Vidar

Barbara Mišković

VIDAR

Vidar Barbara Mišković Urednik: Nataša Jalšovečki Lektura: Nataša Jalšovečki Ilustracije i naslovnica: www.pixabay.com Izdanje: Vlastita naklada

Vidar © 2016 Barbara Mišković SVA PRAVA NA TEKST KNJIGE PRIDRŽANA

2

Barbara Mišković

VIDAR

Vlastita naklada Lazina Čička, 2016. 3

4

Ovu knjigu posvećujem svim onim dobrim dečkima, svim onim sramežljivima koji vole svim svojim srcem, samo su ponekad malo smušeni i ne znaju se izraziti kako treba, ali koji su istinski dobri, valjani i kvalitetni, a također i mnogo puta podcjenjivani kao osobe. Upravo zato jer vrijedite i više no što mnogi znaju, ova je za vas...

5

6

PROLOG

"Ti malo prljavo smeće! Opet si se sav zasrao! Kvragu Hrvoje, koliko sam ti puta rekla da se sere u wc školjku?!" "Oprosti bako!" prestravljeno će dječak. Znao je da se ide na školjku, naravno da je znao, samo što ga je baka opet toliko dugo držala za kaznu u ormaru da jednostavno nije mogao izdržati. "Jebemu mali, ti misliš da se meni da ovo da? Pun mi je kurac više tih gluposti! Jedva sam čekala da ti tata odraste i odjebe iz kuće više! On i njegovi prokleti ispadi, a sad sam još i tebe dobila na grbaču! Pa ako te već moram trpjeti onda me bolje slušaj i budi kuš! Jel' ti jasno?" "Da, bako." "Mijau..." začuo se iznenada mijauk ispod Hrvojeva kreveta. "Što je to bilo?" upitala je baka. "Ništa", brzo će dječak. Prebrzo, shvatila je baka. "Jebeni, beskorisni, mali..." mrmljala si je u bradu dok se saginjala ispod kreveta, ne bi li izvukla dva mala crna mačića koji su se ondje skrivali. "Jesam li ja tebi lijepo rekla da ih utopiš još prvi dan kad su se okotili?" baka će šamarajući ga slobodnom rukom. "Gubi se van!" Baka ga je natjerala van iz kuće, a potom mu je dala sjekiru u ruke i stavila mačiće na panj za klanje pilića. "Hajde mali, budi muško i obavi posao kako treba." Hrvoje je znao što se od njega očekuje. Znao je da želi da ubije mačiće, ali nije mogao. Srce mu se slamalo pri samoj pomisli na to. 7

pod.

Ljutita, baka mu zvizne šamar, a on se strovali na

"Jebeni cmizdravac", rekla je sama uzimajući sjekiru, a maleni je Hrvoje jecajući gledao kako njegova baka bijesno kolje malene mačiće koje je spasio od utapanja, i za koje se sve ove tjedne tako brižljivo i s ljubavlju brinuo, odvajajući čak i svoje oskudne obroke kako bi oni lijepo rasli. Kad je od sirotih životinjica na panju ostala samo kaša mesa, krvi i kostiju, baka smrknuto uzdahne, a potom ga prezrivo pogleda i vrati se natrag u kuću. Hrvoje se polako i oprezno podigne s poda, a potom se sporo i bojažljivo približi panju. Plačući je gledao svoje male prijatelje, jedino društvo koje je imao na ovome svijetu, a sad mu je i to oduzela. Gušio se od nemoći koja ga je uništavala iznutra. Bio je tako malen. Tako slab. Tako slomljen. Tako sam. Kleknuo je pred panj i pokrivši lice rukama glasno zatulio od jada i nemoći preklinjajući u svojoj glavi: "MAAAAMAAAA! TAAAATAAA! VRATITE SEEE!" Ali mrtvi se nisu mogli vratiti. Čak ni za svoju djecu.

8

CREST

Crest se trgnuo iz noćne more i hitro promrmljao: "Ljós!" a svjetlo u njegovoj spavaćoj sobi se smjesta upalilo u obliku magične kugle koja je jedrila u zraku. Pogledom je smjesta prešao po krevetu i ugledao ih je kod svojih nogu. Dva golema crna mačka. Ne, nisu to bili oni mačići iz njegova sna, jer san koji je sanjao je zapravo bio sjećanje na davno djetinjstvo na život s bakom prije nego li je arhmag Soren došao po njega i odveo ga sa sobom u Stormgard, kraljevsku prijestolnicu Everwinda i čuvenu školu magije. No sad je bio miljama daleko od Hrvatske u kojoj je rođen, kao i od Everwinda, na potpuno drugom kontinentu. Kao pravi kukavica i bjegunac, pobjegao je što dalje moguće od svega što ga je podsjećalo na tmurnu prošlost, no čak i u SAD-u nije mogao pobjeći od sjećanja i noćnih mora koje bi ga proganjale bez obzira gdje se nalazio. Pomazio je Azriela i Gargamela, mačke koje je udomio nakon što je doselio u ovu zgradu usred Los Angelesa. Nazvao je mačke po imenu likova iz crtića koji je volio gledati s mamom dok je bio jako malen. Bilo je to još jedno od vrlo rijetkih lijepih sjećanja koja su mu preostala. Uzdahnuo je, a potom ustao iz kreveta. Znao je da nakon ovog sna više ionako neće moći zaspati. Nesanica mu je bila dobro znano društvo. Pogledao je kroz veliki prozor visoke zgrade. Bližila se zora. Ulična rasvjeta osvjetljavala je aute parkirane ispred zgrade, kao i usputne prolaznike. Taman kad je mislio skrenuti pogled s tog posve nezanimljivog prizora, ugledao je dvoje ljudi kako izlaze iz vozila. Oboje su na sebi nosili vojne odore, a jedna je prilika bila mnogo sitnija i niža od druge, veće i krupnije.

9

Svađali su se. Odnosno, bolje rečeno; velika se prilika derala na manju, a nakon nekog vremena Crest shvati da je manja prilika zapravo žensko. Velika prilika je potom iz prtljažnika automobila izvadila prtljagu i dobacila je mlađoj koja je, za divno čudo, golemi kufer ipak spretno uhvatila. Velika prilika je potom sjela natrag u automobil i odvezla se, a manja je ostala stajati u mjestu s koferom u rukama, očito gledajući za odlazećim vozilomNakon nekog vremena, okrenula se i ušla u visoku zgradu. Cresta zapravo i nije bilo briga što se netko novi useljava u istu zgradu u kojoj on živi. Njemu se u biti i sviđalo to što ga ovdje nitko ne poznaje i ne pozdravlja. Ovdje je on bio samo još jedan u nizu anonimnih lica koje nitko nije poznavao i za koje nitko nije mario. U svakom slučaju, bilo mu je mnogo bolje ovdje nego u Stormgardu, gdje su svi ionako znali za njegovu sramotu. Uzdahnuo je. Nebrojeno puta si je obećao i govorio da se ne treba zamarati s tim ovdje, jer u svijetu nenadarenih on je bio samo još jedan obični čovjek koji po ničemu nije, niti treba biti poseban. Svjestan da od sna ništa, pogledao je na sat i shvatio da je četiri ujutro. Odlučio je raditi trbušnjake. Redovito, a ponekad i pretjerano, vježbanje bila je jedna od njegovih mnogobrojnih mana. Nije to bilo zato jer je želio isklesati svoje mišićavo tijelo kako bi djevojke slinile nad njim, već zato što je tjelovježba bila jedan od načina na koje je bistrio svoj um. Um koji je, po njegovu mišljenju, bio itekako preopterećen glupostima. Vježbao je kojih sat vremena, nakon čega se otuširao i spremio za posao. Istina, bilo je rano i njegova smjena u bolnici nije trebala započeti još koja tri sata, ali ionako je uvijek dolazio ranije, a Bogovi znaju da im je pomoć bila itekako potrebna. Crest je volio raditi kao liječnik u gradskoj bolnici. U Stormgardu se kvalificirao kao vidar i bio je vrlo vješt u tom 10

zanatu. Meštar Craven je sam kazao da već dugi niz godina nije imao tako talentiranog učenika, no bilo je potrebno mnogo više nego biti odličan učenik da se zaradi ime u Everwindu. Međutim, Crest je znao da, ako će živjeti u svijetu nenadarenih, treba znati i njihove metode liječenja stoga se pobrinuo da postane pravi liječnik, a za divno čudo njegovi pacijenti su ga stvarno voljeli. Možda zato što je uspješno liječio bolesti i rješavao medicinske probleme od kojih su drugi kolege davno digli ruke. Nakon što je nahranio mačke, a i sebe jer bio je velik čovjek i trebalo mu je dosta hrane, uhvatio je ključeve svojeg automobila i krenuo iz stana. Tek što je izašao na hodnik, istovremeno je na vratima preko puta svojih uočio onu istu djevojku u vojničkoj odori koju je gledao kroz prozor. Okrenula se prema njemu, a kad ju je ugledao ostao je potpuno zatečen i zaprepašten njenom pojavom. Prvo što je pomislio kad je vidio njene istinski sive oči bilo je: "Čelik." No nisu njene čeličnosive oči bile te koje su mu privukle pažnju. Čak ni njena do brade kratka, u crtu odrezana plava kosa ni naizgled stroge, ali prelijepe crte lica, već poveća ljubičasta masnica preko desnog obraza. "Zdravo", kazala mu je djevojka odrješito. "Tražim nadstojnika. Upravo sam doselila. Znaš li gdje ga mogu pronaći?" "Jesi li dobro?" zabrinuto je upita. Ona prkosno podigne bradu i hladno reče: "Odlično sam. Nadstojnik? Jesi li ga vidio?" "Šest ujutro je", reče joj Crest. "Vjerojatno spava." Djevojka se na tren smela kad joj je rekao da je tako rano. "Oprosti, putovala sam avionom izdaleka, još se nisam oporavila od vremenske razlike", kazala je nekako ukočenim glasom, kao da joj je teško što mu to uopće mora objašnjavati. "Izvini, tvoje lice..." započne Crest, ali ona ga grubo prekine: "Što s njim?" "Ja sam liječnik, vidiš... možda ti mogu pomoći..." 11

Djevojka ga drsko odmjeri, a potom mu ledenim glasom reče: "Sasvim sam u redu. Hvala na tvojoj brizi, doktore." Nakon toga se okrenula pošla natrag u svoj stan, ali Crest shvati da je iz nekog glupog razloga ne može pustiti da ode, bez da sazna njezino ime. "Čekaj!" poviče on za njom. "Što?" grubo ga upita djevojka, a nekakvo zastrašujuće neprijateljstvo je gotovo prštalo iz nje. Crest čak shvati da mu je djevojka na tren djelovala istinski opasno. "Pa ako ćemo biti susjedi, red je da se predstavim", on će nekako formalnim glasom. "Ja sam Crest. Crest Stormgard." Djevojka ga začuđeno pogleda pa ga upita: "Kakvo je to ime?" "Strano“, odvrati on. "Nisam odavde." Ona tada odmjeri njegovo golemo tijelo i čupavu crvenu kosu i bradu. "Vidim", hladno mu odvrati djevojka, a potom uđe u svoj stan i, bez i jedne riječi više, zatvori vrata za sobom.

12

IME

"Kakvo je to ime?" Crestu je odzvanjalo njeno pitanje u glavi cijelo vrijeme dok je radio. "Kvragu!" pomisli. "Čak i nenadarena shvaća da nešto nije u redu sa mnom." Crest sklopi oči i uzdahne. Sjedio je na pauzi i jeo svoj relativno zdravi obrok iako je sumnjao da bi se njegovi kolege kardiolozi s tim složili. Crest Stormgard bilo je nasljedno učeničko ime, koje je mu je arhmag Soren dodijelio kad ga je doveo u Stormgard. Posljednjem dječaku koji je nosio ime Crest posthumno je dodijeljeno pravo ime Alban. Bio je jedan od poginulih tijekom sukoba s Abbadonom. On sam je pak bio dio prve generacije nakon rata. Prve generacije novih učenika za vrijeme vladavine kraljice Rune. On nikada nije morao hodati sumornim zidinama tvrđave Stormgarda i osvrtati se oko sebe, dršćući s čarobnim štapićem u ruci u strahu da će ga od nekud napasti kakav Abbadonov Harač. On je došao u prekrasni, začarani Stormgard čija je unutrašnjost nalikovala golemoj prostranoj šumi. Stormgard je bio jedino mjesto na svijetu na kojemu se uz Runu i Sorena osjećao doista zaštićeno, ali unatoč tome i vrlo usamljeno. Nikada nije bio dobar u stvaranju prijatelja, pa tako ni u svijetu nenadarenih nije imao nikoga na koga se mogao osloniti. Imao je dobar odnos s kolegama, ali ni njih ne bi mogao nazvati prijateljima. Čak i sad je bio usamljen. Ponovno je uzdahnuo, a hladne riječi izazovnih usana izgovorile su: "Kakvo je to ime?" valjda po stoti put u njegovoj glavi.

13

"I ta masnica!" pomisli on ljutito. "Zašto je nosila takvu masnicu?" Kao liječnik i vidar znao je da sasvim sigurno nije zadobila takvu masnicu time što se zaletjela u vrata. Prisjetio se onog drugog vojnika kojeg je vidio s njom ujutro i toga kako se taj vojnik derao na nju, a potom joj grubo dobacio kufer. Je li joj on to učinio? "Ugh!" Crest srdito puhne. "A zašto se on uopće cijelo vrijeme zamarao s njom? Ta, jedva ju je i poznavao. Nije čak znao niti kako se zove. "Kakvo je to ime?" upitala je dok su ga čeličnosive oči prijeko gledale. Nastavio ga je tlačiti njegov vlastiti mozak. "Učeničko ime...sramotno..." pomisli on, razmišljajući o tome da bi vjerojatno i on dobio pravo ime samo da je došao u Stormgard generaciju ranije i borio se u Posljednjoj Bitci s Abbadonom. No, on je zapravo bio sretan što je došao u Everwind u sigurnijem dobu. Nije volio borbu i u svakom slučaju je izbjegavao sukobe. Zapravo je samoga sebe smatrao posvemašnjom kukavicom. Jedno je bilo sasvim sigurno, ukoliko se sama božica Eir ne založi za njega pred Sveocem teško da će ikada vidjeti ma i kvaku od Vallhale. Radni dan mu je prošao uglavnom uobičajeno. Danas je dežurao na hitnoj i stiglo im je nekoliko prijeloma, većinom stariji ljudi, ali bio je i jedan siroti klinac koji je slomio zapešće. Dok nitko nije gledao, Crest im je ipak magijom potaknuo brže zarastanje. Tehnički mu nije bilo dozvoljeno koristiti magiju na nenadarenima, no sve dok nije riskirao otkrivanje magijskih zajednica mogao je drugima, recimo, takoreći, malo pripomoći, a Crest je volio pomagati. Možda nije bio hrabar i neustrašiv poput arhmaga Sorena, možda nije bio čudesan kao kraljica Runa i sasvim sigurno nije bio moćan kao Eirika koju su sada rijetko viđali u Everwindu otkako se udala za onog Omnahai primordiala, no volio je pomagati ljudima i liječiti ih, a volio je i životinje. Sasvim je sigurno volio životinje, ponekad i više no ljude. No,

14

što mu je sve to značilo kad je i dalje bio samo Crest. Obični, mizerni Crest s običnim, učeničkim imenom. Čak i na putu kući nije mogao prestati razmišljati o toj glupoj temi. Mogao je on bježati i na kraj svijeta ako je to želio, ali i dalje nije mogao pobjeći od sebe, svojega imena, niti od toga kako ono odzvanja u tuđim ušima... u njenim ušima. "Ma što me briga kako moje ime odzvanja u njenim ušima? Ni ne poznajem je!" srdio se Crest trudeći se konačno više prestati razmišljati o nepoznatoj vojnikinji. Međutim, činilo se da se nešto vrlo osobno zamjerio Bogovima danas jer je, eto, u prizemlju zgrade opet naletio na nju. Stajala je nasuprot nadstojnika zgrade i razgovarala s njim, a oko nje je bila hrpa vrećica s namirnicama. Očito je bila u kupovini. Nadstojnik se pozdravio s njom, ali nije propustio pohotno je odmjeriti od glave do pete prije nego što je ušao natrag u svoju radnu sobicu. Istina je bila da je djevojka bila itekako privlačna, ali je li je doista morao tako gledati? Tako prokleto prljavo. Sigurno joj je to zasmetalo, iako zapravo nije mogao biti siguran jer joj je izraz lica i dalje bio potpuno bezizražajan. "Hmm..." pomislio je. "Zgodna djevojka poput nje je vjerojatno i navikla na ovakve poglede. " "Vidim da si našla nadstojnika", reče joj on prilazeći jer mu je bilo nekako glupo da prođe pored nje bez i jedne riječi kad su se jutros upoznali. Zapravo, računa li se da su se upoznali ako se samo on predstavio? Dok se on bavio glupim razmišljanjima, djevojka je s tla kupila vrećice s namirnicama i pokušavala ih sve natrpati u naručje. "Daj da ti pomognem", on će uzimajući preostale namirnice s tla. "Ne treba. Hvala", hladno će ona. "Hajde, inzistiram", rekao je Crest kojem Stormgardski odgoj ipak ne bi dozvolio da prođe pored žene 15

ili djevojke s hrpom teških stvari u naručju, a da joj barem ne pokuša pomoći. Djevojka ga je prijeko pogleda, ali potom samo kimne glavom, mrzovoljno pristajući. Vrlo vjerojatno da ga se što prije riješi. "Oprosti, zaboravio sam kako ti je ime", reče on pristojnim glasom dok su ulazili u dizalo. "Nisam ti ga ni rekla", ona će ravnodušnim glasom, a Crest nije mogao, a da pogledom ne okrzne masnicu na njenom licu. Više na sebi nije nosila vojničku odoru već majicu kratkih rukava i traperice. Djevojka je u svakom slučaju bila u zavidnoj vrhunskoj formi. Ako je Crest želio biti iskren sa sobom, djevojka je stvarno bila prelijepa. "Možeš li, molim te prestati buljiti u mene, doktore", rekla je iznenada grubim glasom. Tek tada Crest shvati da on to zapravo otvorenih usta doslovno slini nad svojom novom susjedom. "Op...oprosti...samo..." tek što je krenuo mrmljati ispriku pogled mu padne na njenu ključnu kost gdje se nazirao trag još jedne masnice koja se prosezala tko zna koliko ispod njene lijepe zelene majice. "Gle, znam da sam gadna i da mi je lice u banani, a da je tebi kao doktoru vjerojatno profesionalna deformacija zuriti u ...pa...ljude s ozljedama, ali stvarno bih cijenila da ne buljiš toliko." Ona je mislila da on bulji u nju zato što mu je gadna!?! Kako je, kvragu, mogla doći do tog prokletog zaključka? Zar se ona stvarno nikada nije pogledala u zrcalo? Istina, imala je masnicu, ali i bez obzira na to njena pojava je oduzimala dah. "Kako se zoveš?" on će odjednom, iznenadivši i samoga sebe gorljivošću svojega vlastitog glasa. Djevojka ga pogleda i krene nešto zaustiti, ali u tom trenu se lift otvori i oni se nađu na trećem katu njihove zgrade. "Stigli smo," ona će naglo. "Hvala ti na pomoći." 16

Djevojka tada preuzme namirnice od Cresta i vrati se natrag u svoj stan, tek neznatno kimnuvši u znak pozdrava. Ne treba ni kazati da Crest i dalje nije imao pojma kako se ona zove.

17

TAJANSTVENA

Kako je vrijeme prolazilo, Crest nije mogao prestati razmišljati o svojoj tajanstvenoj susjedi kojoj čak ni nakon tri mjeseca nije znao ime, a znatiželja ga je polako dovodila do ludila. Bio je tako fokusiran na nju da je čak magijom učinio svoja vrata providnima samo kako bi je mogao vidjeti i čuti kako ulazi i izlazi iz svojeg stana, iako su njegova vrata drugima naizgled izgledala posve normalno. Pokušavao se opravdati sam sebi time što mu televizijski program ionako nije bio pretjerano zanimljiv, a knjige koje je imao u stanu je već odavno pročitao, stoga si je redovito govorio da je njegova Jane Doe, kako ju je zvao u svojoj glavi, zapravo jedino zanimljivo što se u njegovoj okolini događa. Osim na poslu, naravno. Tamo se događalo i previše zanimljivih stvari. Crest je ponekad imao dojam da je posao u bolnici jedino što ga donekle usrećuje u ovom tuđinskom svijetu. I njegove mačke, naravno. Nije ih smio zaboraviti jer su bile stvarno dobro društvo. I tako je on, dan za danom, promatrao svoju Jane Doe kako dolazi i odlazi, i taman kad se činilo da su njene masnice zacijelile, ona se vraćala s novima. Novim masnicama i novim posjekotinama, a ponekad je jednostavno izgledala prebijeno. Iako je znao da će ga odbiti Crest joj je u nekoliko navrata ipak ponudio pomoć, što je ona vrlo hladno odbila. Zapravo sve što je radila bilo je hladno. Nikada na njenom licu nije primijetio gotovo ništa što bi se moglo zamijeniti za toplu ljudsku emociju. Ustajala je rano, išla na trčanje, a nakon toga odlazila, samo Bogovi znaju gdje, i uvijek se vraćala s novim ozljedama. 18

Crest, koji je inače samoga sebe smatrao pravom kukavicom, je ipak bio toliko hrabar da joj gurne papirić s nazivom sigurne kuće za žene ispod vrata. Tada ju je zapravo i prvi puta čuo da se smije jer je povukla papir ispod vrata, a s druge strane se začuo hladan prezriv smijeh. Hladniji od ledenjaka. Pomislio je da će taj tren možda i otvoriti vrata i ugledati ga pred njima, a dlanovi su mu se započeli znojiti na samu pomisao, no ona to nije učinila. Međutim, Crest je nekako sumnjao da ona ipak zna tko joj je poslao tu poruku, a da se njega pitalo, on bi najradije čarobnim štapićem iscijelio njene povrede. No nije smio. Znao je da ne smije prekršiti pravila, a kazne za takva djela su u Stormgardu doista bile rigorozne, jer čak i ako više nije živio u Everwindu, on je i dalje spadao pod Stormgardsku direktivu i za bilo kakav počinjeni zločin odgovarao bi Sorenu i kraljici Runi. Kraljici Runi bi se možda još i dalo objasniti, ali s arhmagom Sorenom nije bilo pregovaranja i ako je Crest iole cijenio svoju živu glavu tada se morao držati pravila magijske zajednice kao pijan plota. S vremenom mu je to postajalo sve teže i teže, a najgore dosad mu je bilo jedne noći dok se u sitne noćne sate vraćao s posla jer doktori su imali, valjda, najluđe radno vrijeme na svijetu, Crest je odlučio umjesto liftom, poći stepenicama. Smatrao je da to duguje svojem tijelu s obzirom da je danas bio toliko nemaran pa umjesto da pojede nešto istinski hranjivo, naručio hot-dog i prženu piletinu. Obrok je bio itekako zasitan, ali teško bi ga se moglo nazvati zdravim. Tek što je došao do trećeg kata začuo je plitko, bolno disanje, a prizor pred njim potpuno ga je sledio u mjestu. Neki ogromni, mišićavi crnac, brdo od čovjeka, doslovno je u naručju nosio njegovu Jane Doe prema vratima njena stana , dok je trag krvi ostajao za njima. Nosila je uske crne tajice i kratki crni topić, a niz tijelo joj se cijedila krv. Lijevo oko joj je bilo potpuno plavo i zatvoreno, a vidljivi dijelovi njenog tijela bili su prekriveni 19

masnicama. Ružan podlijev na njenom trbuhu i gore prema rebrima, ukazivao je čak i na moguće unutarnje povrede. "Kvragu, mala, tebi je mjesto na hitnoj, a ne ovdje", kazao je nepoznati tamnoputi muškarac. "Nemoj...Bleed, znaš da mi... narednik to nikada... ne bi oprostio", odgovorila mu je isprekidano, a njeno isprekidano disanje je Cresta smjesta natjeralo da posumnja na slomljeno rebro. "Ali, mala, stvarno si u komi. Što ako imaš unutarnje krvarenje?" Djevojka je na to samo odmahnula glavom i svalila se na pod tako da njen prijatelj može otključati vrata stana. Crest je shvatio da je sada pravo vrijeme da intervenira. "Vrlo vjerojatno imaš unutarnje krvarenje i sasvim sigurno ti je mjesto u bolnici", rekao je trudeći se zvučati smireno, iako je zapravo bio poprilično ljut što je ovo kljuse od takozvanog prijatelja nije odvelo ravno na hitnu, kao što je i trebao učiniti! "Koji si ti?" upita ga gromada od čovjeka koja se očito zvala Bleed. "Hmm... a meni govore da imam čudno ime", pomisli Crest mrzovoljno pa se predstavi čovjeku govoreći: "Ja sam Crest, njezin susjed, ali i liječnik." Bleed izvije obrve pa zabrinuto upita Cresta: "Misliš da je ozbiljno povrijeđena?" upita. Crest kimne i odvrati puno hrabrije no što se osjećao: "Zar to nije očito?" Bleed ga potom prijeteći odmjeri jer mu se nikako nije sviđala doktorova drskost, ali pretpostavljao je da s liječnicima treba već biti naviknut na takvo osorno ponašanje. "Možeš li je pregledati?" upita on glasom koji je govorio Crestu kao da baš i nema puno izbora po tom pitanju, čak i kad bi ga želio odbiti. "Naravno", odvrati Crest, ali djevojka se smjesta pobunila, trudeći se svim silama da sama ustane s poda i 20

pokaže im da je dobro, no na kraju se ipak samo uz bolan uzdah strovalila natrag na tlo. "Kvragu!" opsovala je, a potom tek neznatno jauknula jer se istovremeno i trznula. "Molim vas, pođimo u moj stan. Tamo imam torbu s medicinskim potrepštinama", reče im on, a Bleed potom onoliko nježno, koliko je to mogao izvesti s obzirom na njeno loše stanje, unese djevojku u Crestov stan. Iako nije znao zašto, Crest osjeti kako mu je srce uzdrhtalo od uzbuđenja kad ju je Bleed prenio preko praga i unio unutra. "Položi je ovdje molim te, i skini joj top i tajice." "Ne...dolazi...u obzir!" grubo je rekla djevojka. Crest potom kimne i reče joj: "U redu, samo ćemo ih malo spustiti da te mogu pregledati, može tako?" upita. Djevojka ga mrko pogleda, a potom tek neznatno i sama kimne. Bilo je više nego očito da nije željela obaviti ovaj pregled. "Bleed... izgubi se", kazala je prijatelju isprekidanim glasom, očito ne želeći da je on vidi razgolićenu. "Hajde, mala, nemoj tako." "Odjebi... Bleed, neću da me gledaš" Bleed samo zakoluta očma i osmjehne se pa reče: "Teško da bi bila prva ženska koju sam ikada vidio golu, Jay." "Jay!" usklikne Crest radosno u svojoj glavi kad je čuo to ime! Napokon! No je li joj to bilo pravo ime ili nadimak, to nije mogao znati. I, kvragu, sad ga je i to kopkalo! "Briga me...idi doma... doktor će se pobrinuti za mene... ionako me gnjavi s... tim sranjem već... tjednima." Bleed potom samo mrzovoljno slegne ramenima i reče: "Tvrdoglava si ti mazga, mala, znaš?" Jay ne reče ništa, već samo s bolnim izrazom lica kimne. Crest nije bio nikako spreman za golemog tamnoputog muškarca, čiji je nos prethodno bio slomljen najmanje jedanput, ako ne i dva puta, koji mu se unio u lice i s vrlo 21

prijetećim pogledom, opasno rekao: "Ako joj padne vlas s glave dok se sutra vratim..." Bleed nije morao nastaviti rečenicu jer je Crestu bilo itekako jasno što je želio kazati. Tko god ova djevojka bila, ovom je čovjeku bila itekako važna. Iz nekog razloga Cresta je to činilo vrlo, vrlo mrzovoljnim. Hmm, pitao se zašto?

22

PACIJENTICA

Crest je osjetio znatno olakšanje kad je otkrio da njene povrede u stvari samo izgledaju mnogo gore nego što to stvarno jesu. Imala je dva slomljena rebra, ali na svu sreću nisu probila niti jedan vitalni organ, a na njegovo olakšanje nije patila ni od unutarnjeg krvarenja. Toga se zapravo najviše i pribojavao. Ležala je na njegovom velikom crnom kožnom kauču i prijeteći ga promatrala cijelo vrijeme dok ju je pregledavao. No Crest je bio vrlo stručan, a uz to i vrlo nježan i pažljiv. "Smijem li te upitati kako si zadobila ove povrede?" upitao je trudeći se zvučati službeno, kako bi se ona osjećala ugodnije. Bilo je to uobičajeno liječničko pitanje i on ga je izrekao na uobičajeno formalan način. "Ne", odvrati ona kratko. Crest uzdahne. Znao je da nema smisla nagovarati je. Bio je već navikao na teške pacijente, ali ona je doista bila poseban slučaj. "Pa, kao što i sama vjerojatno znaš, površinske posjekotine i masnice će u svakom slučaju same brzo proći, iako ću ti dati i kremu koja će ubrzati taj postupak." Bila je to krema njegove vlastite izrade s magijskim dodacima, ali to joj nije smio priznati. "Također ću ti napraviti povez zbog slomljenih rebara. Ne smiješ ga skidati neko vrijeme kako bi sve ispravno zaraslo." Čak je i zavoj s kojim ju je povezao bio prožet magijom. Tek trunkom magije koja je ubrzavala postupak zacijeljenja, a opet ne tako brzo da bi netko mogao nešto posumnjati.

23

Jay mu na to nije ništa odgovarala već je samo kimnula glavom. Začulo se mjaukanje, a ona pogledom pretraži prostoriju za izvorom tog glasanja. Dva crna mačka priđu Crestu i stanu se maziti oko njegovih nogu. "Ti imaš... mačke?" začuđeno ga je upitala, a Crestu nije promaklo istinsko iznenađenje na njenom licu. Prva emocija koju je ikada ondje ugledao osim one vječite hladnoće. "Jay, molim te upoznaj Azriela i Gargamela. Dečki, upoznajte Jay, našu susjedu, a od danas i pacijenticu." "Hmpf!" puhnula je ona kad je čula ovaj naziv. Bilo je itekako jasno da joj se nije sviđala ideja o tome da bude ičija pacijentica. Kad se temeljito pobrinuo za nju, Crest ju je uhvatio rukama ispod nogu i vrata i podigao u naručje. "Što to... radiš?!" upita ona s natruhom panike u glasu. "Nosim te u svoj krevet", on će ležernim glasom. "Molim?" prestravljeno je dahnula Jay. Crest se blago osmjehne pa joj reče: "Tamo će ti biti mnogo udobnije prespavati nego ovdje na kauču." "Ali...ja ne mislim...prespavati!" ona će dok su se gnjev i strah izmjenjivali na njenom licu. Crest uzdahne i reče joj: "Nisi htjela u bolnicu, u redu. Ne mogu reći da se kao liječnik slažem s tom odlukom, ali teško da mi Hipokratova zakletva dozvoljava da te pustim kući u ovakvom stanju. Ostat ćeš sve dok se ne uvjerim da si dobro. Također ću ti prepisati antibiotik jer me zabrinjava mogućnost bakterijske upale." "Ali... gdje ćeš ti...spavati?" zabrinuto ga ona upita. Crest je laganim koracima prenese u svoju spavaću sobu, a potom je nježno položi na krevet i odvrati: "Ne brini, nisam jednom prespavao na svojem kauču." Ona posramljeno pogleda dolje, a on shvati da joj je istinski neugodno u ovom trenutku. 24

"Hej..." zazvao ju je toplo se osmjehnuvši. "U redu je, ne brini. Pobrinuti ću se da uskoro budeš kao nova." Čuvši te riječi, njenim licem prođe izraz najgore boli, a Crest smjesta shvati da se ne radi o onoj fizičkoj. Oči joj se ispune suzama, ali ona ne zaplače. "Mislim... da je taj...brod...davno otplovio", reče mu ona slabim glasom, a jedna neposlušna suza se ipak skotrlja niz njen donekle zdravi obraz.

25

SAN Hrvoje je čučao u mračnom ormaru, a ruke su mu još uvijek bridjele od udaraca njegova vlastita remena, kojim se njegova baka redovito služila da ga kazni za svaku sitnicu koju ju je krivo napravio. "Prokleto malo kopile!" odzvanjale su njene riječi u njegovim ušima. "Kopile...kopile...kopile!" Hrvoje bolnim rukama poklopi svoje uši, u nadi da će tako otjerati ta ružna sjećanja. Vrata ormara su se otvorila, a pred njim je stajao visoki muškarac prijetećeg izgleda. Prestravljen, Hrvoje poklopi lice rukama... "Hej! Čuješ li... me? Crest?" Crest se naglo trgne iz noćne more i zaprepašteno ugleda Jay kako ga zabrinuto promatra. Jedva je mogla stajati na nogama i sva se tresla. Očito joj se zavrtjelo u glavi i on je spremno uhvati u naručje prije no što se skljokala na pod. "Što ti radiš na nogama, Jay?!" prijekorno joj reče, nešto oštrije no što je to doista namjeravao, ali ona to uopće nije niti primijetila pa mu se činilo da je i navikla na takav ton glasa. On ustane s njom u naručju, što mu i nije predstavljalo nikakav problem jer su ga redoviti odlasci u teretanu učinili doista tjelesno snažnim muškarcem. "Vikao si u... snu" promrmlja ona, nadodavši, "Mislila sam da...je netko...provalio." Crestovi se obrazi smjesta zažare od srama.

26

"Oprosti, molim te, samo sam ružno sanjao", on će sramežljivo se ispričavajući. "Mislila sam... da će me... tvoje mačke...napasti." ona će gledajući Azriela i Gargamela koji su sjedili svaki s jedne strane naslona od kauča, prijeteći je gledajući. Čuvši to, Crest se blago nasmije pa odvrati: "Dobri su oni dečki, samo malo prezaštitnički nastrojeni prema meni, to je sve." Crest bi volio kad bi joj u dubinu mogao objasniti moć stvarne spone nekog vješca i njegove mačke, ili u njegovu slučaju mačaka. On ponovno nježno spusti djevojku na krevet, a potom je pogleda teško uzdahnuvši. Stvarno je bila sva slomljena. Kad ju je pregledavao nije mogao ne primijetiti da je njeno tijelo prekriveno starim ožiljcima, nekima koji su bili i prethodno šivane rane, ali čisto je sumnjao da ih je šivao pravi liječnik jer su očajno zarasle. Tko god je ona bila, u svakom slučaju je doista prošla sito i rešeto, i bilo mu je više no posve jasno zašto nije željela govoriti o tome. "Opet buljiš", ona će umornim glasom. "Oprosti", ispriča se on. "Samo gledam tvoju odjeću. Krvava je. Bilo bi dobro da te presvučemo." Jay pokuša slegnuti ramenima, a potom zastenje od bola. "Nemam odjeće..." reče ona. "A Bleed mi je izgleda zabunom uzeo ključeve od stana." Tek tada je zapravo shvatila da se i ne može vratiti u svoj stan čak i kad bi to htjela. Crest je odmjeri pogledom pa reče: "Mogao bih ti dati jednu svoju majicu kratkih rukava. Tebi bi trebala biti do koljena. Kao spavaćica." "Ne treba... stvarno..." Jay posramljeno promumlja. "Čuj, stvarno nije dobro za tebe da budeš u ovoj odjeći, neke od tvojih posjekotina su stvarno gadne, bojim se da se ne inficiraju." 27

Ona uzdahne pa napokon prizna: "Ne želim da me... presvlačiš." Crest ozbiljno kimne. "Razumijem da ti nije ugodno, ali imaj na umu da sam ja ipak liječnik i da takve stvari gledam svaki dan. Naposljetku ona također kimne, a Crest priđe ormaru i izvuče jednu svoju veliku crnu majicu kratkih rukava, a potom se vrati natrag do djevojke pa sjedne iza njenih leđa. "Ako želiš, mogu škarama prerezati top tako da ne moraš podizati ruke i izvijati se. Tako to radimo u bolnici kad je netko povrijeđen poput tebe." Ne govoreći ništa, Jay samo kimne. Crest učini kako su se dogovorili, ali nije mu promaknulo da su se zdravi dijelovi njena lica itekako zarumenjeli dok ju je presvlačio. Bilo mu je žao što joj je tako neugodno jer je u ovakvom stanju nikada ne bi mogao gledati na takav način. Istina, i dalje mu je bila prelijepa, a iz nekog glupog razloga srce mu se rastopilo kad ju je vidio u njegovoj crnoj majici i bio je u pravu, jer stvarno je izgledala kao da ima spavaćicu. On se u sebi nasmije kad shvati da ona gotovo pliva u njegovoj odjeći. No nije ona zapravo bila toliko sitna koliko je on u biti bio krupan. "Viđaš li ih...često?" upitala je bolnim glasom Jay, prenuvši ga iz razmišljanja. "Misliš ljude poput tebe?" Crest će sumornim glasom, a ona kimne. "Da. Viđam ih često. Ponekad i prečesto", odvrati joj Crest žalosno, nadodavši, "Pretučene majke, djecu...da...viđam ih gotovo svaki dan." Jay ga pogleda, a bio je to zapravo najblaži pogled koji mu je uputila do sad. "I onda im... daješ onaj... papirić koji si mi gurnuo... pod vrata. Onaj sa sigurnom... kućom?" "Ponekad", prizna on, a nada se pobudi u njemu pa je upita: "Bi li željela znati više o tome?" 28

Djevojka se tužno osmjehne pa mu reče: "Nema te...sigurne kuće gdje me ne bi... mogli pronaći." "Tko to?" upita Crest, iznenadivši se dozi gnjeva u svojem glasu. Trebao je, u svakom slučaju, zvučati ipak malo profesionalnije, zar ne? Jay odmahne glavom pa mu reče: "Kad bih ti... rekla, morala bih... te ubiti." Crest se isprva nasmije, misleći da se Jay šali, ali smrtno ozbiljan izraz njena lica govorio mu je da je doista mislila svaku izgovorenu riječ. On osjeti kako se jeza uvlači u njegove kosti. Tko god bila ova djevojka, jedno je bilo sigurno; bila je opasna. Čak i ovako slomljena, bila je vrlo, vrlo opasna.

29

BLEED "Gdje je ona", upitao je crnac čim je narednog dana ušao kroz vrata Crestova stana. "U mojoj sobi. Na krevetu" odvrati mu Crest hladno. Još uvijek nije znao što da misli o ovom čovjeku pa je stoga odlučio da mu se zasad ovaj tip baš pretjerano i ne sviđa. "Na tvojem krevetu?" upita ga Bleed prijeteći ga gledajući. "Mnogo je udobniji od kauča," kratko će Crest. "Kako joj je?" upita on trudeći se, primijeti Crest, sakriti istinsku brigu u glasu. "Ne baš najbolje. Morati će ostati ovdje nekoliko dana dok se ne oporavi", kaza mu. "Na tvojem krevetu, pretpostavljam", mrko će Bleed i dalje sijevajući pogledom. "Ili na bolničkom", Crest će sliježući ramenima i pretvarajući se da ga prijeteća pojava ovog gorostasa niti najmanje ne dira. "A nekako mi se ne čini da ona baš želi ići u bolnicu." "Zašto je ne bih prenio u njen stan, pa da je ondje obilaziš?" Bleed će grubim glasom. "Zato jer, ako nisi primijetio, ja ovdje pružam besplatne liječničke usluge i mnogo mi je lakše i praktičnije kad mi je pacijentica na oku, a tako je bolje i sigurnije i za nju." Iako je to izrekao, Crest bi si prije odrezao jezik nego priznao Bleedu da je jedan od glavnih razloga zašto želi što duže zadržati Jay u svojem stanu upravo taj da sazna čim više o njoj. Da joj pomogne, ako ikako može.

30

Oduvijek je on bio takav. Uvijek je spašavao izgubljene i napuštene slučajeve, bilo ljudske ili životinjske, samo se nitko zapravo nije nikada potrudio spasiti njega. No dobro, to baš i nije bila potpuna istina. Prisjetivši se noćašnjeg sna, on se u svojoj glavi zagleda u visoku mušku priliku koja ga je izvukla iz ormara. Bio je to arhmag Soren koji je došao da ga odvede sa sobom u Everwind. No kad je izašao van iz ormara, smjesta je shvatio da njegova baka nepomično leži na podu, očiju širom raširenih od straha. "Što joj je?" upitao je Hrvoje, više uplašeno nego zabrinuto. "Spava", odvratio mu je arhmag svojim uobičajeno hladnim glasom "Ali oči su joj otvorene", reče on strancu koji je samo tako ušao u njihovu kuću i izvukao ga iz ormara. Soren tada klekne pored malenog dječaka i reče mu na vrlo čudnom hrvatskom: "Pogledaj me, Creste." "Ali ja se zovem Hrvoje", on će zbunjeno. Soren tada odmahne glavom i reče mu: "Ne.Više se nikada nećeš zvati Hrvoje. Ime će ti biti Crest sve do dana dok si ne zaslužiš pravo ime, a ja ne sumnjam u tebe, Creste. Znam da ćeš ga jednog dana zaslužiti." "Ali moja baka..." dječak će opet pogledom prelazeći preko bakina nepomična tijela. "Ona spava", Soren će odrješito. "I nikada se više neće probuditi. Nikada te više neće taknuti. Jesi me, čuo, Creste? Nikada više." Suze su se stale nakupljati u dječjim očima, a potom on zajeca i čvrsto zagrli tog strašnog nepoznatog čovjeka. Soren teško uzdahne, a potom podigne dječaka u naručje i napusti s njim onu prokletu kuću zasvagda. "Hej! Jesi doma, doktore?! S kim ja to pričam ovdje?" Bleed će mašući Crestu rukom pred očima. "O, oprosti...zamislio sam se", Crest će, automatski se ispričavajući 31

"Pitao sam te je li se probudila?" odvrati Bleed, sumnjičavo promatrajući Cresta kao da se brine za njegovo mentalno zdravlje. "Nije još, ali to je dobro jer joj treba odmora...nakon svega." Bleed ga promotri još sumnjičavije pa upita: "Je li ti ona rekla gdje je ovako najebala?" Crest odmahne glavom. "Ajde, bar to", on će uzdahnuvši od olakšanja. "Ne bih volio kad bih ti morao skinuti tu čupavu glavu s ramena, doktore." Crest se ponovno naježi. Tko god su bili ovi ljudi s kojima se Jay družila, bili su istinski opasni. Bleed tada ležerno priđe Crestovom kauču pa se svali na nj, pritom uzimajući daljinski u ruke i paleći TV. "Reci mi kad se probudi", on dobaci Crestu šaltajući programe. Zaustavio se na nekoj blesavoj meksičkoj sapunici i nadodao: "Donesi mi i pivo iz frižidera ako imaš koje." Crest ga je zgroženo promatrao, a potom je mrzovoljno odvratio: "Osjećaj se kao u svojoj kući, što da ne..." Bleed se na to samo nasmijao, a Crestov mačak Azriel mu priđe, onjuši ga i uvali mu se u krilo predući. "Izdajico!" mrko promrmlja Crest gledajući kako golemi crnac odsutno mazi crnog mačka i iznenađujuće nježnim glasom mu govori: "I što misliš, micek? Hoće li Miguel konačno priznati Maria Rosi da je do ušiju zaljubljen u nju?" Ne vjerujući da se ovo doista događa, Crest posve zbunjeno ode do svoje kuhinje i otvori frižider. Imao je u njemu kvalitetno crno pivo koje je čuvao za rijetke goste. Nije znao kvalificira li se Bleed kao gost kad ga tehnički nije ni pozvao da dođe, ali mu je svejedno odnio pivo. "Hvala, stari", reče on ne skidajući oči sa sapunice. "Ti stvarno ovo pratiš?" upita Crest ne mogavši prikriti iskrenu znatiželju. 32

Bleed ga začuđeno pogleda i sasvim ozbiljno mu reče: "Ma kako ne bih pratio kad je Esmeralda konačno saznala tko je pravi sin od José Fernanda, a onaj stari šupak Pedro ga hoće razbaštiniti. Joj, a da ne spominjem i da je Teresa opet trudna i to ovaj put s Rodrigom! Samo ne znam koga će Maria Rosi izabrati, Miguela ili Honoria. Što ti misliš?" Crest posve zbunjeno shvati da ga ovaj to stvarno pita, pa još zbunjenije odvrati: "Ne znam...možda Miguela?" Iz nekog glupog razloga se osjećao kao da je na kakvom školskom testu kod čarobnice Cassiane. I ona ga je znala tako oštro gledati. Posve čudan i pomalo zastrašujuć razgovor je prekinulo glasno stenjanje koje je dopiralo iz Crestove spavaće sobe. Bleed se smjesta ustane krenuvši prema spavaćoj, ali Crest ga zaustavi. Crnac ga je tako mrko pogledao izgledajući kao da će ga isti tren sravniti sa zemljom, ali Crest samo reče: "Pričekaj, možda mora na wc. Uđi kad to obavimo." Shvativši da ga Crest ipak nije zaustavio iz nekakvog glupog razloga, Bleed sjedne natrag na kauč i nastavi gledati sapunicu. "Jebemu, micek, u što se sad ovaj vražji Honorio uvalio! Joj, kako mrzim kad radi takva sranja..."

33

NEUGODA "Dobro jutro! Kako se osjećaš?" upitao je doktor Stormgard svoju pacijenticu. "Bila sam i bolje", gunđavo će Jay izgledajući pomalo zbunjeno i izgubljeno, a Crestu srce glupavo zaigra kad je shvatio kako još nije stigla navući svoju uobičajenu masku hladnoće, nego je bar na tren sasvim prirodna. Također mu je bilo drago čuti da joj glas ipak zvuči malo bolje nego sinoć i da više ne diše tako plitko i bolno. Njegov magični povez je dobro djelovao. No, kao da je čula njegove misli, Jay se smjesta uozbilji i pogleda ga i reče: "Čula sam Bleedov glas." "U boravku je. Gleda sapunice i mazi mi mačka", mrzovoljno će Crest, ali kad je shvatio da su njegove riječi izmamile poluosmjeh na Jayino lice više mu nije čak ni bilo žao što se Bleed tako čudno ponaša. "Želio te vidjeti, ali sam mu rekao da pričeka", objasni Crest, a Jay ga zbunjeno pogleda. "Zašto?" upita ona. "Pa... pretpostavljam da moraš na wc" Jay posramljeno pogleda dolje pa tiho reče: "Da, moram." "Hajde, idemo", reče Crest prilazeći joj, na što se ona u potpunosti ukočila. "Idem sama", brzo će Jay i stane se podizati pritom pokušavajući zatomiti bolne uzdahe. "A, ne bi išlo, mlada damo", reče Crest svojim najstrožim doktorskim glasom. "Imaš tri izbora, posuda za urin, da te ja odnesem do wc-a ili da ti uvedem kateter, pa ti biraj!" Jay prijeko pogledom ošine Cresta. "Ja nisam invalid, znaš!" ljutito će ona. 34

Crest ozbiljno kimne i reče: "Znam, ali si povrijeđena i moraš se paziti ako se želiš oporaviti. "Gle, odnijeti ću te do wc-a, a potom ti dati malo privatnosti da se pomokriš. Ti me zovi kad završiš, može tako?" Crestu je bilo itekako žao vidjeti kako joj se cijelo lice zacrvenjelo od srama. "Dobro", reče ona tako tihim glasom gledajući u svoje ruke da na tren nije uopće bio siguran da ju je dobro čuo. Ne čekajući da se predomisli, Crest je ponovno nježno podigne s kreveta i odnese u kupaonicu. Pomogao joj je da skine donji veš i da sjedne na školjku, dok je ona cijelo vrijeme držala zube čvrsto stisnutima ne bi li slučajno nehotice ispustila kakav jauk. Crest je bio siguran da nikada dosad u životu nije vidio tako sitnu osobu koja se trudi biti tako hrabra. "Ja ću sada izaći, a ti me pozovi, može?" Još uvijek rumena, Jay ga nikako nije mogla pogledati u oči već je samo kimnula glavom dajući svoj pristanak. Sirotoj djevojci je trebalo nešto duže vremena da se opusti dovoljno, ali kad je konačno uspjela, našao ju je kako opet stoji na svojim nogama i kako si je sama odjenula gaćice. Crest nije rekao ništa iako ju je ipak strogo pogledao. Prišao joj je što je nježnije moguće uzeo je u naručje i vratio je natrag u krevet. "Bleed", rekla mu je kratko, a ne želeći joj davati dodatnog razloga za neugodu, Crest otvori vrata od spavaće sobe i pozove golemog crnca. "Dođi", kaza mu, a Bleed nježno skine uspavanog Azriela s koljena i stavi ga na stranu. Nakon toga on uđe u Crestovu spavaću sobu i zatvori vrata za sobom, očito ne želeći da Crest čuje to o čemu planira razgovarati s Jay. No i Crest je znao igrati tu igru. On posegne za čarobnim štapićom koji mu je uvijek bio skriven u nevidljivom džepu

35

njegovih traperica i promrmlja: "Heyra", a do njegovih ušiju dopre zvuk glasova iza zatvorenih vrata. "Stvarno su te sjebali jučer, mala. Narednik će biti ljut." začuo se duboki Bleedov glas. Crest si nije mogao pomoći. Nije mu bilo dovoljno da čuje što se u sobi govori, želio je vidjeti njeno lice stoga je magijom učinio vrata od spavaće sobe providinima samo svojim očima. "Molim te ne spominji mi ga. Ne mogu se sad nositi s tim", reče ona. Bleed uzdahne i isfrustirano prođe rukama po čelu. "Volio bih da postoji drugačiji način...drugačiji život za tebe, Jay." Jay tužno sklopi oči pa mu odvrati: "To bih i ja željela, ali znaš i sam da narednik to nikada ne bi dopustio." Crest nije mogao, a da se ne zapita tko je zapravo taj narednik i kakav to čovjek mora biti da zbog njega jedna djevojka mora trpjeti ovakve ozlijede? Crest je i iz vlastitog iskustva znao da je svijet prepun bešćutnih ljudi, ali i gorih stvorenja. "Prokletstvo, mala! Mrzim te gledati ovakvu... bojim se da će doći dan kad ću te iznijeti iz dvorane samo u mrtvačkoj vreći." Crest se sledi u mjestu. "Kakve dvorane! Kakvoj mrtvačkoj vreći?! Čime se to Jay bavila da je bilo tako opasno po život?!" Pitanja su navirala u njegovoj glavi, ali bio je i te kako svjestan da neće tako lako doći do odgovora. "Tiše malo, Bleed... čut će nas!" upozori Jay svojeg prijatelja, a potom sklopi oči i umorno mu reče: "Gladna sam. Nisam jela od prekjučer. Jesi li mi donio kakav doručak?" Bleed je pokunjeno pogleda pa reče: "Sori, mala. Zaboravio sam, ali ne sumnjam da će ti onaj dobri doktor nešto spremiti za jelo. Čini se oduševljen time što se brine za tebe." 36

"Da", mrko mu odvrati Jay, nadodavši, "I ja sam to primijetila." "A je li?!" pomisli mrzovoljno Crest, kojemu nikada nije palo na pamet da se njegova fascinacija novom susjedom tako jasno primijeti. Morat će malo poraditi na svojim izazima lica. "U svakom slučaju, ipak mislim da si u dobrim rukama", ohrabrujućim glasom će Bleed. Jay ga zbunjeno pogleda pa upita: "Zašto to misliš?" Bleed slegne ramenima i odvrati: "Tip ima mačke." "Pa?" Jay će gunđavo. "Kakve veze ima što živi poput neke usidjelice s mačkama?" "USIJEDLICE S MAČKAMA!?!" ljutio se Crest u svojoj glavi. "Ne znam", reče Bleed zamišljeno. "Samo imam neki osjećaj da te taj tip neće povrijediti, to je sve..." Jay samo odmahne glavom i tiho uzvrati: "Mene svi muškarci povrjeđuju, Bleed. Ti to najbolje znaš." "Možda, ali zato ja neću nikada...znaš to, mala." Jay ponovno sklopi oči, a potom reče: "Da, sve dok ne završim u istom ringu s tobom, a onda sam najebala, zar ne?" Bleed uzrujano ustane s kreveta pa joj odvrati: "Narednik nam to ne bi učinio. Zna da smo prijatelji." Jay odmahne glavom i reče: "Zar još uvijek ne shvaćaš, Bleed? To je upravo nešto što on i bi učinio. On ne može podnijeti da ja imam prijatelje. On ne može podnijeti da mi je do nekoga stalo. Kad-tad će nas natjerati da ubijemo jedno drugoga." Bleed priđe krevetu i nježno podigne Jayinu bradu gore kako bi ga pogledala: "Nikada neću dići ruku na tebe, mala. Makar me to koštalo vlastitog života." On se tad okrene prema vratima, a zaprepašteni Crest se brzo pomakne, pretvarajući se da je cijelo vrijeme sjedio na kauču i gledao Bleedovu sapunicu. "Ha! Znao sam da ću te zaraziti!" on će Crestu s osmjehom na licu, koji nije odavao ništa od onog ozbiljnog 37

razgovora koji je vodio s Jay u sobi. "Niko ne može odoljeti Maria Rosi kad je jednom vidi." "Ti ideš?" upita Crest pomalo smeteno. "Aha", odvrati Bleed, nadodavši, "Vidimo se sutra, stari! Pazi mi na malu." Izrekao je to na takav način koji je da je zvučalo kao da su dugogodišnji prijatelji, a nešto u tom njegovom ležernom tonu je Cresta duboko pogodilo i u tom trenu on shvati koliko je zapravo usamljen. "Hoću", on će ozbiljno kimnuvši, a Bleed mu uputi još jedan značajan pogled i napusti njegov stan. Ostavši stajati u mjestu, Crest teško uzdahne i razmisli o svemu što je čuo dok je promatrao razgovor Bleeda i Jay u njegovoj spavaćoj sobi. O čemu su oni to, dovraga, pričali? I čime su se ti ljudi bavili da tako ozbiljno govore o ubijanju jedni drugih?! On pogleda u sobu čija vrata su bila zatvorena, ali ih je njegova čarolija učinila providnima. Jay je sjedila na krevetu izgledajući beskrajno tužno, a tihe suze klizile su niz njene obraze. Crest bi u tom trenutku dao sve da ih je mogao nježno obrisati svojim prstima.

38

DORUČAK "Što je ovo?" zbunjeno će Jay, gledajući svu silu hrane koju je Crest stavio pred nju. Juha, pečena piletina, prilozi, carbonara, razne svježe salate, bolje nego u nekom restoranu, a i mirisalo je tako. "Doručak", ozbiljno će Crest, nadodavši, "Moraš povratiti snagu. "Jay ga smeteno pogleda reče: "Pa gdje si sad uspio naručiti sve to?" "Naručiti? Zašto bih naručivao hranu kad je imam doma?" začuđeno je upita. Jay ga iznenađeno pogleda pa reče: "Ti nisi valjda...ovaj..." "Što?" upita Crest. Jay ga je i dalje iznenađeno gledala i na koncu reče:"Pa, kuhao?" Crest slegne ramenima i ravnodušnim glasom odvrati: "Jesam. Volim kuhati." Bio bi joj se i ljubazno nasmiješio, ali riječ: "usidjelica" mu je još itekako bridjela u ušima. "O?" ona će začuđeno, a potom zakoluta očima i odvrati promrmlja: "Pitam se ima li nešto što ti ne znaš raditi?" Crestu se nekako svidjela njena reakcija na ovo, pa se na koncu ipak popustljivo nasmiješi i odvrati: "Naravno. Ima mnogo stvari u kojima sam potpuno izgubljen slučaj." Jay ga nekako ozbiljno pogleda pa zapovjednim glasom reče: "Navedi jednu." Crest se nasmije pa joj reče: "Ne znam voziti auto s mjenjačem.

39

"Točnija rečenica bi bila: "Ne znam voziti auto s mjenjačem bez pomoći magije", ali teško da joj je baš to mogao priznati. "I to je sve?" upita ga ona krajnje neimpresionirana. "Ma jok. Pun sam mana, ali ako ti ih kažem, morao bih te ubiti" on će ponavljajući njenu rečenicu, a kad je ugledao nagovještaj osmjeha na njenim tankim usnicama, znao je da mu se očajnički pokušaj humora ipak isplatio. "Odakle si ti zapravo, doktore?" iznenada ga Jay upita, izgledajući nekako i sama nezadovoljna zbog toga što mu postavlja tako izravno pitanje. Crestov izraz lica se smrkne i on teško uzdahne pa joj odvrati: "Iskreno, već dugo ni sam ne znam odgovor na to pitanje." Jay ga začuđeno pogleda, ali on promijeni temu i reče joj: "Jedi sad. Vratiti ću se po pladanj kad pojedeš." "Zar ne moraš na posao?" upita ona jer je nakon tri mjeseca susjedstva bila itekako svjesna toga da on većinu svojeg dana, a ponekad i noći provodi u bolnici. Crest odmahne glavom i blago se osmjehnuvši odvrati: "Uzeo sam godišnji, Bogovi znaju da se ne sjećam kad sam zadnji puta bio na godišnjem." "Bogovi?" zbunjeno će Jay. Crest slegne ramenim pa reče: "Tako se kaže tamo odakle sam." "Mislila sam da ne znaš odakle si?" Jay će sumnjičavo ga gledajući svojim čeličnosivim očima. "I ja isto." odvrati joj Crest, a potom kimne i izađe iz spavaće sobe zatvarajući vrata za sobom, iako je on i dalje mogao vidjeti ravno kroz njih. Promatrao je kako Jay pilji u vrata koja je upravo zatvorio s potpuno nedokučivim izrazom na licu. "Jay! Jay! Jay! Tko je, do vraga bila ta Jay koja je tako silovito zaokupirala njegov um?" pitao se Crest dok je pospremao stan ne mogavši je izbaciti iz glave.

40

Pitanja o njoj i o Bleedu samo su se nizala u njegovoj glavi, a taman kad je ponovno otvorio vrata svoje spavaće sobe, ne bi li preuzeo pladanj od nje, začulo se glasno lupanje na vratima. "Očekuješ goste?" upitala je Jay. Crest, odmahne glavom, a ona se ironično nasmije i s vrlo mračnim izrazom lica mu reče: "Onda im bolje otvori jer će ti u suprotnom razvaliti vrata. Crest je začuđeno pogleda, a prislonivši ruku na nevidljiv džep svojih traperica gdje mu je ležao čarobni štapić on priđe svojim vratima i otvori ih. Dvojica kršnih mladića u vojničkim odorama s vrlo mrkim izrazom lica stupila su u prostoriju. Onaj izgledom stariji obratio se Crestu zapovjednim tonom glasa govoreći: "Tražimo James McQain? Je li kod vas?" "Koga tražite?" zbunjeno će Crest, ništa ne shvaćajući. "Ovdje sam", začuo se poraženi glas iz Crestove spavaće sobe. Potpuno ignorirajući Cresta, obojica muškaraca se smjesta upute u njegovu spavaću sobu. On zbunjeno i smeteno pođe za njima. "Skupnice McQain, bojnik McQain nas je poslao po vas." reče joj stariji vojnik opasna izgleda. "Ne ide ona nikuda", smjesta se ubacio Crest donekle zaprepašten vlastitom odvažnošću. "Ovo je moja pacijentica i ostaje ovdje dok se ne oporavi." "Vi ste vojni liječnik?" začuđeno ga upita mlađi vojnik. Crest odmahne glavom i reče: "Ne, ja radim u gradskoj bolnici, ali ona je svejedno moja pacijentica." "U krivu ste, gospodine." ovaj će gotovo se unoseći Crestu u lice. "Skupnica McQain ne spada u vašu nadležnost." Iako je mrzio sukobe i uvijek ih je izbjegavao, Crestu je ipak bilo drago vidjeti da je barem izgledom viši i snažniji od

41

vojnika koji se tako očigledno prijeteći odnosio prema njemu. "U redu je, dečki. Poći ću s vama", kazala je Jay iako je Crest smjesta shvatio po izrazu njenog lica da bi mnogo radije ostala ovdje, čak i ako joj je bilo neugodno u njegovom stanu i u njegovom društvu. Ona polako krene ustajati s kreveta, a obrazi su joj se zarumenjeli jer je na sebi nosila samo njegovu kratku majicu. "Rekli ste bojnik McQain, kako to?" upita ona vojnike, izgledajući pomalo začuđeno tom informacijom. "Generalica ga je promaknula", smjesta odvrati stariji vojnik. Jay na to samo začuđeno uzvije obrvama, ali ne reče ništa jer je u tom trenu krivo stala i uz bolan uzdah se srušila na koljena. "Jebemu!" opsovala je, a iako je Crest smjesta krenuo podići je, mlađi vojnik je bio brži. Smjesta ju je podigao u naručje i već slijedećeg trena su je odnijeli iz njegova stana u posve nepoznatom smjeru. Kad je ostao sam, Crest se svali na svoj kauč i turobno uzdahne, a njegovi čupavi ljubimci mu uskoče u krilo.Dok je odsutno mazio svoje krznene prijatelje, Crest je u glavi proklinjao magični zakon i njegova stroga pravila! Znao je da se da se ne smije magičnim intervencijama miješati u živote nenadarenih, ali u Jayinom slučaju mu je to itekako teško padalo. Tek sad mu je zapravo postalo jasno zašto se čarobnjaci tako strogo drže življenja u čarobnjačkim zajednicama. Miješanje čarobnjaka i nenadarenih je samo izazivalo komplikacije. Po valjda stoti put Crest teško uzdahne i tiho izgovori: "James McQain". Bilo je to muško ime i nije mogao ne zapitati se zašto su je roditelji tako nazvali? Vojnici su spomenuli i nekog promaknutog bojnika McQaina. Prvo je pomislio da je to možda onaj narednik, ali znao je dovoljno o vojsci da mu je bilo jasno da se činovi ne mogu samo tako preskakati. 42

Svim silama se trudeći da ne baci čaroliju traženja i ne krene za njima, Crest pokuša sam sebe uvjeriti da to sve skupa ionako nisu njegova posla i da se previše vezao za osobu na koju je trebao gledati samo kao na pacijenticu. Odlučio je skuhati sebi kavu, a potom se vratiti natrag na posao u bolnicu. Kome ionako treba godišnji?

43

SRDŽBA

Crest je nekako, pa čak i pomalo tužno, vjerovao da se, otkako su odnijeli Jay iz njegova stana, u njegovu životu više neće događati ništa iole zanimljivo. Kad su je vojnici odnijeli, jednostavno je otišao na posao pokušavajući uvjeriti samoga sebe da je to zapravo i jedina suvisla stvar koju može učiniti. "Ona je nenadarena", govorio je u sebi, ponavljajući si valjda po stoti put da mu je ionako zabranjeno miješati se u njen život. A nije baš kao da se već nije umiješao. No, ona je bila vojnik i njeni su došli po nju. O čemu se tu ima više razmišljati? Da, samo što su upravo ti njeni bili ti, od kojih se vraćala sva prebijena i polomljena. "To i dalje ne mijenja činjenicu da ona nije čarobnica i da se nemaš što petljati oko nje!" strogo si je mrmljao u bradu. A i imao je dobru bradu za mrmljanje. Lijepu, urednu i crvenu. "Molim?" iznenada ga je upitala dežurna sestra koja je stajala nedaleko od Cresta očito misleći da se njoj obraća. Bila je to starija gospođa s mačkastim naočalama koje je uvijek držala na vrhu nosa i koje su joj davale vječito strog izraz lica. "O...oprostite, samo sam nešto..." započne Crest, ali ga dežurna sestra prekine govoreći: "Pričali sami sa sobom?" Crest pokunjeno kimne. Sestra Royce, kako su je zvali, je samo jednim pogledom gotovo svakoga mogla natjerati da se pokunji. No u ovom slučaju, ona se začudno nasmiješi i reče mu: "Možda bi ipak bilo pametnije da ste iskoristili onaj godišnji, doktore", potom ga znakovito pogleda i ode dalje obaviti vizitu pacijenata.

44

Crest turobno uzdahne i pomisli kako je sestra Royce vrlo vjerojatno u pravu. Spustio se za jedan od radnih stolova i krenuo ispunjavati bilješke. Imao je jednog pacijenta kojemu je rebro probilo plućno krilo. Čovjek je bio na intenzivnoj i prognoza mu zasad nije bila baš najbolja, ali Crest je učinio sve u svojoj ljudskoj moći, a i malo više od toga, koliko je smio, da mu pomogne da preživi. Nije mogao ne razmišljati o tome koliko je Jay bila blizu da doživi istu sudbinu. Uf! Čak ni sad mu ta djevojka nije izlazila iz glave. Sklopio je oči i protljao ih rukama. "GDJE JE DOVRAGA ON!?!" "Oprostite, gospodine, ali ne možete samo tako uletjeti u bolnicu. Ako trebate liječnika imamo ih više na raspolaganju, doktor Stormgard nije jedini liječnik u ovoj..." "SLUŠAŠ LI TI MENE UOPĆE, ŽENSKA GLAVO?! JEBE MI SE ZA BOLNICU I ZA VAŠE DOKTORE! GDJE JE SAD ONAJ VRAŽJI CREST!?!" Crestu je bilo nemoguće ne prepoznati Bleedov duboki glas stoga je brzo ustao i približio im se, jer iskreno, Bleed je zvučao tako ljutito da se Crest zabrinuo za sigurnost sestre Royce koja ga je odlučno pokušavala zaustaviti da dođe do njega, kao da je i sama znala da bi ovaj susret mogao poći po zlu. Ipak, kad je čuo Bleedov glas nije mogao, a da se ne ponada da će konačno saznati gdje su odveli Jay. Izašao je na vidjelo iz pokrajnje sobice gdje je pisao bilješke, a kad ga je ugledao, Bleed je potpuno ignorirajući sestru Royce prišao Crestu i, uhvativši ga za kutu, nasilno približio svojim očima. "JESAM LI JA TEBI ILI NISAM REKAO DA MI PAZIŠ NA MALU!?!" Čuvši to, Crest ga zbunjeno pogleda pa reče: "Čekaj, ti ne znaš gdje su je odveli?" Bleed iznenađeno pogleda Cresta i režeći mu odvrati: "Odveli? Tko ju je odveo?!" "To je, to, gospodine, prešli ste svaku mjeru!" jadila se sestra Royce. "Zovem osiguranje", kazala je. 45

"Čekajte, sestro", smjesta će Crest, a potom pogledavši Bleeda ozbiljno mu reče: "Dođi, idemo razgovarati negdje drugdje." Sestra Royce je nervozno pogledavala ovu dvojicu čudnovatih muškaraca, posebno Bleedovu gigantsku pojavu, pa na koncu još jednom upita Cresta: "Jeste li sigurni, doktore, da ne trebam zvati osiguranje." Crest kimne i odvrati joj. "Sasvim sam siguran. Zapravo, mislim da ću uzeti pauzu." On tada znakovito pogleda Bleeda čije su goleme šake još uvijek bile stisnute oko ruba Crestove bolničke kute. Bleed pusti dobrog doktora i sumnjičavo ga gledajući pođe za njim. Crest je odveo Bleeda u bolničku menzu. Bio bi mu možda i naručio pivo da ga udobrovolji, ali to se ovdje nije prodavalo stoga se Bleed na kraju morao zadovoljiti sokom od višnje, a sam Crest sebi nije ništa naručio već je samo sjeo preko puta njega i počeo govoriti: "Dvojica vojnika su mi upala u stan. Tražili su James McQain, pretpostavljam da se tako Jay zapravo zove jel?" Pažljivo ga slušajući Bleed kimne potvrđujući Jayino pravo ime. "Rekli su da ih je poslao neki bojnik McQain..." "Bojnik?!" zgroženo i začuđeno upita Bleed. "Da, i Jay se tome jako iznenadila. Tko je on? Vojnici su rekli da ga je neka generalica promaknula. Jesu li on i Jay u srodstvu?" upita on Bleeda, no umjesto da mu odgovori Bleed samo oštro reče: "Nastavi pričati, doktore." "Uglavnom, odnijeli su je iz stana i ona je svojevoljno pošla s njima." završi Crest. Bleed skršeno odmahne glavom i turobno reče: "Naravno da je, tuka mala. Nije baš kao da je uopće i imala neki izbor." "O čemu to govoriš, Bleede? Što se to događa s Jay? Gdje su je odveli?" No umjesto odgovora Bleed je izgledao posve skršeno. 46

"Prokleta faza dva" promrmljao je tiho, ali Crest ga je ipak uspio čuti. "Bleed? Je li Jay dobro?" zabrinuto je upitao Crest osjećajući kako se neka čudovata jeza uvlači u njegove kosti, a osjećaj zle kobi se nadvija nad njim. Izgledajući umorno i slomljeno, Bleed ustane od stola i zagledavši se duboko u Crestove svijetle oči, on mu reče: "Ne, Creste, ona više nikada neće biti dobro." Kazavši to, Bleed se okrene od njega i ode iz menze, ostavljajući Cresta samog sa svojim mislima. "Ne, Creste, ona više nikada neće biti dobro. Ne, Creste, ona više nikada neće biti dobro. Ne, Creste, ona više nikada neće biti dobro..." odzvanjale su riječi u Crestovim ušima postajući sve glasnije i glasnije sve dok nije rukama poklopio uši, kao da se nada da će ih to zaustaviti. "Doktore Stormgard" zazvao ga je ženski glas koji je smjesta prepoznao kao onaj sestre Royce. Okrenuo se na stolici prema njoj i dirnulo ga je kad je shvatio da ima istinski zabrinut izraz lica. "Oprostite što sam vas pratila, ali onaj čovjek mi je djelovao opasno" reče sestra Royce i dalje ga pažljivo promatrajući. Crest teško uzdahne pa joj ljubazno reče: "Bili ste u pravu, sestro Royce", on će iskreno. "Glede čega?" upita ona staloženo. "Stvarno sam trebao uzeti onaj godišnji, a sada ću upravo to i učiniti."

47

VIĐENJE

Tek što je stigao kući, Crest je izvukao svoj čarobni štapić i magijom je zaključao vrata, a potom je grozničavo stao izvlačiti svijeće iz ormara u kutu i uz pomoć magije ih posložio u krug oko sebe paleći ih. Istovremeno je ucrtavao žareće rune u svoj svijetli, novi parket. Nervoza u njemu je rasla svakim trenutkom, a iako nije bio niti približno dobar u gledanju u budućnost poput njegove Stormgardske učiteljice Cassiane, ipak je znao dovoljno o divinaciji da sazna ono što ga uistinu zanima. "O, Vǫlva máttugr veita halr heilagr syn! Lofa hinn auga atsjón útarliga at á morgun!"1 Brzo je izgovorio bajalicu, smatrajući da u ovom presudnom trenutku nema dovoljno vremena ni strpljenja za duže invokacije. Zagledao se u sjajni plavi plamen dvije visoke tamne svijeće u sredini, potpuno se fokusirajući na lik James McQain u svojoj glavi, neprestano izgovarajući njeno ime i okrećući se i prema drugim svijećama ne bi li u kojoj od njih ugledao njen lik. Nije mogao znati koju će od njenih budućnosti vidjeti i mogao se tek nadati da će ugledati bar odbljesak njene sutrašnjice u jednoj od velikih svijeća. Ponavljao je bajalicu ispočetka tek povremeno dodajući Jayino ime u nju kako bi se lakše koncentrirao. "James! James! James McQain! Dovraga, mala, gdje si?!" Nakon desetak minuta zazivanja i žive muke, konačno je prva velika svijeća prikazala njezino lice. Crest se smjesta svim snagama usredotočio na nju gotovo se znojeći od napora da zadrži tu viziju što jasnijom. 48

Bila je u nekakvoj mračnoj prostoriji. Oko nje su stajali ljudi čija lica nije mogao vidjeti, tek sjene i obrisi. Ponovno je pogledao Jay koja je stajala u nečemu što je izgledalo poput borilačkog ringa. Nasuprot nje je stajao golemi Bleed. "Ne! Ne! Ne!" smjesta je panično povikao Crest u svojoj glavi. "Obećao si, Bleed! Obećao si da joj nećeš nauditi!" I Bleed i Jay su stajali u borbenom stavu. Jayino lice je bilo blijedo poput kreča. Bila je tako očito prestravljena. Bleed je izgledao opasno i smrtonosno. Započeli su se boriti! Crest nije mogao, a da ne bude impresioniran njenim poznavanjem borilačkih vještina. Sada je zasigurno bio više no siguran da Jay zasigurno ima crni pojas u karateu. No nitko nije mogao stajati u ringu protiv golemog Bleeda i izvući živu glavu. U jednom brzom potezu, uhvatio ju je u čvrst zahvat i začulo se glasno pucanje kostiju kad joj je prelomio kralježnicu preko svojeg koljena i nemilosrdno je odbacio na tlo poput krpene lutke. Mrtva i nepomična ležala je na podu i, očiju ispunjenih suzama, zurila je u prazno. "NEEEEEE!" vrisnuo je Crest gledajući u ovu viziju, a potom se potpuno prenerazio kad je ugledao zelenu maglu kako poput pare izlazi iz Bleedovih očiju. "Magija!?!" zaprepašteno je pomislio, jer to sasvim sigurno nije moglo biti ništa drugo! "Bleed je bio začaran! Ali, kako? Tko ga je začarao da je ubije?" govorio je Crest naglas razgovarajući sam sa sobom. Crest je bio siguran, posve siguran, da ni Jay ni Bleed koje je sada poznavao nemaju ni traga od magijske sposobnosti u sebi. Odrasli čarobnjaci su uvijek mogli prepoznati magiju jedni u drugima tako da je sasvim sigurno znao da su Jay i Bleed nenadareni. Potresne vizije u ringu je nestalo jer je Crest zbog šoka izgubio fokus, ali nije odustao. "Pokažite mi nešto drugo! Drugi smjer budućnosti! Bio što samo ne ovo!" naredio je svijećama, a njegova je 49

magijska volja u tom trenutku bila tako silovita da ga je druga glavna svijeća smjesta poslušala, a magične rune na tlu smjesta su snažno zasjale. Ugledao je još jednu viziju. Ugledao je arhmaga Sorena kako u rukama drži Jay koja je izgledala ili onesviješteno ili mrtvo - nije znao reći. I to je sve. To je sve što je vidio. Srdžba u njemu je navrla poput poplave koja je već dugo prijetila srušiti kakvu staru branu. Čarobnim je štapićem gotovo demolirao unutrašnjost svojega stana, a njegove prestravljene mačke su pobjegle kroz prozor, ne da bi im Crest ikada zapravo naudio, ali bio je ljut. Vrlo ljut. Vidio je dvije budućnosti od kojih zapravo nije bio siguran koja je gora. Bleed je u njegovoj viziji doista ubio Jay, a Soren...? Pa sa Sorenom čovjek nikada nije mogao znati na čemu je. On je bio stvorenje Podmraka. Silni poludemon. no ona Jay koju je vidio u njegovom naručju je jednako tako mogla biti i mrtva. "Prokletstvo!" opsovao je ne znajući više što učiniti i kako pomoći djevojci koju je jedva poznavao, a za koju se u tako kratkom vremenu besmisleno i sasvim sigurno, pretjerano vezao. Začuo se zvuk sirena, a nedugo potom i glasno kucanje na njegovim vratima. Brzo je čarobnim štapićem počistio nered koji je napravio i za tren oka stan je opet bio kao nov. Pospremivši čarobni štapić u nevidljivi džep u hlačama, nanovo je izgledao kako sasvim normalna nenadarena osoba. "Izvolite?" rekao je policajcima, otvarajući vrata. "Jeste li dobro, gospodine? Dojavili su nam da je tu bila neka eksplozija?" smjesta ga je upitala lijepa plavokosa policajka dok ga je njen kolega, koji je za glavu bio niži od visokog Cresta, sumnjičavo odmjeravao. Crest nije mogao ne primijetiti da se sva sila njegovih susjeda okupila da vidi što se događa. "Mda... oprostite, molim vas, zvučnik mi je grunuo." 50

"Zvučnik?" sumnjičavo ga upita njen niski kolega. "Da", Crest će nedužnim glasom. "Želio sam pogledati neki film pa mi je grunuo zvučnik kućnog kina. Stvarno mi je žao što ste dolazili. Sasvim sigurno to neću više ponoviti." "A-ha..." odvratio je policajac penjući se na prste ne bi li vidio štogod više od besprijekorne unutrašnjosti Crestova stana. "Oprostite, još jednom", ispriča se Crest zatvarajući vrata. "Doviđenja." "Doviđenja", rekli su plavci, ali Crest nije mogao, a da ne začuje glas svojeg postarijeg susjeda gospodina Rowlena kako uvjerljivim glasom govori policiji: "Ma čulo se jako! Stvarno! Mislio sam da mu je plinska boca eksplodirala!" "Naravno, plinska boca", Crest će mrzovoljno mrmljajući sam sebi u bradu. "Što bi drugo moglo biti u očima nenadarenih? Sasvim sigurno ne ludi čarobnjak koji je u bijesu demolirao svoj stan. Ma jok, takvo što je sasvim nemoguće!" On se umorno svali u svoj kauč, a ponovno udobrovoljeni Azriel i Gargamel koji su osjetili njegovu promjenu raspoloženja se vrate natrag u stan i svale mu se u krilo. "I što ću sad, dečki?" Crest će očajno. "Ova mala je stvarno u opakoj gabuli, a ja pojma nemam kako da je spasim..."

51

NAREDNIK

Umirovljeni narednik Pierce Cole sjedio je na trijemu ispred svoje kuće u Omnahai rezervatu. Da mu je netko rekao da će jednoga dana živjeti s indijancima i da će ga oni smatrati jednim od njih, sigurno bi mislio da je ta osoba prosvirala. No, kockice sudbine su se posložile upravo tako, a i on je na kraju ipak živio ovdje. Nije mogao da se ne ne prisjetiti se sreće i radosti koju je osjetio u sebi kad mu je Sam tako davno rekao da on i Angie mogu ostati ovdje. "Angie..." prošaptao je po tko zna koji put gledajući u nebo. "Prekrasna, prekrasna Angie... da samo znaš koliko mi nedostaješ. I Baylie... tko bi rekao da će naša malena djevojčica tako brzo odrasti i da će doživjeti takvu čudnu sudbinu?" Osjetio se usamljenim pa je otpio malo čaja. On i Angela su nekada svako jutro započinjali tim ritualom ispijanja Lucyna najboljeg čaja na trijemu. Vrijeme je ovdje imalo tako čudan učinak. Dok je Angela bila živa vrijeme mu je tako brzo protjecalo, a sad kad je više nema... Pierce teško uzdahne i nakašlja se. Nije plakao. Već godinama nije plakao, još od njenog sprovoda. Tada je pustio zadnje suze koje je još uvijek imao u sebi. Rat je izbrisao ostale iako zapravo nije znao reći koji jer ih je bilo tako mnogo. Tako mnogo ratova i razaranja. A sad, kad je konačno imao priliku uživati u malo mira i tišine u svojim šezdesetima, nje više nije bilo pored njega. Angie je bila samo još jedno od tijela zakopanih na Livadi Suza, a Baylie je bila tako, tako daleko izvan njegova dosega. 52

Bio je usamljen. Prokleto usamljen bez njih dvije. I iako su se Omnahai, posebice njegova vječno mlada pokćerka Kayla, Angiena starija kćer, trudili da ga utješe i udobrovolje, ova tišina i ovaj spokoj su ga uništavali. Drugačije je nositi se s tragedijom kad si stalno u nekoj akciji, kad se boriš za goli život ili da spasiš one do kojih ti je stalo. Tada nemaš vremena tugovati i razbijati glavu nad svime što ti je život oduzeo. Iznenada se nasmije samome sebi. Na Piercea se uvijek moglo računati da će se nasmijati čak i kad mu je bilo najteže. "Ja sam sada djed Kon ovoga plemena!" on će prisjetivši se jednog dragog starog indijanca kojeg je tako volio. No i Konnah je sada krasio groblje Livade Suza svojom veličanstvenom pojavom, kako je to sam nazivao dok je bio živ. Osjećao se poput uvele biljke ovdje koju je netko odavna prestao zalijevati. Da nije imao posao obučavanja mladih ratnika watohaia, sasvim sigurno bi izgubio svu svrhu u životu. Ponekad je razmišljao da ode od plemena nekim svojim neznanim putem i proputuje, ali ionako je dosad vidio i previše svijeta u životu i njegovu ružnu i lijepu stranu. Čemu onda ići, posebice kad je bio bar donekle potreban ovdje. Glavna prijetnja rezervatu je davno satrana i pretvorena u prah, ali s vremena na vrijeme su neprijatelji ipak pokušavali izgmizati iz sjena. No, opet ne bi sudjelovao u toj akciji. Bio je to posao Drevnih, on sam se zapravo osjećao dosta beskorisno u mirnim vremenima. Valjda je to prokletstvo vojničke službe, da s vremenom zaboraviš živjeti u miru. No s Angelom i Baylie mu to čak i nije tako teško padalo. S njima je lijepo živio sve dok... Pierce ponovno uzdahne i otpije gutljaj čaja, promatrajući predivan izlazak sunca nad krošnjama visokih jela šume koje ga je okruživala. Pogled mu je pao na 53

prekrasno divlje cvijeće i ruže koje su prekrivale Angien nekoć strogo održavani vrt. U Piercovim očima vrt je sada izgledao poput prekrasnog spomenika njegovoj pokojnoj ženi. Znao je da Kay svaki puta kada prođe pored vrta svojim moćima obnovi njegovu ljepotu. Ni ona nije mogla preboljeti majčinu smrt. I njoj je Angela nedostajala jednako kao i njemu, samo za razliku od nesalomljive Kayle on je Angelu ipak trebao više. Njeno društvo, njene zagrljaje i poljupce... Tko bi ikada rekao da će se Mad-Dog Cole jednoga dana tako strastveno zaljubiti i doživjeti epsku ljubav o kakvoj se može čitati samo u knjigama? Tko bi ikada rekao da će završiti ovdje od svih mjesta na svijetu? Ma tko bi, zaboga, ikad rekao da će na kraju od cijele svoje jedinice SEAL-ovaca on biti posljednji koji je ostao na životu? Da će pregrmjeti sve gubitke i vojne i osobne, ali i dalje nastaviti živjeti? Ponekad je stvarno zavidio mrtvima. Ponovno je podigao pogled i ugledao žensku priliku koja mu se približavala. Čak i iz daljine je mogao prepoznati slavnu vidaricu. "Eirika", pozdravio je s poštovanjem naizgled krasnu, mladu, tamnokosu djevojku. Zapravo je Eirika bila mnogo starija no što je izgledala, ali kad ti je suprug jedan od Drevnih tada imaš tu mogućnost da ostaneš vječno mlada. "I Angela bi ostala vječno mlada da je ostala sa Samom..." tužno pomisli, a potom pristojno upita: "Je li se nešto dogodilo?" "Jest", odvrati ona s ozbiljnim izrazom lica, a njen čudnovati Stormgardski naglasak se još uvijek mogao jasno čuti u njenom glasu. Ovo zasigurno nije bio odgovor koji je Pierce očekivao čuti. Ovdje se već dugo nije ništa događalo, sve otkako je Baylie... joj, stvarno je više morao prestati razbijati glavu s tim. Ionako tu nije mogao više ništa učiniti. "Što se dogodilo, Eirika?" zabrinuto upita Pierce, ustajući iz naslonjača za ljuljanje na kojem je sjedio.

54

Eirika slegne ramenima i reče mu: "Kontaktirao me jedan mladi vidar koji živi među nenadarenima u Los Angelesu. Čini se da se vezao za jednu nenadarenu djevojku." "Da... i?" upitao je Pierce i dalje ne shvaćajući točno što Eirika želi reći, a pomalo začuđen izraz njenog lica mu sasvim sigurno nije pružao uvid u jasniju sliku situacije. "Ta djevojka je izgleda nekakav vojnik..." E sad ga je Eirika sasvim sigurno zakačila na udicu. "Slušam", Pierce će zainteresirano. "Pa, samo...što je Crest , vidar o kojemu govorim, siguran da je u nevolji i da ta nevolja ima neke veze s magijom, iako zapravo nije siguran kakve." "Zašto mi se činiš kao da mu ne vjeruješ?" upita Pierce koji je s godinama itekako dobro naučio čitati ljude. Eirika nekako čudno uzdahne i odmahnuvši glavom reče: "Nije baš da mu ne vjerujem. Zapravo ga ni ne poznajem baš najbolje. Crest se uvijek držao za sebe, čak i kao učenik u Stormgardu, a sad živi s nenadarenima i k tome još uvijek nosi nasljedno školsko ime što je velika sramota u Everwindu. Kao što rekoh, nije da mu ne vjerujem, samo nisam sigurna da su stvari tako ozbiljne kao što on tvrdi. Zato bih i željela da ti odeš tamo i posjetiš ga. Da malo ispitaš tu situaciju i saznaš koliko je zapravo istinita." Pierce sa zadovoljstvom shvati da mu se sviđa miris ove pustolovine. "A što Sam kaže na to?" Eirika mu se nasmije izgledajući kao da zna koliko bi mu godilo da se malo izgubi u nečemu novom. "Sam se slaže. Dao ti je zeleno svjetlo za ovu misiju." Pierce se osmjehne misleći: " Napokon. Nešto. Štogod to bilo."

55

GOST Crest je čistio. Bez obzira na to što mu je stan ionako već bio čist, a svaka stvar na svome mjestu, jer Stormgardski odgoj doista nije trpio aljkavost, Crest se ipak trudio izglancati gotovo svaku površinu do koje je mogao doći. Eirika mu je obećala poslati svojeg izaslanika. Znao je da može računati na nju. Ta, ona je praktički bila kraljica svih čarobnjaka u Sjevernoj Americi otkako je smaknula dijaboličnog Johna Deeja i skinula mu krunu s glave. Sad kad je znao da je pomoć na putu, u Crestu se probudio tračak nade da Jayina sudbina možda ipak nije potpuno zapečaćena. Okrenuo se oko sebe da pogleda stan i vidi je li sve doista na svojem mjestu. I bilo je. Njegova elegantna kuhinja od crnog mramora se besprijekorno sjajila. Iz pećnice se širio opojan miris pečenja s domaćim krumpirom, a frižider je bio krcat salatama i desertima po izboru. Bijeli čupavi tepih je bio čist kao suza. Kupaonica je bila uredna i mirišljava, a njegova spavaća soba, kao i ona gostinjska bile su bez zrnca prašine. Čak su i njegove mačke bile u položaju pripravnosti, svaka s jedne strane naslona kauča. I upravo kada je Crest bio posve zadovoljan učinjenim, provjeravajući sjaji li se staklo njegovih prozora onoliko koliko je to želio, začuo je kucanje na vratima. To ga je iznenadilo, jer je zapravo očekivao da će mu očekivani gost stići putem svitka za nestajanje, ali hajde, možda je ovo bio neki ekstremno pristojan čarobnjak ili čarobnica. Začuo se neki čudan zvuk s prozora, a Crest s gađenjem shvati da mu se golub upravo posrao na novo očišćeno sjajno prozorsko staklo! 56

"Dovraga!" opsovao je i brzo uz pomoć čarolije izbrisao ružnu mrlju, a potom je, s nadom da mu se više neće dogoditi neki takav peh, krenuo otvoriti vrata. Očito nije imao sreće jer ga je na vratima dočekao neki stariji čovjek još uvijek isklesana tijela i kratke vojničke frizure s upečatljivim ožiljkom na čelu. Crest je po njegovu junačkom držanju smjesta pomislio da je to još jedan od vojnika s kojima se Jay druži. Zabinuto je neopazice gurnuo ruku u nevidljivi džep s svojih hlača, opipavši čarobni štapić koji mu je pružao utjehu i sigurnost u svakoj situaciji. "Da?" upitao je Crest zvučeći pomalo otresito. Nije nikako želio da ova stara vojničina smjesta shvati s kakvom kukavicom ima posla. Nepoznati čovjek ga pomalo čudnovato pogleda, a potom mu pruži ruku i uljudno reče: "Pierce Cole, drago mi je." Crest smeteno uzvrati Piercov čvrst stisak i odvrati: "Crest Stormgard, mogu li vam pomoći, gospodine?" upita on pomalo zbunjeno. Pierce se široko nasmije i reče mladom vidaru: "Zapravo sam ja taj koji je došao pomoći tebi. Crest tada pogledom uhvati Piercov vojni ruksak pored njegovih nogu i konačno shvati groznu istinu. "Eirika", dahne on napokon. "A-ha" odvrati Pierce odmjeravajući ovog čudnovatog mladog čarobnjaka od glave do pete. "Ali ti si nenadaren!" bubne Crest razočarano. Pierce se na to još samo šire nasmiješi i reče klincu: "Ne bih se baš nazvao skroz nenadarenim. U svoje sam vrijeme stvarno znao šarmirati djevojku ili dvije. Rekle su da je to zbog mojeg "čarobnog" osmijeha." Pierce je pričekao koji trenutak da se Crest nasmije, a kad je na koncu ipak bio prisiljen zaključiti da dečko ne posjeduje niti trunku smisla za humor, već samo glupavo i dalje zjaka u njega kao da je pao s marsa, on ga upita: "Čuj,

57

hoćeš li ti mene pustiti da i dalje stojim na ovom hodniku ili..." Kad su Stormgardske manire malom na koncu ipak došle iz guzice u glavu, smeteno je i uz lagani naklon rekao: "O, izvoli, svakako. Uđi. Ja sam samo...ovaj...očekivao..." "Nekog drugog? Čarobnjaka na primjer?" priupita Pierce kupeći torbu s poda i ulazeći u ono što se činilo kao sablasno čist stan. "Pa...da." odvrati Crest zatvarajući ulazna vrata za njima i bar se na tren trudeći zvučati donekle pristojno. Još je jedno vrijeme samo zbunjeno buljio u Piercea, pa se na koncu ipak odvažio i upitao ga: "Stvarno te je Eirika poslala?" Pierce ozbiljno kimne i odvrati: "Ona i Sam, a ti valjda znaš tko je Sam?" "Naravno," kratko će Crest misleći kako zasigurno nema čarobnjaka na cijelom svijetu koji ne zna tko je Sam Raven. "Izvoli, sjedi", on će Pierceu pokazujući veliki blagovaonski stol pored prozora. "Pomislio sam da ćeš možda biti gladan pa sam nam spremio večeru." "O", Pierce će pomalo iznenađeno. "Hvala. To je bilo lijepo od tebe." Ako je Pierce mislio da su ga ovaj čudni čarobnjak i njegov besprijekorno čisti stan uspjeli uhvatiti na prepad, to je bilo apsolutno ništa naspram naspram sve sile ukusnih jela i delikatesa koje je Crest stao iznositi na stol. "Jel' ti...ovaj...očekuješ još nekoga?" upita Pierce gledajući brdo lijepo poslagane hrane na stolu zajedno s divnim desertima. Crest ga smušeno pogleda i sjedajući nasuprot njega kako bi večerao reče mu: "Ne, zašto?" "Ništa, ništa. Samo pitam" , reče Pierce i navali na bogovsku večeru jer je stvarno bio gladan i umoran od puta. Crest je također jeo, ali svaki zalogaj mu je zapinjao u grlu. Očekivao je više od Eirike. Znao je da gotovo svaka osoba u 58

Everwindu gleda na njega kao na neki čudan izrod, ali u onim rijetkim prigodama kad je Eirika dolazila u posjet svojoj obitelji u Stormgardu, uvijek mu se ljubazno obraćala. "Ona je bila ljubazna sa svima", mrzovoljno pomisli Crest pitajući se zašto je tome uopće pridavao kakvu važnost kad je, sada je znao, on tako očito bio sramota Stormgarda i u njenim očima. Bezimeni jadnik s nasljednim školskim imenom. Kako se uopće usudio ponadati da će mu ona poslati kakvu značajniju pomoć. Vrlo vjerojatno je mislila da on samo nešto bez veze bulazni i poslala mu Piercea tek reda radi, da ne ispadne kako je potpuno ignorirala njegov poziv u pomoć. Čudo je da je uopće ikoga poslala s obzirom da se njegov problem ticao nenadarene djevojke. "Eirika mi je pričala o tebi, Creste", iznenada će Pierce koji kao da je pogodio misli mladog čarobnjaka. Crest smjesta sumnjičavo pogleda Piercea. "Rekla mi je da si izuzetno talentirani vidar" iskreno će Pierce. Crestu je bilo vrlo teško povjerovati te riječi, ali, opet, odakle bi ovaj nenadareni to mogao znati ako ne od Eirike. "Je li tebi Eirika rekla zašto sam zatražio pomoć?" upita on gosta, koji je upravo s velikim apetitom tamanio njegove kremšnite. "Jest. Rekla mi je za viđenje koje si imao, kao i za tu mladu vojnikinju. James McQain, samo što ti ona zapravo nije u vojsci." "Što?" smjesta se začudi Crest pa reče: " Ali vojnici su došli po nju i zabranili mi da je liječim jer nisam vojni liječnik. Nazvali su je skupnicom, a onog drugog McQaina bojnikom." Pierce se okanio kremšnita i prešao na pitu s jabukama, govoreći: "To možda jest tako, ali povukao sam neke svoje stare veze i doznao da je jedini James McQain u vojsci jedan mladi kadet koji je tek započeo službu i on je sasvim sigurno muškog roda. Isto tako je u vojsci nekoć 59

služio i narednik Richard McQain koji je sada u mirovini i nije u nikakvom srodstvu s ovim dečkom kojeg sam ti spomenuo." Crest teško uzdahne, a potom se još nečega prisjeti pa reče: "Ali i ono jutro kad se doselila, bila je u društvu vojnika. Nekog otresitog. Oboje su nosili vojne odore." Pierce, koji je napokon završio s jelom, obriše usta finim, ručno izvezenim ubrusom i reče Crestu: "Gle, tko god bili ti ljudi s kojima se ta tvoja mala druži, sasvim sigurno nisu dio prave vojske SAD-a." Crest je sada bio još više zbunjen. Jay i Bleed se pretvaraju da su vojnici. Ali zašto?

60

MORA

"Stara Mara zaigrala Kolo ona poigrala Djecu sela k sebi zvala Oči im je iskopala" "Ti gubiš, Hrvoje" rekao je njegov prijatelj Goran u igri ga gurnuvši u blato dok su se igrali strašne brojalice. "O NE!" prestravljeno će Hrvoje točno znajući kakva ga kazna očekuje ako ga baka vidi ovakvog. "Ne! Ne! Ne! Ne!" paničario je dječak. "Joj što si takva curica? Pa to je samo malo blata!" bunio se Goran. "Ali Gorane ti ne razumiješ! Ona će me..." "Ona će te...što? Hrvoje?" Dječak se prestravljeno sledio u mjestu jer glas koji je izrekao te riječi nije pripadao Goranu. Bila je to ona. Njegova užasna baka. "Broji!" rekla mu je kad ga je stala udarati naredivši mu da broji udarce. Kad više nije mogao brojati započeo je plakati...a kad više nije mogao plakati započeo je vrištati. No pomoć nije dolazila. Pomoć dugo, dugo nije dolazila. "Kopile malo, prljavo!" rekla mu je na kraju ostavljajući ga plavog i krvavog na tlu, dok ga je njegov prijatelj Goran zgroženo gledao. "Hej! Hej, klinac, probudi se!" dozivao je Cresta neki nepoznat glas, a kad je otvorio oči on se prvo uplaši, a potom smiri shvativši da to njegov gost Pierce gleda u njega dok pored njih gori prigušena sobna lampa. 61

"Što? Što?" zbunjeno će i preplašeno Crest, rukom uhvativši čarobni štapić koji je skrivao ispod jastuka. Pierce ga zabrinuto pogleda pa mu pogleda i reče: "Vrištao si u snu, Creste. Mislio sam da je netko provalio i da te davi." Crest se tužno osmjehne pa promrmlja: "To je i ona pomislila." "Tko? Jay?" pronicljivo će Pierce. Crest kimne glavom i uzdahne. "Ti često sanjaš ovakva sranja, ha?" upita Pierce ozbiljnim glasom. Crest turobno kimne. "Oprosti ako sam te probudio." "U redu je. I ja sam ružno sanjao. Uza sva sranja koja sam prošao u životu, vjeruj da ni meni snovi nisu bajke." "I tebe je netko tukao dok si bio mali?" izlane se Crest, iste sekunde požalivši što je to rekao. Nikada nikome nije pričao o tome. Što mu je, dovraga, sad to trebalo da tako bubne pred ovim čovjekom kojega je jedva poznavao?! Pierce ležerno slegne ramenima pretvarajući se da ne primjećuje koliko je Cresta pogodilo to što mu se slučajno otvorio. "Stari me je znao tu i tamo i opaliti koji šamar ako sam bio bezobrazan, ali teško da me je zlostavljao. No pravi pakao sam prošao kasnije u vojsci. Rat, sinko, čini zvijeri od ljudi, a vjeruj mi ja sam vidio, a svojedobno bio i zarobljen od najgorih. Svašta su prošle ove stare kosti, ali ne dam se ja još." Iako je Pierce tako očito bio nemagijskog podrijetla, Crest nije mogao ne diviti mu se kad je ovo čuo. "Ti si stvarno bio vojnik, ha?" upita on. Pierce kimne i odvrati mu: " Bio sam SEAL-ovac. Pripadnik specijalne jedinice koja je uvijek bila na granici ludila i hrabrosti. Dobro, malo više na strani ludila u svakom slučaju." "Super!" mrzovoljno pomisli Crest. "Sad je i ovaj nenadareni bio veća junačina od njega. Ma kakva kvaka od

62

Vallhale. Thor može na takve poput mene gledati samo s prijezirom." Nastala je neugodna šutnja u kojoj su Crestovi crveni obrazi Pierceu itekako otkrivali sramotu koja ga je gušila. "Znaš... znao sam jednom jednu malu, koja je stvarno prošla pravi pakao. Njen očuh ju je mučio na sve moguće ogavne i nezamislive načine, a na kraju je jedva preživjela mučenje jer ju je oderao i živu zakopao..." Crest zgroženo podigne pogled i upita: "I, što joj se dogodilo?" upita on ne mogavši si zamisliti da neka djevojka prolazi takvo zlo. Pierce se osmjehne pa mu reče: "Izvukla se. Mala se izvukla i pobijedila je traumu i Trag koji joj je ostao nakon toga." "Trag... misliš kao...?" Pierce zaklima glavom i odvrati: "Da, Creste, pravi Trag." "I izvukla se?" on će začuđeno. "Nije se ubila?" "Ne", reče mu Pierce. "A ako je ona uspjela, nema toga koji to ne može, stoga, mali, glavu gore jer sutra imamo puno posla dok ne pronađemo onu tvoju tajanstvenu djevojku." Rekavši to, Pierce se okrene da ode, ali ga Crest još uvijek sjedeći na krevetu zazove natrag. "Pierce..." "Da?" Cole će okrećući se. "Kako ti zapravo znaš za postojanje čarobnjaka i Tragova i svega toga? Nenadareni te stvari ne bi smjeli znati, a ti si tako dobro upućen iako si zapravo..." "Sasvim običan?" Pierce će s tajanstvenim osmjehom na licu. "Duga je to priča, mali, a ja sam prestar i preumoran da ti je sad ispripovijedam. Recimo samo da sam jednog dana upoznao prekrasnu plavokosu učiteljicu baleta i ona je promijenila sve što sam ikada mislio da znam o svijetu koji me okružuje." Crestu nije promaknula sjenka tuge na Pierceovu licu. "Tvoja žena, ha?" S knedlom u grlu, Pierce kimne. 63

"Žao mi je", smjesta će Crest koji se u bolnici nagledao dovoljno smrti i ožalošćenih, a Piercov izraz lica mu je sve govorio. "I meni, Creste. I meni." odvrati Cole, a potom s vrlo žalosnim izrazom lica napusti prostoriju ostavljajući vidara samog s glavom punom bolnih misli i nasilnih sjećanja.

64

BIROKRACIJA

Slijedećeg jutra, Pierce je dočekao zbunjenog Cresta sa šalicom tople kave i rekao mu da sjedne za stol. Bilo je to malo čudno jer se Crest nekako osjećao kao da je on gost u vlastitom domu. Međutim, ipak je sjeo da čuje što mu Pierce ima za reći. "Moramo saznati čime se to tvoja mala zapravo bavi i tko su oni nazovi vojnici. Joj, da je moj stari Brades živ mogao bi njega pitati što se tu događa.." "Brades?" smušeno će Crest raščupane kose i brade, još uvijek zijevajući. Pierce odmahne glavom i reče mu: "Nema veze, mali, ionako ne bi razumio." "A-ha", promrmlja Crest ni sam ne znajući što sve može očekivati od ovog čudnog starog vojnika. Tada se nečeg dosjeti pa reče: "Mogli bismo je potražiti pomoću čarolije traganja, samo bi mi to netko morao odobriti." Pierce stane kao ukopan i smrtno ozbiljno pogleda Cresta, pa ga kroz stisnute zube opasnim glasom upita: "Čekaj malo, dečko... Ti to meni hoćeš reći da si kod sebe imao djevojku, koju netko redovito mlati i da si je mogao svo ovo vrijeme pronaći pomoću te svoje čarolije, a nisi to učinio?" "Ja...ovaj..." petljao je Crest "Čarobnjačka pravila to izričito brane, osim ako nije odobreno, a arhmag Soren nije znan po svojoj milosti." Pierce isfrustrirano uzdahne, shvaćajući da će imati puno posla s ovim klincem.

65

"Jebemu i birokraciju, Creste! Prava činjenica je ta, da ti nisi pomogao djevojci koja te više nego očito treba zato jer se bojiš svojeg školskog ravnatelja." Crest naglo ustane od stola i prijeteći se zagleda u Piercea, koji je čak na tren pomislio da će ga mali pokušati odalamiti, ali već slijedećeg trenutka klinac tužno uzdahne i smireno priđe prozoru, zagledavši se u maglovito jutro. "Znam i ja da sam kukavica, ne mora mi to nitko govoriti. Zato se još uvijek i zovem Crest." "Smeće malo, kukavičko!“ odzvanjale su bakine riječi u njegovoj glavi. Pierce mu priđe i utješno položi ruku na mladićevo rame, a ovaj ga pogleda ravno u oči. Bilo je nešto slomljeno u tom malom i Pierce je to sada jasno vidio. "Nisi ti kukavica, Creste, samo to još ne znaš, ali ja ću ti to i dokazati", on će mladom vidaru blagim glasom. "Hajde sad, izvedi tu svoju čaroliju." "Ali odobrenje..." promumlja Crest opet, ovog puta sav rumen od srama. Pierce se široko osmjehne. "Poslali su ti mene, klinac, a to znači da imaš sva odobrenja koja ti trebaju da izvučemo tu malu iz gabule." Crest sumnjičavo pogleda Piercea, ali ipak je priznao da njegove riječi imaju smisla. Dok je bio u SAD-u Crest je odgovarao Eiriki, i naravno, Samu, ali sva su magična stvorenja u ovom dijelu svijeta odgovarala Samu, ako se to tako moglo nazvati. Poanta sa Samom je bila u tome da ne činiš zlodjela i on će te uglavnom pustiti na miru, a ako su mu Sam i Eirika poslali ovog čudnog nenadarenog da mu pomogne, to je onda valjda stvarno značilo da se smije koristiti magijom kako bi spasio Jay. Na kraju krajeva, bio je sasvim siguran da je u svojoj viziji vidio začaranog Bleeda kako ubija Jay. Znači ovo je ipak bilo magijsko pitanje koje je zahtijevalo magijska rješenja.

66

Crest s gorčinom pomisli kako je Pierce zapravo sasvim u pravu. On se ovdje zamara birokracijom dok Jay možda negdje muče i rade joj bogovi znaju što! "U redu. Učinimo to!", reče Crest napokon, a Pierce s olakšanjem uzdahne jer mu se po izrazu dečkova lica činilo da će biti potrebno još nagovaranja. "Što ti treba?" upita on Cresta, potpuno spreman za akciju. "Pa nešto njezino. Odjeća na primjer", odvrati Crest. "Ha! Misliš kao psu tragaču?" upita Pierce smijući se. Crest ga zgroženo pogleda i upita: "Ti to mene uspoređuješ sa psom?" Pierce se još jače nasmije pa mu odvrati: "Ma jok, što ti je? Ja volim pse." Mali ga je i dalje samo zgroženo gledao, a Pierce je sad već bio potpuno siguran da Crest pati od kroničnog nedostatka humora. "Hmm..." promrmlja on. "Izgleda da ćemo morati i na tome malo poraditi." "Što?" zbunjeno će Crest. "Ništa, ništa", Pierce će odmahujući glavom, nadodavši, "Znači rekao si da trebamo nešto njeno? Gdje da to nabavimo?" Crest se nečega sjeti pa reče: "Zapravo ja imam ovdje neku njenu odjeću u kojoj je bila onu večer kad ju je Bleed donio ovdje. Umrljana je krvlju, ali to je dobro jer je krv odličan katalizator za magiju." Pierce odmahne glavom i s uzdahom reče: "Vi čarobnjaci ste stvarno munjeni, znaš." Za divno čudo Crest se poluosmjehne i reče: "Pitam se jesi li to kad spomenuo Eiriki?" Pierce ga iznenađeno pogleda i odvrati mu: "Pa nisam lud." Crest se na to samo još šire osmjehne. "Napokon! Napredak!" pomisli Pierce i uzvrati mu osmijeh. 67

Crest zatim ode po Jayine tajice i top koje je nosila onu večer, a kad je ugledao odjeću, Pierce mu gotovo istog trena istrgne Jayin top iz ruku. "Što je ovo?", on će raširivši odjevni predmet. "Topić", zbunjeno mu odvrati Crest ne shvaćajući što je u tome tako fascinantno. "Ma ne to, blesane, nego ovo. Ovaj ušiveni grb na naramenici" mrzovoljno će Pierce, a potom sklopi oči, teško uzdahne i, još uvijek držeći Jayin top u ruci, sjedne na stolicu. "Što je bilo?" zabrinuto upita Crest. Stari narednik mu je djelovao stvarno smoždeno. "Ovo je ozbiljno, klinac", reče mu Pierce. "U što god se ta tvoja mala uvalila, stvarno je ozbiljno." "Taj grb, ovaj zlatni lav na crvenoj pozadini, nešto znači?" Crest će shvaćajući da je upravo to razlog Pierceove nagle promjene raspoloženja. "O, da" Pierce će tiho. "Poznajem taj grb i predobro. Vidio sam ga u Bitci za Ognjište. To je službeni grb vojske Johna Deeja od Mortlakea." "Sranje", opsuje Crest. Samo im je još to trebalo...

68

OGLEDALO

"Ali Dee je mrtav!" pobunio se Crest. "Eirika ga je ubila."

Pierce kimne potvrđujući Crestove riječi. "John Dee jest mrtav. U to nema sumnje, ali tko god ponovno okuplja novu vojsku pod njegovim grbom je sasvim sigurno živ. Moram ovo smjesta dojaviti Samu." Pierce potom izvuče mobitel iz džepa i ode telefonirati u gostinjsku sobu, a Crest je ostao stajati na mjestu, razmišljajući i pitajući se kako se Jay uopće uplela u sve to? Dok Piercea nije bilo, on je iskoristio Jayinu odjeću ne bi li bacio čaroliju traganja, a plava linija tragačeve spone stala se protezati prema vratima. Crest osjeti užasnu nervozu u sebi. Gdje god ih ova linija odvede, Crest je bio siguran da ga na kraju toga puta očekuju samo bol i patnja, a možda, ili zapravo vrlo vjerojatno, i smrt. Iskreno, Crest uopće nije bio siguran da je spreman za ovakvu pustolovinu. Da je spreman ponovno osjetiti bol, ali Jay je bila tamo negdje. I, iako zapravo nije znao zašto, vidio je nešto u njenim čeličnosivim očima što ga je tako strašno podsjetilo na njega samoga. Nešto što je poželio spasiti. Nahranio je mačke i presvukao se u traperice i crnu majcu, počešljao se jer iako je znao da ako umre da neće sigurno doći do Vallhale, opet nije želio ni doći krajnje neuredan pred Bogove. "O, nećeš ti u Vallhalu, dječače... to je sasssvim, sassvim sssigurno. Davno sssam već zagovorila tvoju dušu..." Crest se potpuno sledi od straha kad ugleda lice prekrasne, ali smrtno blijede žene sa, kao noć, crnom kosom koja ga, s pohlepnim smiješkom na usnama, promatra u ogledalu. 69

Sabravši se, Crest se hitro s izvučenim čarobnim štapićem okrene oko sebe, ali tamo nije bilo nikoga. Nikakve žene, ničega osim njegove uobičajeno, besprijekorno čiste kupaonice. Ono što je Cresta najviše zaprepastilo je bilo to što je žena govorila hrvatskim jezikom. Jezikom, kojeg nije čuo izgovorenog još od svojeg ranog djetinjstva. On, još uvijek prestravljen, izađe iz kupaonice i susretne se s Piercovim zabrinutim pogledom. "Što je bilo, Creste? Izgledaš kao da si upravo vidio duha?" Još uvijek sav blijed i drhtav Crest mu odvrati: "Mislim da jesam." Pierce zbunjeno odmahne glavom pa mu reče: "Stvarno se nadam da je to nekakva čarobnjačka šala, klinac?" Kako ni sam nije bio siguran u to što je vidio i čuo, Crest ukočeno odvrati: "Da, šala." Iako Pierce nije izgledao uvjereno, ipak nije želio prisiljavati Cresta da mu kaže, stoga je samo rekao: "Javio sam Samu da nas dvojica krećemo u akciju. Rekao je da ga izvještavam o zbivanjima." "Sretno s tim", pomisli Crest "Teško da ćemo moći izvijestiti ikoga o ičemu ako poginemo." Pierce je očito primijetio nervozu na Crestovu licu pa mu reče: "Znam da ti je ovo novo, klinac, i da ti nije svejedno. I to je u redu. Zdravo je bojati se neizvjesnosti, ali jako je važno da ostaneš sabran. Želim znati da uza se imam čovjeka koji će mi čuvati leđa jednako kao što ću i ja čuvati njegova. Jesmo se dogovorili?" Pierce Crestu baš i nije izgledao kao da ga se može odbiti stoga je samo kimnuo. Pierceu je to bilo sasvim dovoljno jer mu je potom kazao: "Hoćeš li onda baciti onu čaroliju da krenemo." "Već sam je bacio." odvrati Crest.

70

"O?" zbunjeno će Pierce. "Ali ništa se ne vidi. Jesi siguran da znaš gdje trebamo ići?" Crest ponovno kimne i odgovori mu: "Naravno. Tebi je spona traganja nevidljiva jer si nenadaren." Čuvši to, Pierce zakoluta očima i reče: "Stvarno ste mogli izmisliti bolju riječ da opišete ljude koji ne koriste magiju, znaš?" Crest slegne ramenima. "Pretpostavljam da je tako, ali opet je u svakom slučaju bolje od onoga što je povijesni čarobnjak Tarben predložio." "A, da?" upita Pierce dok su izlazili kroz vrata. "A što je, molim te, Tarben predložio?" "Blimezi"2, kratko mu odvrati Crest, a poluosmijeh zatitra na njegovim usnama. "Kako je to gore?" zanimalo je Piercea, kojemu je ova nepoznata riječ zvučala sasvim na mjestu naspram ove prve. "Da znaš što znači, teško da bi se s tim slagao", objasni mu Crest. Pierce izvije obrve pa reče: "Ti tvoji baš i nemaju neko visoko mišljenje o ljudima koji se ne bave magijom." Crest ponovno slegne ramenima i slijedeći plavu liniju, nehajano mu odvrati: "Ne baš, ne." "A ti?" ozbiljno ga upita Pierce. "Što ti misliš o nama nenadarenima?" Riječ "nenadareni" je izgovorio vrlo podrugljivim tonom glasa. "Ne znam", iskreno će Crest. "Većina čarobnjaka se uglavnom drži života u čarobnjačkim zajednicama, a to je kao da živiš u nekom drugom svijetu od ovoga u kojem vi živite. Oni uglavnom imaju malo kontakta s ljudima koji nemaju veze s magijom i zapravo nemaju na temelju čega stvoriti neka prava mišljenja o vama. No ja radim u bolnici i ono što sam imao prilike primijetiti jest da, ako izuzmemo dar magije, nenadareni i čarobnjaci baš i nisu toliko različiti. Neki su jednako vrijedni prijezira, a neki ljubavi. To je moje mišljenje." 71

Pierce ozbiljno zaklima glavom i odvrati mu: "Ako tako nastaviš pričati, još ćeš mi se i svidjeti, klinac." Čuvši te tople, prijateljske riječi, Crest se napokon glasno nasmije i reče: "Bogovi nas sačuvali takve sudbine!" Putovanje su nastavili u Crestovu automobilu, a kad je Pierce shvatio da golemi mišićavi Crest vozi mali crveni Smart auto za dvoje umalo je riknuo od smijeha. "Ti si stvarno jedinstven, zar ne Creste?" Pierce će odmahujući glavom. "Trebao sam i pretpostaviti da ova kutija šibica pripada tebi" "Kako to misliš?" mrzovoljno će Crest koji nije vidio baš ništa loše u svojem malom autu. Bio je praktičan, a ionako mu nije trebalo više sjedala kad je uglavnom u njemu vozio samo sebe. Bio je crven, a kako je i on bio riđoglav, kako su to nazivali u Stormgardu, smatrao je da je zapravo izabrao najbolji mogući auto za sebe, a da ne spominje kako ga je bilo vrlo lako parkirati jer je zauzimao tako malo mjesta. Pierce je ponovno odmahnuo glavom, još ne mogavši povjerovati da on i Crest stvarno idu u spasilačku misiju u ovakvom vozilu. "Svašta ću ja još doživjeti pod stare dane..." pomisli Pierce i nasmije se. Volio se smijati. Uvijek i oduvijek. Bez obzira na sve.

72

ZGRADA

"To je to, ha?" upitao je Pierce Cresta gledajući visoku sivu zgradu pred njima ispred koje su dežurali vojnici. "Ovo sranje stvarno izgleda neprobojno." mrzovoljno nadoda Pierce promatrajući golemu građevinu od sivog čelika s rešetkama na svakom prozoru i očiglednom stražom na ulazu. "L-Tech" pročita Crest veliki znak na ulazu u zgradu dok su on i Pierce sjedili u njegovom autu parkirani nasuprot zgrade. "To je neka korporacija." "A-ha. Morat ćemo saznati više o tome. Ne možemo samo upasti unutra u potrazi za tvojom malom." "Zapravo možemo", odvrati mu Crest. Pierce izvije obrve i pogleda Cresta. "A da?" upita. "Rekao si mi da smijemo koristiti magiju, zar ne? Mogu nas učiniti nevidljivima i možemo prošetati zgradom, ali morati ćeš biti tiho." objasni mu Crest. "Hmm... ako nas već možeš napraviti nevidljivima, zar nas ne možeš onda učiniti i nečujnima? Mislim nisam čarobnjak, ali čini mi se logičnim." Crest odmahne glavom i reče: "Čarolija nevidljivosti je vrlo komplicirana za izvesti, ako istovremeno pokušam izvesti i nečujnost, moglo bi se dogoditi da zaribam jer ja sam vidar, a ne meštar iluzije." "Ok. Shvaćam, ali što ćemo s autom? Zar neće nekome biti sumnjivo ako se vrata nekog automobila sama otvore i zatvore za sobom?" upita Pierce kojemu je ovakav stil obavljanja neke misije ipak bio na neki način nov. "To barem mogu srediti. Dobar sam s vratima. Ajmo onda!" i nedajući Pierceu priliku da se snađe, Crest izvuče 73

svoj čarobni štapić i izgovori: "Engi hyggja - hyggja annarr!" "Pa... ovo je fora..." reče Pierce kad je pogledao svoje tijelo, odnosno ono što je trebalo biti njegovo tijelo, no zapravo ga nije mogao vidjeti jer je bio nevidljiv. "Ali nisam siguran da ti je čarolija uspjela jer ja tebe i dalje mogu vidjeti." "Uspjela je" začuđujuće samouvjereno odvrati Crest, a potom kaza Pierceu, "Možemo izaći, nitko neće vidjeti vrata kako se otvaraju i zatvaraju." Pierce se nasmije pa mu veselo odvrati: "Ma što se i ja brinem bezveze. Na ovako malom autu teško da bi netko i primijetio auto uopće, a kamoli vrata." Crest samo domahne glavom i zakoluta očima, a potom obojica izađu iz vozila. "Samo pazi da se ne zaletiš u nekoga jer to bi ipak osjetili" objasni Crest Pierceu. "Ok. Shvatio sam, bez pričanja i zaletavanja u ljude." Crest kimne i njih dvojica krenuše prema zgradi u namjeri da se prošuljaju pored dvojice vojnika koji su držali stražu na ulazu, ali kada su stigli do samih vrata, iako ih vojnici nisu ni primijetili, svejedno nisu mogli proći u unutrašnjost. Neka nevidljiva magična barijera im je prepriječila put. Crest i Pierce zbunjeno pogledaše jedan drugoga, a potom Crest da znak Pierceu da se vrate natrag do auta. Kad su ponovno bili vidljivi i na sigurnom, Pierce reče: "Koji je ono bio vrag?" "Čarolija pregrade. Netko je njome zablokirao put, ali to nije sve, kad smo prišli bliže osjetio sam golemu magijsku moć iznutra, a čini mi se da bi i cijela zgrada mogla biti samo iluzijski prikaz nečeg sasvim drugog." "Kao na primjer?" zanimalo je Piercea.

74

Crest frustrirano uzdahne i odvrati: "Iskreno, nemam pojma. Nikad u životu nisam nigdje osjetio ovako centrofokusnu magijsku silu osim u Everwindu, naravno." Pierce ga zbunjeno pogleda. "Gle, mali, neću se pretvarati da kužim pola toga što si mi sada napričao, ali koliko sam uspio shvatiti unutra se očito događa nešto opako i čarobnjaci imaju neke veze s tim." "Bez sumnje" složi se Crest, nadodavši, "Ali pravo pitanje je; zašto nitko u magičnoj zajednici ne zna za to?" "Dobro pitanje, a ako hoćemo spasiti onu tvoju malu, morat ćemo saznati neke odgovore i to brzo." Crest se sjeti prikaza koje je vidio u plamenovima dok je promatrao Jayine moguće budućnosti, s mrkim izrazom lica on kimne Pierceu slažući se, jer štogod se događalo u toj zgradi činilo mu se vrlo prijetećim. Dok je palio automobil, ne bi li sebe i Piercea vratio natrag kući, on se prisjeti kako mu je srce ludo nabijalo od straha dok su se približavali onoj zgradi i stražarima na ulazu. Gotovo je imao osjećaj da će se upišati u gaće od straha. Dao bi se okladiti da kršni stari specijalac poput Piercea nije imao takvih problema i zbog toga je njegova sramota bila još i veća. "Nisam ja za ovo", pomisli on dok su mu se obrazi žarili od srama, a Pierce je bio dovoljno uviđavan da se pretvara kako to ne primjećuje. Ovo je posao za velike i moćne heroje poput Sorena, Eirike ili kraljice Rune, a ne za njega, običnog, kukavnog Cresta koji je bio mnogo gori čak i od meštra Cravena, koji se unatoč značenju svojega imena ipak borio u ratu, a za divno čudo i preživio ga. No sjećanja na Jay i njeno izubijano lice i tijelo i njene čeličnosive oči koje nisu nikome dozvoljavale da prodre u tajnu njenih misli, ali koja je opet, kad bi se opustila, tim istim očima preklinjala za pomoć, vratila su ga u stvarnost. Nešto je bilo slomljeno u Jay baš kao što je nešto bilo slomljeno u njemu samom. Dok je bio maleni dječak Crest bi 75

učinio sve, ma i prodao dušu samome vragu kad bi to značilo da će mu netko pružiti ruku i spasiti ga od proklete babetine koja se nazivala njegovom bakom. No dugo je trajalo do dana kad je Soren konačno došao po njega, a sada je Jay bila ta koja pati. Jay je bila tučena i slomljena i Crest je znao da ne smije oklijevati u tome da joj pomogne. Zato i jest postao vidar. Zato i jest postao liječnik. Njegov život se svodio na pomaganje, posebice onima koji su se činili izgubljenim slučajevima. Međutim, nikada dosad nije morao riskirati živu glavu da nekome pomogne kao što je to činio sada. No što je više toga otkrivao o Jay zapravo je dolazio do zaključka da je ova cijela stvar puno veća i značajnija od nje i njega. Nekakav zlokoban osjećaj u njegovoj nutrini govorio mu je da će ova priča završiti loše, ali po koga, to nije znao reći. Podigao je pogled u retrovizor, a potom se ponovno sledio u mjestu jer je prekrasna, sablasna tamnokosa žena, koju je jutros ugledao u ogledalu, buljila natrag u njega i zlobno mu se smiješila.

76

ŠARMER

Tjedni su prolazili, a sve što su Pierce i Crest uspjeli iskopati o L-Techu je bilo da se radi o naizgled običnoj vojnoj kompaniji koja se bavi legalnom izradom oružja. Internet je bio vrlo škrt s podacima o samoj kompaniji i njenoj direktivi, a čak je i Pierce među svojim vojnim kontaktima došao do saznanja da je L-Tech nešto o čemu se u vojsci zna, ali o čemu se ne govori puno. Riječ koja se neprestano pojavljivala u njegovim telefonskim razgovorima sa vojnim kolegama je bila: "Povjerljivo". Jedino dobro što je uopće uspio saznati jest da je James McQain doista bila kći narednika Richarda McQaina, ali ona, sudeći po svim raspoloživim izvorima, nikada nije pristupila redovnoj vojsci, najbliže što je došla tome bio je ljetni vojni kamp u koji ju je otac slao kao djevojčicu. Njena majka je pak bila potpuna nepoznanica i nigdje nisu uspjeli pronaći bilo kakve informacije o njenom imenu, a kamoli kakvu sliku. Pierce je više no jednom upitao Cresta ne postoji li možda kakva čarolija koja bi im pomogla u traganju nalik onoj koju je izveo ranije, no Crest mu je mrko odgovorio da čak i ako postoji on ne zna za nju jer je on vidar, a ne meštar tragač, a kad je Pierce upitao gdje bi mogli nabaviti kakvog meštra tragača da im pomogne, Crest je samo ušutio i odbijao nastaviti razgovor. Pierce se zbog toga odlučio obratiti Eiriki jer su ona i Omnahai, a posebno Sam bili vrlo zabrinuti zbog ove nove prijetnje i pronalaska Deejeva grba na Jayinoj odjeći. Kad ju je upitao za meštra tragača, Eirika je također prvo ušutjela, a potom mu vrlo hladnim glasom rekla da je to zakonom 77

zabranjen zanat u čarobnjačkoj zajednici i da se o tome puno ne govori s nenadarenima. "Prokleti čarobnjaci i njihova vražja tajnovitost!" ljutio se Pierce, ne shvaćajući kako Eirika zapravo očekuje da pomogne Crestu dok mu oboje taje bitne informacije. O Bleedu, kojeg je Crest također povremeno spominjao i kojem se sada izgubio svaki trag, nisu uspjeli doznati baš ništa, ali Pierce je barem razumio zašto. Bleed mu je očito bio vojni nadimak ili nešto takvo. U svakom slučaju, ova zagonetka mu je rasturala mozak, a ni Crest nije bio nešto bolje volje. I upravo u trenutku kad se činilo da je Jay zauvijek izgubljena, začulo se kucanje na vratima. Pierce, koji je u tom trenu sjedio na dvosjedu pregledavajući hrpu vojnih papira koje su uspjeli sakupiti o slučaju, brzo je sve pomeo na hrpu, usput, na Crestovo negodovanje prolijevajući pivo po stolu, čipkastom stolnjaku i skupocjenom tepihu. "Oprosti..." ispričao se jer je u ovo vrijeme s mladim čarobnjakom vrlo brzo shvatio da je Crest bolesno opsjednut čistoćom. Čak mu je to jednom i rekao, onako usput, spominjući riječi poput opsesivno-kompulzivni poremećaj, na što je Crest samo ledenim glasom odvratio Pierceu da je on ovdje jedini doktor i da bi zasigurno bio i sam toga svjestan da je doista bolestan. Sada je pak Crest s izvijenim obrvama promatrao Piercea kako traljavo posprema njihove planove i relativno važne informacije, jer onu najbitniju o tome gdje se Jay nalazi ipak nisu doznali. Kad je njegov novi cimer uspio pospremiti, Crest konačno otvori vrata stana i sablazni se kad na njima ugleda Jay živu i zdravu s izblijedjelim masnicama na licu. Nosila je svoje uobičajene plave traperice i tanku crnu majicu dugih rukava, a izraz lica bio joj je donekle dobrodušan. "J...Jay?" zbunjeno promrmlja Crest ne mogavši skinuti oči s njenog prelijepog lica. 78

"Hej", kazala je ona jednostavno. "Mogu li ući?" upita. Crest nije ništa odgovarao, već je samo tupo piljio u nju posve skamenjen u mjestu. "Creste?" zabrinuto mu se ona obrati. Konačno se trgnuvši iz svojeg čudnovatog stanja, Crest reče: "Oprosti... naravno. Uđi." Jay je ušla u stan, ali kad je ugledala Piercea izraz lica joj se smjesta smrknuo. "Tko ste vi?" upitala je zapovjednim tonom glasa. "Ovo je moj..." zbunjeno će Crest ne znajući točno kako bi predstavio Piercea. "Ujak" smjesta će Pierce, ustajući i prijekorno nadodajući sa svojim šarmerskim osmjehom: "Creste, trebao si mi reći da imaš tako zgodnu djevojku." Crestu je došlo da odalami Piercea po čelu! Koji mu je bio vrag da je izvalio takvu glupost?! Pa dobro je znao da mu Jay nije djevojka! "Krivo ste shvatili, gospodine..." "Cole. Pierce Cole, drago mi je", Pierce će ljubaznim glasom od kojega je Crestu isti tren pozlilo. Jay se popustljivo nasmiješi, što je Cresta očito uvelike iznenadilo, a i nije bio siguran koliko je taj njen osmijeh uopće iskren. "I meni je drago, gospodine Cole", reče ona, nadodavši, "Ali ja nisam Crestova djevojka već samo susjeda." "Njegov gubitak," Pierce će i dalje se šarmerski smiješeći. "Nadam se da će se tikvan od mojeg nećaka konačno opametiti i shvatiti da je društvo ovako krasne susjede u svakom slučaju mnogo ugodnije, a i zanimljivije od ovih dozlaboga dosadnih mačaka, gospođice... " "James. James McQain." Čuvši ovo Crest je bjesnio u svojoj glavi. Prvo, njegove mačke su bile sve samo ne dosadne, a drugo, njemu je trebalo gotovo tri mjeseca da sazna Jayino ime. Pothvat koji je Pierce ležerno uspio izvesti za manje od minute. Nekada se 79

nije mogao ne zapitati je li on zapravo nekakav kukavni izrod muškoga roda? "James? Pretpostavljam da su ti roditelji očekivali dječaka?" upita Pierce uviđavno rukom pokazujući Jay da sjedne na dvosjed. Na Crestovo čuđenje, Jay doista sjedne i ozbiljnim glasom odvrati, "Tako nekako." "No, Creste, nećeš li ponuditi gospođici James kakvo piće?" ukori Pierce Cresta uvjerljivo glumeći dobrodušnog starog ujaka zabadala. "Da, naravno, ali..Jay..." Crest će zapiljivši se u djevojku. "Jesi li ti dobro?" upita je. Bleedove riječi o tome kako Jay više nikada neće biti dobro su mu se itekako urezale u pamćenje i sad je nekako još i manje imao pojma što se s njom zapravo događa. "Dobro sam, Creste. Zapravo sam se došla zahvaliti...pa na svemu...znaš..." Po tugaljivom zvuku njenog glasa, Crest je smjesta shvatio jednu stvar; ona je odlazila! "Nema na čemu", smjesta odvrati Crest, a potom reče: "Jel' ti ideš negdje ili?" Jay lagano odmahne glavom, a njena, do brade kratka plava kosa se ljupko zatresla. "Ne još, ali čini se da ću uskoro dobiti premještaj. U svakom slučaju..." ona će ustajući. "Zar već ideš?" brzo se ubaci Pierce gledajući je svojim molećivim pogledom. "Ah, taman kad sam pomislio da mi je stiglo kakvo prijatnije društvo od mojeg mrzovoljnog Cresta ti odlaziš." Jay se još jednom ljubazno nasmiješi, pa mu odvrati: "Jeste li vi baš sigurni da ste Crestov ujak? Nekako baš i ne vidim obiteljsku sličnost." I bila je u pravu jer riđokosi bradati Crest nije nikako nalikovao prosjedom tamnokosom Pierceu. "A i mislila sam da si rekao kako ti nisi iz ove zemlje..." ona će pomalo sumnjičavo gledajući u Cresta.

80

"I nije" smjesta odvrati Pierce jer je već vidio kako se Crestovi obrazi žare k'o u Djeda Božićnjaka. Mali je bio užasan u laganju. "Crest je Hrvat", kaza Pierce na Jayino čuđenje i Crestovo posvemašnje zaprepaštenje, "No živio je i u Skandinaviji, zato ima tako čudan naglasak. On je sin moje polusestre." "Ah, tako..." Jay će promatrajući rumenog Cresta, kojemu je zbog njenog prodornog pogleda bilo još neugodnije. "Da...ovaj...", Crest će ponovno nesuvislo mrmljajući. "Nego, jesi ti sigurno dobro, Jay?" "Mhm", Jay će, ali u istom trenu mračna sjenka prekrije njeno lice, sjenka prožeta magijom koju Crest smjesta osjeti i zbog koje se istog trena smrtno uozbilji. Jay koja kao da je isto osjetila tu naglu promjenu, reče: "Oprostite, moram ići. Doviđenja!" i prije nego što su je Crest i Pierce stigli zaustaviti, već je izašla iz stana i vratila se u svoj vlastiti. "Koji vrag?" zbunjeno će Pierce gledajući za Jay, ali već slijedeće sekunde Crest je imao štapić vani i mrmljao neku čaroliju, nakon koje je izgledao još nezadovoljnije. Jay se vratila. U to je Crest bio siguran, ali još nešto se vratilo s njom.

81

KNJIGE

Čim je Jay otišla Crest se okrenuo polici s knjigama nakon čega je izvadio jednu van, a potom se cijela polica otvorila poput vrata i pokazala još jednu srednje veliku prostoriju ispunjenu knjigama i ljekovitim biljem, kao i drugim alkemičarskim potrepštinama. "Opa!" iznenađeno će Pierce. "Ovdje držim knjige o magiji i ostale sitnice kako ih nenadareni gosti ne bi mogli vidjeti", mrko će Crest. Pierce naškubi usne, ali ne reče ništa. "Što?" smjesta otresito upita Crest jer je upoznao Piercea dovoljno da shvati da on baš i nije tip čovjeka koji drži jezik za zubima. "Pa... samo...svo ovo vrijeme otkako sam ovdje...nitko nije dolazio u goste" odvrati mu Pierce pokušavajući zvučati neutralno ne želeći uvrijediti Cresta. Crest je na to samo slegnuo ramenima i hladnim glasom mu odvratio: "Nisu svi ljudi društveni. No u slučaju da netko i naleti, bitno je da nema pristup ovim knjigama jer je njihov sadržaj zabranjen za nenadarene. "A što je sa mnom?" zbunjeno će Pierce gledajući visoke police prepune starinskih knjiga. "Ti se ne računaš kad znaš za naš svijet" objasni mu Crest ledenim glasom. "Dobro, mali shvaćam da si ljut, ali ne bi li ti bilo lakše da otpustiš malo kočnicu?" "Ne znam o čemu to govoriš", Crest će, a njegovo laganje je bilo tako očajno da Pierce nije mogao ne osmjehnuti se.

82

"Pa, recimo da kad ti netko digne tlak, Creste, u redu je da mu to kažeš i u redu je da se naljutiš", reče mu Pierce dobrodušnim glasom. Crest digne pogled s hrpe knjiga koju je povadio s polica i posložio na stari drveni stol u sredini prostorije. "Možda, ali ja ne vidim svrhu toga. Ti si izgovorio Jay stvari za koje si svjesno znao da će mi smetati, kakve veze sada ima ljutim li se ja zbog toga ili ne?" mrzovoljno će Crest. Pierce se svali na radnu stolicu pored drvenog stola i tiho reče: "Hajde mali da mi riješimo više tu stvar oko toga što osjećaš za Jay, a onda mi, lijepo te molim, objasni više, dovraga, što se ovdje događa i zašto kopaš po ovoj knjigodžungli? "Kako ti to misliš što ja osjećam za Jay?!" smjesta se pobuni Crest. "Jay je moja susjeda i moja pacijentica, normalno je da sam zabrinut za nju." "Ajd', mali, ne seri. Nisi ti zabrinut za nju nego si zagrijan i to pošteno, kako mi se čini", reče Pierce a šeretski osmjeh na licu mu nije mogao biti širi. Čuvši to, Crestovi se obrazi smjesta zažare. "Dobro, priznajem da mi je Jay simpatična, ali..." "Simpatična?" upita Pierce i stane rikavati od smjeha. "Moja guzica je simpatična, a ta djevojka je doslovno predivna. Morao bi biti kompletno ćorav da to ne vidiš." Crest teško uzdahne i odmahne glavom, a potom kako bi promijenio temu on upita Piercea: "Kako si znao da sam rođenjem Hrvat? Je li ti to Eirika rekla ili?" Pierce odmahne glavom, a potom objasni: "Skužio sam po tvome naglasku." Crest ga začuđeno pogleda pa mu reče: "Ali ja imam Stormgardski naglasak." Čuvši to, Pierce kimne i odvrati: "Istina, ali u tvojem govoru su ostali i tragovi hrvatskog, a moje je uho davno istrenirano da čuje takve nijanse." Crest bi lagao kad ne bi priznao da je impresioniran. "Jesi li ti ikada bio u Hrvatskoj?" 83

Pierce ga žalosno pogleda, a neko davno sjećanje na tragičnu prošlost se pokrene u njemu. "Bio sam, mnogo prije tvojeg rođenja. Za vrijeme Domovinskog rata." objasni Pierce. "Čuo sam za rat, a i moja majka ga je znala spomenuti dok je još bila živa", prizna Crest prigušenim glasom jer mu je bilo teško voditi ovaj razgovor s Pierceom pošto nikada dosad nije ni s kim razgovarao o svojem životu prije odlaska u Stormgard. Pierce suzdržano kimne jer je smjesta uvidio koliko je Crestu zapravo teško pričati o ovoj temi. "Mene su izgleda svi ratovi zaobišli. Onaj u Hrvatskoj, onaj u Stormgardu...svi..." Crest će ne znajući više ni sam je li zbog toga sretan ili žalostan. Pierce ga ozbiljno pogleda i reče mu: "Budi zahvalan što je na tome Creste, jer kad se samo sjetim... vidio sam gadna sranja u tvojoj zemlji, klinac. Glavešine, političari su po običaju zaigrali igru rata zbog koje su najviše patili nevini ljudi s obje strane bojišta. Uvijek je to tako, u svakom ratu; zbog nečije ambicije nevini trpe. Nema tu zlih naroda, već samo zlih pojedinaca koji ne mare kome će se o glavu obiti njihove megalomanske želje." Crest kimne. Kad malo bolje razmisli, možda bi mu bilo bolje da se držao teme o Jay. Ta je ipak bila nekako manje depresivna. "Volio bih da sam hrabriji", naglo prizna Crest, iznenadivši i sebe i Piercea tim neočekivanim priznanjem. Pierce uzdahne pa mu reče: "Ti i jesi hrabar, Creste, samo se čini da još nisi bio u situaciji da si to i dokažeš." Crest odmahne glavom, nikako se ne slažući s tom tvrdnjom. Pierce ga potom uhvati za rame i ozbiljnim glasom mu reče: "Upoznao sam puno kukavica, klinac, i vjeruj mi kad ti kažem, da ti nisi jedan od njih." Cresta su Pierceove iskrene riječi stvarno pogodile i to duboko. Otkako je Eirika poslala to staro gunđalo k njemu, 84

skoro je zaboravio na prethodnu usamljenost, a kad bi mu stari narednik rekao nešto ovakvo na tako topao i prijateljski način, Crest se gotovo osjećao kao da ima pravog prijatelja. "I hoćeš li mi reći što mi to zapravo radimo ovdje u tvojoj tajanstvenoj knjižnici?" znatiželjno će Pierce još uvijek pokušavajući dokučiti što se to odvilo između Cresta i Jay da je ona tako hitro izjurila iz stana. Crest se uhvati za bradu, i ne znajući što bi drugo, reče: "Ne znam. Nešto nije u redu s Jay. Osjetio sam nekakvu magijsku prisutnost na njoj koju nikako ne mogu sebi objasniti, a čak i čarolija identifikacije nije pomogla. Što god se to vratilo natrag s njom u potpunosti mi je strano, ali osjećam da je to nekakva moćna magijska sila. Bleed mi je svojedobno spomenuo da Jay više nikada neće biti dobro, a spomenuo je i tu fazu dva. Ne mogu se ne zapitati ima li to neke veze s ovim jer Jay je sasvim sigurno potpala pod utjecaj magičnog, samo nisam siguran koliko je ona sama toga uopće svjesna." "I misliš da se u ovim knjigama krije odgovor?" "Ne znam. Stvarno. Što više ulazimo u sve to skupa, to mi sve ima manje smisla." Pierce teško uzdahne: "I meni klinac, ali sve bih rekao da ona mala računa na tebe." "Zašto to misliš?" zbunjeno će Crest. "Pa... pokucala je na tvoja vrata, zar ne?"

85

VRISAK

Bilo je jutro. Praktički zora, a Pierce i Crest su stajali posve nevidljivi, sem jedan drugome, iza golemog grma ruža - ne da im je bilo nužno da se skrivaju iza grma ruža pošto su bili nevidljivi, ali kako je bilo rano taj se previd ipak mogao nekako oprostiti. Zapravo su bili u gradskom parku i promatrali zgodnu djevojku kako se proteže i vježba nekoliko metara dalje, osjećajući se poput dva najgora voajera na svijetu. Svakog jutra kad bi se ustala Jay bi krenula otrčati svojih osam kilometara, a oni bi krenuli za njom. Isprva se Crest ozbiljno brinuo za postarijeg Piercea i hoće li on uopće moći izdržati taj ludi ritam, ali na kraju je ispalo da stari, žilavi Pierce ima puno više kondicije od mlađahnog Cresta koji, iako je bio u dobroj tjelesnoj spremni, se očito nije mogao mjeriti s ovim šezdesetogodišnjakom. "Ti si stvarno čudo jedno, klinac" tiho mu je govorio Pierce. "Pogledaj se, brdo mišića bez kakve svrhe." "To nije istina", bunio se Crest. "Ja držim svoje tijelo u formi kako bi ono bilo zdravo. To je jedna savjesna i odgovorna stvar o kojoj bi svaki čovjek trebao promisliti." "Aha, zato i dahćeš za mnom svako jutro kao pas" smijao mu se Pierce. "Opet me uspoređuješ s psima!" gunđao je Crest, a potom je smjesta ušutio ugledavši kako preko široke livade korača jedan ogromni crnac. "To je on!", uzbuđeno prošapće Crest. "To je Bleed!" "Pa hajdemo im se onda približiti i čuti o čemu pričaju" brzo će Pierce uputivši se prema Jay i Bleedu, a Crest ga je nervozno slijedio. 86

Sve ove dane, Jayin život je izgledao netipično mirno. Ujutro se ustajala, odlazila na trčanje, a potom se vraćala natrag u svoj stan iz kojeg nije izlazila do sljedećeg dana. Ponekad bi čuli kakvu glazbu iz njenog stana, uglavnom stare rock balade, ali to je bilo sve. Naizgled se činilo da joj se život konačno smirio. Od Bleeda nije bilo ni traga ni glasa do danas, a kad su ga ugledali u Crestovoj nutrini se javi zlokobni osjećaj predstojeće nevolje. "Hej..." začuli su Jay kako pozdravlja Bleeda, čvrsto ga zagrlivši, a Crest bi lagao kad bi priznao da nije osjetio žalac ljubomore kad je ugledao taj prizor. "Hej i tebi, mala" Bleed će uzvraćajući zagrljaj. No nisu se poljubili! Primijetio je Crest. Zaljubljeni parovi se inače ljube, zar ne? Ili je barem on mislio da je tome tako... ne da je imao neke prilike saznati. Nakon smrti njegove majke više ga nikada nitko nije poljubio, a on sam je bio previše sramežljiv i prevelika kukavica da uopće i pokuša poljubiti neku djevojku u Stormgardu. "Kakva je situacija?" upitala je Jay Bleeda kad su se odvojili jedno od drugoga, izgledajući smrtno ozbiljno. "Sad kad je faza dva obavljena, tvoj otac i generalica smatraju da i dalje trebaš nastaviti testiranje, prije faze tri." "Sranje!" opsuje Jay, izgledajući iskreno prestrašeno. "Samo bih željela da više svrše s tim i pretvore me u jebenog zombija ili me pokopaju kad im eksperiment propadne. Ovo mučenje s tim pripremama u međuvremenu me ubija. Znaš da mi nekada dođe da se sama ubijem i prikratim si muke, ali znam da ne mogu jer sam dala riječ mami." "Gle, mala, znam da je ovo skroz sjebano, a kad-tad ću im i ja doći na red, samo što sam ja dalje na listi od tebe zbog tvog starog." Promatrajući je, Crest nije mogao ne primijetiti kako ona izgleda doista utučeno. Teško je uzdahnula obgrlivši se rukama i promrmljala: "Kad bi barem postojao način da se iščupamo iz ovoga. Da odemo negdje daleko."

87

Bleed odmahne glavom. "Njeni tragači bi nas pronašli, a znaš i kako bi nas mučili prije smrti." Jay se zagleda u njega teško dišući dok joj je bijela para izlazila iz usta. Jutro je bilo hladno i maglovito, gotovo sablasno. "Koji je ono kurac?!" iznenada će Bleed ugledavši mračnu sjenovitu priliku, tek jedva nalik na ženu s kapuljačom kako im se približava. Imala je golema, širom razjapljena usta sa zvjerskim zubima. "O, ne..." smjesta će Crest, a Jay se okrene za zvukom njegova glasa. "O, ne, ne, ne,ne....molim te, ne...." Na Jayino i Bleedovo zaprepaštenje on razbije čaroliju nevidljivosti koja je štitila njega i Piercea od pogleda i odlučnim korakom krene prema prikazi koja se sve više približavala Jay. "Creste?!" preneraženo će Jay, ali Crest sada nije imao vremena da joj se objašnjava. Stravična prilika se već nadvila nad prestravljenom Jay koja nije znala što ju je više uplašilo. Mračni ženoliki stvor koji joj se približavao ili Crest i Pierce koji su se pojavili niotkuda. Sablasna prilika se napokon zaustavila ispred Jay i pogledala je ravno u oči. Tek tada je Jay skamenjeno od straha shvatila da taj stvor uopće nema očiju već samo prazne duplje. Crest se istog trena postavi između Jay i stravične prikaze s držeći čarobni štapić uperen prema prikazi i govoreći prijetećim glasom: "Da se nisi usudila!", ali prekasno jer prikaza je već razjapila svoja gadna zvjerska usta i zavrištala tako glasno da im je gotovo probila bubnjiće tim visokim jezivim tonom. "PROKLETA BILA!!!" prodere se Crest, a potom ispali čaroliju na grozomornu priliku, no uzalud jer je ona već ionako nestajala. Slijedeće što se dogodilo bio je zvuk povlačenja otponca na pištolju i hladni čelik prislonjen na Crestovu sljepoočnicu. 88

"Daj mi jedan dobar razlog da te ne upucam, doktore?" začuje se duboki Bleedov glas čija je ruka držala pištolj prislonjen na Crestovu glavu. Crest osjeti kako ga oblijeva hladni znoj i kako se nervoza u njemu nakuplja. Gotovo je od straha i zaboravio da u ruci još uvijek drži čarobni štapić. "Ja ću ti dati razlog", smjesta reče Pierce gledajući ravno u Bleeda. Bleed malo nagne glavu prema Pierceu i odvrati: "Slušam." Potpuno smireno i staloženo, kao da vode svakodnevni razgovor, Pierce reče: "Nećeš ga ubiti zato jer je Crest jedina osoba na svijetu kojoj je dovoljno stalo do Jay da je spasi, ali i zato jer je on jedina osoba koja doista ima moć to i učiniti."

89

ODLUKA Jay, Bleed, Pierce i Crest nalazili su se u Crestovu stanu. Vladala je sablasna tišina dok su Jay i Bleed prijeteći odmjeravali Cresta i Piercea. "Ja bih voljela..." započne Jay koja je stajala pored prozora. "Da mi netko objasni što se to točno dogodilo u parku i tko je bila ona...što ja znam...žena?" Crest se umorno svali na svoj naslonjač svjestan da je pred njim mnogo objašnjavanja. "Narikača", prošapće on sklapajući oči, svjesniji od ikoga drugog u prostoriji što se zapravo dogodilo kad je vila zavrištala. "Kako molim?" priupita Bleed pogledom oštro sijevajući prema Crestu. "Vila narikača?" upitno će Pierce buljeći u snuždenog Cresta. "Mhmm", Crest će kimajući. "Je li ovo neka šala?" ledenim glasom će Jay, a Crest nije mogao ne primijetiti kako je Jayine ljupke obraze napustila sva boja. Crest polako, gotovo poput oronulog starca koji čuva svoje krhke kosti, ustane iz naslonjača i beskrajno žalosnim glasom reče: "Žao mi je, Jay. Prokleto mi je žao." "O čemu ti to, doktore?" Bleed će kroz stisnute zube, a Piercea taj tren golemi crnac podsjeti na njega samoga u mlađim danima. "Vila narikača je magično stvorenje koje dolazi pred smrt osobe galskoga podrijetla. Njen vrisak je nagovijest predstojeće smrti", objasni Crest, a imao je osjećaj kao da su mu usta puna olova dok je izgovarao ove riječi. "Kako ti to znaš? Što si ti zapravo?" zanimalo je Jay, a po prvi puta Crest na njenom licu ugleda strah od njega. Sad 90

kad je znala da je on nešto natprirodno, bojala ga se iako se istinski trudila da to ne pokaže. "Ja sam meštar vidar", reče joj Crest s uzdahom. Lagao bi kad bi rekao da i on ne strahuje od Jayine reakcije. "Već znamo da si doktor", mrko će Bleed, "Ali nas zanima ono što nam nisi rekao o sebi." Crest kimne i pogleda Piercea koji je stajao naslonjen na rub kamina i s ozbiljnim izrazom na licu pratio kako će se ova situacija odvijati. "Jesam i to, ali sam i vidar. Vašim riječnikom, ja sam zapravo..." Crest će, na tren osjećajući kao da ne može nastaviti, ali pogled na Jayino blijedo lice ga je natjerao da nastavi i reče: "...čarobnjak." "TI SI JEDAN OD NJIH!?!" zgroženim glasom je upitala Jay, koja kao da i nije željela vikati, ali nije si mogla pomoći. Njeno uplašeno lice je sad s gađenjem promatralo Cresta." Jedan od koga?" smjesta upita Pierce koji je bio spreman uhvatiti se za svaku korisnu informaciju. "Za koga radiš? Bojnika ili generalicu?" smjesta upita Bleed koji je također bio u potrazi za informacijama." Crest nervozno uzdahne i odvrati: "Ja... ja radim u gradskoj bolnici. S nenadarenima." "S kim?" zbunjeno će Jay kojoj više ništa nije bilo jasno. "S vašom vrstom", objasni Crest, nadodavši, "Ljudima koji ne posjeduju dar magije." "A, jebemu mater!" opsuje Bleed iznenada. "Pa koliko ima vaše gamadi u svijetu?" Crest osjeti kako mu se obrazi žare, ali ne od srama već od gnjeva. "Gamadi?" on će Bleedu, po prvi puta, valjda u svom cijelom životu, izgledajući opasno.

91

No Bleed je bio uvijek spreman na izazov pa se unese Crestu u lice i reče: "Da gamadi. Gamadi koja porobljava poštene ljude koji nisu nikome ništa skrivili." Bleed je očekivao da će Crest ustuknuti, ali za divno čudo nije. Ostao je stajati u mjestu gledajući ravno u Bleedove oči jer čak i ako je crnac bio viši od njega, svejedno ta razlika nije bila tako značajna. Problem je samo bio taj što je Crest uvijek nekako vjerovao da je sitniji nego što je doista bio pa se rijetko ispravljao u svoju punu visinu. No nepravedna optužba u Bleedovim riječima ga je duboko pogodila. "Čarobnjaci nisu gamad, tek toliko da znaš. Da nije bilo nas vi biste odavno pobili jedni druge ili bi vas druga stvorenja Podmraka poput vampira davno istrijebila s planete. Samo zahvaljujući nama i dalje opstajete." Bleed očito nije bio uvjeren jer je rekao: "Sve što sam ja dosad vidio od čarobnjaka jest zlo koje bih volio uništiti." "Znači upoznao si i druge čarobnjake? Osim Cresta...mislim?" smjesta se ubaci Pierce i dalje u lovu na informacije. Bleed okrene glavu prema njemu pa reče: "A tko si uopće ti, zapravo? Još jedan čarobnjak?" Pierce odmahne glavom. "Ne, ja sam izgleda jednaki blimez kao i ti, klinac. Nemam nikakvih magičnih moći." Crest nije mogao vjerovati da je Pierce doista samovoljno zamijenio riječ nenadaren s riječju blimez. Čak i ako mu je nakon nekoliko dana uzastopnog ispitivanja ovaj objasnio o čemu se radi, Pierce je i dalje tvrdio da ta riječ zvuči bolje od nenadareni. Njegova teorija je bila da svi znaju što znači riječ nenadareni, ali da malo tko zna što znači blimez, pa je odlučio sam sebe prozvati blimezom. Crest nekako nije smatrao da mu je to pametan potez, ali odustao je od pokušaja da mu to objasni. "Što ti onda uopće radiš ovdje?" zanimalo je Bleeda dalje. "On je Crestov ujak", pojasnila je Jay. 92

"Ne. Nije", smjesta joj prizna Crest. "On je pomoć koju sam zatražio od viših organa da ti mogu pomoći." Čuvši to, Bleed se sumnjičavo gledajući Cresta ipak odmakne od njega, što je Crest protumačio kao kakav privremeni prestanak prijetnje. "Znate što?" reče Pierce. "A što kažete da mi svi lijepo sjednemo za stol i porazgovaramo kao ljudi." Bleed ga mrko pogleda, potom, zaprepastivši sve pa i Jay ponovno izvadi pištolj i uperi ga ravno u Piercea. "Što to radiš, Bleed?" prestravljeno će Jay. Bleed je srdito pogleda, a po izrazu njegova lica činilo se da polako gubi konce u svemu ovome. "Zar ti doista ne vidiš što se ovdje događa, Jay? Oni su nekakav test od generalice. Ti znaš naše zapovijedi! Moramo ih ubiti ili smo mrtvi. Tko zna jesu li uopće stvarni ili su neke prikaze baš kao i ona u parku?! Imamo izričitu zapovijed ubiti svakoga tko zna nešto više o nama, a ova dvojica očito znaju i previše." Pierce u kojega je bio uperen pištolj se polako, smireno i s rukama podignutim u zrak lagano došeta do vrha cijevi Bleedova pištolja. Crnac ga je gledao razrogačenim očima. "Ni koraka dalje ili pucam!" upozori ga Bleed. "Pucaj onda", staloženo će Pierce. "Misliš da to neću učiniti?" Bleed će grubim glasom. Pierce kimne i odvrati mu: "Mislim da si dovoljno zbunjen i uplašen da bi to doista i mogao učiniti, ali ako ubiješ mene i Cresta ubio si i Jay. Vidiš, kad vila narikača zaplače za nekim to znači da će ta osoba umrijeti, a samo netko s izuzetnom magijskom sposobnošću može preokrenuti takav tijek događaja. Nije sve samo u slijeđenju naredbi, klinac. Nekada u životu moraš misliti svojom vlastitom glavom, a kad je najbitnije... kad tvoj život ili život tebi drage osobe ovisi o koncu... tada... tada moraš i riskirati da je spasiš."

93

Bleed je teško disao, očito razmišljajući o tome što da učini. Nježna ženska ruka dotaknula je njegovu na pištolju, a on pogleda Jay koja je izgledala istovremeno prestrašeno, ali i odlučno. "Želim čuti što nam imaju za reći", reče mu ona, lagano spuštajući njegovu ruku s oružjem dolje. Crest kojem je ruka cijelo vrijeme bila u nevidljivom džepu držeći čarobni štapić, koji je sada, za divno čudo, doista bio spreman upotrijebiti da spasi Piercea, odahnuo je vidjevši da se Bleed smiruje. "Sjedite onda..." on će svojim čudnim gostima, rukom pokazujući na stolice oko blagovaonskog stola. I jedno po jedno sjeli su, iako zapravo nitko od njih nije znao što očekivati od onog drugog.

94

RAZGOVORI "Znači vi to meni hoćete reći da nemate pojma ni tko je bojnik ni tko je generalica?" upita Bleed kad su svi zajedno lijepo sjeli za stol, a kao da je osjetio njegovu nervozu, Crestov mačak Azriel mu je smjesta skočio na krilo, pa ga je Bleed sad odsutno češkao po glavi. Gargamel je svoje utočište pak našao u krilu krajnje nezadovoljnog Piercea, koji ga je umjesto češkanjem nagradio kihanjem. "Znamo samo da je bojnik McQain zapravo umirovljeni narednik i tvoj otac, James." objasni im Pierce, a potom se molećivo zagleda u Cresta i upita ga: "Možeš li mi, molim te, skinuti ovo crno čudo s krila?" Crest mrko pogleda Piercea, ali ipak preuzme mačka od njega. "Ljubitelju pasa!" prijeko mu dobaci Crest. "Da, Richard McQain nažalost jest moj otac, ali zar vi stvarno nemate nikakve veze s generalicom?" upitala je Jay gledajući ravno u Cresta. On odmahne glavom i reče: "Ne. Znamo samo da imate neke veze s L-Techom, kao i to da su ti učinili nešto otkako su te oni vojnici odveli iz mojeg stana." "Učinili mi što?" sumnjičavo će Jay. "Crest kaže da može osjetiti magiju u tebi. Kaže da toga prije nije bilo", objasni Pierce pa krene grickati krekere. Jedinu raspoloživu hranu koja je bila na stolu. Palo mu je na pamet da bi mogao spomenuti Crestu da, kako se čini, nitko od njih nije doručkovao, a morao je priznati malome, stvarno je znao kuhati, samo što mu se nekako nije činilo da je sada pravi trenutak za jelo. "A da im pokažem, Bleed? Možda ga Crest može izvaditi?" nesigurno će Jay, plaho pogledavajući prema netom spomenutom Crestu. 95

Bleed smjesta odmahne glavom i reče: "Jesi luda, mala? Tragači bi to odmah nanjušili, a i vađenje te stvari bi te moglo ubiti." Čuvši to Jay se spremala povući, a Crest to nikako nije mogao dopustiti, pa je isti tren uhvati za ruku i gledajući je ravno u njene čeličnosive oči, on joj odlučnim glasom reče: "Pokaži mi." Prožeo je svoj glas magijom zavođenja. Nikada to u životu nije učinio, a gotovo se osjećao kao bard Beyerd u tom trenutku. No narikača je vrisnula, a vrijeme im je bilo na izmaku. Vile narikače su bile gotovo sigurni znaci predstojeće smrti i tek je nekolicina uspjela osujetiti niti sudbine po tom pitanju. Crest nije vjerovao da on može prevariti smrt, ali bio je siguran da će dati sve od sebe pokušavajući. Jay polako izvuče svoju ruku iz njegove. Nije mogao ne primijetiti da ga se ona još uvijek boji. Kako i ne bi? On je vjerojatno u njenim očima predstavljao nešto strašno i potpuno strano. "Pokazati ću ti, ali bih željela da mi prvo odgovoriš na jedno pitanje..." Jay će trudeći se da izgleda potpuno sabrano, kao da nije upravo saznala da je njen prezgodni, ali dozlaboga dosadni susjed koji živi s mačkama, zapravo čarobnjak. "Odgovorit ću", prihvati Crest ne skidajući pogleda s nje. Gotovo da u tom trenutku nije ni vidio nikoga drugog u prostoriji osim nje. "Zašto mi želiš pomoći? Što ti očekuješ dobiti od toga?" upitala ga je posve izravno, gledajući ga pomalo izazivački. Crest malo porazmisli o ovome, a potom je tiho upita: "Je li to svijet u kojem ti živiš, Jay? Svijet u kojem nitko nikome ne pomaže osim ako ne očekuje dobiti nešto zauzvrat?" Jay izvije obrve i odvrati: "To je svijet u kojem svi živimo, Creste, a i nisi mi odgovorio na pitanje."

96

Crest kimne. "U pravu si, ali ja ne razmišljam na taj način. Ja sam odlučio postati vidar, a potom i liječnik kako bih pomagao ljudima. To je ono čime sam se oduvijek želio baviti u životu. Tebi je potrebna pomoć, a ja ti želim pomoći. Zar to nije dovoljan razlog?" Jay ga mrzovoljno pogleda. Pa naravno. Čak i ako je bio čarobnjak nije mogla zaboraviti kako se pažljivo i stručno brinuo za nju dok je bila povrijeđena, a i prije toga kad joj je stalno dosađivao i nudio pomoć, čak joj je gurnuo i onaj papirić sa sigurnom kućom ispod vrata. Samo što je ona na tren pomislila... ma gluposti...eto što je pomislila! "A ti?" Jay će potom Pierceu, mentalno se prekoravajući zbog bedastih misli kojima si je napunila glavu. "Koji su tvoji razlozi?" Pierce slegne ramenima i odvrati: "Isti kao i Crestovi. Ja sam isto uvijek spašavao ljude u gabuli, posebno vas klince koji ste pravi magneti za nevolje. Crest i ja smo dosta slični po tom pitanju samo što ja vozim bolji auto." "A da? Koju pilu voziš?" smjesta se ubaci Bleed koji se jako zanimao za dobre automobile. "Sivi Jeep Wrangler", samo što sam došao avionom pa mi je bebica ostala doma. "Uuu, majku mu, oni su dobri. Čuo sam da praše kroz sve... kakvi su mu kotači? Jel' imaju..." "Hej! Halo?! Top Gear ekipa! A da se vas dvojica malo vratite u stvarnost ovdje?" oštro im reče Jay. "Nije baš kao da nekome život ovisi o ovome razgovoru, ha?" Čuvši to i Bleed i Pierce se smjesta pokunje, na tren izgledajući poput dvojice nestašnih dječačića, što je bilo naprosto smiješno jer se radilo o prekaljenom ratnom veteranu i golemom crncu koji je izgledao kao da bi mogao prelomiti balvan ili gredu samo svojim prstima. "Pusti njih", Crest će ozbiljno. "Što si mi htjela pokazati?" upita. Jay teško uzdahne i stane se dizati od stola, ali je Bleed istog trena uhvati za ruku i reče: "Nemoj... Jay..." 97

Ona mu odmahne glavom i odvrati: "Ne, Bleed. Ja moram vjerovati da ima nade za nas... da postoji izlaz, a ako ima barem mala šansa da... ja moram pokušati. Ne mogu se predati bez borbe." Bleed ju je još nekoliko trenutaka samo promatrao, a onda je pusti. "Sranje, mala. Nadam se da znaš što radiš." Jay zakoluta očima i uzvrati: "Mislim da nitko u ovoj prostoriji ne zna što radi." Ona potom skine trenirku s dugačkim rukavima i kapuljačom ispod koje je imala samo kratki crni top. Crest primijeti da je ovaj isto s grbom Johna Deeja na sebi. Ona se tada okrene od njih, a potom pogne glavu dolje. Crest i Pierce glasno uzdahnu od šoka. "Za ime Odinovo!" zaprepašteno će Crest gledajući djevojčina razgolićena leđa. "Ovo postaje sve gore od gorega."

98

ARAHNID "Znao sam da si u ozbiljnoj nevolji, Jay... ali... ovo...? Gdje su li ga samo nabavili?!" govorio je zaprepašteni Crest i dalje buljeći u Jayina leđa. Polako je prišao djevojci da izbliza promotri tog stvora. "Ti, dakle, znaš što je to?" Bleed će oprezno prateći svaki Crestov potez. "Naravno", Crest će naginjući glavu kako bi bolje vidio sisaljke kojima je stvor bio spojen s Jayinom kožom. "Izgleda poput pauka", Pierce će zgađeno, gledajući paukoliko stvorenje veličine šake pričvršćeno za Jayina leđa. "To je arahnid" Crest će teško uzdišući. "No... pa to sam i rekao", Pierce će kolutajući očima. "Pauk, arahnid, u čemu je razlika?" "Razlika je u tome, što je za razliku od običnog pauka, ovo zapravo jedno magično stvorenje", objasni im Crest, nadodavši, "U grčkoj je u pradavna vremena živjela slavna princeza Arahna koju su ljudi poznavali po njenom vještom umijeću tkanja. No Arahna je svojim ponašanjem svojedobno jako razljutila božicu Atenu, koja ju je za kaznu preobrazila u pauka. Ovo stvorenje koje vidite na Jay jest jedan od Arahninih dalekih potomaka." "Bez uvrede, mala, ali zašto si dala nekome da ti prikelji ovo čudo na leđa?" priupita Pierce koji kao ni ostali nije mogao skinuti pogled s čudovišnog pauka. Jay se okrene prema njima i začuđeno pogleda Piercea pa mu reče: "Ti misliš da sam ja ovo željela? Zaboga, ne mogu se uopće sjetiti vremena u svojem životu u kojem mi je bilo dozvoljeno da sama donosim odluke za sebe. Samo ponekad, dok smo bile same, mama mi je tu i tamo znala ispuniti tek pokoju dječju želju i to krišom, jer je bilo opasno izazvati narednikov gnjev." 99

"Tvoj otac?", upita Pierce kroz stisnute zube. "Da", odvrati ona. "Ako ga se uopće tako može i nazvati." Crest, koji je i sam i predobro razumio bol koja dolazi kad te zlostavlja član najuže obitelji, samilosno pogleda Jay. Njoj to pak nije promaknulo, a kako nije trpjela da je se žali, Jay ga podrugljivo upita: "I, o moćni vidare, možeš li skinuti ovu nakazu s mene ili ne?" Crest je zanemario podrugljiv ton njenog glasa jer je i predobro razumio njene razloge, i razmislio o arahnidu. Mogao je samo zamisliti kakvu joj bol to stvorenje trenutno zadaje, a ona se cijelo vrijeme drži tako hrabrom, kao da joj nije ništa. Divio se takvoj hrabrosti iako je bio uvjeren da on sam ne posjeduje ni trunku iste. Više no išta želio je ukloniti arahnida s njenog predivnog tijela, ali bio je to pothvat kakav su u povijesti izveli samo vrhunski vidari. Sumnjao je da bi se čak i meštar Craven ili Eirika usudili pokušati, ali kakav drugi izbor je zapravo imao nego pokušati? Bilo je ili to ili smrt. "Izgleda da tvoj dečko nije ni upola dobar kao što ga hvališ." otresito će Bleed Pierceu, a taman kad je Pierce zaustio nešto reći, Crest ga prekine, govoreći Jay i gledajući pravo u nju: "Izvaditi ću arahnida, ali znaj da će te to boljeti." Jay slegne ramenima i odvrati mu: "U redu je. Navikla sam podnositi bol." Crest kimne. "Znam da jesi. Vidio sam, ali ovo će te boljeti više nego išta što si mogla osjetiti dosad jer su arahnidovi tanki magični pipci usađeni i isprepleteni s tvojim živčanim sustavom." Jay se ponovno vrati do stolice, pa sjedne i teško uzdahnuvši, upita Cresta: "Hoćeš reći da bi me to moglo ubiti?" "Da", on će kimajući. "Bojim se da je tako." Nastala je neugodna i napeta tišina koju je Pierce prekinuo obrativši se Crestu: "Ali što je to zapravo? Čemu služi taj pauk?" 100

Crest također sjedne natrag za svoj ukrašeni stol i reče: "Arahnid je reagens koji mijenja kemijski sastav Jayina tijela i priprema ga." "Za što?" zanimalo je Piercea. "Za magijsku promjenu" nejasno će Crest. "A sad na engleskom, mali...molim te?" Crest frustrirano uzdahne. Nikada u životu mu nije palo na pamet da će morati objašnjavati tajne alkemije jednom nenadarenome. "Pauk mijenja njeno tijelo kako bi je se moglo preobraziti u magijski entitet" rastumači Crest, ali Pierce i dalje nije razumio: "Misliš, pretvara je u vješticu?" "Ne", smjesta odvrati Crest, nadodavši, "Za to bi se morala roditi s darom za magiju. Pauk je pretvara u nešto drugo." "U što onda?" nestrpljivo će Pierce. "U čudovište", stigao je odgovor, ali ne od Cresta već od Jay. "U sjenu i čelik", prošapće Bleed. Pierceu se oči razrogače od šoka kad je konačno shvatio. "Čekaj malo..." on će jasno se prisjećajući golemih opasnih stvorenja sazdanih od sjene i čelika koja su umjesto ruku imala dugačke sabljolike mačeve. Jedina ljudska tvorevina ikada izumljena koja je čak imala moć nauditi moćnicima Omnahaia, a čak i sad, Pierce je na svojem tijelu nosio ožiljke koje su mu ti stvorovi zadali u Bitci kod Ognjišta." "Posljednji put kada su arahnidi...", započne Crest, "...čija je nabava inače zabranjena i čije je razmnožavanje strogo ograničeno međunarodnim magijskim zakonima, bili korišteni kao pripravni reagens bilo je kada ih je stanoviti John Dee od Mortlakea koristio za stvaranje stvorenja koje u Everwindu zovemo sjenolici, a u SAD-u su poznatiji pod imenom..." "Razorbladei", nadopuni ga Pierce. 101

"Vi ste vidjeli ta stvorenja?" upita ih Jay koja je nakon faze dva i dalje znala jako malo o generaličinim višim operacijama. "Ja jesam," odgovori joj Pierce. "To su nijemi bezumni ubojice. Lutke moćnoga čarobnjaka. Ta vaša generalica koju stalno spominjete, je li ona neka čarobnica ili?" "Ne, ali mi mislimo da je..." Jay će uživljeno, no potom se sjetila s kim razgovara pa je nesigurno pogledala prema Bleedu. Bleed se na to samo poluosmjehne i reče joj: "Sad je kasno za rikverc, mala, osim ako nećeš da ih koknem, u tom slučaju samo reci." Jay zakoluta očima na Bleedovo glupiranje pa se uozbilji i reče: "Mi mislimo da je pukovnik Blacklake isto...čarobnjak." "Blacklake?" zbunjeno će Crest. "Misliš kao Scott Blacklake?" Jay i Bleed začuđeno pogledaju Cresta. "Ti ga poznaješ?" zbunjeno će Jay. "Hej!" iznenada će Pierce. "Mislim da ga i ja znam. Čuo sam to ime prije... čekaj malo... Eirika...vidarica, ona ga je jednom spomenula, ali zar nije on bio pripadnik Krila Slave?" "Krila Slave?" posprdno će Bleed. "Duga priča..." reče Crest, nadodavši, "...ali dovoljno je da znate da Scott Blacklake sasvim sigurno jest čarobnjak. Zapravo se radi o izvanrednom meštru iluzije i sada mi je napokon jasno tko se krije iza zaštite L-Techove zgrade." "Hmm..." reče Pierce iznenada duboko zamišljen. "Što?" zbunjeno će Jay. "Ovo je veliko, klinci. Što god da ti vaši seronje, koji se pretvaraju da su dio vojske, planiraju stvarno je veliko." "Kako to misliš, pretvaraju se da su dio vojske?" pobuni se Bleed. "Mi jesmo dio vojske USA, samo posebna jedinica za koju nitko ne zna. Zovu nas GWEKOR FORCE

102

iako zapravo nitko od nas nema pojma što stoji iza ovoga GWEKOR." "O, sranje!" opsuje Pierce. "Izgleda da smo opet najebali." Crest, Jay i Bleed zbunjeno su i začuđeno promatrali Piercea kako užurbano odlazi u Crestovu gostinjsku sobu i izlazi sa svojim vojnim ruksakom na ramenu i putovnicom. "Koji vrag? Zagustilo je i ti odmah kidaš, ha?" Bleed će smrknuto rukom krenuvši prema svojem pištolju. "Ne budi glup, mali. Polomit ću ti obje ruke prije nego što ga stigneš izvaditi ovog puta. Dosta je bilo mahanja pištoljima i čarobnim štapićima. Ovo sranje u koje ste ti i Jay upali ne tiče se više samo vas dvoje nego svih nas. Nadarenih i nenadarenih. Vi zapravo nemate pojma koliko je ovo ozbiljno." "A ti imaš?" Bleed će sumnjičavo. Pierce uzdahne i odgovori mu: "Bolje nego bilo tko od vas, zato i odlazim." "Gdje?" smjesta upita Crest. "Po pojačanje", odvrati Pierce s mračnim izrazom na licu.

103

KOCKA Pierce je otišao, ostavivši Cresta posve samog sa nadasve zbunjenom Jay i sumnjičavim Bleedom. Nekako ga je s odlaskom starog ratnog veterana napustilo i ono malo hrabrosti što je usput stigao steći, a sad se od njega očekivalo i mnogo više jer ako je doista želio pomoći Jay, nije je više mogao pustiti da se vrati natrag onim vojnicima, a i Bleed je sada bio u velikoj opasnosti. Da stvar bude gora, sve se nekako činilo da Jay i Bleed upravo od njega očekuju kakvo pametno rješenje i zaštitu. Tu je također bilo pitanje arahnida. Trebao je sastojke za liječenje posljedica koje će stvorenje uzrokovati kada ga se bude skidalo. Sastojke koje ovdje nije mogao nabaviti, a ono što se u SAD-u i moglo naći kao zamjena u čarobnjačkim apotekama jednostavno nije bilo dovoljno kvalitetno. Čak i u Salemu, sastojci nisu bili onakvi s kakvima ga je meštar Craven naučio rukovati. Odluka se polako formirala u njegovoj glavi, samo što nije znao kako će ovo dvoje, koje ga je i dalje zbunjeno promatralo, reagirati na sve to skupa. Također, zarekao se da se neće više tamo vraćati. Kako bi ga uopće i dočekali nego kao izopćenika? A opet, sad je imao informacije o Blacklakeu za koje je bio siguran da bi ih kraljica Runa željela čuti. Nije sumnjao da će i Eirika zasigurno podnijeti svoje izvješće, no nekako bi i na njemu bio red da obavijesti Njenu Visost o zbivanjima za koje je doznao. Ako je bilo suditi po Pierceovim riječima, što god se odvijalo ovdje s tim vojnicima bilo je itekako ozbiljno, čak i ako je on obećao dovesti pojačanje nije rekao ni kada će ih dovesti ni gdje što je značilo da će do tada Jay biti u golemoj opasnosti. Nije se želio igrati s njenim životom. Pogotovo ne 104

nakon što je čuo da ona i Bleed spominju nekakve tragače. To ga je stvarno zabrinulo jer tko god je igrao ovu igru očito je nije igrao po pravilima međunarodne magijske zajednice. Najviše je zapravo strahovao od susreta sa arhmagom. Nije zaboravio viziju u kojoj je vidio mrtvu ili onesviještenu Jay u Sorenovu naručju, ali i dalje nije bio siguran da hrli ka toj niti sudbine, a ne ka onoj drugoj. "Cassiana bi mi mogla reći više..." promrmljao je. "Što?" smjesta će Bleed koji nije skidao oči s uzrujanog vidara otkako je Pierce otišao. Crest podigne pogled, a potom nesigurno pogleda Jay i reče joj: "Vodim vas u Everwind." "Gdje nas vodiš?" smeteno će Jay jer nikad nije čula za to mjesto. "Everwind. Moju alma mater. Kraljevstvo u kojem sam odrastao", pokuša joj Crest objasniti. "Gdje ti dođe taj Everwind?" smjesta upita Bleed. "U Skandinaviji", nejasno odvrati Crest, a Jay ovo uvelike iznenadi. "Hoćeš nas odvesti u Europu?" upita ona, a Crest se začudi tračku nade koji se pojavio na njenom licu. "Ne" reče Bleed Jay. "Nemoj si to raditi, mala. Mi ne znamo ništa o ovom čudaku ni gdje nas želi odvući, bolji je neprijatelj kojeg znaš nego prijatelj kojeg ne poznaješ." Jay teško uzdahne, priđe prozoru i zagleda se u ljude koji su hodali po ulici. Crest je pak odlučio ne obazirati se na to što ga je Bleed nazvao čudakom. "Bleed... ti razmišljaš samo poput vojnika..." započne Jay, a Crest je napokon shvatio zašto im je okrenula leđa. Njen blagi glas je značajno podrhtavao. "...ali nisu tebe na silu vezali za stol, drogirali, a potom na tebe spojili živinu zbog koje te svaki pokret koji napraviš boli kao da ti netko bušilicom pili tijelo." Kad je čuo na koji ogavan i nasilan način su natjerali Jay da surađuje, Crest smjesta oćuti kako se u njemu budi divlji gnjev zbog te nepravde. 105

"Čuo si i sam u što ću se pretvoriti ako se vratimo natrag, a ako je to jedini oblik postojanja kojemu se imam radovati, onda mi je bolje da sam mrtva." "Ne govori to, James, molim te ne govori to", Bleed će smjesta je okrećući prema sebi i gledajući je ravno u oči. "Crest nam nudi nadu za koju smo mislili da više ne postoji" Jay će Bleedu očajnim glasom, na tren zvučeći gotovo poput djeteta. Bleed na to samo odmahne glavom i reče joj: "Mi nemamo pojma što nam to Crest nudi jer mi zapravo ne poznajemo Cresta." Shvativši da više ne može samo sramežljivo stajati po strani i slušati ovaj razgovor, Crest se napokon i sam oglasi, govoreći: "Neću vas izdati." "To ti kažeš..." posprdno će Bleed izgledajući posve neuvjereno. Crest uzdahne, pa priđe Jay i Bleedu, a potom ih ozbiljno gledajući on reče: "U ime Eir čije učenje ljubim i Odina Sveoca zaklinjem se štititi vas svojim životom i čuvati od zla sve dok je daha u vama. Neka britka oštrica Gungnirova probode moje srce, ako se moje riječi pokažu lažnima." Dok je izgovarao ove, vezivnom magijom, prožete riječi i Jay i Bleed su ga promatrali razrogačenim očima jer vezivo je prešlo i na njihova tijela, pa su i oni mogli osjetiti silni trag zakletvene čarolije. "Što si ti to upravo učinio?" netipično plahim glasom upita Jay. "Zazvao sam božansku magiju koja će me uništiti ako vas u bilo kojem trenu izdam", smireno objasni Crest. "Činiš li to često?" Bleed će s nervoznim osmjehom na usnama. Humor je očito bio njegov način da se nosi s životnim nedaćama i izvanredno čudnim situacijama. "Ne. Nikada to nisam učinio dosad", kratko Crest koji nije želio dublje razgovarati o toj temi. "Ali zašto?" zanimalo je Jay. 106

Crest se malo odmakne od njih. Trebalo mu je prostora, a Bleedova impozantna pojava nije činila ništa dobro za njegovo samopouzdanje. "Čarobnjaci ne polažu takve zakletve olako jer ih one vežu za cijeli život i najčešće izazivaju nepredviđene komplikacije koje je kasnije teško razriješiti. Recimo, da vas dvoje prijeđete na stranu Tame ja bih vas i dalje bio prisiljen štititi jer sam upravo položio tu zakletvu", objasni im on, iako vrlo nerado. "Ne pitam te to, ali sad sam još više zaprepaštena. Zašto si to učinio za nas... od svih ljudi?" I Bleeda je iznimno zanimao odgovor, ali je ipak šutio čekajući da Crest progovori. Crest slegne ramenima, a potom reče: "Zato jer vjerujem da ste vrijedni spašavanja." Pogodio ih je. Oboje. Taj tren. Jay i Bleed, dvoje ljudi koji su još od dječje dobi jedan drugome čuvali leđa zato jer su i imali samo jedno drugo. Zato jer nikada nikome nije bilo dovoljno stalo do njih da ih čuva, da skrbi, da brine. Oni zapravo i nisu bili toliko različiti od samoga Cresta samo što to tada još nisu znali, a nije znao ni Crest. Nije imao pojma što je upravo započeo s ovim ljudima niti kako će to na kraju završiti. No, kocka je bila bačena... i zasad to je moralo biti dovoljno.

107

POZIV Jay je sjedila na Crestovu dvosjedu, a na naslonu pored nje ležao je Crestov mačak Gargamel i prijeteći je gledao, dok je njegov pajdaš Azriel komotno ležao u krilu golemog Bleeda. Sam Bleed je bio zauzet gledanjem svoje omiljene sapunice, kukajući povremeno zbog Miguela i Terese. Crest je pak bio zauzet crtanjem po nekakvom starinskom papiru na svojem radnom stolu. Zamolio ih je da ga malo puste na miru kako bi mogao začarati svitak za nestajanje, što god mu to bilo. Jay se svim silama trudila ne gledati previše u njegovu smjeru iako joj je pogled zapravo sam stalno bježao. Nikada u životu nije susrela nikoga poput Cresta. Ne samo da je taj doktor-vidar-čarobnjak-štogod-već bio zgodan van svake pameti, već je morao biti i dobar. Toliko dobar da ju je ta njegova neočekivana dobrota posve razoružala i ogolila. Znala je mnoge djevojke koje su se palile na zločeste dečke, na one bezobrazne i pomalo sumnjive tipove, ali ne i ona. Bilo joj je dosta zla i zlih ljudi u životu. Zapravo je vapila za zrncima dobrote, one iste koju je Crest u sebi imao napretek. Sjećanja na to kako se od prvog dana otkako su se upoznali pokušavao brinuti o njoj, ispunila su joj um. Ona sama je uvijek bila nekako drska i otresita prema njemu, iako on to u stvari ničime nije zaslužio. Zapravo je zaslužio najbolju djevojku koja postoji i tople zagrljaje u hladnim noćima i strastvene usne koje bi s iskrenom ljubavlju u srcu ljubile te njegove, lijepe, oble podatne i...vrele... Kvragu! Morala se zaustaviti! Ovakav tijek misli nije bio dobar ni za njega ni za nju. Uzdahnula je, osjećajući se posve besposleno. Ponovno je pogledala Bleeda. koji se tako mogao zadubiti u tu glupu sapunicu, da čak i kad bi im specijalci s dugim 108

cijevima upali u stan, on bi ih valjda zamolio da pričekaju dok ne sazna što će biti s Marijom Rosi. Njen najbolji prijatelj je bio toliko opsjednut tim televizijskim likovima da joj je i prečesto pilio mozak hipotezama o mogućim rješenjima za probleme koje su imali. Ustala je i ushodala se po stanu. Bio je to zapravo vrlo velik stan za jednog samca, u svakom slučaju je bio mnogo veći od njena vlastita koji je bio kao četvrtina ovoga. Jedno je bilo sigurno; Crest je imao love i to puno. Znala je da doktori imaju dobre plaće, ali on je očito bio nešto sasvim posebno kad si je mogao priuštiti ovakav prostor. Znala je čak i to da je stan njegov, a ne u najmu jer joj je to kao u "povjerenju" rekao kućepazitelj u jednom od svojih brojnih nastojanja da joj se uvuče u gaćice. Čovjek je bio krajnje naporan, ali i donekle koristan kad bi joj se nešto od aparata u stanu pokvarilo, pa ga je zato trpjela. Njen otac je bio taj koji ju je prisilio da unajmi stan u ovoj zgradi. Izbacio ju je iz njihove kuće kako bi mogao dovesti svoju ljubavnicu, ženu s kojom je dugi niz godina varao njenu voljenu majku. Jay je prišla velikom ogledalu obješenom na zidu i pogledala se. Njena do brade kratka plava kosa visila je neuredno poput slame. Oči su joj bile upale s golemim podočnjacima. Gotovo je već izgledala kao kakav zombi, a tako se i osjećala. Baš kao da je sav život isisian iz nje. Ovaj stvor ju je neprestano patio. Najviše od svega željela se skupiti u malu loptu na tlu i zaplakati poput djeteta, moleći i vrišteći da netko, bilo tko, skine tu nakazu s nje. Ali nije. Ona je bila narednikova, sad bojnikova, kćer, a on nije trpio slabost. Gotovo kao da ga je prizvala, zazvonio je mobitel u džepu gornjeg dijela njene trenirke obješenog preko Crestove stolice. Dvojica muškaraca su je smjesta pogledala, a ona duboko uzdahne i pogleda Bleeda, govoreći: "To je on."

109

Bleed ustane i ozbiljnim glasom reče: "Javi se. Pretvaraj se da je sve u redu." Crest i Bleed su zajedno promatrali prestravljenu Jay kako lica blijeda kao kreč prilazi svojoj trenirci i uzima mobitel u ruke. "Halo?" javila se. "Da, gospodine..." odgovorila je nekome, a Crest je pretpostavio da je to njen otac. Na tren je slušala što joj taj čovjek govori, a Crest nije mogao ne zamijetiti da joj se sva boja gubi iz tijela, a oči postaju razrogačene zbog onoga što joj je osoba s druge strane slušalice govorila. "Molim te... oče..." započela je moliti nekoga, ali činilo se da ju je ta osoba vrlo brzo prekinula. Suze su se stale nakupljati u njenim očima, a u tom trenu je izgledala ranjivije no što ju je Crest ikada do tada imao prilike vidjeti. Podigla je pogled i shvativši da je Crest i dalje pozorno promatra, suze u njenim očima su presušile, a sivi čelik se vratio. "Da, gospodine", odrješito je vojnički odgovorila nekome, a svaki trag milosti i nježnosti nestao je s njenog lica. Kad je poklopila slušalicu, Bleed je upitao: "Što želi?" "Da se vratim u bazu kako bi započeli fazu tri", ona će, a glas joj je tek neznatno zadrhtao. "To ne dolazi u obzir", reče Crest takvom odlučnošću u glasu da je začudio sve prisutne. "Svitak je spreman, idemo u Everwind." On tada izvadi čarobni štapić i zamahnuvši njime preobrazi Bleedovu i Jayinu odjeću u onu kakva je bila prikladna u Everwindu. "Koji vrag?!" zbunjeno će Bleed gledajući svoje noge u zelenim tajicama i crnim špic čizmicama i ruke u košulji na volane.

110

Jay je pak nosila skladnu dugu haljinu tamno-crvene boje s lijepim dugim remenom oko pasa. Izgledala je posve ženstveno i ljupko. Još jednim zamahom štapića Crest preobrazi svoju uobičajenu odjeću u impozantnu čarobnjačku halju vidarski plave boje s visokim ovratnikom ukrašenim safirima. "Hej! Tvoja odjeća izgleda cool! Zašto i meni nisi dao nešto takvo, nego ovo sranje?" pobuni se Bleed. Crest izvije obrve i tek s natruhom ponosa u glasu reče: "Zato jer sam ja kvalificirani vidar koji nosi odjeću svojega staleža. Pravila odijevanja u Everwindu brane nošenje odjeće koja nije u skladu s tamošnjim propisima. Po odjeći raspoznajemo tko se bavi kojim zanatom." "Ok", relativno pomirljivo će Bleed. "I što će onda ljudi pomisliti kojim se Jay i ja zanatom bavimo?" "Odjeća koju nosite je dozvoljena odjeća za prolaznike, skitnice i goste u kraljevini kojima nije dodjeljen kakav određen stalež, funkcija ili položaj", objasni Crest, a potom ih upita: "Jeste li spremni krenuti?" "Da", smjesta će Jay, ali Bleed reče: "Čuj, lijepo si ti nas upicanjio nema što, ali neće li nas ljudi na aerodromu malo čudno gledati u ovoj odjeći?" Crest zanemari Bleedovo glupiranje i reče: "Hajde, primite se za mene." Jay i Bleed priđu bliže, ali ne dotaknu ga nego Bleed sumnjičavo upita: "Zašto?" No Crest nije imao vremena objašnjavati, a zadnje što mu je trebalo jest da mu ponovno kakvi vojnici upadnu u stan pa je sam posegnuo rukama za ovo dvoje i glasno zapojio: "Flúga við útanlands at Hríðvorð!"

111

BEZIMENI

Crest je čekao dok je Bleed povraćao, a Jay je sjedila na hladnom, smrznutom tlu, držeći glavu među koljenima, tresući se. Prišao je Jay i čučnuo pored nje. "Popij ovo", kazao je pružajući joj sitnu ukrašenu flasku punu neke ljubičaste tekućine koja se neprestano vrtjela u krug. "Š...š... što je to?" upita Jay koja nije drhtala samo zato što ju je Crest upravo pomoću komada papira i par izgovorenih riječi prebacio iz SAD-a u Europu kao da to radi svaki dan, već zato jer je ovdje bilo i preko svake mjere hladno. "Akafi!" prošaptao je Crest, a ugodna toplina istovremeno prožme i Jay i Bleeda kao i njega samoga. Kad je prestao povraćati, Bleed se ustane i krajnje ozbiljno zagleda u Cresta, ali ne reče ništa. Iako je Crest i njemu ponudio budnicu, napitak za oporavak od magijskog putovanja, Bleed je, za razliku od Jay, odbio popiti tu čarobnjačku tvorevinu. Zapravo je bio preko svake mjere prestravljen, ali nikada to nikome ne bi priznao. U jednom trenu je gledao na Cresta kao na kakvog kukavičkog doktora koji živi životom nekog usamljenog čudaka, a sad, kad je znao sve ovo i kad je i sam doživio iskaz njegove pune moći, Bleed je shvatio da ga je posve krivo procijenilo, a to se njemu nikada dosad nije dogodilo. Inače je imao talent za ljude i uvijek je nekako znao kakav je tko. No Crest je bio drugačiji. Bio je posve nedokučiv, a Bleed još uvijek nije mogao odlučiti vjeruje li mu ili ne. 112

Jedno su vrijeme samo hodali zajedno u tišini sve dok nisu stigli do nekog mjesta za koje im je Crest rekao da se zove Crvena Luka. Bilo je to srednje veliko mjesto čije su ulice bile u potpunosti izgrađene od kamena, a krovovi kuća povezani kamenim mostovima. Same kuće su bile ljupke drvene brvnare napravljene od debelih balvana. Po ulicama su užurbano hodali razni čarobnjaci i čarobnice, neki noseći hrpe svitaka, neki mašući svojim čarobnim štapićima poluglasno izgovarajući kakve bajalice. Drugi su pak razgledali trgovine ili pričali o nedavnim dogodovštinama. Jay se nekako svidjelo svo to šarenilo i imala je osjećaj kao da je upravo stupila na set kakvog srednjevjekovnog filma. Sad kad je gledala Cresta, činilo joj se da se on potpuno uklapa u ovo okruženje i nikako joj nije bilo jasno zašto bi napustio ovako krasno mjesto kako bi živio sam u dalekom SAD-u gotovo bez ikakve magije u svojem životu? Spomenuti Crest je pak prišao nekom čovjeku koji je na sebi nosio smeđu do koljena dugu tuniku i tajice nalik onima koje je nosio Bleed. Bio je to čovjek duge sijede kose ispletene u pletenicu i kratko podrezane brade. "Pozdrav, Arvinde! Vidim da još uvijek držiš dobre konje. Trebao bih unajmiti kočiju do Prijestolnice." Arvind odmjeri Cresta od glave do pete pa mu reče: "Pozdrav i tebi, meštre vidaru, ali sve mi se nekako čini poznat tvoj lik. Nešto stariji, a vidim i bradu si pustio, ali i dalje si onaj bezimeni dječak koji je glavom bez obzira pobjegao iz Everwinda. Što te vraća natrag, mladiću? Nisi li si konačno došao zavrijediti pravo ime?" Pretvarajući da ga Arvindove riječi nisu pogodile u dubinu duše i da mu je promakao Jayin iznenađeni i Bleedov sumnjičavi pogled, Crest jednostavno reče: "Imam neka posla u Stormgardu." "Hmm... dobra ili loša posla...pitam se?" upita Arvind koji je očito bio itekako raspoložen za ćaskanje. Povratak bezimenog dječaka je bio svakako dobar trač koji je mogao

113

podijeliti u gostionici, pa mu nije padalo na pamet da propusti ovu priliku i sazna novosti. Crest uzdahne. Arvinda se nije moglo zaobići, taj svat je bio zaslužan za većinu novosti koje su kružile Everwindom, a kultura ponašanja je ipak nalagala da uzvrati na pitanje. "Nadam se dobra posla, ako nam se Thor nasmiješi", kaza Crest poluistinito. Arvindu, koji je imao dar za prepoznavanje nevolje, nije promaknulo da Crest zbori malo, ako i uopće, stoga ga upita: "Tko su tvoji prijatelji? Vidim da nijesu našega roda." Zapravo je Arvinda itekako zanimalo zašto se bezimeni dječak vratio s dvoje nenadarenih u Everwind jer još uvijek se sjećao izraza na Crestovu licu kad je odlazio iz Crvene Luke za daleki svijet i nikako nije vjerovao da će ga ikada ponovno vidjeti, a sad je momak ponovno bio ovdje i to u društvu dvoje ljudi koji sasvim sigurno nisu bili magijskog podrijetla. Iako su se Crestu dlanovi već znojili od nervoze, on ipak reče: "Ovo je gospa James McQain i njen prijatelj Bleed." "Bleed..." Arvind će, čekajući čuti ostatak imena ovog crnog diva. "'Em Dry3" reče Bleed konjušaru, sa širokim osmjehom na licu, pokazujući mu sve svoje lijepe bijele zube. "Ha!" smjesta će Arvind Crestu, podrugljivo se smijući. "Hahahahaha! Čak i ovaj nenadareni ima junačnije ime od tvojeg školskog! Kako te sramota nije već pokopala do sada, Thor te zgromio, ja bih se na tvom mjestu raspolovio od muke!" Čuvši to, Crest se tresao od bijesa i nakupljenih emocija, ali svejedno samo suzdržano priupita Arvinda: "Hoćeš li mi iznajmiti kočiju ili ne?" "Neću", smjesta mu odvrati Arvind, držeći se za trbuh od smijeha. "Moje kočije nisu namijenjene za bezimene i nenadarene, hajde vi radije prošetajte do Stormgarda, za 114

kršne mlade ljude poput vas, put ne bi trebao biti predug, a možda putem naletiš i na kakvu pustolovinu pa si zaradiš i ime usput, hahahahahaha!" "MA SLUŠAJ TI..." započne Bleed prijeteći se unoseći Arvindu u facu, a Arvind smesta vatreno uzvrati na izazov s osmjehom na licu. "Hajde, dečko, zamahni i pretvorit ću te u žabu, pa možeš skakutati natrag do prijestolnice", prijeteći će Arvind. "Bleed, nemoj..." reče Crest smjesta jer je bio itekako svjestan da Arvind to ozbiljno misli. No Bleed se nije dao već je i dalje stajao prijeteći se nadvijajući nad Arvindom. Crest molećivo pogleda Jay, a ona napokon reče: "Idemo, Bleed, ionako nam se žuri." Dok su njih troje odmicali od Arvinda, njegov gromoglasni smijeh im je i dalje odzvanjao u ušima. "TI SI STVARNO JADAN, DEČKO! DA SAM DOŽIVIO DA NENADARENI BRANE JEDNOG BEZIMENOG ČAROBNJAKA, ZA TO STVARNO NEMAM RIJEČI!" Ali Arvind je imao riječi... i previše njih, po Crestovu mišljenju. Dok su mu se obrazi žarili od sramote, on je poveo Jay i Bleeda na put prema Stormgardu i to pješice. Vraćao se kući kao još veći jadnik nego što je otišao. Divno!

115

KOČIJA Crest, Jay i Bleed nisu se ni stigli pošteno udaljiti od Arvinda čiji se izljev poruga na Crestov račun činio beskonačnim, kad se pred njima pojavila predivna, zlatna kočija s kraljevskim grbom Zmaja od Stormgarda na svojim vratima. "KRALJICA!!! DOLAZI KRALJICAAA!!!" smjesta je povikao Arvind, a ljudi su stali izlaziti na ulice i okupljati se oko kočije. "Nije kraljica, mili moji", reče stari Halver, glavni konjušar Stormgardskih staja. "Samo sam ja." "Pa što radiš ovdje s kočijom Njene Visosti?", upitala je jedna visoka čarobnica čiji je zeleni šiljati šešir bio tako ukošen da Jay nije mogla da se ne zapita što joj ga uopće drži na glavi ako ne magija. Halver tada pogleda Cresta i reče mu s dubokim poštovanjem u glasu: "Njena Visost, kraljica Runa i Arhmag Soren vam šalju svoje pozdrave, meštre vidaru, a i stigli ste u pravi čas!" Cresta je ovo posve zaprepastilo, ali i zabrinulo. "Zašto, što se događa?" upita on, čudeći se tome kako su Soren i kraljica uopće doznali da je u Everwindu?" "Bojim se da meštar Craven nije dobro", Halver će žalosno kimajući glavom, a tuga je bila vidljiva i na licima mnogih prisutnih stanovnika Crvene Luke jer je većina njih bila prvobitno siročad koju je Craven podučavao." "Ne..." Crest će bolnim, jedva čujnim glasom. Craven je bio njegov mentor, ali i uzor jer upravo su njegova predavanja inspirirala Cresta da pođe njegovim stopama i, iako je Craven bio prvobitno meštar alkemije, njegove vidarske vještine su bile veličanstvene, a njegova očinska 116

narav činila je dobro i za dušu i tijelo. Crest bi se čak usudio reći da je volio starog vješca, a Craven je svakako uvijek bio dobar prema njemu i prvi je uvidio dar za liječenje koji se krio u malenom dječaku koji je nekada bio. "Dođite, mladi meštre!", pozva ga Halver, silazeći s kočijaškog sjedišta i otvorivši mu vrata kočije da on i njegovi prijatelji mogu ući. "Zar u kraljičinoj kočiji da se voze bezimeni i nenadareni?!! Sramota za Everwind! Sramota, kažem vam!" zakukao je Arvind, a mnogi su potvrdno zaklimali glavama, slažući se. Međutim, Halver ih je sve samo osorno pogledao i upitao ih ovako: "Tko je ikada bolje štitio granice naše zemlje od kraljice Rune i arhmaga Sorena? Tko je više skrbio za nas? Kome je ikada bilo više stalo da budemo sretni i sigurni?" I na to su svi zaklimali glavama slažući se jer doista su Halverove riječi bile posve istinite. "Pa ako je njihova odluka da prihvate...Cresta..." započne Halver, ali je i njemu Crestovo učeničko ime teško prelazilo preko usana. "... i dočekaju ga kao kraljevskog gosta, tko smo mi da se bunimo protiv toga. Ja osobno ne sumnjam da oni imaju dobre razloge za to." "Hmpf!" zagunđa Arvind pa se po posljednji puta obrati Crestu govoreći: "Nadam se samo da ih nećeš razočarati, dečko!" Crest ne reče više ništa i ne obrati se nikome, već zajedno s Jay i Bleedom samo uđe u kočiju koju su poslali po njega. Iskreno, nije imao pojma zašto su ga ovako dočekali kad je on bio nitko i ništa zapravo, ali zbog vijesti o Cravenovom lošem zdravlju žurilo mu se da što prije vidi svojeg starog učitelja nadajući se da bi mu možda mogao kako pomoći. Dok ih je Halver vodio natrag prema tvrđavi, Bleed je bijesno promatrao Cresta, koji je pak samo buljio kroz prozor, a sablasna tišina se nadvila nad sve njih. Dok su 117

prolazili šumskim putem, on između dva visoka jasena ugleda lik one predivne, strašne crnokose žene koju je ugledao u ogledalu u svojoj kupaonici, a potom i u retrovizoru svojeg vozila. Tren kasnije više je nije bilo, ali tko je ona bila i zašto ga je pratila, Crest nije znao reći. "Zašto mu nisi nešto rekao?" napokon će Bleed kad se konačno malo smirio. "Kome?" upita Crest, iako je zapravo znao odgovor. "Onom čarobnjaku, Arvindu ili kako se već zove! Zašto mu nisi rekao što ga ide?!" prijekim glasom će Bleed kojemu nikako nije bilo jasno zašto se Crest nije zauzeo za sebe. Crest slegne ramenima i jednostavno mu odgovori: "Zato što je Arvind u pravu. Ja sam bezimen i ne zaslužujem nikakve počasti." "Kako si bezimen?" iznenada upita Jay. "Pa zoveš se Crest Stormgard." Crest teško uzdahne. Bleedu bi možda i odbio odgovoriti da ga je to upitao, ali njoj nije mogao. Iako ni sam nije više znao zašto. Možda zato jer je želio da ona razumije, ali to i dalje neće promijeniti činjenicu da je on zapravo najveći jadnik koji je ikada izašao iz Stormgarda. "Crest je nasljedno učeničko ime koje se dobiva u školi. Stormgard je škola koju pohađa magijska siročad, ali je ujedno i prijestolnica Everwinda. Kad neki učenik bude doveden u Stormgard dodijele mu jedno od nasljednih imena sve dok si on kroz svoje hvalevrijedne postupke ne zaradi pravo ime. Ime na koje može biti ponosan. Ja nikada nisam učinio ništa takvo dok sam bio ovdje, stoga sam bio primoran zadržati svoje učeničko ime, a to je golema sramota u ovom kraju, kao što ste možda i primijetili dosad. Moje prezime je pak prezime koje svi čarobnjaci koji su pohađali Stormgard koriste kad se nađu u svijetu nenadarenih. To je dio međunarodnog magijskog zakona da čarobnjak koji nema prezime u svrhu istoga koristi ime škole koju je prethodno pohađao."

118

"Zar nemaju svi čarobnjaci prezimena?" zanimalo je Bleeda. "Ne u Everwindu, ali i nekim drugim magijskim zajednicama. No, prezime je posve nevažno jer je ime to koje čini čarobnjaka. Čarobnjak bez imena je krajnje bezvrijedan stvor." "To nije istina!" smjesta je ustvrdila Jay, a oštrina u njenom glasu je natjerala oba muškarca da je zabrinuto pogledaju. "Ti vrijediš i više no što misliš, Creste, a oni su budale ako to ne vide!" kazala mu je gledajući ga ravno u oči svojim čeličnosivim pogledom, nakon čega je okrenula glavu prema prozoru, uljudno se pretvarajući da ne primjećuje kako su se Crestu obrazi posve zarumenjeli od upravo dobivenog komplimenta. "Hvala, Jay", tiho je kazao, a trudeći se zanemariti Bleedovo prigušeno smijuljenje na račun njegovih crvenih obraza. Iznenada se kočija zaustavila, a Halver je povikao: "Izađite, djeco, stigli smo!" Crest je prvi izašao iz kočije, a njegov Stormgardski odgoj ga je smjesta natjerao da pruži ruku Jay i pomogne joj sići. Jay je prihvatila njegovu ruku i sama mu se sramežljivo osmjehnuvši. Kad je Bleed izašao iza nje i dalje se blesavo kliberio. "Što?" upita. "Meni nećeš pomoći da siđem?" Iznenadni osmjeh se pojavi na Crestovu licu izgledajući kao da je vidar i sam začuđen time što ga je Bleed uspio nasmijati. Njegov osmjeh se proširio još više, a srce mu je naraslo od ponosa kad je Jay rekla: "Ti si odrastao OVDJE!?! Predivno je!!!" No Crestov osmjeh je smjesta izblijedio kad je primijetio da preko divnog, zelenog i raskošnog Stormgardskog vrta prema njima nesmiljenim korakom stupa nitko drugi do sam arhmag Soren.

119

"Tko je to?" smjesta upita Bleed čije je iskusno oko smjesta zaključilo da je visoki dugokosi muškarac, okrutnih crta lica koji im se približavao vrlo opasan. "To je Soren", Crest će dok su mu se dlanovi znojili od nervoze. "Arhmag?" upita Jay koja se također smjesta uozbiljila. "Da", reče Crest. "Je li on dobar ili loš lik?" zanimalo je Bleeda. Crest odmahne glavom i pomalo smušeno reče: "Oboje, pretpostavljam." Kad im je Soren napokon prišao, a njegova se prijeteća pojava obasjana tamom Podmraka, nadvila nad njima, Crest se duboko nakloni i prozbori: "Pozdravljen da si, Sorene Izazivaču, arhmaže Stormgarda, Veliki Magnuse Magične Zadruge Everwinda, neka blagoslov Sveoca vazda bude uz tebe i nad tvojim rodom." Soren je samo neko vrijeme stajao u tišni, ne odgovarajući. Prvo je dobro promotrio Cresta, a potom se zagledao u Bleeda, a usnice su mu se trznule u podrugljiv podsmjeh kad je iščitao misli tog crnog gorostasa, nakon čega je pogledao u Jay, ali od nje nije čuo ništa. Niti glasa niti riječi iz njenog uma. On tad ponovno svrne pogled na Cresta pa očinski položi ruku na njegovo rame i reče: "Dobrodošao kući, sine. Radujem se tvojem povratku."

120

UHVAĆENA

Jay i Bleed su izgubljeno hodali po najljepšoj tvrđavi u kojoj su se ikada našli, prepunoj čudesnih stvorenja i divljih životinja, koje su zapravo bile posve pitome i umiljate. Očekivali su da će Stormgard iznutra biti obična tvrđava s hodnicima i možda kakvim ukrasnim tapiserijama na zidu, ali da će izgledati poput začarane šume ispunjene golemim stablima i divljači, tome se svakako nisu nadali. Arhmag Soren je poveo Cresta da vidi svojeg bolesnog učitelja Cravena dok je njih same tek kratko uputio kako da dođu do prijestolne dvorane i okrijepe se. Ono što se činilo kao posve jednostavne upute se pretvorilo u posvemašnju izgubljenost u vremenu i prostoru. "Hej! Nisu li ono tamo nekakva velika vrata?" iznenada je upitao Bleed spazivši, kako se činilo u golemu stijenu uklesana visoka drvena vrata ukrašena najljepšim rezbarijama kroz koja bi i div mogao lagano prošetati. Kad je malo bolje razmislila o tome, Jay je pomislila da ovdje možda ima i pravih divova jer joj se činilo da, ako je ovo moguće, onda nema razloga zašto i divovi ne bi mogli postojati! Bleed je uhvatio za kvaku i polako otvorio vrata, a tek što su stupili u ono što se doista činilo kao velika prijestolna dvorana, začuo se ženski vrisak i povik : "HVATAAAAAJ!!!" Bleed instinktivno ispruži ruke, a u naručje mu sleti... valjda najljepša ženska koju je u životu vidio! Imala je divnu gustu crvenu kosu i savršene crte lica, a pune usne bile su joj kao stvorene za ljubljenje. Gotovo mu je i došlo da je poljubi taj tren, ali ona mu se samo sramežljivo nasmiješila i kazala: "Hvala ti što si me uhvatio. Sad me možeš spustiti." Iako nevoljko, on ipak spusti tu ljepoticu na tlo, a potom ugleda visoke ljestve s kojih je pala. 121

"Što si radila tamo gore? Mogla si se ozbiljno povrijediti!" prijekorno će joj on. "I još u toj dugoj haljini, k'o kraljica na lojtru, majke mi!" Crvenokosa se malo zasrami i pokunji, ali potom im oboje uputi širok osmjeh i reče: "Ma kitila sam dvoranu! Danas je Mabon, a to znači da ne smijemo koristiti magiju za ukrašavanje, pa sam pokušala ručno, samo što nisam navikla pa... u svakom slučaju mi je drago da ste vi naišli i spasili me!" Bleed se tome nasmije pa upita: "Znači vi čarobnjaci ništa ne umijete bez magije ha?" Crvenokosa slegne ramenima, a potom mu odgovori: "Pa baš i ne zapravo, da ti budem iskrena." To je bilo to! Bleed je bio zaljubljen. Potpuno ga je osvojila ova ljepotica, ali ne samo svojim izgledom koji je bio van ovoga svijeta, već i tom svojom jednostavnošću i iskrenošću. "Sjajno!" mrzovoljno je pomislio. "Baš mi je trebalo da mu se to dogodi u nekoj Nedođiji s kakvom čarobnicom!" "Znači vi ste Crestovi prijatelji?" upitala ih je s osmjehom na usnama pokazujući im za jedan prazan stol pun divne, mirisne hrane. "Da", kratko je odvratila Jay koja također nije mogla prestati buljiti u ovu čudnovatu ženu jer ni ona nikada nije vidjela nikoga njoj sličnog. "Jako sam sretna što se vratio. Znate, on je bio jedan od najboljih učenika ovdje", kazala im je crvenokosa. "Da? Jeste li vas dvoje išli u isti razred ili?" Bleed će trpajući usta hranom i zadovoljno mljackajući. "Ovo je dobvo... stvano...supher..." "Bleed, ne govori punim ustima", prijekorno će mu Jay udarajući ga po leđima jer je krivo progutao komad mesa pa je kašljao kao blesav. No, kad je zalio krivi komad s malo ukusne, slatke medovine, samo je i dalje nastavio mljackati i kimati glavom. Za Bleeda je jedno bilo uvijek sigurno; cijenio je dobru hranu. To valjda dođe s tim kad 122

gotovo cijelo svoje djetinjstvo provedeš kopajući po kontejnerima u potrazi za makar koricom staroga kruha. "Izvini", Bleed će kad je napokon sažavakao mesinu, a potom se zagledao u crvenokosu koja mu se oduševljeno smiješila dok je jeo. "Oprosti", kazala je "Samo nisam nikada vidjela nikoga da jede s tako zdravim apetitom." "Trebala bi vidjeti što još znam raditi sa zdravim apetitom", Bleed će zadvodljivo joj namigujući, na što je djevojka porumenjela do korjena svoje crvene kose. "Khm, khm..." začulo se promuklo nakašljavanje iza njih, a Bleed osjeti kako ga cijelog prolazi neka ledena jeza. "Mladiću, jesam li ja to nešto krivo vidio ili se ti to bjelodano upucavaš mojoj ženi?!" začuo se hladni otegnuti glas iza Bleeda. On se okrene i ugleda Sorena kako ga promatra ledeno opasnim pogledom. "Ne zamjeri mu, Sorene, ta, otkud je mogao znati tko sam?" Soren zakoluta očima, a potom se podrugljivo nasmiješi i reče: "Ipak, zar je takav običaj u njegovom kraju, Runa? Da se pokušava uvaliti svakoj ženi na koju naleti? " "Uhvatiti", ispravi ga, Runa. "Što?" smjesta će Soren ozbiljnim glasom. Runa posramljeno pogne glavu i reče: "Pokušavala sam okititi dvoranu i pala s ljestava, ovaj mladić je bio dovoljno ljubazan da me uhvati." Soren joj smjesta priđe i nježno je uhvativši za bradu, upita: "Jesi li dobro? Jesi li povrijeđena?" Runa odmahne glavom i kaza: "Zahvaljujući našem gostu, dobro sam." Soren potom pusti Runu i okrene se ka Bleedu i Jay koji su sad, kad su konačno shvatili o kome se radi, otvorenih usta promatrali Runu. "Pa... hvala ti što si uhvatio moju suprugu...pretpostavljam...ali cijenio bih kad bi svoja 123

zavodnička nastojanja stavio na čekanje dok ne napustite Everwind jer nam doista ne treba još jedan Beyerd ovdje. Dosta nam je onaj kojeg imamo, vjeruj mi." Tek što je to izgovorio iz hodnika do njih dopre zbunjeni glas: "Runa, jel' još kitiš? Stvarno se moram ostaviti pića! Znaš da sam već počeo halucinirati jer učinilo mi se da sam vidio dvoje nenadarenih kako lutaju po šumskom hodni...ku?" završi Beyerd, konačno ušavši u dvoranu i ugledavši Bleeda i Jay kako zaprepašteno bulje u Runu. "O, pa izgleda da ipak nisam prolupao..."reče pristali srednjovječni muškarac, bujne plave kose koja mu je sezala do ruba očiju i čije su vlasi nestašno stršale u svim smjerovima, svakako podržavajući dječački šarm kojim je ovaj čarobnjak naprosto isijavao, istovremeno si točeći kalež pun medovine, a kad ga je iskapio, on mrko upita: "Što nenadareni rade ovdje?" "Pa... ova gromada ovdje se upucava mojoj ženi, ali ne gore od tebe, Beyerde, ne brini, a ova mladica..." osorno će Soren svisoka. "...za nju stvarno ne znam jer ili joj je Crest dao gutljaj skrivomislog napitka ili mi je njen um posve nedostupan. Pitam se... zašto?" Tri para stranih očiju sumnjičavo se zagledaju u Jay, a onda bi u tom trenu dala sve na svijetu da može biti negdje drugdje, bilo gdje samo ne ovdje.

124

HASKELL

Crest je bio u Zdravilištu, Stormgardskoj verziji bolničkog krila. U središnjem dijelu prostorije kroz čije su se zidove prostirale police i police prepune knjiga i čarobnih napitaka, ravno ispod gigantskog jasena na mekom ležaju, sklopljenih očiju ležao je meštar Craven. "Meštre..." prošaptao je Crest, nekako se brinući da će glasnijim tonom poremetiti svetost i mir ovog čudesnog mjesta jer nebrojeno je puta ovdje vidio Cravena kako magijom spašava naizgled izgubljene živote. Stari, izborani čovjek se promeškolji, a potom polako otvori svoje umorne oči. "Creste..." dahne on lagano kimajući glavom. "Došao si." "Meštre, što vam je? Kako mogu pomoći?" molećivo će Crest detaljno pregledajući Cravenovo lice i ruke, jedine otkrivene dijelove njegova tijela. Starčevi obrazi su bili ispijeni, a oči upale. Disao je teško i sporo, mučeći se. "Za ono što ja... imam, nema lijeka,...dragi moj učeniče. To se zove... starost. Thor... me zove u Vallhalu." Crest zatomi svoju tugu i odlučno klimne glavom. Znao je da je meštar spreman za odlazak, a Thorov poziv se nije odbijalo. "Creste... uzmi ovo... jedna i jedina... od moje tri dozvoljene... stvari iz djetinjstva..." meštar će, drhtavim rukama skidajući stari srebrni medaljon s vrata. Crest magijom pomogne starcu otkopčati kukicu, pa prihvati medaljon u svoje ruke i otvori ga. Unutra su se nalazile dvije crno-bijele fotografije malenog dječaka i, nešto starije, djevojčice. 125

"Tko su ta djeca?" upita Crest, ne shvaćajući zašto mu meštar Craven želi darovati taj medaljon. "To... smo ja i moja... sestra... Jacqueline... prije nego što sam...doveden u... Stormgard", pojasni Craven, ali Crest na to reče: "Ali meštre, zašto ovo dajete meni?" Craven samo kimne glavom i reče: "Želim da znaš... moje ime... moje prvo ime." "Prvo ime..." pomisli Crest. "Ne, meštre, ja nisam dostojan..." Prvo ime nekog čarobnjaka i čarobnice je bilo tajna u Stormgardu, poznato samo Arhmagu koji je doveo dijete. Upravo zbog tajni svojeg imena, čarobnjaci Stormgarda su bili moćniji od drugih čarobnjaka. Postojao je razlog zašto su čarobnjaci čuvali toliko mnogo tajni. U svijetu magije tajne su bile poput kakva blaga, a što ih je više netko imao to je uglavnom njegova moć bila veća. Prva imena su bila tajna. To su bila imena dana po rođenju i sadržavala su veliku moć u sebi. Čak su i roditelji u Everwindu svojoj djeci tek po rođenju prišapnuli pravo ime u uho, a ostatak života ga zvali nekim drugim imenom. Djetetu bi za sedmi rođendan ponovno prišapnuli pravo ime i, ono bi ga znalo, ali nikada o tome ne bi smjelo zboriti ni s kim sem s kojom osobom od velikog povjerenja. Craven samo umorno odmahne rukom i reče: "Ja... umirem...Creste. Moj je odabir...s kim ću podijeliti svoje...tajne." "Ali zašto sa mnom?" zbunjeno će Crest kojemu nikako nije bilo jasno zašto bi veliki i moćni meštar poput Cravena odabrao upravo njega za taj sveti obred. "Jer znam da...i tebe...još uvijek proganja...tvoja prošlost..." tiho će Craven pozorno promatrajući mladog čarobnjaka pred sobom. Crest pogne glavu i sklopi oči, priznajući istinu u meštrovim riječima. "Moje ime... prije no što me... arhmag Sigurd doveo...ovamo bilo je Étienne. Odrastao sam na ulicama 126

Pariza. Moja sestra... Jacqueline se brinula za mene... nakon smrti naših roditelja. Čuvala me...od nevolja... i znala je da sam...drugačiji. Kad je Sigurd došao...po mene i... objasnio joj što sam ja...zapravo... pustila me da odem s njim. "Maintenant, toi ne... mourrez plus de faim... mon frère" , govorila je moja Jacqueline. "Sada više nećeš...gladovati... moj brate." No... ja sam njene... riječi doživio kao... izdaju. Glupavo dijete je... povjerovalo da ga se... sestra samo željela riješiti... da ga više... ne voli. Zato je... nikada nisam...potražio, a kad sam... uvidio svoju grešku...već je bilo prekasno. Jacqueline je bila...davno mrtva. Umrla je...pretučena i gladna u... jednoj prljavoj Pariškoj ulici... tri godine nakon što me... Sigurd doveo u... Stormgard. Njeno lice me... proganjalo u mojim snovima... cijeli život... baš kao što... i tebe proganja... tvoja prošlost...Creste. Za...kaznu zbog svojeg kukavičluka...odbio sam ime koje mi je dano u Stormgardu; Haskell, i prozvao se... Craven... ali ti... nikada nećeš sebi steći pravo ime... Crest sve dok... se konačno ne izmiriš sa svojom...prošlošću." Crest osjeti kako ga kutevi očiju peckaju zbog suza koje su se u njima stale sakupljati. Riječi meštra Cravena su ga duboko pogodile i u sebi je ćutio njihovu istinu. Utjecaj njegove bake još je uvijek lebdio nad njim poput kakva zlosutna oblaka koji mu je branio da postane i bude nešto više u životu koji mu je dan onog dana kad ga je Soren doveo med' ove zidove. "Hvala vam, meštre Craven." Craven polako kimne, a Crestu je bilo više no očito da njegova snaga blijedi i da polako prelazi na drugu stranu. "Želim da... jednoga dana...zauzmeš moje mjesto.... u Stormgardu." Crest smjesta odmahne glavom. "Vaše mjesto pripada Eiriki, meštre..." "Ne", ustvrdi Craven. "Eirika se više nikada neće vratiti u Stormgard da ostane, ali ja se nadam da ti hoćeš." 127

Crest teško uzdahne i reče: "Ne mogu vam to obećati, meštre." Craven također uzdahne i molećivo odvrati: "Znam... ali barem...pokušaj. Everwind...treba dobrog vidara... više no... što znaš., a ti i Eirika ste najbolji...koje sam ikada imao...prilike podučavati." Crest utihne, ne govoreći više ništa. Nije želio meštru Cravenu dati obećanje koje ne može ispuniti. Meštar Craven nekoliko puta samo teško udahne i izdahne dok se tmurna tišina nadvila nad njih. "Hajde sad, danas je... Mabon, a sve mi se čini da će... ti donijeti veliku sudbinu." "A vi meštre Craven? Što je s vama?" Meštar Craven se lagano osmjehne i polako reče: "Ja se danas... opraštam od Middgarda no vidjeti ćemo se još na... svečanosti, a potom jednog dana i u... Vallhali!"" Osjećajući kako knedla u njegovu grlu postaje sve veća, Crest se duboko nakloni svojem mentoru i odluči izgovoriti ove riječi dok ih je još uvijek mogao izgovoriti: "Prozvali ste se Craven4, ali to nikada niste bili. Sada kad znam, za mene ćete uvijek biti Haskell5." Crest se tada još jednom nakloni, a potom se teška srca okrene od starca i s njegovim medaljonom u rukama, napusti zdravilište, a s njim i stotinu sjećanja na starca koji ga je naučio kako koristiti svoje ruke i magiju za najsvetiji poziv; za liječenje.

128

RASPRAVA

"Znači ti tvrdiš da je John Dee živ i da ponovno okuplja svoju vojsku?" zaprepašteno ga upita bard Beyerd. "Ne", promrmlja Crest. On, Jay i Bleed nalazili su se u ovalnoj zbornici pred kraljicom Runom i svim Stormgardskim učiteljima. Soren je od njega zatražio da im napokon objasni što se događa i zašto su došli. On je to doista i pokušao objasniti, ali toliko toga se dogodilo, a kad se našao pred svojim starim učiteljima jednostavno se ponovno osjećao kao kakav maleni dječak i nekako je u tome svemu skupa izgubio svoj glas i sposobnost da se pravilno izrazi. Da njegova sramota bude veća, Jay i Bleed su mogli jasno vidjeti kako mu se obrazi žare dok pokunjeno stoji pred velikim stolom važnih čarobnjaka i čarobnica. "Znači li to da hoćeš reći da Eirika laže kad kaže da ga je ubila?" oštro je upitao Soren, nesmiljena izraza lica. "Naravno da ne", tiho će on. "Pa što nam onda uopće pokušavaš reći?!" zahtijevala je čarobnica Cassiana držeći se jednako visoko i oholo kao i uvijek. "I molim te, budi jasan ovoga puta, Creste!" "Možda misli da se Dee nekako izvukao, pomoću magije! Možda je prevario Eiriku i Omnahaie!" glasno je razmišljao bojmag Borya čiji je jaki ruski naglasak bio snažan kontrast Cassianinom Stormgradskom. On nije bio jedini strani učitelj ovdje jer čarica Makani je došla čak s Havaja kako bi se prijavila za posao podučavanja Čarolija i Čari. No bio je tu i pitomac Snowgalea iz Everwinda, Ingvar Snježnoruki koji je pak podučavao alteraciju, kao i savantica Wen iz Sagedoma.

129

"Ne bih rekla da je to točno..." započela je kraljica Runa. " Eirika nam je dala izvrstan opis onoga što se dogodilo na otoku. Ja vjerujem da je Dee mrtav, ali to što se događa u Americi je..." "Posao koji se tiče Omnahaia, a ne nas", odlučno ustvrdi Beyerd, a Cassiana ga prijeko pogleda i oštro reče: "Ti stvarno nemaš nikakve kulture, Bey... tako prekidati kraljicu dok govori..." "Ma samo kažem..." "Gluposti, kao i obično..." reče Soren, kolutajući očima. "Ja mislim da bi ovo ipak moglo biti ozbiljno" i dalje je tvrdio bojmag Borya. "Slažem se" zacvrkutala je čarica Makani čiji je nježni glas bio blag i uhu ugodan poput pjeva slavuja. "Možda je netko samo uzeo Deejevo obličje", kazao je meštar Ingvar gledajući Cresta i pitajući ga: "Jesi li ga ti uopće vidio?" "Ne, samo njegov grb, na Jayinoj odjeći." "Pih!" smjesta će Cassiana, "Pa to ne dokazuje ništa! Stvarno, Creste, ne bi trebao dizati lažne uzbune bez veze!" prijekorno će ona. "Ali što je s arahnidom za kojeg Crest tvrdi da ga nenadarena nosi na leđima?" upita savantica Wen začuđenim pogledom promatrajući Jay. "Teško da ga itko od nas može skinuti, osim možda meštra Cravena ali svi znamo da se njegovo vrijeme bliži svome kraju." "Crest će ga skinuti", reče Soren jednostavno u čijem se glasu nije čula ni trunka sumnje u Crestove vidarske sposobnosti. "Hmm..." promrmlja plavokosa Cassiana koja očito nije bila jednako uvjerena. "Istina je, Sorene, ovaj mladić je doista svojedobno bio vrlo nadaren učenik, ali skinuti arahnida koji se već u potpunosti povezao s tijelom domaćina je izvanredan pothvat rezerviran samo za najvrsnije vidare u

130

povijesti, a ne nekog bezimenog čarobnjačića koji jedva zna izgovoriti dvije suvisle." "ALO, LJEPOJKA!" iznenada je grmnuo Bleed zaprepašćujući sve prisutne. "A da malo začepiš ta lijepa usta ako nemaš ništa pametno za reći! Crest je možda pohađao ovu vašu čudnu školu, ali jedno je sigurno, ti ga očito nisi dobro upoznala." Cassiana prezirivo izvije obrve i posprdnim glasom upita: "Ti misliš da poznaješ Cresta bolje od mene? Ta, ja sam podučavala tog dječaka deset godina!" "Ali si ostala slijepa pred onim tko on jest", iako su svi očekivali čuti što će Bleed slijedeće reći, ipak je Jay bila ta koja je izgovorila ove riječi. Cassiana se podsmjehne mladoj nenadarenoj i oholim glasom reče: "Molim te, prosvijetli me." Jay uzvrati oholi osmjeh, a na tren Crest shvati da iz tih čeličnosivih očiju izvire ledena hladnoća. Cassiana je bila čarobnica bez premca. Moćna kao malo koja, a Jay je bila vrhunski borac, Crest je to znao po viziji u kojoj ju je vidio kako se bori protiv Bleeda. Način na koji su odmjeravale jedna drugu nije mogao donijeti ništa dobro. "Crest je vidar dušom i tijelom. On možda jest malo smušen i zbunjen i sasvim sigurno sramežljiv, ali je dobar. Nikada u životu nisam upoznala čovjeka poput njega. Osobu kojoj bi bilo toliko stalo do tuđe dobrobiti. Osobu koja je sposobna skrbiti za nekoga na način na koji on to čini." Crestovi već ionako žareći obrazi su se još više zarumenjeli. Prvobitno od načina na koji ga je Soren doživio kao sposobnog vidara, drugo zbog Bleedova krajnje bezobraznog, ali i posve odanog i prijateljskog zastupanja i treće zbog Jay. Zbog riječi koje je izgovorila. Zbog riječi koje su mu se urezale u srce kao najmoćnije rune. "Doista?" upitala je Cassiana, ali glas joj više nije zvučao ni prijeteći ni oholo već jednostavno ponosno.

131

Pogledala je Cresta i nasmiješila se. Ovaj put posve jednostavnim i iskrenim osmjehom kakvi su kod nje bili iznimno rijetki. "Da", kratko je odvratila Jay pomalo začuđena Cassianinom naglom promjenom ponašanja. Da ju je poznavala bolje, znala bi da čarobnica provocira jer se nada da će tako izvuči Cresta iz njegove ljušture. "Dogovoreno je onda.", reče kraljica okončavajući ovaj razgovor. "Crest će skinuti arahnida, ali tek sutra, nakon Mabona jer svi znamo što se ima odviti večeras." Svi čarobnjaci u sobi razmijene mračne poglede jer su svi znali o čemu to kraljica govori. Craven je donio svoju odluku. "A nakon toga ćemo vijećati o tome što se ima učiniti glede ove čudnovate situacije u Americi. Dotad nam se možda i Eirika javi, pa ćemo sa svakom sigurnošću znati i stav Omnahaia o ovoj stvari." govorila je kraljica poslovičnim tonom glasa, a Bleed još uvijek nikako nije mogao pojmiti da je ova mlada, prekrasna crvenokosa ženska koju je uhvatio sa stropa zapravo vladala svim ovim ljudima. Svi se naklone kad su čuli kraljičinu odluku i stanu se razilaziti. Kako je danas bio praznik, učenici su imali slobodan dan, što je ujedno značilo da i predavači imaju nekoliko sati samo za sebe do svečanosti. Svi su jedva čekali priliku da se posvete nekim svojim dugo odgađanim poslima. Bleed je pak bez imalo skanjivanja prišao kraljici Runi i upitao je gdje može naći još one dobre hrane, na što ga je ona sa začuđenim osmjehom na usnama i na Sorenovo krajnje nezadovoljstvo povela prema kuhinji tvrđave, tako da je na kraju zapravo Crest ostao sam s Jay, posve nesiguran kako da se dalje ponaša. Odlučio je kako bi možda najbolje bilo da zajedno pođu u šetnju i da joj malo pokaže okolicu. Donio je tu odluku iz dva razloga. Prvo, jer nije mogao zamisliti kako je ostavlja negdje samu i zatvorenu u kakvoj stormgardskoj gostinjskoj sobi, a drugo, zato jer je doista i više od ičega 132

želio produžiti svaki trenutak u njenu društvu, iz razloga koji ni njemu samome još nisu bili posve jasni.

133

VALHALLA Crest, Jay i Bleed sjedili su za gostinjskim stolom tijekom velike svečanosti održane u čast Kraja Žetve, koji su u Velikoj Britaniji nazivali još i Mabon, naziv koji su preuzeli i mnogi Stormgarđani, i promatrali rituale koji su se odvijali pred njima. Crestu, koje ovdje odrastao, žetveni rituali nisu bili strani, no Bleedu i Jay je ovakav prikaz magijskog bajanja, pojanja, pjevanja i plesa bio sasvim stran. Bleed nije mogao skinuti oči s kraljice Rune koja je pjevala i plesala predvodeći i druge oskudno odjevene Stormgardske predavačice koje su bile odabrane da zajedno s njom podnesu krvnu žrtvu bogovima. "Ovo nije normalna ženska, majke mi!" kleo se Bleed. "Normalne ženske ne mogu ovako pjevati i plesati! Ona je nešto... koji-vrag-ja-znam...više." Crest koji je itekako znao tajnu Runinog podrijetla mu je samo namignuo kimajući glavom. Lagao bi kad ne bi priznao da ga zabavlja Bleedovo čuđenje nad njihovom kraljicom. "Zašto se režu?" iznenada je upitala Jay koja je dotad bila dosta šutljiva i unatoč Crestovu trudu i nastojanju da započne kakav razgovor čak i dok su ranije zajedno šetali, jedva da je uopće progovorila koju riječ. Međutim, sad ju je ipak zanimalo zašto si kraljica i ostale Stormgardske učiteljice čarobnim štapićem režu dlan desne ruke, a potom puštaju da njihova krv teče u veliku kamenu posudu nasred prostorije na kojoj je grubom rukom bio urezan Stormgardski zmajski grb. Bilo je više no očito da je posuda bila drevna. "Žrtvuju svoju krv bogovima, posebno Freyu i Freyi, ali i ostalim Vanirima i Vaettirima, kako bi oni blagoslovili 134

Everwind i Stormgard, naše učenike, naše ljude, našu stoku, naše zvijeri, naša polja i sve ostalo", šaptao je Crest Jay i Bleedu, govoreći: "Kasnije će se ta krv izmiješati s medovinom i svi ćemo je piti kako bi se blagoslov prenio dalje tako stvarajući magijsku sponu koja nas svake godine iznova veže s Bogovima. Kraljičina krv čini tu sponu još snažnijom i Bogovi joj zbog toga ne mogu odbiti svoj blagoslov." Crest je samo po izrazu Jayina lica mogao jasno zaključiti da ona ovaj običaj smatra barbarskim, iako Bleeda nije niti najmanje smetala ideja da pije kraljičinu krv. Crest u tom trenu pomisli kako bi se Bleed, da je magijskog podrijetla, zapravo savršeno uklopio u Stormgard. U svakom slučaju bolje od njega samoga. "Reci što hoćeš, Creste, ali ja to sasvim sigurno neću piti," ustvrdila je Jay na što joj Crest nije baš ništa odgovorio, ali se ipak nasmiješio, a Jay s tugom u srcu pomisli da vjerojatno posljednji put ikada vidi njegov osmjeh. Okrenula se stoga prema vješticama koje su plesale u krug i poslušala njihovu u pjesmu puštajući da joj se stihovi urežu u um jednako kao i tugaljiva melodija bardove flaute. Cassiana, Makani, Wen: O Freyru oče blagi Šaputanje svih u dvorani: Freyr, Frey Yngvi Runa: Freyr er beztrallra ballriðaása görðum í;mey hann né grætirné manns konuok leysir ór höftum hvern.6 Cassiana, Makani, Wen: O Freya majko divotna 135

Šaputanje svih u dvorani: Freya, Freija, Frejya, Freyia, Fröja, Frøya, Freia, Freja, Frua, Mardell, Gefn, Hörn, Mardöll, Skjálf, Thröng, Thrungva, Valfreyja, and Vanadís, Sýr, Runa: Mar ek þér þann gef, er þik um myrkvan berrvísan vafrloga,ok þat sverð,er sjalft mun vegask ef sá er horskr, er hefr7 Cassiana, Makani, Wen: Počujte glasove što vas dozivaju Blagoslov vaš k sebi pozivaju Prijatelju i dobročiniteljice Umnožite naše plodove Šaputanje svih u dvorani: Vanir, Vaettir, Alfur, Landvaettir Runa: Á hans dögum hófst Fróða friðr, þá var ok ár um öll lönd.8 Cassiana, Makani, Wen: Dječjim smijehom ispunite naše dvorane Životom obdarite naše šume Neka ni jedna žena ne bude jalova Neka naša polja budu obilje žita Neka svaka osoba u Everwindu bude vazda sita Runa: Alfheim Freygáfu í árdagatívar at tannféi9 Kad je kraljica Runa otpjevala posljednji dio magijskog blagoslova, sva svjetla u dvorani su se pogasila i nastala je potpuna tama. 136

"Što se događa?" hitro je upitala Jay, a Crestu nije promakla nervoza u njenu glasu. "Sve je u redu. To je dio ceremonije", objasni joj on. Crest tada izvadi svoj čarobni štapić i zajedno sa svim ostalim čarobnjacima upali i pošalje sjajeću pahuljicu plavog svjetla na strop dvorane, koji je sada izgledao kao zvijezdano nebo s kojega pada plavi snijeg snijeg, simbol nadolazeće zime. Kad je Crest zajedno s drugima spustio svoj štapić, kraljica Runa napokon promijeni svoje obličje, a njena divotna svjetlost ispuni svu prostoriju jer doista u svijetu ne bijaše ljepšeg svjetla i krasotnijeg stvorenja od alfrkyna. "KOJI LUDI BOG?!!" zaprepašteno zagrmi Bleed jedva vjerujući svojim očima. Kraljica Runa se u svojem predivnom i nadzemaljskom obliku okrene Bleedu i široko se osmjehujući reče: "Nisam Bog ali doista pripadam božanskom rodu." Da je crnac mogao problijedjeti, u tom trenu bi to doista i učinio jer je izgledao kao da je vidio duha. No kraljica Runa je morala obaviti svoju dužnost i završiti svečanost, stoga ona zapjeva još jednom, po posljednji puta te večeri: Tihe noći Bistre oči Vedra srca Puna moći Uvijek pamte Uvijek znaju Svoju povijest Ne zaboravljaju I još jednom Spomen daju Kraj Žetve Proslavljaju

137

Pjesma je završila, a u prostoriji obasjanoj samo Runinim božanskim svjetlom i plavim snijegom, Soren ustane sa svoje visoke stolice i priđe čarobnicama te im se duboko nakloni, nakon čega svi u dvorani ustanu i učine isto. Arhmag potom progovori ovim uzvišenim riječima: "U ime Kraljevske Akademije Stormgarda i Magijske Zadruge Everwinda, primite moje zahvale na krvnoj žrtvi koju ste večeras prinijele Kraljica Runa potom istupi i kaza ovako: "Na čast i slavu Stormgarda, Everwinda i bogova koji nas štite, učinismo ovo." Uslijedio je još jedan formalan naklon gdje su se Runa, Makani, Cassiana i Wen naklonile Arhmagu, a potom i on njima, nakon čega su pružile svoje dlanove, a on je samo jednim zamahom svoje ruke, bez pomoći čarobnog štapića izliječio posjekotine koje su si nanijele. Drugim zamahom ruke, prizvao je pak svoje ljuskaste minione koji su krenuli posluživati i raznositi kaleže žrtvene krvi izmiješane s medovinom. "Creste... što su oni?" plaho je upitala Jay kad joj je jedan gušteroliki stvor od metar i žilet, potpuno prekriven zmijolikim ljuskama, ponudio pehar koji je ona više od straha nego zbog kulture prihvatila. "Ili bolje pitanje..." nadoveže se Bleed, "Zašto nose pidžame?" Crest se nasmije pa im prigušenim glasom reče: "To su Sorenovi ljuskasti minioni. On ih prizove iz Podmraka kad su mu potrebni, a ovo s pidžamama je stvarno duga priča." On porumeni susrevši u tom trenu pogled kraljice Rune, čiji su obrazi također bili rumeni jer je i ona čula o čemu govore. Svi su u Stormgardu znali tu staru priču i svima je još uvijek bila smiješna. Uslijedilo je ispijanje žrtvene krvi iz kaleža nakon čega su svi s treskom udarili kaležima od stol tri puta, bilo je to

138

poput glasnog zvuka kucanja, a u tom trenu je netko doista i ušao kroz golema vrata. Starac, ogrnut u sivi plašt, s čarobnim štapom u rukama, kojim se koristio pri hodanju. Njegovi koraci su bili teški, a napredovanje sporo. Bilo je očito da jedva hoda, ali Crest je znao da je starac čuvao svu svoju posljednju snagu samo za ovo. Bila mu je to zadnja šansa. "Tko je to?" smjesta upita Bleed koji kao da je osjećao kakav nagovještaj opasnosti. "To je meštar Craven", slomljenim glasom i s knedlom u grlu mu odgovori Crest. Bleed i Jay se obazru po prostoriji, a niz obraze pojedinih učenika klizile su suze dok su se drugi pak trudili svim silama izgledati hrabro i sabrano. "Nisi li rekao da je on na samrti", Jay će šapćući Crestu. Crest joj ne odgovori već samo kimne glavom. "Ali zašto onda..." ponovno je prošaptala, ali nije uspjela završiti rečenicu jer je Crest blago položio svoj kažiprst na njene meke usne molećivo je gledajući očima punim suza. Jay je konačno shvatila da prekida nešto što je ovim ljudima bilo sveto, stoga je smjesta ušutjela. Kad je Craven konačno prišao sredini dvorane gdje su Soren i čarobnice još uvijek stajali u krugu oko drevne kamene posude, on se prvo naklonio kraljici Runi, govoreći: "Sretan sam što sam poživio dovoljno, da vidim vaš dolazak na prijestolje, Vaša Visosti. Sretan sam jer Stormgard ostaje u sigurnim rukama." Kraljica Runa mu samo dostojanstveno kimne, a svima je bilo jasno da se i ona jedva suzdržava da ne zaplače. Craven se potom okrene ka Sorenu i nasmiješi ugledavši Sorenov smrtno ozbiljan izraz lica. "SORENE IZAZIVAČU!" iznenada zagrmi Craven zaprepašćujući sve prisutne svojim moćnim grubim glasom. "IZAZIVAM TE NA DVOBOJ - NA ŽIVOT ILI SMRT!" 139

"Na život ili smrt" svečano je odvratio Soren, prizivajući svoj veliki crni čarobnih štap glatkih linija u koji su bile urezane elegantne rune. "Oni se šale, jel da?" Bleed u nevjerici šapne Crestu. Crest samo tužno odmahne glavom i nastavi gledati ravno preda se. "VI STE SVJEDOCI!" povikala je kraljica Runa dvorani koja je jednoglasno odvratila: "NA ŽIVOT ILI SMRT!" Craven i Soren se naklone jedan drugome, a potom se udalje jedan od drugoga okrenuti leđima. Kraljica Runa teška je srca prizvala svoj čarobni štap, čuveno Žezlo Kraljeva. Udarila je njime o tlo po hladnom kamenu; jednom - dvaput - triput. Istog trena dvojica čarobnjaka su se okrenula jedan prema drugome, a Cravenov glas odjekne dvoranom: "Fœra-sál!!!" Zeleno svjetlo suknulo je iz Cravenova štapa, ali nije pogodilo Sorena, koji se već uspješno izmaknuo istovremeno čarajući: "Mannvirðing inn Valhalla!"10 Istog trena kad je bijela svjetlost iz Sorenova dugog crnog čarobnog štapa dotaknula Cravenovo srce, stari se meštar srušio na koljena, uputio Sorenu poluosmjeh zahvalnosti, a potom se prepustio zagrljaju vječne smrti. Kraljica Runa je još jednom zvučno udarila Žezlom Kraljeva o kameni pod i gutajući suze, prošaptala: "Valhalla!" Istog trena se stvorio golemi portal nasred prostorije, a iznenadna pojava tako masivne magijske tvorevine natjerala je, inače neustrašivu Jay, da istog trena uhvati Cresta za ruku. On je sućutno pogleda i uzvrati stisak ohrabrenja. Bleed pak nije ništa govorio. Njega je ovaj prizor u potpunosti ostavio bez teksta, a kad je kroz portal izašla oskudno odjevena, krilata krasotica, oči su mu se razrogačile, a usta objesila od čuđenja.

140

Krasotica je odmjerenim korakom, naizgled lebdeći, prišla Cravenovu tijelu i iz njega prizvala starčev duh, koji je, na Jayino i Bleedovo zaprepaštenje, bio posve vidljiv. "Brunhilda." svečano će Soren i Runa, naklonivši se valkiri, a nakon njih djevojci se naklonila i cijela dvorana. "Sorene, Runa", odvratila je valkira kimnuvši. Izgledala je istovremeno i prelijepo i ponosno, ali i vrlo moćno. Tek što je stigla, okrenula se natrag prema portalu i povela Cravenov duh u golemi vrtlog božanskoplave svjetlosti. Valkire i duha je nestalo, a Cravenovo tijelo ostalo je beživotno ležati na tlu. Jay je pustila Crestovu ruku i zagledala se u Sorena. Tog čuvenog silnika među čarobnjacima. Prizivač je promatrao tijelo čovjeka kojeg je upravo ubio, bez milosti, bez kajanja. Bio je to trenutak odluke. Trenutak koji je cijelo vrijeme čekala. U potezu koji nitko nije mogao predvidjeti dohvatila je Bleedov pištolj iz navijek otkopčane futrole, repetirala ga, naciljala i stala pucati, a metci su letjeli jedan za drugim, ravno u srce neslutećeg arhmaga. Krv je krenula iz njegovih prsa, a Jay je znala da je njen posao ovdje obavljen. Nikada nije promašila metu. Niti jednom.

141

ZAŠTO Crest je sjedio sam na svojem krevetu u raskošnim Stormgardskim gostinjskim odajama koje su mu bile dodijeljene za njegova boravka. Doživljaji na svetkovini su mu se još uvijek životopisno odigravali u glavi. Bio je posve izbezumljen i prestravljen dok su mu se misli punile sjećanjima. U jednom trenutku Jay ga je čvrsto držala za ruku izgledajući prestravljeno zbog prizora koji se odigrao između Cravena i Sorena, a u drugom je razoružala Bleeda i ispucala niz metaka ravno u arhmagovo srce. Zašto? Zašto je željela ubiti Sorena? Je li to bilo zato što nije razumijela Stormgardske običaje pa je, nakon što je vidjela kako Soren ubija Cravena, ona odlučila ubiti njega? No, zašto bi to učinila? Nije poznavala meštra Cravena, a čak i da je, sve to skupa i dalje nije imalo smisla! Sklopio je oči i prepustio se sjećanju pokušavajući dokučiti istinu. Jay je pucala. Soren je pao na tlo, a krv je brzo istjecala iz njegova tijela. Kraljica Runa je užasnuto vrisnula: "SOOOREEEENEEE!!!", a od krika njenog glasa Crestu se sledila krv u žilama i umalo su mu popucali bubnjići od tog visokog tona. Njena Visost je smjesta kleknula na tlo i uhvatila arhmaga u čudan zagrljaj, a Bleed je prostački povikao: "Koji kurac, Jay?!!" James McQain je samo stajala u mjestu izgledajući posve... izgubljeno... neljudski...kao da se njen duša više ne nalazi iza njenih očiju. Spustila je ruke uz tijelo i čekala da je pogodi salva smrtonosnih kletvi koje su predavači

142

Stormgarda, predvođeni bojmagom Boryom, uputili prema njoj. Crest je imao samo tri sekunde da donese odluku, da reagira. Bilo je to poput pritiskanja kočnice na automobilu, netom prije no što udarite u tuđi auto. Instinkt da je zaštiti nadvladao je sva njegova osjetila i sve njegove strahove. "SKJALD-BORG!!!" kriknuo je čaroliju štita obavivši njime cijelu Jay, a njegova je čarolija bila tako moćna da su se sve druge razbile o nju glasno ječeči. Crest je potom preskočio stol i postavio se ravno ispred Jay s izvučenim čarobnim štapićem. "Odstupi ili umri, Creste", ledenim glasom mu je kazao neustrašivi Borya. Vidjevši da je vrag odnio šalu, Bleed uzme pištolj iz Jayine ruke i uperi ga u Boryu, čuvajući Crestova leđa. "Nećeš je ubiti, Borya", kazao je Crest, gledajući svojeg bivšeg učitelja ravno u oči. "Jer ako to učiniš, ja ću sasvim sigurno ubiti tebe." Cijela dvorana je jednoglasno uzdahnula. Nisu mogli vjerovati da je Crest upravo izgovorio ove riječi. "DOSTA!!!" začuo se kraljičin uplakani glas. Nije ispuštala krvarećeg Sorena iz ruku. "Djevojku ostavite na životu, zasad. Beyerde..." "Da... Vaša Visosti?" kojemu je bilo izrazito teško skinuti pogled s umirućeg tijela svojeg najboljeg prijatelja. "Ti i Borya ćete odvesti Jay u tamnicu dok je ne pozovem k sebi. Nećete joj nauditi, jeste li me razumjeli?" govorila im je Runa slomljenim glasom. "Da, Vaša Visosti", smjesta su odgovorili obojica. "Cassiana?" zazvala je Runa. "Da, moja kraljice?" smjesta je upitala moćna čarobnica. "Ti si sad zadužena za Bleeda", kazala je kraljica. Cassiana je bez riječi kimnula glavom, a već sljedećeg trenutka, Bleedov pištolj se pretvorio u bezličnu masu metala. 143

"Ne želim ti nauditi, dječače, ali ako me prisiliš..." Bleed isto ništa nije govorio. U normalnim okolnostima bi joj se prijeteći nasmijao i uzvratio nešto opako, ali ovo nisu bile normalne okolnosti. Ovo je bilo čisto sranje koje uopće nije razumio. "Creste..." kraljica Runa se tada okrenula prema njemu. Suze su joj klizile niz lice. Izgledala je potpuno skršeno. "Preklinjem te, Creste... spasi ga! Crest se nije micao. I dalje je u čvrstom stavu držao čarobni štapić uperen u Boryu. "Molim te... Creste! Moje vilin-svjetlo ga može zadržati samo još nekoliko kratkih trenutaka ovdje... molim te. On je jednom spasio tebe... hoćeš li... molim te... i ti učiniti isto za njega?" Crest je na tren pogledao Jay i zaprepastio ugledavši suze kako klize niz njeno lice. Njena maska ravnodušnosti je gubila na snazi. "Jay", okrenuo se Crest natrag svojoj kraljici. "Ona ne smije umrijeti, Vaša Visosti, molim vas." Runa, okrutnim izrazom lica pogleda Jay, ali ipak polako kimne. "Trebam vašu riječ" reče Crest odriješito, još uvijek ne spuštajući svoj štapić. "Neka me Thor zgromi, ako te iznevjerim", smjesta se zaklela Runa magijom obavijajući svoje riječi. Crest tada još jednom kratko pogleda Jay na čijem su se licu sada izmjenjivali krivnja i očaj. On priđe Boryi i gledajući njega i Cassianu reče: "Ako im samo vlas padne s glave, spalit ću vas u pepeo i pustiti vukove da vam glođu kosti. Jel' jasno?" Borya i Cassiana su bili posve osupnuti ovim Crestovim pristupom i vjerojatno su više od šoka nego straha oboje istovremeno kimnuli. Beyerd i Borya odveli su Jay u tamnicu, a Cassiana je odvela Bleeda.

144

Crest je pak prišao svojem arhmagu, kleknuo, položio ruku na njegovo srce i prepustio magijskoj sili izliječenja da ga cijelog preuzme. Metci su izlazili van jedan po jedan, ali Soren je već bio praktički mrtav. Dok ga je gledao tako beživotnog, cijelo tijelo mu se treslo od adrenalina. To je bilo dobro jer adrenalin je bio moćan magijski veznik, a izvorna magija Stormgarda je pozitivno reagirala na takve podražaje, no uzalud jer unatoč svim njegovim naporima nije se činilo da će se arhmag vratiti. "Možeš li ga spasiti?" upitala je Runa, glasom očajnika. Crest odmahne glavom. "Žao mi je, Vaša Visosti. Bojim se da je za njega prekasno." "NE!" povikala je kraljica, ne skidajući svoje ruke sa Sorena. "NE! NE! NE! NE! NE! CRESTE, NE! DA SI GA SPASIO! DA SI MI GA VRATIO! UČINI BILO ŠTO! TI PRONAĐI NAČIN, ALI VRATI MI GA! MOJ SVIJET JE UNIŠTEN BEZ NJEGA! MOLIM TE, CRESTE...UČINITI ĆU BILO ŠTO! ŠTO GOD ZATRAŽIŠ OD MENE... SAMO MI GA VRATI!!!" Beyerd, Borya i Cassiana su se vratili. Očito su koristili magiju da ubrzaju postupak. "Creste..." začuo se Beyerdov glas, a Crest trzne glavom prema njemu. "Znam da su te ovdje svi uvijek podcjenjivali, ali meštar Craven..." Beyerd će s tugom u očima pogledavši na Cravenovo beživotno tijelo. "...je uvijek govorio da si ti vrstan vidar i da posjeduješ jedinstvene sposobnosti. Molim te, Creste, u ime cijelog Everwinda, spasi ga." Crest pogleda Sorena. Tog polu-čovjeka koji mu je spasio život. Onoga koji mu je omogućio priliku za drugačiji život. Nije to, sasvim sigurno, bio život bez mane, ali činilo se da je Sorenu uvijek bilo iskreno stalo do Crestove dobrobiti i, iako Crest nije imao pojma zašto zapravo, Soren je uvijek

145

vjerovao u njega, a ponekad je arhmagova vjera u njega bila jedino što mu je davalo snagu da nastavi dalje. I sad, kad je imao priliku uzvratiti mu taj dug i spasiti Sorenov život, Crest se ponovno osjeti poput nejakog djeteta. No nešto je ipak bilo različito od vremena kad je živio ovdje kao maleni dječak. Ne nešto, nego netko. Svi zapravo. Sve oči u dvorani su bile uperene u njega. Svi su vjerovali da on može izvesti to čudo i spasiti arhmaga, a Crest bi, u tom trenutku dao sve na svijetu, osim Jay, da im može ispuniti tu želju.

146

UTAMNIČENA Jay se smrzavala. Cijelu noć je provela u mračnoj, ledenoj tamnici pored dva kostura. Jedan muški koji je visio u golemom kavezu sa stropa i jedan ženski koji je na sebi još uvijek imao žensku čarobnjačku odjeću. Crestova čarolija grijanja je davno nestala, a tek sad je shvatila kako je to osjetiti pravu Stormgardsku hladnoću na svojoj koži. Usne su joj poplavile i cijelo tijelo joj je drhtalo dok je u glavi premetala sinoćnje događaje. Arhmag je morao biti mrtav. Silno se bojala da će ga Crest uspjeti spasiti. Soren je morao umrijeti. Za nju drugi izbor nije postojao. Vrata tamnice su se otvorila, a uz svjetlost baklji na hodniku ona ugleda tračak Crestova lica. On svojim čarobnim štapićem pošalje nekoliko svjetlosnih kugli u zrak, ne bi li rasvijetlio tamu. Jay nije promaklo da njegovo lice isijava ledenim bijesom. Bio je ljut na nju zbog onoga što je učinila. Iako nije znala zašto, to ju je duboko pogodilo i u tom trenu ona shvati da ju srce doista boli zbog toga što ga je povrijedila. Pitala se kako se on sada osjeća? Sigurno je mislio da ga je izigrala. Da ga je iskoristila. Njegov izraz lica joj je to jasno odavao, a Crest ionako nije nikada bio dovoljno vješt da sakrije svoje emocije. No, jedno mu je ipak morala priznati; bio je puno hrabriji no što je mislila. Nitko se, osim Bleeda, nikada u njenom životu nije zauzeo za nju na način na koji je to učinio Crest i za divno čudo nisu je ubili, a upravo to je i očekivala da će se dogoditi, unatoč tome što je od toga najviše strepila. No, nije imala izbora, i iako je više od ičega željela živjeti, morala je obaviti taj niz radnji koje su sasvim sigurno vodile u njenu smrt. 147

Nikada se u životu nije bojala kao sinoć, posebno kad su sve one čarolije poletjele prema njoj. Svi oni strašni, opasni čarobnjaci, no ništa bolje nije ni zaslužila. Ona je ionako bila samo pijun u igri velikih, a svi znaju da pijuni umiru prvi. "Zašto?" hladnim glasom je upitao gledajući ravno u nju. Osjećala se kao da ju je presjekao na pola samo tim jednim pitanjem. Nije mu mogla odgovoriti. "Zašto... Jay?" ponovio je Crest pitanje, djevojci koja ga je samo promatrala očiju ispunjenih suzama. "Soren..." započela je drhtavim glasom. "Je li mrtav?" Crest joj ne odgovori na ovo pitanje, već reče: "Ne želim govoriti s tobom o arhmagu. Ne mogu...", rekao je, a glas mu je puknuo na tom tijelu. Ipak, već sljedećeg trenutka se sabrao i kazao joj: "Hajde, idemo!" "Gdje?" Jay će, polako ustajući iako se gotovo već zaledila za mrzli kamen pod njom. Cijelo tijelo joj je divlje podrhtavalo, a Crest joj se napokon smiluje pa skine svoj plašt i prebaci ga preko njenih ramena. "Ugrijao bih te magijom, ali nije mi dozvoljeno. Postoje magijska pravila za zarobljenike u Stormgardu", kaza Crest smrtno ledenim glasom. Nekoliko suza ipak kane iz Jayinih očiju, a ona ih smjesta obriše posramivši se svoje slabosti. "Gdje je Bleed?" upitala je Cresta. "Na sigurnom", nejasno joj on odvrati. Jay zabrinu njegove riječi pa mu smjesta pokuša objasniti: "Bleed nije ništa kriv, Creste. On nije znao što ja namjeravam učiniti. Moraš mi vjerovati!" "Vjerovati?" upita Crest, pogledavši je u nevjerici. "Nakon onoga što si učinila... zar ti... doista smatraš da u mojem srcu... u mojem umu još uvijek ima mjesta za povjerenje?"

148

Čeličnosive oči mu uzvrate pogled i Jay mu tiho reče: "Ne, pretpostavljam da nema, ali Bleed svejedno nije ništa kriv." Crest slegne ramenima, pretvarajući se kao da mu uopće nije važno što ona ima za reći, ali ona je vidjela ravno kroz njegovu himbu. Stvarno ga je povrijedila i više no što je mislila. Željela je ispričati mu se, objasniti mu svoje razloge, baciti mu se pod noge i moliti ga za oprost, ali nije mogla. Nije smjela. Toliko toga je ovisilo o njenoj šutnji. "Gdje me vodiš?" upitala je kad ju je Crest bez riječi poveo kroz hodnike tvrđave, a Jay s čuđenjem primijeti da tvrđava više ne nalikuje začaranoj šumi, već samo običnim, hladnim, kamenim zidovima, bez tapiserija, bez ukrasa. Prazno i hladno. "U Zdravilište. Vrijeme je da skinem onog arahnida s tebe", reče Crest suzdržanim tonom. "Ali čemu?" zbunjeno će Jay, gledajujći ga. Crest se zaustavi na mjestu i zbunjeno je pogleda. "Kako to misliš?" "Pa, ubila sam čovjeka. Zar to kod vas samo tako prolazi bez posljedica?" upita ga ona ne mogavši izbjeći dozu sarkazma u svojem glasu. Crest odmahne glavom i odgovori joj: "Naravno da ne. Kraljica će održati suđenje na kojem ću svakako odgovarati za posljedice svojih djela." "Tvojih djela?" zaprepašteno će Jay, osjećajući kako joj neka čudna strava preplavljuje cijelo tijelo. "O čemu ti to? Pa ti nisi ništa kriv!" Crest nastavi hodati, vodeći je sa sobom. "Ja sam taj koji je tebe i Bleeda doveo kao goste u Everwind i ja sam taj koji je pravno odgovoran za vaše postupke. Čak i da su te uspjeli smaknuti na svečanosti ja bih svejedno odgovarao za vas. Takav je zakon u Everwindu." Sad je Jay bila ta koja se zaustavila na mjestu. "Ne", dahnula je, ne pomičući se. "Ne, Creste... ja ovo nisam željela... nikada ti ne bih naudila!" 149

Crest ponovno slegne ramenima i odvrati joj: "O tome si vjerojatno trebala razmišljati prije nego što si povukla okidač." Pokušavajući svim silama zatomiti suze koje su navirale, Jay se odmakne od Cresta i nasloni na kameni zid iza sebe rukama čvrsto pritišćući oči i glačajući čelo, upitala je: "Što će ti učiniti?" Crest teško uzdahne i odgovori joj: "Kazna za zločin nalik ovome je ceremonijalna smrt u obliku krvavog orla." "Što je to?" zbunjeno će Jay, jer nikada nije čula za ovaj oblik umiranja. Crest isto sklopi oči i, iako mu nije bilo svejedno, ipak joj odgovori: "Izrezati će mi rebra na leđima, polomiti ih da nalikuju krilima, a potom će mi kroz tu rupu izvaditi pluća i dati vranama da ih iskljucaju, a ako samo jednom kriknem, mogu posve zaboraviti na Valhallu." Jay se u potpunosti prenerazila, ponovno ga gledajući. "Kako ti mogu to učiniti? Biti tako okrutni prema tebi? Pa ti si jedan od njih!" "I samo zato što sam jedan od njih će mi i pružiti smrt dostojnu Valhalle, ako je zaslužim." Jay ovo nije mogla vjerovati. Pogledom koji je preklinjao, upitala ga je: "Molim te, reci mi kako da ovo ispravim? Kako da te spasim?" Crest se posprdno, nimalo nalik sebi, nasmije i potom je stane voditi dalje u posve nepoznatu budućnost.

150

LJUBAV

Prije no što je započeo s procesom skidanja arahnida s Jay, Crest je prvo oko nje nacrtao krug u kojem su se svijetlile razne drevne rune koje uopće nije poznavala, a potom je pozvao Bleeda koji je stajao iza golemog jasena u prostoriji, koju je Crest nazivao Zdravilištem. "Bleed!" iznenađeno će Jay bacajući se svom prijatelju u zagrljaj no Bleed je nije zagrlio kao što bi to obično učinio, već je ostao stajati u stavu mirno, gledajući je pogledom u kojem se nalazilo tisuću pitanja. Jay posramljeno skine ruke s crnčevog vrata i odmakne se, a potom ga žalosnim pogledom u očima, koji je preklinjao za oprost, pogleda i reče: "Ne mogu ti objasniti. Žao mi je." Bleed samo odrješito kimne i razočaranim glasom joj odvrati: "Toliko o slobodi izbora, ha?" Čuvši to Jay teško uzdahne gutajući suze, a potom se iznenada okrene Crestu i slomljeno mu reče: "Znam da moraš skinuti ovog pauka s mene jer bih se u suprotnom s vremenom pretvorila u čudovište, ali... ako postoji šansa da ne preživim ovo, molim te...pusti me da umrem." Crest na to nije ništa odgovorio, ali je potpuno problijedio kad je čuo njene riječi, a Bleed je uhvatio Jay za nadlakticu, unio joj se u lice i kazao: "Da se nisi usudila, mala! Razbit ću te ako umreš!" Crnac je potom na kraju ipak čvrsto zagrli i poljubi u tjeme, a potom se okrene ka Crestu i reče mu: "Čuvaj mi malu, jesi čuo?" "Uvijek", odvrati mu Crest s tužnim osmjehom na usnama.

151

Kad je Bleed otišao Jay konačno shvati da je pravi razlog što ga je Crest pozvao bio taj jer im je želio dati priliku bio da im omogući da se oproste u slučaju da ova "operacija" ne prođe povoljno za nju. Jay je bilo drago što se imala priliku oprostiti od Bleeda, ali u ovom se trenutku osjećala tako skršeno i očajno da jednostavno više nije imala volje za životom, posebice ne nakon onoga što je učinila Sorenu, pogotovo sad kad je znala kakva sudbina očekuje Cresta zbog njenih zlodjela. "Skini se i stani u inkantacijski krug", kaza Crest, na čijem se licu odražavao vrtlog tuge i bijesa. Jay, koja je inače bila dosta sramežljiva, sada zapravo i nije vidjela razloga za sram. Crest ju je ionako vidio golu dok ju je liječio u svome stanu, a i ovo je bio kraj krajeva, čemu se sramiti. Gola je došla na ovaj svijet, nema razloga zašto ne bi gola i otišla s njega. Lagano je spustila Crestov plašt koji joj je prekrivao ramena, a potom je još polakše, gledajući Cresta ravno u oči skidala ostatak svoje odjeće. Haljinu koju joj je začarao, grudnjak, gaćice, čizme, sve... Dok je promatrao Jay kako se svlači Crest je pomislio da će mu srce iskočiti ravno iz grudi. Ne samo zbog njene neporecive tjelesne ljepote, već zbog nje same, zbog tog sivog čelika u njenim očima i tog prodornog pogleda koji ga je dirao u dubinu duše. Obasjana svjetlošću magijskih kugli, njena blijeda koža se presijavala izgledajući napeto i glatko, a njegovom vještom vidarskom oku nisu promakli ni ožiljci koje je nosila, negdašnje rane koje je, shvatio je konačno, Jay sama sebi šivala. Crest je mislio da u svojem životu nikada neće upoznati nikoga tko je usamljeniji od njega, ali sada, dok je gledao Jay, shvatio je da je njegova vlastita samoća ništavna naspram one koju ona nosi u svojem srcu. Čak i uz Bleeda ona je bila sama, tajanstvena, tiha i potpuno i beskrajno usamljena.

152

Jedna za drugom, suze su se stale kotrljati niz njegove obraze. "Creste...?" začuđeno će Jay. On pak nije govorio ništa. Šutio je. Stajao je u mjestu i srca prepuna zbog boli koja joj je nanesena, tiho plakao. Jay ovo nije mogla shvatiti. Nitko nikada nije plakao zbog nje osim njene majke. Nikome nikada nije bilo dovoljno stalo. Crest je bio posve različit od bilo kojeg muškarca kojeg je ikada u životu imala prilike upoznati. On je bio nevjerojatno moćan i bogat, a opet se nije razbacivao ili razmetao svojom moći i bogatstvom. Pomagao je svima, i ljudima i životinjama s jednakom ljubavlju i predanošću, ne mareći za razloge zbog kojih im je njegova pomoć potrebna. Bio je brižan preko svake mjere i ljubazan čak i kad to osoba kojoj se obraćao nije zaslužila. Bio je i usamljen. Znala je to, ali nikada nikome nije nametao svoje društvo, držao se za sebe, kao i ona. A sad je stajao ispred nje i činio upravo ono zbog čega bi od njenog vojničkog oca zaradio poštene batine i uvrede; plakao je i to zbog nje. Vidjela je to u njegovim očima i znala ga je dovoljno da prepozna sućut na njegovu licu. Kako srce jednog muškarca uopće može biti tako dobro i nježno? A sada će umrijeti i biti uništeno. Zahvaljujući njoj. Crest će možda i uspjeti skinuti arahnida s Jay, ali ona je znala da je njen put svakako zapečaćen smrću, a nakon Crestove smrti ništa ionako više neće imati smisla, jer kad za tebe umre netko čija duša tako sjajno svijetli poput njegove, svijet i život postaju posve beznačajni. Potpuno gola, drhteći zbog hladnoće, prišla je tom krupnom muškarcu, tom crvenokosom, čupavom čarobnjaku u kojeg se, napokon je shvatila, potpuno i bezglavo zaljubila. Kako i ne bi nakon svega što je učinio i što još uvijek čini za nju i zbog nje. Nježno je rukom obrisala suze s njegovih obraza, dok je on samo nepomično stajao u mjestu i gledao je.

153

Pogledala ga je u oči i pokušala se nasmiješiti, a kad to nije uspjela, jer je bol u njenom srcu prijetila da će je izdati, popela se na prste i utisnula nježan poljubac u te pune, oble usne koje je poželjela poljubiti još pri prvom susretu s ovim neobičnim vikingom. Nije znala, nije se mogla ni usudila nadati, i nije očekivala način na koji joj je uzvratio. Kad su njene slatke usne dotakle njegove meke, u Crestu se probudila tako snažna reakcija da ju je istog trena čvrsto privio uza se, grleći njenu golu kožu kao da je više nikada neće ispustiti iz ruku dok su mu usne prelazile po njenima sa strašću tako silnom, da im je oboje bilo teško disati od nakupljenih emocija koje su eskalirale. Suze su klizile i oboje su plakali i ljubili se, strastveno grleći jedno drugo u trenutku koji im se istovremeno činio i beskrajan i prekratak. Dok su njegove snažne ruke, gotovo s obožavanjem, istraživale kožu njenih leđa, ruku i bedara, Jay je pokušavala skinuti Crestovu čarobnjačku odoru, a kad su joj se prsti nespretno spetljali među svim onim silnom vezicama, Crest je položio svoje ruke na njene i zaustavivši je, rekao: "Ne ovako, ne sada i ne iz očaja." Jay se tome čak i uspije nasmijati, a potom ga gledajući s tragikomičnim osmjehom na usnama, ona reče: "Ovo je jedino vrijeme koje nam je preostalo. Kada, ako ne sada?" Crest položi svoje ruke na njeno lice, dok je njegovo vlastito u ovom trenu isijavalo neslućenu sreću. "Volim te, Jay. Sada to posve sigurno znam i upravo zato što te volim ne želim te iskoristiti dok si ovako ranjiva. Dala si mi poljubac. Svetinju dragocjeniju od ičega što mi je dano u ovome životu i sretan sam što mogu umrijeti s ovakvim sjećanjem", reče on jednostavno kao da joj je te riječi govorio svaki dan, kao da ih doista misli, ali kako kad je ona počinila tako neoprostivo zlodjelo?

154

"Ne", reče Jay i odmakne se od Cresta. "Ja tebe ne zaslužujem." Crest slegne ramenima i odvrati joj: "Nitko nikoga ne zaslužuje, Jay, ali slobodni smo voljeti koga kod odaberemo, a ja sam odabrao tebe." "Zašto?" ona će, a glas joj se prelamao od tuge. Crest se nasmiješi i nježno ju poljubi, a potom joj tihim glasom kaza: "Zato jer si poput mene. Zato jer više od ičega na svijetu trebaš ljubav u svojem životu."

155

BOL Jay je u svojem životu navikla na bol. Njen otac je bio čovjek od velikih očekivanja i razočarati ga nije bila opcija. Zato je navikla da mora i može podnijeti bol, ali ovo nije bila uobičajena bol, ovo je bilo kidanje svake stanice u njenom tijelu, deranje njenog bića iznutra i izvana, ovo je bilo mučenje mnogo gore odbilo kakvog dosad doživljenog. Nijedne batine nisu se mogle mjeriti s ovim. Molila je i preklinjala Cresta da prestane, da je pusti da umre ili da se pretvori u čudovište, ali on to nije učinio. Visoki je vidar samo i dalje stajao iza nje i pojao neku bajalicu koju uopće nije razumjela, a arahnid u njoj je bio poput krpelja i što ga se Crest više trudio izvući, to je više osjećala kako se to paukoliko čudovište sve sve jače i čvršće pripija uz nju uzrokujući joj još veću bol, bol tako nesnosnu da joj nije preostajalo ništa drugo do vrištanja, glasnog i užasnog vrištanja sve dok joj glas nije otkazao, a tama obuzela njen um vodeći je u mrak crniji od bilo kojeg dotad poznatog. A onda ih je ugledala... na nekom bezimenom mračnom mjestu prepunom divljih zvijeri bestijalnog izgleda, najgorih čudovišta iz noćnih mora, arahnid ju je odvlačio u Podmrak, mjesto strave i užasa, mjesto najstrašnijih horor priča. "E, pa nećeš!" začula je Cresta kako se ljuti i s žestokim zamahom golemog čarobnog štapa, jer obični šapić nikako ne bi bio dovoljan za ovakav magijski pothvat, silom čarolije vratio ju je natrag. Začulo se visoko pištanje. Nimalo ljudski ton od kojeg bi joj vjerojatno popucali bubnjići jednako kao i sva stakla u prostoriji da Crest nije zaštitio njen sluh čarolijom. 156

Iznenada je svaka bol iščezla iz njenog tijela, a arahnid se posušio i otpao s nje na tlo. Jay je ostala ležati na podu posve naga, trzajući se i tresući od traume i hladnoće, ali ipak živa. Nakon što je uništio arahnida Crest se spustio na tlo i promrmljao čaroliju grijanja istovremeno prekrivajući Jayino nago tijelo svojim plaštom. "Mislila sam da ti nije dozvoljeno koristiti magiju da me ugriješ. Rekao si da postoje pravila koja to brane", prošapće Jay nakon nekog vremena provedenog u zaglušujućoj tišini. "Briga me za pravila", vidar će grleći ženu koju je volio. Crest je sada napokon razumio običaj i znao zašto u bolnicama nenadarenih liječnicima nije bilo dozvoljeno operirati na članovima obitelji i ljudima koji su im bliski. Nikada u životu nije trebao biti snažniji nego u ovim trenucima dok je skidao arahnida s Jay dok je ona vrištala i preklinjala za milost, a on je morao ostati postojan u svojim magijskim namjerama, jer da je samo na jedan trenutak posustao i pokleknuo arahnid bi pobijedio i Jay bi bila izgubljena. Držao ju je čvrsto zagrljenu, kad je kroz vrata prostorije ušla čarobnica Cassiana. Izraz lica bio joj je smrtno ozbiljan. "Je li obavljeno?" upitala ga je. "Da", odvratio je Crest kimajući. "I preživjela je?" začuđeno će čarobnica, koja očito nije mogla vjerovati da je Crest ipak uspio skinuti arahnida s djevojke. Ona svrne pogled na Jay koja se još uvijek sva tresla na podu. "Ugrijao si je?" upitala je, a njeno čuđenje je očito naraslo. Crest kimne i odvrati: "Naravno da jesam."

157

"Ti znaš pravila, Creste..." započne Cassiana, ali Crest se u tom trenu ustane s poda i priđe svojoj bivšoj učiteljici govoreći: "Znam pravila, čarobnice, znam i što je Jay učinila, ali isto tako čvrsto vjerujem da to nije učinila svojevoljno već da je na neki način bila prisiljena." "Na umorstvo?" sumnjičavo će Cassiana. "Da," odvrati Crest. "Kako?" zanimalo je Cassianu koja također nije mogla shvatiti kakav bi to motiv obična nenadarena imala da ubije Sorena. Crest odmahne glavom i pogledavši slomljenu Jay, koja se jedva micala s tla od iscrpljenosti i umora, reče: "Ne znam, a ona mi se iz nekog razloga boji reći." Cassiana također pogleda gotovo obamrlu djevojku. "Kad bi ona objasnila... kad bi imala opravdano objašnjenje... kraljica bi bila milostiva. Ti to znaš, Creste. Runa nije okrutna, čak ni sad... nakon svega." Jay je bila umorna i jedva je držala oči otvorene, ali čula je njihov razgovor. Čula je što je plavokosa čarobnica kazala Crestu, kad bi ona rekla istinu, kad bi priznala zašto je upucala arhmaga, kraljica bi možda oprostila Crestu i ostao bi na životu. Ali ona nije smjela reći. Niti jednu riječ. Morala je muškarca, koji ju je stalno spašavao, u kojeg se potpuno zaljubila i kojem bi dala svoje srce posebice sad kad je znala da i on osjeća isto prema njoj, prepustiti smrti jer ako pisne, makar i jednu riječ, jedno slovo pravog razloga.... Bilo je to previše. Prevelik teret za jednu tako mladu i nedužnu dušu. Ono protiv čega se Jay toliko silovito borila napokon je došlo po nju. Obujmila je svoja koljena rukama i zaplakala, zajecala, zatulila, bespomoćno naričući poput malenog djeteta zbog sudbine koja joj je bila nametnuta; zbog izbora koji je morala donijeti. Da stvar bude još gora za njenu savjest, Crest se sagnuo i uzeo ju u naručje. Čvrsto ju držeći tako privinutu uza se, šaputao joj je tihe riječi utjehe, sve dok nije potpuno 158

klonula na njegovim rukama, a nemiran san prepun noćnih mora i čudovišta zamijenio javu. Zapravo, za Jay, ta dva svijeta uopće i nisu bila tako različita.

159

SUĐENJE Suđenje za počinjeni zločin se imalo održati u Prijestolnoj dvorani u kojoj su pristigli mnogi uvaženi čarobnjaci iz Everwinda, a svim učenicima iznad petnaeste godine je bilo dozvoljeno promatranje sudskog procesa. Vijeće Sudaca, ili kako su se nazivali, goðara, sastojalo se od troje Stormgardskih učitelja Beyerda, Borye i Cassiane. Bilo ih je troje tako da, ako se ne uspiju jednoglasno dogovoriti oko presude, dva glasa ipak presude nad jednim. Glavni sudac u Everwindu je naravno bila sama kraljica Runa, koja je sjedila na svojem drevnom prijestolju izgledajući posve skršeno i utučeno, kao da je sva radost iščeznula iz nje. Sjaj u njenim očima se izgubio, a njeno božansko svjetlo je posve zamrlo. Svima u dvorani se srce posve prelamalo dok su je gledali u ovom stanju. Runa i Soren su svojem narodu predstavljali svjetionik nade, moći i stabilnosti, ali sada je s prijestolja dolazila samo golema žalost, koja je prožimala prostoriju poput mračnog oblaka kiše koja ne prestaje padati. Crest je u dvoranu ušao praćen Bleedom i Jay koja je još uvijek izgledala blijedo i slabo od posljedica ekstrakcije arahnida. Crestu nije padalo na pamet da pokuša pobjeći. Iako je užasno strahovao od onoga što je imalo uslijediti. I iako je sam sebe smatrao kukavicom, ipak je bio Stormgarđanin i odlučio je, ako je smrt i imala uslijediti, umrijeti će časno. Svrnuvši pogled s kraljice i njegovih sudaca, Crest je u prozorskom staklu ugledao lik blijede crnokose žene koja mu se smijala. Činilo se da je nitko ne vidi osim njega samoga.

160

"Sssamo sssanjaj dječače! Vriššštati ćeššš, a kad to učiniššš, ja ću doći po tvoju dušššu." "Tko si ti?" upitao ju je Crest, ali samo u svojim mislima jer je znao da bi ispao posve lud da pred svima počne pričati sam sa sobom. "Ja sssam prokletssstvo krvi tvoje majke" odvratila mu je zlokobna prikaza, a potom je njen lik posve iščeznuo, a čarobnica Cassiana koja je sjedila u sredini između bojmaga Borye i barda Beyerda se obratila Crestu ovim uzvišenim riječima: " Vidare Creste, jesi li došao ovdje svojevoljno kako bi ti bilo suđeno za zločin koji si počinio dovodeći neprijatelja Everwinda u našu prijestolnicu? Polako, dok se sav tresao iznutra, Crest odvrati: "Jesam" "Znao sam ja da će ovaj bezimeni momak donijeti samo nevolje čim sam ga ugledao!" začuo se moćni glas Arvinda iz Crvene Luke "Pogledajte samo sramotu i stravu koju je unio u Everwind!" Crest je osjetio kako ga istina ovih riječi duboko pogađa, i iako kraljica Runa nije ništa govorila, ipak je podigla ruku kojom je dala znak Arvindu da utihne. Čarobnica Cassiana je pak iskoristila tišinu i nastavila govoriti: "Ti si doveo ovo dvoje nenadarenih u Stormgard, od kojih je jedno zvano James McQain vatrenim oružjem upucalo našeg arhmaga Sorena. Kakve riječi nudiš u obranu svojega života i onog djevojke, zvane, Jay?" Crest uzdahne, a potom pogleda Jay koja je sakrila svoje uplakano lice dlanovima itekako svjesna činjenice da svojim objašnjenjem može spasiti Crestov život, ali ipak ne smije. "Nemam objašnjenja za postupke koji su doveli do toga da Soren Izazivač bude upucan, no Njena Visost mi je dala svoju božansku zakletvu da će život James McQain biti pošteđen."

161

Kraljica se zagleda u Cresta, a potom svojim umornim očima mrko pogleda Jay i kratko reče: "Kraljica će održati svoju riječ." Nakon toga, njen pogled je prazno dalje odlutao prostorijom. Čarobnica Cassiana također uzdahne. Iako je njena narav bila ohola i ponosita nisu joj lako padale riječi presude, i taman kad je zaustila da će progovoriti začuje se Jayin jasan vojnički glas. Djevojka je ipak uspjela sabrati svu tugu u sebe i stoički reći: "Crest nije ništa kriv, kao ni Bleed. Nijedan od njih nije znao što ja namjeravam učiniti stoga nitko osim mene ne bi trebao ispaštati zbog mojih zlodjela." Svi se s čuđenjem zagledaju u nenadarenu djevojku, a bard Beyerd upita: "Ne biste li nam onda, tajanstvena djevo nemagijskog podrijetla, bili tako ljubazni i objasnili razloge poradi kojih htjedoste umoriti našeg dičnoga arhmaga?" "Ne", tiho će Jay, još tiše nadodavši, "Žao mi je." "U tom slučaju, ovom Vijeću ne preostaje drugo nego osuditi vidara Cresta na smrt" kazao je bojmag Borya žalosno kimajući glavom. "Tri su smrti koje ti nudimo, meštre vidare. Prva je da sam popiješ bezbolni napitak smrti i pridružiš se božici Hel u Helheimu, druga je smrt spaljivanjem, a njen put vodi božici Freyi u Fólkvangru, a treća je bloðorn, krvavi orao, koji će te, ako ne krikneš, odvesti ravno u Vallhalu." Čuvši to Jay se svim srcem nadala da će Crest odabrati napitak, ali umjesto toga on jasnim glasom koji je tek neznatno zadrhtao reče: "Valhalla" Bojmag Borya se na to široko osmjehnuo, i iako je on kao Rus štovao bogove svojega naroda, kao član osoblja u Stormgardu cijenio je odabir koji je Crest donio jer nikada zapravo ne bi očekivao da će onaj kukavni dječak kojeg je poznavao odabrati najgoru smrt s najjunačnijim krajem. Nitko u dvorani se tome nije nadao, a čak je i Arvindovo lice problijedjelo od šoka kad je Crest donio svoju odluku.

162

"Zašto nisi odabrao napitak?" upitala je Jay, čija je vojnička maska spala s lica i koja je sada izgledala beskrajno žalosno. Crest se okrene prema njoj i priđe joj govoreći: "Cijeli svoj život sam proživio u strahu od... gotovo svega. Bio sam kukavica, a ni sad se ne smatram mnogo boljim, ali uz tebe, Jay... uz tebe sam naučio da hrabrost dolazi u raznim oblicima i da put do nje nije tako dalek kao što sam to nekoć smatrao. Pa ako mi je red mrijeti, onda ću to učiniti onako kako ja odaberem. Barem ću po tome biti dostojan Stormgarda." Svi u dvorani su čuli njegov govor, a niz obraz kraljice Rune pobjegne jedna suza. Ni ona nije željela Crestovu smrt, pogotovo ne u mukama. "Slaže li se Njena Visost s optuženikovim odabirom?" upitala je čarobnica Cassiana, gledajući u svoju žalosnu kraljicu. "Da", odvratila je Runa ne imavši drugog razloga. "Pozovi krvnika", kazao je bojmag Borya jednom od starijih učenika. "Nema potrebe jer ja sam već ovdje", začuo se odrješiti, strogi glas netipično visokog muškarca ogrnutog u crnu kukuljicu. Muškarac je prišao prijestolju i lagano se naklonio kraljici, a uz vrlo blijedi osmjeh na usnama, Njena Visost je kimnula krvniku. Kukuljica je spala na tlo, a Soren koji je još od Torvalovog vremena služio i kao krvnik u Everwindu, pojavio se ispred svih. Njegove mračne oči prijetećeg pogleda bile su uperene ravno u prestravljenu i šokiranu Jay. Izraz lica mu je bio posve okrutan, a tren kasnije njegovi golemi rogovi stali su mu rasti iz glave i, postepeno, njegovo tijelo se preobražavalo u svoj pravi demonski oblik. Ugledavši arhmaga, Jay se srušila ravno na koljena, a njen vrisak zaglušio je svako uho u prostoriji.

163

SOREN JE BIO ŽIV! SOREN JE BIO ŽIV, A NJEN ŽIVOT JE BIO UNIŠTEN!

164

ČELIK I SJENA

"BOKTE MAZO!!!" začuo se Bleedov zgroženi uzvik ugledavši čudovište u koje se Soren preobrazio, ali kad mu je arhmag u svojem demonskom obliku uputio jedan prijeteći pogled, smjesta je ušutio. Kad se Soren preobrazio, Crest se zagledao u svojeg arhmaga, a njihovi pogledi su govorili više od tisuću riječi. Na Sorenu je bilo da smakne Cresta, a na Crestu je bilo da mu to svojevoljno dozvoli učiniti. Još jednom pogledavši Jay i puštajući da se sivi čelik njenih očiju ureže duboko u njegovo srce, Crest prestravljeno priđe Sorenu i raširi svoje ruke. Spreman prihvatiti smrt, iako u sebi nije znao je li doista spreman izdržati bol koja će uslijediti. "NEEE!" kriknula je Jay ponovno, a ona i Bleed se kao kakvim prešutnim dogovorom vojnički hitro pokrenu, pokušavajući stati ispred Cresta ne bi li ga zaštitili. Soren se na to samo podrugljivo podsmjehne i i mahne rukom, a oni oni oboje odlete dva metra unazad. Demon tad položi ruku na Crestov obraz i šokirajući cijelu dvoranu, svojim neljudskim glasom reče: "Prije ću sam umrijeti nego podići ruku na tebe, sine." Cresta je ovo posve zaprepastilo. Soren je bio znan po mnogim stvarima, ali milosrđe sasvim sigurno nije bilo jedno od njih, a kad je dvoranu ispunio ogorčen žamor ljudi željnih krvoprolića, koji su govorili o drevnoj pravdi, "Soren ih izazovno pogleda i sa zaigranim izrazom lica upita: "Želi li netko uložiti prigovor na moju odluku?" Dvorana je utihnula.

165

No, na koncu se jedan glas...Arvindov glas, ipak izdvoji iz mnoštva i on bojažljivo upita: "Zašto, arhmaže?" Soren nagne glavu na stranu i ponovno se zagledavši u Jay, kaza: "Zato jer nitko od njih nije zaslužio umrijeti." "Ali djevojka te pokušala ubiti", javi se čarobnica Cassiana, koja se nadala da će konačno saznati tajnu ove zagonetke. "Djevojka je bila prisiljena pokušati me ubiti", ispravi je Soren. "Nije to učinila vlastitom voljom. Nije li tako, dijete?" on će gledajući ravno u Jay koja je samo polako, izgledajući temeljito ustrašeno, kimnula glavom. "Kako?" upita ponosni Borya. "Mislio sam da si rekao da joj ne možeš čitati misli." Soren kimne i odmjerenim grubim demonskim glasom odvrati: "To je i bilo točno dok je na sebi nosila arahnida, ali sada sasvim jasno čujem i vidim njene misli, njenu bol i kajanje, njen strah i paniku." Čuvši to Jay je posve problijedjela. "Ne..." tiho je dahnula. Sad je sasvim sigurno znala da je sve gotovo. Jay je zaplakala. Ne očajno, ne užasnuto već nekako nevino i dječji polako otapajući svako srce u dvorani. Soren joj priđe i nadvije se nad nju, a Bleed se smjesta postavi u položaj ispred nje, zaklanjajući je svojom golemom pojavom. Crest je također prišao, oprezno promatrajući arhmaga, dok mu je ruka visila pored boka gdje mu je bio skriven čarobni štapić, iako je dobro znao da da je Soren doista želio usmrtiti Jay već bi to bio učinio i nitko ga u dvorani ne bi mogao u tome zaustaviti. "Neću je povrijediti", reče Soren Bleedu, a potom nadoda, "þykkni" Čim je izgovorio čaroliju, mali metalni predmet se probije iz kože na Jayinoj nadlanici i doleti njemu ravno u ruku. Sitna ranica na Jayinoj ruci je prokrvarila, ali Soren smjesta promrmlja "Batian" i povrede je nestalo. 166

U Everwindu su svi poznavali Sorena kao meštra prizivača, ali ono što je malotko osim kraljice Rune, Eirike i pojedinih pokojnih učitelja znao, bilo je to da je i sam Soren zapravo bio izvrstan vidar. "Što je to, Sorene?" začuo se kraljičin glas, a on podigne u zrak mali metalni predmet koji je onesposobio i pokaže ga svima prisutnima. "Prisluškivač?" začuđeno će Bleed, razrogačenim očima promatrajući Jay. Još uvijek sva uplakana, ona kimne. "Tko?" upita Bleed konačno povezujući konce. No Jay samo čvrsto zažmiri i zarida, a Crest, koji više nije mogao gledati njen očaj, joj priđe i čvrsto je privine k sebi. Djevojka je bila toliko žalosna da je samo klonula u njegovo naručje. "Tko, Jay?" ponovno upita Bleed zgrožen time koliko je daleko Jayin otac bio spreman ići da ostvari svoje ciljeve. "MOJA MAJKAAA!" krikne ona konačno, posve svjesna da je upravo izgubila ženu koja ju je donijela na svijet, majku koju je voljela više od ikoga i za čiji bi život bila spremna učiniti sve, pa i ubiti Sorena i osuditi Cresta na smrt jer njena bi majka u treptaju oka bez ikakvog oklijevanja učinila to isto za nju. "PROKLETO ĐUBRE!" opsuje Bleed misleći na Jayina oca. "Ja sam mislio da ti je majka umrla, Jay?" Kako je Jay bila previše rastrojena da bi odgovorila, Soren je bio dovoljno ljubazan da prenese njene misli naglas govoreći: "Jamesin otac drži njenu majku zatočenu u podrumu njihove kuće, prijeteći joj da će je ubiti ako ga ne bude slušala u svemu što on odluči." "To je bio onaj poziv, zar ne? Prije nego što smo krenuli u Everwind. Jesi li ti dotad znala da te prisluškuju?" iznenada će Crest pitajući Jay. Jay odmahne glavom, brišući suze i pokušavajući se sabrati.

167

"Ne", reče mu ona kad je napokon malo došla k sebi. "Nisam znala, Creste, kunem se." Crest joj je želio vjerovati, ali nije si mogao pomoći već je ipak pogledao Sorena koji mu je na to samo kimnuo potvrđujući njene riječi. "Nije me izdala..." pomislio je Crest, a potom je još čvršće privinuo k sebi. Svi u dvorani su bili zgroženi ovim vijestima i zlobom Jayina oca i naravno da je sad svima bilo jasno zašto je Jay učinila to što jest, a čak je i Soren rekao: "Da sam ja bio na tvojemu mjestu, Jay, i ja bih me pokušao ubiti." Neki su se čak nasmijali na to, ali kraljica Runa u tome trenu upita: "Ali zašto baš Soren? Ovo što ste nam ispričali o tim zbivanjima odvija se u Americi, zašto bi tvoj otac odabrao upravo Sorena kao svoju metu?" "Mislim da ja znam odgovor na to, Vaša Visosti", reče Crest gledajući ravno u kraljicu. "Slušam", odvrati Runa, ali prije nego što je Crest stigao progovoriti, Soren je pročitao njegove misli i kazao: "Prokletnik! Trebao sam ga ubiti kad sam imao priliku!" "Koga to?" zbunjeno će Runa. "Scotta Blacklakea", odvrati joj Crest izgovarajući ime koje nije čula već gotovo dvadeset godina, još otkako joj je njen otac javio da je Scott napustio Krila Slave nakon Posljednje Bitke s Abbadonom. Čuvši to Runa ustane s prijestolja, a neznana jeza i hladnoća ispune prostoriju ispunjavajući svako srce strepnjom, ona polako priđe Crestu i očima suženim u sitne proreze reče: "Scott?" Crest kimne i reče: "Da, Vaša Visosti, bojim se da Scott Blacklake radi s ovim ljudima o kojima sam vam donio glase, a on svakako ima dobar motiv da pokuša ubiti arhmaga Sorena, zar ne?" Naravno da je Scott imao dobar motiv ubiti ga, jer je upravo Soren bio taj koji je osvojio Runino srce unatoč tome 168

što ga je Scott Blacklake itekako priželjkivao za sebe. Bila je to stara ljubavna kavga, no Soren je ipak sumnjao da se Scott odlučio na ovaj korak samo iz osobne osvete, a kad su se vrata prijestolne dvorane u tom trenu bučno rasprsnula, a silna vojska ljudi sazdanih od čelika i sjene nahrupila u prostoriju koljući i sjekući sve pred sobom, Soren je itekako znao da je u pravu. Novi rat je započeo, ali tko je bio pravi neprijatelj koji se skrivao u sjenkama, to nije znao reći.

169

SJENOLICI Postojao je razlog zašto su razorbladei bili jedna od rijetkih čudovišta koja su mogla nauditi i primordialima i čarobnjacima. Ta stvorenja su bila savršeni spoj magijskog i nemagijskog i upravo zbog toga su posjedovala tako silnu razornu moć, ali i sposobnost da s lakoćom razbijaju granice magijskih barijera koje bi inače drugim magijskim stvorovima bile nepremostive. Razorbladei su bili nenadmašivo oružje uništenja i upravo zato ih je Dee tako često koristio. Primordiali su se vješto borili protiv tih čudovišta jer je njihova moć bila božanskog podrijetla, ali čarobnjacima je to bilo mnogo teže jer su se mnoge čarolije praktički samo odbijale od silnih sjenolika, kako su ih nazivali u Everwindu, jer su reagirali samo na fizičku silu. Čak ni Žezlo Kraljeva i Runino moćno svjetlo nisu bili dovoljni da zaustave svu tu neprijateljsku vojsku koja je upravo izvršila invaziju u samo srce Everwinda. Kako čarolije nisu djelovale, čarobnjaci i čarobnice u dvorani su bili primorani začarati sebi mačeve i pokušati u borbi prsa o prsa poraziti nadmoćnog neprijatelja. Crest je također začarao i dodatna dva mača za Jay i Bleeda koji su se, kao jedini pravi vojnici u prostoriji, smjesta uključili u borbu, samo što Jay nikako nije mogla izbrisati zaprepašteni izraz sa svojeg lica kad je ugledala Cresta kako vrhunski barata mačem, kao da je rođen s njim u rukama. Za nekoga tko je sebe smatrao kukavicom stvarno je bio odličan borac. Ugledavši to, bojmag Borya se nasmije i dobaci čarobnici Cassiani: "Kladim se da ti je sad drago što nismo izbacili mačevanje iz nastavnog programa, kako si ti predložila, ha Cass?! Beskorisno, moju guzicu!" 170

Po prvi puta u svome životu Cassiana je izgledala potpuno prestravljeno. Čak je bila više uplašena no u stravičnoj bitci s Abbadonom gdje je njena izvanredna i smrtonosna vještina bila prijeko potrebna za pobjedu. "Ali meni ovo ne ide!" zakukala je očajno kad ju je jedan razorblade stjerao u kut, no iza stvorenja se pojavio Bleed i začaranom oštricom ga s leđa razrezao od trbuha do grkljana. "Ajmo, Plavojka, diži guzicu i gore gard!" naredio joj je Bleed šeretski joj se osmjehujući. Istovremeno dok su se Borya, Cass i Bleed pokušavali probiti do Cresta i Jay, kraljica Runa i bard Beyerd su držali stražu nad Sorenom koji je pak izgovarao invokaciju tako moćnu da su se tresli i sami temelji tvrđave, istovremeno prizivajući svu silu mračnih stvorenja Podmraka u pomoć Everwinđanima. Jedini magični štap koji je imao iole kakvu moć nad sjenolicima je bio kraljičino Žezlo Kraljeva jer sjenolici su sazdani tako da im samo štap čarobnjaka koji ih je stvorio u pravilu može nauditi. Runino Žezlo je bilo iznimka jer nije bilo ljudska, već božanska tvorevina, ali sjenolikih je bilo tako mnogo, a kraljica je samo jedna. Beyerd je pak gađao svoje neprijatelje gromovitim strijelama iz svojega tobolca istovremeno bodreći svoje saveznike pjesmom moći. Ruku digni kamen uzmi mačem zamahni život uzmi Stigli su ovdje Smrt nam nose Ruke im k'o duge kose Strijelo pukni Nek 'grom pogodi Pjevati će Stormgard o svojoj slobodi 171

"Hej Creste!" doviknuo je Bleed Crestu, koji ga je jedva čuo uz svo vrištanje i klanje koje se odvijalo oko njih. "Da?" odvrati mu vidar. "Jesu li mačevi jedino oružje koje znaš začarati." "Da!" Crest će dok su on i Jay stajali leđa o leđa pokušavajući odbiti trojicu sjenolikih. "Što imaš na umu, mali?" smjesta se javio bojmag Borya. "Pa puške, jebote, nego što!!!" Bleed će zgrožen time što se nitko drugi toga nije sjetio osim njega. "Ne možemo začarati puške!" dovikne mu kraljica Runa nakon što je vlastoručno obezglavila jednog visokog razorbladea. Izgleda da se borilački trening na koji ju je Soren prisiljavao posljednjih dvadesetak godina ipak isplatio. "Morali bismo u glavi imati skicu cijelog detaljnog dizajna tog oružja, a nitko od nas to ne zna." "A za ime mile Majčice Rusije, a koji vrag vam onda ja ovdje služim?!" bojmag Borya će gorljivo dok je njegov jaki ruski naglasak odjekivao dvoranom. "Ярило о Могучий бог даст мне два Калашникова!"11 Tek što je izgovorio te riječi, dvije identične automatske puške AK-47 se pojave bojmagu u rukama. On smjesta dobaci jednu Bleedu, a istog trena i kraljica Runa svojom moćnom čarolijom začara njihove metke kako bi bili učinkovitiji i oni stadoše pucati koseći sve sjenolike pred sobom "TO TE JA PITAM RA-TA-TA-TA-JEBEM-VAMMATER-TA!" derao se krajnje entuzijastični Bleed vičući: "PIŠAJTE OLOVO, PIČKA VAM MATERINA ČELIČNA!!! " Njegov entuzijazam se pronio dvoranom snažnije čak i od bardove pjesme moći i taman kad se činilo da će uspijeti pobijediti, sjenolici su počeli nestajati jedan po jedan. "Jesu li otišli?" s nadom u glasu će Jay trudeći se da ne gleda mrtva tijela poginulih Everwinđana, od kojih su mnogi bili tek djeca. 172

"Ne", začuo se Sorenov duboki glas, a čim je arhmag progovorio, svo prestravljeno mnoštvo u prijestolnoj dvorani je istog trena utihnulo. On se okrene kraljici Runi koja je pak problijedjela i tiho kazala: "Oni su u šumi. Krenuli su prema Izvoru. Žezlo mi je omogućilo vid." Koji je to vrag?" upita Bleed. "Taj Izvor? Što je to?" "To je Procjep Sjene", odvrati mu Soren brzo razmišljajući o napadu. "Upali su u dvoranu jer su željeli oslabiti otpor, ali moji stvorovi mi govore da se nešto golemo probilo u Podmrak, nešto bogovsko." "Vidjela sam to", iznenada se nadoveže Jay. "Dok mi je Crest skidao onog pauka." "Istina je", podrži je Crest govoreći: "Arahnid ju je pokušao povući u Podmrak, ali ja sam je vratio natrag." "Da, jesi", smjesta se složi Jay no istovremeno i odmahne glavom nadodavši, "Ali prije nego što si me vratio vidjela sam golemo čudovište, sjenu gigantskih razmjera s bijelim svjetlećim očima i čula sam ime... kao šapat." "Ime?" Soren će pitajući i istovremeno čitajući njene misli: "Malsumis". "O sranje!", opsovala je Cassiana, nimalo damski. Runa uzdahne i gledajući ravno u Sorena upita: "Ali Malsumis je zatočen već vjekovima, tko bi mogao skinuti pečate? Čija bi krv mogla biti dovoljno moćna?" Soren na tren razmisli, a potom tiho reče: "Krv Omnahaia. Krv Sama Ravena."

173

ILUZIONIST Scott Blacklake je stajao pored Izvora. Drevnog bunara skrivenog u proplanku šume Everwinda, nedaleko od Stormgarda. Skoro dvadeset godina planirajući ovaj trenutak. Svoju osvetu. Sad je gotovo osjećao njen sladak okus u ustima. "Sada ćeš osjetiti sve ono što sam ja osjećao kada si izabrala njega umjesto mene, Linna", šaputao je tami, sjenolicima, sebi i nikome. Sjenolici koji su napali Stormgard bili su samo diverzija, koju je trebao i kojom je dobio dovoljno vremena da se ušulja u Everwind i izvrši generaličinu naredbu. U ruci je držao uspavano dijete. Nedavno rođenu bebicu, Gavranovu krv. Izvadio je bodež i podigao ga iznad djeteta koje se, ne sluteći nikakvu opasnost, tek promeškoljilo u povojima primaknulo svoju majušnu rukicu ustima da je može cuclati. Posve nedužno i nesvjesno smrti koja mu se bližila. Zaustavio ga je šušanj u šumi, a on se smjesta okrene ne bi li shvatio pokušavajući shvatiti odakle dolazi. Njegovi sjenolici su se postavili u krug oko njega. Bilo je od presudne važnosti za njegov zadatak da obavi ovo kako treba. Njegov lik se pojavio prvi. Soren u svom demonskom obličju na rubu šume, a onda je stigla i ona. Morao joj je priznati da je doista vješto i brzo začarala svitak nestajanja da se pojavi ovdje, no to mu i nije bilo tako čudno, uzevši u obzir da je Faylinn uvijek bila vrhunska začarnica. "Scotte... nemoj... molim te" ona će glasom koji je preklinjao kad je ugledala bebu u njegovom naručju. Čak i sad nakon toliko vremena, Scott je ostao zaprepašten njenom nadljudskom ljepotom. Za razliku od 174

njega koji se bližio pedesetoj, ona nije ostarjela niti dana, a kad je shvatio da ni Soren ne izgleda starije, njegova ljubomora se samo udvostručila. "O tome si trebala razmišljati prije nego što si me ostavila, Linna. Tada je još postojala nada da će od mene nastati pošten čarobnjak." "O kako se samo radujem tvojoj smrti, Blacklake..." začuo se Sorenov zlokobni smrtonosni glas. "Ne, Sorene... beba...." molećivo će kraljica. Arhmag odmahne glavom i reče joj: "Ne budi naivna, Runa, on će ubiti ovo dijete bez obzira na sve. Vidim mu to jasno u mislima. Ovo dijete je osuđeno na smrt. Runa stisne usne i zatomi suze. Nagledala se i previše dječjih smrti. "Zašto?" upita ona Scotta dok se ostatak Everwindške vojske pojavljivao iza nje. Crest je pomoću svojeg svitka prebacio i Jay i Bleeda koji se više nije odvajao od svojeg prijatelja kalaša. Preziriv osmjeh zatitra na Scottovu licu, a upravo zato što je znala koliko je on zapravo teatralan, znala je i to da će joj odgovoriti. "Imaš li ti uopće pojma kako sam se osjećao kada si me ostavila zbog ovog...ove...spodobe?" Runa ga začuđeno pogleda: "Ali izgledao si pomiren sa sudbinom kad smo se posljednji puta vidjeli, kada sam ti vratila prsten." Scott se podrugljivo nasmije i odvrati joj: "Pokušao sam, Linna. Pokušao sam se pomiriti sa sudbinom, ali ti si postala slavna kraljica, a on čuveni arhmag, poludemon pred kojim svi drhte, a ja? Tko sam bio ja, Faylinn? Tko? Reci mi?" Ne skidajući oči s djeteta u njegovu naručju, Runa mu reče: "Ti si najbolji meštar iluzije kojeg sam ikada imala prilike upoznati, Scotte. Tvoje umijeće je izvanredno. Zaista nema potrebe da kreneš ovim putem mraka i tame!"

175

"HA!"nasmije se Scott, a potom je pogledom punim mržnje i gorčine pogleda i upita: "Što ti znaš o tami, kraljice? Što ti znaš o mraku? Misliš da je ovo prvo dijete koje sam ubio? Iznenadila bi se." Ne mogavši vjerovati ovome što njene uši slušaju, Runa žalosnim glasom reče: "Scott kojeg sam ja poznavala je želio imati djecu, ne ubijati ih." Blacklake slegne ramenima i ravnodušno joj odvrati: "To je bio drugi čovjek iz drugog vremena. Ovog Scotta ti ne poznaješ, kraljice Stormgarda." Rekavši to on nožem prijeđe po djetetovoj koži, a jezivi bebin vrisak ispuni šumu, dok su kapi dječje krvi kapale u bunar Izvora, on bez imalo sućuti odbaci majušno tijelo na hladnu zemlju. Istog trena Soren i Runa su započeli bitku. Čarolije su sijevale sa svih strana, Blacklake se borio protiv gnjevnog Sorena zajedno sa svojim sjenolicima dok je iz Izvora naviralo cijelo mnoštvo mračnih zvijeri i čudovišta Podmraka voljnih služiti Scottu. Svi su se borili; Beyerd, Cassiana, Crest, Jay, Bleed, Borya, Wen, Makani, Ingvar, a Arvind je poslao poruke i drugima u Everwindu. "E ovakvu borbu volim!" reče Cassiana vrteći svojim dugačkim čarobnim štapom i uništavajući mračne sjenke koje su je okruživale. Borya i Bleed rasturali su začaranim kalašnjikovima, a i ostali su se dobro držali. Mnogi su zadivljeno pratili mladu Jay kako vješto izmiče nekolicini odbjeglih goblina i bez milosti ih filetira kao prava profesionalka, no baš kad se bitka najbolje zahuktala, a pobjednik je još uvijek bio neznan, začuo se zvuk vrištanja u daljini, a potom vjetar, siloviti, gromoviti vjetar koji je donosio najgoru oluju koju je Stormgard ikada vidio do sada. Grmljavina se pojačavala, stabla su stala letjeti oko njih, a mračni oblaci su se nadvili nad junake dobra i njihove zle neprijatelje. Huka i tutanj su postali tako bučni da su 176

mnogi morali poklopiti uši ne bi li se zaštitili. Bijeli, naizgled čovjekoliki lik ispunjen svjetlošću prikazao im se, šireći oko sebe silovitu božansku auru. "Je li Thor?" s nadom u glasu je upitao Beyerd gledajući u kraljicu Runu koja je dijelila božansku sponu upravo sa samim Gromovnikom. "Ne", odvrati ona izgledajući jednako zapanjeno i uplašeno kao i svi ostali. "BLACKLAKEEEE!!!" začuo se moćan glas iz svjetlosne prikaze "GDJE JE MOJE DIJETE!!!" Iako posve prestravljen i svjestan da mu je smrt pokucala na vrata, Scott je odlučio biti prkosan do kraja pa je naizgled ravnodušno odgovorio grmljavini: "Mrtvo je." "NEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!" kriknulo je nebo, a silovita svjetlosna prilika se stala kidati i rasipati, uništavajući sve pred sobom. "NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!" Silan vjetar naletio je noseći gnjev, srdžbu i osvetu, a sva stvorenja Podmraka koja je Blacklake prizvao, padala su skršena i slomljena na tlo, dok su se Everwinđani okupljali oko kraljice Rune koja je pomoću Žezla Kraljeva vilinskim štitom obavila svoj narod, no bila je itekako svjesna da ova prilika, što god bila, posve gubi kontrolu nad sobom. Osjećala je to svakim djelićem svojeg božanskog bića. Prilika se spustila na tlo i stala hodati prema Scottu, a za svakim korakom koji je svjetlosno biće napravilo pucala je zemlja i padalo drveće. Scott je prvo izgledao posve normalno, ali tren kasnije njegovo tijelo se stalo raspadati, a komadi kože i mesa postepeno su se odvajali od njegova kostura dok je umirao vrišteći u mukama. Na koncu više ništa nije ostalo od njega, ali svjetlosni lik se i dalje nastavio rasipati i gubio se posve u svojoj tuzi za djetetom. "On to ne može kontrolirati. Gubi se", reče im Soren koji je za divno čudo uspio pročitati misli ovog svjetlosnog 177

osvetnika. "Uništiti će nas sve iako to ne želi. Gubitak djeteta ga je previše pogodio." "Tko je on?" upitao je Borya koji nikada u životu nije vidio ovakovu magijsku silu. Soren žalosno pogleda svjetlosno stvorenje koje se rasipalo pokušavajući se posljednjim snagama svoje volje okupiti natrag na hrpu ne bi li ipak nekako uspjelo ne izbrisati cijeli Everwind. "Samowaha", dahne Soren. "Samowaha Omnahai." Čim je Sam čuo zvuk svojega imena svim je silama pokušao zadržati se postojanim. Upravo iz ovog razloga nije želio da, tugom sluđena Kaylanee i ostali pođu s njim. Zato jer je znao da ako ne uspije, ako dijete ne preživi, on to neće moći podnijeti. Ne ponovno. Previše je svoje djece izgubio dosad. Morao je spasiti Tehkena. No nije uspio. Dijete je bilo mrtvo, a njegova golema bol prijetila je razoriti sve i dobro i zlo, ne birajući i ne praveći razliku. I upravo kad je gotovo izgubio bitku nad samim sobom, začuo je zvuk dječjeg plača. Malene bebe. Crvenokosi, bradati čarobnjak u plavoj odori hodao je prema njemu noseći na rukama dijete, njegovo dijete, njegovo unuče... Tehkena. Nada u njegovu srcu je buknula, a samokontrola se konačno povratila, omogućavajući mu da na sebe ponovno uzme fizički lik čovjeka; američkog domoroca u tradicionalnoj odjeći s gavran-perjem u kosi. Crvenokosi čarobnjak mu se bojažljivo približavao držeći dijete visoko u zraku tako da ga on može vidjeti, a sablasna tišina se nadvila nad svu šumu. Gotovo nitko nije ni disao od iščekivanja. Nadljudskom brzinom, Sam pohita ka Crestu koji nije znao hoće li ga ovaj indijanac uništiti zajedno s bebom čiji život je, zahvaljujući svojoj vidarskoj vještini, ipak uspio spasiti jer dok su se drugi borili protiv Blacklakea i demona, on se borio da održi na životu to maleno biće koje se svim svojim majušnim tjelešcem borilo za dah. 178

Crest je zaliječio dječaćića i ozdravio ga, a sada je samo to dijete, ta malena beba bila jedina i posljednja šansa koju je Everwind imao jer protiv Sama nitko nije mogao stajati, sem samih bogova, a ni oni se baš nisu usudili miješati u njegova posla. "Tehkene..." zausti Sam prihvaćajući dijete u svoje naručje i privijajući ga k sebi. Čim je osjetilo dodir kože svojega djeda, dijete je prestalo plakati i svojim sićušnim ručicama se pokušalo uhvatiti sa glatku kožu Samovih golih prsa. "Moj maleni, Tehkene, milo dijete mojeg gavran-krila, voljeno moje." tepao je Sam dječačiću, a cijeli Everwind je konačno odahnuo od olakšanja napokon shvativši da ih ovaj primordial ipak neće uništiti.

179

KAYLANEE Kayla je sjedila na klupici u Pierceovu vrtu, vrtu koji je nekoć pripadao njenoj pokojnoj majci Angeli. Sve što je bilo živo oko nje, cvijeće i drveće sada je stajalo ili ležalo posušeno i mrtvo. Sva vegetacija u šumi na rezervatu Omnahaia je trpjela njenu bol s njom, uz nju i zbog nje. Bila je to još jedna Blacklakeova diverzija. Napali su pleme mnoštvom sazdanim od razorbladea i manjih demona, a dok su se oni borili, Blacklake se ušuljao i iščupao njeno dijete iz naručja njegove bake Lucy. Moćni duh njenog brata Kaylena ga je pokušao zaustaviti, ali bilo je prekasno jer čarobnjak je imao već spreman svitak za nestajanje i nestao je zajedno s djetetom. Da nije bilo Suteyeve žene Eirike koja je svojim moćima otkrila trag koji je svitak ostavio za sobom, Omnahai nikada ne bi uspjeli saznati da je odveo Tehkena ravno u Everwind. Emawho se rasuo kad je doznao da mu je sin otet. Vatra nije trpjela uvrede. Sutey ga je uspio okupiti, ali tek jedva. Kayla se pak nije rasula, nije plakala, nije jecala poput bespomoćne Lucy jer ona je bolje od svih poznavala bol i očaj. Njena tuga ju je posve obuzela i zato se povukla u sebe ne govoreći ni s kim niti riječi, pa čak ni s Emawhoom kojega je izbjegavala jer znali su oboje da ne bi mogli pogledati jedno drugoga u oči, a da ne pomisle na Tehkena i u svojoj žalosti razore cijeli rezervat. Kad je Sam rekao da ide u Everwind, svi su željeli poći s njim i pod tim je Kay mislila na doslovno svaku dušu Omnahaia. Ona i Emawho, kao i Sutey i Eirika su već bili spremni poći s njim, ali Sam je bio odlučan u namjeri da pođe sam. 180

"Samo bi me usporavali", rekao je bez uvijanja, a potom se okrenuo k Kayli, i pogledavši je ravno u oči, rekao: "Vratiti ću se s djetetom ili se neću vratiti uopće." Tek što je to izgovorio nestalo ga je, a mnoštvo ga je otpratilo kliktajima nalik glasanju gavrana. Kayla se u tada pretvorila u pticu, crnu gavranicu, počela se skrivati po rezervatu od svih i od nikoga. Vjerovala je u svojeg oca, jedinu osobu koja je nikada ni u jednom trenu nije iznevjerila. Vjerovala je da će joj vratiti sina i jedino joj je ta vjera davala snage da nastavi, da gura iz sekunde u sekundu, minute u minutu, sata u sat, dana u dan. "Kay?" začula je glas iza sebe i ugledala svojeg poočima. Čim ju je spazio na Angelinoj staroj klupici Pierce joj priđe i bez riječi ju čvrsto zagrli. Iako je sve u Kayli pucalo i lomilo se od nakupljenih emocija, nitko ih nije znao skrivati tako dobro kao ona, stoga ga samo upita: "Čemu ovo?" "Trebalo mi je" prizna Pierce. "Baylie", dahne Kay izgovarajući ime svoje voljene polusestre. "Baylie", odvrati Pierce kimajući glavom i teško uzdišući. On sjedne pored nje, a Kayla ga upita: "Jesi li uspio?" "Jesam", reče on svojoj pokćerki. "Lucy se upravo brine za nju. Zvala je i Hamaku Mary i Eiriku jer je u jako lošem stanju." "Ti si nevjerojatan čovjek, Pierce", prizna mu Kayla nadodavši, "Stvarno jesi." Pierce ponovno uzdahne pa reče: "Vidio sam toliko tuge, Kay. Toliko zla i zlih ljudi, ali još uvijek nisam uspio shvatiti zašto netko odabere taj put, zašto zlo?" Kayla slegne ramenima i rezignirano odvrati: "Možda je nekome samo dosadno." Pierce nije mogao ne osjetiti gorčinu u njenom glasu. "Ne misliš to, mala", reče joj on jer ju je dobro poznavao. 181

Kaylanee nagne glavu unazad i sklopi oči: "Ne znam. Michaela sam mogla shvatiti jer sam znala njegovu priču iz djetinjstva. Pretpostavljam da svi imaju neku priču." Pierce potvrdno zaklima glavom i odvrati: "Istina, ali to im je šugavo opravdanje." "Da", složi se Kay. "Jest." "Kayla?" zazove je Pierce, a ona ponovno otvori oči i pogleda ga. "Ako itko može vratiti Tehkena, onda je to Sam. Moraš vjerovati u to." Ovo je bilo previše za njeno srce, ali opet trebala je čuti te riječi od nekoga da joj budu stvarne. Pierce je uvijek imao taj dar da kaže pravu stvar u pravom trenutku. Oči su joj se zacaklile suzama, ali plač joj nije bio dozvoljen. Makar i jedna suza iz njenog oka mogla je značiti smrt tisuću dobrih ljudi. "Nedostaje mi" rekla je ona, ogledavši se po vrtu. Čak i sad, nakon toliko vremena još uvijek je nekako glupavo očekivala da će vidjeti svoju majku kako šeće po vrtu i redi gredice. "I meni, mala", prizna Pierce. "Ne prođe dan, a da ne zaželim da je ona opet tu. Da su obje tu." Kayla se zagleda u Piercea tek sada primjećujući koliko je zapravo ostario od kad ga je upoznala kao svojeg nastavnika tjelesnog u ledenoj Kanadi. "Ti nisi sam, Pierce", kazala mu je iskreno, a potom ga ozbiljno pogledala i rekla mu: "Možda nismo ista krv, ali smo sasvim sigurno obitelj." Sad je bio red na Pierceove oči da se zacakle. Kayla je polako ustala, spremna otići, kad je začula dječji glas kako je doziva: "TETA KAYLANEE! TETA KAYLANEE!" "Da Hahve?" upitala je svoju desetogodišnju nećakinju, kći svojega polubrata Samweihe. "Jedva sam te pronašla!" prijekorno će malena neopisivo nalikujući na svoju baku Lucy. 182

"Što je bilo?" brzo će Kayla kad je ugledala uzbuđenje na dječjem licu. "Vratio se! Samowaha-we-i-ja se vratio!" Istog trena kad je djevojčica izgovorila te riječi, Kayla se srušila na koljena, bespomoćno ridajući, plačući i jecajući. Vratio se! Njen otac se vratio! TEHKEN JE ŽIV!

183

SUZE ZAHVALNICE Kayla, Pierce i Hahve zajedno su pohitali prema Livadi Suza. Kayla je raširila dvije vitičaste grane iz svojega tijela i obujmila ih te zajedno s njima poletjela prema livadi u obliku goleme žene ptice. Nije trebalo ni spomenuti da je Hahve uživala u ovom putovanju jer Kayla se inače nije bezrazložno razmetala svojom moći kao Emawho koji je pak sam po sebi bio razmetljiva pojava. Livada Suza je bila puna Omnahaia koji su napravili veliki krug oko polja, pjevajući Sanewaku, pjesmu sretnog povratka. U samoj sredini kruga stajalo je osmero ljudi. Sam, Lucy, Kaylina pomajka i Samova žena, Sammy, Kaylin brat, i njegova žena Velanee Mala Lastavica, Hahveina majka, arhmag Soren kojeg je Kayla imala prilike svojedobno upoznati u Everwindu, neki crvenokosi čarobnjak kojega Kayla nije poznavala, kao i neka zgodna djevojka čudnovatih sivih očiju i golemi crnac na čija masivna leđa je bio okačen teški kalašnjikov. No Kaylu nisu niti najmanje zanimali ti ljudi kao ni razlog zašto su ovdje, sve što su njene oči vidjele, a ruke željele bio je onaj mali smotuljak u Samovu naručju. Njene grane su se smjesta odmotale od Piercea i Hahve, a oni oboje su tresnuli na tlo. "Hej, moglo je to i malo nježnije, tetooo!" zakukala je Hahve mrzovoljno trljajući stražnjicu i ustajući s poda. No već slijedećeg trenutka na licu djevojčice je titrao sjajan osmjeh dok je gledala svojeg bratića Tehkena ponovno u majčinom naručju.

184

Kayla je zagrlila svoje dijete kao da ga nikada više neće ispustiti, dok su se suze samo slijevale niz njene obraze. Osjetivši njegovu blizinu, zagledala se prema šumi. Emawho, Sutey i Eirika prišli su mnoštvu. Na licu Kaylina muža bio je tek donekle sabran izraz. Razum i vatra u njemu su se borili za prevlast. Čak ni nakon svih tih godina postojanja nije bilo lako biti Emawho. Njegov dar je bio najteži za podnijeti i kontrolirati. Uvijek je morao paziti da se obuzda kako ne bi naudio onima koje voli. Polako je prišao Kayli i Tehkenu. Više od ičega je želio uzeti dijete u svoje vlastite ruke, zagrliti ga i priviti na prsa, ali nije to učinio jer je znao koliko bi Kaylanee bilo teško odvojiti se od sina sad kad ga je konačno opet imala u rukama, na sigurnom. Suzdržavajući emocije, on poljubi djetešce u majušnu glavicu i pogleda te malene oči, a potom podigne pogled prema svojoj Kaylanee koja je još uvijek plakala. "Naš sin, Emawho... naša bebica..." Emawho zagrli i nju i bebu zajedno i šapne joj na uho: "Sad je sve u redu, Kaynee. Sam ga je vratio. Na sigurnom je." Govorio joj je ove riječi zato jer je znao da ih ona treba čuti iz njegovih usta kako bi prihvatila da je ovo doista stvarnost. Da se dogodilo. Nikada je nije vidio tako slomljenu kao kad je ostala bez Tehkena. Čak ni u onim prvim danima njenog bivšeg života kad je tek došla među Omnahaie. Kayla je samo kimala glavom potpuno preplavljena emocijama. Emawho tad pusti Kaylu i polako priđe Samu, a njih dvojica se uhvate za laktove i zagledaju jedan drugome duboko u oči. Drevna je bila spona koju su dijelili. "Stari oče", Emawho će Samowahi "Kako da ti se zahvalim?" "Nisam ja taj koji je spasio Tehkena, Emawho, već ovaj mladi vidar ovdje", Sam će pokazujući na Cresta koji se tek blago zarumenio od pohvale. 185

Da mu je netko rekao da će se jednoga dana nalaziti na teritoriju Omnahaia, okružen drevnim primordialima, Crest bi bio uvjeren da je ta osoba pukla k'o prskalica. "Ma nije to ništa..." promumlja Crest skromno. Emawho priđe Crestu i rukuje se s njim govoreći: "Mali, upravi si sebi priskrbio najvatrenijeg prijatelja kojeg si mogao poželjeti." Crest nije stigao ni odgovoriti jer im je prišla vidarica Eirika, stala je nasuprot Sorena i duboko se naklonila dok su svi ostali u čudu promatrali. "Oče", kazala je kratko. "Dijete", odvratio je Soren, zadovoljno kimajući glavom. "Drago mi je vidjeti te čilu i zdravu." "I meni je drago vidjeti da se ćutiš dobro", kazala je Eirika, nakon čega je Lucy začuđeno upitala: "Zar nećeš zagrliti oca, Eirika?" Oholi osmjeh zaigra na Sorenovim usnama jer su ga uvelike zabavljale misli svih prisutnih o njenom i Eirikinom ceremonijalnom pozdravu. Ljudi u Stormgardu nisu imali navadu bacati se jedni drugima u naručje čim se vide, no kad si u Rimu... On s čudnovatim osmjehom polako raširi svoje ruke, izgledajući pomalo nespretno, a Eirika kojoj je bio duhovit pokušaj njenog oca da se uklopi među ostale i koja je znala da on to čini samo poradi nje, također raširi svoje ruke i čvrsto ga zagrli. Oni se osmjehnu jedan drugome, itekako svjesni da bi Stormgardu zbog ovoga izgledali kao kompletne budale. "Pierce!" iznenada će Crest kad je spazio jedinu osobu koju je u ovom rezervatu iole poznavao. "Hej, Creste, kako si?" reče Pierce, prilazeći da se rukuje s Crestom. "Izgledaš kao da si prošao sito i rešeto otakako sam te posljednji puta vidio." "To je zato što i je", odvratio mu je Bleed dok je sramežljivi Crest samo slegnuo ramenima. "Svi smo prošli kroz vražji pakao, a sada smo ovdje da napravimo plan kako

186

da sjebemo one kurvine sinove koji su se namjerili na krive ljude." "BLEEED!!!" oštro će Jay. "Što?" zbunjeno će Bleed. "Ovdje ima djece, jebote", shvativši da je i sama opsovala Jay se smjesta ispriča, a potom se pokunjeno zagleda u svoje tenisice. Najgore joj je bilo dok je gledala onu čudnu nadprirodnu indijanku kako u naručju ljulja svoje djetešce. Bilo joj je drago da su uspjeli vratiti bebu mami, ali joj je istovremeno bilo jako teško jer se sjetila i svoje vlastite majke i toga kako je upravo ona odgovorna za njenu smrt. Njen otac je uvijek ispunjavao danu riječ i to ne na dobar način. Kad joj je rekao da će joj ubiti mamu ako ne ubije Sorena, znala je da će to doista i učiniti. "Hej, Jay", zazvao ju je Pierce, a ona ga je tužno pogledala."Što?" upitala je. "Nekoga sam ti doveo", kazao je, a Jay je smjesta pogledala oko sebe pokušavajući shvatiti o kome on to govori. Na šumskoj stazi je prema njima hodalo dvoje ljudi; visoki indijanac razbacanih mišića, jednako golem kao i sam Bleed u naručju je nosio neku ženu, a do njega je hodala crnkinja, opaka izgleda, odjevena u kožu, kose ispletene u sitne pletenice. Netko tko je jasno davao do znanja da mu se ne valja zamjeriti. Jay ponovno svrne pogled na ženu u indijančevu naručju i konačno shvati koga on to nosi. Nije to bila neka žena. To je bila jedina žena koja je u njenom životu njoj nešto značila. To je bila njena majka.

187

PROLUPALA

"Mama!" kliknula je Jay i pohrlila majci u zagrljaj koja je još uvijek bila u Štitovu snažnom naručju. "Jay! Moja mila, Jay! O, kako te volim malena!" rekla je Jayina mama Anne. "Ti si živa! Kako?!!" Jay će uzbuđeno dok su joj se suze same slijevale niz lice, ali ovaj puta od radosti. "Onaj, ljubazni gospodin me spasio", kazala je Anne svojoj kćeri jedinici gledajući u Piercea. "Cole?" zbunjeno će Jay gledajući u Piercea, "Ali kako si znao?" Pierce se široko osmjehne i veselo odvrati: "Pronjuškao sam malo oko tvoje kuće." Čuvši to, Kayla Raven se, na iznenađenje svih prisutnih, glasno nasmije i reče: "Čini se da je mojem poočimu suđeno spašavati žene iz podruma." Bila bi možda nadodala i iz ljesova, ali to joj je nekako zvučalo previše morbidno. Pierce zadivljeno pogleda Kaylu. Nikada, niti jednom dosad, nije se našalila na račun onoga što je proživjela kao dijete, no sad se činilo da su godine i vrijeme konačno učinile svoje, a stare rane koje je ta žena nosila na srcu su napokon počele zarastati. Kad su Štit i Pax pristigli s Jayinom dragom majkom u sredinu kruga, cijelo pleme je posjedalo na tlo oko njih, a čim je Štit stao spuštati Anne dolje, Crest je, ne razmišljajući, izvadio čarobni štapić i začarao ženi mekanu postelju. "AAAAAH!" vrisnula je Jayina mama. "Jeste li vidjeli što uradi ono momče!?!"

188

"CRESTE!"smjesta će Jay prijekorno. "Pa ne možeš se samo tako razbacivati magijom pred ljudima koji ne znaju za to. Moglo mi je mamu strefiti srce!" No kad je Jay vidjela kako je Crest pocrvenio od glave od srama istovremeno promumljavši: "Žao mi je...zaboravio sam", nije mogla da mu ne oprosti njegov previd. On plaho pogleda svojeg arhmaga, koji ga je pak samo svisoka pogledao i zakolutavši očima, odmahnuo glavom. Jay klekne na tlo do svoje mame, koju je Štit na kraju ipak položio na mekani madrac i reče joj: "Mama... Crest je...zapravo...gle, znam da će ti to zvučati čudno, ali on je u biti...čarobnjak." "Što, mila?" zbunjeno će Anne, prestravljeno gledajući u Cresta koji se jadan pak bio sav pokunjio od neugode. "Stvar je u tome... da su svi ovi ljudi ovdje osim Bleeda, Piercea i mene...na neki način magični." Anne je zbunjeno otvorila usta, a potom je ispustila glasan vrisak i uperila prst prema blijedoj pojavi koja im se naglo približavala iz smjera šume. "DUUUUH!!!" kriknula je prestravljeno, a svi se zagledaše u blijedu prikazu kojoj je na licu titrao ozbiljan izraz. "TKO SE DRZNUO KORISTITI MAGIJU NA SVETOM TLU MOJIH PREDAKA?!!" upitao je Kaylen Omnaheja, moćni duh Samowahina sina koji je štitio rezervat. Crest, polako i sramežljivo, kao da se nalazi na školskom satu podigne ruku i pokajnički reče: "Izvini, duše Omnahaia. Nije bilo namjerno." Duh Kaylen oštro pogledom probode Cresta, a potom se zagleda u Sama i upita: "Jesi li ti ovo odobrio, Samowaha we-i-ja?" Žalosna pogleda Sam kimne liku svojega preminulog sina. Njegova žena Lucy je također je gledala u Kaylena, koji se s godinama sve rijeđe i rijeđe pojavljivao u svojem

189

fizičkom obliku i prošlo je već nekoliko godina otkako ga je zadnji puta ugledala. Duh Kaylen ponositog držanja sumnjičavo upita svojega oca: "Tko su ovi ljudi na Livadi Suza?" "Prijatelji", odvrati Sam teška srca jer mu je njegov sin uistinu mnogo nedostajao. Duh Kaylen tada pogleda svakog pridošlicu ponaosob, posebno dugo zadržavajući pogled na Sorenu, nakon čega reče: "Nadam se da ćete se pokazati vrijednim prijateljstva koje vam Omnahai nude. Promatrati ću vas." Tek što je izgovorio te pomalo prijeteće riječi, duh se raspline i nestade ga. Lucy krišom uhvati Sama za ruku i on joj uzvrati stisak. Iako je Kaylenov duh u početku svoje poslijesmrti bio blizak svojoj obitelji, sudbina duhova nije bila da žive kao živi ljudi već da budu daleke prikaze, sablasti koje vječito hodaju i lebde oko tla koje čuvaju i u kojem su zarobljeni. Njihova moć s vremenom raste, ali gorčina i ponos bili su neizbježni pratitelji ovakve sumorne egzistencije. Bila je to cijena koju je Kaylen Omnaheja bio voljan platiti kako bi mogao dovijeka štititi ljude koje je volio. Kad je Kaylenov duh nestao, Sam priđe Jayinoj majci i kleknuvši pored nje joj reče: "Zdravo, Anne." Njegov drevni glas je odjekivao takvim samopouzdanjem i sigurnošću da ga je bilo posve nemoguće zanemariti. "Ja sam Sam, Lucyn muž." "Z..zdravo..." Anne će posve prestravljeno. Sam ju nježno uhvati u ruku i zagleda se ravno u njene oči koje su se stale širiti od čuđenja zbog čudnovatog dodira i energije koju je ruka ovog indijanca prenosila. "Znam da ti sada mnogo toga nije jasno, Annie i to je posve u redu. U redu je da se bojiš", govorio joj je Sam, a Anne je upijala svaku njegovu riječ čudeći se umirujućem djelovanju koju je na nju imao zvuk indijančeva glasa. Zvučao je istovremeno i staro i mlado i blizu i daleko, ali 190

najvažnije od svega je bilo da se osjećala posve sigurno dok ga je slušala i dok ju je taj čudnovati čovjek ili što god je već bio, držao za ruku. Čak ju je nazvao i Annie. Posljednja osoba koja ju je tako zvala bio je njen otac kojega je davno izgubila. "Želim da znaš da su svi ljudi ovdje tvoji prijatelji, Annie. Mi znamo što ti je tvoj muž učinio, ali ti moraš znati da je on učinio i druge grozne stvari zbog kojih su sad mnogi ljudi i oni s magijskim sposobnostima i oni bez njih u velikoj opasnosti, a sve što znaš i možeš nam reći o Richardu i njegovim planovima, moglo bi spasiti mnoge živote, razumiješ?" Anne McQain je samo kimnula glavom, a nakon toga se sva blijeda u licu obratila svojoj kćeri. "Jay...?" "Da, mama?" "Jesam li ja to konačno prolupala?" Jay se široko nasmiješi i reče: "Eh, da je barem tako jednostavno, ali nisi. Bojim se da se sve ovo stvarno događa." Anne pogleda svu silu plemena Omnahaia i drugih čudnovatih ljudi koji su je okruživali, a potom ponovno pogleda Jay i, skupivši hrabrosti, napokon im reče: "Sve je počelo s onom vražjom ženom. Onom prokletom generalicom. Leom White."

191

PEČATI

"Lea White?" začuđeno će Pierce, koji nikada dosad nije niti čuo za ovo vojno lice. "Vi poznajete tu osobu?" javi se Soren, gledajući Jay i Bleeda. Jay, kojoj je još uvijek bilo teško pogledati Sorena u lice zbog toga što mu je učinila, samo kimne glavom, a Bleed reče: "Svi znaju za generalicu, ali malo tko ju je ikada vidio." "Ja jesam", ogorčeno će Jay. "Ona je ljubavnica mojega oca. Na dan kad je nju doveo u kuću, zatvorio je moju mamu u podrum, a mene izbacio iz kuće i natjerao me da živim u zgradi gdje i ti, Creste. Od toga dana sam morala slušati svaku njegovu zapovijed jer je prijetio da će mi ubiti mamu ako to ne učinim." Anne nježno pomiluje svoju kćer po licu, a Crest konačno uvidi od koga je Jay naslijedila tako čudnovate sive oči. Njena majka je imala iste takve. "Tako mi je žao, mila..zbog svega. Trebala sam pobjeći s tobom još dok si bila beba, ali bojala sam se da bi nas ubio obje da sam samo i pokušala", Anne će napokon priznavajući svojoj kćeri pravu istinu zašto ih je obje osudila na pakleni život s Richardom, koji je imao jedno lice dok joj je udvarao, a posve drugo kad su se vjenčali. Jay kimne i teško uzdahne. Dugo je kao dijete krivila majku zbog njene slabosti, ali čemu zapravo? Sada time ionako nije mogla ništa promijeniti. "A ti?" upita Pierce Bleeda. "Kako si ti upao u ovu priču? Odakle se ti i Jay znate?" "Iz ljetnog kampa", odgovorila mu je Jay, nasmiješivši se Bleedu. "Bleed je moj najbolji prijatelj i uvijek mi je čuvao 192

leđa, čak i dok smo bili klinci. Kasnije, kad je dobio premještaj u GWEKOR FORCE..." Tek što je izgovorila te riječi začuje se jednoglasan agresivni kliktaj plemena, a svi muškarci istog trena pljunu na tlo. "Koji vrag...?" začuđeno će Bleed koji se nikada nije libio jasno odati svoje čuđenje. Arhmag Soren se u tom trenutku začuđeno zagleda u Sama, kojemu je pročitao misli, i sa smrtno ozbiljnim izrazom lica upita poglavicu Omnahaia: "Misliš da je to doista moguće?" Sam žalosno kimne i reče: "Mislim da se dogodilo onog trena kad je Blacklake pustio krv mojega unuka u Procjep Sjene." "KRV?!"prestavljeno će Kayla smjesta pregledavajući dijete u svojem naručju. "Kakvu krv? Je li Tehken povrijeđen?" "Ne", odgovorio joj je Crest istog trena. "Nije više. Posve je dobro, ne brini." Kayla s čuđenjem i zahvalnošću pogleda, Cresta, ali u tom trenu je presječe oštra bol i smjesta pogleda Emawha, kojem su već izbijale graške znoja s lica od pokušaja da se kontrolira. "Netko-je-povrijedio-mojeg-sina?!" procijedi on kroz stisnute zube. "Da", odvrati mu Samowaha, nadodavši "...no te osobe više nema. Pobrinuo sam se za to." Emawho se zbog toga malo smiri, ali tek jedva. "Mislim da bi bilo najbolje da svi lijepo sjednemo i popričamo o ovome jer svašta se tu dogodilo i postoje praznine koje moramo popuniti", predloži Sam, koji se samo svalio na tlo pored Anneina ležaja. Pleme je već sjedilo, a pridošli gosti, koji su do sada bili na nogama, su također posjedali, svi osim Sorena. "Oče?" zazove ga Eirika.

193

"Odbijam sjesti i zboriti s vama o važnim planovima sve dok među nama ima pripadnika Tamne Strane," on će gledajući u crnkinju Pax. "Hej!" smjesta se javio Bleed stajući ispred Pax, "Kakvi su ti to rasistička sranja? Izraz je afroamerikanci, pička ti materina zadrta!" Čuvši to, Soren snosishodljivo zakoluta očima i pogledavši Cresta upita: "Bi li se jako ljutio da ga smaknem?" "Ja...ovaj..." Crest će zbunjeno. "Oče," prijeko će Eirika. "Nije ovaj dečko kriv što je nenadaren." "Ne sad još i to...opet!" kukao je Bleed. "Skuliraj se buraz, sve pet" reče Pax nudeći Bleedu šaku na pozdrav, koji ju je kucnuo svojom vlastitom. "To su samo njihove čarobnjačke spike. Nije visokomu bed što sam ja crnkinja već ga jebe to što sam Crvena Lavica." "Je li to neka banda?" upitala je Jay, koja nikad nije čula za Crvene Lavice. Pax se podrugljivo nasmije pa reče: "Pretpostavljam da je ako si mantikora." "Koji je to vrag?" zanimalo je Bleeda. Pax se ponovno nasmije pa odvrati: "Vjeruj mi, buraz, ne želiš znati." "Pax je jedna od nas, Sorene", javi se Sam odlučivši unijeti malo suvislosti u ovaj razgovor. "Ona je dio ovog rezervata i vjerujem joj." Soren rezignirano slegne ramenima i glasom vječnog cinika odvrati: "Ja ne vjerujem nikome od vas, sem Eiriki... bar djelomično...ali više je nego očito da sam vam potreban, stoga vidim da mi nema druge nego sudjelovati u ovoj.... to već bilo...što radimo ovdje", on će ogledavajući se oko sebe, izgledajući kao da ni sam ne zna kako se uopće našao na ovome mjestu. "Oh, oče..." Eirika će otužno odmahujući glavom. "Ne sramotim te pred tvojim prijateljima!" smjesta će Soren, odgovarajući na njene misli. 194

"Hej!" iznenada će Pierce. "A kako bi bilo da se konačno koncentriramo na bitnije stvari... kao na generalicu koja stvara Razorblade i želi pustiti drevnog boga na slobodu?" "Drevnog boga?" zbunjeno će Crest ponovno se uključujući u razgovor. "Da", javi se Samowaha. "Gwek'or je drevni bog kojeg su Omnahai poznavali i bojali ga se još od vremena Kotamonaha. Naš praotac, Veliki Gavran sputao je Gwek'ora u tamnicama Podmraka i zapečatio ga u Tami, no sad kad je Blacklake poškropio Procjep Sjene Tehkenovom krvlju, jedan od pečata je skinut, što znači da su još dva ostala." "Što može skinuti druga dva?" zanimalo je Jay koja je još uvijek čvrsto držala svoju majku za ruku. "Duša, nevinoga"javi se Štit koji je dosad, kao i Sutey, tek šutke promatrao prizor pred sobom. "Mišliš dijete?" upitala je ona. "Ne", kaza krupni Čejen. "Mislim na dušu odrasle osobe." "Hah!" Bleed se nasmije. "Što im treba kao neka djevica ili...?" "Ne samo to", javi se Štit koji je od svih prisutnih najviše znao o krvnoj magiji. "Osoba mora biti čista i dušom i tijelom. Mora biti nevina u potpunosti. To mora biti netko tko nikada nije oduzeo život, ali voljan je spasiti svačiji, netko tko još uvijek nije okusio tjelesne užitke iako je odrastao i netko čija duša gori poput najsvjetlije baklje. Netko vrlo rijedak i uistinu poseban." Tren kasnije Soren, Jay, Bleed, Sam, Eirika i Pierce se zagledaju u Cresta, kao da ga vide po prvi puta u životu. "Da pogodim..." ogorčeno će Jay. "Pretpostavljam da nije bila slučajnost što su moj otac i generalica odabrali da se uselim upravo u zgradu gdje živi i Crest."

195

BOGOVI I DJEVICE "Znači Malsumis i Gwek'or su jedno te isto čudovište?" upita Jay gledajući u Sama i Sorena istovremeno. Obojica kimnu glavom, a Sam reče: "Svi bogovi imaju po nekoliko imena, to je posve uobičajeno." "Jesi li i ti nekakav bog?", iznenada je upitao Bleed, zapravo u sebi posve uvjeren u to nakon onog rasturanja koje je Sam izveo u Everwindu. Sam se zagleda u Bleeda, a potom u Sorena na čijim je usnama titrao ironičan osmijeh zbog Samovih misli. "Ne znam", reče Sam Bleedu. "Moćniji sam od nekih bogova, a slabiji od drugih. Postojala su vremenska razdoblja u kojima su me ljudi raznih plemena štovali kao boga, iako se ja sam nikada nisam osjećao božanstvenim. Pretpostavljam da to zapravo ovisi o percepciji osobe koja štuje." "I da te netko počne moliti za pomoć, ti bi ga čuo?" nastavio je Bleed s pitanjima, jer mu je sve ovo bilo novo i čudno, i uistinu je želio saznati što više informacija o čudnovatim "ljudima" koji su ga okruživali. Sam slegne ramenima i reče: "Ne odmah, ali ako je molitva izgovorena na otvorenom prostoru, vjetar bi mi donio glase i pomogao bih onome tko me zaziva, ako mogu i stignem na vrijeme." "Znači tvoja moć nije beskonačna?" zanimalo je Bleeda. "Moć ni jednog boga nije beskonačna" javi se Soren. "Svi bogovi imaju svoju povijest, svoj početak i svoja...ograničenja." "To nije točno" reče Jayina mama Anne koja je inače bila vrlo religiozna. "Kršćanski bog Jahve je svemoćan i sveprisutan." 196

Soren se zagleda duboko u Anneine oči, iščitavajući njene misli o toj temi na njegovim usnama je gotovo zaigrao podsmjeh, ali kad je ugledao upozoravajuće lice svoje kćeri, Ipak se upristoji i reče: "Postoje mnogi ljudi na ovoj planeti koji su uvjereni da je upravo božanstvo u koje oni vjeruju jedino i pravo. Muslimani bi se zakleli da je to Allah, kršćani da je Jahve, Jehova ili El Shaddai kao što govore Židovi, dok drugi tvrde da je Jahve zapravo Enlil, jedan od gospodara zemlje i zraka, potomak drevne Tiamat. Prava istina tako drevnih bogova je zavijena velom tajne jer što je neko božanstvo starije to su njegova prava imena bolje skrivena i teško je znati pravu istinu o njima. No, jedno će uvijek ostati isto, a to je ljudska glupost i volja da se pobiju zbog različitih mišljenja i različitih vjerovanja kao što su to činili u vrijeme križarskih ratova, i prije toga, ali kao što to mnogi još i danas čine. Umjesto da shvate da je njihova različitost zapravo prednost koju mogu iskoristiti za svačiju dobrobit." "Ja mislim da je vjerovanje u boga ili bogove posve privatna stvar", tihim glasom reče Crest, a opet, svi se pogledi okrenu u njegovu smjeru. "Mislim da je to nešto što ljudi nose u duši i sve dok svoju vjeru nose u srcima i ne nameću je nasilno drugima, za mene je posve svejedno tko u što vjeruje." "Slažem se", reče Jay na što Soren znatiželjno upita: "A kojeg boga ti štuješ, mlada damo?" Kad je pročitao odgovor u njenom umu, prije no što ga je Jay izgovorila, Soren se široko osmjehne razmišljajući da je Jay zapravo na neki način vrlo slična njegovoj Runi. "Moja kćer je odgojena u kršćanskom duhu i kršćanka je", ponosno reče Anne, gledajući u Jay, na što Jay samo tužno odmahne glavom i reče im: "Ne vjerujem ja ni u kakvog boga ." "Jay!" prijekorno će Anne. "Kako to možeš reći, nakon svega što sam te naučila!" Jay slegne ramenima i skršeno pogleda mamu odgovarajući: "Ti si meni u moj, tada još dječji, um usadila 197

ono što su tebi usadili tvoji roditelji no nema pravog dokaza da je tvoje ili njihovo vjerovanje točno. Ono što ja vjerujem jest da postoji mnogo toga na ovome svijetu što ljudi još uvijek nisu uspjeli objasniti, ali možda... s vremenom... hoće. Postoje li bogovi ili ne, ne znam. Shvatila sam da postoje moćna bića poput čarobnjaka i arahnida, ali i Sama, no što je bog zapravo, nego ime koje dodijeljujemo sili koju ne razumijemo." Sam zaklima glavom i reče: "Tvoje tijelo je možda mlado, ali stara duša prebiva u njemu." Jay kimne, a potom reče Samu: "Još uvijek nam niste rekli koji je treći pečat koji prijeći tog Gwek'ora da stupi u ovaj svijet." "Ja sam", kratko će Sam, a njegove oči su u tom trenu odražavale bezdan povijesti i silan teret koji je nosio na svojim plećima. "Kako to misliš?" upita Pierce jer je i njemu ova informacija bila strana. Sam teško uzdahne. "Uz Tehkenovu krv koju je već primio, i žrtvu nevinoga, Gwek'or može stupiti na ovaj svijet, ali ne može zadobiti svoju punu destruktivnu snagu sve dok me ne porazi. Tek tada će njegov prijelaz biti potpun." Emawho zabrinuto pogleda Sama. Nikada nije mislio da će ga morati ovo upitati, ali izgleda da je došlo vrijeme: "Može li te on poraziti, Samowaha? Je li snažniji, čak i uz pomoć nas ostalih moćnika?" Sam se okrene ka Emawhu, a potom pogleda svoju Lucy i sina Sammya, njegovu snahu Velanee i unučicu Hahve. Pogledao je i Kaylanee koja ga je zabrinuto promatrala čekajući odgovor. Pogledao je Tehkena, dječaka koji je ispunio proročanstvo, a da toga nije bio ni svjestan. Pogledao je sve Omnahaie, svoju djecu kao i ove pridošlice koji ga očajnički trebaju. "Gwek'or je jedini neprijatelj koji je uspio poraziti Bijelog Gavrana", reče im on teškim glasom. "A što smo mi Omnahai nego pera iz Gavranova krila. Da, sunamai...", on 198

će Emawhu. "Gwek'or nas može poraziti. Velike su šanse da će upravo to i učiniti ako stupi na ovaj svijet." "Što će se dogoditi ako Gwek'or prijeđe?" upitao je Pierce. "Ako povrati svoju moć?" "Smrt. Razaranje. Uništenje. Prijelaz cijelog svijeta u noć bez kraja. Gwek'or je drevan bog i njegova moć je silna. Ako on doista prijeđe bit će to kraj svijeta kakvog poznajemo." kaza im Sam, a na svakom licu koje ga je okruživalo očitavao se iskreni strah od takve užasne budućnosti, osim na Sorenu. Njegovo lice je odražavalo samo uobičajenu ravnodušnost, što je i dokazao rekavši: "Znate, stvorenja tame bi doista mogla postati malo originalnija oko svojih ciljeva jer koliko smakova svijeta je potrebno preživjeti na Zemlji da oni konačno shvate da su im ciljevi dozlaboga dosadni." "HAHAHAHA!" začuo se glasan Paxin smijeh. "Da nisi jedan od rogatih, stari, čak bi mi se i svidio!" "A da ti nisi mantikora.... da...baš..." Soren će s posprdnim osmjehom na usnama. "I što ćemo sada?" upita Pierce, koji je unatoč svojim godinama još uvijek itekako bio spreman za akciju. "Kako ćemo spriječiti ovo?" Soren se nadme jer je kao čitač misli imao najbolji uvid u cijelu sliku stvari i reče im: "Pa, ako je suditi po svemu što dosad znamo, čini se da je upravo Crest taj kojega su odabrali za žrtveno janje, a taj problem se da vrlo lako riješiti. Sve što je potrebno jest da Crest i Jay spavaju zajedno i Crestova će nevinost biti prekinuta, a plan našeg neprijatelja oskvrnut barem dok ne nađu drugog kandidata za žrtvu, što i nije tako lako jer je ljudi poput Cresta iznimno malo." "Zemljo otvori se!" pomislio je Crest očajnički dok je njegove i Jayine obraze preplavljivalo rumenilo. "Otvori se i progutaj me, molim te! Sad bi bio najbolji trenutak..." "To mi zvuči kao dobar plan", javi se Bleed, ozbiljno kimajući glavom. 199

"BLEED!" strogo će Jay, smjesta ga prekorivši. "Ma daj, Jay, k'o da ja ne znam da si se ti sva zapalila za Doktora Crvenka, hajde, jebote, pa nije ti valjda tako teško ževeknuti ga da spasiš svijet!" "Khm...khm..."začulo se kašljucanje Jayine majke Anne koja je strogim i prijekornim glasom rekla Bleedu: "Apsolutno ne dolazi u obzir da moja kćer spava s ovim momkom prije braka. Jay je fina djevojka i ne dolazi u obzir da bude s muškarcem ako se prije toga ne nađe prsten na njenom prstu." Jay se sad još više zažarila u licu, a postalo je još gore kad ju je Bleed zadirkujući upitao: " 'Oćeš ti reći svojoj materi ili ću ja?" "Šuti, Bleed!" smjesta će Jay. "Reći mi što?", zbunjeno će Anne, gledajući malo u Bleeda, a malo u Jay na što se Soren pak, na iznenađenje svih prisutnih zasmijuljio poput školarca kad je iščitao Jayine misli. Anne uzdahne, a potom ozbiljno reče svojoj kćeri: "James McQain, da si mi smjesta priznala istinu!" "Mama, to je privatno", Jay će buneći se. Nije joj padalo na pamet da iznosi svoja privatna posla pred svim ovim ljudima, pogotovo ne dok Crest sluša. "James! Moram li ja ustati da bih izvukla istinu iz tebe?", ozbiljno će Anne. "Ne", tiho će Jay, a potom još tiše odvrati u nadi da je neće čuti baš svako uho na ovoj livadi: "Ako baš moraš znati, mama, nije kao da bi mi sad bilo prvi puta..." Pierce je mislio da situacija nije bila tako ozbiljna, zapravo bi bila vrlo komična.... dobro...hajde, priznao si je...bila je urnebesna. Posebice kad se na licu Jayine majke stao iščitavati niz emocija. Jadna žena je prvo problijedjela, a potom je posve porumenjela, a potom je suzila oči i oštro pogledala kćer glasno vičući na nju pred cijelim plemenom: "JEDNA STVAR, JAMES!!! ZAMOLILA SAM TE DA MI UČINIŠ JEDNU STVAR, A ŠTO SI TI URADILA?!! S 200

KOLIKO MUŠAKARACA SI BILA?! DA ČUJEM! JAAAMES?!" Crest bi lagao kad ne bi priznao da je najslađi prizor koji je u životu vidio bio taj kad je Jay prkosno izbočila svoju bradu i gotovo ne trepćući kazala majci: "Tri." Čuvši to, Jayina majka se umalo ugušila u vlastitom bijesu, a potom joj je lice prekrio tmurni oblak golema razočarenja: "Kako si mogla?" upita ona povrijeđeno svoju kćerku. Izraz duboke boli pojavi se na Jayinu licu i ona reče majci: "A što sam trebala? Biti poput tebe i čuvati se za neku budalu koja će me na kraju zlostavljati kao što je tebe tata?" Anne teško uzdahne i reče: "Nisu svi muškarci kao tvoj otac, Jay." Jay odmahne glavom i reče: "Pa što i ako nisu. Moja je stvar koga sebi dovodim u krevet." "JAMES!" "Ne mama, dosta je bilo. Ja više nisam dijete čijim ćete životom upravljati ti ili otac. Znam da si imala težak život i znam koliko si propatila i da si zbog toga željela da ja živim drugačije i pokušala me uputiti u smjeru koji si najbolje znala i razumjela, ali ja nisam ti i nemam tvoj um i tvoje razmišljanje. Ovo je moj život i odluke koje u njemu donesem biti će samo moje, bile one ispravne ili posve krive." Čak i ako to nije željela čuti, Anne je morala priznati da prizvuk istine odzvanja u svakoj Jayinoj izgovorenoj riječi. "U redu", Anne će konačno teška srca priznajući poraz. "Tvoj je život, kćeri. U pravu si." Soren, kojemu je dodijalo ovo obiteljsko nadmetanje, reče: " Moje dame, nije da mi vaše obiteljske drame nisu posebno intrigantne, ali čini mi se da imamo ovdje i važnije stvari za riješiti, osujećivanja zlih planova naših megalomanskih neprijatelja. Prava stvar koju bismo trebali napraviti u ovom trenutku jest plan." "Plan, oče?" Eirika će znatiželjno. "Da", odvrati Soren. 201

"Slažem se", reče Sam. "Vrijeme je da privedemo ovo kraju... ma kakav on bio."

202

KUĆA

"Čija je ovo uopće kuća?", upita Jay Cresta dok su stajali ispred golema hrasta, čija je unutrašnjost zapravo po svojoj funkciji bila kuća. Pored "kuće" je bilo predivno jezero okruženo cvijećem i divljim životinjama koje ih se nisu plašile. Cijelo mjesto je odisalo magijom i prirodom. Bilo je predivno, a i mirisalo je tako jer im je vjetar svakim udisajem donosio miris jasmina i divljih ruža. "Eirikina i njenog muža Suteya", reče Crest, nadodavši: "Nekoć je navodno pripadala Tehekei Zemljanoj." "Je li ona bila netko važan u vašem svijetu?" upitala je Jay tek sad zapravo shvaćajući koliko je svijet u kojemu živi različit od svega u što je dosad vjerovala. "Znam ono što nam je ispričala Eirika na jednom od rijetkih predavanja koje je održala pri posjetu Stormgardu. Tehekea je bila primordial poput Sama, a njena moć je, kao što već sigurno možeš pretpostaviti bila ona zemlje. Kad je preminula, njenu moć je naslijedila Samova kći Kaylanee Omnaheja. " "Kako je umrla? Ta Tehekea, mislim... što joj se dogodilo?" Crest slegne ramenima i odvrati: "Eirika nam je kazala da ju je izdala njena vlastita kćer Nwmana Šumski List, koja je bila poludemon poput arhmaga Sorena. Navodno, kad je saznala što joj je kćer učinila, usred bitke je spustila svoj gard, a čarobnjaku Deeju je taj trenutak bio dovoljan da je smakne." "Izdala je svoju vlastitu majku?!" zgroženo će Jay koja je pak za svoju vlastitu majku bila spremna i ubiti i poginuti.

203

"Da," otužno će Crest. "Onaj tip koji je donio tvoju mamu, onaj što ga zovu Štit, je navodno sputao tu poludemonicu svojim moćima i Omnahai su je izgnali iz plemena." "Primijetila sam tog Štita. Čini se kao neki šutljiv tip." Crest joj kimne i kaza: "U Stormgardu se o njemu najmanje zna. Nismo čak sigurni ni što je on uopće i je li doista primordial kako neki vjeruju. Znamo samo da je vrlo moćan i star gotovo poput samoga Sama." Jay teško uzdahne i prođe rukama kroz kosu, a potom se zagleda u Cresta. Oboje su znali zašto su ih doveli ovamo i što bi to trebali učiniti. Bila je to Sorenova ideja i dio plana. Ona i Crest su trebali spavati zajedno kako bi osujetili neprijatelja. Iako je bilo i protivnika i zagovornika te ideje. Bleed je čvrsto vjerovao da će joj dobro doći da se malo s nekim "potroši", kako se pristojno izrazio, a njena majka je bila izrazito i glasno protiv toga. Za divno čudo i sam Crest se protivio tom naumu rekavši da ne dolazi u obzir da spava s Jay samo zato da sačuva svoj život. I, ma koliko mu je Soren tupio da je to za njegovo dobro, Crest je samo odmahivao glavom. Jay je odlučila ne sudjelovati u tom razgovoru i prepustiti se sudbini kakva god ona bila. "Hoćemo li ući?" upita Crest koji je također dobro znao zašto su im omogućili privatnost na ovome mjestu, jer iako su svi prihvatili činjenicu da je on odbio biti s Jay, nekako su se ipak nadali da će se to mišljenje promijeniti ako im daju nešto privatnosti i priliku da provedu malo vremena zajedno. "Možemo", odvrati Jay tihim glasom i oni se polako upute prema lijepim ukrašenim hrastovim vratima, koja je svojedobno prije gotovo dvjestotinjak godina isklesao sam Sam, čije tesarsko umijeće je bilo nenadmašivo. Jay i Cresta je u potpunosti na prepad uhvatila sama unutrašnjost kuće koja je izgledala jednako živo kao i samo dvorište. Svi predmeti, kreveti, stol, stolice, kuhinja i kupaonica bili su izrađeni od drva i izgledali tako skladno i 204

prirodno u tom okruženju da je bilo teško povjerovati da te stvari nisu ovdje narasle same od sebe. "Ajme..." Jay će oduševljeno u nedostatku boljih riječi. Za razliku od Bleeda koji stvarno nije znao držati svoj jezik za zubima, Jay je ponekad imala problema s izražavanjem svojih iskrenih misli, vrlo vjerojatno jer ju je otac više od pola života dresirao da drži glavu pognutu, svoje misli za sebe, a jedine riječi koje je želio čuti od nje bile su: "Da, gospodine." "Što je bilo, Jay? O čemu razmišljaš?" upita je Crest, primijetivši kako joj je izraz lica odjednom postao vrlo mračan. "O mom ocu", potišteno će Jay. "O životu. Svemu što se dogodilo. Ma ne znam ni sama..." Crest pokaže rukom prema stolu i pristojno ponudi Jay stolac da sjedne. Jay se svali na stolac i pokuša se nasmiješiti Crestu, ali umjesto pravog osmjeha njeno je lice prikazalo tek kakvu bolnu grimasu. Crest se šutke ogleda po Eirikinoj kući u potrazi za nečim. Potom ode u kuhinju i stane prekapati po ladicama i policama. Jay ga nije ništa pitala. Nije imala volje za znatiželju. Konačno ju je sustigla stvarnost svega što joj se dogodilo i to ne samo sve ove čudne stvari s Crestom i čarobnjacima i ostalim nadnaravnim stvorenjima, nego sve općenito. Cijeli život je živjela u strahu i bila je poput lutke čijim koncima je u potpunosti upravljao njen otac. Tek sad je pojmila da je prekinula konce i da je konačno slobodna, no umjesto da zbog toga osjeti sreću, u potpunosti su je preplavili strah i tjeskoba kao i bol zbog svega što je pretrpjela. Mislima su joj u bljeskovima prolazili svi oni nasilni treninzi na koje ju je otac forsirao, sve one batine koje je pobrala, sve one uvrede i sramoćenja. Čak i sad je znala da se nalazi u ovoj kući jer su svi očekivali nešto od nje, iako neizgovoreno, Soren joj je u mislima dao do znanja kako očekuje od nje da zavede Cresta. "Jedino ga tako možeš spasiti", kazao joj je arhmag u mislima. "A i duguješ mi s obzirom da si me pokušala ubiti." 205

nadodao je tek toliko da osigura da će Jay učiniti kako joj je naloženo. Nije ni primijetila kad je Crest sjeo nasuprot nje i pružio joj šalicu toplog čaja od kamilice. "Što je to?" zbunjeno je upitala. "Čaj", odvratio je Crest. "Kušaj, godit će ti." "Kako si znao?" upitala je. "Znao što?", odvratio je Crest. "Da mi je ovo omiljeni čaj", reče Jay. Crest slegne ramenima. "Nisam, ali mi je drago da sad znam. Premalo toga znam o tebi Jay. Volio bih znati više." Jay se na to ironično nasmije. Bilo je to zapravo sve skupa vrlo smiješno jer toliko je puta maštala o tome kako se ona i Crest nalaze negdje zajedno i sami i ovako razgovaraju, a sad kad se to uistinu događalo, shvatila je da nema pojma što da mu kaže, a da ne ispadne glupo. "Sumnjam", reče mu ona na kraju s očitom gorčinom u glasu. "Nekako ne vjerujem da bih ti se i dalje sviđala kad bi saznao tko sam ja doista i kakve sam sve grozne stvari radila u prošlosti." Crest začuđeno izvije obrve i priupita: "Gore stvari od pokušaja ubojstva mojeg arhmaga?" Jay odmahne glavom i prizna: "Dobro, to je ipak bilo najgore, ali otac me znao tjerati i na druge stvari koje nisu bile nimalo lijepe." "Kao na primjer?" nehajno će Crest, ne želeći da se Jay osjeti kao da je na policijskom ispitivanju. "Da utjerujem njegove dugove, lomim ljudima kosti, takve stvari uglavnom", pokunjeno će Jay. Crest je iznenađeno pogleda, a potom upita: "Lomila si ljudima kosti?" Jay tužno kimne i reče: "Da, nekad ja, nekad Bleed. Njemu je to išlo bolje nego meni jer su ti ljudi uglavnom bili kriminalci i ološ koja je prodavala drogu klincima po parkovima. Bleed ima posebnu dozu mržnje koju čuva za takve jer je i sam odrastao u lošem kvartu. Meni je nekako 206

ipak bilo žao, ali morala sam to učiniti jer kad ga nisam željela poslušati on bi prebio mamu i..." Jayin glas se nekako jednostavno izgubio. Nije zaplakala iako joj je u grlu bila velika knedla, a oči pune suza, no i dalje se trudila izgledati hrabro. "Znaš što mi se najviše sviđa na tebi, Jay?" Crest će iznenadivši je ovim pitanjem. Jay preokrene očima, pretvarajući se kao da je zvuk njegova glasa ne dodiruje najdublje dubine njenog srca i duše. "Ne", tiho će ona. "Tvoje oči. Tvoj sivi čelik, ali znaš što?" Crest će onim svojim doktorskim glasom kojim je govorio i dok ju je liječio. Bio je to onaj odlučan muževan glas koji je tako rijetko koristio, ali kad je to činio teško mu se mogla usprotiviti. "Što?" upita ona. "I čelik puca kad je pod prevelikim pritiskom" reče Crest ne skidajući pogled s te predivne djevojke koju je obožavao, a čija ju je patnja istovremeno lomila na pola. Jay nije govorila ništa. Samo je drhtavo kimnula glavom. Onako odrješito i vojnički, a suze izdajice krenuše kliziti iz njenih očiju iako je ona i dalje čvrsto zadržavala jecaje u sebi. Teško uzdahnuvši, Crest ispruži ruku preko stola i uzme njenu u svoju. "Kušaj čaj", Crest će liječničkim glasom dobrostivo je gledajući. Drhtavom rukom, Jay otpije malo čaja i istog trenutka osjeti kako je ispunjava osjećaj topline i utjehe. Stvarno je voljela ovaj čaj. "Znam što te Soren zatražio da učiniš." reče Crest gledajući je ozbiljnim pogledom. "Vidio sam kako te gledao. " Jay polako kimne i reče: "On misli da je najbolje za sve ako to jednostavno učinimo."

207

Crest se tome glasno nasmije i reče: "Ne, Jay, rekao sam ti još u Stormgardu da neću spavati s tobom iz očaja i posebice ne dok si tako ranjiva. Neću te iskoristiti." Čuvši to na Jayinu licu zatitra posramljeni osmjeh, a ona reče: "Nekako osjećam da bi u toj situaciji više ja iskoristila tebe nego ti mene." Crest malo razmisli o njenim riječima pa reče: "Misliš zato što sam ja djevac, a ti nisi?" Jay je bilo neugodno pričati o tome pa je samo kimnula glavom. Crest uzdahne i gledajući Jay ravno u oči kaza joj: "Hajde da pogodim, tvoj prvi put je bilo sa šesnaest godina u autu nekog napaljenog klinca koji nije imao pojma što radi s kojim je sve skupa trajalo dvije minute, a poslije toga ti je jedva, ako i uopće, zapamtio ime. Drugi put je bilo s tipom kojeg si upoznala u kakvom plesnom klubu. Niti si ti znala ime njemu, niti je on znao ime tebi i obavili ste to u wc-u dok se oko vas širio opojan miris alkohola, pod čijim ste utjecajem oboje bili. Treći put je bilo najgore jer si na tren pomislila da bi ga možda mogla voljeti, da je on prava osoba i da bi ti možda život izgledao posve drugačije kad bi on bio netko tko te doista voli i koga ti doista voliš, a kad si to shvatila, okrenula si se i otišla od njega nikada ne pogledavši unazad. Da stvar bude još gora sva tri puta si to učinila iz prkosa svojem ocu i da samoj sebi dokažeš kako u tebi još uvijek ima života i prava na izbor pa makar on i bio pogrešan." Jay je usta otvorenih od šoka samo zabezeknuto buljila u Cresta. Kad se konačno malo oporavila, ona upita: "Kako si..." "Znao?" reče on. "Ti zaboravljaš da sam ja liječnik, Jay, a ti nisi prva djevojka koja je imala problema s diktatorskim ocem. Žao mi je što ti moram reći, ali obrazac ponašanja tih djevojaka nije mnogo različit od tvojeg. Ljudska psiha i ponašanje se vrlo često kreću u istom vrtlogu emocija, često puta ponavljajući iste žalosne radnje. Očaj 208

tjera ljude na žalosna djela pa čak i da potraže utjehu na mjestima, na kojima je nikad ne mogu pronaći." Iako posve nehotice, Jay se obgrlila rukama, osjećajući se posve ogoljeno pred Crestom, osramoćeno, okaljano i poniženo. Kad više nije mogla podnijeti Crestov prodorni pogled, ustala je od stola i prišla prozoru, zagledavši se u predivnu livadu pored jezera koju je polako prekrivao sumrak. Crest joj je prišao s leđa i nježno je obgrlio svojim snažnim rukama. O, kako se samo sigurno osjećala u tom zagrljaju! Iako je sva podrhtavala od nakupljenih emocija, nije mogla ne osjetiti leptiriće u trbuhu, uzrokovane njihovim priljubljenim tijelima. Nikada se u rukama nekog muškarca nije osjećala ovako sigurno i zaštićeno, kao da upravo tu i pripada. Kao da se cijeli jedan svijet nalazi u Crestovim rukama, a ona gine da bude dio tog svijeta, dio te ugodne i utješne topline, zauvijek obgrljena tim čvrstim rukama. "Znam i da si lagala svojoj majci, Jay", šaputao joj je Crest na uho. Čim je to čula Jay se smjesta ukočila. "Nisu bila samo trojica, zar ne?" Jay nije ništa govorila, već je samo ukipljeno šutjela teško dišući. "Što se dogodilo one noći kad te Bleed donio onako slomljenu i krvavu?" upitao je, a potom još tiše nadodao: "Pregledao sam tvoje ozlijede i modrice Jay, znam što su ti učinili. Tako mi je užasno žao."

209

UVJETI

Crestove riječi glasno su odzvanjale u Jayinoj glavi. Mučnina ju je preplavila i ona se presamitila u njegovu naručju, izgledajući kao da se klanja, ali Crest je nije puštao, i dalje ju je držao čvrsto obavijenu svojim rukama. Jay nije povraćala. Bila je presnažna za to. Samo je šutjela i teško disala. Cijelo ovo vrijeme mislila je da je Crest vjerovao kako su je samo pretukli negdje, ali on je znao i nikada dosad to nije spomenuo. Kad se konačno uspjela osoviti natrag na svoje vlastite noge, čvrsto je zažmirila pokušavajući iz glave izbaciti slike strave i užasa koju je tu noć preživjela. Crest je isto šutio, nije dalje ispitivao, nije ju požurivao, čekao je sve dok konačno ona sama nije progovorila izgovorivši riječi u kojima se krilo toliko tuge i sramote, da se jadna djevojka jedva suzdržavala da se ne raspadne u tom trenutku. "Sama sam si kriva za onu noć", kazala je napokon. "Zaslužila sam sve što mi se dogodilo jer sam bila glupa i navina." Crest osjeti kako se u njemu nakuplja gnjev zbog riječi koje je izgovorila, pravednički gnjev usmjeren ka onima koji su joj naudili, ponajviše prema njenom ocu. Taj prokleti čovjek ju je trebao zaštititi, a umjesto toga on ju je neprestano povrijeđivao. Crest uhvati Jay za ruku i povede je u Eirikin dnevni boravak gdje se nalazio udoban naslonjač za dvoje, kao i kamin koji je sada bio ugašen. On je magičnim putem upalio vatru koja je sad pucketala istovremeno lijepo i sablasno osvjetljujući prostoriju. 210

Sjeli su na naslonjač jedno nasuprot drugome, ali Jay to nije mogla podnijeti. Dok ju je Crest držao, mogla mu je reći, ali sada dok je gledao ravno u njene oči, sve riječi su presahnule. Kao da je shvatio što joj je na umu, Crest ju ponovno obgrli svojim rukama i privuče k sebi na prsa, a potom se zajedno namjeste u poluležeći položaj. Isprva je vladala samo tišina, a jedini zvukovi koji su se čuli bili su pucketanje vatre i povremeni huk sove ili vučje zavijanje u daljini. Kako se činilo da je Jay izgubila hrabrost da nastavi govoriti, Crest joj reče: "Sjećaš se kad si me pitala jesam li u bolnici vidio mnogo osoba poput tebe? Kad si me pitala viđam li ih često? Jay nije odgovarala, ali je ipak kimnula, a on je osjetio kretnju njene glave na svojim prsima. Kvragu, kako je bio dobar osjećaj imati ju ovako blizu, čuvati ju u svojim rukama. Ali njen duh je bio slomljen i Crest je znao da neće odustati dok god joj ne pomogne da se oporavi, a prvi korak ka tome bio je da se povjeri nekome, da ispriča svoju priču, ma kako tužna i bolna ona bila. "Tada sam ti rekao da viđam pretučene žene i djecu, ali nisam ti želio reći da viđam i one koji su bili povrijeđeni i na druge načine, onako kao ti. Znaš li što svi oni imaju zajedničko?" Jay polako odmahne glavom i dalje čvrsto sklopljenih očiju, bojeći se da ju suze opet ne izdaju. "Svi su nekako uspjeli sami sebe uvjeriti da su upravo oni krivi za to što im se dogodilo." Težak uzdah prođe njenim tijelom, a Crest na tren osjeti kako je napetost u njoj barem na sekundu popustila. "Ali ja jesam kriva", ona će tiho dok joj je glas lagano podrhtavao. "Ja sam pristala na njegove uvjete." I Crest uzdahne, a potom polako i vrlo blagim glasom upita: "Što se dogodilo, Jay?" Ponovno tišina. No ovaj puta nije dugo trajala jer je Jay uvijek bila snažna, pa čak i sada. Znala je da ako itko 211

zaslužuje znati istinu o njoj, Onda je to Crest i upravo iz tog razloga je i započela pričati svoju priču. "Moj trening je započeo valjda od dana otkako sam se rodila. Otac je majci zabranio da me doji duže od četiri mjeseca, a kad bih plakala nije joj dozvoljavao da me uzme u naručje i utješi jer je vjerovao da se moram naučiti utješiti sama. Moja majka je željela da se zovem Jayden, ali moj otac, koji je bio krajnje razočaran time što nije dobio sina, a kako je nakon poroda moja majka doživjela medicinske komplikacije zbog kojih nakon mene više nije mogla imati još djece, odlučio je da me se nazove James i cijeli život me krivio zato što nisam bila sin kojeg je on želio. Moj život je bio trening i disciplina, a on je uvijek bio bolesno usredotočen na mene. Kad bih ga odbila poslušati, moja majka je trpjela zbog toga, a kad bi ga ona odbila poslušati prebio bi mene. Znao je koliko volimo jedna drugu i zato je okrutno iskorištavao našu ljubav kako bi ga slušale bez pogovora. Osim vojske, moj otac je volio klađenje i borbu, a kako sam ja trenirala borilačke vještine po njegovoj želji, valjda otkad sam prohodala, stalno se kladio s prijateljima i silio me da sudjelujem u natjecanjima. Zato si me stalno viđao s masnicama. No dan prije nego što me Bleed donio onakvu, ja sam napokon skupila hrabrosti i suprotstavila se ocu. Rekla sam mu da više neću biti njegova lutka i da želim slobodu da biram svoj put u životu. Preklinjala sam od ga da pusti mene i mamu na miru da živimo svoj život..." Jay je zastala u priči, jedno vrijeme samo teško dišući i prisjećajući se tih užasnih trenutaka. "Što ti je rekao na to?" upitao je Crest, naslonivši svoju bradu na njeno tjeme i nježno je rukom mazeći po nadlaktici. "Pristao je", iznenađujuće mu reče Jay. "Ali mi je postavio i uvjete. Bio je jedan tip koji mu je dugovao lovu, narkobos Tamil Roe. S njim se nitko nije usudio zajebavati, a čak je i Bleed zazirao od njega. Kad mi je otac rekao da su on i Tamil dogovorili borbu između Tamilova borca i očeva, odmah sam znala da mi namješta zamku." 212

"Zašto si pristala onda?" tiho upita Crest koji je svakom izgovorenom riječi pazio na ton svojega glasa kako se zbog njega Jay ne bi osjećala ugroženo ili kao da je osuđuje, što ni u kom slučaju nije činio. "Moja mama je bila svezana u podrumu naše kuće, Crest. Koji sam vražji izbor imala?", Jay će hladnim glasom. "Naravno, oprosti", smjesta će Crest, "Molim te, nastavi." Jay nakrene glavu na stranu udišući Crestov miris. Mirisao je po ljekovitom bilju, nekako blago i umirujuće. Čovjek je gotovo mogao znati čime se bavio samo po mirisu njegova tijela. "Upravo zato što mi je spremao sranje, moj otac je poslao Bleeda na drugi kraj grada po drugom zadatku, a ja sam se našla u ringu s Velikim Macom. Ime mu je možda i bilo smješno, ali vjeruj mi da je tip bio zastrašujuć preko svake mjere. Bio je jednako krupan kao i Bleed i jednako opasan. Doslovno je ubio boga u meni, što si i vidio kad me Bleed donio, ali to nije bilo sve jer vidiš...moj otac je volio kockati, a i piće mu nije bilo strano pa dok je Veliki Mac mlatio njegovu kćer u ringu, on i Tamil su kartali. Na kraju je ispalo da, ne samo da sam ja popušila borbu, već se i zadužio narkobosu. Tek kad me je Tamil svu krvavu, prebijenu i bespomoćnu ugurao u jednu od pokrajnjih prostorija, sam konačno shvatila u što su to točno igrali. Narednik me prokockao, a kasnije je za sve okrivo mene jer da sam pobijedila u borbi, Tamil me nikada ne bi iskoristio." "Za ime Eir, Jay, užasno mi je žao..." No Jay samo odmahne glavom, željela je ovo ispričati do kraja dok je još uvijek imala snage. "Kad me narkobos ostavio uništenu na podu, skupila sam svu preostalu snagu i dogmizala do telefona. Bleed je došao po mene, njemu nisam rekla što mi je Tamil učinio i on misli da su me samo prebili, a ostatak priče znaš i sam jer si nas našao u hodniku zgrade. Poslije toga, oni vojnici su

213

došli po mene u tvoj stan,a potom su mi prikeljili onog vražjeg pauka." Pravednički gnjev je kuljao u Crestu, ali on to nije pokazivao Jay jer ona je sada trebala njegovu potporu i utjehu, stoga ju je, umjesto da psovkama i prijetnjama obaspe sve koji su joj naudili, on samo upitao: "Da te pitam nešto, Jay... da sad možeš vidjeti svojeg oca? Da ti se pruži prilika, sad kad je tvoja mama na sigurnom, što bi mu rekla?" James McQain slegne ramenima i odvrati: "Ništa." "Kako to?", upita Crest. Jay se odmakne od njega, sjedne na dvosjed i dok ga je sivi čelik njenih očiju mrtvački promatrao, ona mu reče: "Ne bih mu rekla ništa, ali bih mu sasvim sigurno smjestila metak u čelo."

214

IZNENADA

Kad je čuo kako Jay izjavljuje da želi ubiti svojeg oca, Crest se samo nasmijao u potpunosti suosjećajući s njom. Jay se tome uvelike začudila. "Hmm..." reče ona. "Stvarno me tvoje reakcije nekad znaju iznenaditi, Creste." "Kako to?" upita on, iskreno znatiželjan. "Pa, ti mi se ne činiš kao tip osobe koja bi odobravala ubojstvo", objasni Jay, promatrajući vatrene sjene kako razigrano plešu na njegovu licu. Crest slegne ramenima i reče joj: "Ti nisi jedina osoba koja je ikada poželjela ubiti člana svoje obitelji, Jay." Jay ovo još više začudi stoga ona otvoreno upita: "Ti si poželio ubiti nekog svojeg." Crest kimne. Jay je bila iskrena s njim, jedino pravedno je bilo da i on bude jednako iskren s njom. "Postoji razlog zašto ja imam one noćne more u kojima vrištim. Sjećaš se kad si mislila da je netko provalio?" Jay kimne, a njeno lice se ukoči. Mislila je da Crest samo ima običnu noćnu moru. Tada je bila toliko zaokupljena vlastitom boli da joj nije palo na pamet da je Crestova noćna mora možda zapravo nešto puno ozbiljnije. "Moja baka je bila ljudsko čudovište, mnogo gore od nekih pravih čudovišta koja prebivaju u Podmraku, a otkako sam ostao bez roditelja, ona je bila ta koja se brinula za mene, odnosno trebala se brinuti, samo što je činila upravo suprotno." Jay je otvorenih usta promatrala Cresta. Nije mogla ni zamisliti da je snažan mladić poput njega prošao ovakav pakao u djetinjstvu. No zašto zapravo? Nije li i ona sama bila obilježena na sličan način? 215

"Zlostavljala te?" upta Jay Cresta koji je na to odvratio samo kimanjem. "Kako si joj pobjegao i završio u Stormgardu?" zanimalo je Jay, koja se svim srcem nadala da se Crest nekako ipak uspio spasiti od te žene. Crest teško uzdahne. Nikada, baš nikada i ni s kim nije pričao o ovome iako su i kraljica Runa i Soren pokušavali, Crest je kao dijete samo šutio odbijajući pričati o toj temi. "Soren je došao po mene. Stormgard posjeduje drevnu vilenjačku magiju koja omogućava trenutnom arhmagu da pronađe magijsku siročad u dobi od sedam godina bilo gdje u svijetu." "Gdje si ti živio?" zanimalo je Jay kojoj je nekako bilo lakše sada kad je shvatila da nije podijelila svoju priču s Crestom uzalud i da je on voljan učiniti isto i povjeriti joj se, iako mu je to očito bilo jednako teško kao i njoj samoj. "U Hrvatskoj", kaza joj Crest. "Hah!" nasmije se ona, tek toliko da razbije napetost iako joj zapravo ništa od ovoga nije bilo duhovito. "Znači Pierce mi bar to nije lagao." Crest ponovno kimne, a potom reče: "Soren je došao po mene i izvukao me iz ormara." "Ormara?" zbunjeno će Jay, a Crest joj teška srca pojasni: "Baka me je tukla, vrijeđala me i nazivala kopiletom, a potom bi me zatvorila u ormar. Ponekad i po nekoliko dana za redom." "Prokleta, stara kučka!" opsuje Jay, razmišljajući kakva to monstruozna žena mora biti da se tako odnosi prema svojem rođenom unuku. "I što je rekla kad te je Soren izvukao? Kako se pokušala opravdati?" upitala je Jay kad se malo smirila i prestala psovati. Crest lagano odmahne glavom i reče joj: "Nije se pravdala jer je bila mrtva. Soren je ušao u njen um i saznao sve što mi je radila. Ubio ju je prije nego što je mene izvukao iz ormara, a nakon toga mi je dao učeničko ime Crest." 216

"Čovječe", Jay će impresionirano. "S njim stvarno nema zajebancije. Očito imam više sreće nego pameti što mi je progledao kroz prste kad sam ga pokušala ubiti." "To sigurno", složio se Crest, nadodavši, "Ja zapravo i ne razumijem zašto je on tako blag prema meni, inače je krajnje rigorozan, vjeruj mi." "Kako si se zvao prije nego ti je Soren dao ime Crest?" upitala je Jay nehajanim glasom, ali kad ju je Crest zaprepašteno pogledao, shvatila je da je upitala nešto posve krivo. "U čemu sam pogriješila?" smjesta ga ona upita. Crest se potom popustljivo nasmiješi i kaza joj: "Ti si nenadarena pa to ne znaš, ali u Stormgardu se čarobnjaka ili čarobnicu nikada ne pita za prvo ime. To je tabu." "Oprosti, nisam znala", ispriča se Jay, pitajući se koliko još stvari ne zna o Crestu i njegovom podrijetlu. "U redu je", reče Crest. "Ja sam položio Božansku zakletvu da ću te štititi, stoga ti mogu reći, ali trebam tvoju riječ da to ime nikada nećeš ponoviti pred nekim drugim." Shvaćajući da je Crest vrlo ozbiljan oko ovoga, Jay kimne i reče: "Kunem se." Crestu je to bilo dovoljno. "Hrvoje" prošapće on, po prvi puta izgovarajući to ime od svojeg djetinjstva. Prisjećajući se zvuka glasa svoje majke dok ga je znala spremati u krevet. "Jesi li oprao svoje zubiće, Hrvoje?" "Jesam, mama." "Pokaži, da vidim!" "Aaaa..." "Ajme, vidi kako su lijepi bijeli. Znaš što, mali medvjediću?" "Što, mamice?" "Volim te najviše na svijetu. Uvijek, uvijek i zauvijek." Suza je kliznula niz Crestov obraz, a Jay je posegnula rukom da je uhvati, no istog trena kad je vlažna tekućina dotaknula njene prste, zapuhao je snažan vjetar, a Crest se 217

smjesta trgnuo vadeći čarobni štapić iz nevidljivog džepa u hlačama. Ogrnuti u sjene, čarobnjaci su se počeli pojavljivati u krugu oko njih. "Jedan, dva, tri, četiri, pet.. prokletstvo!" pomislio je Crest brojeći ih. Nije ih mogao poraziti. Okruživali su ih sa svih strana i ako se makar i pomakne ili pomisli na kakvu kletvu, Jay će poginuti. Vjetar je ponovno zapuhao, a istog trenutka trojica od petorice su pala na tlo onesviještena. Blijedi duh Omnahaia nadvio se nad neprijatelje, ali ne prije nego što su druga dvojica stigla dohvatiti Cresta i Jay i odvući ih sa sobom u nepoznato.

218

ZUBI

"Gdje su?" Sam će hitro svojem pokojnom sinu Kaylenu koji je pokušao odagnati neprijatelje. "Oteli su ih, Samowaha-we-i-ja", reče Kaylenov duh. "Neprijatelj je bio prebrz." Sam se namrgodi izgledajući krajnje bijesno i opasno. "Prokletnicii! Mrzim kad imamo posla s čarobnjacima, sunamai!" "Znam", Kaylenov će duh kimajući glavom. "No, barem sam ti sačuvao ovu trojicu. Saznati ćemo što treba iz njihovih usta." Sam priđe tijelima trojice onesviještenih čarobnjaka i zagleda se u njihove sjenovite prilike i pepeljasto siva lica. "Tragači", reče Sam, gledajući ih s gađenjem. "Samo nam je još to trebalo", on će Kaylenovu duhu, nadodavši, "Dovedi mi Sorena." Kaylenov duh odlučno kimne, a potom se raspline i nestade ga. Nije zapravo dugo trebalo da se svi moćnici okupe u krugu Tehekeine kuće, ali i Bleed i Pierce kao i Pax, koja je pristigla više iz vlastite dosade nego iz realne brige za Cresta i Jay. Sam je iznio tragače u dvorište, a Emawho je upalio vatrenu kuglu iznad njih koja je trebala služiti kao rasvjetno tijelo. "Dođi, Eirika..." smjesta je rekao Soren svojoj kćeri nakon što je već prethodno iz njihovih slabih umova otkrio lokaciju s koje su ovi neprijatelji pristigli. Bila je to ona ista L-Techova zgrada koju su Pierce i Crest svojedobno pokušali posjetiti. 219

"Pogledaj, ti nikada dosad nisi vidjela tragače. Vidiš li kako im je lice sivo poput pepela i uši nalik demonskima." "Vidim, oče", odvratila je Eirika. "Zapamti njihov izgled dobro, kćeri, tako ćeš ih uvijek prepoznati." "Meni nije jasno zašto ste vi svi čarobnjaci tako tajnoviti oko tih tragača. Što je tako posebno u njima da je njihov zanat zabranjen u vašem svijetu?" iznenada je upitao Pierce kojega je to već dulje vrijeme kopkalo Soren nakrene glavu prema ljudskom nenadarenome kojega su ovi Omnahai očito cijenili dovoljno da ga uvažavaju kao jednog od svojih, te mu reče: "Zanat tragača je zabranjen jer podrazumijeva krvnu magiju u svojem najgorem obliku. Da bi oni tragati, netko mora umrijeti. Za pet tragača, ove noći je poginulo pet života, takav je to posao i upravo zato što je tragački zanat takav kakav jest, zabranjen je u čarobnjačkim zajednicama jednako kao i nekromantija", objašnjavao je Soren, a Bleed ga grubo prekine. "'Alo, matori! Koji kurac još sad tu držiš predavanja. Tebe možda boli đon što su drpili tvojega maloga, ali ja od Jay ne odustajem, a ni od Cresta zato odjebi više s tim lekcijama i de da idemo po njih." Kad je Bleed progovorio Soren se posve umirio, a kad je na njegovim usnama zatitrao zaigran osmjeh, Eirika je prestravljeno ciknula i primaknula se bliže Suteyu. Poznavala je taj izraz lica i dobro je znala da sad nije pravi trenutak da se umiješa. Soren polako priđe Bleedu, a iako je bio stvarno, ali stvarno hrabar, Bleed se svim svojim silama morao suzdržati da ne korakne uznazad. Visoki Soren stajao je oči u oči s golemim Bleedom i smješkao se, i dok mu se osmjeh na licu sve više i više širio, on reče mladiću: "Znaš, dečko, priznat ću ti da imaš muda igrati se sa mnom, problem je samo u tome što se ja igram mnogo, mnogo bolje." "Sorene..." Sam će umornim glasom, "Imamo li mi stvarno vremena za ovo?" 220

Još uvijek se zlobno smiješeći, Soren odvrati Samu: "Ja sam učitelj, Ravenu. Ja uvijek imam vremena nekome održati lekciju, a čini mi se da je ovom mladiću jedna prijeko potrebna." "Samo naprijed, stari", bahato će Bleed. "' 'Oćeš me pretvorit' u žabu? Jebe mi se živo, ali da se ti i ja nađemo u ringu popušio bi debelo, da znaš." Soren se na to glasno naceri, pa se okrene licem prema Eiriki, a Bleed nije stigao ni vidjeti trenutak u kojemu se Sorenova šaka pomaknula, no već slijedećeg trenutka je letio kroz zrak pet metara unatrag padajući na dupe, nakon čega su mu zubi kao u kakvom crtanom filmu stali jedan po jedan ispadati iz usta. "FOJI FUAC?" izgubljeno će Bleed dok mu se krv cijedila niz usta. "Ah, oče!" Eirika će ojađeno, mašući štapićem i vraćajući Bleedove zube natrag u njegova usta. "Samo mi nemoj reći da to nije zaslužio..." reče Soren svisoka dok su se Emawho, Pax i Pierce previjali od smijeha. Soren tada priđe Bleedu koji još uvijek nije smogao snage dići guzicu s poda i strogo mu reče: "I... jesi li naučio svoju lekciju o poštivanju starijih?" Ne imavši druge, a kako mu se nije dalo ponovno brati svoje zube s poda, Bleed mrko kimne, na što Soren uzvrati pružajući mu ruku da ustane. Bleed prihvati, a kad je ustao, Soren se zagleda duboko u njegove oči uhvativši ga zarobljenog u tom mjestu i tom trenutku, govoreći mu: "Jednako kao što ti brineš za Jay, tako i ja brinem za Cresta i nema toga na svijetu što bi me ispriječilo na putu da ga pronađem. Shvaćaš?" Zapravo je iskrenost u Sorenovu glasu bila ta koja je na koncu porazila Bleeda, a kad je kimnuo znao je da više na Sorena neće moći gledati jednako prijeko kao i prije. "I što ćemo sada, oče?", upitala je Kaylanee svojega oca Sama kad su se Bleed i Soren konačno malo smirili. "Kako ćemo ih vratiti?" 221

"Nikako", reče im Sam tužna glasa. "Kako to misliš, Same?" smjesta je upitao Emawho, uvijek spreman za vatrenu akciju. "Tko god da ih je oteo trebao je Cresta kao pečat, a kako mi Kaylen reče, njih dvoje nisu bili zajedno, što znači da je sljedeća bitka na koju se moramo pripremiti ona protiv samog Gwek'ora." "Sranje", opsuje Pax srdito. "Uvijek neko jebeno sranje." Štit joj priđe i iako dosad nije izgovorio ni riječi, on samo položi svoju ruku na njeno rame, na što ona zakoluta očima, ali se ipak smiri. "Samowaha-we-i-ja?", javi se Sutey, Eirikin muž i silni moćnik vode. "Jesam li ja u pravu kad mislim da bi nam ovo svima moglo biti jednosmjerno putovanje?" Sam se zagleda u svojega nećaka i tužno kimne, govoreći: "Mi koji noćas stojimo ovdje smo posljednja linija obrane, a ako naš pothvat ne bude nagrađen pobjedom, bit će ovo još jedan kraj svijeta i sasvim sigurno kraj Omnahaia." "Ne", javi se Kaylanee, odlučna glasa. "Moj sin će imati budućnost, oče. Sva naša djeca će imati budućnost, pa makar mi svi skupa poginuli da se to ostvari." Sam uzdahne. Nije joj želio rušiti nadu, ali Gwek'or je bio zlo s kakvim se još nisu susreli i poraziti ga bila je nemoguća misija. No, morali su barem pokušati jer kakav drugi izbor im je uopće preostao? Sam je naložio svima koji su mogli da se vrate svojim kućama, i pozdrave sa svojim obiteljima jer Sutey je zborio pravo kad je kazao da će ovo biti jednosmjerno putovanje. Dogovor je bio da napadaju u zoru, a kako je ova kuća pored koje su stajali pripadala Suteyu i Eiriki, Sutey je ušao u svoj dom ne bi li omogućio svojoj ženi nekoliko trenutaka nasamo sa ocem jer je po izrazu njena lica i po osjećajima koje je ćutila znao da joj je to potrebno. "Zašto Crest?" upitala je ona Sorena. Soren nakrivi glavu, ne govoreći ništa. 222

"Tko je on, oče?" Eirika će teško uzdišući. Njen otac je bio sasvim sposoban ući svakome u glavu, ali bilo je gotovo nemoguće saznati što on misli i kakve tajne krije. "Eirika..." započne Soren, ali djevojka ga prekine jer trebalo joj je dugo da skupi hrabrosti i upita, a sad kad ju je imala, željela je izvaliti to pitanje prije nego što se obeshrabri. "Je li on tvoj sin?" Soren nije odgovarao. Samo je šutio iščitavajući zbunjenost i strah u umu svoje kćeri. Ona se također silno plašila predstojeće bitke iako to nikome ne bi priznala. "Runa ima jednako crvenu kosu kao i Crest, oče, a ti nikada ne mariš ni za koga ovako kako mariš za Cresta osim ako taj nije dio tvoje obitelji. Znam te dovoljno da toga budem svjesna." Soren se napokon pokrene i priđe Eiriki, a potom joj rukom nježno podigne bradu u zrak govoreći: "Ponekad zaboravim koliko si narasla, dijete. " Sad je na Eiriki bio red da utihne jer je znala da se njen otac zapravo ovim riječima oprašta od nje. Bitka koja im je stupila na vrata nije nudila mnogo nade za buduća jutra. "Postoji nešto što ti nikada nisam rekao, kćeri", reče Soren, zataknuvši neposlušni pramen duge crne kose za njeno uho. "Kada sam te dobio na ruke, bila si tek dijete, ali kako si rasla uz mene, dao sam ti ime. Nikada ti ga nisam izgovorio, ali mislim da je vrijeme da znaš. Eirika je možda ime koje si zaslužila u Stormgardu, ime kojega si dostojna, ali u mojem srcu ćeš uvijek biti Althea, ona koja donosi ozdravljenje, jer iako to ne znaš, mnogo godina su me samo tvoje prisustvo i skrb koju sam ti morao pružiti održavali na životu. Još kao malenu djevojčicom, nazvao sam the Altheom, a Althea si doista i postala." Suze su klizile niz Eirikino lice jer njen otac nije bio čovjek od ovako prisnih riječi, a kad bi ih i izgovorio, osjetila je svu ljubav i toplinu koju je osjećao prema njoj. Uvijek ju je zvao samo "dijete", a kasnije kad si je zaslužila pravo ime, 223

povremeno ga je znao koristiti, ali nikada se nije usudila nadati da je u njegovu srcu skriveno njeno pravo ime i njena tajna moć. "Pazi kome zboriš o ovome, kćeri, jer imena se ne daju olako", posavjetuje je Soren, a potom nježno prstima otre suze s njena lica. "A Crest?" upita Eirika ponovno. "Je li on tvoj sin?" Soren se nasmiješi, ali bio je to vrlo žalostan osmjeh. "Jest", on će na koncu, nadodavši, "Ali ne na način na koji ti to misiš." Izrekavši to, Soren se okrene i ode. Sve što je ostalo za njim bila je njegova uplakana kći i trojica krvavih tragača čije je vratove nemilosrdno prerezao jednim zamahom štapića prije nego je nestao u tami iz koje je i proizašao.

224

DOGOVORI

"Recite vi što hoćete, ali ja mislim da nas je onaj rogati kurvin sin ipak napustio", javila se Pax dok su svi bili zauzeti komentiranjem Sorenova odlaska." "Hej!" srdito se javi Eirika. "Da se nisi usudila zboriti tako o mojemu ocu, Paxaras!" Pax slegne ramenima i odvrati: "Što se pjeniš, štapiću, ja samo ističem ono očito, a to je da je Soren poludemon i bio bi lud da ostane na ovoj strani ako je nanjušio da je bitka već unaprijed izgubljena." "Što je s tobom, Pax?" javio se šutljivi Štit. "Ti si isto stvorenje Tame, na čiju ćeš ti stranu stati u ovom sukobu?" "Stajati ću s vama dok rasturate, a kad krenete gubiti vrlo vjerojatno ću vam zabiti nož u leđa i pridružiti se zločestoj ekipi", kazala je Pax sa zlobnim osmjehom na licu, a nitko od prisutnih nije zapravo bio siguran šali li se to ona ili misli ozbiljno. Sam je odlučio prekinuti ovu raspravu pa im je rekao: "Moramo se pomiriti s činjenicom da Sorena nema niti znamo koji su njegovi planovi. Ono što je nama potrebno kad dođemo tamo jest da ti, Sutey, i ti, Kaylanee, riješite kamuflažu. Treba nam nešto tipa strašno nevrijeme i potres istovremeno, tako da ako kojim čudom i preživimo ovo, svijet i dalje ne zna za naše postojanje. Eirika će se pobrinuti za iluziju. "Učiniti ću što mogu", smjesta će Eirika, nadodavši, "Ali ja nisam pretjerano vješta u iluzijama tako da nemojte očekivati previše." Sam kimne i ohrabrujućim glasom reče: "Što god možeš učiniti, mi ćemo ti biti zahvalni na tome, vidarice." 225

"Emawho?" "Da, stari oče?" javi se Vatronoša. "Ti, ja i Štit ćemo pokušati srušiti mrežu iluzije i čini koje štite zgradu. Sad kad je Blacklake mrtav, ne sumnjam da su neki drugi čarobnjaci preuzeli njegovu ulogu. "Što želiš da Bleed i ja učinimo, Same?" upita Pierce koji je u sebi s radošću ćutio da mu se ponovni susret s Angelom bliži iako je svim srcem žalio što se nije mogao oprostiti od svoje kćeri Baylie. Sam pogleda Piercea i upita ga: "Kad ste ti i Crest pokušali ući u tu zgradu, u tom ste trenutku bili nevidljivi, je li tako?" "Da", smjesta će Pierce. "To mora značiti da je zgrada pod izuzetnom zaštitom od neprijateljskih čarobnjaka", nadoveže se Eirika. "Da, ali ako su čarobnjaci i druge magijske sile jedini neprijatelji kojih se ta generalica naizgled boji onda..." polako je govorio Štit, napokon shvaćajući gdje Sam cilja s ovim razgovorom. "Onda je možda moguće da vidljivi ljudi nemagijskog podrijetla mogu ući bez problema, ukoliko se mogu probiti kroz njihove vojnike jer ih nitko ne bi doživljavao kao prijetnju", kaza im Sam dovršavajući Štitovu rečenicu. "A za to bi nam trebala dva posebna specijalca", Emawho će smiješeći se Pierceu jer je dobro poznavao svojeg prijatelja i vjenčanog kuma. Pierce se također široko osmjehne i okrene k Bleedu govoreći: "I što kažeš mali? Hoćemo ih razvaliti ili što?" Bleed se nasmije, a njegovi lijepi bijeli zubi, koji su se na svu sreću, ponovno nalazili u njegovoj glavi, sjajili su se u mraku. "Dabome", reče on spremno. "Pax..." iznenada će Sam, obraćajući se Paxaras. "Na tebi je da čuvaš Eiriku." Pax mrzovoljno zakoluta očima i zakuka: "Zašto baš ja moram čuvati Stormgardsku princezu? Radije mi daj da se

226

igram s dečkima", ona će gledajući u Pierceovu i Bleedovu smjeru. "Ne treba mene nitko čuvati", oštro će Eirika sjevajući očima prema Pax. "Zato što je Eirika najbolja vidarica koju imamo", objasni Sam nadodavši, "Također ti ionako ne bi mogla s dečkima u zgradu jer su vrlo vjerojatno stavili zaštitu za stvorenja poput tebe." Pax ponovno zakoluta očima i mrzovoljno i nadureno odvrati: "Dobro onda, čuvat ću Eirikuuu...bla....bla...bla" Sam teško uzdahne. Inače bi se nasmijao Paxinom djetinjastom ponašanju, ali znao je da nitko od njih zapravo nije uistinu svjestan s kakvim se to zlom idu suočiti. "Što je s generalicom?" iznenada će Štit. Čuvši to pitanje Samowaha žalosno sklopi svoje oči i reče im: "Generalicu prepustite meni." "Ako je suditi po onome što znamo, tamo bi nas mogla dočekati cijela armija razorbladea i demona, Same", Emawho će razboritim glasom. "Oni računaju s tim da ćemo ih napasti sad kad su oteli Cresta i Jay", kazala je Kaylanee. "Da", tiho će Sam, razmišljaući. "Hej, stari..." javi se Bleed gledajući ravno u Sama. "Reci mi iskreno, jesu li njih dvoje još uvijek živi?" Sam teško uzdahne i odvrati: "Sumnjam, Bleede." Bleedove se oči na tren zacakle suzama, nakon čega se manijakalno nasmije i, namješatajući svoj kalašnjikov na rame glasom punim ledenog bijesa, reče: "A ću im se najebati mile mamice." Pierce ga na to samo potapša po leđima i reče mu: "Skupa ćemo, prijatelju. Skupa ćemo." "Hajde sad", kaza im Sam. "Je li svitak spreman Eirika?" "Jest", odvrati vidarica. "Priđite mi." Sam, Emawho, Kaylanee, Bleed, Pierce, Štit, Pax i Sutey su se svi natiskali oko Eirike, uhvativši se za koji dio 227

njenih plavih vidarskih halja, dok je ona ponosno stajala u ruci držeći silan čarobni štap, potpuno spremna za bitku. Otvorila je svitak. Izgovorila čarobne riječi i skupina neopjevanih junaka pohitala je u svoj sumrak, ni ne sluteći kakva sve začuđujuća sudbina očekuje neke od njih na kraju tog opasnog puta.

228

ZMIJA Crest je bio razapet. Lebdio je u zraku tri metra od tla raširenih ruku i nogu, sputan magijskim sponama niz koje su polako klizile kapljice njegove nevine krvi puneći dvije žrtvene posude na vrhu visokih stupova, iza kojih se nalazio divovski portal ispunjen ljubičastim vrtlogom. Bio je to prolaz u Podmrak iza kojega se već nazirala tamna Gwek'orova sjena i svjetleće oči. Crest je znao da niti jedan čarobnjak ljudskog podrijetla ne barata dovoljnom magijskom moći da otvori ovako golem portal. Moralo je to biti djelo kakvog boga i vrlo drevnog stvorenja. On sam se nalazio u predvorju L-Techove zgrade, koja je bila napravljena tako da je njena sredina sve do samog stropa bila prazan prostor dok su se oko njega u pravilnom kvadratnom obliku nizali katovi. Nije mu trebalo dugo da shvati da on i ovaj portal zapravo izgledaju kao kakova nakaradna imitacija središnje fontane. Kao vidaru i poznavaocu alkemije bilo mu je posve jasno zašto ga cijede kap po kap umjesto da ga smaknu istog trena. Oslabljivanje žrtve prije smrti značilo je ojačavanje onoga koji tu magijsku žrtvu prima u sebe, a nekome je itekako bilo u interesu da Malsumis stupi na ovaj svijet što jači kako bi mogao poraziti Omnahaie. Znao je da njegovi prijatelji imaju vrlo male ili gotovo nikakve šanse da ga stignu spasiti na vrijeme jer kad su ih uveli unutar zaštićenog zida iluzije, Crest je shvatio da ova zgrada ima golemo prostorno prošireno dvorište u kojem se je nalazila cijela neprijateljska vojska ljudi, demona i sjenolikih. No on zapravo više i nije mario za to da ga netko spasi jer za njega je kraj svijeta već bio tu. Dogodio se onog 229

trena kad je vidio metak kako prolazi kroz Jayino tijelo. Onog trena kad je ugledao njenu crvenu krv kako se razlijeva po podu, onog trena kada su njegove oči vidjele da je posljednje što je doživjela od svojega oca bilo to da joj kaže koliko ga je razočarala, nakon čega ju je prokleti gad propucao. Samo tako. Bez milosti. Svoju vlastitu kćer. Njene razrogačene, beživotne oči bile su posljednje što je ugledao kada su ga odvukli dalje i magijom sputali na ovom odvratnom mjestu. Crestove oči su se neprestano punile suzama koje su neprestano padale na tlo. Plakao je za Jay. Tiho i bespomoćno. Beskrajna tuga ovila se oko njegova srca i više mu nije bilo važno kakav će ga krvavi kraj snaći. Vila narikača je pobijedila, a Crest je podbacio. Nije uspio zaštititi Jay, jedinu prijateljicu koju je imao, jedinu ljubav koju je doživio, a sad mu je i to bilo oduzeto. Baš kao da je bio proklet. "Ali ti i jesssiii proklet, Hrvoje..." začuo se siktav glas iza portala, Crest je smjesta znao kome pripada. "Priđi", reče on tajanstvenoj tamnokosoj ženi koja ga je pratila svo ovo vrijeme. Onoj kojoj nije znao imena, ali je bio siguran da će se kad-tad otkriti pred njim. "Moj kraj dolazi. Više nema razloga da se kriješ." "Ali ja ssse nisssam ssskrivala, ja sssam te sssamo čekala..." odvratio mu je siktavi glas, a potom se začuo čegrtušin zveket. Polako je izgmizala iza portala, napola divožena, napola zmija. Kad se ispravila u svoju punu visinu mogla je pogledati Cresta ravno u oči. Zapalucala je svojim gadnim račvastim jezikom, liznuvši mu suze s lica. Crest je istog trena prestao plakati. Te suze su pripadale Jay, a ne ovoj gaduri. "Prepoznaješšš li me sssad, dječače?" upitala je nadmeno, raširivši ruke da pokaže svo svoje čudovišno tijelo. "Echidna", prošapće Crest, prisjećajući se slike ovog mitološkog stvorenja iz udžbenika na satu savantice Wen.

230

"Ah," reče ona, ponovno palucnuvši svojim zmijskim jezikom. "Vidim da sssu te ipak naučili nešššto u tom prokletom Sssstormgardu." Crestu je sad bilo posve jasno tko je ta tajanstvena prilika koja ga je cijelo vrileme proganjala, ali jedno ipak nije razumio. "Ali ti pripadaš Grčkoj, kakove veze imaš sa mnom?" Echidna se tome glasno nasmije i upita ga: "Znaššš li kako je teššško doći do nevine duššše u odrassslom tijelu? Takova duššša me može nahraniti na tri ssstotine godina, ali rijetki sssu oni koji u sssvojim molitvama joššš uvijek zazivaju moje ime." "Kakve to veze ima sa mnom?" bolnim glasom će Crest jer se svakom izgubljenom kapi krvi osjećao sve slabije i umornije. "Ja te nikada nisam zazavao." Echidna mu se pakosno nasmiješi i reče: "Ti možda nisssi, ali tvoja majka jessst." "Moja mama nije bila čarobnica", reče Crest ne shvaćajući kako bi uopće žena nemagijskog podrijetla mogla zazvati užasno stvorenje poput Echidne, majke monstruma. Echidna ponovno palucne jezikom. Uživala je u slanoći Crestova lica, u toj nemoći, tuzi i jadu koji je izbijao iz mladog čarobnjaka. Upravo zato je pristala pomoći generalici otvoriti portal jer joj je bilo zabranjeno samoj ubiti svoju hranu, čak i onu koja joj je bila zagovorena. Generalica joj je obećala tri kapi Crestove krvi. Posljednje tri kapi i to samo ako pristane boriti se uz njih. Echidna je pristala jer je znala da će je upravo te tri kapi držati sitom i snažnom dugo godina, tim više jer je Crest još uvijek bio nevin, a takova krv je bila najsnažnija. "Ne, dječače, tvoja majka je uissstinu bila čarobnica i to vrlo moćna, ali i izuzetno glupa jer ssse, vidiššš, zaljubila u običnog nenadarenog sssmrtnika baššš kao i njen sssin." "Mojeg oca", tužno će Crest, koji iako je volio svojega oca, znao je da on nikada nije bio pretjerano dobar prema njoj. Previše je bilo bakinog odgoja u njemu i, iako nikada 231

nije udario mamu, ipak je iz njega izbijala hladnoća zbog koje je njihov brak bio osuđen na propast i da nisu poginuli Crest je bio siguran da bi se kad-tad bili razveli. "Da", Echidna će smiješeći se i polako se udaljivši od Cresta dok je njena čegrtaljka jezivo odzvanjala golemim prostorom. "Tvoja mamica je bila vrlo usssamljena i višše od ičega na sssvijetu željela je jednu sstvar koju joj tvoj otac nije bio u mogućnosti podariti." Crest umorno sklopi svoje oči. "Dijete", prošapće on znajući da je samo jedna tako velika želja mogla nagnati njegovu majku da se obrati Echidni. Echidna se nasmiješi, izgledajući gotovo kao da pohvaljuje Cresta zbog toga što je sam došao do tog zaključka. "Drugi Bogovi sssu bili nijemi na njene molitve, ali ja sssam bila milosssrdna", ponosno će Echidna ponovno raširivši svoje ruke želeći još dokazati svoju veličanstvenost. "A jesi li rekla... mojoj majci... cijenu svoje dobrostivosti?" upita Crest kojemu je već postalo sve teže i teže govoriti, a umor ga je savladavao. Echidna odmahne glavom. "Čemu da je zamaram tricama koje je ssse ne tiču. Ona je poželjela dijete, a za cijenu me nikada nije pitala. Naivna gussska je missslila da će njena zahvalnossst i ššštovanje biti dovoljni." Crest uzdahne, osjećajući kako ga svakim narednim izdahom napušta i dio njegova života. No prije smrti je ipak želio saznati jednu posljednju istinu. "Tko je... moj otac, Echidna? Tko... me je začeo?" on će gledajući ravno u zmijoliku neman. Echidna se na ovo glasno nasmije i reče mu: "Jedan vrlo sssilan i ssslavan čarobnjak. Arhmag u potrazi za djetetom koje će odvesssti u Ssstormgard sssasssvim ssslučajno je uz moju, tek malenu, pomoć zalutao u zemlji tvojega rođenja i naššao ssse na vratima kuće tvoje majke. Ona je bila usssamljena, a on itekako sklon grijehu pohote jer mu je takova bila priroda, i iako je imao ssvoju žensssku u 232

Ssstormgardu, jedna noć sss tvojom majkom je bila sssasvim dovoljna da ssse ti rodiššš." Čuvši te riječi, Crest ponovno sklopi svoje oči i teško uzdahne. "Soren", pomisli on. "Naravno da je to bio on." Echidna se opet nasmije i kaza mu udarivši gdje najviše boli: "Ssssad znaššš zašššto te je tvoja baka toliko mrzila. Zašššto te je nazivala kopiletom. Zato, dragi moj, jer ssssi upravo to uvijek i bio."

233

DRAGOCJEN

Glavna sestra Alberta Royce je upravo predavala svoju smjenu. Bila je ovo uistinu burna noć. Otkako je doktor Stormgard uzeo produženi godišnji hitna je stalno bila krcata pacijentima. Iako su na njegovo mjesto došla dva mlada i relativno sposobna liječnika, tek sad kad je Stormgard otišao, svo osoblje je zapravo uvidjelo koliko im je bio dragocjen. Čak su ga u nekoliko navrata i pokušali dobiti na telefon, ali cijelo vrijeme je bio nedostupan. Alberta ga je razumjela jer joj je mladi doktor bio vrlo intrigantan, a nakon onog neobičnog susreta s onim krupnim momkom, shvatila je da je doktorov život mnogo kompliciraniji nego što je to itko drugi u bolnici dosad mislio. Crest je bio mladić čudnovatog imena i čudnovatog ponašanja. Kao liječnik bio je uistinu bez premca, ali kao osoba se nije mogao pohvaliti mnoštvom prijatelja. Alberta je ponekad primijetila tu neku usamljenu tugu u očima mladog liječnika i, iako ni ona sama nije favoritizirala prijateljevanje na radnomu mjestu, nekako je osjećala da joj je dužnost povremeno ukazati doktoru Stormgardu da nije posve sam na ovome svijetu i da u ovoj bolnici postoje ljudi na koje uvijek može računati i koji su voljni pomoći mu kad god to zatreba. Upravo kad se Alberta Royce spremala izaći iz bolnice, zapuhao je snažan vjetar, a gromoglasna grmljavina približavala im se zajedno s nizom oblaka tako crnih da su posve zaklonili i samo sunce. Alberta je zastala na ulaznim vratima. Nije se danas sjetila sa sobom ponijeti kišobran jer su na prognozi najavili lijep i sunčan dan, onakav kakvi su bili uobičajeni u ovome gradu. 234

No tek što je pomislila na to, spustio se pljusak tako silovitih i oštrih kapi da su se gotovo urezivale u kožu prolaznika tjerajući ih da potraže zaklon. "Ja bih na tvojem mjestu pričekao dok ovo prođe, Berta", kazao joj je bolnički čuvar Tom za kojeg su se ljudi nekada šalili da je star gotovo kao i sama bolnica. "Čini se da mi nema druge, Tome", reče sestra Royce umornim glasom, razmišljajući o tome kako bi njena bolna leđa itekako cijenila skori susret s njenim udobnim krevetom. "Ovo je sami đavo donio, kažem ti. Pogledaj samo kako se slijeva", govorio je čuvar Tom dok su on i Berta gledali kako uz bolničke stepenice trči jedna potpuno pokisla mlađa sestra koja je radila na odjelu pedijatrije. Očito je išla sebi po gablec kad ju je uhvatila kiša. Djevojka je dotčala do njih u pravi čas jer je nakon toga stala padati i tuča. "Sestro Royce, gospodine Tovey, jeste li vidjeli ovo ludo vrijeme?" upitala ih je začuđeno. "Potpuno ste promočeni, sestro Lane, svakako se presvucite prije nego ponovno krenete raditi", posavjetuje je sestra Royce. "Naravno", odvrati sestra Lane kojoj nije ni padalo na pamet odbiti naredbu glavne sestre. Taman kad je mlada djevojka krenula prema liftu, osjetili su potres. Zemlja se tresla kao da je kakav div hodio po njoj. Ljudi su stali trčati u svim smjerovima, a doktorica Ling koja je hitala svojim kritičnim pacijentima im je u prolazu doviknula. "Sestro Royce, John s recepcije mi reče da je u cijelom gradu nestalo struje osim u bolnicama i da nam se približava razorno nevrijeme. Požurite za mnom, trebat ću vas!" Alberta Royce uzdahne i još jednom se nostalgično okrene prema vratima koja su vodila prema njenom lijepom stanu i mekom krevetu, a potom se uputi za doktoricom Ling poželjevši još jednom da je bar doktor Stormgard ovdje. On 235

možda ne bi imao moć maknuti nevrijeme, ali sasvim sigurno bi njegova pomoć bila dragocjena i njoj i pacijentima.

236

SRCE I GLAVA Postoje trenuci u vremenu koji nas određuju u potpunosti. One minute koje se ponekad čine kao sati, a nekad i kao dani. Postoji prostor i postoji vrijeme, a i magija za one koji imaju dara. Crest je upravo bio u takvom trenutku jer Crest je umirao, a njegov um je lutao. Bio je svjestan svega i ničega. I dok se svijet rušio oko njega, a neprijatelji okupljali, on je promatrao njihova lica. Zmijoliku Echidnu, prokletstvo njegove krvi, sjedokosu generalicu, ženu oštrih crta lica koja je u svojoj mladosti možda nekoć i bila lijepa, ali jedino što je sada na njoj mogao vidjeti jest zloba i okrutnost bez granice. I on je bio tu. Ubojica. Jayin otac, Richard McQain okružen sjenolicima. Vani se pak istovremeno odvijala divlja bitka. Čuo je njihove glasove i vrištanja onih koji su pogibali pokušavajući im se oduprijeti. Omnahai su stigli, a glasna grmljavina je njihov dolazak. Čuo je Samov odlučni glas kako dovikuje: "NAPAAAAD!" Čuo je Eiriku kako baca čarolije, glasom odmjerenim i neustrašivim, potpuno dostojnim Stormgarda. "SKJAAALDBORG! DREPA HAAAALR!" Čuo je i usklađeni ratni ritam Bleedova kalaša i Pierceove M4-ke. Čuo je jecaje i plač i gledao je kako se cijela zgrada trese, a vrućina navire od Emawhova divljeg plamena. Čuo je i gledao kako čelične grede pucaju dok ih samo čarolije neprijateljskih čarobnjaka drže na okupu. Čelik je pucao. I čelik puca kad je pod prevelikim pritiskom, bile su riječi koje je izgovorio svojoj voljenoj. 237

"I čelik puca, Jay", pomislio je Crest, ali njegova sivog čelika više nije bilo. Kao da mu vlastite misli namjerno žele nauditi, pred njegovim se očima ponovno odigravao taj isti prizor. Šamar preko njenog desnog obraza, teškom očevom rukom, uvrede koje joj je sasuo u lice o tome kako ga je razočarala. I metak. Onaj prokleti metak koji mu je oteo najdragocjenije biće koje je ikada upoznao. Metak, prokleti, prokleti, prokleti metak! Njena mala usta, usnica kao stvorenih za ljubljenje, napola otvorenih od šoka i suze zamrznute u očima, prolivene tek kad se svjetlo života ugasilo u njoj, tek kad su ga njene predivne sive oči pogledale po posljednji puta. "JAAAAAAAAAAAY!!!" kriknuo je Crest posljednji puta od bola, od gorčine, od beskrajne žalosti. Neprijatelji su mu se smijali, ali on nije mario. Umirao je i umjesto Valhalle koja je trebala biti posljednja riječ na njegovim usnama, odabrao je nju jer živo mu se fućkalo za sve na ovome svijetu ako ne završi upravo tamo gdje je sad i ona. Očiju zamućenih od suza promatrao je kako se Bleed i Pierce divlje probijaju u samu unutrašnjost zgrade, automatskim puškama smicajući neprijatelje i sjenolike koji bi im stali na put. Nijedan od njih nije progovorio kad su ga ugledali kako lebdi zarobljen u zraku. Obojica su bili potpuno usredotočeni na borbu dok ih je okruživala jara ledenog bijesa. "UBIJTE IH!" začula se oštra generaličina naredba. "ECHIDNA, OTVORI PORTAL! OSLOBODI GWEK'ORA!" "Ali momak je još uvijek živ!" pobunila se Echidna. "Njegova krv..." "Uzmi si tri proklete kapi krvi, ali otvori portal, SMJESTAAA!" zahtijevala je generalica, a Zmijolikoj nije trebalo reći dva puta. Echidna je prišla jednoj od magičnih spona kojima je Crest bio vezan i stala palucati jezkom, ližući nadolazeću krv. 238

"Rekla sam tri, ne deset!" povikala je generalica koja se još uvijek nalazila iza desetak ljudskih vojnika i sjenolikih dok su se Pierce i Bleed bacali i skrivali po predvorju iza betonskih stupova i blokova, pokušavajući ih poubijati. Echidna je pak u tom trenu prestala lizati Crestovu krv, i okrenuvši se prema portalu krenula bajati na starogrčkom: "O ἀρχαῖος θεός εἰσέρχομαι ἥδε κόσμος..."12 "CREEEST!" začu se Pierceov krik dok je Crest padao s visine od tri metra, dočekavši se na nešto što je bilo tvrdo kao kamen, ali svejedno nije bio tvrdi mramor. "Inače mi ženske padaju u naručje, ponekad čak i kraljice, a ne sramežljivi tipovi poput tebe, doktore" začuo je Bleedov duboki glas jer ga je golemi crnac očito uhvatio, ali Crest je bio preumoran, tek napola živ i jedva svjestan pa mu nije ništa odgovorio već je samo klonuo na crnčevim rukama. No u tom trenu začu se gromoglasan urlik, nešto posve neljudsko, ali sasvim sigurno ni životinjski. Dok je portal pucao i lomio se, Echidna je i dalje izgovarala svoju bajalicu, a tamna sjena je polako izlazila kroz prolaz upijajući kapi dosad prolivene žrtvene krvi. Gwek'or je dolazio! "Gdje mi je mala, Creste?" brzo je pitao Bleed dok ga je nosio natrag u zaklon iza golemog betonskog bloka gdje se nalazio Pierce i čuvao im leđa, dok je Bleed riskirao unakrsnu vatru ne bi li spasio Cresta. "Ubio... ju je... njen otac..." govorio im je Crest svojim posljednjim snagama jer je želio da znaju i da je osvete. "MCQAAAAAIIIIN!!!" zagrmio je Bleed a u njegovu kriku se čula sva ona bol i žalost koju je osjećao, i koja je konačno proključala u njemu izbijajući van u obliku gromoglasnog gnjeva. "Što je bilo, Bleede? Nije valjda da cmoljiš k'o pičkica za mojom beskorisnom kćeri?" rugao se bojnik McQain izazivajući Bleeda da se otkrije kako bi ga mogao upucati. "Platit ćeš mi za ovo, mater ti jebem bolesnu, jesi me čuo, pizdo?!!" 239

"Odrezat ću ti tu prljavu jezičinu, mali!" dovikivao mu je Jayin otac. "Samo čekaj, da Gwek'or prijeđe pa ćeš vidjeti svoje!" "Puši kurac, matori!" odvratio mu je Bleed i zapucao kao lud. "Samo ti nastavi tako, đubre malo. Ispucati ćeš sve metke, a onda ćete ti i tvoj kompić pošteno najebati!" smijao se McQain dok je uzvraćao paljbu. "Ne brini, McQain, imamo mi dosta metaka i par specijalnih samo za tebe", javio se Pierce koji je također pucao, ali za razliku od Bleeda kojega su posve obuzele emocije i nije baš razborito trošio metke, što je McQain s radošću uočio, Pierce je hladne glave dobro ciljao i uvijek pogađao svoj cilj. "Kaže se, bojnik McQain, šupci jedni!" doviknuo im je Jayin otac zapucavši, razveselivši se kad je jedan od njegovih metaka okrznuo Bleedovo široko čelo, raskrvarivši ga. "Pišam ti ja na takve kao ti", dobaci mu Pierce nadodavši, "Nema u tebi ni v od poštena vojnika. Što se dogodilo s onim; protiv neprijatelja stranih i domaćih, ti prokleta izdajico?!" "A koje si ti jadno smeće da bi te se to ticalo?" javi se McQain rugajući se, ali tada mu jedan od njegovih mlađih vojnika priđe i reče: "To je, Mad-Dog Cole, bojniče, onaj koji se stalno raspitivao za vas, ratni heroj!" "Začepi gubicu, mali", oštro će McQain klincu. "Zvučiš k'o neka jebena obožavateljica!" "Još ima vremena da ovo prekineš, McQain, predajte se Omnahaima i obećajem ti da će Sam biti milostiv." "Kasno je sada za svaku predaju", javila se generalica oholim glasom okončavši raspravu. "Gospodar dolazi, a vi i vaša bijedna vojska ćete biti pogaženi do zadnjega." Pierce se sumnjičavo zagleda u generalicu. Bila mu je neopisivo poznata, iako je se nije mogao sjetiti iz svojih vojnih dana.

240

"Tko si ti, Lea White?" upita je Pierce pognuvši glavu i naglo se izmaknuvši u stranu ne bi li ga promašio neprijateljski metak. Iako su ga godine možda sustigle, refleksi su mu još bili itekako dobri. Generalica se na to samo nasmije, a Crest koji se svojim posljednjim snagama borio za dah progovorio je: "Malsumis...mora biti...zaustavljen..." Slabost ga je obuzela i ponovno je pao u onaj bezdan između jave i sna, a kad se začulo gormoglasno pucanje, znao je da je došao kraj svijeta, gigantska crna sjena probila se u ovaj svijet, a svi njihovi neprijatelji, padoše ničice pred Bogom kojega su prizvali. Generalica i bojnik također su bili na koljenima i više se nisu ni trudili pobiti Bleeda i Piercea, već su znali da u ovom trenutku moraju iskazati štovanje Gwekoru ako žele biti primljeni u njegovu službu. Echidna je ponosno sjajila pored goleme sjene zla. Bleed i Pierce pogledaše jedan drugoga, a njihovi pogledi govorili su više od riječi. Oni su bili pravi vojnici. Oni pravi heroji junačna srca o kakvima se čita u knjigama i gleda u filmovima. Oni su bili spremni ubiti i poginuti za tuđe živote, za tuđu sreću i sigurnost i u ovom trenu su obojica znala što im je činiti. Svrnuli su pogled na Cresta kojeg je život polako napuštao na hladnom mramoru i nasmiješivši se jedan drugome, zapucali svaki po jedan metak. Srce i glava. Jayin otac je pao, a krv se stala slijevati iz njegova tijela jednako kao što se njegovom krivnjom slijevala iz onoga njegove rođene kćeri. Malsumis ih je pogledao, i ispustivši gromoglasan urlik, krenuo grabiti prema njima dok su dvije automatske puške zapjevale u duetu RA-TA-TA-TA-TA po posljednji puta ispaljujući metke u drevno božanstvo. Mračna sjena Gwek'orova dograbila ih je i jednim zamahom ruke divovskog boga odbacila prema raspadajućem portalu, ravno u zagrljaj smrti. Prije nego što ga je u potpunosti progutao ljubičasti vrtlog, Pierce je još 241

jednom pogledao generalicu koja mu se pakosno nasmiješila i sjetio se. Sjetio se svega.

242

RAZARANJE "ČELIČNI VJETRE, OLUJO DIGNI SE, UNIŠTI IH, SUTEEEEY!!!" "EIRIKAAA! "EMAWHO VATRENI ZID!" "SKJALD BOOOORG! BEIIIN BROTNA!" "KAYLANEE, RUŠI DESNU STRANU! DESNU, KĆERI! SAAAAD!!! "PAX, PAZIII PADAAA!!!" "EMAWHO! EMAWHOOO! VATRAAAA!" "EVO MEEE! GORITEEE PROKLETNICI!!" "TREBAMO STRIJELE! EIRIKA!" "KOLF-SKOT SOEKJA!!" "ON DOLAZI, STARI OČE, NAZIREM SJENU! TO JE GWEK'OR! "Štite?" "Spreman sam, Same" Sam teško uzdahne i pogleda bojište pred njima. Tlo je bilo krcato zlim čarobnjacima, manjim demonima i sjenolicima koji su im se suprotstavili. Čak su se i četiri demona vjetra pridružila ovoj bitci, ali i mnogo ljudskih vojnika, beskorisno prolivene krvi. Sam pogleda svoju djecu, Omnahaie i Eiriku i svojeg starog prijatelja Štita. Znao je da je mrak stigao po njih, ali što su mogli? Skrivanje nije bilo opcija za Omnahaie jer Gwek'or je bio njihov zakleti neprijatelj koji se u još u davna vremena zakleo da će ih pobiti sve do zadnjega. Generalica je okupila uistinu golemu vojsku, a svi koji su nekoć služili Deeja, sada su bili na strani te žene. Sam je bio u dilemi, iako je koordinirao napad znao je da, ako krene u ovaj sukob svojom punom silom, razoriti će cijeli Los 243

Angeles, ali koji drugi izbor je imao? Gwek'or neće štedjeti nikoga, a najmanje njih. Već je i sad nekoliko zgrada bilo porušeno do temelja, a mnogi nevini ljudi, koji nisu imali veze s ovim sukobom, završili su kao kolateralne žrtve. Koliko će ih još morati poginuti dok ovo ne završi? "Oče!" začuo je glas svoje kćeri. "Ako ovo ne dobijemo, zora više neće svanuti ni za koga od nas. Učini što moraš i spasi koga možeš." Tek što je njegova kći izrekla te riječi, Štit je svojom tihom inkantacijom napokon uspio probiti iluziju, a Gwek'or se uz glasan tutanj i prasak probio iz goleme zgrade, koja se u ovom trenutku potpuno urušavala oko njega. Posljednje što je Crest, koji je još uvijek bio unutra, okružen tijelima mrtvih čarobnjaka i praktički na izdisaju, mutnim očima vidio je kako se na njega obrušava gomila betona i čeličnih greda. Slijedeće što je osjetio bila je stravična bol koja ga je prepolovila, nakon čega je uslijedila beskrajna tama. "SAMOWAHA, DOLAZE MIGOVI!" javio se Sutey s oblaka! "KOLIKO, SUTEY?" hitro će Sam. "IMA IH!" odvratio je Sutey. "A, u kurac!" opsovala je Pax. "GAĐAJU NAAAS!" "RUŠI! SKRENI RAKETE! RUŠIIIIII!" Eksplozije su uslijedile sa svih strana dok je Sutey pokušavao istovremeno rušiti neprijateljske zrakoplove i skretati njihove projektile. "OMNAHAAAIIII!" začuo se Gwek'orov ogorčeni urlik dok je gledao potomke njegova najljućeg neprijatelja kako ga pokušavaju poraziti. "UMRITEEE!" "ŠTITE, SAAD!" Na svačije zaprepaštenje, Štit je stao rasti, visoko poput drveta sekvoje, a potom se okrenuo prema Pax koja je sada bila u svojem preobraženom liku crvene lavice, ljudskog

244

lica, s demonskim krilima i repom škorpije, i reče joj: "Ne zaboravi zakletvu koju si mi dala, Paxaras!" Štit joj potom namigne, nakon čega se punom snagom zaleti ravno u zatečenog Gwek'ora. Jedna po jedna tri zgrade su pale pod njima rušeći se do temelja, a Sam ih je slijedio, omogućavajući Štitu vjetreni zalet i sam udarajući drevnog boga gdje je stigao. Istovremeno je Kaylanee tresla tlo pod nogama neprijatelja, ali prokleti čarobnjaci su se nabili oko nje kao uši, Emawho ih je pokušavao skuriti, no demoni i druga mitološka bagra su jašili po njemu poput vražjih pijavica. Eirika i Pax su pak bile zadužene za ljudsku vojsku koja je pucala po njima vatrenim oružijem, a metci su se glasno odbijali od Eirikina magijskog štita. "PAXARAAS? ŠTO JE OVO?!"začuo se glas crvene lavice koja je izrazito nalikovala samoj Pax. "Zdravo, Rubine" Pax će pozdravivši svoju sestru. "Kako si nas mogla izdati?" zgroženo će Rubine gnjevnim glasom. Da je u ovom trenutku imala ljudska ramena, Pax bi vrlo vjerojatno slegnula njima, ali kako ih nije imala, samo je rekla: "Ja se volim igrati s velikim dečkima, znaš to, Ruby." "Ali Omnahai, Paxaras!?! Naši zakleti neprijatelji!" Pax zjevne, želeći ukazati Rubine na to koliko joj je dosadna i naporna s tim svojim govorancijama. "Zapravo, Omnahai su prema meni bili skroz fini. Možda bi bili i prema tebi da ih stalno ne pokušavaš pobiti, Rubine." Rubine iskezi zube i zareži na sestru. "Luda si Pax! Omnahai su ovog puta gotovi, a i ti ćeš pasti s njima! Pridruži nam se dok još uvijek ima mjesta u našim redovima za tebe." Pax se okrene oko sebe, a ono što je vidjela nije bio nimalo lijep prizor. Mali Sutey, kako ga je oduvijek zvala, iako zapravo i nije bio tako malen, muku je mučio s migovima istovremeno pokušavajući zaštititi svoje prijatelje, a posebno Eiriku koja se borila s više neprijatelja 245

istovremeno. Emawho i Kaylane su imali pune ruke posla. Emawho je palio sve živo oko sebe, a Kaylanee i Echidna su odmjeravale snage ostavljajući duboke kratere u zemlji ispod sebe. Kaylanee je nehotično napravila golemi procjep, svojevrsnu borbenu jamu gdje su jedna drugu pokušavale dokrajčiti. Nekoliko blokova dalje, Sam i Štit, za kojega je čak marila i više nego što bi to ikome bila spremna priznati, su upravo dobivali batine od gigantskog Malsumisa koji nije odustajao od svojeg nauma da ih zatre. Pax nije bila slijepa i jasno je vidjela da se Omnahaima piše crno. No dala je zakletvu Štitu da ih neće ostaviti na cjedilu, ali što je zakletva prokletog stvorenja poput nje uopće vrijedila? Je li imala neku težinu? Je li ona, mantikora Pax, doista bila spremna umrijeti da zaštiti ove kurvine sinove koji su joj se toliko sviđali? "U pičku materinu!" pomislila je, a potom se obratila Rubine. "Žao mi je Ruby, ali ja stvarno volim uzgajati onaj prokleti kelj." Izrekavši to, nasrnula je na vlastitu sestru, a ostale mantikore su se priključile u želji da je ubiju, i baš kad je pomislila da će je srediti začuo se životinjski krik s neba, a potom je ugledala lice koje je mislila da više nikada neće vidjeti. Stvorenje je razjapilo svoje goleme ralje i otrovnom kiselinom pošpricalo mantikore koje su je napale, oslobađajući je od neprijatelja. Na njezin šokirani izraz lica, visoki se meštar prizivač samo nasmijao. "TI IMAŠ ZMAJA ZA LJUBIMCA?!!" zgroženo je doviknula Sorenu. "To je wyvern, ti neuka ludo", svisoka (ali doslovno) joj je dobacio Soren, a potom povikao: "HAJDE PAX, BORI SE! NE MOGU TE STALNO SPAŠAVATI!" "OČE, DOŠAO SIII!!!" Eirika se glasno obraduje, na što Soren izvije obrve i dovikne svojoj kćeri: "Vrijeđa me tvoj iznenađeni ton glasa, dijete, samo da znaš!" 246

Eirika se na to samo veselo nasmijala i gorljivo se posvetila borbi jer teško da je u ovom kritičnom trenutku imala vremena za ćaskanje. "Gdje su Crest i Jay?" Soren je upitao sreberni lik svojega zeta Suteya koji se smucao po oblacima boreći se protiv nekoliko projektila istovremeno i skrećući ih prema Oceanu. "U ruševinama!" doviknuo mu je Sutey žalosno, a kad je Soren pogledao krhotine betona i metala ispod kojih se nalazio njegov sin, glasno je kriknuo od gnjeva i započeo se preobražavati, istovremeno prizivajući svoje tamne saveznike iz Podmraka, manje demone i ostala prokleta stvorenja koja su služila samo njemu. Soren je tada pogledao prema Samu i Štitu koji su u ovom trenutku dobivali poštene batine od uvelike nadmoćnog Gwek'ora. Stigli su u pravi čas, ali prekasno da spase njegovog Cresta. Prokletstvo!!! Kad je Sam shvatio da se Soren vratio, kao i to da nije došao sam jer se sva sila Everwinda stala pojavljivati na ulicama Los Angelesa; moćni čarobnjaci, spremni na okršaj, a čak je i sama kraljica stupila u bitku i uz pomoć Žezla Kraljeva stala svojim vilim svjetlom skidati neprijatelje s Emawha, znao je da ima samo jedan izbor, a znao je to i Štit. "Postoji samo jedan način da ga se porazi, Same", govorio je Štit istovremeno izbjegavajući Gwek'orove udarce. Ti to moraš pokušati! Veliki Poglavica će te, uslišiti, znam da hoće!" "Hohanonivah..." započne Sam, dok je snagom uragana pokušavao držati Gwek'ora bar na privremenom odstojanju. "Pusti mene! Moje vrijeme je došlo, ćutim to već neko vrijeme!" govorio je Štit hitrim glasom jer Sam nije mogao dugo zadržavati Gwek'ora.

247

"UMRIJET ĆETE, DJECO GAVRANOVAAA! SMRT JE DOŠLA PO VAS! SUTRA ĆE BITI MOJ DAN I MOJE VRIJEME U OVOME SVIJETU!!!" derao se pomahnitali Malsumis. Sam je znao da je to bio jedini izbor koji su imali. Također je znao da će smrti biti nebrojene zbog ovoga. Uništenje je stiglo po njih i više se nikoga nije smjelo štedjeti da se spasi svijet, pa čak ni vlastitu djecu. Kimnuo je Štitu, napokon pristajući, a potom je pustio Gwek'ora koji bi se ionako i sam probio. Posljednjim snagama i silom drevne magije koju je nosio u sebi, čejen Hohanonivah, zvani Štit, zaletio se još jednom u Gwek'ora istovremeno pojeći bojnu pjesmu svojega naroda, i pohitao u svoju smrt. "NEEEE!" kriknula je Pax koja je zajedno s ostalima gledala kako Gwek'or čupa Štitovo srce ravno iz njegovih grudi dok je grad grmio od zvuka njegova užasavajućeg smijeha. Sam je morao zanemariti svoje osjećaje prema starome prijatelju i dok je Gwek'or ubijao Štita, on je u svojim mislima sklapao dogovor sa Sorenom koji mu je smjesta kimnuo razumijevajući poruku i prenoseći je u misli Omnahaia jednakim riječima: "SPOJITE SE SA SAMOWAHOM! ISPREPLETITE SVOJE ŽIVOTNE NITI S NJEGOVOM. POSTANITE JEDNO. PRIZOVITE BIJELOG GAVRANA! POZOVITE VELIKOG POGLAVICU OMNAHAIA!"

248

VIJESTI Lucale Raven sjedila je u svojem dnevnom boravku u rezervatu Omnahaia zajedno sa svojim sinom Sammyjem, snahom Velanee i nećakinjom Hahve. U naručju je nježno zibala malenog Tehkena, sina njene pokćerke Kaylanee svim se srcem moleći da dječak ne ostane siroče i da se svi moćnici sigurno vrate natrag kući, ali po onome što su ona i njena obitelj trenutno gledali na vijestima, srce ju je zeblo i strahovala je da taj scenarij ovoga puta neće biti tako izgledan. "Katastrofa kataklizmičkih razmjera pogodila je priobalno područje Los Angelesa. Naš reporter Ryan Harper nalazi se u samom srcu ovoga neočekivanog i posve razarajućeg nevremena. Ryane, što se to događa u LA-u i jesu li točne glasine da je mobilizirana i vojska?" "Pa, Joe, ne bih rekao da se nalazim u samom srcu nevremena, koje je je okruženo golemom pijavicom nikada dosad viđenom u ovome kraju. Zapravo, moj snimatelj Eric i ja nalazimo se na donekle sigurnoj udaljenosti u Zapadnom LA-u, ali da si barem s nama ovdje Joe, ne bi mogao vjerovati svojim očima! Kiša se slijeva kao iz kabla, a bilo je i snijega i leda, potresi ne prestaju, a MIG-ovi neprestano nadlijeću iznad nas i ispaljuju projektile u samo srce pijavice iako nitko ne zna zašto! Čuli smo i mnoštvo zgrada kako se ruši, a golemi tsunami udario je područje oko Marine Del Rey potapajući velike dijelove Santa Monice i ostalih priobalnih područja!" 249

"Kakva je situacija na terenu Ryane? Kako se građani nose s ovom stravičnom nepogodom?" "Građani su posve prestravljeni i izbezumljeni! Nitko nema pojma što se događa, a sve je to čudno i ljudi bježe na sve strane. Vojska, policija, vatrogasci, sve službe su mobilizirane, ali problem je u tome što u cijelom gradu nema struje! Rade samo stvari na baterije i generatore na gorivo. U petnaest godina svoje karijere kao reporter nikada nisam zabilježio ili doživio nešto ovakvo, Joe!" "Hvala ti na javljanju, Ryane! Sada ćemo se uključiti u javljanje uživo s Ameliom Rain koja je dosad pohodila nekoliko gradskih bolnica, a trenutno se nalazi u medicinskom centru Zapadnog LA-a. Amelia, čujemo li se?" "Čujemo se Joe, ali bojim se da nemam dobrih vijesti za tebe! Situacija je ovdje krajnje ozbiljna, bolnice su potpuno krcate, a medicinskog osoblja je premalo. Ljudi dolaze odasvud, a tko može taj bježi iz grada jer pijavica se širi i pokriva sve veće područje prerastajući u najgore nevrijeme koje je grad ikada vidio. Ljudi koji su se uspjeli spasiti i doći ovamo, pričaju vrlo čudne i jezive priče Joe!" "O kakvim se pričama radi, Amelia? Što se to događa unutar pijavice?" "Ne znam što da ti kažem, ljudi govore o izvanzemaljcima, o monstruoznim čudovištima koja proždiru i satiru sve pred sobom. Neki ljudi su se pojavili s ozlijedama kakve liječnici nikada u životu nisu susreli. Oni koji su pobjegli govore da se radi o nekakvoj invaziji i da se čudovišta bore među sobom. Znam da sve ovo što ti govorim nema apsolutno nikakvog smisla, Joe, ali eto to su priče koje kruže i to vrlo glasno. Ljudi spominju smak svijeta i gore stvari.

250

Lagala bih kad bih rekla da nisam i sama zbunjena i prestrašena." "Čudovišta i izvanzemaljci, Amelia, hah!" kazao je voditelj vijesti u nastojanju da šalom razblaži napetost. "To su stvarno vijesti kakve nismo dosad imali! Jesi li uspjela uhvatiti koga od osoblja da nam kaže koju riječ i unese malo suvislosti u cijelu situaciju?" "Ne, Joe, žao mi je, ali svi članovi medicinskog osoblja su potpuno zauzeti i nemaju vremena za nas reportere." "U redu, Amelia, hvala ti na izviješću, ma kako čudnovato ono bilo, vraćamo se sad natrag u studio gdje nas čekaju gosti ovih izvanrednih vijesti. S nama su danas pukovnik Alan Gold iz ratnog zrakoplovstva, doktor psihologije i stručnjak za upravljanje u kriznim uvjetima Carlos Espinoza i naš poznati i ugledni meteorolog, kojeg već zasigurno znate s malih ekrana, Preston Siers. Dobro nam došli u studio! Prvo dopustite da se obratim tebi Prestone, možeš li nama i našim gledateljima objasniti o kakvom se ovdje nevremenu zapravo radi i zašto meteorološke službe nisu na vrijeme izdale upozorenje?" "Pa, Joe, na jedno pitanje ti mogu odgovoriti, ali na drugo stvarno nemam odgovora." "Kako to misliš, Prestone?" "Radi se o tome što nitko nije mogao izdati upozorenje jer nitko u meteorološkoj službi nije predvidio ovakav događaj, niti se on poklapa s prognozom vremena koja se trebala odviti. Prema nama je sasvim sigurno putovala anticiklona noseći sunčano i lijepo vrijeme, a zatim su se iznebuha stvorile ove potpuno neobjašnjive vremenske neprilike. Nitko u našoj službi se nikada nije susreo s ovakvim fenomenom, za koji uopće nemamo ni kategoriju ni 251

klasifikaciju. Ono što nas najviše čudi jest potpuno neprirodno i nepredvidljivo ponašanje tih vremenskih uvjeta." "Znači ti se slažeš s Ameliom da bi se moglo raditi o nekakvom nadprirodnom fenomenu? Je li to točno, Prestone? Mislim, oprosti što te to tako pitam, ali ovo su ozbiljne vijesti temeljene na činjenicama i ako postoji ikakvo logično objašnjenje za ove događaje stvarno bih cijenio da ga podijeliš s nama i našim gledateljima." Preston odmahne glavom i reče: "Bojim se da ti ne mogu dati logičan odgovor na nešto što sasvim sigurno nije poznato mojoj struci. Čak bih išao toliko daleko da posumnjam da je netko izumio kakav stroj za upravljanje vremenom i seizmičkim aktivnostima jer iskreno ne nalazim drugo objašnjene za ovu neprirodnu nepogodu." Voditelj vijesti Joe McNamara se nikako nije mogao pomiriti s ovim bezumljem u koje su svi upali. Uvijek je dosad izvještavao o posve poznatim neprilikama. Ako je bio potres izvještavao je o potresu, ako je bio uragan, izvještavao je o uraganu, ali iako ni sam nije imao pojma koji se to vrag upravo događao u Los Angelesu, morao bi se rastati s pameću da tako lako povjeruje da se radi o izvanzemaljcima i čudovištima. On je vodio stvarne, ozbiljne vijesti, a ne sprdnju od nekog žutila. "Pukovniče Gold, možete li nam vi možda reći zašto je aktivirano vojno zrakoplovstvo i koja je svrha raketiranja građana Los Angelesa i vremenske nepogode? Jesmo li mi to u kakvom ratu za kojeg nitko nije svjestan? Što se događa?" "Gospodine McNamara, sasvim sigurno vam mogu potvrditi da predsjednik nije izdao naredbu za upotrebu tih MIG-ova i nitko u ratnom zrakoplovstvu 252

zapravo ne zna kome pripadaju te letjelice i zašto su njihovi piloti otvorili paljbu." Voditelj Joe je pocrvenio kao rak od gnjeva. "Vi to meni hoćete reći da netko, kažete da ne znate tko, upravo raketira Los Angeles, a vi nemate pojma ni tko je to niti je vojska SAD-a upotrijebila vlastite letjelice da osigura područje i zaštiti građane?" "Bojim se da je tako" smireno odvrati pukovnik Gold koji se nije dao tako lako izbaciti iz takta, ma u kakvoj ludoj situaciji se našao. "Ali zašto, dovraga!?!" upitao je Joe, napokon izgubivši sve konce. "Netko je napao SAD vi ne uzvraćate udarac? Što se tu događa?" "Bojim se da su to povjerljive informacije, gospodine McNamara", odvratio je pukovnik Gold staloženo, iako je bio sve samo ne staložen jer je neidentificirani neprijatelj oteo zrakoplove koji su pripadali američkoj vojsci i na neki potpuno neobjašnjiv način pokvario ostale zrakoplove u cijeloj zemlji tako da ne mogu uzvratiti udarac. Sve se činilo da se američka vojska na neki čudan način podijelila unutar sebe i kao da su jedni još uvijek bili pod zapovjedništvom predsjednika SAD-a, a drugi... pa nitko zapravo nije imao pojma kome su ovi drugi služili, ali to sasvim sigurno nije mogao reći na dnevnim vijestima, stoga je umjesto prave istine odvratio Joeu: "Vjerujte da u ovom trenutku vojska SAD-a čini sve u svojoj moći da zaštiti građane, ali morate shvatiti da vam iz logičnih razloga i osjetljivosti situacije ne mogu povjeriti detalje ove operacije." McNamara frustrirano uzdahne podsjetivši sam sebe da je on glavni voditelj ove emisije posljednjih dvadeset godina i da si ne smije dozvoliti da ode u mirovinu ukaljana ugleda, stoga donekle smireno

253

pogleda pukovnika i ozbiljno upita: "Pitanje je jednostavno, pukovniče, jesmo li ili nismo u ratu?" "Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje u ovom trenutku", hladno je odvratio pukovnik Gold strogim pogledom upozoravajući voditelja emisije da ga više ništa ne pita. Joe teško uzdahne, a potom se okrene svojem trećem i posljednjem gostu doktoru Espinozi koji je na svu sreću uvijek slovio kao ozbiljan čovjek, kritičkog uma i razmišljanja pa se Joe nadao da će bar on reći koju pametnu. "Doktore Espinoza, vi se još niste imali prilike oglasiti. Koje je vaše mišljenje o ovim zbivanjima? Jesu li nas doista napala čudovišta iz svemira?" posprdno ga je upitao Joe gotovo ga preklinjajući pogledom da bude razborit i kaže nešto suvislo. Ironični osmjeh zatitra na Espinozinim usnama i on glasom posve trezvena čovjeka hladno odvrati: "Iako ću priznati da se doista radi o kakvom, tek zasad, neobjašnjenom fenomenu, za koji ne sumnjam da ćemo uskoro saznati logična objašnjenja, teško da ćete mene uspješno uvjeriti da nas napadaju izvanzemaljci." "Znači vaše objašnjene za priče o čudovištima je..." "Masovna halucinacija", ozbiljnim glasom će Espinoza. "Vjerojatno uzrokovana puknućem plinskih cijevi prilikom potresa i masovnom histerijom što s obzirom na trenutno zbunjujuću situaciju i nije tako nepojmljivo, a događalo se i ranije prilikom potresa i uragana." Čuvši Espinozine riječi, Joe McNamara konačno uzdahne s olakšanjem i okrenuvši se glavnoj kameri on uputi svojim gledateljima ove riječi: "Dakle, štovani gledatelji, čuli ste, nema razloga za paniku jer nas 254

sasvim sigurno ne napadaju sile iz svemira i iako se trenutno događaju svakojake neobične vremenske neprilike, doista nema potrebe napuhavati ih samo u svrhu senzacionalizma već vam preporučamo da ostanete u svojim kućama, a ako ste blizu ugroženog područja da se sklonite na sigurno i pratite upute hitnih službi kao i naše izvanredne vijesti." Kad su vijesti završile, Lucy je teško uzdahnula istovremeno i od muke i od olakšanja jer ako Gwek'or dobije ovu bitku biti će joj posve svejedno kakve vijesti će sutra biti na programu kad je prva stvar što će neprijatelj Omnahaia napraviti biti ta da ih zbriše s lica planete, a opet ako kojim čudom Sam i ostali uspiju izvojevati pobjedu, uvijek se moglo računati na ljude poput Joea McNamare i doktora Espinoze koji će uvjeriti građane da je sve zapravo u savršenom redu. Sve je to i imalo nekakvog smisla, ali jedino mjesto gdje nije mogla unijeti smisao bilo je njeno zabrinuto srce i osjećaj u nutrini, koji joj je govorio da se nad njih nadvio dosad najtamniji oblak s kojim su se susreli. Iako su njena djeca bila uz nju osjećala se tako samo i bespomoćno, baš kao i ovo djetešce koje je držala na svojim rukama i koje nikad nikome nije učinilo nažao, a bilo je toliko zla i zlih stvorenja i ljudi koji bi mu rado naudili. Tuga ju je obuzela, a oči su joj se ispunile suzama. "Mama?" zazvao je Sammy svoju majku, potapšavši je po ramenu, a kad je Lucy digla pogled shvatila je na što joj želi skrenuti pažnju. Kaylenov Duh je bio ovdje s njima stojeći na dovratku. "Kaylene", kazala je Lucale slomljenim glasom. "Došao si sunamai, nisi nas ostavio same." Kaylenov duh se zagleda ravno u majčine oči prepune ljubavi i dobrote. "Nikada", kaza on tiho. "Nikada vas nisam ostavio i nikad neću."

255

RUKA "Pogledaj me, Atreuse13, moj hrabri dječače." "Majko, ne idi..." "Moram, sine. Pronašli su nas." "Ne napuštaj me, majko. Ne ostavljaj me samog!." "Slušaj me, Atreuse, moraš se sakriti kako smo se dogovorili, moraš to učiniti jer si mi dao riječ, zakleo si mi se." "Majko..." "Ne, slušaj me, Lovci su tu, ja nemam izbora, dijete... moram te ostaviti i odvući ih što dalje od tebe, a ti moraš živjeti! Obećaj mi, sine! Obećaj mi da ćeš preživjeti dok te netko dobar ne pronađe! Ne smiješ odustati od sebe, Atreuse, nikada! Nikada!" "Majko, ne idi... vrati se... majko...MAJKOOO, MAJKOOOOO, MAJČICEEEE ....MAAAAAAAMAAAA!!!" "Zdravo, Kaylanee... nedostajala si mi." "M-Michael?" "Nedostajale su mi naše igrice. Jesam li i ja tebi nedostajao?" "Što ti radiš ovdje, Michaele? Satrala sam te! Uništila sam te!" "O, mila ja ću uvijek biti tu s tobom, voljan i spreman mučiti te." "Ne! Ne! NE PRIBLIŽAVAJ MI SE! NEEE, MIČI SE! MIČI SE S MENE! NEEEEEE!" "Samowaha, zašto odlaziš? Zar ti djeca i ja tako malo značimo?"

256

"Nhwahe, naša braća Khole su napadnuti, moja je dužnost da ih zaštitim." "Idi onda, ali znaj da je ovo možda posljednji puta da vidiš lica svojeg sina Sotua i kćeri Tane!" "Ne govori takove stvari, moja ženo, jer štogod da kažeš ja svejedno moram poći." "Idi, Samowaha, ali znaj, ako demon dođe po nas, naša će te mrtva lica vječno progoniti..." "GDJE JE MOJ SIN, FAYLINN? GDJE JE MOJE DIJETE? TI SI GA UBILA! TI SI KRIVA ZA SCOTTOVU SMRT!" "Ti si jedina sa darom predviđanja u Stormgardu, a opet u obje prilike nisi nam dala ni najmanju naznaku da će nas harači napasti. Nisi nam dala nikakvo predznanje. Baš ništa! Ja ne kažem da si ti izdajica, ali Ashala mi je barem uvijek davala bar nekakvo upozorenje. Četrnaestero djece je mrtvo, Cassiana! Prokleto upozorenje bi mi svakako pomoglo da spasim njihove živote!" "Ja nisam izdajica, Torvale, ja te nikada ne bih izdala!" "EMAWHOOOO PRESTANI! PEČEEEEEEE!" "NE ZNAM KAKO, MAMA! MAMAAA, NE MOGU ZAUSTAVITI VATRU! MAMAAAA! UPOMOOOĆ MAMAAAA!" "Pogledaj se, Sutey! Tko si ti? Nitko i ništa, nula, mizerija... prljavi crvenokožac..." "Prestanite! Prestanite me udarati!" "Umrijeti ćeš ovdje, Mira, ti ćeš biti žrtva koju trebam, žrtva kojom ti je suđeno da postaneš!"

257

"Četrnaestero djece je mrtvo...UPOMOOOĆ! Diši! SOOOTU! TANEEE! KAYLENEE! Lovci su tu! PRESTANI, MICHAELE! NESTANI! MAJKOOOO! Nula, mizerija, ništa... Četrnaestero djece je mrtvo...Nhwahe... diši...molim te... Ja nisam izdajica... Ti si kriva za Scottovu smrt...Pogledaj me, Atreuse... Četrnaestero djece je mrtvo...mrtvo...mrtvo...TOOORVAAAL...MAJKOOO!!! "Prokletstvo! Prokleto, prokleto PROKLETSTVO!" mislila je Pax dok je gledala kako Gwek'or pretvara mozgove svih prisutnih u kašu. Kakav god plan su Omnahai smislili, on ga je naslutio i sad je u zombije pretvarao i one koji su mu služili i one koji nisu. Opleo je paučinu oko njihovih umova i stvorio neku neprobojnu iluziju dok su svi proživljavali svoje najgore noćne more. Kako nije uspio Omnahaie poraziti fizički, odlučio je porobiti sve istovremeno. Jedini razlog zašto i sama Pax nije pala pod istu čaroliju je bio u onom prokletom idiotu koji se usudio umrijeti. Prokleti, prokleti Štit i njegova prokleta plemenitost. "Morat ćeš odabrati u ovoj bitci Paxaras,"govorio joj je noć prije dok su se svi spremali za bitku. "Morati ćeš konačno donijeti svoj posljednji izbor; Tama ili Svjetlo, ali znaj da sam na tebe stavio svoj štit, svoju posljednju čaroliju i čak i ako sve druge nade propadnu, ona će istrajati, a ti ćeš morati odabrati. "Stvarno ne znam zašto se uvijek moraš glupirati s tim filozofskim sranjima, Hoh. Doći ćemo tamo i rasturiti, znaš da uvijek bude tako." "Ne, Pax, imam osjećaj da će ovaj puta biti drugačije, zato ti želim izgovoriti riječi koje među nama nikada nisu bile izgovorene." "Ne, Hohanonivah, da se NISI usudio!" "Volim te, Paxaras. Uvijek ću te voljeti."

258

Ali što joj je sad značilo to što je taj drevni prokletnik voli kad je kreten bio mrtav prije nego što mu je stigla reći da i ona osjeća isto prema njemu. Što joj je sad značilo to što ona sama nije pala pod Malsumisovu iluziju kad je nije imala moći razbiti da spasi ostale. Mogla je zarikati, ali time bi samo privukla njegovu pažnju, a onda bi je golemo đubre sigurno ucmekalo. U očaju se ogledala oko sebe promatrajući mrtva tjelesa. Da je barem Soren ostao priseban ili neki drugi vražji čarobnjak koji bi mogao razbiti ovu jebenu iluziju. Pogled joj je pao na ruševine zgrade, iz koje se Malsumis probio i koja se kasnije tokom bitke rasula u dijelove i krhotine, i zaprepašteno ugleda nečiju ruku kako izviruje ispod ruševina. Isprva je pomislila da se radi o samo još jednom spičkanom mrtvacu, ali kad je ugledala da se prsti tog, očito ne pokojnog, miču ponadala se da je čarobnjak, a ne neka obična ljudska jebada. Bilo prijateljski ili neprijateljski, Pax nije marila jer tkogod da je bio, ako je imao iole magične moći u sebi ona ga je namjeravala natjerati da razbije tu vražju iluziju. Zamahnula je krilima, nadajući se da je Malsumis trenutno dovoljno usredotočen na svoju iluziju da je ne primijeti, a onda je razjapila svoja usta i dahnula. Krhotine su stale pucati pod mantikorinim dahom i raspadati se, malo po malo otkrivajući tijelo unesrećenog.

259

VIDAR Crest je sanjao. Zapravo nije bio siguran ni sanja li ili je li to java. Nije znao ni je li živ ili mrtav. Nije znao ništa osim da mu je srce slomljeno i da krvari od žalosti za Jay, ali također je imao neki čudan osjećaj da je u nekom međuprostoru, u nekom svijetu van svjetova, ni ovdje ni ondje. Lišen fizičke boli, a utopljen u onoj psihičkoj. Sve u njemu se prelamalo, a cijeli život mu se odvijao pred očima. Gubitak roditelja, ona prokleta babetina, Soren kako ga odvodi u Stormgard, Craven kako ga uči alkemiji, sramotan odlazak iz Stormgarda i stjecanje liječničke diplome, usamljenost, ona užasna usamljenost koja ga je cijeli život izjedala. Onaj osjećaj izdvojenosti zbog kojega se nije ni s kim uspjevao sprijateljiti, a iako je bilo ljudi koji su mu pokušali biti prijatelji on bi nekako uvijek dokazao da tog prijateljstva nije vrijedan. Vrlo vjerojatno jer je bio takva kukavica i uvijek je nekako dizao ruke od samoga sebe. Za tuđi život se bio spreman boriti do zadnjega daha, ali za svoj vlastiti baš i ne. No nikada dosad nije poželio umrijeti, ako ne računa one dane provedene isprebijan u bakinom ormaru. Sada kad je Jay bila mrtva što mu je preostalo? Zašto da se bori ostati na strani živih kad tu više nema ništa za njega. Zašto ne bi odustao? Pa što ako će završiti u Helheimu? Pa što ako nikad neće vidjeti Valhallu? Ionako je nikada nije bio vrijedan. Kako bi i bio kad je kukavica. Nije on hrabar i neustrašiv poput Jay. Ona je stvarno bila hrabra. Ona se nikada nije predavala. Čak i kad se sam pakao svalio na njena pleća i kad je sva nada bila izgubljena, Jay je stajala ponosno i ustrajala. Cijeli život je trpjela očevo zlostavljanje i zanemarivanje. Cijeli život tučena, prebijena čak i gore od toga, ali Jay je i 260

dalje nastavljala postojati, i dalje je željela živjeti i bila je spremna boriti se za svoj život. Kako je ono bila rekla Bleedu? "Ne, Bleed. Ja moram vjerovati da ima nade za nas... da postoji izlaz, a ako ima barem mala šansa da... ja moram pokušati. Ne mogu se predati bez borbe." I što bi neustašiva Jay rekla da ga sad vide njene oči sivog čelika? Što bi sad ona mislila o njemu, ovako slomljenom, pokidanom i uništenom? Što bi mu rekla? Bi li ga nazvala kukavicom? Bi li mu rekla da se preda smrti? Ne. Jay bi vrištala na njega i gledala bi ga onim strogim pogledom vojničkog držanja i zahtijevala bi da se bori, da ne odustaje, da bude hrabar. Volio je Jay svim srcem. Znao je to. U mračnim noćima svoje žalosne usamljenosti lagao bi kad ne bi priznao da je više od ičega želio obaviti ruke oko nje i zagliti je. Dirati svojim prstima glatku kožu njenih leđa i grudi, priviti je na sebe i ljubiti je strasno, dok bi joj se lice crvenjelo od njegove oštre brade. Želio je razbarušiti njenu kosu i gledati je kako se smije. Slušati njen smijeh kako odjekuje njegovim stanom. Slušati ga zauvijek. No Jay više nije bila tu da se smije. Nije je više bilo uopće. Jay je bila dostojna Valhalle ili Raja ili nekog drugog veličanstvenog mjesta gdje je željela završiti u svojoj poslijesmrti. Jay je bila dostojna, ali on nije i ako umre sada ovako, slab, kukavan i odustajući od samoga sebe, nikada je više neće vidjeti. Nikada više neće ugledati taj sivi čelik koji je toliko obožavao. Onog trena kad je to shvatio, vratio se u život istodobno uvidjevši da je njegovo tijelo gotovo potpuno slomljeno i zdrobljeno pod teškom gredom. Bol je bila nepodnošljiva, stravično probadajući njegovo tijelo dok je svaki živac u njemu vrištao, ali Crest se ipak nije mogao natjerati čak ni da krikne, toliko je bio slomljen. Osjetio je nešto mokro na svojem licu. Jesu li to bile suze? Polako je otvorio oči i prenerazivši se od straha shvatio 261

je da ga liže ogromna mantikora svojim dugim debelim jezikom. "Hej, Creste, ipak nisi riknuo?! Baš super jer stvarno trebam tvoju pomoć!" "Pax..." smušeno će Crest kojem je mantikorina ljekovita slina značajno umanjila tjelesnu bol. "Što se događa?" "Nije da baš imam vremena za ćaskanje, klinac, ali Malsumis je bacio nekakvu iluziju na sve žive, i svoju ekipu i našu, i doslovno ih jebe u mozak, a nema nitko živ tko bi razbio iluziju. Treba mi čarobnjak. Znaš gdje mogu naći jednog takvog?" Crest je žalosno pogleda. Znao je što traži od njega. "Nabavi mi štap, Pax. Uzmi od nekog čarobnjaka." Pax nije čekala da joj se kaže dva puta. Smjesta je pohitala u neprijateljske redove i grubo odgurnuvši jednog od začaranih čarobnjaka u usta uhvatila njegov štap i ponijela ga Crestu, položivši mu ga u lijevu ruku. "Kako si me izvukla ispod ruševina?" upita Crest koji je do maloprije bio zarobljen pod golemom hrpom betona i čelika. Pax mu namigne i s ironičnim osmjehom na usnama odvrati: "Čarobna sam." Crest kimne ne pitajući ništa više jer ako je želio izliječiti vlastito tijelo u tako kratkom roku, morao se u potpunosti usredotočiti. "O, silna Eir budi mi na pomoć..." promumljao je molitvu svojoj božici a potom sklopio oči i zaorio: HEILAGRFULLTING!!!" Iako je bio vidar, Crest baš i nije često bio u prilici da se razmeće svojim vještinama, a zaliječiti svoje vlastito slomljeno tijelo uz pomoć božanske magije je upravo i bilo nešto što bi se u čarobnjačkoj zajednici moglo nazvati razmetanjem. No Eir je cijenila vještce poput Cresta i njena milost je u svakom slučaju bila na njegovoj strani.

262

Pax bi lagala kad ne bi priznala da nije impresionirana pogledom na Crestovo tijelo koje se samo ispravljalo, a kosti naizgled namještale zamjenjujući groteskni prikaz neprirodnih položaja onim zdravim i prirodnim. "Jebemu, mali, ako mi ikada zatreba liječnik, tebi se prvome obraćam!" Crest je na to dobrostivo pogleda, a potom polako ustane s poda ćutivši kako se snaga vraća u njegovo tijelo. "I, što kažeš? Jel možeš razbiti tu iluziju? " Crest pogleda krvavo bojno polje, živi masakr koji je ostao nakon svega, a potom se zagleda u lik kraljice Rune koja se, još uvijek držeći Žezlo Kraljeva u svojim rukama, previjala na koljenima zbog noćnih mora koje je proživljavala. "Mislim da možda mogu učiniti i nešto mnogo više od toga" nejasno će Crest, a potom stane grabiti po bojištu ravno prema kraljici Runi. Za golemog Malsumisa koji je svakim trenutkom boravka dobivao na svojoj snazi i veličini, Crest i Pax trenutno nisu bili ništa više no dvije bube koje uopće nije ni primijećivao, jer je njegov um bio posve usmjeren telepatskom uništavanju mozgova njegovih neprijatelja, ali i onih koji su mu željeli biti sljedbenici jer ako nešto nije trpio to je bila samovolja. On će sebi stvoriti svijet u kojem su svi podložni njegovoj volji i njegovim naredbama. Uništiti će njihov duh, a potom će ih sve natjerati da mu služe. Kad je Crest stigao do Rune, koja je bila na pola puta iz jame koju je Kaylanee stvorila, on se zagledao u Žezlo Kraljeva. "Što ćeš s tim?" upitala je Pax začuđeno. "Je li to neki moćan čarobnjački štap? Misliš da ga možeš poraziti?" Crest odmahne glavom i reče: "Ja mu ne mogu ništa, ali ovo bi moglo dati priliku Omnahaima." "Kako?" zanimalo je Pax.

263

"Ovako", smjesta odvrati Crest, a potom izgovori neku tihu čaroliju kojom je izbio Žezlo Kraljeva ravno iz Runinih ruku hitnuvši ga magijom pravo u Malsumisa. Istog trena kad je Žezlo Kraljeva dotaknulo golemog boga on je prvo ispusto bolan neljudski krik, a potom se srušio na tlo grčeći se i trzajući u bolovima, dok se drevna magija vilenjačkih kraljeva od koje je Žezlo Kraljeva bilo sazdano, borila za prevlast s Malsumisovom božanskom moći. "Koji vrag...?" zbunjeno će Pax dok je gledala kako silni Gwek'or jauče i vrišti u stravičnim bolovima, a da stvar bude još bolja sad kad je izgubio fokus njegova iluzija se rasplinula, a bitka se mogla nastaviti. "MOJE ŽEZLO!?!" vrisnula je kraljica Runa kad je došla k sebi. "GDJE JE MOJE ŽEZLO?!!" a potom je ugledala Cresta i zaprepastila se: "CREST, ti si živ!" vrisnula je ponovno, ali ovog puta od sreće, bacajući se posve nespremnom i preneraženom vidaru za vrat!" Istovremeno dok se Runa radovala Crestovu povratku, Sam je konačno uvidio priliku da udari sad dok je Gwek'or bio slab i zaokupljen boreći se protiv Žezla. "OMNAHAI, POSTANIMO JEDNO! NAPAAAAAD!" "SAMOWAHA, KAYLANEE, EMAWHO, SUTEY - VELIKI OČE, PODARI NAM SNAGU SVOJU! MI SMO TVOJA SILA NA OVOME SVIJETU, MI SMO TVOJA DJECA, DJELIĆI TEBE SAMOGA! PRIJEĐI U NAS I PODARI NAM MOĆ DA SUZBIJEMO TVOJEG DREVNOG NEPRIJATELJA!!!" Bijela svijetlost suknula je poput eksplozije uništavajući sve pred sobom. Neprijatelji su padali ničice i bivali uništeni tim svetim svjetlom duha Velikog Gavrana, a saveznici su morali čvrsto zatvoriti oči ne bi li izgubili vid. Kad je silovito svjetlo doprlo do samoga Gwek'ora začuo se njegov najgori vrisak do sad. "AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAH!" kriknuo je pradavnik, a potom se sjena njegova lika stala rasipati i blijedjeti, a još jedna sila unutar njega samog, svijetla sila 264

zarobljena u njegovim očima previrala je iznutra boreći se da izađe. Svjetlosni Duh zadobio je obličje sjajnog ljudskog diva, a uništenjem Gwekora iz njegova bića istupila je eonima zarobljena srebrna i predivna Djeva Siowa, davno oteta žena Velikog Gavrana i ljubav neprežaljena. Kad se njihov božanski sjaj umanjio, saveznici su otvorili oči i gledali kako predivna Siowa prilazi Velikom Poglavici i zastaje pred njim dok su gledali jedan drugoga u oči, jedva vjerujući svojoj sreći da su nakon toliko vremena razdvojenosti ponovno zajedno, ponovno jedno s drugim. Tek što su se pogledali, Siowa i Veliki Gavran baciše se jedan drugome u naručje i nestadoše prelazeći napokon zajedno natrag u Svijet Duhova kao da ih nikada nije niti bilo. Isprepeletene životne niti Omnahaia, ponovno se odvoje i Sutey brzo pripomogne čarobnjacima koji su bacali iluzije oko njih gustom maglom. Usred te iste magle gdje su samo svi saveznici mogli vidjeti jedni druge, ostao je stajati samo jedan jedini zao lik. Još jedan jedini posljednji neprijatelj koji je ostavljen za kraj na Samovu zapovijed. Generalica.

265

KRVNIK

Sam je stajao ispred generalice i promatrao je, a potom je podigao svoju ruku i vjetar je zapuhao, skidajući lažnu kožu i periku s te zle isprike za ženu. Kad je njen pravi lik pakosne, naizgled mlade, krasotice bio otkriven. Sam je spustio ruku i zagledao se u djevojku koju je nekoć zvao svojojm unukom. "Lea White... da pogodim... Leowyth", prošaptao je beskrajno žalosnim glasom. "Koliko dugo si znao?" upitala ga je ona sa zlobnim osmjehom na usnama, na tren se pretvarajući kao da je činjenica da su je Omnahai ponovno osujetili i upropastili njenu osvetu ni najmanje ne dira. "Od onog trena kad sam čuo da koristiš to ime, Leowythna, kćeri Tehekeina, ona koju sam nekoć zvao Nwmanom Šumski List, ona čiji me osmijeh uvijek obradovao, a sada dok gledam sve ove mrtve nevine ljude koji su skončali na ovaj dan upravo tvojom krivicom, žalim više nego ikada što sam dopustio da odeš iz rezervata", govorio je Sam teško uzdišući jer se čak i nakon svih ovih godina teško mirio sa zlom koje je zaposjelo srce Tehekeine kćeri. "Ovo je sve moje djelo..."začuo se izgubljeni glas, a svi se okrenu prema Suteyu koji je bio posve problijedio kad je shvatio da se njegova nekadašnja simpatija krije iza generaličine maske. "Ja sam te molio da je pustiš, Same. Nikada to neću zaboraviti. Ovo je moja krivica." "Ne, sunamai", reče Sam. "Nije ovo tvoja krivnja jer Nwmana je ta koja je donijela svoje izbore, Nwmana je ta koja je odlučila učiniti sve da pusti Gwek'ora na ovaj svijet i 266

Nwmana je ta koja će pasti od moje ruke zbog toga što je učinila." "Ne!" začuo se oštar Kaylaneein glas. Kay se okrenula prema Nwmani i prišla joj, a potom ju je opalila šakom ravno u glavu, na što se Nwmana istog trena srušila na tlo. "USUDILA SI SE TAKNUTI MOJE DIJETE, KUČKO! MALENU BEBU KOJA TI NIKADA NIŠTA NIJE SKRIVILA, PROKLETA, SMRDLJIVA, GADURO!" derala se Kayla udarajući Nwmanu koja se istovremeno izmicala i blokirala udarce. Kaylanee Raven se ni u kom slučaju ne bi moglo nazvati ratobornom osobom, ali dirnuti u njenu obitelj, u njeno dijete bio je zločin koji nikome nije praštala niti zaboravljala. "Ooo, baš mi je žao, Kaylanee. Nadam se da nisi previše cmoljila nad svojim mrtvim sinčićem", rugala se Nwmana, blokirajući Kaylin udarac. Kayla potom pogleda Nwmanu ravno u oči i široko se osmjehnuvši reče: "Moj sin je živ, ali tebi je smrt za vratom!" "Buhuhu... hoćeš li me ubiti, Kaylanee? Nemaš ti petlje za to, kukavice!" Tek što je izgovorila te riječi, Nwmana je šokirano otvorila usta, pogledavši Kaylu, a potom joj shvaćanje prođe glavom dok joj se Emawho približavao puštajući ju da ga još na tren samo pogleda prije nego što ju je doslovno pretvorio u prah i pepeo. "TREBAO SI ME PUSTITI DA JE UBIJEM!" gnjevno se brecnula Kaylanee na svojega muža. Emawho samo odmahne glavom i spokojno reče: "Ne. Ja sam krvnik plemena Omnahaia i dok je mene neću dopustiti da tko od vas nosi taj teret na duši." Kayla se uspije smiriti, ali tek jedva. "I što ćemo sad?" javila se Stormgardska čarobnica Cassiana. "Hoćemo li počistiti ovaj nered ili ga ostaviti?" Svi su se stali okupljati oko Sama i Omnahaia, a Sam priđe Crestu i reče mu: "Da nije bilo tvoje dosjetljivosti, hrabri mladiću, vrlo vjerojatno bi ova bitka bila izgubljena. S 267

pravom se možeš nazivati spasiteljem svijeta i svakako prijateljem Omnahaia." "Da, ono sa Žezlom Kraljeva bilo je genijalno, Creste", javi se bojmag Borya ozbiljno kimajući glavom. "Kako se ti nisi toga sjetila, o krasotna kraljice naše veličanstvene kraljevine?" upitao je bard Beyerd zadirkujući Runu koja je na to samo zakolutala očima i odvratila: "A kada si ikada u povijesti Everwinda čuo da je netko bacio Žezlo Kraljeva na kojeg od svojih neprijatelja, Bey? To je magični štap božanskih moći sposoban za najsilnije čarolije. Jednostavno mi nije palo na pamet da bih ga trebala samo tako baciti na Malsumisa kao da je kakav obični kamen." "Crestove metode možda nisu bile uobičajene..." započne Emawho, nadodavši: "...ali su bez sumnje bile itekako djelotvorne." Čuvši njihove pohvale, Crest se samo zarumenio, a Pax koja je ponovno poprimila svoje ljudsko obličje je kazala: "Svi vi previše filozofirate, a stvar je zapravo jednostavna, mali vam je svima spasio guzice i točka." "Pravo zboriš, Pax", složio se Sam. "I što sad, oče?" upitala je Kaylanee. Sam se zamisli, a potom pogleda kraljicu Runu i toplo reče: "Dopusti mi vilenjačka kraljice, da ti se od srca zahvalim, i tebi i Sorenu što ste došli u našu pomoć." Runa se na to zarumeni gotovo jednako kao Crest i odvrati Samu. "Hvala tebi, Samowaha Raven jer malo koji je čovijek ili bog bio tako dugo i prisno voljan služiti čovječanstvu na strani Svjetla. Tvoja djela su legendarna i Kraljevini Everwind je bila čast što smo imali priliku boriti se uz tebe. No, zapravo je Soren taj kojemu je potrebno zahvaliti jer je on velikom hitnjom stigao u Everwind organizirajući ovaj napad." Sam zaklima glavom, a potom još jednom teško uzdahne gledajući tijela mrtvih.

268

"Hej", iznenada će Beyerd. "A gdje je uopće nestao naš neustrašivi arhmag?" Runa, Crest, Sam i svi ostali pogledom su počeli pretraživati područje gdje se odvila bitka ne bi li gdje ugledali Sorena, tek sad primijetivši da je nestao, iako je njegov zastrašujući wyvern koji je Runi izgledao čak užasnije od Sorenova prethodnog, i dalje strpljivo čekao pored jedne napola porušene zgrade. "Eno Sorena!" javio se iznenada Ingvar Snježnoruki pokazujući na arhmaga koji je čučao pored nečijeg mrtvog tijela. Soren je uhvatio tijelo mrtvaca u naručje i ustao, a Crest je osjetio kako mu srce silazi u pete kad je ugledao Jayinu glavu, koja se beživotno klatila u Sorenovu naručju dok ju je nosio kroz ruševine. Njegova vizija se konačno obistinila. Soren s Jay u svojem naručju. Mrtvom Jay. Crest je napravio nekoliko koraka naprijed, ali Pax je položila svoju ruku na njegovo rame. "Nemoj, mali. Nje više nema, a bol će ionako ostati s tobom zauvijek." No Crest ju nije želio slušati. Želio je dotrčati do Sorena, preuzeti Jay u svoje naručje i zibati ju na svojim rukama ridajući i preklinjajući ju da mu se vrati. Soren koji je pročitao njegove misli, zazviždao je svojem wyvernu i zajedno s Jayninim tijelom odletio u nepoznato, zadržavajući tako Crestov ugled pred Everwinđanima. Dok je gledao Sorena kako odlijeće s Jay, Crest je bio siguran u jedno; njegov život neće biti isti nakon ovog dana. Ništa više nikada neće biti isto.

269

OTAC

"KUC-KUC-KUC!" "TKOGOD DA SI, ODLAZI!!!" "KUC-KUC-KUC!" "GUBI SEEE!!!" Vrata Crestova stana su se otvorila sama od sebe, a arhmag Soren stupi u prostoriju držeći se jednako uzvišeno i samodostatno kao i uvijek. Čim su ga ugledali, Crestove mačke Azriel i Gargamel postavile su se ispred Cresta i glasno zasiktale na njega. "Hajde, brišite!" reče im Soren mahnuvši rukom, na što su oba mačka istog trena pobjegla u spavaću sobu. Soren se tada okrene kršnom mladiću koji je ležao glavom i trupom na podu, a nogama na dvosjedu samo u svojim boksericama i prijekorno reče: "To nije način na koji se dočekuje goste, Creste" Crest je polako okrenuo svoju glavu prema Sorenu, i to je zapravo bilo jedino što je učinio i čime je pokazao da je svjestan toga da se Soren sam pustio u njegov stan. "Ti si pijan i gotovo gol", pomalo iznenađeno će Soren, kojega je na samom ulazu zapahnuo miris alkohola, a napola ispijena flaša viskija koja je ležala pored Crestove ispružene ruke bila je živi dokaz ovog opijanja. "Razvaljen sam", pijano mu promrmlja Crest. "Vidim", hladno će Soren uzdahnuvši. "Hajde, diži se." Crest se na to samo glasno nasmije. Bio je to potpuno prazan, šupalj smijeh u kojem više nije bilo ničega, ni tuge, ni boli, ni radosti, ni smijeha. Prazan. Ništavan. Krajnje očajan.

270

Soren odmjerenim korakom priđe Crestu, sagne se te ga jednom rukom podigne s poda i posjedne na dvosjed kao da je kakova krpena lutka. "Tako" reče, a potom se ogleda po Crestovu stanu kao da nešto traži, a kad je očito pronašao što je tražio, on priđe polici s knjigama i, nakon što je rukom malo pretražio prazan prostor, na koncu ipak izvuče jednu od knjiga nimalo se ne iznenadivši kad se polica otvorila i pokazala mu put u Crestovo tajno skrovište knjiga i bilja. Crest nije ni najmanje reagirao na to što se njegov arhmag ponaša kao da je doma u njegovom stanu, niti je mario što mu kopa po stvarima. Ionako ga je baš bilo briga za sve. Naslonio je glavu unazad i sklopio oči, ali nije zaspao. Već tjedan dana od Bitke za Los Angeles nije spavao kako treba, bilo pijan bilo trijezan. No u onim kratkim trenucima kad je doista i uspio zaspati, jedino što je vidio bila je ona. Njena koljena kako padaju, usta otvorena od šoka... beskrajna tuga u očima. "Pij", naredio mu je Soren, donijevši mu šalicu punu tople, smrdljive, bljutave tekućine zelene boje. Crest pijano prevrne očima, a potom odmahne glavom i reče arhmagu: "Pijan ili trijezan, kakve veze ima kad sam ionako sjeban." Soren prijekorno izvije obrve. Nikada u životu nije čuo Cresta da je izustio psovku. Nije mu to bilo slično niti mu je pristajalo, ali nije ništa rekao niti je komentirao mladićev buntovni ispad, već mu je ponovo ponudio piće i rekao: "Pij". "Pusti me na miru, Sorene, lažljivče jedan", hladno mu je odvratio Crest kojeg je alkohol očito natjerao da pijan kaže ono što trijezan misli. Soren snosishodljivo uzdahne, a potom uhvati Cresta za stražnji dio vrata i nalije mu tekućinu u grlo, na silu ga natjeravši da je popije. Kad ga je pustio, Crest je izgledao bijesno kao ris, ustao je na noge i pijano pokušao rukom zamahnuti prema Sorenu, koji se samo izmaknuo. 271

"Stvarno, Creste..." osorno će Soren rukom ga gurnuvši natrag na dvosjed, na što se Crest samo svalio natrag potpuno klonuvši, svjestan da je toliko urokan, da bi prije mogao sam sebe ošamariti nego naciljati Sorena. Soren se potom naslonio na zid i promatrao mladića pred sobom, čekajući da napitak počne djelovati i da malo zdravog razuma uđe u taj mladi mozak, a kad je ugledao kako se Crestovi obrazi rumene, ovaj put od srama zbog svojeg ponašanja, znao je da se konačno rastrijeznio. "To je brzo djelovalo", promrmljao je Crest pomalo odsutno komplimentirajući Sorenovo umijeće spravljanja čarobnih napitaka. Sorenova usna zaigra i on se nasmije svojim iskrivljenim osmjehom. "Runa je uvijek govorila da sam trebao postati vidar, a ne prizivač. Nekako je naivno smatrala da bi me se onda ostali čarobnjaci manje plašili." Crest pogleda zastrašujućeg Sorena koji je i u svojem ljudskom obličju izgledao smrtonosno i odvrati: "Čisto sumnjam." Čuvši to Soren se nasmije i reče: "To sam joj i ja rekao." Arhmag se nadao da će Crest nastaviti razgovor, ne da je on u sebi ikada osjećao pretjeranu ljubav prema čavljanju, što je inače smatrao potpuno beskorisnom aktivnosti, ali želio je razgovarati s Crestom. Želio je čuti što on ima reći. Želio je da mu postavi pitanja tako da mu nakon svih ovih godina tajni i skrivanja napokon može reći pravu istinu. "Zašto si me nazvao lažljivcem u svojem pijanom izdanju, Creste?" iznenada upita Soren na što Crest samo podigne pogled i, zagledavši se ravno u arhmaga, on slegne svojim ramenima pa reče: "Tako se zove ljude koji lažu." Soren ponovno izvije obrve, čudeći se: "A, kada sam ja to točno, de kazuj, tebe lagao?" Crest uzdahne i žalosno osvrati: "Nisi mi baš ni rekao istinu."

272

Soren na to samo staloženo odvrati: "Skrivanje istine i govorenje neistine nisu iste stvari, Creste. To su dva posve različita pojma. Vjerujem da si pohađao moja predavanja dovoljno dugo da znaš tu razliku." "Ne trebaju mi tvoje prodike, arhmaže", mrzovoljno će Crest odmahujući glavom. Soren se na ovo samo nasmije i reče: "Svima ponekad treba održati lekciju, Creste, a moje su lekcije posebno učinkovite." Crest na to samo prezirno puhne, a Soren ojađeno reče: "Za ime Odinovo, Creste, ponašaš se poput kakva napuhana tinejđera." "A što hoćeš da ti kažem, dovraga!" brecne se Crest ljutito. "Istinu", kratko će Soren. Crest ga gnjevno pogleda, a u njemu je ključalo jer je sve ove godine Soren znao da mu je otac, a nikada to nije spomenuo. Niti jednom. "MISLIŠ ONU ISTU ISTINU KOJU SI TI MENI SVE OVE GODINE TAJIO? MISLIŠ ONU ISTINU KOJU SAM MORAO SAZNATI OD ECHIDNE DA JE MOJA MAJKA BILA SA STORMGARDSKIM ARHMAGOM? MISLIŠ ISTINU O TOME ZAŠTO ME ONA PROKLETA BABETINA UVIJEK ZVALA KOPILETOM? JEL GOVORIMO O TOJ ISTINI, SORENE? O TOME KAKO SI TI ZAPRAVO MOJ OTAC!?!" Čuvši sve ovo, Soren teško uzdahne i polako reče: " Stvarno ne vidim potrebu da vičeš, Creste. Ja nikada od tebe nisam skrivao da si moj sin. Nisam li te u Stormgardu pred svima uvijek zvao sinom? Nisam li u mnogo navrata pokušao razgovarati s tobom i pomoći ti da podijeliš svoje brige? Nisam li te više puta izvlačio iz nevolje kad su te druga djeca zadirkivala?" "Jesi", prizna Crest, ali i nadoda, "...ali nikada mi nisi rekao da si ti moj otac tim riječima. Nikada mi nisi rekao da si spavao s mojom mamom!" 273

Sorenu se na riječi "spavao s mojom mamom" usnica trzne od smijeha, ali se ipak ne nasmije, ne dopustivši da se njegova demonska strana izruguje mladićevoj boli. "Bojim se da ja nikada nisam imao tu čast uopće upoznati tvoju majku, Creste, a kamoli je odvesti u krevet." reče Soren u mislima nadodavši za sebe, "Iako ne sumnjam da bi joj se svidjelo to iskustvo." Crest je očekivao od Sorena čuti sve samo ne to. Isprva je samo zabezeknuto buljio u Sorena, a onda je polako rekao: "Ne shvaćam." Soren zakoluta očima i reče: "Znaš, ponekad me stvarno iritira ljudski nedostatak oštroumlja. Recimo samo da bi vrlo jednostavna matematika riješila tvoj problem." "Čekaj, jesi li ti moj otac ili nisi?" zbunjeno će Crest koji sad više ništa nije razumio. "Naravno da jesam, mislio sam da smo to već konstatirali", jasnim glasom će Soren. "Ali kako onda..." Soren uzdahne i frustrirano reče: "Isti si Runa, Creste, makar i niste u srodstvu. Valjda si mi zato i toliko simpatičan." Crest je samo blesavo buljio u svojeg arhmaga posve izgubljen. Ili je on bio toliki djevac da nije imao pojma kako se prave djeca, iako je njegova liječnička diploma dokazivala upravo suprotno, ili je ovdje postojao dio priče koji mu Soren nije ispričao. "Slušam", reče on napokon, prekriživši ruke na prsima u pokušaju da se sabere i pripremi na štogod će mu Soren slijedeće reći. "Prije mnogo godina bio jedan dječak, a ime mu je bilo Atreus..." reče Soren Crestu započinjući priču kao kakvu bajku. "Njegov otac je bio silan čarobnjak koji se borio u čuvenom ratu zvanom Veliki Lov u Velikoj Britaniji, a njegova majka je bila sukuba. Samo za razliku od ostalih sukuba, ona je pomalo nalik na tvoju prijateljicu Pax, promijenila stranu i odlučila živjeti život tako da ne škodi drugima iako je bila punokrvna demonica, a to je, vjeruj mi, 274

bio istinski težak život. No, Lovci su odlučili ubiti Atreusa i njegovu majku te je ona pobjegla zajedno sa svojim sinom iz Velike Britanije i prebjegla u Francusku, skrivajući se po šumama i drugim skrovitim mjestima poput planina i špilja." Na ovom djelu Soren malo zastane s pričom jer od svih priča koje je ikada pričao, nikada nikome na ovaj način nije ispričao ovu priču. Svoju vlastitu. Čak i nakon svih ovih godina, sjećanje na majku, koja ga je silno voljela, bilo mu je bolno. "No, kako to obično biva u pričama, Lovci Beznađa nisu odustajali od svoje lovine i na koncu su se dočepali Atreusove majke, koja se svim silama potrudila odvući ih što dalje od svojega djeteta. Atreus je tada ostao sam. Dječaku je bilo četiri godine. Kako je živio i od čega je sve preživljavao naredne tri godine neću ti govoriti jer je to priča od koje bi i stijena pukla i kamen proplakao, ali kad se dječaku činilo da je posve osuđen na propast i samoću, pojavio se čarobnjak i spasio Atreusa odvevši ga sa sobom u Stormgard, dodjeljujući mu učeničko ime Garvan i pred svima nazivajući to poludemonsko siroče svojim sinom. Crvenokosi čarobnjak crvene brade čiju sliku i priliku upravo gledam pred sobom." Crest je zaprepašteno buljio u Sorena, a Soren se na to samo osmjehne svojim iskrivljenim osmjehom i reče: "Nisam li ti rekao da bi vrlo jednostavna matematika riješila tvoj problem? Ti si došao u Stormgard godinu dana nakon Velikog Rata s Abbadonom, a ja sam postao arhmag u toj samoj bitci kad je on poginuo, što znači da je arhmag u Stormgardu, koji je sedam godina prije tvojeg dolaska u Everwind, bio..." "...Torval?" začuđeno će Crest jedva vjerujući onome što je čuo. "Torval Sjenozvani je moj pravi otac?" "Da", smjesta odvrati Soren, nadodavši: "A kao što je on bio otac meni, Creste, tako sam i ja bio otac tebi."

275

"Ali..." izgubljeno će Crest. "Zašto mi nikada nisi ništa rekao?" Soren priđe Crestu i svali se pored njega u naslonjač odjednom izgledajući vrlo umorno. "Moj otac... moj pravi otac... je bio veliki Amon Attor, Creste, a za njega ne sumnjam da si čuo." "Naravno da jesam", zadivljeno će Crest. "Njega su isprva optužili da je izdao Krila Slave i da se borio na strani Lovaca, ali kasnije se saznalo da je on zapravo bio pravi junak. Ratni heroj!" Soren zakima glavom i reče: "Isto tako kao što je moj otac junak u Velikoj Britaniji, Torval je oličenje junaštva u Everwindu, opjevan u nebrojenim pjesmama kao ikona svih vrlina koje se u našem društvu štuju. A sad mi reci, Creste, kako bi se ti osjećao da si došao u Stormgard s tim znanjem da je tvoj otac bio jedan od najslavnijih, ako ne i najslavniji arhmag u povijesti škole? Što bi učinio kada bi te pritisnula sva ona silna očekivanja učenika i predavača da budeš dostojan Torvalove slave? Kad bi mnogi koji su još uvijek žalovali za njim od tebe očekivali da budeš u ponašanju i hrabrosti jednaka ličnost? Što bi im ti rekao? Sedmogodišnji dječak, posve istraumatiziran, pretučen i izgubljen?" I napokon, nakon svih ovih godina sve je dobilo smisao, a Crest je konačno razumio svojega arhmaga, čovjeka koji mu se trudio biti ocem, a da ga nikada nije tražio ništa zauzvrat. "Bio bih prestravljen", prizna Crest. "I potpuno nesposoban ispuniti njihova očekivanja jer ja nisam ni sličan Torvalu." Soren se na to blago nasmije, a njegova ljudskost i dobrota prevladavali su ovom smijehu. "Sličniji si ti njemu nego što to misliš, a moram ti priznati da si i karakterno mnogo moralnija osoba nego što je to bio Torval, jer da si vidio scenarij koji se odvio kad je priznao Cassiani da je bio sa ženom u Hrvatskoj..." govorio je Soren s osmjehom na usnama se vraćajući u staro sjećanje 276

dok je gledao nestašnog Torvala kako bježi pred Cassianinim gnjevnim kletvama i uvredama. "Je li on znao?" upitao je Crest, vraćajući ga natrag u stvarnost. "Da ima sina? Je li znao?" Soren odmahne glavom i reče: "Ne. Nije znao, ali ja jesam onog trena kad sam te izvukao iz ormara i pogledao u oči, znao sam tko si." "Kako?" začuđeno će Crest. Soren slegne ramenima i odgovori mu: "Neopisivo si ličio na njega, a moja demonska strana je namirisala vaše krvno srodstvo. Vidiš, miris krvi svake osobe se razlikuje, stvorenja poput mene to mogu nanjušiti." "A ostali?" zanimalo je Cresta. "Znaju li ostali u Stormgardu tko sam?" Soren malo nakrivi glavu gledajući svoj odraz u crnom ugašenom televizoru. "Mnogi koji su poznavali Torvala su sumnjali jer mu uistinu nalikuješ, ali nitko nije bio siguran, a osim Cassiane me se nitko nikada nije ni usudio pitati. Runa je znala, naravno. To se podrazumijeva. Ona je ipak naša kraljica", on će namignuvši Crestu u šali, a potom nastavivši, "Ali, sada kad si se dokazao u bitci kao svoj čovjek i nakon svega što si učinio svi znaju tko si i tko ti je otac jer više nisam vidio razloga da im krijem tu istinu. "Ma nisam ja učinio ništa..." Crest će sklopivši oči i pomislivši na Jay. Soren tada teško uzdahne i reče Crestu: "Hajde, idemo!" "Kuda?" zbunjeno će Crest. "U Stormgard, naravno. Treba nam novi učitelj. Netko mora zamjeniti Cravenovo mjesto, a on je izričito tražio da to budeš ti s čim se ja u potpunosti slažem." Crest odmahne glavom: "Ne mogu ja samo tako otići, imam posao u bolnici i život ovdje." "Aha, zanimljivo..." reče Soren nezainteresirano. "Da ti pomognem spakirati se ili možeš sam?"

277

Crest razmisli o Sorenovoj ponudi. Mogao je doista otići s njim u Stormgard i tamo podučavati alkemiju i ljekarstvo ili je mogao ostati živjeti ovdje nasuprot Jayina stana utapajući se u tugi i alkoholu. "Sam ću se spakirati" on će napokon mrzovoljnim glasom mireći se sa sudbinom, na što se Soren samo osmjehnuo i i dohvatio zdjelicu sa čipsom sa stola. "Ha!" reče on zadivljeno. "Grickalice nenadarenih! Nisam ih nikada kušao. Baš se pitam hoće li mi prijati?"

278

NEUNIŠTIVI Dok je hodao pored Sorena po napuštenom Stormgardskom perivoju, Crest nije mogao ne razmišljati o svemu što se odvilo u njegovu životu otkako je upoznao Jay, a potom i Bleeda. Kad se sjetio Bleeda srce ga je štrecnulo. Iznenadilo ga je koliko se zapravo vezao za golemog crnca, kao i za Piercea koji mu je uistinu bio prijatelj u svakom pogledu. Obojica su to bili i obojica su poginuli uistinu junačkom smrću. Crest je bio siguran da gdje god su odabrali provesti svoju poslijesmrt sigurno su dočekani kao pravi heroji dostojni gozbovati s Bogovima. "Ni ja ne sumnjam u to...a naslućujem i više od toga" nejasno mu je odvratio Soren odgovarajući na Crestove misli. "Gdje su svi? Nisam nikoga vidio u Crvenoj Luci osim kočijaša Halvera, a i perivoj je prazan, gdje su djeca?" Soren se na Crestovo pitanje samo smrtno uozbilji i ne reče ništa. On ga povede u tvrđavu, a Crestu je bilo drago vidjeti da je kraljica Runa ipak odlučila obnoviti svoju čaroliju nad tvrđavom učinivši da ponovno nalikuje predivnoj šumi umjesto hladnoj, drevnoj zgradi tuge i kamena. "Arhmaže, je li sve u redu? Ništa se ne čuje" reče Crest sad već pomalo zabrinut jer nigdje nije čuo ni glasa s kakvog predavanja, ni žamora djece, ni praska čarolija, ništa. Mrtva tišina. Soren i dalje nije ništa govorio, a Crest se na tren u svojoj glavi poboja da je možda kakav neprijatelj iskoristio priliku i napao Everwind dok su svi čarobnjaci bili zauzeti boreći se u Los Angelesu. Znao je da Soren zna na što je pomislio i svakako se nadao da će mu reći štogod da umanji njegovu zabrinutost no Soren je i dalje šutio, a kad su došli 279

do prijestolne dvorane Soren zastane pred vratima i reče Crestu: "Uđi." Crest na to samo zbunjeno pogleda Sorena i reče: "Ali ti si arhmag, ti ulaziš prvi." Sorenova se usna iskrivi u osmjeh i on odvrati: "Ne danas, Creste." Začuđeno, zbunjeno i pomalo nervozno Crest otvori vrata prijestolne dvorane, a isti tren začuje se duboki zvuk Stormgardskog roga. Jedan. Dva. Tri puta. Crest je ostao stajati posve zabezeknut jer prijestolna dvorana je bila izvanredno ukrašena, a svi su bili u svojoj najsvečanijoj odjeći gledajući pravo u njega. Kraljica Runa sjedila je na svojem prijestolju u bajkovitoj zlatnoj haljini s veličanstvenom krunom na glavi, a kad ga je ugledala ustala je i široko mu se nasmiješila. Crest, koji je točno znao što se događa, ostao je potpuno ukopan na mjestu. Zaprepašten i u šoku. "O, priđi de junače silni! Uniđi, ti kraljevine dostojan heroju! Ti koji si nas zadužio... Ti koji si nas iz Nevolje izbavio... Ti koji si čitav svijet svojom vještinom spasio! O, priđi de junače silni što imena ti ne znamo Dođi k nama koji bi rad' da te imenujemo! O, priđi de junače silni, pred ljudima i bogovima koji si postao dostojan svojega imena!"

280

Iako je Beyerd svojim krasnim glasom očigledno pjevao pjesmu koja je Cresta pozivala u unutrašnjost dvorane na ono što se činilo njegova vlastita Ceremonija Imenovanja, Crest je i dalje ukipljeno stajao na ulazu pitajući se je li ovo doista stvarno? "Naravno da je stvarno", tiho mu odvrati Soren i netipično blago nadoda: "Hajde sad, ne smiješ pustiti kraljicu da te čeka." Nogu pred nogu dok je gotovo cijeli Everwind napadno buljio u njega i smješkao mu se, Crest je polako prilazio prijestolju i duboko se naklonio kraljici. "Vaša Visosti, čast mi je ponovno se nalaziti med' ovim drevnim zidovima i gledati beskrajnu ljepotu vašeg lika", kazao je Crest formalno iako mu zapravo nikada nije išlo to kurtuazno laskanje. Naravno da je Runa bila prekrasna, to su i vrapci na grani znali, ali nekako je Crest mislio da jednostavnost izričaja mnogo bolje prikazuje njenu iskrenost, ljupkost i ljepotu nego ove ukrašene riječi. Kraljica nije ništa govorila, već mu je samo ljubazno uzvratila naklon što inače nije bio običaj osim u prigodama od velike važnosti kao što je bila ova. "Dobrodošao kući, neimeni junače. Pristigao si u pravi čas jer ime ti odredismo. Ime koje si svojim hrabrim djelima, neustrašivošću svojom, prijateljstvom, iskrenošću i vještinom uistinu zaslužio. Hoćeš li poslušati zvuk imena svojega po prvi put?" Crest osjeti kako su mu oči zasuzile dok je rog ponovno tri puta glasno odjekivao, najavljujući svima i u Everwindu, Crvenoj Luci, Snowgaleu, Sagedomu i Shaddowglenu da će upravo on danas dobiti ime. Pravo ime. Ime dostojno Stormgarda. "Hoću, uzvišena kraljice", odvratio je Crest hrapavim glasom potpuno preplavljen emocijama. Runa kimne i okrene se prema proročici Cassiani i pogleda je zajedno sa svima u prijestolnoj dvorani uključujući i Cresta. 281

Visoka plavokosa čarobnica ustane i ponosnog držanja priđe Crestu i svečano reče: "Pogledala sam u plamenove tvoje budućnosti, vješti vidaru. Pogledala sam tvoju sudbinu i ime mi bješe dano. I zato te danas, ovdje pred svima, imenujem. Imenujem te Crestom. Imenujem te Stormgardom." Istog trena kad je Cassiana izgovorila Crestovo novo ime, u velebnoj dvorani je nastao glasan žamor. "Ali to je učeničko ime!" začuo se Arvindov glas koji se nikada nije libio oglasiti. "Ne može mu pravo ime biti isto kao i učeničko!" Ljudi su pričali i bunili se, a onda je Soren, koji je još uvijek stajao na vratima podigao ruku i nastala je posvemašnja tišina, a jedino što se čulo bio je odjek njegovih koraka na kamenu dok je prilazio prijestolju. "Creste..." on će polako lijenim glasom. "Da, arhmaže?"pristojno će Crest koji je bio jednako zbunjen i začuđen kao i svi ostali pitajući se koja je poanta održavanja Ceremonije Imenovanja ako će mu ostaviti učeničko ime. "Hajde budi tako ljubazan pa mi prevedi značenje imena Crest... pravo značenje imena Crest..." Crest zbunjeno pogleda Sorena i pomalo se zarumeni jer je morao priznati da baš nije bio pretjerano koncentriran na satovima mitologije i runa dok je bio dječak. Shvativši da Crest ne zna pravo značenje svojega imena, Soren se okrene Stormgardskoj savantici i reče: "Savantice Wen, pojašnjenje molio bih..." Sitna čarobnica kineskog podrijetla se široko osmjehne i reče: "Ime Crest je skraćenica od imena Creston i između svojih mnogobrojnih značenja ono zbog kojeg je dodjeljeno upravo ovom našem junaku i vidaru jest zato što znači; onaj koji je dostojan." Čuvši ovo, Crest je potpuno problijedio. Nije imao pojma da njegovo ime ima ovakvo značenje.

282

"A u kombinaciji s imenom Stormgard znači...?" nastavio je Soren ispitivati savanticu. "Onaj koji je dostojan Stormgarda", jednostavno će Wen ponosno promatrajući svojeg negdašnjeg učenika. "Kao što sam uvijek i znao da ćeš biti, sine Torvalov i sine Sorenov", reče Soren gledajući Cresta ravno u oči s iskrenim osmjehom na usnama. Ovo je bilo previše za Cresta. Jadnog i otužnog vidara koji je tako dugo bio zarobljen u sjeni sramote i usamljenosti. Srce mu je bilo preplavljeno emocijama koje su se samo gomilale, a u ušima mu je šumilo kad je čuo Sorenov duboki glas kako odjekuje prostorijom: "OD OVOGA DANA JA, ARHMAG SOREN IZAZIVAČ, VELIKI MAGNUS MAGIJSKE ZADRUGE EVERWINDA, PROGLAŠAVAM I DAJEM NA ZNANJE SVIMA DA IME CREST VIŠE NIJE UČENIČKO IME TE ĆE BITI ZAMIJENJENO DRUGIM JER JE OD OVOGA DANA PA SVE DO NJEGOVA POSLJEDNJEG DAHA TO VLASTITO IME JUNAČNOG VIDARA, CRESTA STORMGARDA NEUNIŠTIVOG", govorio je Soren dodavši Crestovu imenu još jednu titulu koju je u svakom slučaju smatrao zasluženom nakon svega što je Crest prošao. "Ma ja sam uvijek znao da će ovaj dečko daleko dogurati!" Arvind će ponosno se nadimajući kao da je upravo on osobno zaslužan za Crestovo novo ime. "Nisam ni sumnjao da će od njega nastati valjan čovjek! ŽIVIO CREST STORMGARD NEUNIŠTIVI!!!" "ŽIVIO! ŽIVIO! ŽIVIO!" prihvatili su svi, a Beyerd je ponovno zapjevao i na gitari zasvirao: "Živo zdravo bilo vrlo momče Što se skiće oko tvoje kuće Što luta u kasni noćni sat Spreman za ljubav i razvrat"

283

"Beyerde!"prijekorno će Runa, ljubeći rumenog Cresta u obraz da mu čestita na imenu. "Sigurna sam da ima i prigodnijih pjesama. Djeca te slušaju!" Beyerd se na to samo šeretski nasmije pa reče: "Kako vi zapovijedate, krasotna kraljice, divotnih oblina na kojima zavide sve božice Asgarda!" "Upozoravam te, Bey..." Runa će ozbiljno se zagledavši u barda koji joj je na to samo namignuo i ponovno zapjevao ne bi li je udobrovoljio: "Sjećaš li se Zimskih Noći Vilin-djeve mlade Što zapoji i zadivi O tebe Stormgarde..." I dok su svi oko njega pjevali i plesali zajedno uz Beyerda, sretni što nakon bitke imaju priliku radovati i družiti se, Crest je samo stajao u mjestu potpuno preplavljen emocijama i još uvijek jedva vjerujući da se doista dogodilo ono što jest. Više od ičega na svijetu želio je da je Jay sada ovdje i da može s njom podijeliti ovaj trenutak. Znao ju je dovoljno da zna kako bi se ona od srca radovala zbog njega i dijelila njegovu čast. No Jay nije bila ovdje, a Crest bi se odrekao svih imena na svijetu samo da je ona sada tu s njim. I dok su se ljudi pred njim redali da mu čestitaju, žene da ga izljube, neke i previše revno, primijetio je , a muškarci da se rukuju s njim, on se ponovno gubio u svojoj tuzi i povlačio u sebe. Već kad se činilo da nema kraja čestitarima Crest shvati da mu ponovno prilazi neka krasotica u ljupkoj plavoj haljini sa svilenom maramom preko lica. No Crest jedva da ju je i pogledao iako su svi drugi muškarci u blizini i pretjerano slinili za njom. Za razliku od ostalih žena koje su mu se uglavnom samo bacile oko vrata i višestruko mu izljubile obraze, ova je samo stala ispred njega i gledala ga, a on je ostao ukopan u mjestu jer kad je spustio pogled da ju 284

pogleda u oči, shvatio je da su ono u što gleda sive oči. Sive čelične oči nijemo su ga promatrale, a on je istovremeno osjećao kao da se pred njim otvorila beskrajna provalija i kao da ga grle bogovi i pozivaju k sebi u nebesa. Crest je poznavao te oči, taj pogled, tu djevojku. Između tisuću drugih uvijek i svugdje bi je prepoznao jer bila je to ona; njegova jedna i jedina iskrena ljubav u cijelom životu. Ona za koju se daje sve i ne traži ništa zauzvrat. Bila je to Jay.

285

POVIŠICA Poput slijepca koji je progledao po prvi puta u životu, Crest je prilazio djevojci s plavom maramom. Ispružio je drhtave ruke i polako joj prišavši, nježno je zagrlio, kao da istinski strahuje neće li je svojim dodirom možda povrijediti ili kao da se boji da će ona nestati svakog trena. "Jay..." prošaptao je u njeno uho još uvijek jedva vjerujući da je ona doista ovdje i da je stvarna. "Creste", odvratila je djevojka glasa jednako drhtavog kao i Crestove ruke. "Kako si znao da sam to ja?" Crestu nije promaklo da joj se cijelo tijelo treslo dok ga je grlila, ali ne od hladnoće već od nakupljenih emocija. On je zagrli ipak malo čvršće jer kad ju je ugledao u njemu su se smjsta probudili svi zaštitnički instinkti. "Jay..." prošapće on, a nakon toga se odmakne i polako joj skine maramu s lica i razveseli se kad na njenom licu ne ugleda nikave masnice i povrede. "Jay", on će glasnije tako da su ga i drugi mogli čuti. "...ti imaš oči toliko divne i upečatljive da bih ih prepoznao i kad bi tisuću žena stalo ispred mene i tvrdilo da su ti. Prepoznao bih te, ljubavi, gdje god se nalazila, znao bih da si to ti. Poznao bih te po tom pogledu za kojim sam tako dugo i očajno čeznuo. Ti ni ne znaš tko si ti meni, Jay, ali kunem ti se pred cijelim Everwindom i Stormgardom, pred bogovima Asgarda i kraljicom Runom, pred arhmagom Sorenom, kunem ti se, Jay, držati ću te kao kap vode na dlanu od ovoga dana." Kad je čula Crestove riječi Jayine su se oči ispunile suzama jer, iako to nikada nikome ne bi priznala, cijeli život je maštala da joj netko izgovori ovakve riječi i da ih uistinu misli. Ali Crest nije bio gotov s njom, već je uhvatio njeno lice 286

među dlanove i kazao joj glasom tako gorljivim i punim žestine, kakvim ga je čula govoriti samo jednom, onog dana kada ju je bojmag Borya pokušao smaknuti: "Želim da znaš da više nikada, dok je mene i života u ovom tijelu, tvoje tijelo neće osjetiti nečije udarce niti ćeš na svojem licu nositi masnice jer tvoje prekrasno lice je stvoreno za gledanje, tvoje krhko tijelo za nježne dodire, a tvoje meke usne samo za ljubljenje..." Ne mogavši se više suzdržati Crest naglo, na svačije zaprepaštenje, privuče Jay k sebi i stane je strastveno ljubiti, a čak je i sama Jay bila iznenađena i duboko dirnuta ovom intimnom reakcijom Cresta koji bi inače porumenio, vjerojatno i na sam spomen ljubljenja. "Khm...khm..." začulo se Beyerdovo glasno nakašljavanje. "A meni kažu da se ponašam neprikladno u svečanim prigodama..." "Zaveži, Beyerde. Vidiš da se mladi vole!" reče čarobnica Cassiana koja je unatoč svojim mnogobrojnim manama ipak uvijek imala smisla za romantiku. Prekinut Beyerdovim blentavim kašljuckanjem, Crest se odmakne od Jay, ali po prvi puta u životu nije zbog poljupca izgledao ni rumeno ni sramežljivo već je jednostavno blistao od sreće. Ovih posljednjih tjedan dana bez Jay bilo je najgorih tjedan dana u njegovu životu, a kad je pomislio na to oblije ga srdžba i on se okrene prema Sorenu, ljutito ga pogleda pa reče: "Hej! Tjedan dana si znao da je ona živa, a ni riječi mi nisi rekao! To stvarno nije bilo u redu od tebe, arhmaže!" Soren samo izvije svoje stroge obrve na ovu optužbu i glasom tako razumnim, da bi istog trena mogao otrijezniti pijanca, reče: "Ti si mislio da je Jay mrtva, Creste, a kako sam se ja ovih posljednjih dana borio da sačuvam njen život svim vidarskim vještinama koje posjedujem, a koje su, bez sumnje, mnogo značajnije od tvojih ili čak Eirikinih, iako bi ona svakako voljela vjerovati suprotno, nisam ti želio buditi lažnu nadu u slučaju da Jay ne preživi. A u onim trenucima 287

kada sam i razmatrao da te pozovem, Jay je zahtijevala da to ne učinim jer ti nije željela uzrokovati dodatnu bol. Kako jedno vrijeme nisam bio siguran hoće li ona uskoro prijeći među pokojnike, bilo bi nečasno da joj nisam poštovao smrtnu želju." Crest je ovo saslušao donekle stoički iako mu je i dalje bilo krivo što ga nitko nije zvao, ali onda se ponovno okrenuo ka Jay i, s vrlo zbunjenim izrazom na licu, kazao: "Ali ti si bila mrtva. Vidio sam te kako umireš. Bila si mrtva kad te Soren odnio." "Ja ovaj..." započela je Jay, ali se istog trena ubacila čarobnica Cassiana govoreći: "I što sad kažeš, Sorene? Hoću li napokon dobiti onu povišicu? Mislim da sam je nakon ovoga itekako zaslužila." Čuvši to, arhmag preokrene očima i reče: "Čarobnice Cassiana, molim te budi razumna, ta, ti imaš najvišu plaću u cijelom Everwindu još od Torvalova vremena, a čak i nakon njega ja sam ti je nekoliko puta povisio na tvoj zahtjev, ali što je previše, previše je, ako tako nastaviš, zarađivati ćeš više i od same kraljice." "Hajde, de, Sorene, pa Runa pošteno ni ne prima svoju plaću, ona sve ionako potroši na školu, a ja za razliku od nje znam što bi sa svakim zlatnikom." "Da..." reče Soren lijenim glasom. "Primijetio sam da su u Čarobničinom Izboru izašle nove haljine." Tek što je ovo izgovorio, cijela dvorana je zaorila od smijeha. Soren se zbunjeno okrene oko sebe da vidi kome se to svi smiju, a kad je posegnuo za najbližim mislima, shvatio je da se svi zapravo smiju njemu zato što čita ženski časopis. Dakle, svašta. "Vi jeste svjesni da sam ja oženjen čovjek?" upita on mnoštvo. "Nije Runa jednom pokušala baciti te novine na mene u trenutku bijesa, a nakon toliko pokušaja, nisam mogao da ne zamijetim naslovnicu." "Sorene!" srdito i posramljeno će kraljica u isti mah.

288

"No, vas dvoje ste stvarno nemogući!" reče čarobnica Cassiana glasno uzdišući. " Ovdje smo pričali o tome kako sam upravo ja zaslužna za spašavanje Jamesina života i da kao takova sasvim sigurno zaslužujem povišicu, i upravo to je ovdje jedina značajna tema o kojoj trebamo razgovarati, a ne vaše, dozlaboga dosadne, ljubi-bubi, bračne svađe." Kad je mnošvo ponovno zaorilo glasnim smijehom na Cassianine riječi, koje su bile popraćene Runinim prekomjernim crvenilom u licu i Sorenovim uzvišenim dizanjem obrve, Crest je na koncu ipak došao do riječi i upitao Sorena i Cassianu: "Što se to zapravo dogodilo s Jay? Kako je preživjela?" "Soren me spasio", reče Jay zahvalno gledajući u arhmaga no Cassiana smjesta odmahne glavom i reče: "Ne, draga moja, Soren je možda nešto petljao s vidarskim vještinama da te održi na životu, ali sam ja ta koja je spasila tvoj život." "Kako?" smjesta je upitao Crest kojega je zanimao svaki detalj jer je malo toga u ovom slučaju iole razumio. "Recimo samo da sam pogledala u smjer Jayine budućnosti i tamo sam vidjela smrt i nju u Sorenovom naručju." "To sam i ja vidio, kad sam pogledao." Čuvši to, Cassiana iznenađeno pogleda Cresta i reče: "Hmm... doista? Pa... drago mi je vidjeti da je moje podučavanje ipak ostavilo traga na tebi, mladi vidaru, ali ja sam vidjela ono što ti nisi, a to je približno vrijeme kada će Jayina smrt uslijediti što je značilo da sam mogla upozoriti Sorena na nadolazeću budućnost i omogućiti mu da reagira na vrijeme kako bi spasio Jamesin život." Soren na to samo prezirno puhne i reče: "Ako si završila s vlastitim hvalospjevima, čarobnice... onda mi, molim te, dopusti da JA objasnim Crestu pravu istinu stvari, ali prije toga da te upitam jedno." "Slušam?" ponosno će Cassiana dižući bradu tako visoko da je nosom gotovo derala strop. 289

"Iako priznajem da su tvoji nemali talenti u predviđanju budućnosti bili itekako korisni u ovoj stvari, ali ipak mi reci tko te je zatražio da pogledaš u Jayinu budućnost?" Cassianin ponosni nos se mrzovoljno spusti natrag na zemlju i ona tiho reče: "Ti, arhmaže." "Hmm..." Soren će kimajući s odobravanjem i govoreći dalje: "I tko je jedini u Stormgardu bio dovoljno sposoban i pripremio spasonosni napitak kojim je Jayino tijelo bilo djelomično zaštićeno od budućih povreda?" "Ti, arhmaže", kiselo će Cassiana. "I tko je na koncu bio taj koji je vratio Jay s ruba smrti kad ju je doveo u Stormgard?" Izgledajući kao da je istog trena onjušila konjsko govno i pojela limun, Cassiana reče: "Ti, arhmaže." Ugledavši njen izraz lica, Soren uputi Cassiani jedan itekako slavodobiti osmjeh prije nego što je upita: Što znači da je povišicu u ovom slučaju zaslužio..." "Ah, Sorene, pa ne možeš sam sebi dati povišicu..." javila se Runa ojađenim glasom. Soren je iznenađeno pogleda pa reče: "A razlog zašto to ne bih mogao učiniti jest....?" Runa uzdahne i preokrene očima pa gunđavo reče: "Taj što sam ja kraljica i kažem da imaš savršeno dobru plaću takvu kakva jest." Sad je na Sorena bio red da zakoluta očima i reče: "Da, i mislio sam da bi mi se ta tvoja vladavina kad-tad mogla obiti o glavu." No Crest, koji je zanemario svo ovo gunđanje oko plaće i ostalih gluposti oko kojih su se njegovi bivši učitelji prepirali, impresionirano upita Sorena: "Ti si pripremio spasonosni napitak za Jay s odgođenim djelovanjem?" "Naravno", reče Soren kratko. "Ali to je valjda jedan od najtežih napitaka za spremiti u postojanju. Ne znam da bi ga se čak i meštar Craven usudio

290

spraviti. Jedna kriva kap ili kontra miješanje i osoba koju pokušavaš spasiti je mrtva." "Pa..." Soren će i dalje blijedo gledajući u Cresta. "Ali ti nisi pravi vidar nego prizivač", Crest će potpuno zapanjen Sorenovom nevjerojatnom sposobnošću. "Istina" Soren će, slažući se s Crestovom tvrdnjom. "Pa...." nastavi Crest još uvijek pod dojmom. "Hvala ti!" Soren malo nakrivi svoju glavu i s laganim osmjehom na usnama, on reče: "Nema na čemu, ali nisam to učinio radi tebe već radi Jay." Čuvši to Jay ga začuđeno pogleda i upita: "Ali ja sam te pokušala ubiti. Zašto bi ti meni želio pomoći, ako nije zbog Cresta?" Soren slegne ramenima i jednostavno reče: "Zato, draga djevojko, jer si nakon svega što si propatila u svojem životu itekako zaslužila da te netko spasi, a iako sam možda ja taj koji te vratio u život, ne sumnjam da je upravo Crest taj koji će dati sve od sebe da zacijeli rane koje su ostale na tvojoj duši. Ja sam vam samo želio dati tu priliku." Dok je Soren izgovarao ove riječi cijela dovrana je utihnula, a nije tek iz jednog oka kanula suza već su mnogi bili bili iskreno dirnuti dobroćudnom ljudskom stranom njihova poludemoskog arhmaga. No, Crest, čuvši ove riječi, nije dugo stajao u mjestu već je prišao Sorenu i po Stormgardskom običaju uhvatio ga za podlakticu ruke i kazao: "Dok sam živ neću ti zaboraviti ovo...oče." "Sine", odgovori Soren kratko, a dok je izgovarao tu riječ, nešto se u tim strogim očima na tren smekša i iskreni osmjeh pojavi se na njegovim usnama. Jedan od rijetkih i utoliko uistinu, uistinu posebnih.

291

JAY Nakon što je Svečanost Imenovanja završila, učenici su se razbježali po tvrđavi jer im je to omogućilo priliku za neočekivani slobodan dan koji su mogli iskoristiti po svojoj volji, pridošli gosti iz raznih dijelova Everwinda vratili su se natrag svojim domovima i poslovima, a predavači zajedno s kraljicom i arhmagom povukli su se u svoje odaje. Arhmag Soren je ipak bio dovoljno ljubazan da obavijesti Cresta da bivše odaje meštra Cravena sada pripadaju njemu te da ih može urediti po svojem nahođenju, a Jay kojoj su već prethodno bile dodijeljene gostinjske odaje u tvrđavi sada je nesigurno stajala u mjestu jer su jedino još ona i Crest ostali u prijestolnoj dvorani. "Hej, što je bilo?" upitao je Crest kojem nije promaknuo izgledno žalostan izraz njena lica. Jay uzdahne, a samo jedna tiha riječ sklizne s njenih usana. "Bleed." "Tako mi je žao, Jay", smjesta će Crest čvrsto je privijajući na svoja široka prsa. "Da sam bio u mogućnosti, učinio bih sve da ga spasim. I njega i Piercea." Jay kimne. Naravno da je znala da bi Crest dao i svoj život za Bleeda, jer dovoljno je upoznala Cresta da shvati da je njegov karakter takav da se je uvijek voljan žrtvovati za druge. "Znam, samo... njega više...nema", ona će završivši rečenicu, a krupne suze stale su se kotrljati niz njene obraze. "Ah, Jay..." Crest će nježno ljubeći kapke njenih očiju i svojim usnama brišući njene suze. "Bleed je poginuo ratničkom smrću, siguran sam da je čašćen gdje god se sada nalazio." 292

Čuvši to, Jay onako suzna puhne i cinički se poluosmjehne pa mu reče: "Znam da takve riječi u tvojem svijetu imaju nekakvu utješnu svrhu, ali meni je Bleed bio najbolji prijatelj i poput starijeg brata kojeg nikada nisam imala. Jednostavno ne mogu povjerovati da je mrtav. Nekako mi se ta golema gromada činila kao da će trajati vječno, kao da može podnijeti sve i ostati živ." Crest uzdahne i reče joj: "Znam, voljena moja, ja ga nisam ni poznavao tako dugo, ali bio mi je dobar i odan prijatelj i meni će isto nedostajati." Jay također uzdahne. Onako teško i dugo, a potom zatomi svoju tugu i sabere se, onako vojnički pa upita Cresta: "I što sad? " Crest je začuđeno pogleda pa upita: "Kako to misliš?" Jay slegne ramenima i reče: "Što sad nakon svega? Nakon ovog rata? Moj otac je mrtav. Mama je, kako mi Soren reče, odlučila ostati s Omnahaima. Ispričao mi je da su joj dali da živi u Pierceovoj staroj kući koja navodno ima i vrt. Znam da će joj tamo biti dobro i da će ondje biti sigurna, ali ja se nekako ne mogu zamisliti da živim s njom na rezervatu, a ne mogu zamisliti ni da se vratim natrag u LA, tamo gdje se sve ono dogodilo..." Jay malo zastane ne nalazeći u sebi snage da završi rečenicu do kraja. "Hej, pa kakvo je to pitanje?" Crest će mršteći se. " Zar stvarno misliš da si sada nakon svega prepuštena samoj sebi? Jay, pogledaj me..." Jay pogleda Cresta i zagleda se u njegovo namršteno lice. Duboka tuga navirala je u njoj jer se osjećala kao da je tek sad, kad je sve bilo gotovo, primila pun udar emocija, tuge, tragedije i traume koja je mračnim oblacima ispunila njen život. "James McQain..." započeo je Crest. "Od dana kad sam rođen, moj život je bio patnja. Moji roditelji su poginuli dok sam još bio dijete, odgojila me užasna baka koja me stravično zlostavljala. Nisam imao nikoga da bude uz mene i čuva mi leđa. Kada me Soren doveo u Stormgard, on se 293

istinski trudio popraviti štetu koju mi je ta odvratna žena nanijela, ali tada je za mene već bilo kasno. Pretvorio sam se u praznu, usamljenu ljušturu i jedino u čemu sam još uvijek pronalazio svrhu u svojem životu bilo je pomaganje drugima. Nekako sam kroz liječenje drugih, pokušavao bezuspješno zaliječiti i svoje rane....sve do dana kad si ti uselila u našu zgradu. Dok sam te gledao stalno u masnicama srce mi se slamalo i, iako sam ti želio pomoći, ponekad sam bio prevelika kukavica da to učinim kako treba. Uvjeravao sam sam sebe da nisam zaljubljen, da te gledam samo kao pacijenticu, ali to nije bila istina, Jay, jer od dana kad sam te ugledao moje srce je ponovno zakucalo životom." "Creste..." započela je Jay ni sama ne znajući što da mu odgovori na ovo. "Ššš..." on će nježno položivši svoj prst na njene usne. Želio joj je izgovoriti sve ovo dok je još u sebi imao dovoljno odvažnosti. "Ti si poput tihe rijeke, Jay. Rijetko govoriš, ali kad prozboriš, srce mi zaigra. Mogao bih gledati tvoje lice, tvoje oči zauvijek... Ti si ta koja me je naučila što je prava hrabrost u životu i, iako znam da je tvoja patnja velika, želim da i ti znaš da nisi u ovome sama. Ja ću uvijek biti tu i uvijek ćeš moći računati na mene." "Creste..." Jay će zbunjeno jer su njegove riječi na tren zvučale kao da se oprašta, ali umjesto toga on se spusti kleknuvši na jedno koljeno i držeći njenu desnu ruku u svojoj, upita: "James McQain... prekrasna, neustrašiva, nepokolebljiva, ustrajna, James MQain, hoćeš li se udati za mene? Hoćeš li, ljubavi moja, postati mojom ženom?" Jay je ukopano stajala u mjestu ne vjerujući da je Crest ovo doista učinio, da ju je stvarno zaprosio i da je želi oženiti. Dok joj je srce tuklo kao ludo, zbunjeno i zaprepašteno je gledala u njega još uvijek ne vjerujući da se ovo uistinu događa, ali što da mu kaže? Što da odgovori?

294

MAČIĆI

Bio je petak, dan božice Frigge. Vrijeme je bilo iznenađujuće vedro, a radost i veselje odjekivali su svakim kutkom Stormgardske tvrđave. Jay McQain pak nije bila vesela, zapravo je bila sasvim nervozna. Nervoznija nego što je to bila ikada u životu jer se nalazila u nekakvom prastarom kamenom kupatilu koje je izgledalo poprilično srednjevjekovno, a oko nje su se nalazile četiri žene čija su lica bila posve neprepoznatljiva zbog maskirnih boja koje su nosile na licu. Da stvar bude još gora, bizarnija i neugodnija sve te žene oko nje su bile gole i naličene raznolikim runama koje su se protezale niz njihova tijela kao da su upravo izašle s body-paintinga. Bile su to sve redom vještice, Cassiana, Wen, Makani i kraljica Runa. Sve četiri žene hodale su u krugu oko nje mrmljajući nekakve čudne, smiješne napjeve svaka na svojem jeziku. Cassiana, Wen i Runa su bajale na onome što se činio nekakav stari Stormgardski jezik, kojim je Jay ponekad čula ostale govoriti dok je Makani pričala na svojem, obraćajući se valjda, kako se činilo, nekakvim božanstvima koje su štovale. Jay je pristala na ovu ceremoniju jer je znala da je to Crestu važno, a nekako je sumnjala da se itko puno u njegovu životu trudio da mu u bilo čemu ugodi, ali kad su čarobnice stale skidati njenu odjeću, uistinu joj više nije bilo smiješno, već se iskreno osjećala posve zastrašenom od tih čudnovatih, moćnih žena. Tek što su skinule svu njenu odjeću, prostoriju je ispunila nekava tajanstvena plavičasta para, a žene su stale

295

ukrašavati i njeno tijelo tim istim simbolima koje su i one nosile na sebi. Kraljica Runa je podigla svoje žezlo i stala pjevušiti neku posve stranu inkantaciju dok se oko nje pojavljivala šuma prepuna brezina drveća, a između drveća bio je taman puteljak koji je vodio u nepoznatom smjeru. Nakon toga je uzela obredni nož i porezala dlan svoje ruke, a savantica Wen je uhvatila njenu krv u nekakvu staru drvenu posudu u koju su također grubom rukom bile urezane nordijske rune. "Pođi sada, James i pročisti se krvlju i sjećanjima" govorila joj je kraljica Runa, a kad joj je čarobnica Cassiana prinijela tu istu drvenu posudu u kojoj se jasno svjetlucala kraljičina vilinska krv, Jay osjeti mučninu u želucu. "Pij", kazala joj je Cassiana, a odlučnost u njenom glasu nije ostavljala mjesta nedoumici i iako joj se niti najmanje nije sviđala ponuđena tekućina, Jay je ipak, poradi Cresta, otpila gutljaj iste, a čim su njene usne dotaknule posudu ispunjenu Runinom krvlju, ona osjeti kako pada u trans i kako se svojevoljno, posve gola, tijela prekrivena tek runama, otpućuje tim neobičnim puteljkom koji se pred njom protezao. Hodala je, obasjana tek svjetlošću mjeseca, ni sama nije znala koliko dugo, sve dok nije došla do nečega što se činilo kao kakvo selo u ranu zoru, nalik nijednom koje je vidjela do sad. Uokolo su bila polja i šume, kao kakvi lugovi, a po selu su hodali ljudi. Jay se isprva posramila što ovako gola dolazi među njih, ali je potom shvatila da je oni uopće ne mogu vidjeti. Hodala je dalje po asfaltiranoj cesti, isprekidnoj rupama dok su oko nje užurbano vozili traktori, a ponekad i automobili ili stariji ljudi na biciklima koji su pozdravljali svoje susjede, također na jeziku koji Jay nije razumjela, ali taj je jezik bio posve drugačiji od od Stormgardskog ili onog koji je čula na rezervatu Omnahaia. Ovi ljudi su govorili jezik sličan ruskom ili češkom, a opet Jay je nekako znala da to

296

nije ni češki ni ruski. Bio je to hrvatski, shvatila je konačno. Jezik zemlje u kojoj je Crest rođen. Kao da je bila vođena nekakvom niti sudbine, stala je ispred jedne, bijelim vapnom ofarbane, kuće čiji krov samo što se nije urušio. U dvorištu se nalazila stara žena prijekog izgleda. Odjevena sva u crno s crnom maramom na glavi i crnim gumenim čizmama na nogama. Žena je stajala pored nekakvog drvenog panja, koji je, primijetila je Jay, bio poprskan nečijom krvlju. U ruci je držala dva mala crna mačića, a pred njom je stajao maleni uplakani dječak i sav se tresao. Jayino srce je sišlo u pete kad je ugledala njegovu žgoljavu pojavu i jarko crvenu kosu. Nije joj dugo trebalo da dokuči o kome se radi. Bio je to njen Crest, ali ta zastrašujuća starica ga nije zvala tim imenom. "Hrvoje!" vikala je na njega, a čim je izgovorila to ime, Jay je shvatila da može razumjeti što mu stara žena govori. Iako nije znala da je to bilo stoga što joj je Crest magijski predao tu moć onoga dana kad joj je u rezervatu Omnahaia u tajnosti izgovorio svoje prvo ime. Jay je u nevjerici, posve zaprepašteno gledala prizor koji se odvijao pred njom dok je baka vikala na dječaka koji je u ruci držao sjekiru, koja je itekako bila prevelika za njega. "Hajde mali, budi muško i obavi posao kako treba" govorila je baka očito očekujući od njega da ubije mačiće no maleni je dječak samo i dalje stajao u mjestu, drhteći i plačući ne mogavši smoći srca ruku na nemoćne životinjice. Ljutita, baka mu zvizne šamar, a on se strovali na pod. "Jebeni cmizdravac" rekla je, a potom sama rekla je uzimajući sjekiru, a maleni je Hrvoje jecajući gledao kako njegova baka bijesno kolje malene mačiće koje je spasio od utapanja i za koje se sve ove tjedne tako brižljivo i s ljubavlju brinuo, odvajajući čak i svoje oskudne obroke kako bi oni lijepo rasli.

297

Kad je od sirotih životinjica na panju ostala samo kaša mesa, krvi i kostiju, baka smrknuto uzdahne, a potom ga prezrivo pogleda i vrati se natrag u kuću. Iako je željela učiniti nešto, bilo što da spriječi staricu da ubije mačiće i udara Cresta, Jay je shvatila da se uopće ne može pomaknuti. Očito joj je bilo dozvoljeno vidjeti ovaj scenarij, ali ne i promijeniti ga. Zbog toga je oćutjela veliku nemoć i golemu srdžbu prema staroj kučki kojoj bi u ovom trenu itekako rado spucala metak u čelo. Dok je i sama plakala, maleni se Hrvoje se polako i oprezno podigao s poda, a potom se sporo i bojažljivo približio panju. Plačući je gledao svoje male prijatelje, jedino društvo koje je imao na ovome svijetu, a sad mu je i to oduzela. Gušio se od nemoći koja ga je uništavala iznutra. Bio je tako malen. Tako slab. Tako slomljen. Tako sam. Kleknuo je pred panj i pokrivši lice rukama glasno zatulio od jada i nemoći preklinjajući u svojoj glavi: "MAAAAMAAAA! TAAAATAAA! VRATITE SEEE!" Nikada u svojem životu Jay nije začula tako nemoćan dječji vrisak i ugledala toliki jad, bijedu i bespomoćnost na nečijem licu. Istina, Crest joj je priznao da ga je baka zlostavljala, a Jay je i sama pretpostavila da su njegove noćne more bile proizvod tragičnog djetinjstva, ali nije mogla ni zamisliti kakvo je bijedno djetinjstvo Crest imao u rukama ove monstruozne žene. No ovo nije bio jedini prizor koji joj je ova sumorna vizija donijela. Već se našla i u samoj kući i kao u nekakvom čudnoj vremenskoj kapsuli gdje je vrijeme brže protjecalo nego u Crestovu djetinjstvu, ona je promatrala kako ga njegova užasna baka vrijeđa, zlostavlja, tuče, udara remenom i stolicom, guli mu kožu perući ga žičanom četkom za pranje suđa i psuje na njega, zatvarajući ga u ormar za svaku sitnicu i ostavljajući ga tamo da gladuje i plače moleći i preklinjajući za pomoć dok se Jayino srce slamalo nad tim stravičnim prizorima, a sive oči joj se neprestano punile suzama sve dok 298

jednog dana nije ugledala Sorena na vratima, upravo u trenutku kad je Crest bio u ormaru. Kad je Soren ušao u prostoriju, prvo što je učinio, pogledao je ravno u nju i Jay bi se mogla zakleti da ju je mogao vidjeti, a čitavo lice joj je pocrvenilo od srama zbog njene nagosti. Soren je na to samo nagnuo glavu na stranu dobro promotrivši rune na njenom tijelu i njeno uplakano lice, a potom se okrenuo starici koja je upravo zaustila nešto dreknuti na njega. Soren je na to samo mahnuo rukom, a stara je istog trena začepila svoju lajavu gubicu i dok ju je on hvatao za vrat i iz njenog uma iščitavao sva zlodjela koja je počinila nad sirotim dječakom, njegov stisak se pojačavao sve dok naočigled prestravljene Jay nije odbacio tu prokletnicu na pod kao kakvu gadnu lešinu. Nakon toga je arhmag prišao ormaru i iz njega izvukao prestravljeno i uplakano dijete, čiji je tjelesni smrad ispunio prostoriju neugodnim mirisom jer ga prokleta gadura opet nije na vrijeme pustila da obavi nuždu. Jay je ukipljeno promatrala kako Soren imenuje Cresta i odvodi ga sa sobom u Stormgard. Kad je shvatila da ponovno može hodati, Jay priđe tijelu Crestove mrtve bake, koja mu to zapravo nikada nije niti bila, a potom začuje zvuk na vratima. Bio je to Soren, arhmag Soren. Jay se ponovno zarumeni kad ju je pogledao onim svojim probadajućim pogledom i upita se zašto se vratio i gdje je Crest. "Onaj Crest i onaj Soren kojeg si maloprije ovdje vidjela, nestali su s ovog mjesta i vremena prije mnogo godina. Ja sam Soren kojeg poznaješ danas." Jay, koja je bila itekako svjesna da tek malo boje prekriva njeno nago tijelo, zbunjeno se zagleda u njega i upita ga: "Što je ovo? Je li ovo stvarno ili je san i halucinacija?"

299

Soren na to jednostavno slegne ramenima i reče joj: "Sve to pomalo, ali pravilniji izraz bi, pretpostavljam, bio magijski sazdano viđenje koje je sastavni dio svakog obreda vjenčanja u Everwindu." "Hmm..." Jay će i dalje zbunjeno. "A jesi li ti stvaran ili magijski stvoren?" Sorenova usna se pomalo iskrivi na ovo pitanje i osmjeh zaigra na njegovim usnama pa joj reče: "Ja sam, draga moja, stvaran u svakom obliku, ali... da... znam što misliš i, da, ja sam ovdje jednako stvaran u ovom prostoru i vremenu kao i ti i, baš kao i tebe, drugi me trenutno ne mogu vidjeti." Jay mu na ovo nije ništa govorila, već je samo pogledala staru deku ispunjenu rupama koja je visila preko naslonjača, pitajući se ne bi li se možda trebala njome pokriti. Soren na to samo zakoluta očima i reče: "Slabo bi ti to koristilo kad nije sazdana od prave materije tako da bih vidio pravo kroz nju. Uostalom, ne vidim razloga da se toliko sramiš, ta, savršeno si pristojne tjelesne građe." Ne znajući da li da njegove riječi shvati kao kompliment ili kao uvredu Jay na to samo izvije obrve, a Soren joj reče: "Dođi, idemo..." "Gdje?" upita ona sumnjičavo. Soren ponovno zakoluta očima jer je znao na što je prestrašena djevojka pomislila pa joj reče: "U šetnju." Jay je prije bila voljna propasti u zemlju od srama nego li se prošetati ovako gola pored Sorena, na što se on samo glasno nasmije pa skine svoj dugački crni plašt i prekrije je njime, a potom ona upita: "Zašto su me uopće skinuli i obojali kao pisanicu?" "Zbog vjenčanog obreda koji se zove pročišćavanje djevičanstva", kaza joj Soren, a Jay se ovome uvelike začudi i reče: "Ali ja nisam djevica."

300

Soren na to samo odmahne glavom i reče: "Ne, ali to je stara tradicija i jedino u ovom nagom obličju, prekrivena magijskim runama možeš stupiti u ovo magijsko viđenje." "Ali ti si me upravo obukao", nastavila je dalje Jay začudno ga gledajući. "Ti si stvarno pravo malo zanovijetalo", reče joj Soren bez skanjivanja. "Glava ti je puna pitanja, znaš? A kako da ja sad tebi u tri rečenice objasnim tisućljetno magijsko znanje?" Jay slegne ramenima i blentavo ga pogleda na što se Soren samo nasmije i konačno joj odgovori: "Recimo samo da sam ja mnogo moćniji od ovog viđenja, pa mogu raditi određene ustupke koje drugi čarobnjaci ne bi mogli izvesti." Jay nije bilo druge nego se zadovoljiti s ovime i poći za Sorenom, i morala je priznati da joj je sad, kad je bila odjevena, ipak bilo malo lakše. Iako ju je Soren gledao savršeno pristojnim pogledom i donekle kulturno s njom razgovarao, ipak je u njegovim očima vidjela nešto što ju je strašno uplašilo, nešto gladno i požudno, nešto demonsko, a kako je imala priliku vidjeti ga u njegovom pravom obličju, nije baš smatrala da je posve nesuvislo strahovati od njega. "U redu je" reče joj Soren odmjerenim glasom dok su hodali, onime što se iznenada činilo poput mračne Stormgardske šume. "Neću ti nauditi, djevojko." Iako nije znala zašto, nekako se zbog tih riječi ipak osjećala donekle sigurnije. "Ovo je Stormgard", reče Jay iznenađeno kad je ugledala, sad joj već poznate, obrise Stormgardske tvrđave. "Jest", kratko će Soren ne govorivši dalje više ništa iako je zapravo izgledao kao da nešto iščekuje. "Jesi li me vidio?" upitala je Jay iznenada, ne mogavši više podnijeti sablasnu tišinu. "Prije svih onih godina kad si došao po Cresta. Vidjela sam da si pogledao u mene. Jesi li me vidio?" Soren kimne i teško uzdahne pa odvrati: "Vidio sam te."

301

"Jesi li znao tko sam ja Crestu? Tko ću mu postati?" nastavljala je s pitanjima Jay. "Znao sam po runama koje su ispisane na tvojemu tijelu da nosiš svijetlu nadu za Crestovu budućnost, ali niti sudbine nisu tkane samo jednim koncem i budućnost se može promijeniti. Ipak, od svih mogućih budućnosti, nadao sam se da ćemo doživjeti upravo ovu." No dok je to govorio, Jay primijeti kako prema njima dolazi maleni dječak s debelom knjigom u rukama. Bio je to Crest, samo nešto malo stariji. "Hej, ti, cmoljo!", zazvao ga je netko iza njegovih leđa, ali Crest se nije okretao, već je samo ubrzao korak, a kad su trojica krupnih dječaka iza njega povikala: "JESI GLUH? STANI!" Crest je započeo trčati. Nije dospio daleko jer su ga drugi dječaci dostigli i jedan ga je pogodio laktom u leđa srušivši ga na tlo. "To ti je zato što cmizdiš svaku noć dok ja pokušavam spavati, seronjo mali!" "Zašto im je dozvoljeno da se tako ponašaju prema njemu!?!" smjesta se ubacila Jay optužujuće gledajući Sorena. Soren uzdahne i reče: "Stormgardska djeca su siročad, Jay. Odrasli su po domovima i ulicama, teško da ih je netko naučio pristojnim manirama vladanja i iako se pred predavačima ponašaju uglavnom respektabilno, ponekad jedni s drugima ipak ulaze u sukobe." Jay je s golemom tugom u očima gledala kako trojica starijih dječaka šutaju i udaraju Cresta na podu, koji se pak bio sklupčao u malenu loptu ne bi li se obranio od njih. Na svu sreću, uskoro je pristigao i Soren iz tog vremena, a ugledavši ga, trojica nasilnika su se praktički smrzla u mjestu. "A...a...arhmaže..." promucao je jedan od njih, a tadašnji Soren ih je sve samo prostrijelio ledenim pogledom i tihim glasom od kojega su se Jay digle sve dlake na potiljku 302

kazao: "Čekat ćete me u mojem uredu gdje ćete odgovarati za posljedice svojeg ponašanja." Jay nije mogla, a da se u svojoj glavi ne zapita koja je bila kazna u Stormgardu za ovakvo ponašanje? "Ma ništa strašno, zapravo", reče joj sadašnji Soren odgovarajući na njene misli. "Pretvorio sam ih u zamorce i pustio u mali labirint da švrljaju na tri dana. Nije neka kazna, ali uvijek se opamete nakon toga. Mislim da je to stoga što nitko od njih baš i ne voli hranu za glodavce." Jay je posve zaprepašteno buljila u Sorena ne mogavši vjerovati onome što je upravo čula, ali kad se Soren iz prošloga vremena obratio Crestu, njena znatiželja je prevladala i ona se posve usredotočila na njega. "Creste.." odmjerenim glasom će Soren, a Jay je zahvalno primijetila da se u tom glasu ipak ne osjeti sažaljenje već samo neka neodređena sigurnost i utjeha, ali unatoč tome, dječak se ipak lecnuo na zvuk svojeg učeničkog imena. Maleni Crest je na koncu ipak nekako ustao natrag na svoje dvije noge, pokupio knjigu koja mu je ispala i zagledao se u cipele na svojim nogama. "Jesi li dobro, sine?" brižno ga je upitao Soren, na što je dječak samo tek tiho odgovorio laganim kimanjem. "Creste, rekao sam ti već, ako te budu gnjavili... uvijek mi se možeš obratiti", govorio je Soren iz prošloga vremena, a Jay koju je taj prizor istinski dirnuo kao i stvarna briga u Sorenovu glasu isti je tren poželjela zagrliti arhmaga, na što se Soren iz ovoga vremena samo nasmijao i rekao joj: "Pa hajde, bar više ne moram strahovati da ćeš me ponovno pokušati ubiti." Čuvši to Jay se ukočila, a val goleme krivnje prođe njenim tijelom i ona teško uzdahne. I dok su se šutljivi Crest i negdašnji Soren vraćali natrag prema tvrđavi, Jay se obrati Sorenu iz ovog vremena ovim riječima: "Užasno mi je žao, Sorene. Nikada ti nisam željela nauditi, ali nisam mogla

303

dopustiti ni da mi otac ubije majku. Trebala sam vjerojatno propucati samu sebe." Soren okrene mladu djevojku prema sebi i zagleda se u taj sivi čelik koji je njegov sin toliko ljubio, pa joj reče: "Ne budali, Jay. Učinila si ono što si morala. Je li bilo ispravno ili ne, ja o tome ne mogu suditi, a vjeruj mi koliko sam ja ljudi ubio za svojega života, zapravo sam posljednja osoba na svijetu koja bi te imala pravo osuđivati. Vrijeme je da ostaviš prošlost iza sebe. Ti sada znaš tko je Crest i što je sve prošao i kakav je život vodio prije tebe. Postoji razlog zašto se ljudi u Stormgardu vrlo rijetko rastaju. To je stoga jer im ovaj magijski obred prije samoga vjenčanja pruža uvid u prošlost i samo biće osobe s kojom odlučuju provesti ostatak života. Ono što sam ja znao oduvijek i čemu sam se nadao jest to da si upravo ti uvijek bila suđena Crestu i on tebi, i da jedno drugoga možete zacijeliti i usrećiti ako se dovoljno potrudite." James McQain upijala je svaku riječ koju je arhmag izgovorio i puštala da joj se ureže u mozak, kao i ovaj trenutak i ovo znanje koje je sada imala o Crestu. Sad kad je vidjela kroz kakav je pakao prošao čovjek kojega je voljela, onaj koji ju je spašavao čak i kad ju je jedva poznavao, bila je sigurna da je spremna zakleti se na život ili smrt kako će provesti sve svoje buduće dane u nastojanju da ga usreći i unese radost i svjetlo duboko u dijelove njegova srca gdje su se još uvijek nazirali tračci tame i starih rana.

304

ČAROBNICA Crest je sjedio na stijeni usred Stormgardske šume. Lijeva noga mu je bila ispružena dok je desna bila savijena u koljenu, a na nju je bio naslonjen njegov lakat na koji se pak posve oslanjala njegova glava. Izgledao je očajno i istinski žalosno. Upravo je obavio tradicionalni ženidbeni obred Smrti, Ponovnog rođenja i Mačevanja gdje je u magijski satkanoj viziji morao odagnati mnoga stvorenja koja su naizgled željela nauditi Jay. Izašao je kao pobjednik iz svake te magijski stvorene bitke, ali na posljednju nije bio spreman. Na onu gdje je mač nestao iz njegovih ruku, a on sam se našao svjedokom sjećanja jedne malene djevojčice imenom James McQain. Dosad je mislio da je znao mnogo o Jay, o životu koji je živjela prije no što su se upoznali kao i o patnjama koje je prošla, ali mučenje njenog oca, stalni teror koji je vršio nad njom i njenom majkom, ostavili su ga bez teksta. Istina, i on sam je prošao mučenje, ali Jay je bila toliko sitnija i nježnija od njega. Zapravo je bila vrlo krhka i osjetljiva kao djevojčica, onaj prokletnik ju je pretvorio u stroj za borbu, ubijanje i lomljenje kostiju. U svojoj viziji Crest je imao priliku pobliže promotriti sva Jayina lica i upoznati je kao nikada do sad. Vidio je nježnu Jay, uplakanu Jay, vrišteću Jay, hrabru Jay, prebijenu, povrijeđenu, izdanu i najgore od svega... vidio je i kako ju je vlastiti otac prokockao onome prokletniku. Sve je vidio. Gledao je kako slomljena gmiže po podu i dovlači se do telefona, moleći Bleeda da dođe po nju. Što je bilo još gore u svim tim vizijama niti jednom nije mogao učiniti bilo što da je spasi, da joj pomogne i da je izbavi. I sad je sjedio tu, na

305

ovoj hladnoj stijeni, gutajući suze i smatrajući da on još uvijek nije dostojan te predivne osobe koju je trebao oženiti. "Znaš...on bi bio ponosan na tebe", začuo se poznati uzvišeni glas iza Crestovih leđa. "Čarobnice Cassiana?" Crest će, zbunjeno se okrećući i gledajući u čarobnicu koja mu je prilazila, a čije tijelo ispisano runama je bilo prekriveno tek oskudnim haljinama koje su jedva prekrivale... pa... sve ono što bi haljine inače trebale prekrivati. Čak je i njeno lice bilo uokvireno magijskim simbolima, zbog čega je izgledala strože i ljepše no inače. Čim mu je prišla, Crest je smjesta ustao i još onako školski duboko joj se naklonio. Stormgardski odgoj je bio duboko ukorijenjen u njegovoj osobnosti, a i po prirodi je bio kavalir. Cassiana se nasmije njegovoj simpatičnoj gesti, a potom se sama nasloni na stijenu na kojoj je Crest do maloprije sjedio. "Kao što rekoh... bio bi ponosan..." nastavila je Cassiana obraćajući se Crestovu zbunjenom licu. "Tko to?" upita Crest, na što čarobnica samo okrene očima i reče: "Za ime ogova kao da govorim zidu, Creste. Tvoj otac, Torval, naravno, nego tko?!" Čuvši to, Crest se smjesta zarumeni jer je čuo priče o Cassiani i Torvalu... svakojake priče od kojih su se neke čak mogle nazvati i... burnima. "Hvala, valjda..." smušeno će Crest, a Cassiana se tome glasno nasmije pa mu reče: "Stvarno ličiš na njega, Creste. Radiš iste izraze lica, vjerojatno sam zato uvijek bila tako stroga prema tebi jer si me znao jednako živcirati." Iako njene izgovorene riječi sasvim sigurno nisu bile kompliment, ton njenoga glasa govorio je upravo suprotno. "Voljela sam tu blesavu, crvenokosu budalu, znaš?" ona će sve rumenijem Crestu. "Čak i nakon što me prevario s tvojom majkom, no ako ćemo baš biti iskreni, ne može se reći

306

da to nisam zaslužila jer stvarno sam nekad znala biti grozna prema njemu, a teško da sam i sama bila pretjerano vjerna." Crest razrogači oči i otvori usta od šoka na ove riječi, a Cassiana se na to samo ponovno nasmije pa mu reče: "Ma što sad tu buljiš u mene kao kakvo blesavo magare?" upita ga ona i dalje se smijući. "Bili smo kakvi smo bili, Creste. Nema se tu što skrivati. Oboje smo voljeli jedno drugo, ali smo povremeno spavali i s drugim ljudima, pretvrdoglavi da bi priznali jedno drugome koliko nam je zapravo stalo, pretvrdoglavi da bi se vezali za svagda sve dok nije bilo prekasno... a njega više nije bilo..." Crest teško uzdahne jer mu nije promakla iskrena tuga na njenom licu. Bila kakva bila, Cassiana je još uvijek nije preboljela njegova oca i sada je upravo njemu nakon svih ovih godina odlučila otvoriti srce. "Uvijek sam znala da si njegov sin, čak i kad mi onaj biser Soren to nije želio priznati. Na kraju sam mu toliko dugo dosađivala s tim da mu je već došlo do toga da me ili smakne ili da mi prizna. Kako sam mu u svakom slučaju bila prevrijedna da me ubije, Soren mi je na kraju ipak priznao istinu. Možeš li samo zamisliti kako sam se zbog toga osjećala?" Crest se zagleda u Cassianu i u naletu neke lude hrabrosti reče: "Ljutito, pretpostavljam." Casiana malo podigne glavu na tren blesavo vrteći očima pa na koncu reče: "Da i ne. Zapravo sam bila ljubomorna, no to i nije neko čudo jer sam inače vrlo sklona ljubomori. Možda je to zato jer sam jalova, znaš?" Iako je izgovorila ove riječi s jednakom nonšalantnošću kojom je izgovarala i sve ostalo, Crest je na njenom licu ipak ugledao trzaj boli zbog te činjenice. "Žao mi je", Crest će iskreno. "Nisam znao." Cassiana uzdahne i slegne ramenima pa mu reče: "Nitko nije znao osim Torvala, onog umnog priljepka Sorena, i sada tebe. "

307

Cresta je posve i i iskreno zaprepastilo to što je i njega dodala u ovaj mali krug ljudi kojima je vjerovala. "Zašto mi ovo govoriš, Cassiana?" upitao je Crest, a Cassiana zadovoljno primijeti da Torvalov sin konačno zvuči poput pravog muškarca, a ne nekog preplašenog školarca. "Zato, Creste, jer želim da znaš da, da mi je život pružio priliku da imam djecu, željela bih da budu poput tebe, čak i ako jesi pomalo blesav i... smušen." Crest se na to ponovno zarumeni, ali i široko osmjehne i reče: "Hvala ti." Cassiana mu na to samo veselo namigne i reče: "Šarmeru mali, isti si on kad se tako smiješiš. Čupava budala me i privukla svojim osmjehom. Uvijek me je znao nasmijati!" Crest se na to ponovno nasmije i po prvi puta u životu shvati da se osjeća ugodno u čarobničinu društvu. Cassiana tad još jednom uzdahne i reče mu: "Da je Torval znao za tebe, Creste, bio bi ti najbolji otac na svijetu. Ti ni neznaš koliko je on volio djecu Stormgarda i koliko je patio kad bismo izgubili koje od njih. Bio je dobar, Creste, jednako kao i ti, iako moram priznati da ti imaš određene moralne kvalitete koje su raskalašenom Torvalu Sjenozvanom ipak nedostajale." Crest se na to ponovno glasno nasmije. Bio je ovo vrijedan dar koji mu je Cassiana dala i on je itekako znao koliko joj je bilo teško izreći mu sve te stvari i otvoriti dušu jer čarobnica Cassiana je bila jedna od ljudi koji su koristili magijsku nedodirljivost ne bi li pred drugima izgledali nesalomljivo. Ali Crest je danas vidio ravno kroz tu njenu masku i to samo zato jer mu je ona to dozvolila. Dozvolila mu je da je vidi onakvu kakva je bila; žena i čarobnica sa svim svojim manama i vrlinama. "Hajde sad, mladiću... vrijeme je da te oženimo..." Čuvši te riječi, Crest se sledio na mjestu i prisjetio svega što je vidio u magijski satkanoj viziji.

308

Cassiana na to sklopi oči izgledajući kao da pokušava zatomiti neku svoju vlastitu staru bol, a kad je ponovno otvorila oči i zagledala se u njega, kazala mu je ovako: "Sve što si ti vidio i sada znaš o njoj, jednako toliko je i ona vidjela i zna o tebi. Ove vizije su dvosmjerne, znaš to, Creste. Njihova svrha je ta da vas ili spoje ili razdvoje zauvijek. Vrijeme je da doneseš svoju odluku. Jesi li nakon svega još uvijek siguran da želiš oženiti James McQain?" Crest se zagleda ravno u Cassianu i glasom punim odlučnosti reče: "Sada više nego ikada." "Onda u čemu je problem?" upitala je Cassiana koja je jasno uvidjela da Cresta očigledno nešto još uvijek muči. "Mislim da je ne zaslužujem i koliko god se uvjeravam da je suprotno... ne mogu se uvjeriti da je tome tako?" Kad je ovo izgovorio, Cassiana se glasno nasmijala, a njen ledeni smijeh je odjekivao šumom. "Pa, dečko dragi, ako od mene tražiš da te razuvjerim ili da te utješim, ja ti moram odmah priznati da sam ja užasno loša u tim stvarima. No ono što znam sa svakom sigurnošću jest da sam sebi samo za prigodu vašeg vjenčanja naručila predivnu novu sivu haljinu iz Čarobničinog Izbora koja na sebi ima ekstravagantne bijele brilijante i apsolutno ne dolazi u obzir da se ti sad tu gupavo predomišljaš dok moja haljina čeka da je obučem i pokažem pred cijelim Everwindom! Stoga, ako te moram magijom prisiliti do oltara da bi svi vidjeli mene u najblistavijem izdanju, vjeruj mi da ću to sasvim sigurno učiniti." Uvidjevši da mu nema druge, Crest je pošao zajedno s plavokosom čarobnicom natrag prema Stormgardu, ali ovaj puta sa širokim osmjehom na licu dok ju je zabavljeno slušao kako čavrlja s njim i veselo mu govori: "Prava je šteta što onaj tvoj prijatelj Bleed nije preživio. Svidio mi se. Prava muškarčina. Ne da bih budali to priznala, ali da je bio malo stariji... hmmm...moglo nam je biti baš zabavno..."

309

MUŽ I ŽENA "Kako je dovraga ovo bilo moguće?" pitala se Jay dok su ona i Crest stajali u spavaćoj sobi oboje odjeveni u ono što su u Stormgardu nazivali noćne košulje iako je Crest zapravo na sebi nosio nekakvu laganu tuniku koja mu je dolazila do čvrstih bedara, a ispod koje se nazirala svaka crta njegova tijela, svaka linija i napeti mišić. Sjedio je na krevetu i promatrao je dok je ona u, vrlo oskudnoj, spavaćici stajala pored vrata kupaonice iz koje je upravo izašla i koja je... ubrzo je shvatila, bila napravljena samo za nju jer takve prostorije, osim onog ceremonijalnog kupatila u kojem su je jutros ofarbali, Stormgarđanima nisu bile potrebne. Jedino su mlađa djeca, koja još nisu naučila osnovne tjelesne čarolije, koristila pokoji rijetki toalet u tvrđavi jer ostalima to nije bilo potrebno. Čarobnjaci su sve rješavali magijom, a Jay bi u ovom trenutku voljela da je imala i magijsko rješenje za svoj trenutni problem. Cijeli dan joj je prošao prebrzo. Samo vjenčanje, koje je provodila kraljica Runa prilikom kojeg su ona i Crest izmijenili zavjete, prstenje i mačeve, iako čudnovato i neuobičajeno, bilo joj je u glavi još uvijek nekako nestvarno. I sada su bili vjenčani. Samo tako. Dan je proletio, cijelo slavlje je proletjelo. Sve je proletjelo, a njoj se u glavi još uvijek vrtjelo od medovine ili od nervoze onoga što je očekuje, nije znala reći. Da stvar bude gora, ona i Crest su se jedva uspjeli provući u svoje odaje jer je bard Beyerd neprestano svima ponavljao kako je po tradiciji potrebno da barem petero svjedoka bude prisutno prilikom prve bračne noći kako bi se utvrdilo da je brak uistinu valjan i konzumiran, a mnogo se gostiju iz Everwinda zaista slagalo s tim nebuloznim 310

prijedlogom, ozbiljno kimajući glavom. Na svu sreću, Soren ih je zaustavio govoreći da sasvim sigurno nema potrebe za svjedocima, kad će on ionako kasnije pročitati Crestove i Jayine misli i znati je li, kako je i na koji način brak bio konzumiran. Crestu i Jay zbog toga nije bilo mnogo lakše, ali opet i to je bilo bolje nego puna soba ljudi dok oni pokušavaju obaviti svoja intimna posla. No unatoč svemu tome, u Jayinoj glavi se trenutno odvijala bitka. Promatrala je Cresta i njegovo opušteno držanje na krevetu dok su se istovremeno njeni dlanovi znojili, a nervoza je ispunjavala svaki dio njenog bića. Kako zaboga? Pa on je bio djevac koj bi se zarumenio na svaku glupost, a ona je bila s muškarcima prije... kako je onda bilo moguće da je na njihovu prvu bračnu noć ona bila nervoznija od njega kad je zapravo trebalo biti upravo suprotno? Možda je to bilo zato što je sad doista poznavala Cresta i znala sve o njemu, a i on je znao sve o njoj. Možda se upravo zato osjećala potpuno ogoljeno pred njim. Kad je malo bolje razmislila o tome, nije se ona zapravo toliko stidjela svoje golotinje pred njim koliko se u sebi plašila da će ga na neki način večeras razočarati, jer što je ona njemu uopće imala za ponuditi? Njemu koji je bio tako dobar, iskren i požrtvovan? Njemu koji je bio sve što ona nije... neokaljan i čist? Crest je sjedio na krevetu. Soren je njemu i Jay dodijelio posebne nove prostorije u Stormgardu koje su bile vrlo prostrane, gotovo jednako kao i njegov stan u LA-u. Azriel i Gargamel su već našli svoje omiljeno mjesto za spavanje u naslonjačima pored kamina gdje su sad uživali u ugodnom drijemežu ni najmanje se ne obazirući na njega ili Jay, čijim su se licem tako očigledno izmjenjivale emocije. Postojao je razlog zašto Crest dosad nije bio sa ženom, iako je u Los Angelesu imao mnogo prilika jer ženama se sviđao taj sposobni crvenokosi bradati liječnik koji je odisao dobrotom i još jednom stvari koju su mnoge žene voljele... lovom. 311

Život je Cresta vrlo rano naučio da prepoznaje one ljude koji su prema njemu iskreni i one koji imaju neke skrivene motive. Njegov Stormgardski odgoj naučio ga je da bude kavalir i nikada mu nije ni palo na pamet da bude s nekom ženom koju ne voli. Istina, imao je i on muške potrebe, a njegova usamljenost znala ga je vrlo često izjedati u mračnim noćima ispod tame vlastitih kapaka dok je očajnički zamišljao da se pored njega nalazi netko, kome je uistinu stalo do njega. Za Cresta, seks bez ljubavi nije bio opcija, a kako nikada nije pronašao nekoga koga bi volio ovako silno kao što mu se to dogodilo s Jay, nikada nije bio sa ženom. No, sada, danas... dok je gledao njenu nesigurnost i tračak straha na licu, sasvim sigurno je znao da je danas spreman biti sa ženom, i to ne bilo kojom već svojom vlastitom. "Dođi... Jay... priđi mi", rekao je muževnim dubokim glasom dok su njene uplašene oči zvjerale po prostoriji, a ona sama izgledala kao da bi najradije ovog trena propala u crnu zemlju. Korak po korak... vrlo polako, Jay se približavala svojem suprugu. "Creste... ja..." započela je, ali Crest joj se na to samo blago i samouvjereno nasmije pa je uhvati oko struka i posjedne sebi na koljeno, osjetivši kako ga dodir njene gole kože na njegovu nagu bedru istinski uzbuđuje. Bio je ovo njihov trenutak, znao je Crest, i neka bude proklet ako dozvoli ikome i ičemu pa makar i emocijama, da ga unište. "Što je bilo, Jay? Gdje je nestala tvoja hrabrost?" nježno je on upita dok su se njene ruke čvrsto ovile oko njenog sitnog struka. Jay slegne ramenima i reče...."Ne znam....nisam očekivala da ću biti tako..." započela je dok su se njene riječi gubile u glasnom pucketanju vatre u kaminu. Cijela soba je zapravo bila obasjana tom svjetlošću i tek nekoliko prigušenih magijskih kugli u zraku, stvarajući ono što je trebala biti romantična atmosfera, samo se Jay 312

trenutno nije mogla uživjeti u raspoloženje koje se od nje očekivalo već je jednostavno bila izgubljena u svojoj uspaničenoj glavi. Crest uzdahne jer nije mogao ne primijetiti njenu rastuću napetost i jednostavno je upita: "Što je najgore što bi se moglo dogoditi?" Nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine, Jay na koncu ipak poraženo odgovori: "Mogla bih te razočarati." Čuvši to, Crest se stane glasno i iskreno smijati, a njegov iskren i neobuzdan smijeh bio je toliko veseo i radostan da Jay nije mogla, a da se i sama glupavo ne osmjehne, iako nije imala pojma čemu zapravo. "Creste, nije lijepo da mi se smiješ!" prekorila ga je na koncu. "Nije mi svejedno." No tek što je izgovorila te riječi i prije nego što se uopće stigla snaći Crest je ustao s njom u naručju. "Što to radiš?" upitala je uspaničeno. Crest se na to samo još šire osmjehne, a potom je gledajući ravno u oči bez imalo skanjivanja odvrati: "Nosim te u svoj krevet, ali ovaj puta ne da te liječim, već da vodim ljubav s tobom. Znam da si bila s drugim muškarcima, Jay, i da je bilo seksa, ali da te pitam nešto... jesi li ikada vodila ljubav?" Jay je bila itekako sretna što je Crest u ovom trenutku drži jer je bila sigurna da bi joj koljena popustila da joj je ovo izgovorio dok je stajala. Vidjela je Cresta u raznima izdanjima, blagog, srditog, gnjevnog pa čak i uplakanog. Vidjela ga je i hrabrog i junačnog i dosad je bila uvjerena da je vidjela sva njegova lica... ali zavodljivog nikada. Njegove riječi nisu bile obični uleti koje je ženska mogla čuti u nekom jeftinom disku od kakvog tipa koji ju je samo želio povaliti tu noć, a da joj ni ne zapamti ime. Bile su to riječi iskrene i ravno iz srca, a Jay je znala da Crest misli svaku od njih i da je doista želi poleći na ovaj krevet i činiti s njom nešto što nitko dosad nije... voljeti je.

313

Ne mogavši smoći snage ili joj se glas možda jednostavno negdje zagubio, Jay umjesto odgovora samo odmahne glavom, a Crest je na to s vrlo zaigranim pogledom u očima nježno spusti na krevet, legne iznad nje i toplim glasom punim ljubavi upita: "Zar je zaista bitno tko smo bili prije i ti i ja, Jay? Zar je uopće bitno čime smo se bavili, kako smo živjeli i kakvi smo bili ljudi? Zar je u ovom trenutku bitnije jučer nego danas? Ja te volim, ljubavi moja. Volim te svojim tijelom i svojom dušom, svime što jesam i obećajem ti da ću te ljubiti i štititi do kraja života i da nikada neću zaboraviti koliko mi vrijediš. Ne dopusti da tvoje misli u ovom trenutku optereti teret prošlosti i ružnih trenutaka koje si proživjela jer sada smo ovdje, živi, zdravi, ti i ja. Imamo priliku voljeti jedno drugo ovu noć i svaku noć koja će uslijediti. I sad te ovdje pitam, ljubavi, hoćeš li mi dopustiti da te volim? Da te volim zauvijek?" Jay je teško disala dok su se suze skupljale u njenim očima. Ovo su sasvim sigurno bile najljepše riječi koje joj je netko u životu izgovorio. Riječi koje su je posve ostavile bez teksta, posebno zato jer je znala da je Crest doista mislio svaku od njih. Podigla je posramljeni pogled i susrela Crestove oči, a potom se nasmiješila tom prekasnom crvenokosom čarobnjaku. Tom bradatom vikingu izvan svakog vremena i sadašnjeg i prošlog. Tom skromnom čovjeku koji je više od ičega u životu zaslužio biti voljen... a dok ga je gledala tako jednostavnog, iskrenog i preslatko zavodljivog... Jay je znala jedno... ona želi biti ta koja će ga voljeti. Ovu noć i svaku noć...dok ih smrt ne rastavi. "Poljubi me", rekla je Crestu, a lagani osmijeh zatitra na njenim usnama. Napetosti je nestalo, a samo ljubav je ostala. Čuvši to Crest se ponovno nasmije, a potom spusti glavu i lagano svojim usnama prvo tek okrzne njene, a potom se svali svom težinom svojega tijela na nju, strastveno ju ljubeći dok je njegov željan jezik već pleo krug oko njenog. 314

Istovremeno dok ju je ljubio, on ugura svoje ruke opet oko njenog struka i zarola ih oboje na golemom krevetu dok su se smijali njegovoj gluposti poput dva bedaka. "Volim te, volim te, volim te... Jay! Moja prekrasna Jay!" govorio je gledajući tu prekrasnu ženu, taj sivi čelik koji je naprosto obožavao. "I ja tebe volim, Creste. Uvijek ću te voljeti!" odvratila je Jay, ljubeći te njegove zamamne usnice koje su je od prvog trenutka molile da ih poljubi Riječi su utihnule, a poljupci su se nastavili dok su se dvoje ljudi...muž i žena... predavali jedno drugom u potpunosti za sva vremena...u dobru i zlu... u zdravlju i bolesti...zauvijek.

315

PUTNIK Pierce se probudio s vraškom glavoboljom usred ničega. Zapravo ne bi se moglo reći da je usred ničega. Ipak se negdje nalazio, ma gdje god to bilo. Polako se pridigao i shvatio da se u biti nalazi u nekakvoj oazi usred pustinje. Svaki mišić u tijelu ga je bolio, a imao je osjećaj kao da mu je netko polomio sve kosti, iako je sasvim sigurno još uvijek bio čitav. Problem je bio samo u tome što mu ništa oko njega nije bilo poznato, pa čak ni drveće koje je raslo oko njega. Kao vojnik bio je dobro upoznat s florom i faunom koja je okruživala ovakva mjesta, a umjesto visokih palmi i uobičajenog žbunja, sad je gledao nekakvo čudnovato drveće koje uopće nije znao ni imenovati. Posljednje čega se zapravo sjećao bio je onaj vražji, golemi kujin sin Gwek'or koji je svojim udarcem odbacio i njega i Bleeda u magijski portal. Bilo bi blago reći da mu je to iskustvo bilo ugodno, a najbliži opis koji bi mogao dati jest kao da ga je netko ubacio u vešmašinu usred centrifuge. Sila raspadajućeg portala je bila toliko snažna da je već nakon nekoliko sekundi izgubio svijest i, eto, probudio se ovdje, ma gdje god to bilo. Na tlu, nedaleko od sebe, Pierce ugleda golemo deblo tog nekog neimenovanog drveta koje se srušilo, valjda za kakvog nevremena. Ustao je i prišao deblu, pa je uz glasno stenjanje sjeo na nj. Još jednom je pogledao oko sebe, a osim ono malo zelenila koje ga je okruživalo i sitnog jezerca, vidio je samo mnoštvo dina i bespregledno more pijeska. Pierce, koji je volio gledati filmove, nebrojeno je puta u njima čuo onu poznatu rečenicu: "Ja sam prestar za ova 316

sranja", ali prava istina stvari je bila takva da se Pierce stvarno osjećao prestarim za ovakve bedastoće. I taman kad se ponadao da će završiti tamo negdje na nebesima, pa ako mu se Sveti Petar smiluje možda ponovno ugleda i Angelino predivno lice, a umjesto toga je završio u ovoj pustinji. Doslovno. "Hmm... možda ja i jesam mrtav..." pomislio je "samo to još ne znam?" Nakon toga se nasmije i reče sam sebi: "Ma da sam mrtav ne bi me sve ovako boljelo." "I što sad?" razmišljao je jer zapravo i nije imao puno mogućnosti. Mogao je ili ostati ovdje gdje je bilo vode i nekakvog čudnog voća s tog visokog drveća upitne jestivosti ili krenuti golemom pustinjom u nepoznatom smjeru. Razum mu je nalagao da ostane ovdje jer nije imao baš ništa u čemu bi mogao sa sobom ponijeti vode, a nije imao ni pojma gdje se nalazi i koliko je zapravo udaljen od bilo kojeg mjesta na kojem je preživljavanje bilo moguće. Njegova odluka je bila i dodatno učvršćena time što je pored vode ugledao nešto što se činilo poput kakvih polomljenih glinenih posuda za vodu, što je značilo da je netko ponekad ipak dolazio u ovu oazu, a obzirom na situaciju u kakvoj se nalazio mogao se samo nadati da će kakvi pustinjski žitelji uskoro svratiti ovamo po vodu i da će mu pokazati put. To jest, ukoliko uopće budu dobronamjerni. Ništa mu nije garantiralo da ga neće pokušati otjerati ili ubiti. I dok je sjedio tako na panju, osjetio je glasno kruljenje u želucu. "Sad nije dobar trenutak da se ti javljaš", jasno i glasno je rekao svojem trbuhu koreći ga, a potom je uzdahnuo i posegnuo rukom u džep svojih starih vojnih hlača. Izvukao je iz njega nešto nalik na veliku tabakeru u kojoj su se očigledno nalazile kubanke. Uzdahnuvši, pogledao je u nebo i rekao: "Angie... znam da sam rekao da ću prestati, ali... dušo... imaj na umu da je ovo ipak izvanredna situacija." 317

Izvukao je i šibice iz tog istog džepa, a potom pripalio cigaru. I jest da mu je ovdje ionako bilo prevruće, ali nekako mu je uvlačenje poznatog mirisa dima pomoglo da se umiri dovoljno da ga stare kosti prestanu toliko boljeti. No tek što je povukao dva tri dima, bilo mu je nekako žao ... pa je opet pogledo u nebesa i rekao: "Dobro, dobro... evo gasim je..." Često puta je tako imao osjećaj da je Angela tu pored njega i da mu drži bukvicu kako se ne brine dovoljno za svoje zdravlje. Zato se i je trudio održati kondiciju, i iako je znao da je to jako blesavo od njega, puno je razgovarao s tom izmaštanom Angelom u svojoj glavi, ponekad i naglas. Beskrajno mu je nedostajala. Krajičkom oka dok je gasio cigaru, učini mu se da daleko na horizontu vidi neke crne točke koje se miču i to poprilično brzo. On ustane i gorko požali što je u ovom trenutku bio nenaoružan. Da je Pierce bio običan čovjek koji nikada u životu nije došao u dodir s nadnaravnim prvo bi pomislio da je ono u što gleda fatamorgana, ali kako se prikaz sitnih ljudi koji su jašili na golemim crnim gušterima sve više i više približavao, a ti isti ljudi su mu nešto glasno dovikivali, Pierce je bio siguran da se ovdje nikako ne radi o fatamorgani. Junački se držeći, stao je najuspravnije što je mogao ne pokazujući nikakvu slabost pred malim tamnoputim ljudima nalik afričkim pigmejima koji su ga ubrzo okružili. Pričali su jako brzo na grlenom jeziku koji Pierce nije razumio niti ga je mogao povezati s ijednim dosad poznatim jezikom, a čak iako je natucao malo svahilija bio je siguran u jedno, ovo nije niti Sahara niti Kalahari. Gdjegod se on to nalazio, teško da je bilo u svijetu kojeg je poznavao. Neobični sitni ljudi na golemim gušterima sišli su sa svojih zvijeri s kopljima u rukama i stali se natiskivati oko njega. Odjeća im je bila vrlo oskudna i većinom su to bile reptilske kože koje su prekrivale tek njihove intimne dijelove tijela. Pierce nije mogao ne zamijetiti da je njihova crna koža 318

nekako drugačija od kože crnaca koje je viđao. Izgledala je nekako deblje i tvrđe, a kao da im ni užeglo sunce nije ni najmanje smetalo. Tko god ti ljudi bili, ova pustinja je očigledno bila njihov dom. Pierce nije ništa govorio već je držeći se uspravno i smireno promatrao domoroce oko sebe čekajući da oni naprave prvi korak. Bila je to stara vojna taktika koju je koristio kako ih ne bi uplašio i kako bi pokazao da nema neprijateljske namjere jer su neki od njih izgledali zbunjeno i uplašeno kao da nikada u životu nisu vidjeli bijelog čovjeka. Nekoliko mlađih je čak rukom posegnulo prema njemu dotaknuvši ga ne bi li se uvjerili da je doista stvaran a ne nekakav pustinjski zloduh. Pierce im je i to dozvolio bez ikakve reakcije. Između njih se tada progurao jedan starac koji je, za razliku od drugih, na čelu imao tetovažu pet sunaca. Pierce je odmah prepoznao autoritet u starčevu ponosnu držanju i smjesta mu je bilo jasno da je upravo ovo čovjek koji će odlučiti o njegovoj sudbini. Dok su se gledali pravo oči u oči, pokušavajući postići nekakvo razumijevanje, nakon određenog vremena starac ga je ipak upitao: "Megah nalaj Mahamra?" Pierce nije razumio njegove riječi i bilo mu je iskreno žao zbog toga pa je samo slegnuo ramenima i rekao poglavici: "Ne znam ni ja stari kakva je ovo Atlantida u kojoj sam se našao." Čuvši njegove riječi starac ga začuđeno i zbunjeno pogleda pa ponovi za njim: "At-lan-tid-a?" Pierce uzdahne i polako, kako ne bi nikoga uplašio pokaže rukama prema bespreglednoj pustinji koja ga je okruživala iako je zapravo ubrzo shvatio da je njegova usporedba s Atlantidom bila potpuno glupa jer Atlantida je navodno bila bujan i raskošan kontinent koji se sada nalazio negdje u dubokim oceanskim dubinama. No to je valjda bila prva glupost koja mu je pala na pamet pa ju je i izgovorio, a starcu se očito svidjela jer se blago nasmiješio, a potom i sam 319

pokazao prema pustinji koja ga je okruživala i rekao: "Mahamra." Pierce kimne konačno shvaćajući što starac želi reći i klimajući glavom ponovi za njim: "Mahamra" Bilo je to ime pustinje u kojoj se nalazio. Žilavi je starac, čije je žgoljavo tijelo bilo sazdano samo od kosti i mišića, kao što je bilo, primjetio je Pierce i ono ostalih pripadnika njegova plemena, iznenada izvadio kameni bodež koji je nosio zataknut o bok. Pierce istog trena napne mišiće i pripremi se za sukob jer nije bio siguran koje su starčeve namjere. No umjesto da ga napadne, starac klekne na tlo i stane crtati po pijesku, a shvativši da domorodac zapravo pokušava s njim komunicirati, Pierce čučne do njega i zagleda se u ono što je starac crtao. I dok je njegova ruka bodežom ocrtavala oblike u pijesku, starac digne pogled prema Pierceu pa se drugom rukom udari po prsima i reče mu: "Kgr!" "Kgr", ponovi Pierce shvaćajući da mu se nepoznati čovjek upravo predstavio. Pierce također udari svoja prsa i reče: "Kol." Svoje ime je izgovorio kraće i grlenije jer je imao osjećaj da bi Kgru zbog teškog guturalnog jezika kojim je pričao bilo teško izgovoriti njegovo ime kako treba. "Kol", ponovio je starac, a potom Pierceu pokazao na crtež u pijesku. Pierce se iznenadio koliko je starac zapravo detaljno nacrtao magijski portal u zraku kao i Piercea koji ispada iz njega. Sad je Pierce napokon znao zašto se osjeća tako natučeno. Očito je pao s visine i iako natučen, na svu sreću nije ništa slomio. Starac tada ponovno pogleda Piercea, a potom bodežom pokaže na ispadajućeg čovjeka i upita: "Kol?" Shvaćajući da ga Kgr pita je li on taj čovjek koji je ispao iz magijskog portala, Pierce mu prstom pokaže na ispadajućeg čovjeka, a potom na sebe, pa kimne i ponovi "Kol", u smislu; da, to sam ja. 320

Čim je to izgovorio, starčeve se oči širom razrogače od straha i divljenja, i on se istog trena baci na koljena licem na tlo pred Piercea vičući: "LGHAR! LGHAR!", a ostatak njegova plemena je smjesta slijedio poglavičin primjer, te su se i oni stali klanjati Pierceu sretni i radosni jer je dugo očekivani bog Putnik konačno stigao da unese pravdu i božansko znanje med' nomade Elgehee. Pierce je zaprepašteno promatrao ljude koji su mu se klanjali, a konačno ga je šupilo shvaćanje da oni njega zapravo doživljavaju kao da je nekakav svetac ili bog. "O, čovječe", pomislio je očajno. "Samo mi je još to trebalo!" "Uff..." uzdahne on glasno govoreći: "Bogami sam se lijepo usosio" i pitajući se: "A ako sam ja završio ovdje, gdje je onda, dovraga, Bleed?"

321

KRALJ KRALJEVA

1500 godina kasnije na Atlantidi kako je Putnik bješe nazvao i 20 godina prije bitke s Gwek'orom u Vanjskom Svijetu, duboko u hladnim i vjetrovitim šumama Valagore, bijednim ostacima skrhane Elgehee, lunjao je jedan posve zbunjeni i uznevjereni krupni crnac. "U, bokte mazo, je mi zima!" mrmljao je Bleed hučući u svoje ruke i pokušavajući upaliti logorsku vatru na smrznutom ledenom tlu u ovoj pišljivoj vukojebini. Guzica ga je rasturala od bolova iako se nije sjećao kada je, i kako točno, spektakularno sletio na nju, ipak je bio siguran da mu se u nekom trenutku to moralo dogoditi jer su ga kosti pošteno boljele. S nekog velikog drveta otkinuo je granu tako da je pukla na oštrom kraju pa mu je mogla poslužiti kao oružje, a istovremeno je skupljao i drvo za potpalu. Njegove misli su na nekoliko trenutaka pobjegle ka Jay, ali nije si smio dozvoliti da u ovom trenutku razmišlja o tome jer tuga bi ga cijelog satrala, a on je predobro poznavao Jay i znao je da mu njegova mala to nikada ne bi oprostila. Morao je zadržati bistar um ako je želio preživjeti ovo sranje, pa kad je konačno nakupio dovoljno drva za ogrijev kleknuo je na koljena i upaljačem pokušavao pripaliti ono malo suhog lišća kojega je uspio skupiti iz duplji šupljeg drveća. Lagano je puhao u vatru u nadi da će se što prije rasplamsati. "J-j-j-jebote, koja l-l-l-ledara..." psovao je dok su mu zubi naprosto cvokotali razmišljajući kako nakon ovog sranja nikad neće saznati što se dogodilo s Marijom Rosi. Taman kad se vatra malo rasplamsala, a on je ispružio svoje promrzle prste ne bi li se malo ugrijao, iza sebe je začuo sablasni zvuk jezivog režanja. 322

Brzo je s poda ugrabio improvizirano koplje koje je napravio i naglo se okrenuo prema.... "Koji kura..." pomislio je Bleed, a iako bi inače u ovakvoj situaciji sasvim sigurno opsovao, pred ovim stvorenjem se po prvi puta u životu posve sledio od straha. Bio je to...pa....bio je....golem... mnogo veći od njega samoga koji je bio poprilično kršno momče. Sleđeni Bleed je razrogačenih očiju buljio u dlakavo stvorenje pred njim. Riječ vukodlak bi možda bila najbolji opis onoga u što je gledao, ali čak ni to nije bilo dovoljno da opiše ovu čudovišnu zvijer. Stvor je stajao na dvije noge, iako je izgledao kao da bi bez problema mogao ići i četveronoške kad bi to poželio. Na sebi je nosio nešto nalik napola razderanim hlačama. Tijelo od kao kamenom isklesanih mišića. Torzo toliko napet i opet mišićav da se snažni Bleed osjećao krajnje pičkasto pored ove grdosije. Zubi su mu bili gadni očnjaci golemi i šiljati, zvjerskog izgleda, a kad je progovorio, Bleed samo što se nije usrao u gaće od šoka. "Što jedan gorijan radi u Valagori?" upita ga Zvijer zvjerskim glasom, no Bleedu su ove riječi bile posve nerazumljive jer ono što je on čuo zvučalo je ovako: "Nether um Gorah na Hura a Valagora?" "Ovaj...ja sam Bleed...tko si ti?" upitao je Bleed blentavo gestikulirajući i trudeći se zvučati krajnje civilizirano jer ga je u svojoj glavi zapravo želio upitati "Koji si ti kurac?", ali nekako je imao osjećaj da mu nije bilo pametno ovom očnjaku dizati tlak. Zvijer je još jednom glasno zarežala na njega pokazujući sve svoje lijepe bijele zubiće, a Bleedu se u tom trenutku činilo da, iako je dosad vidio svakakve jebade, ovakvog maderfakera još nije susreo. Sad se više nije brinuo hoće li se ukenjati, jer je bio siguran da mu se govno smrzlo u guzici koliko je ovaj dlakavi tip bio jebena strava. "Ti... zboriš jezikom Vanjskoga Svijeta?" zaprepašteno ga upita Zvijer. 323

"Sranje...da..." Bleed će gutajući slinu i trudeći se iz petnih žila nastaviti izgledati skulirano. Odlučio je u svojoj glavi da štogod ovo dlakavo čudo veli, on će se složiti s tim. Ili to, ili bi sasvim sigurno mogao ostati bez glave na ramenu jer zubonja se očito nije šalio. "Hmm...jesi li ti taj koji je prošao kroz Portal Svjetova?" dubokim režećim glasom ga je upitala Zvijer. "A-ha..." reče Bleed u nadi da je ovom čudu tek tako samo malo do ćakule. "Zašto?" upitala je Zvijer. "Hmm..." promumlja Bleed razmišljajući kako da najbolje objasni ovom dlakavom tipu sranje koje ga je snašlo. "Pa...vidiš... ima taj jedan... mamojebac....neki bog... zovu ga Gwek'or ili Malsumis...jesi možda čuo za njega?" "Ne!" glasno zareži Zvijer. Bleed se na to samo malo stepe, a onda teško uzdahne i namrgođena lica nastavi dalje govoriti: "Pa, eto... taj tip je loša bagra, vidiš... htio je sjebati ljude tamo gdje živim, a ja i moji kompići smo ga pokušali srediti...." "Srediti?" Zvijer će naginjujući glavu kao da nije točno shvatila na što je Bleed mislio. "Da... ono... znaš, ucmekati... ubiti." "Ah... ubojstvo... shvaćam..." reče, a Bleed puhne pa okrene očima i promrmlja: "Da, ne sumnjam da razumiješ ubojstvo..." Zvijer se na to samo još malo jače nakezi i zareži: "Pričaj dalje!" "Okej, okej!" pomirljivo će Bleed. "Uglavnom, ti jedni opaki čarobnjaci prizvali su tog ludog boga u naš svijet, a dok smo se moj kompa Cole i ja borili protiv njega tip nas je spičkao u portal i ja sam završio ovdje, ali ne znam gdje je moj prijatelj." "Kol?" dahne Zvijer i polako priđe nekoliko koraka bliže Bleedu, na što ovaj nije znao kako bi reagirao pa samo malo čvršće stegne koplje koje je imao uza se. I iako je Bleed bio vrstan borac nije se u ovom trenutku zavaravao da bi u 324

borbi između njega i ovog vukodlaka, vukodlak sasvim sigurno pobijedio. "Da, Cole? Jel' ga znaš, možda?" Zvijer potom ispusti grgljav zvuk koji je nalikovao na smijanje, ali potom odgovori: "Ne. A sad mi reci kakve su tvoje namjere?" Bleed se ovome jako začudi pa zbunjeno upita: "Kakve namjere?" Zvijer ga na to samo dobro promotri, a Bleedu nije bilo nimalo lako podnijeti pogled tih svjetlećih plavih očiju. "Što namjeravaš učiniti sad kad si se našao u Valagori? Kakve su ti namjere?" Zvijer će preformulirajući pitanje. "Ahem... dobre", smjesta će Bleed. "Ja sam ti totalno kul tip, vjeruj mi... fin dečko...skroz." "A-ha..." odvrati mu Zvijer režeći, ali Bleedu je nekako ipak bilo drago kad je osjetio humor u tim riječima pa je dobio osjećaj da možda ovaj zubati, čupavi vučko i nije tako loš. "Nego...da te pitam nešto..." Bleed će oprezno. "Tko si ti?" Zvijer se na to opet onako grgljavo nasmije pa neočekivano reče: "Ajde da nakon pola tisućljeća i ja konačno opet čujem to pitanje." Bleed se također nasmije barem tek toliko da malo ublaži napetost u zraku. "Aha, kao imaš petsto godina i tak' si slavan da te svi znaju..." on će pokušavajući se bar malo našaliti u ovoj stresnoj situaciji, na što mu Zvijer sasvim ozbiljnim glasom odvrati: "Da." "O..." reče Bleed. "Ti si onda ovdje valjda neka velika faca, ha?" Zvijer na to ponovno glasno zareži, a Bleed smjesta reče: "Ne, ne... nisam mislio da imaš veliku facu... nego samo da si netko važan."

325

"Važan?" ponovi Zvijer za njim. "Da... ja sam najvažniji." "Aha..." Bleed će slažući se kao reda radi i misleći u sebi da ovaj tip ima teški egotrip. "Ja sam kralj", reče mu Zvijer napokon i to vrlo umornim i mrzovoljnim glasom. "Ja sam Kralj Kraljeva. Ja sam....Valgorian."

326

327

Dragi čitatelji, Everwind, Omnahai Trag, Omnahai Sjena, i sada Vidar, bilo je ovo stvarno jedno dugačko putovanje za Vas, ali i za mene, zar ne? Ako se pitate, gdje zapravo ovo putovanje završava i zašto kraj ove knjige zvuči poput poziva na novu pustolovinu, onda Vam s radošću moram reći, da on to doista i jest. Oni koji su čitali i sjećaju se kraja knjige Omnahai Sjena, znajte da je kraj ove knjige izravno povezan s onim i da su oba kraja početak jedne nove velike pustolovine koja će tek uslijediti. Preporučam svima, koji to već nisu učinili, da pročitaju i Krvorođenu, a i ostala dva njena nastavka koja tek trebaju u objavu jer ova priča je uistinu golema i teško može biti ispričana samo u jednoj knjizi. Priča o Crestu i Jay je možda završila, ali ono što nam slijedi su tri priče: priča o kralju Valgorianu i Djevojci s otoka Tajni (Tienne), priča o Adalardu i Aislin, Runinim roditeljima i priča o Baylie, Piercovoj kćeri koja je doživjela vrlo neobičnu pustolovinu upravo u našim krajevima. Sve u svemu, ukoliko bude zdravlja i sreće, budućnost nam nosi još fantastičnih pustolovina i neobičnih likova koji jedva čekaju da Vas upoznaju. Hvala Vam svima koji čitate ove knijge, bilo njihova besplatna e-izdanja ili kupujete tiskana koja su dostupna putem Amazonove online knjižare i Create Space-a. Svi ste mi vrlo dragocjeni jer dijelite sa mnom radost uživanja u pričama fantasy žanra. Do sljedeće knjige, srdačno Vas pozdravljam! Vaša luckasta autorica, Barbara Mišković

328

ZAHVALE: U nastanku ove knjige primila sam potporu mnogih kojima bih se ovom prigodom željela zahvaliti, pa tako idemo redom; prvo mojoj mami Branki Kadabec koja je bila moja alfa čitateljica i koja je pratila radnju ove knjige od samog početka, zatim suprugu Petru Miškoviću kojeg sam natjerala da se prisjeća služenja svojeg vojnog roka i ispripovijeda mi sve čega se mogao sjetiti vezanog za komandni lanac, ponašanje u vojsci, disciplinu i sl. kako bi likovi poput Pierca, Bleeda, McQaina i ostalih vojnika u priči bili bar donekle uvjerljivi, nadalje, velike zahvale idu mojoj urednici i lekotrici, Nataši Jalšovečki, kojoj su se, nekim čudom, dopale ove moje knjige pa je uzela na sebe tu mučnu obvezu da ih dovede u red i upriliči i tako smanji broj svih onih podmuklih tipflera i pravopisnih i gramatičkih hulja koje se šunjaju po stranicama ovoga romana. Hvala ti, Nataša, učinila si doista mnogo za mene i za Vidara, a ne sumnjam da bi ti i sam Crest bio ona tome vrlo zahvalan. Također, ako gdje naletiš na koje svoje prekriženo slovo koje sam sam slučajno previdjela, prilikom rada na prijelomu, ne zamjeri, već gledaj na to s vedrije strane kao na pečat koji si zasvagda ostavila u ovoj knjizi. ☺ Veliko hvala ide i mojim beta čitateljima s Wattpada, posebno Yvonne Maya, Tajana Picek, Milena Ognjanović, SidnyMedison, Martina Arbanas, Anastazija87, Olivera Ana Cujan, AminaDeo, DanijelaMilotic, Maza15, Drimerka, katarinatomko75, Animirana_, Marijanaa1. Velike zahvale također idu i Gordani Gogi Malančuk, koja se aktivno zalaže za promociju knjiga svih domaćih autora, na čemu joj se ovim putem želim od srca zahvaliti. Hvala i kolegici po peru, Jeleni Hrvoj, autorici odličnih knjiga, Durgina kuća i Štorka koja mi je dala par tehničkih savjeta glede uređenja naslovnice i dizajna knjige. Hvala svima koji ste na bilo koji način doprinjeli tome da ova knjiga postane stvarna! 329

BILJEŠKE: O, moćna Volvo, podari ovom čovjeku sveti vid. Dozvoli ovim očima da jezde daleko u sutrašnjicu! 1

2Blimez

je arhaizam koji znači: glupak, budala; neznalica; nevješt, neupućen čovjek; lijenčina, neradnik. 3Bleed

'Em Dry u prijevodu znači: "iskasapi ih na suho", ali kako je engleska inačica Bleedovog imena zvučnija u originalu, nisam prevodila njegovo ime na hrvatski jezik. 4Craven 5Haskell

- kukavica, kukavički - kotao bogova

6Frey

je najbolji od svih uzvišenih bogova na dvoru Æsira: Poradi njega ni jedna djeva ne plače Ni muž ni žena A iz okova on sve izbavlja Lokasenna 37 Svojeg pastuha posuđujem tebi Neka te prenese preko čudnovatog prstena ili plamtećeg ognja Mač također Koji sam bije Ako mudrosti ima onaj što ga nosi Skírnismál 9 7

330

8I

tada začne u njegovo doba - mir; i bijahu to dobra razdoblja za svu zemlju Ynglinga saga 9Alfehim

bješe Freyu dan u davne dane za dar-zubni Grímnismál 10Čast u Valhalli 11 Jarilo o moćni bože podari mi dva kalašnjikova! 12

O, drevni bože uniđi u ovaj svijet...

13Atreus

je Sorenovo prvo ime koje su mu dali majka i otac kad se rodio. Značenje tog imena je neustrašiv.

IF ANY OF THE IMAGES USED IN THIS EDITION OF MY BOOK ARE BY ANY CHANCE YOUR PERSONAL INTELLECTUAL PROPERTY THAT WAS UPLOADED ON PIXABAY WITHOUT YOUR KNOWLEDGE OR CONSENT, PLEASE CONTACT ME SO THAT I MAY REPLACE YOUR IMAGE WITH A SUITABLE ONE. THANK YOU!

331