Viktor Frankl - Necujan Vapaj Za Smislom

Izdaje ITRO »NAPRIJED« Glavni urednik MILAN MIRIĆ

Urednici dr MURADIF KULENOVIĆ GVOZDEN FLEGO MIRJANA DOBROVIĆ

VIKTOR E. FRANKL

NEČUJAN VAPAJ ZA SMISLOM Drugo izdanje

Prevela

RAHELA BERGHOFER

ZAGREB 1987

Naslov izvornika Viktor E. Frankl THE UNHEARD CRY FOR MEANING Psycboterapy and Humanism © Viktor E. Frankl, 1978. Simon and Schuster, New

York

SADRŽAJ

Predgovor 1 Nečujan vapaj za smislom Volja za smisao Smisao života

11 17 27 35

2 Determinizam i humanizam: kritika pandeterminizma

42

3 Kritika susret-grupe: Koliko je »humanistička psihologija« humanistička

61

4 Dehumanizacija spolnosti

75

5 Simptom ili terapija? Stavovi psihijatra prema modernoj književnosti

82

6 Sport — asketizam današnjice

89

7 Prolaznost i smrtnost: Ontološka rasprava

98

8 Paradoks na intencija i derefleksija

110

Paradoksna intencija Derefleksija

110 147

Kazalo imena i pojmova

161

Muradif Kulenović:

Smisao života i bolest

169

Posvećeno Harryju ili — nerođenom djetetu

Marion

Posebnu riječ zahvalnosti upućujem svojoj supruzi Eleonori Katharini za sve žrtve koje je godinama podnosila pomažući mi da pomognem drugima. Na svim predavanjima i putovanjima bila je uz mene i zaista zaslužuje riječi koje joj je, u obliku posvete na svojoj knjizi, jednom prilikom uputio Jacob Needleman: »Toplini, koja prati svjetlost«. Neka toplina ostane još dugo nakon što svjetlost ugasne. Viktor E. Frankl

PREDGOVOR

Ova je knjiga nastavak dviju njenih prethodnica: Psihoterapija i egzistencijalizam religija}

i Bog podsvijesti

— Psihoterapija

i

Prvobitno je zamišljeno da to bude zbirka (izabranih eseja. Kad sam ponovo pregledao i proširio sadržaj pokazalo se da pojedine eseje — koji su sada postali poglavlja — neka zajednička nit povezuje u jednu cjelinu. Još je značajnije da prva dva poglavlja raspravljaju o tri glavna načela na kojima počiva sustav logoterapije: volji za smisao, smislu života i slobodi volje. Logoterapija se obično svrstava u kategorije egzistencijalističke psihijatrije ili humanističke psihologije. Međutim, tko je čitao moje knjige mogao je primijetiti da sam se ponegdje kritički osvrtao na egzistencijalizam ili barem na ono što se naziva egzistencijalizmom. Čitalac će i u ovoj knjizi naići na neke napade usmjerene na takozvani humanizam ili, kako ga ja nazivam, pseudohumanizam. Ne bi trebao biti iznenađen: ja sam isto tako i protiv pseudologoterapije. Podsjetimo se ukratko na povijest psihoterapije kako bismo odredili mjesto egzistencijalizma i humanizma u psihijatriji i psihologiji. Svi smo mi učili od najvećeg duha u psihoterapiji, Sigmunda Freuda. Ja također! (Možda čitaocu nije poznato da je još 1924. godine, uz poseban poziv i posredovanje Sigmunda Freuda, jedan moj članak objavljen u International

Journal of Psychoanalysis).

Freud nas

je

V. E. Frankl, Bog podsvijesti — Psihoterapija i religija, u na-

kladi prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci »Oko tri ujutro«, Zagreb, 1980. (op. prev.). 11

učio kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, da uklonimo skrivene, nesvjesne motivacije koje su pozadina njezina ponašanja. Međutim, ja neumorno tvrdim da se to raskrinkavanje mora zaustaviti u točki u kojoj se psihoanalitičar suočava s oniim što se više ne može raskrinkati, jednostavno zato što je autentično. No, ukoliko se neki od »psihologa koji skidaju krinku« (kako su psihoanalitičari jednom nazvali sami sebe!) ne zaustave na tom mjestu, još uvijek preostaje nešto što razotkrivaju. To je njihova vlastita prikrivena motivacija, njihova nesvjesna želja da potcijene, obezvrijede i omalovaže ono što je u čovjeku istinito i izvorno ljudsko. U međuvremenu je behavior-terapija, kojoj je osnova teorija učenja, dosta uznapredovala na području na kojem je psihoanaliza tako dugo bila u neizvjesnom položaju. Behavior-terapeutii mogu dokazati da su mnoga etiološka uvjerenja Freudovih sljedbenika bila samo puka uvjerenja i ništa drugo. Ne može se svaki slučaj neuroze dovoditi u vezu s traumatskim iskustvima ranog djetinjstva ili sa sukobima između ida, ega i super ega. Isto tako, one slučajeve u kojima je došlo do izlječenja i to ne psihoanalizom, već prije kratkotrajnom metodom modifikacije ponašanja (ako ne i spontanom remisijom), ne prati uvijek supstitucija simptoma. Tako se behaviorizam može smatrati demitologiziranjem neuroze?

No, još uvijek preostaje osjećaj nezadovoljstva. Nije moguće rješavati probleme bolesti i pobolijevanja jednog takvog doba kao što je naše, probleme besmislenosti, depersonalizacije i dehumanizacije, ukoliko u pojam o čovjeku nije uključena ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog fenomena koja se neophodno provlači svakim oblikom psihoterapije, bio on na svjesnoj ili pak na nesvjesnoj razini. Bjarne Kvilhaug, norveški psiholog, smatra da je logoterapija rehumanizirala teoriju učenja. Nikolaus Petrilowitsch 2

Ovaj izraz ne zvuči suviše nevjerojatno uzme li se u obzir činjenica da je sam Sigmund Freud opisao svoju teoriju nagona kao »mitologiju« i odnosio se prema nagonima kao prema »mitskim« bitnostima. 12

sa Odsjeka za psihijatriju na Sveučilištu u Maimzu, Zapadna Njemačka, došao je nakon njega do zaključka da je logoterapija rehumanizirala psihoanalizu i još bliže, da logoterapija — za razliku od drugih psihoterapijskih škola — ne ostaje u dimenziji neuroze. Što je time mislio? Psihoanaliza smatra neurozu posljedicom određene psihodinamike i shodno tome je nastoji suzbiti uvodeći u igru druge oblike psihodinamiike i to one koji su od pomoći, kao što je zdrav prijenosni odnos. Behavior-terapija pak pripisuje neurozu određenim procesima učenja i okolnostima te stoga za suzbijanje neuroze predlaže nove oblike učenja i promjenu uvjeta. Međutim, u oba slučaja, kako je to Petrilowitsch vješto opazio, terapija ostaje na razini neuroze. On drži da logoterapija ide dalje od te razine promatrajući čovjeka u ljudskoj dimenziji gdje može koristiti izvore koji su samo tamo dostupni — izvore kao što su jedinstvena ljudska sposobnost samotranscendencije i sposobnost samoodvajanja. Ova posljednja sposobnost uvijek dolazi do izražaja kod primjene logoterapijske tehnike paradoksne intencije, tj. obratne nakane. Sposobnost itranscendencije jednako je važna u dijagnozi i terapiji. Ne predvidimo li ove sposobnosti, npr. ne razmotrimo li volju za smisao kao jedno od njihovih stanovišta, nikada ne možemo postaviti dijagnozu noogene neuroze koja proizlazi iz frustracije volje za smisao, niti možemo na nju utjecati, niti je možemo izvući iz nesvjesnosti alko je bila potisnuta. Strogo je empirijski pokazano da to stanovište može ponekad predstavljati naš glavni cilj: statističkim je istraživanjem dokazano da volja za smisao ima sasvim očitu »vrijednost osnovnog opstanka na životu«. U vezi sa samoodvajanjem dokazano je, također na strogo empirijskim osnovama, da se radi o važnom »mehanizmu za savladavanje teškoća« koji je, tako reći, ugrađen u čovjekovu psihu. Ovo naročito vrijedi za područje humora kao što ću to kasnije pokazati. Zaokružimo li, možemo reći da nas je psihoanaliza naučila kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, dok nas je behaviorizam naučio da demitologiziramo neurozu. Petrilowitsch i 13

Kvilhaug kažu da nas logoterapija danas uči da »rehumaniziramo« psihoanalizu i behaviorizam. No to bi bilo previše pojednostavnjeno jer se ne radi samo o nastavljanju jedne teorije na drugu, već i o njihovom prepletanju. Danas se razmišlja i na način zapadnonjemačkog frojdovca Wolfganga Locha, koji je rekao da je »psihoanalitički dijalog u biti nastojanje da se stvori novi smisao života«.3 Leonard Bachelis, direktor Centra za behavior-terapiju u New Yorku, rekao je da ima dojam da se mnogi pojedinci koji se liječe u njegovoj ustanovi, iako imaju dobra radna mjesta i uspjeha u poslu, žele ubiti jer nalaze da je život besmislen.4 Dakle, teorijske podudarnosti postoje. Međutim, što se tiče logoterapije, ja sam prvi učio da ona nije lijek za sve i da je zbog toga otvorena za suradnju s drugim psihoterapijskim pristupima, te otvorena i prema vlastitom razvoju. Istina je da psihodinamički i behavioristički usmjerene škole u velikoj mjeri zanemaruju čovječnost kao izrazito ljudski fenomen. One su i dalje vjerne redukcionizmu jer taj pristup još uvijek prevladava u području psihoterapijskog rada. Redukcionizam je upravo prava suprotnost humanizmu. Rekao bih da je redukcionizam — subhumanizam. Zatvarajući se u subhumane okvire, koji počivaju na usko ograničenom pojmu znanstvene istine, redukcionizam tjera fenomen čovječnosti u Prokrustovu postelju, u već unaprijed stvoren primjer interpretacije, svejedno je li to u ime dinamičkih analiza ili teorije učenja. Ipak je svaka od tih škola dala svoj vrijedan doprinos. Logoterapija nikako ne obezvređuje opravdana i ozbiljna otkrića takvih velikih pionira kao što su Freud, Adler, Pavlov, Watson ili Skinner. Unutar svojih poštovanja vrijednih okvira, svaka od tih škola ima svoje učenje. No, njihovo stvarno značenje i vrijednost postaju jasni tek ako ih stavimo u više i sadržajnije okvire, u ljudsku dimenziju. Tu se, za divno čudo, čovjek više ne može gledati kao biće kojem je osnovna briga zadovoljiti svoje porive i nagone za stvara3

Psyche, XXX, 10, 1976, str. 865—898.

4

American Psychological Association Monitor, svibanj 1976.

14

njem ugode ili pak, u tu svrhu, pomiriti dd, ego i superego; ljudska se stvarnost isto tako ne može primati samo kao posljedica procesa uvjetovanja ili uvjetnih refleksa. Ovdje je čovjek predstavljen kao biće u traženju smisla — traženju čija uzaludnost, kako se čini, razjašnjava veliki dio nevolja našeg doba. Kako se psihoterapeut koji a priori odbija poslušati »nečujan vapaj za smislom« može uhvatiti ukoštac s mnoštvom neuroza koje prate naše vrijeme? U mojim člancima i knjigama, uključujući i ovu knjigu, ima mnogo stvari za koje sam siguran da će, barem na prvi pogled, izgledati zastarjelo. No, isto sam tako siguran da su neke od njih suvremene. Uzmimo samo u obzir pojavu i ustrajnost osjećaja besmisla što je zahvatio cijeli svijet. Smatra li se da je ova masovnost neuroza obilježje sedamdesetih godina, mogu skromno reći da sam njihov porast i širenje predvidio još pedesetih godina, a već sam u tridesetim godinama ovog stoljeća dao osnove terapije. Viktor E. Frankl

Beč, prvog dana proljeća, 1977.

1 Nečujan vapaj

smislom

Doslovan prijevod izraza »logoterapija« jest »liječenje smislom«. Taj bi se izraz, naravno, mogao prevesti i kao »iscjeljivanje smislom«, no to bi dalo prejak vjerski naglasak koji u logoterapiji nije neophodno prisutan. Logoterapija je u svakom slučaju psihoterapija usredotočena na smisao. Pojam liječenje smislom upravo je obratan od tradicionalnog stava psihoterapije koji više predstavlja smisao liječenjem. I stvarno, ukoliko tradicionalna psihoterapija otvoreno pogleda u oči problemu smisla i svrhe — to znači, shvati li smisao i svrhu u njihovoj pravoj vrijednosti, umjesto da ih svodi na krive i izmišljene vrijednosti tako što im porijeklo izvodi iz »obrambenih mehanizama« ili »reakcijskih oblika«2 — onda će vam jednostavno poručiti kako ste upravo riješili svoj Edipov problem, otarasili se svojih kastracijskih strahova i kako ćete sada biti sretni, oživjet ćete svoje sebstvo i vlastite mogućnosti i postati ono za što ste predodređeni. Drugim riječima, smisao će vam se ukazati sam od sebe. 1

Prema predavanju pod naslovom »Liječenje smislom«, održanom na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, 13. veljače, 1977. 2 Prilikom diskusije nakon jednog od mojih predavanja rekao sam da — što se mene tiče — nisam spreman živjeti radi svojih reakcijskih oblika niti sam spreman umrijeti radi svojih obrambenih mehanizama. 17

Ne zvuči li to nekako kao: istraži najprije kraljevstvo Freuda i Skinnera pa će ti svi ovi problemi biti jasni? Na žalost, to se tako ne može riješiti, štoviše, pokazalo se da se mnogo češće događa da, ako se neuroza i može otkloniti, kada se ona otkloni preostaje praznina. Takav je pacijent divno prilagođen i sposoban za rad, ali mu nedostaje smisao. Pacijent nije prihvaćen kao ljudsko biće, što će reći, kao živo biće koje neprekidno traži smisao; to traženje smisla, tako osebujno čovjeku, nije ozbiljno shvaćeno u svojoj pravoj vrijednosti, već se smatralo pukom racionalizacijom potisnute nesvjesne psihodinamike. Pri tom se previđalo ili zaboravljalo da je samo onaj čovjek koji nađe traženi smisao spreman patiti i žrtvovati se radi tog smisla, spreman položiti i vlastiti život ako je potrebno. S druge strane, ako smisao ne postoji, čovjek je sklon da sebi oduzme život i spreman je da to učini čak kad su zadovoljne sve ostale njegove potrebe. Sve ovo približio mi je izvještaj jednog mog bivšeg studenta: Na jednom je američkom sveučilištu podvrgnuto ispitivanju 60 studenata koji su pokušali samoubojstvo i 85 posto je izjavilo da su to učinili zato što im se »život činio besmislenim«. Najvažnije je, međutim, da je 93 posto tih studenata, koji su patili od očitog nedostatka smisla života »bilo aktivno u društvenom životu, da su to bili dobri studenti koji su imali i dobre odnose sa svojim obiteljima«. Rekao bih da je to nečujan vapaj za smislom i sigurno je da slučaj ovog sveučilišta nije usamljen. Uzmimo samo u obzir zapanjujući postotak samoubojstava među američkim studentima koji se kao uzrok smrti javlja na drugom mjestu, neposredno iza prometnih nesreća. Pokušaji samoubojstava vjerojatno su i petnaest puta češći. I to se događa usred društava punih obilja i država punih blagostanja! Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati sretni unaprijedimo li samo njihov društve18

no-ekonomski položaj. Istina je u tome da se, kako je popustila borba za opstanak, pojaviilo pitanje: opstanak radi čega? Danas ima sve više ljudi koji imaju sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli.3 S druge strane, susrećemo se s ljudima koji su sretni, a žive u teškim, čak užasnim uvjetima. Dopustite mi da navedem dio pisma što mi ga je Cleve W. pisao kada je bio samo broj 049246 u jednom državnom zatvoru u Americi: »Ovdje u z a t v o r u . . . pruža se mnoštvo divnih prilika da čovjek bude od koristi i da se razvija. Sada sam stvarno sretniji nego ikada u životu.« Primjećujete li: sretniji nego ikada — u zatvoru! Kao još jedan primjer, uzet ću pismo što sam ga nedavno primio od jednog obiteljskog liječnika iz Danske: »Pola je godine moj dragi otac teško bolovao od raka. Posljednja je tri mjeseca života živio u mojoj kući — za njega smo se brinuli moja voljena žena i ja. Stvarno vam želim reći da su ta tri mjeseca bila najblagoslovenije doba u životu moje žene i mene. Svakako da smo, budući da smo bili i liječnik i bolničarka, morali savladavati različite poteškoće, ali nikada neću zaboraviti sve one večeri kada sam mu čitao odlomke iz vaše knjige. Moj je otac tri mjeseca znao da je njegova bolest kobn a . . . ali se nikada nije potužio. Neprestano sam mu, sve do posljednje večeri, govorio kako smo zapravo sretni što smo mogli doživjeti taj bliski dodir u tim posljednjim tjednima i kako bismo ostali osiromašeni da je naglo, u nekoliko sekundi, umro od srčanog udara. Ovom prilikom nisam samo čitao o takvim stvarima već sam ih sam doživljavao, tako da se samo mogu nadati da ću biti u stanju da se suočim sa sudbinom onako kako je 5

Usporedba ovakvog stanja postoji prije na ontogenetskoj, nego na filogenetskoj razini. Moj je, već ranije spomenuti, asistent na Harvardskom sveučilištu pokazao da je među diplomiranim studentima, koji su nastavili voditi sasvim uspješan i naoko sretan život, bio velik postotak onih koji su se tužili na osjećaj ništavnosti, pitajući se čemu sav njihov uspjeh služi? Ne nameće li nam to misao da je ono što se danas tako često naziva »krizom srednje životne dobi« u osnovi kriza smisla?

19

to moj otac učinio.« Ponovo kažem: ima ljudi koji su sretni i kad se nađu oči u oči s nesrećom i bez obzira na patnju — zato što vide smisao! Smisao stvarno ima moć iscjeljenja. Vratimo li se opet na liječenje smislom, postavlja se pitanje da li to povlači za sobom zaključak da je nedostatak osjećaja smisla u svakom posebnom slučaju uzrok neuroze? Ne! Htio sam samo istaći činjenicu da će, ako se radi o nedostatku smisla, ispunjavanje praznine koju stvara nedostatak smisla imati terapijski učinak čak i onda ako uzrok neuroze nije praznina! U tom je smislu veliki liječnik Paracelsus bio u pravu kada je rekao da bolesti potječu iz kraljevstva prirode, a da ozdravljenje dolazi iz kraljevstva duha. U terminologiji logoterapije rekli bismo da neuroza nije uvijek neophodno noogena, tj. da nije posljedica osjećaja besmisla. Još uvijek ima mjesta za psihodinamiku jednako kao i za procese stvaranja uvjeta i učenja koji su oznaka psihogene neuroze, a koja se pak smatra neurozom u tradicionalnom smislu. Međutim, logoterapija uporno tvrdi da pored tih psihogenih činilaca postoji i dimenzija specifično ljudskog fenomena, kao što je ljudsko traženje smisla, te da ne možemo razumjeti, a kamoli savladati, ovo zlo našeg doba ukoliko ne priznamo da osujećenje tog traženja može također biti uzrokom neuroze. Želio bih ovdje naglasiti da ljudska dimenzija — ili noološka, kako se još naziva u logoterapiji — nadmašuje psihološku dimenziju i na taj je način na višoj razini; ali to što je »viša« znači samo da je više toga u nju uključeno, da zaokružuje nižu dimenziju. Otkrića unutar individualnih dimenzija ne mogu se međusobno isključiti. Jedinstvenost čovjeka, njegova ljudskost nije u suprotnosti sa činjenicom da je on u psihološkim i biološkim dimenzijama još uvijek životinja. Zbog toga je sasvim opravdano što koristimo zdrava otkrića psihodinamičkih i behaviorističkih istraživanja i usvajamo neke tehnike koje tu nastaju. Kada te tehnike 20

postanu dio psihoterapije koja čovjeka promatra u ljudskoj dimenziji, kako to čini logoterapija, njihova se terapijska djelotvornost može samo povećati. Govorio sam o biološkoj dimenziji. Činjenica je da su u etiologiju duševnih bolesti umiješani tjelesni jednako kao i noološki i psihološki činioci. Tako su biokemija i nasljednost dosta važni u etiologiji psihoza (više nego neuroza), čak ako je glavni dio simp t ornat ologi je psihogenetski. Kao posljednju, ali ne i manje važnu činjenicu, moramo spomenuti da postoje i sociogenetske neuroze. Ta je riječ svojstvena mnoštvu neuroza današnjice, odnosno osjećaju besmislenosti. Pacijenti se više ne žale na osjećaje inferiornosti i spolne frustracije kao što je to bilo u vrijeme Adlera i Freuda. Danas se obraćaju nama psihijatrima potaknuti osjećajem ništavnosti. Problem koji ih danas dovodi u naše klinike i ordinacije je egzistencijska frustracija, njihova vlastita »egzistenoijska praznina« — izraz koji sam uveo još 1955. godine. To sam stanje opisao u publikacijama koje datiraju iz 1946. godine. Tako mi, logoterapeuti, možemo reći da smo bili svjesni što se svijetu sprema mnogo prije nego što se ta pojava rasprostranila i postala općepoznata. Albert Camus je jednom rekao: »Doista postoji samo jedan filozofijski problem: Suditi o tome ima li ili 4 nema smisla živjeti.. .« Te sam se rečenice sjetio nedavno, prilikom čitanja izvještaja u kojem sam vidio da ljude danas više zaokuplja egzistencijsko pitanje smisla života i egzistencijsko traženje smisla života nego njihovi spolni problemi. U jednoj je školi nastavnik pozvao studente da mu slobodno postavljaju pitanja i da to čine anonimno. Nizala su se razna pitanja od navikavanja na drogu preko pitanja o spolnosti pa sve do pitanja o životu na drugim planetima, ali je najčešća tema bilo — gotovo da se ne povjeruje u to! — samoubojstvo. 4

Albert Camus, Mit o Sizifu, preveli S. Vučićević i F. Kveder, Zora, Zagreb, 1971, str. 11, (op. prev.).

21

No, zašto bi trebalo optuživati društvo zbog takvog razvoja događaja? Postavljamo li stvarno opravdano dijagnozu sociogenetske neuroze? Razmotrimo današnje društvo: ono zaista udovoljava i zadovoljava svakoj potrebi — osim jednoj: potrebi za smislom! Može se reći da je današnje društvo čak i stvorilo neke potrebe; no potreba za smislom ostaje i dalje neispunjena — usred sveg našega bogatstva i bez obzira na njega. Bogatstvo našeg društva ne odražava se samo u materijalnim dobrima već i u slobodnom vremenu. S tim u vezi Jerry Mandel piše: »Tehnologija nas je lišila potrebe da koristimo naše sposobnosti održavanja na životu. Tako smo razvili sustav blagostanja koji nam osigurava opstanak, a da u to ne moramo uložiti nikakav napor. Kada svega 15 posto radničke snage jedne države upotrebom tehnologije stvarno može osigurati potrebe čitave populacije, tada se moramo suočiti sa dva problema: kojih će to 15 posto ljudi raditi i kako će ostali doživljavati činjenicu da su nevažni i snositi posljedice gubitka osjećaja smisla? Logoterapija će možda više toga moći reći Americi dvedeset i prvog stoljeća nego što je do sada rekla Americi dvadesetog stoljeća.«5 Danas se moramo suočiti i s rješavanjem problema nenamjerno stvorenog slobodnog vremena u obliku nezaposlenosti. Nezaposlenost može biti uzrokom specifične neuroze — »neuroze nezaposlenosti«, kako sam je nazvao kada sam prvi put o n j o j pisao 1933. godine. Kod pobližeg se ispitivanja pokazalo da je pravi uzrok nesređenosti u tome što je nezaposleni osjećao da je beskoristan, a njegov život stoga besmislen. Novčani nadomjestak, odnosno određena društvena sigurnost, nije dovoljan. Čovjek ne živi samo od blagostanja. Uzmimo prosječnu dobro sređenu državu, kao što je Austrija, u kojoj postoji društvena sigurnost i nema problema nezaposlenosti. No ipak, u jednom je razgovoru naš kancelar Bruno Kreisky izrazio svoju zabrinutost 5

Neobjavljen članak.

22

zbog psihološkog stanja građana, rekavši da je u današnje vrijeme najvažnije i najpotrebnije nastojati spriječiti osjećaj da je život besmislen. Osjećaj besmislenosti, ta egzistencijska praznina, u tolikom je porastu i širenju da se zaista može nazvati masovnom neurozom. U raznim člancima objavljenim po profesionalnim časopisima postoje brojni dokazi koji ukazuju da takvo stanje nije ograničeno samo na kapitalističke zemlje već se može zapaziti i u komunističkim zemljama. Pojavljuje se čak i u trećem svijetu.6 Ovakvo stanje povlači pitanje etiologije i simptoma. Dopustite mi da vam u vezi s etiologijom pružim kratko objašnjenje: za razliku od drugih životinja čovjeku nije dano da pomoću poriva i nagona zna što mu je činiti1, a za razliku od čovjeka iz prijašnjih vremena tradicije i tradicionalne vrijednosti više mu ne govore što bi trebao činiti. Tako on isada, budući da nema pred sobom takvo što da ga vodi, ponekad niti ne zna što želi učiniti. Posljedica? On čini što i drugi ljudi čine — što je konformizam — ili čini što drugi ljudi žele da čini — što je totalitarizam. James C. Crumbaugh, Leonard T. Maholick, Elisabeth S. Lukas i Bernard Dansart razvili su različite logoterapijske testove (PIL, SONG i logo-test) kako bi ustanovili stupanj egzistencijskih frustracija u danoj populaciji, tako da je moguće također i empirijski potvrditi moje postavke o porijeklu egzistencijske praznine. U disertaciji Dia:ne D. Young s Kalif ornijskog sveučilišta vidim neke potvrde u vezi s ulogom koja se pripisuje propadanju tradicije. Ona je testovima i statističkim istraživanjem dokazala da mladi ljudi više pate od egzistencijske praznine nego starije generacije. Budući da je upravo kod 6

Louis L. Klitzke, »Students in Emerging Africa: Humanistic Psychology and Logotherapy in Tanzania«, American Journal of Humanistic Psychology, 9, 1969, str. 105—126; te Joseph L. Philbrick, »A Cross-Cultural Study of Frankl's Theory of Meaning-in-Life«, članak predstavljen na sastanku Američkog udruženja psihologa.

23

mladih ljudi slabljenje tradicija najjače izraženo, to otkriće nameće misao da je propadanje tradicija glavni činilac koji utječe na egzistencijsku prazninu. To se podudara i s tvrdnjom Karol Marshal sa East Side Mental Health Center u Bellevueu, Washington, koja je »u grupi osoba mlađih od 30 godina koje su se obratile za pomoć prepoznala to stanje kao osjećaj besciljnosti«. 7 Govoreći o mladoj generaciji, prisjećam se predavanja što sam ga održao na jednom vodećem američkom sveučilištu, te upornog zahtijevanja pokrovitelja da predavanje ima naslov »Je li nova generacija luda?« Stvarno je vrijeme da se zapitamo jesu li ljudi koji pate od osjećaja besmislenosti u biti neurotični te, ako to jesu, u kojem smislu. Ukratko, pitanje glasi: Je li ono što smo nazvali masovnom neurozom današnjice stvarno neuroza? Dopustite mi da još ne odgovorim na to pitanje, već da se prvo ukratko osvrnem na simptomatologiju egzistencijske praznine, kojim imenom označavam glavnu neurotičnu trijadu: potištenost, agresivnost, ovisnost. O potištenosti i njezinoj posljedici, samoubojstvu, već smo govorili. Što se pak tiče agresivnosti, upućujem čitaoca na poglavlje o sportu. Tako ovdje trebamo razmotriti samo treći aspekt trijade kako bismo pokazali da se, pored potištenosti i agresivnosti, ovisnost također treba promatrati kao izvor osjećaja besmislenosti. Otkako sam razvio ovu postavku brojni su je autori podržali. Betta Lou Padelford objavila je disertaciju »Utjecaj etničke pozadine, spolnosti i zamišljene slike oca na odnos između narkomanije i svrhe života« (United States International University, San Diego, siječanj 1973). Rezultati proučavanja 416 studenata »nisu uspjeli pokazati značajnu razliku između stupnja raširenosti narkomanije kod studenata u kojih je utjecaj zamišljene slike očevog lika bio slab i onih koji su bili pod jakim utjecajem te slike«. Međutim, došlo se do otkrića značajnog odnosa između narkomanije i svrhe života, uz 7

American Psychological Association Monitor, svibanj 1976»

24

prihvatljivu pogrešku (r = —0,23; p + 0,001). Nađeno je da se srednji indeks prisutnosti narkomanije u studenata koji teško vide svrhu života (8,90) značajno razlikuje od srednjeg indeksa prisutnosti narkomanije kod studenata koji imaju razvijen osjećaj za svrhu života (4,25). Dr Padelford se osvrće na literaturu sa svoga istraživačkog područja koja istovremeno odgovara i mojim postavkama o egzistenciji praznine. Nowlis je obradio pitanje zašto studente privlači droga i otkrio da je jedan od čestih razloga bila »želja da se pronađe smisao života«. Ispitivanje 455 studenata s područja San Diega, što ga je za Nacionalnu komisiju o zloupotrebi marihuane i droge vodio Judd sa suradnicima, otkrilo je pokazatelje koji ukazuju na činjenicu da su studenti koji su koristili marihuanu i halucinogene bili uznemireni te da su patili od nedostatka smislenosti života više od onih koji drogu nisu upotrebljavali. Drugo istraživanje, koje je vodio Mirin sa suradnicima, otkrilo je da je upotreba droge u velikim količinama u međusobnom odnosu s traženjem smislenog doživljaja i smanjenom svrsishodnom aktivnošću. Linn je 1968. godine proučavao 700 studenata sa Sveučilišta u Wisconsinu, Milwaukee, i objavio je da su studenti koji su upotrebljavali marihuanu bili više zaokupljeni smislom života u odnosu na one' koji je nisu koristili. Krippner je sa suradnicima postavio teoriju da upotreba droge može predstavljati oblik osobne psihoterapije i to za ljude s egzistencijskim problemima. U sto posto slučajeva naveli su pozitivan odgovor na pitanja: »Da li vam se sve čini besmislenim?« Shean i Fechtmann su otkrili da su studenti koji su više od šest mjeseci redovno pušili marihuanu postigli daleko niži rezultat (p < 0,001) na Crumbaughovom purpose-in-life (PIL) testu nego oni koji je nisu koristili. Slična isu otkrića objavljena i u vezi s navikom na alkohol. Annemarie von Forstmeyer je pokazala u svojoj disertaciji da je 18 do 20 alkoholičara smatralo svoje postojanje besmislenim i bez ikakve svrhe. (United States International University, 1970). Tehnike koje su te25

meljene na logoterapiji dokazale su da su snažnije od drugih oblika terapije. Kad je James C. Crumbaugh mjerio egzistencijsku prazninu, da bi usporedio rezultate postignute liječenjem grupnom logoterapijom s rezultatima postignutim u zajednici za liječenje alkoholičara i rezultatima liječenja dugotrajnim terapijskim programom, pokazalo se da je »samo logoterapija postigla statistički značajan napredak«. 8 Alvin R. Fraiser iz Centra za rehabilitaciju narkomana u Norcu, Kalifornija, pokazao je da je logoterapija jednako podesna i za liječenje ovisnosti o drogi. On je još od 1966. upotrebljavao logoterapiju u radu s narkomanima. O postignutim rezultatima kaže: »Postao sam jedini savjetnik u povijesti ove ustanove koji iza sebe ima tri neprekidne godine najvećih uspjeha (pod uspjehom se podrazumijeva da se ovisnik, unutar jedne godine nakon otpuštanja iz ustanove, nije ponovo vratio u nju). Moj je pristup rješavanju problema ovisnika u razdoblju od tri godine dao rezultat od 40 posto uspješno riješenih slučajeva, za razliku od ranijih pristupa i prosjeka od oko 11 posto.« Samo se po sebi razumije da se uz tri prikrivena simptoma egzistencijske praznine koji se ubrajaju u trijadu masovne neuroze javljaju i drugi simptomi, bili oni prikriveni ili otvoreni. U vezi s pitanjem da li sam osjećaj besmislenosti predstavlja duševnu bolest ili ne, Sigmund Freud kaže u pismu princezi Bonaparte: »U trenutku kada se čovjek zapita postoji li smisao i vrijednost života, on je bolestan.« No, ja smatram da je to traženje smisla života prije dokaz ljudskosti negoli odraz duševne bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali zato mora biti istinsko ljudsko biće. Napokon, kako sam i sam istakao, vapaj za smislom predstavlja osebujnu oznaku ljudskosti. Ni je8

»Changes in Frankl's Existential Vacuum as a Measure of Therapeutic Outcome«, Newsletter for Research in Psychology, 14, 1972, str. 35—37.

26

dnu drugu životinju, pa tako ni guske Konrada Lorenza, nikada nije brinulo pitanje postoji li ili ne postoji smisao života. Ali, čovjeka jest. VOLJA ZA SMISAO Čovjek uvijek nastoji doseći smisao, uvijek ponovo započinje potragu za njim; drugim, riječima, »volju za smisao«9 možemo smatrati »najvažnijim predmetom interesa svakog čovjeka«, kako je rekao Abraham Maslow u komentaru jednog mog članka.10 U današnjem društvu upravo sama volja za smisao ostaje neispunjena — a zanemaruje je i današnja psihologija. Suvremene teorije motivacije gledaju čovjeka kao biće koje reagira na podražaje, a istovremeno potiskuje svoje nagone. One ne uzimaju u obzir da čovjek zapravo odgovara, ali ne u strogom smislu reagiranja ili nereagiranja na nešto —odgovara na pitanja koja mu život postavlja i na taj način ispunjava smisao koji- mu život nudi. Nekome se može činiti da je to samo stanovito uvjerenje, a ne činjenica. Otkako sam 1938. godine stvorio izraz »visinska psihologija«, prije u namjeri da nadopunim nego istisnem ono što se nazivalo »dubinskom psihologijom« (to jest, psihodinamički usmjerenom psihologijom), neprestano su me optuživali da precjenjujem čovjeka, da ga stavljam na prijestolje koje je za njega previsoko. Dopustite mi da vam to ilustriram na način koji se često pokazao didaktičkim. U avijaciji postoji izraz »prisilno skretanje«. Recimo, pojavi se nepovoljan vjetar sa sjevera, a aerodrom na koji se ja želim spustiti leži ravno na istoku. Ako letim na istok, promašit ću svoj cilj, jer će moj avion biti nošen prema sjeveroiisto9

Viktor E. Frankl, Der unbedingte Mensch: Metaklinische Vorlesungen, Beč, Franz Deuticke, 1949. U izd. Anthony J. Sutich i Miles A. Vieh, Readings in Humanistic Psychology, New York, The Free Press, 1969.

10

27

ku. Kako bih stigao na cilj, moram nadoknaditi to zanošenje skretanjem, u ovom slučaju upravljanjem aviona u pravcu sjevernijem od mjesta na koje se želim spustiti. Slično je i sa čovjekom: on također završava na točki nižoj od one koju je mogao doseći; ako ga ne promatramo na višoj razitni što uključuje i njegova viša stremljenja. Želimo li govoriti o ljudskim mogućnostima u njihovom najboljem svjetlu, moramo najprije vjerovati u njihovo postojanje i prisutnost. U suprotnom, čovjeka će »vjetar nositi kako hoće« i on će se izroditi, jer postoje i ljudske mogućnosti u najgorem mogućem obliku. Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću humanost čovjeka zaslijepi pred činjenicom da humana ljudska bića jesu, a vjerojatno će uvijek i biti, u manjini. No, upravo ta činjenica svakog od nas poziva da se pridruži manjini: stvari loše stoje, ali ne dadnemo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore. Umjesto da pojam volje za smisao jednostavno odbacujemo kao zavaravanje samog sebe, bilo bi mnogo pravilnije shvatiti ga kao proročanstvo kojim ispunjavamo sami sebe. Ima nešto u riječima Anatolea Broyarda: »Kažemo li za frojdovskog analitičara da je 'skučen', onda bi se za logoterapeuta moralo reći da ima 'široki raspon'.«11 Činjenica je da se logoterapija ne bavi samo pojmom čovjeka, uzimajući u obzir njegove više težnje, već i vizionarskom stranom pacijenta kao što je mogućnost da on potiče i odgaja svoju volju za smisao. Drugim riječima, logoterapija daje pacijentu potreban imunitet protiv dehumanizirajućeg, mehanističkog pojma o čovjeku kojem je priklonjena većina onih »skučenih« — jednom riječju, ona pacijenta čini »otpornim na skučenost«. Tvrdnja da se o čovjeku ne smije previše visoko misliti pretpostavlja da postoji opasnost da ga precijenimo. Međutim, postoji i veća opasnost, opasnost da ga potci11

The New York Times, 26. studeni, 1975.

28

jenimo, na što je upozorio još Goethe. Potcijenimo li čovjeka, a posebno čovjeka mlađe generacije, možemo dobiti iskrivljenu sliku o njemu. I obratno. Ako su mi poznate više težnje čovjeka — kao što je njegova volja za smisao — dobio sam mogućnost da njima vladam i da ih pokrećem. Volja za smisao nije samo stvar uvjerenja već je i činjenica. Otkako sam 1949. godine uveo taj pojam, nekoliko ga je autora empirijski potvrdilo i priznalo, koristeći se testovima i statistikom. Purpose-in-life (PIL) test,12 koji su stvorili James C. Crumbaugh i Leonard T. Maholick te logo-test Elisabeth S. Lukas primijenjeni su na tisućama ispitanika i kompjutorizirani podaci ne daju mjesta sumnji u stvarnost volje za smisao. Istraživanje koje su vodili S. Kratochvil i I. Planova sa Odsjeka za psihologiju na Sveučilištu u Brnu, Čehoslovačka, dalo je slične dokaze da je »volja za smisao stvarno specifična potreba koja se ne može svesti u druge potrebe i u većem je ili manjem stupnju prisutna kod svih ljudskih bića«. Autori nastavljaju: »Frustracije ove potrebe vrlo su važne, a to je i dokumentirano materijalom o slučajevima neurotičnih i depresivnih pacijenata. U nekim slučajevima frustracija volje za smisao ima važnu ulogu etiološkog činioca u nastanku neuroze ili pokušaju samoubojstva.« Možemo uzeti u obzir i rezultate razmatranja objavljenog od strane Američkog vijeća za obrazovanje: od 171.509 studenata koji su podvrgnuti ispitivanju najviše njih — 68,1 posto — tražilo je »stvaranje smislene filozofije života«.13 Drugo je ispitivanje obuhvatilo 7.948 studenata sa četrdeset osam fakulteta, a vodilo ga je Sveučilište Johns Hopkins, pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za duševno zdravlje. Od tog je velikog 12 13

Psychometric Affiliates, P. O. Box 3167, Munster, Indiana 46321. Robert L. Jacobson, The Chronicle of Higher Education (Washington, D. C.: American Council on Education, 10. siječnja, 1972).

29

broja samo 16 posto studenata izjavilo da je njihov prvenstveni cilj »zaraditi što više novaca«, dok se 78 posto studenata izjasnilo za »pronalaženje svrhe i smisla života«.14 Do sličnih se otkrića došlo i na Sveučilištu u Michiganu: ispitano je 1.533 radnika, od kojih se tražilo da poredaju različita stanovišta o radu prema njihovoj važnosti; »dobro plaćeni« poslovi došli su tek na peto mjesto. Zato nije čudo da je Joseph Katz s Državnog sveučilišta u New Yorku, osvrćući se na neka skorašnja mišljenja glasača, rekao kako će »sljedeći val onih koji se budu zaposlili u industriji biti zainteresirani za napredovanje u poslu koji će imati neki smisao, a ne samo novčanu korist«.15 Vratimo se za trenutak na istraživanje koje je proveo Nacionalni institut za duševno zdravlje. Sedamdeset i osam posto studenata podvrgnutih ispitivanju izjasnilo se da je njihov prvenstveni cilj bio pronalaženje smisla života. Isti taj postotak od sedamdeset osam, u ispitivanju mladića u Poljskoj, smatralo je da je najveća svrha njihovog života nešto sasvim suprotno, naime glavni im je cilj bio da »poprave svoj životni standard« (Kurier, 8. kolovoza, 1973). Čini se da se ovdje može primijeniti Maslowova ljestvica potreba: čovjek prvo mora dostići zadovoljavajući životni standard i tek se onda može približiti zadatku pronalaženja svrhe i smisla života — što sa potvrdili i američki studenti. Postavlja se pitanje je li točno da onaj koji sebi želi stvoriti dobar i ugodan život treba samo srediti svoje društveno-ekonomsko stanje (tako da, na primjer, može sebi priuštiti psihoanalitičara kako bi sredio svoje psihodinamičko stanje). Ja vjerujem da nije. Samo se po sebi razumije da bolestan želi da ozdravi pa se može činiti da mu je zdravlje najvažniji cilj) u životu. No, zdravlje je u ovom slučaju samo sredstvo da se dođe do nekog cilja, preduvjet da se nešto postigne što se smatra pravim smislom u određe14 Los 15

Angeles Times, 12. veljače, 1971. Joseph Katz, u Psychology Today, sv. 5, br. 1.

30

nim prilikama. U takvom je slučaju prvenstveno potrebno ispitati kakva pobuda stoji iza toga sredstva. Neka vrsta sokratskog razgovora mogla bi dobro poslužiti kao jedna od prikladnih metoda za takvo ispitivanje. Maslowova teorija motivacije nije ovdje dovoljna, jer ono što je potrebno ispitati nije toliko razlika između viših i nižih potreba već prije odgovor na pitanje da li su ciljevi pojedinca samo puka sredstva ili pak sadrže neki smisao. U svakodnevnom smo životu potpuno svjesni te razlike. Da nismo, ne bismo se smijali smiješnom stripu koji prikazuje Snoopyja kako se žali na osjećaj besmislenosti i praznine — sve dok se Charlie Brown ne pojavi sa zdjelicom punom pseće hrane, a Snoopy uzvikne: »Ah, smisao!!« Ono što nas nasmijava je upravo po metnja između sredstava i smisla: dok je hrana svakako neophodan uvjet za opstanak na životu, ona istovremeno nije dovoljan uvjet da nečijem životu podari smisao i tako ga oslobodi osjećaja besmislenosti i praznine. U razlikovanju viših od nižih potreba, Maslow nije uzeo u obzir da i u slučaju kada niže potrebe nisu zadovoljene viša potreba, kao što je volja za smisao, može postati snažno izražena. Uzmimo samo takve situacije kakve se susreću u logorima smrti, ili jednostavno one na samrtnoj postelji: tko će poreći da u čovjeku u takvim prilikama upravo nezaustavljivo ne navire žeđ za smislom, štoviše, za konačnim smislom? Takve su misli same po sebi razumljive u času kad nam se približava smrt. Teže bismo razumjeli ono što se za vrijeme rata dogodilo u getu Theresienstadt: transport sa oko tisuću mladih ljudi trebao je po rasporedu otići sljedeće jutro. Ujutro se otkrilo da je preko noći opljačkana knjižnica u getu. Svaki je od tih mladića — koji su bili osuđeni na smrt u koncentracionom logoru u Auschwitzu — uzeo po nekoliko knjiga svog najdražeg pjesnika, romanopisca ili znanstvenika i sakrio ih u svoje torbe. Tko bi me nakon ovoga htio uvjeriti kako je Bertolt Brecht bio u pravu kada je, u djelu Dreigro31

schenoper, izjavio: »Prvo dolazi hranä, ä zatim moral« (Erst kommt

das Fressen, dann kommt

die

Moral)?

Čovjeku u traženju smisla poticaj može biti ne samo krajnja nužda već i bogatstvo koje, ovisno o slučaju, može i frustrirati čovjekovu volju za smislom. To se tiče bogatstva u općenitom smislu, a posebno bogatstva u obliku slobodnog vremena. Budući da zadovoljstvo jednako kao i frustracija nižih potreba mogu čovjeka potaknuti da traga za smislom, proizlazi da je potreba za smislom nezavisna od ostalih potreba. Stoga ona ne može biti na njih svedena niti se može iz njih izvesti. Volja za smisao nije samo istinski odraz čovjekove humanosti već također — kako je dokazao Theodore A. Kotchen — pouzdano mjerilo duševnog zdravlja. Tu su pretpostavku podržali James C. Crumbaugh, sestra Mary Raphael i Raymond R. Shrader, koji su ispitivali volju za smisao i došli do najvećih rezultata kod populacija u kojima je vladala dobra motivacija i uspjeh u zvanju i poslovima. Suprotno tome, nedostatak smisla i svrhe pokazatelj je emocionalne neprilagođenosti kao što je empirijski dokazala Elisabeth S. Lukas. Albert Einstein je rekao: »Čovjek koji smatra da mu je život besmislen nije samo nesretan već je jedva i zreo da život živi.« To nije samo stvar uspjeha i sreće već i samog opstanka. U terminologiji moderne psihologije volja za smisao ima »vrijednost opstanka«. To je bila zadaća koju sam morao naučiti u tri godine provedene u Auschwitzu i Dachauu: caeteris paribus (uz inače iste uvjete), najviše izgleda da prežive logor imali su oni koji su bili upravljeni na budućnost — na neki zadatak ili osobu koja ih je negdje čekala, na smisao koji bi takvo što ispunilo u budućnosti.16 16

Istina je da, postoji li išta što je čovjeka moglo podržati u takvoj krajnjoj situaciji kakva je bila u Auschwitzu i Dachauu, onda je to svijest da život ima smisao koji treba ispuniti, pa makar i u budućnosti. No, smisao i svrha bili su samo neophodan uvjet za opstanak — ne i dovoljan. Milijuni ljudi su morali umrijeti usprkos svojoj viziji smisla i svrhe. Vjerovanje im

32

Do istih su zaključaka nedavno došli i drugi autori knjiga o koncentracionim logorima kao i psihijatri ispitujući zarobljeničke logore u Japanu, Sjevernoj Koreji i Sjevernom Vijetnamu. Jednom sam prilikom među studentima imao tri američka ofioira koji su duže vrijeme — sedam godina — proveli u sjeverno vijetnamskim POW logorima. Oni su isto tako došli do zaključka da su najviše šanse da prežive imali upravo oni zarobljenici koji su osjećali da netko ili nešto čeka na njih. Poruka (a nama ostavština) glasi: opstanak je ovisio o dvjema stvarima — »radi čega« i »radi koga«. Jednom riječju, postojanje je ovisilo o »samotranscendenciji« — ovaj pojam sam uveo u logoterapiju još 1949. godine. Stoga i shvaćam temeljnu antropološku činjenicu da biti čovjek znači uvijek biti nekako usmjeren, biti upravljen na nešto ili nekog drugog: na smisao koji valja ispuniti ili na susret s drugim čovjekom, na neki razlog koji treba udovoljiti ili na voljenu osobu. Postiže li čovjek istinsku ljudskost i svoje pravo sebstvo, tek utoliko što živi po pravilima samotranscendencije. Postiže, ali ne brigom o ostvarivanju svoga sebstva, već samozaboravom, predavanjem, dižući se iznad sebe i usredotočujući se na vanjski svijet. Sličnost na koju se uvijek rado pozivam nalazim u primjeru onog što vide naše oči. Mogu li oči, osim kada se gledamo u ogledalu, ikada vidjeti išta svoga? Oko koje ima katarakt može vidjeti nešto kao oblak, što pak predstavlja njegov katarakt; oko nije moglo spasiti živote, ali im je dalo snage da smrt dočekaju visoko uzdignute glave. Stoga sam smatrao da im je potrebno odati priznanje u prilici kao što je otvaranje »Frankl Library and Memorabilia« na Graduate Theological Union u Berkeleyju, Kalifornija, kada sam kustosima poklonio uzorak zemlje i pepela što sam ih donio iz Auscwitza. Rekao sam: »To je u spomen onima koji su tamo živjeli kao heroji i umrli kao mučenici.« Nebrojeni primjeri takvog junaštva i mučeništva svjedoče o beskrajnim ljudskim sposobnostima da pronalaze i ispunjavaju smisao čak i »in extremis« i »in ultimis« — u krajnjoj životnoj situaciji kakva je bila u Auschwitzu i oči u oči sa smrću u plinskim komorama. Iz nezamislivih patnji može izrastati sve jača svijest o bezuvjetnoj smislenosti života.

33

sa glaukomom može vidjeti svoj glaukom kao obris duge oko svjetla. Zdravo oko sebe uopće ne vidi — ono je samotranscendentno. Samoostvarivanje je nenamjeran učinak samotranscendencije, a moralo bi to i ostati; ako je ono cilj naših namjera, onda je štetno i samouništavajuće. Ono što vrijedi za isamoostvarivanje, vrijedi i za identitet i za sreću. Pravo »trčanje za srećom« upravo priječi sreću. Što više uzimamo sreću kao cilj, to ćemo je prije i više promašiti, što je najvidljivije kad se radi o sreći u spolnom životu, »traženju zadovoljstva« u spolnosti. Posljedica su spolne neuroze. Što više muškarac želi pokazati svoju potenciju, to je sigurnije da će biti osuđen na neuspjeh. Što žena više želi samoj sebi dokazati da je sposobna doživjeti orgazam, to postoji veća vjerojatnost da će biti frigidna. Dozvolite mi da vas ovdje podsjetim na poglavlje koje izričito govori o kliničkim primjenama logoterapije i njezinim tehnikama (»Paradoksna intencija i derefleksija«) gdje je ta tema obrađena uz kliničke slučajeve. U dobro poznatom pokusu što ga je napravila Carolyn Wood Sherif pokazalo se da najviše grupnih agresija ima među mladim ljudima. Međutim, jednom udruženi u zajednički zadatak izvlačenja kola iz blata, oni jednostavno »zaboravljaju« ispoljavati agresiju. Netko može reći da je prevagnula njihova želja za smislom! Mislim da bi mirovni pokret, umjesto da se ograničava na razne kalupe o agresivnim ispadima i slično, trebao krenuti od volje za smisao i uzeti u obzir da ono što vrijedi za pojedinca jednako vrijedi i za čitavo čovječanstvo. Ne bi li opstanak čovječanstva također trebao ovisiti o tome da li se čovjek može ili ne može smjestiti pod zajednički nazivnik smisla? Ne bi li taj opstanak trebao ovisiti o tome nalaze li svi ljudi i narodi neki zajednički smisao ili ga ne nalaze, ujedinjavaju li se u zajedničkoj volji za zajedničkim smislom? Ne znam odgovor na to pitanje. Bio bih zadovoljan da znam jesam li postavio pravo pitanje. No, prema po34

sljednjim podacima izgleda da ima nade za opstanak planeta, ali samo onda ako se narodi mogu ujediniti i kao takvi se suočiti i obvezati za zajednički zadatak. Netko može reći da smo u ovom trenutku tek na putu da to postignemo. No, očito je da svi ljudi na svijetu tragaju za nekim smislom; naša je generacija svjedok te pojave i zašto onda ta zajednička potraga za smislom »ne bi dovela i do zajedničkog cilja i svrhe? SMISAO ŽIVOTA U čovjeku, dakle, postoji volja za smisao; no, postoji li i osjećaj da život ima smisao? Drugim riječima, do sada smo se bavili motivacijsko-teorijskim stanovištima logoterapije, a sada se okrećemo »logo-teoriji« — tj. logoterapijskoj teoriji smisla. I, za početak, zapitajmo se može li logoterapeut pokazati čovjeku smisao. Rekao bih da on na prvom mjestu treba nastojati da se smisao ne izgubi — jer je upravo to učinio redukcionizam. U sljedećim su poglavljima, kao i u drugim mojim knjigama, navedeni brojni primjeri za takve slučajeve. Dopustite mi da se ovdje prisjetim jednog slučaja koji mi se dogodio kada sam imao trinaest godina. Jednom je moj učitelj prirodopisa šetao gore-dolje po razredu i govorio nam kako, prema posljednjim pouzdanim podacima, život nije ništa drugo do proces izgaranja, naprosto proces oksidacije. Ja sam skočio sa svog mjesta i ne tražeći dozvolu, što u to vrijeme nije bio običaj, dobacio mu pitanje: »Koji je onda smisao života?« Naravno, on nije mogao odgovoriti baš zato što je bio redukcionist. Postavlja se pitanje kako zapravo pomažemo ljudima koji očajavaju zbog očigledne besmislenosti života. Na početku sam rekao da vrijednosti propadaju upravo zato što tradicije nose vrijednosti, a mi se suočavamo s njihovim propadanjem. No, ja mislim da je čak i u ovakvom stanju još uvijek moguće naći smisao. Stvar35

nost se prikazuje uvijek u obliku specifične, konkretne situacije, a budući da je svaka životna situacija jedinstvena, proizlazi da i smisao situacije mora biti jedinstven. Stoga zapravo ne bi bilo ni moguće da se smisao prenosi tradicijama. Samo vrijednosti — koje bi se moglo definirati kao univerzalna značenja — mogu biti pod utjecajem propadanja tradicija. Moglo bi se reći da se nagoni prenose genima, a vrijednosti tradicijama, dok je smisao, budući da je jedinstven, stvar osobnog otkrovenja. Svatko ga mora naći sam, otkriti ga sam, a takvo će otkriće imati jedinstveni smisao. Današnje shvaćanje dopušta da će otkrića takvog smisla biti moguća čak ako potpuno nestanu sve univerzalne vrijednosti. Kratko rečeno: vrijednosti su mrtve — živio smisao. No, što zapravo predstavlja to otkrivanje smisla? James C. Crumbaugh je istakao da traženje smisla ima začetak u procesu Gestalt opažanja. Ja sam, međutim, uočio razliku jer u Gestalt opažanju u tradicionalnom smislu tog izraza zapažamo lik nasuprot pozadine; međutim, u traganju za smislom zapažamo mogućnost kao sastavni dio stvarnosti. Da budemo jasniji, to predstavlja mogućnost da nešto učinimo u vezi sa situacijom s kojom se suočavamo, da promijenimo stvarnost ako treba. Budući da je svaka situacija jedinstvena, sa smislom koji je također neophodno jedinstven, slijedi da je i »mogućnost da nešto učinimo u vezi sa situacijom« također jedinstvena, ali je istovremeno i prolazna. Ona iima »kairos« kvalitetu, što znači, ukoliko ne iskoristimo priliku da ispunimo smisao svojstven situaciji i skriven u njoj, da će ona proći i otići zauvijek. No, samo su mogućnosti — prilike da se učini nešto sa stvarnošću — prolazne. Kada jednom iskoristimo mogućnost koju nam pruža situacija, kada ispunimo smisao koji ona sadrži, onda smo mogućnost pretvorili u stvarnost i to smo učinili jednom i zauvijek. Prolaznost to onda više ne može zahvatiti. Ništa i nitko nam ne mo36

že uzeti i lišiti nas onog što srno položili i pohranili u. prošlost. U prošlosti ništa nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno, već je sve trajno pohranjeno. Čudno je da ljudi obično vide samo strnokošu prolaznosti — a ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih života: svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebrođene patnje. U Knjizi o Jobu (5, 26) stoji: »U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.«17 Budući da je smisao jedinstven, on se stalno mijenja. No, nikada nije promašen. Životu nikada ne nedostaje smisao. Začudo, to postaje razumljivo tek ako shvatimo da postoji potencijalni smisao koji se mora otkriti, čak i u poslu i u ljubavi. Svakako, već smo i navikli otkrivati smisao u poslovima koje radimo, hrabrim djelima koje činimo ili pak kad nešto doživljavamo ili susrećemo drugu osobu. No, nikada ne smijemo zaboraviti da smisao u životu možemo naći i kad se nađemo oči u oči sa beznadnom situacijom kao njene bespomoćne žrtve, kada se suočimo sa sudbinom koja se ne može promijeniti. U takvom je trenutku jedino važno osvjedočiti se o jedinstvenim ljudskim mogućnostima u njihovom najboljem svjetlu, što znači tragediju preokrenuti u osobni trijumf, nesreću pretvoriti u veliko ljudsko dostignuće. Dođe li trenutak da više nismo u stanju promijeniti situaciju — pomislimo samo na neku neizlječivu bolest, recimo, neizlječivi karcinom — i dobit ćemo snage da se promijenimo. Yehuda Bacon, izraelski kipar koji je kao maleni dječak bio zatvoren u Auschwitzu, vrlo je lijepo opisao taj osjećaj u knjizi koju je napisao poslije rata: »Kao dječak sam: mislio: reći ću svima što sam vidio, jer se nadam da će se ljudi promijeniti na bolje. No, ljudi se nisu promijenili, nisu čak željeli niti znati. Tek sam mnogo kasnije shvatio smisao patnje. Ona može imati smi17

Prema izdanju Biblije, Stvarnost, Zagreb, 1968. (op. prev.).

37

sao samo ako nekoga mijenja na bolje..« On je konačno spoznao i smisao svoje patnje: promijenio je sebe. Mijenjati sebe često znači uzdizati se iznad sebe, nadrasti svoje osobne okvire. Najbolji primjer za to nalazimo u romanu Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljiča.18 Skrećem vam pažnju i na naslov posljednje knjige Elisabeth Kübler-Ross, Smrt, posljednji

stupanj

rasta (Death, the

Final Stage of Growth), naslov koji je u ovom kontekstu vrlo značajan. Bit onoga što sam vam želio -saopćiti jest tajna bezuvjetnog smisla života, što znači da se smisao može naći čak i u patnji i u smrti. U časopisu The American Journal of Psychiatry objavljena je rečenica: »Poruka dra Frankla je bezuvjetna vjera u bezuvjetan smisao.« Međutim, ja smatram da je to više nego samo »vjera«. Istina je da je moje uvjerenje da život ima bezuvjetan smisao počelo kao neka vrsta predosjećaja. Nikakvo čudo: u to sam vrijeme bio tek student. No, kasnije se do istoga zaključka došlo i to strogo empirijskim putem. Da samo spomenem imena kao što su Brown, Casciani, Crumbaugh, Dansart, Durlak, Kratochvil, Lukas, Lunceford, Mason, Meier, Murphy, Planova, Popielski, Richmond, Ruch, Sällee, Smith, Yarnell i Young. Tii su autori pomoću testova i statistike dokazali da je smisao zapravo dostupan svakom pojedincu — bez obzira na spol i godine starosti, kvocijent inteligencije ili stupanj obrazovanja, bez obzira na okolinu u kojoj živi ili na vrstu karaktera, ili, na posljednjem ali ne i manje važnom mjestu, bez obzira na to je li dotična osoba vjernik ili to nije, a ako pak jest, onda bez obzira ina to kojoj vjeri pripadala. Sve to ne utječe na činjenicu da se uvjeti mogu mijenjati u stupnju u kojem olakšavaju ili otežavaju pojedincu da nađe smisao u svom životu ili da ispuni smisao dane situacije. Razmotrimo samo različita društva i različite razmjere u kojima ona potpomažu ili pak koče ispunjavanje smiisla. Usprkos tome, u načelu i dalje vri38

jedi činjenica da je smisao dostupan pod bilo kojim uvjetima, čak i pod najgore zamislivim. Logoterapeut ne može reći pacijentu što je smisao, ali mu barem može pokazati da u životu postoji smisao, da je on svakom dostupan i da, štoviše, život zadržava svoj smisao pod bilo kojim uvjetima. On ostaje smislen doslovno do posljednjeg trenutka, sve do posljednjeg daha. Trihotomija mogućnosti koje smisao posjeduje dolazi u hijerarhiji i značajno je da je smisao i njegovu hijerarhiju, empirijski potvrdila Elisabeth S. Lukas. Kada su podaci dobiveni testovima i statističkom obradom podvrgnuti faktorskoj analizi, pojavili su se dokazi u prilog mojoj pretpostavci da smisao koji se nailazi u patnji pripada drugačijoj dimenziji, nego li smisao koji se nalazi u poslu ili u ljubavi — ili, da ostanemo vjerni faktorsko-analitiičkoj terminologiji, smješten je na ortogonalnoj osi: ISPUNJENJE ZATVORENICI U / 0 | , FLORIDI SDr

SAPIENS

HOMO NEU5PJEH

USPJEH

0 4 "

STUDENTI U IDAHO OCAJ

Čovjeka obično gledamo kao homo sapiensa, razumno biće koje zna što i kako, koje zna kako će uspjeti, kako od sebe napraviti uspješnog poslovnog čovjeka ili pak 18 U poglavlju »Simptomi ili terapija?« kao primjer navodim govor kojim sam se obratio zatvorenicima u San Quentinu i tom prilikom navodim djelo Smrt Ivana Iljiča.

39

zavodnika, a to znači kako uspjeti u zarađivanju novca ili u vođenju ljubavi. Homo sapiens se kreće između'dviju krajnosti1: pozitivne, u smislu uspjeha, te njezinog negativnog odraza, neuspjeha. Drugoj vrsti čovjeka dao sam naziv homo patiens}9 To je čovjek koji pati, koji zna što znači patiti, koji čak zna svoje patnje pretvoriti u ljudska dostignuća. Homo patiens se kreće na osi koja je okomita na os uspjeh/neuspjeh homo sapiensa. On se kreće po osi koja se proteže između poslova ispunjenja i očaja. Pod ispunjenjem podrazumijevamo ispunjenje nečijeg sebstva kroz ispunjenje smisla, a pod očajem očaj zbog očite besmislenosti vlastitog života. Tek ako spoznamo da u igri postoje dvije dimenzije20 možemo razumjeti kako, na jednoj strani, susrećemo ljude koji su bez obzira na uspjeh shrvani očajem — sjetimo se (samo studenata u Iđahu koji su pokušali učiniti samoubojstvo usprkos svom bogatstvu — dok, na drugoj strani, nailazimo na ljude koji su bez obzira na neuspjeh dostigli smisao ispunjenja pa čak ii sreću, zato što su otkrili smisao čak i u patnji. Prisjetimo se i onih dvaju pisama iz kojih sam naveo odlomke još na početku knjige. Dopustite mi da kao zaključak navedem odlomke iz još dva pisma koja sam primio, jedno od Franka E., koji je bio broj 020640 u jednom američkom državnom zatvoru: »Istinski smisao svog postojanja našao sam čak i ovdje, u zatvoru. Našao sam svrhu svog života i vrijeme koje ovdje ostavljam je samo «kratko čekanje na priliku da učinim bolje i više.« I od drugog zatvorenika, broj 552022: 19

Moja knjiga pod naslovom Homo potiens: Versuch einer Pathodizee, Beč, Franz Deuticke, 1950. U stvarnosti dimenzija homo patiensa nije samo različita od dimenzije homo sapiensa već je i superiornija. To je viša dimenzija, zato što mijenjajući sebe (ako već ne možemo promijeniti svoju sudbinu) tako što sebe nadrastamo i na sebe zaboravljamo, ispoljavamo naj kreativniju od svih ljudskih mogućnosti.

20

40

Dragi dre Frankl, U nekoliko prošlih mjeseci grupa ovdašnjih stanara izmjenjivala je vaše knjige i vrpce. Da, patnja je zaista najdublji smisao koji nam je dan da ga doživimo. Tek sam sada počeo živjeti i mogu samo reći, kakav je to uzvišen osjećaj! Neprestano me drže u poniznosti suze moje subraće kada vidim kako spoznaju smisao za koji nisu ni znali da postoji. Promjene su zaista čudesne. Životi koji su do sada bili bez nade i pomoći dobili su smisao. Ovdje, u najsigurnijem zatvoru Floride, kojih 500 jardi od električne stolice, mi ostvarujemo svoje snove. Približava se Božić, ali logoterapija predstavlja moje uskrsno jutro. Iz Auschwitza dolazi naše uskrsnuće. Iza bodljikave žice i dimnjaka Auschwitza rada se sunce... Bože, kakav mora da je novi dan! Iskreno Vaš, Greg B.

Zahvaljujem Gregu na ovom pismu, koje čuvam zato što je više nego samo pismo — ono je pravi document humain, dokument ljudskosti.

2 Determiniram i humanizam: kritika pandetermini^ma

Postoje dva vječna filozofska pitanja koja do dana današnjeg nemaju rješenja, a to su problem tijela i duše, te problem slobodnog izbora (ili, možemo reći, determinizam nasuprot inter determinizmu). No, ako ništa drugo, moguće je barem prepoznati razlog iz kojeg su ti problemi nerješivi. Problem tijelo-duša može se svesti na pitanje: kako je moguće spoznati tu jedinstvenost u raznolikosti kao moguću definiciju čovjeka? I tko će poreći da u čovjeku ne postoji raznolikost i mnogostrukost? Konrad Lorenz kaže: »Nesavladiv je zid koji razdvaja dvije velike nerazmjernosti, fiziološku i psihološku. Čak nas ni proširivanje znanstvenog istraživanja na polje psihofeike nije približilo rješenju problema tijelo-duša.«1 Što se tiče nade da bi nova istraživanja u budućnosti mogla dati rješenje, Werner Heisenberg je jednako pesimističan kad tvrdi da »ne očekujemo izravan put do razumijevanja tjelesnih pokreta i psiholoških procesa u smislu jedne cjeline, jer se čak i u egzaktnim znanostima stvarnost rasipa na odvojena područja«. Mi, u stvari, živimo u vremenu koje bih nazvao pluralizmom znanosti. Pojedinačne znanosti prikazuju stvarnost na toliko različitih načina da te slike protuslove 1

Über tierisches und menschliches Verhalten, München, 1965, str. 362. i 372.

42

jedna drugoj. Ja, međutim, tvrdim da ta protuslovlja ne protuslove jedinstvenosti stvarnosti. To vrijedi i za stvarnost čovjeka. Kao primjer uzmimo činjenicu da svaka znanost zapravo na neki način isijeca poprečne presjeke stvarnosti. Pogledajmo primjenu te analogije u geometriji:

Načinimo li dva ortogonalna poprečna presjeka kroz cilindar, vodoravni presjek predstavlja cilindar kao krug, dok ga okomiti presjek predstavlja kao kvadrat. A, koliko znamo, nitko još nije uspio pretvoriti krug u kvadrat. Slično tome, nitko do sada nije uspio premostiti ponor između somatskih i psiholoških gledišta na ljudsku stvarnost. Možemo još dodati da nema ni nade da će to itko uspjeti, jer coincidentia oppositorum, naziv koji je dao Nikola Kuzanski, nije moguća unutar bilo kojeg poprečnog presjeka, već samo negdje izvan svega toga u sljedećoj višoj dimenziji. Sa čovjekom nije ništa drugačije. Na biološkom smo polju, na planu biologije, suočeni sa somatskim gledištem na čovjeka, a na psihološkom polju, na planu psihologije, sa psihološkim gledištem na njega. Tako se na planu obaju znanstvenih pristupa suočavamo sa raznolikošću koja predstavlja čovjeka, ali nam nedostaje ona njegova jedinstvenost, jer ta je jedinstvenost dostupna samo u ljudskoj dimenziji. Samo u ljudskoj dimenziji leži »unitas multiplex« kako je čovjeka definirao Toma Akvinski. Čovjek nije jedinstven u svojoj raznolikosti, već prije bez obzira na raznolikost. Ono što vrijedi za jedinstvo čovjeka vrijedi i za njegovu otvorenost: 43

Vratimo se na cilindar i zamislimo da on nije puna, otvorena posuda, recimo, poput čaše. Kako će u tom slučaju izgledati poprečni presjek? Dok vodoravni presjek još uvijek predstavlja zatvoreni krug, u okomitom se presjeku čaša sada vidi kao otvoren lik. No, čim uvidimo da su oba lika samo poprečni presjeci, zatvorenost jednog lika savršeno se usklađuje s otvorenošću drugog. Nešto slično vrijedi i za čovjeka. Njega također ponekad prikazujemo kao zatvoren sustav, unutar kojeg djeluju odnosi uzroka i posljedice kao što su uvjetni ili neuvjetni refleksi. S druge strane, biti čovjek u osnovi znači biti otvoren prema svijetu, kao što su to pokazali Max Scheler, Arnold Gehlen i Adolf Portmann. Ili, kako je rekao Martin Heidegger, biti čovjek znači »živjeti među ljudima«. Ono što sam ja nazvao samotranscendencijom postojanja, označava temeljnu činjenicu da biti čovjek znači biti u odnosu prema nečemu ili nekome, nečemu izvan sebe, bio to smisao koji treba ispuniti ili ljudsko biće koje se očekuje. Ako te samotranscendentne kvalitete nema, onda i samo postojanje čovjeka doživljava padove i nesigurnosti. Sasvim je razumljivo da samotranscendentno svojstvo postojanja, otvorenost koja daje obilježje ljudskom bi1ću, jedan poprečni presjek dodiruje, a drugi zaobilazi. Zatvorenost i otvorenost se usklađuju. Ja mislim da isto vrijedi i za slobodu i determinizam. Postoji determinizam u psihološkoj dimenziji, kao i sloboda u noološkoj, koja je pak ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog fenomena. Problem tijelo-duša zaključili smo izrekom »jedinstvenog usprkos raznolikosti«. Što se pak tiče pro44

blema slobodnog izbora, zaključujemo ga izrekom »sloboda usprkos determinizmu«. To odgovara izreci Nicolaia Hartmanna, »autonomija usprkos ovisnosti«. Sloboda je, međutim, kao ljudski fenomen sasvim i u potpunosti ljudska. Ljudska sloboda je ograničena sloboda. Čovjek nije oslobođen uvjeta koji mu se postavljaju. No, slobodan je da zauzme stav u odnosu na njih. Uvjeti ga ne uvjetuju u potpunosti. Do njega stoji hoće li ili neće podleći uvjetima i predati se. Može se isto tako uzdiči iznad njih, tako se otvoriti i ući u ljudsku dimenziju. Ja sam jednom dao ovakvu usporedbu: kao profesor na dva područja, neurologiji i psihijatriji, potpuno sam svjestan u kolikoj je mjeri čovjek predmet bioloških, psiholoških i socijalnih uvjeta. Ali, uz to što sam profesor na dva područja^ ja sam i preživjeli internirao iz četiri koncentraciona logora, što znači da kao takav svjedočim i o neočekivano velikoj mjeri u kojoj je čovjek sposoban da se ne predaje i da bude hrabar, čak i u najgore zamislivim uvjetima. Sigmund Freud je jednom rekao: »Pokušajmo izvjestan broj najrazličitijih ljudi istovremeno izložili gladi. S porastom imperativne neizdržljivosti gladi, sve će individualne razlike nestati i na njihovom će se mjestu pojaviti jednak izraz nezadovoljenog poriva.« Međutim, u koncentracionim logorima istina je bila drugačija. Ljudi su postajali još više razdvojeni. Zvijer je skinula krinku — iisto tako i svetac. Glad je bila ista, ali su ljudi bili drugačiji. Istinu govoreći, kalorije ovdje ne vrijede. Čovjek, napokon, nije podvrgnut uvjetima koji mu se suprotstavljaju; ti su uvjeti prije podvrgnuti njegovoj odluci. On hotimice ili nehotice odlučuje hoće li se suočiti s njima ili se predati, hoće li ili neće dopustiti da mu uvjeti postavljaju granice. Naravno, moglo bi se reći da takve odluke same po sebi već imaju ograničavajuću ulogu. No, očito je da takva razmatranja završavaju kao regressus in infinit um. Magda B. Arnold je sve to vrlo lijepo sažela i rekla: »Svaki izbor ima svoj uzrok, ali ga uzrokuje onaj koji bira.«2 45

Interdisciplinarno istraživanje ne pokriva samo jedan poprečni presjek. Ono sprečava jednostranost. U odnosu na problem slobodnog izbora, ono nam ne daje mogućnost da poričemo deterministička i mehanička stanovišta ljudske stvarnosti s jedne strane, ili pak, s druge strane, ljudsku slobodu da ta stanovišta transcendira. Tu slobodu ne poriče determinizam, već prije pandeterminizam, kako sam ga ja nazvao. Drugim riječima, stvarne alternative su pandeterminizam nasuprot determinizmu, a ne determinizam nasuprot interdeterminizmu. Freud se samo teoretski zalagao za pandeterminizam. U praksi niije bio tako slijep za činjenicu da se ljudska sloboda mijenja i povećava; na primjer, jednom je rekao kako je cilj psihoanalize da »pacijentovom egu pruži slobodu da izabere ovaj ili onaj put«.3 Ljudska sloboda uključuje i čovjekovu sposobnost da se odvoji od sebe sama. Kao ilustraciju, ispričat ću vam sljedeću priču: Za vrijeme prvog svjetskog rata u streljačkom zaklonu zajedno su bili jedan vojni liječniik Židov i njegov prijatelj, aristokratski pukovnik koji nije bio Židov — kada je započela žestoka paljba. Pukovnik je ironičnim glasom rekao: »Strah vas je, zar ne? To je samo još jedan dokaz da je arijska rasa nadmoćnija od semitske.« »Svakako, bojim se,« odgovorio je liječnik. »Samo, pitanje je tko je nadmoćniji. Da ste vi, dragi moj pukovniče, tako uplašeni kao ja, već biste davno pobjegli.« Nisu važni naši strahovi i tjeskobe kao takvi, već stav koji zauzimamo prema njima, a t a j stav je stvar našeg slobodnog izbora. Sloboda izbora stava prema našem psihološkom izgledu proteže se čak i na patološku stranu tog izgleda. Mi psihijatri vrlo često susrećemo pacijente čiji su odnosi prema vlastitim obmanama sve prije nego patološki. Imao sam prilike susresti paranoične pacijente koji su, zbog sumanutih ideja proganjanja, ubili svoje navodne 2 3

The Human Person, New York, 1954, str. 40. The Ego and the Id, London, 1927, str. 72.

46

neprijatelje; no, isto sam tako susreo paranoike koji su opraštali svojim zamišljenim protivnicima. Ovi posljednji su isto tako bili duševni bolesnici; razlika je u tome što su u svojoj bolesti, više pokazivali ljudske osjećaje. Postoje slučajevi depresije u kojima ljudi počinjaju samoubojstvo, a postoje i slučajevi u kojima ljudi uspijevaju prevladati nagon na samoubojstvo zahvaljujući nekom povodu ili osobi. A, ti su pacijenti bili jednako podložni počinjanju samoubojstva kao i oni prvi. Ja sam uvjeren da je psihoza, npr. paranoja ili endogena depresija, somatogenetska bolest. Da budem jasniji, njezina je etiologija biokemijska — iako se vrlo često događa da se njezina prava priroda još uvijek ne može odrediti (pogledaj bilješku 1, na str. 58). Ipak, nije u redu da donosimo fatalističke zaključke. Oni ne bi vrijedili čak ni u slučajevima u kojima se biokemija temelji na nasljednosti. U vezi s tim uvijek navodim priču Johannesa Langea o slučaju jednojajčanih blizanaca. Jedan je brat postao vješt kriminalac, dok je drugi postao vješt kriminolog. To što su obojica bili vješti, moglo je vrlo lako biti stvar nasljeđa. No, to što je jedan postao kriminalac a drugi kriminolog stvar je stava koji su zauzeli. Nasljeđe je samo podloga iz koje se čovjek izgrađuje. Ono je tek kamen koji graditelj prihvaća ili ga odbacuje. No, sam graditelj nije izgrađen od kamena. Rano djetinjstvo više određuje dalji tok života nego što to čini nasljeđe. Jedan čovjek, koji inače nije bio moj pacijent, napisao mi je pismo u kojem je rekao: »Više sam patio od pomisli da bih mogao imati komplekse nego od toga što sam ih stvarno imao. Ne bih, zaista, ni za što mijenjao svoja iskustva i vjerujem da je iz njih proizašlo mnogo toga dobrog.«4 4

Doživljaji iz ranog djetinjstva nisu odlučujući u pitanju vjerskog života kako su neki psiholozi smatrali. Najmanje je istina da je pojam Boga jednostrano određen zamišljenom slikom očeva lika. Moji suradnici u Bečkoj poliklinici ispitali su jednog dana sve vanjske pacijente kako se odnose prema ovom problemu. Dvadeset i tri njih nosilo je u sebi zamišljenu pozitivnu

47

Fatalizam psihijatra može vrlo lako pojačati fatalizam pacijenta što je, svakako, karakteristika neuroze. Ono što vrijedi za psihijatriju, također vrijedi i za socijatriju. Pandeterminizam zločincu pruža alibi: za sve su krivi njegovi unutarnji mehanizmi. Međutim, takav stav može djelovati kao bumerang: tvrdi li optuženik da stvarno nije bio slobodan i odgovoran kada je počinio zločin, sudac može to isto potvrditi prilikom odobravanja presude. U stvarnosti je slučaj da zločinci ne žele, uglavnom onda kada je već donesena presuda, da ih se smatra pukim žrtvama psihodinamičkih mehanizama ili procesa uvjetovanja. Kako je jednom istakao Scheler, čovjek ima pravo da ga smatraju krivim i da bude kažnjen. Ako se njegova krivica objašnjava tako da se on ne prikazuje kao žrtva, to također znači da mu je oduzeto njegovo ljudsko dostojanstvo. Rekao bih da je čak čovjekova povlastica da bude krivac. No, on uz to posjeduje i odgovornost da prevlada krivnju. Jednom sam se, na zahtjev direktora zatvora u San Quentinu u Kaliforniji, obratio zatvorenicima i rekao im upravo tu misao. Tom sliku oca, a trinaest negativnu. Međutim, samo šesnaestorica onih koji su pozitivno ocjenjivali ulogu oca u svom životu, te samo dvojica od onih koji su oca negativno doživljavali — smatrali su da im je doživljaj oca potpuno odredio vjerski razvoj. Siromašan se vjerski život ne može uvijek smatrati posljedicom utjecaja negativno primljene slike očeva lika. Isto tako, čak i najgore zamišljena slika oca ne mora biti zapreka nekome da uspostavi skladan odnos s Bogom (Viktor E. Frankl, Volja za smisao, New York i Cleveland, 1969, str. 136 f). Obećanje da će vas »istina učiniti slobodnim ljudima« ne smije se tumačiti kao jamstvo da onaj tko je istinski vjernik neće oboljeti od neuroze. No, isto tako ni odsutnost neuroze nije jamstvo istinskog vjerskog života. Prije tri godine imao sam priliku razgovarati o tom pitanju sa svećenikom koji je vodio Benediktinski samostan u Meksiku i koji je tražio da se redovnici moraju strogo podvrći Freudovoj psihoanalizi. Posljedica? Samo je 20 posto njih ostalo u samostanu. Zanima me koliko bi psihijatara izabralo to zvanje i ostalo mu vjerno, da se i njih, kojim slučajem, podvrgnulo ispitivanju neurotičnosti. Neka onaj među vama, koji nema neurotičnih simptoma, bude prvi koji će mi dobaciti izazov, bio on teolog ili psihijatar.

48

me je prilikom pratio Joseph B. Fabry, urednik s Kalifornijskog sveučilišta i kasnije mi je opisao kako su ti zatvorenici, koji su bili najtvrdokorniji zločinci u Kaliforniji, reagirali na moje poruke. Jedan je zatvorenik rekao: »Psiholozi nas (za razliku od dra Frankla) uvijek ispituju o našem djetinjstvu i lošim stvarima iz prošlosti. Uvijek prošlost — ona je kao mlinski kamen oko našeg vrata.« A zatim je dodao: »Većina nas više i ne dolazi da sluša predavanja psihologa. Ja sam sada došao samo zato što sam čitao da je Frankl i sam bio zatvorenik.«5 Carl Rogers je dao »empirijsku definiciju onog što predstavlja 'slobodu'«.6 Njegov je student W. L. Kell izvršio ispitivanje 151 maloljetnog prestupnika i pokazalo se da se ponašanje te djece ne može predskazati na osnovi stanja u njihovim obiteljima, kao ni na osnovni stupnja obrazovanja, društvenog iskustva, susjednih odnosa, kulturnih utjecaja, povijesti bolesti, nasljeđa ili bilo čega sličnog. Do sada je najbolji predskazatelj bio stupanj razumijevanja samog sebe, koji je bio u korelaciji od 0,84 sa prijašnjim ponašanjem. Razumijevanje samog sebe moralo bi uključivati i sposobnost da se od sebe odvojimo, sposobnost samoodvajanja. Međutim, razvoj te sposobnosti onemogućava upravo pandeterminizam. Usporedimo determinizam i pandeterminizam. To znači, pokušajmo dati strogo uzročno objašnjenje ovog posljednjeg: Zapitajmo se koji su uzroci pandeterminizma? Rekao bih da je uzrok pandeterminizma nedostatak diskriminacije. S jedne strane uzroka stoje razlozi, a s druge uvjeti. Kakva je onda razlika između uzroka i razloga? Ako natrljate oči lukom, plačete — vaše suze imaju svoj uzrok. No, vi zapravo nemate nikakvog razloga za plač. Penjete li se na brdo i stignete do vrha od 10.000 stopa, može se dogoditi da se morate boriti s osjećajem potištenosti i tjeskobe. U tome mogu imati ud5 6

Joseph B. Fabry, The Pursuit of Meaning, Boston, 1968, str. 24. »Discussion«, Existentiell Inquiries, sv. 1, br. 2, 1960, str. 9—13.

49

jela uzroci jednako kao i razlozi. Nedostatak kisika može biti uzrok. Ali, ako znate da imate lošu opremu ili da ste slabo izvježbani za takav pothvat, onda tjeskoba ima i svoj razlog. Rekli smo da biti čovjek znači »živjeti među ljudima«. Svijet u kojem žive ljudi sadrži razloge i smisao. No, razlozi i smisao se isključuju, ukoliko čovjeka smatrate zatvorenim sustavom. Ono što ostaje su uzroci i posljedice. Posljedice se prikazuju pomoću uvjetnih refleksa ili odgovora na poticaj. Uzroke predstavljaju procesi uvjetovanja ili porivi i nagoni. Porivi i nagoni guraju, ali razlozi i smisao vuku. Ako čovjeka shvaćate kao zatvoren sustav, onda primjećujete samo snage koje guraju, ali ne i motive koji vuku. Promotrite ulazna vrata u bilo kojem američkom hotelu. S nutarnje strane predvorja primijetit ćete samo znak »guraj«. Znak »vuci« vidljiv je samo s vanjske strane. Čovjek ima svoja vrata jednako kao i hoteli. On nije zatvorena jedinica i piisohološki degenerira u neku vrstu organske jedinke ukoliko ne spozna svoju otvorenost prema svijetu. Ta otvorenost postojanja odražava se njegovom samotranscendencijom. (Pogledaj bilješku 2, na str. 59). Samotranscendentno svojstvo ljudske stvarnosti zauzvrat se ispoljava kao »intencionalno« svojstvo ljudskog fenomena, kako su to rekli Franz Brentano i Edmund Husserl. Ljudski fenomen upućen je i usmjeren na »intencionalne predmete«. 7 Te 7

Beyond Freedom and Dignity, New York: Alfred A. Knoph, 1971. Ludwig von Bertalanffy primjećuje: »Proširena ekonomija 'bogatog društva' ne bi mogla opstojati bez takve manipulacije. To veliko društvo može slijediti svoj napredak prema sve većem i većem nacionalnom učinku samo tako da manipulacijom ljude pretvara u štrajkolomce, robote, automate koji rade kad se u njih ubaci novac, homeostatski prilagođene pokorne duše i oportuniste, čovjek-robot je odraz industrijaliziranog masovnog društva, a istovremeno i njegova snažna motivacijska snaga. To predstavlja osnovu za planiranje ponašanja u trgovačkom, ekonomskom, političkom i drugom obliku reklame i propagande.« (»General System Theory and Psychiatry«, ured nik Silvano Arieti, American Handbook of Psychiatry, sv. 3, str. 70-71).

50

predmete predstavljaju razlozi i smisao. Oni su logos za kojim teži psiha. Želi li psiihologija biti zaslužna svoga imena, onda mora prihvaćati oba njegova dijela: logos jednako kao i psihu. Ako se porekne samotranscendenoija postojanja, onda je uništeno i samo postojanje. Ljudsko se biće svodi na puku stvar, sasvim je razosobljeno (depersonalizirano). A najvažnije je da se pritom subjekt pretvara u objekt. To se događa zbog činjenice da je karakteristika subjekta da bude upućen na objekte. Isto je tako karakteristika čovjeka da bude upućen na »intencionalne predmete«, i to u pravcu smisla i vrijednosti koji služe kao razlozi i motivi. Poreknemo li samotranscendenciju i zatvorimo li vrata pred smislom i vrijednostima, onda razloge i motive zamjenjuju procesi uvjetovanja; u tom trenutku »skriveni uvjeravači« postavljaju uvjete i upravljaju čovjekom. Reifikaaiija otvara vrata manipulaciji. I obratno. Želi li netko manipulirati ljudskim bićima, mora ih prvo reificirati, a zatim ih obraditi prema stavovima pandeterminizma. B. F. Skinner kaže: »Prave uzroke ljudskog ponašanja, koji su inače nepristupačni, možemo pretvoriti u uzroke kojima se može manipulirati, samo u slučaju da nezavisnog čovjeka lišimo njegovih prava.«8 Na prvom mjestu, mislim da procesi uvjetovanja nisu s/tvarni uzroci ljudskog ponašanja; drugo, smatram da je stvaran uzrok nešto nama blisko i pristupačno, što nam kazuje da ne odbacujemo a priori vjerovanje u postojanje ljudskosti ljudskog ponašanja; i treće, da se ljudskost ljudskog ponašanja ne može spoznati, ukoliko ne shvatimo da stvarni »uzrok« ponašanja nekog pojedinca zapravo nije uzrok već prije razlog. Uzroke brkamo ne samo s razlozima već i s uvjetima. Međutim, uzroci na neki način i jesu uvjeti. Postoje dovoljni uvjeti, za razliku od uvjeta koji su u strogom smislu neophodni. Slučaj je da ne postoje samo neop8

Herbert Spiegelberg, The Phenomenological Movement, sv. 2, 1960, str. 721.

51

hodni uvjeti već i uvjeti koje bih nazvao mogućim. Pod tim mislim na uvjete koji čovjeka opuštaju i na one koji su poticajni. Na primjer, takozvane psihosomatske bolesti nisu uzrokovane psihološkim činiocem — to znači da one nisu psihogenetske kao što su neuroze. Psihosomatske bolesti su prije somatske bolesti kojima su povod psihološki činioci. Dovoljan uvjet je sasvim dos tanan da prouzroči i stvori fenomen: tj. takav uzrok određuje fenomen ne samo u njegovoj biti već i u njegovom postojanju. Suprotno tome, neophodan uvjet postoji i prije samog uvjeta. On je preduvjetan. Postoje, na primjer, slučajevi duševne zaostalosti kojima je uzrok hipofunkcija tiroidne žlijezde. Ako takvom pacijentu dademo ekstrakt tiroidnih hormona, njegov kvocijent inteligencije pokazat će znakove napretka i poboljšanja. Znači li to da je oštroumnost samo taj tiroidni hormon i ništa drugo — ta je tvrdnja stajala u jednoj knjizi o kojoj sam trebao dati prikaz. Prije bih rekao da tirod'dni hormon nije »ništa drugo« do neophodan uvjet, koji autor knjige brka s dovoljnim uvjetom. Osvrnimo se i na hipofunkciju adrenokortikalnih žlijezda. Napisao sam dva članka u kojima se govori o slučajevima razosobljenja, koji se na osnovi laboratorijskih istraživanja povezuju s hipofunkcijom adrenokortikalnih žlijezda. Damo li takvom pacijentu acetat dezoksikortikosterona, on će ponovo doći sebi. U njemu se nanovo uspostavlja osjećaj sebstva. Znači li to da sebstvo nije ništa drugo do taj dezoksikortikosteron acetat? Došli smo do točke u kojoj pandeterminizam prelazi u redukcionizam. Zahvaljujući tome što ne shvaća razliku između uzroka i uvjeta, redukcionizam izvodi porijeklo ljudskog fenomena iz subhumanog fenomena, te ga svodi na ovaj drugi. I upravo zato što je izveden iz subhumanog fenomena, ljudski je fenomen pretvoren u puki epifenomen. Redukcionizam je nihilizam današnjice. Istina je da je uporište egzistencijalizma Jean-Paul Sartrea »Biće i 52

mišljenom crticom spojeno ništavilo, naime, ono ništaništavilo«, no iz egzistencijalizma se mora izvući ono za-prisutno u ljudskom biću. Ljudsko biće nije stvar među drugim stvarima. Stvari određuju jedna drugu. Međut)iim, čovjek sam sebe određuje. Ili, bolje, on odlučuje hoće li ili neće sam sebi dopustiti da uđe u neke granice, da bude pod utjecajem bilo poriva i nagona koji ga guraju, bilo razloga i smisla koji ga vuku u životu. Nihilizam jučer, zagovarao je ništavilo. Redukcionizam danas, zagovara neko ništa-osim, ništavilo u uvjetnom smislu. Čovjek se smatra tek kompjutorom ili »golim majmunom«. Sasvim je u redu da se, recimo, kao model za rad našeg središnjeg živčanog sustava uzme kompjutor. Analogija entis se proširuje i važi sve do kompjutora. Međutim, postoje i dimenzionalne razlike koje redukcionizam zanemaruje i zapostavlja. Pogledajmo, na primjer, tipičnu redukcioinističku teoriju svijesti, prema kojoj je ovaj jedinstveno ljudski fenomen samo i tek posljedica procesa uvjetovanja. Ponašanje psa koji je zaprljao pod ii posramljeno se podvukao pod krevet, s repom između nogu, ne dokazuje svijest, već nešto što bih ja radije nazvao: slutnja tjeskobe — u ovom slučaju, očekivanje zaslužene kazne ispunjeno strahom. To može biti sasvim lako posljedica procesa uvjetovanja. Međutim, to ipak nema nikakve veze sa sviješću, jer istinska svijest nema nikakve veze s očekivanjem kazne. Dok god u čovjeku postoji strah od kazne ili pak nada u nagradu — odnosno, želja da se zadovolji superego — svijest još uvijek nije rekla svoje. Lorenz, uz potreban oprez, govori o »morel-analoges Verhalten bei Tieren« — ponašanju životinja koje je analogno moralnom ponašanju čovjeka. Redukcionisti ne vide nikakve kvalitetne razlike između ta dva oblika ponašanja. Oni poriču postojanje nekakvog jedinstveno ljudskog fenomena, a to uopće ne čine na empirijskoj osnovi, kako bi se moglo pretpostaviti, već prema a priori postavljenim stavovima. Uporno tvrde da u čovjeku ne postoji ništa što ne bi postojalo i kod drugih životi53

n j a . Nihil est in homine,

quod non prius fuerit

in ani-

malibus, kaže poznata izreka. Sviđa mi se priča o tome kako su dva župljanina pitala za savjet nekog rabina. Jedan je tvrdio da je mačka onog drugog ukrala i pojela dva kilograma maslaca, za što je drugi tvrdio da nije istina. »Donesite mi mačku«, naredio je rabin. Donijeli su mu mačku. »Sada mi donesite vagu.« Donijeli su mu vagu. »Koliko ste ono rekli da je mačka pojela?« upitao je rabin. »Dva kilograma maslaca, rabine«, bio je odgovor. Na to je rabin stavio mačku na vagu i ona je težila točno dva kilograma. »Sada imamo maslac«, rekao je rabin, »ali, gdje je mačka?« Slična je situacija kada redukcionisti uvijek iznova u čovjeku ispituju razne uvjetne reflekse, procese uvjetovanja, prirođene mehanizme opuštanja ili slično. »Sada to imamom kažu, kao i rabin, »ali, gdje je čovjek?« Redukcionizam može pasti pod razoran utjecaj indoktrinacije i to se ne smije potcijeniti. Iznijet ću vam podatke što ih je u svom znanstvenoistraživačkom radu prikupio R. N. Gray zajedno sa još 64 liječnika (11-ero njih su bili psihijatri). Taj je rad pokazao da za vrijeme studija medicine u studenata raste cinizam a humanizam opada. Do obrnutog omjera dolazi tek po završetku studija, ali, na žalost, ne na svim područjima. 9 Ironično je da i sam autor članka, u kojem se iznose ovi podaci, definira čovjeka kao »kontrolni sistem sklon prilagođavanju«, a vrijednosti kao »homeostatske kočnice u procesu podražaj-odgovor«.10 Jedan drugi pristaša redukcionizma kaže da vrijednosti predstavljaju samo reakcijske oblike i mehanizme obrane. Nepotrebno je reći da takve interpretacije podrivaju i srozavaju prosuđivanje vrijednosti. 9

»An Analysis of Physicians' Attitudes of Cynicism and Humanitarianism before and after Entering Medical Practice«, Journal of Medical Education, sv. 40, 1955, str. 760. 10 Joseph Wilder, »Values and Psychotherapy«, American Journal of Psychotherapy, sv. 23, 1969, str. 405.

54

Sljedeći primjer govori o mladom američkom bračnom paru koji se, potpuno sit svega, vratio iz Afrike gdje su supružnici radili kao dobrovoljci u Mirovnim snagama. Na početku su morali sudjelovati u grupnim sastancima koje je vodio psiholog. Razgovor je tekao otprilike ovako: »Zašto ste pristupili Mirovnim snagama?« »Željeli smo pomoći ljudima koji su obespravljeni.« »Znači da smatrate da ste u boljem položaju od njih?« »Na neki način da.« »Znači da u vama, u vašem nesvjesnom, mora postojati potreba da sebi dokažete kako ste na neki način jači.« »Pa, nikada o tome nisam razmišljao na taj način, ali vi ste psiholog, vi sigurno bolje znate.« Grupa je jednostavno, pod utjecajem indoktrinacije, interpretirala njihov idealizam i altruizam kao puke nedorečenosti. Što je još gore, ta su dva dobrovoljca uvučena u igru u kojoj se sve vrti oko pitanja: »Koji je vaš skriveni motiv?« Tu se suočavamo s presedanom koji bih nazvao: hiperinterpretacija. Nedavno proveden znanstvenoistraživački rad Edith Weisskopf-Joelson i njenih suradnika pokazuje da američki studenti najviše drže do vrijednosti »interpretacije samog sebe«.11 I sama kulturna klima koja prevladava u Sjedinjenim Državama pridonosi opasnosti da interpretacija samog sebe postane ne samo opsesija, kao što je slučaj s našim dobrovoljcima u Mirovnim snagama, već i kolektivna opsesivna neuroza. »Bivši pacijenti analiziraju svoje motive u svim situacijama.« kaže E. Becker, »u kojima osjete tjeskobu: ovo mora da je penis-zavist, ovo pak incestuozna privlačnost, strah od kastracije, Edipovo suparništvo, polimorfna perverznost' i tako dalje.«12 Do sada smo uspoređivali uzroke i razloge, te neophodne uvjete s dovoljnima. Međutim, postoji i treća diskriminacija, koju trebamo uzeti u obzir. Pod »dovoljnim uvjetima« obično podrazumijevamo uzroke koji su dje»Relative Emphasis on Nine Values by a Group of College Students«, Psychological Reports, sv. 24, 1969, str. 299. 12 The Denial of Death, New York, Free Press, 1974, str. 272.

55

lotvorni, za razliku od uzroka koji su krajnji, koji vode nekom zaključku. Tvrdim da se krajnji uzroci (ovdje se to odnosi na smisao i svrhu) mogu uočiti jedino znanstvenim pristupom koji je za to prikladan. Pandeterminist, koji tvrdi da smisao i svrha ne postoje, postupa poput čovjeka »koji bi se bavio samo organskim postojanjem ljudske rase« kako kaže Johann Wolfgang Goethe. Tko nešto živo hoće da kako treba shvati, Duh najprije iz toga mora istjerati. U ruci tada dijelove on ima, Al' duhovne, ah! veze nema među nj,ima. Encheiresis naturae kemija zove to, Pri tom se sama sebi ruga nesvjesno. Faust13

Istina je da »nedostaje veza«. Mnoge su znanosti tako prikazale svd'jet, da je očito da mu nedostaje smisao. Međutim, to ne znači da je svijet uopće bez smisla, već samo da su mnoge znanosti slijepe da ga vide. One su smisao skotomizirale. Tako što ipak nije prisutno u svakom znanstvenom pristupu; da se vratimo našem primjeru iz geometrije, svaki »poprečni presjek« ne zadire u taj problem. Pogledajmo krivulju koja leži na okomitoj plohi. Od ove linije na vodoravnoj plohi ostaju samo

tri točke, tri izdvojene i nepovezane točke, točke bez međusobne smislene veze. Smislena povezanost leži iznad i ispod vodoravne plohe. Zašto se ista slika ne bi primijenila i na događaje koje znanost tumači kao slučajne, 13

J. W. Goethe, Faust, preveo Tito Strozzi, Matica Hrvatska — Zora, Zagreb, 1970, str. 89. (op. prev.),

56

npr., slučajnost mutacija? Nije li onda shvatljivo da negdje postoji skriveni smisao, viši ili dublji smisao koji izmiče poprečnom presjeku, zato što leži iznad ili ispod njega, kao što je slučaj s gornjim i donjim dijelovima krivulje? (Pogledaj bilješku 3, str. 59). Ostaje činjenica da se sve ne može protumačiti smislenim terminima. No, danas barem možemo objasniti razlog zašto je to nužno tako. Dolazimo i do pitanja što je to što predstavlja krajnji smisao? Što je smisao

opsežniji,

to je manje

shvatljiv.

Beskrajni smisao se bezuvjetno nalazi ispod razine shvatljivosti konačnog bića. (Pogledaj bilješku 4, str. 60). Blaise Pascal je jednom rekao: »Le coeur a ses raisons, que la raison ne connait point« (Srce ima razloge, koje razum ne poznaje). Zaii'sta je istina da postoji nešto što se zove mudrost srca.14 Netko bi to mogao nazvati i ontološko razumijevanje samog sebe. Fulton J. Sheen je pomalo podrugljivo rekao kako nas fenomenološke analize načina na koji čovjek s ulice, zahvaljujući mudrosti srca, razumije samog sebe, mogu poučiti kako više znači biti human nego biti bojno polje sukobljenih zahtjeva ega, ida i superega; te da se trebamo ponašati čovječno, a ne samo kao zalog i igračka procesa uvjetovanja ili po riva i nagona. Od takvog čovjeka s ulice možemo naučiti da biti human znači biti neprestano oči u oči sa različitim situacijama koje su istovremeno prilika i izazov. One nam pružaju priliku da ispunimo sebe ako prihvatimo izazov da ispunimo njezin smisao. Svaka situacija predstavlja poziv koji treba prvo poslušati, a onda se na njega odazvati. Došli smo do točke u kojoj se krug zatvara. Krenuli smo od determinizma kao ograničenja slobode i stigli smo do humanizma kao proširenja slobode. Sloboda je dio priče i polovica istine. Biti slobodan je zapravo negativno stanovište čitavog fenomena, dok je biti odgovoran njegovo pozitivno stanovište. Sloboda se može izro14

»In praecordiis sapientiam me doces

57

diti u puku samovolju, ukoliko se ne živi u smislu odgovornosti. Zato bih želio poručiti neka se kipu Slobode na Fs točnoj obali pridruži i kip Odgovornosti sa Zapadne obale. BILJEŠKA 1: Onaj tko radi u medicinskoj struci, upoznat je s ovakvim stanjem stvari; s koliko se mnogo bolesti nepoznatog porijekla susreće liječnik — uzmimo samo kardinom. U svakom slučaju, psihoza predstavlja događaj unutar sustava biokemije tijela. Međutim, ono što pacijent čini od svoje psihoze, isključivo je u vlasti njegove ljudske osobnosti. Psihoza koja ga muči je biokemijski proces, ali kako on reagira na nju, što u nju ulaže, kako je prihvaća — sve je to njegovo osobno ostvarenje, ljudsko djelo u koje je ugradio svoje patnje; to je način na koji je vlastitu patnju obdario smislom. Psihoza sama po sebi nije smislena, ali joj smisao može dati sam pacijent — trajnim i postojanim unutarnjim uzdizanjem koje izvlači litz nje. Edith Weisskopf-Joelson je postavila hipotezu da »paranoična osoba ima posebno jaku potrebu za čvrstom filozofijom života, a svoje obmane razvija upravo kao nadomjestak takvoj filozofiji«. (»Paranoia and the Will-tOHMeaning.« Existentiell Psychiatry, I, 1966, 316—320). Ona, drugim riječima, kaže da je »uzrok paranoje potraga za smislom«. Međutim, moje je mišljenje drugačije. Pretpostavimo li da paranoju ponekad prati hipertrofija smisla, onda ta hipertrofija ne predstavlja etiologiju psihoze, već prije njezinu simptomatologiju. Slično tome je i endogena depresija, kao drugi oblik psihoze, ponekad povezana s hipotrofijom smisla, no pacijentova sljepoća za smisao nije uzrok depresije, već njezin simptom. Naravno, ta se tvrdnja odnosi samo na poseban tip (endogene) depresije koja je, u krajnjoj analizi, organskog porijekla jednako kao i paranoja. Jednostavno rečeno: pacijenta koji pati od endogene depresije, njegova psihoza sprečava da vidi bilo kakav smisao života, dok pacijent koji boluje od neurotične depresije postaje 58

potišten upravo stoga što ne može vidjeti smisao u svom životu. Ostaje činjenica da je primarno porijeklo psihoza neke vrste biokemijske prirode. BILJEŠKA 2: Moglo bi se reći da, za razliku od Freudove psihoanalize, Adlerova »individualna psihologija« poklanja dužnu pažnju samotranscendenciji. Adlerova psihologija, u stvari, promatra čovjeka kao biće koje je više usmjereno prema ciljevima nego što je vođeno porivima; no pobliža ispitivanja kažu da ciljevi zapravo uopće ne transcendiraju čovjekovo sebstvo ili njegovu psihu. Shvaćamo ih kao nešto intrapsihičko; kao što su i čovjekove težnje, u konačnoj analizi, samo puko sredstvo da se usklade osjećaji inferiornosti i nesigurnosti. BILJEŠKA 3: Posve je opravdano da Jacques Monod, kao stručnjak za molekularnu biologiju, tvrdi da je čitav život posljedica međusobnog djelovanja mutacija i selekcije. U knjizi Le hasard et la necessite (»Slučaj i nužnost«) on piše da je »Čisti slučaj, samo slučaj korijen evolucije«. Ali, griješi kada nastavlja: »Jedino je pojam slučaja shvatljiv, zato što jedino on odgovara činjenicama koje opažamo ili doživljavamo. Nema osnove za pretpostavku da će se t a j stav morati mijenjati ili pak da će podleći promjeni.« To više nema nikakve veze s empirijskom znanošću, to je stav kojem je osnova osobna filozofija, privatna ideologija i, što je još gore, ima a priori negativan stav prema mogućnosti da postoje i druge, više dimenzije. Znanstvenik može ostati vjeran svojoj znanosti i držati se jedne dimenzije, ali bi istovremeno morao i ostajati otvoren, držati svoju znanost otvorenom barem prema vjerojatnosti da postoji i druga, viša dimenzija. Kako sam prije rekao, viša dimenzija predstavlja dimenziju u ikoju je više toga uključeno. Uzmemo li, recimo, kvadrat i projiciramo ga okomito tako da postane kocka, onda možemo reći da je taj kvadrat sastavni dio 59

kocke. Sve ono što posjeduje kvadrat bit će sadržano i u kocki; svaki sastavni dio kvadrata odgovara dijelovima koji se pojavljuju u višoj dimenziji kocke. Viša dimenzija ne isključuje; ona uključuje. Isto tako između viših i nižih dimenzija istine može postojati samo uključivost. Bilo bi poštenije kada bi biolog, umjesto da pod izlikom znanosti prodaje vlastita vjerovanja ili nevjerovanja, jednostavno izjavio da se unutar područja biologije ne pojavljuju kategorije kao što je viši ili krajnji smisao i svrha. Mogao b,i reći kako tu nema nikakvih teleoloških dokaza. Ukoliko nije redukcionist, on neće isključiti mogućnost da unutar sljedeće vć'še dimenzije teleologija može vrlo lako postojati. Našim je znanstvenicima potrebno više od samog znanja: potrebna im je i mudrost. Mudrost definiram kao znanje plus svijest o njegovim postojećim granicama. BILJEŠKA 4: Koncept takvog meta-smisla nije neophodno teistički. Čak i pojam Boga ne mora biti bezuvjetno tedstički. Sa otprilike petnaest godina došao sam do definicije Boga kojoj se, sada kad sam stariji, sve više i više vraćam. Nazvao bih je operativnom definicijom. Ona ovako glasi: Bog je pratilac vašeg najintimnijeg razgovora sa samim sobom. Kad god govorite sami sebi u najvećoj iskrenosti i najdubljoj samoći — onaj kome se obraćate može se s pravom nazvati Bogom. Takva definicija izbjegava razmimoilaženje između ateističkog i teističkog Weltanschauunga (pogleda na svijet). Ta se razlika javlja tek kasnije kada osoba koja nije vjernik ostaje kod toga da je njezin razgovor sa samom sobom samo monolog i ništa više, a osoba koja vjeruje interpretira svoje razgovore kao stvarne dijaloge s nekim drugim. Ja mislim da krajnja iskrenost i poštenje dolaze na prvo mjesto i vrijede više od svega. Ako Bog stvarno postoji, on se sigurno neće prepirati s osobama koje nisu vjernici zato što ga pogrešno tumače kao svoja vlastita sebstva i nazivaju ga krivim imenom. 60

3 Kritika susret-grupe: koliko je „humanistička psihologija" humanistička Psihoterapija mora ući u ljudsku dimenziju, dimenziju ljudskog fenomena i to je najvažniji zadatak koji stoji pred psihologijom danas. Postavlja se pitanje predstavlja li pokret »humanističke psihologije« stvarno poduzet korak u tom pravcu. Iako se smatra da se logoterapija »pridružila« tom pokretu (Charlotte Bühler i Melanie Allen, 1972) bilo bi, iz heurističkih razloga, razborito da se logoterapija odvoji od humanističke psihologije kako bi cijeli problem mogla kritički sagledati. Poseban ćemo naglasak staviti na ono stanovište pokreta koje je vezano za pojam susreta (encounter) budući da je upravo tu dolazilo do pogrešnih shvaćanja, da ne kažemo i pogrešnog nastupa, od strane onih koji su to stanovište zastupali. Pojam susreta je zapravo prije potekao iz egzistencijalističke negoli iz humanističke psihološke literature. Uveli su ga Martin Buber, Ferdinand Ebner i Jacob L. Moreno, čiji doprinos egzistencijalističkoj misli seže sve do interpretacije postojanja u smislu koegzistencije. U tom se smislu susret shvaća kao odnos između Mene i Tebe — odnos koji, već samom svojom prirodom, može biti uspostavljen samo na području ljudskog i osobnog. Ostaje činjenica da je ovdje nešto izostavljeno, a to je ni više ni manje nego čitava dimenzija. To postaje razumljivo prisjetimo li se i primijenimo li teoriju govora 61

koju je predložio Karl Buhler. On kaže da govor ima trostruku ulogu. Prvo, on govorniku omogućuje da se izrazi — znači da mu služi kao sredstvo za izražavanje samog sebe. Drugo, govor je poziv koji govornik upućuje osobi s kojom razgovara. I treće, govor uvijek ima neko značenje, govornik uvijek »o« nečem priča. Drugim riječima, onaj koji govori (a) izražava sebe dok se (b) obraća »prema« nekom drugom; međutim, ukoliko on istovremeno i ne govori »o« nečemu, nemamo prava da taj proces nazivamo »govorom«. U tom se slučaju radi o pseudo-govoru, koji stvarno predstavlja način samoizražavanja i ništa više, a ponekad ni ne nailazi na odaziv sugovornika. Način na koji govore neki shizofrenici može se interpretirati kao takav »govor« koji je samo izraz raspoloženja ali nema veze sa stvarnošću. 1 Ono što vrijedi za govor, vrijedi i za koegzistenciju i za susret, tako da se ovdje mora uzeti u obzir i razmotriti treća uloga međuljudske i međusobne komunikacije. U vezi s tom ulogom fenomenologija, čiji su začetnici Brentano i Husserl, stvorila je izraz »svjesni odnos intencionailnosti«, tj. upućenost doživljaja na predmete (Spiegelberg, 1972). A svi ti mogući svjesni odnosi intencionalnosti, svi predmeti na koje se odnosi govor, svi predmeti koje dva subjekta »spominju« kada saobraćaju jedan s drugim, sve to zajedno tvori strukturnu cjelinu, svijet »smisla«, a taj »kozmos« smisla s pravom možemo nazvati »logos«. Iz ovoga se može vidjeti da svaka psihologija koja zatvara vrata pred smislom presijeca veze ljudskoga bića s njegovim »svjesnim odnosima intencionalnosti«, odnosno, na neki način osakaćuje samu sebe. Psihologija koja želi zavrijediti svoje ime mora obratiti dužnu pažnju na oba dijela svoga imena — na logos jednako kao i na psihu. Buber i Ebner nisu samo otkrili središnje mjesto koje susret zauzima u životu čovjekova duha već su dali i de1

Još' početkom tridesetih godina opisao sam takav slučaj u Gesellschaft für Angewandte Psychologie u Beču.

62

finiciju takva života: to je život čiju osnovu predstavlja razgovor između Mene i Tebe. Ja, međutim, tvrdim da nikakav istinski razgovor nije moguć ukoliko nije prisutna i dimenzija logosa. Rekao bih da je razgovor bez logosa, kojem nedostaje usmjerenost prema nekom svjesnom odnosu intencionalnosti, zapravo uzajaman monolog, tek obično uzajamno samoizražavanje. Nedostaje ono svojstvo ljudske stvarnosti koje nazivam »samotranscendencijom« (Frankl, 1966). Biti čovjek prvenstveno znači uspostaviti odnos prema nečem izvan sebe i živjeti za nešto izvan sebe. Fenomenološka škola mišljenja uvijek je jako naglašavala »intenoionalnost« spoznajnog čina koja predstavlja tek jedan vid mnogo opsežnijeg ljudskog fenomena: samotranscendencija ljudskog postojanja. Razgovor koji se svodi na puko samoizražavanje nema udjela u samotranscenidentnom svojstvu ljudske stvarnosti. Istinski susret je načiln koegzistencije koji je otvoren prema logosu, koji sugovornicima dopušta da sami sebe transcendiraju prema logosu i koji čak potpomaže takvu uzajamnu samotranscendenciju. Međutim, ne bismo smjeli previdjeti i zaboraviti da samotranscendenoiija ne znači tek traganje za smislom koji treba ispuniti već i traganje za drugim ljudskim bićem, drugom osobom koja bi se voljela. Začudo, ljubav je s onu stranu samog susreta, jer se susret zbiva na ljudskoj a ljubav na osobnoj razini. U širem smislu riječi susret nam omogućava da shvatimo ljudskost druge osobe, dok nam ljubav prema njoj više pokazuje njezinu bitnu jedinstvenost. Ta je jedinstvenost glavna karakteristika zrelog čovjeka. Samotranscendencija se, međutim, u jednakoj mjeri javlja bilo da,čovjek sebe transcendira kroz ispunjavanje smisla ili kroz susret s voljenom osobom; u prvom se slučaju radi o neosobnom logosu, dok se u drugom slučaju radi o osobnom logosu — rekli bismo da je to inkarnirani logos. Za razliku od tradicionalnog pojma susreta koji su razradili Buber i Ebner, konvencionalni pojam susreta, kakav predlaže većina literature s područja humanističke 63

psihologije, još uvijek ostaje privržen staromodnoj psihologiji koja je, u stvari, monadologija, jer čovjeka promatra kao monadu — zatvorenu organsku jedinicu u koju samotranscendentni odnosi nemaju pristupa. Ovakvim se stavom pojam susreta vulgarizira. Umjesto da bude doista humanistički, on je zapravo mehanistički. Točno je da »libidna hidraulika«, kako je to nazvao Peter R. Hofstätter sa Sveučilišta u Hamburgu, još uvijek prožima velik dio pokreta susret-grupe. Sljedeći slučaj može dobro poslužiti kao očit primjer. Susret-grupi pridružila se žena koja se jako ljutila i uzbuđivala zbog svog bivšeg supruga od kojega se razvela. Voditelj grupe joj je dao neka probuši balon-igračku kako bi ispuhala svoju agresivnost i ljutnju. Drugim riječima, balon je trebao nadomjestiti stvaran objekt, odnosno supruga. Međutim, netko bi mogao primijetiti da je balon zapravo bio nadomjestak za ženu, kao subjekt eksplozije. Napokon, svrha je bila da se žena spriječi da ne »eksplodira«. Nakon takvog ispuhavanja ona bi, zapravo, morala osjetiti olakšanje. No, tvrdimo li zaista s pravom da je olakšanje nakon pretpostavljenog oslobađanja agresivnosti autentičan doživljaj? Ima li dokaza da to nije prije rezultat nesmotrene indoktrinacije, indoktrinacije koja je u skladu sa zastarjelim i u cjelini mehanističkim poimanjem čovjeka? To što je ona ispuhala svoju ljutnju nije ništa promijenilo: razlozi ljutnje su i dalje ostali! čovjek, u osnovi, prvenstveno brine postoji li ili ne postoji razlog za ljutnju, a i nije mu toliko stalo do vlastitih emocija, bilo u obliku ljutnje ili neke druge reakcije. No, mehanističko poimanje čovjeka, koje je prisutno i u našem gore istaknutom primjeru, navodi pacijenta da interpretira sebe kao »libidnu hidrauliku« što u njemu vlada. Na taj način čovjek zaboravlja da je ljudsko biće, na kraju krajeva, sposobno da i samo nešto učini u vezi s datom situacijom; može zauzeti svoj stav, može čak i izabrati stav prema vlastitim emocijama, agresivnosti itd. U istinski humanističkom poimanju čo-

64

vjeka, taj bi najsvjetliji »ljudski potencijal« morao zauzimati središnje mjesto. Terapija, kojoj je osnova ovakva teorija, uvidjela bi da u čovjeku postoji svijest o takvom potencijalu. To je svijest da je čovjek slobodan da, ako je moguće, mijenja svoj svijet nabolje, odnosno da se, ako je pak potrebno, sam promijeni nabolje. Da se vratimo našem slučaju rastavljene žene — ona je izabrala »pomirenje«, svejedno odnosilo se to na pomirenje sa suprugom, ako je moguće, ili, ako je potrebno, na pomirenje sa sudbinom rastavljene žene, a zatim će krenuti dalje i pretvoriti to neugodno iskustvo u pozitivno ljiudsko dostignuće! Uvjerimo li je sada da je ona u svakom slučaju neurotična ličnost, odnosno zalog i žrtva vanjskih utjecaja i unutarnjih okolnosti, nećemo li zapravo poreći mogućnost da se pacijentica uzdigne iznad svog neugodnog položaja, da ga nadraste i da konačno svoja negativna iskustva ugradi u nešto pozitivno, konstruktivno i kreativno — takvim bismo postupkom spriječili razvoj njene sposobnosti da vidi tu svoju mogućnost. Drugim riječima, isto bismo učinili da je uvjerimo kako je ovisna o suprugu, o njegovoj dobroj volji hoće li se ili neće s njom pomiriti, ili pak o agresivnosti, koja možda hoće, a možda i neće nestati; da joj jednostavno kažemo kako će joj biti lakše ako, recimo, probuši i ispuše onaj balon. Osvrnimo se, za promjenu, na osjećaj tuge i zapitajmo se kakva bi mogla biti reakcija osobe koja tuguje za voljenim bićem i koja je dobila sredstvo za umirenje: »Zatvoriti oči pred stvarnošću ne znači i rastanak od stvarnosti. To što spavam i nisam svjestan smrti onoga koga volim, ne poništava činjenicu da je ta osoba mrtva. Je li živa ili je više nema na ovom smijetu — to je jedina stvar do koje mi je stalo; ne zanima me jesam li ja uznemiren ili nisam!« Drugim riječima, toj osobi nije stalo do toga je li sretna ili nesretna, već da ima razlog da bude sretna ili nesretna. Za sustav Wilhelma Wundta se reklo da predstavlja »psihologiju bez psihe«. Već odavno misli se drugačije, ali još uvijek postoji nešto što bih 65

ja nazvao »psihologija bez logosa«, psihologija koja ne interpretira ljudsko ponašanje kao ponašanje potaknuto razlozima što nam ih svijet pruža, već prije kao posljedicu uzroka koji djeluju u nečijoj psihi (ili tijelu). No, kao što sam već istakao, uzroci nisu isto što i razlozi. Ako si nesretan i popiješ viski, onda će on, kao »uzrok« pomoći da tvoje nesretno raspoloženje nestane, no razlog tvoje nesretnosti ostaje A dalje. Isto vrijedi i za sredstva za umirenje; ni ona ne mogu izmijeniti nečiju sudbinu ili bol zbog gubitka smrću. Zapitajmo se ponovo što je s mijenjanjem stavova, kako se negativno stanje pretvara u pozitivno ljudsko dostignuće? Sigurno je da u psihologiji nema mjesta ponašanju koje bi čovjeka odvojilo od svijeta, jer jedino u tom svijetu njegova djela mogu imati svoje razloge a njegove patnje smisao. Psihologija koja čovjeka promatra kao zatvoren sustav u kojem glavnu riječ ima dinamika, a ne kao biće koje traga za smislom koji bi okrunio njegovo postojanje — neizbježno mora čovjeku oduzeti njegovu sposobnost da tragediju pretvori u trijumf. Prava nevolja započinje s pojmom agresivnosti, bilo da se radi o biološkom pojmu koji zastupa Konrad Lorenz, ili o psihološkom pojmu Sigmunda Freuda. Oba shvaćanja agresivnosti nisu prihvatljiva jer sasvim zanemaruju činjenicu da je čovjekova sposobnost da teži nečemu i da nešto čini s namjerom bitno ljudski fenomen. Unutar moje psihe, zapravo, ne postoji agresivnost kao takva — agresivnost koja traži oduška i koja mene, svoju »jadnu žrtvu«, prisiljiava da tragam za objektima koji će joj pomoći da taj odušak nađe. Na ljudskoj razini — tj. kao ljudsko biče — ja ne čuvam u sebi neku određenu količinu agresivnosti kako bih je zatim usmjerio prema podesnom cilju; činim, zapravo, nešto sasvim drugo: ja mrzim! Svejedno je mrzim li nekoga ili nešto. No ipak, mrziti nešto sadrži u sebi mnogo više smisla nego mrziti nekoga (stvaraoca ili »vlasnika« onoga što mrziim). To je stoga što, ako baš osobno ne mrzim tu osobu, mogu joj pomoći da svlada ono što mrzim u njoj. Mogu je čak i 66

voljeti, bez obzira na ono što u njoj mrzim. Kako god bilo, mržnja jednako kao i ljubav predstavlja ljudski fenomen — za razliku od agresivnosti — i obje su ljudske, zato što sadrže nekakvu namjeru: imam razloga da nešto mrzim i dimam razloga da nekoga volim. Agresivnost je, za razliku od toga, povezana s uzrocima koji mogu biti psihološke ili fiziološke prirode. U vezi s ovom posljednjom mogućnosti razmotrimo samo Hessove klasične pokuse, kojima je kod mačaka mogao postići agresivnost pomoću električnog podražaj,a određenih dijelova mozga. Bilo bi nepravedno reći da su one koji su pristupili pokretu otpora protiv nacional-socijalizma, vodili samo nagoni agresivnosti, koji su se, tek slučajno, okrenuli protiv Adolfa Hitlera. Zapravo, namjera većine tih ljudi nije bila da se bore protiv čovjeka zvanog Adolf Hitler, već prije protiv sistema zvanog nacional-socijalizam. Agresivnost je danas aktualna — da ne kažemo i pomodna — tema o kojoj se govori na kongresima i konferencijama. Ta je tema postala zanimljivija čak i od takozvanog mirovnog pokreta. No, ja smatram da je mirovni pokret osuđen na neuspjeh sve dok se oslanja na nešto tako neljudsko i neosobno kao što je agresivnost. Istina je da čovjek posjeduje agresivne nagone koje možemo interpretirati kao baštinu naših životinjskih predaka ili pak kao nešto reaktivno, u skladu sa psihodinamičkim teorijama. Međutim, gledajući sa razine ljudskog, agresivni nagoni ne postoje u čovjeku per se, već uvijek kao nešto prema čemu on mora zauzeti stav, prema čemu je zapravo uvijek zauzimao stav, bilo da je izabrao da se s njima poistovjeti ili da se od njih odvoji.2 U određenom je slučaju važniji osobni stav prema neosobnim agresivnim nagonima (kao onima koji su izvan čovjeka) negoli sami nagoni. 2 To je odraz jedinstvene čovjekove sposobnosti samoodvajanja. Samotranscendencija se ispoljava u gore spomenutoj činjenici da iza mržnje uvijek stoji nekakva namjera, što je i čini različitom od agresivnosti.

67

Isti je slučaj i sa samoubilačkim nagonima. Nema nikakve svrhe da, na primjer, mjerimo njihovu jačinu. Posljednje analize kažu da opasnost od samoubojstva ne ovisi o jačini nagona koji vlada nekom osobom, već o njezinom odnosu prema tim nagonima; reakcija takvog čovjeka u svojoj će osnovi ovisiti o činjenici vidi li on ili ne vidi u svom opstanku nešto smisleno — makar to bilo nešto što mu nanosi bol. Tako postoji i test kojim se ne mjere sami nagoni na samoubojstvo, već se ocjen j u j e neusporedivo važniji činilac kao što je osobni stav svakog čovjeka prema takvim nagonima. Taj sam test razradio još tridesetih godina i prvo ga opisao na engleskom jeziku u djelu Liječnik i duša (The Doctor and the Soul, Frankl, 1955, str. 282). Možemo reći da se mirovni pokret odnosi na opstanak ljudske vrste u cjelini. No, hendikepiran je fatalizmom koji je posljedica činjenice da se ograničavamo na agresivne nagone, umjesto da pažnju obratimo na sposobnost čovjeka da prema njima zauzme osobni stav. Tako se agresivni nagoni pretvaraju u alibi, u jednostavnu ispriku za mržnju. Čovjek neće prestati mrziti sve dok ga budemo učili da su nagoni i mehanizmi krivci njegove mržnje. Zapravo je krivac on sam, on je taj koji mrzi! Još je važnije da stav prema kojem postoje »agresivni potencijali« ostavlja ljude u uvjerenju da je agresivnost podložna promjeni. Ekipa Konrada Lorenza, proučavajući ponašanje, došla je do zaključka da pokušaji prebacivanja agresivnosti na nevažne objekte i onemogućavanje njena djelovanja kroz bezazlene aktivnosti, samo izazivaju agresivnost i obično je još više pojačavaju. Razlika između agresivnosti i mržnje jednaka je razlici između spolnosti i ljubavi: spolni nagon je taj koji me privlači osobi suprotnog spola. S druge strane, odnosno s ljudskog stanovišta, ja tu osobu volim, jer osjećam da za to imam mnogo razloga: spolni odnos s njom je isto tako odraz ljubavi, rekli bismo, njezina »inkarnacija«. Sa subhumanog bih je stanovišta gledao samo kao običan objekt libidne katekse — jednostavno, kao manje 68

ili više pogodno sredstvo da se oslobodim viška sperme. Spolnu aktivnost koju prati ovakav stav naši su pacijenti često opisivali kao »masturbaciju nad ženom«. Takvo su ponašanje, bez imalo razmišljanja, suprotstavljali normalnom pristupu partneru sa spolnim ponašanjem koje ima ljudsku kvalitetu i osobnu notu. U tom slučaju partnera nisu smatrali »objektom«, već prije drugim subjektom. To je omogućavalo da drugo biće ne smatraju samo pukim sredstvom da se dođe do nekakvog — bilo kakvog cilja. Sa ljudskog stanovišta, čovjek ne »iskorištava« svog partnera, već se s njim susreće kao čovjek sa čovjekom. Sa osobnog stanovišta, on ga prihvaća upravo kao drugu osobu, a to znači da ga voli. Ako drugu osobu prihvatimo kao čovjek-čovjeka, sačuvat ćemo njezinu ljudskost; ako je volimo, otkrit ćemo njezinu jedinstvenost. Istinski susret, odnosno prihvaćanje čovjeka kao čovjeka, više počiva na samotranscendenciji, negoli na pukom samoizražavanju. Istinski susret se transcendira prema logosu. Dok je, s druge strane, osnova pseudo-susreta »dijalog bez logosa« (Frankl, 1967), tj. on je samo osnova za uzajamno izražavanje svakog zasebno. Ljudi su danas previše zaokupljeni težnjom da netko o njima brine i zbog toga je ovaj drugi način pristupa toliko rasprostranjen. A sve se to događa zato što neke stvari nedostaju. U industrijskom društvu, u kojem vlada klima bezličnih odnosa, očito je da ljudi sve više pate od osjećaja usamljenosti — usamljenosti usred »usamljenog mnoštva«. Da budemo jasnija, javlja se jaka želja da se taj nedostatak topline nadomjesti — da se nadomjesti bliskošću. Ljudi vape za bliskošću. Taj vapaj je tako glasan da se bliskost traži na svaki način, bilo gdje i bilo kako, čak izvan onog osobnog,

odnosno kao p u k a

senzualna

bliskost. Vapaj se tako pretvara u poziv »molim te, dodirni me«. A od te senzualne bliskosti, samo je jedan korak do spolnog promiskuiteta. Još je veća potreba za privatnošću života. Treba znati iskoristiti samoću što je više moguće, iimati »hrabrosti« 69

biti sam. Postoji i samoća sa stvaralačkom osobinom koja pruža mogućnost da se nešto negativno — kao što je odsutnost drugih ljudi — pretvori u nešto pozitivno — priliku da se razmišlja. Iskoristimo li tu priliku, riješit ćemo se preteškoga tereta što ga industrijsko društvo u našem vita activa stavlja pred nas i povremeno provesti neko vrijeme u vita contemplativa. Prava suprotnost aktivnosti nije pasivnost, već moć recepcije. Važno je naći sklad između stvaralačkih i iskustvenih snaga kojima ispunjavamo smisao pri čemu, očito, treba znati »odgajati osj ećaj e«. Što se pak tiče onih koji toliko mnogo čeznu da se o njima brine, nevolja je u tome što oni u većini slučajeva moraju dobro platiti da bi takvo što dobili, a nije teško zamisliti koliko mnogo pravog interesa mogu pokazati takvi »skrbnici« bez profesionalne etike, potrebne i propisane naobrazbe i bez ikoga tko bi ih nadzirao. U vremenu u kojem se toliko zazire od hipokrizije u pitanjima spolnosti, trebalo bi uvidjeti da spolni promiskuitet nema vrijednost osjećajnosti. U usporedbi s prodajom seksa pod izlikom spolnog odgoja, u vidu masovne golotinje i slično, naprosto bi se moralo znati cijeniti poštenje jedne prosječne prostitutke; ona se barem ne pretvara da svoj posao radi za dobrobit čovječanstva. A čovječanstvo je došlo do toga da gotovo svim bolestima traži korijena u običnom orgazmu i shodno tome ih liječi. Istina je da nam često ne uspijeva da živimo prema idealima profesionalne etike; napokon, neuspjeh je isto tako dio života i ljudska osobina, ali ako nam se i dogodi, sigurno je da se njime nećemo ponositi. No, u određenim se krugovima upravo to sve češće događa. Freud je predobro znao što radi kada je izrekao praviilo kojim se protivi da čovjek daje oduška vlastitom protu-prijenosu. Činjenica da se povremeno javljaju izuzeci od pravila ne opravdava da se izuzetak pretvori u pravilo. Pa ipak, današnji je kult intimnosti razumljiv. Irvin Yalom (1970) je istakao pojavu u Sjedinjenim Američkim Državama, prema kojoj se seoba ljudi iz jednog grada 70

u drugi događa zahvaljujući otuđenja koje ljudi osjećaju. Rekao bih da se to otuđenje ne tiče samo drugih već i nas samih. Postoji društveno otuđenje, a postoji i emocionalno otuđenje — otuđenje od vlastitih emocija. Zbog prevlasti puritaniizma u anglosaksonskim zemljama, ljudi su predugo živjeli životom u kojem su morali nadzirati, pa i svladavati vlastite emocije. Nešto slično vrijedi i za obuzdavanje spolnog nagona. No, popularizacijom, da ne kažemo i vulgarizacijom, Freudovog učenja, došlo je do zamaha u suprotnu krajnost. Danas vidimo posljedice krajnjih dopuštanja: ljudi više ne mogu podnijeti život u kojem su njihovi nagoni frustrirani i u kojem postoji emocionalna napetost, moglo bi se reći da su ljudi danas »razuzdani«, zato što ne mogu svladati svoje emocije, ne mogu se suzdržati da ih ne pokazuju i ne dijele s drugim ljudima. »Susret-grupa«, kao sredstvo, upravo jie prikladna za postizanje tog cilja. Međutim, mi ovdje moramo razmišljati ne samo o terapiji već i o simptomima. Na kraju krajeva, »razuzdanost« je jednak nedostatak kako na području duševnog, tako i na području tjelesnog. Što se tiče tjelesnog, osvrnimo se samo na slučajeve arterioskleroze kod kojih se događa da se pacijent počne smijati ili plakati iz razloga koji su sasvim neumjesni, a zatim ne može prestati. To je povezano i sa drugim simptomima koji jednako ukazuju na oštećenje moždane funkcije; kod takvog čovjeka, naime, nij,e prisutan osjećaj osobne odvojenosti, što je primijećeno i kod jakih epileptičnih poremećaja: pacijent se vrlo brzo pobratimljuje sa svakim čovjekom — naprosto vam ne može prestati pričati o svom privatnom životu ili vas pak ispitivati o vašem. Da zaključimo, pokret susret-grupe i pokret odgajanja osjećajnosti svode se na reakcije na društveno i emocionalno otuđenje. Međutim, reakciju na postojeći problem ne smijemo pobrkati s njegovim rješenjem. Ako se »reakcija« i pokaže kao djelotvoran lijek, ozdravljenje je zapravo simptomatično, na neki način ublaženo, štoviše, 71

može se dogoditi da takvo ozdravljenje pogorša stanje bolesti. Emocije, kao rješenje koje nam se nalazi pri ruci, ne mogu se hotimice uvlačiti u igru. One izmiču »hiperintenciji«, kako sam ja znao reći. To nigdje nije tako vidljivo kao u vezi sa srećom: sreća jednostavno mora doći i za njom se ne može trčati. Ona je nešto što se naprosto mora dogoditi i mi joj to moramo dopustiti. Naprotiv, što joj više težimo, to ćemo prije promašiti svoj cilj. Jedan moj vrlo napredan student poduzeo je samostalno istraživanje susret-grupa i evo što mu se dogodilo kada je pristupio jednoj takvoj grupi: »Ljudi su tražili od mene da im budem prijatelj. Osjećao sam da nisam iskren dok sam ih grlio i govorio im kako ih volim, kako ću biti njihov prijatelj, ali sam to svejedno činio. Prisiljavao sam se da budem osjećajan — ali nije pomagalo: što sam se više trudio, to je bilo teže.« Moramo prihvatiti činjenicu da u životu čovjeka postoje neke stvari koje se ne mogu tražiti, zahtijevati, naručivati. Razlog leži u činjenici da se one ne mogu stvoriti po volji: ja nisam u stanju vjerovati u nešto samo zato što to »hoću«; ne mogu naprosto »htjeti« da se nečemu nadam; ne mogu »htjeti« voljeti; a najmanje od svega mogu »htjeti« da nešto hoću. Pokušaj da se postupa na taj način otkriva jedan potpuno manipulativni pristup ljudskim fenomenima kao što su vjera, nada, ljubav i volja. Do takvog pristupa dolazi zbog neumjesne objektifikacije i reifikacije fenomena o kojem je riječ. Da bismo to bolje razumjeli, osvrnimo se na, rekao bih, glavnu karakteristiku svakog subjekta, naime, na činjenicu da je subjekt — uslijed svoje samotranscendencije ili intencionalnosti spoznajnog čina — uvijek upućen na svoje predmete, tj. na »odnose intencionalnosti« prema kojima teži spoznajnim činom. Ako se subjekt pretvori u puku stvar (»reifikacija«), čime se zapravo pretvara u običan objekt (»objektifikacija«), neizbježno je da čovjek izgubi i svoje valjane objekte, a time se gubi i njegovo svojstvo subjekta. To ne vrijedi samo za ljudsko biće, već i za bilo koji ljudski fenomen; što o njemu više 72

razmišljamo, to više gubimo iz vida njegovu »namjenu« (odnos intencionalnosti). Proces opus tanja je iisto tako izvan dohvata svake »manufakturizacije«. J. H. Schultz je, uzevši to u obzir, napravio sistematizacija! vježbi za opuštanje. Kako je samo bio domišljat kad je pacijente, za vrijeme vježbe, vodio zamišljanju kako im ruke postaju teške što je automatski izazvalo opuštanje. Da im je kojim slučajem naredio neka se opuste, njihova bi napetost postala još veća, zato što bi svom snagom i namjerno nastojali da se opuste. Isti je slučaj i sa liječenjem osjećaja manje vrijednosti: pacijent neće nikada uspjeti savladati taj osjećaj ako to čini izravnim putem. Treba poći zaobilaznim putem, npr. odlaziti: na neka mjesta usprkos osjećaju manje vrijednosti ili truditi se obavljati svoj posao bez obzira na taj osjećaj. Sve dok neprestano misli na osjećaj manje vrijednosti i »bori« se protiv njega, mučenje se samo nastavlja; međutim, čim usmjeri pažnju na nešto izvan sebe, recimo, na neki zadatak ili obavezu, taj će osjećaj svakako nestati. Pojavu da se nečemu posvećuje previše pažnje nazvao sam »hiper-refleksija«. To odgovara hiperintenciji, utoliko da obje mogu imati za posljedicu neurozu. »Susret-grupa«, odnosno njezin pristup, može u ova oba slučaja dovesti do pogoršanja samog stanja pacijenta. Od pacijenta se traži da. se sam pažljivo ispituje i promatra; još je važnije to što ga pojedini članovi grupe naprosto tjeraju u beskonačne razgovore o svemu što ga zaokuplja. U takvim slučajevima dolazi do »hiper-diskusije«, da tako kažemo. Posljedica toga je da hiper-diskusija sve više i više postaje nadomjestak za smisao života, koji danas ionako nedostaje ljudima — pacijenti žive u »egzistencijskom vakuumu« (Frankl, 1955), imaju osjećaj praznine i besmisla. Neophodno je da neuroze hipertrofiraju u takvoj praznini života. S druge strane, dođe li do toga da se osjećaj praznine ispuni, neuroze će bezuvjetno atrofirati. 73

U potpunosti se slažem s onim što kaže Charlotte Bühler (1970): »Bez obzira na mnogo zbrke i zabrinutosti oko negativnih popratnih učinaka, sasvim je očito da je pokret susret-grupe dao i pozitivnih rezultata.« U najvažnije doprinose ovakve grupe ona ubraja »duh suradnje i uzajamno pomaganje«. Istina je da ispravno zamišljena susret-grupa može čovjeku pružiti priliku za uzajamno pomaganje i razgovor o smislu života. Takva grupa ne pruža čovjeku samo priliku da izrazi sam sebe već mu omogućava da postigne samotranscendendju. Ili, kako kaže Robert M. Holmes (1970): »Grupna logoterapija bi mogla platiti velike dividende.« »Holmes predviđa da postoje »mogućnosti da se logoterapijska filozofija primijeni na konkretne situacije u grupi«, te zaključuje članak riječima: »Tko može predvidjeti rezultate koje takva grupa može postići — kada čovjeka pozovemo da govori o vlastitim neuspjesima, o vlastitoj »egzistencijskoj praznini«? Što takav čovjek može otkri'ti u sebi, pričajući vlastitu priču koju, uz nezaobilazne životne činjenice, prati traganje za smislom postojanja?«

LITERATURA Bühler, Ch. (1970), Group psychotherapy as related to problems of our time, Interpersonal Development, 1, 3—5. Bühler, Ch., i M. Allen (1972), »Introduction into Humanistic Psychology«, Belmont: Brooks/Cole. Frankl, V. E. (1955), »The Doctor and the Soul: From Psychotherapy to Logotherapy«, Bantam Books, New York. Frankl, V. E. (1966), Self-transcendence as a human phenomenon, J. Humanistic Psych., 6, 97—106. Frankl, V. E. (1967), »Psychotherapy and Existentialism: Selected Papers on Logotherapy«, Simon and Schuster, New York Holmes, R. M. (1970), Alcoholics anonymous as group logotherapy, Past oral Psych., 21, 30—36. Spiegelberg, H. (1972), »Phenomenology in Psychology and Psychiatry«, Northwestern University Press, New York. Yalom, I. D. (1970), »The Theory and Practice of Group Psychotherapy«, Basic Books, New York.

74

4 Dehumanizacija spolnosti1

Ne može se govoriti o ljudskoj spolnosti, a da se istovremeno ne govori i o ljubavi. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da je ljubav specifično ljudski fenomen niti se prema njoj smijemo odnositi na redukcionistički način, već je moramo gledati zaštićenu i očuvanu u svojoj humanosti. Što je zapravo redukcionizam? Rekao bih da je to pseudoznanstvena procedura koja ljudske fenomene ili reducira na subhumane fenomene, ili im pak izvodi porijeklo iz njih. Primjer za to je tumačenje ljubavi kao sublimacije spolnih nagona i poriva koje imaju i čovjek i životinje. Takvo tumačenje može samo priječiti istinsko razumijevanje ljudskog fenomena. Ljubav je, zapravo, jedan vid mnogo složenijeg ljudskog fenomena, koji sam nazvao samotranscendencijom (Frankl, 1963). Predominantne teorije motivacije žele nas uvjeriti kako je prvenstvena čovjekova briga da zadovolji svoje potrebe i udovolji svoj/im nagonima i porivima, te da stoga živi u stalnom održavanju ili obnavljanju homeostaze, tj. unutarnje ravnoteže. To nije točno. Čovjek je biće koje — zahvaljujući samotranscendentnoj kvaliteti ljudske stvarnosti — prvenstveno zaokuplja 1

Izmijenjena i proširena verzija članka »Love and Society« (Ljubav i društvo), koji je preveden na japanski jezik i objavljen u časopisu: Pathology of Modem Men, urednik Sadayo Ishikawa. Tokio: Seishin Shobo, 1974.

75

traženje nečeg izvan sebe, bilo da se radi o smislu koji treba ispuniti iili o drugom ljudskom biću koje se želi -susresti i zavoljeti. Takav ljubavni susret, međutim, sasvim isključuje mogućnost da se drugo ljudsko biće gleda ili koristi samo kao puko sredstvo da se dođe do nekog cilja — naprosto kao oruđe kojim se smanjuje napetost koja je izazvana spolnim ili agresivnim nagonima i porivima. Takav bi odnos bio čisto masturbiranje — mnogi seksualno neurotični pacijenti upravo se tako ponašaju. Kada pričaju o načinu na koji se ponašaju prema partneru, oni često kažu da zapravo »masturbiraju« nad njima. Takav stav je specifično neurotično -izopačenje ljudske spolnosti. Ljudska spolnost je uvijek nešto više od samog fizičkog dodira; ona predstavlja fizički izraz nečeg metaseksualnog — ona je fizički odraz ljubavi. Budući da ispunjava tu funkciju, ona je stvarno vrijedan doživljaj. Maslow (1964) je s punim pravom rekao da »ljudi koji ne mogu voljeti ne mogu ni u spolnom odnosu naći zadovoljstvo i sreću kao što to mogu oni koji vole.« (str. 105). Prema anketi jednog američkog psihološkog časopisa, u kojoj je 20.000 čitalaca odgovorilo na pitanja postavljena u upitniku, pokazalo se da ljudi, u svojim odnositma, najviše cijene romantičnost, te da je ona glavni činilac koji pojačava potenciju i doživljaj orgazma — a to je opet nešto što je blisko ljubavi. Ipak, nije baš uvijek ispravno reći kako je ljudska spolnost više nego sama spolnost. Irenaeus Eibl-Eibesfeldt (1970) je dokazao kako kod nekih kralješnjaka spolno ponašanje pridonosi i koheziji grupe, što je poseban slučaj sa primatima koji žive u grupama. Tako u nekih određenih vrsta majmuna spolni odnos ponekad služi isključivo u društvene svrhe; no, Eibl-Eibesfeldt nadalje tvrdi kako nema sumnje da spolni odnos u ljudi ne pridonosi samo širenju vrste već i monogamnom odnosu među partnerima. 76

Ljubav je već po samoj svojoj prirodi izrazito ljudski fenomen, dok spolnost dobiva ljudsku dimenziju tek kad postane rezultat razvojnog procesa, tek kao proizvod postupnog dozrijevanja (Frankl, 1955). Još je Sigmund Freud rekao kako postoji razlika između ciljeva koje imaju nagoni i porivi, te objekta njihovog interesa: cilj spolnog odnosa je da se smanji spolna napetost, dok objekt predstavlja seksualni partner. Međutim, ja smatram da takva tvrdnja stoji samo za neurotičnu seksualnost: samo se neurotični pojedinac na prvom mjestu i prije svega želi riješiti svoje sperme, svejedno činio to masturbiranjem ili koristeći partnera tek kao drugo sredstvo za isti cilj. Za osobu koja je dovoljno zrela partner nije nikakav »objekt«; odrasla osoba partnera smatra drugim subjektom, drugim ljudskim bićem koje ima svoje ljudske osobine; ako čovjek stvarno voli, onda svog partnera prima samo i jedino kao drugu osobu, što znači da doživljava i njegovu jedinstvenost kao ljudskog bića. Jedinstvenost tvori osobnost ljudskog bića, a jedino nam ljubav omogućuje da spoznamo tu činjenicu i da na taj način prihvatimo drugu osobu. Spoznaja da je osoba koju volimo jedinstveno ljudskp biće, nesumnjivo ima za posljedicu monogaman odnos. Voljenog čovjeka više nitko ne može zamijeniti. S druge strane, čovjek koji nije u stanju voljeti neizbježno završava u promiskuitetu. 2 Čovjek koji se tako ponaša uopće se ne obazire na jedinstvenost svog partnera i to, zauzvrat, onemogućava istinski ljubavni odnos. Kvaliteta spolnog života takvog pojedinca vrlo je siromašna budući da samo spolni odnos koji prati i vodi ljubav može biti stvaran izvor nagrade i zadovoljstva. Mala je korist od toga što takav čovjek pokušava nedostatak kvalitete nadomjestiti kvantitetom. To samo zahtijeva sve 2

Kako je cilj masturbacije postizanje ugode smanjivanjem napetosti, tako promiskuitet predstavlja postizanje zadovoljstva u kojem partner predstavlja objekt. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne ostvaruju se vrijednosti koje posjeduje spolni život čovjeka.

77

veće i snažnije podražaje kakve neki ljudi nalaze u pornografiji. Vjerojatno je sasvim jasno da ni na koji način ne podržavamo razvijanje takvih masovnih fenomena kao što su promiskuitet i pornografija, odnosno da ih ni slučajno ne smatramo progresivnim. Oni su regresivni; to su simptomi retardacije u spolnom dozrijevanju svakog čovjeka. No, moramo znati da mit o seksu, kao izvoru užitka i nečem progresivnom, stvaraju ljudi koji znaju da se iza toga krije dobar posao. Moju radoznalost ne pobuđuje samo činjenica da mlada generacija kupuje taj mit već i činjenica da ona ne vidi hipokriziju koja se iza njega krije. U vremenu u kojem se tako prijekorno gleda na hipokriziju u pitanjima spolnosti neobično je da nezamijećenom ostaje očita hipokrizija onih koji zagovaraju i traže izvjesnu slobodu cenzure. Je li baš toliko teško shvatiti da im je glavni cilj stjecanje neograničene slobode radi što veće zarade? Istina je da niti jedan posao ne može uspjeti ukoliko nema zahtjeva i potrebe da se on radi. Svjedoci smo da u današnjoj kulturi postoji inflacija seksa, kako bi to netko mogao nazvati. To je shvatljivo samo u širim okvirima egzistencijske praznine i činjenice da čovjeku danas porivi i nagoni više ne govore što mora činiti niti mu tradicije i vrijednosti pokazuju što bi trebao činiti, taiko da on često uopće ne zna što zapravo želi učiniti. Kao posljedica ovakvog stanja stvari javlja se egzistencijska praznina u kojoj seksualni libido zapravo hipertrofira, što je pak, s druge strane, razlog da dolazi do inflacije seksa. Kao i svaki drugi oblik inflacije — na tržištu cijena, na primjer — i seksualna je inflacija povezana s gubitkom vrijednosti: spolnost je toliko dehumanizirana, da je izgubila svaku vrijednost. Čest je slučaj da spolni život čovjeka ne čini cjelinu s njegovim osobnim životom, već se odvija samo za volju zadovoljstva. Takva depersonalizacija spolnosti je simptom egzi78

stencijske frustracije: frustracije čovjekove težnje za smislom. Toliko o uzrocima, no, što je ,sa posljedicama? Što je više čovjek frustriran u svom traganju za smislom, to će prije i više »trčati za srećom« — kako se ta pojava naziva još od vremena američke Deklaracije o nezavisnosti. Čovjek koji zbog frustriranog traganja za smislom trči za srećom neće daleko stići — ta će trka samo zatrovati i otupjeti njegova osjetila. Najnovijim proučavanjem došlo se do zaključka da čovjek koji živi takvim životom, hoće-neće, mora doživjeti razočaranje, jer se osjećaj sreće može postići tek ako se živi samotranscendentno, odnosno samo ako čovjek pred sobom ima valjan razlog i volju da nešto napravi ili ako se potpuno predaje čovjeku koga voli. To je najočitije u primjeru sreće u spolnom životu. Što više težimo da postignemo takvu sreću, to ćemo se više udaljiti od nje. Čovjek kojeg previše zaokuplja briga oko vlastite potencije, ima i više nade da postane impotentan. Isti je slučaj i sa ženom koja nastoji samoj sebi dokazati da je sposobna doživjeti orgazam: što se više trudi, to je veća mogućnost da će biti frigidna. U svojoj prilično velikoj psihijatrijskoj praksi imao sam prilike vidjeti da se velikoj većini slučajeva seksualne neuroze uzrok može pronaći upravo u ovakvom stanju stvari. Već sam u ranije objavljenim radovima rekao kako seksualno neurotični pacijenti često govore da nad spolnim životom i doživljajem lebdi neka vrsta zahtjeva (Frankl, 1952, 1955; kao i u odlomku »Paradoksna intencija i derefleksija« u ovoj knjizi). Zbog toga se mora nastojati takve slučajeve liječiti prvenstveno otklanjanjem tog osjećaja. Razradio sam tehniku kojom se takvo liječenje može provesti i prvi puta sam je objavio u engleskom časopisu International Journal of Sexology (Frankl, 1952). Ovdje samo želim istaći činjenicu da kultura današnjice, zahvaljujući gore navedenim motivima, od spol79

nog doživljaja pravi idolatriju, a na seksualno neurotičnog pojedinca stalno stavlja nove zahtjeve čime samo potpomaže i jača njegovu neurozu. Kontracepcijska pilula također ima ulogu u svemu tome. Ona ženi omogućava da postavlja veće zahtjeve i bude spontana, zbog čega se događa da muškarci doživljavaju spolni odnos kao nešto što se od njih jednostavno traži. Američki autori čak napadaju ženski pokret za oslobođenjem, zato što je u tolikoj mjeri oslobodio ženu starih tabua i zabrana da čak i studentice zahtijevaju spolno zadovoljenje — i to od svojih kolega. Posljedica toga je nova skupina problema koji nose različite nazive kao »impotencija među studentima« ili »novi oblik impotencije« (Ginsberg i sur., 1972)3. Nešto se slično događa i na području subhumanog života. Kod nekih vrsta riba javlja se pojava da ženke »koketno« plivaju, iz daljine mameći mužjaka koji se želi pariti. No, Konrad Lorenz je uspio postići da se ženke ponašaju sasvim suprotno — da se silom približavaju mužjaku. Što se događalo? Upravo ono što bismo očekivali i od studenata koje »napadaju« njihove kolegice: potpuna nemoć da dođe do spolnog odnosa! Spominjući pilulu, govorili smo samo o njezinom popratnom, i to negativnom učinku. Gledajući njezinu pozitivnu stranu, moramo priznati da je napravila i neprocjenjivu uslugu. Ako je istina da ljubav spolnost čini ljudskom, onda je kontracepcijska pilula pomogla da spolni život više ne povezujemo samo sa procesom rađa3

»Žene su naučile sve što se odnosi na orgazam«, kaže Nyles A. Freedman, direktor Sexual Health Centers (Centara za seksual no zdravlje«) u New England. »Danas se jak i razoran naglasak stavlja na ponašanje koje stvara tjeskobu i strah od neuspjeha. Pojava impotencije u seksualnom životu je u porastu, a to se barem djelomično duguje činjenici da muškarci žive u napetosti, jer očekuju i boje se onog što žene očekuju od njih.« Dena K. Whitebook, sa American Institute of Family Relations (Američki institut za odnose u obitelji), otvoreno kaže da su za tu pojavu krive same žene koje postavljaju nerazumne zahtjeve (Newsweek, 16. siječnja, 1978).

80

nja i produžetka vrste već mu omogućavamo da postane i, naravno, ostane čist izraz ljubavi. Ljudska se spolnost ne smije nikada pretvoriti u puko oruđe u službi načela užitka. Isto tako nam je jasno da ona ne smije predstavljati ni puko sredstvo da se dođe do cilja koji pred nas postavljaju nagoni za rađanjem. Pilula je spolni život čovjeka oslobodila takve tiranije i tako mu dala priliku da ostvari svoje prave mogućnosti. Viktorijanski seksualni tabui i zabrane nestaju; pitanjima i problemima spolnosti prilazi se slobodno. No, ne smijemo zaboraviti da je sloboda mač sa dvije oštrice: prijeti da degenerira u puku razuzdanost i svojevoljnost, ukoliko se ne uživa i živi s punom odgovornošću. LITERATURA: Irenaeus Eibl-Eibesfeldt, Frankfurter Allgemeine Zeitung (28. veljače, 1970). Viktor E. Frankl, »The Pleasure Principle and Sexual Neurosis«, The International Journal of Sexology, 5, 1952, 128. The Doctor and the Soul, New York, Knopf, 1955. Man's Search for Meaning, New York, Washington Square Press, 1963. George L. Ginsberg, William A. Frosch i Teodor Shapiro, »The New Impotence«, Arch. Gern Psychiat, 26, 1972, 218. Abraham H. Maslow, Religions, Values and Peak-Experiencest Columbus, Ohio State University Press, 1964.

5 Simptom ili terapija? Stavovi psihijatra prema modernoj književnosti1 Nisam se baš rado odazvao pozivu da govorim na ovom sastanku. U modernoj književnosti ima mnogo primjera amaterskog pristupa psihijatriji (naročito zastarjelim oblicima psihijatrijske zaštite), tako da nikako nisam želio biti psihijatar koji će amaterski pristupiti modernoj književnosti. U tom kontekstu, vrlo je važno pitanje ima li psihijatrija uopće što reći u vezi s modernom književnošću. Jednostavna je istina da psihijatrija nema odgovore na baš sva pitanja. Psihijatri, na primjer, još ni danas ne znaju koji je glavni uzrok shizofrenije. Čak sve manje znaju način na koji je liječiti. Ja često kažem: nismo sveznajući, a nismo ni svemogući; jedini božanski pridjev koji nam se može pripisati jest da smo sveprisutni — na nas možete naići u svakom javnom razgovoru, spominju nas na svakom simpoziju, čak i na vašem sastanku... Smatram da bismo morali prestati divinizirati psihijatriju i početi je humanizirati. Stoga moramo naučiti razlikovati ono što je u čovjeku ljudsko od onog što je patološko. Drugim riječima, moramo, s jedne strane, napraviti razliku između duševne ili emocionalne bolesti te, s druge strane, onog što se može primjerice označiti kao očajanje postojanja, dvojba zbog očite besmislenosti 1

Počasno predavanje na sastanku internacionalnog PEN-kluba, održanom u hotelu »Hilton« u Beču, 18. studenog, 1975.

82

ljudskog života — što je stvarno omiljena tema moderne književnosti, zar ne? Sigmund Freud je jednom rekao da je »bolestan onaj koji se u jednom trenutku zapita o smislu i vrijednosti života«. No, moje je mišljenje da taj čovjek prije pokazuje svoju ljudskost. Ljudska je osobina tražiti i zahtijevati smisao života, pa i pitati se postoji li uopće takvo što. Ako je neki čovjek stvarno bolestan, ne tek neurotičan već u pravom smislu psihotičan, da li to nužno znači da u njegovom radu nema nikakve vrijednosti i istine? Ja ne mislim tako. Da je dva puta dva četiri uvijek je točno — čak i ako to tvrdi shizofrenična osoba. Hölderlin j e

bolovao od opće pareze, a Nietzsche od shizofrenije, ali to nimalo ne umanjuje vrijednost poezije jednog, odnosno filozofije drugog. Siguran sam da će se Hölderlin i Nietzsche još dugo čitati i njihova imena duboko štovati, a već su davno zaboravljena imena psihijatara koji su pisali knjige o psihozama ova dva »slučaja«. Prisutnost nekog patološkog stanja, dakle, niukoliko ne umanjuje vrijednost piščeva djela; no, jednako kao što ne govori protiv njega, ne govori ni njemu u prilog. Naime, ni jedan pisac koji je bolovao od psihoze nije nikada stvorio neko vrijedno djelo zahvaljujući upravo svojoj bolesti, nego samo njoj usprkos. Bolest per se nikada nije

stvaralačka.

U posljednje se vrijeme iz čiste zabave na modernu književnost gleda sa stanovišta psihijatrije, te posebno promatra kao proizvod nesvjesne psihodinamike. Posljedica toga je da takozvana dubinska psihologija svojim glavnim zadatkom smatra razotkrivanje prikrivenih motivacija u književnim djelima. Kao primjer što se događa kada neki znanstvenik pokuša analizirati pisca na način koji ja rado nazivam »Prokrustovom posteljom«, dozvolite mi da navedem dio članka koji je u dva dijela objavljen u časopisu Journal of Existentialism; članak je posvećen Goetheu, a napisao ga je jedan poznati Freudov sljedbenik: »Goethe nam se na 1538 stranica prikazuje kao genije, kojeg prate pridjevi manično-depresiv83

nog, paranoidnog i; epileptičnog poremećaja, znakovi homoseksualnosti, incesta, vuajerizma, ekshibicionizma, fetišizma, impotencije, narcizma, opsesivno-kompulzivne neuroze, histerije, megalomanije itd. Stječe se dojam da se autor isljučivo usmjerio na nagonske dinamičke snage. Dovedeni smo do toga da vjerujemo kako je Goetheovo djelo samo rezultat pregenitalnih fiksacija. Stvarni cilj njegove borbe nije dostizanje nekog ideala, ljepote 1 vrijednosti, već naprosto savladavanje zbunjujućeg problema prerane ejakulacije.« 2 Smatram da psiholog koji razotkriva ličnost nekog čovjeka mora stati u trenutku kad se suoči s onim što je u tom čovjeku istinsko i izvorno. Ne zaustavi li se na tom mjestu, sva dalja otkrića odnosit će se na njegove vlastite nesvjesne motivacije, odnosno on će samo umanjivati vrijednost čovjeka kojeg pokušava analizirati. Možemo se pitati zašto je čitaocu tako privlačno ovakvo raskrinkavanje i razotkrivanje nekog autora. Ako čujemo da je Goethe bio isto tako neurotičan — u najmanju ruku kao vi, ja i svaki drugi čovjek — to nam, čini se, može pružiti olakšanje (a onaj koji smatra da nema neurotičnih mana neka slobodno bude prvi koji će baciti kamen na nas). Isto je tako nekako ugodno čuti da je čovjek samo »goli majmun« i ništa drugo; obično igralište na kojem igru vode id, ego i superego; naprosto pion i igračka u rukama poriva i nagona; proizvod procesa uvjetovanja i učenja; tek žrtva društveno-ekonomskih uvjeta, kočnica i kompleksa. Brian Goodwin je jednom vrlo vješto primijetio: »Ljudima će dobro doći da se suoče s činjenicom da nisu ništa drugo do ovo ili ono, isto kao što se nekad vjerovalo da dobar lijek mora imati gadan okus.«3 Čini mi se da poneki ljudi koje posebno privlači razotkrivanje nečije 2 3

Journal of Existentialism, 5, 1964, str. 229. »Science and Alchemy« u djelu The Rules of the Game: Crossdisciplinary Essays on Models in Scholarly Thought. Urednik Teodor Shanin, London: Tavistock Publications, 1972, str. 375.

84

osobnosti nalaze gotovo mazohističko zadovoljstvo u onom ništa-osim što ga propovijeda redukcionizam (us. str. 53). Da se vratimo modernoj književnosti i načinu na koji ona otkriva pravo stanje stvari. Svejedno da li su navodni korijeni književnih djela abnormalni ili normalni, odnosno svjesni ili nesvjesni, ostaje činjenica da se pisanje najčešće smatra samo činom kojim pisac sam sebe izražava. No, ja tvrdim da pisanje predstavlja nastavak govora, a govor je, zauzvrat, posljedica mišljenja; mišljenje postoji samo zato što se ima o čemu misliti. Isto vrijedi i za pitanje i razgovor kojim ljudi saobraćaju: i oni su uvijek vezani za smisao koji moraju izraziti. Ukoliko nema takve poruke, jezik nije istinski i pravi. Jednostavno nije istina da »medijum istovremeno predstavlja i poruku«; smatram da sama poruka medijum čini pravim

medijumom.

Sposobnost govora nešto je više od pukog izražavanja samog sebe.4 Ljudski govor uvijek ukazuje na nešto više. Drugim riječima, on je uvijek samotranscendentan — kao što je to i ljudsko nastojanje općenito. Biti čovjek znači uvijek biti usmjeren prema nečem ili nekom izvan sebe, prema smislu koji valja ispuniti ili prema susretu s drugim ljudskim bićem. Kao i zdravo oko koje samo sebe ne vidi, čovjek najbolje ispunjava sam sebe kada zaboravlja i ne misli na sebe, kada se jednostavno daje. Zaboravljajući sebe postaje osjećajniji, a dajući sebe — kreativniji. Čovjek je biće u neprekidnom traganju za smislom zahvaljujući samotranscendenciji ljudskoga postojanja. Volja za smisao gotovo je najjača sila koja vlada čovjekom. Danas je, međutim, ta volja za smisao frustrirana. Pacijenti se sve više obraćaju psihijatrima žaleći se na 4

Jedina je iznimka govor shizofrenične osobe. Još sam prije mnogo godina eksperimentalno pokazao da govor shizofrenične osobe nije usmjeren prema nekom objektu, već da samo odražava rapoloženje subjekta.

85

osjećaje besmislenosti i praznine, osjećaje jalovosti i apsurdnosti. Oni su naprosto žrtve masovne neuroze današnjeg vremena. Ovaj osjećaj besmislenosti vjerojatno je i osnovna tema vaših razgovora. Tri desetljeća relativnog mira pružila su čovjeku uvjete da razmišlja i preko borbe za opstanak. Danas se pitamo kakav to krajnji smisao postoji iznad golog opstanka — ako ga uopće i ima? Ernst Bloch je rekao: »Danas ljude zaokupljaju pitanja s kojima su se nekad suočavali samo na svojim smrtnim posteljama.« Široko rasprostranjene pojave kao što su nasilje i ovisnost o drogi, te zapanjujuće velik postotak samoubojstava, posebno među akademskom omladinom, samo su neki od simptoma neuroze; jedan takav simptom je i dio moderne književnosti. Sve dok se moderna književnost ograničava i zadovoljava da bude puko sredstvo nečijeg samoizražavanja — da ne kažemo nečijeg ekshibicionizma — ona će samo odražavati osjećaj jalovosti i apsurdnosti svojih autora. Ona čak i stvara apsurdna stanja. To će nam biti shvatljivo ako znamo za činjenicu da se smisao naprosto mora otkriti, da se smisao nikako ne može izmisliti. Smisao ne možemo stvoriti, ali zato možemo vrlo lako stvoriti besmisao. Nije ni čudo da pisac, kojeg muči osjećaj besmislenosti, osjeti kušnju da tu prazninu ispuni besmislom i apsurdnošću. Međutim, postoji i druga mogućnost izbora. Moderna književnost ne mora biti samo simptom masovne neuroze današnjice. Ona također može pridonijeti terapiji. Pisci koji su i sami prošli kroz pakao očajanja zbog očite besmislenosti života mogu svoje patnje položiti kao žrtvu na oltar čovječanstva. Takvi pisci, otvaranjem svoje duše, mogu pomoći čitaocu kojeg muči isto stanje — mogu mu pomoći da prevlada svoje muke. Najmanje što pisac može učiniti jest da u čitaocu izazove osjećaj solidarnosti. U tom bi slučaju simptom postao terapija. Međutim, ako je moderna književnost pred86

određena da provede takav terapijski zadatak — drugim riječima, ako ona treba aktualizirati terapijski potencijal — onda joj je prvenstveno zabranjeno da nihilizam pretvara u cinizam. Koliko god može biti ispravno da pisac dijeli vlastiti osjećaj jalovosti sa čitaocem, neodgovorno je cinički propovijedati apsurdnost postojanja. Ako pisac već nije u stanju zaštititi čitaoca od očajanja, onda bi se barem trebao obuzdati od toga da ga cijepi

očajanjem.

Imat ću tu čast da otvorim Austrijski sajam knjiga, a za uvodno sam predavanje izabrao naslov »Knjiga kao terapija«. Drugim riječima, govorit ću o mogućnosti da čovjek liječi vlastite

rane čitajući

knjige. Iznijet ću slu-

šateljstvu primjere u kojima je knjiga promijenila život čitaoca ili mu spasila život, spriječivši ga da počini samoubojstvo. Postoje i slučajevi u kojima je knjiga pomogla ljudima koji su bili na samrti ili ljudima koji su bili u zatvoru. Govorit ću i o slučaju Aarona Mitchella, posljednje žrtve plinske komore u zatvoru San Quentin u San Franciscu. Direktor toga zatvora me zamolio da se s nekoliko riječi obratim zatvorenicima. Kada sam završio, jedan je zatvorenik ustao i upitao da li bih posebno nekoliko riječi rekao Aaronu Mitchellu, koji je trebao biti smaknut za koji dan. Bio je to izazov koji sam morao prihvatiti i tako sam gospodinu Mitchellu pričao o vlastitom iskustvu iz nacističkih koncentracionih logora, o vremenu u kojem sam i ja živio u sjeni plinske komore. Čak i tada, rekao sam mu, nisam prestao vjerovati da postoji bezuvjetan smisao života, jer život je takav da ili ima smisao — i mora ga zadržati čak i kad se živi kratko — ili ga uopće nema, u kojem bi slučaju sve dalje godine života i nastojanje da se ovjekovječi taj besmislen posao i tako bili bez ikakvog smisla. »Vjerujte mi«, rekao sam, »da i život koji je cijelo vrijeme svog trajanja bio besmislen, a to znači potrošen uzalud, može — makar i u posljednjem trenutku — dobiti smisao, već samim načinom na koji se hvatamo ukoštac i prihvaćamo ono što dolazi.« Da mu to bo87

lje prikažem, ispričao sam mu priču iz romana Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljiča — kao što se sjećate, priču o čovjeku od oko šezdeset godina, koji je iznenada spoznao da će umrijeti za nekoliko dana. Taj je čovjek, oči u oči sa smrću, shvatio da je zapravo potratio svoj život, da mu je život stvarno bio besmislen — i shvativši to, on se uzdigao iznad sebe, nadrastao sebe i tako konačno, retroaktivno, stekao sposobnost da svoj život preplavi beskrajnim i beskonačnim smislom. Kratko prije smaknuća, Aaron Mitchell je dao intervju za lokalni list Chronicle u San Franoiscu, iz kojeg se vidi da nema nikakve sumnje u to da je shvatio Tolstojevu poruku. Potpuno je shvatljivo da i običan čovjek može izvući mnogo koristi iz knjiga koje čita; da može mnogo toga shvatiti čak u krajnosti vlastite životne situacije, da ne kažemo u smrtnom času. Isto je tako jasno koliko daleko seže odgovornost pisca koji piše knjigu..Točno je da bi se njemu trebala dozvoliti sloboda mišljenja i izražavanja; no, sloboda nije i posljednja riječ, ona ne predstavlja čitavu priču. Sloboda prijeti da degenerira u svojevoljnost, ukoliko nije uravnotežena osjećajem odgovornosti.

6 Sport—asketi^am današnjice1

Želio bih govoriti o sportu u najširem smislu te riječi — to znači, o sportu

kao ljudskom

fenomenu.

To podra-

zumijeva da ću govoriti o autentičnom fenomenu, a ne 0 njegovoj degeneraciji

u obliku šovinizma

Olimpijskih

igara ili o tome kako ga se iskorištava kroz komercijalizam. Međutim, sve dok se sport bude analizirao kroz onakav koncept čovjeka kakav podražavaju danas prisutne teorije motivacije, nećemo mu moći pristupiti kao autentičnom fenomenu. Prema tim teorijama, čovjek je biće koje ima određene potrebe, a nastoji ih zadovoljiti 1 riješiti ih se samo u obliku »redukcije napetosti« — tj. samo da bi održao ili uspostavio unutarnju ravnotežu koja se naziva »homeostaza«. Taj je pojam posuđen iz biologije, u kojoj se, u međuvremenu, pokazao nepodesnim. Ludwig von Bertalanffy je pokazao da se primarni biološki fenomeni, kao što su rast i razmnožavanje, ne mogu objasniti prema načelima home£5fctaze, a Kurt Goldstein je čak dokazao da napetost bezuvjetno nastoji izbjeći samo onaj čovjek čiji mozak patološki funkcionira. Moje je osobno mišljenje da čovjek nije prvenstveno zaokupljen takvim unutarnjim stanjima svog organizma, već da mu je zvijezda vodilja uvijek nešto ili netko iz svijeta što ga okružuje, bio to razlog kojem tre1

članak pročitan na znanstvenom kongresu kojem su pokrovitelj bile Olimpijske igre u Münchenu 1972. godine.

89

ba udovoljiti ili druga osoba koju će voljeti (što podrazumijeva da se ta druga osoba ne smatra sredstvom kojim se tek zadovoljava neka potreba). Drugim riječima, ljudsko postojanje — sve dok mu neurotično stanje ne promijeni smisao — ima za cilj da čovjek uspostavi odnos s nečim izvan sebe. Ja sam to osnovno obilježje nazvao »samotranscendencijom ljudskog postojanja«. Čovjekovo samoostvarenje moguće je jedino putem samotr anscendencij e } Kao suprotnost hipotezama homeostaze iznijet ću vam i objasniti sljedeća četiri stava: (1) Nije točno da je čovjek prvenstveno zaokupljen redukcijom napetosti — štoviše, njemu je napetost i potrebna. (2) Iz tog razloga, on živi u neprestanom traganju za napetostima. (3) No, u današnjem svijetu nema dovoljno takvih situacija, tako da je to (4) razlog što čovjek ponekad sam izaziva i stvara napeta stanja. (1) Samo je po sebi razumljivo da se čovjek, zapravo, ne bi smio izlagati prevelikoj napetosti. Njemu je potrebna umjerena, opravdana i zdrava doza napetosti. 3 Uzrok bolesti ne moraju biti samo preveliki zahtjevi koji se pred njega postavljaju već i nedostatak izazova. U tom je smislu Werner Schulte jednom rekao kako je pražnjenje napetosti tipičan uzrok nastanka' živčanog sloma. Čak je Seyle, kao otac pojma stresa, nedavno priznao da stres predstavlja »sol života«. Ja bih pošao korak dalje i rekao da je čovjeku potrebna određena i posebna vrsta napetosti, odnosno napetost koja se uspo2

To se ne bi smjelo brkati s transcendencijom u vjerskom smislu. »Samotranscendencija« se isključivo odnosi na činjenicu da čovjek, što više zaboravlja na sebe i što se više daje, to više dokazuje i potvrđuje svoju ljudskost. 3 Ljudsko postojanje ne obilježava samo njegova samotranscendencija već i sposobnost samoodvajanja. Trebalo bi uzeti u obzir da je određena razdaljina između pravog stanja stvari i nekog ideala bitna osobina naše ljudskosti; empirijska su istraživanja pokazala da je premala napetost između ega i njegovog ideala jednako štetna za duševno zdravlje kao i prevelika količina napetosti.

90

stavlja između ljudskog bića, s jedne strane, te smisla što ga ono mora ispuniti, s druge strane. Naime, ako se čovjeku ne pruži izazov da ispuni neki zadatak, te tako bude pošteđen posebnih vrsta napetosti koje takva vrsta zadatka izaziva i donosi, onda se kao posljedica može javiti stanovit oblik neuroze — noogena neuroza. (2) Na ovaj način postaje jasno da čovjek ne traga samo za napetostima per se već posebno traži zadatke, ispunjenje kojih bi moglo dati smisao njegovom postojanju. Empirijska su istraživanja posljednjih godina potvrdila da čovjeka u osnovi motivira upravo ono što nazivam »volja za smisao«. (3) Međutim, danas se događa da ljudi više nisu u stanju da sami pronađu takav smisao i svrhu. Za razliku od otkrića Sigmunda Freuda, osnovna frustracija čovjeka više nije spolne naravi, već je to prije »egzistencijska frustraoija«. Isto tako, za razliku od otkrića Alf reda Adlera, glavna pritužba čovjeka više se ne odnosi na osjećaj inferiornosti, već prije na osjećaj jalovosti, besmislenosti i praznine koji sam ja nazvao »egzistencijskim vakuumom« Njegov glavni simptom je dosada! Arthur Schopenhauer je još u prošlom stoljeću rekao kako se čini da je ljudska vrsta sudbinom predodređena da se vječno koleba između dviju krajnosti: volje i dosade;4 danas °,mo došli do ove posljednje krajnosti. Društvo obilja osiguralo je velikom dijelu populacije sredstva za živjt, no ljudi nisu u stanju naći cilj, smisao za koji bi živjeli. Još nešto: mi živimo u društvu koje je dokono; danas ljudi imaju sve više dokolice, ali nemaju je ni na što smisleno utrošiti. Sve nas to navodi na zaključak da čovjek pomalo gubi sposobnost da se nosi sa voljom i napetošću ovisno o stupnju u kojem su mu ta dva osjećaja uskraćena. Još je značajnije da on istovremeno gubi i sposobnost odricanja. Hölderlin je s pravom re4

Smatram da također postoje razdoblja strogog odgoja, nasuprot razdobljima popustljivog odgoja, ćini se da je krajnja popustljivost sada u opadanju.

91

kao: »Ali gdje je opasnost, raste i ono spasonosno.«5 Budući da društvo obilja pruža premalo napetosti, čovjek je počinje sam stvarati. (4) Čovjek na umjetan način stvara napetosti kojih ga njegovo društvo obilja pošteđuje! Osigurava si određenu dozu napetosti tako što namjerno i promišljeno sebi postavlja zahtjeve — dobrovoljno se izlaže stresnim stanjima, makar i samo privremeno. Moje je mišljenje da sport igra upravo ovakvu ulogu u životu čovjeka! On čovjeku daje mogućnost da stvara stanja opasnosti. Čovjek tada od sebe zahtijeva podvige koji ni'su neophodni — daje izlišne žrtve. Usred mora obilja izranjaju otoci asketizma! Zapravo, sport smatram modernim svjetovnim oblikom asketizma. Što sam mislio kada sam spomenuo podvige koji nisu neophodni? Živimo u vremenu kada čovjek uopće ne treba hodati — jer može voziti automobil; ne mora se penjati stepenicama — može to činiti liftom. A on, iz čistog mira, kreće u osvajanje planinskih visina! Za »golog majmuna« više nema potrebe da se penje po drveću i tako on namjerno i dobrovoljno planinari i vere se na strme stijene! Iako planinarenje kao disciplina ne postoji u programu Olimpijskih igara, nadam se da ćete mi oprostiti što ću se, na trenutak, zadržati na toj vrsti sporta. Rekao sam da čovjek planinarenjem umjetno stvara potrebe kojih ga je evolucija poštedjela. Budući da je planinarenje stupnjevano ovisno o težini poduzetog podviga, ova se tvrdnja odnosi samo na planinarenje do trećeg stupnja težine — nikada ni jednom majmunu nije uspjelo da se popne preko tog trećeg stupnja. Ni poznata vrsta majmuna koji se penju na stijene Gibraltara ne bi mogli izaći na kraj s teškoćama s kojima su se susreli planinari iz Tirola i Bavarske, kada su prvi trebali savladati Sugar Hat u Rio de Jeneiru. No, prisjeti5

Friedrich Hölderin, Kruh i vino, preveo Zvonimir Mrkonjić, Razlog biblioteka, Zagreb, 1969, str. 79. (op. prev.).

92

mo se definicije šestog stupnja težine u disciplini planin a r e n j a : Što bliže krajnjim

granicama

ljudskih

moguć-

nosti! I to je to: takozvani »ekstremni« planinar ide preko samih (umjetno stvorenih) potreba; njega zanimaju samo mogućnosti — pita se gdje leže krajnje granice do kojih sežu ljudske mogućnosti i sposobnosti! I želi ih pronaći. Ali, ispada da granica zapravo nema; one su kao horizont: čovjek je naprosto prisiljen da ga pomiče sve dalje svakim korakom kojim ide prema njemu. Postoje i druga tumačenja sporta koja ni na koji način ne opravdavaju humanost tog fenomena. Ne samo da zaobilaze ulogu stoljetnog asketizma već su im osnove staromodne, zastarjele teorije motivacije koje čovjeka prikazuju kao biće kojem svijet služi tek kao obično sredstvo za zadovoljavanje nagona i poriva — uključujući tu i agresivne nagone — čime se čovjek rješava unutarnje napetosti što su ih oni stvorili. Međutim, za razliku i sasvim suprotno od tog koncepta zatvorenog sustava, čovjek je biće u neprestanoj potrazi za smislom koji bi ispunio, za susretom s drugim ljudskim bićem i sigurno je da mu to znači mnogo više od pukog sredstva da dođe do cilja iživljavanja agresivnih i seksualnih nagona i poriva. Međutim, uzevši u obzir mogućnost iživljavanja tih nagona — to znači, mogućnost da ih se sublimira — Carolyn Wood Sherif nas je upozorila da ne stvaramo iluziju, kao što to čini teorija koja čovjeka smatra zatvorenim sustavom, da se agresivnost može oslabiti i umanjiti ako se usmjeri u bezopasne aktivnosti kao što je, na primjer, sport. Sasvim suprotno tome, »istraživanja su dala čvrste podatke u prilog činjenici da uspješno izvršenje agresivnog ponašanja uopće ne ublažuje kasnije nastalu agresivnost, nego je zapravo najbolji način da se samo poveća učestalost agresivnih odnosa (istraživanja su uzela u obzir ponašanje životinja jednako kao i ponašanje čovjeka)«. 93

Može se zaključiti da u egzistencijskoj praznini ne cvate uspješno samo seksualni libido već to uspijeva i agresivni »destrudo«. čini se da se Robert Jay Lifton slaže sa mnom kada tvrdi da »ljudi najlakše počine ubojstvo onda kada u njima prevlada osjećaj besmislenosti«,6 a statistički dokazi idu ukorak s tom pretpostavkom. Zapitajmo se sada kako se moja teorija o sportu može primijeniti u praksi. Rekao sam da je čovjek radoznao, želi da odredi granice svojih mogućnosti, no kako im se primiče, tako ih i sve dalje pomiče, kao što se događa i u primjeru horizonta. Iz toga proizlazi da se, u svakom sportskom nadmetanju, čovjek zapravo nadmeće sam sa sobom.

On je svoj vlastiti

suparnik.

Ili bi to, b a r e m ,

trebao biti. To nije nikakvo moralno pravilo, nego stvarna činjenica, jer što čovjek više nastoji da se takmiči š drugim ljudima i pobijedi ih, to je manje u stanju da potpuno ostvari i iskoristi svoje mogućnosti. Naprotiv, ako misli samo na to da pruži najbolje što može i zna, a da istovremeno suviše ne brine oko uspjeha i trijumfa nad drugim ljudima, njegovi će napori mnogo lakše i prije biti okrunjeni uspjehom. Postoje stvari koje izmiču izravnoj namjeri; one se mogu postići samo kao popratni učinci, kada se zapravo smjera nešto sasvim drugo. Postavimo li ih za cilj, promašit ćemo. Sreća u spolnom životu je jedan primjer: trudeći se, ne možemo je dostići. Nešto slično vrijedi i za sport. Pokušaj dati sve od sebe, vjerojatno je da ćeš pobijediti; naprotiv, nastojiš li pobijediti, imaš sve izglede da izgubiš. U tom si slučaju napet, umjesto da ostaneš opušten. Drugim riječima, ne bi se smio ponašati kao da si »ti najveći«, već radije pokušati otkriti »tko je veći — ti ili ti«, kako se kaže u poznatoj komediji iz starog Beča. Ilona Gusenbauer (koja je do Olimpijskih igara u Miinchenu 1972. godine držala svjetski rekord u skoku u vis) nedavno je rekla 6

History and Human Survival, New York, Random House, 1969.

94

u jednom razgovoru: »Ne smijem samoj sebi govoriti kako je pobjeđivanje drugih zahtjev pod svaku cijenu.« Navest ću vam i primjer austrijske nacionalne nogometne ekipe koja je, u susretu sa Mađarima, u poluvremenu utakmice gubila s rezultatom 0:2. Austrijanci su bili »potišteni, obeshrabreni i pesimistički raspoloženi«, kako je rekao njihov trener, ali su nakon pauze nastavili utakmicu u dobrom raspoloženju. Što se zapravo dogodilo? Herr Stastny, njihov trener, rekao im je da još uvijek imaju prilike promijeniti rezultat, ali da ih isto tako neće kriviti ako izgube — tako ih je ohrabrio i pomogao im da zaista dadu sve od sebe. Konačni rezultat je bio vrijedan pažnje — 2:2. Optimalna motivacija u sportu — kako bi se postigli maksimalni rezultati — zahtijeva da se svaki pojedinac takmiči najprije sa samim sobom, a nikako ne s drugima. Takav stav je suprotan »hiperintenciji« (prekomjerna nakana), kojom logoterapija označava neurotičnu naviku da se nešto postavlja kao cilj nakane, kao glavni objekt pažnje. Paradoksna intencija (obratna nakana) je logoterapijska tehnika, koja je stvorena kako bi se osujetila hiperintencija. Uspješno se koristila u liječenju neuroze, a Robert L. Korzep, trener jedne američke bejzbol momčadi, potvrdio je da se može primijeniti i u sportu. U Logoterapijskom institutu Internacionalnog sveučilišta SAD u San Diegu on je sabrao svoja prethodna iskustva u sljedećoj izjavi: »Moj je posao da treniram atletičare, tako da me posebno zanima duševno stanje mojih sportaša i posljedice koje ono može ostaviti, kako u odnosu na postizanje pobjede ili pak na gubljenje u sportskom nadmetanju. Tvrdim da se logoterapija može korisno upotrijebiti i primijeniti na situacije koje se javljaju u atletici — kao što su osjećaji pritiska, tjeskobe prije početka takmičenja, naglog pada borbenosti, nedostatka samopouzdanja, požrtvovanja i predanosti cilju. Na osnovi svog trenerskog iskustva, mogu se osvrnuti unazad i reći da u sportu ima mnogo stvari i događaja koji utječu kako na ponašanje pojedinca tako 95

i na ponašanje grupe kao cjeline, a koji bi se mogli ispraviti . . . upravo logoterapijskom tehnikom. S posebnim optimizmom gledam na mogućnosti što ih logoterapijska tehnika pairadoksne intencije pruža atletici.« Warren Jeffrey Byers, koji je godinama bio trener plivanja, također je objavio »neka iskustva u vezi s primjenom logoterapije na takmičarsko plivanje«. Rekao je: »Logoterapija nalazi primjenu u samoj tehnici i načinu treniranja. Svaki trener zna da je napetost neprijatelj uspješnog nastupa. Primarni uzrok napetosti za vrij e m e plivanja je prevelika

zaokupljenost

pobjedom

ili

previše željen uspjeh. Atletičara obično najviše zaokuplja misao da pobijedi plivača u susjednoj stazi. U trenutku kad se previše i namjerno želi postići uspjeh, obično slijedi pad. Može se dogoditi da plivač koji s prekomjernom nakanom i željom da postigne uspjeh pristupa nastupu, naprosto precijeni svoje mogućnosti i silom ubrzava tempo. Takav će se plivač neprestano okretati i gledati protivnika da vidi kako se stvari razvijaju. Prilikom treniranja studenata koji su pokazivali takve znakove uvijek sam naglašavao činjenicu da se mora plivati samo vlastita trka. Također sam koristio i oblik paradoksne intencije. Postoji i druga negativna posljedica takve hiperintencije. Poznavao sam atletičare koji su postajali krajnje nervozni i nemirni, prije početka plivačkih susreta. Nisu mogli spavati, posebno noć prije same trke. U takvom je trenutku glavni zadatak smiriti ih. Ja u tu svrhu koristim jedan oblik derefleksije. Želim da se atletičar okani razmišljanja o pobjedi, te da misli samo na plivanje vlastite trke. Atletičar će najbolje plivati ako nastoji da bude svoj vlastiti protivnik. To su neki načini na koje je logoterapija utjecala na svijet takmičarskog plivanja i moj red kao trenera. Osjećam da logoterapija može biti snažno trenersko oruđe. Na nesreću, nema mnogo trenera kojima su poznate njezine tehnike. Nema sumnje da će logoterapija biti od velike koristi u plivačkom sportu, kada vijest o njoj, preko časopisa o plivanju, dođe do većeg broja trenera.« 96

Čujmo što kaže jedan atletičar, koji je nekada bio prvak Evrope: »Bio sam nepobijeđen sedam godina. Kasnije sam bio i u nacionalnoj ekipi. Tada sam osjećao pritisak. Morao sam pobijediti, cijela je nacija to očekivala od mene. Vrijeme prije početka svake utrke bilo je užasno.« Hiperintencija se razvijala na štetu drugarstva: »Ti su momci« — njegovi drugovi — uvijek najbolji prijatelji, osim pred sam početak utrke, kada jedan drugoga gotovo mrze.« E. Kim Adams, inače moj bivši student i šampion u padobranstvu, rekao je nešto sasvim suprotno o jednom drugom uspješnom atletičaru: »Pravi se atletičar takmiči jedino sam sa sobom

i protiv

sebe. Danas je apsolut-

ni svjetski šampion u padobranstvu Clay Schoelpple, momak s kojim sam odrastao. Govoreći o tome zašto su SAD u posljednjem susretu pobijedile SSSR, on je rekao kako su oni jednostavno došli pobijediti. Clay se takmiči jedino protiv samog sebe.« On je i pobijedio.

7 Prolaznost i smrtnost: Ontološka rasprava1

Oči u oči sa prolaznošću života možemo reći da budućnosti još nema; da prošlost više ne postoji; te da jedino što stvarno postoji jest sadašnjost. Odnosno, možemo reći da je budućnost jedno veliko ništa; prošlost je također ništa; a, čovjek je biće koje izranja iz tog ništavila; naprosto je »bačen« u postojanje i ništavilo mu kao prijetnja visi nad glavom. Kako onda, sa stanovišta esencijalne prolaznosti ljudskog postojanja, čovjek može pronaći smisao u životu? Egzistencijalistička filozofija tvrdi da može. Ono što ona naziva »tragičnim heroizmom« jest mogućnost da se životu kaže da — usprkos njegovoj prolaznosti. Egzistencijalizam stavlja naglasak na sadašnjost, koliko god ta sadašnjost bila prolazna. Kvijetizam je, međutim, nešto sasvim suprotno; on, prema tradiciji Platona i sv. Augustina, smatra da je istinska stvarnost vječnost, a ne sadašnjost. Pod vječnošću se misli na svijet koji postoji istovremeno, odnosno jednako obuhvaća sadašnjost, prošlost i budućnost. Drugim riječima, ne poriče se samo stvarnost prošlosti i stvarnost budućnosti nego sama stvarnost vremena kao Na osnovi članka pod naslovom »Der seelisch kranke Mensch vor der Frage nach dem Sinn des Daseins« (»Neuroza i zahtjev za smislom«), koji sam pročitao na Sveučilištu u Innsbrucku u Tirolu, 19. veljače, 1947.

98

takvog. Vječnost se smatra svijetom sa četiri dimenzije — ona je nepromjenjiva, kruta i već unaprijed određena. Kvijetizam kaže da je vrijeme nešto imaginarno, a prošlost, sadašnjost i budućnost su tek puke iluzije naše svijesti. Sve što postoji, postoji istovremeno. Događaji ne slijede jedan za drugim u vremenskim razmacima, a ono što nam se čini vremenskim slijedom tek je samozavaravanje; uzrok takvom mišljenju je naša svijest koja kliže preko »događaja«, odnosno gledišta pojedinca na nepromjenjivu stvarnost, koji ne slijede jedan za drugim, već stvarno koegzistiraju. Sasvim je razumljivo da kvijetizam nužno vodi u fatalizam: ako već sve »postoji« i mora biti tako kako jest, onda se više ništa ne može promijeniti i uopće nema nikakve svrhe bilo što raditi. Fatalizam, koji počiva na vjerovanju u čovjeka kao nepromjenjivo biće, ima pandan u pesimizmu egzistencijalizma, kao posljedice uvjerenja da je sve na svijetu nepostojano i promjenjivo. Logoterapija ima svoje mjesto negdje između kvijetizma i egzistencijalizma: to ćemo najbolje razjasniti primjerom pješčanog sata, tog drevnog simbola vremena. Neka gornji dio pješčanog sata predstavlja budućnost — koja tek treba nastupiti, kao što i pijesak iz gornjeg dijela mora proći kroz uzak prolaz — koji će za nas predstavljati sadašnjost — u donji dio pješčanog sata, koji će predstavljati prošlost — dakle, pijesak koji je već prošao kroz uzak prolaz njemu namijenjen. Egzistencijalizam vidi samo onaj uski prolaz sadašnjosti, dok gornje i donje dijelove — budućnost i prošlost — zanemaruje. S druge strane, kvijetizam gleda pješčani sat kao cjelinu, ali smatra da je pijesak nepokretna masa koja ne »struji«, već naprosto tu »postoji«. Logoterapija će reći da je točno da budućnosti doista još »nema«, ali je zato prošlost nešto što je istinski stvarno. I t a j se stav može objasniti pomoću usporedbe s pješčanim satom. No, kao i sve usporedbe i ova ima grešaka; a, upravo se kroz te greške može prikazati bit samog vremena. Da vidimo: 99

Pješčani sat možemo jednostavno okrenuti, kada se isprazni njegov gornji dio. S vremenom, međutim, to ne možemo učiniti — vrijeme ne možemo vratiti natrag. Sljedeća je razlika: stresemo li pješčani sat, možemo zrnca pijeska pomiješati tako da promijenimo njihov položaj. S vremenom to možemo učiniti samo djelomično: možemo malo »protresti« i promijeniti budućnost — a time, naravno u budućnosti, promijeniti čak i sebe — no, prošlost ostaje nepromjenjiva. Ostanemo li vjerni primjeru pješčanog sata, to bi bilo kao da se pijesak, onog časa kada je prošao kroz uski otvor sadašnjosti, pretvorio u krutu i nesalomljivu masu. U prošlosti je sve pohranjeno i to pohranjeno zauvijek. Što se pak tiče neosporive prolaznosti života, logoterapija smatra da se takvo što može primijeniti samo na mogućnost da se ispuni smisao, na priliku da se nešto stvara, doživljava i pati uz osjećaj da je ipak smisleno. Kad se jednom takve mogućnosti ostvare, one više nisu prolazne — Sistina je da su one prošle, da jesu prošlost, ali to znači da još uvijek na neki način postoje, naime, postoje kao dio prošlosti. Ništa ih ne može izmijeniti, ništa uništiti. Kada se jednom mogućnost pretvori u stvarnost, onda je to učinjeno »jednom zauvijek«, za čitavu vječnost. Ovdje se možemo osvrnuti i na stanovište prema kojem logoterapija suprotstavlja »optimizam prošlosti« »pesimizmu sadašnjosti«, kojeg zastupa egzistencijalizam. Jednom sam dao ovakvu usporedbu razlika između ova dva shvaćanja: »Pesimist nalikuje čovjeku koji sa strahom i žaljenjem primjećuje kako je njegov zidni kalendar, s kojeg svaki dan otkida list, svakim danom sve tanji i tanji. S druge strane, osoba koja se aktivno hvata ukoštac s problemima nalikuje čovjeku koji oprezno skida svaki naredni list sa svog kalendara, te ga uredno i pažljivo odlaže u stranu, na gomilu već ranije otrgnutih listova, nakon što prethodno na poleđini lista zapiše što mu se tog dana dogodilo. Takav čovjek može biti ponosan i sretan zbog čitavog bogatstva koje je sa100

držano u takvim zabilješkama, zbog čitavog svog života koji je tako ispunjeno proživio. Hoće li njega pogoditi činjenica da postaje sve stariji? Treba li zavidjeti mladim ljudima oko sebe i plakati zbog svoje izgubljene mladosti? Ima li uopće razloga da zavidi mladom čovjeku; da mu zavidi na svim mogućnostima koje su otvorene pred njim, na budućnosti koja pred njim stoji? »Ne, hvala«, pomislit će. »Umjesto svih tih mogućnosti ja iza sebe, u svojoj prošlosti, imam stvarnost; stvarnost koja je satkana od svih poslova što sam ih obavio, od svih ljubavi što sam ih volio i napose, od svih patnji što sam ih hrabro prepatio. Najviše sam ponosan upravo na te patnje, iako one nisu nešto na čemu mi se može zavidjeti.« Mladi ljudi ne bi smjeli dopustiti da ih zatruje sveopći prezir kojim društvo, pretežno zaokupljeno problemima mladih, prilazi starim ljudima. Budu li oni koji su danas mladi imali dovoljno sreće da i sami ostare, imat će prilike da shvate i dožive osjećaj kad se prezir prema starima okreće u prezir prema samom sebi. Logoterapija smatra da »nešto što je bilo« još uvijek znači neki oblik postojanja, možda čak i najsigurniji. U rečenici »bilo pa prošlo« logoterapija stavlja naglasak na riječ »bilo«. Martin Heidegger je, prilikom svoje prve posjete Beču, došao do mene i razgovarali smo upravo o toj temi. Da izrazi svoje slaganje s mojim pogledima na prošlost, on je na poleđini svoje slike napisao: Das Vergangene geht; Das Gewesene

kommt.

Što u mom prijevodu zvuči: What has passed has gone; What is past, will come. (Što je prošlo, otišlo je; Što je prošlost, doći će.) 101

Razmotrimo sada praktičnu primjenjivost logoterapijske ontologije, a posebno ontologije vremena. Zamislite ženu koja je izgubila supruga nakon tek jedne godine braka; očajna je i ne vidi nikakvog smisla u budućem životu. Za takvu bi osobu mnogo značilo kad bi mogla ostvariti da joj se njezina jednogodišnja bračna sreća nikada ne oduzme. Ona ju je stoga, tako reći, spasila u vlastitoj prošlosti. Nitko, ništa i nikada neće moći ukrasti to dobro skriveno blago. Pa i ako se dogodi da nema djece ni potomaka, njezin život jednostavno ne može postati besmislen, jer je u sigurno skrovište prošlosti pohranila najsnažniji doživljaj ljubavi koji je osjetila.2 No, može se postaviti pitanje nije li i to sjećanje zapravo prolazno? Tko će ga spasiti i održati u životu kada ta udovica umre? Moj bi odgovor bio: nije važno sjeća li se netko ili ne; baš kao što i nije važno da li mi gledamo ili mislimo na nešto što još uvijek postoji i što je u nama. To postoji i postojat će dalje, mislili mi na to ili ne. To naprosto postoji, neovisno o našem vlastitom postojanju. Istina je, kad umremo više ništa ne možemo uzeti sa sobom; no, cjelovitost našeg života, koju zaokružujemo u samom času smrti, leži izvan groba i tamo ostaje — ne iako, već upravo zato što je postala sastavni dio prošlosti. Svijet neće zaboraviti čak ni ono što smo mi sami zaboravili, što je pobjeglo iz naše svijesti; to je postalo dio prošlosti, a time ostaje i dio svijeta. Odrediti što je to što predstavlja dio prošlosti, samo prema onom čega se netko sjeća, bila bi subjektivistički pogrešna interpretacija naše ontologije vremena. No, ta ontologija nikako nije bjelokosna kula na visokom stupnju apstrakcije, nego može biti shvatljiva i jednostavnom čovjeku, ako mu je prikažemo sokratskim pristu2

Pretpostavka da je razmnožavanje smisao života nije točna; ako je život sam po sebi besmislen, nikada ga nećemo moći osmisliti time što ga nastojimo ovjekovječiti.

102

pom. To se vidi iz razgovora, koji sam vodio s jednom pacijenticom. Bila je obeshrabrena i zaokupljena mišlju o prolaznosti života. »Prije ili kasnije bit će isve gotovo«, rekla je, »i ništa neće ostati«. Nisam je mogao uvjeriti da prolaznost života nimalo ne oduzima vrijednost njegova smisla i zato sam je izazvao pitanjem: »Jeste li ikada sreli čovjeka za čije ste uspjehe i ponašanje osjetili duboko poštovanje?« »Svakako«, odgovorila je, »naš je obiteljski liječnik bio poseban čovjek. Kako se samo brinuo za svoje pacijente, kako je živio za njih . . . »Umro je?« upitao sam. »Da«, odgovorila je. »No, njegov je život bio potpuno ispunjen smislom, zar ne?« upitao sam. »Ako je ičiji život imao smisla, onda je njegov to sigurno«, rekla je. »No, nije li sva ta smisjenost njegova života nestala u trenutku njegove smrti?« upitao sam. »Nikako«, odgovorila je, »ništa ne može promijeniti činjenicu da je njegov život stvarno imao smisla. Nastavio sam je izazivati: »A, što ako više ni jedan pacijent ne cijeni to što duguje vašem obiteljskom liječniku?« »Smisao ostaje i dalje«, promrmljala je. »A, ako to ni jedan pacijent više ne pamti?« »Ostaje«. »A, što kada jednog dana i posljednji od njegovih pacijenata umre — ?« »Ostaje... Dozvolite mi da vam, kao drugi primjer, ispričam razgovor, koji je snimljen na magnetofonskoj traci, a koji sam vodio s jednom drugom pacijenticom. 3 Bolovala je od neizlječivog oblika karcinoma i znala je to. Razgovarao sam s njom pred slušačima u predavaonici i evo kako je razgovor tekao: Frankl: Što mislite ikad se osvrnete i sagledate svoj život? Da li je 'taj život bio vrijedan življenja? Pacijentica: Pa, doktore, moram reći da sam imala dobar život. Stvarno je to bio lijep život. I, moram zahvaliti Gospodu za sve što mi je dao: išla sam u 3

Modem Psychotherapeutic Practice: Innovations in Technique,

urednik Arthur Burton, Palo Alto, Kalifornija: Science and Behavior Books, 1965.

103

kazališta, bila na koncertima i taiko... Vidite, doktore, to mi je omogućila obiftelj u čijoj sam kući služila mnoge godine, prvo u Pragu, a zatim u Beču. I, za čar svih tih divnih doživljaja, zahvalna sam Gospodu. Ja sam, ipak, osjećao da ona sumnja u konačni smisao svog života i želio sam je voditi kroz te sumnje, tako da sam namjerno htio da ona potpuno svjesno priča o njima i o smislu svog života, a ne da to potiskuje. F: Govorite o nekim pred'ivnim doživljajima; no svemu će tome morati doći kraj, zar ne? P: (zamišljeno): Da, sve ima svoj završetak... F: Dobro, mislite li sada da se sve te lijepe stvari u vašem životu mogu uništiti i jednostavno zaboraviti? P: (još zamišljenije): Sve te lijepe stvari... F: No, recite mi — mislite li da itko može uništiti tu sreću 'koju ste doživjeli? Može li je itko izbrisati? P: Ne, doktore, nitko je ne može izbrisati! F: A, može ili itko izbrisati sve ono dobro što ste sreli u svom životu? P: (postajući sve uzbuđenija): Nitko to ne može izbrisati! F: Sve ono što ste postigli i ispunili — P: NitSko to ne može izbrisati! F: Ili, sve ono što ste hrabro i pošteno prepatili: može li itko reći da toga jednostavno nema, da ne postoji — može li to nestati iz vaše prošlosti, kamo ste sve na neki način spremili? P: (dovedena do suza): 'Nitko ne može učiniti takvo što, to ne može samo ta!ko nestati! (Stanka) Istina je da sam mnogo propatila; ali, uvijek sam nastojala biti hrabra i čvrsto izdržati ono što moram. Znate, doktore, ja svoje patnje gledam kao kaznu. Ja vjerujem u Boga. F: (pokušavajući

se uživjeti

u njezinu ulogu): No, može

li se dogoditi da patnje ponekad budu izazov? Možda je Bog naprosto želio vidjeti kako će ih Anastasia Kotek podnijeti? I, možda je morao priznati: »Da, ona je sve stvarno hrabro izdržala.« Recite mi sada: može li itko sa svijeta izbrisati sve to što je postignuto i ispunjeno, gospođo Kotek? P: Svakako da to nitko ne može učiniti! F: To ostaje, zar ne? 104

P: Ostaje! F: U životu je jedino važno nešto postići. I, to je upravo ono što ste vi učinili. Izvukli ste najbolje iz svojih patnji. Postali ste primjer našim pacijentima, zbog načina na koji ste prihvatili svoje patnje. Čestitam vam na tome što ste postigli i drago mi je što su d drugi pacijenti imali prilike da budu očevici takvog jednog primjera. {Okrenuo sam se slušateljstvu) Ecce homo! (Slušateljstvom se prolomio spontani pljesak) Ovaj

pljesak je za vas, gospođo Kotek. {Sada je plakala) On se odnosi na vaš život, koji je bio velik i ispunjen. Možete biti ponosni na njega, gospođo Kotek. Tako je malo ljudi koji mogu biti ponosni na svoje živote... Rekao bih da je vaš život jedan spomenik — i nitko ga ne može uništiti, ni maknuti s ovog svijeta. P: (sabravši se): Sve što ste rekli, profesore Frankl, utjeha je. To mi daje snage. Nikada, stvarno nikada, nisam imala prilike čuti ovakvo š t o . . . (Polako je i tiho napustila

predavaonicu.)

Umrla je tjedan dana kasnije. Međutim, tog posljednjeg tjedna svog života, više nije bila potištena; naprotiv, bila je puna vjere i ponosa. Prije je živjela u agoniji, jednostavno u vlasti tjeskobnog osjećaja da je potpuno beskorisna. Naš je razgovor pomogao da postane svjesna činjenice da je njezin život imao smisla, da njezine patnje nisu bile uzaludne. Posljednje su joj riječi bile: »Moj je život spomenik. Tako je profesor Frankl rekao pred svim onim ljudima, svim studentima. Moj život nije bio uzaludan .. Istina je da je sve prolazno — sve i svatko; svejedno, radi li se o djetetu koje smo rodili, velikoj ljubavi u kojoj je dijete nastalo ili nekoj velikoj misli — sve to zajedno je prolazno i to se ne može izbjeći. Ljudski život traje sedamdeset, možda i osamdeset godina — i ako je to dobar život, bit će i vrijedan truda. Misao može trajati možda sedam sekundi — i ako je to dobra misao, sadržavat će istinu. No, i velika je misao prolazna jednako kao i dijete i velika ljubav. Sve zajedno je prolazno; sve, jednostavno prolazi. 105

Pa ipak, gledamo li s druge strane, sve je vječno. I više od toga: sve samo po sebi postaje vječno. Mi ne moramo ništa činiti na tome. Kad već jednom nešto učinimo, vječnost će se pobrinuti za dalje. No, mi samo moramo preuzeti odgovornost za ono što smo izabrali da učinimo, što smo odabrali da postane dio prošlosti, za što smo se odlučili da uđe u vječnost! Sve je zapisano na ploči vječnosti — čitav naš život, sva naša djela i ostvarenja, susreti i doživljaji, sve naše ljubavi i patnje. Sve je to u vječnosti zabilježeno i ostaje u njoj. Svijet ne predstavlja, kako je veliki egzistencijalistički filozof Karl Jaspers rekao, šifrirani rukopis koji tek moramo odgonetnuti: ne, svijet je prije list papira na koji moramo izdiktirati svoje poruke. Vječnost ima dramatičnu prirodu, jer život nam iz dana u dan postavlja pitanja: ispituje nas i mi moramo odgovarati. Čitav je život, rekao bih, razdoblje neprestanih

pitanja

i odgovora.

Što se tiče odgovora, ja

i dalje uporno tvrdim da životu možemo odgovarati samo odgovarajući za vlastite živote. Odazvati se životu znači biti odgovoran prema vlastitom životu. Sve što je u vječnosti zapisano ne može se više zagubiti — to nam je utjeha i nada. No, isto tako vrijedi da se u njoj više ništa ne da ispraviti — a, to nam je opomena i podsjetnik. Budući da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati, to je na nama veća obaveza da upravo u njoj spasimo one naše izabrane mogućnosti. Sada postaje jasno da logoterapija ne predstavlja samo »optimizam prošlosti« (za razliku od egzistencijalističkog »pesimizma sadašnjosti«), nego i »aktivizam budućnosti« (za razliku od kvijetističkog »fatalizma vječnosti«). Jer, ako je već sve zauvijek pohranjeno u prošlosti, važno je u sadašnjosti odlučiti što to želimo ovjekovječiti i ostaviti kao dio prošlosti. To je tajna stvaralaštva: da promičemo sadržaje iz ništavila budućnosti u »dio prošlosti«. Odgovornost čovjeka tako počiva na »aktivizmu budućnosti«, znači na promišljenom izboru mogućnosti iz budućnosti, te na »optimizmu prošlosti«, tj. ostvari106

vanju tih mogućnosti tako što ćemo im naći spas u nebeskom svodu prošlosti. To je razlog prolaznosti: sve je nepostojano, zato što šve nestaje i prelazi iz praznine budućnosti u sigurnost prošlosti! To su stari fizičari nazivali horror vacui, strah od praznine, koji kao prijetnja visi nad nama: zbog toga sve juri iz budućnosti u prošlost, iz vakuuma i neizvjesnost^ budućnosti u sigurno postojanje u prošlosti. Zato i dolazi do prenatrpanosti u »uskom prolazu i otvoru sadašnjosti«, jer tamo je sve zakrčeno i nagurano i čeka da se oslobodi — u obliku nekog događaja koji prelazi u prošlost, ili kao jedno od naših djela i ostvarenja kojima smo dopustili da uđu u vječnost. Sadašnjost je granica između nestvarnosti budućnosti i vječne stvarnosti prošlosti. Ona je »granica« vječnosti; drugim riječima, vječnost je ipak ograničena: proteže se samo do sadašnjosti, do sadašnjeg trenutka, u kojem izabiremo ono što želimo pustiti u vječnost. Granica vječnosti je mjesto na kojem se, u svakom trenutku naših života, donosi odluka o tome što bi trebalo ovjekovječiti, a što ne. Sada možemo razumjeti kako je krivo oslanjati se na izreku »treba dobiti na vremenu«, u smislu odlaganja nekih ostvarenja u budućnost. Vrijeme ćemo dobiti i spasiti samo time što ga prenosimo i pohranjujemo u prošlost. Vratimo se našem primjeru pješčanog sata i pogledajmo što se događa kada sav pijesak prođe kroz namijenjen mu otvor i gornji dio sata ostane prazan: drugim riječima, što se događa kad nam vrijeme istekne, a život se završava. Jednom riječju, što se događa u smrti? U smrti se, sve što je prošlo i dogodilo se, jednostavno zaleđuje u samoj prošlosti. Ništa se više ne može izmijeniti. Čovjek više ništa nema i više ništa ne može; nema duše, nema tijela; izgubio je svoj psihofizički ego. Ono što je preostalo i što ostaje jest sebstvo, duhovno sebstvo. 107

Mnogi ljudi vjeruju da čovjek koji umire može u djeliću sekunde sagledati čitav svoj život, kao »ubrzam« film.4 Da ostanemo kod ove usporedbe: moglo bi se reći da se u smrti i čovjek sam pretvara u neku vrstu filmskog ostvarenja. U tom trenutku on sam »predstavlja« svoj život, postaje povijest svoga života — svejedno dobra ili loša, naprosto onakva kakva je već mogla biti. Čovjek postaje svoj vlastiti raj ili pakao. To vodi do paradoksalne činjenice da je čovjekova vlastita prošlost zapravo njegova prava budućnost. Živ čovjek ima pred sobom budućnost, a iza sebe prošlost: dakle, ima oboje; umirući čovjek nema budućnosti u onom uobičajenom smislu, ima samo prošlost; no, mrtav čovjek sam »je« svoja prošlost. On nema života, on »je« sam svoj život. To što je to »samo« njegov prošli život, nema nikakve važnosti; napokon, prošlost je najsigurniji oblik postojanja. Upravo je prošlost ono što nam nitko ne može oduzeti. Prošlost predstavlja »pluskvamperfekt«, u doslovnom smislu tog izraza. Život je tada završen, zaokružen. Dok u toku života samo pojedinačni faits accomplis prolaze kroz grlo pješčanog sata, poslije smrti čitav život naprosto istekne — postaje tako par-fait accompli! To vodi do drugog paradoksa — zapravo dvostrukog. Ako je istina da čovjek nešto stvara i ostvaruje upravo time što to odlaže u prošlost (pomalo je ironično da on to nešto spašava od prolaznosti!) — ako je to tako, znači da čovjek sam sebi stvara vlastitu stvarnost, da »stvara« sebe. Drugo: čovjek ne postaje stvarnost rođenjem, već prije smrću; on tek u trenutku smrti »ostvaruje« sebe. Njegovo sebstvo nije nešto što »jest«, već nešto što 4

Tu priču dugujem pokojnom Rudolfu Reifu, prijatelju koji me je pratio prilikom planinarskih pothvata; objavio sam i članak o toj priči, zajedno s pokojnim Ottom Pötzlom, poznatim neuropatologom (»Über die seelischen Zustände wahrend des Absturzes«, Monatsschrift für Psychiatrie und Neurologie, 123, 1952, str. 362—380.

108

postaje i stoga postaje potpuno tek kad se smrću život zaokruži u cjelinu. Začudo, u svakodnevnom životu čovjek je sklon da krivo shvati smisao smrti. Kada nam ujutro zvoni budilica i prestrašene nas prene iz snova, to buđenje doživljavamo kao da je nešto strašno prodrlo u svijet naših snova. I, još uvijek opijeni snom, često ne shvaćamo (barem ne odmah), da nas to budilica budi u naše stvarno postojanje, naše postojanje u stvarnom svijetu. No, nije li točno da se i mi, smrtnici, ponašamo na sličan način u trenutku u kojem se približavamo smrti? Ne zaboravljamo li, isto tako, da nas smrt zapravo budi za pravu stvarnost naših seb stava? Čak ako nas budi brižna ruka koju volimo, i premda je njezin dodir uvijek tako blag — u času buđenja mi zapravo ne shvaćamo tu blagost. To zbivanje doživljavamo samo kao ometanje našeg svijeta snova i kao pokušaj da ga se prekine. I smrt, isto tako, najčešće smatramo nečim strašnim i tragičnim i teško da uopće slutimo kako je ona dobro smišljena, što sve znači i koliko krije iza sebe . . .

8 Paradoksna intencija i derefleksija

Paradoksna intencija i derefleksija su dvije tehnike, koje su se razvile u okviru logoterapije (Frankl, 1938, 1955, 1958; Weisskopf-Joelson, 1955). Logoterapija se obično smatra jednom od kategorija humanističke psihologije (Buhler i Allen, 1972) ili se poistovjećuje s fenomenološkom (Spiegelberg, 1972) ili pak egzistencijalističkom psihijatrijom (Allport, 1959; Lyons, 1961; Pervin, 1960). Međutim, nekolicina autora tvrde da je logoterapija jedina koja je uspjela razviti psihoterapijske tehnike upravom smislu te riječi (Leslie, 1965; Kaczanowski, 1965, 1967; Tweedie, 1961; Ungersma, 1961). Tim sam tehnikama dao naziv »paradoksna intencija« (Frankl, 1947, 1955) i »derefleksija« (Frankl, 1947, 1955). PARADOKSNA INTENCIJA Paradoksnu intenciju koristim još od 1929. godine, iako je nisam formalno objasnio sve do 1939. godine. Kasnije je ta tehnika opširno opisana u metodologiji (Frankl, 1953) i postala je sastivni dio logoterapijskog sustava (Frankl, 1956). Od tada je veliki broj objavljenih radova o paradoksnoj intenciji pokazao da je ta tehnika vrlo korisna u slučajevima opsesivnonkompulzivnih i fobičnih stanja (Gerz, 1962; Kaczanowski 1965; Kocourek, Niebauer i Polak, 1959; Lehembre, 1964; Medlicott, 1969; Muller-Hegemann, 1963; Victor i Krug, 1967; 110

Weisskopf-Joelson, 1968), u kojima se često dokazala kao kratkotrajni oblik liječenja (Dilling i sur., 1971; Gerz, 1966; Henkel i sur., 1972; Jacobs, 1972; Marks, 1969, 1972; Solyom i sur., 1972). Da bismo razumjeli kako djeluje paradoksna intencija (obratna nakana) uzmimo, kao polaznu točku, mehanizam nazvan predosjećaj tjeskobe: pod utjecajem doživljaja određenog simptoma pacijent u strahu iščekuje da bi se isti mogao vratiti. Strah uvijek može izazvati ono čega se bojimo a, u istom smislu, i predosjećaj tjeskobe djeluje kao pokretač i poticaj da se dogodi upravo ono čega se pacijent, u svom velikom strahu, pribojava. Tako se uspostavlja pravi začarani krug: simptom izaziva fobiju — fobija potiče simptom — a povratak simptoma ponovo pojačava fobiju. Jedan od oblika straha je strah sam po sebi: naši še pacijenti često prepuštaju »tjeskobi zbog tjeskobe«. Pažljivim ispitivanjem često izlazi na vidjelo da taj »strah od straha« nastaje stoga što se pacijent boji mogućih posljedica svojih napada tjeskobe: boji se da će doživjeti slom, pasti u nesvijest, doživjeti srčani udar ili moždanu kap. Na žalost, strah od straha samo pojačava sam strah.

SIMPTOM

FOBIJU

V

(2) POTIČE

Najtipičnija reakcija na »strah od straha« jest »bijeg od straha« (Frankl, 1953): pacijent počinje izbjegavati situacije koje u njemu izazivaju tjeskobu. Drugim riječima, on bježi od onoga čega se boji. To je polazna točka svake neuroze koja ima obilježje tjeskobe: »Do fobija 111

dolazi upravo zbog nastojanja da se izbjegnu situacije koje izazivaju tjeskobu« (Frankl, 1960). Kasnije su teoretičari i behavior-terapeuti potvrdili tu postavku. Marks (1970), na primjer, tvrdi da »izbjegavanje, kao mehanizam za redukciju tjeskobe, upravo podržava fobiju«. Suprotno tome, »razvoj fobije se može spriječiti upravo tako da čovjeka suočimo sa situacijom koje se počinje bojati« (Frankl, 1969). »Bijeg od straha«, kao reakcija na »strah od straha«, predstavlja simptom fobije koja je jedan od tri oblika neuroza što ih razlikujemo u logoterapija (Frankl, 1953). Drugi je oblik opsesivno-kompulzivna neuroza: dok kod fobije pacijent razvija »strah od straha«, opsesivno-kompulzivna neurotična osoba pokazuje »strah od same sebe«, bilo da je zaokupljena mišlju da bi mogla počiniti samoubojstvo — ili čak ubojstvo — bilo da ocjenjuje neobične misli koje je salijeću kao znakove prijeteće, ako ne i prisutne, psihoze. Otkud bi takva osoba uopće mogla znati da je upravo opsesivno-kompulzivna struktura karaktera zaštićuje protiv prave psihoze (Frankl, 1955)? Dok se »strah od straha« pripisuje fobiji, obilježje opsesivno-kompulzivnog pacijenta jest »strah od opsesije i prisile«. No, na žalost, što se više bori s tim strahovima to oni postaju jači: pritisak izaziva protupritisak a ovaj, zauzvrat, ponovo pojačava onaj prvi«.1 I, ponovo smo suočeni sa začaranim krugom.

PRITISAK

1

SUPROTNI PRITISAK

To je najvidljivije kod opsesije bogohuljenja. O posebnim tehnikama za liječenje takvih opsesija vidi Frankl, 1955.

112

Na koji se način, onda, može prekinuti taj mehanizam povratne sprege? Na koji način suzbiti individualne strahove naših pacijenata? To je izvedivo upravo pomoću paradoksne intencije koja se može definirati kao proces k o j i m pacijent potiče da učini ili da zaželi da se dogodi upravo ono čega se zapravo boji (prvo se odnosi n a

pacijenta koji pati od fobije, a drugo na pacijenta koji pati od opsesivno-kompulzivne neuroze). Na taj način možemo postići da fobični pacijent prestane bježati od svojih strahova, te da se opsesivno-kompulzivni pacijent prestane boriti sa svojim opsesijama i prisilama. Patogeni se strah, naprosto, zamjenjuje paradoksnom željom. Prekinut je začarani krug predosjećane tjeskobe. Čitalac se upućuje na literaturu u vezi sa slučajevima koji pobliže prikazuju ovakva stanja (Frankl, 1955, 1962, 1967, 1969; Gerz, 1962, 1966; Jacobs, 1972; Kaczanowski, 1965; Medlicott, 1969; Solyom i sur., 1972; Victor i Krug, 1967; Weisskopf-Joelson, 1968). Ovdje ću objaviti samo do sada neobjavljen materijal. Za početak, evo pisma koje sam primio od jednog čitaoca: Jučer sam trebao izaći na ispit i pola sata prije vremena određenog za ispit odjednom sam shvatio da sam se gotovo smrzao od straha. Pogledao sam u bilješke, a mozak mi je bio prazan. Stvari koje sam toliko dugo učio činile su mi se potpuno nepoznate i panično sam povikao: »Ničega se ne sjećam! Past ću na ispitu!« Nepotrebno je reći da se moj strah povećavao kako su minute prolazile, moje su mi zabilješke izgledale sve više i više strane, znojio sam se, a strah se povećavao svaki puta kada sam ponovo pogledao u bilješke! Pet minuta prije ispita znao sam da ću sigurno pasti budem li se tako osjećao i za vrijeme ispita; tada mi je pala na um vaša paradoksna intencija. Rekao sam sebi: »Budući da ću ionako pasti, mogu isto tako dobro i dati sve od sebe u tom padanju! Pokazat ću tom profesoru tako loš test da će ga zbuniti za sva vremena! Napisat ću takve koještarije i gluposti, dat ću odgovore koji uopće nemaju nikakve veze s pitanjima! Pokazat ću mu kako student stvarno pada na ispitu! To će biti najsmješniji test što ga je ocjenjivao u čitavoj 113

svojoj karijeri!« S takvim mislima, ja sam se doslovno smijao kada je došlo vrijeme ispita. Vjerovali ili ne, svako mi je pitanje bilo potpuno jasno — bio sam opušten, osjećao sam se lagodno i koliko god to čudno zvučalo, bio sam u sjajnom raspoloženju! Ispit sam položio i dobio visoku ocjenu. P. S. Paradoksna intencija također liječi i štucavicu. Nastojite li štucanje produžiti, nećete uspjeti! Evo odlomka iz još jednog pisma koji može poslužiti kao drugi primjer: Imam četrdeset godina i gotovo deset godina bolovao sam od neuroze. Tražio sam psihijatrijsku pomoć, ali nije bilo nikakvih rezultata, nije došlo do olakšanja za kojim sam tragao (ukupno sam imao oko osamnaest mjeseci terapije). Poslije jednog od vaših predavanja 1968. godine čuo sam da vas je jedan čovjek pitao ikako da izliječi strah od letenja. Slušao sam pažljivije, jer je to bila i moja fobija. Pretpostavljao sam da se radi o vašoj tehnici »paradoksne intencije«, kada ste mu rekli neka jednostavno zamisli da je avion u kojem leti eksplodirao i pokuša sebe vidjeti kako bi izgledao sav raskomadan i mrtav! Jedva mjesec dama kasnije, trebao sam letjeti oko 2500 milja daleko i, kao obično, bojao sam se. Ruke su mi se znojile, srce lupalo i odjednom sam se sjetio savjeta što ste ga dali onom drugom čovjeku. I, tako sam i ja pokušao zamisliti da je avion eksplodirao, a ja se prevrćem kroz oblake, glavom prema zemlji. Prije nego sam i mogao završiti to maštanje, iznenada sam shvatio kako veoma mirno razmišljam o poslu koji sam netom sklopio. Pokušao sam maštati i dalje, sve doik nisam uspio zamisliti sebe kako u krvavoj gomili ležim na zemlji. Kada je avion uzletio bio sam miran, čak sam uživao u pogledu na zemlju s visine s koje je samo ptice gledaju. Budući da sam po učenju i terapiji bio Freudov pristalica, uhvatio sam se kako se pitam ima li u patološkom stanju nekog čovjeka i nešto dublje, nešto što paradoksna intencija ne može dohvatiti. Još i sada se pitam ne radi li se tu i ne odnosi li se to zapravo na moguće izvore same terapije, koji su čak i dublji od same patologije, izvore koji su u svojoj osnovi ljudski, a koji bi se mogli osloboditi paradoksnom intencijom. 114

Drugi slučaj, koji po svojoj prirodi više ide u područje prisile nego u fobije, ispričao mi je Darrell Burnett koji radi u jednom savjetovalištu: U Centar za duševno zdravlje zajednice došao je čovjek koji se žalio na prisilu da svako veče prije nego pođe spavati mora provjeriti jesu li zaključana ulazna vrata. Došao je dotle da je prisilno provjeravao vrata po deset puta u rasponu od dvije minute. Rekao je kako se pokušavao odviknuti od toga, ali bez ikakvog uspjeha. Savjetovao sam mu neka pokuša postaviti novi rekord! Neka vidi koliko bi najviše puta bio u stanju provjeriti vrata i neka to zbraja! Isprva je mislio da je to glupo, ali osjećaj prisile nestao je nakon tri dana. U sljedećem se primjeru radi o slučaju koji mi je ispričao Larry Ramirez: Prilikom svojih konzilijarnih sastanaka koristio sam se paradoksnom intencijom, jer se ta tehnika pokazala kao najbolja i davala najviše nade u uspjeh liječenja. Na primjer, Linda T., privlačna devetnaestogodišnja studentica, obratila mi se s molbom za razgovor, jer je imala nekih problema sa svojim roditeljima. Kad je došla na razgovor, bilo je sasvim očito da je vrlo napeta. Mucala je. Moja bi prirodna reakcija bila da kažem: »Opustite se, sve je u redu« ili »Smirite se«, no iz prijašnjeg sam iskustva znao da bi to samo još više pojačalo njenu napetost. Postupio sam sasvim suprotno: »Linda, želim da budete što je više moguće napeti. Ponašajte se nervozno, koliko god to najviše možete.« »U redu«, rekla je, »to mi neće biti teško«. Počela je stiskati šake i tresti rukama, tako da je izgledalo kao da joj ruke drhću. »Nije loše«, rekao sam, »ali, pokušajte još malo jače, pokušajte biti još nervozniji«. Odjednom joj je postalo jasno da je situacija smiješna i rekla je: »Ne znam što je to; bila sam stvarno nervozna i napeta, ali više ne mogu. Čudno, što to više nastojim, to sam manje u stanju da to ii budem.« Sjećajući se tog slučaja, jasno mi je da je upravo ta smiješna situacija, koja je nastala upotrebom paradoksne intencije, pomogla Lindi da shvati da je ona prije svega ljudsko biće, a tek nakon toga pacijent, te da sam ja također prvo čovjek, a tek onda psihijatar i čovjek koji daje savjete. Komičnost situacije je bila najbolja ilustracija naše čovječnosti. 115

Uloga humora u praksi paradoksne intencije postaje još očitija u primjeru koji sam uzeo iz članka Mohammeda Sadiqa: Gospođa N., žena od 48 godina s dijagnozom histerije, patila je od tresavice tijela i drhtanja. Imala je takve napade drhtavice da nije bila u stanju držati šalicu kave a da je ne prolijeva. Nije uopće mogla pisati, niti držati knjigu dovoljno čvrsto da bi mogla čitati. Jednog je jutra izašla iz svoje sobe, došla do mene, sjela sučelice i odjednom počela drhtati i tresti se. U sobi nije bilo drugih pacijenata, tako da sam odlučio upotrijebiti paradoksnu intenciju, na jedan zaista komičan način. Terapeut: Biste li se voljeli takmičiti sa mnom u drhtanju, gospođo N.? Pacijentica: (zaprepašteno):

što?

T: Da vidimo tko će se od nas dvoje tresti duže i brže? P: Patite li i vi od tih tresavica? T: Ne, ja nemam tih problema, ali mogu drhtati ako to želim. (Počeo sam se tresti). P: Gle, vi to radite brže. (Smijući se, pokušavala je ubrzati drhtanje). T: Brže, hajde gospođo N., brže! P: Ne mogu (Umorila se). Baš tako. Ne mogu više. (Ustala je, otišla u dnevnu sobu i donijela šalicu kave. Popila je svu kavu, a da nije prolila ni kapi.) T: Ovo je zabavno, zar ne? Kasnije, kad god sam je vidio kako se trese, rekao bih joj: »Hajde, gospođo N., idemo se takmičiti«, a ona bi rekla: »O. K. To svakako pomaže«. Zaista je najvažnije i najosnovnije kod upotrebe paradoksne intencije učiniti ono što su Ramirez i Sadiq učinili: naime, pokrenuti i iskoristiti čovjekovu sposobnost da se smije, sposobnost koja je inače samo njemu svojstvena. Lazarus (1971) ističe da je »integralni element Franklove paradoksne intencije namjerno izazivanje smijeha. Pacijent, koji se boji da će se početi znojiti, dobije zapovijed da gledaocima oko sebe pokaže kako izgleda pravo znojenje, da se znoji što više može, u mlazovima, da napravi pravu poplavu, da sve oko sebe preplavi«. Raskin i Klein (1976) postavljaju pitanje: »Mo116

žemo li neku pritužbu opovrći na bolji način nego što je taj da je smjesta potvrdimo?« Međutim, ne bismo smjeli zaboraviti da je smisao za humor isključivo ljudska osobina — jedino je čovjek, od svih živih bića, sposoban da se smije. Osjećaj za humor se treba promatrati kao izraz one posebno ljudske sposobnosti, koja se u logoterapiji naziva samoodvajanjem, odvajanjem od samog sebe (Frankl, 1966). Lorenz (1967) se tužio »da smijehu ne pridajemo ozbiljno značenje«, međutim to danas više nije tako. Logoterapeuti su koristili smijeh u svojoj terapiji još od v1929. godine. Vrijedno je ovdje zabilježiti da su čak i behavior-terapeuti došli do spoznaje o važnosti humora. Hand i sur. (1974) su uspješno liječili pacijente sa kroničnom agorafobijom pomoću grupnog izlaganja in vivo« i otkrili da se »humor pokazao kao vrlo uspješan način pronalaženja izlaza iz poteškoća prilikom rada s grupama ljudi (obratiti se i na Franklovu paradoksnu intenciju, 1960). Tu se humor spontano primjenjivao i često pomagao u prevladavanju teških stanja. Kada je cijela grupa bila u strahu i napeta, netko hi probio led kakvom šalom i ova bi dobila nagradu u obliku smijeha olakšanja«. Kao što logoterapija uči, sposobnost samoodvajanja — zajedno sa drugom sposobnošću samotranscendencije (Frankl, 1959) — predstavlja bitno i nedvosmisleno ljudski fenomen koji, kao takav, izmiče svakom redukcionističkom pokušaju da bude sveden na subhumani fenomen. Zahvaljujući samoodvajanju čovjek je sposoban da pravi šale na svoj račun, da se sam sebi smije i ruga se vlastitim strahovima. S druge strane, zahvaljujući samotranscendenciji čovjek je sposoban da zaboravi na samog sebe, da se daje i da traga za smislom svog postojanja. Na tom svom putu u traganju za smislom, izložen je i frustracijama, što se također može shvatiti samo ako se promatra u okvirima ljudskog. Psihijatrijski pristupi koji se drže »modela stroja« ili »modela štakora« — kako je takve stavove nazvao Gordon Allport (1960) — nemaju zapravo nikakve terapijske vrijednosti i na neki 117

način izdaju psihoterapiju. Konačno, sasvim nam je jasno da se ni jedan kompjutor ne može sam sebi smijati, kao što se ni štakor ne može zapitati ima li njegovo postojanje smisla. Međutim, ove kritike ne poriču važnost teoretskih koncepata učenja i pristupa behavior-terapije. U usporedbi se behavior-terapijom, logoterapija jednostavno dodaje još jednu dimenziju — osebujno ljudsku dimenziju — 1 tako se nalazi u položaju da vlada izvorima, koji su dostupni samo u toj ljudskoj dimenziji. U tom je smislu i norveški psiholog Bjarne Kvilhaug rekao da bi logoterapija mogla ostvariti »humanizaciju« behavior-terapije. S druge strane, istraživanja, kojima je osnova behavior-terapija, empirijski su potvrdila velik dio logoterapijske prakse i teorije. Agras (1972) kaže da »paradoksna intencija s uspjehom izlaže pacijenta situacijama kojih se on boji, tako što otvoreno traži od njega da pokuša sam potaknuti i izazvati posljedice nekih postupaka kojih se boji, umjesto da takve situacije izbjegava. Jednoj je ženi, koja je imala agorafobičan strah da će pasti u nesvijest ako sama hoda ulicom, rečeno neka upravo to i učini, neka hoda i pusti se da padne. I stvarno, kada je to namjerno htjela, otkrila je da zapravo ne može pasti i postala sposobna da se suoči s vlastitom fobijom«. Lazarus (1971) je istakao nešto još značajnije: »Ljudi koje unaprijed predosjećana tjeskoba naprosto tjera da eksplodiraju, gotovo uvijek pronalaze neku suprotnu reakciju koja izbija u prvi plan — i njihovi najgori strahovi se stišavaju. Kada se ta metoda upotrijebi nekoliko puta, njihove bojazni konačno nestaju.« Dilling, Rosefeldt, Kockott i Heyse (1971) tvrde da se »dobri, a ponekad i vrlo brzi, rezultati koji se postižu paradoksnom intencijom mogu objasniti stavovima teorije 2

Kada se govori o sličnostima -terapije ne smijemo previdjeti baznost Elizabeth Bedoya dobio između logoterapijske tehnike

118

između logoterapije i behaviorili zaboraviti i razlike. Uz ljusam priču koja ilustrira razliku paradoksne intencije, s jedne

Lapinsohn (1971) je pokušao tumačiti rezultate postignute paradoksnom intencijom kao posljedice neuropsiholoških stanovišta, što je u redu jednako kao i objašnjenje koje je dao Muller-Hegemann (1963), čije je osnovno usmjerenje refleksološko. To se podudara i s tumačenjem neuroze koje sam dao 1974. godine: Sve se psihoanalitički usmjerene psihoterapije uglavnom bave razotkrivanjem primarnih uvjeta »uvjetnih refleksa«. Neuroza se na osnovi njih može vrlo dobro i lako prepoznati i razumjeti; naime, može se shvatiti situacija — vanjska ili unutarnja — u kojoj se određeni neurotični simptom pojavljuje po prvi puta. Neki autori, međutim, tvrde da neurozu ne uzrokuju samo primarni uvjeti, već i sekundarni. Tako dolazi do pojačanja simptoma, a tome je uzrok povratni mehanizam zvan unaprijed predosjećana tjeskoba. Zbog toga, ako želimo ponovno osloboditi uvjetni refleks, moramo najprije prekinuti začarani krug koji stvara predosjećana tjeskoba, a naša tehnika paradoksne intencije upravo to i čini. Behavior-terapeuti nisu došli samo do spoznaje kako djeluje paradoksna intencija već su pokušali i eksperimentalno dokazati njezino stvarno djelovanje. Solyom i sur. (1972) su s uspjehom liječili kronične bolesnike koji su bolovali od opsesivne neuroze, a bolest je trajala između četiri i dvadeset godina. Jedan pacijent je četiri i pol godine bio podvrgnut psihoanalizi, a četvero strane, te s druge strane tehnike modifikacije ponašanja, koja je dio behavior-terapije: »Gospodin i gospođa... bili su vrlo uzbuđeni zbog svog devetogodišnjeg sina Rudyja, koji je još uvijek svake noći mokrio u krevet. Došli su da im moj otac pomogne jer, kako su rekli, već su sve pokušali: tukli su ga, razgovarali s njim, sprečavali ga, nisu se obazirali na njega itd. No, bilo što rekli ili uradili, ništa nije pomagalo. Postalo je čak i gore. Otac im je savjetovao da djetetu dadu novčić za svaku noć kada se pomokri u krevet. Rudy je bio veseo i obećao mi da će me voditi u kino i kupiti slatkiša, jer je očekivao da će zaraditi mnogo novaca. No, već prilikom sljedećeg posjeta, Rudy je žalosno rekao kako je zaradio samo dva novčića. Pričao je kako se jako trudio da se svake noći pomokri u krevet jer je htio zaraditi mnogo novaca. Bio je vrlo tužan i nije mogao razumjeti što se to dogodilo: nikada prije nije doživio neuspjeh!

119

pacijenata je liječeno elektrošokovima. Autori su izabrali dva simptoma koji su bili približno jednaki, kako po važnosti za pacijenta tako i po učestalosti pojavljivanja, te su primijenili paradoksnu intenciju na jedan od ta dva simptoma. Drugi, »kontrolna misao«, ostao je neliječen. Iako je vrijeme liječenja bilo kratko (6 tjedana), došlo je do poboljšanja u 50% slučajeva liječenja onog prvog, izabranog simptoma. »Neki su pacijenti kasnije izjavili kako su, nakon ovih pokusa, uspješno primjenjivali paradoksnu intenciju i na druge opsesivne misli.« Istovremeno »nije dolazilo do zamjene simptoma«. Autori zaključuju da »paradoksna intencija, sama ili u kombinaciji s drugim oblicima liječenja, može biti relativno brza metoda za liječenje nekih slučajeva opsesije«. Literatura o paradoksnoj intenciji spominje slučajeve u kojima se ta logoterapijska tehnika kombinirala s modifikacijom ponašanja, a neki su behavior-terapeuti pokazali da se terapijski učinci postignuti behavior-terapijom mogu povećati dodatnom primjenom logoterapijskih tehnika kao što je, na primjer, paradoksna intencija. Jacobs (1972) je naveo slučaj gospođe K. koja je petnaest godina patila od jake klaustrofobije: Fobija se proširila i na putovanje avionom, vožnju liftom, boravak u vlakovima, u kinu, restoranima, kazalištu, robnim kućama i svim drugim zatvorenim .i ograničenim prostorima... To je predstavljalo velik problem budući da je gospođa K., koja je živjela u Velikoj Britaniji, bila glumica i često se od nje tražilo da putuje u inozemstvo, jer je trebala glumiti u kazalištu ili na televiziji... Pacijentica se javila na liječenje osam dana prije nego što je trebala otputovati iz Sjeverne Afrike, gdje je bila na odmoru, i vratiti se u domovinu... Bojala se da će se zagušiti i umrijeti... Rekli su joj neka prestane misliti, neka sve »misli o katastrofi« izbaci iz glave. Zatim su primijenili Franklovu paradoksnu intenciju, kojom su zapravo napadana njezina shvaćanja i ponašanje prema fobijama. Naučili su je kako da se ponaša: uvijek kad osjeti tjeskobu zbog neke situacije koje se boji, umjesto da nastoji susprezati i boriti se protiv simptoma i misli koje je mu120

če, neka samoj sebi kaže: »Znam da sam tjelesno zdrava, samo sam napeta i ubrzano dišem. To ću i dokazati, tako što ću se potruditi da ti simptomi postanu još jači.« Dobila je savjet neka se nastoji što jače gušiti i umrijeti »na licu mjesta« i ytako jednostavno pretjerivati u fizičkim -izrazima simptoma. Zatim je došlo do primjene kratkog modificiranog oblika Jacobsonove progresivne relaksacije. Rekli su joj da to primijeni i koristi kod fobičnih situacija kako bi ostala mirna, ali su naglasili da se ne smije previše truditi da se opusti ili da se bori s napetošću. Dok je bila pod relaksacijom, otpočelo je smanjivanje preosjetljivosti . . . Prije otpuštanja iz savjetovališta, uputili su je da upravo traži sve prethodne situacije koje su izazivale strah: kao što su liftovi, prepuni dućani, kina, restorani — da to u početku čini zajedno sa suprugom, a zatim sama; neka jednostavno uđe i učini sljedeće: opusti se i oslobodi misli, zadrži dah ako počne ubrzano disati, i kaže samoj sebi da je spremna na sve što .ima doći: »Nije me briga, ja to mogu savladati, neka sve dođe u svom najgorem obliku, želim sebi dokazati da se zapravo ništa ne događa...« Vratila se nakon dva dana i izjavila da se držala svih uputa, da je bila u kinu i restoranu, nebrojeno se puta vozila sama liftom, putovala autobusom i bila u prepunim dućanima... četiri dana kasnije, upravo prije nego što je trebala avionom otputovati za Veliku Britaniju, ponovo je došla. Stanje joj se i da'lje poboljšavalo i više nije doživljavala osjećaj tjeskobe, čak ni u odnosu na let koji je trebala poduzeti. Izjavila je, a njezin je suprug to i potvrdio, da se vozila u liftovima, autobusima, bila u dućanima, u restoranu, kinu dtd. bez ikakvog osjećaja tjeskobe ili straha... Pacijentica mi je poslala pismo koje sam dobio dva tjedna nakon što je napustila Sjevernu Afriku. Pisala je da uopće nije imala nikakvih poteškoća prilikom leta kući i da je bila potpuno oslobođena svih fobija. Vozila se i londonskom podzemnom željeznicom — što godinama nije činila. Vidio sam gospođu K. i njezinog supruga petnaest mjeseci nakon liječenja. Oboje su potvrdili da se prijašnji simptomi više nisu javljali.

Jacobs opisuje i liječenje pacijenta koji nije patio od fobija, već je imao simptome koji su ukazivali da ga proganjaju prisilne radnje. Bio je to gospodin T. koji 121

je dvanaest godina patio od oslabljenog oblika opsesivno-kompulzivne neuroze. Različiti oblici liječenja, uključujući psihoanalizu i elektrošokove, nisu doveli do poboljšanja. Kod njega se u posljednjih sedam godina razvila opsesija i strah da će se ugušiti, tako da gotovo više nije mogao ni jesti ni piti; sve to zbog toga što je bio pod utjecajem krajnje tjeskobe — u nastojanju da se prisili na gutanje, izazivao bi u sebi stanje globus hystericus. Teško mu je bilo prijeći ulicu, jer je mislio da bi se na pola puta mogao ugušiti. Savjetovano mu je da namjerno radi upravo one stvari kojih se toliko boji ii koje su mu opsesije onemogućavale da čini, sve do časa u kojem će ih se osloboditi... Rečeno mu je i da se opusti prilikom jela, kada pije ili prelazi ulicu. Koristeći tehniku paradoksne intencije, dali su mu da ispije čašu vode te da se pritom svom snagom nastoji ugušiti. Naravno, nije bio u stanju da to i učini. Savjetovano mu je da taj obred ponavlja tri puta dnevno . . . Nekoliko je sljedećih sastanaka posvećeno daljim tehnikama redukcioniranja prisutne tjeskobe i primjeni paradoksne intencije . . . Kod dvanaestog je Sastanka pacijent saopćio da su sve njegove prijašnje opsesije potpuno nestale. Evo još jednog sličnog primjera: U savjetovalište je došla mlada djevojka; zvala se Viicki di bila je učenica srednje škole. Plačući je ispričala kako je inače dobra učenica, ali da nikako ne može dobiti prolaznu ocjenu iz predmeta koji je sadržavao obavezu da se pred cijelim razredom održi govor. Upitao sam je da li zna zašto se to događa. Odgovorila je da svaki puta kada ustane da održi govor, njome prevlada takav strah da više naprosto niije u stanju ni otvoriti usta ni stajati na vlastitim nogama. Pokazivala je mnoge znakove predosjećane tjeskobe, tako da sam predložio neku vrstu (igre: ona neka bude govornik, a ja ću predstavljati slušateljstvo. U toku tri dana takve terapije koristio sam tehniike modifikacije ponašanja s pozitivnim pojačanim djelovanjem. Ona je pred sebe postavila cilj da poslije prvog uspješno održanog govora dobije prolaznu ocjenu, nešto što je jako željela. No, dogodilo se da sljedećeg dana ponovo nije uspjela i jecajući vratila se u moj ured. Budući da pri122

stup modifikacije ponašanja nije pokazivao i davao nade u poboljšanje njenog stanja, pokušao sam s paradoksnom intencijom. Odlučno sam rekao Vicki neka sutradan cijelom razredu pokaže kako je zapravo grozna: neka plače, jeca, trese se i znoji što je više moguće i pokazao sam joj kako da to učini. Sutradan, kada je ustala da održi govor, nastojala je i trudila se da bude upravo takva, ali mije mogla. Umjesto toga, održala je tako dobar govor da je dobila najvišu ocjenu.

Barbara W. Martin, inače savjetnik u srednjoj školi, također je »ispočetka koristila tehniku modifikacije ponašanja, ali je kasnije došla do zaključka da su logoterapijske tehnike mnogo uspješnije, te da više obećavaju prilikom rada sa studentima«. Milton E. Burglass sa Odsjeka za rehabilitaciju u pariškim zatvorima uveo je i pokusni program od 72 sata terapijskog savjetovanja. Tom su prilikom osnovane četiri grupe sa po šesnaest članova. Jedna je grupa izabrana kao kontrolna: to znači da članovi te grupe nisu primali nikakvu terapiju. Drugu je grupu vodio psihijatar koji je zastupao Freudovu analizu; treća je grupa podvrgnuta behavior-terapiji ili terapiji učenja, a četvrta je obrađivana prema osnovama logoterapije. »Nakon primjene terapije, poveo se razgovor koji je pokazao i ukazao na opće nezadovoljstvo u pogledu Freudove terapije, na ravnodušan stav prema behavior-terapiji, te na sasvim pozitivan stav u odnosu na logoterapiju i njene prednosti.« Sve što vrijedi za pristupe kojima je osnova behavior-terapaja, vrijedi i za psihodinamičke pristupe. Neki psihoanalitičari primjenjuju paradoksnu intenciju, ali njezine uspjehe nastoje objasniti prema učenjima Freuda (Gerz, 1966; Hävens, 1968; Weisskopf-Joelson, 1955). Harrington je nedavno, u članku koji još nije objavljen, izrazio uvjerenje da je »paradoksna intencija pokušaj da se svjesno potakne automatska obrana i to tako da se u čovjeku stvara jedan protufobičan stav, čiji je opis dao Fenichel. Prema psihoanalitičkom modelu paradoksna se intencija može promatrati kao oslobađanje simp123

toma pomoću korisno upotrijebljenih obrana, koje pak zahtijevaju manji utrošak psihičke snage čovjeka nego što to zahtijevaju fobični ili opsesivno-kompulzivni simptomi. Prilikom uspješne primjene paradoksne intencije događa se proces u kojem se zadovoljavaju poticaji ida, super-ego postaje saveznik ega, a sam ego dobiva veću snagu i postaje manje ograničen — posljedica toga je da osjećaj tjeskobe slabi i nestaje, a stvaranje simptoma se umanjuje«. Paradoksnu intenciju ne upotrebljavaju samo psihoanalitičari i behavior-terapeuti već i psihijatri, koji je upotrebljavaju zajedno sa sugestivnim liječenjem. Takav je primjer iznio Briggs (1970) na sastanku Kraljevskog medicinskog društva: Zamolili su me da pogledam jednog mladića iz Liverpoola čiji se problem sastojao u mucanju. Želio je postati nastavnik, ali mucanje je nespojivo s predavačkim pozivom. Najviše se bojao i brinuo zato što je, uslijed mucanja, postajao smeten i zbunjen, tako da je prolazio kroz pravu duševnu agoniju kad se nalazio u situaciji da mora nešto reći. Običavao je primjenjivati neku vrstu duševnog uvježbavanja svega onog što je namjeravao reći, a tek onda bi to pokušavao i izreći. No, to nije išlo, zato što bi se ponovo uplašio i zbunio. Izgledalo mi je sasvim logično da bih ovom mladom čovjeku pomogao ako bih ga osposobio da učini upravo ono čega se boji. Sjetio sam se članka Viktora Frankla što sam ga nedavno pročitao, a koji govori o reakciji paradoksa. Tako sam pacijentu dao savjet: »Ovog ćeš vikenda izaći i pokazati ljudima kakav si ti primjeran i zabavan mucavac. I nećeš uspjeti u tome kao što ni sve ove godine nisi uspijevao pravilno govoriti.« Sljedećeg je tjedna ponovo došao i bio je sasvim očito ushićen, jer mu se govor dosta popravio. Rekao mi je: »Što mislite što se dogodilo? Otišao sam s prijateljima u gostionicu i jedan od njih mi je rekao 'mislio sam da ti inače mucaš', na što sam ja odgovorio — 'mucam, pa što'!« Pokazalo se da je to bila uspješna terapija. Ne tražim nikakve zasluge za uspjeh u ovom slučaju; njih zaslužuje, osim samog pacijenta, jedino Viktor Frankl. 124

Briggs je namjerno upotrijebio paradoksnu intenciju u kombinaciij sa sugestijom; no, sugestija se ionako ne može potpuno izbaciti iz terapije. Međutim, ne bi nikako bilo umjesno terapijski učinak paradoksne intencije smatrati tek pukim sugestivnim učinkom. Sljedeći primjer, koji se odnosi na jedan drugi slučaj mucanja, mogao bi rasvijetliti taj problem. Taj sam primjer dobio zahvaljujući jednorp studentu sa Duquesne sveučilišta: Sedamnaest godina sam patio zato što sam jako mucao; povremeno uopće nisam mogao govoriti. Obilazio sam brojne terapeute koji su se bavili problemom govora, ali pomoć nisam dobio. Jednom sam prilikom dobio u zadatak da pročitam vašu knjigu Čovjekovo traganje za smislom.3 I tako, kada sam pročitao knjigu odlučio sam da i sam pokušavam s paradoksnom intencijom. Već je u prvom pokušaju djelovala nevjerojatno — mucanje je nestalo. Zatim sam tragao za drugim situacijama u kojima bih inače normalno mucao, te ponovo primjenjivao paradoksnu intenciju i ona se opet pokazala kao uspješno sredstvo za ublažavanje mucanja. U situacijama u kojima nisam koristio paradoksnu intenciju — mucanje se vrlo brzo ponovo vraćalo. To je zapravo dokaz da uspješno rješavanje i olakšanje svog problema dugujem djelotvornoj upotrebi paradoksne intencije. Paradoksna intencija može pokazati još jače i uspješnije djelovanje u slučajevima u kojima se radi o negativnoj sugestiji, to znači tamo gdje pacijent uopće i nikako »ne vjeruje« u uspješnost i korisnost liječenja. Evo primjera što sam ga dobio od Abrahama Georgea Pynummootila, inače socijalnog radnika: U moj je ured došao mladić čiji se problem sastojao u tome da je vrlo jako i napadno žmirkao očima. Uvijek kad se trebao nekome obratiti, počinjao bi ubrzano treptati očima. Ljudi su ga počeli ispitivati zašto to čini i on se zbog toga počeo brinuti. Savjetovao sam mu da se ob3

U nas objavljeno pod naslovom Zašto se niste ubili?, u nakladi prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci »Oko tri ujutro«, Zagreb, 1978. (op. prev.).

125

rati psihoanalitičaru. Nakon mnogih sati razgovora, vratio se rekavši da psihoanalitičar nije mogao pronaći razlog njegovu problemu i pomoći mu da ga riješi. Tada sam mu dao savjet: sljedeći put kad budeš s nekim razgovarao trepći očima što je moguće brže i jače, tako da namjerno pokažeš toj osobi koliko istinski brzo možeš žmirkati. Odgovorio mi je da mora da sam lud kad mu tako što savjetujem misleći da će, ako tako postupi, samo pojačati naviku da trepće očima, umjesto da taj problem riješi. Naprosto je izjurio iz moje sobe i ja ga nisam nekoliko tjedana ni čuo ni vidio. A onda se jednog dana pojavio. Bio je vrlo radostan i ispričao mi što se dogodilo. Budući da se u onom trenutku nije slagao s mojim savjetom, nekoliko dana nije o njemu uopće razmišljao. Za to se vrijeme njegovo stanje još više pogoršalo i gotovo je poludio. Jedne noći, prije nego što je pošao na spavanje, sjetio se mog savjeta i rekao sam sebi: »Pdkušao sam sve što znam da riješim svoj problem, ali ništa nije pomoglo. Zašto da ne pokušam i to što mi je predložio moj socijalni radnik?« I tako, sutradan se slučajno dogodilo da je prva osoba koju je sreo bila njegov bliski prijatelj. Odmah mu je najavio da će treptati očima što najviše i najbrže može, dok bude s njim razgovarao. No, na svoje iznenađenje, uopće nije mogao ni trepnuti za cijelo vrijeme razgovora. Od toga se vremena počeo sasvim normalno ponašati i nakon nekoliko tjedana više uopće nije pomišljao na tu svoju naviku. Benedikt (1968) je pripremio brojne testove za pacijente kod kojih se paradoksna intencija pokazala uspješnom kako bi procijenio njihovu podložnost sugestiji. Pokazalo se da su ovi pacijenti sugestiji podložni ispod prosjeka, štoviše, mnogi su pacijenti u početku primjenjivali paradoksnu intenciju sa snažnim uvjerenjem kako ona ne može pomoći, no ipak se na kraju uspjeh ukazao. Uspjeli su ne zbog sugestije, već upravo suprotno — bez obzira na nju. Uzmimo za primjer priču jednog mog čitaoca: Dva dana nakon što sam pročitao knjigu Čovjekovo traganje za smislom našao sam se u situaciji koja je pružala mogućnosti da se iskuša logoterapija. Za vrijeme prvog seminarskog predavanja o Martinu Buberu otvore126

no sam se suprotstavio do tada iznesenim stavovima. Dok sam iznosio svoje poglede, počeo sam se iznenada jako znojiti. Postavši svjestan tog pretjeranog znojenja, osjetio sam još veći nemir zbog toga što me drugi vide kako se znojim, što je izazvalo još više i jače znojenje. Gotovo istoga časa sjetio sam se slučaja što ga je obrađivao liječnik prema savjetu Vas, dre Frankl, u vezi sa strahom od znojenja i pomislio sam: »Evo i mene u sličnoj situaciji.« Budući da sam oduvijek bio sumnjičav prema različitim metodama, a posejpno prema logoterapiji, shvatio sam da je ovaj trenutak idealna prilika da se iskuša logoterapija. Sjetio sam se vašeg savjeta onom liječniku i odlučio da namjerno pokažem ljudima koji su me slušali koliko se jako mogu znojiti. Nastavio sam govoriti o svojoj temi, a istovremeno sam jednolično ponavljao u sebi: »Jače! Jače! Jače! Pokaži tim ljudima koliko se jako možeš znojiti, stvarno im to pokaži!« U roku od dvije ili tri sekunde kako sam na taj način primijenio paradoksnu intenciju, iznenada sam mogao osjetiti kako se znoj na mojoj koži počinje sušiti i u sebi sam se nasmijao. Bio sam zapravo zaprepašten i iznenađen takvim rezultatom, jer nisam vjerovao da će logoterapija djelovati. A djelovala je, i to još kako brzo! Uzbuđen zbog tog otkrića, pomislio sam: »Do vraga, dr Frankl stvarno ima nešto s tim! Bez obzira na moje sumnjičave osjećaje, logoterapija je u mom slučaju zaista pokazala svoj učinak.« Paradoksna intencija se može vrlo uspješno koristiti x radu s djecom (Lehembre, 1964), čak i u okvirima razrednih zajednica. Sljedeći primjer dugujem Paulini Furless, savjetniku i nastavniku: Libby (stara 11 godina) je imala običaj da neprekidno i uporno zuri u drugu djecu. Djeca su se tužila na nju, prijetila joj, ali sve bez koristi. Gospođica H., učiteljica, bila je uporna u nastojanju da odvikne Liibby od te navike. Svašta je pokušavala da bi to postigla, od primjenjivanja tehnika modifikacije ponašanja, preko kažnjavanja izdvajanjem od druge djece, sve do razgovora u četiri oka. No, stanje je postalo još gore. Gospođica H. je bila od velike pomoći kada sam ja preuzela slučaj djevojčice i tako smo stvorile plan rada. Sljedeći dan, prije početka nastave, ona je pozvala Libby u sobu i rekla joj: »Libby, danas želim da se duboko i uporno zagledaš u 127

Ann, Richarda i Lods. Prvo u jednog, zatim u drugog ,i tako redom, po petnaest minuta u svakog i tako cijeli dan. Ako zaboraviš, podsjetit ću te. Nećeš ništa drugo raditi, samo zuriti u njih. Neće li to biti zabavno?« Libby je pomalo sumnjičavo pogledala u nj i rekla: »A . . . a . . . ali, gospođice H., to zvuči glupo.« »Uopće ne, Libby, ja to stvarno ozbiljno mislim«, odgovorila je gospođica H. »To izgleda tako smiješno«, rekla je Libby, smiješeći se. Tada se i gospođica H. nasmiješila: »To stvarno izgleda smiješno, zar ne? Hoćeš li pokušati?« Libby se zarumenjela. Gospođica H. joj je zatim objasnila da se ponekad događa da navika nestaje ako sami sebe prisiljavamo da činimo nešto što zapravo ne želimo činiti. Kad su svi učenici ušli u razred i sjeli, gospođica H. je dala Libby tajni znak da započne sa svojom igrom. Libby je na trenutak pogledala u gospođicu H., a zatim došla do nje i braneći se, rekla: »Ja to ne mogu učiniti!« »U redu«, odgovorila je gospođica H., »pokušat ćemo kasnije«. Pred kraj dana obje su bile oduševljene jer Libby više nije bila u stanju da ponovi svoju prijašnju naviku. Djevojčica je bila ponosna što je to postigla i kasnije je upitala gospođicu H. da li je i ona primijetila da se to više ne događa. Gospođica H. je to potvrdila i čestitala joj na tome. U našem posljednjem razgovoru o Libby, gospođica H. me je izvijestila kako je Libby ponovo zadobila ugled među drugom djecom, da se promijenila i da je svi vole. Ja naprosto uživam raditi s paradoksnom intencijom, jer ona pruža nešto poput onog: »Hajde da život ne uzimamo baš tako ozbiljno i strogo. Zabavljajmo se na račun vlastitih problema. Postavimo li se u stranu, te iz prikrajka gledamo na njih i smijemo im se, oni će naprosto i jednostavno nestati — kao dim!« To često govorim djeci i ona shvaćaju duh takve šale. Možemo slobodno reći da je i autorica vrlo dobro shvatila duh naše tehnike, koji počiva na čovjekovoj sposobnosti samoodvajanja. Ovakvim i sličnim slučajevima ne mislim tvrditi da je paradoksna intencija djelotvorna i uspješna u svakom slučaju ili pak da se njezin učinak sasvim lako postiže. Paradoksna intencija, kao ni logoterapija općenito, nije lijek za sve — takvo što jednostavno ne postoji na polju psihoterapije. No, paradoksna intencija se može 128

pokazati djelotvornom čak u vrlo teškim i kroničnim slučajevima — kod djece, jednako dobro kao i kod starijih ljudi. Kocourek, Niebauer i Polak (1959), Gerz (1962, 1966), te Victor i Krug (1967) objavili su s tim u vezi opširan i opsežan materijal. Jedan od slučajeva koji je obradio i objavio Niebauer, odnosio se na staricu od 65 godina koja je tokom šest godina patila od prisile da neprestano pere ruke; Gerz je liječio ženu koja je 25 godina imala fobfthjLu neurozu; Victor i Krug su imali slučaj prisile na neprestano kockanje, koja je jednog čovjeka mučila već dvadeset godina. Čak se i u tim i takvim slučajevima može postići uspjeh. No, uspjeh je dostupan samo uz, da tako kažemo, žrtvu potpunog osobnog sudjelovanja samog terapeuta. To je u detalje prikazano u izvještaju o jednom odvjetniku koji je bolovao od opsesivno-kompulzivne neuroze, a liječio ga je Kocourek. Slučaj je objavio Friedrich M. Benedikt i on predstavlja dio njegove disertacije na Medicinskoj školi Sveučilišta u Miinchenu:4 Slučaj se odnosi na četrdesetjednogodišnjeg odvjetnika, koji je rano otišao u mirovinu, upravo zbog svoje opsesivno-kompulzivne neuroze. Njegov je otac bolovao od bakteriofobije, što može ukazivati i na nasljednu pozadinu same njegove bolesti.5 Pacijent je kao dijete imao naviku da iz straha od moguće zaraze vrata otvara laktovima. Pretjerano se brinuo za čistoću i izbjegavao je dodire s drugom djecom, zato što su ona mogla biti prenosioci bolesti. U toku osnovne i srednje škole bio je dosta povučen i izdvojen od drugih. Bio je sramežljiv i povučen zbog čega su ga njegovi školski drugovi zadirkivali. Pacijent se sjeća i jednog od prvih simptoma svoje bolesti. Kada se jedne noći 1938. godine vratio kući, našao je neku dopisnicu i bio je naprosto prisiljen da je pročita šest puta. »Da je nisam pročitao, ne bih imao mira.« Provodio je 4

Za prijevod ovog izvještaja, sa njemačkog na engleski, zahvalan sam dru Josephu B. Fabryju, direktoru Instituta za logoterapiju u Berkeleyju. 5 Potpuno se slažem sa Haysom (1972) koji tvrdi da je »genetska predispozicija gotovo sine qua non«, barem kad se radi o teškim slučajevima.

129

večeri i večeri naprosto prisiljen da čita knjige, sve dok »sve ne bi bilo kako treba«. Nije htio jesti banane zato što je smatrao da se na njima zadržavaju baikterije iz različitih mjesta i morskih pristaništa i zato što su dolazile iz primitivnih krajeva — posebno se bojao bakterija koje prenose lepru. Zatim ga je 1939. godine zaokupila »fiksna ideja Velikog petka«; naime, bojao se da bi se slučajno moglo dogoditi da na taj dan jede meso ili da pak prekrši neko drugo vjersko pravilo. Kada je u srednjoj školi čuo za Kantovu Kritiku čistog uma, potpuno ga je zaokupila pomisao da su svi objekti ovog svijeta nestvarni. »Ta je misao bila za mene odlučujući udarac, sve što je bilo prije toga predstavljalo je samo uvod«, tužio se kasnije. Ta je zaokupljenost postala i središnja tema njegove bolesti. Neprestano je strahovao i brinuo se da sve što radi napravi »sto posto« točno.6 Stalno je ispitivao svoju savjest, prema točno određenom obredu. »Živio sam u svijetu formalizma«, izjavio je, »koji je još i danas prisutan.« Na primjer, naprosto je bio prisiljen da nadaleko i naširoko zaobiđe svaki križ na koji bi naišao, iz straha da bi mogao dodirnuti nešto sveto. Počeo je ponavljati neke rečenice, kao — »Ja nisam učinio ništa loše« — kako bi izbjegao kazni. Ti su simptomi za vrijeme rata donekle izgubili na jačini. No, u ratu je postao predmet zadirkivanja, zato što sa svojim drugovima nije odlazio u javne kuće. U pitanjima spolnog života bio je potpuno naivan — uopće nije znao da je za spolni čin potrebna erekcija. Jedna mu je djevojka rekla da s njim nešto nije u redu, jer mu nedostaje muška odlučnost. Kasnije se podvrgnuo psihoanalitičkom liječenju i hipnozi i to je pomoglo utoliko da je postigao erekciju. Međutim, to liječenje nije uklonilo njegove opsesivno-kompulzivne simptome. Oženio se 1949. godine. Tiim su potezom nestale prvobitne nevolje s potencijom, ali tek pošto se ponovo podvrgnuo liječenju. Do tog je vremena završio i studij, te diplomirao. Radio je u policiji, a kasnije i u Ministarstvu financija, ali je izgubio posao zato što je bio prilično spor i nesposoban. Ponovo je razgovarao s liječnikom, ali to nije donijelo nikakvo poboljšanje. Našao je novi posao na željeznici. Istovremeno je došao u fazu da je vlastitoj kćeri zabranjivao da mu prilazi, jer 6

Za pobliže informacije o takvim »stopostotnim radnjama«, kao osnovnom obilježju opsesivno-kompulzivne strukture karaktera, vidi Frankl, 1955. 130

se potajno bojao da bi je mogao spolno zloupotrijebiti. Opsesivno-kompulzivni simptomi još su se više pogoršali počevši od 1953. godine. Dogodilo se da je 1956. godine čitao nešto o jednoj medicinskoj sestri koja je imala shizofreniju, a koja je došla u takvo stanje da je iskopala vlastite očne jabučice. Počeo se bojati da bi on to isto mogao učiniti sebi ili nekom malom djetetu. »Što sam se više borio s tom pomisli, to je ona jače odzvanjala u me-

ni«, izjavio je. Brojevi i njihov red postali su mu sve značajniji. Preko noći je obavezno morao ostaviti tri naranče na stolu, jer se inače uopće ne bi mogao smiriti. Ponovo je ušao u razdoblje neprestanog mijenjanja poslova. Nije uspjelo ni liječenje homeopatijom i akupunkturom, kojem se podvrgnuo 1961. godine, dok je godinu dana prije, dakle 1960. godine, bio na liječenju kod jednog psihologa, također bezuspješno. Napokon je 1962. godine dospio u duševnu bolnicu, gdje su mu, nakon postavljene dijagnoze shizofrenije, dali ukupno četrdeset pet inzulinskih šokova. Noć prije otpuštanja iz bolnice doživio je živčani slom i u glavu mu se uvukla misao da je sve zapravo nestvarno. »Od toga dana nadalje«, izjavio je pacijent, »to je bila moja osnovna i središnja misao koja mi je neprestano prijetila, i bio sam u velikoj nevolji«. Pokušavao se liječiti u inozemstvu, ali ni to nije bilo od pomoći. U roku od jedne godine, dvadeset je puta promijenio posao, radeći svašta — od poslova turističkog vodiča, agenta za prodaju karata, sve do poslova pomoćnika u tiskari. 1963. godine podvrgnut je radnoj terapiji, koju je smatrao barem djelomično uspješnom. Međutim, 1964. godine opsesivno-kompulzivni simptomi su postali još jače izraženi, tako da je pacijent postao sasvim nesposoban za posao. U tom ga je razdoblju najčešće zaokupljala misao: »Moglo bi se dogoditi da nekome iskopam oči. Svaki puta kad na ulici prođem pored nekog čovjeka, moram se okrenuti da bih se uvjerio da to nisam učinio.« Njegova porodica više nije mogla podnositi takvo stanje. Zbog toga je primljen u našu Poliklimku, pod dijagnozom »teška opsesivno-kompuilzivna neuroza«. Ispitivanja nisu otkrila nikakve organske poremećaje. Dobio je lijekove da bi se smirio. Ovako je izgledao prvi dan psihoterapijskog liječenja: pacijent se pdkazuje kao nemiran i napet; neprestano gleda u vrata da bi se uvjerio nije li nekome ipak iskopao oči. Široko zaobilazi svako dijete koje sretne na hodniku (u susjednoj klinici za uho, grlo i nos nalazi se dosta djece) Neprestano vrši neke »ceremonijalne« kret131

nje, kako bd bio siguran da nije nekoga ozlijedio. Stalno promatra svoje ruke u strahu da nije nekome možda ipak iskopao oči, pa se sada na njegovim rukama suši ona staklasta tekućina što je iscurila iz tih očiju. Drugog dana s pacijentom se počinje razgovarati — takvi se dugi i pretežno općeniti razgovori nastavljaju tokom čitavog liječenja. Dr Kocourek se trudi da prodre u pacijentove osjećaje krivnje, da razjasni odnose s majkom, ženom i djecom, neprestano mijenjanje poslova, opsesiju da je sve nestvarno i tome slično. Pacijent je jednom prilikom izrazio svoj strah da će mu život skončati u nekoj ustanovi ili da će početi napadati ljude i djecu, a onda će ga zatvoriti kao »ludog«. Dr Kocourek mu je tada objasnio razliku između prisilne radnje i misli koja ga opsjeda. Ukazao je pacijentu na_činjenicu da, upravo zahvaljujući svojoj bolesti, on uopće nije sposoban da nekome učini zlo ili nanese nepravdu. Njegova je bolest, kao opsesivno-kompulzivna neuroza, najbolje jamstvo da on neće počiniti nikakvo zločinstvo: sam strah da bi mogao nekome iskopati oči, dovoljno je jamstvo da uopće ne bi bio u stanju provesti tu svoju opsesivnu misao. Četvrtog dana liječenja pacijent je izgledao nešto mirnije i opuštenije. Peti dan liječenja protekao je ovako: pacijent nije siguran i pomalo je neodređen, iako kaže da sve sasvim ispravno razumije. Neprestano zahtijeva sigurne potvrde da objašnjenja što mu ih daje dr Kocourek vrijede »u svako vrijeme i na svakom mjestu«. Između šestog i desetog dana razgovori se nastavljaju. Pacijent postavlja mnoga pitanja, na koja dobija potanke odgovore. Čini se da je manje nemiran. Jedanaesti dan liječenja: pacijentu je objašnjena bit paradoksne intencije: rečeno mu je kako ne bi smio obuzdavati svoje misli, već, naprotiv, pustiti da naprosto naviru kako hoće — ne treba strahovati zbog posljedica, jer' se ništa neće dogoditi. Mora nastojati da se suoči s mislima koje ga opsjedaju primajući ih uz dozu ironije ili »smijeha« — onda više neće imati razloga da ih se boji, a ako se ne trudi da se s njima bori, one će same izblijedjeti. Budući da ima obilježje opsesivno-kompulzivnog neurotičara, jednostavno može sebi dopustiti i priuštiti da stvarno i učini ono čega se toliko boji. Dr Kocourek će naprosto preuzeti odgovornost za sve što pacijent bude napravio. Petnaesti dan liječenja: otpočinju aktivne vježbe. U pratnji dra Kocoureka, gospodin H. šeće bolnicom, neprestano vježbajući paradoksnu intenciju. Prvo je dobio nalog da izgovara i ponavlja odre132

đene rečenice kao: »No dobro, hajde već jedanput da iskopamo te oči! Prvo će doći na red svi pacijenti u ovoj sobi, zatim ćemo uhvatiti liječnike, a na kraju i bolničarke. Ali, nije dosta da se oko iskopa samo jednom; ja ću to učiniti pet puta za svako. A, kad završim s ovim ljudima ovdje, neće više ostati ništa osim te slijepe gomile. A iz njihovih će očiju posvuda curiti staklasta tekućina! Čemu služe čistačice, pitam se? Sada će barem imati što čistiti!« Ili ovako: »Ah, evo sestre; ona je baš pogodna žrtva — iskopat ću joj oči! U prizemlju ima mnogo posjetilaca, tamo ima dosta posla za mene. Kakva divna prilika za iskopavanje očiju en masse! Ima tu i ljudi koji su važni i na visokim položajima; isplati se obraditi i h . . . Kad zavnšim sa-svima njima, neće ostati ništa osim gomile slijepaca i rijeke staklaste tekućine iz njihovih očnih duplja...« Ovakve su rečenice primjenjivane u raznim varijacijama, već prema tome o kojoj se prisilnoj misli radilo. Za vrijeme tih vježbi dr Kocourek se morao i lično vezati uz pacijenta, jer je ovaj, naročito u početku, pružio veliki otpor prihvaćanju paradoksne intencije. Nije vjerovao u uspjeh metode i bojao se da bi se i pored svega ipak mogao okomiti na žrtvu svoje opsesivne misli. Tek kada mu je dr Kocourek pokazao što zapravo treba da radi, pacijent je pristao da surađuje. Uredno je ponavljao rečenice koje su mu sugerirane i savjesno vježbao onaj »smiješan način hodanja« po bolnici, u kojem je, kako je kasnije priznao, stvarno uživao. Nakon takvih uvodnih vježbi, sledi su ga natrag u sobu i rekli mu neka dalje sam vježba paradoksnu intenciju. Još istog dana njegovim je usnama po prvi puta proletio stidljiv osmijeh i primijetio je: »Prvi puta shvaćam i uviđam da su moje misli zaista smiješne!« Pacijent je dvadesetog dana liječenja izjavio da je sada sposoban da bez teškoća prihvati i primijeni tu metodu liječenja. Rečeno mu je da nastavi s primjenom paradoksne intencije ii to ne samo ikad susretne čovjeka kome misli da je iskopao oči, već i da bi otklonio svaku opsesivnu misao time što će jednostavno unaprijed misliti na nju. Sljedećih je dana uporno vježbao paradoksnu intenciju — sam iili zajedno s drom Kocourekom. Liječenje se proširilo odlaskom na dječju kliniku za uho, grlo i nos, koje se posebno bojao. Ohrabrivali su ga da nađe nekakvu ispriku i ode na tu kliniku, te da tamo nastoji primijeniti paradoksnu intenciju na ovakav način: »U redu, sad ću otići da se pozabavim i oslijepim neke klince; krajnje je vrijeme da ispunim svoju dnevnu normu. Ona staklasta 133

tekućina zalijepit će se za moje ruke, ali ne marim i nije mi stalo ni do čega, a posebno do opsesivnih misli koje me opsjedaju.« Ili: »Slučaj je da mi nadolaze brojne opsesivne misli. One mi tako pružaju priliku da vježbam paradoksnu intenciju, tako da budem sasvim spreman, kad se vratim kući.« Dvadeset peti dan liječenja: pacijent obavještava dra Kocoureka da ga, barem ovdje u bolnici, više gotovo i ne muče nikakve opsesivne misli; ne pojavljuju se ni u prisutnosti odraslih, a ni u prisutnosti djece. Dogodi se da čak i zaboravi na paradoksnu intenciju, a opsesivne misli se ne pojavljuju, no ako mu i dođe koja takva misao, izgleda da ga ona više ne plaši. Paradoksna intencija pokazala je svoj učinak (i u vezi s onom misli o nestvarnosti svijeta. U tu je svrhu vježbao rečenice poput: »Dobro dakle, živim u sasvim nestvarnom svijetu; ovaj stol nije uopće stvaran, liječnici oko mene isto tako nisu stvarni; ali ipak, ovaj 'nestvarni svijet' čak i takav kakav jest, nije tako loš za život. Ali, na kraju krajeva, to što razmišljam o takvim stvarima zapravo je dokaz da sam ja stvarno ovdje prisutan. Da sam kojim slučajem nestvaran, ne bih o tome uopće mogao razmišljati.« Pacijentu je dvadeset osmog dana liječenja dopušteno da po prvi puta napusti bolnicu. Tog je dana bio uplašen, jer je mislio da neće imati snage i moći 'dotad primjenjivanu terapiju koristiti ,i vani. Dobio je savjet da svoje misli ovako oblikuje: »Tako, evo sad ću izaći van i imam divnu priliku da tamo vani, na ulici, napravim pravi dar-mar. Dobro će mi doći promjena, jer ću sad moći kopati oči i ljudima izvan bolnice. Neće biti čovjeka koji mi neće dopasti šaka, ni jedan neće pobjeći ni izbjeći.« Bolnicu je napustio u velikom strahu. No, vratio se sav sretan i ozaren, jer je sve dobro ispalo. Usprkos svojim sumnjama, sasvim se lijepo snašao i bez problema je koristio rečenice koje je naučio. Za razliku od iskustava u krugu bolnice, na ulici su se opsesivne misli ipak javljale, ali ga zato više nisu plašile. Šetao je gradom otprilike jedan sat i za to je vrijeme svega dva puta bio prisiljen da se osvrne iza sebe. A, i to se dogodilo zato što je previše kasno pomislio na paradoksnu intenciju. »Jedva da sam i imao nekakvih opsesivnih misli, a kad su se i javile, nisu me uopće uznemiravale«, rekao je trideset drugog dana liječenja. Trideset petog dana boravka u bolnici otpušten je kući, a liječenje se nastavilo povremenim dolascima u bolnicu. Tom prilikom je sudjelovao u grupnoj terapiji. Ovakvo mu je bilo stanje nakon otpusta iz bolnice: pacijent unu134

tar bolničkog kruga više nema opsesivnih misli; one se još povremeno javljaju dok šeta ulicama, ali je već naučio i sam izmišljati rečenice i tako se uhvatiti ukoštac i savladati svoje misli. One više nisu nikakva zapreka njegovom svakodnevnom životu. Po odlasku iz bolnice, odmah nalazi posao, koji bez ustezanja prihvaća. U prva dva tjedna gospodin H. posjećuje dra Kocoureka svaki dan kako bi ga obavijestio o novostima s posla i dobio savjet kako da sobom vlada. Nakon toga, njegove se posjete svode na tri puta tjedno, a nakon četiri mjeseca, jedanput tjedno. Tek ponekad prisustvuje grupnoj terapiji. Dobro se prilagodio na poslu (šef je zadovoljan njime). Sasvim je sposoban svaki dan vježbati paradoksnu intenciju. Za vrijeme posla jedva da i primjećuje pojavu bilo kakvih opsesivnih misli; javljaju se samo kada je premoren. U toku petog mjeseca liječenja, uoči Uskrsa, ponovo se u njemu javio nemir i tjeskoba zbog fiksne ideje Velikog petka. Bojao se da bi se moglo dogoditi da taj dan ipak pojede neko meso, a da toga nije ni svjestan. Razgovarao je o tom strahu s drom Kocourekom i složili su se da primijeni ponavljanje ove rečenice: »Znam da ću jesti juhu i da će u njoj biti puno mesa. Ja ga ne mogu vidjeti, no budući da imam opsesivnu neurozu, mogu biti siguran i jesam siguran da je meso tu. To što jedem takvu juhu za mene nije grijeh, već terapija koja pomaže da ozdravim.« Sljedeći put kad je došao radosno je ispričao kako za vrijeme uskršnjih praznika nije imao nikakvih problema. Čak mu nije bila ni potrebna upotreba paradoksne intencije. No, tokom šestog mjeseca liječenja ponovo je zapao u staro stanje. Opsesivne misli su se opet vratile, tako da se ponovo morala primijeniti paradoksna intnecija. Nakon dva tjedna obnovljenog liječenja pacijent se oporavio, ponovo stekao nadzor nad sobom i oslobodio se opsesivnih misli. I kasnije je povremeno dolazilo do sličnih vraćanja na staro, no sve se vrlo lijepo moglo ispraviti u svega nekoliko terapijskih sastanaka. Pacijent je dobio savjet da se u takvom slučaju odmah obrati dru Kocoureku, to znači čim osjeti strah da će mu se stanje pogoršati. U toku sedmog mjeseca liječenja, pacijent je izjavio da su opsesivne misli potpuno nestale, te da se pojavljuju samo ako ise nađe pod nekim pritiskom ili ako je fizički jako iscrpljen. Jednog je vikenda dobio posao kao turistički vodič — to je bio posao koji je jako volio. Vrativši se s izleta — prvi puta nakon mnogo godina bio je izvan Beča — sav je sretan javio da je to bio veliki uspjeh. »Sada mogu 135

vladati svakom situacijom«, rekao je, »moje me misli više me uznemiravaju.« Pri kraju sedmog mjeseca liječenja odlazi s obitelji na odmor, koji također provodi bez ikakvih problema. Nakon toga je prošlo tri mjeseca a da se nije javio dru Kocoureku. Kasnije je objasnio da se osjećao tako dobro da mu liječnik uopće nije bio potreban. U tom razdoblju uopće nije imao potrebe da upotrebljava paradoksnu intenciju. Opsesivne ga misli nisu mučile cijela tri mjeseca. Rekao je: »To se nikada prije nije dogodilo.« Ipak, ako su se opsesivne misli povremeno i javljale, nije barem više bilo onih prisilnih radnji. Naučio je da se ravnodušno odnosi prema svojim opsesivnim mislima; one više nisu imale nikakva utjecaja na njegov svakodnevni život. Uspjeh liječenja može se vidjeti i iz činjenice da je gospodin H. bio sposoban da normalno obavlja svoj posao punih jedanaest mjeseeci nakon izlaska iz bolnice i nije više, kao prije, mijenjao zaposlenje.

Kad se radi o opsesivno-kompulzivnoj neurozi, rezultate postignute paradoksnom intencijom moramo procjenjivati kroz iskustvo da je u ovom slučaju »prognoza bolesti vjerojatno lošija nego što je to kod drugog neurotičnog poremećaja« (Solyom i sur., 1972); »Nedavno je pregledano dvanaest radova iz sedam različitih zemalja, koji su se bavili problemom proučavanja opsesivne neuroze. Pokazalo se da u 50% slučajeva nije bilo znakova poboljšanja bolesti (Yates, 1970).« U osam rasprava koje govore o liječenju opsesivnih neuroza behavior-terapijom, kaže se da je samo »46% slučajeva pokazalo znakove poboljšanja bolesti« (Solyom i sur., 1972). Iznosim za kraj i jedno ne manje značajno otkriće, a to je da je tehnika paradoksne intencije pogodna i za liječenje nesanice. Navest ću vam kao primjer slučaj pedesetčetverogodišnje žene koja je postala rob tableta za spavanje. Sadiq je u njenom slučaju primijenio tehniku paradoksne intencije. Jedne je noći, oko 22 sata, izašla iz svoje sobe, došla do njega i poveo se sljedeći razgovor: Pacijentica: Mogu li dobiti svoju tabletu za spavanje? Terapeut: Žao mi je — večeras je ne možete dobiti. Ponestale su nam, a zaboravili smo obnoviti zalihe.

136

P: Oh, kako ću sada zaspati? T: Pa, mislim da ćete morati noćas pokušati bez tablete. (Otišla je u svoju sobu, ležala na krevetu otprilike dva sata, a onda došla natrag). P: Ja naprosto i jednostavno ne mogu zaspati. T: Dobro, probajte ovako: otiđite u svoju sobu, legnite u krevet i nastojte da uopće ne zaspite. Da vidimo jeste li u stanju da cijele noći ne spavate. P: Mislila sam da sam samo ja luda, ali izgleda da ste i vi tu negdje. T: Na trenutak je zabavno biti lud, zar ne! P: Stvarno ste to mislili? T: Što? P: Da se trudim da uopće ne zaspim? T: Naravno, mislio sam baš tako. Hajde, pokušajte! Da vidimo možete li čitave noći ostati budni. Pomoći ću vam tako što ću vas zazvati pri svakom obilasku. Što mislite o tome? P: U redu. »Ujutro«, kaže Sadiq, »kada sam je došao probuditi za doručak, još je uvijek spavala.« S tim u vezi prisjećam se i događaja što ga je objavio Jay Haley (1963): »Za vrijeme predavanja o hipnozi jedan se mladić obratio Miltonu H. Ericksonu: 'Možda možete hipnotizirati druge ljude, ali mene ne možete!' Dr Erickson ga je pozvao na podij, zamolio ga da sjedne i zatim mu rekao: 'Želim da ostanete budni, sasvim, potpuno i do kraja budni .. budni ' Mladić je istog časa zapao u duboki trans.« Bolesna ideja popušta pred paradoksnom intencijom. Međutim, bolesnik oklijeva da prihvati tu metodu, jer nije upoznat i svjestan dobro poznate i potvrđene činjenice da tijelo samo osigurava onu najmanju količinu sna koja mu je potrebna. Paradoksna intencija — npr. kao želja bolesnika da napravi upravo suprotno, tj. da provede neprospavanu noć — ne bi mu trebala stvarati probleme i zabrinjavati ga. Medlicott (1969) je koristio paradoksnu intenciju ne samo da bi utjecao na pacijentov san već i da bi se upleo u njegove snove. Tu je tehniku posebno primijenio na 137

slučajeve fobija i našao da ona pokazuje dobar i uspješan učinak; čak i analitički usmjeren psihijatar može je uspješno koristiti. Međutim, najznačajnije je da se »pravilo paradoksne intencije pokuša primijeniti i na noćne more, onako kako je to činilo jedno afričko pleme, a o čemu se prije nekoliko godina pisalo u časopisu Transcultural Psychology. Evo još jednog primjera: Neka je pacijentica primljena u bolnicu zbog ozbiljnog neurotično-depresivnog stanja. Primijenjena je paradoksna intencija i njeno se stanje izvrsno popravilo; osposobila se za povratak kući, ponovno preuzimanje svih obaveza i postala je sposobna da se suoči sa svim svojim svjesnim tjeskobama. Međutim, nakon izvjesnog vremena došla je ponovo, tužeći se da joj je san uznemiren snovima u kojima je progoni osoba koja kao da hoće pucati u nju ili je pak zaklati. Suprug se budio od njenog vriskanja, a tada bi i nju probudio. Odlučno smo joj savjetovali neka se samo trudi da i dalje sanja takve snove, ali tako da u njima ne bježi od te sudbine, već da ostane stajati na mjestu i dozvoli da taj netko u nju puca ili je zakolje, svejedno. Suprugu je rečeno da je nikako i ni pod kojim uvjetom ne budi, pa makar ne znam kako vrištala. Kada smo se ponovo vidjeli, rekla mi je da su noćne more nestale, ali se njezin suprug žalio kako ga ona još uvijek budi u snu — ovaj puta zato što se smije«. Postoji nekoliko primjera koji govore o tome kako se paradoksna intencija pokušavala upotrebljavati čak i kod psihotičnih manifestacija, kao što su slušne halucinacije. Sljedeći primjer također navodimo iz Sadiqova članka: Frederick je bio dvadesetčetverogodišnji pacijent, koji je bolovao od shizofrenije. Slušne halucinacije su bile njegov glavni simptom. Neprestano je čuo glasove koji ga ismijavaju i na taj mu način prijete. Kada sam došao u priliku da s njim razgovaram, nalazio se u bolnici već desetak dana. Razgovor smo poveli kada je jedne noći, oko

138

dva sata ujutro, izašao iz svoje ^sobe i potužio se da mu glasovi ne daju da zaspi. Pacijent: Ne mogu zaspati. Možete li mi, molim vas, dati neke tablete za spavanje? Terapeut: Zašto ne možete zaspati? Muči li vas nešto? P: Da, svuda oko mene bruje glasovi koji mi se smiju i ne mogu ih se otresti. T: Jeste li o tome razgovarali sa svojim liječnikom? P: Jesam. Rekao mi je neka ne obraćam pažnju na njih. Ali, ja to naprosto ne mogu. T; Jeste li uopće pokušali ne obraćati pažnju na njih? P: Sve ove dane samo sam to i pokušavao, ali čini se da to jednostavno ne djeluje. T: Kako bi vam se sviđalo da pokušate učiniti nešto sasvim suprotno? P: Na što mislite? T: Jednostavno otiđite u svoju sobu, legnite u krevet i svu svoju pažnju posvetite baš tim glasovima. Ne dajte im da prestanu. Nastojte da budu sve glasniji i glasniji. P: Šalite se?! T: Ne šalim se uopće. Zašto da jednostavno ne pokušate uživati u tim prokletim stvarima. P: Ali, moj liječnik . . . T: Zašto ne biste barem pokušali? Tako je on odlučio pokušati. Provjerio sam njegovo stanje poslije otprilike četrdeset pet minuta: čvrsto je spavao! Ujutro sam ga upitao kako je spavao protekle noći. »Oh, spavao sam sasvim dobro«, odgovorio je. Upitao sam ga da li je još dugo čuo glasove, a on je rekao: »Ne znam, mislim da sam ubrzo zaspao.« Ovaj slučaj na neki način podsjeća na ono što je Huber (1968), prilikom posjete Zen-psihijatrijskoj bolnici, opisao kao »naglasak koji se stavlja na činjenicu da se s patnjama mora nastojati živjeti, umjesto da se na njih neprestano žalimo, da ih analiziramo ili pokušamo izbjeći«. U tom smislu on spominje i slučaj duševno poremećene budističke redovnice: Glavni simptom u te redovnice bio je strah od zmija; posvuda je vidjela zmije i osjećala kako gmižu po njenom tijelu. Pregledavali su je liječnici, psiholozi i psihijatri, ali joj nisu mogli pomoći. Na kraju je došao i zen139

-psihijatar. Bio je u njenoj sobi oko pet minuta. »Sto nije u redu?« pitao je. »Zmije gmilžu po meni i plaše me.« Zen-psihijatar ise na trenutak zamislio, a zatim rekao: »Sada nemam vremena i moram otići, ali doći ću da vas vidim za tjedan dana. Dok me nema, želim da vrlo pažljivo promatrate te zmije kako biste mi mogli, kad se vratim, točno opisati njihove pokrete.« Kad se nakon sedam dana vratio, našao je redovnicu kako obavlja svoje dužnosti, to znači one iste dužnosti koje je obavljala prije nego što se razboljela. Pozdravio ju je i odmah upitao: »Jeste li se držali mojih uputa?« »Jesam«, odgovorila je, »strogo sam obratila pažnju na zmije. Na žalost, dogodilo se da ih više ne vidim, jer su naprosto nestale kada sam ih htjela pažljivije promatrati«. Ako je pravilo paradoksne intencije od ikakve vrijednosti, bilo bi čudno i nevjerojatno da se nije već ranije otkrilo i dokazalo. Očito je da ga tek logoterapija oblikuje u znanstveno prihvatljivu metodu. Međutim, treba spomenuti da među autorima, koji su s mnogo uspjeha primijenili paradoksnu intenciju i objavili stečena iskustva, većina njih nije prošla pravu obuku iz logoterapije niti je ikada imala prilike promatrati kako radi pravi logoterapeut, pa čak ni u obliku edukativne demonstracije. Učili su samo i jedino iz literature koja se odnosi na to područje. Iz odlomka jednog nenadano primljenog pisma može se vidjeti da i nestručnjaci mogu iz knjige o logoterapiji izvući koristi — tako što paradoksnu intenciju upotrebljavaju po vlastitom nahođenju: Pet mjeseci sam lutao tražeći bilo kakve informacije o paradoksnoj intenciji po čitavom Chicagu. Prvi puta sam čuo o vašoj metodi iz knjige Liječnik i duša (The Doctor and the Soul). Od tog sam vremena obavio brojne telefonske razgovore; dao sam i oglas u novine (»Jeste li kojim slučajem čuli za nekoga tko poznaje ili je paradoksnom intencijom liječio agorafobiju...«), koji je tjedan dana izlazio u našim novinama Tribune, ali nisam dobio odgovora. Zašto onda još uvijek nastojim nešto više saznati 0 paradoksnoj intenciji? Zato što sam u to vrijeme, sam 1 na svoju ruku, primjenjivao paradoksnu intenciju držeći se što sam bolje mogao primjera iz knjige. Sam sam već 140

četrnaest godina bolovao od agorafobije. Sa dvadeset četiri godine doživio sam živčani slom, u vrijeme kada sam tokom tri godine posjećivao jednog frojdovski orijentiranog psihijatra zbog nekog sasvim drugog problema. Te, treće godine liječenja, doživio sam slom. Nisam više mogao raditi, čak nisam mogao izlaziti van. Sestra me je morala uzdržavati kaiko je najbolje mogla i znala. Nakon četiri godine provedene u nastojanju da sam sebi pomognem, otišao sam u bolnicu — težina mi je pala na četrdeset pet kilograma. Šest tjedana kasnije otpušten sam iz bolnice u »poboljšanom stanju«. Sedam mjeseci nakon toga doživio sam novi slom. Uopće nisam mogao izaći iz kuće. Taj sam puta dvije godine posjećivao hipnotizera. Nije bilo baš velike pomoći. Hvatala me panika, drhtavica, osjećao sam malodušnost. Bojao sam se da ću zapasti u paniku, a događalo se da sam uvijek u nju i zapadao. U ovih proteklih četrnaest godina bojao sam se zaista koječega: prepurlih dućana, mnoštva ljudi na ulicama ili drugim mjestima, udaljenosti itd., i ništa nije stvarno izmijenilo i popravilo to stanje za cijelo to vrijeme. Prije nekoliko tjedana počeo sam se odjednom osjećati nervozno i uplašeno — kad mi je na um došla vaša metoda. Rekao sam sebi: »Svima ću na ulici pokazati kako je lijepo i zabavno paničariti i rušiti se u nesvijest.« činilo se da sam se smirio. Nastavio sam tako što sam otišao u dućan u susjedstvu. Dok je trgovac obračunavao stvari koje sam kupio, ponovo sam osjetio nervozu i počeo osjećati kako nadolazi panika. Primijetio sam da mi se ruke znoje. Ne želeći pobjeći, baš kada je trgovac bio pri kraju računa, upotrijebio sam paradoksnu intenciju, govoreći sebi: »Pokazat ću ja tim ljudima i njemu koliko se stvarno mogu i znam znojiti. Bit će svi zapanjeni.« Tek kada sam uzeo stvari i krenuo kući, shvatio sam da sam zapravo prestao biti nervozan i uplašen. Prije dva tjedna u našem je susjedstvu počela karnevalska predstava. Uvijek sam u takvim situacijama bio vrlo nervozan i zastrašen. Ovaj putä, prije nego što sam izašao iz kuće, pomislio sam u sebi: »Baš ću se truditi i nastojati da zapadnem u paniku i padnem u nesvijest.« Prvi puta nakon toliko dugo vremena bio sam u stanju da odem u samo središte karnevalske priredbe, tamo gdje je bila najveća gužva. Da, istina je da su se povremeno opet javljale misli o strahu i počinjao bih osjećati 'kako nadolazi panika, ali svaki sam puta upotrijebio paradoksnu intenciju, koja je pomagala. Vašu sam metodu koristio kada god mi je 141

bilo neprijatno. One večeri, na karnevalu, ostao sam do tri sata izjutra i nisam se godinama tako dobro zabavljao. Prvi puta nakon dugo vremena osjetio sam se ponosnim. Otada sam učinio mnoge stvari, koje prije u strahu ne bih činio. (Ne, još uvijek nisam izliječen, niti sam postigao da učinim mnoge druge, pa i veće podvige, koje naprosto ne mogu učiniti jer se bojim. No, znam da se mnogo toga promijenilo kada izađem napolje. Ima razdoblja u kojima se osjećam kao da nikada nisam bio bolestan. Paradoksna intencija mi pomaže da se osjećam jači. Po prvi puta osjećam da imam nešto čime mogu uzvratiti udarac, nešto čime se borim protiv panike. Ne osjećam se tako bespomoćan prema njoj. Pokušao sam i iskušao brojne metode, ali nijedna mi nije donijela tako brzo olakšanje kao vaša, čak kada se nije radilo o najtežim stvarima što sam ih u životu radio. Vjerujem u vašu metodu, zato što sam je sam iskušao i to samo na osnovi pročitane knjige. Iskreno v a š . . . P. S. Paradoksnu intenciju primjenjujem i prilikom besanih noći i ona mi pomaže da vrlo brzo zaspim. Imam i nekoliko prijatelja kojima vaša paradoksna intencija isto tako dobro i brzo pomaže. Evo slučaja još jedne pacijentice koja me obavještava o svom »pokusu«: Kada sam odlazila na spavanje, zamišljala sam sebe u situacijama koje su u meni izazvale paniku. Željela sam provesti i upotrijebiti paradoksnu intenciju kod kuće, tako da bih imala dovoljno iskustva i spretnosti da je primijenim kada izađem van. Dakle, prije nego što sam znala za paradoksnu intenciju, svom bih snagom nastojala ostati mirna kada su mi se javljale takve i slične slike i uzrujala bih se kada bih sebe vidjela u tim situacijama. Sada se više ne bojim i ne podliježem panici — zato što sada znam da će mi paradoksna intencija pomoći. Mislim da upravo zato što želim i nastojim paničariti, to ne mogu učiniti. Drugi se slučaj također odnosi na samostalnu primjenu tehnike paradoksne intencije: U četvrtak ujutro probudila sam se uznemirena; proganjala me misao: »Nikada se više neću oporaviti, što da radim?« Kako je dan odmicao, sve sam dublje i duiblje zapadala u potištenost. Već sam počela i plakati, osjećala 142

sam se tako beznadno. Iznenada sam se sjetila paradoksne intencije i pomislila sam da bi bilo dobro da je pokušam primijeniti na vlastitu potištenost. Rekla sam sama sebi: »Hajde da vidim koliko duboko mogu zapasti u potištenost!« I pomislila sam: »Bit ću stvarno i istinski potištena i počet ću plakati, plakat ću posvuda.« U mašti sam počela stvarati slike koje su prikazivale mene kako lijem potoke velikih suza, zamišljala sam kako toliko jako plačem da će suze napraviti pravu poplavu. Na tu pomisao i na sliku koju sam pritom zamislila, naprosto sam se počela smijati. Zamislila sam kako moja sestra dolazi kući i kaže: »Esther, Esther, što si to zaboga radila; jesi li morala baš toliko plakati da si poplavila čitavu kuću?« I tako, dre Frankl, pomislivši na takav prizor, počela sam se smijati i smijati, tako jako i glasno da sam se sama uplašila. A, zatim sam sebi rekla: »Neka, smijat ću se tako snažno i bučno, da će svi susjedi dojuriti da vide tko se to tako smije.« Čini se da me je to malo smirilo. To se dogodilo u četvrtak ujutro; danas je subota, a potištenost se još uvijek nije vratila. To što sam učinila s paradoksnom intencijom, slično je primjeru s ogledalom — promatramo li sami sebe kako plačemo, iz nekog se razloga dogodi da upravo zato prestanemo plakati. Ja ne mogu plakati dok se gledam u ogledalo. P. S. Nisam vam napisala ovo pismo da bih tražila pomoć — ja sam sama sebi pomogla. To da ljudi mogu »pomoći sami sebi« upotrebom paradoksne ifitencije u vlastitom slučaju, može nam biti shvatljivo jedino ako se ta tehnika uzima kao mehanizam koji umiruje ili pokreće, mehanizam koji pomaže savladavanju poteškoća koje ima svako ljudsko biće. Iz tog razloga paradoksna se intencija često primjenjuje nesvjesno. Ruvsn A. K. izjavio je: Želio sam služiti u izraelskoj vojsci. Nalazio sam u tome smisao, jer sam želio sudjelovati u borbi svoje zemlje za opstanak. Zbog toga sam odlučio da služim najbolje što mogu i da pružim sve od sebe. Dobrovoljno sam se prijavio u najistureniju jedinicu u vojsci, u padobransku. Bio sam izložen brojnim situacijama u kojima mi je život bio u opasnosti. Na primjer, prilikom prvog skoka s padobranom, strahovito sam se uplašio i doslovno se sva143

kim mišićem tresao; međutim, nastojanje da to sakrijem samo je još više pojačalo drhtavicu. Tada sam odlučio da se opustim i dozvolim da moj strah svi vide, te da se tresem što najjače mogu. I, nakon nekog vremena tresenje i drhtavica su prošli. Nehotice sam primijenio paradoksnu intenciju i začudo — djelovala je. Jedan drugi primjer govori o temeljnom načelu tehnike paradoksne intencije, što se ne primjenjuje samo nehotice već i protiv volje. Ova se priča odnosi na pacijenta kojeg je liječio moj bivši student Uriel Meshoulama sa Harvardskog sveučilišta. On kaže: Naš je pacijent, koji je inače živio u Australiji, dobio poziv za odsluženje vojnog roka, no bio je siguran da će izbjeći tom pozivu, zato što je imao govornu manu — naime mucao je. Da skratimo čitavu priču: dogodilo se da je tri puta želio liječniku pokazati svoju govornu manu i poteškoću, ali naprosto nije mogao! Došlo je i do jedne smiješne situacije. Naime, dogodilo se da je ipak na kraju oslobođen služenja vojnog roka i to na osnovi — visokog krvnog pritiska. Australijska vojska vjerojatno i do7 dana današnjega ne vjeruje da taj čovjek zapravo muca. Sličan se slučaj nalazi i u zbirci radova dr Elisabeth Lukas, objavljenoj u Uniquestu (17, 1977, str. 32—33): »Anneliese K., stara pedeset četiri godine, udata i bez djece, patila je od jako izraženog osjećaja potištenosti koji je liječila psihofarmakološki. Međutim u njoj je ipak ostajao strah da bi se bolest mogla ponovo javiti. Zatim je primijenjena metoda paradoksne intencije, kako bi joj se pokazalo na koji će način ovladati svojim strahovima. Dobila je savjet da se nastoji odvojiti od fobije, a da pritom koristi i svoj smisao za smiješno. Rečeno joj je da, u času u kojem osjeti da će se javiti ta predosjećana tjeskoba, kao terapiju upotrijebi ovakve vrste rečenica« 'No, evo, opet je došlo vrijeme za jednu od mojih slatkih malih tjeskoba. Već se stoljećima nije javljala... možda danas negdje oko ručka ... neka bude jedna od onih koje su tako dobre, tako dobre da mi oduzmu želju za jelom/ Ili: 'U redu, potištenosti moja! Samo me pokušavaj napasti i dobro me uhvati, jer danas ti to neće uspjeti!' Ili: 'Ne znam što je to sa mnom; ne mogu više osjećati potištenost, a bila sam tako dobra u tome. Mora da sam izašla iz forme. Sve izgleda tako sjajno i veselo, a trebalo bi biti tužno i sivo i ja bih trebala biti u dubokom očaju.' Gospođa K. nije u sljedećih pola godine imala ni jedan ponovni napad bolesti i sve je manje i manje morala upotrebljavati paradoksnu intenciju.«

144

Upravo kao što pojedinci mogu nenamjerno i samostalno primjenjivati paradoksnu intenciju, to može činiti i čitava grupa ljudi. Ochs (1968) je istakao kako se čini da su, ne samo zen-psihijatri, već i druge vrste »etnopsihijatrije koristile u svom radu neka pravila, koja je logoterapija kasnije sistematizirala«. Tako izlazi da je »temeljno načelo koje se provlači ifaluk-terapijom, zapravo logoiterapeutskog značenja«, a šaman meksičko-američke narodne psihijatrije »curandero, je logoterapeut. Wallace i Vogelson ističu činjenicu da etnopsihijatrijski sustav često koristi psihoterapijska pravila, koja je tek nedavno uočio i počeo primjenjivati psihijatrijski sustav Zapadnog svijeta. Ispada da je logoterapija jedna veza između dvije ...« (Ochs, 1969). Slično se tvrdi i za japansku morita-psihoterapiju, kao drugi oblik istočnjačke metode. Kako su dokazali Yamamoto (1968) i Noonan (1969), morita-terapija posjeduje »pažnje vrijedne sličnosti s Franklovom paradoksnom intencijom«, a Reynolds (1976) kaže da te dvije metode koriste i primjenjuju »jako slične i usklađene terapijske korake, koji su otkriveni nezavisno jedni od drugih i tisuće milja daleko jedni od drugih«. Međutim, Noonan (1969) ukazuje na razliku koja se očituje u tome da morita-terapija odražava istočnjački pogled na svijet, dok je za Zapad karakteristična logoterapija. Reynolds zaključuje: »Frankl i njegovo učenje predstavlja kulturu u kojoj je pojedinac na prvom mjestu, a racionalizam traži da se otkriju osobni ciljevi«, dok »morita predstavlja kulturu u kojoj grupa ljudi ima prvenstveno mjesto i u kojoj tradicija određuje ciljeve kao nešto dano«. Vidimo da su narodi, odnosno sami ljudi pomagali, iako nesustavno, da se logoterapija unaprijedi i razvije. S druge je strane, međutim, logoterapija uvelike pospješila i unaprijedila veliki dio onoga sto su, manje ili više metodički, otkrili behavior-terapeuti. Ukratko, prošlost je nadogradila logoterapiju, a ova je sama »nadogradila budućnost, čije je posljednje desetljeće i osvojila« (Stein145

zor, 1969). Na primjer, logoterapija kaže da »strah od straha« proizlazi iz pacijentove bojazni u vezi s posljedicama što ih njegov strah može izazvati (Frankl, 1953). Valins i Ray načinili su pokus (objavio ga je Marks, 1969) kojim potvrđuju ovu logoterapijsku pretpostavku: »Na studentima, koji su se bojali zmija, izvršen je pokus koji se sastojao u tome da im se pruži prilika da slušaju lažan zvučni snimak otkucaja vlastitog srca, dok istovremeno gledaju slike zmija. Došli su do takvog stanja da su jednostavno povjerovali kako im se otkucaji srca uopće nisu pojačali pri pogledu na zmiju. Takva je terapija pomogla da se znatno umanji njihov strah.« Logoterapija također uči da »strah od straha« izaziva pojavu »bijega od straha«, te da fobija započinje onda kada se uspostavlja patogenetski odnos izbjegavanja. Paradoksna intencija sprečava takvo izbjegavanje time što u potpunosti preokreće pacijentovu namjeru da pobjegne od straha (Frankl, 1953). To se savršeno slaže s Marksovim otkrićima (1970), da se »fobija može sasvim prevladati samo onda kada se pacijent nanovo suoči s fobičnom situacijom«. Isto pravilo postoji i kod tehnika behavior-terapije, a naziva se »flooding«. Rachman, Hodgson i Marks (1971) objašnjavaju da se za vrijeme »flooding« liječenja pacijent »ohrabruje i nagovara da uđe u situacije koje ga najviše uznemiravaju«. Slično tome, u behavior-terapiji postoji tehnika koja se naziva »produženim izlaganjem« (o kojoj se govori u jednom članku, 1971, Watsona, Gainda i Marksa), a koja se sastoji u tome da se pacijent »ohrabruje da se što više i što brže približi objektima kojih se boji, jer će tako oslabiti želja za izbjegavanjem«. Marks (1969) vrlo jasno uočava da »flooding« (preplavljivanje) ima »izvjesne sličnosti s tehnikom paradoksne intencije«. Marks (1974) također primjećuje da je tehnika paradoksne intencije »dosta slična tehnici koja se zove modeliranje« (Bandura, 1968). Paradoksnoj intenciji su isto tako slične teh146

nike »izazivanja tjeskobe«, »izlaganje in vivo«, »tehnika imp lošije«, »induoirana tjeskoba«, »modifikacija očekivanja nečeg«, te tehnika »produženog izlaganja«. To su tehnike o kojima su prvi radovi objavljeni između 1967. i 1971. godine.

DEREFLEKSIJA Do sada smo govorili o dvije, od tri patogene pojave, koje razlikujemo u logoterapiji: to su fobija, koju obilježava bijeg od straha, te opsesivno-kompulzivna neuroza, koja ima obilježje borbe protiv opsesija i prisila. Što je treće? To je seksualno-neurotski sindrom koji, kao i prethodna dva, obilježava neprestana pacijentova borba. Međutim, ovdje se pacijent ne bori protiv nečeg, već se prije i više bori za nešto, odnosno bori se da postigne zadovoljstvo u spolnom životu. Pri tome moramo reći da u logoterapiji postoji načelo po kojem čovjek ima više izgleda da mu cilj potpuno izbjegne što više i jače želi i nastoji postići zadovoljstvo. Ako se cilj namjere u spolnom životu svede isključivo na problem potencije i orgazma, onda taj problem istovremeno postaje i središte pažnje (Frankl, 1969). U logoterapiji za tu pojavu koristimo izraze »hiper-intencija« (prekomjerna nakana) i »hiper-refleksija« (prekomjerna pažnja). Ta dva fenomena jačaju jedan drugog, čime se uspostavlja povratni mehanizam. Kako bi sam sebi osigurao dobru T potenciju i postizanje orgazma, pacijent svu pažnju obraća samo sebi, vlastitoj vještini, umijeću i doživljaju. Istovremeno, on uopće ne obraća pažnju na svog partnera, ne trudi se da mu pruži bilo kakve stimulanse, koji bi ga spolno uzbudili. Posljedica toga je opadanje potencije i mogućnosti da se doživi orgazam. To zauzvrat samo pojačava pacijentovu hiper-intenciju i tako se zatvara začarani krug. 147

HIPER.-INTENCIJA

HIPER-REFLEKSUA

Da bi se taj krug razbio, u igru moraju ući centrifugalne sile. Umjesto da samo teži postizanju što bolje potencije i orgazmu, pacijent bi trebao biti onakav kakav zapravo jest, to znači da bi trebao dati sebe. Umjesto da se neprestano samo proučava i gleda, morao bi jednostavno zaboraviti na sebe i potpuno se otvoriti. Da bi se to provelo — drugim riječima, da bi se osujetila pacijentova hiper-refleksija — mora se primijeniti jedna druga logoterapijska tehnika: to je »derefleksija« (Frankl, 1955). Kaczanowski (1965, 1967) je autor koji nas je mnogo zadužio što se tiče tog problema, jer je opisao brojne slučajeve primjene derefleksije (isključenja iz svijesti), odnosno logoterapijskog liječenja impotencije. Ovdje ću iznijeti slučaj jednog njegovog pacijenta, koji je imao vrlo lijepu ženu, tako da su ljudi za njega pričali: »Sretnik — dobio je za ženu najzamamniju djevojku koju je susreo.« Stoga je razumljivo da je on »želio da joj pruži i najveće zadovoljstvo u spolnom životu, jer ga ona svakako zaslužuje, a i očekuje«. Kaczenowski je zaključio da je pacijent »očajno težio savršenosti u spolnom životu, tako da bi upravo ta njegova hiper-intencija za postizanjem muževnosti, mogla biti i razlog njegove impotencije«. Uspjelo mu je da pacijentu pomogne da shvati »kako u pravoj ljubavi ima mnogo toga što je vrijedno da se oplemenjuje. Pacijent je naučio sljedeće: ako voli svoju ženu, onda joj može dati čitavog sebe, umjesto da se trudi da joj pruži samo vrhunac u spolnom odnosu. Tek tada će i njezino zadovoljstvo biti posljedica njego148

vog ponašanja i postupaka, a ne samo cilj postavljen sam po sebi« (Kaczanowski. 1967). Kao dalji korak osujećivanju pacijentove samoobrambene »borbe za postizanjem zadovoljstva«, Kaczanowski je dobro primijenio derefleksiju, na osnovi onog što sam ja prvi puta objavio 1946. godine u Njemačkoj, a zatim i 1952. godine u Engleskoj, a t o se sastoji u ovome: Kaczanowski »je savjetovao pacijentu i njegovoj ženi da prekinu sa održavanjem spolnih odnosa za izvjesno vrijeme. Takav je savjet spriječio da se javi tjeskoba koju je pacijent predosjećao i koje se bojao. Nekoliko tjedana kasnije pacijent je prekršio obavezu uzdržavanja; žena ga je na to pokušala podsjetiti, ali — na sreću — i ona je u tom času zanemarila zabranu. Tako su njihovi spolni odnosi postali sasvim normalni«. (Kaczanowski, 1967). Mogli bismo dodati: a onda su godinama živjeli u s-reći i ljubavi, pa da bude kao u bajci, zar ne? Kada sam opisivao ovu tehniku, istakao sam da je u stvaranju hiper-intencije odlučujući činilac pojava da u pacijentovom spolnom životu postoji određen »zahtjev« koji lebdi nad njim. Taj se osjećaj zahtjeva može stvoriti zbog: (1) »Hic Rhodus, hic salta« situacije (Frankl, 1952); (2) samog pacijenta (odnosno njegove borbe da postigne zadovoljstvo); ili (3) zbog samog partnera. U slučajevima koji se ubrajaju u treću kategoriju, pacijent je potentan tako dugo dok može preuzeti inicijativu. U posljednje se vrijeme u etiologiju impotencije ubrajaju još dva patogena činioca: (4) pritisci zbog postignute ravnopravnosti spolova, te (5) pritisak grupe. Ovdje pojam zahtjeva^ potječe iz društva koje je zaokupljeno uspjesima, a taj se naglasak proširuje i postavlja i na pitanja spolnog života. Ginsberg, Frosch i Shapiro (1972) su ukazali na »povećanu slobodu koju su žene postigle u spolnom životu«, te na posljedicu te pojave, naime, žene su sada u prilici da »zahtijevaju sam spolni čin«. Stewart (1972) u članku objavljenom u medicinskom časopisu Pulse, govori o 149

impotenciji koja se javlja kod muškaraca iz Oksforda, te primjećuje kako »žene naprosto trče naokolo zahtijevajući seksualna prava«. Nije dakle čudo da se danas »mladi čovjek sve više tuži na impotenciju«, kako zaključuju Ginsberg, Frosch i Shapiro. Čini se da ovakva opažanja, koja su gotovo ista u svim dijelovima svijeta, potvrđuju mnoge logoterapijske pretpostavke o etiologiji impotencije. Što se pak tiče pritisaka grupe, uzmimo u obzir samo pornografiju i obrazovanje u pitanjima spolnosti. Ljudi su od toga napravili dobar posao i razvili pravu industriju. U službi tog posla uključeni su svi oni »pritajeni i skriveni nagovarači«, kao i mass-mediji, koji naprosto potkrepljuju i podržavaju očekivani užitak u spolnom životu i zahtjev koji nad njim stoji. Kako bih vam pobliže opisao terapeutski pristup seksualnoj neurozi, navest ću vam dio članka, prvog što je na tu temu objavljen u Engleskoj. Radi se o »dosjetki, koja je smišljena kako bi se pacijent oslobodio osjećaja da njegov partner nešto od njega zahtijeva: pacijentu smo dali savjet da kaže svojoj partnerici kako je liječnik strogo zabranio da imaju spolne odnose. U takvoj situaciji žena više ne očekuje spolni čin i pacijent je na taj način 'oslobođen obaveze'. Budući da je sada oslobođen osjećaja da partner na njega postavlja zahtjeve, pacijent dobiva mogućnost da se njegova spolnost ponovo izrazi, da postane prava i iskrena, jer je više ne uznemirava i ne sprečava osjećaj nekakvog zahtjeva očekivanja. Ponekad se čak događa da se partnerica iznenadi, kad joj muškarac priđe s jako izraženim uzbuđenjem i potencijom, pa ga čak i odbija zbog savjeta zabrane liječnika. U takvom trenutku dolazi do promjene stanja, odnosno do poboljšanja. Naime, jedino u trenutku u kojem pacijent nema pred sobom nikakav drugi cilj osim uzajamne spolne igre nježnosti i davanja — tada i samo tada može se razbiti ranije stvoreni začarani krug« (Frankl, 1952). 150

B. J. Sahakian i W. S. Sahakian (1972) su primijetili da je ova moja tehnika liječenja, koju sam prvi puta objavio na njemačkom 1946. godine, u skladu s radovima Mastersa i Johnsonove (1970), koji su proučavali spolnu nedoraslost čovjeka. Logoterapija smatra da su unaprijed predosjećana tjeskoba i hiper-refleksija patogeni činioci u etiologiji seksualnih neuroza. Uzmemo li to u obzir, netko bi mogao pitati vrijedi li tvrdnja Mastersa i Johnsonove (1976) kada kaže da »još uvijek nije jasno da li su strah od spolnog čina i s njim usko povezana uloga promatrača, zaista primarni činioci koji sprečavaju i osujećuju normalan i uspješan spolni život«. Sljedeći je slučaj dobar primjer za tehniku koju sam objavio 1946. godine, a taj primjer dugujem svom bivšem studentu s Internacionalnog sveučilišta SAD, Myronu J. Hornu: U m o j u je sobu došao mladi bračni par, (koji se tužio na neusklađenost u spolnom životu. Žena je često prigovarala svom suprugu da je loš ljubavnik, te da će ona otići i potražiti zadovoljenje svojih potreba na drugom mjestu. Zatražio sam da mi obećaju da će se ponašati onako kako im kažem; naime, savjetovao sam im da tokom sljedećeg t j e d n a legnu potpuno nagi zajedno u krevet i tako ostanu barem jedan sat. Rekao s a m i m da je sasvim u redu da se malo ljube i miluju, ali da ni pod kakvim okolnostima ne dopus'te da dođe do spolnog odnosa. Sljedećeg su tjedna ponovo došli i rekli da su se pokušavali suzdržati od spolnog odnosa, ali je ipalk tri p u t a do njega došlo. E lergično s a m zatražio od n j i h da se i dalje m o r a j u držati mojih uputa. Nazvali su sredinom tjedna i rekli da naprosto nisu u s t a n j u održati obećanje; naprotiv, i m a j u odnos čak i nekoliko p u t a na dan. Više se nisu vratili. Godinu dana kasnije, sreo sam m a j k u t e žene i ona mi je rekla da se kod mladog bračnog para više nije javio problem impotencije.

Umjetnost improvizacije igra odlučujuću ulogu u logoterapijiskom liječenju impotencije. Iz primjera, koji zahvaljujem Josephu B. Fabryju, mogu se vidjeti mogućnosti i potrebe za improvizacijom: 151

Održao sam predavanje o derefleksiji, näkon kojeg mi se obratila jedna slušateljica i zapitala da li bi mogla .primijeniti tu tehniku i na svog mladića. Naime, on je otkrio da je impotentan; to je prvi puta shvatio kada je bio s djevojkom s kojom je imao kratku avanturu. Djevojka koja mi se obratila zva'la se Susan. Koristeći Franklovu tehniku, odlučili smo da će Susan reći svom prijatelju kako se nailazi pod nadzorom liječnika, koji joj je dao neke lijekove i rekao neka se mjesec dana ne upušta u spolni odnos. Dopustio im je da se fizički približavaju i čine sve drugo, osim stvarnog spolnog odnosa. Sljedeći me tjedan Susan izvijestila da je stvar uspjela. Njezin je prijatelj inače bio psiholog, koji je poznavao upute Mastersa i Johnsonove za liječenje seksualnih problema, te je sam o tim pitanjima davao savjete pacijentima. Četiri tjedna kasnije, Susan je ponovo došla i ispričala kako je u međuvremenu kod njezinog prijatelja došlo do povratka na staro stanje, međutim, ona ga je uspjela »izliječiti«. Budući da više nije mogla ponoviti priču o zabranama i naređenjima liječnika, rekla mu je da rijetko, gotovo nikako, doživljava orgazam i zamolila ga da te noći nemaju odnos, već da joj pomogne riješiti taj problem. Uspjeh je ponovo bio potpun. Susan je vlastitom domišljatošću dokazala da stvarno «dobro razumije upotrebu i djelovanje derefleksije... Od tog se vremena u njihovom odnosu više nije javljao problem impotencije. Susan je vrlo dosjetljivo upotrijebila »centrifugalne sile« koje sam spomenuo na početku. Kako bi pomogla svom prijatelju da prevlada hiper-intenciju i hiper-refleksiju, kako bi mu pomogla da shvati da u njihovom odnosu mora davati sebe i zaboravljati na sebe, ona je preuzela ulogu pacijenta. Njemu je u takvoj situaciji dodijeljena uloga terapeuta. Slučaj koji sam objavio još 1962. godine govori o pacijentici koja ima problem fiigidnosti: Mlada je žena došla k meni tužeći se da je frigidna. Ispitivanjem ise otkrilo da je u djetinjstvu imala neugodan doživljaj seksualne prirode, u koji je bio umiješan njen otac. Međutim, to tragično iskustvo nije bilo glavni razlog njene seksualne neuroze. Pokazalo se da je pacijentica, budući da je bila pod utjecajem čitanja popularne 152

psihoanalitičke literature, zapravo cijeli život živjela u strahu da će platiti danak tom teškom doživljaju. Njena prekomjerna nalkana i prekomjerna pažnja usredotočena na to da potvrdi svoju ženstvenost bili su posljedica te tjeskobe koju je predosjećala i koje se bojala; umjesto da obrati pažnju na partnera, ona ju je pretjerano obraćala sebi samoj. Orgazam je u ovom slučaju bio postavljen kao isključivi cilj nakane, a istovremeno i kao središnji objekt na koji se usmjeravala pozornost. Znao sam da bi se u njenom slučaju uspjeh mogao postići i kraćom logoterapijskom intervencijom, ali sam joj ipak, sasvim namjerno, rekao kako za sada za nju nemam ni mjesta, ni vremena, te da je moram staviti na -listu čekamja kroz nekoliko mjeseci. Savjetovao sam joj da za to vrijeme nastoji da ne analizira i proučava da li stvarno jest ili nije sposobna da doživi orgazam, već da se trudi da svu pažnju posveti svom partneru, da mu pokaže da ga stvarno i iskreno voli. Zatražio sam od nje: »Obećajte mi da uopće nećete misliti ni mariti za orgazam. 0 tome ćemo razgovarati za nekoliko mjeseci kad vas budem počeo 'liječiti.« Ono što sam predvidio dogodilo se nakon nekoliko dana, bo)lje rečeno noći. Sva je sretna došla do mene da mi kaže kako je doživjela orgazam već prvi puta kada na njega nije uporno mislila. Darreil Burnett je objavio sličan slučaj: »Jedna žena koja je inače imala problem frigidnosti, imala je običai da budno pazi što se događa u njezinu tijelu za vrijeme odnosa, trudeći se da sve što čini, čini onako kako stoji u priručniku. Savjetovao sam joj da ne misli na sebe, već da svu pažnju obrati suprugu. Tjedan dana kasnije doživjela je orgazam.« Na ovom mjestu navest ću i jedan inače neobjavljen slučaj u kojem se radi o preranoj ejakulaciji. Radi se o pacijentu kojeg, je liječio Gustave Ehrentraut, koji je studirao logoterapiju na Internacionalnom sveučilištu SAD. On je u ovom slučaju više upotrijebio tehniku paradoksalne intenćije nego derefleksije: Tokom proteklih šest godina sve se više gubila Fredova sposobnost da produži spolno sjedinjavanje sa svojom partnericom. Pokušavao sam riješiti njegov problem kombinacijom različitih tehnika: modifikacije ponašanja, bio-

energetike i odgoja u pitanjima spolnosti. Dolazio je na sastanke gotovo dva mjeseca, a da nije postignuta nikakva pažnje vrijedna promjena. Odi/učio sam da pokušam i Franiklovom paradoksnom intencijom. Rekao sam Fredu neka se uopće ne brine o svojoj preranoj ejaikulaciji; jer ionako neće moći ništa promijeniti. Neka ne misli ni na šta drugo do da zadovolji sebe. Neka skrati trajanje odnosa na svega jednu minutu! Prilikom sljedećeg sastanka, nakon tjedan dana, Fred je rekao kako je tokom tjedna dva puta imao odnos sa svojom suprugom, ali da nije mogao doseći vrhunac u vremenu manjem od pet minuta. Odgovorio sam mu da je to predugo, da to vrijeme mora skratiti. Tokom sljedećeg tjedna, vrijeme se produžilo na sedam minuta kod prvog odnosa, te na jedanaest minuta kod drugog odnosa. Denise, njegova supruga je potvrdila da je oba puta bila zadovoljena. Problem je nakon toga nestao i oni više niisu imali potrebe da ponovo dolaze. Claude Farris, terapeut-savjetnik u Kaliforniji, jednom je prilikom primjenom paradoksalne intencije liječio bračni par kod kojeg se javljao izvjestan oblik seksualne neuroze: Gospodina i gospođu Y. preporučio mi je ginekolog gospođe Y. Ona se tužila na bolove za vrijeme spolnog odnosa. Bili su u braku tri godine, a opisane smetnje postojale su od početka. Gospođa Y. je odgojena u katoličkom samostanu; odgajale su je redovnice, a pitanja 'spolnosti bila su zabranjena tema. Prišao sam joj na osnovama paradoksne intencije. Savjetovao sam joj neka se uopće ne trudi da se opusti, što se posebno odnosi na genitalno područje njezina tijela; naprotiv, neka se stegne što /jače i čvršće, te da što upornije nastoji svom suprugu onemogućiti da uopće uđe u nju. Njemu je s druge strane savjetovano da sve snage usmjeri upravo u tom pravcu. Tjedan dana kasnije došli su ponovo. Rekli su da su se držali mojih uputa i savjeta i da su prvi puta uspjeli uživati u bezbolnom odnosu. Već nakon tri naša sastanka simptomi su prestali pokazivati znakove povratka. Paradoksna intencija je dokazala svoju djelotvornost i uspješnost; pokazala se kao tehnika kojom se relativno brzo dolazi do uspješnog rješenja, tako da mi nije ostavljala mnogo posla. 154

U radu Farrisa, u njegovom maštovitom pronalaženju izlaza i rješenja različitih problema i slučajeva, smatram najznačajnijom ideju da se postigne opuštanje kroz paradoksnu intenciju. David L. Norris, istraživač iz Kalifornije, načinio je pokus koji potvrđuje da je paradoksna intencija na pravom putu. Pokusu je podvrgnut Steve S. koji se »trudio da se aktivno opusti. Elektromiografometar, kojim se koristim u svojim istraživanjima, neprestano je pokazivao najveće vrijednosti (50 mikroampera), dakle napetost je bila velika. To je trajalo sve dok Steveu nisam rekao kako nema nade da će ikada naučiti kako da se opusti i da je bolje da se pomiri s činjenicom da će čitav život provesti u napetosti. Pet minuta kasnije Steve S. je iznenada rekao: 'Oh, bože, odustajem/ U tom je trenutku kazaljka mjernog instrumenta naglo pala na najnižu vrijednost (10 mikroampera); to se dogodilo takvom brzinom da sam pomislio kako se čitav spoj negdje iskopčao. Steve S. je uspio da se opusti upravo zato što to više nije nastojao.« Edith Weisskopf-Joelson je ispričala slično iskustvo: »Nedavno sam imala priliku da upoznam transcendentalnu meditaciju. Odlazila sam na seanse, ali sam nakon nekoliko tjedana odustala, jer osjećam da sama od sebe spontano meditiram, ali kad se to od mene počinje tražiti, onda zapravo prestajem meditirati.« Videant

consides!

LITERATURA Agras, W. S. (ur.), Behavior Modification: Principles and Clinical Applications. Boston, Little, Brown and Company, 1972. Allport, G. W., Predgovor u V. E. Frankl, From Death-Camp to Existentialism. Boston, Beacon Press, 1959. Personality and Social Encounter Boston, Beacon Press, 1960. Bandura, A,, »Modelling Approaches to the Modification of Phobie Disorders«, u The Role of Leaming in Psvchoterapy. London, Churchill, 1968.

155

Benedikt, F. M., Zur Therapie angst- und zwangsneurotischer Symptome mit Hilfe der »Paradoxen Intention« und »Dereflexion« nach V. E. Frankl. Disertacija. Minhensko sveučilište, 1968. Briggs, G. J. F., »Courage and Identity.« Članak pročitan pred Kraljevskim medicinskim društvom, London, 5. travnja, 1970. Buhler, C., and M. Allen, Introduction to Humanistic Psychology. Monterey, Brooks-Cole, 1972. Dilling, H., H. Rosefeldt, G. Kockott, and H. Heyes, »Verhaltenstherapie bei Phobien, Zwangsneurosen, sexuellen Störungen und Süchten.« Fortschr. Neurol. Psychiat. 39, 1971, 293—344. Frankl, V. E. »Zur geistigen Problematik der Psychotherapie.« Zentralblatt für Psychotherapie, 10, 1938, 33. »Zur medikamentösen Unterstützung der Psychotherapie bei Neurosen.« Schweizer Archiv für Neurologie und Psychiatrie, 43, 1939, 26—31. Ärztliche Seelsorge. Vienna, Deuticke, 1946. Die Psychotherapie in der Praxis. Beč, Deuticke, 1947. »The Pleasure Principle and Sexual Neurosis.« International Journal of Sexology, 5, 1952, 128—30. »Angst und Zwang.« Acta Psychotherapeutica, 1, 1953, 111—20. The Doctor and the Soul: From Psychotherapy to Logotherapy. New York, Knopf, 1955. Theorie und Therapie der Neurosen. Beč, Urban & Schwarzenberg, 1956. »On Logotherapy and Existential Analysis.« American Journal of Psychoanalysis, IS, 1958, 28—37. »Beyond Self-Actualization and Self-Expression.« Članak pročitan na Skupu o egzistencijalističkoj psihijatriji, Chicago, 13. prosinca, 1959. »Paradoxical Intention: A Logotherapeutic Technique.« American Journal of Psychotherapy, 14, 1960, 520—35. Man's Search for Meaning: An Introduction to Logotherapy. Boston, Beacon Press, 1962. »Logotherapy and Existential Analysis; A Review.« American Journal of Psychotherapy, 20, 1966, 252—60. Psychotherapy and Existentiälism: Selected papers on Logotherapy, New York, Washington Square Press, 1967. The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy. New York, New American Library, 1969. Gerz, H. O., »The Treatment of the Phobie and the ObsessiveCompulsive Patient Using Paradoxical Intention sec. Viktor E. Frankl.« Journal of Neuro psychiatry, 3, 6, 1962, 375—87. »Experience with the Logotherapeutic Technique of Paradoxical Intention in the Treatment od Phobie and Obsessive-Compulsive Patients.« American Journal of Psychiatry, 123, 5, 1969, 548—53. Ginsberg, G. L., W. A. Frosch, and T. Shapiro, »The New Impotence.« Arch. Gen. Psychiat., 26, 1972, 21&—20.

156

Hand, I., Y. Lamontagne, and I. M. Marks, »Group Exposure (Flooding) in vivo for Agoraphobics.« Brit. J. Psychiat., 124, 1974, 588—602. Hävens, L. L., »Paradoxical Intention.« Psychiatry & Social Science Review, 2, 2, 1968, 16—19. Henkel, D., C. Schmook, and R. Bastine, Praxis der Psychotherapie, 17, 1972, 236. Huber, J., Through an Eastern Window. New York: Bantam Books, 1968. Jacobs, M., »An Holistic Approach to Behavior Therapy.« U A. A. Lazarus (ur.), Clinical Behavior Therapy. New York, Brunner-Mazel, 1972. Kaczanowski, G., u A. Burton (ur.), Modern Psychotherapeutic Practice. Palo Alto, Science and Behavior, 1965. »Logotherapy: A New Psychotherapeutic Tool.« Psychosomatics, 8, 1967, 158—61. Kocourek, K., E. Niebauer, i P. Polak, »Ergebnisse der klinischen Anwendung der Logotherapie.« U V. E. Frankl, V. E. von Gebsattel and J. H. Schultz (ur.), Handbuch der Neurosenlehre und Psychoterapie. München, Urban & Schwarzenberg, 1959. Kvilhaug, B., »Klinische Erfahrungen mit der logotherapeutischen Technik der Paradoxen Intention.« članak pročitan pred Austrijskim medicinskim društvom za psihoterapiju, Beč, 18. srpnja, 1963. Lapinsohn, L. I., »Relationship of the Logotherapeutic Concepts of Anticipatory Anxiety and Paradoxical Intention to the Neurophysiological Theory of Induction.« Behav. neuropsvchiat., 3, 3 - 4 , 1971, 12—24. Lazarus, A. A., Behavior Therapy and Beyond. New York, McGraw Hill, 1$71. Lehembre, J., »L'intention paradoxale, procede de psychotherapie.« Acta Neurologica et Psychiatrica Belgica, 64, 1964, 725— —3i5. Leslie, R. C., Jesus and Logotherapy: The Ministry of Jesus as Interpreted through the Psychotherapy of Viktor FrankL New York, Abingdon, 1965. Lorenz, K., On Aggression. New York, Bantam, 1967. Lyons, J., »Existential Psychotherapy.« Journal of Abnormal and Social Psycholdgy, 62, 1961, 242—49. Marks, I. M., Fears and Phobias. New York, Academic Press, 1969. »The Origin of Phobie States.« American Journal of Psychotherapy, 24, 1970, 652—76. »Paradoxical Intention.« In W. S. Agras (ur.), Behavior Modification. Boston: Little, Brown and Company, 1972. »Treatment of Obsessive-Compulsive Disorders.« U iz. H. H. Strupp i sur., Psychotherapy and Behavior Change 1973. Chicago, Aldine, 1974.

157

Masters, W. H., and V. E. Johnson, »Principles of the New Sex Therapy.« Am. J. Psychiatry, 133, 1976, 548—54. Medlicott, R. W., »The Management of Anxiety.« New Zealand Medical Journal, 70, 1969, 155—58. Muller-Hegemann, D., »Methodological Approaches in Psychotherapy.« American Journal of Psychotherapy, 17, 1963, 554—68. Noonan, J. Robert, »A Note on an Eastern Counterpart of Frankl's Paradoxical Intention.« Psychologia, 12, 1969, 147— —49. Ochs, J. M., »Logotherapy and Religious Ethnopsychiatric Therapy.« Članak za Sociološko društvo Sveučilišta u Villanovi, Pensilvanija, 1968. Pervin, L. A., »Existentialism, Psychology, and Psychotherapy.« American Psychologist, 15, 1960, 305—309. Polak, P., »Frankl's Existential Analysis.« American Journal of Psychotherapy, 3, 1949, 517—22. Rachman, S., R. Hodgson, i I. M. Marks, »The Treatment of Chronic Obsessive-Compulsive Neurosis.« Behav. Res. Ther., 9, 1971, 237—47. Raskin, David E., and Zanvel E. Klein, ^Losing a Symptom Through Keeping It: A Review of Paradoxical Treatment Techniques and Rationale.« Archives of General Psychiatry, 33, 1976, 548-55. Reynolds, D. K., Morita Psychotherapy. Barkeley, University of California Press, 1976. Sahakian, W. S., i B. J. Sahakian, »Logotherapy as a Personality Theory.« Israel Annais of Psychiatry, 10, 1972, 230—44. Solyom, L., J. Garza-Perez, B. L. Ledwidge, i C. Solyom, »Paradoxical Intention in the Treatment of Obsessive Thoughts: A Pilot Study.« Comprehensive Psychiatry, 13, 1972, 3, 291— —97. Spiegelberg, H., Phenomenology in Psychology and Psychiatry. Evanston, Northwestern University Press, 1972. Steinzor, B., u Psychiatry & Social Science Review, 3, 1969, 23— —28.

Stewart, J. M., u Psychology and Life Newsletter, 1, 1, 1972, 5. Tweedie, D. F., Logotherapy and the Christian Faith: An Evaluation of Frankl's Existential Approach to Psychotherapy. Grand Rapids, Baker Book House, 1961. Ungersma, A. J., The Search for Meaning. Philadelphia, Westminster Press, 1961. Victor, R. G., i C. M. Krug, »Paradoxical Intention in the Treatment of Compulsive Gambling.« American Journal of Psychotherapy, 21, 1967, 808—14. Watson, J. P., R. Gaind, i I. M. Marks, »Prolonged Exposure.« Brit. Med. J., 1, 1971, 13—15. Weisskopf-Joelson, E., »Some Comments on a Viennese School of Psychiatry.« Journal of Abnormal and Social Psychology, 51, 1955, 701—703.

158

»The Present Crisis in Psychotherapy.« The Journal of Psychology, 69, 1968, 107—15. Yamamoto, I. »Die japanische Morita-Therapie im Vergleich zu der Existenzanalyse und Logotherapie Frankls.« U W. Bitter (ur.), Abendländische Therapie und östliche Weisheit, Stuttgart, Klett, 1958. Yates, A. J., Behavior Therapy, New York, Wiley, 1970.

KAZALO IMENA I POJMOVA

Adams, E. Kim, 97 Adler, Alfred, 14, 21, 59, 91 Agorafobija, 117—18, 140—41 Agras, W. Stewart, 118 Agresivnost 24, 34, 64, 66—67, 67 bilj., 93 Alkoholizam, 25—26 Allen, Melanie, 61, 110 Allport, Gordon, 110, 117 American Journal of Psychiatry, 38 Arnold, Magda B., 45 Asketizam, 92—93 Bacheis, Leonard, 14 Bacon, Yehuda, 37 Becker, E., 55 Bedoya, Elizabeth, :i8 bilj. Behavior-terapija, 12—14, 20, 112, 117—118, 118—119 bilj., 119—120, 123—124,r 145; »flooding«, 146; modifikacija ponašanja, 118—119, 119 bilj., 120, 122, 123, 153; produženo izlaganje, 147 Benedikt, Friedrich M., 126, 129 Bertalanffy, Ludwig von, 50 bilj., 89 Besanica, v. Nesanica

Besmislenost, osjećaj — života, 14, 15, 18, 20—26, 40, 82, 85,—86, 91, 94 Blagostanje, 18, 22 Bloch, Ernst, 86 Bog, 60 »Bog podsvijesti: Psihoterapija i religija« (V. E. Frankl), 11 Bol zbog gubitka smrću, v. Smrt Brecht, Bertolt, 31 Brentano, Franz, 50, 62 Briggs, G. J. F., 124, 125 Brown, Bob, 38 Broyard, Anatole, 28 Buber, Martin, 61—63, 126 Budućnost, aktivizam —, 106— —107 Bühler, Charlotte 61, 74 Buhler, Karl, 62, 110 Burglass, Milton, E., 123 Burnett, Darreil, 115, 153 Byers, Warren Jeffrey, 96 Camus, Albert, 21 Casciani, 38 Centar za rehabilitaciju narkomana (Norco, Kalifornija), 26

161

Crumbaugh, James C., 23, 26, 29, 32, 36, 38 Čovjekovo traganje za smislom (V. E. Frankl), 125, 126 Dansart, Bernard, 23, 38 Demaskiranje, v. Raskrinkavanje Demitologizacija neuroze, v. Neuroza Depersonalizacija, v. RazosobIjenje Depresija, v. Potištenost Derefleksija, 34, 96, 110, 147— —154 Determinizam, 42, 44—46, 49, 57 Dijalog, 63, 69 Dilling, H., 111, 118 Dimenzija, 44, 59; ljudska —, 12, 20—21, 39—41, 40 bilj., 42-46, 53—54, 61, 93, 116— —18; noološka —, 20, 44; psihološka —, 44 Djetinjstvo, 47, 47 bilj. Dopuštenost u spolnom ponašanju, 71 Dosada, 91 Drhtavica, v. Tresavica Društvena odgovornost, 88 Društveno-ekonomska situacija (stanje, položaj), 19, 30, 38, 84 Društvo, — dokolice, 22, 31, 91; industrijsko —, 70; — obilja, 18, 22, 31, 40, 50 bilj., 91—92 Durlak, 38 Duševna bolest, 26, 82—85 East Side Mental Health Center (Bellevue, Wa), 24 Ebner Ferdinand, 61—63 Egzistencijalizam, 11 , 21 22, 52—53, 61, 98—100, 106

162

Egzistencijska frustracija, 21, 23, 79, 91 Egzistencijska praznina, 21, 23—26, 73-74, 78, 91, 94 Egzistencijski vakuum, v. Egzistencijska praznina Ehrentraut, Gustave, 153 Eibl-Eibesfeldt, Irenaeus, 76 Einstein, Albert, 32 Elektrošokovi, 122 Emocija, 71—72 Emocionalno otuđenje, 71 Enureza, 119 bilj. Erickson, Milton H., 137 Etiologija duševnih bolesti, 12, 21, 23, 29, 47, 58, 149, 151 Etnopsihijatrija, 145 Fabry, Joseph, B., 49, 49 bilj., 129 bilj., 151 Farris, Claude, 154—55 Fatalizam, 48, 68, 99 Fechtmann, Freddie, 25 Fenichel, O., 123 Fenomenologija, 57, 62, 63, 110 Fobija, 111—15, 119-22, 124, 129, 138, 144 bilj., 145-47; bijeg od straha, 111—13, 147; v. i Strah Forstmeyer, Annemarie von, 25 Fraiser, Alvin R., 26 Frankl Library and Memorabilia, 33 bilj. Freud, Sigmund, 11—12, 14, 18, 21, 26, 45—46, 59, 66, 70, 71, 77, 83, 91, 123, 141 Frigidnost, 79, 152—53 Frosch, W. A., 149—50 Furness, Pauline, 127

Gaind, R., 146 Gehlen, Arnold, 44 Gerz, Hans O., 111, 113, 123

Gestalt opažanje, 36 Ginsberg G. L., 149—50 Goethe, Johann Wolfgang, 29, 56, 56 bilj., 83—84 Goldstein, Kurt, 89 Goodwin, Brian, 84 Govor, 61—62, 85, 85 büj. Gray, R. N., 54 Grupna logoterapija, 26, 74, 134—35 Gusenbauer, Ilona, 94—95 Haley, Jay, 137 Halucinacija, 138—39 Hand, I., 117 Harrington, Donald Szantho, 123 Hartmann, Nicolai, 45 Hävens, L. L., 123 Hays, 129 büj. Heidegger, Martin, 44, 101 Heisenberg, Werner, 42 Henkel, D., 111 Hess, W. R., 67 Heyse, H., 118 Hiper-diskusija, 73 Hiper-intencija, 72—73, 95—97, 147—48, 152 Hiperinterpretacija, 55 Hiper-refleksij a, 73, 147, 151, 152 Hipertrofija smisla, 58, 73 Hipnoza, 137 Hipokrizija, 70, 78 Hipotrofija smisla, 58 Histerija, 116—18 Hodgson, R., 146 Hofstätter, Peter R., 64 Hölderlin, Friedrich, 83, 91, 92 büj. Holmes, Robert M., 74, 74 bilj. Homeostaza, 75, 89 Horn, Myron J., 151 Htjeti, 72; v. Volja Huber, J., 139

Humanistička psihologija, 11, 61, 63—65, 110 Humanizam, 11, 14, 57 Humor, 13, 115—18, 132, 144 bilj. Husserl, Edmund, 50, 62 Ifaluk-terapija, 145 Impotencija, 79—80, 148—51 Individualna psihologija, 59 Indoktrinacija, 64 Industrijsko društvo, v. Društvo Inferiornost, osjećaj —, 59, 73, 91 Insomnija, v. Nesanica Institut za logoterapiju (Berkeley, Kalifornija), 129 bilj. Intencionalnost, 62—63; intencionalni predmeti, 50; svjesni odnosi —, 62—63, 72 International Journal of Psychoanalysis, 11 Interpretacija samog sebe, 55 Intimnost, v. Senzualna bliskost Jacobs, M., 111, 113, 120, 121 Jacobson, Robert L., 121 Jaspers, Karl, 106 Jezik, v. Govor Johnson, V. E., 151, 152 Judd, 25

Kaczanowski, Godfryd, 110, 113, 148—49 »Kairos« kvaliteta, 36 Katz, Joseph, 30 Kell, W. L., 49 Klaustrofobija, 120—21 Klein, Zanvel E., 116 Kockott, G., 118

163

Kocourek, K., 110, 129, 132—36 Koegzistencija, 61—63 Komercijalizam (sport), 89 Komičnost, v. Humor Komunikacija, v. Saobraćanje Koncentracioni logori, 32—33, 32 bilj., 33. bilj., 37, 41, 45, 87 Konformizam, 23 Kontracepcijska pilula, 80 Korzep, Robert L., 95 Kotchen, Theodore A., 32 Kratochvil, S„ 29, 38 Kreativnost, v. Stvaralaštvo Kreisky, Bruno, 22 Krippner, Stanley, 25 Krivica, 48 Kriza srednje dobi, 19 bilj. Krug, Carolyn M., 110, 113 Kvijetizam, 98—99, 106 Kvilhaug, Bjarne, 12, 14, 118 Lange, Johannes, 47 Lapinsohn, L. I., 119 Lazarus, A. A., 116, 118 Lehembre, J., 110 Leslie, Robert C., 110 »Libidna hidraulika«, 64 Libidna kateksa, 68 Lifton, Robert Jay, 94 »Liječenje smislom« (V. E. Frankl), 17 bilj. Liječnik i duša (V. E. Frankl), 68, 140 Linn, Lawrence S., 25 Loch, Wolfgang, 14 Logos, 62—63, 69 Logo-teorija, 35 Logoterapija, 11, 12—14, 17, 20—23, 26, 28, 33—35, 41, 61, 95—96, 99—102, 106, 110—12, 117—20, 118—19 bilj., 123, 126-40, 144 bilj., 145-47, 151, 153; derefleksija, 34, 96, 110, 147; grupna —, 26, 74, 133—

164

—34; paradoksna intencija, 13, 34, 95—96, 110-55 Logoterapijski institut SAD (San Diego, Kalifornija), 95 Logo-test, 29 Lorenz, Konrad, 27, 42, 53, 66, 68, 80, 117 Lukas, Elisabeth S., 23, 29, 32, 39, 144 bilj. Lunceford, Roland D., 38 Lyons, J., 110 Ljubav, 37, 39, 63, 67—69, 72, 75—81 Ljudska dimenzija, v. Dimenzija Ljudske mogućnosti, 28—29, 37—38, bilj., 65, 93 Ljudski fenomen, 52—53, 61, 63, 66, 67, 72, 75, 76, 89, 93, 117 »Ljudski potencijal«, v. Ljudske mogućnosti Ljutnja, 64 Maholick, Leonard T., 23, 29 Mandel, Jerry, 22 Marks, Isaac M., 111, 112, 146 Marshal, Karol, 24 Martin, Barbara W., 123 Maslow, Abraham H., 27, 30, 31, 76 Mason, Robert L., 38 Masovna neuroza, v. Neuroza Masters, W. H., 151, 152 Masturbacija, 76, 77, 77 bilj.; >3— nad ženom«, 69, 76 Meditacija, v. Razmišljanje Medlicott, R. W., 110, 113, 137 Meier, Augustine, 38 Mentalna bolest, v. Duševna bolest Meshoulam, Uriel, 144 Meta-smisao, 60 Metaseksualnost, 76 Mirin, Steven M., 25 Mirovni pokret, 34, 67—68

Mokrenje u krevet, v. Enureza Monadologija, 64 Monod, Jacques, 59 Monogamija, 76 Moreno, Jacob L., 61 Morita-psihoterapija, 145 Mržnja, 66—68, 67 bilj. Mucanje, 115—124—25, 144 Mudrost, 57, 60 Muller-Hegemann, D., 110, 119 Murphy, Leonard, 38

Nacionalna komisija o zloupotrebi marihuane i droga, 25 Nacionalni institut za duševno zdravlje, 29, 30 Nadrastanje, 38, 40 bilj. 65, 88 Napetost, 89—93, 115 Nasilje, 86 Nasljeđe (nasljednost), 21, 47, 49 Nesanica, 136—37, 142 Neurotična trijada, 24—26 Neuroza, 12, 13, 18, 20, 29, 48, 52, 73, 84, 95, 111, 119; demitologiziranje —, 12; masovna —, 15, 21, 23—24; — nezaposlenosti, 22; noogena —, 13, 20—21, 91; opsesivno-kompulzivna —, 110, 112—15, 119— 22, 124, 129—36, 147; seksualna —, 34, 79—80, 147—54; sociogenetska —, 21—22 Neuroza nezaposlenosti, v. Neuroza Niebauer, K. E., 110, 129 Nietzsche, Friedrich Wilhelm, 83 Nihilizam, 52—53, 87 Nikola Kuzanski, 43 »Ništa-osim«, 53, 85 Noćne more, 138 Noogena neuroza, v. Neuroza Noološka dimenzija, v. Dimenzija

Noonan, J. Robert, 145 Norris, David L., 155 Nowlis, Helen H., 25 Objektifikacija, 72 Ochs, J. M., 145 Odgoj, 91; popustljivost u —, 71, 91 bilj. Odgovornost, 57—58, 88, 106 Ontološko razumijevanje samog sebe, 57 Opsesija bogohuljenja, 112 bilj. Opsesivno-kompulzivna neuroza, v. Neuroza; borba protiv —, 112—13 Opuštanje, v. Relaksacija Osjećaj manje vrijednosti, v. Inferiornost Osjećajnost, 70, 71, 85 Otuđenje, 71 Otvaranje (duše), 86 Ovisnost o drogi, 24—26, 86

Padelford, Betty Lou, 24, 25 Padobranstvo, 97, 143 Pandeterminizam, 42, 46, 48— —52, 56, 60 Paracelsus, 20 Paradoksna intencija, 13, 34, 95—96, 110—47, 118 bilj. 144 bilj., 153—55; eksperimentalna —, 119; samostalna primjena —, 139—45 Pascal, Blaise, 57 Pavlov, Ivan Petrovič, 14 Pervin, Lawrence A., 110 Petrilovitsch, Nikolaus, 12, 13 Planinarenje, 92—93 Planova, I., 29, 38 Platon, 98 Polak, Paul, 110, 129 Popielski, Kazimierz, 38 Popustljivost, v. Odgoj Pornografija, 78, 150

165

Portmann, Adolf, 44 Potištenost, 24, 47, 49, 58, 142— —43, 144 bilj. »preplavljivanje«, v. Behavior-terapija, »flooding« Preuranjena ejakulacija, v. Spolnost Privatnost života, 69 Prokrustova postelja, 14, 83 Prolaznost, 36—37, 107; — života, 98—107 Promiskuitet, 69—70, 77 bilj., 78 Prostitucija, 70 Prošlost, 100, 106 Protu-prijenos, 70 Psihijatrija, 11, 48, 82, 117, 123 24; 141; egzistencijalistička —, 11, 110; etnopsihijatrija, 145; humanizacija —, 82; zen-psihijatrija, 139—40, 145 Psihoanaliza, 13—14, 20—21, 28, 46, 47—48 bilj., 58—59, 66— —67, 70—71, 83—84, 114—15, 118—19 bilj., 119, 122—24 Psihodinamika, 13, 18, 20, 48, 66, 67, 83—84, 123 Psihologija, 11—12, 20, 27, 32, 42—43, 50—51, 58, 61, 62, 65— —66, 83; dubinska —, 27, 83; humanistička —, 11, 61, 63— —65, 110; individualna —, 59; visinska —, 27—28 Psihosomatske bolesti, 52 Psihološka dimenzija, v. Dimenzija Psihoterapija, 11—13, 17, 25, 61, 118—19 bilj., 128 Psihoterapija i egzistencijalizam (V. E. Frankl), 11 Psihoza, 21, 47, 58—59, 83, 112, 138—39 Pulse (medicinski časopis), 149 Puritanizam, 71 »Purpose-in-Life« test, 25, 29

166

Pynummootil, Abraham George, 125 Rachman, S., 146 Ramirez, Larry, 115 Raphael, Mary, 32 Raskin, David E., 116 Raskrinkavanje, 12, 13, 83, 84 Ray, 146 Razgovor, v. Dijalog Razmišljanje, 70, 155 Razosobljenje, 12, 51—52 Razotkrivanje, v. Raskrinkavanje Razuzdanost, 71 Redukcionizam, 14, 17, 35, 52— 54, 60, 75, 84, 85, 117 Refleksologija, 119 Reifikacija, 51, 72 Relaksacija, 73, 1-15, 155; progresivna —, 121 Religija, 38, 47—48 bilj. Reynolds, David K., 145 Richmond, Bert O., 38 Rogers, Carl, 49 Romantičnost, 76 Rosefeldt, H., 118 Ruch, 38 Ruven, A. K., 143 Sadašnjost, 106 Sadiq, Mohammed, 116, 136— —38 Sahakian, Barbara J„, 152 Sahakian, William S., 151 Sallee, 38 Samoizražavanje, 62, 63, 69, 74, 85—86 Samoodvajanje, 13, 46, 49, 67 bilj., 90 bilj., 117, 128 Samoostvarenje, 34, 90 Samotranscendencija, 13, 33, 44, 50—51, 59, 63—64, 67 bilj.,

69, 72, 74, 75, 79, 85, 90, 90 bilj., 117 Samoubojstvo, 18, 21, 24, 29, 40, 47, 68, 86, 87, 112 Saobraćatije, 62 Sartre, Jean-Paul, 52 Scheler, Max, 44, 48 'Schoelpple, Clay, 97 Schopenhauer, Arthur, 91 Schulte, Werner, 90 Schultz, J. H., 73 Seksualna neuroza, v. Neuroza; borba za užitak, 147—52 Selye, Hans, 90 Senzualna bliskost, 69—71 Shapiro, T., 149—50 Shean, Glenn D., 25 Sheen, Fulton J., 57 Sherif, Carolyn Wood, 34, 93 Shizofrenija, 82, 85 bilj., 138— —39 Shrader, Raymond R., 32 Skinner, B. F., 14, 18, 51 Sloboda, 44-46, 48, 57, 65, 80— —81, 88; — volje, 42 Slučaj i nužnosti (Jacques Monod), 59 Smanjivanje preosjetljivosti, 121

Smisao, 17—22, 19 bilj., 25—27, 34—41, 56—60, 63, 70, 73, 75, 79, 83, 85—87, 91, 98—100, 102 bilj., 102—104, 117—18; hipertrofija —, 58, 73* hipotrofija —, 58; krajnji —, 57, 86; — opstanka, 86; —^patnje, 32— —33, 37—41, 65—66, 105; volja za —, 13, 26—35, 50, 58, 85, 91, 117 Smith, Virginia, 38 Smrt, 19, 38, 65—66, 87—88, 102—105, 107—109; bol zbog gubitka smrću, 65 Smrt Ivana Iljiča (Lav Tolstoj), 38, 88

Smrt, posljednji stupanj rasta (Elisabeth Kubler-Ross), 38 Snovi, 137—38 Sociogenetska neuroza, v. Neuroza »Sokratski« dijalog, 102—105 Solyom, L. J., 111, 113, 119, 136 Spavanje, 137—38 Spiegelberg, H., 62, 110 Spolna neuroza, v. Seksualna neuroza Spolnost, 21, 34, 68—73, 75—81, 93—94, 147—52; depersonalizacija —, 78; frigidnost, 79— —80, 148—53; inflacija — 78; preuranjena ejakulacija, 153 —54; vaginizam, 154; zahtjev 149—51 za _ Sportovi, 89—97 Sreća, 18—20, 34, 40, 65, 72, 79,

94 Sredstva za umirenje, 65—66 Strah, 111—19; — od straha, 111, 146; bijeg od —, 111—13, 146; — od letenja, 114, 120— 21; trema, 113—14, 122—23; — od znojenja, 127 Stres, 90—92 Stvaralaštvo, 83, 85, 106 Stvarnost, 36, 42—43, 63, 65, 75—76, 98—101, 107—108 Subhumanizam, 14, 75, 117 Sugestija, 123—27 Supstitucija simptoma, 12, 120 Susret (encounter), 61—74, 76 Sveti Augustin, 98 Svijest, 53 Šovinizam (u sportu), 89 Teleologija, 60 Tenzija, v. Napetost Teorija motivacije, 27, 31, 75, 89, 93

167

Teorija nagona, 12 bilj. Terapijske tehnike, 146—47 Testovi, 23, 25, 29, 38, 39, 68, 120, 123—26, 135—36 Tijelo-duša problem, 42, 44 Tikovi, 125—26 Tjeskoba, predosjećaj —, 111, 118—19, 121—24, 144 bilj., 149, 150, 153 Toma Akvinski, 43 Totalitarizam, 23 Tradicije, 23—24, 35—36 Trankvilizeri, v. Sredstva za umirenje Transcultural psychiatry, 138 Treniranje (sport), 95—96 Tresavica, 116 Tuga, 65—66 Tweedie, Donald F., 110 Ungersma, Aaron J., 110 Usamljenost, 69—70 Uspjeh, 39—41 »Utjecaj etničke pozadine, spolnosti i zamišljene slike oca na odnos između narkomanije i svrhe života« (Betty Lou Padelford), 24—25 Uvjetovanje, 15, 48—55, 84, 119; uvjetni refleks, 15,50,54,119 Vaginizam, 154—55 Valins, 146 Vich, Miles A., 27 bilj.

Victor, Ralph G., 110, 113 Visinska psihologija, v. Psihologija Vjera, v. Religija Vogelson, 145 Volja, 72 Volja za smisao, v. Smisao Vrijednosti, 22—23, 35—37, 54— —55 Wallace, 145 Watson, J. P„ 14, 146 Weisskopf-Joelson, Edith, 55, 58, 110, 111, 113, 123, 155 Wilder, Joseph, 54 bilj. Wundt, Wilhelm, 65 Yalom, Irvin, 70 Yamamoto, I., 145 Yarnell, Thomas D., 38 Yates, A. J., 136 Young, Diana D., 23, 38 Zamjena simptoma, v. Supstitucija simptoma Zatočenik ratnih logora, 33 Zen-psihijatrija, v. Psihijatrija Zločin, 48—49 Znanost, 56, 59—60; pluralizam —, 42—43 Žmirkanje, 125, 126

Muradif Kulenovii

SMISAO ŽIVOTA I BOLEST Viktor Frankl je poznato ime u svijetu, jednako m e đ u psihijatrima, psihoterapeutima, filozofima kao i m e đ u širokom čitalačkom publikom. Djela su m u prevedena na mnoge jezike. U nekim zemljama j e prihvaćena i već se u praksi prim j e n j u j e njegova psihoterapijska metoda k o j u naziva logoterapijom, što u slobodnom prijevodu znači »liječenje smislom«. U predgovorima njihovim knjigama obično ga predstavljaju kao profesora neurologije i psihijatrije na Bečkom sveučilištu i pri tome se n e propušta spomenuti da je i »profesor logoterapije« na United States International. University u Kalif orni ji (SAD), kao i predavač na velikom b r o j u čuvenih sveučilišta. Za nas je zanimljivo spomenuti da se Frankl smatra osnivačem treće psihijatrijske škole u Beču. Svakako je u tom redoslijedu na prvom m j e s t u Freud, zatim Adler i, konačno, Frankl. Viktor Frankl ne osporava da j e počeo kao Adlerov učenik. U p o k u š a j u usporedbe ove dvojice psihoterapeuta, Birnbaum isitiče da Franklov »parareligi'jski stav« u r a d u s pacijentima proistječe iz Adlerova »kosmičkog osjećaja«. Viktor Frankl polazi od shvaćanja egzistencijalista koji, pojednostavnjeno rečeno, odbacuju isključivost metafizičkog bavljenja esencijom, i u osnovnoj postavci ističu da egzistencija prethodi esenciji. U središtu njihova interesa nalazi se čovjek k o j i živi u sasvim konkretnom, određenom odsječku vremena i k r a j n j e je odgovoran i angažiran u svakom trenutku svog postojanja. Filozofi, psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti koji su prihvatili u svojem r a d u egzistencijalizam kao

169

praktično u s m j e r e n j e r a z m a t r a j u samospoznaju i uopće pos t o j a n j e kao nešto što se neprekidno razvija, pojaviijuje: čovjeka ne treba promatrati kao zbir statičkih tvari ili mehanizama, čovjek je u stalnom razvoju i (neponovljivom k r e t a n j u . Čitajući eseje koje n a m Frankl nudi u knjizi »Nečujan vap a j za smislom« upoznajemo autorovu misaonu orijentaciju i iz toga terapijsku metodu — logoterapiju koja je najbliža stavovima egzistencijalista, koji slijede razvojnu liniju Jaspersa i dalje Gabriela Marcela. Viktor Frankl, kao Jaspersov učenik, smatra da duh ne može oboljeti, otuda i njegov posebni psihoterapijski pristup, j e r k o d njegovih se pacijenata, ili točnije psihijatrijskih poremećaja, n e radi o bolesit ilego o izgubljenom ili uopće nepronađenom smislu života. S ovakvim shvaćanjem Viktor Frankl se ništa ne pomiče od shvaćan j a Tome Akvinskog i neotomista koji s m a t r a j u da duh ne može oboljeti kao što duša ne može podleći ili biti podvrgnuta raspadanju. Viktor Frankl je zanimljiva pojava među filozofima i u izvjesnom smislu disonantna ličnost među psihijatrima. Svojim radom pridružuje se onim znanstvenicima k o j i p o t v r đ u j u krizu psihijatrije kao znanosti koja nema nikakvog osnovnog apriornog plana. Neki marksisti, naročito iz SSSR, s m a t r a j u Frankla kao i ostale pristalice egzistencijalističke analize p r o d u k t o m materijalizmu neprijateljske filozofije, subjektivno-idealističke teorije, čija je p r i m j e n a u psihijatriji štetna i besplodna. Frankl, osobno, nije nimalo nepraktičan čovjek: veoma je komunikativan i dobar propagator svojih shvaćanja i doživl j a j a svijeta. Kod nas su m u prevedene već dvije knjige: jedna koja je u svijetu poznata pod naslovom »Čovjekovo traženje smisla«, u nas ima nešto komercijalniji naslov »Zašto se nisite ubili?«, a sadrži njegove osniovne stavove i zapise o nacističkom logoru gdje je proživio četiri godine za vrijeme rata, te druga s naslovom »Bog podsvijesti — Psihoterapija i religija«. 1 Knjiga »Nečujan vapaj za smislom«, s podnaslovom »Psihoterapija i humanizam«, sadrži sve bitne odlike misaona i praktična u s m j e r e n j a svojega autora. U osam eseja Frankl razrađuje svoje odnose p r e m a nekim ključnim problemima našeg vremena koji nas potiču na razmišljanje svojim snažnim polemičkim tonom o stanovitim druištvenim pojavama u javnom pa i znanstvenom, suvremenom životu. Ovdje 1

Vidi bilješke na str. 11 i 125.

170

je istaknuta n a m j e r a autora da se odredi prema njima, da da svoj sud i ukaže na moguće posljedice i ishode takvih pojava ako im ne posvetimo potrebnu pažnju. 0 Viktoru Franiklu bismo s pravom mogli reći da je on angažirani znanstvenik u našem vremenu bez obzira na prirodu njegova o p r e d j e l j e n j a i poticaja k o j e je u osnovi ljudsko i p u n o skrbi za sudbinu ljudske jedinke, za n j e n o duhovno osmišljenje u vremenu koje baš nije sentimentalno p r e m a čovjeku i njegovoj sreći. Logoterapija je primijenjena Franklova filozofijska teorija u psihoterapijskoj praksi, ona kao i sve ostale inovacije i teorijski pristupi u liječenju emotivno poremećenih izaziva mnoštvo različitih sudova: prihvaćanja i odbijanja. No bez obzira n a sve prigovore Frankl se svojom teorijom i psihoterapijskom tehnikom uključio u pokušaje da se pomogne čovjeku u njegovim nevoljama r, što nije bez stvarne osnove, pol^ušao j e da čovjeku u najtežim momentima izgubljenosti svojim pristupom ipak pomogne u okviru svoje 'teorijske spoznaje i praktičnog umijeća da se osloni na moguće svoje snage i tako pronađe smisao svojeg života. To nije nimalo lak zadatak, ali u svojim b r o j n i m praktičnim iskustvima on pokazuje da ga je moguće ostvariti. Njegovo praktično usm j e r e n j e i teorijske spoznaje doilaze 'iz njegovih osobnih doživljaja: kod njega susrećemo snažne dojmove iz čitanja ruske literature (Dostojevski, Tolstoj i drugi) s jedne strane i dramatična suočenja s n a j s t r a š n i j o m stvarnosti u nacističkim logorima; sve je to stopljeno s njegovom pronicavom naravi dječaka koji je izašao iz roditeljske kuće sa sigurnošću da je voljen i da može voljeti, i u t o m osnaženju on je bio u 'stanju da traži i vidi smisao života: to je preporučivao i drugima. Međutim, postoje ljudi koji za to nisu pripravljeni i koji t o ne mogu postići bez o s l a n j a n j a n a druge, bez složenijih samoistraživanja i pomoći drugih psihoterapijskih pristupa. Frankl se često pokušava u svojim radovima određivati ili uspoređivati sa psihoanalitičkim učenjem. Suprotstavlja se onima koji psihoanalizi p r e d b a c u j u njezin, talkozvani, panseksualizam, i kaže: »Ja s u m n j a m da li je t a j prigovor bio uvijek opravdan.« Ali neposredno nakon toga dodaje: »Psihoanaliza se zasniva na još opasnijoj pretpostavci — naime, na 'pandetermmizmu', pod tim mislim gledište koje se ne obazire n a čovjekovu sposobnost da zauzme stav p r e m a bilo kakvim uvjetovanostima. Čovjek nije sasvim uvjetovan i sasvim određen, nego on sebe određuje — bilo tako da pred uvjetima popušta ili tako d a im se h r a b r o odupire. Drugim

171

riječima, čovjek na k r a j u krajeva sam sebe određuje, čovjek ne egzistira naprosto, nego uvijek odlučuje kakva će njegova egzistencija biti, što će on u slijedećem času postati.« (V. Frankl, »Zašto se niste ubili?«) Psihoanaliza nije svjetonazor i psihoanaliza zahtijeva mirniji i razložniji pristup od onoga pojednostavnjenoga pa i ovoga Franklova. Bolestan čovjek, poremećen čovjek u svoj e m psihoseksualnom i psihosocijalnom smislu nije u stanju da se odredi; psihoanaliza nastoji da ga dovede u 'stanje u k o j e m bi se mogao odrediti. Franklovo shvaćanje i filozofijsko u v j e r e n j e vrijedi, ali ne jednako za sve ljude. Zato Franklove preporuke možemo prihvatiti, ali samo u izvjesnim situacijama i za izvjesne ljude, ali n e za sve. Njegovo parafraziranje Nietzschea — »Što me ne ubi — učini m e (jačim« n i j e uvijek prihvatljivo; oni koji se bave psihoterapijom d o b r o znaju da nije uvijek tako. Životni smisao za koji toliko pledira Viktor FiranM mnogima je teško dokučiv: svaki je čovjek osobno i posebno pozvan da ostvari svoj život; p r e m a ljudskim standardima, to podrazumijeva radost i zadovoljstvo, život se ostvaruje radom, uživanjem životnih radosti ali ni p a t n j a ne izostaje. Uživanje u životnim pojavnostima i određenostima može biti ometano kočenjima i vlastitim nemogućnostima, k o j e dovode u p i t a n j e smisao života. Frankl ističe dvije nevolje u mnoštvu drugih: seksualnu nemoć m u š k a r a c a i seksualnu hladnoću žena, uprošćeno bi biilo reći, kako on objašnjava da je to zbog hiper4ntencije ili hiper-refleksije. Da, može se desiti f ito, ali mreža uzroka je daleko kompliciranija i uzeti ovo kao jedini ili češći uzrok, bilo bi veliko p o j e d n o s t a v n j e n j e i pojave i čovjeka. Freud je davno negdje zapisao da j e čovjek koji se zapita za smisao života ili bolestan ili na pragu ozbiljne bolesti. Izlično bi bilo s ovom izrekom se sporiti j e r biološki, psihički i sociološki ljudski standardi to potvrđuju. Ovo p i t a n j e može postojati samo kao kadenca ljudskih r a z m i š l j a n j a i filozofijskih nagađanja. Čovjek ovo p i t a n j e obično postavlja samo u predasima svojega ostvarivanja i potvrđivanja u povijesnom bivanju, inače je ono u suprotnosti sa životom i zdravijem, u suprotnosti s p o s t o j a n j e m i razvojem l j u d s k e vrste. Pitanje o smislu života uvijek je, na neki način, refleksija bolesti i poraza u procesu ostvarivanja ljudske jedinke, dakle, odraz nesklada i sa samim sobom*

172

Uz sve ove primjedbe, Viktora Frankla treba uzeti veoma ozbiljno u svijetu suvremene civilizacije, u k o j o j j e čovjek zbog izolacije i neočekivanih promjena, sa slabim duhovnim i psihičkim snagama, naprosto izložen traganju za ljudskim i moralnim smislom zbivanja, i često osobno nesposoban d a nađe odgovor t e zapada u krize. Frankl pokušava naći izlaze i u p u ć u j e n a r j e š e n j a , k o j a tek u zajednici s drugim pristupima mogu pomoći o t k l a n j a n j u tegoba jedinke ali ne i rješenju problema suvremenog svijeta.