Vodič Za Proizvodnju Jagodastog Voća - Prof. Dr Mirsad Kurtović, Adnan Maličević Dipl. Ing. Agr

REPROCENTA AR JAGODASTOG VOĆ ĆA

HEKO d.o.o. Bugojno www.heko.ba

1 M. Kurrtović M.; Maličević A.; Palačkić

2

3

REPROCENTAR HEKO d.o.o Bugojno Sultan Ahmedova 77 www.heko.ba; [email protected]; [email protected] tel/fax: 030 252 420; 030 254 240 4

JAGODASTOG VOĆA

5

VODIČ ZA PROIZVODNJU JAGODASTOG VOĆA Priredili: Prof. dr Mirsad Kurtović Adnan Maličević, dipl. ing. agr. Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo Muhamed Palačkić, manager HEKO d.o.o. Bugojno

Izdavač:

REPROCENTAR JAGODASTOG VOĆA

Heko, doo Bugojno Sultan Ahmedova 77 Tel/fax: 030 252 420; 030 254 240 e-mail: [email protected]; [email protected] www.heko.ba

Tehnička obrada: Adnan Maličević

Tiraž: 1.500 primjeraka

Štampa: Grafika, Bugojno Oktobar, 2012 godine

6

Svim kupcima naših proizvoda (komercijalnim proizvođačima – farmerima, hobis ma, poljoprivrednim apotekama, velikim tržnim centrima, međunarodnim organizacijama, projek ma iz oblas poljoprivrede, potrošačima zamrznu h plodova voća) kako domaćim tako i stranim, želimo se zahvali na do sada ukazanom povjerenju, s obećanjem da ćemo i u narednim godinama bi još bolji i apsolutno Vama na usluzi. U narednom periodu naša kompanija će zadrža lidersko mjesto, kada je u pitanju produkcija sadnog materijala velikog broja vrsta jagodastog voća, uz zagarantovan kvalitet. U segmentu prerade i skladištenja proširili smo postojeće kapacitete, izgradili nove pogone, osavremenili proizvodnju, te uveli nove finalne proizvode, što nam osigurava vodeću poziciju i na ovom polju. Da smo vodeća kompanija u navedenim oblas ma potvrđuje i novo izdanje našeg dobro poznatog priručnika za farmere, sada pod naslovom ¨Vodič za produkciju jagodastog voća¨ čiji su autori naši dugogodišnji saradnici i eminentni stručnjaci. Još jednom, hvala Vam na ukazanom povjerenju.

S poštovanjem, REPROCENTAR JAGODASTOG VOĆA

7

UMJESTO PREDGOVORA ... Publikacija pod naslovom ¨Vodič za proizvodnju jagodastog voća¨ sadrži devet poglavlja unutar kojih se nalaze neophodne informacije počev od adekvatnog izbora vrste za uzgoj, nabavke sadnog materijala (lokacija, kategorije) do same tehnologije proizvodnje svake odabrane kulture pojedinačno (razmak sadnje, sistem uzgoja, agro i pomotehničke mjere). Sadržaj prvog poglavlja podrazumjeva osnovne informacije o Reprocentru jagodastog voća H&H Fruit, kao baznoj jedinici za nabavku sadnog materijala različitih kategorija i finalnom mjestu prihvata, odnosno otkupa proizvedenih plodova odabrane vrste jagodastog voća. Drugo poglavlje tretira vrste koje se ubrajaju u grupu jagodastog voća, s obzirom da se radi o proizvoljnom grupisanju ili klasifikaciji, te postoje mnogobrojna razmimoilaženja posebno u terminološkom smislu, što može biti zbunjujuće kako za komercijalne proizvođače, tako i one koji se uzgojem voćaka bave iz hobija. U okviru istog moguće je saznati osnovne informacije o kulturama (porijeklo, detaljniju podjelu, mogućnost uzgoja, zahtjevane uslove) kako onim uobičajenim u proizvodnji na našim prostorima, tako i istim koje su velika nepoznanica za bosanskohercegovačke proizvođače, ali se od istih u okviru Reprocentra H&H Fruit proizvodi sadni materijal (tkzv. neuobičajene vrste voća). Obrađene nove vrste jagodastog voća prestavljaju ujedno i njihovu promociju, a podaci koji će se dati prestavljaju prve informacije o istim, kako bi usljedila njihova introdukcija, te na taj način testirala mogućnost uzgoja u našim uslovima. Treće poglavlje tretira problematiku o tome šta sve proizvođač mora uzeti u obzir prije sadnje odabranih vrsta jagodastog voća, te daje generalnu sliku u pogledu izbora lokacije, pripreme zemljišta, orjentacije tržišta, oblika organizovanja proizvodnje jagodastog voća i sl. U okviru ovog poglavlja takođe su predstavljeni principi integralne proizvodnje voća, sa osnovnim informacijama koje se odnose na zaštitu biljaka u datom sistemu. Kroz poglavlja od četvrtog do devetog, predstavljeni su principi specijalističkih tehnologija uzgoja po vrstama jagodastog voća, i to sljedećim redoslijedom: jagode, maline i kupine, borovnice, brusnice, ribizle i ogrozdi, te aronija. Unutar svakog od ovih poglavlja nalaze se osnovne informacije u pogledu karakteristika date vrste za proizvodnju, sistem uzgoja sa razmacima sadnje i formom habitusa biljke, agro i pomotehničkih mjera zajedno sa programima zaštite od bolesti i štetočina u okviru koncepta integralne proizvodnje, kao i đubrenja.

8

1.

REPROCENTAR JAGODASTOG VOĆA ...

Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit pod sloganom ¨Naše voće Vaše zdravlje, u okviru kompanije HEKO d.o.o. Bugojno, je najveći jedinstven kompleks u regionu koji čine: • savremeni rasadnik jagodastog voća, • pogoni za zamrzavanje, sortiranje i skladištenje jagodastog voća, šumskih plodova, ljekovitog bilja, različitih vrsta gljive i ostale sirovinske baze, • savremeni pogoni sušara za sušenje šumskih plodova, ljekovitog bilja, voća, povrća i gljiva. Istaknute odlike Reprocentra H&H Fruit su: • visokokvalitetan sadni materijal velikog broja vrsta i sorti jagodastog voća, • različite kategorije sadnog materijala jagodastog voća iz vlastite produkcije (kontejnerske sadnice, presovane sadnice, sadnice golih žila, korjenčići), • sadnice različitih vrsta voćaka, ruža i grožđa nabavljene od drugih rasadnika, u cilju povećanja palete proizvoda, • sadni materijal neuobičajenih vrsta voćaka koje su po prvi put na prostoru BiH, • zagarantovan otkup svih vrsta jagodastog voća i šumskih plodova, • izvoz zamrznutih proizvoda na tržište zemalja EU i šire, • izvoz sadnog materijala jagodastog voća u susjedne zemlje, • introdukcija novih vrsta i sorti jagodastog voća, • inovacija produkcije i proizvoda, • certifikacija procesa proizvodnje, prerade i finalnih proizvoda, te • tehnička i stručna pomoć za farmere u vidu savjetodavnog servisa, teorijskih i praktičnih edukacija. Pored toga, u okviru ruralnog razvoja, agroturizam prožima sve aktivnosti Reprocentra, gdje se posebno ističe boravak u prirodi kroz organizovane stručne, turističko-ugostiteljske posjete, kao i privatne aranžmane. U okviru rasadnika Reprocentar H&H Fruit proizvodi i, na domaće i ino tržište, plasira sadni materijal savremenih kultivara sljedećih vrsta jagodastog voća: • • • • • • • • • • • • • • •

visokožbunaste i polužbunaste borovnice, krupnoplodne brusnice, jedno i dvogodišnjeg tipa maline različite boje ploda, kupine, hibride maline i kupine, crne, crvene i bijele ribizle, crvenog, žutog i zelenog ogrozda, aronije, jedno i višerodnog tipa jagode, ananas ili bijele jagode, framberi ili jagode okusa maline (novo za 2012. godinu), kamčatke ili sibirske borovnice (novo za jesen 2012.), joste - hibrida ribizle i ogrozda (novo za jesen 2012.), 3. Uskladištena roba u goija (novo za jesen 2012.), komori hladnjače lingonberija (novo za jesen 2012.), asimine i pasjeg trna (novo za jesen 2012.), te sibirskog ili arguta kivija (novo za jesen 2012.). 2. Pogoni za skladištenje i preradu Slike: 1. Kontejnersko polje;

9

Pored navedenih vrsta jagodastog voća Reprocentar u 2012 godini u paletu proizvoda sadnog materijala uvodi i neke od neobičnih-novih vrsta voćaka, a koje jasno nisu kategorizovane da pripadaju navedenoj grupi, i to: plavi grah i šib. Od kvalitetnih različitih dobavljača, Reprocentar na tržište BiH plasira sadnice sljedećih vrsta voćaka: jabuke, kruške, višnje, oraha, lijeske i drijenka. Takođe, iz ove grupe proizvoda u ponudi se nalaze i sadnice uspravno rastućeg i puzajućeg tipa ruža, te kultivara bijelog i plavog grožđa. U segmentu otkupa Reprocentar H&H Fruit organizuje sakupljanje i otkup sirovinske baze iz kultivisanih zasada (plantaže voća i povrća, te ljekobilja) i prirodnih populacija (šumski plodovi, gljive i ljekobilje).Iz komercijalnih plantaža otkupljuje plodove svih prethodno navedenih vrsta od kojih se proizvodi sadni materijal, ali otkup i višnje, te plodova šljive. Od šumskih plodova Reprocentar organizuje otkup: šumske ili divlje borovnice, brusnice, jagode, kupine, maline, jabuke i kruške, zatim šipurka, drijenka, gloga, smrekine bobe i zohve. Pored sadnog materijala različitih vrsta voća, na ino tržištu, Reprocentar H&H Fruit je prisutan sa finalnim proizvodima iz dva segmenta prerade: zamrzavanje i sušenje. Zamrznuti program podrazumjeva plodove porijeklom iz konvencionalne i organske produkcije, i to: • organski: divlja borovnica, brusnica, malina, jagoda, kupina, jabuka i kruška; crveni i bijeli glog, šipurak, drijenjak, trnjina, crni i bijeli dud, te smrekina boba, kao i gljive vrganj i lisičarka; • konvencionalni: sve one vrste od kojih Reprocentar proizvodi sadni materijal, te dodatno šljiva i višnja. U okviru palete osušenih proizvoda tržištu se nudi: suha šljiva, različite vrste gljiva, zohva, šipurak, te divlja jabuka i kruška. Od ostalih proizvoda koje na tržište plasira Reprocentar H&H Fruit, mogu se izdvojiti sljedeći: osušen i zamrznut srijemoš - divlji bijeli luk (tzv. medveđi luk), lincura, islandski lišaj, kamilica i bršljan.

Profil Reprocentra ...

Slika 4. Paleta zamrznutih proizvoda Reprocentra

Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit u vlasništvu je kompanije HEKO d.o.o. Bugojno, a svoj razvojni put započeo je 2006 godine, kao ideja koja je imala za cilj proširenje osnovne djelatnosti iste. Na samom početku prepoznatljiv samo kao ‘Rasadnik H&H Fruit’, kasnije ‘Rasadnik i prerada jagodastog voća H&H Fruit’, danas je ‘Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit’ snažan segment djelatnosti kompanije, sa prepoznatljivim kvalitetom iza koga stoji jedinstveni logo i brend ‘H&H Fruit’ sa sloganom ¨Naše voće Vaše zdravlje¨, markica koja označava domaći bosanskohercegovački proizvod, te niz certifikata u pogledu slijeđenja određenih standarda. Osnovna ideja kompanije HEKO d.o.o. Bugojno prilikom osnivanja ovog segmenta djelatnosti bio je regonalni razvoj, putem povećanja proizvodnje jagodastog voća na apsolutno savremenim osnovama, prvenstveno kroz: introdukciju, odnosno uvođenje u proizvodnju novih vrsta i sorti jagodastog voća, viši tehnološki nivo u rasadničkoj proizvodnji, te upotpunjavanju ciklusa produkcije vrsta iz ove grupe voća, počev od ponude sadnog materijala do zagarantovanog otkupa proizvedenih plodova, i konačno njihove dorade u finalni proizvod namijenjen domaćem i ino-tržištu.

10 1 0

Aranea Certifiering is accredited by SWEDAC according to EN 45011 for all relevant categories of certification covered by KRAV standards as well as Regulation (EEC) no. 834/2007

Certificate of registration This is to certify that:

HEKO d.o.o Sultan Ahmedova br. 77 70230 Bugojno

Reg. No: 20097011-9

is registered as a certified company under the KRAV Programme. Elements of the program are : i - a documentary investigation by Aranea Certifiering AB (Aranea) i - a certification contract i - inspections by Aranea i - full disclosure by the company, including complete product specifications. The following wild harvested products are produced according to KRAV standards of organic production and fullfills the EEC-regulation no 834/2007. Product Wild Apple/Vildäpple Wild Pear/Vildpäron Buckthorn/Getapel Hawthorn/Hagtorn Blackberries/Björnbär Blueberries/Blåbär rosehip/Nypon juniper/Enbär Elderberry/Fläderbär cranberry/Tranbär raspberry/Hallon blackthorn/Slånbär Cantharellus cibarius Boletus edulis Morchella esculenta

Brand

Packaging size

Expiring Date 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010 31-12-2010

Uppsala, 14th of December 2009

Slika 5. Certifikati koje posjeduje Reprocentar Hans Huiskamp, Certification Officer This certificate is a certificate of registration. As such it is not a guarantee of any kind that a specific lot of production is certified by Aranea Certifiering. Certified products are marked with the KRAV certification mark, and/or are accompanied by a transaction certificate. Do not hesitate to contact Aranea Certifiering with any questions.

Slika 6. Panorama poljoprivrednog gazdinstva ‘Hotigošće’

Danas strukturu Reprocentara jagodastog voća H&H Fruit čine: • poljoprivredno gazdinstvo - savremena farma ¨Hotigošće¨ sa ukupnom površinom obradivog zemljišta cca 101 ha, od kojih se 55 ha nalazi pod matičnim zasadima različitih vrsta jagodastog voća, a ostatak pripada plantažnim zasadima jagode za izvansezonsku proizvodnju, površinama pod plastenicima, prporištima, putnom infrastrukturom, te istim za plodosmjenu, kao i ekonomskim dvorištem sa adekvatnim objektima za radnike i prostorima za mehanizaciju; • u neposrednoj blizini motela ¨Heko¨ kontejnersko polje sa nizom staklenika i plastenika, pakirnicom za sadni materijal, upravnom zgradom i prodajnim mjestom, te hladnjačom kapaciteta 2.000 t za otkup, skladištenje i doradu jagodastog voća, šumskih plodova i ostale sirovinske baze;

3. 4.

2.

1.

5. 6. 7.

Slika 7. Panorama Reprocentra jagodastog voća: 1) hladnjača; 2) sušara; 3) upravna zgrada; 4) pakirnica za sadni materijal; 5) staklenici; 6) plastenici i 7) kontejnersko polje

11

• savremeni pogoni univerzalne sušare koji se nalaze neposredno uz hladnjaču, od kojih jedna ima kapacitet 5 t /24 sata, a druga 500 kg na 24 sata. U okviru istih egzistiraju i prostori za skladištenje finalnog proizvoda, kao i savremena linija za pakovanje istih; • vozni park savremenih kombi hladnjača opremljenih termokingom za transport finalnih proizvoda i otkupljene sirovine, te adekvatna vozila za transport sadnica i ostalog repromaterijala do krajnjeg odredišta;

Slike Sl lik ike ke 8 i 9. 9. D Detalji etal et alji ljjii iizz p po pogona o za kalibriranje i pakovanje smrznutih proizvoda u okviru hladnjače

• u okviru hladnjače smješteni su pogoni za selekcioniranje, kalibriranje, vaganje, mljevenje i pakovanje zamrznutih proizvoda, te se npr. u slučaju maline razlikuju sljedeće kategorije finalnog proizvoda: rolend (zamrznuti cijeli plodovi bez oštećenja strukture), bruh i griz (izmrvljeni ili samljeveni plodovi), te blok (mješavina prethodnih kategorija);

Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit ponosi se saradnjom sa domaćim i međunarodnim ekspertima iz oblasti proizvodnje sadnog materijala jagodastog voća, zatim naučno-istraživačkim institucijama u zemlji, te međunarodnim organizacijama koje podržavaju razvoj poljoprivrede u BiH. Vodeći je proizvođač sadnog materijala jagoodastog voća i otkupljivač plodova istog iz komercijalnih zasada i prirodnih populacija, te ostalih šumskih plodova. Zagarantovanim kvalitetom, visokim tehnološkim nivoom u proizvodnji, slijeđenjem važećih standarda, Reprocentar je referentan i na izvoznom tržištu, kako sadnim materijalom, tako i finalnim proizvodima iz hladnjače i sušara.

Za proizvođače jagodastog voća nudi cjelokupnu stručnu i tehničku pomoć. Tim agronoma Reprocentra pruža savjete na terenu, ali otvoruje i organizovane posjete rasadniku i hladnjači, uz termine teorijskih i praktičnih edukacija. Studenti poljoprivrednih fakulteta u BiH redovno, u sastavu praktične nastave, posjećuju Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit.

Slika 10. Pogon sušare u okviru Reprocentra jagodastog voća

Svake godine angažuje se neko i od međunarodnih eksperata iz oblasti savremene tehnologije uzgoja jagodastog voća sa kojim stručni tim Reprocentra razmjenjuje iskustva, te na taj način kompanija prati savremene trendove u datoj proizvodnji. Tokom posjete istog za proizvođače jagodastog voća organizuju se teorijske i praktične edukacije, kao i obilazak njihovih plantaža širom BiH. Takođe, u saradnji sa domaćim ekspertima konstantno se provodi osmatranja i testiranja novih vrsta i sorti jagodastog voća za područje BiH, te na osnovu postignutih rezultata i iskustava u oglednim poljima svake godine za proizvođače jagodastog voća publikuju se programi zaštite i đubrenja prema važećim standardima, ali i ažuriraju adekvatni pisani materijali sa informacijama o principima uzgoja pojedinih vrsta i novih sorti jagodastog voća iz palete sadnog materijala koju Reprocentar nudi.

Slike 11, 12 i 13. Detalji tokom utovara smrznutih plodova jagodastog voća za izvoz

12

Takođe, za svoje kooperante redovno se organizuju edukacije o agro- i pomotehničkim operacijama u zasadima, kao i različiti vidovi takmičenja, gdje se uz adekvatno druženje nagrađuju oni koji su ostvarili najveće prinose plodova uz superioran kvalitet. Pored toga, tim domaćih stručnjaka i menadžment konstantno radi na ličnom usavršavanju, te redovno posjećuje vodeće rasadnike u Evropi, ali i šire, kao i različite sajmove i konferencije na kojima se tretira data problematika. Ono što je najvažnija odlika Reprocentra jagodastog voća H&H Fruit jeste inovacija u cjelokupnom segmentu produkcije, odnosno uvođenje novih vrsta i sorti jagodastog voća, te novih kategorija sadnog materijala za pojedine vrste, Slika 14. Detalji sa promocije proizvoda Reprocentra kao i finalnih proizvoda.

Slike 15 i 16. Eksperti Reprocentra konstantno radne na usavršavanju proizvođača jagodastog voća u okviru oglednih parcela, te iste upoznavaju sa novitetima u proizvodnji

I na kraju ovog predstavljanja najveća potvrda da je Reprocentar na pravom putu leži u činjenici da čak generalno u periodu teških uslova poslovanja kupci Reprocentra jagodastog voća H&H Fruit dokazuju da je lokalna i međunarodna potražnja za sadnim materijalom, svježim i zamrznutim plodovima jagodastog voća jednaka ili čak bolja nego prethodnih godina, te ima svakodnevnu tendenciju rasta. Zbog toga Reprocentar nastoji u potpunosti ispuniti očekivanja svojih klijenata, i to na putu zajedničkog uspjeha u proizvodnji jagodastog voća. Riječ više ... Osnova Reprocentra jagodastog voća H&H Fruit jeste produkcija visokokvalitetnog sadnog materijala što većeg broja vrsta iz ove grupe, i to različitih kvalitativnih i kvantitativnih kategorija, uz zagarantovan otkup svih količina proizvedenih plodova. Jednom rječju, zaokružen cjelovit ciklus produkcije. U tom pogledu prvo je bilo neophodno postaviti temelje za savremeni rasadnik, a što je podrazumjevalo uvođenje novih vrsta i sorti jagodastog voća koje do tada nisu egzistirale na području BiH. Ovo je prvi rasadnik koji je na područje BiH introdukovao visokožbunastu borovnicu, krupnoplodnu brusnicu, jednogodišnji tip maline, ribizle, ogrozde, aroniju i hibride jagodastog voća, a danas od istih proizvodi visokokvalitetan sadni materijal. Ovakav trend se nastavlja i u 2012. godini, gdje se po prvi put na području BiH nude sadnice kamčatke, goija, joste, sibirskog kivija, asimine i pasjeg trna od jagodastog, te plavog graha i šiba od neobičnog voća za domaću proizvodnju. Ovo je dovelo do ogromne prekretnice u proizvodnji jagodastog voća na području naše zemlje, te su se po prvi put, zahvaljujući aktivnostima Reprocentra, masovnije zasnovali plantažni zasadi visokožbunaste borovnice kao jedne od najperspektivnijih vrsta za komercijalnu produkciju iz ove grupe. Istovremeno sa uvođenjem novih vrsta jagodastog voća, uz rasadničku produkciju, introdukovane su i nove sorte tradicionalno uzgajanih vrsta, a posebno dvogodišnjeg tipa maline, gdje je Reprocentar dao veliki doprinos u zamjeni zastarjelih kultivara, te se konstantno radi na introdukciji novih na bolesti i štetočine tolerantnijih sorti, kao i onih posebno pogodnih za stono tržište (produžen rok trajanja nakon berbe bez posebnih tretmana).

13

Reprocentar je posebno ponosan na proširenje palete sadnog materijala jagodastog voća uvođenjem novih kategorija, odnosno tipova sadnica. Tu se ističe kontejnerski tip sadnice koji se proizvodi za sve vrste jagodastog voća. Prema tome, danas bosanskohercegovački proizvođači jagodastog voća imaju mogućnost izvršiti sadnju svojih plantaža i izvan perioda mirovanja vegetacije, kao i visok tehnološki nivo primjeniti u samoj proizvodnji. S druge strane, Reprocentar je u mogućnosti proizvesti sve tražene količine sadnog materijala na vrijeme prema ranije definisanoj potražnji. Pored kontejnerske sadnice, tim stručnjaka konstantno provodi eksperimente na uvođenju novih kategorija sadnog materijala za pojedine vrste, a sve u cilju što bolje ponude istog, i slijeđenja savremenih tehnologija u proizvodnji jagodastog voća (reznice korijena za maline, dugi izdanci golih žila za izvasezonsku produkciju maline i sl.). Slika 17. Sadni materijal kategorije kontejnerska sadnica osnovna je odlika Reprocentra jagodastog voća i ključ uspjeha za proizvođače

Rasadnik jagodastog voća Reprocentra H&H Fruit zasnovan je na dvije različite lokacije. Na lokaciji Hotigošće, 12 km udaljenoj od centra grada Bugojna, u pravcu naselja Vesela, na nadmorskoj visini od 1050 m. U apsolutno izolovanom području, nalazi se kompleks zemljišnih površina i pratećih objekata gdje su zasnovani matični zasadi – zasadi za produkciju dijelova biljaka koji se koriste za razmnožavanje istih, kao i niz plastenika unutar kojih se obavlja ožiljavanje i odgajanje razmnoženih biljaka, sa cjelokupnom infrastrukturom. Taj dio obuhvata Poljoprivredno gazdinstvo ¨Hotigošće¨ koje u svom sastavu dodatno ima farmu za tov goveda koja se isključivo uzgajaju za proizvodnju stajnjaka kako bi se podmirile potrebe rasadničke proizvodnje, zatim adekvatne objekte za smještaj radnika, mašina i opreme, niz vikendica za dnevni boravak u prirodi, te edukacijski centar i jezero u izgradnji.

Slika 18. Dijelovi rasadnika na ‘Hotigošću’

Drugi dio rasadnika Reprocentra obuhvata kompleks kojeg čine: savremeno kontejnersko polje, niz staklenika i plastenika, te upravna zgrada i pakirnica za sadni materijal, smješteni u Slika 19. Dijelovi rasadnika uz magistralni neposrednoj blizini motela ¨HEKO¨ na magistralnom putu Bugojnoput Bugojno - Split Split u pravcu Kupresa. U okviru plastenika i staklenika odvija se ožiljavanje dijelova biljaka koji služe za razmnožavanje istih, kao i produkcija kontejnerskih sadnica. Kontejnersko polje služi za odgajanje sadnica, te proizvodnju istih spram starosti i zapremine kontejnera. U objektu pakirnice obavlja se pakovanje sadnica namijenjenih velikim tržnim centrima u adekvatnu ambalažu, odnosno za ljubitelje jagodastog voća koji isto žele uzgajati na manjoj površini, odnosno unutar okućnica. Sadnica svake vrste, bez obzira na kategoriju, prolazi određene faze kontrole, te na tržište izlazi sa certifikatima o sortnoj čistoći i fitopatološkoj ispravnosti izdatim od ovlaštene institucije. Proizvedeni sadni materijal koji se prodaje u velikim tržnim centrima i poljoprivrednim apotekama dolazi u adekvatnoj ambalaži koja podrazumjeva osnovno pakovanje - kartonska kutija na kojoj je sa čeone strane, uz sliku date vrste, utisnut naziv iste i naš jedinstveni logo i slogan, na poleđini su date osnovne informacije u pogledu značaja kontejnerske sadnice, odnosno karakteristike iste golih žila, sa adekvatnim sistemom uzgoja i razmacima sadnje, te adresom i našim kontaktom, i dopunsko pakovanje prema zahtjevima kupca. Slika 20. Ambalaža za sadni materijal

14 1 4

Slike 21 i 22. Prepoznatljive odlike ambalaže za sadnice jagodastog voća

U segmetu otkupa, skladištenja i dorade finalnog proizvoda Reprocentar H&H Fruit raspolaže sa apsolutno modernom hladnjačom u čijem sastavu se nalaze: • komore ukupnog kapaciteta 1.700 t za skladištenje zamrznutih proizvoda, • tri tunela za duboko zamrzavanje sirovinske baze različitih kapaciteta (6 t na 24 sata, 20 t na 24 sata i 30 t na 24 sata), • adekvatni prostori u kojima su smješteni pogoni za prebiranje, sortiranje i kalibriranje; mljevenje i pakovanje finalnog proizvoda, sa sljedećim linijama: linija za preradu maline u rolend (vibrator, inspekciona traka, nepogonjeni rolgang, uređaj za varenje PVC folije, radni sto sa osvjetljenjem), linija za preradu maline u griz (elevator, mlin, transportna traka za iznošenje griza, kalibrator/vibrator za prosijavanje griza – pet sita, nepogonjeni rolgang, elevator pod nagibom, uređaj za produvavanje, rolgang pod nagibom), linija za preradu borovnice, ribizle, šipurka i kleke (mašina za grubo čišćenje borovnice i ribizle/čišćenje šipurka i kleke, mašina za fino čišćenje i poliranje borovnice i ribizle), • savremeni pogoni sušara sa kapacitetima koji su prethodno navedeni, • manipulativni, kao i prostor za radnike, prijemna rampa, odnosno cjelokupna organizacija proizvodnje spram važećih standarda za istu. Ckupna otkupljena sirovina ulazi u lanac dorade i skladištenja, te objekat napušta kao gotov proizvod u pakovanjima različite zapremine, uglavnom prema zahtjevima kupca. Manipulacija sirovinom nakon ulaska u pogon hladnjače odvija se prema važećim standardima za tretiranu oblast. Takođe, data kompanija posjeduje i niz certifikata za apostrofirane segmente svojih aktivnosti. Većina otkupljenih šumskih plodova nakon dorade i pakovanja na tržište izlazi kao organski proizvod sa važećim certifikatom, a Reprocentar pored certifikata za organski proizvod posjeduje i ISO 9001, HACCP i KRAV certifikat.

Slike 23, 24 i 25. Detalji iz hladnjače tokom prebiranja i pakovanja smrznute maline za izvoz

Pored velikog broja vrsta i sorti jagodastog voća od kojih Reprocentar proizvodi sadni materijal, u okviru rasadničke produkcije u ponudi se nalaze i različite kategorije sadnog materijala po vrstama. Posebna odlika rasadnika jeste kontejnerski tip sadnog materijala, pri čemu je ovoi jedini reprocentar u regiji koji se bavi

15

produkcijom istog za sve vrste jagodastog voća. Kontejnerske sadnice mogu biti u pojedinačnom ili grupnom pakovanju u zavisnosti od zahtjeva kupca. Pored kontejnerskog tipa, proizvodi se i sadni materijal kategorije zreli izdanak golih žila u više različitih podtipova u zavisnosti od vrste jagodastog voća. Distribucija sadnog materijala, zamrznutih proizvoda, kao i transport otkupljene sirovine za hladnjaču, širom naše zemlje obavlja se pomoću dostavnih vozila sa adekvatnom opremom. Dakle, Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit je jedinstven u regiji po organizacijskoj šemi, gdje je ciklus produkcije upotpunjen kako unutar same kompanije, tako i za proizvođače i sakupljače sirovinske baze, noviteti i razvoj su posebno naglašeni, domaće i inostrano tržište obuhvaćeno, struka i praksa jednostavno spojeni u poslovni život. Odlike rasadnika ... Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit obuhvata savremeni rasadnik koji proizvodi sadni materijal velikog broja vrsta iz ove grupe, i to: • visokožbunaste i polužbunaste borovnice sa sljedećim sortimentom: ‘Bluecrop’, ‘Elliot’, ‘Goldtraube 23 i 71’, ‘Northland’, ‘Early Blue’, ‘Patriot’, ‘Bluerey’, ‘Jearsy’, ‘Bluegold’, ‘Duke’, ‘Darow’, ‘Bonus’ i ‘Aurora’; • krupnoplodne brusnice sorti: ‘Stevens’ i ‘Early Black’; • jednogodišnji tip maline sorti: ‘Polka’, ‘Autumn Bliss’ i ‘Joan J’; • dvogodišnji tip maline sa sljedećim kultivarima: ‘Meeker’, ‘Tulameen’, ‘Octavia’, ‘Glen Ample’ i ‘Willamette’; • savremene kultivare kupine: ‘Loch Ness’ i ‘Jumbo’; • hibride maline i kupine – tajberi, • crne ribizle kultivara ‘Ometa’ i ‘Titania’; • crvene ribizle sa sljedećim sortimentom: ‘Rovada’, ‘Rotet’ i ‘Rolan’; • bijele ribizle: ‘White Pearl’, ‘Blanka’; • plavi, bijeli i zeleni ogrozd: ‘Hinommački crveni, žuti i zeleni’; • aronije: ‘Viking’ i ‘Nero’; • višerodne jagode: ‘Seascape’; • kamčatke ili sibirske borovnice (novo za jesen 2012.); • goiji – hibrid ribizle i ogrozda (novo za jesen 2012.) i • lingonberij – ili tzv. planinska brusnica (novo za jesen 2012.), te • sibirski ili arguta kivij (novo za jesen 2012.).

Slike 26 i 27. Konstantno uvođenje novih vrsta i sorti jagodastog voća, noviteti u produkciji sadnog materijala od istih predstavlja jednu od aktivnosti Reprocentra koju isti provodi u saradnji sa domaćim i međunarodnim institucijama, ekspertima i projektima, sve u cilju jačanja kapaciteta

U 2012 godini paleta sadnog materijala proširena je i sa nekim neobičnim vrstama voćaka, i to: asimina, plavi grah, pasji trn i šib. Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit je vodeći proizvođač sadnog materijala jedno i dvorodnog tipa

16

maline, sa velikom paletom različitih kultivara, čime se proizvođačima obezbjeđuje mogućnost produženja sezone proizvodnje maline od juna do oktobra. S druge strane, ovo je jedini rasadnik u regiji koji proizvodi sadnice visokožbunaste borovnice, krupnoplodne brusnice, ribizli, ogrozda, aronije, kamčatke, goija, lingonberija i hibrida maline i kupine, i to svjetski aktuelnog sortimenta, kao i neobičnih vrsta voća. Pored velikog broja vrsta i sorti jagodastog voća od kojih Reprocentar proizvodi sadni materijal, u okviru rasadničke produkcije u ponudi se nalaze i različite kategorije sadnog materijala po vrstama. Posebna odlika rasadnika jeste kontejnerski tip sadnog materijala, pri čemu je ovoi jedini reprocentar u regiji koji se bavi produkcijom istog za sve vrste jagodastog voća. Kontejnerske sadnice mogu biti u pojedinačnom ili grupnom pakovanju u zavisnosti od zahtjeva kupca. Pored kontejnerskog tipa, proizvodi se i sadni materijal kategorije zreli izdanak golih žila u više različitih podtipova u zavisnosti od vrste jagodastog voća.

Slika 28. Kontejnerska sadnica

Dva su segmenta produkcije sadnog materijala jagodastog voća u okviru datog rasadnika. Prvi podrazumjeva produkciju sadnica za plantažne zasade, a drugi za amatere-ljubitelje jagodastog voća, odnosno okućnice. Kada je u pitanju sadni materijal namijenjen za zasnivanje plantažnih zasada kategorije zreli izdanak golih žila isti podrazumjeva sadnice upakovane u buntove sa određenim brojem pojedinačnih sadnica, a u slučaju kontejnerskih, grupno pakovanje u stiropolnim paletama i pojedinačne saksije različite zapremine. Sadni materijal za okućnice podrazumjeva dominantno pojedinačne kontejnerske sadnice u adekvatnoj ambalaži, a iste se mogu naći u svim većim tržnim centrima i poljoprivrednim apotekama širom BiH. U saradnji sa domaćim naučno-istraživačkim institucijama, međunarodnim i domaćim ekspertima iz oblasti jagodastog voća, te međunarodnim organizacijama Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit konstantno radi na introdukciji – uvođenju u proizvodnju, novih vrsta i sorti jagodastog voća, kao i jačanju kapaciteta u drugim segmentima rasadničke proizvodnje, a posebno novim tipovima sadnog materijala za određene vrste. Slika 29. Sadni materijal kategorije

zreli izdanak golih žila

GENERALNA GARANCIJA KOMPANIJE: Svi uposlenici Reprocentra jagodastog voća H&H Fruit za svoje kupce nastoje proizvesti najbolje biljke jagodastog voća. Naime, Reprocentar nudi najkompletnije upute za uspjeh i dostavlja svoje biljke do Vas na vrijeme. U malo vjerovatnom slučaju da postoji problem sa Vašom narudžbom, molimo Vas da nas odmah obavjestite. Želimo Slike 30 i 31. Sadni materijal namijenjen da Vi budete 100% prodaji u tržnim centrima zadovoljni.

17 1 7

Opis proizvoda rasadnika ... Sadni materijal koji proizvodi Reprocentar jagodastog voća H&H Friut uglavnom podrazumjeva dominantno dvije kategorije, i to: kontejnerske sadnice, te sadni materijal kategorije zreli izdanak golih žila, a posebno, samo za neke kulture i korjenčiće. Kontejnerske sadnice podrazumjevaju biljke zasađene u saksije različite zapremine ispunjene adekvatnim supstratom u kojem se njihov korijen nesmetano razvija. Uglavnom se pakuju u različite tipove pojedinačnih plastičnih saksija (razlikuju se spram zapremine) i u male stiropolne palete sa većim brojem biljaka, te u polietilenske vrećice. Kontejnerske sadnice, i jagodastih vrsta voćaka, imaju niz prednosti u odnosu na klasične sadnice sa golim korijenom, a iste se ogledaju u sljedećem: • kako u rasadničkoj proizvodnji, tako i u kasnijoj tehnologiji uzgoja, predstavljaju viši stepen tehnološkog nivoa; • kontejnerske sadnice se mogu saditi tokom cijelog perioda vegetacije, a ne samo za vrijeme fenofaze mirovanja, obzirom da takve biljke posjeduju supstrat u kojem se njihov korijen nesmetano razvija, tako da one tokom i nakon sadnje ne prekidaju svoj razvoj, odnosno ne zahtijevaju period aklimatizacije, već normalno isti nastavljaju. Međutim, treba voditi računa o njihovoj osjetljivosti na mraz kao i sušu tokom i nakon sadnje za vrijeme vrelih ljetnih dana; • veći je procenat prijema biljaka, a sama tehnika sadnje umnogome pojednostavljena; • lakše je uočiti određene fiziološke poremećaje, bolesti i štetočine na sadnicama; Slika 32. Kontejnerske sadnice upakovane u polietilenske vrećice; Slika 33. Kontejnerske sadnice u stiropolnim paletama; Slika 34. Kontejenrske sadnice visokožbunaste borovnice

• jednostavnije su za manipulaciju, kao i održavanje do momenta sadnje na mjestu prodaje, te nakon sadnje zahtijevaju manje vode za navodnjavanje. Kontejnerske sadnice mogu biti zelene, odnosno sa listovima obično krajem proljeća i tokom vegetacije, ili pak kao dormantne – u periodu mirovanja, bez listova, krajem jeseni i na početku proljeća. Sadni materijal visoko i polužbunaste borovnice podrazumjeva jedino kontejnerske sadnice, koje se razlikuju spram starosti biljke i zapremine saksije. Tako na primjer u ponudi su: dvogodišnje sadnice u kontejneru zapremine 0,9 l, dvogodišnje sadnice u kontejneru zapremine 2,0 l, i trogodišnje sadnice u saksiji zapremine 3,0 l. Takođe, spram razvijenosti ju se se nadzemnog sistema biljke unutar iste kategorije razlikuju klase, i to: klasa I, klasa II i klasa III. Za krupnoplodnu brusnicu takođe, u proizvodnji je samo kontejnerska sadnica zapremine 0,9 l i starosti biljke jednu godinu. Za ribizle i ogrozde proizvode se zelene i dormantne biljke u saksijama (kontejnerske sadnice), ali i sadni materijal kategorije zreli izdanak golih žila. Slika 35. Kontejnerska sadnica krupnoplodne brusnice (uočiti plodove ove izrazito cijenjene vrste)

18 1 8

Sadnice golih žila podrazumjevaju jednu godinu stare biljke, odnosno zrele izdanke bez lišća koji su se razvijali tokom tekuće godine, a iz rasadnika su izvađeni u jesen ili tokom zime, dakle za vrijeme perioda mirovanja biljke. U slučaju maline, na primjer, svaka biljka dolazi kao jedan izdanak ne mnogo deblji od olovke sa svojim vlastitim korjenovim sistemom, a prosječna visina se razlikuje spram podtipova. Kada su u pitanju sadnice ribizli i ogrozda, kategorije zreli izdanak golih žila ista podrazumjeva dva ili tri izdanka sa golim korijenom. Pojedinačne sadnice tipa zreli izdanak golih žila pakuju se u buntove sa određenim brojem komada, obično 50 za malinu, a npr. 10-15 za ribizle i ogrozde.

Slika 36. Kontejnerska sadnica tajberija

Za jedno i dvorodne maline proizvodi se kontejnerska sadnica u stiropolnim paletama po 60 komada isključivo namijenjena za komercijalne plantaže, te pojedinačne kontejnerske sadnice u saksiji zapremine 0,9 litara namijenjene za voćare hobiste.

Kod zrelih izdanaka golih žila, za oba tipa maline, treba osmotriti male, bijele pupoljke na korijenu od kojih će rasti novi izdanci. Korjenčiće kao sadni materijal uglavnom treba testirati još uvijek za oba tipa maline. Za ostale vrste voćaka takođe. se proizvode kontejnerske sadnice i one dominantno kategorije zreli izdanak golih žila.

Slika 37. Presovana tzv. balirana sadnica kategorije zreli izdanak golih žila

Slike 38 i 39. Sadniice kategorije zreli izdanak golih žila

Proizvodnja sadnica kategorije zreli izdanak golih žila u 2012 godini je osavremenjena, te se iste u određenim količinama sada pakuju i prodaju kao dodatna kategorija tzv. presovane sadnice, odnosno njihov korijen biva obložen adekvatnom smjesom supstrata koja se čvrsto sabija uz isti i na kraju cjelokupan sadržaj umotan u foliju. U slučaju kultivara dvogodišnjeg tipa maline postoje sljedeći podtipovi sadnice kategorije zreli izdanak golih žila: klasični i dugi. Klasični predstavljaju prikraćene zrele izdanke golih žila do visine oko 50-tak cm, isključivo korištene za zasnivanje intenzivnih plantaža jedno i dvorodnog tipa maline, te se isti, u godini sadnje, nakon prijema potpuno uklanja. Dugi podtip podrazumjeva izdanke potpune dužine (bez prikraćivanja ili pak samo odsječene vrhove) koji su rasli prethodne godine. Isti svoju primjenu nalaze uglavnom unutar okućnica ili pak specijalnih prizvodnih sistema za tempirano plodonošenje jednorodnog tipa maline. Njihova karakteristika je što isti plodonose odmah u godini nakon sadnje.

Slike 40, 41 i 42. Kontejnerske sadnice aronije i crne ribizle

19 1 9

Otkup, prerada i skladištenje ... Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit je najveći otkupljivač u regiji svih vrsta jagodastog voća, šumskih plodova i gljiva. U ovom segmentu prednosti Reprocentra su: efikasnost, organizovanost, dolazak na lice mjesta, kao i tačnost u pogledu vremena. Vlastitim vozilima dolazi se na adresu otkupnog mjesta ili pak, u slučaju većih količina direktno na parcelu ili mjesto sakupljanja šumskih plodova. Otkupom je obuhvaćeno šire područje BiH, a posebno: Bugojno, Gornji i Donji Vakuf, Novi Travnik, Busovača, Fojnica, Konjic, Željezno Polje, Foča, Šipovo, Mrkonjić Grad i dr. Takođe, i proizvođači mogu sirovinu lično dostaviti do hladnjače u neposrednoj blizini motela ¨Heko¨ na magistralnom putu BugojnoSplit na izlazu iz grada prema Kupresu. U segmentu otkupa kvalitet ulazne sirovine igra ključnu ulogu. Na vrijeme ubrani plodovi u adekvatnu ambalažu, tačno određene zapremine, te pravilno tretirani protiv određenih bolesti i štetočina, posebno truleži ploda, imaju najveći uticaj na kvalitet otkupljene sirovine. Kako bi svi zainteresovani proizvođači imali adekvatnu sirovinsku bazu za pogone Reprocentra u okviru posebnih poglavlja ove publikacije koji tretiraju pojedinačno kulture jagodastog voća dati su programi zaštite od bolesti i štetočina prilagođene ekološkim prihvatljivim konceptima produkcije obrađenih vrsta. Opis proizvoda iz otkupa, prerade i skladištenja … Kao finalni proizvod iz segmenta otkupa, prerade i skladištenja, Reprocentar nudi zamrznute i suhe finalne proizvode. Pakovanja dominantno podrazumjevaju polietilenske vrećice različite zapremine upakovane u kartonsku ambalažu koja se potom paletira, ili podrazumjeva papirne vreće veće zapremine. Spram porijekla proizvodnje razlikuju se: organski zamrznuti proizvodi koji podrazumjevaju svu sirovinu sakupljenu iz prirodnih populacija (šumski plodovi i gljive), te konvencionalni proizvodi koji vode porijeklo iz intenzivne proizvodnje. Od zamrznutih organskih proizvoda nude se plodovi: • • • • • • • • • •

šumske ili borovnice, divlje brusnice ili lingonberi, šumske jagode, dvilje maline i kupine, divlje jabuke i kruške, crvenog i bijelog gloga, šipurka, drijenka, trnjine, crnog i bijelog duda.

Iz palete konvencionalno uzgajanih kultura nude se zamrznuti plodovi:

Slike 43, 44 ,45, 46, 47 i 48. Detalji iz

• malina, pogona hladnjače • kupine, • jagode, visokožbunaste borovnice, te višnje i šljive. Od zamrznutih organskih gljiva u ponudi je: vrganj i lisičarka.

20

Otkup i prerada gljive ... U 2012. godini Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit proširio je zonu djelovanja i u sektor otkupa i prerade gljive na apsolutno savremenim osnovama. Otvoreni su novi pogoni, uposleni radnici, te nabavljene mašine i oprema za ovakvu vrstu aktivnosti. Ciklus prerade gljive podrazumjeva sljedeće radnje: prijem sirovine na prijemnoj rampi, zatim sortiranje i pranje primljene sirovine, čišćenje u okviru novog pogona, te pakovanje prema finalnom proizvodu. Nakon toga finalni proizvod se skladišti u komorama hladnjače na adekvatnom temperaturnom režimu. Trenutno u okviru Reprocentra radi se samo prerada gljive vrgnja, a finalni proizvod od istog podrazumjeva: cijele gljive, laminat, kocku i mljevenu gljivu. Otkup gljive vrši se širom Bosne i Hercegovine, a sakupljači mogu lično istu predati i u okviru samog Reprocentra tokom 24 sata svakog dana.

Slike 49, 50, 51, 52, 53 i 54. Proces prerade gljiva u okviru Reprocentra: pogon gdje se vrši čišćenje sirovine, pakovanje finalnog proizvoda, laminat kao finalni proizvod, kocka kao finalni proizvod, uskladišteni finalni proizvodi gljive

www.heko.ba Slika 55. Za detaljnije informacije u pogledu otkupa sirovine i finalnih proizvoda posjetite web prezentaciju Reprocentra

21

2.

VRSTE VOĆAKA KOJE PRIPADAJU GRUPI JAGODASTOG VOĆA

Vijekovima, u područjima koje su podrazumjevale i nastaombe, plodovi različitog tipa bobice određenih grmolikih, puzajućih ili uspravno rastućih biljaka, kao i onih koje formiraju lozja činili su sastavni dio redovne ishrane stanovništvu. Međutim, većina takvih biljaka nikada nije dostigla određeni stepen komercijalne važnosti izvan okvira lokalnog ili regionalnog tržišta, dok su druge postale ekonomski važne kulture, odnosno danas prepoznatljive komercijalne vrste jagodastog voća na globalnom nivou. Različitosti u pogledu botaničke pripadnosti, morfoloških i pomoloških osobina, te u konačnici njihova privredna važnost, upućuju na činjenicu veoma kompleksne grupacije određenih vrsta u skupini jagodastog voća, što vrlo često dovodi i do određenih neslaganja. U pogledu pomoloških osobina, odnosno karakteristika ploda (kriterij koji se uobičajeno koristi prilikom klasifikacije voćaka), ova kompleksnost se može predstaviti kao najbolji primjer, i to na sljedeći način: u opštem smislu (odnosno kako to većina podrazumjeva), bobice su sočni, mekani, obično jestivi plodovi, zaobljenog oblika i male veličine, bez obzira na njihovu strukturu, odnosno među odnos ili raspored dijelova u složenom subjektu, ali u botaničkom smislu iste su jasno definisane kao prost, jednostavan plod koji se razvija samo od ovarija cvjetnog tkiva u kojem pokožica ili perikarp ima ujednačenu, mekanu ili mesnatu konzistenciju. Dakle, iako botanički većina vrsta jagodastog voća nema plod tipa bobice, one se nalaze u istog grupi, tako da pomološka klasifikacija nije jedini kriterij korišten prilikom formiranja ove skupine voćaka. Da li je određena vrsta jagodasto voće ili ne, zašto je ona svrstana u tu skupinu, koje su to tradicionalne, a koje nove vrste iz ove grupe, šta su njihove osnovne odlike pojedinačno i zajedno, upravo su pitanja na koja odgovor daje ovo poglavlje. Takođe, u segmentu predstavljanja u obzir su uzete i sve ostale vrste, koje nisu jagodasto voće, ali Reprocentar H&H Fruit proizvodi sadni materijal istih. Vrste voćaka čiji se plodovi uobičajeno nazivaju jagodasto voće, i koje su masovnije zastupljene u komercijalnoj proizvodnji širom svijeta, odnosno već imaju ogromnu ekonomsku važnost, obuhvataju sljedeće kulture: • • • •

jagode, maline i kupine sa njihovim hibridima, ribizle i ogrozde sa novim vrstama koje su nastale ukrštanjem istih, te borovnice i brusnice.

Ove vrste su dobrim dijelom poznate široj javnosti, naravno neke više, druge manje, a zastupljenost istih u komercijalnoj proizvodnji razlikuje se od područja do područja. Međutim, generalno se može reći da se radi o standardnim vrstama jagodastog voća koje su na globalnom nivou prepoznatljive, s tim da njihovi podtipovi i podvrste mogu biti potpuna nepoznanica u određenim regijama proizvodnje (na primjer u područjima gdje dominira proizvodnja industrijskih sorti maline – dvogodišnji tip, proizvođači nisu upoznati sa istim čiji su plodovi namijenjeni svježoj potrošnji – jednogodišnji tip; crna ribizla je standardna kultura jagodastog voća u Poljskoj, dok se u BiH ista masovnije ne gaji). Međutim, posljednjih godina, pored navedenih, na tržištu se pojavljuju plodovi i sadni materijal tzv. ¨novih¨ vrsta jagodastog voća, koje se u komercijalnoj produkciji uglavnom pojavljuju regionalno, odnosno u neposrednoj blizini gdje egzistiraju u prirodnim populacijama, ali trenutno internacionalno nemaju veliku ekonomsku važnost, za koju imaju veliki potencijal u budućnosti. Za ove vrste u reklamnim materijalima različitih rasadnika veoma često se koristi naziv ¨neobične, rijetke ili izuzetne vrste jagodastog voća¨, a među istim najčešće su: aronija, goji, sibirski kivi, lingonberi, honejberi tzv. ¨kamčatka¨ ili ¨sibirska borovnica¨, asimina i pasji trn. Izraz ¨neobične¨ za neke od navedenih vrsta često zamjenjuje pojam ‘egzotične’, ali adekvatnije bi bilo sve obuhvatiti terminom ¨nove¨, s obzirom da su one tek po prvi put na našim prostorima, i do danas nisu bile zastupljene kako u prirodnim populacijama, tako i u komercijalnoj proizvodnji. U katalozima rasadnika u grupu novih vrsta voća ubrajaju se još dvije kulture čiji plodovi botanički ne pripadaju nekom tipu bobice, a to su: plavi grah (botanički plod mahuna) i šib (botanički plod jabuka). Međutim, u cilju jednostavnijeg predstavljanja, a s obzirom da Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit proizvodi sadni materijal istih, autori ove publikacije navedene vrste svrstali su u okvir ovog poglavlja. Veliki doprinos ka masovnijem širenju novih vrsta jagodastog voća može se pripisati ljekovitim svojstvima njihovih plodova, te sklonost biljaka prema veoma malom broju bolesti i štetočina, što ih čini pogodnim za ekonomski prihvatljivije i ekološke koncepte produkcije voća (organska i integralna proizvodnja voća).

22

Veoma često, u svakodnevnoj komunikaciji, za navedene vrste voćaka koristi se naziv bobičasto voće. Stručno, plod većine navedenih vrsta nije bobica, u pravom smislu riječi, s obzirom da se u botaničkoj terminologiji boba/bobica definiše kao plod koji je višesjemeni i nastao od jednog ovarija (plodnik). Tako na primjer, unutar prethodno navedenih vrsta, samo borovnice imaju plod koji prema botaničkoj klasifikaciji pripada pravoj bobici. S druge strane, plod kod većine vrsta jagodastog voća pripada nekom tipu bobe, lažna bobica (jagoda), zbirna koštunica (malina), dok veoma mali broj ipak ima pravu bobicu. Prema tome, u cilju jednostavnijeg predstavljanja sve takve vrste se tretiraju samo kao jagodasto, a ne kao jagodasto i bobičasto voće. Slika 56. Plodovi različitih vrsta jagodastog voća za koje većina konzumenata kaže da imaju plod bobicu

Takođe, za grupu jagodastog voća mnogi stručnjaci koriste naziv i sitno voće, prema prevodu sa engleskog naziva ¨small fruit¨ za ovu grupu, što može biti zbunjujuće, s obzirom da se u ovom slučaju riječ 'small–malo' ne odnosi na veličinu ploda, već na ukupan habitus biljke koja nosi te plodove. Tako se, na primjer, za trešnju ne kaže da spada u sitno voće, čak iako su njeni pojedinačni plodovi sitni, zato što se oni formiraju na stablu koje je s obzirom na habitus veliko. Za potpunije objašnjenje može se navesti još i primjer prema italijanskoj literaturi. Za jagodasto voće italijani koriste naziv ¨piccolo fruti¨ što u prevodu znači sitno, malo, voće. Međutim, u okviru istog oni svrstavaju i lubenicu, čiji plod u pravom smislu jeste boba, ali Slika 57. Plod jagode u velika, dok je ukupni habitus njene biljke mali, odnosno botaničkom smislu bobica niskog rasta. Savremene metode uzgoja i moderni kultivari danas čine uobičajene klasične razlike između krošnjastih voćaka i jagodastog voća sve manje očiglednim. Razmnožavanje biljaka putem kulture tkiva učinilo je mogućim, u određenim okolnostima, da standardno kalemljene krošnjaste voćke budu uzgajane na vlastitom korijenu. Primjena patuljastih podloga i spur tipova stabala omogućila je sadnju krošnjastih voćaka uz manja rastojanja (tzv. gusta sadnja), odnosno formiranje špalirskih voćnjaka, smanjujući ukupnu veličinu biljke i povećavajući broj stabala posađenih po jedinici površine do tačke gdje su one usporedive sa jagodastim voćem u veličini i izgledu. Danas, bujni kultivari jagodastog voća koji imaju grmoliku formu više su i robusnije biljke nego patuljaste jabuke kalemljene na slabo bujnim podlogama kao što je M9. S druge strane, hibirizacija i selekcija unutar vrsta jagodastog voća proizvela je jagode krupne kao šljive, a plodove borovnice i ogrozda krupnije od onih kod trešanja i višanja. Takođe, postoje grmolike biljke jagodastog voća koje imaju jaku tendenciju ka formiranju jedne dominantne stabljike, odnosno teže formi stabla. Većina novih kultivara jagodastog voća ima meso ploda iste čvrstoće i konzistencije kao što je karakteristično za plodove koštičavog voća, te prema tome stari britanski naziv za jagodasto voće 'soft fruit' danas je sve manje adekvatan. Kratak vijek trajanja nakon berbe kod velikog broja vrsta jagodastog voća danas je produžen prvenstveno zahvaljujući oplemenjivačkim programima koji iz dana u dan stvaraju bolje kultivare, ali i sa adekvatnim tehnikama i opremom neposredne pothlade nakon berbe, koja je sada većini proizvođača pristupačna. Prema tome, kategorizacija određenih vrsta u grupu jagodastog voća je više praktična, odnosno proizvoljna klasifikacija, nego što je naučno utemeljena, te čini korisno grupisanje u cilju pojednostavljenog predstavljanja tehnologije uzgoja velikog broja voćaka koje imaju mnoge zajedničke osobine. Jagodasto voće može se konzumirati kao svjež proizvod, ali se takođe isto uspješno prerađuje u sokove, džemove i dr., te i zamrzava. Plodovi vrsta iz ove grupe nude izvanrednu kolekciju okusa i boja, bogati su mineralima i vitaminima, te vlaknima, dok u isto vrijeme imaju nizak sadržaj masti. Posljednja istraživanja pokazala su da mnoge vrste iz ove grupe voća imaju visoke nivoe antioksidanata, odnosno anti-tumornih komponenti u svojim plodovima (posebno tamnije obojeni plodovi). Proizvodnja jagodastog voća je atraktivna, kako za uzgajivače voćaka tzv. hobiste, tako i za komercijalne proizvođače. Ista zahtjeva relativno malo prostora za postizanje ekonomskih prinosa, te većina vrsta plodonosi unutar dvije do tri godine nakon sadnje. Veliki broj vrsta jagodastog voća može se, veoma uspješno, uzgajati unutar različitih tipova zaštićenih prostora za izvansezonsku proizvodnju plodova. Međutim, opreznost kod

23

uzgoja jagodastog voća ogleda se i u činjenici da plodovi većine vrsta iz ove grupe imaju kratak rok trajanja nakon berbe, te se sa istim mora adekvatno postupati (pothlada ili zamrzavanje).

Slike 58, 59 i 60. Plodovi većina vrsta jagodastog voća prvenstveno su namijenjeni potrošnji u svježem stanju

U okviru svake podgrupe jagodastog voća može se napraviti detaljnija podjela spram određenih osobina date vrste koje se uzimaju kao kriterij za klasifikaciju. Tako se, na primjer, u podgrupi jagode, spram vremena inicijacije cvjetnih pupoljaka i perioda plodonošenja nalaze tri tipa biljaka ove vrste, i to: jednorodne, dvorodne, i dan-neutralne. Jednorodni tip biljaka jagode (standardna, kultivisana, uobičajena jagoda) plodonosi samo jednom tokom godine, u periodu maj-juni u zavisnosti od područja uzgoja. Dvorodni tip biljaka jagode plodonosi dva puta tokom godine – prvi put od juna pa sve do početka jula i drugi put u jesen. Dan neutralni tip biljaka jagode proizvodi plodove gotovo kontinuirano kroz cijelu sezonu vegetacije, osim za vrijeme ekstremno visokih temperatura, s obzirom da se tada kod istih ne formiraju cvjetovi. Svi navedeni tipovi biljaka jagode su samooplodni, tako da je dovoljan samo jedan kultivar za uspješnu produkciju plodova – monosortni zasad. Plodovi savremenih kultivara dvorodnih i dan neutralnih tipova jagode nisu više, kako se uobičajeno smatralo, sitniji u odnosu na iste kod jednorodnih. Posebna prednost u uzgoju ovih tipova jagode zajedno sa jednorodnim je ta da se može omogućiti berba za veći dio sezone vegetacije. Sorte koje pripadaju dan neutralnom tipu jagode su bolji izbor za produkciju svježih plodova tokom cijele sezone, kako one imaju duži period plodonošenja i bolji kvalitet plodova. Još jedna bitna karakteristika između navedenih tipova biljaka jagode jeste da grupa jednorodnih proizvodi mnogo stolona (organi koji služe za vegetativno razmnožavanje jagode), što znači lakši način razmnožavanja za dobijanje više novih biljaka, dok višerodne daleko manji broj. Nažalost, rasadničari često poistovjećuju dvorodne i dan neutralne jagode nazivajući oba tipa jednim imenom ¨stalnorađajuće¨. Dominantno u komercijalnoj proizvodnji, kako za sezonsku, tako i za izvansezonsku produkciju, u našoj zemlji susreću se jednorodne sorte jagode (‘Antea’, ‘Arosa’, ‘Elsanta’, ‘Joly’, ‘Clery’ i dr.), mada posljednjih godina značajno mjesto u okviru iste pripada i kultivarima iz podgrupe dan neutralnih, u svakodnevnoj komunikaciji poznate kao mjesečarke, (‘Seascape’, ‘Diamante’, ‘Evie’, ‘Flamenco’, ‘Elsinore’, ‘Malling Pearl’ i dr.).

Slika 61. Plodovi dan neutralnog tipa jagode tzv. mjesečarke mogu se brati tokom cijele sezone vegetacije

Posljednjih godina na području Bosne i Hercegovine u proizvodnji se pojavila nova vrsta jagode, odnosno tzv. divlja jagoda koja do sada nije bila uobičajena za komercijalnu produkciju. Kao glavne prednosti iste navodi se ogromna sličnost sa šumskom jagodom, te kako nije potrebno izdvojiti mnogo vremena u pogledu obnavljanja plantaže, formiranja gredica prilikom sadnje ili za uklanjanje stolona u produkciji. Ako se sve to želi elminisati u proizvodnji, kao i imati plod sličan onom kod šumske, onda u razmatranje treba uzeti uzgoj ove vrste, poznate i kao alpska jagoda. Alpska jagoda se mnogo favorizuje u Francuskoj, gdje se za istu koristi naziv 'fraises de bois', što u prevodu znači divlje jagode, i ona predstavlja različitu vrstu (Fragaria vesca) od tipične jednorodne jagode, te se ne može smatrati tipom iste. Plod alpske jagode (jagoda ili lažna bobica) je sitan, poput onog kod divlje, sa prekrasnim okusom, a biljke mogu ostati u proizvodnji nekoliko godina bez potrebe obnavljanja i ponovne sadnje.

24

Za razliku od standardne, biljke kod ove vrste jagode ostaju u grupama, i ne šire se pomoću stolona (tokom vijeka eksploatacije ostaju samo one koje se posade, bez formiranja novih), te najbolje rastu u klimatskim zonama s najmanje šest sati sunčeve svjetlosti. Bijeli, mirisni cvjetovi cvjetaju tokom sezone vegetacije, proizvodeći plodove, koji su u fazi pune zrelosti veoma mekani i podložni brzom kaliranju nakon berbe. Prema tome, plodovi šumske jagode nisu pogodni za skladištenje, te ih treba konzumirati neposredno nakon berbe, što predstavlja veliko ograničenje u komercijalnoj produkciji iste. Komercijalni kultivari standardne jagode prilikom razmnožavanja putem sjemena ne daju nove biljke identične majčinskim, te se oni moraju Slika 62. Plodovi alpske ili umnožavati nekim od načina vegetativnog razmnožavanja (pomoću tzv. divlje jagode stolona ili dijeljenjem bokora). Alpske jagode, međutim, uglavnom se uzgajaju iz sjemena ili pak dijeljenjem bokora, te se sjeme ili sadnice ove vrste veoma često mogu pronaći u katalozima rasadnika (ukoliko se kupi sjeme treba voditi računa da ono klija sporo, te pojava klice često zahtjeva tri do šest sedmica). Danas su razvijeni i kultivari alpske jagode, a među istim poznatiji su 'Alexandria', 'Mignonette' i 'Sweetheart'. Bijele ili ananas jagode. Pored navedenih tipova i vrsta jagode danas su na tržištu prisutne i pomalo neobične jagode sa potpuno bijelim plodovima koji imaju crvene sjemenke na svojoj površini, odnosno izgledaju kao albino verzija tipične, standardne, jagode. Britanski trgovački lanci su ih prozvali 'pineberries', što je engleska riječ nastala spajanjem dvije i to 'pineapple', što znači ananas i 'strawberry' što znači jagoda, dakle u prijevodu ananas jagoda, dok istu neki označavaju kao anagoda. Dakle, pod nazivom ananas jagoda podrazumjeva se relativno nova vrsta ili sorta koja plodonosi blijedo ružičaste ili blijedo narandžaste do čisto bijele boje plodove koji su ukrašeni crvenim sjemenkama, te se još nazivaju i bijele jagode. Plodovi ove vrste imaju oblik kao oni kod obične jagode, s tim što su malo sitniji, uglavnom bijeli, i imaju okus i miris koji podsjećaju na ananas, te zbog toga i navedeni naziv. Poput moderne ili standardne jagode, bijela jagoda je hibrid dvije vrste: divlje južno američke jagode (Fragaria chiloensis), koja raste u nekim dijelovima Čilea, i sjeverno američke jagode, (Fragaria virginiana). Dakle, bijeli plod jagode je rezultat ukrštanja, a ne genetskog inžinjeringa (in vitro), kako to neki danas tvrde. Postoji zapravo više različitih tipova bijele jagode, ali ovdje se isključivo misli na kultivisanu, a ne divlju vrstu. Zapravo, specifični varijetet jagode čija genetika doprinosi markantnom izgledu bio je spašen od strane skupine nizozemskih farmera. Oni su otkrili izvorni materijal ove vrste u Francuskoj, a nisu istu pronašli i spasili od izumiranja u divljinama Čilea, kao što su neki autori tvrdili. Nakon šest godina selekcije i kultivacije biljaka, vigor biljke i kvalitet Slika 63. Plodovi ananas jagode ploda je poboljšan, te je donesena odluka da se ova vrsta jagode počne komercijalno uzgajati. Plod proizveden od strane biljaka ananas jagode je veoma aromatičan i ima okus za koji većina konzumenata kaže da podsjeća na ananas dok zadržava teksturu i doživljaj tipične jagode. Bijela ili ananas jagoda je više od noviteta u sadašnjosti. Ova vrsta jagode i njeni kultivari proizvode se na veoma maloj površini, i to uglavnom u Evropi i Belizi (mala srednjoamerička država na obali Karipskog mora) i nisu toliko profitabilne kao tipična jagoda, prvenstveno zbog male veličine plodova (krupni plodovi su manji od 2,5 cm u dijametru), kao i niskog prinosa po biljci. Danas su bijeli plodovi jagode realnost, a divlje vrste iste su porijeklom iz Južne Amerike, dok je primarni komercijalni kultivar u vlasništvu oplemenjivača jagode Hans de Jongh i plodovi istog se prodaju širom Holandije. Proizvodnja ananas jagode se organizuje uglavnom u velikim, komercijalnim staklenicima u Holandiji. Plodovi ananas jagode u početnim fazama razvoja su zeleni, ali kako počinju sazrijevati oni poprimaju bijelu boju. Ukoliko se gaje na mjestu izloženom direktnoj sunčevoj svjetlosti, oni će poprimiti umjesto bijele ružičastu boju, te se zbog toga proizvodnja za sada uglavnom organizuje u staklenicima. Iako se za plodove ove vrste jagode u velikim trgovačkim marketima koristi naziv pineberries, njemačka riječ koja označava ananas jagodu ‘ananaserdbeere’ se takođe,

25

povremeno može susresti kao oznaka za iste. Istraživanja koja tretiraju ananas jagodu bila su beskonačno mala u poređenju sa istim koja su se odnosila na standardnu jagodu. Prema tome, dok postoje stotine jedinstvenih i produktivnih kultivara tipične jagode, sorte ananas jagode danas su dostupne u veoma malom broju, a poznatije su: ‘White Pine’, ‘White Carolina’ i ‘White D’. Ananas jagoda je veoma jednostavna za uzgoj, i biljke iste mogu uspjevati u širokom rasponu zemljišta, od lakog pjeskovitog do teškog glinovitog, i to u sezoni koja se proteže od marta do septembra. Zemljišta zasićena vodom treba izbjegavati kako na istim prilikom uzgoja može doći do pojave bolesti koja izaziva trulež plodova i biljaka ananas jagode. Idealna zemljišta su ona dobro drenirana i bogata u sadržaju organske materije. Biljke ananas jagode mogu ostati u proizvodnji i do šest godina, međutim u intenzivnoj produkciji iste se obično zadržavaju dvije do tri godine nakon čega moraju biti posađene na novu parcelu. Kada je u pitanju tehnologija uzgoja ananas jagode ista je slična onoj standardnoj kod jednorodne. Međutim, kako bi se spriječila pojava promjene bijele boje ploda u nijanse plave ili purpurne ista se preporučuje uzgajati unutar staklenika što je i uobičajena praksa u Holandiji, ili pak nekih drugih sistema uzgoja koji istu štite od direktne svjetlosti. Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit u paleti sadnog materijala za jesen 2012. imat će kao novitet i ananas jagodu. Slika 64. Plodovi jagode U ponudi Reprocentra jagodastog voća H&H Fruit, u farmberi ovoj godini, naći će se još jedna nova vrsta jagode čiji plodovi imaju prekrasan okus maline (tzv. jagoda okusa maline). Ovo je varijetet jagode (Fragaria x ananassa) čije biljke cvjetaju u maju i junu, nakon čega se formiraju veoma privlačni plodovi, izrazito slatkog okusa koji počinju prispjevati u periodu od kraja juna do kraja jula. Jedna posebno interesantna karakteristika je i činjenica da se sjemenke na plodu kod ove jagode nalaze u vrlo dubokim jamicama, za razliku od onih kod standardne jagode, po čemu je ista dobila uobičajen naziv na tržištu 'framberry', izveden iz holandskih i francuskih riječi za malinu (framboos/framboise) i engleske za jagodu. Plodovi ove jagode su veoma estetski dekorativni, crvenkasto ljubičaste boje, te su pogodni za širok spektar upotrebe, odnosno mogu se konzumirati kao svježi, ili u kombinaciji sa sladoledom, u voćnim salatama ili kolačima. Iako okus ploda predstavlja kombinaciju maline i jagode, biljke framberija u pogledu rasta i razvoja su iste kao i kod standardne jagode, te mogu uspjevati na različitim tipovima zemljišta. Ipak, najveći prinosi jagode čiji plodovi imaju okus maline ostvaruju se na adekvatno dreniranim i plodnim zemljištima, kao i lokacijama sa punom osunčanošću kako bi se postigla tipična slatkoća plodova. Biljke framberija mogu se posaditi direktno u zemljište, odnosno plantažu ili pak uzgajati u različitim tipovima kontejnera (saksija), kao i u vrećama ispunjenim supstratom. Ukoliko se ista planira proizvoditi u plantažnom zasadu sadnja se obavlja na uzdignute gredice zemljišta prekrivene folijom, identične onim kod jednorodnog tipa jagode. Kao i kod ostalih vrsta i tipova jagode, biljke framberija na jednom mjestu mogu ostati samo par godina, a onda je potrebno nove posaditi na drugo mjesto. Plodovi framberija mogu se brati od juna pa sve do prvog mraza. Nekoliko sedmica nakon posljednje berbe, lisna masa postaje odumrla, te je neophodno provesti uklanjanje iste, odnosno potrebno je provesti agrotehničku operaciju uklanjanja ili tzv. 'šišanja' starog lišća, identičnu onoj kod jednorodne jagode nakon berbe.

Slika 65. Plodovi ananas jagode i framberija uskoro i na našem tržištu

26 2 6

U okviru podgrupe maline i kupine susreće se najsloženija podjela, a kao primjer može se izdvojiti ista kod maline spram dva kriterija, i to na osnovu perioda plodonošenja i boje ploda. U odnosu na period plodonošenja i frekvenciju pojave istog, maline se dijele na dva osnovna tipa. Prvi je ljetni tip, odnosno kultivari dvogodišnjeg tipa maline, koji plodonose jednom tokom godine, uglavnom sredinom ljeta ('Meeker', 'Willamette', 'Tulameen', 'Glen Ample', ‘Octavia’, ‘Cascade Delight’ i dr.), i jesenji tip, sorte jednogodišnjeg ili dvorodnog tipa maline, koje ostvaruju manji prinos u navedenom periodu, a veći krajem ljeta i u jesen, odnosno sve do jakih mrazeva na kraju sezone ('Polka', 'Polana', 'Autumn Bliss', 'Heritage', ‘Joan J’, ‘Caroline’, ‘Josephine’, ‘Himbo Top’ i dr.). Slika 66. Plodovi kultivara maline crvene boje

ploda - nijanse od svijetle do tamne

Razlika između ova dva tipa maline ogleda se u ciklusu plodonošenja biljaka. Maline imaju višegodišnji korijen (živi više od dvije godine) i krunu (korijenov vrat – mjesto na prelazu korijena u nadzemni sistem), te nadzemni sistem (izdanci) koji Slika 67. Plodovi kultivara maline žute ili zlatne boje ploda živi samo dvije godine. U prvoj godini rasta, novi izdanci, koji su naravno jednogodišnji, kod sorti maline koje pripadaju ljetnom tipu, obezbjeđuju samo vegetativni rast (ne proizvode plodove). Jesenji tip maline nosi plodove na vrhu ovih jednogodišnjih izdanaka za većinu sorti poslije prvog avgusta. Takođe, kod ovog tipa, razvoj plodova se nastavlja i u srednjoj zoni duž izdanka, a time i formiranih redova, ali i prema osnovi prirasta sve do prvog jakog mraza. Drugog ljeta, izdanci koji su se pojavili prethodne godine, kod ljetnog tipa maline će proizvesti plodove tokom ljeta u periodu oko mjesec dana, te potom odumiru. Kod jesenjeg tipa maline, izdanak koji se pojavio i plodonosio prethodne jeseni će plodonositi druge godine na svom ostatku, dakle prema osnovi, te potom u ljeto odumrijeti. Kako se jednogodišnji izdanci pojavljuju svake godine i rastu konkurentno sa dvogodišnjim, Slika 68. Plodovi kultivara maline ‘Royalty’ proizvodnja plodova se nastavlja iz godine u godinu za oba tipa purpurne boje ploda maline spram kriterija plodonošenja. Jedina razlika je u tome da bilo koji izdanak ljetnog tipa maline ima samo jedan rod, dok kultivari jesenjeg tipa mogu imati dva roda na istom u dvije različite sezone. Prema drugom kriteriju, boji ploda, maline se dijele na: crvene, crne, purpurne i žute. Crvene i crne maline su odvojene, zasebne vrste, dok su purpurne maline hibridi između ova dva genotipa. Većina malina žute boje ploda su prirodne kolor varijante crvenih, te su one identične njima na svaki drugi način. Sorte koje pripadaju ljetnom tipu maline dominantno imaju crveno obojene plodove sa različitim nijansama (svijetlo do tamno crvene), ali istim pripadaju i crne, te purpurne maline. S druge strane, jesenje maline takođe, imaju dominantno crveno obojene plodove pretežno svjetlijih nijansi, ali obuhvataju i one koje imaju žuto obojenu pokožicu ploda. Posljednjih godina razvijen je i kultivar dvogodišnjeg tipa maline ‘Valentina’ koji ima svijeltiju Slika 69. Plodovi kultivara maline crne boje ploda boju ploda, odnosno žuto-narandžastu. Glavna razlika između maline i kupine je u načinu odvajanja ploda od peteljke u vrijeme berbe. Kod maline se plod prilikom berbe odvaja od srži, poznatoj kao plodište, istu ostavljajući na biljci kad se ubere. Razultat su plodovi maline slični naprstku, sa šupljinom u centru (jedan od razloga zašto malina ubrzo nakon berbe kalira). Kupina se, s druge strane, odvoja od baze plodišta tako da ubrani plodovi uključuju i srž kao svoj sastavni dio. Isti je

27 27

slučaj i sa hibridima maline i kupine. Dakle, sada je jasno moguće razlikovati crnu malinu od kupine.

Slike 70, 71, 72, 73, 74 i 75. Razlika između maline i kupine u pogledu odvajanja ploda od centralne lože

Kupine se prema plodonošenju, kao i maline, dijele na jednogodišnje i dvogodišnje, ali se iste mogu podijeliti i na osnovu još nekoliko kriterija (detaljnija podjela navedena u poglavlju ¨Maline i kupine¨). Dvogodišnje sorte kupine (‘Jumbo’, ‘Loch Ness’, ‘Navaho’, ‘Triple Crown’ i dr.) su uglavnom zastupljene u komercijalnoj proizvodnji, dok su jednogodišnji genotipovi (‘Prime Jan’ i ‘Prime Jim’) nastali selekcijskim programima posljednjih godina, i trenutno prolaze inicijalnu fazu uvođenja u masovniju proizvodnju, prvenstveno u pogledu kasne sezone sazrijevanja njihovih plodova. Sorte dvogodišnjeg tipa kupine tokom prve Slika 76. Ubrani plodovi kupine godine emituju vegetativni rast, a naredne plodonose, dok jednogodišnje odmah tokom prve godine donose rod. Jednogodišnje i dvogodišnje maline, kao i kupine, se umnogome razlikuju u samoj tehnologiji uzgoja, gdje se posebno treba voditi računa o načinu rezidbe i izvedbi naslona. Tajberi (Tayberry) predstavlja hibrid crvene maline i kupine, odnosno nastao je ukrštanjem ove dvije vrste (Rubus fruticosus x Rubus idaeus), tako da on u određenim krakteristikama ploda ima dosta sličnosti sa malinom, a u pogledu osobina habitusa biljke sa kupinom. Ovaj hibrid jagodastog voća proizveden je u Velikoj Britaniji, odnosno Škotskoj, u okviru oplemenjivačkog programa naučno istraživačkog centra za voće SCRI (Scottish Crop Research Institute) 1962. godine, kao poboljšana varijanta dotadašnje kombinacije maline i kupine poznate kao loganberi (Loganberry), a u produkciju je introdukovan 1979. godine. Tajberi je dobio naziv po rijeci ¨Tay¨ koja se nalazi u neposrednoj blizini navedenog centra. Tajberi zbog niza svojih osobina još uvijek nije zaživio u komercijalnoj produkciji jagodastog voća, te se uglavnom uzgaja na manjim površinama i unutar okućnica. Plodovi tajberija su izduženog oblika (čak i do 5 cm), čija se boja pokožice mijenja sa sazrijevanjem od crvene do purpurne, sa manje ili više izraženim sjajem, a njihova prosječna težina iznosi 5,0 g. Izgledom ploda tajberi je sličan sortama kupine (u katalozima nekih rasadnika često uvršten u grupu sorti kupine), ali bojom i okusom kultivarima maline. Kao i kod kupine, nakon berbe ploda centralna srž se odvaja od biljke i ostaje unutar istog. Plodovi tajberija sazrijevaju veoma rano, što u našim klimatskim uslovima predstavlja juli mjesec, odnosno berba je identična sezoni sazrijevanja klasičnih kultivara dvogodišnjeg tipa maline kao što je ‘Willamette’. Tajberi ima veoma mekane plodove, posebno u fazi pune zrelosti, što umanjuje njegovu komercijalnu vrijednost, te se isti najbolje može koristiti za spravljanje različitih tipova prerađevina, kojim daje jedinstven okus. U pogledu morfoloških osobina biljka tajberija je dosta slična onoj kod kupine. Izdanci posjeduju sitne, gusto raspoređene trnove, poput onih kod maline, duž izdanaka čija boja varira od purpurne do ljubičaste, i koji imaju puzajući rast. Tajberi plodonosi na dvije godine starim izdancima na kojima se formiraju kratki plodonosni mladari. Ovaj hibrid jagodastog voća ostvaruje visoke prinose po jedinici površine, i veoma je popularan u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi za preradu u specijalne džemove. Nedostaci za masovnije komercijalno erija tajb i v širenje tajberija su prvenstveno niska otpornost na mrazeve, lodo 7. P 7 a trnovitost izdanka, te izražena mekoća pokožice ploda. Slik Tajberi je danas veoma popularan unutar vrtova i okućnica

28

s obzirom da privlači posebnu pažnju kombinacijom osobina maline i kupine u okviru jedne biljke i ploda. Kada je u pitanju sistem uzgoja, za tajberi, isti je identičan onom kod puzajućih sorti kupine. Ribizle se u odnosu na boju ploda dijele na: crvene ('Rovada', 'Rolan', 'Detvan', 'Jonkeers Van Tets' i dr.), crne ('Ben Lemond', 'Ben Sarek', 'Ometa', ‘Ebony’ i dr.) i bijele ('Blanka', 'White Imperial' i dr.), iako posljednjih godina postoje i određeni genotipovi koji imaju purpurno ili pink obojenu pokožicu ploda (‘Pink Champagne’). Različita je i namjena upotrebe njihovih plodova, čija se veličina kreće poput one kod zrna graška ili manje borovnice, a sazrijevaju sredinom do kraja ljeta. Uglavnom se radi o različitim vrstama, a ne tipovima istih, te se tehnologija uzgoja i namjena plodova umnogome razlikuju. Tako se crvene i bijele ribizle dominantno proizvode za potrošnju u svježem stanju, dok se crne koriste u industriji, pretežno kao bojadiseri za različite tipove prerađevina. U zavisnosti od kultivara plodovi ribizli mogu biti slatkog ili kiselog okusa. Generalno plodovi purpurne ili pink ribizle smatraju se najslađim. Plodovi crne ribizle imaju mosušni (izražena oporo slatka aroma) okus i miris, zbog čega se oni više koristi za preradu nego konzumaciju u svježem stanju. Sok od crne ribizle je posebno popularan u Evropi, prvenstveno zbog toga što njeni plodovi imaju i do pet puta veću količinu vitamina C u odnosu na citruse. Pored boje i namjene plodova, ribizle se još razlikuju i po sistemu uzgoja, te se crvena ribizla gaji u sistemu vitkog jedno, dvo ili troosovinskog vretena, kao i kordona, a crna dominantno u grmovima. U okviru tehnologije uzgoja posebno je značajna razlika između prirasta na kojima različite vrste ribizle plodonose, te se spram toga i provodi adekvatna pomotehnika i rezidba.

Slike 78, 79 i 80. Plodovi različitih vrsta ribizle: crvene, crne, purpurne i bijele

Ogrozdi spadaju u rod Ribes, zajedno sa ribizlama, i predstavljaju autohtone vrste na sjevernoj hemisferi u područjima Evrope, Azije i Sjeverne Amerike. Oni su stoljećima poznata kultura jagodastog voća čija je produkcija u određenim regijama imala ogromne padove zbog bolesti pod nazivom ‘hrđa bijelog bora’ čiji je alternativni domaćin upravo ova vrsta. Međutim, metodom selekcije danas su stvorene sorte ogrozda otporne na navedenu bolest, te se ova vrsta sve više širi u komercijalnoj proizvodnji. Kultivari ogrozda dijele se, generalno, na one prvenstveno namijenjene preradi, i druge za stonu potrošnju (konzumacija u svježem stanju). Sorte ogrozda namijenjene za preradu imaju plodove kiselog okusa, i nisu omiljeni za konzumiranje u svježem stanju, te prilikom prerade istim je potrebno dodati određenu količinu šećera za pripremu izvanrednih džemova, želea i pita. Kultivari namijenjeni za stonu potrošnju imaju dovoljno slatke plodove da se isti odmah po berbi mogu konzumirati. Prema porijeklu ogrozdi se dijele na dvije vrste: američki Ribes hirtellum (‘Captivator’, ‘Pixwell’ i dr.) koji je autohtona vrsta na sjeveroistoku USA i južne Kanade, i evropski Ribes grossularia i R. Uva-crispa (‘Hinomački crveni i žuti’, ‘Invicta’ i dr.) što je autohtona vrsta na Kavkazu i Sjevernoj Africi, između kojih postoje ogromne razlike. Kultivari evropskog ogrozda su obično čista vrsta, i oni su više uobičajeni s obzirom da nose krupnije bobice (do 5 cm može biti poprečni presjek ploda), za koje se smatra da su boljeg okusa. Američki kultivari u sebi, gotovo svi, sadrže gene evropskog ogrozda, i imaju sklonost da budu više rezistentni na bolesti, a takođe se isti smatraju produktivnijim. Spram boje pokožice ploda ogrozdi se mogu podijeliti na plave ili crvene, bijele ili zelene i žute. Engleski termin za ogrozd je ‘gooseberry’, koji u prvoj varijanti porijekla može biti izveden od njemačke riječi ‘jansbeere’ što znači ‘ivanova ili jovanova bobica’, s obzirom da njegovi plodovi sazrijevaju tokom blagdana Svetog Ivana. Takođe, neki smatraju da navedeni naziv dolazi od francuske riječi za ribizlu ‘groseille’, ili je pak isti nastao zato što se bobice ogrozda uobičajeno jedu u umaku zajedno sa pečenom guskom (eng. ‘goose’ u prijevodu guska). U našem govornom području za ogrozd se koristi nekoliko naziva, i to trnoboba, trnovito grožđe (zbog posjedovanja čvrstih bodlji na prirastima), njemačko grožđe ili šmanjak. Biljku ogrozda čini grm 1-2 m visine, i isto toliko širine, sa uspravnim ili poluuspravnim tankim prirastima u zavisnosti od kultivara. Izdanci ogrozda tipično imaju izražene, oštre trnove na nodusima prirasta (u pazuhu svakog lista), čija se dužina kreće od oko 1-2,5 cm, u zavisnosti od kultivara, i više podsjećaju na bodlje.

29

Kultivari američkog ogrozda skloni su da imaju više trnova u odnosu na evropske. Takođe, postoje određeni kultivari ogrozda koji na svojim prirastima nose veoma malo trnova, a samo mali broj je istih koji su bez njih. I pored toga što trnovi na izdancima za proizvođače predstavljaju dodatnu smetnju prilikom obavljanja agroi pomotehničkih operacija, posebno rezidbe i berbe, oni ne bi smjeli biti razlog odustajanja od proizvodnje ove izvanredne vrste jagodastog voća. Biljke ogrozda koje su umjerenog do snažnog rasta unutar pogodnih uslova za uzgoj mogu živjeti i biti produktivne 15-30 godina. Ogrozd je listopadna biljka sa malim, duž prirasta naizmjenično postavljenim listovima, koji na sebi imaju 3-5 ureza i zaobljene vrhove, te fino do grubo nazubljene margine, kao i nekada naboranu površinu. Američki tipovi ogrozda karakteristični Slika 81. Plodovi ogrozda crvene boje su po tome što mogu imati listove sa izraženim maljama.

Slika 82. Izraženi trn na prirastu ogrozda

Veličina i broj listova ogrozda su pod velikim uticajem spoljašnih faktora, prvenstveno topline i svjetlosti. Visoke temperature doprinose da listovi ogrozda postaju sitniji i u manjem broju, a intenzivna sunčeva svjetlost takođe, može izazvati ožegotine na njima, te oni mogu prerano otpasti sa biljaka. Cvjetovi ogrozda su gotovo neprimjetni, grupisani u male grozdove (1-4 cvijeta), zeleni sa ružičastim laticama i otvaraju se rano u proljeće.

Cvjetovi ogrozda su nošeni lateralno na jednu godinu starim prirastima, i na kratkim spurovima starijeg drveta. Cvjetovi imaju inferiorne ovarije i čašica cvijeta koje veoma često ostaje na vrhu ploda nakon berbe, što je ponekad jako upečatljivo. Cvjetovi ogrozda su samooplodni, a oprašivanje se vrši pomoću vjetra, pčela ili drugih insekata. Važno je napomenuti da je samooplodnost kod ogrozda pod velikim uticaje klime o čemu treba voditi računa. Većina kultivara ogrozda je samooplodna i plantaže zasnovane sa samo jednom sortom obično ostvaruju adekvatne prinose. Međutim, budući da je samooplodnost kod ogrozda varijabilna, sadnjom dva ili više različitih kultivara u neposrednoj blizini jedan drugog, može se osigurati pored adekvatnih prinosa (bolje zametanje ploda) i dobra krupnoća ploda. Prema tome, u planiranju komercijalne plantaže ogrozda treba uključiti 1-2% kultivara za unakrsno oprašivanje, s obzirom da su većina istih kombatibilni jedni sa drugim (postoji mogućnost unakrsnog oprašivanja). Plod ogrozda je, spram botaničke klasifikacije, lažna bobica, koja zahtjeva period od 6-9 sedmica za sazrijevanje nakon zametanja. Biljka ogrozda formira nove priraste iz krune (korjenovog vrata – osnova, baza biljke) ili ispod zemljišta, koji potom mogu plodonositi tri godine, nakon čega njihova rodnost opada. Plodovi kultivara ogrozda evropskog porijekla su izduženi/jajasti i mogu biti 2-5 cm dužine, dok su oni američkih okrugli i manji, oko 1,2 cm u prečniku. Plodovi se beru krajem ljeta i oni često opadaju sa biljaka kada su potpuno zreli. Prema tome, plodovi ogrozda mogu imati veličinu koja se kreće od krupne borovnice do šljive srednje krupnoće, u zavisnosti od kultivara i uslova uzgoja. Mnogi kultivari ogrozda imaju plodove koji dosta sliče grožđu spram veličine, oblika, boje i okusa, sa čim ih većina potrošača poredi. Zbog toga, u područjima gdje je, usljed jakih zima i kratkih, hladnih ljeta, produkcija grožđa otežana ili pak potpuno onemogućena, ogrozdi predstavljaju odličnu zamjenu. Najbolji plodovi ogrozda su veoma deliciozni i mogu se konzumirati neposredno nakon berbe, s obzirom da imaju izražen sladak okus soka ploda, dok ostali mogu biti suviše kiseli i nepogodni za potrošnju u svježem stanju. Plodovi ogrozda sa crvenim rumenilom su obično slađi nego oni čisto zelene boje. Plodovi ogrozda izrazito su bogati vitaminom C, zatim sadrže vitamine A i B6, kao i određene količine vlakana, bakra i mangana. Slika 83. Plodovi ogrozda zelene boje

Kada je u pitanju uzgoj ogrozda, s obzirom da je on kultura porijeklom iz hladnih područja, pacele izložene punom suncu mu ne odgovaraju, već preferira djelimičnu sjenu, te se uspješno može uzgajati na parcelama smještenim u sjeni.

30

Biljka ogrozda preferira svježe, vlažne uslove, tako da se ne razvija adekvatno u toplijim klimatima. Američki kultivari ogrozda se spram evropskih smatraju više tolerantnim na jaču direktnu sunčevu svjetlost. U nedostatku 800-1.500 sati hladnoće biljke ogrozda slabo listaju i prinos plodova će uglavnom biti smanjen. Međutim, neki kultivari ogrozda zahtjevaju manje sati hladnoće od drugih. U odnosu na ostale vrste jagodastog voća ogrozd raste i bolje uspjeva na kiselim ili siromašnijim zemljištima. Biljke ogrozda tolerišu širok raspon zemljišnih uslova, osim onih koja su zasićena vodom ili koja su alkalna. U savremenoj tehnologiji proizvodnje ogrozda preporučuje se sloj malča od organskih materijala koji će održavati zemljište hladnijim i vlažnijim. U pogledu bolesti i štetočina biljke ogrozda su podložne različitim vrstama insekata, poput staklokrilca ribizle, lisnih ušiju, te pauka koji može biti problem tokom ljeta. Bolest poznata kao pepelnica ogrozda je uobičajen problem u komercijalnim plantažama, i napada oba tipa ogrozda. Ptice u uzgoju ogrozda takođe, mogu predstavljati problem hraneći se zrelim plodovima. Ogrozd je kultivisan kao jagodasto voće još prije 2.500 godina, ali kod nas to je još uvijek nedovoljno poznata kultura. U BiH se gaji sporadično ito obično pokoji žbun ogrozda, unutar bašta ljubitelja ove vrste, dok ga u komercijalnoj produkciji upošte nema. Međutim, u sjevernijim evropskim zemljama ogrozd predstavlja jednu od vodećih vrsta jagodastog voća. Najveći proizvođači ogrozda su Poljska, zatim Njemačka i Holandija, a slijede Norveška, Danska i Velika Britanija. Prema tome, ogrozd je sasvim sigurno jedna od perspektivnih kultura za područje Bosne i Hercegovine. Josta, u engleskoj literaturi poznat kao ‘Jostaberry’, lat. Ribes x culverwellii, ili ponekad označen kao R. nidigrolaria, je hibrid ribizle i ogrozda stvoren u Njemačkoj. Josta predstavlja kompleksni hibrid koji je nastao ukrštanjem između evropske crne ribizle i sjeverno američkog stonog tipa ogrozda, manifestujući najbolje osobine od oba roditelja, i obično se predstavlja kao posebna vrsta. Ova vrsta jagodastog voća svoje ime je dobila kombinacijom njemačkih naziva za crnu ribizlu i ogrozd, i to ‘Johannisbeere’ (‘Jo’) i ‘Stachelbeere’ (‘Sta’). Izdanci joste su bestrni, biljke dosta slične istim kod ogrozda i veoma izdržljive na edafske i klimatske uslove, te rezistentne na bolesti poznate kao hrđa i pepelnica. Biljke joste rastu u formi grma, izrazito su bujne, i mogu dostići dva metra u visinu, te zahtjevaju intenzivniju rezidbu kao i nešto veći razmak prilikom sadnje u odnosu na ribizle i ogrozde. Josta počinje plodonositi ranije u odnosu na svoje roditelje, i predstavlja djelimično samooplodnu vrstu, što određenih godina može činiti veliki problem u produkciji, posebno u slučajevima nepovoljnih vremenskih prilika za vrijeme cvjetanja i oplodnje. Prije nego su potpuno zreli, odnosno u početnim fazama sazrijevanja, plodovi joste su često okusa više sličnom onom kod ogrozda, dok se sazrijevanjem isti mijenja i u stadiju pune zrelosti nalikuje onom kod crne ribizle, s tim da je nešto blaži. Plodovi joste su tamno obojeni (tamno purpurni do crni), sjajni, glatke površine, a sazrijevaju u julu i avgustu. Meso ploda joste je zelenkaste boje, i posjeduje izražene sjemenke. Prosječna masa ploda je oko 3 g, što je više nego kod crne ribizle, a manje u odnosu na ogrozd. Na izdancima plodovi joste se nalaze u parovima, za razliku od onih kod crne ribizle koji se razvijaju u grozdovima. Nakon berbe plodovi joste se veoma dobro čuvaju, te na temperaturi od 2-7oC, zadržavaju svoje osobine i do 4 dana nakon berbe. Danas postoje i kultivari joste, a neki od poznatijih su y , Red jjostaberry’ y i sl. sljedeći: ‘Jostagrande’, ‘Jostina’, ‘Bauer Black jostaberry’, Slika 84. Plodovi joste

Poput onih kod ribizli i ogrozda, plodovi joste su veoma bogati vitaminom C (veći sadržaj u odnosu na ogrozd), i oni su odlični za potrošnju u svježem stanju, ali su pogodni i za preradu. Čak iako se okus plodova joste ne dopada nekim potrošačima, prerađevine od joste superiorne su nad onim pripremljenim od ribizli i ogrozda. Kada su u pitanju uslovi za uzgoj, josta je tolerantnija nego većina ostalih vrsta jagodastog voća na uslove klime i zemljišta. Biljka josta preferira vlažna, ali ne i vodom zasićena zemljišta, zatim punu osunčanost parcele, ali istoj neće naštetiti ni djelimična sjena. Idealno zemljište za uzgoj joste bilo bi dakle, ono sa visokim sadržajem organske materije, dobre drenaže, ali koje se ekstremno ne isušuje tokom godine, te ima slabo kiselu hemijsku reakciju sa pH vrijednošću od oko 6,0-6,5.

31

Borovnice i brusnice takođe, imaju veoma složenu podjelu, a ista je dodatno komplikovana velikim brojem vrsta unutar ove podgrupe, kao i činjenicom da se radi o kulturama koje su u uzgoju najmlađe iz grupe jagodastog voća (posljednje kultivisane iz prirodnih populacija). Borovnice i brusnice su vrste jagodastog voća koje su tek par godina prisutne u proizvodnji na našim prostorima, te su praktična znanja o njima dosta skromna. Prema botaničkoj klasifikaciji borovnice i brusnice se ubrajaju u rod Vaccinium, koji pripada familiji Ericaceae, i sastoji se od oko 450 vrsta rasprostranjenih širom svijeta. Vrste iz ovog roda u prirodi su obično pronađene na kiselim zemljištima lake strukture, koja mogu biti pjeskovita ili tresetna, ili pak od neke druge organske materije, kao što je na primjer lisna stelja, posebno ona koja vodi porijeklo od zimzelenog drveća. Rod Vaccinium je veoma raznolik, i njegove vrste egzistiraju kako u tropskim predjelima na visokim uzvišenjima, tako i u umjerenim i hladnim regionima, sa vrstama od kojih su jedne listopadne, a druge zimzelene, jedne grmolike, a druge puzavice. Postoje različite podjele unutar roda Vaccinium, dakle egzistira veći broj podgrupa jagodastog voća borovnice i brusnice, od kojih je danas najprihvatljivija i najpraktičnija ona, prvenstveno utemeljena na osnovu značaja ovih vrsta za komercijalnu proizvodnju, a podrazumjeva klasifikaciju na četiri, veoma važne grupe, i to: • • • •

prave borovnice, prave brusnice, lingonberi i bilberi.

Termini prave borovnice i brusnice prvenstveno obuhvataju kultivisane biljke, koje se isključivo uzgajaju u komercijalnoj proizvodnji, dok pod grupama lingonberi i bilberi, većina autora, uglavnom podrazumjeva dominantno divlje varijetete, i to sa lingonberi, brusnicu, a sa bilberi borovnicu. U grupu pravih borovnica spadaju: sjeverna (Vaccinium corymbosum) i južna visokožbunasta borovnica (Vaccinium corymbosum međuvrsni hibrid), rabitej ili borovnica zečije oko (Vaccinium ashei), te poluvisoki hibridi borovnice (Vaccinium corymbosum x Vaccinium angustifolium). Sjeverna visokožbunasta borovnica predstavlja komercijalno najvažniju vrstu iz ove grupe u pogledu uzgoja, a spram sortimenta moguće je razlikovati kultivare selekcionisane u Americi ('Bluecrop', 'Elliot', 'Earlyblue' i dr.), Novom Zelandu ('Nui', 'Puru' i 'Reka'), te Evropi ('Blauweiss-Goldtraube', 'Heerma', 'Gretha' i sl.). Takođe, polužbunasti hibridi, nastali kombinacijom visokožbunastih i niskožbunastih, sve više zauzimaju značajnije mjesto u komercijalnoj produkciji borovnice ('Bluetta', 'Northblue', 'Northland' i dr.). S druge strane, južna visokožbunasta borovnica ('Sharpblue', 'Ozarkblue', 'Misty' i dr.), te rabitej ili zečije oko borovnica ('Climax', 'Tifblue', 'Brightwell' i dr.) uglavnom su prisutne u prirodnim populacijama u Americi, a nešto manje u komercijalnoj produkciji na navedenom području.

Slike 85,86 i 87. Prave borovnice se ne razlikuju u pogledu karakteristika ploda (s lijeva na desno plodovi): plodovi rabitej, sjeverne visokožbunaste i južne visokožbunaste

U grupu pravih brusnica spadaju dvije vrste, i to američka krupnoplodna (Vaccinium macrocarpon) i sitnoplodna brusnica (Vaccinium oxycoccus), dok pod lingonberijem se podrazumjeva samo jedna vrsta (Vaccinium vitis-idaea) poznata kao sjeverna planinska brusnica, koja odgovara kod nas, u planinskim masivima zastupljenoj divljoj, odnosno tkzv. šumskoj ili planinskoj brusnici. U komercijalnoj proizvodnji uglavnom se dominantno susreće krupnoplodna brusnica ('Early black', 'Franklin', 'Searles', 'Pilgrim' i dr.), dok se sjeverna planinska brusnica, u literaturi poznata kao lingonberi ('Ida', 'Koralle', 'Red Pearl' i dr.), uglavnom na tržištu nalazi sakupljena iz prirodnih populacija, ali se u posljednje vrijeme ista širi i u komercijalnom uzgoju na određenim područjima. Predstavljene vrste brusnice se pored veličine ploda razlikuju i spram zahtjeva za uzgojem.

32

Slike 88, 89, 90 i 91. Brusnice (s lijeva na desno): američka krupnoplodna i logonberi

U skupinu bilberi spadaju tri, u prirodnim populacijama prisutne, niskožbunaste vrste, i to: crna evropska borovnica, koja je kod nas zastupljena u prirodnim populacijama pod nazivom šumska, divlja, obična borovnica (Vaccinium myrtillus), američka niskožbunasta borovnica (Vaccinium angustifolium), te kanadska borovnica (Vaccinium myrtilloides). Od ove tri vrste u kultivisanim zasadima je dominantna američka niskožbunasta borovnica, i to u Americi, dok se većina plodova preostale dvije uglavnom sakuplja iz prirodnih populacija širom svijeta. Divlji predstavnici, odnosno po porijeklu, brusnica, lingonberija i bilberija pronađeni su u Evropi i Sjevernoj Americi, dok su prave borovnice jedino pronađene u Sjevernoj Americi.

Slike 92 i 93. Plodovi bilberija, visokožbunaste i niskožbunaste borovnice

Aronija je autohtona biljka ekosistema Sjeverne Amerike i vrsta jagodastog voća koja se u zadnje vrijeme sve više gaji u Evropi za produkciju plodova. U divljini, odnosno svojim prirodnim populacijama, aronija raste u vlažnom, kiselom zemljištu, najčešće u blizini rubova šuma. Generalno, nazivom aronija (Aronia spp.) obuhvaćene su biljke uobičajeno poznate pod engleskim nazivom ¨chokberries¨, i to: crna aronija (A. Melanocarpa) i crvena aronija (A. Arbutifolia), te aronija purpurno obojenih plodova (A. x Prunifolia) koja je nastala ukrštanjem prethodne dvije vrste. Engleski naziv ¨chokberries¨ za aroniju u prevodu bi značio bobice koje prilikom konzumacije izazivaju grčenje organa osjetila u usnoj šupljini, ili u boljem značenju opore bobice. Sve navedene vrste aronije imaju i dekorativne osobine, s obzirom da se odlikuju privlačnim grozdovima bijelih cvjetova krajem proljeća i purpurno-crvenim listovima u jesen. Istraživanja su pokazala Slika 94. Aronia melanocarpa da su plodovi aronije prema bogatstvu prirodnih izvora antioksidanasa u samom vrhu među vrstama jagodastog voća, ali sadrže i niz drugih ljekovitih komponenti, što ovu vrstu veoma često čini da bude svrstana u ljekovite biljke. Dakle, bilo da se radi o

33

Slike 95, 96, 97, 98 i 99. Karakteristike aronije

dekorativnoj, ljekovitoj ili vrsti voća, nema sumnje da aronija ima veliku komercijalnu vrijednost koja još uvijek nije prepoznata u proizvodnji na području BiH.Od svih prethodno navedenih vrsta crna aronija, ili crnoplodna aronija, se smatra kulturom čiji su plodovi najprijatniji za konzumiranje, i veoma su bogati u antioksidansima. Biljku ove vrste čini grm 1,5 do 1,8 m visine sa izobiljem izdanaka koji mogu rasti čak i do 3 m. Aronija je prilagođena većini uslova za uzgoj, od vlažnih do suši sklonih zemljišta, lokacija sa djelimičnom sjenom ili punom osunčanošću, i predstavlja samooplodnu vrstu, mada je oplodnja poboljšana ukoliko se uzgajaja više biljaka. Ovo je vrsta jagodastog voća veoma jednostavna za uzgoj, s obzirom da zahtjeva veoma malo brige u pogledu đubrenja, zaštite i rezidbe. Najrodnije grane kod aronije su one starosti 2-6 godina, dok na starijim potencijal rodnosti je umnogome smanjen. Prema tome, u pogledu rezidbe potrebno je samo izvršiti uklanjanje nekih od starijih grana. Plodovi aronije su crne ili crno-crvene boje, izgledom dosta slični onim kod zove, a počinju sazrijevati u avgustu. Iako sazrijevaju krajem ljeta do početka jeseni kada se može obaviti berba, plodovi aronije, ostaju na biljci sve do zime, s obzirom da su veoma izraženog okusa koji prilikom konzumiranja u svježem stanju izaziva grč kod čula okusa, te se zbog toga za njih kaže da izazivaju gušenje. Prilikom prerade dodatkom određenih količina šećera smanjuje se kiselost, a zbog visoke razine pektina, plodovi aronije predstavljaju izvrsnu sirovinu za preradu u džemove i sokove, sami ili u kombinaciji sa onim od drugih vrsta voćaka koji imaju nizak sadržaj pektina. Biljka aronije je veoma rezistentna na hladnoću, sušu, bolesti i štetočine, te stoga se veoma dobro može uzgajati u ekološki prihvatljivim konceptima produkcije (organska ili integralna). Plodovi aronije su veoma bogati vitaminima E, B2 i B6, (folna kiselina), a posebno su važni pigmenti, među kojima se idvaja antocijan, koji plodovima daju tamnu boju. Antocijani štite fetus i sjeme od UV zračenja, te kod ljudi aronija ima snažnu antioksidativnu aktivnost. Antioksidansi obezbjeđuju više energije, inhibiraju proces starenja i štite organizam od negativnih uticaja slobodnih radikala, koji mogu dovesti do raznih infekcija, kardio vaskularnih bolesti, zatajenja jetre ili čak pojave raka. Aronija ima najveći sadržaj antocijana od svih do sada otkrivenih biljaka, a laboratorijska testiranja u SAD su pokazala da plodovi ove vrste imaju najjaču antioksidativnu aktivnost od svih analiziranih namirnica. Zbog izrazito snažne anti-oksidant aktivnosti aronija danas predstavlja jednu od napopularnijih vrsta jagodastog voća na tržištu širom svijeta. Aronia melanocarpa, danas, je mnogo više popularna u istočnoj Evropi i Rusiji, nego u svom prirodnom području. Ova vrsta voćaka u bivšem Sovjetskom Savezu je uvrštena u ljekovite biljke, ali sasvim sigurno da kao ljekovita ili vrsta voća ima veliku komercijalnu vrijednost. Eksperimentalne plantaže različitih kultivara aronije su posljednjih godina zasnovane u Češkoj Republici, Skandinaviji, Njemačkoj, Rusiji i Srbiji, a postoji ogromna zainteresovanost za istim i na širem prostoru BiH. Danas u komercijalnoj produkciji aronije crne boje ploda dominiraju dva kultivara ‘Nero’ i ‘Viking’. Kultivar ‘Nero’ ima posebno dobre prinose krupnijih plodova bogatih u vitaminu C i sa boljim okusom. Plodovi kultivara ‘Viking’ su sitniji, ali je biljka ove sorte bujnija i odlikuje se upečatljivim, svijetlo crvenim listovima u jesen.

34 3 4

Slike 100, 101, 102 i 103. Sibirska, kamčatska borovnica, lonicera, kamčatka

Sibirska, kamčatska borovnica, lonicera, kamčatka Sibirska borovnica je danas jedna od najatraktivnijih vrsta jagodastog voća, i smatra se veoma dobrom zamjenom za visokožbunastu borovnicu, s obzirom da za uzgoj ne zahtjeva kisela zemljišta. Jednostavno, tamo gdje zemljišni uslovi nisu pogodni za uzgoj američke visokožbunaste borovnice ova nova vrsta predstavlja odličan izbor ili zamjenu. Iako nosi naziv borovnica ona ne spada u isti rod kao ostale borovnice, već pripada rodu Lonicera porodici kozokrvnica (Caprifoliaceae). Rod Lonicera obuhvata više od 200 različitih vrsta biljaka, od kojih je većina porjeklom iz sjeverne hemisfere, gdje se pojavljuje u prirodnim staništima (divljini), i njihove forme kreću se od grmolikih do onih koje imaju lozja. Mnoge od ovih vrsta su dobro poznate kao ornamentalne biljke (dekorativne biljke sa nejestivim plodovima), prvenstveno zbog svojih mirisnih cvjetova. Neke Lonicera vrste, međutim, od davnina su bile cijenjene zbog svojih jestivih plodova (bobica) i njihovih ljekovitih svojstava, te su isti veoma često sakupljani u prirodnim populacijama. Varijeteti ovog roda koji pripadaju podfamiliji Caerulae imaju tamno plave, jestive plodove koji podjećaju na iste kod borovnice, i obuhvataju sljedeće komercijalno vrijedne vrste: Lonicera caerulea, Lonicera edulis i Lonicera kamtschatica. Grupni naziv na engleskom jeziku za navedene vrste jeste 'honeyberries' ili u prevodu medne bobice. S obzirom da su plodovi navedenih vrsta veoma slični borovnicama po izgledu, često se za iste jednostavno koristi naziv sibirska borovnica. Poput plodova visokožbunaste borovnice, isti kod ove kulture bogati su antioksidantima i vitaminom C, te se mogu konzumirati kao svježi ili koristiti za preradu u džemove i žele. U svjetskim okvirima, postoji nekoliko uobičajenih naziva za sibirsku borovnicu (prethodno navedene vrste), prvenstveno spram područja, odnosno regija u kojima je pronađena u prirodnim populacijama, i to: 'Haskap' – drevno japansko ime Ainu naroda, takođe fonetski napisano kao 'Haskappu', 'Hascap', 'Hascup', te se još uvijek koristi i danas u Japanu i Sjevernoj Americi; 'Blue Honeysuckle' – opisni prijevod iz Rusije, što bi značilo plave orlove kandže/nokti; 'Honeyberry' – ime koje je za ovu kulturu dao jedan rasadničar, i ovaj naziv je prilično uobičajen u Sjevernoj Americi; 'Sweet Berry Honeysuckle' – staro uobičajeno ime iz 1940-tih; te 'Edible Honeysuckle' kako je poznata u Rusiji. Ponekad se za označavanje ove vrste jagodastog voća upotrebljavaju sinonimi eng. 'mayberry' i njem. 'Maibeere', ali oni nisu opće prihvaćeni. Postoji nekoliko odlika koje čine da se sibirska borovnica ističe od svih drugih vrsta voćaka, i to: • izdržljivost – kako je porijeklom iz Sibira, ona je ekstremno izdržljiva na hladnoću, te tako biljka može preživjeti zimske temperature od -47oC,a njeni otvoreni cvjetovi mogu podnijeti -7oC. Ovo je najranija vrsta voćaka u sezoni, čiji plodovi prispjevaju obično u periodu kraj maja do sredine juna, te se poklapaju sa sezonom produkcije jagode u našim uslovima, ali nekada sazrijevaju i ranije u odnosu na nju; • rano plodonošenje i visoki prinosi – jedna od najbitnijih osobina ove kulture jeste da ona ne zahtjeva period od nekoliko godina kako bi započela produkciju plodova. U provedenim studijama biljke sibirske borovnice su prinosile 1 kg plodova u svojoj trećoj godini, a već 4 kg u šestoj. Brzo stupanje u rodnost i rana sezona sazrijevanja plodova veoma često sibirskoj borovnici dodjeljuje naziv i majska ili kamčatska jagoda; • jedinstven okus – sibirska borovnica se po okusu razlikuje od bilo koje druge vrste voćaka. Neki porede njen okus sa

3 35

borovnicama, malinama, kupinama, rabarbarom, šibom i crnom ribizlom. Čini se da se okus razlikuje ovisno od sorte, i on se najčešće poredi sa istim kod borovnice, ali bez sjemenki. Sjemenke su slične onim kod kivija, tako da se čak i ne osjete prilikom konzumacije. Sibirska borovnica ima dugu tradiciju uzgoja u Rusiji (Kamčatka i Sibir), Kini i Japanu. U Evropi je manje poznata vrsta, a nešto značajniji selekcijski uzgoj vršen je u Poljskoj. Postoji 9 podvrsta, a u Evropi se najčešće uzgajaju Lonicera caerulea var. caerulea i Lonicera caerulea var. kamtschatica, koje će biti i predstavljene u nastavku teksta, s obzirom da od istih Reprocentar jagodastog voća proizvodi sadni materijal.

Lonicera caerula je porijeklom iz Sibira, sjeverne Kine i Sjevernog Japana. Ona se komercijalno uzgaja i bere u okviru prirodnih populacija zbog svojih plodova u dijelovima Kine, na sjeveru Euroazije, i Aljaske. Danas postoje ruski kultivari ove vrste, ali su takođe, Slik ika ik a 10 104 4. Plo lodo dovi vi poznati i mnogi prirodni varijeteti. Istraživanja u komercijalne svrhe Sl L Loni Lo o n ni cera ce ra a c a ae reu re e u ul l a ove vrste u Rusiji se provode od 1950-tih. Ovo je veoma popularna vrsta jagodastog voća, ali se za sada ona još uvijek uzgaja na malim površinama, i uglavnom u vrtovima, dok u komercijalnim plantažama uglavnom ima ulogu oprašivača kamčatke. Oplemenjivači biljaka u Japanu su takođe, odabrali kultivare ove vrste sa boljim kvalitetom ploda, i isti su danas veoma popularni. Ova vrsta i njeni kultivari se sada introdukuju u različite regione Evrope, i u USA i Kanadu, gdje, su još uvijek, malo poznati. Većina L. caerulea kultivara ima okusne, slatko kisele plodove, ali oni se razlikuju u kvalitetu, tako da je vrijedno ocjeniti plodove od individualnih biljaka prije razmnožavanja istih. Njihovi plodovi koji veoma rano sazrijevaju čine iste posebno značajnim za produženje sezone proizvodnje, sazrijevajući u periodu kada je veoma malo svježih plodova prisutno na tržištu. Kamčatka ili kamčatska bobica danas je veoma popularna vrsta jagodastog voća o kojoj se veoma malo zna na našim prostorima. Porijeklom je iz Rusije, tačnije Sibira, odnosno poluostrva Kamčatke, po čemu je i dobila ime. Poznata je i kao kamčatska ili majska jagoda, kako je zovu u Poljskoj, a njen latinski naziv je Lonicera caerulea var. kamtschatica Sevast. Ostali sinonimi su sibirska borovnica, medena borovnica, ili jednostavno samo kamčatka. Kako je ovo na bosanskohercegovačkim prostorima, i u bližem okruženju, do sada bila nepoznata vrsta, u bosanskom jeziku do nedavno nije postojao prihvaćen jednoznačni naziv, i stoga se i navode ovi brojni sinonimi. Iako botanički nije borovnica, ni oblikom, a ni okusom u potpunosti ne liči borovnici, samo bojom je identična istoj, naziv borovnica s geografskom odrednicom projekla (kamčatska, rjeđe sibirska) udomaćio se u opštoj upotrebi. Botanički korektnije i u duhu našeg jezika ovu bi vrstu najispravnije bilo nazvati kamčatska bobica. Iako je mnogi smatraju borovnicom ona ne pripada rodu te vrste, a plodovi koje ona produkuje su specifični, naime to su jednistvene bobice sa kojima se teško drugi slični plodovi mogu porediti. Okus plodova kamčatke je između slatke borovnice i crvene maline, a spoljašnošću imaju dosta sličnosti sa istim kod kivija. Danas je ova vrsta introdukovana u različite regione Evrope i u USA i Kanadu, gdje se, još uvijek, o istoj vrlo malo zna. Takođe, u Rusiji razvijeni su i kultivari kamčatke čiji su plodovi veoma okusni, kiselo-slatki, i predstavljaju prirodan izvor antioksidanasa i vitamina C.

Slike 105 i 106. Nezreli i zreli plodovi kamčatke

36

Biljke kamčatke su dugogodišnji (doživi 25-30 godina), listopadni grmovi koji rastu do oko 0,8-3,0 m u visinu i 1,5 m u širinu (u kultivaciji oko 1,8 m u visinu i 1 m u širinu). Oni su dosta slični visokožbunastim borovnicama u pogledu habitusa, rasta i veličine. Biljke kamčatke su izrazito izdržljive na zimu i cvjetaju veoma rano u proljeće, a cvijetovi mogu preživjeti blage do srednje jačine mrazeve bez ikakvih oštećenja. Biljke kamčatke nisu samooplodne, što znači da za produkciju plodova treba obezbjediti dva različita kultivara za unakrsno oprašivanje, koje uobičajeno obavljaju bumbari. U komercijalnoj proizvodnji preporučuje se sadnja kamčatke u kombinaciji sa ceruleom (Lonicera caerulea) kao oprašivačem (navedena sortna kompozicija može se nabaviti u Reprocentru jagodastog voća H&H Fruit).

Slike 107 i 108. Biljka kamčatke

Kamčatka cvjeta u martu i ima bijelo žute cvjetove, a plodovi sazrijevaju veoma rano, skoro u isto vrijeme kada i jagode, odnosno za većinu kultivara krajem maja do početak juna. Plod je izdužena plavoljubičasta boba promjera oko 0,5-1,0 cm, dužine 2-3 cm. Plodovi kamčatke su slični istim kod borovnice po boji i veličini, mada oni imaju tendenciju da budu više izduženi, što varira od ovalnog ili duguljastog do valjkastog oblika. Zrela boba iznutra je tamne ljubičastocrvene boje. Dozrijeva vrlo rano, već u maju, prije ostalih vrsta voćaka u našem području, što ovu vrstu čini vrlo zanimljivom za uzgoj. Svaki grm kamčatke može proizvesti do 2 kg plodova. Plodovi kamčatke su bogati vitaminima C i B, a sadrže i mnoge minerale i beta karoten. Plodovi su slatko kiselog okusa i mogu se konzumirati kao svježi ili pak prerađivati u džemove, sokove, kompote i sl.

Sliikke 10 Slik Sl 109 9 i 11 110. Cvijett kam ka mčattke i zam amet e nuti p plo od

Za rast ne zahtjeva izrazito kiselo zemljište kao američka borovnica, idealan pH iznosi 5,5-6,5, ali uspjeva i na istim drugih karakteristika. Najbolje uspjeva na bogatom, dobro dreniranom zemljištu i sunčanoj poziciji. Podnosi i polusjenu, ali uz manji prinos. Sadi se u jesen ili proljeće ukoliko se radi o sadnicama kategorije zreli izdanak golih žila, te tokom cijelog perioda vegetacije ako su u pitanju kontejnerske sadnice. Međuredni razmak iznosi 2,8-3,0 m, a isti između biljaka 1,5 m ukoliko se žele formirati pojedinačni grmovi, odnosno 1,0 m ako se želi sistem uzgoja forme špalira ili živice. S obzirom da se radi o stranooplodnoj vrsti treba voditi

37

računa prilikom kupovine sadnica da se uzmu dvije različite sorte. U područjima gdje ova vrsta raste u prirodi (Rusija, Japan i Kina) postoji dugogodišnja narodna primjena pri aterosklerozi, hipertenziji i gastrointestinalnim poremećajima. Novije zdravstvene studije idu u prilog tome, jer njeni plodovi su bogat izvor vitamina C, antocijanina, proantocijanidina i drugih flavonoida, i imaju antitumorgena, antimutagena, antimikrobijska, protuupalna i protualergijska svojstva. Plodovi sibirske borovnice koriste se u ljekovite svrhe dugo vremena za poboljšanje cirkulacije, kako bi se smanjio rizik od krvarenja i poboljšala struktura kapilara. One se takođe, jedu za liječenje želučanih i probavnih problema, te se koriste i kao tonik – okrepljujuće sredstvo. Goji je na našim prostorima nova vrsta jagodastog voća, a u zadnjih nekoliko godina njegovi plodovi su munjevito osvojili evropsko i američko tržište. Porijeklom je iz umjerenih i suptropskih regiona Kine, Mongolije i Himelaja na Tibetu, odakle se posljednjih godina proširio u Ameriku i Evropu. Bobice gojia su sastavni dio mnogobrojnih ljekovitih preparata zbog svojih antistarosnih osobina, što je posljedica nevjerovatno visokih nivoa antioksidanasa u njima. U Aziji, za plodove gojia se koristi naziv ‘crveni dijamanti’. U područjima porijekla plodovi gojia su veoma cijenjeni, a iste Mongoli i Kinezi godinama koriste vjerujući da su oni ogovorni za dug život i zdravlje mnogo ljudi u tom regionu. Tako se plodovima gojia pripisuje niz prednosti u pogledu očuvanja zdravlja ljudi, te se u Kini, Tibetu i Indiji koriste da: štite jetru, poboljšaju vid, seksualnu funkciju i plodnost, ojačaju ekstremitete (noge) i imunološki sistem, poboljšaju cirkulaciju, i u konačnici podstiču dugovječnost. Goji pripada familiji Solanaceae, gdje se još ubrajaju paradajz, paprika i krompir. Goji je zapravo varijetet i veoma blizak srodnik vrste poznate pod engleskim nazivom ‘wolfberry’ (Lycium barbarum L. – vučije bobice), ali u odnosu na istu sadrži niz karakteristika od iznimne važnosti za očuvanje zdravlja ljudi. U literaturi se navodi kao Lycium barbarum var. goji ili na engleskom jeziku kao ‘Goji berry’, a u regionalnom govornom području za isti često se susreće izraz goji ili godži. Biljku gojia čine višegodišnja lozja na kojima se duž grana razvijaju pojedinačne bobice. Ispružena, žbunasta lozja gojia žive 5-8 godina, uobičajeno rastu 3-5 m dužine, a nekada mogu biti i duža. Zbog ove osobine obaveznu radnju u savremenoj tehnologiji uzgoja gojia predstavlja zakidanje vrhova lozja, odnosno zahvat u ljetnoj rezidbi poznat kao ‘pinciranje’, kako bi se ograničio rast istih u dužinu, a stimulisalo grananje i time formiranje žbunaste forme. Ukoliko se pak dozvoli prirastima gojia da prekomjerno izrastu u visinu prije će plodonositi, ali su isti i cjelokupna biljka neotporni na vjetar. U toku jedne godine žbun gojia može i da se utrostruči u pogledu visine. Listovi gojia su svijetlo sivo zelene boje, dugi, tanki, zaoštreni, 4-7 cm dužine. Poput ostalih članova ove familije, cvjetovi su ljubičaste ili vrlo blijedo ružičastoljubičaste boje (gotovo bijeli), često sa obje boje na istoj biljci. Cvjetovi imaju pet latica i istaknutu stigmu, a na prirastima gojia prisutni su od kraja proljeća do početka ljeta. Biljke gojia su samooplodne, tako da je moguće posaditi samo jednu biljku da se zametnu plodovi, a oprašivanje obavljaju pčele i drugi insekti.

Slike 111, 112 i 113. Biljka, prirasti i cvijet gojia

Plodovi gojia su male, sjajne, ovalne, narandžasto-crvene bobice, izduženog oblika 1-2 cm dužine. U svakoj bobici se nalazi mnogo (10-60) sićušnih, jestivih sjemenki smještenih u samom centru ploda. Biljke gojia počinju plodonositi u svojoj drugoj ili trećoj godini, i zatim se prinos povećava na godišnjem nivou sve dok prirasti ne dostignu starost od pet godina, kada rodnost počinje opadati, te je potrebno izvršiti njihovu obnovu. Plodovi gojia sazrijevaju od sredine ljeta do kraja jeseni, ili sve do prvih mrazeva. Plodovi se beru kada su crveni, ali se sa istim mora pažljivo rukovati s obzirom da su podložni brzom oksidiranju i na taj način lako mijenjaju prirodnu boju, odnosno pocrne. U Mnogoliji, kako bi se izbjeglo oštećenje, plodovi gojia,

38

prilikom berbe isti se ne dodiruju rukama, već se stresaju sa lozja kada su potpuno zreli. Plodovi gojia se mogu ubrati neposredno prije dostizanja stadija zrelosti, a zatim ostaviti na suncu da postanu potpuno crveni. Plodovi gojia mogu se jesti sirovi, ali imajući u vidu da brzo oksidiraju, oni se najčešće u trgovinama kupuju kao sušeni, a čiji slatki okus podsjeća na grožđice. Takođe, oni se mogu nabaviti u obliku čaja i soka, odnosno kao p prerađeni.

Slike 114, 115 i 116. Plodovi gojia

Najbolji plodovi goija su oni slatki i sočni, brusnice Za č i sa okusom k kkoji ji može ž podsjećati d j ć tii na iisti tii kkod db i ililii šlji ššljive. lji Z ostvarenje takvih plodova potrebno je odabrati parcele koje su u vrijeme zriobe adekvatno izložene sunčevoj svjetlosti. Kao takve, bobice gojia često se koriste za preradu u sokove sa plodovima drugih vrsta voćaka. Međutim, najčešće se suše za kasniju upotrebu, i sušeni plodovi imaju slatko/kiselkast okus malo nalik onom kod ribizle. Sušeni plodovi gojia mogu biti dodati kolačima, pitama, različitim džemovima i umacima, odnosno korišteni na bilo koji način kao i ostalo suho voće. Ovo je veoma prilagodljiva vrsta jagodastog voća, lako se gaji, s obzirom da biljke gojia podnose širok raspon različitih uslova. Kada je u pitanju kultivacija goji preferira poluzaštićeno mjesto koje ima adekvatnu osunčanost, mada može biti uzgajan u polusjeni, ali će plodonošenje umnogome biti smanjeno. Preporučuje se posaditi biljke nasuprot ograde ili neke strukture za podršku lozjima kako bi se istim obezbjedio oslonac i prirasti odignuli iznad zemlje. Najjednostavniji način u ovu svrhu jeste nakon sadnje uz svaku posađenu biljku gojia postaviti bambusov štap Goji najbolje uspjeva u područjima sa umjerenom klimom, ali ostvaruje dobre rezultate u istim sa hladnijim zimama. Biljke gojia u fazi dormantnosti mogu preživjeti temperature ispod -30oC. Prirodno stanište gojia su planinski regioni, dakle može preživjeti prilično okrutne ekološke uslove i tolerisati visoke temperature tokom ljeta sve do 35oC. Goji se može uzgajati na širokom dijapazonu tipova zemljišta, od pjeskovitih do prilično teških glina, ali će najbolje rasti u dobro dreniranom, hranjivima umjereno opskrbljenom zemljištu. Za uzgoj goji preferira više kiselo nego alkalno zemljište, ali mu ne odgovaraju vodom zasićena zemljišta, tako da u slučaju rizika ove pojave biljke se preporučuje posaditi na uzdignute gredice. Međutim, čim se biljke gojia uspostave, one mogu biti iznenađujuće tolerantne na sušu, mada će kvalitet ploda biti smanjen ako se produženi intervali suše dogode u periodu tokom cvjetanja do formiranja plodova. Sadnja gojia se obavlja na razmak od 1 m između biljaka unutar reda, dok se međuredno rastojanje definiše spram mehanizacije, i nalazi se u granicama datim za ostale vrste jagodastog voća koje imaju grmoliku formu. Odrasle biljke sklone su da postanu rasutog habitusa, odnosno da rastu ili se šire slobodno bez određene forme. Adekvatna rezidba će smanjiti oštećenja biljke prouzrokovana od strane vjetra, obnoviti vigor biljke i istu učiniti kompaktnijom i podesnom za rukovanje. Biljke gojia se mogu sasvim jako orezati, odnosno prirasti skratiti do osnove, a one će ponovo razviti nove izdanke u proljeće. U pogledu bolesti i štetočina goji ima nekoliko, za savremeno voćarstvo minornih problema. Nije uobičajeno podložan napadima insekata, ali značajne probleme može stvoriti gljivično oboljenje na listovima i plodovima. Kao i kod ostalih vrsta jagodastog voća, u cilju prevencije istog, preporučuje se tretiranje bakarnim preparatima na početku proljeća. Plodovi gojia su veoma privlačna hrana za ptice, te se u intenzivnoj proizvodnji za vrijeme faze dozrijevanja plodova preporučuje prekrivanje biljaka mrežom. Iako su jestivi i plodovi i listovi, u komercijalnoj proizvodnji goji se isključivo uzgaja zbog izuzetno cijenjenih, sitnih, crvenih, duguljastih bobica. Plodovi gojia imaju jedinstven, sladak okus sa prijatnom ravnotežom šećera i kiselina. Plodovi gojia mogu se konzumirati svježi, suhi ili prerađeni u sok. U Kini, goji se u vidu biljnih ljekova koristi blizu 2.000 godina za liječenje šećerne bolesti i oslabljenog vida, te poboljšanja dugovječnosti. Plodovi gojia su veoma bogati vitaminom C, a sadrže i visoku koncentraciju vitamina A, koji pomaže u poboljšanju vida, ali sadrži i takođe, dobre nivoe vitamina B1, B2, B6 i E. Oko 18 aminokiselina se prirodno pojavljuje u plodovima gojia, što rezultira u 13% sadržaja proteina, što je veoma visoko za voće. Plodovi gojia imaju

39

visok sadržaj minerala germanijuma (neobično u hrani), koji je u mnogim zemljama bio istraživan u pogledu njegove sposobnost da reducira rast tumora, te se za njega tvrdi da može biti efektivan u tretiranju mnogih tipova raka. Bobice gojia takođe, imaju dobre razine cinka, željeza, bakra, kalcijuma, selena i fosfora, kao i nešto linolenske kiseline i betaina. Zbog svog impresivnog nutritivnog sadržaja, za ove plodove se tvrdi da sprečavaju i liječe širok spektar bolesti. Kaže se da sprečavaju prerano starenje, vjerovatno dijelom i poticanjem sekrecije, lučenja, ljudskog hormona rasta (HGH). HGH stimulira formiranje mišića, povećava diobu stanica i rast, povećava sintezu proteina, ali po mogućnosti, stimulira razgradnju masnoća za proizvodnju energije (umjesto proteina i ugljikohidrata), i povećava razinu šećera u krvi. Za bobice goija se takođe, kaže da pomažu jačanju imunog sistema sa povećanjem produkcije bijelih krvnih stanica. Bobice goija reduciraju ‘loš’ holesterol i bolesti srca, i kaže se da sprečavaju peroksidaciju lipida. One su bile korištene u liječenju problema na koži, uključujući psorijazu. Upozorenje: dijabetičari bobice goija trebaju jesti sa oprezom zbog njihove osobine da povećavaju nivo glukoze u krvi.

Slike 117 i 118. Osušeni plodovi gojia

Boja ploda goija rezultat je sadržaja nekoliko različitih kartenoida, uključujući posebno zeaxanthin dipalmitat. Kartenoidi se koriste u liječenju pri dijagnozi bolesti očiju. Plodovi gojia sadrže i neobični polisaharid-peptid kompleks, koji stimuliše formiranje T ćelija, i na taj način pomaže imuni sistem. Zbog veoma dobrog izvora željeza, kao i vitamina C, upotreba gojia u prevenciji sideropenijske anemije, kao i liječenja blažih oblika anemije, ne smije biti izostavljena. Visoka koncentracija selena, vitamina C i karotenoida mu daje fantastična antioksidantna svojstva. Dobar je za vid, štiti oči od odumiranja žute pjege izazvane djelovanjem slobodnih radikala, smiruje nervozu, a pospješuje i pamćenje, pomaže u zaštiti od različitih oblika raka, dobar je za srce i kod povišenog krvnog pritiska, a koristi se i u borbi s rakom grlića maternice, za liječenje impotencije i uvećane prostate, kod mršavljenja, jača metabolizam i daje prirodnu slatkoću, koja savršeno zamjenjuje šećer. Nerijetko se ovi plodovi zovu sretnim bobicama zato što se čovjek dobro osjeća kada ih redovno konzumira, odnosno one utiču na dobro raspoloženje, dajući tijelu snagu, izdržljivost, vitalnost i utiču na dug i zdrav život, a dnevno ih je potrebno pojesti 10 do 30 g, da bi se postigao željeni rezultat. Redovno konzumiranje soka pripremljenog od goji bobica kroz period od dvije nedjelje poboljšava stanje organizma, uređuje kvalitet sna i rad probavnog sistema. Kao i većina jestivog voća goji ne pokazuje toksičnost. Dnevna doza može da varira od 10 do 100 grama suhih plodova u zavisnosti od potreba, a doze preko 100 grama dnevno nisu preporučljive. Na svjetskom nivou najviše gojia se uzgaja u planinskim područjima sjeverno-zapadne Kine, gdje ukupna produkcija prelazi pet miliona kilograma. U Americi i Evropi proizvodnja gojia se zadnjih godina veoma širi, ali još uvijek postoji veoma malo vjerodostojnih informacija o kultivarima, prinosima ili zahtjevima spram klimatskih faktora. Tako na primjer, neki izvori navode da lozja gojia odumiru kada temperature padnu ispod -23oC, dok drugi tvrde da se to dešava tek na -26oC. Ningxia, autonomna provincija u Kini, koja je vodeći proizvođač gojia, ima kontinentalnu klimu sa temperaturama sredinom zime koje često padaju ispod -31oC. Asimina predstavlja vrstu voćaka koja ima neuobičajeno krupne plodove u odnosu na druge voćke, a porijeklom je iz Sjeverne Amerike, dok se prirodne populacije iste mogu naći u 25 država istočnog SAD-a, gdje raste kao divlja kroz veći dio Indijane. Iako je većina prirodnih staništa ove vrste uništena, ona se još uvijek može naći u izobilju duž rijeka i potoka, kao i u šumama. Autohtona asimina botanički je poznata kao Asimina triloba, i ona je jedini član familije Annonaceae prilagođen umjerenim klimatskim zonama. Takođe, nekoliko tropskih i suptropskih srodnika ove kulture predstavljaju važne vrste voćaka. Međutim, od svih vrsta asimine pronađenih u Americi, jedino ova ima najveći potencijal u komercijalnoj produkciji voća. Stabla asimine imaju bujan, tropski izgled, kao i jesenju boju lišća i deliciozne plodove. Pored toga, određeni dijelovi biljke sadrže asimicin, jedinjenje sa aktivnim pesticidnim svojstvima (insekticidi). Danas postoji nekoliko komercijalnih plantaža asimine u Sjevernoj Americi, Aziji, Australiji i Evropi, te ista pokazuje snažan trend širenja u produkciji. Asimina je interesantna kao jedinstveno i neobično voće, ali se ona još uvijek masovnije ne gaji, odnosno

40

Slike 119, 120, 121, 122, 123 i 124. Asimina ili banana siromašnih ljudi

ne dobija komercijalni značaj koji bi trebala. Danas postoji nekoliko kultivara asimine, od kojih većina predstavlja divlje selekcije. Mnoge od imenovanih sorti ove vrste su nastale u Indijani, što je vjerovatno razlog za uobičajeni naziv, kao što je ¨Indijanska banana¨. Takođe, zbog izražene pokožice ploda koja obiluje vlaknima, te time podsjeća na standardnu bananu, otuda da se za istu zajedno sa geografskom odrednicom koristi i to ime. Rod Asimina dobio je ime po indijanskoj riječi ‘assimin’, što označava ime francuske kolonije ‘asiminier’, te otuda i takav uobičajen naziv za ovu vrstu. Pored navedenih naziva, ova vrsta voćaka još je poznata i kao: lažna banana, banana siromašnih ljudi, ili po sličnosti na špansku papaju ‘paw-paw’. U našem govornom području za ovu vrstu svi navedeni nazivi mogu biti adekvatni, s tim da jedinstven i terminološki jednostavan ostaje samo asimina. U prirodnim staništima asimina raste kao višegodišnji grm ili pak stablo, te može dostići visinu od 3-12 m. U kulturi ona raste do a oko 2,8 m visine kao grm, i 5 m kao stablo. Prvih godina aisimina o raste sporo, ali nakon uspostavljanja korijena, njen rast se prlično ubrzava. Listovi asimine imaju oblik dosta sličnan istim kod kruške, s tim da su oni daleko veći, 10-30 cm dužine, izduženi, malaksali, eliptični, i odaju tropski izgled. Listovi asimine su bujni, sočni, i poprimaju zlatnu ili smeđu boju tokom jeseni. Imaju veoma izražen, neprijatan miris kada se prelome, smrve ili zgnječe. Cvjetovi asimine pojavljuju se, odnosno razvijaju, prije listova, obično sredinom proljeća. Baršunasti, tamno smeđi pupoljci formiraju se u pazuhu listova jednogodišnjih prirasta, i oni se a kasnije razvijaju u kestenjaste cvjetove, zvonastog oblika. Asimina i, i, ima veoma interesantne cvjetove koji su prilikom otvaranja zeleni, e a kasnije dobiju tamno purpurnu ili boju kestena. Biljke ove vrste cvjetaju u aprilu, i period cvjetanja se proteže i do 6 sedmica, a 1-4 cvijeta se nalaze u pazuhu lista. Svaki cvijet sadrži nekoliko ovarija (3-7), tako da jedan može proizvesti nekoliko plodova. Oprašivanje se obavlja uglavnom insektima koje privlače tamno crvena boja cvjetova i njihov specifičan miris. U nedostatku adekvatnih insekata oprašivača produkcija asimine može biti smanjena, te se često zahtjeva ručno oprašivanje od strane farmera. Iako su cvjetovi asimine biseksualni, odnosno imaju muške i ženske strukture, oni su skloni protaginiji, što znači da je stigma prijemčljiva prije oslobađanja polena. Ovo rezultira u cvjetovima koji nisu samooplodni, već zahtjevaju unakrsno e oprašivanje. Dakle, asimina predstavlja stranooplodnu vrstu, te je za produkciju plodova potrebno obezbjediti najmanje dvije biljke koje se mogu unakrsno oprašiti. Plod asimine je duguljasta, cilindrična bobica 7,5-12,5 cm dužine i 3-10 cm širine, koja može svaka imeti masu 200-400 g (oblika koji podsjeća na plod manga). Oni mogu biti nošeni pojedinačno ili u malim grozdovima (2-4 zajedno), koji nalikuju na tzv. ‘ruke’ kao kod standardne banana biljke, iako oni zapravo potiču od jednog cvijeta. Plod asimine sazrijeva od kraja ljeta tokom jeseni (između avgusta i oktobra) i mijenja boju od zelene, žutozelene, smeđe i konačno crne. Meso ploda je veoma aromatično, narandžaste ili bijele boje sa kremastom teksturom kada sazrije. m Plod asimine ima jedinstven i složen okus, što odgovara tropskom voću, sa naglašenom aromom, i često se smatra kombinacijom kruške, breskve, banane, manga, ananasa i tropske jabuke, iako se isti razlikuje od stabla do stabla. Neki tvrde da kultivari

41 4 1

asimine koji imaju više narandžastu boju mesa ploda imaju bogatiji okus nego isti bijele boje mesa ploda, a ovi posljednji takođe, kasnije sazrijevaju. Unutar mesa ploda asimine nalaze se dva reda krupnih, smeđe do crno obojenih, oblika graha sjemenki (2-3 cm dužine, 10-15 komada) koje se trebaju ukloniti prilikom konzumiranja.

Slike. 125, 126 i 127 Priprema ploda asimine za konzumaciju

Plodovi asimine trebaju 4-5 mjeseci kako bi sazreli nakon zametanja. Stabla ili gromovi u optimalnim uslovima mogu proizvesti dobre prinose od 50-100 plodova po biljci. Ova vrsta voćaka počinje plodonositi u trećoj ili četvrtoj godini nakon sadnje. Plodovi se mogu brati od kraja ljeta do duboko u jesen, u zavisnosti od kultivara. Plodovi asimine se beru tek kada počinju mekšati, iako neki sa ovim procesom započinju kada se plodovi potpuno ne oboje i postanu ujednačeno mekši. Plodovi asimine mogu se 2-3 dana čuvati na sobnoj temperaturi, prvenstveno zbog svoje tanke pokožice, mada se taj period sa adekvatnim hlađenjem može produžiti i do tri sedmice. Biljke asimine imaju korjenov sistem sa izraženom žilom srčanicom, koji ima tendenciju da bude krt, i sa veoma malo korjenovih dlačica, te je osjetljiv na mehanička oštećenja. On može formirati korisnu asocijaciju sa gljivičnom mikorizom, koje njemu omogućavaju da dobije više hranjiva, posebno fosfata. Prema tome, u intenzivnoj proizvodnji asimine preporučuje se u zemljište inkorporirati dobro istrulu organsku materiju, posebno opalo lišće. Biljke asimine takođe, formiraju stolone (podzemne stabljike), koje često formiraju nove izdanke u intervalima duž svoje dužine, posebno ako biljka ima više stabljika (uzgaja se u formi grma), o čemu treba voditi računa prilikom održavanja zasada. Mlade biljke asimine mogu posjedvati oštećenja ukoliko su izložene snažnoj direktnoj sunčevoj svjetlosti, te prve dvije godine nakon sadnje preporučuje se istim obezbjediti malo sjene. Nakon tog ranog perioda, one se mogu uzgajati na jakom suncu. Takođe, biljke same po sebi usljed ogromne biomase listova nisu izdržljive na vjetar, i rastu bolje ukoliko su posađene na zaštićenim lokacijama. Biljke asimine su veoma izdržljive na hladnoću, tolerišu temperature do -30oC kada se uspostave, i za uspješan rast i razvoj trebaju sezonu vegetacije od najmanje 6-8 mjeseci, i rastu bolje sa toplo-vrelim ljetima. Tokom zime trebaju minimalno 400 sati hladnoće kako bi se u proljeće iniciralo cvjetanje i kasnije plodonošenje. Kada je u pitanju zemljište, asimina najbolje raste i plodonosi kada se uzgaja na zemljištu koje je duboko i bogato organskom materijom, mada se može uzgajati na glinovitim ili pjeskovitim ilovačama. Zemljište bi trebalo održavati vlažnim, posebno kada su biljke mlade, i tokom cvjetanja i razvoja ploda, ali izbjegavati isto koje je zasićeno vodom. One rastu dobro u regionima sa višom vlažnošću. Takođe, rastu bolje na pH vrijednosti 5,5-7, nemaju veće zahtjeve spram đubrenja, tako da je sasvim dovoljna jedna aplikacija na početku vegetacije i takođe, malč od organske materije da konzervira vlagu. Preporučeni razmak sadnje asimine jeste 3-5 m ukoliko se planira uzgajati u formi stabla, te 2 m ukoliko se planira uzgojni oblik tipa grma. Mlada stabla trebaju neku sjenu i dodatnu zaštitu dok ne ojačaju, kao i redovnu vlažnost i minimalnu konkurenciju korova. Rast biljaka asimine je spor za prvih par godina. Obično, malo rezidbe je potrebno, osim da se uklone odumrle, oštećene ili grane koje se ukrštaju. Međutim, periodična rezidba stimuliše novi rast na starijim stablima asimine, koji onda proizvodi cvjetove i plodove sljedeće sezone. Stabla asimine su gotovo bez bolesti, ali ipak treba provjeriti biljke na prisustvo štitaste uši i savijača lista. Biljke asimine imaju biocidnu otpornost na većinu problema, a ista je uglavnom smještena u stabljikama, nezrelim plodovima, sjemenu, korijenu i kori, sa manjim stabljikama koje bivaju posebno toksične za štetočine. Plodovi asimine mogu biti konzumirani od strane ptica ili divljih životinja. Plodovi ove vrste takođe, prelaze iste kod jabuke i grožđa u sadržaju većine vitamina, minerala i energetske vrijednosti hrane. Oni imaju neuobičajeno visok sadržaj proteina za voće, i predstavljaju odličan izvor vitamina A i dobar izvor vitamina C. Plodovi se koriste kao laksativ i diuretik. Listovi se primjenjuju izvana na čireve

42

i ekceme. Sjemenke sadrže alkalni asiminin, koji je emetik i narkotik. One su se mljele u prah i aplicirale na kosu da ubiju vaši. Kora je gorka i ima visok sadržaj analobina koji se koristi u ljekovite svrhe. Grančice, list i kora su izvor annonaceous acetogenins, koji se koristi i u razvoju antitumornih lijekova (acetogenini) i pesticida (asimicin). Visok nivo spojeva prirodne odbrane u stablu čini ovu biljku veoma otpornom na zaraze od strane insekata i bolesti. Sjemenke ploda asimine sadrže alkaloide u endospermu koji su emetici. Ako se sažvaču, sjeme može uticati na probavu, ali ukoliko se proguta cijelo, sjemenke mogu proći netaknuto kroz probavni trakt. Rukovanje plodovima asimine može izazvati alergijske reakcije kod osjetljivih osoba. Asimina raste u vlažnim klimama i ona je veoma tolerantna na mraz. Prema tome preferira vlažna, slabo kisela zemljišta i zahtjeva redovno navodnjavanje, ali i prilagodljiva je na mnoge uslove. Asimine se ne razvijaju dobro na loše ili slabo dreniranim zemljištima, a treba zaštitu od vjetra. Indijska banana se nikad nije uzgajala za komercijalne svrhe, ali zadnjih 10 godina raste interes za ovo voće. Sibirski kivi. Kada većina ljudi misli o kiviju, oni smatraju da su to smeđi, dlačicama obrasli (tkzv. maljavi) plodovi obično veličine kokošijeg jajeta koje se prodaje u trgovinama. Ovakvi plodovi predstavljaju uobičajeni ili maljavi, odnosno standardni kivi (Actinidia deliciosa), ponekad u literaturi imenovan kao kineski ogrozd. Prilikom konzumacije plodovi kivija isti se moraju oguliti, čime se otkriva mekena zelena srž (unutrašnjost) sa malim jestivim sjemenkama. S druge strane, postoji više vrsta kivija, među kojima je manje poznat kineski ili zlatni kivi (A. chinensis). Plodovi kineskog kivija imaju manji stepen maljavosti (pokožica ploda poput one kod brskve), više su zaobljeni, odnosno okruglastog oblika, sa mesom zelene ili zlatne boje koje ispunjava njihovu unutrašnjost. Obje navedene vrste kivija su tropske kulture, i ne mogu se uzgajati u hladnijim područjima. Međutim, ne treba se razočarati ukoliko se želi uzgajati kivi u područjima koja pripadaju hladnijem klimatu. U tom slučaju sibirski kivi (A. arguta) predstavlja pravi izbor. Sibirski kivi, još poznat kao mini kivi, otporni kivi ili aktinidija je vrsta jagodastog voća koja izuzetno dobro podnosi niske temperature, čak i do -30oC. Plodovi ovog kivija su sitniji u odnosu na iste kod uobičajenog (tropske vrste), slađeg okusa, a prema botaničkoj klasifikaciji predstavljaju bobice. Plodovi sibirskog kivija spram veličine odgovaraju plodovima klasičnih sorti šljive ili pak krupnijih bobica grožđa, zelenkaste boje sa nekada crvenkastim nijansama (osnovna boja ploda je zelena, ali postoje kultivari sibirskog kivija smeđe i crvene boje), bez maljavosti odnosno dlačica na pokožici tako da se ne trebaju guliti i mogu se cijeli konzumirati. Meso ploda sibirskog kivija je poput onog kod uobičajenog kivija, s tim da je slađe, sa sadržajem šećera koji se kreće od 15-30%, naravno u zavisnosti od kultivara. Jedna biljka može da proizvede čak i do 50 kg plodova, ali prosjek je oko 30 kg. Pored cijenjenih plodova ova vrsta kivija je veoma dekorativna kako zbog svojih cvjetova, tako i zbog ovalnih, sjajno-zelenih listova. Slike 128 i 129. Plodovi sibirskog kivija u poređenju sa istim kod običnog

Biljka sibirskog kivija je višegodišnja, drvenasta i listopadna puzavica koju čine bujna lozja koja često mogu narasti i do 6 m u sezoni, tako da one za adekvatan rast i plodonošenje trebaju čvrstu potporu, odnosno sistem naslona. Sibirski kivi može se uzgajati uz sisteme naslona koji su slični onim koji se koriste za grožđe. Ipak, više uobičajen sistem naslona prilikom uzgoja kivija jeste T-sistem, sa stubovima čija se visina kreće od 1,8-2,4 m visine, između kojih su nanizane i zategnute žice. Lozja kod ove vrste kivija su veoma kruta, i ona se za naslon pridržavaju uobičajeno sa vezanjem umjesto prirodno samo sa njihovim viticama. Prema tome, biljke sibirskog kivija trebaju neki vid pomoći u smislu prihvatanja za naslon. Sibirski kivi se može uzgajati i nekim vizuelno prijatnim formama naslona, ili pak na pergolama koje obezbjeđuju neki vid zasjenjivanja. Biljka sibirskog kivija je dvodoma, odnosno muški i ženski cvjetovi rastu na odvojenim biljkama, dakle potrebno je obezbjediti muške biljke kako bi ženske plodonosile. Prema tome, posaditi najmanje jednu mušku za svakih

43

šest do devet ženskih lozja, i naravno, u neposrednoj blizini. Neki kultivari mogu biti samooplodni, ali, kao i sa drugim vrstama jagodastog voća, oni će proizvesti više prinose sa unakrsnim oprašivanjem. Plodonošenje obično počinje kada su biljke pet godina stare, a onda plodovi kivija sazrijevaju na početku jeseni. Sibirski kivi je veoma podesan za uzgoj, i biljka istog najbolje proizvode plodove pri jakom osvjetljenju, iako će tolerisati i slabiju sjenu. Zahtjeva blago kiselo (pH 5,0-6,5) i dobro drenirano zemljište i izobilje vode tokom sezone. Problemi sa bolestima i štetočinama su rijetki. Međutim, na slabo dreniranim zemljištima bolesti poznate kao trlež korijena i korjenovog vrata mogu se manifestovati. Kada su u pitanju štetočine one se mnogo ne razlikuju u odnosu na iste kod jagodastog voća, te se kivi mora tretirati protiv pauka, savijača lista, lisnih ušiju i sl. Plodovi sibirskog kivija u komercijalnoj produkciji se obično beru prije nego su oni potpuno zreli, iako su oni tada još uvijek opori, i imaju osobinu da nakon berbe nastavljaju sazrijevati, te se mogu čuvati u identičnim skladištima onima za bananu i jabuku. Ukoliko se radi o uzgoju kivija unutar okućnica plodove je najbolje brati u fazi pune zrelosti i neposredno konzumirati. Plavi grah. Ova neobična vrsta voća, porijeklom je iz zapadne Kine, pripada porodici Lardizabalaceae, a njen latinski naziv je Decaisnea fargesi. Postoji više naziva za ovu vrstu, a neki od najčešćih su: plavi grah, čarobni pasulj i plavi prsti. Na engleskom jeziku za istu vrstu se koristi naziv ‘blue sausage’, što bi u prevodu značilo plava kobasica. U prirodnim staništima ova biljka susreće se kao listopadni grm ili stablo, i može dostići visinu i do 4 m, a nekada čak i viša. Prirasti kod ove vrste su veoma bujni, bez trnova, i na sebi tokom vegetacije nose tamnozelene, peraste listove koji mogu dosegnuti i do 1 m dužine. Na kraju vegetacije, odnosno u oktobru isti poprimaju zlatno žutu boju čime se ova vrsta može smatrati i dekorativnom. Plavi grah cvjeta od maja do juna, a njegovi cvjetovi su u obliku zvona, plave boje, u osnovi, koja vremenom prelazi u svijetlo zelenu. Cvjetovi su hermafroditni, odnosno posjeduju muške i ženske organe, što znači da je ova vrsta samooplodna. Plodovi ove vrste voća botanički su mahune, svijetlo plave boje po čemu je iniciran naziv ‘plavi grah’. Dakle, oblik ploda je izdužen, poput mahune boba, odnosno podsjeća na plavu kobasicu, dužine je 10 cm i širine 2-3 cm. Plodovi sazrijevaju tokom septembra i oktobra, prilikom čega poprimaju svijetlo plavu boju. Meso ploda je relativno tanko, bijele boje, prozirno, slično celulozi i ispunjeno crnim sjemenkama. Ove sjemenke su slične onim kod lubenice i tek nakon čišćenja od sjemenki plod plavog graha je jestiv. Slike 130 i 131. Plodovi plavog graha

Meso ploda plavog graha je veoma bogato pektinom, te se može koristiti prilikom pravljenja džemova ili želea. Prilikom konzumacije u svježem stanju plod plavog graha ima sladak okus, sa veoma lijepom delikatnom aromom. Isti u svježem stanju se konzumira tako da je prvo potrebno oljuštiti pokožicu ploda na isti način kao kod mahune boba, čime se otkriva unutrašnji sadržaj koji ispunjavaju sjemenke, i to cijelom dužinom pri čemu su one okružene slojem jestivog mesa. Biljka plavog graha nema većih zahtjeva u pogledu zemljišta, te se veoma uspješno može uzgajati na različitim tipovima istog počev od onih lakše teksture (pjeskovita), preko onih koji ovu odliku imaju kao srednju (ilovasta), do onih koja su izrazito teška (glinovita). U pogledu pH vrijednosti zemljišta biljke plavog graha mogu uspjevati na kiselim, neutralnim i istim bazne reakcije. U pogledu sunčeve svjetlosti nema većih ograničenja, te može uspjevati u polusjeni ili u punom suncu. Međutim, biljka plavog graha slabo podnosi sušu, te joj zbog toga najviše odgovaraju vlažna zemljišta. U pogledu hladnoće, ova vrsta voća može izdržati

44

niske temperature, i do - 23ᵒC tokom perioda mirovanja. Pored jestivih plodova, dekorativnih organa, u kineskoj medicini ova biljka se koristi dugi niz godina u liječenju reume, kao i sprečavanju kašlja. Pasji trn. U posljednjih nekoliko godina drevna kultura poznata kao pasji trn se dokazala veoma korisnom kao ukrasna, ali i ljekovita vrsta, koja se sve više uzgaja zbog svojih veoma cijenjenih plodova. Ova vrsta neuobičajenog voća porijeklom je iz Euroazije (od sjverozapadne Evrope, kroz centralnu Aziju do Altai gorja na zapadu, sjevera Kine i sjevera Himelaja), a ista je u Sjevernoj Americi uglavnom poznata kao atraktivni ukrasni grm, a u Evropi i Aziji kao vrijedna hrana, ali i zbog svojih farmaceutskih svojstava. Njenu dekorativnu vrijednost predstavlja listopadna biljka koja ima srebrenaste listove, a proizvodnu i ljekovitu vrijednost, narandžasto obojeni plodovi (bobice) koje se na granama mogu zadržati veći dio zime. Engleski naziv za ovu vrstu je ‘Sea-buckthorn’ prema njenom prirodnom staništu, s obzirom da ona raste u neposrednoj blizini mora, kao i zbog posjedovanja mnogo bodlji ili trnja na prirastima koje podsjećaju na neke dekorativne vrste koje imaju izražene trnove, a poznate su kao ‘buckthorn’. Latinski naziv za pasji trn je Hippophae rhamnoides, a data vrsta pripada familiji Elaeganaceae. Ime roda Hippophae predstavlja klasičan latinski naziv za izraze ¨zasjajiti konja¨ ili ¨konja učiniti sjajnim¨, ime koje je osmišljeno u davna vremena nakon što se primjetilo da ishrana konja lišćem ove biljke poboljšava njihovo zdravlje i čini njihovu dlaku sjajnom. Listovi ove biljke sadrže značajnu količinu proteina (prosjek 15%) i prema tome mogu se koristiti kao hrana za stoku i kućne ljubimce, a njeni plodovi spadaju među najhranljivije unutar kultura voća. U Aziji plodovi pasjeg trna koriste se u medicinske svrhe, s obzirom da su dobar izvor vitamina, esecijalnih masnih kiselina i antioksidanata. Oni su bogati različitim antioksidansima (vitamin C i E, karotenoidima, uključujući beta karoten – pro vitamin A, flavonoidima, određenim enzimima i drugim supstancama). Plodovi pasjeg trna su za većinu ljudi prekiseli za konzumaciju u svježem stanju, ali čine odličnu sirovinu za sokove, pekmeze, umake, želee ili likere. Sok napravljen od plodova pasjeg trna može se koristiti sam ili pomiješan sa nekim od drugih vrsta voća. Okus ploda pasjeg trna se veoma često poredi sa onim kod marakuje. U Euroaziji, gdje je ova kultura jedna od najizdržljivijih na hladnoću i najčešće uzgajanih sjevernih vrsta voća, bobice su bile korištene kao hrana stoljećima, a možda čak i ranije. Međutim, selekcija poboljšanih varijeteta i stvaranje novih kultivara provedena je samo u posljednjih 60-tak godina. Iako se često koristi kao ukrasni grm, u Evropi i Aziji biljka pasjeg trna služi da obogati i zaštiti zemljište zbog svog simbiotskog vezivanja azota. Osim ove sposobnosti, korijen ove biljke može da prodre duboko u zemljište, te se ona koristi u zaštiti zemljišta od erozije. Biljka pasjeg trna predstavlja listopadni grm koji uobičajno raste 2-4 m visine, iako su neke biljke ove vrste pronađene u formi stabala, u Kini, dostigle visinu i do 18 m, dok druge nisu rasle više niti od 50 cm. Grane pasijeg trna su guste, krute i veoma trnovite, sa trnovima lociranim u pazusima listova i na vrhovima prirasta. Slika 132. Pasji trn

Pasji trn je dvodoma kultura, odnosno kod date vrste, dakle mogu se razlikovati muške i ženske biljke, a posljednje nose bobice koje su okrugle, gotovo jajolikog oblika i dužine do 1 cm. Muške biljke su više uspravne u poređenju sa ženskim koje se razvijaju u širinu. Cvjeta prije listanja, tokom marta ili aprila, a cvjetovi su sitni, blijedožute boje. Nadalje,cvjetovi su smješteni na dvije godine starom drvetu, i sakupljeni su u male grozdaste, cvasti, u pazuhu listova duž cjelokupne dužine grančice. Oprašivanje ženskih cvjetova izvrši se sredinom maja, te je isto u potpunosti zavisno od vjetra koji emituje polen muških cvjetova. Sazrijevanje plodova se dogodi oko 100 dana nakon oprašivanja. Listovi su ove vrste su blijedno zelene boje sa srebrenastim sjajem, dužine oko 8 cm. Plodovi pasjeg trna su uobičajeno narandžaste boje, ali postoje i oni žuto ili crveno obojeni, mekani i sočni, sa košticom unutra, a dozrijevaju tokom septembra i oktobra. Za razliku od većine voćaka čiji plodovi nakon zrelosti otpadaju sa biljaka, bobice pasjeg trna ostaju na

45

biljkama tokom cijele zime, odnosno sve dok ih ptice ne pojedu. Plodovi imaju karakterističan kiselkast okus i jedinstvenu aromu koja veliki broj konzumenata podsjeća na ananas. Tako na primjer, u Bjelorusiji sok od plodova pasjeg trna poznat je kao ruski ananas. Berba plodova je otežana zbog gusto raspoređenih trnova na svakoj grani, i time na granama ostaje oko 50 % prinosa nakon iste. U pogledu uslova spram uzgoja ova vrsta neuobičajenog voća nema većih zahtjeva spram zemljišta, i veoma je otporna na hladnoću. Pasji trn se može uzgajati i na nešto lošijim zemljištima, s obzirom da ima snažan korjenov sistem i mogućnost fiksiranja azota čineći kasnije medij pogodan za uzgoj drugih kultura. Biljke pasjeg trna zahtjevaju osunčane parcele i ne mogu tolerisati uslove sjene blizu većih stabala ili okolnih objekata. Pasji trn obzirom na sadržaj vitamina C premašuje sve poznate vrste voća i povrća, pa čak i limun, koji je inače poznat po bogatstvu vitaminom C. Sadržaj vitamina A u plodovima pasjeg trna je veoma značajan, i u odnosu na druge vrste voća daleko nadmoćniji. Tako jedinstveno mnoštvo najvrednijih ljekovitih supstanci ističu pasji trn kao ljekovitu biljku. Usljed sadržaja vitamina C, bobice pasjeg trna su jedan od najdjelotvornijih sredstava protiv infekcije organa za disanje. Plodovi pasjeg trna su lijek kod svih skorbutnih pojava, krvarenja zubnog mesa, bljedoće, tjelesne slabosti, glavobolje, kod osjećaja nevoljkosti, tjelesnog i duševnog umora, kod pomanjkanja apetita i sl. Šib ili saskaton, lat. Amelanchier alnifolia, predstavlja neuobičajenu vrstu voćaka koja posljednjih godina doživljava sve veću popularnost. Naziv saskaton (‘Saskatoon’) pretpostavlja se da dolazi od skraćenog naziva za plod tipa bobice izveden od strane starosjedilačkih naroda Amerike. Latinska nomenklatura je manje jasna, odnosno porijeklo Amelanchier je nesigurno, iako je to naziv koji francuzi koriste za biljku, dok alnifolia znači olistala joha. Prirodno stanište saskatona su hladni dijelovi Sjeverne Amerike, i ova biljka predstavljala je glavni izvor hrane za domorodce i naseljenike u tom području. Do prije jednog desetljeća ova vrsta je rasla samo u prirodi, ali su uzgajivači postali zainteresirani i za njen uzgoj u komercijalne svrhe. Na engleskom jeziku za ovu vrstu se još koriste sljedeći nazivi: ‘Serviceberry’, ‘Juneberry’, i ‘Shadbush’. Pripada porodici Rosaceae, odnosno familija ruža, zajedno sa jabukom, šljivom i trešnjom.

Slike 133, 134 i 135. Plodovi šiba ili saskatona

Iako se uobičajeno na engleskom jeziku u nazivu ove vrste koristi izraz za bobicu ‘berry’, njen plod je jabuka, odnosno botanički identičan poput onog kod jabuke i kruške. Većina divljih grmova ove biljke proizvodi sitne plodove, dok oni kod savremenih kultivara, imaju iste koji su daleko krupniji. Plodovi saskatona odgovaraju u izgledu i okusu istim kod borovnice, te se i mogu koristiti na isti način. Biljka saskatona raste u obliku grma ili listopadnog drveta koji može imati visinu 3-12 m. Nadzemni sistem se sastoji od dugih ili kratkih izdanaka, ali samo kratki izdanci nose rod. Izdanci su glatki, tamnosive ili crvenkaste kore. Cvijetni pupoljci se formiraju na jednogodišnjim izdancima, a plodonošenje nastupa slijedeće sezone. Upadljivi bijeli cvjetovi javljaju se rano u proljeće, prije listanja. Biljke saskatona su samo djelimično samooplodne, tako da se za adekvatnu proizvodnju preporučuje saditi više od jednog genotipa. Listovi su zeleni, okruglo-ovalnog oblika, dužine 2-5 cm. U jesen mjenjaju boju iz upadljivo žute do crvenkasto-smeđe. Plodonošenje ove vrste je početkom ljeta, u toplijem klimatu ili kasno u ljeto, u hladnijem, a plodovi su tamnoljubičasti do crni, 5-15 mm dugi. Okus je sladak, mada ponekad isti je i djelimično gorak. U jednom plodu nalazi se 4- 10 smeđih sjemenki sa kožastom opnom.

46

Biljke saskatona su veoma izdržljive na hladnoću, ali kasni proljetni mrazevi mogu ugroziti rod te godine. Kako bi se izbjegla potencijalna mogućnost štete od mraza, prilikom sadnje ove kulture preporučuje se odabir lokacije koja je obezbjeđena dobrom cirkulacijom vazduha. Ovim biljkama pogoduju dobro drenirana zemljišta sa izobiljem organske materije. Iako se u prirodi ova vrsta može naći na suhim kamenitim padinama, djelimično u hladu, ona u komercijalnoj produkciji preferira vlažna, dobro drenirana kisela zemljišta. Plodovi ove vrste uglavnom se konzumiraju kao svježi, ali su takođe, idealni za spravljanje džemova, sirupa, sokova i ostalih prerađevina. Oni se isto tako mogu sušiti i prodavati kao proizvod sličan osušenom besjemenom grožđu (tzv. Grozđice). Većina potrošača nije upoznata sa ovom vrstom voća, tako da treba za početak težiti manjim pakovanjima kako bi se isti u u konzumaciji upoznali sa njima. Takođe, plodovi saskatona mogu se smrzavati i koristiti poput ostalih vrsta jagodastog voća. Plodovi saskatona predstavljaju odličan izvor vitamina C, mangana, magnezijuma, željeza, i dobar izvor kalcijuma, kalijuma, bakra i karotena. S obzirom da se s plodom konzumiraju i sjemenke koje su jestive, plodovi su takođe, bogati sa proteninima, mastima i vlaknima, i to daleko više u odnosu na ostale vrste voća. Slika 136. Osušeni plodovi šiba

Slike 137, 138, 139 140. Jagoda drvo - plod, plodovi, biljka i habitus

Jagoda drvo. Za ovu vrstu voćaka iz porodice Ericaceae, koriste se nazivi Planika maginja, Jagoda drvo, Jagodičnica, Jagodnjak, Planičac. Porijeklo ove vrste voćaka je iz zemalja Mediterana, kao što su Turska, odnosno Libanon. U prirodi raste kao zimzeleno drvo visine i do 9 m, ovalne krošnje širine i do 8m. Vrlo često se dešava da je na prirodnim staništima nadzemni sistem iste visine i širine. Listovi su tamnozeleni, dugi 5-10 cm, široki 2-3 cm i blago nazubljenih rubova. Hermafroditni bijeli cvjetovi, u obliku zvončića pojavljuju se u periodu oktobar-decembar. Kod planike je vrlo zanimljivo da na jednom stablu ima, istovremeno, zrijuće plodove i bijele cvjetove, koji će se u razdoblju od jedne godine oblikovati u zrele plodove. Plod planike se naziva maginja i sličan je plodu jagode, višesjemen, hrapave površine, promjera 1-2 cm. Za razliku od oblika ploda jagode, maginja je savršeno okrugla, a meso ploda je brašnasto. Sazrijevanje plodova je veoma sporo i traje do 12 mjeseci, boja se mjenja od zelene ka žutoj, narandžastoj i jarko crvenoj. Naučni naziv ‘unedo’ izveden je prema Pliniju od unum tantum edo (jedem samo jedan) što asocira okus svježih plodova koji nije prijatan.

U pogledu na bolesti planika je osjetljiva na antraknozu, trulež korjena i hrđu, a od štetočina napada je trips. Nema velike zahtjeve spram zemljišta, osim što joj odgovaraju osunčana područja. Zreli plodovi planike sadrže velike količine vitamina C, a kada prezriju u njima se povećava sadržaj alkohola, te se preporučuje za spravljanje alkoholnih pića (likera, vina). U medicinske svrhe koristi se kao diuretik i antiseptik. Zanimljivo je spomenuti da se od stabla planike prave grčke flaute. Arbutus unedo je veoma cjenjena kao i dekorativa vrsta, zbog tamnosmeđe kore stabla koja se ljušti uz istovremeno prisustvo cvjetova i plodova.

47 4

Kako bi se lakše razumio sadržaj ove publikacije, na samom početku, potrebno je definisati sljedeće pojmove: • Vrsta – osnovna jedinica ili kategotija biološke klasifikacije sačinjena od srodnih jedinki sličnih jedna drugoj, koje se mogu ukrštati između sebe, ali i ne sa članovima druge takve kategorije. Često korišten termin koji označava vrstu jeste kultura. • Varijetet – taksonomska podjedinica vrste koja se sastoji od onih jedinki koje se javljaju u prirodi ili selektivno odgojenih populacija koje se razlikuju od ostatka vrste u određenim minornim karakteristikama koje su nedovljne za izdvajanje istih u posebnu vrstu. Riječ istog značenja pojmu varijetet jeste podvrsta. • Kultivar – ili kultivisani varijetet je biljka koja je namjerno stvorena i održavana kroz uzgoj, kultivaciju, odnosno biljka ili grupa biljaka odabrana zbog poželjnih karakteristika koje mogu biti održavane nekim od vegetativnih načina razmnožavanja. Adekvatna zamjena za pojam kultivar jeste termin sorta. Veoma često literatura koristi u istom značenju varijetet i kultivar, međutim oni se jasno razlikuju po tome što se kultivar odnosi na one jedinke u uzgoju, a varijetet na one u prirodnim populacijama. • Mutanti – forma koja u okviru određenog kultivara ima nekoliko malih značajnih varijacija od privredne važnosti. Vrlo često ovim formama biva dodjeljeno ime novog kultivara kada oni postanu komercijalno važni. U narednim poglavljima ove publikacije obrađena je tehnologija uzgoja svih vrsta jagodastog voća od kojih Reprocentar H&H Fruit proizvodi sadni materijal. U okviru svakog poglavlja predstavljeni su glavni sistemi uzgoja koji su u primjeni zajedno sa nekim njihovim vodećim varijantama, kao i odnos istih spram botaničke strukture, posebnosti i reakcije svake tretirane vrste. Drugo izdanje priručnika za farmere sadrži ažurirane informacije o svakoj vrsti jagodastog voća koja je u prethodnom izdanju bila opisana, te predstavlja i nove introdukovane 2012 godine.

3.

RAZMATRANJA PRIJE SADNJE JAGODASTOG VOĆA

Osnovne odlike jagodastog voća Biljke jagodastog voće adaptirane su za područja umjerene klimatske zone (karakteriše se umjerenim temperaturama, odnosno klimom između tropske ili polarne, sa jasno definisanim godišnjim dobima), i iste su kultivisane u posljednja 2-4 stoljeća, među kojim je kao posljednja odomaćena visokožbunasta borovnica. Budući da se vrste jagodastog voća smatraju voćkama kontinentalne klime iste, kako bi plodonosile, moraju biti izložene niskim temperaturama tokom određenog vremenskog perioda (mirovanje tokom zime). Izloženost niskim temperaturama podrazumjeva broj sati koliko je biljka jagodastog voća bila izložena temperaturama ispod 7oC (tzv. sati hladnoće), i oni su potrebni svake zime da se obezbjedi adekvatno mirovanje i omogući normalan rast u proljeće. Većina vrsta jagodastog voća kontinentalne klime zahtjeva određeni broj sati hladnoće svake zime, mjereno od momenta opadanja lišća u jesen, pa sve do februara ili marta. Ako je zima topla, i ne dogode se potrebni sati hladnoće za određenu vrstu, tada će se u proljeće na biljkama iste manifestovati sporadično buđenje pupoljaka, te smanjenje prinosa plodova. Ako pak data vrsta jagodastog voća dobije mnogo više sati sa niskim temperaturama nego što je potrebno, otvaranje pupoljaka u proljeće će biti ubrzano i često prerano, što može rezultirati u povredi od mraza (jedan od mnogobrojnih razloga izmrzavanja). Većina vrsta jagodastog voća umjerene klimatske zone plodonosi na jednu godinu starim prirastima koji su se formirali protekle godine, odnosno razvija plodonosne mladare ili cvasti iz pupoljaka proizvedenim prethodne sezone vegetacije. Prema tome, za normalan razvoj ovi pupoljci obično zahtjevaju period hladnoće kako je prethodno predstavljeno. Međutim, unutar grupe jagodastog voća umjerene klimatske zone postoje određeni podtipovi koji proizvode cvjetove iz pupoljaka tekuće sezone (plodonose na ovogodišnjim prirastima). Tako na primjer, određeni tipovi biljaka maline i kupine mogu cvjetati na prirastima iz ovogodišnje sezone (kultivari dvorodnog, jednogodišnjeg ili jesenjeg tipa maline). S druge strane, takvi tipovi biljaka jagodastog voća nemaju jasno naznačen period mirovanja tokom zime, već iste sa velikim brojem cvjetova, zametnutih plodova i lišća ulaze u zimu. Pored toga, postoje tipovi jagode i maline koji tokom jedne sezone vegetacije mogu obezbjediti više od jednog perioda berbe. Prema tome, ovo je razlog zašto je važno odabrati adekvatnu vrstu jagodastog

48

voća za određeno područje, odnosno zašto lokacijom treba zadovoljiti uslove potrebne hladnoće biljke koja se gaji. Unutar grupe jagodastog voća postoje vrste koje imaju potrebu za manjim ili većim brojem sati niskih temperatura tokom zime. Takođe, veliki broj vrsta jagodastog voća porijeklom je iz sjevernijih područja, te samim tim bolje podnose niske temperature tokom zime u odnosu na visoke tokom ljeta. Sve vrste jagodastog voća su višegodišnje biljke koje su obično drvenaste (definicija voćki). Većina od njih su po prirodi veliki grmovi koji se adekvatnim zahvatima rezidbe u komercijalnoj produkciji mogu održavati do željene visine i širine. Prema tome, na malom prostoru moguće je napraviti komercijalnu plantažu, odosno ostvariti profit na skromnim površinama. Mala do srednja veličina odraslih jedinki biljaka jagodastog voće prilagodila je iste za intenzivan uzgoj u kojem se hiljade individualnih biljaka sadi i uzgaja na jednom hektaru. U prirodnim populacijama biljke jagodastog voća kolonijaliziraju nova područja širenjem sjemena od strane ptica i drugih životinja. Određene vrste se takođe, šire sa nekim od načina vegetativne reprodukcije majčinskih biljaka, kao što je putem stolona kod jagode (biljke imaju tanku puzajuću stabljiku koja formira korijen na nodusima razmaknutim u intervalima duž svoje dužine), zatim ukorjenjavanjem ispruženih nadzemnih ili djelimično zemljom prekrivenih stabljika kao kod brusnice, zatim pomoću izdanaka, odnosno novih prirasta koji se formiraju iz pupoljaka na korijenu ili kruni majčinske biljke, kao što je kod maline i kupine, ili pak ukorijenjavanjem novih perifernih prirasta koji se razvijaju iz korjenovog vrata kao kod ribizli i ogrozda, ili ukorjenjavanjem jednogodišnjih prirasta, odnosno pomoću reznica kao što je slučaj kod visokožbunaste borovnice, ribizli, ogrozda i sl. Biljke jagodastog voće razlikuju se po habitusu rasta, i to od puzajućih lozija (brusnice, goji i sl.) do lozija koji se penju uz dati oslonac (grožđe, kivi i sl.), preko nisko rastućih zeljastih ili drvenastih kolonija (jagoda i niskožbunasta borovnica), sve do slobodno stojećih uspravnih grmova (visokožbunasta borovnica) ili duž reda i u neposrednoj blizini izvornih biljaka fomiranih prirasta (izdanaka) kao kod malina i kupina. Jagodasto voće genetski je heterozigotno (sadrži mnoge različite parove karaktera, odnosno nasljednih faktora), te stoga vrste iz ove grupe ne reproduciraju individue iz sjemena koje su veoma slične (identične) roditelju od kojeg je isto uzeto. Jagodasto voće se dakle karakteriše tako da se nova biljka identična roditeljskoj ne proizvodi iz sjemena, već se takve vrijedne individue moraju umnožavati korištenjem neseksualnih dijelova biljke (vegetativna reprodukcija).

Crtež 1. Vegetativna reprodukcija je osnovni način kod razmnožavanja vrsta iz grupe jagodastog voća za komercijalne svrhe, primjer kod jagode koja se multiplicira putem prirasta tzv. stolona

Jagodasto voće obično se uzgaja na svom vlastitom korijenu. Neke izuzetke predstavljaju određeni ogrozdi ili ribizle koji se kaleme na selekcije podloga koje tolerišu određene situacije zemljišta ili parazite i koje pak dozvoljavaju razvoj određenih formi stabla. S obzirom da su reproduktivne strukture željeni proizvod biljaka jagodastog voća u intenzivnoj produkciji, te kako su one višegodišnje kulture, to je neophodno da biljke rastu do potpune vegetativne i reproduktivne zrelosti. To podrazumijeva razvoj reproduktivnih mjesta na vegetativnom tijelu, i akumulaciju rezervnih ugljikohidrata i biljnih hormona koji stimulišu inicijaciju cvijetnih pupoljaka. Inicirani cvijetni pupoljci se potom moraju razviti u cvjetove, zatim biti oplođeni, i u konačnici formirati zrele, tržišno vrijedne, plodove. Nakon dostizanja vegetativne i reproduktivne zrelosti, odnosno razvijene biljke jagodastog voća, njegovane, održavane i zdrave, će proizvoditi jedan ili više prinosa plodova svake sezone za mnogo godina. Generalno, kako bi se najbolje moguće razumjele pojedine tehnike u ciklusu proizvodnje određene kulture mora se imati u vidu da se sve vrste jagodastog voća razvijaju u dva preklapajuća ciklusa, sukcesivno i

49

paralelno. Period odrastanja i sazrijevanja u polju (od sadnje sadnica do punog plodonošenja) kod jagodastog voća razlikuje se od vrste do vrste, te može da iznosi nešto više od jedne, za većinu jagoda, do 4 ili 5 godina, na primjer, za visokožbunastu borovnicu. Međutim, produkcija plodova kod određenih tipova jagode i maline može početi u godini sadnje (jedna godina nakon razmnožavanja) ili u periodu između druge i četvrte godine za maline i ribizle. Sezonski ciklus kod biljaka jagodastog voća može se nastaviti na neodređeno vrijeme sve dok prirasti koji podržavaju biljku ostaju zdravi, a novi vegetativni rast se manifestuje svake godine. Zbog toga, u praksi stariji izdanci se uklanjaju nakon nekoliko godina, kako bi se obezbjedio životni prostor za mlađe koji su rodniji. Cjelokupna tehnologija proizvodnje određene kulture projektovana je spram navedenih ciklusa, te se spram istih i provode određene operacije tokom uzgoja određene vrste. Tako na primjer, one agro- i pomotehničke radnje koje će rezultirati u dobrom prijemu, preživljavanju biljke i brzom uspostavlajnju veće vegetativne strukuture najvažnije se u periodu od sadnje do stadija srednje zrelosti. S druge strane, radnje koje vode do razvija svih organa biljke sposobnih da podrže optimalan broj mjesta koja plodonose i uspostavljaju snažnu strukturu, trebaju biti naglašene tokom finalnog perioda razvoja (odrastanje, sazrijevanje). U konačnici operacije u plantažama jagodastog voća koje osiguravaju kontinuiran razvoj plodonosnih mjesta i maksimalnu produkciju plodova trebale bi imati najveći prioritet kada je biljka date vrste potpuno razvijena. Posljednja istraživanja dodaju drugu dimenziju za razumjevanje sezonskog ciklusa kod odraslih biljaka jagodastog voća. U istim se na primjer navodi da je rast korijena malčiranih, odraslih biljaka visokožbunaste borovnice ograničen sa temperaturom izvan raspona 14-18oC, te da rast korijena i prirasta kod ove vrste nisu antagonisti, već slijede isti generalni šablon, sa reduciranim rastom tokom perioda sazrijevanja plodova i berbe. Faktori koji utiču na uspješnost proizvodnje jagodastog voća Historijski gledano među glavnim prednostima komercijalne produkcije jagodastog voća isticane su sljedeće karakteristike: • relativno lako uspostavljanje plantaža, • kratak vremenski period od momenta sadnje do povrata uloženih sredstava, te • jednostavnost u promjeni plantaže za uzgoj novijih vrsta i kultivara, ili pak za izlazak iz odabrane proizvodnje. Međutim, intenziviranje tehnologija uzgoja, dovelo je do veoma velikih transformacija u produkciji jagodastog voća. Tako na primjer, intenzivna tehnologija uzgoja kod jagode (tip biljaka, jednored, frigo ili kontejnerska sadnica, momenat sadnje – tempirana proizvodnja, niski ili visoki tuneli, zamjena parcele i sl.), zatim kod maline (jedno i dvorodni tip, kontejnerska sadnica, različiti sistemi naslona i zaštićenih prostora), adekvatna specijalna znanja u pogledu primjene zaštitnih sredstava za sve vrste, kao i adekvatna ambalaža, varijabilna otkupna cijena, nesigurno tržište, u cjelini poskupljuje ovakvu proizvodnju, odnosno uzrokuje visoke investicije. Takođe, puna ekonomska produkcija većine vrsta jagodastog voća obično se ne realizuje sve do treće ili čak šeste godine nakon sadnje kada je zamjena započetog biznisa dosta komplikovana. Postoje brojne, veoma važne odluke koje se moraju donijeti da se osigura uspjeh u produkciji jagodastog voća. Jedan logičan redoslijed ovih razmatranja je sljedeći: 1. vrsta jagodastog voća za uzgoj, 2. ekonomska ulaganja (zemljište, oprema, sadnice, neophodni repormaterijal – sistem za navodnjavanje, đubriva i sl.), potrebna i potencijalna za povrat, 3. tržište, odnosno način plasmana finalnog proizvoda, (svježi plodovi, prerada, prodaja na veliko ili malo, sistem uberi sam itd.), 4. izbor pogodnog kultivara za adaptaciju na uslove uzgoja i odabrano tržište, 5. izbor mjesta (priprema i potrebna modifikacija parcele kroz popravke drenaže zemljišta i poboljšanja njegove plodnosti, topografija ili površinske karakteristike mjesta ili regije, precizan opis mjesta ili regiona, povijest plodonošenja ili šta je na tom mjestu bilo ranije - predkultura, klima koja dominira, potencijalni problemi štetočina, blizina izvora vode, prevoza i tržišta, vrsta zajednice, itd.), 6. menadžment osoblja, i radna snaga, (iskustvo operatora, sezonski ili stalni radnici, stručnjaci, itd.). Odabir vrste jagodastog voća za uzgoj Odluka koju vrstu jagodastog voća uzgajati je prvi korak prema realizaciji produktivne plantaže i uspješnosti date proizvodnje. Donošenju iste trebalo bi prethoditi realno razmatranje ekonomske isplativnosti, praksi uzgoja, pristupa tržištu, ali i stručne osposobljenosti u okruženju. Treba napomenuti da izbor vrste jagodastog voća za uzgoj prvenstveno će uticati na sva ostala razmatranja prije sadnje, a koja su prethodno navedena. Uzgojem većeg broja vrsta jagodastog voća može se produžiti sezona proizvodnje i farmerovo prisustvo sa

50

svježim plodovima na tržištu. Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit nudi sadni materijal velikog broja vrsta i sorti (iste su predstavljene u prethodnim poglavljima), gdje se mogu razlikovati tradicionalne i nove vrste, među kojima neke predstavljaju manje, a druge više perspektivne kulture. Pored izbora vrste i sorte, proizvođač jagodastog voća primjenom adekvatne tehnologije produkciju može organizovati i u vansezonskom periodu. Suština je u izboru ekonomski najprofitabilnijih kultura za uzgoj, zatim različitosti vrsta u pogledu sezone sazrijevanja, kao i najoptimalnijoj tehnologiji produkcije za dato područje, što sve skupa može povećati profit za jednog proizvođača jagodastog voća. Prilikom odabira adekvatne kulture iz grupe jagodastog voća treba voditi računa da ista odgovara spram klimatskih i zemljišnih faktora datog područja (neke su sklone kasnim proljetnim mrazevima, druge ne; neke trebaju kiselo zemljište, dok druge mogu dobro uspjevati i na kiselom i na baznom zemljištu), zatim početna rodnost, odnosno kad se može očekivati povrat uloženih sredstava, i koji je odnos povrata i uloženog, kao i eksploatacijski vijek kako bi se mogla planirati zamjena ili ponovno uspostavljanje proizvodnje. Ekonomija i tržište. Ekonomska ulaganja u kupovinu ili iznajmljivanje zemljišta, mašina i opreme za obradu istog, održavanje plantaže, transport repromaterijala i proizvoda, izgradnja objekata za skladištenje, nabavka sadnog materijala, ljudski rad, merketing, osiguranje, i dohodak angažovanim članovima porodice mogu biti znatni u produkciji jagodastog voća. Ako se pak proizvodnja jagodastog voća planira organizovati iz kreditnih sredstava, onda finansijski biznis plan i potencijalni budžet moraju biti pripremljeni, a uslovi mikrokreditnih organizacija dobro proučeni. Ekonomsko ulaganje i potencijalni povratak uloženog, kao i zarada od proizvodnje pojedine vrste jagodastog voća trebalo bi porediti sa drugom proizvodnjom ili djelatnosti, odnosno opcijama ulaganja. Proizvodnja jagodastog voća, mora biti posmatrana kao biznis sa dobriom praksom i pozitivnim finansijskim upravljanjem u svim aspektima operacija. Evidencija troškova proizvodnje mora biti sastavni dio aktivnosti farmera u tehnologiji uzgoja jagodastog voća kako bi isti sam mogao analizirati cijenu koštanja, odnosno odrediti proizvodnu cijenu. Nekada transport vode za navodnjavanje do plantaže ili nedostatak adekvatnog repromaterijala (piljevina četinara ili amonijum sulfat kod borovnice, na primjer) može datu produkciju učiniti ekonomski neopravdanom. Tabela 1. Proračun orjentacionih troškova (u KM) podizanja plantažnog

Izbor tržišta će diktirati ili ograničiti zasada borovnice u slučaju trogodišnje kontejnerske sadnice na površini od druga razmatranja koja se planiraju u 1 dunuma i sistemom za navodnjavanje kap po kap proizvodnji jagodastog voća, kao što je veličina plantaže, izbor kultivara, razmak sadnje, orjentacija redova, lokacija puta, potreba parking prostora, specijalna oprema, te objekti za skladištenje. Sistem prodaje ‘uberi sam’ (potrošač berbe na plantaži) koji je generalno zastupljen u razvijenim zemljama prilikom produkcije jagodastog voća za potrošnju u svježem stanju generalno zahtijeva širok raspon kultivara, jednostavan pristup javnosti do samih plantaža, adekvatan parking uz proizvodnu površinu, kao i kvalitetan kontakt sa javnošću, te je isti veoma malo zastupljen na području BiH (svega jedna plantaža krošnjastih voćaka na području BiH praktikuje ovakav pristup tržištu). Prodaja na farmi ili neposredno uz cestu zahtjeva radnu snagu za berbu i na licu mjesta sortiranje, te adekvatnu ambalažu, objekte za skladištenje i prodajno mjesto. Kod ovakvog pristupa tržištu potrebno je odabrati lokaciju neposredno u blizini frekventnih saobraćajnica, a posebno treba voditi računa o zdravstvenoj ispravnosti proizvoda, s obzirom na izduvne gasove (u BiH trenutno velika količina svježih plodova jagodastog voća plasira se upravo na ovakav način).

51

Tržište u vidu prodaje plodova jagodastog voća na veliko putem lokalnih ili nacionalnih kanala tržišta proizvoda je uobičajno s obzirom da se veća količina plodova može plasirati u sezoni. Prodaja na veliko zahtijeva više radne snage za berbu, veliku količinu jednoobrazne ambalaže, dodatno pakiranje, kontinuitet i kvalitet prilikom isporuke, kao i prostore za pakovanje ili otkupne stanice. Ovakav pristup tržištu podrazumjeva uslove proizvodnje i manipulacije proizvodom koji obezbjeđuju minimalno prihvatljive standarde za pakovanje ili preradu. Dodatno pakovanje i brokerske naknade će takođe povećati troškove prodajom na veliko. U BiH trenutno ovakav pristup tržištu imaju samo veliki otkupljivači koji posjeduju adekvatne objekte za skladištenje, kao i vozila za distribuciju. Generalno, tradicionalna proizvodnja jagodastog voća na području BiH odredila je stratešku orjentaciju prema tržištu, te se većina plodova maline donedavno prodavala isključivo za zamrzavanje, a jagode za stono tržište. Uvođenjem novih kultura jagodastog voća, osavremenjavanjem produkcije, jačanjem sektora organizovane proizvodnje spram skladišnih kapaciteta, došlo se do određenog preobražaja u pogledu tržišta. Za dalji razvoj ovog sektora suštinska preporuka u pogledu ekonomije i tržišta jeste da treba smanjiti troškove proizvodnje uz istvoremeno zadržavanje i čak povećanje prinosa, te orjentaciju prema stonom tržištu posebno u vansezonskom periodu.

Slike 141 i 142. Adekvatno upakovan proizvod važan je koliko i kvalitet istog, primjer maline proizvedene u BiH

Izbor kultivara. Pravilan izbor kultivara podrazumjeva adaptaciju istog na poseban geografski region ili mjesto sadnje. Opsežna istraživanja u pogledu praćenja rasta i razvitka određenih kultivara u datom području predstavljaju ključni faktor uspjeha u pravilnom odabiru istog. Međutim, još uvijek tržište diktira izbor kultivara na širem području BiH, dok u manjem stepenu posljednjih godina zbog nastalih poteškoća takav zadatak, sa manjim udjelom, ima i voćarska struka. Značaj izbora adekvatnog kultivara leži u činjenici da kod jagode, na primjer, tradicionalno najprinosiniji kultivari imaju skoro dvostruko manji prinos u odnosu na savremene kreacije. Ipak, situacija u praksi je sasvim drugačija, odnosno proizvođači adekvatno ne održavajući nove kultivare postaju manje zadovoljni sa istim, i tada isključivo potenciraju tradicionalnu produkciju pri čemu nailaze na probleme na tržištu. Mnogi kultivari određene vrste jagodastog voća pogodni su za sistem ‘uberi sam’, ali istovremeno mogu biti totalno bezvrijedni za transport na veću ili manju udaljenost. Takođe, određeni kultivari neke vrste jagodastog voća izrazito su pogodni za preradu, dok drugi nakon prerade ne proizvode prihvatljiv proizvod. Imati više od jednog tržišnog izlaza u produkciji jagodastog voća poželjna je sigurnost i obezbjeđenje boljeg toka novca, što sve skupa otvara mogućnost prodaje cijelokupnog prinosa. Treba znati da u produkciji bilo koje vrste i kultivara jagodastog voća svi plodovi ne mogu biti pogodnog izgleda ili kvaliteta za svježe tržište. Samo oko 50-75% od ukupnog prinosa kod jagodastog voća može biti pogodno za stono tržište (prodaja svježih plodova). Uzgoj kultivara čiji su preostali plodovi pogodni za neki od vidova prerade (sok, vino i sl.) trebalo bi biti i važno ekonomsko razmatranje. Treba napomenuti da određenim tehnološkim rješenjima u proizvodnji jagodastog voća, kao i odabirom odgovarajuće kulture navedeni procenat može umnogome biti povećan. Prije samog izbora kultivara određene vrste jagodastog voća detaljno treba pročitati opis onih koji su jedni od najvažnijih i to u okviru pojedinih poglavlja ovog priručnika od kojih Reprocentar proizvodi sadni materijal. Prilikom opisa određenih kultivara pojedinih vrsta jagodastog voća posebnu pažnju potrebno je obratiti na njihovu osjetljivost spram ekonomski važnjih bolesti i štetočina. Izbor mjesta. Vlasništvo nad zemljištem može biti prepreka u pravilnom izboru mjesta za budući zasad jagodastog voća. Farmeri koji već posjeduju vlastito zemljište mogu se ne slagati sa kupovinom novih površina, čak iako je njihov trenutni posjed neadekvatan ili pak manji nego što je poželjno za produkciju jagodastog voća. Sadnja na neadekvatnim mjestima (parcele koje su po svojim osobinama na granici kvaliteta za datu produkciju) je loša odluka, s obzirom da su potrebna ogromna ekonomska ulaganja prilikom pripreme zemljišta, ali je na istim i kraći životni vijek plantaže, te smanjena njena produktivnost. Najbolji primjer

52

jeste visokožbunasta borovnica koja ima specifične zahtjeve u pogledu osobina zemljišta. Kako se radi o veoma perspektivnoj kulturi mnogi farmeri na svojim imanjima žele organizovati proizvodnju upravo ove vrste. Međutim, neadekvatno zemljište ima za posljedicu velika finansijska ulaganja prilikom same pripreme zemljišta, zatim isto i povećane troškove održavanja, a rezultat nepoštovanja ovakvog odnosa u potpunosti su tokom cijelog života zakržljale biljke koje ne mogu ostvariti adekvatan prinos. U tom slučaju bolja opcija je uzeti u razmatranje uzgoj nove kulture iz grupe jagodastog voća, uzeti par biljaka kao test da se sam farmer uvjeri, ili odmah odustane od uzgoja navedne kulture. Među brojnim, karakteristike zemljišta, kasni proljetni i rani jesenji mrazevi, te preduktura ključni su kriteriji prilikom odabira mjesta za zasnivanje buduće plantaže jagodastog voća. Zemljište ili tlo je kompleks koji formira tanki omotač iznad površine zemljine kore. Kada se posmatra određeni seoski predio ono što se može vidjeti jeste obilje zelenila, odnosno, zemljište i biljke koje rastu na/u njemu. Međutim, ono što leži odmah ispod površine, zemljišta koje se kultiviše uglavnom jeste prava stijena. Stijena je, dakle, materija od koje zemljište izvorno nastaje, ali ono takođe, sadrži niz drugih organizama i struktura koji njemu daju život, kao što su: gljivice, gliste, bakterije i humus. Zemljišta su podijeljena u različite tipove, uglavnom spram onoga što najviše sadrže, iako, u praksi, većina zemljišta čine mješavinu različitih tipova istih. U osnovi, zemljište ima dvije glavne komponente: čestice zemljišta ili čvrsta faza, (koja sadrži organsku materiju ili minerale zemljišta) i prostor između čestica (koji može biti ispunjen vazduhom ili vodom). Najčešći način klasifikacije tipova zemljišta je prema veličini čestica. Glinovita zemljišta sadrže najfinije, odnosno čestice najmanjeg prečnika, koje se vežu zajedno u čvrstu masu, što istim daje osobinu da mogu biti teška i ljepljiva kada su vlažna, ili nepropustljiva kada su suha. Glinovita zemljišta često ispucaju kada se isuše, odnosno izgube vlagu, tokom ljeta. Ovakva zemljišta se lako oštete obradom ili gaženjem kada su vlažna, što dovodi do sabijanja njihove mase (zemljište čini kompaktnim). Glinovita zemljišta su potencijalno plodna, ali njihova plodnost može biti utisnuta u čvrsto vezanu strukturu. Takođe, ova zemljišta imaju tendenciju da se zagrijavaju sporo u proljeće i takođe, dreniraju sporije nego drugi tipovi. Pjeskovita zemljišta sadrže najveće, odnosno najkrupnije čestice. Pošto imaju velike prostore između čestica to znači da se pjeskovita zemljišta dobro dreniraju – često previše Slika 143. Usljed suše ispucalo glinovito zemljište dobro nego što odgovara voćaru. Ona se brzo zagrijavaju u proljeće, ali takođe i isušuju brzo. Pjeskovita zemljišta su često siromašna u hranjivima, koja usljed jakih padavina mogu lako biti isprana iz zone korijena, te na istim voćka često gladuje. Takođe, ovakva zemljišta imaju tendenciju da budu kiselija i siromašna u pogledu sadržaja organske materije. Postoje takođe kombinacije tipova zemljišta, od kojih su najvažnija ilovasta zemljišta. Ona predstavljaju mješavinu različitih tipova zemljišta i obuhvataju doziran sadržaj gline, mulja i pijeska. Ilovasta zemljišta često imaju relativno visok sadržaj organske materije, posebno na mjestima gdje su ista obrađivana tokom godina. Ilovasta zemljišta imaju tendenciju da budu idealna za uzgoj voćaka, s obzirom da su ona plodna i izbjegavaju krajnosti (ekstreme) drenaže koje se nalaze kod glinovitih i pjeskovitih zemljišta. Tresetišta ili tresetna zemljišta (treseti) se uglavnom sastoje od raspadnute organske materije. Kao takva, ona zadržavaju vlagu, većinom su veoma dobra i generalno su izrazito plodna.

Slika 144. Ilovasto zemljište, u narodu poznato kao ‘ilovača’

Određivanje (identifikacija) tipa zemljišta. Pažljivim osmatranjem zemljišta farmer može vizuelno odrediti njegov sastav, te na prvom mjestu uočiti prisustvo krupnijih frakcija, odnosno kamenja ili šljunka, zatim tamne slojeve treseta ili organske materije, te u konačnici svijetlije zone, odnosno laganu pjeskovitu

53

teksturu. Ukoliko se pak zemljište malo otkopa dobit će se jasnija slika, odnosno farmer će dalje otkriti njegove karakteristike. Prema tome, ukoliko se prilikom kopanja primjeti teška grumenasta tekstura, može se dakle, ukazati sumnja da se radi o glinovitom zemljištu na tom dijelu parcele. Kopanjem dublje obezbjedit će dodatni dokazi, te što se veća dubina zemljišta otkrije, tim bolje. Kopanjem dubljih slojeva zemljišta farmer će dobiti jasniju sliku o tome od čega se ono dominantno sastoji, te se isto može svrstati u određeni tip, kao i utvrditi njegovu dubinu, odnosno da li je ista adekvatna za razvoj korijena odabrane voćke koju on želi uzgajati. Jedan od najlakših načina identifikacije prisustva gline u zemljištu, koji je istovremeno i praktičan za samog farmera, jeste pokušaj oblikovanja uzorka zemljišta u lopticu ili valjak na dlanu ruke. Kod ovog praktičnog testa uzme se mali grumen vlažnog zemljišta (uzorak), zatim se isti stiskom ruke oblikuje na dlanu da se formira loptica ili neki drugi oblik, obično valjkaste forme. Ukoliko uzorak zemljišta pri ovom testiranju stvara određeni Slika 145. Praktičan način stepen otpora da formira loptu, a pri tome se na dlanu ruke osjeća grubost dređivanja tipa zemljišta usljed prisustva šljunka, onda se za takvo zemljište može reći da je pjeskovito. Ukoliko se pak od datog komadića zemljišta lako formira čvrsta loptica, onda je to znak da to zemljište ima visok sadržaj gline. Da bi se ova tvrdnja potvrdila moguće je izvršiti dodatni test, koji je vrlo praktičan, a on podrazumjeva ostavljanje otisaka prstiju na oblikovanoj formi. Ukoliko se isti jasno formiraju, farmer ima još jedan dokaz da njegovo zemljište ima visok sadržaj gline. Ako je pak rezultat prvog testa nešto između prethodna dva slučaja, onda je vjerovatno da testirano zemljište pripada ilovastom tipu.

Slika 146. Praktičan način određivanja tipa zemljišta: a) pijesak; b) i c) umjereno pjeskovito zemljište, d) srednje pjeskovito, e - umjereno pjeskovito, f) glinovito

pH zemljišta je vrijednost kojom se izražava stepen kiselosti ili alkalnosti (bazičnosti) istog. U slučaju bosanskohercegovačkih zemljišta, ova vrijednost može varirati od pH 3,5, što je ekstremno kiselo, do pH 8, ili ekstremno alkalno. Za zemljište koje ima pH vrijednost 7 kaže se da je neutralno. Za većinu vrsta jagodastog voća pH vrijednost blizu i malo ispod neutralnog (od 6,0-6,5) je idealna, što ukazuje da istim za uzgoj pogoduje slabo kiselo zemljište. Međutim, postoji nekoliko vrsta jagodastog voća kojima pogoduje ekstremno kiselo zemljište (pH 4,5), ali i nekolicina koja je adaptirana podjednako na kisele i bazne uslove zemljišta. Ključna uloga pH vrijednosti zemljišta se ogleda u pristupačnosti određenih hranjiva za biljku, bilo da se radi o niskim ili prekomjerno visokim nivoima. Farmer ima mogućnost da određenim agrotehničkim mjerama utiče na pH vrijednost zemljišta, te iste koristi prilikom njegove pripreme za sadnju.

54

pH SKALA ZA ZEMLJIŠTA kiselina baterija

sok od limuna

KISELO

cola

sok od narandže

kafa

raspon u kojem uspjevaju različite vrste voća

kukuruz

destilovana morska voda voda

antacid

amonijak

izbjeljivač

NaOH

BAZNO

NEUTRALNO

borovnica i brusnica sibirska borovnica borovnica i brusnica

pH nivoi tolerancije za različite vrste voća

aronija kupina jabučasto i koštičavo voće, jagoda, malina, ribizle, ogrozdi

Analiza zemljišta (pedološka analiza zemljišta) je stručni metod određivanja sastava zemljišta, odnosno njegovih fizičkih i hemijskih osobina. Najvažniji faktori za analizu zemljišta su pH vrijednost i količina makro hranjiva koja je biljkama na raspolaganju unutar istog. Nitrogen (azot, dušik, simbol N), kalijum (K) i fosfor (P) ili makroelementi predstavljaju tri najvažnija hranjiva za biljku. Sadržaj istih u zemljištu se određuje njegovom hemijskom analizom. Adekvatna analiza zemljišta, pored navedenih hranjiva, treba odrediti i strukturu zemljišta, sadržaj organske materije, te dati preporuke za poboljšanje bilo kojeg nedostatka koji se utvrdi. Postoji mnogo stručnih ili naučno-istraživačkih institucija koje pružaju ovakav vid usluge. Posebno važno je na ispravan način uzeti uzorak zemljišta, te isti adekvatno dopremiti do laboratorije.

Crtež 2. Pravilna tehnika uzimanja uzoraka zemljišta za pedološku analizu

Drenaža – odvodnja, oticanje vode na parceli putem. Postizanje dobre drenaže na određenom zemljištu je, opet, pitanje izbjegavanja krajnosti kod određenih tipova istog. Pjeskovita zemljišta mogu biti veoma drenirana, do te mjere da će biljke jagodastog voća često biti uskraćene za vodu. S druge strane, glinovita zemljišta mogu dovesti do preplavljenih uslova u zemljištu, što može biti veoma štetno ili čak fatalno za biljke jagodastog voća. Zemljište sa dobrom unutrašnjom drenažom važno je za optimalnu produkciju jagodastog voća. Većina vrsta jagodastog voća je osjetljiva na višak vlage u zemljištu, odnosno uslove koji podrazumjevaju produženu izloženost korjenja zemljištu koje je saturirano (zasićeno) vodom. Zemljišta sa umjerenim kapacitetom za zadržavanje vode i dobrom unutrašnjom drenažom su idealna za većinu situacija. Kapacitet zadržavanja vode pojedinog zemljišta takođe, je važan u ocjeni nadopune naknadnog navodnjavanja. Dostupnost, kvantitet i kvalitet lokalnog izvora vode uvijek se mora uzeti u obzir gdje se predviđa dopunsko navodnjavanje.

55

GLINA

- zadržava više vode - sporo apsorbuje vodu - sporo oslobađa vodu

PIJESAK

- ekstremno propusna - omogućava brzo oticanje vode

ILOVAČA

- dobro propušta vodu - adekvatno zadržava vodu - optimalan tip zemljišta

Slika 147. Drenaža zemljišta prema tipu istog

Pod predkulturom se podrazumjeva usjev koji je rastao na odabranom mjestu prije sadnje odabrane kulture (u ovom slučaju neka vrsta jagodastog voća). Prilikom razmatranja predhodnog korištenja zemljišta za proizvodnju (historija plodoreda – smjena kultura u vremenu i prostoru), ocjena istog kao i kasnija priprema može predstavljati različite probleme od onih u situaciji nove sadnje, odnosno zasnivanja plantaža na do tada nekorištenom zemljištu. Dakle, uspjeh u produkciji jagodastog voća umnogome zavisi od prethodnog stanja zemljišta, da li je korišteno i za šta, ili nije. Na primjer, većina vrsta jagodastog voća izrazito je osjetljiva na opasnu gljivicu (Verticillium spp.) pronađenu u monogim zemljištima koja izaziva venenje biljaka jagodastog voća. U situacijama ponovne sadnje, ove vrste jagodastog voća ne bi trebale biti posađene na mjestu gdje su kulture osjetljive na ovu gljivicu uzgajane tokom protekle tri godine, to su npr.: paradajz, paprika, patlidžan, krompir, jagoda i malina. U neobrađenom zemljištu određene vrste korova takođe, mogu predstavljati domaćina za datu gljivicu. Parcele na kojima se ranije uzgajala jagoda mogu imati visoke populacije zemljišne gljivice Phytophthora fragaria, koja izaziva trulež korjena jagodastog voća, što se manifestuje crvenilom vaskularnih tkiva na korijenu i sušenjem nadzemnog sistema, dok polja posađena sa ostalim vrstama voća mogu poslužiti kao sklonište drugim Phytophthora vrstama. Poseban problem može predstavljati ponovna sadnja ili naknadna sadnja biljaka maline na parcelama gdje je ista stradala usljed bolesti poznatoj kao trulež korijena. Jagodasto voće ne bi trebalo saditi niti odmah nakon pašnjaka, ledine, kako ove biljke nebi pretrpjele snažnu štetu korijena izazvanu od strane visokih populacija bijelih larvi (velika, mesnata, C-oblika larva od majskog gundelja i drugih insekata) koje se hrane korjenjem, ukoliko se prethodno ne izvrši aplikacija zemljišnih insekticida ili sjetva adekvatne predkulture. Pored potencijalnih problema sa visokim populacijama bijelog, mesnatog crva, neobrađivane ledine, mogu predstavljati ozbiljne probleme koji se manifestuju u pojavi intenzivnog korova, posebno u plantažama jagode i maline gdje je primjena herbicida nakon sadnje otežana. Takva mjesta treba tretirati sa sistemičnim herbicidima, i to prije same sadnje. Maline su posebno osjetljive na bolest koja se manifestuje gukama na korijenu uzrokovanu od strane bakterije Agrobacterium tumefaciens. Mjesta na kojima je prethodno bila uočena ova bolest bolja su za uzgoj drugih, manje osjetljivih vrsta, kao što su jagoda, borovnica ili neke vrste povrća. U slučaju problema sa ovom bolešću treba napomenuti da fumigacija zemljišta nije efikasna. Najrašireniji i najopasniji patogeni koje treba uzeti u razmatranje prije sadnje jagodastog voća su nematode (mikroskopski crvi koji parazitiraju korjenje biljaka). Nematode se hrane na korijenu mnogih vrsta biljaka uključujući jagodaste i krošnjaste voćke, te korove kao predkulture. Sva mjesta koja se izaberu za zasnivanje zasada jagodastog voća trebala bi biti provjerena na prisutvo ovih patogena 1 do 2 godine prije sadnje, a kada se suzbijanje istih može i najlakše izvršiti (treba napomenuti da u slučaju produkcije jagodastog voća na području BiH ovakva praksa je slabo ili nikako zastupljena). Ukoliko se na datoj parceli pronađu visoke populacije nematoda, specijalni plodored (sjetva usjeva koji negativno djeluju na nematode i time ih iskorjenjuju sa datog prostora) ili fumigacija zemljišta obavezno se zahtjevaju za uništavanje istih. Nematode mogu biti u dovoljno visokim nivoima posebno na pjeskovitim zemljištima nakon što je bio uzgajan neki od usjeva poput duhana. Sadnja u područjima gdje je predkultura bio neki od poljskih usjeva, kao što je kukuruz, uzgajan prvenstveno za animalnu ishranu ili za zrno, i soja, ima prednost u pogledu zadržavanja plodnosti i kontrole korova, ali u ovom slučaju treba voditi računa o mogućim reziduima herbicida koji mogu ozbiljno oštetiti novoposađene biljke jagodastog voća. Biljke proizvedene kulturom tkiva, kao i kontejnerske sadnice, posebno su osjetljive na bilo koji zaostatak herbicida u zemljištu. Specifične bolesti i štetni insekti mogu biti prisutni u nivoima koji su podnošljivi i kod pravilno posađenih i razvijenih biljaka (odrasle biljke), ali mogu jako ograničiti rast mladih biljaka jagodastog voća (razlog tehnologija uzgoja), o čemu se mora posebno voditi računa prilikom izbora mjesta za sadnju i ocjene predkulture. Takođe, u nekim slučajevima zemljište može biti pretjerano kompaktno, ili nekada i velike količine soli mogu biti

56

akumulirane od prethodnih praksi đubrenja i navodnjavanja. Jednostavno, prije same sadnje sve prethodno navedene faktore treba uzeti u razmatranje, te iste evidentirati, kako bi se kasnije prilikom pojave bilo kakvog oblika propadanja biljaka mogla postaviti ispravna dijagnoza.

Slike 148 i 149. Predkultura ne samo da određuje pogodnost zemljišta za uzgoj jagodastog voća, već velikim dijelom ima uticaj na praktične korake u pripremi zemljišta

Sitnozrni usjevi kao što su zob, raž, i pšenica predstavljaju dobar izbor za godinu ili dvije prije sadnje, s obzirom da oni povećavaju sadržaj organske materije u zemljištu dok podržavaju mali broj štetočina koje napadaju biljke jagodastog voća. Silažni i kukuruz šećerac, zbog herbicida koji se koriste u proizvodnji, mogu pružiti mogućnost za kontrolu problema korova u polju, ali herbicid može biti koban po novoposađene biljke jagodastog voća. Leguminoze, grahorice (grah, grašak, lucerka i dr.), su veoma dobre predkulture za sve vrste jagodastog voća. Heljda se posebno ističe kao dobra predkultura s obzirom da ima sposobnost iskorjenjavanja većine korova i, u određenoj mjeri, gljivica koje izazivaju trulež korijena biljaka jagodastog voća. Mrazišta. Vrste jagodastog voća koje dominiraju u uzgoju na određenim područjima Bosne i Hercegovine su generalno izdržljive na mrazeve. To znači da ove biljke neće biti oštećene od strane temperatura koje se normalno javljaju na tim područjima. Kasni proljetni mrazevi su oni koji mnogo češće mogu da izazovu probleme, i to u periodu od početka cvjetanja do zametanja plodova. Vjerovatnoća da će određeno područje biti izloženo kasnim proljetnim mrazevima je pod uticajem regionalnih i mikrolokalnih faktora. U unutrašnjim dijelovima naše zemlje u većini slučajeva mogu se pojaviti jača mrazišta, tokom aprila, kada neke vrste jagodastog voća cvjetaju. Lokalni uslovi su ti koji će odrediti da li će se mrazevi koji nanose štetu pojaviti na određenom mjestu. Tako na primjer, vrlo često najzaklonjenija mjesta su sklona najjačim mrazevima, s obzirom da imaju lošu crikulaciju vazduha. Parcele koje se nalaze u podnožju dolina na prvi pogled mogu se činiti idealnim za uzgoj krošnjastih voćaka, sve dok se kasni proljetni mrazevi ne uzmu u obzir. Mrazni džepovi ili mrazišta za farmera, proizvođača jagodastog voća, mogu se činiti veoma čudnom pojavom sve dok se oni ne shvate na ispravan način. Mrazišta su područja niske nadmorske visine koja su daleko više sklona pojavi mraza ili izmrzavanju nego padine doline iznad njih. Ova pojava se dogodi zato što je hladan zrak gust, zbijen, i spušta se prema podnožju, zamjenjujući topli vazduh, koji teži da se uzdiže. S obzirom da hladan zrak plovi (spušta se) niz padine i akumulira u nižim područjima, mjesta više nadmorske visine od okolnog terena trebala bi se uzeti u obzir za sadnju biljaka jagodastog voća. Dostupnost vode za navodnjavanje. Jagodaste vrste voćaka imaju relativno plitak korijenov sistem i, zbog toga su osjetljive na stres usljed nedostatka vlažnosti, čak i tokom kratkotrajnog sušnog perioda. Slike 150, 151 i 152. Instaliranje sistema kap po kap

57

Pored toga, vrste iz grupe jagodastog voća ne podnose mnogobrojne i nagle promjene sadržaja vode u zemljištu. Iz ovog razloga, ali i niza ostalih prednosti, mjesta sa obilnom zalihom vode daleko su pogodnija za produkciju jagodastog voća, u odnosu na ista koja nemaju tu mogućnost, posebno kada se razmatra vrijednost uzgajane vrste i potencijal dohotka koji se izgubi usljed stresa od vlage. U područjima sklonim kasnim proljetnim mrazevima (takva mjesta po mogućnosti treba izbjegavati) instaliraju se sistemi za kišenje pomoću kojih se voda koristi kao zaštita cvjetova od mraza. Orjentacija redova u plantaži. Najčešće preporuke koje se daju za orjentaciju redova, i u zasadima jagodastog voća, su one da iste treba postaviti u pravcu sjever–jug, ili podesiti redove spram pretežnih, dominantnih, vjetrova. U praksi, međutim, ove dvije preporuke često se sukobljavaju jedna sa drugom. Redovi u pravcu sjever–jug zadržavaju sunčevu svjetlost ravnomjernije, nego oni usmjereni u pravcu istokzapad, stoga su ožegotine od sunca manje problematične, a plodovi sazrijevaju ravnomjernije. Redovi koji su okrenuti uz vjetar će se sušiti brže nego oni koji blokiraju, isti, te će se poboljšati vazdušna drenaža i umanjiti mogućnost pojave bolesti. Ukoliko se redovi orjentišu suprotno kretanju dominantnih vjetrova, isti mogu dovesti do lomljenja biljaka obzirom da su one postavljene njemu kao prepreka. Iako se preferira postavljanje redova u pravcu sjever-jug, najbolja njihova orijentacija za svako mjesto će se razlikovati u zavisnosti od date situacije. Tako na primjer, proizvođač čiji se zasad nalazi na uzdignutom vjetrovitom mjestu gdje su dominantni vjetrovi sa zapada može usmjeriti redove u pravcu istok-zapad, dok drugi farmer sa plantažom na zaštićenom mjestu i slabijim vjetrom može preferirati pravac redova sjever-jug. Postoje i drugi aspekti koje treba uzeti u obzir prilikom orijentacije redova, kao što su nagib i potencijal zemljišta za eroziju, koji nadilaze druga razmatranja. Tako u slučaju nagnutih terena redove bi trebalo orijentisati kontra nagibu, ili pak po izohipsama, bez obzira na pravac dominantnih vjetrova. Dakle, topografski elementi kao što je stepen nagiba, potencijalna vlažnost, niski mrazni džep, i eroziona područja sve su faktori koji se moraju uzeti u obzir prilikom planiranja plantaže jagodastog voća. Kako je prethodno navedeno nagib može diktirati korišteni metod u postavljanju redova biljaka, i da li će redovi biti prava linija ili se sadnja mora obaviti po konturama terena. Dodatna razmatranja kao što je mogućnost za štetu od divljih životinja, infrastrukturna dostupnost, okruženje takođe, bi trebalo ocijeniti prije nego se bilo koja investicija u plantažu jagodastog voća poduzme. Oblici organizovanja proizvodnje jagodastog voća Proizvodnja, i jagodastog, voća u zavisnosti od postavljenih kriterija i mogućnosti proizvođača, te osobina date lokacije, ciljanog tržišta i niza dodatnih faktora može biti organizovana kroz različite koncepte. Sam farmer, prije sadnje, mora donijeti odluku koji od datih koncepata je najrelevantniji obzirom na prethodno navedene parametre, posebno jer će od pravilnog izbora pristupa dobrim dijelom zavisiti i uspješnost proizvodnje. Na primjer, ukoliko farmer jagodasto voće želi proizvoditi po organskim principima, ali za isto ne postoji adekvatno tržište na datoj lokaciji, uspješnost produkcije je upitna. Osnovna težnja uspješnog komercijalnog uzgoja svih vrsta voćaka jeste ostvariti maksimalan prinos po jedinici površine, uz postizanje najvećeg mogućeg kvaliteta proizvoda, a istovremeno sa minimalnim rizikom opasnosti po zdravlje potrošača, te narušavanje prirodnosti i stabilnosti okoline. U pravcu težnje ka potpunoj realizaciji ovog pravca, proizvodnja, i jagodastog, voća može biti organizovana kroz tri osnovna koncepta, i to kao: • konvencionalna, • integralna i • organska. Posmatrana iz ugla konvencionalnog pristupa, a s obzirom na učešće čovjeka (rad i znanje), tehnologija uzgoja, i jagodastih vrsta voćaka, može se podijeliti na: • Ekstenzivnu – osnovna karakteristika ovog, početnog nivoa konvencionalne proizvodnje je obično nikakav nivo provedbe agro- (đubrenje, zaštita, i dr.) i pomotehničkih mjera (rezidba, odgajanje prirasta), što rezultira u veoma niskom prinosu i kvalitetu ploda, ali veoma visokom stepenu biološke ispravnosti proizvoda i očuvanja životne okoline. Takođe, robno, ista je apsolutno neodrživa. U primjeru maline ovaj pristup podrazumjeva uzgoj iste bez adekvatnog naslona, biljke slobodno rastu u formi pojedinačnih grmova, bez prorjeđivanja izdanaka, zaštite i đubrenja, te navodnjavanja. U slučaju proizvodnje jagode ovaj koncept podrazumjeva uzgoj iste na zemljištu bez formiranje gredice, sistema za navodnjavanje i folije; • Poluintenzivnu - ovaj stepen konvencionalne proizvodnje jagodastog voća odlikuje se primjenom samo nekih agro- i pomotehničkih tretmana, te dominantno podrazumjeva karakteristike prethodnog nivoa. U

58

primjeru maline isti podrazumjeva uzgoj u sistemu grmova, bez adekvatnog naslona, provođenje rezidbe samo u proljeće, obradu i đubrenje na slijepo, i još uvijek bez sistema za navodnjavanje; • Intenzivnu - ovaj nivo konvencionalne proizvodnje jagodastog voća odlikuje se primjenom svih neophodnih agro- i pomotehničkih mjera, (adekvatna obrada zemljišta, đubrenje, navodnjavanje, zaštita, redovna rezidba). Naravno, tek je ovaj oblik održiva robna proizvodnja - ekonomski isplativa, gdje se ostvaruju maksimalni prinosi, kao i kvalitet ploda, osim u, naravno, adekvatnoj biološkoj ispravnosti prema potrošaču, te održivosti životne okoline. U primjeru maline to podrazumjeva uzgoj iste u sistemu vertikalnog špalira, sa ljetnom i zimskom rezidbom, puštanjem jednogodišnjih izdanaka tokom zime, redovnom obradom zemljišta, đubrenjem, zaštitom i navodnjavanjem, a kod jagode uzgoj iste na gredici u jedno ili dvoredu sa zastiranjem zemljišta folijom i sistemom za navodnjavanje tipa kap po kap (obavezno dva akvatraks crijeva na gredici); • Superintenzivnu - ovaj posljednji nivo konvencionalne proizvodnje jagodastog voća pored potpune i intenzivne primjene agro- i pomotehničkih mjera karakteriše i praktikovanje nekih specifičnih aktivnosti, kao npr.: uzgoj maline u visokim tunelima, ili plastenicima i staklenicima, proizvodnju jagode na različitim tipovima supstrata u zaštićenim prostorima itd. I ovdje su dominante karakteristike koje su važile za prethodni nivo.

Slike 153, 154 i 155. Ekstenzivna, poluintenzivna i intenzivna proizvodnja jagode (s lijeva na desno)

Integralna proizvodnja jagodastog voća. Integralna proizvodnja, i jagodastog, voća (IPV) u osnovi je ekološki usmjeren postupak, gdje je primjena hemijskih sredstava svedena na najmanju moguću mjeru, tako da se unište štetočine ili suzbiju bolesti biljaka, a u isto vrijeme ne naruši čovjekova okolina, i na kraju, u što većoj mjeri sačuva zdravlje potrošača. Obzirom da je u pogledu agro- i pomotehničkih mjera apsolutno intenzivna ista ostvaruje realizaciju maksimalnog prinosa po jedinici površine, a zbog svoje sveobuhvatnosti u pogledu primjene zaštitnih sredstava, pruža i visok stepen zaštite životne okoline i zdravlja potrošača. Apsolutno je, u takvom pristupu, ista ekonomski najisplativija, s obzirom da, za razliku od konvencionalnog, ovaj koncept zagovara daleko manju, prognozno-plansku i dozvoljenu primjenu svih oblika i vrsta pesticida. Odlike ovog sistema su optimalni prinosi po jedinici površine, uz visok stepen kvaliteta i biološku ispravnost konačnog proizvoda, te minimalno moguće rizike od zagađenja, odnosno ugrožavanja stabilnosti životne sredine. Za razliku od organske poljoprivrede, IP ne traži eliminaciju korištenja poljoprivrednih hemikalija, već prilično smanjenje, (ili čak isključenje u nekim slučajevima), proizvodnih inputa sa visokim uticajem na okolinu, kao što je širok spektar pesticida i đubriva, te preferira primjenu korisnih, sigurnih alternativa.

U okviru integralne proizvodnje, i jagodastog, voća, poseban akcenat je dat na: • • • •

kompletan prilaz sistemu koji obuhvata cjelokupnu farmu kao baznu jedinicu, centralnu ulogu agro-ekosistema, balansiranom ciklusu ishrane, i na blagostanju svih vrsta u animalnoj poljoprivredi.

Očuvanje i poboljšanje plodnosti zemljišta, diverziteta okoline i uzimanje u obzir etičkog i socijalnog kriterija esencijalne su komponente integralne proizvodnje. Biološke, tehničke i hemijske metode su pažljivo balansirane, i one se uzimaju u iznosu zaštite okoline, profitabilnosti i socijalnih zahtjeva. Prema tome, integralna proizvodnja, i u voćarstvu, je ekološki usmjeren postupak, kome je cilj u prvom planu očuvanje i zaštita životne sredine, uz produkciju plodova sa visokim stepenom zdravstvene sigurnosti, i isti će za Bosnu i Hercegovinu biti obaveza u narednim godinama ukoliko se plodovi jagodastog voća žele izvoziti

59

na tržište zemalja članica EU. Ovaj koncept u širem smislu, predstavlja stepenicu daljeg razvoja integralne zaštite biljaka, u okviru kojeg je data prednost prirodnim izvorima i regulatorima suzbijanja patogena, štetočina i korovskih vrsta. U pogledu agro- i pomotehničkih mjera ovaj koncept voćarstva podrazumjeva intenzivnu proizvodnju, s tim da se aplikacija hemijskih sredstava ne provodi totalno, već preventivno, i na bazi prognozne službe. Ishrana, odnosno gnojidba voćaka, kao neophodna agrotehnička mjera u ovom sistemu organizovanja proizvodnje jagodastog voća, mora biti prilagođena određenoj vrsti, uz što manje narušavanje prirodne osobenosti područja uzgoja. Integralna proizvodnja voća podrazumjeva đubrenje na osnovu kontrole plodnosti zemljišta, izbor vrsta voćaka i kultivara koji su tolerantni ili otporni na važnije patogene i štetočine, izbor kvalitetnog sadnog materijala, biološke i mehaničke mjere suzbijanja i upotrebu pesticida sa zelene i žute liste, poštivanje principa berbe, uskladištenja i čuvanja plodova. Sve ovo ima za posljedicu racionalnija ulaganja, koja su umnogome smanjena u odnosu na sve ostale koncepte, s obzirom da se ništa ne radi na slijepo, te da je učinak maksimalan, a istovremeno proizvodi iz ovakvog sistema posjeduju certifikat, odnosno markicu (oznaku) po kojoj su prepoznatljivi i ostvaruju veću cijenu na tržištu, što ovaj koncept čini ekonomski najopravdanijim. Integralna proizvodnja podrazumjeva sistem takvog organizacionog oblika u kojem se cijelo imanje uključuje kao elementarna jedinica, integralno – sveobuhvatno. Ovo iziskuje brižnu njegu zemljišta, održavanje i povećavanje njegove plodnosti, jačanje otpornosti stabala prema štetočinama i bolestima, te korištenje prirodnih ograničavajućih faktora za bolesti i štetočine. Primjena sredstava za zaštitu biljaka se ograničava na što je moguće manju upotrebu. Pri tome se u prvom redu koriste preparati koji, najmanje moguće opterećuju zemljište, vodu i vazduh. Hemijski regulatori rasta se ne smiju koristiti za upravljanje rastom, poboljšanje boje, odnosno sjaja ploda. Integralni koncept u voćarstvu predstavlja proizvodnju koja poštuje sredinu, a ujedno je ekonomski izvodljiva, osigurava održivu produkciju biološki potpuno opravdanih plodova visokog kvaliteta, sa minimalnim ostacima pesticida unutar istih (rezidui), promoviše i održava biološki diverzitet, daje prednosti upotrebi prirodnim mehanizmima regulacije kada je u pitanju zaštita od bolesti i štetočina, obogaćuje i štiti dugoročnu plodnost zemljišta, te minimizira zagađenje vode, vazduha i zemljišta. Organska proizvodnja jagodastog voća Osnovna odlika organske produkcije voća jeste potpuna zabrana upotrebe hemijskih zaštitnih sredstava, tako da je samo dozvoljena primjena specifičnih bioloških preparata. Ovaj pristup, u pogledu prirodnosti, najsličniji je ekstenzivnom obliku proizvodnje iz konvencionalnog koncepta, te podrazumjeva produkciju biološki najsigurnijeg proizvoda i apsolutno minimalno zagađenje životne okoline, uz ogromna ograničenja u pogledu ostvarivanja maksimalnog prinosa, potpune intenzivnosti agro- i pomotehničkih mjera, uzgoja određenih kultivara, te ekonomske opravdanosti iste. Ovakav oblik produkcije voća bez većih ekonomskih posljedica uglavnom organizuju ekonomski razvijenije zemlje, dok one nižeg stepena razvoja implementiraju mogućnost primjene ovog pravca samo na prirodne populacije različitih vrsta voćaka (šumske maline, kupine, borovnice i dr.). Organski produkcija trenutno ima najbrže rastući segment tržišta u prodaji poljoprivrednih proizvoda. Ukoliko se želi jagodasto voće proizvoditi u organskom konceptu, mnogi faktori trebaju biti uzeti u razmatranje daleko prije sadnje. Inicijalna ulaganja u organsku proizvodnju su izrazito visoka, kako zbog troškova certifikacije i monitoringa, tako i usljed povećanog utroška vremena i rada za održavanje plantaža jagodastog voća. Međutim, povrat sredstava je u prosjeku 10 do 20% veći po jedinici mase za organski nego konvencionalno proizveden proizvod, samo pod uslovom da tržište za takav proizvod može biti identifikovano. U organizovanim sistemima društva Ministarstvo poljoprivrede reguliše termin ¨organski¨. Prema tome, da bi se postalo certificirani organski proizvođač, i jagodastog voća, moraju se ispoštovati i slijediti prakse proizvodnje i rukovanja sadržane u nacionalnim organskim standardima, te certificirati od strane akreditovane agencije za certificiranje koja ima dozvolu od datog Ministarstva. Na primjer, u Americi uzgajivači čiji godišnji bruto prihod od organskih proizvoda je 5.000 dolara ili manje mogu biti izuzeti od certificiranja. U ovom slučaju dati farmer mora nastaviti koristiti prakse proizvodnje i rukovanja u skladu sa važećim standardom, te primjeniti neka ograničenja u vezi sa označavanjem i kombinacijom sa drugim organskim proizvodima. Certificiranoj organskoj proizvodnji tipično prethodi trogodišnja tranzicijska faza tokom koje se zabranjeni materijali ne mogu korisititi. Ukoliko zabranjeni materijali nisu bili primjenjivani na datoj površini, prelazna faza može biti manja od tri godine. Svaki proizvođač jagodastog voća prije počinjanja sa organskom produkcijom trebao bi razmotriti sljedeća pitanja: da li tržište za organske plodove jagodastog voća egzistira u njegovom području?, postoje li dostupni adekvatni resursi i materijali za proizvodnju organskih plodova, posebno u oblasti upravljanja bolestima i štetočinama, te segmentu ishrane biljaka - đubrenje?, da li je proizvođač spreman posvetiti više vremena za praćenje štetnika?, da li je farmer spreman posvetiti više vremena za upravljanje plodnošću zemljišta?, da li

60

je isti spreman posvetiti više vremena za vođenje evidencije? Ako su odgovori ¨da¨ na sve iznad, organska proizvodnja može biti za tog proizvođača. Organski, održivi, i konvencionalni proizvođači jagodastog voća koriste mnoge zajedničke prakse upravljanja, odnosno održavanja plantaža. Međutim, za organske uzgajivače neke prakse menadžmenta se mogu razlikovati u slijeđenju zahtjeva nove proizvodnje i rukovanja sadržanih u važećim standardima za istu. Takođe, važnost uzgojne kontrole se naglašava u organskoj proizvodnji, te održavanje zemljišta zahtjeva više planiranja u poređenju sa konvencionalnom proizvodnjom. Uzgajivači koji počinju tranziciju iz neorganske u organsku produkciju mogu uzeti u obzir pretranzicijsku fazu, ako je pritisak štetnika visok za dato mjesto u okviru plantaže. Pretranzicijska faza je nešto između organske i neorganske proizvodnje. Tokom ove faze, konvencionalni pesticidi se koriste zajedno sa organskim za smanjenje pritiska bolesti. Čim je pritisak štetnika smanjen, isključivo se koriste organske mjere upravljanja istim. Uzgajivači mogu prodavati jagodasto voće iz prirodnih populacija kao organsko, pod pretpostavkom da zabranjeni proizvodi nisu bili primjenjivani na datoj površini tri godine prije berbe. Takođe, plodove jagodastog voća iz prirodnih populacija treba brati tako da se ne naruši prirodno okruženje, okolina, ambijent, te omogućiti da biljke rastu i proizvode u narednim godinama. Prilikom sakupljanja plodova jagodastog voća iz prirodnih populacija potrebno je uzeti u obzir lokalne i državne propise koji razmatraju sakupljanje plodova sa prostora koji nisu u privatnom vlasništvu. Uzgoj jagodastog voća u vrtu Sve je veći broj zaljubljenika prema vlastitom uzgoju vrsta iz grupe jagodastog voća, ali koji ne posjeduju adekvatne zemljišne površine ili pak zbog nekih drugih razloga nisu u mogućnosti zasnovati obimniju komercijalnu plantažu. Njihova želja je spram mogućnosti, odnosno uzgoj par biljaka unutar okućnice, oko vikendice, ili u vrtu. Upravo zbog toga Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit ima jednu od posebnih odlika, a to je ponuda sadnog materijala jagodastog voća za male površine, odnosno okućnice ili vrtove. Uzgojem jagodastog voća unutar okućnica ili u vrtovima pored svježih plodova izrazite hranjive vrijednosti koje za sebe hobi voćar može obezbjediti tokom cijele sezone, on ima mogućnost i dodatnog efekta, a to je dekorativnost. Tako na primjer, visokožbunasta borovnica uzgajana u vrtu u proljeće nudi prelijep doživljaj tamno zelene boje svojih listova u kombinaciji sa bijelim zvonastim cvjetovima, tokom sezone plavu boju svojih plodova, a u jesen purpurnu boju svojih listova kao jednog od simbola nježnosti jeseni. Visokožbunasta borovnica, krupnoplodna brusnica, maline, kupine i njihovi hibridi, ribizle i ogrozdi, aronija, višerodna jagoda i ostale kulture jagodastog voća od kojih Reprocentar proizvodi sadni materijal predstavljaju vrste voća koje je moguće uzgajati unutar vrta ili okućnice. Veliki broj različitih vrsta iz palete sadnog materijala omogućava da tokom cjelokupne sezone vegetacije vrt odiše svježim plodovima, kao i različitim nijansama u pogledu boja, habitusa i ostalih dekorativnih osobina gajene biljke. Zašto uzgajati jagodasto voće u vrtu? Postoji jako puno razloga zbog čega je vrijedno uzgajati različite vrste voćaka za vlastite potrebe. Svežina, okus, adekvatno zdravstveno stanje, mogućnost izbora, sve su dijelovi Slika 156, 157 i 158. Neki od načina odgovora na prethodno postavljeno pitanje. Takođe, uzgoja jagodastog voća u vrtu danas postoji ogromna doza zabrinutosti industrijalizacijom komercijalne produkcije hrane i osjećajem da se želi znati više o tome odakle voće koje se konzumira dolazi, kako se uzgaja, te šta je sve urađeno s njim dok je došlo do krajnjeg potrošača. Činjenica je da mnogi tek danas ponovo otkrivaju toliko jednostavnu istinu da nije samo okusno, već i iznimno zadovoljavajuće jesti plodove voćaka koje se u vlastitoj bašti uzgoje. • Savršeno zrelo, savršeno svježe. Plodovi svih vrsta voćaka tokom perioda sazrijevanja u jednom momentu dostignu vrhunac svog okusa, odnosno trenutak kada su oni najoptimalnijeg stepena zrelosti za

61

konzumaciju u svježem stanju. Obično, mada ne uvijek, u tom trenutku plodovi su još uvijek na biljci, te je suština ubrati iste i što je više moguće uživati u neposrednoj blizini tog trenutka. Ukoliko potrošač uzgaja voćke unutar svoje okućnice ili vrta imat će veoma dobre šanse za predviđanje, a zatim i degustiranje savršene zrelosti svojih plodova. Međutim, ukoliko potrošač kupi voće u trgovini sa namirnicama, na pijaci ili u velikim supermarketima, sigurno će takav užitak propustiti. Komercijalno uzgajano voće se skoro uvijek bere prije nego je ono dostiglo najoptimalniji stepen zrelosti za konzumaciju u svježem stanju, tako da isto može biti transportovano bez oštećenja, te skladišteno u prostorijama sa kontrolisanom atmosferom kako bi se u određenoj mjeri zaustavio proces zrenja. Ideja je da plodovi sazrijevaju ili kada dospiju na tržište ili pak tek kada ih potrošač donese kući. U svakom slučaju, nikada konzumenti voća ne mogu naći tako dobar okus kao kada se plod voćke ostavi na biljci da dozrije prirodno. • Sezonsko i lokalno. Koliko puta se mogu vidjeti svježi plodove jagode i borovnice na tržištu u februaru, jabuke i kruške u maju, i velikog broja ostalih vrsta u izvansezonskom periodu. Kako je tako nešto moguće? Odgovor je očigledan: u prvom slučaju plodovi su uzgajani na drugoj strani svijeta, i oni su prevalili hiljade kilometara dok su došli do potrošača, ili su pak proizvedeni primjenom sofisticiranih tehnologija za izvansezonski period (staklenici sa grijanjem, hidroponija i dr.) na istoj strani, dok u drugom primjeru isti su do tog momenta bili uskladišteni u prostorijama sa kontrolisanom atmosferom. Postavlja se jednostavno pitanje, po kojoj cijeni za kvalitet i okus se kupuju takvi plodovi? Nevjerovatno je koliko se čovjek kroz brzinu života navikao da sve što želi bude na raspolaganju tokom cijele godine, i da je pri tome izgubio osjećaj sa koliko boljeg okusa je voće ako se ono uzgaja lokalno i jede u sezoni. • Izbor i raznolikost. Dobro opskrbljene police voća u supermarketima mogu davati dojam izbora, ali ono što potrošač može vidjeti je samo kap u okeanu u odnosu na pravi izbor koji ima ako se odluči za vlastiti uzgoj voća. Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit pruža iznenađujući izbor vrsta i sorti jagodastog voća, gdje većinu predstavljaju moderni kultivari selekcionisani za pojedine atribute kao što su veličina, boja ili okus ploda, te rezistentnost biljaka na različite bolesti i štetočine. U okviru palete sadnog materijala hobi voćari će pronaći biljke koje daju neobične plodove koje vjerovatno nikada nistu vidjeli na tržištu, s obzirom da istih još uvijek nema u masovnijoj proizvodnji na području BiH, a plodovi određene vrste zbog osjetljivosti, odnosno lake kvarljivosti ne mogu se transportovati na veće udaljenosti. Tako na primjer, iz naše palete sadnog materijala jagodastog voća za okućnice i vrtove hobi voćari mogu imati svježe plodove tokom čitave sezone, sa sljedećom strukturom: jednorodnu jagodu koja prispjeva za berbu u maju, dvorodnu malinu u junu, jednorodnu malinu u julu zajedno sa ranim sortama borovnice, kupinu i tajberi u avgustu zajedno sa ribizlama i ogrozdima, dvorodnu malinu u avgustu, spetembru i oktobru, krupnoplodnu brusnicu i aroniju u septembru i oktobru. Pored jagodastog voća, u okviru vrta moguće je uzgajati i krošnjaste voćke. Sadni materijal istih može se takođe nabaviti u okviru Reprocentra jagodastog voća H&H Fruit, a isti je porijeklom od saradnika, odnosno ovlaštenih rasadnika na području BiH, kao i u velikim agro centrima i poljoprivrednim apotekama. U ovom segmentu pored savremenih kultivara jabuke, kruške, šljive, višnje, trešnje i dr, mogu se pronaći i neke tradicionalne sorte, domaće ili odomaćene, odnosno često smatrane obiteljskim voćkama, koje polaku izumiru, zaboravljaju se a predstavljaju nacionalno blago. Neki primjeri su: senabija, jaribasma, zelenika i dr. • Organska opcija. Primjena hemikalija u okviru okućnica ili vrtova veoma je osjetljivo pitanje, s obzirom da većina ljudi danas teži jesti hranu koja je proizvedena na potpuno prirodan način, bez ikakve primjene hemijskih sredstava i najvećeg mogućeg stepena biološke ispravnosti. Same voćke, kao i njihovi plodovi skloni su brojnim bolestima i štetočinama od kojih se same teško mogu oduprijeti, te stoga u određenim situacijama potrebno je poduzeti akcije za spašavanje tih biljaka. Treba imati na umu da nekoliko oštećenih plodova usljed bolesti i štetočina ne utiče na cjelokupan okus i kvalitet, te da je sve više i više organskih opcija kontrole bolesti i štetočina postalo dostupno i u vrtnom ambijentu. Takođe, treba znati da je moguće proizvesti plodove sa velikim stepenom biološke ispravnosti i primjenom dozvoljenih hemijskih preparata što podrazumjeva integralni koncept proizvodnje. Ma koji metod ili proizvod se odluči koristiti, uvijek je potrebno prakticirati sigurnosne mjere i pročitati, te slijediti uputstva data na etiketi preparata. Predradnje za zasnivanje plantaža jagodastog voća Određivanje potrebe za fumigacijom/dezinfekcijom zemljišta. U većini slučajeva, jagodasto voće može biti uspješno uzgajano bez fumigacije, odnosno dezinfekcije zemljišta tretiranjem istog određenim preparatima. Rutinska fumigacija se ne preporučuje u područjima gdje dugoročna smjena poljoprivrednih kultura (plodored) može biti korištena za kontrolu bolesti, štetnih insekata i korova. Dugoročna primjena plodoreda u predkulturi obezbjeđuje velike mogućnosti za minimiziranje većine problema tokom ciklusa rasta jagodastog voća. Pored toga, korisne prakse u tehnologiji proizvodnje, kao što su odabir rezistentnih kultivara i održavanje visokog sadržaja organske materije takođe mogu suštinski doprinjeti nepotrebnosti fumigacije. Međutim, u nekim situacijama, kao što je slučaj kada proizvođač jagodastog voća ima malu površinu zemljišta, gdje duža plodosmjena nije moguća, naročito kada se radi o stalnom uzgoju jedne kulture na istom mjestu

62

(veoma čest slučaj kod jagode, posebno u područjima koja su prepoznatljiva po proizvodnji iste) fumigacija ostaje kao jedino rješenje. Ovakva aktivnost na području BiH prije ponovne sadnje jagodastog voća na istoj parceli se ne provodi, i veliki broj proizvođača jagodastog voća istoj ne predaje adekvatan značaj, odnosno važnost. Upravo zbog toga dešava se pad prinosa ili pak potpuno propadanje velikog broja plantaža jagode, kao posljedica monokulture, odnosno organizovanja proizvodnje jedne vrste na istom mjestu više godina (ciklusa proizvodnje), bez adekvatne plodosmjene ili tretiranja zemljišta. Kada se na mjestima gdje su prethodno bile uzgajane voćke iste ponovno sade (što se ne preporučuje), biljke često pokazuju znakove ranog smanjenja produkcije i nikada ne dostignu svoj puni proizvodni potencijal. Niz je fizičkih i bioloških razloga koji uzrokuju navedene pojave. Vrste iz grupe jagodastog voća su višegodišnje biljke i, osim relativno plitkih površinskih tretmana tokom redovnog održavanja zasada, zemljište u zoni korijena ostaje netaknuto za većinu godina. Populacije biljnih patogena i nematoda u zemljištu mogu se povećati tokom vremena u i oko zone korijena biljke. Na novim mjestima gdje postoji niska populacija biljnih patogena, većina biljaka ima okvir od nekoliko godina za uspostavljanje jakog korjenovog sistema prije nego populacije istih dostignu nivoe koji uzrokuju štetu. Na mjestima starih voćnjaka ili drugim zemljištima sa visokim populacijama patogena i nematoda, međutim, korjenje novoposađenih biljaka dolazi pod štetni uticaj ranije, što ima za posljedicu skraćenje produktivnog života plantaže. Pored toga, zbijenost zemljišta rezultira smanjenjem unutrašnje drenaže vode i uslojavanjem neporemećenih slojeva gline, što tokom vremena izaziva stres za višegodišnje kulture. Ovo posebno važi za većinu vrsta jagodastog voća gdje je zona korijena locirana prilično plitko u sloju zemljišta. Zbog ovog razloga, kada se zasadi jagodastog voća ponovo sade na isto mjesto, prvo se mora izvršiti fumigacija, kao neophodna aktivnost za uništavanje uspostavljenog zemljišnog ekosistema, zajedno sa njegovom uspostavljenom populacijom štetnih organizama koji se hrane biljkama jagodastog voća. Ovo može značiti hemijsku fumigaciju ili u slučaju određenih vrsta nematoda biofumigaciju koja se provodi korištenjem izvjesnih usjeva za zelenišno đubrenje. Nabavka sadnog materijala. Najvažnije odluke koje utiču na profitabilnost proizvodnje jagodastog voća donose se prije sadnje. U tom pogledu kvalitet kupljenih sadnica je posebno važan. U prvom poglavlju ove publikacije predstavljeni su neki postulati prilikom izbora sadnog materijala vrsta jagodastog voća od kojih Reprocentar isti proizvodi. Međutim, veoma često u svakodnevnoj komunikaciji dolazi do korištenja određenih termina ili naziva koji se odnose na sadni materijal, i suštinski su prilikom izbora istog. Certificirana sadnica, virus free sadnica, elita, super elita, standard, su pojmovi koji kupci traže prilikom nabavke sadnica. Pored toga, u upotrebi su i sljedeći pojmovi prilikom nabavke sadnica jagodastog voća, i to: frigo sadnice, zelene kontejnerske, zreli izdanci golih žila i sl. Sadnice namnožene od biljaka iz proizvodnih plantaža ili drugih nekontrolisanih izvora, čak i kada izgledaju zdravo, su rizičan izbor, s obzirom da one mogu biti bez vidljivih simptoma, a da nose viruse, patogene gljivice, i bakterije, te se iste ne preporučuju. Pokrivanje troškova uspostavljanja plantaže i potencijal profita može se ostvariti jedino od zdravih biljaka, to jest odabirom sigurnog sadnog materijala. Međutim, izbor najjeftinijih sadnica često je pogrešan način da se pokuša uštediti, pri čemu se rizik za uspješnost u proizvodnji diže na najveću razinu.

Slika 159. Kvalitetna sadnica borovnice

Prema tome, sadnice kojim se vrši zasnivanje zasada jagodastog voća moraju predstavljati kvalitetan i zdrav sadni materijal, što podrazumjeva samo one jedinke koje su nastale u zavidno kontrolisanim matičnjacima u okviru rasadnika u pravom smislu riječi. Pored zdravstvene ispravnosti prilikom izbora sadnog materijala jagodastog voća mora se voditi računa i o kategoriji istog, s obzirom da neke imaju veće prednosti nad drugima. Detaljnije informacije o tome predstavljene su u prvom poglavlju ove publikacije gdje su prezentovane aktivnosti Reprocentra. Priprema zemljišta. Biljke jagodastog voća, nakon sadnje, rastu na istom mjestu nekoliko godina, što znači da se radi o višegodišnjim kulturama. Zbog toga, određeni period prije njihove sadnje potrebno je procjeniti i poboljšati plodnost zemljišta na kojem se iste planiraju uzgajati. Poduzimanje koraka ka poboljšanju fizičkog stanja i plodnosti zemljišta prije sadnje, rezultirat će u boljem porastu biljke, te kasnije u postizanju maksimalnih prinosa. Dakle, održavanje plodnosti i produktivnosti zemljišta predstavlja osnovu za uspješan uzgoj vrsta iz grupe jagodastog voća. Prema tome, program đubrenja treba da optimizira dostupnost potrebnih hranjiva u

63

Zadovoljenje potreba biljaka jagodastog voća za hranjivima. Biljke jagodastog voća, za uspješan rast, razvoj i plodonošenje, trebaju plodna, dobro drenirana zemljišta. Kako bi se odredila inicijalna plodnost zemljišta, mora se provesti njegova hemijska analiza. Hemijska analiza zemljišta je najbolji način da se odredi potreba istog za kalcifikacijom, acidifikacijom, organskom materijom, te fosfornim i kalijumovim đubrivima. S druge strane, analiza tkiva uzgajane vrste predstavlja najprecizniju metodu za određivanje hranidbenog statusa nitrogena i mikroelemenata. Pomoću informacija dobivenih ovim analizama proizvođač može donijeti preciznije odluke za kalcifikaciju i đubrenje jagodastog voća, što doprinosi isplativosti date proizvodnje, postizanju optimalnog prinosa i kvaliteta ploda, te zaštiti podzemnih voda i čovjekove okoline. Analiza zemljišta će, dakle, reći koliko mnogo, ako je potrebno, kreča, organske materije, i đubriva treba dato zemljište za uzgoj odabrane kulture. Uzorak zemljišta trebalo bi uzeti i analizirati najmanje godinu dana ranije, kada su u pitanju plantaže borovnice, te najmanje šest mjeseci prije sadnje u slučaju ostalih vrsta jagodastog voća. Mada uzorci zemljišta mogu biti uzeti u bilo koje vrijeme tokom godine, preferira se da to bude ljeto ili jesen, s obzirom da ovaj period omogućava dovoljno vremena za provođenje kalcifikacije i izradu plana za program đubrenja, te kako bi se potrebni materijali mogli naručiti prije početka vegetacije. Voditi računa da se izbjegne uzimanje uzoraka zemljišta kada je isto veoma vlažno ili ubrzo nakon provedene kalcifikacije ili đubrenja. Ako će usjev za zelenišno đubrenje biti uzgajan prije sadnje jagodastog voća, prva analiza zemljišta se izvodi kako bi se dobile preporuke đubrenja za istim, a druga, kasnije, za planiranu vrstu jagodastog voća. Jedan od ciljeva pripreme zemljišta prije sadnje jeste podešavanje početnih nivoa azota, fosfora, kalija, kalcija i magnezija, koji se utvrde hemijskom analizom zemljišta, do odgovarajućih, odnosno onih koji zadovoljavaju potrebe uzgajane kulture. Kako bi se postigao zadovoljavajući porast biljaka posebno su neophodne aplikacije fosfora (fosfat P2O5) i kalijuma (kalijumov oksid K2O), te podešavanje pH vrijednosti zemljišta. Analiza zemljišta je jedini način da se tačno, precizno odredi pH vrijednost, te potrebe za krečom, za povećanje, ili sumporom, za samanjenje iste. Uzorci zemljišta moraju biti reprezentativni za dato mjesto, što podrazumjeva da isti budu sastavljeni od kombinovanih poduzoraka uzetih sa čitavog prostora, odnosno parcele. Ako je parcela ujednačena/uniformna u svakom pogledu (na cijeloj površini ista struktura zemljišta, predkultura i dr.), onda je dovoljan samo jedan složeni uzorak. Jedan složeni uzorak sastoji se od 10-20 poduzoraka uzetih kroz cijelu parcelu, te pomiješanih zajedno. Za dobijanje poduzoraka

Slike 160, 161, 162, 163, 164, 165 i 166. Praktično uzimanje uzoraka zemljišta za analizu

zemljištu, spram zahtjeva gajene vrste, na dugoročnom niovu. Prvi korak za razumjevanje stanja zemljišta i sprovođenje određenih korekcija jeste hemijska analiza istog. Pomoću ove analize, ključni faktori, kao što su pH i tip zemljišta, sadržaj fosfora, kalija i mikroelemenata, moraju biti određeni, kao i sadržaj organske materije. Početna podešavanja količine hranjiva i organske materije u zemljištu ključna su za uspješnu proizvodnju jagodastog voća, a ista se postižu aplikacijom krečnjačkih materijala, mineralnih đubriva, komposta, stajnjaka, i/ili zaoravanjem usjeva za zelenišno đubrenje. Tokom životnog vijeka plantaže, nivoi hranjiva u zemljištu, i sama ishrana biljaka, trebaju biti bazirani na rezultatima analiza tkiva, uporedo sa kasnijim analizama zemljišta. Iako kreč, organska materija, i đubriva mogu poboljšati fizičko stanje i plodnost zemljišta, te podstaknuti rast biljke, oni ne mogu biti zamjena za lošu drenažu zemljišta, slabe performanse kultivara, nekontrolisane bolesti, zaraženost insektima, ili pak stres od suše. Prije investiranja vremena, truda, i novca u zasnivanje plantaža jagodastog voća, treba se upoznati sa potrebama specifične kulture spram uzgojnih i mjera upravljanja bolestima i štetočinama.

64 64

može se koristiti obični ašov pomoću kojeg se u profilu zemljišta uzme tanka kriška istog koja predstavlja gornjih 25-30 cm zemljišta. Tako na primjer, kod uniformne parcele površine 2 dunuma uzima se veći broj uzoraka zemljišta sa različitih dijelova iste prema datoj šemi, a potom se svi oni pomiješaju u jedan koji je reprezentativan (složen), te se od istog odvoji količina od 1-1,5 kg zemlje koja se potom dostavlja na analizu. Izdvojena geografska područja, ili poznate varijacije tipa zemljišta u okviru određene pracele, moraju se uzorkovati pojedinačno. Treba znati da u većini slučajeva odabrane parcele za sadnju jagodastog voća uglavnom nisu uniformne. Postoji mnogo razloga za ovakvu situaciju, a najčešći su: neravna topografija, vlažne i suhe površine, različiti tipovi zemljišta i površine sa različitom predkulturom i praksama đubrenja. U takvim slučajevima, odabrana parcela treba biti podijeljena i složeni uzorci uzeti i analizirani za svaku sekciju. Prilikom uzimanja uzoraka zemljišta za analizu, kao i manipulisanja istim, potrebno je voditi računa da strana tijela ne dođu u kontakt sa uzorkom, posebno neka đubriva, zaštitna sredstva, kako navedene primjese mogu doprinjeti netačnim rezultatima. Laboratorije na području BiH koje rade analize zemljišta razlikuju se nešto u svojim uslugama i cijenama, te je na proizvođaču izbor iste. Zemljišta bi trebala biti testirana za sadržaj organske materije svake dvije ili tri godine. Prema tome, ako navedeni parametar nije dio standardne hemijske analize zemljišta isti je kod ovlaštene laboratorije obavezno potrebno zahtjevati. Nakon uspostavljanja plantaže i jagodastog voća, analize tkiva biljaka zajedno sa testiranjem zemljišta se preporučuju kao primarni načini za provođenje adekvatne ishrane istih. Generalne informacije o ishrani jagodastog voća i aplikaciji hranjiva predstavljene su u narednom tekstu, dok su dodatna pojašnjenja specifična za individualne vrste (npr. kao što su jednogodišnja malina ili posebno borovnica) predstavljena u poglavljima za datu kulturu. Postoje neki suštinski procesi u zemljištu koju su često komplikovani za razumjevanje, ali su isti od krucijalnog značaja za pravilnu pripremu, a kasnije, i održavanje plodnosti zemljišta, odnosno posjedovanje proizvodne plantaže. Kapacitet izmjene kationa u zemljištu. Kako bi se adekvatno razvijale i plodonosile biljke jagodastog voća trebaju hranu, a ista podrazumjeva mineralne elemente poznate kao hranjiva (azot - N, fosfor - P, kalij - K, kalcij - Ca i magnezij – Mg, na primjer) koji se obezbjeđuju putem zemljišta. Prema tome, zemljište mora biti opskrbljeno tim hranjivima u potrebnim količina specifično za datu vrstu tokom čitavog perioda eksploatacije plantaže. Način na koji se hranjiva za biljku skladište u zemljištu krije se iza pojave koja se naziva kapacitet izmjene kationa. Prema tome, kapacitet izmjene kationa (CEC) je važna mjera sposobnosti zemljišta da zadrži i obezbjedi zalihe hranjiva za biljke, posebno onih koja imaju pozitivan naboj, tkzv. ¨kationi¨. Vrijednost CEC se izražava kao mili-ekvivalent na 100 g zemljišta (Meq/100 g). U zemljištu kationi se privlače na negativno nabijenu površinu malih čestica gline i organske materije tzv. koloidi. CEC se može kretati u intervalu vrijednosti ispod 5, što je slučaj u pjeskovitim tipovima zemljišta koja imaju nizak sadržaj organske materije, do preko 20 u glinovitim i onim bogatim organskom materijom. Nizak CEC u praktičnom smislu proizvođača jagodastog voća upozorava da njegovo zemljište ima malu sposobnost da skladišti hranjiva, te da je isto izrazito sklono njihovom gubitku putem ispiranja. U tom slučaju, proizvođač jagodastog voća mora težiti višekratnim aplikacijama manjih količina đubriva i konstantnom povećanju sadržaja organske materije. Prema tome, ovo je veoma važan parametar kod analize zemljišta i isti treba zahtjevati da bude njen sastavni dio, s obzirom da od njega prvenstveno zavisi program đubrenja biljaka odabrane vrste jagodastog voća. Zasićenost zemljišta bazama. Kationi kalcij (Ca++), magnezij (Mg++), kalij (K+), hidrogen (H+) i aluminijum (Al+++) uobičajeno predstavljaju biljna hranjiva apsorbovana na česticama zemljišta. Ca++, Mg++ i K+ su bazni i imaju tendenciju da povećaju pH vrijednost zemljišta, dok H+ i Al+++ su kiseli i smanjuju istu. Ako su svi kationi bazni, i nema kiselih, tada se za dato zemljište kaže da je zasićeno bazama 100%, a njegova pH vrijednost je oko 7 ili neutralna. Slika 167. Osnovna hranjiva za ishranu biljaka Prema tome, u kiselim zemljištima postoje kiseli kationi, te je procenat zasićenosti bazama manji od 100. Pored toga što proizvođač mora voditi računa da njegovo zemljište ima dovoljne količine Ca, Mg i K, važno je da isti budu u balansu jedan sa drugim, kako pretjeranost jednog od njih može ometati usvajanje drugog. Kao generalno pravilo, odnos Ca:Mg:K od oko 20:4:1 se smatra poželjnim.

65

Kada se izražava kao procenat zasićenosti bazama, poželjni nivoi su Ca 65-80%, Mg 5-15%, i K 2-5%. Prema tome, veliki broj proizvođača jagodastog voća koristi đubriva na svoju ruku, ili pak prema neutemeljenim preporukama, te ne ostvaruje pozitivne ili zadovoljavajuće rezultate proizvodnje. S druge strane, proizvođač jagodastog voća koji nikako ne koristi mineralna đubriva osvaruje maksimalnu produkciju po jedinici površine zemljišta. U prvom slučaju farmer aplikacijom đubriva ometa distribuciju i zalihe hranjiva prisutne u zemljištu, dok u drugom slučaju postojeće stanje ne doživljava nikakav poremećaj i oslobađa hranjiva koja se prirodno nalaze u zemljištu. pH zemljišta i korekcije istog. Jedan od najvažnijih aspekata adekvatnog upravljanja ishranom jagodastog voća jeste održavanje pogodne pH vrijednosti zemljišta. Nekada je pH vrijednost zemljišta u proizvodnji jagodastog voća važnija od aplikacije đubriva. pH vrijednost zemljišta, kako je i u prethodnim poglavljima navedeno, predstavlja mjerilo njegove kiselosti, i kreće se u granicama od 0-7 i od 7-14. Za zemljište čija je pH vrijednost 7,0 kaže se da je neutralno. S druge strane, zemljište koje ima pH vrijednost ispod 7,0 smatra se kiselim, a ono sa pH većim od 7,0 alkalnim, odnosno baznim. pH vrijednost zemljišta može uticati na dostupnost i usvajanje mineralnih hranjiva, te samim tim i na uspješnost uzgoja određene vrste jagodastog voća. Maline, kupine i vrste roda Ribes (ogrozdi i ribizle) preferiraju zemljišta čija se pH vrijednost kreće u intervalu od 6,0 do 6,5, što odgovara slabo kiselom, dok visokožbunasta borovnica i brusnica uspjevaju najbolje na istom sa pH od 4,5 do 5,2, odnosno kiselom. S druge strane, aronija je prilagođena na zemljišta sa širokim dijapazonom pH vrijednosti, od kiselih do slabo baznih ili alkalnih. Ukoliko pH vrijednost zemljišta na parceli odabranoj za uzgoj date vrste odstupa od optimalne za istu, potrebno je izvršiti određene korekcije. Međutim, treba napomenuti da u slučaju velikog odstupanja izmjerene od potrebne pH vrijednosti za određenu kulturu istu je veoma teško korigovati, te se u tom slučaju preporučuje uzgoj neke druge vrste kojoj pogoduje pH na datoj parceli. Slika 168. Primjer uticaja pH vrijednosti zemljišta na biljek jagodastog voća alkalno

neutralno slabo kiselo

Tako na primjer, proizvođač koji planira uzgoj visokožbunaste borovnice na neutralnom do alkalnom zemljištu (pH vrijednost 6,5-7,0), smatra da je najbolje ukloniti i zamjeniti zemljište u zoni korijena sa adekvatnim tresetom ili drugom organskom materijom niskog pH. Međutim, biljke visokožbunaste borovnice posađene na takvom zemljištu ipak će trpiti posljedice neadekvatnog pH, te je daleko bolje rješenje odabranu parcelu izbjegavati za sadnju date kulture. Ako hemijska analiza zemljišta pokaže da je zemljište suviše kiselo, u tom slučaju biće potrebno dodati kreč. Kreč će povećati pH vrijednost zemljišta i obezbjediti potrebni kalcijum i magnezijum za biljke. Međutim, ne preporučuje se dodavati kreč, osim ako hemijska analiza zemljišta to ne sugeriše. Pretjerano visok pH zemljišta može reducirati raspoloživost biljnih hranjiva kao što su fosfor (P), bor (B), cink (Zn), željezo (Fe) i mangan (Mn), što se jasno može primjetiti po simptomima promjene normalne boje lista. Smanjenje pH vrijednosti zemljišta je daleko teže. Dodavanjem sumpora u zemljište

66

farmer će reducirati njegovu pH vrijednost, osim u slučaju ako isto ima visok sadržaj karbonata, što je analizom zemljišta veoma važno utvrditi. Povećanje pH vrijednosti zemljišta pomoću aplikacije kreča (zakrečivanje ili kalcifikacija). Većina bosanskohercegovačkih zemljišta smatra se prirodno kiselim, te ista zahtjevaju aplikaciju kreča povremeno za optimalan porast većine vrsta jagodastog voća, sa izuzetkom borovnice koja zahtjeva neuobičajeno nizak pH. Kada je zemljište kiselo, dostupnost hranjiva kao što su nitrogen (N), fosfor (P) i kalijum (K) je smanjena, zatim tu su obično niske količine kalcijuma (Ca) i magnezijuma (Mg), a takođe istovremeno mogu biti prisutni toksični nivoi željeza, aluminijuma i mangana. Kiselo zemljište takođe reducira učinkovitost nekih herbicida. Količina potrebnog kreča za regulisanje kiselosti zemljišta bazira se ne samo na njegovoj originalnoj pH vrijednosti, već takođe i na sposobnosti datog da se odupre promjeni iste, na putu postizanja ciljanog okvira ovog parametra za datu kulturu. Sposobnost zemljišta da se odupre promjeni pH vrijednosti izraženija je na zemljištima sa većim sadržajem gline i organske materije. Prema tome, različiti tipovi zemljišta će zahtjevati i drugačije količine kreča za postizanje iste promjene pH vrijednosti. Stoga, analiza zemljišta koja pokazuje tip zemljišta predstavlja najprecizniji način u određivanju potrebe kreča za povećanje pH istog. Osim povećanja pH vrijednosti zemljišta, krečnjački materijali su glavni izvori Ca i Mg za ishranu uzgajane kulture, te je posebno važno odabrati adekvatne materijale za kalcifikaciju bazirane na sadržaju Ca i Mg, s ciljem postizanja poželjnih mjera saturiranosti bazama. Ukoliko je sadržaj magnezijuma u zemljištu ionako dovoljan, tada se za podizanje pH vrijednosti obično koristi kreč. Međutim, kada je sadržaj magnezijuma u zemljištu nizak, onda se za povećanje pH vrijednosti primjenjuje dolomit (krečnjak bogat sa Mg). Većina proizvođača smatra da je dolomit i u jednom, i u drugom slučaju bolje rješenje, s obzirom da pored podešavanja pH vrijednosti obezbjeđuje i dodatnu količinu magnezijuma. Međutim, veoma često, manifestuje se nedostatak kalijuma kod vrsta iz grupe jagodastog voća, čak i na zemljištima sa adekvatnim sadržajem istog, što je obično posljedica konkurencije između jona magnezijuma i kalijuma prilikom usvajanja od strane biljke. Prema tome, primjena dolomit krečnjaka u slučaju kada zemljište već ima dovoljno magnezijuma može pogoršati ovu situaciju. Prekomjerno zakrečivanje zemljišta, bez obzira na primjenjeni materijal, može povećati pH iznad preporučenog nivoa, što rezultira u ograničenom rastu i razvoju biljaka. Ovo se djelimično dešava zbog toga što je dostupnost većine hranjiva ograničena kod visoke pH vrijednosti zemljišta.

Slike 169, 170 i 171. Aplikacija kreča u prahu prije sadnje jagode u cilju povećanja pH vrijednosti zemljišta

Tako na primjer, prekomjerno zakrečivanje zemljišta (i višak fosfora istovremeno) može ograničiti, vezati, cink, čineći ga nedostupnim za biljku. Prema tome, uobičajna praksa kod naših proizvođača koja se sastoji u primjeni gašenog kreča prije sadnje bilo koje kulture mora se prekinuti, te isti aplicirati samo ukoliko analiza zemljišta ukazuje na njegovu potrebu. Ako rezultati analize zemljišta pokažu da je potrebna količina više od 500 kg po dunumu krečnjaka, onda treba aplicirati po pola od ukupne količine, u dvije uzastopne godine prije sadnje radije, nego cjelokupnu u jednoj sezoni. Brzina kojom krečnjački materijali reaguju u zemljištu zavisi od veličine njihovih čestica i rasporeda u zemljištu. Krečnjački materijali koji imaju sitnije čestice će se rastvarati i reagovati brzo – unutar nekoliko sedmica. S druge strane, krupniji materijal će reagovati tokom produženog perioda, kao što je jedna do dvije godine ili čak i više. Super fini ili mljeveni kreč se u većini slučajeva koristi za ¨brzo popravljanje¨ pH vrijednosti zemljišta, s obzirom da su sve njegove čestice dovoljno fine teksture i sitne da brzo reaguju. Treba napomenuti da se kreč ne kreće dobro kroz profil zemljišta, tako da isto mora biti temeljito obrađeno kako bi se osigurao njegov ravnomjeran raspored u zoni korijena. Kreč će reagovati brže ako je on potpuno inkorporiran da postigne blizak kontakt sa česticama zemljišta. Ovo se najbolje ostvaruje kada se krečnjak aplicira na prilično suho zemljište i potom isto tretira tanjiranjem (poželjno dva puta). Kada se kreč primjeni na vlažnom zemljištu njegove čestice se cementiraju i nema mogućnost dobrog miješanja.

67

Treba napomenuti da plužna daska ima veoma mali uticaj na miješanje kreča u zemljištu. pH pufer zemljišta. Uz pH vrijednost zemljišta, mnoge analize istog daju očitanje koje se naziva pH pufer (ponekad se za isti koristi i naziv indeks kreča). Ranije je navedeno da je pH vrijednost zemljišta mjera koncentracije hidrogen iona (H+) u rastvoru zemljišta. Ovaj parametar se još naziva i aktivna kiselost zemljišta, i ona predstavlja indikator trenutnih uslova u istom. Kada se doda kreč u zemljište, aktivna kiselost se neutralizira putem hemijskih reakcija koje uklanjaju hidrogen ione iz rastvora zemljišta. Međutim, postoje takođe hidrogen ioni koji su pričvršćeni za čestice zemljišta, a koji mogu biti oslobođeni u rastvor istog da zamjene one neutralizovane od strane kreča. Ovo se naziva rezervna kiselost, veoma važan parametar u intenzivnom uzgoju acidofilnih kultura iz grupe jagodastog voća. Zemljišta kao što su ona sa visokim sadržajem mulja, gline, ili ista bogata u sadržaju organske materije imaju visok kapacitet izmjene kationa (CEC) i time potencijal za visoku rezervnu kiselost. Za učinkovito povećanje pH zemljišta potrebno je neutralizirati obje, aktivnu i rezervnu kiselost. pH pufer kao mjera rezervne kiselosti koristi se za procjenu potreba kreča. Niska pufer pH očitanja ukazuju na visoku rezervnu kiselost, i stoga, veće količine kreča će biti potrebne. pH vrijednost zemljišta trebala bi uvijek biti niža nego ista za pH pufer, osim na nekim alkalnim zemljištima. Smanjenje pH zemljišta: dodavanje sumpora. Uobičajeno, pH treba da bude smanjen samo kada se uzgajaju acidofilne vrste jagodastog voća (zahtjevaju kiselo zemljište), kao što su borovnica i brusnica. Međutim, povremeno pH takođe, treba da bude smanjen u slučaju prekomjerne aplikacije kreča, ili ako se isti prirodno nalazi u suvišnim količinama. Sumpor je materijal koji se najčešće koristi za smanjenje pH vrijednosti zemljišta, bilo u čistoj formi praha (elementarni sumpor) ili poput soli, kao što je željezni sulfat. Ukoliko se koristi željezni sulfat za snižavanje pH zemljišta, potrebna količina je osam puta veća u odnosu na elementarni kako bi se postigao ekvivalentan rezultat. Kada se kao izvor nitrogena koristi amonijum sulfat, takođe je djelotvoran u održavanju i ponekad smanjenju niskog pH zemljišta. Aluminijum sulfat često se može naći u prodaji kao sredstvo za smanjenje pH, ali bi isti trebalo izbjegavati za veće pH promjene zbog potencijalne toksičnosti aluminijuma. Primjena neorganskih đubriva u proizvodnji jagodastog voća. Nitrogen, fosfor, kalijum, kalcijum, i magnezijum su elementi potrebni biljkama jagodastog voća u najvećim količinama (makroelementi), te se isti moraju češće primjenjivati. Mangan, željezo, bakar, i cink, između ostalih, se usvajaju u mnogo manjim količinama (tzv. mikroelementi) i, osim ako rezultati analiza ne pokažu niske nivoe, isti se ne moraju aplicirati. U izvjesnim situacijama, bor (takođe mikroelement), koji se lako ispire iz zemljišta, trebao bi biti kontrolisan i rutinski apliciran u plantažama jagodastog voća. Ako se preporučuju analizom zemljišta, fosfor i kalij mogu biti aplicirani i reagovati u zemljištu tokom jeseni ili proljeća prije sadnje planiranih vrsta jagodastog voća. Nivoi utvrđeni hemijskom analizom zemljišta za jagodasto voće trebali bi iznositi 25 ppm (dijelova po milionu) fosfora i 100 ppm kalija. Ne dodavati ova hranjiva ako analiza zemljišta verifikuje već dovoljne količine u zemljištu. Treba napomenuti da je fosfor potencijalni polutant, tako se preporučuje isti dodati samo u količinama dovoljnim da se osigura adekvatan rast biljke. Bilo koji materijal prodavan na tržištu kao đubrivo mora imati naznačen sastav na ambalaži, odnosno količinu hranjiva koja sadrži, poznatu kao formulacija đubriva. Obično formulacije đubriva se označavaju na osnovu tri glavna makroelementa predstavljena brojevima, kao što je na primjer NPK 10-20-30, 11-44-11 i slično. Prvi broj predstavlja procenat nitrogena; u ovom slučaju, đubrivo je 10% nitrogen, koji može biti u različitim formama, amonijačni ili nitratni. Drugi broj je fosfor; u ovom slučaju, 20% fosfat. Treći broj je kalijum oksid; u ovom slučaju, 30% kalijum oksid. Dakle, u 100 kg đubriva formulacije 10-20-30 nalazi se 10 kg azota, 20 kg fosfora i 30 kg kalijuma, dok ostatak predstavlja neaktivna materija, odnosno nosač što je uobičajeno neka vrsta kamena. U slučaju da se pored navedena tri broja na ambalaži istog nalaze dodatni, ali manje veličine, isti ukazuju da je to đubrivo kompleksnijeg sastava, te da pored N, P i K sadrži još neke elemente čiji se simboli obično nalaze naznačeni sa strane. Ukoliko se u osnovnoj formulaciji đubriva nalazi i oznaka ME, ista označava da navedeno sadrži i neke mirkoelemente koji su obično sa procentima zastupljenosti navedeni na poleđini pakovanja. Iako postoje različite kombinacije formulacija đubriva, u većini slučajeva osnovni elementi N, P i K apliciraju se u vidu granuliranih ili pak vodotopivih đubriva, dok se mikroelementi Slika 172. Primjer formulacije uglavnom primjenjuju kao folijarna đubriva i jednim dijelom kristaloni. đubriva na pakovanju

68

Međutim, postoje i pojedinačna koncentrovana đubriva, u smislu da ista sadrže samo određeno hranjivo u daleko većem procentu, kao što su na primjer urea 45% N, zatim kalcijumova, borova, i dr. đubriva. Nitrogen/dušik/azot (N) je osnovni biljni nutrient neophodan za vegetativni rast biljke. On ima izražen i često vrlo dramatičan uticaj na rast i prinos biljaka jagodastog voća. Rezultati analize zemljišta za nitrogen nisu u dobroj korelaciji sa rastom biljke. Ovo je zbog toga što se nitrogen u zemljištu nalazi u nekoliko različitih formi, koje su u stalnim stanjima prelaza, i samo mali dio je u onom obliku koji je dostupan za biljke u bilo koje dato vrijeme. Potrebe za nitrogenom nakon sadnje, i kod jagodastog voća, najbolje se određuju putem analiza tkiva. Takođe, jedan od najboljih indikatora sadržaja azota jeste bujnost biljke. Prema tome, ukoliko biljke ne rastu tako snažno kao što je za očekivati, i čak imaju svijetlo zelene listove, trebalo bi posumnjati na nedostatak nitrogena. Kao i sa prekomjernim tretiranjem krečnjakom, prekomjerno đubrenje nitrogenom može voditi problemima u produkciji jagodastog voća, uključujući veću osjetljivost na bolesti i zimsko izmrzavanje. Upravljanje zemljištem i đubrenje azotom je veoma težak zadatak, obzirom da N prolazi kroz brojne transformacije i lako se gubi iz zemljišta. Ovi gubici, posebno, predstavljaju problem za proizvođače jagodastog voća iz dva glavna razloga: gubitak N može i često čini negativan uticaj na rast biljke i prinos; te kada se N gubi u nitratnoj formi, postoji mogućnost kontaminacije podzemnih voda, kao i izvorišta iste koja se koristi za piće. Kada ulazne količine N (inputi) prekorače potrebe biljke, nitrati se mogu akumulirati u zemljištu i predstavljati opasnost za podzemne vode. S druge strane, kada su biljci raspoložive forme N iz zemljišta, ili bilo koji inputi istog, suviše niski, rast biljaka jagodastog voća trpi. Ključ za uspješno upravljanje azotom jeste pronaći relativno ¨tanku liniju¨, područje između suviše mnogo i suviše malo N. To nije nimalo jednostavan zadatak. Treba znati da su transformacije i gubici N pod uticajem uslova zemljišta i vremenskih prilika. Budući da se posljednjih godina otkupna cijena nekih vrsta jagodastog voća smanjuje, kako bi se ostalo u započetnom biznisu potrebno je pristupiti racionalnijem korištenju đubriva, kao i smanjiti radnu snagu koja je neophodna na primjer prilikom aplikacija stajnjaka. Pored toga, principi integralne proizvodnje pred proizvođača jagodastog voća postavljaju zadatak korištenja đubriva samo u potrebnim količinama zahtjevanim od uzgajane kulture. Imajući sve navedeno u vidu, mora se raditi na edukaciji proizvođača jagodastog voća u pogledu đubrenja, te ovo novo izdanje priručnika Reprocentra predstavlja neke osnovne principe na primjeru jednog od najvažnijih hranjiva za iste, odnosno azota. Azot (N) je hranjivi element koji je odgovoran za vegetativni rast jagodastog voća. Nedostatak azota će rezultirati u biljci jagodastog voća koja izgleda izgladnjelo, te formira veoma malo novog porasta. Generalno postoji nekoliko različitih izvora azota koje biljke, i jagodastog voća, mogu koristiti: 1. ORGANSKA MATERIJA U ZEMLJIŠTU – ukupna količina N u oraničnom sloju poljoprivrednog zemljišta je neočekivano velika. Moguće je procjeniti ukupnu količinu N u kilogramima po dunumu u gornjih 15-17 cm površine zemljišta množenjem sadržaja organske materije sa 112. Dakle, zemljište sa 4% organske materije sadrži oko 450 kg N/dunum. Međutim, količina od ovog ukupnog azota dostupnog za biljke u jednoj godini je relativno mala. Istraživanja su pokazala da za većinu zemljišta 1-4% od ukupnog N se konvertuje do formi koje biljke mogu usvojiti. Za zemljište sa ukupno 450 kg N po dunumu, 1-4% konvertovanog od ukupnog trebalo bi proizvesti 4,5-18 kg N po dunumu godišnje koji će biti na raspolaganju biljkama jagodastog voća. Ako uzgajana vrsta jagodastog voća na primjer zahtjeva 22,5 kg N po dunumu za adekvatan rast i razvoj, dodatni N mora doći aplikacijom đubriva. Stajnjak i/ili komercijalne vrste mineralnih đubriva su krucijalni da nadomjeste ovaj dopunski N. Na dobro održavanim zemljištima korištenim za proizvodnju jagodastog voća, 2,25-3,30 kg N po dunumu će rezultirati od svakog procenta organske materije tokom sezone vegetacije. 2. PRETHODNE/RANIJE APLIKACIJE STAJNJAKA – Do 50% od ukupnog N u stajnjaku je raspoloživo za biljke jagodastog voća u godini aplikacije. Između 5 i 10% ukupno primjenjenog N oslobađa se godinu nakon što je stajnjak apliciran, dok manje količine su osigurane za naredne. Tako na primjer, količina N oslobođena godinu nakon jedne aplikacije od 5 t po dunumu goveđeg stajnjaka je veoma mala i iznosi svega oko 1,69 kg N po dunumu. Međutim, u slučajevima gdje je stajnjak bio apliciran u većim količinama (7,5-10 t po dunumu) za nekoliko godina obezbjeđeni N od prethodnog stajnjaka jako se povećava. Izrada plana opskrbe zemljišnim N koja proizilazi iz prethodnih aplikacija goveđeg stajnjaka ima važne posljedice za učinkovit menadžment azota, gdje je posebno naglašeno sljedeće: količina azotnog đubriva potrebnog za biljke smanjuje se na godišnjem nivou, te ako su sve potrebe uzgajane kulture za N bile obezbjeđene putem goveđeg stajnjaka, količine istog potrebno je smanjivati godišnje. U slučaju primjene kokošijeg stajnjaka, veći procenat od ukupnog N u stajnjaku se konvertuje u biljci raspoložive forme u godini aplikacije. Prema tome, postoji veoma malo prenosa azota za biljke narednih godina, što je posljedica prirode organskih komponenti N u kokošijem stajnjaku. Međutim, to ne znači da ne postoji ništa ostatka N od aplikacije kokošijeg đubriva. Ako se pretjerane količine kokošijeg đubriva (ili komercijalnih N đubriva)

69

3.

4.

5.

6.

koriste, visoki nivoi rezidualnog neorganskog N, koji uključuje nitrate, mogu biti prisutni u zemljištu sljedećeg proljeća. Visoki nivoi zemljišnih nitrata u jesen, zimu i proljeće imaju potencijal da kontaminiraju podzemne vode. PREDKULTURA – PRETHODNI USJEVI – prethodni usjevi mogu obezbjediti primjetne količine N za jagodasto voće. Leguminoze, kao što su lucerka i crvena djetelina, ostavljaju 45 kg ili čak i više azota za kulturu koja slijedi. Ostale leguminoze, mješavina trava i grahorica, pašnjak, obezbjeđuju manje azota za kulturu koja slijedi. STAJNJAK I DRUGI OTPADNI PRODUKTI – Sadržaj N u različitim tipovima stajnjaka jako varira. Razlike u sadržaju N su zbog vrste životinje, njene starosti, načina ishrane, ali i sadržaja vlage, manipulisanja i skladištenja, te količine prostirke u stajnjaku. Ekvivalent N đubriva datog stajnjaka razlikuje se ne samo sa vrstom životinje i ukupnim sadržajem azota u istom, već takođe i sa vremenom aplikacije i vremenom koje protekne između njegovog razbacivanja i zaoravanja. KOMPOST KAO IZVOR NITROGENA – gotov kompost je neki vid razblaženog organskog đubriva, čija analiza pokazuje sljedeći odnos hranjiva 1-1-1 (N-P2O5-K2O). Sadržaj azota u kompostu varira prema materijalu od kojeg isti nastaje, te kako je izvršen process kompostiranja. Generalno, azot postaje manje dostupan za biljke kako kompost sazrijeva. Nitrogen u formi amonijuma (NH4+) ili nitrata (NO3-) je lako dostupan, međutim u završenom kompostu trebalo bi biti malo amonijuma, dok ostatak proizvedenog nitrata može biti lako ispran, posebno ukoliko je kompost skladišten na otvorenom. Većina nitrogena u gotovom kompostu (obično preko 90%) je uklopljena u organske komponente koje su otporne na razgradnju. Grube procjene su da samo 5-15% nitrogena u ovim organskim komponentama će postati raspoloživo u jednoj vegetaciji, dok ostatak nitrogena će postati dostupa tek u sljedećim godinama. SINTETIČKA HEMIJSKA (MINERALNA) ĐUBRIVA – korištena da obezbjede N za biljke uključuju ureu (46-0-0), diamonium fosfat (DAP 18-46-0), monoamonijum fosfat (MAP 11-48-0), amonijum nitrat (34-0-0), otopinu urea-amonijum nitrata (UAN 32-0-0), kalcij amonij nitrat (KAN 27-0-0) i različita fabrička i mješana đubriva, kao što su 15-8-12, 15-15-15, te 10-10-10 i sl. U grupno pomiješanom ili namjenski napravljenoj kombinaciji N koji sadrži đubrivo sa bilo kojim stepenom može biti obezbjeđen.

Gubici nitrogena se dogode na nekoliko načina, od kojih su najvažniji oni putem isparavanja i ispiranja. Prema tome, voditi računa prilikom aplikacije stajnjaka i mineralnih đubriva na bazi azota za navedene pojave. Fosfor je hranjivi element u velikoj mjeri odgovoran za rast korijena voćke, tako da je on posebno važan u ranim periodima razvoja biljke, odnosno prvih godina nakon sadnje. Pošto je njegova pokretljivost u profilu zemljišta ograničena, fosfor bi trebalo adekvatno dodati u područje zone korijena prije sadnje. Površinske aplikacije fosfora kasnije tokom životnog vijeka zasada generalno, imaju manji uticaj, te su iste ograničene na površinsku zonu ili pak odnesene daleko pomoću snažnih kiša. Organska đubriva su obično siromašna u fosforu, tako da je najlakši način nadoknade ovog elementa putem mineralnih đubriva sa povećanim sadržajem fosfora ili pak specijalnih đubriva na bazi P (MAP, DAP, superfosfat i sl.). Prilikom aplikacije fosfora farmer treba voditi računa o tome da se on vrlo slabo kreće u zemljištu, te ga je najbolje primjeniti prilikom osnovne pripreme zemljišta, kako bi se oruđima za obradu rasporedio u zonu razvoja korijena voćke, i nakon sadnje bio dostupan za kulturu. Kalijum se premješta u plodove u veoma velikim količinama za vrijeme sazrijevanja istih i, stoga, se lako izgubi berbom, kao i ispiranjem kroz zemljište izvan zone korijena. Dodatne aplikacije kalijuma čest su dio programa održavanja plodnosti u zasadima jagodastog voća. Usvajanje kalijuma može biti pod negativnim uticajem od strane visokih nivoa kalcijuma a, posebno, magnezijuma. Zbog toga, višak bilo kojeg od ovih elemenata može izazvati pojavu nedostatka drugog. Kalijum je nutrient koji je u velikoj mjeri odgovoran za formiranje cvjetova i plodova, a njegov sadržaj u zemljištu može biti korigovan sa aplikacijom mineralnih đubriva koja imaju visok sadržaj K (NPK 7-20-30). Nivoi kalcijuma su generalno dovoljni za jagodasto voće u većini zemljišta, u slučajevima kada je pH vrijednost istog u ispravnom rasponu. Podešavanja pH kroz korištenje kreča obezbjeđuje dodatni kalcijum preko onog koji je već, ionako, prisutan u zemljištu. Nedostaci kalcijuma – kada se oni pojave – često su više vjerovatni zbog sušnih zemljišnih uslova ili neujednačene zalihe vlage, posebno u vrijeme brzog porasta biljaka, nego kao posljedica istinskog nedostatka kalcijuma. Simptomi nedostatka kalcijuma na listovima jagode (koji se pojavljuju kao ožegotine vrha), na primjer, najčešće se dogode za vrijeme kratkog perioda sušnog vremena u proljeće. Ovaj problem može se pogoršati pri visokoj relativnoj vlažnosti. To je iz razloga što se kalcijum kreće u biljci zajedno sa vodom, te kada ista ne cirkuliše ravnomjerno u biljci, usvajanje ovog elementa je pod negativnim uticajem. U neobičnoj situaciji gdje kalcijum treba da bude dodat bez povećanja pH vrijednosti zemljišta gips (kalcijum sulfat) može biti korišten.

70

Nivoi magnezijuma su generalno dovoljni u zemljištu za proizvodnju jagode, maline i kupine. Međutim, magnezijum je često deficitaran za borovnice na ¨planinskim zemljištima¨ gdje su nivoi kalcijuma običnosuviše visoki za optimalnu proizvodnju ove vrste. U situacijama gdje magnezijum treba da bude dodat, a pH zemljišta je dovoljan i ne treba ga korigovati (povećavati), mogu se koristiti epsemske soli (magnezijum sulfat). Ukoliko analiza zemljišta pokaže nedostatak bora, isti treba pomiješati sa osnovnim đubrivom i unijeti ga prije sadnje. Postoji veoma uzak raspon između nedostatka i toksičnosti bora, tako da prilikom aplikacije istog, treba biti siguran da je primjenjena količina tačna za cjelokupnu površinu. Ako se sumnja na nedostatak bora nakon sadnje i analiza tkiva potvrdi dijagnozu, nedostatak istog može se korigovati sa folijarnom aplikacijom u cvjetanju, ili pak površinskom primjenom na zemljište u jesen. Folijarna primjena se preferira, s obzirom da je vjerovatnoća neprecizne aplikacije daleko manja. Veoma male količine (0,2 kg aktuelnog bora po dunumu u zemljište, ili 82 g po dunumu folijarno) su dovoljne da poprave većinu nedostataka. Održavati zdrav rast korijena tokom ljeta posebno je važno za adekvatno usvajanja bora. Treba napomenuti da je bor manje raspoloživ za biljke kod pH zemljišta iznad 6,0 do 6,5. Pod uslovima djelimičnog nedostatka, folijarne aplikacije fosfora mogu nataložiti bor u tkivima, uzrokujući nedostatak, što može preokrenuti rezultat u značajnom gubitku prinosa. Kod primjene mineralnih đubriva prilikom osnovne obrade zemljišta za zasnivanje voćnjaka koriste se uglavnom granulirane forme hranjiva, dok se u zasnovanom voćnjaku, pored granuliranih mogu koristiti i folijarna (prskanjem preko lista) ili vodotopiva đubriva (putem sistema za navodnjavanje – fertirigacija). Sadržaj ostalih minerala, koji su spram prethodno predstavljenih biljakama jagodastog voća potrebni u manjim količinama (mikroelementi), prilikom pripreme zemljišta može biti korigovan aplikacijom stajnjaka. U kasnijim fazama, odnosno nakon zasnivanja plantaže mikroelementi se uglavnom apliciraju primjenom mineralnih đubriva preko lista (folijarno đubrenje). Količine mineralnih đubriva prilikom pripreme zemljišta su određene analizom zemljišta, te će farmer na osnovu preporuka, iz analize zemljišta, izvršiti njihovu aplikaciju. Dodatna razmatranja za organske uzgajivače. U organskoj proizvodnji, održavanje plodnost zemljišta se prvenstveno postiže oslanjanjem na ciklus hranjiva (sporooslobađajuća hranjiva od biljnih, životinjskih i mineralnih izvora). Međutim, komercijalna ¨đubriva¨ porijeklom od prirodnih izvora koja ispunjavaju zahtjeve certifikacijskog tijela su takođe pogodna za korištenje. Ovi proizvodi tipično otpuštaju hranjiva sporije u poređenju sa sintetičkim đubrivima. Kako bi se osiguralo da biljke prime adekvatna hranjiva, primjeniti proizvod sa organskim izvorima hranjiva 2-4 sedmice prije vremena kada su hranjiva potrebna biljkama. Dodavanje hranjiva putem komposta ili stajnjaka. Kompost i stajnjak mogu biti važan dio ishrane biljaka jagodastog voća. Osim dodavanja nutrienata u zemljište, oni mogu poboljšati strukturu zemljišta, te osigurati dugoročno zdravlje istog. Kompost i stajnjak su najbolji kada se koriste u kombinaciji sa drugim strategijama ishrane, uključujući usjeve za zelenišno đubrenje, neorganska đubriva, te plodored. Vrijeme aplikacije komposta i stajnjaka se razlikuje od onog kod primjene hemijskih đubriva, s obzirom da se hranjiva iz organskih izvora sporije oslobađaju i čine raspoloživim za biljke, te vrijeme mora biti podešeno tako da omogući razgradnju istih i otpuštanje nutrienata. Primjena komposta i stajnjaka suviše kasno u vegetaciji može rezultirati u snažnijem biljnom rastu kasno u sezoni, što može odložiti razvijanje izdržljivosti biljke, odrvenjavanje, i voditi izmrzavanju tokom zime. Kompost, i različiti organski supstrati na bazi istog, se najčešće primjenjuju prilikom sadnje borovnice, kao i u slučaju nedostatka stajnjaka kod ostalih kultura. Međutim, u našim uslovima isti predstavlja dodatni trošak pri početnim ulaganjima, i obično se nastoji zamjeniti stajnjakom, ili nekim drugim prirodnim materijalom organskog porijekla koji je dostupniji. Sadržaj hranjiva komposta varira u zavisnosti od izvornih materijala, te načina proizvodnje istog. Ukoliko se radi o nepoznatom sastavu komposta, ili pak onom iz vlastite proizvodnje, isti bi trebao obavezno biti podvrgnut analizi kako bi se odredila količina hranjiva koja on sadrži, te njegova pH vrijednost. Gotov kompost obično sadrži 0,5 do 2,5% ukupnog nitrogena. Većina nitrogena je u organskoj ili sporooslobađajućoj formi. Kao generalno pravilo, oko 10% organskog nitrogena u kompostu će biti raspoloživo za biljku po godini. Fosfor u kompostu, poput nitrogena, je u velikoj mjeri u formi neraspoloživoj za korištenje od strane biljke. Kako se fosfor transformiše u forme dostupne biljkama za usvajanje jedan dio istog se veže za čestice zemljišta, te na taj način isti postaje ponovno nedostupan za usvajanje. Zbog ovoga, prilikom primjene komposta treba imati na umu da on generalno sadrži veoma malo fosfora u lako dostupnoj formi za biljku, te je isti neophodno obezbjediti iz drugih izvora kako bi se zadovoljile potrebe date vrste. Kalijum u kompostu je u lako pristupačnoj formi za biljku, ali on je rastvorljiv u vodi i lako može biti ispran iz gomile komposta. Prekrivanje gomile komposta može pomoći smanjenju količine izgubljenog kalija procesom ispiranja. Osim određivanja sadržaja hranjiva u kompostu, njegov pH trebao bi se determinisati, posebno ako

71

je on namijenjen za korištenje u proizvodnji borovnice, gdje se zahtjevaju niže vrijednosti pH. Prilikom primjene kompost treba aplicirati na temelju potreba uzgajane vrste, prije nego na osnovu dugoročnog zdravlja zemljišta. Studije su pokazale da je ovo posebno važno u slučaju kada se proizvodnja organizuje u visokim tunelima, gdje je kiša isključena. Kiša potpomaže razgradnju komposta, ali takođe pospješuje ispiranje nekih hranjiva i soli. Kompost može biti apliciran na temelju količine nitrogena, fosfora, ili kalijuma zahtjevanih od strane gajene vrste, od kojih je nitrogen često najviše ograničen. Za izračunavanje koliko komposta aplicirati na osnovu potreba usjeva za nitorgenom, prvo treba odrediti količinu organskog ili amonijačnog nitrogena sadržanog u kompostu. Zatim, potrebno je odrediti koliko mnogo nitrogena će biti raspoloživo od komposta u prvoj godini nakon aplikacije. Konačni korak je odrediti količinu komposta za primjenu pomoću dijeljenja potrebne količine nitrogena sa količinom nitrogena dostupnog u kompostu. Prema tome, ne preporučuje se primjenjivati bilo koji tip komposta bez savjetovanja sa stručnjacima iz te oblasti. Stajnjak. Sadržaj hranjiva u stajnjaku zavisi od nekoliko faktora, gdje se posebno ističe obezbjeđeni izvor životinjske hrane, prisustvo prostirke u stajnjaku, te načini rukovanja istim. Takođe, raspoloživost hranjiva smanjuje se sa starenjem, odnosno sazrijevanjem stajnjaka. Stoga, kao i kod komposta, stajnjak bi trebao biti testiran na sadržaj pojedinih hranjiva. Apliciranje stajnjaka se tipično zasniva na potrebema vrste za nitrogenom. Nitrogen koji stajnjak sadrži je u formi amonijaka ili amonijuma, koji može biti brzo izgubljen putem isparavanja u atmosferu. Za izbjegavanje ovog gubitka nitrogena, primjenjeni stajnjak bi trebao biti zaoran što je prije moguće nakon aplikacije. Primjena stajnjaka može biti izazov u proizvodnji jagodastog voća, s obzirom da se radi o višegodišnjim biljkama koje imaju plitak korjenov sistem, te isti može biti oštećen prilikom njegovog unošenja. Aplikacija svježeg, nezgorjelog, stajnjaka u proizvodnji jagodastog voća se ne preporučuje, kako isti može oštetiti biljke zbog potencijalno visokog sadržaja nitrogena i soli, te mogućnosti širenja korova, kako sadrži veliku količinu njihovog sjemena. Dodatno, svježi stajnjaci mogu biti kontaminirani sa mikroorganizmima kako opasnim po zravlje ljudi, tako i biljaka. Dakle, preporučuje se samo primjena dobro zgorjelog stajnjaka, i to određeni vremenski period prije sadnje jagodastog voća. Istraživanja su pokazala da sirov stajnjak prilikom razgradnje može oslobađati određene komponente, koje kada se usvajaju mogu voditi izostanku okusa i mirisa kod jagodastog voća.

Slike 173, 174 i 175. Adekvatan način aplikacije stajnjaka

Zbog ovih razloga, sirov stajnjak je najpogodniji za unošenje tokom pripreme zemljišta prije sadnje. Kompostirani, razgrađeni, zgorjeli, stajnjaci su bolji izbor za aplikaciju nakon sadnje usjeva. Prilikom proizvodnje jagodastog voća zabranjeno je koristiti kanalizacijski mulj, kao i neprerađene otpadne vode. Značaj organske materije u proizvodnji jagodastog voća. Organska materija ima veliki uticaj na poboljšanje strukture zemljišta. To se najbolje uočava na zemljištima koja su obogaćena organskom materijom. Naime, organska materija ima tendenciju da ublažava uticaje aplikacije neorganskih đubriva. Organska materija koja ima visok sadržaj hranjiva u odnosu na količinu ugljika (C) kojeg sadrži (na primjer kompostovano kokošije đubrivo) odmah počinje oslobađati hranjiva i taj proces nastavlja kako se materijal razgrađuje. Zbog toga, kokošije đubrivo se primjenjuje u daleko manjim količinama u odnosu na goveđi stajnjak. Organska materija koja ima visok sadržaj ugljika u odnosu na količinu nutrienata (na primjer, piljevina) može vezati određena hranjiva (azot) posebno kada je svježa. Tako na primjer, prilikom malčiranja zemljišta piljevinom kod uzgoja borovnice, treba voditi računa o primjeni dodatnih količina azotnog đubriva. Osim povećanja kapaciteta zemljišta za zadržavanje hranjiva, organska materija takođe, povećava kapacitet zadržavanja vode i zraka u istom. Organska materija zemljišta može biti povećana putem dodavanja, i to u formi komposta ili stajnjaka, te uzgojem i inkorporiranjem usjeva za zelenišno đubrenje.

72

Usjevi za zelenišno đubrenje. Sjetva usjeva za zelenišno đubrenje na odabranoj parceli godinu dana prije sadnje jagodastog voća, posebno u područjima gdje su količine stajnjaka ograničene, predstavlja prikladan način za povećanje sadržaja organske materije u zemljištu, te dodavanje nitrogena istom, kao i oslobađanje ostalih biljnih hranjiva i kontrolu nematoda. Usjev za zelenišno đubrenje se u fazi cvjetanja, ili ranije, isitni tanjiračom, a potom zaore. Ukoliko se sadnja jagodastog voća planira za proljeće onda se usjevi za zelenišno đubrenje zaoravaju krajem jeseni ili početkom proljeća. Preporučuje se zaoravanje usjeva za zelenišno đubrenje koji imaju niži sadržaj nitrogena (većina žitarica i suhe trave) u jesen. Ovo dozvoljava adekvatan period za njihovu razgradnju i sprečava vezivanje zemljišnog nitrogena. S druge strane, leguminoze (djeteline i grahorice) sadrže više azota nego ostali usjevi za zelenišno đubrenje, i one mogu biti zaorane rano u proljeće, mjesec dana prije sadnje jagodastog voća. U slučaju jesenje sadnje preporučuje se zaoravanje usjeva za zelenišno đubrenje krajem ljeta. Generalno, najboljim usjevima za zelenišno đubrenje se smatraju biljke iz grupe leguminoza, odnosno grahorica, i to posebno heljda, grah i grašak. Đubrenje biljaka jagodastog voća na bazi analize tkiva. Nakon zasnivanja plantaže analize tkiva predstavljaju najbolji vodič za pravljenje programa ishrane biljaka. Analiza tkiva (veoma često nazvana analiza lista) je odličan način monitoringa nivoa biljnih hranjiva. Sve vrste jagodastog voća mogu imati koristi od pravilnog korištenja i interpretacije rezultata analiza lista. Dok analiza zemljišta otkriva količinu sigurnih hranjiva u zemljištu, analiza lista pokazuje šta su od istih biljke uspješno apsorbovale. Ukoliko postoji sumnja na probleme sa ishranom u plantaži, dabar način konstatovanja stvarnog stanja jeste analiza tkiva i zemljišta, tako da količine mogu biti stavljene u korelaciju. U nekim slučajevima, odnosno tamo gdje je nedostatak određenog hranjiva težak za korekciju, analiza zemljišta osim analize tkiva može ponekad otkriti osnovni uzrok problema (na primjer, kada se nedostatak kalija u tkivu dogodi kao rezultat visokog nivoa magnezijuma u zemljištu). Dok je analiza tkiva esencijalna za plantaže gdje se sumnja na nedostatak hranjiva, ona je takođe, korisna i tamo gdje isti nisu očigledi, kako analiza tkiva detektuje manjak hranjiva (posebno mikroelemenata) prije nego se simptomi pojave na biljkama i izvrše uticaj na zdravstveno stanje i prinos. Standardne vrijednosti sadržaja određenih hranjiva u tkivima biljaka za interpretaciju rezultata analize istih uspostavljene su samo za određeni period godine i izvjesne dijelove biljke. Neki elementi imaju veću koncentraciju, dok drugi postaju više razblaženi u određenim dijelovima biljke tokom vegetacije, ili oni mogu varirati u širokom rasponu za vrijeme određenih perioda godine. Zbog ovih razloga, uzorci tkiva kod biljaka jagodastog voća trebaju biti samo sakupljani u specifično vrijeme, kako isti uzeti i analizirani u ostalim periodima mogu proizvesti gotovo beznačajne rezultate. Na primjer, kod jagode u sistemu proizvodnje na gredici sa zastiranjem zemljišta folijom za analizu se uzimaju prvi potpuno razvijeni listovi, u proljeće nakon što biljke započnu rast, ali prije faze zametanja plodova. Kod ljetnog tipa maline, nedavno, skoro, potpuno razvijeni listovi trebali bi se uzimati od neplodonosnih izdanaka od 1 do 20 avgusta. Kod jednogodišnjeg tipa maline, skoro potpuno razvijeni listovi trebali bi biti uzorkovani kada se cvjetni pupoljci pojavljuju. Listovi borovnice (neposredno potpuno razvijeni) trebali bi biti uzorkovani čim se berba završi. Međutim, postoji izuzetak od uzorkovanja samo u određenom periodu. U slučaju kada se u plantaži naspram zdravih primjete i biljke koje slabo funkcionišu u poređenju sa istim, te kada se radi o identičnim kultivarima, iste starosti i uslova uzgoja uzorci mogu biti sakupljeni u bilo koje vrijeme tokom godine, analizirani i uspoređeni jedni sa drugima. Ovo je posebno korisno ukoliko se sumnja da neadekvatni zemljišni uslovi uzrokuju lokalizirane nedostatke hranjiva. U ovom slučaju, potrebno je izvršiti odvajanje uzoraka od slabih i dobrih biljaka od skoro potpuno razvijenih listova i izvršiti odvojene analize. Odabrati je potrebno minimalno 30 listova (jagoda i malina) ili 60 listova (borovnica) za svaku analizu. Svi listovi unutar svakog uzorka trebali bi biti od istog kultivara, i uzeti sa nekoliko biljaka. Nakon toga treba odvojiti listove od biljaka, te ukloniti lisne drške. Potom je potrebno staviti listove u suhu papirnu vreću i odmah označiti, te u što kraćem roku dopremiti na analizu. Kontrola korova u zasadima jagodastog voća kako prije, tako i nakon sadnje, ima poseban značaj, obzirom da isti imaju negativno djelovanje na uzgajane biljke, tako što: • konkurišu za svjetlost, vodu, hranjiva i prostor, • djeluju kao domaćini za štetne insekte, bolesti, i nematode, te kao sklonište za nepoželjne životinje, • smanjuju cirkulaciju zraka unutar plantaže, što može unaprijediti određene bolesti, • smanjuju kvalitet i prinos, te • otežavaju berbu. Mjere za suzbijanje korova. Potpuno iskorjenjavanje bilo kojeg korova je praktično teško ili nemoguće. Uspostavljeni višegodišnji korovi su među najtežim za uništiti i često zahtjevaju različite strategije za njihovo uspješno eliminisanje. Uzgojne i hemijske mjere su pogodne za suzbijanje korova u različitim situacijama. Međutim, veoma često ove mjere su potrebne i zajedno, odnosno u kombinaciji.

73

Identifikacija korova. Identifikacija korova je prvi korak ka uspješnom suzbijanju istih. Nadalje, poznavalje životnog ciklusa problematičnih korova je izuzetno važno, obzirom da se u tom slučaju može osigurati primjena kontrolnih mjera na pravi način, kao i u vremenskom periodu koji daje maksimalnu efikasnost. Isto tako, koristeći kontrolne mjere na pogrešan način može se izgubiti vrijeme i novac i, možda najgore od svega, dozvoliti problemima sa korovima da postanu izraženiji. Prema tome, dakle potrebno je koristiti kontrolne mjere koje odgovaraju ciljanim, osjetljivim fazama u životnom ciklusu dotičnog korova. Korovi se na osnovu svog životnog ciklusa mogu podijeliti u tri grupe, i to: • Jednogodišnji – to su korovi čiji je zivotni ciklus manje od jedne godine. Postoje jednogodišnji ljetni i zimski korovi. Jednogodišnji ljetni korovi klijaju krajem proljeća i početkom ljeta, cvjetaju i razvijaju sjeme krajem ljeta ili početkom jeseni, i odumiru na kraju vegetacije. Zimski jednogodišnji korovi klijaju u jesen ili početkom proljeća, cvjetaju i razvijaju sjeme krajem proljeća, te odumiru kada nastupe visoke temperature. Jednogodišnji korovi su lakši za suzbijanje u odnosu na višegodišnje ili dvogodišnje, primjenom uzgojnih praksi, a obzirom da se oni razmnožavaju samo sjemenom. Na primjer, pravovremena obrada ili sprečavanje jednogodišnjih korova da proizvedu sjeme može predstavljati veoma učinkovitu strategiju njihovog suzbijanja. • Dvogodišnji – ovo su korovi koji žive duže od jedne godine, ali manje nego dvije pune godine. Dvogodišnji korovi emituju vegetativni rast tokom prve godine, zatim cvjetaju i odumiru u drugoj godini. Postoji relativno mali broj dvogodišnjih korova na našem području, a koji prestavljaju opasnost za zavidan uzgoj odgovarujuće kulture. • Višegodišnji korovi su oni koji žive duže od dvije godine, i koji se uglavnom razmnožavaju vegetativno pomoću horizontalnih stabljika, korjenja, ili rizoma, ali i sjemenom. Zbog njihovog višegodišnjeg životnog ciklusa i sposobnosti razmnožavanja na mnogostruke načine, višegodišnji korovi su najteži za suzbijanje. Višegodišnje plantaže, kao što su borovnice, maline, ogrozda, ribizli, pogodne su za uspostavljanje populacije višegodišnjih korova pošto minimalna obrada zemljišta dozvoljava biljkama da rastu neometano. Uzgojne prakse za održavanje korova pod kontrolom. Planiranje i dobre uzgojne prakse mogu smanjiti većinu problema sa korovima, te poboljšati učinkovitost odabranih korištenih mjera. Sve opcije bi trebale biti pažljivo ocjenjene za pogodnost na odgovarajućoj farmi prije korištenja istih. Odabir mjesta i priprema. Pravilan izbor mjesta je važna strategija u suzbijanju korova. Izvršiti pregled i identifikovati korove bazna je radnja na parceli prije sadnje, a potom treba provesti suzbijanje istih. Posebno je važno da se stave teški višegodišnji korovi pod kontrolu prije sadnje. Uspjeh može zahtjevati akciju za samo jednu godinu prije sadnje, ili pak za nekoliko godina ranije. Izbor mjesta takođe, utiče na zdravstveno stanje biljaka u plantaži. Snažne biljke na pogodnom mjestu mogu konkurisati većini korova, ali iste posađene na mjestima koja su marginalna mogu biti u potčinjenom položaju u odnosu na korovsku populaciju. Korovi su često energičniji u potrazi za hranjivima i vodom, a uvijek postoje takve vrste korova koje mogu tolerisati (ili čak više tolerisati) siromašnije uslove. Usjevi za zelenišno đubrenje su vrijedni u suzbijanju korova. Izabrati usjev za zelenišno đubrenje koji se uspostavlja brzo i formira bujan nadzemni sistem. Čim se plantaže uspostave, treba razmisliti o sjetvi pokrovnog usjeva, odnosno formiranja trava malč sistema kod održavanja zemljišta. Gdje se ne koristi sistem trava malč, potrebno je planirati sjetvu sintnozrnih kultura kao zimskog usjeva za pokrov i suzbijanje jednogodišnjih korova. Plodored. Mnogi višegodišnji korovi mogu biti kontrolisani uzgojem usjeva kao što su kukuruz ili soja, jednu ili dvije godine prije sadnje jagodastog voća. Herbicidi sa oznakom za upotrebu u ovim usjevima, kao i intenzivna konkurencija koju oni obezbjeđuju, može proizvesti odličnu kontrolu većine višegodišnjih korova. Kod mnogih jednogodišnjih povrtlarskih vrsta, praktikovanje kontinuiranog kultiviranja može pružiti adekvatnu mjeru za suzbijanje korova, što koristi plantaži jagodastog voća koja se želi zasnovati. Slika 176. Za detaljnije informacije u pogledu nabavke sadnog materijala, otkupa plodova, kao i savjeta za proizvodnju jagodastog voća posjetite internet stranicu Reprocentra

www.heko.ba

74

4. Jagoda TEHNOLOGIJA PROIZVODNJE STALNORAĐAJUĆEG TIPA JAGODE, tzv. 'MJESEČARKE' Perspektiva u produkciji jagode. Plodovi jagode, danas, dostupni su na svjetskom tržištu 365 dana u godini. To je uglavnom zbog činjenice da se plodovi ove vrste transportuju iz različitih lokacija proizvodnje širom svijeta (različite klimatske i vremenske zone). Međutim, u BiH, svježe, iz domaće proizvodnje jagode, dostupne su na tržnici, improvizovanim štandovima uz cestu i trgovinama na veliko i malo samo nekoliko sedmica tokom kraja proljeća i početka ljeta. Ovakva situacija posljedica je postojeće komercijalne proizvodnje jagode u BiH koja se zasniva isključivo na jednorodnim sortama koje po prirodi imaju kratku sezonu proizvodnje (tip biljaka jagode koji plodonosi samo jednom tokom godine, obično početkom ili tokom mjeseca juna u trajanju od oko 30 dana). Do nedavno, produžena sezona proizvodnje jagode tokom sezone vegetacije u BiH bila je ograničena uglavnom na vrtove unutar dvorišta (okućnica), jer su se na tržištu mogle nabaviti samo sorte stalnorađajućih jagoda koje imaju sitan plod (nezadovoljavajuća krupnoća ploda spram iste tražene na tržištu) i niske prinose. Sada, dostupnost novih sorti i prilagođavanje istih sistemu proizvodnje na gredici uz zastiranje zemljišta folijom omogućava uzgajivačima u našoj zemlji da proizvode i prodaju svježe jagode tokom ljeta i jeseni, odnosno većim dijelom sezone vegetacije. Ogledi širom svijeta pokazali su da ovakav tip biljaka jagode u intenzivnom sistemu proizvodnje može proizvesti u prosjeku čak 810 g po biljci, ili 3.240 kg (cca 3 t) po dunumu. Ovo je prinos sigurno identičan ili možda malo i niži u odnosu na one koje bosanskohercegovački proizvođači jagode postižu sa jednorodnim sortama, ali cijene plodova su sigurno veće s obzirom da se radi o izvansezonskoj proizvodnji (u provedenim ogledima tokom 2012. godine sa višerodnom sortom jagode 'Elsinore' autori ove publikacije brali su plodove tokom čitavog mjeseca avgusta i septembra, s tim da ista još nije prestala prinositi plodove, te se berba nastavlja i za početak oktobra). Primarna svrha ovog poglavlja o jagodi jeste pružiti osnovne informacije za proizvođače u BiH o uzgoju višerodne jagode tzv. mjesečarke na komercijalnoj osnovi, s obzirom da od istih Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit dominantno proizvodi sadni materijal, ali i da takva produkcija ima određene specifičnosti u poređenju sa onom kod jednorodnog tipa, koje je za uspjeh neophodno poznavati. Naravno, ovo je poruka i za hobi voćare, odnosno kupce sadnog materijala Reprocentra koji unutar svojih bašti i vrtova žele tokom cijele sezone vegetacije imati svježe plodove jagode. Morfologija (struktura) biljke jagode i način rasta Razumjevanje morfoloških i bioloških osobina biljke jagode pomoći će proizvođačima da prilagode i modifikuju standardnu tehnologiju produkcije ove vrste kako bi zadovoljili njene specifične zahtjeve u datim uslovima uzgoja, te na taj način ostvarili maksimalno moguće prinose po jedinici površine za dati tip biljke i sistem proizvodnje. Cvjetna grana Jagoda je zeljasta, višegodišnja biljka, što znači List da može živjeti nekoliko godina u zavisnosti od sredine u kojoj se gaji, mada se u intenzivnoj produkciji zadržava do tri vegetacije, period koji Nova/kćerka se smatra ekonomski opravdanim iskorištavanjem biljka jagode u komercijalnoj proizvodnji. Naravno, unutar okućnice, jednu biljku jagode moguće je uzgajati i više godina. Glavni dijelovi biljke jagode su: stabljika - kruna ili bokor (među proizvođačima za ovaj dio biljke Bokor često se koristi termin živić, posebno kada se radi o sadnicama jagode kategorije golih žila), Staro korjenje korijen, listovi, cvjetovi i plodovi. Pored Stolon navedenih, u periodu reprodukcije biljka jagode ima još jedan veoma važan organ, u terminologiji Mlado korjenje poznat kao stolon, koji predstavlja modifikovani prirast pomoću kojeg se ova vrsta razmnožava, Crtež 3. Struktura biljke jagode odnosno isti služi za produkciju novih biljaka.

75

Biljka jagode ima kratku, zadebljalu stabljiku ili stablo na kojem se presjekom mogu vidjeti godovi, te kod ove vrste taj dio ima specifičan naziv bokor ili živić. Dakle, produktivna mašina biljke jagode sadržana je unutar bokora, odakle se razvijaju svi ostali organi, i to: na gornjem kraju gdje se nalaze tačke rasta, odnosno pupoljci, iz kojih nastaju: listovi, cvjetovi, stoloni i nove bokornice (grane bokora), a u bazi, odnosno osnovi, korijen (adventivno korjenje).

a) b)

c)

e) d)

f)

Crtež 4. i slike 177, 178, 179, 180 i 181. Bokor/stablo jagode: a) crtežom predstavljen živić jagode sa naznačenim bokorom; b) bokor jagode sačinjen od dvije bokornice; c) bokor kod sadnice jagode golih žila; d) uzdužni presjek stabla jagode; e) centralni pupoljak na bokoru jagode; f) poprečni presjek bokora jagode

U praksi, prilikom uzgoja jagode, kod proizvođača u našim područjima prve godine nakon sadnje težnja je da se biljka ove vrste razvije grananjem bokora, odnosno da formira 1-2 'bočne stabljike', tj. nove krune koje se nazivaju bokornice. Svaka nova bokornica dovodi do povećanja prinosa date biljke jagode tako što nosi cvast (više cvjetova na jednoj dršci). Nova bokornica strukturno je identična osnovnom bokoru, i kod iste cvast se razvija na terminalnim tačkama rasta. Grananje osnovnog bokora, odnosno formiranje bokornica u našim klimatskim uslovima za jednorodni tip jagode uglavnom se dogodi na samom kraju vegetacije (septembar-oktobar), i to predstavlja momenat zametanja pupoljaka koji će donijeti rod naredne sezone. Međutim, nekada prosječne dnevne temperature u tom periodu ispod navedene vrijednosti mogu dovesti do usporavanja formiranja bokornica, i time zametanja cvasti za narednu sezonu, posebno u prvoj godini nakon sadnje (ovo posebno može biti slučaj za sezonu sadnje jesen 2012. godina kada je zbog ekstremne suše sadnja frigo sadnica jagode u odnosu na standardi period dosta zakasnila, te je veliki broj sadnica zasađen

76

tek u septembru). Prema tome, prekrivanje gredica sa agril folijom u tim slučajevima u periodu sve do novembra može predstavljati neophodnu agrotehničku operaciju za stimulisanje budućeg reproduktivnog razvoja. Takođe, u nekim područjima za ovu namijenu koristi se slama kojom se prije nastupanja mrazeva prekriju biljke jagode. Ovakvim mjerama obezbjeđuju se povoljni uslovi u kojima će biljka jagode imati formirane tri bokornice u vrijeme plodonošenja narednog proljeća.

Slike 182 i 183. Formirane tri bokornice koje čine živić jagode (lijevo) i rastavljene bokornice (desno)

Kod biljaka jagode postoji odličan potencijal za dodatni prinos po biljci kada se mogu uočiti 1-2 nove bokornice koje čine glavni bokor krajem jeseni ili početkom zime. Prema tome, prve godine uzgoja jagode, momenat sadnje kod određene kategorije sadnog materijala i tip biljke jagode ključni su kako bi se obezbjedio dovoljan broj novih bokornica koje određuju rodnost naredne sezone. U kasnijim godinama, za ovu namjenu, neophodna je određena pomotehnika za održavanje adekvatne produkcije plodova jagode. Postoji veoma važna uravnoteženost koju treba imati na umu prilikom proizvodnje jagode, a čija je svrha da se dobije dovoljno rasta biljke za adekvatno plodonošenje. Ta uravnoteženost podrazumjeva tri, eventualno, četiri bokornice po jednoj biljci jagode za ostvarenje maksimalnog prinosa plodova visokog kvaliteta. Manje bokornica od navedenog broja ima za posljedicu direktno smanjenje prinosa jagode usljed nedostatka dovoljne količine cvjetova koji će proizvesti plodove.

a)

b)

c)

Slika 184, 185 i 186. Grananje bokora, odnosno razvoj bokornica kod jagode: (s lijeva na desno): a) jedna bokornica prisutna kod biljke jagode nakon sadnje, b) mjesec dana nakon sadnje bokor je sačinjen od dvije bokornice, dakle došlo je do formiranja nove bokornice, c) prije početka perioda mirovanja razvijene tri bokornice kod živića jagode

Međutim, ako se dobije drugi ekstrem, odnosno više bokornica (više od četiri bokornice ili pak više od šest bokornica) po biljci (što je uobičajeno druge i narednih godina proizvodnje) veličina ploda, odnosno njegova krupnoća, će se potencijalno smanjiti do tačke kada ista sa tržišnog aspekta postaje problem. Dodatno, svako povećanje broja bokornica preko navedene krajnosti (na primjer 8-10) može dovesti do drastičnog pada produkcije i smanjenja krupnoće ploda (najčešća pojava u neodržavanim zasadima jagode unutar okućnica, kada su biljke ne samo zanemarene u pogledu zaštite i đubrenja, već se kod istih ne održava adekvatan broj bokornica što je za domaćina ključni argument zamjene biljaka jer su plodovi koje iste proizvode sitni).

77

Kako se to ne bi desilo, obavezna pomotehnička radnja u intenzivnoj produkciji jednorodne jagode druge i narednih godina proizvodnje predstavlja prorjeđivanje bokornica, odnosno uklanjanje onih koje su suvišne, uobičajeno iz centralne zone bokora, otkidanjem rukom ili pak adekvatnim alatom (nožić, skalpel i sl.). U slučaju višerodne jagode, kada se ista planira uzgajati više od jedne godine, potrebno je takođe provesti ovu pomotehničku radnju, prvenstveno kako bi se povećala krupnoća ploda, ali i regulisala pojava bolesti.

b)

a)

c)

Slika 187, 188 i 189. Pomotehnička radnja u produkciji jagode poznata kao prorjeđivanje bokornica: a) šest bokornica uočljivo kod živića jagode po zelenim napupalim centralnim pupoljcima, b) situacija iz blizine i c) ostavljene četiri bokornice nakon prorjeđivanja dvije koje su bile suvišne kako ne bi došlo do produkcije sitnih plodova i smanjenja prinosa

Prilikom sadnje sadnica jagode kategorije golih žila, na primjer frigo sadnica, posebno je važno postaviti biljke jagode tako da središnja tačka bokora bude u nivou sa površinom zemljišta. Ako je sadnica jagode suviše dobuko posađena, biljka može odumrijeti s obzirom da su tačke rasta, odnosno vrh bokora, prekriveni sa zemljom. S druge strane, ako je sadnica posađena suviše plitko, korijenov sistem će biti izlošen uslovima sredine što opet može dovesti do propadanja biljaka. Prema tome, ogromna je prednost kontejnerskog tipa sadnog materijala u proizvodnji jagode kako u pogledu određivanja adekvatne dubine sadnje, prijema, tako i momenta sadnje, te isti u produkciji jagode sve više potiskuje do sada uobičajenu frigo sadnicu.

nivo zemljišta

pravilna dubina

preduboko plitko

pravilna dubina

preduboko

plitko

Crteži 5 i 6. Pravilna dubina sadnje predstavlja jedan od ključnih faktora u razvoju adekvatnog broja bokornica kod jagode nakon sadnje

Stoloni i bokornice su u suštini prirasti koji se razvijaju iz aksilarnih pupoljaka formiranih u bazi svakog lista jagode. Ekološki uslovi snažno utiču na vrstu prirasta koji će se razviti. Razvoj stolona stimulisan je sa dugim danima i visokim temperaturama. Stoga, stoloni se pojavljuju uglavnom tokom ljetnih mjeseci. Početni rast stolona rezultira od razvoja prvog internodija, koji se proteže nekoliko centimetara od majčinske biljke. Sljedeći rast je od drugog nodusa na kojem će se razviti nova biljka. Aksilarni pupoljak na ovoj novoj biljci jagode će tipično formirati sekundarni ili nastavak stolona, često prije nego se na istoj razvije korijen. Ovo predstavlja primarni način razmnožavanja jagode u komercijalne svrhe. Tako na primjer, u tehnologiji produkcije frigo sadnog materijala jagode nove biljke koje su se ukorjenile u matičnjaku vade se kasno u jesen i skladište u hladnjači na određenoj temperaturi do momenta sadnje u ljeto. S druge strane, razvoj novih bokornica stimulisan je sa skraćivanjem dužine dana i nižim temperaturama (oko 10oC) i ovo se dogodi kasnije u sezoni nego formiranje stolona, što je posebno naglašeno u prethodnom tekstu. Iako se ne vidi golim okom, s obzirom da se nakon sadnje razvija u zemljištu, korjenov sistem jagode ima nekoliko ključnih uloga u njenom životu, te između ostalog pričvršćuje biljku za podlogu, i usvaja vodu i

78

hranjiva iz zemljišta neophodna za rast i produkciju plodova. Kod jagode se razlikuje primarno i sekundarno korjenje.

a)

b)

c)

Slike 190, 191 i 192. Formiranje stolona kod jagode, uobičajeni način prilikom razmnožavanja ove vrste u komercijalne svrhe: a) momenat za fiksiranje stolona za podlogu, b) fiksiran stolon, c) ožiljena nova biljka

Sekundarno korjenje se formira naročito krajem ljeta i jeseni, širi nekoliko centimetara u zemljište, te formira brojno bočno korjenje, koje predstavlja osnovni način usvajanja vode i hranjiva za biljku jagode. Biljka jagode se ukorjenjuje veoma plitko, te se najveća koncentracija korijena nalazi u gornjih 10-15 cm zemljišta. Stalnorađajući tip biljaka jagode ima korjenov sistem koji još manje prodire u zemljište, sa većinom njegove mase koja se nalazi u gornjih 8-10 cm istog. Ovo je jedan od ključnih razloga zašto je biljka jagode osjetljiva na sušu. Dužina i broj korjenčića zavisi od uslova zemljišta i gustine sadnje.

d)

a)

c) b)

Slike 193, 194, 195 i 196. Korijen kod jagode: a) i b) zona u kojoj se isti razvija na bokoru, c) i d) razvijen korjenov sistem kod sadnica

Obično svaka biljka održava dvadeset do trideset primarnih korjenčića, prosječne dužine 15 cm i stotine malih žilica. U dobro dreniranim zemljištima korijen jagode će prodrijeti dublje, čemu posebno doprinosi adekvatno formirana gredica i besprijekorno pripremljeno zemljište. Korijen jagode najbrže raste kada je temperatura zemljišta iznad 13oC, a njegov razvoj je aktivan sve dok su temperature unutar istog iznad 7,2oC. Sekundarni korijen jagode živi u periodu od nekoliko dana ili sedmica i on se stalno zamijenjuje novim, dok primarni može živjeti dvije do tri godine. Korijen jagode najlakše odumire ukoliko se izloži ekstremnim uslovima sredine. Najčešći slučaj jeste uzgoj jagode na zemljištu koje je zasićeno vodom (plavljena, loše drenirana zemljišta) u periodu zime, ili početkom proljeća, kao i pojava ekstremne suše tokom perioda vegetacije, ali velikim dijelom i neadekvatna dubina sadnje (plitko). Takođe, zemljišne štetočine poput nematoda i gljivica patogena korijena (fitoftora trulež korijena, verticilijum i sl.) mogu jako ograničiti razvoj korijena. Bokor jagode na sebi nosi tanke ljuspaste listiće koji štite pupoljke iz kojih se razvijaju ostali organi. Na vrhu krune nalazi se terminalni pupoljak iz kojeg se razvija cvast. Listovi se razvijaju iz pupoljaka u pazusima ovih ljuspastih listića na kruni početkom proljeća. Listovi su smješteni na lisnim drškama ili petiolama koje su spiralno raspoređene oko bokora. Jagoda ima složen tip lista, gdje je površina lista podijeljena na tri odvojena dijela, tzv. liske. List sakuplja svjetlost, izvor energije korištene od strane biljaka za produkciju hrane u procesu poznatom kao fotosinteza. Ovaj proces zahtjeva vodu i karbon dioksid i obuhvata kretanje, premještanje, metaboličkih produkata (šećera) od mjesta proizvodnje do mjesta iskorištavanja i skladištenja. Šećeri se translociraju do plodova koji sazrijevaju i drugih dijelova biljke da se održi rast i produkcija. Krajem jeseni,

79

šećer se konvertuje u skrob unutar tkiva korijena, gdje će se i skladištiti tokom perioda zime. Broj listova i ukupna lisna površina biljke jagode krajem jeseni/početkom zime može biti u korelaciji sa proizvodnjom plodova sljedećeg proljeća, što je veoma važno imati na umu prilikom proizvodnje jagode.

Slika 197 i 198. Pupoljci iz kojih se razvijaju listovi jagode

Pojedinačni, individualni, listovi jagode žive od jednog do tri mjeseca. Međutim, pojava suviše ranog jesenjeg izmrzavanja, odnosno niska temperatura i jak mraz, ili pak loše prakse navodnjavanja tokom perioda uspostavljanja biljke, odnosno tokom i nakon sadnje, kao i intenzivniji pritisak bolesti i štetočina, mogu biti uzrok ranijeg odumiranja listova jagode. Ključno ograničenje u produkciji jagode korištenjem frigo sadnog materijala ove godine bila je enormna suša, te se prvenstveno sadnja nije mogla obaviti pravovremeno, ali i nakon izvršene sadnje vrlo zahtjevno je bilo održati adekvatnu vlažnost i time obezbjediti povoljne uslove za maksimalan prijem biljaka. Primarno je bilo obezbjediti navodnjavanje putem kišenja, odnosno prskati biljke nekoliko dana nakon sadnje vodom da se spriječi gubitak a) listova sve dok se korjenov sistem ne razvije i apsorbuje dovoljno vlage da održi biljku. Biljke jagode bi trebale imati tri ili više potpuno razvijenih, zelenih listova na kraju prve tri do četiri sedmice perioda nekon sadnje, bez obzira da li su golog korijena ili kontejnerske. Da bi se to postiglo, daleko veće količine vode su potrebne za biljke golih žila nego kontejnerske sadnice. Ako su listovi na sadnicama jagode izgubljeni zbog stresa od suše, prijem biljaka je značajno u padu, a i prinosi naredne sezone će biti značajno smanjeni. Broj listova i ukupno lisno područje biljke u jesen ili početkom zime može biti u korelaciji sa proizvodnjom plodova sljedećeg proljeća. To je takođe b) veoma važno da se postigne adekvatan pokrov od lišća preko biljaka krajem jeseni kako adekvatna masa lišća djeluje kao važan izolator bokora, i ovo je najjeftinija zaštita tokom zime koja se može nabaviti. Oko 20 cm prečnik biljke je blizu idealnog sredinom decembra. Kako bi se sačuvala adekvatna lisna masa nakon berbe plodova jagode provodi se pomotehnička mjera poznata kao šišanje jagode, a ista podrazumjeva makazama uklanjanje starog lišća ostavljajući 7-10 cm dužine peteljke, te njegovo iznošenje iz plantaže i spaljivanje. Nakon izvršenog šišanja potrebno je provesti adekvatnu zaštitu jagode od bolesti i štetočina. Slike 199, 200 i 201. a) jagoda sa samo jednom bokornicom nije adekvatno razvijena prije nastupanja zime za ostvarenje adekvatnog prinosa naredne godine; b) adekvatno razvijena biljka jagode prije zime; c) šišanje jagode nakon berbe

c)

80

Većina vode usvojene od strane biljke jagode ispari kroz pore, šupljine, nazvane stome, na listovima i stabljikama. Proizvođač mora biti siguran da za proizvodnju obezbjedi adekvatno navodnjavanje kapanjem u proljeće, kako bi nadoknadio vodu koja je usvojena od strane biljke tokom perioda kada su stome otvorene – listovi jagode imaju veliki broj stoma, i potrošnja vode može biti veoma visoka u toplim periodima u aprilu i maju. Posebno važna stvar ovdje jeste za svaku gredicu instalirati dva aquatrax crijeva, po jedan za svaki red jagode (u godinama kakva je bila 2012 i ova dva crijeva mogu biti nedovoljna, te se preporučuje provjeriti vlažnost zemljišta, kao i vršiti orošavanje biljaka u kritičnim fazama njihvog rasta i razvoja). U pazuhu svakog lista nalaze se aksilarni pupoljci. Ovi aksilarni pupoljci će ili ostati nerazvijeni ili rasti i formirati nove bokornice, odnosno razgranati bokor. Neki od donjih, niže položenih, pupoljaka proizvodi priraste koji rastu horizontalno preko površine zemljišta i na sebi nose ljuspaste listiće i pupoljke, i to su stoloni kako je napomenuto u prethodnom tekstu. Vršni pupoljci ovih stolona se okreću prema gore i proizvode kćerke biljke na nekoj udaljenosti od roditelja, i te nove biljke razvijaju adventivno korjenje. Nakon toga stolon vene i propada. Stoloni ne skladište hranu već istu provode od roditeljske (tzv. matične) biljke do kćerki, sve dok se one dobro ne razviju. Ekološki faktori kao što su dužina dana i temperatura utiču na razvoj aksilarnih ili još poznatih kao pomoćnih pupoljaka. Pupoljci kod jednorodnog tipa biljaka jagode razvijaju se u stolone tokom dugih ljetnih dana od 14-16 sati. Čim se dužina dana skrati u avgustu i septembru, pupoljci više ne formiraju stolone. Umjesto toga, oni formiraju bokornice i cvjetne pupoljke, čime dolazi do razgranjenja bokora – širenja, i zametanja cvjetova za rod naredne sezone (ova pojava je kritični momenat za aplikaciju đubriva za intenzivne plantaže jagode u jesen). Generalno, što se više novih bokornica formira, postoji veći potencijal za produkciju plodova tokom iduće godine, jer svaka može proizvesti jednu cvjetnu granu koja će kasnije nositi plodove. Pupoljci kod stalnorađajućeg tipa jagode mogu inicirati cvjetove pod bilo kojom dužinom dana. Obično u bosanskohercegovačkim uslovima to može biti od kraja maja ili početka juna pa sve do oktobra. cvjetna grana pupoljci

stolon

stolon

Slike 202 i 203. Crteži 7, 8 i 9. Razvoj organa jagode iz bokora predstavljen slikama i crtežom

Cvjetna grana kod jagode je modificirana stabljika koja na vrhu završava sa primarnim cvijetom. Pupoljci iz kojih se razvija cvjetna grana i kasnije cvast nalaze se na vrhu bokornica. Cvjetna grana kod jagode nosi veći broj cvjetova i ima specifičan način grananja tzv. simpodijalno grananje. Ovo grananje nastaje na nodusima iz pupoljaka u pazusima modificiranih listova ili brakteja. Svaka grana završava sa cvijetom. Nakon primarnog cvijeta, tu su obično dva sekundarna, četiri tercijarna i osam kvartarnih. Tačna šema se može razlikovati između kultivara i lokacije, ali generalno prvo se razvija centralni ili primarni cvijet, zatim slijede sitniji sekundarni, tercijarni i kvartarni koji se otvaraju u nizu. Veliki primarni cvijet se razvija u najkrupniji plod, poznat kao ‘king’ plod ili među proizvođačima plodovi prvog kola berbe. sekundarni king ili primarni

tercijarni

brakteja kvartarni tercijarni

sekundarni

Crtež 10 i 11. Slika 204. Grananje cvjetne grane kod jagode

king ili primarni

81

Jagoda je samooplodna vrsta, te se može posaditi samo jedna sorta u plantaži. Svaki cvijet jagode ima pet latica i 20-25 prašnika (muški dijelovi) sa 100-400 tučkova (ženski dijelovi). Prašnici nose polenova zrna koja prethodno moraju biti prenesena sa pčelama na tučak da bi se izvršila oplodnja i razvoj ploda mogao odvijati. Hladno i vlažno vrijeme odvraća pčele od aktivnosti i rezultira u slaboj ili djelimičnoj oplodnji, što opet dovodi do plodova deformisanog oblika. Temperature ispod nule će takođe oštetiti prašnike što se manifestuje promjenom njihove žute boje u crnu. Cvjetovi sa pocrnjelim prašnicima (centar cvijeta) neće se razviti u plodove. Dnevne temperature od 25oC ili više i sličnim noćnim temperaturama smanjuju inicijaciju cvijeta kod stalnorađajućeg tipa jagode. Obično je potrebno oko 30 dana za cvjetove jednorodnog tipa jagode da se razviju u plodove. Ovaj period može biti smanjen i na 20 dana sa dobrim uslovima za uzgoj i visokim temperaturama. Nepovoljni uslovi poput hladnog vremena mogu produžiti njihov razvoj i do 40 dana ili više.

Slike 205 i 206. Usljed mraza uništeni cvjetovi jagode - uočava se crna boja unutrašnjosti cvijeta umjesto žute

Tipovi biljaka jagode. Vrste jagode (Fragaria) koje rastu u umjerenim klimatskim zonama i plodonose tokom početka ljeta su se prilagodile klimi tako da su sredina i kraj sezone vegetacije (sezone uzgoja) namijenjeni isključivo za vegetativni rast. U tom periodu biljke jagode izgrađuju vegetativni okvir, pripremajući se za produkciju plodova u periodu proljeća koje slijedi, odnosno kada su uslovi za to pogodni. U tom procesu, jagode su se razvile tako da iniciraju cvjetove kada vegetativni rast prestane u jesen, što znači da su kratki dani i prohladne temperature signal iniciranja cvijetnih pupoljaka. Cvjetovi inicirani tokom jeseni će cvjetati u proljeće i proizvesti plodove unutar (u roku od 20-30 dana). Stoga, svi kultivari jagode koji plodonose u junu su biljke kratkog dana, prema dužini dana u kojima oni iniciraju cvjetne pupoljke. Za bolje razumjevanje tipova biljaka jagode potrebno je predstaviti na koji način su se jagode prilagodile sjevernijim područjima i onim na visokim nadmorskim visinama koje iskuse uslove izmrzavanja tokom perioda kratkog dana. Odgovor je da su jagode odbacile mehanizam ‘kratkog dana’, i umjesto toga inicirale cvjetove u avgustu kada su dani još dugi. Ove veoma hladne lokacije imaju kratke vegetacije, što izaziva da se biljke ponašaju poput istih kratkog dana, sa plodovima koji se proizvode u proljeće, dok ostatak kratke sezone biljke ostaju vegetativne. Kada su istraživači ove biljke jagode koje rastu na visokim nadmorskim visinama prenijeli u niža i toplija područja sa dužom sezonom vegetacije otkrili su da biljkama nedostaje reakcija na kratak dan kao kod tipova koji plodonose u junu i one su cvjetale tokom cijele godine, te su tako stekle naziv ‘dan neutralne’. Iako moderne stalnorađajuće jagode se klasifikuju kao dan neutralne zbog svoje sposobnosti da iniciraju cvjetne pupoljke unutar različitih dužina dana, njihovi ostali biljni procesi reaguju na dužinu dana. Kada su intenzitet svjetlosti i temperatura odgovarajući, višerađajuće jagode proizvode više cvjetova, plodova, i stolona tokom perioda dugog dana u poređenju sa kraćim danima. Višerađajuće jagode u bosanskohercegovačkim uslovima mogu imati značajan ‘junski’ ili u jesen iniciran rod, slično onom kod jednorodnih varijeteta jagode. No, višerađajuće jagode ne postaju dormantne tako značajno/vidljivo kao jednorodne, koje obično prolaze kroz intenzivnu promjenu boje lista u jesen (ne svi kultivari). Umjesto toga, višerađajući tip biljaka jagode i dalje cvjeta i teži razviti plodove. Većina kultivara jagode, bilo da se radi o onima koje plodonose u junu ili koje rađaju više puta tokom vegetacije, imaju potrebu hladnoće koja se mora ispuniti prije nego što biljke mogu nastaviti snažan rast u proljeće. Specifični zahtjevi za hladnoćom (sati hladnoće, odnosno period izloženosti određenim – niskim temperaturama) različitih kultivara jedno i višerodne jagode se razlikuju, a postoji i neko preklapanje između ova dva tipa. Manja potreba sati hladnoće kod određenih kultivara je rezultat aktivnosti oplemenjivača, posebno onih koji provode selekciju za područja smještena u nižim geografskim širinama gdje su temperature tokom

82

zime visoke – toplo vrijeme. Međutim, jagode tipično imaju korist od prohladnih uslova sa temperaturama od -2,2oC do 7,2oC, poželjno je između -1,1oC do 3,3oC, sa periodom više od 400 sati. Tipično, vegetativni rast biljaka jagode koje su bile podvrgnute satima hladnoće (čiji su sati hladnoće bili ispunjeni) je intenzivniji nego onih kod kojih ta potreba nije zadovoljena (ova prirodna osobina iskorištena je u akumuliranju snage rasta kod produkcije frigo sadnica jagode, podsjećanja radi svega nekoliko dana nakon sadnje frigo sadnice manifestuju bujan vegetativni porast i razvijaju cvjetove). Višerađajućem tipu biljaka jagode kojima nisu zadovoljeni potrebni sati hladnoće, a koje su zasađene u toplijim područjima, kao što je na primjer regija Hercegovine, može nedostajati vegetativni vigor što se manifestuje sa skraćenim peteljkama lista i ploda, patuljastom formom rasta, nedostatkom formiranja stolona, te sporijem razvoju bokora. Sadnja u jesen, u regionima sa više od tri sedmice dnevnog vremena sa temperaturama ispod 7,2oC, ispunjava, odnosno zadovoljava zahtjeve hladnoće prije proljetnog cvjetanja. Takođe, rast jedno i višerodnih tipova biljaka jagode će postati vegetativno bujniji sljedeće godine. Dakle, višerodne jagode zadržavaju neku sposobnost da osjete dužinu dana zadržavajući svoje mehanizme odgovora na hladnoću, odnosno sate zimske hladnoće. Postoje neki uslovi gdje višerodne jagode neće cvjetati unatoč tome što su po imenu dan neutralne. Na primjer, kratki dani koji imaju slabu svjetlost i prohladne ili niske temperature inhibiraju, sprečavaju, cvjetanje, dok formiranje antera i produkcija polena mogu biti jako smanjeni. Inicijacija i razvoj cvijeta takođe mogu biti inhibirani kada su temperature visoke (iznad 29oC). Pod tim uslovima, trpi veličina ploda kao i njegova čvrstoća, te nivo šećera u plodu, kao i sadržaj arome. Produkcija plodova je često depresivna tokom ljetnih mjeseci u područjima sa produženim vrelim ljetima, međutim, visoki prinosi se onda mogu dogoditi tokom kasnog ljeta i jeseni. U područjima na većim nadmorskim visinama koja se odlikuju hladnim ljetima, proizvodnja plodova ostaje dosljedna tokom ljeta sa vrhuncem produkcije sredinom ljeta (za razliku od jednorodne jagode višerodni tip može biti veoma produktivan na većim nadmorskim visinama posebno u slučajevima ponavljanja ekstremnih vrućina kakve su bile zabilježene tokom 2012. godine). Na sjevernim lokacijama gdje su temperature hladnije, visoka nadmorska visina nije neophodna za uspješnu ljetnu proizvodnju višerodne jagode. U svijetlu ovih razlika, proizvođači moraju pažljivo odabrati tip biljke (vrstu biljke), datum sadnje, boju malč folije, đubrenje, kultivar, te gustinu sklopa sadnje što će povećati prinos dok maksimizira zdravstveno stanje biljke i veličinu ploda. Razumjevanje razlika između jedno i višerodnog tipa jagode omogućiti će proizvođačima da donesu dobro utemeljene odluke pri upravljanju svojim plantažama (autori ove publikacije u saradnji sa međunarodnim projektom FARMA postavili su oglede u pogledu testiranja nekoliko savremenih kultivara na području opštine Čelić, a rezultati istih se već očekuju naredne godine i biće detaljnije predstavljeni u narednom izdanju ovog priručnika). Broj bokornica: razlika između jednorodnog i višerodnog tipa biljaka jagode. U područjima umjerene klimatske zone gdje se postiže maksimalan prinos jednorodni tip biljaka jagode u intenzivnom sistemu produkcije (gredica, zastiranje zemljišta folijom, sistem kap po kap) tipično ima 3-4 bokornice po biljci do perioda cvjetanja u proljeće (kako bi se to postiglo u slučaju standarda koji podrazumjeva frigo sadnica ključan je momenat sadnje koji se u našem klimatu proteže od polovine sedmog do prve sedmice osmog mjeseca). Takođe, zbog kratke sezone berbe, biljke jagode jednorodnog tipa ne postanu veoma guste tokom plodonošenja. Nasuprot tome, višerodni tip biljaka jagode sa 3-4 bokornice u prvoj berbi mogao bi imati čak desetak bokornica do kraja prve sezone rasta. Tada će većina sezone berbe proizvesti biljke koje su previše guste i samim tim sklone pojavi bolesti, ali će i plodovi kasne sezone (oni koji prispjevaju u zadnjim serijama berbe) biti veoma sitni. Iako su bokornice nephodne za prinos, pretjerano guste biljke (sa velikim brojem bokornica), u bilo kojem sistemu produkcije jagode (bez folije za okućnicu ili intenzivan sistem sa zastiranjem zemljišta folijom), zahtjevaju prorjeđivanje bokornica za smanjenje njihovog broja. Prorjeđivanje bokornica je radno intenzivna i skupa praksa, posebno ako se ista mora provesti prve godine. Dakle, poželjno je započeti sezonu sa sadnicom koja ima jednu bokornicu – bokor kada je u pitanju višerodni tip jagode koja je nedavno bila posađena tokom prethodne jeseni. Bez obzira na kategoriju sadnog materijala biljke jagode nabavljenih iz rasadnika upravo imaju samo jednu bokornicu – bokor. Prema tome, biljke višerodnog tipa jagode trebaju biti posađene relativno kasno da se minimizira broj formiranih bokornica, što je oštar kontrast strategije za jednorodne jagode koje plodonose samo u junu, a koje uspjevaju na razvoju grananja bokora (ako se radi o frigo sadnom materijalu onda je to obično druga polovina mjeseca avgusta). Razlike u pogledu sorte i klime će takođe uticati na performanse biljke. Generalno, toplije klime proizvode više stolona i manje grananje bokora što je bio slučaj tokom ove godine. Prema tome, višerodni tip biljaka jagode ima potencijal postizanja visokih prinosa u periodu koji slijedi nakon sadnje, te se tempiranjem iste može uticati kako na sezonu produkcije, tako i na količinu ubranih plodova.

83

Dormantnost (mirovanje) i prezimljavanje. Kao što je prethodno pomenuto, biljka višerodnog tipa jagode postaje uspavana, odnosno dormantna nevoljno, preko volje, opirući se, te je prisiljena da prestane rasti čim jednostavno prestanu povoljni uslovi za rast. Taj proces se događa u manjoj mjeri nego kod većine jednorodnih kultivara jagode zbog činjenice da je kod njih dormantnost podstaknuta kratkim danima i niskim temperaturama. Treba napomenuti da nije neobično za višerodne jagode da nastave cvjetati tokom perioda pojave prvih blažih mrazeva u jesen. Na primjer, kultivari višerodnog tipa jagode uzgajani u zaštićenim područjima u blizini većih akumulacija vode imali su berbu sredinom decembra. Višerodne jagode razvijaju zimsku ili kratkog dana anatomiju (skraćene peteljke listova koje su više puzajuće) što pokazuje da su one osjetljive, odnosno da reaguju na zimske uslove. Smanjenje rasta biljke je izazvano uskraćenom sunčevom svjetlošću koja pada pod nižim uglom i skraćenom dužinom dana, ali i gubitkom funkcije lista zbog zasjenjivanja pri korištenju pokrovnog materijala – agril folije (obično se dogodi 4-6 sedmica nakon postavljanja pokrova), i smanjenja temperatura. Cvjetovi mogu biti inicirani tokom zime za više i jednorodne jagode, jer ova aktivnost ne zahtjeva značajnu količinu energije. Međutim, dok dormantnost može spriječiti cvjetove da rastu kod jednorodnog tipa jagode, višerodni ispoljavaju cvjetove s obzirom da cvjetne grane zahtjevaju šećer kako bi se izduživale, a kratki dani ograničavaju fotosintetsku produkciju šećera i istezanje, izduživanje cvjetne grane. Na toplim, zimskim danima ili u rano proljeće, višerodne jagode mogu proizvesti kratke cvjetne grane koje su ponekad skrivene u kruni i koje su osjetljive na hladnoću. Kada cvjetovi zapravo rastu tokom zime, odnosno pod uslovima koji nisu povoljni za fotosintezu, razvoj prašnika (antera) je slab i plodovi mogu pokazati simptome ozljede od mraza kao što je lice mačke i nabiranje.

Slike 207 i 208. Usljed mraza oštećeni plodovi i listovi jagode (vidljivo crnilo na listovima)

Briga tokom zime za višerodne jagode je manje teška jer cvjetne grane koje su stradale usljed hladnoće mogu biti zamijenjene sa novim iniciranim u bilo koje vrijeme. Prema tome, prezimljavanje višerodnih jagoda je sasvim uspješno i u sjevernijim područjima. Kao napomena mjere opreza, postoje indicije da višerodne jagode s manje intenzivnom dormantnošću (uspavanošću) mogu izgubiti vitalnost u slučaju dugotrajnog skladištenja na -1,1-3,33oC u bržoj mjeri nego dormantne jednorodne biljke jagode. Kada se sade dormantne biljke golog korijena, proizvođači moraju osigurati da biljke budu stalno ‘zamrznute’ na -1,1oC, dostavljaju hladne, i zasade što je brže moguće. Ekonomska isplativost proizvodnje višerodne jagode Troškovi za proizvodnju višerodne jagode su slični onima za standardni sistem produkcije jednorodnih kultivara. Glavnu razliku u produkciji višerodne jagode predstavljaju povećani troškovi radne snage za berbu zbog duže sezone trajanja iste i viših prinosa. Stoga, proizvodnja jagode u periodu izvan sezone, kada su cijene najviše može rezultirati u velikom dijelu profita. Neki troškovi proizvodnje višerodne jagode su viši nego kod jednorodne, međutim, trošak u drugim područjima je niži zbog činjenice da aktivnosti koje obuhvataju obnavljanje, zaštitu tokom zime, i zaštitu od mraza tokom proljeća su eliminisani. Uštede rada nastale sa elminisanjem ovih koraka, kao i smanjenje potrebe za infrastrukturu kao zaštitu od mraza čini sistem višerodne jagode posebno atraktivnim za male površine i integralni koncept produkcije. Kako bi se povećala profitabilnost u produkciji jagode, uzgajivači moraju povećati prinose i cijene za svoje specifične operacije. Minimalizacija troškova može ili ne mora imati pozitivan učinak na profitabilnost, međutim,

84

neprimjereno rezanje istih često negativno utiče na prinos. Produženje sezone u produkciji jagode može uvijek ne značiti povećanu profitabilnost. Jagoda je doista jedna od najprodavanijih vrsta jagodastog voća na globalnom nivou, što samo po sebi ne garantuje sigurnu profitabilnost, već upućuje da treba voditi računa o ciljanom tržištu, koje je istovremeno i proizvodna moć farmera i plativna moć potrošača. Neki uzgajivači naglašavaju snažnu potražnju i povećanu prodaju za svježim plodovima jagode u periodu izvan sezone, dok drugi ne, i misle čak suprotno, te ovaj idejni koncept lako ne zaživljava u praksi. S druge strane, u nekim slučajevima, potrošači su skeptični da jagode na tržištu u mjesecima osim maja ili juna su doista lokalne, odnosno domaće. Generalno, tržište izvan sezone za sve plodove jagodastog voća, pa i jagodu, je nešto slabije kada kupci preferiraju da kupuju određenu vrstu tokom njene tradicionalne sezone. Takođe, tržište je puno jače kada je većina potrošača spremna kupovati plodove tokom cijele godine. Snaga prodaje putem različitih marketinških kanala se razlikuje. Na primjer, neki uzgajivači prijavljuju slabu prodaju za višerodne jagode na svojim štandovima u okviru farme tokom jeseni, ali jaču prodaju na tržnicama za istim bobicama. Kako bi se razvijala izvansezonska produkcija važno je u potpunosti shvatiti troškove proizvodnje višerodne jagode na prvom mjestu, a na drugom napraviti takvu organizaciju tržišta gdje će veliki broj potrošača plodove moći kupiti na licu mjesta proizvodnje, dok će oni više skeptični imati priliku da se dodatno uvjere vlastitom proizvodnjom takvih plodova unutar vrta ili okućnice. U intenzivnoj produkciji, ako proizvođači ne mogu proizvesti dovoljno prihoda od višerodne jagode da pokriju troškove proizvodnje i plate sebi dovoljnu plaću za trud i rad, onda je vjerovatno da nije izvodljivo za farmera da ostane u poslovanju dugoročno. Ovo je po prvi put planski pristup izvansezonskoj produkciji jagode na području BiH bez enormnih ulaganja u različite sisteme proizvodnje (izgradnja staklenika, plastenika, hidroponski uzgoj i sl.). Sistemi produkcije višerodne jagode Kultivari višerodne jagode mogu se uzgajati u nekoliko sistema uzgoja, i to: • tradicionalni način produkcije (209), • intenzivni sistem uzgoja na otvorenom polju (201), • intenzivni sistem uzgoja unutar različitih oblika zaštićenih prostora (211). Tradicionalni način produkcije višerodne jagode podrazumjeva dominantno uzgoj iste na manjim Slika 209. Tradicionalni sistem površinama, odnosno unutar okućnica na zemljištu bez uzgoja jagode formiranja gredice, zastiranja istog folijom i sistema za navodnjavanje tipa kap po kap. U komercijalnoj produkciji ovakav način proizvodnje višerodne jagode ekonomski nije opravdan, te isti ostaje u okvirima manjih površina za tzv. Slika 210. Intenzivni hobi voćare unutar bašti, vrtova i okućnica. sistem uzgoja jagode na otvorenom polju Intenzivni sistem produkcije višerodne jagode izveden je od istog praktikovanog za jednorodnu, i podrazumjeva formiranje gredice, zastiranje zemljišta folijom, te primjenu sistema za navodnjavanje tipa kap po kap. U okviru istog postoje određene modifikacije, što intenzivnu tehnologiju čini standardnom ili pak naprednijom. Prema tome, moguće je razlikovati sljedeće dvije varijante: standardni način intenzivnog uzgoja višerodne jagode i napredniji sistemi intenzivne proizvodnje višerodne jagode. Standard intenzivnog sistema uzgoja višerodne jagode predstavlja način na koji se ovaj tip uzgaja u većini zemalja širom svijeta i podrazumjeva tehnologiju sa najnižim mogućim ulaganjima, posebno u pogledu nabavke sadnog materijala, i vijeka eksploatacije zasada. S druge strane, napredniji sistemi podrazumjevaju modifikacije standarda, prvenstveno kroz korištenje različitih kategorija sadnog materijala i time tempiranja momenta sadnje kao i sezone produkcije plodova. Ove modifikacije su prvenstveno izvedene na osnovu produkcije jednorodne jagode. Tako Slika 211. Intenzivni sistem na primjer, i kod višerodnog tipa biljaka jagode moguće je uzgoja jagode unutar organizovati proizvodnju sa frigo sadnicama i sadnjom u zaštićenog prostora

85 8 5

ljeto koja je identična onoj prilikom uzgoja jednorodnog tipa. Uzgoj višerodne jagode unutar različitih vidova zaštićenih prostora predstavlja vrhunske tehnologije proizvodnje, i isti može biti organizovan kao: proizvodnja u visokim tunelima – modifikacije za berbu tokom ljeta ili krajem jeseni i početkom proljeća, proizvodnja u staklenicima gdje se može razlikovati vertikalni sistem, proizvodnja na stolovima i hidroponski uzgoj. Intenzivni sistem uzgoja višerodne jagode na otvorenom polju. Standardni način, koji je ujedno i najpouzdaniji i najekonomičniji, za produkciju višerodne jagode bez poduzimanja izvanrednih mjera i enormnih ulaganja je identičan onom kod jednorodne (gredica, dvored, zastiranje zemljišta folijom, sistem kap po kap) s tim što se radi uglavnom o sadnji sadnica u proljeće i zelenoj sadnici golih žila ili kontejnerskoj (standard za jednorodnu jagodu predstavlja ljetna sadnja i frigo sadnica), te održavanju biljaka u produkciji samo jednu sezonu (vremenski šest mjeseci), dok se u slučaju jednorodne jagode plantaža iskorištava minimalno dvije, a nekada i treću godinu. Međutim, i u okviru ovog koncepta biljke višerodne jagode mogu na istoj plantaži ostati u proizvodnji i dvije, eventualno tri, godine kao što je slučaj sa jednorodnim tipom biljaka. Dakle, u ovom trenutku, uzgoj na gredici uz zastiranje zemljišta folijom je dominantan sistem korišten za produkciju višerodne jagode širom svijeta. Međutim, kao i kod jednorodnog tipa jagode, i za višerodni postoje alternativni ili bolje rečeno napredniji sistemi uzgoja koji se razliku prvenstveno spram tipa sadnog materijala i isti dominiraju u određenim regijama proizvodnje. S obzirom da je intenzivna produkcija višerodne jagode na području BiH novina, prilikom razmatranja različitih varijanti sistema proizvodnje, proizvođači moraju pažljivo sagledati sve ostale sisteme i mogućnosti koje će biti opisane u narednom tekstu, kao i prednosti, te mane takve produkcije. Generalno, preporučuje se trenutno usavršenu produkciju jednorodne jagode primjeniti na višerodnu uz prilagođavanje datog sistema spram morfoloških i bioloških osobina biljaka ovog tipa. Intenzivna produkcija višerodne jagode, kao i kod jednorodne, zahtjeva određenu opremu i infrastrukturu, što je posebno naglašeno u pripremi adekvatnih gredica, plastičnoj foliji za zastiranje istih, crijeva za navodnjavanje tipa kap po kap, te dovoljno novca za kupovinu sadnica. S druge strane, prednosti intenzivnog sistema produkcije višerodne jagode se ogledaju u sljedećem: • toplije zemljište u proljeće za raniju sadnju i/ili snažan početni rast biljaka, • kontrolisano vlaženje zemljišta kako bi se izbjegli ekstremi u pogledu suvišnih količina vlage, te ugušio korijen za vrijeme produženih perioda padavina, • manje isparavanje vode tokom ljetnih mjeseci što doprinosi smanjenju stresa kod biljaka, • manja potreba za hemijskom kontrolom korova, te • generalno lakše održavanje plantaža uz istovremeno povećan kvalitet ploda. Postoji nekoliko faktora koji su ključni za ispuniti da se osigura profitabilnost u intenzivnoj produkciji višerodne jagode, i to: adekvatna klima, pravilan odabir kultivara, te educiran proizvođač u pogledu održavanja plantaže. Istraživanja provedena širom svijeta pokazala su da višerodne jagode mogu prinositi 450-810 g po biljci kada su kontejnerske sadnice posađene u proljeće unutar intenzivnog sistema uzgoja. Takođe, u provedenim ogledima višerodne jagode proizvele su povratak koji je značajno prevazišao uložene troškove. Cilj ovog dijela poglavlja o jagodi jeste predstaviti osnovne informacije u vezi sa proizvodnim metodama koje se koriste u produkciji višerodne jagode, a koje se za sada još uvijek baziraju na regionima gdje su ostvareni visoki prinosi.

Slika 212. Uzgoj višerodne jagode na gredici u dvoredu sa zastiranjem zemljišta folijom i sistemom za navodnjavanje tip kap po kap

Razmatranja prije sadnje. Kada se uzima u obzir odabir i ocjena zemljišta i mjesta, mnogo istih kriterija koji se odnose na produkciju jednorodne jagode takođe se može primjeniti i na višerodnu. Na primjer, jagode, ostale vrste jagodastog voća, kulture poput paradajza, paprike, krompira i sl., ne smiju biti uzgajani na tom mjestu tokom prethodnih godina zbog osjetljivosti biljaka jagode na bolesti koje se prenose putem zemljišta, posebno tzv. verticilijum venuće. Zemljište mora biti dobro drenirano, navodnjavanje dostupno, a plodored treba planirati kako bi se smanjili ostali potencijalni problemi. Ove i ostale teme tretirane su u drugom

86

poglavlju ove publikacije koje se generalno odnose na sve vrste jagodastog voća. Slika 213. Zelena sadnica jagode golih žila

Priprema zemljišta za sadnju. Analizu zemljišta treba provesti šest mjeseci prije sadnje da bi se odredio stepen plodnosti zemljišta i potreba za đubrivima. Procenat organske materije posebno mora biti dio analize zemljišta. Ako se na odabranom mjestu ranije organizovala proizvodnja voća poželjno je provesti testiranje istog na nematode kako bi se utvrdilo postojanje populacija istih (određeni broj farmera na samom početku organizovanja produkcije jagode pravi ključnu grešku, a to je ponovna sadnja na isto mjesto). Kod odabira parcela koje nisu bile dugo godina obrađivane, ili koje imaju probleme sa višegodišnjim travama ili korovima (tzv. ledine i pašnjaci zapušteni ili ne), preporuka je primarno uništiti korove i na vrijeme izvršiti osnovnu obradu. Primarna radnja jeste primjena herbicida koji će pružiti vrhunsku kontrolu korova, dok će istovremeno zadržati ostatke pokrova zemljišta koji će pomoći da se izbjegne erozija zemljišta tokom ekstremnih padavina. Usjevi za zelenišno đubrenje mogu biti zasijani na odabranom mjestu pod uslovom da je korov na vrijeme uništen krajem ljeta i početkom jeseni, te primarna obrada zemljišta provedena. Na ovakav način će se obezbjediti najučinkovitija kombinacija zaštite zemljišta i priprema parcele za ranu proljetnu sadnju višerodne jagode. Sistemične herbicide treba primjeniti na zemljište najmanje deset dana prije nego se ono podvrgne obradi (oranje), kako oni zahtjevaju da biljke budu u fazi aktivnog rasta i temperature iznad 10oC za postizanje željenih rezultata. Slike 214 i 215. Različite kategorije sadnica jagode: a) frigo, b) kontejnerska

Sadni materijal. Sadni materijal jagode treba nabavljati samo od ovlaštenih proizvođača istog. Zdravstveno ispravan, i sortno čist sadni materijal je osnova uspjeha intenzivnog uzgoja jagode. Postoji više tipova sadnog materijala jagode, a danas se kao najvažniji u produkciji jednorodnog tipa iste izdvajaju: ohlađene sadnice dobivene iz vriježa (frigo) i kontejnerske sadnice. Međutim, u produkciji višerodne jagode pored navedena dva tipa sadnog materijala koristi se i treći, odnosno dormantne biljke golog korijena ili tzv. zelene sadnice golog korijena. Rasadnik reprocentra jagodastog voća H&H Fruit uglavnom proizvodi zelene sadnice golog korijena i zelene kontejnerske sadnice, te će se naredna razmatranja u okviru ovog poglavlja odnositi isključivo na iste, sa određenim napomenama kada je u pitanju frigo sadnica. U slučaju proljetne sadnje višerodne jagode najjeftiniji i najpristupačniji tip sadnog materijala su dormantne sadnice golog korijena. Dormantne biljke mogu biti posađene direktno u polje na proljeće, ili one mogu prvo biti uzgajane u adekvatnim saksijama za produkciju kontejnerskih sadnica. Kontejnerske sadnice uzgojene od dormantnih biljaka golog korijena imaju prednost zato što su se primile u kontejnerima prije sadnje na polje, što znači da one mogu pouzdano početi rasti, bez obzira na zemljišne i vremenske uslove. Nakon što se posade u polje one se brzo razvijaju i proizvode plodove već nakon 45 do 60 dana. Zelena kontejnerska sadnica jagode proizvodi se uzimanjem živića od matičnih biljaka, koje imaju najmanje dva razvijena lista. Živići se potom pikiraju u kontejnere sa posebnim supstratom. Samo ukorjenjavanje traje do pet sedmica, i nakon toga Reprocentar distribuira sadnice. Zelene kontejnerske sadnice sade se odmah nakon što su proizvedene. Zbog kratkog vremena proizvodnje, mala je vjerovatnoća da će biti problema sa bolestima koje prenose insekti. Takođe, takve sadnice imaju čitav niz drugih prednosti u odnosu na klasične zelene i frigo sadnice. Glavna prednost ovog tipa sadnog materijala ogleda se u tome da iste imaju svoj supstrat – u kontejneru, te nakon presađivanja na mjesto uzgoja ne prekidaju svoj životni ciklus i ne zahtjevaju dodatni period za

a)

b)

87 87

aklimatizaciju, već normalno nastavljaju svoj rast. Od dormantnih sadnica golog korijena farmer sam može proizvesti kontejnerske sadnice, tako što iste umjesto direktno u plantažu ranije u proljeće posadi u saksije određene zapremine koja mora biti dovoljna da se obimni korjenov sistem može smjestiti. U tom slučaju nekada će biti potrebno da farmer posjeduje neki oblik zaštićenog prostora, posebno kada hoće puno ranije u proljeće sam proizvesti sadnice. Za produkciju kontejnerskih sadnica farmer bi trebao koristiti adekvatan treset u mješavini sa perilitom, dakle bez zemlje, što će obezbjediti dovoljnu drenažu kroz korištenje relativno visokog udjela perilita. Prije sadnje biljaka u saksije odumrli listovi, njihove peteljke, i polovina korijena trebaju biti odsječeni, što podrazumjeva adekvatno pripremanje sadnica za sadnju. Za optimalan rast korijena, potrebno je održavati prohladne temperature (blizu 10oC što je više moguće), ali se biljkama ne smije dopustiti da izmrznu. Međutim, kada dođe vrijeme sadnje, a to je obično nakon prestanka opasnosti od snažnih proljetnih mrazeva, važno je na adekvatan način biljke izložiti vanjskim uslovima koji će njima pomoći da očvrsnu, odnosno steknu otpornost ili izdržljivost na date uslove. Treba voditi računa da kada se kontejnerske sadnice uzgajaju na višim temperaturama, one imaju tendenciju da postanu izduženije i osjetljivije na oštećenja od vjetra i isušivanje nakon sadnje. Takođe, cvjetove treba ukloniti od biljaka višerodne jagode dok one rastu u kontejnerima. Veliki broj hobi voćara, odnosno mini proizvođača koji žele jagodu uzgajati samo za svoje potrebe može višerodne jagode uzgajati u saksijama, i to na taj način što nakon proizvodnje kontejnerskih sadnica iste presade u saksije veće zapremine ili pak ručno izrađene sanduke, te ih smjeste na određeno mjestu unutar vrta gdje ih redovno zaljevaju i vode brigo o istim. Kultivari. Kada je u pitanju sortiment višerodne jagode u BiH isti za sada podrazumjeva dva kultivara od kojih Reprocentar jagodastog voća proizvodi sadnice, i to: 'Elsinore' i 'Sescape'. 'Elsinora' je sorta jagode mjesečarke koja je pogodna za evropski kontinent, sa stalnim plodonošenjem tokom vegetacije. Ovaj kultivar jagode omogućava izrazito visoke prinose. Plodovi ove sorte su odličnih karakteristika, kako estetskih tako i organoleptičkih, te je to čini jednom od atraktivnijih kultivara jagode mjesečarke. Nadzemni sistem se odlikuju umjerenom snagom rasta i sjajno zelenim listovima. Cvjetovi sorte 'Elsinora' su veliki i bogati polenom, a javljaju Slike 216, 217 se u razini iznad listova tokom cijele sezone. Plodovi se i 218. Kultivar odlikuju konusnim ili blago zaobljenim oblikom, velikom višerodne jagode krupnoćom, narandžasto-crvenom bojom ili čak i svjetlijim ‘Elsinore’ nijansama iste. Meso ploda je crveno, čvrsto i dobrog okusa. Izgled ploda i meso su slični istim kod jednorodnog kultivara 'Elsanta'. 'Seascape' je kultivar jagode nastao u U.C. Wolfskill eksperimentalnom voćnjaku ukrštanjem sorti 'Selva' i 'Douglas'. Ime ove sorte potiče od grada smještenog u blizini centra za istraživanje. Sorta 'Seascape' je prvobitno testirana pod oznakama 'Cal 83.49-1' i 'CN49', a u proizvodnji se javila 1991. godine. Izuzetno pouzdana sorta, čak i u toplim i suhim područjima. Pripada grupi 'dan neutralnih', odnosno višerađajući tip biljaka jagode, što znači da nije osjetljiva na dužinu dnevne svjetlosti za cvjetanje. Ovaj kultivar jagode, predstavlja standard u proizvodnji jagode u Americi. U odnosu na svog roditelja, sortu 'Selva', kultivar 'Seascape' ima manje zahtjeve prema temperaturi i više je uspravna biljka, ali stvara manji broj vriježa. Sa vremenom sazrijevanja plodova od jula do oktobra, pripada ranoj sezoni. Plodovi ove sorte su izduženi, čvrsti, sjajni i atraktivne crvene boje mesa i pokožice kad su zreli. Po krupnoći, plodovi ove sorte jagode se svrstavaju u grupu 'king size'. Okus ploda je poseban, bolji nego kod sorte 'Selva'. Stvorena je kao sorta otporna na virusna oboljenja u Kaliforniji. Pokazala je osjetljivost na trulež lista.

88

Principi đubrenja višerodne jagode. Kako bi se ostvarili maksimalni prinosi plodova visokog kvaliteta za višerodne jagode adekvatna hranjiva moraju biti dostupna tokom čitave sezone vegetacije, a pH zemljišta za maksimalnu raspoloživost, dostupnost, istih treba biti u rasponu 6,0-6,5. Ključna je osnovna priprema zemljišta, odnosno unošenje osnovnih đubriva prije formiranja gredica i postavljanja folije. U kasnijem periodu, dodatne aplikacije hranjiva provode se putem sistema za navodnjavanje. Prije same pripreme zemljišta koriste se organska i granulirana mineralna đubriva, dok nakon sadnje đubrenje podrazumjeva primjenu kristalona ili vodotopivih đubriva. U okviru okućnica organska đubriva kao što su kompost i stajnjak mogu obezbjediti adekvatnu ishranu višerodnih biljaka jagode, posebno za one proizvođače koji praktikuju organske koncepte produkcije. U tom slučaju treba napomenuti da par sedmica može biti potrebno prije nego dovoljno hranjiva od organskih izvora se mineralizuje do formi koje biljka može usvojiti, te se ista moraju primjeniti dosta prije nego budu potrebna biljci. Hranjiva iz komercijalnih granuliranih đubriva su brže dostupna biljkama jagode u poređenju sa organskim, i ta đubriva trebaju biti inkorporirana u zemljište neposredno prije potrebe od strane biljaka na nekoliko dana. Kada se hranjiva apliciraju kroz sistem za navodnjavanje tipa kap po kap, rastvor đubriva se aplicira 1-2 puta sedmično tokom redovnog ciklusa navodnjavanja, odnosno u periodu kada biljka za svoj rast i razvoj zahtjeva određeno hranjivo. Popravka plodnosti zemljišta odabranog za zasnivanje zasada jagode vrši se organskim i mineralnim đubrivima. Za manje plodna zemljišta količina stajnjaka koju treba dodati kreće se u intervalu 2,0-3,0 t/dunum, a za izrazito siromašna 3,0-5,0 t/dunum. U ovu svrhu najbolje je koristiti goveđi dobro zgorio stajnjak. Količina mineralnih đubriva, kojom se vrši popravka zemljišta, za kompleksna NPK đubriva (10:20:30, 7:20:30) kreće se u interavlu 80-100 kg/dunum. Sva količina stajnjaka ili ½ i 1/3 mineralnih đubriva unose se sa sonovnom obradom (oranje), a ostatak istih aplicira se u površinski sloj zemljišta tanjiranjem ili frezanjem. Višerodna jagoda nudi priliku za novu vrstu industrije u BiH. Međutim, budući da je to novina, te da nema puno iskustava podaci za đubrenje mogu se sastaviti na osnovu sagledavanja osnovnih potreba biljaka i programa izrađenih za jednorodne jagode koji su uvršteni na kraju ovog poglavlja. Orjentaciono kada je u pitanju đubrenje višerodne jagode ista zahtjeva azot (N) u najvećim količinama. Azot se prilikom pripreme zemljišta obezbjeđuje pomoću organske materija i granuliranih đubriva različitih formulacija (kompleksna – 7:20:30, ili prosta azotna – KAN, UREA, amonijum sulfat i sl.), dok se nakon sadnje obezbjeđuje putem kristalona različitih formulacija (20:20:20 formulacija najčešće korištena fertirigacijom na početku i tokom vegetacije). Fosfor (P). U poređenju sa nitrogenom i kalijumom, potrebe biljaka jagode za fosforom su niske. Vodotopiva đubriva poznata kao starter koja imaju naglašen sadržaj fosfora se redovno apliciraju, a posebno su od koristi kada je zemljište na početku vegetacije još uvijek hladno (11:44:11, 10:30:10 neke od formulacija tzv. starter vodotopivih đubriva). Kalij (K) je važno hranjivo za razvoj okusa kod ploda jagode. Velike količine kalijuma se transportuju u plod tokom sazrijevanja, te je isti važno u tom periodu aplicirati u adekvatnim količinama. Prilikom fertirigacije od velike koristi je primjena vodotopivog đubriva sa većim sadržajem kalijuma sedmicu dana prije nego se očekuje berba jagode (uobičajene formulacije 16:8:32). Kalcijum (Ca) se obično nalazi u adekvatnim količinama u većini zemljišta, i on se usvaja u biljku s protokom vode. Dakle, nedostatak kalcijuma se najčešće pojavljuje kada su biljke pod stresom usljed nedostatka vode (suša), radije nego istinskog manjka ovog hranjiva. Konstantno, odnosno stalno plodonošenje biljaka višerodnog tipa jagode, posebno u periodima hladnog ili vrelog vremena kada je rast korijena jako smanjen, takođe može rezultirati u slabom usvajanju Ca i pored adekvatnih ili suvišnih količina istog unutar zemljišta. Nedostatak Ca može rezultirati u smanjenoj čvrstoći ploda, pogotovo ako su temperature visoke. Aplikacije kalcija folijarno može imati malo koristi, tako da više može biti isplativo održavati zdrav korjenov sistem i dovoljne nivoe vlage u zemljištu. Ukoliko postoji zabrinutost da kalcijum može biti deficitaran, uzgajivač može aplicirati kreč u prahu prije sadnje ili koristiti rastvorljivi kalcijum nitrat kao izvor nitrogena, pod uslovom da su razine fosfora i kalijuma odgovarajuće. Nivoi magnezijuma su generalno dovoljni u zemljištu za produkciju višerodne jagode. U situacijama gdje je magnezijum potreban i pH zemljišta dovoljna, odnosno istu ne treba korigovati ka povećanju, magnezijum sulfat može se koristiti kao đubrivo. Međutim, ukoliko pH vrijednost treba biti povećana koristiti dolomit krečnjak. Nedostaci bora javljaju se najčešće na dubokim pjeskovitim zemljištima i sporadično na drugim tipovima zemljišta. Bor je potreban za diobu ćelija i oprašivanje. Prema tome, simptomi nedostatka bora su slabo zametanje ploda ili tzv. ‘sjemeni plod’ i loše formirani vretenasti listovi. Bor je važan u vrijeme razvoja cvijeta i tokom produkcije stolona. Nakon što su znakovi nedostatka bora otkriveni, to će biti suviše kasno za plodove

89

koji se razvijaju u tom trenutku, ali dodatak bora za biljke koje pokazuju simptome nedostatka rano u sezone može ispraviti problem za plodove koji se razvijaju kasnije u sezoni. Uzorci tkiva moraju biti praćeni za nivoe bora u sumnjivim područjima na nedostatak bora. S obzirom da bor može biti toksičan za biljke u visokim nivoima, tačne količine pa čak i aplikacije bora su važne. Nadalje, godišnje ili preventivne aplikacije bora ne bi trebalo aplicirati osim na pjeskovitim zemljištima gdje nizak bor je dokumentovan problem. Organska hranjiva. Postoji povećan interes, posebno kod organskih proizvođača, u vezi korištenja hranjiva na organskoj bazi iz stajnjaka i komposta. Stajnjak i kompost imaju prednost obezbjeđenja mikronutrienata i povećanja organske materije u zemljištu čime se poboljšava njegova struktura, te kapacitet zadržavanja vode i hranjiva. Veliki nedostatak prilikom korištenja stajnjaka i komposta kao izvora hranjiva jeste nemogućnost tačnog izračunavanje sadržaja nutrienata, kao i trenutka njihove raspoloživosti za biljke, čime se dovodi u pitanje sigurnost da će neophodna hranjiva biti dostupna tokom sezone rasta i plodonošenja. Prema tome, postoji mala vjerovatnoća da će farmer aplikacijom stajnjaka zadovoljiti potrebe biljaka za određenim hranjivom bez aplikacije enormnih količina. Ovo je posebno slučaj sa fosforom u pogledu kojeg je većina stajnjaka siromašna. Razumna ravnoteža jeste koristiti organska hranjiva za jedan dio potrebnih nutrienata, obično u pripremi zemljišta, te kompenzirati za nedostatke istih sa korištenjem komercijalnih mineralnih đubriva. Kada se radi o certificiranim organskim proizvođačima višerodne jagode, za đubrenje se samo mogu koristiti alternativni izvori hranjivih tvari koji su odobreni za organsku produkciju. Jedan od najizazovnijih aspekata organske produkcije višerodne jagode je kako učinkovito dodati više hranjiva tokom cijele sezone i u drugoj godini – ovo posebno vrijedi za intenzivni sistem produkcije višerodne jagode gdje se zemljište zastire folijom, te praktično postoji nemogućnost apliciranja stajnjaka do biljaka. S druge strane, dodatna komplikovanost se javlja pošto samo ograničen broj proizvoda koji su odobreni za organsku proizvodnju može se primjeniti putem sistema za navodnjavanje. U okviru bosanskohercegovačkih poljoprivrednih gazdinstava gdje je zastupljena mješovita poljoprivredna proizvodnja životinjski stajnjak može biti lako dostupan, i često od strane proizvođača tretiran kao besplatan. Doista, hranjiva od stajnjaka u ovakvim situacijama su veoma ekonomična, kako su ona nusproizvod i ne zahtjevaju transport na veće udaljenosti iz proizvodnih pogona. Ipak, mnogi faktori mogu ograničiti primjenu stajnjaka u produkciji jagode. Prvo razmatranje je da bi stajnjak trebalo primjeniti najmanje 6 mjeseci prije berbe prvih plodova. Stajnjak ne bi trebalo aplicirati na smrznutu zemlju, dakle za proljetnu sadnju, stajnjak mora biti apliciran u jesen prije sadnje. Za kasnu ljetnu ili ranu jesenju sadnju, stajnjak treba primjeniti u rano proljeće nakon otapanja snijega i da zemlja nije smrznuta. Sirovi stajnjak treba inkorporirati pomoću primarne obrade unutar jednog sata nakon njegove aplikacije kako bi se većina amonijaka u stajnjaku sačuvala. Navodnjavanje. Kada se biljke uzgajaju na zemljištu koje je prekriveno folijom kao malčom navodnjavanje je nužnost. Navodnjavanje je neophodna agrotehnička mjera pri intenzivnom uzgoju jagode, i to ne samo zbog opskrbe vodom obzirom da je jagoda vodofilna biljka, već i zbog đubrenja, fertirigacije. Stoga, prilikom izbora lokacije za budući zasad jagode, ista bi trebala da posjeduje dostupan izdašan izvor vode adekvatnog kvaliteta za navodnjavanje. Kako se od višerodne jagode očekuje da proizvodi visoke prinose u najtoplijem dijelu godine, onda one mogu trebati velike količine vode. Tip zemljišta određuje količinu vode koju isto može zadržati. Ilovasto glinovita zemljišta mogu zadržati 4,44-6,35 cm vode na 30 cm svoje dubine, u poređenju sa pjeskovito ilovastim zemljištima koja mogu zadržati 3,17-4,44 cm vode na 30 cm svoje dubine. Zemljišta sa većim količinama gline mogu držati više vode, ali ona takođe drže vodu čvršće. U principu, teža zemljišta zahtjevaju navodnjavanje rjeđe od pjeskovitih, ali dodatna količina vode koja je dostupna od glinovitog zemljišta je manja nego što se može očekivati (ovdje se još jednom naglašava važnost prilikom izvođenja analize zemljišta u pogledu determinisanja strukture zemljišta, odnosno njegovog dominantnog sastava). Takođe, biljke posađene u glinovitim zemljištima mogu doživjeti stres prije nego se uoči da je zemljište suho (prije nego ono manifestuje znakove da je suho). Zemljišta bogata u organskoj materiji generalno će zahtjevati manje često navodnjavanje. Za navodnjavanje plantaža višerodne jagode uobičajeno koriste se dva tipa navodnjavanja: navodnjavanje kišenjem i navodnjavanje kapanjem. Navodnjavanje kišenjem. Zbog folije koja služi kao barijera za infiltraciju vode, navodnjavanje kišenjem u intenzivnom sistemu uzgoja višerodne jagode koristi se za druge svrhe nego da zalije biljke. Voda aplicirana putem sistema za kišenje tokom vrućeg ljetnog vremena može se koristiti za smanjenje temperature biljaka kroz hlađenje istih putem isparavanja, čime se smanjuje stres biljke. To može biti od iznimne vrijednosti ako neuobičajeno – neobičan period toplog vremena se dogodi tokom prijema biljaka (slučaj frigo sadnice ove godine po sadnji na ekstremnim vrućinama kada je bilo neophodno primjeniti navodnjavanje putem kišenja). Međutim, budući da sistem kišenja vlaži listove i plodove kako se koristi tokom sezone proizvodnje, potencijal za probleme sa bolestima biljaka je povećan. Takođe, ako se plantaža višerodne jagode planira koristiti i

90

druge godine, navodnjavanje kišenjem može se koristiti kao zaštita od proljetnog mraza. Dakle, sistem koji obezbjeđuje vodu putem kišenja primarno u produkciji višerodne jagode ne služi za navodnjavanje. Navodnjavanje kapanjem. Najčešći način navodnjavanja u intenzivnim zasadima jagode je putem sistema kap po kap. Navodnjavanje kapanjem aplicira vodu samo tamo gdje je ona potrebna, time je korištenje vode efikasno i minimizirano klijanje korova između redova. Ono takođe, služi kao način za brzu i djelotvornu aplikaciju hranjiva. Dakle, navodnjavanje kapanjem predstavlja površinski ili podzemni sistem koji donosi vodu na ili ispod površine zemljišta, odnosno blizu zone korijena, čime se elminiše većina isparavanja koja sistem kišenja čine neučinkovitim. Budući da se javlja mnogo manje isparavanja nego kod navodnjavanja sa sprinklerima, potrebno je mnogo manje vode – štedi čak 80% vode u poređenju sa ostalim sistemima. Ostale prednosti navodnjavanja kapanjem obuhvataju: kompatibilnost sa intenzivnim sistemom jagode, smanjenje bolesti s obzirom da ne dolazi do kvašenja listova i plodova, te sposobnost da se na jednostavan način apliciraju vodotopiva đubriva tokom vegetacije zajedno sa vodom – fertirigacija. Tip zemljišta utiče na distribuciju vode unutar istog kada je ona dostavljena od strane crijeva sa kapaljkama. Skeletna zemljišta i ona sa većim količinama pijeska imaju ograničeno lateralno kretanje vode od emitera. Voda aplicirana na zemljištu sa većim količinama gline će se kretati i bočno. Kako bi se balansiralo za različite načine kretanja vode u zemljištu, proizvođač na pjeskovitom treba uzeti u obzir odabir crijeva sa užim razmakom kapaljki, i obavezno postaviti dva, a možda čak u sušnim godinima, i tri crijeva, čime se osigurama ravnomjernije kvašenje cjelokupne gredice. Prilikom instaliranja trake (tzv. aquatrax) za navodnjavanje voditi računa da se osigura da ista nije u direktnoj liniji sa redom biljaka jagode kako bi se izbjeglo formiranje rupa u zemljištu. Izbor kod crijeva za navodnjavanje kapanjem se vrti oko debljine trake i protoka vode. Međutim, bosanskohercegovački proizvođači još uvijek nemaju izbora, već im ostaje crijevo sa razmakom emitera na 15-20 cm i potrošnjom vode od 4,0 l/h. Pošto se biljke jagode plitko ukorjenjuju, one trebaju vodu u formi padavina ili putem navodnjavanja mnogo puta tokom vegetacije. Voda mora biti dostupna u svim fazama razvoja jagode, a posebno nakon sadnje i tokom formiranja cvjetnih pupoljaka. Fromiranje gredice. Kada se uzima u obzir razmak između redova prilikom uzgoja jagodastog voća, isti je esencijalno određen sa opremom, odnosno mašinama i uređajima koji će se koristiti prilikom održavanja plantaže. U slučaju jagode razmak između gredica definisan je prvenstveno dovoljnim prostorom za nesmetano obavljanje berbe plodova, i generalno, u intenzivnom sistemu uzgoja iste iznosi 40-50 cm. Treba napomenuti da razmak između gredica ima velikog uticaja na konačni broj biljaka po jedinici površine. Nakon površinske obrade i unošenja potrebnih količina đubriva, pristupa se formiranju gredica, odnosno uzvišenja koja se zastiru crnom PVC stabiliziranom folijom koja može izdržati na suncu 2-3 godine (tip koji dominira u intenzivnoj produkciji jagode na području BiH). Formiranje gredica u intenzivnoj produkciji kreira brojne prednosti za biljku jagode, gdje se posebno mogu izdvojiti: • povećana dubina zemljišta koja obezbjeđuje da se prevaziđu problematična područja kao što je plužni taban i loše dreniran sloj zemljišta, • volumen zemljišta dostupan da zadržava vodu i hranjiva se povećava na način da se površinski, najplodniji, organskom materijom nabogatiji sloj akumulira u određenu zonu, • suvišna količina vode od padavina može se lako udaljiti od korjenovog sistema, te • bolja cirkulacija zraka oko biljaka. Crtež 12. i Slika 219. Sistem uzgoja jagode na gredici u dvoredu sa zastiranjem zemljišta folijom

91

Zemljište treba biti adekvatno obrađeno i umjerene vlažnosti prilikom formiranja gredica za sadnju jagode. Busen i površinski ostaci mogu učiniti ovu operaciju, ali i sadnju koja slijedi otežanom, kao i postati problematični za buduću kontrolu korova unutar plantaže jagode. Formiranje gredica može se vršiti mašinski ili ručno. Mašine koje formiraju gredice razlikuju se prvenstveno u redoslijedu obavljanja operacija, neke prvo prave gredicu pa postavljaju foliju i sistem za navodnjavanje, a druge istovremeno provode sve potrebne operacije. Zemljište koje se koristi za formiranje gredica mora biti rastresito i bez velikih busenova i ostalih organskih ostataka. Takođe, kako je prethodno napomenuto ono mora biti umjerene vlažnosti, što podrazumjeva da bude dovoljno suho da se pretjerano ne sabije, međutim ne toliko da izgubi sposobnost oblikovanja u željenu formu, odnosno formiranje gredice u definisanim dimenzijama. Očigledno, na težim zemljištima, konstrukcija gredice će zahtjevati više prolazaka mašinom prije postavljanje folije i sistema za navodnjavanje. Većina gredica se formira sakupljanjem zemljišta iz zone od 1,5-1,8 m širine i formira se tako što se površina zemljišta na vrhu iste sabija. Od iznimne važnosti je ravnomjerno zemljište potisnuti na platou gredice, zatim da je gredica potpuno ispunjena zemljom bez bilo kojih praznina, dok bi centar iste trebao biti izdignut, odnosno nešto viša gredica u sredini, kako bi se obezbjedilo efikasno kretanje viška vode sa folije na površini gredice. U slučaju ostatka praznina ispod folije može doći do formiranja tzv. džepova u kojim će se voda sakupljati u lokvama na istoj umjesto dreniranja na stranu, što će dovesti do ležanja plodova u vodi i formiranja fleka na istim, te gljivičnih infekcija kojima su posebno podložni. Da bi se to postiglo ponovo se naglašava besprijekorno pripremljeno zemljište. Visina i širine gredice prilikom inetnzivnog uzgoja jagode prevenstveno je određena širinom folije, a ista od 120 cm dominira u produkciji jagode na području BiH. Prema tome, standardne dimenzije gredice u produkciji jagode (dvored) su sljedeće: visina sa strana 15-20 cm, širina gornjeg dijela ili tzv. platoa gredice gdje se obavlja sadnja 60-80 cm.

a)

b)

c)

Slike 220, 221, 222, 223 i 224. Mašinsko pravljenje gredica, postavljanje sistema za navodnjavanje i zastiranje zemljišta folijom kod intenzivnog uzgoja višerodne jagode: a) adekvatna priprema zemljišta, b) i c) mašina u jednom prohodu obavlja sve operacije, d) adekvano postavljena folija, e) zadržavanje vode na foliji - neadekvano formirana gredica

d)

e)

92

Kada je u pitanju ručno postavljanje folije nakon formiranja gredice vrši se postavljanje aquatraxa, i to obavezno dvije trake duž gredice koje se za početak centriraju na istoj, a kasnije nakon sadnje će se približiti biljkama, a potom se pristupa instaliranju folije tako da ista bude dobro zategnuta po dužini i a širini. Uobičajeno je da folija dolazi sa izbušenim rupama za sadna mjesta. Međutim, ukoliko već ne postoje fabrički izbušena sadna mjesta, buše se rupe promjera 8 cm, na razmacima 20-30 x 3540 cm. Kada je u pitanju broj biljaka po jedinici površine u intenzivnom sistemu produkcije višerodne jagode isti zavisi ne samo od razmaka između gredica, već i od istog između posađenih biljaka. Istina je da više biljaka proizvodi više plodova, ali u optimalnim uslovima prostora za adekvatan rast i razvoj svake sadnice za dati sistem uzgoja. Međutim, u slučaju velikog broja biljaka, izvan navedenog okvira, u jednom momentu plantaža višerodne jagode može postati suviše gusta, što može imati za posljedicu smanjenje protoka zraka i povećanu učestalost bolesti. Standardnii razmak u slučaju dvoreda na gredici obično je definisan fabrički izbušenim rupama na foliji kako je prethodno definisano. e Međutim, prilikom naknadnog bušenja rupa voditi računa da biljke višerodne jagode trebaju mnimalno 30-tak cm prostora u redu, s tim da su redovi postavljeni u cik cak šablonu. Iako je malo provedeno istraživanja u vezi sa razmacima sadnje u redu kod višerodne jagode, neki bujniji kultivari mogu povećati vegetativni rast u odgovoru na širi razmak, ali ne i proizvesti više plodova. Dakle, sve što važi za jednorodnu jagodu u pogledu razmaka sadnje može se aplicirati i na višerodnu. Folija kao malč materijal može biti veoma učinkovita za kontrolu korova pod uslovom da se posveti posebna pažnja prilikom instaliranja iste, te da rupe na foliji nisu kreirane od strane različitih životinja (divljač, psi i sl.). Kada je u pitanju izbor adekvatne folije za produkciju višerodne jagode onda se može koristiti ona identična kod jednorodne jagode. To podrazumjeva crnu PVC foliju kojom se najčešće prekriva zemljište u jagodnjaku i koja ima zadatak povećanja toplote i čuvanja vlage u zemljištu, a spriječava i razvoj korova, te održava plodove čistim za vrijeme njihovog sazrijevanja i berbe. Međutim, folija kao malč za jagodu može biti dostupna u različitim bojama i debljinama koje se kreću od 20-40 mikrona. Ukoliko se višerodne jagode u plantaži zadržavaju samo jednu sezonu, odnosno najmanje šest mjeseci, koristi se folija minimalne debljine od 20 mikrona. Ukoliko će se plantaža višerodne jagode eksploatisati dvije, ili čak i treću godinu, onda obavezno koristiti foliju debljine kao za jednorodnu jagodu, odnosno 35-40 mikrona. Slike 225, 226, 227, 228, 229 i 230. Ručno pravljenje gredica, postavljanje sistema za navodnjavanje i zastiranje zemljišta folijom kod intenzivnog uzgoja višerodne jagode

93 9 3

U razvijenijim zemljama folije korištene u proizvodnji jagode dostupne su u različitim bojama. Međutim, i tamo standardna crna folija se koristi uglavnom u produkciji povrća, te je lako dostupna i jeftinija od onih druge boje i dominira kod jagode. Crna folija ima prednost koja se ogleda u prikupljanju mnogo sunčevog zračenja koje značajno zagrijava zemljište i rezultira u ranijoj produkciji. Toplota se kreće u zemljištu putem provodljivosti, te je veoma važno da folija bude čvrsto zategnuta preko gredice. U produkciji jednorodne jagode, upotrebom folije, prinosi su veći i do 40% u odnosu na golo zemljište, sazrijevanje je ranije 4-5 dana, a rentabilnost gajenja je veća za 30-40%. Tako na primjer, folija i navodnjavanje kap po kap u sistemu gajenja jednorodne jagode na gredici (dvored) obezbjeđuje prinose od 25-40 t/ha već u prvoj godini uzgoja u slučaju frigo ili kontejnerske sadnice. S druge strane u produkciji višerodne jagode pored prednosti crne folije u zagrijavanju zemljišta rano u sezoni, za održavanje produkcije tokom ljetnih mjeseci, biljke tog tipa jagode, uključujući i korjenov sistem, moraju se održavati što je moguće svježim (odnosno umjerenim temperaturama). Bijela folija smanjuje temperaturu zemljišta u poređenju sa crnom, što rezultira u zagrijanosti istog sličnog stepena kao kod golog zemljišta. Prilikom evaluacije crne i bijele folije u produkciji višerodne jagode, crna zagrijava zemljište rano u proljeće što rezultirala blagim povećanjem u ranoj produkciji plodova. Tokom ljeta, međutim, produkcija plodova je bila značajno veća na bijeloj nego na crnoj foliji. Generalno posmatrano, iako su razlike u ukupnoj godišnjoj produkciji višerdone jagode beznačajne između boje plastike, povećana produkcija u vrućim ljetnim mjesecima kada lokalna produkcija jagode je ograničena, može rezultirati u višim prihodima, dakle opravdavajući dodatni trošak nabavke bijele folije. Sadnja. Sadnja, i višerodne jagode, vrši se u besprijekorno pripremljeno zemljište. Jagodu je moguće saditi ručno, a na većim površinama i mašinski. Međutim, kod bosanskohercegovačkih proizvođača se još uvijek sadnja jagode obavlja uglavnom ručno. Sam čin sadnje jagode podrazumjeva postavljanje sadnice na odgovarajuću dubinu, pravilan raspored korijena u zemljištu i njegovo dovođenje u potpuni kontakt sa istim, bez prisustva vazdušnih džepova. Tehnika sadnje, i kod višerodne jagode, razlikuje se spram tipa sadnog materijala. Prema tome, u narednom tekstu biće predstavljene tehnike sadnje za kontejnerske sadnice i dormantne biljke golog korijena kod kojih je način sadnje identičan istom kod frigo sadnica jednorodne jagode. Međutim, prije sadnje potrebno je izvršiti određene pripreme za istu, kako u pogledu obezbjeđenje adekvatnih uslova zemljišta, tako i samih sadnica. Dva do tri dana prije sadnje, proizvođač mora aktivirati sistem za navodnjavanje, te temeljito natopiti gredicu (ovo je posebno važno kod sadnje frigo sadnica, bilo jedno ili višerodne jagode, tokom vrelih ljetnih mjeseci). U slučaju proljetne sadnje višerodne jagode obično se to može ostvariti pomoću instaliranih traka sistem kap po kap, tako da se apliciraju količine vode sve dok se ista ne pojavi sa bočnih strana, odnosno izvan zone gredice. Na početku razvoja produkcije jagode na području BiH, većina proizvođača koristila je samo jednu traku aquatraxa po gredici što je prvenstveno bilo nedovoljno za navodnjavanje dva reda jagode, ali posebno uzimalo mnogo vremena i truda kod ovog početnog, prije sadnje, natapanja gredice. Ovdje treba naglasiti da u slučaju sadnje frigo sadnica, jedno ili višerodne jagode, nedovoljno je natapanje gredice i sa dvije trake aquatraxa, već treba dodatno zalijevanje, koje se obično provodi aktiviranjem dodatnih, običnih šlaufa, te natapanjem svakog sadnog mjesta pojedinačno. Natapanje gredica treba obaviti 2-3 dana prije sadnje, kako bi se omogućilo dreniranje zemljišta prije sadnje, tako da isto bude vlažno, ali ne i blatnjavo. Opet napomene radi, kod sadnje frigo sadnica tokom ljetnih mjeseci i ekstremnih vrućina, natapati gredicu moguće je i dan Sliikke 23 Sl 231 2 31 i 2 23 32 2.. Nat atap apan anjje anje e zem emlj ljišštta a prije sadnje. nepo ne posr osr sre edno ed no pri riije je sad je adnje njje jja ago gode de de Bez obzira o kojem tipu sadnice se radi (obična zelena – dormantna sadnica golog korijena, frigo, kontejnerska i dr.) mora se voditi računa o pripremi sadnog materijala, odnosno da korijen sadnice bude zaštićen od isušivanja do momenta sadnje kada mu se obezbjeđuju normalni uslovi za razvoj, te vrši njegova zaštita od zemljišnih štetočina. Cjelokupna manipulacija sadnicama odvija se u hladu, kako se korijen ne bi isušio, te sadnica bila što svježija posađenja. U slučaju sadnica golog korijena po vađenju iz ambalaže prvo se vrši dezinfekcija istih na način da se sadnice potapaju u rastvor za osvježavanje (voda, balega i zemlja), uz dodatak nekog dezinfekcionog sredstva (Previkur 0,1%, Merpan 0,2%), u kome treba da provedu 10-15 min. Po vađenju iz rastvora sadnice se slažu u ambalaži i od tog momenta su spremne za sadnju.

94

Tehnika sadnje dormantnih biljaka golog korijena je identična onoj kod sadnje frigo sadnice, te će ista ovdje biti predstavljena i neće se ponavljati u okviru dijela ovog poglavlja koji tretira jednorodnu jagodu. Sadnja ovog tipa sadnica obavlja se specijalnom, namijenski napravljenom vrstom račvaste metalne sadilice, gdje se vršni dio korijena nakon obezbjeđenja sadnice na pravu dubinu otkida račvom sadilice, tako osiguravajući dobar kontakt sa zemljom, bez nepoželjnih vazdušnih džepova. Prvi korak jeste biljke golog korijena postaviti na sadno mjesto ili foliju, odnosno u odgovarajuću zonu gdje se želi posaditi sadnica, nadzemni sistem živića jagode se rukom pridržava, drugom pomoću račvišta zahvata dio pravilno raspoređenog korijena i na kraju sadnica zateže (poluga) do željene dubine nakon čega je potrebno napraviti nagli potez, u cilju odsjecanja savijenog dijela podzemnog sistema. Ukoliko se pak ne koristi ova sadilica, korijen svake frigo sadnice jagode prije sadnje se prikrati za dužinu šake klasičnim makazama.

a)

c) b)

e)

d)

f)

g)

h)

Slike 233, 234, 235, 236, 237, 238 i 239. Tehnika sadnje sadnica jagode golog korijena (zelena sadnica, dormantna sadnica, frigo sadnica): a) specijalna sadilica namjenski napravljena za sadnju sadnica jagode golih žila, b) osvježavanje sadnica golog korijena prije sadnje, c) postavljanje sadnica na mjesto predviđeno za sadnju, d) vrhom račvaste sadilice prihvatanje donje polovine korijena, te povlačenje istog do određene dubine, e) nakon postizanje određene dobine slijedi presjecanje korijena, f) na površini prikazano šta se treba dobiti prilikom sadnje ispod zemlje, g) sadnica posađene na adekvatnu dubinu, g) plitko posađena sadnica jagode

Nakon sadnje proizvođač mora osigurati da je dno bokora biljke jagode odmah ispod nivoa zemljišta. Ako je tačka rasta u centru krune (bokora) prekrivena zemljom, biljke će vjerovatnu istruhnuti. Ukoliko je vruće biljke trebaju dodatnu vodu koja se aplicira putem kišenja ubrzo nakon sadnje. Kada biljke započnu vegetativni rast, one moraju biti zaštićene od temperatura ispod -4oC. Najbolji način za zaštitu biljaka je pokriti iste agril folijom.

95

Crtež 13. Pravilan raspored korijena i dubina sadnje sadnica jagode kategorije golih žila

korijen savijen sadnica se neće primiti

plitka sadnja - žile vire vani

preduboka sadnja centralni pupoljak zatrpan zemljom

pravilna dubina sadnje

Cvjetne grane treba ukloniti 2-3 sedmice nakon što su dormantne biljke golog korijena posađene, kako bi se omogućilo uspostavljanje biljaka i posjedovanje lisne površine da podrži kasniju produkciju plodova. U suprotnom, energija biljke će trpiti, ukupna produkcija plodova će biti smanjena, a biljka će biti manje u stanju izdržati napad bolesti i štetnih insekata. Da bi se nadoknadio gubitak plodova nastao uklanjanjem cvjetova, preporučuje se posaditi dormantne biljke golog korijena višerodne jagode šest do osam sedmica prije očekivanog zadnjeg datuma pojave mraza. Tehnika sadnje kontejnerskih sadnica. Iako je moguće kontejnerske sadnice jagode saditi mašinski još uvijek dominira ručna sadnja. Za sadnju kontejnerskih sadnica jagode koristi se klasična plastična sadilica za povrće, stim što se ista skrati na dužinu kontejnera, kako ne bi došlo do zaostajanja vazdušnih džepova nakon sadnje. Potom se istom izdubi rupa na mjestu sadnje, te se u nju po principu ključ i brava zasadi sadnica. Nakon toga zemlja oko sadnice se lagano sabija, kako bi se elminisali vazdušni džepovi.

Slike 240, 241, 242, 243 i 244. Tehnika sadnje kontejnerskih sadnica jagode

Uobičajeni datumi sadnje kontejnerskih sadnica višerodne jagode na otvorenom polju su definisani prestankom jakih mrazeva u proljeće, te se isti moraju definisati za svaku lokaciju pojedinačno. Dodatni faktor koji bi trebalo uzeti u razmatranje jeste da nakon sadnje moraju biti najmanje tri dana bez mraza i sa temperaturom od 10oC na 10 cm dubine zemljišta (ovo je uobičajeno period krajem maja ukoliko se radi o uobičajenim godinama u pogledu vremenskih uslova, dakle bez određenih ekstrema). Cvjetove treba ukloniti od biljaka višerodne jagode dok su one u kontejnerima, ali nakon sadnje istih tu aktivnost nije potrebno obavljati. U provedenim ogledima krupnoća ploda i prinos po biljci poređeni su između kontejnerskih sadnica višerodne jagode kojima su uklonjeni cvjetovi nakon sadnje, sa istim gdje to nije učinjeno. Biljke kojima su cvjetovi uklonjeni nakon sadnje u polje nisu imale značajno krupniji plod ili veći ukupni prinos. U stvari, uklanjanje cvjetova odgađa berbu prvih plodova kod višerodne jagode. Prema tome, jedini razlog zbog kojeg proizvođači mogu željeti ukloniti cvjetove od kontejnerskih biljaka višerodne jagode jeste u svrhu odgađanja plodonošenja. Međutim, ovo je u suprotnosti sa inicijalnom svrhom produkcije kontejnerskih sadnica, sa kojima je težnja osigurati prvi maksimalan rod ranije. Njega živića višerodne jagode nakon sadnje. Nakon sadnje biljaka višerodne jagode glavne aktivnosti podrazumjevaju održavanje adekvatne vlažnosti u zoni korijena biljke, zatim đubrenje, kontrola korova, te zaštita od bolesti i štetočina. Mmnogi faktori utiču na količinu vode koja treba biti aplicirana, uključujući stepen rasta biljke, veličinu biljke,

96

opterećenost rodom, vremenske uslove, kao i tip zemljišta. Treba napomenuti da zelene kontejnerske sadnice za ukorjenjavanje trebaju manje vode od onih glog korijena bilo da se radi o zelenim ili frigo sadnicama. Generalno, 2,5-5,0 cm vode sedmično se smatra dovoljnim, stim da se manje količine paliciraju rano ili kasno u sezoni, te veće tokom vrelih perioda i kada su biljke više opterećene rodom. Proizvođač mora posmatrati i pratiti biljke tokom perioda visokih temperatura i velikih prinosa, te odrediti kada je dodatna voda potrebna. Navodnjavanje bi trebalo primjeniti u dovoljno čestim intervalima da se zadrži opskrba vode dovoljnom u cilju obezbjeđenje ujednačene vlažnosti. Nekada, u određenim uslovima navodnjavanje i dva do tri puta sedmično može biti potrebno. Takođe, uvijek je preporuka aplicirati manje količine vode učestalije, nego u rijetkim treminima veće. Kada je u pitanju đubrenje višerodne jagode nakon sadnje, program ishrane za iste se bazira prvenstveno na istom kod jednorodne, s tim da zbog kontinuiranog plodonošenja postoje povećane ili ponovljene aplikacije određenih hranjiva, kao i određene korekcije u pogledu količina. Prema tome, dok se za bosanskohercegovačke uslove produkcije višerodne jagode ne razvije egzaktan program ishrane za izradu orjentacionog farmerima može poslužiti sljedeći primjer: Primjer đubrenja višerodne jagode prve godine nakon sadnje u slučaju sljedećih pretpostavki: • • •

kontejnerske sadnice koje su posađene početkom maja, proizvodnja plodova započinje oko 15 juna i završava 30-tog septembra (orjentaciono), te sa jednog dunuma očekuje se prinos od oko 2.250 kg.

POTREBA BILJAKA JAGODE PO DUNUMU U SLUČAJU INTENZIVNOG SISTEMA UZGOJA Za ovaj primjer potrebe N temelje se na osnovu trenutnih preporuka, a količine P i K su bazirane na rezultatima hipotetske analize zemljišta. Prema tome, postoje sljedeće potrebe: • 10 kg aktuelnog N u okviru podijeljenih aplikacija, od kojih 6,6 kg treba aplicirati prije sadnje, a 3,4 kg nakon sadnje putem sistema za navodnjavanje; • 5,96 kg fosfora kao P2O5 i • 7,98 kg kalija kao K2O (dio hranjiva P i K se aplicira putem sistema za navodnjavanje kapanjem, sa preostalim količinama koje se primjenjuju prije sadnje).

PERIOD NAKON SADNJE RAZVOJ KORJENOVOG SISTEMA – prve tri sedmice 112,5 g N po dunumu aplicira se svake sedmice. U cilju obezbjeđenja velike količine P koji je potreban tokom sazrijevanja ploda, vodotopivo đubrivo sa naglašenim sadržajem istog se koristi (u ovom primjeru 11:44:11). U slučaju primjene vodotopivog đubriva formulacije 11:44:44 da se obezbjedi 112,5 g N potrebno je 1.023 g ovog đubriva. Ako se isto aplicira tri sedmice (3 x 112,5 g) onda to obezbjeđuje 337,5 g N, 1.350 g P2O5 i 1.350 g K2O. PERIOD VEGETATIVNOG RASTA – prvih 6 sedmica nakon sadnje 225 g N po dunumu se aplicira svake sedmice, polovina kao vodotopivo đubrivo formulacije 20:20:20, a polovina kao kalcijum nitrat. Dodatni P2O5 i K2O kako se nalaze u đubrivima se takođe primjenjuju. U slučaju primjene vodotopivog đubriva formulacije 20:20:20 da se obezbjedi 112,5 g N potrebno je 562,5 g ovog đubriva. Ako se isto aplicira šest sedmica (6 x 112,5 g) onda to obezbjeđuje 675 g N, 675 P2O5 i 675 g K2O. U slučaju primjene kalcijum nitrata (15,5:0:0) da se obezbjedi 112,5 g N potrebno je 726 g ovog đubriva. Ako se isto aplicira šest sedmica (6 x 112,5 g) onda to obezbjeđuje 675 g N. PERIOD PLODONOŠENJA – 16 sedmica (orjentaciono) 112,5 g N po dunumu aplicira se svake sedmice. U cilju obezbjeđenja velike količine K koji je potreban tokom sazrijevanja ploda, vodotopivo đubrivo sa naglašenim sadržajem istog se koristi (u ovom primjeru 9:15:30). U slučaju primjene vodotopivog đubriva formulacije 9:15:30 da se obezbjedi 112,5 g N potrebno je 1.250 g ovog đubriva. Ako se isto aplicira šestanest sedmica (16 x 112,5 g) onda to obezbjeđuje 1.800 g N, 3.000 P2O5 i 6.000 g K2O. Hranjiva koja će biti obezbjeđena putem vodotopivih đubriva tokom vegetativnih i plodonosnih perioda su: • • •

3.150 g N 3.675 g P2O5 6.675 g K2O.

Podsjećanja radi: preporučene količine potrebnih hranjiva u ovom primjeru po dunumu su bile: • • •

10.100 g aktuelnog N 5.960 g fosfora kao P2O5 i 7.980 g kalija kao K2O.

Preostala količina hranjiva koja treba biti obezbjeđena iznosi: 6.612,50 g aktuelnog N i 935 g P2O5, dok je K2O podmiren i prelazi potrebu količinu za 45 g. Preostalu količinu hranjiva potrebno je unijeti prije sadnje biljaka, odnosno prilikom pripreme zemljišta korištenjem adekvatnih formulacija granuliranih mineralnih đubriva.

Stalnorađajuće jagode imaju visoku potrebu za hranjivima i mogu biti đubrene svake 3 do 4 sedmice da se održi proizvodnja plodova kroz sezonu. Ovo obično rezultira u 4 do 6 đubrenja tokom sezone. Aplikacije đubriva u drugoj godini trebale bi biti poput onih u prvoj i uključuju i proljetnu aplikaciju.

97

Kontrola korova u plantažama višerdone jagode. U intenzivnom sistemu uzgoja višerodne jagode, kada je efektivna kontrola korova prije sadnje provedena, najveća briga za suzbijanje istih će biti na golom zemljištu, odnosno između gredica (prostor bez folije). Mada korovi koji rastu između gredica se ne natječu sa jagodama za vodu i hranjiva, oni smanjuju protok zraka, što rezultira u povećanim problemima sa bolestima biljaka. Oni takođe mogu učiniti berbu otežanom, te proizvesti sjeme koje će zadržati problem korova i narednih godina, a takođe mogu poslužiti kao stanište za različite vrste štetnih insekata. Rast korova između gredica jagode može biti kontrolisan na više načina. Herbicidi mogu biti aplicirani na zemljište između gredica nakon polijeganja folije. Slama i drugi organski malč materijali takođe mogu biti veoma korisni i efikasni. Proizvođači mogu aplicirati 5-10 cm sloj malč materijala koji je dovoljan da blokira svjetlost i spriječi rast korova. Košenje trave u tom prostoru takođe može kontrolisati rast korova, međutim pri tome značajna radna snaga i trud trebaju se poduzeti kako bi se spriječilo oštećenje folije. Sadnja niske treva necvjetnice i leguminoza je druga opcija za kontrolu korova. Međutim, uzgajivač mora uspostaviti dobro stanište prije nego se rast korova dogodi. Nažalost, neki usjevi leguminoza takođe mogu privući insekte poput stjenica koje su veliki problem u produkciji jagode posebno za vrijeme suše.

Slike 245 i 246. Apliciranje slame u međurednom prostoru kao jedan od najjeftinijih načina borbe protiv korova

Berba i postupanje s plodovima nakon berbe. Većina berbe stalnorađajućih jagode je završena od strane proizvođača, sa plodovima koji se prodaju na licu mjesta u okviru farme ili pak na tržnici. Sistem uberi sam je u produkciji ovog tipa jagode veoma ograničen. Neki uzgajivači navode razliku u prihvatanju potrošača u različitim okolnostima. Potrošači koji su upoznati sa tradicionalnim sezonama berbe za različite tipove voća mogu manje biti zainteresovani za ‘izvan sezone’ jagode i mogu biti spremni za jednostavno druge tradicionalne kulture kasnije u ljeto i jesen. U situacijama gdje plodovi mogu biti prodavani za prosječne potrošače, kao što je tržnica, prodaja može biti bolja. S obzirom da višerađajuće jagode mogu proizvesti plodove tokom perioda od nekoliko mjeseci, uslovi u vrijeme berbe će se veoma razlikovati. Kad god je moguće, brati ujutro ili naveče kada unutrašnje temperature ploda su najniže. Plodovi se obično odmah u polju sortiraju, te je poželjno tome prilagoditi berbu ili pak imati adekvatne štandove za tu namjenu. Plodove treba staviti u plitke posudice koje nisu dublje od 10 cm i ne bi trebalo biti dopušteno da stoje na direktnom suncu nakon berbe. Kvalitet ploda je bolji kada se jagode beru najmanje tri puta sedmično, dnevna berba može biti potreban za najbolju kvalitetu i najviše tržišne prinose. Plodovi bi trebali biti brati malo nezreli, ako proizvođač planira iste transportovati na veću udaljenost. Radna snaga potrebna za čestom berbom može predstavljati neke poteškoće. Cijena koja se može dobiti za plodove mora biti dovoljno visoka da pokrije troškove rada. Crtež 14. Nakon berbe plodovi se moraju uskladištiti na hladnom Pravilna mjestu. Ako se plodovi čuvaju duže od 24 h, oni bi trebali biti tehnika berbe ohlađeni na 0-0,6oC i držati na 90% vlažnosti. Proizvođači ne jagode bi trebali stavljati plodove u obični (standardni) frižider, jer će niska vlažnost ukloniti vlagu iz/od plodova. Najbolji metod za pothladu, odnosno hlađenje, manje količine plodova jeste koristiti pokretni frižider te na dno istog staviti par centimetara leda zatim staviti neku dasku ili deblji karton preko istog i na to staviti korpice sa jagodom. Uzgajivači ne bi trebali uklanjati kontejnere iz ledene kutije dok se ne prodaju ili premjeste do drugog kontejnera. Plodovi uklonjeni iz hladnog skladišta će se ‘znojiti’, što će biti razlog da isti brzo propadaju.

98

Održavanje zasada višerodne jagode druge godine nakon sadnje. U područjima sa kratkom vegetacijom, uobičajeno, ali i na a ostalim mjestima uzgoja, višerodna jagoda može se uzgajati drugu, pa čak i treću sezonu vegetacije nakon sadnje. Proizvođač koji praktikuje ovakav način produkcije mora biti svjestan da će se pritisak bolesti i štetnih insekata povećati tokom vremena, identično proizvodnji u a, slučaju jednorodnih kultivara jagode. Generalno, u hladnijim klimatima, posebno sa odgovarajućim kultivarima, proizvodnja višerodne jagode e druge godine može biti veća nego prve. Takođe, prvi rod druge godine uzgoja imat će najkrupnije plodove. Istovremeno, i biljke će postati Slike 247, 248 i 249. Prekrivanje a veće, prvenstveno pretrpane, što je ključni razlog za povećanje pritiska plantaže jagode agril folijom u jesen štetnih organizama, ali i faktor koji berbu može učiniti otežanom. nakon sadnje m Prekomjerno bujne biljke mogu biti teške za održavanje, ali adekvatnim prorjeđivanjem bokornica, u slučaju višerodne jagode, produkciju je a moguće održati i druge godine. Treba imati na umu da će se krupnoća ploda smanjiti nakon prvog ciklusa berbe u drugoj godini. Na početku poglavlja o jagodi diskutovana je manje intenzivna o dormantnost stalnorađajućih kultivara ove vrste. Nažalost, vrlo je malo agro i pomotehničkih operacija koje mogu promjeniti ovu prirodnu slabost vrste, osim standarnog zastiranja slamom ili agril folijom, kao će će vidom zaštite na otvorenom polju. Treba napomenuti da stalnorađajuće jagode nisu ništa više osjetljive na zimu od jednorodnih tipova, ali je nastupanje dormantnosti jako izraženo. o Prvenstveno, zimsko malčiranje (zastiranje određenim materijalom, bilo da se radi o sintetičkim ili prirodnim) vrši se da održi bokor i korijen višerodne jagode na adekvatnoj temperaturi, odnosno da pospješi i na adekvatan način obezbjedi pravilnu aklimatizaciju na hladnoću. Slama kao malč materijal obično čuva biljke hladnijim, dok agril folija dozvoljava prodiranje dovoljno svjetlosti za održavanje zdrave lisne mase. Svi ostali faktori su jednaki kao i za jednorodne biljke jagode (pogotovo datum uklanjanja malča), te treba napomenuti da će slamom malčirane biljke sazrijevati kasnije. Dodatno, zdrava lisna masa, odnosno produženo vrijeme za fotosintezu ispod agril folije ojačat će biljku i naravno rezultirati u većem proljetnom prinosu kod višerodne jagode. Fotosinteza se ne odvija unutar crvenih ili žutih listova, te listovi ispod agril folije mogu nastaviti funkcionirati čak i nakon što iskuse temperature niže od -6,7oC, pod uslovom da se odigrala odgovarajuća aklimatizacija. Nakon što temperature lisne mase postanu u trendu, ne postoji razlog da se ista dalje štiti od hladnoće. Međutim, bokornice će još neko vrijeme trebati zaštitu. Za jednorodne jagode prekrivanje agril folijom ima za cilj da produži fotosintezu što je moguće duže, kako bi se povećala snaga biljke, kao i zaštita bokora i korijena od prekomjerne hladnoće. Kod višerodne jagode, rod u proljeće ili tzv. junski prinos može biti poželjan, ali on nije suma ukupne proizvodnje. Ovdje mali proljetni rod može biti poželjan, jer omogućava veći i raniji prinos sredinom ljeta. S obzirom na blažu dormantnost kod višerodne jagode, i činjenice da temperature ispod pokrivača mogu postati veoma visoke i potencijalno odgoditi postizanje izdržljivosti na hladnoću, treba pažljivo manipulisati prilikom ovakve aktivnosti. Nema egzaktnih podataka u pogledu istraživanja po ovom pitanju, ali logično može biti preporučljivo dati prednost za odgađanje korištenja pokrivanja da se omogući raniji mraz na listovima višerodne jagode, što će obezbjediti veći stepen aklimatizacije na hladnoću. Kako bi se dodatno smanjio rast višerodne jagode, uklanjanje pokrivača tokom decembra kada nastupi blago toplo zimsko vrijeme više se preporučuje za višerodne nego jednorodne koje bi tada trebale biti u dubokom mirovanju. U svakom slučaju, količina i vrijeme proljetnih aktivnosti kako za višerodne, tako i za jednorodne jagode, može se nešto mijenjati sa menadžmentom upravljanja zimskom zaštitom. U principu, prekrivanje agril folijom je dodatno potrebno za zaštitu višerodne jagode tokom zime, s obzirom da ista reducira isušivanje usljed vjetra. Za dodatnu zaštitu na vrlo hladnim mjestima, malč od slame apliciran kada su temperature zemljišta na 10 cm dubine pale ispod 4,4oC je korišten veoma uspješno u produkciji višerodne jagode. Međutim, zadržavanje malča od slame na foliji je teško bez korištenja agril folije. Na ovim lokacijama praktikuje se uklanjanje agril folije, stavljanje slame, i ponovno vraćanje agrila preko slame da istu drži na mjestu. Čim su biljke višerodne jagode prekrivene slamom one više ne primaju sunčevu svjetlost za formiranje bokornica ili cvjetnih

99

pupoljaka. Stoga, ova tehnika se preporučuje samo na marginalno hladnim mjestima. Nadalje, slama treba biti uklonjena sa gredice i stavljena u međuredni prostor čim biljke počnu rasti (ili temperatura zemljišta na dubini od 10 cm dostigne 4,4oC), dok agril folije ostaje kao sam pokrov, i one se mora ukloniti čim biljke počnu cvjetati. Ukoliko se pak prognozira mraz, biljke trebaju ponovo biti prekrivene. Za višerodne jagode, zaštita od proljetnog mraza je manje potrebna u odnosu na jednorodne, prvenstveno zato što proljetni rod ne čini cjelokupnu godišnju produkciju. Intenzivna tehnologija proizvodnje jednorodne jagode. Kao i kod višerodnog tipa jagode osnovu intenzivnog tipa jednorodne predstavlja ispravan, i sortno čist sadni materijal. Postoji više tipova sadnog materijala jednorodne jagode, a trenutno se kao najvažniji izdvajaju: ohlađene sadnice dobivene iz vriježa (frigo) i kontejnerske sadnice. U zavisnosti od tipa sadnog materijala razlikuje se i vremenski period sadnje jagode. Frigo sadnice jagode se sade u ljeto, obično od druge polovine sedmog do prve polovine osmog mjeseca. Zelene kontejnerske sadnice, iako se mogu saditi tokom cijelog perioda vegetacije, obično se sade od sredine ljeta do jeseni. Tehnike sadnje oba tipa sandnice su identične istim kod višerodne jagode, te ovdje neće biti ponovo pojašnjavane. Njega živića jednorodne jagode nakon sadnje. Njega živića jednorodne jagode u godini nakon sadnje podrazumjeva: • • • • •

zamjenu neprimljenih živića popunjavanjem praznih sadnih mjesta, zakidanje cvjetnih grana, nakon ljetne sadnje, elminisanje korova u rednom i međurednom prostoru, zakidanje novoformiranih stolona, te dekvatnu ishranu i zaštitu od štetnih organizama.

Petnaest dana nakon sadnje jagode, neophodno je prekontrolisati sva sadna mjesta, neprimljene, i eventualno ukoliko nije na raspolaganju dovoljno sadnica iste treba zamjeniti novima. Popunjavanje sadnih mjesta neprimljenih sadnica može se izvršiti novoformiranim živićima primljenih sadnica, nakon 45-60 dana, nanošenjem stolona na prazno mjesto i njihovim fiksiranjem žicom u obliku slova V. Ukoliko se desi da formirani stoloni ne mogu da svojom dužinom dostignu prazno sadno mjesto, isti se postavljaju na čašu u kojoj je zemlja, a nakon prijema rasijecanjem čaše posade ne željeno mjesto. Posebno u slučajevima ljetne sadnje i kod kontejnerskih sadnica jednorodnih sorti jagode neposredno nakon iste može doći do pojave cvjetnih grana i cvjetova na njima. Obzirom da je ova pojava nepoželjna (usporava rast i razvoj jagode), do kraja vegetacije, cijele formirane cvjetne grane (ne pojedinačni cvjetovi) se zakidaju, tako što se cvjetna drška uklanja. Ova mjera je obavezna, ukoliko se želi postići visok i kvalitetan prinos u narednoj vegetaciji. Intenzivna proizvodnja jagode u ovom, kao i u kasnijim periodima uzgoja, podrazumjeva obavezno provođenje i agrotehničkih mjera, kao što su suzbijanje jednogodišnjih i višegodišnjih korova u rednom i međurednom prostoru, bilo obradom zemljišta ili primjenom efikasnih herbicida. Primjena herbicida u cilju suzbijanja korovskih biljaka u novoformiranim i rodnim jagodnjacima podrazumjeva adekvatan izbor preparata za ovu namjenu, te njihovu blagovremenu i pravilnu aplikaciju. Mada je mali broj onih koji su dozvoljeni, među herbicidima koji se koriste za uništavanje korova u zasadima jagode u međurednom prostoru, najčešće se primjenjuju Basta ili Gramoxon. Montaža štitnika na rasprskivač prskalice u obliku lijevka, ili prekrivanjem redova jagode kartonom ili nekim drugima materijalom, efikasani su za ostvarivanje navedenih efekata bez rizika po jagodu (pogledati program zaštite od bolesti i štetnika na kraju ovog poglavlja).

Slike 250, 251 i 252. Njega živića jednorodne jagode nakon sadnje

100

Uz samu sadnicu korov izuzetno brzo niče i ukoliko se on u nekoliko navrata ne elminiše dok je još u prvim fazama porasta, istoj predstavlja nepoželjnu konkurenciju. Porastom ovog korova, odnosno zapuštanjem tek zasnovanog zasada, njegovo kasnije čupanje uslovit će i vađenje cijele ili dijela sadnice, odnosno oštećenje tek formiranog mladog korijena jagode. Od momenta sadnje pa sve do jeseni jagoda formira i jedan broj stolona pomoću kojih se ista razmnožava, a oni su u proizvodnji plodova jagode nepoželjni. Iz ovog razloga, značajna mjera, u cilju formiranja maksimalnog rodnog potencijala, jeste uklanjanje stolona, i to u nekoliko navrata sve dok se isti pojavljuju. Uklanjanje stolona se obavlja i kod stalnorađajućih tipova jagode. Nakon sadnje važna agrotehnička mjera je i prihranjivanje živića jagode. Potrebe za đubrenjem se razlikuju kod jedno i stalnorađajućih jagoda. Jasno je da se aplikacije đubriva prije sadnje temelje na osnovu preporuka analize zemljišta. Prihranjivanje kod jednorodnog tipa jagode kada je u pitanju kontejnerska sadnica može započeti odmah nakon sadnje. Ovo prihranjivanje (i sva ostala) izvodi se kristalogenima, odnosno đubrivima koja su potpuno topiva u vodi i namjenjena prihranjivanju jagode kroz sistem za navodnjavanje „kap po kap“. (pogledati program đubrenja na kraju ovog poglavlja). Poslije prihranjivanja treba izvršiti prvu zaštitu, a potom i naredne do kraja vegetacije (pogledati program zaštite od bolesti i štetočina na kraju ovog poglavlja). Njega jednorodne jagode u prvoj godini uzgoja. Početak vegetacije u prvoj godini uzgoja treba da bude rezervisan za čišćenje jagode od zimskog lišća i živića, kao i za obradu međurednog prostora. Ovim čišćenjem, sadnice jagode treba da se oslobode od zaostalog osušenog i zaraženog lista, jer ono i onako nema nikakvu funkciju. Takođe, ovu mjeru treba obaviti u proljeće, i to odmah kada vremenski uslovi to dozvoljavaju. Sve što se ovom prilikom ukloni treba iznijeti iz zasada i zapaliti. Poslije odstranjivanja suvišnog i bolesnog lišća, živići jagode formiraju nove listove koje treba sačuvati propisanom njegom. Isti treba što bolje zaštititi, kako bi se sljedeće faze rasta i razvoja nesmetano odvijale. Nakon izvjesnog perioda rasta nastupa faza cvjetanja, koja zavisno od sorte traje 30 i više dana. Generalno, jagoda kod zastiranja gredica folijom cvjeta ranije u odnosu na zasad bez iste. U fazi cvjetanja potrebno je održavati jagodnjak bez korova. Po cvjetanju jagode dolazi do oplodnje i formiranja plodova, tj. sadnice jagode ulaze u fazu plodonošenja. Nakon oplodnje nastupa intenzivan rast i razvoj plodova koje treba štititi od raznih štetočina i patogena, što predstavlja i najznačajniju mjeru do berbe, pored uništavanja korova. Dinamiku i dozrijevanje plodova mora pratiti blagovremena berba. To podrazumjeva da na bokoru od zadnje berbe do početka nove, treba biti najviše 2-3 zrela ploda. Berba plodova jagode u zavisnosti je prvenstveno od dinamike sazrijevanja, kao i načina transporta i upotrebe plodova. Početak i dužina sazrijevanja plodova jagode u ovom su ovisni od sorte i ekoloških uslova uzgoja. Nakon berbe dolazi do intenzivnog razvoja stolona i živića na njima. U cilju izbjegavanja mogućnosti formiranja potpuno prekrivene površine novonastalim živićima, kao i iznuravanja jagodnjaka, odnosno smanjenja prinosa u narednoj vegetaciji, obavezna mjera koja se provodi u toku održavanja zasada jagode je uklanjanje stolona. Ovaj tretman provodi se u četiri navrata (pri dužini stolona 10-15 cm), i to: • • • •

krajem krajem krajem krajem

maja (početak sazrijevanja plodova), juna (pred završetak berbe), jula i avgusta.

Eliminisanje stolona može se obaviti ručno (zakidanjem noktima, pomoću običnog noža ili voćarskim makazama) i mehanizovano (specijalizovanim mašinama kojima se istovremeno vrši i međuredna obrada). Mehanizovanim uklanjanjem ne eliminišu se svi potrebni stoloni, te je obično uz ovaj vid neminovno i naknadno ručno zakidanje istih. Sorte jagode koje se odlikuju čvrstim mezokarpom beru se u momentu potpune zrelosti, a one sa mekšim mezokarpom nešto prije. Plodovi namjenjeni za preradu beru se u momentu potpune zrelosti, i to bez peteljke i čašičnih listića, a plodovi za stonu potrošnju sa čašicom i peteljkom dužine 1 cm. Plodove jagode ne treba brati pri visokim dnevnim temperaturama, kao ni prilikom visoke vlažnosti (rosa, kišni period), budući da su isti u oba slučaja podložni ubrzanom kvarenju. Najprikladniji termini za berbu su rani jutarnji sati, poslije dizanja rose i popodnevni sati kada dolazi do sniženja temperature zraka. Ukoliko je vrijeme oblačno berba se ne mora prekidati. Dobro organizovanje berbe omogućava da se ista obavlja svaki drugi dan i na taj način uštedi na troškovima i vremenu. Njega jagode u drugoj godini uzgoja. Druga godina uzgoja za intenzivne zasade jagode bitno se ne razlikuje u odnosu na prvu, kada je u pitanju đubrenje, zaštita, suzbijanje korova, uklanjanje stolona itd. Međutim, čišćenje i priprema bokora za razvoj u drugoj vegetaciji traži poseban tretman. Naime, prvo se sa bokora skinu sasušeni, bolesni i oštećeni listovi, a zatim se sa istog moraju ukloniti i slabo razvijene i suvišne

101

bokornice. Ovo je vrlo važna mjera, jer ako se bokor ne bi rasteretio došlo bi do razvoja velikog broja slabo diferenciranih cvjetnih drški i cvjetova, čime bi se smanjio prinos i kvalitet plodova. Poslije rezanja, odnosno zakidanja, bokornice je dobro učvrstiti zasipanjem zemljom, tako da se iste što bolje ukorjene. Najbolje uklanjanje suvišnih bokornica jeste pomoću noža. Rezanjem bokora jagode otklanjaju se sve suvišne bokornice, a ostavljaju 2-4 sa najbolje diferenciranim generativnim pupoljcima. Na ovaj način uspostavlja se slično stanje kao i na početku prve godine plodonošenja. Uklanjanje bokornica jagode veoma je značajno i sa stanovišta zaštite u ovoj godini uzgoja. Rezanje bokora, odnosno zakidanje bokornica vrši se u umjerenom klimatu od 20-25 februara, a u kontinentalnim uslovima početkom marta, kada vremenske prilike to dozvoljavaju. Bolji rezultati se postižu ako se zakidaju bokornice iz srednjeg dijela bokora, a ostavljaju bočne. Razlog tome je što bočne bokornice imaju mogućnost da se ukorjene, odnosno da formiraju vlastiti korijen koji će omogućiti samostalnu ishranu, a samim tim i povećati prinos.

Slike 253 i 254. Plodovi mjesečarke jagode ubrani u okviru testnih polja tokom mjeseca oktobra 2012. godine

Ponuda sadnog materijala. Reprocentar jagodastog voća H&H Friut proizvodi sadni materijal kultivara jedno i višerodnih tipova biljaka jagode sljedećih kategorija: • •

zelene kontejnerske sadnice i svježe zelene sadnice golih žila.

Zelene kontejnerske sadnice jagode koje proizvodi Reprocentar jagodastog voća H&H Friut na tržište se plasiraju kao pojedinačne sadnice u saksijama ili kao grupno pakovanje u stiropolnim paletama, naravno u zavisnosti od zahtjeva kupca, odnosno potražnje na tržištu. Ovakav tip sadnog materijala jagode proizvodi se uzimanjem živića sa matičnih biljaka, koje imaju najmanje dva razvijena lista. Živići se potom pikiraju u kontejner sa posebnim supstratom. Kontejnerske sadnice jagode su brzo zamijenile tradicionalni sadni materijal golog korijena u mnogim dijelovima svijeta, kako su proizvođači prepoznali da ovakav tip sadnog materijala pruža bolje mogućnosti za kontrolu kritičnih faktora u produkciji koji utiču na zdravstvenu sipravnost biljke, procenat prijema biljaka nakon sadnje, potčetni prinos, ukupni prinos i krupnoću ploda. Osnovne prednosti kontejnerskih sadnica jagode: • smanjena upotreba pesticida i prisustvo bolesti koje se prenose putem zemljišta – kontejerske sadnice jagode proizvode se od neukorjenjenih vrhova stolona majčinske biljke koji se direktno ukorjenjavaju u saksijama određene zapremine ispunjenim adekvatnim medijom na bazi treseta. U ovom mediju postoji veoma mala vjerovatnoća da biljke jagode postanu zaražene sa bolestima poznatim kao verticilijum uvenuće i trulež korijena (Phytophthora spp.), osim ukoliko voda koja se koristi za zalijevanje bude kontaminirana. Primarno mjesti infekcije bolesti koja izaziva trulež korijena je meristematski region koji se nalazi iza korjenove kape. Prema tome, vrhovi stolona su idealni dijelovi prilikom razmnožavanje biljaka jagode za izbjegavanje prenošenja navedenih bolesti koje napadaju korijen. Ovo je posebno važno imajući u vidu činjenicu da hemijske metode kontrole ovih bolesti imaju samo ograničen učinak kada se simptomi istih pojave. Kontejnerske sadnice jagode se proizvode u periodu ne dužem od pet sedmica, a u toplijim područjima isti može trajati i manje od tri sedmice. Ovaj kratki ciklus proizvodnje čini manje vjerovatnim da će sadnice jagode imati mnogo problema sa insektima vektorima virusa, kao svježe zelene sadnice koje su izložene uslovima otvorenog polja za oko četiri mjeseca. Značajna šteta u proizvodnim karakteristikama sadnica jagode usljed širenja virusa i fitoplazmi može se dogoditi tokom ovog produženog

102

vremena produkcije na otvorenom polju. Dodatna prednost produkcije sadnica jagode u periodu od četiri sedmice nasuprot četiri mjeseca jeste i selektivnije korištenje pesticida, odnosno niži rezidui istih u sadnicama. Sadni materijal jagode oslobođen od štetočina posebno je važan za produkciju plodova ove vrste u zaštićenim prostorima. • Olakšana sadnja – sadnja svježe iskopanih sadnica jagode je radno intenzivna, prvenstveno zbog njihove osjetljivosti na uslove okoline tokom i neposredno nakon sadnje, a zatim zbog same tehnike sadnje. Neiskusni radnici vrlo često ne izvrše sadnju ovakvih sadnica na adekvatnu dubinu, što rezultira malim procentom prijema biljaka. Sve navedeno je daleko jednostavnije prilikom nabavke kontejnerskih sadnica jagode. • Smanjena potreba za vodom - sadnja ovih sadnica obavlja se od sredine ljeta do jeseni, ovisno o klimatskim uslovima proizvodnog područja. Ovakve sadnice nakon sadnje za ukorjenjavanje trebaju manje vode od u praksi najraširenijih frigo sadnica, a takođe i svježih zelenih sadnica. Zelene kontejnerske sadnice jagode zbog ovih i čitavog niza drugih prednosti u odnosu na ostale tipove sadnica, nalaze sve veću primjenu, i stoga imaju dobru perspektivu. Kontejnerske sadnice jagode u pojedinačnom pakovanju podrazumjevaju ukorjenjene, formirane biljke sa listovima, uobičajeno visine 15-20 cm, na kojima se veoma često tokom sezone vegetacije može uočiti prisustvo cvjetova i začetaka plodova. Navedene sadnice se proizvode kako za komercijalne plantaže, tako i za voćare hobiste, odnosno namijenjene prodaju u tržnim centrima ili poljoprivrednim apotekama, a prvenstveno se proizvode za kultivare višerodnog tipa jagode ili tkzv. mjesečarki. Ovaj tip kontejnerskih sadnica dolazi u adekvatnoj ambalaži koja podrazumjeva osnovno pakovanje - kartonska kutija na kojoj je sa čeone strane, uz sliku date vrste, utisnut naziv iste i naš jedinstveni logo i slogan, na poleđini su date osnovne informacije u pogledu značaja kontejnerske sadnice sa adekvatnim sistemom uzgoja i razmacima sadnje, te adresom i našim kontaktom, i dopunsko pakovanje prema zahtjevima kupca. Drugi tip kontejnerskih sadnica jagode podrazumjeva zelene biljke visine do 15 cm uzgajane u okruglim ili četvrtastim kontejnerima, u odnosu na prethodne dosta manje zapremine supstrata, koji nisu pojedinačni, već čine sastavni dio jedne stiropolne palete. U okviru jedne palete obično se nalazi 45 sadnica. Ovaj tip kontejnerskih sadnica jagode isključivo je namijenjen za komercijalne plantaže, te se isti proizvodi prema ranije izvršenim rezervacijama. Svježe zelene sadnice jagode. Ovaj tip sadnog materijala jagode ostvaruje se zahvaljujući biologiji ove vrste voćaka, odnosno obrazovanjem stolona na čijim se koljencima u dodiru sa zemljom obrazuje korijen, a sa gornje strane iz centralnog pupoljka razvija nadzemni sistem. Novoformirani živići nastali od matične biljke predstavljaju sadni materijal jagode. Za podizanje proizvodnih zasada jagode, zelene sadnice se iz rasadnika ove kulture, uzimaju od početka avgusta do kraja septembra. Najbolji prijem ovako proizvedenih živića, generalno se ostvaruje ukoliko se iste sade u proizvodne zasade odmah po njihovom vađenju iz matičnjaka.

REPROCENTAR JAGODASTOG VOĆA Tabela 2. Potrebne količine vode za tretiranje jagode na površini od 1 ha

103

104

105

106

107

5. Maline i kupine Maline i kupine se mogu podijeliti spram sljedećih osobina njihovih biljaka: 1. 2. 3. 4.

način plodonošenja (jednogodišnje/dvorodne i dvogodišnje/jednorodne), karakteristike rasta, prisustvo ili nedostatak trnova (trnovite ili bestrne), i boja ploda (odnosi se samo na maline).

Način plodonošenja. Maline i kupine proizvode plodove na jedan od sljedeća dva načina: • Dvogodišnji tip plodonošenja – ovi tipovi proizvode plodove samo na izdancima koji su stari dvije godine. Plodovi se proizvode na bočnim granama tkzv. plodonosnim mladarima, rodnim grančicama, koje se pojavljuju iz aksilarnih pupoljaka (pupoljci koji se razvijaju u pazuhu lista) na cjelokupnoj dužini dvogodišnjih izdanaka. Nakon plodonošenja izdanci odumiru i moraju biti uklonjeni da oslobode prostor za nove priraste koji se pojavljuju iz pupoljaka na korjenovom sistemu ili pak iz baze, osnove biljke;

b)

a)

c)

• Jednogodišnji tip plodonošenja – ovi tipovi proizvode plodove na vršnim, terminalnim dijelovima izdanaka u prvoj godini rasta istih (pupoljci proizvedeni u vršnoj zoni izdanka čija dužina zavisi od sorte i vremenskih uslova, i kreće se od 1/3 do ½ njegove ukupne visine). Ovo je očigledna razlika u odnosu na dvogodišnji tip maline, koji ne proizvodi plodove do svoje druge godine (u godinama sa veoma visokim ljetnim temperaturama, a kakva je bila i 2012., kultivar dvogodišnjeg tipa maline ‘Willamette’ (vilamet) cvjetao je samo u vršnoj zoni jednogodišnjeg izdanka, ali do kraja vegetacije plodovi nisu uspjeli sazriti). Jednogodišnji tip maline, takođe proizvodi plodove na donjem dijelu istog izdanka u drugoj godini. Iako ovi plodovi često sazrijevaju ranije u odnosu na tradicionalne dvogodišnje, prinosi su niski, te se isti uzgaja uglavnom samo za jedan rod, odnosno plodonošenje isključivo na jednogodišnjim izdancima. Selekcijom je stvoren veliki broj kultivara maline koji pripadaju jednogodišnjem tipu plodonošenja, te iste iz dana u dan postaju sve popularnije i značajnije. Takođe, postoje i sorte koje su prelaz između ova dva tipa maline, ali se iste zbog jednostavnosti predstavljanja za neke uvrštavaju u jednogodišnji, dok za druge u višegodišnji tip. Kultivari jednogodišnjeg tipa kupine, takođe su nastali selekcijskim radom posljednjih godina, ali kvalitet njihovih plodova je još uvijek nezadovoljavajući spram kriterija tržišta, i iste nisu u slo lovi vima ma a. testirane u bosanskohercegovačkim us uslovima. Slike 255, 256 i 257. Dvogodišnji tip plodonošenja: a) razvoj rodnih pupoljaka na dvogodišnjem izdanku, b) intenzivan porast plodonosnih mladara na istim, c) dvogodišnji izdanak sa plodonosnim mladarima koji nose rod Slike 258 i 259. Jednogodišnji tip plodonošenja: d) pupoljci u vršnoj zoni jednogodišnjeg izdanka se razvijaju i plodonose, e) samo 1/2 ili 1/3 od vrha jednogodišnjeg izdanka nosi rod, naravno zavisno od kultivara i vremenskih uslova

d)

e)

108

Karakteristike rasta. Maline i kupine spram karakteristika rasta biljke mogu se podijeliti na: uspravne, poluuspravne i puzajuće. U proizvodnom smislu habitus rasta određuje tip naslona koji je potreban za podršku izdanaka. Tako na primjer, uspravni genotipovi ne zahtjevaju naslon za podršku, ali i oni u određenim područjima mogu imati koristi od primjene istog. Većina sorti jednogodišnjeg tipa maline ima uspravan rast izdanaka. Međutim, iste će imati koristi od nekog modela naslona u vidu podrške za izdanke koji su jako opterećeni rodom u vršnom dijelu. Pored toga, ovakav tip naslona, kod jednogodišnjih sorti maline, služi i kao nosač crijeva za navodnjavanje tipa kap po kap. S druge strane, većina dvogodišnjih sorti maline crvene boje ploda ima dominantno poluuspravan rast, te njihovi jednogodišnji izdanci zahtjevaju određeni tip naslona kao podršku istim da zadrže uspravan položaj za adekvanu diferencijaciju cvjetnih pupoljaka, te služi kao nosač sistema za navodnjavanje. Pored toga, sorte dvogodišnjeg tipa maline zahtjevaju specifičan oblik naslona za održavanje izdanaka koji nose rod u uspravnom položaju, te kao vid potpore za plodonosne mladare kod onih kultivara gdje su isti dugi, te se lome pod težinom roda. Sorte maline crne boje ploda su dominantno poluuspravnog i puzajućeg tipa rasta, te za adekvatan sistem uzgoja zahtjevaju određeni tip naslona. Većina komercijalno vrijednih sorti kupine ima puzajući tip rasta, te se za iste obavezno zahtjeva naslon, kako u vidu podrške, tako i odgajanja izdanaka za adekvatan sistem uzgoja i formu nadzemnog sistema. U određenim uslovima, i kupine uspravnog rasta mogu imati koristi od instaliranja nekog tipa naslona. Trnovitost izdanaka. Trnoviti i bestrni kultivari su dostupni od jedno i dvogodišnjeg tipa maline, te za sada samo od dvogodišnjeg tipa kupine. Većina komercijalnih proizvođača kupine sadi bestrne kultivare kako su oni lakši za održavanje, i smatraju se jedino vrijednim za intenzivnu proizvodnju. I danas, većina kultivara maline posjeduje trnove, ali oni nisu tako veliki i izraženi kao kod kupine. Međutim, postoje određene razlike u pogledu ove osobine, te tako neke sorte imaju jako izražene trnove na svojim izdancima, druge manje, a neke nikako. Takođe, kod nekih kultivara trnovi su lako uočljivi, jer se njihova boja jasno razlikuje u odnosu na istu izdanka (uobičajno su crvenkasti u osnovi), dok kod drugih oni su skoro neuočljivi (svijetlo zelene boje ili čak bjelkasti), te mogu predstavljati odrednicu prilikom determinisanja sorti. Jedan od najznačajnijih dvogodišnjih kultivara crvene maline zastupljen u komercijalnoj proizvodnji u Evropi, koji ima glatke izdanke, odnosno iste bez trnova jeste 'Glen Ample'. S druge strane, postoji veliki broj kultivara jednogodišnjeg tipa maline koji na svojim izdancima ne posjeduju trn, a posebno se može istaći 'Joan J'.

a)

c)

b)

d) Slike 260, 261, 262 i 263. Trnovitost izdanaka kod različitih sorti maline: a) bestrna, b) trnovita sa velikim brojem sitnih trnova koji su jasno uočljivi zbog crvene boje u osnovi, c) trnovita sa svijetlim trnovima, d) umjereno trnovita

Boja ploda. Maline se spram boje ploda kojeg proizvode mogu podijeliti na: crvene, žute/zlatne, purpurne i crne. Iste se razlikuju u pogledu perioda plodonošenja, habitusa rasta i namjene plodova koja je prvenstveno definisana sposobnošću održavanja kvaliteta nakon berbe. Sve to doprinosi i razlici prilikom tehnologije proizvodnje, sa posebnim osvrtom na razmak sadnje, sistem uzgoja, način rezidbe, te tip naslona. Maline crvene boje ploda čine kičmu svjetske industrije i najmasovnije se uzgajaju. Tri vodeća proizvodna regiona crvene maline danas su: Rusija, Evropa (uglavnom u Poljskoj, Mađarskoj, Srbiji, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu), te Sjeverna Amerika (Britanska Kolumbija, Vašington, i Oregon). Crvene maline mogu biti jedno i dvogodišnjeg tipa, a u okviru istih spram boje moguće su različite nijanse, od svjetlijih do tamnijih, sa pepeljkom i bez pepeljka na plodu. Dvogodišnje sorte crvene maline cvjetaju u proljeće, te plodonose početkom do sredine ljeta u zavisnosti od kultivara u umjerenim klimatskim zonama, što se u bosanskohercegovačkim uslovima podudara sa periodom od kraja maja do kraja jula za tradicionalne kultivare, dok se neke od perspektivnih kreacija mogu brati i kasnije. Iste u pogledu habitusa rasta imaju

109

tipičan dvogodišnji ciklus karakterističan za maline i kupine, tako da izdanci koji su prezimili odumiru druge godine nakon plodonošenja, dok se novi istovremeno razvijaju iz pupoljaka na korijenu i bazi biljke, i na taj način nastavlja se proizvodnja iz godine u godinu. Plodovi sorti dvogodišnjeg tipa maline dominantno se proizvode za smrzavanje i kasniju preradu, iako produkcija istih u nekim zemljama uglavnom čini okosnicu stone industrije, potrošnja svježih plodova. Kultivari crvene boje ploda jednogodišnjeg tipa maline cvjetaju od početka do sredine ljeta i plodonose u svojoj prvoj godini od kraja ljeta do prvog jakog mraza ili izmrzavanja, što u većini proizvodnih područja Bosne i Hercegovine predstavlja period od kraja jula do kraja oktobra, naravno u zavisnosti od lokacije i kultivara.

Slika 263. Kultivari crvene boje ploda razlikuju se spram intenziteta, odnosno nijansi iste

Kultivari jedno i dvogodišnjeg tipa maline crvene boje ploda proizvode nove izdanke iz pupoljaka duž korjenovog sistema, te iste mogu biti uzgajane u nekoj formi špalira, ili manje uobičajeno, kao pojedinačni grmovi. Crvene maline smatraju se najizdržljivijim među malinama spram hladnoće tokom zime (prema literaturi smatra se da preživljavaju i do -34oC). Međutim, treba imati na umu da procjena izdržljivosti određenih kultivara maline na niske zimske temperature odnosi se isključivo na fazu kada su njihovi izdanci potpuno dormantni, odnosno u fazi mirovanja, kada iste mogu tolerisati bez značajnijih ozljeda. Nakon što biljka maline zadovolji potrebne sate hladnoće i počne da gubi svoju dormantnost poslije perioda od 1.200 sati sa temperaturom a) između 1,66oC i 10oC (obično kraj februara i početak marta u bosanskohercegovačkim uslovima), njeni organi mogu biti povrijeđeni ili oštećeni i na mnogo višim temperaturama (jedan od najčešćih načina izmrzavanja u produkciji dvogodišnjeg tipa maline). Zlatne ili žute boje ploda maline obično su tipovi crvenih malina sa nefunkcionalnim genom za pigment. S obzirom na način plodonošenja trenutno većina dostupnih kultivara žute maline pripada jednogodišnjem tipu (‘Allgold’, ‘Anne’, ‘Porrana Rosa’ i sl.), dok je posljednjih godina selekcijom stvorena i jedna koja pripada dvogodišnjem tipu, ali ima više narandžastu boju ploda (‘Valentina’). Stoga, one imaju iste osnovne zahtjeve za uzgojom i održavanjem kao i sorte crvene maline jedno i dvogodišnjeg tipa. Iako su neki kultivari žute maline veoma okusni, generalno, prihvaćanje istih od strane javnosti u BiH još uvijek nije zadovoljavajuće, prvenstveno zbog neinformisanja o postojanju istih, a zatim i zbog lakoće detektovanja botritisa ili drugih bolesti ploda na svijetlo obojenoj pozadini. Žute maline mogu imati svoju najveću vrijednost kada su pomiješane u korpici sa većinom crvenih malina, obzirom da je kombinacija boja privlačna za oči, te se još uvijek iste u komercijalne svrhe ne proizvode masovnije. Kultivari maline crne boje ploda s obzirom na način plodonošenja pripadaju dvogodišnjem tipu maline i imaju standardni ciklus rasta karakterističan za isti (izdanci prve vegetacije rastu, a naredne plodonose). Crna malina predstavlja zasebnu vrstu koja nije prisutna u intenzivnoj proizvodnji na području BiH, već se nekoliko kultivara iste testira unutar demo plotova naučno-istraživačkih institucija. Crne maline iniciraju nove izdanke isključivo iz korjenovog vrata (dio biljke gdje podzemni sistem prelazi u nadzemni), odnosno krune/ osnove biljke, što iste u pogledu ove odlike poistovjećuje sa kupinom, a predstavlja jasnu razliku u poređenju sa malinom crvene i žute boje ploda. Prema tome, one se uzgajaju u sistemu grmova gdje se svaka biljka za sebe neovisno održava rezidbom u datoj formi uzgoja. Jednogodišnji izdanci crne maline pozitivno reaguju na zahvat pinciranja u ljetnoj rezidbi, tako što razvijaju veći broj bočnih prirasta odnosno granaju se, što dovodi do povećanja površine biljke koja plodonosi, s jedne strane, a sa druge reguliše njen rast. Ukoliko se pak zahvat pinciranja ne izvrši, jednogodišnji izdanci crne maline rastu do visine i preko dva i po metra, te se pod težinom svoje biomase povijaju prema zemlji praveći luk, i konačno njihovi vrhovi se ukorijene na mjestu kontakta sa zemljom. Prema tome, ukoliko se ne održavaju, plantaže crne maline veoma brzo

110

postanu zarasle, i s obzirom da njihovi izdanci na sebi nose posebno izražen trn, poput onog kod trnovitih kultivara kupine, kasnija rezidba i održavanje zasada su dosta otežani. Crne maline se u odnosu na one crvene boje ploda razlikuju i spram oblika istog. Kod crne maline plod je više okrugao, dok je kod crvenih izraženije kupastog oblika. Međutim, plodovi crne maline imaju poseban, veoma specifičan okus, koji se ne može porediti sa istim kod crvene maline, te za masovniju produkciju i dalje širenje istih trnovitost izdanaka ne smije predstavljati ograničenje. Crne maline su veoma osjetljive na hladnoću i njihovi izdanci će stradati iznad linije snijega ukoliko temperature padnu ispod -20oC u kombinaciji sa suhim vjetrovima. One su takođe veoma osjetljive na infekciju od strane virusa, verticilijuma, i hrđe. Pored navedenog, crne maline imaju kraću sezonu berbe u poređenju sa istom kod onih crvene boje ploda.

a)

b)

c)

Slike 264, 265 i 266. Morfološke odlike kultivara maline crne boje ploda: a) sistem uzgoja i habitus rasta, b) izdanak, c) ožiljeni vrh jednogodišnjeg izdanka na kojem se uočava prisustvo trnova

Purpurne maline takođe pripadaju dvogodišnjem tipu i one su hibridi između crnih i crvenih, gdje boja ploda istih predstavlja sredinu između ove dvije, i obično se smatraju zasebnom vrstom. Plod ove vrste je izrazito mekan, te zadržava većinom okus crne maline. Purpurne maline iniciraju nove izdanke pretežno iz korjenovog vrata, ali iste takođe mogu razviti i iz pupoljaka koji su raspoređeni duž korijena, što je odlika sorte. U pogledu načina rasta i sistema uzgoja one su najviše slične crnoj malini, te plantaže mogu biti održavane u formi špalira puput crvenih malina ili pak formirane kao zasebne biljke kao kod crne maline, uz konstantno provođenje zahvata pinciranja jednogodišnjih izdanaka. Tako na primjer kultivar purpurne maline ‘Royalty’ gaji se poput crvene maline, s obzirom da razvija izdanke na identičan način. Kada je u pitanju trnovitost izdanaka ista se razlikuje spram kultivara. Tako na primjer izdanci kultivara purpurne maline ‘Glen Coe’ ne posjeduju trnove, dok su isti kod sorte ‘Royalty’ zastupljeni. Purpurne maline su u poređenju sa ostalim najbujnije, i općenito Slika 267. Plod purpurne najrezistentnije na štetočine i bolesti. U pogledu izdržljivosti na hladnoću maline kultivara ‘Royalty’ one pripadaju sredini, te tokom perioda mirovanja mogu izdržati i do -23oC. Od svih malina, purpurne su najviše tolerantne na sušu. Ranije je napomenuto da kupine spram prisustva ili odsustva trnova mogu biti trnovite ili bestrne, a generalno u pogledu sezone sazrijevanja prispjevaju kasnije u poređenju sa kultivarima dvogodišnjeg tipa maline. Trnovite biljke kupine imaju tendenciju da budu veoma uspravne, dok bestrne se kreću od poluuspravnih do puzajućih. Puzajući kultivari kupine firmiraju nove izdanke iz korjenovog vrata, dok uspravno rastuće i iz korjenovog vrata i duž korijena, slično purpurnim malinama. Bestrni tipovi kupine su generalno više osjetljivi na hladnoću (simptomi oštećenja se obično javljaju na temperaturi od oko -17oC) u odnosu na trnovite, i veoma često pokazuju znakove izmrzavanja kada se uzgajaju u hladnijim područjima, te ne mogu obezbjediti dosljednu produkciju. S druge strane, trnoviti tipovi kupine u periodu mirovanja tolerišu temperature do oko -23oC. Bestrni kultivari puzajućeg tipa kupine u intenzivnoj produkciji obavezno zahtjevaju različite forme naslona. Međutim, stvaranjem novih kultivara kroz moderne oplemenjivačke programe navedene razlike su postale malo nejasne. Prilikom selekcije bestrnih kultivara kupine korištene su neke gezotične vrste veoma kiselih plodova, što je rezultiralo u sortama sa oporim ili kiselim plodovima. U posljednjoj dekadi selekcioneri su se koncentrisali na poboljšanje kvaliteta ploda kod kupine. Iako trnoviti kultivari kupine imaju plod izuzetnog

111

kvaliteta, oni nisu zastupljeni u komercijalnoj produkciji ove vrste prvenstveno iz razloga što rezidbu i berbu čine otežanom. Kultivari jednogodišnjeg tipa kupine nedavno su stvoreni selekcijom, ali još uvijek nisu zaživili u komercijalnoj proizvodnji. Slike 268 i 269. Izdanak trnovitog (lijevo) i bestrnog kultivara kupine (desno)

Generalno gledajući, glavna razlika između svih vrsta maline i kupine je u načinu odvajanja ploda od peteljke u vrijeme berbe. Kod maline se plod prilikom berbe odvaja od srži, poznatoj kao plodište, istu ostavljajući na biljci kad se ubere. Rezultat su plodovi maline slični naprstku, sa šupljinom u centru. Kupina, s druge strane, odvoji se u bazi plodišta tako da ubrani plodovi uključuju i srž kao svoj sastavni dio. Isti je slučaj i sa navedenim hibridima maline i kupine. Takođe, maline crvene boje ploda se u odnosu na kupine razlikuju i po sistemu uzgoja, s obzirom na mjesto razvoja novih izdanaka (kod kupine novi izdanci se razvijaju samo iz pupoljaka koji se nalaze u bazi biljke – uzgojni oblik tipa lepeze, dok kod maline isti se razvijaju kako iz baze biljke tako i duž korijena – različite forme špalirskog sistema uzgoja).

Slike 270 i 271. Razlika između maline i kupine u pogledu mjesta odakle se razvijaju novi izdanci definiše adekvatan sistem uzgoja za ove dvije vrste

Hibridi maline i kupine. Perfektan cvijet sadrži prašnike (muški dijelovi koji proizvode polen) i tučkove (ženski dijelovi koji proizvode sjeme). Ako se polen od prašnika jedne biljke prenese do tučka druge biljke on nosi karakteristike muškog roditelja (genetički materijal) i sjedinjuje njega sa genetičkim materijalom u tučku druge biljke. Ovo proizvodi sjeme koje sadrži karakteristike, dio koji dolazi od muškog roditelja i dio od ženskog roditelja. Biljke proizvedene od ovog sjemena se nazivaju hibridi, a proces je način kojim se razvijaju novi kultivari - hibridizacija. Rod Rubus, kome pripadaju maline i kupine, sadrži mnoge vrste koje se mogu ukrštati do doređenog stepena. Slučajni sijanci i kontrolisani križanci od strane selekcionera su iskorištavani za razvoj hibrida koji daju mogućnost, nadu, za uzgoj u određenim područjima. Većina su hibridi između crvenih malina i različitih vrsta kupina. Plod je generalno sličan kupini sa središnjim dijelom koji ostaje sa plodom nakon berbe. Boja ploda varira od one crvenog vina do crne slične većini kupina, a habitus rasta je puzajući sa novim izdancima koji se dominantno razvijaju iz pupoljaka u bazi biljke. Loganberi je prvi poznati primjer hibrida maline i kupine. On je pronađen u vrtu Judge Logan, amaterskog vrtlara koji je živio u Kaliforniji. 1881 godine on je posadio sjeme ploda genotipa kupine ‘Aughinbaugh’. Pošto je ova sorta imala samo ženske (tučak) cvjetove, muški polen je, pretpostavlja se, morao doći od cvjetova ‘Red Antwerp’, kultivara maline uzgajane u istom vrtu. Sljedeća kontrolisana ukrštanja koja su obuhvatila kupine i maline dala su vrstu koja je imala sličan plod ranije dobijenom hibridu. Plod laganberija je krupan, ima atraktivan, privlačan koničan oblik, i crvenkasto crne je boje. Čak iako

112

njegova boja i prilično meka tekstura plod čine nepoželjnim za smrzavanje, on je ostvario neposredne uspjehe. Dosta je sličan kupini zbog čega se veoma često svrstava u sorte kupine. Masovnije se gaji u SAD i Francuskoj. Nadzemni sistem je manje razvijen nego kod kupine, puzajućeg je rasta, obrastao bodljama i veoma je rodan. Plodovi kasno sazrijevaju. Otpornost prema mrazevima je niska ukoliko biljka nije zaštićena snježnim pokrivačem.

Slika 272. Plod loganberija

Tajberi je relativno noviji hibrid proizveden u Velikoj Britaniji, odnosno Škotskoj, u naučno istraživačkom institutu za voće 1979 godine, ukrštanjem maline sorte ‘Molling Jul’ sa genotipom kupine ‘Aurora’. Tajberi ima krupne (do 5 cm dugačke), crvene, okusne plodove koji rano sazrijevaju (obično juli mjesec u našem klimatu). Tajberi ima veoma mekane plodove, što umanjuje njegovu komercijalnu proizvodnju. Ostvaruje visoke prinose, a plodovi se nalaze na kratkim plodonosnim mladarima. Isti je jako popularan u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi. Nedostaci su mu niska otpornost na mrazeve, te izražena trnovitost izdanaka. Bojsenberi je američki hibrid iz Kalifornije nastao 1935 godine ukrštanjem između maline i kupine detaljnije nepoznatog porijekla. Ima krupne plodove, purpurno obojene, nakiselog okusa koji sazrijevaju kasno u sezoni. Odličan je za preradu, i to posebno za smrzavanje. Trnoviti izdanci su bujni i puzajući, te zahtjevaju naslon. Plodovi su slični istim kod jongberija. Biljka bojsenberija ima nizak stepen izdržljivosti na hladnoću. Bestrni bojsenberi selekcionisan je 1938. godine i sličan je istom po karakteristikama, osim što je bez trnova. JEDNO I DVOGODIŠNJI TIP MALINE Biljke maline tipično imaju višegodišnji korijen i krunu (korjenov vrat, baza biljke) iz kojih se razvija dvogodišnji nadzemni sistem kojeg čine izdanci i rodne grančice ili plodonosni mladari. Karakteristično, novi izdanci, nazvani ¨jednogodišnji¨, rastu vegetativno tokom prve vegetacije, ulaze u fazu mirovanja u periodu zime, te druge godine imaju atribut ¨dvogodišnji¨. Ovi dvogodišnji izdanci zatim listaju, razvijaju plodonosne mladare, cvjetaju, plodonose i odumiru tokom druge sezone vegetacije. Jedan izuzetak od ovog načina rasta su maline koje plodonose na jednogodišnjim izdancima. Ove maline u proljeće proizvode jednogodišnje izdanke iz pupoljaka na korijenovom vratu ili duž samog korijena, koji rastu, cvjetaju, i plodonose u istoj sezoni. Osnova ovih jednogodišnjih izdanaka može prezimiti i plodonositi sljedeće godine, dok vršni dio izdanka koji je plodonosio prethodne jeseni odumire. Ovakav način biološkog ponašanja biljaka maline nametnuo je potrebu određene podjele među sortama iste. Prema tome, s obzirom na način plodonošenja, period početne rodnosti, starost prirasta koji plodonose, te učestalost plodonošenja i vremena berbe plodova, sve sorte maline koje imaju crvenu boju ploda i izražen komercijalni značaj, generalno se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe: 1. 2.

jednorodne, dvogodišnje ili ljetne, i dvorodne, jednogodišnje ili jesenje.

Tehnologija uzgoja dvogodišnjih sorti maline. Dvogodišnje sorte maline nose rod na plodonosnim mladarima koji se razvijaju iz pupoljaka smještenim u pazuhu lista na izdancima starim dvije godine. Period plodonošenja, za većinu sorti, obično se odvija tokom četiri sedmice sazrijevanja plodova, u terminu od druge plodovine juna do kraja jula (za neke kultivare i prva polovina avgusta), u zavisnosti od vremenskih uslova i datog kultivara (upravo zbog toga veoma često se nazivaju ljetne sorte maline). Dakle, sorte maline iz ove grupe stupaju na rod u drugoj vegetaciji, dok prethodne emituju samo vegetativni rast i zbog toga se često nazivaju dvogodišnje. Dvogodišnji izdanci koji su plodonosili nakon berbe suše se i odumiru. Obzirom da iste na jednom prirastu mogu plodonositi samo jednom tokom njegovog životnog ciklusa adekvatan naziv koji se često upotrebljava jeste i jednorodne maline. Trenutno najzastupljenija sorta maline ‘Willamette’ (vilamet) u BiH pripada ovoj grupi, kao i posljednjih godina sve više zastupljen kultivar ‘Meeker’ (miker). Pored navedenih, ekspanzija u uzgoju dvogodišnjih sorti maline na području BiH ogleda se i uvođenjem u proizvodnju još dva, za bosanskohercegovačke proizvođače nova, proizvodno vrijedna kultivara, i to ‘Glen Ample’ (glen empl) i ‘Tulameen’ (tulamin). ‘Glen Ample’ se karakteriše bestrnim izdancima, čime je umnogome olakšana tehnologija uzgoja istog, dok kultivar ‘Tulameen’ ima izrazito krupne, čvrste plodove uglavnom namijenjene za stono tržište, i veoma dobro uspjeva unutar različitih tipova zaštićenih prostora. Dakle, nadzemni sistem (izdanci) sorti dvogodišnjeg tipa maline maksimalno živi dvije godine, s tim, da se

113

svake godine iz vegetativnih pupoljaka na korijenu razvijaju novi - mladi prirasti - izdanci koji se prve godine razvijaju vegetativno i njeguju, a tek naredne godine daju izbojke koji plodonose, odnosno nose rod. Prema tome, morfogeneza grma kultivara jednorodnog tipa maline, kroz vegetacione cikluse, odvija se na sljedeći način: • Prve godine - počinje rast i razvoj prirasta iz vegetativnih pupoljaka na korijenu (rast i razviće izdanaka). Početak diferencijacije pupoljaka na izdancima (svi pupoljci na izdancima u pazuhu listova su generativnimješoviti). • Druga godina – odvija se rast i razvoj postranih prirasta sa rodnim elementima (plodonosni mladari) iz generativnih (rodnih) pupoljaka u pazuhu lista prošlogodišnjih prirasta (izdanaka). Nakon plodonošenja i berbe prirasti sa rodnim elementima odumiru, odnosno dvogodišnji izdanci se prirodno suše i time završavaju svoj životni ciklus. Istovremeno tokom ove godine emituje se snažan vegetativni rast novih izdanaka koji će tek naredne godine plodonositi. Crtež 15. Ciklus razvoja dvogodišnje maline tokom prve godine (I godina nakon jesenje ili proljetne sadnje): tokom vegetacije emituju se vegetativni prirasti čiji je rast posebno intenzivan u junu, a isti završava u oktobru. U tom periodu na istim dolazi do diferencijacije generativnih pupoljaka, te će ovi prirasti tek narednu godinu plodonositi. Nakon perioda vegetacije, u kasnu jesen, prirasti gube lišće i ulaze u fazu mirovanja (decembar).

I GODINA NAKON JESENJE ILI PROLJETNE SADNJE

april

maj

juni

juli

avgust

septembar

II GODINA

april

maj

juni

juli

avgust

III GODINA I SVE NAREDNE

april

maj

juni

juli

avgust

Crtež 16. Ciklus razvoja dvogodišnjeg tipa maline tokom druge godine: u proljeće druge godine dolazi do buđenja generativnih pupoljaka u pazuhu listova i razvoja bočnih prirasta-plodonosnih mladara, te u maju nastupa cvjetanje. Istovremeno, pojavljuju se novi, mladi izdanci iz pupoljaka na korijenu koji će ove godine samo vegetativno rasti. Tokom juna i jula dolazi do sazrijevanja i berbe plodova sa dvogodišnjih prirasta, dok jednogodišnji i dalje samo vegetativno rastu. Nakon berbe dolazi do prirodnog sušenja dvogodišnjih prirasta-koji su donijeli rod, i to od vrha prema bazi, te se isti uklanjaju do osnove. S druge strane, jednogodišnji izdanci sazrijevaju-odrvene, gube list i ulaze u fazu mirovanja Crtež 17. Ciklus razvoja dvogodišnjeg tipa maline tokom treće i svih narednih godina: sve što je navedeno za period druge godine ponavlja se svih narednih sezona. Voditi računa da se pupoljci za razvoj novih izdanaka kod maline nalaze na korijenu i korjenovom vratu biljaka. Prvih godina života plantaže novi izdanci se intenzivno razvijaju iz pupoljaka na korijenu, a nakon treće godine počinju dominirati isti smješteni na korjenovom vratu, odnosno u osnovi prošlogodišnjih izdanaka. Prema tome, u četvrtoj godini može doći do razvoja mladih izdanaka samo u neposrednoj blizini prošlogodišnjih, kada dolazi do formiranja tzv. panja. To direktno utiče na produkciju plodova, s obzirom da se mladi izdanci razvijaju na starom korijenu čija je moć usvajanja hranjiva oslabljena

114

Dakle, u svakom momentu unutar zasada sorti dvogodišnjeg tipa maline koji je stariji od jedne godine mogu se naći dvije grupe prirasta: jednogodišnji koji samo rastu i dvogodišnji koji nose rod. Tehnologija uzgoja ovog tipa maline u suštini podrazumjeva organizaciju plantaže da nikada ove dvije grupe prirasta ne mogu biti prisutne zajedno u isto vrijeme, a pogotovo da zauzimaju istu zonu unutar reda. Na primjer, prve godine nakon sadnje prisutni su samo jednogodišnji izdanci koji rastu vegetativno do određene visine i zauzimaju cjelokupnu zonu unutar reda, i oni će naredne sezone nositi rod. Druge i ostalih godina situacija je sljedeća: od proljeća do berbe u plantaži se samo održavaju dvogodišnji izdanci koji nose rod sa jasno definisanim brojem istih po jedinici dužine reda (jednogodišnji se konstantno uklanjaju do zemlje), s tim da u momentu berbe jednogodišnji se ostavljaju samo do visine koja odgovara istoj na kojoj je instalirana žica koja nosi crijevo sa kapaljkama (30 cm). Nakon berbe, kao i prve godine ostaju samo jednogodišnji izdanci. Prema tome, svaki proizvođač spram svoje situacije mora odrediti najoptimalnije momente za regulisanje navedenog šablona održavanja izdanaka kod kultivara jednorodnog tipa maline. Dvogodišnje sorte maline imaju priraste sklone polijeganju ka zemlji usljed vegetativne mase, tako da je za njihovo održavanje u uspravnom položaju neophodan naslon. Kako bi se omogućila adekvatna diferencijacija rodnih pupoljaka u pazusima listova, te olakšalo kultiviranje zemljišta u zasadu, tokom vegetacije jednogodišnji prirasti se održavaju u uspravnom položaju postavljanjem špage paralelno uz žicu naslona duž reda, te vrši provlačenje izdanaka između njih. Ne preporučuje se jednogodišnje izdanke vezati svaki pojedinačno za žicu, obzirom da se isti tokom zimskog mirovanja moraju puštati da slobodno padnu prema zemlji. Takođe, ne preporučuje se određeni broj jednogodišnjih izdanaka vezati u buntove kako prvenstveno može doći do ranijeg zaustavljanja rasta istih, ali i oštećenja, te formiranja guste biomase što pogoduje formiranju povoljnih

f)

a)

b)

c)

e) d)

d1) d2)

g)

Slike 264, 265, 266, 267, 268, 269 i 270. Razvoj dvogodišnjeg tipa maline tokom dvije sezone vegetacije: a) proljeće godine nakon sadnje, b) pred kraj vegetacije izdanci moraju dostići adekvatnu visinu i za maksimalnu diferencijaciju cvjetnih pupoljaka održavati u uspravnom položaju, c) oštećeni jednogodišnji izdanak razgrana se prve godine (ovo može biti i sortna karakteristika), d) izdanci prezimljavaju d1 tokom zime izdanci pušteni po zemlji, d2 vezanje izdanaka u proljeće koji će plodonositi, e) i f) razvoj bočnih prirasta - plodonosnih mladara, g) prisustvo jedno i dvogodišnjih izdanaka u plantaži staroj dvije i više godina

115

uslova za prezimljavanje različitih oblika štetnih organizama. S druge strane, dvogodišnji prirasti, obzirom da nose rod, kako bi se održali u uspravnom položaju pod težinom istog i na taj način pored efikasnog izvođenja agrotehničkih radnji omogućilo i ravnomjerno sazrijevanje plodova, obavezno je vezati pojedinačno, svaki uz žicu plastičnim kopčama ili drugim tipovima veziva. Takođe, dvogodišnji izdanci su najrodniji u srednjoj zoni, a potom slijedi vrh dok je osnova istih uglavnom bez plodonosnih mladara. Ovakve morfološke i biološke karakteristike dvogodišnjih sorti maline uslovile su i adekvatan sistem uzgoja, koji podrazumjeva naslon od betonskih ili drvenih stubova za koje se fiksira i duž reda postavlja žica. Takođe, na stubovima se fiksiraju poprečne prečage na čijim krajevima se instalira šapaga, a broj i dužina istih zavisi od kultivara koji se gaji. Ovakav sistem uzoja naziva se vertikalni špalir i u praksi je najzastupljeniji kod ovog, dvogodišnjeg tipa maline. U proizvodnoj praksi kod vertikalnog špalira obično se postavljaju tri reda žice, gdje je prva namijenjena kao nosač crijeva sa kapaljkama za navodnjavanje i postavlja se na visini od 0,3 m iznad zemlje, a ostale druga na 1,1-1,2 m, i treća na 1,8 m, te služe za pridržavanje izdanaka. Za ovu namjenu uobičajeno se koristi pocinčana žica debljine 3 mm. Standardna visina stuba za sve kultivare dvogodišnjeg tipa maline iznad zemlje iznosi 2 m, i nema potrebe istu smanjivati prilikom pravljenja stubova, jer to direktno utiče na prinos koji se postiže po jedinici površine. Razmak na koji se stubovi postavljaju u redu zavisi od materijala od kojeg su isti izrađeni i u slučaju drvenih isti iznosi 5-7 m, a betonskih 8-10 m.

Slike 271 i 272. Vertikalni špalir - standardni sistem uzgoja kultivara jednorodne maline

Kada su u pitanju poprečne prečage na stubovima broj i dimenzije istih zavisi prvenstveno od kultivara, s obzirom da se među njima razlikuje dužina plodonosnih mladara. Općenito, kod jednog kultivara najduži su plodonosni mladari blizu srednje zone dvogodišnjeg izdanka, a kako se od iste ide prema vrhu oni se smanjuju, te prema tome u pogledu poprečnih prečaga treba izvršiti određena prilagođavanja. U tradicionalnom konceptu proizvodnje nije se vodilo računa o ovoj morfološkoj osobini kultivara dvogodišnjeg tipa maline, te je dominirao sistem tzv. I naslona, odnosno samo stubovi i žica, bez poprečnih prečaga. Međutim, danas je taj osnovni model usavršen i isti omogućava ostvarenje maksimalnih prinosa po jedinici površine. Generalno, za bosanskohercegovačke uslove proizvodnje i dati sortiment, postoje samo dvije modifikacije, odnosno forme koje se razlikuju spram broja i dužine poprečnih prečaga, i to jedna koja važi za kultivar ‘Willamette’ i druga koja važi za sve ostale sorte: ‘Meeker’, ‘Glen Ample’ i ‘Tulameen’. Kada je u pitanju forma naslona za kultivar ‘Willamette’ ista podrazumjeva postavljanje dvije poprečne prečage na svaki stub na visini od 70 cm i 150 cm, dužine 60 cm, na čijim krajevima se postave špage koje služe kao oslonac plodonosnim mladarima koji se povijaju pod težinom roda. Crtež 18. Jedan od modela naslona za kultivar dvorodne maline ‘Willamette’, sve dimenzije na istom, osim visine crijeva sa kapaljkama i treće žice mogu se korigovati u zavisnosti od situacije do situacije kod farmera, voditi računa da čeoni stubovi uvijek trebaju biti 10-15 cm viši u odnosu na iste unutar reda

116

Kultivar dvogodišnjeg tipa maline 'Meeker', zbog izrazite bujnosti Crtež 19. Adekvatan model plodonosnih mladara zahtjeva drugačiju formu naslona, te se naslon za kultivar ‘Meeker’ poprečne prečage instaliraju u tri nivoa i različitih dužina: prva na visini 70-90 cm od zemlje dužine 100 cm, druga na 120-140 cm dužine 80 cm i treća na visini 170-180 cm dužine 60 cm. Ovakav tip naslona važi i za kultivare 'Tulameen' i 'Glen Ample' koji su zastupljeni u proizvodnji na području BiH, ali i za perspektivnije kultivare koji imaju svijetlu budućnost na ovim prostorima kao što je 'Cascade Delight' (kaskada delajt) i 'Octavia' (oktavija). Pored predstavljenog vertikalnog špalira kao forme uzgoja za kultivare dvogodišnjeg tipa maline, u intenzivnoj produkciji dominira još jedan poznat kao V-sistem špalira. U odnosu na vertikalni ovaj sistem špalira ima prednost u pogledu regulacije svjetlosti, olakšane berbe, lakše kontrole rasta jednogodišnjih izdanaka, lakše manipulacije sa jedno i dvogodišnjim izdancima, te povećan broj izdanaka po jedinici dužine reda. V-sistem špalira podrazumjeva dva stuba instalirana u obliku slova V koja su povezana sa poprečnim prečagama, te žicama koje se postavljaju duž reda. U ovom sistemu uzgoja dvogodišnji izdanci su raspoređeni tako da se jedan broj istih veže za desnu, a drugi za lijevu stranu, dok se jednogodišnji nesmetano razvijaju u centralnom prostoru. Na području BiH ovaj sistem naslona se još uvijek testira u pogledu primjene istog za kultivare ‘Glen Ample’ i ‘Tulameen’. Treba napomenuti da isti nije pogodan za kultivar ‘Meeker’ s obzirom da on ima veoma duge plodonosne mladare te dolazi do polijeganja istih jednih preko drugih, što za posljedicu ima ogromnu biomasu do koje ne prodire adekvatna svjetlost čime direktno dolazi do smanjenja prinosa i povećane pojave bolesti i štetočina. Sistem vertikalnog špalira za proizvodne zasade kultivara dvogodišnjeg tipa maline predstavlja najbolji i danas standardni sistem uzgoja ove vrste. Kada je u pitanju orjentacija redova kod ovakvog načina uzgoja kultivara dvogodišnjeg tipa maline preporučuje se slijediti sljedeće pravilo: ukoliko je ravan teren redove postaviti u prvacu sjever – jug, na blago nagnutim terenima smjer redova može slijediti pad terena, dok u vjetrovitim područjima iste treba postaviti Slike 273 i 274. Modeli naslona u plantažama maline

Crtež 20. V sistem špalira za uzgoj dvogodišnjeg tipa maline, jedno od idejnih rješenja

117

u pravcu dominantnih vjetrova, a na izraženo nagnutom terenu orjentacija redova podrazumjeva smjer kontra nagibu. Kod ovog sistema uzgoja, u zavisnosti od sorte, razlikuje se razmak između redova, kao i broj izdanaka koji se ostavljaju za plodonošenje na dužni metar. Iako je u voćarstvu međuredni razmak uglavnom definisan mašinama i opremom koje se koriste za održavanje zasada, u slučaju intenzivne produkcije dvogodišnjeg tipa maline gdje se zemljište održava u sistemu trava malč (međuredni prostor se održava kosilicom i motokultivatorom) kultivar donosi presudnu odluku, posebno imajući u vidu njegove zahtjeve za karakterističnim formama naslona. Za kultivar ‘Willamette’ u bosanskohercegovačkim uslovima preporučuje se razmak od 2,6-2,8 m između redova, sa brojem dvogodišnjih izdanaka koji plodonose na dužni metar 9-12 (jedan proizvođač ostavlja 9, drugi 12, treći 11, odnosno svaki za sebe prilagođava taj broj prema postojećem stanju). Kod mikera, zbog njegove izražene bujnosti razmak između redova je veći u odnosu na vilamet i iznosi 2,8-3,0 m, a broj izdanaka na dužni metar manji i iznosi 7-9. Kada je u pitanju broj izdanaka koji nose rod po jedinici dužine reda treba naglasiti da maline imaju osobinu poznatu kao kompenzacija, odnosno da svako smanjenje ili povećanje broja izdanaka nadoknađuju na neki od sljedećih načina:

a)

b)

• ako se broj pupoljaka po izdanku smanji, preostali nodusi (mjesta na kojima se nalaze pupoljci) postaju rodniji, • smanjenje broja izdanaka po jedinici dužine reda e rezultira u tome da preostali izdanci proizvode duže plodonosne mladare sa više plodova po istim, i može doći do povećanja krupnoće ploda, u • duži izdanci ostavljeni u vrijeme rezidbe na početku proljeća rezultiraju u više plodova po izdanku, ali manje i sitnije plodove po plodonosnom mladaru. Prema tome, preporučuje se da svaki proizvođač spram svoje situacije za dati kultivar definiše broj izdanaka koji nose rod po jedinici dužine reda. Prirasti dvogodišnjih sorti maline tokom zime su izrazito osjetljivi na izmrzavanje, posebno ukoliko nisu adekvatno sazreli-odrvenili, što se često dešava u slučajevima prekasnog ostavljanja istih, kao i prilikom prekomjernog đubrenja azotnim đubrivima pred kraj vegetacije. Iz tog razloga, u proizvodnoj praksi jednogodišnji izdanci dvogodišnjih sorti maline se obavezno pred zimu puštaju da slobodno padnu po zemlji kako bi ih snijeg, kao idealan prirodni izolator prekrio, i na taj način isti bili zaštićeni od potencijalne mogućnosti izmrzavanja. Osim toga, toplo vrijeme tokom jeseni nakon koga uslijedi nagli pad temperature može izazvati izmrzavanje izdanaka zbog toga što isti nisu dovoljno zreli i aklimatizovani na tako ekstremne izmjene.

c)

d)

Slike 275, 276, 277 i 278. Implementacija sistema vertikalnog špalira u praksi: a) adekvatan sistem naslona obezbjeđuje maksimalne prinose po jedinici površine, b) sistem za navodnjavanje tipa kap po kap instaliran na određenoj visini u okviru datog modela naslona, c) uobičajeni način fiksiranja crijeva sa kapaljkama za žicu, d) jasno definisan broj izdanaka koji nose rod po dužini reda za dati kultivar

118

Simptomi jakih ozlijeda izazvanih izmrzavanjem očituju se sporadičnim oštećenjem generativnih pupoljaka na izdancima, koje se primjeti u proljeće druge godine kod dvogodišnjih sorti maline. Ta oštećenja izazvana izmrzavanjem manifestovat će se kao sporadično buđenje generativnih pupoljaka, uz isprekidane fleke izumrlog tkiva u obliku tački na izdanku. Kultivari dvogodišnjeg tipa maline, a posebno 'Willamette', su osjetljivi na prisustvo suvišnih količina vlage u zemljištu, te je podložan djelovanju fitoftore i drugih bolesti koje se javljaju usljed ovakve pojave. Takođe, i sorta 'Meeker' je podložna ovoj bolesti, ali za razliku od 'Willamette' u daleko manjem intenzitetu. To ukazuje na intenzivnuju upotrebu zaštitnih sredstava, kao i posebnu pažnju prilikom izbora mjesta za podizanje zasada maline sa tradicionalnim sortimentom. Međutim, prilikom introdukcije novih sorti iz grupe dvogodišnje maline treba voditi računa o ovim pojavama. Takođe, masovnijoj pojavi bolesti i štetočina kod dvogodišnjih sorti maline doprinosi i to što jednogodišnji izdanci prezimljavaju, i time omogućavaju većini bolesti i štetočina da u potpunosti razviju svoj biološki ciklus, pa prema tome i inficiraju iste. Izbor sadnog materijala maline Dvogodišnje sorte maline, poput jednogodišnjih, s obzirom na slične osnovne biološke osobine mogu se razmnožavati na nekoliko načina. Samim tim postoji i nekoliko tipova sadnog materijala jedno i dvogodišnjih sorti maline, i isti će ovdje biti tretirani za oba tipa tako da se kasnije neće ponavljati. U produkciji maline dominiraju sljedeći tipovi sadnog materijala: • korjenčići ili reznice korijena, • svježe kontejnerske sadnice i • sadni materijal tipa ¨zreli izdanak golih žila¨ ili standardna sadnica maline. Korjenčići ili reznice korijena kao sadni materijal maline. Korištenje korjenčića za uspostavljanje plantaža sorti jedno i dvogodišnjeg tipa maline je veoma raširena praksa širom svijeta, ali u BiH ista se još uvijek ne praktikuje. Međutim, u cilju smanjenja troškova prilikom zasnivanja zasada, te maksimalne kontrole bolesti i štetočina u okviru rasadnika ovaj tip sadnog materijala i za područje BiH ima ogromnu perspektivu. Sadni materijal ovog tipa predstavlja reznice korijena, odnosno komadiće istog obično dužine 5-8 cm i promjera oko 2,5 mm. Postoje dva tipa sadnog materijala korjenčića maline spram tehnologije njihove proizvodnje. Prvi tip jesu reznice korijena izvađene u jesen i do momenta sadnje čuvane na određenoj temperaturi u hladnjači. Sadnja ovog tipa korjenčića za sorte oba tipa maline može se obaviti od početka proljeća do početka ljeta. Drugi tip su svježi korjenčići maline koji se sade u proljeće odmah nakon što su izvađeni iz matičnjaka. Količina potrebnih korjenčića za zasnivanje plantaže maline iznosi od 17-23 kg po dunumu, ili pak u posljednje vrijeme količina istih koja se preporučuje je oko 56 g na dužni metar. Međutim, preporuka autora je koristiti po tri do četiri reznice korijena za svako sadno mjesto na adekvatan razmak za dati sistem uzgoja i planiranu sortu. Karakteristike ovog tipa sadnog materijala maline jeste daleko niža cijena u odnosu na sve ostale, zatim olakšan transport i smanjena mogućnost prenosa bolesti lišća i izdanaka. Kao jedini nedostatak navodi se potreba besprijekorno pripremljenog zemljišta za sadnju uz adekvatno postupanje sa istim. Svježe kontejnerske sadnice kao sadni materijal maline. Kontejnerska sadnica predstavlja biljku čiji se korijen razvija, odnosno nalazi u saksiji različite zapremine, a koja je ispunjena adekvatnim supstratom. U intenzivnoj tehnologiji uzgoja oba tipa maline kontejnerske sadnice predstavljaju napredak, s obzirom da imaju niz prednosti u odnosu na

a)

b)

c)

Slike 279, 280 i 281. Reznice korijena kao sadni materijal maline: a) pupoljak na korijenu od kojeg će se razviti izdanak, b) korjenčići pripremljeni za sadnju, c) sadnja korjnečića

119

klasične sadnice tipa ¨zreli izdanak golih žila¨, a iste se ogledaju u sljedećem: • kako u rasadničkoj proizvodnji, tako i u kasnijoj tehnologiji uzgoja, predstavljaju viši stepen tehnološkog nivoa; • kontejnerske sadnice se mogu saditi tokom cijelog perioda vegetacije, a ne samo za vrijeme fenofaze mirovanja biljke, obzirom da takve biljke posjeduju supstrat u kojem se njihov korijen nesmetano razvija, tako da one tokom i nakon sadnje ne prekidaju svoj razvoj, donosno ne zahtijevaju period aklimatizacije, već normalno isti nastavljaju; • veći je procenat prijema biljaka, a sam čin sadnje je daleko lakši; • eliminisana je potreba rezidbe nakon sadnje; • lakše je uočavanje bolesnih biljaka; • jednostavnije su za manipulaciju, kao i održavanje do momenta sadnje na mjestu prodaje, te nakon sadnje zahtijevaju manje vode za navodnjavanje.

a)

Nedostaci kontejnerskih sadnica se uglavnom ogledaju u otežanom transportu i višoj cijeni, te potrebi instaliranja sistema za navodnjavanje prije sadnje. Međutim, uzmu li se u obzir troškovi proizvodnje, te supstrat i saksija kao sastavni dio sadnice prilikom kupovine, a posebno olakšana tehnika sadnje i efikasniji prijem, posljednji nedostatak se jednostavno mora zanemariti. Kontejnerske sadnice jednogodišnje maline obično podrazumjevaju iste smještene u stiropolnu paletu sa 45 do 60 malih kontejnera. Iste su obično visine do 15-tak cm, i mogu voditi porijeklo od korjenčića, zelenih i zrelih reznica, ili pak mikropropagacije. Sadni materijal tipa ¨zreli izdanak golih žila¨. Ovaj tip sadnog materijala jedno i dvogodišnjeg tipa maline podrazumjeva jednogodišnji izdanak prikraćen na određenu visinu sa razvijenim korijenom izvađen u jesen nakon prve godine rasta. Proizvodnja sadnica jednogodišnje maline na ovaj način nije baš uobičajena iz razloga što se matične biljke u velikoj mjeri iscrpljuju, te nakon vađenja sadnica sljedeće godine proizvode manji broj novih izdanaka. Standardna sadnica jednogodišnjih sorti maline ovog tipa mora biti duga najmanje 50 cm, srednje debljine 8-12 mm, i sa korjenovim sistemom od najmanje 8-10 glavnih žila, dužine 12-20 cm, i debljine 2 mm, koji je dobro obrastao postranim žilicama i korijenovim dlačicama. Svaka sadnica, ili pak bunt (obično 50 komada sadnica) mora posjedovati markicu na kojoj piše: vrsta, sorta, tip sadnice, deklaracija, ime proizvođača i adresa, te za koju godinu sadnje važi. Prilikom korištenja ovakvog tipa sadnog materijala voditi računa da se korijen istog ne isuši prije sadnje. Sadnja kultivara dvogodišnjeg tipa maline. Nakon pripreme zemljišta i unošenja neophodnih dodataka istom, u cilju njegove popravke (razmatranja navedena u prvim poglavljima), sljedeća radnja podrazumjeva formiranje redova za sadnju. Malina se može saditi na ravnim parcelama, pod uslovom da su iste dobro drenirane, obezbjeđuju adekvatno kretanje vode kroz zemljište. Međutim, na ravnim parcelama

b)

c)

d)

Slike 282, 283, 284 i 285. Sadni materijal maline: a) kontejnerske sadnice u stiropolnim paletama, b) ožiljena kontejnerska sadnica spremna za sadnju, c) zreli izdanci golih žila upakovani u bunt, d) zreli izdanci golih žila pripremljeni za sadnju - u pogledu kvaliteta najbolje su sadnice srednje debljine, odnosno oko prečnika olovke

120

sa slabo dreniranim zemljištem malinu treba saditi na gredicama. Iako se sadnja maline može obavljati od oktobra do početka aprila (jesenja i proljetna sadnja) u slučaju sadnog materijala tipa zreli izdanci golih žila najčešći termini sadnje ove kulture su kasna jesen i rano proljeće, odnosno period od momenta opadanja lišća pa sve dok zemlja ne smrzne, te ponovo nakon odmrzavanja zemlje do bubrenja pupoljaka. Jesenja sadnja se najčešće koristi, budući da ima niz prednosti, odnosno da daje najbolje rezultate prijema. Kada je u pitanju sadnja kontejnerskih sadnica onda se ista može obavljati tokom cijele godine, ali najbolji momenat u slučaju kultivara dvogodišnjeg tipa maline je u proljeće nakon prestanka proljetnih mrazeva, s obzirom da tada sadnice imaju dovoljan vremenski period kako bi jednogodišnji izdanci dostignu adekvatnu visinu i naredne godine donijeli odgovarajući rod. Kao i kod jagode, prilikom korištenja sadnog materijala maline kategorije zreli izdanak golih žila, neposredno prije sadnje iste je potrebno adekvatno pripremiti. To podrazumjeva da se podzemni sistem svake sadnice osvježiti potapanjem istog u smjesu podjednakih dijelova balege i ilovače, u vodi, uz dodatak sredstva za dezinfekciju korijena u trajanju od deset do petnaest minuta prije sadnje. Sadni materijal maline tipa zreli izdanci golih žila sadi se u pravilu na istu dubinu na kojoj su sadnice bile u matičnjaku (dio rasadnika gdje se proizvode sadnice od majčinskih biljaka nekim od vegetativnih načina razmnožavanja), što se jasno može odrediti po markiranoj zoni u osnovi sadnice. Generalno, u praksi se, zbog izvjesnog slijeganja zemlje, ovakve sadnice sade za 1-2 cm dublje u odnosu na označenu zonu. Sam čin sadnje obavlja se tako što se za dati razmak formira sadno mjesto bilo izvlačenjem brazdi duž cjelokupnog reda ili pak samo motikom otvaranjem rupe, te korijen sadnice ravnomjerno rasporedi, a potom isti prekrije adekvatno pripremljenom zemljom. Napomene radi, ne preporučuje se apliciranje bilo koje vrste đubriva prilikom sadnje sadnica maline tipa zreli izdanak golih žila kako se iste još uvijek nisu primile i samim tim emaju potrebe za hranjivima niti navedena mogu koristiti. U slučaju da je za odabrano zemljište potrebno nadoknaditi određena hranjiva za biljku, onda se cjelokupna količina đubriva mora aplicirati prilikom pripreme istog, a ne u toku sadnje. Prva aplikacija đubriva za biljke maline koje će se razviti od sadnica zreli izdanci golih žila jeste nakon što se novi izdanak razvije iz pupoljaka na korijenu do visine oko 10-15 cm, s obzirom da je to prvi znak da je ta sadnica primljena. Uobičajeni razmak sadnje unutar reda za kultivare dvogodišnjeg tipa maline jeste 0,35 cm sadnica do sadnice linearno. Nakon sadnje sadnica tipa zreli izdanak golih žila, u proljeće, preporučuje se iste skratiti na 3-4 pupoljka, odnosno na dužinu oko 20 cm, a u cilju boljeg prijema i stimulisanja veće vegetativne snage rasta budućih prirasta. Kada su u pitanju kontejnerske sadnice princip je identičan istom opisanom kod jagode. Međutim, ovdje treba voditi računa da je zemljište prije sadnje kontejnerskih sadnica adekvatne vlažnosti kako bi se obezbjedio adekvatan prijem. Ukoliko u momentu sadnje preovladava toplije vrijeme i suho zemljište onda prije sadnje obavezno je instalirati sistem za navodnjavanje i adekvatno natopiti zemljište. Međutim, prilikom natapanja zemljišta voditi računa da c) isto ne postane preplavljeno kako su sorte dovogodišnjeg tipa maline sklone bolestima korijena, već umjerene vlažnosti. Sadnja

Slike 286, 287, 289 i 290. Priprema i sadnja sadnice zreli izdanak golih žila

121

kontejnerskih sadnica maline u suho zemljište ima za posljedicu da ono oduzima vlagu od same biljke čime dolazi do isušivanja iste i neprimanja. Oblačno vrijeme je najpovoljniji momenat za izvođenje sadnje kontejnerskih sadnica čija se tehnika provođenja bitnije ne razlikuje od tehnike sadnje ostalih vrsta voćaka za dati tip sadnog materijala. Nakon sadnje, posebno ukoliko neposredno po istoj postoji vjerovatnoća izostanka kišnih dana, svaka sadnica se zalijeva sa 3-4 l vode (bolji kontakt zemljišta i podzemnog sistema, izbijanje vazdušnih džepova i sl.).

Slike 291, 292, 293 i 294. Tehnika sadnje kontejnerskih sadnica maline, te stradanje istih nakon sadnje kao posljedica suše

Njega mladog zasada dvogodišnjeg tipa maline prve godine nakon sadnje Njega zasada kultivara dvogodišnjeg tipa maline u prvoj godini po sadnji razlikuje se spram posađenog tipa sadnog materijala, i generalno podrazumjeva sljedeće: redovnu obradu zemljišta, rezidbu i pomotehniku, uništavanje korova, đubrenje, zalijevanje, te pravovremenu i efikasnu zaštitu od štetnih organizama. Bez obzira na tip sadnog materijala redovna obrada zemljišta podrazumjeva održavanje rednog prostora čistim od korova, dok se u međurednom prostoru prve godine izvrši sjetva trava necvjetnica, odnosno formira sistem trava malč, i ta zona se kasnije samo kosi tokom čitavog vijeka eksploatacije plantaže. U nekim situacijama, kao što je na primjer nedostatak organske materije u zemljištu, siromašno zemljište, nedostatak N u istom, samo prve godine u međurednom prostoru može se uzgajati neka kultura iz grupe grahorica (grah, grašak i sl.) kako iste imaju osobinu da fiksiraju azot iz vazduha i akumuliraju ga u zemljištu. Međutim, u primjerima gdje je zemljište adekvatnih osobina to nije poželjno, s obzirom da suvišan N može povećati opasnost od izmrzavanja jednogodišnjih izdanaka maline u jesen i tokom zime. Uobičajena praksa među bosanskohercegovačkim proizvođačima maline da prve godine u međurednom prostoru zasiju kukuruz takođe nije prihvatljiva, jer se na taj način obezbjeđuje konkurencija mladim biljkama maline kako za hranu i vodu, tako i za mjesto. Prva aktivnost u pogledu obrade zemljišta u rednom prostoru podrazumjeva plitko okopavanje ili frezanje kako bi se razbila pokorica zemljišta i time obezbjedili povoljni uslovi za razvoj novih izdanaka iz pupoljaka na korijenu. Ovo je posebno važno u slučaju jesenje sadnje sadnica kategorije zreli izdanak golih žila, i ta bi se aktivnost trebala provesti rano u proljeće prije pojave novih izdanaka ispod površine zemlje.

Slike 295 i 296. Okopavanje maline u proljeće u cilju razbijanja pokorice kako bi se mladi izdanci nesmetano razvijali

122

Ukoliko se zakasni sa ovom operacijom prilikom izvođenja iste može doći do oštećenja mladih izdanaka. Nakon što se pojave mladi izdanci i sve dok se adekvatno ne razviju korove unutar rednog prostora se preporučuje plijeviti, a nikako okopavati ili frezati. Rezidba prve godine nakon sadnje u slučaju sadnje sadnica kategorije zreli izdanak golih žila podrazumjeva uklanjanje starog dijela sadnice kada novoformirani izdanci dostignu visinu od oko 10-15 cm. Ukoliko se stari dio sadnice ne ukloni isti će se tokom vegetacije razvijati i plodonositi (obzirom da je starosti dvije godine), ali na račun mladih izdanaka koji trebaju da se formiraju te godine, kako bi plodonosili naredne, a u tom slučaju isti će zakržljati (neće se razviti u dovoljnom broju). Na kraju vegetacije doći će do sušenja starog dijela sadnice, a obzirom da se nisu razvili novi mladi prirasti koji bi trebali plodonositi naredne sezone, prinos maline za naredni period doveden je u pitanje. U slučaju kontejnerske sadnice rezidba prve godine nakon sadnje nije potrebna. Pomotehnika, prve godine nakon sadnje kultivara dvogodišnjeg tipa maline, predstavlja odgajanje jednogodišnjih izdanaka, prvenstveno njihovo održavanje u uspravnom položaju. Tokom vegetacije novoformirani izdanci se razvijaju popunjavajući cjelokupan redni prostor. Obzirom da su mladi izdanci savitljivi i obaraju se ka zemlji, kako bi se isti održali u uspravnom položaju i bilo omogućeno nesmetano izvođenje obrade zemljišta u zasadu, potrebno je paralelno uz žicu vezati špagu, te između nje i žice provesti izdanke i tako iste održavati u uspravnom položaju. Takođe, ukoliko jednogodišnji izdanci dvorodnog tipa maline ostanu polegli po zemlji tokom prve godine svog rasta oni mogu biti oštećeni i rezultirati u prijevremenom grananju, kao i imati smanjenu diferencijaciju cvjetnih pupoljaka. Na kraju prve godine uzgoja maline svaka posađena sadnica trebala bi obezbjediti minimalno jedan novi izdanak na odgovarajućem rastojanju koji će naredne godine plodonositi. Po završetku vegetacije špaga se odvezuje i izdanci puštaju slobodno da padnu prema zemlji kako bi se tokom zime nalazili ispod snijega, i na taj način smanjila opasnost od njihovog izmrzavanja.

a)

b)

c)

d)

Kada je u pitanju đubrenje i zaštita u prvoj godini nakon sadnje pogledati orjentacione programe za kultivare dvogodišnjeg tipa maline koje se nalaze na kraju ovog poglavlja. Treba voditi računa da izdanci kultivara dvogodišnjeg tipa maline u prvoj godini nakon sadnje dostignu visinu od oko 2,20-2,30 m, te orjentacione programe đubrenja prilagođavati za postizanje takvog rezultata. Slike 297, 298, 299, 300 i 301. Rezidba prve godine godine nakon sadnje sadnice kategorije zreli izdanak golih žila: a) u proljeće iz pupoljaka na korijenu izbijaju mladi izdanci, b) kada se mladi izdanci pojave iznad površine zemlje voditi računa da se redovi maline ne okopavaju kako ne bi došlo do oštećenja istih koji se nalaze neposredno ispod površine zemlje, c) i d) kada mladi izdanak izraste 10-15 cm tada se stari dio sadnice ukloni do osnove, e) obično za kultivare zastupljene u produkciji na području Bosne i Hercegovine zadovoljavajućim se smatra ako svaka sadnica kategorije zreli izdanak golih žila razvije jedan novi izdanak

e)

123 1 23

Slike 301, 302, 303, 304, 305, 306, 307 i 308. Održavanje zasada dvogodišnjeg tipa maline prve i druge godine nakon sadnje

Njega zasada kultivara dvogodišnjeg tipa maline druge i narednih godina nakon sadnje. Pored uzgojnog sistema, spomenute biološke odlike zahtjevaju složenu rezidbu kultivara dvogodišnjeg tipa maline, a ista počinje već druge godine nakon sadnje. Generalno, rezidba kod ovog tipa maline se sastoji od prorjeđivanja dvogodišnjih izdanaka u proljeće druge godine, tako da se dobije adekvatan broj biljaka po jedinici dužine reda za datu sortu, te prikraćivanje istih nakon vezanja za žicu na visinu uzgojnog sistema. Ova prva rezidba naziva se proljetna rezidba maline. Druga rezidba a maline podrazumjeva uklanjanje svih prirasta koji su donijeli rod neposredno nakon berbe plodova, što podrazumjeva ljetnu rezidbu maline. Pored toga, mlade jednogodišnje izdanke u plantažama ovog tipa maline potrebno je uklanjati sve do momenta berbe

124 1 24

kako isti ne bi konkurisali onima koji nose rod, te se ova rezidba spram momenta provođenja iste može smatrati prelaznom između proljetne i ljetne. U proljeće na početku vegetacije (druge i ostalih godina) vrši se prorjeđivanje izdanaka, tako što se do osnove uklanjaju izmrzli, slabi, polomljeni, nedovoljno razvijeni, i oni sa simptomima bolesti i štetočina, a ostavljaju najbolji (zdravi, bez oštećenja, obično malo deblji od olovke, adekvatne visine i sl.). Nakon prorjeđivanja, ostavljeni izdanci vezuju se uz žicu, u cilju njihovog razvođenja i fiksiranja, klasičnim vezivima ili namjenski napravljenih plastičnih kopči. Nakon toga svaki ostavljeni izdanak prikrati se kosim rezom iznad pupoljka na visinu 2,0 m iznad zemlje, odnosno do vrha stuba. U praktičnom smislu to podrazumjeva da iznad zadnje žice ostanu pet do šest pupoljaka koji će plodonositi. Međutim, u slučaju kultivara koji imaju duge plodonosne mladare, kao što je na primjer ‘Meeker’, voditi računa da suvišan broj pupoljaka ostavljen iznad gornje žice može imati za posljedicu polijeganje rodnih grančica. Treba napomenuti da dvogodišnji izdanci ne rastu u visinu, već se isti izdužuju samo rastom mladara u vršnim pupoljcima koji se pod težinom roda povijaju prema dole, i s obzirom da nemaju oslonac mogu se slomiti iz osnove ili saviti do sljedećih. Odmah nakon prikraćivanja dvogodišnjih izdanaka potrebno je pristupiti tretiranju istih preparatima na bazi bakra kako bi se spriječila zaraza istih na otvorenim ranama (pogledati orjentacioni program zaštite na kraju ovog poglavlja). Na početku vegetacije, tokom druge i narednih godina, kontinuirano rastu novi-mladi izdanci (iz tačaka rasta na korijenu i bazi biljke), od kojih se prva serija uvijek uklanja do osnove-zemlje, u cilju Slike 309, stimulacije razvoja novih prirasta i kontrole bujnosti nadzemnog 310, 311, 312, sistema. Međutim, postavlja se pitanje do kojeg momenta ove 313, 314 i priraste treba uklanjati. Taj momenat mora da odredi sam farmer 315. Rezidba za sebe prema uslovima u svom zasadu, tako da slijedi pravilo po dvogodišnjeg kojem su najbolji prirasti za narednu godinu oni koji u ovogodišnjoj tipa maline u vegetaciji dostižu visinu do žice koja nosi sistem za navodnjavanje, proljeće druge i narednih godina u momentu berbe plodova na dvogodišnjim izdancima. U praksi se često spominje da je taj momenat kraj mjeseca maja. nakon sadnje, prikraćivanje Međutim, u praksi se ove godine pokazalo da su jednogodišnji izdanaka, izdanci morali biti uklanjani sve do polovine juna. Prema uklanjanje tome, s obzirom na promjenljive vremenske prilike najbolje je mladih izdanaka uraditi sljedeće: sve mlade izdanke koji se pojave uklanjati do sve do pred desetak dana prije početka berbe, a nakon tog datuma ostale berbu ostavljati. Ukoliko ostavljeni prirasti do kraja vegetacije dostignu zadovoljavajuću visinu, onda je to za dati kultivar pravi momenat do kada uklanjati mlade izdanke. Ako pak ostavljeni izdanci prekomjerno izrastu onda momenat uklanjanja približiti datumu berbe, a ukoliko nedovoljno izrastu termin udaljiti od trenutka berbe.

125 1 25

Nakon berbe orezani dvogodišnji prirasti se počinju sušiti od vrha prema bazi, te se isti uklanjaju do osnove. Orezani dvogodišnji prirasti, se mogu ostaviti desetak dana u malinjaku, nakon rezidbe. U tom periodu oni služe kao zaklon mladim prirastima, koji ako bi se naglo izložili direktnom suncu lako dobijaju ožegotine na listovima (ovo je posebno bilo važno tokom ove godine kada su bile enormno visoke temperature i suša). Nakon tog perioda, dodatno se uklanjaju oštećeni mlađi prirasti i zajedno sa starim iznose i odmah uništavaju spaljivanjem, da ne bi predstavljali izvor zaraze. Izbor sorte dvogodišnjeg tipa maline Na tržištu se neprekidno pojavljuju nove sorte dvogodišnjeg tipa maline, i velika većina istih ne uspije zauzeti mjesto među vodećim iz mnogo razloga, gdje se posebno ističe: slaba prilagodljivost za različita područja uzgoja, nepredviđena osjetljivost na bolesti i insekte, te pojedine osobine ploda koje nisu prihvatljive za potrošače. Nijedna sorta ne može da uspjeva na svim lokalitetima, na svim tipovima zemljišta, pod različitim sistemima uzgoja, ali mnoge od njih su se pokazale uspješnim u različitim uslovima proizvodnje. Uzgojem većeg broja sorti jednorodne maline moguće je produžiti sezonu berbe čak za mjesec dana. Generalno, postoje tradicionalne i perspektivne sorte dvogodišnjeg tipa maline na području BiH. U grupu tradicionalnih se ubrajaju 'Meeker' i 'Willamette'. Grupa perspektivnih kultivara je daleko veća i unutar iste se mogu razlikovati oni koji su već ušli u proizvodnju (Glen Ample i Tulameen) i koji bi u narednom periodu trebalo početi masovnije širiti u produkciji (Octavia i Cascade Delight). U narednom tekstu predstavljeni su samo kultivari dvogodišnjeg tipa maline koji se nalaze u proizvodnji na području BiH. ΄Willamette΄ (vilamet) je sorta dvogodišnje maline crvene boje ploda koja je nastala na Univerzitetu u Oregonu (SAD) ukrštanjem sorti ‘Newburgh’ i ‘Lloyd George’. Predstavlja hibrid američke maline (R. strigosus) i evropske maline (R. idaeus). Ovaj kultivar je selekcionisan 1936. godine, a u proizvodnji je od 1943. godine. Slika. 315. Plodovi kultivara ‘Willamette’ I nakon pedeset godina od uvođenja u produkciju ovaj kultivar predstavlja najzastupljeniju sortu iz grupe jagodastog voća na području Bosne i Hercegovine i Srbije koji u ukupnoj proizvodnji učestvuje 95 %. U svjetskoj proizvodnji bila je vodeća sorta gotovo 40 godina, ali je u ovoj deceniji došlo do širenja produkcije drugih sorata iz ove grupe jagodastog voća vodeći se računa o kvalitetu ploda, otpornosti na bolesti i štetočine i zahtjevima tržišta. Genotip ‘Willamette’ je bio dugo vremena vodeća industrijska sorta. Kultivar ‘Willamette’ spada u jednorodne sorte maline, mada se može desiti u sušnim godinama da pojedini izdanci cvjetaju i plodonose dva puta (remontantnost). U ovom slučaju plodovi sazrijevaju tokom mjeseca oktobra i novembra. U toku 2011. godine na području opštine Lopare sorta ‘Willamette’ je procvjetala na jednogodišnjim izdancima na površini oko 2,0 ha. Ova pojava doprinosi iscrpljivanju izdanaka i povećanoj osjetljivosti na niske temperature tokom zime, te je nepoželjna u intenzivnoj produkciji maline. ΄Willamette΄ je rana sorta, njeni plodovi počinju da sazrijevaju u drugoj polovini šestog mjeseca u većini dijelova BiH., nešto ranije u južnim, i kasnije u planinskim predjelima. Period berbe traje oko 22 dana, mada u određenim uslovima ovaj period može se produžiti do 30 dana. Plod je srednje krupan do krupan (prosječna masa 4 g) i u punoj zrelosti ima jako crvenu boju, tipičnog je okusa maline i lako se bere. Koštunice u plodu dozrijevaju istovremeno. Nakon berbe plodovi kaliraju, tamne i ne mogu se dugo čuvati, te se moraju smrzavati, dakle ‘Willamette’ predstavlja industrijsku sortu. Prinos koji ova sorta maline omogućava u intezivnoj produkciji sa adekvatnim naslonom i sistemom za navodnjavanje (kap po kap) se kreće u granicama 10-15 t/ha. Nadzemni sistem ‘Willamette’ se sastoji od većeg broja uspravnih izdanaka, koji su u fazi zrelosti crvenkasti sa trnovima koji su ravnomjerno raspoređeni cijelom dužinom izdanka. Ova sorta maline ima osobinu da razvija veliki broj jednogodišnjih izdanaka u godini berbe, te se isti moraju uklanjati do početka iste kako ne bi došlo do konkurencije sa onima koji nose rod. Bujnost je veoma izražena kod ove sorte, posebno u slučaju jednogodišnjih izdanaka koji mogu narasti i do 3 m tokom vegetacije. Plodonosni mladari su srednje dužine i ne lome se pod teretom roda, ali u određenim godinama oni mogu biti duži te zahtjevaju dodatnu potporu. Većina sorti namijenjenih za industriju, ili dvogodišnjih malina se uzgaja u sistemu vertikalnog špalira koji

126

podrazumjeva izdanke maline raspoređene duž reda sa naslonom kojeg čine stubovi i žice. Kako je bio najrasprostranjenija sorta na području Srbije i njenog regiona odnosno opštine Arilje, tamošnji proizvođač je tokom godina iskustva došao na ideju određenih korekcija u pogledu uzgoja ‘Willamette’ koji mu omogućavaju prinose koji su bili u klasi svjetskih rekorda, te je isti za produkciju ovog kultivara dao ideju rješenja u pogledu eliminacije jednogodišnjih izdanaka do momenta berbe, visine rasta jednogodišnjih izdanaka koji bi kasnije bili najadekvatniji za berbu, te naravno broja izdanaka po jedinici dužine reda. Najvažnija osobina ‘Willamette’ u pogledu bolesti i štetočina u procesu proizvodnje je njegova osjetljivost na trulež korijena (Phytophora fragariae var. Rubi) koja razara korijenov sistem, a na mladim izdancima javljaju se tamne ulegnute pjege, izdanci vehnu i propadaju. Umjereno je osjetljiva na venuće pupoljaka koje izaziva Didymella applanata. Otporan je na virus žbunaste kržljavosti maline (RBDV). Ovaj kultivar maline je izrazito osjetljiv na trulež koju izaziva Botrytis cinerea , te je potrebno vršiti tretiranje prije i za vrijeme berbe. ‘Meeker’ je sorta jednorodne maline nastala ukrštanjem sorti ‘Willamette’ i ‘Cuthbert’ u SAD-u u okviru oplemenjivačkog programa Washington State University (WSU, Ruyallup, Vašington). Ovaj oplemenjivački program započeo je sa radom 1928 godine, a 1929. provedena su prva ukrštanja. U okviru istog stvoreno je 11 kultivara maline, i to: 1938. ‘Washington’ i ‘Tahoma’, 1953. ‘Puyallup’ i ‘Goldenwest’, 1956. ‘Sumner’, 1967. ‘Meeker’, 1989. ‘Continental’, 2003. ‘Cascade Delight’ i ‘Cascade Nectar’, te 2005. ‘Cascade Bounty’ i ‘Cascade Dawn’. Jedan od najpoznatijih kultivara nastao u ovom oplemenjivačkom programu jeste ‘Meeker’ stvoren od strane oplemenjivača dr. Chester D. Schwartze. Ovaj bujni kultivar sa plodovima visokog kvaliteta i dugim plodonosnim izdancima pogodnim za mašinsku berbu testiran je pod šifrom WSU 408, a u produkciju je uveden davne 1967. godine. Sjedinjene Države su treći najveći proizvođač maline na Svijetu, a država Vašington nacionalni lider u produkciji crvene maline koja je u 2010. godini ostvarila produkciju od oko 31.818 t industrijske maline. Sve ovo je zasluga kultivara ‘Meeker’ koji je najviše uzgajana sorta maline na pacifičkom Sjeverozapadu (Vašington, Oregon, i Britanska Kolumbija, Kanada). I skoro više od četrdeset godina nakon nastanka zastupljenost kultivara ‘Meeker’ u produkciji maline za industriju na širem području Sjeverne Amerike je 60%, dok ostatak pripada ostalim sortama, i to ‘Willamette’ 30%, a 10% ostale sorte. Dakle, zahvaljujući ovoj sorti, područje Vašingtona je postalo jedna od vodećih regija svijeta u produkciji maline.

Slike 316 i 317. Kultivar dvogodišnjeg tipa maline ‘Meeker’: a) plodovi, b) karakteristično dugi plodonosni mladari

Genotip ‘Meeker’ je industrijska sorta maline koja je i nakon 50 godina od introdukcije i dalje zastupljena u vodećim zemljama u produkciji maline. Pored SAD ovaj kultivar značajno je zastupljen u produkciji u Čileu, a posljednjih godina dolazi do njegovog širenja u Evropi. Smatra se da polovina od ukupne svjetske produkcije maline je smještane u Evropi, a unutar iste ona je skoncentrisana u sjevernim i centralnim državama, iako postoji povećan interes za uzgoj maline i u južnim područjima. U mnogim proizvodnim područjima plodovi maline se proizvode za stono tržište, ali u centralnoj Evropi, na primjer, Poljska, Mađarska i Srbija, visok udio proizvoda je namijenjen preradi. Prema tome i u ova područja za proizvodnju maline namijenjenoj industriji kultivar ‘Meeker’ polako zauzima svoje mjesto. Na prostor Bosne i Hercegovine, ovaj kultivar maline polako se širi u zasadima i predstavlja perspektivnu industrijsku sortu. Međutim, osavremenjavanjem sistema produkcije maline, kao i uzgojem dvorodnih sorti, različite klimatske zone, sezona dostupnosti svježih plodova iste na tržištu se proširila na cijelu godinu. Jasno je dakle, da industrijske sorte u takvom abijentu teško mogu imati svijetlu budućnost. Ipak, zbog izuzetno kvalitetnog ploda u pogledu industrijskih važnih osobina potražnaj za kultivarom ‘Meeker’ raste na svjetskom tržištu, te je isti jedini koji danas dominira u toj oblasti. Teško je predvidjeti njegovu dalju budućnost, ali za sada je jasno da je on jako potisnuo kultivar ‘Willamette’ sa tržišta

127

na svjetskom nivou, ali i produkciji na prostorima BiH. U odnosu na kultivar ‘Willamette’ ‘Meeker’ ima sljedeće prednosti: krupniji i čvršći plodovi, veći prinos, bolja aroma, ljepši oblik, manja osjetljivost na didimelu, antraknozu, hrđu i trulež korijena. Na svjetskom tržištu plod kultivara ‘Meeker’ u odnosu na ‘Willamette’ ostvaruje veću cijenu. Nedostaci u odnosu na kultivar ‘Willamette’ su: veća osjetljivost na viruse, ima duži period zimskog odmora zbog čega kasnije s proljeća započinje sa vegetacijom, a takođe kasniej završava, te je sorta osjetljiva i na jake zimske mrazeve, ima duge rodne grančice zbog čega su potrebni dodatne potpore na naslonu, i manje je otporan an sušu. Period plodonošenja ovog kultivara počinje u trećoj dekadi mjeseca juna, te ova sorta pripada srednje do ranom periodu sazrijevanja. Orijentaciono gledano, kultivar ‘Meeker’ sazrijeva nedjelju dana iza sorte ‘Willamette’, a na većoj nadmorskoj visini sorta ‘Willamette’ sazrijeva kada genotip ‘Meeker’ u nizinama. Samooolodna je i veoma rodna sorta. Izdanci su vrlo bujni i dugi, ali ih formira manje u odnosu na kultivar ‘Willamette’, te se isti moraju prorjeđivati i dva puta u toku vegetacije. Plod ove sorte je krupan (prosječna masa ploda je 4,5 g), kvalitetan, izrazito crvene boje. Oblik ploda je zarubljeno-kupast, a okus je slatko nakiseo, aromatičan. Ujednačene je boje, oblika i okusa tokom cijelog perioda berbe. Plodovi dobro podnose mašinsku berbu zbog jačih veza između koštunica, kao i transport, te ne mijenjaju boju nakon odmrzavanja, zbog čega je kultivar ‘Meeker’ idealan za industriju. Uz odgovarajući naslon i sistem za navodnjavanje, prinos koji ova sorta omogućava se kreće u granicama od 20–25 t/ha. Sorta ‘Meeker’u toku vegetacije formira veliki broj trnovitih izdanaka. Izdanci su dugi, ne kao kod sorte ‘Willamette’, ali su bujniji. Genotip ‘Meeker’ se gaji u sistemu vertikalnog špalira. Ovaj sistem uzgoja obezbjeđuje dovoljno manipulativnog prostora u malinjaku, visoke prinose i dobar kvalitet ubranih plodova. Plodonosni mladari ove sorte često prelaze 50 cm dužine pa im je potreban dodatni oslonac, te je time razmak između redova kod ovog kultivara veći u odnosu na isti kod sorte ‘Willamette’, i u prosjeku iznosi 2,8-3,0 m. U pogledu bolesti sorta ‘Meeker’ ima niz prednosti u odnosu na sortu ‘Willamette’ i to se ogleda u tome što je manje osjetljiv na bolesti: didimelu, antraknozu, hrđu, dok na trulež korijena postaje tolerantna ukoliko je zasad dobro uspostavljen. Kultivar ‘Cuthbert’ posjeduje gen otpornosti na Botrytis cinerea i taj gen je inkorporiran u sortu ‘Meeker’. Za razliku od sorte ‘Willamette’, kultivar ‘Meeker’ je osjetljiv na virus žbunaste kržljavosti maline (RBDV) koja dovodi do pobačaja određenih koštunica i time reducira kvalitet ploda i prinos, te na lisne uši (Aphidinae). ‘Tulameen’. Sorte maline nastale u okviru plemenjivačkog programa u Vankuveru tradicionalno dobijaju imena po izvornim indijskim riječima, pa je tako i kultivar ‘Tulameen’ dobio ime. Tulameen je naziv za rijeku u indijskoj provinciji iz koje se vadi crveno zemljište. ‘Tulameen’ je postao jedan od vodećih kultivara maline za svježu potrošnju. Njegova historija je najbolji način da se opiše ovaj kultivar i predstave činjenice zbog kojih je isti postao tako važan. Kultivar ‘Tulameen’ je nastao ukrštanjem sorata ‘Nootka’ i ‘Glen Prosen’ 1980. Godine u okviru oplemenjivačkog programa centra za istraživanje u Kanadi (PARC). Njegov roditelj dvogodišnji kultivar ‘Nootka’, ranije je stvoren u okviru oplemenjivačkog programa u Velikoj Britaniji 1978. godine, ukrštanjem sorata ‘Carnival’ i ‘Willamette’. Iako je bila pogodna za mašinsko branje, te poznata po visokom sadržaju topivih tvari koje su dobro balansirane sa kiselinama, ova sorta nije postigla veći uspjeh prvenstveno zbog relativno niskog prinosa. Drugi roditelj kultivara ‘Tulameen’ dvogodišnja sorta ‘Glen Prosen’, nastala je u okviru oplemenjivačkog programa Centra za istraživanje u Škotskoj (SCRI) 1981. godine. Kultivar ‘Glen Prosen’ u svom porijeklu je imao sortu ‘Cumberland’ crne maline (R. occidentalis L.), zatim ‘Malling Jewel’, ‘Burnetholm’, ‘Lloyd George’ i ‘Malling Landmark’, te se odlikovao izuzetnom čvrstoćom i krupnoćom plodova. Zavidnu čvrstoću plodova duguje genima dobivenim od izvorne sorte crne maline iz Sjeverne Amerike. Ovi geni su uvršetni u oplemenjivačke programe kroz istraživački rad u okviru Centra za istraživanje smještenog u East Malling, Engleska. Zbog čvrstoće plodova kultivar ‘Glen Prosen’ se uzgajao u Engleskoj kao sorta čiji su plodovi namijenjeni za svježu potrošnju, a posebno zbog činjenice da isti veoma dobro podnose transport na veće udaljenosti. Takođe, tekstura plodova ove sorte je uticala na to da se ona i dalje uzgaja širom obale Pacifika. Kultivar ‘Tulameen’ je prva sorta dvogodišnje maline crvene boje ploda stvorena u Sjevernoj Americi koji u svom porijeklu ima genotip crne maline. Do tada većina sori maline u svom porijeklu imala je jedino američku i evropsku crvenu malinu. Od ovog perioda određeni geni crne maline iz sorte ‘Cumberland’ veoma često se koriste u okviru oplemenjivačkih programa u Engleskoj. Neke osobine sorte ‘Tulameen’ očito proizilaze zahvaljujući posjedovanju tih gena, kao što je period kasnog sazrijevanja i relativna čvrstoća plodova. U poređenu sa sortama koje su takođe nastale u Sjevernoj Americi (‘Chilcotin’, ‘Chilliwack’, ‘Meeker’, ‘Skeena’, ‘Willamette’), ‘Tulameen’ daje veće prinose po jedinici površine, osim sorte ‘Comox’.

128

U početku kultivar ‘Tulameen’ je selekcionisan kao sorta otporna na lisnu uš (Amphorophora agathonica Hottes), prenosilac mozaika virusa maline, te je prenesen u proizvodnja polja 1982 godine i testiran pod oznakom BC 80-28-53. Već 1984. godine priznat je kao jedna sorta izvanrednih osobina kao što su krupni, srednje čvrsti plodovi, sjajni i srednje crveno obojeni. U poređenju sa plodovima svojih roditelja isti kod kultivara ‘Tulameen’ su više privlačne boje i okusa. ‘Tulameen’ je sorta čiji su plodovi izrazito krupni (prosječna težina je 6,0 g). U odnosu na težinu plodova sorte ‘Willamette’, koja je sve do nedavno bila najviše uzgajana sorta u Sjevernoj Americi, plodovi ‘Tulameen’ su teži za oko 2,0 g. Plodovi kultivara ‘Tulameen’ počinju da sazrijevaju krajem juna i period berbe traje oko šet sedmica, što je za oko dvije sedmice duže od ostalih sorti maline ovog tipa. Ovako dug period berbe se smatra poželjnom osobinom kultivara maline čiji su plodovi namjenjeni svježoj upotrebi. Ovo je kasna sorta maline koja dozrijeva iza kultivara ‘Willamette’, u poređenju sa ostalim sortama ima najduži period branja, koji traje i do 50 dana. Sezona sazrijevanja plodova kultivara ‘Tulameen’ se preklapa sa istim kod nekih ranih sorti dvorodne maline, kao što su ‘Autumn Bliss’ i ‘Polka’. Mada se oplemenjivačkim programom težilo dobiti sortu maline čiji su plodovi pogodni za mašinsko branje, period dozrijevanja kultivara ‘Tulameen’ je dug, te primjena mašina može izazvati oštećenja biljaka, sabijanje zemljišta i ne postići adekvatan ekonomski rezultat. Oblik ploda kultivara ‘Tulameen’ je koničan, izrazito dug. Plodovi su sjajni, svijetlo crvene boje, veoma privlačnog izgleda. Okus ploda nije izrazito sladak, ali je veoma aromatičan. Ako se nakon berbe čuvaju na temperaturi od 4oC, plodovi kultivara ‘Tulameen’ svoje osobine održavaju i do 8 dana. Pored svježe upotrebe, plodovi ove sorte, pogodni su i za preradu, odnosno zamrzavanje (IQF proizvod). Za vrijeme visokih ljetnih temperatura tokom perioda sazrijevanja plodova (preko 30oC) kultivar ‘Tulameen’ zajedno sa ‘Meeker’ predstavlja najotporniju sortu. Slika 318. Plodovi kultivara dvogodišnjeg tipa maline ‘Tulameen’

Nakon niza provedenih istraživanja započeta je produkcija bezvirusnog sadnog materijala ovog kultivara i isti je imenovan 1989 godine, godinu dana prije nego što je na snagu stupio Zakon o zaštiti biljnih patenata u Kanadi. Za razliku od većine drugih kultivara koji su dobili ime od tada, to je bio jednostavan način da se proširi produkcija ove sorte maline širom svijeta. Tokom 1990 godine informacije o ovom kultivaru su prenešene iz Engleske u Španiju, Portugal, Francusku, Holandiju, Belgiju, jugoistočnu Australiju i Čile. Zanimljiv je podatak da se već tada kultivar ‘Tulameen’ u Belgiji prodavao pod svojim pravim imenom. Ova situacija je slična kao kod kultivara jabuke ‘Gala’, ‘Fuji’ ili ‘Cox Orange Pippin’, te kruške ‘Bartlett’. Sada se sorta ‘Tulameen’ prodaje u Engleskoj i zapadnoj Evropi pod svojim imenom. Sorta ‘Tulameen’ je naročito pogodna za proizvodnju u zaštićenim prostorima kao što su visoki tuneli i staklenici, osiguravajući plodove dobrog kvaliteta izvan sezone. Na Cornell Univerzitetu u Nju Jorku provedeno je ocjenjivane 20 sorti maline za proizvodnju u staklenicima tokom zime i rano u proljeće, gdje se kultivar ‘Tulameen’ pokazao kao najbolji. Iako nije ostvario najveći prinos isti je zauzeo čelno mjesto jer su se plodovi po okusu nalazili na vrhu ljestvice, izvanrednog izgleda, krupni i okusni. Sada se sorta ‘Tulameen’ uzgaja u komercijalne svrhe u staklenicima u Nju Jorku i istočnom dijelu Sjeverne Amerike. Izdanci kultivara ‘Tulameen’ imaju relativno niske zahtjeve spram niskih temperatura tokom zime, tako da ih je lako podstaknuti na listanje i cvjetanje unutar zaštićenih prostora u izvansezonskom periodu. Niski zahtjevi spram sati zimske hladnoće su posebna prednost ako se ova sorta uzgaja u zemljama na prostoru Mediterana kao što su Španija, Portugal i područje Santijaga u Čileu. Proizvodnja u ovim pordučjima je namjenjena za izvoz prema regijama sa kasnom sezonom sazrijevanja plodova. Da bi se osigurao dobar prinos u staklenicima, kao oprašivači koriste se pčele. Nakon završene faze plodonošenja, biljka se u kontejnerima (saksijama) može iznijeti vani ili smjestiti u hladno skladište kako bi se osigurala još jedna sezona u stakleniku. Nedavno sorta ‘Tulameen’ je postao glavni kultivar maline u supermarketima u Engleskoj. Ostali kultivari, kao što je ‘Glen Prosen’ mogu biti više produktivniji, ali plod sorte ‘Tulameen’ je poželjniji zbog izgleda i okusa. Sorta ‘Tulameen’ se smatra ranom sortom i ima dug period plodonošenja, a prvi plodovi u Engleskoj su uvezeni iz Španije. Sada u Engleskoj postoji pritisak na proizvođače maline da prošire sezonu sorte ‘Tulameen’. Izdanci koji su pothlađeni prethodno mogu se koristiti u staklenicima za proizvodnju izvan sezone,

129

jer plodovi jednogodišnjih sorti maline kao ‘Autumn Bliss’ i ‘Joan Squire’ nemaju okus maline kao plodovi kultivara ‘Tulameen’. U isto vrijeme, kvalitet plodova sorte ‘Tulameen’ je bolji od bilo kojeg voća koji se uvozi iz južne hemisfere tokom jeseni i zime. Sorta ‘Tulameen’ nije bez mana. Njeni niski zahtjevi spram hladnoće tokom zime, znači da biljka ranije prekida svoj period mirovanja i da je osjetljivija na mrazeve ukoliko se uzgaja na otvorenom polju kao što je područje sjeveroistočne Sjeverne Amerike, zemlje Skandinavije, Poljska i druge zemlje centralne i istočne Evrope. Kultivar ‘Tulameen’ se odlikuje snažnim rastom nadzemnog sistema, ali ne proizvodi veliki broj jednogodišnjih izdanaka. Jednogodišnji izdanci kultivara ‘Tulameen’ su snažni, bez malja, zelene boje sa nepravilno raspoređenim purpurnim pjegama u prizemnom dijelu. Trnovi su ljubičasti i oštri, ali nisu gusti. Dvogodišnji izdanci su snažni, prilično uspravni, sivo-žute boje. Plodonosni mladari su prilično dugi i više su uspravni nego isti kod kultivara ‘Meeker’. Plodovi su dobro raspoređeni, imaju dugu peteljku i ručno branje se odvija neometano. Kultivar ‘Tulameen’ je rezistentan na RBDV virus koji se prenosi polenom, selekcionisan kao sorta otporna na lisnu uš koja je vektor virusa mozaika maline. Relativno je osjetljiv na bolest trulež ploda Botrytis cinerea i to posebno zbog dugog perioda cvjetanja i plodonošenja. Međutim, daleko manje je osjetljiv i na B. cinerea i na Rhizopus spp. od bilo koje druge sorte sa pacifičkog sjeverozapada. Kultivar ‘Tulameen’ je relativno osjetljiv na bolesti izdanaka, ali se one mogu kontrolisati dobrim upravljanjem, uključujući prekomjernu upotrebu azota i mjerama koje omogućavaju bolju cirkulaciju vazduha. Osjetljiv je na virus patuljaste kržljavosti maline (RBDV) koji se prenosi polenom. Ova sorta maline pokazala se kao osjetljiva na uvenuće pupoljaka (Didymella applanata). U Sjevernoj Americi, Engleskoj i zapadnoj Evropi ova sorta maline je relativno osjetljiva na trulež korijena izazvanu patogenom Phytophthora fragaria var. rubi. Međutim, u Australiji biljke ovog kultivara posjeduju neku rezistentnost spram iste, te se vjerovatno radi o tome da uzročnik pripada različitoj vrsti ili soju. U staklenicima sorta ‘Tulameen’ je osjetljiva na grinje (Tetranychus urticae) i na pepelnicu (Sphaerotheca macularis). Kultivar ‘Tulameen’ je izuzetno uspješna sorta. Počela opsežno koristiti u mnogim oplemenjivačkim programima širom svijeta. U međuvremenu, uzgoj ovog kultivara u svijetu će se proširiti u skladu sa zahtjevima tržišta za kvalitetno voće tokom cijele godine. U toku 2002. godine kultivar ‘Tulameen’ je primio nagradu za izvanrednu sortu. ‘Glen Ample’ je dvogodišnja sorta maline nastala u okviru oplemenjivačkog programa SCRI (Scottish Crop Research Institute) u Škotskoj ukrštanjem sorti ‘Glen Prosen’, ‘Meeker’, ‘Rumiloba’, ‘Carnival’, ‘Malling Jewel’, ‘Burnetholm’, ‘Malling Landmark’, ‘Malling Exploit’, ‘Lloyd George’ i ‘Pyne’s Royal’ od strane oplemenjivača Derek Jennings. Ukrštanje je provedeno 1978. godine, a kao sorta je priznata 1994. godine. U početku sorta ‘Glen Ample’ je bila označena kao selekcija 7815B8, a potom su je nazvali ‘Glen Ample’. Sve Glen serije kultivara dobile su ime po dolinama u Škotskoj, tako i ‘Glen Ample’ koja je zaštićena u Evropi i Južnoj Africi. Ovo je jedna od najperspektivnijih sorata u svijetu koja postavlja nove standrade u proizvodnji maline zbog prinosa koji omogućava, bestrnih izdanaka, krupnoće ploda i lijepog okusa. Introdukcija kultivara ‘Glen Ample’ se podudara sa velikim promjenama u produkciji maline u Škotskoj: produkcija visokokvalitetnih plodova za stonu upotrebu je zamjenila industrijske sorte. Kultivari ‘Glen Ample’ i ‘Tulameen’ su vodeće sorte maline za stonu upotrebu u Velikoj Britaniji i Norveškoj. Nadzemni sistem ove sorte karakteriše snažan rast i sastoji se od dugih i bestrnih izdanaka koji zahtjevaju naslon. Jednogodišnji izdanci koji nose plod su uspravni, dugi i daju visoke prinose (jedna biljka u prosjeku daje 3,8 kg). Plodonosni mladari ove sorte su izrazito dugi. Kultivar ‘Glen Ample’ karakteriše srednja sezona sazrijevanja plodova, tj. od kraja juna do kraja jula. Plodovi ove sorte su izrazito krupni (4-6 g), blago izduženi, svijetlo crvene boje, aromatični i okusni. Odlikuju se velikom čvrstoćom bobica, pa su plodovi sorte ‘Glen Ample’ pogodni za mašinsku berbu i za transport na udaljenija mjesta.Samo pet plodova ovog kultivara mogu težiti oko 30 g. Nakon berbe ne mijenjaju svoja hemijska i organoleptička svojstva pa su pogodni za stonu upotrebu, ali zbog svih osobine se preporučuju i za preradu. Prinos koji ova sorta omogućava se kreće u granicama 7-10 t/ha, a u zasadu koji se navodnjava i uz naslon prinos može biti i do 25 t/ha. U pogledu bolesti genotip ‘Glen Ample’ ima A1 gen koji mu omogućava rezistentnost na veliku malininu uš ( Amphorophora idaei), ali je osjetljiv na truljenje korijenja (Phytophthora fragariae var. rubi), sušenje Slika 319. Plodovi kultivara izdanaka (Leptosphaeria coniothyrium) i uvenuće pupoljaka dvogodišnjeg tipa maline ‘Glen Ample’ (Didymella applanata). Takođe je sorta koja je osjetljiva i na RBDV (raspberry bushy dwarf virus).

130

Tehnologija uzgoja kultivara jednogodišnjeg tipa maline Jednogodišnje sorte maline plodonose tokom prve godine na drugoj (vršnoj ili gornjoj) polovini jednogodišnjih izdanaka, tokom nekoliko sedmica, u periodu od avgusta do oktobra, odnosno sve do pojave prvih jesenjih mrazeva, naravno, u zavisnosti od sorte i dužine sezone vegetacije. Takođe, kultivari maline iz ove grupe, na nižem dijelu izdanka koji nije plodonosio te jeseni (donja polovina), mogu donijeti rod sljedeće godine u periodu maj-juni, odnosno nešto malo ranije u poređenju sa standardnom sezonom plodonošenja koja karakteriše dvogodišnje sorte. Dakle, sorte iz grupe jednogodišnjih malina mogu plodonositi dva puta na jednom izdanku u dvije različite vegetacione sezone, krajem ljeta i u jesen prve i početkom ljeta druge godine. Ipak, zbog niza prednosti ove sorte u intenzivnoj proizvodnji uzgajaju se samo za jednu, kraj ljeta i jesenju berbu, dakle izdanci se ostavljaju da žive samo jednu godinu. Posljednjih godina selekcijom su stvorene sorte jednogodišnjeg tipa maline koje imaju žutu ili tzv. zlatnu boju ploda, te navedeni ciklus rasta i cjelokupna tehnologija uzgoja koja važi za crvene može se primjeniti i kod istih. Generalno, postoji određena praznina u sezoni proizvodnje između perioda plodonošenja kultivara jedno i dvogodišnjeg tipa maline. Ova praznina može se u potpunosti prevazići određenim agro i pomotehničkim mjerama primjenjenim kod različitih sorti za oba tipa maline, te na taj način tokom cijele sezone vegetacije jedne godine omogućiti proizvodnju ove vrste voća. Jednogodišnje maline, često u literaturi pominjane kao jesenje maline, one koje dakle, plodonose u jesen, zatim stalnorađajuće maline, ili dvorodne - maline koje plodonose dva puta na jednom izdanku, posljednjih godina sve više zauzimaju svoje mjesto u proizvodnji na širem području BiH. S druge strane, u voćarski razvijenijim zemljama struktura proizvodnje maline već odavno je predstavljena tako da iste zauzimaju više od polovine ukupne produkcije. Oplemenjivački programi podjednako su usmjereni ka stvaranju boljih kultivara jedno i dvogodišnjih sorti maline, a trend u samoj produkciji maline jeste ispitivanje pogodnosti genotipova oba tipa za uzgoj unutar zaštićenih prostora. avgust septembar oktobar I GODINA april

maj

juni

juli

Crtež 21. Rast i razvoj jednogodišnjeg tipa maline tokom jedne sezone vegetacije

Nadzemni sistem jednogodišnjih sorti maline, iako biološki živi dvije godine, u proizvodnoj praksi, uglavnom iz više razloga, ostavlja se da plodonosi samo jednu godinu. Ove maline plodonose tokom prve godine na drugoj polovini jednogodišnjih izdanaka (zona plodonošenja je obično iznad 70 cm), tokom nekoliko mjeseci u periodu od sredine ljeta do početka jeseni ili čak i kasnije, odnosno sve do pojave izraženijeg mraza ili izmrzavanja, u zavisnosti od sorte i dužine vegetacije. Tako na primjer, kultivari 'Polana' (polana), 'Polka' (polka) i 'Autumn Bliss' (otem blis) spadaju u ranije, obzirom da plodonose tokom avgusta, a sorta 'Heritage' (heritidž) i 'Josephine' (jozefina) u kasnije, jer njihovi plodovi za berbu pristižu krajem septembra i početkom oktobra. Takođe, kultivari maline iz ove grupe, naredne, odnosno druge godine, plodonose i na preostalom dijelu izdanka (bazni dio koji nije plodonosio prve godine) iz prethodne vegetacije, a isti je sada starosti dvije godine (zona plodonošenja u baznih 70 cm). Dakle, sorte iz grupe jednogodišnjih malina prve godine plodonose u vršnoj zoni izdanka, a naredne godine na zemlji bliže položenom dijelu istog. Upravo ovakvo biološko ponašanje jednogodišnjih genotipova maline iniciralo je atribut dvorodnih, obzirom da na različitim

131

dijelovima istog izdanka plodonose dva puta za vrijeme njegovog životnog ciklusa. Međutim, atribut ¨stalnorađajuće¨ koji se ponekad koristi da opiše ovaj tip maline, nije adekvatan za dati način rasta. Obzirom da su prinosi koje ove sorte maline postižu na jednogodišnjim izdancima u jesenjoj berbi daleko veći, te postižu bolju cijenu, jer su na tržištu prisutni u izvansezonskom periodu, kada nema dvogodišnjih sorti maline, kao i uzimajući u obzir da ljetna berba umnogome smanjuje istu u jesen, kultivari iz grupe jednogodišnjeg tipa maline uglavnom se uzgajaju za tzv. jesenji rod, a nosioci istog su jednogodišnji izdanci, te odatle proizilazi adekvatan atribut jednogodišnje. Naravno, odgovarajući atributi su i jesenje maline, obzirom da je glavna berba kraj ljeta odnosno početak jeseni. Prema tome, u biološkom smislu, životni vijek jednogodišnjih sorti maline jeste dvije godine, ali zbog ekonomičnosti, kako u pogledu održavanja zasada, tako i obzirom na cijenu plodova, iste se u komercijalnoj proizvodnji uzgajaju samo za jednu berbu na jednogodišnjim izdancima.

a)

Takođe, treba znati da plodovi jednogodišnjih sorti maline imaju prvenstveno namjenu za svježu potrošnju, mada se mogu koristiti i kombinovano (kao svježi i za zamrzavanje), obzirom da poslije prerade (zamrzavanja) zadržavaju prirodni okus i čvrstoću mesa ploda, čak više nego neke sorte dvogodišnje maline koje se dominantno uzgajaju za industriju. Izdanci sorti maline jednogodišnjeg tipa imaju snažan vegetativni rast, tako da isti veoma brzo odrvene, te u zavisnosti od genotipa imaju mogućnosti da se samostalno održavaju u uspravom položaju. Tako na primjer, kultivari ‘Heritage’ i ‘Polka’ imaju toliko snažne izdanke koji samostalno ostaju u uspravnom položaju čak i pod težinom roda, dok sorta ‘Joan J’ zahtjeva potporu-naslon, s obzirom da njeni izdanci imaju osobinu da poliježu po zemlji. Generalno, u intenzivnoj proizvodnji, obzirom da se najveća težina roda nalazi u gornjem dijelu izdanka, kako ne bi došlo do polijeganja istih potrebno je obezbijediti adekvatan naslon samo u smislu podrške za izdanke opterećene rodom, a ne klasični, kao onaj karakterističan za dvogodišnje kultivare. Ovakva osobina ukazuje na to da izdanke jednogodišnje maline za vrijeme perioda plodonošenja, generalno, nije potrebno fiksirati za žicu pojedinačno, svaki ponaosob, već se istim špaga postavlja samo kao oslonac, odnosno potpora sa vanjskih strana reda, dakle lateralno. Prema tome i sistem uzgoja u špaliru istih značajno se razlikuje od uzgoja sorti dvogodišnjeg tipa maline. Za razliku od kultivara dvogodišnjeg tipa maline koje se uzgajaju u sistemu

b)

c)

d)

Slike 320, 321, 322, 323, 324 i 325. Adekvatan sistem uzgoja kultivara jednogodišnjeg tipa maline: a) špalir najsličniji živoj ogradi, nema vezanja izdanaka pojedinačno, b) izdanci u uspravnom položaju mogu se samostalno održavati sve do zametanja plodova, c) ostavlja se veći broj izdanaka d) sistem e) naslona, e) instalirane špage sa bočnih strana reda kao podrška izdancima koji nose rod, f) po završetku f) berbe

132 132

vetikalnog špalira, jednogodišnji tip maline se gaji u špalirskom sistemu koji je najsličniji živicama od žive ograde, tako da nije jasno definisan broj izdanaka po jedinici dužine reda, već se oni puštaju da slobodno rastu i ispunjavaju cjelokupni prostor u razmjerama postavljenog naslona i najadekvatnije mogućnosti berbe. Još jedna bitna karakteristika izdanaka jednogodišnjih sorti maline jeste da oni pojedinih godina ne mogu postići visinu koju dostižu isti kod sorti iz grupe dvogodišnjih malina, te se za ostvarenje približno jednakih prinosa kao kod dvogodišnjih malina, mora ostavljati veći broj izdanaka unutar reda, što je adekvatno odgovarajućem sistemu uzgoja istih. Jednogodišnje sorte maline tolerantnije su na bolesti kao što je trulež korijena uzrokovana fitoftorom, odnosno na suvišne količine vlage u zemljištu, što ukazuje da se mogu uzgajati na onim parcelama koje nisu pogodne za uzgoj genotipova podložnijih ovoj pojavi, kao što je npr. kultivar vilamet. Ova otpornost posebno se odnosi prilikom tehnologije uzgoja samo za jednu, jesenju berbu, obzirom da izdanci ne prezimljavaju, čime se prekida životni ciklus većine bolesti i štetočina, i time samanjuje mogućnost inficiranja i masovnijeg širenja zaraze unutar zasada. Ipak, treba napomenuti da iste nisu u potpunosti otporne na navedene bolesti, te u ekstremnim slučajevima mogu pokazati simptome navedenih pojava. Stoga, obavezno poštivati pravilo zabrane sadnje maline na plavljenim zemljištima i onim sa visokim nivoom podzemne vode. Za razliku od dvogodišnjih, izdanci jednogodišnjih kultivara maline koji se uzgajaju za berbu u jesen, prema provedenim istraživanjima, nisu pokazivali simptome izmrzavanja, ukoliko su tokom zime ostavljeni u uspravnom položaju, obzirom da zbog jačine izdanaka nisu skloni polijeganju, te su sasvim normalno ispoljili novi rast i plodonošenje druge godine. Obzirom da jednogodišnje sorte maline plodonose u periodu godine kada su deficitarne količine vlage u zemljištu obavezno pri uzgoju zahtjevaju sistem za navodnjavanje. Crtež 22. Morfogeneze grma kod Morfogeneza grma kod sorti jednogodišnjeg kultivara jednogodišnjeg tipa maline kroz tipa maline, kroz vegetacione cikluse, odvija vegetacione cikluse se na sljedeći način: I godina – izdanci intenzivno rastu i sekundarno debljaju, te dolazi do diferencijacije i razvoja generativnih pupoljaka, kao i plodonošenja krajem ljeta na gornjoj polovini jednogodišnjih izdanaka. Poslije berbe dio izdanka koji je plodonosio prirodno se suši. II godina – u proljeće (ukoliko su ostavljeni donji dijelovi izdanaka iz prethodne godine) na istim dolazi do diferencijacije i razvoja generativnih pupoljaka, te plodonošenja tokom juna i jula, a nakon berbe ovi izdanci Razmak i tehnika sadnje kultivara se prirodno suše od vrha prema bazi, čime se jednogodišnjeg tipa maline. Kao i u završava životni ciklus. slučaju prethodnih kultura važi pravilo i za jednogodišnju malinu, da je prije same sadnje potrebno odabrati adekvatno mjesto i pripremiti zemljište na ispravan način. Nakon toga potrebno je odrediti razmak na koji se obavlja sadnja. Međuredni razmak u proizvodnji, i jednogodišnje, maline generalno se određuje spram mehanizacije i opreme koja se želi koristiti tokom održavanja zasada, te tipa naslona, dok je unutarredni uglavnom definisan sistemom uzgoja i bujnošću pojedinih sorti. Razmak između redova pri sadnji sorti jednogodišnje maline ne bi trebao biti manji od 2,6 m, iako isti zavisi dobrim dijelom od veličine opreme koja će se koristiti za održavanje plantaže kako je prethodno navedeno. U tom slučaju, treba omogućiti najmanje 60 cm više razmaka između redova nego što je najveća širina opreme koja se koristi u navedenom zasadu. Dakle, razmak između Crtež 23. Parametri koji utiču na definisanje razmaka sadnje kod redova koji se preporučuje jeste 2,8-3,0 m. kultivara jednogodišnjeg tipa maline

133

Kada je u pitanju razmak unutar reda sadnja kultivara jednogodišnjeg tipa maline obavlja se u identičnom razmaku kao i kod dovogodišnjeg tipa. Međutim, forma sadnje koja se ovdje preporučuje jeste cik cak, za razliku od linearne koja važi za sorte dvogodišnjeg tipa maline. Širina cik cak razmaka zavisi od željene širine špalira (utiče na razmak između redova), i ista se obično kreće od 30-35 cm, i ta zona predstavlja prostor u kome će se kasnije svi izdanci koji se pojave ostavljati i tako će se težiti ispunjavanju cjelokupnog prostora u redu.

Shema 1. Forme sadnje maline: a) kultivari dvogodišnjeg tipa - linearno, b) kultivari jednogodišnjeg tipa cik cak

a)

b)

Nakon pripreme zemljišta i unošenja neophodnih dodataka istom, u cilju modifikacije njegovih nepoželjnih osobina (razmatranja navedena u prvim poglavljima), sljedeća radnja podrazumjeva formiranje redova za sadnju. Malina, i jednogodišnjeg tipa, može se saditi na ravnim parcelama, pod uslovom da su iste dobro drenirane, odnosno da obezbjeđuju adekvatno kretanje vode kroz zemljište. Međutim, na ravnim parcelama sa slabo dreniranim zemljištem i ovaj tip maline preporučuje se saditi na prethodno formirane gredice. Sadnja sorti jednogodišnjeg tipa maline u slučaju sadnog materijala tipa korjenčića najčešće se obavlja u proljeće. Međutim, ista se za ovaj tip maline može obaviti sve do početka ljeta ukoliko se korjenčići čuvaju u hladnjači. Prije sadnje korijen, ukoliko nije, prvo se isjecka na datu dužinu, te potom cjelokupan potopi u smijesu zemlje, vode, balege i nekog zemljišnog fungicida i insekticida. Nakon potapanja isti se sadi u izvučene brazde na dubinu od oko 5-10 cm, na prethodno definisano rastojanje i besprijekorno pripremljena sadna mjesta. Potom se isti lagano zagrne zemljom koja se rukama sabije u cilju eliminacije vazdušnih džepova (preporuka koristiti fino isitnjenu zemlju). Takođe, u tu svrhu, a ukoliko nedostaje vlage u zemljištu, j ostvarenja j snažnijeg j g kontakta korjenčića j j nakon sadnje preporučuje se izvršiti zalijevanje u cilju sa zemljom.

Slike 326 i 327. Tehnika sadnje korjenčića kao sadnog materijala za jednogodišnji tip maline

Kada je u pitanju sadnja sorti jednogodišnje maline u slučaju kontejnerskog tipa sadnice ista se obavlja u besprijekorno pripremljeno zemljište kako bi se mladom i nježnom korijenu koji je do tada rastao u idealnim uslovima omogućio nesmetan razvoj. Zelene kontejnerske sadnice sorti jednogodišnje maline sade se od proljeća do sredine ljeta kako bi se ostvario određeni prinos plodova krajem ljeta i u jesen. Odgađanje momenta sadnje u odnosu na proljetnu umnogome doprinosi kašnjenju plodonošenja u jesen te godine. Prije same sadnje kontejnerskih sadnica, i jednogodišnje maline, potrebno je duž ocrtanih redova proći sa frezom motokultivatora za dodatno usitnjavanje zemljišta. Ukoliko vladaju sušni uslovi, prije same sadnje kontejnerske sadnice potrebno je pustiti sistem za navodnjavanje tipa kap po kap da se natopi zemljište.

134

Takođe, prije sadnje, kako bi se olakšalo vađenje sadnica iz kontejnera preporučuje se iste adekvatno zaliti. Kada su ispunjeni svi preduslovi pristupa se samom činu sadnje. Treba napomenuti da se u slučaju sadnje jednogodišnje maline sadnice ne moraju postavljati u a) pravcu, obzirom da sistem uzgoja podrazumjeva veći broj izdanaka u određenoj širini reda. Kako bi se to ostvarilo autorii preporučuju cik cak sadnju biljaka u širini reda od 30 cm. Za sadnju kontejnerskih sadnica, i jednogodišnjeg tipa, maline koristi se klasična sadilica za povrće, stim što se ista skrati na dužinu kontejnera, kako ne bi došlo do zaostajanja vazdušnih džepova nakon sadnje. Potom se istom izdubi rupa na mjestu sadnje, te se u nju po principu ključ i brava zasadi sadnica. Nakon toga zemlja oko sadnice se lagano rukom sabije, kako bi se elminisali vazdušni džepovi. Kao i u prethodnom slučaju, ukoliko vladaju sušni uslovi, preporučuje se zalijevanje odmah nakon sadnje. Prilikom sadnje kontejnerskih sadnica nakon proljeća, prije iste potrebno je instalirati sistem za navodnjavanje, te adekvatno natopiti zemljište. Iako se sadnja maline može obavljati od oktobra do početka aprila, zrelim izdancima (jesenja i proljetna sadnja), ipak najčešći termini sadnje ove kulture su kasna jesen i rano proljeće. Jesenja sadnja se najčešće koristi, budući da ima niz prednosti, odnosno da daje najbolje rezultate prijema. Slučajevi kada se koriste, kao sadni materijal zreli izdanci golih žila, neposredno pred sadnju obavezno je podzemni sistem svake sadnice osvježiti potapanjem istog u smjesu podjednakih dijelova balege i ilovače, u vodi, uz dodatak e sredstva za dezinfekciju korijena. Zreli izdanci golih žila maline sade se u pravilu na istu dubinu na kojoj su bili prije vađenja iz matičnjaka, ali se u praksi zbog izvjesnog slijeganja zemlje, isti sade za 1-2 cm dublje.

b)

c)

Sistem uzgoja i tip naslona za jednogodišnje sorte maline. Za razliku od većine kultivara dvogodišnjeg tipa m maline, koji se uzgajaju u sistemu vertikalnog špalira sa tipom naslona poznatim kao I-sistem, sorte jednogodišnje maline se uzgajaju u špalirskom sistemu slobodnih izdanaka, nešto poput žive ograde sa tipom naslona koji se sastoji od stuba određene visine koji na svom vrhu nosi poprečnu prečagu, dakle isti je najsličniji velikom štampanom slovu T. Ovo je najjednostavnija i najjeftinija varijanta naslona za kultivare jednogodišnjeg tipa maline. Obzirom na neophodnost navodnjavanja jednogodišnjih kultivara maline, ovakav oblik naslona istovremeno služi i kao nosač crijeva sa kapaljkama sistema za navodnjavanje kap po kap. d) a Uzgoj u špalirskom sistemu slobodnih izdanaka podrazumjeva da se u unutarrednom prostoru izdanci jednogodišnje maline puštaju da slobodno rastu, tako da oni ispune zonu od 30-40 cm s obje strane od centra reda, i to proizvoljno, bez jesno definisanog broja izdanaka po jedinici dužine reda, odnosno na dužni metar. Svi izdanci koji rastu u traci širine 80 cm, u redu, se ostavljaju, te isti i plodonose. S druge strane, svi oni koji rastu izvan ove zone obavezno se uklanjaju. Broj Slike 328, 329, 330 i 331. Tehnika sadnje sadnica izdanaka koji se preporučuje po jednom dužnom metru može kategorije zreli izdanci golih žila za kultivare da iznosi od 18-22, pa čak i više, s tim da se vodi računa o jednogodišnjeg tipa maline u cik cak formi: a) prenatrpanosti istih kada usljed velike zasjenjenosti prostora izvlačenje brazdi za sadnju, b) označeni redovi za može doći do pojave određenih bolesti. Autori su upoznati sa sadnju, c) cik cak tehnika sadnje, d) adekvatno zagrtanje sadnica nakon sadnje primjerom uzgoja jednogodišnje maline sorte ‘Polka’ na

135

prostoru Unsko-Sanskog kantona, gdje farmeri ostavljaju i do 30 izdanaka na dužni metar reda, te ostvaruju fantastične prinose. Ipak preporuka je da svaki individualni farmer spram vlastitih uslova odredi broj izdanaka na dužni metar reda. Crtež 24. Određeni broj proizvođača prilikom uzgoja kultivara jednogodišnjeg tipa maline redove biljaka organizuje kao individualne grmove, što je potpuno nepraktično s obzirom da se bespotrebno ostavlja prazan prostor unutar reda što direktno utiče na smanjenje prinosa

120,00 cm

dužina reda

dužina reda

Crtež 25. Održavanje zasada jednogodišnjih kultivara maline podrazumjeva definisanje širine rednog prostora, odnosno zone u kojoj se dozvoljava izdancima da se razvijaju. Svi izdanci izvan ove zone se uklanjaju i iznose izvan zasada te spaljuju. Takođe, posebno 80,00 cm je važno sa bočnih strana reda uklanjati nedorasle, odnosno male izdanke za vrijeme berbe istih koji se nalaze u definisanoj zoni reda

Shema 2. Šematski prikaz sistema uzgoja kultivara jednogodišnjeg tipa maline

Jednogodišnje sorte maline nose plodove na vrhu jednu godinu starih izdanaka, koji imaju tendenciju da se usljed opterećenja rodom povijaju, odnosno padaju u međuredni prostor. Prema tome, većina istraživanja provedenih na uzgoju jednogodišnjih sorti maline pokazala je da određeni tip naslona može biti neophodan tokom čitavog perioda vegetacije, kako da održi izdanke pod težinom roda u uspravnom položaju, tako i da posluži kao nosač crijeva sa kapaljkama i adekvatnih pokrovnih materijala tipa mreže kao sjenila ili agril folije kao zaštite od mraza. Dakle, u osnovi naslon kod sorti jednogodišnjeg tipa maline isključivo služi kao podrška sa bočnih strana reda izdancima koji nose rod, kako bi se omogućio efikasniji prolaz između redova, ali ujedno i kao nosač crijeva za navodnjavanje tipa kap po kap. Takav naslon podrazumjeva klasične drvene ili metalne stubove instalirane u centru duž reda na razmak od 5-7 m, visine 120,00 cm iznad površine zemlje i oko 60 cm u zemlji, na čijem je vrhu (u formi T slova) fiksirana jedna poprečna prečaga dužine 140,00 cm koja

136

može biti obična letva ili pak metalna šipka. Visina na koju se postavlja (visina stuba iznad zemlje) i dužina ove poprečne prečage može biti korigovana od farmera do farmera, naravno u zavisnosti od bujnosti izdanaka date sorte. Ovakav tip naslona često se u literaturi naziva sistem naslona za podršku izdancima ili kraće T-sistem naslona. Za svaki kraj drvene letve ili metalne prečage, pružajući se u dužini cjelokupnog reda, pričvršćuje se obična špaga uz pomoć eksera u obliku slova U ili pak nekog tipa zakački. Širina između dvije špage ili dva reda špage jednaka je širini poprečne letve, dakle u navedenom primjeru 140,00 cm. Veoma često, dobro održavane plantaže jednogodišnjih sorti maline mogu razviti strašno veliki broj izdanaka po jedinici dužine i širine reda, što dovodi do potrebe određenih korekcija u širini sa strana instaliranih špaga, odnosno dužini poprečne prečage na stubu. S druge strane, određene sorte u specifičnim uslovima emituju jako mali broj izdanaka, što ima za posljedicu suženje rednog prostora u kojem se razvijaju izdanci. U oba slučaja, bočno postavljene špage za potporu izdanaka u širini mogu biti nedovoljne, bilo da su iste instalirane na uži, ili širi razmak. Kako bi se rješio navedeni slučaj autori preporučuju instaliranje poprečne prečage maksimalne dužine koja obezbjeđuje nesmetanu berbu, a to je 140,00 cm, te istu urezati ili na sredini probušiti rupe na različitim rastojanjima, npr. 90, 100, i 120 cm. Na taj način, prije same berbe, a u zavisnosti od bujnosti izdanaka, instalira se špaga kroz jednu od rupica na razmak koji odgovara za podršku datih izdanaka.

Crtež 26. Idejno rješenje najjednostavnijeg sistema naslona za kultivare jednogodišnjeg tipa maline

Izdanci se usmjeravaju da slobodno rastu između špaga, odnosno unutar redova, dakle ne vežu se pojedinačno za špage već rastu slobodno, te se pod težinom vegetativne mase i roda samo oslanjaju na iste. Za svaki stub, kao nosaš crijeva sa kapaljkama, instalira se na visini 30 cm od zemlje pocinčana žica debljine 3 mm (ista ona koja služi za držanje u uspravnom položaju izdanaka koji nose rod kod mikera i vilameta). Obzirom da ovakav sistem uzgoja podrazumjeva razvoj izdanaka u širini do 80 cm unutar reda, dakle sa dvije strane po 40 cm, i sam razmak između redova je u odnosu na onaj kod dvogodišnje sorte maline vilamet veći, te obično iznosi 3 m. Jedan od najpraktičniji tipova naslona za jednogodišnje sorte maline predstavljaju stubovi napravljeni od klasične armature debljine 12 mm, na koju se u funkciji poprečne letve zavari drugi komad iste, a čiji se krajevi saviju prema unutra (naprave se uši) kako bi držali špage. U slučaju potrebe smanjenja širine reda na određenim razmacima za poprečne prečage mogu se zavariti dodatni komadići armature koje služe kao fiksatori potrebnih špaga na datom rastojanju. Takođe, ukoliko dođe do povijanja izdanaka prema unutarrednom prostoru, tada je potrebno na određenim rastojanjima poprečno privezati bočno postavljene špage dodatnim U tom slučaju, mu zg gojja ma aliline ne e, po p sebn se b o bn ali i jedno vrlo praktično rješenje prilikom uzgoja maline, posebno unutar zaštićenih prostora, može se postići postavljanjem mrežastih žica u redove, tako da se izdanci prilikom rasta provuku kroz ćelijice mreže i tako zadržavaju u uspravnom položaju. Slike 332 i 333. Sistem naslona za kultivare jednogodišnjeg tipa maline napravljen od armaturne šipke

137 1

Crtež 27. i slika 334. Idejno rješenje sistema naslona za kultivare jednogodišnjeg tipa maline gdje je između stubova kao zamjena za paralelne špage instalira mreža, ista ona koja produkciji j se koristi u p j krastavca kornišona

Crtež 28 i slika 335. Idejno rješenje nadograđenog sistema naslona za kkultivare U li jjednogodišnjeg d dišš j tipa i maline. li odnosu na najjednostavniji model ovaj se razlikuje po dodatnoj prečagi za pridržavanje izdanaka i takođe još jednom instaliranom za fiksiranje dva crijeva sa kapaljkama za navodnjavanje s obje strane reda, što je posebno važno u godinama sa ekstremnom sušom kakva je bila 2012.

Crtež 29 i slika 336. Jedno od najboljih rješenja sistema naslona projektovano od strane autora ova publikacije tokom perioda testiranja različitih kultivara jednogodišnjeg tipa maline. Isto podrazumjeva sljedeće: tri poprečne prečage instalirane na različitim visina i različite dužine, gdje prva služi kao oslonac za izdanke u razvoju, druga kao nosač špage za pridržavanje izdanaka koji nose rod, te treća za pokrovni materijal (mreža, agril folija i sl.)

138

Sistemi proizvodnje i rezidba jednogodišnjih sorti maline. Proizvođač može manipulisati sa rastom biljaka jednogodišnjeg tipa maline u cilju postizanja dugoročnog povećanja proizvodnje kvalitetnih plodova. Način rezidbe i naslon umnogome utiču na rast biljaka maline, zatim na kvantitet i krupnoću ploda, sadržaj šećera u plodu, osjetljivost biljke na bolesti i štetočine, lakoću berbe, te učinkovitost prskanja. Biljke jednogodišnjeg tipa maline značajno reaguju na rezidbu i odgajanje, odnosno određeno postupanje sa izdancima. Međutim, u proizvodnji, i jednogodišnjih sorti maline, ove prakse, pored berbe, iziskuju najviše novca i vremena. Stoga, svaki proizvođač mora dobro razmisliti prilikom izbora određene strategije rezidbe i odgajanja izdanaka, i jednogodišnjih, sorti maline. Postoje dva osnovna sistema uzgoja sorti jednogodišnjeg tipa maline spram perioda plodonošenja, i to: • •

za jednu berbu (kraj ljeta i u jesen tokom jedne vegetacije) i za dvije berbe (kraj ljeta i u jesen prve vegetacije, te početak ljeta druge vegetacije).

Uzgoj jednogodišnjeg tipa maline za jednu berbu, samo onu krajem sezone vegetacije, može biti organizovan na jedan od sljedećih načina: • klasična produkcija, odnosno standardna sezona berbe za ovaj tip maline na otvorenom polju (kraj ljeta - početak jeseni, odnosno sve do nastupanja intenzivnijih mrazeva), • produženje sezone plodonošenja sorti jednogodišnjeg tipa maline (ranija i kasnija berba), te • proizvodnja za berbu u kasnu jesen unutar visokih tunela (produženje sezone na kraju vegetacije). Uzgoj jednogodišnje maline za dvije berbe, spram rasporeda istih, može biti organizovan kao: • •

za dvije berbe, u jesen prve i proljeće druge godine (vegetacije) i za dvije berbe, u jesen i proljeće iste godine (vegetacije) – alternativni špalir.

Svaki od prethodno navedenih sistema uzgoja kultivara jednogodišnjeg tipa maline zahtjeva različite tipove rezidbe i odgajanja, odnosno postupanja sa izdancima. U narednom teksu sve navedene mogućnosti uzgoja kutlivara jednogodišnjeg tipa maline će biti tretirani u odnosu na specifične metode rezidbe i odgajanja izdanaka, a koji unapređuju prinose plodova visokog kvaliteta. Klasična produkcija kultivara jednogodišnjeg tipa maline za jednu berbu, odnosno standardna sezona plodonošenja za ovaj tip. U prethodnim poglavljima naglašeno je da sorte jednogodišnjeg tipa maline proizvode plodove na vrhu jednu godinu starih izdanaka krajem ljeta i početkom jeseni. Ukoliko ti izdanci prezime oni će plodonositi ponovo krajem proljeća ili početkom ljeta druge godine, samo u različitoj zoni. Međutim, kvalitet od te berbe, odnosno ranog prinosa na početku ljeta, je umnogome lošiji u poređenju sa istim u standardnoj sezoni plodonošenja za ovaj tip, kao i ljetnog prinosa dvogodišnjih sorti maline. Takođe, berba ovog ranog prinosa druge godine otežana je zbog prisustva novih jednogodišnjih izdanaka. Isto tako, u ovom slučaju berba standardnog prinosa jednogodišnjih sorti maline otežana je pošto su jednogodišnji izdanci tanji i viši kada se dvije godine starim izdancima dozvoli da plodonose. Prema tome, većina proizvođača eliminiše ovaj rani prinos na dvogodišnjim izdancima kod kultivara jednogodišnjeg tipa maline, a favorizuje onaj standardni prinos plodova većeg kvaliteta koji na berbu pristiže krajem ljeta i početkom jeseni. Uzgoj kultivara jednogodišnjeg tipa maline za prinos plodova od jedne kasne berbe (krajem ljeta ili početkom jeseni u zavisnosti od sorte) odlikuje se olakšanim održavanjem, odnosno upravljanjem plantažom, posebno u načinu rezidbe. Prema tome, ovakav sistem uzgoja jednogodišnjeg tipa maline ima za rezultat niže troškove proizvodnje i veću cijenu za kilogram proizvedenih plodova (proizvodnja izvan okvira tradicionalne sezone). Rezidba kultivara jednogodišnjeg tipa maline za jednu berbu podrazumjeva da izdanci koji su plodonosili trebaju biti odsječeni do zemlje na početku proljeća. Nakon toga, novi izdanci će rasti svake godine iz pupoljaka u bazi biljke ili duž korijena, kada temperature zemljišta i zraka porastu iznad tačke smrzavanja, te plodonositi krajem ljeta, i biti odsječeni sljedećeg proljeća. Dakle, ovakav ciklus se kontinuirano nastavlja tokom života plantaže. Crtež 30. Tehnika rezidbe kultivara jednogodišnjeg tipa maline prilikom proizvodnje za jednu berbu - kraj ljeta početak jeseni

139

Uklanjanje izdanaka u proljeće može se obavljati ručno - običnom kosom, makazama ili pak mašinski – kosilicama koje su podešene za najnižu visinu košenja. Ipak, zbog kvalitetnijeg izvršenja ove aktivnosti autori preporučuju korištenje klasičnih voćarskih makaza. Ovakav način rezidbe ima za posljedicu razvoj jednogodišnjih izdanaka, generalno, do visine od oko 1,8 m čiji će vrhovi u jesen iste godine biti opterećeni rodom, odnosno sigurnost u pogledu eliminacije dvorodnosti istog izdanka. Kod ovog sistema uzgoja jednogodišnjeg tipa maline važno je stare izdanke (koji su plodonosili protekle sezone) odsjeći blizu zemlje koliko god je moguće, što će stimulisati buđenje većine pupoljaka ispod površine zemlje. Ako se izdanci ne odsjeku dovoljno nisko, plodonosni mladari mogu se formirati na bilo kojem zaostalom dijelu odsječenog izdanka. Na ovaj način formirani plodonosni mladari obično nisu zdravi, već predstavljaju ulazna mjesta za insekte i patogene bolesti. Takođe, bilo koji plodovi koji se formiraju na istim će najvjerovatnije istruliti, što privlači patogene i kreira izvor inokuluma (materijal kojim se prenosi bolest) za rod krajem ljeta i početkom jeseni. Ukoliko pak isti i donesu rod, prinos će biti veoma nizak i berba će se provesti samo u jednom terminu koji je obično identičan istom kod većine kultivara dvogodišnjeg tipa maline.

Slike 337 i 338. Izdnaci jednogodišnjeg tipa maline neadekvatno uklonjeni u proljeće, ostavljeni dijelovi istih iznad zemlje (tzv. patrljci) iz kojih će se razviti plodonosni mladari na kojim će plodovi sazrijevati početkom ljeta

Svi izdanci koji se odsjeku trebaju biti uklonjeni iz plantaže i uništeni. U toplim klimatima, berba kultivara jednogodišnjeg tipa maline može biti odgođena košenjem mladih jednogodišnjih izdanaka dva puta u proljeće kada su oni prosječno 30 cm visine. Pinciranje jednogodišnjih izdanaka (uklanjanje vrha rasta) u julu ima za posljedicu stimulisanje rasta bočnih prirasta što će takođe odgoditi početak berbe. Navedene manipulacije izdancima imaju za cilj odgoditi početak berbe kod jednogodišnjeg tipa maline prvenstveno kako bi se ista odvijala nakon intenzivnih vrućina krajem jula i početkom avgusta, te produžiti berbu. Kod ovog sistema uzgoja jednogodišnjeg tipa maline vrijeme odsjecanja izdanaka koji su plodonosili od izrazitog je značaja. Naime, ugljikohidrati se premještaju iz listova biljke u korjenov vrat tokom jeseni, a od istog do pupoljaka početkom proljeća. Ako se izdanci odsjeku prije nego su se svi karbohidrati preselili u krunu tokom jesen, novi izdanci mogu ne biti tako bujni sljedeće godine. Izdanci mogu takođe biti odsječeni suviše kasno, nakon što su se karbohidrati premjestili u pupoljke. Od decembra do februara, većina karbohidrata nalazi se u korjenovom vratu, tako da je ovo idealno vrijeme za odsjecanje izdanaka kultivara jednogodišnjeg tipa maline do osnove.

a)

b)

Prinos kod sorti jednogodišnjeg tipa maline je pod uticajem uglavnom broja izdanaka po jedinici površine i broja plodova na rodnoj grančici. Proizvođači mogu uticati na broj izdanaka koji će biti proizvedeni od strane biljaka jednogodišnjeg tipa maline. S Slike 339 i 340. Sistem uzgoja kultivara obzirom da povećanje broja izdanaka po dužini reda ne utiče na jednogodišnjeg tipa maline za jednu berbu: a) smanjenje krupnoće ploda u sistemu uzgoja sadnice u proljeće nakon sadnje - može se uočiti stari kultivara jednogodišnjeg tipa maline za jednu berbu, dio istih koji treba ukloniti nakon pojave mladih, b) proizvođači trebaju pokušati proizvesti što je primljene sadnice i uklonjen stari dio istih

140

više moguće izdanaka po jedinici površine, ali voditi računa da redovi ne postanu prenatrpani. Ovo se može postići sadnjom uskih redova i više istih po dunumu. Širina reda od 35-55 cm u osnovi se smatra idealnom za berbu plodova jednogodišnje maline. Razmak između redova treba biti dovoljno širok da omogući nesmetanu berbu i prolazak mašina i opreme koji su neophodni za održavanje zasada. Drugi faktor koji utiče na prinos je broj plodova po plodonosnom mladaru, i isti generalno zavisi od određenog kultivara koji se uzgaja. Prema tome, proizvođač ima vrlo malo kontrole nad ovim, osim mogućnosti da odabere produktivan kultivar.

c)

Prednost ovakvog načina uzgoja jednogodišnjih sorti maline ogleda se u sljedećem: prorjeđivanje, detaljna rezidba i vezanje izdanaka su elminisani, povreda pupoljaka od hladnoće je elminisana, oštećenja tokom zime od strane glodara i divljači su isključena, didimela, antraknoza, sušenje izdanaka od plamenjače i nekoliko drugih bolesti su takođe smanjene, problemi sa insektima su eliminisani, te aplikacije đubriva i pesticida su učinjene lakšim.

d)

o Dakle, jednogodišnje maline uglavnom se uzgajaju samo za jesenju berbu, odnosno njihovi izdanci se ostavljaju da žive samo jednu godinu, obzirom i na veće prinose u odnosu na iste koji se postižu u drugoj godini, zatim sazrijevanje plodova u periodu kada svježe maline nema na tržištu, obzirom da je tada cijena plodova i najveća. S druge strane, plodovi koji bi stizali druge godine bili bi u u potpunosti zanemarljivi, obzirom da isti pristižu u periodu kada je tržište preplavljeno plodovima dvogodišnjih sorti maline (juni-juli). Zbog toga, ukoliko se preferira ljetna (junsko-julska) berba autori preporučuju saditi dvogodišnje kultivare maline, nego jednogodišnje rezati i uskladiti za ovaj period plodonošenja.

e)

f)

g) Slike 341, 342, 343, 344 i 345. Sistem uzgoja kultivara jednogodišnjeg tipa maline za jednu berbu: c) postavljen naslon i sistem za navodnjavanje u zasadu, d) izdanci intenzivno rastu i čim počnu cvjetati tu ulogu preuzimaju plodonosni mladari, e) zametnuti plodovi na vrhovima izdanaka - berba krajem ljeta početkom jeseni, f) plodovi počeli sazrijevati - prva polovina mjeseca avgusta za većinu kultivara, g) u nižim zonama izdanaka, tokom berbe plodova na njihovom vrhu, razvijaju se plodonosni mladari, h) intenzivna berba, uočiti nove izdanke sa strana reda koje treba ukloniti s obzirom da iscrpljuju biljku i utiču na prinos

141

h) i)

Sllike S ike 346 346, 347 347, 348 348, 349 349, 350 350, 351 351, 352 i 353 353. Sistem uzzgoja zgo gojj kkultivara li jednogodišnjeg j d diš j tipa i maline li za jednu j d berbu: b b i) izdanci ostaju nakon završetka berbe, ne uklanjati iste u je essen,, j) nakon berbe može se izvršiti aplikacija p j stajnjaka, j j , k)) izdanci tokom zime,, l)) uklanja j njje izdanaka an do osnove voćarskim makazama,

j)

k)

lj)

l)

lj) nak lj) lj nako na kon ukl kon ukkla lanj njjan an anj njja a izd zda dan anaka aka pro ak prov pr ovesti oves ti oko kopa kopa pava pava anj nje ilili nje ili fr frezan fre ezanj ez anje an je red edno dno nog pr nog prost pros osto os tora ra, a m) m) poj ojav oja ava no ava novi vih iz vih izdana izd danak da naka na ka koj oji će oji će plodonositi krajem ljeta i početkom jeseni - ukoliko se prravilno o ne uklone stari izdanci neki od ovih izdanaka mogu g predstavljati plodonosne mladare te donijeti rod na početku etku lje eta, e ta n) tokom vegetacije provesti okopavanje rednog p ostora, neki proizvođači praktikuju prorjeđivanje ovih mladih izdanaka što nije preporučljivo, samo se uklanjaju oni pr ni kojjii su n ko ne edo dorra asslli ((h h)

m)

n)

142

Produženje sezone plodonošenja sorti jednogodišnje maline. Plodovi sorti maline koje pripadaju jednogodišnjem tipu često prispjevaju suviše kasno da bi proizvođač ubrao sve plodove prije pojave prvog mraza. Takođe, postoji praznina između vremena kada kasni dvogodišnji kultivari sazrijevaju i prvi jesenji počinju. Stoga, poželjno je približiti ovu prazninu koliko god je moguće. U tu svrhu, veoma uspješno se može koristiti lagani prekrivač (najčešće agrotekstil, agril folija) da ubrza rast izdanaka u proljeće, što vodi ranijem cvjetanju i plodonošenju jednogodišnjih sorti maline. Agril folijom se prekriju redovi jednogodišnje maline nakon što se izdanci odsjeku do zemlje, početkom proljeća (obično kraj marta). Pri tome treba voditi računa da se agrotekstil ne zateže, već ostavlja labavim kako bi se obezbjedila komfornost za rast novih izdanaka. Novi izdanci jednogodišnje maline će rasti ispod agrotekstila, koji bi trebalo ukloniti kada su isti oko 45 cm visine (obično sredina maja). Ukoliko se agrotekstil ne ukloni u pravo vrijeme temperatura ispod istog će postati suviše visoka, što može povrijediti mlade izdanke jednogodišnje maline. Ovi viši izdanci će cvjetati i plodonositi koliko 2 sedmice ranije u odnosu na one koji nisu bili prekriveni agril folijom, naravno u zavisnosti od vremenskih prilika. Crtež 31. Idejno rješenje nadograđenog sistema naslona za kultivare jednogodišnjeg tipa maline u slučaju korištenja agril folije kao pokrova za raniju berbu

Kada je u pitanju produženje sezone berbe kultivara jednogodišnjeg tipa maline krajem sezone, tada treba uzeti u razmatranje uzgoj istih unutar visokih tunela koji se prije početka nastupanja mrazeva prekrivaju adekvatnom folijom i ista se zadržava sve do sniježnih padavina, s obzirom da njihova konstrukcija ne može podnijeti opterećenje nastalo sniježnim pokrivačem.

Slike 354, 355, 356 i 357. Proizvodnja jednogodišnjeg tipa maline ispod visokih tunela

143 1

Budući da plodovi kultivara jednogodišnjeg tipa maline sazrijevaju u periodu najintenzivnijeg sunčevog zračenja vrlo često kod organizovanja proizvodnje na otvorenom polju dolazi do ožegotina na plodu, što se manifestuje bijelim koštunicama. Kako bi se spriječila ta pojava tokom sezone vegetacije visoki tuneli se prekrivaju mrežama (klasične mreže koje se koriste u prekrivanju plastenika kod proizvodnje povrća) koje služe kao sjenilo. Takođe, ove mreže mogu zaštiti biljke maline i od grada, a takođe pružaju jedan vid zaštite od blagih mrazeva u jesen. Konstrukcija visokih tunela podrazumjeva velike investicije koje bosanskohercegovački farmeri na početku organizovanja produkcije jednogodišnjeg tipa maline nisu u mogućnosti obezbjediti. Alternativno rješenje leži u činjenici mogućnosti ostvarenja svih prednosti produkcije ispod visokih tunela korištenjem nadograđenih sistema naslona ili pak instaliranjem adekvatnog pokrova (mreža ili agril folija) na klasični naslon (predstavljeno u narednim ilustracijama).

Crtež 32. Idejno rješenje nadograđenog sistema naslona za kultivare jednogodišnjeg tipa maline sa mogućnošću instaliranja pokrova

Slike 358, 359, 360, 361, 362 i 363. Nekoliko idejnih rješenja u pogledu nadogradnje sistema naslona kao zamjene visokih tunela u produkciji kultivara jednogodišnjeg tipa maline

144

Proizvodnja kultivara jednogodišnjeg tipa maline unutar zaštićenih prostora. Proizvodnja kultivara jednogodišnjeg tipa maline u zaštićenim prostorima nudi potencijal povećanja u prinosu i kvalitetu ploda u poređenju sa otvorenim poljem. Dok se više istraživanja ne provede i iskustva ne stekne u okviru ovog sistema za bosanskohercegovačke uslove, ovaj sistem uzgoja, za početak, trebalo bi organizovati na ograničenim osnovama. Proizvodnja u zaštićenim prostorima može biti od posebne vrijednosti u onim područjima gdje posebno tržište postoji za plodove visokog kvaliteta, proizvedene sa malo ili nimalo korištenja pesticida. Takođe, ista je prednost za područja gdje je potrebno produžiti sezonu vegetacije da se dozvoli potpunija berba plodova u jesen. Ovo produženje sezone vegetacije čini se da bude gavna prednost, više nego unapređenje sezone berbe. Prinos koji se postigne u ovom sistemu po linearnoj dužini reda tokom godine sadnje može biti gotovo jednak onome koji ostvaruju odrasle, tri godine stare, plantaže na otvorenom polju. Biljke jednogodišnjeg tipa maline obično se posade unutar zaštićenih prostora u proljeće. Ako se koriste zelene kontejnerske sadnice iste trebaju biti posađene tek kada se očekuje da temperature unutar zaštićenih prostora neće više padati ispod tačke smrzavanja. U ovom sistemu biljke jednogodišnjeg tipa maline mogu se gajiti na zemlji sa navodnjavanjem tipa kap po kap (kao na otvorenom), ili pak u saksijama (kontejnerima) koristeći adekvatan medij (uobičajeno supstrat u kombinaciji sa perilitom) identičan onome za proizvodnju u plastenicima. Ako se biljke uzgajaju na zemlji, tada će zaštićeni prostor trebati biti isljučivo namijenjen za proizvodnju maline, osim ukoliko postoji mogućnost pomjeranja. Uzgoj jednogodišnje maline u kontejnerima unutar zaštićenih prostora ima veliku prednost u tome što neki druga kultura može biti uzgajana unutar istih početkom godine, nakon čega biljke maline mogu biti premještene u njih. U tom slučaju biljke maline trebalo bi unijeti u zaštićene prostore kako bi iste bile zaštićene od padavina tokom perioda od cvjetanja do berbe, čime se ostvaruje prednost povećane kontrole sive plijesni, odnosno bolesti koja izaziva trulež ploda, bez primjene fungicida. Za odgađanje berbe jesenjih sorti maline do oktobra, vrhovi jednogodišnjih izdanaka mogu biti pincirani u julu, tako što se oko 10 cm rasta istih ukloni. Ovakav zahvat stimuliše da par bočnih pupoljaka raste, ali njihov rast i konačno plodonošenje će biti usporeno, odnosno odgođeno. Ovo je prednost ako je namjera produžiti berbu što je moguće kasnije u jesen. U tom slučaju, bumbari, kao oprašivači, moraju biti unešeni, kako je cvjetanje odgođeno u jesen kada postoji rizik od nedostatka prisustva oprašivača. Iako nisu provedena opsežna osmatranja u pogledu pogodnosti kultivara za ovakav sistem produkcije, poželjne karakteristike istih mogu biti nešto različite u odnosu produkcije na otvorenom polju. Na primjer, ako se cilja tržište koje diktira cijenu, krupnoća i okus mogu imati veću važnost nego rezistentnost na bolesti lišća, obzirom da se listovi održavaju suhim. Generalno, pesticidi koji su dozvoljeni za proizvodnju maline an otvorenom polju mogu se koristiti i unutar zaštićenih prostora. Međutim, pesticidi mogu da ne budu neophodni u slučaju adekvatnog postupanja, te ponovo viša cijena može se dobiti za plodove proizvedene bez upotrebe istih. Kod ovog sistema uzgoja jednogodišnjih sorti maline razlike u vrstama štetočina koje se pojavljuju trebale bi se očekivati u odnosu na one zastupljene u proizvodnji na otvorenom polju. Sa održavanjem listova, cvjetova, i plodova jednogodišnjeg tipa maline zaštićenim od vlaženja učestalost bolesti može biti minimizirana. Pepelnica je bolest koja zahtjeva suho lišće i visoku vlažnost kako bi masovnije zahvatila biljke jednogodišnjeg tipa maline. Upravo, oba ova navedena uslova egzistiraju u visokim tunelima. Prema tome, iako ova bolest nije tipičan problem na malinama, proizvođači u ovakvom sistemu moraju biti svjesni da potencijal za pojavu iste itekako postoji. Održavanje protoka zraka kroz tunel kad god je moguće minimizirati će vjerovatnoću razvoja ove bolesti. Tehnologija uzgoja i rezidba jednogodišnjih kultivara maline za dvije berbe. Kod uzgoja jednogodišnjih sorti maline za jesenju berbu prve i ljetnu berbu druge godine tehnologija uzgoja i rezidba podrazumjevaju: tokom maja prve godine nakon sadnje, koja je bila u jesen ili u proljeće, za vrijeme intenzivnog vegetativnog rasta izdanaka vrši se odabir najjačih, najkvalitetnijih i najboljih prirasta za plodonošenje u jesen. Pri tome, svi ostali izdanci, kao i oni koji izrastaju izvan zone 80 cm širine reda (s jedne i druge strane po 40 cm) uklanjaju se do osnove. Nakon maja intenzitet rasta opada, dolazi do debljanja i odrvenjavanja izdanaka, diferencijacije i razvoja generativnih pupoljaka, te konačno plodonošenja na vršnom dijelu izdanaka jednogodišnje maline tokom jeseni. Nakon toga, obzirom da se dio izdanaka koji je plodonosio prirodno suši, isti se makazama uklanja, odmah nakon berbe, na dužinu zone plodonošenja. Preostali dijelovi izdanaka tokom zime se ostavljaju u uspravnom položaju, usljed prirodnog rasta, i obzirom da ne postoji opasnost od njihovog izmrzavanja. U proljeće druge godine na ostavljenom dijelu prošlogodišnjeg izdanka koji nije plodonosio nastupa fenofaza cvjetanja krajem maja, te plodonošenje koje se poklapa sa periodom plodonošenja dvogodišnjih sorti maline (juni-juli). Nakon berbe dolazi do prirodnog sušenja izdanaka koji su plodonosili, te se isti uklanjaju do osnove. Istovremeno, tokom maja vrši se selekcija novi-mladih izdanaka

145

koji se razvijaju iz korijena, a koji će plodonositi u jesen te godine. Dakle, u ovako organizovanom sistemu uzgoja kod jednogodišnjih sorti maline postižu se dvije berbe tokom godine. Međutim, treba napomenuti da će ovaj ljetni rod značajno smanjiti prinos u jesen, te se jednogodišnje sorte maline u praksi veoma rijetko gaje u navedenoj tehnologiji uzgoja i rezidbe. PRVA VEGETACIJA april

maj

juni

avgust septembar oktobar

DRUGA VEGETACIJA juni

juni

juni

Crtež 33. Proizvodni ciklus kultivara jednogodišnjeg tipa maline u slučaju produkcije za dvije berbe

U proizvodnoj praksi veoma često prilikom uzgoja jednogodišnjih sorti maline praktikuje se sistem uzgoja koji se naziva alternativni špalir. Po konstrukciji naslona isti je u potpunosti identičan sa T-sistemom, kao u prethodnim primjerima. Međutim, razlike su u tipu izdanaka koji se ostavljaju u pojedinim redovima. Naime, planataža jednogodišnje maline organizovana je tako da se svaki drugi red uzgaja za berbu u jesen, dok se ostali uzgajaju za berbu u ljeto. Na taj način osigurana je pojava plodova tokom čitave sezone vegetacije i upotpunosti iskorištena biološka osobina jednogodišnjih sorti maline. Naravno u ovakvim slučajevima prinosi po jedinici površine su dosta smanjeni, a potrebno je i više radne snage u održavanju ovakvog sistema uzgoja. Iz tog razloga se isti preporučuje samo na manjim površinama, odnosno u okviru okućnica.

Slike 364 i 365. Ostavljeni dvogodišnji izdanci kod jednogodišnjeg tipa maline da plodonose (primjer kultivara polka koji je na dvogodišnjim izdancima plodonosio 20.06.2012. godine)

Na kraju poglavlja o sistemima uzgoja jednogodišnjih sorti maline autori napominju činjenicu da se za hladnija područja biraju kultivari koji imaju raniju sezonu sazrijevanja (autumn blis, polka, polana i dr.), kako bi plodovi mogli prispjeti za berbu prije pojave žestokih mrazeva. U suprotnom potrebno je instalirati zaštitne strukture koje obezbjeđuju adekvatno sazrijevanje svih plodova kako bi se ostvarili adekvatni prinosi. S druge strane u toplijim dijelovima naše zemlje mogu se bez dodatnih zaštitinih struktura za potpuniju berbu uzgajati kultivari jednogodišnje maline kasne sezone sazrijevanja, kakav je heritidž. Njega mladog zasada jednogodišnjeg tipa maline. Njega zasada maline u prvoj godini po sadnji podrazumjeva: redovnu obradu zemljišta, uništavanje korova, đubrenje, pomotehniku, zalijevanje, te pravovremenu i efikasnu zaštitu od štetnih bioloških agenasa. U proljeće na početku vegetacije, izvršiti plitku obradu zemljišta u rednom prostoru okopavanjem, kako bi se isti definisao, suzbio razvoj korova, te razbila pokorica zemljišta koja se formirala tokom zime. Istovremeno,

146

u međurednom prostoru potrebno je zasijati trave necvjetnice, kako bi se tokom prve vegetacije formirao sistem trava malč u održavanju zasada, i jednogodišnje, maline. Treba napomenuti da nakon što se počnu pojavljivati novi izdanci iz pupoljaka na kruni i duž korijena se ne smije okopavati, obzirom da postoji mogućnost oštećenja istih. Pomotehnika, odnosno postupanje sa izdancima i rezidba, u prvoj godini po sadnji jednogodišnjih sorti maline umnogome se razlikuje od tipa sadnice koja se koristila prilikom sadnje. Ako se kao sadni materijal koristila kontejnerska sadnica ili pak korjenčići onda u proljeće prve godine nema rezidbe. Međutim, u slučaju posađene sadnice tipa zreli izdanak golih žila pomotehnika podrazumjeva sljedeće: dio sadnice koji je ostao nakon sadnje (oko 30-50 cm iznad zemlje) u potpunosti se uklanja, i to u momentu kada novoformirani izdanci dostignu visinu od oko 10-tak cm. Međutim, ukoliko pojava novih izdanaka iz pupoljaka na korijenu i kruni kasni, a pupoljci na sadnici se počnu razvijati, tada je potrebno istu prikratiti na dva pupoljka u cilju stimulacije pojave novih izdanaka. Ukoliko se stari dio sadnice ne ukloni isti će se tokom vegetacije razvijati i plodonositi (obzirom da je starosti dvije godine), ali na račun mladih izdanaka koji trebaju da se formiraju te godine, kako bi plodonosili u jesen, a u tom slučaju isti će zakržljati (neće se razviti u dovoljnom broju). Nakon plodonošenja doći će do sušenja starog dijela sadnice, a obzirom da se nisu razvili novi mladi prirasti koji bi trebali plodonositi u jesen, prinos maline u tom periodu umnogome je smanjen. Tokom vegetacije novoformirani izdanci jednogodišnje maline se intenzivno razvijaju popunjavajući cjelokupan redni prostor, te u jesen plodonose. Kako bi se pod težinom roda isti održali u uspravnom položaju i bilo omogućeno adekvatno navodnjavanje zemljišta u proljeće je potrebno izvršiti instaliranje naslona i sistema za navodnjavanje. Izbor dogovarajućih kultivara, i jednogodišnjeg tipa maline, predstavlja jednu od najvažnijih odluka koje može donijeti proizvođač i koju je svakako teško promjeniti čim se biljke uspostave. Treba uzeti u obzir ne samo stepen do kojeg je kultivar biološki adaptiran na specifično mjesto, već takođe postojeće tržište, objekte i opremu nakon berbe, te ljudski rad. Izbor na zimu izdržljivog, produktivnog kultivara jednogodišnjeg tipa maline može biti iznimno važan tamo gdje se želi organizovati proizvodnja za dvije berbe. Izdržljivost podrazumjeva sposobnost biljke da preživi zimske uslove – oboje niske i fluktuirajuće temperature, te vjetrove koji isušuju. ‘Polka’ je jedan od najboljih kultivara maline introdukovan posljednjih godina. Ista je pobudila značajan interes među stručnjacima širom Evrope sa dugim popisom svojih zavidnih osobina. Kultivar ‘Polka’ je postigao ono što oplemenjivači jednogodišnje maline teže godinama u stvaranju novih sorti, a to je prinos identičan onom kod dvogodišnjih kultivara ove vrste. ‘Polka’ je dvorodna sorta maline nastala kao slobodno oprašena selekcija od P 89141 koji ima ‘Autumn Bliss’ u svom porijeklu u Berzezna, poljska eksperimentalna stanica Istraživačkog Instituta za pomologiju i florikulturu u Skjerneviče (Skierniewice), Poljska. Dakle, nastala je u istom istraživačkom centru kao i kultivar ‘Polana’. Njen autor je jedan od najpoznatijih oplemenjivača današnjice dr Jan Danek. Testirana kao P 93563, introdukovana 2001., a registar upisana 24.01.2003. godine. Sezona plodonošenja ove sorte na jednogodišnjim izdancima počinje krajem jula ili početkom avgusta, dok se vrhunac berbe ostvari sredinom avgusta, naravno u zavisnosti od klimata i nadmorske visine. Ima izvanredno dugu sezonu berbe, koja obično traje tri mjeseca, odnosno do sredine novembra u zavisnosti od pojave jakih mrazeva. Dakle, kultivar ‘Polka’ pripada grupi jednogodišnje maline rane sezone sazrijevanja plodova, i uglavnom se proizvodi samo za jednu berbu, kraj ljeta - jesen. U poređenju sa drugim kultivarima ‘Polka’ plodonosi 10 dana ranije u odnosu na kultivar ‘Polana’, 10-14 dana ranije nego kultivar ‘Autumn Bliss’, odnosno u periodu između sorti ‘Jaclyn’ i ‘Autumn Britten’, te ima identičan termin plodonošenja sa kultivarom ‘Joan J’. Značajna osobina ovog kultivara je da uz koncetrisano orezivanje dijelova izdanaka koji su plodonosili slijedi dobra produkcija plodova sve do perioda pojave jačih mrazeva u jesen. Kada je u pitanju rodnost, kultivar ‘Polka’ proizvodi i do 2,5 kg plodova po biljci, te se može očekivati prinos od oko 2,0-2,5 t po dunumu, čak i na zemljištima koja ne ispunjavaju sve potrebne uslove, što upućuje da se ista odlikuje izrazitom otpornošću na nepovoljne biotičke i abiotičke uslove sredine. U odnosnu na kultivar ‘Autumn Bliss’ ova sorta ostvaruje dvostruko veći prinos. Veoma je jednostavna za uzgoj i produktivna na otvorenom polju, mada se može uzgajati i unutar poluzaštićenih i zaštićenih prostora tipa visokih tunela i plastenika gdje period plodonošenja, bez grijanja, može trajati i do polovine decembra. Plodovi ove sorte su srednji do krupni (prosječna težina ploda 6,6 g), izduženi, kompaktni, kupastog (koničnog) oblika, srednje crvene boje, izrazitog sjaja i tipičnog okusa za malinu. Plod sorte ‘Polka’ odlikuje se izrazitom čvrstoćom i konzistencijom bobica, te posjeduje izvrsan okus i aromu, odnosno ima dobar hemijski sastav i organoleptičke osobine. Dakle, koštunice u plodu su dobro povezane, imaju jaku pokožicu,

147

te postoji vjerovatnoća da će uslijed manipulacije i transporta pokazati minimalne znakove oštećenja. To ukazuje da plodovi imaju izvanredan rok trajanja nakon berbe, te mogu biti ostavljeni u frižideru nekoliko dana sa malo pogoršanja u okusu i kvalitetu. Plodovi ‘Polke’ su pogodni za svježu potrošnju (stono tržište), ali i za zamrzavanje, s obzirom da u hladnjači ne pokazuju promjene u boji, te za preradu. Ostvaruje prilično visok procenat plodova I klase, praktično bez sitnih ili deformisanih bobica.

Slike 366 i 367. Plodovi jednog od najboljih evropskih kultivara jednogodišnjeg tipa maline ‘Polka’

Izdanci ovog kultivara su srednjeg porasta, izražene bujnosti i ne lome se pod težinom roda. Jedna biljka proizvodi u prosjeku deset izdanaka visine 1,5-1,8 m, koji na sebi imaju malo trnja. S obzirom da su izdanci uspravni i čvrsti naslon generalno nije potreban, mada veoma često pod težinom roda dolazi do povijanja prirasta prema zemlji, te se određeni tip naslona preporučuje. Uglavnom se gaji u sistemu slobodnih grmova, odnosno svi izdanci koji se razviju ostave se da plodonose. Međutim, u intenzivnoj produkciji za njen uzgoj sve se više koriste nasloni u vidu različitih tipova podrške (špaga, mreža), te definiše broj izdanaka po jedinici dužine reda, što je čini adekvatnom za uzgoj u sistemu špalira. Kultivar ‘Polka’ pokazuje otpornost na bolest koja izaziva trulež ploda poznatiju kao ¨siva plijesan¨ (Botrytis cinerea), zatim relativno nisku osjetljivost na trulež korijena (Phytophhtora fragariae var. Rubi), zatim virus prstenaste pjegavosti maline (Raspeberry ringspot nepovirus - RRV ), te kompleks virusa mozaika. Kada su u pitanju štetočine, Potato leaf hoppers veoma preferira ovaj varijetet i može izazvati značajnu štetu. ‘Polka’ je sorta maline koja sve više zamjenjuje postojeći sortiment ove vrste voća u mnogim regijama širom svijeta zbog izuzetno kvalitetnog ploda i visokih prinosa po jedinici površine, te je to čini ekonomski značajnijom sortom. U BiH Polka je po prvi put introdukovana 2006 godine, a danas se masovnije gaji u proizvodnji, te izvozi se velika količina plodova.

PONUDA SADNOG MATERIJALA. Reprocentar jagodastog voća H&H Friut proizvodi sadni materijal kultivara jedno i dvogodišnjeg tipa maline sljedećih kategorija: kontejnerske sadnice, sadni materijal kategorije zreli izdanak golih žila, i sadni materijal kategorije reznice korijena. Kontejnerske sadnice kultivara jedno i dvogodišnjeg tipa maline mogu biti u pojedinačnom ili grupnom pakovanju, kao i u polietilenskih vrećicama, naravno u zavisnosti od zahtjeva kupca, ali i od namijene proizvoda. Kontejnerske sadnice maline u pojedinačnom pakovanju podrazumjevaju ukorjenjene, razvijene biljke sa listovima, uobičajeno visine 15-25 cm. Navedene sadnice se proizvode kako za komercijalne plantaže, tako i za voćare hobiste, odnosno sve one koji žele izvršiti sadnju u periodu izvan klasične sezone jesen – proljeće. Drugi tip kontejnerskih sadnica maline podrazumjeva zelene biljke visine do 15 cm uzgajane u četvrtastim kontejnerima, u odnosu na prethodne dosta manje zapremine supstrata, koji nisu pojedinačni, već čine sastavni dio jedne stiropolne palete. U okviru jedne palete obično se nalazi 45 biljaka maline. Ovaj tip kontejnerskih sadnica maline isključivo je namijenjen za komercijalne plantaže, te se isti proizvodi prema ranije izvršenim rezervacijama. Proizvedeni sadni materijal malina koji se prodaje u velikim tržnim centrima i poljoprivrednim apotekama, pored kontejnerske sadnice u saksiji prečnika 9 cm, dolazi i kao kontejnerska sadnica upakovana u crne polietilenske vrećice. Ovaj tip sadnog materijala dominira za ovu namjenu prvenstveno iz razloga nemogućnosti redovnog zalijevanja u prodajnim centrima, te adekvatna smjesa supstrata i zapakovana vrećica omogućavaju biljkama maline da se bez zalijevanja u životu održavaju dva mjeseca. Ovo nije klasična kontejnerska sadnica, već jedno prelazno rješenje između sadnice golih žila i iste, s obzirom da je korijen upakovan u adekvatan supstrat, a da nadzemni dio predstavlja zreli izdanak golih žila, koji može na sebi imati ili ne razvijene pupoljke.

148

FENOFAZE RASTA I RAZVOJA RODNIH IZDANAKA KOD DVOGODIŠNJIH SORTI MALINE (miker, vilamet, tulamin) TOKOM GODINE (malinjak stariji od jedne godine) POČETAK BUBRENJA PUPOLJAKA/POČETAK VEGETACIJE

MIROVANJE

INTENZIVNO BUBRENJE VIDLJIVI ZELENI PUPOLJAKA VRHOVI PUPOLJAKA

RAZVOJ PUPOLJKA

PERIOD MIROVANJA DO ZELENI VRH, ODNOSNO POČETAK VEGETACIJE

PERIOD PRIJE CVJETANJA - sve dok se cvjetovi ne otvore -

(u našim klimatskim uslovima do sredine maja)

POJAVA NOVIH IZDANAKA IZ PUPOLJAKA U BAZI BILJKE I NA KORIJENU

RAZVOJ LISTA I PLODONOSNIH MLADARA

(u našim klimatskim uslovima kraj marta početak aprila)

POJAVA PRVIH LISTOVA

PRVI LIST FORMIRAN

10 cm NOVOG IZDANKA IZNAD ZEMLJE

9 ILI VIŠE LISTOVA DRUGI LIST FORMIRAN FORMIRANO (20 cm i više (5 cm bočnog prirasta) plodonosnog mladara)

15 cm NOVOG IZDANKA IZNAD ZEMLJE

VRIJEME UKLANJANJA PRVE SERIJE NOVIH IZDANAKA

standardna tehnologija uzgoja maline u sistemu vertikalnog špalira podrazumjeva uklanjanje prve serije novih izdanaka u rodnim zasadima obično kada su isti 15-20 cm visine

LATICE CVIJETA SE IZDUŽUJU

LATICE (BIJELE) POJEDINAČNI PETELJKE CVIJETA SE CVJETOVI SE POVIJAJU, VIDLJIVE, CVJETOVI JOŠ IZDUŽUJU

(cvjetni pupoljci zajedno (odvajaju se pojedinačni cvjetni pupoljci) u jednoj cvasti)

DJELOMIČNO CRVENKASTO OBOJENI

UVIJEK ZATVORENI (veoma kratka faza)

PUNO CVJETANJE: najmanje 50% cvjetova otvoreno ili izblijedilo

KRAJ CVJETANJA: većina cvjetova pobijelila, vidljivi prvi plodovi

RAZVOJ CVASTI

PRVI CVJETNI PUPOLJCI VIDLJIVI (još uvijek zatvoreni)

PRVI CVJETOVI OTVORENI

(u našim klimatskim uslovima od sredine maja do početka juna u zavisnosti od sorte i vremenskih uslova)

30% CVJETOVA OTVORENO ILI IZBLIJEDILO

CVJETANJE

PERIOD CVJETANJA

POČETAK CVJETANJA: oko 10% cvjetova otvoreno ili izblijedilo

149

(u našim klimatskim uslovima prva polovina juna)

(u našim klimatskim uslovima prva polovina juna do druga polovina jula u zavisnosti od sorte - treba znati da miker oko 7 dana uobičajeno kasnije sazrijeva u odnosu na vilamet)

PERIOD POSLIJE BERBE

SAZRIJEVANJE PLODA

PRVI PLODOVI DOSTIGLI PRAVU VELIČINU

PERIOD BERBE

30% PLODOVA FORMIRANO

50% PLODOVA FOMIRANO

70% PLODOVA FOMIRANO

VEĆINA PLODOVA FOMIRANA

RAZVOJ PLODA

PERIOD PRIJE BERBE/ ZELENI PLODOVI

10% PLODOVA FOMIRANO

10% UBRANIH PLODOVA

POČETAK ZABOJENJA PRVIH PLODOVA

30% UBRANIH PLODOVA

IZDANCI KOJI SU DONIJELI ROD ODUMIRU I SUŠE SE

NAPREDOVANJE POTPUNO ZRELI PRVI PLODOVI/ RAZVOJA BOJE KOD POČETAK BERBE (dobro obojeni i pri dodiru se lako odvajaju od srži) PRVIH PLODOVA

50% UBRANIH PLODOVA

70% UBRANIH PLODOVA

VEĆINA PLODOVA UBRANA/KRAJ BERBE

JEDNOGODIŠNJI IZDANCI INTENZIVNO RASTU

(u našim klimatskim uslovima kraj jula do početak avgusta) tokom perioda nakon berbe maline važno je posvetiti posebnu pažnju održavanju malinjaka obzirom da se tada uspostavlja rod za sljedeću sezonu

PERIOD KRAJ VEGETACIJE /POČETAK

LISTOVI POLAKO POČINJU GUBITI BOJU (postaju požutjeli)

INTENZIVNO OPADANJE LISTOVA

POČETAK MIROVANJA/ KRAJ VEGETACIJE

MIROVANJA

(u našim klimatskim uslovima kraj oktobra) standardna tehnologija uzgoja maline podrazumjeva puštanje izdanaka po zemlji na kraju vegetacije kako bi se u što većoj mjeri smanjila mogućnost izmrzavanja istih tokom zime

150

ORJENTACIONI PROGRAM ZAŠTITE KULTIVARA DVOGODIŠNJEG TIPA MALINE OD BOLESTI I ŠTETOČINA TOKOM GODINE bolesti i štetnici

pripravak količina u

važne napomene

10 l vode

PERIOD MIROVANJA DO ZELENI VRH, ODNOSNO POČETAK VEGETACIJE didimela

(uobičajeno)

plamenjača izdanaka

CHAMPION 25 g NORDOX 15-20 g

(povremeno)

Prskanjem u ovom periodu smanjuje se prezimjeli inokulum. Ovo je prvi korak u programu dobre kontrole bolesti. Obično se provodi nakon selekcije, vezanja i prikraćivanja izdanaka u proljeće koji će nositi rod, i to u fenofazi bubrenja pupoljaka, a prije pojave zelenih vrhova na istim. Prilikom prskanja treba koristiti dovoljno vode kako bi se osigurala dobra pokrovnost izdanaka i namočila kora, te pukotine na istoj. U starim nasadima gdje se vide simptomi bolesti mogu se na početku vegetacije provesti i dva prskanja u razmaku od 15 dana. Primjena preparata na bazi bakra u višoj dozi na niskim temperaturama može izazvati fitotoksičnost o čemu treba voditi računa. U ovoj fenofazi didimela se pojavljuje kao napuknuta siva područja na izdancima oko pupoljaka, te gljivica formira sićušne crne prištiće u zahvaćenom području. Simptomi plamenjače se ovdje manifestuju kao crvenkasto-smeđe vaskularne ozljede koje se produžuju na izdanku od rane. Da bi se vidjele ove ozljede, mora se prvo struganjem ukloniti kora. Sićušna crna plodonosna tijela često se formiraju blizu rane. Pupoljci na zaraženim izdancima se ne razvijaju u proljeće.

PERIOD PRIJE CVJETANJA (sve dok se cvjetovi ne otvore)

(povremeno do uobičajeno)

QUADRIS

10 ml

Simptomi antraknoze u ovom periodu se manifestuju kao područja sive pahuljaste kore (udubljene lezije) na zaraženim izdancima. Koncentrični prstenovi crvenkastih prištića mogu se formirati na povrijeđenoj kori. Stare infekcije mogu prstenovati izdanke. Ako je antraknoza problem izvršiti tretiranje u momentu kada se lisni pupoljci počnu razvijati (od faze zelenog vrha do momenta kada se formiralo ne više od 15 mm zelenog tkiva). U kišnim uslovima, simptomi didimele u ovoj fenofazi se primjete kao lezije formirane na listovima dvogodišnjih izdanaka, a ukoliko se bolest ne spriječi može dovesti do opadanja listova prije berbe čime se smanjuje prinos sljedeće sezone. U većini slučajeva ovo prskanje se provodi kako bi se od infekcije zaštitili novi izdanci koji se pojavljuju iz pupoljaka u bazi izdanaka i na korijenu, ali i spriječilo širenje bolesti na dvogodišnjim izdancima. Budući da se u našim uslovima prva serija novih izdanaka uklanja ovo prskanje zaustavlja dalje širenje bolesti na dvogodišnjim izdancima. Generalno, prskanje treba započeti kad se ostvare uslovi za razvoj bolesti (učestalo vlaženje od kiše i jutarnjih rosa sa temperaturama iznad 15OC. Provode se max dva tretmana u razmaku 10-15 dana. Quadris takođe suzbija plamenjaču i pepelnicu.

pepelnica

THIOVIT JET

25-35 g

Tretirati ukoliko se simptomi pepelnice uoče. Posbno se preporučuje za osjetljive sorte i lokalitete sa visokom relativnom vlagom zraka. Najbolja djelotvornost sumpornih pripravaka je u preventivi i kada se srednje dnevne temperature podignu iznad 18oC. Thiovit jet se može koristiti u fenofazi početka bubrenja pupoljaka zajedno sa pripravcima na bazi bakra za suzbijanje pepelnice zaostale na dvogodišnjim izdancima.

antraknoza (povremeno)

didimela

(rijetko do povremeno)

malinina buba (povremeno)

lisne uši

(povremeno do uobičajeno)

savijači lista (rijetko)

cvjetojed

ACTARA/ CALYPSO

(povremeno)

malinina mušica, malinina muha galica, malinin staklokrilac (povremeno)

pauk

(povremeno do uobičajeno u produženom suhom vremenu)

Odrasle jedinke malinine bube javljaju se krajem aprila i početkom maja, u isto vrijeme kada se intenzivno razvijaju listovi, a simptomi su poderani mladi listovi, bez lisne mase, samo sa žlijezdama isjeckane liske, te kasnije kako se hrane nezrelim polenom vide se rupe u nabubrelim cvjetnim pupoljcima. Kasnije larve se hrane unutar cvjetova i u plodovima koji se razvijaju. Provesti tretiranje u intenzivnoj fazi razvoja listova, i ako ima simptoma ponoviti pred sam početak cvjetanja. Osmatrati cvjetne pupoljke za male hodnike. Odrasle jedinke (male smeđe bube) su najaktivnije na biljkama u prvim večernjim satima. Lisne uši: krajem proljeća i početkom ljeta osmatrati posebno vrhove izdanaka za uvijanje, sklupčavanje (kovrčanje) listova prema unutra, ili pak da isti postanu deformisani. Lisne uši su sakupljene na donjoj listova. Prag za tretiranje je ako se nađu više od dvije uši na vrhu izdanaka. Gusjenice savijača 2,5-3,5 g istrani osice izazivaju izgrizotine na listovima. Odrasle jedinke cvjetojeda odsjecaju cvjetne pupoljke rano u 2-4 ml proljeće, a kasnije rupe na cvjetnim laticama ukazuju prisustvo istih. Pregledati biljke prije cvjetanja i tražiti odumrle ili prstenovane pupoljke, te tretiranje provesti nakon što se simpomi uoče. Insekticid apliciran prije cvjetanja za kontrolu malinine muhe trebao bi kontrolisati i cvjetojeda. Polovinom maja odrasla ženka malinine mušice polaže jaja u mlade izdanke, gdje se pojavljuju ljubičaste pjege na oštećenim tkivima. Larva galice prezimljava u gukama na izdancima, a krajem maja ženka polaže jaja na mlade izdanke. Simptomi malininog staklokrilca tokom proljeća se uočavaju po karakterističnoj guki u donjoj trećini izdanaka, te prstenovanom bazom i korijenom biljke gdje se uočavaju male hrpice poput piljevine. U tom slučaju natopiti oko baze biljke i tretirati donje dijelove izdanaka početkom proljeća. Generalno, usmjereno tretiranje insekticidima provodi se kada se insekti ili oštećenja primjete na biljkama u nasadu.

VERTIMEC 8-10 ml + po uputi OKVAŠIVAČ proizvođača

Oštećenja se vide u vidu bjelih tačkica na starijem lišću, a odrasle jedinke pauka se mogu uočiti uz pomoć lupe povećanja 7-10 X. Obično naseljavaju donju stranu lista pa se tamo i traže. Usmjereno prskanje vrši se kad pređu prag štetnosti (2 odrasla pauka na jednom listu). Prskanje je potrebno provesti u ranim večernjim satima ili na oblačan dan. Tokom prskanja potrebno je prekriti donju površinu lista.

PERIOD CVJETANJA (zbog opasnosti od trovanja pčela i korisnih insekata ne preporučuje se primjena insekticida u ovoj fenofazi)

botritis trulež ploda/siva plijesan

(povremeno do uobičajeno ako vlažni uslovi potraju)

didimela

(uobičajeno)

plamenjača izdanaka (povremeno)

botritis izdanka (uobičajeno)

SWITCH ..... SIGNUM

8-10 g 10-12 g

Infekcije botritisa na dijelovima cvjeta nisu lako uočljive. Period cvjetanja je najvažnije vrijeme za kontrolu botritisa; početi tretiranje u fazi 5-10% cvjetanja i, ako je vrijeme vlažno, ponoviti za sedam dana. Početi sa preparatom koji ima najdužu karencu, a kasnije nastaviti sa istim kraće karence i različite hemijske grupe za smanjenje razvoja rezistentnosti, dok ostala prskanja provoditi prema potrebi i osjetljivosti sorte i lokaliteta. Ovo tretiranje je obavezna mjera u slučaju leda - tuče. Potrebno je voditi računa o propisanoj karenci (broju dana od prskanja do berbe). Navedeni pripravci se koriste naizmjenično najviše dva-tri puta u toku jedne vegetacije. Didimela u ovoj fazi može izazvati jaku pjegavost listova i preranu smrt istih na plodonosnim mladarima kada kišni uslovi preovladavaju tokom perioda cvjetanja. Fungicidi primjenjeni tokom cvjetanja regulišu i antraknozu. Pripravak signum dodatno djeluje i na didimelu. Kod plamenjače izdanaka u ovom periodu plodonosni mladari mogu venuti i odumrijeti, a smeđe obojen kambijum se proteže na izdanku od rane. Simptomi botritisa izdanka se manifestuju kao smeđkastožutomrke lezije na istim. Lezije mogu sadržavati duguljasta crna tijela nazvana sklerocije. One klijaju u proljeće za produkciju spora koje potom inficiraju cvjetove.

151

bolesti i štetnici

pripravak količina u

važne napomene

10 l vode

PERIOD PRIJE BERBE/ZELENI PLOD botritis trulež ploda i izdanaka (povremeno do uobičajeno ako vlažni uslovi potraju)

SWITCH ..... SIGNUM

Iako je cvjetanje najvažnije vrijeme za kontrolu sive plijesni, tretiranje prije berbe se zahtjeva ako je

80-100 g vrijeme vlažno. Izabrati fungicide iz različitih grupa i drugačijih načina djelovanja kako bi se smanjila 100-120 g

mogućnost pojave rezistentnosti. sredinom do kraja ljeta svijetlo smeđe lezije na zrelim i starim listovima jednogodišnjih izdanaka znak su botritisa na izdancima. Prilikom aplikacije protiv truleži ploda dobro istretirati donje dijelove izdanaka

QUADRIS

100 ml

Obzirom da fungicidi aplicirani tokom perioda cvjetanja kontrolišu ove dvije bolesti tretirati samo ukoliko se uoče simptomi. Za antraknozu u ovoj fazi simptomi su: na dvogodišnjim izdancima koštunice plodova su male, udubljene i sporo sazrijevaju, dok novi porast na izdancima nosi male purpurne tačke sa sivim centrima. Na listovima jednogodišnjih izdanaka, didimela se pojavljuje ka smeđe, V oblika lezije. Gljivica će rasti kroz peteljku lista i područje oko pupoljka neće uspjeti rasti sljedećeg proljeća.

TELDOR

120 ml

Prskati samo u slučaju potrebe, ukoliko se uoče simptomi koji se najčešće manifestuju ako vlažni uslovi tokom berbe potraju.

antraknoza (povremeno)

didimela

(uobičajeno)

PERIOD BERBE botritis trulež ploda

PERIOD NAKON BERBE DO KRAJA VEGETACIJE antraknoza (povremeno)

didimela (uobičajeno)

plamenjača izdanaka

QUADRIS

100 ml

(povremeno)

pjegavost lista (uobičajeno)

lisna uš (uobičajeno)

savijači lista (uobičajeno)

pepelnica (povremeno)

pauk

(uobičajeno)

ACTARA/ CALYPSO 25-35 g THIOVIT JET

U izuzetno vlažnim vegetacijama, aplikacije fungicida nakon berbe mogu biti potrebne da zaštite jednogodišnje izdanke od antraknoze, didimele, plamenjače izdanaka, pepelnice ili pjegavosti lista maline. Dobar program prskanja rano u sezoni trebao bi pomoći minimizirati razvoj ovih bolesti kasnije u sezoni. Kod antraknoze simptomi u ovoj fazi obuhvataju površinske ozljede u vidu udubljenih sivih lezija sa purpurnim marginama koje mogu prstenovati izdanke, a kasnije isti se manifestuju sivilom kore. Simptomi didimele u ovoj fazi se manifestuju kao smeđe V-oblika lezije na listovima jednogodišnjih izdanaka koje se proširuju kroz peteljke listova i formiraju smeđe lezije na izdanku oko pupoljaka. Zaraženi listovi često opadaju ostavljajući peteljke pričvršćene za izdanak. Kod plamenjače izdanaka simptomi u ovoj fazi se manifestuju kao smeđe do crne lezije na novim izdancima većinom na mjestima povrede istih tokom berbe i uklanjanja onih koji su donijeli rod. Aplicirati jednom ili dvaput nakon berbe po potrebi (ukoliko se uoče simptomi) kada se uklone i iz zasada iznesu izdanci koji su plodonosili; osigurati potpuno prekrivanje novih jednogodišnjih izdanaka čija je svrha ovog prskanja da iste zaštiti; uži redovi i dobra kontrola korova će smanjiti pritisak bolesti u redu dozvoljavajući cirkulaciju vazduha i brže sušenje površine biljke. Pjegavost lista se manifestuje kao kružne smeđe tačke, prosječno 0,15 cm promjera na listovima tokom ljeta. Kasnije iste se mogu spojiti, te u slučaju jakih infekcija dovesti do preranog opadanja lišća, što ima za posljedicu smanjenje prinosa sljedeće godine. Neupadljive lezije na izdanku takođe se mogu razviti u bazi biljke. Prskanja nakon berbe su vjerovatno najvažnija za kontrolu bolesti pjegavosti lista. Lisne uši u ovom periodu rijetko izazivaju ozbiljnije štete. Ipad, u nekim sezonama mogu dovesti do kovrdžanja listova, deformacije vrhova jednogodišnjih prirasta, što ima za posljedicu redukciju porasta cjelokupne biljke.

25-35 g samo ukoliko se uoče simptomi Pauci prezimljavaju kao odrasle jedinke na ostacima korova i izdanaka. Imaju osam nogu, i svijetlo

VERTIMEC žutomrke boje ili zelenkaste, sa tamnom tačkom na svakoj strani. Ishranom pauci smanjuju snagu biljke 80-100 i mogu izazvati da listovi postanu smeđi i opadnu prerano. prskati ako se primjeti napad pauka na listu. + Pauci su najštetniji u sušnim godinama, i to od ranog proljeća do kasne jeseni. U početku lišće postaje ml OKVAŠIVAČ svijetlozeleno, kasnije žutomrko ili bakarnosmeđe - bronzavost lista. Naličje lista prekriva paučina, krajevi se povijaju nadole, te list postaje krt.

KRAJ VEGETACIJE/POČETAK MIROVANJA antraknoza didimela

CHAMPION

250 g

Vidjeti rubriku važne napomene za period mirovanja do zeleni vrh.

SPECIJALNA PRSKANJA (početak proljeće i/ili jesen)

Phytophthora trulež korijena (uobičajeno)

malinin staklokrilac (povremeno)

prstenari

(povremeno)

RIDOMIL GOLD PLUS ........

400 g

ALIETTE

250 g

ACTARA/ CALYPSO

ACTARA/ CALYPSO

Za simptome pogledati na strani “Najčešće bolesti maline”.Tretman hemijskim sredstvima protiv truleži korijena je najefektivniji u kombinaciji sa praksama uzgoja, te se isti preporučuje gdje je bolest dijagnosticirana ili se sumnja na istu, ili pak kao prevencija za nove plantaže, osim onih zasnovanih na dobro dreniranim zemljištima. Ridomil bi trebalo aplicirati na zemljište u trake 90 cm širine na početku proljeća kako rast počne, zatim ponovo na početku jeseni. Isti ne aplicirati unutar 45 dana berbe. Obzirom da je patogen trajan u zemljištu, aplikacije fungicida se moraju ponavljati svake godine za održavanje kontrole. Međutim, aplikacija u jesen može se izostaviti čim se dobar nivo kontrole postigne. Phytophthora ima veliku sklonost za razvoj rezistentnosti na ridomil. Nekoliko proizvoda fosforne kiseline registrovano je za kontrolu truleži korijena na malini, i svi oni suštinski imaju isti aktivni sastojak. Oni se folijarno apliciraju, jer su veoma sistemični i kreću se brzo u listove i premještaju silazno u biljku do baze i korijena. Ovdje spada Aliette.

25-35 g

Za simptome pogledati na strani najčešće štetočine maline. Zaražene plantaže tretirati dvije godine uzastopno kako bi se prekinuo životni ciklus štetočine. Aplikacije provesti na donje dijelove izdanaka nakon berbe za smanjenje polaganja jaja od strane odraslih jedinki. Nakon što se jaja izlegu krajem okotobra ili početkom novembra aplicirati insekticide ili čekati do kraja marta, tako što se namoči zemljište direktno oko baze biljke.

25-35 g

Za simptome pogledati na strani ¨Najčešće štetočine maline¨. Ako više od 5% svih izdanaka ima guke, aplikacija insekticida odmah nakon cvjetanja može biti neophodna i voditi računa da pčele više nisu prisutne. Odrasle jedinke se pojavljuju početkom maja ili juna, te za prisutvo istih osmatrati tokom cvjetanja. Tretiranje insekticidima kod druge vrste prstenara izvršiti u periodu kada su prisutne odrasle jedinke pred cvjetanje (neposredno prije nego se cvjetovi počnu otvarati).

152

ANTRAKNOZA/ SIVILO KORE PLAMENJAČA IZDANAKA MALINE

PHYTOPHTHORA TRULEŽ KORIJENA

PJEGAVOST LISTA MALINE

DIDIMELA

PEPELNICA

BOTRITIS IZDANAKA

TRULEŽ PLODA

SIMPTOMI

NAJČEŠĆIH BOLESTI MALINE

Biljke zaražene Phytophthorom daju manje izdanaka, od kojih je većina slaba i kržljava. Listovi na izdancima mogu biti mali, požutjeli, ili se osušiti i nekrotizirati (biti oprženi) duž rubova i između nerava. Inficirane biljke venu i kolapsiraju malo prije berbe ili tokom vrelog ljeta. Ako je vrijeme u proljeće prekomjerno vlažno, mladi izdanci koji se pojavljuju mogu venuti i odumrijeti, pokazujući tamno ¨vodom namočeno¨ tkivo blizu linije zemljišta. Kada se takva biljka iskopa i pregleda, većina korijena i baze biljke su izgubili normalnu boju i odumrli. Tokom početnih faza kolonijalizacije, inficirano korijenje i korjenov vrat mogu imati crvenkast odljev ispod epidermisa. Poređenjem, zdravo korijenje će biti bijelo ispod epidermisa. Biljke na niže položenim ili slabo dreniranim mjestima u parceli su često inficirane. Ovu bolest ne treba miješati sa posljedicama izmrzavanja tokom zime. Trulež korijena od izmrzavanja se jasno može razlikovati po tome što je pojava jednogodišnjih izdanaka nakon izmrzavanja masovna, dok u slučaju infekcije sa Phytophthorom ista je jako slaba.

153

MALININA BUBA CVJETOJED

PAUK/GRINJA

MALININA MUŠICA

MALA I VELIKA LISNA UŠ MALINE

MALININ PRSTENAR

MALININA MUHA GALICA MALININ STAKLOKRILAC

PRSTENARI – brojni pristenari buše izdanke maline. Njihovo prisustvo se očituje generalnim simptomima u vidu zadebljanja na izdanku 2,5-7,5 cm dužine, obično nekoliko cm, ali moguće i do 120 cm iznad zemlje. Izdanci mogu uvenuti i odumrijeti, ili u drugom slučaju, zahvaćeno područje se lomi i puca na mjestu zadebljanja. Provesti osmatranje na prisustvo gala tokom perioda mirovanja u proljeće. Odrasle jedinke se pojavljuju početkom maja ili juna, te za prisutvo istih osmatrati tokom cvjetanja. Kod druge vrsta prstenara, zadebljanja na izdancima često nisu evidentna, već se simptomi ispoljavaju tako što vrhovi izdanaka odumiru, prvo venu a kasnije postaju crni, što se uočava u periodu juli-avgust. Odrasle jedinke hrane se epidermisom vrhova izdanaka od juna kroz avgust, kada žeke prave dva prstena rupica obično 20 cm od vrha izdanka gdje polažu jaja. Nakon izlijeganja larve buše izdanke prema bazi biljke gdje sljedeće godine provode cijelu vegetaciju. Kao preventivna mjera izdanci sa zadebljanjima/galama trebali bi biti uklonjeni i spaljeni tokom sezone mirovanja da se ubiju prezimljele larve, dok izdanci koji pokažu uvele vrhove trebaju se skratiti nekoliko cm ispod zahvaćenog dijela i oštećena tkiva uništena.

MALININ STAKLOKRILAC prvi znak koji ukazuje na prisustvo ove štetočine je venenje i sušenje listova na napadnutom izdanku koje se obično javlja prije cvjetanja. Nekoliko izdanaka ili čak cijela biljka može biti uništena od strane ove štetočine. Odrasli insekt je leptir koji podsjeća na osicu i pojavljuje se od kraja jula do početka avgusta, a prisutan je tokom cijelog septembra, nakon čega polažu jaja, koja se izlegu krajem oktobra ili početkom novembra. U proljeće prezimjele jednogodišnje larve su bijele boje i oko 0,6 cm dužine. Početkom marta one se hrane na pupoljcima izdanka oko baze biljke. Kasnije larve dužine 2,5 cm hrane se na korjenu ili u bazi biljaka maline, što dovodi do slabljenja ili pak potpunog propadanja izdanaka, a oštećeni izdanci se lako lome kada se napravi nagli trzaj. Životni ciklus ovog insekta traje dvije godine. Prema tome, zaražene plantaže tretirati dvije godine uzastopno kako bi se prekinuo životni ciklus štetočine.

SIMPTOMI NAJČEŠĆIH ŠTETOČINA MALINE

154

Izmrzavanje tokom zime bočnog pupoljka kod sorte Miker - uočavaju se smeđa odumrla tkiva pupoljka (slika lijevo); Poprečni presjek dvogodišnjeg izdanka maline sorte Miker koji pokazuje oštećena sprovodna tkiva usljed izmrzavanja tokom zime, uočava se oboljelo naspram zelenog zdravog tkiva (slika u sredini); Izmrzavanje tokom zime plantaže maline, uočavaju se odumrli dvogodišnji izdanci u poređenju sa zdravim jednogodišnjim koji se razvijaju u proljeće (slika desno)

PRINCIPI INTEGRALNE ZAŠTITE MALINE Kvalitetna zaštita bilja se postiže kombinacijom preventivnih i kurativnih mjera. U preventivu spadaju sve agrotehničke mjere kojima se biljke održavaju vitalnim i u dobroj kondiciji. U kurativne mjere spadaju sve intervencije čovjeka kojima se nastoji smanjiti stepen napada štetnika i uzročnika oboljenja. Najčešće kurativne mjere su hemijske, gdje se različitim hemijskim sredstvima djeluje na štetnike i uzročnike oboljenja. Međutim, ovdje treba obratiti pažnji i na mnoge probleme koje uzrokuje primjena hemijskih mjera. Najbolje Poremećaj bijelih koštunica na plodu maline izazvan kombinacijom izloženosti visokoj rješenje u ovom slučaju pruža Integralna temperaturi i ultravioletnoj radijaciji. Na zasjenjenoj strani plodovi maline su normalno zaštita koja podrazumijeva primjenu i hemijskih obojeni. Ova pojava se obično javlja kod sorti koje sazrijevaju tokom ekstremnih mjera ali pod određenim uslovima i strogo ljetnih temperatura, a posebno je uobičajeno kod jednogdišnje maline kontrolisanim pravilima. Primjenom Integralne zaštite bilja smanjuje se količina primjenjenih hemijskih sredstava, povećava se njihova efikasnost pravovremenom primjenom, a primjenjena sredstva su ekološki prihvatljiva. Deset glavnih principa integralne zaštite bilja u uzgoju malina: 1. Koristiti samo certificirani, zdravi sadni materijal, po mogoćnosti sorte koje su otporne na aktuelne bolesti. 2. Izabrati odgovarajuće zemljište i lokaciju za sadnju (blago kisela - pH 5,5 do 6,5, srednje teška, propusna i plodna zemljišta, preferirajući lokacije sa dobrom cirkulacijom vazduha); Uvijanje/Kovrdžanje listova i meristema na izdanku maline izazvano driftom od 3. Saditi usjeve (kao što su kukuruz, pšenica, herbicida (slika lijevo); Međunervno žutilo na listovima maline izazvano od strane raž, heljda ili neven) u godini prije sadnje kako visoke rate aplikacije herbicida u plantaži na početku proljeća bi se povećao kvalitet zemljišta i, zavisno od usjeva, kontrolisale štetočine, nematode i korov; 4. Po mogućnosti, eliminisati divlje maline i kupine u krugu od 200 metara oko zasada jer su one mogući izvor štetnika i uzročnika oboljenja; 5. Vršiti optimalnu gnojidbu na osnovu analize zemljišta i preporuke stručnog lica; 6. Uspostaviti efikasan sistem navodnjavanja i vršiti optimalno navodnjavanje na osnovu vlažnosti zemlje/preporuke stručnog lica (pretjerano zalivanje guši biljke i pomaže širenje patogena); 7. Vršiti redovan monitoring zasada na bolesti i štetočine; Normalno razvijen plod (desno), preostala 8. Vršiti rezidbu radi poboljšanja prozračnosti i povjetravanja među biljkama i dva rezultat loše oplodnje (lijevo i u sredini) odstraniti i spaliti zaražene dijelove biljki; 9. Izračunati prag ekonomske štetnosti prije korištenja hemijskih sredstava; 10. Koristiti manje toksična hemijska sredstva prema upustvu na etiketi.

155

ŠABLONI ZA IZRADU ORJENTACIONOG PROGRAMA ĐUBRENJA/ISHRANE BILJAKA KULTIVARA DVOGODIŠNJEG TIPA MALINE TOKOM GODINE a) Prva godina nakon sadnje dodaje se samo N (azot) ako je prilikom pripreme zemljišta đubrenje provedeno prema analizi istog – podijeliti cjelokupnu preporučenu količinu azota na tri jednaka dijela i primjeniti u sljedećim termina: - 1/3 ukupne količine - u proljeće, ako je sadnica zreli izdanak golih žila aplicirati nakon uklanjanja starog dijela sadnice, odnosno kad su novi izdanci 10-15 cm visine (obično 4-6 sedmica nakon proljetne sadnje), a u slučaju kontejnerske sadnice 2 sedmice nakon sadnje. - 1/3 ukupne količine – mjesec dana nakon prve aplikacije; - 1/3 ukupne količine – mjesec dana nakon druge aplikacije.

Napomena: ako je ukupna preporučena količina N prve godine 4,5 kg/dunumu (tabela 1), onda je istu potrebno podijeliti na tri dijela (4,5:3 = 1,5 kg), te u navedenim terminima aplicirati po 1,5 kg N/dunum. Ne aplicirati N nakon polovine avgusta. b) Druge i ostalih godina nakon sadnje (biljke maline u fazi plodonošenja) dodaju se N, P i K. Azot se dodaje pojedinačno i u kombinaciji sa P i K, dok ova posljednja dva uglavnom putem kompleksnih đubriva (10-20-30, 7-20-30) zajedno. U slučaju aplikacije samo azota podijeliti ukupnu preporučenu količinu na tri jednaka dijela, te iste aplicirati u sljedećim termina: - 1/3 ukupne količine – početak vegetacije (na početku proljeća, odnosno prije nego se novi jednogodišnjih izdanci pojave pa sve dok ne dostignu visinu od 15 cm), - 1/3 ukupne količine – pred cvjetanje (kraj maja oko početka juna, u zavisnosti od vremenskih prilika i sorte), - 1/3 ukupne količine – prije početka sazrijevanja plodova (kad su zametnuti prvi plodovi, odnosno oko mjesec dana prije berbe). Tabela 1. Ukupne količine aktuelnog nitrogena po jedinici površine za aplicirati prilikom đubrenja biljaka maline tokom jedne sezone vegetacije

Kako bi se proizvođačima olakšao postupak izračunavanja potrebnih količina N za njihovu plantažu, u tabeli 2 navedene su ukupne količine istog po jedinici dužine reda. Tabela 2. Ukupne količine aktuelnog nitrogena po jedinici dužine reda za aplicirati prilikom đubrenja biljaka maline tokom jedne sezone vegetacije

Na primjer: proizvođač koji u svojoj plantaži ima ukupnu dužinu svih redova od 350 m, onda isti izvrši proračun na sljedeći način: 0,5 kg*350 m/30 m = 5,83 kg N koji je potrebno dodati na njegovu plantažu maline. Azot se može aplicirati sam (KAN ili UREA) ili u kombinaciji sa P i K (npr. formulacija đubriva 10-20-30). Obzirom da formulacije đubriva za voće imaju najmanji sadržaj N, njegova količina uglavnom se zanemaruje prilikom zajedničke aplikacije sa P i K.

156

Dakle, prilikom aplikacije P i K dodaju se složene formulacije đubriva prisutne na našem tržištu, i one su obično 10-20-30 ili 7-20-30. Prilikom aplikacije ovih formulacija đubriva količine istog uglavnom prilagođavati P koji se odredi pomoću hemijske analize zemljišta. Tabela 3. Preporuke za đubrenje fosforom i kalijumom prema podacima dobivenim analizom zemljišta

Standardno u industriji đubriva za aktivni fosfor i kalij se koriste P2O5 i K2O, a ne samo P i K, kao što je to slučaj kod azota. Na primjer: ako analiza zemljišta pokaže da određeno zemljište ima srednji do optimalan sadržaj P2O5 i optimalan do visok sadržaj K2O, onda na isto prema podacima iz tabele 3 treba dodati 10,21 kg/dunum P2O5 i 13,61 kg K2O. Kod formulacije 7-20-30 to bi značilo: u slučaju fosfora 51 kg po dunumu, a kalija 45 kg po dunumu ovog đubriva. Dakle, dodati za oba elementa 51 kg đubriva formulacije 7-20-30 u proljeće. Sa ovom količinom đubriva dodato je i 3,5 kg N po dunumu, koji se obično zanemaruje, osim ako se unutar plantaže manifestuje izražen suvišak istog.

Napomena: preporuke đubrenja su napravljene spram aktuelnih N, P (P2O5) i K (K2O), te je iste potrebno preračunati za određene formulacije đubriva. Na primjer, 4,5 kg azota ne znači da je to količina uree ili kana, već samo azota, a preračunato to je: za ureu 4,5:0,46 = 9,78 kg, za kan 4,5:0,27 = 16,67 kg.

Simptomi nedostatka azota (N) na listovima maline

157

TEHNOLOGIJA UZGOJA KUPINE Biološke osobine. Kupina je višegodišnja polužbunasta kultura čiji podzemni sistem predstavlja višegodišnji korijen, a nadzemni čine jednogodišnji i dvogodišnji prirasti. Iz praktičnih razloga, a obzirom na karakter rasta izdanaka i prirodnu formu habitusa, najprikladnija podjela sorti kupine je na sljedeće grupe: • • •

prema karakteru rasta – uspravne, poluuspravne i puzajuće, prema morfologiji izdanaka – trnovite i bestrne i na osnovu plodonosnih karakteristika – jednogodišnje i dvogodišnje.

Uspravno rastuće kupine ne zahtjevaju naslon, obzirom da se njihovi izdanci održavaju u vertikalnom položaju bez vezivanja za potporu. Međutim, u intenzivnim sistemima uzgoja, sorte kupine iz ove grupe postižu daleko bolje prinose ukoliko se uzgajaju uz korištenje naslona. Kod puzajućih sorti kupine izdanci nemaju uspravan rast, te uvijek zahtjevaju fizički naslon kako bi se isti održali u vertikalnom položaju, odnosno odignuti od zemlje. Mada postoji nekoliko prelaznih formi, generalno kupine bez bodlji, koje uglavnom imaju puzajući rast, rjeđe poluuspravan ili uspravan predstavljaju privredno najznačajniju grupu, odnosno istu koju podrazumjeva intenzivna proizvodnja ove vrste. Podzemni sistem kupine izraženo je razgranat, obrastao korijenovim dlačicama, a njegova snaga i dubina prodiranja prvenstveno zavisi od nasljedne osnove jedinke, ali i od uslova u kojima se isti razvija. Naime, podzemni sistem uspravnorastućih sorti kupine dominantno se razvija i grana u površinskom sloju zemljišta (0,5 m), bez značajnijeg dubljeg prodiranja, dok isti kod puzajućih kultivara dostiže slojeve i do dubine 1-1,5 m. Navedene odlike podzemnog sistema kod uspravnorastućih sorti kupine, obezbjeđuju biološku prikladnost tipu razmnožavanja izdancima, a kod puzajućih, potapanjem vrhova i ožiljavanjem reznica. Osnovu nadzemnog sistema kupine čine izdanci čiji je životni vijek dvije godine. U prvoj godini ovi prirasti rastu i razvijaju se, obično dostižući prirodnu dužinu 2-6 m, a u drugoj godini na ovim prirastima formiraju se bočna razgranjenja, nosioci roda, koji se, kao i cijeli dvogodišnji prirasti, po plodonošenju, do kraja godine u p p potpunosti suše.

Slike 368 i 369. Nadzemni sistem kupine sačinjen od jedno i dvogodišnjih izdanaka koji se razvijaju iz korjenovog vrata, te plodonosnih mladara koji se razvijaju iz pupoljaka u pazuhu lista na dvogodišnjih izdancima

Prema tome, morfogeneza dvogodišnjeg tipa kupine odvija se na slijedeći način: iz tačaka rasta na korijenovom vratu kupine u prvoj godini razvijaju se prirasti koji te godine samo rastu i razvijaju se, a tokom zime gube lišće i stupaju u fazu mirovanja. Druge godine iz pupoljaka koji se nalaze u pazuhu listova na ovim prirastima, DRUGA I NAREDNE VEGETACIJE razvijaju se PRVA VEGETACIJA plodonosne grančice koje donose rod, nakon čega počinje sušenje cjelih dvogodišnjih izdanaka od vrha prema osnovi, a koje se do kraja druge vegetacije u potpunosti i završi. Crtež 34. Morfogeneza kod dvogodišnjeg tipa kupine

158

Jasno je dakle, da u drugom vegetacionom periodu, izdanci kupine ne rastu u dužinu, kao što nema niti njihovog sekundarnog debljanja, već je kod istih u ovom periodu obezbjeđeno samo razgranjavanje u funkciji plodonošenja (kao kod maline). Kupina obrazuje pupoljke, kako na podzemnom, tako i na nadzemnom sistemu. Podzemni pupoljci formiraju se na korjenovom vratu (mjesto na površini zemlje), što znači da za razliku od maline čiji podzemni sistem nosi pupoljke svom svojom dužinom iz kojih se tokom vegetacije razvijaju prirasti duž cijelog reda, kod kupine svi prirasti se formiraju iz jednog mjesta (prikorjenski izdanci), te nema pojave mladih izdanaka duž korijena, što predstavlja značajnu razliku između ove dvije vrste voćaka i kada je u pitanju sistem uzgoja. Pupoljci nadzemnog sistema obrazuju se u pazuhu listova na jednogodišnjim izdancima, i to obično u skupinama po dva, raspoređeni jedan iznad drugog. Razvoj pupoljaka nadzemnog sistema nije uravnotežen. Naime, pupoljci baznog dijela izdanaka razvijaju se slabo, ili se i ne obrazuju, pupoljci srednje zone izdanaka razvijaju se srednje intenzivno, dok je razvoj istih u vršnoj zoni najintenzivniji. Generalno, razvoj pupoljaka podzemnog i nadzemnog sistema uslovljen je prvenstveno sortom, ekološkim uslovima uzgoja i nivoom agrotehnike u zasadima kupine. Cvjetovi kupine su sakupljeni u cvasti, boja kruničnih listića je bijela, rjeđe ružičasta. U našim klimatskim uslovima kupina cvjeta krajem maja, tako da nema opasnosti od kasnih proljetnih mrazeva. Oprašivanje kupine vrše insekti, a najznačajnija je medonosa pčela. Plod kupine može biti različitog oblika i krupnoće: okruglast, izduženo kupast, zatupasto kupast i ovalan. Boja površine ploda kupine je obično crna i sjajna (razne nijanse crne boje), a nešto rjeđe i crvena i žuta, kao i sok. Interesantno je istaći da se boja površine ploda i boja soka mogu razlikovati (npr. pokožica crna, a sok crven i sl.). Kao posebno važna osobina ploda smatra se njegova čvrstoća, jer od nje u znatnoj mjeri zavisi transportabilnost, odnosno namjena istih. Pri izboru sorti kupine, zbog transportabilnosti, više se cijene one koje imaju čvrste plodove.

Slike 370 i 371. Sorte kupine razlikuju se po obliku ploda (s lijeva na desno) kultivari: ‘Loch Ness’, ‘Jumbo’ i ‘Karaka Black’

Sistemi uzgoja kupine. Postoje u osnovi dva glavna sistema uzgoja kupine: • sistem grmova – sa kvadratnim i pravougaonim rastojanjem i • sistem špalira – horizontalna palmeta i lepeza. Naravno, uzgoj kupine u sistemu grmova, bez obzira na raspored žbunova, odlika je amaterskog-ekstenzivnog voćarstva ili matičnjaka u rasadnicima. Sistem špalira, dakle i za kupinu, kao i za malinu predstavlja standardni i najrašireniji način uzgoja koji istoj obezbjeđuje intenzivnost proizvodnje, gust sklop sadnje i visoke prinose. Prednosti ovog sistema ogledaju se i u tome što je kupini na ovaj način obezbjeđena puna osvjetljenost svih dijelova biljke, a što opet ubrzava sazrijevanje i omogućuje formiranje krupnijih i kvalitetnijih plodova. Izdanci biljaka uzgajanih u špaliru bolje odrvenjavaju i manje su podložni opasnosti od izmrzavanja tokom zime. Crtež 35. Adekvatan sistem za uzgoja kupine i njenih hibrida

159

Izvođenje operacija, kao što su prskanje, rezidba i berba su isto tako olakšane rasporedom izdanaka u prostoru. Špalirsko gajenje preporučuje se i za veće površine pod ovom kulturom, a istovremeno podrazumjeva u osnovi dva sistema: horizontalna palmeta i lepeza. Uzgojni sistem lepeza danas predstavlja potpuno intenzivan načina gajenja kupine, a svoju primjenu nalazi i kod uspravnorastućih i puzajućih kultivara kupine. Naime, kod uspravnorastućih sorti ove vrste (genotipovi koji stvaraju veći broj izdanaka) najčešće su u upotrebi tri reda žica, broj izdanaka po jednom sadnom mjestu je 3-4, a redni razmak 1,2-2,5 m, odnosno međuredno, minimalno 3 m.

Slike 372 i 373. Adekvatan sistem uzgoja kupine lepeza

Izbor sadnog materijala kupine. Prilikom zasnivanja zasada i kupine ne smije se koristiti sadni materijal koji vodi porijeklo od prirasta iz starijih proizvodnih zasada, budući da je isti najčešće zaražen, a i proizvodni potencijal ovakvih biljaka je znatno umanjen. Takođe, materijal iz starijih proizvodnih kupinjaka može predstavljati generativno potomstvo, odnosno može predstavljati sjemenjake dobijene iz sjemena plodova koji redovno opadaju u zasadu čime se gubi sortna čistoća, odnosno dobijaju jedinke nepostojane i nepoznate nasljedne osnove. Sadni materijal kojim je potrebno zasnovati nove kupinjake mora biti izuzetnog kvaliteta, mora posjedovati atest kojim se garantuje sortna čistoća i potpuna zdrastvena ispravnost, a u morfološkom pogledu mora zadovoljiti standarde opšte razvijenosti nadzemnog i podzemnog sistema. Kao i kod maline kod kupine se mogu razlikovati dva tipa sadnog materijala, i to kontejnerska i sadnica golih žila. Budući da se kupina većinom razmnožava potapanjem vrhova jednogodišnjih prirasta treba obratiti pažnju na sazrijevanje nadzemnog dijela sadnice. Ukoliko je isti zelen, neodrvenio, takva sadnica je rizična za proizvodnju. Kada su u pitanju kontejnerske sadnice, i kod kupine, iste zadržavaju prethodno navedene prednosti.

Crteži 36 i 37. i slike 374, 375 i 376. Razmnožavanje kupine metodom potapanja vrhova izdanaka, uočiti pupoljke na proizvedenoj sadnici kako su okrenuti prema zemlji

160

Obim i broj zahvata koji iziskuje uređenje zemljišta prvenstveno zavise od zatečenog stanja površine na kojoj se želi podići novi zasad kupine. Čišćenje i ravnanje površine zemljišta obavezna je radnja u sklopu uređenja odabrane parcele, a ima za cilj eliminisanje svih većih ili manjih potencijalnih fizičkih i drugih smetnji, kao npr. zemljišnih depresija koje bi kasnije predstavljale nepoželjna mjesta akumulacije površinske vode. Eliminisanje korova, takođe je radnja koja se u ovoj fazi redovno primjenjuje. Herbicidi npr. Cidocor, Herkules i Basta efikasna su sredstva za uništavanje najvećeg broja višegodišnjih i jednogodišnjih korova, te se u ovu svrhu najčešće preporučuju. Ukoliko je zemljište na kojem se želi podići zasad kupine nešto slabijeg kvalteta, obavezno je popravljanje njegove plodnosti, odnosno poboljšanje njegovih fizičkih i hemijskih karakteristika. Popravka plodnosti zemljišta vrši se meliorativnim đubrenjem organskim i mineralnim đubrivima, a prema potrebi izvodi se i kalcifikacija (korekcija pH vrijednosti), te odvodnjavanje, odnosno obezbjeđuje i sistem za navodnjavanje. Zemljišta obogaćena organskom materijom su veoma povoljna za uzgoj maline i kupine. Ista poboljšavaju teksturu zemljišta, te zadržavaju mineralne elemente usljed bazičnosti od ispiranja. Organska materija poboljšava vodni režim zemljišta, odnosno povećava kapacitet za zadržavanje vode. Bogatstvo zemljišta organskom materijom često ne smije biti omalovažavano. Količine organske materije koje se dodaju zemljištu mogu biti bez suštinskih ograničenja. Ova forma može da bude sastavljena od slame pomiješane sa stajnjakom, zelenišnim đubrivima (sudanska trava, raž, ozima žita) ili pak komposta. Količina 3-5 tona po dunumu ovih materija trebala bi biti dovoljna u najvećem broju slučajeva, a veće količine, u cilju povećanja vodnog kapaciteta zemljišta, treba dodati na zemljištima pjeskovitog tipa, čime se poboljšava i njihova struktura, drenaža, ali i aeracija, spram zemljišta koja imaju veću količinu gline. Razgradnja ove organske materije mikroorganizmima zemljišta zahtijeva naknadne količne azota, osim ukoliko organska materija nije bila od leguminoza. Oko 6 kg stvarnog azota treba dodati na svaku metričku tonu slame i stajnjaka i 12 kg istog treba dodati za neleguminoznu organsku materiju ili zelenišno đubrivo, u cilju pomoći razgradnji. Ukoliko se primjenjuje kokošije đubrivo isto se dodaje u jesen, u količinama 0,5-1,0 t po dunumu. Idealno, organska materija treba biti unesena po površini 10-15 cm prije same sadnje. Organska materija povećava raspoloživost hranjiva, kationa, zemljišni kapacitet i naravno, sadržaj mikrohranjiva.

Slike 377, 378, 379, 380 i 381. Rezidba sadnica kupine kategorije ožiljeni vrhovi izdanka golih žila u proljeće prve godine nakon sadnje - dosta sličnosti sa malinom u slučaju sadnice zreli izdanak golih žila

Priprema zemljišta i popravka njegove plodnosti za sadnju kupine. Prilikom izbora i ocjene mjesta za podizanje zasada kupine u obzir treba uzeti i sva razmatranja navedena u uvodnim poglavljima koja se generalno odnose i na ostale vrste jagodastog voća. Priprema zemljišta je identična onoj za malinu, te je ista, u cilju preglednosti, za obje kulture izložena u ovom poglavlju.

U zavisnosti od zatečenog nivoa plodnosti zemljišta, količina đubriva za meliorativno đubrenje, za mineralna NPK đubriva (5:20:30, 5:22.35, 6:26:26, 7:14:21, 10:20:30) kreće se

161 1

1,5-2,5 t/ha. Ukoliko se primjeni meliorativno đubrenje, unošenjem u trake (ne đubri se cijela površina – redukovano đubrenje) ove količine mogu biti i za oko 3 puta manje od navedenih. Najpodesnije vrijeme provođenja meliorativnog đubrenja je u dva navrata, po 50% ukupne količine, prije i poslije dubokog oranja. Nakon rasturanja stajnjaka, mineralnih đubriva, a po potrebi i krečnjaka obavlja se oranje zemljišta na dubinu 30-40 cm. Duboko oranje vrši se isključivo pri umjerenoj vlažnosti zemljišta, i to najmanje mjesec dana prije početka sadnje. Ukoliko postoji nepropusni sloj, rigolovanjem će se isti prevezići i povećati propusnost zemljišne podloge. Rigolovanje podrazumjeva razbijanje neporopusnog sloja zemljišta primjenom podrivača koji pravi uske kanale u zemljištu, na dubini 75-100 cm. Treba napomenuti da zemljište prilikom izvođenja ove radnje mora biti umjerene vlažnosti, obzirom da bi ista ukoliko bude povećana imala suprotan efekat od onoga koji se želi postići samom operacijom. Poslije izvršenog oranja parcela se čisti od krupnijeg kamenja, kao i ostataka korijena korovskih i drvenastih biljaka, a po ovoj radnji dalje se pristupa detaljnijoj površinskoj pripremi zemljišta za sadnju, koja podrazumjeva dodavanje druge polovine organskih i mineralnih đubriva, te tanjiranje i drljanje do potpunog usitnjavanja površinskog sloja zemljišta. U okviru površinske pripreme zemljišta za sadnju preporučuje se provođenja mjera njegove dezinfekcije i dezinsekcije preparatima, kao što su npr.: Timet, Galation, i dr. Sadnja kupine. Tehnika sadnje kod sadnica golih žila identična je onoj za zrele izdanke golih žila kod maline, osim u razmaku sadnje. U slučaju kontejnerskih sadnica ista je univerzalna, kao i kod prethodnih vrsta. Njega mladog zasada i rezidba kupine. Obzirom da kupina obrazuje veći broj izdanaka, njena rezidba predstavlja redovnu agrotehničku mjeru koju je u zasadima ove kulture neminovno provoditi. Rezidba kupine podrazumjeva dva termina primjene: • •

u vegetaciji i pred kraj vegetacije.

Slike 382, 383, 384, 385 i 386. Tehnika sadnje kontejnerskih sadnica kupine

U prvoj godini po sadnji kupine, bez obzira da li je ona posađena u jesen ili u proljeće, vrši se samo proljetna rezidba koja podrazumjeva skraćivanje izdanaka na dužinu 20-30 cm. Tokom prve vegetacije po sadnji, do sredine ljeta, iz korijenovog vrata dolazi do razvoja 2-4 izdanka, tako da se u ovom momentu na nadzemnom sistemu mogu definisati samo jednogodišnji prirasti. Jednogodišnji izdanci se pomotehnički ne tretiraju, dok se samo dvogodišnji dio sadnice elminiše do osnove. Rezidba kupine u rodu podrazumjeva intervencije na nadzemnom sistemu, dakle kako u proljetnom (pred kretanje vegetacije – mart), tako i u periodu vegetacije (prva polovina juna i septembra). Naime, obzirom da u sortimentu kupine dominiraju puzajuće sorte i da je kod istih najzastupljeniji sistem uzgoja lepeza, rezidba tokom vegetacije kod istog podrazumjeva tri zahvata (generalno aplikativno i za ostale sisteme uzgoja), i to: •

uklanjanje (do osnove) izdanaka koji su donijeli rod (odmah nakon berbe),

162 1 62

• •

prikraćivanje (pinciranje) izdanaka za zamjenu na dužinu 1,8-2 m (do polovine juna mjeseca), prikraćivanje bočnih prirasta na 6-7 listova do polovine septembra mjeseca).

Proljetna rezidba, pred kretanje vegetacije (kraj marta mjeseca) podrazumjeva i još jedno prikraćivanje bočnih prirasta, tada na 3-4 pupoljka. Navedeni pomotehnički zahvati uveliko rješavaju i problem prisustva veće količine nedozrelih plodova kupine na biljci, što je naravno nepoželjno, obzirom da direktno umanjuje prinos. Neki proizvođači, poslije berbe skraćuju čitavu biljku na visinu od 30 cm, kako bi je ojačali. Glavni razlog ove mjere je smanjivanje pritiska od strane insekata i bolesti, tako što se uklanjaju svi zaraženi izdanci. Prinos je u tom slučaju manji sljedeće godine, jer se ne uklanjaju samo grančice koje su dale rod, već i novi izdanci. Još jedna mogućnost je, da se ova mjera provodi svake tri do četiri godine, ako je to potrebno, tako da smanjenje prinosa bude manje. Osim navedenih mjera veoma je važna i tehnika vezivanja izdanaka za žice naslona. Kao i kod maline, tokom zimskog mirovanja izdanci se puštaju da slobodno padaju po površini zemlje, te snijeg služi kao izolator u borbi protiv izmrzavanja, a ponovno vezivanje se obavlja u proljeće sljedeće godine. Kada su u pitanju hibridi maline i kupine, kao što je tajberi, primjenjuje se isti sistem uzgoja, razmak sadnje i tehnika rezidbe. Sortiment kupine jako je raznolik. Najznačajnije sorte za intenzivne zasade kupine su bez bodlji i puzajućeg rasta. ‘Jumbo’ – ovo je kasna, jako prinosna sorta, nastala mutacijom genotipa Black Satin. Ima debele i jake priraste, a rast joj je snažan. Plodovi su joj izuzetno krupni, sa nešto kiselijim okusom. Srednje je osjetljiva na većinu bolesti kod kupine. Trenutno je u svjetskom sortimentu izrazito zastupljena sorta ove vrste. ‘Loch Ness’ (nesi). Sorta kupine nastala u Škotskoj 1990 godine, i predstavlja prvi evropski kultivar bez bodlji. Samooplodna je sorta. Plod je srednje krupan, izduženo cilindričnog oblika, čvrst, sjajno crne boje, slatko nakiselog okusa sa izraženom aromom. Po osobinama ploda ova sorta je dosta slična divljoj kupini. Odlično se čuva nakon berbe, i može se koristiti za svježu potrošnju, kao i za različite vidove prerade. Srednje je bujna sorta, njeni izdanci dostižu visinu do oko 3 m, te imaju poluuspravan rast. Kasno cvjeta. Njeni plodovi sazrijevaju srednje kasno do kasno, zbog čega je traba uzgajati u nižim i toplijim područjima. Sorta je umjerene rodnosti. Osrednje je otpornosti prema najznačajnijim bolestima i štetočinama kupine. Navaho. Američka je sorta, nastala 1989 godine. Plod je srednje krupan (oko 5 g), izuzetne arome i sa veoma visokim sadržajem rastvorljive suhe materije, te se odlikuje povoljnim odnosom šećera i kiselina. Izdanci su uspravnog rasta. Srednje je prinosna sorta, a berba traje oko 40 dana. Osrednje je otpornosti na niske temperature i najznačajnije bolesti kupine.

Slike 387 i 388. Neorezane i orezane biljke kupine u plantaži

Crtež 38. Rezidba kupine: a) izdanci se prikraćuju na visinu od 2,0 m tokom ljeta ili pinciraju, b) pred zimu bočni prirasti se skrate na 8-10 pupoljaka, c) u proljeće bočni prirasti se skrate na 3-4 pupoljka

163 1 63

6. Borovnica Borovnica se uzgaja širom svijeta. Međutim, najveća, dobro organizovana proizvodnja istih locirana je u SAD-u, i to Nju Džersiju, gdje se nalaze tipovi zemljišta prvenstveno sastavljeni od pijeska i male količne organske materije, na kojima veoma dobro uspjeva ova vrsta jagodastog voća. Pored originalnih, i ostala područja sa dobro dreniranim zemljištima koja imaju nizak pH, i gdje prirodni indikatori, biljke kao što su: divlja borovnica, rododendron, i planinski lovor, uspešno rastu su takođe, pogodna za proizvodnju borovnice. Borovnicu uzgajaju i oni proizvođači koji imaju tešku strukturu zemljišta sa prirodno visokim pH, ali isti provode posebne, dobro planirane, mjere koje moraju biti izvršene kako bi produkcija bila uspješna. U slučaju teških zemljišta (gline ili glinovite ilovače) i/ili onog koje ima krečnjak kao matični supstrat, biljke borovnice će imati slab porast i niske prinose usljed borbe za dostupnost hranjiva, te je vjerovatno da posljedice budu trajne. Borovnica je višegodišnja biljka. Komercijalni život plantaže borovnice može biti 50 godina ili više, što ukazuje na značaj i vrijednost utrošenog vremena tokom perioda uspostavljanja zasada, te sigurnost u adekvatnost provedenih mjera kako bi se zahtjevi biljke zadovoljili. Vrste biljaka. Različite vrste borovnice se uzgajaju komercijalno, i nekoliko istih predstavljaju autohtone kulture u Americi. Visokožbunasta borovnica (V. corymbosum) predstavlja najvažniju vrstu koja se komercijalno proizvodi širom svijeta, i čiji se plodovi konzumiraju kao svježi ili pak zamrznuti. Porijeklom je iz Amerike, i većina današnjih modernih kultivara predstavlja hibride između dvije ili više vrsta otkirvenim u prirodnim populacijama. Niskožbunaste borovnice (Vaccinium angustifolium i u izvjesnoj mjeri V. myrtilloides) predstavljaju niskorastuće grmove, koji se šire pomoću podzemnih stabljika, rijetko su visine preko 45 cm, i komercijalno su važne prvenstveno u Mejnu i Kanadi, te se većina plodova istih bere od održavanih divljih staništa. Rabitej borovnica (V. ashei) ili tzv. borovnica zečije oko predstavlja veoma bujne, produktivne tipove sa plodovima koji su slični istim kod kultivara visokožbunaste, s tim da one nisu izdržljive na hladnoću, ali su tolerantne prema suši, i uglavnom se komercijalno uzgajanu u južnim područjima. Posljednjih godina sve više se spominju polužbunaste borovnice, a iste predstavljaju hibride između visoko i niskožbunastih vrsta selekcijom stvorene za izraženu izdržljivost na hladnoću. Informacije date u ovom priručniku odnose se prvenstveno na proizvodnju visoko i polužbunaste borovnice, obzirom da se Reprocentar jagodastog voća isključivo bavi proizvodnjom sadnog materijala istih. Komercijalna proizvodnja američke borovnice u BiH posljednjih godina doživljava masovnu ekspanziju. Dokaz ovoj tvrdnji su intenzivne plantaže koje zauzimaju površine od jednog do četrdeset dunuma širom BiH (Visoko, Olovo, Željezno Polje, Bugojno, Bratunac, Milići, Čelić, Cazin i dr.), domaća produkcija sadnica velikog broja kultivara borovnice, te izvoz plodova iste u zemlje EU. Međutim, još uvijek postoji ogroman broj razmimoilaženja između proizvođača, ali i stručnjaka, u pogledu savremene tehnologije uzgoja ove kulture, što ima za rezultat nezadovoljstvo farmera na terenu, posebno u pogledu prinosa i snage rasta biljaka borovnice. Određeni broj plantaža sve više ima biljke čiji listovi mijenjaju boju, pojedine su bez porasta, neke se polako suše, a ostatak istih je već uginuo. Farmerima se preporučuju različite kombinacije đubriva, hemijskih preparata, kao i određene korekcije prilikom sadnje i zamjene neprimljenih biljaka, ali se navedene pojave ne smanjuju. Ključni razlog je nepoznavanje specifičnosti biljke visokožbunaste borovnice, odnosno neispunjavanje zahtjeva ili potreba koje ona ima spram uslova uzgoja. Borovnica bi u budućnosti trebala biti strateška kultura iz grupe jagodastog voća za područje BiH iz nekoliko razloga: ima jednostavnu tehnologiju uzgoja (minimalna briga u pogledu održavanja zemljišta, đubrenja, navodnjavanja, zaštite od bolesti i štetočina – mogućnost integralne i organske proizvodnje), Slika 389. Intenzivna plantaža američke visokožbunaste borovnice na području Željeznog Polja

164

ogroman potencijal za izvoz plodova na tržište EU i šire (sezona berbe u BiH je ranija u odnosu na Poljsku koja je glavna osovina na tržištu plodova jagodastog voća u Evropi, što ostavlja ogroman prostor za plasman), ekonomska isplativost (niski troškovi održavanja, visoka cijena otkupa plodova, što sve zajedno ostvaruje prihod po jedinici površine dosta veći u poređenju sa drugim vrstama voća ili pak ostalim poljoprivrednim kulturama). Biljka borovnice Visokožbunasta borovnica prirodno je rasprostranjena u područjima sa kiselim zemljištima koja sadrže visoke nivoe organske materije, i koja imaju izobilje dostupne vode, čiji je podzemni nivo svega 60 cm ispod površine. Ovakvi uslovi učinili su da biljke borovnice razviju takve karakteristike koje istu čine dobro adaptiranom na navedenu vrstu okruženja, radije nego na tipična poljoprivredna zemljišta. Dakle, prilikom izbora mjesta za podizanje zasada borovnice treba ocijeniti isto spram uslova u kojima ona prirodno uspjeva. Morfološka obilježja biljke. Borovnica je višegodišnja, listopadna biljka koja se sastoji od plitkog korijenovog sistema i drvenastih izdanaka koji se obično razvijaju iz pupoljaka smještenim u bazi, osnovi biljke, a nekada i ispod površine zemljišta. Odrasle biljke borovnice obično zahtjevaju šest do osam godina da dostignu punu produkciju i one su tada 1,5 do 3,0 m visine. One pripadaju familiji Ericaceae, koja takođe obuhvata brusnice, rododendron i azeleu. Poput ostalih vrsta iz ove familije, borovnice uspjevaju na kiselim zemljištima i najbolje im odgovaraju ista sa pH vrijednošću između 4 i 5.

Slike 390, 391 i 392. Nadzemni sistem i plodovi visokožbunaste borovnice

Odrasli, zreli, grm kultivisane borovnice obično ima 15 do 18 izdanaka. Habitus rasta varira između kultivara – neki grmovi rastu veoma uspravno, dok drugi imaju rast sklon više širenju. Plodovi su sakupljeni u grozdove koji se razvijaju iz pupoljaka na jednu godinu starim prirastima prirastima, a beru se pojedinačno. Plodovi visokožbunaste borovnice su i do deset puta krupniji u odnosu na iste kod divljih vrsta koje se uobičajeno sakupljaju u planinskim područjima Bosne i Hercegovine.

Slike 393, 394 i 395. Karakteristike ploda visokožbunaste borovnice

Korijenov sistem je veoma vlaknast sa mnogo finog transportnog korjenja, ali ne posjeduje korjenove dlačice. Korijenove dlačice, koje većina biljaka ima, povećavaju površinu korijena za usvajanje vode i hranjiva. Odsustvo korijenovih dlačica na biljkama borovnice čini iste veoma osjetljivim na promjene uslova vlage u zemljištu. Većina korijena borovnice smještena je unutar drip linije grma (zona koju prekriva kapaljka crijeva za navodnjavanje kap po kap) i u gornjih 45 cm zemljišta. Tanko, fibrozno (vlaknasto) korjenje borovnice zahtjeva otvoreno, porozno zemljište za adekvatan rast. U prirodi, korijen borovnice je

165

u kolonijaliziran od strane gljivičnog simbionta koji formira mikorizu (¨gljivičasto korjenje¨). Ova simbiotska veza pomaže biljci da a oj bolje apsorbuje nutriente, posebno nitrogen, i javlja se u manjoj o mjeri kada se biljke borovnice konvencionalno uzgajaju, odnosno si prilikom izražene primjene hemijskih đubriva. Mnoge od praksi u upravljanjem zemljišta preporučenih za borovnicu zapravo mogu koristiti gljivicama, a ne biljci. Izdržljivost i potrebe spram hladnoće. Visokožbunasta borovnica generalno podnosi temperaturu do -29oC, iako u tom pogledu postoji određena razlika između kultivara. Većina genotipova visokožbunaste borovnice zahtjeva 750 do 800 sati hladnoće, ispod 7,22oC, kao preduslov za prekid mirovanja. U većini područja uzgoja visokožbunaste borovnice, ovaj zahtjev se obično ispuni sredinom zime, nakon čega samo niske temperature održavaju biljku da ne krene sa vegetacijom. Nakon što su potrebe za hladnoćom zadovoljene, i temperature postanu toplije, voda se počinje kretati u biljnim tkivima kao prekusor za buđenje pupoljka. Ovaj povećani sadržaj vode čini biljke borovnice osjetljivijim spram oštećenja od strane niskih temperatura. Ostale vrste biljaka borovnice, kao što su rabitej i južni visokožbunasti genotipovi imaju niže potrebe za hladnoćom i stoga mogu doživjeti prekid mirovanja suviše rano u godini, ukoliko se uzgajaju u sjevernim područjima. Borovnice,, kao i većina ostalih vrsta voćaka, mogu cvjetati rano u proljeće, tako da je izbor mjesta koje nije sklono kasnim proljetnim i Slike 396 i 397. Korijen visokožbunaste borovnice ranim jesenjim mrazevima važan korak prije sadnje. uočiti kako razvoj istog zavisi od pogodnosti zemljišta Rast korijena počinje u proljeće kada temperature zemljišta dostignu oko 6,11oC, često se ovi uslovi poklapaju sa fenofazom bubrenja pupoljaka na nadzemnom sistemu. Rast korijena se nastavlja do kraja proljeća, ali usporava za vrijeme perioda razvoja sazrijevanja ploda. Većina rasta korijena se dogodi nakon berbe do jeseni, sve a) dok temperature zemljišta ne padnu ispod 6,11oC. Vegetativni rast započinje u proljeće sa bubrenjem pupoljka. Prirasti rastu u intervalima, koji se manifestuju kao ubrzan rast, zatim se isti zaustavlja kako aplikalni pupoljak abortira. Nakon toga, pupoljak blizu vrha mladara će nastaviti da raste. Mladari mogu imati jedan do nekoliko intervala rasta tokom sezone vegetacije. Sredinom ljeta, rast prirasta usporava, i nekoliko pupoljaka duž novih mladara diferenciraju u cvjetne pupoljke koji će plodonositi sljedeće godine. Formiranje cvjetnog pupoljka započinje na vrhu prirasta i nastavlja prema osnovi. Cvjetni pupoljci su krupniji i gotovo okrugli, dok su vegetativni tačkasti, mali, i jasno se mogu golim okom razlikovati. Svaki cvjetni pupoljak sadrži od pet do deset potencijalnih cvjetova. Slike 398, 399, 400, 401 i 402. Vegetativni rast visokožbunaste borovnice: a) bubrenje pupoljaka u proljeće, b) abortus vršnog pupoljka, c) početak intervala rasta, d) i e) novi interval rasta

b)

e) c) d)

166

Formiranje cvjetnog pupoljka se dogodi kada temperature postanu hladne u jesen. Oba tipa pupoljaka, cvjetni i vegetativni zahtjevaju period mirovanja tokom zime koji traje određeni broj sati na adekvatnim temperaturama, prije nego ponovo započne rast sljedećeg proljeća. Novi izdanci se razvijaju iz baze biljke borovnice na početku proljeća. Ovi prirasti, tokom ljeta za iste se koristi termin mladari, su veoma bujni i oni predstavljaju drvo za obnovu proizvodnje u narednim godinama. Biljke borovnice cvjetaju u proljeće, sa cvjetovima na vrhu prirasta i cvasti koji se otvaraju prvi. Ako se oprašivanje ne dogodi unutar tri dana nakon otvaranja cvjetova, zametanje ploda se vjerovatno neće dogoditi. Oprašivanje. Biljka borovnice može da zemetne plodove na 100% svojih cvjetova, ali 70 do 80% čini komercijalno vrijedan prinos. Visokožbunasti varijeteti su umjereno do visoko samooplodni. Međutim, većina istih će imati koristi od unakrsnog oprašivanja, što kao rezultat može voditi većem broju sjemenki u bobici, krupnijem plodu, te dovesti do ubrzanog sazrijevanja, odnosno generalno poboljšati prinos. Dakle, potrebno je obezbjediti izobilje insekata oprašivača da se postigne optimalna polinacija, čak i u pouzdanimblok plantažama isključivo samooplodnih sorti. Planiranje dvije ili više sorti borovnice će često koristiti plodonosnim karakteristikama. Ne postoje konkretni podaci koji ukazuju koji je najbolji aranžman kultivara za optimalnu polinaciju; međutim, izmjenični blokovi od četiri reda svakog kultivara se uobičajeno preporučuju kao prednost za oprašivanje i provođenje uzgojnih mjera. U tom pogledu neophodna su dva kultivara istog vremena cvjetanja. Iako periodi sazrijevanja kultivara variraju, postoji dovoljno poklapanje perioda cvjetanja kako bi se omogućilo većini kultivara da posluže kao izvori polena jedan za drugi. Individualni kultivari mogu cvjetati u periodu 7 do više od 20 dana, u zavisnosti od ekoloških uslova. Sorte koje rano cvjetaju sklone su da imaju duži period cvjetanja nego kasnocvjetajući genotipovi. Na primjer, tri kultivara visokožbunaste borovnice cvjetaju u sljedećem rasporedu: Duke (rana do srednja sezona), Blucrop (srednja sezona), i Elliott (kasna sezona). Cvjetovi borovnice imaju nekoliko svojstava koja potiču unakrsno oprašivanje. Preokrenuti cvjetovi sa uskim otvorima korole štite reproduktivne strukture od vjetra i kiše, sprečavajući prekomjerno samooprašivanje. Teška, ljepljiva polenova zrna ne mogu biti nošena vjetrom, i mirisni nektar se isključivo luči za privlačenje insekata oprašivača na otvorene cvjetove. Pojedinačni cvjetovi borovnice ostaju prijemčljivi za polen samo nekoliko dana, i adekvatno oprašivanje mora se dogoditi u ovom vremenu kako bi se izvršilo zadovoljavajuće zametanje plodova. Polen sa cvjetova visokožbunaste borovnice se najefikasnije oslobađa iz antera pomoću insekata koji proizvode zvuk u traganju za hranom. Oni vibriraju mišićima svojih krila, što dovodi do stresanja polena. Bumbari imaju ovo ponašanje u traganju za hranom, dok medonosna pčela (Apis mellifera) nema. Iako su medonosne pčele manje efikasne kod oprašivanja cvjetova borovnice, one to nadoknađuju imajući veće populacije nego nemedonosne pčele, koje kod istih variraju po godini i često su neadekvatne za velike plantaže. Kao takve, divlje pčele se ne smiju koristiti kao jedini izvor oprašivanja. Bez obzira na vrstu jedno opšte načelo je imati četiri do osam pčela koje tragaju za

Slike 403 i 404. Inicirani cvjetni pupoljci na ovogodišnjem prirastu visokožbunaste borovnice su ključni za prinos plodova u sezoni koja slijedi. Prekomjerna i kasna primjena amonijum sulfata može uticati na iniciranje cvjetnih pupoljaka na način da jednogodišnji prirasti nastave rasti u jesen, te budu povrijeđeni od hladnoće tokom zime

167

hranom na svakoj biljci borovnice u bilo kojem trenutku tokom najtoplijeg dijela dana. Obezbjeđenjem jedne ili dvije jake kolonije medonosnih pčela na četiri dunuma visokožbunaste borovnice je obično dovoljno. Košnice bi trebalo rasporediti kroz cjelokupnu plantažu da se osigura adekvatna posjeta cvjetovima. Košnice trebaju biti unijete u momentu kada je oko 5% cvjetova otvoreno, ali ne kasnije gdje je istih 25% u punom cvjetanju. Ako se unesu suviše rano, medonosne pčele će pronaći alternativne biljne izvore i mogu preferirati iste naspram cvjetova borovnice dok konkurencijske biljke ne završe cvjetanje. Eliminisanje korovskih vrsta koje cvjetaju u polju će usmjeriti aktivnosti pčele na biljke borovnice. Korištenje pesticida, a posebno insekticida, tokom cvjetanja treba izbjegavati za sprečavanje uništavanja pčela. Nakon što se dogodi opadanje latica, kolonije medonosnih pčela trebaju biti uklonjene iz plantaže. Razvoj ploda dogodi se za oko dva do tri mjeseca nakon cvjetanja, u zavisnosti od kultivara, vremena, i bujnosti biljke. Sadržaj šećera u plodu se povećava tokom sazrijevanja do oko 15% kada je isti zreo. Veličina ploda nastavlja se povećavati nakon što plod postane plave boje, uglavnom zbog usvajanja vode. Suša tokom perioda sazrijevanja ploda će smanjiti krupnoću istog i može uticati na okus. Prema tome, navodnjavanje je posebno važno tokom perioda nalijevanja i sazrijevanja ploda. Prinosi koji se mogu očekivati u proizvodnji borovnice variraju od 1,2-1,5 t po dunumu u punom rodu, odnosno kod grmova starih šest do osam godina.

Slika 405. Razvoj novih prirasta kod biljke visokožbunaste borovnice

Generalna razmatranja prilikom odabira mjesta Ovdje treba pogledati razmatranja za jagodasto voće kako je diskutovano u uvodnim poglavljima. Dodatni aspekti koji se odnose specifično na visokožbunastu borovnicu dati su u tekstu koji slijedi.

Topografija. Borovnica, poput većine vrsta voćaka, će cvjetati rano u proljeće, te je izbor mjesta koje je oslobođeno od mraza, ili u pripremi da pruža zaštitu od istog, jako važno. Kada su borovnice u punom cvjetanju, cvjetovi mogu biti povrijeđeni pri temperaturi neznatno ispod tačke smrzavanja (-1,1oC). Genotipovi koji cvjetaju rano su veoma osjetljivi na povrede od mraza. Prema tome, treba izbjegavati sadnju istih na mjestima sklonim mrazu. Prethodni usjevi i granice plantaže. Kao i kod jagodastog voća u cjelini, treba izbjegavati sadnju na mjestima gdje su bile okopavine ili zapuštena ledina, jer zemljišne štetočine mogu biti posebno opasne za mlado korjenje borovnice. Usjevi za zelenišno đubrenje uzgajani jednu ili dvije godine prije sadnje su izuzetno vrijedni za nove plantaže visokožbunaste borovnice, koja zahtjeva visok sadržaj organske materije (poželjno 5%). Heljda je dobra predkultura za borovnicu zbog svoje sposobnosti da toleriše nizak pH zemljišta. Često se, divlje borovnice mogu pronaći u okolnim šumama i neobrađenim područjima. Te biljke mogu biti izvori virusa i drugih bolesti, tako je potrebno držati nove plantaže najmanje 150 m od divljih populacija. Karakteristike zemljišta. Korijen visokožbunaste borovnice neće tolerisati ekstremno suha ili prekomjerno vlažna zemljišta. Borovnice će uspjevati na lakim zemljištima koja su bogata organskom materijom i imaju relativno nizak prirodni pH. Borovnice naime, spadaju u kategoriju biljaka poznatih kao ¨biljke koje ne rastu dobro u krečom bogatom zemljištu¨ što znači da loše podnose kreč. Iako teška zemljišta (glina ili glinovita ilovača) mogu biti dopunjena i izmjenjena sa organskom materijom za poboljšanje aeracije, i visok pH zemljišta može biti izmjenjen sa sumporom, u cilju snižavanja istog, a problemi sa ishranom će predstavljati trajnu pojavu i produktivnost biljke će biti niža nego na zemljištima koja su bolje pogodna za uzgoj borovnice. Kada se borovnice uzgajaju na zemljištu koje je bogato sa kalcijem, nedostatak magnezijuma je problem koji se ponavlja usljed konkurencije prilikom usvajanja ova dva hranjiva. Prilikom smanjenja visoke vriejdnosti pH zemljišta, odvijaju se isti hemijski procesi koji mijenjaju poželjna hranjiva, kao što su željezo i cink, u biljci raspoložive forme, kao i elemente koji mogu biti toksični, poput alminijuma i mangana, u više pristupačnije forme. Osim toga, važno je napomenuti da su borovnice jako osjetljive i na visoke koncentracije soli u zemljištu. Raspoloživost navodnjavanja. Borovnice su veoma osjetljive na fluktuacije nivoa vlage u zemljištu zbog njihovog plitkog korijenovog sistema i vlaknaste građe istog. Korijen visokožbunaste borovnice može pretrpjeti trajno oštećenje ukoliko isti bude izložen i kratkom periodu ekstremne suše. Zbog toga, instaliranje sistema za navodnjavanje tipa kap po kap se veoma preporučuje u plantažama visokožbunaste borovnice. S druge

168

strane, iako sistem za navodnjavanje kišenjem nije potreban svake godine, imati njega na raspolaganju je obazrivo, obzirom da se isti koristi kao mjera zaštite cvjetova od izmrzavanja.

Slike 406 i 407. Instaliran sistem za navodnjavanje kap po kap u plantaži visokožbunaste borovnice

Priprema zemljišta za sadnju visokožbunaste borovnice. Kada se izabere mjesto za budući zasad visokožbunaste borovnice prvi korak koji slijedi jeste analiza zemljišta i priprema istog jednu do dvije godine prije same sadnje. Nekoliko područja u BiH posjeduje povoljne karakteristike zemljišta koje može podržati borovnice bez značajnijih korekcija prije sadnje. Najbolja zemljišta za borovnicu su pjeskovite ilovače, koje su vlažne, porozne, i kisele. pH zemljišta mora biti između 4,5 i 5,0. Niži pH zemljišta može rezultirati u toksičnosti mangana ili aluminijuma, dok veće vrijednosti istog rezultiraju u neraspoloživosti određenih hranjiva, posebno željeza. Treba težiti takvim zemljištima čije su karakteristike najbliže onima gdje visokožbunasta borovnica prirodno raste, a to su obično pjeskovite ilovače, na kojima je nivo podzemne vode plitak, organska materija visoka, i pH zemljišta prirodno između 4,3 i 5,0. Ona područja koja ne posjeduju tip zemljišta navedenih karakteristika moraju pretrpjeti određene modifikacije, prilagođavanje istog za datu produkciju, kroz prepravke, te plantaže moraju biti malčirane i navodnjavane. Čak i najbolja zemljišta često nemaju sadržaj organske materije veći od 2%, dok uobičajena krečnjačka i glinovita zemljišta imaju tendenciju da budu više bazična nego što je potrebno za borovnicu. Budući da većina kultivara borovnice nije dobro prilagođena na teška zemljišta u brdovitim predjelima, većina istih će zahtjevati značajnu dopunu/popravku sa organskom materijom, kako bi se biljke uspješno proizvodile. Sadržaj organske materije može se povećati uzgojem usjeva za zelenišno đubrenje dvije ili više uzastopnih godina prije sadnje borovnica na odabranom mjestu. Usjevi kao što su grahorice/ leguminoze i uljana repica mogu obezbjediti potrebnu organsku materiju, samo ako se zaoru kad su zelene. Stajnjak se takođe, može koristiti. Međutim, isti bi zbog visoke pH vrijednost trebao biti kompostiran ili primjenjen daleko prije sadnje kako bi se omogućilo dovoljno vremena za ispiranje soli. Međutim, najbolji izvor organske materije u produkciji Slike 408, 409 i 410. Adekvatna priprema borovnice predstavlja piljevina četinara koja se sama ili u zemljišta prije sadnje borovnice ključni je faktor kombinaciji sa stajnjakom aplicira prilikom pripreme zemljišta. za uspješnu produkciju ove kulture iz grupe jagodastog voća Takođe, sadna mjesta, odnosno gredice na kojima će biti

169

posađene biljke borovnice formiraju se miješanjem piljevine četinara sa zemljištem, bilo mašinski ili ručno. Adekvatna priprema zemljišta suštinski je faktor za uspješnu produkciju borovnice. Piljevina ne zakiseljava zemljište, već obezbjeđuje adekvatnu rahlost istog i toliko potrebnu organsku materiju. Aplikacija sumpora se obično preporučuje za snižavanje pH zemljišta, ali isti treba biti inkorporiran adekvatno kako bi se pospješilo njegovo djelovanje u zoni korijena biljaka. Čak i nakon unošenja sumpora, puni efekti mogu ne biti realizovani za najmanje šest mjeseci. Ovo, zajedno sa prednostima dopune organske materije jednu ili dvije godine, jeste ključni faktor zašto je rani odabir mjesta prije sadnje toliko važan. Željezo sulfat se takođe, može koristiti u ovu svrhu, ali su njegove količine osam puta veće nego one za elementarni sumpor. Ne preporučuje se koristiti aluminijum sulfat za snižavanje pH zemljišta, obzirom da je aluminijum toksičan za borovnice, i već prisutan u većini zemljišta u količinama koje mogu negativno uticati na biljke čim se izvrši smanjenje pH. Sumpor je najčešće dostupan u praškastoj formi, ali je on težak za manipulisanje, tako da većina proizvođača aplicira isti kao jedan vid mješavine sa tečnošću. Paletizirani sumpor je relativno lak za rukovanje. Pošto se sumpor ne kreće kroz zemljište lako, površinske aplikacije istog nakon sadnje biljaka su relativno neefikasne prilikom snižavanja pH. Snižavanje pH zemljišta samo u redom prostoru gdje će biti posađene biljke borovnice takođe, se ne preporučuje, obzirom da interakcija njegovih čestica sa istim visokog pH u međurednom prostoru će učiniti održavanje pravilnog pH unutar reda dosta teškim. Dakle, unošenje sumpora treba izvršiti na cijelokupnu površinu buduće plantaže borovnice. Izbor sadnog materijala borovnice. Kada je u pitanju izbor sadnog materijala borovnice u obzir treba uzeti sljedeće: • obavezno kontejnerska sadnica – korijenov sistem visokožbunaste borovnice je veoma vlaknast sa mnogo finog transportnog korjenja, ali ne posjeduje korjenove dlačice. Korijenove dlačice, koje većina biljaka ima, povećavaju površinu korijena za usvajanje vode i hranjiva. Odsustvo korijenovih dlačica na biljkama borovnice čini iste veoma osjetljivim na promjene uslova vlage u zemljištu, ali i na ostale klimatske i edafske faktore. Kao zamjena za korjenove dlačice, prirodno, korijen borovnice kolonijaliziran je od strane gljivičnog simbionta koji formira mikorizu. Ova simbiotska veza pomaže biljci da bolje apsorbuje nutriente, posebno nitrogen, i javlja se u manjoj mjeri kada se biljke borovnice konvencionalno uzgajaju, odnosno prilikom izražene primjene hemijskih đubriva. Zbog izrazite osjetljivosti korijena u praksi se za zasnivanje komercijalnih plantaža borovnice dominantno koriste kontejnerske sadnice; • starost biljke (sadnice) i zapremina saksije – Reprocentar jagodastog voća H&H Fruit proizvodi sadni materijal borovnice kontejnerskog tipa sa biljkama koje mogu biti jednu, dvije, tri i više godina starosti. U pogledu zapremine kontejnera Reprocentar proizvodi sadnice različitih zapremina saksije, prvenstveno spram zahtjeva kupaca. Generalno, dvogodišnje sadnice dolaze u kontejnerima zapremine 0,9 i 2,0 l, dok trogodišnje mogu biti upakovane u

Slike 411, 412, 413, 414 i 415. Mašinska priprema zemljišta za sadnju borovnice

170

saksije zapremine 3,0, 4,0 i više litara, a višegodišnje mogu varirati u tom pogledu čak i do 15 l sadržaja supstrata u kontejneru, naravno u zavisnosti od želje kupca; • razvijenost nadzemnog sistema, ili broj osnovnih prirasta – biljka borovnice plodonosi na prirastima starim jednu godinu, te u zavisnosti od razvijenosti nadzemnog sistema i starosti biljke može se odmah prve ili druge godine očekivati prvi rod. Međutim, posebno važna stvar kod odabira sadnice borovnice jeste da ista ima razvijen nadzemni sistem sa više prirasta koji polaze iz osnove biljke, a ne samo sa jednom stabljikom. Jednu godinu stara sadnica podrazumjeva ožiljenu reznicu, te se ista ne preporučuje za sadnju u plantažu, s obzirom da zahtjeva posebnu njegu i uslove za razvoj, već se ona isključivo koristi za proizvodnju daljih kategorija sadnog materijala (dvo i trogodišnje sadnice). Dvo i trogodišnja sadnica borovnice preporučuje se za zasnivanje komercijalnih plantaža, dok višegodišnja za vrtove ili okućnice. U slučaju dvogodišnje sadnice nakon sadnje u proljeće prve godine svaka sadnica se mora prikrati kako bi se eliminisali dijelovi prirasta koji nose cvjetne pupoljke čime se naredne godine obezbjeđuje vegetativni porast i razvoj korjenovog sistema. Tek u trećoj godini nakon sadnje biljke se puštaju da plodonose. Međutim, nekada u slučaju adekvatne razvijenosti nadzemnog sistema dvogodišnjim sadnicama se može dozvoliti da plodonose i druge godine nakon sadnje. U slučaju trogodišnjih sadnica treba napomenuti da iste u zapremini kontejnera od 3,0 l mogu plodnositi odmah u godini nakon sadnje određenu količinu roda. Za obje navedene kategorije preporučuje se izbor kontejnera što veće zapremine kako bi se obezbjedila što veća zona u okviru sadnog mjesta sa povoljnim uslovima. Višegodišnja sadnica borovnice podrazumjeva biljke iste starije od tri godine i isključivo je namijenjena za velike tržne centre ili specijalne narudžbe. Takođe, navedne sadnice već na sebi nose određenu količinu plodova i iste se mogu zadržati u datom kontejneru u okviru bašte ili vrta. Proizvedeni sadni materijal borovnice koji se prodaje u velikim tržnim centrima i poljoprivrednim apotekama podrazumjeva dvogodišnju kontejenrsku sadnicu zapremine saksije 0,9 l i dolazi u adekvatnoj ambalaži koja podrazumjeva osnovno pakovanje - kartonska kutija na kojoj je sa čeone strane, uz sliku date vrste, utisnut naziv iste i naš jedinstveni logo i slogan, na poleđini su date osnovne informacije u pogledu značaja kontejnerske sadnice, odnosno karakteristike iste golih žila, sa adekvatnim sistemom uzgoja i razmacima sadnje, te adresom i našim kontaktom, i dopunsko pakovanje prema zahtjevima kupca. Slike 416, 417 i 418. Ručna priprema zemljišta za sadnju visokožbunaste borovnice - suština je adekvatno izmješati zemljište sa dovoljnom količinom piljevine i četinara Slike 419. Kontejnerske sadnice borovnice: zapremina kontejnera tri litra i starost biljke dvije godine

171 1 71

Sadni materijal borovnice može biti kupljen kao jednu godinu stare ukorjenjene reznice, dvije ili tri godine stare biljke golog korijena, te kao kontejnerske sadnice (biljke različite starosti). U pravilu, dvije godine stare, kontejnerske biljke borovnice pokazale su se najbolje za nabaviti. Jednu godinu stare reznice zahtjevaju veoma veliku pažnju u pogledu njege i održavanja, a i mortalitet će biti visok, dok tri godine i starije biljke često ne opravdavaju svoju ekstra cijenu. Kontejnerske sadnice često su skuplje, ali mnogi uzgajivači su otkrili da se takve biljke uspostavljaju mnogo brže, odnosno imaju bolji procenat prijema, a kasnije i snažniji porast. Svo vrijeme dok biljke u saksiji nisu ispunile zapreminu iste, te dok se osigurava dobar kontakt korijena i zemljišta prilikom sadnje, kontejnerske biljke su razumna, iako skupa alternativa. Ako je pak biljka podzemnim sistemom ispunila kontejner/saksiju, i ima zbijeno i zamršeno korjenje, bala korijena mora biti odsječena, tako da se stimuliše grananje korijena odmah nakon sadnje biljke na stalno mjesto. Pri tome prvo se ukloni saksija, a zatim se izvrši rez kroz periferiju korijenove mase četiri do šest puta, okrećući balu korijena između svakog reza. Rezovi trebaju biti ravnomjerno raspoređeni oko periferije mase korijena. Izbor sortimenta visokožbunaste borovnice. Pravilan izbor adekvatnog kultivara, (varijetet, sorta), u proizvodnji visokožbunaste borovnice posebno je važan kako zbog tehnoloških principa uzgoja, tako i tržišne orjentacije. Samo oni kultivari koji su adaptirani na klimatske uslove planiranog područja, i koji imaju potencijal za visoke prinose kvalitetnih bobica trebali bi biti izabrani. Obzirom da se kultivari veoma razlikuju u osobinama plodova i karakteristikama vegetativnog rasta, prilikom izbora adekvatne sorte za uzgoj visokožbunaste borovnice potrebno je pažljvo razmotriti sljedeće parametre: datum sazrijevanja, tip planiranog tržišta, raspoloživost radne snage za berbu, namjenu korištenja plodova, veličinu bobice, te period trajanja berbe. Kultivari visokožbunaste borovnice u jednoj sortnoj kompoziciji mogu biti odabrani tako da se berba plodova istih može vršiti od jula do sredine septembra u našim klimatskim uslovima. Većina kultivara visokožbunaste borovnice proizvodi zrele plodove tokom perioda berbe koja u jednoj vegetacionoj periodi traje četiri do pet sedmica, sa najvećim prinosima koji se postižu tokom druge i treće sedmice. Veličina bobice normalno je najveća tokom prve dvije ili tri sedmice, a zatim se snažno smanjuje u berbama koje slijede. Prosječni datumi sazrijevanja bobica kultivara visokožbunaste borovnice uticali su na sljedeću podjelu kultivara, i to: • • •

rani kultivari, sazrijevaju početkom do sredina juna, kultivari srednje sezone sazrijevanja, od sredine do kraja juna, i kultivari kasne sezone, (kasni kultivari), sazrijevaju od početka do sredine jula.

Visokožbunaste borovnice su samooplodne biljke, ali iste postižu daleko bolje rezultate ako se primjeni unakrsno oprašivanje. Zbog toga se prilikom podizanja zasada visokožbunaste borovnice preporučuje izbor od najmanje dva kultivara. Vrijeme cvjetanja kultivara ranog i srednjeg, te srednjeg Slika 420. i kasnog perioda sazrijevanja preklapa se u dovoljnoj mjeri za većinu godina što uz Jednogodišnja polnu kompatibilnost dozvoljava oprašivanje, jednih drugima. Međutim, preklapanje sadnica borovnice cvjetanja između ranih i kasnih kultivara može biti nedovoljno za dobru polinaciju između istih. Rani kultivari su skloni da su više pod uticajem nepovoljnih vremenskih uslova u proljeće, nego sorte srednjeg i kasnog perioda sazrijevanja. Karakteristike nekoliko kultivara visokožbunaste borovnice od kojih Reprocentar proizvodi sadni materijal nabrojani su abecednim redom u tekstu koji slijedi. Grupacija istih na preporučeni (**) ili preporučeni sa rezervom (*), bazirana je na uspjehu kultivara tokom njihovog istraživanja u komercijalnim plantažama širom svijeta. Grupa ¨preporučeni sa rezervom¨ označava one kultivare kod kojih se može desiti da imaju neke karkteristike koje mogu smanjiti njihovu produktivnost (osjetljivost na hladnoću, podložnost prema patogenima, slabiju bujnost, itd.), ili da oni nisu testirani za dovoljno dug vremenski period kako bi se ocjenio njihov uspjeh pri uzgoju u SAD (više različitih klimata). Bobice visokožbunaste borovnice prema njihovoj veličini mogu biti: male (1-1,5 g), srednje velike (1,5-2 g), velike (2-2,5 g), i veoma velike (veće od 2,5 g). Kada je u pitanju procjena prinosa, isti mogu biti: srednji (2,72-4,08 kg/biljka), visoki (4,08-5,44 kg/biljka), i veoma visoki (veći od 5,44 kg/biljka). Procjene veličine bobice i prinosa su bazirane na rezultatima ogleda ocjene kultivara u područjima njihovog uzgoja u različitim klimatima širom SAD. Poznato je da okus ploda (u potrošačkom smislu) predstavlja u krajnjem subjektivnu kategoriju, odnosno što je dobro za jednog potrošača može biti manje dobro za drugog. Dobar okus podrazumjeva ujednačenost između oporih/kiselih i slatkih karaktera, skupina osobina, i to jeste tipični okus borovnice. Nešto lošiji okus, poznat je kao vedar, što podrazumjeva da je isti više ili manje kiseo, ili sladak sa manje ujednačenosti, i može ponekad biti djelomično pripisivan stepenu zrelosti ploda. I ovaj okus kod borovnice je takođe veoma prihvatljiv.

172

Bluecrop (Blukrop)** - ovo je sorta selekcionisana 1952. od strane USDA-e i Nju Džersija. Varijetet je srednje sezone sazrijevanja. Takođe, ima srednju veličinu ploda, izrazito svijetlo plave boje, dobre čvrstoće i malog ožiljka od peteljke, te blagog okusa. Bobice su sakupljene u rastresite grozdove. Blukrop je sorta koja ostvaruje visoke i redovne prinose. Ista formira uspravan, otvoreni žbun koji se širi. Ovo je standardni kultivar srednje sezone sazrijevanja.

BLUKROP

Blueray (Blurej)** - to je sorta selekcionisana 1955. od strane USDA-e i Nju Džersija. Srednje je sezone BLUREJ sazrijevanja. Ima krupne plodove, svijetlo plave boje, koji su čvrsti i sa srednjim ožiljkom od peteljke, te dobrim okusom. Bobice su sakupljene u male, zbijene grozdove. Sorta je umjerenih prinosa, uspravnog grma DAROV koji se širi. Brigitta Blue (Brižita Blu)** - australijski je kultivar selekcionisan 1977 godine. Srednja je sezone sazrijevanja. Ima plod srednje krupan do krupan, umjereno plav, veoma čvrst sa malim, suhim ožiljkom od peteljke i dobrim okusom. Visokoprinosni je kultivar koji formira uspravan, gust grm koji se širi. Darrow (Darov)** - ova sorta borovnice patenirana je 1965. od strane USDA i Nju Džersija. Kasne je sezone sazrijevanja. Ima plod srednje veličine, svijetlo plave boje, dobre čvrstoće, sa srednjim ožiljkom od peteljke i dobrim okusom. Ostvaruje visoke prinose, a formira uspravan, otvoren grm.

BRIŽITA BLU

Duke (Djuk)** - ovaj kultivar patentiran je 1987. od strane USDA. Rane je sezone sazrijevanja, i predstavlja standardni genotip za borovnicu. Plod je srednje veličine, umjereno plave boje, čvrst sa malim, suhim ožiljkom od peteljke i prepoznatljivim okusom. Ostvaruje umjerene prinose. Formira uspravan, a otvoren grm. Earliblue (Erliblu)* - sorta je stvorena 1952. (USDA ERLIBLU i Nju Džersi). Rane je sezone sazrijevanja. Plod je mali, svijetlo plave boje, čvrst sa srednjim ožiljkom od peteljke i dobrim okusom. Plodovi su sakupljeni u rastresite grozdove. Visokoprinosna je sorta, ali prinosi koje ostvaruje nisu dosljedni. Ima zavidan vegetativni rast pri čemu formira uspravan grm.

DJUK

Elliot (Eliot)** - ova sorta stvorena je u USDA, 1973. Kasne je sezone sazrijevanja. Plod je srednje veličine, svijetloplave boje, veoma čvrst sa malim ožiljkom od peteljke i prepoznatljivog okusa. Plodovi su sakupljeni u rastresite grozdove. Sorta je umjerenih prinosa. Formira uspravan grm koji se širi. Goldtraube - ova sorta daje deliciozne plodove sa njihovim finim, svježim okusom, koji sazrijevaju sredinom ljeta. Njeni plodovi su savršeni za duboko smrzavanje, i oni zadržavaju svoj odličan, dobar okus. Samobesplodna je sorta, te prilikom podizanja zasada treba planirati još jednu kao oprašivač. Ovo je izrazito bujna sorta sa plodovima krupnijim od prosjeka za većinu plodova sorti borovnice.

ELIOT

Jersey (Džersi)** - ovaj genotip patentiran je od strane USDA, 1928. Kasne je sezone sazrijevanja. Ima sitan plod, srednje plav, čvrst sa srednjim ožiljkom od peteljke i lijepim okusom. Grozdovi ovog kultivara su rastresiti, a prinosi umjereni. Posjeduje uspravan grm koji se širi.

GOLDTRAUBE

173

NORTHLAND

Northland* - patentirana je u Mičigenu, 1967. Kultivar je srednje sezone sazrijevanja. Isti ima sitne plodove, tamno plave boje, ali čvrste i sa srednjim ožiljkom od peteljke i lijepim, osrednjim okusom. Ova sorta postiže visoke prinose, te formira uspravan grm koji se širi. Patriot (Patriot)* - ovo je kulivar patentiran 1976. (USDA i Mejn). Varijetet je rane sezone sazrijevanja. Posjeduje plod srednje krupnoće koji je svijetlo plav, čvrst sa malim, suhim ožiljkom od peteljke i dobrim okusom. Ostvaruje umjerene prinose, te formira uspravan grm.

PATRIOT Sadnja visokožbunaste borovnice. Biljke visokožbunaste borovnice mogu se saditi krajem jeseni ili početkom proljeća. Jesenja sadnja ima niz prednosti, i to: omogućava adekvatnu pripremu zemljišta; dozvoljava dovoljan vremenski period za prilagođavanje biljaka na uslove novog staništa, kako bi iste na vrijeme započele sa vegetacijom s proljeća; rezultira u efikasnijem prijemu sadnica obzirom da je to period godine koji obiluje padavinama i malo je vjerovatno da vazdušni džepovi, koji su nepoželjni, ostanu unutar sadnih mjesta. Međutim, ukoliko se zbog određenih razloga zakasnilo sa jesenjom sadnjom (nedostatak sadnica, kratak period za korekciju pH vrijednosti zemljišta i dr.), ista može biti realizovana u proljeće, s tim da treba napomenuti kako je pri tome veoma kratak period kada je moguće, usljed lošijih vremenskih uslova, izvršiti dopunsku pripremu zemljišta i samu sadnju, a da biljke ne započnu sa vegetacijom. Preporučeni razmak sadnje za biljke visokožbunaste borovnice je 0,9-1,2 x 2,6-2,8 m, naravno u zavisnosti od bujnosti kultivara. Kada je u pitanju pravac redova, i u slučaju visokožbunaste borovnice važe pravila navedena u poglavlju koje se generalno odnosi na sve vrste jagodastog voća. Uobičajeno, prilikom sadnje visokožbunaste borovnice vlažne tresetnice ili kiseli supstrati se dodaju u adekvatnoj količini po biljci za svako sadno mjesto. Prilikom aplikacije ovih supstrata voditi računa da se isti prije primjene adekvatno zaliju vodom.

Slika 421 i crtež 39. Kod određivanja razmaka sadnje visokožbunaste borovnice voditi računa o tome da će biljke na istom mjestu rasti i do pedeset godina, te da iste mogu dostići visinu preko dva metra i širinu metar i po

Kompostirana piljevina četinara, borove iglice ili komadići drveta takođe se koriste prilikom sadnje borovnice, zamjenivši oko jedne polovine orginalnog zemljišta sa istim. Prilikom aplikacije ovih materijala treba voditi računa da su oni pretrpjeli adekvatan stepen razgradnje (dekompozirani), te da se unutar svakog sadnog mjesta dobro izmješaju sa zemljištem. S druge strane, prilikom pripreme gredica za sadnju, kao i za malčiranje (zastiranje) rednog prostora nakon sadnje može se koristiti i sirova piljevina. Autori ove publikacije ne preporučuju primjenjivati supstrate, komposte, koji su korišteni u proizvodnji gljiva, pošto pH ovog komposta nije pogodan za rast biljaka borovnice, ali i mogućnosti prenošenja bolesti i štetočina. Generalno, u zavisnosti od tipa zemljišta moguće je razlikovati dva osnovna načina sadnje visokožbunaste borovnice, i to: sadnja u rupe ili brazde, i sadnja na gredice ili bankove. Sadnja visokožbunaste borovnice u rupe ili brazde izvodi se samo na lakšim, dobro dreniranim zemljištima (pjeskovita). Rupe ili brazde dubine 30-40 cm pri sadnji ispune se mješavinom zemljišta i kiselog treseta, ili nekog drugog kiselog supstrata organskog porijekla (piljevina, borove iglice, borova kora itd). Biljka borovnice se zatim postavi u ispunjeno sadno mjesto na odgovarajuću dubinu, te se navedenom smjesom dopuni ostatak rupe.

174

Međutim, kada se radi o bosanskohercegovačkim zemljištima, koja u većini slučajeva imaju naglašen sadržaj gline i deficit organske materije ovakav način sadnje se ne preporučuje. Prema tome, sadnja na prethodno formirane gredice od piljevine, zemljišta i borovnih iglica ostaje kao najbolje rješenje za uspješnu produkciju borovnice. Na težim zemljištima gdje postoji opasnost od mogućih problema sa drenažom, kakva je većina u BiH, dakle periodično izrazito zasićena vlagom, visokožbunaste borovnice treba saditi na uzdignutim bankovima, gredicama čija se visina može kretati u rasponu 25-30 cm, a širina 90-120 cm, stim da su iste u osnovi šire nego u gornjem dijelu. Crtež 40. Idejno rješenje gredica za sadnju borovnice

Gredice se formiraju mješanjem zemljišta sa kiselim organskim materijalima (piljevina, borove iglice, raspadnuto lišće, sječkom i dr.), određeni vremenski period daleko prije sadnje, kako bi se obezbjedilo dovoljno vremena za slijeganje i homogenizaciju zemljišta. Obzirom da se nakon sadnje gredice zastiru ponovo organskim supstratima dimenzije istih će se povećati za debljinu primjenjenog malča. Kod ovog načina sadnje korijen biljaka visokožbunaste borovnice svojim većim dijelom će se nalaziti u povoljnom mediju, gredici, gdje je razgradnja organskih materijala postepena, te ne postoji opasnost od neželjenih pojava koje nastaju kod sadnje u rupe. Kako ne bi došlo do isušivanja korijena, a time i do trajnih posljedica, biljke visokožbunaste borovnice bi trebalo adekvatno zaliti odmah nakon sadnje, posebno kada je riječ o istoj u proljeće. Sa početkom vegetacije u proljeće biljke borovnice će listati i emitovati val rasta prosječno dvije sedmice kasnije. To je znak da je korjenov sistem počeo usvajanje vode i hranjiva iz zemljišta. Prva aplikacija đubriva trebala bi biti izvršena u ovom trenutku. Biljke treba đubriti sa adekvatnim formulacijama đubriva prema programu koji je predstavljen u narednim poglavljima. Treba napomenuti da kod malčiranih biljaka borovnice količinu đubriva u slučaju sirovog malč materijala potrebno je povećati i za duplo. Odmah nakon sadnje, treba orezati 25% postojećih prirasta i ukloniti sve cvjetne pupoljke. Takođe, potrebno je potpuno ukloniti cvjetove biljaka tokom njihove druge godine, tako da iste postanu dobro uspostavljene. Odbacivanje ove male

Slike 422 i 423. Nakon formiranih gredica za sadnju pristupa se otvaranju sadnih mjesta

175

količine plodova ima veliki značaj prilikom uspostavljanja plantaže koja će plodonositi za narednih 50 godina ili više, ako se naravno ista dobro održava. Nešto od cvjetova može se ukloniti takođe i treće godine, posebno ako biljke nisu izgradile adekvatan habitus (nemaju zadovoljavajući porast). Uspjeh jesenje sadnje (sredina do kraja oktobra) dobrim dijelom zavisi od temperatura za taj period godine, te se veoma često može pronaći određeni broj biljaka čiji je korijen izdignut iznad nivoa zemljišta usljed naizmjeničnog izmrzavanja i otkravljivanja zemljišta. Zastiranje (malčiranje) biljaka organskim materijalima (piljevina, sječka, borove iglice i dr.) odmah nakon sadnje minimizira ovaj problem. Đubrenje nitrogenom ne treba obavljati do proljeća, kada se koriste količine za prvu i drugu aplikaciju kako je navedeno iznad, i to primjenjene u fenofazi otvaranja pupoljka i šest sedmica kasnije. Preporučuje se održavati zemljište unutar zasada u sistemu trava malč, odnosno u međurednom prostoru se zasijava trava. Međutim, treba imati na umu da busenje u međurednom prostoru povećava učestalost problema sa bolestima i štetočinama, ukoliko se košenje trave ne obavlja redovno. Trave korištene za malčiranje prostora između redova obično podrazumjevaju necvjetnice, one koje dobro formiraju bokor, sporo rastu, relativno su nekonkurentne, te imaju dosta tvrd/kompaktan habitus da izdrže pritisak točkova mašina i opreme koje se koriste. Slike 424, 425, 426, 427, 428, 429, 430 i 431. Adekvatan način sadnje visokožbunaste borovnice: obavezno uz nabavku sadnica naručiti i kiseli supstrat, isti prije primjene adekvatno natopiti vodom kako istu ne bi uzimao od sadnice nakon sadnje, u svako formirano sadno mjesto staviti supstrat, potom isti izmješati sa sadržajem gredice i pristupiti sadnji, prilikom iste takođe okolo sadnice staviti supstrat, nakon sadnje redni prostor zastrijeti piljevinom četinara

176

Njega zasada borovnice nakon sadnje. Održavanje plantaža borovnice podrazumjeva: • održavanje zemljišta; • đubrenje; • navodnjavanje; • rezidbu i • zaštitu biljaka od štetnih organizama. Navedene aktivnosti bazirane su na godišnjem ciklusu rasta biljaka, i one se razlikuju iz godine u godinu spram klimatskih i edafskih (zemljišnih) uslova. Održavanje zemljišta. Biljke borovnice bolje uspjevaju i rastu kada su malčirane, iako veliki broj uspješnih plantaža nema malča. U produkciji borovnice malčiranje predstavlja zastiranje zemljišta u rednom prostoru organskim materijalima. Malčiranje u sloju debljine 12-15 cm na površini zemljišta u plantaži borovnice održava zemljište rashlađenim (svježim), pomaže u konzerviranju zemljišne vlage, dodaje organsku materiju u zemljište, poboljšava strukturu zemljišta, te pomaže u sprečavanju jednogodišnjih korova da se uspostave. Međutim, malč materijal je manje efikasan protiv višegodišnjih korova. Korijen borovnice ima tendenciju da raste kako u zemljištu tako i malču. Dakle, kako se sloj malča raspada, velika masa korijena može biti izložena na površinu, što može imati za posljedicu stradanje biljaka. Prema tome, sloj malča mora biti održavan sa dodavanjem 5-7 cm svake ili svake druge godine novog materijala u 90-120 cm široke trake ispod biljaka borovnice. Piljevina četinara se najčešće koristi kao malč za borovnice. Generalno, malč od piljevine se raspada svakih 2,5 cm tokom godine, i ona ima veoma malo uticaja na pH vrijednost zemljišta. Međutim, svježa piljevina može vezati mnogo azota (N), te zahtjeva povećanje količine N-đubriva. Najbolje je koristiti djelimično raspadnutu piljevinu, odnosno ako je moguće nabaviti zalihe piljevine jednu godinu prije momenta aplikacije. Ostali ogranski materijali, poput borovih iglica, mogu se koriste kao malč materijali. Međutim, slama i lišće listopadnog drveća se ne preporučuju kao malč materijal za borovnice kako oni imaju tendenciju da se zbiju, ne dopuštajući adekvatno prodiranje vode. Pored malčiranja redni prostor u plantažama borovnice se održava i tako što se na kraju vegetacije sa obje strane gredica izvuku plitke brazde čime se raspadnuti malč materijal premješta u zonu korijena i isti čuva od izmrzavanja tokom zime, s obzirom da se nalazi blizu površine zemljišta. Međuredni prostor u plantažama borovnice se održava u sistemu trava malč i kosi redovno tokom cijele godine. Slike 432, 433, 434, 435 i 436. Zastiranje ili malčiranje rednog prostora u plantažama visokožbunaste borovnice predstavlja obaveznu aktivnost kako poslije sadnje tako i tokom svih godina postojanja zasada. Prije apliciranja piljevine potrebno je oplijeviti, odnosno očupati travu u rednom prostoru. Malčiranje podrazumjeva posipanje rednog prostora slojem piljevine četinara svake jeseni, te laganim miješanjem iste sa zemljištem na gredici (voditi računa da je prilikom đubrenja potrebno obezbjediti dodatni N za biljke borovnice). Sama piljevina kao malč materijal, posebno ako se radi o istoj iz silosa, može formirati pokoricu na površini gredice koja onemogućava razmjenu vazduha i vlage između zemljišta i vazduha, te se ista redovno mora plitkim prekopavanjem elminisati

177

Đubrenje visokožbunaste borovnice. Biljke borovnice zahtjevaju hemijske elemente iz vazduha, vode i zemljišta da obezbjede adekvatan vegetativni rast i produkciju plodova. Kada su nivoi ovih hranjiva u biljci neadekvatni, rast i prinos mogu biti smanjeni ili potpuno izostati. Ekstremno smanjenje opskrbe hranjivima može voditi vidljivim simptomima nedostatka istih, kao što je gubitak boje lista, te njihova deformisanost, ali i potpuni izostanak rasta do stradanje cjelokupne biljke. Važno je utvrditi razlog, odnosno uzrok nedostatka hranjiva, te načine kako isti prevazići. Aplikacija hranjiva treba biti bazirana na analizama zemljišta i biljke, te iskustvu proizvođača. Đubrenje treba da bude ‘biološki ispravno’, drugim riječima, ono treba proizvesti mjerljivu promjenu u porastu biljke i statusu hranjiva. Od aplikacije đubriva očekuje se povećanje prinosa ploda ili kvaliteta, što će proizvesti povrat uloženog. Rezultati od aplikacije hranjiva će se razlikovati od parcele do parcele, i iz godine u godinu. Ovaj vodič ne razmatra svaku priliku, okolnost, sa kojom se proizvođač može susresti, nego većinu uobičajenih situacija. Uzgajivači uz pomoć eksperata i oglednih parcela, trebaju godišnje razmatrati potrebe hranjiva za svako područje proizvodnje. Rutinske analize zemljišta i uzorci tkiva su korisni u određivanju potrebe đubriva. Godišnje analiziranje tkiva može utvrditi nisku koncentraciju hranjiva prije pojave vidljivih simptoma, ili nego što se smanjenje prinosa dogodi. Za pomoć kod interpretacije rezultata analiza zemljišta i tkiva voditi evidenciju vremena, problema sa štetnim organizmima, te aplikacijama hranjiva za svaku parcelu. Osmatranje godišnjeg porasta (broj mladica, prečnik, dužina prirasta), prinos, boja lista, te kvalitet ploda (zametanje plodova i čvrstoća) su takođe korisni.

Slike 437, 438 i 439. Nakon miješanja prvog sloja piljevine sa zemljom potrebno je aplicirati još jedan sloj piljevine koji će se vremenom raspadati, a tokom zimskog perioda koji dolazi čuvati korijen borovnice od izmrzavanja. Piljevina ne zakiseljava zemljište, ali predstavlja povoljan medija za mikroorganizme u zemljištu i isti čini rahlijim. Kako bi se suzbila mogućnost formiranja pokorice na površini gredice kao malč materijal preporučuje se koristiti kombinaciju piljevine četinara i borovnih iglica

Primjena đubriva treba biti dio kompletnog paketa upravljanja plantažom borovnice. Sve prakse, od odabira kvalitetnih sadnica, do prije i poslije berbe navodnjavanja, moraju biti izvršene pravilno i vremenski tačno, tako da biljka može koristiti primjenjena hranjiva. Aplikacija hranjiva nije zamjena za vremenski loše navodnjavanje, kasnu berbu, ili neizvršenje kontrole insekata, bolesti, glodara ili korova. Osobine zemljišta, kao što su visok pH i/ili loša drenaža mogu biti značajno ograničavajući faktori za postizanje visokih prinosa bobica borovnice. Povećanje aplikacija i količina đubriva ili dodavanje hranjiva kada su ista u adekvatnoj zalihi neće ispraviti ove ograničavajuće faktore. Tehnologija uzgoja borovnice je veoma jednostavna, s obzirom da ukoliko su adekvatni edafski i klimatski faktori za proizvodnju, kao i izvršena pravilna priprema zemljišta i sadnja, tokom perioda eksploatacije zahtjeva minimalnu brigu. Biljke ne zahtjevaju naslon, niti odgajanje prirasta kao kod maline ili kupine, te ima veoma malo bolesti i štetočina od kojih zahtjeva minimalnu zaštitu. Međutim, korovi, krtice i voluharice mogu predstavljati veliki problem ukoliko se na vrijeme ne suzbiju. Biljka borovnice zahtjeva vrlo jednostavnu rezidbu, ali ima velike zahtjeve spram đubriva (posebno N), gdje u odnosu na ostale vrste jagodastog voća ima neke specifične potrebe. Uloga pH vrijednosti zemljišta prilikom đubrenja borovnice. pH vrijednost je mjera kiselosti u rastvoru zemljišta (voda zadržana između čestica zemljišta). pH vrijednost zemljišta reguliše cjelokupnu sredinu, odnosno ambijent, za rast korijena. Ona određuje dostupnost određenih hranjiva, kao i elemenata toksičnih za biljke. Za optimalan rast i proizvodnju biljke borovnice trebaju zemljište sa pH vrijednošću između 4,2 i 5,0. pH vrijednost zemljišta iznad 6,0 sa aspekta ekonomske opravdanosti ne može biti

178

e smanjena korištenjem sumpora ili kiselog treseta, te takve parcele izbjegavati prilikom sadnje borovnice. Vrlo često neadekvatna pH vrijednost zemljišta predstavlja ograničavajući faktor u pravilnoj ishrani borovnice, te izaziva simptome nedostatka određenih hranjiva na listovima biljaka. Korekcijom pH vrijednosti, uočeni nedostatak određenog hranjiva može se ispraviti prije nego aplikacijom đubriva koje to hranjivo sadrži. Visok pH zemljišta je jedan od primarnih problema koji se susreću unutar bosanskohercegovačkih plantaža borovnice. Kada se biljke borovnice uzgajaju na zemljištu sa visokim pH, listovi, posebno na novom porastu (za razliku od simptoma nedostatka N koji se manifestuju na starijim listovima), su žuti sa istaknutim zelenim nervima ili potpuno žuti. Ovi listovi su mali u poređenju sa onim kod biljaka koje rastu na zemljištu sa adekvatnom pH vrijednošću, rubovi istih mogu biti smeđi, te otpadaju sa biljaka prije kraja sezone. Ova pojava žutila može zahvatiti samo jednu granu borovnice ili pak cjelokupan grm. Loš porast borovnice može biti rezultat visoke pH vrijednosti zemljišta, čak i bez vidljivih simptoma na biljci. Takve biljke emituju veoma malo novog porasta, a neke se mogu i osušiti, kako iste ne mogu uzeti dovoljno hranjiva iz zemljišta za održavanje života. Ukoliko postoji sumnja analiza zemljišta će pomoći u procjeni da llii e je pH zemljišta stvarno problem. Prema tome, voditi računa da se prilikom aplikacije đubriva pH zemljišta održi u optimalnom intervalu za uzgoj borovnice, pored obezbjeđenja hranjiva. Biljke borovnice zakržljale usljed visokog pH zemljišta obično neće povratiti normalan rast i kada se pH vrijednost prilagodi zahtjevima iste, te one često zahtjevaju ponovnu sadnju za ostvarenje uniformnog zasada.

Slika 440. Žutilo na listovima borovnice povezano sa visokom pH vrijednošću zemljišta obično je izazvano od strane nedostatka željeza, što može biti uzrok da biljke funkcionišu slabo i konačno uginu

Principi đubrenja visokožbunaste borovnice. Ovaj program đubrenja ne može biti zamjena za neadekvatne uslove zemljišta ili određene nepravilnosti prilikom sadnje, izostavljenu zaštitu od bolesti i štetočina, kao i nedostatka vode za navodnjavanje. Prema tome voditi računa da isti jedino daje rezultate ukoliko je sve prethodno navedeno poduzeto. Upravo zbog toga u okviru ove publikacije date su osnovne smjernice kod zasnivanja i održavanja (agrotehnika - đubrenje, navodnjavanje, održavanje zemljišta, zaštita od bolesti i štetočina pomotehnika – zimska i ljetna rezidba) zasada visokožbunaste borovnice. Nitrogen, dušik, azot (N). Biljke visokožbunaste borovnice koriste više N nego bilo kojeg drugog hranjiva. Prema tome, odluka o izvoru N, količini N-đubriva, vremenu i broju aplikacija N, mogu imati glavni uticaj na rast biljaka borovnice i prinos bobica. Izvor N. Biljkama borovnice bolje pogoduju amonijačne forme (NH4) N. Prema tome, kao izvor N za ishranu borovnice dominantno koristiti đubriva amonijum sulfat (21% N) i ureu (46% N). Ukoliko je pH zemljišta iznad 5,0 tada za ishranu borovnice koristiti isključivo amonijum sulfat, a ako je pH zemljišta ispod 5,0 onda ureu. Ukoliko je pak pH vrijednost zemljišta u optimalnom rasponu za uzgoj borovnice koristiti kombinovano ureu i amonijum sulfat u naizmjeničnim aplikacijama. Urea je veoma dobro đubrivo za borovnicu koje se brzo konvertuje u amonijačnu formu N u zemljištu, i biljke pozitivno reaguju na istu. Međutim, prilikom aplikacije uree voditi računa da preko 20% iste može biti izgubljeno volatizacijom (gubitak u plinovitom obliku), ako kiša ne padne u adekvatno vrijeme. Prema tome, aplikacije uree planirati prije padavina ili pak nakon primjene aktivirati sistem za navodnjavanje. Prilikom aplikacije amonijum sulfata kao izvora N isti će smanjiti pH vrijednost zemljišta. Generalno, prilikom đubrenja borovnice preporučuje se izbjegavati korištenje nitratnih formi (NO3) N, odnosno svih formulacija đubriva koja iste sadrže. Ipak, s obzirom da većina proizvođača nema pristup N-đubrivima sa samo amonijačnim oblikom N, nitrat takođe može biti korišten u mješavinama đubriva gdje nitratni dio konstituenta smjese je samo manji dio ukupnog N u miksu, i pH zemljišta je ispod 5,3. Sve veći broj proizvođača, kao izvor N, koristi vodotopiva đubriva, tzv. kristalone, za ishranu borovnice. Pri tome treba imati na umu da je borovnica izrazito osjetljiva na povećane koncentracije soli u zemljištu, te neadekvatan sastav kristalona za posljedicu može imati promjenu boje lista, zakržljalu ili pak u konačnici spaljenu biljku. Ukoliko ipak proizvođač koristi kristalone kao izvor N, tada mora voditi računa da je dominantna

179

forma N u njima amonijačni ili oblik uree (Tabela 2.). Takođe, za đubrenje borovnice ne koristiti đubriva koja sadrže kreč (na primjer KAN – krečni amonijum nitrat), kako će isti uticati na povećanje pH zemljišta. Urea i amonijum sulfat koriguju pH vrijednost zemljišta, te pravilan odabir istih može pomoći stabiliziranju pH u optimalnom rasponu za biljke borovnice, i time osigurati uspješnu produkciju, bez potrebe za ostalim hranjivima. Simptomi nedostatka N. Nedostatak N može se dogoditi u bilo koje vrijeme tokom sezone vegetacije, sa simptomima koji se prvo pojavljuju na starijim listovima. Međutim, veoma često prohladno vrijeme na početku proljeća ima za posljedicu da biljke borovnice razvijaju privremeni nedostatak N, što je obično samo rezultat loših uslova za rast, a ne deficita N u zemljištu. Takođe, nedostatak N često se dogodi kada se đubrivo ispere izvan zone korijena pomoću prekomjernih kiša ili nekontrolisanog navodnjavanja. Neadekvatni nivoi N u zemljištu rezultirat će cjelokupnim smanjenjem rasta i proizvodnje biljaka visokožbunaste borovnice. Biljke borovnice kojima nedostaje adekvatan N generalno su kržljave. Simptomi nedostatka N manifestuju se postepeno, i obično imaju sljedeći redoslijed: sitniji, blijedi listovi koji na sebi mogu imati male crvene tačkice, smanjen ukupan porast - malo ili nimalo novog rasta izdanaka i grana na postojećim i manje novih izdanaka iz baze biljke, te smanjen broj cvjetnih pupoljaka. U Slike 441, 442 slučaju ekstremnog nedostataka N, cjelokupna biljka borovnice može i 443. Najčešći postati hlorotična (listovi postaju svijetlo zeleni do žuti – tzv. hlorotični), simptomi što se prvo manifestuje na starijim listovima i polako napreduje prema nedostatka azota mlađim, s tim da nervatura lista ne ostaje zelena (evidentna razlika na listovima u odnosu na hlorozu izazvanu usljed neadekvatnog pH zemljišta). visokožbunaste Listovi borovnice koji su deficitarni u sadržaju i opskrbi N takođe imaju borovnice (razlika sklonost da razvijaju jesenju obojenost (ispolje crvenkastu boju), zatim u odnosnu na postanu smeđi i otpadaju mnogo ranije nego listovi na onim biljkama neadekvantu koje su adekvatno obezbjeđene N. pH vrijednost

Vrijeme aplikacija N. Biljke visokožbunaste borovnice koriste različite zemljišta je ta što ovdje količine N u različitim fazama porasta i produkcije. Dakle, pravilno određivanje vremena aplikacije N presudno je u obezbjeđenju biljaka sa nervi na listu ne istim kada je hranjivo stvarno potrebno. Dobar plan ishrane osigurava ostaju zeleni i nedostatak N se da su biljke borovnice obezbjeđene pravilnom količinom hranjiva u vrijeme aktuelnih potreba istih za njima. Jedan od najboljih načina za manifestuje na starim listovima) određivanje vremena aplikacije đubriva za borovnice jeste dovesti u uzajamni odnos primjenu N sa rastom biljke ili fazom razvoja, što je sve usko povezano sa aktivnošću korjenovog sistema. Biljke visokožbunaste borovnice imaju visoke potrebe za N u sljedećim fazama rasta i razvoja: 1. otvaranje pupoljaka (korjenov sistem borovnice počinje da raste u proljeće kada temperatura zemljišta poraste u prosjeku iznad 7oC, što odgovara periodu na nadzemnom sistemu kada cvjetni pupoljci počinju bubriti, odnosno momenat kada započinje novi porast); 2. formiranje bobica i razvoj istih (vrhunac aktivnosti korijena borovnice je krajem proljeća kada je temperatura u zoni istog između 12 i 18oC (faza intenzivnog rasta biljke, zametanja ploda, razvoja bobica), zatim usporava kako bobice dostižu adekvatnu veličinu i sazrijevaju); 3. zametanja cvjetnih pupoljaka za sljedeću godinu (aktivnost korijena borovnice povećava se ponovo početkom jeseni i nastavlja sve dok temperatura zemljišta ne padne ispod 6oC). Prema tome, aktivnost korijena je najveća u fazi otvaranja pupoljka, formiranja/razvoja bobice, i nakon berbe, kada biljke borovnice formiraju cvjetne pupoljke za sljedeću godinu, što vremenski diktira aplikaciju N. Preporučenu ukupnu količinu N-đubriva planirati primjeniti u fazi otvaranja pupoljka, sljedeći sa dvije dodatne aplikacije u 6-sedmičnim intervalima

180 180

podudarajući se sa periodima najveće aktivnosti korijena (apsorpcija hranjiva) i najvećeg korištenja N od strane biljaka borovnice. U pravilu, amonijum sulfat ne bi trebao biti apliciran poslije 15-tog avgusta, dok je 30. juli krajnji rok za zadnju preporučenu aplikaciju uree, kako bi se obezbjedilo adekvatno odrvenjavanje (postizanje zimske izdržljivosti) biljaka borovnice prije nastupanja mrazeva (krajnji rok primjene N prilagoditi posebno za svaku lokaciju proizvodnje). Količine N. S obzirom da su biljke borovnice osjetljive na soli, pravilna primjena i količina apliciranog N-đubriva moraju biti pažljivo praćeni. Količina primjenjenog N prvenstveno zavisi od tipa zemljišta, procenta organske materije u istom, starosti biljke, te zdravstvenog stanja i snage biljaka borovnice. Takođe, ne manje značajno, zavisi i od primjenjenog malč materijala u rednom prostoru. Tokom prvih godina uspostavljanja, biljke borovnice trabaju godišnje aplikacije N za rast i produkciju novih izdanaka. Mlade borovnice često mogu biti uništene prekomjernim đubrenjem sa N ili korištenjem pogrešnog tipa đubriva. U kasnijem periodu života biljke borovnice koje plodonose takođe trebaju N za rast i produkciju izdanaka, plus dodatni nitrogen za bobice koje se razvijaju i sazrijevaju. Količine N trebaju biti malo povećane svake godine kako biljke sazrijevaju i prinosi se povećavaju (prinos plodova nakon pete ili šeste godine berbe postaje konstantan što treba imati u vidu da se nakon toga ne povećavaju količine đubriva, već se iste zadrže na tom nivou). Biljke slabije, odnosno nezadovoljavajuće bujnosti, ili biljke koje ispoljavaju simptome nedostatka N, trebaju češće aplikacije ili veće količine N, nego normalne biljke. Biljke borovnice malčirane organskim materijalima tipa piljevine četinara, sječkom, borovim iglicama i sl. trebaju za oko 30-50% veću količinu N. Ovaj dodatni N je neohodan kako mikrobi u zemljištu trebaju njega za razgradnju organskog malč materijala, i oni su efikasniji u korištenju N iz zemljišta nego biljke. Prema tome, N-đubrivo mora biti primjenjeno tako da se normalna mikrobiološka razgranja može odvijati bez uzimanja N od biljaka borovnice (u suprotnom, biljke borovnice će biti uskraćene za N koji će biti potrošen na razgradnju malč materijala). Inkorporirana piljevina imobilizira više N nego ista primjenjena na površinu. Količina N za primjenu zavisi i od načina aplikacije. Način aplikacije N. Jedan od najčešćih načina aplikacije N jeste iz ruke posipanje istog po zemljištu oko baze biljke. Ovaj način aplikacije đubriva među proizvođačima borovnice poznat je i kao ‘prstenovanje’ (slike 29 i 30), a isti podrazumjeva da se đubrivo rasporedi u krugu od 30 cm oko biljke unutar zone koju prekrivaju grane (kod starijih biljaka, aplicirati većinu đubriva u zoni prekrivenoj sa vanjskim granama). Prilikom aplikacije N prstenovanjem voditi računa da se đubrivo ravnomjerno rasporedi u navedenoj zoni, a nikako da isto ostane koncentrisano samo na jednom mjestu. Preporuke date u narednim tabelama odnose se isključivo na ovakav način aplikacije N. Budući da je u produkciji borovnice posebno važno održavati pH vrijednost zemljišta prilikom zalijevanja biljaka vodom koja nije kisela, a vrlo često sadrži i karbonate, može doći do povećanja iste. Prema tome, drugi način aplikacije N jeste putem sistema za navodnjavanje, ili tzv. fertirigacija. Rastvori N postali su više popularni kao đubrivo za borovnicu, s obzirom da pored toga što zakiseljavaju vodu imaju prednost naspram suhih, čvrstih đubriva kako N ide direktno u zemljišni rastvor i odmah je dostupan za apsorpciju od strane korijena biljke. Prilikom aplikacije N putem sistema za navodnjavanje preporučuje se N-đubrivo potpuno rastopiti u određenu posudu, a potom napravljeni rastvor dodati u bačve ili sistem za navodnjavanje.

Slike 444, 445 i 446. Tehnika đubrenja biljaka borovnice amonijum sulfatom: a) aplikacija amonijum sulfata iz ruke u zoni od oko 30 cm u bazi biljke borovnice tzv. ‘prstenovanje’, b) pravilno primjenjen amonijum sulfat u adekvatnoj zoni metodom ‘prstenovanje’, c) nepravilno primjenjen amonijum sulfat metodom ‘prstenovanja’

Postoji nekoliko rastvora N koji mogu biti direktno raspršeni na listove biljaka borovnice (folijarno). Međutim, folijarne aplikacije N korisiti sa oprezom, kako neke formulacije mogu izazvati ožegotine na listovima. Generalno folijarne aplikacije nisu učinkovit način za aplikaciju N kod borovnice.

181

Orjentacioni program đubrenja azotom. U proljeće nakon sadnje, aplicirati ukupno 12 g aktivnog N po biljci borovnice u podijeljenoj aplikaciji metodom ‘prstenovanja’. Povećavati količinu N svake godine sve dok ukupno 36-48 g istog ne bude aplicirano po grmu borovnice. Prema broju posađenih biljaka borovnice izračunati ukupnu količinu potrebnog N po jedinici površine. Preračunati za dodatnu količinu N kada je primjenjen malč materijal. Orjentaciono za svaku plantažu metodom prstenovanja aplicirati N u tri termina: •

neposredno prije nastupanja fenofaze otvaranja pupoljaka (orjentaciono u uslovima unutrašnjosti BiH kraj marta do polovina aprila, ali voditi računa da svaki proizvođač ovaj termin kalendarski prilagodi momentu nastupanja ove fenofaze, s obzirom da u pojedinim područjima BiH sezona vegetacije može da kasni i do 15 dana. Pored datuma, voditi računa o kasnijim ili ranijim aplikacijama u zavisnosti od sorte, kako sve u isto vrijeme ne prolaze identičnu fenofazu), • nakon opadanja latica (orjentaciono u uslovima unutrašnjosti BiH oko polovine maja, ali kao i u prethodnom terminu izvršiti prilagođavanje datuma spram pojave ove fenofaze za datu lokaciju i prema sorti koja se gaji), • kraj jula - početak avgusta (orjentaciono u uslovima unutrašnjosti BiH 30. juli do 15. avgust. Kako je ova posljednja aplikacija N ključna za pravovremeno odrvenjavanje biljaka istu prilagoditi spram lokacije i sorte. Kasnije sorte do ovog momenta nisu još uvijek završile plodonošenje, što takođe treba uzeti u obzir - slika 32). u U nekim slučajevima navedeni termini aplikacije N za biljke borovnice mogu na, biti nedovoljni, te se isti mogu povećati za još jedan do dva dodatna termina, s tim da se vodi računa o krajnjem roku primjene N kako bi prirasti na vrijeme odrvenili i pripremili se za nastupajuću hladnoću tokom zime. Kada je u pitanju aplikacija N putem sistema za navodnjavanje isti primjeniti prilikom svakog navodnjavanja tokom vegetacije korištenjem amonijum sulfata (pažljivo na kraju sezone). Orjentacione količine su 1,21,5 kg amonijum sulfata na 1000 litara vode. Prema tome, proizvođač koji navodnjava 15 puta tokom vegetacije maksimalno na ovaj način može primjeniti 22,50 kg amonijum slufata po dunumu. Fosfor (P). Fosfor je važno hranjivo za dobar rast korijena i energetski transfer u biljkama borovnice. P može biti u nedostatku unutar plantaža borovnice u sljedećim slučajevima: ako se radi o dugo neobrađivanim zemljištima, smanjena dostupnog istog u veoma kiselim, te mogućnost u ispiranja u pjeskovitim zemljištima. Simptomi nedostatka P podrazumjevaju zakržljale biljke sa tamnim, purpurno-zelenim, malim listovima. Međutim, listovi borovnice ponekad imaju purpurnu boju početkom proljeća kada su a temperature hladne i zemljišta vlažna, što je znak privremenog nedostatka nu n u P, ali ovo stanje će se popraviti čim se zemljište zagrije. Generalno, za većinu slučajeva jedna aplikacija P prilikom pripreme zemljišta je obično sve što je Slika 447. Posljedica neadekvatne primjene N krajem sezone potrebno za biljke borovnice. Prema tome, ključno je korigovati nedostatke vegetacije - izmrzli mladi fosfora spram analize zemljišta prije sadnje. neodrvenjeli prirasti Ukoliko se pak u plantaži analizom zemljišta utvrdi nedostatak istog od koristi je dodati đubrivo sa većim sadržajem P, kao što je kombinacija 14-28-14. Tada voditi računa da nitratna forma N je samo mali procenat od ukupnog u datom đubrivu. Diamonijum fosfat (DAP 16%N i 48% P) je odlično đubrivo za borovnicu tamo gdje su samo N i P potrebni. Treba imati na umu da P nije mobilan u zemljištu, te prema tome, promjene istog u tkivu se dogode godinu ili dvije nakon aplikacije. Ako je potrebno, aplicirati P krajem jeseni ili u proljeće prije buđenja pupoljaka. Navodnjavati nakon aplikacije ako kiša ne padne unutar 1 do 2 dana. Različita đubriva mogu biti korištena: trostruki superfosfat (0-45-0), amonijum fosfat (11-52-0), ili amonijum fosfat sulfat (16-20-0-15). Količine P-đubriva odrediti spram provedene analize zemljišta. Na mjestima sa visokim nivoima P u zemljištu, preporučuje se dodati malo ili nimalo istog. Visoki nivoi fosfora u zemljištu mogu vezati/ograničiti željezo, čineći ga nedostupnim za biljku. Slika 448. Simptomi nedostatka K na listovima borovnice Kalijum (K). K je važno hranjivo za fotosintezu i regulisanje vode kod biljaka borovnice. Tipično jedna ili dvije aplikacije K potrebne su tokom godine za biljke borovnice koje su u fazi plodonošenja. Iako je nedostatak K relativno rijedak, listovi biljaka kojima on nedostaje mogu razviti nekoliko simptoma,

182

uključujući palež između margina, peharast oblik, kovrčanje, i nekrotične pjege, mrlje. Niske vrijednosti K u listu mogu biti izazvane od strane loše drenaže, suše, ili veoma kiselih zemljišta. Prinos takođe ima uticaj na nivoe K u listu biljaka borovnice. Koncentracija kalijuma u bobicama se povećava kako one sazrijevaju, i berbom se iznese prosječno više od 60 mg po bobici ovog hranjiva. Prema tome, niski nivoi K u listovima mogu se dogoditi poslije visokih prinosa. Ukoliko je potrebno K aplicirati prema analizi zemljišta. Vremenski aplikacije K mogu se obaviti u jesen ili u proljeće prije otvaranja pupoljaka. Aplicirati K unutar zone ispod vanjskih grana grmova, kako je opisano za N. Kalijum može biti pomiješan i apliciran sa N u proljeće. Kao izvore koristiti kalij magnezij sulfat (22% kalija, 11% magnezijuma) ili kalij sulfat (50% kalija). Borovnice su osjetljive na povredu od hlorida sadržanog u kalijum hloridu (0-0-60), te isti izbjegavati prilikom đubrenja borovnice. Mikroelementi. Jedan od najčešćih mikroelemenata čiji se simptomi nedostatka manifestuju na listovima biljaka borovnice je željezo (Fe). Nedostatak Fe u listovima borovnice često je rezultat visokog pH zemljišta nego njegovog manjka u zemljištu. Simptomi nedostatka Fe manifestuju se kao žutilo između lisnih nerava, koji ostaju zeleni (tipično za visok pH zemljišta u produkciji borovnice), prvo na mladim listovima, dok su rast mladara i veličina lista najčešće smanjeni. Manjak Fe, na primjer, nije dovoljno odrediti putem analize zemljišta, kako biljka borovnice može trpiti od nedostatka istog čak i kada analiza zemljišta ukazuje da su adekvatne količine. Hloroza je izazvana ne od strane nedostatka željeza u zemljištu, ono sadrži dovoljno Fe za rast biljke, već isto nije u formi dostupnoj za biljku borovnice kada se ona uzgaja na zemljištu visoke pH vrijednosti. Iako će aplikacija željeza bez zakiseljavanja zemljišta povećati sadržaj ukupnog Fe, ona može ne povećati Fe u rastvoru zemljišta i prema tome ne korigovati nedostatak. Zakiseljavanje povećava rastvorljivost i dostupnost Fe i popravlja njegov nedostatak. U nekim slučajevima, nedostatak željeza nije izazvan samo od strane visokog pH, već i dodavanjem karbonata, odnosno aplikacijom kreča u zemljište. Kreč može promjeniti pH zemljišta dovoljno da smanji raspoloživost Fe. On takođe inhibira sposobnost biljke borovnice da dobije Fe iz zemljišnog rastvora. Pored toga, bikarbonat može ometati sposobnost biljke da koristi željezo unutar iste. Krečom izazvana hloroza može biti posljedica dodataka kreča (ili visokog sadržaja karbonata u zemljištu), nekih đubriva, ili visokog pH vode kojom se navodnjava. Karbonati su supstance koje neutraliziraju kiselinu i često su rastvorene u zemljišnoj vodi. Tako na primjer, navodnjavanje vodom koja ima visoku koncentraciju karbonata podiže pH zemljišta isto kao i aplikacija kreča, što je nepovoljno za rast borovnice. Korekcija nedostatka Fe. Kako žuta boja listova borovnice može biti izazvana od strane nekoliko faktora, ne zakiseljavati zemljište samo na osnovu vizuelnih simptoma. Ako se sumnja da je pH vrijednost problem, izvršiti analizu zemljišta da se ista odredi. Korigovanje pH vode za navodnjavanje. Nakon određivanja pH zemljišta, testirati vodu kojom se navodnjava plantaža borovnice na sadržaj karbonata, i pH vrijednost. Ako voda za navodnjavanje ima visok pH i ukupni karbonati iznose 2 ili više od 5 meq/l, onda kontrolisati pH zemljišta i performanse biljke. Voda za navodnjavanje može biti zakiseljena do pH od 6,0 do 6,5 za smanjenje ili elminisanje problema sa karbonatima. Folijarna aplikacija željeza. Većina proizvođača borovnice pokazuje interes za folijarnu primjenu Fe u svrhu ublažavanja nedostatka istog. Folijarne aplikacije Fe su moguće, ali je važno znati da su njihovi efekti kratkog trajanja. S obzirom da je Fe nepokretno unutar biljke, folijarne aplikacije moraju biti provedene najmanje svake druge sedmice tokom vegetacije, kako bi novi porast bio tretiran. Međutim, folijarna primjena željeza, u kombinaciji sa zakiseljavanjem zemljišta predstavlja jedini način da biljke borovnice mogu preživjeti ekstreman nedostatak Fe. Drugo uobičajeno pitanje o aplikaciji Fe jeste da li rastvor istog može biti dodat u zemljište. Zemljišne aplikacije zahtjevaju veće količine Fe, što poskupljuje proizvodnju. Za grmove borovnice, iskopati plitak kanalić ili rupu u zoni koju kvasi crijevo sa kapaljkama, te u iste aplicirati napravljeni rastvor Fe-đubriva. Nakon upijanja rastvora u zemljište, vratiti ponovo zemljište u formirane rupe ili kanalić. Navodnjavanje borovnice. Borovnicu je potrebno navodnjavati i u područjima gdje postoji izobilje padavina, s obzirom da su iste uglavnom neravnomjerno raspoređene. Priroda korjenovog sistema čini biljke borovnice izrazito osjetljivim na fluktuacije vlage. Dubina korijena se kreće između 20,32-30,48 cm, ali uglavnom ne prelazi istu od 40,64 cm. 90% mase korijena locirano je u zoni koju pokriva crijevo sa kapaljkama sistema za navodnjavanje tipa kap po kap. Predpostavlja se da biljke borovnice trebaju 2-5 cm vode po sedmici u zavisnosti od faze rasta i obično 5 cm u periodu ekspanzije plodova pa do berbe, ali ovo je dosta gruba procjena. Sugerišu se dvije kapaljke po biljci, kako bi se postiglo adekvatno vlaženje. Konstantno održavanje vlage je imperativ, i nikako ne dozvoliti isušivanje, pa ponovo navodnjavati. Preporučuje se navodnjavati najmanje dva puta sedmično, a na lakšim zemljištima frekventnije aplikacije manjih količina vode. Listovi

183

plavljenih ili biljaka borovnice koje su doživjele stres od suše postaju tamno crveni sa smeđim marginama i odumiru. Takođe, mladi prirasti venu od privremenog nedostatka vode tokom vrelog dana.

Slike 449, 450 i 451. Simptomi nedostatka vlage, odnosno posljedica suše kod biljaka borovnice

Principi rezidbe borovnice. Rezidba borovnice neophodna je za održavanje vigora i produktivnosti biljaka, efikasnije upravljanje štetnim organizmima, poboljšanje krupnoće i kvaliteta ploda, te formiranje pogodnog habitusa rasta za berbu. Pravilna rezidba balansira produkciju snažnih, novih prirasta i održava visoku produkciju plodova, a poseban značaj ima u početnim godinama razvoja biljaka. Kada se biljke borovnice orežu malo, one postaju guste, sa slabim porastom, te u tom slučaju ne razvijaju nove, mlade priraste za produkciju plodova u budućnosti (uobičajena greška velikog broja proizvođača jeste nepraktikovanje rezidbe u prvim godinama nakon sadnje). S druge strane, intenzivnija rezidba ima za rezultat manju količinu krupnijih bobica, kao i više novih prirasta za produkciju u budućnosti. Ukoliko se pak grmovi borovnice orežu samo povremeno, mnogo mladih izdanaka će biti proizvedeno u godini nakon izvršenja rezidbe. Ovi izdanci će stariti i postati neproduktivni u isto vrijeme, te nakon nekoliko godina, rezidbom će biti potrebno ukloniti skoro cjelokupan grm. Istovremeno, neće biti mladog, novog, porasta koji bi trebao biti prisutan da zamijeni izgubljeno rodno drvo, čime dolazi do prekida produkcije plodova za određeni period.

Slike 452, 453, 454 i 455. (s lijeva na desno) - Neprikraćena sadnica borovnice nakon sadnje, uočava se formiranje grma samo sa jednim izdankom u osnovi; Sadnica nakon sadnje prve godine plodonosi, nema novog prirasta, ista ostaje zakržljala; Prikraćena sadnica nakon sadnje, intenzivna pojava novih izdanaka koji su nosioci proizvodnje u budućnosti; Adekvatan razvoj grmova borovnice druge godine nakon sadnje kada je provedeno prikraćivanje, odnosno rezidba

Rezidba borovnice se mora provoditi svake godine, počev od momenta sadnje biljaka. Posebno je važna rezidba tokom prvih godina, sa ciljem da se podstakne prijem biljaka i njihov porast. Kada grmovi borovnice dostignu adekvatnu veličinu, tada rezidba služi da poveća prinos i poboljša kvalitet ploda, kao i da reguliše željenu visinu i širinu grmova. Kao i kod ostalih vrsta voćaka i kod borovnice moguće je razlikovati dva tipa rezidbe: zelenu ili ljetnu i zimsku. Naravno, obje se praktikuju kako kod biljaka u razvoju tako i kod onih

184

koje su se potpuno razvile. Najbolje vrijeme za zimsku rezidbu je od januara do sredine marta, odnosno tokom perioda mirovanja biljaka. Međutim, borovnice za ovaj tip rezidbe mogu biti orezane u bilo koje vrijeme od kraja berbe do otvaranja pupoljka sljedećeg proljeća. Vremenski izvršenje zelene rezidbe prilagođeno je periodima aktivnog porasta prirasta tokom cijelog perioda vegetacije. Rezidba borovnice se još može podijeliti kao ona u prvim godinama nakon sadnje biljaka i nakon što biljke započnu sa produkcijom plodova. Kako se prilikom zasnivanja plantaža borovnice koriste kontejnerske sadnice, ukoliko je korijen uvijen okolo unutrašnjosti saksije isti je potrebno zarezati kako bi se omogućio rast izvan zone kontejnera u okolno zemljište. Kada se provede rezidba korijena, intenzitet rezidbe nadzemnog sistema trebalo bi povećati da se održi ravnotaža korijen/prirast. Najmanje prve dvije do tri godine nakon sadnje biljkama borovnice ne bi trebalo dozvoliti da plodonose. Prema tome, najbolje je prve dvije godine ukloniti sve cvjetne pupoljke sa biljaka borovnice za stimulisanje razvoja prirasta i korijena. Cvjetovi i plodovi borovnice crpe značajnu energiju od biljke, i prinos plodova u idućim godinama može biti značajno smanjen prvenstveno zbog lošeg razvoja biljaka koje postaju zakržljale. Kako bi se to postoglo cvjetni pupoljci se na posađenim i mladim biljkama moraju ukloniti prije cvjetanja. Dva su načina na koji se isti mogu ukloniti, i to: rezidbom (cvjetni pupoljci kod borovnice su smješteni u vršnom dijelu jednu godinu starih prirasta, te prikraćivanjem istih za jednu trećinu do jednu polovinu uklonit će iste) i otkidanjem (osljepljivanjem) rukom. Jedna od najvećih grešaka kod bosanskohercegovačkih proizvođača borovnice jeste u neizvršavanju ove aktivnosti, čime dolazi do ogromnog zaostatka u razvoju novoposađenih biljaka.

Slike 456, 457, 458, 459 i 460. Rezidba prve godine nakon sadnje ima za cilj potpuno izbjeći plodonošenje. Uklanjanjem svih cvjetnih pupoljaka na početku prve godine, grm samo raste, i u jesen ima adekvatnu vegetativnu masu i proizvodi više cvjetnih pupoljaka

185

a)

Zelena rezidba. Jedan od najvažnijih zahvata u zelenoj rezidbi jeste pinciranje ovogodišnjih prirasta u cilju sitmulisanja razgranjenja istih. Naime, kada novi prirast se razvija iz baze biljke, on generalno ostaje nerazgranat u prvoj godini, i svi kasniji intervali rasta polaze iz jednog vegetativnog pupoljka. Rezultat toga jeste manji broj prirasta koji nose cvjetne pupoljke. Nakon plodonošenja u drugoj godini, dva ili više vegetativnih pupoljaka ispod cvasti prekida dormantnost i počinju rasti, rezultirajući u prvom grananju. Veličina ploda i prinos po izdanku se smanjuju kako rodni izdanci postaju granatiji više razgranati.

j)

b)

g)

c)

d)

e)

h)

f)

i) Slike 461, 462, 463, 464, 465, 466, 467, 468, 469, 470 i 471. Zahvat pinciranja ovogodišnjih prirasta borovnice: a) prirasti koji dostignu visinu 30-40 cm se pinciraju kako bi se na vrijeme razgranali i formirao adekvatan grm; b) izdvojen prirast koji je potrebno pincirati; c) ovaj zahvat se izvršava u fazi aktivnog rasta prirasta - uočava se neodrvenio, zeleni vrh; d) zakidanje vrha prirasta na prvi pravi razvijen list; e) izvršen zahvat pinciranja; f) izvršen zahvat pinciranja; g, h i i) rekacija nakon pinciranja; j) sazreli vrh prirasta, kasno za pinciranje

186

ORJENTACIONI PROGRAM ZAŠTITE BOROVNICE OD ŠTETNIH ORGANIZAMA (ovaj program je orjentacioni, te uvijek pročitati uputstvo na etiketi sredstva za zaštitu biljaka prije upotrebe)

BOLESTI I INSEKTI

PRIPRAVCI, PREPARATI

KOLIČINA NA 10 lit VODE

KOMENTAR

PERIOD MIROVANJA (kraj zime) - fenofaza ‘spavajući pupoljak’ do ‘intenzivno bubrenje’ (‘pupanje’) Bolesti na kori i drvetu

NORDOX

15 g

THIOVIT JET

25 - 50 g

Ovo tretiranje provesti u fenofazi mirovanja biljaka, odnosno prije početka vegetacije kombinacijom preparata na bazi bakra i sumpora. Ovim tretiranjem se elminišu prezimljeli oblici štetnih organizama na nadzemnom sistemu borovnice, i ono je prvi korak u programu dobre kontrole bolesti. Prilikom tretiranja prekriti cjelokupan nadzemni sistem sa dovoljnom količinom vode do tačke kapanja da se namoči kora i ispune pukotine na istoj.

POČETAK PROLJEĆA, PRIJE OTVARANJA PUPOLJKA

Phytophthora trulež korijena

(prisutna u gotovo svakom zemljištu i čeka povoljne uslove za razvoj najprije se pojavi na loše dreniranim zemljištima gdje se zadržava voda)

FONGANIL GOLD

1 ml u 1-2 litra

RIDOMIL GOLD PLUS

10 g u 1 - 2 litra (zaliti u zonu korijena)

Ova bolest se pojavljuje na loše dreniranim zemljištima. Prvi simptomi su listovi koji žute ili crvene, zatim nedostatak novog porasta, te konačno opadanje listova. Simptomi na podzemnom sistemu variraju od blage nekroze mladih žilica do masovnije koja ima za posljedicu crvenkasto-smeđu obojenost korijena i baze biljke. U konačnici biljke mogu odmurijeti. Za sprečavanje pojave ove bolesti izbjegavati sadnju na slabo dreniranim zemljištima ili pak poboljšati drenažu sadnjom na uzdignute gredice, izbjegavati prekomjerno navodnjavanje kada su temperature zemljišta visoke, te na kraju koristiti efikasne preparate (iako oni neće izliječiti jako oboljele biljke). Tretirati samo ukoliko se bolest pojavi sa adekvatnom količinom preparata u trake 1 m širine sa obje strane centra reda ručno zaljevanjem ili putem sistema za navodnjavanje ‘kap po kap’. Alternativa u periodu fenofaza ‘bubrenje pupoljka’ do ‘roza pupa’ koristiti preparat Aliette.

PERIOD OD FENOFAZE ‘INTENZIVNO BUBRENJE PUPOLJKA’ DO ‘ROZ PUP’ (sve do početka cvjetanja) a) insekti koji oštećuju pupoljke, kasnije cvjetove, listove i plodove; b) lisne uši

KARATE ZEON

2 ml

CALYPSO

2-4 ml

SWITCH

10 g

SCORE

4 - 5 ml

(uobičajeno)

Monilija (palež grančica, cvjetova, plodova) (ukoliko vlažno vrijeme potraje)

Insekti označeni pod a) su uglavnom gusjenice određenih vrsta štetočina, a najuobičajenije su savijači listova, te različiti moljci. Savijači uvijaju, motaju listove i skupljaju iste u vršnom dijelu za skrovište i ishranu. Larve moljaca oštećuju pupoljke, cvjetove i listove od kraja marta do sredine ljeta. Ako su oni bili problem u prošlosti, prskati u fazi kako cvjetni pupoljci počnu bubriti i ružičasto tkivo postane uočljivo. Takođe, ukoliko se uoči prisustvo lisnih ušiju, ili ostalih štetnih insekata provesti tretiranje. Bez simptoma istih ovo prskanje se može izostaviti. Monilija predstavlja ozbiljnu bolest borovnice u proizvodnim područjima. Kako bi se uništio prezimljeli inokulum izvršiti obradu zemljišta prije otvaranja pupoljaka. Provesti prvu aplikaciju kada cvjetni pupoljci bubre i ponoviti ako je potrebno da se osigura zaštita sve do početka cvjetanja.

MONILIJA - prvi simptomi na prirastima su smeđenje listova u zoni glavnih nerava, listovi brzo venu, povijajući se što nalikuje na pastirski štap, svijetlo sivi sloj praha se uočava u bazi listova, zaražene bobice izgledaju zdravo, ali na presjeku se unutar istih može uočiti bijeli rast patogena, kako bobice počinju sazrijevati one koje su zaražene imaju ružicastu nijansu i grebenastu površinu, konačno postaju izblijedjele, zgrče se, i opadaju na zemlju.

187

BOLESTI I INSEKTI

PRIPRAVCI, PREPARATI

KOLIČINA NA 10 l VODE

KOMENTAR

FENOFAZA ‘ZELENI VRH’ i ‘ROZA PUPOLJAK’ Antraknoza; Plamenjača borovnice; Monilija (uobičajeno)

DACONIL

20 ml

QUADRIS

10 ml

Antraknoza je ozbiljna bolest koja uzrokuje prije i nakon berbe trulež ploda u produkciji borovnice. Lezije na izdancima, grančicama i listovima su više sporadične. Ovdje aplikaciju provesti za sprečavanje paleži grančica.

POČETAK I TOKOM CVJETANJA (zbog opasnosti od trovanja pčela i korisnih insekata ne preporučuje se primjena insekticida tokom fenofaze cvjetanja) Antraknoza; Botritis izdanaka, cvjetova i plodova;

SWITCH

Fungicidi za sprečavanje botritisa su posebno važni kada u ovoj fenofazi dominira vlažno vrijeme. Ponoviti u intervalima 7-10 dana tokom cvjetanja ako vlažno vrijeme potraje. Izabrati fungicide od različitih grupa da se smanji razvoj rezistentnih sojeva. Period cvjetanja je najvažnije vrijeme za kontrolu botritisa.

10 g

(uobičajeno)

PRECVJETAVANJE - nakon što je potpuno završeno cvjetanje Insekti (listojedi, larve leptira, cvjetojedi, lisne uši, neki moljci i prstenari)

ACTARA

2,0 g

MATCH

10 ml

Štetočine ploda polažu jaja u plodove koji se razvijaju i larve buše tunele unutar istih. Lisne uši su rijetko problem kod borovnice u ovo vrijeme. Tretirati ako se simptomi štetočina uoče. Ukoliko su stjenice prisutne u plantaži kombinovati ova dva preparata. Posebno u sušnim godinama, zakorovljenim plantažama i neodržavanim susjednim parcelama dati pažnju.

(po pojavi simptoma)

Trulež ploda (siva plijesan) Antraknoza, Phomopsis

10-12 g

SIGNUM

(ukoliko preovladava vlažno vrijeme)

MYTHOS

Za trulež ploda prskati u intervalima 7-10 dana ako ova bolest nije adekvatno kontrolisana tokom cvjetanja i ako kišno vrijeme potraje. Izabrati fungicide iz različitih grupa da se smanji razvoj rezistentnih sojeva patogena. Iako cjetovi predstavljaju najosjetljivije organe, bobice koje se razvijaju mogu takođe postati zaražene. Povremeno, i mladi listovi postaju zaraženi.

20 - 25 ml

ZELENI PLOD Savijači, štetočine ploda i listova

3,0 ml

Tretirati samo ukoliko se uoči prisustvo bilo koje štetočine, kao i u slučaju da u prethodnim fenofazama nije provedeno tretiranje. Ovdje posebno voditi računa o karenci primjenjenih preparata.

10 - 15 ml

Kontrola ove bolesti je bazirana na minimiziranju uslova pogodnih za infekciju i razvoj bolesti, kao i na hemijskoj zaštiti. Fungicidi se uglavnom koriste da zaštite osjetljive organe, ovdje isključivo plodove pred berbu. Ako je monilija takođe prisutna koristiti fungicide koji imaju djelovanje na obje bolesti.

CALYPSO

(po potrebi)

Trulež ploda (siva plijesan)

(ukoliko preovladava vlažno vrijeme i postoje simptomi)

TELDOR

SIMPTOMI BOTRITISA KOD BOROVNICE

Zreli plod pokazuje narandžaste spore

Povrijeđeni cvjetovi Cvjetovi poprimaju smeđu boju (iznad), zatim postaju prekriveni sa masom poput praha sivih spora. Ove spore su nošene vjetrom i kišom do plodova koji se paležom zahvaćeni vrhovi mladara i cvjetova postaju razvijaju, što izaziva trulež ploda (tzv. botritis) crni ili smeđi Zdravi cvjetovi

Kada plodovi počnu sazrijevati, tražiti udubljene, zgrčene bobice

SIMPTOMI ANTRAKNOZE KOD BOROVNICE paležom zahvaćeni vrhovi mladara i cvjetova postaju crni ili smeđi

Lezije su smeđe do sive kružne mrlje koje kasnije postanu maljave, proizvode masu spora patogena sive boje

188

BOLESTI I INSEKTI

PRIPRAVCI, PREPARATI

KOLIČINA NA 10 l VODE

KOMENTAR

10-15 ml

Prskati samo u slučaju potrebe, ukoliko se uoče simptomi koji se najčešće manifestuju ako vlažni uslovi potraju tokom berbe. U ovom periodu posebno voditi računa o karenci preparata koji se koriste s obzirom da je berba u toku. Preporuka je obrati sve plodove, tretirati i do sljedeće berbe sačekati period karence.

20 ml

U izuzetno vlažnim vegetacijama, aplikacije fungicida nakon berbe mogu biti potrebne da zaštite jednogodišnje priraste od antraknoze, plamenjače, pepelnice ili pjegavosti lista borovnice. Dobar program prskanja rano u sezoni trebao bi pomoći minimizirati razvoj ovih bolesti kasnije u sezoni. Dakle, prskanje nakon berbe je najvažnije za očuvanje zdravog lišća i pravilno zametanje cvjetnih pupoljaka za produkciju plodova naredne sezone. Odmah nakon berbe izvršiti tretiranje, ali voditi računa o visokim temperaturama kako ne bi došlo do ožegotina na listovima.

2-4 ml

Lisne uši u ovom periodu rijetko izazivaju ozbiljnije štete. Međutim, usljed dugotrajnog sunčanog vremena sve više predstavljaju problem, te u takvim sezonama mogu dovesti do kovrdžanja listova, deformacije jednogodišnjih prirasta, što ima za posljedicu redukciju porasta cjelokupne biljke, ali i smanjenje zametanja cvjetnih pupoljaka.

SAZRIJEVANJE PLODA Trulež ploda

(ukoliko preovladava vlažno vrijeme i postoje simptomi)

TELDOR

NAKON BERBE DACONIL - u sebi

sadrži specijalno ljepilo koje ima svojstvo da se zadržava na tkivu biljke čime je obezbjeđena značajna otpornost na ispiranje

Bolesti izdanaka i listova (uobičajeno)

Lisne uši i ostali štetni insekti

CALYPSO

(po potrebi)

KRAJ VEGETACIJE Bolesti izdanaka i listova, zazimljavanje

NORDOX 15 g

CHAMPION

(uobičajeno)

Vidjeti rubriku: PERIOD MIROVANJA (kraj zime) fenofaza ‘spavajući pupoljak’ do ‘intenzivno bubrenje’ (‘pupanje’)

SPECIJALNA TRETIRANJA (u posebnim slučajevima, sa naglašenim oprezom) ŠTETNI ORGANIZAM

PREPARAT

VERTIMEC + Pauk

OKVAŠIVAČ (Etakfix Pro)

Korovi Krtice, miševi, voluharice

OURAGAN

KOLIČINA NA 10 l VODE

8 - 10 ml + 2,0 -5,0 ml

80 - 100 ml

KOMENTAR Pauci prezimljavaju kao odrasle jedinke na ostacima korova i izdanaka. Imaju osam nogu, tijelo svijetlo do žutomrke ili zelenkaste boje, sa tamnom tačkom na svakoj strani. Ishranom pauci smanjuju snagu biljke i mogu izazvati da listovi postanu smeđi i opadnu prerano. Prskati ako se primjeti napad pauka na listu. Pauci su najštetniji u sušnim godinama, i to od ranog proljeća do kasne jeseni. Iako su do sada rijetko proizvođači borovnice imali potrebu za ovim tretiranjem, isto je u okviru specijalnih prskanja uvršteno s obzirom na ekstremne suše posljednjih godina koje bi mogle dovesti do masovnije pojave pauka. Uništavanje korova u rednom prostoru, posebno na rubovima gredica je vrlo zahtjevno. Isto se uglavnom provodi pijevljenjem ili plitkim okopavanjem, a u posljednje vrijeme i tretiranjem herbicidima. Voditi računa da herbicid ne dođe u kontakt sa listovima borovnice. U tu svrhu napraviti zaštitu na mlaznici prskalice tzv. kapu kako bi se ograničilo nepoželjno apliciranje herbicida.

Ove štetočine predstavljaju ogroman problem u produkciji borovnice kako buše kanale u zoni korijena biljke i hrane se istim, što dovodi do zakržljalih ili potpuno uništenih grmova. Za suzbijanje se primjenjuju zatrovani mamci kao što je FOSTOKSIN (slikama predstavljena aplikacija istih).

a)

b)

c)

d)

Slika. Aplikacija fostoksina u platažama borovnice: a) preparat, b) pažljivo rukovanje sa istim nakon otvaranja i sva količina iz jednog pakovanja jednokratno mora biti upotrebljena, c) pet tabletica staviti u rupu od štetočina svakih 3-5 m, d) nakon aplikacije rupe zapušiti novinskim papirom

189

7. Krupnoplodna brusnica

Biološke B Bi io olloš ošk ke eim morfološke orrfo o follo oš šk ke o os osobine so ob bin in e Z j š l d b i b b i d diill u kkomercijalne ijj l h iililili u vrtu, t od d Za uspješan uzgojj kkrupnoplodne brusnice, bez obzira da llii se radilo svrhe velike pomoći je poznavanje i razumjevanje njenog životnog ciklusa tokom godine, budući da ona ima jasno definisane zahtjeve za kultivaciju. Tako na primjer, ova biljka je po morfološkoj građi veoma slična svom bliskom srodniku niskožbunastoj borovnici (Vaccinium angustifolium), a u prirodi ista uspijeva na pjeskovitomočvarnim zemljištima koja mogu biti plavljena ili drenirana po želji, i u istim može ostati produktivna čak i više od 75 godina. Produkciji cvjetova, a kasnije i plodova, mora prethoditi habitus koji je naravno, posljedica vegetativnog rasta. Horizontalni, glavni prirasti, poznati kao lozja, moraju biti podstaknuti da proizvode veliki broj snažnih, vertikalnih prirasta, uobičajeno nazvani ¨plodonosni mladari¨, obzirom da oni nose cvjetove, a kasnije i plodove. Krupnoplodna brusnica (Vaccinium macrocarpon) je niskorastuća, puzajuća, drvenasta trajnica koja formira habitus u obliku gustog, veoma raširenog, po zemlji položenog žbuna, kojeg čine dva osnovna tipa prirasta. Prvi tip prirasta predstavljaju horizontalne drvenaste stabljike ili lozja, u terminologiji takođe, poznati i kao izdanci, stoloni ili rizomi, obzirom da se veoma često nalaze plitko ispod površine zemlje. Ovi prirasti predstavljaju osnovu žbuna brusnice na kojim se, sa nadzemne strane, formiraju nosači cvjetova i plodova, a na drugoj, položenoj po zemlji, duž istih razvija vlaknasto korijenje. Putem stolona biljka brusnice se širi po površini zemljišta, te isti ponekad mogu dostići dužinu 1,9-2,0 m, od izvorne male biljke, formirajući veoma gustu mrežu prirasta preko kultivisane površine. Listovi na ovim stolonima su veoma prorijeđeni, odnosno udaljeni jedan od drugog, i spiralno raspoređeni oko stabljike. U proljeće, pupoljci u pazuhu ovih listova daju nove priraste koji rastu prema gore, vertikalno, formirajući na taj način drugi tip prirasta koji su kratki, 6,4 10 cm, tanki, žilavi, i u terminologiji poznati pod nazivom vertikalni prirast ili plodonosni mladari, obzirom da isti nose cvjetove, a kasnije i plodove.

Crtež 41. i slike 472 i 473. Habitus krupnoplodne brusnice

Ovi uspravni prirasti formiraju se iz pupoljaka duž rizoma obično nakon dvije godine. Na plodonosnim prirastima, za razliku od stolona, listovi su gusto raspoređeni, odnosno zbijeni. Cvjetovi na vertikalnim prirastima starim jednu godinu u konačnici će proizvesti crvene loptaste plodove, prave bobice, a broj cvjetova po izdanku može iznositi 5 ili 6, s tim da jedna do tri bobice potpune veličine po izdanku mogu biti zadovoljavajuće za dobru berbu, u zavisnosti naravno, od gustoće vertikalnih prirasta. Sljedeće godine vertikalni prirasti mogu nastaviti rasti uvis, tokom godine obično 5,0-10,0 cm, povećavajući habitus grma, sa bazama koje se savijaju prema zemlji, kako se uspravni prirasti izdužuju, čime postaju dodaci horizontalnim prirastima, stolonima, te tako doprinose širenju osnovnog habitusa biljke brusnice. Dakle, samo vrh istih od 6,0-10,0 cm ostaje u vertikalnom položaju. Većina plodova brusnice se formira od cvjetova na vertikalnim prirastima, a samo mali broj istih može nastati iz cvjetova na krajevima stolona. Listovi krupnoplodne brusnice su 5-8 mm dugi, 2-3 mm široki, oblih vrhova, ovalnog oblika, obično ravni, sa savijenim rubovima. Listovi brusnice prirodno žive dvije sezone, te krajem ljeta u godini nakon potpunog razvoja, bivaju zamijenjeni sa novim. Međutim, neki listovi mogu ostati i treću sezonu, ali treba napomenuti da prerano opadanje istih ukazuje na loše zdravstveno stanje biljke. Tokom zime listovi brusnice usljed gubitka hlorofila i nastanka obojenih pigmenata dobijaju ljubičastu, odnosno neke nijanse purpurne boje.

190

Slike 474 i 475. Listovi krupnoplodne brusnice tokom zime (lijevo); Plodovi krupnoplodne brusnice (desno)

Cvjetovi brusnice su smješteni u mješovitim, terminalnim pupoljcima na uspravnim, kratkim, 5-7,5 cm dugim, prirastima koji rastu pojedinačno od maja do juna, ili u nekim područjima čak i nešto kasnije. Cvjetanje se odvija tokom 2-4 sedmice, u periodu od kraja juna do početka jula, što predstavlja najkasniji period cvjetanja od bilo kojih umjerenih vrsta voćaka. Cvjetovi brusnice su mali, veličine svega 6,35-8,32 mm, i počinju se otvarati ujutro, te su potpuno otvoreni tek oko dva sata. Kao i kod borovnice, cvjetovi brusnice su okrenuti naopačke, sa vrhom prema zemlji. Većina plodova krupnoplodne brusnice je okrugla, ali generalno, pet različitih oblika može biti prisutno, i to: okrugli, zvonasti, vretenasti, tubasti i maslinasti. Njihova razlika u obliku, dolazi prije svega kod različitih kultivara, ali ista može biti i posljedica različitih tehnika upravljanja u mjestima uzgoja, ¨močvarama¨ brusnice. Ono što krupnoplodna brusnica i visokožbunasta borovnica imaju kao zamjenu jeste mikorizna asocijacija sa endofitnim gljivicama (gljivice koje žive unutar tkiva biljke). Gljivica Phoma radicis, koja je izolirana unutar, i u blizini korijenja, prisutna je u značajnim količinama u zemljištima bogatim humusom (kao na primjer tresetna zemljišta), i ulazi u korijenje novih introdukovanih biljaka brusnice upravo iz ovog izvora. Ona je sposobna da se širi kroz žive ćelije do ćelija u kortikalnim (ovojnim) tkivima, i može dosegnuti do većine dijelova biljke. Ne čini se da se prenosi sa biljke na biljku, naime, kao na primjer tokom vegetativnog razmnožavanja. Zahtjevi za uzgoj Krupnoplodna brusnica je po porijeklu američko voće. Njeno prirodno stanište proteže se u umjerenim klimatskim zonama, od istočne obale, do centralnih Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. U svojim j zemlje j i vode formiranojj na vlažnim prirodnim staništima biljke brusnice uspijevaju na specijalnoj kombinaciji zemljištima. Močvarno zemljište na kojem rastu krupnoplodne brusnice je jedinstveno, i sastoji se od naizmjeničnih slojeva pijeska i organske materije. U takvim zasadima brusnice se sade na gredicama, odnosno bankovima, kako tokom cijelog perioda godine njihov korijen ne bi bio u vodi. Tokom vremena odumrlo lišće se nagomilava, i uzgajivači moraju dodavati svakih dvije do pet godina pijesak na površinu bankova za podsticanje produkcije vertikalnih prirasta, i održavanje produktivnosti biljaka brusnice. Nasuprot normalnim poljoprivrednim zemljištima, zemljišta brusnice ne zahtjevaju obradu, ostaju netaknuta, tokom vremena, i jedina mjera u ovom pogledu je pomalo miješanje pijeska i organske materije, odnosno kiselih supstrata. Kao biljka prirodno adaptirana na vlažno zemljište, krupnoplodna brusnica je tolerantna na plavljena zemljišta. Međutim, tokom sezone aktivnog rasta, koja se općenito proteže u periodu od marta do oktobra, adekvatna drenaža u zemljištu je neophodna za pogodan rast i funkcije korijena brusnice. Većina stručnjaka smatra krupnuplodnu brusnicu (Vaccinium macrocarpon) kao jedinu vrstu vrijednu uzgoja u Slike 476 i 477. Bankovi, gredice u močvarama brusnice

191

komercijalne svrhe, mada je lingonberi (V. vitis-idaea), sjeverna planinska brusnica, sve više u porastu sa uzgojem u Evropi, i u hladnijim, planinskim područjima Sjeverne Amerike. Uzgoj krupnoplodne brusnice moguće je organizovati na dva načina, i to: u vlažnom sistemu na močvarnim, niskopoloženim, tresetnim zemljištima, i u suhom sistemu na visoravnima, u planinskim područjima. Osnovni zahtjevi za kultivaciju brusnice su isti bez obzira na veličinu planiranog zasada. Postoji pet osnovnih kriterija za dobar uzgoj brusnice, i oni su sljedeći: • • • • •

kiselo zemljište, optimalan pH kreće se od 4,0 do 5,5 (mada će one rasti i u zemljištima sa pH vrijednosti 6,0); izvor nekrečnjačkog pijeska, koji je dostupan na površini zemljišta; pristup kvalitetnoj čistoj vodi, bez obzira da li se uzgajaju u ¨suhom¨ ili ¨vlažnom¨ sistemu; upoznatost sa lokalnim klimatskim uslovima, posebno tamo gdje niske zimske temperature mogu da budu zabrinjavajuće; i mogućnost kontrole agresivnih korova, štetočina i mogućih bolesti.

Ukoliko se krupnoplodna brusnica uzgaja u vlažnom sistemu onda mora postojati prirodna zona koja obezbjeđuje ovakve uslove. Prema tome, ovakav sistem je uglavnom moguć u prirodnim ili vještačkim močvarama, kao što su one u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ovakav sistem uzgoja dominantan. U našim uslovima, odnosno u situaciji nedostatka prirodnih močvara, jedino preostaje uzgoj brusnice u suhom sistemu. Isti podrazumjeva sadnju biljaka na uzdignute gredice napravljene od smjese zemlje, piljevine, i komadića samljevenog drveta (sječka) kako bi se održala adekvatna kiselost zemljišta, te primjenu sistema za navodnjavanje tipa kap po kap ili pak kišenja pomoću sprinklera. Zemljište Biljke krupnoplodne brusnice, kako se često pretpostavljalo, ne rastu u vodi. Njihovo korijenje pored minerala za rast, treba i oksigen, te uslove koji omogućavaju vlažnost, ali ne i trajno, permanentno saturirano, vodom zasićeno zemljište. Za izdašan, zdrav rast, sve biljke trebaju da imaju vitalne makroelemente: nitogen, fosfor i kalij. Brusnice nisu izuzetak, iako su njihove potrebe male u poređenju sa većinom ostalih vrsta voćaka i ukrasnih biljaka. One takođe, trebaju kalcijum, magnezijum i sumpor, u manjim količinama, kao i elemente u tragovima, kao na primjer bor, hlor, bakar, željezo, molibden i cink, u neznatnim količinama. U svom prirodnom staništu brusnice rastu na zemljištima koja su stalno kisela, sa pH vrijednošću koja se kreće od 3,5 do oko 5,5. Optimum je naravno, negdje u sredini ovog intervala, odnosno oko 4,0 do 4,5. Ovo je raspon unutar kojeg su minerali potrebni za izdašan rast, i kasnije, produkciju plodova, dostupni uzgajanim biljkama krupnoplodne brusnice. Izvan okvira ovog raspona, iznad ili ispod, raspoloživost minerala postaje manje efikasna, te se tada manifestuju simptomi nedostatka ili suviška opskrbljenosti istim, rezultirajući u sitnijim plodovima. Idaelna zemljišta za uzgoj krupnoplodne brusnice su tresetna, sa tresetom od bijele mahovine ili sfangumskim tresetom. Ovakva zemljišta nazivaju se organska i ista imaju mnogo potencijala za oslobađanje hranjiva, naravno, kada su uslovi povoljni, kao i adekvatnu pH reakciju. Poželjno je da površinski sloj ovakvih zemljišta sadrži adekvatan sloj čistog pijeska, u suprotnom prilikom uzgoja krupnoplodne brusnice na istim pijesak se dodatno aplicira.

Slike 478 i 479. Uzgoj krupnoplodne brusnice na močvarnom tresetnom (lijevo), i suhom planinskom (desno) zemljištu

U ovakvim zemljištima se odvija permanentno raspadanje organske materije. Konstantno odvijanje dekompozicije organske materije neophodno je kako bi došlo do otpuštanja hranjiva, a ista zahtijeva aktivnost od strane bakterija, koje, generalno, trebaju vlažne uslove tokom toplih ljetnih mjeseci za vrijeme svoje najveće aktivnosti, oslobađajući nitrate u periodu kada iste biljke posebno trebaju za svoj vegetativni rast. U vlažnijim zemljištima, kao što su na primjer ona pronađena u močvarama ili na rubovima jezera i ribnjaka, ove bakterije su manje aktivne, te je dekompozicija organske materije sporija, ali još uvijek dovoljna da podrži slabašan rast biljaka krupnoplodne brusnice. Sušni zemljišni uslovi ne samo da reduciraju aktivnost

192

bakterija, već takođe, imaju nedovoljno vode na raspolaganju za usvajanje dostupnih minerala od strane biljaka. Mineralna zemljišta korištena za uzgoj brusnice sastoje se uglavnom od pijeska sa niskim ili, pak, nepostojećim organskim sadržajem koji može biti potrebno dodati. Relativno mali broj tradicionalnih poljoprivrednih, ratarskih, hortikulturnih i vrtnih zemljišta imaju nizak pH, te su ista nepogodna za uzgoj brusnice. Prema tome, kvalitetno ilovasto zemljište, koje dominira u većini područja gdje se tradicionalno uzgajaju različite vrste voćaka, nije pogodno za brusnicu. Međutim, na istom je moguće putem dodavanja sumpora u prahu povećati kiselost, ali u tom slučaju ostale fizičko-hemijske osobine u zemljištu ostaju nepogodne za uzgoj brusnice. Međutim, preporučuje se savjet stručnjaka prije poduzimanja ovakvog koraka. Prema tome, prilikom uzgoja brusnica u suhom sistemu treba birati zemljišta lakše strukture i niske pH vrijednosti, te u ista aplicirati adekvatne količine kiselih đubriva i organskih materijala (piljevina, sječka, samljevena kora drveta ili pak borove iglice). Potrebno je dakle, imati pristup izvoru homogenog, čistog, nekrečnjačkog pijeska, posebno na površini tresetnih zemljišta, obzirom da je isti veoma važan faktor prilikom uzgoja brusnice. Voda Nakon što, prilikom projektovanja budućeg zasada krupnoplodne brusnice, uzgajivač utvrdi da su obezbjeđeni povoljni zemljišni uslovi, te da je opskrbljenost čistom vodom raspoloživa, kako bi se osigurala i sačuvala pravilna razina hranjiva, voda ulazi u jednačinu daljeg organizovanja sistema uzgoja. Za većinu uzgajivača krupnoplodne brusnice voda je veoma važan faktor, a posebno za one u ¨vlažnom sistemu¨, budući da se ista koristi ne samo za navodnjavanje, već i kao pomoć za zaštitu od mraza, kontrolu insekata i berbu. Komercijalni uzgajivači i vrtlari koji uzgajaju brusnice u ¨suhom sistemu¨ trebat će takođe, čistu vodu za navodnjavanje tokom ljeta. Kao i njihove kolege koje uzgajaju brusnice u okviru vlažnog sistema, ovi uzgajivači će koristiti nadzemne sprinklere, ili pak drip sisteme za navodnjavanje u ovom periodu. Biljke brusnice su osjetljive na isušivanje kada su one u svojoj najvećoj aktivnosti, koja je u ljeto. U slučaju suše teško je ponovo hidrirati tresetna zemljišta, i oštećenje korijena je u pravilu kobno za biljke brusnice. Reprocentar jagodastog voća H&H Friut proizvodi sadni materijal krupnoplodne brusnice sa kao kontejnerske sadnice u saksijama različite zapremine i starosti biljke. Kontejnerske sadnice krupnoplodne brusnice u saksijama podrazumjevaju ukorjenjene, razvijene biljke sa listovima, koje imaju veliki broj prirasta, uobičajeno visine 25-30 cm, sa korijenom koji se razvija u saksiji različite zapremine. Standradna sadnica ovog tipa za krupnoplodnu brusnicu predstavlja jednu godinu stara biljka u saksiji zapremine 0,9 l. Međutim, spram zahtjeva kupaca kontejnerske sadnice krupnoplodne brusnice u saksijama mogu podrazumjevati i dvo, tro i višegodišnje biljke. Naravno, u zavisnosti od starosti sadnice i veličine nadzemnog sistema planira se i zapremina kontejnera. Višegodišnja sadnica krupnoplodne brusnice podrazumjeva biljke iste starije od tri godine i isključivo je namijenjena za velike tržne centre ili specijalne narudžbe. Takođe, navedne sadnice već na sebi nose određenu količinu plodova i iste se mogu zadržati u datom kontejneru u okviru bašte ili vrta. Ovaj tip kontejnerskih sadnica dolazi u adekvatnoj ambalaži koja podrazumjeva osnovno pakovanje - kartonska kutija na kojoj je sa čeone strane, uz sliku date vrste, utisnut naziv iste i naš jedinstveni logo i slogan, na poleđini su date osnovne informacije u pogledu značaja kontejnerske sadnice sa adekvatnim sistemom uzgoja i razmacima sadnje, te adresom i našim kontaktom, i dopunsko pakovanje prema zahtjevima kupca. Priprema zemljišta i tehnika sadnje. Krupnoplodna brusnica pripada acidofilnim biljkama (vole kiselo zemljište). Prema tome, priprema zemljišta za sadnju iste podrazumjeva identične korake kao i za visokožbunastu borovnicu. Obzirom da se radi dominantno o kontejnerskom tipu sadnog materijala, i sama tehnika sadnje je Slike 480, 481 i 482. Sadni materijal brusnice: ožiljena reznica i kontejnerska sadnica; Tehnika sadnje brusnice

193

slična onoj kod visokožbunaste borovnice. Što se tiče razmaka sadnje isti zavisi od načina uzgoja. Kod sadnje na ravnom zemljištu razmak je 50x50 cm, dok pri istoj na gradicama nevedeni razmak iznosi 100 x 50 cm. Izbor kultivara. Većina kultivara uzgajanih u prvim godinama kultivisanja krupnoplodne brusnice bila je izravno odabrana iz divljih populacija, sa preko 100 alociranih imena za iste. Četiri, svi selekcionisani u 19 vijeku, još uvijek formiraju bazu komercijalne proizvodnje brusnice, a to su: ¨Early black¨, ¨Howes¨, ¨McFarlin¨ i ¨Searles¨. Prva tri kultivara su selekcionisana u Masačusetsu, a četvrti u Viskonsinu. Od tada uzgajivački program (selekcija), podržan od strane USDA (Američka Agencija za razvoj poljoprivrede), proizveo je samo sedam komercijalno uspješnih kultivara, i to: Beckwith, Bergman, Crowely, Franklin, Pilgrim, Stevens i Wilcox. ¨Early black¨. Kahhon od Masačusets-a, introdukovao je ovu divlju selekciju, i ona je još uvijek najšire uzgajani varijetet, posebno u istočnim područjima uzgoja krupnoplodne brusnice Sjeverne Amerike. Ovaj varijetet je bio veoma mnogo korišten u oplemenjivačkim programima. Iako ima isključivo male do srednje veličine plodove, sazrijeva veoma rano (već krajem avgusta u nekim područjima), i ostvaruje dobre prinose sjajnih bobica, koje se pretvaraju u tamno crvenu, skoro crnu boju, kada su potpuno zrele. Boboce ovog varijeteta pomalo su kruškolikog oblika, blago se sužavaju na kraju, i pomalo ukazuju na stabljiku, ali su veoma čvrste građe, tako da se ne gnječe lako prilikom manipulacije, i dobro se skladište. Takođe, boboce ovog genotipa posjeduju dobar okus. Dodatna prednost genotipa ¨Early black¨ je ta, da je isti otporan na ¨bolest lažnog cvjetanja¨. Ovaj kultivar je odličan izbor za bilo koga ko uzgaja brusnice po prvi put, posebno ukoliko se želi dobiti ukrasna vrijednost kao dodatak proizvodnji plodova. Njegova ukrasna vrijednost leži u njegovim malim, svijetlo zelenim listovima koji se pretvaraju u duboku crvenu boju, i daju atraktivnu obojenost zemljišnog pokrivača tokom zime. Kultivar ¨Early black¨ se nalazi među najprilagodljivijim, i veoma laganim za uzgoj sortama krupnoplodne brusnice, uspijevajući unutar vrtova i polja sa malo manje kiselim zemljištima nego što su generalno preporučena, i isti je dosta otporniji na mraz, nego većina ostalih kultivara. ¨McFarlin¨. Ovaj kultivar posebno je popularan u Vašingtonu i Oregonu, ali je takođe široko uzgajan i u Kanadi. Selekcionisan je i uzgojen iz divlje populacije od strane T. H. McFarlin-a iz Južnog Craver-a, Masačusets, 1874. Iako bobice ovog kultivara nisu jednake veličine, krečući se od srednjih do velikih u berbi, one imaju izvrstan okus. Iste sazrijevaju sredinom sezone, i prilično su karakteristične, duboko crvene boje sa istaknutom čaškom i voštanim rumenilom. One su ili okruglog ili, sasvim često, izduženog oblika. ¨McFarlin¨ ima snažan habitus, obzirom da proizvodi masu porasta koji se lako zamrse. Prilikom uzgoja istog je potrebo držati pod kontrolom redovnom rezidbom. Ovaj kultivar je otporan na mraz, kao i na ¨bolest lažnog cvjetanja¨. ¨Stevens¨. Ovaj kultivar postaje sve više popularan kod uzgajivača brusnice u Viskonsinu i Nju Džersiju. On je križanac između ¨McFarlin¨ i ¨Potter¨. Porijeklom je iz Whitesbog-a, Nju Džersi, a odabran je od strane Baina, između 1938 i 1940, te intordukovan 1950 godine. Veoma krupan, tamno crveni plod je okruglog ili ovalnog oblika, spoljošten sa oba kraja. Sazrijeva sredinom sezone, meso ploda je čvrsto, i dobro se skladišti. Lozja su bujna i produktivna. Isti je lagan za uzgoj, a posebno je pogodan za siromašna zemljišta kojima nedostaje organska materija. Jedini nedostatak ovog kultivara jeste da nije otporan na ¨bolest lažnog cvjetanja¨ kao neki drugi kultivari. ¨Pilgrim¨. Ovaj kultivar je križanac između ¨Prolific¨ i ¨McFarlin¨, načinjen od strane Bain-a u Whitesbog-u 1930. ¨Pilgrim¨ je bio testiran u istočnom Werhamu, Masačusets, i introdukovan 1961 godine. On je visokopronosan kultivar sa posebno velikim ovalnim bobicama koje su grimizno crvene boje, sa voštanim rumenilom i krem obojenim mesom. Sazrijeva kasno i dobro se čuva. Lozja su srednje bujnosti sa prilično dugačkim uspravnim prirastima. Nije privlačan za tuponosnog lisnog skakavca, te tako nije ni sklon bolesti ¨lažnog cvjetanja¨. Slika 483. Plodovi kultivara krupnoplodne brusnice ‘Early Black’

194

8. Ribizle i ogrozdi Odluka za komercijalnu proizvodnju vrsta iz grupe jagodastog voća koje pripadaju rodu Ribes spp. (ribizle i ogrozdi) na prvom mjestu bi trebala biti rukovođena dostupnim tržištem za plodove istih. Obzirom da se radi o specifičnim vrstama u pogledu plasmana, tržište bi trebalo biti osigurano prije sadnje biljaka u zemljište. U tom pogledu moguća su dva pristupa: prodaja svježih plodova i prerada. Obzirom da većina potrošača nije upoznata sa plodovima ovih vrsta i njihovim korištenjem, a oni koji pak znaju za iste nisu skloni masovnijoj potrošnji svježih plodova, prerada u džemove, žele, sokove i dr. može biti najbolji način za iskorištavanje ovih vrsta. Međutim, u Evropi, egzistiraju u značajnoj mjeri oba tipa tržišta, i ista jasno mogu ukazati na nerazvijeni tržišni potencijal naše zemlje u pogledu datih kultura. Takođe, to pokazuje da uzgajivači koji se nalaze blizu populacija ljudi upoznatih sa datim kulturama mogu imati sigurno tržište. Prema tome, sa sadašnje tačke gledišta proizvodnja ribizli i ogrozda na cjelokupnom području BiH, i u pogledu tržišta, ima perspektivnu budućnost. Uspješna produkcija ovih voćaka povlači za sobom poznavanje kultivara, njihove uzgojne karakteristike i zahtjeve, te uspješno upravljanje štetočinama. Tipovi biljaka. Ribizle i ogrozdi predstavljaju dvije blisko-srodne vrste. Ribizle i ogrozdi mogu se lako razlikovati na osnovu prisutnosti ili nedostatka bodlji (trnova) na njihovim prirastima. Tako, ogrozdi obično imaju bodlje, dok ribizle nemaju. Biljke ribizli i ogrozda su višegodišnji grmovi, izrazito izdržljivi na hladnoću. Vrste i kultivari se razlikuju spram veličine ukupnog habitusa biljke i njege forme, ali obično sve imaju uspravan rast koji se širi u prostoru od 90-180 cm. Rezistentnost na bolesti i insekte između istih se veoma razlikuje. Njihovi plodovi su širokog spektra upotrebe i visoke hranjive vrijednosti (primjera radi, crna ribizla ima 8 puta više vitamina C nego limun i narandža), a razlikuju se i u pogledu, okusa, oblika, veličine, teksture i boje. Slika 484. Trn na prirastu ogrozda, jedna od njegovih

karakteristika koja ga razlikuje od ribizli Ribizle Najčešće uzgajane vrste ribizli su evropskog porijekla, iako postoje i mnoge američke vrste. Tipovi ribizli prema boji ploda uključuju sljedeće vrste iste: crvenu, bijelu, pink i crnu. Biljke ribizli su bestrne, a plodovi sitni, (veličine zrna graška), sakupljeni su, i beru se u grozdovima sličnim onima kod grožđa, naravno daleko manje veličine. Kultivari mogu biti razvrstani u nekoliko vrsta. Vrste ribizle koje se mogu izdvojiti su: Ribes rubrum (najviše crvenih ribizli i nešto bijelih), R. Petraeum (bijela), R. Vulgare (pink, bijela i crvena) i R. Nigrum i R. Ussurienses (crna). Slika 485. Plodovi: pink, bijele, crvene i crne ribizle (s lijeva na desno)

Zbog svog oporog okusa, ribizle se rijetko jedu kao svježe, ali se koriste za preradu u sokove, džemove i žele. Posebno su crne ribizle poznate po svom snažnom, jakom (nekada neprijatnom) mirisu i okusu koji steže, te se iste obično uglavnom uzgajaju za preradu, dok crvenim i bijelim spram njihovog specifičnog okusa pripada stono tržište. Tako su crne ribizle zbog svog bogatog hranjivog sastava veoma cijenjene u Evropi za proizvodnju đuseva. Koncentracije vitamina C su čak toliko visoke da iznose 250 mg na 100 g soka, tako da određeni broj potrošača crnu ribizlu konzumira, i u svježem stanju. Ogrozdi Kultivisane forme ogrozda se dijele na dva glavna tipa, evropski (Ribes grossularia var. Uva-crispa), i američki (R. Hirtellum). Evropski tipovi su domaćini Sjeverne Afrike i Kavkaskih Planina istočne Evrope i Zapadne Azije, dok su američki tipovi urođenici sjevernih Sjedinjenih Država i Kanade. Unutar evropskog tipa, veličina ploda se veoma razlikuje, od one koja je veličine zrna graška, do iste veličine malog jajeta. Takođe, i boja ploda široko varira, sa plodovima koji su obojeni u nijansama zelene, pink, crvene, purpurne, bijele i žute. Ova

195

raznolikost je ostavila historijsku popularnost evropskog tip ogrozda, te je tokom prošla dva vijeka stotine kultivara bilo razvijeno, sa posebnim fokusom na veličinu i boju ploda. Vrste koje pripadaju američkog tipu ogrozda imaju manju veličinu ploda i slabiji okus, ali su veoma rezistentne na bolesti u poređenju sa evropskim kultivarima, koji su poznati po svojoj osjetljivosti na pepelnicu i lisne pjege. Ovo je bio razlog zbog kojeg je većina evropskih kultivara bila ograničena za uzgoj u Americi. Međutim, rezistentnost na bolesti poboljšana je naknadnim ukršatanjem sa američkim tipom, i nastalo je nekoliko novih evropskih kultivara koji obećavaju svijetlu budućnost, a isti su proizvedeni nedavno. Poređenja radi, najpoznatiji američki kultivari danas na tržištu sadrže u sebi određenu dozu genetike evropskih u pogledu poboljšanja krupnoće i okusa ploda. Svi kultivari ogrozda imaju različit stepen trnovitosti. Plodovi se proizvode u manjim grozdovima ili pojedinačno na stabljikama, te se i beru individualno. Josta Josta predstavlja međuvrsni hibrid između ogrozda i crne ribizle. Njegovi plodovi su krupniji nego kod ribizle, crne su boje, i sličniji onim kod ogrozda. Stabljike su bestrne. Kvalitet plodova nije cijenjen za svježu potrošnju ili preradu, ali je inspirisao nastavak briding pokušaja, u nastanku novih i poboljšanih hibrida. Ova vrsta se odlikuje snažnim rastom habitusa, a rezistentna je i na hrđu lista ribizle.

Slike 486, 487 i 488. Plodovi: pink, bijele, crvene i crne ribizle (s lijeva na desno) Uzgoj Generalni zahtjevi uzgoja su slični za sve Ribes vrste, i one se mogu uspješno uzgajati u većini područja naše zemlje. Vrste roda Ribes su adaptirane na hladnije klimate, stoga, prekomjerne ljetne vrućine mogu biti ograničavajući faktor za njihov uspješan uzgoj. Pri temperaturama iznad 29oC, listovi ribizle postaju klonuli, a produžena direktna sunčeva svjetlost može uzrokovati ožegotine na istim. Temperature iznad 35oC, održavane za tri ili više dana mogu uzrokovati da većina plodova opadne sa biljke, posebno ako su isti blizu faze zrelosti. Djelimična sjena, malčiranje zemljišta i adekvatna voda su esencijalni faktori za uzgoj ovih vrsta unutar sušnijih, toplijih područja. Američki ogrozdi su više tolerantni na direktnu svjetlost, sušu, kao i tople temperature, nego evropski tipovi. Biljke ribizle i ogrozda mogu biti veoma produktivne (ogrozdi proizvode 3,63 do 4,54 kg po biljci a ribizla 2,28 do 3,63 kg po biljci). Prinosi crne ribizle su obično 50% manji. Crvene ribizle i ogrozdi dostižu ekonomski vrijedan prinos u 3 do 4 godine, a crne ribizle u 4 do 5 godine. Sa brigom, pažnjom, život plantaža ribizle je oko 8 do 15 godina, a plantaža ogrozda je 15 do 20 godina. Plodovi sazrijevaju u periodu od nekoliko sedmica i, u zavisnosti od varijeteta, mogu ostati na biljci tokom produženog perioda hladnog vremena, dozvoljavajući fleksibilniji raspored berbe.

Izbor mjesta Za razliku od drugih vrsta voćaka, ribizle i ogrozdi mogu tolerisati djelimičnu sjenu. Sjeverna do sjeveroistočna ekspozicija je često idealna, obzirom da će zrak i zemljište biti hladniji i vlažniji, a same biljke zaštićene od direktnog sunca. Međutim, potpuna izloženost suncu u hladnijim ili planinskim klimatima je poželjna i vodi ka povećanim prinosima. Cirkulacija zraka i kretanje je važno razmatranje kod izbora mjesta, kako bolesti lišća mogu predstavljati problem kod većine kultivara. Stoga uzeti u obzir pravac dominantnih vjetrova i orjentisati redove biljaka u pravcu koji obezbjeđuje nesmetanu cirkulaciju zaraka. Ribizle i ogrozdi zahtjevaju prosječno 1.000-1.200 sati hladnoće (sati izloženosti biljke tokom zime na 1,667,22oC što ispunjava fiziološku dormantnost) za prekid mirovanja, tako da biljke cvjetaju rano u proljeće. Izbjegavati kotlinska, nisko položena, područja gdje kasni proljetni mrazevi mogu povrijediti cvjetove. Iako su tolerantne na hladnoću, temperature ispod -2,22oC mogu oštetiti cvjetove i smanjiti prinose. Dodatna prednost hladnijih, sjevernih padina je sporo zagrijavanje u proljeće i odgađanje momenta početka vegetacije,

196

što može dodatno smanjiti rizik od mraza. Biljke ribizli i ogrozda imaju plitko, fibrozno korjenje, i iste bi trebale biti posađene samo na onim mjestima gdje navodnjavanje može biti obezbjeđeno. One bi trebale biti uzgajane ispod pokrivača sjene drveća, izvan konkurencije za vlagom. Ribizle i ogrozdi su prilično tolerantni na širok radijus zemljišnih uslova i mogu se uzgajati i na nešto lošijim zemljištima. Ipak, ovim vrstama najbolje odgovaraju dobro-drenirana pjeskovito-ilovasta do ilovasta zemljišta, u kojima je sadržaj organske materije veći od 1%, i koja imaju dobar kapacitet zadržavanja vode. Sadnja na lakim pjeskovitim ili teškim glinovitim zemljištima trebala bi se izbjegavati, kao i područja u kojima voda stoji za bilo koji duži vremenski period. Oba tipa, zemljišta lakše i teže teksture mogu biti poboljšana dodavanjem organske materije. Idelana pH vrijednost je slabo kisela, 5,5-6,5. Simptomi nedostatka hranjiva mogu se pojaviti ukoliko se ove biljke uzgajaju na zemljištima sa pH vrijednošću većom od 7,0. Priprema zemljišta Pripremu zemljišta trebalo bi započeti sa iskorjenjavanjem višegodišnjih korova u najvećoj mogućoj mjeri. Ovo se može postići apliciranjem translokacijskih herbicida sredinom do kraja ljeta ili sa intenzivnom obradom u adekvatno vrijeme. Analiza zemljišta trebala bi se provesti za određivanje pH zemljišta, nivoa i potreba fosfora i kalija. Ovi nutrienti trebali bi biti dodati do umjerenih nivoa. U slučaju niske vrijednosti pH (ipod 5,5) preporučuje se aplikacija kreča do korekcije iste za vrijednost 6,1. Zajedno sa krečom, fosfor može biti inkorporiran u jesen; međutm, kalijum i nitrogen (trebalo bi primjeniti u proljeće, kako bi se izbjegao gubitak hranjiva ispiranjem. Ribizle i ogrozdi su osjetljivi na hlorid sadržan u kalijum hloridu, tako druge forme kalijuma, kao što su kalijum sulfat, trebaju bi biti korištene za navedene vrste. Ako su biljke zasađene u jesen, nitrogen ne bi trebalo aplicirati sve do proljeća. Ribizle i ogrozdi reaguju dobro na organske dodatke, koji poboljšavaju aeraciju i drenažu, a takođe povećavaju kapacitet zadržavanja vode u svim tipovima zemljišta. Organska materija može biti dodata u jesen ili proljeće prije sadnje. Dobro zgorjeli stajnjak 4-5 tona po dunumu je dobra opcija, drugi pogodni izvori su konačan kompost, listovi, istrulo sijeno i slama, isjeckan treset, ili piljevina. Bilo koji dodatak trebao bi biti oslobođen od sjemena korova i insekata. Na većim plantažama, usjev za zelenišno đubrenje takođe može biti uzgajan i zaoran za povećanje organske materije. Dva ili tri usjeva za zelenišno đubrenje mogu biti uzgajana tokom jedne vegetacije ako se prvi usjev posije dovoljno rano. U cvjetanju, zaorati isti, te odmah ponovo zasijati novi. Zimski usjev (na primjer, žitarice) trebali bi biti zasijan nakon jesenje pripreme zemljišta. Najmanje tri sedmice prije proljetne sadnje, zimski usjev za zelenišno đubrenje trebao bi biti spaljen sa herbicidom i/ili pokošen i zaoran. Budite sigurni da disk ili plug organski materijal zatrpa dovoljno duboko u zemljišta kako bi se osigurala adekvatna razgradnja i smanjio gubitak. Na parcelama koje imaju lošu drenažu zemljišta biljke se mogu posaditi na uzdignute gredice. Razmak sadnje i sistem uzgoja Razmak sadnje prvenstveno zavisi od odabranog sistema uzgoja (uzgojne forme biljaka), a zatim i od bujnosti kultivara, habitusa rasta, plodnosti mjesta, i veličine opreme koja se koristi za održavanje plantaže. Generalno, crvene, bijele ribizle i ogrozdi trebali bi biti posađeni 0,9 do 1,22 m odvojeno u redovima, dok između redova razmak iznosi minimum 2,0 do 2,5 m. Crne ribizle su bujnije i trebalo bi postaviti razmak 1,22 do 1,52 m odovojeno u redu a 2,5 do 3,00 m između redova. Izbjegavati prenatrpane, zbijene, plantaže pošto je adekvatna cirkulacija zraka kritični faktor za smanjenje pojave bolesti lišća. Pristup opreme je takođe važno uzeti u obzir prije sadnje, i adekvatan prostor mora ostati između redova kada su biljke zrele/razvijene. Biljke mogu biti uspostavljene kao slobodni grmovi kod gore navedenog razmaka, ili posađene na veću gustinu za formiranje špalira – uobičajena praksa za proizvodnju crne ribizle. Treći sistem podrazumjeva održavanje biljaka ribizli i ogrozda u formi drveta, odnosno sa centralnim deblom određene visine koje podržava adekvatan naslon, što se naziva sistem kordona ili vitkog vretena, a posebno je zastupljen u intezivnom konceptu proizvodnje crvene ribizle i ogrozda.

Slika 489 i 490. Uzgoj crne ribizle u sistemu grmova (lijevo); crvena ribizla u sistemu uzgojne forme vretena ili korodona (desno)

197

Razmatranje oprašivanja Pošto su ribizle i ogrozdi (osim malog broja crnih ribizli) samooplodne, unakrsno oprašivanje od strane drugog kultivara nije potrebno. Međutim, unakrsno oprašivanje može rezultirati u krupnijim plodovima, a time i većim prinosima. Plantaže na većim površinama mogu imati korist od uključenja više kultivara. Bumbari i usamljene pčele su najučinkovitiji oprašivači ribizli i ogrozda u većini slučajeva zbog njihovog ranog cvjetanja kada vrijeme je hladnije i medonosne pčele nisu aktivne. Sadni materijal Prilikom kupovine biljke ribizle i ogrozda trebale bi biti jednu ili dvije godine starosti, te imati snažno razvijen korijen. Iste mogu biti nabavljena kao kontejnerske sadnice ili pak kategorije zreli izdanak golih žila. Ukoliko se radi o sadnicama golih žila iste bi trebalo nakon prijema adekvatno pripremiti za sadnju, odnosno osvježiti i zaštititi korijen. Sadnja Kao i kod ostalih vrsta jagodastog voća period sadnje za biljke ribizli i ogrozda je univerzalan. Međutim, kada se planira proljetna sadnja treba imati da umu da biljke ribizli i ogrozda prekidaju rano period mirovanja, te se ista ne smije provesti suviše rano. Kada je u pitanju jesenja sadnja niukom slučaju poslije iste aplicirati azotna đubriva kako ista mogu smanjiti zimsku izdržljivost. Osim toga, biljke bi trebale biti malčirane za smanjenje uticaja zimskih mrazeva. Tehnika sadnje kontejnerskih sadnica ribizli i ogrozda identična je onoj kod ostalih vrsta jagodastog voća. Sadnice golih žila prije sadnje potrebno je potopiti u smjesu vode, zemlje, balege i previkura. Prilikom sadnje potrebno je zatrpati biljke 2 cm dublje nego što su bile u rasadniku. Na ovaj način, doći će do prekrivanja dva do tri pupoljka na nižem dijelu izdanka, što će podstaći razvijeniji korjenov sistem i povećati broj izdanaka. Međutim, izbjegavati preduboku sadnju. Oštećene i nerazvijene dijelove korijena trebalo bi potkratiti; korjenje treba raširiti, prekriti sa zemljom, i pritisnuti čvrsto da se uklone vazdušni džepovi. Navodnjavati biljke nakon sadnje za slijeganje zemljišta, ali izbjegavati ¨plavljenje vodom¨. Nakon sadnje biljke ribizle i ogrozda trebalo bi orezati, prikratit, na 15 do 20 cm iznad zemlje, u zavisnosti od snage rasta, i bujnosti korjenovog sistema. Ovo će podstaći razvoj novih izdanaka. Kod jesenje sadnje, ova rezidba bi trebala biti odgođena do proljeća. Crtež 42. Tehnika sadnje ribizle i ogrozda - sadnica tipa zreli izdanak golih žila; Prikraćivanja izdanaka ribizle nakon sadnje u proljeće; Razvoj novih prirasta tokom vegetacije kod prikraćene sadnice

Kada je praktično, cvjetovi ili bilo koji zametnuti plodovi trebali bi biti uklonjeni u godini sadnje. Ovo pomaže biljkama da postanu bolje uspostavljene i ostvare adekvatan vegetativni porast. Ostale pomotehničke radnje, među kojima i rezidba zavise od izbora uzgojnog sistema, te će iste biti objašnjenje u posebnim poglavljima za svaku formu uzgoja u nastavku teksta. Održavanje zasada ribizli i ogrozda Prve godine po sadnji njega mladih biljaka ribizli i ogrozda sastoji se u održavanju zemljišta, đubrenju, navodnjavanju, te formiranju i održavanju uzgojnog oblika. Održavanje zemljišta. Održavanje zemljišta podrazumjeva mašinsku obradu ili ručno okopavanje rednog prostora u cilju suzbijanja korova. Pri tome, mora se voditi računa da okopavanje ne smije biti duboko, kako bi se izbjeglo oštećenje korijena. U cilju lakšeg održavanja rednog prostora slobodnim od korova nakon sadnje i tokom kasnijih godina preporučuje se zastiranje rednog prostora nekim od organskih malč materijala (dekompozirana piljevina ili kora četinara, borove iglice, kompost i dr.). Malčiranje pomaže konzervisanju vlage u zemljištu, održavanjem temperature istog, te suzbijanju korova. Sloj malča trebao bi iznositi 5 do 10 cm dubine, sa dodatnim godišnjim aplikacijama koje se trebaju provoditi da bi se održao željeni nivo i nadoknadio materijal potrošen razgradnjom. Kao i kod borovnice, svježi ili nedekompozirani materijali kao što su komadići drveta/sječka ili piljevina mogu vezati raspoloživi nitrogen kako se oni razgrađuju, i dodatna azotna đubriva iznad preporučenih količina mogu biti potrebna prilikom uzgoja biljaka ribizli i ogrozda. Znakovi nedostatka nitrogena uključuju žutilo starijih listova i loš porast. U slučaju loše održavanog malčiranog rednog prostora glodari se mogu naseliti unutar istog i pričinjavati ogromne štete biljkama ribizli i ogrozda, te se isti moraju obavezno kontrolisati prije nastupanja zime. Međuredni prostor se održava u sistemu trava malč. Isti podrazumjeva sjetvu trava necvjetnica, koje imaju osobinu da se razmnožavaju bokorenjem i formiraju gusti pokrivač zemljišta. Ne smije se dozvoliti da busen ovih trava raste 35-40 cm blizu rednog prostora koji se održava čistim od korova.

198

Đubrenje. Ribizle i ogrozdi imaju velike potrebe za hranjivima, te pozitivno reaguju na redovan program đubrenja. U zavisnosti od nivoa plodnosti zemljišta i snage biljke aplikacija đubriva može biti izvršena samo jednom i to na početku proljeća, ili pak podijeljena u više navrata da podstaku bolji rast. Zato što biljke ribizli i ogrozda imaju plitak korjenov sistem đubrivo se može brzo isprati izvan zone korijena, te se preporučuje provesti više aplikacija, posebno na zemljištima lake teksture Obje vrste, ribizle i ogrozdi, su osjetljivi na hlorid. Prema tome, kada se aplicira đubrivo sa osnovnim hranjivima NPK voditi računa da je izvor kalijuma kalij sulfat radije nego kalijum hlorid. Ostala đubriva koja sadrže kalijum, a mogu biti korištena za ishranu ribizli i ogrozda su kalij magnezij sulfat, ako je takođe potreban i magnezijum, te kalij nitrat. Za dvije godine stare biljke, preporučuje se aplicirati približno 113 do 140 grama NPK đubriva po biljci. Đubrivo se aplicira u trake rednog prostora, tako što se isto raširi ispod grana unutar površine koju pokriva linija crijeva sa kapaljkama. U plantažama tri godine starosti, rate đubriva bi trebalo malo povećati. Četiri godine stare plantaže trebale bi primiti 170 do 226 grama đubriva po biljci (17 do 23 grama aktuelnog nitrogena po biljci). U zavisnosti od rasta, do duplo ove rate mogu biti potrebne gdje se koristi svjež malč materijal. Stajnjak predstavlja najbolji izvori hranjiva za ribizle i ogrozde, koje reagiraju dobro na sporooslobađajuće prirodne izvore organskog nitrogena. On bi trebao biti apliciran početkom proljeća da se dozvoli vrijeme oslobađanja hranjiva u zonu korijena. U principu, neorganske dopune nitrogena mogu biti smanjene za jednu polovinu ili više sa korištenjem stajnjaka. Obje vrste đubriva, stajnjak i hemijske formulacije hranjiva, aplicirane u ljeto ili početkom jeseni mogu učiniti biljke ribizli i ogrozda podložnim izmrzavanju tokom zime. Navodnjavanje. Kako bi postigle zadovoljavajući prinos biljke ribizli i ogrozdi zahtjevaju oko 2,5 cm vode sedmično u periodu od cvjetanja do kraja berbe. Ovo osigurava dobar porast, visoke prinose, i krupnije plodove. U većini područja naše zemlje, padavine su obično neadekvatno raspoređene, a posebno ako se malč koristi, te se mora obezbjediti sistem za navodnjavanje. Drip ili navodnjavanje kapanjem se preferira naspram kišenja, koje može povećati probleme sa bolestima lista. Tokom produženih sušnih perioda nakon berbe, biljke bi trebalo navodnjavati periodično do kraja avgusta ili početkom septembra. Dodati dovoljno vode da se navlaži zemljište od 15 do 20 cm, što dozvoljava da se zemljište isuši nešto prije ponovnog navodnjavanja. Prilikom navodnjavanja voditi računa da zemljište ne postane zasićeno vodom što može dovesti do gušenja korijena ribizli i ogrozda. Rezidba Ribzle i ogrozdi se orezuju tokom sezone mirovanja, uglavnom krajem zime i početkom proljeća, što predstavlja zimsku rezidbu. U određenim sistemima uzgoja ribizi i ogrozda, pored zimske provodi se i ljetna rezidba, posebno u slučaju uzgojnog oblika tipa kordona. Rezidba se mora prilagoditi spram plodonosnih karakteristika datih biljaka kod kojih postoji niz specifičnosti. Prema tome, treba znati da su crvene ribizle i ogrozdi veoma slični po svojim plodonosnim karakteristikama, dok se crna ribizla izrazito razlikuje u odnosu na njih. Biljke crvene, bijele, pink ribizle i ogrozda proizvode većinu svojih plodova na spurovima (kratki prirasti koji nose cvjetove) koji se nalaze na jednu, dvije ili tri godine starim izdancima. Spurovi smanjuju produktivnost sa četvrtom godinom, te stoga, stariji izdanci se uklanjaju do nivoa zemlje. Način rezidbe kod sistema uzgoja u grmovima Crvena, bijela, pink ribizla i ogrozdi. Kod rezidbe ribizli i ogrozda za uzgojnu formu žbuna ili grma, cilj je da odrasla biljka ima devet do dvanaest glavnih stabljika (tri do četiri od svake različite starosti: jednu, dvije, i tri godine). Sve stabljike starije od tri godine trebale bi biti uklonjene. Ovakav način orezivanja se naziva rezidba na obnovu, i isti će održati žbunove ribizli i ogrozda produktivnim tokom čitavog perioda trajanja zasada. Raspored orezivanja biljaka ribizlii ogrozda tokom sezone trebao bi slijediti ovaj obrazac: • kod sadnje: nakon sadnje, prikratiti priraste na 15 do 25 cm visine kako bi se podstakao rast korijena i osnovnih izdanaka; • nakon prve sezone: tokom kraja zime ili početkom proljeća, ukloniti sve rezom što bliže nivou zemlje, osim šest do osam najbujnijih prirasta. • nakon dvije sezone: ostaviti četiri ili pet novih jednu godinu starih prirasta i zadržati tri ili četiri izdanka od dvije godine starosti. • nakon tri sezone: ostaviti 3 do 4 izdanka od novog jednu godinu starog rasta, i zadržati po tri ili četiri od 2 i 3 godine starosti. Crtež 43. Rezidba ribizle za uzgojnu formu ¨grm¨

199

•

kasnijih godina: nakon četvrte i sljedećih godina, ukloniti najstarije izdanke i zadržati tri do četiri nova jednu godinu stara prirasta za zamjenu starijih izdanaka koji se uklone.

Prilikom orezivanja u ovom sistemu uzgoja potrebno je ukloniti i sve priraste koji leže blizu zemlje. Prikraćivanje vrhova prirasta se ne preporučuje, osim u slučajevima kada su isti bolesni ili pak oštećeni. Takođe, biljke koje imaju zbijene i bujne izdanke u svom centru moraju se prorijediti tako da se otvori njihova unutrašnjost kako bi se podstaklo formiranje cvjetnih pupoljaka i povećala cirkulacija vazduha. Crna ribizla. Crna ribizla proizvodi najviše plodova na jednu ili dvije godine starim prirastima. Ona ne plodonosi na spurovima kao što to čine crvene ribizle i ogrozdi. Snažni jednu godinu stari prirasti, i dvije i tri godine stare stabljike koje imaju izobilje snažnih jednu godinu starih izbojaka su najproduktivniji kod crne ribizle. Zbog njihovog načina plodonošenja, crne ribizle mogu biti orezivane na dva vodeća načina. Ova dva metoda orezivanja mogu se primjeniti kako za sistem slobodnih grmova, tako i u špalirskom sistemu uzgoja. Metod 1. Ovaj način rezidbe crne ribizle je dosta sličan istom kod crvenih ribizli i ogrozda. Naime, cilj je da biljke crne ribizle imaju dvije i tri godine stare izdanke, zajedno sa istim od jedne godine starosti, sa ukupno 10 do 15 izdanaka po odraslom, odnosno formiranom grmu. Crne ribizle su nešto više bujnije od crvenih, stoga je i broj ostavljenih izdanaka veći. Udio jednu godinu starih izdanaka koje treba držati naspram starijih se takođe razlikuje, te se od približno jedne polovine svih izdanaka drže jednu godinu stari izdanci. Ukloniti sve priraste koji su stariji od tri godine do nivoa zemlje. Metod 2. Lakši način rezidbe crne ribizle koristi prednosti njenog načina plodonošenja. Ovaj metod koristi samo jednu godinu stare izdanke i sistem alternativne proizvodnje plodova. Obrazac rezidbe je sljedeći: • • •

Godina 1: biljke se orezuju do zemlje odmah nakon berbe, zatim đubre i navodnjavaju. Mali nezreli izdanci mogu biti ostavljeni da rastu. Ovo će obično obezbjediti 30 do 45 cm porasta do perioda mirovanja. Ovi izdanci ne nose cvjetne pupoljke. Godina 2: izdanci od prethodne godine ostaju vegetativni i proizvode se dodatni. Godina 3: nakon plodonošenja svi prirasti se orežu do zemlje.

Ciklus se ponavlja sa vegetativnim rastom tek sljedeće godine. Kako su biljke izvan proizvodnje jednu sezonu, kod ovog načina se preporučuje plantažu crne rbizle podijeliti u različito orezane blokove da se osigura konstantan prinos svake godine. Ovaj metod uveliko pojednostavljuje rezidbu crne ribizle i smanjuje prenošenje insekata i bolesti. Rezidba za kordon, odnosno vretenasti uzgojni sistem. Uzgoj ribizli i ogrozda u sistemu kordona ili vretena čiji su plodovi namijenjeni isključivo za svježu potrošnju, predstavlja standardnu praksu za uzgajivače u Holandiji. Ova praksa je takođe bila popularna i u Engleskoj, naravno sa nekim razlikama u odnosu na holandski sistem, ali, osnovna ideja kordonskog sistema je da se jedna do tri stabljike (vreteno ili kordon) po biljci uzgajaju kao trajni nosači rodnog drveta i vežu vertikalno za naslon. Rezidbom se uklanja staro i drvo koje je višak kako bi se obnovile plodonosne strukture biljke. Biljke uzgajane u ovom sistemu su otvorene za lakši pristup plodovima, bolju prozračnost, svjetlost, i efikasniju aplikaciju zaštitnih sredstava. Kvalitet i krupnoća plodova kod biljaka ribizli i ogrozda u ovom sistemu su poboljšani, a rad za berbu umnogome Crtež 44. Sistem uzgoja ribizli i ogrozda u formi vretena ili kordona (s lijeva na desno): smanjen. jedno, dvo i troosovinsko vreteno/kordon

Crvena ribizla. U Holandiji, crvene ribizle za sistem uzgoja u kordonu se sade na razmak od oko 0,5 m unutar reda. Tri grane se odaberu kao kordoni i odgajaju uz bambusove štapove postavljene u centru biljke, oko 50 cm sa svake strane. Kordoni se podstiču da rastu do visine od 1,5 m do 1,8 m. Rezervna grana se ostavlja u osnovi biljke svake godine kao mjera osiguranja u slučaju bilo kojeg odumiranja kordona i potrebe njegove zamjene. Tokom iste godine, neposredno nakon plodonošenja, jednu godinu stare grane koje su plodonosile se uklone. Veoma male grančice, one na nepoželjnom mjestu ili pak gusto zbijene se uklanjaju, a ostavljaju

200

se iste srednje veličine koje će nositi plodove naredne sezone. Na ovaj način, biljka se u potpunosti obnavlja (osim kordona, centralne stabljike koja ostaje za života plantaže) na godišnjoj osnovi. Tokom vegetacije potrebno je provesti i ljetnu rezidbu koja se sastoji u zaustavljanju rasta najbujnijih bočnih prirasta kako bi se isti održali kraćim i rodnijim.

Slika 491, 492, 493 i 494. Uzgoj crvene ribizle u sistemu kordona - holandski način

U Engleskoj ovaj sistem uzgoja podrazumjeva da se polutrajne grane odaberu podjednako raspoređene duž centralne stabljike - kordona. Krajem juna svake godine, loše smještene i prenatrpane grane se uklanjaju ostavljajući priraste sa pet do sedam pupoljaka za ostatak tekuće sezone. Ostavljeni prirasti sa pet pupoljaka za vrijeme rezidbe u sezoni mirovanja se skraćuju na dva pupoljka što formira plodonosne spurove.

Crtež 45. Formiranje uzgojnog oblika kordon ili vreteno kod ribizli i ogrozda

Ogrozdi. Obzirom da njihovi prirasti posjeduju bodlje, berba ogrozda prilikom uzgoja u sistemu grmova može biti veoma otežana. S druge strane, uzgoj u sistemu kordona ili vretena kod ogrozda pruža otvoreniju biljku i njene plodove dostupnijim. U Holandiji, kordon sistem kod ogrozda podrazumjeva da se odabere jedna grana i trenira uz štap do visine 150 do 180 cm. Samo novi, dobro raspoređeni, srednji veličine prirasti se ostavljaju na kraju sezone vegetacije. U Engleskoj, ogrozdi u kordonskom sistemu se uzgajaju na isti način kao i crvene ribizle.

Slike 495, 496 i 497. Proizvodnja ogrozda u sistemu kordona

201

Uzgoj ribizli i ogrozda u sistemu kordona zahtjeva naslon koji je najsličniji onom koji se koristi prilikom uzgoja jabuke u formi vitkog veretna na slabobujnoj podlozi M9. Takav naslon podrazumjeva stubove čija je visina iznad zemlje 2 m, te pocinčanu žicu. Uz svaki kordon stavlja se i bambusov štap visine 1,8 m kao vid podrške istog. Isti se pričvrsti za obje žice i drži iznad zemlje kako bi se spriječilo njegovo propadanje. Vezanje kordnona ribizli i ogrozda za naslon vrši se pomoću gumene trake koja je fleksibilna. Pretvorba grmova u kordon. Grmovi mogu biti lako pretvoreni u kordone sa odabirom tri mlade do srednje stare grane (jedna u slučaju ogrozda) da postonu korodni. Ako je razmak suviše širok između biljaka, reznice mogu biti uzete i insertovane između starijih biljaka (najbolje izvršiti 15 septembar do 15 oktobar) za razvoj novih biljaka. Starije biljke će postati prilagođene u roku od jedne vegetacijske sezone. Prednosti i mane kordnoskog sistema uzgoja Prednosti: biljke su otvorene za bolju cirkulaciju vazduha, prodiranje zaštitnih sredstava, i berbu; kvalitet ploda je poboljšan u pogledu veličine, boje, i izostanka nagnječenja plodova tokom berbe; rezidba je pojednostavljena naspram uzgoja u sistemu grmova, obzirom da se lako može vidjeti šta treba odsjeći; centralna stabljika biljke ili nosač rodnog drveta – kordon je relativno trajan, dok grane kod biljaka odgajane u formi žbuna se podmlađuju svakih tri do pet godina. Mane: viši troškovi uspostavljanja plantaže; kordon može odumrijeti i treba zamjenu čime se određeni vremenski period gubi proizvodnja. Sortiment. Faktori koje treba uzeti u razmatranje prilikom izbora sorte za komercijalnu proizvodnju ribizli i ogrozda uključuju: prilagodljivost spram edafskih i klimatskih uslova, produktivnost, period sazrijevanja, veličinu, izgled, i okus ploda, te lakoću berbe, kao i rezistentnost na bolesti. Prilikom izbora kultivara ribizli i ogrozda, generalno, izdržljivost na hladnoću obično nije presudna, mada vrijeme cvjetanja i otpornost cvijeta trebaju biti uzeti u obzir u područjima gdje kasni proljetni mrazevi predstavljaju potencijalnu opasnost. Ono što je najvažnije za toplija područja jeste relativna tolerantnost na visoke ljetne temperature, kao i bolesti i insekte, te se i to mora uzeti u razmatranje. Obzirom da na cjelokupnom prostoru BiH podaci o performansama pojedinih kultivara navedenih vrsta su više nego ograničeni, , za početak se preporučuje, zasnivanje eksperimentalnih plantaža prije onih za komercijalnu proizvodnju. Sorte ribizli Većina crvenih ribizli su samooplodne, stoga, samo jedan kultivar je potreban za produkciju plodova kod ovih kultura. Kod crne ribizle ovom pitanju treba posvetiti posebnu pažnju, obzirom da su samo noviji kultivari samooplodni, dok ostali nisu, ili su pak samo djelimično samooplodni, a kod nekih sorti plodovi se razvijaju partenokarpno. Prema tome, ribizle će sasvim sigurno producirati bolje i veće prinose plodova kada se u istoj plantaži uzgaja više od jednog kultivara, što se u komercijalnoj proizvodnji preporučuje. U BiH samo mali broj kultivara ribizli je dostupan, obzirom da samo rasadnik H&H Fruit proizvodi sadi materijal iste. Sorte crvene ribizle Cascade. Kultivar rane sezone sazrijevanja. Ima krupne plodove, srednje tamno-crvene boje, sakupljene u kratkim grozdovima. Biljke su uspravnog rasta, koji se malo širi, te srednje bujnosti i produktivnosti. Bobice su osjetljive na ožegotine od sunca, i berba bi se trabala brzo obaviti. Detvan. Varijetet srednje sezone sazrijevanja porijeklom iz Slovačke. Biljke su veoma velike, robusne i uspravnog rasta, te se prilikom sadnje unutar reda preporučuje razmak od minimalno 1,5 m. Plodovi su krupni i sakupljeni u veoma duge grozdove, često sa 25 do 30 bobica unutar jednog grozda. Ovo je veoma visoko prinosni kultivar, a odlikuje se dobrom rezistentnošću na sivu plijesan. Jonkeers van Tets. Popularna rana do srednje rana sorta porijeklom iz Holandije. Plodovi su joj tamno crvene boje, mekani, imaju veoma dobar okus, a sakupljeni su u grozdove srednje veličine. Biljke cvjetaju rano, i ostvaruju visoku produktivnost. Rast habitusa nije uniforman. Biljke su rezistentne na plijesan i uši, ali siva plijesan može biti problem u produkciji plodova za vrijeme vlažnih godina. Red lake. Sorta srednje do kasne sezone sazrijevanja. Plodovi su joj krupni, čvrsti, svijetlo crveni, i nakiseli. Ima duge grozdove, te je laka za berbu, a bobice imaju visok sadržaj soka. Biljke su produktivne, uspravnog rasta, guste i čvrste. Ista je osjetljiva na plijesan, te ima malu tolerantnost na mraz. Na svjetskom tržištu lako je dostupan kultivar. Rovada. Ovaj varijetet ima kasnu sezonu sazrijevanja, krupne plodove koji su sakupljeni u duge, zbijene grozdove. Ovo je pouzdan prinosni kultivar. Obzirom da cvjeta kasno, mraz predstavlja manji problem nego kod ostalih kultivara. Kultivar koji je rezistentan na plijesan i druge bolesti lista. Tatran. Predstavlja varijetet kasne sezone sazrijevanja. On je sestrinska selekcija detvana, sa kojim ima i većinu sličnih karakteristika. Biljke su robusne i uspravnog rasta. Plodovi su veoma krupni i sakupljeni u duge grozdove sa 25-30 bobica po jednom. Veoma visoko prinosna sorta, rezistentna na plijesan. U fazi plodonošenja izdanci postanu veoma teški pod teretom roda, te mogu zahtjevati neku podršku, naslon. I kod

202

njega se preporučuje minimalan razmak od 1,5 m unutar reda. Wilder. Kultivar srednje do kasne sezone sazrijevanja. Plodovi su mu krupni, tamno crvene boje, nakiseli, i sakupljeni u velike kompaktne grozdove. Produktivne biljke su velike sa upravnim rastom koji se širi. Ispoljava rezistentnost na pjegavost lista. Sorte bijele i pink ribizle Kultivari bijele i pink ribizle su mnogo teži za pronaći na tržištu. Iste rastu i uzgajaju se poput crvenih ribizli, s tim da imaju manje kiseo, odnosno slađi, i jedinstven okus. Plodovi su sitni, bijele do žućkaste boje, i neprozirne do djelomično providne pokožice. White Imperial. Sorta srednje sezone sazrijevanja, i predstavlja jednog od bijelih varijeteta koji je najčešće dostupan, odnosno raspoloživ na tržištu. Isti proizvodi sitne plodove sakupljene u duge grozdove, te ostvaruje umjerene prinose. Biljke imaju habitus koji se širi. Blanka. Sorta je kasne sezone sazrijevanja, poznata po visokim prinosima i pouzdanoj produktivnosti. Plodovi su krupni, neprozirni, zagasito bijele boje, sakupljeni u duge grozdove. Biljke su bujnog rasta koji se širi, i lake su za uzgoj. Cvjeta sredinom proljeća. Pink Champagne. Plodovi ovog kultivara su djelimično prozirni i roze boje, te dobrog kvaliteta i okusa. Biljke su bujne, uspravnog rasta, i rezistentne na bolesti lista. Prinosi koje ostavruje ovaj kultivar su generalno niski. Primus. Sorta je kasne sezone sazrijevanja. Ima bijele do žućkasto obojene plodove na uspravnim, snažnim biljkama. Po kvalitetu ploda ova sorta je veoma slična blanki, stim da su njeni prinosi veoma niži. Sorte crne ribizle Crne ribizle se cijene zbog njihove jake arome, okusa i visokog sadržaja vitamina C. Ben Lemond. Prepoznatljive karakteristike ovog kultivara su: ravnomjerno sazrijevanje, visoki prinosi, krupni, čvrsti plodovi koji imaju sposobno da se dugo zadrže na grančicama bez gubitka kvaliteta, visokom sadržaj vitamina C, uprkos visokim nivoima pektina. Habitus je kompaktan i širi se, te iste imaju dobru tolerantnost na mraz u periodu cvjetanja. Biljke imaju promjenljivu rezistentnost spram plijesni, i slabu rezistentnost na hrđu. Ben Sarek. Kultivar rana do srednje sezona sazrijevanja. Poznat je po snažnom zametanju krupnih plodova, pogodnih za ručnu berbu, kao i tolerantnosti na povrede od mraza i hladnoće. Habitus biljke je veoma kompaktan. Preporučuje se kao kultivar za male uzgajivače na ograničenom parcelama zemljišta. Ima malu do umjerenu rezistentnost na hrđu. Black September. Varijetet kasne sezone sazrijevanja. Plod mu je krupan i čvrst, sa blagim okusom. Postiže oskudne prinose, i isti nije rezistentan na hrđu ribizle. Consort. Kultivar rane do srednje sezone sazrijevanja. Plod je srednji do mali sa srednjom čvrstoćom. Kvalitet soka je loš. Nije pogodan za mašinsku berbu. Biljke su samooplodne sa pouzdanim zametanjem, ali se procjenjuje da imaju lošu produktivnosti. Kultivar osjetljiv na pjege lista i plijesan, a rezistentan na hrđu. Coronet i Crusader. Predstavljaju kultivare sličnih osobina kao Consort, ali oba zahtjevaju oprašivače. Prinosi, kao i kvaliet plodova su loši. Rezistentni su na hrđu ribizle. Titania. Kultivar srednje sezone sazrijevanja. Isti proizvodi krupne plodove visokog kvaliteta, te takođe ostvaruje i visoke prinose. Ovaj kultivar ima bujne biljke, rasto do 1,8 m, a u punu produkciju ulaze sa tri godine, a pogodne mašinsku berbu. ogo og od dn ne e ssu u i zza am aššins a iin nsskku b be errrb e b u. Imuna je na hrđu ribizle, i ima dobru rezistentnost na pepelnicu. Tisel. Novi kultivar koji je potomstvo Titanije. Veoma je produktivan. Njegovi plodovi sazrijevaju podjednako, i u sebi sadrže veoma visoke nivoe vitamina C. Isti je imun na hrđu, a takođe i rezistentan na plijesan. Sorte ogrozda Američki kultivari ogrozda su rezistentniji na bolest, produktivniji, zdraviji i prilagodljiviji na različite klimatske uslove nego evropski, koji imaju prednosti u veličini bobica, dobroj obojenosti i slatkom okusu istih.

203

Sorte ogrozda američkog porijekla Captivator. Varijetet kasna sezona sazrijevanja, i isti predstavlja američko-evropski hibrid. Plodovi su mu krupni, pink do crvene boje, suzolikog oblika, i slatkog okusa. Biljke su rezistentne na plijesan i imaju nekoliko bodlji. Ostvaruje umjerene prinose. Pixwell. Kultivar porjeklom iz Sjeverne Dakote. Plodovi su mu srednje veličine, pink boje, sakupljeni u grozdove, ali nešto lošijeg kvaliteta. Biljke su bujne, produktivne, imaju nekoliko trnova, i izdržljive su. Varijetet rezistentan na plijesan. Preporučuje se za vrtne situacije, i najbolji je ako se koristi malo prije zrelosti. Poorman. Kultivar rane do srednje sezona sazrijevanja. Plodovi su crveni, srednje veličine, i ovalnog oblika, sazrijevaju tokom dugog perioda, i visokog su kvaliteta. Njihov okus je svježe sladak. Biljke su bujne i najveće od američkih kultivara, veoma produktive, uspravnog rasta, gustih prirasta koji na sebi nose kratke trnove. Kultivar koji je rezistentan na plijesan. Sorte ogrozda evropskog porijekla Careless. Sorta srednje sezone sazrijevanja. Plod je krupan, ovalan, svijetlo zelene do mliječno bijele boje kada je zreo, sa glatkom providnom pokožicom. Biljke su umjerene bujnosti, uspravog rasta koji se širi. Kultivar je veoma osjetljiv na plijesan. Clark. Kultivar srednje do kasne sezone sazrijevanja. Plodovi su mu krupni, crveni, i visokog kvaliteta. Buljke su zbijene, niskog rasta sa trnovitim granama blizu zemlje, umjerene bujnosti i izrazite produktivnosti. Varijetet veoma osjetljiv na plijesan. Hinomački crveni i hinomački žuti. Finskog porijekla. Plodovi su crvene odnosno zeleno žute boje. Hinomački crveni ima plodove srednje veličine, dok su plodovi hinomačkog žutog manji, sitniji. Kod oba, pokožica je kisela, opora, ali meso ploda je slatko, aromatično i ima veoma dobar okus. Biljke su kratke, umjerene bujnosti, uspravne i pomalo se šire. Hinomački crveni je više rezistentan na plijesan nego hinomački žuti. Prirasti oba imaju bodlje. Invicta. Sorta srednje sezone sazrijevanja. Ima krupne svijetlo zelene plodove sa blagim okusom. Ovaj kultivar se koristi za preradu, gdje on obezbjeđuje boju i okus. Biljke su bujne i produktivne, a prirasti imaju brojne bodlje. Rezistentnost na plijesan je dobra, ali ne i na lisne pjege.

PONUDA SADNOG MATERIJALA. Reprocentar jagodastog voća H&H Friut proizvodi sadni materijal velikog broja kultivara ribizli i ogrozda sljedećih kategorija: kontejnerske sadnice, sadni materijal kategorije zreli izdanak golih žila i presovane ili balirane sadnice. Kontejnerske sadnice ribizli i ogrozda dolaze kao pojedinačne sadnice u saksijama, ili pak u polietilenskim vrećicama, naravno u zavisnosti od zahtjeva kupca, ali i od namijene proizvoda. Kontejnerske sadnice ribizli i ogrozda u saksijama podrazumjevaju ukorjenjene, razvijene, jednu godinu stare biljke sa listovima, dva ili više izdanaka, uobičajeno visine 25-30 cm, sa korijenom koji se razvija u saksiji prečnika 9 cm i zapremine 0,9 l. Navedene sadnice se proizvode kako za komercijalne plantaže, tako i za voćare hobiste, odnosno sve one koji žele izvršiti sadnju u periodu izvan klasične sezone jesen – proljeće. U zavisnosti od zahtjeva kupca ovaj tip sadnog materijala ribizli i ogrozda može biti upakovan u saksije veće zapremine, i naravno kao dvo ili trogodišnje biljke. Takođe, za ribizle i ogrozde proizvodimo kontejnerske sadnice kao zelene (tokom sezone vegetacije) i dormantne biljke (u periodu mirovanaj vegetacije). Proizvedeni sadni materijal ribizli i ogrozda koji se prodaje u velikim tržnim centrima i poljoprivrednim apotekama, pored kontejnerske sadnice u saksiji prečnika 9 cm, dolazi i kao kontejnerska sadnica upakovana u crne polietilenske vrećice. Ovaj tip sadnog materijala dominira za ovu namjenu prvenstveno iz razloga nemogućnosti redovnog zalijevanja u prodajnim centrima, te adekvatna smjesa supstrata i zapakovana vrećica omogućavaju biljkama da se bez zalijevanja u životu održavaju dva mjeseca. Ovo nije klasična kontejnerska sadnica, već jedno prelazno rješenje između sadnice golih žila i iste, s obzirom da je korijen upakovan u adekvatan supstrat, a da nadzemni dio predstavlja zreli izdanak golih žila, koji može na sebi imati ili ne razvijene pupoljke. Sadni materijal ribizli i ogrozda kategorije zreli izdanak golih žila podrazumjeva biljku golog korijena (bez supstrata) čiji nadzemni sistem čine dva ili tri jednogodišnja izdanka određene visine izvađen iz matičnog zasada u periodu mirovanja biljaka. Pojedinačne sadnice ribizli i ogrozda tipa zreli izdanak golih žila pakuju se u buntove sa određenim brojem komada, obično 10-15. Presovane ili balirane sadnice ribizli i ogrozda predstavljaju zrele izdanke golih žila čiji je korijen upakovan u određeni supstrat koji se potom presuje uz korijen i omota specijalnom folijom. Ovaj tip sadnog materijala ribizli i ogrozda namijenjen je kako za komercijalne proizvođače, tako i za voćare hobiste, odnosno poljoprivredne apoteke i velike tržne centre.

204

9. Aronija Posljednjih godina na području Bosne i Hercegovine pojavila se nova vrsta jagodastog voća pod nazivom aronija. Međutim, važno je napomenuti da Reprocentar jagodastog voća H&H Friut od svog osnivanja proizvodi sadni materijal ove izrazito cijenjene vrste jagodastog voća. Dakle, za masovnije širenje ove vrste u proizvodnji trebalo je proći nekoliko godina, odnosno period dok se proizvođači ne uvjere u jednostavnost uzgoja iste i visoku vrijednost njenih plodova (tokom 2012. godine kilogram plodova aronije vrijedio je na tržištu koliko dva do tri kilograma borovnice, te do deset kilograma maline). Treba naglasiti da većina proizvođača koji žele zasnovati plantažu aronije još uvijek po enormno visokim cijenama nabavlja sadni materijal iz uvoza, ne znajući da postoji domaća produkcija sadnica ove kulture. Danas, aronija predstavlja jednu od najtraženijih kultura iz grupe jagodastog voća na području BiH, a najveće proizvodno područje locirano je na području opštine Čelinac gdje plantaže već ostvaruju rod i gdje se organizuje prerada njenih plodova u različite vidove prerađevina (sok, sušeni plod, džem od aronije, sušeni listovi aronije, mljeveni suhi plod i sl.), iako širom zemlje postoje novozasnovan zasadi iste. Aroniju mnogi nazivaju sibirskom borovnicom što je apsolutno pogrešno, prvo što ista ne pripada familiji borovnica, a drugo što je ona porjeklom iz Sjeverne Amerike. Ova vrsta jagodastog voća je sasvim sigurno jedna od najperspektivnijih kultura za uzgoj na području BiH, i trebala bi biti dio strategije razvoja voćarstva. Ključne odrednice za navedenu tvrdnju su: plodovi aronije su jedni od najbogatijih namirnica u pogledu sadržaja antioksidanasa i izrazito su traženi na tržištu kako u pogledu prerade u različite ljekovite napitke, tako i kao svježe i sušeno voće; tehnologija uzgoja je vrlo jednostavna, odnosno biljka nema posebnih zahtjeva u pogledu klime i zemljišta, nije sklona masovnijem napadu bolesti i štetočina, te se može uzgajati u ekološki prihvatljivim konceptima proizvodnje čime zahtjeva manja ulaganja, a ostvaruje visoku zaradu po jedinici površine Iako je u poglavlju ‘Vrste voćaka koje pripadaju grupi jagodastog voća’ aronija predstavljena, ovdje će biti naglašeni određeni faktori neophodni za uzgoj iste. Generalno, u terminološkom smislu, pod aronijom se podrazumjevaju dvije izvorne vrste biljaka, kao i njihov međuvrsni hibrid. Spadaju u familiju ruža (Rosaceae), zajedno sa jabukom, malinom, jagodom i dr. Prva vrsta crna aronija (Aronia melanocarpa) ili crna opora boba je biljka listopadnog grma porijeklom sa istoka Sjeverne Amerike. Druga vrsta predstavlja crvenu aroniju ili crvenu oporu bobu (Aronia arbutifolia) kojoj nedostaje nekoliko poželjnih svojstava crne aronije. Njihov hibrid (nastao ukrštanjem crne i crvene aronije) predstavlja purpurnu aroniju. Aroniju ne treba poistovjećivati sa gorkom trešnjom (Prunus virginiana), koja je po prirodi biljka nešto slična aroniji u izgledu, ali njeni listovi, stabljike i sjeme sadrže toksične količine cijanovodonične kiseline. Obje vrste aronije imaju opore plodove čiji gorak okus proizvodi osjećaj gušenja prilikom konzumiranja, što iste čini gotovo nejestivim kada su sirovi za određene populacije ljudi. Kako bi se izbjegao nesporazum oko sličnih zajedničkih imena, naziv aronija se danas najčešće koristi za crnu aroniju, koja se dominantno komercijalno uzgaja za proizvodnju plodova. Biljka crne aronije je izrazito izdržljiva na hladnoću. Cvjeta kasno u proljeće čime izbjegava većinu proljetnih mrazeva, proizvodi grozdove kremasto bijelih cvjetova nakon čega uslijede plavo-crni plodovi. Dodatna atrakcija aronije je njena pejzažna vrijednost, koja se ogleda u plamenoj boji njenih listova u jesen, što daje prelijep kontrast spram tamno obojenih plodova. Aronija je veoma pogodna biljka za sadnju na onim parcelama koje su sklone eroziji, ili pak za sadnju na rubovima terasa u cilju stabilizacije istih. Slika 498. Biljka i plod crne aronije

205

U posljednje vrijeme povećan interes za aronijom ne proizilazi iz atraktivnog izgleda biljke, već isključivo od hemijskog sastava njenih plodova. Tamna pigmentacija plodova aronije je zbog antocijana i flavonoida prisutnih u koncentracijama besprimjernim u svijetu biljaka. U prirodi ove komponente djeluju na zaštitu protiv štetnih UV zraka. Preliminarna istraživanja su pokazala da, kod ljudi, plodovi aronije mogu e spriječiti određene vrste raka, kao i bolesti srca, najvjerovatnije zbog svojih jakih anti-oxidant svojstava od antocijana i ostalih flavonoida sadržanih u bobici. Dovoljno je reći da je aronija jedan od prirodnih izvora najmoćnijih antioxidanata. Izvještaji takođe ukazuju da aronija sadrži značajne količine polifenola, vitamina i minerala. Sok od bobica aronije dosegao je vidno povećanje upotrebe u prehrambenoj industriji kao način obezbjeđenja prirodne crvene boje za proizvode sa slabom stabilnosti boje. Sok od aronije može biti konzumiran sam ili u mješavini sa drugim đusevima kao što je onaj od jabuke ili grožđa. U Evropi mješavine od soka aronije se još koriste i za izradu desertnih vina. Bobice aronije mogu se konzervirati kao cijele ili iz istih ekstrakovati sok za proizvodnju želea i ljekovitih napitaka. Opis biljke. Biljka aronije predstavlja višegodišnji listopadni grm koji u prirodi raste 90-180 cm visine, a u komercijalnoj proizvodnji i do 2,4 m. Prirasti se dominantno razvijaju iz korjenovog vrata, te je najadekvatniji sistem uzgoja u sistemu grmova. Drvenaste stabljike aronije su smeđe do sive boje kore, koja kako isti stare postaje hrapava. Listovi su postavljeni naizmjenično duž prirasta na tankim peteljkama, ovalno jajastog su oblika, fino nazubljeni duž rubova, i bez malja, odnosno glatki. Donja površina lista je svjetlije nijanse zelene boje u odnosu na gornju. Gornji centralni nerv lista ima sićušne crne žlijezde koje se najbolje uočavaju pod lupom. U proljeće biseksualni cvjetovi se razvijaju iz pupoljaka i nošeni su u složenim cvastima. Primarni oprašivači cvjetova aronije su pčele. Svaka složena cvast može imati oko 12 cvjetova iako njihov broj varira u zavisnosti od kultivara i uslova uzgoja. Svaki cvijet se sastoji od pet zaobljenih latica bijele boje, crveno zelene čašice i oko 16 prašnika koji okružuju tučkove u sredini. Izražene antere prašnika su ružičaste boje. Iako je cvijet prilično mali, biljka aronije iste proizvodi u izobilju. Period cvjetanja se odvija krajem proljeća i traje oko tri sedmice. Od sredine do kraja ljeta počinju se formirati plodovi. Tokom kasnog ljeta, svaki oplođeni cijet biva zamjenjen sa plodom crne pokožice koji sadrži nekoliko sjemenki, obično 1-5. Okruglaste, veličine od zrna graška do onih kod visokožbunaste borovnice ljubičasto-crne bobice sakupljeni u grozdove od po 12 komada, a iste se beru nakon što potpuno dozriju, krajem avgusta ili početkom septembra. Plodovi iako tehnički jestivi veoma su kiselog i gorkog okusa, te se ne preporučuju za jelo odmah nakon berbe. Plodovi su veoma sočni, ali se isti nakon dozrijavanja počinju smežurati. Sok od istih je tamno purpurne boje. Zreli plodovi aronije su skloni opadanju na zemlju za kratko vrijeme nakon dozrijevanja. Slike 499, 500, 501 i 502. Morfološke odlike aronije: plodovi sakupljeni u grozd tipa gronje, cvast aronije, biljka aronije, prirast aronije koji nosi plodove

206 2 06

Poslije sazrijevanja plodova lišće aronije postaje svijetlo žuto, narandžasto, ili crveno tokom jeseni. Korjenov sistem aronije se sastoji od drvenastog razgranatog glavnog korijena, što istoj daje mogućnost uspjevanja na nešto lošijim zemljištima. Aronija se veoma lako razmnožava. Zelene ili poludrvenaste reznice mogu biti ožiljene u zaštićenim prostorima sa mist sistemom u julu, a u jesen i proljeće može se izvršiti razmnožavanje dijeljenjem bokora. Izbor mjesta U pogledu izbora mjesta aronija preferira parcele koje su tokom većeg dijela dana izložene punom suncu. Međutim, ista će dobro uspjevati i na onim mjestima sa malo sjene. Najveći prinosi se postižu na onim parcelama koje su potpuno izložene suncu. Kasni period cvjetanja (kraj aprila - početak maja) omogućava da izbjegne štetu od kasnih proljetnih mrazeva, te je veoma pogodna za sjeverna područja. Aronija se čini da bude prilično imuna na bolesti i insekte što je čini dobrim kandidatom za vrstu prilagođenu organskoj produkciji. Aronija je prilagođena na širok raspon uslova zemljišta. Neke populacije ove vrste se pojavljuju u područjima sa značajnom vlagom, dok se druge populacije mogu pronaći na iznenađujuće suhim zemljištima. Ipak, teže podnosi sušu. Optimalna pH vrijednost zemljišta za uzgoj aronije je slabo kisela (6-6,6), ali će ona takođe tolerisati širok raspon pH (5-8,5). Za komercijalnu proizvodnju aronije povoljna su i manje plodna zemljišta, kao i ona koja nisu pogodna za uzgoj ostalih vrsta iz grupe jagodastog voća. Tehnologija uzgoja Sadni materijal aronije može se nabavit kao kontejnerska sadnica ili zreli izdanak golih žila. Ako su u pitanju kontejnerske sadnice tehnika sadnje je identična onoj navedenoj za ostale vrste jagodastog voća. U slučaju sadnice tipa zreli izdanak golih žila, istu je potrebno adekvatno pripremiti prije same sadnje na način opisan kod ovog tipa sadnice na primjeru sadnje ribizli i ogrozda. Priprema zemljišta i sistem uzgoja najsličniji su onom kod crne ribizle. Aronija se uzgaja u formi grma, gdje se sadnja biljaka unutar reda obavlja na razmak 1,0-1,2 m, te se istim dozvoljava da proizvedu veći broj izdanaka iz korijena i na taj način formiraju špalir, popune praznine između biljaka duž reda. Razmak sadnje između redova definisan je prvenstveno opremom koja će se koristiti prilikom održavanja zasada, i isti se obično kreće od 2,5-2,8 m (ovdje voditi računa o mogućnosti mašinske berbe aronije). Nakon sadnje, kao i kod ribizli i ogrozda, u cilju stimulisanja razvoja nadzemnog sistema i masovnijeg širenja korijena preporučuje se prikraćivanje postojećih izdanaka na oko 15tak cm iznad zemlje. Aronija za uzgoj ne zahtjeva naslon, ali se preporučuje instaliranje sistema za navodnjavanje tipa kap po kap. Biljka aronije plodonosi već u drugoj godini nakon sadnje, obzirom da se plodovi formiraju na jednu godinu starim prirastima, dok punu rodnost ista ostvaruje u trećoj ili četvrtoj godini po sadnji. Aronija je relativno produktivna vrsta sa prinosima koji se kreću u prosjeku od oko 10 kg po žbunu zabilježenim u Evropi. Plodovi aronije

Slike 503, 504 i 505. Purpurno obojeni listovi aronije u jesen; Plantaža aronije na području opštine Čelinac, Plantaža aronije tokom zime

207

se uglavnom beru ručno, ali je ovu radnu operaciju moguće sprovesti i mašinama koje se koriste za istu svrhu kod visokožbunaste borovnice. Vrhunac sezone berbe je kraj avgusta do polovina septembra. Kada je u pitanju održavanje zemljišta u zasadima aronije, ista podrazumjeva standard, a to je trava malč. Redni prostor se zastire nekim od organskih materijala. Preporučuju se organski malč materijali kao što su komadići drveta – sječka, lisne stelje ili borovih iglica i pilote u sloju od 5-8 cm. Kada je u pitanju đubrenje ista povoljno reaguje na ujednačene kombinacije NPK. Prvih godina rezidba nije potrebna obzirom da je to period do kada biljka aronije u povoljnim uslovima formira svoju krošnju. Od pete godine provodi se selektivna rezidba koja podrazumjeva da se uklone najstarije grane, najdeblje i održi centar grma otvorenim. Moguća je pojava lisnih ušiju i insekata koji se hrane listovima, ali biljke aronije su toliko bujne da šteta od istih koja nakratko zaustavlja rast neće imati negativnog uticaja. Kultivari Kultivari aronije selekcionisani za produkciju plodova su isključivo do vrste crne aronije porijeklom iz Sjeverne Amerike, a selekcija je izvršena u Evropi. Većina kultivara je samooplodna. Viking, Nero (njemačka selekcija zbog krupnih plodova) su uobičajeni kultivari selekcionisani za superiornu komercijalnu proizvodnju plodova. Odrasli grmovi istih dostižu visninu 1,8 do 2,4 m sa 40 ili više izdanaka po biljci. Autumn Magic skoro introdukovan od strane Univerziteta Britanske Kolumbije, selekcionisan je za krupnije plodove, superiornu jesenju boju i bujniju formu. Reprocentar jagodastog voća H&H Friut proizvodi sadni materijal aronije sljedećih kategorija: kontejnerske sadnice, sadni materijal kategorije zreli izdanak golih žila i presovane ili balirane sadnice. Kontejnerske sadnice aronije dolaze kao pojedinačne sadnice u saksijama različite zapremine i starosti biljke, ili pak u polietilenskim vrećicama kao jednu godinu stare sadnice, naravno u zavisnosti od zahtjeva kupca, ali i od namijene proizvoda. Kontejnerske sadnice aronije u saksijama podrazumjevaju ukorjenjene, razvijene biljke sa listovima, koje imaju dva ili više izdanaka, uobičajeno visine 25-30 cm, sa korijenom koji se razvija u saksiji različite zapremine. Standradna sadnica ovog tipa za aroniju predstavlja jednu godinu stara biljka u saksiji zapremine 0,9 l. Međutim, spram zahtjeva kupaca kontejnerske sadnice aronije u saksijama mogu podrazumjevati i dvo, tro i višegodišnje biljke. Naravno, u zavisnosti od starosti sadnice i veličine nadzemnog sistema planira se i zapremina kontejnera. Višegodišnja sadnica borovnice Slike 506. Kontejnerske sadnice aronije koje proizvodi podrazumjeva biljke iste starije od tri godine i isključivo je namijenjena za Reprocentar H&H Friut velike tržne centre ili specijalne narudžbe. Takođe, navedne sadnice već na sebi nose određenu količinu plodova i iste se mogu zadržati u datom kontejneru u okviru bašte ili vrta. Proizvedeni sadni materijal aronije koji se prodaje u velikim tržnim centrima i poljoprivrednim apotekama, pored kontejnerske sadnice u saksiji prečnika 9 cm, dolazi i kao kontejnerska sadnica upakovana u crne polietilenske vrećice. Ovaj tip sadnog materijala dominira za ovu namjenu prvenstveno iz razloga nemogućnosti redovnog zalijevanja u prodajnim centrima, te adekvatna smjesa supstrata i zapakovana vrećica omogućavaju biljkama da se bez zalijevanja u životu održavaju dva mjeseca. Ovo nije klasična kontejnerska sadnica, već jedno prelazno rješenje između sadnice golih žila i iste, s obzirom da je korijen upakovan u adekvatan supstrat, a da nadzemni dio predstavlja zreli izdanak golih žila, koji može na sebi imati ili ne razvijene pupoljke. Sadni materijal aronije kategorije zreli izdanak golih žila podrazumjeva biljku golog korijena (bez supstrata) čiji nadzemni sistem čine dva ili tri jednogodišnja izdanka određene visine izvađenu iz matičnog zasada u periodu mirovanja biljaka. Pojedinačne sadnice aronije tipa zreli izdanak golih žila pakuju se u buntove sa određenim brojem komada, obično 10-15. Presovane ili balirane sadnice aronije predstavljaju zrele izdanke golih žila čiji je korijen upakovan u određeni supstrat koji se potom presuje uz korijen i omota specijalnom folijom. Ovaj tip sadnog materijala aronije namijenjen je kako za komercijalne proizvođače, tako i za voćare hobiste, odnosno poljoprivredne apoteke i velike tržne centre.

208

INTRO CENTAR JAGODASTOG VOĆA POLJOPRIVREDNO-PREHRAMBENOG FAKULTETA SARAJEVEVO

Butmirska cesta 87, Butmir; Ilidža Sarajevo; tel: 033 - 685-227 www.ppf.unsa.ba

209

INTRO CENTAR JAGODASTOG VOĆA POLJOPRIVREDNO-PREHRAMBENOG FAKULTETA SARAJEVO Tokom 2010. godine u saradnji sa projektom Farma (SIDA/USAID) određeni dio zemljišnih površina Oglednog g poligona Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Sarajevo angažovan je u svrhu Introdukcijskog centra, odnosno testiranja savremenih sorti jagodastog voća i sistema uzgoja za iste. Navedena aktivnost predstavljala je provođenje po prvi put planske introdukcije poljoprivrednih kultura u BiH, te su na jednom mjestu u okviru oglednih površina introdukovane sorte jedno i dvogodišnjeg tipa maline, kupine, te hibrida maline i kupine. Tokom 2011. godine osnovna ideja dodatno je proširena, te je obezbjeđen nastavak introdukcije, kao i po prvi put na prostoru Bosne i Hercegovine uveden sistem produkcije kultivara jednogodišnjeg tipa maline u zaštićenim prostorima tipa visokih tunela, kao i različitih sistem izvedbe naslona. U okviru ove proširene aktivnostii svoje učešće finasijera uzela je i Češka agencija za razvoj koja je podržala nastavak introdukcije, i otvaranje niza novih projekata vezano za istu. Danas sliku Intro centra jagodastog voća čine sljedeće vrste i kultivari: • dvogodišnjeg tipa maline crvene boje ploda: ‘Willamette’, ‘Meeker’, ‘Glen Ample’, ‘Tulameen’, ‘Fertodi’, ‘Latham’, ‘Boyne’, ‘Kilarney’, ‘Octavia’, ‘Cascade Delight’, ‘Glen Fyne’, ‘Glen Doll’, ‘Malling Minerva’, ‘Glen Magna’, ‘Lauren’, Taylor’; • dvogodišnjeg tipa maline crne boje ploda: ‘Bristol’, ‘Mac Black’ i ‘Jewel’; • dvogodišnjeg tipa maline purpurne boje ploda: ‘Royalty’ i ‘Glen Coe’; • dvogodišnjeg tipa maline žute boje ploda: ‘Valentina’; • jednogodišnjeg tipa maline: ‘Polka’, ‘Autumn Bliss’, ‘Fallred’, ‘Heritage’, ‘Nova’, ‘Autumn Treasure’, ‘Joan J’, ‘Himbo Top’, ‘Brice’, ‘13/10’, ‘Allgold’ (žuta), ‘Caroline’, ‘Josephine’, ‘Jaclyn’, ‘Anne’ (žuta); • kupine: ‘Jumbo’, ‘Loch Ness’, ‘Triple Crown’, ‘Illiny Hardy’, ‘Karaka Black’, ‘Waldo’; • hibrida maline i kupine: ‘Tayberry’, ‘Loganberry’ i ‘Tumellberry’; • i još velikog broja kultivara crne, crvene, bijele i purpurne ribizle, te plavog i bijelog ogrozda, kao i visokožbunaste borovnice.

210 2 10

211

Naša tvrtka već dugi niz godina projektira i proizvodi različite vrste rashladnih sustava,te komercijalne i industrijske hladnjače raznih temperaturnih režima. Radimo projektiranje, isporuku opreme, montažu i održavanje, te osiguravamo garancijski rok za sljedeće vrste objekata: • • • •

Hladnjače za skladištenje svježeg ili smrznutog voća i povrća (+0°C, -25°C), Hladnjače sa kontroliranom atmosferom za dugotrajno skladištenje voća Komore za brzo hlađenje i rashlađivanje (precooling) Tuneli za smrzavanje voća i povrća

212

SADRŽAJ UMJESTO PREDGOVORA .............................................................................................. 8 1. REPROCENTAR JAGODASTOG VOĆA ........................................................................ 9 - Profil Reprocentra ........................................................................................................ 10 - Riječ više .................................................................................................................... 13 - Odlike rasadnika .......................................................................................................... 16 - Opis proizvoda rasadnika ............................................................................................. 18 - Otkup, prerada i skladištenje ........................................................................................ 20 - Opis proizvoda iz otkupa, prerade i skladištenja ............................................................. 20 - Otkup i prerada gljive .................................................................................................. 21 2. VRSTE VOĆAKA KOJE PRIPADAJU GRUPI JAGODASTOG VOĆA ............................. 22 - Jagode ....................................................................................................................... 24 - Maline i kupine ............................................................................................................ 27 - Ribizle ........................................................................................................................ 29 - Ogrozdi ...................................................................................................................... 29 - Josta .......................................................................................................................... 31 - Borovnice i brusnice .................................................................................................... 32 - Aronija ....................................................................................................................... 33 - Sibirska, kamčatska borovnica, lonicera, kamčatka ......................................................... 35 - Goji ............................................................................................................................ 38 - Asimina ...................................................................................................................... 40 - Sibirski kivi ................................................................................................................. 43 - Plavi grah ................................................................................................................... 44 - Pasji trn ..................................................................................................................... 45 - Šib/saskaton ............................................................................................................... 46 - Jagoda drvo ................................................................................................................ 47 3. RAZMATRANJA PRIJE SADNJE JAGODASTOG VOĆA .............................................. - Osnovne odlike jagodastog voća ................................................................................... - Faktori koji utiču na uspješnost proizvodnje jagodastog voća .......................................... - Odabir vrste jagodastog voća za uzgoj .......................................................................... - Ekonomija i tržište ....................................................................................................... - Izbor kultivara ............................................................................................................. - Izbor mjesta ............................................................................................................... - Zemljište ili tlo ............................................................................................................. - Drenaža ...................................................................................................................... - Predkultura ................................................................................................................. - Mrazišta ...................................................................................................................... - Dostupnost vode za navodnjavanje ............................................................................... - Orjentacija redova u plantaži ........................................................................................ - Oblici organizovanja proizvodnje jagodastog voća .......................................................... - Integralna proizvodnja jagodastog voća ........................................................................ - Organska proizvodnja jagodastog voća ......................................................................... - Uzgoj jagodastog voća u vrtu ....................................................................................... - Predranje za zasnivanje plantaža jagodastog voća ......................................................... - Određivanje potrebe za fumigacijom/dezinfekcijom zemljišta ..........................................

48 48 13 50 51 52 52 53 55 56 57 57 58 58 59 60 61 62 62

213

-

Nabavka sadnog materijala .......................................................................................... Priprema zemljišta ....................................................................................................... Zadovoljenje potreba biljaka jagodastog voća za hranjivima ........................................... Kapacitet izmjene kationa u zemljištu ........................................................................... Zasićenost zemljišta bazama ........................................................................................ pH zemljišta i korekcija istog ........................................................................................ Primjena neorganskih đubriva u proizvodnji jagodastog voća .......................................... Dodatna razmatranja za organske uzgajivače ................................................................ Dodavanje hranjiva putem komposta ili stajnjaka .......................................................... Značaj organske materije u proizvodnji jagodastog voća ................................................ Usjevi za zelenišno đubrenje ........................................................................................ Đubrenje biljaka jagodastog voća na bazi analize tkiva ................................................... Kontrola korova u zasadima jagodastog voća .................................................................

63 63 64 65 65 66 68 71 71 72 73 73 73

4. JAGODA .................................................................................................................. 75 - Tehnologija proizvodnje stalnorađajućeg tipa jagode tzv. ‘mjesečarke’ ............................. 75 - Intenzivna tehnologija proizvodnje jednorodne jagode ................................................. 100 - Ponuda sadnog materijala jagode Reprocentra jagodastog voća H&H Friut ..................... 102 5. MALINA i KUPINA ................................................................................................. 108 - Jedno i dvogodišnji tip maline ..................................................................................... 112 - Tehnologija uzgoja dvogodišnjih sorti maline ............................................................... 112 - Tehnologija uzgoja kultivara jednogodišnjeg tipa maline ............................................... 130 - Tehnologija uzgoja kupine .......................................................................................... 158 6. BOROVNICA ......................................................................................................... 164 7. KRUPNOPLODNA BRUSNICA ................................................................................ 190 8. RIBIZLE I OGROZDI ............................................................................................. 195 9. ARONIJA ............................................................................................................... 205 10. NAŠI SARADNICI ............................................................................................... 209 SADRŽAJ ................................................................................................................... 213

214

HEKO d.o.o Bugojno Sultan Ahmedova 77 www.heko.ba; [email protected]

RASADNIK I PRERADA JAGODASTOG VOĆA

215