posluša »savjet« prijatelja Pave: Zašto bi djevojka koja ima dečka odlikaša, ostavila tog dečka zbog drugog odlikaša? Ako poželi promjenu, poželjet će nekog potpuno drukčijeg. Shvaćaš? Tako će Mario s Pavom osmisliti potpuno pogrešnu ljubavnu strategiju »što gore, to bolje«. Ako poželi da joj drugi dečko bude frajer s brdom jedinica, to ću biti ja. Potpuno naivna i kriva procjena, ali Mario će ustrajati u provedbi svoga plana: Cijeli razred stojeći je slušao tekst opomene koji je ravnatelj napisao meni u čast. Lana je izgledala iznenađena, vjerojatno zadivljena time što sam učinio. Na kraju, nakon mnogo ljubavnih patnji Mario će doći do važne životne spoznaje da zaljubljeni postaju neoprezni, ranjivi i najopasniji upravo za sebe. LANA je djevojčica kratke crne kose, velikih crnih očiju i prćastog nosića. Odlična je učenica i voljela bi se baviti novinarstvom. Ima prijatelja Grgu, koji stanuje u njenoj ulici, pa često idu zajedno kući, zbog čega Mario pomisli daje on njezin dečko. Naljuti se na Marija kad pomisli da nije izvršio svoj zadatak u novinarskoj grupi; pomisli daje neodgovoran i da mu se ne može vjerovati. Ona kaže: ...Meni u onom trenutku nije bilo toliko stalo do onog intervjua, koliko sam željela znati da ti nije teško za mene učiniti nešto važno kao što je razgovor s čuvarom iz Zoološkog vrta. U stvari je i ona zaljubljena u Marija, ali mu to ne pokazuje do kraja knjige, kada mu napiše ljubavno pismo i prizna mu da ga voli. A ono najvažnije što ti želim reći je to da te ja volim od prvog dana kad si došao u naš razred. Lana je odgovorna i pametna djevojka, pa kada je saznala da je Mario pobjegao od kuće, zabrinula se i razgovarala sa svojim tatom o tome i otišla do Marijevih roditelja. Bez obzira što priznaje svoju ljubav, u pismu postavlja Mariju čvrste uvjete: Mada imaš osam jedinica i gomilu neopravdanih sati, ja te još uvijek volim. Ali ne želim s tobom ni razgovarati, niti biti tvoja djevojka sve dok ne ispraviš i posljednju jedinicu. MAMA Na početku knjige je nesretna i frustrirana žena. Njen muž ponekad ima ljubavnice, pa ona traži spas u alkoholu. Napije se, pa taj dan ne može ni otići na posao ni skuhati ručak. Njena obitelj je već navikla na to. Uvijek je sanjala da će živjeti u velikom gradu, no nakon završetka studija vratila se u Novu Gradišku, jer je njen muž htio živjeti u Slavoniji. Na neki se način žrtvovala za muža. Nakon preseljenja u Zagreb postaje sretnija, radi u knjižnici i uživa u tome što napokon može izlaziti u kazališta, kina, muzeje. Sretna je i stoje tata pristao na preseljenje u Zagreb, zbog njene sreće i sreće njihove djece. TATA je na početku knjige dobar otac, ali ne i dobar muž. Ponekad vara svoju ženu, pa je ona zbog toga vrlo nesretna. Ali njegovi izleti izvan braka postupci su nezadovoljnog i očajnog čovjeka i čim se pružila prigoda da se obiteljski život postavi na nove temelje, on se pokazao kao čovjek iskreno privržen svojoj ženi i obitelji. Zato se i odlučio na preseljenje u Zagreb, gdje mogu početi ispočetka. Dobar je otac i iz Marijeva pripovijedanja saznajemo da puno priča s njim o mnogim temama. BAKA je draga, mudra, brižna i vesela žena. Odlična je kuharica i Mario obožava njene specijalitete. Za Marijeve roditelje kaže: Znam da se vole, samo jedno drugom prkose i tjeraju svoju volju mimo zdravog razuma i na račun svoje djece. Mario u njoj vidi neku vrstu utočišta i kada se osjeti bespomoćnim zbog roditeljskih svađa, njoj se obrati za

savjet, a kada osjeti potrebu pobjeći od svega, bježi k njoj, gdje mu je sve domaće, toplo, sigurno i drago. Baš kao u doba najranijeg djetinjstva; u vrijeme kada još nije poznavao veliki, hladni Zagreb i bol zbog neuzvraćene ljubavi.

Jezik i stil Roman je pisan vrlo jednostavnim jezikom, a radnja se razvija uglavnom putem kratkih dijaloga. Rečenice su jednostavne, lišene svega suvišnog; opisi su vrlo rijetki, a pripovjedne dionice kratke. Pripovjedač je dječak, pa je stil dječje iskren, a razmišljanja pripovjedača jednostavna i u skladu s psihologijom »ljubavnog početnika«.

Čitajući cijelo obrati pozornost na: • dijaloge kao temeljnu pripovjednu tehniku • kompoziciju romana (podjela na poglavlja i fabularni tijek) • pripovijedanje u prvom licu • portretiranje sporednih likova • paralelne ljubavne priče • usporedbu života u provinciji i velegradu • utjecaj roditeljske bračne krize na djecu

Svašta u mojoj glavi Sadržaj Devetogodišnji Zvonimir živi u jednom slavonskom selu s roditeljima, ide u školu i zaljubljen je u djevojčicu Dubravku. Dubravka je bolesna. Ima srčanu manu i nalazi se u bolnici u Zagrebu gdje čeka operaciju. Operacija je vrlo teška i skupa i ne zna se hoće li Dubravka uopće preživjeti. Dok sa strepnjom čeka kako će proteći Dubrav-kina operacija, Zvonimir odlučuje pisati memoare, kako bi od njihove prodaje kupio Dubravki sve lijekove koji će joj biti potrebni poslije operacije. Osim toga, pisanjem memoara barem na trenutke zaboravlja tugu zbog Dubravke. Sjeća se događaja iz svog dječjeg života i priča nam o njima. Prvo čega se sjeća njegov je šesti rođendan, kada je prvi puta vidio pravu tortu. Upoznajemo članove njegove obitelji: mamu, tatu, strica, strinu, sestričnu Mirnu i bratića Slavka. Priča nam o svojim dječjim pustolovinama, o tome kako je sa bratićem Slavkom lovio žabe, kako su rado šetali po njivama, o tome kako je jednom dobio novi bicikl koji je mama uništila i bacila u potok kad je pao s njega i ozlijedio se. Zvonimirovi roditelji su učitelji i oni žive u jednom malom stanu u samoj školi. Neko vrijeme je u selu svako malo izbio neki požar. U takvim prigodama uvijek bi u pomoć priskočio hrabri čika Branko i ugasio vatru. Ljudi su ga počeli zvati Branko Vatrogasac. No jednom su mještani slučajno otkrili da susjed Branko zapravo sam podmeće požare. Bio je piroman koji je volio ispasti heroj. Kad je otkriveno njegovo pravo lice, Branko Vatrogasac od srama se zapalio u vlastitoj štali. Kad su se pojavili prvi televizori, Zvonimirov gaje otac silno želio kupiti. Uz puno muke, odricanja i prodavši neke stvari iz kuće, tata i mama skupili su dovoljno da kupe televizor. Bio je to prvi televizor u selu, pa su svi mještani dolazili svaku večer k njima kako bi gledali TV Ispočetka je roditeljima to godilo, uživali su u društvu. Ali uskoro se

tata počeo žaliti da mu je kuća poput gostionice i da nikad nema mira. Nisu mogli susjedima tek tako reći neka više ne dolaze, nisu se htjeli nikome zamjeriti. Stoga su izmislili da se televizor pokvario. Ali ljudi su i dalje dolazili svaku večer. Tata je bio jako nervozan. Onda je općina kupila televizor za društveni dom, pa su svi odlazili tamo gledati televiziju i obitelj je konačno mogla odahnuti. Zvonimir se zaljubio u Dubravku kad ju je prvi puta vidio. Ona se s majkom doselila u njihovo selo prije dvije godine. Otac joj je bio u zatvoru u Lepoglavi jer je u svađi nesretnim slučajem ubio jednog čovjeka. Dubravka i njena mama bile su siromašne i živjele su vrlo skromno u maloj, staroj kućici. Zvonimir je pokušavao na razne načine Dubravki dati do znanja da je voli. Saznao je da voli životinje, pa je uhvatio žabu i zatvorio je u limenku. Poklonio joj je tu limenku i rekao joj neka je otvori tek kada stigne kući. No, ona je limenku otvorila još u školi i žaba je napravila pomutnju u čitavom razredu, a Zvonimir je za kaznu morao stajati u kutu. Jednom joj je prilikom za Dan žena poklonio cvijeće koje je nabrao na rubu šume. Od tog cvijeća Dubravka je počela nezaustavljivo kihati, naime bilo je to cvijeće koje izaziva kihavicu. U to vrijeme nije bilo iz političkih razloga preporučljivo da učitelji slave Božić, pa nam Zvonimir priča kako je njegova obitelj kriomice slavila Božić; po mraku se donosio bor u kuću, a župnik im je isto tako dolazio po mraku dok ga nitko ne bi vidio. Zapisivanje svojih uspomena Zvonimir povremeno prekida dnevničkim zapisima, a njihova je tema Dubravka. Sto se više bliži dan njezine operacije, Zvonimir postaje sve više uznemiren. Strah za Dubravkin život sve je jači u njemu. Zvonimir ima jednog velikog prijatelja koji se zove Mladen. Mladen nema roditelje i živi samo s bakom. Ne ide u školu, jer kaže da jednostavno ne može sjediti mirno tako dugo. Mladen pravi najbolje praćke u selu i često se tuče s drugim dječacima. Njih dvojica često zajedno idu u šumu i igraju se. Zvonimirovi roditelji nisu baš zadovoljni što se on druži s Mladenom. Kada se u njihovom selu prvi puta počeo prodavati sladoled, bilo je to opće veselje, svi su navalili na sladoled. No sladoled je bio skup. Djeca su maštala o tome da se najedu sladoleda do mile volje. Jednom je nestalo struje, sladoled se počeo topiti, pa su ga jednostavno besplatno podijelili djeci. Zvonimir je pojeo toliko sladoleda da mu je još nekoliko dana bilo zlo. Roditelji su kao prosvjetni djelatnici imali obvezu jednom godišnje pripremiti neki kulturni događaj. Tako su s mještanima pripremali scensku izvedbu Hasanaginice. Predstava je bila veliki uspjeh, žene su plakale, snažno se pljeskalo, a tata i mama od uzbuđenja i sreće dugo nisu mogli zaspati. Na zadnjoj svinjokolji kod strica Zvonimir se napio prvi put u životu. Pomagao je tati i stricu, svi su bili dobro raspoloženi i on je popio čašu kuhanog vina. Prijalo mu je, pa je popio još jednu, pa još jednu. Na kraju se srušio na pod. Sutradan, kad se otrijeznio, roditelji su mu prigovarali da ih je osramotio, da će sada cijelo selo pričati kako učiteljev i učiteljičin sin pije. Na koncu ga je mama ipak poljubila i zahvalila Bogu da se sve sretno završilo, a i otac se zarekao da više neće okusiti ni kapi alkohola. U selu je bio i jedan debeli Andrija koji je gutao kamenčiće ako bi mu donijeli litru rakije. Tako su mu Zvonimir i Mladen jednom odnijeli litru rakije da vide kako debeli Andrija guta kamenčiće. Kad je mama to saznala, bila jako ljuta na Zvonimira. Bio je i jedan čovjek, Stanko Klozetar, koji je ljudima čistio sep-tičke jame i zakopavao uginule životinje. Imao je Stanko Klozetar najljepše golubove u selu i zapravo volio malu djecu iako su ona bježala od njega jer su mislila da čovjek koji čisti septičke jame ne može imati dušu. Samo su se Zvonimir i Mladen družili s njime ijednom su mu prilikom pomogli zakopati mrtvoga konja. Mama nije rado čula tu vijest jer se bojala da Zvonimir ne pokupi kakvu zarazu. Jednom se tata jako razbolio i morao je u Zagreb u bolnicu. Mama je bila jako zabrinuta i tužna. Prodala je guske, svinju, tepih i televizor da bi imala novaca za liječnike. Na koncu je posudila novac od jednog bogatog čovjeka u selu i otišla na nekoliko dana k tati u Zagreb. Tata je ipak ozdravio, vratio se kući i svi su bili sretni. Jednom su Zvonimir, mama, tata, stric, strina, Mirna i Slavko napravili pokraj šume pravi obiteljski piknik; jeli su na travi, stric je svirao gitaru i svi su pjevali. Zvonimiru je taj dan ostao u posebno lijepom sjećanju. Zvonimirov stric nije bio vjeran svojoj ženi i često je imao ljubavnice. Tako se jednog dana dogodila obiteljska katastrofa, stric je objavio da napušta ženu i djecu i da će živjeti sa svojom ljubavnicom u Novoj Gradiški. Otišao je, a strina je bila očajna i pokušavala sve da joj se vrati. Puno je pričala sa Zvonimirovim roditeljima, a oni su je tješili i pomagali joj savjetima. Predložili su pismo, ali se nisu mogli dogovoriti oko sadržaja. Onda je strina sama napisala

pismo u kojem je stajala samo jedna rečenica: »Volim te kao nekad, vrati mi se i bit ćemo opet sretni.« Na opće iznenađenje stric se u roku od nekoliko sati vratio i tražio oproštenje. Ponovno su bili zajedno i sve je bilo kao prije. No, jednog dana strina se pokušala objesiti na tavanu. Stric ju je jedva spasio, a nakon tog događaja kosa mu je posve posijedjela. Zvonimirov tata mu je rekao da mu je to kazna što je tako ružno povrijedio i ponizio svoju ženu. I tako, dok nam Zvonimir priča o događajima koji su mu se ure-zali u sjećanje saznaje da je Dubravkina operacija uspjela. Dubravka se vraća kući i on je najsretniji dječak na svijetu! Posjetio je Dubravku i dao joj svoje memoare na čitanje. Ona ih je pročitala i tako saznala da je Zvonimir voli. Rekla mu je da i ona njega voli. Njegovoj sreći nije bilo kraja! Postali su cura i dečko i Zvonimir joj je obećao da će uvijek biti dobar prema njoj.

Vrsta djela Svašta u mojoj glavi dječji je roman pisan u obliku sjećanja glavnog lika, tj. iz iskustvenog horizonta jednog devetogodišnjaka. Ta naivna i ograničena pozicija pripovjedača izvor je humora u romanu. Istodobno Svašta u mojoj glavi je i društvena kronika jednog vremena gledana naivnim dječjim očima.

Tematsko-idejni sloj Upoznajemo svijet dječaka Zvonimira; njegovo gledanje na svijet odraslih oko sebe. Kroz dječji iskren, naivan i neiskvaren pogled dobivamo sliku o načinu života šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na humorističan način prikazane su neke istine o svijetu odraslih. Tako npr. Zvonimir kad priča o svom stricu i njegovim ljubavnicama kaže: ...ljubavnice su vam žene koje nisu vaše, a ipak jesu vaše. Teško je to objasniti. Ipak, pokušat ću: ljubavnica je žena s kojom ne živiš, ali s kojom radiš svašta, kao da ti je rođena žena, a u selu svi kažu: »To je sramota.« Kad priča o odborniku Dragutinu, Zvonimirovo će naivno i doslovno shvaćanje stvarnosti otkriti i socijalne apsurde i političku zalu-panost tog vremena: Moj tata je pitao odbornika Dragutina: »Kada ćemo provesti struju kroz selo?« Odbornik Dragutin je odgovorio: »Čim sazrije politička situacija za to.« To će još snažnije biti istaknuto u priči o potajnom slavljenju Božića u učiteljskoj kući. Kroz svoju dječju iskrenost i plemenitost Zvonimir progovara i o raznim predrasudama i besmislenim pravilima u svijetu odraslih. Tako npr. za njegovog prijatelja Mladena svi misle da je loš dječak zato što ne ide u školu i da se on ne bi trebao družiti s njim, no Zvonimir misli da je Mladen dobar u srcu i da je to jedini kriterij po kojem bi ljudi trebali birati prijatelje. Ovaj je roman zapravo jedna topla, ljudska priča o životu sa svim njegovim radostima, tugama, nedaćama, bolestima, nadama i veseljem. Priča o ljudima sa svim njihovim slabostima, ali i priča o ljudskoj plemenitosti. To je i priča o ljubavi koja je pokretač svega. Kada sazna da će Dubravka ozdraviti, Zvonimir kaže: Ako ste vi koji čitate ove memoare ikada bili zaljubljeni ovako snažno kao ja, lako ćete razumjeti i moju sreću i moju nesreću, a ako niste, onda ne znam da li da vam poželim da živite smirenim i dosadnim životom kakvim sam i ja živio do svoje sedme godine.

Kompozicija Roman je pisan u prvom licu. Podijeljen je na 17 poglavlja. Na početku nam pripovjedač, koji je i glavni lik, priča o svojim prvim sjećanjima. Zatim priča o tome što su memoari i zašto se on odlučio na pisanje memoara. Zatim kroz čitavu knjigu reda događaje koji nisu poredani kronološki, već kako ih se on sam prisjećao. Poglavlja su kratka i pregledna, pripovijedanje teče glatko, a dijalozi su živi i uvjerljivi. Cesto se Zvonimir iz pripovijedanja svojih uspomena vraća u sadašnjost, u trenutak pisanja svojih »memoara«, pa memoari zapravo postaju dnevnički zapisi.

Vrijeme i prostor Radnja se događa šezdesetih godina prošlog stoljeća u izmišljenom slavonskom selu Omorini smještenom nedaleko od

Nove Gradiške. Čitajući roman možemo puno saznati o načinu života u to vrijeme, u vrijeme pojave prvih televizora, vrijeme kada su automobili bili rijetkost, kad je običan sladoled za djecu predstavljao doživljaj, kada se telefoniralo isključivo iz pošte, kad su čelična kliješta politike upravljala javnim životom i tjerala ljude da govore jedno, a misle drugo, ali su zato njihovi privatni životi bili oplemenjeni mnogim obiteljskim ritualima, druženjem i uživanjem u malim radostima. Ovaj je roman zanimljivo i duhovito svjedočanstvo o jednom vremenu, vremenu u kojem su današnji četrdesetogodišnjaci bili djeca.

Likovi ZVONIMIR je glavni lik i pripovjedač, ima punih devet godina i četiri mjeseca i krenuo je u treći razred. Čitao je da veliki ljudi napisu knjigu koja se zove memoari. Kako je siguran da je i sam velik čovjek, jer u njegovoj glavi svašta ima, svakakvih misli prođe (...), zaključio je da i on mora početi pisati svoju knjigu sjećanja, tim više zato što je iza njega već velik dio života pa je bolje da svoje doživljaje pribi lježi odmah nego kasnije, kad se ono što se već dogodilo pobrka s onim što će se tek dogoditi. S obzirom da se slabo sjeća onoga prije, zapise počinje od svojega šestog rođendana u svibnju godine 1964. Rođen je, dakle, 1958. U dobi od šest godina ima djevojku koja u stvari nije njegova djevojka jer ga izbjegava, ali se on nada da će jednoga dana postati njegova. Ona se zove Dubravka, ide s njim u isti razred i ona je najljepša na svijetu. Udvara joj na način uobičajen za tu dob: povlačenjem za pletenice, uguravanjem snijega za vrat, guranjem na druge dečke, i tomu slično. Samo gaje dvaput pljusnula pa on misli da ga voli. Kad je jedanput zamoli da mu pokaže ono, malo je manjkalo da mu kamenom razbije glavu. Bitni razlog za pisanje memoara Zvonimirova je ljubav prema Dubravki, a izravan povod pisanju jest njezin odlazak na operaciju srca u Zagreb: tri dana poslije on je odlučio pisati. Svrha je dvojaka: prvo, kad ona pročita te memoare zavoljet će ga kao što i on voli nju, a drugo - prodajom memoara po cijelom svijetu namaknut će novac za skupi lijek što ga siromašna Dubravkina mama ne bi mogla kupovati za svoju kćer. Kaubojske romane guta ko nenormalan. Peca žabe s bratićem Slavkom, a s udice ih skidaju tako da žabom udaraju o cestu. Mirna ih zato proglašava sadistima. Nije mu stran ni lov na kornjače i bje-louške. U prvom razredu bole ga noge, a medicinari mu izrežu krajnike jer je jedan liječnik rekao da je u krajnicima izvor svih bolesti pa da ga noge bole zbog krajnika. Tek nakon operacije jedan drugi liječnik rekne njegovom tati da je vađenje krajnika zabluda i da ljudi bez krajnika lakše dobivaju plućne bolesti i skloniji su upalama i zarazama. Dobivši od tetke iz Zagreba bicikl s punjenim gumama posve se popali na njega i zanemari prijateljstva s Mladenom i Slavkom -ništa nije radio, samo se vozio biciklom. Sve do jedne ozljede pri padu s njega, kad mu ga je mila majka uništila. Od slatkog pića, kuhana vina, pri svinjokolji se napije i onesvijesti. Po prosudbi roditelja, s njegovim odgojem nešto nije u redu jer ga najviše privlače najnegativniji ljudi i poslovi: Mladen, Stanko Klozetar, čovjek koji jede kamenje, itd. Iskren i otvorena srca, uporan i promišljen Zvonimir na kraju ostvaruje svoje želje: napisao je memoare, dao ih pročitati ljubljenoj djevojčici koja nakon toga pristaje biti njegova djevojka. Za cijeli život. MAMA Zvonimirova, učiteljica, podučava treći i četvrti razred. Po svemu razumna žena, dobra majka, suosjećajna učiteljica. Dok jednog dana, kad se njezin sin ozlijedi pri padu s bicikla, ne pomahnita i sjekirom sasiječe nevin bicikl i još te ostatke posve neekološki baci u - zamislite! - potok. Neoprostivo. Tako je mislio i Zvonimir. Kad joj se muž skoro smrtno razboli, brižna i požrtvovna drži nastavu za dvoje, putuje u Zagreb u bolnicu, a u slobodno vrijeme se bavi trgovinom: da bi namaknula novac za liječnike, sestre, putovanja, rasproda skoro sve što su imali u kući. TATA, imenom Luka, učitelj, podučava prvi i drugi razred. Cesto ljubi mamu. Dobar otac i muž, privržen obitelji, vjeran ženi, brižan prema sinu, ali kad netko u njegovom društvu izgovori riječ »politika«, njemu se smuči u trbuhu. Seljanima piše kojekakve podneske, govore za sprovode i slično. Stric je jednom rekao da je tata pravi književnik i

da to što on piše, da je to prava literatura, a ono kako se ponaša za vrijeme pisanja da je tipično za pravo umjetničko stvaranje. DUBRAVKA ide sa Zvonimirom u isti razred i za njega ona je najljepša na svijetu: ...prelijepe crne kose ispletene u dugu pletenicu... oči ona-ke plave i duboke, kao da sanja... i prsti, dugi, tanki... Njezina mama je krojačica, šiva na singerici u kuhinji njihove male kuće, stare i neožbukane. Ima brata trogodišnjaka koji je brz kao jegulja. Dub-ravkin tata ne živi s njima, on je u gradu Lepoglava... gdje je zatvor, a on radi kao zatvorenik. Na svako Zvonimirovo iskazivanje ljubavi, a bilo ih je nekoliko -jedanput je bila izgrudana, drugi put joj je iz darovane limenke iskočila žaba, treći put je od kitice cvijeća dobila groznu kihavicu -ona s njim ne razgovara po dva mjeseca. Dubravka ima srčanu manu i mora na operaciju u Zagreb. STRIC FILIP, brat Zvonimirova tate, sklon rakiji koju mu želudac ne podnosi pa zna povratiti čak i po jedinom tepihu koji je kupljen na kredit, a na prigovore svoje žene Ljubice odvraća joj ljubazno: Kad čujem tvoj glas, dođe mi da se ispovraćam i bez rakije. Dvije njegove velike misli: »Čovjek, dok je živ, ne smije gubiti nadu« i »Žene često odbijaju muškarce da bi ih još jače privukle« spas su i vodilja za Zvonimira kojemu je najveći životni cilj postati Dub-ravkin dečko pod svaku cijenu. Stric je ženskar i, čini se, ima puno ljubavnica. O njima Zvonimir zna da su to žene koje nisu vaše, a ipak jesu vaše... s kojima ne živiš, ali s kojom radiš svašta... a u selu svi kažu: »To je sramota.« Poslovođa je jedne trgovine u Novoj Gradiški. Komunizam - po njegovoj definiciji - jest stanje kad uzmeš sve što ti se hoće, a ne ideš u zatvor, za čim djeca žude jer bi se tako dokopala nedostupna preskupa sladoleda. Poticatelj i priređivač piknika, u selu dotad nepoznate pojave, za koju strina Ljubica pita: A zašto bismo mi išli jesti vani, na otvorenome, kao psi i mačke, kad imamo svoju kuću, stol i pribor za jelo ? Pa ipak, svi se s njega vraćaju kući pune duše i prazne korpe. STRINA LJUBICA je dobra žena koja proživljava teška razdoblja zbog stričevih izleta s drugim ženama, a u jednoj prigodi pokuša se i objesiti. SLAVKO, bratić, sin strica Filipa, godinu dana stariji od Zvonimira, sedmogodišnjak i kao takav upućen u mnoge tajne života, autoritet za mlađeg bratića. MLADEN, Zvonimirov vršnjak i najbolji prijatelj, kojega se boje svi ostali dečki u selu, živi s bakom jer su mu roditelji stradali u sudaru vlakova kad su mu bile samo dvije godine. U školu ne ide, jer ne može ukočeno sjediti u klupi kao mrtvac.

Jezik i stil Roman je ispričan u prvom licu, a pripovjedač je devetogodišnji dječak, pa je u stilu pisanja vidljiva dječja iskrenost i naivnost, kao kada, na primjer, obrazlaže zašto se poduhvatio pisanja memoara: Čitao sam da veliki ludi, oni što su jako veliki, da svi oni napisu knjigu koja se zove memoari. A ja sam sto posto siguran da sam i ja, siguran sam da sam i ja velik čovjek, a to znam po tome što u mojoj glavi svašta ima, svakakvih misli prođe, a to sigurno nije slučaj s drugim glavama... Već u ovih nekoliko rečenica vidljiva je i namjerna stilska nespretnost kojom se poslužio pisac kako bi njegov devetogodišnji pripovje dač bio što uvjerljiviji. Zvonimir pokušava zapisati sve čega se sjeća, ali su događaji o kojima piše često nepovezani, samo se nižu jedan za drugim bez nekog posebnog plana. No, baš takav stil pripovijedanja pridaje ovoj knjizi poseban šarm. Zvonimirov jezik nije čisti standardni jezik, već u njemu ima dosta slavonskih lokalizama.

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• mentalitet i navike ljudi 60-tih godina 20. stoljeća • razlike između života na selu i u gradu • cijelu galeriju zanimljivih i živo opisanih sporednih likova • govor slavonskog sela (turcizmi, srbizmi, lokalizmi) • karakterizaciju likova

Hitrec, Hrvoje

Eko Eko 0piscu Hrvoje Hitrec, rođen 1943. u Zagrebu, suvremeni je hrvatski pisac. Piše humoreske, priče i romane. Bavi se i novinarstvom. Njegov književni opus ne poznaje granice žanrova ili dobi čitatelja. Za odra sle je napisao romane Pustinjakov pupak, Manijak, Ljubavi na crnom baršunu i Ur. Za djecu i mlade napisao je niz popularnih romana o Smogovcima (Smogovci, Smogouci i strašni Bongo, Zbogom, Smogovci, Smogovci 1 biće iz svemira, Smogovci u ratu), proznu obradu Gundulićeva spjeva Osmana, pod naslovom Priča o Osmanu, nekoliko povijesnih pripovjedaka i roman Eko Eko. Roman Smogovci snimljen je kao televizijska serija. Hitrec je autor i većeg broja dramskih tekstova za dječja kazališta, televizijskih scenarija i dokumentarnih filmova.

Sadržaj Roman počinje pripovjedačevim naputkom čitatelju: Ova je priča čudna i strašna. Ako vas je strah, nemojte je ni čitati. Djevojčica Vesna, blizanci Voki i Toki, Vesnin brat Mljacko i mentalno zaostali Krčko stanovnici su Hrčkova Brda, predgrađa velikog grada. Nekad je ovo naselje bilo čisto i nezagađeno, ali odnedavna ljudi tu bacaju svakojako smeće. Otpaci iz rudnika uništili su ribe u potoku. Od životinja je ostala samo Vesnina vjeverica Perjanica. Djeca se obično igraju u olupini starog opela. Vesna se ne slaže s blizancima. Osobito su ljuti kada ih zove duplićima, a oni se njoj rugaju zbog pretjerane samouvjerenosti. Na jednom branju gljiva kod takozvane Anine pećine Vesna prestraši blizance preobukavši se u izvanzemaljca, ali je i djevojčica nasjela njihovoj šali kada su je dječaci u svojoj drvenoj raketi lansirali dva metra uvis. Uskoro je majka ponovno poslala Vesnu da donese ukusnih vrganja koji rastu kod obližnje Anine pećine. Priroda je bila svečano mirna i nagovještavala je nešto neobično. I, zaista, pred Vesnom se pojavi čovječuljak neobična izgleda. Najprije se djevojčica strašno prepala, a onda je shvatila da je strašni izvanzemaljac miroljubiv i sam preplašen. Sve je ponavljao dva puta jer mu se pokvario pretvarač riječi. Zove se Eko Eko (i svoje ime mora ponoviti dva puta), stigao je s planeta Bona, a na Zemlju se spustio jer su bonski neprijatelji, smrdljivi Zmazi, oteli sestru Eku i ostale članove patrole, a njega ranili. Bonci su inače svemirski smetlari i uz pomoć robota žderija čiste svemir.

Vesni se mali došljak svidio i odluči mu pomoći. Najprije je smislila lukav plan i do Vokijeve i Tokijeve rakete dovesti policiju i pijanog Martina Pička, koji je jedini vidio Ekovu raketu ali mu nitko nije vjerovao. Eko je ranjen i izgubio je mnogo krvi, a njegova letjelica nema goriva koje Bonci zovu gama. Djevojčica sve ispriča blizancima koji saznaju daje gama zapravo zemaljski molibden, a njega je pun rud nik iznad Hrčkova Brda. Tako aktiviraju Ekovu letjelicu i stroj za transfuziju krvi te Eko ozdravi. Pomoću maminog zlatnog prstena popravi se svemirčev pretvarač jezika te on počne normalno govoriti. Iako nerado, Eko pristane da mu zemaljska djeca pomognu osloboditi zarobljene Bonce. Naime, Eko ne može sletjeti na Zmaz, a Zemljani su otporniji na nečistoću u kojoj žive Zmazi i njihov vladar Smeć. Prije odlaska pošalju dva žderija da počiste jarugu smeća. U svemir kreće i Krčko, Vesnin vjerni pratilac. Kako ne bi ostarjeli u svemiru, moraju biti zaleđeni. Kad su stigli do Zmaza, Eko im je dao korisne naputke i djeca s jednim žderijem odlaze osloboditi Ekove prijatelje. Smeć je okrutni vladar Zmaza, planeta na kojem vlada nečistoća. Smeć se zaljubio u zarobljenicu Eku i želi je priviknuti na prljav-štinu. Na Zmazu žive i prastanovnici Vazi - čudna bića s cvijećem navrh glave. Oni su miroljubivi i ne bore se protiv Zmaza koji su im oduzeli planet. Očekuju pojavu svoga božanstva Doli, djevojčice s ružama. Vesna, uz pomoć Vaza Mola, u dobroj namjeri prihvati ulogu Doli i napravi na glavi umjetne ruže. Vazi prihvate njezino vodstvo u ratu protiv Zmaza. Počele su pripreme za rat u kojem će oružje biti sapun i kolonjska voda. Bitka počinje nakon deset dvoda-na (jer Zmaz ima dva sunca Ola i Trola). Opsada je trajala sedam dvodana, no i Zmazi su se borili. Vesna se dosjetila da Krčko bude deblo za razbijanje vrata. Krčko je uništio preostale Zmaze te su došli do Smećeve palače gdje su zarobili Veliko Đubre Smeća i oslobodili zarobljenike s Bona. Nakon slavlja s Vazima vraćaju se u raketu, gdje ih čeka Eko. Bonci vode djecu na svoj planet koji se jako svidi malim Zemljanima. Požele takav način života prenijeti na Zemlju. Za nagradu Bonci im daju žderije da očiste zemlju, a prava bonska patrola doći će na Zemlju za tridesetak godina. Tada će Vesna već biti odrasla pa će pripremiti Zemljane za dolazak svemiraca. Na Ekinu molbu liječnici s Bona izvrše neku vrstu laserske operacije na Krčkovu mozgu nakon koje Krčko postaje sasvim razuman. Na Zemlji je u međuvremenu prošlo više od godinu dana i svi su već mislili da su djeca mrtva. Možete samo zamisliti oduševljenje roditelja kad su se djeca vratila. No ipak, najviše su bili iznenađeni Krckovi roditelji.

Vrsta djela Eko eko dječji je roman, po tonu i načinu pripovijedanja humorističan, a po temi znanstveno-fantastičan. Dakle najtočnije određenje književene vrste bilo bi da je Eko Eko humoristični znanstve-no-fantastični roman. No tko je ikada u životu pročitao barem jedan znanstveno-fantastičan roman, primijetit će da u Hitrecovu romanu prevladavaju fantastični elementi (nestvarni, čudesni) nad onima koji bi bili utemeljeni na nekakvom pretpostavljenom budućem razvitku znanosti. Pisac ne opterećuje ni sebe ni čitatelje znanstvenim činjenicama koje bi djeci mogle biti nerazumljive, tek tu i tamo nastoji neobično putovanje u svemir učiniti koliko-toliko znanstveno opravdanim i uvjerljivim (putnici su u Ekovom svemirskom brodu zaleđeni kako ne bi ostarjeli, Eku Eku je potreban molibden kao gorivo za letjelicu, putovanje, za koje djeca vjeruju da je trajalo tek nekoliko dana, trajalo je duže od jedne zemaljske godine itd.).

Kompozicija Roman je duhovito podijeljen na petnaest, kako ih pisac naziva, strašnih poglavlja, od kojih su završna poglavlja manje strašna jer se napeti događaji bliže sretnom završetku. U uvodu pisac smješta priču u prostor i vrijeme, upoznaje nas s glavnim likovima i naznačuje ekološku podlogu čitave priče. Zaplet počinje pojavom malog svemirca Eka Eka, a nastavlja se odlaskom zemaljske djece na planet Zmaz. Vrhunac je pobjeda djece i poniženih Vaza nad odurnim Smećem i njegovim

podanicima Zmazima. Slijedi rasplet: slavlje nakon pobjede i susret Eka Eka s Boncima. Nakon posjeta Bonu djeca se vraćaju na Zemlju svojim obiteljima sa žderijem koji će očistiti i naš planet. Tematsko-idejni sloj Pripovijedajući o neobičnim zgodama djece s Hrčkova Brda, koja sa svojim prijateljem izvanzemaljcem Ekom putuju u svemir na planet Zmaz i spašavaju njegovu sestru Eku i ostale Bonce od zločestih i prljavih Zmaza, pisac na duhovit i djeci prihvatljiv način progovara o aktualnom problemu zagađenja čovjekova okoliša. Eko Eko roman je s tezom, ili bolje rečeno jasnom poukom; osim što nas želi zabaviti i do suza nasmijati, pisac nas želi i poučiti kako da se nosimo s problemom općeg zagađenja čovjekova okoliša. Njegova je poruka: problem je velik, planetaran, i za njegovo potpuno rješenje bilo bi potrebno neko čuda (poput žderižderija), ali osviještena djeca mogu biti nositelji nove svijesti i pokretači konkretnih akcija - barem toliko da svatko »pomete pred svojim vratima«. Ekološka potka djela uočljiva je već i u imenu neobičnog svemirca Eka Eka {ekologija - znanost koja se bavi problemima nastalim zagađenjem okoliša).

Prostor i vrijeme Radnja romana počinje na Hrčkovom Brdu, predgrađu velikoga grada, koje je nekad bilo čisto, a sada je zbog nemara stanovnika i izletnika onečišćeno. Određujući na početku mjesto radnje pisac nas uvodi u ekološki problem kao aktualni problem današnjice. Zatim radnju proširuje na čitav svemir, točnije na izmišljeni planet Zmaz, naziv kojega je također ekološki indikativan. Na kraju djeca posjećuju planet Bon i susreću se s uzorno uređenom bonskom civilizacijom. Naravno, u romanu ima premalo konkretnih podataka, a previše fantastičnih elemenata da bismo uopće mogli govoriti o nekom konkretnom gradu, čije je predgrađe Hrčkovo Brdo, ili o precizno određenom vremenu radnje, ali zato jako dobro razumijemo da su problemi Hrčkova Brda isto tako problemi naših gradova i našega vremena.

Likovi Dvije su skupine likova: djeca i svemirci. Djeca i Bonci su na istoj strani - strani dobra, a slični su i po tome što su ekološki osvješteni (za razliku od prljavih Zmaza i odraslih Zemljana). Dakle, likove bismo mogli podijeliti i po njihovu odnosu prema očuvanju okoliša kao vrijednosnoj razdjelnici. VESNA i

BLIZANCI

VOKI i TOKI susjedi su na Hrčkovu Brdu. Provode dane u igri i stalnom međusobnom

zadirkivanju. Blizancima smeta što ih Vesna zadirkuje pa joj nastoje vratiti istom mjerom, ali su njihove svađe kratkotrajne. Domišljati su u izmišljanju podvala, ali i kasnije u borbi sa Zmazima i okrutnim Smećem. Međutim, u odnosu prema Eku Eku pokazuju iskreno prijateljstvo. Vesnin je vjeran prijatelj mentalno zaostali sedamnaestogodišnji KRČKO koji je odigrao začajnu ulogu u ratu protiv Zmaza. Na sreću, Eka mu je, u znak zahvale, izmolila da mu Bonci operacijom poprave grešku u mozgu. Lik malog BONCA EKA (ili Eka Eka, kako ga djeca do kraja zovu) vrlo je slikovit i zanimljiv, a podsjeća nas na one, već toliko puta viđene, naivne predodžbe o patuljastim, pitomim izvanzemaljcima, koji iz svojih letećih tanjura s iskrenom zabrinutošću promatraju sve čovjekove zemaljske ludosti: ... i Vesna vidje, vidje čovječuljka, možda metar visoka. Snježnobijelo, svjetlucavo odijelo pripijalo mu se uz malo, čvrsto tijelo, stisnuto oko struka širokim srebrnim opasačem, za koji su bili zadjenuti neki čudni predmeti, kao vilice s kuglicama na vršcima šiljaka. Koža lica i prstiju bijaše plavičasta, nosnice poširoke, a oči srebrne.

Njegovi su ciljevi dobronamjerni i plemeniti kao i ciljevi svih Bonaca - očistiti svemir od smeća: Dakle - bića s Bona bila su svemirski smetlari! Aha, baš smetlari. Ali bez metla i smetlarskih kolica. Njihova su kolica bile sjajne letjelice kojima su putovali od planeta do planeta, a metle su bili znate tko? Zderi-žderi. Iako se zbližio s Vesnom i blizancima, Eko ne može shvatiti narav Zemljana: Eko uključi upijač znanja, kutijicu koja je kao bugačica upila sve što su ljudi na Zemlji znali. Sate i sate je slušao: čas se smijao ljudskim glupostima, čas se divio njihovoj smjelosti, čas bi se stresao nad strašnom mržnjom za koju su bili sposobni, čas bi ga zapanjilo veliko i dobro ljudsko srce. Plakao je kad bi upijač pričao o bjesomučnim ratovima i osupnuo se kad bi čuo kako su ti isti krvožedni ratnici pisali prelijepe pjesme. Na kraju je, sasvim zbunjen i umoran, prošaptao: - Tko bi to shvatio. I narod Vaza je dobar i miroljubiv. Ime im je u skladu s izgledom jer: Na sasvim kratke, gotovo nevidljive noge, nabili se okrugli, mesnati trbusi, iz trbuha im rasla uska glava, a umjesto kose nisko cvijeće. Da, cvijeće. Dobronamjernom prijevarom Vesna postaje njihovo božanstvo Doli i tako ih povede u rat protiv Zmaza. Kad razotkriju prijevaru, oproste svojoj spasiteljici jer je njezina nakana bila prijateljska. Osim dobrih svemiraca, postoje i oni zli. To su prljavi Zmazi i njihov vođa Smeć kojem se obraćaju titulom Veliko Đubre. Naravno, i njihova imena otkrivaju kakvi su. Smeć je portretiran zanimljivim opisom: On upravo sjedi na svom prljavom tronu. Nije visok, jedva mu je metar i dvadeset od prljavog nokta na otečenom nožnom palcu do smrdljivog čuperka na vrh jajolike glave. Iznad usta ima široke nosnice i jedno, da - jedno jedino oko, kao kiklopi u starim grčkim pričama. Rutave mu grudi gole i znojne, široke hlače pune mrlja i ostataka doručka, a ramena i leda mu prekriva plašt koji nikada nije vidio ni vode ni sapuna. Zmazi i Smeć vole prljavštinu i boje se čistoće, a najviše sapuna i kolonjske vode. Smeć, koji je najviše mrzio sapun i vodu, na kraju je za kaznu okupan.

Jezik i stil Osnovna obilježja Hitrecova stila u ovome romanu su duhovitost i maštovitost pripovijedanja. Već duhoviti uvodni pripovjedačev komentar najavljuje humorističan ton romana: Ova je priča čudna i strašna. Ako vas je strah, nemojte je ni čitati. Kad sam je ja prvi put čuo, kosa mi se digla na glavi kao pšenica u srpnju, a srce mi je lupalo kao afrički tam-tam. Hitrečev humor blizak je djeci, a ostvaruje se podjednako u duhovitim opisima: Sto tu svega nije bilo! Isluženi hladnjaci, strojevi za pranje rublja koji su sada na prvom programu prali štakore, a na drugom žohare... kao i u šaljivim dijalozima: - Jel' istina - počne ona polako - da je vaš tata doživio nesreću ? • Da - progovori oprezno Voki. - Prije deset godina. • A kad ste se vi rodili ? • Pa prije deset godina. • Aha. Onda je to ta nesreća! - slavodobitno vikne Vesna. Humorističku funkciju u Hitrecovu romanu imaju i slikoviti žargonizmi (riječi iz šatrovačkog govora) i novoskovane riječi koje Hitrec po potrebi sam stvara: - pušketiri (policajci s puškama), duplići (blizanci), podbonje (bonsko podzemlje), prizmaziti (sletjeti na Zmaz), glupača (glava), babura (nos), tabati (tući). U jezični književni standard uklopljen je pokoji dijalog na kajkavskom narječju (tako govore pijanac Martin Pičko i njegova žena) što pojačava neposrednost čitateljeva doživljaja.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • ekološku potku u romanu • elemente znanstveno-fantastičnog romana • humor u pripovijedanju • jednostavnost stila i jezika • opise onečišćene prirode

Krilić, Zlatko

Početak plovidbe 0 piscu Hrvatski pisac za djecu i odrasle Zlatko Krilić rođen je 1955. u Osijeku. Djetinjstvo je proveo u Cepinu, a u Zagrebu, gdje i danas živi i radi, završio je Pedagošku akademiju. Za djecu i mladež objavio je zbirke priča Prvi sudar, Veliki zavodnik i Šaljive priče i priče bez šale; zbirke igrokaza Kazalište lutaka i drugi igrokazi i Krilate lutke te romane Čudnovata istina, Zabranjena vrata i Zagonetno pismo. Za odrasle je objavio roman Živi pijesak. Pripovijetka Početak plovidbe izašla je u nekoliko izdanja i za nju je dobio nagradu »Grigor Vitez«. Krilićevi igrokazi i drame izvođeni su na mnogim pozornicama u Hrvatskoj i inozemstvu, a također piše televizijske i filmske scenarije.

Sadržaj Ova lijepa priča govori o posebnom prijateljstvu jednog gradskog dječaka i Barbe, staroga ribara s mora. Pripovijetka započinje kada se dječak jednoga jutra probudi u kući koja mu se u prvi mah učini nepoznata. Kada se razbudio, prisjetio se da je jučer s roditeljima doputovao na more, u njihovu novu kuću. Odmah se razveselio jer je očekivao da će mama, tata i on zajedno igrati nogomet, tražiti školjke 1ploviti čamcem, ali se uskoro razočarao kad je od mame saznao daje otac morao rano ujutro otputovati jer je imao mnogo posla. Postao je ljut i bezvoljan jer je zaista želio da na moru budu svi zajedno. Osjećao se izdanim što je tata otputovao dok je on još spavao. Majka gaje zatim poslala da ode po Barbu koji je živio u trošnoj kućici blizu njihove. Barba je bio stari ribar i dječak gaje zatekao kako krpa pokidanu mrežu. Dječak je Barbi prenio mamin poziv, ali ga je malo zbunio Barbin govor, čak gaje i naljutilo što njegovu mamu zove mater, ali je ipak odlučio šutjeti. On je starca i dalje pristojno oslovljavao s »gospodine«, ali kad mu je starac rekao: E, lipi moj, nisan ja gospodin Barba, samo Barba me zovi, razumiš? i sam je odgovorio »Razumim« i shvatio da se počinje nesvjesno prilagođavati mjesnom čakavskom dijalektu. Gledao je starčeve koščate ruke kako brzo i vješto krpaju mrežu i nije mu bilo jasno zašto starac pokidanu mrežu jednostavno ne baci i kupi novu. Starac mu je objasnio daje to zato jer ribe više vole staru mrežu. Barba je inače tijekom zime pazio na kuću dječakovih roditelja i u znak zahvalnosti dječako-va mu je majka poklonila kišnu kabanicu, jer Barba nije htio primiti

novac ili bilo što drugo. Dječak je provodio dane na moru sam i to mu je uskoro dosadilo. No sve se promijenilo jednog dana kad se zaputio pecati. Nije ništa upecao pa se naljutio. Dok je, inateći se samome sebi, po tko zna koji put bacio udicu, prišao mu je Barba i objasnio neke stvari. Rekao mu je da su ribe takve da nekoga hoće, a nekoga neće. Onda je starac zabacio udicu i odmah upecao oveću ribu. Barba je dječaka naučio mnogim stvarima, naučio ga je da je riba poput sreće, da za nju treba raditi, naučio ga je čistiti ribu i mnogo o moru. Dječak je od toga dana često pecao, ali ništa nije ulovio, no zbog toga se uopće nije ljutio jer ga je Barba podučio da mora najprije moru nešto dati da bi ono njemu vratilo. Dječak je čak pomislio da moru dade svoj bicikl što je jako nasmijalo Barbu jer to ipak nije ono što more traži. Barba je moru dao svoju mladost, cijeli život, a i djeca mu »naviga-vaju«. Naučio je Barba dječaka tijekom toga ljeta daje more čudan prijatelj i da je poput života, puno ga je naučio o odnosu čovjeka i prirode. Barba je čak i pričao s morem, a ono je njegovom srcu i duši govorilo stvari koje ga zanimaju. I dječak je osluškivao, ali nije razabirao nikakve glasove. Bližio se kraj ljetnih praznika i dječak se morao rastati od svog novog prijatelja, ali obećao je da će doći već za zimske praznike. Škola je počela, dani tjedni i mjeseci brzo su prolazili i zimski praznici su brzo stigli pred vrata. Ovoga puta i tata je uspio pronaći nekoliko slobodnih dana. Dječak je bio presretan što će biti svi zajedno a veselio se i susretu s Barbom. Kad su došli do mora, bilo je veliko nevrijeme, munje su parale nebo. Tada se more prvi put obratilo dječaku, tada su postali prijatelji. »Zdravo, zdravo, prijatelju more«, pomislio je u sebi dječak i osjetio kako mu more odgovara, kako se raduje što dolazi. Ali o Barbi je more šutjelo. Sutradan kada se probudio, požurio je do Barbe, ali na prozorima Barbine kuće bile su zakucane daske a na vratima je bio veliki lokot. Barba je umro. Dječak se rastužio, osjećao je kao da se ona sinoćnja oluja kojom ga je dočekalo more valja sada u njegovoj duši, ali nije plakao. Umjesto da plače pozvao je oca na pecanje. Tada je upecao svoju prvu ribu. Otac je primijetio da se dječak promijenio i da bi mnogo toga o moru mogao naučiti od svoga sina.

Vrsta djela Početak plovidbe je pripovijetka ispričana u autobiografskom obliku, dakle u prvom licu. Riječ je o realističnoj pripovijetki (ispripovijedani događaji mogući su u stvarnosti) s težnjom ka simbolizaciji likova i nekim fantastičnim elementima (dijalog dječaka s olujnim morem).

Kompozicija Ova lirski i filozofski intonirana pripovijetka teče isprva u sporom ritmu, bez nekih značajnijih zbivanja u kojima bismo lako prepoznali kompozicijske elemente pripovjednog djela i razvija se uglavnom kroz dijaloge dječaka i Barbe. Dinamična, dramatikom nabijena oluja u završnom dijelu pripovijetke nagovještaj je Barbine smrti, a cijela se pripovijetka na kraju, nakon tog dramatičnog intervala, ponovno smiruje.

Tematsko-idejni sloj Pripovijetka Početak plovidbe tematski i idejno vrlo je slojevita. Onaj primarni sloj lako možemo tematski odrediti kao priču o prijateljstvu gradskog dječaka i starog ribara. No to je istodobno i priča o odrastanju, bolje rečeno o duhovnom sazrijevanju glavnog junaka koji posredovanjem Barbe dolazi do prvih ozbiljnih spoznaja o životu i svijetu. Dječak dolazi iz grada, potječe iz materijalno osigurane obitelji, i nađe se negdje na Jadranu u potpuno drukčijoj sredini, u kojoj kao da je vrijeme stalo i gdje je odnos prema stvarima, novcu i prirodi potpuno

drugačiji. Tu čovjek živi od prirode i mora, skromno, ali sretno i sve što priroda daje cijeni se i čuva. Shvativši kako život može biti potpuno drugačiji od onoga koji je poznavao u gradu, dječak se mijenja, a njegovo razumijevanje prirode, života i međuljudskih odnosa postaje dublje i ozbiljnije. Početak plovidbe također je snažna i ekološkim duhom prožeta priča o mogućem životu u skladu s prirodom. Barbino življenje ravna se prema prirodnom ritmu mora i sa svim je njegovim bićima on u prijateljskoj simbiozi. Davati da bi se dobilo, čuvati i voljeti more da bi se od njega moglo uzimati, što zapravo znači: davati u životu da bi se moglo primati, jedna je od važnih pouka koje je dječak do bio od Barbe: »Barba, zašto mene riba neće, a tebe hoće1?« pitao sam ga jednom dok smo sjedili u čamcu na pučini. »E to ti je zato ča ti ništa nisi dao moru, pa ne da ni ono tebi«, odgovori on. »Razumiš?« Na završnoj točki interpretacije more sve više dobiva simbolično značenje, ono postaje metafora samoga života, a Barbina razmišljanja o moru otkrivaju nam se kao zaokružena životna filozofija, tako jasno i lijepo iskazana u ovim Barbinim riječima: Čudan je prijatelj more... nikad ne prima ono ča mu oš dat, a otima ono ča ti je najdraže. .. najmilije. Moraš se borit s njim, ne smiješ dati da te baca po svojim valovima kako ono hoće. Moraš kormilo čvrsto držat u ruci i plovit svojim smjerom.

Prostor i vrijeme Radnja se događa na hrvatskom Jadranu, ali nije precizirano gdje, što i nije potrebno jer i more i Barbin lik u ovoj pripovijetki imaju više simboličnu vrijednost, pa bi preciznije određivanje mjesta radnje zapravo bilo suvišno. Isto tako nije imenovan ni veliki grad iz kojeg dječak dolazi na obalu. Sto se tiče vremena radnje, ono je ograničeno na školske raspuste, ljetne i zimske, ali zanimljivo je da zapravo ne znamo koliko dječak ima godina. Izbjegavajući precizno određenje prostora i vremena autor je još više želio istaknuti univerzalnost poruke djela.

Likovi DJEČAK je glavni lik pripovijetke i ujedno pripovjedač. Upoznajemo ga kao osjećajnog dječaka privrženog obitelji i u onim osjetljivim go dinama kada mu posebno važan postaje otac. U njegovim planovima uvijek su na prvom mjestu tata i on, a tek onda mama: - Ju huuuj! - veselio sam se - tata i ja, a i mama, ići ćemo na kupanje! Tražit ćemo školjke, plovit ćemo čamcem, igrati nogomet. Tata i ja, a i mama. Ovo isticanje oca u prvi plan znak je daje dječaku osim nježnosti koju mu pruža majka potrebna i osoba s kojom će se moći identificirati. Tatin odlazak zato je ravan izdaji: Tata je otputovao. Izdao me. Provesti praznike na moru bez oca, na osami daleko od plaža koje vrve ljudima i djecom za ovog gradskog dječaka postaje prava muka: Ovdje smo bili samo mama i ja i more. A onda je upoznao Barbu. Postali su prijatelji, a Barba ga je naučio mnogim stvarima. Osim što je promijenio njegov odnos prema prirodi, Barba gaje učio i životu pričajući mu priče o moru, koje je u tim pričama bilo najčešće metafora života samoga. Barba ga je naučio da je more prijatelj i daje poput života jer nas iznenađuje i ponekad uzima ono što nam je najdraže. I dječak je zaista zavolio Barbu. Bio je poput spužve koja je upijala njegove riječi. Druženje s Barbom bilo je za dječaka velika »životna škola«. Toliko stvari još nisam znao, još nisam shvaćao. Nisam shvaćao da Barba nema novaca za nove mreže, da nema novaca kao moj tata. Nisam znao da postoje siromašni ljudi. Mnogo toga nisam znao. Dječak je shvatio kako postoji i drukčiji život osim njegova lagodna, gradskog života, da možemo birati između »imati i biti« i da u životu postoji nekakva osjetljiva ravnoteža davanja i primanja. Družeći se s Barbom dječak je naglo zakoračio iz djetinjstva u neku »duhovnu zrelost« i stekao sposobnost da se suoči sa životnim činjenicama, pa čak i sa smrću: - Možda je Barba nekamo otputovao - rekao je otac. - Barba je umro - rekao sam. Otac me zbunjeno gledao. (...) Tata je još uvijek zbunjeno stajao pokraj mene i pričao neke stvari koje nisam slušao. Znao sam da mu je teško jer vidi kako mi je teško. Čekao je kada ću se rasplakati. Nisam plakao.

Dječak je toliko sazrio da je njegov otac primijetio koliko se promijenio i kako će sada neke stvari morati naučiti od njega: - Mnogo stvari o moru još ne znam... Sine, hoćeš li me naučiti, molim te. BARBA je stari ribar koji postaje dječakovim prijateljem. Ni on, kao ni drugi likovi u pripovijetki nije označen

vlastitim imenom, ali riječ »barba« na našem jugu ima specifičan prizvuk, osim ujaka ili strica barba je svaki muškarac čijim se godinama i životnom iskustvu iskazuje poštovanje. Barba iz ove priče cijeli život živi

od mora, skromno i siromaški, ali je unatoč tomu vitalan, pun života, duha i dobre volje. Živi u nekom čudesnom, starinskom, gotovo magijskom suglasju s prirodom u kojem nema mjesta za novotarije i luksuz. Kada dječaku objašnjava zašto krpa staru mrežu umjesto da kupi novu, on mu iznosi svoju filozofiju prirode, onaj drevni poredak stvari u kojem nema suprotnosti između ribara i ribe, lovca i lovine, nego odnos poštovanja i njihova gotovo magijska povezanost: - Zna riba ako je mriža krpana da je ribar triba i voli, pa se radije da uhvatiti nekom ki je triba nego onom ko je ne triba. Zna riba, ako je mriža krpana, da je ribar cili dan sidija na suncu i krpa je, a to riba cini i poštuje pa se onda i da ulovit. Poput nekakvog indijanskog vrača Barba osjeća bilo mora i može čitati njegove znakove: • Slušaš more? - pitao sam. • Da, znaš, more mi priča o mnogim stvarima koje me zanimaju. Naćulio sam uši, ali nisam ništa posebno čuo. • O čemu ti je more pričalo? • E, o svemu - nasmije se starac. Barba u dječaku prepoznaje osobu spremnu slušati i učiti, pa mu, poput nekog drevnog mudraca koji odabire učenika i nasljednika, prenosi svoju životnu filozofiju. Zapravo bismo za Barbu jedva i mogli reći daje stvaran, realističan lik; u jednom osjetljivom trenutku ulazi u dječakov život, prenese mu mudrosti dovoljno za cijeli život, a onda, kao da je izvršio svoju misiju, nestaje.

OTAC je sporedan lik, ali vrlo važan za dječaka. O njemu mnogo toga ne saznajemo, osim da je jako zaposlen, da živi užurbano i ima malo slobodnog vremena. Ne uspijeva posvetiti sinu vremena i pažnje koliko bi ovaj želio i zbog toga obojica pate. Tim je veće bilo njegovo čuđenje kad je vidio koliko mu je sin »preko noći« sazrio. »Čini mi se, sine, da si se promijenio«, rekao je tužno. »Premalo o tebi znam.«

Jezik i stil Ova je pripovijetka vrlo zanimljiva i u jezičnom pogledu. Prepletanje hrvatskog standardnog jezika kojim govori dječak, koji je ujedno i pripovjedač, te čakavština kojom govori stari Barba predstavlja zanimljiv jezični spoj. Barbina čakavština daje tom liku uvjerljivost, riječ je o uspjelom postupku jezične, tj. govorne karakterizacije lika. Ali ovdje nije riječ samo o tome - nasuprot umivenom književnom jeziku kojim govori dječak i svi ostali likovi Barbinu čakavštinu, kao stariji jezični sloj, doživljavamo kao jezičnog čuvara drevne mudrosti. Na čakavštini su napisani i najljepši dijelovi ove pripovijetke, oni u kojima se Barba upušta u poetsko-filozofska razmišljanja i meditacije o moru i životu.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • na jezik, na čakavski dijalekt • elemente fantastike • odnos dvojice glavnih likova

• pripovjednu perspektivu • Barbin odnos prema prirodi • životne poruke koje je dječak naučio od Barbe

Kušan, Ivan

Uzbuna na Zelenom Vrhu O piscu Ivan Kušan, književnik i prevoditelj, rođenje 1933. u Sarajevu, ali već 1939. Kušanovi sele u Zagreb, gdje će Kušan završiti osnovnu i srednju školu, i diplomirati na Likovnoj akademiji. Piše romane i novele za djecu i odrasle, drame, kritike, filmske i TV-scenarije. Prevodi s više jezika (ruskog, francuskog i engleskog). Od djela za odrasle poznatije su mu knjige Trenutak unaprijed, Razapet između, Zidom zazidani, Toranj. Autor je nekad popularne TV-serije Dvadeset slavnih, te također TV-serija prema vlastitim romanima: Lažeš, Melita, Zagonetni dječak i Ljubav ili smrt. Veliku popularnost postigao je među djecom i mladeži romanima u kojima je glavni lik simpatični dvanaestogodišnjak Koko Milić, dječak koji se voli igrati detektiva pa stalno nešto istražuje i otkriva zajedno sa svojim prijateljima iz ulice ili škole. Svi su ti romani napeti, uzbudljivi i čitaju se u jednome dahu. Kušan ih je ukupno napisao osam: Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko i duhovi, Domaća zadaća, Zagonetni dječak, Lažeš, Melita, Koko u Parizu, Ljubav ili smrt i Koko u Kninu. Napisao je i zbirku pripovjedaka za djecu Strašni kauboj. Kušanove su knjige prevedene na mnoge strane jezike a sam Kušan dobitnik je svih važnijih hrvatskih književnih nagrada za dječju i omladinsku književnost. Bio je i hrvatski kandidat za Ander-senovu nagradu, najveću svjetsku nagradu za dječju književnost.

Sadržaj Zeleni Vrh naselje je na periferiji velikoga grada. Kuće su razbacane sjedne i druge strane nevelikog jezera, a u blizini je i šuma. Posvuda se osjećaju posljedice Drugoga svjetskog rata: kino u gradu još ne radi, tramvaji ne voze, malo ljudi se može zaposliti, a oni koji rade imaju tako male plaće da jedva sastavljaju kraj s krajem. Zato im dobro dođu okućnice s voćnjakom i vinogradom. Petorica dječaka provodi slobodno vrijeme kao i sva druga djeca: kupaju se u jezeru, krstare vinogradima i voćnjacima, pričaju o svemu i svačemu, čitaju pustolovne knjige... Najstariji među njima je Crni, petnaestogodišnjak, kojem bi više priličilo da se druži s većim momcima, a najmlađi je Božo, dječak s naočalama debelih stakala. Ostala trojica su Ratko Milić zvan Koko, Vinko Leib zvan Žohar i Tomo. Svaki od njih ima poneki problem kod kuće, no zajedno se osjećaju ljepše i život je zanimljiviji u dobrom društvu. U njihovom selu iznenada su se počele događati čudne stvari. Nepoznati lopovi truju pse čuvare, kradu kokoši, svinje, krave i sve drugo što im dođe pod ruku. Koku su jedne večeri otrovali psa Cigu, odnijeli kokoši i dvorišnu crpku za vodu. Iste večeri otrovan je i Žoharov pas King. Koka i njegovu sestru Maricu duboko je potresla smrt njhovog Cige. Marica nikako nije mogla suspregnuti suze. Jedva se smirila kad su Cigu pokopali u voćnjaku. Mama i tata odlučili su krađu prijaviti policiji pa Koko i mama idućeg dana odlaze u grad, no

policija ima važnijeg posla od hvatanja seoskih kokošara. Dječaci stoga odlučuju sami pohvatati lopove. Slijede uzbudljivi događaji puni neočekivanih obrata. Sumnja je najprije pala na starog pilara drva Isaka koji živi sa slijepim psom i kozom u kolibi na rubu šume, a djeca ga se pomalo pribojavaju i izbjegavaju. Nije se znalo od čega stari Isak živi jer se piljenjem drva malo može zaraditi. Božo se noću izvlači iz kuće, prati sumnjivog starca, no umjesto da ga zatekne u krađi, shvaća da starac redovito odlazi na noćno kupanje u jezeru. Kad i starom Isaku bude ukradena koza, svima je jasno da on nema veze s kradljivcima. Dogovoreno je da će i dalje vrebati lopove, a najbolje bi bilo da ih iz zasjede snime fotografskim aparatom, no nitko nije imao aparat osim pjesnika Marija. U međuvremenu se u igru umiješala Emica, njihova vršnjakinja u koju su svi pomalo zaljubljeni, ali to ni za živu glavu ne bi priznali. Tetki, u čijoj kući žive Emica i njena mama, lopovi su ukrali tri svinje i doveli cijelu obitelj u težak položaj. Te svinje bile su gotovo sve što su imali. Emica je našla kapu koju je jedan lopov izgubio. Zaljubljeni Tomica nehotice odaje Emici tajnu kako će on i njegova družina pohvatati lopove, ali da prvo moraju ukrasti fotoaparat kojim će ih snimiti. Taj zadatak zapao je Žohara i Koka. Kad snime lopove, pošteno će pjesniku Mariju vratiti fotoaparat. Emica je tajnu odala Tominu starijem bratu Ivi, momku kojem već rastu brkovi i koji se s visoka odnosi prema svim dječacima, a posebno prema svom mlađem bratu Tomi. Ivo uspijeva od Emice dobiti kapu koja je ostala iza lopova obećavši joj živu vjevericu i krletku za kosa. Ne treba ni napomenuti da ništa od toga nije ispunio, što je Emicu jako razočaralo. Ivo počinje nagovarati Crnog da se ne druži s Tomom, Kokom i ostalima jer su oni još klinci. Koko i Žohar prate pjesnikovo kretanje kako bi se dočepali njegova fotoaparata. Primijećuju da se vrlo čudno ponaša: izlazi iz kuće kroz prozor i spušta se niz oluk, stavlja krinku na lice, šulja se baš kao pravi lopov. Sad je pjesnik postao glavni sumnjivac. Koko se pošteno namučio da dođe do fotoaparata jer se pjesnik vratio kući u nevrijeme i Koko se jedva spasio sakrivši se iza velikog naslonjača. Dječaci odlučuju pratiti sumnjivog pjesnika i uhvatiti ga na djelu, no silno se razočaraju. Pjesnik Mario iskrada se noću, stavlja krinku na lice i odlazi u noćni posjet jednoj dami, izabranici srca svoga. Penje se uz oluk njene kuće do prozora na katu da bi joj recitirao pjesme, ali dama nema smisla za poeziju i gađa Maria loncima s cvijećem. Pjesnik je tako ostao bez svoje drage i bez fotoaparata, ali nije se previše zabrinuo. On je ionako živio u oblacima. Dječaci i dalje neumorno kombiniraju i tragaju. Silno ih je uplašila poruka koju je svaki od njih našao u svojoj kući. Bilo je to prijeteće pismo s porukom da se ne igraju s opasnim stvarima i da ne zabadaju nos tamo gdje ne treba. Umjesto potpisa na dnu poruke stajala je mrtvačka lubanja s ukriženim kostima. Žohar je ipak uspio snimiti lopova u akciji, baš one noći kad mu je lopov na vrata kokošinjca nožem pribio prijeteću poruku. Ali, kad je film odnio na razvijanje u grad, fotograf mu je rekao da su zadnja dva snimka uništena, a to su baš bili dragocjeni snimci lopova. Snimci nisu uspjeli jer je snimao noću, a za noćno snimanje treba imati jako svjetlo ili, kako fotografi kažu, blic-lampu. Tajnu lopova na kraju je otkrio Tomo, ali ga je to otkriće toliko zaprepastilo da se nije nikome usudio reći. Lopov je njegov brat Ivo, a s njim je u dosluhu i Crni. S Ivom u pljačku ide krupni čovjek čije se ime Tomo ne usuđuje ni izgovoriti. Ivo je nagovorio Crnog da zavarava dječake i odvrati im pažnju od glavnih mjesta koje će oni posjećivati. I Emica je uspjela nešto doznati. Slučajno je prisluškivala kako se Ivo i Crni dogovaraju kako će prevariti dječake i Žoharovoj obitelji ukrasti kravu i konja i da će to biti posljednja pljačka u selu. Kako je bila ljuta na Ivu, otišla je k Tomici koji je od prevelikog uzbuđenja legao u krevet i pravio se da je bolestan i rekla mu sve što je čula. Tako se donekle iskupila za odavanje tajne Ivi. Nakon teških dvojbi Tomo sve ispriča svojim prijateljima. Iduće večeri najprije su iznenadili Crnoga i svezali ga, a onde pojurili Žoharovoj kući da uhvate lopove na djelu. Stigli su prekasno. No, kako su znali gdje skrivaju sve što su ukrali, pojurili su tamo i stigli lopove. Nastala je opća

jurnjava. Ivo je opalio prema njima iz pištolja da ih zaplaši, ali i sam je nespretno pao i uganuo nogu. Savladali su ga uz pomoć staroga Isaka i njegova psa. Drugi lopov i pravi vođa bio je - Tomin otac. Zato je Tomo bio onako iznenađen i utučen svojim otkrićem. I dok su dječaci savladavali Ivu, otac je uhvatio Tomu i premlatio ga štapom tako da se dječak onesvijestio. Spasio ga je upravo Crni, koji se u međuvremenu oslobodio i silno želio pred prijateljima iskupiti svoje izdajničke postupke. Lopovi su konačno savladani, a sve što su ukrali vraćeno je vlasnicima. Tomo je preživio batine, a najveće olakšanje za njega je bilo kad mu je majka rekla da Ivo i otac njemu zapravo nisu ništa. Njegov je pravi otac odavno umro, a ona nije imala snage da mu to kaže sve se nadajući da će njezin novi muž jednom prihvatiti Tomu kao rođenog sina. Pjesnik Mario poklonio je dječacima fotoaparat, predložio im da ga prodaju i tim si novcem plate put na more. Dječaci su se prisno sprijateljili i sa starim Isakom. Za dječake sa Zelenog Vrha završilo se jedno burno razdoblje; najzadovoljniji je bio Tomo jer se pokazalo istinitim ono u što je čvrsto vjerovao - da njegov otac i brat ne bi mogli biti »takvi prepredeni lopovi«.

Vrsta djela Uzbuna na Zelenom Vrhu detektivski je roman namijenjen djeci i mladeži. Po dinamičnosti radnje i glavnim junacima podsjeća na čuveni roman njemačkog pisca Ericha Kastnera Emil i detektivi.

Kompozicija Roman se sastoji od trideset kratkih poglavlja koja su kompozicijski tako raspoređena da slijede uzlazno-silaznu liniju događanja. Mogli bismo reći da roman započinje zapletom, tj. već na prvoj stranici usred smo napetih i tajnovitih zbivanja (otrovan je pas Milićevih i ukradena im je sisaljka za vodu). Obavijesti koje obično dobivamo u uvodu (mjesto radnje, vrijeme radnje, pojedinosti o likovima) sazna-vat ćemo postupno tijekom zapleta. Vrhunac u razvoju radnje potjera je za lopovima, a rasplet se odvija na kraju kada se svi okupe oko postelje pretučenog dječaka Tome.

Tematsko-idejni sloj Tema je uzeta iz života prigradske djece bujne mašte, željne avantura. Dječaci postaju detektivi, tragaju za lopovima, proživljavaju strahove, čine sitne nepodopštine, preuveličavaju svoje uloge u pojedinim akcijama, uvaljuju se u smiješne situacije, a osnovni im je cilj plemenit i human: uhvatiti drske lopove i predati ih ruci pravde. Namjera je pisca da prije svega zabavi svoje čitatelje uzbudljivom pričom, ali pričom koja u sebi ujedno nosi i plemenitu pouku o poštenju, prijateljstvu, o pravu djece na svoje viđenje svijeta i onu da će zlo i nepoštenje na kraju uvijek biti kažnjeni.

Prostor i vrijeme Radnja romana odvija se u naselju Zeleni Vrh negdje na rubu velikoga grada. Premda se izrijekom ne spominje ime grada, lako je u njemu prepoznati Zagreb. Naselje Zeleni Vrh smješteno je na brežuljkastom terenu prošaranom voćnjacima i vinogradima, a okružuje ga pojas šume, nalik na povisoku ogradu od gizdavih hrastova; u blizini je i jezero, također okruženo gustom šumom, čak i bunker iz rata i, naravno, prašnjava cesta što vodi dolje prema gradu. U tom prostoru dječja mašta uistinu ne oskudijeva prostorima za igru. Vrijeme je poslijeratno, tj. neposredno iza Drugog svjetskog rata, godina je 1945., osjeća se materijalna oskudica, posljedice rata posvuda se vide: u gradu ne rade kina, ne voze tramvaji,

policija budno pazi na moguće bande pljačkaša koje su ostale iza ratnog kaosa, ljudi u razgovorima često spominju netom završeni rat.

Likovi Roman nema jedan središnji lik koji bi bio pokretač zbivanja. Glavni je lik kolektiv, tj. skupina dječaka i nijedan od njih ne ističe se kao vođa i organizator akcija, svaki je zanimljiv na svoj način i svaki sudjeluje u nekom od brojnih poduhvata koji pridonose zajedničkom cilju - hvatanju lopova.Valja napomenuti da dječaci u Kušanovu romanu žive prije svega u svijetu igre i kada se bave ozbiljnim stvarima, oni se »igraju« rješavanja jedne teške zagonetke.

RATKO MILIĆ - KOKO dvanaestogodišnji je dječak. Živi s majkom, ocem i mlađom sestrom

Maricom. Otac je zaposlen u gradu, ne zarađuje puno pa obitelj skromno živi. Koko je živahan, maštovit, uživa u uzbuđenjima, voli se hvaliti i pomalo praviti važan pred drugovima. Hrabar je i poduzetan kad je to najpotrebnije i za prijatelje će sve učiniti. Vrlo je osjećajan, ali to prikriva pred drugima kako mu se ne bi rugali da se ponaša kao razmažena curica.

VINKO LEIB - ŽOHAR, Kokov vršnjak, živi u složnoj obitelji; otac mu je slikar a majka Margareta pažljiva je i brižna iako ponekad ne shvaća previše ozbiljno sinovljeve probleme, kao kad, na primjer, zahtijeva od nje da ga zove nadimkom Žohar, kad ga već svi prijatelji tako zovu. Poput Koka i on je maštovit, hrabar, plemenit, uvijek spreman na akciju. Lako se naljuti i nema dlake na jeziku.

TOMO BRANJC najnesretniji je od svih dječaka. Majka mu je dobra i brižna, no boli ga što ga otac

Mirko i stariji brat Ivo ne vole, često mu se rugaju i podcjenjuju ga. Privržen je svojim prijateljima i nalazi se na teškim mukama kad otkrije lopove: treba li otkriti svom društvu lopove ili prešutjeti sramotu da su mu otac i brat kradljivci. Ako ih oda, izdajica je vlastite obitelji, ako ih ne oda, gubi prijatelje do kojih mu je jako stalo i sam postaje suradnikom lopova. Prevladala je savjest poštenog dječaka koji ima vrlo razvijen osjećaj za pravdu. Poštenje se na kraju isplatilo i nagrađen je saznanjem da mu Mirko i Ivo Branjc nisu ništa, ni otac ni brat, ni bilo kakva rodbina.

Božo živi s majkom. Otac mu je davno umro, a majka teško zarađuje za život kao krojačica pa

žive skromno i siromašno. Najsiromašniji je od svih dječaka i oni paze da ne bi povrijedili njegov ponos rugajući mu se da nema ovo ili ono što oni imaju. Božo je nespretan, jako kratkovidan i nosi naočale, ali hrabro se upušta u opasne igre kao i ostali dječaci.

EMICA je lijepa simpatična djevojčica, živi s majkom i tetkom. Majka joj je nezaposlena blagajnica

u kinu. Emica nije član družine. U nju su svi pomalo zaljubljeni, ali to kriju. Emica strastveno voli špijunske romane. Od svojih vršnjaka lako izvlači tajne i koristi ih za svoje potrebe, no kad shvati da je pogriješila, pridružuje se dječacima i sudjeluje u razotkrivanju lopova. Kao i ostali ima jako razvijen osjećaj za pravdu, ali i puno tipičnih ženskih mušica. Od likova odraslih značajnije mjesto zauzimaju stari Isak, Tomin očuh brijač Mirko Branjc, njegov sin Ivo i pjesnik Mario - posebno simpatičan, pomalo šašav i djetinjast lik koji zbog svog čudnog ponašanja nehotice navodi dječake na krivi trag.

Jezik i stil Roman je pisan standardnim književnim jezikom, likovi u dijalozima nisu jezično karakterizirani. Stil je pisanja jednostavan, tipičan za detektivske romane, a fabula je zamršena, tako organizirana da pobuđuje radoznalost i napeto iščekivanje rješenja sileći čitatelja da roman čita u jednom dahu

ne ispuštajući ga iz ruku dok se ne nađe odgovor na pitanje koje toliko muči glavne junake.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • uzbudljivost i napetost fabule • kompoziciju fabule • individualne karakteristike likova: drugarstvo, osjećaj za pravdu, radoznalost, hvalisavost, potiskivanje straha, hrabrost... • odnos roditelja prema djeci • obilježja detektivskog romana: postavljanje problema, krivi tragovi u traženju rješenja, zamršenost zbivanja, rješavanje problema, kažnjavanje krivca • humor u romanu

Koko u Parizu Sadržaj Trinaestogodišnji Ratko Milić, poznatiji kao Koko, i njegov najbolji prijatelj Zlatko Brnčić spremaju se u Pariz u goste Zlatkovu ujaku, slikaru Poklepoviću kojeg Francuzi zovu Pokle. Koko buba francuski, no ne ide mu baš najbolje. Zlatko je već bio u Parizu pa svom prijatelju, koji se nikada nije maknuo iz Zagreba, nastoji što bolje opisati taj veliki i slavni grad. No u Zlatkovim pričama Pariz nije samo velik i pun znamenitosti, nego i vrlo opasan. Tamo se, na primjer, dnevno dogode tri tisuće otmica, naročito se otimaju dječaci njihovih godina, a ako otmičari ne dobiju zatraženu svotu, zna se - ubijaju svoje žrtve. Na aerodrom svaki sat slijeće deset tisuća aviona, a svuda uokolo vrebaju snajperisti; bogalji šeću ulicama, a u svojoj drvenoj nozi imaju ugrađenu strojnicu ili barem radiopostaju; slijepci iz svojih sljepačkih štapova pucaju po prolaznicima. Koko se ježi od straha i u čudu se pita kako Zlatkov ujak može živjeti u takvom gradu, no slikari su čudni ljudi. Iz Zagreba su krenuli avionom. Zlatko usput priča o avionskim katastrofama, zračnim gusarima i drugim strahotama tako da Koko ni živ ni mrtav stiže na golemi aerodrom u Parizu. Naravno, ni u snu ne bi priznao da se uplašio. Dočekao ih je Zlatkov ujak, slikar Poklepović, i poveo u svoj stan. Da bi došli do slikareva stana, promijenili su nekoliko vlakova podzemne željznice, vozili se autobusom i pješačili sve dok nisu stigli do skromnog slikareva prebivališta. Putem se slikar čudno ponašao, a u stanu još čudnije. Stan je bio na najvišem katu nevelike kuće s terasom, a drvene stube vodile su do sobice u potkrovlju, koju je slikar zaključao s četiri ključa. Odmah je odveo dječake u tu sobicu i pokazao im nevjerojatno blago: iza tri zastora stajala je najskuplja slika na svijetu, Mona Lisa slavnog talijanskog slikara Leonarda da Vincija koja bi se inače, strogo čuvana, trebala nalaziti u pariškom muzeju Louvreu. Slikar se silno boji da se ne sazna kako je slika kod njega kako mu je ne bi ukrali i da zbog nje i sam ne nastrada. Dječacima nije objasnio kako je slika dospjela kod njega i sve se počinje komplicirati. Ujak je Koka i Zlatka poslao na šišanje zaboravivši im dati jesti. Dječaci su se našli kod čudnog brijača još čudnijeg ponašanja. Tako ih je »uredio« da ni sami sebe nisu prepoznali, izgledali su kao dvije loptice za badmington. Kad su

se vratili, Zlatko se otišao kupati, a Koko nije mogao odoljeti da još jednom ne pogleda najskuplju sliku na svijetu. Popeo se u potkrovlje i na svoje zaprepaštenje otkrio da slike više nema, netko ju je očito ukrao. Sjurio se do Zlatka koji ne vjeruje da se tako nešto moglo dogoditi. Vratili su se obojica u potkrovlje i - ugledali sliku na istom mjestu. Zlatko je bio bijesan na Koka, no Koko uporno tvrdi da nije lagao. Pogledao je kroz prozor i ugledao sumnjivi crveni automobil. Bez riječi je odjurio na ulicu. Nakon toga slijedi niz zamršenih i uzbudljivih događaja, a u centru svih zbivanja je slavna Leonardova slika. A što je uzrokovalo tu strku i gužvu i tko sve sudjeluje, tko su glavni sumnjivci za krađu? Slavni američki redatelj Alles Worson snima film o krađi Mona Lise (prema istinitom događaju) i da se slavna slika ne bi oštetila, nepoznati slikar iz Hrvatske, tj. Zlatkov ujak, izradio je kopiju koja će stajati na mjestu prave slike. Kopija je toliko slična daje nitko ne može razlikovati od originala. O tome je u dogovoru s Worsonom, u čuvenom pariškom listu »Večernja truba« pisao još čuveniji reporter Marcel Clever i tako pobudio opću radoznalost. Za sliku se zainteresirao i bogati grčki brodovlasnik, ljubitelj umjetnina, Nikolas Somais. Somais je strašno ljut na svoga sina Katsaridu zato što ovaj ne želi postati poznati pijanist, već uporno gnjavi oca damu kupi električnu gitaru i dopusti voziti biciklističke utrke. U slučaj je upletena i kćerka Marcela Clevera, djevojčica koja obožava špijunske romane, igra se špijunke i skuplja slike filmskih glumaca. Ona se želi umiješati u igru oko Mona Lise i spriječiti njenu krađu. Najsumnjiviji joj je bogati Grk, zato se povezuje s njegovim sinom, koji je ionako u nju pomalo zaljubljen. Tu su i dvojica lažnih brijača Charles i Frederic, zapravo službenici osiguravajućeg društva zaduženi da čuvaju sliku. Njih je Koko iznenadio kad su pokušavali ukrasti sliku iz potkrovlja i zamijeniti je Poklepovićevom kopijom. Vrlo važnu ulogu u priči igraju Jean i Michael, sinovi lažnih brijača, strašno ljuti na svoje očeve jer ih ovi nisu pustili na ljetovanje. Oni smišljaju da se osvete roditeljima tako što će učiniti nešto strašno važno po čemu će ih pamtiti cijeli Pariz. Njih dvojica oteli su Koka i saznali od njega za Mona Lizu. Od slikara Poklea traže golemu otkupninu ili će ubiti Koka. U čitavoj toj gužvi najbolje se snalazi bogalj s drvenom nogom i crnim povezom preko oka, tajanstveni neznanac, koji se pojavljuje onda kada prijeti opasnost da situacija postane bezizlazna. Zlatko na kraju spašava Koka od otmičara i ispostavlja se da Mona Lisa uopće nije bila ukradena. Ali najveće iznenađenje je kraj romana: svi ovi uzbudljivi i nevjerojatni događaji bili su tek - Kokov san. Kada Koko ispriča san Zlatku, ovaj pronicljivo zaključuje kako su sva lica iz sna zapravo likovi iz prethodnih Kušanovih romana.

Vrsta djela Koko u Parizu detektivski je roman u kojem su glavni junaci djeca iz urbane, gradske sredine. Radnja je romana komplicirana, pomalo nevjerojatna, ali uzbudljiva i neizvjesna do samoga kraja.

Kompozicija Roman se sastoji od trideset relativno kratkih poglavlja. Uvod predstavlja Kokovo pripremanje za polazak u Pariz i Zlatkovo opisivanje tog velikog grada koji Koku djeluje zastrašujuće. Zaplet je dolazak u Pariz, odlazak u Pokleov stan i dalje se nastavlja uzbudljivim događajima oko slavne slike i Kokove otmice. Vrhunac a ujedno i rasplet je sastanak svih likova u slikarevu stanu gdje se sve razrješava. Epilog je zadnje poglavlje u kojem Koko objašnjava svoj san. Kad već spominjemo san, valja objasniti zašto je pisac radnju romana prebacio u Kokov san. Taj postupak, bolje rečeno ta dosjetka, omogućila je piscu beskrajan prostor slobodne detektivske igre, gdje se neće postavljati pitanje uvjerljivosti radnje, gdje postaje moguće da dva zagrebačaka dječaka po čitavom velikom Parizu vuku najskuplju svjetsku sliku - ionako je sve to samo san!

Tematsko-idejni sloj Tema romana je detektivska, tj. kriminalističko-pustolovna s vrlo zamršenom fabulom oko otkrivanja tajne nestanka najskuplje slike na svijetu. Osnovna nakana piščeva je da nas prije svega zabavi pruživši nam jednu zanimljivu, beskrajno zabavnu, ali i zahtjevnu detektivsku igru u kojoj će samo oni najpažljiviji i najdosjetljiviji, otkrivajući i slijedeći skrivene tragove koje nam pisac ostavlja, doći do pravog rješenja. Uvukavši nas u priču, pisac nas drži u napetosti od početka do kraja. Mi se poistovjećujemo s glavnim junacima, stavljamo se u njihove uloge i proživljavamo opasne i smiješne dogodovštine. Usput otkrivamo da iste ili slične probleme imaju i djeca u Zagrebu kao i ona u Parizu, tj. diljem cijeloga svijeta.

Prostor i vrijeme Radnja romana odvija se najvećim dijelom, kako stoji i u naslovu, u glavnom gradu Francuske Parizu. Pariz je prikazan kao golem grad s bezbrojnim znamenitostima, bučnim, prometnim ulicama i ljudima silno zauzetim svojim poslovima, a u mašti Kokova prijatelja Zlatka, kao grad pun opakih tipova: gangstera, ubojica, lopova, otmičara -grad u kojem opasnost vreba na svakom koraku. Vrijeme je sadašnje, suvremeno, preciznije negdje 70-tih godina, kada su na vrhuncu slave bili čuveni američki redatelj Orson Wells, engleski glumac Peter O'Toole i talijanska glumica Monica Vitti. Radnja počinje i završava u Zagrebu i Zagreb u usporedbi s Parizom izgleda kao tihi mirni gradić u kojem se živi sigurno i bez opasnosti za vlastiti život.

Likovi KOKO je običan trinaestogodišnji dječak iz Zagreba. Iako iz njegova sna nastaje sva radnja, Koko nije glavni junak, nego tek ravnopravan sudionik u zbivanjima. Nije baš neki naročit đak, ne voli se kupati, od jela najviše voli punjenu papriku, a u Parizu ga stalno muči glad. Ima čudnu naviku da se češka lijevom rukom iznad desnog uha. Kao i svi dječaci voli se praviti važan. Sam pisac za njega kaže da u svakoj mučnoj prilici, kad bi ga hvatao strah i želja da se okrene i pobjegne, uvijek bi ga gonila naprijed pomisao kako će mu se prijatelji rugati ako ispadne kukavica i kako će mu se diviti ako ispadne domišljat i hrabar. U ovom se romanu doista pokazao hrabar i domišljat. U golemom Parizu često se s čežnjom prisjeća svoje zagrebačke sobice s bagremom pod prozorom. ZLATKO je Kokov prijatelj. Visok je, mršav, puno čita i puno zna. Jako dobro poznaje Pariz i poput većine dječaka voli pretjerivati u dočara-vanju opasnosti koje vrebaju na svakom koraku u velikim gradovima a Koko mu vjeruje jer ima puno povjerenje u njegovo znanje. Zlatko je bistar, snalazi se u svakoj novoj situaciji, odlučan je i u romanu je Kokov zaštitnik, koji nastoji spasiti prijatelja pod svaku cijenu.

MERIE CLEVER i KATSARIDA SOMAIS za razliku od Koka i Zlatka, običnih zagrebačkih dječaka, predstavljaju otmjeni dio pariškog društva. Marie je kćerka uglednog novinara, a Katsarida sin bogatog brodovlasnika. Oboje su u blagom sukobu s roditeljima: Katsarida zato što ga otac ne razumije, naime tjera ga da postane ozbiljni glazbenik i uopće ne shvaća sinovu želju da postane rock zvijezda i slavni biciklist koji će pobijediti na najpoznatijoj biciklističkoj trci na svijetu »Tour de France«. Osim toga zabrinut je da mu otac ne učini kakvu novu glupost zbog svoje velike ljubavi

prema umjetničkim slikama, pa nastoji spriječiti krađu Mona Lise i spasiti oca od skandala u kakav je već jednom upao. Katsarida je pomalo zaljubljen u Marie, a ona to zna samo mu ne želi reći. Marie se ljuti na oca što je ne smatra dovoljno ozbiljnom. Aktivnija je i poduzetnija od Katsaride i preuzet će glavnu ulogu u razrješenju misterija oko nestale slike. Čak će u novinama pod očevim imenom objaviti članak »Gdje je prva Mona Lisa?«. Marie strašno voli špijunske romane i zanosi se kako će jednom postati velika špijunka poput Mate Hari.

JEAN BRANGE i MICHAEL CROITIER »negativci« koji se žele proslaviti nekakvim velikim djelom

kao što je pljačka banke ili otmica, o čemu će pisati sve novine, zapravo su nezadovoljnici razočarani što preko ljeta moraju ostati u gradu iako su im očevi obećali ljetovanje prema vlastitoj želji. Jean je stariji, položio je veliku maturu i ima svoj automobil, a Michael je Kokovih godina. Oteli su Koka i prijete mu groznom smrću ako ne dobiju otkupninu. Obojica predstavljaju tipove gradskih fakina koji su u stanju napraviti i kakvo zlo, no u biti su normalni dječaci, samo što svoje nezadovoljstvo izražavaju na nedopušten i opasan način. Likovi odraslih također su upleteni u krađu slike i svaki od tih likova prikazan je na humorističan način. Posebno su smiješni nespretni brijači, zapravo agenti osiguravajućeg društva i očevi Jeana i Michaela, Frederic i Charles. Smiješnog je i djetinjeg ponašanja slikar Pokle koji živi u nadi da će jednom uspjeti zaraditi toliko novaca da će moći slikati samo ono što želi - plavo sunce. Novinar Marcel Clever umišljen je u svoju veličinu i vlastitu vrijednost i ta ga umišljenost također čini smiješnim. Voli svoju kćerkicu i sve bi joj dao a taj odnos kod nje razvija osjećaj nadmoći nad ocem. Vrlo je simpatičan, ali je mnogo toga »zakuhao« oko krađe Mona Lise. I redatelj Worson i brodovlasnik Somais su galamdžije, naoko srditi, strogi i opasni, ali na kraju se pokazuju kao dobroćudni bogataši koji puno utječu na svoju okolinu. Posebno zanimljiv je lik bogalja s drvenom nogom. Tajanstven je i neobičan, drukčiji od ostalih, prava nepoznanica. Svojom pojavom izaziva jezu i strah, nalikuje opasnim negativcima iz pustolovnih i kriminalističkih filmova, neuhvatljiv je a iskrsava naglo u najpre-sudnijim trenucima. Za većinu čitatelja ostat će do samog kraja romana tajna da je to sam Ivan Kušan, koji je tako postao i lik u svom vlastitom romanu.

Jezik i stil Roman je pisan standardnim književnim jezikom s obilnom upotrebom žargona primjerenog dječacima urbanih, gradskih sredina. Vrlo značajni su dijalozi koji omogućuju bolje upoznavanje likova, njihova načina razmišljanja i djelovanja. Karakteristična su dječja preuveličavanja, primjerice Zlatkovo opisivanje Pariza ili planovi Jeana i Michaela o razbojničkom djelovanju. Rečenice su jednostavne, opisi neopterećeni suvišnim detaljima, a sve je podređeno zaplitanju radnje prepuštajući čitatelju da se pozabavi njenim otplitanjem.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • zanimljivost fabule • zagonetnost zbivanja • uloge pojedinih likova • odnos djece i roditelja: Katsarida - otac; Marie - otac; Jean i Michael - njihovi očevi • Pariz u romanu: ulice, trgovi, znamenite građevine • obilježja detektivskog romana • humor u romanu

• neočekivani završetak romana

Lagerlof, Selma

Legende o Kristu 0 piscu Švedska književnica Selma Lagerlof (pravim imenom Selma Ottiliana Lovisa) rođena je 1858. godine. Književna kritika drži je jednim od najizvornijih pripovjedača novije švedske i uopće europske književnost. Trajni uspjeh požnjela je ciklusom pripovjedaka o Gosti Berlingu, gdje već njezino pripovijedanje često prelazi u nestvaran i izvanvremenski svijet drevnih legendi. Posebno je zanimljiva njena knjiga za djecu Čudnovato putovanje Nilsa Holgerssona po Švedskoj, o zgodama dječaka koji leteći na leđima guske upoznaje prostranstva i ljepote domovine. Poznata je i po umjetničkoj obradi biblijskih legendi u knjizi Legende o Kristu. Godine 1909. dobila je Nobelovu nagradu za književnost. Umrla je 1940. godine.

Sadržaj Zbirka Legende o Kristu počinje pripovijetkom Sveta noć, jedinom pripovijetkom u zbirci koja ima realističan okvir. Pripovijedanje započinje u prvom licu sjećanjem na baku koja je umrla kad je autorici bilo pet godina. Baka je običavala svojoj unuci svakoga dana pričati priče i jedna od tih divnih priča posebno joj se urezala u sjećanje. Nakon četrdeset godina autoricu podilazi želja daje ponovno ispriča. Bakina priča govori o čovjeku koji je u mrkloj noći tražio ognja kako bi zagrijao ženu i djetešce koje je žena upravo rodila. Išao je od kuće do kuće, no bila je kasna noć, svi su ljudi spavali i nitko mu nije otvorio vrata. Napokon na polju ugleda odsjaj vatre. Pođe u tom smjeru i naiđe na pastira gdje čuva svoje stado ovaca. Pastir je bio leki mrzovoljan i otresit čovjek tvrd prema svim ljudima. Čovjeka toj i je tražio ognja najprije napadnu pastirovi psi, ali on ne osjeti loli od njihovih ugriza, zatim se pastir na njega hitne štapom, ali se štap uzmakne na stranu. Pastiru sve to bje pomalo čudno, pa se ne usudi odbiti čovjekovu molbu, ali vatra je već bila dogorjela i od nje je ostala tek hrpa žara. Nato čovjek koji je tražio ognja zagrabi žara golim rukama i strpa ga u svoju kabanicu. Sada se pastir zamisli i zapita se kakva je to noć u kojoj psi ne grizu, štap ne ubija, vatra ne prži. Odluči poći sa strancem. Kad su došli tamo gdje je čovjek stanovao, pastir vidje daje to tek špilja golih, hladnih stijena u kojoj su ležali žena i djetešce. Pastiru se djetešce smili pa čovjeku dade bijelo ovčje runo da na nj položi dijete. U isti čas kad je pokazao da može biti milosrdan, otvore mu se oči i on vidje mnoštvo anđela kako slave Spasitelja koji će izbaviti svijet od grijeha. Pastir se tako radovao što su mu se otvorile oči da je pao na koljena i stao hvaliti Boga Druga pripovijetka Carevo viđenje temelji se na priči o počecima kršćanstva u vrijeme cara Augusta u Rimu. Senatori su željeli podignuti imperatoru hram na Svetom rimskom brdu, a August želi da se ta želja potvrdi žrtvovanjem žrtve. No, kada dođu na brdo ukaže im se proročica Sibila koja je zaokupljena vizijom rođenja Isusa Krista u Betlehemu. August shvaća da je rođen Bog

kojemu će se klanjati na kapitolijskom brdu te odustaje od gradnje svoga hrama i sagradi svetište božanskom djetetu i nazove ga Nebeskim oltarom -Ara Coeli. U trećoj pripovijetki Zdenac mudraca personificirana Sušu luta po Judeji. Dolazi do zdenca mudraca i želi ga presušiti. Trojici jahača Suša priča povijest zdenca. U Gabesu u Medeji prije mnogo godina živjela su tri siromašna i nesretna mudraca koji su u svetoj noći ugledali čudesnu zvijezdu i zaključili da se toga časa rađa na zemlji najmoćniji kralj. Mudraci su se nadali daje novorođenčetov otac bogat i da će ih nagraditi kada mu donesu dobru vijest. Sjajna zvijezda ih je vodila, no, kad ih je dovela do djetešca rođenog u goloj špilji, okrenuli su se i pobjegli od djeteta ne odavši svoju prisutnost. Pokušali su tražiti dalje, ali zvijezde vodilje više nije bilo. Uskoro su shvatili da su griješili prema Bogu i poželjeli ponovno pronaći put do Isusa, ali su bez zvijezde samo nasumice lutali. Tek kad su stigli do zdenca, u njegovoj dubini primijetili su odraz zvijezde koja ih je dovela s Istoka. Zvijezda se ponovno pojavila na nebu i odvela ih do špilje betlehemske. Bog ih je nagradio: stari prosjak postao je mlad, gubavac zdrav, a crnac lijep čovjek i svaki je u svojoj državi postao kralj. Kad je putnici zapitaju nisu li se mudraci nekako odužili zdencu, Suša prepozna da su njezini sugovornici zapravo tri mudraca i pobjegne da ne gleda kako dozivaju sluge i deve natovarene mješinama s vodom i pune umirući zdenac vodom što su je donijeli iz raja. Četvrta pripovijetka Betlehemsko djetešce govori o Isusovu dječaštvu. On je već kao malo dijete nesvjesno činio čuda: hvatao je pčele i vraćao ih u košnicu, štitio nježne cvjetove ljiljane od pljuska. Vojnik, koji čuva stražu u blizini, primjećuje neobičnoga dječaka i sjeti se proročanstva židovskog vrača da će nastupiti tisućugodišnje razdoblje mira. Naravno, ratniku je najmrskija pomisao na mir u kojem će on postati suvišan. Sto je više gledao mališana, sve je češće ratnik pomišljao na mrsko mu carstvo tisućugodišnjeg mira. Jednoga dana sunce je tako pripeklo da se ratnik osjećao kao da se živ peče pod oklopom i da mu se mozak pod kacigom rastapa. Vidjevši to, dječačić mu pristupi i pruži mu u dlanu tek nekoliko kapi vode, koje ratnika čudesno osvježiše. No tvrdi ratnik ne osjeća zahvalnosti. U međuvremenu kralj Herod planira pobiti svu mušku djecu u Betlehemu kako se ne bi ostvarilo proročanstvo da će novi kralj osnovati kraljevstvo mira i svetosti. Namamivši majke i djecu u dvore, Herod pusti svoje vojnike da ih sve pobiju. Marija se noseći malog Isusa ipak uspije spasiti probivši se upravo pokraj nezahvalnog ratnika. Ne bi ih on poštedio, ali u odsudnom času ubola ga je pčela u oko. Ali, ratnik ih nastavlja progoniti nadajući se višem položaju u vojsci. Međutim, čim bi se približio bjeguncima, oni bi nestali. Jednom ih je ipak uspio iznenaditi na spavanju u nekoj špilji. Baš kad je htio probosti usnulo dijete, doletjela je jedna pčela i stala mu oblijetati oko glave. Sine mu da je upravo pčela pomogla djetetu da umakne njegovu maču na Herodovoj gozbi. Sjetio se i kako gaje djetešce spasilo od silne jare, i ratnik se poče boriti sam sa sobom. Na koncu klekne pred djetetom, poljubi mu noge i obraćen tiho iziđe iz špilje. Peta pripovijetka Bijeg u Egipat pripovijeda o palmi, visokoj i jako staroj, koju je nekad davno posadila kraljica od Sabe i zavjetovala da raste i živi sve dok se u Judeji na pojavi kralj veći i od mudrog Salomona. Palma je rasla u svojoj samoći i gledala kroz pustinju. Jednoga dana vidi palma muškarca i ženu s djetetom kako se s teškom mukom probijaju kroz pustinju. Palma osjeća dolazak smrti i misli da će to umrijeti nesretni ljudi, no kada mališan želeći dohvatiti sočne datulje kako bi nahranio svoje roditelje naredi palmi: Palmo, sagni se! palma mu ne može odoljeti. Tada palma shvaća da je došao trenutak njezine smrti jer je vidjela kralja koji je veći od Salomona. Šesta pripovijetka U Hramu vrlo slobodno obrađuje novozavjetni motiv o dolasku dvanaestogodišnjeg Isusa u Hram. Isus je prvi put u Hramu. Marija i Josip boje se da će zaželjeti ostati tamo, kako je predskazano. Isus je zaboravio svoja čuda koja je počinio kao malo dijete i od pete godine života živi kao sva ostala djeca. No, Hram Isusa nije oduševio. Zainteresirao se tek za

trubu nazvanu »Glas vladara svjetova« iz koje će zvuk izmamiti onaj koji pod svoju vlast okupi sve ljude, zatim za već zahrđalu ocalnu oštricu napetu preko provalije zvanu »Rajski most« kojim će onaj tko ga pregazi doći u raj, te za dva priljubljena stupa nazvana »Vrata pravednosti« kroz koja može proći samo pravednik. Sutradan prije povratka u Nazaret Isus još jednom dođe u Hram. Ne namjeravajući dokazati svoju moć (koje zapravo i nije svjestan), već želeći pomoći nesretnicima koji u Hramu traže pomoć, Isus uspije izmamiti zvuk iz trube, prijeći preko mosta i provući se između stupova. Dotle ga Marija i Josip uplašeni posvuda traže i konačno nalaze u Hramu među mudrim ljudima koji ga ispituju. Marija plače svjesna daje on za nju sada izgubljen jer će odsad njegov život biti usmjeren ka pravednosti, ljubavi prema siromašnima i čežnji ka raju. Ovaj događaj označava kraj Isusova djetinjstva.

Vrsta djela Autorica je ove svoje pripovijetke nazvala legendama. Za legendu se obično kaže daje to pripovijetka u kojoj se neki povijesni ili biografski podatak (na primjer Isusovo rođenje) isprepliće s natprirodnim, fantastičnim pojedinostima (čudesa). Ako je tema legende opis ponašanja nekog pojedinca, onda to ponašanje služi kao uzor za stanoviti način života što znači da legenda želi biti poučna. Nešto o podrijetlu motiva i inspiracije za svoje legende autorica je rekla u uvodnom okviru prve pripovijetke: Ali još i danas (...) dok tako sjedim i sabirem priče o Kristu koje sam čula tamo na Istoku... Kada spominje Istok, onda autorica misli na Kristovu domovinu Palestinu koju je i sama proputovala.

Kompozicija Zbirka Legende o Kristu u hrvatskom prijevodu donosi izbor od sedam pripovijetki od kojih prva ima autobiografski okvir i donekle objašnjava nastanak ostalih. Kompozicijska okosnica u svim je pripovijetkama ista: nehotična Isusova čuda ili neki čudesni znak obrću dotadašnji tijek radnje, stvaraju preokret i ljudi shvaćaju da je pred njima Sin Božji. Završetak svake pripovijetke je poučan: jednom se to očituje kroz nečije obraćenje {Betlehemsko djetešce, Sveta noć, Carevo viđenje, U Hramu), drugi put kroz nagli obrat u radnji (Zdenac mudraca, Bijeg u Egipat, U Nazaretu). U nekim je pripovijetkama uočljiva višeepizodnost (ponavljanje Isusovih čuda u pripovijetki U Hramu).

Tematsko-idejni sloj Selma Lagerlof nastojala je u ovim legendama umjetnički preoblikovati, obogatiti i približiti djeci neke pojedinosti iz Isusova života poznate iz novozavjetnih evanđelja. Tako ćemo u ovim legendama prepoznati dobro znane motive Isusova rođenja, poklonstva pastira, poklonstva mudraca, bijega u Egipat, Herodova pokolja nevine dječice, Isusova boravka u jeruzalemskom hramu kad je imao dvanaest godina i druge. Uzimajući određeni biografski podatak iz Isusova djetinjstva tek kao polazište (evanđelja se ionako ne bave oslikavanjem Isusova dječačkog lika) Selma Lagerlof ga slobodno proširuje i obogaćuje fantastičnim (čudesnim) pojedinostima i stvara originalne i iznimno lijepe bajkovite priče u kojima kroz lik dječaka Isusa nastoji istaknuti temeljnu kršćansku ideju - ideju ljubavi.

Prostor i vrijeme U pripovijetkama je obuhvaćen vremenski okvir od Isusova rođenja do njegove dvanaeste godine. Radnja se uglavnom odvija u Judeji, u gradovima Jeruzalemu, Betlehemu, Nazaretu, a jedna se priča zbiva u Rimu.

Likovi Likovima autorica daje širu dimenziju, produbljuje njihove psihološke i etičke značajke (npr. dvojbe ratnika koji proganja Isusa, Judina ljubomora). Čak su i Marija i Josip »ljudskiji« likovi sa sasvim ljudskim željama - u pripovijetki U Hramu potajno priželjkuju da ne izgube svoga dječaka: - Ničega se nisam toliko bojala kao onoga trena kad stupi u jeruzalemski hram. Mislila sam da će, kad ugleda ovu kuću Božju, htjeti u njoj ostati za sva vremena. -1 ja sam se plašio - reče muž. - U vrijeme kad se rodio pojavili su se mnogi znakovi koji su pokazivali da će postati velik. Ali što bi mu kraljevsko dostojanstvo donijelo osim briga i pogibli. Uvijek sam govorio da bi najbolje i za njega i za nas bilo kad ne bi nikad bio ništa drugo doli tesar u Nazaretu. - Od njegove pete godine - reče majka zamišljeno - nije se dogodilo nikakvo čudo. On se sam ništa ne sjeća onoga što se dogodilo za njegova najranijeg djetinjstva, nego je u svemu upravo kao i svako drugo dijete. Neka se vrši prije svega volja Božja, ali ja sam se počela gotovo nadati da će Gospodin u svojoj milosti izabrati drugoga za velike stvari, a meni ostaviti moga sina. Nasuprot ljudskim likovima stoji lik Isusa. On je uzrok i izvor čudesnog i već se izgledom razlikuje od ostale djece: (Ratnik) vidio je kako je došao na livadu da se igra sićušni dječačić kojemu su mogle biti otprilike tri godine. Bijaše to siromašno dijete, obučeno u malemo ovčje runo, i sasvim se samo igralo. Vojnik je stajao i promatrao malenoga došljaka a da to gotovo ni sam nije zapazio. Prvo što mu je udarilo u oči bijaše to što je mali tako lagano trčao preko polja te se činilo da lebdi na vršcima travnih vlati. Ali kad je zatim počeo pratiti njegovu igru, još se više začudio. »Tako mi mojega mača«, reče on napokon, »to se dijete ne igra kao ostala djeca! Sto bi moglo biti to čime se on zabavlja?« U pripovijetkama kojima je tema Isusovo rođenje Isus nije djelatan lik, već je samo njegovo rođenje uzrok mnogih čudesnih obraćenja (Sveta noć, Carevo viđenje, Zdenac mudraca). U ostalim pripovijetkama Isus je dijete od tri, odnosno dvanaest godina i tada je djelatan lik. Njegovo božansko podrijetlo dokazuje se mnogim čudima (okrepljuje s nekoliko kapi vode, oživljava glinene ptice, svija palmu riječima, čini čuda u hramu) i čudesnim utjecajem na ljude (preobraćenje ratnika koji ga progoni, svojim čudima pomaže ljudima u hramu). Pa ipak Selma Lagerlof uspjela je u Isusovu liku sačuvati i mnogo od dječje prostodušnosti i zaigranosti učinivši tako njegov lik zanimljivim mladim čitateljima.

Jezik i stil Selma Lagerlof piše iznimno jednostavno s mnogo dijaloga i monologa. Posebno su monolozi pogodni za iskazivanje unutrašnjih dvojbi likova. U nekim će legendama važni likovi biti personificirane prirodne sile (suša) ih čudesne biljke (palma). Opisi krajolika imaju vrlo bitnu ulogu: njihova slikovitost i poetičnost svjedoče o svetosti događaja, osobito se to odnosi na opise neba i zvijezda. Zvijezda je važan simbol Isusova rođenja i uopće kršćanstva, ona je personificirana voditeljica (npr. trojice mudraca do Isusove špilje).

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• ljudsko i božansko u Isusovu liku • preobrazbu okrutnog vojnika u legendi Betlehemsko djetešce

• kršćansku ideju ljubavi i dobra • odnos stvarnog i nestvarnog • ulogu opisa prirode

Matošec, Milivoj

Strah u Ulici lipa 0

piscu

Milivoj Matošec suvremeni je hrvatski dječji književnik. Osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet učio je u Zagrebu. Bavio se novinarstvom kao suradnik i urednik više časopisa, a neko vrijeme bio je dramaturg na ondašnjoj RTV Zagreb. No, najpoznatiji i najpriznati-ji je bio kao književnik. Napisao je niz dječjih romana: Tragom brodskog dnevnika, Posada oklopnog vlaka, Suvišan u svemiru, Tiki traži neznanca, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Putovima gospodina Foga, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa, Okuka na zlatnoj rijeci, Dječak sa Sutle, Tri kapetana traže blago, Pustolovina u dimnjaku. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Pisao je i dječje radij-ske igre i scenarije za dječje televizijske serije. Matošec je u hrvatski dječji roman uveo nove teme i prostore: grad i život djece u urbanim prostorima. Nasljedivši dobru Lovrakovu tradiciju, osuvremenio ju je unoseći razlike i novu dušu, dušu suvremenoga grada.

Sadržaj Ulica lipa je vrlo stara ulica u kojoj ništa više ne podsjeća na prošla vremena osim ruševine stare kuće pred kojom je spomenik Alkibijadu Kolotrku, gradskom senatoru. U ruševini je podrum, prilično tajanstven i vrlo važan za zbivanja u romanu. Nakon što nas je upoznao s mjestom radnje, pisac predstavlja skupinu djece iz Ulice lipa: Sapicu, Praporca, Veslonošca, Cvrkutala 1 djevojčicu Laticu. Oni su na školskom ljetnom odmoru i vrijeme provode na takozvanoj Alkibijadovoj ogradi, zapravo ostatku ograde ispred ruševine i spomenika nekadašnjem uvaženom gradskom senatoru. Danje sasvim običan, ljetni. Iznenada u mirnu ulicu dolazi nepoznat dječak zastrašujućeg izgleda i krivonog poput kauboja. Predstavlja se kao Mungos Nevada, očito nadimkom koji je sam sebi dao prema likovima iz popularnih vestern romana. Nasilničkim ponašanjem zastrašuje družinu iz Ulice lipa. Djeca s mukom susprežu strah, samo se brbljavi Cvrkutalo otvoreno udvornički ponaša. Mungos odmah izdvoji Sapicu, plahog dječaka koji često nasjeda drugima, i natjera ga da ga odvede kući. Iako se pokušao usprotiviti, Sapica ga je na koncu morao poslušati. Čim su njih dvojica otišla, djeca se međusobno posvađaju jer su svi sjesni da su loše posupili ne zaštitivši prijatelja.

U međuvremenu Mungos prijeti Sapici sileći ga da kupi bezvrijednu srećku za četiri dinara, a to je gotovo čitava Sapičina ušteđevina. Mungos je grub, prijeti Sapici nekakvim revolverom i lako uvjeri dječaka da ne smije ništa reći roditeljima. Kada su se vratili do Alkibijadove ograde, na kojoj i dalje sjedi zbunjeno i zaplašeno društvo, svi su primijetili da se nešto strašno dogodilo. Sapica je bio smrknut i šutljiv. S Mungosom, dakle, nema šale. Zaključuju kako je najpametnije poslušati opasnog nasilnika i pristaju da mu nađu smještaj. Pokornost najteže pada Latici, ali se i ona priklanja većini. Sklonište koje su namijenili Mungosu Alkibijadov je podrum, hladno i mračno mjesto u ruševini, gdje povremeno boravi tajanstveni starac Tugoljub Prvi. Mungos ih natjera da s njim pođu po stvari, potrebne da bi kao bjegunac živio u podrumu. Odvodi ih u obližnji dio grada, ali im ne dopušta da ga prate do njegova dotadašnjeg prebivališta. Na znak pametnoga Praporca spretni Veslonožac slijedi Mungosa, no vraća se ne saznavši mnogo. Mungos je nestao u ulazu neke stambene zgrade. U djeci pomalo nestaje strah. Pribravši se od prvog iznenađenja, shvaćaju da Mungos i nije tako opasan. Jedino Cvrkutalo (kojem uvijek treba duže da razmisli) još dvoji komu se prikloniti: prijateljima ili došljaku. Mungos se vraća s velikim zavežljajem u kojem je bilo svega: od pokrivača i odjeće do hrane. Sve to zajednički odnose u Alkibijadov podrum. U podrumu dolazi do novog sukoba kada Sapica odbija poslušati Mungosa i donijeti mu konopac za sušenje rublja. Družina pokuša iskoristiti trenutak neprijateljeve slabosti, ali ovaj se dosjeti nove ucjene: oni su mu pomogli iz tuđeg stana ukrasti donesene stvari i pobjeći s plijenom. U družini se rađa strep-nja: sada ih, dakle, drži u šaci i oni moraju biti njegovi pomoćnici. Ošamućeni spoznajom da su postali suučesnici u provali djeca iz Ulice lipa bez riječi primaju Mungosovu zapovijed da se u pet sati popodne ponovno okupe u podrumu. Mungos se posvećuje uređenju svoga novog skloništa i uskoro zaspi. Čim su se našli sami, prijatelji počinju zdvajati nad teškim položajem u kojem su se našli. Okrivljuju Cvrkutala da je izdajica, ali se on brani da je umjesto Sapice donio konopac i tako mu spasio život. Cvrkutalu je oprošteno, a družba se pokušava dogovoriti što će dalje činiti. Javlja se sumnja u Mungosovu nepobjedivost a Veslonožac odlučuje istražiti kuću u koju je Mungos ušao, kako bi provjerio je li priča o provali izmišljena. Kad su se razišli kućama, započinju nove muke. Sapica se boji priznati mami što se dogodilo: što ako ona pomisli daje i njezin sin prevarant? I Latica pokušava sakriti strašne događaje od mame. Lako je s mamom, ali djevojčica ima ujaka liječnika Velikog Toma, njemu teško promakne neka Latičina tajna. Veliki Tom ju je pozvao na ručak, ali ručka nije bilo jer je Veliki Tom veliki šaljivac koji u podne sprema večeru, a doručkuje navečer. Ne voli on ni kad Latica dođe opranih ruku! No, ni njemu se Latica nije mogla povjeriti. Pitala ga je samo je li kradljivac i onaj tko pomaže kradljivcu. Pomoć od liječnika Toma traži i Cvrkutalo. Izmišlja da ga boli grlo kako bi pobjegao od neprilika, ali Tom ne vjeruje priči umišljenog bolesnika. Za to vrijeme Veslonožac na svojoj dvokolici (po kojoj je dobio nadimak) pokušava otkriti Mungosovu tajnu. Upoznaje skupinu starijih dječaka (možda Mungosovih prijatelja?!), ali o Mungosu ne saznaje ništa jer su sve zgrade u toj ulici slične pa se Veslonožac ne sjeća u koju je Mungos bio ušao. Mungosov san otkriva čitatelju da je taj strašni dječak zapravo -uplašeni dječak. Sanja da ga progone zbog krađe i u snu panično zove mamu. Budi se, sam je, u podrumu je, mračno je i žedan je, a ne smije izaći. Čuje obične zvukove i sjeti se duhova. (Zar hrabri Mungos?) U pet sati dolazi samo Praporac nimalo se ne bojeći Mungosa. Izvješćuje ga o odluci društva iz Ulice lipa - oni mu ne žele više pomagati. Čak mu ni vodu neće donijeti. Dosjetljivi Praporac izvući će i Sapičin novac od zbunjenog Mungosa. Mungos je iznenađen i pokoleban, osjeća da više na vlada situacijom i pokušava smisliti način da ponovno zavlada Ulicom lipa. Družinu, koja čekajući Praporca sjedi na klupici zvanoj Maloj kavani (njezin hlad podsjeća na

terasu kavane), posjećuje sumnjičavi i znatiželjni Veliki Tom. U šaljivom razgovoru djeca ipak izbjegnu da mu otkriju tajnu. Mungos je sam u podrumu. Sada upoznajemo ovog dječaka sasvim drugačijega: on se boji i usamljen je. Hrabri se sjećanjima na život Indijanaca i kauboja odmetnika o kojima je tako rado čitao i na koje se ugledao. I opet mu se pričinjavaju duhovi! Tek kad je pala noć, Mungos je izašao kako ga ne bi vidjeli ljudi u Ulici lipa. Odlazi u stan svojih roditelja, u stanu nema nikoga i Mungos uzima novac koji su roditelji namijenili plaćanju računa. Na ulici ga umalo prepoznaju dječaci iz kvarta koje je već ranije bio upoznao Veslonožac. U trgovini kupuje hrane za nekoliko dana i vraća se u podrum, u najsigurnije skrovište. Tamo Mungosa čeka iznenađenje - u podrum se uselio već spomenuti starac Tugoljub Prvi. Nakon prvog nepovjerenja, kada je dječak starcu čak prijetio revolverom, Tugoljub Prvi i Mungos polako se sprijateljuju. Tugoljub je stanovnik staračkog doma, veseljak kojem ponekad dosadi jednoličan život među starcima te bježi u Alkibijadov podrum. Odjednom se Mungos pretvara u dragog i simpatičnog dječaka koji se s »djedom« Tugoljubom šali i nesputano razgovara. Tijekom noći starom Tugoljubu pozli i Mungos trči po liječnika Velikog Toma. Dvojbu da li da pomogne starcu i tako se oda ili da ostane pritajen i starca prepusti sudbini Mungos rješava birajući ono prvo. Nakon što je pomogao Tugoljubu, Veliki Tom obojicu odvodi svojoj kući i saznaje Mungosovu tajnu. Mungosovo je pravo ime Darko. On je običan dječak, kao i svi drugi, samo je u jednom trenutku, povrijeđen postupkom svojih roditelja, pomislio da ga nitko ne voli i odlučio postati zločest. Naime, Mungos mora na popravni ispit iz matematike i fizike, a roditelji nisu htjeli zbog njega upropastiti svoje ljetovanje. Ostavili su ga kod tatina prijatelja da s njegovim sinom zajedno uči, no on je Mungosa toliko gnjavio da je ovaj odlučio pobjeći. Mungos ima i jednu strast - čitanje jeftinih romana o Divljem zapadu i zaluđen junacima tih bezvrijednih romana, nadjenuo si je zvučno ime Mungos Nevada i odlučio postati odmetnik. Veliki Tom mudro ispravlja Mungosove zablude o tome tko je kriv i zašto ga, navodno, nitko ne voli. Kaže mu: O svakom čovjeku ovisi hoće li steći prijateljstvo i naklonost drugih ljudi. To je posao koji mora obaviti sam. Ako ne uspije, nitko drugi nije kriv. Mungos osjeća olakšanje, no ostaju dva problema: popravni ispiti koji su već za tri tjedna i djeca iz Ulice lipa. Hoće li mu oprostiti? I za to je Veliki Tom našao rješenje: u učenju će mu pomagati umirovljeni profesor iz Ulice lipa, a s djecom će on popričati. I zaista, nakon što je družini objasnio što se dogodilo i od njih izmolio oproštenje za Mungosa (ta oprostili su i Velikom Tomu kad je kao dječak napravio nešto slično, pa kako neće Mungosu), pozvao je svu djecu na večeru, ali - u podne.

Vrsta djela Strah u Ulici lipa je roman za djecu i roman o djetinjstvu, a ima sve elemente dobrog dječjeg romana: zanimljiv glavni lik, dječju družinu u pozadini, jednostavnu fabulu, napeto pripovijedanje i jasnu pouku. Budući da je čitav roman usmjeren prema karakterizaciji glavnoga lika i pojašnjenju motiva njegovih postupaka, takav roman nazivamo romanom lika.

Tematsko-idejni sloj Tema romana iznenadni je dolazak dječaka Mungosa Nevade koji svojim nasilničkim ponašanjem posije strah među djecom iz mirne Ulice lipa. Mungos Nevada zapravo je povrijeđeni usamljenik koji iz vlastite ogorčenosti navlači krinku opasnog i grubog dječaka. Nakon početnog šoka družba počinje pružati otpor. Sto je otpor snažniji, Mungosova nesigurnost i izgubljenost postaju sve

očitije. Jedan je pisac nazvao ovaj roman »traganjem za ljubavlju i prijateljstvom« i uistinu, na kraju romana otkrivamo pravog Mungosa, bolje rečeno Darka - dječaka očajnički željnog roditeljske ljubavi i prijateljskog povjerenja. Temeljnu poruku romana izreći će savršeno jasno Veliki Tom (to je lik kroz čiju mudrost nam govori sam pisac), ona glasi: O svakom čovjeku ovisi hoće li steći prijateljstvo i naklonost drugih ljudi.

Prostor i vrijeme Radnja je smještena u mirnu ulicu bilo kojeg grada u današnje vrijeme. Neodređenost mjesta i vremena radnje znači mogućnost sličnih zbivanja svuda oko nas. Prikazani događaji vjerojatni su i mogući u bilo kojoj ulici, mogu se dogoditi bilo kojoj skupini djece ili bilo kojem dječaku koji se osjetio napušten i nevoljen. Sva zbivanja u romanu dogodit će se tijekom jednog dana i noći.

Likovi MUNGOS NEVADA glavni je lik romana. On je dječak pun unutarnjih suprotnosti i proturječja.

Nastoji izgledati opasno, zastrašiti već svojom pojavom: Na kraju ulice pojavio se dugonogi dječak. (...) Nije bio samo dugonog. Trudio se, koliko mu je bilo moguće, da u hodu iskrivi desnu nogu na desnu stranu, a lijevu nogu na lijevu stranu. Koraci su mu bili dugi, bili su meki i bili su tihi. Ako netko po hodu prosuđuje čovjeka, morao bi sada zaključiti: odlučan, oprezan, spretan. Ispočetka doživljavamo Mungosa kao negativan lik. Nastupa strogo, neprijateljski, prijeteći, djeca iz Ulice lipa ga se boje. Ali kao što brzo nestaje svaki bezrazložan strah, tako se mijenja i njihov odnos prema Mungosu. Ima nešto, na prvi pogled prijeteće, ali zapravo beskrajno smiješno (počevši od imena koje si je nadjenuo prema imenu američke pustinje Nevade) u načinu na koji Mungos oponaša svoje uzore, junake petparačkih kaubojskih romana: Dječak nije želio da ga netko iznenadi. Ruke spuštene niz bokove, u hodu su se lagano klatile, ali su bile spremne. Spremne za što? Spremne na sve. I da se nađu na drškama pištolja i da stisnutih pesnica dočekaju napad. Tek kad je sam, Mungos postaje pravi dječak: boji se mraka, duhova, čudnih zvukova, samoće. Nešto je tiho u Alkibijadovom podrumu. Toliko tiho da jasno može čuti otkucaje vlastitog bila. I ne samo to. Čini mu se da čuje kako podrum diše. Ovaj se lik, jedini u romanu, mijenja i razvija. Iako naslućujemo daje nesretan, pravog Mungosa upoznajemo tek u njegovu odnosu s Tugoljubom Prvim; ovaj mu pruža prijateljstvo a Mungos mu na isti način uzvraća, brinući se o bolesnom starcu kao o rođenom djedu. Kad se na koncu Mungos povjeri Velikom Tomu i mi saznamo da je on popravkaš i nesretni bjegunac od kuće, koji je uvjerio samoga sebe da ga nitko ne voli, on u nama izaziva iskreno sažaljenje. Neprestano je pokušavao naći prijatelje. Samo, nije izabrao pravi način, reći će za njega Veliki Tom. Djeca u dječjim romanima često nastupaju u skupinama koje su više ili manje složne, ali su uvijek aktivne u radnji. Tako je i u ovom djelu. Skupina iz Ulice lipa suprotstavljena je došljaku Mungosu Nevadi. Ova su djeca miroljubiva, nenavikla na silu i grubost, dakle, ponašaju se kao dobra djeca iz susjedstva. Svatko se od njih ističe ipak nekom svojom osobinom, a zvučne nadimke su dobili baš po njima.

PRAPORAC je dječak koji postupa promišljeno. Upravo će on prvi pokazati Mungosu da ne može

zavladati Ulicom lipa. Nadimak mu je nadjenuo Tugoljub Prvi: Uvijek je bio kolovođa. Rekao sam mu da je ovan predvodnik i da mu samo praporac nedostaje.

VESLONOŽAC je svoj duhoviti nadimak dobio od tate jer vesla nogama na dvokolici. On prati Mungosa do stana, vraća se i pokušava otkriti tajnu. I sam Mungos je uvidio da bi Praporac i Veslonožac mogli biti opasni protivnici. plah dječak (dobio je nadimak jer se bojao hodati bos), često nasjeda šalama (čak je pokušao kopati zakopano blago ponesen pričama svojih roditelja). Mungos lako u njemu prepoznaje »poštara«, tj. onoga koji služi ostalima za razonodu. Iako Sapica pristane na njegovu ucjenu, Mungosova pobjeda nije laka jer je mali dječak dostojan protivnik. Kad mu se kasnije suprotstavio ne želeći donijeti konopac za sušenje rublja, shvaćamo da je Sapica hrabar, možda hrabriji i ponosniji od ostalih. On ne pristaje više na poniženi položaj i mudro shvaća da ako još jednom popusti, Mungos će ga ucjenjivati do smrti. Taj će događaj biti prekretnica i u odnosu ostalih iz družbe prema Mungosu. ŠAPiCAJe

CVRKUTALOV nadimak označuje njegovu brbljavost i nepromišljenost. Ispočetka se udvornički priklanja Mungosu, iako ovaj ne cijeni takve, ali ubrzo shvaća značenje pravog prijateljstva. Izabrao je svoju ulicu. Njemu treba vremena, mora se najprije snaći u događajima, ali kad se snađe, sumnjam da bi bio lošiji od ostalih, rekao je o njemu Veliki Tom.

LATICA, jedina djevojčica u družbi, hrabra je i iskrena prijateljica. Jedina se odmah suprotstavlja grubom došljaku, ali pristaje na nje gove uvjete zbog prijatelja. Vrlo je dovitljiva tako da i od odraslih, odnosno od ujaka Toma, dobije i sazna sve što želi. Treća su skupina likovi odraslih - Veliki Tom i Tugoljub Prvi. Zajedničko im je što nijedan nije u pravom smislu odrastao. Obojica su pomalo djetinjasti.

VELIKI TOM, ozbiljan liječnik, zbija šale s djecom kao da je njihov vršnjak i čini upravo suprotno od onoga što rade odrasli: zove Laticu na večeru u vrijeme ručka, ne želi da ona pere ruke.

TUGOUUB PRVI je neobičan starac koji živi u staračkom domu, ali ponekad pobjegne jer su mu

ostali starci dosadni svojim pričama o bolestima. Ni on se ne ponaša uobičajeno, uočava da je Mungos samo usamljeni dječak. Ova dva lika uspijevaju pokazati Mungosu da nije sam i da ima onih koji će mu pomoći.

Jezik i stil Kao i u svakom (zanimljivom) dječjem romanu, u središtu je napet događaj pa je pripovijedanje temeljni način pisanja. Matošec pripovijeda u trećem licu, a samo pripovijedanje je zgusnuto i sažeto: Podigne se i ukoči se. Još bolje, skameni se. Nije više mogao spustiti ruku, nije se mogao pomaknuti, a nije mogao ni kriknuti. Strah mu je stezao grlo. Kada su, dakle, događaji najuzbudljiviji, pisac rabi kratke, jednostavne, ogoljene rečenice kako bi u prvi plan istaknuo zbivanja i naglasio njihovu napetost. Dijalozi su živahni, vrlo uvjerljivi, napeti: - Idi kući i donesi konopac za rublje! - zapovjedio je natuštenom dječaku. - Konopac za rublje'? - iskreno se začudi Sapica. • Čuo si! Nećeš valjda reći da rublje ne suše na konopcu ? Sto radite s mokrim rubljem ? Držite li ga u rukama i mašete njime dok se ne osuši? • No, što čekaš? - nestrpljivo upita Mungos. - Mogao si se već i vratiti. -Ako ti je potreban konopac, kupi ga! - kroza zube smrsi Sapica. Ili šaljivi:

- Ne brini za mene! - veselo se smješkao Veliki Tom. - Pričekat ću do sutra i sutra ručati. A da mi ne bude dosadno, sada ću večerati. • Šališ se! - zaprepastila se Latica. - Ne možeš sada večerati. • Mogu, zašto ne bi mogao ? • A što ćeš raditi navečer? -Navečer? Ništa jednostavnije! Doručkovati. Ujutro ionako nikada ne jedem. U psihološkoj karakterizaciji Mungosova lika važnu će ulogu imati još jedna pripovjedna tehnika: kako bi istaknuo Mungosovu usamljenost u podrumu i njegovu ranjivost pisac nam često iznosi tijek njegovih razmišljanja, takozvane unutarnje monologe, koji nam otkrivaju i drugu stranu Mungosova lika: A kako bi bilo da sve napusti ? Naljuti ga i sama pomisao na uzmak. Ne smije se predati tek što se odvažio da nešto učini! Ne smije. Lako je reći da ne smije, ali podrum je strašan. Ima još jedna stilska posebnost ovoga romana, koju ne možemo previdjeti. Pisac se, osobito na početku romana, poigrava stilom jeftinih kaubojskih romana: Došljak kao da nije mogao vjerovati tišini Ulice lipa. On se nadao nekom iznenađenju. Nekom možda neugodnom iznenađenju. Tihe ulice obično su i najopasnije ulice.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • Mungosov lik i promjenu u njegovu ponašanju • odnos djece prema Mungosu • odnos odraslih prema djeci • Mungosovu usamljenost i razloge zbog kojih je usamljen • ideju prijateljstva i opraštanja • pripovijedanje napetih događaja • kompoziciju • jednostavnost jezika bliskog mladim čitateljima

Tiki traži neznanca Sadržaj Dječak Tiki živi s roditeljima i mlađim bratom Cacom. U njihovoj zgradi žive i braća Bjeloglavi (dva para blizanaca, a zovu ih jednostavno Prvi, Drugi, Treći i Četvrti) i njihov najmlađi brat Dako, koji je star kao i Caco. Svoj su nadimak Bjeloglavi dobili po boji svoje kose. Bjeloglavi žive s djedom. Između Bjeloglavih i Tikija vlada neprestano rivalstvo. Kada Tikijevi roditelji odu na posao, on voli otići van iz stana i lutati naokolo; ponekad ode do močvare u ribolov. Za to vrijeme Caco ostane sam, a kako bi bio siguran da Caco neće izići van, Tiki ispred vrata uvijek ostavi otvoren veliki crni kišobran. Caco se nasmrt boji tog kišobrana i ne usuđuje se ni približiti vratima dok je tamo kišobran, ali ne usuđuje se ni Tikija tužiti roditeljima. Iznenada netko počinje nazivati

telefonom u Tikijev stan i govoriti roditeljima što je Tiki radio tijekom dana. Taj netko nikada se ne predstavlja i uvijek želi razgovarati s Tikijem ili Tikijevim ocem. Otac je zbunjen i zamoli Neznanca neka više ne zove. Tiki se na neki način plaši tog Neznanca i svakog njegovog novog poziva, a još ga više plaši i zbunjuje to što Neznanac na neki neobičan način uvijek zna što se događa s njim i što radi dok su roditelji na poslu. Tiki odluči da će pronaći Neznanca i otkriti tko je on. Sjetio se da poznaje jednog dječaka koji živi blizu močvare i koji ima divnog i pametnog psa Groma. Pomisli da bi mu Grom mogao pomoći da pronađe Neznanca, stoga odluči otići do močvare posjetiti dječaka i zamoliti ga da mu posudi Groma. Caci je obećao da će doći po njega čim dobije psa i da će onda zajedno poći potražiti Neznanca. Tako je jadni Caco, po tko zna koji put, ostao sam u kući s otvorenim velikim crnim kišobranom ispred vrata. Caco se bojao da Tiki uopće neće doći po njega i da neće izvršiti svoje obećanje. Usput Tiki je zatekao malog Daku kako pljuje na pod i odlučio ga kazniti, pa mu je na ošišanu glavu napisao: »Ne pljuj na pod«. Kada su braća Bjeloglavi to vidjeli, čvrsto su odlučili da će se osvetiti Tiki-ju. Tiki je razgovarao sa dječakom koji živi pokraj močvare. Rekao mu je zašto želi posuditi Groma. No, dječak mu, nakon što je Tiki Groma nazvao štenetom, nije više želio posuditi svog psa. Za to vrijeme Dako je stajao ispred vrata Tikijeva i Cacina stana i razgovarao sa Cacom. Caco mu je rekao da se boji izaći kroz vrata zbog kišobrana i Dako je pokušavao naći način da Caco svlada strah od crnog kišobrana. Na koncu mu je rekao da bi kuća mogla izgorjeti i predložio Caci da sveže nekoliko plahti jednu na drugu i da se tako spusti kroz prozor. Caco je to i učinio, no svezane plahte nisu bile dovoljno dugačke i nije se mogao spustiti u dvorište. Tako je Caco neko vrijeme bespomoćno visio jer je bilo previsoko da skoči. Dako je pokušavao smisliti kako da pomogne Caci. Sa svog prozora Neznanac je sve to promatrao, uznemiren i uplašen, ne znajući ni sam da li da nazove u stan ili ne. Bojao se da bi telefonski poziv mogao uplašiti Cacu i da bi zbog toga mogao pasti. Caco je bespomoćno visio na plahtama i kad je već zaista bio na rubu snaga, spazio ga je djed Bjeloglavih i spasio ga povukavši ga kroz prozor u njihov stan. Shvatio je da su Dako i Caco izveli neku nevaljalštinu i za kaznu ih zaposlio guljenjem krumpira. Tiki se vraćao kući s močvare zadubljen u misli. Bilo mu je žao što je uvrijedio dječaka i znao je da bez njegova psa Groma neće uhvatiti Neznanca. Odjednom gaje netko zazvao. Prepoznao je Neznančev glas iako nije znao otkuda dolazi. Gotovo automatski odgovarao je na Neznančeva pitanja, a ovaj ga je strogo prekoravao što je ostavio Cacu samoga. Na kraju mu Neznanac reče da pogleda na zid svoje kuće. Sada se Tikiju grlo stegnulo od straha. Vidio je svezane plahte kako vise s prozora i shvatio da se Caco po njima spuštao. Obuzeo gaje strah zbog mlađeg brata. Osjećao se krivim što gaje ostavio samog i samo je želio da ga što prije pronađe. U suzama je potrčao prema kući. No na nesreću spazili su ga Bjeloglavi i odlučili da je vrijeme za osvetu zbog onoga što je učinio Daki. Odveli su ga na tavan zgrade i obojili mu lice plavom bojom. Molio ih je da to ne čine jer mora ići po Cacu i tko zna što je s njim. No, nisu ga poslušali. Na kraju se rasplakao i rekao da se boji da je Caco možda mrtav. Bjeloglavima je tada bilo žao što su se tako ponijeli. Dječaku koji je živio pokraj močvare bilo je žao što Tikiju nije posudio Groma. Tikiju je kod močvare ispao iz džepa ključ od stana na kojem je bila pločica s adresom. Dječak je odlučio poći na tu adresu i vratiti Tikiju ključ. Kada je stigao tamo, otvorio je stan i vidio da nema nikoga. Prozor je bio otvoren, visjele su svezane plahte i dječaku ništa nije bilo jasno. Čuo je kako netko dolazi. Grom je pohrlio u susret osobi koja je dolazila. Bio je to dobroćudni kišobranar koji je često bio u susjedstvu. On je u stvari bio otac dječaka koji je živio pokraj močvare; dječak se zvao Davor. Davor nije znao tko dolazi i od straha se spustio niz svezane plahte. Kao ni Caco, nije se mogao spustiti skroz dolje, pa je i njega djed spasio.

Tikijev je otac u međuvremenu u pošti pitao otkuda dolaze telefonski pozivi Neznanca i saznao da dolaze iz kuće preko puta njihove. Otišao je tamo i saznao tko je Neznanac. Neznanac je zapravo bio usamljen i bolestan dječak u kolicima. Često je kroz prozor svoje sobe promatrao Tikija, Cacu, Bjeloglave i Daku kako se igraju, druže i smiju. On je samo želio djetinjstvo kakvo imaju i druga djeca, samo je želio prijatelja. Tiki je odlučio da će mu postati prijatelj.

Vrsta djela Tiki traži Neznanca roman je o djetinjstvu i ima sve odlike dobrog dječjeg romana: zanimljiv glavni lik, napetu priču i plemenitu i jasnu poruku. Roman se sa podosta humora zadržava u okvirima realističnog pripovijedanja.

Kompozicija Roman je podijeljen na 46 poglavlja. U tehnici pripovijedanja i u samoj kompoziciji osjeća se utjecaj filma. Matošec je fabulu razbio na niz epizoda koje onda kombinira tehnikom sličnom filmskoj montaži. To mu omogućuje da paralelno vodi tri pripovjedne linije: onu o Tikijevu sukobu s Bjeloglavima, zatim onu o tajanstvenim telefonskim pozivima Neznanca i treću, o dječaku s močvare i njegovu ocu kišobranaru. U ove tri fabularne linije upleće se još mnoštvo epizoda (posebno one o Tikijevu bratu Caci i njegovim nevoljama s kišobranom). Cesto se izmjenjuju kratki, paralelni prizori koje autor spretno spaja u napetu priču koju ponekad, zbog čestih promjena težišta pripovijedanja i nije lako pratiti. Kroz obilje dramskih zapleta i pomalo tajanstvenu atmosfera vodi nas autor k neočekivanom raspletu.

Tematsko-idejni sloj Ovaj roman nosi poruku o razumijevanju među ljudima, ljubavi i prijateljstvu. Poanta je snažno istaknuta suprotnošću između Tiki-jeva pomalo zvrkastog i obješenjačkog ponašanja, koje ne preza ni od sitnih okrutnosti (plašenje Cace kišobranom, pisanje po Đakovoj ošišanoj glavi) i sposobnosti da bude ozbiljan, odgovoran i suosjećajan kada se suoči s ozbiljnim životnim činjenicama. Tako se Tiki na kraju sprijateljuje s paraliziranim dječakom i svojim će mu prijateljstvom olakšati tegobe. Prijateljstvo na taj način postaje ključni pojam ovoga romana. I dječak koji je živio pokraj močvare tražio je prijateljstvo, želio se zapravo sprijateljiti s Tikijem, jer Tiki je često dolazio ovamo. Volio je ribolov, lutanje kroz guštik, sve što je volio i dječak. Uvijek je dolazio sam, pa je dječak pomislio, da ni Tiki nema prijatelja. Nadao se, da će jednog dana slobodno mjesto zauzeti on. Neznanac je isto tako samo želio naći prijatelja jer je bio usamljen i tužan. Upravo Neznanac na kraju romana, u razgovoru s Tikijevim ocem, izriče optimističnu misao za koju bismo mogli reći da je i poruka romana: - Život i nije tako ružan kao što se ponekad čini - radosno je govorio glas, ustreptao od ganuća. - Dobri ljudi mogu sve uljepšati!

Prostor i vrijeme Radnja romana odvija se tijekom jednog jedinog dana, a ograničena je uglavnom na prostor jedne zgrade u nekom neimenovanom gradu. Matošec je često spominjan kao autor urbanih pustolovnih dječjih romana, kao opreka dotadašnjim dječjim romanima hrvatske književnosti čija je radnja uglavnom bila smještena na selo.

Likovi

TIKI je nestašan, domišljat i pomalo obješenjački i fakinski raspoložen gradski dječak. U trajnom je

sukobu sa svojim susjedima, braćom poznatom pod zajedničkim nadimkom Bjeloglavi. Tiki je sklon i sitnim pakostima, ali u duši je odgovoran dječak i beskrajno odan svojoj obitelji. Voli ribolov i šetnje po šipražju uz močvaru. Po malo je nepravedan prema mlađem bratu Caci jer ga uvijek ostavlja samoga kod kuće dok on izlazi. No, kada se uplaši da se Caci nešto dogodilo, osjeti strašno kajanje i žaljenje što je nepravedan prema dobrodušnom i blagom mlađem bratu i jedva čeka da dođe kući i da vidi što se s njime zbiva. Bio je pomalo bezobrazan prema dječaku koji živi pored močvare, ponižavao gaje zato što živi pored močvare, no to je činio u stvari zato što je bio razočaran kada mu dječak nije posudio Groma za potragu za Neznancem. Bilo mu je žao što se tako ponio i želio se sprijateljiti s dječakom. Kada je saznao tko je Neznanac, to ga je dirnulo i odlučio je da više neće dopustiti da Neznanac bude usamljen i da će mu postati prijatelj. U tim postupcima prepoznajemo Tikijevu plemenitost i dobro srce. Jedan od najuspjelijih dijelova ovoga romana nezaboravno je predstavljanje Tikija u prvom poglavlju: Dočarati Tikijevu sliku ne može se bez dosta mašte. On voli dvije stvari više od svih ostalih. Ribolov i vožnju na stubama tramvaja. Možda zbog ribolova, a možda i zato što je takva moda ulice, Tiki nosi pletene papuče s gumenim potplatima. Papuče ga ne čine različitim od ostalih dječaka, jer i oni nose isto takve papuče. Po hlačama ga je lakše prepoznati. Hlače mu nisu predugačke, ali on ipak zavrće nogavice, kao da ulica nije ulica nego neka rijeka, ili barem potok. Ni ovo s nogavicama nije vrijedno pažnje. Tek od pasa naviše Tiki postaje pravim Tikijem. Prije svega, košulja. Nije to košulja kakve se inače mogu vidjeti na ljudima. To je nešto s rešetkama. Čudno, zar ne? (...) Tiki uvijek nosi tu ili takvu košulju. Možda ih ima više, a možda ima samo jednu koju majka svake večeri pere, da bi drugog dana bila opet čista. Nitko to točno ne zna. Tiki ima uši, koje su malo veće nego što bi trebale biti, i tek neznatno premalene, a da bi mogle biti proglašene najvećim dječačkim ušima u Zagrebu. Tiki se zbog ušiju ne uzbuđuje. On ne namjerava postati slavan pokazujući ljudima svoje uši. 0 Tikijevu licu nema se što reći. Lice kao lice: Samo usta su sasvim tikijevska. Uvijek okrugla kao kružnica, uvijek spremna za-zviždati. On više zviždi nego što govori, a govori neumornije od bilo kojeg dječaka u ulici. Kosu češlja na čelo. To je zbog mame, a ne zbog Tikija. On bi radije češljao kosu prema zatiljku. Tikijeva kosa je glatka i dugačka, pa se čelo ne vidi, osim na jednom jedinom mjestu. To mjesto nalazi se iznad desnog oka i tu je hrabrim zahvatom škara usječen pro-zorčić, potreban vlasniku u mnogim prilikama. Zlata vrijedi prilikom gađanja praćkom. Na kraju romana, nakon samo jednog dana uzbudljivih događaja, Tiki je postao puno ozbiljniji dječak: Dječakovo (Tikijevo) lice bilo je ozbiljno, gotovo svečano. Još uvijek je doduše imao prozorčić urezan u kosi, još uvijek je na njemu bila košulja s rešetkom, ali niza stube je ipak silazio sasvim nov dječak. U jedno prijepodne naučio je toliko o ljudima i o sebi da se morao promijeniti.

CACO je nježan, dobrodušan i blag dječak. Matošec ga predstavlja ovako: Caco je Tikijev mlađi

brat. To mu donosi više štete nego koristi. Strašljiv je i lakovjeran, a najviše od svega plaše ga kišobrani, što Tiki bezobrazno koristi: Caco ne voli ostati sam u stanu, a baš to mu se često događa. Otac i majka rade, a Tiki ima mnogo posla izvan kuće. Posao je takve prirode da se ne može obavljati u Ćaćinoj prisutnosti, pa Caco mora ostati kod kuće. Ispred vrata u predsoblju razapet je golem crn kišobran opasna izgleda. Kišobran čuva vrata i ne dopušta da im se Caco približi. Lakovjeran je, pa je Daki odmah povjerovao da kuća gori i da mora pobjeći kroz prozor. Ima na neki način poseban odnos sa Đakom; obojica su mlađa braća i obojica su neiskvareni, blagi i prijateljski naklonjeni jedan drugome.

NEZNANAC, čiji telefonski pozivi u romanu stvaraju atmosferu tajanstvenosti, zapravo je

paralizirani dječak koji prikovan za invalidska kolica iz svoje sobe s čežnjom promatra igru i svakojake nes-tašnosti svojih vršnjaka. Njegovi telefonski pozivi postali su proka-zivački stjecajem okolnosti; želeći se zbližiti s Tikijem, nazvao je u njegov stan, ali kako Tikija nije bilo doma, javio se otac i tako je sve pošlo krivim putem. Neznanac je duboko nesretan dječak, hendikepiran, prikovan za invalidska kolica, zatvoren u svojoj sobi, i što je najgore - bez prijatelja. Njegova telefonska ispovijed Tikiju na kraju romana više je nego potresna: - Tiki, nisam ja nikakav neznanac! (...) Ja sam dječak kao i ti, kao svi dječaci iz tvoje kuće. Ne, nisam isti. Bolestan sam i ne mogu ustati iz bolesničkih kolica, ne mogu se igrati, ništa ne mogu. Izlazim iz kuće samo kad me roditelji vode k liječniku. Zato me ti ne poznaješ. Nitko me ne poznaje, jer se krijem da me ne bi ismijali. Jesi li ikad bio ozbiljno bolestan? Nisi, zar ne? Možda sedmicu ili dvije. Ja ću uvijek biti bolestan. Cijelog života. Udahnuo je zrak i slobodnom rukom otro suze. - Zovu me »jadno dijete«. Sve bih dao da ne moram slušati te riječi sažaljenja. Htio bih biti sličan ostalim dječacima, imati prijatelja, smijati se i činiti sve ono, što vi činite.

BRAĆA BJELOGLAVU nestašni su i hrabri dječaci: Teško je reći radi li se u ovom slučaju zaista o

četvorici ili o dva puta dvojici. Zbog toga bi možda bilo bolje govoriti o dva puta dva Bjeloglava. Oni su zaista bjeloglavi. Kosa im je bijela i zlaćano-žuta, pa blista na suncu tako izazovno, da je Tiki prisiljen zatvoriti oko s prozorčićem čim pogleda glave Bjeloglavih. Bjeloglavi su u vječitom ratu s Tikijem: Kad god bi Tikijevi zločini učinjeni tijekom dana prevršili mjeru, Bjeloglavi bi ga navečer dočekali i pokušali kazniti.

DAKO, najmlađi i najmanji Bjeloglavi, star je koliko i Caco. Voli Cacu i igra se s njime ako ih ne razdvaja crni kišobran. Dako je ošišan do kože. Nitko ne zna zašto je Daku trebalo ošišati. Dakina glava, zato što na njoj nema kose, blista drukčije nego glava njegove starije braće.

Jezik i stil Roman je pisan standardnim jezikom i ispripovijedan u trećem licu. Najvažnije stilsko obilježje romana: paralelizam priča koje se na koncu spajaju u zajedničkom raspletu. Stil pripovijedanja pomalo podsjeća na filmski scenarij: na početku svakog poglavlja imamo opis mjesta zbivanja, a zatim slijede razgranati i vješto vođeni dijalozi puni humora, štosova i dječjeg mudrovanja i nadmudrivanja. Tako, na primjer, kada je djed skinuo Cacu s konopca, Dako i djevojčica, koji su dolje zatvorenih očiju očekivali njegov pad, pokušavaju si na prosto-dušan dječji način objasniti Cacin nestanak, što, naravno, proizvodi humorističan efekt: • Sto kažeš? - slavodobitno upita djevojčica. • Kao da je u zemlju propao! - čudio se Dako. • Može li dječak propasti u zemlju ? • Ne znam - iskreno prizna mališan. - Sila je jedanput rekao Prvome da će ga zabiti u crnu zemlju. • Je li ga zabio? • Ne sjećam se. • Zašto je zemlja morala biti crna ? - Ni to ne znam. Možda je lakše zabiti nekoga u crnu zemlju nego u bijelu. • Ima li bijele zemlje? • Ako ima crne, sigurno ima i bijele. Djevojčica pažljivo pogleda tlo pod svojim nogama. Nikako nije mogla zaključiti kakve je boje zemlja u njihovom dvorištu.

- Nije ni bijela ni crna - reče napokon. - Prljava je. I Dako pogleda zemlju. Nije to činio iz radoznalosti. Radilo se o njegovu prijatelju i on je htio znati je li prijatelj mogao propasti u tu zemlju ili nije. - Ipak je više crna nego bijela - tvrdio je, da barem malo pomogne Caci. - Misliš li da je on unutra? - upita djevojčica. - Čitav? Dako nezadovoljno uzdahnu. Odakle je mogao znati je li se Caco zabio u zemlju kad je sve vrijeme imao pokrivene oči! Djevojčice uvijek postavljaju nemoguća pitanja. Možda zato i jesu djevojčice. Kao što se vidi i iz ovog ulomka, Matošec posjeduje izniman smisao za uživljavanje u dječji svijet i spuštanje na dječju razinu razmišljanja.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • postupke kojima pisac fabulu čini napetom • individualne osobine likova • tajanstvenost zbivanja • neočekivani završetak romana • Tikijev lik i promjenu u njegovu ponašanju • Neznančevu usamljenost i razloge zbog kojih je usamljen • ideju prijateljstva • humoristične dijaloge

Molnar, Ferenc

Junaci Pavlove ulice 0 piscu Ferenc Molnar mađarski je književnik rođen 1878. u Budimpešti. U svoje je doba u Mađarskoj bio cijenjen kao dramski autor i romanopisac, ali svjetsku slavu stekao je tek dječjim romanom Junaci Pavlove ulice. Danas se taj roman smatra jednom od najboljih dječjih knjiga uopće. Ferenc Molnar umro je u New Yorku 1952. godine.

Sadržaj Barabaš, Čele, Čengej, Čonakoš, Gereb, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, ozbiljni Boka i mali krhki Nemeček družina su budimpeštanskih dječaka. Ono što ih povezuje je grund u Pavlovoj ulici. Taj grund (njem. gradilište) dječacima znači beskrajnu slobodu igre. Grund je unajmila neka parna pilana tako daje dio gradilišta bio pretrpan rezanim drvom naslaganim u pravilne kocke između kojih je nastao pravi labirint malih uličica. U nastavku grunda proteže se još jedno prazno gradilište. Grund je za gradske dječake idealno igralište: ravan dio američka je prerija, a skladište drva postat

će po potrebi grad, utvrda, šuma ili planina. Roman započinje na jednom od školskih sati u prirodoslovnom kabinetu; od jednog do drugog dječaka iz Pavlove ulice kotrlja se papirić s porukom: »Poslije podne u tri skupština: Biranje predsjednika na grundu.« Kada školsko zvono oglasi kraj sata i dječaci istrče iz školske zgrade, mali će Nemeček izvijestiti svoje drugove da su Pastori, strašni blizanci iz suparničke družine »Crvene košulje«, jučer u muzejskom vrtu napravili »einstand«, tj. oteli sve kuglice skupini dječaka iz Pavlove ulice koji su se tamo mirno pikulali. Na takav postupak dječaci iz Pavlove ulice reagirali su s ogorčenjem i gnušanjem. Čak je i Boka, tihi i ozbiljni Boka, vođa pavlouličanaca, zaključio da je to nečuvena stvar. Na poslijepodnevnu skupštinu prvi stiže mali Nemeček, to je njegova obveza jer je družina iz Pavlove ulice organizirana kao prava mala vojska, a Nemeček je zbog svoje krhke građe i blage ćudi jedini običan vojnik u družini. Svi ostali imaju činove, pa na grundu sami poručnici i satnici zapovijedaju samo jednom običnom domobranu. Sećući između naslaga drva, Nemečekovu pozornost privuče čudno ponašanje psa Hektora, koji je uzbuđeno lajući optrčavao jednu od naslaga drva na kojoj su dječaci izgradili utvrdu. Iako je slutio da se netko miče između cjepanica, Nemeček prikupi svu svoju hrabrost i poče se verati na utvrdu. Na vrhu utvrde dočekalo ga je neugodno iznenađenje - našao se oči u oči sa strašnim Ferijem Ačem, vođom dječaka iz botaničkoga vrta poznatih kao »Crvene košulje«. Uplašeni Nemeček pobjegne glavom bez obzira, a kad je svoj doživljaj ispričao upravo pristiglim prijateljima, jedva da su mu povjerovali. Uvjerili su se da govori istinu tek kad su otkrili da je odnesena njihova crveno-zelena zastava s utvrde. Bio je to očit izazov i nedvosmislena objava rata. U takvim okolnostima dječaci iz Pavlove ulice biraju predsjednika, predsjednika kojeg će bespogovorno slušati i koji će imati pune ovlasti za vođenje rata s »Crvenim košuljama«. Na tajnom glasovanju jedanaest glasova dobija Boka, a tri glasa njegov suparnik Gereb. Nakon izbora Boka predlaže da, prije no što ih »Crvene košulje« napadnu, i oni sami posjete crvenokošuljaše u botaničkome vrtu i tako im pokažu da su jednako hrabri kao i oni. Sutradan je smišljen ratni plan: Boka će s dvojicom najhrabrijih dječaka otići u botanički vrt, prišuljati se na otočić gdje je logor »Crvenih košulja« i tamo izvjesiti papir na kome će velikim slovima pisati: OVDJE SU BILI DEČKI IZ PAVLOVE ULICE! Svi su oduševljeni planom, ali Boku kopka Gerebova odsutnost s tako važnih dogovora. Za opasan zadatak dobrovoljno se javljaju Čonakoš i Nemeček. S prvim mrakom, dok im srca snažno tuku od uzbuđenja, sva trojica prebacuju se preko zida botaničkoga vrta. Kazališnim dalekozorom Čeleove starije sestre promatraju otočić na kojem se nalazi utvrda crvenokošuljaša. U svjetlu lampaša vide prilike kako se miču po otočiću, među njima i jednu poznatu; jedva da se usuđuju pomisliti tko bi to mogao biti. Budući da na otočić nisu mogli preko mostića jer tu crvenokošuljaši drže stražu, morali su se poslužiti čamcem kojeg su pronašli u šašu. Ukrcavajući se u čamac, Nemeček se poskliznuo i do vrata pao u hladnu vodu. Bit će to početak njegovih nevolja. Nakon nekoliko napetih minuta čamac je pristao uz obalu otočića. Boka i Nemeček šuljaju se do tabora »Crvenih košulja«. Tamo se potvrđuju njihove sumnje - uz Ferija Ača i Pastore sjedio je njihov drug Gereb i neprijatelju tumačio kako najlakše prodrijeti na grund. Nemečeka je taj čin izdaje toliko zabolio daje briznuo u plač. Čim su se crvenokošuljaši načas udaljili, Boka iskoristi prigodu i na drvo pod kojim su do maloprije sjedili pribije cedulju. Cedulja je brzo otkrivena i započinje strašna potjera. Jedva stigavši na drugu obalu prije svojih progonitelja, Boka, Nemeček i Čonakoš spas pronalaze u stakleniku botaničkog vrta, iako su i tamo, zbog vlastitog neopreza, umalo bili otkriveni. Nemečeka, koji je ionako već mokar, drugovi naputiše da se u najkritičnijem trenutku potjere sakrije u bazen sa zlatnim ribicama - tako se Nemeček te večeri po drugi put okupao. Tek kada su ponovno preskočili ogradu botaničkoga vrta, dječaci su mogli odahnuti.

Narednoga dana na svršetku sata profesor Rac iznenada iz džepa vadi papirić i proziva Rihtera, Čelea, Kolnaia, Barabaša, Lesika i Nemečeka. Dječaci su pozvani u zbornicu na zagonetan razgovor. Stvar nije mirisala na dobro; svi prozvani dječaci bili su pavlouličanci i još k tome članovi »Udruge za skupljanje kita«. Pod strogim pitanjima profesora Raca dječaci priznaju kako skidaju kit gdje god na njega naiđu, a održavaju ga vlažnim na pomalao čudan način - žvakanjem. U profesorove ruke pao je sav kit, zastava i pečat udruge na kojima je pisalo: »Udruga za skupljanje kita, Budimpešta 1889.« Ipak, čast udruge spašava Nemeček; dok je trajalo ispitivanje, Nemeček je sastrugao kit s jednog od novih prozora. Ako imaju kit, znači da postoji i udruga, zaključiše dječaci veselo i ugovoriše sastanak i novu skupštinu na grundu. Za vrijeme skupštine Nemeček primijeti Gereba kako se između naslaga drva šulja ka kolibici u kojoj je stanovao Slovak, čuvar koji je noću na grundu čuvao parnu pilanu i drvenu građu. Nitko od dječaka još nije znao što su on i Boka vidjeli u botaničkom vrtu i zato je Nemečeka jako zanimalo zašto Gereb ide Slovaku. Bez riječi je napustio skupštinu, i otrčao za Gerebom. Popevši se na krov Slovakove daščare, prisluškivao je kako Gereb Slovaka Janka potkupljuje cigaretama tražeći zauzvrat da dječake iz Pavlove ulice otjera s grunda. Jureći da što prije o svemu izvijesti Boku, Nemeček nema vremena za svoje drugove iz kitudruge, a skupština ga, ne shvaćajući njegovo čudno ponašanje, proglašava izdajnikom i kukavicom, izbacuje iz udruge a njegovo ime za kaznu u zapisnik zapisuju malim slovom. Dva dana poslije na otočiću u botaničkom vrtu »Crvene košulje« kuju planove kako da osvajanjem grunda speru sramotu koju su im nanijeli pavlouličanci. Kada Feri Ač poziva Gereba da kaže svoje mišljenje, Gereb pomalo smušeno priznaje da će grund vjerojatno dobiti bez borbe jer je on već podmitio čuvara gradilišta. No, Gereb nije dobro procijenio Ferija Ača i navukao je na sebe njegov bijes. Feri Ač više od svega cijeni fer borbu i viteštvo i nikada se ne bi služio takvim podlostima. Kada Gereb u svojoj pripuzničkoj zbunjenosti pred Feri Ačevim bijesom proglasi pavlouličance kukavicama, s visokog drveta ravno među crvenokošuljaše banut će dokaz da nije u pravu. Hrabar čin maloga Nemečeka koji je čitav razgovor prisluškivao prikriven u krošnji velikog stabla zbunio je dječake iz botaničkoga vrta; sam Feri Ač, prepoznaje u njemu iznimnu hrabrost i nudi mu da prijeđe crvenokošuljašima. Nemeček, naravno, odbija. Držeći daje preslab da ga tuku, Feri Ač naređuje svojoj družini da Nemečeka okupaju u jezeru. Tako se mali Nemeček, koji je bio prehlađen i već danima ozbiljno kašljao, još jednom morao okupati u hladnoj vodi. Pa ipak, dok se s njegova mokra odijela cijedila voda, Nemeček na opći smijeh i porugu crvenokošuljaša odgovara iskrenim riječima o pravdi, poštenju i vjernosti, nakon kojih je nastala tišina »kao u crkvi«. Nitko ga nije pokušao zadržati kad se otputio s otočića. Kad je Nemeček stupio na mostić koji povezuje otočić s kopnom, odjeknula je gromka naredba Ferija Ača: Na pozdrav! I dvojica stražara koji su čuvali pristup otočiću udare petama i podignu svoja koplja uvis. Kad su sutradan dječaci iz Pavlove ulice jedan po jedan dolazili na grund, na unutrašnjoj strani plota mogli su pročitati Bokin proglas: PROGLAS!!! SADA SVATKO MORA BITI 5PREMAN" NAŠ0J DRŽAVI PRIJETI OPA5N05T.I AKO NE BUDEMO HRABRI, CIJELO ĆEMO PODRUČJE IZGUBITI" GRUND JE U OPASNOSTI" CRVENOKOŠULJAŠI NAS ŽELE NAPASTI" ALI MI ĆEMO ČVRSTO STAJATI NA SVOM MJESTO, PA AKO USTREBA I SVOJIM ŽIVOTIMA OBRANITI SVOJU DRŽAVU" PREDSJEDNIK

Počinju pripreme za obranu grunda. Boka obavještava dječake da će, prema onome što je saznao Nemečeka, »Crvene košulje« napasti već sutra; svi su pomalo zbunjeni, nitko nije očekivao da će rat započeti tako brzo, ali nitko se ne povlači. Boka iznosi ratni plan a za svoga pobočnika određuje Nemečeka. Ova posljednja odluka izazvala je negodovanje članova kit-udruge, stoje Boka oštro presjekao. Kad su ostali sami, Nemeček povjeri Boki zašto se morao žuriti kad su članovi kitudruge polagali prisegu i kako su to iskoristili da ga proglase kukavicom i izdajnikom. Dječaci su ozbiljno shvatili pripreme: uređene su utvrde, određene njihove posade i zapovjednici, pripremljene pješčane bombe kojima se spremaju dočekati crvenokošuljaše; upravo se Boka sprema izvršiti smotru kad se na grundu pojavio Gereb. Bio je blijed i tužan i došao je od Boke i nekadašnjih drugova moliti oprost i da ga ponovno prime u svoje društvo, a donio je sa sobom i zastavu koju je oteo Feri Ač. Iako teška srca, Boka ga odbija primiti nazad. No dječake iz Pavlove ulice čekao je toga dana još jedan susret -nešto kasnije na grundu se pojavio Gerebov otac. Ne vjerujući da bi njegov sin mogao izdati svoje prijatelje, on traži od dječaka da mu dokažu da je njegov sin izdajica. Izričit odgovor traži od Nemečeka, kojem je već toliko loše da ga Boka namjerava odvesti kući. Jedva stojeći na nogama od slabosti, Nemeček će strogom čovjeku velikodušno odgovoriti ono što ovaj želi čuti - da njegov sin Gereb nije izdajica. Dok vuče bolesnog Nemečeka kući, Boka će zaplakati kao dijete kad shvati da njegov mali prijatelj već halucinira u groznici. Sutradan dječaci očekuju napad »Crvenih košulja«, ali umjesto neprijatelja na grund dolazi sluškinja iz kuće Gerebovih i donosi pismo za Boku. U pismu Gereb piše kako mu je otac, ponosan što njegova izdaja nije dokazana, istoga dana kupio knjigu Julesa Vernea, koju je odavno želio. Znajući kome ima zahvaliti što je pred ocem sačuvao obraz, knjigu je odmah odnio bolesnom Nemečeku iako gaje otac sutradan izvikao daje nezahvalnik i daje knjigu prodao antikvaru. Ali, najvažnija obavijest u pismu bila je da su Crvene košulje, nakon što je Nemeček otkrio njihove planove, odlučili boj odgoditi za sutra i da su smislili nekakvo ratno lukavstvo. Sve je to saznao pritajivši se u krošnji onoga istoga drveta s kojeg je pred neki dan Nemeček uhodio crvenokošuljaše. Na kraju pisma Gereb još jednom moli da ga prime u družinu, pa makar kao običnog vojnika. Kad je Boka pročitao pismo, osjetio je da Gereb ne laže. Nakon savjetovanja s ostalim dječacima, poručio mu je da se može vratiti. Gereb se ubrzo pojavio, ozarena lica. Na sveopće iznenađenje stražari neočekivano dojave kako dolaze »Crvene košulje«. Ipak to su bili samo braća Pastori i Sebenič koji su u službi poslanika došli službeno objaviti rat i dogovoriti pravila borbe. Nakon toga poslanstvo »Crvenih košulja« odmarširalo je prema Rakoš-ulici i zaustavilo se pred kućom siromašnog krojača Andraša Nemečeka. Krojačeva žena uvela ih je u sobu gdje je na krevetu ležao mali Ernest Nemeček. Prenijeli su mu pozdrave Ferija Ača i raznježeni zamolili ga da im oprosti ono što se dogodilo na otočiću. Dan bitke bio je prekrasan proljetni dan. »Crvene košulje« napali su iz Pavlove i Marijine ulice. Ispočetka se bitka odvijala onako kako su zamislili pavlouličanci: crvenokošuljaše vođene starijim Pastorom koji su došli iz Marijine ulice pješčanim su bombama s tvrđava i iznenadnim jurišom iz tajno iskopanog jarka uspjeli potisnuti prema daščari u koju su ih zatvorili. Ali kada se u bitku uključila i druga skupina »Crvenih košulja« vođena Ferijem Ačom situacija se mijenja. Videći da ratujući po dogovorenim pravilima gube bitku, »Crvene košulje« više se ne pridržavaju pravila i bitka se gotovo pretvara u ogorčenu tučnjavu. Kada se Feri Ač sa svojima probio do daščare gdje mu je bio zatvoren ostatak vojske, iznenada je s krova kolibe pred njega skočila mala dječja prilika. Nekom čudesnom snagom koju je njegovu iscrpljenu tijelu dala groznica Nemeček iznenadi i obori Ferija Ača po svim pravilima na leđa, a onda od slabosti izgubi svijest. U redovima crvenokošuljaša nastala je tada pomutnja koju pavlouličanci iskoriste i izguraju ih sa grunda. Kad su Nemečeka podigli s tla, on je otvorio oči i malaksalim pogledom zaokružio uokolo. Priznao je prijateljima kako je, iako slab, skočio s kreveta i došao se boriti jer su mu u ušima

odzvanjali glasovi koji su ga dozivali: Dođi, Nemeček, zlo nam se piše! Bile su to već grozničave halucinacije teško bolesnog Nemečeka. Uskoro je na grund stigla uplakana Nemečekova majka, privinula je svog sina na grudi i požurila s njime kući. Čitava ih je družina iz Pavlove ulice slijedila do kućnih vrata gdje su svi stisnulu vruću Nemečekovu ruku. Svi su se razišli, jedino je Boka ostao u praznoj ulici mučen crnim slutnjama. Vidio je kako njegov vojnik polako i tužno vene i znao je kakav će biti kraj. Nešto ga je stislo oko srca i nije mogao suspregnuti suze. Odjednom je začuo topot koraka u tišini uličice. Bio je to Feri Ač. I on se došao raspitati o Nemečekovu zdravlju. Dvojica vojskovođa nijemo su se gledali pred tužnom kućom: jednog je dovelo srce, a drugog savjest. Sutradan je Boka ponovno posjetio Nemečeka. Pokušavao je razveseliti svog malog prijatelja. Rekao mu je kako je sinoć vidio Ferija Ača pred njegovom kućom. Nemeček je na to vrlo ponosan. I kit-udruga ispravila je nepravdu nanesenu Nemečeku, njegovo su ime sada upisali u zapisnik samim velikim slovima. Ali tjeskoba ih je sve pritisla: Nemeček zna da će umrijeti i Nemečekovi siromašni roditelji znaju da će njihov sin umrijeti i Boka zna da će njegov mali prijatelj umrijeti i tu više nema nikakve pomoći. Uskoro Nemeček pada u bunilo, privida mu se bitka za grund: viče i bodri svoje drugove, juriša, bori se i na koncu - smiri se i izdahne. U suton je Boka izišao na ulicu. Trebao je učiti, ali nije imao volje za učenje. Skitao se ulicama, ali kamo god bi krenuo, sve ga je podsjećalo na Nemečeka. Na koncu je pustio da ga put odvede do grunda. Primijetio je neke čudne sprave naslonjene na drvenu ogradu a Slovak mu je objasnio da to građevni inženjer premjerava grund radi gradnje nove trokatnice. Boki se okrenuo čitav svijet, suze su mu navrle dok je bježao što dalje od grunda - toliko junaštva, toliko patnje, zar je sve bilo uzalud? I Boka je u svojoj jednostavnoj djetinjoj duši po prvi put naslutio što je uistinu život.

Vrsta djela Junaci Pavlove ulice roman je o djetinjstvu. Kada neko djelo odredimo kao roman, onda podrazumijevamo daje to opsežno pripovjedno djelo s većim brojem događaja i s više likova koji u tim događajima sudjeluju. Među romanima o djetinjstvu rado su čitani i mladim čitateljima posebno bliski oni u kojima su mali junaci organizirani u dječje družine (prisjetimo se Lovrakova romana Družba Pere Kvržice ili Kušanove Uzbune na Zelenom Vrhu). Tako je i u ovom romanu glavni lik družina dječaka među kojima se onda, više ili manje, ističu pojedini likovi.

Tematsko-idejni sloj Junaci Pavlove ulice roman je o skupini dječaka koji nastoje obraniti svoj prostor za igru (gradilište sa slagalištem drva) od druge, mnogo snažnije družine, koja im želi preoteti njihov teren. Dječaci su svoju družinu organizirali vojnički i među njima je uspostavljena čvrsta hijerarhija i disciplina. Dvije družine vode pravi mali rat koji neodoljivo podsjeća na one prave ratove u svijetu odraslih: uhodi se protivnik, kuju se ratni planovi, borbenost se potiče vatrenim govorima, pripremaju se ratna lukavstva. Karakter svakog od dječaka stavljen je na kušnju, pa će se među njima, kao i u stvarnom životu, naći kolebljivaca i izdajica, ali i savjesnih vojnika i samozatajnih heroja (mali Nemeček) spremnih na žrtvu za zajedničku stvar. Dječja igra za pavlouličance postaje nešto sudbinsko a način na koji pripremaju obranu grunda podsjeća nas na rodoljubni zanos u obrani domovine. Ako svoju pozornost usmjerimo od općeg ka pojedinačnom, u prvi plan pred nas izbija lik malog

plavokosog Nemečeka, onog prezrenog Nemečeka koji je jedini među dječacima Pavlove ulice bio običan domobran, kojemu su svi mogli naređivati, ali koji se pokazao istinskim herojem, založivši i vlastito zdravlje u obranu zajedničke stvari. Nemeček je slika »malog velikog čovjeka«, čiju vrijednost, na žalost, prije uviđa protivnik nego njegova sredina. Tragičan završetak ono je što razlikuje ovaj roman od većine romana za djecu. Čitajući ulomke u kojima se opisuje Nemečekova smrt, rijetko koji čitatelj nije osjetio tugu kao da gubi dobroga prijatelja. Sumoran završetak romana ima i dodatak koji još snažnije ističe tragičnost Nemečekove žrtve: dječaci Pavlove ulice pobijedili su neprijatelja, ali sada na grund dolazi građevni inženjer i premjerava gradilište za gradnju nove višekatnice. Ono za što su se sa toliko žara borili bit će izgubljeno u nepovrat. U tim trenucima u Boki se preokrenuo cijeli svijet. Sada su mu navrle suze na oči. Požuri se, pa onda potrči prema vratima. Bježao je odavde, s ovog nevjernog komadića zemlje, što su ga oni s toliko patnje i toliko junaštva obranili, a on ih sada izdajnički napušta kako bi na svoja leđa preuzeo za vječna vremena jednu najamnu zgradurinu. S vrata se osvrne još jednom. Kao čovjek koji zauvijek napušta svoju domovinu. A u tom neizmjernom bolu pojavi se kapljica, sasvim mala kapljica utjehe od koje mu se opet oko srca nešto stegne. Ako jadni Nemeček nije doživio da može primiti izaslanstvo kit-udruge, koje je tražilo od njega oprost, barem nije doživio ni to da mu oduzmu domovinu za koju je umro.

Prostor i vrijeme Radnja romana zbiva se u Budimpešti, u centru grada, gdje manjak prostora za igru dovodi do sukoba dviju dječjih družina. Naime, crve-nokošuljaši su započeli sukob želeći osvojiti prostor za loptanje, koje im brane čuvari u botaničkome vrtu. Vrijeme radnje možemo sasvim precizno odrediti ako se prisjetimo ispitivanja članova kit-udruge kod profesora Raca. Na zaplijenjenom pečatu »Udruge za skupljanje kita« bila je utisnuta godina 1889. Nije na odmet prisjetiti se da u to doba još nisu bili otkriveni lijekovi koje mi danas poznajemo pod zajedničkim nazivom antibiotici, pa je jedna jača upala pluća, od koje obolijeva Nemeček, lako mogla biti smrtonosna. Roman je objavljen 1907. godine. Možemo se zapitati zašto je pisac radnju romana smjestio u godinu 1889., u vrijeme kada je on sam (rođen je 1878.) imao tek jedanaest godina. Ne govori li nam pisac u romanu ponešto i o svome djetinjstvu?

Likovi ERNEST NEMEČEK, sitni plavokosi dječak, sin je siromašnoga krojača i istinski junak romana. Nemeček je krhke građe, beskrajno prosto-dušan i sretan kad mu prijatelji ukazu i trunak pozornosti, no drugovi ga jedva i primijećuju: Nemeček je svima bio jednostavno - zrak. Niti je bio množitelj, niti djelitelj: kao jedan u matematici. Nitko se nije osvrtao na njega. Neugledan mršavi dječačić bijaše slabašno dijete. I zato je možda bio prikladan za žrtvu. U vojnički organiziranoj družini svi imaju nekakve činove i prava, on je jedini običan vojnik koji ima samo odgovornosti: Na cijelom su grundu satnici i poručnici zapovijedali samo jednom domobranu, samo su toga jednog jedinog vojnika uvježbavali i njega jedinog osuđivali na tvrđavski zatvor zbog kojekakvih prijestupa. Možda ne treba ni reći, taj jedini obični vojnik bijaše Nemeček. Satnici, natporučnici i poručnici razdragano su vojnički pozdravljali jedan drugog na grundu, makar se i sto puta sreli u jedno

popodne. Onako u trčkaranju samo su dizali desnu ruku prema kapi i govorili jedan drugome: - Servus! Samo je jadni Nemeček morao uvijek zauzeti stav »pozor« i šutke, ukočeno, salutirati. Tko god bi prošetao ispred njega, podviknuo bi: • Kako to stojiš ?! • Pete skupa! • Trbuh unutra, prsa van! • Pozor! A Nemeček se zadovoljno pokoravao svima. Postoje i takvi dječaci kojima čini radost - mirno se pokoravati. Ipak većina dječaka voli zapovijedati. Takvi su ljudi. I zato je prirodno da su svi na grundu bili časnici, a samo je Nemeček bio običan vojnik. No Nemečekova tjelesna krhkost u suprotnosti je s postojanošću njegova karaktera i predanosti ideji obrane grunda. On je slika maloga čovjeka na čijim se plećima iznose veliki pothvati, malog čovjeka koji se bori da bi se izjednačio s drugima i komu će vrijednosti prije priznati protivnici nego njegovi prijatelji. Pa ipak, koliko god bila tragična, mogli bismo reći da Nemečekova žrtva nije bila uzaludna: ona je pokrenula nešto u dječacima i jedne i druge družine, njegov ih je primjer oplemenio, izmirio i učinio beznačajnima sve njihove sitne zadjevice. Više ili manje svjesno iz carstva igre pristupili su k pragu stvarnoga života.

JANOŠ BOKA (general Boka) neupitni je vođa dječaka iz Pavlove ulice, i ne bez razloga jer Boka

je snažan, hrabar, pravedan i razuman, gotovo bismo mogli reći mudar dječak. Pisac ga ovako portretira: Imao je četrnaest godina i na licu mu je bilo malo tragova muškosti. Kad je, međutim, otvorio usta, dobivao bi nekoliko godina. Glas mu bijaše dubok, blag i ozbiljan. Ono što je govorio bijaše kao i njegov glas. Rijetko bi izlanuo glupost i nije bio sklon nestašnostima. (...) Jednom riječju, Boka je ostavljao dojam pametna dječaka koji je krenuo u život kao čovjek koji će - ako se i ne popne visoko - pošteno i muški opstati na svom mjestu. Boka je najviše potresen Nemečekovom smrću, on je najbolje razumio dušu svog malog prijatelja. Posebno su dirljivi ulomci u kojima Boka, sluteći Nemečekovu smrt, daje oduška svojim osjećajima: Osjećao je i znao ono što se nitko nije usudio izgovoriti. Vidio je kako njegov vojnik polako i tužno vene: Znao je kakav će biti kraj i znao je kako taj kraj nije daleko: Sada nije mario što je pobjednički vojskovođa. Sto se prvi put nije ponio muški, što je u njemu prevagnulo dijete: samo je plakao i plakao, govoreći za sebe: - Mali moj prijatelju... dragi moj dobri prijatelju... dragi moj mali satnice...

FERI AČ vođa je protivničke družine zvane »Crvene košulje«. Iako je u svijesti dječaka iz Pavlove ulice on »strašni« Feri Ač, nije nesimpatičan i odbojan lik. Čak će i Nemeček, nakon što se s njim našao oči u oči na grundu, čim je prošla prva prestravljenost, priznati sam sebi da u Feri Aču ima nešto privlačno: ...Ferija Ača vidio je sada prvi put. Jako ga se prestrašio, ali iskreno rečeno, momak mu se svidio. Bijaše lijep, plećat i preplanuo dečko i sjajno mu je pristajala široka crvena košulja. Ona je njegovoj pojavi davala borbeni izgled. Ima nešto viteško u Feri Ačevu preziru izdajice Gereba i nešto ljudski toplo u njegovoj iskrenoj zabrinutosti za Nemečekovo zdravlje.

Jezik i stil Kada govorimo o stilu Molnarova romana moramo spomenuti neka njegova bitna obilježja: živo i napeto pripovijedanje te uvjerljivo i plastično oslikavanje likova. Teško da će itko tko je pročitao roman ikada moći zaboraviti njegove glavne junake: nježnog i hrabrog Nemečeka, pametnog Boku, strašnog Ferija Ača, ali i one manje istaknute.

Ne treba također zaboraviti da je Molnarov roman, iako ima tužan završetak i ostavlja nas duboko ganutima, isto tako i vedar roman s mnogo humorističnih prizora. Kao primjer nenametljiva Molnarova humora neka posluži dio zapisničke knjige »Udruge za skupljanje kita«: Glavna skupština kit-udruge jednoglasno izražava hvalu našem generalu Janošu Boki zato što je jučerašnju bitku vodio kao vojskovođa iz školske knjige povijesti, a u znak našeg visokog poštovanja zaključili smo kako je svaki član kit-udruge obvezan na 168. stranici školske knjige iz povijesti, četvrti red odozgo, uz naslov: »Janoš Hunjadi« dodati tintom: »i Janoš Boka«. To smo zaključili stoga što je to vojskovođa od nas zaslužio, jer da on nije tako dobro postupio, crvenokošuljaši bi nas potukli. I svakom se stavlja u dužnost da u poglavlju »Mohačka pogibija« uz ime nadbiskupa Tomorija, koji je bio također pobijeđen, olovkom dopise: »i Ferenc Ač«.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • veličinu maloga Nemečeka • socijalnu karakterizaciju Nemečekovih • promjene u likovima • završne rečenice romana • humor u romanu

Pavličić, Pavao

Trojica u Trnju 0 piscu Pavao Pavličić, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni povjesničar i scenarist, rođen je 1946. u Vukovaru. Završio je studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Danas na istome fakultetu radi kao redoviti sveučilišni profesor. Pavličić je dosad napisao četrdesetak knjiga, a zasigurno je najpoznatiji hrvatski pisac kriminalističkih romana {Plava ruža, Stroj za maglu, Umjetni orao). U djelima vezanim za rodni Vukovar prikazuje slike iz svoga grada u vrijeme dok se tamo školovao i odrastao, te za vrijeme Domovinskog rata {Dunav, Vukovarske razglednice, Sapudl, Vodič po Vukovaru). Od ostalih Pavličićevih romana valja spomenuti: Večernji akt, Slobodni pad, Sretan kraj, Rupa na nebu, Zaborav, Koraljna vrata, Pokora. Prema njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko filmova. Piše također romane za djecu i mladež: Trojica u Trnju, Zeleni tigar, Petlja, Lopovska uspavanka, Mjesto u srcu.

Sadržaj Braco, Hrvoje i Tut, dječaci iz zagrebačkog naselja Dugave, igraju se kraj barake što je ostala radnicima nakon dovršenja novogradnje. Baraka je imala dvije prostorije: u jednoj su dječaci skrivali svoju omi ljenu igračku, Bracin MG pištolj, koji je neki njegov rođak preuredio tako da izbacuje kuglice sačme, a druga je bila zaključana lokotom. Na vrata su ucrtali znak prepoznavanja svoje družine: krug prekrižen dvjema crtama. Druga djeca još nisu otkrila baraku pa je ona postala redovito sastajalište Braci, Hrvoju i Tutu kada

god su bili slobodni. Uokolo je sve bilo zaraslo u visoku travu, šipražje, a bilo je i vrba uz potok koji je tuda tekao. U blizini su garaže i autobusna postaja. Jednog dana, kada započinje naša priča, dok su se dječaci vježbali u gađanju pucajući u pivsku bocu nasađenu na vrbu pokraj potoka, naišao je Hrvojev tata, od milja zvan Rista, i poručio Hrvoju da mora otići u Trnje nahraniti bakina psa i mačku jer je baka morala u Toplice radi liječenja. Hrvoje je prije doseljenja u Dugave s roditeljima živio u Trnju, starom naselju s malim obiteljskim kućama, dvorištima i vrtovima, ali i s novim građevinama poput Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Hrvoje je u Trnju imao dosta poznanika, posebno mu je bila draga Biba, njegova vršnjakinja, koja je već glumila u jednoj dječjoj TV-seriji i pohađala baletnu školu. Volio je ići u Trnje i zbog starog susjeda Solarića koji je uzgajao golubove i zečeve. Hrvoje je odmah otišao na autobus, a Braco i Tut otišli su kući. Bilo je oko šest sati i dvadeset pet minuta popodne. Sva trojica stanovala su u istoj višekatnici i na istom ulazu. Negdje oko deset sati naveče na vratima stana Bracinih roditelja neočekivano se pojavio Hrvojev tata. Tako Braco saznaje da mu se prijatelj još uvijek nije vratio iz Trnja premda je već davno trebao biti kod kuće. Hrvojevi su roditelji zabrinuti, naročito mama. Čekali su još neko vrijeme, a onda je mama zvala policiju, dežurnu bolnicu i sve druge bolnice, vatrogasce - no nitko joj ništa nije znao reći o nestalom dječaku. Hrvojev tata sjeo je u auto i pošao tražiti sina. Braco i Tut odvezli su se s njim do autobusne postaje i pričekali nekoliko autobusa, no Hrvoja nije bilo među rijetkim noćnim putnicima. U blizini su sreli susjeda Cvika, čovjeka koji se češće motao oko barake i pravio svirale od vrbovih mladica. I on je tražio Hrvoja, jer mu je Hrvoje, strastveni fotoamater, obećao razviti neke slike. Dječaci mu nisu ništa rekli o Hrvojevu zagonetnom nestanku. Te noći oba su dječaka prespavala u Hrvojevoj sobi. Mama je i dalje bila strašno uplašena. Došao je i policajac i uzeo podatke o Hrvoju. Sutradan ujutro pročitali su u novinama da je opljačkana banka u Trnju, baš nekako u ono vrijeme kad je Hrvoje tamo otišao. Braco i Tut mole roditelje da ih puste u Trnje potražiti prijatelja. Pustili su ih uz napomenu da se moraju vratiti na vrijeme. Otišli su što su brže mogli, naravno, autobusom. Prolazeći pokraj banke, vidjeli su kako se unutra mota policija. Bakina kuća bila je zatvorena, no naišla je susjeda i od nje su saznali da je Hrvoje sinoć oko deset sati bio kod starog Solarića, da je Solarić doživio srčani udar, da ga je susjed Valent odvezao u bolnicu na Salati i da je s njima otišao i Hrvoje koji je jako volio starog Solarića. Nastavili su njuškati oko kuće Hrvojeve bake, obišli Solarićeve golubove i kuniće i slučajno otkrili da je Solarićeva kuća ostala nezaključana. Na kuhinjskom stolu našli su papirić s crtežom glave muškarca s brkovima, četvrtaste brade i grgurave kose, a u kutu papirića nacrtan svoj znak (krug prekrižen dvjeme kosim crtama). Bilo je to očito nešto važno, nekakva Hrvoje va poruka. U bolnici su dječaci razgovarali s mladim doktorom Peterlićem, koji im je rekao da je Hrvoje i jutros bio u bolnici u posjetu djedu Solariću i da je rekao kako je na tragu nečeg velikog. Dječaci su se vratili u Trnje, sreli Bibu od koje su saznali da je i ona jučer vidjela Hrvoja, negdje oko sedam sati. Tut i Braco po tome zaključuju da je Hrvoje tada prolazio kraj banke i da je vjerojatno vidio pljačku i pljačkaše, ali da su i oni svjesni da ih je vidio, a to je tek bilo opasno. Kako im je Hrvoje preko doktora Peterlića poručio da toga dana svakako još jednom navrate u Trnje, Tut i Braco, zajedno s Bibom obilaze Solarićevu i bakinu kuću. Iznenada, na trošnoj ogradi bakina vrta dječaci primjećuju čavlom ugreben poznati znak (krug prekrižen dvjema kosim crtama). To može značiti samo jedno: da je Hrvoje toga prijepodneva, nakon bolnice, dolazio do bakine kuće, da se krije i da im ostavlja tragove koje valja slijediti. Našavši ključ u loncu s cvijećem, osmjelili su se da uđu u bakinu kuću. Sve su pretražili i na tavanu našli ležaj gdje je Hrvoje prespavao krijući se od nekoga. Na poštanskom sandučiću našli su još jedan svoj znak, a u sandučiću papir s crtežom čovjeka s brkovima i s ožiljkom na obrazu. Ispod crteža je pisalo: Slijedite ovog čovjeka, a na poleđini: Zmija tetovirana na lijevoj podlaktici. Nakon što su Bibu otpratili kući, Tut i Braco obavili su važan razgovor s debelom susjedom, koju su već ranije upoznali. Od nje su saznali daje oko deset sati, dok su oni još bili u bolnici, mlađi čovjek s brkovima tražio Hrvoja. Kad su joj pokazali Hrvojev crtež čovjeka s brkovima, susjeda je zaključila da bi to lako

mogao biti taj isti čovjek. Tek što su okrenuli da pođu na tramvaj, Braco se osvrne i opazi nekog čovjeka kako pozorno motri prozore kuće Hrvojeve bake. Odmah su se sjetili Hrvojeve poruke, Zmija tetovirana na lijevoj podlaktici i pokušali ga slijediti. Gotovo su izgubili sumnjivca kad se ukrcao u svoj automobil i oštro pojurio prema mostu za Novi Zagreb, ali dječaci neočekivano dobivaju pomoć - susjeda Valenta koji je upravo naišao sa svojim »fićom«. Započinje uzbudljiva potjera nalik onima u kriminalističkim filmovima. Neznanac, koji je očito shvatio da ga slijede, jurio je preko Mosta slobode prema Novom Zagrebu pa naglo skrenuo na križanju kod Velesajma prema Zapruđu. Tamo su ga na neko vrijeme izgubili iz vida da bi ga opet spazili kako juri natrag prema Trnju gdje im je uspio umaći u spletu uskih uličica. Razočarani, vratili su se autobusom u Dugave. Susjeda Cvika zatekli su na istoj klupici kao i jučer kako rezucka svirale od vrbovih grančica, vrlo se zanimao jesu li pronašli Hrvoja. Kod kuće napetost je popustila naime, Hrvoje se pred sat vremena javio telefonom i objasnio roditeljima da je morao pričuvati malu djecu Solarićevoj kćeri dok je ona kod oca u bolnici i da se, evo, javlja čim se domogao telefona. Dječaci ispričaju roditeljima o čemu se zapravo radi, ali imali su osjećaj da im roditelji nisu povjerovali. Zato dječaci nazovu doktora Peterlića od kojeg saznaju da je Hrvoje još jednom bio u bolnici provjeriti kako se stari Solarić oporavlja i da im poručuje neka misle svojom glavom i ne vjeruju štosovima koji se prodaju starcima da ih čovjek umiri. Braco je bio siguran da će se toga popodneva dogoditi još neke važne stvari. Zato se poslije ručka iskrao iz stana, spustio se na prvi kat po Tuta, željeli su imati slobodne ruke. Sećući naseljem, približili su se zaboravljenoj baraki, njihovu skrovištu, a onda iznenada začuli nečije korake. Ne znajući ni sami zašto se skrivaju, zale-gli su u visoki korov zapuštenog gradilišta. Polako su se šuljali prema baraci. Iz barake se čulo zveckanje ključeva i zvuk pomicanja drvenih vrata. Kad je iz barake izišao čovjek, nemalo su se iznena dili čovjek je na podlaktici imao tetoviranu zmiju. Braco i Tut odmah su se zaputili u Remetinec na policiju i policijskom inspektoru ispričali sve što su znali. Dapače, i fotorobot pljačkaša banke bio je začuđujuće sličan Hrvojevu crtežu. Inspektor im je savjetovao da se vrate u Dugave i uputio ih da paze što će se dogoditi, a ako se dogodi nešto sumnjivo, neka im to odmah dojave. Dječake je ipak kopkalo što je to čovjek s brkovima radio u baraci. Nisu mogli odoljeti, Braco je razvalio lokot one druge, zaključane prostorije i u jednom starom ormaru našli su torbu punu debelih svežnjeva novčanica. Bili su toliko zbunjeni i uplašeni da se nisu mogli dogovoriti tko će na telefon da sve javi inspektoru, a tko će ostati čuvati novac. Odjednom izvana se začuju koraci. Premrli su od straha, no na vratima se pojavio - Hrvoje. Bilo mu je drago da su shvatili njegove poruke. Ispričao im je sve što je znao i zašto su pljačkaši, a bila su dvojica, novac baš ovdje sakrili. Taman dok je prijateljima objašnjavao koja je u svemu tome uloga susjeda Cvika, ovaj se pojavio na vratima. Imao je opasan izraz na licu i natjerao ih je da sjednu uza zid. U jednom trenutku izvadio je nož skakavac. Dječacima se koža ježila od strave i kad su već pomislili na najgore, dogodilo se još gore: u baraku je ušao čovjek s tetoviranom zmijom na podlaktici. Pljačkaši su se premišljali što će s neugodnim svjedocima; na koncu tetovirani iz torbe koju je donio sa sobom izvadi debeo konopac. Vezali su ih svu trojicu, ugurali im krpe u usta i izvana čavlima zakovali vrata barake. Ali, nisu daleko stigli: vani su ih već u zasjedi čekali policajci. Pljačkaši su brzo pohvatani. Kad su policajci razvalili vrata, do dječaka se prva progurala - Biba. Ona je bila ta koja je, prema Hrvojevim uputama, otišla na policiju i dovela ih do mjesta gdje je sakriven opljačkani novac. U kasnijem razgovoru Hrvoje je prijateljima ispričao kako je sasvim slučajno otkrio čemu je poslužila baraka: naime, i sam se poslije pljačke htio skloniti u nju znajući da ga Cvik vreba negdje oko zgrade i tako je slučajno u blizini barake spazio tetoviranog. Nije mu bilo teško zbrojiti dva i dva. Čitava pustolovina završila je slavljem u stanu Hrvojevih roditelja na kojem su se odnekud pojavili i novinari slikajući dječake i gurajući im pod nos mikrofone kao već slavnim osobama.

Vrsta djela

Roman Trojica u Trnju detektivski je ili kriminalistički roman u kojem su glavni junaci djeca osnovnoškolskog uzrasta. Tri dječaka različitih karaktera, ali istih sklonosti prema tajanstvenim i pustolovnim doživljajima slučajno dolaze u priliku da svojom domišljatošću i hrabrošću pomognu policiji u hvatanju lukavih pljačkaša banke.

Kompozicija Roman se sastoji od dvadeset kratkih poglavlja koja imaju duhovito formulirane naslove tipa: Vijesti nisu dobre, ali su zato barem zanimljive ili: Nije lijepo nepozvan ulaziti u tuđu kuću, ali je ponekad korisno. Ti naslovi pobuđuju radoznalost i potiču na traganje za rješenjem zamršenog spleta događaja. Glede kompozicije fabule u uvodu upoznajemo glavne junake i ambijent u kojem žive. Zaplet počinje onog trena kad se proširi zabrinutost zbog toga što se Hrvoje ne vraća ili kako sam naslov drugog poglavlja romana kaže: Događaj je i to kad se ne dogodi ono što se svakako trebalo dogoditi. Zaplet se dalje nastavlja traganjem Brace i Tuta za nestalim prijateljem. Vrhunac radnje trenutci su u kojima trojica naših junaka padaju u ruke opasnih pljačkaša, a odmah zatim slijedi rasplet, tj. uhićenje pljačkaša i Hrvojevo pojašnjavanje prijateljima svih skrivenih detalja zbivanja.

Tematsko-idejni sloj Tema romana je kriminalistička, uzeta je iz urbane (gradske) sredine gdje su djeca ponekad prisiljena prostor za igru tražiti na ne baš prikladnim mjestima. Kroz igru i uzbudljive događaje oslikavaju se pojedinačni karakteri junaka, njihove obiteljske prilike, odnos prema roditeljima i starijim ljudima. Naglašen je dobar odgoj, poštenje, humanost i posebno osjećaj za pravdu. U gradskim sredinama gdje se kreće velik broj ljudi najrazličiti]ih zanimanja i sklonosti, htijenja i materijalnih mogućnosti djeca djeluju kao pokretači pozitivnih zbivanja, a njihovo djelovanje usko je povezano sa stvarnim životnim problemima kako u obitelji tako i u životu velikog grada, te složene i tako raznolike sredine. Osnovna je ideja romana da dječja radoznalost, kao pokretač akcije, udružena s logičkim zaključivanjem može donijeti neočekivane plodove i naći rješenje vrlo složenih problema. Kroz zabavno štivo pisac nam također nenametljivo poručuje kako poštenje, humanost, prijateljstvo i zajednički rad uvijek pobjeđuju, a da se zločin ne isplati.

Prostor i vrijeme Radnja romana zbiva se u Zagrebu i to u onim dijelovima što leže u blizini lijeve i desne obale Save. Uz desnu obalu Save, tj. južno je Novi Zagreb s novoizgrađenim naseljem Dugave. Uz lijevu obalu je Trnje, naselje s mnoštvom malih obiteljskih kuća s vrtovima i ograđenim dvorištima, uskim ulicama i ponekom velikom novonastalom građevinom kao stoje Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski. Sve se odvija u suvremenom Zagrebu, u vrijeme izgradnje Dugava, velikog naselja modernih stambenih višekatnica na rubnom dijelu Novog Zagreba. Roman je prvi put objavljen 1984. i u to doba Novi Zagreb još nije bio povezan tramvajem s centrom grada.

Likovi Glavni likovi su trojica dječaka, ali ne iz Trnja koje se spominje u naslovu, već iz Dugava. Trnje je pak poprište glavnine zbivanja u romanu. Osim trojice dječaka (Hrvoje, Braco i Tut) značajnije mjesto u romanu zauzima djevojčica iz Trnja plavokosa Biba, Hrvojevi roditelji, susjed Valent iz Trnja, doktor Peterlić, policijski inspektor te negativci, Cvik i neznanac s tetoviranom zmijom na lijevoj podlaktici.

HRVOJE živi s mamom i tatom na trećem katu nove stambene zgrade. Nosi naočale. Voli svoga tatu i odnosi među njima su prijateljski, tako da ga Hrvoje slobodno zove Rista (Stari). Ipak, sluša ga u svemu jer tata, koji je učitelj u jednoj osnovnoj školi, »kuži« klince i njihove probleme. Hrvoje voli odlaziti u Trnje gdje je prije živio s roditeljima i gdje ima puno prijatelja. Najviše priča o lijepoj plavokosoj djevojčici Bibi i prijatelji po tome zaključuju da je zaljubljen u nju. Dobar mu je prijatelj i stari Solarić koji uzgaja zečeve i golubove. Hrvojevu plemenitost prepoznajemo u onim trenucima kada prati starog Solarića u bolnicu, bdije uz njega i često naziva liječnika da vidi je li se starac oporavio. Inteligentan je i snalažljiv, hrabar i uporan. Njegovom zaslugom započelo je traganje za pljačkašem banke. Po oštroumnosti i upornosti podsjeća na slavnog policijskog istražitelja Maigreta iz kriminalističkih romana Georgesa Simenona. BRACO živi s majkom i sestrom na petom katu iste zgrade gdje i Hrvoje. Nerado spominje oca jer se rastavio od mame i ponovno oženio. On zapravo i ne zna kakva je uloga oca, smatra da su očevi samo nepotrebna smetnja. Dobar je prijatelj, vrlo inteligentan, ima sve osobine pravog vođe. Karakterističan je po kukastom nosu koji mu se namreška kad je uzbuđen ili kad o nečem važnom razmišlja. Prema Tutu, najmlađem članu svoje družine, odnosi se kao stariji brat, tj. pokroviteljski i savjetnički. U njihovim prijateljskim odnosima ima dosta humora, ali nikad grubosti i svađalačke mržnje. Po nekim karakteristikama on i Tut podsjećaju na likove slavnog detektiva Sherlocka Holmesa i njegova pomoćnika doktora Watsona čuvenog engleskog književnika Arthura Conana Dovlea. TUT je najmanji od trojice dječaka, ali i najbrbljaviji. Neprekidno pravi sklekove da ojača mišiće, upravo je opsjednut riječju trenirati: ...jer on je sve trenirao: i pucanje iz pištolja i matematiku i pjesmice napamet, i švercanje u tramvaju, i sve drugo. Bio je velik športaš i stalno je hodao u trenirci, a ipak je bio malem i žgoljav kao šibica. I stalno je pipao mišiće, svoje i tuđe. Dobar je prijatelj i slijedi Bracu u sve akcije iako se boji, no hrabrost mu daje blizina prijatelja. Vrlo je radoznao i stalno nešto zapitkuje. Zbog brbljavosti zna dovesti prijatelje u smiješno-neugodne situacije. Braco ga zove bebac, ne s namjerom da ga omalovaži, nego kao mlađeg prijatelja.

Jezik i stil Budući da se radi o napetom i dinamičnom romanu, dva su osnovna načina iznošenja građe: pripovijedanje i dijalog. Pripovijedanje je uvjetovano količinom i zamršenošću događanja tako da ne trpi opisne prekide, a velika količina dijaloga rezultat je toga što Braco i Tut djeluju kao tandem i što u međusobnim dijalozima izoštravaju svoja zapažanja i zaključke. Dijalozi u romanu napisani su na standardnom književnom jeziku, tj. svi likovi govore isto, što znači da pisac nije provodio postupak govorne karakterizacije u oblikovanju likova. Tek tu i tamo u dijalozima naiđemo na poneku riječ iz žargona zagrebačkih školaraca. U romanu ima dosta humorističnih elemenata, naročito kad se radi o Tutu, najmlađem članu trojke, koji svima želi dokazati da je već odrastao pa često dolazi u smiješne situacije.

Čitajući cijelo obrati pozornost na: • uzbudljivost i zamršenost fabule • • • • •

kompoziciju (uvod, zaplet, vrhunac, rasplet) glavne likove: Bracu, Hrvoja, Tuta, njihove individualne karakteristike humoristične elemente odnos odraslih prema djeci sličnost s junacima detektivskih romana

• odvažnost i plemenitost glavnih junaka u borbi protiv zločina

• • Puškin, Aleksandar Sergejevič

Bajka o ribaru i ribici 0 piscu Aleksandar Sergejevič Puškin, ruski pjesnik, pripovjedač i dramatičar, rodio se 1799. godine u Moskvi, u staroj, ali već prilično osiromašenoj plemićkoj obitelji. Zanimljiv je podatak daje Puškin po majci bio praunuk Hanibala, crnog Arapina na dvoru ruskog cara Petra Velikog. U ranom djetinjstvu Puškina su odgajali kao i većinu ruske plemićke djece toga doba: imao je francuskoga odgojitelja i domaću dadilju, seljanku Arinu Rodionovu, koja će i u Puškinovoj zreloj dobi brižno skrbiti za njegovo zdravlje. Kažu da je baš Arina Rodionova svojim pričama potakla u Puškinu ljubav prema narodnim pjesmama, legendama i bajkama. Od dvanaeste godine Puškin se školuje u liceju za plemićku djecu u Carskom Selu pokraj Petrograda, gdje su se plemićka djeca pripremala za visoke državne službe. Već u liceju piše stihove u kojima se kritički odnosi spram carske vlasti. Nakon završena školovanja dobiva državnu službu, a njegovi slobodarski stihovi šire se u prijepisima po cijeloj Rusiji. Zbog sve veće Puškinove popularnosti car ga je 1820. (Puškinu je tada tek dvadeset jedna godina) protjerao u progonstvo dugo šest godina, prvo na jug Rusije u Besarabiju, a zatim na roditeljsko imanje Mihajlovsko. U osami mnogo piše, promatra narodni život, sluša narodni govor 1 narodnu književnost. Godine 1826. car mu dopušta povratak u Petrograd, ali će Puškin do smrti biti praćen zlobnim ogovaranjima i spletkama dvorskih krugova. Umro je 1837. od posljedica rane zadobivene u neravnopravnom dvoboju koji su mu namjestili dvorski krugovi. Puškina danas Rusi drže najvećim svojim pjesnikom. Ogledao se u mnogim književnim vrstama: pisao je lirske pjesme, poeme (Ruslan i Ljudmila, Kavkaski zarobljenik, Braća razbojnici, Cigani), drame (Boris Godunov), pripovijesti (ciklus pripovjedaka Belkinove pripovijesti) i romane (Kapetanova kći i roman u stihovima Evgenij Onjegin).

Sadržaj Stari ribar i njegova žena živjeli siromašno već trideset tri ljeta u staroj kolibi na žalu sinjega mora. Jednoga dana starac ulovi u svoju mrežu zlatnu ribicu koja progovori ljudskim glasom i obeća da će mu ispuniti svaku želju ako je pusti. Skromni starac vrati je nazad u more bez naknade. No, kad to čuje njegova pohlepna žena, naredi mu da se vrati na obalu i od zlatne ribice zatraži bar novo korito. Starac se vraća na obalu sinjeg mora, koje već lagano poigrava i doziva zlatnu ribicu. Ribica udovoljava njegovoj želji i starica dobiva novo korito. Ali, starica je nezasitna - traži novu kuću. I tu želju ribica ispuni, no more se sve više muti. Vrativši se kući, starac ne nalazi svoju staru kolibu već kuću s gostinjskom sobom, dimnjakom od opeka i hrastovim vratima. V

I opet pohlepna starica ne da starcu mira. Zeli biti moćna vlaste-linka i iznova šalje starca na obalu mora. Sada je more već uzburkano. Nakon što mu ribica obeća da će ispuniti i tu želju, vraća se sta rac, a pred kućom nalazi bogato odjevenu ženu koja okrutno tuče sluge. Starca pošalje da služi u staji. Nakon dva tjedna starica se opet polakomi - želi biti svijetla carica. Starac je moli da se urazumi, ali ona ga potjera k ribici. Iz već pocrnjelog mora izronit će ribica i još jednom uslišiti starčevu molbu.

Starica je postala carica, živi u carskom dvoru okružena slugama i plemićima. Starca istjeruje iz dvorca, a sluge ga umalo ubiju. Ispred dvorca mu se smije narod jer se onako siromašan drznuo ući u carski dvor. No starica opet pomahnita i u svojoj nezasitnosti šalje starca ribici da je učini vladaricom mora, a zlatna ribica da joj služi. Starac se uputi k moru, a tamo vlada prava oluja. Kad je starac ribici prenio staričinu želju, ona ništa ne reče, samo udari repom po vodi i zaroni. Dugo ju je starac čekao, a kad se vratio kući, nađe opet staru kolibicu i siromašnu staricu uz prepuklo korito.

Vrsta djela Kao što već sam naslov kaže, priča o ribaru i ribici je bajka. Bajka je nastala kao usmena, narodna književna vrsta, a njen naziv potječe od glagola bojati, što znači: čarati, vračati. Temeljno je obilježje bajki ispreplitanje, miješanje čudesnog i nadnaravnog sa zbiljskim. Kada se kao autori bajki pojavljuju književnici, govorimo o umjetničkoj bajci. Ova Puškinova bajka razlikuje se od tradicionalne po tome što je napisana u stihovima. Već je uočeno da je tradicionalna bajka po mnogim svojim obilježjima bliska poeziji i poetskom načinu kazivanja, pa Puškinov postupak djeluje sasvim prirodno.

Kompozicija Bajka o ribaru i ribici komponirana je pravocrtno, bez sporednih događaja koji bi usporavali tijek radnje. U uvodnom dijelu naznačuje se mjesto radnje (Živio na žalu sinjeg mora), likovi i njihov materijalni položaj (Starac ribar sa staricom svojom;/U staroj su kolibi od gline...). Zaplet započinje onoga trena kada starac ulovi zlatnu ribicu i kreće se dalje prema vrhuncu zbog probuđene staričine pohlepe. Na putu do kulminacije (vrhunca radnje) više se puta varira isti motiv: nezasitna starica tjera starca da se obraća ribici s novim i novim molbama (novo korito - nova kuća - da bude vlastelinka - da bude carica). Petom i najdrskijom staričinom željom da postane vladari-com mora i ribica da joj služi, radnja dostiže vrhunac, a zatim se naglo raspliće: ribica ne udovoljava želji, već se u raspletu bajkovi-tost (bogatstvo i moć) naglo obrće u stvarnost (siromaštvo).

Tematsko-idejni sloj Motiv zlatne ribice koja ispunjava želje Puškin je preuzeo iz poznate zbirke bajki braće Grimm, ali ju je u nekim detaljima mijenjao i obogatio ugođajem ruskih pučkih bajki. U središtu svih bajki nalazi se sukob dobra i zla, pa tako i u ovoj Puškinovoj u suprotnostima između likova prepoznajemo stalnu ideju bajki - borbu između dobra i zla i pobjedu dobra. Kazna pohlepnoj starici osuda je častohleplja i slijepe pohlepe za materijalnim bogatstvom.

Prostor i vrijeme Bajka je književna vrsta koja nadilazi granice zbiljskog. Bajci nije potrebno ni određeno mjesto a ni određeno vrijeme radnje, bolje rečeno: mjesto i vrijeme u bajci su opće kategorije. Nemoguće je odrediti u kojem su povijesnom vremenu živjeli starac i starica niti uz koje su more živjeli. Time bajka dobiva svevremensko i sveprostorno značenje. Osim toga, u takav neodređen prostor i vrijeme lakše je uvesti fantastična bića i nadnaravne događaje.

Likovi U bajci se pojavljuju tri lika, dva stvarna: starac i starica - i jedan nestvaran: zlatna ribica. Starac i starica prikazani su kroz samo jednu svoju osobinu. Oni nemaju imena (mogu biti svatko od nas),

nisu psihološki karakterizirani, već se samo prate njihovi postupci. STARAC U bajci utjelovljuje dobrotu. Skroman je i plemenit i daruje ribici slobodu ne tražeći ništa zauzvrat jer zna da se sreća ne poklanja, već se stječe radom i skromnošću. U svojoj dobroti i popu stljivosti ne zna se suprotstaviti ženi, iako je svjestan njezine pohlepe i mahnitosti. STARICA predstavlja zlo, lakoma je, pohlepna, želi sve više i više i njezina je nezasitnost na koncu uništi. Dobivajući od ribice sve vrjedni-je i vrjednije darove, starica postaje sve oholija. Prema starcu je gruba, obraća mu se otresito, tjera ga iz dvorca, a sluge tuče. Staričina nezasitnost pokretač je radnje. ZLATNA RIBICA personificiran je lik, koji će postaviti granice staričinoj pohlepi. Prema starcu je milostiva i pokazuje veliku strpljivost. Ribičina sve veća i veća ozlojeđenost naznačena je gradacijom (stupnjevanjem) u opisima uzburkanog mora. Kada starica pokuša zagospodariti ribicom, ribica to ne dopušta. Mogli bismo reći da zlatna ribica predstavlja božju providnost koja kažnjava zlo.

Jezik i stil Puškinovu bajku Dobriša Cesarić preveo je u stihu desetercu bez rime. Deseterac je stih naše narodne pjesme pa je na taj način još pojačana veza umjetničke bajke s davnim njenim usmenim izvorom, a prevođenje bez rima olakšava čitanje i omogućuje veću vjernost prijevoda Puškinovu izvorniku. Po mnogočemu Puškinova je bajka u stilu i jeziku bliska usmenoj narodnoj bajci: opisi su rijetki i sažeti, a autor je upućen na postupke likova koji streme nekom cilju, pa prevladava pripovijedanje događaja. Kada varira isti motiv starčeva dolaska na obalu mora, razgovora s ribicom i povratka kući, stihovi se gotovo doslovce ponavljaju, a takva su ponavljanja odlika stila usmene narodne književnosti. Jezik je ovog prijevoda bogat i slikovit, temeljen na tradiciji hrvatskih narodnih bajki i epskih pjesama. Tako prevoditelj rabi stalne epitete (sinje more, sijedi starac), inverziju, tj. postavljanje pridjeva iza imenice (Na glavi joj peča zlatotkana) ili se služi narodnim poslovicama (Zašto sjedaš u saone tuđe"?).

Čitajući djelo obrati pozornost na: • ideju bajke • suprotnost između starčeva i staričina lika • kompoziciju bajke: ponavljanje istog motiva u zapletu • gradaciju u opisu mora i njeno značenje • vezu između narodne i umjetničke bajke

Twain, Mark

Pustolovine Huckleberryja Finna 0 piscu

Američki pisac Mark Twain, pravim imenom Samuel Clemens Langhorne, rodio se u mjestu Floridi u saveznoj državi Missouri a djetinjstvo proveo u gradiću Hannibalu u dolini rijeke Mississippi. Nije baš bio učenik uzorna ponašanja i već je u dvanaestoj godini prekinuo školovanje i zaputio se u svijet. Bavio se različitim poslovima, bio je radnik u tiskari, pilot na rječnom brodu, kopač zlata, novinar, izdavački poduzetnik i na koncu književnik i javni predavač. Teško se zadržavao na jednom mjestu, neprestano se selio i tako proputovao velik dio Sjedinjenih Američkih Država. Karijeru pisca počeo je pišući novinske članke za različite novine. U tim člancima isticala se humoristična i satirična crta, po čemu je postao poznat. Prvo pravo književno priznanje donijela mu je humoristična pripovijetka Slavni skočižabac iz Calaveraskog okruga. I kasnije, kad je pisao veća djela, vedri humor ostao je njegov zaštitni znak. Najpoznatija su mu djela romani: Doživljaji Toma Sawyera, Pusto-lovine Huckleberrjja Finna, Život na Mississippiju, Stara vremena na Mississippiju, Kraljević i prosjak, Yankee iz Connecticuta na dvoru kralja Artura i humoristični putopis Naivčine u inozemstvu. U svim svojim djelima Twain promiče ideje pravde, društvene jednakosti i humanosti, istine i slobode. Premda nije imao književnog obrazovanja ni uzora, izvrsno je prikazao američko društvo i američki način života.

Sadržaj Na početku romana Huck nas podsjeća kako je završila knjiga Doživljaji Toma Sawyera: Tom i Huck pronašli su blago koje su razbojnici sakrili u špilji. Svaki je dobio po šest tisuća dolara koje je sudac Thatcher uložio pa dječaci na ime kamata dobivaju po dolar dnevno. Huck kaže da je to više nego što bi itko mogao potrošiti. Pripovijedanje se nastavlja opisivanjem Huckova života kod udovice Douglas, gdje ga udovica i njena sestra, stara usidjelica gospođica Watson, nastoje civilizirati i obrazovati. No, u Hucku je i dalje živa želja za slobodnim, lutalačkim životom u divljini. Bježi od kuće, ali se brzo vraća na nagovor Toma Sawyera, koji mu je obećao da će ga primiti u svoju razbojničku družinu ako se vrati udovici i ako se upristoji. Udovica se rasplakala nad njim i nazvala ga izgubljenim janjetom. Ponovno ga je obukla u novo odijelo, morao je biti miran za večerom, a poslije večere čitala mu je iz Biblije. Naravno, zgrozila se kad ju je usred priče o Mojsiju pitao za dopuštenje da pripali lulu. Poslije sve te gnjavaže, kad su svi u kući pošli na spavanje, Huck se u ponoć iskrada iz kuće. U dvorištu ga čeka njegov prijatelj Tom. Kad su se Huck i Tom pokušali išuljati iz dvorišta, crnac Jim, rob gospođice Watson, zamalo ih otkrije. Dječaci ostaju pritajeni u mraku sve dok umorni Jim nije sjeo pod drvo u dvorištu i zaspao. Vragoljasti Tom odlučio se sada našaliti s Jimom: skinuo mu je šešir s glave i okačio ga na granu drveta. Praznovjerni je Jim nakon te večeri postao slavan među crncima svojom pričom kako su ga u snu vještice začarale i jahale na njemu preko cijele države. Tom i Huck sastaju se s Joeom Harperom, Benom Rogersom, Tomom Barnesom i još nekolicinom dječaka koji su ih čekali u staroj kožari. Sišli su do rijeke i čamcem se odvezli do skrivene špilje, gdje su osnovali razbojničku bandu nazvanu »Družina Toma Sawyera«. Nakon što su se svi zakleli i zakletvu potvrdili krvlju, razriješili pitanja poput onih što će sa zarobljenicima i doliči li se ubijati žene, izabrali su Toma za vođu i razišli se kućama. Sutradan je gospođica Watson izgrdila Hucka jer mu je novo odijelo bilo zaprljano, a udovica Douglas je samo bila tužna i bez riječi je očistila mrlje. To je Hucka dirnulo pa je odlučio da se, ako ikako bude mogao, neko vrijeme ponaša pristojno. Oca nije vidio već više od godinu dana i to mu je bilo drago jer ga je ovaj obično tukao. Pričalo se da je tih dana u rijeci pronađen leš nekog utopljenika nalik na Huckova oca, no Huck ima predosjećaj da će se otac jednoga dana opet pojaviti. Nakon mjesec dana razbojnikovanja igra je dječacima već pomalo dosadila. Onda je Tom obećao da će napasti veliku karavanu Arapa i Španjolaca s dvjesta slonova, šesto deva i tisuću tovarnih mazgi, a sve natovareno dragim kamenjem. Ispostavilo se da su napali prvi razred nedjeljne škole. Huck je bio razočaran, a Tom uvrijeđen što se i ostali ne uživljavaju u igru kao on koji je pročitao mnoštvo pustolovnih romana.

Prošla su tri-četiri mjeseca i došla je zima. Huck se gotovo privi-kao na školu, iako povremeno markira, da se ne ulijeni. Najteže mu je još uvijek živjeti u kući i spavati u krevetu, zato bi se, prije nego što je zahladilo, katkada iskrao iz kuće i spavao u šumi pod vedrim nebom, tek toliko da se malo odmori. Jednoga je jutra u svježem snijegu oko kuće uočio nečije sumnjive tragove. Odmah se uputio do suca Thatchera i rekao mu da ne želi više ni kamate ni glavnicu od šest tisuća dolara. Sudac je bio malo zbunjen, ali je ipak napisao potvrdu u kojoj je stajalo daje za jedan dolar otkupio od Hucka njegovih šest tisuća dolara zajedno s kamatama. Huck se zapravo preplašio da su stope u snijegu očeve. Otišao je i do Jima, koji je pro ricao budućnost pomoću klupka dlaka izvađenih iz četvrtog želuca jednog vola, da mu Jim kaže što će mu se dogoditi, ali Jim mu, kao pravi prorok, nije rekao ništa određeno. Kad se te večeri vratio u svoju sobu, tamo ga je čekao otac. Otac je bio ljut na Hucka što je naučio čitati i pisati te mu zabranio da više ide u školu. Poderao je i sličicu koju je Huck dobio za dobro učenje, oteo mu posljednji dolar pa za nj kupio rakije i napio se. Oca je zapravo dovukla glasina da mu je sin postao bogat. Pokušao je iznuditi Huckov novac od suca Thatchera, ali mu ga ovaj nije htio dati. Sudac Thatcher i udovica zatražili su na to od suda da se Huck oduzme neodgovornom ocu, međutim u grad je došao neki novi sudac i presudio da se obitelj ne smije razdvajati. Otac nema mira. Podnio je tužbu protiv suca Thatchera zato što mu ne daje novac, a Hucka je više puta istukao jer ovaj nije htio napustiti školu. Jednog dana oteo ga je i prevezao na drugu obalu rijeke Mississippi u Illinois. Ondje su hvatali ribe i ljenčarili otprilike dva mjeseca. Otac je povremeno odlazio prodati ribe za rakiju, a Hucka bi ostavljao zaključana u kolibi. Jedne noći otac se toliko napio da je pao u alkoholno ludilo, imao priviđenja i ganjao Hucka isukanim nožem po kolibi. Huck uviđa daje krajnje vrijeme da pob jegne od pijandure oca prije nego što ga ovaj pijan prikolje. Lipanjske bujice donosile su svakojaka drva od kojih se lako mogla napraviti splav pa čak ijedan čamac, koji je Huck uspio sakriti od oca. Kad je otac na splavi otišao do grada kako bi drva polovlje-na po rijeci prodao u pilani, Huck je svoj čamac napunio stvarima. Uspio je puškom ubiti podivljalu svinju, odvukao je onako krvavu do kolibe a onda do rijeke, namjestivši tragove tako da je svak morao zaključiti kako su ga napali razbojnici, ubili i tijelo bacili u rijeku. Vjerovao je da ga tako neće više tražiti ni otac ni udovica. Ušao je u čamac i pustio se da ga struja nosi do Jacksonova otoka, nekoliko milja nizvodno od grada, gdje se namjeravao za početak skloniti. Prvu noć na otoku proveo je mirno. Kad se ujutro probudio, čuo je snažan prasak. Vidio je skelu na rijeci i mnoštvo ljudi na njoj. Znao je da pucaju iz topa kako bi njegov leš isplivao na površinu. Kad se skela približila otoku, prepoznao je oca, suca Thatchera, Toma Sawyera i mnoge druge. Skela je otplovila nizvodno i uskoro više nije čuo ni pucnje topa. Otok na kojem se smjestio bio je dugačak tri milje, širok četvrt milje a on je bio njegov gospodar. Ipak, trećega dana jedno ga je otkriće zabrinulo - pronašao je na otoku još tople ostatke logorske vatre. Mučilo gaje pitanje tko bi mogao biti njegov neželjeni susjed. Kada više nije mogao izdržati neizvjesnost, krenuo je u potragu za neznancem. Bio je presretan kad je otkrio da je to Jim, crnac gospođice Watson. Jim mu priznaje daje i on pobjegao i skriva se na otoku jer ga je gospođica Watson namjeravala prodati u Orleans za 800 dolara. Na otoku su pronašli špilju i u nju smjestili stvari. Danju su krstarili otokom, a noću plovili po rijeci. Rijeka je i dalje nadolazila noseći sa sobom trupce, splavi i svakojaka čuda. Jednom su tako doveslali do jedne splavi s pravom drvenjarom velikom poput katni-ce i u njoj našli mrtva čovjeka. Huck nije mogao ni pogledati mrtvaca prije nego što gaje Jim pokrio nekim starim krpama. Iz splavi su uzeli mnoštvo stvari koje će im dobro doći na otoku. Jednom zgodom Huck je ubio čegrtušu i namjestio je kod Jimova ležaja da ga prestraši, no kasnije je na isto mjesto došao zmijin parnjak i ujeo Jima za petu. Jimu je nateklo stopalo i cijela noga. Četiri je dana ležao u oteklini. Ali, čim se Jim oporavio, Hucka je opet spopala nekakva dosada. Željan nečeg uzbudljivog preobukao se u djevojčicu i iste noći odveslao u selo. Preodjeven tako u djevojčicu ušao je u kuću jedne žene koja je tek nedavno doselila u grad St. Petersburg. Brbljava je žena ispričala Hucku sva gradska govorkanja: kako jedni misle da je sirotog Huckleberrvja ubio otac, a drugi pak daje to bio crnac Jim, jer obojica su sumnjivaca nestali dan nakon ubojstva. Za Jimom je raspisana nagrada od tristo dolara, a za onog tko uhvati starog Finna dvjesto dolara. Povjerila je Hucku da će

njezin muž upravo te noći na Jacksonov otok u potragu za Jimom. Ženi nije trebalo dugo da pro-zre Hucka i prepozna u njemu dječaka, ali mu je ipak pomogla, misleći da je odbjegli šegrt. Čim je doplovio do otoka, probudio je Jima, ukrcali su svoje stvari na splav, privezali za nju čamac i otisnuli se niz rijeku. Jim je na splavi načinio šator te su nekoliko sljedećih dana plovili nizvodno. Prošli su i pokraj Saint Louisa koji ih je zadivio mnoštvom ljudi. Huck bi povremeno navečer otišao do sela kupiti brašna i slanine, a usput »posuditi« voća, povrća ili čak koje pile. Jedne olujne noći naišli su na nasukani parobrod. Huck je inzistirao da prošeću po njemu jer je to prava avantura, a možda uspiju posuditi i koju vrijednu stvar. Čuju neke glasove i otkriju da su na brodu trojica razbojnika. Jedan je od njih zavezan, a druga dvojica se dogo varaju kako da ga ubiju jer ih je ucjenjivao pri podjeli plijena. Na koncu razbojnici zaključe kako je najbolje da svog ortaka ostave neka potone s olupinom. Hucku pada na um da razbojnicima odvežu čamac i tako spriječe ubojstvo, ali dogodila se nesreća - Huckova i Jimova splav otkačila se i otplutala je niz rijeku. Jedina im je nada dočepati se razbojničkog čamca. Osmjehnula im se sreća: tek što su razbojnici ušli u čamac, sjetili su se da nisu ispraznili džepove pajdaša kojeg su namjeravali ostaviti na olupini pa su se vratili na palubu. Huck i Jim iskoristili su priliku i pobjegli njihovim čamcem. Veslali su nizvodno i ubrzo dostigli svoju splav. Digla se oluja i Hucka je počelo mučiti što će biti s onom trojicom na olupini. Odlučio je ipak poslati nekoga da spasi razbojnike, pa nek onda pošteno završe na vješalima. Uskoro su naišli na skelu čijeg je vlasnika Huck nagovorio da ode do nasukane olupine, izmislivši priču o bogatoj gospođici koja tamo čami zarobljena. No, nije prošlo puno vremena kad je Huck vidio mračnu i sumornu olupinu kako klizi niz rijeku. Bila je toliko duboko u vodi da je Huck zaključio kako nema izgleda da je netko na njoj ostao živ. Odveslao je čamcem do olupine, zazvao nekoliko puta, ali nije bilo odgovora. U svitanje Jim i Huck sklonili su se na jedan otok. U čamcu im je ostao bogat razbojnički plijen pokupljen s nasukanog broda. Bilo je tu pokrivača, odjeće, durbin, puno knjiga i tri kutije cigara. Plandovali su na otoku i pušili cigare dok je Huck iz knjiga čitao Jimu o kraljevima, vojvodama, grofovima, o njihovu odijevanju, ponašanju i slične stvari, našto je Jim u čudu samo kolutao svojim velikim očima. Planirali su u gradiću Cairu na utoku rijeke Ohio u Mississippi prodati splav i dalje parobrodom uz Ohio otploviti put sjeveroistoka u Slobodne države gdje crnci nisu robovi. Ali što je Jim više pričao o Cairu i svojim planovima kako će u Slobodnim državama raditi i štedjeti da bi mogao otkupiti ženu i svoje dvoje djece, Huck je sve više mislio kako je nepošteno prema udovici i gospođici Watson što nije prijavio crnca koji je njihovo vlasništvo. Odlučio je u sebi da će ga prijaviti prvom prilikom. No, kad mu je jedne noći Jim zahvalio što će biti slobodan njegovom zaslugom i rekao da mu je on Huck najbolji prijatelj, više nije imao snage da ga prijavi. Iste noći presreo ih je čamac s lovcima na pet odbjeglih crnaca. Gonitelji su htjeli pre gledati i njihovu splav, gdje se ispod šatora krio Jim, no Huck ih je vješto odvratio izmislivši priču da pod šatorom na splavi leži njegov otac koji ima boginje. Želeći da Huck i njegov bolesni otac otplove što dalje nizvodno, lovci dadu Hucku i dva zlatnika od dvadeset dolara. Bila je to lijepa svotica. No, čim je svanulo Huck i Jim shvate da su promašili Cairo i da se već nalaze nizvodno od grada. Onda im se dogodila još jedna nezgoda: izgubili su čamac i ostala im je samo splav. Tako su Huck i Jim nastavili svoju plovidbu niz Mississippi. Jednog dana na splav su primili dvojicu čudaka od kojih se jedan predstavlja kao svrgnuti kralj, a drugi kao vojvoda. Postupno ova dvojica sumnjivih probisvjeta zagospodare na splavi. Bili su to zapravo obični varalice koji su u selima održavali lažne predstave, obmanjivali ljude i izvlačili od njih novac. Jednom prigodom, dok je Huck bio odsutan, »kralj« je prodao Jima nekom farmeru. Kad je saznao što se dogodilo, Huck je odmah pohrlio da potraži svog crnog prijatelja. Putem susreće nekog dječaka od kojeg saznaje da se na farmi gospodina Phelpsa nalazi neki odbjegli rob s juga za kojim je raspisana nagrada. Zaputi se na Phelpsovu farmu, a tamo ga oduševljeno dočekuju misleći da je on Tom Sawyer koga upravo očekuju. Naime, gospodin Phelps Tomov je tetak. Uskoro na farmu stiže i Tom, ali da zaštiti Hucka predstavlja se kao svoj rođak Sid Sawyer. Nitko ništa ne sumnja jer tetka Sally, žena vlasnika farme gospodina Phelpsa, nije odavna vidjela svoje nećake. Tom i Huck zaključili su da je Jim zatočen u jednoj drvenjari, budući daje tamo jedan crnac nosio hranu i komad lubenice, a lubenice jedu ljudi, ali ne i psi. Neočekivano crnac ih je odveo do Jima. Sva su trojica

vješto odglumili da se ne poznaju. Nastavili su povremeno posjećivati Jima, a Tom je u međuvremenu, pod utjecajem pustolovnih romana, smišljao sve neobičnije načine da ga oslobode. Pod svaku je cijenu želio da to bude velika pustolovina. Jedne su noći pokušali pobjeći s Jimom, no za njima je krenula potjera i bijeg nije uspio. Tom je ranjen u nogu a Jima su ponovno uhvatili. Tek tada Tom priznaje da je sve to bilo nepotrebno jer je gospođica Watson umrla a prije smrti oporučno oslobodila je Jima ropstva. Tom je sve to zatajio iz želje za avanturom. Jima su rado oslobodili, budući da je to sada posve legalno, a iz zahvalnosti što je njegovao ranjenog Toma još su ga i obilno nagradili. Huck je također saznao daje ponovno bogat budući daje sudac Thatcher uspio sačuvati njegov novac. Ne mora se više bojati ni oca, jer je otac mrtav. To mu je otkrio Jim podsjetivši ga na mrtvaca kojeg su našli na splavi s daščarom, a kojega Huck nije ni pogledao u lice. Tom je pak, čim se oporavio, predložio da krenu u nove uzbudljive pustolovine među Indijance. Kad je Huck saznao da ga sada tetka Sally želi posvojiti i civilizirati, zaključio je da će on prvi morati kid-nuti među Indijance. Ta već su ga jednom pokušali civilizirati!

Vrsta cijela Već zbog samog opsega knjige, mnoštva događanja i velikog broja likova koje susrećemo na njenim stranicama, možda i nije potrebno posebno naglašavati da je riječ o romanu. Najveći dio romana zauzimaju u doslovnom smisli riječi - pustolovine. Huck bježi od kuće i upušta se u uzbudljivo putovanje niz Mississippi dugo gotovo 1000 milja. Zbog toga ovaj roman svrstavamo među pustolovne ili avanturističke romane.

Tematsko-idejni sloj Tema je romana, kao što i naslov kaže, niz pustolovina koje proživljava Huck Finn jednog ljeta putujući na splavi niz rijeku Mississippi. Opisujući njegove pustolovine, pisac veliča ideju slobodnog, nesputanog života u suglasju s prirodom nasuprot krutim i strogim normama života u provincijskim gradićima ondašnje Amerike. Čitajući ovaj roman, nećemo naići na velike ideje koje bi trebale promijeniti svijet, ali ćemo se u različitim, na humorističan način oblikovanim scenama, suočiti s manje ili više otvorenom kritikom međuljudskih odnosa i društvenih nedostataka ondašnjeg američkog života. Prikazujući odnos oca i sina, Twain nas upućuje i na problem alkoholizma. Huck zbog očeva alkoholizma nije mogao imati normalno djetinjstvo ni normalnog oca. Svi uživamo u čitanju njegovih avantura, ali smo ipak svjesni da se na njih nije odlučio dobrovoljno, već u nuždi, da izbjegne stalne batine i maltretiranja kojima ga časti otac alkoholičar. Problem crnačkog ropstva također se provlači kroz cijeli roman. Crnac Jim opravdano teži slobodi i svi smo potajno ili glasno navijali da je i ostvari. Kad Huck razmišlja o Jimu kao vlasništvu gospođice Watson i dvoji je li pošteno pomoći mu da se dokopa slobode, jer time zapravo pomaže u krađi nečijeg vlasništva, jasno nam je da pisac ne iznosi neprosvijećena razmišljanja jednog prostodušnog dječaka, nego da se na jedan vrlo duhovit način ruga zagovornicima ropstva.

Prostor i vrijeme Roman je pisac smjestio u svoje doba i u konkretan prostor. Glavni dio radnje romana odvija se jednog ljeta na američkoj rijeci Mississippi od gradića St. Petersburga do područja nizvodno od ušća rijeke Ohio u Mississippi. Tako su Huck i Jim završili svoje putovanje više od 1000 milja nizvodno od Huckova rodnog mjesta ploveći uz obale više saveznih država. Po tome što je Jim rob, možemo zaključiti da se radnja romana zbiva prije Američkog građanskog rata, koji je počeo 1861. i oslobodio crne robove, dakle negdje pedesetih godina 19. stoljeća.

Likovi HUCKLLEBERRY FINN dječak je neobuzdana i pomalo buntovna duha, teško odgojiv, ali plemenit, ponekad zloban, ali osjećajan, vragoljast i sumnjičav, spretan i dosjetljiv, ako je potrebno i mali lažljivac, a u biti uvijek čovječan i uvijek simpatičan. Odrasta u nesređenim uvjetima uz oca alkoholičara i udovicu Douglas, koja se nastoji brinuti o njemu, ne uvijek na način kako bi on želio. Huck se u avanturu upušta nenamjerno, u želji da pobjegne od oca koji ga zlostavlja, ali i da pobjegne od krutog, urednog i dosadnog građanskog života na koji ga prisiljavaju. Huck je dijete prostranstava, dijete otvorena neba, nalik nekom malom »bijelom Indijancu« koji se ne da civilizirati. Ne slučajno posljednje Huckove riječi u romanu glase ovako: / sve nešto mislim da ću morat kidnut prije ostalih među Indijance, jerbo teta Sally oće da me usvoji i civilizira, a ja to ne mogu podnest. Već sam jednoć probo. CRNAC JIM je bjegunac iz ropstva, pošten, druželjubiv, praznovjeran i naivan, ali s neugasivom žeđi za slobodom. Kod Jima, ali i kod ostalih crnaca, pisac naročito ističe njihovo praznovjerje i prostodušnost u razmišljanju. Ta je crnačka prostodušnost, koja ih zapravo čini beskrajno simpatičnima, Twainu često materijal za urnebesno humoristične prizore i dijaloge. TOM SAWYER nosi najviše autobiografskih crta samog pisca. On je Huckov uzor i idol. Pojavljuje se na početku i na kraju romana. Odlikuje ga nadasve neobuzdana želja za avanturom i bujna mašta. Zanimaju ga tajanstvene stvari i pustolovine, a u igru se uživljava bez ostataka: Oko mjesec dana igrali smo se razbojnika, i to mi je isprva bilo zgodno, a onda mi se više nije dalo. Ni drugim se dečkima nije više igralo. Nismo nikog opljačkali, niti smo kog ubili, samo smo sve to zamišljali. Ispadali smo iz šume i navaljivali na svinjare i piljarice koje su u kolima vozile povrće na pijacu, al nikad nikog nismo zarobili. Tom Sawyer nazivao je svinje »zlatnim polugama«, a repu i ostalo povrće »draguljima«, pa smo odlazili u špilju i hvalili se na sva usta što smo sve napravili i koliko smo ljudi pobili i ožigosali. Još jedna od Tomovih osobina je da će neki pothvat radije izvesti na beskrajno kompliciran i zapetljan način nego jednostavno i brzo, samo ako to obećava uzbudljivu pustolovinu. Kad mu se nešto učini previše jednostavnim i neuzbudljivim, nije zadovoljan. Tipična je njegova rečenica: Nadam se, Huck Finn, da bismo mogli pronaći i malo zamršeniji način. Pobožna GOSPOĐICA VVATSON i UDOVICA DOUGLAS sestre su kod kojih Huck živi sve dok ga otac nije oteo. One se trude Hucka odgojiti u građanskom i pobožnom duhu, ali im to ne uspijeva. Twain prikazu je smiješnim njihov trud jer je u potpunoj suprotnosti sa priprostim i slobodnim načinom života na koji je Huck navikao. HUCKOV OTAC skitnica je, nepopravljiv pijanac i nasilnik. Između Huckova oca i Hucka nema ni ljubavi ni prijateljstva. Netipično za odnos roditelja i djeteta, nigdje u romanu nije iskazana nikakva naklonost, pažnja, zabrinutost ili bilo kakvi slučajni pozitivni odnosi između oca i sina. Huckov je otac alkoholičar, sina tuče i zlosta--rija, pa je Huck odahnuo kad je čuo da je mrtav.

Jezik i stil Roman je pisan u prvom licu, tj. pripovjedač je sam Huck Finn što pri-ioEosi uvjerljivosti pripovijedanja i naprosto nas tjera da se poisto-"•ećujemo s glavnim likom i uživimo u njegove pustolovine. On nam se kao pripovjedač izravno obraća na početku romana: ^7 ne znate za mene ako niste čitali knjgu koja se zove Pustolovine Toma Sawyera, al nema veze. Tu je knjigu napiso gosp. Mark Tvoain ; sve je u njoj istina, uglavnom. Isto tako i na kraju romana: Tom je sad već fala bogu zdrav, i nosi onu kuglju oko vrata na Iznčiću mjesto sata, i svaki čas gleda koliko je sati, i sad više nemam :• čem da pišem i vraški mi je drago što nemam, jerbo da sam znao kckva je

to muka napisat knjigu, ne bi se u to upušto, i više se nikad r.eću ni upuštat. Roman je prožet humorom i ironijom. Fina ironija najčešće dolazi do izražaja u razmišljanjima glavnog junaka Finna, a urnebesni humor u dijalozima, posebno ako u njima sudjeluje crnac Jim. Evo ;«Lnog takvog dijaloga između Hucka i Jima: • Pa, dobro, Huck, zar Francezi ne govore ko mi ? • Ne govore, Jime, ti ne bi razumio ni riječi od njihovog govora, ~. i jedne jedine riječi. • Uh, boramu, što mi to govoriš? A otkale im to? • Ne znam, al tako je. Našo sam jednoć nešto od njihovog frfljanja u jednoj knjizi: Sta bi ti, recimo, reko kad bi ti prišo čovjek i reko Poli - v u - franci ? • Sta b reko, zviznuo bi ga po glavi. To jes, ako ne b bijo bijelac. Se b nijednom crnji dozvolio da mi tako nješto kaže. • Makar šta, nije to ništa loše. To samo znači je l znaš govoriti ^-cncuski. • Pa što mi onda Ijucki ne kaže?

• Pa kaže ti. Tako Francuzi to kažu. • Ma to j zbiljom smiješno, tako govorit, neću više ni da čujem o tom. To j čista besmislica. • Pazi vamo, Jime,je l mačka govori ko mi? • Jok, mačka ne govori ko mi. • Dobro, a krava? • Jok ni krava ne govori ko mi. • A je l mačka govori ko krava, a krava ko mačka? • Jok, ne govori. -I normalno je i pravo da svaka od njih govori drugačije? • Jakako. • I zar nije normalno i pravo da mačka i krava govore drugačije od nas ? • Pa jašta da je normalno. • Pa dobro, onda, zašto ne bi bilo normalno i pravo da Francuz govori drugačije od nas ? Ajde, sad mi odgovori. • Čuješ, Huck, a je l mačka isto što i čojek? • Nije. • Pa dobro, onda ne b imalo smisla ni da mačka govori ko čojek. A je l krava isto što i čojek? II je krava isto što i mačka? • Ne, nije ni jedno ni drugo. • Pa dobro, onda ona nema šta da govori ko jedno U drugo. A je l Francez čojek ? • Jest. • E p a , onda? Zašto onda, boga mu njegovog, ne govori ko čojek? To ti meni sad reci Vidim je da ne vrijedi dalje trošit riječi, ne moš ti jednog crnju naučit pameti. M a nek ga voda nosi! U oči upada jezična neobičnost gornjih citata. Ona proizlazi iz činjenice što je naš poznati prevoditelj Zlatko Crnković pokušao što vjernije prenijeti u hrvatski jezik duh Twainove knjige. Naime, sam se Tvvain pišući ovaj roman slobodno koristio različitima američkim narječjima. Naš prevoditelj pokušao nam je tu jezičnu raznolikost dočarati uz pomoć različitih hrvatskih govora, posebice slavonskih i bosanskohercegovačkih. Inače u školskim knjižnicama učenici će se češće susretati s dosta skraćenim prijevodom Ive Zalara urađenim na standardnome književnom jeziku.

Čitajući cijelo obrati pozornost na: • odnos oca i sina • problem alkoholizma • zbližavanje ljudi raznih rasa

• životni optimizam glavnog lika • humor u romanu i načine na koji se ostvaruje

Pustolovine Toma Sawyera Sadržaj Radnja romana zbiva se sredinom 19. stoljeća u uspavanom američkom mjestašcu St. Petersburgu na obali rijeke Mississippi. Glavni je junak nestašni dječak Tom Sawyer koji živi skupa sa svojom dobrodušnom tetkom Polly i mlađim polubratom Sidom. Daje Tom sklon vragolijama i nepodopštinama, saznajemo već na prvoj stranici romana - tetka Polly otkriva da se Tom sakrio u smočnici i da se ondje sladi pekmezom, iako mu je to zabranila. Zahvaljujući lukavstvu, Tom izmigolji tetki i pobjegne iz kuće. No umjesto u školu, uputi se na kupanje. Zato ga idućeg dana, u subotu, očekuje kazna: mora okrečiti ogradu. Tom se hitro dosjeti kako da izbjegne kaznu: uvjeri dječake kako je krečenje prava zabava pa oni umjesto njega obavljaju naporan posao i za to mu još i plaćaju. Kada je ugledala cijeli plot okrečen, tetka Polly nije mogla vjerovati svojim očima. No nije joj preostalo drugo nego da ga nagradi jabukom i pusti da se ode igrati. Nakon omiljenih ratnih igara s prijateljem Joe Harperom, Tom ugleda lijepu djevojčicu Becky Thatcher, koja je tek stigla u gradić i odmah se zaljubi u nju. U odijelu i cipelama, stoje najviše mrzio, Tom je u nedjelju morao u crkvu na vjeronauk i misu. Prije ulaska uspio je zamijeniti svoju subotnju zaradu za ceduljice kojima je »zaslužio« Bibliju. Kako su se ceduljice dobivale kao dokaz poznavanja Svetog pisma, ne čudi što je, slavodobitno primajući svoj »zasluženi« primjerak Biblije, Tom izjavio da su David i Golijat apostoli! Kada mu nije uspjelo odglumiti bolesnika, Tom se u ponedjeljak uputio prema školi. Na putu susretne Huckleberrv Finna. Huck je sin gradskog pijanice, ne ide u školu i živi skitničkim životom. Dogovore se da navečer odu na groblje. Zbog kašnjenja na nastavu Tom je kažnjen - mora sjediti u klupi s djevojčicom. Na njegovu sreću taje djevojčica - Becky. Tom ne gubi vrijeme, izjavljuje joj ljubav i uvjerava kako bi bilo dobro da se »zaruče«. Kada ona pristane na zaruke i poljubi ga, omakne mu se priznanje da je on već bio zaručen s drugom djevojčicom. Uvrijeđena se Becky rasplače i odbije Toma. Kasno navečer Tom i Huck stižu na groblje. Njihova dječačka pustolovina pretvori se u nešto ozbiljnije postaju svjedoci zločina! Na groblje dolaze i pijani Muff Potter, opaki kriminalac Crveni Joe i mladi doktor Robinson. Među njima dolazi do prepirke i tuče pa u jednom trenutku Crveni Joe nožem ubode doktora Robinsona. Prestravljeni dječaci pobjegnu zaklevši se da nikome nikada neće reći što su vidjeli. Vijest o ubojstvu doktora Robinsona brzo je prostrujala mjestašcem. Krene potraga za ubojicom. Kako je nesretni doktor uboden Potterovim nožem, ovaj postaje glavnim osumnjičenikom. U zatvor će ga smjestiti njegov »prijatelj« Crveni Joe lažno svjedočeći. Znajući istinu, Toma muče noćne more. Nakon još jedne svađe s tetkom Polly, a već dovoljno utučen razvrgnutim »zarukama« s Becky, turobni očajnik Tom spreman je na sve. Odluči pobjeći od kuće i otići u bijeli svijet da se više nikad ne vrati. Susreće svog prijatelja Joea Harpera koji je i sam, nakon svađe s majkom, donio sličnu odluku. Odluče zajedno krenuti u novi život - gusarski! Priključi im se i Huck Finn pa sva trojica krenu gusarskim stazama. Ukradu malu splav i doplove do Jacksonova otoka nizvodno od St. Petersburga. Činilo im se da je život na neistraženu i pustu otoku prava divota i da se više nikada neće vratiti u civilizaciju. - Ovo je život za mene

- reče Tom. - Ne moraš ujutro ustajati i ne moraš ići u školu, i prati se, i raditi sve one proklete gluparije. Sutradan su primijetili ljude kako pretražuju rijeku pa shvatiše da njihovi sumještani vjeruju kako su se utopili u rijeci. Počinje se javljati i čežnja za domom, ali Tom uvjerava prijatelje da trebaju ostati na otoku. No on sam te se noći iskrada i odlazi u St. Petersburg. Tom je namjeravao tetki Polly ostaviti poruku i obavijestiti je daje živ i da mu je dobro. No, kada ušuljavši se u kuću zatekne tetku Polly, Joeovu majku, Sida i sestričnu Mary kako tuguju i pričaju o skorašnjem pogrebu, on mijenja svoju odluku. Vrativši se na otok, iznese Hucku i Joeu novi tajni plan. Dječaci vrijeme provode u igrama i kupanju. Huck dječake uči pušiti. Zbog pušenja su jako ponosni na sebe, ali ih ubrzo obuzme mučnina. Te noći otok je zahvatila oluja pa sve vrijeme provode u potrazi za zaklonom. Na dan pogreba potajno se vraćaju i skrivaju u crkvu. Usred pogrebne svečanosti, dok ih svi oplakuju, oni se iznenada pojavljuju i izazivaju opće veselje. U školi su Tom i Joe junaci dana. Svi žele biti u njihovu društvu i čuti što im se sve događalo. Kada su pred ostalim učenicima zapalili i lule, njihova je slava dosegla vrhunac. Međutim, neprijateljstvo između Toma i Backy traje i dalje, sve dok jednom zgodom Tom plemenito ne preuzme na sebe krivnju zbog potrgane stranice u učiteljevoj knjizi, iako je to, nenamjerno, učinila Becky. Školska godina završava javnim ispitom na kojem se Tom baš i nije proslavio. Nije ni čudno, učenje mu je oduvijek bilo mrsko. Becky odlazi iz grada pa se Tom dosađuje. Da stvar bude gora, razboli se i završi u krevetu. Uto počne suđenje Muffu Potteru. Svjestan da će Potter nevin zaglaviti na vješalima, Tom skupi hrabrost i pojavi se u sudnici, gdje pred iznenađenim mnoštvom otkriva istinu. Muff Potter je oslobođen krivnje, no pravi ubojica, Crveni Joe, uspijeva pobjeći. Tom i Huck ne miruju - kreću u potragu za skrivenim blagom. U napuštenoj kući, kamo su ga pošli tražiti, ponovno nabasaju na Crvenog Joea i njegova novog kompanjona. Igrom slučaja, Crveni Joe u kući pronalazi sanduk pun zlatnika. Unatoč strahu, dječaci ga odluče pratiti kako bi se dokopali bogatog plijena. Becky se vratila u gradić. Djeca se spremaju posjetiti McDougalovu pećinu. I dok se svi zabavljaju i veselo igraju, Tom i Backy se izgube u mračnim hodnicima špilje. Tek idućeg dana mještani otkrivaju da se Tom i Becky nisu vratili pa organiziraju veliki potragu za njima. U međuvremenu, slijedeći Crvenog Joea, Huck uspije čuti kako se ovaj sprema napasti dobru udovicu Douglas pa Huck otrči do obližnjeg posjeda i obavijesti vlasnika što smjera zlikovac. Zahvaljujući Hucku, udovica bude spašena, no Crveni Joe i ovaj put uspijeva pobjeći, dok se njegov pratilac utopi u rijeci. U špilji Becky i Tom proživljavaju teške trenutke. Gladni su i žedni, na izmaku snaga. I nikako da pronađu izlaz. Becky je već potpuno klonula, i Tom još jednom kreće u potragu za spasonosnim izlazom. Na putu se gotovo sudari sa - Crvenim Joeom! Srećom, iznenađeni zlikovac pobjegne a Tom uspije pronaći mali otvor koji znači spas. Već drugi put su mještani oplakali Toma (ovaj put i Becky), no on se, na oduševljenje svih, još jednom vraća živ i zdrav. Sreći tetke Polly i Beckyine majke nema kraja. Sudac Thatcher dao je zatvoriti ulaz u pećinu kako se opet ne bi koje dijete izgubilo. To se pokazalo fatalnim za Crvenog Joea - nije mogao izaći iz špilje i ondje je umro od gladi. U tajnosti Tom i Huck još jednom ulaze u spilju i ondje pronalaze sanduk sa zlatnicima koji je sakrio Crveni Joe. Sada su bogati! No to bogatstvo im nije previše važno, baš kao ni Hucku novi život kod udovice Douglas. Pravi život su pustolovine i oni već maštaju o razbojničkoj bandi koju će oformiti.

0 djelu »Roman Pustolovine Toma Sawyera utemeljen je na dječačkim doživljajima samoga Twaina, pa ga možemo smatrati donekle i autobiografskim. Pisanje u tri navrata: zimi 1872-1873; u proljeće i ljeto 1875. Iako ga sa zanimanjem i uživajući čitaju generacije djece, roman svojim humorizmom i živim pripovjednim stilom privlači i odrasla čitatelja. Sam Twain naglašavao je da je njime na vedar način pokušao i zrele žene i

muškarce podsjetiti na njihovo vlastito djetinjstvo. Pripovijedanje je organizirano linearno, bez fabularnih umetaka 1 paralelnih radnji. Smješteno je u uspavani gradić St. Petersburg. Glavni lik, obijesni i maštoviti dječak Tom Sawyer i njegov umišljeni mlađi brat Sid žive s jednostavnom, dobrodušnom tetkom Polly. Već uvodna pustolovina u kojoj Tom, kažnjen bojanjem ograde, kaznu lukavo pretvara u želju ostalih dječaka, pa oni, ne samo da umjesto njega obavljaju naporan posao, nego dopuštenje da povuku nekoliko poteza kistom još i obilno plaćaju, ocrtava karakter dosjetljiva dječaka i navješćuje mnoštvo komičnih situacija. Uskoro se u priču uključuje i djevojčica Becky, s kojom se Tom zaručuje, »zaboravivši« da je već prije bio »zaručen« s drugom djevojčicom. Markira iz škole i odlučuje postati gusar ili Robin Hood. Pojavljuje se potom i veseli Huck Finn i dva dječaka započinju pustolovine od kojih je ona na groblju s mrtvom mačkom tek prva. No, kako i inače u životu biva, nisu sve dogodovštine smiješne i neopa-sne, pa dječaci susreću i opasne kriminalce. Grdnje tetke Polly i prijezir Becky dobra su izlika Tomu da se sa Huckom i Joeom Harperom skriva na obližnjem otoku. Kada ostali povjeruju da su se dječaci utopili, eto prilike za novu pustolovinu. Ovaj put riječ je o mogućnosti nazočenja vlastitu pogrebu! Nakon »povratka« iz mrtvih, Tom se miri i sa tetkom i sa Becky, a uskoro, razotkrivši okorjela kriminalca, postaje i pravi junak. Ali ni tu nije kraj pustolovinama. On i Becky na nekoliko se dana izgube u pećini gdje Tom uhodi spomenutog kriminalca. Kada razbojnika pronađu mrtva, njegovo se blago dijeli između Toma i Hucka. Hucka usvoji udovica Douglas, a dječakova jedina utjeha, nakon što je ne baš laka srca napustio lutalački ali veseo život odrpanca, jest Tomovo obećanje da će ga primiti u članstvo razbojničke družine. Iako obiluje događajima, pa ga možemo nazvati pustolovnim romanom, djelo je utemeljeno na jednom liku. Sve što se u romanu događa moguće je prije svega zbog neobuzdane, smiješne, duhovite i inteligentne naravi glavnoga lika. Mi smo u prilici zorno uočiti daje Tom živahan, nekonvencionalan, duhovit i inteligentan. On spada u one ljude koji bi se snašli u svakoj situaciji, doskočili svakoj životnoj nedaći. Takvi u životu ne vide prepreke, a sve što im prepriječi put oni doživljavaju kao izazov. Na njihovu mjestu netko drugi bi ponekad pokleknuo. Oni, međutim, ne poznaju klonuće. Zajedničko svim takvim ljudima, bilo stvarnima, bilo literarnim likovima, jest nezadrživi, zarazan optimizam. Bez obzira na sva osobna razočaranja, pa i gorčine, Mark Twain svog je Toma Sawyera prikazao kao vedra, poduzetna i nepopravljiva optimista. Svi Tomovi putovi vode u budućnost i sve vizije budućnosti dinamične su i vesele. Upravo s te razlike između sebe i svog lika, razlike sadržane u različitim gledanjima na život, Twain je možda i odabrao način pripovijedanja u trećem licu, tzv. autorsko ili objektivno pripovijedanje. Taj pripovjedni postupak omogućuje uočljivo razlikovanje između piščevih pogleda, skriveno ili otvoreno pesimističnih, i stavova njegovih junaka. To, doduše, ne mora biti presudan razlog, jer i kada pripovijeda sam lik u prvom licu, to ne mora značiti da su njegovi stavovi ujedno i piščevi. No tada je nešto složeniji problem uočiti stvarne autorove poglede na život kao takav i na probleme koje djelo obrađuje. 0 Tomu smo ispričali dosta toga, a podjednako opširno mogli bismo opisivati i ostale junake romana. Svi su oni prikazani vrlo živo i uvjerljivo. Međutim, teško bismo u samome djelu naišli i na jedan tako opširan opis lika, odnosno karakterizaciju. Sjetimo se, recimo, samog početka. Bez ikakva uvoda, bez pripreme, odjednom smo se našli usred samoga događaja. I takvi se događaji neprekidno nižu. Površnijem čitatelju oni mogu biti i jedinom svrhom bavljenja Twainovim djelom. No, svaki od tih događaja na svoj način karakterizira junake. Iz svake pustolovine mi izlazimo skupa s njima dobro se zabavivši, pa i slatko nasmijavši, ali i svaki put svjesni neke nove psihološke osobitosti, nove nijanse, neke nove mane ili vrline, postupno stvarajući, a da nismo ni svjesni dok čitamo, cjelovitu sliku o svakome od likova romana. Dalje, važno je uočiti da Twain svoje junake karakterizira pustolovinama. Ona ne priopćava kakav je njegov junak. On ga jednostavno »baca« u situaciju i prepušta nam da na temelju junakovih reakcija na konkretan događaj sami zaključimo kakav je Tom Sawyer i ostali likovi romana. Kao što je još prije više od dva tisućljeća Aristotel pokazao da likovi u antičkoj tragediji izrastaju iz priče, mogli bismo reći i da je Twain pisac čiji živi, uvjerljivi likovi naprosto izrastaju iz radnje. Ali je i nadrastaju. I upravo zato jer svaki od Twainovih junaka na događaje reagira osebujno, u stanju smo ih doživjeti kao autentična bića. Tajna piščeva majstorstva jest neodvojivost likova od radnje. Sam efekt situacija od kojih se sastoji radnja, s druge strane, neodvojiv je od specifične karakterizacije svakoga lika. Možemo slikovito zaključiti da bez pustolova

nema pustolovine, kao što bez pustolovine nema pustolova.« (A. Pavešković)

Likovi Tom SAWYER glavni je lik (protagonist) romana. Nestašan dječak bujne mašte, uvijek spreman na pustolovine, zbog čega često zapada u nevolje (na užas dobrodušne tetke Polly). Unatoč brojnih nepodopština koje čini, Tom je dobar i plemenit dječak čiji postupci i odluke znaju biti zreli i odgovorni. TETKA POLLY jednostavna i dobrodušna žena u kojoj se bore ljubav prema nećaku i potreba da ga (ne samo riječima!) nauči pristojnom ponašanju i disciplini. HUCKLEBERRY FINN, sin mjesnog pijanca, neobrazovan i niska podrijetla, odjeven u prnje, Huck je omražen od pripadnika uglednog društva. Roditelji djeci zabranjuju da se s njim viđaju, no djeca ga obožavaju zbog slobodnog načina života. Uvijek je spreman za akciju i pustolovinu i Tomova je desna ruka. BECKY THACHER lijepa je djevojčica u koju se Tom zaljubljuje na prvi pogled. Osjećaji su uzajamni, no kao i svaka »velika« ljubav, ni ova ne može bez ljubomore, suza i patnje. JOE HARPER Tomov je prijatelj i drug u beskrajnim »ratnim« igrama. Pridružit će se Tomu u bijegu od kuće, revoltiran što ga je majka kaznila za nešto što nije počinio. No vrlo brzo u njemu će se javiti nostalgija za povratkom u topli obiteljski dom. SID je Tomov mlađi polubrat. Pristojan i uglađena ponašanja, uživa kad može Toma dovesti u nepriliku. Nesimpatičan lik, koji, srećom, često dopadne Tomovih šaka. MARY, Tomova sestrična, dobro odgojena i uvijek spremna pomoći. CRVENI JOE, zloglasni kriminalac, krivokletnik i ubojica. Ovaj opasni čovjek gonjen mržnjom i osvetom, stalna je opasnost za Toma i Hucka. MUFF POTTER, naivac i bezopasna pijanica; lažno svjedočeći, njegov bi ga »prijatelj« Crveni Joe odveo na vješala da se nije umiješao Tom. DOKTOR ROBINSON, mladi liječnik, ugledan i cijenjen; no doktor ima i tamnu stranu: unajmljuje Crvenog Joea i Muffa Pottera da mu na groblju iskopaju mrtvo tijelo za njegove medicinske eksperimente -bila je to fatalna odluka. UDOVICA DOUGLAS, dobra srca i uvijek ljubazna prema djeci. Na kraju romana posvaja Hucka Finna. GOSPODIN JONES, Velšanin, susjed udovice Douglas; pošto mu Huck dojavi da se Crveni Joe sprema napasti udovicu, Jones bez razmišljanja odlazi pomoći susjedi. SUDAC THATCHER, Beckvin otac, jedan je od najuglednijih i najcjenjenijih stanovnika St. Petersburga. AMY LAUVRENCE, Tomova »zaručnica«, zaboravljena onog časa kad se na sceni pojavi plavokosa Becky. GOSPODIN DOBBINS, učitelj; želio je postati liječnik, ali nije u tome uspio, pa završio kao običan seoski učo. Svoje komplekse liječi alkoholom i maltretiranjem učenika.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • životni optimizam glavnog lika • humor u romanu • karakteristike pustolovnog romana

Verne, Jules

20 000 milja pod morem 0 piscu Književnik Jules Verne rodio se 1828. u francuskom gradu Nantesu, u odvjetničkoj obitelji. Njegov otac, unatoč žarkoj želji, nije bio te sreće da ga sin naslijedi u odvjetničkoj kancelariji, jer se Jules Verne nakon završenih pravnih studija u Parizu, a na buduće zadovoljstvo mladih čitatelja cijeloga svijeta, posvetio književnosti. Verneov rodni Nantes luka je na obali Atlantskoga oceana i slika brodova koji odla ze na daleka putovanja tajanstvenim morima snažno je djelovala na maštu budućeg pisca. Kao jedanaestogodišnji dječak ukrcao se na brod što je plovio za Indiju, ali ga je otac, srećom, na vrijeme stigao 1vratio kući. Ljubav prema moru i putovanjima nije Vernea ostavljala ni u zreloj dobi: dobar dio svoga vremena provodio je krstareći vlastitim brodićima uzduž obala Sredozemlja. Za posljednji od tri njegova brodića kažu daje bio prava jahta s parnim strojem. No, na najveća se putovanja Verne otisnuo u svojoj mašti. U svojim je romanima istražio sva svjetska mora, Mjesec, podzemlje i nestale kontinente. Njegovo djelo za mladež ima zajednički naslov Neobična putovanja i sadrži 63 romana pustolovnoga i znanstvenofantastičnoga sadržaja. Među tim romanima jedan je od najboljih 20 000 milja pod morem. Maštovit i pronicljiv predvidio je mnoge pomorske i tehničke izume i znanstvene podvige (npr. raketu, zrakoplov, podmornicu, televiziju, laser, putovanje na Mjesec) koji će postati stvarnost 20. stoljeća. Smatraju ga također i ocem znanstveno-fanta-stične književnosti. Prvi roman Pet tjedana u balonu napisao je 1862. godine, a zatim je s izdavačem sklopio ugovor koji gaje obvezivao da godišnje napiše dva romana za mladež. Od 1863. izlaze Avanture kapetana Hanterasa, Put u središte Zemlje, Od Zemlje do Mjeseca, Put oko Mjeseca, Djeca kapetana Granta, 20 000 milja pod morem, Petnaestogodišnji kapetan i druga djela koja su se nizala punu 41 godinu sve do piščeve smrti 1905. Umro je slavan i bogat, a djela su mu prevedena na gotovo sve svjetske jezike.

Sadržaj Radnja romana počinje 1866. godine kada glasine što su se širile lukama počinju uznemiravati brodovlasnike u Europi i Americi. Nešto tajanstveno i golemo pojavilo se na moru. Nije se znalo što bi to »nešto golemo« moglo biti: lutajući greben ili možda neka neman iz oceanskih dubina. No problem postaje ozbiljan kada i dva čvrsta prekooceanska broda pretrpe znatna oštećenja u sudaru s nepoznatim predmetom. Francuski profesor prirodopisa Pierre Aronnax, svjetski poznat stručnjak, nakon brojnih polemika što ih je izazvala pojava neobična predmeta, dolazi do zaključka da se vjerojatno radi o golemom kitu jednorogu. Neman je viđena u južnom Pacifiku i tamo se uskoro upućuje ekspedicija vlade SAD-a na fregati Abraham Lincoln koju vodi zapovjednik Farragaut. Ekspediciji se pridružuje profesor Aronnax te njegov vjerni sluga Conseil, a među članovima ekspedicije je i Kanađanin Ned Land, nenadmašni harpunar, koji nije baš uvjeren u profesorovu tezu o kitu jednorogu. Tri mjeseca krstari Abraham Lincoln Tihim oceanom između Japana i američke obale, no tajanstvene nemani nema. Tek 5. studenoga ugledalo ju je oštro oko Neda Landa. Ne znajući još uvijek što progone, Abraham Lincoln započinje utrku s vrlo brzim i nepredvidivim nepoznatim predmetom, koji nakon potjere duge gotovo 500 kilometara iznenada udara u fregatu. Od siline udara profesor Aronnax pada s palube u more. Da bi spasio profesora, za njim skače i njegov vjerni Conseil. Nakon tro-satnog plutanja morem našli su se na »nemani«, zapravo čeličnom pokrovu neke vrste podmorskog broda. Na svoje iznenađenje nalaze tu i harpunara Neda Landa koji je također imao nesreću da odleti u more. U svitanje osmorica ih maskiranih ljudi odvodi u unutrašnjost podmornice gdje će upoznati njenog zapovjednika, neobičnog kapetana Nema. Iz razloga o kojima ne želi govoriti kapetan Nemo želi pobjeći od čovječanstva i prekinuti svaku vezu sa

zemaljskim svijetom. Da bi u tome uspio, dao je u tajnosti izgraditi neobično podmorsko plovilo, čudo ondašnje tehnike, podmornicu nazvanu Nautilus. Prekinuvši vezu s kopnom, Nemo se potpuno okrenuo moru: svi uporabni predmeti na podmornici proizvedeni su od sirovina iz mora, posada se hrani isključivo plodovima mora a morska voda pročišćava za piće. Nautilus je vretenasta oblika, pokreće ga elektromotor, rasvijetljen je električnim svjetlom, svježi se zrak usisava na površini i čuva u spremištima, a pod morem se, u mračnim oceanskim dubinama, podmornica snalazi pomoću različitih navigacijskih naprava. Profesor, Ned i Conseil nisu gosti, već zarobljenici, koji će ostatak života provesti u podmornici s kapetanom Nemom i njegovom posadom. Profesora isprva opčinjava neobična podmornica i zanosi mogućnost istraživanja podmorja, ali nasuprot njemu Ned Land je ogorčen spoznajom da će biti doživotni zarobljenik. Budući da cijeni profesora Aronnaxa kao prirodoslovca, kapetan Nemo upućuje ga postupno u tajne svoje podmornice. Trojica putnika zadivljena su ljepotom tihooceanskog podmorja koje imaju priliku promatrati iz kupole od debela, neprobojna stakla. Jednoga dana kapetan Nemo poziva svoje goste u lov u šumama otoka Crespa naravno, radi se o podvodnim šumama i u lov se ide u ronilačkom odijelu. Život u podmornici za tri zarobljenika ugodan je i lagodan dok Nautilus nastavlja svoj put ispod površine Tihog oceana. Kapetan Nemo često sa zanosom govori o moru: život je, kaže, započeo u moru i tamo će završiti. No, kada jednog dana na morskome dnu ugledaju potonuli brod s ostacima leševa putnika i mornara zapletenih u konope pripona, naši junaci shvaćaju da more puno daje, ali i uzima. Zatim Nautilus dolazi u vode Melanezije, otočne skupine u zapadnom dijelu Tihog oceana. Putnici su na Nautilusu dočekali i Novu godinu. Uskoro su došli do opasnog Torresova prolaza između Australije i Nove Gvineje koji vodi u Indijski ocean. Torresov prolaz opasan je zbog mnoštva otočića, grebena i hridi, pa Nautilus plovi površinom mora, ali unatoč svom oprezu podmornica se nasukala na jedan koraljni greben. Kapetan Nemo odlučuje nekoliko dana pričekati plimu, koja će podići Nautilus. Trojica zarobljenika zamolila su kapetana Nema za dopuštenje da iziđu na kopno i ulove nešto divljači jer im je dosadila jednolična hrana od morskih plodova. Nekoliko su dana Aronnax, Conseil i Ned Land proveli na Papui gdje su brali plodove i lovili divljač. Osobito je uživao Ned Land kojemu su kopno i slobodan život najviše nedostajali, a još više mesni zalogaji. Na kopnu profesor i Conseil prepoznaju mnoge biljne i životinjske vrste. Međutim, napadnu ih ljudožderi Papuanci kojima jedva umaknu. Kapetan Nemo ne uzbuđuje se zbog Papuanaca. Kada su se domoroci osmjelili i pokušali provaliti u samu podmornicu, svaki koji je pokušao, doživio je neugodan strujni udar. Ulaz u podmornicu štitila je nevidljiva električna ograda. Petog je dana Nautilus, dignut plimnim valom, otplovio. Iznenada se dogodilo nešto neobično. Kapetan i posada vrlo su se uzbudili zbog nečeg čemu novi putnici ne smiju biti svjedoci te ih zatvaraju i uspavljuju nekim omamljujućim sredstvom u hrani. Kada su se sutradan probudili, kapetan Nemo poziva profesora, koji je bio liječnik prije nego što je postao prirodoslovac u Muzeju, da pomogne jednom ozlijeđenom članu posade. No, nesretnik umire od ozljede mozga i prijatelji prisustvuju neobičnoj podmorskoj sahrani u koraljnom groblju. Ovdje počinje drugi dio podmorskog putovanja. Profesor uviđa da neobična sprava može biti i strašna i da se kapetan Nemo zapravo sveti ljudima. I on, poput Neda, počinje razmišljati o bijegu s Nautilusa iako mu ova plovidba donosi mnogo znanstvenih spoznaja. Ploveći tijekom siječnja Indijskim oceanom profesor je vidio takozvano Mliječno more, bijelo od sićušnih planktona. Nakon toga kraj Cevlona posjećuju podvodna nalazišta bisera. Kapetan Nemo im pokazuje svoj umjetno uzgajan biser, ali pokazuje i drugu stranu svoje osobe: spašava siromašnog lovca na bisere upustivši se golim nožem u borbu s morskim psom ljudožderom. U borbi bi kapetan Nemo stradao da se nije umiješao Ned Land i svojim harpunom dokrajčio psinu. Siromašnog lovca na bisere, koji se svakoga dana mora izlagati takvoj opasnosti, kapetan Nemo daruje i vrećicom bisera. Nakon toga se zbiva još jedno čudo. U to doba još nije bila probijena Sueska prevlaka između afričkog i azijskog kopna koja bi spajala Sredozemno s Crvenim morem. Međutim, kapetan Nemo zna za prolaz pod

morem i, na profesorovo zaprepaštenje, Nautilus za svega dvadeset minuta prolazi kroz podvodni tunel u Sredozemno more. Ned Land iznova planira bijeg nadajući se da će ga lakše izvesti u europskom moru, no kapetan Nemo se ne približava obali. Profesora Aronnaxa to i ne pogađa osobito jer mu proučavanje na Xautilusu postaje sve više strast. U to vrijeme diglo se na ustanak stanovništvo grčkog otoka Krete protiv turske tiranije. Pokazuje se još jedna Nemova osobina: na strani je potlačenih kojima pomaže zlatom. Uskoro podmornica uplovi u još jedan prirodni fenomen - uzavrelo more kraj Grčke. Kroz Sredozemno more prošli su za četrdeset osam sati. Nakon još jednog propalog pokušaja bijega trojice zarobljenika, Nautilus se zaklanja u krater ugaslog vulkana da bi kapetan obnovio zalihe hrane i energije. Profesor saznaje otkuda Nemu bogatstvo: uzima ga s potonulih brodova. Jedne večeri kapetan Nemo poziva profesora Aronnaxa na tajanstvenu noćnu šetnju podmorjem. Ispostavit će se da Nemo svoga gosta vodi do ostataka Atlantide, otoka koji je prema nikada potvrđenoj legendi uslijed strahovita potresa u jednome danu potonuo u Atlantski ocean. Tako profesor Aronnax uz kapetana Nema postaje jedinim svjedokom da legenda o Atlantidi nije izmišljena. Ned Land ne gubi nadu u bijeg iako se nalaze usred pučine Atlantskog oceana. Nautilus plovi stalno prema jugu, ali prisilni putnici još uvijek ne znaju da ih Nemo vodi ka dosad neotkrivenom Južnom polu. Pokušava podmornicom doći do pola ispod leda, no okovan ledom Nautilus neće moći izroniti te će, izmučeni nestašicom svježega zraka, svi biti prisiljeni probijati debeo led. Ipak uspijevaju se spasiti. U borbi s ogromnim hobotnicama u području Golfske struje pogiba jedan član posade što će jako ražalostiti Nema. Trojica zarobljenih putnika shvaćaju da je zapovjednik Nautilusa odlučio oploviti svijet po paralelama i doći do Sjevernog pola. Nemo odbija još jednu profesorovu molbu da ih pusti na slobodu. Otada više nisu viđali Nema sve dok se Nautilus nije susreo s ratnom oklopnjačom. Ratni brod otvara na njih vatru. U strašnom napadu svojim čeličnim kljunom Nautilus potapa oklopnjaču s kojom pred zaprepaštenim očima Aronnaxa, Conseila i Neda Landa mnoštvo mornara odlazi na dno. Prije dramatičnog bijega trojica prijatelja iz Nautilusa, profesor Aronnax slučajno će vidjeti kapetana Nema u trenutcima očaja i pokajanja. Njihov bijeg odvija se u dramatičnim okolnostima: privlačna snaga golemog morskog vira zvanog »pupak oceana«, koji se stvara kraj norveške obale zahvatila je Nautilus. Profesor Aronnax, Ned Land i Conseil uspjeli su se na neobjašnjiv način spasiti u čamcu. Što je bilo s Nautilusom, je li odolio strašnom vrtlogu, ostala je za njih tajna.

Vrsta djela 20 000 milja pod morem znanstvenofantastični je roman. Danas, kada je moderna znanost i tehnologija daleko nadmašila i najsmio-nija Verneova predviđanja, ta nam tvrdnja može izgledati pomalo neuvjerljiva. Međutim, činjenica je da mnogi danas upravo Julesa Vernea smatraju rodonačelnikom moderne znanstvenofantastične književnosti. Za razliku od prijašnjih autora on je u svojim romanima prenio težište s fantastičnog (nestvarnog) na znanstveno (ostvarivo u bližoj ili daljoj budućnosti), tj. nastojao je da njegova djela budu čvrsto utemeljena na znanstvenoj podlozi. Tako je u ovom romanu predvidio izgradnju podmornice, mogući njezin pogon, raznolike mogućnosti iskorištavanja podvodnog svijeta, osvajanje Južnoga pola i dr. Zanimljivo je napomenuti daje prva prava podmornica izgrađena u Francuskoj 1899., trideset godina nakon pojavljivanja Verneova romana, imala mnogo sličnosti s Verneovim Nautilusom (na površini se kretala gonjena parostrojem, a pod vodom pomoću elektromotora). U nekim svojim romanima Verne nam se otkriva kao pravi vizionar; tako je u romanu Put na Mjesec čitavih stotinu godina unaprijed predvidio jedno od najuzbudljivijih dostignuća tehnologije 20. stoljeća. Zaista, treba se diviti književnom umijeću velikog pisca i njegovim znanstvenim predviđanjima.

Kompozicija

U školskom lektirnom izdanju roman je skraćen kako bi bio pristupačniji mlađem čitatelju budući da originalni tekst romana sadrži mnoge opise i pomalo zamorna nabrajanja životinjskih i biljnih vrsta. Događaje u romanu pisac komponira kronološki, tj. u vremenskom slijedu od prvih saznanja o postojanju čudne nemani, osnivanja ekspedicije pa do pravog zapleta radnje, kada trojica članova ekspedicije dospiju na tajanstvenu podmornicu. Njihov boravak na podmornici prikazan je kao niz epizoda na putovanju podmornice oko svijeta, a svako poglavlje romana nosi naslov u kojem je sažeta tema poglavlja. Ako malo razmislimo o kompoziciji same fabule romana, uočit ćemo stalno odgađanje raspleta (bijega s podmornice): pred nama, kao u nekom prebogatom udžbeniku, izmjenjuju se čudesne slike podmorja, zemljopisna zapažanja, prirodoslovna, pa čak i arheološka otkrića s uzbudljivim susretima s opasnim morskim životinjama. Mnoštvo znanstveno utemeljenih detalja svakako pridonosi uvjerljivosti pripovijedanja. Još jedan zanimljiv detalj: završetak romana ne daje nam pouzdani odgovor o sudbini Nautilusa ostavljajući mogućnost nastavka priče o zagonetnom kapetanu Nemu.

Tematsko-idejni sloj Tema ovog nesumnjivog remek-djela svjetske omladinske književnosti opis je putovanja profesora Aronnaxa i dvojice njegovih pratilaca svjetskim morima u neobičnoj podmornici tajanstvenog kapetana Nema. Plemenite ideje ovoga romana (to su ujedno bile i pokretačke ideje čitavoga 19. stoljeća koje još nije uvidjelo da znanost i napredak tehnologije mogu imati i svoje ružno lice) utjelovljene su u liku profesora Aronnaxa; to su prije svega njegova strastvena predanost znanosti, vjera u napredak znanosti koja će riješiti većinu ljudskih problema i uvjerenje da su znanstvene spoznaje zajedničko dobro čitavog čovječanstva. Suprotnost profesoru Aronnaxu je kapetan Nemo koji od ostatka svijeta ljubomorno skriva svoje spoznaje. U liku kapetana Nema vidljivo je također kako se čovjek ne može izolirati od svijeta i izdići se iznad ljudskih zakona, jer ako si prisvojimo pravo da sami određujemo granicu između dobra i zla, vrlo vjerojatno ćemo kao i Nemo završiti u zločinu.

Prostor i vrijeme Radnja romana odvija se uglavnom u podmorju Indijskog, Tihog i Atlatskog oceana te Crvenog mora i Sredozemlja. Nautilus obilazi cijeli svijet, a prvi put u povijesti dolazi i na Južni pol. Kapetan Nemo prolazi kroz podmorski tunel ispod Sueske prevlake. Obilazi s profesorom Aronnaxom i potonuli kontinent Atlantidu. Nautilus prvo oplovljava svijet u smjeru paralela, a zatim i uzduž od Južnog ka Sjevernom polu u pravcu meridijana. Putovanje trojice zarobljenika završava pred obalom Norveške. Radnja romana počinje 1867. godine kada se oformila ekspedicija i krenula u potragu za »čudnom nemani«. Dana 7. studenoga iste godine dospjeli su putnici s fregate Abraham Lincoln na Nautilus i na njemu proveli gotovo deset mjeseci. To je vremenski okvir ove neobične i uzbudljive priče.

Likovi KAPETAN NEMO, vlasnik i zapovjednik neobične podmornice, čovjek je koji se odrekao ljudi, kopna, čak i vlastita imena (lat. nemo - nitko). Već i sam njegov izgled govori o neobičnoj osobi punoj suprotnosti: Drugi neznanac zaslužuje da se još bolje opiše. Bez krzmanja mogoh raspoznati njegove glavne osobine: samopouzdanje, jer mu je glava počivala na plemenitom luku ramena, a u crnim mu se očima izražavala ledena sigurnost; hladnokrvnost, jer mu je bijela put odavala hladnu krv; odlučnost, koja se naslućivala po brzom grčenju obrvnih mišica; i napokon, hrabrost, jer je obilato disanje otkrivalo velik životni zamah. Nadodajem da je taj čovjek bio ponosan, njegov postojan i miran pogled kao da je odražavao krupne misli.

Po svemu tome, kao i po skladnom izražaju tjelesnih pokreta i lica, moglo se razabrati da je to neosporno iskren čovjek. Nemo je moćan i bogat. Bogatstvo i odlično obrazovanje omogućili su mu da sagradi savršeno sredstvo za podmorsku plovidbu, na kojem izolirano živi s malom i slijepo odanom posadom. Na Nautilusu je sve do u tančine razrađeno i primjereno Nemovu načinu života. Kako se potpuno odvojio od zemaljskog života, iz mora iskorištava sve: od energije do hrane i sirovine za odjeću. Vrstan je poznavalac tehnike, fizike i drugih znanosti, mnogih jezika i umjetnosti. Osoba je snažna duha koji je, na žalost, sav usmjeren k osveti. Tek pri kraju svog boravka na podmornici profesor Aronnax naslućuje da je kapetan Nemo nesretno izgubio ženu i djecu i da zbog toga pati: Na stijeni u dnu sobe, ispod portreta njegovih heroja, vidjeh sliku neke mlade žene s dvoje male djece. Kapetan Nemo ih je gledao nekoliko trenutaka, pruži prema njima ruke, zatim kleknu i brižnu u plač. Nema upoznajemo u različitim situacijama: kada spašava siromašnog lovca na bisere, kada pomaže pobunjenicima na otoku Kreti, kada tuguje za poginulim članovima posade, ali upoznajemo i njegovu mračnu stranu u epizodi osvetničkog i nemilosrdnog napada na ratni brod. Nemo s profesorom vodi duge razgovore i upoznaje ga s tajnama podmornice i tajnama morskih dubina. Tako se među njima razvija neobično prijateljstvo, ali kapetan Nemo ipak profesoru ostaje tajno vit. No, prije bijega profesor vidi Nema u trenucima slabosti i pokajanja; moć koju je imao u rukama i koja mu je omogućavala da sudi ljudima, postala je njegovo prokletstvo: Upravo ih htjedoh otvoriti, kad me uzdah kapetana Nema priko-va na mjestu. Opazih da ustaje. Čak ga i vidjeh, jer je slab odbljesak iz svjetle knjižnice dopirao u dvoranu. Pođe prema meni prekriženih ruku, nijem, više je klizio nego hodao, kao duh. Potištene mu se grudi nadimahu od jecanja. I začuh kako mrmlja ove riječi, posljednje što su mi doprle do uha: - Bože svemogući! Dosta! Dosta! Nije li to priznanje grižnje savjesti, koja se na takav način očituje iz svijesti čovjeka? PROFESOR PIERRE ARONNAX francuski je prirodoslovac i svjetski poznat stručnjak čije je znanstveno mišljenje bilo presudno za pokretanje ekspedicije. Međutim, kada nesretnim slučajem s dvojicom prijatelja postaje zarobljenik na podmornici Nautilus, profesora kao znanstvenika zanosi mogućnost otkrivanja novih svjetova u morskim dubinama. Želi sve vidjeti, sve zabilježiti i zbog oduševljenja mnoštvom novih otkrića ne osjeća nostalgiju niti želju da pobjegne. Divi se kapetanu Nemu i njegovim tehničkim dostignućima i sluti da je taj neobičan čovjek u srcu nesretan i očajan. No, za njihov je odnos presudan bio okrutan i nemilosrdan Nemov napad na ratni brod. Tada i profesor Aronnax uviđa silinu kapetanove želje za osvetom. Kao razuman i osjećajan čovjek donekle ima razumijevanja za veličinu i tragiku Nemove osobe i motive koji ga potiču. Profesorov je glavni pokretač znanstvena znatiželja, no strast za znanstvenim spoznajama ne želi pretpostaviti čovječnosti, pa na koncu odluči pobjeći sa svojim prijateljima. Naravno, svoje zapise s putovanja iznijet će javnosti jer smatra da znanstvene spoznaje nisu vlasništvo jednog čovjeka već općeljudsko dobro. Profesorov sluga, FLAMANAC CONSEIL (fran. conseil - savjet, savjetnik), odan je, smiren i praktičan. Radi sve za dobrobit svoga gospodara, reklo bi se daje hladan i bezosjećajan, ali ne - on je svoj skromni život podredio služenju jednom velikom čovjeku. NED LAND prostodušni je Kanađanin, čovjek koji voli slobodu, prostranstva, lov i guši se u zatvorenoj podmornici. Čezne za rodnim krajem, a prijao bi mu i obrok sa životinjskim mesom. Nagao je, ne nose ga znanstveni motivi već želja za slobodom te uporno planira bijeg. On je oličenje životne vitalnosti.

Jezik i stil Budući da pred sobom imamo roman preveden s francuskoga jezika, a ne djelo izvorno pisano na hrvatskome, ne možemo govoriti o jezičnim, već samo o nekim stilskim posebnostima romana. Jules Verne u ovom se romanu (kao i u mnogima drugima) pokazao izvrsnim pripovjedačem koji svoje

junake vješto vodi iz epizode u epizodu, ali i dobrim poznavateljem tehnike i prirodnih znanosti. Za pripovjedača romana pisac je odabrao profesora Aronnaxa koji pripovijeda u 1. licu (ja-obliku) a time opisi putovanja i znanstvenih otkrića čitatelju postaju privlačniji i uvjerljiviji. Premda današnjem čitatelju sva tehnička i znanstvena dostignuća spomenuta u romanu ne predstavljaju nikakvu novost, roman nije izgubio na zanimljivosti upravo zbog uzbudljivog pripovijedanja u kojem se miješa književnoumjetnički stil sa znanstvenim. Nemovi opisi rada podmornice tehnički su vrlo detaljni i dobro znanstveno utemeljeni. Opisi mora i podmorja rezultat su promatranja prirodoslovca koji se oduševljava viđenim, ali nikad ne izlazi izvan okvira znanstvenog razmišljanja. Evo primjera znanstvenog stila pisanja u književnoumjetničkom djelu: Prava bisernica ima otprilike podjednake školjke zaobljena oblika i debelih stijenki, s veoma hrapavom površinom izvana. Neke su školjke bile listićave i izbrazdane zelenkastim prugama koje su zra-kasto izlazile od vrha. To su mlade bisernice. One s crnom i hrapavom površinom stare su deset i više godina i široke su deset do petnaest centimetara. Kao što se vidi iz navedenog citata znanstveni stil teži točnosti i preciznosti opisa do u najsitnije detalje. Valja spomenuti još jednu osobinu Verneova romana, a to je blagi humor što se provlači kroz roman. Duhoviti dijalozi uglavnom su oni između Conseila i Neda Landa: • Ali kad vam kažem - najozbiljnije će Conseil - točno se sjećam da sam vidio kako je takav glavonožac povukao pod vodu veliki čamac. • Vi ste vidjeli ? - začudio se Kanađanin. • Jesam, Nede. • Svojim očima? • Svojim očima. • A gdje to, molim vas ? • U Saint Malou - nepokolebljivo će Conseil. • U luci ? - podrugljivo će Ned Land. • U crkvi - odgovori Conseil. • U crkvi! - kliknu Kanađanin. • Da, Nede. Jednu sam golemu hobotnicu vidio na slici.

Čitajući djelo obrati pozornost na: • zanimljivu i uzbudljivu fabulu • odlike znanstvenofantastičnog djela (stvarno i fantastično) • postupnu karakterizaciju lika kapetana Nema • znanstvene podatke iz područja tehnike, prirodoslovlja, zemljopisa • posebnosti pripovijedanja u 1. licu