Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu

Nadežda Čačinovič

Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu Koristan i za inteligentne muškarce Naklada Jesenski i Turk Zagreb, listopad 2007.

Sadržaj Saul Bellow / Herzog................................................11 Henri-Pierre Roche /Jules i Jim..............................15 Francis Scott Fitzgerald / Blaga je noć.....................19 Ernest Hemingway / Sunce se ponovo rađa............23 Aldous Huxley/ Kontrapunkt.................................25 Karen Blixen (Isak Dinesen) /Moja Afrika............29 Marguerite Duras /Ljubavnik..................................31 George Eliot / Middemarch....................................35 Emily Bronte /Orkanski visovi................................39 Charlotte Bronte/Jane Eyre...................................45 Colette / Klaudina u školi........................................49 Doris Lessing / Zlatna bilježnica...............................53 Gospođa de la Fayette / Princeza od Clevesa (Knjeginjina ljubav).................................................57 Gustave Flaubert / Gospođa Bovary........................61 Henry James / Portret gospode................................65 Lav Nikolajevič Tolstoj / Ana Karenjina................67 D. H. Lawrence / Zaljubljene žene...........................71 Mary McCarthy / Grupa..........................................75 Sylvia Platb /Stakleno zvono..................................79 Francoise Sagan / Dobar dan, tugo..........................83 Stendhal / Parmski kartuzijanski samostan............85 W. M. Thackeray / Sajam taštine............................89 Sei Shonagon / Zapisci pod uzglavljem / Murasaki Shikibu / Priča o princu Gendžiju...........91 Virginia Woolf/ Svjetionik......................................97 James Joyce / Uliks..................................................101 Robert Musil / Čovjek bez svojstava......................105 Popis autora i knjiga ..............................................109

Jane Austen

Ponos i predrasude Privlačnost ovog romana ne može se previdjeti. Čitateljicama, i čitateljima, bit će dovoljno baciti pogled na prvu stranicu, možda čak i prvu rečenicu da tu privlačnost osjete. Mnogi su to već i učinili. A jedan od velikih užitaka u vezi knjiga jest upravo to da se o njima može govoriti, da je užitak saopćiv. "Opće je priznata istina da je samcu koji posjeduje lijepi imetak potrebna supruga." I budući da je tako, nikakvi drugi podaci o namjerama novoga susjeda nisu potrebni da u mnogim obiteljima iz ovog romana započne veliko iščekivanje. U središtu autoričine pažnje je obitelj Bennet s čak peterima kćerima, koje su sve više-manje u dobi za udaju. Na kraju romana tri su udate, a ni ostale dvije ne stoje loše po tom pitanju. Jane Austen je duhovita spisateljica koja savršeno vlada spisateljskim sredstvima i tematikom. Piše početkom prošlog stoljeća, a tematizira najvažnije odluke u životu mladih žena. Njihove su mogućnosti ograničene: jedini posao kojim mogu zarađivati za život jest posao guvernante (a i za to potrebna znanja zahtijevaju ulaganje); preostaje jedino nalaženje supruga, opet u strogo određenim okvirima obiteljskog ugleda i imetka. Jedan dio štovatelja Jane Austen (počesto muških), pa i onih iz akademskih krugova, ovakvo bi određivanje sadržaja smatrali skandaloznim, njih zanima samo umijeće Jane Austen, način kako je u okviru tako suženog svijeta stvorila bogatstvo likova, savršenstvo karaktcrizacijc, prividno jednostavne rečenice koje su duhovite, a ipak sadrže neobično jasan pogled na ljudski moral i tome slično. Sve to uistinu i jest ono zbog čega i danas tako jasno razumijemo proces odlučivanja u junakinja Jane Austen i zbog čega njezina djela čitamo u napetom iščekivanju. Junakinje, bez obzira na ograničene mogućnosti, odlučuju o sebi. Nisu žrtve ili predmet tuđih odluka. Ali mogu pogriješiti: u ovom romanu na primjer zbog brzopletosti, ali i zbog suzdržanosti, neke su od djevojaka, čak i u obitelji Bennet, izgubljeni slučajevi. Spisateljica tu nipošto nije ni sentimentalna niti moralizira: i junakinje, barem neke od njih, postižu kakve-takve uspjehe. No prava junakinja Jane Austen drži do sebe. Ponos i predrasude njezin je najpopularniji roman. S Elizabeth Bennet nije se teško poistovjetiti, živahna je i pametna i dobit će muža koji umnogome nadilazi ono što trezveni zakon razmjene predviđa za nju. Pogreške koje čini svima su nam razumljive: krivo čita svojstva kako muškarca koji je kod prvog susreta uvredljivo suzdržan tako i onog koji je naoko postavlja iznad svih ostalih. Njezina starija sestre Jane spokojnošću svoje ljepote izaziva divljenje, ali i nesporazume: nije li možda hladna i nezainteresirana, pitaju se u njezinu društvu. U ovom romanu junakinje su uspješne na izvanjski vidljiv način; u nekim drugim njezinim romanima pak, junakinje kao da se odlučuju za manje privlačne. Darcy jest privlačan (pomanjkanje želje da bude svima ugodan u našim ga očima čini još privlaćnijim), a što je još važnije - osjeća žensku privlačnost na sebi. U prizoru prvog i neuspješnog izjavljivanja ljubavi (te bračne ponude) posve je očit i snažan element senzualnosti. Darcy misli da je ulaženje u odnose s njezinom obitelji nesreća, ali ne može se protiv svojih želja. Ženske junakinje Jane Austen pak snažno reagiraju na pažnju, možemo reći na savršenstvo forme u stereotipno postavljenim žensko-muškim odnosima. To je razumljivo: bez barem glumljenog viteštva njihov bi položaj u ono vrijeme doista bio nesnosan. No zapravo je naglasak stalno na tome što junakinja uči o sebi kao i tome da uzdignute glave može živjeti sa sobom (ili njoj najbliskijim, u pravilu ženskim osobama, sestrom, prijateljicom). U suvremenom čitanju taj se element doista ne može previdjeti. Romani Jane Austen puni su "negativnih" ženskih likova: gospoda koje žive u stalnom laganju, samozavaravanju, umišljenosti, sitničavosti. U ovom romanu u tom smislu se ističe lady Catherine de Bourgh, ali ni svakidašnja ograničenost gospode Bennet nije bez mesa. Od "negativnih" muških likova u ovom romanu prednjači gospodin Collins, smiješan u svojoj poniznosti i pohlepnosti, koji je, kao najbliskiji muški rođak, nasljednik posjeda Bennetovih. On je doista nepodnošljiv, pa ipak odabranik djevojke koja sve to jasno vidi. I zna da to vide i drugi. Jane Austen nema iluzija. Pa ipak, njezin jasan pogled, njezina trezvenost jednako su poticajni kao i mnogi kasniji glasovi prava žena.

Saul Bellow

Herzog Većina žena u romanima Saula Be-llovva takve su da se njegovi ženomrzački stavovi čine gotovo opravdanima. Promatramo li knjige kronološki, opazit ćemo da se pozitivne junakinje iz jedne knjige već u sljedećoj knjizi pridružuju galeriji negativki, dok tip dobre žene iz pretprošle knjige može doživjeti barem djelomičnu rehabilitaciju. Junak je obuzet ženom, ili ženama, ali one će tu ovisnost kad-tad zlorabiti, opljačkati junaka, ostaviti ga, otići s njegovim najboljim prijateljem, pokazati lažnost svojih umjetničkih, intelektualnih pretenzija.

Evo tipičnog opisa iz Herzoga, na primjer kada Madeleine saopćava mužu da je njihov brak za nju završen: "Herzog pomisli da ga je ona tako temeljito porazila, da je njezin ponos bio u tolikoj mjeri zadovoljen, da je u njoj došlo do prelijevanja snage u inteligenciju. Shvatio je da prisustvuje jednom od vrhunskih časova u njezinom životu." Junak stradava ali očito ide dalje, na kraju krajeva on je taj koji ima riječ. A to kako govori čini knjigu zanimljivom. Bellow je stvorio roman ideja, ili roman o idejama i stavovima oko kojih je bilo sporenja u drugoj polovini dvadesetog stoljeća - roman koji je napet, zanimljiv, u kojemu su ideje dio života, ljubavi, preljuba, žudnje, obitelji. Saul Bellow je poznat po konzervativnim stavovima, ali knjige su mu doista polifonijske i užitak u čitanju ne podrazumijeva slaganje s autorom. Čitanje Herzoga može nas potaknuti na daljnje razmišljanje i sasvim je moguće da ćemo nakon toga lakše naći riječi za iskustva koja nisu iskustva Mosesa Herzoga, profesora, autora knjiga o kršćanstvu, prirodi i romantici, kojega ćemo upoznati sa svim njegovim neurozama i taštinama, s množinom detalja o odjeći i obući (Bellow očito zna sve o kupovanju od avenije Madison do Pete avenije), nego za naše shvaćanje njegovih junakinja te naša osobna iskustva. Osim Madeleine i Daisy, njegove prve žene, upoznajemo i Ramonu, koja je pri kraju tridesetih, razmjerno imućna i intelektualno znatiželjna, a ujedno i egzotično uzbudljiva. Herzog se premišlja, malo bi, malo ne bi... Iz životne zbrke povlači se u usamljenost i piše pisma, poznatim ljudima, slavnima, nepoznatima i naposljetku odavno preminulima. Neurotičnih je muškaraca jako mnogo, kao i žena doduše. Junak ove knjige zanimljiviji je od većine takvih "svakodnevnih" neurotičara, i izuzetno poučan primjerak za proučavatelj ice muškoga roda.

Henri-Pierre Roche

Jules i Jim Ovaj će naslov većini čitateljica i čitatelja biti poznat, ako ikako, kao naslov Truf-fautovog filma koji je stvorio i ovjekovječio mit Jeanne Moreau. Jeanne Moreau glumi Kathe, ženu koja ulazi u već sklopljeno prijateljstvo Julesa i Jima. Jules je njemački Židov, Jim Francuz, a radnja se odvija u Parizu prije Prvoga svjetskog rata. Prijateljstvo preživljava i rat i činjenicu da je Kathe za obojicu na neki način žena života, ali i, pokazat će se, žena smrti. Zašto ovaj roman, koji u mnogome progovara o muškom prijateljstvu, uvrštavam medu obavezne knjige o ženi dvadesetog stoljeća? Zato što je to najjasniji prikaz mitskih predodžbi o ženi, prisutnih kod vjerojatno nezanemarivog broja muškaraca koji tragaju za onom jednom ženom pred kojom će pasti na koljena. Jules i Jim, obojica iz razmjerno bogatih obitelji, pišu, prevode i, prije svega, raspravljaju. Prije Kathe, tu su i dnige žene. Uzvišene, blage ljepotiče nesklone fizičkoj ljubavi. Ljubavnice-pri-jatcljicc s beskrajnom strpljivošću. Neobuzdane divljakuše, putene i neodoljive. Jules je romantičniji i manje snalažljiv, Jim uvijek spreman i uspješan u avanturama. Na jednom od putovanja na grčkom otoku nailaze na kip ženskog lika s "arhaičnim osmijehom", osmijehom tajnovite zavodljivosti, koja postaje njihovim idealom. Kako će se pokazati, Kathe, Julesova gošća iz domovine, ima upravo takav osmijeh. Jules i Jim koji su do tada veze nerivalski prepuštali okolnostima i, barem donekle, ženama, ovaj put nailaze na podjelu - Jules moli Jima da se ne miješa. Kathe je apsolutist u ljubavi, ali i strogi knjigovođa: svaki propust kažnjava. Propusti su primjerice mlakost i nepoštovanje, i štošta drugo. Ljubav je za nju stalan izazov. Nakon nekoliko godina btaka, i dvoje djece, Jules više ne odgovara Katheinim kriterijima. Dolaze na red ljubavnici. Jules bude sretan kada se Kathc odlučuje za Jima. Prijateljstvo i obitelj ostaju donekle sačuvani. No Kathe i Jim se međusobno uništavaju, na kraju i fizički: Kathe Jima odvodi doslovce u smrt. Kako se nositi s pritiskom da budemo drugačija, iracionalna bića, kako bismo postigli očekivanu apsolutnu predanost u strasti? Ima žena koje to znaju. U zbilji tose često pretvara u pomalo smiješnu ovisnost odraslih muškaraca od onoga što Francuzi nazivlju embeteuse, nemogućih žena, žena gnjavatorica. Privlačnosti doista nisu racionalna stvar. Iz literature i osobno znamo čitav niz inteligentnih i lijepih žena koje neprestano biraju sasvim očito nemoguće muškarce. Ponekad to smatramo predmetom za terapeutsku obradu. Mitske slike Julesa i Jima nisu nikakva neumitna osobna patologija, oni nastavljaju dugu kulturnu tradiciju ženskih stereotipa. Postoje svetice i postoje kurve, a prave, sudbinske žene su nerazumljiva mješavina jednoga i drugoga. Rocheov roman je, naravno, mnogo tananiji od ovoga pojednostavljenog opisa. Posebnim stilom i dinamikom pripovijedanja složio je zapažanja koja zabavljaju i potiču na razmišljanje.

Francis Scott Fitzgerald

Blaga je noć Klasici se potvrđuju na različite načine. Fitzgeraldove vrlo uspješne knjige dugo su se smatrale i previše privlačnima da bi potrajalc. Smatrali su ih tek podsjetnikom na dvadesete godine dvadesetog stoljeća, ali one se iznova i iznova iščitavaju. Sve više je i ozbiljnih analiza razloga očuvanosti sjaja tih knjiga. Fitzgerald je jednom rekao kako ponekad i sam ne zna jesu li njegova supruga* Zelda i on zbiljske osobe ili osobe iz nekog njegova romana. Oboje nisu doživjeli starost, on se mučio s alkoholizmom, a ona nešto duže i mučnije s duševnom bolešću. I Zelda je pisala, pa se njezin slom često pripisuje nemogućnosti da se skrasi u jednoj od mogućih uloga: da bude bezbrižna i drska ljepotica, da bude dmžica pisca ili da i sama bude spisateljica... Junakinja romana Blaga je noć, Nicole, također se muči s duševnim oboljenjem, izazvanim Zelda Sayrc, op. a.

incestom, ali zlokobna očeva uloga nije toliko naglašena kao što bi to danas bilo samorazumljivo. Naglasak je na njezinu bogatstvu. Dick Driver, mladi liječnik s velikim ambicijama i bez imetka, zaljubljuje se u nju i postaje istovremeno njezin muž i njezin osobni terapeut. Oboje su u kavezu ovisnosti: njezino bogatstvo postupno uništava njegova nastojanja da nastavi sa svojim istraživanjima i ne zna točno što je ljubav, a što nadzor nad bolesnicom. Ipak, dok su zajedno, ostavljaju dojam neodoljivosti, sjaja, krajnje sofisticiranosti veze. No, veza je to koja se ne može održati. Po jednoj staroj anegdoti Fitzgerald je jednom rekao Hemingwayu da su bogati drugačiji od nas, na što je ovaj odgovorio kako je to posve točno, imaju, naime, više novaca. Na prvi pogled čini se da je Hemingway rasturio snobovski stav sugovornika, no Fitzgeraldovi uvidi nisu zanemarivi. Živimo u društvima u kojima se čini da su potrošnja i stil jedini način samopotvrđi-vanja. Zato su priče o bogatašima i dalje poučne, osim što su zabavne.

Ernest Hemingway

Sunce se ponovo rađa I za žene je preporučljivo čitati knjige koje se smatraju "muškima", štoviše mačistički-ma. Nema vjerojatno pisca kojemu je bilo toliko stalo do "macho" imidža koliko je to bio slučaj s Ernes tom Hemingwayem, bradatim piscem, ratnim dopisnikom, strastvenim lovcem, velikim ljubavnikom i velikim pijancem koji je samovoljno napustio život 1961, za svoga tada višegodišnjeg boravka na Kubi. Roman, objavljen 1926, događaše poslije Prvoga svjetskog rata, u Parizu i Španjolskoj, u Pirineji-ma i u Pamploni, a svi njegovi junaci obilježeni su ratnim iskustvom. Glavni junak Jake Barnes zbog ratne je ozljede impotentan, a junakinja Brett, odnosno Lady Ashley, u ratu je izgubila svoju veliku ljubav. Jake Bames nastupa kao nepristrani svjedok, njegovo je zastupanje pravih muških vrijednosti po definiciji izvan sumnje. Brett pak luta od muškarca do muškarca, i svaki se pokazuje na neki način nedoraslim potrebama istinske žene. Za te Amerikance u Parizu stvoren je izraz "izgubljena generacija". Pratimo ih u kavanama i redakcijama novina, s njima doživljavamo idilični prizor ribarenja u planinskim potocima, daleko od buke i pritisaka, a konačno i svijet borbe s bikovima. Tamo Jake i Brett upoznaju mata-dora Pedra Romera. Jake je, kao inače zadivljen svijetom ritualne borbe s bikovima i područjem izazivanja smrti, spreman blagosloviti njihovu vezu. No Brett, koja je Romera istinski zavoljela, odustaje od veze, zato što zaključuje da nije dovoljno dobra za njega. Jake i Brett tako ostaju zajedno u prijateljstvu koje se nikako ne može pretvoriti u nešto dnigo. Brett je tipičan ženski lik kakve stvaraju muškarci: lijepa, ćudljiva, nepredvidljiva, flpravafl žena. Mnogo je žena, naravno, u stvarnosti igralo takvu ulogu nastojeći zadržati tajnovitost i nedo-kučivost. U Francuskoj postoji čak i poslovica da muškarci nikada ne ostavljaju nemoguće žene. Neke žene to pak smatraju isuviše napornim. Za Hemingwayevu Brett svakako ne možemo reći da je neprivlačna: tragična nezadovoljenost čini je jednom od upečatljivijih žena svjetske književnosti.

Aldous Huxley

Kontrapunkt Huxleyevim romanima popularnost ne jenjava, redovito se objavljuju nova izdanja njegovih djela. Možemo pretpostaviti i da postoje bitne razlike unutar njegove čitateljske publike - publika Vrata percepcije, Huxleyevog

izvještaja o eksperimentima s meskalinom, drugačija je od one Otoka ili Vrlog novog svijeta. Statusu klasika ipak se najviše približio raniji roman Kontrapunkt, objavljen 1926. Kao i u većini popularnih romana, u Kontrapunktu se može mnogo toga saznati o svijetu i životu. Naslov upućuje na inovativnu tehniku ispreplitanja likova i njihovih sudbina. Svaki lik se na različit način muči s velikim pitanjima dvadesetog stoljeća. Može li se živjeti pošteno i pravedno u društvu koje djeluje po principu interesa? Postoji li doista iskren odnos? Sto je zapravo ljubav i koliko smo ovisni o našim osjetilima? Junakinje i junaci su obrazovani, privilegirani Englezi iz međuratnog razdoblja iako su se neki poput Marka Rampiona, lika koji je očit portret D. H. Lawrencea, za obrazovanje i privilegije teško izborili. Rampion i njegova žena Mary su ujedno i jedini uspjeli par — ona aristokratskog porijekla, krupna i puna snage, on odrastao medu fizičkim radnicima, profinjen i boležljiv zagovornik tjelesnih strasti. Mladi Walter Bidlake, sin velikog slikara s neobuzdanim seksualnim apetitima, vezan uz beskrvnu i osjetljivu Marjorie koju je izvukao iz nesretnog braka, zaljubljuje se u fatalnu Lucy Tantamount, kćer bogatog plemića-znanstvenika, briljantnog u laboratoriju ali izgubljenog u svakodnevnom životu. Lord Edward je strogi znanstvenik koji stalno priželjkuje da će mu znanosti potvrditi neki viši smisao. Pisac Philip Quarles, muž Walterove sestre Elinor, nesposoban je za spontane emocije, potpuno zatvoren u stalnu intelektualnu napetost, što nju pak tjera na očajničke poteze. Očajni su također i Illidge, znanstveni asistent lorda Edwarda koji mrzi sve privilegirane, pa Spandrell koji općenito sve mrzi kao zarana pogođen majčinom preudajom (a njegov očuh nalikuje na Baudclaircovog). Tu su još hipokritski urednik Burlap, vesela mlada Polly te mnogi drugi sporedni likovi. Vrijedno čitanja samo po sebi, a također zanimljivo i za usporedbu Huxleyeva nesmiljenog pogleda s pogledom dobro poznatim ovdašnjim čitateljicama i čitateljima, onim Krležinim.

Karen Blixen (Isak Dinesen)

Moja Afrika Nemoguće je previdjeti emocionalni naboj i naoko posve nedužne scene u ovoj knjizi, no u njoj nećemo naići na baš sve romantične zaplete istoimenog filma s Meryl Streep i Robcr-tom Redfordom, odnosno naići ćemo na njih samo ukoliko znamo priču o autorici pa možemo dešifrirati ono što je u zapisima vrlo diskretno prisutno. A prisutna je posve fascinantna osoba, snažna žena tipa koji je danas teško zamisliti, donekle i zato što se ženski položaj promijenio nabolje. Napetosti u životu Karen Blixen nastale su zbog nemogućnosti da se razdvoji osobno i javno, da se istovremeno bude sjajna, upečatljiva, zavodljiva, te posve neovisna i svoja žena. Karen Blixen rođena je u Danskoj, u obitelji koja joj je omogućila studije u Kopenhagenu, Parizu i Rimu no ipak se udala mlada 1914- godine, za svoga bratića baruna Brora Blixen-Fineckena i otišla s njim živjeti u Keniju, na plantažu kave, kojom će, nakon njihova razvoda 1921. pa sve do promjena na tržištu kave 19.31. godine, sama upravljati. Pisala je pomalo već od ranog djetin-stva, ali tek su je Sedam gotičkih priča iz 1934. i autobiografski zapisi Moja Afrika, koje je pisala pod pseudonimom Isak Dinesen, proslavili. Umrla je 1962. godine. Život Karen Blixen obilježili su tragedija braka sa sifilitičnim mužem (koji je i nju zarazio) i ljubav za neodoljivog i nedostižnog pilota Denysa Finch Hattona, koji naposljetku i pogiba. Pripovijedanjem izgradila je pouzdaniji način da očarava i bude očarana, što je i dalje smatrala jedinom životnom svrhom. Moja Afrika ljubavna je priča, toliko dobro napisana i originalna da u njoj nema tragova ikakvih stereotipa i klišeja. Ako temu Kenije i stavimo na stranu, knjiga ostaje važna za one kojima je stalo do jasnoće ženskog glasa, do jasnoće suočavanja s nepoznatim, s nepogodama, s predrasudama. U tom smislu, zahtjevi koji su bili pred autoricom, bili su gotovo nemogući - zadržati inteligenciju, zavodljivost, tajnovitost, stil i boriti se za ekonomski opstanak te protiv opake i ponižavajuće bolesti. No u svemu tome napisana je knjiga koja svojim svojstvima zadovoljava navedena očekivanja.

Marguerite Duras

Ljubavnik Ova nevelika autobiografska knjiga francuske spisateljice priča je o sasvim posebnom odnosu petnaestogodišnje učenice i desetak godina starijeg sina imućne kineske obitelji prije Drugoga svjetskog rata u tadašnjoj francuskoj Indokini. Čitajući suočeni smo s odnosima u spisateljičinoj obitelji, njezinom samohranom majkom, koja nastoji održati položaj u društvu i osigurati budućnost najstarijem i očito posve nevaljalom sinu, dok istodobno zapostavlja mlađeg sina i kćer. Djevojka uskoro otkriva strast, no svoje osjećaje ne želi smatrati ljubavlju. Uz to, njezin ljubavnik koji je stranac, za njezinu je obitelj prihvatljiv jedino kao izvor novca, a njegov pak otac ne želi

pristati na vjenčanje s neprikladnom izabranicom. No ovo nije naprosto priča o ljubavi i nerazumijevanju okoline ili o ljubavi i novcu. To je priča o dvosmislenosti koja je nerazdvojna od ljubavi i u najboljim okolnostima: u ljubavi je na djelu i moć, ovladavanje drugim, prepuštanje i povlačenje. Ne znamo što hoće drugi, a ne znamo ni što sami želimo. Ponekad je lakše tvrditi da se podajemo iz interesa nego iz duboke i strastvene želje. Interesa u obliku sjajne ljubavniko-ve limuzine, Tananost pristupa Marguerite Duras možda je najjasnija u ulozi odjeće. Nikada nisam čitala inteligentniji tekst o tomu kako odjeća otvara put u zbunjujući svijet ljubavi i spolnosti. Mlada djevojka nosi ružičasti muški šešir i zlatne cipele uz laganu ljetnu haljinu u kojoj kreće u školu. Ti je predmeti preobražavaju. Ne samo svojom upadljivošću i načinom kako joj pristaju i zbog čega postaje predmetom promatranja. Noseći tu odjeću ona se iznutra mijenja, odjeća nije više ni nametnuta ni slučajna. Ne radi se o naglašavanju spolnih obilježja ili bez sumnje korisnom prikrivanju nedostataka: prije o nečemu nalik na zagonetku. Poziv onome ili onoj tko će imati rješenje.

George Eliot

Middleimarch Ovaj roman George Eliot (pravim imenom Mary Ann Evans) zahtijeva nešto više vremena i pažnje. Virginia Woolf ga je proglasila jednim od malobrojnih engleskih romana napisanih za odrasle osobe, i možemo reći da to uistinu vrijedi i danas. Ne zato što bi bio seksualno eksplicitan nego zato što su dileme koje se pojavljuju dileme odraslih žena i muškaraca. Seksualna dimenzija ne mora se imenovati, ona se jasno razabire. Naslov je ime gradića, naselja; junaci žive u tom gradu ili na okolnim većim ili manjim imanjima, uključujući i ona plemićka. Političke i društvene okolnosti prve polovine devetnaestog stoljeća su precizno ocrtane, a roman je za "odrasle" i zbog toga jer je riječ o ljubavi i radu, pozivu, želji da se nešto napravi - i današnji čitatelj dobro će znati da je sve to predmet strasti. Junacima romana možemo nazvati Doroteju Brooke i liječnika Tertiusa Lvdgatea. Doroteja je imućna mlada djevojka, premda siroče, koja sa svojom sestrom Ćelijom živi kod ujaka. Ima gorljivu dušu, veliku želju da živi u skladu s nekim višim smislom. Ćelija pak zastupa zdravorazumsku poziciju i postavlja ciljeve prema danim moguć' nostima. Doroteja nema pravoga cilja: pokušava navesti rođake i znance da se pobrinu za dobrobit svojih najamnika, pokušava proniknuti u bit kršćanskog učenja, pokušava naučiti stvari koje se mogu odgonetnuti samo obrazovanjem rezerviranim za muškarce. Ne želi privlačnog, imućnog, ugodnog muškarca: želi biti družica "velikog čovjeka". Zbog toga prihvaća ponudu gospodina Casaubona, koji već dva desetljeća radi na "ključu svih mitologija". Casaubon je sterilna, sitničava, sasušena osoba. Nakratko s vizijom savršene tajnice, ljupkoga bića koje će mu uljepšati život. No ona je u zbilji preveliki zalogaj za čovjeka sklonog samozavaravanju: nema načina da spriječi da ona, uza svu lojalnost, svojim bistrim pogledom ne pronikne da se ne radi ni o kakvom radu, tek beskrajnim pripremama te da joj ništa drugo i ne može pružiti. Liječnik Lydgate je otmjenog porijekla, ali bez mnogo novaca, odlučan da se posveti znanstvenom radu i da unaprijedi medicinu. Praksu u provinciji izabrao je zbog slobode u eksperimentiranju. U Middlemarchu upoznaje Rosamond Vincy, kćer trgovca koja priželjkuje otmjen, skladan život. Lydgate, ponosan i plemenit, ima, piše autorica, i "prostu" crtu: ženu smatra prije svega nježnim ukrasom, ljupkom dopunom za dokone trenutke, potpuno podređenu muževljevu cilju, cilju koji mu za sada ne dopušta brak. Ipak, poznanstvo se produbljuje, volja mlade djevojke se sve više čelici i oni se vjenčaju. Ni taj brak, očekivano, nije sretan: Rosamund je razočarana Lydgatcovom nespremnošću da je odvede u "najbolje krugove", a manjka im i novca... Tu su i dmgi parovi: Celia preuzima Dorotejinog nekadašnjeg udvarača, susjednog plemića; Fred Vincy, Rosamundin brat, također odgojen u očekivanju otmjenog, dokonog života (kao budući baštinik bogatog strica) voli Mary Garth, koja mora zarađivati za život što je, dakako, deklasira... A tu je i Will Ladislaw, Casaubonov rođak i predmet njegove ljubomore, privlačan, nadaren i ne naročito pouzdan. Middlemarch dakle zahtijeva više, no nije naporan. U knjigama George Eliot očita je njezina zaokupljenost moralnim, svjetonazorskim pitanjima. Ali Middlemarch je prije svega roman, čitav jedan svijet napučen ljudima o kojima možemo razmišljati kao da ih poznajemo. Uza svu čitanost i popularnost George Elior je svojim suvremenicima bila veliki problem: žena koja se usuđuje misliti i suditi o teškim, ''muškim" pitanjima, žena koja otvoreno živi u vezi s oženjenim muškarcem, a nakon njegove smrti s desetljećima mladim mužem, i ne odustaje od uloge moralnog autoriteta. Danas pak poneko žali zbog njezine prevelike "ozbiljnosti". No, ne dajte da vas zaplaše: ova je knjiga prije svega ono što zovu "a good read" ili čak "page-turner", užitak za čitanje.

Emily Bronte

Orkanski visovi Ovo je knjiga koja je generacije djevojaka, ponekad i djevojčica, upoznavala s tamnom stranom strastvene ljubavi. Nisu toga morale biti svjesne, možda su vidjele samo melodramatski zaplet, no naboj su svakako prepoznale. Učinak je možda najlakše opisati po jednoj "školskoj" analogiji: možete u razredu uzdisati za najpopularnijim, najuspješnijim, zgodnim, no u dubini, posebice to važi za dobre djevojčice, na vas najviše djeluje onaj neprilagođeni, neshvaćeni, namrgođeni dečko iz zadnje klupe. Nije riječ naprosto o nerazumnom izboru, o onim stalnim pogreškama kada u izboru partnera ponavljamo pogubni obrazac. Riječ je o tomu da je ono što zovemo ljubav s onu stranu nekih zdravora-zumskih odluka; poteškoće je mogu osnažiti, ne oslabiti. Ne živi se samo od ugode i u ružičastim oblacima, a voljeti se može čak i nekog tko vam se ne sviđa. Čak i kada se ograničimo na zapadni civilizacijski kmg zapanjeni smo raznolikošću shvaćanja ljubavi i odgovarajućeg ponašanja. Emily Bronte (1818-48) imala je sestre Charlotte* i Anne" zajedno s bratom Branvvcllom*", već su u djetinjstvu provedenom na usamljenom župnom dvoru isplele čitavu mrežu priča. Školovale su se uglavnom kod kuće. Osim Charlotte, koja je najduže živjela, malo su putovale i poznavale su malo ljudi. Intenzivnost likova, pogotovu muških, utjelovljenje je čiste žudnje. Priča u ovom romanu nije izložena kronološki nego u dvostrukom posredovanju: počinje kada nezavisni promatrač Lockwood, zakupac imanja Tnishcross Grange na udaljenom imanju Wuthering Heights (što je izvorni naslov knjige za koji se kod nas uvriježio prijevod Orkanski visovi), susreće nešto što bismo danas nazvali nefunkcionalnom obitelji, i postupno se iz njegovih zapažanja i sjećanja domaćice Nelly Dean slaže priča o nahočetu Heathcliffu što ga stariji Earnshaw dovodi u svoju obitelj. Sin Hindley je ljubomoran, kćer Catherine zavoli neobičnog došljaka platnenog pogleda i divlje ćudi. Catherine i Heathcliff zajedno provode djetinstvo, lutajući pustarom, van svih društvenih konven1816-1855, autorica Jane Eyre, VilUtte, Shirley, Profesoru 1820-1849, autorica Agnes GTQI i Zakupca Wildfell Halh 1817-1848, nije ostavio značajnijih djela

čija, priznajući samo svoj uzajamni odnos. Nesputanost djetinstva česta je metafora za ono što želimo ponovno stvoriti u ljubavnoj vezi. Nakon gospodareve smrti ponosni Hcathcliff više nije ravnopravni član obitelji, sin ga na sve načine želi poniziti. Čak i Catherine u trenutku slabosti povjerava dadilji da Heathcliffa voli, ali da ne može poći za njega jer bi je to deklasiralo. Ovaj to čuje i bježi od kuće. Kada se Heathcliff, obogativši se nakon nekoliko godina, vraća Catherine je već udata za uljudnog i neupečatljivog Lintona. Ne mogavši je privoljeti da ode s njim, Heathcliff praktički otima Lintonovu sestru, ženi se njome i počinje se svetiti, svima unakolo. Catherine umire svjesna da je izdala svoju ljubav i sebe. Priča se nastavlja u sljedećoj generaciji, no to ostavljamo čitateljima... Ono što je posebno važno jest intenzitet veze Catherine i Heathcliffa i njezina pretpostavljena neumitnost. To je ljubav, žudnja, u najčišćem obliku, ne na osnovi trezvenih procjena s kime želimo provoditi sva-kodnevicu, već izravno uzbuđenje, stapanje, ovisnost. "Ja sam Heathcliff, kako kaže Catherine. Ljubav Heathcliffa i Catherine ljubav je iz djetinstva. Svaki pokušaj da se ovdje protumači opreka između nesputanosti djetinjstva i kasnijih konvencija u seksualnom ključu bio bi prekratak. Potiskivanje seksualnosti nije, dakako, nestalo ni danas i povremeno čak i jača. No opreka između dopuštenog i nedopuštenog, prihvatljivog i neprihvatljivog šira je od toga i okvir je mnogih današnjih ljubavi.

Charlotte Bronte

Jane Eyre Naslovna junakinja ovoga romana što ga je napisala najdugovječnija od sestara Bronte doista je predstavljena tako da već gotovo dvije stotine godina potiče razgovore u kojima se o njoj govori kao o stvarnoj osobi i nastoji nekako dokučiti njezine motive. Ne zato što bi to bila životna priča Charlotte Bronte, iako je pri pisanju, dakako, koristila vlastita iskustva. Filmovi, televizijske serije, a sada i mjuzikl, tu su zbog Jane Eyre. Dakako i zbog dojmljive priče. Jane Eyre ostaje bez roditelja, najprije živi kod rođaka koji je stalno ponižavaju, poslije se muči u školi gdje je djevojčice zlostavljaju na najrazličitijc načine, hrane je malo i loša je, zime su strašne, uz propovijedi tu je strašna stega pravdana time da se tako iskorjenjuje zlo. Jane Eyre uspijeva sve to preživjeti razmjerno nepokorena duha. Postaje guvernanta. Prvo namještenje dobiva kod gospodina Rochestera

koji je otmjen, mračan, ćudljiv i naravno, neodoljiv. U usamljenoj gospodskoj kući odgaja Rochesterovu štićenicu, dijete nejasnog podrijetla. Noću se iz potkrovlja čuju čudni glasovi, a čudan je i način ponašanja gospodara. Jane Eyre je ispostavljena kušnjama, Rochester je svojim postupcima zbunjuje, u jednom se času čini da će se oženiti nekom nadmenom gospodičnom, ali onda iznenada prosi nju. Na dan vjenčanja ispostavlja se da je već oženjen, da je luda u potkrovlju njegova žena (Jean Rhys je u 20. stoljeću napisala uspješan roman o tome što se dogodilo prije ove naše priče, o Rochesterovoj prvoj ženi i njezinom djetinstvu). Jane Eyre voli Rocheste-ra, ali ne pristaje ni na kakvu izvanbračnu vezu, bježi i nakon raznih zapleta dobiva nasljedstvo, konačno je posve samostalna i predmet udvaranja. Rochcsterova žena pali kuću, Rochester u požaru gubi ženu, vid i pokretnost, ali konačno dobiva Jane. Ovakav kratki sadržaj ništa ne govori o Jane, o posebnoj tvrdoglavosti ove ne naročito lijepe djevojke za koju bi se najkraće moglo reći da se "ne da". Vidimo, na primjer, kako nipošto nije neosjetljiva na materijalna dobra, da zna što je ugodan život za razliku od oskudice, vidimo koliko je seksualne motivacije u njezinim odlukama, iako je ona, u skladu s vremenom, diskretno naznačena. Lik Jane Eyre potiče na napeto čitanje. Uživljavanje u isti uvijek je pomalo samoispitivanje, naravno, nenametljivo, čak nesvjesno.

Colette

Klaudina u školi U traganju za aspektom romana ove francuske spisateljice* (rođene 1873, preminule 1954- godine) koji bi izdvojili, zaključili smo da je prije svega nužno predstaviti njezin lik kao ono što će na najbolji način motivirati buduće čitateljice i čitatelje da potraže neki od romana o Claudine ili Raskalašenu naivku ili Cheri, priču o Gigi, poznatu po filmu, ili nešto drugo. Colette su nazivali "svetim čudovištem" upravo u vrijeme starosti kada su je obasipali počastima. Za sve u životu teško se izborila. Odrasla je u provinciji: vrt, majka, domaće životinje, za nju su čitav život imali funkciju izgubljenog raja. Sasvim se mlada udaje za mnogo starijeg Parižani-na, publicista. Preko njega upoznaje seksualnost, velegradski život. Razlika u iskustvima očito je bila privlačna, kao što se to uostalom ponekad Colectc je prezime što ga je Sidonie-Gabrielle sa sigurnim osjećajem za stil pretvorila u svoj zaštitni znak.

događa i danas. Muž je uvodi u književnost ali na mala vrata, prisvajajući rezultate njezina rada, potpisujući prve romane o Claudine. Kada se konačno oslobađa prvoga braka, prihodi od njezinih prvih uspješnih knjiga ostaju mužu. Odlučuje se na potpuno deklasiranje, nastupa u varijeteu gotovo neobučena (taj dio života opisuje roman Skitnica), ali nastavlja pisati. U drugom braku udaje se za Henri de Jouvenela, vlasnika utjecajnog dnevnika, s kojim ima kćer, a treći muž, Maurice Goudeket, do smrti ju je doslovno nosio na rukama. Uspjeh prvoga romana, Claudine u školi, u kojemu se pored ostaloga govori o istospolnim školskim ljubavima, možda se može djelomično pripisati blago pornografskom učinku što ga takvi prizori imaju na heteroseksualne muškarce. No već je ta knjiga proizvod Coletteine rano stečene mudrosti kada je riječ o ljudskim odnosima. Veze sa starijim muškarcima, veze s mnogo mladim muškarcima, druge žene - u Colettcinim romanima nema samozavaravanja. Colette ne valja čitati kao priručnik za samopo-moć, koji uči kako izbjegavati krivi izbor: ona pokazuje kako preživjeti pogreške, kako držati do sebe i kada smo strastveno vezani. Na pitanje kako prestati biti žrtva seksualnih manipulacija, a ostati seksualno biće, nema ni danas lakog odgovora. Od Colette možemo naučiti dokle stižemo velikodušnošću, za razliku, primjerice, od računice.

Doris Lessing

Zlatna bilježnica Ovaj roman prvi put je objavljen 1962. i ubrzo je proglašen klasičnim djelom o dilemama suvremenih žena, iako je izazvao kontroverze i na drugim područjima, primjerice zbog opisa zbivanja u tadašnjoj Južnoj Rodeziji i opisanog gubitka političkih iluzija tzv. zapadnih komunista. Struktura Zlatne bilježnice na prvi pogled ponešto je složena, ali roman je savršeno čitljiv. Radnja se događa u

pedesetim godinama dvadesetog stoljeća u Londonu. U dijelovima naslovljenima "Slobodne žene" radnja je prikazana na način tradicionalnoga realističkog romana i pratimo život Ane, spisateljice te njezine prijateljice Molly. Ana pak piše u bilježnice čiji sadržaj je u stvari sadržaj ostatka knjige - crnu (o problemima s pisanjem), crvenu (o političkim zbivanjima), žutu (ulomci romana u nastajanju, uglavnom o ženskim sudbinama) i plavu bilježnicu (Anin dnevnik u pravom smislu, s opisom kriza i lomova). Zlatna bilježnica bit će pokušaj da se sva ta područja sjedine, da Ana ovlada svo-j im životom. I Ana i Molly su same, samohrane majke, s djecom u središtu života i poslom koji im je neophodan, ali koji i žele. One su "slobodne" u vremenu kada se više ništa ne čini samo po sebi razumljivim u muško-ženskim odnosima. Uostalom, ni u odnosima s djecom. Od mnogobrojnih tema izdvajam, u pojednostavljenom obliku, onu koju sažimlje pitanje: moramo li biti zaljubljeni da bismo doživjeli orgazam? Ana i Molly žive (i opisane su) prije tzv. seksualne revolucije šezdesetih i osamdesetih koja je donijela oslobođenje, ali i tiraniju orgazma: pravo na seksualno ispunjenje postalo je dužnost da se ono i doživi. Odlučuju za sebe, iz svojeg posebnog položaja ali su prethodnica za mnoge druge žene. Navedeno pitanje ne odnosi se naprosto na kolebanje da li se upustiti u seksualne odnose bez zaljubljenosti, nego o tome mogu li, da li su u stanju, uživati u tim odnosima ako nisu zaljubljene. I o tomu što ih to sprječava kada to više nisu ni izvanjske norme ni vlastita uvjerenja. Možda su u međuvremenu već odrasle generacije s drugačijom samosviješću, opuštene nove žene, pa im je sada teška samo ljubav, a ne i užitak. Zlatna bilježnica govori o tomu što je ljubav, i o tomu kako je to za žene koje i u času kada su potpuno opsjednute ljubavlju i žudnjom ipak brinu i moraju brinuti, i mogu brinuti, o mnogim drugim stvarima, djeci, životu, poslu, bolesnoj prijateljici... Ana dolazi do granice samorazara-nja, ali se vraća. Ona je upečatljiv, snažan lik, prava junakinja romana.

Gospođa de la Fayette

Princeza od Clevesa (Knjeginjina ljubav) Nema sretnih ljubavi... Ljubav boli... Ovakve rečenice poznate su nam iz pjesama, a roman o nesretnoj princezi, objavljen 1678, tanana je analiza načina kako se možemo nositi s tim. Predmet je, kao u mnogim klasičnim djelima, sukob između braka i ljubavne strasti. Autorica je zbivanje smjestila na francuski dvor sredine 16. stoljeća. Dvorski život daje okvir: tu su obveze održavanja javnog lika i malobrojne prilike za povlačenje u privatnost. Brakovi se sklapaju prema objektivnim okolnostima: prema sličnosti društvenog položaja, bogatstvu, kulturi. Uzajamna naklonost nipošto se ne zanemaruje. Prihvaćeni su nerazmjeri, veliko bogatstvo ili moć daju mogućnost dobivanja mlade, ljepše djevojke, ali ta kompenzacija je uvijek jasna i ne izaziva odobravanje. Gospodična de Chartres sasvim spremno prihvaća princa što joj ga predlaže majka. Taj je princ, uostalom, pozitivan lik, očita iznimka u tadašnjem društvu, netko tko bi možda doista mogao voljeti svoju ženu do kraja životaDvorski život dopušta strastvene ljubavi, ali je njihova prihvatljivost ovisna o čitavom nizu okolnosti, ugledu, položaju, osiguranom nasljedstvu. Kraljeve su favoritkinje moćna institucija. Mlada princeza se zaljubljuje u vojvodu od Nemoursa koji je mlad, naočit i odvažan. On je voli, no nepouzdan je i nedovoljno osjetljiv za složenost njezinog položaja. Princeza ga se odriče, čak i onda kada ostane udovica... Ovaj je roman vrlo elegantno djelo, značajan u povijesti romana zbog mnogih novina, privlačan i razumljiv i danas. Gospoda de la Fayette bila je jedna od tzv. "precioza". Mnogi znaju za te duhovite i pametne žene samo po Moliereovoj karikaturi njihove provincijalne varijante. Privilegirane po položaju, one su htjele biti cijenjene po sebi, ne samo kao nečije kćeri, supruge ili ljubavnice. Ovo potonje smatrale su najvećom zamkom - ljubav potvrđuje ženinu vrijednost ali ne traje. A ljubomora muči. U toj se knjizi pojavljuje i neobična rečenica: "Dovoljno je da postojimo". Ne treba nam čak ni ljubav da bismo bile ono što jesmo. To nije roman s tezom. Prikazuje rizik ljubavi, ali i njezinu privlačnost.

Gustave Flaubert

Gospođa Bovary Emma Bovary, naslovna junakinja ovoga francuskoga romana objavljenog, uz sudske i slične otegotne okolnosti (roman je optužen kao nemoralan), 1856. godine, u međuvremenu je zadobila svojstva nalik na mitske literarne likove Don Juana i Don Quijotea. Stvoren je i poseban pojam, "bovarizam", danas jednako koristan kao i tada.

Nemoguće je u kratkom osvrtu opisati više-slojnost ovoga književnog čina pa ćemo se ograničiti na moguću poticajnost i ograničenja muškog portreta upečatljive junakinje. Emma Bovary sluđena je knjigama na način koji je danas češći u vezi s filmovima i televizijom. Kći imućnijeg seljaka stekla je nešto obrazovanja, a prije svega naučila čitati romane. La Rochefoucauld je rekao da se neki ljudi ne bi nikada zaljubili da nisu čitali o ljubavi. Emma, puna romantičnih očekivanja, udaje se za nimalo romantičnoga seoskog liječnika koji očito nije partner za ono što očekuje od života- Sve oko nje je sitno i prizemno. Ona je "neshvaćena žena" i traži ljubav izvan braka, ali i u tome je neuspješna, prije svega jer je sklona samozavaravanju. Ni iskusan aristokrat ni gorljivi građanski mladić ne uklapaju se u njezina pretjerana očekivanja. Don Quijoteovo nerazumijevanje zbilje bilo je altruističko, Emmu ne možemo ne doživjeti kao krajnje egocentričnu osobu; ipak, ona je tragična junakinja, žrtva okolnosti, za nekog poput nje nema izlaza osim rezignacije. U samoubojstvo je natjerana dugovima (i ucjenom mrskog vjerovnika), dugovima u koje je natjerana strašću kojom je nadomjestila emocionalnu nezadovoljenost, strašću za kupovanjem. Ovo zadovoljavanje duboke praznine kupovanjem možda je temeljno iskustvo mnogih suvremenih žena. Flaubertov roman nije napisan iz neke simpatije :a ženski položaj, on je izabrao temu upravo zbog prozaičnosti, zbog odricanja od romantizma, zbog mogućeg komentara o prirodi iluzije koja je stalna tema za one koji se bave proturječnim poduhvatom da stvore realističku sliku svijeta pomoću izmišljene priče. Uostalom i Cervantesov Don Quijote je nastao iz namjere izrugivanja viteškim romanima, ali to nije i jedini učinak njegovog veličanstvenog djela. Flaubert je u jednom času izjavio da je on sam Emma Bovary, stvorivši tako još jednu višeznačnu opasku o prirodi pisanja. Rečenica svakako govori o nekakvoj identifikaciji, o uživljavanju. Mnogi smatraju da muškarci nikako ne mogu stvoriti uvjerljiv ženski lik a mnoge današnje žene odbacuju ovakvo izvanjsko, nemilosrdno slikanje ženskog lika koji izrasta u stereotip žene: žene koja uvijek nešto traži, koja nikad nije zadovoljna, koja laže sebi i drugima, a nije baš ni neka majka. Ipak, valja se suočiti s Emmom Bovary. Drugi klasici nam pružaju izravni užitak, potvrdu vlastite vrijednosti. No rade i nešto drugo, izoštravaju naše shvaćanje. U tom smislu Flaubertov je roman nezaobilazan. Sve moramo znati da li sanjamo jer s pravom želimo bolji život ili bježimo od mogućih načina da nešto učinimo za sebe. Emma možda nije imala neki izbor, no mi ga imamo.

Henry James

Portret gospode S romanima Henrya Jamesa dogodilo se nešto veoma neobično. Romani koji su, pošteno priznajmo, smatrani razmjerno teškima i od profesionalnih čitača, dobivaju na popularnosti zbog filmova snimljenih po njihovim motivima (na primjer Zlatna posuda Jamesa Ivorva u kojemu igraju Kate Beckinsale, Uma Thur-man, Jeremy Northam, Nick Nolte, Anjelica Houston...) Filmovi su posebno dobri da približe osnovni zaplet, a u Jamcsovim romanima nema onog obilja zbivanja kojeg ekranizacije romana inače moraju zanemariti. Filmovi ipak nisu dovoljni. Ako ste gledali film ]ane Campion s Nicole Kidman, Johnom Malkovichem, Barbarom Hershey i mnogima drugima, sigurno će vas zanimati više o samom romanu. Ako niste, evo sadržaja u glavnim crtama: Isabelle Archer, mlada, pametna, lijepa, odvažna, no ne i imućna Amerikanka, dolazi u Evropu na poziv pomalo ekscentrične tetke udate za bogatog Engleza. Isabelle ostavlja duboki dojam na tu obitelj, posebno na boležljivog i vrlo inteligentnog bratića, uostalom i na mladog plemića sa susjednog imanja, a uskoro doputuje za njom i mladi Amerikanac, pravi marljivi i odlućni predstavnik novoga svijeta. Očito je, medjutim, da Isabelle ne bira naprosto muža, već traži nešto više, ali je očito i da ne zna što u stvari traži. Tetak umire ostavljajući joj imetak, u namjeri da je učini samostalnom i slobodnom u svim odlukama. Bogatstvo privuče pažnju stanovitog Gilberta Osmonda koji pomoću svoje ljubavnice uspijeva uvjeriti Isabe-llu da izabere upravo njega. Gilbert Osmond nije plemić, nije uspješan industrijalac, nema nekog velikog talenta, a nije više ni mlad. U filmu Jane Campion sugerira očito, više manje seksualno, objašnjenje, s dozom ženskog mazohizma. To je moguća interpretacija, no ima i drugih. Meni se, na primjer, čini da je Isabelle Archer, da tako kažem, nasjela zato što je Gilbert Osmond dobar u onome što su i njezini talenti. Savršeno oblačenje, društveni talenti, opći stav da se ne moramo dokazivati djelima, da smo vrijedni po sebi, točnije po onome što se na nama vidi. Pod općom oznakom umijeća življenja takav se stav može braniti, dapače, sve je popularniji. Podsjetnik na moguće greške stoga je veoma dobrodošao.

Lav Nikolajevič Tolstoj

Ana Karenjina Niz značajnih ženskih likova u velikim romanima stvorili su muškarci. To ih ne čini manje značajnima, niti općenito niti za ovo naše čitanje klasika. Mogli bismo, međutim, reći da su neki najpoznatiji likovi, poput Emme Bovary Gustava Flauberta i junakinje ovoga romana, opisani s posve modernim uvidom u poteškoće pa i tragičnost ženske situacije, no tako da ne nadilaze tada zadane okvire ženskoga života. Poteškoće, iskušenja, samozavaravanje i tomu slično ipak su dovoljno prepoznatljivi, pogotovo u ovoj knjizi koja je vrhunac načina pisanja što ga, na mnogo manje upečatljiv način, koriste romani za razbibrigu. "Sve sretne obitelji nalikuju jedna na drugu, no svaka je nesretna na svoj način", tako glasi prva rečenica ovoga romana. Riječ je o obitelji Oblonskih, obitelji Aninog ljubaznog, neodgovornog i nevjernog brata. Dolly (koja, kao i njezina mlada sestra Kitty, ima zapadnjački nadimak) ovaj puta je dovedena do ruba izdržljivosti jer je riječ o aferi s guvernantom njihove djece, Francuskinjom. Ana dolazi iz Sankt Pe-tersburga, gdje živi u braku s uglednim visokim činovnikom s kojim ima i sina, da pomogne bratu premostiti bračne nesporazume. Putuje sa starijom gospodom, majkom oficira Vronskog od kojeg se mnogo očekuje zbog pažnje koju posvećuje Kitty, potpuno zasjenivši Konstantina Ljc-vina... Time smo naveli glavne likove, a priča se grana dalje. Lijepa Ana, udata prije bilo kakvih ljubavnih iskustava, uz Vronskog otkriva drugačiju vrstu osjećaja. Prikrivanje odnosa nije moguće (poglavlje o konjskim utrkama na kojima Vronski pred otmjenim društvom doživi nezgodu a Ana otkriva svoje osjećaje, sjajan je primjer Tolstojevog umijeća). Dramatični zapleti knjige vezani su uz odnose u trokutu, ali i veze između Ljevina i Kitty. Razvod nije nemoguć no ovisi o suprugu, koji bi takvim popuštanjem postupao protivno vjeri, da ne govorimo o drugim razlozima inače sjajno opisanog Karenjina koji sebi tek rijetko dopušta ljudske pobude. Ana i Vronski odlučuje se na kraju otvoreno na zajednički život izvan braka. Vronski je tako lišen poziva pa se neuspješno nastoji zabaviti razvijanjem svojih talenata, a Ana sve više i više pati. U uobičajenom čitanju uzroka koji dovode do tragičnog kraja navode se kao prvo nečista savjest zbog ostavljenog sina, pa stalna ljubomora u vezi zasnovanoj na tomu da je ljubav iznad svega. Sam Tolstoj, sudeći po dnevničkom zapisu, naglašava nešto drugo: "Sjedio sam u svojoj radnoj sobi i promatrao prekrasan svileni uzorak na rukavu svoje košulje. Mislio sam kako je ljudima palo na pamet da izmisle sve te uzorke i ukrase i kako postoji čitav svijet ženskoga rada, mode, ideje za koji žene žive. To me je veoma razvedrilo i shvatio sam da žene to vole i da su time zaokupljene. I odjednom su mi misli krenule ka Ani i tako sam smislio čitavo novo poglavlje. Ana je lišena svih tih radosti u zaokupljenosti sa ženskom stranom života, zato što je sama. Sve su se žene okrenule od nje i nema nikoga s kojim može razgovarati o onome sto čini to svakodnevno, čisto žensko djelovanje." Ana Karenjina je višeslojan roman, ali iz ovih rečenica možemo dobro razabrati što će današnji čitatelji morati promisliti: je li i naš svijet podijeljen na muški i ženski? U današnjem svijetu preljubnica neće ostati bez prijateljica: ipak, kako zapravo stoji sa ženskom soli-darnošću? Da li je majčinstvo iznad svega? I niz drugih pitanja koja će se svakome nametnuti kroz užitak u čitanju.

D. H. Lawrence

Zaljubljene žene Suvremena će žena, zaljubljena ili ne, možda imati neke poteškoće s Lawrenceovim knjigama. Ne zbog optužbi za opscenost zbog koje su zabranjivane (integralni rukopis Ljubavnika Lady Chaiterley objavljen je tek 1959. u SAD, a u Engleskoj tek 1960, nakon poznatog sudskog procesa) već zbog toga što njegov senzualni misticizam, njegovo žestoko odbijanje čistunstva, više nemaju nekadašnji oslobađajući učinak pa će čitateljicu prije svega zaokupiti njegovo izlaganje poteškoća u odnosima muškaraca i žena. No taj prikaz ostaje izazovan i zanimljiv, a Lawrenceove Zaljubljene žene se i dalje čitaju. Istoimeni film Kena Russela također ima postojano sljedbeništvo. Roman što ga preporučujemo objavljen je 1921, a neki su likovi prisutni već u Dugi iz 1915. Riječ je o odnosu sestara Ursule i Gudrun Bran-gwen s Rupcrtom Birkinom (koji je u mnogo čemu nosilac autorovog stava iako, umjesto da bude pisac, pomalo neuvjerljivo obavlja poslove školskog inspektora) i Geralda Cricha, bogatog industrijalca. Ursula je učiteljica, a Gudrun kiparica. Lawrence (1885-1930) je sin rudara i učiteljice, u je napetom braku s njemačkom barunicom te zna sve o odnosima društvenih slojeva. Ljubavne veze o kojima Lawrence govori uvijek su nužne, sudbonosne veze, veze koje zahtijevaju predanost, veze koje mogu postati i postaju opasne po život ukoliko se jedan u paru povlači, susteže, ne želi žrtvovati svoju individualnost (u ime sasvim posebne sreće). Ta su pitanja i dalje prisutna, i dalje se umuje o posebnosti muškaraca i žena, dapače, pišući o tomu zarađuju se milijuni. Lawrence je tu još uvijek puno bolji, slagali se s njime ili ne. Najbolji je u prikazu muško-muških odnosa (Rupcrtu je osim Ursule značajan i Gerald, sličnosti i razlike u očekivanju su poučne), ali je odlično prepoznaje nedvojbenu ambivalentnost u zaljubljenosti. Poznaje i

značenje ženske odjeće. Sve u svemu vrijedno čitanja.

Mary McCarthy

Grupa Ovaj roman, objavljen 1963, postao je brzo skandalom obavijeni bestseler pa je ta činjenica prikrila trajni značaj ove knjige, koja je jasan i duhovit prikaz položaja žene u dvadesetom stoljeću. Na prvi pogled se može činiti da su problemi "grupe", osam djevojaka koje 1933. završavaju elitni ženski koledž Vassar i kreću u život, previše specifični. No junaci velikih književnih djela ostaju značajni za nas i kada se naše okolnosti posve razlikuju od, na primjer, Engleske 19. stoljeća. A ovaj nam je roman i sadržajno posve blizak. Početkom 1960-ih šokantno je bilo detaljno opisivanje kontracepcijskih metoda, ali mi i dalje živimo s odlukama te vrste i načinima kako utječu na naše veze. Još je jasnija priča o dojenju: jedna od junakinja, savjesna pobornica socijalnih reformi, udata je za mladog i ambicioznog pedijatra koji i na svojoj obitelji dokazuje pravilnost svojih uvjerenja. Glas liječničkog autoriteta unosi zbrku umjesto reda i oduzima ženi pravo glasa o vlastitom iskustvu: ujedno je jasno da nema povratka jednostavnosti i prirodnosti. Svijet je kompliciran, a takve smo i mi, žene. S time se moramo nositi. Imamo inteligenciju, imamo emocije, imamo posao i zaljubljujemo se. Stil Mary McCarthy mijenja se prema tomu koja je junakinja nositeljica poglavlja. Nije riječ o unutrašnjem monologu ili pripovijedanju u prvom licu već o posebnoj boji, posebnom stajalištu. Svi mi pravimo priču iz svojeg života, pomalo lažemo sebi, pomalo i drugima. Naša priča može doživjeti neuspjeh pa moramo krenuti iznova. Ponekad zaglibimo u potpunoj laži. Kay, s crnim uvojcima i velikom energijom, odlučuje biti žena genija: činjenicu da joj je muž mentalno okrutan, tašt, ne naročito uspješan a ujedno i ženskar, ne želi priznati jer bi onda i sama, po vlastitom sudu, bila nitko i ništa. Helena ne želi ući u nered života: s bezbroj znanja i talenata odustaje i od rada i od života, ostaje promatračica. Pokey, najbogatija od njih, vidi i čuje samo što hoće: postaje veterinarka a nakon toga "nabavlja" muža, znajući da novac čini njezinu debljinu i nemarnost gotovo nevidljivom. Pollyna obitelj izgubila je novac, no dok se ostali zabavljaju ekscentričnim siromaštvom, ona postaje medicinskom tehničarkom. Njezin privatni život završava sretnim brakom, što je iznimka u ovoj knjizi. Sretnom se nekako ne čini ni jedina lezbijska veza, veza Lakey, koja je bila središte, najsjajniji član grupe u koledžu a poslije otišla u Evropu da bi studirala povijest umjetnosti. Dotty iz Bostona svjesnom odlukom gubi nevinost u gotovo slučajnom poznanstvu, protivno dotadašnjoj suzdržanosti i pridržavanju konvencija. Ženske knjige dvadesetog stoljeća dosta su zaokupljene sličnim temama. Glas Mary McCarthy jedinstven je jer izbjegava samozavaravanje, mitologizaciju i sentimentalnost. Knjiga je zabavna, iako sudbine opisane u njoj nisu. No nije zabavna na račun junakinja nego držeći im stranu: osim možda u slučaju Libby, neizmjerno ambiciozne i neizmjerno ograničene, nesposobne za originalni osjećaj ili misao. Sve u svemu, čitati Grupu veliki je užitak. Čitamo je kao inteligentan i odvažan ženski glas.

Sylvia Plath

Stakleno zvono Sylvia Plath bez ikakve je sumnje jedan od kultnih ženskih likova dvadesetog stoljeća. Mitom je postala ne samo svojim pisanjem nego i zbog kratkog života (1932-1963) i ogorčene borbe oko njezinog lika i djela do koje je došlo nakon njezinog samoubojstva. Njezinom ostavštinom upravljali su engleski pjesnik Tcd Hughes, otac njezine dvoje djece, i njegova sestra Olwyn. Brak Sylvije Plath i Hughesa okončan je s mnogo gorčine pa je Hughes po vlastitoj izjavi uništio sve iz njezine ostavštine što bi moglo opteretiti njihovu djecu. Time je za mnoge postao utjelovljenje muške samovolje, pogotovu stoga što je Sylvia u braku s njime svoju karijeru navodno podredila njegovoj. Njezina je majka pak u objavljenim pismima što ih joj je upućivala Sylvia navodno također uljepšala svoj lik. Sylvia Plath je bila talentirana i ambiciozna. To u dvadesetom stoljeću nije više nužno vodilo u tragediju. Ono što vodi u nesreću, a .Stakleno zvono, jedini roman ove pjesnikinje, upravo je priča o tome, jest želja za spajanjem uspjeha u radu i svega što se tradicionalno podrazumijeva pod ispunjenim ženskim životom. A pored toga, uspjeh što ga je Sylvia Plath željela nije bio uspjeh samo u uskom krugu neke elitne djelatnosti. Željela je biti i lijepa, pametna, voljena i slavna. Posve opravdano, no apsolutnim prohtjevima postajemo apsolutno ovisni o tuđem mišljenju. Obiteljske i društvene okolnosti učinile su Svlviju dodatno osjetljivom na pogled drugih. Tragedija nastaje zbog toga što se,

ma koliko željela uspjeh i odobravanje, nije mogla istinski prilagoditi, ostavši žrtvom stalne, povremeno patološke nesigurnosti. Stakleno zvono započinje junakinjinim dolaskom u New York. Jedna je od sretnica kojima jednomjesečni boravak u tom gradu omogućuje nagrada uglednoga ženskog časopisa. Esther se veseli uspjehu, divi glavnoj urednici, ali ne zna što će sa sobom. Izvanredni su opisi gotovo eksperimentalnog odnosa spram muškaraca: u danom času ne mora biti važno kakvi su i da li nam se sviđaju već samo radoznalost što se može dogoditi i kako će nam biti, što ćemo saznati o sebi. Vrativši se kući u dosta nemirnom stanju Esther saznaje da nije dobila prestižno mjesto u ljetnom tečaju pisanja na sveučilištu, a uvijek je imala savršene rezultate. Ljetna dokolica pretvara se u košmar, a prvi kontakti S psihijatrom samo ubrzavaju krizu i dovode do pokušaja samoubojstva. Spašavaju je na vrijeme, a nakon boravka u drugoj psihijatrijskoj klinici spremna je na život. To je naizgled optimistički kraj romana. Romana koji se čita mnogo lakše no što možda proizlazi iz ovako turobnog prikaza sadržaja.

Frangoise Sagan

Dobar dan, tugo Davne 1954. godine, prvi roman vrlo mlade djevojke postiže veliki uspjeh. Franchise Sagan postaje poznata kao "šarmantno malo čudovište" pa i nakon mnogo napisanih knjiga ostaje obilježena stanovitim mondenim prizvukom. Njezina prva knjiga kojom je zaradila dovoljno da si kupi jaguara (auto, ne zvijer), sjajno je napisana priča u sasvim novom tonu, izraz novog senzibiliteta. Događanje je jednostavno: Cecile živi, napustivši s petnaest godina samostansku školu, s ocem udovcem. Otac Raymond ugodan je, šarmantan i predan najrazličitijim užitcima. Njih dvoje žive po načelu ugode, izbjegavajući napore i ozbiljnost. Očeve ljubavnice dolaze i odlaze. Trenutno je to mlada Elsa, ne naročito pametna manekenka i starleta. Njih troje odlaze na more gdje je otac iznajmio veliku kuću. U susjedstvu je Cyril, dvadesetpetogodišnji pristali student prava. No uskoro im se pridružuje Annc, elegantna i suzdržana prijateljica obitelji, uspješna vlasnica modne kuće i očeva vršnjakinja. Raymond konačno otkriva drugu vrstu žena, zaljubljuje se i predlaže brak. Cecile, iako se divi Anne, plaši se promjena u lagodnom životu, reda i odgovornosti, koji su Annina prirodna okolina. Smišlja intrigu kojom će oca navesti na ponovnu vezu s Elsom i tako udaljiti Anne. Bježeći od kuće suočena s nevjerom svog izabranika, Anne, nesrećom ili namjerno, pogiba u saobraćajnoj nesreći. Iako se život oca i kćeri izvanjski nastavlja kao i prije, Cecile je zauvijek upoznala tugu. Privlačnost romana je stilski savršeno predočena ambivalentnost inteligentne mlade osobe. Tražiti ugodu, živjeti na prijatan način, čini se najprirodnijim ciljem. Uobičajeni moralistič-ki argumenti, ideja dužnosti i obaveza, ne čine se uvjerljivim, tek načinom prikrivanja nejednakosti ili hipokrizijom. Dosada i potreba povećavanja intenziteta podražaja javljaju se tek rijetko. Argumenti odgode užitka da bi postao veći ne mijenjaju hedonističko polazište. Cecile tek zbog posljedica svojeg čina počinje živjeti u mnogo složenijem svijetu. Roman je otvoren, nema poučne namjere i ostao je začuđujuće suvremen i čitljiv.

Stendhal

Parmiski kartuzijnski samostan Henry Beyle (1783-1842), francuski pisac koji je pisao kao "Stendhal", objavio je pored ostaloga i knjižicu s naslovom O ljubavi, no njegove i više nego zanimljive stavove o tomu moguće je jednako dobro ako ne i bolje razabrati iz njegovih romana. Zenomrsci nisu nipošto rijetki medu piscima; kod onih što im priznajemo veličinu ta se osobina u stvorenome gubi bez obzira na njihova privatna uvjerenja. Stendhal je u tome veliki izuzetak, on voli i poštuje žene. Smatra ih, da upotrijebimo jednu suvremenu riječ, autentičnima. Ne nužno iskrenima nego baš autentičnima, nepatvorenima. Samu priču romana najlakše je ispričati slijedeći središnji muški lik. Fabrice (Fabrizio) del Dongo mladi je sin talijanske plemićke obitelji u vrijeme Na-poleona I post-napoleonske reakcije, više manje Stendhalov suvremenik no kritičari su oduvijek naglašavali da je ta suvremenost pomiješana s osobinama likova iz talijanskih renesansnih kronika, toliko dragih Stendhalu. Mladi Fabricije buntovnog je duha i pun divljenja za slobodarske ideje. Iako podanik carske Austrije pridružuje se francuskim trupama u bitci kod Waterlooa i od tada pod stalnom je prismotrom apsolutističkog režima. Za razliku od ostale obitelji puno mu potporu pmža mlada teta Gina, i sama udovica napoleonskog oficira, lijepa, odvažna i ponosna. Ljubav spram nećaka središnja je strast njezina života, no pomaže mu na svjetovan način, prihvaćajući udvaranje grofa Mosce,

moćnog ministra u Parmi i pro forma brak s vojvodom Sanse-verina. U takvom položaju pomaže mu u jedinoj karijeri koja mu preostaje, u usponu u crkvenoj hijerarhiji. Mosca strepi od trenutka u kojem bi se u razgovorima Fabricija i Sansaverine pojavila riječ ljubav i neumitno promijenila prirodu njihove veze. No u Fabricijevu se životu uskoro pojavljuje druga žena, mlada Clelia Conti, kći političkog protivnika, lako svećenik, Fabricije se i dalje zapliće u ljubavne i političke intrige te postaje zatočenik u parmskoj tvrđavi pod zapovjedništvom oca Contija. Fabricije konačno shvaća istinsku ljubav a okolnosti su takve da i mlada Clelia mora pokazati posebne osobine. Strepeći za njegov život u jednom se trenutku zaklinje Bogorodici da ga neće nikada više vidjeti; njihova se tajna veza ipak nastavlja, u dubokoj tami. Završetak romana je ubrzan i tragičan a Fabricije umire daleko od svijeta: u parmskoj kartuziji. Suvremenu čitateljicu, i čitatelja, vjerojatno će manje zanimati intrige i zapleti, iako su izloženi precizno i elegantno, a više priroda ljubavnih veza. Za Stendhalove žene nema dvojbe: nema ničeg važnijeg od ljubavi. To ne znači da su zatvorene u privatni život za razliku od javnoga, ne znači ni podređenost predmetu ljubavi. One ostaju u kontroli svojeg života, za razliku od muškaraca koji nastoje ovako ili onako uspjeti u svjetovnim i drugim poslovima pa prihvaćaju zadana pravila igre; pravila koje junakinje tek usputno koriste. Kod sporednih ženskih likova vidi se učinak onovremenoga ovisnog položaja žena, a osjeća se izrazita suverenost žena poput Sanseverine.

W. M. Thackeray

Sajam taštine Ovaj roman iz 1847. po naslovu je poznat mnogima, općenito se smatra popularnim, postoje ekranizacije, televizijski serijaii i tome slično. Najkraće rečeno, duhoviti je prikaz viših i srednjih slojeva u Engleskoj za vrijeme ratova s Napoleonom, spretan spoj zabave i oštrog pogleda na slabosti, laži, nedostatke. Za našu temu je važno da je Thackeray stvorio ženski lik odnosno dva suprotstavljena ženska lika nad kojima se suvremena čitateljica i čitatelj moraju zamisliti. Dobro ih je poznavati i zato jer su u anglosaksonskom svijetu sinonimi za dva ženska stereotipa. Becky Sharp je žena varalica, manipulatorica, a Amelia Sedley nježna i popustljiva. Thackeray je dobar pisac pa tu klasičnu suprotnost demoni-zirane i idealizirane žene prikazuje u realističkom čitanju. Likove upoznajemo kao mlade djevojke i prijateljice. Privlačne su obje, ali Becky je siroče i nema ništa osim izgleda i oštre pameti s kojima se mora snaći u svijetu. Amalia Sedley je razmažena kći bogatog trgovca. Becky čitavo vrijeme nastoji na ovaj ili onaj način doći do ugleda i udobnog života, ali unatoč amoralnosti i pustolovnoj poduzetnosti često gubi bitku s onima koji na svojoj strani već imaju moć, ugled i bogatstvo i moral, najčešće naravno hipokritski. Amelija ne poduzima ništa - kada je zadese nevolje, siromaštvo i udovištvo, slikovito pati dok se ne pojavi neki izbavitelj. Bilo bi nepravedno optužiti Thakerava za to da osuđuje Becky i favorizira Ameliju. Naprotiv, Amelija je očito dosadna i ne nešto pametna, a Becky odvažna i puna života. No za njega nema trećeg. U pisanju satira, ljudska se taština naravno ne smije ublažavati. Ipak Sajam taštine najlakše se čita sa stanovitim otporom u odnosu na Beckyinu i Amelijinu sudbine, otporom prema neumitnosti izbora između "dobre žene" i "pustolovke" i sa željom da Becky ima bolje društvo od bogatih glupana i nadmenih, razmaženih plemića. Amelija se, pak, pretvara u gotovo tragičnu figuru u trenucima kada pokušava zaraditi umijećima što su ih njezini obožavatelji hvalili u nje: slikanjem, satovima pjevanja i slično, no vidi kako je sve to ni za šta, naprosto nedovoljno dobro ili nedovoljno za bilo kakvu zaradu. "Slatka" Amelija i "oštra' Becky: ima li ih još medu nama'

Sei Shonagon

Zapisci pod uzglavljem Murasaki Shikibu

Priča o princu Gendžiju Tko smije raspravljati o toliko specijaliziranoj stvari kao što su japanski romani iz desetoga stoljeća? Svaka povijest književnosti piše o tomu da su japansku književnost stvorile žene, da su one napisale kanonička djela. Murasaki Shikibu (oko 978 - prije 1031), autorica Genji Monogatari, Priče o princu Gendžiju te Sei Shonagon (967 - oko 1025) autorica Zapisaka pod uzglavljem. Obje su bile dvorske dame, obje viso' ke obrazovane. Ali

žene. Za razliku od dvorskih spisa i kronika, koje su se pisale na kineskom, ženama je bilo dopušteno da se služe japanskim jezikom i tzv. hiragana fonetskom transliteracijom kineskih pismena (neki autori, a to proizlazi i iz knjige Sei Shonagon, smatraju da se na dvo-ru jasno razlikovao i ženski jezik, za razliku od muškog govorenja s puno više kineskih riječi). One su skovale oruđe za svako kasnije pisanje na japanskom. To je po sebi prekrasan primjer pomicanja paradigme i promjene u hijerarhiji. Rodni element ulazi i kasnije u takva zbivanja, na primjer u Descartcsovoj odluci da se u svojim filozofijskim spisima služi francuskim a ne latinskim, kako bi ga mogle razumjeti i žene, koje u pravilu nisu učile latinski. Zanimljive se stvari događaju i kada se mijenja ugled neke literarne forme, na primjer romana. Ipak, japanski slučaj je posve izuzetan. Imamo dvije krasne čitljive knjige, pri čemu je Gen-dži dosta opsežno fikcionalno djelo o različitim ljubavnim zapletima, a Zapisci pod uzglavljem su komentari i zapažanja, po svemu ženska knjiga, pisana sa ženskog stajališta, s nizom ženskih problema, od ponašanja ljubavnika drugo jutro, pa do nemogućnosti da se nabavi doista dobra pin-ceta. Iako su te dvije knjige bile obavezno štivo kroz stoljeća patrijarhalne kulture, spisateljice se u Japanu ponovno pojavljuju tek u devetnaestom stoljeću. O ovome što sam do sada navela nema spora. Postoje neke dodatne činjenice. Sei Shonagon i Murasaki Shikibu nisu posve bez prethodnika. Postojale su zbirke stihova, priča i dnevnici na japanskom jeziku. Postoji manje uspješan ženski dnevnik, Kagero no nikki, čija se autorica spominje kao "Michitsuna no haha", Michitsunina majka. Postoji dnevnik Tosa-Ni-kki navodno napisan od muškarca koji preuzima ženski identitet da bi smio upotrebljavati prosto fonetsko pismo. No sve to nije usporedivo s vrsnoćom i dometom dviju spisateljica. Oni što je još značajnije jest razlika medu njima samima. (Poznavale su se, dakako, Murasaki Shikibu u svome je dnevniku ostavila nekoliko neljubaznih riječi analize, vjerojatno točne, ali Zapisci pod uzglavljem ionako razotkrivaju osobine autorice). Genji Monogatari ogromno je djelo. Edward G. Seidensticker, autor najpoznatijeg prijevoda, objavio je zanimljiv dnevnik o tom poduhvatu, zanimljiv, na primjer, i po tome što u svojim komentarima njemu suvremenih zbivanja pokazuje netrpeljivost spram svih promjena u društvu, pa i feminizma. Dostignuće Murasaki Shikibu očito nije naročito utjecalo na njegovo mišljenje za što su žene sposobne. Na kraju krajeva ovaj velik splet priča sazdan je, barem na prvi pogled, iz muške perspektive, s muškim junakom. Muškarci oduvijek pišu o ženama, a žene o muškarcima. Iako je u posljednje vrijeme pravo na prikazivanje postalo osporeno pravo, u pos-tkolonijalnim raspravama, u nekim etnološkim teorijama, u afroamerićkim raspravama i slično (smije li bijeli potomak kolonizatora pisati povijest do nedavno porobljenih, tko smije govoriti u ime neke grupe itd.) teško da bismo htjeli diskvalificirati Antigonu, Anu Karcnjinu, Emmu Bovary i Molly Bloom naprosto kao egzemplifi-kacije muškog pogleda. Ili, obrnuto, nećemo diskvalificirati Yourcenarine Hadrijana i Zenona, Heathcliffa i Rochestera, čitavu vojsku detektiva i tako dalje. Ali veličina Murasaki Shikibu nije nekakav ventrilokvistićki čin preuzimanja muškog junaka, ona je preuzela na sebe prikazati cjelinu, čitav svijet, upravo ono što je dugo ostalo nemoguće za žene umjetnice. Sei Shonagon piše drugačije. Po tonu ponekad je poput naše suvremenice, poput Seksa i grada u kimonima. Njezino mjesto u japanskoj književnosti proizlazi naravno iz drugih okolnosti, iz tananosti promatranja prirode, predmeta, odnosa moći i tome slično, njezinog nabrajanja stvari koje su "rijetke" ili "profinjene" ili "gube na ljepoti kada ih se naslika", koje "trebaju biti kmpne" ili koje "trebaju biti kratke". Mislim da bi ta knjiga ionako morala biti obavezna literatura na ženskim studijima (i ne samo tamo). Nema boljeg načina za stjecanje osjećaja za udaljenost i bliskost, za povijest ženske polovice, i naravno, ne samo ženske polovice čovječanstva. Mislim, uostalom, da bi isto tako valjalo proučavati, na primjer, Madame de Pompadour i druge favorit-kinje da bismo se u ogoljelom obliku suočili s obrascem "utjecanja", posrednog djelovanja. Privatni utjecaj žena na javne poslove, na muževe, ljubavnike, sinove i braću, koji se toliko stoljeća smatrao sam po sebi razumljivim možda upravo zbog toga nije primjereno istražen. Postoji razmjerno dosta istraživanja o salonima, pri čemu se taj pojam dosta široko shvaća. Postoje istraživanja kojima se nastoji ispraviti nepravda, upozoriti na vrsnoću Clare Schumann ili Fanny Mendelsohn. Zanimljiva su i istraživanja o kreativnosti i intimnom partnerstvu medu umjetničkim parovima u dvadesetom stoljeću.

Virginia Woolf

Svjetionik Virginiji Woolf dugujemo sjajne feminističke tekstove i otkačeni roman o promjeni spolnog identiteta Orlando. Ipak, ni taj roman ni njezina priča o tužnoj sudbini koja bi nužno zatekla podjednako darovitu Shakespeareovu sestru ne čine mi se tako izravno značajnima za shvaćanje ženske sudbine u dvadesetom stoljeću kao što je ovaj roman. Novi način pisanja, prikazivanje tzv. unutrašnjeg monologa, tijeka svijesti, savršeno je prikladan za

razotkrivanje međuljudskih odnosa. Radnje nema mnogo, oba dijela knjige prikazuju boravak obitelji Ramsay i njihovih gostiju na ladanju, na otoku Skye. Prvi i drugi dio dijeli veliki vremenski razmak, u međuvremenu se događa puno smrti i nesreća, ali dio obitelji ipak odlazi u posjetu svjetioniku, ostvarivši zamisao od koje su davno morali odustati. Gospoda Ramsay supruga je i majka osmero djece. Brine i o svojim gostima, kojih je uvijek previše. Gospoda Ramsay nije žrtva, lijepa je, predmet obožavanja i divljenja. Sebe smatra snažnijom i bližom životu od svojeg muža i drugih muškaraca. Odatle uvjerenje da se o muškarcima valja brinuti, pokrivati njihove slabosti da bi se uopće moglo dalje. Čitajući o njoj odjednom shvaćamo monstruoznu cijenu ovako podijeljenog svijeta. Gospodin Ramsay je emocionalni bogalj, posve nesposoban shvatiti svoju djecu. Neprestano očekuje ženino priznanje, potporu, očitovanje ljubavi. Sporedni likovi, poput slikarice Lily Briscoe, uvučeni su u kmg utjecaja gospode Ramsay, koja misli "u parovima", ne u vulgarnom smislu, nego kao o jedinom odgovornom načinu života. Breme moraju nositi žene: zato jer ga mogu nositi. Čak ni gospoda Ramsay ne može, međutim, do kraja odustati od sebe, može se podrediti mužu, može mu pokazivati koliko ga voli, ali ne može mu to reći. Govor su ionako preuzeli muškarci. Stav da muškarcima valja popuštati jer smo snažnije i bolje, jer je to važno za djecu i obitelj, velika je zabluda dvadesetog stoljeća. U povijesti se javlja kada žene konačno imaju nešto izbora, nešto samosvijesti. Dovodi do manipulacije, a manipulacija je smislena samo ako se tako odnosite s partnerom kojega ne volite. Manipulacijom postižete neke ciljeve, ali ne i radostan život. Gospoda Ramsay, srce obitelji, živi sama, a ukućanima daje krivu poruku. Posreduje i smiruje, a na kraju svatko svakoga promašuje.

James Joyce

Uliks Ovaj roman nije naročito popularan medu čitateljstvom, što je šteta. Davni problem nečitljivosti knjige vjerojatno je nestao, čitatelji su već i u zabavnoj literaturi naučeni na razne montaže, jezične dosjetke, prepoznaju unutrašnji monolog... Irski je književnik svoju Odiseju smjestio u jedan dublinski dan, 16. lipnja 1904-godine (navodno dan njegova prvog susreta s budućom ženom Norom): Odisej je Leopold Bloom, akviziter, Pcnelopa njegova žena Molly a Telemah već poznati Jovceov lik Stephen De-dalus. Nižu se epizode u kojima s nešto napora i znanja možemo prepoznati predložak (a postoji i čitava intelektualna industrija pomagala u čitanju Uliksa). Pažljivi čitatelji i čitateljice prepoznaju također i dominantne boje pojedinih poglavlja, tematsku vezanost uz neku od znanosti i umjetnosti te način transformacije grčkoga epa. Ponekad je upućivanje na ep lakše odgonetnuti, na pogrebu pomislit ćemo na Had, epizoda o Sirenama sadrži muziku i zavodljive konobarice, Proteus utječe na oblikovna sredstva svoje epizode no u svakom slučaju, da li zbog Dublina ili zbog asocijacija, Uliks obilato nudi užitak u čitanju. Na što pametna čitateljica mora obratiti posebnu pažnju: na seks. Uliks je bio zabranjivan zbog opscenosti, govorenje o seksualnosti, pogotovo o ženskoj, bilo je uzbudljivo i novo iako ni najstroži sudac ne bi mogao dokazati ikakav pornografski učinak. Joyce je, sudeći po biografijama, bio nemoguć na razne načine, kao suprug i pogotovo kao otac, no ovaj roman završava unutrašnjim monologom ženskoga lika koji doživljava orgazam: lika koji zna i polaže pravo na orgazam. Molly Bloom, nevjerna supruga gotovo bez intelektualne dimenzije možda nije privlačan lik za identificiranje, no nisu svi književnici uzeli u obzir činjenicu da žene imaju tijela. Valja spomenuti i to da je suvremena spisateljica Margaret Atwood u Penelopijadi napisala sjajnu feminističku reviziju Odiseja pa i tu knjigu preporučam za čitanje.

Robert Musil

Čovjek bez svojstava Riječ o vrlo opsežnom, pritom i ne-dovršenom romanu što ga se općenito smatra zahtjevnim, s junakom koji je očito muškarac, no valja odmah na početku istaknuti privlačnost Musilovih ženskih likova. One su, naime, sasvim dobro zadržale svojstva čiji gubitak muči mladoga Ulricha. Kao takav može postati nositelj filozofijske osnove romana i promatrač neobičnih zbivanja u Austro-ugarskoj monarhiji i svijetu oko nje prije Prvoga svjetskog rata. Mladi čovjek koji ima razvijeniji smisao za ono što je moguće nego za ono što je zbiljsko ipak je i privlačan i fizički spreman pa nam nije teško povjerovati da može privući pažnju niza žena. Najprije je tu Leontina-Leona, varijetetska pjevačica koja je u seksualnim stvarima potpuno trezvena i hladnokrvna, ali romantična kada je riječ o hrani pa je to, po društveno usponu, predmet žudnje, ponosa, želje. Tu je i udana

gospoda koju Ulrich zove Bonadea i koja visoko cijeni pristojan život, želi biti uzorna supruga i majka, no ima nesreću da je muškarci uzbuđuju preko svake mjere pa uvijek zapada u nevolje: u intervalima između njih ne prepoznaje sebe u putenoj osobi kakvom postaje. Diotima, također vrlo ugledna, udana gospoda ima, kako joj izabrani nadimak govori, platonske namjere, što u ovom slučaju znači da želi biti vrlo lijepa, vrlo pametna i vrlo nedodirljiva. Onda je tu Clarrisse, žena Uirichovog Wagnerom opsjednutog prijatelja Waltera, ne-sretna zbog nedovoljnog vlastitog talenta, ali i nedostatnog muževljevog; Gerda, kći židovskog direktora banke s nesretnom sklonošću proto-nacističkim klipanima. Konačno je tu Ulrichova sestra kojoj, pogotovo u nedovršenom i posthu-mno objavljenom drugom dijelu pripada uloga alter ega, životne družice, mogućeg sidrišta. Sto se tiče muških likova čitateljici će sigurno biti zanimljiv lik dr. Paula Arnheima, u kojega će se zaljubiti Diotima a koji ima sve - neizmjerno bogatstvo industrijskog magnata, ali i intelektualne i moralne odlike, piše knjige i bori se za svjetski mir (po mišljenju interpretatora uzor za taj lik je njemački industrijalac, političar i intelektualac Walther Rathenau što su ga 1922. ubili njemački ultranacionalisti), a okosnica akcije, priprema proslave velikog jubileja Franje Josipa, sedamdesete godine vladavine, 2. prosinca 1918. godine koji se naravno nije mogao proslaviti sjajan je povod za pisanje o tzv. Kakaniji, "K. und K." carstvu i kraljevstvu koje je nekada vladalo i našim krajevima.

Popis autora i knjiga Jane Austen (1775- 1817) Ponos i predrasuda (Pride and Prejudice), 1813. Saul Bellow (1915-2005) Herxog (Her^og), 1964. Karen Blixcn (pisala i kao Isak Dincscn; 1885 - 1962) Moja Afrika (Out of Africa), 1937. Charlotte Bronte (1816 - 1855) Jane Eyre (Jane Eyre), 1847. Emily Bronte (1818- 1848) Orkanski visovi (Wuthering Heights), 1847Colette (1873 -1954) Klaudina u ikoli (Claudine a 1'e'cole), 1900. Marguerite Duras (1914 - 1996) Ljubavnik (L'Amant), 1984. George Eliot (1819 - 1880; pravo ime Mary Ann Evans) Middlemarch (Middlemarch), 1871Francis Scott Fitzgerald (1896 - 1940) Blaga je noć (Tender is the Night), 1934. Gustave Flaubert (1821 - 1880) Gospoda Bovary (Madame Botary), 1857. Ernest Hemingway (1899-1961) Sunce se ponovo rada (The Sun Also Rises). 1926. Aldous Huxley (1894- 1963) Kontrapunkt (Point Counter Point), 1928. Henry James (1843- 1916) Portret gospode. (The Portrait of a Lady), 1881. James Joyce (1882- 1941) Ulih (Ulysses), 1922. Gospoda de la Fayette (1634 ' 1693) Princeza od Clevesa ili Knjeginjina ljubav (La princesse de Cleves), 1678. D. H. Lawrence (1885 - 1930) Zaljubljene tene (Women in Love), 1921. Doris Lessing (1919.) Zlatna bilježnica (The Golden Notebook), 1962. Mary McCarthy (1912-1989) Grupa (The Group), 1962. Robert Musi! (1880- 1942) Čovjek bez svojstava (Der Mann ohne Eigensehaften), 1930-43 Sylvia Plarh (1932- 1963) Stakleno zwno (Tru? Hell Jar), 1963. Henri-Pierre Roche (1879 - 1959) Jules i Jim (Jules et Jim), 1953. Francois Sagan (1935 - 2004) Dobar dan, tugo (Bonjour tristesse), 1954Murasaki Shikubu (978 - 1016) Priča o princu Gendjiju (Genji-.Monogaian), 1004 - 1011. Sci Shonagon (966/7 - 990) Zapisci pod uzglavljem (Makura no soshi) Stendhal (1783-1842) Parmski kartuzijanski samostan (La Chartreuse de Parme), 1839. W.M.Thackeray (1811 -1863) Sajam taštine (Vanity Fair), 1847. L N. Tolstoj (1828 - 1910) Ana Karenjina (Anna Karenina). 1873-76. Virginia Woolf (1882- 1941) Svjetionik (To the Lighthouse), 1927.