Visegrad 2

Fond za humanitarno pravo Srbija/ Fond za humanitarno pravo Kosovo/ Udruženje Pravnik Sarajevo

Regionalna škola tranzicione pravde

„Zločini u Višegradu i suđenja pred MKSJ“

Radio: Denis Piplaš Mentor: Marijana Toma

Sarajevo, mart 2013.

„Evropa nije naučila ništa od Holokausta. Ništa nije urađeno da se ubijanja zaustave. Ono što se dogodilo u Bosni predstavlja posthumno odlikovanje za Hitlera.“

Marek Edelman (1919 – 2009), komandant ustanka u Varšavskom getu

UVOD Višegrad je grad i središte istoimene općine koja se nalazi u istoĉnom dijelu Bosne i Hercegovine. Po posljednjem popisu stanovništva koji je 1991. Godine sproveden u Bosni i Hercegovini, općina Višegrad je imala 21.199 stanovnika, i dvo-trećinsku većinu stanovništva su ĉinili Muslimani:     

Muslimani – 13.471 ili 63,54% Srbi – 6743 ili 31,80% Hrvati – 32 ili 0,16% Jugoslaveni – 319 ili 1,50% Ostali – 634 ili 2,99%

Sa poĉetkom talasa nasilja koji je krenuo u proljeće 1992 godine i koji će trajati naredne tri i pol godine, Višegrad će zauzeti posebno mjesto u obimu i karakteristici zloĉina koji su se desili u Bosni i Hercegovini. U sluĉaju protiv Milana Lukića pred MeĊunarodnim kriviĉnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, Pretresno vijeće je zloĉine u Višegradu okarakterisalo „najgorim djelom protiv ĉovjeĉanstva na kraju 20-tog vijeka“. Ipak, i pored svega toga ţrtvama se danas ne pridaje gotovo nikakva paţnja, kako od meĊunarodne ali isto tako i od domaće javnosti, svjesno prihvatajući ĉinjenicu da je politika etniĉkog ĉišćenja u ovom bosanskohercegovaĉkom mjestu trijumfovala. Prema podacima iz „Bosanske knjige mrtvih“ Istraţivaĉko dokumentacionog centra, na podruĉju općine Višegrad stradalo je 1760 osoba1. U tu brojku obraja se i oko 600 ţena i 119 djece. Treba napomenuti da organizacije preţivjelih VišegraĊana spominju cifru i od 3000 ubijenih osoba2. Ono što je karakteristiĉno za Višegrad jeste ĉinjenica da su mnogi zloĉini ĉinjeni pred oĉima graĊana Višegrada, pa Edina Bećirović u svojoj knjizi „Na Drini genocid“ navodi da je zloĉin u Višegradu dobio jednu formu socijalnog projekta3. Ni u jednom bosanskohercegovaĉkom gradu egzekucije civila nisu ĉinjene tako javno. Kao primjer se mogu navesti na desetine strijeljanja koja su se dešavala na mostu Mehmed-paše Sokolovića, objekta vidljivog iz skoro svakog dijela Višegrada. Pored toga je muslimansko stanovništvo spaljivano ţivo u najmanje dva sluĉaja, a teror koji su preţivljavali znaĉio je i zatvaranje u logore, masovno silovanje ţena, pljaĉka njihove imovine, sistematsko ubijanje politiĉkog, ekonomskog i vjerskog vodstva i rušenje islamskih bogomolja. Kao i u drugim gradovima u proljeće 1992 godine, i u Višegradu će Jugoslovenska narodna armija (JNA) odigrati bitnu ulogu u tragiĉnim posljedicama do kojih će doći. Nakon prvih višestranaĉkih izbora u Višegradu, predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) nezadovoljni raspodjelom mjesta u općinskoj administraciji poĉinju, kao i u sluĉaju Sarajeva, sa postavljanjem barikada po gradu. Uz pomoć JNA nakon nekoliko dana borbi grad biva okupiran te se formira tkz. „Srpska opština Višegrad“. Bio je to znak za poĉetak progona i politike etniĉkog ĉišćenja.

1

http://www.bosnaonline.org/forum.php/viewtopic.php?f=117&t=269 Udruženje građana i porodica nestalih „Višegrad 92“ odali počast žrtvama akcijom „3000 ruža za 3000 života“ http://www.radiosarajevo.ba/novost/54555/3000-ruza-za-stradale-visegradane također pogledati: http://www.youtube.com/watch?v=PuABxAUD8rQ 3 Edina Bedirovid, „Na Drini genocid“, 94 str. 2

Ovaj rad sadrţi opise poĉinjenih zloĉina i prikaz suĊenja pred MeĊunarodnim kriviĉnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, gdje ću se naroĉito fokusirati na suĊenja Milanu i Sredoju Lukiću. Opisi dogaĊaja i podaci preuzeti su iz arhive MeĊunarodnog kriviĉnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne i Hercegovine.

INCIDENT U PIONIRSKOJ ULICI

Sredinon juna 1992 godine desio se jedan od najgorih i najmonstruoznijih zloĉina u kampanji etniĉkog ĉisćenja Višegrada. Muslimansku populaciju iz sela Koritik, koje se nalazi nadomak Višegrada, grupa Srba iz obliţnjih sela je informisala da moraju da napuste svoje domove i da će po njih doći autobusi koji će ih prebaciti u Kladanj, teritoriju pod kontrolom Armije BiH 4. Nakon što autobusi nisu došli, oko 60 muslimanskih civila krenulo je pješke do Višegrada prilikom ĉega im se pridruţilo i sedam osoba iz sela Sase. Dolaskom u centar grada, dobili su informaciju od Mitra Vasiljevića da će autobusi po njih doći slijedeće jutro i da noć provedu u jednoj od napuštenih muslimanskih kuća u Pionirskoj ulici5. Prema svjedocima, Mitar Vasiljević je izdao potvrdu jednoj od osoba iz grupe - Muji Haliloviću, garantirajući sa tim papirom sigurnosti grupi da provedu noć u kući. Odprilike 45 do 60 minuta poslije toga u kuću su došli Milan i Sredoje Lukić u pratnji još nekoliko osoba. Uz prijetnje zahtijevali su da im se predaju svi predmeti koji imaju neku vrijednost. Nakon toga razdvojili su nekoliko ţena - a najmanje tri prema presudi u sluĉaju Lukići, koje su morale da napuste kuću sa njima. Vratile su se poslije sat vremena i svjedok VG013 na istom suĊenju navodi „da su djevojke bile u lošem stanju (...) i da su uspjele da kaţu da su bile silovane“6. Lukići i osobe u njihovoj pratnji su napustile kuću poslije toga i vratili su se opet izmeĊu 21:30 i 23:30. Grupi je nareĊeno da preĊu u drugu kuću koja se nalazila na nekih 20 do 30 metara udaljenosti i koja je bila u vlasništvu Adema Omeragića7. Nakon što su došli svi su skupljeni u jednu sobu u prizemlju kuće. Tokom prelaska nekoliko svjedoka je dalo iskaze da su vrijeĊani od strane Milana i Sredoja Lukića. Bez obzira što je soba u kojoj su se nalazili bila premala da primi sve ljude, te nije postojala mogućnost kretanja po sobi, jedan od svjedoka je primjetio da se na podovima nalazi ljepljiva supstanca koja je mirisala na gorivo. Nakon pola sata vrata su se otvorila i postavljena je eksplozivna naprava na ulazu u kuću8. Vatra se za kratko vrijeme proširila, a jedan od svjedoka navodi da je nakon toga i jedna ruĉna granata baĉena meĊu ljude. Dvoje svjedoka koji su uspjeli da pobjegnu kroz jedan od prozora naveli su da su narednih sat do sat i pol ĉuli vriskove i pucnjeve oko kuće Adema Omeragića9. Po izjavama svjedokinje VGO13 Mitar Vasiljević je osvijetljavao podruĉje oko prozora kuće sa ruĉnom lampom, dok su Milan i Sredoje Lukić pucali na ljude koji su pokušavali da pobjegnu. Ista svjedokinja je

4

http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf str str 115, 116 Isto, str 116 6 Isto, str 122, obratiti pažnju na svjedočenje VGO13, VGO18 7 Isto, str 123 8 Isto, str 125 9 Isto, str 129 5

ranjena od strane Milana Lukića, te je naredna tri dana i noći provela sakrivajući se u jarku pored kuće10. Ţalbeno vijeće MKSJ u sluĉaju Milan i Sredoje Lukić je ustanovilo da je prilikom ovog zloĉina ubijeno 59 osoba. Svi su bili Muslimani, a starosna dob ţrtava se kretala od starosti od 2 dana do 70 godina. Pretresno vijeće za isti sluĉaj dalo konaĉnu cifru od 53 ţrtve11.

INCIDENT U BIKAVCU

Drugi sliĉan zloĉin onom u Pionirskoj ulici desio se 27-og juna 1992 godine u višegradskom naselju Bikavac. U predveĉernjim satima Milan Lukić i još nekoliko osoba su došli u Bikavac i naredili Muslimanima iz naselja da se upute u kuću Mehe Aljića12. Za razliku od incidenta u Pionirskoj ulici ovaj put su srpske snage predvoĊene Milanom i Sredoje Lukićem paţljivije planirali zloĉin. Jedan od svjedoka navodi da su prilikom dolaska u kuću vidjeli kako Lukići postavljaju metalna garaţna vrata na jedan od prozora kako bi sprijeĉili zatoĉene ljude u bjeţanju13. Pretresno vijeće MKSJ je ustanovilo da je odprilike 70 osoba bilo zatoĉeno u kući, i svi su bili muslimanske nacionalnosti. Svi su bili civili i niko od njih nije imao na sebi neku vrstu uniforme14. NajmlaĊa ţrtva imala je samo jednu godinu. Što se tiĉe kronologije dogaĊaja, ubrzo nakon što su svi ušli u kuću poĉela je prvo rafalna paljba a potom i bacanje granata koje su prema izjavi Zehre Turjaĉanin (jedine preţivjele ţrtve ovog zloĉina) ubile nekoliko ljudi15. Cijelu kuću je zahvatila vatra, a Zehra Turjaĉanin je pored opekotina uspjela da kroz malu šupljinu na prozoru pobjegne iz kuće16. Svjedoĉila je da je prilikom bjeţanja vidjela Milana Lukića i još jednog naoruţanog muškarca. Nakon odprilike sat vremena Zehra Turjaĉanin se vratila u naselja Bikavac i redom išla od kuće do kuće i prenosila šta se desilo i upozoravala ljude šta se i njima moţe desiti. U teškom zdravstvenom i psihološkom stanju sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, oĉajna, traţila da je strijeljaju. Niko joj nije pruţio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bjeţi pošto Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći da je dokrajĉi17.

10

Isto, str 130. http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/milanu-lukicu-potvrdjen-dozivotni-zatvor-sredoju-lukicukazna-smanjena-za-tri-godine.25.html?cat_id=1&news_id=14458 12 http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf str 209, 210 13 Isto, str 211 14 Isto, str 211 15 Isto, str 211 16 http://www.youtube.com/watch?v=TMKYybEr-Vk (snimak je uznemiravajudeg sadržaja) 17 http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/kako-je-to-kada-te-zivogzapale.25.html?cat_id=1&news_id=5869 11

U reakciji na presude jedan od preţivjelih VišegraĊana je komentarisao da je „bijeg Zehre Turjaĉanin kao jedine kojoj je to uspjelo i ĉinjenica da je preţivjela sa teškim opekotinama boţija volja da ostane svjedok ovog strašnog zloĉina kako isti nebi mogao biti negiran i sakriven“18.

POJEDINAĈNA STRIJELJANJA PREMA PRESUDI U SLUĈAJU „MILAN I SREDOJE LUKIĆ“

Ubistva na Drini Jedan od incidenata u kojem je dokazana kriviĉna odgovornost Milana Lukića jeste ubijanje 5 muslimanskih civila na obali rijeke Drine 7-og juna 1992. U poslijepodnevnim satima Milan Lukić je sa još nekoliko osoba koji su bili u njegovoj pratnji, natjerao 10-tak muslimanskih civila u jednu kuću u višegradskom naselju Bikavac19. Nakon što je oduzeo izvjesnu koliĉinu novca i sve vrijednosne stvari od zateĉenih osoba, napustio je kuću u pratnji sedmorice muslimanskih civila. Sjeli su u dva auta i nareĊeno im je da voze do motela „Vilina Vlas“20. Prilikom voţnje Milan Lukić je povremeno zaustavljao vozila i provjeravao dokumente sluĉajnih prolaznika uz komentare: „Oh, ti nisi balija“. Na jednoj od srpskih barikada rekao je „da je ulovio sebi nekoliko balija“21. Grupa se kratko zadrţala u motelu „Vilina Vlas“, gdje im se pridruţilo nekoliko uniformisanih osoba izmeĊu kojih je bio i Mitar Vasiljević, koji je osuĊen za ovaj zloĉin po kvalifikaciji zloĉin protiv ĉovjeĉnosti22. Grupa se vratila istim putem i zaustavila se po nareĊenju Milana Lukića. 7 muslimanskih civila je moralo da napusti auta i nareĊeno im je da u koloni krenu prema obali rijeke Drine, te ako neko od njih pokuša da pobjegne da će biti ubijen23. Nakon što su poredani na obali, Milan Lukić je dao naredbu da se ispaljuju pojedinaĉni hici, a ne rafali. Strijeljanje su preţivjela dvojica civila bacajući se u vodu i pretvarajući da su mrtvi. Ubistvo zatoĉenika iz fabrike Varda Drugi incident koji je detaljno opisan u toku suĊenja Milanu Lukiću jeste zarobljavanje 7 muslimanskih radnika iz fabrike Varda koje se dogodilo 10 juna 1992 24. Lukić je tog dana došao u fabriku i traţio zaposlene muslimane. Prilikom dolaska naredio je jednom od muslimana da skine svoj kaput kako bi ostali na njega mogli da bacaju novac i ostale vrijednosti koje su imali sa sobom25. Na koncu je sa 7 civila napustio fabriku i po sliĉnom

18

http://www.youtube.com/watch?v=SN8_PYF6ZQg http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf str 38, 39 20 Isto, str 40 21 Isto, str 41 22 http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/acjug/bcs/vas-sj040225b.pdf 23 http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf str 41,42 24 Isto, str 83 25 http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/jos-jedan-ocevidac-zlocina-milanalukica.25.html?cat_id=1&news_id=5976 19

principu kao u predhodno opisanom incidentu, natjerao ih je da u koloni krenu prema obali rijeke Drine. Prema svjedokinji VGO47, Milan Lukić ih je „kao ovce potjerao ispred sebe“26. Dolaskom na obalu Drine poredao ih je i potom jednog po jednog strijeljao prvo pojedinaĉno i potom rafalno27. Ostaje utisak, iako nije spomenuto u presudi, da se ovakvo ponašanje Milana Lukića moţe objasniti ţeljom da izbjegne sluĉaj koji mu se prethodno desio – da neko preţivi strijeljanje.

LOGOR UZAMNICA Logor Uzamnica se nalazio u jednoj od kasarni JNA u naselju Uzamnica. Pretresno vijeće je ustanovilo, a Ţalbeno potvrdilo da je u periodu od mjeseca juna 1992 godine do oktobra 1994 godine u ovom logoru bilo zatoĉeno oko 45 muškaraca, 11 ţena i dvoje djece28. Većinom se radilo o civilima uz nekoliko izuzetaka. Svjedoci uslove u logoru nazivaju veoma lošim i jadnim. Nije bilo dovoljno hrane za sve zatoĉenike u logoru, nisu postojali osnovni higijenski uvjeti, kao ni grijanja ili elektriĉne energije. Muškarci u logoru su bili konstantna ţrtva premlaćivanja i to najĉešće palicama, elektriĉnim kablovima i drvenim palicama, najviše tokom noći i u periodu kraja 1992 i poĉetka 1993 godine29. Nakon posjete MeĊunarodnog Crvenog krsta koje se dogodilo u maju 1993 (nakon što im je nekoliko puta bio zabranjen pristup), uslovi u logoru su se poboljšali. Sud je ustanovio da postoje indicije da je nekoliko osoba preminulo uslijed prevelikog batinjanja ili nedostatka medicinske njege30. Zatoĉene osobe u logoru morale su da obavljaju radnu obavezu koja se sastojala iz kopanja, istovaranja uglja ili rada na farmama31. Prema presudi, Milan Lukić je u periodu od juna 1992 do 1993 godine redovno dolazio u logor Uzamnica i uĉestvovao u batinjanju zatvorenika. Batinjanje se obiĉno odvijalo pred oĉima drugih zatvorenika, a vrlo ĉesto se tokom batinjanja znalo desiti da Milan Lukić tjera osobu da pjeva „ĉetniĉke pjesme“ i da se krsti32. U smislu presude Lukićima navodi se nekoliko pojedinaĉnih sluĉaja batinjanja. Adem Berberović navodi da ga je Milan Lukić toliko puta tukao da ni sam ne zna taĉan broj. Muĉenje je podrazumijevalo i davanje elektrošokova, kao i batinjanje dok su se zatoĉene osobe nalazile na radnim obavezama. Jednom prilikom je Milan Lukić Adema tukao drvenom palicom toliko jako da je ona na kraju pukla, te je otišao po drugu. Adem Berberović je pri tome izgubio svijest i prema svjedocima leţao „u lokvi krvi“33. Adem i danas pati od posljedica batina koje je dobivao, što podrazumijeva da je izgubio vid na jednom oku, pati od nesanice, glavobolja, boli u leĊima, bubrezima, kao i velikog broja oţiljaka po cijelom tijelu34. Ipak smatra se sretnim što je uspio da preţivi. 26

Isto Isto 28 http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf str 244 29 Isto, str 244 30 Isto, str 245, slučajevi: Meho Bečirovid, Čamir Bečirovid, Bekto Salid, Mustafa Čuprija. 31 Isto, str 246 32 Isto, str 246 33 Isto, str 249 34 Isto, str 249 27

Sliĉna su svjedoĉenja još jednog svjedoka – Islam Kustura. Navodi da je jednom prilikom batinjan toliko da poslije toga nije mogao da ustane odprilike tri sedmice35. On navodi da je Milan Lukić dolazio „ako ne svaki dan, onda sigurno svaki drugi“ te da je u njegovoj pratnji uvijek bio Sredoje Lukić. Drugom prilikom povrede koje je zadobio Islam Kustura bile su toliko teške da nije mogao da koristi svoje ruke odprilike šest mjeseci36. Optuţnica nije podrazumijevala suĊenje za ubistva koji su se desili u ovom logoru iako postoje indicije da je nekoliko osoba napustilo logor u pratnji Milana Lukića i da im se poslije toga gubi svaki trag. SUĐENJA U SLUĈAJU „VIŠEGRAD“ PRED MKSJ MKSJ je 20. jula 2009. godine prvostepeno izrekao doţivotnu zatvorsku kaznu Milanu Lukiću za zloĉine protiv ĉovjeĉnosti i kršenja zakona i obiĉaja ratovanja pod šta se podrazumijeva: istrebljenje, ubistva, okrutno postupanje i nehumana djela nad Muslimanima u Višegradu 1992-94. Nakon njegove ţalbe na prvostepenu presudu, ţalbeno vijeće je 04.Decembra 2012 potvrdilo prvostepenu presudu. Milan Lukic je osuĊen za: -

šest odvojenih incidenata opisanim u ovom radu; dvije „ţive lomaĉe“ u Pionirskoj ulici i u naselju Bikavac; ubistva 12 muslimana na obali rijeke Drine i u fabrici Varda; ubistvo Hajre Korić i zlostavljanje zatoĉenika u logoru Uzamnica.

MKSJ je 20. jula 2009. godine prvostepeno izrekao kaznu zatvora od 30 godina Sredoje Lukiću. Proglašen je krivim za pomaganje i podrţavanje zloĉina u Pionirskoj ulici, kao i za zlostavljanje zatoĉenika u logoru Uzamnica. Ţalbeno vijeće je 04. decembra 2012. godine većinom glasova, uz protivna mišljenja sudija Pokara/Pocar i Liua, oslobodilo Sredoja Lukića optuţbe za zlostavljanja u logoru u Uzamnici, ali mu je potvrĊena osuĊujuća presuda za pomaganje i podrţavanje ubistva 53 ljudi u Pionirskoj ulici. Shodno tome, kazna mu je sa 30 smanjena na 27 godina zatvora37. Prvostepenom presudom MKSJ iz novembra 2002. godine Mitar Vasiljević je proglašen krivim za zloĉine protiv ĉovjeĉnosti i to "sudjelovanje" u ubojstvu. MeĊutim, Ţalbeno vijeće je, razmotrivši ţalbu optuţenoga, zakljuĉilo da se radi o pomaganju i podrţavanju strijeljanja 7 muslimanskih civila, od kojih je 5 smrtno stradalo, što predstavlja nešto niţi stepen odgovornosti. Na temelju toga mu je kazna smanjena za ĉetvrtinu. OsuĊen je na 15 godina zatvora. Nakon odsluţenih 10 godina pušten je na prijevremenu slobodu38. Mitar Vasiljević danas ţivi u Višegradu, gdje mu je prilikom povratka iz zatvora organiziran doĉek39. Tom prilikom prisutne je pozdravio ovim rijeĉima: „Pozdravljam svoje sunarodnike Srbe,

35

Isto, str 250 Isto, str 251 37 http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/milanu-lukicu-potvrdjen-dozivotni-zatvor-sredoju-lukicukazna-smanjena-za-tri-godine.25.html?cat_id=1&news_id=14458 38 http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/mitar-vasiljevic-na-slobodi.25.html?cat_id=1&news_id=7951 39 http://www.slobodnaevropa.org/content/visegrad_vasiljevic_zlocin/2051078.html 36

omladinu i pogotovu decu koja nisu bila ni roĊena u vreme kada sam poslednji put bio ovde“40. Pored toga, Milan Lukić je presudom Okruţnog suda u Beogradu osuĊen u odsustvu na 20 godina zatvora zbog ubistva 16 mještana Sjeverina koji su oteti iz autobusa na liniji PrijedorPljevlja. Vrhovni sud Srbije je u maju 2006. godine potvrdio ovu presudu. Otmica se dogodila u bosanskohercegovaĉkom selu Mioĉe koje se nalazi u blizini Priboja. Odvedeni su u motel „Vilina Vlas“ gdje su pshihiĉki i fiziĉki zlostavljani, a potom su ubijeni na obalama Drine. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronaĊeni41.

REZIME U ovom radu sam predstavljen je samo mali prikaz zloĉina koji su se desili u Višegradu tokom rata u Bosni i Hercegovini, i to onih zloĉina koji su utvrĊeni izvan razumne sumnje na suĊenjima pred MKSJ. UtvrĊene ĉinjenice na ovim suĊenjima dokazuju da je Višegrad bio podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etniĉkog ĉišćenja Bošnjaka i zloĉina protiv civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Presude MKSJ su u sluĉaju Višegrada fokusirane na pojedinaĉne zloĉine, te kao što je Edina Bećirović u svojoj knjizi „Na Drini genocid“ govori „te presude ne opisuju dovoljno autentiĉno opštu atmosferu ubijanja i smrti koja je vladala“42. Trenutno pred Sudom Bosne i Hercegovine postoji nekoliko procesa koji bi eventualno mogli dati nešto širu sliku dogaĊaja iz Višegrada43. Danas je Višegrad primjer grada u kojem se šuti na pominjanje ratnih zloĉina ili se oni jednostavno negiraju. Nedavno je najavljanjo rušenje spomenika bošnjaĉkim ţrtvama u ovom gradu iz razloga što se na njemu pominje rijeĉ „genocid“. Naime, općina Višegrad i Ministarstvo za prostorno ureĊenje, graĊevinarstvo i ekologiju Republike Srpske donijeli su rješenje o rušenju ovog spomenika iako pravno za takvo nešto ne postoji nikakav temelj obzirom da je spomenut podignut na zemlji koje pripada Islamskoj zajednici u Višegradu, a prema zakonima Bosne i Hercegovine, vjerske zajednice imaju pravo na autonomiju u smislu imovinskih prava44. Ugledni ameriĉki profesor David Pettigrew je otvorenim pismom visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini naveo da bi rušenje spomenika znaĉilo da u Republici Srpskoj vlada svojevrsni apartheid45. Sa druge strane, postoji nekoliko spomen obiljeţja srpskim vojnicima, pa ĉak i spomenik ruskim dobrovoljcima, a u neposrednoj blizini Višegrada se nalazi posvećena statua ĉetniĉkom voĊi Draţi Mihajloviću, ĉije su snage 40

http://www.e-novine.com/mobile/region/region-bosna/38119-potrazi-osloboenim-ratnim-zloincem.html http://balkans.aljazeera.net/vijesti/potvrden-dozivotni-zatvor-milanu-lukicu 42 „Na Drini genocid“ Edina Bedirovid, 101 stranica 43 Predmeti protiv: Predraga Milisavljevida, Miloša Pantelida, Ljubomira Tasida i Olivera Krsmanovida. 44 http://www.prvimart.ba/vijesti/visegradske-vlasti-najavile-rusenje-spomenika-zrtvama-genocida (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br.83/2006) koji glasi: „U zajednici sa vjernicima i vjerskim službenicima,preko svojih vrhovnih ili autonomnih tijela i predstavnika, crkve i vjerske zajednice, shodno svom unutarnjem poretku i sopstvenim propisima samostalno upravljaju svojom imovinom, kapitalom,fondovima i zadužbinama. To znači da se tijela vlasti ne smiju miješati u rad i upravljanje imovinom u vlasništvu crkava i vjerskih zajednica, niti njihovu suradnju s njima uvjetovati time.“ 45 http://www.klix.ba/vijesti/bih/pettigrew-rusenje-spomenika-u-strazistu-znacilo-bi-da-u-rs-u-vladaapartheid/130304086 41

poĉinile mnogobrojne zloĉine nad muslimanskim stanovništvom tokom II svjetskog rata u ovom podruĉju. Okupljanja njegovih simpatizera su ĉesta i Ravnogorski pokret sasvim legalno djeluje na prostoru ove općine46. Ovakvi primjeri najbolje ilustruju na koji naĉin se srpske vlasti u Višegradu odnose prema ratnim zloĉinima. Nasuprot tome, povratnici Bošnjaci u Višegradu nemaju skoro nikakva prava. Prije posljednih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini koji su odrţani u oktobru 2012. godine, na djelu je bila kampanja oduzimanja liĉnih karti i prava na prebivalište bošnjaĉkim povratnicima od strane lokalne vlasti47. Bošnjaci su taj akt oduzimanja identiteta nazvali posljednom fazom etniĉkog ĉišćenja i brisanja sa tog podruĉja. Do danas se traga još uvijek za oko 600 nestalih osoba.

46

http://www.klix.ba/vijesti/bih/veliki-skup-cetnika-u-drazevini-kod-visegrada/110313088#1 http://www.tv1.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/6802-vlasti-rs-prisilno-oduzimaju-prebivaliste-povratnicimabosnjacima-u-visegrad.html 47

LITERATURA:

-

„Na Drini genocid, istraţivanje organiziranog zloĉina u Istoĉnoj Bosni“ – Edina Bećirević, Sarajevo, 2009. godina Arhivski materijal MKSJ Arhivski materijal Suda BiH „The memory remains“ http://genocideinvisegrad.wordpress.com/