Victoria Hislop - Praskozorje.pdf

Victoria Hislop

Praskozorje S engleskog prevela Sanja Ščibajlo

PROFIL

Za Emily λαμπερή όζο κι ένα διαμάνηι (grč. koja blista kao dijamant)

Velika hvala sljedećim osobama na njihovoj pronicljivosti, nadahnuću, ljubavi, prijateljstvu i gostoljubivosti:

Efthymia Alphas Antonis Antoniou Michael Colocassides Theodoros Frangos Alexis Galanos Maria Hadjivasili Mary Hamson Ian Hislop William Hislop Agatha Kalisperas Costas Kleanthous Yıangos Kleopas Stavros Lambrakis David Miller Chrysta Ntziani Costas Papadopoulos Nicolas Papageorgiou Alexandros Papalambos Flora Rees Hüseyin Silman Vasso Sotiriou Thomas Vogiatzis Çiğdem Worthington

Prije početka ove priče... 1878. Britanska vlada s Turskom pregovara o savezu i preuzima upravljanje Ciprom, iako otok ostaje dijelom Otomanskoga Carstva. 1914. Britanija pripaja Cipar kad Otomansko Carstvo u Prvome svjetskom ratu prilazi Njemačkoj. 1925. Cipar postaje britanskom kolonijom. 1955. EOKA (Nacionalna organizacija ciparskih boraca) pod vodstvom Georgea Grivasa počinje kampanju nasilja protiv Britanaca. Njezin je cilj enosis (ujedinjenje s Grčkom). 1959. Britanija, Grčka, Turska te zajednica grčkih i turskih Ciprana pristaje na nagodbu u vezi s ciparskim problemom – Londonski sporazum. Arhiepiskop Makarios izabrani je predsjednik države. 1960. Cipar postaje neovisna republika, ali Ugovor o jamstvu daje Britaniji, Grčkoj i Turskoj pravo da interveniraju. Britanija zadržava dvije vojne baze. 1963. Predsjednik Makarios iznosi 13 prijedloga amandmana na ciparski ustav i to potiče velike nemire i borbe izmeĎu zajednica grčkih i turskih Ciprana. Nikozija je podijeljena, a po crti razgraničenja patroliraju britanske trupe. Turski se Ciprani povlače iz diobe moći. 1964. DogaĎaju se novi slučajevi ozbiljnoga nasilja izmeĎu zajednica. Ujedinjeni narodi šalju mirovne snage. Turski se Ciprani povlače u enklave. 1967. DogaĎaju se novi nasilni incidenti izmeĎu dviju zajednica. U Ateni se dogaĎa vojni udar i rastu napetosti izmeĎu predsjednika Makariosa i grčkoga režima. 1971. George Grivas potajno se vraća iz Grčke i osniva EOKU B ponovno pokušavajući ostvariti enosis.

Famagusta je nekoć bila napredan grad od četrdeset tisuća duša. Godine 1974., kad je Turska okupirala Cipar, cijelo je stanovništvo pobjeglo. Četrdeset godina kasnije Varosha, kako se danas zove taj grad, i dalje je prazan, zapečaćen bodljikavom žicom koju je razvukla turska vojska. To je grad duhova.

Prvo poglavlje Famagusta, 15. kolovoza 1972.

Famagusta je bila zlatna. Plaža, osunčana tijela i životi onih koji su tamo obitavali bili su pozlaćeni toplinom i sretnim okolnostima. Sitan, blijedi pijesak i tirkizno more stvorili su savršen zaljev na Mediteranu, a tragači za užitcima pristizali su iz cijeloga svijeta da upiju njegovu toplinu i uživaju u senzualnome zadovoljstvu pitomoga mora koje se nježno mreškalo oko njih. Tu se nalazio djelić raja. Stari utvrđeni grad sa svojim debelim, srednjovjekovnim zidinama prostirao se na sjevernoj strani odmarališta na plaži, pa su ga posjećivali izletnici s vodičima da saznaju o njegovu podrijetlu i dive se nadsvođenim stropovima, minucioznim rezbarijama i potpornjima veličanstvene građevine koja je nekoć bila katedrala svetoga Nikole, ali koja je sada džamija. Uočili su ostatke povijesti iz četrnaestoga stoljeća, čuli priče o križarima, bogatim lousignanskim kraljevima i dolasku Osmanlija. Sve su te informacije, iz usta dobronamjernoga vodiča na vrućini podnevnoga sunca, ubrzo zaboravili kad su se vratili u hotel, uronili u bazen i osjetili kako voda ispire znoj i prašinu povijesti. Ljudi su više cijenili arhitekturu dvadesetoga stoljeća i nakon svoga izleta u povijest rado su se vraćali svojoj suvremenoj udobnosti ravnih zidova i karakteristično visokim prozorima s kojih se širio

veličanstven pogled. Prorezi za odapinjanje strijela u zidovima staroga grada bili su dovoljni da omoguće pogled na neprijatelja, ali gotovo da nisu propuštali svjetlost te, iako je nacrt srednjovjekovnoga uporišta trebao napadače zadržati vani, novi je grad želio ljude uvesti unutra. Njegova se arhitektura otvarala prema van i prema blistavome plavetnilu neba i mora, a ne prema unutra. Sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća Famagusta je zračila svjetlom i dobrodošlicom posjetiteljima. Prizor napadača kojega treba odbiti djelovao je poput nečega iz drugoga vremena. Bilo je to jedno od najboljih svjetskih odmarališta, izgrađeno da pruži užitak, a u njegovoj je koncepciji bilo malo toga što tvorac odmarališta nije namijenio komforu. Visoke zgrade koje su obgrlile obalu većinom su ugošćivale hotele ispod kojih su se nalazili otmjeni kafići i skupe trgovine. Bili su suvremeni, profinjeni i podsjećali na Monaco i Cannes, postojali su za odmor i uživanje, za novo međunarodno mondeno društvo spremno da ga zavede otočni šarm. Danju su turisti bili i više nego zadovoljni morem i pijeskom. Kad sunce zađe, bilo je na stotine mjesta na kojima se moglo jesti, piti i zabavljati se. Osim što je bila privlačna turistima, Famagusta je bila i najdublja i najvažnija ciparska luka. Ljudi na dalekim odredištima mogli su uživati u okusu toga otoka zahvaljujući kasetama s citrusima koje su svake godine odvožene brodovima. Većina je dana od svibnja do rujna bila ista, s nekolicinom dramatičnih temperaturnih skokova kad se sunce doimalo gotovo divljačkim. Nebo je bilo bez oblačka, dani dugi, vrućina suha, a more je rashlađivalo, iako je uvijek bilo mirno. Na dugim potezima blijedoga pijeska potamnjeli su turisti ležali na ležaljkama pijuckajući ledena pića ispod živopisnih suncobrana, a aktivniji su se obijesno igrali u plićacima ili se pravili važni skijajući se na vodi, stručno vozeći slalom preko svojih vlastitih brazda.

Famagusta je cvala. Njezini stanovnici, radnici i posjetitelji jednako su uživali u gotovo nemjerljivome zadovoljstvu. Redovi najsuvremenijih hotela protezali su se obalom, većinom visoki dvanaest i više katova. Na južnome kraju plaže nalazio se novi hotel. Sa svojih je petnaest katova bio viši od svih ostalih hotela, dvostruko širi i toliko nov, da još nije imao ni ime. S obale se činio minimalističkim koliko i ostali te se uklapao u blijedu ogrlicu hotela koji su obrubljivali krivinu zaljeva. No prilaz s ceste bio je veleban, s upečatljivim kapijama i visokim ogradama. Toga vrućeg ljetnog dana hotel je bio pun ljudi. Nisu bili odjeveni u ležernu prazničnu odjeću, već u kombinezone i radničke hlače od gruboga indijskog pamuka. Bili su to radnici, tehničari i obrtnici koji su stavljali završni štih na pažljivo oblikovan nacrt. Iako je izgledalo da se vanjština hotela uklapa u standardnu shemu, njegova se unutrašnjost jako razlikovala od unutrašnjosti njegovih suparnika. ‚Velebnost‛ hotela odražavala se koliko u razmjerima, toliko i u ambiciji kojoj su težili vlasnici; prijamni su prostor smatrali jednim od najvažnijih u hotelu. Za goste je to trebala biti ljubav na prvi pogled i, ako na njih ne ostavi neposredan učinak, svrha je promašena. Nije bilo druge prilike. Prvo čime je hotel trebao zadiviti bila je njegova veličina. Muškarca će podsjetiti na nogometno igralište. Žena će pomisliti na prelijepo jezero. Oboje će primijetiti nevjerojatan sjaj blijedoga mramornog poda i steći dojam da će hodanje po njemu nalikovati na hodanje po vodi. Osoba s tom vizijom bila je Savvas Papacosta. Imao je trideset i tri godine, iako je izgledao stariji s nekoliko sijedih u svojoj inače tamnoj valovitoj kosi. Bio je svježe obrijan, nabit, a danas, baš kao i svakoga dana, na sebi je imao svjetlosivo odijelo (najbolji dostupni rashladni sustav održavao je ugodnu temperaturu) i košulju boje vrhnja.

Svi koji su radili u prijamnome prostoru bili su muškarci, s jednom iznimkom. Usamljena tamnokosa žena, besprijekorno odjevena u jednostavnu prljavobijelu haljinu, bila je Papacostina supruga. Danas je bila ovdje kako bi nadgledala vješanje draperija u predvorju i plesnoj dvorani, ali prethodnih je mjeseci nadgledala odabir tkanina, jastučića, prekrivača, zastora i sagova za pet stotina spavaćih soba. Aphroditi je voljela tu ulogu i bila je za nju vrlo nadarena. Postupak stvaranja sheme za svaku sobu (služeći se lagano različitim stilom za pojedini kat) bio je sličan odabiranju odjeće i pronalaženju prigodnih modnih dodataka. Ukus Aphroditi Papacoste uljepšat će dovršeni hotel, ali bez nje taj hotel nikada ne bi ni bio izgrađen. Novac je uložio njezin otac, Trifonas Markides, koji je posjedovao brojne stambene zgrade u Famagusti, kao i otpravničku tvrtku koja je brodovima iz luke prevozila goleme količine voća i drugih izvoznih dobara. Savvasa Papacostu upoznao je na sastanku mjesne trgovačke udruge. Markides je prepoznao njegovu glad koja ga je podsjetila na njega u mlađim danima. Trebalo mu je neko vrijeme da uvjeri svoju suprugu kako je pred muškarcem, koji vodi mali hotel na ne tako otmjenome dijelu plaže, obećavajuća budućnost. ‚Njoj je sada dvadeset i jedna‛, rekao je. ‚Moramo početi razmišljati o njezinu vjenčanju.‛ Artemis je smatrala da je Savvas na društvenoj ljestvici ispod njezine prelijepe i dobro obrazovane kćeri, pa čak i da je pomalo ‚sirov‛. Nije se radilo samo o činjenici da su njegovi roditelji obrađivali zemlju, već i o tome da je te zemlje bilo vrlo malo. No, Trifonas je na svoga potencijalnog zeta gledao kao na financijsko ulaganje. Nekoliko su puta raspravljali o njegovu planu da izgradi svoj drugi po redu hotel. ‚Agapi mou1, njegove su ambicije goleme‛, uvjerio je Trifonas

1 agapi mou – grč. ljubavi moja (nap. prev.)

svoju suprugu Artemis. ‚Jedino je to važno. Vidim da će daleko dogurati. U njegovim je očima vatra. S njim mogu razgovarati o poslu. Kao muškarac s muškarcem.‛ Kad je Trifonas Markides prvi put pozvao Savvasa Papacostu na večeru u Nikoziju, Aphroditi je znala čemu se nada njezin otac. To nije bila coup de foudre2, ali nije izlazila s mnogo mladića i zapravo nije ni znala što bi trebala osjećati. Ono što nitko od njih nije izgovorio, iako je Savvas mogao to primijetiti da je dobro proučio fotografiju koja je zauzimala počasno mjesto na zidu, bila je Savvasova sličnost s Markidesovim pokojnim sinom, dječakom koji je bio Aphroditin jedini brat. Savvas je bio mišićav, baš kao što je to bio i Dimitris, valovite kose i širokih usta. Čak bi bili i jednako stari da je Dimitris poživio. Dimitrisu Markidesu bilo je dvadeset i pet kad su ga ubili tijekom nemira koji su izbili između Grka i turskih Ciprana u Nikoziji početkom 1964. Umro je na manje od pet kilometara od svoga doma i njegova je majka vjerovala da je bio samo promatrač kojega je slučajno zahvatila unakrsna vatra. Zbog Dimitrisove je ‚nevinosti‛ njegova smrt predstavljala još veću tragediju za Artemis Markides, ali i njegov otac i sestra znali su da njegova smrt nije bila rezultat samo loše sreće. Aphroditi i Dimitris dijelili su sve. Ona ga je pokrivala kad se iskradao iz kuće, lagala da ga zaštiti, a jednom je čak i sakrila pištolj u svojoj sobi znajući da ga tamo nitko neće tražiti. Djeca Markidesovih uživala su privilegirani odgoj u Nikoziji, s idiličnim ljetima u Famagusti. Njihov je otac imao čarobni dodir kad se radilo o financijama i već je mnogo svoga bogatstva ulio u veliki povrat nekretnina koji se događao u Famagusti. Kad je Dimitris umro, u njihovim se životima sve promijenilo. Artemis Markides nije mogla niti htjela izroniti iz svoje tuge. Na

2 coup de foudre – franc. ljubav na prvi pogled (nap. prev.)

njihove se živote spustila emocionalna i fizička tama i nije se podignula. Trifonas Markides zakopao se u svoj posao, ali Aphroditi je većinu svojih dana provodila zarobljena u zagušljivoj atmosferi nijeme kuće u kojoj su rolete danju često bile spuštene. Žudjela je za bijegom, ali jedini način za to bila je udaja; kad je upoznala Savvasa, shvatila je da bi to mogla biti njezina prilika. Usprkos tomu što u Savvasovu društvu nije osjećala iskrice, bila je svjesna da bi život bio lakši kad bi se udala za nekoga koga odobrava njezin otac. Uvidjela je i to da bi mogla imati svoju ulogu u njegovim hotelskim planovima, a to joj je bilo privlačno. Osamnaest mjeseci nakon njezina prvog sastanka sa Savvasom, njezini su roditelji organizirali najveće vjenčanje koje se u posljednjemu desetljeću upriličilo na Cipru. Službu je predvodio predsjednik, njegova svetost arhiepiskop Makarios, a prisustvovalo je više od tisuću uzvanika (koji su popili isto toliko boca francuskoga šampanjca). Vrijednost mladenkina miraza samo u nakitu procijenjena je na više od petnaest tisuća funti. Na dan njezina vjenčanja njezin joj je otac darovao ogrlicu od rijetkih plavih dijamanata. Nakon nekoliko tjedana Artemis Markides počela je govoriti da želi odseliti u Englesku. Njezin je suprug još uvijek imao koristi od procvata Famaguste i njegov je posao napredovao, ali nije više mogla podnositi život na Cipru. Od Dimitrisove je smrti prošlo pet godina, ali uspomene na taj užasni dan ostale su svježe. ‚Trebamo novi početak negdje drugdje‛, gnjavila je Artemis. ‚Što god da radimo ovdje, gdje god da živimo, ovo mjesto za nas ne može više biti isto.‛ Uz veliku nevoljkost Trifonas Markides pristao je na to. Sada kad je njegova kći udana, osjetio je da je njezina budućnost osigurana i da će on još uvijek imati dio svoga života na domaćemu tlu. Savvas ga nije razočarao. Dokazao je svomu puncu da je golo tlo umio pretvoriti u zaradu. Proveo je djetinjstvo promatrajući svoju

majku i oca kako se muče obrađujući zemlju, proizvodeći taman toliko da prežive. Kad mu je bilo četrnaest, pomogao je svomu ocu dograditi sobu u kući. Uživao je u tome zadatku, ali, što je bilo važnije, shvatio je da sa zemljom može učiniti i drugo, osim da grebe njezin površinski sloj i sadi sjeme. Prezirao je beskrajni ciklus toga procesa. Činio mu se krajnje uzaludnim. Kad je vidio svoj prvi visoki hotel kako se uzdiže u Famagusti, shvatio je kako se na komadu zemlje više može zaraditi ako gradiš uvis, umjesto da kopaš u njegovu unutrašnjost kako bi posadio sjeme ili stablo kojemu treba neumorna i neprekidna njega. Njegov je jedini problem bio kako kupiti zemlju da počne provoditi svoj plan. Naposljetku je, obavljajući nekoliko poslova istovremeno, radeći neprekidno i pronašavši banku koja će mu dati zajam (upravitelj je u njemu prepoznao sirovu ambiciju), skupio dovoljno da kupi malu, nerazvijenu parcelu i izgradi svoj prvi hotel, Rajsku plažu. Otada je promatrao kako odmaralište u Famagusti raste, a s njime su rasle i njegove želje. Trifonas Markides bio je veliki ulagač u njegov novi hotelski projekt i zajedno su sklopili poslovni plan. Savvas je naumio izgraditi lanac hotela koji će jednom biti međunarodno poznato ime, prepoznatljivo koliko i Hilton. Sada je prva faza bila pred realizacijom. Završili su s gradnjom najvećega i najluksuznijega hotela u Famagusti. Praskozorje je gotovo bilo spremno za otvorenje.

Savvas Papacosta bio je zauzet s neprestanim priljevom ljudi koji su od njega tražili da pregleda i odobri njihov rad. Znao je da je krajnja slika sastavljena od tisuću detalja, pa je svima posvetio veliku pozornost. Lusteri su postavljeni na svoja mjesta, a njihovi su kristali stvorili kaleidoskop boja i uzoraka koji su plesali na stropu i

odražavali se na podu. Ne potpuno zadovoljan rezultatom, Savvas je svaki spustio za dvije karike lanca. Činilo se da je to udvostručilo radijus uzorka. U središtu prostora od pola hektara nalazio se trio pozlaćenih dupina u bazenu. Stvarne veličine, izgledali su kao da iskaču iz vode; njihove su staklene oči susretale pogled promatrača. Dva su muškarca prilagodila mlaz koji je štrcao iz njihovih njuški. ‚Još malo pritiska, mislim‛, primijetio je Savvas. Umjetnici su strpljivo nanosili zlatno lišće na neoklasicističke detalje stropa. Radili su kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Kao da ih žele podsjetiti da nije tako, pet je satova bilo poredano i pričvršćeno na zid iza stola od mahagonija na recepciji koja se protezala na više od dvadeset i sedam metara niz jedan zid predvorja. Za sat vremena pločice s imenima glavnih svjetskih financijskih središta identificirat će ih i njihovi će ručni satovi biti točno poravnani. Ukrasni stupovi, raspoređeni da podražavaju izgled drevne agore na obližnjemu Salamisu, bili su profinjeno oslikani ‚venama‛ kako bi nalikovali na mramor. Viseći na skelama, trojica su radila na muralu trompe l’ oleil 3 koji je predočavao razne klasične prizore. Središnji je lik bila Afrodita, boginja toga otoka. U tome se prizoru izdizala iz mora. Na katovima i hodnicima iznad, radeći neprestano poput pčela u košnici, sobarice su u parovima prostirale hladne nove plahte preko širokih kreveta i umetale pernate jastuke u jastučnice. ‚U ovu bih sobu mogla smjestiti cijelu svoju obitelj‛, primijetila je jedna. ‚Čak je i kupaonica veća od moje kuće‛, odgovorila joj je partnerica negodujući. 3 trompe l’ oleil – slika na zidu koja vara ljudsko oko; trodimenzionalni prikaz nečega, što tamo zapravo ne postoji (nap. prev.)

Zajedno su se nasmijale, prije zapanjene, nego ljubomorne. Ljudi koji će odsjesti u ovakvu hotelu sigurno dolaze s drugoga planeta. Po njihovu mišljenju, svatko tko zahtijeva mramornu kadu i krevet širok za petero mora da je prilično čudan. Nije im palo na pamet da bi im trebale zavidjeti. Vodoinstalateri, koji su davali završni štih kupaonicama i električari, žureći se da umetnu posljednje žarulje, bavili su se istim mislima. Mnogi od njih živjeli su natiskani u kućama u kojima su živjela tri ili više naraštaja. Gotovo da su mogli osjetiti dah jedan drugoga dok su spavali, strpljivo čekajući da se posluže vanjskim zahodom i da, kad večernje svjetlo izblijedi i slabe žarulje počnu treperiti, odu na spavanje. Nagon im je govorio da takva ekstravagantnost nije bila isto što i sreća. Kat niže, blizu mjesta gdje su vanjski bazen još uvijek pažljivo popločavali (bazen neće biti u uporabi do studenoga), dvije su žene, obje odjevene u bijele najlonske mantile, živahno pričale o svemu tome usred blještavo osvijetljene prostorije optočene ogledalima. Jedna je od njih pjevušila. Pripremale su hotelski frizeraj za veliko otvorenje i sve što je bilo isporučivano tijekom proteklih nekoliko dana, sada je bilo na hrpi. Najsuvremenije haube za sušenje kose, uvijači u svim mogućim veličinama, boje za kosu i kemikalije za trajne kovrče: sve je bilo na svome mjestu. Ukosnice i kvačice, škare i škarice, četke i češljevi spremljeni su u ladice ili su ležali izloženi na kolicima. Oprema potrebna za izradu frizura bila je relativno jednostavna. Sve je ovisilo o vještini frizerke, kao što su dobro znale Emine Özkan i Savina Skouros. Sada kad su bile zadovoljne time što je sve bilo na svome mjestu i spremno za rad, blistavo i uredno, posljednji su put ulaštile pult, obrisale oko svakoga od šest umivaonika i po peti put do blještavila otrle ogledala i slavine. Jedna od njih poravnala je boce sa šamponima i limenke laka za kosu kako bi se ime proizvođača, na koje su bile jako

ponosne, ponavljalo u savršenoj liniji: ‚WellaWellaWellaWellaWella‛. Očekivale su da će imati mnogo posla s gošćama koje će željeti ukrotiti svoju kosu nakon cijeloga dana na suncu i pijesku. Smatrale su da će unutar narednih nekoliko mjeseci svaki naslonjač u salonu biti pun. ‚Možeš li vjerovati ovo?‛ ‚Zapravo i ne...‛ ‚Imamo toliko sreće...‛ Emine Özkan ošišala je kosu Aphroditi Papacosti još otkako je Aphroditi bila tinejdžerica. Sve donedavno Emina i Savina zajedno su radile u malome salonu u trgovačkome dijelu grada. Emine je na posao svakoga dana putovala autobusom iz Marathe, sela udaljenoga sedamnaest kilometara. Kad se suvremeno odmaralište počelo širiti i napredovati i kad je i njezin suprug ovdje pronašao posao, povukli su svoju obitelj i doselili se na rub novoga grada dajući mu prednost pred starim, zidom ograđenim gradom, u kojemu su većinom prebivali turski Ciprani. To je bio treći put da se Eminina obitelj selila unutar nekoliko godina. Gotovo desetljeće ranije pobjegli su iz svoga sela kad su ga napali grčki Ciprani i spalili im kuću. Nakon toga neko su vrijeme živjeli u jednoj enklavi koja je bila pod zaštitom trupa UN-a, prije nego što su se smjestili u Marathi. Famagusta nije ni Savinin rodni grad. Ona je odrasla u Nikoziji, ali i na njoj je neprestano nasilje između dviju zajednica od prije devet godina ostavilo ožiljke. Između Grka i turskih Ciprana razvio se takav strah i sumnjičavost da su doveli trupe UN-a da održe mir i provedu crtu razgraničenja u gradu kako bi razdvojili dvije zajednice. Ti su događaji ukaljali njezin privatni život. ‚Mrzili smo što smo bili tako odsječeni‛, objasnila je Emini kad su razmjenjivale uspomene. ‚Imali smo dobre prijatelje s kojima se

više nismo mogli viđati. Ne možeš to niti zamisliti. Bilo je užasno. Ali Grci i Turci međusobno su se ubijali — pa pretpostavljam da su morali tako postupiti.‛ ‚U Marathi nije bilo tako. Svi smo se sasvim dobro slagali tamo, mi i Grci‛, rekla je Emine. ‚No ipak, svi smo ovdje mnogo sretniji. I ja se više ne selim!‛ ‚I nama je život bolji,‛ nastavila je Savina, ‚ali pomalo mi nedostaje moja obitelj...‛ Većina se grčkih Ciprana ovih dana slagala s turskim Cipranima i više se nije brinula o paravojnim grupama. Ironično, turski su Ciprani sada svjedočili suparništvu i nasilju između samih grčkih Ciprana. Postojala je manjina koja je željela enosis, ujedinjenje Cipra s Grčkom, i nastojala je to ostvariti nasilnim sredstvima i zastrašivanjem. To se skrivalo od turista i čak je i većina mještana Famaguste nastojala zaboraviti da postoji ta prijetnja. Obje su žene stajale ispred ogledala. Bile su jednake visine, slične, zdepaste građe, nosile modernu kratku frizuru i na sebi imale salonske mantile. Pogledale su jedna drugu i nasmiješile se. Emine je bila više od deset godina starija od Savine, ali njihova je međusobna sličnost bila zapanjujuća. Toga dana, večer uoči otvaranja hotela, njihov je razgovor tekao poput proljetne rijeke. Provodile su šest dana tjedno u zajedničkome društvu, ali njihovo čavrljanje nikada nije jenjavalo. ‚Najstarija kći moje najmlađe sestre dolazi sljedećega tjedna na nekoliko dana‛, rekla je Emine. ‚Samo hoda gore-dolje, gore-dolje, zureći u izloge. Vidjela sam ju. Zatim samo stane i zuri, i zuri i zuri.‛ Emine je na trenutak oponašala svoju nećakinju (jednu od ukupno petnaest, koje su rodile njezine četiri sestre), zatravljenu nevidljivim izlogom prodavaonice. ‚Ona koja se treba udati?‛ ‚Da. Mualla. Dolazi u kupnju.‛

‚Pa, ovdje može mnogo toga vidjeti.‛ Famagusta je imala mnoštvo prodavaonica s opremom za vjenčanje čiji su izlozi bili puni prozračnih haljina od satena i čipke. Emininoj će nećakinji trebati nekoliko dana da ih sve posjeti. ‚Želi sve kupiti ovdje. Cipele, haljinu, čarape. Sve.‛ ‚Mogu joj reći gdje sam ja kupila svoju haljinu!‛ rekla je Savina. Dvije su žene razgovarajući nastavile spremati i laštiti. Nijedna od njih nije voljela dokolicu, niti na trenutak. Emine Özkan nije potpuno odobravala ambicije svoje nećakinje. ‚Nekoliko čipkanih stolnjaka. Izvezene jastučnice... To danas nije dovoljno, Emine. Suvremeni komfor, eto što one žele.‛ Živeći u tome brzorastućemu gradu, gdje se laka industrija razvijala usporedno s turizmom, i Savina je razvila ukus za plastične uređaje koji su u njihovim kuhinjama stajali rame uz rame s tradicionalnijim pomagalima. ‚Onda, kakvu frizuru želi gospođa Papacosta za sutrašnje otvorenje? Onakvu kakvu je imala na svojemu vjenčanju?‛ Aphroditi će biti prva ‚mušterija‛ novoga salona. ‚Kada treba doći?‛ ‚Dolazi u četiri.‛ Nastupilo je nekoliko sekundi tišine. ‚Bila je tako dobra prema nama, zar ne?‛ ‚Da‛, rekla je Savina. ‚Pružila nam je veliku priliku.‛ ‚No, ovdje više neće biti potpuno isto...‛ rekla je Emine. Obje su žene znale da će im nedostajati ozračje Ulice Euripides. Njihovo je staro radno mjesto bilo društveno okupljalište, kao i raj za žene koje su tamo dijelile intimne tajne; bila je to ženska inačica za kavanu. Žene s uvijačima u kosi satima su tamo sjedile znajući da će

njihova povjeravanja ostati unutar zidova salona. Mnogima je to bio jedini društveni izlazak u tjednu. ‚Nećemo dobiti svoje stare redovite mušterije. Ali uvijek sam čeznula za svojim vlastitim salonom.‛ ‚A ove će dame biti drukčije. Možda će biti više...‛ ‚...poput ovih?‛ rekla je Emine pokazujući prema uokvirenim crno-bijelim fotografijama koje su objesile ranije toga dana. Prikazivale su niz glamuroznih modela s prigodnim frizurama za vjenčanje. ‚Očekujem da ćemo imati mnogo vjenčanja.‛ Žene su napravile sve što su mogle u tome trenutku. Sljedećega će dana početi zakazivati termine za šišanje. Savina je stisnula ruku svoje kolegice i nasmiješila se. ‚Idemo sada‛, rekla je. ‚Sutra je za sve nas važan dan.‛ Objesile su svoje bijele mantile i napustile hotel na stražnja vrata. Turizam je omogućio prihod za tisuće u restoranima, barovima i prodavaonicama, kao i u hotelima. Mnoge je obitelji privukao grad i njegove trgovačke mogućnosti te njegova troma ljepota, koju su cijenile koliko i stranci. Mještani, posebno dječaci, dijelili su more i pijesak s hotelskim gostima. Druženje tih dviju skupina često je završavalo obećanjima o besmrtnoj ljubavi i suzama u zračnoj luci. Toga tipičnog ljetnog poslijepodneva jedan mali dječak, vjerojatno trogodišnjak, igrao se na plaži ispod Praskozorja. Bio je sam, nesvjestan svega oko sebe, prelijevajući pijesak iz jedne šake u drugu, kopajući sve dublje i dublje da pronađe mjesto na kojemu je pijesak bio hladniji. Ponovno i ponovno, propuštao je pijesak kroz svoje male prste. Prosijavao ga je i filtrirao dok nisu preostala samo najsitnija zrnca koja

su tekla poput vode dok je podizao ruke i izlijevao ih natrag na plažu. Bila je to radnja koje se nikada nije zasitio. Sat je vremena toga poslijepodneva promatrao grupu starijih dječaka dugačkih udova kako igraju vaterpolo i žudio je za danom kad će biti dovoljno velik da im se pridruži. Za sada je morao sjediti i čekati svoga brata koji je bio jedan od igrača. Hüseyin je imao lagan ljetni posao postavljanja ležaljki i njihova ponovnog prikupljanja, ali kad bi završio, odmah bi odšetao u vodu da se pridruži igri. Otkako mu je trener rekao da mnogo obećava, bio je razapet između dvaju snova: da bude profesionalni igrač rukometa ili vaterpola. Možda bi mogao kombinirati oboje. ‚Moramo te spustiti na zemlju!‛ zadirkivala ga je njegova majka. ‚Zašto?‛ zahtijevao je njegov otac. ‚Pogledaj ga! S tim snažnim nogama ima priliku koliko i bilo tko drugi.‛ Mehmet je ustao i počeo mahati kad je uočio Hüseyina kako dolazi plažom. Dva ili tri puta, s glavom u oblacima, Hüseyin je zaboravio da je zadužen za toga malog dječaka i krenuo je kući bez njega. Mehmet ne bi bio ni u kakvoj opasnosti, osim činjenice da se, poput ostalih trogodišnjaka, nije znao orijentirati, pa bi vjerojatno odlutao u pogrešnome smjeru. U selu u kojemu su rođeni njegovi roditelji prije mnogo godina, malo se dijete ostavljeno samo nikada ne bi izgubilo. Famagusta je bila vrlo daleko od takva mjesta. Mehmetu je njegova majka često govorila da je on malo čudo, ali Hüseyinov nadimak za njega, ‚mali gnjavator‛, nekako mu se činio istinitijim. ‚Dođi, Mehmete, vrijeme je da pođemo kući‛, rekao je stariji dječak obgrlivši brata oko vrata. S loptom u jednoj ruci i dlanom maloga brata u drugoj Hüseyin je stigao do ceste i, kad se našao na popločenoj površini, počeo je lupati loptom po tlu vodeći ju ispred sebe. Obojicu je hipnotiziralo to

ponavljanje. Ponekad je uspijevao izvesti da cijelim putom kući, što je predstavljalo šetnju od petnaest minuta, nijednom ne prekine ritam. Toliko su bili usredotočeni da nisu čuli kako netko zaziva njihova imena. ‚Hüseyine! Mehmete! Hüseyine!‛ Njihova je majka, udaljena stotinjak metara od ulaza za osoblje u Praskozorje, žurila da ih sustigne. ‚Zdravo, dušice moje‛, rekla je podigavši Mehmeta u naručje. Mrzio je da ga na cesti podiže na ruke i žustro se koprcao. On nije beba. Poljubila ga je u obraz i spustila na tlo. ‚Mamice...?‛ Nekoliko metara dalje stajao je štand s velikim plakatom: ilustracija široko nasmiješenoga dječaka punašnih obraza koji u ruci drži čašu prepunu pjenušave limunade. Mehmet je zurio u tu sliku svakoga dana i nikada se nije prestao nadati. Emine Özkan znala je što će ju upitati. ‚Zašto želiš napitak koji su stavili u bocu kad možeš dobiti svjež? To nema smisla.‛ Čim dođu kući, Mehmet će dobiti čašu negazirane blijede tekućine zaslađene s mnogo šećera, ali svejedno dovoljno kisele da uvuče obraze. U njoj je bilo mjehurića koliko i u mlijeku. Jednoga dana, nakon utakmice vaterpola u kojoj će trijumfirati, otići će na kiosk i kupiti si jednu bocu. Glasno će proizvesti flop kad zatvarač odskoči i mjehurići će poteći. ‚Jednoga dana‛, pomislio je Mehmet. ‚Jednoga dana.‛ I Mehmet i Hüseyin njegovali su svoje snove.

Drugo poglavlje Točno u osamnaest i petnaest usprkos svemu što se događalo oko njega Savvas Papacosta je nagonski pogledao na svoj sat. Bilo je vrijeme da ode u svoj drugi hotel. On i Aphroditi tamo su organizirali koktel-zabavu za sve goste Rajske plaže. Prije nego što su otišli, Aphroditi se osvježila u garderobi sada gotovo dovršenoga hotela. Bacila je pogled po mramornim zidovima i isklesanim kamenim policama na kojima je ležao sapun i s ponosom primijetila da su ručnici s monogramom već na mjestu. Nanijela je svježi sloj koraljnoga ruža za usne koji se slagao s nakitom koji je odabrala za taj dan i provukla četku kroz svoju dugu gustu kosu. Znala je da će ju Savvas čekati u autu ispred ulaza. Nekolicina je ljudi podigla pogled i klimnula kad je prošla ispred prijamnoga pulta. Pozdravila ih je osmijehom. Više od stotinu njih radit će do ponoći usredotočeni da zadovolje gotovo nemoguć krajnji rok izvršenja. Hoteli su većinom bili smješteni na samoj plaži kako bi gosti mogli išetati ravno na pijesak. Dok su se vozili po Aveniji Kennedy, Aphroditi i Savvas krajičkom su oka u uskim trakama prostora između hotela promatrali more. ‚Kakva savršena noć‛, rekla je Aphroditi. ‚Ne bi mogla biti ljepša‛, složio se Savvas. ‚A sutra će biti još bolja.‛

‚Misliš li da će sve biti gotovo na vrijeme?‛ ‚Mora biti. Svi znaju što moraju učiniti. Zato u obzir ne dolazi ništa drugo.‛ ‚Cvijeće je isporučeno u osam.’’ ‚Draga, jako si naporno radila.‛ ‚Osjećam se pomalo umornom‛, odgovorila je Aphroditi. ‚Pa, izgledaš prelijepo‛, uvjerio ju je njezin suprug potapšavši ju po koljenu prije nego što je promijenio brzinu. ‚A jedino je to važno.‛ Dovezli su se ispred Rajske plaže. Sa samo pet katova taj je hotel bio skroman u usporedbi s njihovim novim pothvatom, a vjerojatno je i pomalo umorno izgledao. Posjetitelji su prilazili preko parkirališta i uspinjali se kratkom popločanom stazom. Palme su stajale s obiju strana glavnoga ulaza, unutra ih je bilo još, ali te su posljednje bile lažne. Pet godina ranije, kad su postavljene, činile su se inovativnim potezom, ali vremena su se otada promijenila. ‚Kalispera 4 , Gianni!‛ rekao je Savvas zastavši da pozdravi muškarca na prijamnomu pultu. ‚Je li danas sve u redu?‛ ‚Puno je posla, kyrie5 Papacosta. Doista jako puno.‛ Bio je to odgovor koji je Savvas volio čuti. Usprkos tomu što se usredotočio na Praskozorje, želio je da Rajska plaža bude puna zadovoljnih gostiju. Organiziranje redovitih zabava bio je način kojim se poslužio da održi odanost svojih gostiju, ali večeras je zabava imala posebnu svrhu.

Toga je jutra ispod svakih vrata umetnuta pozivnica na reljefnome 4 kalispera – grč dobar dan 5 kyrie – grč. gospodine

papiru.

Gospodin i gospođa Papacosta nadaju se da će moći uživati u Vašemu društvu u patiju Rajske plaže koktel 18.30

~ Sada, dok su Savvas i Aphroditi hodali patijem da pozdrave svoje goste, nekolicina se gostiju već okupila tamo i svi su gledali prema moru. Nije bilo moguće ostati imun na taj pogled. Na blagome svjetlu rane večeri nebo se oblilo rumenilom, sunce je još uvijek bilo toplo na koži, a osvijetljena tijela dječaka koji su igrali odbojku na plaži oštro su se ocrtavala sjenama. Činilo se sasvim mogućim da je Afrodita, boginja ljubavi, rođena na ovome otoku. Bilo je to mjesto da se na njemu ljubi sam život. U kruženju toga para ogledao se obrazac i ritam dok su propitivali goste kako su proveli dan strpljivo slušajući opise predivnoga plivanja, čistoga mora, možda izleta do srednjovjekovnoga grada. Sve su to već prije čuli, ali uljudno su komentirali kao da im je prvi put. U kutu prostorije mladi je francuski pijanist skladno pokretao svoje blijede prste prelazeći neprimjetno s jedne poznate jazz-skladbe na drugu. Zvuk ljudskoga razgovora i zveckanje leda u čašama prigušivao je njegovo sviranje ovdje kao i na svakome drugom mjestu. Svake je večeri putovao nizom hotela svirajući u svakome po sat vremena. U pet ujutro spustio bi poklopac svoga Steinwaya u

Savoyu, posljednjemu od barova u kojima je nastupao svake večeri. Zatim bi spavao do kasnoga poslijepodneva i vraćao se u Rajsku plažu da bi tamo bio u osamnaest i petnaest. Savvas je bio niži i zdepastiji od većine svoje sjevernoeuropske klijentele, ali njegovo je odijelo bilo bolje iskrojeno od bilo kojega drugog u toj sobi. Također je i odjeća njegove supruge uvijek bila više šik od odjeće njihovih gošća. Koliko god dobro bile odjevene, bilo da je njihova odjeća potjecala iz Londona, Pariza bilo čak iz SAD-a, nijedna se žena po glamuru nije mogla mjeriti s Aphroditi. Iako je Jackie O. bila više od deset godina starija od nje, Aphroditi je njegovala stil te Amerikanke. Oduvijek je voljela Jackiein stil odijevanja; nakon njezine udaje za Aristotela Onasisa svaki je časopis bio pun njezinih slika. Aphroditi je godinama gutala sve povezano sa svojom ikonom, od trenutka kad je preuredila Bijelu kuću i uz koktele ugošćavala mnoge slavne osobe do novijih slika koje su ju prikazivale na otocima ne previše udaljenim od Cipra. Jako je voljela Jackiein stil: besprijekorno krojen, ali ženstven. Iako je cijela pojava bila bez greške, Aphroditi se isticala svojim nakitom. Većina je žena stavljala ogrlicu ili narukvicu da ju uskladi s haljinom, ali Aphroditi je dala šivati haljine koje će se slagati s njezinim nakitom. Oprave su obično odražavale klasični ciparski dizajn, ali ponekad su nosile suvremeniji štih. Kad bi ljudi upoznali Aphroditi i kad bi ih ona podsjetila na Jackie Onasis, ponekad su se pitali nalikuju li Aristotelovi darovi supruzi onima koje je Savvas Papacosta dijelio svojoj. Nekoliko se konobara kretalo prostorijom noseći pladnjeve s pićima, ali iza bara, u tamnome odijelu, stajao je mladi muškarac zadužen za taj društveni događaj. Markos Georgiou počeo je kao perač posuđa u kuhinji, ali brzo je napredovao do posluživanja za stolovima, pa do miješanja koktela. Bio je ambiciozan, šarmantan prema mušterijama i uočio je Savvasovu potrebu za nekim tko će mu

biti desna ruka. Unutar nekoliko godina pobrinuo se da hotelskomu vlasniku postane nezamjenjiv. Markos je bio muškarac s kojim su usamljeni muškarci kasno navečer ispijali viski (upamtio bi njihovu omiljenu vrstu pa bi ju bez pitanja izvukao ispod šanka). Što je bilo jednako važno, nikada nije zaboravljao imena žena niti način na koji su voljele piti svoje piće laskajući im posluživši im džin i tonik s uštrckom limuna, umjesto da u piće spusti krišku toga voća. Imao je osmijeh koji je očaravao kako muškarce, tako i žene. Bez obzira prema kome je bljesnuo svojim bijelim zubima i zelenim očima, taj je osjetio dodir njegove karizme. Markos, uvijek prilagođen raspoloženju svoga šefa, čekao je jedva primjetno klimanje glavom koje je bilo njegov znak za akciju. Izišao je iza bara, krenuo po vanjskome obodu velike skupine gostiju koji su klizili uokolo i šapnuo nešto na uho pijanistu. Mladi je svirač melodiju glatko priveo kraju i kad je to učinio, glasno je zveckanje šejkera za koktele o čašu utišalo zvuk živahnoga čavrljanja. ‚Dame i gospodo,‛ rekao je Savvas koji je stajao na niskome tronošcu kako bi ga svi mogli vidjeti, ‚veliko mi je zadovoljstvo objaviti da ćemo sutra navečer imati veliko otvorenje našega novog hotela Praskozorje. Taj posebni događaj obilježava početak naše nove ere i ostvarenje dugogodišnjega sna: otvorenje hotela u Famagusti koji će se moći mjeriti s najboljima u svijetu.‛ Markos je sada ponovno bio iza bara. Pozorno je slušao Papacostu, ali cijelo je vrijeme promatrao Aphroditi koja je s divljenjem zurila u svoga supruga i točno u pravome trenutku sklopila ruke. Nekoliko se trenutaka čuo topao val pljeskanja, a onda je ponovno nastupila tišina koja je Savvasu omogućila da nastavi. ‚Tako dobar položaj kakav ima naš novi hotel nema niti jedan drugi u ovome odmaralištu. Hotel gleda ravno na istok i od izlaska

sunca gosti će uživati u boljim sadržajima i zabavi nego igdje drugdje na otoku. Jedna od glavnih značajki novoga hotela bit će naš noćni klub, Clair de Lune.‛ ‚Sve vas srdačno pozivamo da nam se pridružite sutra u ovo vrijeme na koktelu i da razgledate neke od sadržaja koje će nuditi naš novi hotel. Autobus će sutra krenuti odavde u osamnaest i dvadeset te vas vratiti natrag u dvadeset i trideset, osim ako nakon razgledavanja nećete poželjeti uputiti se na desetminutnu šetnju plažom. Uživajte u ostatku večeri i veselimo se što ćemo vas vidjeti sutra.‛ Gosti su se okupili oko Savvasa i Aphroditi da im postave pitanja. Njihovi su im elegantni domaćini odgovarali uz osmijeh. Naravno, nadali su se da će neki od njihovih redovitih gostiju podariti svoju odanost novomu zdanju. Ono što nisu spomenuli bilo je da si neće baš svi moći priuštiti boravak u novome hotelu. Sobu u Praskozorju u jeku ljeta moći će si priuštiti samo najbogatiji. Nakon desetak minuta Aphroditi je pogledala prema Markosu i pozvala ga pokretom. Taj se potez činio zapovjednim i neženstvenim, ali nije ju mogao ignorirati. Ona je bila šefova supruga. Prišao je, a Aphroditi je iskoračila iz kruga uzvanika da razgovara s njime. Gledali su se ravno u oči. Buka u prostoriji značila je da se Aphroditi mora nagnuti prema njemu kako bi ju čuo. Ulovio je miris njezina parfema i val slatkastoga vermuta u dahu. Usprkos očitoj skupocjenosti svega što je imala na sebi, ustanovio je da ga kombinacija tih mirisa guši. ‚Markose,‛ rekla je, ‚ljudi će sutra željeti razgledati noćni klub. Možeš li se pobrinuti za to da sve bude spremno u osamnaest i trideset?‛ ‚Naravno, kyria Papacosta, ali znate da klub neće biti u funkciji do sljedećega dana?‛ Njegov je odgovor bio pristojan, kao i njezin:

‚Savršeno razumijem, Markose. No, moramo ga početi promovirati i omogućiti ljudima da ga pogledaju. Čak i ako gosti nastave odsjedati u ovome hotelu, očekivat ćemo da dođu u Praskozorje na takvu vrstu zabave.‛ Okrenula mu je leđa i otišla. Između njih je uvijek postojala odmjerena formalnost koja je skrivala duboko ukorijenjeno nepovjerenje. Aphroditi se osjećala ugroženom tim muškarcem koji se uvijek nalazio negdje u pozadini. Nije mogla a da ne primijeti porezotinu na njegovu obrazu i osjetila je trenutačni drhtaj zadovoljstva zbog toga što je njegovo inače besprijekorno lice imalo tu laganu manu. Iako je hijerarhija bila jasno određena, Aphroditi je osjećala da je prisutnost Markosa Georgioua ugrožavala njezin položaj. Pažljivo su kružili jedno oko drugoga i Aphroditi je uvijek očekivala nekakvu grešku koju bi mogla spomenuti Savvasu. Nije imala dokaza za to da je Markos potkopava, ali uvijek je pazila na moguće znakove. Užasno ju je ljutilo što je Markos dobio slobodu da specificira sve povezano s noćnim klubom u Praskozorju. Čak i njegovo ime. Bilo je to jedino područje hotela u kojemu Aphroditi nije imala nikakvu ulogu. Mučilo ju je to. Nije razumjela zašto njezin suprug tomu čovjeku daje toliko slobode kad je nadzirao apsolutno sve druge vidove toga pothvata. Posebno nije voljela ime kluba: Clair de Lune. ‚To je smiješno‛, cendrala je Savvasu. ‚To je jedino mjesto u hotelu koje nikada neće vidjeti mjesečinu!‛ ‚Ali otvorit će se tek kad izađe mjesec, agapi mou. U tome je poenta.‛ Nepokolebana, Aphroditi je odlučila pronaći nešto što će kritizirati. ‚Većina ljudi neće ni razumjeti što to znači. To je francuska riječ.‛ Ta se rasprava odvijala jedne večeri dok su sjedili u taverni

pokraj mora. ‚Zašto se ne bi zvao Panselinos?‛ predložila je Aphroditi bacivši pogled prema nebu. ‚Gle, Aphroditi‛, rekao je Savvas pokušavajući ostati strpljiv. ‚Jer to znači ‘puni mjesec’, što nije isto. Markos je odabrao ‘Clair de Lune’.‛ ‚Markos! Ali zašto bi...‛ Aphroditi nije skrivala svoj bijes kad god bi njezin suprug Markosu dao prednost. Ime kluba nimalo nije smetalo Savvasu, ali iscrpljivalo ga je što njegova supruga neprestano kritizira Markosa Georgioua. Želio je ugoditi Aphroditi, ali istovremeno nije želio uvrijediti čovjeka o kojemu je ovisio dobar dio očekivanoga hotelskog prihoda. Osim samoga imena Aphroditi se nimalo nije sviđalo uređenje kluba. ‚Jednostavno se ne uklapa s ostatkom hotela‛, prigovarala je Savvasu. ‚Zašto si mu dopustio da to učini?‛ ‚Klub je i trebao imati svoj vlastiti ugođaj, Aphroditi. Trebao je biti drukčiji.‛ Aphroditi nije voljela što je taj mali dio hotela bio posvećen noći. Nije mu bila namjera da se poveže sa svjetlom i prozračnim ugođajem prizemlja. Clair de Lune trebao je privući one koji noć vole više od dana, viski više od vode i koji uživaju u ponoćnome razgovoru i cigarama. ‚Gadi mi se ta zagasito ljubičasta...‛ Aphroditi je klub odlazila pregledati samo danju. Bila je istina da je dekor, kad ga osvijetle sitne žarulje poredane u niz, izgledao sumorno, ali s nježnim osvjetljenjem taj je prostor bio privlačan. U njemu su stajale raskošne svjetiljke sjenila s resicama, podovi su bili zastrijeti svjetloljubičastim sagovima, a oko malene pozornice

raspoređeni su niski stolići od oniksa. Na jednoj se strani nalazio bar s upečatljivom izložbom scotcha i vrsta irskoga viskija. Iako se u tu prostoriju moglo smjestiti stotinu i pedeset ljudi, izgledala je intimno. Aphroditi, koja je mogla odlučivati o unutarnjemu izgledu hotela, nije imala ni najmanjega utjecaja na detalje uređenja noćnoga kluba. Savvas je Markosu dao odriješene ruke i nije bilo ni jedne sitnice koju je njegova supruga smjela promijeniti. U tim užurbanim danima prije otvorenja hotela iznad vrata namješteni su natpisi i čak je i prednjica bara nosila ime kluba urezano u sedefu. Aphroditi je izgubila bitku. Znala je da je uzaludno da pokuša promijeniti ono što je sada svršena stvar, ali ipak je ogorčeno zamjerala Markosovoj pobjedi.

Markos nije mogao a da mu ne bude drago što je Savvas održao svoju riječ. Znao je da je on više od Savvasova domara, što god Aphroditi mislila o tome. Malo pomalo pretvorio se u desnu ruku Savvasa Papacoste. Kad se Praskozorje otvori, nadao se da se šefova žena neće toliko motati uokolo. Smatrao je da se Aphroditi prema Savvasu ponaša posjednički. Često je tako bilo sa ženama, mislio je. Ponašale su se kao da posjeduju svoga muškarca. U sebi se čudio tomu što šefova supruga radi u hotelu. Kad je njegova majka bila Aphroditine dobi, imala je već troje djece i napuštala je kuću i voćnjak samo kad bi odlazila na seosku tržnicu. Čak i danas, samo je jednom godišnje napuštala svoj dom, da iz Famaguste ode u Nikoziju. Ostatak je vremena pospremala kuću ili radila u vrtu, pripremala shoushouko (slatkiš od grožđa i badema), ili halloumi ili bi plela čipku. Markos je prihvatio činjenicu da su se vremena promijenila i da se djevojke — pa čak i njegova sestra — sada odijevaju drukčije, razmišljaju drukčije pa čak i da govore

drukčije. Usprkos svemu tome sama prisutnost Aphroditi na njegovu radnom mjestu smetala ga je i prema njoj se ponašao s velikim oprezom i pretjeranom pristojnošću. Bio je siguran samo u to da ona neće glumiti nikakvu ulogu u noćnome klubu. Bit će to samo njegovo područje. Savvas Papacosta htio je privući skupinu milijunaša čiji je ukus za kabaret brušen u Monacu, Parizu, pa čak i u Las Vegasu. Rekao je Marcosu da bi oni, s pravim točkama i glazbom, hotelu mogli donijeti više zarade od smještaja i cateringa zajedno. Taj će se klub razlikovati od bilo kojega sličnog mjesta na Cipru, bit će otvoren šest dana tjedno od jedanaest navečer do četiri ujutro. Točno u osam Markos je promatrao kako se Savvas i Aphroditi Papacosta pozdravljaju i odlaze. Proći će još sedam ili osam sati prije nego što i on ode. Pijanist je nastavio svirati i on je znao da će se tu zadržati skupina mušterija koja će uživati u ugođaju još dobrano nakon ponoći. Neki od njih vratit će se nakon večere i razmiljeti po terasi da uživaju u blagoj toplini noći. Drugi, većinom muškarci (iako se ponekad znalo raditi i o nekoj usamljenoj gošći), sjest će na barske stolce i nizati mu svoje poglede na posao, politiku ili nešto mnogo osobnije. Sa svojega položaja iza barskoga pulta Markos se priviknuo pružati prave odgovore i prilagođavati se raspoloženjima koja su se mijenjala s razinom tekućine u boci viskija. Spremno je prihvaćao ponude da ‚podijeli piće‛, s osmijehom je kuckao čašom o mušterijinu, nazdravljao svemu čemu bi gost želio nazdraviti i neprimjetno redao pića ispod pulta. Mušterije bi sretno oteturale u krevet nakon večeri zadovoljavajuće zabave, a Markos bi neželjeni alkohol ulio natrag u bocu i počeo zbrajati dnevni utržak.

Na putu kući provezao se pokraj novoga hotela. Bilo je dva i trideset ujutro, a unutar prijamnoga područja Praskozorja svjetla su još uvijek

blještala. Ispred su bili parkirani mnogobrojni kombiji raznih podizvođača, jer su ljudi radili i noću. S lijeve strane glavnoga ulaza uzdignut je golem natpis spreman za osvjetljavanje: ‚Clair de Lune‛. Znao je da je unutra sve na svojemu mjestu, jer je sve pregledao već toga jutra. Što god da si je Aphroditi Papacosta zamišljala, bilo je malo toga čemu bi mogla pronaći manu i što se tiče privilegirane grupe gostiju kojoj će biti omogućeno razgledanje noćnoga kluba prije otvorenja, bio je siguran da će noćni klub biti glavna atrakcija novoga hotela. Savvas Papacosta mu je pružio izuzetnu priliku. Bilo je to nešto o čemu je Markos sanjao.

Treće poglavlje Deset minuta kasnije Markos je parkirao ispred svoje kuće u Ulici Elpida. Poput većine zgrada u stambenome predgrađu suvremene Famaguste, imala je nekoliko katova, svaki s vlastitim balkonom i svaki je nastanjivao različiti naraštaj. U prizemlju su stanovali Markosovi roditelji, Vasilis i Irini. Na prvome je bio prazan stan u kojemu će naposljetku stanovati Markosov mlađi brat Christos, na dugomu je živjela njegova sestra Maria sa svojim suprugom Panikosom. Markos je živio sam na zadnjemu katu. Ako bi se nagnuo nadesno preko balkona, mogao je ugledati more i ponekad uloviti nagovještaj povjetarca. Krov su dijelili svi, bilo je to mjesto za sušenje rublja. Visjeli su tamo redovi košulja, plahti i ručnika, suhi poput papira već nakon sat vremena. Zahrđale metalne šipke stršile su uvis poput mladica, spremne za još jedan kat, ako ga ikada budu trebala djeca djece. U to doba noći Markos neće zastati ispred stana svojih roditelja, ali ujutro će na deset minuta sjesti u njihov maleni vrt prije nego što ponovno ode na posao. Njegov je otac do deset već odlazio na svoje malo imanje, ali majka bi mu pripremila slatku, grčku kavu koju je volio i uzela bi stanku od svojih kućanskih poslova. Kad su Vasilis i Irini Georgiou gradili stanove u gradu, replicirali su u umanjenome mjerilu sve u čemu su uživali dok su živjeli na selu. Vinovu lozu koja je rasla na rešetki da im pruža hlad, pet gusto posađenih stabala naranče i tucet lonaca iz kojih je njegova majka brala više rajčica nego što su mogli pojesti.

Čak je i geranij presađen s njihovih biljaka na selu. Tamo je bio čak i mali ugao kiposa ograđenoga žicom po kojemu su čeprkale dvije kokoši. Za Irini Georgiou najvažnija stvar u vrtu bio je kavez koji je visio s lijeve strane vrata. Unutra se nalazio njezin kanarinac Mimikos. Njegovo pjevanje bilo je njezina radost. U tri ujutro sve je bilo nepomično, osim cikada. Markos je pronašao svoj ključ, ušao u zajednički hodnik i počeo se uspinjati stubama. Kad je stigao do prvih vrata, čuo je svoga brata Christosa zajedno s još nekim glasovima u praznome stanu. Unutra nije bilo ničega osim golih betonskih zidova i podova, pa su se zvukovi uvećavali. Markos je uho prislonio uz vrata i slušao. Glas njegova brata bio je povišen, što nije bilo neobično, ali jedan od drugih muškaraca unutra zvučao je još bješnje. Prepoznao je glas mehaničara iz garaže u kojoj je radio Christos. Haralambos Lambrakis imao je velik utjecaj na njegova brata. Dva su brata oduvijek bila bliska i voljeli su jedan drugoga. Među njima je postojao desetogodišnji jaz i oni su se cijeloga Christosova života igrali zajedno. Otkako je bio dovoljno star da hoda, mlađi je brat svuda slijedio starijega oponašajući sve što je stariji radio i u što je vjerovao. Idolizirao je Markosa. U osamnaestoj Christos je bio mnogo radikalniji od Markosa kad je on bio u toj dobi. Prethodnoga jutra prepirali su se oko gorućega pitanja enosisa između Cipra i Grčke. Kao mlađi muškarac Markos je oduvijek strastveno vjerovao u to da bi se taj savez trebao sklopiti. Bio je član EOKE, nacionalne organizacije ciparskih boraca, i podupirao je njezin cilj kad se borila za prestanak britanske vladavine na otoku. No otkako je Cipar desetljeće ranije postigao neovisnost, odmaknuo se od ekstremnih ideja te organizacije. Nakon vojnoga državnog udara u Ateni pet godina ranije

većina je grčkih Ciprana više nego ikada cijenila svoju neovisnost od kopna i više nije željela ujedinjenje s Grčkom. Sada je postojalo suparništvo između grčkih Ciprana, kakav je bio Christos, koji su još uvijek zagovarali enosis i onih koji to nisu željeli te je među njima lebdjela prijetnja nasilja. ‚Zašto si postao takva kukavica?‛ vrištao je Christos. ‚Nije to stvar kukavičluka‛, rekao je Markos nastavivši s onime što je radio. Bilo je oko deset ujutro i on se brijao metodično prolazeći britvicom preko guste bijele pjene promatrajući kako se postupno pojavljuje njegovo lice. Gledao je u svoj odraz u ogledalu naoko ignorirajući svoga brata koji je stajao na pragu kupaonice. Christos je došao u Markosov stan kako bi ga pokušao pridobiti na svoju stranu. Nikada nije odustajao. ‚Ali nekada si imao svoja uvjerenja! Vjerovao si! Što nije u redu s tobom?‛ ‚Christose, sa mnom je sve u redu.‛ Markos se nasmiješio svomu bratu. ‚Možda samo sada znam više.‛ ‚Što time želiš reći? Znaš više? Što se tu ima znati?‛ Markosovo je smireno ponašanje ljutilo Christosa. ‚Ovaj je otok grčki, bio je grčki, treba biti grčki, treba biti dio matične zemlje! Za ime Boga, Markose, nekoć si vjerovao u borbu za enosis!‛ ‚Kao i naš ujak‛, rekao je Markos ravnodušno. ‚I naš otac.‛ ‚Dakle, to znači da odustajemo? Jer su ljudi poput strica Kyriakosa umrli?‛ Brata njihove majke pogubila je britanska vlast tijekom najgorih nemira prije stjecanja neovisnosti. Njegovo se ime rijetko kada spominjalo, ali njegova crnobijela fotografija stajala je na stolu u dnevnome boravku njihovih roditelja kao svakodnevni podsjetnik. Marcos se nastavio brijati. Prošlo je nekoliko sekundi. Ništa se više nije moglo reći o mučeništvu njihova ujaka što se već nije reklo za

njihova života. Tuga koja je obuzela to kućanstvo nikada se neće zaboraviti. Ostavila je svoje ožiljke. Christosu je tada bilo sedam godina i svjedočio je jaucima i sirovoj boli njihove ujne i majke. Markos je mrzio svoga ujaka Kyriakosa i sada se nije mogao pretvarati da nije tako. Kad je bio mali, Kyriakos ga je običavao pljesnuti po glavi ako ne bi povukao svoju težinu prilikom branja voća i ako bi ulovio svoga nećaka kako tijekom branja jede naranču, natjerao bi ga da pojede još četiri, jednu za drugom, uključujući koru, kako bi ga naučio da se pohlepa kažnjava. Bio je on okrutan čovjek, i to ne samo prema svome nećaku. Markos, koji je uvijek budno promatrao što se događa oko njega, slutio je da je tukao i svoju suprugu. Kad je prvi put zatekao svoju majku kako na obraz ujne Myrto stavlja hladni oblog, nisu mu pružile nikakvo objašnjenje. Kad je zahtijevao odgovor, rekle su mu da to nije djetetova briga, ali takve su se stvari događale toliko često da je u njima uočio obrazac. Markos se pitao je li to razlog što je Bog kaznio Kyriakosa ne podarivši mu djecu. Ako je tako, Bog je kaznio i Myrto. Vidjevši svoju ujnu kako tuguje jadikujući i plačući sat za satom dok je njezina obitelj tetoši i tapše, Markos se upitao koliko je od toga samo gluma. Kako je mogla naricati zbog gubitka supruga koji se prema njoj ponašao na takav način? Promatrao je kako njegova majka tješi njegovu ujnu i to ga je podsjetilo koliko ju je puta vidio s rukom oko istih tih ramena nakon što je dobila batine. Tijekom godine koja je uslijedila nakon smrti ujaka Kyriakosa, i njihov je otac ranjen, gotovo smrtno. Čak i sada Markos se živo sjećao smrada zemlje i krvi koja je, činilo se, nadrla u kuću kad su ga unijeli u nju. Vasilis Georgiou se oporavio, ali njegove su grudi i leđa bila rastrgana, a gornji je dio njegova tijela još uvijek bio isprugan ožiljcima. Noga mu je trajno oštećena. Čak i sa štapom, ljuljao se s jedne strane na drugu dok je hodao. Više nije mogao saviti svoju lijevu nogu i otada je neprestano trpio bol koju tablete nisu mogle

olakšati. Samo bi zivania6 otupjela neprestanu bol. ‚Pogledaj našega oca, Christose! Obogaljen je... Tko se okoristio time?‛ Nijedan od njih dvojice nije znao sve detalje aktivnosti njihova oca u pedesetim godinama dvadesetoga stoljeća; znali su samo da je i on bio aktivni član EOKE. Vasilisa Georgioua odlikovao je general Grivas, vođa pobune protiv britanske vladavine, prije nego što je otišao u progonstvo. Markos je znao da se Grivas potajno vratio godinu ranije i da je u tajnosti predvodio novu kampanju za enosis. Pronašao je novi naraštaj mladića kao što je bio Christos, voljnu da se pridruži novoosnovanoj EOKI B. ‚Ne mogu shvatiti zašto si prestao! To je misija, za Boga miloga! Ne napustiš ju kad ti tako dođe. Ne, sve do pobjede!‛ Christos je volio retoriku enosisa, uživao je držati govore, čak i ako je publiku činio samo njegov brat. Markos je uzdahnuo. Kad je kao tinejdžer i sam očijukao s time, čak je i prisegu položio — ‚Neću napustiti borbu... dok naš cilj ne bude ostvaren.‛ Danas mu ti ciljevi više nisu odgovarali. ‚Možda sada imam druge interese, Christose. Cipar postaje nešto drugo. Zemlja mogućnosti. Kako će mu, točno, koristiti da postane dijelom Grčke?‛ ‚Što time želiš reći? Zemlja mogućnosti?‛ ‚Nisi primijetio?‛ ‚Primijetio što?‛ ‚Kako raste ovaj grad?‛ Christosa je živcirao oskudni način izražavanja njegova brata. ‚Što... dakle, stvar je u novcu koji imaš u džepovima, zar ne?‛ 6 zivania – ciparsko alkoholno piće s okusom grožđica (nap. prev.)

‚Nije stvar samo u tome, Christose. Samo se upitaj: želiš li da tvojim dragocjenim otokom vlada diktatura? Iz Atene?‛ Christos je ušutio. ‚Gamoto! Prokletstvo!‛ Markos se malo porezao britvicom i iz porezotine je nadrla krv. ‚Dodaj mi taj rupčić, Christose!‛ Tapkao je dok krv nije prestala teći lagano iživciran činjenicom da će se ta porezotina vidjeti. ‚Pogledaj se. Cviliš kao beba‛, zadirkivao je Christos svoga brata. Christos je nastavio pokušavati uvjeriti Markosa u svoje stajalište, ali što je dulje i gorljivije govorio, to je Markos bio smireniji. Sućutno je gledao svoga mlađeg brata i odmahivao glavom. Christos je stajao skupljajući i opuštajući šake gotovo proplakavši zbog frustracije. ‚Kako to da si se toliko promijenio?‛ preklinjao je. ‚Jednostavno ne razumijem...‛ Markos nije osjećao da se promijenio. Barem ne u sebi. Svijet je bio taj koji se promijenio, a nove su se mogućnosti pokazivale i molile da ih se iskoristi. ‚Christose...‛ obratio se svomu bratu, ali ovaj ga je odmah prekinuo. ‚Postao si poput naših roditelja...‛ Markos nije mogao zaustaviti njegovu tiradu. ‚...sretan svojim lagodnim životom!‛ ‚I što je tu loše, s obzirom na njihovu dob?‛ upitao je ‚Otac je nekoć bio borac!‛ ‚Nekoć, Christose. Ali sada nije. A ako ti namjeravaš biti dijelom toga, pobrini se da to zadržiš za sebe. Ne želiš da ljudi saznaju za to.‛

Markos nije govorio samo o njihovim roditeljima koje je želio zaštititi od živciranja. Policija je neprestano tražila ljude za koje je sumnjala da su članovi EOKE B. Nastavio se uspinjati betonskim stubama i glasovi su izblijedjeli. Čak i uz otvorene prozore, zvuk prepiranja i cvrčanje cikada neće spriječiti Markosa da zaspi. Nakon dugačkoga dana i noći na poslu uslijedit će kratak, ali dubok san.

Sljedećeg je jutra kao i obično ustao u devet i nakon obreda tuširanja i brijanja (danas je bio oprezniji) sišao je dolje da provede pola sata sa svojom majkom prije nego što ode na posao. Kad se pojavio, Irini Georgiou čavrljala je sa svojim kanarincem u kavezu. Na glavi je imala smeđu maramu od sifona obrubljenu čipkom koju će zadržati cijeli dan, a ispod svoje pregače s otisnutim ružama nosila je cvjetnu bluzu; ta su se dva uzorka užasno tukla. Sve u Irininom životu bilo je jednako užurbano: od njezina dana, od jutra do večeri ispunjenoga neprestanim nizom malih zadataka, pa do dekora mjesta na kojemu su živjeli. Njihova je kuća na selu bila veća od ovoga stana, ali sa sobom su donijeli svaki komad namještaja i sve sitnice koje su posjedovali. Zbog njih je stan nalikovao na muzej malih predmeta. Svaki tanjur, uokvirena slika, vaza puna plastičnoga cvijeća, čipkasti podmetač i razglednica koju je poslao neki prijatelj bila je tu i, baš kao i prije, ikona Agiosa Neophytosa nalazila se na počasnome mjestu, Irini se tako osjećala sigurnijom, gotovo učahurena u uspomene. Između fotografija izloženih u njihovu stanu bio je i portret generala Grivasa, pokraj slike predsjednika Makariosa, svadbenoga portreta Georgiousovih i slika Markosa, Marije i Christosa dok su bili bebe. Irinino se obožavanje Makariosa sada povećalo otkako on više nije podržavao enosis. No, ponekad je fotografija Grivasa bila okrenuta prema zidu. Rekla je da je to pogreška koja se potkrade dok

briše prašinu. Nadala se da njezin suprug nije bio uključen ni ujedno ubojstvo koje se dogodilo, ali nikada ga se to nije usudila pitati. Bila je itekako svjesna toga da se general Grivas vratio iz progonstva. Ono što ni ona ni njezin suprug nisu znali bilo je da se Christos pridružio EOKI B. ‚Dođi i popij svoju kavu‛, rekla je smiješeći se Markosu. Irini Georgiou je obožavala svojega prvorođenca, a on je zauzvrat uvijek bio privržen svojoj majci. ‚Mamma, danas izgledaš umorno...‛ Bila je to istina: tamne sjene ispod njezinih očiju bile su ljubičastocrne. Irini Georgiou nije dobro spavala. Proteklih je nekoliko jutara bila umornija kad je ustala nego kad je otišla u krevet. Rekla je da je to zbog njezinih snova. Iako su često bili nelogični i puni previranja, vjerovala je da su joj govorili istinu. Što god bilo tko tvrdio, kojim se god riječima koristio, ona je vjerovala da se mir nalazi u atmosferi. Bio je to okus, prije nego politička situacija. Njezini su joj snovi govorili da je njezin mir ugrožen. Kad je borba protiv Britanaca završila i kad se rodila Republika Cipar, za obitelj Georgiou nastupilo je dobrodošlo razdoblje mira bez ikakvih naročitih događaja. Bile su to idilične godine u kojima su obrađivali svoju zemlju; uživali u smirenome ritmu seoskoga života tijekom kojega je pjev ptica bio jedini zvuk koji je razbijao tišinu; u obrascu smjene godišnjih doba koji se neprestano ponavljao; u promjenama temperature i dobrodošlome dolasku kiše. Mjesta je bilo za sve, zemlje dovoljno da ih sve prehrani, a bilo je i topline između njih i njihovih susjeda turskih Ciprana. Jedina poteškoća bila je svladavanje boli Vasilisa Georgioua i njegova nesposobnost da radi više od nekoliko sati dnevno. Taj je mir bio kratkotrajan i spokoj je umro kad i njihovi turski susjedi, u činu nasilja koji su izveli grčki Ciprani. Usprkos onomu što

je njihov vođa Makarios rekao, napravio i dogovorio s drugim političarima, život u blizini mjesta na kojemu su njihovi susjedi napadnuti i ubijeni uništio je smirenost Irini Georgiou. Iako je njezino spavanje uvijek bilo ispunjeno snovima, sada su ju proganjale noćne more. Tada su otišli iz toga sela. Vasilis se svakoga dana vraćao u svojemu malom kamionetu da obrađuje zemlju, ali Irini Georgiou je uvijek ostajala u Famagusti. Markos je slijedio svoju majku u njezin pretrpani dom, gdje su naslonjači raznih uzoraka stajali na sagovima istkanima raznim ornamentima. Markosa su od toga prizora zaboljele oči. Razumio je zašto njegov otac provodi toliko mnogo vremena izvan kuće brinući se o svome malom imanju i boraveći u kafenionu, kamo je odlazio da vidi svoje prijatelje i igra tavli. Sve ga je to više opuštalo nego boravak u kući. Markos je svoj stan držao gotovo praznim. Imao je malo stvari. Sve je moralo imati praktičnu primjenu. Drangulije, koje su njegovoj majci pružale sigurnost, za njega su predstavljale svetogrđe. Čak je i cvjetni stolnjak, koji je željela staviti na njegov stol da malo uljepša prostor, bio više nego što je mogao podnijeti. ‚Imala sam tako uznemirujuću noć, leventi mou‛ rekla je kad je pred njih postavila male šalice. Često je Markosu u povjerenju pričala o svojim snovima. Njezina supruga, koji je spavao kao mrtvac, nisu zanimale te stvari. On je otišao sat ranije. ‚A prošle večeri bilo je i jako ljutitih glasova‛, dodala je. ‚Ne znam što se točno dogodilo, leventi mou, ali ništa dobroga, ništa lijepoga.‛ Njezin joj sin nije želio reći da ju je vjerojatno omela prava svađa između Christosa i njegovih prijatelja. Činilo mu se da se ne isplati uznemiriti ju time. Ako bi ikada iskrsnula tema enosisa, Irini bi skrenula razgovor na nešto drugo. Nije željela da njezini sinovi imaju ikakve veze s politikom ili nasiljem. Te su stvari prijetile da u onim

groznim godinama razore otok, a vjerovala je da to mogu i sada. Ništa se nije do kraja riješilo. Markos je pomilovao ruku svoje majke koja je počivala na stolu. Njezina je koža bila tanka poput papira, a preko njezinih su se zapešća protezale ogrebotine. Prešao je prstima preko njih. ‚Što si to učinila, mamma!‛ ‚Samo sam se malo ogrebla obrezujući lozu‛, odgovorila je. ‚Ništa ozbiljno. Kad si u mojim godinama, treba ti dugo da zacijeliš.‛ Markos je pogledao svoju glatku kožu. I njegov je otac uvijek imao grube, izranjavane ruke i želio je izbjeći da i njegove izgledaju tako. U posljednje vrijeme, kad bi Markos otišao brijaču da ga podšiša (iako je toga ljeta pustio da njegova svilenkasta kosa izraste puno dulja), dao bi i da mu obave manikuru. Uredili bi mu kožicu oko noktiju i ulaštili nokte. Ispod njih nije bilo ni trunke prljavštine. Nakon svakodnevne masaže maslinovim uljem izgledali su nevino, gotovo nalik na dječje. Markosu su te savršene ruke svjedočile o njegovu uspjehu pokazujući da njima nikada nije podigao ništa teže od olovke. ‚Tse! Tse! Tse!‛ Njegova je majka hranila Mimikosa sjemenjem. ‚Tse! Tse! Tse! Kako su one biljke koje sam ti dala?‛ upitala je jedva zastavši između obraćanja ptici i sinu. ‚Jesi li se sjetio da ih zaliješ?‛ Nasmiješio se. ‚Mamma, znaš da nisam. Žao mi je. Imao sam toliko mnogo posla...‛ ‚Jako puno radiš, leventi mou, mnogo radiš. Nemaš vremena ni za neku lijepu djevojku?‛ ‚O, mamma...‛ Bila je to njihova privatna šala. Uvijek se nadala. Svaka majka

voli svoga sina, ali Markosa je bilo lako obožavati zbog njegova lijepog izgleda. Milovala ga je po obrazu kao što je činila još otkako je bio beba, a onda mu dopustila da uzme njezinu ruku i poljubi ju. ‚Samo se čuvam dok ne upoznam neku lijepu poput tebe‛, rekao joj je zadirkujući ju. ‚Da, dušo moja, samo nemoj se čuvati predugo.‛ Poput svake majke, i ona je bila nestrpljiva. Njezina je kći već dvije godina bila udana, ali ona bi bila vrlo sretna kad bi njezin stariji sin sebi našao ženu. Stvari bi se trebale događati po nekakvome prirodnom poretku, a osim toga, njemu je sada bila dvadeset i osma. Bila je ponosna što njezin sin ima posao u najotmjenijemu hotelu u gradu. Bila joj je to jedna od utjeha prilikom preseljenja sa sela u Famagustu. Oduvijek je znala da Markos neće biti zadovoljan polaganim, napornim životom brige o stablima naranči. Možda u školi nije imao dobre ocjene, ali bistar je i bila je sigurna da pred njim leži obećavajuća budućnost. Markos je ustao da ode. ‚Pogledaj samo kako otmjeno izgledaš!‛ rekla je prošavši dlanom niz njegove revere. ‚Izgledaš predivno u tome odijelu! Poput pravoga biznismena.‛ ‚Večeras je veliko otvorenje‛, rekao je uzevši ju za ruku. ‚Papacoste imaju primanje i na njemu očekuju mnogo VIP-ova.‛ ‚Kako uzbudljivo.‛ Njegova je majka sinula od ponosa što će njezin sin biti u takvome društvu. ‚Tko dolazi? Reci mi tko će biti tamo.‛ Njegova je majka posredno živjela kroz karijeru svoga sina. Nikada nije bila u Rajskoj plaži i znala je da postoji još manja mogućnost da će ikada posjetiti Praskozorje, ali uvijek je željela znati što se događalo u tim velikim hotelima. Irini Georgiou kupit će sljedeće izdanje mjesnih novina i izrezati slike s toga događaja, koji će gotovo sigurno biti na naslovnici.

‚Gradonačelnik i njegova supruga‛, rekao je Markos nemarno. ‚Mnoštvo političara iz Nikozije, mnogo poslovnih ludi, prijatelji oca gospođe Papacosta, čak i neki posjetitelji iz inozemstva...‛ ‚Hoće li se otvoriti i noćni klub?‛ upitala je. ‚Ne večeras‛, rekao je Markos. ‚Sutra.‛ Pogledao je na svoj sat. ‚Otići ću zaliti tvoje biljke‛, rekla je Irini. ‚I uškrobit ću ti košulje — bit će u tvojoj garderobi.‛ Već je žurila uokolo spremajući šalice, brišući stol, obrezujući geranij, vireći u kanarinčev kavez da vidi je li mu dala dovoljno sjemenja. Uskoro će početi pripremati ručak. Cijela je obitelj voljela njezino kuhanje, posebno Panikos, koji se jako udebljao nakon vjenčanja. Maria će sići da joj pomogne, a njezin će zet u podne doći iz svoje električarske radionice, baš na vrijeme da ruča. ‚Moram ići‛, rekao je Markos ljubeći ju u tjeme. ‚Doći ću i ispričat ću ti sve o tome, obećavam.‛ Između toga trenutka i zalaska sunca nije bilo nijednoga trenutka koji se smio profućkati. Kad padne noć, najveći društveni događaj na otoku te godine već će biti u punome jeku

Četvrto poglavlje Praskozorje je bilo ispunjeno mirisom stotina ljiljana i parfemima mnogih glamuroznih žena. Večernje su haljine bile u boji dragulja, a dragulji su bili u svim bojama. Goste su pozdravljali na ulazu i upućivali niz grimizni sag koji ih je vodio prema razigranim dupinima. Tu su ih poslužili ledeno hladnim šampanjcem i usmjerili pokraj murala pred kojim su zastali diveći se. Gipsani su stupovi optočeni cvijećem. Kad padne noć, osvijetlit će ga. Mnogo je konobara u bijelim kaputićima kružilo s pladnjevima hrane. Glavni kuhar, koji je u kuhinji zapovijedao osoblju od dvadeset i pet ljudi, neumorno je radio od zore da stvori raznobojno mnoštvo canapea liberalno se služeći želatinom, ukrasima od kreme i lisnatim tijestom. Radili su poput robota, mehanički režući i ukrašavajući kako bi svaki komad bio uredan i nalik na prethodni, ničim ne podsjećajući na domaću hranu u ciparskome stilu. Bilo je tu sitnih vol-au-ventsa7, delikatnih zalogaja od guščje jetre i škampa koje se nabadalo koktelskim štapićima. Glavni je kuhar bio Francz, a nadahnuo ga je Escoffier8. Dao je nalog da sve mora biti ukrašeno poput deserta. Ako 7 vol-au-vents — lisnato tijesto nalik na mali valjak s rupom u sredini koja se punila pikantnim slanim nadjevom, a ponekad i slatkim. To su predjelo izmislili francuski kuhari, (nap. prev.) 8 Escoffier – Auguste Escoffier (1846. – 1935.), francuski kuhar i pisac knjiga o kulinarstvu koji je popularizirao i osuvremenio tradicionalne metode francuskoga načina pripremanja hrane. (nap. prev.)

se već na vrhu nije mogla nalaziti višnja, moralo je biti ukrašeno s nekoliko zrnaca kavijara ili sićušnim komadima rajčice, što je pružalo onaj pravi završni štih. Udružena glasnoća nekoliko stotina glasova koji su svi pričali u isto vrijeme značila je da se dvanaestoricu glazbenika nije moglo čuti, ali oni su bili uporni znajući da će kasnije navečer, kad se gužva prorijedi, njihov pažljivo uvježbani repertoar biti itekako cijenjen. Dovezli su ih zrakoplovom prethodnoga dana iz Pariza, što je bio jedan od mnogih detalja posebno uvezenih za tu prigodu. Savvas Papacosta htio je da to primanje odražava međunarodne težnje hotela, a zvuk bouzoukija poništio bi to samo jednom notom. To je, doista, bila profinjena prigoda. Sve je uzvanike prirodno privukla vanjska terasa, gdje je visio aranžman bijeloga cvijeća koje je ispisivalo ime hotela. Ispred njega stajali su domaćini čekajući da ili pozdrave. Činilo se da Aphroditi odjevena u dugačku večernju haljinu boje bjelokosti sjaji iznutra. Obje su joj nadlaktice obujmljivale narukvice od bijeloga zlata u obliku zmija, od kojih je jedna imala oči od rubina, a druga od safira. Neki su gosti pomislili da nalikuje na sirenu, a drugi su u tome vidjeli utjecaj Kleopatre. Svaka ju je žena u prostoriji promatrala sa zavišću, pomno analizirajući detalje: dijamante koji su visjeli s njezinih uski, haljinu umješno krojenu ukoso koja je tekla oko njezina tijela, način na koji su šljokice lovile svjetlo dok se kretala, zlatne sandale koje su povremeno provirivale kroz prorez na porubu, kosu počešljanu u punđu. Emine je kreirala savršenu frizuru za tu večer i žene su procjenjivale broj ukosnica i kopči. Usprkos tomu što su joj se potajno divile, komentari koje su iznosile pred svojim supruzima bili su oskudni i uopćeni. ‚I što si ona umišlja da jest? Sve je toliko pretjerano...‛ Muškarci su vidjeli cjelinu, viziju, sveobuhvatni dojam. Vidjeli su besprijekorno lijepu ženu, ali znali su da se ne smiju suprotstavljati svojim suprugama.

Stojeći pokraj Aphroditi, čekajući pravi trenutak da počne s govorom, Savvas je promatrao goste i sve što je stvorio. Više od svega želio ih je zadiviti kvalitetom onoga što su gledali. Nekoliko je godina radio svakoga dana da dovrši ono što su oni promatrali u tome trenutku i osjetio je njihovo divljenje onime što je postigao. Konačno se počeo opuštati. Nakon svršetka govora – Savvasova, gradonačelnikova i jednoga člana parlamenta – čestitke i priznanja tekli su velikodušno poput šampanjca. Kad je Savvas osjetio da su svi imali dovoljno vremena da se dive općemu dojmu, političari, mjesni uglednici i potencijalni gosti odvedeni su na pojedinačna razgledanja. Posjetili su balsku dvoranu, blagovaonice i, stigavši do njega dizalom optočenim ogledalima, apartman na vrhu zgrade. Istaknuta je svaka pogodnost; izvor mramornih pločica, pa čak i gustoća tkanja posteljine. Costas Frangos, hotelski upravitelj, i njegova dva pomoćnika pobrinuli su se da gosti nimalo ne posumnjaju u to da je kvaliteta svega što se nalazilo u Praskozorju predstavljala sasvim novu razinu kvalitete na otoku. To se nije moglo poreći. Preopterećeni činjenicama i brojkama, gosti su požurili natrag na primanje da im ponovno napune čaše. Nije bilo sumnje u to da je Famagusta, čini se, pred njihovim očima postala bogatija i skoro su svi u tome vidjeli osobnu korist. No, supruge muškaraca koji su posjedovali susjedne hotele jedva su čekale da pronađu nekakvu pogrešku. Najprije su kritizirale hranu. ‚Tako se teško jede! Sve je toliko pomodno! Tako pipkavo.‛ Zatim su svoju pozornost obratile hotelskomu dekoru. ‚Taj pod! A što se tiče onih dupina...‛ prošaptala je jedna. ‚Misliš da će se gostima doista svidjeti sve te resice... i sve te draperije? I zašto su tako popločali bazen?‛ dahnula je druga, gotovo na slušnome dometu Papacostinih.

Te su žene ustanovile da su njihovi supruzi neuobičajeno tihi, opterećeni spoznajom da će sada i sami morati poboljšati svoja zdanja. Koliko god možda bio upitan ukus s kojim je uređeno Praskozorje, bila je činjenica da je sada taj novi hotel bio superioran svim ostalima. To nije bilo pitanje nečijega mišljenja. Hotel je bio veći, veličanstveniji i, ako je bilo suditi po kanapeima, čak će i kuhinja posramiti ostale hotele. U međuvremenu vladin je ministar bio pun hvale. ‚Kyrie Papacosta, smijem li Vam čestitati na onome što ste ovdje ostvarili?‛ Poprimio je ton osobe koja govori kako u svoje, tako i u ime ostalih. ‚Čvrsto vjerujem da će Praskozorje poboljšati položaj cijeloga otoka.‛ Ispružio je ruku prema Savvasu, a svuda oko njih počele su blistati bljeskalice na fotoaparatima. Aphroditi Papacosta, stojeći blizu svoga supruga, osjetila je vrućinu svjetala i na trenutak ju je zaslijepio njihov sjaj. Fotografi su već mogli zaključiti da će samo njezina slika dominirati naslovnicama sutrašnjih izdanja novina. Urednik će biti i više nego raspoložen da sliku pozamašnoga političara protjera na neku od unutrašnjih stranica. ‚U Famagusti je najljepše praskozorje‛, glasit će naslov na prednjoj stranici. Markos je ustanovio da Aphroditi neprestano privlači njegov pogled, kao i poglede svih ostalih u dvorani. Oneraspoložio se kad je vidio da je ona u središtu pozornosti, iako je Savvas Papacosta vlasnik hotela i čovjek koji ga je osmislio i ostvario. Promatrao je kako njegov šef blijedi pokraj svoje supruge. Markos je neprestano kružio uokolo tijekom primanja držeći se podalje od oboje. Savvas je od njega te večeri tražio samo da promovira noćni klub. Markos nije mogao biti potpuno siguran u to, ali nakon godina koje je proveo iza bara mogao je pogoditi tko će vjerojatno činiti njegovu klijentelu. Bit će to oni koji ostaju budni cijele noći, strastveni pušači, muškarci koji će odbiti šampanjac i zatražiti nešto jače, možda

oni koji jedva da sudjeluju u razgovoru ili oni koji tragaju za takvim ljudima, oni kojima je dosadno i oni koji su nemirni. Nije to bio nepogrešiv test, ali bio je dobar za početak. Prišao je takvim muškarcima, predstavio se i iz njihovih reakcija odmah prosudio je li njegova antena bila dobro namještena. Neke od njegovih meta odmah su živnule, izraz lica promijenio im se od neutralnoga u uzbuđen. Još ih je više razotkrila žurnost s kojom su prihvatili prijedlog da razgledaju klub. Svoje je potencijalne klijente odveo iz prijamnoga područja niz unutrašnje stubište koje ih je dovelo do diskretnih, zaključanih vrata. S užitkom ih je otvorio uvodeći ih u svoje carstvo. Put kojim se ulazilo u taj noćni podzemni svijet navodio je ljude da osjete kao da su dobili privilegirani ulaz u nečiji intimni prostor. Da ih je poveo putom izvan hotela, na javni ulaz, ne bi osjetili ovakvu povezanost s tim prostorom. Markos je pazio na to da svaki od njih stekne dojam kako je samo on taj koji je uveden u klub tip putom. Nakon nekoliko minuta tijekom kojih je opisao kabaretske umjetnike koji će nastupiti u klubu i naveo starije vrste viskija koje će moći kušati, njegovi su gosti primili počasne članske iskaznice kluba. Markos gotovo nimalo nije sumnjao u to da će se ponovno pojaviti na večer otvorenja. Odveo ih je natrag na primanje koje je i dalje bilo u punome zamahu. Promatrao je kako se poneki muškarac ponovno pridružio svojoj supruzi i primijetio njezino zadovoljstvo kad je vidjela da joj je suprug sada mnogo bolje raspoložen. Markosu se učinilo da je ženama lako ugoditi. Vrativši se s jedne od svojih tura na kojima je glumio vodiča, Markos je bacio pogled prema terasi. Sada je bilo mračno i nebo je bilo puno zvijezda, još vidljivijih, jer nije bilo mjesečine. Odšetao je van, gdje se mnoštvo prorijedilo, i ogledao se oko sebe.

Primijetio je da se Aphroditi maknula sa svoga mjesta ispod visećega cvjetnog aranžmana i da je sada sjedila za stolom s jednim starijim parom. Podignula je pogled i činilo se da zuri ravno u njega prije nego što je ponovno usmjerila pozornost prema ženi srebrne kose. Markos se vratio u rashlađeno prijamno područje. Zbog nekoga ga je razloga oneraspoložilo što nije izmamio niti najmanji pozdrav ili barem nagovještaj osmijeha. Iako je noć bila prohladna, osjetio je kako njegova temperatura raste. Aphroditi je bila sa svojim roditeljima. Njezina je majka bila odjevena u crno. Otkako je ubijen njezin sin, nije nosila ništa u bojama. Te slavljeničke ljetne večeri njezina se žalobna odjeća činila još sumornijom i tužnijom i zbog nje se činila starijom nego što je doista bila. Aphroditin otac, Trifonas, na sebi je imao tamnosivo odijelo i svjetloplavu košulju. Bio je on pristao muškarac, sjedokos poput svoje žene, ali još uvijek pun života. Uživao je u tome što se ponovno nalazi na svome rodnom otoku i bio je naročito sretan što je taj veliki projekt doživio svoje ostvarenje. Praskozorje je bilo prvo ulaganje poduzeća Markides u hotele i Trifonas je već osjećao da je to jedna od najmudrijih odluka koju je ikada donio. Tih je dana Trifonas Markides iz daljine nadzirao razvitak svojega vlasništva. Imao je kompaniju sa sjedištem u Nikoziji koja je svakodnevno nadgledala razvitak svakoga ulaganja. Iz svoje radne sobe u kući u Southgateu svakoga je dana provodio pola sata na telefonu. Novac im je doista pružao mogućnost da si ugode. Na hladnome jugu Engleske veći su dio godine centralno grijanje držali uključenim podražavajući u svome domu ciparsku klimu. Imali su Jaguara, debele sagove i ženu koju je Artemis nazivala ‚spremačicom‛. Trifonas je većinu dana igrao golf, a nedjeljom bi se odvezli u grčku ortodoksnu crkvu. Uključili su se u prikupljanje dobrotvornih priloga za grčke Ciprane koji su odselili u Englesku i kojima je trebala financijska pomoć, a povremeno su odlazili u jedan od velikih ciparskih restorana na vjenčanje djeteta neke od osoba koje su poznavali iz crkve. No, iako se Trifonas družio u golf-klubu,

Artemis se držala za sebe. Za nju je život stao 1964. i ta je paraliziranost postala njezin način življenja. Sav novac Cipra i Velike Britanije nije mogao vratiti Dimitrisa Markidesa.

Aphroditi je znala da ima odobrenje svoga oca, ali nadala se da će ga dobiti i od majke. ‚Što mislite o svemu ovome?‛ upitala je. ‚To je predivno, draga. Napravila si sjajan posao‛, odgovorila je Artemis usiljeno se nasmiješivši. ‚Trebali biste doći ovamo i ostati!‛ predložila je Aphroditi. Njihovi su roditelji imali svoj stan u zgradi koju su darovali Aphroditi i Savvasu povodom vjenčanja i uvijek su u njemu odsjedali tijekom svojih rijetkih posjeta Cipru. Gotovo nikada nisu odlazili u apartman u Nikoziju. ‚Ne možemo to učiniti, dušo.‛ Aphroditi je znala, još i prije nego što je izgovorila te riječi, da će njezina majka odbiti prijedlog. Takva bi okolina za nju bila previše izložena javnosti. Prišao im je konobar s pladnjem punim pića. ‚Zdravo, Hasane.‛ ‚Dobra večer, gospođo.‛ ‚Večer je prošla dobro, ne misliš li?‛ ‚Svi su gosti bili jako impresionirani‛, odgovorio je konobar s osmijehom. Aphroditi je uzela tri čaše šampanjca i pružila jednu svojoj majci. ‚Ne hvala, draga. Ja bih nešto bezalkoholno, ako nemaš ništa protiv.‛

‚Čak večeras, majko? Barem da nazdravimo?‛ Iako su tih dana vrlo malo vremena provodile zajedno, Aphroditi je ipak osjećala da je njezina majka iritira. Zašto nije mogla biti barem malo bolje raspoložena, samo jednom, u prigodi koja je njezinoj kćeri značila tako mnogo? Čak i na svadbi Aphroditi i Savvasa Artemis Markides tiho je sjedila po strani, izdvojena od svih slavljenika. Dimitrisova je smrt za sve njih bila prava katastrofa, ali Aphroditi je žarko željela da njegova smrt ne baca sjenku i na ovaj događaj. On je bio mrtav, ali ona još uvijek živi. Aphroditi je primijetila kako njezina majka izbjegava gledati u konobara. Oneraspoložila ju je predrasuda njezine majke prema turskim Cipranima, ali izbjegavala je to spominjati. Aphroditi je podržavala način razmišljanja svoga supruga. Hotel mora upošljavati one koji su najbolji u svome poslu, bez obzira na njihovo podrijetlo. ‚To je još jedan način da se Praskozorje istakne‛, objasnio je Savvas svojoj punici kad je toga poslijepodneva potaknula tu temu. ‚Kako bismo ga učinili doista međunarodnim, moramo imati raznoliku mješavinu osoblja. (Slavni je kuhar Francuz, dvoje recepcionara su Englezi, šef banketa je Švicarac. U frizerskome salonu imamo tursku Cipranku... a te su narodnosti i mnogi članovi kuhinjskoga osoblja.‛ ‚Ali...‛ prekinula ga je Aphroditina majka. ‚Konobari? Oni koji su prve osobe koje stupaju u kontakt s gostom?‛ ‚Pa, ne želim se suprotstavljati,‛ odgovorio je Savvas, ‚ali mi želimo najbolje ljude. I, naravno, ljude koji će obavljati posao za plaću koju mi nudimo. To je biznis.‛ Savvas je promatrao svijet kroz prizmu zarade i gubitka. Aphroditi je ustala od stola. ‚Moram vidjeti treba li me Savvas‛, rekla je pronašavši ispriku da se udalji.

Ono što nije pomoglo boljim odnosima između Aphroditi i njezinih roditelja bila je činjenica da se istina uvijek skrivala od njezine majke. Artemis Markides uvijek su čuvali od nepobitnih činjenica o njezinu sinu i u ovakvim trenutcima Aphroditi je bila ispunjena potrebom da joj ispriča sve; da vrisne istinu: ‚On je ubio nekoga, majko! Tvoj je dragocjeni sin ubio turskoga Cipranina!‛ Gotovo je desetljeće živjela s tim riječima na usnama, ali ipak ih nikada nije izgovorila. Oduvijek su se prikrivale činjenice, što nije bilo teško izvesti čovjeku koji je imao toliko novaca i utjecaja kao Trifonas. Nimalo mu nije bilo teško platiti nekomu da promijeni priču. Markides nije želio nikakav nagovještaj da je njegov sin ubijen zbog osvete za umorstvo koje je počinio. Takva bi činjenica zauvijek okaljala ime te obitelji. Aphroditi je znala da njezin brat nije bio nevin. Bio je duboko upleten u besmisleni antagonizam između Grka i Turaka koji je prerastao u mržnju nakon odlaska Britanaca. Nijedna strana nije bila potpuno sretna proglašenjem Republike Cipar 1960., ali kad je Makarios uložio prijedloge izmjene ustava, eksplodiralo je nasilje. Krv Turaka značila je prolijevanje krvi Grka i tako se to nastavljalo unedogled. U nekih je to neprijateljstvo imalo duboke korijene i povremeno je prijetilo da uništi sve. Lišilo je Aphroditi njezina jedinog brata, uništilo je njezinu majku, razrušilo život njezina oca i ako se sve nastavi kako je bilo prethodnoga desetljeća, bit će uništen život svih osoba na otoku, bile one Grci ili Turci. Nije vidjela smisla u sukobu koji nije imao pobjednika. Na trenutak je zastala gledajući prema moru. Kad su osmišljavali hotel, predložila je da bi se terasa trebala protezati prema plaži kako bi gosti mogli čuti pljuskanje vode i bosonogi zakoračiti na pijesak. U noćima poput ove, kad je more mirno, a zvijezde blistave, moći će vidjeti i pojavu najčarobniju od svih: odraz meteorskoga

pljuska. U tih pet minuta koliko si je dopustila da stoji ispod zvjezdanoga svoda, njezin se bijes utišao. Frustriranost majkom često ju je izbacivala iz takta. Artemis Markides bila je poput prazne školjke iz koje je iscurila bilo kakva sposobnost osjećanja. Zbog toga je Aphroditi još više cijenila nepomućenu ljubav svoga oca. Otkako su odselili u Englesku, jako joj je nedostajao. Kad se Aphroditi vratila, njezinih roditelja više nije bilo. Pokupili su čak i njihove čaše. Znala je da će njezin otac svoju suprugu odvesti natrag u stan. Mrzila je kasnovečernje zabave. Sljedećeg će jutra odletjeti natrag u London. Markos je stajao u sjeni. Te mirne noći ispunjene zvijezdama, usprkos spokojnomu okolišu, bio je malo napet. Znao je da je Christos u Nikoziji na sastanku sa svojim prijateljima revolucionarima. Odjednom mu je nešto privuklo pozornost. Nasuprot zastoru tamnoplavoga neba uočio je blijedu, blistavu priliku. Bila je to Aphroditi, nepomična i sama. Markos nije mogao odlučiti što ga je te večeri više mučilo: briga zbog Christosa ili vizija Aphroditi nalik na prelijepu mramornu statuu spašenu iz pijeska. Oboje mu je pružalo čudan osjećaj nelagode.

Peto poglavlje Posljednji su slavljenici napustili zabavu u ponoć. Preostalo je manje od dvanaest sati do trenutka kad će prvi gosti sa svojim koferima stići u hotel. Kad je Savvas rano sljedećega jutra došao u hotel, mnogi su ljudi već čistili, brisali, oprašivali i laštili kako bi sve bilo kao i prije. Namještaj je trebalo prerasporediti. Pića su prolivena, a na mramornome je podu ležalo smeće. Opseg čišćenja odražavao je uspjeh zabave. ‚Dobro jutro, kyrie Papacosta.‛ ‚Dobro jutro, kyrie Papacosta.‛ Savvas je te riječi čuo mnogo puta između parkirališta i prijamnoga pulta. Osoblje nije imalo nikakvih nedoumica oko toga kakav se standard očekuje u tome novom hotelu. Ako je površina bila sjajna, morala je biti ulaštena kako biste u njoj mogli vidjeti odraz svoga lica. Ako su ubrusi bili bijele boje, morali su blistati poput snijega. Prozorska su stakla morala biti toliko čista da se više i ne vide. Šefica čistačica bila je prava tiranka. Sobarice su dobile uputu da će, ako kreveti ne budu propisno pospremljeni, dobiti otkaz. ‚Tko su naši prvi gosti, Costase?‛ upitao je Savvas hotelskoga upravitelja. ‚Imamo dva para iz Ženeve, kyrie Papacosta, i dolaze zajedno.

Dvadeset i šest Amerikanaca. Jednu grupu iz Njemačke. Tridesetero iz Švedske. Tri britanska para. Nešto Francuza. Nekolicina Talijana, a ostatak je, vjerujem, iz Atene.‛ ‚To je dobar start. I upravo pravi broj za početak.‛ ‚O — i frau Bruchmeyer, naravno‛, dodao je Costas Frangos. ‚Malo kasnije šaljemo auto po nju u Rajsku plažu.‛ Frau Bruchmeyer je godinu dana ranije došla na Cipar iskoristiti svoj godišnji odmor i nikada se nije vratila kući. Toga je studenog njezina nećakinja stigla iz Berlina donijevši joj malo topliju odjeću (nekoliko kašmirskih vesta, hlača i vunenu jaknu), njezin nakit (koji je svaki dan nosila na večeru) i nekoliko knjiga. Ostatak njezinih stvari — namještaj, obiteljski portreti i njezina krzna – ostao je u Njemačkoj. ‚Ne trebam te stvari‛, rekla je. ‚Ovdje trebam jako malo toga. Samo nešto novca.‛ Za svakodnevni joj život nije trebalo mnogo gotovine, tek toliko da može dijeliti napojnice osoblju, što je radila neprestano i velikodušno. Njezin su mjesečni račun plaćali bankarskim nalogom. Svaki je dan započinjala četrdesetominutnim plivanjem ušavši u more sa zlatnoga pijeska ispod svoje sobe. Ranoranioci, uglavnom radnici u drugim hotelima, promatrali su kako svoje gipko tijelo provodi kroz rutinu vježbi istezanja. Zatim bi ugledali njezinu glavu s bijelom kapicom kako se kreće prema obzoru i natrag. Naposljetku bi sjela da u miru razmišlja pokraj mora. ‚Plivala sam u svim svjetskim oceanima,‛ rekla je, ‚ali nijedan nije bio lijep poput ovoga. Gdje bih drugdje poželjela provesti ostatak svojih dana?‛ Nijedan vid njezina života nije bio bolji u Njemačkoj. Ovdje su vodili brigu o njezinu rublju i sobu joj održavali besprijekorno čistom. Jela je poput kraljice i, baš kao okrunjena glava, nikada nije morala ići u kupnju niti kuhati. Neprestano je imala raznoliko društvo kojega se nikada nije zasitila i sama je bila samo onda kad je ona to željela.

Sa svoga je balkona, s druge strane zaljeva, promatrala rast Praskozorja i odlučila uzeti apartman na vrhu zgrade. Do tada joj se Rajska plaža činila dovoljno udobnom – naselila se u najbolje sobe – ali već je shvatila da će novi hotel biti nešto sasvim drugo. Ako proda nekoliko dijamantnih prstena, izračunala je, u banci će imati dovoljno da joj potraje za sljedećih petnaestak godina. Pretpostavljala je da bi to trebalo biti dovoljno, iako je imala energije i živahnosti kao da je dvostruko mlađa. Nekoliko sati kasnije frau Bruchmeyer stigla je u svoj novi dom. Osoblju u Rajskoj plaži bilo je žao što odlazi. Bila im je poput maskote. Mala je ekipa nosila njezinu prtljagu do taksija koji je čekao ispred. U prtljažnik su automobila ukrcana četiri skupocjena kofera, još dva u kabinu, a ostali na prednje sjedalo. Sama je nosila prikladni neseser i, uz obećanje da će se vratiti da ih posjeti, diskretno je svakomu članu osoblja koji ju je došao ispratiti uručila ‚poneku sitnicu‛. Do ručka se već smjestila u svoje luksuzno prebivalište: dnevnu sobu, spavaću i kupaonicu. Njezinim se očima to činilo veličanstvenom palačom s golemim ogledalima na zidovima, velikim uljem koje je prikazivalo francuski krajolik, nekoliko kristalnih lustera, tapecirano pokućstvo, veliki pisaći stol i krevet s baldahinom. Svu je svoju odjeću lijepo uspjela smjestiti u dvostruki ormar. Kad se raspakirala, naručila je lagani ručak u sobu i nakon nekoliko sati počivanja na šezlongu, frau Bruchmeyer se istuširala i započela sa svojim dugotrajnim i složenim pripremama za večer. Noćni klub u Praskozorju otvorit će se po prvi put, ali prije toga pozvana je na večeru s vlasnicima hotela. Pričvrstila si je narukvicu koja joj je donosila sreću, posljednji dar njezina supruga, i spustila se dizalom u predvorje.

Otprilike u to vrijeme Aphroditi je pažljivo odabirala svoj nakit za tu večer. Otključala je gornju lijevu ladicu svoga stola za šminkanje.

Gotovo naslijepo uzela je par naušnica i pričvrstila ih o uške. Bile su okrugle, nalik na dugmad kaputa, s golemim kamenom u sredini. Zatim je navukla široku, krutu narukvicu (malo preveliku za njezino vitko zapešće, ali nije ju imala vremena prilagoditi) s osam jednakih akvamarina umetnutih u zlato, a onda je oko vrata stavila debeo lanac s privjeskom, jednim kamenom koji je posramio sve ostale. Naposljetku tu je bio prsten. Dizajn cijeloga kompleta bio je minimalistički — glavna je osobina toga nakita bila način na koji je kamenje bilo obrađeno. Nije im trebalo nikakvo uljepšavanje. Poluprozirna plava i blijedozlatna bile su boje toga otoka, zbog čega je možda zlatar tu kolekciju nazvao Hromata tis Kiprou – ‚Boje Cipra‛. Bile su to iste boje kojima se svaki otočanin ogrtao od vremena do vremena, ali jedino ih je Aphroditi posjedovala na taj način. Toga je dana kasnije ujutro otišla s roditeljima u zračnu luku, ali osim toga praktički nije radila ništa drugo. Njihov je rastanak bio pun neizgovorenih emocija i nije bilo mnogo izravnoga iskazivanja osjećaja. Tko god da ih je promatrao, zaključio bi da je šezdesetogodišnji bračni par došao kući na obiteljski sprovod. Nije bilo drugoga razloga da žena za takva sunčanog dana odjene crnu haljinu. Nikozijska je zračna luka u to doba bila vrlo prometna, sa zrakoplovima koji su polijetali i slijetali svakoga sata. Dolazilo je područje bilo puno turista u iščekivanju nakrcanih prtljagom, a područje je odlazaka bilo malo sumornije, s potamnjelim ljudima tužnim što im je godišnji odmor gotov i što se vrijeme koje su proveli u raju privelo svomu kraju. ‚Jako mi je drago što ste jučer bili ovdje‛, rekla je Aphroditi obrativši se svojini roditeljima. ‚Mnogo nam je to značilo.‛ ‚Hotel je veličanstven, kardia mou‛, odgovorio joj je otac. ‚Siguran sam da će doživjeti velik uspjeh.‛ ‚Ne bi se ostvarilo bez tvoje pomoći, oče.‛

‚Novac je tek jedan detalj‛, odgovorio je. ‚Naporan rad uložio je tvoj suprug... i ti, naravno.‛ ‚Nadam se da ćete uskoro doći ponovno, možda na malo duže...‛ Njezine su riječi zvučale prazno i automatski izgovorene. Znala je, kao i oni, da se nijedna od tih stvari vjerojatno neće dogoditi. Srdačno je stisnula ruku svoje majke, a Artemis je pognula glavu kao da se srami pred poljupcem koji joj je htjela dati njezina kći. Aphroditi je teško progutala. Trenutak kasnije zatekla se u očevu zagrljaju. ‚Do viđenja, dušo. Bilo je lijepo vidjeti te‛, rekao je. ‚Čuvaj se.‛ ‚I vas dvoje pazite na sebe‛, rekla je čvrsto. Promatrala je svoje roditelje kako prolaze kontrolu putovnica i nestaju joj iz vida. Samo je njezin otac bacio pogled preko ramena i posljednji joj put mahnuo. Sada kad se zabava održala i hotel bio službeno otvoren, Aphroditi će imati mnogo manje posla. Osjetila je snažni antiklimaks i prazninu dok se vozila iz zračne luke i pitala se čime će ispuniti svoje dane. Mjesecima je radila iščekujući veliko otvorenje, oblikujući cvjetne aranžmane, kušajući kanapee i sastavljajući popis uzvanika. Gotov je bio i njezin posao dekoriranja prostorija. Kako će ubuduće zadržati svoj položaj, ako se od nje očekuje da napravi tek nešto malo više od planiranja povremenih događaja i da se svakoga dana pojavi na koktelima i večeri? No, bit će to izvedba koja će zahtijevati pažljive pripreme, od kojih će se jedna sastojati u svakodnevnome posjetu frizerskomu salonu.

‚Kirya Papacosta, kakva je to večer morala biti!‛ uzviknula je Emine

kad se Aphroditi pojavila na vratima salona. Frizerke su u dnevnoj novini već vidjele natpis o tome događaju. ‚Bio je tamo svatko tko je netko! Hoću reći, svatko važan!‛ Emine i Aphroditi dijelile su prisnost osoba koje se poznaju već jako dugo. Toj je turskoj Cipranki Aphroditi predstavljala mnogo toga: bila joj je kći, klijentica, a sada i poslodavka. Posljednje bi možda trebalo podrazumijevati veću službenost u ophođenju, ali obje su prešutno odbacile takvu neprirodnu promjenu. ‚A Vi ste tako predivno izgledali! ‚Hvala ti, Emine‛, odgovorila je Aphroditi. ‚Moja je frizura dobila mnogo pohvala!‛ ‚Imale smo mnogo mušterija danas‛, rekla je Emine. ‚Mislim da su mnogi, koji nisu odsjeli u hotelu, izmislili razlog da udu i malo pronjuškaju.‛ ‚Ali bilo je i nekoliko rezervacija novih gošći?‛ zahtijevala je Aphroditi. ‚Mnogo!‛ odgovorila je Savina. Večeras je Aphroditi odabrala smjelu zelenu haljinu da istakne poluprozirne akvamarine. Rukavi su dopirali do lakta kako bi se vidjela narukvica. Suknja je bila puna i nabrana ističući njezin uzak struk. ‚Te Vam boje doista pristaju‛, promrmljala je Emine češljajući Aphroditinu do struka dugačku kosu. ‚Izgledate predivno!‛ ‚Vrlo si draga. Danas se osjećam pomalo umorno. Prethodna je noć bila duga.‛ ‚Ostaju li Vaši roditelji malo duže?‛ Savina je laštila ogledalo pokraj mjesta na kojemu je sjedila Aphroditi. ‚Ne, bojim se da ne...‛ rekla je Aphroditi, a onda su im se pogledi susreli u ogledalu. ‚Već su otišli. Znaš kakva je moja majka.‛ Obje su žene u salonu potpuno razumjele situaciju.

Emine se sjetila trenutka kad je prvi put vidjela Artemis Markides nakon smrti njezina sina. Izgledalo je kao da se stisnula na pola svoje prethodne veličine i Emine se zaklinjala svojim prijateljicama da je ženina kosa, nekoć boje smeđega mahagonija, posijedjela preko noći. ‚Čula sam da se to može dogoditi,‛ izvijestila je, ‚ali nikada nisam u to vjerovala. Ali kunem Vam se da sam to vidjela vlastitim očima.‛ ‚O, šteta što su morali otići tako brzo‛, rekla je Savina. ‚Čula sam da je u Engleskoj vrijeme jako loše. A Vaša je majka nekoć voljela sjediti na suncu.‛ ‚Nisam sigurna da ovih dana voli bilo što...‛ rekla je Aphroditi. Nastala je stanka. ‚Možeš li ju zategnuti? Ponovno ju podignuti bez svih ovih pramenova?‛ upitala je. Emine je ponovno prošla češljem kroz Aphroditinu dugu gustu kosu i podijelila je na dva dijela, a onda su ju obje frizerke počele upletati u pletenice naposljetku ih redajući ukrug, stvorivši punđu koju su postavile visoko na glavi, još više nego prethodne večeri. Kosa je bila teška i sjajna i bilo je potrebno mnogo ukosnica da ju zadrže na mjestu. Visina punđe nekako je naglasila njezin dugački elegantni vrat. Tako odmaknuta od njezina lica, jače je istaknula i naušnice. Savina je namjestila ogledalo iza Aphroditi, pa je mogla straga promotriti rezultat. ‚Katapliktika!‛ rekla je. ‚Fantastično!‛ ‚Gotovo bolje nego prošle večeri‛, rekla je Emine. ‚Večerašnji je događaj još važniji‛, rekla je Aphroditi iznenada oraspoložena bliskim društvom žena. Ustanovila je da se pokraj Emine i Savine može opustiti. Nije morala glumiti gazdinu suprugu.

‚To je prva prava večer. Pravi početak.‛ ‚Zvučite uzbuđeno.‛ ‚I jesam. Doista jesam. Kao i Savvas.‛ ‚Kao na dan Vašega sveca, kad ste bili dijete. Sanjate o tome, ali ne mislite da će taj dan stvarno i osvanuti.‛ ‚Već tako dugo planiramo sve to. A sada je pred nama.‛ ‚Tko će sve biti tamo?‛ ‚O, svi koji odsjedaju u hotelu. Imat ćemo nešto nalik na banket.‛ Usprkos profinjenosti svoje pojave Aphroditi je iskazala oduševljenje djeteta. Sada je bila na nogama i vrtjela se uokolo praveći piruete poput lutkice na glazbenoj kutiji. Smiješeći se, obje su se žene odmaknule kako bi joj se divile. Sve su se tri odražavale u ogledalu i na trenutak su se, s Aphroditi u sredini, uhvatile za ruke. Aphroditi je otpustila stisak. ‚Moram ići‛, rekla je. ‚Vidimo se sutra. I, hvala vam. Hvala vam na svemu.‛

Kad je stigla u predvorje, Savvas je već pozdravljao prve goste i vodio ih prema terasi. Markos je bio vani upućujući svoje osoblje da posluže pića. Frau Bruchmeyer je bila blizu, s čašom u ruci, čavrljajući s nekim njemačkim gostima. Dok je mahala rukom da naglasi svoje riječi, zveckalo je prstenje na njezinim vitkim prstima, kao i njezina sretna narukvica. Bila je puna oduševljenja svojim novim domom, a drugi su gosti bili zadivljeni kad su čuli kako je došlo do toga da živi dan za danom pod plavim nebom Cipra. Markos je uživao u društvu frau Bruchmeyer. Ta elegantna žena

na pragu osmoga desetljeća iskreno je voljela život, slavila ga i često je posljednja napuštala bar. Ponekad bi joj Markos na kraju večeri hrabro udijelio poljubac u oba obraza. Kad je Savvas izišao na terasu, Markos je iza njega primijetio Aphroditi u zelenome. Crème de menthe, pomislio je. Eto na što me podsjeća. Bilo je to neukusno piće i svoje goste nikada nije poticao da ga kušaju. Poslužiti nešto što ima okus vodice za ispiranje usta on je smatrao neintuitivnim, iako je bilo popularno među određenom vrstom gostiju. Promatrao je kako jedan pripadnik njegova osoblja prinosi pladanj s pićima. Činilo mu se da Aphroditi nije primijetila konobara kad je uzimala piće. Savvas je barem bio toliko pristojan da lagano klimne glavom prije nego što nastavi razgovarati. Kad bi barem šefova žena imala iste manire. Bila je hladna poput mente, hladna poput smrvljenoga leda. U osam su se svi okupili, pa su ih odveli u malu blagovaonicu kojom će se koristiti za privatna primanja. Večeras se ondje nalazio bife, jer je to bio najbolji način iskazivanja darovitosti i ambicija glavnoga kuhara i njegove ekipe. Glavni je kuhar učio u Parizu. On nije proizvodio obroke. Kreirao je bankete. Boja i oblik bili su jako važni i ako je mogao postići da jedna stvar nalikuje na drugu, to je i činio. Ribu je, na primjer, mogao preobraziti u labuda ili možda u cvijet s mnogo latica. Deserti bi trebali nalikovati na neku vrstu fantazije: višeslojnomu dvorcu ili drevnoj galiji. Savvas je poprimio ponašanje brodskoga kapetana i prema svima se ponašao profesionalno i ljubazno — kako prema putnicima, tako i prema posadi. Što se njega ticalo, hotel se nije razlikovao od putničkoga broda. Bio je to ograničen prostor u kojemu je bilo moguće postići da sve bude u savršenome redu, a rutina je bila najvažnija.

Aphroditi je većinom razgovarala sa ženama, a Savvas je s bankarima, poslovnim ljudima i bogatim umirovljenicima, koji su im bili prvi gosti, raspravljao o politici i financijama. Bilo je to relativno malo primanje. Do trenutka u kojemu su iznijeli deserte, gostima je praktički ponestalo pohvala. Frau Bruchmeyer, koja je kao počasna gošća sjedila na čelu stola pokraj Savvasa, s oduševljenjem je pljesnula rukama. Iako je zadržala svoju vitku liniju, voljela je slatko i uzela je malu porciju svakoga od tucet tortica, kolača, krema i šarlota. Čak i tada njezin je svijetlo ružičasti ruž za usne besprijekorno ostao na svome mjestu. Vrhunac te večeri njoj će biti posjet noćnomu klubu. Na kraju objeda neki su gosti odšetali da na terasi popuše cigaru i popiju brendi. Žene su se ispričale kako bi otišle u toalet i provjerile šminku. Noćni klub samo što nije otvorio svoja vrata.

~ Prvi su gosti došli točno u jedanaest navečer. Ponuđeno im je piće dobrodošlice i, s obzirom da su ponuđene vrste viskija koje su većinom po jednoj čašici koštale više od funte, nekolicina ih je odbila ponudu. Markos se kretao od stola do stola rukujući se sa svima ponaosob, zbog čega se svaki uzvanik osjećao kao da je zabava organizirana samo zbog njega. Svi su bili očarani. Nikomu se nije žurilo napustiti takvo ozračje ili domaćinu poželjeti laku noć. Uputio je frau Bruchmeyer na sjedalo blizu pozornice. Bila je malo nagluha na jedno uho i želio je da može uživati u programu. Par iz Atene koji je upoznala za večerom bio je njezino društvo te večeri i unutar nekoliko sati svi su već razvili opuštenu bliskost zbog koje su se osjećali kao da su među starim prijateljima.

Frau Bruchmeyer je za njih troje naručila bocu šampanjca. ‚Pa nek’ košta što košta!‛ rekla je nazdravivši im. ‚Za život!‛ rekao je suprug, oduševljen tim neočekivanim veselim društvom. Oko jedan ujutro pozadinska je glazba utihnula i purpurni su se zastori iza pozornice razmaknuli. Pojavila se jedna žena. Publikom se pronio mrmor iznenađenja. Ugledali su sliku i priliku Marilyn Monroe. Besprijekorno je na engleskome otpjevala stihove slatkim, hrapavim glasom koji je povisio temperaturu u prostoriji, ali kad se između pjesama obratila publici, govorila je snažnim grčkim naglaskom. Zbog toga su se uzvanici još više divili njezinu besprijekornom oponašanju Marilyn. Gore u predvorju Savvas je stajao s Aphroditi. ‚Draga, hoćemo li otići na piće prije nego što odemo? Markos mi je rekao da večeras tamo nastupa sjajna pjevačica.‛ ‚Doista to ne želim, Savvase‛, rekla je. ‚Jako sam umorna nakon prošle večeri.‛ ‚Ali draga, to je Clair de... noćni se klub otvara večeras!‛ ‚Znam, ali jednostavno želim otići kući.‛ ‚Molim te, Aphroditi. Samo na deset minuta.‛ Bila je to naredba, a ne zamolba. Savvasov je glas bio neuobičajeno čvrst. Neraspoloženo je slijedila svoga supruga prema neoznačenim vratima koja su iz predvorja vodila prema stubama kojima će sići u noćni klub. Do njih se uzdigao prigušeni zvuk pljeskanja i kad su ušli kroz vrata nasuprot pozornici, Aphroditi je suspregnula šokirani uzdah. Platinastoplava kosa nalik na Marilyn Monroe i koža boje breskve osvijetljena je blistala nasuprot podlozi od purpurnoga baršuna. Pjevačica se naklonila i razotkrila mnogo od svoga raskošnog poprsja

dok je muškarac s crnom kravatom nastavio svirati na Moogovu sintesajzeru nagovještavajući melodiju sljedeće pjesme. Pozornica je bila prekrivena klinčićima koje je bacala oduševljena publika. Pjevala je već četrdeset minuta i zrak je bio nabijen željom, gust zbog duhanskoga dima. Markos je shvatio da jedan od Amerikanaca u publici slavi svoj rođendan, pa je zamolio pjevačicu da mu zapjeva serenadu kao da je slavljenik predsjednik Kennedy. Za sljedeću je pjesmu obratila pozornost na frau Bruchmeyer sjednuvši pokraj nje na nisku tapeciranu klupčicu. Podignula je jednu od svojih koščatih ruku optočenih dijamantnim prstenjem i zagledala se u oči stare dame poput ljubavnika. ‚Dijamanti su djevojčini najbolji prijatelji‛, pjevala je. Publika je počela odobravajuće vikati čak i prije nego što je pjesma završila. Pjevačica je bila i dobra glumica. Sada je svoju pozornost usmjerila k Markosu koji je stajao ispred bara. Uzvratio joj je pogled i nasmiješio se sve širim smiješkom kad je započela svoju sljedeću pjesmu: ‚Želim da me voliš ti, baš ti...‛ Na trenutak je napustila pozornicu, prišla Markosu, a onda ga povela sa sobom pjevajući i dalje. Bljedilo njezine kože i svijetla koža nasuprot tamnim zastorima bili su dramatični. Grudi su joj bile nalik na blijede jastučiće, glas sladak i seksi, ali nalik na dječji. Kad su stigli Savvas i Aphroditi, odmah im je prišao jedan konobar i upitao što će popiti. Njih su dvoje stajali pokraj bara pijuckajući iz čaša. Aphroditi je odbila prijedlog da sjedne. Nije namjeravala dugo ostati. Savvas je primijetio kako muškarci zure u ‚Marilyn‛, a žene u Markosa. Činilo se kao da je njegov upravitelj uvježbao tu ulogu reagirajući savršenim ritmom na točku pjevačice. Što je bilo još važnije, primijetio je da tri konobara neprestano

rade natačući pića, otvarajući boce, mrveći led i miješajući koktele. Rashladni je uređaj u prostoriji održavao temperaturu od oko dvadeset i pet stupnjeva, pa je bilo dovoljno toplo da ljudi budu žedni, ali ne toliko da im bude neudobno. Dobro obavljeno, pomislio je Savvas, čestitajući u sebi svomu upravitelju. Kraj pjesme pjevačica je otpjevala Markosu u uho. ‚Bu bu bi du!‛ šapnula je zavodljivo. Glazba je utihnula i na trenutak je nastala tišina u kojoj se čulo samo zveckanje kockica leda. Uzela je Markosovu ruku pa su se zajedno naklonili. Publika je bila na nogama, kličući i odobravajući. Markos je ugledao gazdinu suprugu. Stajala je leđima okrenuta baru, izraza lica kiseloga poput limuna koji su stajali naredani u zdjeli iza nje. Aphroditi je dotaknula rukav svoga supruga. ‚Sada bih voljela krenuti‛, rekla je pokušavajući nadglasati buku. Njezin je glas bio odlučan, poput glasa njezina supruga malo ranije. Savvas je pogledao svoju suprugu. Aphroditi je bila jedina osoba u prostoriji koja nije priznala savršenost izvedbe. Znao je da još uvijek zamjera svemu što ima veze s Clair de Lune. ‚Dobro, agapi mou‛, rekao je strpljivo. ‚Moram razmijeniti nekoliko riječi s Markosom i onda ćemo otići.‛ ‚Čekat ću u predvorju‛, rekla je Aphroditi. Čak i prije nego što je pljesak minuo, ona je otišla. Markos je s pozornice vidio bljesak zelene haljine kad je nestala kroz stražnja vrata. Cijela je ta večer nadmašila čak i njegova očekivanja.

Šesto poglavlje Hüseyin Özkan počinjao je raditi svako jutro u šest dok je sunce bilo još nisko na nebu već šireći topao sjaj. Za posao postavljanja ležaljki za sunčanje i ponovnoga prikupljanja nije trebao uključiti mozak, ali bio je sretan što zarađuje svoj novac, a ponekad je dobivao čak i previše velikodušne napojnice. Činilo se da turisti većinom nemaju osjećaj za vrijednost ciparske funte, ali on ih nije namjeravao podučavati. Poslijepodnevna je stanka Hüseyinu omogućavala da sat vremena svakoga dana igra vaterpolo, a navečer bi se održala i utakmica odbojke. Na kraju dana osamnaestogodišnji bi si sportaš kupio hladno pivo Keo. Kad bi sunce zašlo, sjeo bi na pijesak sa svojim prijateljima i pio ga. Osjećao je da mu je život savršen. Ekipe su uglavnom bile sastavljene od grčkih Ciprana, ali neki od najjačih igrača bili su turski Ciprani i često je pokušavao nagovoriti svoga mlađeg brata Alija da dođe na plažu igrati utakmicu. Taj je petnaestogodišnjak, koji je bio viši od Hüseyina, iako mnogo mršaviji, to odbijao. Stvar je bila u tome da nije želio igrati u miješanoj ekipi. ‚Ne vjerujem im‛, rekao je. ‚Kršit će pravila.‛ Ali je kod kuće provodio više vremena nego Hüseyin i na njega su više utjecali stavovi njihova oca. Svi su znali da Halit Özkan često žali zbog činjenice da su doselili u područje na kojemu su bili okruženi grčkim Cipranima. Više bi volio živjeti u starome gradu gdje ne bi bili u manjini. Ali je bio svjestan toga da se njegov otac bojao neprilika i kad su

u Halkin Sesiju pročitali o novim aktivnostima EOKE B, očekivao je da će se nasilje proširiti i u njihovo susjedstvo. Dok su turisti ležali na suncu, pijuckali koktele, plivali ili čitali najnovije trilere, Hüseyin je primijetio da su uvijek okrenuti licem prema moru. Ležaljke su uvijek morale biti položene u redovima gledajući prema izlazećemu suncu. Ti stranci nisu željeli gledati u kopno. Čak i frau Bruchmeyer, koja je sada živjela na otoku, vidjela je samo njegovu ljepotu i raj koje je stvorilo plavo nebo i more. Iako tijekom njihovih kratkih razgovora nikada ne bi zaboravila upitati Hüseyina kako je njegova majka, činilo se da nije svjesna neprestane napetosti u kojoj žive Ciprani.

Markos je i dalje osjećao nelagodu zbog Christosove povezanosti s novim pokretom za enosis. Činilo mu se apsurdnim da bi itko želio poremetiti taj turistički raj. Vidio je po načinu na koji su djevojke šetale gore-dolje po plaži u svojim bikinijima i po načinu na koji su muškarci opušteno dijelili svoje novčanice, da ti turisti, bilo da dolaze iz Grčke bilo iz udaljenijih mjesta, nemaju nijedne brige na svijetu. Usprkos neprestanoj Christosovoj kritici Markos je zadržao svoje mišljenje: čemu raditi jedinu stvar koja bi uznemirila njihovu majku? No, iznad svega, zašto uništiti taj priobalni raj? Clair de Lune je svake noći bio pun. ‚Marilyn‛ je pjevala tri puta tjedno, a drugih su večeri imali raznorodne kabaretske točke koje je najprije pogledao i odobrio Markos. Najpopularnija je bila trbušna plesačica iz Turske. Druge su se točke sastojale od triju izvođačica iz La Cage aux Folles u Parizu, koje su uspjele izvesti gotovo nemoguću stvar: na toj malenoj pozornici plesati kan-kan. Kako se sezona godišnjih odmora nastavljala i reputacija Praskozorja i njegova noćnog kluba rasla, Markos je dovodio pjevačice iz cijele Grčke, od kojih su neke bile vrlo poznate u Ateni i Solunu, a druge je dovozio zrakoplovom iz Pariza ili Londona.

Savvas je neprestano proučavao račune, no čak i s visokim cijenama zrakoplovnih karata, vidio je da Markos uspijeva ostvariti velik prihod. Članstvo u klubu postalo je jako priželjkivano i nakon nekoliko mjeseci njegova je cijena skočila nebu pod oblake. Pića su bila astronomski skupa, ali kad se radilo o starim vrstama viskija, nitko nije mario za to koliko će platiti. Prvi put na Cipru visoke su cijene postale poželjne, a Clair de Lune bilo je mjesto na kojemu ste željeli biti viđeni. Ljudi su počeli čekati u redu da uđu u klub gdje su cijene i status postali jedno te isto i gdje ili je provedena večer na jednoj od njegovih ljubičastih sofa činila dijelom elite, cremè de la cremè. Ljudima koji su si mogli priuštiti luksuz nije bila važna činjenica da su se nedaleko od njih nalazili prizemni domovi obitelji koje su još uvijek mljele svoje vlastito brašno, uzgajale povrće i muzle svoje koze. Stanovnici tih usporednih svjetova imali su svoje razloge za zadovoljstvo. ‚To je ono što želi društvena krema‛, rekao je Markos kad se čak i Savvas namrštio zbog novih cijena koje je odredio upravitelj kluba. ‚Ne žele da cijene budu umjerene.‛ ‚Ali žestice u gradskome baru koštaju smo dva šilinga‛, prigovarao je Savvas. ‚Vjerujte mi‛, rekao je Markos. Kad su filmske zvijezde počele često dolaziti u klub i kad je ubrzo nakon toga slavni holivudski par proveo tamo dvije noći zaredom, Markos je znao da je dokazao svoju vrijednost na svakoj razini. Od sada pa nadalje on u očima svojega šefa više nije mogao pogriješiti. Nastavio je rasti i posao u ostatku hotela. Krajem rujna, kad je hotel prvi put radio punim kapacitetom i kad je svih petsto soba bilo popunjeno, Savvas Papacosta najavio je večeru koja će se ovoga puta održati u balskoj dvorani.

S mozaičnim podom i vitkim elegantnim stupovima na ulazu balska je dvorana, poput prijamnoga područja, oblikovana u skladu s nedavnim otkrićima u Salamisu. Arheološka su iskapanja otkrila grobnice pune blaga staroga tisuće godina. Arhitektonski i dekorativni motivi nekoć uspješnoga grada Konstance, kako se Salamis zvao u rimsko doba, nadahnuli su Aphroditi, pa je mnoge detalje primijenila na taj najvelebniji prostor u hotelu. Balska je dvorana bila okrugla oponašajući oblik drevnoga amfiteatra. Po rubovima je prostorije bilo raspoređeno mnogo ženskih kipova. Originali od pješčenjaka bili su visoki tek trideset centimetara, ali Aphroditi je svoje naručila u divovskoj veličini, pa se činilo kao da podupiru strop, poput karijatida na Erehteionu9 u Ateni. Svaki je od njih u desnoj ruci držao cvijet. Odoljela je iskušenju da ih oboji jarkim bojama koje su korištene na originalima. Željela je da boja isijava sa zidova na kojima je oblikovala ponavljajući uzorak ženskoga lica s girlandama od lišća u zlatnoj i zelenoj boji. Lice je vjerno odražavalo original iz gimnazijuma u Salamisu, a ipak je zastrašujuće nalikovalo na samu Aphroditi. Goleme su oči zurile sa svih zidova uokolo prostorije. Nabavila je čak i kopije stolca koji je pronađen u jednoj od grobnica u drevnome gradu. Iskopani su ostatci načinjeni od bjelokosti, a hladna, glatka tekstura originalnoga materijala reproducirana je u drvu. Do krajnjih granica odan detaljima, obrtnički je umjetnik proveo dvije godine izrađujući par stolaca reproducirajući ornamentirane plakete koje su ih obujmljivale. Svi su se divili rezbarijama sfinge i lotosova cvijeća. Tapetar je dobio odriješene ruke pa je odabrao zlatnu svilu da bude u skladu s pozlatom koja se javljala na sfinginoj kruni. Na tim su stolcima, na čelu stola, sjedili Aphroditi i Savvas. Izgledali su poput kraljevskoga para na svojim prijestoljima. Ta dva komada izrezbarenoga pokućstva nisu bili jedini predmeti koji su zaposlili obrtnike iz Nikozije. Paučinasti zastori koji 9 Erehteion – drevni grčki hram na sjevernoj strani akropole (nap. prev.)

su visjeli s vrlo visokoga stropa izvezeni su zlatnim nitima kako bi se podudarali s pozlaćenim lišćem na zidovima. Bio je to hram materijalizmu u kojemu su poštivani neki, mada ne svi, drevni običaji. Materijali su bili skupocjeniji od onih koji su korišteni na originalima. Aphroditi je kombinirala sve elemente koji su zadivili arheologe u Salamisu i uskladila ih u jednoj prostoriji. ‚Agapi mou, sviđa li ti se?‛ ‚Pa, mislim da će se sviđati našim gostima‛, rekao je Savvas kratko kad je prvi put vidio završni rezultat, sa zastorima na svome mjestu i stolovima postavljenim u obliku lepeze. ‚Ne misliš li da je glamurozno?‛ ‚Da, ljubavi moja, definitivno je tako.‛ Kristalne čaše, bijeli porculanski tanjuri i briljantno ulašten jedaći pribor privlačili su svjetlo lustera i blještali. U okruglome prostoru nasred prostorije nalazila se golema, ali potpuno vjerna preslika proslavljenoga mozaika iz Salamisa koji je prikazivao Zeusa prerušenoga u labuda. Taj je prostor bio namijenjen plesnomu podiju – najprije prvomu plesu mladenke i mladoženje – ili ponekad kazališnomu ili koncertnomu događaju. Aphroditine ambicije s tim prostorom bile su beskrajne. Famagusta je imala tradiciju kazališnih predstava i uživanja u umjetnosti, a ona je željela da hotel bude poznat po nečemu još spektakularnijemu, po razini izvedbe koja još nije viđena. Kako bi označila kraj ljetne sezone i početak njihove prve jeseni, Aphroditi je oživotvorila jedan san. Pozvala je balerine iz Londona da otplešu Labuđe jezero. Na tome mozaiku, u takvu okruženju, to će biti jedinstven događaj. Savvas je bio živčan. ‚Draga, to je jako skupo...‛ ‚Moramo imati takve događaje, Savvase. Jesmo najveći, ali

moramo biti i najbolji.‛ Ples po mozaičnim pločicama bio je daleko od idealnoga, ali Aphroditi je odlučila pronaći način. Ostvarila je kompromis dogovorivši da će balerine otplesati samo najpoznatije dijelove toga baleta. Labudovi, pisalo je samo na pozivnicama, i kad su vrlo važni gosti sa svih strana otoka došli u taj najglamurozniji ciparski hotel, ostali su, još jednom, bez daha pred onime što je postigao taj par. Tek ih je nekolicina vidjela klasični balet otplesan u okrugloj prostoriji i kad je primabalerina naposljetku došla do svojega dražesnog, tragičnog kraja, zatekli su se kako zure u plesačicu koja kao da se pokrila labuđim krilima. Ona i mozaik naoko su postali jedno. Publika je stala na noge plješćući i pozivajući na bis. Čak su i muškarci brisali oči. ‚Bilo je savršeno‛, priznao je Savvas, ‚i svima se svidjelo, ali ipak imam nekoliko nedoumica u vezi s troškovima...‛ ‚Ne radi se samo o novcu‛, rekla je Aphroditi. ‚Zapravo, da, radi se, Aphroditi. Na kraju se radi samo o tome.‛ Aphroditi je tijekom godina iste te riječi čula od svoga oca i nadala se da su obojica u krivu. To je toliko toga što je radila činilo uzaludnim. Kako se mogao izmjeriti krajnji dojam zlatnoga lišća i nezaboravni spektakl umirućega labuda? U toj su se stvari supružnici sve više razilazili. Za Savvasa je svaki trošak morao biti svrhovit i trebao je opravdanje bez obzira na to radi li se o određenoj kvaliteti mramora u kupaonicama ili komadu nakita za njegovu suprugu. Savvas je dijelio prihod po broju gostiju i broju zauzetih soba, a onda je izračunao zaradu. Njemu je to bila matematika, a ne emocija. Isti je princip primjenjivao na osoblje. Njegovi kriteriji za odabir ljudi bili su slični. Želio je da u njegovu hotelu rade najbolji ljudi i nije mario tko su i što su sve dok na vrijeme dolaze na posao,

besprijekorno ga obavljaju, ne kradu od gostiju i ne pitaju za povišicu plaće. Ta je pragmatična filozofija dovela do toga da je Praskozorje među osobljem imalo uravnotežen broj grčkih i turskih Cipranina, a taj je omjer odražavao i relativni omjer tih nacionalnosti i na cijelome otoku. Na svakoga turskog Cipranina bilo je četiri grčka Cipranina i svi su oni (čak iako im je turski bio glavni jezik) govorili i grčki i turski. Bilo je i nekoliko Armenaca i Maronita10. Nije postojala velika mogućnost da će strani gosti razlikovati jedne od drugih. Svaki je član osoblja morao naporno raditi da zadovolji šefa, bez obzira na svoju etničku pripadnost ili na to posjećuje li džamiju ili crkvu. Što rade i kamo idu u svoje slobodno vrijeme – to je bila njihova privatna stvar. Do kraja te godine u hotelu je radilo tisuću ljudi. Iako Savvasa Papacostu nije naročito zanimalo bogatstvo ciparske kulture, napravio je u hotelu jedan ustupak tomu. Složio se da se jednom tjedno treba održavati Ciparska noć na kojoj će nastupati ciparski recitatori zajedno s plesačima tradicionalnih plesova. Tih se večeri od članova osoblja koji su bili grčki ili turski Ciprani tražilo da pokažu plesne korake odjeveni u posebno sašivene mjesne kostime. Muškarci su izgledali privlačno u svojim crvenim kaputićima do struka i širokim platnenim pojasovima, vrećastim širokim hlačama koje su se trakama vezivale i sužavale ispod koljena, te visokim kožnatim čizmama, a žene su bile lijepe u svojim dugačkim nabranim tamnocrvenim suknjama i bijelim bluzama. Nitko nije bio obvezan sudjelovati u tome, ali bilo je primijećeno ako jest. S vremena na vrijeme Emine bi uspjela nagovoriti Hüseyina da sudjeluje. To mu je bila prilika za dodatnu zaradu, a plesati je mogao bez ikakva napora.

10 Maroniti — članovi istočne Katoličke Crkve koja je pod jurisdikcijom rimskoga pape (nap. prev.)

Iako su svima plesni koraci bili teški (posebno Amerikancima), zaljubili su se u hranu, prvi put okusivši ‚pravi‛ Cipar, (davni kuhar obrazovan u Parizu uzeo bi slobodnu večer i tada bi doveli dva kuhara iz najboljih taverni u Nikoziji. Došli bi s pladnjevima gotovih specijaliteta i onda proveli dan pripremajući još. Gosti su pohlepno svoje tanjure pretrpavali mesnim okruglicama, sirom halloumi, punjenom vinovom lozom i kleftikom te su padali u ekstazu pred raznovrsnom ponudom deserta, kataifa, baklave i svih vrsta turskih slatkiša. Mnogi su tada prvi put kušali zivaniju, koja se posluživala u velikodušnim količinama, a hotel je čak naručio jeftino porculansku posude kako bi gosti na svojim razglednicama mogli napisati: ‚Sjajno se zabavljamo!‛ Upogonjeni alkoholom i slatkišima, gosti su plesali do ponoći, a zatim otišli u Clair de Lune da plešu još malo. Kad bi izronili iz ljubičastoga mraka, prošli bi kroz predvorje i stajali na terasi da promatraju buđenje sunca iznad obzora. Baš kao što je Savvas Papacosta i namjeravao. Praskozorje se pokazalo najboljim mjestom za promatranje toga svakodnevnog fenomena. Bio je to doista divljenja vrijedan pogled.

Sedmo poglavlje Na plaži je početkom studenoga postalo malo mirnije, ali Hüseyin je i dalje imao posla. Zamolili su ga da popravi polomljene ležaljke i suncobrane, a nakon toga pomogao je popraviti i hotelski čamac. Zatim su uslijedili još neki popravci na plaži. Slično tomu, i frizerski je salon sada imao manje mušterija i Emine je mogla uzeti nekoliko slobodnih dana tijekom kojih je odlazila u posjet svojim starijim mušterijama koje su voljele da ih se ošiša i nakovrča kod kuće. Jedna od njih bila je Irini Georgiou, koja je živjela u istoj ulici. Prvi put nakon nekoliko mjeseci Emine joj je otišla u posjet ponijevši sa sobom šampon i nekoliko uvijača za kosu. Dok je čekala da kemikalija učvrsti kovrče na Irininoj glavi, imale su mnogo vremena za ogovaranje i razmjenu novosti. ‚Markos jako dobro radi‛, rekla je Irini ponosno. ‚Noćni je klub očito veliki uspjeh‛, odgovorila je Emine. ‚Toliko nam mnogo mušterija priča o tome! Jedna od naših redovitih mušterija jedna je njemačka dama – mislim da je ugazila u osamdesetu — koja tamo odlazi svake večeri!‛ ‚Markos ju je spomenuo‛, rekla je Irini. ‚A što je s tvojim Hüseyinom?‛ ‚Pa, nema sumnje u to da je proteklih nekoliko mjeseci zaradio neki novac. Ne znam želi li zauvijek ostati na plaži, ali to mu barem pruža priliku za njegovo bavljenje sportom...‛ Nijedna žena nije potaknula temu politike. Ljeto je bilo

razdoblje snažne političke nestabilnosti, koje su obje bile svjesne. Ranije te godine pojavila se prijetnja vojnoga udara protiv Makariosa i Turska je svoju vojsku stavila u stanje pripravnosti. Turskim je Cipranima čak rečeno neka se kod kuće opskrbe zalihama hrane, pa je Emine napunila svoje kuhinjske ormariće. Vojni je udar spriječen, ali Makarios se nastavio sukobljavati s opozicijom, sada u obliku nekih od svojih biskupa, kao i s grčkom vojnom huntom. Zbog neprestanih su prijetnji i straha obje žene postale uznemirene i patile su od nesanice, ali cijela je ta situacija imala čudesno malo utjecaja na turizam. U svojemu financijskom predviđanju Savvas Papacosta očekivao je da će početkom jeseni nastupiti oštro smanjenje rezervacija smještaja. Usprkos tomu očekivao je zamjetnu zaradu. No nije predvidio da će se ljudi, koji su došli u srpnju, vratiti u studenome. To je značilo da je hotel i dalje bio napola pun. Temperature su zraka bile blage, sunce je bilo toplo i nježno, a i more je obećavalo da će zadržati svoju ugodnu temperaturu. Glamurozne prodavaonice i otmjeni kafići i dalje su bili otvoreni, a Clair de Lune je svake večeri bio potpuno pun. Jednom tjedno Aphroditi je telefonirala svojim roditeljima. Trifonas je iskazivao živo zanimanje za sve što se događalo u Praskozorju i većina se razgovora svodila na odgovaranje na njegova beskrajna pitanja. Aphroditi se jednoga dana u studenome jako iznenadila kad se na telefon umjesto oca javila njezina majka. Čula je kako Trifonas Markides u pozadini kašlje i shvatila je da se osjeća previše loše čak i da bi igrao golf. Pitala se bi li ga trebala otići posjetiti. ‚Više bih volio da ne odeš odmah‛, molio je Savvas. ‚Gosti nas vole vidjeti. Ili barem tebe...‛ To nije bio obični kompliment. Aphroditina je prisutnost oduševljavala gošće na isti način na koji su umjetnički izvođači u noćnome klubu oduševljavali njihove supruge. Što će odjenuti za tu

večer? Hoće li na sebe staviti neki spektakularni komad nakita? Na pameti su im bila takva i slična pitanja. ‚Ali, pomalo sam zabrinuta za —‛ ‚Zašto ne pričekaš do siječnja? Očekujem pad prometa nakon Božića. To bi bio mnogo bolji trenutak.‛ Prošao je trenutak dok joj njegov odgovor nije potpuno dopro do svijesti. ‚Ali...‛ ‚Ne možeš otići sada.‛ ‚Savvase! Mislim da je moj otac —‛ ‚Rekao sam ti što ja mislim.‛ Udario je šakom o stol. ‚U ovaj pothvat moramo uložiti svu svoju energiju, Aphroditi.‛ Tada je prvi put shvatila da Savvas poslu daje prednost ispred svega drugoga. I tada je prvi put vikao na nju. Povukla se drhteći od bijesa i šoka. Sljedećih je nekoliko dana dolazila u hotel obaviti svoje dužnosti šefove supruge, ali sa svojim mužem nije progovorila niti riječ.

Popularnost kluba nije jenjavala. To mjesto nije ovisilo o suncu, a na Cipru je bilo i više nego dovoljno bogatih poslovnih ljudi koji su željeli viski i zabavu. Markos je neprestano pronalazio sve bolje točke, a nove su vrste žestokih pića stalno pritjecale. Oni dobro potkoženi dolazili su preko tjedna, a političari većinom vikendom. Ostajali su do zore. Njihov domaćin ne samo što ih je poznavao po imenu, već je znao i za koji stol treba smjestiti kojega klijenta. Čitao je nekoliko novina dnevno i bio je svjestan svakoga suparništva ili neprijateljstva među gostima. Da njegov takt nije bio primjeran, mnogi bi od njih otišli zabavljati se nekamo drugdje. Clair de Lune jednostavno je bilo mjesto na kojemu se

moralo biti. Kad je noćni klub postao ključ ambicija njegova šefa, Markosovo je samopouzdanje naraslo. Kupao se u pohvalama i poštovanju svojih mušterija, kolega pa čak i suparnika. Zapravo, činilo se da svi, osim Aphroditi Papacosta, prepoznaju njegovu darovitost. Kako bi proslavio prvi uspješni kvartal nakon otvorenja, počastio se trima novim ručno izrađenim odijelima, od kojih su sva tri imala šire revere po najnovijoj modi i malo šire nogavice koje su prikrivale visoke pete njegovih čizama. Elegantni je kroj odijela naglašavao njegovu vitkost i činilo se da izgleda viši. Kad je kasno poslijepodne dolazio na posao da provjeri je li sve u redu u noćnome klubu, u to je vrijeme obično i Aphroditi Papacosta dolazila u Praskozorje. Jednoga dana u prosincu susreli su se licem u lice na ulazu. Vratar je otvorio vrata i Markos je nagonski stao ustranu kako bi propustio Aphroditi. Primijetio je, kao i uvijek, kako se hotelskomu upravitelju nasmiješila i usnama i očima. Kad je pogledala u Markosa, nešto se promijenilo. Njezine su se usne pomaknule, ali činilo se da su nestale sitne bore oko njezinih očiju. Pogled joj je bio prazan. ‚Dobra večer‛, rekla je pristojno. ‚Dobra večer, kyria Papacosta‛, odgovorio je. ‚Ti kanete? Kako ste?‛ Bilo je apsurdno što su se koristili tako službenim načinom ophođenja, ali čak i nakon sveg tog vremena nije ga pozvala da ju oslovljava imenom i u toj prigodi, baš kao i u mnogim drugima, nije se potrudila da mu odgovori. Savvas je prelazio prijamno područje da pozdravi svoju suprugu. Kao što je bio slučaj onih dana kad nije autom dolazio po nju u stan da ju odveze na posao, malo je kasnila. Neki su se gosti već okupili u baru, a ona je tamo trebala biti prije njih.

‚Markose! Je li sve u redu?‛ upitao je Savvas. Okrenuo se ne pričekavši odgovor, uzeo Aphroditi za ruku i grubo ju povukao prema ulazu u bar. Markos je vidio da je Aphroditi izvukla svoju ruku iz stiska, ali na njoj je već ostao trag nalik na narukvicu. Markos je sišao u Clair de Lune da provjeri blistaju li čaše, jesu li boce poredane kako treba i stoje li barski stolci u jednakome razmaku jedan od drugoga. Taj ljubičasti podzemni svijet bio je njegova odgovornost. Prešao je rukom preko naslona jednoga od ljubičastim plišem presvučenoga stolca kako bi pomaknuo red u pravome smjeru, a onda je gurnuo malu hrpu naredanih ubrusa za koktele više prema središtu bara. Na njima je bio otisnut natpis ‚Clair de Lune‛. Kad je bio zadovoljan svime oko sebe, otišao je u glavni bar za slučaj da tamo može biti od pomoći. Znao je da Savvas voli da bude tamo. Te su noći imali mnogo posla. Hotel je pripremao svečanu večeru u čast Agiosu Nikolaosu. Markos je prošao pokraj grupe gostiju na putu prema baru kad se jedna ruka ispružila poput zapreke na cesti da ga zaustavi. Prepoznao je izrezbarenu narukvicu oblikovanu po starinskome dizajnu i safirni prsten koji je bio u skladu s narukvicom. Bila je to Aphroditi koja je ispružila ruku da mu pruži praznu čašu. Bio je to zapovjednički pokret. Nije imao drugoga izbora, nego da ju uzme i nastavi svojim putom. Bio je to nijemi izraz prijezira i neprijateljske uslužnosti. Markos je pozdravio osoblje bara, a onda otišao na drugu stranu terase da razgovara s nekim novim gostima. Zrak je još uvijek bio dovoljno topao da budu vani. Najprije će reći nešto čime će ih nasmijati, zatim će ih zaintrigirati opisom kabaretskih točaka za tu večer, a onda će se odšetati do sljedeće grupe uzvanika. Do večere je već znao da će svi stolovi u Clair de Lune te noći biti puni.

Aphroditi je uvijek bila svjesna prisutnosti Markosa Georgioua u prostoriji i smjera njegova kretanja. Gdje je bilo smijeha, on je bio u njegovu središtu.

Na kraju godine Savvas je izvijestio da je zarada hotela dvostruko veća od njegovih predviđanja. Glavni izvor prihoda bio je uspješni noćni klub. ‚Od cjelokupnoga našeg osoblja, taj je čovjek naše najveće bogatstvo‛, rekao je svojoj ženi. Aphroditi je slušala u tišini prisilivši se na osmijeh. Kad je stigao siječanj, u hotelu je bilo samo nekoliko gostiju koji su tamo živjeli, ali restoran i bar i dalje su bili popularni, a Clair de Lune nikada nije zatvarao svoja vrata prije četiri ujutro. Iako je postojalo nekoliko komada pokućstva čiji je tapecirung trebalo popraviti, Aphroditi se uglavnom osjećala suvišnom. Njezina je uloga istekla. Kad je jednoga vikenda nazvala svoje roditelje, nitko nije podignuo slušalicu. Odmah je znala da nešto nije u redu. Markidesovi nikada nisu izlazili nedjeljom navečer. Nekoliko sati kasnije u stanu je zazvonio telefon. Bila je to njezina majka. ‚Tvoj je otac u bolnici‛, rekla je. ‚Možeš li doći?‛ Aphroditi je jedva razumjela što joj majka govori. Riječi ‚pretrage‛ i ‚gubitak težine‛ gotovo su se izgubile u prigušenim jecajima. Sjela je na prvi raspoloživi let prema Londonu, ali kad je stigla, bio je utorak. Pretrage o kojima je govorila Artemis potvrdile su da je karcinom pluća Trifonasa Markidesa, uzorkovan njegovom navikom pušenja šezdeset cigareta dnevno, bio neoperabilan. Njegovo se stanje vrlo brzo pogoršavalo.

Kad je s Heathrowa stigla u bolnicu, Aphroditi je zatekla majku kako drži hladne ruke njezina oca. Umro je sat vremena ranije. Majka i kći najprije su bile paralizirane šokom, ali ubrzo su potonule u glibu tuge i papirologije. Obje su znale kako se takve stvari obavljaju na Cipru, ali ovdje su bile izgubljene. Bilo je toliko toga što je trebalo organizirati, toliko mnogo formalnosti i dogovoriti složeni britanski pogreb. Tifonas Markides imao je mnogo prijatelja u obližnjoj grčkoj zajednici i svi su se oni sada okupili; žene su žurile uokolo i pripremale hranu, a supruzi su pružali razumne i praktične savjete. Savvas je stigao trideset i šest sati kasnije. ‚Draga, jako mi je žao‛, rekao je beskorisno. Žao zbog čega? pitala se. Zbog toga što ju je zadržao daleko od tate dok nije bilo prekasno? To mu nikada neće oprostiti. Majka i kći nastavile su plakati, a njihovo je tugovanje bilo puno istinske muke. Savvas je bio isključen iz njihova žalovanja. Tijekom tjedana nakon smrti i pogreba Savvas je dolazio i odlazio nekoliko puta ostavivši Aphroditi s njezinom majkom. Kad god je napustio Cipar, bio je uvjeren da je Praskozorje u dobrim rukama. Markos Georgiou točno je znao kako bi trebao voditi posao, čak bolje i od Costasa Frangosa. Kad je završila četrdesetodnevna memorijalna služba, bilo je vrijeme za čitanje oporuke. Trifonas Markides svojoj je supruzi ostavio dovoljno da živi udobnim životom. Ostavio je malo nasljedstvo svakoj od svoje tri živuće sestre, koje su živjele na Cipru, a svoje dionice u Praskozorju ostavio je svojoj kćeri. Nije bilo dodatnih novčanih iznosa. ‚Ali, što je sa svim ostalim njegovim financijskim ulaganjima?‛ ‚Savvase, ne uzbuđuj se oko toga‛, rekla je Aphroditi pokušavajući ga umekšati. ‚Mnogo je uložio u naš posao. Možda doista nije imao mnogo više od toga.‛ Više ju je brinuo gubitak oca

nego ono što joj je možda mogao ostaviti. ‚Ipak, imao je posao s uvozom. Siguran sam da jest. Dolje u luci stoje kontejneri na kojima piše Markides‛, rekao je Savvas gubeći bitku s pokušajima da skrije svoje razočaranje i nevjericu. Nakon što je Praskozorje bilo potpuno rezervirano za nadolazeće ljeto, on je već obavio nekoliko dugačkih telefonskih razgovora sa svojim puncem o potpunome preuređenju Rajske plaže. Trifonas Markides obećao je da će financijski stati iza toga. Hotel koji će parirati njihovu već se gradio i Savvas je s mučninom u želucu znao da će izgubiti tu utrku. Ono što se dogodilo s nasljedstvom jednostavno je bilo neobjašnjivo. Aphroditi je shvatila kako se osjeća njezin suprug. Mračno je raspoloženje poleglo nad njim poput mrtvačkoga pokrova. Svoju pozornost trenutačno mora darovati majci pa je predložila da bi se Artemis morala vratiti s njima i živjeti na Cipru. Zapravo, niti ona, a niti Savvas nisu ju mnogo nagovarali znajući da će sa sobom ponijeti svoju predanost žalovanju. Njezino preseljenje nije dolazilo u obzir, jer je Trifonas Markides bio pokopan u Southgateu. Njegova je supruga željela ostati blizu kako bi prisustvovala memorijalnim službama, a njezini se osjećaji prema Cipru još nisu promijenili. Kad se Aphroditi napokon vratila na Cipar nakon četrdesetodnevne službe za njezina oca, vidjela je da je Costas Frangos uspio sve svakodnevne zadatke obavljati savršeno sposobno, ali bilo je jasno da je Markos Georgiou zapravo vodio igru, kao što joj Savvas nije propustio napomenuti. ‚Jako smo sretni što imamo nekoga poput njega‛, rekao je. ‚Izuzetan je. Ima potpuni nadzor nad financijama hotela. Voli ga osoblje, vole ga gosti...‛ ‚A frau Bruchmeyer ga obožava‛, ubacila se Aphroditi. ‚Ponekad mislim da je on navodi da...‛ ‚Aphroditi! Naravno da on to ne radi! Nemoj govoriti takve

stvari!‛ Aphroditi je užasno smetalo što njezin suprug nikad ne želi čuti nijednu riječ protiv muškarca koji je sada učinkovito preuzeo ulogu druge najvažnije osobe u hotelu. Zakopana ispod njezine tuge ležala je ljutnja na Savvasa zbog toga što ju je spriječio da posjeti svoga umirućeg oca. Njezinim je osjećajima prevladavao bijes zbog toga što se nije uspjela oprostiti s njim.

Osmo poglavlje Nakon smrti svoga punca Savvas je odlučio da bi, ako ne može izgraditi novi hotel, trebao poboljšati stari. Osim svega, to bi njegovoj supruzi omogućilo da si nečime svrati pozornost s tugovanja. Teška se srca sastao sa svojim arhitektom da vidi bi li mogli preurediti unutrašnjost Rajske plaže kako bi ju osuvremenili. Aphroditi je počela raditi na preuređenju interijera potrošivši na to nekoliko mjeseci, sretna što ima nešto čime se može zaposliti. Jednoga petka krajem ožujka otišla je na sastanak s prodavačem tkanina naveliko, čiji su se uredi nalazili u središtu Famaguste. Jutro je bilo prelijepo i vedro, a kafići na glavnome trgu puni ljudi koji su ispijali kavu i uživali u blagome zraku. Narančina stabla duž ulica koje su vodile prema trgu bila su puna cvjetova i zrak je bio ispunjen slatkastim mirisom. U gradu se uskoro trebao održati godišnji Festival naranči, pa je prošla pokraj skupine ljudi koji su se pripremali za tu proslavu. Gradili su golemi brod od voća kojim će se na paradi prolaziti ulicama slaveći činjenicu da je naranča gradu donijela mnogo napretka i dobroga zdravlja. Aphroditi je pogledom pretražila izlog prodavaonice pokraj koje je prolazila. Imala je svoje favorite, ali uvijek je bilo novih, a moda se, izgledalo je, mijenja svakoga dana. Sljedeće će zime možda nositi hlače proširene na dnu, možda čak i uski, crni triko i čizme do koljena, što su odjenuli na mnoge lutke po izlozima, ali za sada će se držati haljina. Bilo je toliko mnogo

mogućnosti, oblikom i bojom, a probijala se i nova, cvjetna moda. Kad je izišla iz trgovine, Aphroditi je ugledala poznato lice. Markos Georgiou. Sjedio je ispred kafića s mladom ženom kojoj se smiješio i s kojom je živahno razgovarao. Aphroditi nikada nije vidjela majordoma svoga supruga izvan područja hotela i nikada nije razmišljala o tome da ta osoba ima i privatni život. Najprije je uočila da na sebi nema sako. Rijetko ga je vidjela samo u košulji kratkih rukava, toliko je služben bio protokol odijevanja za njihovo osoblje, i lagano se ljuljao na stolcu, opušteniji nego što ga je vidjela ikada ranije. Žena je zračila. Imala je dugu tamnu kosu koja joj se slijevala po ramenima i širok osmijeh koji je, poput Markosova, pokazivao red savršeno bijelih zuba. Aphroditi je pomislila na zube svoga supruga lagano potamnjele zbog nikotina. Par je očito bio opušten, možda i više od ostalih parova za susjednim stolovima, čije se ponašanje nije činilo toliko intimnim. Izgledali su vrlo kompatibilno i Aphroditi je osjetila ubod zavisti zbog prizora takva prijateljstva. Markos je ustao kad je ugledao Aphroditi. I on je bio svjestan toga da se još nikada nisu sreli izvan hotela. Nakon toliko godina to je bilo čudno. Bio je savršeno uljudan kao i uvijek i držao se službenoga načina obraćanja kojim se koristio u ophođenju s njom: ‚Dobro jutro, kyria Papacosta‛, rekao je. ‚Smijem li Vas upoznati s...?‛ Aphroditi je ispružila ruku i brzo primijetila da se žena muči osoviti se na noge. ‚O, molim Vas, nemojte ustajati. Nisam shvatila...!‛ Mlada je žena bila u visokoj trudnoći i njezin je trbuh udario o rub stola kad je pokušala ustati. Ponovno je sjela. ‚Koliko ste...?‛ ‚Gotovo osam‛, odgovorila je presretnoga izraza lica. Doslovno je cvala.

‚Kako uzbudljivo‛, rekla je Aphroditi. ‚Još samo mjesec dana! Pa, želim Vam sreću. Markos će nas izvještavati, je li tako, Markose?‛ Okrenula se prema svomu suprugu sebi zdesna i on je klimnuo. Bilo je to čudno. Možda zbog šarma kojim je zračio prema gošćama u hotelu, pretpostavila je da nije oženjen. Aphroditi je odšetala. Nije više imala volje da i dalje razgovara s Markosom. To je i u najboljemu slučaju bila nelagodna situacija, a ona nije mogla glumiti zadovoljstvo koje nije osjećala. Nekoliko trenutaka nakon što je otišla, paru se pridružio još jedan muškarac.

Aphroditi se zatekla kako cijelim putom prema svome poslovnom partneru razmišlja o tome susretu, a razmišljala je o njemu i tijekom poslijepodneva. Iz nekoga joj je razloga bilo neobično što je otkrila da Markos ima suprugu, i još više što će uskoro postati otac. Nije si mogla objasniti zašto je to, zapravo, smeta. Prošle se godine počela nadati djetetu i mjesec za mjesecom ostajala razočarana. Možda to ima nekakve veze s njezinom reakcijom. Sljedećega je jutra u njezinu stanu zazvonio telefon. Savvas je nekoliko sati ranije otišao na sastanak u Praskozorje. Na drugoj strani linije začula je muški glas. Britanac. Aphroditi se zatekla kako drhti. Sigurno se nešto dogodilo njezinoj majci. ‚Gospođo Papacosta?‛ ‚Da‛, rekla je srušivši se na najbliži stolac. Noge ju nisu držale. ‚Pri telefonu.‛ ‚Ovdje George Matthews. Odvjetnici Matthews i Tenby.‛ Nastupila je tišina. Nijedno od njih dvoje nije znalo je li se linija prekinula, što se često događalo. ‚Upoznali smo se prije nekoliko mjeseci na čitanju oporuke Vašega oca.‛

Aphroditi nije trebala podsjetnik. ‚U ruke su nam dospjeli neki dokumenti... Jeste li još tamo, gospođo Papacosta?‛ ‚Jesam‛, odgovorila je tiho shvativši da taj razgovor vjerojatno neće biti o zdravlju njezine majke. ‚Čini se da je Vaš otac u neko doba prije svoje smrti izvršio neke izmjene glede vlasništva svojih kompanija. Sve je prepisao na Vas.‛ ‚Ali, oporuka...?‛ ‚Ovo je bilo izvan oporuke.‛ Aphroditi je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što joj čovjek govori. Njezin je otac bio spretan s novcem i znao bi kako da uveća njezino nasljedstvo. ‚Vaša je majka sigurno za to znala i odobrila to‛, nastavio je odvjetnik. Aphroditi se dugo nije oglasila. Sada je shvatila da je njezin otac, kad ga je posljednji put vidjela, sigurno znao da će umrijeti. ‚Gospođo Papacosta...?‛ ‚Još uvijek sam ovdje... Hvala što ste mi javili.‛ ‚Biste li željeli još neku informaciju?‛ ‚U ovome trenutku ne, hvala Vam. Ne sad odmah.‛ Aphroditi je željela reći Savvasu. Ta će novost imati velik utjecaj na njihovu budućnost. Upravo se tomu nadao njezin suprug. Kad je George Matthews shvatio da je ovaj put linija doista ‚mrtva‛, Aphroditi je već bila u dizalu spuštajući se u prizemlje. Ubrzala je cestom koja je vodila ravno do hotela, ušla kroz metalnu kapiju i parkirala pokraj auta svoga supruga. Ustreptaloga je srca potrčala prema ulazu. Kut pod kojim je sunce sjalo u visoko ulaštena vrata značilo je

da je jasno vidjela svoj odraz, ali unutra je sve bilo mračno. Nagrnula je u predvorje i naletjela ravno na Markosa koji je izlazio van. Njezine su torbe poletjele, a njihov se sadržaj razletio po podu u svim smjerovima. Markos nikada nije vidio suprugu svoga šefa da korača išta brže no dostojanstvenim korakom. Niti ju je ikada vidio neurednu. Nekolicina se članova osoblja odmah bacilo na dlanove i koljena prikupljajući njezine stvari s poda i iz lonaca s biljkama. Ona nije pala, ali nije skrivala svoju ljutnju. Iz Markosove je ruke naglim pokretom izvukla ključeve svoga auta. ‚Zašto, dovraga, ne gledate kuda hodate?‛ rekla je. On je tiho stajao sa strane. Nije mogao ništa osim pustiti da prođe ta nepravda. Markos je vodio evidenciju o tome koliko ga je puta na taj način otpustila i tu je prigodu dodao ostalima. Aphroditi je krenula prema udaljenome kutu predvorja i vratima na kojima je pisalo ‚Samo za osoblje‛, a onda je ušla bez kucanja. ‚Savvase, moram razgovarati s tobom.‛ Savvas se iznenadio kad je ugledao svoju suprugu. Izgledala je neuobičajeno zažareno, gotovo neuredno, ali smiješila se. Ustao je iza svoga radnog stola i zamolio Costasa Frangosa da se vrati za jedan sat. Čak i prije nego što su bili sami, Aphroditi mu je počela pričati što se dogodilo. ‚Više nećemo trebati ovu tkaninu!‛ objavila je trijumfalno izvukavši uzorak iz svoje torbice. ‚Nećemo preuređivati. Ponovno ćemo graditi!‛ ‚Kako to misliš?‛ upitao je Savvas. Aphroditi je ubrzo objasnila.

‚Dakle, naš će se san ostvariti!‛ uzviknuo je. Savvas je planove za svoj novi projekt držao zaključane u najdonjoj ladici svoga radnog stola. Prvi put nakon mnogo vremena nasmiješio se svojoj supruzi. ‚Sada nas ništa ne može zaustaviti‛, rekla je Aphroditi. ‚Hajdemo ponovno nazvati odvjetnika. Moramo osloboditi taj novac što prije možemo. Mogu dobiti kredit kojim ćemo se pokriti do tada.‛ ‚Mislim da bi moj otac bio sretan s time‛, odgovorila je Aphroditi. Temperatura između njih malo se podignula prvi put nakon smrti Trifonasa Markidesa.

Unutar tri mjeseca Aphroditi je prodala posao svoga oca i financijaši su bili spremni porušiti Rajsku plažu i početi s novom izgradnjom. Novi će hotel imati dvadeset i pet katova i šesto soba, ali bit će izgrađen po skromnijim specifikacijama i ciljat će na malo manje zahtjevne goste nego što je slučaj s Praskozorjem. To je značilo da će zarada biti brza i sigurna. Ako u izgradnju ubace svaki cent koji posjeduju, ako rade po ubrzanome planu i plate prekovremeni rad, mogli bi otvoriti za manje od osamnaest mjeseci. Zajedno su donijeli odluku. Što više ulože, brže će vratiti novac. ‚Možda će malo potrajati prije nego što dobiješ neki novi komad nakita...‛ promrmljao je Savvas glumeći da se ispričava. ‚Mislim da nakita imam i više nego dovoljno‛, rekla je Aphroditi. ‚Ionako nema dovoljno dana u mjesecu da sve iznosim.‛ To je bila istina. Tijekom prve godine Praskozorja, kad je zarada pritjecala gotovo brže nego što su ju mogli izbrojiti, Savvas je svojoj supruzi redovito kupovao nove komade nakita. Zlato je kupovao na

kilograme, drago kamenje od raznih trgovaca kako bi mogao izračunati početnu vrijednost investicije. Tada bi draguljaru, obično je to bio Giannis Papadopoulos koji je bio najbolji u gradu, platio za dizajn i kreaciju, a u te je procese bila uključena i Aphroditi. Voljela je vrlo jednostavan i suvremen dizajn, ali i dodavati detalje nadahnute nakitom pronađenim u grobnicama Salamisa. To je dodavalo vrijednost, ali Savvasu Papacosti važna je bila vrijednost sirovih materijala. Ovih dana Savvas nije imao vremena ni za koga osim za trgovce koji su mu prodavali beton i staklo i već je računao povrat uloženoga na isti način na koji je to radio s nakitom svoje supruge.

Irini Georgiou tih je dana jedva vidjela svoga sina. Sada je u Praskozorju boravio od devet ujutro do četiri sljedećega dana. Bio je najbolji voditelj kojega bi hotel mogao poželjeti, rješavajući šarmom svaki problem ili scenu koju bi stvorio neki gost, bilo da se radilo o problemu s vodovodnim instalacijama bilo o greški pri obračunu troškova. Svaki je gost odlazio potpuno zadovoljan i mnogi su imali dojam da je Markos vlasnik hotela. Irini nije mnogo češće viđala ni Christosa. Ili ju je izbjegavao ili je bio odsutan, a ona nije mogla podnijeti što ne zna razlog tomu. Srećom, imala je nešto čime si je mogla zaokupiti pozornost. Maria je upravo rodila njihovo prvo unuče i Irini je većinu dana provodila u njihovu stanu pjevajući uspavanke malomu Vasilakisu. Bila je to smirena antiteza nasilju koje se odigravalo u blizini. Svaki put kad bi se njezin suprug vratio iz kavane s novostima o još jednome napadu EOKE B bombom na policijsku postaju ili na nekoga političara, ona bi dijete privukla bliže k sebi.

Deveto poglavlje Stigao je vrhunac sezone i posla je u Praskozorju bilo mnogo. Hotel se brzo etablirao kao najbolji na Cipru i morali su odbijati goste. Jednostavno nisu imali dovoljno soba. Hüseyin je ponekad promatrao te turiste i shvatio da su potpuno nesvjesni napetosti na otoku. Godišnji su odmori bih vrijeme za odmor i opuštanje, prilika poslovnim ljudima da uživaju provodeći vrijeme sa svojim suprugama i djecom na mjestu na kojemu ih posao nije mogao dosegnuti. Nekolicina ih je čitala naslove međunarodnih novina dostupnih u hotelskoj knjižari, ali nije ih uzimala s polica. U hotelu se nisu prodavale ciparske novine, nego samo International Herald Tribune, The Times, Le Figaro i Die Zeit, koji su stajali pokraj blistavih časopisa i nekolicine knjiga mekanih korica. Hüseyin je znao da bi ih naslovnice mjesnih novina uznemirile. Iza prelijepe kulise mora, sunca i pijeska tinjao je građanski rat, a turisti toga uopće nisu bili svjesni. Ozračje neizvjesnosti uznemirilo je svakoga Cipranina bez obzira na to je li izravno bio izložen prijetnji. U njihovoj su kući uokolo uvijek ležale novine koje je obično donosio njihov otac ili Ali i neumitno su poticale na rasprave i svađu. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci bilo je mnogo bombaških napada, većinom na policijske postaje, tijekom kojih je zaplijenjen znatan broj oružja i streljiva. U travnju je u Paphosu, Limassolu i Larnaci u jednome danu bilo više od trideset eksplozija. ‚Nemoj se previše živcirati‛, rekla je Emine kad je vidjela kako

se Hüseyin mršti nad naslovima. ‚Ovoga puta mi nismo mete.‛ ‚Tvoja je majka u pravu‛, rekao je njegov otac Halit. ‚Ne pokušavaju terorizirati nas. U svakome slučaju, čini se da je Makarios imao uspjeha.‛ Kako bi se suprotstavio aktivnostima EOKE B, Makarios je osnovao dodatne snage, Taktičku policijsku rezervu. Koristio se njima za misije potrage i toga su mjeseca uhitili četrdesetoro Grivasovih pristaša. ‚Šezdesetih je bilo drukčije‛, uvjerio je Halit Özkan svoju djecu. ‚Bojali smo se za svoj život i dok smo samo hodali ulicom.‛ Hüseyina nije trebalo podsjećati. Iako je tada bio dječak, dobro se sjećao tih vremena, posebno ljeta 1964. kad je otok bio blizu izbijanja rata. Grčka je napala tursko selo Kokkinu na sjeveru vjerujući da je to mjesto slijetanja vojnika iz Turske. Turska se osvetila napalmom i raketama. Iako je izbjegnut opći rat, to je područje stavljeno pod ekonomsku blokadu i obitelj poput njegove pretrpjela je ozbiljnu neimaštinu. Nakon toga je Halit Özkan preselio obitelj u selo u enklavi. Uskoro im se pridružila njegova obudovjela sestra i njezin sin Mehmet. Tamo je bilo sigurnije, ali i tamo su živjeli kao u zatvoru. Hüseyin se iz toga vremena najživlje sjećao svoga osjećaja ljutnje. Dijelili su sve što su mogli, ali to nikada nije bilo dovoljno. Osnovne životne namirnice nisu stizale do zajednice, pa su živjeli od onoga čega su se njegov otac i rođak mogli dočepati kad bi se upustili u rizik da napuste područje na kojemu žive. Sjećao se kako je njegova majka bila na rubu živčanoga sloma ako se ne bi vratili prije zalaska sunca. Stajala bi pokraj vrata gledajući na ulicu, djeci se činilo satima, i kad bi se napokon pojavili, ispružila bi ruke prema njegovu ocu i zagrlila ga kao da ih nije bilo tjednima. Došao je dan kad se njegov otac vratio sam. Za nekoliko trenutaka njihova je ulica bila puna ljudi koji su se okupili oko njih i

mnoštvo je govorilo uglas. Hüseyin je izostavljen iz toga kruga stojeći na vrhovima prstiju, trudeći se da vidi jednoga ili drugoga svog roditelja. Dječak je bio premalen da mu kažu što se događa, ali među ženama je vladalo tiho jecanje, a među muškarcima neuobičajena tišina. Čekao je prestrašen. Nešto će se dogoditi. Nedugo zatim vidio je kako mu oca odvoze iz sela. Bio je srpanj i za kamionom se uzdigao veliki oblak prašine. Te mu noći nitko nije rekao neka ode u krevet i barem tada dopustili su mu da s grupom starijih dječaka ode šutati loptu po cesti pazeći da ne priđe preblizu bodljikavoj žici koja je zatvarala jedan njezin dio. Prije nego što je svanulo, kamion se vratio i unijeli su tijelo njegova rođaka. To je bio prvi leš koji je Hüseyin ikada vidio. U jednome trenutku Mehmet se igrao s Hüseyinom u dvorištu smijući se, zadirkujući, vrteći ga uokolo, djelujući kao golman dok su mlađi dječaci pokušavali progurati loptu pokraj njega. Sada je bio nepomičan i blijed. Hüseyin je stao na stolac u dnu sobe da bolje vidi preko glava ljudi koji su se okupili oko mrtvoga tijela. Usprkos samomu sebi želio je bolje vidjeti. Hüseyinov je rođak bio petnaest godina stariji od njega. Učio je za odvjetnika i mlađi ga je dječak obožavao kao junaka. Mehmet se ponosio svojim uglađenim izgledom. ‚Muškarac uvijek mora otići na posao u čistoj košulji‛, običavao je govoriti Hüseyinu. Toga je dana bio drukčije odjeven, primijetio je dječak. Na sebi je imao prljavu košulju, tamnocrvenu poput turske zastave. Iako su odrasli pokušali zaštiti djecu koliko god su mogli, nisu mogli izbjeći istinu. Netko je zasjekao njegova rođaka i usmrtio ga. Nisu više govorili o tome, ali Mehmet je ostao u njihovim mislima, svakoga dana, uspomena na njega ostala je živa u imenu koje su Özkanovi dali svojemu posljednjem, neočekivanom djetetu

rođenomu nekoliko godina kasnije. ‚Kao da je poslan da zamijeni tvoga rođaka‛, rekla je njegova majka koja je u dobi od četrdeset i jedne godine mislila da je s njezinim trudnoćama gotovo. Tijekom razdoblja koje je uslijedilo nakon toga umorstva, Hüseyin se sjećao da je zavladala veća glad. Nitko iz njegove obitelji nije htio riskirati odlaskom da kupi hranu, pa su mjesecima živjeli od mahunarki. Hüseyin je tada bio mršav i ostao vitak, iako je sada bio upečatljivo atletski građen. Sve se poboljšalo kad se njegova obitelj preselila u grad. Osjećali su se sigurnijima i njegovi su se roditelji ponovno smiješili. Činilo se da su svi imali neku tragediju u svojoj obitelji, kako grčki, tako i turski Ciprani. ‚To je nešto što nam je svima zajedničko‛, rekla je njegova majka. ‚Kad umre netko koga volimo, nema veze tko smo. Bol je ista, jednako je strašna.‛ Hüseyin je primijetio da je njegov otac ostajao šutjeti kad bi majka izražavala takvo svoje mišljenje. Nije joj se otvoreno suprotstavljao, ali obično bi pronašao nešto drugo čime bi se zaokupio, odjednom se usredotočujući na neki nepotreban popravak, uzeo bi novine i čitao o dnevnim događanjima ili bi otišao van pušiti. Sve su te radnje bile prešutni izrazi neslaganja. Uvijek je Ali bio taj koji se suprotstavljao majci i mnogih bi se večeri zametnula žustra rasprava. Beskrajni sati razgovora koje je Emine u salonu vodila s Savinom, kad su pričale o prošlosti koliko i o trajnoj ondulaciji, dao joj je snažan osjećaj da je nasilje krajnje uzaludno. Ta joj je mlađa žena bila draga koliko su joj bile drage i vlastite sestre. Dvije su žene razmijenile mnoge slične priče o patnji svojih obitelji, pa je više od svega mrzila kad bi njezin sin počeo pričati o borbama. Emine i Halit su znali da je Ali od njihova dva starija sina

politički nastrojeniji, ali nijedno od njih dvoje nije znalo da se pridružio Organizaciji turskoga otpora. TMT (Türk Mekavemet Teşkilati) osnovan je krajem pedesetih godina dvadesetoga stoljeća kako bi odgovorio na aktivnosti EOKE i prijetnju njihovoj zajednici. Zalagali su se i za taksim, odcjepljenje otoka. Ali je bio siguran u to da bi njegov otac bio ponosan kad bi znao da je njegov sin član te organizacije, ali nije mu to mogao reći a da ne sazna i njegova majka. Ali nije vjerovao da su turski Ciprani na sigurnome. Turska je vlada bila pripravna da se umiješa kad su njihovoj zajednici prijetili u prošlosti, ali nije bilo jamstva da se to neće dogoditi ponovno. Ali je bio spreman da se bori pod tajnim simbolom TMT-a, sivim vukom. ‚Moramo biti u stanju da se zaštitimo‛, rekao je Hüseyinu kad je nagovarao svoga brata da im se pridruži. ‚Naši se roditelji zavaravaju ako misle da smo na sigurnome. Nema razloga vjerovati kako se događaji iz šezdesetih neće opet dogoditi.‛ Hüseyin se nije želio boriti. To nije bilo u njegovoj prirodi. Kad bi buknule svađe u njegovoj obitelji, odšetao bi iz kuće i vratio se na obalu, iako je tamo provodio cijeli dan. Na plaži bi se bacio u more da se rashladi prije utakmice pridruživši se onoj ekipi kojoj bi u tome trenutku nedostajao igrač. Mnogo je puta igrao za istu ekipu u kojoj je bio i Christos Georgiou, a ponekad bi se čak zajedno vraćali kući. Kako su ljetni dani prolazili, Hüseyin je primijetio da sve rjeđe viđa Christosa. Dok je Hüseyin vodio brigu o ležaljkama i sanjario o sportskoj pobjedi, Christos je pronašao novo žarište pozornosti, opsesiju vrlo različitu od one koja je zaokupljala njegova suigrača. Učio je kako načiniti bombu kućne izrade i optimalnu strategiju za iznenadni napad. Makariosovi su neprijatelji i dalje kovali urote protiv njega. Policijska postaja u Limassolu uništena je u bombaškome napadu i

otet je ministar pravosuđa. Grivas i njegova EOKA B bivali su sve jači. No, čak i dok su Christos i njemu slični izvodili eksplozije na otoku, život u odmaralištu nastavio se kao i obično.

Aphroditi je nekoliko puta tjedno u popodnevnim satima dolazila u frizerski salon Praskozorja na frizuru i svake večeri na koktel-zabavu. Mnogo je puta vidjela Markosa, ali izbjegavala je razgovarati s njime. Savvas je gotovo cijelo vrijeme bio na gradilištu Rajske plaže i osim što je dolazio na koktel-zabave, jedva ga je viđala. Činilo se da vodstvo hotela ne pati zbog njegove odsutnosti, ali Aphroditi je uznemirila činjenica da su Markosa Georgioua očito prihvatili kao glavnoga, čak iako nije imao službeno postavljenje. Ništa nije formalno odlučeno u tome smislu. Početkom kolovoza, kad su temperature većinom prelazile četrdeset Celzijevih stupnjeva, postavili su kamen temeljac Nove rajske plaže. Organizirano je novo primanje kako bi proslavili taj trenutak. Od tada nadalje Savvas je od zore do sumraka bio na gradilištu vozeći ravno iz prašine građevinskih radova u Praskozorje, pojavljujući se na piću s gostima još vlažan od tuširanja. Jedne noći nakon svečane večere on i Aphroditi u tišini su se vozili kući. Nije bilo uobičajeno da Savvas nema komentara o gostima niti pritužbi o nečemu za što je smatrao da bi se trebalo popraviti ili preurediti. Kad su ušli u stan, otišao je ravno u spavaću sobu i legao. ‚Savvase?‛ upitala je Aphroditi. ‚Zar nešto nije u redu? Nećeš li se razodjenuti? Izuti barem cipele?‛ ‚Jedva da se isplati‛, promrmljao je. ‚Opet ću ustati prije zore.‛ Prije nego što je Aphroditi stigla skinuti barem svoju ogrlicu i odložiti ju u ladicu, njezin je suprug već ugasio svoju noćnu lampu. ‚Moraš li biti na gradilištu baš svakoga dana?‛ Upalio je svjetlo i naglo sjeo.

‚Naravno da moram! Kako uopće možeš postaviti to pitanje?‛ Iživcirala ga je kombinacija iscrpljenosti i brendija koji je popio te večeri. ‚Moram biti tamo, ali sastanci sa svim tim ljudima u Praskozorju svake večeri... to je nešto što ne moram raditi.‛ ‚Što? Ali to je važno, Savvase. Mnogo važnije od svega drugoga!‛ ‚Pa, meni nije, Aphroditi.‛ Savvasu je proces izgradnje bio zanimljiviji od završnoga rezultata. Uživao je promatrati brojeve koji su mu pokazivali koliko je zaradio da plati svaku željeznu gredu i staklenu ploču, ali više ga nije privlačilo svakodnevno funkcioniranje hotela i sastanci s gostima koji su tamo odsjedali. ‚Dakle, ja bih sada tamo trebala odlaziti sama?‛ ‚Hajdemo o tome razgovarati sutra, Aphroditi. Previše sam iscrpljen za tu raspravu.‛ ‚Ne!‛ rekla je. ‚Razgovarajmo o tome sada. Svi vole doći na terasu i popiti koktel – a svaka zabava zahtijeva domaćina i domaćicu. Dakle, što predlažeš?‛ ‚Markos može uskočiti umjesto mene.‛ ‚Markos Georgiou?‛ Aphroditi se nije potrudila prikriti svoju nevjericu. ‚Ali on nije tvoja zamjena! On je obični barmen i Voditelj noćnoga kluba!‛ ‚On je mnogo više od toga, Aphroditi, kao što dobro znaš. Gledaj, sve to može čekati do jutra, sada želim spavati.‛ Aphroditi je mrzila kad bi njezin suprug na taj način odbacio njezino mišljenje. Znala je jednako dobro kao i on odakle pritječe novac. Na početku je osjećala da mu je ravnopravna u poslu, ali od kad je Savvas počeo raditi na preuređenju Rajske plaže, promijenio se. Sada s njom razgovara kao s djetetom. Odjednom su joj iskliznule riječi.

‚Nemoj zaboraviti odakle potječe sav novac.‛ Nastala je stanka. Aphroditi je poželjela da ih može povući, ali sada su bile vani, poput ptica puštenih iz krletke. Savvas je u tišini izišao iz kreveta i napustio sobu. Aphroditi je čula tresak vrata gostinjske sobe. Satima je ležala budna, ljuta na sebe zbog gubitka kontrole, ali i bijesna zbog prijekora svoga supruga i još više zbog prijedloga koji je iznio. Ni pod kojim uvjetima neće glumiti domaćicu pokraj Markosa Georgioua. I sama je ta ideja bila potpuno besmislena. On je jednostavno bio osoba, što god tvrdio njezin suprug, koja je nadgledala količinu boca sa žestokim pićima, laštila čaše i ugovarala nastupe nekolicine ocvalih pjevačica. Sljedećega jutra Savvas je otišao ne probudivši svoju suprugu. Kad je ustala i ušla u kuhinju, na stolu je pronašla poruku.

Mislim ono što sam rekao prošle večeri. Današnji će mi dan bili dugačak pa bih volio da Markos bude domaćin večerašnjega koktela. Sastat će se s tobom u Praskozorju u osamnaest i trideset. Nadam se da si imala prilike razmislili još jednom o toj odluci.

Ne, pomislila je. Nisam. Taj je dan bio najtopliji toga ljeta, ali ona je prokuhala zbog bijesa u sebi.

Deseto poglavlje Aphroditi je u Praskozorje otišla ranije nego inače kako bi si uredila kosu. Jednoj su hotelskoj gošći upravo uklonili uvijače i Savina joj je začešljavala kosu u modernome bouffant stilu ‚Kyria Papacosta, kako ste danas?‛ upitala je podignuvši pogled sa svoga posla. ‚Zapravo, malo sam umorna, Savina. Nisam dobro spavala.‛ ‚Bila je jako vruća noć, zar ne?‛ ‚I ja nisam ni oka sklopila. A noćas će biti još toplije‛, dodala je Emine. Aphroditi se usiljeno nasmiješila. Kako da one znaju da je njezin dom neprestano rashlađivan klimatskim uređajem? Sparno vrijeme nije bilo razlog njezina nespavanja. ‚Pa, kakvu ćemo danas frizuru?‛ upitala je Emine. Aphroditi je rasplela svoju pletenicu pa joj se u valovima rasula po ramenima sve do struka, poput rastopljene čokolade. Njezin je pogled susreo Eminin u ogledalu. ‚Željela bih ju odrezati, molim.‛ ‚Kao i obično?‛ Jedno svakih šest tjedana Emine bi podšišala Aphroditinu kosu za centimetar i pol, baš kao što je radila već godinama. ‚Ne, želim ju odrezati na kratko, molim.‛ Frizerka je odstupila jedan korak. Aphroditi je u ogledalu

opazila njezin iznenađen pogled. Svih tih godina svoju je kosu održavala gotovo jednako dugačkom, u stilu koji je bio beskrajno prilagodljiv za šinjone, pletenice, vitice i druge tradicionalne stilove koje su nosile sve ciparske djevojke. ‚Da je potpuno odrežem?‛ Mušterija je platila i otišla pa je i Savina prišla i stala iza Aphroditi. ‚Zašto? Kako?‛ upitala je s nevjericom. Aphroditi je iz svoje torbice izvadila časopis i pružila im ga. Na slici je bila jedna američka glumica, a kosa jedva da joj je dodirivala ramena. Obje su frizerke stajale proučavajući fotografiju. Emine je podigla dugačak komad Aphroditine kose i ponovno ju spustila. ‚To se može napraviti‛, rekla je. ‚Ali zar Vi doista želite to učiniti?‛ ‚Izgledat ćete toliko drukčije!‛ ‚Što će reći Savvas?‛ Uvijek bi postavile to pitanje ženi koja je željela bilo kakvu radikalnu promjenu. Iz iskustva su znale da je suprug rijetko kad zadovoljan time. ‚Tako želim‛, odgovorila je Aphroditi ignorirajući pitanje. ‚A kosa raste.‛ Dvije su se frizerke pogledale šokirano šuteći. Činilo se nevjerojatnim da će Aphroditi nakon svih tih godina zatražiti tako drastičnu promjenu i s tako malo rasprave o toj temi. Ali vidjele su da je potpuno ozbiljna. Emine je prebacila tamnu pregaču preko Aphroditine bijele haljine i posljednji joj put oprala do struka dugačke tamne vitice. A onda, boreći se s vlastitim otporom, podigla je svoje škare. Komadi guste vlažne kose dugačke pola metra pali su na tlo. Stručnom je

preciznošću oblikovala kosu šišajući ju u slojevima neprestano pogledavajući u sliku koja je ležala u Aphroditinu krilu kako bi bila sigurna da radi kako treba. Kad je završila, stavila je u kosu nekoliko uvijača i posjela Aphroditi ispod jedne od velikih haubi za sušenje kose. Aphroditi je promatrala kako Savina mete hrpu njezine tamne kose u smeće. Kao da je promatrala kako nestaje posljednji trag njezina djetinjstva. Četrdeset i pet minuta kasnije oglasio se tajmer. Emine je olabavila uvijače i oblik kose koji je željela Aphroditi legao je na svoje mjesto. S malo tapiranja na tjemenu i laka za kosu frizura je potpuno nalikovala na onu sa slike. Aphroditi se nasmiješila svojemu odrazu u ogledalu. ‚Dopustite mi da Vam pokažem straga!‛ Savina je stala iza nje s malim ogledalom. Kosa je prelazila preko njezinih uški i na krajevima lagano stršila prema van. Kad je skinula ogrtač, postao je vidljiv pun učinak frizure. Zbog nje su joj oči izgledale veće, a vrat duži. Sada će se snažnije isticati svaki komad nakita koji bude stavila oko vrata ili na uske. Iz torbe je izvadila široku ogrlicu od zlata i safira koja je prilijegala uz vrat; uz bijelu haljinu nabranu oko vrata, učinak je bio spektakularan. Dvije su frizerke odstupile korak i pogledale ju otvoreno se diveći. ‚Bože, Bože, izgledate prelijepo‛, rekla je Emine kratko. ‚Izgleda baš kao što sam željela‛, rekla je Aphroditi smiješeći se prvi put otkako je ušla u salon. ‚Mnogo vam hvala.‛ Vrtjela se ispred njih, ponovno nanijela ruž na usne, obje ili zagrlila i otišla. Već je dugo nisu vidjele tako sretnu. Cijeli je postupak trajao dulje nego što je očekivala i kad je ušla u

predvorje hotela, vidjela je da su se ljudi već okupili oko bara na terasi. Ubrzala je korak.

Markos je čekao na ulazu odakle je mogao vidjeti satove iza pulta recepcije. Nije ga iznenadilo što kasni. Napola je slutio da time želi nešto poručiti. Ranije toga dana, kad mu je Savvas telefonirao zatraživši — iako bi možda točnije bilo reći ‚naredivši mu‛ – da uskoči umjesto njega na koktelima, Markos je rekao da će mu to biti zadovoljstvo. No, prvi je put Savvas molio Markosa da učini nešto što ovome nije bilo drago učiniti. No, nije imao izbora. Kad je stigla večer, došao je ranije. Na sebi je imao jedno od svojih novih odijela i zastao je u predvorju da mu ulašte cipele. Ugledavši se u ogledalu na zidu, shvatio je da je trebao već otići k brijaču, pa je prošao rukom kroz kosu da s lica zagladi nekoliko pramenova. Dvije gošće Šveđanke, pretpostavio je, zbog svoje jako potamnjele kože i slapa duge plave kose koja im se slijevala niz leđa hodalo su prijamnim područjem dok je čekao i osjetio je toplinu u njihovim odobravajućim pogledima. Jedna od njih u prolazu ga je pogledala preko ramena. Odjednom ga je omeo pogled na jednu još ljepšu ženu u bijelom koja je žurila kroz predvorje. Bez poznate safirne ogrlice oko njezina vrata Markos nije prepoznao Aphroditi. Kad je shvatio da je to šefova supruga, zakoračio je naprijed da ju pozdravi, ovoga se puta spontano nasmiješivši, i očima i ustima. Frizura je bila nova, ali drukčije je bilo još nešto. ‚Kyria Papacosta...‛ Aphroditi je zastala. ‚Vaš me suprug zamolio da Vam večeras pravim društvo...‛

‚Znam‛, odgovorila je Aphroditi. Markos se pokušao spriječiti da joj da kompliment zbog izgleda znajući da bi mogla pogrešno shvatiti. Supruga njegova šefa večeras će vjerojatno, više nego ikada, željeti zadržati distancu. Bio je sigurno u to. Hodali su jedno pokraj drugoga, s dobrim metrom prostora među sobom, krećući se prema baru. Na neko su se vrijeme oboje pridružili jednoj grupi gostiju, a onda su sat vremena kružili razdvojeni, Markos gravitirajući prema Aphroditi svaki put kad bi ugledao njezin pogled. Neki gosti baš nisu bili razgovorljivi ili su bili dovoljno neodgojeni da daju do znanja kako bi radije razgovarali s muškarcem. Usprkos samoj sebi Aphroditi je bila zahvalna na njegovoj prisutnosti. Vrijeme je prolazilo i kad je poslužena večera, par se zajedno smjestio na čelu stola. Ispočetka su sjedili ukočeno i razgovarali s osobama koje su sjedile pokraj njih, a onda su se konačno okrenuli jedno prema drugome. Postojala je samo jedna stvar koje se Aphroditi mogla sjetiti da ga upita. To joj je bilo na umu. ‚Je li stigla tvoja beba?‛ ‚Moja beba?‛ uzviknuo je. Na trenutak je zavladala nelagoda. Je li postavila pogrešno pitanje? ‚O! Mislite na Marijinu bebu! Na bebu moje sestre?‛ ‚O! Tvoja sestra... pomislila sam...‛ Aphroditi je raširila oči. Osjetila se luckastom što je tako pogriješila. ‚Rodila ga je prije dva dana. Zvat će se Vasilis. Po svome djedu. Sve je prošlo dobro.‛ ‚Dakle, mislili ste da ću ja postati otac!‛ Širok mu se osmijeh

razlio licem i nasmijao se lebdeći rukom iznad njezine gole nadlaktice dok je govorio. ‚Mislim da još nisam spreman za to.‛ Aphroditi mu je uzvratila smiješak. Ipak je bila u pravu. On nije bio muškarac spreman da se skrasi. Markos je bio previše pametan da bi uzvratio nekim pitanjem, pa je ta tema mogla biti završena, ali u tome je trenutku osjetio, dok njegova ruka samo što nije dotaknula njezinu, da se led između njih malo otopio. Za sve vrijeme koliko su se poznavali, to je bio najduži razgovor u kojemu su međusobno sudjelovali. Pozornost Markosa Georgioua uvijek je dijelila sa svojim suprugom. Na njezino veliko iznenađenje te je večeri otkrila da je njegovo ponašanje besprijekorno. Ni na trenutak se nije ponašao nimalo drukčije osim kao zaposlenik i čak nije prokomentirao njezin promijenjeni izgled. A ona je zapravo poželjela da jest. Kad je objed završio, Aphroditi se odvezla kući, a Markos je otišao u Clair de Lune. Savvas je već spavao kad je ušla u stan, ali sljedećega se jutra on probudio prvi. ‚Što si to, za Boga dragoga, učinila?‛ Aphroditi je sjela u krevetu probuđena iz duboka sna njegovim ljutitim glasom. ‚Kao da sam se probudio pokraj strankinje!‛ vikao je. Zakopčavao je košulju, ali vikao je i dalje. ‚Zašto si učinila takvo što? Imala si tu prelijepu kosu otkako te poznajem.‛ ‚Zapravo, otkako sam bila dijete.‛ ‚Pa, nadam se da ćeš ju opet pustiti da raste.‛ ‚Vidjet ćemo‛, rekla je pospano.

Završio je s odijevanjem u tišini. Čula je sitne zvukove vezivanja žniranaca i čak je i sa sklopljenim očima osjetila loše raspoloženje među njima. ‚Večeras‛, rekao je Savvas ostavši, ‚Markos me ponovno može zamijeniti.‛ Aphroditi je ostala šutjeti. Odgovaralo joj je da Savvas pomisli kako će ju to ozlojediti.

Tijekom sljedećih mjesec dana, dok se izgradnja nastavljala i vikendima, Savvas nijednom nije bio nazočan primanjima s koktelima. Buka, vrućina i prašina bili su iscrpljujuća kombinacija, ali znao je da će se taj ritam gradnje održati ako on bude prisutan na mjestu događaja. U tih nekoliko minuta svakoga dana koje je provela s njime, Aphroditi je vidjela da njezin suprug u sebi nosi svu tjeskobu svijeta. ‚Zašto ne uzmeš jedan slobodan dan?‛ upitala ga je jednoga jutra. ‚Točno znaš zašto‛, otresao se na nju. ‚Imamo krajnji rok. Ako ne otvorimo sljedeće godine, cijela će sezona biti izgubljena. Zašto, onda, stalno govoriš o slobodnim danima?‛ Za razliku od njega, Markos se činio bezbrižnim. Njegovo se lice rasvijetlilo osmijehom pri svakome upoznavanju, svakoj narudžbi pića, svakom odlomku razgovora. Dok se kolovoz prelijevao u rujan, Aphroditi je uzimala zdravo za gotovo da će s njim glumiti domaćine prigodom svakoga večernjeg primanja. Tijekom dana se zatekla kako se veseli koktel-zabavama više nego u prošlosti i u pet poslije podne vratila se u frizerski salon da provjeri je li savršeno počešljana za večer. ‚Blista, zar ne?‛ prokomentirala poslijepodneva kad su zatvorile salon.

je

Savina

jednoga

‚Ta frizura čini veliku razliku‛, složila se Emine. ‚Čini se da ju je razveselila. Trebalo joj je takvo nešto nakon što je njezin jadni otac...‛ ‚Nisam mislila na to. Pitam se je li ona... znaš...?‛ ‚Trudna?‛ ‚Da! Ne bi li to bilo lijepo za njih oboje?‛ ‚Da, ali s tim tankim strukom... ne može biti.‛ ‚Neke se žene jako dugo ne udebljaju.‛ ‚Mislim da si umišljaš. Sigurna sam da bi nam rekla.‛ Nešto, što Savina nije mogla ni zamisliti, bilo je uzrokom Aphroditina blistanja. Iako je između Aphroditi i Markosa prevladavalo službeno ophođenje, iako se on njoj i dalje obraćao s ‚kyria Papacosta‛, shvatila je da joj se počeo malo više sviđati. Jedne večeri tijekom objeda potaknuo je temu o kojoj je već dugo želio razgovarati. ‚Clair de Lune —‛ ‚je lijepo ime, prekinula ga je dovršivši rečenicu. Nasmiješila se, ali nije bio siguran u to je li ona iskrena.

Jedanaesto poglavlje Udišući prašinu na gradilištu četrnaest sati dnevno i grbeći se nad papirologijom još nekoliko nakon toga, Savvas Papacosta je mislio da radi napornije od bilo kojega drugog muškarca na Cipru. Njegov najbliži pomoćnik radio je gotovo jednako toliko. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci uz Clair de Lune i sve svoje odgovornosti u hotelu, Markos je u Praskozorju provodio barem šesnaest sati dnevno, ali trebalo mu je malo sna, pa se nije žalio. U ranim jutarnjim satima svakoga dana kad bi se vratio kući ustanovio bi da je i njegov brat budan. Christos se sada uselio u svoj vlastiti stan i rijetko je kada bio sam. On i njegova grupa prijatelja navikli su sastajati se tamo, a njihova je ćelija bila sve aktivnija. U studenome su ih potaknuli događaji koji su se zbili osamstotinjak kilometara dalje, u Ateni. Šest godina, od državnoga udara iz 1967., Grčka je bila pod vojnom diktaturom Georgea Papadopoulosa. Sada je Dimitrios Ioannidis, poznat po mučenju političkih disidenata, svrgnuo Papadopoulosa i preuzeo vodstvo nametnuvši još brutalniji režim. Ujedinjenje Cipra s Grčkom bio je cilj pukovnika, ali novi je diktator još otvorenije počeo agitirati u tome smislu. Pod Ioannidisom umjerenije su grčke časnike Ciparske nacionalne garde počeli polagano zamjenjivati fanatičnijim ljudima koji su bili protiv Makariosa, i Ioannidis se njima počeo koristiti kao alatom za postizanje svojih ciljeva.

Članovi EOKE B znali su da će im to predstavljati veliki poticaj. Organizacija koju je osnovao Makarios sada se potpuno okrenula protiv njega. Za mnoge su ljude aktivnosti i makinacije političara i vojnika imale mali učinak na njihov svakodnevni život. Nastavili su živjeti kao i obično, svjesni podvodnih strujenja, ali usmjereni na sebe i svoje preživljavanje, Irini Georgiou uskomešala se oko svoga prvog unučeta, brinula se o biljkama u svojemu malom kiposu, kuhala za članove svoje obitelji više hrane nego što su mogli pojesti i čavrljala sa svojim kanarincem. Vasilis je svakoga dana odlazio provjeriti svoje sve zrelije naranče, pobirao je masline i zasadio novo polje krumpira u svojoj tamnoj plodnoj zemlji. Te su ga aktivnosti dovodile do ruba fizičke spremnosti, ali naranča grube kože na njegovu dlanu, težina vreće maslina ili iznenadni prizor saga od izdanaka koji su potjerali iz tla vrijedila je svega toga. Te su radosti za njega nadilazile sve ostale i pomogle mu da ublaži svoju bol. Za Christosa su događaji u dalekoj Ateni značili ubrzanje aktivnosti EOKE B. Novo je vodstvo bilo nestrpljivo, hirovito i do krajnjih granica orijentirano protiv Makariosa. Njegova je jedinica prošle godine bila uključena u nekoliko napada na policijske postaje te je zaplijenila oružje i streljivo koje je bilo od presudne važnosti za njihov pokret. Markos je znao da je Christos uključen u sve to, ali odbijao je da uvuče i njega. Smatrao je da je njegov brat naivan idealist, poput djeteta koje pokušava ostvariti nešto što su pokušavali i ranije, ali nisu uspjeli. ‚Christose, koliko ti puna moram reći kroz što su ljudi prošli pedesetih?‛ Dok je bio tinejdžer, Markos Georgiou motao se po rubovima aktivnosti EOKE. Jedan od njegovih prvih zadataka bio je ispisati grafite. U to se vrijeme smatralo odvažnim našarati ‚Bolje jedan sat slobode nego četrdeset godina ropstva i utamničenja‛ na zidu

policijske postaje, ali nikada nije napredovao dalje od takvih aktivnosti. Imao je mnogo prijatelja koji su bili dublje upleteni, pa su uvijek sumnjali u njega i u sedamnaestoj je osjetio britanski pištolj uperen u svoja leđa tijekom pretresa. Tada je prvi put došao u najbliži dodir s opasnošću. Mnogi od njegovih školskih prijatelja vjerovali su da je ujedinjenje Cipra s Grčkom božanska misija i da će samo zbog toga razloga Bog zaštititi sve koji se bore za taj cilj. Na taj su način oni shvatili učenje predsjednika Makariosa. Čak i prije nego što je jednoga od njegovih razrednih kolega ubio britanski metak, a drugi 1959. završio obješen, Markos je naslutio da u mučeništvu nema ničega lijepoga. Smrt je izbliza prodorno smrdjela. Bila je ružna, uzaludna, a zadah je krvi bio jedak. Već je tada znao da nema povezanosti između toga smrada i slatkoga mirisa tamjana koji je bio aroma religije, bez obzira na to što se činilo da Makarios odobrava nasilje. Do trenutka proglašenja Republike Cipar, njegova je vjera u nauk Crkve bila izbrisana, a to je skrivao od svoje majke. Nestalo je njegovo uvjerenje da je enosis sveti cilj. ‚Stvar je u tome, Markose, da si ti odustao. Nisi stigao do ciljne linije.‛ ‚Da nije bilo nas, Christose, Cipar bi još uvijek bio pod Britancima‛, rekao je tiho. Bio je svjestan prisutnosti njihove majke u stanu ispod njih i znao je koliko ju uznemiravaju povišeni glasovi. ‚Bez nas nikada ne bi bilo neovisnosti!‛ ‚Nisam to želio reći, i ti to znaš!‛ Christos je bio premlad da bi znao kako su se stvari promijenile od tada i tvrdoglavo je odbijao shvatiti zašto je Markos želio iskoristiti sve nove mogućnosti koje su se otvarale oko njega. Rast turizma i širenje svake vrste trgovine u Famagusti bili su dio većega ekonomskog čuda. Markos je pamtio godine gladi i više mu se sviđala

sadašnjost. Osobno više nije mario za enosis, ali kako je u zemlji sve više rastao nemir, mogao je zamisliti opasnost u kojoj bi se mogao naći njegov brat. Iako je Markos izazivao Christosa i jako uživao u tome da ga provocira, osjećao je sućut prema njemu jer su bili braća. Nije dolazilo u obzir da mu se pridruži, ali možda je mogao napraviti nešto zbog čega će Christos biti malo više na sigurnome i time odvratiti opasnost od obiteljskoga doma. Nije bio spreman izrađivati bombe i nagazne mine niti se sastajati u gluho doba noći kako bi planirao sabotaže, ali možda je postojala mogućnost da pridonese a da u pitanje ne dovede osobnu sigurnost. ‚Ne želim se boriti protiv Grivasa‛, rekao je Christosu. ‚Ali vidjet ću što bih drugo mogao učiniti.‛ Njegov se plan nadovezao na jednu drugu ideju koja se razvijala u njegovu umu. Nakon što se godinama trudio da postane nezamjenjiv Savvasu Papacosti, počeo je uživati u položaju njegove desne ruke. Ali sada, kad mu je svakoga tjedna podnosio detaljne financijske izvještaje, njegov je šef iskazivao malo zahvalnosti. Uspjeh Clair de Lune primio je kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi, zajedno s velikim prihodom koji je išao uz to; iznos koji je odmah dodijelio novomu projektu. Nije bilo ni spomena o dodatnoj novčanoj zaradi niti o godišnjemu povećanju plaće za sve odrađene prekovremene sate koje je uložio i Markosovo je nezadovoljstvo bivalo sve veće. Ako Savvas ne želi prepoznati njegov trud, možda će on sam uravnotežiti stvari. Osjećao je kao da mu nešto duguju. Markos je, zapravo, imao točno određeni plan. Otkako je započeo svoj novi projekt, Savvasova se pozornost sasvim odmaknula od Praskozorja. Odbacio je sve što mu je ranije bilo važno i više nije nadgledao sve detalje svoga poslovanja. To je Markosu pružilo

slobodu. Većina je klijentele Praskozorja plaćala gotovinom, bilo u dolarima, funtama bilo u njemačkim markama i lako je mogao proći i dan ili dva prije nego što se novac mogao pohraniti u banku. Zato je u podrumu pokraj noćnoga kluba bio instaliran niz sefova. Tu se mogao pohraniti novac za svakodnevne potrebe hotela te vrijednosni papiri kao što su ugovori i mjenice.

Podrum u kojemu su se nalazili sefovi imao je dvoja željezna vrata i trostruki sustav lokota. Tamo se nalazila široka mreža prostorija kao dodatak noćnomu klubu. Bio je to nevidljivi dio hotela u kojemu je bilo skriveno sve oku nelagodno uključujući prostoriju za pranje rublja i bojlere. Zarada noćnoga kluba bila je najveći pojedinačni gotovinski priljev. Markos je postao čuvar ključeva i svakodnevno se morao brinuti za to da novac odnesu u banku ili da ga prenesu na Savvasov internetski sustav poslovanja kako bi se osoblju isplatile plaće. Imajući potpuni nadzor nad trezorom, otkrio je zadovoljstvo moći. ‚Ako želiš negdje nešto staviti na sigurno, samo mi javi‛, rekao je Christosu. ‚Imam pravo mjesto za to.‛ Nedugo nakon toga razgovora Christos je prihvatio bratovu ponudu. Markos je prije odlaska na posao pio kavu u majčinu vrtu. Iako se približavao kraj godine, sunce je još uvijek odašiljalo dovoljno topline da im je bilo ugodno sjediti vani. Svjetlost je bila jarka, nebo plavo. Bio je to ugodan dan i Vasilis Georgiou je u svome kamionetu otišao na svoje malo polje posaditi mrkvu. Markos se divio geranijima za koje ga je mamma zamolila da ga preseli na sunce kako bi ulovio malo topline. ‚Leventi mou, ovdje izgledaju mnogo sretniji. Mnogo ti hvala.‛

Irini, u vunenoj suknji, ogrnuta šalom, sjedila je za stolom odmarajući se kad je ugledala svoga mlađeg sina kako prolazi kroz kapiju. ‚Christose, kakvo lijepo iznenađenje. Već me danima nisi došao posjetiti!‛ Markos je bacio pogled prema njemu jedva čekajući da čuje koju će ispriku ponuditi njegov brat. ‚Žao mi je, majko. Imao sam posla u garaži... Hoćeš li mi skuhati šalicu kave?‛ ‚Naravno, yioka mou.‛ Požurila je u kuću jako zadovoljna. ‚Markose,‛ počeo je Christos čini ili njihova majka više nije mogla čuti, ‚trebam tvoju pomoć.‛ Irini Georgiou pojavila se minutu ili dvije kasnije s tanjurom punim kourabiedesa. Kolači su bili svježe pečeni i iznad njih je još uvijek lebdio oblak šećera u prahu. Razgovor njezinih sinova bio je prekinut, ali uspjeli su razmijeniti informacije koje su trebali. ‚A zašto ti nisi na poslu?‛ upitala je Irini. ‚Uzeo sam slobodan dan‛, odgovorio je brzo Christos. Gricnuo je rub jednoga kolača, a onda ustao da ode. ‚Ali, još ti niti nisam donijela kavu!‛ ‚Žao mi je, majko, moram ići. Imam posla.‛ ‚O,‛ rekla je očito razočarana, ‚nema veze...‛ Poljubio ju je u obraz i otišao. Irini je nestala u kuhinju da isključi štednjak. Kava je upravo zakipjela. Markos je još uvijek sjedio kad se vratila.

‚To je bio brzi posjet‛, rekla je. ‚Je li on dobro? Proteklih nekoliko večeri odozgo se čulo mnogo buke.‛ Markos nije odgovorio. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana dolazio je kući u četiri ili pet ujutro, a do tada bi Christosovi prijatelji ipak već otišli. ‚Je li se on... umiješao?‛ ‚Kako to misliš, mamma?‛ ‚Znaš ti kako ja to mislim, Markose. Tvoj je otac možda gluh, ali ja nisam. Ne mogu čuti što govore, ali znam da on s tim svojim prijateljima ne karta.‛ Markos je izvukao svoje cigarete popunjavajući vrijeme dok ne smisli odgovor. ‚I znam da ne izlazim mnogo iz kuće, ali čujem glasine‛, nastavila je njegova majka. Pomela je u dlan mrvice kolača i odsutno ih spustila u džep svoje pregače. ‚Znam da je Grivas negdje u pozadini i ne želim da vas dvojica imate nešto s njim. On je zao čovjek, Markose.‛ ‚Mamma!‛ ‚Doista to mislim, dušo moja. Ubija i Grke i Turke! U tome čovjeku nema ni gram dobrote.‛ Irini je u očima imala suze. Njezino se raspoloženje iz smirenoga preobrazilo u napetost zbog koje je lomila ruke. Nikada nije pročitala nijednu knjigu, ali ponašanje svojih sinova čitala je bez problema. Znala je da ne može biti slučajnost što je Christos bio tako tajnovit i povučen. Iako je djelovala u tajnosti, svatko je bio svjestan EOKE B i na svakoga su utjecale njezine aktivnosti, bilo da su joj bili na meti, bilo da se samo oslanjala na njih, bilo da ih je terorizirala da ju podupru. Trebalo je hrabrosti za otpor. Slutila je da se Christos uključio u to. Njegovo je ponašanje bilo

tajnovito i znala je da izostaje s posla, jer ga je ponekad odlazila provjeriti. Radio je kao mehaničar za automobile u garaži na kraju njihove ulice i Irini bi često odšetala do tamo pod isprikom da ide u trgovinu. Ako nije mogla vidjeti njegovu krpu ili njegovu tamnu kosu, to je značilo da nije tamo. Odavalo ga je i njegovo neredovito radno vrijeme. Sve donedavno uvijek bi prošao pokraj nje na svome putu iz radionice ruku još uvijek crnih od ulja. Tih je dana rijetko to činio, a kad bi ga vidjela kako se vraća, to bi bilo mnogo kasnije u danu, a ruke bi mu bile čiste. ‚Mamma, ne smiješ se brinuti. Christos zna kako se brinuti o sebi.‛ ‚Ali ne brinem se ja samo o njemu, Markose. Mislim na sve nas. Ne želim se vratiti u one užasne godine kad smo svi živjeli u strahu. Da nisi podržao Grivasa i njegove ljude, tko zna što bi ti se dogodilo.‛ ‚Ne smiješ se toliko živcirati...‛ ‚Ali, zar se ne sjećaš? Pogubio je čak i onu ženu iz našega sela! I gotovo smo izgubili vašega oca! Još uvijek imam noćne more iz tih dana.‛ ‚Sada nije tako.‛ ‚Ne znam zašto si toliko siguran u to. Radi se o istome čovjeku. O istim idejama! Grivas nije promijenio svoje mišljenje o tim stvarima.‛ ‚Ali više nema istu podršku kao nekad.‛ ‚Naš predsjednik nije iza njega, to znam. Zato će mu biti bolje da i on pripazi na sebe.‛ ‚Mislim da on zna u kakvoj se opasnosti nalazi, mamma‛, rekao je Markos. Oboje su zašutjeli na neko vrijeme dok je Irini čistila, prala i zalijevala biljke, a Markos u tišini pio svoju kavu.

‚Razgovaraj s Christosom, hoćeš li?‛ molila je. ‚Rog se možda neće dvaput pobrinuti za ovu obitelj.‛ Prekrižila se i pogledala u svoga sina, očiju punih suza. Markos je ustao da ju zagrli. ‚Razgovarat ću s njim‛, rekao je nježno udišući slatkast poznat miris njezine kože. ‚Pokušaj se ne brinuti, mamma, pokušaj se ne brinuti.‛ U toplome zagrljaju svoga sina svilenaste kose sve su napetosti nestale. Markos je imao takav učinak na nju. Voljela ga je više nego bilo koga drugoga na svijetu.

~ Markos se toga poslijepodneva odvezao na posao znajući da nije bio potpuno iskren prema svojoj majci. Itekako je bio svjestan učinka koji je imao na nju. Proveo je cijeli svoj život iskušavajući svoj šarm na Irini Georgiou, a kad je odrastao, naučio je koliko je taj šarm moćan i kod drugih žena. Bilo je to poput alkemije. Shvatio je učinak osmijeha čak i prije svjesnosti i jezika. Kao beba bio je svjestan da će, ako razvuče usne u osmijeh, dobiti odgovor. Bilo je to nalik na nekakvu posebnu moć. Razlog zbog kojega je osjetio takvu antipatiju prema Aphroditi Papacosti bio je taj što ju nije uspio šarmirati svojim osmijehom kad su se upoznali. Za njega je tada počeo gorki koktel neprijateljstva i suparništva i samo je rastao kad se s njom morao natjecati za Savvasovu pohvalu i pozornost. Od otvorenja Praskozorja osamnaest mjeseci ranije bio je prisiljen šefovu suprugu gledati svaki dan. Uočio je njezinu fizičku savršenost. Zbog ideala oblika i proporcija koje je utjelovila njezina je ljepota bila činjenica, a ne stvar nečijega dojma. Sada, kad se svake večeri pojavljivala na primanju uz koktele, gotovo zakopana pod svojim nakitom i skupocjenom odjećom, i dalje

se smiješio, iako je znao da ne treba očekivati neku reakciju. Aphroditi nije bila od one vrste žena koju je volio. Za njegov je ukus bila previše razmažena, tip žene koju je najprije pokvario njezin otac, a onda i suprug. Obvezan preuzeti Savvasove dužnosti u Praskozorju, Markos je nastavio sa svojom gotovo ulizivačkom ljubaznošću prema supruzi svoga šefa, a Aphroditi je zauzvrat zadržala svoju hladnu službenost. Počeo je otkrivati da prema svome suprugu osjeća više ljutnje nego on i počeo se pitati bi li mu mogla biti od koristi.

Aphroditina je tiha ljutnja na Savvasa trajala mjesecima. Do trenutka u kojemu je objavio da će gotovo svaki svoj budni trenutak provoditi na gradilištu ona mu se osjećala ravnopravnom u poslu i bila je ovlaštena da zajednički donose odluke i dijele zaradu. Iako je na papiru vlasništvo bilo zajedničko, on se počeo ponašati kao da je sve njegovo. Previše se zaokupio poslom čak i da bi primijetio koliko je ljuta na njega. Nasuprot tomu Markosovi su pouzdana prisutnost i besprijekorni šarm svake večeri čak postali utješni. Jedne si je večeri priznala da je Markos Georgiou iritira malo manje nego ranije. Proslava Nove godine upravo je završila i odigravala se Ciparska noć. Gosti su stajali u krugu kako bi promatrali demonstraciju osnovnih koraka. ‚Znate li Vi te korake?‛ upitao je Markos kad su sjeli pojesti desert. Aphroditi ga je pogledala ravno u oči, možda na sekundu. Prvi je put primijetila da su mu oči tamnozelene. Poput smaragda, pomislila je. ‚Naravno da znam!‛ rekla je. ‚Zašto ne bih znala?‛ ‚Samo sam mislio...‛ Znala je što želi reći: da se nekako činilo kao da je ona iznad toga

da izvodi tradicionalne plesove. Kako bi mu dokazala da nema pravo, ustala je i pridružila se plesačima pokazujući da jednako dobro poznaje korake. Uzela je ruke para koji je stajao sa strane i strpljivo za novake ponovila korake. Markos ju je promatrao lagano očaran. Promatrao ju je kako se kreće ukrug. Da, pomislio je, doista poznaje plesove i kad su ubrzali, shvatio je koliko dobro. Frau Bruchmeyer bila je u središtu svega, sada prilično vješta u mnogim koracima, sposobna pomoći drugim gostima. Prema kraju večeri, kad su koraci postali brži i početnici stali sa strane da promatraju, Markos se pridružio s plesom zeibekiko, koji su plesali samo muškarci. Sada je na Aphroditi bio red da promatra. Upravitelj noćnoga kluba zarobio je svekoliku pozornost. Njegovo vitko i gipko tijelo bilo je savršeno za taj očaravajući muški ples. Svi su pljeskali u ritmu glazbe dok se on okretao ispruženih ruku izvodeći niz akrobatskih skokova. Kad je bend prestao svirati, glasno su zapljeskali i gosti i osoblje. Gotovo dvije stotine ljudi zarobila je glazba i dobro raspoloženje. Takva se euforija nije mogla stvoriti na zapovijed; bilo je to nešto gotovo nadnaravno. Te noći, promatrajući Markosov ples, Aphroditi ga je počela promatrati ne samo kao desnu ruku svoga supruga. Kad je sišao s plesnoga podija, pramenova svoje sjajne crne kose zalijepljenih o čelo, blistavih sljepoočica, iskričavih očiju, očito isijavajući energiju zeibekika, nije mogla odvojiti pogled od njega. Krenula je prema njemu. ‚O, nemojte mi prići preblizu!‛ nasmijao se. ‚Isijavam vrućinu poput janjeta na ražnju.‛ Skinuo je svoj sako i znoj se probio kroz njegovu košulju i natopio ju.

To je bio prvi put da joj je rekao neka mu ne prilazi preblizu, i prvi put da je ona to poželjela učiniti. Stajali su dovoljno blizu jedno drugomu da osjete toplinu onoga drugoga. Mnogi su gosti prišli zahvaliti Aphroditi prije nego što su se raštrkali; neki planirajući nastaviti večernji provod u noćnome klubu. Bila je točno ponoć. Osim konobara koji je raščišćavao stolove, Aphroditi i Markos bili su jedini preostali u prostoriji. ‚Moraš ići‛, rekla je Aphroditi. Ne razmišljajući, dotakla mu je lakat. Bila je to spontana gesta i odmah se povukla. ‚Moj je natkonobar rekao da će on otvoriti večeras‛, rekao je Markos smiješeći joj se. ‚Ali očekivat će da ubrzo dođem. Večeras smo izveli dobru predstavu.‛ ‚Pa, i ja moram krenuti‛, dodala je brzo. ‚Hvala na pomoći oko demonstracije plesova.‛ Požurila je pomalo usplahireno preko predvorja i van. U balskoj je dvorani bilo vrlo toplo i njezino je lice blistalo od znoja. Stala je na hotelskome stubištu duboko udišući svjež zrak. Markos je vidio Aphroditi kako stoji s one strane staklenih vrata hotela s ključevima auta u ruci. Predvidio je njezin dodir i u tome mu se trenutku iskristalizirala jedna ideja.

Dvanaesto poglavlje Tijekom zime Markos je ispunio svoje obećanje Christosu. Jednom ili dvaput tjedno njegov bi mu mlađi brat dao mali paket uredno umotan u smeđi papir naslovljen na jednoga od njihovih mnogih daljnjih rođaka koji su se preselili u London. Svaki Cipranin koji je otišao još je uvijek žudio za voćem sa svojega rodnog otoka, a prijatelji i obitelj redovito su im slali sve potrebno. Tri tisuće i dvjesto kilometara udaljeni od doma, nastavili su rekreirati domaće okuse koji su ovisili o aromatičnim travama koje su rasle na tlu njihovih predaka, med s njihovih planina i maslinovo ulje iz obiteljskoga šumarka. Svima njima u Engleskoj bilo je neshvatljivo da se maslinovo ulje smatra medicinskim pripravkom i da ga se može naći samo u malim količinama u ljekarnama. Spremio bi pakete u svoju torbu za spise ili pod pazuho i odnio ih u Praskozorje. Ako bi na putu van sreo majku, ona ne bi postavljala pitanja. Znala je da se mnogi rođaci vesele tim osnovnim namirnicama i često bi i svoje pakete nosila na poštu. Šanse da će Markosa pretražiti policija bile su minimalne i ti će paketi teško pobuditi sumnju. Kad bi stigao u Clair de Lune, odmah bi otišao u podrum i uklonio paket od prethodnoga dana. Spremio bi pakete u sef i otišao u banku položiti gotovinu. Kad je Christos želio pakete – ponekad ih se skupilo i dva ili tri – Markos bi ih uzeo i donio mu u njegovu garažu. Nijednom nije pitao za sadržaj tih paketa. Na taj su mu način

bile čiste i savjest i ruke. Oba su brata znala da te terorističke aktivnosti zahtijevaju krajnju tajnovitost. Kad bi Irini postavila pitanje, kao što je uvijek činila, Markos nije imao problema s time da majku pogleda u oči i uvjeri ju kako su svi na sigurnome i kako se taj put neće upustiti u opasnost. ‚Previše sam star da trčim okolo s pištoljem’’, rekao je zadirkujući ju dok je pio kavu zaslađenu baš kako voli. ‚Ali tebi su samo —‛ ‚Dvadeset i devet! Starim, mamma!’ Irini Georgiou se nasmijala. Markos ni u kojemu slučaju nije bio star, ali čovjek iza obnovljenoga pokreta za enosis jest, i krajem siječnja general Grivas je iznenada umro u dobi od sedamdeset i četiri godine. Grivasova smrt nije značila kraj terorističkoga pokreta. Umjesto toga, označila je početak povećanoga angažmana grčke vojne hunte u Ateni koja je počela slati više svojih časnika na Cipar. To je bio izgovor koji su tražili i savršeni trenutak za pojačano miješanje u ciparsku politiku. Ako se odluče riješiti Makariosa i na vlast postaviti svoje ljude, enosis bi se mogao ostvariti brzo, pod uvjetom da se Turci ne miješaju u to. Takvo je bilo njihovo razmišljanje.

Kako je rastao broj vojnika, tako je rastao i Papacostin novi hotel. Nova rajska plaža bila je golema betonska školjka koja je bacala veliku sjenku na more. Jedino je Papacosta mogao vidjeti njezinu ljepotu, ali drugi su hotelijeri bili šokirani njezinim razmjerima i ružnoćom. Vidljivo je rasla svakoga dana, jer je Savvas od svih na gradilištu zahtijevao da rade prekovremeno. Što se više prihoda slijevalo iz Praskozorja, pogotovo iz Clair de Lune, to je novi hotel mogao brže napredovati. Kako je zgrada sve više rasla, na gradilištu su uzeli

dodatne radnike. Savvasa se sada rijetko moglo vidjeti u Praskozorju, ali Aphroditi više nije marila za to. Ovih dana, dok se spremala da ode na večernje primanje, shvatila je da se veseli tomu. Nije to više smatrala dužnošću. Taj je osjećaj jačao zbog načina na koji ju je Markos pozdravljao svake večeri i kad bi otišli na večeru, njezina je ljubaznost sada bila iskrena i potrudila se zahvaliti mu kad joj je odmaknuo stolac. Kad je proljeće zastrlo planine divljim cvijećem, a polja ozelenjela izniklim mladicama, glavni je kuhar poželio to proslaviti. Sredinom travnja održala se svečana večera: ‚Oproštaj od zime‛. Bila je to tema koja je omogućila mnoštvo nadahnuća i balska je dvorana raskošno okićena orhidejama, makovima i zumbulima. Savvas nije mogao pronaći vremena čak niti za taj događaj. Zima je bila blaga, snijeg je samo nakratko poprašio planinu Troodos i frau Bruchmeyer je i dalje svaki dan u zoru plivala dok je njezino vitko bezvremensko tijelo prelazilo kanal kroz mirno more nalik na ulje. Večeras je sjedila na čelu stola, Markosu s lijeve strane, a njezine su mišićave ruke još uvijek nosile prošlogodišnju preplanulost. Na jelovniku su te večeri bili plodovi mora s kipovima oblikovanima od jastoga, škampa, jakobovih kapica i kozica. Kamenice su uvezene iz Francuske, a bilo je čak i kavijara i dimljenoga lososa. Bila je to raznobojna izložba, slavljenička, glamurozna i raskošna, a konobari su svoje mušterije uspješno naveli da svoju hranu poprate šampanjcem. Markos je frau Bruchmeyer podario mnogo pozornosti. Pola je sata Aphroditi gledala samo njegova leđa i morala se upustiti u razgovor sa svojim susjedom, starijim Cipraninom koji je nekoć bio političar i dobar prijatelj njezina oca. ‚Nedostaje mi‛, rekao je muškarac. ‚To je sigurno bio velik

šok.‛ ‚Da, bio je‛, odgovorila je Aphroditi nadajući se da taj razgovor neće potrajati predugo. ‚Moja se majka još uvijek nije do kraja oporavila od gubitka.‛ ‚Živi li potpuno sama?‛ upitala je supruga toga muškaraca nagnuvši se i probadajući Aphroditi svojim prodornim pogledom. ‚Da‛, odgovorila je Aphroditi defanzivno. ‚Nije se željela vratiti na Cipar. Pokušala sam ju nagovoriti.‛ ‚Pa, razumljivo je nakon onoga što se dogodilo...‛ ubacio se muškarac misleći na njezina pokojnog brata. Njih su troje nekoliko minuta nastavili jesti u tišini. ‚Možda, ako dođe mali Papacosta, promijeni mišljenje‛, rekla je žena kratko. Ja ne mogu biti odvojena od svoga unuka na više od pet kilometara. Aphroditi je znala da njezina majka ne voli tu ženu. I sada je vidjela i zašto. ‚Osobno mislim da je donijela dobru odluku i mislim da neće požaliti‛, rekao je njezin suprug. ‚Ovdje jednostavno više nije sigurno. Što je sa svim tim glasinama koje trenutačno kruže, tko zna što će se dogoditi?‛ Aphroditi se ubacila. ‚Glasine?‛ ‚Nemoj gnjaviti kyriu Papacostu svojim brigama‛, uplela se žena. ‚Sigurna sam da je čula što se događa.‛ Nastala je nova stanka. U tome je trenutku Aphroditi osjetila nešto na svome ramenu. Bio je to Markos koji ju je lagano dodirivao da joj privuče pozornost. ‚Kyria Papacosta‛, rekao je. ‚Gledajte!‛ Ispružio je ruku; tamo, na njegovu dlanu, ležao je sićušni biser

veličine pola zrna graška. ‚Skoro sam slomio zub‛, bljesnuo je. ‚Bio je u jednoj od mojih kamenica!‛ Ubacio ga je u svoju čašu sa šampanjcem da ga očisti, upecao ga vilicom, osušio ubrusom i pokazao Aphroditi. ‚Evo‛, rekao je. ‚Čudo iz valova. Poput same Afrodite.‛ Aphroditi je lagano pocrvenjela. Savvas joj je tijekom proteklih godina darovao mnoge komade nakita, ali nijedan s tolikim zadovoljstvom. Uzela je biser s njegova dlana i pregledala ga. Bio je gladak, ali nepravilna oblika — i još uvijek hladan od šampanjca. ‚Hvala‛, rekla je iskreno. ‚Čuvat ću ga.‛ Odložila ga je u torbicu misleći što je rekla. Srce joj je snažno udaralo. Iako su se svi već gotovo prejeli bogatih morskih plodova, novo je jelo tek trebalo stići. Bivši političar i njegova supruga otišli su prije deserta i krenuli prema Nikoziji. Bio je to dugački put za vožnju u to doba noći i čovjek je očito cijelu večer bio živčan zbog toga. ‚U ovome trenutku nije previše sigurno na cestama‛, rekao je Aphroditi na odlasku. Aphroditi je rijetko napuštala Famagustu. Posjećivala je trgovine i Praskozorje, a onda se odvozila nekoliko stotina metara do kuće uvijek umjesto vijesti slušajući glazbu. Gotovo da je živjela pod staklenim zvonom, poput turista, koji su dane provodili u bezbrižnoj nevinosti. Čim je par otišao, Aphroditi je počela ispitivati Markosa. ‚O čemu je to kyrios Spyrou govorio maloprije?‛ ‚Kada?‛ ‚Spomenuo je da situacija nije sigurna.‛

‚Neki ljudi jednostavno uživaju u tome da uznemiravaju ostale‛, rekao je Markos nemarno. ‚Doista mislim da se ne bi trebala brinuti. Razgovor su prekinuli konobari donijevši jelo syllabub. Markos je savršeno dobro znao o čemu je onaj čovjek govorio. Vojni su časnici još uvijek stizali iz Grčke, a članovi EOKE B još hrabrije su izvodili napade na vladine pristaše. Cipar je bio poput lista vinove loze koji je na dlanu izgledao neproziran i zelen, ali ako ga okrenete prema svjetlosti, vidite da je isprugan venama. Prijetnja nasiljem nevidljivo je ispresijecala otok; iako je njegov sunčani, senzualni izgled nastavio privlačiti turiste, iza zatvorenih su se vrata kovale urote i u tajnosti se šaptom razmjenjivale informacije. Markos se kretao između tih dvaju svjetova koja su postajala jedan pokraj drugoga. Kaleidoskopsko turističko igralište sačinjeno od plavoga neba, toploga mora, bikinija i koktela bilo je dovoljno stvarno, ali tamo gdje sunce nije prodiralo, postajala su sjenovita mjesta na kojima su se odigravale radnje drukčije vrste. Iako nikada nije otvorio niti jedan od paketa koje je prenosio gotovo svakoga dana, Markos je znao da sigurno sadržavaju oruđe terorizma, obično ukradeno od policije: pištolje, streljivo, detonatore i druge sastojke za izrađivanje bombi. Bezbrižni turisti nisu imali pojma što se događa oko njih ili, u slučaju Praskozorja, ispod njihovih soba. Podrum je postao skladište oružja. Stojeći u oba svijeta i čineći se nezainteresiranim za ono što se u tome trenutku događalo, Markos je pokušavao postići da uvijek bude na pobjedničkoj strani. Nije želio da ga Aphroditi uvuče u bilo kakvu političku raspravu. Dok su pospremali jedaći pribor i uklanjali čaše, Markos je iskoristio prigodu da promijeni temu razgovora.

‚Kyria Papacosta,‛ rekao je, ‚kakav je to parfem koji imate na sebi?‛ Aphroditi je lagano porumenjela. Pitanje je teoretski bilo osobno koliko i pitanje o tome tko je dizajnirao njezin nakit, ali spoznaja o tome da je uposlila još koje njegovo čulo osim vida upućivalo je na nešto više. ‚To je Chanel. Chanel No. 5.‛ ‚Tako šik!‛ rekao je. Nasmijala se lagano zadovoljna komplimentom. Već mjesecima Savvas jedva da ju je vidio kad bi izlazila van, a kamoli da bi primijetio miris koji nosi na sebi. Nikada ju nije vidio odjevenu za večer i obično bi bio u krevetu kad bi se vratila kući da odspava nekoliko sati prije nego što ponovno ustane u pet. Napustili su dvoranu za bankete i sada su stajali u predvorju. ‚Laku noć, kyria Papacosta‛, rekao je Markos. ‚Trebao bih sići dolje.‛ ‚Markose,‛ rekla je Aphroditi, ‚mogu li te nešto upitati?‛ Čekao je čudeći se. ‚Bi li imao nešto protiv da me zoveš Aphroditi? Osim pred osobljem, naravno.‛ Markos je klimnuo. ‚Bio bih oduševljen.‛ ‚Znam da je to samo ime, ali...‛ ‚Mogu li i ja Vas nešto upitati? U vezi s imenom?‛ Aphroditi ga je zbunjeno pogledala. ‚Je li mi doista oprošteno?‛ ‚Što?‛ ‚Ime noćnoga kluba!‛ ‚Da, Markose,‛ nasmiješila se, ‚znaš da jest.‛ Primijetila je da je prošao prstima kroz kosu. Bila je to nesvjesna

gesta i već ga je vidjela da to radi. Ovoga puta zbog toga joj je pokreta srce preskočilo jedan otkucaj. ‚Hoćete li jednom doći vidjeti neku točku?‛ upitao je s izrazom lica kao u izgubljenoga djeteta. ‚Tada ću znati da ste mi doista oprostili.‛ ‚Naravno‛, rekla je. ‚Doći ću sutra.‛ Aphroditi se okrenula da ode. Većina je gostiju već otišla. ‚I, usput budi rečeno,‛ rekla je pokušavši zadržati svoju pribranost, ‚hvala na biseru.‛

~ Aphroditi se ubrzo vratila u svoj stan. Skinula je nakit, iskliznula iz haljine i uvukla se među plahte. Tri je sata slušala Savvasa kako diše zaspavši tek kad ga je čula kako ustaje, odijeva se i odlazi. Kad se naposljetku probudila uma punoga napola upamćenih prizora i snova, svjetlo se slijevalo kroz pukotinu među roletama. Bilo je podne. Iskočila je iz kreveta, lagano dezorijentirana, i spotaknula se preko svoje torbice koju je ostavila na podu. Odjednom se sjetivši što je unutra, otvorila ju je, uzela novčanik i pogledala biser. Još je bio unutra umotan u otkinuti komad papirnatoga ubrusa, kvrgav, nepravilan i manji od bilo kojega dijamanta ili dragoga kamena koji je posjedovala. Njegova je ekscentrična nesavršenost bila šarmantna, poput nestašnoga šteneta koje volite zbog njegovih nespretnih oblika. Pronašla je baršunastu vrećicu u kojoj će biti na sigurnome i odložila ga u ladicu s ostalim svojim dragocjenostima smiješeći se sjećanju na to kako ga je dobila te toplinom i uzbuđenošću zbog činjenice da ga je uopće dobila. Usprkos pokušaju da se zaokupi nevažnim sitnicama kao što su

kupnja i nevažni poslići, Aphroditi je ustanovila da joj je Markos neprestano u mislima. Ponovno je u mislima odvrtjela trenutak u kojemu ga je vidjela s njegovom sestrom i sada je shvatila da je bila ljubomorna. Prisjetila se prizora u kojemu je izvodio zeibekiko i koliko je bio živahan i dobro raspoložen. Um su joj ispunile slike s njim u prvome planu, i u svima se smiješio. Na trenutak se upitala je li prisutnost malenoga dara u ladici bacila na nju nekakve čari. Ubila je vrijeme do kasno poslijepodne kad se mogla presvući i krenuti u hotel. Odjenula se jednom, pa ponovno, pa treći put, nesigurna u to što da ocijene. Svijetlo koraljno? Električno plavo? Živahno žuto? Odjeća u duginim bojama ležala je razbacana na podu njezine garderobe. Naposljetku je odabrala lila boju. Nadopunjavala se s dekorom Clair de Lune. Ametisti i dijamanti savršeno će odgovarati za tu večer. Markos je imao produktivan dan, odnijevši nekoliko stotina funti na gradilište koje će Savvasu omogućiti da namiri neke velike dugove, vratio je bratu nekoliko paketa i sastao se s uvoznikom da naruči dvjesto i pedeset sanduka najfinijega viskija. Povisivši mu cijenu u klubu, zaradit će tisuće funti preprodavši ga. Bio je to dobar dan, ali znao je da najbolje tek treba doći. Aphroditi je stigla malo ranije nego obično. Već je bila u baru na terasi kad se pojavio Markos da obavi svoje dužnosti pa su odvojeno kružili među gostima dok nije stiglo vrijeme za večeru. Aphroditi je dala sve od sebe da svoje susjede za stolom uključi u razgovor. Markos je osjetio napor koji je činila da mu bude okrenuta leđima. No njezino zanimanje za goste bilo je patetično neprirodno. Aphroditi je voljom pokušavala natjerati vrijeme da prolazi brže. Naposljetku je bilo jedanaest navečer. ‚Jeste li još uvijek za to da posjetite Clair de Lune?‛ upitao ju je Markos. ‚Niste se predomislili?‛

‚Nisam‛, odgovorila je Aphroditi. ‚Naravno da ne.‛ Sat ili duže sjedila je s frau Bruchmeyer i nekim Amerikancima uživajući u francuskome pjevaču čiji je glas bio seksipilniji od glasa Sache Distela. Ispijanje džina i tonika rastegnuta je što je dulje mogla, a onda se činilo da je stigao prikladan trenutak da ode. Hotelskomu će osoblju biti čudno ako ostane ovdje još malo duže. Markos kao da je naslutio da joj te misli prolaze glavom i odmah je pristupio stolu za kojim je sjedila. ‚Smijem li vam, dame, donijeti još jedno piće?‛ upitao je. ‚Da, molim‛, procvrkutala je frau Bruchmayer. ‚Mislim da bih trebala krenuti‛, rekla je Aphroditi. ‚Dopustite da Vas otpratim‛, odgovorio je odmah Markos. Okrenuvši se najprije prema frau Bruchmeyer i njezinim pratiteljima da im poželi laku noć, slijedila ga je do vrata koja će ih odvesti unutrašnjim stubištem do predvorja. Čim su se vrata zatvorila za njima, osjetila je kako ju je Markos u mraku uzeo za ruku. Njezini su se prsti automatski omotali oko njegovih. Umjesto da krenu stubama, Markos ju je odveo kroz druga vrata koja su bila skrivena iza zastora. Otuda je uzak hodnik vodio prema podrumu. Tu u malome slabo osvijetljenome prostoru okrenuo se prema Aphroditi i poljubio ju. Strastvenost njezina odgovora bila je baš ono što je predviđao. Iako zbog različitih razloga, to je bilo nešto što su oboje željeli. Petnaest minuta kasnije stigli su u predvorje i Markos je Aphroditi pridržao vrata kako bi prošla kroz njih. U toj prigodi nisu se služili niti imenima niti prezimenima. Nisu razmijenili pozdrav. Drhteći toliko jako da su joj ključevi zveckali u ruci, Aphroditi je ušla u svoj auto. Otvorila je prozor i ostala sjediti nekoliko minuta da pod nadzor stavi svoje drhtanje. Nakon nekoliko trenutaka, poput pijanoga vozača, uspjela je ugurati ključ u bravicu. Nesigurno se

natraške izvukla s parkirališta i vrlo se polagano odvezla kući. Markos se u međuvremenu vratio u Clair de Lune gdje je večer bila u punome zamahu. Svima se svidio pjevač. Bit će to blagorodna noć i mogao si je predočiti Savvasa kako prelazi okom preko ispisa prometa i poprima zadovoljan izraz lica. No, večeras je Markos osjećao da je uzeo svoj dio. Prava zadovoljština bila je njegova.

Trinaesto poglavlje Sljedećega jutra Markos je, kao i obično, bio rano u hotelu. Primijetio je frau Bruchmeyer na recepciji s malim kovčegom pokraj nje. ‚Ne može biti da me napuštate!‛ uzviknuo je dramatično grabeći dugačkim koracima prema njoj. ‚Kamo idete?‛ ‚U Njemačku‛, rekla je smiješeći se. ‚Samo na tjedan dana. Na vjenčanje.‛ ‚Nedostajat ćete mi!‛ rekao je Markos. Frau Bruchmeyer je lagano pocrvenjela. ‚Dopustite mi da Vam pomognem.‛ Markos je podignuo kovčeg i otpratio ju van na sunce. Zapucketao je prstima i prizvao taksi. Kad ju je ispratio i taksi se izgubio iz vida, vratio se na recepciju. Kasnije toga dana on i Aphroditi sastali su se u sobi frau Bruchmeyer. Tijekom toga tjedna, dok je ona bila u Berlinu, znali su da ih neće uznemiravati sobarice. Aphroditi ispočetka nije palo na pamet da bi itko propitivao njezinu povećanu prisutnost u Praskozorju i smatrao ju neobičnom. Uopće nije razmišljala o riziku i potpuno se predala svojoj strasti prema Markosu. Nešto se u njoj upalilo i ponašala se na nov i nepromišljen način. A onda, kako se približavao dan povratka frau Bruchmeyer, u

nju se uvukao osjećaj tjeskobe. Morat će smisliti shemu koja će joj pružiti razlog da se tijekom dana nalazi u Praskozorju. Na kraju je ideju smislio Markos. Aphroditi će sastaviti inventarni popis slika i drugih umjetničkih djela u sobama, a onda kupiti neke skupocjene reprodukcije za malo luksuznije sobe. To će posebno voljeti Amerikanci, pa će sobe moći naplatiti više ako ih oglasi kao izložbene apartmane. ‚To te pomilovala genijalnost, agapi mou‛, rekla je ležeći na krevetu frau Bruchmeyer dan prije nego što će se ona vratiti. Često je bilo dan ili dva između odlaska jednoga gosta i dolaska drugoga tijekom kojih bi soba bila prazna. Aphroditi je svakoga dana tražila ključeve takvih soba. Markos je sada vršio dužnost financijskoga direktora hotela, pa nitko nije propitivao činjenicu da je pratio kyriu Papacostu dok je prikupljala ponude za kupnju i izlaganje novih akvizicija. Sve je trebalo procijeniti – ormariće, osvjetljenje i same umjetničke predmete — i Markos je napisao ugovor i budžet za svaki element. Njegov će posao biti i neophodno povećanje cijene soba kako bi brzo vratili novac koji su uložili u dekoriranje. S obzirom da je Savvas bio prezauzet svojim poslom, njegova se supruga izgubila u svojoj opsesiji Markosom. Više ju nije mučilo što je njezin suprug ne primjećuje. To je sada postala prednost. Shvatila je da su njezini osjećaji prema Markosu prisutni već dugo, ali sada joj je bio u žarištu pozornosti svakoga trenutka u kojemu je bila budna. Svaki put, dok je čekala u sobi određenoj za njihov sastanak, mislila je da otkucaje njezina srca može čuti cijeli svijet. U trenutku kad bi se vrata sobe otvorila, njezine su noge ponekad bile toliko slabe da je jedva mogla stajati na njima. Pazili su na to da sobu napuštaju odvojeno. Markos je uvijek silazio dizalom, a Aphroditi se koristila stubama. Počela se bojati da će netko primijetiti što se događa među njima, ali ta joj je tjeskoba

omogućila da zadrži svoju hladnoću prema njemu kad god su se zajedno nalazili u javnosti. Osoblje u Praskozorju već se naviklo na prividnu netrpeljivost između kyrie Papacoste i Markosa Georgioua i njihovo je međusobno službeno ophođenje bilo idealna krinka za tu ljubavnu vezu. Ni Costas Frangos, koji je neprestano bio prisutan u hotelu, niti glavni konobar, niti osoblje u baru nije uočilo nikakvu promjenu u njihovu međusobnom ponašanju. Činilo se čak da se njihovo međusobno neprijateljstvo pojačalo. Konobari su primijetili da tijekom primanja nikada nisu razgovarali, kad bi tijekom večere sjedili na prijestoljima iz Salamisa, sjedili bi praktički okrenuti leđima jedno drugomu. Emine i Savina ne bi prepoznale ukočenu osobu koja je svake večeri objedovala u balskoj dvorani. Kad bi došla k njima u svoj svakodnevni posjet, bila je vesela i puna smijeha. Činilo se da raste Savvasovo pouzdanje u njegova pomoćnika; Markosov bi radni dan često prekidali pozivi njegova šefa. ‚Dođi ovamo za pet minuta, može?‛ Bila je to naredba, a ne zamolba. Zrak u uredu na gradilištu, u priručnoj kabini stisnutoj na rubu toga kaosa, bio je uvijek zasićen prašinom i cigaretnim dimom i Savvas je morao vikati kako bi nadglasao buku građevinskih radova. Zbog toga se njegovo ophođenje činilo još grubljim. ‚Ovoga tjedna moraš poboljšati prihod od bara na terasi i želim da prije svršetka mjeseca iscijediš još malo više iz Clair de Lune.‛ Savvas nikada nije očekivao odgovor. Jednostavno je pretpostavljao da će se Markos vratiti u Praskozorje i postupiti po njegovim uputama. Markos je bez problema prikrivao svoje nezadovoljstvo Savvasom, ali svaki je put mislio na to kad bi vodio ljubav s Aphroditi. Kako su rasli Savvasovi zahtjevi prema Markosu, tako je i Markos zahtijevao sve više od Aphroditi.

Izgubljena u labirintu svoje nove strasti, Aphroditi je sve manje bila svjesna svega onoga što se događa izvan Praskozorja. Nikada nije pronašla vremena da posluša vijesti ili da pročita novine. Bila je nesvjesna događaja koji su se odigravali svakoga dana tijekom mjeseca lipnja dok je policija pronalazila ukradeno oružje i uhićivala pripadnike EOKE B. Kad je Markos čitao ta izvješća, uvijek bi zadržavao dah za slučaj da u njima ugleda ime svoga brata. Znao je i to da je, usprkos glasinama koje su kružile uokolo, bilo sukoba između grčkih i turskih zajednica s ozljedama na objema stranama. ‚Jesi li vidio u novinama, leventi mou?‛ upitala je njegova majka. ‚O problemima u Agaiji Irini? Tamo je ozlijeđeno mnogo ljudi.‛ ‚Ne smiješ se previše brinuti, mamma. Političari raspravljaju‛, rekao je Marko pokušavajući ju ohrabriti. ‚Ali, zašto ne zaustave događanje takvih stvari?‛ upitala je. ‚To su neki klinci našarali nešto po zidu. Samo žele prouzročiti malo problema!‛ Irini je svoj radio gotovo stalno držala na postaji CyBC. U tome je trenutku Makarios uvjeravao turske Ciprane da postoji prostor za to da svi zajedno žive u miru javno okrivljujući EOKU B i ljude izvan Cipra za pogoršavanje situacije i ugrožavanje neovisnosti otoka. ‚Predsjednik Makarios tako je mudar čovjek‛, rekla je Irini. ‚Nadam se da će ga na kraju svi poslušati.‛ ‚Ako bude i dalje toliko glasno pričao,‛ rekao je Markos nježno, ‚neće imati drugoga izbora.‛ ‚Svi ti ljudi koji kuju urote protiv njega‛, rekla je prekriživši se. ‚Ali Bog će ga zaštititi, ja to znam.‛ Lagano je namjestio radio i brzo prije odlaska poljubio majku u obraz.

Vjera Irini Georgiou u Makariosa, Boga i Crkvu nikada se nije pokolebala.

Jednoga jutra u lipnju čak je i Aphroditi postala svjesna nove opasnosti u Famagusti. Dok su goli ležali u spavaćoj sobi na četvrtome katu, pokraj otvorenih prozora kroz koje je ulazio povjetarac, čuli su zvuk neke eksplozije. Bila je to jedna od deset bombi koje su toga dana eksplodirale u gradu; sve ih je podmetnula EOKA B ciljajući na vladine zgrade i Makariosove pristaše. Sumnje su pale čak i na neke članove Nacionalne garde, pa su ih brzo okružili i stavili u pritvor. Odvedeni su i oni koje su optužili za pružanje hrane i skloništa izgrednicima. Tijekom toga mjeseca policija je bila na tragu svima koji su bili uključeni u djelovanje EOKE B otkrivajući skladišta streljiva i uhićujući nove osobe, ne samo one osumnjičene za izradu bombi već i one odgovorne za velike krađe oružja u regrutnome centru Nacionalne garde. Markos je i dalje bio tjeskoban zbog svoga brata, ali najviše se brinuo za sebe. Ako Christosa uhite, policija će možda željeti razgovarati i s njim. Uspješno su iznuđivali priznanja i pokajanja. Markos je svake noći sa strahom kucao na vrata svoga brata. Christos ih je otvarao sa smiješkom. Iako je policija pokušavala stegnuti svoju mrežu, on se pokazao prepametnim za njih. Jednoga dana, otprilike tjedan dana kasnije, kad je Markos izišao iz dizala u Praskozorju, prema njemu je žurio Costas Frangos. ‚Tražio sam te!‛ rekao je hotelski upravitelj. ‚Kirios Papacosta želi tebe. Telefonirao je već tri puta. Možeš li otići k njemu na gradilište? Molio je da dođeš tamo što je prije moguće.‛ Markos je prihvatio zahtjev lagano klimnuvši glavom i odmah napustivši zgradu. Bilo je jedanaest sati prije podne. Na čas se pogledao u retrovizor. Na njegovu se ovratniku nalazila sitna mrlja

roza ruža za usne. Savvas neće gledati u njega dovoljno dugo da to primijeti, ali on će znati da je to tamo, poput ostatka Aphroditina parfema koji je još uvijek mogao namirisati na svojoj koži. Vozio je polagano. ‚Žao mi je što ste čekali‛, rekao je Savvasu uvjerljivom iskrenošću. ‚Imao sam vrlo zaposleno jutro.‛ ‚Danas samo nekoliko stvari‛, rekao je Savvas užurbano gnječeći među prstima posljednju četvrtinu cigarete. ‚Javi mi o zaradi u noćnome klubu, hoćeš li? Treba mi još osamsto funti za plaće ovoga mjeseca i moramo negdje pronaći taj novac. Inače ćemo se naći u problemima.‛ To je živciralo Markosa koliko i sve ostalo. Zašto ljudi govore ‚mi‛ kad zapravo misle ‚ti‛? Šutnja je, kao i mnogo puta ranije, bila njegovo najbolje oružje. ‚I, znaš li ti išta o tim glasinama?‛ Nastala je tišina dok je Savvas pio vodu. ‚Glasinama?‛ ‚O onome što su naumili svi ti grčki časnici u Nacionalnoj gardi?‛ ‚Znam samo ono što sam pročitao u novinama‛, odgovorio je Markos. ‚I siguran sam da je sve to pretjerivanje, kao i obično.‛ Njegov neupućeni odgovor bio je upravo ono što je Savvas želio čuti. Markos zapravo uopće nije sumnjao u to da vojna hunta u Ateni planira udar protiv Makariosa na Cipru. ‚E pa, dobro. Nadajmo se da to neće utjecati na posao‛, rekao je Savvas. ‚Turisti se lako prestraše. Posebno Amerikanci. Znam da ih ovih dana nemamo baš mnogo, ali znaš kakvi su oni...‛ Zapalio je drugu cigaretu i zavrtio se u svojemu kožnatom uredskom stolcu kako bi kroz prozor mogao baciti pogled na golemo

gradilište. Na različitim razinama skela moglo se vidjeti pedesetak muškaraca sa šljemovima na glavi. Postavljeni su prozorski okviri i dizalica je postavljala stakla na njihova mjesta. ‚Krećemo se prema cilju‛, rekao je. ‚Ali moramo održati dotok gotovine. Već sam uzeo zajam, ali to neće biti dovoljno.‛ Markos je ustao. Vidio je da je sastanak sa Savvasom gotov. Rekao mu je što je trebao znati. ‚Dođi ponovno za nekoliko dana‛, rekao je Savvas okrenuvši se u stolcu prema njemu. ‚I, sljedeći put donesi malo gotovine.‛ Markos je već bio na vratima. Žurio je otići zbog mnoštva razloga. Christos ga je čekao u garaži. Toga je jutra pronašao poruku svoga brata u kojoj ga moli da pokupi nekoliko paketa i odnese ih ‚na poštu‛. Događalo se mnogo toga i Christos je svoga brata trebao više nego ikada. Jedna je od njegovih grupa uhićena kad su u njihovu domu pronašli ukradeno oružje. Christos nije znao kamo su odveli njegove prijatelje. Kolale su glasine da su mučili utamničene članove EOKE B i Christos se bojao da će izgovoriti njegovo ime. Više nego ikada bilo je važno da svoj dom održi čistim. Kad se Markos dovezao do garaže, njegov mu je brat pokretom pokazao da se uveze unutra. Christos je izgledao iscrpljeno, ali u očima mu je blistalo uzbuđenje. ‚Mislim da će se nešto dogoditi‛, rekao je. ‚Moramo biti još oprezniji nego ranije.‛ ‚To ne govoriš prvi put‛, rekao je Markos podrugljivo kroz otvoren prozor auta. Nakon pokušaja atentata na predsjednika Makariosa tijekom posljednjih nekoliko mjeseci činilo se da se mnogo toga već dogodilo. S obzirom da je Ioannidis, beskompromisni zagovornik ujedinjenja Cipra s Grčkom, sada čvrsto bio pod nadzorom EOKE B, Makarios je bio u većoj opasnosti nego ikada

ranije. Markos je umješno ugurao svoj auto u garažu, ali nije izišao van. Christos je otvorio prtljažnik i oprezno, zaštićen sjenom, položio unutra nekoliko paketa. Haralambos, koji je zamjenjivao neke gume, jednim je okom pratio situaciju oko sebe pazeći na pristizanje ostalih mušterija. Svi koji su radili ovdje podržavali su EOKU B, ali njihove su mušterije bile raznih uvjerenja; njihovi su redoviti klijenti bili čak i neki turski Ciprani. Kad je završio, Christos je treskom zatvorio stražnja vrata automobila i prišao vozačevim vratima. Sagnuo se da popriča sa svojim bratom. ‚Hvala, Markose. Uskoro ću opet trebati te pakete pa neće dugo biti kod tebe.‛ ‚Bolje ti je da budeš posebno oprezan‛, rekao je Markos. ‚Doista sužavaju popis.‛ ‚Znam, znam‛, odgovorio je Christos nestrpljivo. ‚Sigurno imaju doušnike.‛ ‚A znaš li što govori Makarios...?‛ ‚Što?‛ upitao je Christos otirući svoje masne ruke o grubi ručnik. ‚Da je EOKA B odgovorna za prijetnju neovisnosti Cipra.‛ ‚Makarios je najveća prijetnja ovomu otoku‛, rekao je Christos. ‚Ne mi.‛ Markos je zatvorio prozor, uključio radio i odvezao se. ‚Naša je ljubav poput broda na oceanu...‛ Svirao je jedan od najvećih hitova toga ljeta. Markos je riječi znao napamet i pjevao je iz svega glasa. Njegova mu je majka uvijek govorila da ima prelijep glas i bila je u pravu. Dan je bio idiličan, more bistro i svjetlucavo i dok se vozio

prema Praskozorju, ugledao je linijski brod za krstarenje kako ulazi u luku. ‚...ljuljaj brod, nemoj ljuljati brod, dušo.‛ Nadao se da ništa neće poljuljati njegov brod. Trenutačno je osjećao da je sve lijepo pod nadzorom, a Aphroditina ljubav i odanost bili su slastan dio njegova dana. Čim je pjesma završila, počele su vijesti. Govorili su o otvorenome pismu koje je predsjednik Makarios napisao Phaedonu Gizikisu, grčkomu predsjedniku, koji je zasjeo na mjesto Ioannidisa. U njemu je optužio tamošnju vladu za urotu protiv sebe i izravno optužio da slijedi politiku kojoj je namjera ‚ukinuti ciparsku državu.‛ Radijski je izvjestitelj pročitao jedan izvadak: ‚Više nego jednom naslutio sam, i u jednoj prigodi gotovo osjetio, nevidljivu ruku ispruženu iz Atene kako seže da uništi moje postojanje kao osobe.‛ Makarios je zahtijevao da Atena opozove šesto grčkih vojnih časnika koji su se sada nalazili u ciparskoj Nacionalnoj gardi i koji su EOKU B opskrbljivali ljudstvom i potrebnim materijalima. Usred toga blistavog ljetnog dana, Markos je sebi postavio isto pitanje koje si je postavio svatko tko je slušao tu radijsku postaju. Kakvu će reakciju isprovocirati tako izravna i gruba izjava? Nisu morali dugo čekati da saznaju.

Četrnaesto poglavlje Četrnaest dana kasnije, rano ujutro petnaestoga srpnja, napadnuta je predsjednička palača u Nikoziji. Oklopljeni automobili i tenkovi provalili su kroz kapiju i razbili zidove. Napadači su provalili da pronađu Makariosa. Palačom je uskoro buknuo požar. Vijesti o državnome udaru brzo su putovale tim malenim otokom. U domovima diljem Cipra ljudi su se okupili oko svojih radija. U kući Özkanovih, u stanu Georgiouovih i uredima Praskozorja svi su stajali u zapanjenoj tišini. Na radiju se čula samo vojna glazba. Zatim se začula objava: ‚Makarios je mrtav.‛ Iza toga je uslijedilo zlokobno upozorenje: ‚Nacionalna garda situaciju drži pod nadzorom. Svatko tko se umiješa bit će odmah smaknut.‛ Proširila se vijest da je izabran novi predsjednik: Nikos Sampson, bivši borac EOKE. Irini Georgiou neutješno je plakala. Bila je vrlo sentimentalna glede Makariosa. Zbunila ju je njegova promjena stavova u vezi s enosisom, ali koji god bili njegovi politički ciljevi, vjerovala je da svaki crkveni dostojanstvenik u svojoj osnovi mora biti dobar. ‚Još jedna smrt‛, rekla je svojoj kćeri. ‚Još jedna užasna smrt. Jadni čovjek... jadni čovjek. Kad će sve to završiti?‛ Ona i Maria, koja je ponovno bila trudna, slušale su vijesti na

radiju cijeli dan dok se Vasilakis neumorno igrao drvenim kockama izgubljen u svome svijetu mašte. Makariosa su optužili da je on izazvao tu situaciju i voditelj im je rekao da je Nacionalna garda preuzela vlast kako bi se izbjegao građanski rat. Do trenutka kad je Panikos ranije došao kući iz električarske radionice da bude sa svojom suprugom i sinom, Irini Georgiou je već bila sva izvan sebe. Nije bilo nijednoga od njezinih muškaraca. Njezin suprug i oba njezina sina izbivali su većinu dana i još se nisu vratili. ‚Što misliš, gdje su?‛ neprestano je pitala kršeći ruke. ‚Misliš li da će se uskoro vratiti? Misliš li da su na sigurnome?‛ Na ta pitanja nije bilo odgovora i niti Maria niti Panikos nisu ništa mogli učiniti osim da joj izgovaraju uzaludne riječi utjehe. Irini je hodala gore-dolje, odlazila do ulaznih vrata i natrag, šetala ulicom kao da će ih pronaći tamo, vratila bi se u kuću, sjela na dvije minute, a onda bi ponovila cijeli postupak. ‚Što ćemo učiniti? Što ćemo učiniti?‛ Bila je na rubu histerije i neprestano se križala. ‚Siguran sam da će se uskoro vratiti‛, rekao je Panikos nježno dodirujući ruku svoje punice. Sati su prolazili polagano i prvi se pojavio Vasilis. ‚Agapi mou, žao mi je. Na putu prema kući postavili su cestovne prepreke. Užasni zastoji. Sigurno si se jako brinula.‛ Zagrlili su se, a Irini je neutješno jecala. ‚Da smo barem ugradili telefon,‛ rekao je Vasilis, ‚mogao bih te nazvati.‛ Nedugo nakon toga ušao je Markos. Nije shvatio da će njegova majka biti toliko zabrinuta. ‚Morao sam ostati u hotelu‛, objasnio je. ‚Morali smo uvjeriti

goste da je sve u redu, da posao ide kao i obično.‛ Sada su samo čekali Christosa. ‚Doći će uskoro, mamma‛, uvjeravao ju je Markos, iako ni sam nije bio siguran vjeruje li u to. Irini je počela kuhati objed. Bilo je to jedino čega se mogla sjetiti da se zaposli i skrene misli sa sinove odsutnosti. Postavila je stol uključujući i tanjur za Christosa, i svi su ostali sjeli da jedu. Ulazna su vrata ostavili otvorenima kako bi ga ugledali čim stigne. Baš kad su Irini i Maria skupljale tanjure, na vratima se pojavio jedan lik. Irini je ispustila neke vilice i žlice kako bi čim prije stigla do svoga sina, a Christos je svoju majku stisnuo u zagrljaj. Bio je krupan i gotovo za glavu viši od nje. Irini je udahnula mirise znoja i motornoga ulja koje je njezin mlađi sin uvijek nosio na sebi i čvrsto se priljubila uz njega. Naposljetku se odmaknuo. ‚Sigurno si gladan‛, rekla je. ‚Da, gladan sam kao vuk‛, odgovorio je. ‚Znaš što se danas dogodilo?‛ upitao je Vasilis pitajući se je li njegov sin svjestan državnoga udara. ‚Naravno da znam, oče!‛ odgovorio je Christos pokušavajući prikriti svoje zadovoljstvo koje je sve više raslo svakim novim razvojem događaja. Irini Georgiou shvatila je da njezin mlađi sin ne dijeli njezinu tugu zbog Makariosove smrti i njegovo joj je držanje te večeri potvrdilo ono što je slutila već neko vrijeme. Panikos je petljao oko radija pokušavajući smanjiti šumove, pa je odabrao drugu postaju. Odjednom su začuli glas koji su svi prepoznali. Bio je to

Makarios. Kao da je uskrsnuo od mrtvih. Opisujući kako je pobjegao iz palače dok je bila pod opsadom, rekao je novinaru koji ga je intervjuirao da je zaustavio jedan auto u prolazu koji ga je odvezao u planinu Troodos. Odatle je otišao u manastir, a onda u Paphos, odakle se javio u eter iz tajne radijske postaje. ‚Zajedno ćemo nastaviti sveti otpor i izboriti se za slobodu‛, rekao je. ‚Živjela sloboda! Živio Cipar!‛ Za Irini Makariosovo je uskrsnuće bilo još čudesnije od njegove smrti. Ustrajala je na mišljenju da su svi oni svjedočili čudu i te je večeri plakala još više nego ujutro. Vratili su se svi muškarci koje je voljela. ‚Bog je sigurno na Makariosovoj strani‛, rekla je oduševljeno. Vasilis ju je pogledao. Kad je Irini Georgiou govorila o Makariosu, s ljubavlju je razmišljala o bradatome svećeniku. Njegova je bogobojazna žena častila sve oko sebe crkvenim stavovima. Vasilis je, pak, vidio političara sitnih očiju i vjerovao da taj čovjek ima dvije svoje vrlo različite strane.

~ Toga je dana u Praskozorju sve ostalo mirno. Članovi su osoblja dobili upute da kažu gostima kako promjena u vodstvu zemlje neće imati nikakav nepogodan utjecaj na njih. Luke i aerodromi privremeno su bili zatvoreni, ali uskoro će se sve vratiti u normalu. Nikozija je udaljena pedesetak kilometara i svi će problemi ostati tamo. Toga popodneva, kad se dogodio državni udar, ljudi su se još uvijek kupali i sunčali na plaži. Turisti su čuli da je sada na vlasti novi predsjednik, ali to se nije činilo nekakvom pretjerano važnom viješću. Turisti iz Amerike i Europe više su se trudili biti obaviješteni o skandalu koji se razvijao u Washingtonu. Sudbina jednoga drugog predsjednika, Richarda Nixona, visjela je o koncu, a to će za većinu

njih imati mnogo veće osobne posljedice. Sijedećega dana, prvi put nakon nekoliko mjeseci, Savvas se pojavio u Praskozorju. Mnogi od njegovih radnika na gradilištu nisu se pojavili, pa se nije moglo napredovati kao i obično. Bio je vrlo uznemiren. ‚Gdje je Markos?‛ zahtijevao je odgovor od Coste Frangosa. ‚Negdje u hotelu‛, odgovorio je Frangos. ‚Vidio sam ga jutros oko deset.‛ Markos i Aphroditi toga su se jutra sastali kao i obično, ali Markos je kasnio. Aphroditi je uvijek bila ljutica ako bi ju ostavio da čeka. Požuda ju je činila nestrpljivom. Danas je postojao dodatni razlog napetosti. Znala je da je najnoviji zaokret u politici otoka zlokoban znak. Nikako nije željela da to utječe na njezinu svakodnevicu. Nikada nije bila ispunjenija, nikada se nije osjećala življom, nikada iskusila toliki intenzitet zadovoljstva i nije željela da se išta od toga promijeni. Unutar sobe s Markosom u tome je trenutku marila za malošto drugo. Odjeća, cipele, donje rublje — ali ne uvijek i nakit — bivali su odbačeni ustranu. Kad god su vodili ljubav, ostavljali su prozore otvorene da kroz njih ulazi Sunčeva svjetlost, bilo da se nalaze na devetome, jedanaestome, četrnaestome, bilo na kojemu drugom katu. Svjetlo se od mora odražavalo na stropu, a sunce bi obično još uvijek bilo u usponu osvjetljavajući svaki centimetar njezine kože. Sa Savvasom svjetla su uvijek bila prigušena, a zastori navučeni. Dok su njegova supruga i njegov prvi pomoćnik užurbano navlačili svoju odjeću, Savvas je sazvao osoblje u balskoj dvorani kako bi dodatno naglasio da se sve mora nastaviti kao i obično. Najvažnije od svega, moraju učiniti sve što je moguće kako bi odgovorili goste od odlaska. Primijetio je da se čini kako sve funkcionira kako treba i zamolio neka tako i nastave. ‚Svi znate da ponovno gradimo Novu rajsku plažu‛, rekao je.

‚Uspjeh Praskozorja i dovršenje novoga hotela potpuno su u vašim rukama.‛ Markos se pojavio u dnu sobe i slušao. U glasu Savvasa Papacoste čuo je notu pohlepe ujedinjenu s laganom naznakom panike. Kao i obično, šef nema sve informacije, pomislio je Markos. Slutio je da neće moći baš tako lako nastaviti s poslom, kao da se ništa ne događa. Toga je jutra svratio u garažu da vrati neke pakete. Christos nije bio tamo, ali bio je jedan od njegovih kolega, radeći sam. ‚Njegovoj je jedinici naređeno da ode u Nikoziju‛, rekao je. ‚Christos je otišao.‛ ‚Ali, nije li to već završilo?‛ upitao je Markos. ‚Tamo još uvijek ima opozicije...‛ odgovorio je mehaničar. ‚Nekoliko zaostalih suprotstavlja se novomu predsjedniku.‛ Nije bilo važno je li to namjerno umanjivanje značaja onoga što se događalo. Nakon nekoliko sati Famagusta je bila preplavljena glasinama o tome što se događa u glavnome gradu, mjestu koje je bilo vrlo blizu, iako se činilo da je udaljeno tisućama kilometara. Markos je jednoć upoznao Nikosa Sampsona dok je Sampson još bio aktivan u prvotnoj EOKI. Rođen u Famagusti, Sampson je ostavio velik utjecaj na toga tinejdžera. Bio je mišićav, zgodan i karizmatičan, pa su ga jednako obožavali i muškarci i žene i jednako ga se toliko i bojali. Imao je reputaciju ubojice i svoju je okrutnost nosio kao znamen. Bio je to dio njega, neiskorjenjiv koliko i čelični pogled. Markos je znao da Sampson neće pomilovati ljude koji su se odupirali državnomu udaru. Novosti su se ubrzo probile do bolnica u Nikoziji koje su bile prepunjene ranjenicima. Na ulicama su se održavale borbe. Danju se još uvijek čula pucnjava iz strojnica i, ponekad, iz topova. U

napučenim hodnicima liječnici su se borili da spase umiruće bez obzira na to jesu li bili pristaše Makariosa, EOKE B ili sudionici vojnoga udara od dana ranije. Rane su bile rane i kad meso rastrgaju metci i šrapneli, nije bilo važno čije je to meso. Medicinsko je osoblje jedva imalo vremena registrirati imena ili pogledati u lica dok su čistih, previjali i vidali rane. Svaki liječnik i sestra, bilo da su grčki bilo turski Ciprani, imali su svoje mišljenje o onome što se događalo na ulicama, ali svoje su zadatke obavljali bez diskriminacije. Dok su odsječci novosti pristizali u salon, Emine je postajala sve tjeskobnija. Toga je jutra primijetila da Ali nije spavao u svome krevetu i više nije mogla zatvarati oči pred sumnjama da je upleten u TMT. Što je više pristizalo izvješća o borbama i ranjenima, to su joj ruke jače drhtale. Odložila je svoje škare. ‚Zašto ne bi otišla i potražila Hüseyina?‛ predložila je Savina. ‚Možda on zna nešto.‛ Emine je zatekla svoga sina kako grablja pijesak ispred terase. ‚Gdje je Ali bio prošle noći?‛ upitala je. Hüseyn je nastavio s poslom a da nije podignuo pogled. Ako ju pogleda u oči, shvatit će da on nešto zna. Slegnuo je ramenima. ‚Hüseyine! Pogledaj me!‛ Podignula je glas i nekolicina je ljudi na ležaljkama pogledalo prema njoj. ‚Majko!‛ siknuo je osramoćen. ‚Želim znati!‛ Na terasi se pojavio Costas Frangos i pokretom pozvao Hüseyina k sebi. ‚Moram ići‛, rekao je Hüseyin. Požurio je ostavivši svoju majku da sama stoji na pijesku.

Vrativši se u salon, Savina je pogledala Emine i ustrajala na tome da ode kući. Nije bila u stanju raditi. Čak i prije nego što je otvorila vrata svoga doma, srce joj je poskočilo. Čula je Alijev glas. Vratio se. ‚Ali! Gdje si bio? Zašto nisi došao kući? Jako smo se zabrinuli.‛ Bila je rastrgana između toga da ga snažno ošamari i čvrsto zagrli. Odabrala je ovo posljednje plačući cijelo vrijeme. Halit je sjedio u uglu tiho zveckajući svojim tespihom, svojom krunicom koju je molio kad je bio zabrinut. ‚Zašto si otišao?‛ ‚Morao sam‛, rekao je Ali napukla glasa. Odmaknuo se od svoje majke. ‚Mogli bi ubiti naše ljude.‛ ‚Ali ti si još uvijek dijete. Previše si mlad za ovo!‛ Emine je bila izvan sebe. ‚Obećaj mi da nikada više nećeš ići...‛ molila je. ‚Ne mogu‛, odgovorio je.

Irini i Vasilis još su bili budni kad je Markos došao kasno te noći. Zatvorio je noćni klub ranije nego inače, jer se pojavila samo šačica gostiju. Oni koji su došli puno su pili kako bi si pomogli, ali nisu ostali dugo. Obično bi na kraju večeri pozornica bila zatrpana cvijećem, ali večeras su prodali samo jednu košaru karanfila. Markos isprva nije ugledao svoje roditelje koji su tiho sjedili u tami kiposa, ali onda je primijetio žar cigarete svoga oca. ‚Leventi mou‛, zaplakala je Irini kad se Markos stvorio pokraj nje. Ustala je da ga zagrli. ‚Irini,‛ pobunio se njezin suprug, ‚samo je bio na poslu.‛ Bio je u pravu, ali njezina se napetost zbog događaja toga dana sve više povećavala. Nisu imali niti telefon niti televizor, a radio im nije govorio ono što su željeli znati.

Markos je sjeo s njima i ulio iz napola praznoga bokala sa zivanijom koji je stajao nasred stola. Irini je uvjerila Vasilisa da se toga dana ne odveze u polje. ‚Mislim da ne bi bilo sigurno‛, objasnila je Markosu. ‚Ali nadala sam se da će se do sada stvari smiriti.‛ ‚Zbog čega si to mislila?‛ umiješao se njezin suprug. Vasilis Georgiou bio je u kavani i njegov je govor bio pomalo nerazumljiv. Proveo je cijeli dan slušajući glasine, novosti i propagandu i vratio se da svoju suprugu ispuni novim nemirom. ‚Vani se odvija građanski rat!‛ rekao je lupajući šakom po stolu. ‚Uhapsili su mnogo Makariosovih ljudi. A tvoja majka nije baš previše zadovoljna time.‛ Vasilis Georgiou bio je jedan od mnogih koji su Makariosu okrenuli leđa kad arhiepiskop enosis više nije postavljao na vrh svojih prioriteta, ali o toj je temi govorio tek kad bi popio. Nije uvažavao sentimentalnost svoje supruge prema tome čovjeku. Znao je da je Christos, poput njega, pristaša enosisa, ali nije bio siguran što o tome misli njegov stariji sin. ‚Nemoj pretjerivati!‛ odgovorio je Markos. ‚Samo uznemiravaš mammu.‛ ‚Pa, što ti onda misliš da se događa? Ne znaš ti ništa zatvoren cijeli dan s onim strancima... tko si ti da govoriš što se događa...‛ Vasilis Georgiou pijano je brbljao. Markos je obgrlio svoju majku. ‚Christos...‛ rekla je tiho, molećivo se obrativši svomu starijem sinu. ‚Zar nije došao kući?‛ Irini je odmahnula glavom. ‚Doći će, mamma, ne brini se. Sve će biti u redu. Jučer je došao, zar ne?‛

‚Imam užasan osjećaj‛, rekla je. ‚Sanjala sam prošle noći jedan san. Grozan san.‛ Pogledala je ustranu. Niz lice su joj tekle suze. ‚Znam ja gdje je on‛, rekla je naposljetku. ‚Bori se s onim... onim muškarcima.‛ Prošlo je nekoliko nelagodnih trenutaka. Markos je šutio. Vasilis je zapalio još jednu cigaretu. Irini je otišla u krevet. Uhom tražeći odjek koraka, bilo koji zvuk povratka svoga sina, ležala je budna do jutra zureći u strop. Nedugo prije zore cikade su utihnule. Nastupila je gluha tišina koja će vladati dok psi ne počnu lajati i pijetlovi kukurijekati. Kako je moguće da se uz tu mrtvu tišinu odvija građanski rat? Uvjerila je samu sebe da to ne može biti istina. Christos će ući za koji trenutak. Tijekom jutra napetost je bivala sve veća. Sat za satom kružili su odsječci vijesti, istinitih i prerađenih. Ponekad su glasine prenaglašavale ozbiljnost događaja, a ponekad su ju podcjenjivale. Christos se nije vratio i kad je Vasilis otišao da provjeri u garaži, saznao je da već drugi dan nije došao raditi. U Praskozorju su se svi pojavili na poslu, kao što im je naložio Savvas Papacosta, ali ozračje je bilo napeto. Gosti su osoblje na recepciji bombardirali pitanjima. ‚Kako će ovo utjecati na nas?‛ ‚Hoće li naši letovi prema doma biti odgođeni?‛ ‚Hoćemo li dobiti povrat novca ako odemo dan-dva ranije?‛ ‚Možemo li zadržati istu sobu ako ne možemo odletjeti?‛ Svi su bili napeti, zainteresirani samo za sebe, odjednom osjetivši da su jako udaljeni od svojih domova. Emine i Savina toga su jutra bile same u salonu. Frau Bruchmeyer, točna kao i uvijek, pojavila se u podne na svome

mjesečnom šišanju. Svoju je srebrnu kosu držala kratko ošišanom, što je bio stil koji je pristajao ženi tako visokih jagodica. ‚Dobro jutro‛, rekla je veselo. Emine joj je pomogla navući ogrtač. ‚Dobro jutro, frau Bruchmeyer‛, odgovorila je. ‚Kako ste danas?‛ To je pitanje izgovorila automatski. Emine je bila potpuno odsutna duhom. ‚Dobro sam, hvala‛, stigao je odgovor. ‚Ali mislim da sam usamljena u tome.‛ ‚Mogli biste biti‛, rekla je Savina. ‚Ali većina se naših mušterija nije pojavila, tako da zapravo ne znamo...‛ Frau Bruchmeyer nagnula je glavu unatrag u umivaonik kako bi joj Emine oprala kosu, ali nastavila je govoriti. ‚Ne sviđa mi se ono što se događa,‛ rekla je, ‚ali mislim da bismo trebali nastaviti kao i inače.‛ Emine se nije usudila otvoriti usta kako bi joj odgovorila. Kad joj je kosa bila podšišana i suha, Frau Bruchmeyer je svakoj dala šiling i otišla. Bilo je vrijeme ručka i sjest će za svoj uobičajeni stol pokraj bazena neuznemirena događajima toga jutra.

Prihvaćajući vlastita opravdanja kako su telefonske linije toga dana radile tek sporadično, Aphroditi je odustala od iščekivanja Markosova poziva. Iz kratkoga razgovora koji je toga jutra obavila sa Savvasom znala je da svi moraju nastaviti kao da je sve uobičajeno, pa se odjenula pažljivo, kao i obično – u profinjenu žutu svilu i stavila je nakit s topazom — i krenula prema hotelu. Činilo se da Markosa nema u blizini, pa je sišla u salon da vidi Emine i Savinu. On će se možda pojaviti malo kasnije. Njoj na svijetu

ništa nije bilo važnije od nekoliko ukradenih trenutaka s tim muškarcem i nadala se da i on osjeća isto. Emine i Savina ugledale su mnogo drukčiju Aphroditi od one prpošne, ustreptale žene koju su navikle gledati u proteklih nekoliko mjeseci. Sada je bila napeta i neuobičajeno tiha. ‚Možda želi da je u Engleskoj sa svojom majkom.‛ ‚Izgleda mi kao da joj je slabo...‛ ‚O, Emine! Kako god da izgleda, ti uvijek zamišljaš da je trudna! Samo je zabrinuta, kao i svi drugi!‛ Svježe počešljana, Aphroditi je otišla na recepciju. Još uvijek nije bilo ni traga Markosu, pa je ubijala vrijeme razgovarajući s osobljem i nekolicinom gostiju koji su čekali nadajući se da će saznati neke nove informacije. Dupini su se i dalje igrali u fontani. Naposljetku je prišla Costasu Frangasu. ‚Jeste li danas vidjeli gospodina Georgioua? Moj se suprug nada da će se kasnije moći sastati s njime na gradilištu.‛ ‚Ne, kyria Papacosta‛, odgovorio je. ‚Koliko ja znam, nije bio ovdje otkako je zatvorio noćni klub. A to je vjerojatno bilo oko jedan ujutro.‛ ‚Hvala Vam‛, rekla je okrenuvši se. Bila je sigurna da bi čovjek umio pročitati uznemirenost na njezinu licu. Aphroditi se odvezla kući. Dok se vozila Avenijom Kennedy, glavnom cestom koja se protezala stražnjom stranom hotela, prošla je pokraj grupe vojnika Nacionalne garde. Oni su sada nadzirali Famagustu. Ovdje je bilo malo otpora od vrste koja se mogla doživjeti u Nikoziji. U stanu je uključila radio. Izvjestitelj je govorio da je stanje na cijelome otoku sada mirno. Aphroditi je isključila radio, stavila ploču na gramofon i ulila si malo slatkoga vermuta. Spuštenih roleta ispružila se na soli polagano pijuckajući i zureći u telefon, voljom ga

tjerajući da zazvoni. Dok je Carly Simon pjevala, proradio je alkohol koji je popila. Aphroditi je sklopila oči. Kad ih je otvorila, bio je mrak. Sjaja koji je prodirao kroz rolete sada više nije bilo i pala je noć. Sjela je. Igla se na gramofonu zaglavila. ‚Ti si tako tašt... tašt... tašt...‛ Sigurno je ponovila stotinu puta, ali ona toga nije bila svjesna. U njezine je snove mogla prodrijeti samo zvonjava telefona. Sada se oglasio. Skočila je na noge i zgrabila slušalicu s vilice dok joj je srce nabijalo. Upravo je zinula da izgovori Markosovo ime kad je začula svoje. ‚Aphroditi!‛ Bio je to glas njezina supruga. ‚Savvase‛, rekla je bez daha. ‚Kako ti je protekao dan?‛ ‚Užasno. Pola se radnika nije pojavilo. Nije stigla ni jedna od pošiljki... Markos Georgiou nije donio gotovinu koju sam tražio...‛ Činilo se da do Savvasa nije dopirao stvarni značaj državnoga udara. Aphroditi je pogledala u zidni sat. Zaprepastila se kad je shvatila da je devet sati navečer. Je li ju Markos čekao? Savvas je još uvijek pričao. ‚Samo ću najprije srediti papirologiju, a onda ću na putu kući svratiti u Praskozorje. Neću odustati od...‛ Dok je slušala pritužbe svoga supruga, gledala je prizore daljinskim upravljačem prebacujući televizijske programe. Prikazivao se jedan stari film Meline Mercouri. ‚Savvase,‛ rekla je, ‚jesi li čuo novosti?‛ ‚Nisam‛, odgovorio je čvrsto. ‚Čemu? To nam ionako neće

otkriti pravu istinu.‛ ‚Ma, stvar je u tome što...‛ Njezin je suprug otkrio notu napetosti koja se uvukla u Aphroditin glas. ‚Slušaj, vratit ću se oko ponoći‛, rekao je naglo. ‚Ne boj se! Koliko ja znam, sve se već smirilo. Dok uspijevamo postići da ovdje stvari idu kao i obično, sve će biti u redu.‛ Izgledalo je da Savvas Papacosta nije bio svjestan onoga što se događalo izvan bodljikavom žicom opletenih granica njegova gradilišta. Osim zlata i dragoga kamenja, sve je ostalo što su posjedovali sada bilo pretvoreno u novac i ugrađeno u izgradnju. Čak i zarada iz Praskozorja i poveći zajam koji je uzeo nisu bili dovoljni da podrže trenutačnu fazu izgradnje. Sve što je želio bilo je da ubrza dan otvorenja. Tek će tada početi vraćati taj golemi ulog. ‚Onda, vidimo se kasnije‛, rekla je Aphroditi. Začula je klik s druge strane. Drhtala je. Rashladni je uređaj rashladio sobu do točke smrzavanja, pa je podignula rolete te izišla na balkon da ulovi malo toplijega zraka. Pitala se zašto Markos nije došao na gradilište. I zašto ju nije nazvao? Nije bilo načina da sazna. Da je ponovno uključila radio, Aphroditi bi otkrila da je turska vlada tražila od Britanije da intervenira. Državni udar u Nikoziji koji je poduprla Grčka, što se Turaka ticalo, bio je konačni potez prema enosisu, nečemu što oni neće tolerirati. Poput svoga supruga, i ona je bila prezauzeta svojim osobnim brigama kako bi mogla biti svjesna opasnosti u kojoj se našla zajedno sa svim drugim ljudima na otoku. Noćni je zrak bio nepomičan. Diljem grada besani su ljudi sjedili na svojim balkonima zureći u tamu i u zvijezde. Temperatura zraka

toga dana nije pala ispod četrdeset Celzijevih stupnjeva. Markos je sjedio sa svojom majkom držeći ju za ruku i pokušavajući ju umiriti. Bila je budna i obitelj Özkan pitajući se što će joj donijeti novi dan. Nedaleko odatle, na pučini crnoj poput tinte, ležali su brodovi turske mornarice i čekali.

Petnaesto poglavlje Kad se Aphroditi probudila sljedećega jutra, ugledala je udubinu na jastuku pokraj svoga. Savvas je već otišao. Tišina u stanu bila je opipljiva. Morala je izići i pronaći Markosa. Brzo navukavši svoju haljinu i cipele od prethodnoga dana, ali ostavivši svoj nakit na pokrajnjemu stoliću, požurila je van. U predvorju Praskozorja kovčezi su bili poredani u organizirane redove. Sami gosti nisu stajali u takvu redu. Nekoliko stotina ljudi gužvalo se oko stola recepcije željni da čim prije poravnaju svoje račune; uglađeno ponašanje po kojemu su Europljani sa sjevera bili poznati sada je bilo stvar prošlosti. Djelatnici na recepciji pokušavali su se držati pravila lijepoga ponašanja suočeni sa zahtjevima gostiju od kojih su mnogi inzistirali na povratu sredstava propitujući i sumnjajući u iznos na računima te tražeći objašnjenja dok su se iza njih gurali drugi. Trebalo je uračunati promjene, izračunati tečaj promjene valute, izdati račune. Nekolicina se manje djece igrala lovice oko fontane cičeći i smijući se, nesvjesni napetosti svojih roditelja. Costas Frangos pokušao je uvesti malo reda bezuspješno moleći ljude da oblikuju red, pokušavajući odgovoriti na pitanja, organizirajući dolazak taksija. Aphroditi je promatrala taj prizor tražeći među svim tim licima jedno određeno. Prišlo joj je nekoliko ljudi pecajući informacije, navaljujući da brže riješi njihove račune i zahtijevajući da pomogne organizirati prijevoz za njih.

‚Gospodin će se Frangos brinuti o vama‛, rekla je odlučno upućujući ih na hotelskoga upravitelja koji je ostao besprijekorno smiren ispod lavine neuljudnosti. Odšetala je prema baru na terasi i bazenu te pogledala prema plaži. Nekolicina se ljudi i dalje tvrdoglavo držala svoje izletničke rutine nanoseći losion za sunčanje, kupajući se i sunčajući. To su bili njihovi dragocjeni dani godišnjega odmora namijenjeni hedonizmu i suncu i nisu ih se željeli odreći. Kad se prorijedi gužva u prijamnome području, došetat će da provjere situaciju, ali za sada neće paničariti. U sredini te grupe nalazila se frau Bruchmeyer koja nije imala namjeru otići bilo kamo. Ovo je bio njezin dom. Podignula je pogled s knjige i sa svoje ležaljke mahnula Aphroditi. Aphroditi se nije željela upustiti u razgovor ni s kim, pa se vratila u predvorje i povukla s ulaza. Vani je vladao kaos koji su većinom stvorili vozači taksija vičući jedan na drugoga zbog vozila koja su nespretno parkirali tako da si međusobno priječe izlaz. Pokraj vrata koja su vodila u Clair de Lune uočila je muškarca kojega je tražila. Suzdržavši se da ne potrči, krenula je prema njemu. ‚Markose!‛ pozvala ga je bez daha. Okrenuo se s velikim snopom ključeva koji mu je zveckao u ruci. Uz buku svuda oko njih, mogli su razgovarati bez straha da će ih netko čuti. ‚Gdje si bio?‛ Markos je oklijevao. ‚Gle, zašto ne bi došla unutra? Tamo možemo razgovarati.‛ Dva je puta za sobom zaključao vrata pa su sišli stubama, prošli kroz baršunaste zastore i našli se u noćnome klubu. ‚Zabrinula sam se za tebe.‛ ‚Ne smiješ se brinuti za mene, Aphroditi‛, rekao je Markos

uzevši ju u naručje i gladeći joj kosu. ‚Prošla su dva dana!‛ ‚Dva dana puna događanja‛, odgovorio je grubo. Njegov je ton bio vrlo ravnodušan. ‚Nedostajao si mi‛, bilo je sve što je uspjela smisliti. ‚Moram biti uz svoje roditelje‛, rekao je. ‚Jako su napeti.‛ Osjetila je lagani dodir njegovih usana na svome čelu i nepoznat osjećaj da ju je upravo odbacio. ‚Moram obaviti još nekoliko stvari prije nego što odem‛, rekao je. ‚Ali vidjet ćemo se uskoro. Siguran sam da neće proći mnogo vremena prije nego što se stvari vrate u normalu.‛ ‚Ne bih li mogla još malo duže ostati ovdje s tobom?‛ ‚Agapi mou‛, rekao je. ‚Kad bi ljudi znali da si ovdje, mislili bi da je to čudno.‛ ‚Mislim da to danas nitko neće primijetiti‛, rekla je. ‚Ipak, mislim da je najbolje da ne ostaneš‛, rekao je gladeći joj nadlakticu na takav način da ju je u trenutku uvjerio u svoju privrženost. Odveo ju je do ulaznih vrata i propustio ju van. Bila je ljuta zbog osjećaja da je istovremeno osramoćena i odgurnuta. Aphroditi je čula kako se ključ okreće u bravi iza nje, ali nakon toga malo je čega bila svjesna. Osjećala se nepovezana sa svijetom i provezla se ravno preko raskrižja ne primijetivši da se za dlaku mimoišla s drugim autom. Stigla je kući vozeći kao da je slijepa i otišla stubama u svoj stan. Nije mogla smisliti što bi mogla raditi, pa je nazvala svoju majku. ‚Aphroditi, pokušavala sam te nazvati, ali nisam mogla dobiti vezu. Što se događa tamo?‛

‚Dobro sam, majko‛, rekla je Aphroditi. ‚Izbilo je malo panike. Na vijestima sve vjerojatno izgleda lošije nego što jest.‛ ‚Užasno je. Jadni arhiepiskop Makarios!‛ Artemides Markides je Makariosa još uvijek smatrala svojim duhovnim vođom i glavna joj je briga bila činjenica da je on svrgnut. ‚Trebala bi doći ovamo u Englesku ako se situacija pogorša‛, rekla je. ‚Ovdje, kao što znaš, ima dosta mjesta.‛ ‚Sigurna sam da neću morati to učiniti‛, rekla je odlučno Aphroditi. Napustiti Cipar i otići živjeti sa svojom majkom bila je posljednja stvar koja joj je bila na pameti. ‚Upravo dolazimo u posljednju fazu izgradnje hotela‛, dodala je, ‚i Savvas nema namjeru prestati!‛ ‚Pa, javljaj mi se, dušo. Moram znati da si na sigurnome.‛ ‚Hoću, majko‛, odgovorila je Aphroditi.

Sljedećega jutra, dok se sunce budilo, nad Ciprom su se začuli turski avioni. U prizemnome stanu Markos, Maria i Panikos okupili su se sa svojim roditeljima oko radija. Napeto su slušali novosti na CyBC-u. Turska je zahtijevala očuvanje ustavnoga poretka. Bojali su se za sigurnost turskih Ciprana i skoru objavu enosisa od strane onih koji su izazvali državni udar. Njihovu ultimatumu nije udovoljeno, pa su na sjeverni dio otoka spustili na tisuće turskih vojnih padobranaca. Na Kyreniju, koja se nalazila samo sedamdesetak kilometara od Famaguste, bačene su bombe. Toga se ta obitelj najviše bojala. ‚Panagia mou‛, promrmljala je Irini glave pognute kao u molitvi. Maria je sjedila pokraj nje i uzela ju za ruku. ‚Ne brini, majko‛, rekla je nježno. ‚Doći će Grci i spasit će nas.‛ ‚Misliš li?‛ rekla je Irini odmah ohrabrena.

‚Naravno da hoće.‛ Njezin je mali sin trčkarao oko stola nesvjestan događaja toga dana. Irini Georgiou pogledala je u Markosa. Znao je da razmišlja o Christosu. ‚Siguran sam da će uskoro opet biti s nama‛, rekao je. ‚Ne mogu slušati ovo‛, rekao je Vasilis Georgiou ljutito nagrnuvši prema vratima. ‚Zašto Makarios nije došao do nekakva sporazuma s Turcima? Nisu li oni željeli istu stvar?‛ Zajednički su se mogli riješiti toga Sampsona! A vidi sad što se dogodilo!‛ Vikao je na sav glas ne obraćajući se nikomu posebno. Nitko mu se nije suprotstavio, ali situacija nije bila u njihovim rukama pa je čak i Markos smatrao da nema smisla odgovoriti. U kratkoj tišini koja je uslijedila, odjednom se dobro čuo glas na radiju. Svi tjelesno zdravi muškarci morali su se odazvati obrani Cipra. Markos je izmijenio pogled s Panikosom. ‚Morat ćemo ići‛, rekao je. ‚Ja ću voziti.‛ ‚Panagia mou!‛ rekla je Irini prekriživši se. ‚Ne i vi. Molim te, ne i vi...‛ Ponovili su tu uputu na radiju. Stvar je bila hitna. Panikos je zagrlio Mariju koja je susprezala suze. Kratko je dotaknuo njezin nabrekli trbuh. ‚No brini, mamma‛, rekao je Markos. ‚Vidjet će da mi nismo borci.‛ Znao je da će Savvas Papacosta pronaći način da iz mobilizacije isključi sebe i svoga najvažnijeg pomoćnika. A Panikos nije bio u stanju braniti zemlju. Kad su otišli, Vasilis je, znajući da se neće kvalificirati, otišao u kavanu, gdje se otprilike sat vremena nastavio prepirati sa svojim

prijateljima. Kad se vrati, bit će spreman snom izvjetriti višak zivanije i bijesa. U kući Özkanovih bilo je manje ljutnje, ali gotovo jednako toliko straha. Turski su Ciprani znali da će taj novi razvitak događaja sve njih učiniti ranjivima. Bojali su se odmazde i znali da bi oni mogli biti žrtve. Mnoštvo se mladih muškaraca pridružilo TMT-u pripremajući se za obranu svojih zajednica i Emine Özkan preklinjala je svoga sina da ostane kod kuće. ‚Koje će dobro to donijeti?‛ ustrajala je. ‚Ti ne znaš razlikovati jedan kraj puške od drugoga!‛ Ali nije odgovorio. Riječi njegove majke bile su daleko od istine. Poluautomatski je pištolj mogao rastaviti i sastaviti za tri minute. Bilo je toliko mnogo sela koja su trebala naoružanu zaštitu. Nije mogao sjediti i slušati izvješća na radiju a da ne poželi osjetiti svoj prst na okidaču pištolja. Kad je pala noć i svi pokušali zaspati, šapnuo je Hüseyinu, s kojim je dijelio sobu, da odlazi. ‚Nemoj me pokušati zaustaviti‛, rekao je, a stariji je brat znao da ništa ne može učiniti. Mehmet je nastavio čvrsto spavati u svojemu malom krevetu pokraj njih kad se Ali iskrao iz sobe i napustio kuću. Već je bilo poznato da Nacionalna garda napada sela i četvrti turskih Ciprana diljem otoka. Turske su trupe bile brojčano mnogo slabije, pa su mladići poput Alija znali da imaju ulogu koju moraju odglumiti.

Toga su dana ulice Famaguste bile gotovo prazne jer su ljudi ostali kod kuće, uz svoje radije. Događaji su se mijenjali iz sata u sat. Irini i Maria živčano su slušale izvješća o borbama vojski moleći se da su Markos i Panikos na sigurnome. Brodovi ciparske mornarice

koje su poslali iz Kyrenije da spriječe približavanje flotile turske mornarice, potopljeni su kombiniranim napadima Turaka iz zraka i s mora. Snage grčkih Ciprana nisu uspjele spriječiti iskrcavanje turske vojske i njihovi su tenkovi i oklopna vozila uništeni. U planinama u pozadini grada razvile su se borbe. Oko podneva čule su glasno zatvaranje automobilskih vrata. Ušao je Markos i Panikos iza njega. Žene su skočile na noge i zagrlile ih. ‚To je bio čisti kaos‛, rekao je Panikos. ‚Nikakva oružja, nikakva plana. Totalna pomutnja. Rekli su nam da možemo ići.‛ ‚Tko nas, onda, brani?‛ upitao je sumorno Vasilis. ‚Ako se turske trupe poredaju između obale i Nikozije, sve je svršeno.‛ ‚Siguran sam da će Ujedinjeni narodi imati tu nekoga utjecaja‛, uvjerio ih je Markos. ‚Najbolje u svemu je to što oni nisu ni na čijoj strani...‛ ‚Iako, čini se da oni jednako okrivljuju obje strane‛, rekao je Panikos držeći Mariju u zagrljaju kao da ju nikada neće pustiti. Maria nije krila svoje olakšanje zbog činjenice da su joj se vratili i suprug i brat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda zahtijevalo je hitno povlačenje svili stranih vojnih trupa osim ako ne djeluju pod autoritetom međunarodnih sporazuma i naglasilo je da ne odobravaju grčki državni udar koji je prethodio toj krizi, kao ni preuzimanje inicijative u obliku vojnih akcija u koje su se upustili Turci. ‚Ako ništa drugo, dok svi međusobno razgovaraju, situacija se neće pogoršati‛, rekao je optimistično Panikos. Postojala je velika vjerojatnost da će situacija prerasti u rat koji neće biti ograničen na Cipar. Grčka je proglasila mobilizaciju i njezine su se trupe kretale prema granici s Turskom.

U međuvremenu su Turci nastavili tvrditi da su ušli na Cipar samo kako bi zaštitili turske građane i da se nadaju nastavku razgovora između obiju zajednica. Malo niže niz cestu i obitelj Özkanovih je s tjeskobom razmišljala o događajima. ‚Možda je istina‛, rekao je Hüseyin. ‚Možda su tu samo zato da zaštite nas.‛ Tisuće turskih Ciprana izvukli su iz njihovih domova, a mnogo je drugih praktički glumilo taoce u selima okruženim Nacionalnom gardom. Stotine drugih držali su na nogometnim stadionima. ‚Da Turci nisu izvršili invaziju, ništa od ovoga ne bi se dogodilo!‛ jaukala je Emine na rubu živčanoga sloma. ‚Ti to ne znaš‛, grmio je Halit. ‚Mogli smo se naći u situaciji u kojoj smo bili šezdesetih. Ti Grci iz Atene – oni nas ne žele ovdje! Ništa se nije promijenilo.‛ ‚Onda možda jesu došli ovamo da nas zaštite...‛ ponovio je Hüseyin. ‚Ali sve što su uspjeli učiniti jest da nas dovedu u opasnost‛, odgovorila je njegova majka. Nastupila je kratkotrajna tišina, a onda je ponovno eksplodirala, ovoga puta otkrivši pravi uzrok svoje tjeskobe. ‚A tvoj brat...‛ zajaukala je ovoga puta sa suzama u očima. ‚Ali! Gdje je on? Kamo je otišao?‛ Znala je da je njezino pitanje uzaludno. Napustila je sobu, a otac i sinovi slušali su njezin plač koji je dopirao kroz zidove. Sljedećega je dana Panikos kao i obično otišao u električarsku radionicu, ali posla nije bilo. Nitko nije došao ni po žarulju. Irini je neumorno spremala i brisala prašinu i kuhala, pa onda opet spremala. Svi su bili na rubu živaca.

Vasilis se iz kavane vratio kući donijevši mnoštvo glasina i mnogo istine. Nemoguće je bilo zaključiti gdje završava jedno, a počinje drugo. ‚Koriste se napalmom!‛ uzviknuo je. ‚Tako mogu spaliti cijeli otok!‛ Irini ga je molila da se smiri. ‚To možda nije istina. Ponekad ne koristi govoriti na taj način‛, rekla je. Christosova je odsutnost bacila veliku sjenu na njihov život dovodeći užas koji se viseći nad Ciprom slijevao i u njihov dom, u njihove duše. Turski su vojnici u međuvremenu napredovali bez milosti; Ciprani iz obaju zajednica sa strahom su promatrali kako njihovi dobro obučeni vojnici marširaju na jug. U kaosu i teroru koji je uslijedio iza invazije valovi su ljudi, kako Grka, tako i Turaka, počeli bježati iz svojih domova uzimajući sa sobom samo najnužnije. Mnogi su prije odlaska novac i dragocjenosti zakapali u svoje vrtove. Tisuće potražile utočište u vojnim bazama koje su nakon proglašenja neovisnosti zadržali Britanci. Turisti su sada imali mnogo toga o čemu su se morali brinuti. Glavna zračna luka na otoku bila je bombardirana i oni koji su se još uvijek nalazili u Famagusti počeli su slušati o stotinama ljudi zarobljenima u hotelu Ledra Palace u Nikoziji. Tisuće su turista otišle neposredno nakon udara na Makariosa, ali čini se da je invazija kod ostatka gostiju izazvala slijepu paniku.

Šesnaesto poglavlje Kad je Hüseyin rano sljedećega jutra otišao na plažu, znao je da nema smisla postavljati ležaljke za sunčanje. Usprkos novostima da su Turci pristali na prekid vatre, područje ispred Praskozorja bilo je napušteno. Gotovo napušteno. U inače praznome krajoliku nalazila se jedna osoba. Bila je to Frau Bruchmeyer koja je poduzela svoju uobičajenu jutarnju rutu plivanja. Voda je toga dana bila naročito mirna i vidio ju je kako se bez napora probija kroz staklastu površinu mora. Naposljetku je stala na noge i prohodala posljednjih nekoliko metara do plaže gdje je uzela svoj ručnik. Bilo je to kao svakoga drugog jutra. ‚Günaydin‛, rekla je frau Bruchmeyer. ‚Dobro jutro.‛ Svaki put kad bi ga pozdravila, Hüseyin je bio dirnut činjenicom da je naučila nekoliko riječi njegova jezika. ‚Günaydin‛, odgovorio je. Sjeo je na pijesak i zagledao se prema obzoru. Znao je da je na tisuće turskih Ciprana zarobljeno unutar ograđenoga grada u neposrednoj blizini. Pitao se je li Ali negdje u tome zlu ili je otišao dalje u unutrašnjost otoka. Sve se činilo tako mirnim, možda i mirnijim nego ikada, s obzirom da nije bilo prometa niti ljudi. Legao je na leđa, zagledao se u nebo, pa sklopio oči. Nježno pljuskanje vode po pijesku uljuljkalo ga je u san i on je zadrijemao.

Njegovo je spavanje bilo kratkoga daha. Probudila ga je glasna grmljavina. Kad je otvorio oči, iznad glave mu je prošla golema sjenka. Zrakoplov je letio dovoljno nisko da je gotovo mogao vidjeti pilota. Njegove su mu oznake rekle da je to turski borbeni zrakoplov. Hüseyin je ustao. Trenutak kasnije začuo se glasni prasak. Ne vjerujući što gleda, vidio je kako se obližnji hotel ruši. Ni dvorac od pijeska ne bi se srušio tako brzo. Sporazum o prekidu vatre narušen je nakon samo nekoliko sati. Turci su još uvijek izvodili zračne napade. Famagusta im je postala nova meta.

Savvas je bio u svojemu uredu na gradilištu računajući koliko ga je do sada koštao zastoj radova, kad je bomba raskolila obližnji neboder od deset katova. Taj se neboder nalazio mnogo bliže Novoj rajskoj plaži nego Praskozorju i moćni je buuum bio tisuću puta glasniji od najmoćnije grmljavine koju je ikada čuo. Kad je istrčao na plažu, vidio je kako se u zgradi uzdižu plamenovi od prizemlja prema krovu. Eksplozija je izbila većinu prozora. Ljudi su izišli iz svojih domova, a nekolicina iz kafića i prodavaonica. Poput Savvasa, i oni nisu mogli povjerovati svojim očima. To se jednostavno nije moglo događati. Turski je zrakoplov odletio, ali opasnost je još uvijek postojala i nakon nekoliko minuta svi su se malo pribrali. Bilo je sasvim moguće da će se zrakoplovi vratiti. S obzirom da su polučili izravni pogodak, mogli bi se ohrabriti. Savvas je morao otići u Praskozorje. Vratio se da zaključa svoj ured, a onda je pješice požurio duž plaže. Nije bilo vjerojatno da će Turci bacati bombe u more, pa je zaključio da će to biti najsigurnija ruta kretanja. U to je vrijeme u predvorju obično bilo bučno. Četvorica bi

muškaraca stajala u redu iza stola recepcije, uniformirani bi portiri čekali da prenesu prtljagu, a vratar bi budno gledao ima li nadolazećih turista. Nekoliko bi čistačica uklanjalo lišće iz golemih lonaca s biljkama. Svuda bi kolala rijeka ljudi na dolasku i odlasku, a vani, desno od glavnoga ulaza, bar na terasi bio bi pun i njegovo bi elegantno nadsvođe štitilo goste od sunca. Danas je u cijelome tom prostoru stajala samo jedna osoba. Costas Frangos stajao je iza pulta pregledavajući veliku knjigu s računima u koju su upisivali imena gostiju. Pogledao je uvis i ugledao Savvasa. ‚Mislim da smo prazni‛, rekao je. ‚Koliko mi se čini, svi su gosti otišli.‛ ‚Jesu li namireni svi računi?‛ ‚Ne svi.‛ ‚Hoćete reći...?‛ ‚Ljude je zanimalo samo kako da odu odavde.‛ ‚Niste li im dali njihove račune?‛ ‚Kyrie Papacosta, ovdje je bio kaos. Pripremio sam sve račune, ali svi su samo željeli otići.‛ ‚No, odjavljivali su se ovdje, nisu li?‛ Savvas je prekrižio ruke na prsima čekajući odgovor. Time je dovoljno naglasio svoje nezadovoljstvo. ‚Neki su samo bacili svoje ključeve na pult i otišli. Jedna mi je od sobarica rekla da su poneke stvari ostale u gotovo svim sobama. Siguran sam da će se ljudi vratiti da ih pokupe i da plate što duguju.‛ Frangos je zaklopio knjigu, objesio dva ključa soba na kukice iza sebe, podignuo preklopnu ploču pulta i stupio u predvorje. Pojavio se Markos. Izgledao je prilično smireno. Nekoliko je sati pomagao organizirati odlazak turista.

‚Svi su otišli‛, ustvrdio je Savvas s krajnjom nevjericom. ‚Ne baš svi‛, rekao je Markos. ‚Frau Bruchmeyer je još uvijek ovdje. Posjeo sam ju u noćni klub. Nalazi se ispod zemlje, pa je tamo na sigurnome.‛ ‚Nije željela otići?‛ ‚Ne. Nema namjeru otići.‛ ‚Pa, ovo je mjesto izgrađeno da traje‛, rekao je Savvas ponosno. ‚Trebat će malo više od turske bombe da ga sruši.‛ ‚Nadam se da ste u pravu...‛ ‚Moja supruga‛, rekao je Savvas, kao da se toga naknadno sjetio. ‚Jesi li ju vidio?‛ ‚Ne, danas nisam‛, odgovorio je iskreno Markos. Savvas je prije odlaska razmijenio još nekoliko riječi s Costasom Frangosom. ‚Možete li se pobrinuti za to da zadržimo osnovno osoblje? Mislim da trebamo pretpostaviti kako je samo pitanje vremena kad će ovo biti gotovo – i ne želim ustanoviti da nemamo dovoljno osoblja da ponovno otvorimo hotel.‛ ‚Ali toliki su se otišli boriti...‛ Prije nego što je Frangos završio rečenicu, Savvas se okrenuo i odmarširao iz hotela. Vratio se natrag u ured istim putom pokraj plaže. Telefoni opet nisu radili, pa se brzo odvezao kući kako bi svojoj supruzi mogao ispričati što se događa. Aphroditi je u stanu slušala radio i čula novosti o prekidu vatre. Zbog grmljavine rashladnoga uređaja nije bila svjesna najnovijih događaja. U ruci joj je ležao biser. Igrala se njime i kotrljala ga po svome dlanu diveći se njegovoj sitnoj ljepoti. S vremena na vrijeme bacila bi

pogled prema prozoru i promatrala kako kuće u dnu ulice kao da trepere. Poslijepodnevna je vrućina bila žestoka, rastapala je asfalt, gotovo savijala prometne znakove, i većina je ljudi boravila u zatvorenome pokušavajući ju izbjeći. Pogledala je u zrcalo i zagledala se u svoj odraz. U dokolici je profućkala gotovo cijelo jutro te iako je njezina kosa bila u pomalo lošemu stanju, njezine su oči bile naglašene olovkom. Zatvorivši se u stan i potpuno utonuvši u svoje misli, nije čula ni grmljavinu zrakoplova u niskome preletu, niti zvuk otvaranja ulaznih vrata niti treska kojim su se zatvorila. Uzbuditi ju nije uspio čak ni muški glas koji je izvikivao njezino ime. Okrenula se tek kad je u stolnome zrcalu uočila pokret. Dlan joj se zatvorio oko bisera. ‚Aphroditi!‛ ‚Što se dogodilo. Savvaše?‛ ‚Nisi li čula? Jesi li ti gluha?!‛ U glasu njezina supruga nepogrešivo se razabirala nota iživciranosti. ‚Hoćeš reći da nisi čula eksploziju?!‛ ‚Ne! Gdje? Što se dogodilo?‛ ‚Turski avioni. Bombardiraju Famagustu!‛ Aphroditi je ustala i stala nasuprot svomu suprugu. ‚Moramo otići u Praskozorje. Ako i bude pogođen, u podrumu ćemo biti na sigurnome.‛ Aphroditi je potajno otvorila ladicu da spremi biser, a onda je zgrabila svoju torbicu i za Savvasom izišla van. Na ulicama nije bilo prometa, pa su već nakon nekoliko minuta bili u hotelu. Prije nego što su ušli unutra, začuli su niz zaglušujućih pucnjeva. Toga je puta meta bio hotel kojim se služila Nacionalna garda kako bi iz njega napala ograđeni grad, dio Famaguste koji su i dalje držali turski Ciprani.

‚Otiđi u podzemlje‛, naredio je Savvas. Već joj se činilo da je posljednji put u Clair de Lune bila prije mnogo godina. Bilo joj je važno samo jedno. Hoće li tamo biti Markos? Sišla je poluosvijetljenim stubištem i otvorila vrata. Mjesto je izgledalo neukusno sada kad su sva svjetla bila ugašena, a ljubičasti je baršun izgledao ljigavo, a ne glamurozno. Tamo je bila frau Bruchmeyer sjedeći sama za stolom pokraj pozornice. Starija je žena podignula pogled i nasmiješila se. ‚Frau Bruchmeyer! Kakvo lijepo iznenađenje!‛ rekla je Aphroditi. U tome je trenutku kroz druga vrata ušao Markos. ‚Dame!‛ rekao je. ‚Dvije meni omiljene dame! Samo moje!‛ Aphroditi je sjela. Srce joj je glasno udaralo. Ono što je osjećala bilo je negdje između užitka i boli. ‚Markose!‛ Kralježnicom su joj prošli trnci samo zbog izgovaranja njegova imena. ‚Dakle, što vam mogu donijeti za piće? Kuća časti.‛ Njegova je veselost bila neprimjerena s obzirom na događaje koji su se odvijali s one strane zidova, a ipak su obje žene bile oduševljene time. Što je bilo tko od njih mogao učiniti? Ono što se događalo vani bilo je potpuno izvan njihova nadzora. Njih su troje pili viski kucnuvši se čašama prije nego što su otpili prvi gutljaj. ‚Stin yeia sou!‛ rekao je Markos zarobivši Aphroditin pogled svojim, a onda se okrenuo prema frau Bruchmeyer i učinio isto. ‚Stin yeia sou!‛ ponovio je. ‚Imam nešto u svojoj torbi‛, rekla je frau Bruchmeyer. ‚Dobro će nam doći ako ćemo ovdje morati ostati dugo.‛ Izvadila je špil karata i kad je Markos otišao, dvije su žene

počele igrati. Vrijeme nije imalo značenja u prostoriji bez prozora. Sunce je možda zašlo i ponovno izišlo. Markos se povremeno vraćao donoseći iz kuhinje tanjure s hranom. Jedan je kuhar ostao tamo na dužnosti, obvezan stavkama svoga ugovora koji mu nije omogućavao naknadu za napad iz zraka, a hladnjaci su bili dobro opskrbljeni namirnicama dovoljno svježim da se njima nahrani tisuću ljudi. U noćnome se klubu nalazio stereouređaj i Markos im je stavio nekoliko gramofonskih ploča da sviraju. Tijekom sljedećih nekoliko dana satima su slušale jazz i blues, mnogo pjesama Elle Fitzgerald, Billie Holiday i Reya Charlesa, sve omiljene skladbe toga noćnog kluba. Za frau Bruchmeyer Markos je pustio svirati cijeli opus Franka Sinatre. ‚Ako je ikada postojao muškarac za kojega bih se udala,‛ rekla je blistavih očiju, ‚to bi bio taj stari s blau očiju.‛ Aphroditi se zahihotala zbog njezina izgovora. ‚Plavim očima‛, ponovila je na savršenome engleskom. Viski je pomogao njihovu dobrom humoru i kako su prolazili najprije sati, a onda i dani, osjećale su se sve manje povezane sa svijetom. Mogle su napustiti svoj ljubičasti zatvor, ali nigdje nije bilo sigurnije nego tamo i nigdje drugdje nisu željele biti. Markos je neprestano dolazio i odlazio iz Clair de Lune, obično sa sobom noseći paket iz sefa. Između toga bi odlazio kući da provede vrijeme sa svojim roditeljima. Rubni dijelovi grada bili su dovoljno sigurni. Žene su ga uvijek ispitivale zna li kakve novosti o onome što se događa vani, a njegov je odgovor uvijek bio vedar. ‚U ovome je trenutku mirno, ali za sada ste najsigurnije ovdje dolje.‛ Kad je Markos bio s njima u prostoriji, Aphroditi nije marila ni za što od onoga što se događalo vani. Očijukanje s frau Bruchmeyer

na takav način da su njezine oči blistale jače od njezinih dijamanata, ali Aphroditi je bila sigurna u to da se njoj smiješio drukčije. Kad god je mogao, dodirivao je njezine prste ili nadlakticu neusiljeno, ovlaš, ali nikada slučajno. Zajedno s njim na ovome mjestu stvorenom za noć osjetila je neodgovorno zadovoljstvo zbog činjenice što je odvojena od svijeta. Ništa nije mogla učiniti kako bi utjecala na postupke vojnika ili političara i vjerovala je da su ju ti trenutci intimnosti s Markosom povezali s njim snažnije od bilo čega drugoga što se dogodilo ranije. Markos je uvijek odlazio prije nego što bi Savvas dolazio u Clair de Lune da ondje odspava. Kad bi došao, odmah bi se ispružio na jedan od stolova za bankete i glazbu su morali isključiti. Žene bi nekoliko sati morale biti tiho. Savvasovi su živci bili krhki, raspoloženje mračno. Tijekom proteklih nekoliko dana Turci su uništili još nekoliko hotela. Usprkos svemu Savvas je želio vjerovati da je to bio prekid nakon kojega će se posao nastaviti kao i obično. U međuvremenu osjećao je ljutnju i frustraciju zbog toga što su dani prolazili bez ikakva rješenja. Trenutačnu krizu moraju riješiti političari. Bio je srpanj, vrhunac sezone i što se posla ticalo, katastrofalna je bila činjenica da je Praskozorje prazno, a otvorenje Nove rajske plaže vjerojatno odgođeno. Unutrašnjost toga novog hotela bila je skoro gotova. Svi su prozori sada bili na svome mjestu. Odražavali su nebo poput zrcala, a kad bi izišlo sunce, činilo se da cijela zgrada gori. Futuristički je dizajn oživotvoren i Savvas je bio uvjeren da će uvesti Famagustu u novu eru. Golemi je blještavi toranj bio laka meta turskim zrakoplovima. Rano jednoga jutra uredno su izbacili nekoliko bombi na njegov krov. Eksplodirale su nekoliko trenutaka kasnije stvorivši veliku rupu u središtu zgrade i razbivši sve prozore.

Kroz ruševine je sunula vatra. Kad je Savvas stigao na gradilište, zgrada je izgledala kao da su koža i meso zguljeni i ostao je samo kostur, iskrivljen i pocrnio. Savvasov se sablasni lik toga poslijepodneva pojavio u Clair de Lune, lica i kose prekrivenoga prašinom. ‚To je katastrofa...‛ šapnuo je Aphroditi. ‚Sve. Sve za što sam radio.‛ Aphroditi još nikada nije vidjela muškarca kako plače. Čak i kad je umro njezin brat, njezin je otac svoje suze lio u samoći. Ovo je bila drukčija vrsta tuge. Pogonio ju je bijes. Pokušala ga je utješiti, ali riječi su zvučale šuplje. ‚Možemo ga ponovno izgraditi, Savvase...‛ ‚Ne bi to rekla da si vidjela što se tamo dogodilo!‛ viknuo je. ‚Gotovi smo! Uništeni!‛

Sedamnaesto poglavlje Dok je Savvasova pozornost bila usredotočena isključivo na njegov dio grada, Markos je donio vijesti koje su se odnosile na područje dobrano izvan Famaguste. U Ateni je debakl koji je prouzročio vojni državni udar na Cipru poduprt iz Grčke potaknuo rušenje same vojne hunte. Nakon sedam godina vojne diktature ponovno je zavladala demokracija. U Grčkoj to je značilo povratak iz progonstva bivšega premijera Konstantina Karamanlisa. Na Cipru je Sampson odstupio s vlasti kad je na otok ušla turska vojska i novi je predsjednik Glafkos Clerides položio prisegu. Za novu vladu u Ateni Cipar je ostao na vrhu dnevnoga reda. ‚I tako‛, objasnio je Markos frau Bruchmeyer, ‚strane odgovorne za čuvanje ove republike, Britanija, Turska i Grčka, sjest će za stol i razgovarati.‛ ‚Neovisna republika u čiju se politiku miješaju sve te strane sile?‛ uzviknula je Njemica. ‚To je smiješno.‛ ‚Kakve to veze ima ako će pomoći da se riješimo Turaka i dobijemo neku vrstu mira?‛ ubacila se Aphroditi. ‚I možda neku stvarnu neovisnost‛, dodala je frau Bruchmeyer. ‚Ne želite da vam se svi ti stranci neprestano miješaju u vaše poslove.‛ Nakon nekoliko dana skrivanja ispod zemlje konačno se činilo dovoljno sigurnim da se ponovno iziđe na površinu. Uspeli su se stubama i pojavili na zasljepljuju čemu suncu osjećajući se ušljivima i

zapuštenima. Sve je izgledalo isto. Praskozorje je bilo potpuno netaknuto; palme su još uvijek poput čuvara stajale na ulazu. Obje su žene otišle u predvorje. Savvas je ustrajao na tome da dupini i dalje trebaju pijuckati vodu i zvuk tekuće vode uveseljavao je inače nepomičan i tih prostor. Frau Bruchmeyer je otišla prema dizalu. ‚Trebala bih se istuširati‛, rekla je. ‚Nadam se da ćemo se vidjeti kasnije.‛ Aphroditi je krenula prema baru na terasi, skinula je cipele i otišla na plažu odakle je vidjela red hotela koji su se protezali južno i sjeverno od Praskozorja. Mnogi su od njih bombardirani. Vidjela je zjapeću rupu na boku jednoga, a s drugoga su visjeli balkoni, a neki su se nagnuli pod opasnim kutom. Jezovita je bila odsutnost ljudi na pijesku i u moru. S oštećenim zgradama u pozadini bio je to apokaliptični prizor. Stajala je leđima okrenuta prema moru i pogledala u Praskozorje. Sve je bilo poravnano, simetrično, netaknuto, baš kao što je bilo na dan kad je hotel dovršen. Otprilike u to vrijeme Markos je izvlačio svoju Cortinu s parkirališta. Prtljažnik mu je bio pun paketa. Christos još uvijek nije došao kući, ali Haralambos je nazvao nekoliko dana ranije kako bi ga zamolio da neke od paketa donese u garažu. EOKA B i Nacionalna garda bile su na pobjedničkoj strani, a Makariosovi su ljudi bili poraženi. S obzirom da je turska vojska još uvijek marširala, Haralambos je želio da njihova jedinica bude naoružana. Kad je iskrcao sve pakete, Markos se vratio kući. Njegova je majka sjedila za stolom u kiposu, točno na mjestu na kojemu ju je ostavio toga jutra. U međuvremenu je nakratko otišla u crkvu da upali svijeće i pomoli se da Agaia Irini donese mir na koji je upućivalo njezino ime – no, što je bilo još važnije – molila se za povratak svoga

mlađeg sina. Na stolu je ležao svježe ispečen kolač. Irini si je zaposlila ruke izrađujući čipku. Markos ju je cijeloga svog života promatrao kako radi. Podignula je glavu i pogledala ga. Ništa nije morala upitati. ‚Drugi dečki u garaži još se nisu čuli s njime. A nema ni Haralambosa.‛ ‚Hoćeš reći da se ne zna gdje su?‛ ‚Mamma,‛ rekao je Markos zagrlivši ju, ‚jednostavno su odsutni. Vjerojatno su na nekoj vježbi.‛ Sada je čak i Markos bio zabrinut i njegova je majka to osjetila. ‚Leventi mou, što ćemo učiniti?‛ ‚Ništa ne možemo učiniti. Jednostavno moramo čekati i pokušati biti strpljivi‛, odgovorio je više nalikujući na oca koji razgovara sa svojom kćeri nego sin s majkom. Irini Georgiou prekrižila se mnogo puta. ‚Danas je dan tvoga sveca!‛ uzviknuo je odjednom Markos primijetivši kolač. ‚Hronia Polla!‛ Zagrlio je svoju majku. ‚Jako mi je žao, zaboravio sam!‛ ‚Ne brini, leventi mou. Svi imamo toliko mnogo toga na umu...‛ Nastala je kratka stanka. ‚Emine. Ona je donijela kolač.‛ U tome se trenutku pojavila Maria s malim Vasilakisom koji je tek navršio godinu dana. Njih su četvero jeli velike ljepljive kriške, a gusti im se sirup na suncu slijevao niz bradu. Vasilakis se hihotao dok je lizao prste, jednoga po jednoga. ‚Ena, thio, tria, tessera‛, brojila je njegova majka. ‚Jedan, dva, tri, četiri.‛ Maleno je dijete nespretno pokušavalo za njom ponoviti te

glasove namrštivši obrvice od silne koncentracije. Sva je njihova pozornost bila usredotočena na njegove pokušaje i zajedno su se smiješili, iako ni na trenutak nisu smetnuli s uma teret svojih briga.

Toga je dana, i sljedećega, bilo dosta mirno u Famagusti, ali okolna su sela još uvijek bila u stisku turske vojske dok je marširala po otoku. Nacionalna je garda nastavila pružati oštar otpor, ali je nadvladana. ‚Svakoga ih dana dolazi po pedeset tisuća i više‛, rekao je Vasilis Markosu. ‚To je pretjerivanje!‛ uzviknuo je Markos. ‚Kad govoriš takve stvari, samo pogoršavaš situaciju!‛ Prema vijestima s radija, stvarni je broj bio upola manji, ali dok su političari i diplomati govorili, taj je broj rastao. Intenzivni su se razgovori sada vodili u Ženevi između ministara vanjskih poslova Turske, Grčke i Velike Britanije. ‚Kako se mogu usuglasiti u bilo čemu dok Turci na otoku imaju sve te vojnike?‛ rekao je Vasilis. ‚To neće upaliti, je li tako?‛ Panikos je odgovorno svakoga dana odlazio u električarsku radionicu, a Maria je provodila više vremena sa svojim roditeljima u prizemlju. Iscrpljivali su ju trudnoća i vrućina i trebala je pomoć oko Vasilakisa. ‚Mamma, moramo darovati odjeću svim tim izbjeglicama‛, rekla je. ‚Upravo sam čula poziv za to.‛ Tisuće su već pobjegle iz svojih domova u Kyreniji kako bi izmakle pred napadačkim snagama. Ništa im nije ostalo. Sljedećega dana tijekom večere slušali su najnovije vijesti. ‚Postignut je mirovni sporazum‛, rekao je izvjestitelj. ‚Vidite!‛ zaplakala je Maria. ‚Sve će biti u redu.‛

‚Šššš, Maria!‛ rekao je Vasilis. ‚Moramo slušati.‛ Ono što su čuli svima im je ulilo sigurnost. Ministri vanjskih poslova Grčke, Turske i Velike Britanije potpisali su sporazum. Iako će turske vojne snage ostati na otoku, njihov će se broj smanjiti. Obje su strane svečano izjavile da neće narušavati uvjete mirovnoga sporazuma. Sjedili su u tišini i slušali dobre vijesti da je turski zapovjednik povukao svoj zahtjev da snage Ujedinjenih naroda napuste područja koja nadziru Turci. Održali su sastanke s Cleridesom, novim predsjednikom, te s Raufom Denktaşom, vođom turskih Ciprana. ‚Dakle, sve će se vratiti u normalu?‛ rekao je Vasilis. ‚To mi se čini malo vjerojatnim.‛ ‚Ali zvuči kao da je prekid vatre već nastupio‛, rekao je Panikos. ‚Hvala Bogu na tome‛, šapnula je Maria. Irini ništa od toga nije imalo smisla. Ako Christos nije ovdje, on ne može slaviti nikakav mir. U tišini je pokupila tanjure sa stola, ali njezina je hrana ostala netaknuta. Kao i obično, postavila je tanjur i za svoga mlađeg sina. Nedaleko odatle i Özkanovi su jeli svoju večeru. Laknulo im je kad su čuli novosti o još jednome prekidu vatre. ‚Možda to znači da će se Ali vratiti‛, rekao je Hüseyin ohrabrujući svoju majku. ‚Doista se nadam tomu‛, rekla je gotovo nečujno. ‚Ima li nekih vijesti o Christosu?‛ upitao je njezin sin. ‚Još uvijek ništa, koliko ja znam‛, rekla je. ‚Već su ludi od brige, kao i mi.‛ ‚Možda će se vratiti sada kad je postignut sporazum‛, ubacio se Halit.

Emine se redovito javljala Irini, ali sada još i češće. Žene su dijelile svoj strah zbog sinova. ‚Zašto ustraješ na tome da tamo odlaziš tako često?‛ rekao je Halit, koji je smatrao da bi se te dvije obitelji trebale držati na pristojnoj udaljenosti. ‚Zato što je Irini moja prijateljica!‛ rekla je Emina odlučno.

Aphroditi i frau Bruchmeyer zbližile su se tijekom dana koje su provele sklonivši se u noćni klub. Iako je atmosfera u Famagusti bila daleko od normalne, kafići su ostali otvoreni i njih su dvije krenule zajedno da si prikrate vrijeme. ‚Mislim da ću se vratiti u Njemačku na nekoliko tjedana‛, rekla je frau Bruchmeyer. ‚Samo dok se ovo ne ispuše.‛ Aphroditino je lice odalo njezino razočaranje. Vrijeme koje su provele zajedno dobro joj je došlo da joj skrene pozornost s njezine vječite želje da vidi Markosa. ‚Ne brini, draga‛, dodala je starija Njemica. ‚Neću ostati tamo. Nema života poput ovoga koji sam vodila ovdje...‛ Žene su ispile svoju kavu i otišle. Sljedećega jutra Aphroditi je stigla ranije da isprati svoju prijateljicu. Markos je bio u hotelu kako bi se pobrinuo da se prijevoz organizira kako treba. Trio je ostao zajedno. ‚Dragi moji,‛ rekla je frau Bruchmeyer, ‚brojit ću dane do svoga povratka ovamo.‛ Mahali su joj na oproštaju. ‚Markose,‛ rekla je Aphroditi ispod glasa nastavivši se smiješiti i mahati, ‚jako si mi nedostajao.‛ Sada je bilo mnogo praznih soba, ali diskretno su različitim putovima otišli u apartman na vrhu hotela i tamo vodili ljubav kao da

im je prvi put.

Nekoliko dana kasnije Emine je ponovno bila u domu obitelji Georgiou. Optimizam stvoren mirovnim sporazumom gotovo je odmah počeo blijedjeti. Još se uvijek mnogo toga trebalo riješiti i iščekivao se drugi krug pregovora u Ženevi. ‚Najdraža moja Irini,‛ rekla je Emine plačnim glasom, ‚osjećam kao da se trebam ispričati.‛ ‚Ti? Zbog čega?‛ ‚Zbog onoga što se dogodilo‛, odgovorila je Emine. ‚Kako se turski vojnici mogu ponašati na takav način? Sada ubijaju žene i djecu. A muškarce odvode u sabirne centre.‛ ‚Prekid vatre nije baš mnogo značio, je li?‛ Žene su se gotovo prilijepile jedna o drugu. Nisu uvijek imale mnogo što reći, ali znale su da je dubina njihove tjeskobe jednaka i to im je donosilo utjehu. Okrivljavale su svoje vlastite strane zbog stvaranja takva kaosa, ali nikada jedna drugu. Umjesto da se smanje, turske su se vojne snage i njihovo naoružanje samo povećavali. Sela grčkih Ciprana u planinama blizu Kyrenije bila su napadnuta i osvojena te su tisuće bježale od letećih šrapnela i pucnjave iz minobacača. Meta je postala i Larnaka na južnoj obali. Usprkos sporazumu o prekidu vatre turske su trupe polagano, ali sigurno napredovale prema jugu. Dok su žene razgovarale, u daljini se čula potmula tutnjava vatre iz minobacača. Borbe su se nastavljale na rubu Famaguste, gdje su tisuće turskih Ciprana još uvijek bile pod opsadom, odsječene unutar starih zidina. Luka je ostala zatvorena. Irini se i dalje nadala da će se Makarios vratiti da spasi situaciju.

Čuli su da je njihov protjerani predsjednik sada u Britaniji. ‚Kaže kako želi vidjeti grčke i turske Ciprane kako žive u miru‛, rekla je. ‚Ali najprije se moramo riješiti svih tih stranaca‛, rekla je Emine. ‚Dok oni ovdje još uvijek ubijaju ljude, to se neće dogoditi.‛ Sada se već naširoko govorilo o silovanjima i klanju grčkih Ciprana iza turskih linija, ali u isto vrijeme turski su Ciprani optuživali grčke Ciprane za ubojstva i pljačku. Letjele su optužbe i protuoptužbe, događala se narušavanja ljudskih prava i nasilje na osnovi nacionalne diskriminacije. Obje su strane držale taoce i muškarci, žene i djeca iz obiju zajednica bili su u bijegu. Usprkos sporazumu na otoku nije bilo mira. Stariji ljudi na objema stranama počeli su pričati o sličnoj razmjeni ljudi koja se već jednom dogodila. Godine 1923. Grci i Turci u Maloj Aziji bili su prisiljeni pokupiti svoje stvari i napustiti domove prolazeći jedni pokraj drugih na cesti dok su putovali s istoka na zapad i sa zapada na istok. Ovoga su puta bježali grčki Ciprani i turski Ciprani i, baš kao i tada, zajednice u kojima su živjeli u slozi sada su bile razorene, a ravnoteža povjerenja na kojoj se temeljio njihov život sada je bila uništena. Grčke Ciprane koje je zarobila vojska odveli su u Adanu u Turskoj. Mnogi su drugi ubijeni, a obitelji iz kojih su nestali muškarci očajnički su čekale novosti. Čekali su da objave imena onih uz Adane, uz obećanje da će ih ubrzo pustiti na slobodu, Irini je uvjerila samu sebe da će među njima biti i Christosovo ime. ‚Ako ništa drugo, barem ću znati gdje je‛, rekla je. ‚Tada ćemo ga vratiti natrag.‛ U tome su gradu držali gotovo četiri stotine ljudi. Kad Christosovo ime nije bilo na popisu, Irini je zaplakala, uništene nade. I ostatak je obitelji gorko osjećao njegovu odsutnost. U međuvremenu u Ženevi su se nastavili razgovori, s time da je

Turska sada zahtijevala odvojene kantone na otoku u kojima će živjeti turski Ciprani. U Nikoziji su dogovorili nove linije razgraničenja i objema su stranama naredili da se pridržavaju prekida vatre. ‚Zar doista misle da mogu riješiti ovo?‛ pijano je frfljao Vasilis. ‚I iznose ideje o tome kako svi možemo živjeti zajedno? Udaljeni stotinama kilometara?‛ Bio je pijan i ratoboran. ‚Nije li bolje da se nastave truditi?‛ upitala je Maria. ‚I razgovarati?‛ ‚Ako se sporazume oko nečega, tko će to provesti u život?‛ nastavio je upućujući to pitanje svomu sinu. Za Vasilisa to je bio muški razgovor. ‚Markose, što ti misliš da će se dogoditi?‛ upitala je Irini lomeći ruke. ‚I što misliš, kad će se Christos vratiti?‛ Oslanjala se na svoga starijeg sina i njegovo mišljenje. On je bio povezaniji s vanjskim svijetom. Usprkos tomu što su hotel i noćni klub bili zatvoreni, činilo se da ima mnogo posla koji mora obaviti i često je bio vani. ‚Doista ne znam, mamma, ali vjerujem da će velike sile to riješiti.‛ Za ljubav živaca svoje majke, nije naglas izgovorio prijetnju koja je ležala nad svima njima. S obzirom na opću mobilizaciju u Grčkoj i velike vojne snage koje su se kretale prema granici s Turskom, mogućnost za sveopći rat između dviju zemalja i dalje je predstavljala istinsku prijetnju. ‚Pokušaj da se ne brineš previše‛, rekao je. ‚Siguran sam da će sve biti u redu.‛ Poljubio je svoju majku u obraz i otišao. Ta ju je opuštena gesta gotovo uvjerila. Toliko mu je očajnički željela vjerovati.

Osamnaesto poglavlje Ispalo je da je Vasilis, pesimističan kao i uvijek, bio u pravu. Turska je i dalje ustrajala zahtijevati posebne kantone za turske Ciprane i uložila je ultimatum. Grčka je imala dvadeset i četiri sata da prihvati ponudu i neće čekati odluku. Pregovori o miru nepovratno su uništeni. Turske su trupe bile na čekanju diljem Cipra i prije zore četrnaestoga kolovoza dobile su novu naredbu za napredovanje. Tenkovi su se počeli kretati prema Famagusti. Bili su spori, ali zlokobni i nestao je svaki preostali osjećaj sigurnosti. Njihovo je napredovanje bilo neumoljivo. ‚Imamo Nacionalnu gardu da nas štiti, zar ne?‛ rekla je Maria blijeda i prestrašena. ‚Ne znam kako će se oduprijeti tenkovima‛, dogovorio je Vasilis. ‚Tenkovima...?‛ rekla je tiho Maria držeći malenoga čvrsto uza se. Vasilis i Irini slušali su najnovije vijesti kad je ušla njihova kći. Iznenadni rafal pucnjave u daljini kao da je uznemirio njezino nerođeno dijete. Osjetila je kako se beba meškolji u njezinu trbuhu. Još je uvijek imala dva mjeseca do poroda, ali osjećala se jako teškom. Ova trudnoća nije bila poput prethodne. Ovo nije bio udarac bebe, već nešto snažnije.

Irini je primijetila njezinu reakciju na bol. ‚Dođi i sjedi, kori mou‛, rekla je. Strah je nakratko paralizirao ljude u Famagusti. Kao da su svi odjednom duboko udahnuli i zadržali dah; kolektivni šok i nevjerica pred činjenicom da se to događa njima i njihovu gradu. Tek prije niti mjesec dana u tome su profinjenom i bogatom odmaralištu ljudi krstarili u svojim sportskim automobilima odjeveni po najnovijoj modi, studirali su u najboljim školama na otoku, vodili unosne poslove, kladili se na igre, slušali svjetske glazbene grupe, sudjelovali u izborima ljepote i na paradama, jeli kontinentalnu kuhinju, nedjeljom uživali u izletima na Salamis, krstili svoju djecu, prisustvovali velikim vjenčanjima, očijukali i vodili ljubav do izlaska sunca. Već je izgledalo kao da se dogodilo prije stotinu godina. Tjednima su živjeli usred mogućnosti za invaziju, ali nisu mislili da bi se doista mogla dogoditi. Sada su se suočili s novom stvarnošću. Ugroženo je sve što su poznavali i uzimali zdravo za gotovo. Jedan od šačice onih koji se nisu željeli suočiti s tom činjenicom bio je Savvas Papacosta. Tvrdoglavo je odbijao priznati da su u opasnosti. Praskozorje je još uvijek stajalo netaknuto i blistalo je na suncu. Bilo je izgrađeno da traje i na njemu se nije štedjelo. Vjerovao je da će taj hotel stajati tisućljećima, dugo nakon što se svi ostali sruše, promatrajući izlazeće sunce poput Apolonova hrama. Sada kad se hotel u izgradnji pretvorio u ruševinu, svakoga je dana bio u svome uredu u Praskozorju. ‚Ponovno će početi s pregovorima‛, rekao je toga jutra Markosu. ‚Sada samo još uvijek žele istjerati svoju volju s kantonima. Plešu po rubu i ucjenjuju, to je sve.‛ ‚Volio bih kad bih se mogao složiti s Vama‛, odgovorio je Markos. ‚Ali nisam siguran da planiraju prestati. Znate za liniju?‛

‚Kakvu liniju?‛ ‚Izrađuju liniju – razdjelnik preko cijeloga Cipra. Navodno čak ima i naziv. Atilla.‛ Savvas je strastveno izrazio svoje odbijanje da povjeruje u to. ‚Neće to učiniti! Amerikanci i Britanci im neće dopustiti!‛ Markos se nije želio svađati sa svojim šefom. Nije imalo svrhe. Savvas nije uvijek bio u pravu, ali dopustio mu je da misli kako jest. ‚Drugi mogu vjerovati što god žele. Ja ću im dati još malo vremena.‛ Dok su Turci nastavili svoje polagano, ali odlučno napredovanje, njihove su namjere postale još očitije. Markosova je informacija bila točna. Namjeravali su razvući liniju s istoka na zapad. Na zapadu im je pogled zapeo za Morphou. Na istoku su željeli osvojiti Famagustu. Nisu se obazirali na naredbe Ujedinjenih naroda da prestanu s napredovanjem. Nikoziju su malo po malo odsjekli. Neki su dobili nagon da pobjegnu, ali bilo je prekasno. Predgrađa su brzo zauzeli, još je bilo borbi oko luke i bombardiranja iz turskih ratnih brodova. Bijeg je bio jedina mogućnost. Ljude iz Famaguste nadjačali su strategijom, brojem, oružjem. Nitko ih nije došao spasiti. Čak im ni Grčka nije priskočila upomoć. Jednom kad su svi osvijestili što se događa, šutnju je zamijenio strah. I panika. Kamo da odu? Što da uzmu sa sobom? Te je noći Nacionalna garda shvatila da nema nade da će spasiti grad i čak su se i obližnje trupe Ujedinjenih naroda činile nemoćne. Svuda se čuo jauk: ‚Dolaze Turci! Dolaze Turci!‛ Dok je ta užasavajuća istina odzvanjala ulicama, četrdeset se tisuća ljudi ogledalo po svojim domovima i odmah znalo što ima najveću vrijednost. Neki su ponijeli ikone, neki lonce, neki pokrivače, netko dragocjeni sat, a neki ništa. Neki su uzeli samo ono

nezamjenjivo: svoju djecu. Nije bilo vremena za kolebanje. Ako će dvojiti nad trivijalnim odlukama, sve bi moglo biti izgubljeno. Oblaci crnoga dima uzdizali su se s pučine i iz područja oko luke jer napadi iz zraka trajali su i dalje. Savvas je još uvijek bio u Praskozorju kad je malo niže na ulicu sletjela bomba. Zatresao se luster u prijamnome području, a mali su komadi kristala nastavili zvoniti još nekoliko minuta kasnije. ‚Kyrie Papacosta,‛ rekao je Costas Frangos drhtava glasa, ‚ja idem. Nema više nijednoga gosta. Otišlo je i sve osoblje.‛ Zatvorio je knjigu računa, podignuo preklopiti dio pulta i došao u predvorje. ‚Moja će me obitelj čekati. Želim ih izvesti odavde.‛ Frangos je inače bio primjer podložnosti, ali sada je znao da se mora zauzeti za sebe. Bilo mu je stalo samo do toga da pronađe sigurno mjesto za svoju ženu i djecu. Glasine o tome kako će grad sravniti sa zemljom rasle su iz sata u sat i čak iako se njegov šef ponašao kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta, Frangosu je svega bilo dosta. Nisko iznad njihovih glava proletio je još jedan zrakoplov. Bio je dovoljno glasan da čuju zvuk njegova motora, iako su vrata bila zatvorena. Na licima im se čitalo napeto pitanje: je li letjelica turska ili, čemu su se obojica nadala, grčka? ‚Mislim da biste i Vi trebali otići, kyrie Papacosta. Nitko ne misli da ćemo dugo izbivati.‛ ‚Da, u pravu si. Svi očekuju intervenciju; za nekoliko dana sve će se vratiti u normalu. Siguran sam u to.‛ Frangos je Savvasu okrenuo leda i odmarširao je van. Nije znao hoće li ostati bez posla, ali svakom je minutom bio sve svjesniji toga da su njegov i životi njegove žene i djece u opasnosti. Njegova odanost Savvasu Papacosti gurnuta je do krajnjih granica.

Staklena su se vrata zatvorila uz kliktaj. Savvas je tamo stajao sam. Nije se bojao za svoj život, jedva da je osjetio ljutnju zbog praznoga hotela. Osjećao se kao da ima prazninu na mjestu na kojemu bi mu se trebalo nalaziti srce.

Aphroditi je bila na balkonu kad je vidjela kako Savvas parkira ispred njihova stana i nadire unutra. Na ulici ispod, iako je to bila mirna stambena četvrt, i u ovo bi vrijeme ljudi obično spavali, pločnici su bili puni. Pogledavši ulijevo, ugledala je komadić mora. Sunce je žarilo, ali vidjela je neprekidnu rijeku prometa. Svi su se kretali u jednome smjeru: prema izlazu iz grada. Pet katova iznad nje, gdje je ponekad znalo biti povjetarca, zrak je mirovao. To je pojačalo miris jasmina koji se protezao duž zida terase i koji je pažljivo podrezivao i zalijevao vrtlar tri puta tjedno. Uronila je lice u čipku njegovih bijelih cvjetova i odsutno ubrala jednu grančicu. Promatrala je ljude kako napuštaju druge zgrade u blizini, slušala zvuk bombardiranja i stajala obuzeta strahom. Telefonske linije prestale su raditi. Potrčala je otvoriti Savvasu ulazna vrata. ‚Moramo ići‛, rekao je. Aphroditi se osušilo grlo. ‚Spakirat ću nekoliko stvari’’, rekla je tiho premećući među prstima kamen u svome privjesku. ‚Nema vremena. Moramo misliti samo na tvoj nakit. Ne možemo ga ostaviti ovdje, a ne bismo ga trebali uzeti sa sobom.‛ ‚Što onda...?‛ ‚Samo uzmi sve i spremit ćemo ga u sef. Markos nas tamo

čeka.‛ Savvas je nekoliko trenutaka kopao po svome radnom stolu, prikupljao neke papire, a onda je krenuo prema vratima. ‚Vidimo se dolje‛, rekao je. Aphroditi se dala na prikupljanje nakita. Svaka od ladica na stoliću za šminkanje — a bilo ih je pet sa svake strane – imala je svoj ključ. Bio je to komad namještaja izrađen posebno za tu svrhu i zapravo je predstavljao divovsku kutiju za nakit koja se mogla zaključati, ali nije bila dovoljno snažna da se odupre nekomu tko bi ju doista želio obiti. Izvadila je deset ključeva iz knjige čije su stranice bile izdubljene kako bi oblikovala kutijicu i otključala je obje strane. Većina je nakita bila pohranjena u mekane vrećice ili je ležala u originalnim kutijama. Što je brže mogla, drhtavih ruku, ispraznila je svaku ladicu počevši od najniže i napredujući prema gore. U svakoj je ladici bilo otprilike tucet malih kutija ili vrećica i koristila se objema rukama uzimajući po dva predmeta istovremeno i trpajući ih u torbu za plažu. Ako je ikada postojala neka sentimentalna vrijednost tih predmeta, ona ju više nije pamtila. Nakon tri minute stolić za šminkanje bio je prazan osim najgornje ladice s lijeve strane. U njoj je još uvijek nešto ležalo. Pružila je ruku u dno ladice i pronašla zelenu baršunastu vrećicu u kojoj se nalazio njezin mali biser. Aphroditi je on bio dragocjeniji od bilo čega drugoga što je sada ležalo u nabrekloj platnenoj torbi pokraj njezinih nogu. Uzela je izvezeni novčanik iz torbice na stolu za šminkanje, ubacila unutra vrećicu i zatvorila ju. Ispod balkona čula je živčano trubljenje auta. Znala je da je to Savvas. Na putu prema vratima otrčala je u kupaonicu i zgrabila ručnik da ga položi povrh nakita.

U dizalu je bacila pogled na svoj odraz u zadimljenome ogledalu odjevena u sandale visokih potpetica i novu haljinu. Osjećaj neposredne opasnosti bio je jak, ali ipak je na putu do prizemlja na svoje usne nanijela svjež sloj ruža za usne. Kad je otvorila vrata ponovno na paklenoj vrućini dana, vidjela je Savvasa kako lupka rukom po volanu. Vikao je kroz prozor na strani vozača: ‚Aphroditi! Hajde! Hajde! HAJDE!‛ Bez riječi je ušla u automobil boreći se s teškom torbom. Povukla ju je sebi na krilo i obgrlila da ne padne. Bila je prevelika da ju odloži sebi ispred nogu. Savvas je motor ostavio u radu i čim su se vrata zatvorila, brzo je krenuo. ‚Što si, dovraga, radila?‛ Aphroditi je tvrdoglavo ignorirala pitanje svoga supruga. ‚Sjedim ovdje već pet minuta, za Boga dragoga!‛ Nastavio je mrmljati i žaliti se dok su se vozili cestom koja je vodila do mora. ‚Kriste! Promet je već gust. Da si se malo požurila... Markos nas čeka.‛ Kad su se približili hotelu, izlaz na glavnu cestu zapriječio im je promet. Vidio je to već izdaleka, ali svejedno je nagazio na kočnicu kao da ga je iznenadilo. ‚Nisi mogla malo požuriti?‛ rekao je s loše prikrivenim sarkazmom. ‚Čak niti danas?‛ Aphroditi je naučila da primi krivnju na sebe i prešuti. U suprotnome bi samo isprovocirala svađu. Čekali su nekoliko trenutaka da skrenu ulijevo u njihovu ulicu. Nitko nije bio spreman da ih propusti, ali nakon nekoliko minuta

Savvas je ugurao svoj auto u prometni tijek. Dok su miljeli cestom, Savvas bi udario po volanu svaki put kad je morao zakočiti i neprestano je psovao ispod glasa. Aphroditi je osjetila kako se znoji ispod odjeće, kako joj znoj u kapljicama teče niz ruke i noge. Napetost, stres, vrućina dana, bilo što od toga moglo je biti uzrokom, ali pravi je razlog bilo njezino uzbuđenje. Vrlo će skoro ponovno vidjeti Markosa. Činilo joj se da je prošlo jako mnogo vremena i pomislila bi na njega tisuću puta dnevno. Deset minuta kasnije (trajalo bi kraće da su hodali) stigli su do Praskozorja. Obično bi ispred stajala dva uniformirana vratara da ih pozdrave. Ovoga puta stajao je i čekao samo jedan muškarac. Nije bio u uniformi, već u uskim hlačama i bijeloj košulji. Nagnuo se da razgovara sa Savvasom. ‚Kyrie Papacosta, napravio sam mjesta za Vas.‛ ‚Hvala, Markose. Požuri koliko god možeš, Aphroditi. Ja ću samo posljednji put pregledati hotel.‛ Kao da je mislio da će joj nedostajati zvuk njegova glasa, osjetio je da mora dodati još jednu napomenu. ‚Iskreno, mogla si se preobući iz tih cipela.‛ Pokazao je prema njezinim stopalima. Markos je prišao s druge strane da otvori putnička vrata. ‚Kalispera, kyria Papacosta. Dopustite da Vam pomognem.‛ Aphroditi ga nije pogledala, već mu je pružila torbu prije nego što je izišla iz auta i omamljeno ga slijedila kroz vrata noćnoga kluba. Bila je istina da joj visina njezinih potpetica nije dopustila da požuri. Za njima su se zatvorila vrata. Kad su se našli u poluosvijetljenome predvorju noćnoga kluba, njihovo je međusobno službeno ophođenje nestalo.

‚Markose...!‛ Slijedila ga je niza stube i hodnikom do metalnih vrata podruma. Markos je iz džepa izvukao ključ i okrenuo ga u bravi. Aphroditi se stresla. Unutra je bilo hladnije nego u hladnjaku, a svjetlo je bilo prigušeno. Okrenuo se, zaključao vrata za njima i lagano ju dotaknuo ispod brade. ‚Izgledaš prelijepo‛, rekao je. Automatski je podignula glavu i pogledala ga; očekivala je da će ju poljubiti, ali odmah je vidjela da to nije i njegova želja. Uzeo ju je za ruku i držao ju opušteno. Drugom je rukom utipkao brojeve na jednome sefu. Kombinacija je bila složena, ali naposljetku su se vrata širom otvorila. Unutrašnji je prostor bio prazan i Aphroditi je iskoračila i počela raspakiravati torbu koja je sada ležala na podu. Počela je ubacivati predmete nasumično uzimajući vrećice i kutije, želeći samo dovršiti posao. ‚Ne tako, agapi mou‛, savjetovao je Markos. ‚Ovako neće sve stati.‛ Aphroditi je stala sa strane, a Markos je sve presložio uzimajući po četiri ili pet predmeta istovremeno i slažući ih u uredne redove. Izvježbao se za taj zadatak. ‚Imamo tako malo vremena...‛ rekla je. ‚Dodavaj mi onda po dvije stvari odjednom.‛ Aphroditi je odgovorno djelovala kao Markosova pomoćnica. Nakon nekoliko minuta posao je bio obavljen i odmaknuo se da mu se divi. ‚Vidiš? Sada je sve stalo unutra‛, rekao je zatvorivši vrata, okrenuvši brojeve i dodatno zaključavši sef ključem. Okrenuo se prema njoj.

‚Ali što s ovime?‛ rekao je podignuvši njezin privjesak i dotaknuvši joj uške. ‚I s ovime?‛ Podignuo je ruku na kojoj je nosila svoj prsten i narukvicu te ju primaknuo svojim usnama zarobivši njezin očarani pogled svojim. ‚Markose...‛ ‚Da?‛ odgovorio je; ovoga ju je puta zagrlio. Što god da je željela reći, to je bilo zaboravljeno. Sada u njezinu umu nije bilo ničega osim osjećaja njegovih usana na njezinima i prstiju koji su se nježno odmarali na njezinu vratu. U međuvremenu, ostavivši motor da radi, Savvas je bio u hotelu, sam u tome panteonu užitka koji je izgradio gotovo golim rukama. Bacio je pogled prema redovima kukica iza pulta recepcije označenih brojevima. Svih pet stotina ključeva bilo je poredano u savršenome nizu. U svim mjesecima nakon otvorenja nikada nisu morali zatvoriti. Danas, s golemim svežnjem ključeva u ruci, Savvas je žurno obišao sva stražnja i pokrajnja vrata, a onda je otišao u kuhinju dok su mu koraci odjekivali hodnicima. Dva je puta zastao i zazvao misleći da ti koraci pripadaju nekomu drugomu, ali nije bilo nikoga osim njega. Njegovo je osoblje, čak i s obzirom da su otišli ranije nego što je smatrao da su trebali, barem bilo savjesno. Većina je vrata već bila osigurana. Vrativši se u predvorje, posegnuo je preko pulta recepcije i isključio mehanizam fontane. Pljuskanje vode utihnulo je prvi put u dvije godine. Zatim se okrenuo i pogledom prešao preko prostora kako bi se uvjerio da je sve na svome mjestu. Iz jednoga od pozlaćenih dupina čulo se uporno kapanje, ali osim toga vladala je potpuna tišina. Kazaljke velikih električnih satova iza recepcije nastavile su se kretati: Atena, London, New York, Hong Kong, Tokio. Sudeći po novinama, oči u tim udaljenim gradovima usredotočile su se na događaje koji su se odvijali na tome otoku, ali u tome se trenutku ta mjesta nikada nisu

činila udaljenijima. U posebnome su džepiću ležali ključevi glavnih hotelskih vrata i metalna rešetka koja ih je štitila. To je bio prvi put da se njima trebalo koristiti. U zdanju koje se nikada nije zatvaralo za tim nije bilo potrebe. Osiguravši sve, iskoračio je na vrućinu poslijepodneva i dva puta zaključao vrata za sobom. Motor njegova auta još je uvijek radio, ali nigdje nije mogao vidjeti Aphroditi. Tijekom vremena koje je proveo u hotelu promet se još povećao i pločnici su sada bili puni ljudi; svi su nosili zavežljaje ih kofere. Neki su pješaci stajali ispred automobila želeći zamoliti prijevoz. Na rubovima toga prizora počela se stvarati panika. Odšetao je do noćnoga kluba, ali kad je došao do njega, s druge je strane staklenih vrata ugledao svoju suprugu. Markos je bio iza nje. ‚Aphroditi možeš li, molim te, ući u auto?‛ rekao je oštro. ‚Markose, mogu li razmijeniti s tobom koju riječ?‛ ‚Idemo u stan u Nikoziji‛, rekao je upravitelju noćnoga kluba. ‚Je li sve zaključano?‛ ‚Nakit kyrie Papacoste na sigurnome je‛, odgovorio je Markos. ‚Onda otiđi čim možeš. No prije odlaska provjeri još jednom sva vrata. I, možeš li se pozabaviti bravama na glavnim kapijama i pobrinuti se da požarni putovi budu potpuno sigurni‛, dodao je u neprekinutome nizu riječi. ‚I, kad dođeš, dovezi Aphroditin auto u Nikoziju. Radije bih da je tamo nego ovdje.‛ ‚U redu‛, rekao je Markos. ‚Moj je prazan, tako da vjerojatno hoću.‛ ‚Znaš moj broj u Nikoziji, nazovi me kad dođeš tamo‛, rekao je Savvas dotaknuvši ga po nadlaktici. ‚I nemoj se predugo zadržavati ovdje.‛ Aphroditi je u autu prema sebi okrenula unutrašnji retrovizor.

Vidjela je kako dva muškarca razgovaraju. Savvas je pušio razdražen. Markos je izgledao smireno. Vidjela je kako prstima prolazi kroz kosu i osjetila poznati osjećaj ljubavi i očajanja. Čak i u toj krizi izgledao je kao da ima nadzor nad situacijom. Primijetila je koliko su dva muškarca stajala blizu jedan drugomu i vidjela kako je Savvas Markosu pružio cijelu svoju zbirku ključeva. Vjerovao mu je kao bratu. Promatrala je kako se Savvas okrenuo i otišao prema autu. Trenutak kasnije bio je pokraj nje, odmaknuo se od hotela i prošao kroz kapiju. Aphroditi je bacila posljednji pogled preko ramena. Markos je već nestao. ‚Rekao sam mu da se sastane s nama i vrati nam ključeve čim bude mogao‛, rekao je Savvas. Njegova je žena gledala kroz prozor kako bi sakrila osjećaj olakšanja zbog činjenice što vjerojatno neće proći mnogo vremena do trenutka kad će ponovno vidjeti Markosa. Neko vrijeme nakon toga Savvas je šutio. Njegove su misli bile negdje drugdje. ‚Mili Bože, nadam se da će se ova gužva prorijediti kad se odmaknemo od grada‛, rekao je. Otresito je mahnuo jednomu paru koji je stajao na cesti pokušavajući podignutim palcem priskrbiti prijevoz. Između njih je stajao maleni kofer. ‚Mogli bismo ugurati nekoga na stražnje sjedalo, zar ne?‛ ‚Mislim da se samo želimo usredotočiti na to da dođemo u Nikoziju‛, rekao je Savvas. Njegov je odgovor utišao Aphroditi. Nije imalo smisla prepirati se. Iznad glava im je nisko preletio još jedan zrakoplov. Činilo se da slijedi cestu koja će ih odvesti iz Famaguste. Bilo je nečega zlokobnoga

u tome, kao da ih promatra. U Aphroditi se počeo uvlačiti strah. Deset su minuta oboje sjedili šutke, ujedinjeni u potrebi da suzdrže svoju tjeskobu. Naposljetku je progovorila Aphroditi. ‚Koliko će trajati dok ne dođemo tamo?‛ upitala je plaho. ‚To je glupo pitanje, Aphroditi. Možeš samo nagađati, kao i ja.‛ Više ništa nije rekla. Bila je tjeskobna zbog sebe, ali i zbog Markosa. Pitala se koliko će proći vremena prije nego što će ga ponovno vidjeti. Vrućina u autu bila je sve veća, čak i uz puhanje hladnoga vjetrića iz rashladnoga uređaja te zatvorene prozore kako bi sve vrući poslijepodnevni zrak ostao vani. Na nekoliko su minuta zastali u prometu ispred jedne od najvećih draguljarnica u gradu. Dobro su poznavali vlasnika, bili su njegove najbolje mušterije. Akvamarine su, zajedno s mnogim ostalim komadima, kupili od toga čovjeka. Vidjeli su kako Giannis Papadopoulos pažljivo uklanja pladnjeve iz izloga. Njegova je supruga bila iza njega pažljivo ih redajući jednoga na drugoga, ali još im ih je ostalo mnogo za spremanje. ‚Ludi su!‛ uzviknula je Aphroditi. ‚Zašto jednostavno ne spuste roletu i ne odu?‛ ‚U toj se trgovini nalazi sve što posjeduju!‛ obrecnuo se Savvas. ‚Misliš li da će riskirati da ostanu bez svega?‛ ‚Ali ovako riskiraju svoje živote, zar ne?‛ Dok su razgovarali, iznad glava im je proletio još jedan zrakoplov. Savvas je pokušao ugoditi radio u autu, ali bilo je previše smetnji i ljudski je glas bio gotovo nerazumljiv zbog šumova i krčanja. ‚Prokletstvo! Želim znati što se događa‛ rekao je udarivši rukom

po tipkama. Buka je odmah utihnula, ali Savvasov je bijes bio još veći. Uzdahnuo je i potiho opsovao. Aphroditi je primijetila da mu s dlanova kaplje znoj. Ono što su vidjeli kroz prozor auta bilo je nestvarno, kao da su gledali prizore na filmskome platnu. Više od pola sata njihov se auto kretao sporije od pješaka. Ljudi su napredovali sa svojom prtljagom, bebama, neki su nosili čak i krletke s pticama. Bilo je nalik na postojani tijek široke rijeke. Samo se nepomičnost jedne osobe isticala nasuprot pokretnoj pozadini. Usamljeni je dječak stajao na rubu pločnika zatravljeno promatrajući vozila. ‚Savvase! Gledaj! Pogledaj to dijete!‛ ‚Ima mnogo djece‛, otresao se Savvas. ‚Izgleda kao da je ovdje sam!‛ Savvas nije micao pogleda s kamiona ispred sebe vozeći tik iza njega, iako je to vozilo izbacivalo smrdljive pare. Njegov jedini cilj bio je kretati se centimetar za centimetrom i pobrinuti se da se nitko sa sporedne ceste ne ugura na glavnu ispred njega. Dok su se vozili pokraj djeteta, Aphroditi je ulovila dječakov pogled i pogledala ga ravno u oči. To je značilo da je visok koliko i ona dok sjedi. Odjednom je shvatila kako mora izgledati svakomu tko baci pogled prema njima. Šik, dobro odjevena, optočena mnoštvom skupocjenoga nakita. No istina je bila da su svi bili prezaokupljeni bijegom iz grada. Osim, možda, toga dječaka koji ju je pogledao ravno u oči. Aphroditi njezin snažni majčinski nagon nije dopuštao da ignorira to naizgled napušteno dijete. ‚Zar ne bismo mogli stati? Upitati ga treba li pomoć?‛ molila je. ‚Nemoj biti smiješna. Ima ovdje dovoljno ljudi.‛ ‚Ali nitko ne obraća pozornost na njega!‛

Auto se pomaknuo naprijed i Aphroditi je, istežući vrat da pogleda kroz stražnji prozor, promatrala dijete dok joj nije nestalo iz vida.

Devetnaesto poglavlje Nekoliko trenutaka kasnije Mehmet je još uvijek stajao na istome mjestu. Sâm, zureći. Već je zaboravio gospođu s plavim kamenjem. Odlutao je na nekoliko trenutaka, dok su svi drugi kod kuće bili zabavljeni nečim drugim, da vidi što se događa i tu ga je začarala velika plima ljudi i rijeka automobila. Hüseyina su poslali da pronađe Mehmeta i ugledao ga je čim je skrenuo u glavnu ulicu. Dok je trčao prema njemu, začuo je eksploziju. ‚Mehmete!‛ vrisnuo je. ‚Dođi ovamo!‛ Podignuo je svoga malog brata na ruke i potrčao prema kući. Čim su se vratili, Mehmeta je otac oštro pljesnuo po nozi. U očima mu se pojavila bol. ‚Nemoj opet tako odlutati‛, prekorio ga je ljutito Halit. On i Emine bili su ludi od brige. Emine ga je zagrlila očiju vlažnih od plakanja i kad mu je otrla suze pregačom, Mehmet je namirisao začine. Događalo se nešto jako čudno, ali barem mu je taj miris bio poznat. Malo kasnije Hüseyin se vratio na ulicu da provjeri situaciju. Pet minuta kasnije ponovno je dotrčao da kaže roditeljima ono što su on i Mehmet već znali. ‚Svi odlaze‛, viknuo je. ‚Svi! Moramo otići odavde.‛

‚Ne! Ne možemo otići bez Alija!‛ jauknula je Emine. ‚Neće znati gdje da nas nađe.‛ ‚Zašto bismo bježali od svoga naroda!‛ rekao je Halit. ‚To nije naš narod, oče. To su Turci.‛ ‚Ali nisu li došli da budemo na sigurnome?‛ odrezao je Halit. ‚Teško da će nas ubiti, zar ne, Hüseyine?‛ rekla je Emine. ‚Kako ti to znaš, majko?‛ Glas mu se uzdignuo zbog straha i ljutnje. ‚Vani je kaos. Kako će znati tko je tko? Jesi li upoznala nekoga turskog vojnika?‛ ‚Hüseyine!‛ upozorio ga je Halit. ‚Ne znaš ih, oče. Ne znaš kakvi su! Ne znaš što će učiniti kad dođu ovamo!‛ Sve do sada mnogi su ljudi branili poteze Turaka. Vjerovali su da djeluju unutar svojih prava, da pokušavaju zajamčiti neovisnost Cipra. No sada se činilo da su prešli granicu. Ako Emine nije poznavala reputaciju turskih vojnika, to je bilo stoga što za nju nije željela znati. Svuda su se pričale priče o umorstvima. Izvještavalo se o silovanjima. ‚Zabrinutiji sam za žene u ovome gradu nego za muškarce‛, rekao je Hüseyin. ‚Hüseyine! Ne govori svojoj majci takve stvari!‛ ‚Pokušavam nas spasiti. Moramo otići odavde.‛ ‚Možda je u pravu‛, rekao je Halit. ‚Možda ne bismo trebali riskirati.‛ ‚Ali, Halite!‛ preklinjala je Emine. ‚Ali je samo dijete! Kad se vrati, doći će ovamo. Napustit ćemo ga.‛ Halit ju je pokušao uvjeriti, ali odbila je i makar razmisliti o tome. Sada je već gotovo bila histerična. ‚Neću ići. Neću!‛

Izjurila je van. ‚Pričekat ćemo još malo‛, rekao je Halit Hüseyinu. ‚Doći će ona k sebi.‛ Prošli su sati, pala je noć, napetost je narasla. Hüseyin je u maloj limenki miješao kavu. Kad se na površini počela stvarati pjena, stišao je vatru i nalio tamnu tekućinu u dvije majušne šalice. Za njihovim malenim stolom Halit je pušio jednu cigaretu za drugom. Vladala je tišina, osim štropotanja hladnjaka; njihov nazar, urokljivo oko, kao da ih je promatrao sa zida. Mehmet je neprimijećen sjedio na podu. Emine se naposljetku vratila lica ispruganoga suzama. ‚Da smo ga barem spriječili da ode‛, plakala je sjednuvši za stol. ‚Tada bismo bili svi zajedno i mogli bismo otići.‛ ‚Nije prekasno‛, navaljivao je Hüseyin. ‚Idemo sada.‛ Rasprava se nastavila, potisnuta samo nužnošću da govore tiho za slučaj da su se vojnici približili. Mehmet se popeo majci u krilo i rukama pokrio uši. Cijeloga svoga, iako kratkoga, života slušao je kako u njegovoj obitelji bjesne svađe. ‚Gavvole! Prokletstvo!‛ Njegov je otac snažno udario šakom po stolu. Jedna od šalica odskočila je sa stola i razbila se u tisuću komadića na kamenome podu. Svi su se u kući sledili. Emine je ponovno počela plakati u svoju pregaču pokušavajući prigušiti jecaje. ‚Ne mogu vjerovati da se to ponovno događa‛, naricala je. ‚Jednostavno ne mogu vjerovati.‛ U tišini je pokupila komadiće slomljene šalice.

‚Ako nastavimo ovako,‛ rekao je Hüseyin žalosno, ‚neće biti nade ni za koga od nas.‛ Niže niz cestu većina se obitelji Georgiou okupila u stanu Irini i Vasilisa. Ispod ikone Agiosa Neophytosa gorio je mali plamičak stvarajući na stropu čudne iskrivljene sjenke. Prozori su i rolete bili čvrsto zatvoreni i spušteni te u prostorijama nije bilo zraka. Bila su dva sata ujutro. Na stolu je bilo nešto praznih šalica i mala čaša zivanije. Panikos je marširao po sobi. Vasilis je kao potrgan sjedio u naslonjaču živčano prelazeći prstima preko svoje krunice, ali njezin je kliktavi zvuk gotovo bio nečujan pokraj dahtanja njegove kćeri. Marijine su ruke počivale na stolu pokraj njezina oca, a Irini je ritmičnim pokretima milovala njezina leđa ponavljajući jedne te iste riječi i smireno ju tješeći: ‚Polako sada, polako sada.‛ Dlanovi su joj bili vlažni i hladni, mokri od znoja koji je natopio haljinu njezine kćeri od vrata do struka i probio van. S vremena na vrijeme Maria bi ispustila duboki jecaj zgrabivši rub stola. Članci su joj na prstima pobijeljeli, a suze boli padale su na čipkasti podmetač. U kutu, na podu sjedio je Vasilakis. Glavu je zakopao u svoje ruke kojima je prekrio uši, a koljena je privukao grudima. Siguran da će ga to učiniti nevidljivim, čvrsto je sklopio oči. Vrata su se otvorila samo na trenutak i trak mjesečine pao je na zid nakratko osvijetlivši staklenu mati, urokljivo oko, koje je visjelo na zidu. U sobu je kliznuo Markos. Irini je podignula pogled, koncentracije na trenutak odvraćene od njezine kćeri. ‚Leventi mou! Još si uvijek ovdje!‛ ‚Da, mamma, još sam uvijek ovdje. Nisam Vas htio napustiti.‛ ‘‘Ali mogao si otići‛, rekao je Vasilis. ‚Pobjeći kao i svi drugi...‛

‚Pa, nisam‛, rekao je Markos. ‚Ovdje sam.‛ Došetao je do svoje majke i opušteno ju poljubio u vrh glave kao da je to običan posjet, uobičajen dan. Za razliku od svih ostalih u sobi, osjećao se vedro. Sada kad je Savvas otišao, shvatio je potencijal onoga što je nadzirao. Toga je jutra prodao pištolj iz sefa. Postojalo je mnogo ljudi koji su očajnički željeli sredstvo zaštite i koji su bili voljni platiti svaku cijenu. A sada je podrum bio ispunjen nečim još vrednijim od oružja. Iz sjene se začuo Panikosov glas. ‚Što se događa tamo vani?‛ ‚U ovome se trenutku čini da je sve tiho i mirno. Većina je ljudi otišla.‛ Maria, nesvjesna svega osim grčeva koji su joj stezali tijelo, ispustila je jauk, zvuk koji je odmah prigušila ruka njezine majke. ‚Ššššš, dušo moja. Ššššš.‛ ‚Moraš ju nekako spriječiti da ispušta zvukove‛, prošaptao je Markos. ‚Inače ćemo svi biti u opasnosti.‛ ‚Mislim da će skoro roditi‛, rekla je starija žena. ‚Panagia mou! Zašto sada?‛ Nekoliko trenutaka kasnije vani se začulo teško ritmično stupanje čizama.

Dvadeseto poglavlje Petnaesti je kolovoza bio važan dan u kalendaru. Bio je to dan Velike Gospe, dan kad se slavila Djevica Marija, jedan od najvažnijih dana za kršćansku Crkvu i za sve žene koje su nosile njezino ime. Maria bi obično slavila. Ove je godine bilo drukčije. Dok su posljednji, mučni bolovi trgali njezino sitno tijelo, Turci su probili posljednju obranu Famaguste. Preostali su članovi Nacionalne garde Cipra pobjegli. Povezavši se s turskim borcima unutar područja ograđenoga zidinama, vojnici su neometani ušetali u prazan grad. U spavaćoj sobi svojih roditelja Maria je držala svoju novorođenu kćer. Rođena dva mjeseca prerano, sitna je beba slabašno sisala. Ušao je Panikos i pomilovao svoju suprugu po glavi. Tijekom proteklih nekoliko sati Maria je bila svjesna samo groznih naleta boli koji su razdirali njezino tijelo. Svi su prozori bili čvrsto zatvoreni i rolete spuštene kako se njezini krici ne bi čuli van i u prostoriji je bilo vruće. Sada je bila iscrpljena i njezine su oči bile sklopljene. Vanjski je svijet prestao postojati. Sve dok ostanu tihi, za neko bi vrijeme svi mogli biti na sigurnome. Sada kad se beba rodila, tiho su razgovarali o onome što će se sada dogoditi. Kada bi mogli otići? Ili je bilo prekasno? Markos je ponovno otišao van.

Kad se vratio nakon nekoliko sati, Vasilis je odmah zahtijevao da sazna što se događa vani. ‚Pljačkaju‛, rekao je. ‚Premeću, kradu...‛ ‚Panagia mou...‛ Njegova je majka sjela. Dok je sjedila, lagano se ljuljala. ‚Moramo otići odavde, Markose‛, rekao je Vasilis. ‚Gle, nema govora o tome da sada izađemo van. Moramo čekati, biti tihi koliko god možemo i vidjet ćemo što će se dogoditi.‛ ‚A što s hranom?‛ upitala je prestrašeno njegova majka. ‚Kad istrčimo van, otići ću i pronaći nešto‛, rekao je. ‚Svi su otišli. Vani su samo vojnici.‛ ‚Turski...?‛ upitala je Irini šaptom. ‚Da, mamma, turski vojnici. Upravo ulaze u trgovine. Ali prije ili kasnije počet će ulaziti i u kuće.‛ ‚Dođi‛, rekao je odlučno Vasilis. ‚Idemo na vrata dovući nešto namještaja.‛ Irini se prvi put upitala nije li Christos, gdje god bio, u manjoj opasnosti od njih.

Savvas i Aphroditi nisu stigli na svoje odredište. Nekoliko sati nakon početka svoga putovanja shvatili su da će možda morati promijeniti svoj plan. Na zakrčenoj cesti koja je vodila iz Famaguste, počeli su se susretati s velikom kolonom automobila koji su pristizali iz suprotnoga smjera. Sličan se egzodus događao i u Nikoziji, dok su stanovnici bježali iz toga glavnog grada. Ljudi su u glavnome gradu vrlo dobro poznavali sukob i strah, jer su desetljeće živjeli uz crtu koja je dijelila njihov grad, ali ovoga su puta mnogi od njih stali odlaziti. Na hotel Hilton, koji je korišten kao bolnica Crvenoga križa, ispaljivali su

rakete, a meta je bila čak i psihijatrijska bolnica. Vojnici, koji su se rasporedili uzduž ceste, upozorili su ih da je u Nikoziji opasno koliko i u Famagusti, stoga se Savvas morao suočiti s činjenicom da ne dolazi u obzir da otputuju tamo. Zajedno s tisućama drugih uputili su ih prema relativnoj sigurnosti britanske baze u Dhekeliji, petnaest kilometara jugozapadno od Famaguste. Auti su na cesti sada stajali. Između njih hodali su ljudi; neki su čak i zajašili bicikle koje su ponijeli sa sobom. Ta uzbibana masa od nekoliko tisuća ljudi sva je hrlila prema istome odredištu. Automobili, autobusi, traktori, kamioneti za prijevoz voća i kola na zaprežni pogon koja su vukle mule prolazile su pokraj stražarske kućice na ulazu u bazu. Staro i mlado, bogato i siromašno, svi su tražili isto. Svi su došli potražiti utočište i većina je na licu imala taj isti zaprepašteni, prestrašeni izraz. Desetci tisuća ljudi napustili su sve što su poznavali i krenuli u nepoznato ostavivši grad prazan, da ga zauzmu. Kad je otišla Nacionalna garda, nisu imali drugoga izbora. Aphroditi je osjetila kako je njezina tjelesna temperatura pala, zbog straha joj je bilo hladno iako je dan bio topao. Tresla se, a dlanovi su joj bili hladni poput leda. Ako ne odu u Nikoziju, kakvi su izgledi da će ju Markos pronaći u svome tom kaosu? U dva dana gotovo se četrdeset posto otoka našlo pod turskom kontrolom. Crta razgraničenja pod nazivom Atilla koja je sjever dijelila od juga bila je gotovo završena. U bazi u Dhekeliji razgovori su općenito bili turobni. Svi su, muškarci ili žene, religiozni ili agnostici, bili svedeni na isto. Ono što su sada i što su bili prije samo nekoliko dana nemjerljivo je različito. Za sada svi su svedeni na ništa. Turski su vojnici u njihove duše unijeli užas. Trauma koju su proživjeli iskazivala se na mnoge načine. Neki su se potpuno povukli u se; drugi su otvoreno plakali. Sljedećega dana nakon dolaska u bazu

mnogi su otupjeli. Nakon toga stvorile su se praktične situacije s kojima se trebalo pozabaviti: gdje spavati, kako pronaći hranu, kako dobiti medicinsku skrb za bolesne. Trebalo je iskopati poljske zahode, podignuti kuhinje i sagraditi skloništa. Mnogi od njih sada su se za spas obratili svojoj vjeri. ‚Sada nam mogu pomoći samo Bog, Djevica i svetci‛, ponavljala je uvijek ispočetka jedna žena dok su stajali u redu za hranu. ‚Što je s Amerikom?‛ promrmljao je Savvas naglas. ‚Ili s Britanijom?‛ ‚Savvase!‛ prekorila ga je Aphroditi, ali starica ih nije čula. ‚Slijepa vjera nikada nikomu nije pomogla,‛ odrezao je, ‚ali Amerikanci su mogli.‛ ‚A zašto ne Grci?‛ upitao je jedan glas. Ljudi su se u vrsti stisnuli jedan iza drugoga gurajući se da ne izgube red. ‚Zato što su izgledi bili protiv njihove pobjede, eto zašto.‛ ‚Grčka nas je i uvalila u ovaj kaos‛, rekla je jedna žena ljutito blizu Savvasa, ‚pa bi nas iz njega trebala i izbaviti.‛ Njezino je mišljenje bilo mišljenje većine, ali u sebi su znali da bi im Grčka, da je to namjeravala, već priskočila upomoć. Premijer tamošnje novoustanovljene demokracije naslijedio je previše problema iz prijašnje diktature i uvođenje Grčke u otvoreni rat s Turskom zbog Cipra bilo je nešto što si nije mogao priuštiti. Na mjestima na kojima su se ljudi okupljali na molitvu izrasle su priručne crkve. Mnogi su bili ludi od brige zbog svojih izgubljenih rođaka i jedina im je utjeha bila zamišljati da će Bog poslušati njihove molitve i ponovno ih ujediniti. Izgubili su svoje domove, ali bio je to maleni gubitak u usporedbi s činjenicom da su odvojeni od sina, brata ili supruga. Broj nestalih rastao je iz dana u dan.

‚Thee mou!‛ bio je uobičajeni uzvik, izgovaran s očajem. ‚Bože moj!‛ Svećenici su se kretali mnoštvom tješeći, moleći se, slušajući. Muškarci su često bili šutljivi, prezirući se jer nisu ostali i borili se protiv napadača, ali znajući da je sada kasno za kajanje. ‚Morao si pobjeći!‛ ustrajale su njihove supruge. ‚Nije bilo izbora! Nisi imao oružja! Ničega čime bi se borio!‛ ‚Bilo kako bilo, ovo nije zauvijek‛, govorili su drugi. ‚Vratit ćemo se.‛ Samo nekoliko dana ranije Savvas i Aphroditi imali su sobarice i konobare da se brinu o njihovim potrebama. Sada nisu imali ni kreveta, ni hrane. Morali su se pridružiti redovima u kojima su čekali kruh i spavati na goloj zemlji. S obzirom da se sada velik postotak ljudi iz Famaguste nalazio u kampu, taj je par vidio poznata lica. Članove svoga osoblja, radnike s gradilišta Nove rajske plaže, odvjetnike i računovođe. No, nitko više nije izgledao kao nekada, sveden na ovu razinu tihoga očajanja. Zatekli su se pokraj Costasa Frangosa, njegove supruge i njihove djece. Savvasu je to značilo da je pokraj nekoga s kime može razmjenjivati ideje i razgovarati o hotelu. ‚Barem su ključevi u sigurnim rukama‛, rekao je svomu upravitelju. ‚Siguran sam da će se Markos sastati s nama u Nikoziji.‛ Savvas je odbio odreći se svojih nada za projekte u Famagusti, iako se činilo da njegovoj supruzi do toga nije stalo. Dok je Anna Frangos njegovala svoje najmlađe dijete tijekom napada dizenterije, bolesti koja je postala sve učestalija u nadolazećim danima, Aphroditi se zatekla kako se brine o starijoj djeci. To joj je dobro došlo da prestane razmišljati o problemima.

Özkanovi su svojih prvih četrdeset i osam sati u napuštenome gradu proveli u svojemu mračnom, zabravljenom domu, još se uvijek nadajući da će im se Ali vratiti. Razgovarali su. Nisu imali što drugo raditi. ‚Da se nisu trudili učiniti od nas građane drugoga reda,‛ rekao je Halit, ‚ništa se od ovoga ne bi dogodilo.‛ ‚Ali za to ne možeš optuživati sve grčke Ciprane!‛ rekao je Hüseyin. ‚Aphroditi me nikada nije tako tretirala‛, rekla je Emine. ‚Pa, mnogi se jesu tako ponašali, inače sada ne bismo sjedili ovdje.‛ ‚Samo nas je nekolicina ljudi proganjala, Halite‛, rekla je njegova supruga. ‚Ali to je često tako.‛ ‚Dakle, zbog djela nekolicine kažnjavaju sve?‛ ‚Da. I grčki Ciprani i turski Ciprani – svi smo patili.‛ ‚Zašto ti uvijek —‛ Halit Özkan je podignuo glas. Bilo mu je teško prihvatiti Eminina uravnotežena stajališta. ‚Oče! Ššššš‛ ubacio se Hüseyin. S vremena na vrijeme dosegnuli bi točku na kojoj bi se posvađali. Obično oko toga jesu li trebali ostati. Emine je uvijek bila potpuno odlučna.‛ ‚Ako odeš, otići ćeš bez mene‛, ponovila je. Udaljen nekoliko kilometara, Markos je bio vani u sablasno praznome gradu. Budno osluškujući mogući položaj turskih vojnika, okretao se i na najmanji zvuk, kretao se nečujno, sklanjajući se u ulaze ako bi čuo ljudski glas. U cik-cak liniji kretao se gradom, duž Ulice Euripides i niz ulice imenovane po Sofoklu i Eshilu, ulicama koje su odisale redom

klasične prošlosti. U Famagusti je sve bilo uznosito i samopouzdano, imena drevnih filozofa i pjesnika na umješan je način isprepleten sa suvremenim komercijalizmom grada. Kako je sada to bilo nagrđeno, pomislio je, kad je skrenuo iza ugla i zatekao se kako gleda u oznaku za Ulicu Eleftheria. Njezino je ime značilo sloboda. Široke prazne ulice pune luksuznih robnih kuća i glamuroznih kafića već su podsjećale na prebivalište duhova. Čak i nakon tako kratkoga vremena, već se činilo nezamislivim da su ikada bile pune ljudi. Bilo je tragova pljačke. Polomljeni izlozi draguljarnica iz kojih su ukradeni izloženi uzorci, odjeća u žurbi strgnuta s lutaka upućivala je na pljačke koje su bile rezultat povoljne prilike, a ne organizirane namjere. Markosa je ljutilo što je morao hodati držeći se priljubljen uza zidove zgrada umjesto da slobodno hoda posred ulica čijim se praktički osjećao vlasnikom. Činilo se kao da je njegov grad darovan napadaču, predan njemu praktički bez ikakva otpora. Njegova misija toga dana bila je da pronađe hranu. Njihove privatne zalihe još nisu bile iscrpljene, ali želio se pobrinuti da imaju dovoljno za sljedećih nekoliko dana. Dok je ulazio u prodavaonicu živežnih namirnica, pod cipelama mu je krčkalo razbijeno staklo. Police su još uvijek bile prilično pune, ali piva i žestokih pića većinom nije bilo. Markosa su više zanimale limenke mlijeka u prahu. Jastučić na sjedalu pokraj blagajne još je uvijek nosio udubinu utisnutu bujnom stražnjicom vlasnice trgovine. Razmišljao je o ženi koja je ovdje radila. Imala je prelijepo lice, raskošnu blistavu kosu i punašno tijelo, ali nije bila njegov tip. Kad god bi ušao ovamo, proveo bi nekoliko minuta očijukajući s njom, uživajući u njezinu širokom osmijehu i bljesku zlatnoga križića koji se ugnijezdio u pukotini njezina dekoltea. Uzeo je jednu od košarica koje su još uvijek bile uslužno naslagane pokraj blagajne i napunio ju s nekoliko tuceta limenki. To je

naročito bilo potrebno Mariji.

Izvan napuštenoga grada broj izbjeglica na cestama otoka neprestano je rastao. Rekli su da je više od dvjesto tisuća grčkih Ciprana pobjeglo iz svojih domova. Svoje je kuće napustilo i tisuće turskih Ciprana, koji su shvatili da su im životi ugroženi, jer se Nacionalna garda zbog turske invazije ponašala osvetnički prema njima. Mnogi od njih utočište su potražili u britanskoj bazi u Episkopiju, na jugu zemlje. Savvasu i Aphroditi baza u Dhekeliji, usprkos uvjetima koji su svakim danom bili sve neugodniji, bila je barem neka vrsta utočišta. Kad su stigle vijesti da u Nikoziji i dalje traju teške borbe, shvatili su da bi moglo proći dosta vremena prije nego što uspiju napustiti kamp i otići u taj grad. Došlo je još na tisuće novih ljudi koji su sa sobom donijeli novosti o tome što se tijekom proteklih nekoliko dana događalo u glavnome gradu. Sumnjajući da je invazija bila rezultat urote između SAD-a i Turske, velika je grupa protestanata umarširala u američku ambasadu i ubila ambasadora. Mnogi su Ciprani bili na rubu očaja. ‚Sukobi između pripadnika iste strane!‛ rekao je Savvas. ‚Pomislili bi da su EOKA B i Makariosova frakcija do sada već shvatili da imaju zajedničkoga neprijatelja.‛ ‚Sad kad je otok podijeljen napola, ne treba nam novih problema‛, složio se Frangos. ‚A ako ne mogu dogovoriti strategiju između sebe,‛ rekao je Savvas, ‚kako će se onda riješiti jedne organizirane vojske?‛ ‚Bog zna...‛ rekao je Frangos. ‚Siguran sam da će Britanci naposljetku poslati nekakvu pomoć. Mnogo su uložili ovdje i nema smisla da se ne obaziru na ono što se dogodilo. Osim toga, trebali bi nam pomoći da zaštitimo svoj ustav!‛ Bilo je glasina da se osnovala nova gerilska vojska kako bi se

oduprla turskim vojnicima. Neke skupine muškaraca u kampu zagrijale su se za mogućnost odlaska u rat, a oni iz Famaguste zamišljali su se kako marširaju da oslobode svoj grad. EOKA B, komunisti i Makariosovi pristaše aktivno su djelovali među tim mnoštvom izbjeglica. ‚Svi oni imaju plan djelovanja,‛ rekao je Savvas, ‚ali to ne pridonosi ničemu! Tipota! Svi mi samo sjedimo ovdje čekajući... što?‛ Nedostatak prave aktivnosti u kampu bio je užasan za muškarca nalik na Savvasa. Pomogao je podići šatore i izgraditi zahode, ali kad su ti zadatci bili dovršeni, ostao je bez ikakva posla, frustriran. Aphroditi je ustanovila da joj nije teško šutjeti kad Savvas izražava svoje gledište. Svi u kampu imali su običaj izražavati svoje mišljenje. Što će se dogoditi? Što se trebalo dogoditi? Što bi se trebalo dogoditi? Nitko nije znao odgovor ni na jedno od tih pitanja, ali su ipak raspravljali o tome bez kraja i konca. Izbjeglice nisu imale nadzor niti nad svojim životom, niti nad ičim što se događalo izvan kampa. Njihovi su se životi za sada sastojali od čekanja u redovima za namirnice ili gužvanja oko radija kad su se nadali da će čuti novosti o rođacima od kojih su razdvojeni. Za Aphroditi je, čak i sada, postojala samo jedna stvar koja ju je zanimala. Ne hoće li ili kada će doživjeti dolazak grčkih, američkih ili britanskih vojnika, već hoće li ili kada će vidjeti muškarca kojega je voljela. Ostalo nije imalo značenja.

Dok su se kampom širile glasine, na praznim ulicama Famaguste nije bilo ničega što bi Georgiousove ili Özkanove obavijestilo što se događa. Nakon nekoliko dana nestalo je struje, pa nisu mogli slušati radio. Njihov je grad bio u žarištu svjetske pozornosti, ali oni to nisu znali.

U svojim domovima udaljenima jedan od drugoga malo više od pedesetak metara, dvije obitelji nisu bile svjesne čak ni jedna druge. Özkanovi nijednom nisu bili vani od dana kad je okupiran njihov grad. Živeći u opsadnim uvjetima izdvojenoga sela desetljeće ranije, Emine je naučila jednu stvar: njezini kuhinjski ormarići uvijek moraju biti puni. Leća, grah, riža i na poseban način osušeni kruh uvijek su u njima bili uredno posloženi. ‚Uvijek ih moramo imati, za svaki slučaj‛, rekla je. ‚Za slučaj čega?‛ uvijek ju je pitao Halit zadirkujući ju. Sada se nije šalio. Jednostavno je bio zahvalan na tome što je njegova supruga zadržala mentalitet osobe pod opsadom. Kad su nekoliko dana ranije čuli zvuk teških koraka, Hüseyina su poslali na krov svoje dvokatnice da vidi gdje su vojnici. Dotrčao je dolje, uvijek brz i nestrpljivih pokreta. ‚Na kraju su ulice‛, propentao je. ‚Ima ih podosta. I čini se kao da je grad pun dima.‛ Otada nije bilo ničega osim tišine i cikada. Hüseyin se ponovno došuljao na krov. ‚Ima li još uvijek dima?‛ upitao je njegov otac kad se vratio. ‚Nisam vidio nikakav dim...‛ ‚A čuje li se što?‛ ‚Baš ništa.‛ Pucnjava je utihnula. U stanovima Georgiousovih Maria, Panikos i njihovo dvoje dječice sada su boravili u prizemlju, kod Irini i Vasilisa. Zajedno su se osjećali sigurnijima. Markos je i dalje spavao na katu. Dolazio je i odlazio, obično nakon sumraka, i često se vraćao tek kad bi zabijelio dan.

‚Zašto odlazi na tako dugo?‛ upitala je tjeskobno Irini Vasilisa. ‚Traži hranu za nas!‛ To je bila istina. Markos se uvijek vraćao s mnoštvom hrane. Sada je znao koje su prodavaonice još uvijek pune i da se turski vojnici uglavnom služe glavnim ulicama. Maria se zadovoljavala time da ostaje u kući s bebom koju su nazvali po njezinoj baki. Niti u normalnim okolnostima ne bi izlazila van četrdeset dana, jer takav je bio običaj kad se rodi dijete. Irini je svoga kanarinca unijela unutra i voljela ga je pustiti da leti po zamračenoj sobi. ‚Gledaj koliko je sretan zbog toga‛, rekla je. Ali ptica se stalno zalijetala prema prugama svjetla između roleta, pa ga je morala zatvoriti u kavez. ‚Voljela bih mu omogućiti da ponovno vidi sunce‛, rekla je. ‚Tse! Tse! Mimikose! Tse! Tse! Molim te, makni mu stol s puta.‛ ‚Ali...‛ bunio se Vasilis. ‚Samo želim na neko vrijeme objesiti njegov kavez van‛, rekla je odlučno. ‚Nikamo ne idem.‛ ‚Nije sigurno!‛ ‚Vani nema nikoga, Vasilise‛, rekla je. ‚A ako išta čujem, odmah se vraćam unutra.‛ Kad je Vasilis pomaknuo namještaj i otvorio vrata tek toliko da kroz njih propusti svoju suprugu koja je u rukama držala kavez, stan se ispunio svjetlom. Omamljena blještanjem od kojega se odvikla, Irini je izišla van i protegnula se da objesi kavez na kuku. Prošlo je sedam dana otkako nije bila u svome kiposu. Mnogi od njezinih geranija uvenuli su, ali veliki nasad zrelih rajčica samo je čekao da ga oberu. ‚O, Vasilise‛, jauknula je. ‚Dođi da vidiš!‛

Zajedno su pobrali plodove pažljivo ih odlažući u zdjelu. Zatim je Irini ubrala svežanj bosiljka. Nasmiješila se. U mislima je otputovala daleko. ‚Pitam se kako su naranče...‛, rekla je nježno i tiho. Vasilis nije odgovorio. Svakoga je dana razmišljao o svojim dragocjenim stablima i znao je da će patiti bez njega, Irini je sanjala da je cijeli urod strgnut s grana i da je zgažen ležao na zemlji. Vrativši se unutra, pažljivo je narezala malo rajčice i obilato je zalila maslinovim uljem. Vasilis je prvi put za nekoliko centimetara otvorio rolete i oslobodio ih mraka koji ih je pritiskao. Njih je pet sjelo za stol kako bi jelo. Bila je to prva svježa namirnica koju su okusili nakon mnogo dana i najslađa salata koju su ikada pojeli. Irini je od njihova posljednjeg pileta napravila gulaš. Beba je spavala u kutu. Jeli su u tišini. To im je prešlo u naviku. U domu Özkanovih Emine, Halit, Hüseyin i Mehmet također su zajedno objedovali. Jeli su varivo od graha. Ostali su bez povrća. ‚Koliko još moramo čamiti unutra?‛ upitao je Mehmet. Emine i Halit razmijenili su poglede. Eminine su oči bile otečene od plača. Odložila je Alijevu fotografiju koju je cijeli dan držala u rukama i povukla Mehmeta na svoje krilo. Hüseyin je svakoga dana nekoliko sati provodio na krovu. Izvještavao je o tome da su vojnici ponekad dolazili u izvide, što im je reklo da je vojska još uvijek u blizini. ‚Ne znamo‛, odgovorio je Halit. ‚Izići ćemo ponovno van tek kad bude sigurno.‛ U tome su trenutku na ulici čuli neki zvuk. Bio je to džip. A onda glasovi: turski, ali s naglaskom malo drukčijim od njihova. Vikali su.

Hrskanje teških čizama približilo se, a onda stalo. Svi su se u prostoriji smrzli. Vidjeli su kako se kvaka pomiče s vanjske strane. Mnogi su ljudi pobjegli iz grada a da nisu zaključali svoja vrata, pa su se vojnici navikli bez imalo muke provaljivati unutra. Trenutak kasnije začuli su kako čizma udara o drvo – jednom, pa opet, ovaj put snažnije. Emine je stavila glavu u ruke i zaljuljala se. ‚Bismillah irrah manirrahim‛, izgovarala je nečujno. ‚Neka nam Alah pomogne.‛ Kvaka se na vratima ponovno protresla. Zatim se začulo nekakvo neraspoznatljivo mrmljanje, a onda nešto što je zvučalo poput grebanja. Özkanovi su neko vrijeme slušali vojnike na ulici. Trebalo im je vremena da ponove postupak i s ostalim vratima. Kad bi uspjeli, zvukovi su se promijenili. Vojnici bi ušli i iznijeli sve što su mogli nositi u rukama, a buka koju su čuli Özkanovi bio je zvuk ukradenih dobara koja su nepažljivo bila ubacivana u stražnji dio džipa. Njihov je posao pratio smijeh i šala. Markos se vraćao kući iz misije traženja hrane i kad je zakrenuo za ugao, u svojoj je ulici ugledao džip pokraj stana Georgiousovih. Stražnji dio džipa bio je dupkom pun, a vojnici su posrtali iz susjedne zgrade, jedan noseći mali hladnjak, a drugi televizor. Nekolicina ostalih vrata na sebi su nosila oznaku kredom. Promatrajući pokrete vojnika, Markos je znao da ako se vrata nisu otvorila lagano, vojnici su tu nekretninu ostavili na miru. Bilo je previše mjesta koja se moglo lako opljačkati, pa se nisu željeli gnjaviti onima koja su bila osigurana. Svaka zaključana vrata bila su označena kredom kako bi se znalo da je ta kuća netaknuta. Vratit će se drugi put. Vidio je da su vrata njegovih roditelja još uvijek zatvorena. Oni su možda bili sljedeća meta. Mogao je samo čekati i pobrinuti se da ga

ne vide. Napipao je pištolj u svome džepu. Volio bi da ga ne mora upotrijebiti, osim ako bi baš morao. Georgiousovi su u kući čekali u tišini i strahu. Vasilis je žene i djecu preselio u stražnju spavaću sobu. Ako beba Irini ispusti neki zvuk, bit će u nevolji. Iz kuhinjske je ladice uzeo dva poveća noža, jedan je dodao Panikosu i pokazao mu neka stane blizu ulaznih vrata. Njegov je zet poslušao i njih su dvojica stajala drhteći dok su slušali zvukove udaljene samo nekoliko centimetara. Vasilis je dovoljno razumio turski da bi shvatio da je auto koji su vozili vojnici već bio pun. ‚Idemo sada‛, rekao je jedan od njih svomu kolegi koji je proizvodio zvuke grebanja po vratima. ‚Za danas je dosta.‛ Činilo se da su još uvijek u kiposu. Vasilis je čuo tiho kreštanje, smijeh, a onda visoki zvuk ptice. Otvorili su kanarinčev kavez. Kad se zvuk vozila počeo gubiti u daljini, Vasilis i Panikos spustili su svoje oružje. Vasilis je otišao otvoriti vrata spavaće sobe i ugledao je svoju suprugu, Mariju, bebu i Vasilakisa kako priljubljeni jedni uz druge sjede na podu iza kreveta.

‚Otišli su‛, rekao je drhtava glasa. Nije rekao Irini što se dogodilo njezinoj dragocjenoj ptici. U tome se trenutku začulo kucanje na vratima. ‚Panagia mou!‛ šapnula je Irini pokrivši rukama usta. ‚Panagia mou!‛ ‚Mamma!‛ Bio je to Markosov glas. Vasilis i Panikos pomaknuli su namještaj da otvore vrata. ‚Bili su ovdje!‛ rekla je njegova majka jecajući. ‚Mislili smo da

će provaliti unutra.‛ Vidljivo se tresla od straha. Svi su drugi ostali smireni, ali Irini su preplavile misli o tome što se moglo dogoditi. Markos ju je pokušao smiriti. ‚Ali nisu ušli. Na sigurnome si, mamma. Svi smo na sigurnome. Otišli su. Dođi van i vidjet ćeš.‛ Irini je izišla u kipos. Odmah je primijetila prazan kavez. ‚Mimikos! Mimikos!‛ jauknula je. ‚Markose! Uzeli su moju pticu!‛ Počela je plakati. Taj kanarinac, njezin vjerni pratitelj danju, bio je njezina radost i ponos, njegova joj je pjesma bila nemjerljivo dragocjena. ‚Da sam ga barem zadržala unutra‛, jecala je. Nestanak ptice podsjetio ju je na jednu odsutnost koja ju je još jače boljela. Christos je još uvijek bio tamo negdje vani. Satima je nitko nije mogao utješiti. Iako nisu imali radija, povremeni zvuk udaljene pucnjave rekao im je da je Cipar još uvijek u ratu. Tijekom posljednjega je sata ta realnost bila bliža nego ikada ranije. Te noći u Irininim snovima turski su vojnici pregazili cijeli otok, od Kyrenije na sjeveru do Limassola na jugu. Sanjala je da su svi Ciprani pobijeni, osim njezinih ukućana.

~ Kako su dani prolazili, Özkanovi su počeli izlaziti u potragu za namirnicama. Svi su neprestano bili gladni, naročito Hüseyin, ali Emine je i dalje odlučno ustrajala u tome da ostane. ‚Ja idem van‛, rekao je Hüseyin.

‚Kamo van?‛ upitala je njegova majka. ‚Gle, moramo pronaći malo hrane. Siguran sam da je još uvijek ima u trgovinama.‛ ‚Pusti ga da ode, Emine‛, rekao je Halit. ‚Dječak brzo trči. On nam je najbolja nada.‛ ‚Barem pričekaj dok ne padne mrak‛, preklinjala je njegova majka. Te je večeri Hüseyin zarolao jednu staru vreću za brašno i tiho napustio kuću. Krenuvši vijugavim putom stražnjih ulica, često je zastajao držeći se podalje od kućnih pragova za slučaj da se neočekivano pojavi neki vojnik. Sada kad je bio vani, nije mu se više žurilo da se vrati. Nakon svih tih dana s malo hrane bio je vitak poput stabljike i znao je da se s lakoćom može sakriti. Želio je razgledati svoj grad. Želio je vidjeti što se događa izvan zatvora u koji se pretvorio njegov vlastiti dom. Jesu li vojnici bili svuda? Je li on sa svojom obitelji sam u tome gradu? Hodao je ovuda i onuda držeći se pokrajnjih ulica, ali je povremeno bacao pogled prema glavnim ulicama. Bio je zapanjen. Ista ona tišina iz njegove uličice protezala se cijelim gradom. Noć je bila vruća i nepomična, a tišina teška. Jednom ili dvaput ugledao je u daljini neko kretanje i skrivao se dok vojnici ne bi prošli. Čuo je njihov smijeh i vidio žar cigareta. Doimali su se opušteni, kao da nisu na dužnosti. Očito su smatrali da je njihov posao obavljen i nikoga nisu držali pod prismotrom. Hüseyin je oprezno napredovao po gradu hodajući prema njegovu središtu. Usput je provirio u nekolicinu kuća i ugledao stolove postavljene za objed. U jednoj je kući čak bilo hrane koja je pljesnivih u posudama. Osim vojnika nije vidio ni žive duše, čak ni nekoga psa lutalicu. Mnogi su izlozi prodavaonica izgledali kao i obično. U jednoj su

ulici sablasne lutke prazno zurile odjevene u svadbenu bjelinu. Nasuprot njima, u izlogu jednoga od najboljih krojačkih salona u gradu, lutke odjevene u svadbena odijela zurile su u svoje mladenke. Te su prodavaonice ostale netaknute. U drugim se ulicama vidjela različita slika. Postojao je niz prodavaonica s električnim uređajima. Pokraj jedne je trgovine proteklih mjeseci prolazio svakoga dana na putu prema plaži priželjkujući stereouređaj. Svaki je dječak njegove dobi želio zbirku gramofonskih ploča i priliku da sluša glazbu kad god poželi. Jednom je skupio hrabrosti da uđe unutra i mladi mu je prodavački pomoćnik pokazao Sonyjev stereouređaj. Činilo se poput čarolije slušati tako različite zvukove koji dopiru iz dvaju zvučnika. Hüseyin je znao da njegova majka prolazi istom tom ulicom jer ju je čuo kako njegovu ocu spominje ideju o tome da kupe televizor. Odlučno ju je odbio. Cijena tih uređaja bila je nedostižna. Sada više nije postojala ni mogućnost da će ih ikada posjedovati. Svaki radio, televizor i gramofon bio je uklonjen. Nije bilo čak ni blagajne. Vrata i prozori bili su uništeni i mjesečina se presijavala na staklenim krhotinama prosutim po pločniku. Nalikovale su na sag od dijamanata. Kako se približavao obali i hotelima, prodavaonice su postajale sve skupocjenije. Znao je da jedna od prijateljica njegove majke radi u Modernoj modi, jer su ponekad prolazili pokraj te prodavaonice na putu prema kući i Eminina bi prijateljica izišla van da pročavrljaju. Njegova je majka uvijek komentirala kartice s cijenama. ‚Makni jednu nulu pa ću kupiti‛, šalila se sa svojom prijateljicom. Lutke su sada bile nage. Ulica Zenon, nedaleko od Praskozorja i drugih luksuznih hotela, bila je jedna od onih u kojima su bile smještene mnoge skupocjene draguljarnice. Sve su bile potpuno prazne. Čak su i sami

pladnjevi za izložbene primjerke bili iščupani sa zidova. U jednome od njih preostao je jedan plastični ručni sat. Obavijestio je Hüseyina da je ponoć. Došao je na plažu i vidio svoje ležaljke za sunčanje uredno poredane točno na mjestu na kojemu ih je ostavio. Iza je bilo Praskozorje. Tamni su ga prozori ispunili tjeskobom. Sjetio se dana kad je vidio beživotno tijelo svoga rođaka kojemu je srce prestalo kucati i u čijim venama krv više nije strujila. I taj je hotel nalikovao na leš. Hüseyin je progmizao pokraj kapije i provirio kroz šipke. Vidio je neosvijetljene neonske natpise i tešku željeznu rešetku na ulaznim vratima. Učinilo mu se da se unutra nešto kreće, ali sigurno je pogriješio. I ulaz u noćni klub bio je čvrsto zatvoren. Ugledao je štetu počinjenu na susjednome hotelu. Na bočnome je zidu zjapila golema rupa i mnogi su balkoni visjeli pod čudnim kutom. Prizor je bio šokantan. Ako je netko bio unutra u trenutku eksplozije, postojale su male šanse da je preživio. U jednome je trenutku osjetio da je vidio dovoljno. Rastužilo ga je sve to uništenje. To je bilo mjesto koje je volio čak i kad je sanjao o tome da igra za nacionalnu reprezentaciju, ovo je bio grad u koji bi se uvijek vraćao. Hüseyin je shvatio da Famagusta nikada više neće biti ista. Bilo je vrijeme da pronađe namirnice. Već je prošao pokraj nekih prodavaonica živežnih namirnica, pa se tim putom počeo vraćati prema svojoj kući. Vrata prve trgovine kojoj je prišao otvorila su se lagano. Unutra je užasno smrdjelo. Struje nije bilo već danima, pa su se hladnjaci isključili, a mlijeko i sirevi ukiselili. Povrće je istrunulo. Nije uspio razabrati o kojemu se povrću radilo, ali u kutijama su se nazirali tamni oblici – vjerojatno krumpir, rajčice i, sudeći po smradu, nešto banana. U blizini je zujio roj muha. Bilo je teško gledati u mraku, ali Hüseyin je pipajući hodao između polica. Napipao je vreću s paketićima keksa, različite

konzerve koje je uzimao naslijepo jer u mraku nije mogao pročitati sadržaj s naljepnica te vreće riže. Činilo se da nitko prije njega nije bio ovdje, pa su police još uvijek bile pune. Tada je stopalom napipao neke boce i čuo kako su se neke prevrnule. Otkotrljale su se po podu i Hüseyin je pokupio neke nadajući se da će biti pune gaziranih napitaka koje je njegov brat toliko volio. Na putu prema izlazu uzeo je nekoliko pločica čokolade. Bile su mekane na dodir, ali pojeo je nekolicinu dok je hodao prema kući; njihova mu je slatkoća dala toliko potrebnu energiju. Pokraj voćarnice nalazila se mesnica. Čak i kroz zatvorena vrata na ulicu širio se smrad. Hüseyin se nije previše približio, ali vidio je da se komadi mesa koji su visjeli s kuka gotovo njišu, oživljeni velikim brojem crva koji su se hranili njima. Prebacivši vreću preko ramena, krenuo je kući hodajući kraćim putom, osluškujući hoće li čuti vojnike. Uskoro se ponovno našao u stambenoj četvrti. Ovoga je puta uočio brojne kovčege jednostavno ostavljene na cesti, dokaz panike koja je obuzela ljude dok su bježali iz grada. Trčanje po toj vrućini bilo je dovoljno naporno samo po sebi, nije im trebala još i težina prtljage. Sve je bilo tiho, ali na kraju ulice, nedaleko od svoga doma, ugledao je nešto što ga je šokiralo više od svega drugoga što je vidio. Odložio je vreću iza vrata i prišao bliže. Ispred njega nalazila se rastegnuta bodljikava žica. Nalazio se sada na rubu suvremenoga dijela grada i dok je gledao prema objema stranama mjesečinom obasjane ulice, shvatio je da se žica proteže sve dokud mu seže pogled. Famagusta je bila ograđena bodljikavom žicom. Sada su živjeli u golemome kavezu.

Dvadeset i prvo poglavlje Emine je bila izvan sebe od sreće kad se Hüseyin vratio, ali to je pokazala bijesom. ‚Gdje si bio?‛ zahtijevala je sve glasnije. ‚Zašto te nije bilo toliko dugo? Što si radio?‛ Skinuo je vreću s ramena i počeo ju raspakiravati slažući sve na stol kao da je to mala trgovina. Emine je donijela svijeću. ‚Evo što sam radio‛, rekao je s notom trijumfa u glasu. ‚Canim oğlum‛, rekla je. ‚Dragi moj dječače, hvala ti.‛ Mehmet je pokazao prema limunadi. ‚Mogu li dobiti malo?‛ upitao je.

U isto vrijeme Markos je donosio zalihe hrane u dom Georgiousovih. Kao što je otkrio i Hüseyin, nije bilo svježih namirnica, ali Markos je posegnuo u vrtove ljudi i ubrao nekoliko naranči, a Irinine su rajčice nastavile davati plod. ‚Ti nas nećeš ostaviti da gladujemo, je li tako, leventi mou?‛ rekla je grleći svoga sina. Vasilis je neprestano osluškivao pitajući se hoće li čuti vojnike, uvijek očekujući da će se vratiti, ali kako su dani prolazili, činilo se da ima još mnogo mjesta na koja su mogli otići. Irinina je čipka rasla. Sada kad joj je Vasilis dopustio da u malo

dužim razmacima danju drži podignute rolete, bilo je dovoljno svjetla uz koje je mogla raditi. Jednoga joj je dana čak rekao da može sjediti u svome voljenom kiposu. Nedostajalo joj je društvo njezina voljenog kanarinca, njegova ju je odsutnost tjerala da još više razmišlja o životu koji su izgubili. ‚Možeš ostati vani sve dok oprezno osluškuješ‛, rekao je Markos. ‚Uvijek.‛ Sada kad više nije mogao odlaziti svojim nasadima naranči niti u kavanu, Vasilis je bio nemirno i teško društvo. Polagano je nestajala i njegova zaliha zivanije, zbog čega je bio jako živčan. Kasno jednoga poslijepodneva, dok su sjedili skriveni iza razgranatoga geranija koji je Irini uspjela vratiti u život, Vasilis je primijetio nekakav pokret. ‚Irini! Gledaj!‛ Na početku ulice razaznali su muški lik koji se približavao. Hodao je brzo, bacajući poglede preko ramena. ‚To nije turski vojnik‛, rekao je Vasilis. ‚Misliš li da je iz Nacionalne garde?‛ ‚Ne. Uopće ne izgleda poput vojnika...‛ Začuđeni i sumnjičavi, povukli su se u kuću, zaključali vrata i navukli na njih namještaj. Sljedećega dana, otprilike u isto vrijeme, pozorno su gledali i opet primijetili isti lik. Ovoga je puta Markos bio kod kuće. ‚Vidi!‛ šapnula je Irini. ‚Mislim da ovdje nismo sami!‛ Prije nego što mu je stigla pokazati, Markos je izišao kroz kapiju i požurio za nepoznatim likom cijelo vrijeme gledajući oko sebe. Markos je pretražio prodavaonice cipela da pronađe jedne platnenih potplata, pa su mu koraci bili nečujni dok je odlazio u

misiju traženja hrane pustim ulicama Famaguste. Zbog toga Hüseyin nije imao pojma da je netko tik iza njega. Kad je stigao do svoje kuće, automatski se okrenuo, kao što je uvijek činio, da provjeri gleda li ga tko. Markos je to predvidio pa se sagnuo iza druge kapije. Već je otkrio kamo Hüseyin ide. Iz viđenja je poznavao svakoga člana osoblja Praskozorja, čak iako nikada nije razgovarao s njim, i znao je da je Hüseyin sin Emine, prijateljice njegove majke. Nakon nekoliko minuta Markos se vratio kući. ‚Obitelj Özkan‛, rekao je svojoj zaprepaštenoj majci. ‚Mislim da su još uvijek ovdje.‛ ‚Emine?‛ uzviknula je. ‚Pa, nisam vidio nju‛, odgovorio je Markos. ‚Ali definitivno sam vidio njezina sina.‛ ‚Što da radimo?‛ upitala je Irini vidljivo uzbuđena mišlju da je njezina prijateljica tako blizu. ‚Nećemo učiniti ništa‛, odgovorio je Vasilis. ‚Nikomu ne možemo vjerovati. A definitivno im nećemo vjerovati sada.‛ Prije invazije Vasilis se naviknuo da Emine dolazi u njegovu kuću, ali nije imao nikakvu želju upoznati njezina supruga. Štoviše, vjerovao je da bi prisutnost druge obitelji tako blizu moglo povećati izglede da otkriju njegovu. ‚Ali, Vasilise,‛ protestirala je Irini, ‚možda bismo mogli pomoći jedni drugima.‛ ‚Turci? Da pomognu nama?‛ ‚Oče! Nemoj vikati! Molim te!‛ Jedino je Markos znao kako je sveobuhvatna tišina na ulicama. Ako je netko u susjednoj ulici, zvuk povišenoga ljudskog glasa mogao bi biti čujan.

‚Oni su Ciprani, oče‛, ubacila se Maria. ‚Nisu Turci.‛ Irini je počela lupati po kuhinji. Bilo je vrijeme da promijene temu. ‚Bi li željela da pokušam donijeti drugu bocu?‛ upitao je Markos. Ispravno je pogodio da će uskoro ostati bez plina. Već nekoliko godina ili on ili Christos imali su zadatak da nabavljaju nove boce plina. Vasilisa je njegova stara ozljeda noge sve više usporavala i bilo mu je teško podizati teške predmete. Markosovo je pitanje odmah skrenulo pozornost njegovih roditelja s njihove svađe. ‚Naravno, leventi mou‛, rekla je Irini. Markos je zagrlio svoju majku. Toplinom svoga zagrljaja izražavao joj je nešto više od ljubavi. Znala je da će on ponovno združiti nju i Emine. Imao je razloga da učini to. Pretpostavljao je da će njegova obitelj biti sigurnija ako turski Ciprani budu svjesni njihove prisutnosti. U nekome trenutku, ako ih Turci otkriju, mogli bi biti blaži prema njima. Bila je to polica osiguranja. U kratko vrijeme Markos je usvojio obrazac Hüseyinova kretanja. Sada je u gradu bilo više sustavnoga pljačkanja, što je primijetio i Hüseyin. Postao je neustrašiv gotovo koliko i Markos. Tijekom određenih razdoblja dana kamioneti su pristizali u ulice načičkane prodavaonicama i čistili trgovine od svake iole vrednije robe. Zatim su ju odvozili u luku i tamo skladištili. Bilo je očito da će u nekome trenutku sva ta roba završiti u Turskoj. Razmjeri te pljačkaške operacije bili su golemi, ali to je značilo da su neke prodavaonice živežnim namirnicama ostavili na miru. Ni Özkanovi ni Georgiousovi nisu žudjeli za hladnjakom ili otmjenim pokućstvom. Trebali su samo hranu kako bi preživjeli. Obitelji nisu

znale koliko dugo će ju trebati, ali Irinini snovi govorili su joj da bi se prije moglo raditi o tjednima, nego o danima. Dva dana zaredom Markos je slijedio Hüseyina tijekom njegovih pohoda u robnu kuću. Trećega je dana Hüseyin tamo pronašao poruku za sebe. Srce mu je već nabijalo kad je ušao u prodavaonicu. Iako je tamo i u drugim prodavaonicama bio već mnogo puta, svaki je put osjećao tjeskobu strahujući da će ga netko vidjeti. Njegovi su roditelji uvijek govorili da iako je Hüseyin mogao trčati brzo poput pantere, Ali je bio taj koji je imao hrabrost lava. Kad je uočio pismo naslonjeno na policu najbližu vratima, srce mu je gotovo izletjelo iz grudi. Ruke su mu toliko drhtale da je jedva uspio rasklopiti papir. Pročitavši sadržaj, uzeo je nekoliko vreća riže i osušenoga graška te se kući vratio drugim putom. Nije želio da ga vide Georgiousovi. ‚Majko — gle!‛ Jedva da je ušao u kuću, a već joj je pokazivao poruku. ‚Georgiousovi — tvoja prijateljica Irini...‛ rekao je bez daha. ‚Što? O čemu ti to pričaš?‛ ‚Daj da vidim taj papir!‛ rekao je Halit istrgnuvši ga iz ruke svoje supruge. ‚Nismo sami ovdje!‛ rekao je Hüseyin. ‚Nismo sami?‛ Emine i Halit trebali su trenutak da probave novosti. ‚Želim otići tamo i vidjeti ju!‛ rekla je Emine. ‚Želim otići sada!‛ Odlučila je istjerati svoje. ‚Idi s njom, Hüseyine.‛ Njih su dvoje u tišini napustili kuću. Kad se na vratima začulo prestrašeno kucanje, Irini ga je

očekivala. Par na pragu čuo je zvukove s one strane, a onda su se vrata odškrinula. ‚Irini! Ja sam!‛ Uskoro su se vrata otvorila dovoljno da mogu ući. Dvije su se žene zagrlile, pogledale jedna drugu i ponovno se zagrlile. ‚Jednostavno ne vjerujem da se ovo događa!‛ zaplakala je Irini. ‚Niti ja‛, rekla je Emine. ‚Kad se Hüseyin vratio s porukom, skoro sam se onesvijestila.‛ ‚Ovo je nalik na čudo!‛ uzviknula je Irini. Dvije su se žene suznih očiju neko vrijeme grlile, zatim je Irini Emine ponudila kavu i njih su dvije sjele da razmijene razloge za svoj ostanak u gradu. Hüseyin je čekao vani stražareći. ‚Maria, kako je ona?‛ ‚Beba se rodila ranije... onoga dana kad su došli Turci.‛ Emine je rukama pokrila usta. ‚Trudove je sigurno potaknula sva ta napetost. A Christosa nema‛, nastavila je Irini. ‚Je li on...?‛ ‚Da‛, rekla je Irini. ‚Još uvijek ga nema. A Ali?‛ ‚Ni traga‛, odgovorila je Emine suzdržavajući suze. ‚Zato smo i ostali. Ne mogu otići dok se on ne vrati.‛ Pojavio se Panikos. Većinu je vremena provodio pazeći na Mariju i igrajući se s malim Vasilisom u stražnjoj spavaćoj sobi. U dnevnu su sobu dolazili samo kad je bilo vrijeme jelu. Tako je bilo manje izgleda da će se zvukovi koje su proizvodili beba i malo dijete čuti na ulici. Irini je odmah primijetila da je Panikos vrlo blijed. Činilo se da nije primijetio da se u prostoriji nalazi još jedna žena. ‚Panikose, što

je?‛ ‚Beba...‛ ‚Što nije u redu?‛ Prije nego što je stigao odgovoriti, Irini se progurala pokraj njega i ušla u spavaću sobu. Čak i u poluosvijetljenoj sobi vidjela je tjeskoban izraz na licu svoje kćeri. U naručju je ljuljala bebu koja je bila neobično tiha. ‚Kori mou, što se dogodilo?‛ Maria je pogledala u svoju majku, a oči su joj bile pune suza. Irini je položila ruku na bebinu glavicu. ‚Panagia mou! Pa ona gori!‛ ‚I nije sisala cijeli dan. Mamma, jako se bojim...‛ Irini je već napustila sobu i trenutak kasnije vratila se sa zdjelom hladne vode. Počela je spužvom vlažiti djetetovu glavu. ‚Moramo ju rashladiti‛, rekla je. ‚U protivnome bi mogla dobiti napadaj.‛ ‚Već ga je imala...‛ ‚Treba penicilina‛, rekao je Panikos. ‚A kako ćemo do njega?‛ ‚Moramo pronaći način. Bit će ga u bolnici.‛ Beba je bila jako mirna i blijeda. Čak je i mali Vasilis sjedio nepomično osjetivši napetost svojih roditelja. ‚Morat ću pokušati pronaći penicilin.‛ Irini je svoju kćer pogladila po glavi i krenula za Panikosom van iz sobe. Na licu svoga zeta vidjela je očajanje. Emine je stajala vani s Hüseyinom čekajući da ode. Irini joj je objasnila situaciju.

‚Idem s tobom‛, rekao je Hüseyin Panikosu. ‚Bit će sigurnije.‛ Panikos nije oklijevao. Nikada se ranije nisu vidjeli, ali bio je zahvalan na toj ponudi. Nije imao dovoljno samopouzdanja da to obavi sam. Već je dugo bio izvan kondicije i predebeo, jer ga je godinama najprije mazila njegova mama, a zatim još više njegova punica. Kad su njih dvojica krenula, bilo je kasno poslijepodne. Bolnica je bila na drugome kraju grada, pa će morati oprezno napredovati. Putom će sigurno naići na vojnike. Hodali su u tišini, Hüseyin naprijed izviđajući, pokretom pozivajući Panikosa kad bi se uvjerio da nema opasnosti. Kad su stigli do bolnice, naišli su na prvu veliku prepreku. Vireći kroz željezne šipke, vidjeli su da su vrata odškrinuta, ali sama je kapija bila čvrsto zaključana lokotom. ‚Čekaj!‛ rekao je Hüseyin. ‚Na brzinu ću pogledati uokolo. Možda postoji drugi ulaz.‛ Vratio se nakon pet minuta. ‚Ovuda!‛ Odveo je Panikosa do mjesta na kojemu su šipke bile razmaknute, ali nije uzeo u obzir veličinu toga muškarca. Pukotina nije bila dovoljno široka i Panikos je znao da nema smisla pokušavati. Još je manje bilo vjerojatno da bi se mogao popeti preko ograde. ‚Mogu otići sam‛, rekao je Hüseyin. ‚Ali ne znam što da tražim.‛ Minute su prolazile. Panikos je pretraživao svoj džep i pronašao je komadić papira i tupu olovku. Sjećao se imena penicilinskoga lijeka iz vremena kad je mali Vasilis jednom bio bolestan. Zapisao ga je i papirić pružio Hüseyinu. ‚Možeš li to pročitati?‛ upitao je. Nije govorio o čitljivosti svoga

rukopisa. Hüseyin je uzeo papir ne odgovorivši i pogledao ga. Panikos je odmah shvatio da Hüseyin savršeno zna čitati grčki i posramio se. Hüseyin je u trenu klizinuo između šipaka. Panikos ga je promatrao kako sprinta preko pošljunčanoga dijela i nestaje iza ugla. Široki hodnici i bolnički odjeli bili su sablasno prazni, kao i ostatak grada. Postojali su određeni znakovi uništavanja, ali nije se moglo razabrati je li to bilo djelo obijesnih pljačkaša ili ljudi koji su u panici napuštali bolnicu. Kolica su bila prevrnuta, sadržaj ormarića rasut po podu. Hüseyin nije imao pojma kamo da ide. U cijelome svom životu nije bio kod liječnika, pa mu je bio nepoznat čak i miris antiseptika. Potrčao je niz hodnik dok nije stigao do skupine natpisa. Na jednome je pisalo ‚Ljekarna‛. Najprije bi tu trebao pokušati. Zatim, ako ne nađe, vidjet će može li pronaći pedijatrijski odjel. Možda će se lijekovi za djecu nalaziti tamo. U ljekarnu je netko već provalio. Svuda je bilo porazbijanih bočica i kutijica bez tableta. Na svim su površinama ležale odbačene igle i šprice. U prostoriji je bilo hladno. Iako je u gradu nestalo struje, ovdje je u bolnici očito radio generator. Hüseyin je iz džepa uzeo komadić papira i uspoređivao ono što je napisao Panikos s natpisima na lijekovima koji su preostali na ormarićima. Nijedan nije odgovarao. Trčeći se vratio u hodnik i slijedio natpise prema dječjemu odjelu. Tamo je bilo manje kaotično. Redovi krevetića još su uvijek bili uredno namješteni i Hüseyin je u uglu primijetio kutiju s igračkama. Netko se potrudio pospremiti ih prije odlaska. Na nizu vješalica visjeli su liječnički mantili, a na stolu je, poput zmije, sklupčan ležao stetoskop.

Hüseyin je otvorio najbliži ormarić. Zavoji. Tlakomjeri. Još stetoskopa. Shvatio je da ovdje neće pronaći ono što traži. Sjetivši se da su lijekovi u ljekarni bili pohranjeni u rashlađenu prostoriju, počeo je pogledom tražiti hladnjak. Ubrzo ga je pronašao u malome sobičku u dnu prostorije; unutra su bili redovi bočica i na mnogima su se natpisi podudarali s onime što je napisao Panikos. Hüseyin je četiri bočice spremio u džepove. U kući Georgiousovih vjerojatno ih se ne bi moglo držati na hladnome, pa je ostatak ostavio. Ako će biti potrebno, uvijek se može vratiti po još. Nakon nekoliko trenutaka vratio se pred glavni ulaz i skrenuo za ugao. Panikos je čekao. Kući su hodali onoliko brzo koliko je to mogao podnijeti korak krupnoga Panikosa. Znao je da je bolesnim bebama važan svaki trenutak. Ako doživi još jedan napadaj izazvan visokom temperaturom, to bi moglo biti smrtonosno. Njegovi pokušaji da održi korak s Hüseyinovim ostavili su ga bez daha i do trenutka kad su stigli kući, udvostručio je ritam svojih koraka. Hüseyin je prvi stigao do vrata, tiho vrhovima prstiju potapkao po vratima i ušao u kuću. Predao je bočice Irini. Maria je čajnom žličicom bebu napojila kapljicama tekućine. Udisaji male Irini bili su brzi i plitki. Njezina ju je baka neprestano tapkala vlažnom krpom. ‚Moramo ju pokušati rashladiti‛, ustrajala je. Te noći nije bilo mnogo promjene. Maria je bila tiha koliko i beba. Panikos je živčano koračao gore-dolje. Irini je stalno cijedila mokru krpu neprestano moleći. Ruke su joj bile zaposlene pa se nije križala, ali povremeno je pogledavala prema ikoni. Ako ništa drugo, dok je beba bila topla, znali su da je živa. Kao i uvijek, Vasilis je utjehu potražio u zivaniji.

Kasnije te noći pojavio se Markos. Donio je vreću s namirnicama. ‚Što nije u redu, mamma?‛ upitao je. Odmah je vidio da je smetena i tjeskobna. ‚Beba! Jako je bolesna. Mislim da bismo ju mogli izgubiti...‛ S obzirom na tjeskobu koja je vladala među njima, odlučio je da će pričekati do jutra prije nego što im priopći novosti. Toga je dana saznao nešto što će za sve njih imati ozbiljne posljedice. Ujutro je bebina temperatura počela opadati. U nju se vraćao život. Maria je plakala, ovoga puta zbog sreće. Irini je uzela svoju malu imenjakinju iz naručja svoje kćeri i šetala s njom po sobi. Počela se glasati. To se činilo čudom nakon prethodnoga dana. Nastavili su joj davati kapljice iz bočica. To nije bilo stručno, ali znali su da ju liječi. Maria je bila iscrpljena pa je legla u krevet da odspava. Prvo što je ugledala kad se probudila sat vremena kasnije bio je osmijeh njezine majke. ‚Ona će biti dobro‛, rekla je Irini. ‚Mislim da sada želi jesti.‛ Beba se ugnijezdila pokraj dojke svoje majke i prestala sisati. Bio je to prvi put u više od trideset i šest sati. Očito je bila izvan opasnosti. Do večeri se sve vratilo u normalu, i čak je i Maria ustanovila da je ponovno u stanju jesti. Markos je osjetio da je prikladno vrijeme da im kaže novosti. Informacije je dijelio na kapaljku znajući da će prava količina u pravome trenutku imati veliki učinak. ‚Još nas neće spasiti‛, rekao je. ‚Barem ne još neko vrijeme.‛ Na licu njegove majke pojavio se izraz nevjerice. ‚Ali...‛ ‚Kako znaš?‛ zahtijevao je Vasilis.

Neprekidni boravak u zatvorenome zajedno sa svojom suprugom i prisilna odvojenost od kavane i njegovih nasada naranči učinili su ga živčanijim nego ikada. Markos mu je pronašao još malo zivanije, a donio je i mnogo duhana, ali Irini mu je rekla neka spremi njegov komboloi, krunicu koju je prebirao kad je bio zabrinut. Ti su zvukovi bili malo prebučni. ‚Čuo sam nešto...‛ ‚Od koga?‛ ‚Od turskih vojnika... stajali su ispred prodavaonice dok sam ja bio unutra. Ono što sam čuo značilo je da ćemo vjerojatno ovdje morati ostati malo duže.‛ ‚Ali, zašto? Što time želiš reći?‛ Markos je na komadu papira nacrtao kartu Cipra i preko nje povukao crtu. ‚Koliko se meni čini, evo što su učinili‛, rekao je. Prvi su put svi shvatili da se nalaze unutar goleme zone koju su okupirali Turci. ‚Zbog onoga što su rekli, mislim da smo brojčano potpuno nadjačani.‛ ‚Ali još se uvijek bore?‛ upitao je Panikos. ‚Čini se tako‛, rekao je Markos. ‚Ti poustotourtji!‛ Bila je to najgora riječ koju je Vasilis mogao uporabiti protiv Turaka. ‚A sada imamo neke Turke koji su nam susjedi!‛ ispljunuo je. Produbile su se njegove predrasude prema Turcima. ‚Da nije bilo Hüseyina,‛ rekao je Panikos, ‚naša beba više ne bi bila s nama.‛ Vasilis je odložio vilicu. ‚Što hoćeš reći?‛

‚Umrla bi‛, rekao je suosjećajno. ‚Ne samo što je pronašao lijek, već ja vjerojatno ne bih ni stigao do bolnice a da me usput netko ne ubije.‛ Vasilis je nastavio jesti u tišini. Irini se nasmiješila. Njezinu malu unuku spasio je Eminin sin. Osim ostalih namirnica, Markos je toga dana donio malo brašna, pa je napravila siropiasto, slatki kolač, i poslala ga da pozove obitelj Özkanovih u svoju kuću. Halit nije htio doći. Irini i Emine prihvatile su da možda nikada neće svanuti dan kad će njihovi supruzi zajedno sjesti za isti stol. Ti su muškarci sukob prenijeli na osobnu razinu i okrivljavali su jedan drugoga za ono što se dogodilo. Nasuprot tomu žene su okrivljavale same sebe. ‚Svi smo mi na neki način krivi‛, rekla je Emine. ‚Nismo li?‛ ‚Kad nešto traje toliko dugo‛, razmišljala je naglas Irini, ‚nemoguće je reći tko je sve to započeo.‛ Sada kad su bili svi zajedno za stolom, Markos je upitao Hüseyina ima li drugih izvora nabave namirnica osim one prodavaonice u kojoj mu je ostavio poruku. Mlađi je muškarac bio oprezan. Nije želio odavati nikakve detalje, pa je odgovorio neodređeno, opisujući područje na sjeverozapadu grada a da nije spomenuo imena ulica. Irini je oko stola poslala tanjur s kolačima. ‚Mislim da moram malo smršavjeti‛, rekao je Panikos položivši ruku na svoj okrugao trbuh. Odgurnuo je svoj tanjur. Hüseyin i Panikos nasmiješili su se jedan drugomu. ‚Mogu li ja dobiti malo?‛ upitao je Mehmet dotrčavši do stola. Sve do sada na podu se igrao s Vasilakisom. Mehmet je jako uživao u tome. Za njega je bilo sasvim novo iskustvo to što može određivati pravila igre i što mališan gleda u njega s obožavanjem. Proteklih je

nekoliko tjedana prošlo vrlo polagano. ‚Bit će nam zadovoljstvo‛, rekao je Panikos pruživši malomu dječaku krišku kolača.

Dvadeset i drugo poglavlje U kampu u Dhekeliji nije bilo kolača. Ponekad čak nije bilo ni dovoljno kruha, a uvjeti su se pogoršavali iz dana u dan. Kao i mnogi tamo, Aphroditi je bila bolesna. Stotine su patile od dizenterije, a ta je bakterija harala svim uzrastima ne razlikujući mlade od starih. Na obodu kampa nicali su svježi grobovi. Aphroditi je i ranije bila vitka, ali nakon deset dana teške bolesti, njezina je prljava haljina visjela s nje. Nekoliko je dana bila pod nadzorom u medicinskome šatoru ležeći na niskome vojničkom krevetu u prostoru bez zraka, povremeno se gubeći zbog boli i mučnine. Markos joj je neprestano bio na pameti. Pokušala se prisjetiti njegova lica. Kad bi joj to uspjelo nakon mnogo muke, pitala se je li uopće još uvijek živ. Otkako je stigla u kamp, nije skinula svoj nakit. Nije bilo razloga da ga ukloni, a nigdje nije bilo ni sefa u koji bi ga spremila. Neprestano se igrala svojim privjeskom. Uvijek je bio topao i imala je na umu posljednju osobu koja ga je dotaknula prije nje. Zamišljala je da se negdje duboko ispod njezinih otisaka nalaze i Markosovi. Aphroditi se nije pogledala u ogledalo otkako je to posljednji put učinila u svojemu stanu prije svih tih tjedana. Bilo joj je čudno tako malo mariti za sve to, što je bila toliko neočekivana promjena koliko i briga koju je počela osjećati prema Frangosovoj djeci. Kad se njezino stanje postupno poboljšalo, vratila se u prljavi šator koji su ona i Savvas sada dijelili s Costasom Frangosom i

njegovom obitelji. Očekivali su da će biti odsutni samo nekoliko dana, ali već je prošlo tri tjedna otkako su stigli u kamp. Savvas je čuo da su se ljudi počeli vraćati u svoje domove u Nikoziji. Trenutačno nije bilo mogućnosti da se netko vrati u Famagustu i mnogi su putovali svojim rođacima ili prijateljima koji su bili spremni ponuditi im smještaj. ‚Hajdemo odavde‛, rekao je Savvas. ‚Što prije krenemo, to bolje.‛ ‚Nećemo li povesti i Frangosove?‛ ‚Nemamo za njih dovoljno mjesta u autu.‛ ‚Ali mogli bismo utrpati djecu.‛ Anna Frangos čula je njihov razgovor. ‚Ne brinite‛, rekla je. ‚Ne bismo se željeli razdvojiti.‛ Aphroditi je pogledala u nju: četvero male djece, po jedno ispod svake ruke, poput pačića ispod njezinih krila. ‚Naravno da ne biste‛, rekla je. Njih je petero činilo sliku koja je bila koliko lijepa, toliko i puna patosa. U tome bi se trenutku Aphroditi rado mijenjala s kyrijom Frangos, koja nije imala ni doma ni ikakvih stvari u vlasništvu, a ipak se u tome trenu činila najbogatijom ženom na svijetu. Obitelj Frangos živjela je u malenome stanu u predgrađu Famaguste i, napustivši svoj dom, nije ponijela ništa osim svoje djece. Nijednu fotografiju, nijednu knjigu, nijedan komadić prošlosti koji bi ih podsjetio na to kakav je život bio nekada. Svakoga su dana stajali u redu za porciju hrane ili dodatni par čarapa za djecu. Malo je toga bilo dostupno. Djeca su često, ako bi haljinu ili hlače trebalo oprati, sjedila umotana u pokrivač dok bi se njihova odjeća sušila. Nisu imali rođaka na jugu otoka koji bi imali dovoljno mjesta da ih prihvate, ali bilo je govora o tome da će vlada izgraditi posebne kampove kako bi izbjeglice dobile bolji smještaj.

‚Ako uspijete doći u Nikoziju,‛ dodala je Aphroditi, ‚dođite živjeti k nama.‛ Sagnula se da zagrli svaku od tri djevojčice i njihova brata. Prvi je put provela toliko mnogo vremena u dječjemu društvu i to su bili sretni, ispunjavajući trenutci. Dvoje je djece u tome trenutku već gotovo znalo čitati. Provela je dane i dane usavršavajući njihovo pisanje i izmišljajući za njih priče. Bila je tužna što je došao trenutak za rastanak. ‚Pokušat ćemo Vam javiti gdje smo završili‛, obećao je Costas kad su se opraštali. S torbom na ramenu, Aphroditi je otišla. Kao i obično, suprug ju je čekao i bivao sve nestrpljiviji. U tišini su se odvezli iz kampa i polagano napredovali prema Nikoziji. Kretanje automobila uzrokovalo je povratak mučnine koja ju je toliko mučila posljednjih tjedana i dva su puta morali stati pokraj ceste kako bi povratila. Put kojim su prolazili bio je zagađen krhotinama i napuštenim automobilima. S vremena na vrijeme naišli bi na krater u cesti i morali su voziti po zemlji kako bi ga zaobišli. Krajolik je bio načičkan zgradama stradalima u bombardiranju. Bio je neprepoznatljiv. Nijedno od njih dvoje nije govorilo. Njihov je prelijepi otok bio divljački razrovan. Naposljetku su prišli predgrađu Nikozije. Svuda su se uokolo nalazili dokazi žestokih borbi koje su se ovdje odigravale. Prošli su pokraj oštećenoga hotela Hilton i nekolicine stambenih zgrada koje su bile potpuno uništene. Stan koji su posjedovali Aphroditini roditelji bio je blizu središta staroga dijela grada. Mnoge od starijih zgrada bilo je lako uništiti bombardiranjem i činilo se da je većina prozora u gradu porazbijana. Auto se mučio. Nije se radilo samo o neravnim cestama niti o preprekama u obliku nabacanoga građevinskog materijala i

odbačenih vreća s pijeskom koje su ga usporavale. Savvas je stao uz rub ceste i izišao iz vozila. ‚Prokletstvo! Proklet bio!‛ psovao je udarajući auto nogom. ‚Morat ćemo pješačiti.‛ Dvije su gume bile gotovo potpuno ispuhane. Od mjesta na kojemu su ostavili auto nije bilo daleko do stana. Ako ništa drugo, barem su imali malo toga za nošenje. Savvas je imao svoju aktovku s raznim dokumentima i vlasničkim listovima koje je spasio iz svoje radne sobe prije odlaska, a Aphroditi samo svoju ručnu torbicu u kojoj su bili ključevi doma koji joj se sada činio svjetovima udaljen, nekoliko pari naušnica, novčanik i biser. Nekim čudom, zgrada u kojoj je bio stan preživjela je. Prozori u prizemlju bili su zaštićeni daskama, ali vlasnici se nisu vratili. Oboje su pogledali uvis. Njihov je stan bio na trećemu katu i po onome što se vidjelo s ulice, činio se relativno neoštećenim. Jedna starija žena vješala je rublje na balkonu iznad njih. Njezin je suprug zalijevao biljke. Ptica u kavezu veselo je cvrkutala. Bila je subota ujutro. Par je na trenutak prestao sa svojim aktivnostima. ‚Dobro jutro, kyrie i kyria Papacosta!‛ viknuo je muškarac. ‚Ti kanete? Kako ste?‛ Taj se pozdrav učinio tako svakodnevnim, tako banalnim. Bilo je to standardno pitanje iz uobičajenoga života, ali na njega nije bilo moguće odgovoriti. Grad oko njih bio je razoren, svi su tugovali za izgubljenim rođacima i svojim domovima, a ipak, trebalo je zalijevati cvijeće i hraniti ptice. ‚Bilo mi je jako žao kad sam čula za kyriosa Markidesa‛, rekla je njegova supruga. Aphroditi je osjetila kako su joj se osušila usta. Prošlo je više od dvije godine otkako su posljednji put bili u Nikoziji. Nakon otvorenja

Praskozorja imali su previše posla. Kyria Loizo znala je kako da protumači njezin hrabri, opušteni osmijeh. ‚Je li itko bio ovdje da me potraži?‛ upitao je Savvas. Aphroditi je zadržala dah čekajući odgovor. ‚Koliko ja znam, nije‛, viknula je susjeda. Aphroditi je otvorila ulazna vrata i uključila prekidač koji je osvijetlio hodnik. Ako ništa drugo, u zgradi je barem još uvijek bilo struje. Markos nije došao. Uspeli su se stubama na treći kat i Savvas im je otključao vrata. Izgledao je točno onako kako su ga ostavili njezini roditelji nakon svojega trećeg posjeta. Aphroditi se pitala bi li otvorila prozore i rolete. U stanu se osjećao snažan zadah po plijesni koji ju je gušio. Očajnički je željela u stan pustiti svjetla i zraka. Savvas je izišao gotovo odmah. ‚Želim znati što se ovdje događa‛, rekao je. ‚Vidjet ću je li neka prodavaonica otvorena. Činilo se kao da se u nekolicini četvrti život vratio u normalu.‛ Aphroditi je bila i više nego sretna što će ostati sama. Usprkos smradu stanje bio uredan i pospremljen. Nakon kaosa u kojemu je živjela tijekom proteklih nekoliko tjedana, ovo joj se činilo poput raja. Sve je izgledalo tako nepromjenjivo i čvrsto. Nije bilo nalik na njezin stan u Famagusti koji je namješten gotovo minimalistički, u stilu sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Njezini su roditelji više voljeli stil koji je vjerno oponašao antiku. S obzirom da je većina presvlaka bila u nijansama boje kestena i burgundca, mjesto se činilo sumornim. Za Aphroditi ovo je mjesto bilo opterećeno uspomenama i osjećajima. To je bila pozornica njezina najranijeg djetinjstva, kad se sve, uključujući i vrijeme, činilo velikim i prostranim. Stojeći tako u

sobi, preplavile su ju uspomene: posjeti njezinih bake i djeda, proslave prvih rođendana, svetačkih blagdana, igre s njezinim bratom. Čak je i mislila da bi se u kutnome ormariću još uvijek mogle nalaziti neke drvene igračke. Stvari njezinih roditelja bile su prašnjave, ali neoštećene. U prostoriji se najviše isticao tamni drveni stol. Njegovu je površinu štitio bijeli čipkasti stolnjak na kojemu je stajala zbirka fotografija. Bilo je tu svadbenih fotografija (crnobijele Artemis i Trifonasa Markidesa, Aphroditine i Savvasove u boji), slika dvaju kumčeta i nekolicina Aphroditinih dok je bila djevojčica s pletenicama do struka. Na jednoj je stajao Trifonas Markides dok mu uručuju jednu nagradu. Fotografija je slikana pet godina ranije. Držao je plaketu na kojoj je bio ugraviran prikaz broda. Ta je plaketa sada visjela na zidu: ‚Trifonasu Markidesu za postignuća u razvoju izvoza, uručila Ciparska gospodarska komora‛. Na toj se fotografiji rukovao s nekim političarem. Veća od svih njih i najuočljivije izložena bila je fotografija snimljena na dodjeli diplome njezinu bratu Dimitrisu. Izgledao je ponosno i pristalo u hermelinu i četvrtastoj diplomantskoj kapi s kićankom na ceremoniji u Londonu. Fotografija se nalazila u izrezbarenome, srebrnom okviru unutar kojega je s lijeve strane stajala slika, a na desnoj su bili ugravirani datumi njegova rođenja i smrti. Preslika te fotografije nalazila se na nadgrobnome kamenu nedaleko od stana, s istim riječima: ‚Yia panta tha se thimamai. Den tha se ksehaso pot’e.‛ Zauvijek upamćen. Nikada nezaboravljen. Ta tragedija kratkoga života ukradenoga na vrhuncu mladosti ponovila se mnogo tisuća puta u proteklih nekoliko mjeseci. Što god bilo tko rekao, taj sukob nije bio novost. Već je godinama uzimao živote i uništavao sreću na tome otoku.

Preko u Engleskoj Artemis Markides svakoga je dana promatrala isto tu bolnu sliku. Aphroditi je osjetila kao da je netko zgrabio njezino srce i žestoko ga stisnuo. Na trenutak je sjela. Preplavila ju je bol proteklih tjedana, mjeseci i godina. Činilo se da je sve nestalo. Njezin brat, njezin otac, muškarac kojega je voljela. Nije preostalo ništa od onoga što je voljela najviše na svijetu. Očekivala je da će u Nikoziji ponovno vidjeti Markosa, ali katastrofa na otoku produbila se na način koji nitko nije mogao niti zamisliti. Prije ili kasnije donijet će ključeve Praskozorja. Držala se za taj tračak nade. Skutrivši se na rubu šezlonga, ponovno je osjetila mučninu i otrčala je u kupaonicu. Kad je povratila, ustala je. Šokirala se onime što je ugledala u malome ogledalu na kupaonskome ormariću. Bio je to prvi put nakon mnogo tjedana da je vidjela svoj odraz. Promotrila je mršavo lice, gotovo sablasno, s upalim očnim dupljama. Kosa joj je bila suha i zamršena, koža na vratu izvjesila se, a ten je bio blijed poput košulje koju je njezina susjeda objesila da se suši. Umila se i posušila ručnikom koji se s vremenom ukočio od stajanja. Iznenadilo ju je što je kyria Loizou uopće znala tko je ona. Prvi je put shvatila koliko joj je haljina prljava. Skinula ju je i odložila u košaru za prljavo rublje. Nakon što se otuširala hladnom vodom, otvorila je garderobni ormar i pronašla nešto čisto što će odjenuti. Njezini su roditelji u ormarićima i ladicama ostavili mnogo odjeće znajući da neće biti prikladna za Englesku. Uvijek su planirali redovito se vraćati na Cipar. Odabrala je bluzu i suknju s pojasom. U oba se ta odjevna predmeta gotovo izgubila. Iako je njezina majka bila mnogo punašnija, dvije su žene nosile gotovo isti broj cipela, pa je Aphroditi s dna ormara izvukla jedne sandale ravnih potpetica i navukla ih na

noge. Mokre kose začešljane u konjski rep osjećala se malo bolje. Njezina je moderna bob-frizura odavno izrasla. Prije tuširanja svoje je upadljive naušnice i privjesak ostavila na toaletnome stoliću svoje majke; odlučila je da ih neće ponovno staviti na sebe. Činilo joj se neprikladnim da se u ovim trenutcima kiti nakitom pa je otvorila ladicu da ih spremi unutra. Tamo se nalazila omotnica na kojoj je pisalo ime njezina brata. To nije bio trenutak da si nanosi još više boli, pa ju je ostavila u ladici. U svakome slučaju, poštovala je privatnost svoje majke i nije ju željela narušavati. Osjećajući se osvježenom, odlučila je izići van. Poput Savvasa, i nju je zanimalo što se odigravalo u Nikoziji. Zaključala je vrata, ostavila ključ ispod otirača znajući da će njezin suprug očekivati da ga pronađe tamo, i kliznula kroz stubišna vrata. Za neko će se vrijeme osjećati dovoljno snažnom da razgovara sa svojim ljubaznim susjedima, ali ne još, ne sada. Aphroditi je hodala ulicama grada kao da je prerušena. Kad bi povremeno ulovila svoj odraz u nekome izlogu prodavaonice koji nije bio razbijen niti zakucan daskama, osjećala se kao da gleda nekoga drugoga. Hodajući putom koji je vijugao i zaokretao starim ulicama Nikozije, povremeno bi bacila pogled prema barijeri koja je grad dijelila na dva dijela, stare metalne stupove, priručnu ogradu i bodljikavu žicu. Već se godinama nalazila tamo, ali na mnogim je mjestima sada bila pojačana. Jasno su se mogli vidjeti dokazi o nedavnome nasilju s obiju strana barikada. Zgrade su bile istočkane rupama od metaka, a unutrašnjost nekih zgrada bila je izložena dnevnomu svjetlu na mjestima gdje su rupe bile okrutno izbušene topovskom vatrom. Nekolicina manjih prodavaonica ponovno je radila, većinom su to bile prodavaonice mješovite robe ili robne kuće. Kod sebe nije imala novca pa ništa nije mogla kupiti: nadala se

da će se Savvas vratiti s nečim što će moći pojesti. Počela ju je mučiti glad. Kad se Aphroditi vratila u stan, Savvas je bio tamo. Na stolu je ležala vrećica i vidjela je da je nešto novca potrošio i na novo odijelo. Čak i da je bio visok i vitak kao svoj pokojni punac, redovi sakoa i hlača koji su visjeli u stanu ne bi mu koristili. Savvas ne bi odjenuo polovnu odjeću. Srećom, krojačnica blizu Zelene linije nedavno je ponovno otvorena. ‚Kao da je stajalo tamo i čekalo mene‛, rekao je Savvas smiješeći se prvi put nakon nekoliko tjedana. ‚Imao je tri odijela koja su čekala nekoga upravo mojih proporcija!‛ ‚I ovo je jedno od njih?‛ Savvas je klimnuo. Aphroditi je primijetila da je bio i kod brijača. Pogledala je u vrećicu. U njoj je bio kruh i mlijeko. ‚U gradu nema baš mnogo više od toga‛, rekao je turobno. ‚Ali vlasnici prodavaonica ovih dana očekuju nove zalihe.‛ Aphroditi je odrezala dvije kriške kruha, pa su ih oboje gladno pojeli. ‚Grad izgleda užasno, zar ne?‛ upitala je između zalogaja. ‚Da, pravi kaos. Kažu da je velik broj ljudi otišao nedavno, jer su se bojali da će biti još borbi. No, vlada općenito mišljenje da je sve, zapravo, gotovo.‛ ‚Što hoćeš reći, da je sve gotovo?‛ ‚Da je to — to. Da je crta povučena. I da ništa ne možemo učiniti po tome pitanju.‛ ‚Ali što je s Famagustom?‛ ‚O, ne brini se o tome‛, rekao je Savvas. ‚Famagustu ćemo

dobiti natrag, u to nema sumnje. Ali ne Kyreniju. Mislim da jedno vrijeme tamo nećemo moći ići.‛ ‚Možemo li otići kući?‛ upitala je Aphroditi hvatajući se za izglede normalnoga života. ‚Ne još‛, rekao je Savvas. ‚Ali nadajmo se da neće proći još mnogo vremena prije nego što ćemo moći.‛ Aphroditi je počela pripremati kavu. ‚Doista sam ljut na Markosa što mi nije donio ključeve‛, dodao je Savvas. ‚Pretpostavljam da će se naposljetku pojaviti. A i draguljarnica...‛ Aphroditi je u kuhinjskome ormariću pronašla malo šećera. Obično je svoju kavu pila sketo, bez šećera, ali slatkoća joj je dala toliko potrebnu energiju. ‚Možda ćemo moći krenuti ispočetka s Novom rajskom plažom‛, rekao je Savvas. ‚Provjeravao sam police osiguranja‛. Možda ćemo biti pokriveni.‛ ‚A što je s Praskozorjem? Misliš li da je oštećen?‛ ‚Nadajmo se da ne‛, odgovorio je Savvas. ‚Saznat ćemo čim se vratimo.‛ Prvi put nakon mnogih tjedana Aphroditi si je predočila povratak staromu životu. Možda će sva njezina sanjarenja o tome da leži u Markosovu naručju, o njegovim usnama koje dotiču njezine ponovno postati stvarnost. Aphroditi i Savvas su se nasmiješili, iako iz sasvim drukčijih razloga.

Tijekom narednih tjedana namirnice koje su donosili postajale su sve raznolikije i obilatije i ljudi su se počeli vraćati u grad nadajući se da će ponovno izgraditi svoj život.

Počela se rađati nova normalnost. Ponovno su se počele otvarati kafenije. Na dan kada je zacharoplasteion, gdje ju je majka običavala voditi nakon škole, ponovno izložio kolače u svome izlogu, Aphroditi je osjetila nalet optimizma. Sljedećega je dana sjela za jedan stol u toj slastičarnici i počastila se. Još uvijek je trebala vratiti izgubljenu težinu i nadala se da će joj u tome pomoći žudnja za kolačima. Novosti o Famagusti za sada nisu bile pozitivne. Nije bilo mnogo napretka u pregovorima. Novine su ih informirale o tome da će još uvijek trebati mnogo pregovora prije nego što će se moći vratiti. ‚Moramo biti strpljivi, Aphroditi‛, rekao je Savvas. Te su ju riječi, koje je izgovorio najtemperamentniji muškarac kojega je ikada upoznala, začudile, ali kad je jednoga dana ušla u stan i vidjela ga kako sjedi za velikim radnim stolom njezina oca, uskoro je shvatila što ga je navelo da ih izgovori. Savvas je pronašao prednost u onome što se događalo. Ispred njega ležali su nacrti zgrada. ‚Je li to Nova rajska plaža?‛ upitala je. ‚Nije‛, rekao je Savvas. ‚To je jedan drugi hotel.‛ Odgovorio je na njezin začuđeni pogled. ‚Htio sam pričekati prije nego što ti kažem‛, rekao je izgledajući istovremeno glupavo i zadovoljno. ‚To je bila prevelika prilika a da bi se propustila.‛ ‚Što?‛ ‚Nikos Sotiriou odlučio je prodati svoj hotel. Htio je otići u mirovinu još i prije ove krize, pa ga je ponudio meni za trideset posto njegove prave vrijednosti.‛ Hotel koji je Savvas kupio bio je drugi najluksuzniji u Famagusti, nakon Praskozorja. ‚To je odlična pogodba i po najkonzervativnijim procjenama. Mogli bi iskrsnuti i drugi. Zato čim se vratimo u grad, malo ćemo ga

popraviti i ponovno otvoriti. Ako uspijem kupiti i drugi na koji sam bacio oko, postat ću najveći hotelski posjednik u Famagusti.‛ Aphroditi je bila zaprepaštena. ‚Ali – ‛ ‚Uzeo sam zajam. Nije jeftin, ali obećavam da će se isplatiti. Potpuno sam siguran u to.‛ Aphroditi je osjetila da joj se malo vrti u glavi. Gotovo nije mogla povjerovati da se Savvas tako ponašao u tim nesigurnim vremenima. ‚Ali nemamo ništa što bismo prodali da otplatimo zajam...‛ ‚Nećemo morati‛, rekao je oštro. Prošlo je nekoliko sekundi. Aphroditi je šutjela, samo je zurila u svoga supruga. Nastavio je. ‚Uvijek postoji ovo mjesto... tvoja majka ima svoju kuću u Engleskoj. A tu je i nakit koji leži u sefu. To je pristojan iznos. Mnoštvo osiguranja.‛ Optimizam Savvasa Papacoste i činjenica da je poduzeo korake a da se nije posavjetovao s njom, oduzeli su joj dah. ‚Mislim da ću otići van udahnuti malo svježega zraka‛, rekla je. Morala se maknuti od svoga supruga, a kasno jesensko vrijeme donijelo je i malo povjetarca. Na ulici je zatekla samu sebe kako gotovo automatski hoda prema slastičarnici. Tako je barem imala odredište, i to ono koje je pružalo utjehu. Izbor je slastica bio ograničen, ali razveselit će je mala kriška baklave i šalica kave, iako samo nakratko. Još uvijek uopće nije mogla vjerovati da bi Savvas toliko riskirao. Dok je čekala da ju posluže, promatrala je druge mušterije. Većina su bile žene njezine dobi ili malo starije, možda malo manje

soignée11 nego što je to bila ona prije godinu dana, ali sve su se uredile za izlazak. Baš kao što su činili muškarci odlazeći u kafenion, za dame iz Nikozije druženje s prijateljicama u zacharoplasteionu predstavljalo je toliko potrebni privid normalnosti. Pogled su joj naročito privukle osobe za jednim stolom. Žena kojoj je bilo šezdesetak godina, s kacigom od začešljane crne kose čavrljala je sa svojim prijateljicama, skupinom od triju žena od kojih je svaka imala sličnu, pretjerano natapiranu frizuru. Aphroditi je poznavala to lice. Zajedno sa svojim suprugom političarem često je posjećivala noćni klub. Sjetila se te žene sa zabave prigodom otvorenja, ali znala je da ta žena nju ne bi prepoznala. U prašini i kaosu toga grada bilo je čudesno vidjeti te žene kako čavrljaju kao da nemaju nijedne brige na svijetu. Iz smjera njihova stola dizali su se valovi teškoga mirisa parfema. Jedan od njih možda je bio Aphroditin omiljeni, ali sada joj je taj opojni miris izazivao mučninu. Žene su bile glasne i dominantne, a njihova blistava odjeća i jarki ruževi na usnama odudarali su od razrušene ulice. Aphroditi je znala da su nekoć sve bile cijenjene zbog svoje ljepote i da su odlučne da ne dopuste da njihov dobar izgled izblijedi. Sa svojim ispijenim licem i u odjeći svoje majke više se nije osjećala dijelom njihova svijeta. Odjednom je primijetila nešto. Najmlađa od njih nosila je prsten. Aphroditin je pogled privukao bljesak dijamanata na tome prstenu, ali tek kad je žena prestala mahati rukom (očito je željela privući pozornost na njega) uspjela ga je propisno pogledati. Činilo joj se da sav šećer koji je upravo pojela kola njezinim tijelom. Ugledala je žuti dijamant, savršeno okrugao i veličine maloga novčića, okruženoga manjima, također žutima, umetnute u platinu. 11 njegovane

Na otoku nisu mogla postojati takva dva slična prstena. Nije bilo pogreške. Taj je prsten bio njezin. Aphroditi je ostala paralizirana. Nije dolazilo u obzir da priđe toj ženi i optuži ju za krađu. Dok je tako sjedila u staromodnoj odjeći svoje majke trudeći se daju ne primijete, to je bila posljednja stvar koju bi mogla učiniti. Drhteći poput lista, platila je svoj račun i otišla. Kako je njezin prsten završio na prstu te žene? Stvar nije bila samo u tome što se osjećala opljačkanom. Radilo se o još nečemu težem. Što se dogodilo Markosu? Kako je itko mogao uzeti taj prsten iz sefa bez njegova znanja? Sada više nego ikada morala je saznati odgovor na ta pitanja. Aphroditi se najkraćim putom vratila kući, a noge su joj toliko drhtale da su ju jedva nosile.

Dvadeset i treće poglavlje U Famagusti navika posjećivanja Georgiousovih uskoro je postala dnevna rutina za Emine, koju su uvijek pažljivo pratili Hüseyin i Mehmet. Vasilis je, kao i Mehmet, bio uzbuđen činjenicom da ima novoga druga za igru, čak i kad bi završili igrajući se vojnika, što je bila aktivnost koju nije do kraja razumio. Svi su se naviknuli na to da moraju tiho govoriti. Okoliš je sada bio miran, ali ako se uljuljkaju u osjećaj sigurnosti i zaborave na opasnost u kojoj se nalaze, sve bi moglo biti izgubljeno. Ništa im nije pružalo naznake o tome što se događa izvan grada. ‚Moramo li sada doista ostati?‛ upitala je Irini Markosa. ‚Ako vojnici ne znaju da smo ovdje,‛ odgovorio je, ‚onda smo ovdje vjerojatno sigurniji nego igdje drugdje. Imamo hrane i na sigurnom smo.‛ ‚Što mi znamo o tome gdje je sigurno, a gdje nije?‛ upitala je Emine. ‚Ako Markos ima pravo što se tiče crte razgraničenja, svuda bi mogao vladati kaos.‛ ‚Ako je crta namijenjena tomu da razdvoji Grke i Turke, pretpostavljam da će se mnogi ljudi zateći na pogrešnoj strani‛, razmišljala je Irini. ‚Mogli bismo otići od crte prema sjeveru‛, rekao je Hüseyin. ‚Još uvijek imamo obitelj i prijatelje u Marathi.‛ ‚Ako se iznenada pojaviš tamo,‛ ubacio se Vasilis, ‚dovest ćeš i

nas u opasnost. Doći će potražiti ostale.‛ ‚Pa, u svakome slučaju, za mene se ništa nije promijenilo‛, rekla je Emine. ‚Dok se Ali ne vrati, ja ne idem nikamo.‛ Kad se u razgovor uključio Vasilis, rasprava se užarila. Maria je pokupila Vasilakisa i otišla u spavaću sobu gdje je beba spavala. Mehmeta su opet ostavili da sluša svađu odraslih. ‚Zašto ne bi doveo svoga oca, Hüseyine?‛ predložio je Markos. ‚Trebali bismo vidjeti i što on misli.‛ Halit je pušeći sjedio na svome kućnom pragu. Izgledao je opušteno, kakav je bio i u starome životu. Kad je ugledao Hüseyina, odmah ga je počeo koriti. ‚Zašto si ih tamo ostavio same?‛ Nikada nije mogao ostaviti po strani svoju napetost zbog onoga što bi se moglo dogoditi njegovoj ženi i djeci u kući punoj grčkih Ciprana. ‚Hoćeš li doći, oče?‛ ‚Što? U tu grčku kuću?‛ ‚Pričamo o tome bismo li trebali otići. To utječe na sve nas‛, ustrajao je. ‚Na nas? Na koje nas?‛ ‚Molim te. Važno je. Samo na nekoliko minuta.‛ ‚Pa, doći ću, ali neću sjesti.‛ Pogledavši oko sebe, Halit je ugasio svoju cigaretu i sa sinom prešao ulicu. Svi osim Vasilisa ustali su kad je Halit ušao u sobu, a Irini ga je toplo pozdravila. ‚Dobrodošli u naš dom‛, rekla je. ‚Dopustite mi da Vam pripremim šalicu kave.‛

Halit je ostao stajati, baš kao što je i rekao da će učiniti. Drugi su nastavili sa svojom raspravom o tome je li odlazak Özkanovih dobra ideja. Nabacivali su informacije o tome na čemu temelje svoju odluku. Kad je Halit zaustio reći što on misli, svi su začuli isti zvuk. Glasno zatvaranje vrata automobila. Zvuk je dopirao izbliza, ali ne ispred kuće. Zatim su se začuli glasovi. Svi su se sledili. Turski vojnici već nekoliko dana nisu bili u njihovoj ulici i osjećali su se sigurnima. Čulo se vikanje, čekićanje, udaranje po vratima, mijenjanje brzina na prijenosnoj osovini auta dok se vozilo kretalo unatrag, a onda još glasno izgovorene upute. Nakon dvadesetak minuta sve je ponovno utihnulo. Činilo im se da je proteklo mnogo vremena. Irini, Vasilis, Panikos, Emine, Halit i Hüseyin odahnuli su. Maria i djeca još su uvijek bili u spavaćoj sobi nesvjesni svega što se događalo. ‚Mislim da su otišli‛, šapnuo je naposljetku Hüseyin. ‚Idem provjeriti.‛ Na prstima je došao do vrata, povukao rezu i stupio van. U trenutku se našao ispred kuće svoje obitelji. Svuda uokolo bilo je krhotina i gotovo je odmah shvatio da njihova ulazna vrata leže na ulici u komadima. Prekoračio je preko praga. Vidio je da neki predmeti nedostaju, no zbog prevrnutih stolova i stolaca te razbacanoga sadržaja iz ladica i ormarića kuća se činila zakrčenija nego ranije. Nestala je njegovu ocu dragocjena ploča za igru dame, okviri slika više nisu visjeli na zidovima, a uklonjen je i hladnjak. Kuhinjski su ormarići zjapili otvoreni. Ladičar u kojemu je njegova majka držala neke svilene odjevne predmete bio je otvoren i sadržaj iz njih uklonjen. Njihova mala bista Atatürka ležala je na podu, ali bezvrijedni nazar bio je netaknut, pa ga je na odlasku uzeo sa sobom. Dotrčao je natrag u kuću Georgiousovih da javi loše vijesti.

‚Znaš li što to znači?‛ uzviknula je Emine. Neko vrijeme nitko nije progovorio, ali svi su osvijestili istinu. ‚Znat će da je tamo netko živio.‛ Kad se Hüseyin sa svojim ocem vratio u kuću i dotaknuo toplu tavu punu rižota koji je njegova majka toga dana skuhala za večeru, znao je da je Emine u pravu. Čak i miris cimeta koji se zadržao u zraku reći će vojnicima da u toj kući netko živi. Vrativši se u kuću Georgiousovih, gdje je Irini tješila Emine, dvije su obitelji sada raspravljale o tome što da učine. ‚Oni će se vratiti‛, rekao je grubo Vasilis. ‚Ako shvate da je u toj kući netko živio, vratit će se da ga potraže.‛ ‚A mogli bi čak i krenuti u lov na nas ostale‛, rekao je Halit. ‚Dakle, svi moramo otići odavde?‛ upitala je Irini. Svi u sobi stali su se međusobno pogledavati sa strahom i nesigurnošću u očima. Jedini zvuk koji se čuo bio je bebin plač. Ona se potpuno oporavila i njezino je jecanje sada bilo čujnije nego ranije. Nakon nekoliko trenutaka progovorio je Markos. ‚Mislim da moramo napustiti ovu ulicu. Ali...‛ ‚Ali što?‛ upitala je njegova majka. Ona je već uzela ikonu sa zida i spremila je u džep svoje pregače. U sobi je sve više rastao osjećaj hitnosti. ‚Mislim da ne bismo trebali napustiti Famagustu.‛ ‚Što?‛ Halit Özkan ostao je zaprepašten činjenicom da taj grčki Cipranin njemu govori što bi trebao učiniti. ‚Naša je situacija drukčija od vaše! Zašto mi ne bismo otišli?‛ ‚Halite, nemoj...‛ rekla je Emine. ‚Mislim da sada nemamo izbora‛, obratio se izravno svojoj supruzi.

Markos je osjetio ubod tjeskobe. Posljednje što je želio bilo je da Özkanovi odu. Osjećao je da je za njegovu obitelj sigurnije da uza se imaju Özkanove; više od toga, trebao je još vremena. Još uvijek je pokušavao dokučiti kako da profitira iz činjenice da je sada on praktički vlasnik Praskozorja i golemoga bogatstva u njegovim sefovima. ‚Samo trenutak‛, rekao je razmišljajući brzo. ‚Postoji nešto što vam moram pokazati.‛ Otrčao je u svoj stan preskačući dvije stube odjednom. Vratio se za manje od minute sa starim novinama u ruci. Novine su bile na turskome. ‚Pronašao sam ovo‛, rekao je. ‚Sigurno su ih ispustili neki vojnici, pa sam ih pokupio.‛ Usprkos svojoj odluci da u kući Georgiousovih ostane stajati, Halit se spustio na najbliži stolac. ‚Najdraži moj!‛ propentala je Emine. ‚Što je?‛ Iz izraza njegova lica pročitala je da se dogodilo nešto strašno. Pogledao je u nju, ali nije progovorio. Hüseyin je prešao preko sobe, uzeo novine iz ruku svoga oca i zagledao se u naslovnicu. ‚Aman Allahim!‛ šapnuo je. ‚O, moj Bože! To je naše selo...‛ Pogledao je u svoju majku, pa opet u naslovnicu. Njome je dominirala fotografija ljudi koji kopaju. Bili su to pripadnici Crvenoga križa, a vojnici u odorama Ujedinjenih naroda stajali su i promatrali ih. Naslov je glasio: MASAKR U MARATHI. Ispod fotografije nalazio se detaljni prikaz onoga što se dogodilo. To se zvjerstvo dogodilo nekoliko tjedana ranije, 14. kolovoza, ali razmjeri događaja otkriveni su tek kad su mnogo dana kasnije iskopana tijela.

Osamdeset i osam unakaženih tijela, u visokoj razini raspadanja, pronađeno je u jednoj jami. Majke su još uvijek stiskale bebe, najmlađoj još nije bilo ni mjesec dana, a bilo je znakova da su neke žene prije pokolja silovane. Tijela su bila obezglavljena, a nekolicini je nedostajalo jedno ili oba uha. Ozljede na leševima odavale su da su leševi buldožerima odgurani u jamu u kojoj su pronađeni. Emine je obišla oko stola i iz ruku svoga sina izvukla novine. Dok je čitala, niz njezino su se lice slijevale suze. Očevidac grčki Cipranin rekao je da su svi muškarci stariji od petnaest godina pod pratnjom odvedeni iz sela. Ostati su smjeli samo starci. Prema riječima muškarca koji je ponudio informacije, počinitelji su bili Grci i grčki Ciprani. On misli da bi mogli biti članovi EOKE B. U novinama su tvrdili da Grci namjeravaju s otoka istrijebiti sve turske Ciprane i da se zbog toga turska vojska premjestila na jug kako bi ih pokušala spasiti. Masakr u Marathi i onaj u drugome selu, Santalarisu, dokazao je samo to da su imali pravo što su se dali u akciju. Maratha je bila selo Eminine obitelji, mjesto gdje su Özkanovi živjeli prije nego što su se preselili u Famagustu. Poznavala je sva imena koja su crno na bijelome bila navedena u popisu, ali četiri imena bila su njezina krv i meso:

Güldane Mustafa 39 Mualla Mustafa 19 Sabri Mustafa 15 Ayşe Mustafa 5

Bila je to njezina sestra i tri nećakinje. Emine je počela naricati. Njezini su jauci nadjačali svaki drugi zvuk, plakanje bebe i zvuk Vasilisa koji prikuplja neke od njihovih stvari izgubili su se ispod njezinih tužaljki. U nekim obiteljima iz toga sela bilo je šestero djece i svako je bilo sasječeno na komadiće, često pokraj njihovih djedova i baka. Imena muškaraca i starijih dječaka nisu se nalazila na popisu, jer su njih odveli u zarobljeništvo. Irini je odvukla Markosa na drugu stranu sobe i napala ga. ‚Koliko već dugo imaš te novine?‛ ‚Ne tako dugo, mamma‛, odgovorio je tiho. ‚Nisam imao pojma o tome da je to selo iz kojega su došli Özkanovi. Mislio sam da je bolje da ih zaštitim od onoga što se tamo dogodilo turskim Cipranima.‛ Markos je znao da je bilo i drugih ekshumacija, ne samo turskih Ciprana nego i grčkih. Obje su strane bile krive zbog zlodjela. Ispod svoga kreveta imao je još jedne novine koje su opisivale umorstvo mnogih grčkih Ciprana u Kythereai. Te će novine čuvati dok mu ne budu bile od koristi. ‚Ali, kamo da odemo?‛ upitala je Irini okrenuvši se prema Vasilisu. Njegovo je nestrpljenje bilo opipljivo. ‚Ima li veze?‛ odrezao je. ‚Ali ako uskoro ne odemo, ti bi se vojnici mogli vratiti, a mi ćemo još uvijek sjediti ovdje.‛ Vasilis je najviše razmišljao o svojoj obitelji, ali još je uvijek pokušavao osvijestiti ideju da grčki Ciprani nisu bili samo žrtve toga sukoba. Do sada se nije suočio s time. Halit je pokušavao utješiti svoju suprugu. Hüseyin je pomislio na zaruke svoje rođakinje i na sve te uništene snove. Mehmet je stajao blizu, zbunjen događajima. Eminina će nemjerljiva bol postojati zauvijek, ali njezin ju je suprug tjerao da ustane.

Hüseyin još nikada nije vidio svoga oca tako nježnoga prema njoj. ‚Moramo otići, tatlim, slatko moje‛, rekao je tiho držeći ju u naručju. ‚Moramo se spasiti.‛ ‚Imam prijedlog‛, rekao je Markos tiho svomu ocu. ‚Mogli bismo otići u Praskozorje i boraviti tamo.‛ ‚U Praskozorje?‛ Bilo je nečega neprikladnog u ideji da bi dvije obitelji boravile u hotelu gdje bi ih, u normalnim okolnostima, jedna noć koštala više nego što zarade u mjesec dana. ‚Imam sve ključeve‛, rekao je Markos. ‚Kapija i ograda toliko su visoke da se Turci nisu trudili ući unutra.‛ ‚Možda to nije toliko luda ideja‛, rekao je Panikos. Rasprava je neko vrijeme išla ukrug, ali minute su prolazile, a oni nisu znali koliko još vremena imaju pred sobom. Bilo je jasno da ne postoji bolja mogućnost. Bilo bi im nemoguće napustiti grad a da ih nitko ne vidi. A tko zna što bi se dogodilo da ih uhite? ‚Svi ćemo morati biti vrlo oprezni hodajući do tamo‛, rekla je Maria. ‚Ima nas jako mnogo. A beba...‛ ‚Pada mrak‛, rekao je Hüseyin. ‚Ali ipak moramo biti jako oprezni.‛ On i Markos bili su jedini koji su znali kako se treba kretati gradom a da ne budu primijećeni. ‚Morali bismo krenuti sada i pronaći neko obližnje mjesto na kojemu se možemo sakriti. Kad se potpuno smrači, Hüseyin i ja predvodit ćemo skupinu do hotela.‛ ‚Mislim da se ne trebamo vraćati kući ni po kakve stvari‛, rekao je Hüseyin tiho svomu ocu. Znao je da su jedine stvari koje bi njegova majka mogla poželjeti

bile fotografije izgubljenih članova obitelji. Hüseyin je vidio da su s njih uklonjeni dragocjeni okviri. Maria je brzo prikupila nekoliko stvarčica koje će joj trebati za bebu, uključujući bočicu penicilina, za svaki slučaj, te nekoliko pelena. Vasilakis je držao rukovet drvenih kvačica za rublje. To su bili njegovi vojnici. Svi su istovremeno izišli iz doma Georgiousovih i pričekali nekoliko minuta u kiposu. Vasilis je zaključao vrata i podignuo veliku vreću natrpanu rezervnom odjećom i osobnim sitnicama. Jedva ju je uspio staviti na rame. ‚Zašto to nosiš?‛ upitala je Maria. ‚Možda nećemo dugo biti tamo.‛ Držala je bebu, a Panikos je nosio Vasilakisa. Irini je pomogla svomu suprugu pridržavati vreću, pa su se dvije obitelji razdvojile; svaka je drugim putom krenula prema dogovorenome odredištu. Hüseyin se pobrinuo za to da ne prođu pokraj kuće Özkanovih. Put koji je odabrao trajao je duže, ali nije htio da njegova majka vidi nered u obliku njihovih uništenih stvari koje leže na pločniku ispred njihova doma. U proteklih je sat vremena pretrpjela dosta toga. Kad su Özkanovi stigli u napuštenu trgovinu, tamo su već čekali Georgiousovi. U prodavaonici nije bilo apsolutno ničega. Svi su tiho i nepomično sjedili dva sata dok ulicu nije prekrio mrak koji je vladao i u prodavaonici. ‚Mislim da sada možemo krenuti‛, rekao je Markos pogledavši van. Ustali su. Bilo je vrijeme da krenu u svoj novi dom.

Dvadeset i četvrto poglavlje Markos i Hüseyin vodili su ponovno svoje velike obitelji različitim putovima, obojica svjesni najsigurnijih ruta. Ostatak članova obitelji, koji se tako dugo skrivao u svojim domovima, bio je šokiran onime što je vidio: prazne ulice, opljačkane prodavaonice, zgrade uništene bombardiranjem, zapuštene vrtove. Bolan je bio pogled na njihovu prelijepu Famagustu, mračnu, pustu i razrušenu. Hüseyin je pogledao svoga oca i vidio kako se smanjio zbog straha i tuge. Markos je u Vasilisu prepoznao isto. U očima svojih sinova obojica kao da su se za proteklih tjedana uvukli u se. Emine, tiho plačući, očito ničega nije bila svjesna. Markos je sve ostavio da čekaju na pragu najveće gradske robne kuće nasuprot ulazu u hotel. Želio je otključati lokote na kapiji i otvoriti metalne rešetke na glavnome ulazu prije nego što obitelji krenu, kako bi ušli unutra što je moguće brže. Bio je to složeni postupak. Savvas Papacosta bio je vrlo savjestan kad se radilo o sigurnosti. Obožavao je svoj luksuzni hotel i želio je da bude siguran poput dijamanata u sefu. Nakon nekoliko minuta svi su ušli unutra i Markos je za njima zaključao vrata. Recepcija im se učinila vrlo stranom. Osim što se više nisu nalazili u skučenome, intimnom prostoru svoje kuće, Irini i Vasilis osjećali su se naročito tjeskobno. Usprkos luksuzu koji im je opisao

Markos, već su željeli da su ponovno kod kuće. Blijedi sjaj mjesečine rasvjetljavao je predvorje. Obitelji su ugledale bljesak dupina i tajanstvene obrise lustera. Bijeli mramorni pod pod njihovim stopalima činio im se tvrd, a opet kao da nije načinjen od čvrste tvari. To je za njih na svaki način bio novi svijet, njegova ih je veličina plašila i bila im strana. ‚Dakle, tako žive stranci, zar ne?‛ primijetio je Vasilis. Akustika je pojačavala njihov šapat. ‚Pronaći su sobe za sve, a onda ću vas sutra ujutro provesti ovuda‛, objavio je Markos. ‚Na svjetlu će to biti lakše.‛ Uzeo je pet ključeva s ploče iza pulta recepcije i poveo skupinu glavnim stubištem na prvi kat. U slabo osvijetljenome prostoru Irini je pipala svoj put prema gore prelazeći rukom preko hladnoga mramornog rukohvata. Impresionirala ju je gustoća saga i širina stuba. Praskozorje je bilo nalik na palaču još više nego što je zamišljala. Markos je otvarao vrata jedna po jedna i najnoviji hotelski gosti ušli su u svoje sobe. Sve su se nalazile na istoj strani hodnika, s brojevima od 105 do 113. Prije nego što su zatvorili vrata, Markos je izgovorio neke upute. ‚Nemojte navlačiti zastore. To bi moglo privući pozornost izvana. Zapravo, bit će najbolje da se držite podalje od prozora. Ne želimo da netko primijeti pokrete.‛ Hüseyin si nije mogao pomoći, zasmetalo ga je što je njegovoj obitelji odjednom zapovijedao Markos Georgiou. U proteklih su nekoliko tjedana prihvatili njegov autoritet i činilo se da se to promijenilo preko noći. No, za sada je priznavao da je jedino bilo važno da su na sigurnome. U tami su pipali hodajući prema krevetima, zaletavajući se usput u komade pokućstva. Pod rukom im je bio stran osjećaj

satenskih plahti i mekanih pamučnih pokrivača, ali komfor koji su pružali bio je dobrodošao nakon iscrpljujućega dana. Svi su legli odjeveni na prostrane krevete i zaspali gotovo odmah. Pokrivači su na nekim krevetima bili nagužvani jer su turisti pobjegli u žurbi. U sobi 105 boravili su Emine i Halit, pokraj njih uselili su se Hüseyin i Mehmet, nakon njihove slijedila je soba Irini i Vasilisa, a pokraj njih bili su Maria, Panikos i dvoje malenih. Samo je Markos bio sam. Sjetio se da je soba 113 jedno od posljednjih mjesta na kojima se sastao s Aphroditi, ali miris njezina parfemu već je odavna izblijedio. Legao je na krevet i neko vrijeme razmišljao o njoj prisjećajući se sa zadovoljstvom njezina milovanja. Kad ju je prvi put zaveo, nalikovala mu je na dijete, ali s vremenom se pretvorila u najstrastveniju ženu s kojom je ikada spavao. Na trenutak se upitao što se dogodilo s njom. Ostala mu je slika njezina naga, blijedog, savršenog tijela koje je krasio samo dugački lanac koji se protezao niz njezin vrat, između dojki i preko trbuha. Uživao je promatrati ju odjevenu samo u zlato. Bacivši pogled na osvijetljene kazaljke svoga sata, Markos je ustao s kreveta. Morao je provjeriti jesu li sva vrata propisno zaključana, uključujući unutrašnja vrata noćnoga kluba. Bio je prilično siguran da u to doba svi već spavaju. Dok se prikradao hodnikom, čuo je prigušen plač.

Osim Emine, svi su čvrsto spavali. Nikada još nisu odmarali glavu na tako mekanim jastucima niti osjetili ugodu takva madraca pod sobom. No, nedugo nakon šest i trideset sljedećega jutra, gotovo istovremeno probudila ih je jarka svjetlost. Polagano, polagano, polagano, rodilo se to jutro. Bistrina neba naglasila je veličinu i snagu goleme narančaste zvijezde koja se polagano uzdizala nad njima. Prozori od poda do stropa omogućavali su savršen pogled na blještave zrake koje su se širile morem.

Nijedno od njih još nije vidjelo tako veličanstven izlazak sunca. Otvorili su i protrljali još snene oči. Bilo je predivno. Taj se fenomen odvijao svakoga jutra u njihovu životu, ali samo su nekoliko puta osjetili da se sunce budi samo zbog njih. Otprilike pola sata kasnije, kad se crvenilo i zlaćanost raspršila i sunce se ustoličilo na nebu, Irini i Vasilis otišli su u svoju kupaonicu i stali iskušavati izrezbarene, pozlaćene slavine. Laknulo im je kad su otkrili da voda teče. U to je vrijeme Halit živčano iskušavao tuš i sumnjičavo mirisao sapun. U svojoj je kupaonici Hüseyin podignuo debeo mekan ručnik. Svakoga je dana slične ručnike dodavao svojim gostima, ali nikada nije očekivao da će se jednim poslužiti i sam. Mehmet je navukao frotirni ogrtač i trčao je po sobi spotičući se i hihoćući. Emine je bila manje impresionirana, jer se već navikla na luksuznu unutrašnjost Praskozorja. U svakome slučaju, bila je prezaposlena. Halit ju nije uspio odvojiti od novina. Čak je i spavala držeći ih ispod jastuka. Nije dolazilo u obzir da napusti sobu. ‚Mora tugovati danas, sutra i možda još nekoliko dana nakon toga‛, objasnio je Halit Irini koja je izrazila zabrinutost za svoju prijateljicu. ‚Naravno‛, rekla je Irini. ‚Ali moramo joj odnijeti malo hrane.‛ Irini je smatrala da će obrok učiniti da njezinoj prijateljici bude bolje. Otprilike jedan sat nakon izlaska sunca svi su ostali sišli u predvorje. Širom otvorenih očiju upijali su svoje okruženje. Mehmet i Vasilakis igrali su se lovice oko fontane cičeći usput. Činilo se kao da su pušteni iz kaveza, pa ih je opila veličina prostora. ‚Hoću li vas provesti uokolo?‛ upitao je Markos glasom kojim bi se vjerojatno obratio gostu koji se upravo prijavio u hotel na četrnaestodnevni boravak. ‚Najvažnije je mjesto kuhinja.‛ Ostali su zaprepašteni prostranošću toga mjesta. Sa stropa su visjeli nizovi srebrnih tava, mnoštvo noževa za meso i mesarskih

sjekirica, kompleti pjenjača složenih da tvore srebrne cvjetove, tornjevi bijelih tanjura, golemi bakreni kotlovi, plinska kuhala koja su se prostirala praktički dokle oko seže. Mjesto je bilo pomalo prašnjavo, ali inače besprijekorno uredno. Glavni se kuhar ponašao poput tiranina i prije nego što su pobjegli, ustrajao je na tome da sve poslože na svoje mjesto. ‚Ali, ima li ovdje ičega za jelo?‛ upitao je Mehmet. Markos se nasmiješio. ‚Hrana se drži u posebnoj prostoriji‛, rekao je. ‚Hoćemo li otići i vidjeti?‛ Mehmet se pobrinuo za to da se tijekom sljedeće etape obilaska drži tik uz Markosa. Ušetali su u hladnu sobu. ‚Što su ovi srebrni ormari?‛ upitao je. ‚To su hladnjaci‛, odgovorio je Markos. ‚I bojim se da u njima neće biti mnogo toga za jelo.‛ ‚Možemo li vidjeti?‛ Maleni dječak ni u što nije vjerovao dok se u to ne bi uvjerio vlastitim očima. Ne znajući što se nalazi unutra, Markos je otvorio jedan od hladnjaka za meso. Smrad koji je nahrupio u sobu nadvladao je sve; gadljiva slatkoća koja bi pogodila pozadinu nosnica, spustila se niz grlo i brzo legla na želudac. Učinak je bio praktički neposredan. Hüseyin se okrenuo na vrijeme da obilno povrati. Mehmet je odjurio iz prostorije, a za njim su požurili i ostali. Svi su kašljali i grcali. Samo je Markos zapravo vidio sadržaj hladnjaka: cijele polovice sirove govedine bile su plavozelene, kao oživjele zbog crva koji su gmizali po njima. Požurio je u kuhinju za ostalima i ispričao se. ‚Jako mi je žao‛, rekao je zatvorivši za sobom vrata hladne sobe. ‚Nisam imao pojma...‛ Bilo mu je drago što nije otvorio vrata hladnjaka u kojemu se

čuvala riba. ‚Neće sve biti tako‛, obećao je vidjevši kako su se svi pokunjili. ‚Ima mnogo toga što možemo iskoristiti na mjestu gdje se čuvaju suhe namirnice.‛ Srećom, bio je u pravu. Pokraj glavne kuhinje postojala je još jedna prostorija nalik na omanje skladište gdje se držalo brašno, šećer, mahunarke i riža. Bilo je jasno da su to skladište otkrili i miševi, ali ipak su još preostala brda hrane, zajedno sa svim drugim kuharskim sastojcima koji su bili potrebni kuharu da proizvede obroke za stotine gostiju. Iako je glavni kuhar prednost davao profinjenomu stilu međunarodne kuhinje, ipak je imao veliku zalihu sušenoga koukija (boba), revithije (slanutka), fakesa (leće) i fasolije (bijeloga graha). Irini je bila naročito začuđena. Nije mogla niti zamisliti da postoje tolike količine hrane, a nakon tjedana racioniranih, oskudnih namirnica, njezino je olakšanje bilo veliko. Bilo je mnogo konzervi pirea od rajčice, konzervi povrća za trenutke kad nije vladala sezona svježega te desetci litara mlijeka u prahu. ‚Gle, Maria! Vidiš li sav taj halloumi?‛ rekla je Irini uzbuđeno. Možda nemaju mesa, ali Irini će ipak moći napuniti gladne želuce. Pripremanje hrane za tako velik broj ljudi značilo je da se kuhar često morao služiti prečicama, pa su postojale velike kutije s temeljcem u kockama i pasta od sezama u industrijskim količinama. Na drugoj su polici stajale goleme staklenke ukiseljenih gljiva i kapara. Bilo je i osnovnih sastojaka: maslinova ulja, soli, papra, sušenoga začinskog bilja i mnoštvo začina. Svaki će obrok biti bogata okusa. Irini je pogledala prema višim policama i shvatila da im neće nedostajati ni sastojci za poneki desert. Bilo je tu kutija s cijelim

orasima, paketići mljevenih oraha te raznovrsno sušeno voće, grožđice, dunje, datulje i smokve. U velikim je staklenkama bilo raznoga voća zaštićenoga sirupom: višnje, smokve, buće, orah, pa čak i lubenica. Nikada ranije nije vidjela tolike količine meda. Na Mehmetovo oduševljenje, bilo je i pločica čokolade. Nisu bile od vrste koju je ranije viđao. Izgledale bi normalno samo ako bi ih u rukama držao div. Dopustili su mu da pojede jedan mekani kvadratić, a čak je i s njime jedva izišao na kraj. Irini se nasmiješila. I sama se osjećala poput djeteta u slastičarnici i jedva je čekala da počne kuhati. ‚Mogli bismo zauvijek ostati ovdje, Markose‛, rekla je smiješeći se. ‚Mogu li kasnije pokušati uključiti jednu od pećnica?‛ U glavi je držala sve recepte iz svoga djetinjstva i prvih godina braka kad je meso bilo luksuz, a riba tek povremeno dio njihove prehrane. Znala je na tisuće načina da leću, rižu i začine pretvori u ukusna jela, a slatkiši koje je mogla stvoriti od brašna, šećera, orašastih plodova i ulja praktički su bili beskonačni. Markos je vidio živahan izraz majčina lica. ‚Hajdemo to učiniti čim završimo obilazak, mamma‛, rekao je. ‚I, usput budi rečeno, otac me pitao gdje držimo boce.‛ Irini je nezadovoljno pogledala sina. ‚Ne znamo koliko ćemo dugo biti ovdje‛, rekao je. ‚On ne može živjeti bez toga.‛ ‚Znam‛, rekla je. ‚Ali...‛ ‚Čini se da mu to smanjuje bol‛, rekao je Markos. Iz kuhinje ih je odveo u plesnu dvoranu, a njegova majka i sestra gotovo su ostale bez riječi. ‚Ali... ovo... o moj Bože... ma gle ti... ja još nikad...!‛

Zadivili su ih mozaici, pokućstvo, draperije, murali i tisuće drugih detalja koje su ukrašavale hotel. Nekoliko sati kasnije svi su zajedno sjedili za stolom. Irini je predložila da se posluže velikim stolom u kuhinji gdje je obično jelo osoblje, ali Markos je ustrajao na tome da bi trebali, barem tom prigodom, jesti u plesnoj dvorani. Bez ičije pomoći Irini je pripremila tri ukusna jela, kao i pladanj tople baklave. Markos je otišao u podrum da odabere fino vino kojim će popratiti majčino kuhanje. Na stol je položio srebrni jedaći pribor, kristalne čaše i uškrobljene ubruse, a u stošcima na zidovima gorjele su svijeće. Svoju je majku postavio na prijestolje iz Salamisa gdje je uvijek sjedila Aphroditi, a svoga oca pokraj nje. Markos je sjeo pokraj svoje majke, s Marijom i Panikosom sebi zdesna. Nasuprot njemu sjedili su muškarci iz obitelji Özkan. Kad su sjeli, Markos je nazdravio. ‚Stin yeia mas‛, rekao je. ‚Nama uzdravlje.‛ Svi su podignuli svoje čaše, osim Halita. Oprezno je kušao prvi zalogaj Irinine hrane. Na njegovo iznenađenje bio je slastan, a okus mu nije bio nepoznat. Hüseyin je pokraj njega sve jeo s velikim tekom, kao i Mehmet. ‚Još je bolje od mamine hrane‛, rekao je naglas. Otac ga je nezadovoljno pogledao, gotovo sretan što mu je supruga ostala u sobi. Irini Georgiou nikada nije izgledala toliko ponosna što su svi jeli s tekom, a onda tražili još. Gore na katu Emine je zurila kroz prozor. Proganjale su je slike njezine iskasapljene obitelji. U mislima se stalno vraćala liku svoje drage sestre. Jesu li ju ubili prvu ili je morala gledati kako ubijaju njezine tri kćeri? Jesu li ju silovali? Jesu li ju pokopali živu? Koliko je

patila? Možda zato što nikada neće saznati odgovore na ta pitanja, njezin um nije htio mirovati. Mučile su ju nepoznanice. U nekim trenutcima njezina bi je bol sasvim preplavila. Pitala se je li preživio njezin zet i njegova dva dječaka. Možda bi bilo bolje da nisu ostali na životu. A što je s njezine preostale tri sestre i njihovom djecom? Njezin se um stalno vraćao Aliju. Ako su poklali nevine žene, što će se dogoditi vojnicima? Malu količinu svih jela odnijeli su na prvi kat, ali kad su tanjure donijeli u prizemlje, hrana je ostala netaknuta. ‚Samo joj treba vremena‛, govorila je Irini Halitu. ‚Samo joj treba vremena.‛

~ Dani su prolazili, Irini je bila zaposlena. Dok joj Emine ne bude spremna pomoći, sama će kuhati za sve njih. Maria je pomagala kad je mogla, ali još je uvijek većinu dana dojila dijete. Sa svim tim vrećama brašna u skladištu, Irini je čak počela peći kruh. Svakoga jutra kad bi ljudi sišli niza stube, pozdravio bi ih slasni miris. Tri štruce pečene za taj dan ležale bi u kuhinji na pladnju, zlatne, s koricom koja se presijavala, čekajući. Kad bi pojeli tople kriške debelo namazane medom ili džemom, Irini bi im pripremila kavu. Doručkovali bi uvijek za stolom za kojim je blagovalo osoblje. Tijekom prvih nekoliko dana bilo je mnogo poslova koje su mogli obaviti muškarci. U produžetku kuhinje nalazilo se rashlađeno skladište u kojemu su se držali svježi proizvodi. Posljednja je dostava izvršena samo nekoliko sati prije evakuacije, pa je u urednim odjeljcima ležala salata, povrće i voće svake vrste. Tijekom narednih

tjedana sve je to istrunulo. Skladište je bilo puno muha i, sudeći po grebanju i komešanju koje se odvijalo u pozadini, štakori su također pronašli način da se pogoste. Smrad je bio gadan, ali ne tako zagušljiv poput onoga u hladnjaku za meso i svi su muškarci zajednički radili na raščišćavanju. ‚Ako se ovo ne pospremi, štakori će pronaći put do kuhinje‛, rekao je Markos. ‚A ovaj će smrad biti sve gori.‛ Skladište su očistili za jedan dan. Otpatke su skupili u vreće i kasnije te noći Markos i Hüseyin odnijeli su ih kroz stražnja vrata hotela i bacili ih iza skladišta hrane. Panikos je bio predebeo da bi mogao sudjelovati u tako teškome fizičkom radu. Irini je ustrajala na tome da njihovu prehranu treba dopuniti svježim namirnicama, pa je Hüseyin svakodnevno odlazio u misiju haranja po napuštenim vrtovima u potragu za voćem i rajčicama. Čudno, ali još je uvijek osjećao krivnju svaki put kad bi s tuđega drveta otkinuo naranču ili od stabljike odvojio posljednju dozrelu rajčicu. Obično bi do podneva skupio onoliko koliko im je trebalo za taj dan. Nakon toga se osjećao suvišnim. Ni za čime više nije trebao njuškati, a Markos mu je strogo naredio da ne izlazi nakon što padne mrak. ‚Ali, nema sumnje u to da je noću sigurnije?‛ predložio je Hüseyin prestrašeno. ‚Ne, to je previše riskantno‛, odgovorio je oštro Markos. ‚Tada ne možemo predvidjeti kretanje vojnika.‛ Hüseyin se osjećao kao da ga je ovaj poklopio. Učinit će kako mu je rečeno, ali ipak je zamjerao tomu muškarcu što mu tako zapovijeda. Panikos je svjedočio tomu razgovoru i vidio da bi Hüseyin bio sretan kad bi ga netko poslao u nekakvu misiju.

‚Ovdje imamo većinu stvari,‛ rekao je mladiću, ‚ali svi su radiouređaji u sobama ugrađeni u pokućstvo. Ako ti dam upute, bi li htio otići u moju radionicu? Tamo ima nekih tranzistora — a trebalo bi biti i mnoštvo baterija.‛ Hüseyin je otišao s voljom. U inače opljačkanoj trgovini preostao je samo jedan tranzistor, zajedno s malom zalihom baterija, ali to je barem značilo da će moći biti u vezi s vanjskim svijetom. Te su ga noći uzimali na smjenu kako bi slušali CyBC, pa Radio Bayrak. Nije bilo važno s koje strane pristižu vijesti, situacija nije bila dobra. Diljem cijeloga Cipra još je uvijek vladao kaos, pomutnja i strah. Nedugo zatim Panikos je došao s još jednom misijom za Hüseyina. ‚Dok si vani,‛ rekao je, ‚hoćeš li malo pogledati ima li gdje kakav bicikl?‛ Hüseyin ga nije razočarao. Nakon nekoliko dana vratio se s jednim i kad ga je uvezao u hotel, vidio je kako se razvedrilo Panikosovo lice. Toga poslijepodneva Panikos je počeo raditi na svome projektu sastavljanja generatora.

Nakon otprilike tjedan dana Emine je konačno izišla iz svoje sobe. Irini je bila vrlo sretna što vidi svoju prijateljicu. Svakoga joj je dana pripremala hranu i kad je vidjela da je Emine ponovno počela jesti, znala je da će ubrzo opet uživati u njezinu društvu. Žene su odmah počele zajedno pripremati obroke, ali Maria je predložila novi zadatak za sve njih. Vasilakis je malo narastao tijekom proteklih mjeseci i Maria se pitala je li u nekoj od stotina praznih soba zaostala neka odjeća za djecu. U posljednjoj panici odlaska gosti iz sobe 111 ostavili su za sobom cijelu svoju garderobu. Prostrane haljine za plažu i velike havajske košulje nikomu nisu bile od koristi, ali Maria je bila sigurna

da negdje mora biti nečega što bi pristajalo njezinu sinčiću, a možda i bebi. Naposljetku, u hotelu je uvijek odsjedalo i mnogo male djece. ‚Mehmetove hlače već sada izgledaju prekratke‛, rekla je Emine. ‚Mogli bismo početi od najgornjega kata i spuštati se prema dolje.‛ Ormar frau Bruchmeyer u apartmanu na vrhu zgrade sigurno je bio pun prelijepe i elegantne odjeće, ali nisu željeli ulaziti u njezine sobe. ‚Ako će se itko vratiti,‛ rekla je Emine, ‚onda je to dama koja je živjela ovdje. Zato moramo sve ostaviti kako i jest. U svakome slučaju, nitko od nas nema njezin vitak stas...‛ Markos im je dao glavni ključ koji otključava sve sobe na petnaestome katu i beba bi ležala i gugutala na krevetu dok bi one pretraživale ostavljene stvari. Mnogi su ljudi prije odlaska spremali svoje sobe ravnajući posteljinu, slažući ručnike i uredno ih prebacivši preko šipke. Drugi su jednostavno pobjegli, zgrabili samo svoje putovnice i ništa drugo. Nisu uzeli ni svoje kovčege. Zadatak pretraživanja napuštene odjeće toga je dana dugo zabavljalo i zaposlilo tri žene. Bilo je mnoštvo odjeće koju je trebalo isprobati. Većina je gostiju bila bogata; mnogi od njih bili su elegantni i šik. Irini i Emine pronašle su odjeću vrlo različitu od svoga uobičajenog, konzervativnog stila, ali bile su sretne što mogu odjenuti čiste, svježe odjevne predmete. Uzele su i hlače za muškarce. Panikos je već otkrio veliku zalihu uškrobljenih i besprijekorno izglačanih košulja koje su čekale u hotelskoj praonici rublja i koje nitko nikada nije zatražio. U dvije susjedne sobe žene su pronašle i sve što je bilo potrebno djeci. ‚Pogledaj ovu odjeću za bebe!‛ Bilo je tu haljinica i šeširića, sićušnih hlača, pulovera obrubljenih čipkom i malih vesta. Maria je čitala etikete. Sva je odjeća bila

izrađena u Francuskoj. Malu su Irini odmah preodjenuli u novu odjeću i Maria ju je podignula uvis da joj se svi dive. Ona je sretno udarala nožicama. Na najgornjemu katu hotela žene su se osjećale vrlo slobodno. Nije bilo mnogo izgleda da će se zvuk njihova glasa prenijeti u vanjski svijet. Čak ako su ispod na plaži i stajali turski vojnici, ne bi mogli niti zamisliti da se visoko gore iznad njih nalaze tri žene koje su se nekoliko sati smijale kao da nemaju nijedne brige na svijetu i koje kao da su zaboravile gdje su. Dok se Maria vrtjela oko svoje osi ispred ogledala u bluzi cvjetnoga uzorka s dugim rukavima i pripadajućoj suknji, Emine je uzviknula: ‚Lijepo izgledaš u tome!‛ kao da su bile u kupnji u jednome od otmjenih robnih kuća Famaguste. ‚Hvala ti!‛ rekla je Maria. ‚A pogledaj ove naušnice!‛ rekla je Irini. ‚Iskušaj ih!‛ Bile su izrađene od plastike, a boja se savršeno slagala s bluzom. ‚Mi sve ovo samo posuđujemo, je li tako?‛ upitala je Maria nesigurno štrcajući po zraku malo parfema koji je ostao napušten na toaletnome stoliću. ‚Pa, nećemo nikamo s time‛, nasmijala se Emine. ‚Reći ću ti kako ćeš izgledati još ljepše...‛ ‚Kako?‛ ‚Ako uspijemo učiniti nešto s tvojom kosom...‛ S odjećom koja im je visjela preko ruku počele su svoj dugotrajni silazak – jer pretražile su tek samo jedan kat. Prije večere Emine je oprala i podšišala Marijinu kosu, a onda joj stavila uvijače. Maria je otišla u kuhinju i sjela blizu pećnice da ju osuši usput čavrljajući s Irini i Emine koje su pripremale obrok. Te su večeri sve tri žene odjenule novu odjeću, a muškarci svježe košulje. Čak su i Mehmet i Vasilakis na sebi imali drukčiju

odjeću, iako je to njima vjerojatno bilo najmanje važno. Ponovno su jeli u plesnoj dvorani uz svjetlost svijeća. Plamenovi su prenosili svjetlost sitnih kvadratića boje zlata kroz prizme kristalnih čaša pa su na stropu zajedno stvarali višebojne uzorke. Irini je skuhala posebno jelo s inćunima i rižom. Za potrebe tradicionalne ciparske večeri nabavljena je zaliha usoljena ovčjeg mesa, koja je u stražnjemu dijelu hladnjaka preživjela nekoliko mjeseci. Kriške su poslužile na velikome srebrnom pladnju. Čak su uspjele napraviti i jednu inačicu pastitsija s malo trajnih kobasica — ili firin makarnasi, kako je to jelo zvala Emine. Emine i Irini primijetile su da su se Halit i Vasilis prvi put upustili u razgovor. Žene su razmijenile zadovoljni pogled. Uvijek su se nadale tomu trenutku. Kako su dani prolazili, dva su muškarca počela zaboravljati svoje različitosti. Toga dana nakon večere Markos je predložio nešto što mu je bilo na umu: netko bi trebao držati stražu. Samo zato što je postojala čvrsta, željezna kapija i ograda, to nije značilo da vojnici neće doći tražiti slaba mjesta i rupe, posebno ako saznaju da je Praskozorje bilo najglamurozniji hotel na Cipru. Drugi bi hoteli mogli predstavljati lakše mete, ali trebali bi biti na oprezu. Uočio je uzorak u kretanju vojnika. Činilo se da Avenijom Kennedy patroliraju kasno poslijepodne. ‚Mislim da se trebamo smjenjivati na straži‛, rekao je Markos. ‚Vrh je krova dobro izvidničko mjesto, s dobrim pogledom na sve pristupne ceste. A nikada neće doći sa strane na kojoj je plaža.‛ Sljedećega se dana Halit dobrovoljno javio da odradi prvu smjenu straže. ‚Nema razloga da i ja ne odradim jednu smjenu‛, rekao je Vasilis. ‚Ali —‛ počeo je Markos.

‚Nisam prestar za to‛, rekao je braneći se. Jedini bi problem mogao biti penjanje uz petnaest nizova stuba, ali Vasilis je bio odlučan. ‚Uvijek možemo gore odlaziti u paru‛, rekao je Halit. Ta je ponuda natjerala Irini da se nasmiješi. Nikada nije pretpostavljala da bi se to moglo dogoditi. Muškarci su se složili da bi trebali odlaziti na krov svakoga dana prije večere. Markos ih je natjerao da obećaju da će se, ako budu pušili, držati izvan vidnoga polja. Kad zavlada sumrak, žar cigarete mogao bi privući pozornost vojnika. Svakoga dana nakon toga Hüseyin je odlazio na krov da preuzme smjenu od dvaju starijih muškaraca. Tek je tamo imao osjećaj da je koristan. Otkako se nalazio u hotelu, imao je potrebu da trči, ne da se bori, već samo da se pokrene iz nepomičnosti. Htio je raditi nešto drugo, a ne da samo sjedi i čeka ne znajući ni što. Teško mu je padao nedostatak aktivnosti u hotelu. Ranije toga tjedna probudio se iz živopisnoga sna u kojemu se nalazio ispred ploče s rasporedom nacionalne odbojkaške ekipe. S obzirom da je bio predebeo za skakanje, nije ušao u ekipu. Sada se bojao da bi jednoga dana čak mogao završiti debeo poput Panikosa. Jedne noći nije mogao spavati. Tiho je otvorio balkonska vrata i pogledao van. Bio je mjesec studeni i te je noći zrak bio hladan i suh. Pogledao je prema plaži osvijetljenoj mjesečinom i zamislio da može čuti glasove svojih prijatelja. Svaku udubinu i otisak stopala uklonio je neprestani povjetarac. Ležaljke su još uvijek ležale jedna na drugoj, na mjestu na kojemu ih je ostavio. Pitao se što se dogodilo s prijateljima s kojima je na plaži igrao odbojku i vaterpolo. Na toj je plaži proveo najbolje trenutke svoga života, s dječacima nalik na Christosa. Kyria Georgiou već ga neko vrijeme nije spomenula. Činilo se kao da je postao duh u njihovu životu.

Znao je da se i Ali negdje bori. Možda su čak njih dvojica i susrela jedan drugoga. Ponekad se Hüseyin osjećao kao kukavica zbog toga što se nije pridružio svomu bratu, ali nije si mogao predočiti zašto bi se borio. Da ubije nekolicinu grčkih Ciprana? Da osveti svoje umrle rođake? To bi bilo besmisleno. Jednu noć za drugom, uz treperavu svjetlost svijeća, Panikos bi namještao radio. Bili su u tijeku s najnovijim pokušajima da se pronađe rješenje za njihov opustošeni otok i za situaciju s beskućnicima i izbjeglicama. Slušali su i navođenje popisa onih koji su pokušavali pronaći svoje izgubljene rođake, ali nikada nisu pročitali imena koja su se oni nadali čuti. Baterije su bile na kraju, kao i njihova vjera u to da će ikada više vidjeti Alija ili Christosa.

Dvadeset i peto poglavlje U Nikoziji Savvas i Aphroditi davali su sve od sebe da prežive. Iako je njihova prehrana bila oskudnija od one u kojoj su uživali obitelji Georgiou i Özkan, Aphroditi se sada osjećala mnogo bolje. Činilo se da su prošli svi njezini simptomi dizenterije i nakon nekoliko tjedana primijetila je da se, prvi put otkako je bila tinejdžerica, zapravo i udebljala nekoliko kilograma. Iako je spakirala nešto svoje odjeće i donijela ju iz Famaguste, više ju ne bi mogla odjenuti; bilo joj je drago što su suknje njezine majke rastezljive u struku. Kao što je to činila Irini u Famagusti, i vlasnik njoj omiljena zacharoplasteiona znao je spraviti razne slastice koje su mamile slinu i koje su debljale — od brašna, meda, ulja, oraha i različitih začina. Aphroditi je znala da bi trebala prestati odlaziti tamo, ali ona to mjesto više nije posjećivala samo zbog okusa predivnih kolača. Dan za danom sjedila je za stolom pokraj prozora promatrajući onu ženu sa svojim prstenom. Ponekad je čekala uzalud, ali drugih bi dana došla osoba koju je čekala, uvijek s istom skupinom žena. Činilo se da jako vole same sebe, pomislila je Aphroditi, koliko su samo izgledale prenakićene i prenjegovane nasuprot pozadini okolnoga razrušenog grada. Izgledalo je kao da na njih nije utjecalo ništa od onoga što se dogodilo. Aphroditi je povremeno osjetila ubod zavisti zbog njihova prijateljstva i očite nesvjesnosti o svemu što se događalo izvan slastičarnice. Činilo se da ne primjećuju ni nju, toliko

su bile zaokupljene jedna drugom i svojim smiješnim, neprestanim ogovaranjima. Kad bi ta žena barem jednom došla sama, Aphroditi bi ju mogla upitati kako je došla u posjed toga nakita. Za sada su stvari stajale tako da ju nije mogla odvojiti od njezina društva. Nalikovale su na nisku bisera bez kopče. Pokušala je ne zuriti. Nije željela da ju primijete. Usprkos činjenici da je oko vrata stavila svoju ogrlicu s akvamarinima, znala je da izgleda ofucano i istrošeno. Jednoga je dana žena s prstenom došla sama i sjela. To je bila Aphroditina idealna prilika i baš je željela progovoriti kad je primijetila nešto: žena je na uškama imala i naušnice koje su se slagale s prstenom. Aphroditi je osjetila kako joj se iz lica povlači sva krv. Iako je naručila kolač, nije mogla progutati ni zalogaja. Baš kad se malo pribrala, začula je cilik zvonca. Vrata su se otvorila i unutra su uplesale ženine prijateljice. Bile su još ljepše odjevene nego obično. ‚Hronia Polla, Katerina!‛ zapjevale su u zboru. ‚Mnogo sretnih povrataka!‛ Sve su sjele, odmah dobile kavu i veliki kremasti kolač sa sedam tanjura. ‚Panagia mou!‛ zaskvičala je jedna. ‚Tvoj je lijepi suprug bio darežljiv! Pogledaj samo te naušnice!‛ Naizmjence su sve pozorno promotrile novi dodatak njezinoj zbirci nakita. Naušnice su doista bile predivne. ‚Pa, Giorgos kaže da u ovome trenutku ni u što ne vrijedi ulagati, osim u dijamante, pa mu se neću suprotstavljati‛, rekla je sramežljivo. ‚I moj suprug kaže isto,‛ dodala je jedna s frizurom nalik na kacigu, ‚ali ja od toga, za razliku od tebe, nemam nikakve koristi!‛

‚Možda bi trebala...‛ Ostatak je prošaptala zaklonivši usta rukom pa Aphroditi nije čula što je rekla, ali najprije se začulo mnogo skvičanja, a onda su se sve nasmijale i nastavile jesti kolač. Aphroditi je izišla iz slastičarnice osjećajući mučninu kao da je pojela dvadeset kriški Katerinine torte. Zamišljala je da i nakon što je prehodala stotinu metara niz ulicu još uvijek može čuti njihov smijeh. Imala je mnoštvo informacija: znala je ime muškarca koji je kupio nakit i ime njegove supruge. Neće biti teško saznati tko su oni. Nikozija je bila mali grad, a broj ljudi koji su imali tu količinu novca opasno se smanjio. Njihova veza s političarem čiju je suprugu prepoznala vjerojatno će ju dovesti do njih. Ali, stvar nije bila samo u tome. Vidjevši nakit za koji je znala da je bio pohranjen u sefu, sada je neodgodivo morala saznati što se dogodilo Markosu. Sigurno se dogodilo nešto užasno. Nema sumnje u to da bi joj se javio ako je u Nikoziji. Znao je gdje žive. Ali, nije došao. Markos je bio jedina osoba koja je imala ključeve i koja je znala šifru sefa. Možda su ga prisilili da ga otvori i sada je bio zatvorenik u Famagusti. Od te joj je pomisli prokuhalo u želucu. Morala je otići tamo. Samo će tako saznati što se dogodilo. Takvo će putovanje biti gotovo nemoguće poduzeti, ali morao je postojati način. Nije mogla smisliti opravdanje da Savvasa zamoli za pomoć a da mu pritom ne oda istinu i, u svakome slučaju, njih dvoje jedva da su komunicirali. Morat će prodati jedinu stvar koju ima. Sudeći po ženi iz slastičarnice, tržište je očito postojalo. U gradu su već djelovali zalagatelji. Bio je to savršen način za iskorištavanje svih onih kojima je očajnički trebala hrana. Većina je ljudi imala nešto vrijedno za razmjenu i prihvatit će i djelić stvarne vrijednosti toga predmeta. Nekoliko dana kasnije Savvas je rekao Aphroditi da će biti

odsutan tjedan dana. Iako je bio siguran u to da će hoteli u Famagusti ubrzo ponovno proraditi, želio je istražiti ostale mogućnosti i posjetiti neka mjesta na južnoj obali. Vlasnici mnogih hotela i građevinski poduzetnici bili su prestrašeni i spremni otići s otoka, pa će cijene ubrzo pasti na svoj minimum. Ostavio je Aphroditi malo gotovine s kojom će moći preživjeti i uzeo automobil. Nije se mogla natjerati da se brine hoće li se njezin suprug sretno vratiti. Sljedeće večeri Aphroditi je naga stala pred ogledalo. I više je nego nadoknadila gubitak svoje težine i mrzila je pogled na svoj naduti struk. Činilo joj se ironičnim da se udebljala sada kad su imali mnogo manje za jelo nego ranije. Možda je za sve trebala okriviti kruh. A onda je uočila svoje dojke. Raširile su se, a bradavice su se povećale. Pogledala se s boka. ‚O moj Bože!‛ promrmljala je naglas, napola u šoku, napola zadovoljna. Okrenula se i pogledala se sa svih strana. Mnogo je vremena prošlo otkako se posljednji put tako pozorno promatrala u ogledalu. Njezin se obris potpuno promijenio. Pronašla je komad papira, sjela na krevet i drhtavih ruku počela računati. Sigurno je začela početkom kolovoza. Izostanak svojih mjesečnica pripisala je bolesti i stresu. Sada je bio početak prosinca. Nije bilo sumnje u to tko je bio otac. Usprkos okolnostima bila je oduševljena svojim otkrićem. Sada, više nego ikada, morala je pronaći Markosa. Sljedećega je jutra pronašla vremena da popije kavu s Loizousima s kata ispod sebe. Sat su vremena razmjenjivali ratna iskustva. Loizousovi su tijekom rata ostali u Nikoziji. Nisu imali kamo otići. Sva su njihova djeca nekoliko godina ranije otišla u Englesku, ali oni nisu željeli napustiti svoj prelijepi otok.

‚Pucalo se svakoga dana‛, rekla je kyrios Loizou. ‚Svuda su izbijali požari.‛ ‚Ali izdržali smo, zar ne? Još uvijek imamo ovdje svoj dom‛, rekla je kyria Loizou. ‚A na sjeveru je naš voćnjak. Sigurna sam da ćemo ga vratiti jednoga dana.‛ ‚Time ne želimo reći da nismo morali založiti nekoliko stvari‛, dodao je njezin suprug. ‚Da, cijene su otišle u nebo!‛ uzviknula je njegova supruga. ‚Posebno cijena kruha!‛ Aphroditi je naćulila uši. Na trenutak je razmislila. ‚To je šteta‛, rekla je. ‚Što ste morali založiti?‛ ‚Sve naše srebrne okvire‛, odgovorila je kyria Loizou. Aphroditi je na rubu stola primijetila hrpu fotografija. ‚I jednu ikonu‛, rekao je stariji muškarac. ‚Za to smo dobili dobru cijenu...‛ ‚Ali naš nam je sin obećao da će nam poslati malo novca‛, rekla je veselo kyria Loizou, ‚pa ćemo ih uzeti natrag čim gotovina stigne.‛ Nekoliko minuta kasnije Aphroditi je napustila stan. U rukama je imala adresu njihova zalagatelja. Osjećala se ranjivom dok je brzo hodala ulicama. Zalagaonice su se uvijek nalazile u opasnome dijelu grada, ali takva su područja bila još i više od ostalih uništena bombardiranjem. Kliznuvši kroz vrata, primijetila je niz ikona u srebrnim okvirima i pitala se pripada li koja od njih Loizousovima. U svome bijelom ogrtaču zalagatelj je Aphroditi podsjetio na ljekarnika. Poput nekakvoga je znanstvenika lupom proučio njezinu ogrlicu, prsten i narukvicu kako bi provjerio čistoću dragoga kamenja, a onda je pogledao u nju. Vidio je da ima i naušnice koje su bile dio kompleta. Nije izgledala od vrste žena koje bi posjedovale takve stvari, ali bio je impresioniran. Nije joj mogao lagati.

‚Dobar je ovaj nakit‛, rekao je. ‚Prava kvaliteta.‛ ‚Znam‛, odgovorila je Aphroditi. ‚Ali moram ga prodati.‛ ‚Dat ću Vam stotinu za cijeli komplet‛, rekao je pažljivo položivši nakit na pult. ‚Kamenje je besprijekorno, ali nigdje drugdje nećete za to dobiti više nego ovdje.‛ Osjećala se ponosnom. ‚Trebam novac za nešto posebno‛, rekla je, ‚i ne znam koliko će me to koštati. To će mi pomoći da odlučim.‛ Zalagatelj je skinuo svoje naočale. ‚Pa, ako mi kažete o čemu se radi, možda Vam mogu pomoći da donesete odluku.‛ Još je uvijek bilo rano i u zalagaonici nije bilo nikoga drugoga. ‚Smijem li sjesti?‛ rekla je Aphroditi odjednom se osjetivši iscrpljenom. Zalagatelj joj je izvukao stolac. ‚Recite mi‛, prozborio je. Možda prvi put u životu Aphroditi je osjetila da nema što izgubiti. ‚Moram otići u Famagustu...‛ Muškarac ju je pogledao. Ta žena mora da je luda. Ne samo što je razmišljala o tome da prihvati stotinu funti za nakit koji je vrijedio petnaest tisuća funti, već je željela otići na najopasnije mjestu na Cipru. Je li znala da je taj grad ograđen bodljikavom ogradom i da njime patroliraju turski vojnici? ‚Ali, tamo me netko mora odvesti‛, dodala je. Shvatio je da planira otići sama. Sigurno je očajna. ‚Pa...‛ rekao je namjerno otežući. ‚Možda bih Vam mogao pomoći oko toga.‛

U svome je umu već smislio plan. Nema sumnje da je ova žena imala sredstava da plati koliko god treba, a on će ipak zaraditi na njoj. Trgovao je očajem i informacijama te na njima i zarađivao. Zalagatelj je imao skupinu ljudi koju je mogao potplatiti da organizira siguran prijevoz na sjeverni dio otoka. Mnogi su grčki Ciprani sakrili svoje vrednote ili ih čak zakopali u svoje vrtove kad su pobjegli pred invazijom očekujući da će se ubrzo vratiti, ali tjedni su se pretvorili u mjesece, a oni su izgubili vjeru u pregovore koji bi im mogli omogućiti povratak kućama. Željeli su samo prijeći crtu Atilla, nakratko se, potajno, vratiti kući da uzmu svoje vrednote i opet otići. To se dogodilo već mnogo puta i postojala je mreža ljudi koji su pri tome mogli pomoći. Sve se moglo izvesti dokle god je isplata neometano pritjecala. Ulazak ravno u napušteni grad Famagustu bio je sasvim druga priča. Tamo je bilo turskih vojnika koji su bili voljni primiti mito, ali probijanje kroz bodljikavu žicu bio je velik problem. ‚Gledajte,‛ rekao je, ‚vratite se sutra. Neće biti jeftino, ali postoji način. Sutra ću imati novosti za Vas.‛ Aphroditi je pokupila svoj nakit, pažljivo ga ponovno stavila na sebe i napustila zalagaonicu. Tu je noć satima ležala budna razmišljajući. Otkriće trudnoće istovremeno ju je uzbudilo i užasnulo. Ležala je s rukama na trbuhu. Sada joj se činilo nevjerojatnim da ranije nije shvatila što se događa. Morala je nekako pronaći način da sazna je li Markos još uvijek u Famagusti. Izgledi da ga vidi toliko su ju pozitivno uznemirili da se pitala je li se to beba već miče u njoj. Naposljetku je zaspala i mnogo toga sanjala. Markos ju je čekao na plaži ispred Praskozorja pa su šetali kilometrima držeći se za ruke dok su im bosa stopala tonula duboko u pijesak. Kad se probudila, jastuk joj je bio natopljen suzama. Je li takva

sreća doista bila izvan dohvata? Kasnije toga dana vratit će se zalagatelju. To bi mogla biti njezina jedina prilika za sreću.

~ Dok je Aphroditi napredovala ulicama Nikozije, kiša je prašinu pretvarala u blato. Bilo je hladno i vlažno, što je bila kombinacija koja je mladima donosila kašalj, a starima bol u zglobovima. Pronašla je jedan majčin stari baloner. Bio je boje karamela, a u džepu je pronašla svileni šal koji je stavila na glavu zavezavši ga ispod brade baš kao što je činila i njezina majka. Nakratko se pogledala u ogledalo i jedva prepoznala osobu koja je postala. Njezina je nabreklina bila dobro skrivena ispod nabranoga balonera i bezoblične haljine, ali ona je znala da je ta kombinacija odjeće i sve širi obris čine da izgleda poput starice. To joj je potvrdio njezin odraz u napuklim izlozima. Zalagatelj je izgledao jako sretan što ju vidi. ‚Pronašao sam nekoga tko će Vas odvesti‛, rekao je. ‚U ponedjeljak.‛ Savvas se vraća u utorak navečer, pa bi više voljela da ode ranije. ‚Pretpostavljam da ne bih mogla krenuti ranije, je l’ da?‛ ‚Ne‛, odgovorio je muškarac grubo kao da time reagira na nezahvalnost. ‚Znate, nema mnogo ljudi pripravnih da to učine.‛ U vrijeme o kojemu je sada razmišljala kao o dalekoj prošlosti ljudi se nikada ne bi usudili razgovarati s njom na takav način. Tada je imala položaj i ljepotu. Danas je temeljna potreba da se preživi promijenila način na koji su se ljudi ponašali i činilo se da uglađenost nikomu nije ni najmanje važna.

‚Kada da dođem?‛ upitala je. ‚Kasno poslije podne‛, rekao je. ‚Tako nešto je bolje učiniti kad se smrači. Pretpostavljam da ćete se željeti vratiti istoga dana?‛ Aphroditi uopće nije razmišljala o tome. ‚Da, da... sigurna sam da će biti tako.‛ ‚Morat ćemo se sada sve dogovoriti‛, rekao je ne gledajući ju u oči, već nepristojno zureći u njezinu ruku na kojoj je nosila svoj prsten s akvamarinom. Skinula ga je uz manje poteškoće; prsti su joj posljednjih tjedana malo otekli. Ruka bez prstena činila se golom. Skinula je naušnice i položila ih na pult. A onda i narukvicu. Zalagatelj je šutio. Čekao je posljednji dio isplate. Aphroditi još nije otkopčala svoj baloner, ali sada je to učinila i prevukla privjesak preko glave. Nagnuo se prema njoj i uzeo ga iz njezinih ruku. To je bila glavna nagrada. ‚Hoću li dobiti...‛ počela je oklijevajući. ‚Priznanicu?‛ Klimnula je. Nije imala razloga vjerovati ovomu čovjeku. Ovamo ju je doveo samo očaj. Izvadio je mali blok, nažvrljao nešto na gornju stranicu, istrgnuo ju i pružio njoj. ‚Umjesto garantnoga pisma za siguran prolazak‛, pisalo je. Što je drugo očekivala? Preklopivši papir, ugurala ga je u svoj džep i rekla nečujno hvala. Zacilikalo je zvonce. Ona je krenula prema vratima, a unutra je ušao jedan stariji par. Aphroditi ga je poznavala iz viđenja, ali na njihovim izobličenim, poharanim licima nije bilo ni najmanjega traga prepoznavanja.

Sljedeća su tri dana prošla mučno polagano. Aphroditi nije znala kamo da se djene. Spavala je dokasna, popodnevnim šetala ulicama, ponekad bi se izgubila često naletjevši na zidove od vreća s pijeskom. Svuda je bio prisutan pljesnivi smrad praznine. Nije bilo važno kamo bi ju odvela ta njezina tumaranja. Uvijek je postojala mogućnost da pronađe trgovinu u kojoj se prodavalo voće ili konzervirano mlijeko, pa je sa sobom u tu svrhu nosila končanu vrećicu. Tih dana nije bilo mnogo toga što je poželjela pojesti. Više nije imala teka za slatkiše i nije se vraćala u zacharoplasteion od dana Katerinina svetca, dana kad je ugledala svoje dijamantne naušnice. Iz svojih se lutanja obično vraćala kasno poslije podne. Spustivši sve rolete, iscrpljena bi utonula u naslonjač koji je njezin otac najviše volio. U tome polumraku gotovo da je bila preumorna da sluša radio koji je izvještavao o maločemu drugome osim o stanju izbjegličkih kampova i stagnaciji pregovora između vođa grčkih i turskih Ciprana. Nije imala volje razmišljati o politici. Jedne je večeri nazvala svoju majku koja ju je, kao i obično, nagovarala da dođe u Englesku. ‚Zašto ne dođeš?‛ pitala je. ‚Jednostavno te ne razumijem. Zbog čega se isplati ostati tamo?‛ ‚Savvas se još uvijek nada...‛ ‚Ali zašto se ne možeš vratiti kasnije... kad se sve smiri?‛ ‚To je malo složenije, majko.‛ ‚Meni sve to zvuči vrlo jednostavno, draga.‛ Kad bi samo znala, pomislila je Aphroditi. Kad bi barem imala i najmanju predodžbu. ‚Pa, ako se privedeš razumu,‛ nastavila je Artemis, ‚znaš da ovdje uvijek ima mjesta za tebe.‛ ‚Nazvat ću te sljedećega tjedna‛, rekla je Aphroditi. ‚Do

viđenja, majko.‛ Njihov bi razgovor uvijek krenuo sličnim putom. U trenutku kad bi slušalica kliknula, i majka i kći osjetile bi nezadovoljstvo.

Naposljetku je svanuo dan njezina puta u Famagustu. Aphroditi je bila tako živčana da nije mogla jesti. Znala je da postoji mogućnost da su uništili Praskozorje i provalili u sefove. I da se Markosu dogodilo nešto užasno. Ubijala je vrijeme pospremajući stan, sjetivši se da će se Savvas vratiti sljedećega dana. Zatim je pogledala u ormar svoje majke ne bi li pronašla nešto u čemu bi izgledala manje nezgrapno. Kasnije toga poslijepodneva na krevetu je odbačeno ležalo pet ih šest haljina. Cvjetni joj uzorci nisu laskali i činilo se da je većina boja čini još većom. Naposljetku je odabrala tuniku. Zeleno joj je nekoć dobro pristajalo, ali sada se činilo da ništa ne može poboljšati njezin izgled. Bezoblični kroj tunike koja se kopčala cijelom dužinom prikrivao je njezinu trudnoću. Dok je stajala ispred ogledala, shvatila je koliko sada nalikuje na svoju majku. Iako je imala oči svoga oca, nije bilo sumnje u to da držanjem i oblikom tijela nalikuje na Artemis Markides. Ako ništa drugo, barem joj je kosa još uvijek bila tamnosmeđa. Posljednjih je mjeseci narasla desetak centimetara i s pomoću kopče ju je odmaknula od lica. Još nije bila spremna za uniformiranu kratku frizuru većine starijih ciparskih žena. Aphroditi je bacila pogled na svoj sat. Osim vjenčanoga prstena, to je bio jedini predmet od nekakve vrijednosti koji je još uvijek posjedovala. Vrijeme je prošlo. Obula je i zavezala par zimskih cipela bez potpetica, navukla baloner i podignula torbu pa je zabacila preko ramena. Unutra je ubacila svoj ključ, novčanik i priznanicu zalagatelja. Zatim je izišla kroz vrata.

Zastala je na odmorištu odjednom se sjetivši nečega. Mala baršunasta vrećica s njezinim biserom ležala je u ladici noćnoga ormarića glumeći amajliju. Nije mogla otići bez nje. Možda će joj donijeti sreću. Razmišljala je o mogućnosti da se nikada više ne vrati. Vratila se u stan, uzela što je željela i ponovno izišla. Aphroditi je znala da mnogo riskira ulazeći na okupirani dio otoka i nakratko se našla u sumnji. Je li to bilo pošteno prema njezinu nerođenom djetetu? Samo ju je vjerovanje da se nalazi u misiji pronalaska djetetova oca spriječilo da se ne vrati natrag.

Dvadeset i šesto poglavlje Bilo je pet popodne i sa svojom se pratnjom trebala sastati malo prije nego što padne mrak. Vremena je bilo dovoljno, ali ipak se bojala da će zakasniti. Nešto joj je govorilo da zalagatelj neće imati milosti. U njoj su se komešali strah i uzbuđenje. Ulice su bile neosvijetljene, pa je morala biti oprezna da se ne saplete o razbijeno kamenje pločnika ili komade otpale žbuke. Dok je napredovala posrćući, shvatila je da se u cipelama koje je obula osjeća kao da hoda u čamcima. Na ulici je bilo malo ljudi. Činilo se da je grupa grčkih vojnika koja je stajala na jednome uglu nije primijetila. Stajali su u krugu gledajući jedan drugoga, pušili su i smijali se nesvjesni svega osim šale koju je pričao jedan od njih. Vidjela je majku s dvoje male djece. Izgledali su izgladnjelo, ali primijetila je da malena djevojčica nosi štrucu kruha. U prolazu joj je nosnice podraškao njezin miris. Aphroditi je odjednom osjetila glad, ali bilo je prekasno da nešto učini po tome pitanju. Njezina omiljena slastičarnica nije bila daleko, ali sada nije mogla otići tamo. Naposljetku je stigla do svoga odredišta. U prodavaonici nije bilo svjetla i kad je na izlogu vidjela natpis ‚Kleisto‛ – ‚Zatvoreno‛ — jedva je suspregnula suze. Nekoliko je trenutaka stajala pretvarajući se da promatra predmete izložene u neosvijetljenome izlogu. Tamo se nalazila hrpa ručnih satova, stolnih satova, zidnih satova, izrezbarenih srebrnih

okvira za slike, ikona, radija i drugih stvari koje su nekoć bile dragocjene svojim vlasnicima. Sada su bile nalik samo na staru kramu. Bila je sama u ulici. Zamislila je svoje akvamarine pohranjene negdje u zalagaonici ili su možda već bili prodani. Nije bilo vremena za sentimentalnost, ali upitala se jesu liju nasamarili. Uza se je imala samo nepotpisani komad papira. Trenutak kasnije čula je zvuk džipa i kad se okrenula, vidjela je da je parkirao gotovo pokraj nje. Prozor se otvorio i progovorio je grubi muški glas. ‚Papacosta?‛ Klimnula je. ‚Ulazite.‛ Tih joj dana nitko nije otvarao vrata. To joj se još uvijek ponekad činilo neobičnim. Vozač je ostavio motor u radu i u trenutku kad se uspela na suvozačko sjedalo, vozilo se ponovno pokrenulo. Bez ikakva uvoda, muškarac ju je uputio u raspored njihova putovanja. Zvučao je kao Grk, a ne kao grčki Cipranin. ‚Evo kako ćemo. Odvezem Vas do raskrižja koje se nalazi otprilike petnaest kilometara izvan Nikozije. Tamo će Vas netko pokupiti i voziti sljedećih tridesetak kilometara. Nakon toga idete pješice —‛ ‚Pješice?‛ uzviknula je Aphroditi. ‚Ali —‛ ‚Nije daleko. Nećete biti sami‛, rekao je vozač nestrpljivo. ‚Zatim, ako budete imali sreće, netko će Vas čekati pokraj žice.‛ Ako budete imali sreće. Sve je to zvučalo tako opušteno, ali što je mogla reći? Kakav je izbor imala sada?

Prigrlila je svoju torbu uza se. Džip je već stigao do ruba grada i cesta je postala gruba i šljunčana, lošija nego u prošlosti. Pokušala je vidjeti je li se okoliš ikako promijenio, ali kroz tamu je bilo nemoguće išta pošteno razabrati. Drmusali su se i poskakivali, ponekad krivudajući da zaobiđu rupu na cesti. Vozač je jasno i glasno rekao da ga ne zanima razgovaranje s njom. Činilo se kao da većinom gleda kroz bočni prozor, umjesto ispred sebe, što je užasavalo Aphroditi. Na cesti se nisu susreli ni s jednim automobilom i vozilo je začas stalo. Vozač je izvadio svoje cigarete. Aphroditi se okrenula prema njemu čekajući objašnjenje, primijetivši prvi put da muškarac izgleda kao da mu još nije ni osamnaest. Mladić nije progovorio, nego je samo pokretom glave grubo pokazao da je naprijed netko čeka. Otvorivši vrata, izbacila je noge i skočila na tlo. Drugo vozilo nije imalo uključena svjetla i motor mu nije radio. Činilo se da u njemu nema nikoga. Živčano je hodala prema autu dok joj je srce nabijalo kao ludo. Džip je već bio otišao. Kad je prišla bliže, na vozačkome je sjedalu razabrala jedan lik. Čvrsto je spavao. Potapkala je po prozoru i muškarac se odmah probudio. Niti ne pogledavši u Aphroditi, počeo ju je kuditi jer je zakasnila. Prepuštena na milost i nemilost tih ljudi, nije bila u položaju da se svađa. Taj je vozač bio još mrzovoljniji od prethodnoga. Malo je govorio, ali bujica psovki koje je mrsio ispod glasa odala je da je to grčki Cipranin. ‚Jeste li i druge ljude vozili u Famagustu?‛ upitala je živčano. ‚Nisam‛, rekao je kratko. ‚Nitko se ne želi vratiti tamo. Previše je opasno.‛ Činilo joj se da ta etapa puta traje beskonačno dugo. Od vozačevih joj se cigareta povraćalo, ali na njezino veliko olakšanje konačno je osjetila da automobil usporava.

‚Ovdje izlazite‛, rekao je povukavši ručnu kočnicu. ‚Ali ovdje nema nikoga!‛ pobunila se. ‚Pa, ja ne vozim dalje‛, rekao je ravnodušno. Aphroditi se pitala koliko je ljudi uzelo svoj dio onoga što je platila. Sasvim sigurno, nikomu od njih nije bilo plaćeno da mari. ‚Ali, ne mogu jednostavno stajati ovdje, usred Nigdjezemske‛, rekla je odlučna da prikrije svoju uzbunjenost. ‚Ja ne čekam ovdje‛, rekao je. ‚Nisu me za to platili.‛ ‚Ali nije li me netko trebao dočekati ovdje?‛ ‚Ne znam što ste se Vi dogovorili‛, rekao je grubo. ‚Rečeno mi je da Vas dovezem ovamo i to sam i učinio.‛ Pomisao na to da će ostati sama na ovome usamljenom mjestu ispunila je Aphroditi užasom. Bila je spremna odustati od svoga plana i zamoliti ga da je jednostavno odveze natrag odakle su došli. ‚Ono je Famagusta‛, rekao je vozač pokazujući. ‚Odavde možete pješice.‛ Kroz prozor je ugledala obrise zabranjenoga grada. Nije shvatila da su toliko blizu. Eto ga tamo. Njezin dom. Mjesto koje je voljela, sad u mraku. Zatim je vidjela neku priliku kako hoda prema njima. Bio je to muškarac. Činilo se da se stvorio niotkuda. Vitak, srednje visine. Na djelić je sekunde pomislila da je to Markos. Dolazio je da se sastane s njom! Položila je ruku na ručku vrata i htjela izići i potrčati prema njemu. Trenutak kasnije muškarac se dovoljno približio da može vidjeti da je pogriješila. Nije bio nalik na muškarca kojega je voljela. Nije bilo ni najmanje sličnosti. ‚Pretpostavljam da je to Vaš vodič‛, rekao je vozač. Izišla je iz auta i bez ijedne riječi za sobom tresnula vratima.

Sada kad joj se približio, Aphroditi se upitala kako li je ikada mogla pomisliti da je taj muškarac Markos. Bio je otprilike iste dobi, ali nabijeniji, i primijetila je da mu nedostaje nekoliko zuba. Lice mu je imalo ukočen izraz, s usiljenim osmijehom na licu. Zbog tamne rupe među zubima izgledao je zao. Odmah je shvatila da muškarac ne govori grčki, a kad mu se pokušala obratiti na engleskome, shvatila je da i to ne pali. ‚Famagutha?‛ upitao je, a zbog nedostatka zubi neobično je gutao slova. Kao da bi mogla otići nekamo drugamo, pomislila je Aphroditi. Klimnula je. Hodali su jedno pokraj drugoga. Aphroditi je zbog cipela dobila žuljeve, ali hodala je odlučno. Postupno je grad pred njima bivao sve većim i počela je raspoznavati pojedine građevine, niske stambene zgrade i obiteljske kuće. Krajolik oko njih bio je ravan. Prošli su pokraj nekolicine oštećenih domova i nekih napuštenih, neosvijetljenih seoskih kuća. Bilo je oko ponoći i temperatura je pala. Poželjela je da na sebi ima deblji kaput. Iako je hodala brzo, počela je drhtati. U nju se počeo uvlačiti strah. Tek kad su se primaknuli na stotinjak metara, primijetila je ogradu. Okrenula se prema svomu vodiču da vidi njegovu reakciju i shvatila da je pripravan na to. Iz džepa je počeo vaditi škare za rezanje žice. Tišina je bila olovna. Prisjetila se svojih posljednjih trenutaka u tome gradu, dok su svi bježali: buke automobilskih motora, trubljenja truba, vike, grmljavine zrakoplova koji su im prelijetali iznad glave. Sada nije bilo ničega. Čula je samo nabijanje svoga srca. Brzo i učinkovito muškarac je prerezao žicu i propustio ju kroz nju ne trudeći se razdvojiti komade. Pretpostavljala je da će se vratiti istim putom.

A onda je čula glasove. Govorili su na turskome. Njezin ju je vodič zgrabio za zapešće. Nagonski se odmaknula od njega, zbunjena i uspaničena. Sve do sada činio se manje grubim od muškaraca s kojima se ranije susrela i trebao joj je trenutak da shvati da joj ovaj muškarac ne želi ukrasti njezin ručni sat. Jednostavno je pokazivao prema njemu, kuckajući prstima, kao da joj pokušava nešto reći. Iako je govorio vrlo tiho, davao joj je i znakove rukama tapkajući po satu i držeći u zraku dva prsta. Aphroditi je shvatila da će se morati vratiti za dva sata. Shvatila je i to da se oni glasovi približavaju i da ju bezubi turski Cipranin sada predaje nekomu drugom. U vidokrug su im ušla dva turska vojnika. Kad je pogledala oko sebe, Aphroditi je shvatila da je njezin dosadašnji vodič već nestao. Dala je sve od sebe da ostane stajati. Osjetila je da joj noge toliko drhte da bi mogle popustiti pod njom. Jedan od vojnika, koji je smireno držao ruke prekrižene preko prsa, u tišini ju je premjeravao od glave do pete. Bio je nabijen i brkat. Drugi, malo viši i svjetliji, upalio je cigaretu i duboko udahnuo dim, a onda joj se obratio na grčkome. Smatrala je da je to dobar znak. ‚Što radite ovdje?‛ Bilo je to jedino pitanje koje je bilo važno, ali nije očekivala da joj ga postave. Odgovor koji će im dati nije smio biti istinit, ali morala im je nešto reći. ‚Želim vidjeti naš hotel‛, rekla je. ‚Naš hotel...‛ ponovio je. Drugi se vojnik nasmijao. Aphroditi je shvatila da i on razumije grčki, pa je i on ponovio njezine riječi. Očito ga je zabavila ideja o tome što se sada smatralo ‚našim‛. ‚Pa, hajdemo onda u naš hotel, hoćemo li?‛

Njihova je podsmješljiva nevjerica bila dovoljno prijeteća, ali kad je jedan od njih provukao svoju ruku ispod njezine i počeo ju vući prema putu, u njoj je rastao strah. ‚Hoćemo li krenuti prema moru?‛ upitao je. Aphroditi je klimnula. Opako se borila da ne zaplače. Što god da se dogodi, nije smjela dopustiti da vide koliko se boji. Drugi ju je vojnik primio za drugu ruku, pa su tako hodali poput najboljih prijatelja, iako su obojica bili viši od nje i njihovi koraci mnogo duži od njezinih. Mučila se, jer su njezini žuljevi prokrvarili, iako ih nije mogla vidjeti. ‚Parakalo. Molim‛, počela je tiho. ‚Ne mogu držati korak s vama.‛ Vojnici su jedan drugomu rekli nešto na turskome, ali nisu usporili. Usprkos njihovu podrugljivom izražavanju srdačnosti, pretvarali su se daju ne čuju. Hodajući stisnuta između njih dvojice, Aphroditi je promatrala uništene ulice. Između ploča na ulici rastao je korov, a prodavaonice su bile razrušene. Nije bilo dovoljno vremena da pregleda sve. Ovo nije bio grad koji je poznavala. Bilo je to njoj nepoznato mjesto. Izgubilo je svoju dušu. Nekoliko puta tijekom svoga marša prema obali susretali su druge skupine vojnika i zastajkivali na nekoliko minuta. Aphroditino nepoznavanje turskoga hranilo je njezin strah. Da je barem bila upornija i potrudila se naučiti nešto više od osnova toga jezika, sada bi joj to bilo od velike pomoći. Njezin joj je izgled već priuštio sramotu i nelagodu u Nikoziji, ali sada je bila zahvalna zbog toga što je zbog svoje bezoblične odjeće izgledala poput sredovječne žene. Većina vojnika koje su susreli usput na trenutak se zainteresiralo za tu ofucanu grčku Cipranku u starome baloneru sa šalom na glavi, ali nakon nekoliko pogleda brzo bi izgubili zanimanje za nju.

Činilo se kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta da čavrljaju, pripaljuju jedan drugomu cigarete i dodaju bocu viskija. Nitko od njih nije očekivao nekakvu akciju. Bilo je jasno da je patroliranje tim pustim cestama tek puka formalnost, gdje su jedina druga živa bića bili štakori i miševi. Opijenost ih neće spriječiti da ispune svoju gotovo nepostojeću dužnost. Ono što je mučilo Aphroditi u tome trenutku bila je činjenica da na raspolaganju ima samo dva sata boravka u tome gradu. Vrijeme je prolazilo, ali znala je da ne bi bilo pametno ukazivati im na to. Kad im se u vidnome polju pojavio prvi hotel, viši ju je vojnik upitao: ‚Pa, gdje je ‘naš’ hotel?‛ Nabijeniji joj se oštrije obratio. ‚Pou?‛ ponovio je. ‚Gdje je?‛ Palo joj je napamet da bi bilo bolje da ih ne odvede do Praskozorja, jer bi mogli pomisliti da ima još novca. No, odbacila je tu ideju. Sada kad je prešla sav taj put, mogla bi stići na odredište. Stalno joj se vraćala pomisao o tome da bi mogla vidjeti Markosa ili čak saznati što mu se dogodilo. To joj je davalo dovoljno hrabrosti da ne padne na koljena pred vojnicima i počne proklinjati da ju odvedu do žičane ograde. ‚Hotel se zove Praskozorje‛, rekla je. ‚Dolje je, na rubu plaže.‛ Vojnici su nekoliko minuta brbljali među sobom. Osjetila je kako im se raspoloženje promijenilo. Kao i ranije, nije imala pojma o tome zbog čega se prepiru, što je situaciju činilo još strašnijom. Čak i uz njihov okrutni ritam hodanja, Aphroditi je znala da pred njima leži još deset minuta hodanja. Na nogama ju je držala samo nada, ali kad je vidjela u kakvu je stanju grad i kad je shvatila da nema šanse da tamo netko živi, počela je gubiti snagu. Hodali su po Aveniji Demokratias i Ulici Ermou gdje su nekoć blistavi izlozi njoj omiljenih prodavaonica sada stajali napukli i razbijeni. Uništeno je

gotovo sve. Kad su prišli nizu hotela, vidjela je da su na nekima uništeni prozori, ali nije znala je li to posljedica bombardiranja ili naknadnih provala. U daljini je razabrala obris Praskozorja. Još je uvijek stajao naoko netaknut, ali jezovit u tome mraku. Sada je bila tako blizu, udaljena samo stotinjak metara. Bilo je čudno kako su nada i uzbuđenje mogli čovjeku vratiti energiju. Vojnici su stali ispred male gostinjske kuće nasuprot hotelima. ‚Mi sada idemo na pauzu‛, rekao je viši vojnik. ‚Ovi će Vas naši prijatelji odvesti na mjesto na koje želite stići...‛ Bio je četvrti put da su Aphroditi predavali nekomu novome, ali činilo se da do njih nije dopirao njezin izraz lica pun nevjerice. Novi su vojnici bili stariji od prethodnih; njihova je neuredna kosa u sebi imala mnogo sjedina. Jedan je od njih preko svoje odore nosio kaput. Čak i s udaljenosti od nekoliko metara Aphroditi je u njihovu dahu mogla namirisati alkohol. Jedan je od njih ispružio ruku i poškakljao ju ispod brade. Osjetila je kako ju grebe noktima. Rekao je nešto na turskome, a ostali su se nasmijali. Prva dva vojnika sigurno su im rekli kamo ona želi ići, pa su novi počeli hodati prema Praskozorju. Nijemo ih je i iscrpljeno pratila. Shvatila je da ne govore grčki.

Na krovu hotela Vasilis i Halit bili su na straži. Nekoliko dana ranije bili su primijetili da su se vojnici odnedavna utaborili u obližnjoj gostinjskoj kućici. Markos je inzistirao na tome da povećaju trajanje stražarenja. Njihovi su trbusi bili puni dobre hrane, a Vasilis je uživao u vinu iz hotelskoga podruma. Jedan su drugoga održavali budnim pričajući; tijekom tih proteklih nekoliko mjeseci nije bilo mnogo toga

što nisu znali jedan o drugome. No bili su budni i na oprezu i svoj su posao shvaćali vrlo ozbiljno. Iako im je pogled bio ograničen susjednim hotelom, pozorno su pratili kretanje vojnika. ‚Pa, koliko često urezuješ?‛ upitao je Halit propuštajući kroz prste svoj tespih. ‚To ovisi o tome koliko je palo kiše...‛ odgovorio je Vasilis. Zalijevao je rajčicu koju su uzgajali na vrhu krova. Vasilisu je njegov nasad naranči bio i ostao najdraža tema razgovora te iako je Halit odustao od svoga kad su napustili Marathu i došli u Famagustu, sanjao je o tome da će se jednoga dana vratiti svojim stablima. Dok su muškarci razgovarali, uvijek su licem bili okrenuti prema ulici, uvijek promatrajući, uvijek na oprezu. Povremeno bi se u njihovu smjeru dovezao neki automobil, skrenuo nasuprot hotelu, odvezao se ulicom koja vodi iz grada i nestao iz vidokruga. Vrlo rijetko pokraj hotela bi pješice prošli vojnici. ‚Vasilise! Gledaj!‛ šapnuo je Halit prekidajući drugoga muškarca u njegovu poslu. ‚Tamo dolje!‛ Njima s lijeva pristizala su tri lika i stala ispred ograde hotela. ‚Sve je zaključano, Halite. Nitko ne može ući.‛ ‚Znam, ovo je mjesto poput tvrđave, ali...‛ ‚Ne brini, prijatelju moj. Papacosta se dobro pripremio.‛ Prošla je još sekunda. ‚Dodaj mi leće‛, rekao je Halit. ‚Tamo se nešto čudno događa.‛ U njegovu se glasu čula iskrena tjeskoba. Na početku njihova boravka u Praskozorju, kad su se složili da moraju držati stražu, Hüseyin se vratio s dvogledom koji je netko izgubio na ulici. Bio je to vojni dvogled dovoljno jakih leća da mogu razabrati uniforme i lica, čak i uz slabu osvijetljenost.

‚Dva vojnika‛, rekao je Halit. ‚Ali, s njima je i neka žena.‛ ‚Žena? Jesi li ti siguran u to?‛ ‚Pogledaj!‛ Vasilis je vidio da to doista žena hoda iza dva vojnika. Muškarci su polagano hodali, teturajući. Bilo je očito da ih žena ne zanima. Odmaknuo se od ruba krova prateći njihovo napredovanje prema hotelu.

Aphroditi je vidjela da su skoro pred Praskozorjem. Hotel je izgledao toliko nepoznat, a ograda koja ga je okruživala vrlo neprijateljski. Tu kapiju još nikada nije vidjela zatvorenu. Protežući se više od dva i pol metra u visinu, preko ograde i kapije nije se moglo prijeći. Gledajući kroz šipke, vidjela je da su i glavna vrata zaštićena željeznom rešetkom koja nije nasilno otvarana. Vojnici su ostali stajati pokraj nje, svaki s jedne njezine strane, dok je ona stajala ispred ograde promatrajući crnilo prozora. Razgovarali su njoj iznad glave. Poželjela je da može razumjeti barem poneku riječ. Halit, skriven u sjeni, pokušao je na njima izoštriti sliku dvogleda. Bilo je teško razabrati bilo što, jer su im lica prekrivale šipke ograde. Možda, pomislila je Aphroditi, ako bi ih mogla navesti da ju odvedu s druge strane hotela, onu koja je gledala prema moru, možda bi mogla pronaći način da uđe unutra. S obzirom da nije govorila njihov jezik, mogla im je samo pokazati rukom. Ako ne pronađe način da uđe u hotel, njezina je misija bila uzaludna. Jedan od vojnika sagnuo se prema njoj i nešto joj rekao. Njegovo se lice nalazilo na nekoliko centimetara od njezina i moćna kombinacija lošega zadaha iz usta i oporoga smrada znoja natjerao ju je da se zagrcne kao da će povratiti. On je primijetio što se dogodilo i

činilo se da ga je to razljutilo. Zgrabivši ju za ruku, grubo ju je povukao prema željeznoj ogradi. Bez upozorenja njegova prividna nezainteresiranost pretvorila se u agresiju. Sada je i drugi vojnik vikao na nju. Pljunuo joj je pred noge. Još je uvijek držeći za ruku, prvi ju je vojnik povukao prema prolazu koji je vodio s druge strane hotela. Tamo je Aphroditi i željela otići, ali ne ovako. Halit je s krova promatrao kako trojka nestaje iz vida. Čuo je povike vojnika. Zvuk se pronio sve do krova. ‚Ne znam tko je ona,‛ rekao je, ‚ali volio bih kad bismo joj mogli pomoći.‛ ‚Ne možemo‛, rekao je Vasilis. ‚To bi sve nas dovelo u opasnost.‛ ‚Ali moramo obavijestiti Markosa i Hüseyina! Moraju znati da su vojnici blizu nas!‛ ‚Idi ti! Ja ću ostati ovdje. Daj mi dvogled.‛ Njih dvojica nisu znali da je Markos te noći otišao van. Kad je iz smjera juga dospio u ulicu koja se protezala ispred niza hotela, vojnici su već zakrenuli u prolaz. Njihovi su ga grubi glasovi upozorili na svoju prisutnost i znao je da su mu presjekli put prema kući. Što je bilo još gore, požarna je vrata ostavio otključana. Pognut je otišao u ulicu nasuprot Praskozorju i čučnuo na jedan kućni prag. Iz svoga je skrovišta vidio prolaz. Shvatio je da su tamo dva vojnika i da nisu sami. Između njih nalazila se još jedna osoba, mnogo niža od vojnika. Nije bilo dijete, vjerojatno žena. Stajala je između njih, a oni su ju držali toliko čvrsto da nije bilo ni riječi o tome da bi mogla pobjeći. Njezina su stopala strugala po tlu. Vukli su ju. Zatim je čuo vrištanje.

Gore na krovu vrisku je čuo i njegov otac. Aphroditi je vrištala iz svega glasa. Na grčkome. Na engleskome. Za slučaj da bi ju netko, bilo tko, mogao čuti. Halit je pokucao na Markosova i Hüseyinova vrata. Nije želio probuditi žene, pa nije pokucao snažno. Hüseyin se odmah pojavio, ali od Markosa nije bilo ni traga ni glasa. Hüseyin je ostavio svoga oca za sobom otrčavši prema krovu. ‚Otamo ih nećeš moći vidjeti‛, prošaptao je Vasilis. ‚Izvan vidokruga su. Praktički točno ispod nas.‛ Još su uvijek čuli ženino vrištanje, a nedugo nakon toga glasne nerazumljive jecaje kojima nije trebao prijevod. Njezin glas. U Markosu se nešto uskomešalo. Poznavao je taj glas. Već je čuo taj jecaj. To nije mogla biti...? Prisjetio se posljednjega puta kad je vodio ljubav s Aphroditi i zvukova koje je ispuštala; kako je jecala, samo tada zbog zadovoljstva. Nešto u tome glasu govorilo mu je da je to ona, ali osoba koju je nakratko uspio ugledati prije nego što su ju zakrili vojnici nije izgledala poput žene koje se sjećao. Vojnici Aphroditi nisu odveli daleko. Pritisnuvši je o grubi betonski zid Praskozorja, oni su ju silovali, okrutno. Naposljetku više nije mogla ni kričati. Iz nje je nestalo borbenosti. Hüseyin je uzeo dvogled od Vasilisa. Nije mogao vidjeti u prolaz, ali pogled mu je privuklo nešto drugo. Lagani pokret nasuprot hotelu. Bljesak bijele košulje. Izoštrio je leće. Tamo, preko puta ceste, vidio je muškarca kako promatra. Bio je to Markos. Hüseyina je nešto obuzelo. Razum ga je napustio. Vratio je dvogled Vasilisu, a onda se okrenuo i potrčao prema vratima koja su vodila na stubište. Uspuhani je Halit tek dospio na vrh stuba i pojavio se na krovu kad je susreo svoga sina koji je trčao u drugome smjeru. Hüseyin se nije zaustavio da objasni.

Aphroditi je ležala naslonjena na zid Praskozorja. Dva su vojnika sada bila u dilemi. Ženu nisu mogli ostaviti tamo. Morali su ju vratiti natrag. Da nisu imali tu obvezu, vjerojatno bi ju dokrajčili tada i tamo. Bilo je mnogo mjesta na kojima se mogao ostaviti leš. Ali ako ju ubiju, bit će im postavljeno previše pitanja. A nisu željeli ugroziti isplatu koja im je bila obećana. Ne razumjevši ni riječi, Aphroditi je znala da se svađaju zbog nje. Povukli su ju na noge. Njezin je baloner nekim čudom još uvijek bio zakopčan, pa čak i opasan pojasom. Kad se Hüseyin kroz vrata pojavio u prolazu, ugledao je vojnike kako prema glavnoj ulici vuku nešto što je nalikovalo na veliku krpenu lutku. Zakasnio je, više joj nije mogao pomoći. U tome mu se trenutku vratio razum. Ako se sada razotkrije izlazeći iz hotela, u opasnost će dovesti živote dviju obitelji, a možda uzalud. Srce mu je snažno lupalo, a u njemu su se borile savjest i dužnost. Priljubio se uza zid. Bio je samo u noćnoj košulji i znao je da mu je to loša kamuflaža. U nekome trenutku Markos će morati doći u prolaz kako bi ušao kroz požarna vrata. Što je radio vani po noći? Hüseyin se stresao kad je pomislio što se moglo dogoditi da su vojnici došli do kraja prolaza i pronašli odškrinuta vrata. Nije se želio suočiti s Markosom, pa se okrenuo da se vrati unutra. Markos je davao sve od sebe da ostane izvan vidokruga, ali slutnja da bi to doista mogla biti Aphroditi nagnala ga je da istupi iz tame. Vojnici su sada naopačke vukli ženu između sebe, tako da je strugala petama. To je bilo manje naporno nego da ju vuku licem naprijed. Korakom su marširali u smjeru svoje gostinjske kuće

potpuno nesvjesni muškarca koji ih je promatrao straga. Aphroditi je jedva bila pri svijesti, ali natjerala se da otvori oči otečene od nesmiljenih udaraca vojnika i pitala se hoće li je sada napokon ostaviti na miru. Je li to bila vizija raja koju su umjetnici pokušali naslikati i pjesnici opisati? Silovanje je prestalo... vani je bila mjesečina... tamo je bio Markos... Prolazio je prstima kroz svoju kosu... da, to je definitivno bio Markos. Pokušala je izgovoriti njegovo ime, ali iz njezinih usta ništa nije izlazilo. Zadovoljene znatiželje, Markos se ponovno vratio u sjenu. Svojoj žurbi da se vrati unutra, Hüseyinova je noga zapela o nešto i skoro se spotaknuo. Sagnuvši se da se oslobodi, shvatio je da je to dugačka ručka torbe. Podignuo ju je i ponio sa sobom u hotel. Otišao je ravno na krov da razgovara sa svojim ocem i s Vasilisom Georgiouom. ‚Otišli su‛, rekao je. ‚Pitam se tko je ona... Jesi li ju vidio?‛ upitao je Vasilis. ‚Ne jasno‛, odgovorio je Hüseyin. ‚Ne znam niti je li preživjela.‛ ‚Jadna žena‛, promumljao je Halit. ‚Ti kurvini sinovi. Nejaka žena...‛ ‚Ne smiješ reći svojoj majci, niti Mariji ili Irini‛, rekao je Vasilis suosjećajno. ‚Ni pod kojim uvjetima.‛ ‚Naravno da neću, kyrie Georgiou.‛ ‚Sve bi umrle od straha‛, dodao je Halit. ‚Što to imaš u ruci?‛ upitao je Vasilis. ‚Pokupio sam ju u prolazu. Pretpostavljam da je to ženina torba.‛ ‚Ima li čega unutra?‛ zahtijevao je Halit. ‚To bi nam moglo reći tko je ona.‛

Hüseyin je povukao patentni zatvarač, okrenuo torbu naopačke i istresao iz nje sadržaj. Novčanik, ključ i mala baršunasta vrećica. U novčaniku je bilo nekoliko bilješki i nešto kovanica. Kad je istresao baršunastu vrećicu, nešto mu je palo na dlan. Sva su se tri muškarca nagnula naprijed da vide što je to. ‚Jeste li ikada vidjeli tako mali biser?‛ upitao je Halit. Hüseyin ga je pažljivo vratio u vrećicu. Ništa iz torbe nije odalo tko joj je vlasnik. ‚Gledajte,‛ rekao je, ‚idem malo odspavati.‛ Okrenuo se prije nego što su dva starija muškarca stigla primijetiti suze u njegovim očima. Tko god da je bila, pomislio je, nisam ju uspio spasiti. Bio je ljut na sebe, ali još više na Markosa Georgioua. ‚Allah belam versin‛, promrmljao je. ‚Proklet bio, Markose Georgiou.‛ Sigurno je vidio cijeli događaj. Hüseyin je utonuo u dubok san ispunjen noćnim morama i bukom. Aphroditina je torba ležala na njegovu noćnom ormariću. Sljedećega je jutra otišao ravno u kuhinju gdje ga je, kao i obično, pozdravio miris toplih štruca kruha. Mehmet, Vasilakis i Markos igrali su se mačevanja služeći se drvenim žlicama dugačkih držaka. Hüseyin je sjeo nasuprot Markosu i promatrao ga. Nije mogao progutati kruh s džemom koji su jeli svakoga dana, a od bogate, tamne kave okretao mu se želudac. Otkako bi ujutro ustao. Markos je bio u središtu pozornosti, srce i duša zabave. Razlog tomu nije bilo samo njegovo nepokolebljivo dobro raspoloženje, već i činjenica da je uvijek svima imao što reći. Hüseyin se pitao odijeva li on šarm na način na koji drugi muškarci odijevaju hlače i košulje. Shvatio je da je Markos Georgiou odličan glumac. Bilo je nečega jako proračunatoga u načinu na koji se

usredotočio na određene ljude oko sebe. Toga je jutra odabrao djecu kao središte svoje pozornosti i raspoloženoga ophođenja. Čak je i vrijeme koje je proveo igrajući se s Mehmetom bio način da pronađe put do Eminina srca, a vjerojatno i Halitova. Djelovalo je. Hüseyin je to vidio u njihovim očima. To je bio isti muškarac koji je prethodne noći promatrao kako siluju ženu i koji ništa nije učinio da ju spasi.

Dvadeset i sedmo poglavlje Vojnici su odvukli Aphroditi natrag u gostinjsku kuću i praktički ju ubacili u džip. Ponovno su se pojavila dva mlada vojnika koja je upoznala ranije te noći i odvezla ju natrag do ograde. Postupno ju je sve više počeo obuzimati fizički bol. Jedino joj je to govorilo da je još uvijek živa. Više nije bilo priviđanja ili delirija koji bi bol držali na distanci. Svaki trzaj džipa, svaka kvrga preko koje su poskočili na cesti, poslali su valove razdirućega bola kroz svaki njezin ud i mišić. Putem kući ostala je nezainteresirana za bilo što. Nestao je svaki osjećaj opasnosti, tjeskobe i nestrpljenja. Više nije marila kamo ide niti odakle je došla. Nije joj bilo važno je li mrtva ili živa. Taj osjećaj emocionalne neutralnosti nije joj omogućio čak niti da osjeti očajanje. Možda će to biti način na koji će od sada živjeti. Način na koji će preživjeti. Ne osjećajući apsolutno ništa. Mnogo je puta tijekom svoje agonije pomislila na bebu, ali zatupljenost emocija sada ju je spriječila da i dalje misli o tome. Možda je sve to bio dio polagane smrti za života, koju je sada doživljavala. Njezini pratitelji na putu natrag bili su isti oni muškarci od ranije. Kad su došli do posljednje etape puta, grubi je Grk pušio jednu za drugom, ali barem je primijetio da joj nije dobro. Svojoj je šutljivoj putnici pružio svoju bocu s vodom. Za Aphroditi je to bila gesta gotovo nepodnošljive ljubaznosti. Uzela je bocu i počela piti. ‚Jesi li pronašla ono što si tražila?‛ upitao je.

Veliki osjećaj srama spriječio ju je da mu odgovori. Osjećala je da su joj oči i usne otečene, da joj je baloner prekriven prljavštinom, ali on to možda nije mogao vidjeti, jer je još uvijek bio mrak. Tek je tada shvatila da je izgubila svoje cipele i torbu. Bilo bi joj nemoguće hodati cijelim putom od zalagateljeve trgovine, pa je zamolila da ju odbaci bliže kući. S obzirom da mu je to bilo usput, vozač se nije bunio. Na kraju ulice njezinih roditelja Aphroditi je uspjela izići iz auta i oteturati prema ulazu u zgradu. Bez svoje torbe nije imala niti novčanik, niti ključ, niti biser. Na balkonu iznad sebe začula je slatki zvuk. Bio je to pjev kanarinca, veseo, melodiozan, bezbrižan. Bilo je šest ujutro i ptica je izvodila svoj privatni koncert za pozdrav novomu danu. Bio je to i trenutak u kojemu joj je kyria Loizou donosila hranu. I naravno, pojavila se, a čim je ugledala Aphroditi, sledila se u mjestu, a onda je požurila dolje. ‚Izgubila sam ključ‛, rekla je Aphroditi slabašno. ‚Ne brini, draga moja‛, odgovorila je kyria Loizou skrivajući svoju šokiranost izgledom te mlade žene. ‚Tvoji su se roditelji pobrinuli za to da ja uvijek imam rezervni. A i oni su imali moj. Sigurna sam da ću ga pronaći.‛ Uzela je Aphroditi za ruku i povela ju hodnikom. Starija je žena ubrzo pronašla ključ u jednoj staroj limenci i s rukom oko Aphroditinih ramena otključala je stan na katu iznad sebe i uvela ih unutra. ‚Hajmo svući te prljave stvari‛, rekla je. ‚A mislim i da ti moramo umiti lice.‛ Aphroditi je sjela i kyria Loizou joj je vrlo nježno pomogla da se razodjene. Aphroditi nije mogla ni raskopčati baloner. Nekolicina je njezinih prstiju bila slomljena i moralo ju se razodjenuti kao da je dijete.

Ispod prljavoga balonera ljubazna je susjeda vidjela da je haljina poderana i umrljana krvlju. ‚Jadno moje dijete‛, neprestano je govorila. ‚Jadno moje malo janje.‛ Nekako je svukla Aphroditi sve do donjega rublja i tek je tada shvatila koliko je žena polomljena. Modrice na njezinim ramenima i leđima počele su iz crvenih prelaziti u ljubičaste, a oči su joj se gotovo zatvorile koliko su bile otečene. Počela je nekontrolirano i snažno drhtati. Kad ju je kyria Loizou pokušala osoviti na noge da ju povede prema kupaonici, vidjela je da je krevet na kojemu je sjedila bio natopljen krvlju. ‚Jadna moja dušo‛, rekla je. ‚Mislim da ti moramo dovesti liječnika.‛ Aphroditi je odmahnula glavom. ‚Ne‛, rekla je slabašno. Osjetila je toplu navalu krvi, ali nije se željela suočavati ni s čijim pitanjima. Samo je željela biti na toplome, spavati i možda se nikada više ne probuditi. Da, željela je spavati zauvijek. To bi joj jako odgovaralo. ‚Pa, hajdemo te onda odvesti pod tuš‛, rekla je kyria Loizou. Pronašla je čiste ručnike i uzela Aphroditi za ruku. Bila je užasnuta stanjem u kojemu se nalazila ta žena. Kao da ju je pregazio automobil ili kao da je naletjela na siledžije. Kyria Loizou nije si dopuštala nagađati o tome što joj se dogodilo. Znala je samo da Aphroditi treba topao tuš. Željela se pobrinuti za njezine fizičke potrebe prije nego što ju upita kako se dovela u to stanje. Nježno, spužvom i sapunom, pomogla je Aphroditi da se opere. Najviše ju je brinulo što žena jedva da je govorila. Kao da ništa nije osjećala. Nije se pobunila niti je uzviknula kad je kyria Loizou nanijela antiseptik na njezine rane i počela tapkati njezine polomljene prste. Kao da zapravo nije bila prisutna. Njezine su misli bile negdje drugdje: kao da je u njoj netko isključio svjetlo.

Kad je Aphroditi bila suha, kyria Loizou joj je pomogla da navuče spavaćicu i legne u krevet. Uključila je plinsku peć u spavaćoj sobi i u ladici pronašla neke higijenske uloške. Neko je vrijeme sjedila na krevetu i bdjela nad Aphroditi. Činilo se da je mlada žena sasvim odsutna i bilo je jasno da se nalazi u stanju šoka. ‚Jeste li sigurni što se tiče liječnika?‛ Aphroditi je klimnula ne podignuvši glavu s jastuka. Sada se više ne može učiniti ništa što bi spasilo njezinu bebu. Kyria Loizou pripremila je uvarak od meda i nekih ljekovitih trava koje je pronašla u kuhinjskome ormariću. Ležao je netaknut na noćnome ormariću. ‚Kad će se vratiti kyrios Papacosta?‛ upitala je. ‚Danas‛, šapnula je Aphroditi. Kad je vidjela da je Aphroditi zaspala, kyria Loizou se nakratko vratila u svoj stan da nešto skuha. Aphroditi je na kraju probudio miris juhe zajedno s nekakvim glasovima. Jedan od njih pripadao je Savvasu. Ponovno je sklopila oči ne želeći se suočiti s ispitivanjem svoga supruga. Čula je kyriju Loizou kako priča Savvasu da se čini kako je njegova supruga pretrpjela malu nesreću, ali da je sigurna da će se oporaviti. Aphroditi je čula Savvasove teške korake kako prilaze krevetu, a onda se ponovno udaljavaju. Zatim je čula glasno zatvaranje ulaznih vrata. Nedugo nakon toga ušla je njezina susjeda. ‚Jeste li dobro?‛ šapnula je. Podignula je pokrivače i vidjela da plahtu ponovno treba promijeniti. ‚Ima čistih u kupaonskome ormariću‛, rekla je Aphroditi tiho.

Učinkovito i bez panike kyria Loizou promijenila je posteljinu a da Aphroditi nije morala ustajati iz kreveta. ‚Prije mnogo godina bila sam medicinska sestra‛ objasnila je. Uredno je podvinula rubove, a onda pružila Aphroditi toplomjer. ‚Želim da izmjerite temperaturu‛, rekla je. ‚Ako je narasla, morat ćemo pozvati liječnika. A ako nije, onda...‛ ‚Hvala Vam što ste tako ljubazni.‛ ‚Ma, nije to ništa, draga moja. Ako mi želite sve ispričati, molim Vas nemojte se ustručavati. Ako ne želite, shvatit ću. Što god da se dogodilo, dogodilo se i ništa se tu ne može promijeniti.‛ Starija je žena preklopila plahte koje su bile natopljene krvlju. ‚Odnijet ću ih dolje da ih operem‛, rekla je prije nego što je pogledala toplomjer. ‚Temperatura Vam je normalna‛, objavila je navukavši natrag pokrivače. Narednih je nekoliko minuta pospremala sobu. ‚Ja sam jednom imala spontani pobačaj‛, rekla je opušteno. ‚Zato znam koliko je važno nastaviti jesti u tim trenutcima. Donijet ću Vam nešto.‛

~ Otprilike u trenutku u kojemu je kyria Loizou podvlačila plahte oko Aphroditi, Emine je mijenjala posteljinu u Praskozorju. Ušlo joj je u rutinu da to radi jednom tjedno. Izračunala je da, s obzirom da svaka od pet stotina soba ima sedam kompleta posteljine, neće ostati bez čiste tijekom narednih petnaest godina. Tek bi je tada morala početi prati. To je bilo nezamislivo daleko u budućnosti. Dok je pospremala Hüseyinovu i Mehmetovu sobu, uočila je torbu na stolcu. Najprije je pomislila da ju je tamo ostavio bivši gost, ali joj je bilo čudno što ju nije ranije primijetila. Još je čudnije bilo to što

joj je ta torba bila poznata. Bila je identična onoj koju je Aphroditi Papacosta često donosila sa sobom u salon. Otvorila ju je. Unutra je bio novčanik s izvezenim pticama, isti onaj iz kojega je Aphroditi nebrojeno mnogo puta davala Emine napojnicu. Bila je pomalo potresena što je vidjela njoj poznati predmet izvan ruku svoje vlasnice. Ostavila je torbu na mjestu, ali kasnije je upitala Hüseyina gdje ju je pronašao. ‚Podignuo sam ju na ulici‛, rekao je iskreno. ‚Ali, gdje? Gdje si ju točno pronašao?‛ Hüseyin je pocrvenio. Zbog ispitivanja svoje majke osjećao se nelagodno, kao da je mislila da ju je ukrao. ‚Blizu hotela‛, rekao je. ‚A kada točno? Kada?‛ ‚Kakve ima veze kada?‛ ‚Da, ima veze. Ima veze kad si ju pronašao.‛ ‚Gle, majko, nisam ti želio reći...‛ ‚Što, dušo? Što mi nisi želio reći?‛ ‚Pripada ženi...‛ rekao je. ‚Napali su ju u prolazu pokraj hotela.‛ ‚Kada? Kako ti to znaš?‛ ‚Dogodilo se to prošle noći... Otrčao sam dolje da ih pokušam spriječiti, ali bilo je prekasno. Odvukli su ju.‛ ‚O, moj Bože!‛ rekla je Emine užasnuto. ‚O, moj Bože...‛ ‚Bio sam spreman da ih ubijem. Ali do dolje je dug put...‛ ‚Ne smiješ okrivljavati sebe, Hüseyine. Da si to učinio, time bi nas sve odao.‛ Hüseyin je vidio da njegova majka plače, pa ju je zagrlio.

‚Jadna Aphroditi‛, jecala je. ‚Jadna, jadna žena.‛ ‚Ti znaš tko je ona?‛ upitao je Hüseyin. ‚Aphroditi Papacosta... Bog zna zašto se vratila. Možda da uzme nešto‛, rekla je Emine. ‚Samo se nadam da je iz grada izišla živa.‛ Hüseyinu je pozlilo zbog toga otkrića. Već je dovoljno loše bilo i to što je Markos svjedočio napadu na ženu i stajao tamo ne učinivši ništa, ali činjenica da je to bila supruga njegova šefa cijelu je situaciju činila još šokantnijom. ‚Hoćeš li ti paziti na torbu?‛ upitao je Hüseyin. Emine je uzela torbu od svoga sina kao da se radi o komadu dragocjena kineskog porculana.

Sada kad je znao identitet žrtve onih vojnika, Hüseyin je bio još odlučniji saznati što je Markos radio izvan hotela u to gluho doba. Sljedećih će nekoliko večeri biti naročito pozoran. Sada je bio još zaprepašteniji Markosovim ponašanjem, više nego ikada ranije. Bio je siguran da će se prigoda pojaviti sama od sebe. Dok se jedne večeri razodijevao, učinilo mu se da vidi nekakve pokrete na obali. No, mogao je to biti i samo trik koji je izvodila mjesečina igrajući se s valovima. Suprotno Markosovim naredbama, Hüseyin je izišao na balkon tiho zatvorivši vrata za sobom. Nije želio probuditi Mehmeta. Ispod njega nalazio se neki muškarac. Na mjesečini nije bilo sumnje u njegov identitet. Zbog blještavo bijele košulje bio je jasno raspoznatljiv. Nisu li trebali ostati u kući nakon što padne mrak? To je bila uputa koju im je izgovorio sam Markos. Hüseyinova se znatiželja pojačala kad je vidio Markosa kako hoda uz rub mora i nestaje iz vida

napredujući po plaži. Gore na krovu promatrali su samo okoliš s ulične strane hotela, pa ga otamo neće vidjeti. Možda je samo otišao udahnuti malo zraka. Hüseyin je odlučio da neće ništa reći, ali sljedeće je noći ponovno tiho stajao na balkonu promatrajući. Nakon nekoliko sati odustao je. Nitko se nije pojavio. Treće je noći tamo ponovno bio Markosov lik. Hüseyin je znao da mora biti brz – i tih. Otrčao je natrag u spavaću sobu, vidio da Mehmet spava, pa je otišao u hodnik. Osjetivši mješavinu nezadovoljstva i znatiželje, preskakivao je dvije stube odjednom. Mora stići do plaže prije nego što Markos nestane. Njegova mu je fizička sprema omogućila da do hotelskih požarnih vrata stigne nakon nekoliko trenutaka. Otamo je mogao dospjeti do pijeska. Otisci su stopala odali kojim je putom Markos krenuo, pa ga je slijedio polažući svoja stopala u otiske svoga prethodnika. Tragovi su naposljetku skrenuli s plaže i nastavili se ukazivati po prostoru između dvaju hotela. Kad je skrenuo u tu uličicu, Hüseyin je na njezinu kraju ugledao obris Markosova lika. Znao je da sada mora biti oprezan. Stjenovito tlo neće prigušiti zvuk njegovih koraka. Nečujno je slijedio Markosa po ulicama Famaguste. Kretao se kružnim putom, hodao je svrhovito, povremeno zastajkujući na uglovima ulica da provjeri ima li blizu turskih vojnika. Činilo se da su na kraju stigli do ruba grada. Hüseyin se nije toliko približio granici još od onoga dana kad je prvi put vidio žičanu ogradu. Mladi se muškarac sakrio u jedan vrt. Odatle je mogao promatrati Markosa kako se primiče granici. Markos je mnogo riskirao. Bilo je još malo prostora između njega i ograde i ako sada naiđu vojnici, vidjet će ga.

Hüseyin je promatrao s uzbuđenjem i nevjericom. Markos je pogledao oko sebe dok se približavao priručnoj ogradi. U nekoliko je sekundi otvorio dio ograde od bodljikave žice, gotovo kao da je otvorio vrata, i prešao na drugu stranu. Zatim je pažljivo zatvorio ogradu da prikrije svoje tragove. Još neko kratko vrijeme bio je u Hüseyinovu vidokrugu, ali onda kao da je ubrzao i ubrzo mu je nestao iz vida. Hüseyin ga nije namjeravao slijediti. Barem ne noćas. Čudan i nelogičan put kojim se kretao Markos kako bi stigao do mjesta na kojemu je izišao, doveo je Hüseyina na ulice koje već dugo nije posjetio. Na svojim misijama traženja voća lutao je uglavnom stambenim područjima, ali noćas se ponovno našao u četvrti koja je bila puna živahnih avenija i trgova, gdje su kupovali i turisti i bogati Ciprani. Ulice Leonites, Volta i Zephyr običavale su odisati glamurom. Sada su bile ruševine. Dok se vraćao u Praskozorje, pazio je na svoju sigurnost, ali je ujedno bio smeten onime što je vidio. U glavnim su ulicama prodavaonice sada bile sustavno opljačkane. Gole lutke, nalik na hladne leševe, ležale su opsceno isprepletene u izlozima trgovina. Druge su prodavaonice bile urednije lišene svoga sadržaja. To je mjesto sada izgledalo još napuštenije nego ranije. Počeo je puhati lagani povjetarac i nešto je lišća zašuštalo u slivniku. Tama zimske noći i općenita praznina grada rashladile su ga do kostiju. Ispred njega je šmugnulo nešto crno dugačkoga repa. Hüseyin se stresao. Oduvijek je mrzio štakore. Nema sumnje da je sada u ovome gradu živjelo više štakora nego ljudi. Požurio je natrag prema Praskozorju ostavivši požarna vrata lagano odškrinutima, kako ih je i zatekao, pa je potrčao uza stube. Vrativši se u svoju sobu, legao je na krevet budan kao nikada ranije.

Što je to Markos radio? Hüseyin je istovremeno bio šokiran i zadivljen činjenicom da je Markos napuštao grad a da im to nije rekao. Bio je na oprezu još nekoliko narednih noći i kad god je vidio da Markos ponovno odlazi, požurio bi dolje i slijedio ga gradom. Prvih nekoliko puta Markos je prolazio kroz žicu i nestajao iz vida. Danju je Hüseyin primijetio da je Markos povremeno odlazio u noćni klub. Često bi se pojavio s bocom viskija za Vasilisa Georgioua ili s cigarom za njegova oca, ali Hüseyin se sada pitao čega je još bilo tamo. Vrata su uvijek bila čvrsto zaključana.

Markos je ponekad izlazio danju kako bi pronašao zalihe za bebu, na primjer jednokratne pelene. Panikos još uvijek nije bio od prevelike koristi za takve zadatke. Zadihano bi uzdisao i kad bi se morao popeti na prvi kat. Tijekom jednoga svog takvog izleta Markos je pronašao još jedne odbačene novine, ovoga je puta to bila Phileleftheros. Opisivala je otkriće pokolja nad grčkim Cipranima. U proteklih su nekoliko dana obje obitelji raspravljale o mogućnosti odlaska, ali otkriće opasnosti koja je trajala i dalje izvan njihova luksuznog doma odmah ih je odvratilo od te ideje. Te su im spoznaje donijele novi val tjeskobe. Iako nisu vodili preciznu evidenciju o tome koji je dan i nadnevak, radio ih je ponekad podsjetio na to. Slavili su blagdane samo kako bi razbili monotoniju. Početkom prosinca prošao je Kurban Bajram i u normalnim bi okolnostima Özkanovi taj blagdan proslavili uz posvećenu janjetinu. ‚Donijeli bismo i novu odjeću za našu djecu‛, objasnila je Emine Irini. ‚Ali ovdje nam barem toga ne nedostaje!‛ ‚No, janjetina...‛ rekao je Hüseyin sjetno. Nedostajale su mu

sočne kriške mesa u kojima bi uživali. Nedugo nakon toga bilo je vrijeme da Irini ispeče tradicionalni božićni kolač melomakarona, sočan zbog meda, bogat datuljama i orasima. ‚Izvrstan je‛, rekla je Emine jedući treću krišku. ‚Obožavam tvoj Božić.‛ Kako bi održao blagdansko ozračje, Markos je iz noćnoga kluba donio gramofon i položio ga u malo predvorje pokraj plesne dvorane. Panikos je pronašao način da gramofon prespoji na generator struje. Markos je pronašao ploče s tradicionalnom ciparskom glazbom, kako grčkom, tako i turskom. Vasilis i Halit uključili su se u ples kad su čuli prve tonove, pa su čak potaknuli i Mehmeta i Vasilakisa da nauče korake. Maria je više voljela ljestvicu od dvadeset bitova, pa je Markos ponovno otišao u podrum da pronađe još gramofonskih ploča među kojima su Abba, Isley Brothers i Stevie Wonder. Irini su nagovorili da zapleše, a uz malo ohrabrivanja i Emine je uskoro bila na nogama. Halit ju nije zaustavio, iako je na sebi osjetila njegove neodobravajuće poglede. ‚Leventi mou‛, pozvala je Irini svoga sina. ‚Dođi i pleši s nama.‛ ‚Čekaj!‛ rekao je Markos. Odšetao je do gramofona i stavio drugu pjesmu. Bila je to omiljena pjesma njegove majke. Hüseyin ih je promatrao kako plešu. ‚Nebo, ja sam na nebu‛, pjevao je tiho Frank Sinatra. Irini je Markosu položila glavu na rame dok ju je on držao čvrsto uza se, ljuljajući ju u veselome ritmu truba i bubnjeva, pjevajući usput u savršenome skladu. Njezine su oči bile sklopljene i smiješila se. U naručju svoga sina zaboravila je sve svoje brige o drugima. Hüseyin je promatrao svoju majku kako gleda rasplesani par. I Markos je osjetio njezin pogled i kasnije ju je zamolio za ples. Glazba

ih je sve očarala, pa tako, čini se, i Markosa. Gotovo su zaboravili gdje se nalaze i okolnosti koje su ih dovele tamo. Kao da su bili na zabavi, u čijemu je središtu bio Markos, smiješeći se, mijenjajući ploče, poslužujući pića i plešući. Izgledao je dotjerano, kao i uvijek. Njegove su cipele blistale, njegovo odijelo Pierrea Cardina (posuđeno iz napuštene garderobe nekoga bogatog gosta) bilo je besprijekorno, a njegovu je sjajnu kosu Emine uredno podšišala. Hüseyin je sada neprestano promatrao Markosa. Čuo je da je Frank Sinatra bio mafijaš, ali to nije bio razlog što nije plesao.

Dvadeset i osmo poglavlje Kad su se svi ugodno umorili, dva su se starija muškarca uspela na krov kako bi držala stražu, a ostali su otišli spavati. Hüseyin je izišao na svoj balkon i čekao. Spoznaja da je Markos dolazio i odlazio učinila je da se više nego ikada osjeća kao da je zatvoren u kavezu. Iako su ustanovili nešto što je imalo privid normalnoga života, zapravo su se nalazili u karanteni, lišeni pristupa vanjskomu svijetu i svemu što je sadržavao. Što god da je Markos radio, činio je to za sebe. Hüseyin je bio siguran u to. Nekoliko dana kasnije slijedio ga je na jedan od njegovih noćnih izleta i vidio da ga s druge strane ograde netko čeka. Markos mu je predao nekakav paket. Čovjek ga je uzeo i razmotao. Na mjesečini je bljesnuo metal. Zauzvrat, muškarac je Markosu uručio omotnicu. Markos ju je otvorio i pogledao unutra. Očito zadovoljan sadržajem, ugurao ju je u džep svoje jakne i okrenuo se. Hüseyin je shvatio da se Markos neće vratiti kroz ogradu i ako se namjerava najprije vratiti u hotel, morat će se brzo kretati. Okrenuo se na peti i potrčao neprestano gledajući iza sebe. Otvorio je požarna vrata, pazeći da ih ostavi odškrinutima, i uletio u predvorje. Zastao je da ulovi dah shvativši da je došao baš na vrijeme. Nakon nekoliko sekundi začuo je škljocanje požarnih vrata koje je netko zatvorio iznutra. Mora biti da je i Markos trčao. Nije bilo dovoljno vremena da se Hüseyin popne uza stube prije nego što se

pojavi Markos, pa se povukao u sjenu i sakrio iza jednoga od velikih lažnih stupova koji su naizgled podržavali strop. Vidio je da Markos hoda pokraj prijamnoga pulta i stiže do vrata noćnoga kluba. Nakon nekoliko sekundi otključao ih je i sišao stubama. Markos je tijekom dana uvijek pozorno pazio na to da iza sebe zaključa vrata, ali ovoga je puta čak ostavio ključ u bravi s vanjske strane. Koliko je on znao, nitko ga nije promatrao. Hüseyin, srca još uvijek uzlupaloga od trčanja, koje je sada udaralo još snažnije, istrčao je iz sjene i otvorio vrata. Sišao je stubama zastrijetima sagom u Markosov podzemni svijet. S lijeve su se strane nalazila vrata koja su vodila u noćni klub. Hüseyin je malo otvorio vrata, ugledao taman prostor i ponovno ih zatvorio. U hodniku, s desne strane, vidio je zraku baterijske svjetiljke u pokretu. Nije mogao odoljeti iskušenju i riziku. Svoje je cipele ostavio iza stupa na katu i sada se nečujno kretao prema rasplesanome svjetlu. Oba su vrata, vanjska i unutrašnja, koja su vodila do sefa, bila otvorena, i Hüseyin je kroz pukotinu na trenutak ugledao Markosa. Nešto od onoga što je ugledao bilo je očekivano. Ostatak ga je potpuno zaprepastio. Stol ispred Markosa bio je zatrpan pištoljima. Taj prizor nije ga iznenadio; Hüseyin je već shvatio da Markos prodaje oružje. Pretpostavljao je da bi grčki i turski Ciprani dali gotovo sve da posjeduju sredstvo zaštite svojih obitelji. Kako god da ih je Markos nabavio, ti su metalni predmeti imali vrijednost svoje težine u zlatu. Dok je Hüseyin promatrao, Markos je odabrao jedan pištolj i prešao rukom preko njegove cijevi. Zatim je svaki omotao krpom i vratio ih u sef. U sefu je Hüseyin vidio i hrpe smeđih omotnica za koje je pretpostavio da su isplate za ranije razmjene. Markos se vratio svomu poslu. Hüseyin nije mogao razabrati

crte njegova lica. Bile su slabo osvijetljene odozdo malom kerozinskom lampom koja je bacala iskrivljujuće sjene na njegovo lice. Izraz demonske pohlepe bio je jasno vidljiv, a Hüseyin ga je u tome polumraku vidio jasnije nego ikada ranije. Na polici sefa ležali su uredni nizovi kutijica i brdo od baršunastih vrećica. Komad po komad Markos je vadio nakit i slagao ga na stol, usredotočen, računajući i bilježeći nešto u notes. Hüseyin je vidio hrpe blistavoga zlata i zapanjujućega dragog kamenja. Bila je to zaprepašćujuća gomila. Promatrao je kako Markos uzima tri ili četiri predmeta i opušteno ih spušta u džep svoje jakne. Ostale je ponovno pažljivo spakirao i vratio u sef. Hüseyin se odmaknuo i nečujno uspeo stubama. Slika je sada bila jasna. Naposljetku je shvatio zašto je Markos redovito napuštao grad. Novac, pištolji i zlato. Sve je imalo savršenoga smisla. Dok je Markos zaključavao sefove, odjednom je podignuo pogled misleći da je čuo nekakvu buku. Ali tamo nije bilo nikoga. Prikupio je svoje papire i zadovoljno bacio pogled na brojke koje su stajale tamo. Još tamo u srpnju Markos je ustanovio da su predmeti koje čuva za svoga brata u sefu iznenada postali vrlo poželjni objekti. Nakon invazije cijena je porasla ne samo pištoljima već i zlatu. Osim brige za Aphroditin nakit, koji je sam po sebi vrijedio na stotine tisuća funti, preuzeo je na sebe obvezu da čuva ogrlice, narukvice i prstenje nekolicine mjesnih draguljarnica. Pustio je glas da je sigurnosni podrum u Praskozorju, s nizovima svojih vrata i brava sa šiframa, sigurniji od bilo kojega drugog mjesta na Cipru. Ljudi su s povjerenjem tamo ostavljali svoje dragocjenosti. Neki od njih deponirali su kod Markosa svoje najbolje komade nakita još dvadesetoga srpnja, kad su se na sjeveru otoka iskrcale prve turske trupe.

Otada je cijena nekretninama, zemljištu i dionicama jako pala, pa je Markos bio jedan od rijetkih na otoku koji je posjedovao pravo bogatstvo. Njegov je jedini problem sada bio pronaći dovoljno skladišnoga prostora za veliku količinu gotovine i nakita koju je imao u svojemu posjedu. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana Hüseyin je slijedio Markosa u svakoj prilici u kojoj je mogao. Shvatio je da je Markos gotovo matematičkom preciznošću razradio smještaj trupa u određenome trenutku i trenutak u kojemu izvršavaju primopredaju dužnosti. Sudeći po složenosti rute kojom se kretao do žičane ograde i po opuštenosti kojom je povremeno odisao, znao je gdje su vojnici smješteni, odakle ih promatraju i kad je najbolji trenutak za odlazak iz Praskozorja. Shvatio je da je Markos u obzir uzeo čak i Mjesečeve mijene. Tijekom dana prije i nakon punoga Mjeseca bio je naročito oprezan. Na svakome je izletu poput mačke izbjegavao turske vojnike. Usprkos tomu Hüseyin je znao da je Markosovo ponašanje riskantno za sve smještene u Praskozorju. Nije znao kako je Markos došao do pištolja, ali bila mu je muka od spoznaje da je očito iz grada švercao nakit koji nije bio njegov. Jedne noći, kad je Hüseyin vidio da je Markos stigao do žičane ograde, odlučio je da će ga slijediti na drugu stranu. Tamo se nalazilo nekoliko zgrada i taman dovoljno drveća da vitkomu čovjeku pruži mjesto za skrivanje. Sve dok Markos u pogrešnome trenutku ne pogleda preko ramena, Hüseyin će biti na sigurnome. Sljedećih ga je pet ili šest kilometara slijedio do raskrižja i naposljetku vidio da je Markos stigao do skupine napuštenih vozila. Hüseyin je nagađao da se tamo nalaze još od masovnoga egzodusa iz grada. Čuo je suhi, kašljucavi zvuk staroga motora koji se vraća u život i ugledao vozilo kako se počinje kretati. Između svih tih olupanih kombija i automobila, Markos je pronašao vozilo koje je još radilo.

Kad je nestao iz vida, Hüseyin se pitao što se dogodi kad ta zmija od čovjeka susretne turske vojnike. Nagonski je znao da Markos ima načina da izađe s njima na kraj. Tečno je govorio turski, što je uvijek rado pokazivao pred Özkanovima, pa je Hüseyin pretpostavljao da ga poznavanje toga jezika uvijek izvuče iz neprilike. Očito je imao i mnogo gotovine i zlata kojim ih je mogao potkupiti. Hüseyin se oprezno vratio do ograde, i više nego zadovoljene znatiželje. Počeo je preispitivati sve što se dogodilo proteklih nekoliko mjeseci. Sada je slutio da se Markos koristio Özkanovima kao zalogom sigurnosti vlastite obitelji. Više nije bilo situacije u kojoj bi Hüseyin imao povjerenja u Markosa. Pitao se samo u kojoj ih je mjeri sve izmanipulirao. No, znao je da sve to mora zadržati za sebe. Čak iako ih je Markos sve držao ovdje zbog svoje koristi, teško bi to uspio dokazati. Sljedećega je dana s mora došla gusta magla. Vrijeme je bilo teško, a raspoloženje u Praskozorju na niskim granama. Kad je Hüseyin sljedećega jutra ugledao Markosa nasmiješenoga i šarmantnoga kao i obično, usprkos turobnomu raspoloženju u koje su utonuli svi ostali, nije mu mogao uzvratiti osmijeh. Nije mogao sudjelovati u dobrome raspoloženju toga grčkog Cipranina.

~ Prošlo je sedam mjeseci otkako su ostali sami u gradu i gotovo šest otkako su stigli u Praskozorje. Većina ih je još uvijek uživala u ormarićima punim svega, a za Emine i Irini luksuzne sobe s finom posteljinom i dobro opremljenim kupaonicama još su uvijek bile izvor svakodnevnoga užitka. Dva su starija muškarca postupno prestala biti suzdržana jedan prema drugomu. Pušili su, ponekad pili i raspravljali o svojim

političkim gledištima gotovo sinkronizirano prebirući po svojim krunicama. Panikos je bio zaposlen obavljajući svakodnevne praktične poslove, a Maria je pomagala oko kuhanja, ali se većinom bavila svojom bebom koja je lijepo napredovala i rasla. Mali su dječaci postali nerazdvojni, zajedno se igrajući cijeli dan, loveći jedan drugoga uz stube i niz njih, loptajući se u hodnicima i gradeći šatore od jastuka i stolaca. Znali su da se moraju igrati minimalno vičući i cičeći, ali sada su već navikli na to. Mehmet i Vasilakis su uživali više slobode u Praskozorju nego što bi im to bilo dopušteno vani. Sada je bilo proljeće i s promjenom godišnjega doba stigla je kišica. Plaža, koja im je ionako bila nedostupna, sada im više nije bila privlačna.

Dvadeset i deveto poglavlje Aphroditi je mnogo tjedana ležala u krevetu. Savvas je bio zahvalan na tome što ima kyriju Loizou koja je djelovala kao njezina sestra i bio je sretan što je dolazila i odlazila iz stana. On se preselio u gostinjsku sobu. Kyria Loizou gotovo je stalno bila pokraj Aphroditina uzglavlja vidajući joj rane, mijenjajući posteljinu i držeći ju za ruku. Bilo je jasno da Aphroditi ne želi govoriti o onome što joj se dogodilo i starijoj ženi nije bilo teško zaključiti da ima i onoga što želi sakriti pred svojim suprugom. Savvas je prihvatio priču da se njegova supruga spotaknula i pala niza stube. To bi objasnilo slomljene prste i natučeno lice. Bio je brižan, ali nije previše ispitivao. Kako se stanje u zemlji smirivalo, njegov se optimizam vratio i bio je zainteresiraniji za poslovne mogućnosti koje je nudio taj novi Cipar. Tijekom svoga putovanja u Limassol stekao je neke nove kontakte i već raspravljao o novome hotelu. ‚Znam da je do toga još mnogo,‛ rekao je, ‚ali moramo razmišljati unaprijed. Moglo bi proći još neko vrijeme prije nego što uspijemo dobiti natrag Praskozorje.‛ Sjedio je na stolcu na dnu kreveta i još je nekoliko minuta čavrljao, nesvjestan Aphroditine reakcije. ‚Nemam pojma što se dogodilo s Markosom Georgiousom‛, rekao je. ‚Nikada se nije pojavio s ključevima.‛

Aphroditi je okrenula glavu kako joj ne bi mogao vidjeti lice. ‚Tvoje modrice nestaju‛, rekao je vedro. ‚Mislim da bismo trebali prekriti stube nečim što se ne skliže. Danas već ima nekih vrlo dobrih materijala. Svi su se hoteli počeli njima koristiti. Povisit ću im cijenu.‛ Toga je poslijepodneva kyria Loizou zatekla Aphroditi kako plače. Bio je to prvi put da je plakala. Spominjanje Markosa Georgiousa u sjećanje joj je vratilo njegov lik koji je vidjela one užasne noći u Famagusti. Odjednom je sve shvatila. Bila je sasvim sigurna da to nije bila halucinacija. Starija ju je žena uhvatila za ruku i kad je pogledala Aphroditi u oči, ugledala je tamo poznatu bol. Bila je jednako duboka kao i onoga jutra kad se vratila ozlijeđena. Sve do sada Aphroditi ništa nije odavala, iako je njezino ponašanje kyriji Loizou već reklo mnogo toga. Toga je dana bila spremna govoriti. ‚Jeste li ikada učinili tako užasnu pogrešku... koju ne možete popraviti?‛ upitala je kroz suze. Kyria Loizou joj je stisnula ruku. ‚Svi povremeno griješimo‛, odgovorila je ljubazno. ‚Ne ovako‛, odgovorila je Aphroditi. Na trenutak se učinilo da govori sama sebi, istovremeno plačući. ‚Bio je tamo. Vidio je. Vidio je kako se to događa.‛ ‚Što god da Vam se dogodilo,‛ uvjerila ju je starija žena, ‚sigurna sam da to nije Vaša pogreška.‛ Sljedećih je nekoliko sati boravila pokraj Aphroditi dok su se njezine suze nastavile slijevati. Cijeli joj je jastuk bio natopljen njima. Kyria Loizou vidjela je da, što god da je napravila ta mlada žena, platila je za to vrlo visoku cijenu. Od toga se dana činilo da je počela malo brže zacjeljivati. Nakon

nekoliko je tjedana bila u stanju izići iz sobe, pažljivo sići niza stube pridržavajući se za ogradu. Kyria Loizou ju je pridržavala ispod lakta, pa su zajedno izišle na sunce. U trenutku kad je Aphroditine nosnice pogodio miris toga grada, znala je da mora otići. Smrad toga otoka više joj nikada neće izblijedjeti. Namirisala je prašinu, štakorski izmet, trulež, krv i gorčinu. Svuda. ‚Sve je to u tvojoj mašti‛, rekla je kyria Loizou. ‚Možda će izblijedjeli. Ja ne mogu namirisati ništa od toga.‛ ‚Ali za mene je taj smrad presnažan‛, rekla je Aphroditi sa suzama u očima. ‚Mislim da nije moguće živjeti s time.‛ Te je večeri rekla Savvasu da želi otići svojoj majci i živjeti tamo. Kad je nazvala Artemis Markides, dobila je odgovor koji je očekivala. ‚Znala sam da ćeš se naposljetku privesti pameti‛, rekla je njezina majka zadovoljno. ‚Poslat ću nekoga da te dočeka na Heathrowu.‛ Bit će vrlo jednostavno, jer sa sobom nije nosila gotovo ništa. Kad je čula novosti, njezina je ljubazna susjeda inzistirala na tome da ju odvede u kupnju nove odjeće, iako ta neće biti naročito prikladna za Englesku. ‚Možeš doputovati tamo u haljini svoje majke‛, rekla je kyria Loizou. ‚Ali mislim da ćeš morati kupiti nešto malo toplije kad stigneš tamo.‛ Nekoliko dana kasnije Aphroditi je bila na zrakoplovu koji je polijetao iz Larnake. Dan je bio bez oblaka i kad su se uspeli u visinu, imala je jasan pogled na otok ispod sebe. Sa svojim desetcima kilometara praznoga prostora i udaljenih, mirnih plaža na kojima su kornjače dolazile

polagati jaja, nije se činilo mogućim da se tamo odigralo takvo krvoproliće i podjela. Razabrala je nekoliko ožiljaka na okolišu, ali nasadi citrusa, planine i sela raštrkani po okolišu izgledali su varljivo netaknuto. Zrakoplov nije morao proći iznad Famaguste kako bi mogla zamisliti ulice koje odzvanjaju jezovitom prazninom i zgrade lišene života. Aphroditi je navukla zastor. Nije željela vidjeti krajolik koji je nestajao ispod nje. Nestala je tupost koju je osjećala otkako je posljednji put posjetila Praskozorje. Kad su se vratili osjećaji, vratila se i bol.

Trideseto poglavlje Ono što je posebno zaprepastilo Hüseyina bila je opuštenost kojom je Markos vijugao gradskim ulicama. Ponašao se poput čovjeka kojega nikada neće uloviti, poput nekoga tko je mislio da sve ima svoju cijenu, cijenu za koju se može kupiti. Već je mnogo tjedana Hüseyin Markosu bio na tragu. Postala mu je to opsesija, a ipak nije imao hrabrosti da se suoči s njime. Jedne ga je noći slijedio po pokrajnjoj ulici koja je izlazila na glavnu. Otprilike petnaest minuta nakon što su napustili hotel, shvatio je da se između njega i Markosa pojavio jedan usamljeni turski vojnik. Nalazio se na tridesetak metara iza toga grčkog Cipranina i Hüseyin je osjetio kako mu srce snažno tuče. Mladi je regrut očito bio nesvjestan Hüseyina, iako je među njima udaljenost bila slična. Hüseyinu je palo na pamet da je vojnik možda uočio Markosa u nekoj drugoj prigodi i da je već znao za Praskozorje. Nekoliko su minuta slijedili jedan drugoga. Markos je odjednom stao i sagnuo se. Činilo se da veže cipelu. Tada je Hüseyin shvatio da je vojnik izvukao svoj pištolj. Osim ako vojnik nije bio jako pijan, Markos, koji nije ništa slutio, bit će laka meta. Hüseyin se šokirao kad je ustanovio da je osjetio zadovoljstvo pri pomisli da bi Markos mogao poginuti od turskoga metka. Zatim mu je palo na pamet da ga možda ne bi ubili, već da bi ga odveli u zarobljeništvo.

Bi li Markos čuvao tajnu o Praskozorju? Nije baš bio siguran u to da Markos ne bi bio sposoban za izdaju. Dok su mu umom prolazile te misli, Hüseyin je pregledavao svoj neposredni okoliš. Jedino oružje pri ruci bile su metalne šipke i grede raznih dužina, staklene krhotine i drugi otpadni građevinski materijal s uništenih zgrada. Zatim je uočio nazubljeni komad betona. Ne zastajkujući, podignuo ga je i zavitlao. Čak i ako promaši, to će vojniku odvratiti pozornost i upozoriti njegov plijen. Iako je prošlo mnogo vremena otkako je posljednji put igrao odbojku, Hüseyin nije izgubio niti svoju vještinu niti snagu. Mogao je baciti s velikom točnošću. Čvrsta je gruda dobila na ubrzanju dok je putovala i pronašla svoju metu. Vojnik nije znao što ga je snašlo. Udarac u glavu u trenutku ga je srušio na pod. Markos je čuo udarac, munjevito se okrenuo i ugledao kako vojnik nepomično leži na tlu. Hüseyin je bio na nekoliko metara iza njega. Dva su muškarca pogledala jedan u drugoga i istovremeno potrčala prema beživotnome tijelu. ‚Moramo ga sakriti’’, rekao je Markos. Nije bilo vremena za pitanja i objašnjenja. Jedva je bilo dovoljno vremena za to da Hüseyin shvati kako je ubio čovjeka. ‚Brzo. Ako pronađu leš, poći će tražiti osobu koja je to učinila‛, rekao je Markos. ‚Moramo ga što je više moguće odmaknuti od Praskozorja‛, složio se Hüseyin. ‚Na ovoj strani ulice nalazi se velika prodavaonica živežnih namirnica. I hrpe praznih vreća straga.‛ Bila je to jedna od prodavaonica koju je Hüseyin sustavno praznio u danima prije nego što su se preselili u Praskozorje. Dva su muškarca u tišini vukla leš po cesti. Bio je težak i čak su i

njih dvojica zajedno morala uložiti velik trud da ga odvuku. Hüseyin se pitao je li to možda bio jedan od vojnika koji su napali Aphroditi. To pitanje uopće nije ni palo Markosu na pamet. Vrata prodavaonice bila su otvorena, pa su odvukli tijelo straga u mračni dio prostorije gdje su ga prekrili slojevima vreća. Odat će ga samo smrad raspadanja, ali do trenutka kad ga netko bude išao tražiti, mesa više neće biti i ostat će samo kosti. Markos je bacio pogled na svoj sat. Zbog te je epizode zakasnio i znao je da će muškarac s kojim se trebao sastati postati nestrpljiv. Osjetio se u zamci dok ga je Hüseyin tako gledao, ali znao je da mora otići čim dobije priliku. ‚Zašto si me slijedio?‛ upitao je bezbrižno kad su dovršili svoj posao. Dok su vukli tijelo, Markos je razmišljao o tome kako da najbolje smota Hüseyina. Naravno, postojala je mogućnost da je to bio jedini put da ga je ovaj slijedio. ‚Želio sam vidjeti zašto izlaziš ih hotela, a svima si rekao da moraju ostati unutra‛, rekao je Hüseyin grubo. Napor pomicanja tijela obojicu ih je ostavio bez daha. Sada je bilo skriveno, ali dvojica su muškaraca još uvijek stajala u slabo osvijetljenoj prodavaonici. ‚Ima nešto što sam želio prodati‛, rekao je Markos nagnuvši se naprijed i dotaknuvši Hüseyina po ramenu. Želio je da izgleda kao da se povjerava mlađemu muškarcu i osjeća malo krivnju. ‚Znao sam da je riskantno.‛ Da te noći nije vidio Markosa Georgioua u podrumu dok na licu ima izraz pohlepe pregledavajući pištolje i drago kamenje, Hüseyin bi progutao muškarčevu laž. No, tijekom posljednjih nekoliko tjedana stekao je o njemu potpuno drugu sliku i znao je da postoji veliki raskorak između onoga kakvim se činio i kakav je stvarno bio.

Hüseyin je smatrao da je on jedina osoba koja je imala nekakav dodir sa stvarnošću, ali bio je neiskusan i nije znao kakvu bi reakciju izazvao. Njemu je istina bila važna. ‚Vidio sam te i ranije‛, rekao je. ‚Ne samo danas.‛ Markos nije reagirao odmah. Suočen s takvom jednostavnošću i otvorenošću, nije mogao smisliti što da kaže. S obzirom da je mislio da je pažljivo prikrio svoje tragove, ostao je zaprepašten činjenicom da je otkriven. Ovo se još nikada nije dogodilo Markosu Georgiousu i taj osjećao izloženosti bio je nalik na stajanje ispred tisuće baterijskih svjetiljki koje mu blješte ravno u lice. Njegova je tjelesna temperatura porasla. Kako se bilo tko usudio slijediti ga i, što je bilo još važnije, kako se taj dječak, turski Cipranin, usuđivao suditi njemu? Markosa nije često obuzimala ljutnja, ali u stražnjemu dijelu te velike trgovine, u pustome dijelu grada, kliznuo je rukom u svoju jaknu. Iako u tami nije mogao vidjeti Markosovo lice, uspomena na demonsku grimasu koju je vidio među sefovima sada se vratila Hüseyinu. Drugi prizor koji mu je bljesnuo pred očima bio je prizor Markosa koji drži mali pištolj. Uopće nije sumnjao u to da ga ovaj i sada ima pokraj sebe. Dok su skrivali tijelo, Hüseyin je na obližnjemu pultu primijetio nož. Bio je to alat za otvaranje vreća. Reakcija mlađega muškarca bila je brza. Dok je Markos iz džepa izvlačio pištolj, Hüseyin je zgrabio nož koji je ležao hrđajući na pultu. Drugi put toga dana djelovanje je moralo biti brže od uma. Znao je da Markos neće razmisliti dvaput. Mladi je turski Cipranin naučio da je ubijanje ponekad sredstvo samozaštite. Brzina Hüseyinove reakcije potpuno je iznenadila Markosa. Jedva da je imao vremena oviti prste oko svoga pištolja kad mu se u grudi zabio nož.

Hüseyin je svomu ocu jednom pomogao ubiti kozu. Nastala je ista neskladna tišina kad je oštrica prodrla u meso. Zvuk koji je proizvela kad se povukla, popraćena navalom krvi koja je potekla na pod, bio je šokantniji od samoga uboda. Sve do te noći Hüseyin nije shvaćao koliko je omamljujuće jednostavno čovjeka lišiti života. Okrenuo se pun žaljenja i samoprijezira i naslonio na pult da se smiri. Ruke su mu se toliko tresle da je ispustio nož. Prestrašio se da će se zvuk metalnoga sječiva koje pada na kameni pod čuti kilometrima daleko. Nož je Markosa probo kroza srce. Pao je leđima na pod natopljen krvlju. U jednome smetenom trenutku Hüseyinovim je umom bljesnuo prizor od prije jednoga desetljeća u kojemu mu se prikazala košulja njegova rođaka Mehmeta umrljana krvlju. U stanju nevjerice zbog onoga što je učinio, odvukao je tijelo prema praznim vrećama. Ostavilo je krvavi trag koji će morati očistiti prije nego što ode. Činilo se kao da Markos uopće nema težine, pogotovo u usporedbi s turskim vojnikom. Hüseyin je tijelo ostavio pokraj prvoga, ne dodirujući ga, i uzeo je pištolj. Na drugome kraju grada muškarac koji je čekao Markosa konačno je izgubio strpljenje. Sve ljući, shvatio je da toga dana neće biti isporuke. Taj ga je grčki Cipranin iznevjerio usprkos činjenici da je platio unaprijed, kao i uvijek. Nikada nije postavljao pitanja, jer je uvijek znao da će u tome poslu proći bolje dobivši veličanstven komad nakita po cijeni upola manjoj od one koliko je vrijedio. Predmet koji mu je obećan toga puta bio je najvredniji i najskuplji koji je ikada trebao dobiti i sada se osjećao poput budale. Vraćat će se svake noći dok se Markos ne pojavi. Dugo je poznavao toga upravitelja Clair de Lune, ali neće mu dopustiti da se samo tako izvuče. Hüseyin je požurio natrag u Praskozorje posrćući putom. Stigao je baš u svitanje nadajući se da će stići do svoje sobe prije nego što ga bilo tko vidi.

Neočekivano, vrata sobe 105 bila su otvorena. Emine je vidjela svoga sina kako stoji tamo pepeljasta lica, odjeće umrljane krvlju. ‚Hüseyine! Aman Allahim!‛ rekla je. ‚Moj Bože! Što se dogodilo?‛ Ostavivši Hüseyina u hodniku, Emine je odmah probudila Halita i poslala ga da vidi spava li Mehmet još uvijek. ‚Pri povratku ponesi jednu od Hüseyinovih košulja i neke njegove hlače.‛ Čak je i Halitu bilo prerano ujutro da bi se svađao, pa je izvršio zadatak a da ga nije preispitivao. Kad se vratio očiju još snenih, Hüseyin je bio u njihovoj kupaonici. Tek kad je ugledao užasnuto lice svoje majke, Hüseyin je shvatio da je od glave do pete poškropljen Markosovom krvlju. Kad ju je oribao sa svojih dlanova i ruku, polagano je prestao drhtati. Odjeća koju je imao na sebi bila je oblikovana u loptu i odbačena u kut. ‚A sada nam reci što se dogodilo‛, rekla je njegova majka nježno kad se ponovno odjenuo. Hüseyin je svojim roditeljima ispričao sve. Nijedno od njih dvoje nije ga prekinulo ni na trenutak. Opisao je kako je neko vrijeme slijedio Markosa, kako ga je vidio da napušta grad i promatrao kako barata pištoljima i nakitom u podrumu. Emine je ispočetka bila puna nevjerice. Očarao ju je Markosov šarm. Sve ih je naveo da se osjećaju voljenima, od najmlađega do najstarijega. ‚Misliš li da je prodavao nakit kyrije Papacoste?‛ upitao je Halit. ‚Zvuči tako‛, rekla je Emine. Zatim je Hüseyin ispričao što se dogodilo toga dana i kako je ubio vojnika koji je pratio Markosa.

‚Nisam želio spasiti Markosa,‛ rekao je, ‚nego Georgiousove... i nas.‛ Sjedeći na krevetu svojih roditelja, izgledajući poput djeteta koje je dotrčalo potražiti utjehu nakon noćne more, Hüseyin se slomio i zaplakao. Emine je sjela pokraj njega i obgrlila mu ramena čekajući. Prvo mu se ubojstvo činilo udaljenim. Nije stvorio nikakve fizičke veze s tim vojnikom. Možda je tako kad ubiješ čovjeka metkom. S Markosom je bilo drukčije. Doista je shvatio što znači izbiti nekomu dah ih grudi. Iako je prezirao svoju žrtvu i branio vlastiti život, preplavio ga je užas zbog činjenice što je on bio Markosov ubojica. ‚Camm bemni‛, rekla je Emine. ‚Dragi moj, morao si to učiniti. Nisi imao izbora.‛ Halit je koračao gore-dolje po sobi. ‚Trebao si to učiniti i ranije!‛ viknuo je. ‚Zaslužio je to! Pezevenk! Kučkin sin!‛ ‚Halite! Šššššš! Ne želimo da ovo netko čuje‛, upozorila je Emine. Neko su vrijeme sjedili u tišini. Hüseyin se postupno smirio. Bio je on mladi muškarac, ali u tome je trenutku više nalikovao na dijete. ‚Majko, znaš li što je bilo najgore kod njega?‛ ‚Bilo je mnoštvo loših stvari‛, ubacio se Halit. ‚To što te namjeravao ubiti?‛ rekla je Emine. ‚Ne‛, odgovorio je odlučno Hüseyin. ‚Najgore je bilo što nije pomogao kyriji Papacosti.‛ ‚Što želiš reći?‛ upitala je Emine. ‚One noći. Bio je tamo. Mislim da je sve vidio.‛ Hüseyin je opisao što je bio vidio. Na trenutak je oboje njegovih roditelja zanijemjelo. Halit se nije mogao dugo suzdržavati.

‚Kakav bi se muškarac ponio tako?‛ zagrmio je. ‚Halite! Molim te... ne želimo sve probuditi.‛ ‚Sada imamo problem‛, rekao je Halit, ‚kako da kažemo Georgiousovima. Moraju znati da je Markos mrtav.‛ Emine je počela plakati. ‚Jadna Irini‛, rekla je tiho. ‚Voli ga više od ikoga drugoga na ovome svijetu.‛ ‚Moraju saznati što je radio‛, ustrajao je Halit. ‚Ali istina bi ju mogla ubiti‛, rekla je Emine. ‚A u svakome slučaju, ne znam hoće li povjerovati. Nema smisla.‛ Zajedno su se složili kako će nastupiti. Halitova je glavna briga bila kako da zaštiti svoga sina. Emine je mislila isto, ali željela je zaštititi i Georgiousove i biti prema njima obzirna koliko je god to moguće.

Do kraja toga dana Georgiousovi su postali tjeskobni. Markos je, posebno Irini, bio središte svijeta. Kad je bio odsutan, oblak kao da je neprestano skrivao sunce ili kao da su za proljetnoga jutra ptice prestale pjevati. Hüseyin je ostao u svojoj sobi, a Emine je izmislila opravdanje za njegovo izbivanje. Rekla je ostalima da je bolestan. Zapravo, Hüseyin se i jest osjećao kao da je bolestan. U Alahovim je očima on počinio užasan zločin. Te večeri, baš kao što je isplanirao sa svojim roditeljima, Hüseyin je sišao u kuhinju gdje su mu rekli novost o tome da Markosa nema. Irini je bila uplakana. Vasilis je sjedio šuteći. Hüseyin je znao da će ga zauvijek proganjati izraz na dragome izboranom licu Irini Georgiou te večeri. Ugledao je na njemu paničnu tjeskobu, ali i zahvalnost što će ga on, Hüseyin, otići potražiti. U ranim satima sljedećega jutra, dok se neoprezno kretao

ulicama gotovo želeći da ga ulove, vratio se u prodavaonicu. Vidio je kvrge ispod vreća točno na mjestu na kojemu ih je ostavio. U Markosu je bilo nečega čarobnoga, i jednim malim svojim dijelom Hüseyin je gotovo očekivao da će njegovo tijelo nestati odande. Dok je odvlačio lakši leš s mjesta na kojemu je ležao, iz džepa je ispao svežanj ključeva. Zastao je na trenutak, a onda, prezirući samoga sebe zbog svojeg čina, odlučio je pretražiti ostatak Markosove odjeće. U jakni nije bilo ničega drugoga. U hlačama je pronašao baršunastu vrećicu, istovjetnu onoj koja se nalazila u torbi kyrije Papacoste, na kojoj je s vanjske strane bilo otisnuto ime jednoga draguljara iz Famaguste. Hüseyin ju je spremio u lijevi džep svoje jakne – ključevi su već ležali u njegovu desnom džepu. Odjednom je na sebi osjetio Markosove staklene oči i nije se mogao obuzdati a da ne pogleda u njih. Privlačne crte njegova lica bile su uznemirujuće nepomućene. Pogledao je to lice posljednji put, a onda ga je pokrio dijelom vreće. S naletom adrenalina koji mu je pružio dodatnu snagu, premjestio je tijelo u drugu praznu prodavaonicu bliže Praskozorju. ‚Otkrivši‛ Markosa, vratio se u Praskozorje. Zatekao je svoje roditelje kako čekaju. ‚Pronašao sam ga‛, rekao je tiho. ‚Odvest ću tamo Panikosa kad bude spreman.‛ Emine je rekla da će ona i Halit reći Georgiousovima. Bračni par tih grčkih Ciprana sjedio je za velikim kuhinjskim stolom držeći se za ruke. Emine ništa nije morala reći. Irini je sve pročitala iz izraza njezina lica. Riječi su bile suvišne. Starija se žena urušila u se, naslonila glavu na stol i počela plakati. Vasilis ju je čvrsto držao uza se. Hüseyin nije zaboravio valove osjećaja s kojima se suočio prigodom smrti svoga rođaka i, nedavno, svoje tete i rođakinja u Marathi. Sve su to bile prerane smrti, iznenadne, neočekivane i brutalne. Takve su smrti pobudile prikladno snažne valove boli.

Hüseyin se zavukao u svoju sobu i sakrio ispod pokrivača. Nije mogao podnijeti zvuk Irinina naricanja. Nekoliko sati kasnije svi su se složili da će Panikos otići s Hüseyinom donijeti tijelo u hotel. Čim se smračilo, dvojica su muškaraca krenula. Kad su stigli u prodavaonicu, Hüseyin je shvatio da Panikos fizički nije u stanju biti od pomoći, pa je sam nosio većinu težine Markosova tijela. To mu se učinilo kao najdužih petnaest minuta u njegovu životu dok je polagano nosio tijelo natrag u hotel. Panikos mu je pomogao da ga odloži u prolaz i unese kroz požarna vrata. Položili su Markosa na tapecirani kauč u prijamnome području, a Emine je pomogla Mariji da leš presvuku u čistu odjeću. Na sebi je imao tamno odijelo i svježu, bijelu košulju, točno ono u čemu je uvijek bio dok je upravljao noćnim klubom. Kad su ga očistili, izgledao je besprijekorno, smireno i prelijepo u smrti kakav je bio i za života. Maria je naposljetku pažljivo počešljala tamnu svilenu kosu svoga brata na način kako je to volio. Kad je ugledala tijelo, Irini je utonula u još snažniju bol. Ta je bol bila nesputana. Emine je znala da bi njezina tuga bila jednaka kad bi saznala istinu o karakteru svoga sina. ‚Ljubav je slijepa‛, rekla je tiho Hüseyinu. Hüseyin je po ljubavi svoje vlastite majke znao koliko topla i nekritična može biti majčina odanost, ali čak je i on primijetio da su Irinini osjećaji prema Markosu bili na granici obožavanja idola. Maria je u plesnoj dvorani dugački stol prekrila bijelim plahtama i ukrasila ga raznim umjetnim cvijećem koje je prikupila iz vaza koje su stajale u mračnim hodnicima hotela. Na stolu su stajale i ikone koje su Irini i njezina kći donijele sa sobom kad su napustile svoj dom, nježno osvijetljene uljanom lampom. Tako je Markos ležao dok se njegova obitelj molila oko njega i promatrala ga.

Čak i u odsutnosti svećenika, izveli su sve obrede koje su mogli. Vladala je tišina, osim povremenih provala Irinina i Marijina naricanja. Vasilis je sjedio pognute glave pokraj Panikosa. Iz poštovanja nešto udaljeni, Emine i Halit također su cijele noći bdjeli s njima. Praktično je pitanje predstavljalo mjesto pokopa. Na zemljištu oko hotela postojalo je nekoliko mjesta na kojima su mogli kopati. ‚Ima lijeha s ružama‛, predložila je Emine. One su se nalazile na rubu terase, ispred bara. Nisu imali mnogo izbora, a nakon ranoproljetnih kiša, tlo je bilo dovoljno mekano. Rano sljedećega jutra pokopali su Markosa. Panikos je pronašao alat i s mnogo napora pripremao je grob. U pet ujutro okupili su se vani. Probudili su čak i Mehmeta i Vasilakisa, još snene i zbunjene, i doveli ih u prizemlje. Markosa su omotali u plahtu, pa su ga njegov otac i šogor položili u zemlju. Svatko od njih, osim Hüseyina koji je stajao u pozadini, bacio je u grob ružu prije nego što su ga pokopali. ‚Kyrie eleison, Kyrie eleison‛, pjevala je tiho njegova obitelj. ‚Smiluj se, Gospodine, smiluj se, Gospodine.‛ Riječi mise znali su napamet. Hüseyin je stajao pognute glave. Promatrao je kako mu suze kaplju na cipele. Usprkos namjerama koje je taj čovjek imao u odnosu na njega, Markos je bio taj koji je izgubio život. Nije bilo osjećaja pravde niti sreće. Hüseyin je pogledao u lice Irini Georgiou, izborano tisućama bora žalosti, i osjetio veliku, veliku sućut. Promatrajući izraze lica onih koji su stajali oko toga groba, shvatio je da je na svakome ispisano nešto drugo. Svatko je od njih na svoj način doživljavao Markosa Georgioua. Poslije su jeli kolivu, tradicionalno žalobničko jelo. Pripremila ga

je Maria, rižu zamijenivši pšeničnim brašnom. Većine je drugih sastojaka bilo mnogo u njihovu skladištu: sezama, badema, cimeta, šećera i grožđica. Irini nijedan drugi dan nije bio sumorniji. Nalazila se onkraj suza. Toga su poslijepodneva ona i Vasilis tiho ležali u svojoj zamračenoj sobi. Özkanovi su se nakon sprovoda oprali i promijenili odjeću, što je bila tradicija turskih Ciprana. ‚Ne želimo na sebe navući lošu sreću‛, rekla je Emine. ‚Sada je malo prekasno željeti to, zar ne?‛ primijetio je Halit. Dok je stajao ispod tuša i osjećao kako se voda slijeva niz njegova ramena, Hüseyin je znao da se nikada neće riješiti krvi koju je još uvijek vidio na svojim rukama niti krivnje koju je osjećao. Svaki put kad bi pogledao u roditelje Markosa Georgioua, taj se osjećaj pojačavao. Nekoliko dana kasnije Irini je upitala Panikosa ima li nekakvih crkava u koje bi mogla otići. ‚Ima‛, rekao je. ‚Ali ne znam u kakvu su stanju.‛ ‚Irini, ne možeš napustiti hotel‛, rekao je Vasilis, tiho, ali odlučno. ‚Vani ima turskih vojnika. Turskih vojnika koji su ubili tvoga sina.‛ ‚Ah...‛ Tijekom svih mjeseci koje je provela u Praskozorju, jedva da je pomislila na Boga. U svojoj je spavaćoj sobi držala ikonu Agiosa Neophytosa, ali nikada joj se nije činilo da bdije nad njima. Svakoga dana tijekom kojega Christosa nije bilo i tijekom kojega su njezine molbe ostajale neuslišane, njezina je vjera polagano blijedjela. U trenutku Markosove smrti preostala je još samo mala količina te vjere. Žena koja bi se nekoć tijekom jednoga sata prekrižila mnogo puta, sada je praktički ostala bez vjere.

Na radiju su slušali o Makariosovim naporima da na otok dovede mir, ali ona je izgubila vjeru čak i u njega. Možda će unutar zidova crkve ponovno pronaći Božju utjehu i možda će ju On čuti dok se moli. Njegova je odsutnost u njezinu životu ostavila prazninu i žudjela je za time da se njezina vjera vrati. Hüseyin je znao što se dogodilo većini crkava, ali oklijevao je da to kaže kyriji Georgiou. Iz njih je već davno odneseno sve blago i ikone te su mnoge ostale žrtvom obijesnoga vandalizma. Dok su nosili Markosovo tijelo u hotel, vidjeli su usput nekoliko takvih crkava razbijenih vrata. ‚Mislim da crkve više nisu što su bile‛, rekao je Panikos nježno. ‚A, u svakome slučaju, nije sigurno za tebe da ideš tamo.‛ Hüseyin je načuo razgovor svoje majke i kyrije Georgiou. ‚Mogu podnijeti da ne mogu otići u crkvu, ali ta odjeća... izgleda mi tako pogrešna‛, rekla je Irini. Gosti su za sobom u hotelu ostavili mnoge različite vrste odjeće, ali nijedna nije bila prikladna za žalovanje. Irini više nije mogla nositi svoje uobičajene cvjetne, raznobojne bluze ili haljine na kopčanje, a Emine joj ništa nije imala za posudbu. ‚Znam gdje mogu pronaći nešto‛, ubacio se Hüseyin. ‚Idem odmah.‛ Hüseyin je tijekom proteklih mjeseci upoznao svaku ulicu i uličicu u tome gradu. Znao je koje su prodavaonice do kraja opljačkane, a koje su ostale netaknute. Bilo je nekoliko malih prodavaonica koje su se specijalizirale za yinekeia modu, žensku odjeću, od vrste koja nije koristila turskim vojnicima, čak ni da ju pošalju kući svojim suprugama. U tim su se prodavaonicama prodavale bluze, košulje i haljine za starije žene. U stražnjemu dijelu jedne takve prodavaonice Hüseyin je pronašao odjeću koju je trebala žena kad je svoje dane morala

provoditi poput sjene. Bilo je tamo nizova crnih odjevnih predmeta koje nitko nikada nije poželio kupiti, pa je donio doma Irini više nego što bi ikada mogla iznositi. Obitelj Georgiou priređivala je mise zadušnice pokraj Markosova groba trećega i devetoga dana nakon sprovoda, Irini više nije spominjala odlazak u crkvu. Irini je znala da je Emine jednako proživljavala svaku njezinu tugu. Svoj su život obje živjele zapljuskivane valovima sve veće katastrofe i tuge. Dan za danom dvije su se žene zaokupljale čišćenjem, pospremanjem i pripremanjem hrane, što im je ostavljalo malo vremena za razmišljanje, i bilo je dobro da je tako. Ponekad, kad bi obavile sve svoje poslove, sjele bi zajedno i plakale nad svojim gubitcima i nestalim sinovima koji nikada nisu bili daleko od njihovih misli. U drugim bi prilikama bodrile jedna drugu gatajući iz zrna kave. Sada kad njihove vjere više nije bilo, te su aktivnosti pomagale Irini da preživi te mračne dane. Nakon Markosove smrti promijenilo se ozračje u hotelu. Činilo se da su se čak i mali dječaci pokunjili na nekoliko tjedana. Nedostajali su im čarobni trikovi koje je za njih izvodio ujak Markos, zadirkivanja i smijeh koji ga je svugdje slijedio. Obroke su sada jeli u tišini, a više nije bilo ni glazbe. Gramofon je skupljao prašinu u kutu plesne dvorane. Irini je nastavila kuhati. Čak i samo dan nakon što je sahranila svoga sina, uronila je u pripremanje slatkoga loukoumadesa i daktile. Dok su joj prsti bili zauzeti miješenjem tijesta ili oblikovanjem kolača, na nekoliko minuta dnevno um bi joj bio zaokupljen nečime što nije bilo razmišljanje o gubitku Markosa. Vasilisova se tuga očitovala kao tiho životarenje. Većinu je svojih dana provodio na krovu njegujući svoje začinsko bilje u teglama i rajčice, koje su napredovale na suncu, te stražareći. Halit mu je pravio društvo. Vasilis je povremeno satima zurio u more

neprestano pušeći, ali oprezno da se ne vidi žar cigarete. Na krovu je držao i nekoliko boca pića. Hüseyin se i dalje držao povučeno i nije mogao jesti. Majka mu je često donosila hranu u sobu. ‚Kyria Georgiou zabrinuta je za tebe‛, rekla je jednoga dana milujući mu obraz. Hüseyin je ležao na krevetu, a niz lice su mu počele curiti suze. ‚Jadni moj dječače,‛ rekla je Emine, ‚učinio si što si morao učiniti.‛ Samo će vrijeme olakšati krivnju koju je osjetio zbog onoga što je učinio toj dragoj ženi koja je, čak i toga dana, posebno za njega skuhala njemu omiljeno jelo kako bi ga potaknula da jede. Hüseyin je ubrzo shvatio da ga odrasli trebaju na mnogo različitih načina, ne samo da im podiže moral. Sada kad triju sinova više nije bilo, on je morao biti jači nego ikada. Kad se vratio nakon što je premjestio tijelo, ispraznio je svoje nabrekle džepove i ugurao svežanj ključeva i baršunastu vrećicu u dno ladice. Jedne večeri, kad na recepciji nije bilo nikoga, iskušao je neke od ključeva. Jedan od njih otvorio je vrata koja su s recepcije vodila u noćni klub. Sišao je stubama i krenuo prema podrumu. Otključao je vanjska i unutrašnja vrata. Preostali su ključevi otvarali različite sefove i začuo se zadovoljavajući škljocaj kad bi se mehanizmi odazvali. Usprkos tomu vrata se nisu otvarala. Hüseyin je odmah shvatio da sefovi zahtijevaju i šifru. Slutio je da je Markos otišao u grob s tim informacijama u svome umu. Vrativši se u svoju sobu, spremio je ključeve u ladicu. Zelena baršunasta vrećica ležala je u kutu, pa ju je izvadio da vidi što se nalazi u njoj. Nešto je unutra blistalo. Kad ju je okrenuo naopačke, na

dlan mu se izlila vrpca zaprepašćujuće plavoga dragog kamenja. Bili su prozirno plave boje, nalik na more s one strane njegova prozora i činilo se da blistaju čak i u polumraku. Svi su kamenovi bili isti, osim kopče, koja je bila veća od ostatka, i svaki je kamen bio optočen zlatom. Vratio je ogrlicu u dno ladice, ali mučilo ga je što se u njegovu posjedu nalazi takva dragocjenost. Nije pripadala njemu ništa više nego što je pripadala Markosu. Je li sada pripadala obitelji Georgiou? Ili bi ju trebalo vratiti prvotnomu vlasniku? Za sada će ju držati u ladici, zajedno s ključevima. Ključevi mu bez šifri nisu koristili, ali drago je kamenje sigurno još uvijek bilo vrijedno.

Trideset i prvo poglavlje Sada je bio srpanj. Dani su bili vrući, a noći kratke. Vasilis i Halit su s krova primijetili da su se trupe sada kretale češće. Vidio je to i Hüseyin i pitao se bi li to moglo biti povezano s nestalim vojnikom. Nestanak kolege sigurno ih je nagnao na veću budnost. Tih je vrućih dana svima bilo teže boraviti u hotelu. Čak je i Panikos, koji se zbog svoga velikog okruglog trbuha uvijek sramio plivati, čeznuo za time da se sa svojom djecom baci u more. Hüseyinu je nježno zapljuskivanje mora predstavljalo iskušenje snažnije od pjeva sirena. Jedne se noći iskrao kroz požarna vrata i sišao na pijesak. Znao je da ne smije proizvesti nikakav zvuk, pa je njegovo tijelo bez pljuskanja kliznulo u more. U cijelome svom životu nije bio sam u vodi; bio je to neizmjerno velik prostor koji su dijelili svi. Pred njim se protezala gusta crnina, povremeno osvijetljena jarkim bljeskovima fosforescencije. Držao je tijelo ispod vode režući ju svojim udovima, jedva nabirući njezinu površinu. Otplivao je daleko na pučinu, a onda je legao na leđa i zagledao se u zvijezde. Gotovo je bio u stanju delirija zbog osjećaja slobode. Njegov otac i Vasilis stražareći su promatrali cestu, ali čak i da su gledali prema moru, ne bi primijetili njegov lik u vodi. Nakon nekoga vremena Hüseyin je počeo plivati prema obali. Ispred njega se nalazio red golemih betonskih blokova koji su omeđivali obalu. Na udaljenome kraju plaže jedva je razabirao velike

dizalice koje su još uvijek stražarile nad gradilištem Savvasa Papacoste. To ga je podsjetilo na groblje i voda mu je odjednom počela previše hladiti kožu. Zadrhtao je. Pogledao je prema Praskozorju i njegovim mračnim, slijepim prozorima. Njihov je hotel izgledao zlokobno i nenastanjeno poput svih ostalih; nitko ne bi naslutio da tamo živi desetero ljudi. Zatim je ugledao svjetla džipa. Kretao se Hippocratesovom na sjever. Gotovo istovremeno, s juga je došao drugi. Oba su se zaustavila izvan njegova vidokruga i Hüseyin je zaključio da su sigurno negdje ispred hotela. Pitao se jesu li ih vidjeli Vasilis i njegov otac. Doplivao je što je brže mogao i bez ikakva zvuka otrčao na plažu. Dok je s njega još kapalo, klizinuo je kroz požarna vrata i uzeo ručnik koji je sakrio iza recepcije. Otrčao je po petnaest nizova stuba na krov i pronašao dvojicu muškaraca nepomičnih kako promatraju što se događa na ulici onkraj parkirališta. Tiho ih je pozdravio, ali nisu se okrenuli želeći nastaviti promatrati situaciju koja se odvijala pred njihovim očima. Snažne šipke kapije bile su dovoljno čvrsta barijera između njih i vojnika, ali čuli su ih kako se dovikuju. Čelična ih ograda od toga nije sačuvala. ‚Možeš li razabrati što kažu?‛ upitao je Vasilis. ‚Predaleko su‛, odgovorio je Halit. ‚Znam samo da još nikada nisu pokazali takvo zanimanje za ovo mjesto.‛ ‚Ja sam prestrašen‛, rekao je Vasilis. ‚I ja‛, priznao je Halit. ‚Ovo ne ide na dobro.‛ ‚Mogu li dobiti dvogled?‛ upitao je Hüseyin. Proveo je trenutak poravnavajući leće, a onda se usredotočio na muškarce ispred kapije. Jedan od njih nije bio u odori. Bio je to nizak muškarac, mnogo niži od turskih vojnika, ćelave glave i uredne brade. Hüseyin se sjetio da ga je već vidio. To je bio muškarac s kojim

se Markos sastajao kod žice. Od noći kad se Markos nije pojavio na njihovu sastanku, turski Cipranin koji je bio veza za pištolje i nakit vraćao se svakoga dana na njihovo uobičajeno mjesto sastanka. Bio je ljut na sebe što je izigran, ali još i više na Markosa Georgioua. Nikada mu nije trebao vjerovati. Bio je to grčki Cipranin. Nakon nekoliko tjedana shvatio je da se Markos neće pojaviti. U Nikoziji je imao ljude koji su se oslanjali na njega ili zbog toga da dobiju svoj novac ili da osiguraju plave dijamante koji su im obećani. Nije mu bilo druge osim da uđe u grad. Znao je da je Markos Georgiou radio u Praskozorju, jer je poslovao s njim i prije rata, pa ga je tamo otišao potražiti. Rastvorio je žicu, prošao, ponovno ju zatvorio i dao se na put. Rijetko je bio u Famagusti i nije mu bio poznat raspored ulica, pa mu je trebao sat vremena da pronađe glavnu. Smatrao je da će odatle moći pronaći put do obale. U sjenama su šuškali štakori. Činilo se da su oni preuzeli grad. Vidio je trojicu kako zajedno žure nekamo neometeni njegovom prisutnošću. Od nosa do vrha repa bili su dugački skoro metar. Znao je da se mora držati zgrada. Dok je napredovao ulicom punom prodavaonica, uznemirio je jednu zmiju. Gotovo je stao na nju. Još od djetinjstva, kad mu se zmija uvukla u krevet, patio je od fobije prema njima. Kad je ova palacajući otpuzala ostavivši trag u pijesku, nevoljno je jauknuo od straha. Više se nije osjećao sigurnim hodajući pokraj zgrada, pa se više odmaknuo prema sredini pločnika. To ga je odvelo od prikrivenosti do vidljivosti. Kad je u jednu pokrajnju uličicu skrenuo vojni džip, dva vojnika koja su putovala njime odmah su ga primijetila. Stao je tamo zaslijepljen njihovim prednjim svjetlima ne pokušavajući pobjeći dok je vozilo grmjelo prema njemu i zaustavilo se škripeći. Vojnici su iskočili van vičući na njega, mašući puškama, izvikujući

uvrede. Oko njih je vladalo ozračje anarhije, ludila zbog mjeseci dokolice koju su prekidala samo izviđanja praznim gradom u kojemu se nije kretalo ništa osim gamadi i reptila. Mogli su namirisati malo akcije i njihovo je uzbuđenje bilo opipljivo. Turski je Cipranin polagano podignuo ruke u zrak. Vojnik koji je vozio ubo ga je u grudi vrhom cijevi svoje puške. ‚Ti!‛ zagrmio je. ‚Što radiš ovdje?‛ ‚Što radiš ovdje?‛ ponovio je drugi višim glasom. Obojica su sumnjala da on ima neke veze s nestankom njihova kolege. ‚Odgovori nam!‛ dreknuo je prvi. ‚Od-go-vo-ri nam!‛ Gotovo je pljuvao čovjeku u lice. ‚On je Grk!‛ nasmijao se jedan. ‚Ne razumije!‛ Plesao je oko njega spreman se za nasilje poslužiti opravdanjem da čovjek nije želio odgovoriti na pitanje. ‚Razumijem ja‛, stigao je odgovor na turskome. Glas mu je toliko drhtao da nije bio siguran jesu li ga razumjeli. Jedan od vojnika iskoračio je prema njemu. Samo činjenica što je taj muškarac govorio turski nije ga činila prijateljem. ‚Drži ga!‛ zalajao je na svoga podređenoga. Turski se Cipranin nije opirao. Nije bilo smisla s obzirom na broj i snagu vojnika, i nakon nekoliko trenutaka imali su ga potpuno u svojoj vlasti. Muškarac nije imao što izgubiti, a dobiti je mogao mnogo. Oni bi mu čak mogli pomoći da pronađe Markosa Georgioua, ako im obeća dio plijena. Pretpostavljao je da su dijamanti još uvijek u Praskozorju, i ako budu imali sreće, tamo bi moglo biti još dragocjenosti. Svima im je bila neodoljiva mogućnost osobne koristi.

Kad je Hüseyin spazio vojnike i njihova zarobljenika, nije mu trebalo mnogo da shvati što se dogodilo. Iako je Praskozorje izvana djelovalo mrtvo, Markosov je posrednik očito znao odakle pristižu dragocjenosti. Shvatio je da su sada svi u opasnosti. Morat će napustiti hotel. Jedino što je stajalo između dviju obitelji i turskih vojnika bila je čvrsta željezna ograda. Bilo je mnogo mjesta koja bi lakše opljačkali, ali sada su vjerojatno znali da bi se za ovo mjesto isplatilo potruditi. Njih su trojica promatrala kako vojnici odlaze. Zarobljenik je otišao s njima. Kad više nisu mogli čuti džipove, muškarci su se okrenuli jedni prema drugima. ‚Moramo otići večeras‛, rekao je Husein. ‚Ne možemo čekati.‛ U proteklih je mjeseci Hüseyin stekao mudrost koja nije bila primjerena njegovoj dobi. Čak se i Vasilis počeo obraćati tomu mladiću zadovoljan što ima nekoga s kim može pretresti situaciju, baš kao što je u prošlosti bio sretan zbog toga što je Markos preuzeo vodstvo. Nasuprot tomu, Halit se pobunio. Njemu nije njegov vlastiti sin mogao govoriti što da radi. ‚Ali ovdje smo cijelo vrijeme bili na sigurnome‛, rekao je. ‚Mislim da je sada gotovo s time. A čak i da i prema nama budu blagi, ne znamo kako će se ponašati prema Georgiousovima.‛ ‚Tvoja majka neće htjeti otići‛, otresao se kao da će to pokolebati Hüseyina. ‚Ako će kyria Irini krenuti,‛ rekao je čvrsto, ‚krenut će i majka.‛ To je bila jednostavna istina. Halit ju nije pobijao. Njih su trojica sišla u prizemlje da svoje mišljenje iznesu pred obiteljima. Još nije bilo ni pet ujutro i svi su spavali.

Vasilakis i mala Irini bili su sklupčani jedno pokraj drugoga, nevini, dok su im trepavice podrhtavale na obrazima kao da sanjaju isti san. Maria je podignula Irini, a Panikos je uzeo Vasilakisa. Nijedno se dijete nije probudilo. Njihovi roditelji nisu trebali ništa drugo. Nijedan predmet nije bio vrijedan pakiranja ili odgađanja. Mehmet je često spavao sa svojom majkom jer je zbog svojih loših snova redovito u snu hodao hodnicima. U njegovu umu bombe su padale na plažu raspršujući ljute oblake pijeska i paleći sve oko njega. Otkako je mir na njihovu otoku uništen, tisuće je Ciprana patilo zbog sličnih noćnih mora. Prizore bombardera koji prelijetaju iznad glave i prijetnje posvemašnjim uništenjem teško su zaboravljali kako odrasli, tako i djeca. Emine je imala lagan san, pa ju nije bilo teško probuditi. Sa zida je uzela nazar. Pri izlasku iz sobe primijetila je da na stolcu još uvijek leži Aphroditina torba. Izvadila je iznutra baršunastu vrećicu i novčanik ostavivši ključ unutra. Irini je dragocjena bila njezina mati, slika Christosa i njezina ikona. Hüseyin je sa sobom ponio samo ogrlicu. Svi su se okupili za pet minuta. ‚Kamo idemo?‛ upitala je Irini. Nitko zapravo nije razmišljao o tome. ‚Kući?‛ rekao je Halit. Ta je riječ zazvučala čudno i prazno. Svi su se stali međusobno pogledavati. Ta riječ više nije značila ono što je značila nekoć, ali za sada to je bilo mjesto na koje su mogli otići. ‚Uvijek sam se nadala da ćemo jednoga dana napustiti ovo mjesto... ali ne na ovaj način‛, rekla je plačnim glasom Irini. ‚Ovo je došlo tako iznenada...‛

Vasilis je znao da će njegova supruga razmišljati o tijelu svoga sina. Kako će mu pripremiti propisnu misu? Kako će moliti pokraj njegova groba? Hoće li moći otići od njegovih kostiju ne znajući hoće li se ikada vratiti? Vasilis je rekao jedinu stvar koju je ona željela čuti. ‚Siguran sam da ćemo se moći vratiti i pronaći ga.‛ Irini je bila jedina koja je plakala na odlasku. Svi su se ostali usredotočili na sljedećih sat vremena svoga života. Kliznuli su kroz požarna vrata i krenuli prema plaži. Hüseyin je otključao kapiju i obitelji su otišle različitim putovima nadajući se da će im to pomoći da ih ne otkriju. Sunce se počelo buditi i svjetlost im je omogućila da vide oronulost ulica kojima nisu hodali mjesecima. Taj je prizor bio poznat samo Hüseyinu i Panikosu. Drugi su bili užasnuti. Nakon proljetnih kiša između kamenih je ploča na ulicama te u pukotinama prouzročene bombardiranjem niknuo korov. Šteta na zgradama bila je veća nego što su pamtili. Ulice su bile pune krhotina i neželjene robe koju nisu željeli čak ni pljačkaši. Boja se na pročeljima počela ljuštiti, natpisi iznad prodavaonica otpali su, metalni su balkoni bili strgnuti sa zgrada, a vrata izbijena. Bilo je bolno vidjeti nekoć lijep i napredan grad u ovome stanju. Dvije su skupine napredovale što su brže mogle. Sporazumjeli su se o svojim rutama prije nego što su krenuli i ulici su prišli s različitih strana. Nadomak doma stabla su bila u cvatu, bugenvilija se širila zidovima mnogih kuća, njezini su cvjetovi bili veliki i bujni. Taj ih je prizor neočekivano razvedrio i ublažio sveprisutni osjećaj raspadanja. Özkanovi su prvi došli do Ulice Elpida. Njihov je dom izgledao upravo onako kako je izgledao onoga dana kad su ga oštetili turski

vojnici. Halit je prekoračio preko slomljenih komada ulaznih vrata. Unutra je na svemu ležao debeo sloj prašine. Emine je stajala s rukom na ustima. Vizija doma koju je njegovala tijekom boravka u Praskozorju nije se poklapala s ovim prizorom. Tava puna rižota koji je ostavila na štednjaku prije svih tih mjeseci prošao je kroz sve faze raspadanja. Miševi su ostavili samo nekoliko traka papirnatih vreća u kojima se nalazila riža i brašno, a kuhinjski su ormarići bili crni od njihova izmeta. Štakori su se ukopali u tapecirung i uništili zastore od kojih su si pravili gnijezda. Ostavivši Mehmeta i Hüseyina u prizemlju, Emine i Halit otišli su na kat. Tamo nije bilo bolje. Smrad je bio jedak, a madraci i posteljina ležali su u komadićima. Otvorena vrata bila su pozivnica svim glodavcima u susjedstvu. ‚Pa, morat ćemo početi od nule‛, rekao je Halit. ‚Moramo se primiti posla. Idemo najprije malo pospremiti, a onda vidjeti možemo li popraviti vrata.‛ Hüseyin je promatrao svoju majku. Odmahivala je glavom. ‚Ne možemo ostati ovdje, Halite‛, rekla je. ‚Uništili su naš dom.‛ ‚Ali, mi živimo ovdje.‛ ‚Možda ćemo se sada morati preseliti nekamo drugamo‛, rekao je Hüseyin. ‚Ne bi bio prvi put da se selimo.‛ Hüseyin se obično nerado suprotstavljao svomu ocu, ali napad na njihov dom nije samo bio napad na tkanine u njemu. Bilo je to skrnavljenje njihova svetišta, a taj se status svetosti više ne može vratiti. Obitelj Georgiouovih bila je malo sporija od Özkanovih. Maria je nosila bebu, a Panikos je Vasilakisa stavio sebi na ramena. Vasilis je šepao sa svojim štapom, a Irini se bojala da će to neprestano tapkanje

netko čuti. Naposljetku su stigli u Ulicu Elpida. Njihova je četverokatnica izgledala jednako kao kad su ju napustili, osim što su biljke sada bile ili uvenule ili se previše razrasle. Njih je šestero prošlo kroz nisku željeznu kapiju. Činilo se da je hrđa uzela svoj danak i kapiju je trebalo nauljiti. Vasilakis je bio uzbuđen zbog toga što se opet nalazi u vrtu svojih bake i djeda. Njegov je mali tricikl još uvijek stajao u kutu i on je potrčao prema njemu veselo cičeći. ‚Vasilakise!‛ siknula je njegova majka. ‚Dođi ovamo. Ššššššš!‛ Cijela je obitelj stajala nepokretna. Nitko od njih nije želio ući unutra. Nisu se bojali onoga što bi mogli zateći unutra, već onoga čega tamo ne bi bilo. Teško ih je pritiskala odsutnost Christosa i Markosa. Koliko su mogli iščitati iz ukupnoga izgleda kuće, činilo se da se turski vojnici nisu trudili provaliti unutra. Vrata i rolete činile su se netaknutima. Irini je bacila pogled prema praznoj kukici iznad sebe. Mimikos. Za nju više nikada neće biti neke druge ptice pjevice. Bol zbog povratka bila je još jača nego što je očekivala. U kiposu je najsnažnije osjećala gubitak svojega starijeg sina. Tu su svakoga jutra sjedili zajedno, tu je pijuckao kavu koju bi mu ona pripremila, tu bi ju zagrlio, tu joj je pjevao slađe od bilo kakvoga kanarinca. Dok su Vasilis i Panikos tražili skrivene rezervne ključeve, ona je tiho sjela na stolac. Vidjela je kako njezin suprug odlazi u njihov stan i kako Maria i Panikos odvode svoju djecu na kat. Nedugo zatim, Maria se vratila. Nasilu se osmjehnula. ‚Sve je upravo onakvo kakvim smo ostavili‛, rekla je. ‚Malo je zagušljivo i prašnjavo, ali nitko nije bio tamo. Vratit ćemo sve u funkciju dok si rekao keks.‛ I Vasilis se ponovno pojavio. Na licu mu je bio njegov uobičajeni

ozbiljni izraz. ‚Kao što je i bilo‛, rekao je kratko. ‚Ali malo prljavije nego obično.‛ Njegova je supruga stan držala besprijekorno čistim i urednim, pa se primjećivala i najmanja količina prašine. Irini je nastavila sjediti. ‚Zar nećeš ući unutra, mamma?‛ upitala je Maria. Obgrlila je majku oko ramena. Irini Georgiou nijemo je odmahnula glavom. Nije se mogla natjerati da ustane. Ovo mjesto na koje su se vratili više se ne može zvati domom. Zgrada koju su izgradili za svoju obitelj i njihovu budućnost sada joj se činila poput slomljene kasete za naranče, pune špranja i beskorisne. Christosova je sudbina i dalje bila nepoznata. Njegov je stan bio prazan i prije nego što su otišli. Sa sigurnošću je znala da na katu iznad nje nikada više nitko neće stanovati. Roditeljski san o tome da će te prostore ispuniti snahe koje će oni pokušati voljeti i hrpa djece neće se ostvariti. Bilo je života i budućnosti koje se nikada neće dogoditi. Prije nego što je Irini mogla progovoriti, pojavila se Emine, a za njom Halit i Mehmet. ‚Ne možete si ni zamisliti nered kod nas‛, rekla je. ‚Trebali biste vidjeti što su učinili miševi! Ponašali su se lošije od vojnika.‛ Sjela je pokraj Irini i položila dlan na ruku svoje prijateljice. ‚Ne možemo ostati tamo‛, nastavila je. ‚Mjesto je potpuno uništeno – i smrdi.‛ Irini ju je pogledala. Vasilis se pojavio iz kiposa da pronađe svoju suprugu. Irini nije bilo svojstveno da ga ne slijedi unutra. Očekivao je da će se već opasati pregačom i početi brisati prašinu i čistiti.

Vidio je kako još uvijek sjedi s tim parom turskih Ciprana uza se. Mehmet je otrčao na kat da pronađe Vasilakisa. ‚Irini?‛ ‚Emine i Halit trebaju mjesto na kojemu bi prespavali‛, rekla je. ‚Kao i Hüseyin i Mehmet. Možeš li pronaći ključeve Christosova i Markosova stana?‛ Vasilis je bez riječi učinio što ga je zamolila njegova supruga i pružio joj ključeve. ‚Tisuću ti puta hvala, ahbape, prijatelju moj‛, rekao je Halit Vasilisu. ‚Neka te Alah blagoslovi.‛ Irini je ustala i ušla u svoju kuću da počne čistiti. Nije mogla spavati u prljavoj kući. Njihove su riječi i radnje bile skoro nečujne, ali da su i govorili normalnim glasom ili udarili vratima, nije bilo nikoga tko bi to čuo. U blizini nije bilo vojnika. Većina je otišla prema Praskozorju.

Kad su njegov otac i brat otišli Georgiousovima, Hüseyin je otišao pronaći nešto za jelo. ‚Ne mogu sve trgovine biti ispražnjene‛, rekao je njegov otac. ‚A ako ne možeš pronaći malo duhana...‛ Hüseyin je hodao ulicama prolazeći pokraj mjesta koje je upamtio za kasnije. Njegov prioritet nije bila hrana. Postojalo je nešto što je želio uzeti, a čega se sjetio kad je napustio Praskozorje: Markosov pištolj. Nalazio se ispod njegova madraca i mogao bi im pružiti zaštitu. Nisu imali ništa drugo. Dok je tamo, uzet će i neke namirnice. Prije nego što je stigao ugledati hotel, već je znao da se događa nešto neobično. Osim povremenoga prolaska džipa, tijekom njihova boravka u Praskozorju ulice su bile tihe. Danas se to promijenilo.

Zvuk građevinskih radova bio je uobičajen sve do početka rata jer su se u Famagusti neprestano gradile nove stambene zgrade i hoteli. Danas je ponovno čuo taj zvuk, ali kad je zaokrenuo iza ugla, shvatio je da je to zvuk razgradnje, a ne gradnje. Ispred Praskozorja stajala su tri buldožera uključenih motora. Pokraj njih su se nalazila četiri muškarca, od kojih je svaki radio pneumatskom bušilicom. Taj je zvuk parao bubnjiće, čak i izdaleka. Bušilice su služile za potkopavanje stupova ograde i željezne kapije, a radnici su otkrili koliko je Savvas Papacosta sve to čvrsto izgradio. Morali su kopati gotovo metar u dubinu. Svako toliko stupili bi ustranu kako bi omogućili pristup buldožerima, koji su gunđali i grmjeli ljuljajući se s jedne strane na drugu kako bi odnijeli iskopan materijal. Na nekoj je udaljenosti od toga stajala grupica od barem šestorice vojnika. Kad se srušila kapija i dovoljno širok potez ograde, jedan od buldožera probio se unutra rušeći sve pred sobom. Vojnici su veselo uzvikivali i pljeskali slijedeći to čudovište. Hüseyin je promatrao kako uništava metalnu rešetku koja je štitila prednjicu hotela i probija se kroz staklo iza nje. U vojnicima je bilo nećega anarhičnoga, nečega divljačkoga u njihovu oduševljenju tim brutalnim uništavanjem. Nekolicina ih je počela ispaljivati u zrak metke iz pištolja. Smatrao je da je njihova meta podrum. Nema sumnje da je onaj turski Cipranin, koji je još uvijek bio s vojnicima, odao o čemu se tu radi, ali Hüseyin je sumnjao u to da će za svoj rad dobiti nekakvu nagradu. Hüseyin je promatrao nekoliko minuta, a onda se povukao. Nije ga zanimalo što će se sada dogoditi. Znao je da se sefovi ne mogu otvoriti, čak ni ključevima. Nije bilo načina da sada uzme pištolj, pa mu je prioritet bio pronaći hranu. Udaljio se po jednoj pokrajnjoj uličici osjećajući da je vidio i više

nego dovoljno gruboga, prostačkog ponašanja. Iako je nasilje vojnika bilo usmjereno prema betonu i staklu, bilo je ružno i ispunilo ga je strahom. Prva robna kuća u koju je ušao bila je ogoljena do kraja. Nije bilo ničega osim nekolicine paketića sapuna i malo soli. U drugoj je pretražio svaku policu. Skrivene u krajnjoj pozadini posljednjega mjesta koje je pretražio, ležale su dvije konzerve inćuna. Bilo ih je lako previdjeti. Spremio ih je u džep. U sljedećoj je prodavaonici pronašao nekoliko konzervi slanutka i malu vrećicu u kojoj ih je mogao nositi. Primijetio je da su sve suhe namirnice — riža, grah, brašno i šećer — već bile potrošene. Mišji i štakorski izmet ostavljeni su na svome mjestu. Praskozorje je doista bilo rajsko mjesto. Nastavio je sa svojom potragom ušavši u još tri ili četiri prodavaonice; u svakoj je pronašao iste hrpe životinjskoga izmeta, poderanoga papira i kartona u kojemu su nekoć stajali keksi i šećer. Nakon još dva sata hodanja po ulicama, sve što je pronašao bile su tri konzerve pirea od rajčice i dvije konzerve kondenziranoga mlijeka. Umoran i razočaran, vratio se u Ulicu Elpida. Kad je stupio preko praga, tišina mu je rekla da je sam. Rukom je pokrio nos. Smrdjelo je. Sjetio se kako je ušao unutra neposredno nakon što su vojnici prohujali kroz taj prostor, ali sada, nakon nekoliko mjeseci, smrdjelo je mnogo jače. Prebacivši malu vreću s namirnicama preko ramena, prešao je ulicu i došao Georgiousovima. ‚Tvoji su roditelji na katu‛, rekao je Vasilis. Kad je Hüseyin odložio vreću na vrtni stol, iz kuće je izišla Irini. ‚Što si pronašao?‛ upitala je znajući da će svi biti gladni. ‚Samo konzerve‛, rekao je. ‚Nema ničega drugoga.‛ ‚Sigurna sam da od toga možemo napraviti nešto fino‛, rekla je. ‚Hoćeš li to unijeti unutra?‛

Jednu po jednu, Irini je izvadila konzerve i pročitala natpise. Neke od njih izgledale su hrđave, ali znala je da će sadržaj još uvijek biti dobar. ‚Jesi li vidio što se dogodilo našemu začinskom bilju?‛ Hüseyin je pristojno odmahnuo glavom. ‚Naraslo je!‛ rekla je trudeći se da zvuči pozitivno. ‚Pogledaj ovaj bosiljak! I mažuran!‛ Uzela je dva golema svežnja zelenja koje je ležalo u sudoperu i ponudila mu da pomiriši. Taj je kombinirani miris bio omamljujuće sladak i svjež. Uronio je lice u njega da sakrije svoje osjećaje. Nekoliko sati ranije, kad je napuštao Praskozorje, nije mogao niti pogledati u Irini Georgiou. Suze su se slijevale niz njezino lice. Njezina je bol njemu bila veliki teret. Znao je da je on bio odgovoran za to i čak ni spoznaja da se radilo o samoobrani nikada neće umanjiti njegov osjećaj krivnje. Sada se u kuhinji pravila hrabrom pričajući mu što će skuhati od tih oskudnih sastojaka. Kuhanje je obroka bilo sklonište Irini Georgiou, ali kad kuhanje završi, jelo se posluži i pojede i kad se odlože sve vilice i noževi, njezina će ju tuga čekati poput kaputa koji visi iza vrata. Vratio joj je svežanj bilja i nadao se da neće primijetiti da mu oči blistaju od suza. ‚S ovim, ovim i ovim‛, rekla je pokazavši prema tri konzerve, mogu napraviti varivo od slanutka. A još uvijek ima malo meda, pa ćemo večeras čak imati i nešto za desert. Bravo, dragi moj!‛ Hüseyin se okrenuo. Nepodnošljiv mu je bio nježni način na koji je razgovarala s njime, gotovo kao da joj je bio sin. ‚Hoćeš li reći svojoj majci da ću pripremiti nešto za sat vremena?‛ viknula je Irini za njim. Hüseyin je preskakivao dvije stube odjednom.

Na prvome je katu skoro pao u naručje svojoj majci. ‚Camm, jesi li dobro?‛ ‚Ostao sam bez daha, majko‛, rekao je. ‚To je sve.‛ Zagrlila ga je. Iza njezina ramena rukavom je otro suzu. ‚Pronašao sam nešto hrane‛, rekao je. ‚Dolje je, kod kyrije Georgiou. Ona kuha.‛ ‚Moram otići i pomoći joj.‛ ‚Siguran sam da bi joj to bilo drago‛, rekao je Hüseyin tek da nešto kaže. ‚O,‛ rekla je njegova majka, gotovo kao da se nečega naknadno sjetila, ‚ovo je stan njihova sina Christosa. Ako ne želiš dijeliti sobu s Mehmetom, možeš otići gore...‛ ‚Hoćeš reći, u Markosov stan?‛ Emine je odmah shvatila što je predložila. ‚Spavat ću na kauču‛, rekao je Hüseyin. Kad su se okupili oko Irinina i Vasilisova stola da jedu, jedva da je bilo dovoljno mjesta i u prizemlje su morali donijeti dodatne stolce. Vasilakis je sjedio u krilu svoga oca, a beba u majčinu. Mehmet je sjedio na malenome tronošcu. Hüseyin se ponudio da sjedi u vrtu i drži stražu. Nisu sada mogli odustati od stražarenja. Irini mu je donijela tanjur. ‚Možeš li ih još uvijek namirisati?‛ upitala je. Nagnuo se nad jelo. Miris začinskoga bilja podignuo se do njegova lica. ‚Da‛, odgovorio je. ‚Hvala Vam, kyria Georgiou.‛ Nakon pet minuta njegov je tanjur bio prazan. Unutra je Vasilis sebi i Panikosu nalio po čašu zivanije.

‚Stin yia mas‛, rekli su kucnuvši se čašama. Vasilis je bio sretan što je ponovno kod kuće. Nedostajala mu je snaga domaće žestice. Starinske vrste viskija i francuski konjaci u Clair de Lune nisu bile nikakva zamjena. Svi su gladno jeli. Bili su navikli na raskoš Praskozorja, na porculan, kristal i srebro, ali ovo im se činilo prirodnijim: slabo svjetlo, čipkasti stolnjak, lagano okrhnuti tanjuri i dodirivanje laktovima oko malenoga stola. Ikona se vratila na posebnu policu na koju je pripadala, a mati je pazila na sve njih. Fotografije su stajale na mjestima na kojima su uvijek bile i Irini je čak pronašla vremena da ih sve očisti od prašine namjerno izbjegavajući poglede svojih sinova. Gledali su u objektiv. Markos: pokojni. Christos: ne zna se gdje je.

Do kraja sljedećega jutra Hüseyinu je bilo jasno stanje situacije s hranom. Ustajao je rano i hodao svakom ulicom u susjedstvu ulazeći u svaku prodavaonicu brane. U većinu nije morao ulaziti nasilu. Vrata su već bila odškrinuta. Sjetio se onih koje su bile bogat izvor namirnica prije nego što su otišli u Praskozorje, ali sve suhe namirnice u međuvremenu su bile poharane, većine konzervi više nije bilo; pretpostavio je da su ih uzeli vojnici. Kad se vratio, zatekao je svoju majku s Irini za kuhinjskim stolom. ‚Gdje si bio, dušo?‛ rekla je Emine. ‚Jako smo se zabrinute!‛ ‚Mislile smo da ti se nešto dogodilo‛, dodala je Irini zabrinuto. ‚Tražio sam hranu‛, odgovorio je. ‚Mislio sam da ćete znati kamo sam otišao.‛ ‚Ali, tako te dugo nije bilo...‛ rekla je Emine. ‚Žao mi je što ste se zabrinule‛, rekao je. ‚Ali...‛ Oklijevao je.

Cijeloga jutra nije pronašao gotovo ništa. Očajan, provalio je čak u domove ljudi da vidi je li preostalo išta jestivo. Baš kao što je primijetio mjesecima ranije, bilo je kuća koje su ostale točno u onome stanju u kojemu su ih pri bijegu ostavili vlasnici. U jednoj tanjuri su bili umrljani ostatcima hrane; u drugoj je nekoliko osušenih cvjetnih glavica ležalo rasuto u urednome krugu oko podnožja vaze. Preko naslona stolca odbačen je ležao dječji podbradnik i pregača, napušteni kad su ukućani pobjegli. Svuda je bilo znakova normalnoga života prekinutoga iznenadnošću bijega. U tim je domovima bilo nepomičnosti, kao da bi se vlasnici mogli vratiti svakoga časa i nastaviti sa svojim životom. Kuće koje su opljačkane izgledale su mnogo drukčije. Podsjećale su ga na stanje vlastita doma. Stolci nisu bili uredno podvučeni pod ploču stola, a tanjuri nisu strpljivo čekali juhu ili kleftiko. Pokućstvo je bilo svedeno na komadiće drva, a porculan je ležao u krhotinama. Vrata kuhinjskih ormarića bila su širom otvorena, a vrednote uklonjene. Glasine o tome da su ljudi u madrace ili ispod podnih dasaka sakrili novac i nakit značile su da su turski vojnici ponekad potpuno rastavili domove na sastavne dijelove. Iako je velika većina kuća pripadala grčkim Cipranima, uništavanje je jednako bilo na djelu i u domovima turskih Ciprana. U svima se njima osjećao smrad ustajalosti, vlage i raspadanja. Da su zgrade smrtne, ove bi bile na umoru ili mrtve. Kakvo god da je bilo stanje kuće u koju bi ušao, Hüseyin je uvijek imao samo jedan cilj: pronaći nešto jestivo. Nalazi su bili oskudni. Tijekom cijeloga jutra pronašao je četiri zahrđale konzerve koje će im jedva dostajati za jedan obrok. Dvije su ga žene promatrale s očekivanjem. Pod njihovim se pogledom osjećao gotovo nelagodno. Od Markosove je smrti bio svjestan da odrasli u njega gledaju očekujući da im on bude vođa. ‚Ovo je sve što postoji‛, rekao je položivši konzerve na stol ispred njih.

Irini i Emine stajale su u tišini. Nisu mogle prikriti svoje razočaranje. ‚Tamo vani praktički nema više ničega‛, rekao je Hüseyin. ‚Otiđi i pronađi svoga oca i kyriosa Georgioua‛, rekla je Emine. Dvojica su muškaraca pušila na krovu zgrade. U Christosovu su stanu pronašli nešto ustajaloga duhana. Kad je stigao Hüseyin, imao je trenutak da ih promotri prije nego što su ga primijetili. Glave su im bile priljubljene jedna uz drugu dok su razgovarali. Toliko se toga promijenilo. Čuli su korake i okrenuli se prema njemu. ‚Hüseyine!‛ rekao je Halit smiješeći se. ‚Hoćete li doći dolje?‛ upitao je. ‚Kad popušimo svoje cigarete‛, odgovorio je Halit. ‚Želi li tvoja majka da nešto obavim?‛ Hüseyin je slegnuo ramenima. Toga je dana puhao lagani povjetarac i osjetio je kako mu miluje lice kad se okrenuo da ode. Nekoliko minuta kasnije njih se petoro okupilo u stanu Georgiousovih. ‚Hüseyin nam želi nešto reći.‛ ‚Mislim da moramo otići odavde.‛ ‚Ali, zašto?‛ upitao je Vasilis. ‚Ne znamo kako je tamo vani...‛ dodao je Halit. ‚Ovdje nema hrane, baba. Vrijeme je da krenemo.‛ Njegove su riječi bile grube. To je bila istina. Svi su pogledali jedan drugoga. Čak i sada sve veća glad mu je govorila da je Hüseyin sigurno u pravu. ‚Bit će bolje da kažemo Mariji i Panikosu‛, rekao je Vasilis. ‚Ali, kako ćemo samo otići?‛ upitala je Irini. ‚To ne može biti

dobro za našu sigurnost.‛ Hüseyin, koji je vidio ponašanje vojnika, znao je da je u pravu. ‚Ako napustimo ovo mjesto,‛ rekao je Halit, ‚nemamo ništa. Baš ništa.‛ ‚A Ali neće znati gdje da nas pronađe... kao ni Christos‛, rekla je Emine. ‚Imamo naše malo imanje‛, rekao je Vasilis. ‚I naše voćke.‛ ‚Ali nemamo gdje živjeti‛, dodala je Irini, gotovo nečujno. Na vratima se pojavio Panikos. Ostavio je Mariju na katu s troje djece i spustio se da sluša. ‚Ako Hüseyin kaže da moramo otići, onda bismo ga trebali poslušati‛, rekao je. ‚Djeca su cijelo vrijeme gladna. A ako tamo vani već sada nema hrane...‛ ‚Ali moramo pronaći siguran put‛, rekao je Vasilis. ‚Ne možemo samo išetati odavde.‛ ‚A tko će nam to pružiti?‛ upitao je Panikos. S dvoje male djece i suprugom, u gradu koji su okupirali turski Ciprani, on je bio pun straha. Hüseyin je još jednom osjetio da su sve oči uperene u njega. ‚Dajte mi vremena do sutra‛, rekao je. ‚Ali budite spremni za polazak kad se vratim.‛ Svi su pogledali jedan prema drugomu. Nije bilo mnogo toga što su mogli pripremiti. Spakirat će ponovno ikonu, fotografije i mati. Nisu imali druge imovine koja se činila vrijednom. Hüseyin je otrčao u Christosov stan. Ugurana u procjep bočne stranice kauča na kojemu je spavao nalazila se ogrlica. Izvadio ju je iz vrećice i podignuo prema svjetlu. Čak se i on, neznalica kad su u pitanju bile takve stvari, divio njezinoj ljepoti. ‚Hüseyine!‛

Kad se okrenuo, shvatio je da ga je njegova majka slijedila. Iz očiju su joj bljeskale munje. ‚Hüseyine — odakle ti ta ogrlica?‛ ‚Markos... imao ju je u džepu kad sam ga ubio.‛ ‚Daj mi da ju vidim‛, zahtijevala je. Hüseyin je rijetko kad vidio svoju majku tako ljutitu. Pružio joj je ogrlicu; ona ju je kratko promatrala, a onda je pogledala njoj prepoznatljivu kopču. ‚Postoji samo jedna žena na Cipru koja posjeduje nešto nalik na ovo‛, rekla je. Odmah je shvatila da je Aphroditina. Hüseyina je obuzela tjeskoba, jer majka kao da nije imala namjeru vratiti mu ogrlicu. ‚Ti safiri su sada sve što imamo, majko‛, preklinjao je. ‚Moram ih prodati da nam omogućim siguran prolazak.‛ Zamišljeno je pogledala u njega, a zatim u ogrlicu koju je držala u rukama. Baš kao i Hüseyin, shvaćala je da im je to jedina prilika. Jednoga dana, nekako, platit će ju Aphroditi. ‚Trebaš znati‛, rekla je, ‚da to nisu safiri. To su plavi dijamanti. To je ogrlica koju je Aphroditi dobila od svoga oca na dan svoga vjenčanja.‛ ‚Dakle, ako ih prodam, nema sumnje u to da će nam kupiti sigurnost?‛ ‚Nadam se da je tako‛, rekla je Emine. ‚Mislim da su vrlo rijetki.‛ Nije željela znati detalje Hüseyinova plana, ali vjerovala je da ga ima. ‚Hoćeš li me ošišati?‛ upitao je Hüseyin. ‚Mora biti jako kratka.‛ Emine nije postavljala pitanja.

U Christosovoj su kupaonici pronašli škare i, najbolje što je mogla s tako neprikladnim alatom, odrezala je kosu svoga sina. Irini je bila u kiposu kad je Hüseyin prošao pokraj nje. Sada kad se sve bilje toliko razraslo, osjećala se sigurno ovdje na toplini dok se sunce probijalo kroz pokrov od ranoljetnoga lišća. Mislila je da Hüseyin ide u još jednu misiju pronalaska hrane, pa se nekoliko puta prekrižila moleći se za njegovu sigurnost. Počele su se vraćati njezine stare navike.

Trideset i drugo poglavlje Hüseyin je imao samo jedan cilj. Najprije je morao pronaći odoru nekoga vojnika. Kao civil imat će mnogo manje izgleda da sigurno stigne na svoje odredište. Postojalo je samo jedno mjesto za koje je znao da bi na njemu mogao pronaći vojničku uniformu. Živo se sjećao položaja prodavaonice u kojoj je ubio Markosa. To mu je bilo nemoguće zaboraviti. Trebalo mu je samo deset minuta da dođe tamo, a kad je stigao, srce mu je nabijalo. Ako ne bude brzo obavio ono što je morao obaviti, ako zastane makar samo zato da razmisli, znao je da će podbaciti. Čim se našao u prodavaonici, svukao je majicu i čvrsto ju zavezao preko lica prekrivši nos i usta. Čak i s praga, mislio je da može osjetiti smrad raspadajućega mesa. Žustro je otišao prema stražnjemu dijelu trgovine i počeo odvlačiti hrpe vreća. Štetočine nisu otkrile vojnikovo tijelo, pa je leš prepušten svojemu polaganom raspadanju. Hüseyin je brzo raskopčao košulju i povukao patentni zatvarač na hlačama pokušavajući ne gledati u lice leša. Čizme su lagano kliznule s nogu, a onda je svukao hlače. Košulju je bilo teško ukloniti. To je zahtijevalo da prevrne tijelo na bok i povlači jedan po jedan rukav. Ostavio je vojnikovo raspadnuto tijelo u njegovu donjem rublju i ponovno ga pokrio vrećama. Odnijevši odjeću u prednji dio prodavaonice, Hüseyin ju je

žestoko pretresao, kako unutra ne bi zaostala nekakva gamad. Trudio se da ne povrati kad je zamijenio svoje hlače vojnikovima sjetivši se iz džepa izvaditi dijamante. Zatim je odjenuo košulju, obuo čizme, a svoje sakrio ispod pulta. Odjeća mu je bila malo prevelika, ali kad je hlače podvrnuo u struku, uspio ih je natjerati da ostanu na njemu. Čizme su mu pristajale kao da su njegove. Ugledao se u prljavome izlogu prodavaonice i znao da će nekako proći kao vojnik. Nije se sjećao da je vojnik na glavi nosio kapu. Možda ju je izgubio kad je pao. Hüseyin je krenuo prema otvoru u žici za koji je znao da predstavlja Markosovo mjesto za izlazak iz grada, a putem nije susreo niti jednoga vojnika. Kad se gotovo potpuno smračilo, provukao se kroza žicu. Činilo se da većina vojske sada ostaje u svojim osmatračnicama uokolo ruba Famaguste i da nema pogled na njegovu rutu kojom izlazi iz grada. Napredovao je preko neke ledine zarasle u korov držeći se, kad god je mogao, drveća, i hodao je dok se nije domogao glavne ceste. Deset minuta kasnije čuo je iza sebe zvuk kamiona. Bilo je to vojno vozilo u čijemu se stražnjem dijelu nalazila skupina vojnika. Vozilo je usporilo da pokupi njega, pa su spustili na tlo stražnju, nazubljenu rampu kako bi se mogao uspeti unutra. Stisnuli su se da mu naprave mjesta na jednoj od klupa i nastavili sa svojim pijanim pjevanjem. Kad su se svi u zboru pridružili pjesmi, počeli su jedan drugomu dodavati bocu žestice, pa je svaki potegao veliki gutljaj. Hüseyin je oponašao i pjevanje i ljuljanje. Nitko ga nije pogledao dvaput. Činilo se da ni većina drugih vojnika nema kapu. Bilo je teško nešto pošteno vidjeti u mraku, ali uz cestu je primijetio mnoge napuštene automobile, od kojih su neki bili gurnuti u jarke. Pitao se jesu li to vozila koja su ostala bez benzina pri užasnome bijegu iz Famaguste prije svih tih mjeseci.

Putom su prošli pokraj nekoliko vozila Ujedinjenih naroda i zastali još jednom ili dvaput da pokupe ostale vojnike kojima je trebao prijevoz, ali naposljetku su u rane jutarnje sate stigli do Nikozije, gdje su ih iskrcali ispred baraka u predgrađu. Većina je muškaraca ušla unutra, a nekolicina je drugih otumarala prema središtu grada. Hüseyin je krenuo s njima. Činilo se da jedan drugoga ne poznaju baš dobro, pa se stopio s njihovom skupinom i uspio prikriti svoj ciparski naglasak koji bi ga mogao odati. Iz njihova je razgovora saznao da imaju namjeru pronaći neku javnu kuću. Neko je vrijeme hodao s njima, a onda je počeo zaostajati pretvarajući se da gleda izloge dok mu se nisu izgubili iz vida. Nije poznavao ulice Nikozije. Ondje je bio jednom ili dvaput još kao dijete, prije nego što je preko grada razvučena Zelena linija, ali slabo se sjećao toga. Čak i u mraku vidio je da otokom vlada kaos. Dovoljno je već bio zabrinut i zbog svojih roditelja i brata, ali pronaći siguran smještaj za Georgiouove bit će još teže. Hüseyin je lutao ulicama pokušavajući izbjeći grupe vojnika koji su miljeli uokolo. Nakon nekoga vremena svladala ga je iscrpljenost pa se uvukao u jedno mračno stubište i zaspao. Tek je sljedećega jutra, u pet do devet, kad je vlasnik prodavaonice podignuo rolete, shvatio da je noć proveo ispred jedne urarnice. Sjedokosi se muškarac tek lagano iznenadio kad ga je ugledao; u gradu je bilo toliko mnogo vojnika da se nije začudio kad je jednoga zatekao sklupčanoga na svojemu pragu. Iza podignutih roleta Hüseyin je ugledao stotine uredno poredanih satova. Izgledali su gotovo identično. Činilo se da je sat s pozadinom boje vrhnja i tankim zlatnim kazaljkama ovdje standardni primjerak. Nikada nije posjedovao sat i pitao se kako su ljudi mogli odabrati jedan iz te velike zbirke. Urar je dobro poslovao. Mnogi od vojnika željeli su kupiti sat, jer je prodavao vrste koje nisu mogli nabaviti kod kuće u Turskoj i

mislio je da bi i Hüseyin mogao biti takav kupac. ‚Uđite‛, rekao je. ‚Unutra ih ima još mnogo na izbor.‛ Kad je Hüseyin ušao, stotine je satova počelo zvoniti, svaki se oglašavajući drukčijim zvukom. Nekoliko je minuta bilo nemoguće izgovoriti bilo što. Bio je to orkestar udaraljki, jutarnji zbog ponovljenih, pojedinačnih nota. Kad su objavili puni sat, nastavili su otkucavati, uporno, užurbano i nemilosrdno. ‚Ja ih, zapravo, više i ne čujem‛, rekao je urar znajući o čemu razmišlja taj mladi muškarac. ‚Kažu da bih poludio kad bih ih i dalje čuo.‛ Bio je on dobar prodavač i znao je pustiti svoje mušterije da pregledavaju i isprobavaju, pregledavaju i isprobavaju. ‚Ako neki želite pobliže pogledati, samo mi recite‛, izjavio je. ‚Jeste li za šalicu kave?‛ Hüseyin je klimnuo. Osjetio je da je svakim trenutkom bliže pitanju koje je želio postaviti. Urar je na trenutak izišao van i pozvao dječaka koji je stajao ispred kafića preko puta. Nekoliko minuta kasnije dijete se pojavilo s poslužavnikom koji je visio na lancu i dvjema malim šalicama. Urar je znao da kava pomaže mušteriji da se usredotoči. ‚Odakle ste?‛ upitao je pijuckajući svoj napitak. ‚Ne živim daleko‛, odgovorio je Hüseyin neodređeno. ‚S obale sam.‛ Čovjek će pretpostaviti da je mislio na neko mjesto blizu Mersina, na luku na turskoj obali s koje se otisnula većina vojnika kako bi stigla na Cipar. Počeo je navijati svoje satove, neke rukom, a neke ključem. Bio je to zadatak koji je zahtijevao veliko strpljenje i vještinu, a izgledalo je da je urar blagoslovljen obama.

‚Ponekad se‛, rekao je, ‚osjećam kao da imam sve vrijeme ovoga svijeta!‛ Hüseyin je znao da muškarac to nije izgovorio prvi put, ali ipak se nasmiješio. ‚Popravljate li satove ili ih samo prodajete?‛ rekao je da održi razgovor. ‚Naravno da ih popravljam‛, rekao je urar. ‚I danas moram popraviti jedan. Vlasnik ga želi preuzeti kasnije.‛ ‚Pretpostavljam da uvijek ima ljudi čiji se sat pokvario.‛ ‚Ali ljudi se vole počastiti novim‛, rekao je muškarac. ‚Pogotovo vi vojnici.‛ Hüseyin je odšetao do ormarića punoga ženskih satova i zavirio unutra. ‚E, ovi su istovremeno i komad nakita‛, rekao je urar zahihotavši. Narukvice su bile ili zlatne ili platinaste, a mnogi su satovi bili optočeni draguljima. ‚Dame koje posjeduju jedan od ovih satova rijetko gledaju u njih‛, dodao je. ‚Imaju uza se muškarca koji će im reći koliko je sati...‛ ‚Sigurno su vrlo skupi‛, primijetio je Hüseyin. ‚Jesu. Mislim da ih u deset godina nisam prodao više od četiri. Otkako su počeli problemi. Tada mi je jako pao promet. Mnoge od mojih redovitih mušterija, koje su bile turski Ciprani, napustile su Cipar. A grčki Ciprani ne mogu doći ovamo.‛ Hüseyin je znao da mora biti hrabar, ali za sada muškarac se činio ljubaznim. ‚Gledajte!‛ rekao je odbacivši svoj naglasak. ‚Ja nisam Turčin. Ja sam turski Cipranin. Ne mogu si priuštiti kupnju sata.‛ Urar je zastao i slušao. Bila je to priča koju je već čuo.

‚Moja je obitelj izgubila sve‛, rekao je Hüseyin. ‚Osim ovoga.‛ Izvukao je ogrlicu iz džepa. Urarove su se oči raširile od divljenja. Znao je samo cijenu sićušnih dragulja koji su se umetali u satove. Ovi u rukama mladića bili su na sasvim drugome kraju ljestvice. Već jako, jako dugo nije vidio tako velike dragulje. ‚Mogu li pogledati?‛ Hüseyin je pružio dragulje muškarcu, a ovaj ih je podignuo prema svjetlu. ‚Još nikada nisam vidio tako lijepe safire‛, rekao je vrativši ih. ‚To su plavi dijamanti‛, rekao je Hüseyin autoritativno. ‚Plavi dijamanti!‛ Urar ih je još jednom pogledao s divljenjem. ‚Pretpostavljam da ih želite prodati?‛ Hüseyin je klimnuo. ‚Ali moram to učiniti što prije mogu. Trebam novac.‛ ‚Siguran sam da je tako. Ovih dana svi trebaju novac.‛ ‚Moram tim novcem pomoći nekomu‛, rekao je. Urar se počeo osjećati zbunjeno. U glasu mladoga muškarca osjećao se ranjivi očaj. Komu god da je želio pomoći, očito je mnogo mario za tu osobu. ‚Učinit ću sve što je u mojoj moći‛, rekao je. ‚Mislim da možemo srediti da se ta ogrlica proda. A nakon toga morate mi reći na koji način želite pomoći toj osobi ili tim ljudima...‛ ‚Hvala Vam‛, rekao je Hüseyin. ‚Nazvat ću jednoga od svojih prijatelja i vidjeti što može učiniti‛, rekao je. ‚Zatvaram u vrijeme ručka, pa ako ću moći nešto urediti, ići ćemo zajedno k njemu. Ali, ako ne namjeravate nešto kupiti ovdje,‛ dodao je, ‚imam posla. Vratite se u dvanaest. Točno u dvanaest.‛

‚Neću kasniti‛, obećao je Hüseyin. Polagano je hodao gradom ubijajući vrijeme nekoliko sljedećih sati. Dva je puta stao popiti kavu. Činilo mu se neobičnim ponovno se koristiti novcem, kad je pružao kovanice i čekao da mu vrate ostatak. Zatim ga je privukao miris janjetine, pa je na jednome štandu gladno pojeo şiş kebap, prvo meso koje je kušao nakon mnogih mjeseci. Kad se vratio, stotine su kazaljki na satovima bile u okomitome položaju. Ušavši, počele su istovremeno otkucavati puni sat. Urar ga je čekao. ‚Pronašao sam nekoga‛, rekao je. ‚Možda nećete postići cijenu koju želite, ali to je najbolje što danas možemo dobiti.‛ Dirnula ga je činjenica što je Hüseyin planirao uporabiti novac kako bi pomogao drugim ljudima. Hüseyin ga je podsjetio na njegova vlastitog dječaka koji je također bio u uniformi, ali na drugome kraju otoka, i to je bio dovoljan razlog da mu ponudi pomoć. Zajedno su hodali gradom i Hüseyin je objasnio zašto mu treba novac. ‚Ne mogu ti pomoći oko toga‛, rekao je urar. ‚Ali možemo pitati moga prijatelja. On će znati kako.‛ Odveo je Hüseyina jednom pokrajnjom ulicom, pa se našao u oronulome kafenionu. Na drugoj strani prostorije, gotovo nevidljiv kroz gusti oblak dima, jedan je bolesno blijedi debeo muškarac sjedio sam. Većina je ostalih sjedila u grupama kartajući, glasno razgovarajući, vičući čak. Sa zida je grmjela televizija pokraj otvora kroz koji se posluživala kava. Urar je krenuo prema usamljenome muškarcu i rukom pozvao Hüseyina da ga slijedi. Obojica su sjela za njegov stol. Muškarcu je bilo oko šezdeset, imao je guste, prosijede brkove i nije gledao urara u oči dok je razgovarao s njim. Nastavio je ravnodušno zuriti pred sebe jedva

reagirajući na išta od onoga što je čuo. Hüseyin se čak pitao je li slijep, jer je tako očito bio nezainteresiran za sve što se događalo oko njega. Tek kad je urar rekao Hüseyinu neka mu pokaže dijamante, njegov se izraz lica promijenio. ‚Dodaj ih meni, ali drži ih izvan vidokruga.‛ Hüseyin mu je dijamante pružio ispod stola. Čuo je tiho zveckanje kamenja dok ih je muškarac opipavao. Još uvijek nije bio uvjeren da taj čovjek može vidjeti. ‚Možeš dobiti za njih dvadeset tisuća‛, rekao je. ‚Dvadeset tisuća?‛ ponovio je Hüseyin s nevjericom. To mu se činio velik iznos. ‚U turskim lirama‛, rekao je urar tiho. ‚To je oko pet stotina funti.‛ Hüseyin je ponovio iznos. Nije imao pojma je li to dovoljno. ‚To je sve što nudim‛, rekao je muškarac zureći u prazno. ‚On treba još nešto. Reci mu, Hüseyine.‛ ‚Postoje dvije obitelji, jedna grčkih Ciprana, jedna turskih Ciprana. Devetero ljudi i beba. Trebaju siguran izlazak iz Famaguste.‛ ‚Ali u Famagusti nema nikoga. Samo turski vojnici‛, ustvrdio je muškarac kratko, glasom osobe koja nije navikla da joj se netko suprotstavlja. Hüseyin je ostao šutjeti. Bilo je nečega hladnog u tome čovjeku i vidio je da to nije muškarac s kojim se možete prepirati. Urar se okrenuo prema Hüseyinu. ‚Ali kako...?‛ počeo je. Hüseyin je odmahnuo glavom. Nije želio objašnjavati. U ovome mu se društvu činilo bolje biti na oprezu. ‚Želim ih sigurno izvesti iz grada. Danas‛, rekao je ispod glasa. ‚Možda dovesti u Nikoziju.‛ ‚Tko su, zapravo, ti ljudi?‛ upitao je urar.

Odjednom je starac postao previše znatiželjan i počeo postavljati previše pitanja. Hüseyin je osjetio da mora požuriti s njihovim odlaskom, a što je duže sjedio u tome kafiću, to se cijela stvar previše otezala. Preprodavač se nagnuo naprijed i prvi put obratio izravno Hüseyinu. ‚Postoje glasine o minskim poljima‛, rekao je pokazujući prljave zube. ‚Zato pristojba nije mala. Koštat će točno koliko i ovo kamenje.‛ Hüseyin se nadao da bi nešto novca moglo preostati. Trebat će nešto od čega će živjeti kad izađu iz Famaguste, ali izgledalo je da će morati ići korak po korak. Krupni je muškarac pod stolom držao dijamante. Očito je trebalo platiti unaprijed. Rekao je nešto uraru na uho, što Hüseyin nije mogao čuti. Urar je pokazao Hüseyinu da je vrijeme da krenu. Lagano podignuvši glavu, preprodavač je dozvao čovjeka koji je stajao pokraj vrata služeći kao stražar. Prišao je stolu i otpratio dvojac iz kafeniona. Ta je primopredaja bila tajnovita. Hüseyin je do kraja shvatio samo to da mu je bilo drago što se može odmaknuti od toga teškog i agresivnog muškarca kojeg su se, izgleda, svi bojali. Kad su se našli vani na pločniku, urar je objasnio što će se sada dogoditi. ‚Netko će te sada odvesti u Famagustu. Čekat će deset minuta, a onda te vratiti u Nikoziju.‛ Uskoro se Hüseyin ponovno vraćao prema Famagusti, usput dodatno promatrajući razmjere štete nastale bombardiranjem. Vozač je bio turski vojnik, viši od metra i osamdeset, časnik višega ranga, šutljiv tijekom cijeloga putovanja. Prošli su kroz nekoliko rampi na kojima su ih provjeravali i

svaki ih put, nakon žestoke rasprave, propuštali. Činilo se nestvarnim voziti se pustim ulicama Famaguste. Hüseyin je tražio da ga puste van nedaleko od njegova doma. Nikomu nije vjerovao i bojao se otkriti vojniku gdje se točno skriva njegova družina. Izišao je iz džipa iza ugla kod Ulice Elpida. ‚Imaš deset minuta‛, zalajao je vojnik. Utrčao je u stan Georgiouovih. Svi su ga napeto iščekivali, a on im je mješavinom uzbuđenja i straha ispričao što je dogovorio. ‚Kad uđemo u Nikoziju, kyriosa i kyriju Georgiou prevest će preko Zelene linije s Marijom i Panikosom i djecom. Nakon toga, svi će biti slobodni...‛ Njegove su riječi ostale visjeti u zraku. Slobodni. Što je to sada značilo? Hüseyin je na sebi osjetio poglede svih odraslih. Ništa im više nije imao reći, ali oni su očito očekivali od njega da ih vodi. Sastavio je plan za narednih nekoliko sati, ali nije znao što i kako dalje. Kad su prije svih tih mjeseci u Famagustu stigli tenkovi, pretpostavili su da će se sve vratiti u normalu. Sada su svi znali da bilo kakve pretpostavke nemaju smisla. ‚Poznajete li ikoga u Nikoziji?‛ upitala je Emine. Irini je odmahnula glavom. Emine se sjetila da Papacostini imaju stan u Nikoziji, ali spriječila je samu sebe da to spomene. S obzirom na sve što se dogodilo, to ne bi bilo u redu. ‚Sigurna sam da će nam pomoći da pronađemo neko mjesto za život‛, rekla je vedro. Čak i Emine nije bila sigurna u to koga je Irini smatrala svojim pomagačima. U jednoj od posljednjih novina koje je Markos donio u Praskozorje nalazila se slika velikoga izbjegličkog kampa pod

šatorima. Za Irini i Emine takvo bi mjesto bilo lošije od pakla: nikakva mjesta na kojemu bi mogle kuhati, nikakve privatnosti, pakao ljeti, vlažna rupa zimi. Možda neće imati izbora. Bili su spremni za polazak i svi su nagrnuli kroz vrata. Vasilis je bio posljednji. Zaključao je i ključ dao Irini, a onda su tiho krenuli za Hüseyinom poput uredne procesije školaraca. Kad su zamaknuli za ugao, ugledali su vojnički kamion. Vasilisu je bilo teško uspeti se straga, ali Hüseyin mu je posudio svoju snagu i od svojih je ruku napravio stremen. Sjeli su na drvene klupe okrenuti jedni prema drugima, pa stali poskakivati i sudarati se napredujući oštećenim ulicama koje su ih vodile iz grada, mete znatiželjnih pogleda kad bi prolazili pokraj nekih vojnika. Kad su stigli do rampe na izlazu iz Famaguste, razvila se dugačka rasprava između vozača i vojnika koji je tamo bio na dužnosti. Svi u kamionu ostali su šutjeti, čak i djeca. Neki su papiri prešli iz ruke u ruku, a nakon toga i nekakva omotnica. Nijedan od putnika nije previše pozorno promatrao što se događa, svi želeći da su nevidljivi. Grmljavina i gunđanje motora sprečavali su razgovor, pa su čak i Mehmet i Vasilakis šutjeli tijekom putovanja upijajući krajolik dok su se vozili. Nasadi naranči na vanjskim rubovima grada bili su otežali od voćki, ali ostatak je krajolika izgledao osušeno i ogoljelo. Izgledalo je da nije bilo nikakve sjetve. Tandrkali su pokraj oštećenih kuća, seoskih zgrada i crkvi. Bilo je čudno što nisu vidjeli seljake kako rade na poljima, a uočljiva je bila i odsutnost životinja: nijedne koze, ovce ili magarca. Šokirala su ih predgrađa Nikozije, baš kao što su šokirala i Aphroditi prije svih tih mjeseci. To nije bilo mjesto koje su oni poznavali, ali za jedan glavni grad, izgledalo je zapušteno i tužno. Kamion je tutnjao uskim ulicama sjevernoga predgrađa prema središtu. Iako su svi djelovali ofucano, činilo se da ljudi ovdje obavljaju

svoje svakodnevne poslove, stari muškarci sjede u kafićima, žene gledaju izloge, a djeca se u iznošenim cipelama vraćaju kući iz škole. Naposljetku su se zaustavili. Ispred sebe su ugledali barikade koje su podijelile grad. Stigli su do Zelene linije. Na trenutak su ostali mirno sjediti u kamionu, zatim se čulo struganje zasuna, a onda su spustili rampu. Iskrcali su ih poput stoke. Hüseyin je iskočio prvi i Maria mu je dodala malu Irini. Bio je to prvi put da je u naručju držao bebu i do tada nije znao kako slatko miriši. Podignula je ručice i povukla ga za nos. Panikos je s mukom izišao sljedeći i pomogao ostalima – svojemu puncu i punici, Emine i Halitu. Na kraju je Maria dodala Vasilakisa njegovu ocu, a onda je Mehmet razmetljivo iz kamiona skočio sam. Hüseyin je i dalje držao bebu. Nije ju želio pustiti. Maria je sada stajala pokraj njega i ponešto nevoljko ispružila je ruke da ga oslobodi njegova tereta. Vidjela je da je dijete sretno u Hüseyinovu naručju. Vojnik je postajao sve nestrpljiviji. Neće stajati ovdje cijeli dan čekajući te ljude, a njegova je plaća ovisila o tome hoće li dovršiti svoj posao, to jest prevesti te grčke Ciprane sigurno preko Zelene linije. ‚Krenite!‛ naredio im je pokazavši prema barikadi. Dvije su obitelji stajale gledajući se bez riječi. Bojali su se vojnikove nestrpljivosti, ali još ih je više bilo strah rastanka. Taj je odlazak bio tako žurno organiziran da su jedva mogli zamisliti trenutak razdvajanja. Morao je postojati taj krajnji trenutak, prolazni bljesak vremena, i njihovi su im nagoni rekli kako da ga provedu. Vasilis i Halit držali su svoje drage srećonoše. Vasilis je mati Georgiousovih spremio u ubrus da bude na sigurnome. Kad ju je pružio Halitu kao dar omotan u tkaninu, Halit je Vasilisu automatski zauzvrat pružio svoj nazar. Činilo se to primopredajom koja se podrazumijeva sama po sebi. Bile su slične veličine i načinjene od svjetloplavoga stakla. Jedina je razlika

bila u tome što se Emine za njihovo vješanje koristila crvenom vrpcom, a Irini plavom. Emine je nakratko zagrlila Irini. ‚Nikada nećemo zaboraviti kako si spasio našu bebu‛, rekao je Panikos Hüseyinu. Hüseyin je odmahnuo glavom ne mogavši progovoriti. Maleni su dječaci lovili jedan drugoga oko kruga koji su oblikovali odrasli. Maria je držala malenu Irini. Vojnik je ovoga puta glasnije ponovio svoje naređenje. ‚Krenite. Odmah!‛ Te turske riječi obitelji Georgiou nisu značile ništa, ali pokret se nije mogao pogrešno protumačiti. Vrijeme je isteklo. Odjednom su shvatili da je to bilo to. To je bio kraj njihova zajedničkog života. Obje su strane osjećale kao da su ih nasilno razdvojili. Protekla je točno godina dana od trenutka u kojemu je državni udar pokrenuo sve ovo i sada više nije bilo mjesta za suze ili neke dodatne riječi. Nekolicina je prolaznika primijetila stariju gospođu u crnini i dvije mlađe žene, od kojih je jedna bila odjevena u Chanelovu tuniku. I njihova su djeca nosila skupocjenu odjeću. Tih je dana postojala mala vjerojatnost da će tako otmjeno odjeveni ljudi stajati nasred ulice. Slučajnim su se promatračima oni činili kao složna skupina, ali samo su neki od njih morali slijediti vojnikova naređenja. Odjednom su postali dvjema grupama: Irini, Vasilis, Maria, Panikos i njihova djeca kretali su se kao jedno. Emine, Halit, Hüseyin i Mehmet ostali su na mjestu. Obitelj Georgiou krenula je prema barikadama ugledavši na drugoj strani nekolicinu vojnika Ujedinjenih naroda s plavim beretkama na glavi. Tamo se odvijala rasprava koju nisu čuli, ali

izgledalo je da činjenica što uza se nemaju svoje osobne isprave ne predstavlja preveliki problem. Uskoro su ili propustili na drugu stranu. Özkanovi su promatrali svoje prijatelje dok im nisu nestali iz vida. Georgiouovi se nisu okrenuli da pogledaju iza sebe.

U godinama koje su uslijedile... Kad su Georgiouovi prešli Zelenu liniju, postali su, kao i Özkanovi, dio statistike. Više od dvjesto tisuća grčkih Ciprana izgubilo je svoj dom na sjeveru Cipra, a četrdeset je tisuća turskih Ciprana bilo premješteno s juga. Svi su oni bili izbjeglice. Nijedna obitelj Nikoziju nije mogla smatrati svojim domom. Famagusta je bila jedino mjesto koje će ikada biti vrijedno toga imena. Glavni je grad bio samo početna točka njihova života u progonstvu. Naposljetku su objema obiteljima dodijeljena mjesta na kojima će živjeti, a koja su ostala napuštena nakon sukoba: Özkanovima Kyrenia, a Georgiousovima Limassol. Ti su se gradovi nalazili na krajnjoj južnoj i sjevernoj obali Cipra, udaljeni jedan od drugoga koliko su to uopće mogli biti. Da su i znali gdje se nalazi ona druga obitelj, ne bi smjeli prijeći granicu da se susretnu, a komunikacija između tih dviju strana bila je gotovo nemoguća. Za početak, novi stan Georgiousovih bio je manje zakrčen od prethodnoga, jednostavno zato što su većinu svojih stvari, koje su prikupili tijekom godina, ostavili za sobom. Ikona, koja ih je pratila u tolikome mnoštvu situacija, još je bdjela nad njima. Kao i urokljivo oko na crvenoj vrpci. Irini je bilo lako replicirati neke vidove njihova doma u Famagusti. Zajedno s Marijom i Panikosom kupili su komplet sličnih,

masovno proizvedenih plastičnih stolaca za vrt, a Irini je isplela čipkasti stolnjak navlas nalik na onaj koji je još uvijek netaknut stajao na njihovu stolu u Ulici Elpida. Sve ono što se nalazilo u kući kad su prvi put stupili u nju – neke albume s fotografijama i nešto porculanskoga posuđa — spremila je za slučaj da se jednom ipak vrate turski Ciprani, njezini vlasnici. Postupno je oblikovala nešto što je nalikovalo na njezin voljeni kipos u Famagusti. Uz sunce i proljetne kiše biljke su rasle brzo i uskoro se jasmin protegnuo oko vrata, a geranij bujao u njezinim loncima, baš kao i nekad. Uzgojila je papriku, rajčicu i začinsko bilje, a za dvije će godine brati grožđe sa svoje loze. Vasilis je gotovo odahnuo zbog toga što više nema svoju zemlju. Tih mu je dana bilo teško hodati i nije se više mogao sagnuti i plijeviti, kao što je to činio ranije. Mnogo se drugih ljudi iz Famaguste također smjestilo u Limassolu, pa nije prošlo mnogo prije nego što je Vasilis pronašao neke od svojih starih prijatelja. Sastajali su se svakoga dana, kao i ranije, ali u drugome kafenionu, pričajući o prošlim vremenima i sanjareći o budućima. Georgiouovima gubitak gotovo svih njihovih materijalnih stvari nije značio ništa u usporedbi s gubitkom njihovih sinova. Irini je svakoga dana u crkvi palila tri svijeće: za Markosa, za Christosa i za Alija. Kako je vrijeme prolazilo, njezina se vjera vratila, iako Christos nije. Vasilis je čvrsto odlučio da će biti realističan. Možda nikada neće saznati Christosovu pravu sudbinu. Otkriveno je da su neki od onih koji su bili ubijeni tijekom kratkoga građanskog rata u vrijeme državnoga udara protiv Makariosa vođeni kao nestali i da su ih na nepoznatim mjestima pokopali njihovi drugovi grčki Ciprani. ‚On je možda jedan od tih‛, rekao je Vasilis. ‚Ja jednostavno imam nekakav osjećaj‛, rekla je Irini. ‚I sve dok

ga sanjam, neću odustati od nadanja.‛ Nada je bila sve što je imala. Elpida. Rutinski zadatci i svakodnevni obredi postali su Irinin mehanizam preživljavanja, zajedno s radošću zbog pomaganja Mariji i Panikosu oko brige za njihovu djecu. Oni su joj uspješno pomagali da si skrene pozornost s tmurnih misli i pružali joj veliku radost. Georgiouovi su neprestano živjeli u tjeskobi spoznaje da njihova kuća nije njihova i da bi se pravi vlasnici mogli vratiti i tražiti ju natrag. Jednoga su dana pomisli da je stigao taj trenutak. Začula se nenadana zvonjava na vratima. Hodajući polagano, Vasilis je otišao vidjeti o kome se radi. U starim danima u Famagusti vrata su uvijek držali otvorena, ali stvari su ovdje bile drukčije. Kad je otvorio vrata, upitao se trebaju li mu naočale i štap za hodanje. Na pragu je stajao nekakav mladi muškarac. Unezvijeren. Prljav. Vasilis je osjetio da su mu noge popustile. Uspio je samo izgovoriti sinovo ime. Dvojica su se muškaraca zagrlila i Christos je shvatio da drži većinu očeve težine. Činilo se da je Vasilis mnogo ostario otkako ga je posljednji put vidio. Čuvši da je njezin suprug slabašno doziva, Irini je požurila iz spavaće sobe. ‚Yioka mou, yioka mou, yioka mou...‛ ponavljala je dok su joj niz obraze curile suze. Christosa su pustili iz turskoga zarobljeničkog kampa gdje je proveo mnoge mjesece i neko vrijeme nije uspijevao ući u trag svojim roditeljima. Potpuno se zbunio kad je otkrio da se mjesto koje je nazivao domom sada nalazilo iza bodljikave žice i trebalo mu je dosta vremena da ih locira. Izgledao je krhko tijelom i dušom, ali kad su mu ispričali

novosti o smrti njegova brata, činilo se da se u njemu nešto slomilo do kraja. Povukao se u tamu gostinjske sobe svojih roditelja i više od godine dana nije se udaljio izvan kiposa svoje majke. Kad se Christos počeo vraćati u život, obitelj je pretrpjela još jedan udarac. Vasilis je doživio smrtonosni moždani udar. ‚Barem smo bili uz njega, yioka mou‛, rekla je Irini Christosu. ‚A on je to znao.‛ Uz pomoć svoje kćeri i zeta Irini je za ljubav svoga sina uspjela ostati snažna. Nosila je crninu otkako joj je Hüseyin u Famagusti pronašao tu žalobničku odjeću, a nosit će ju dok je god živa. Panikos je neko vrijeme razmišljao o ponudi svoga bratića, koji je od kraja šezdesetih dvadesetoga stoljeća živio u Ujedinjenome Kraljevstvu. Njegov je lanac prodavaonica električarske opreme bio u ekspanziji i trebao je Panikosovu stručnost da upravlja trima ili četirima prodavaonicama. Panikosu je bilo teško spomenuti tu temu pred svojim zetom. Christos je dosta brzo pronašao posao automehaničara, ali raspoloženje mu je ostalo mračno. Kad je Panikos konačno skupio hrabrost da spomene tu ponudu, shvatio je da je i Christos spreman krenuti ispočetka. ‚Što mogu raditi ovdje?‛ rekao je mladić bez iluzija. ‚Osim sjediti i razmišljati o tome kako je sve krenulo pogrešnim smjerom.‛ U sebi je nosio i velik osjećaj krivnje zbog toga što za njegova prijatelja Haralambosa i dalje nisu znali gdje je, a njega su oslobodili. Gledajući unatrag, Christos je kritizirao organizaciju kojoj se bio pridružio zbog pomaganja državnoga udara protiv Makariosa. ‚Samo smo se otvorili za invaziju‛, rekao je. ‚I vidi što se dogodilo.‛ Čak je Irini postala otvorena prema ideji da na neko vrijeme

prekine vezu sa svojim voljenim otokom. ‚Ako ti i Panikos želite otići,‛ rekla je Mariji, ‚a i Christos se s time slaže, onda se slažem i ja. Mogu se vraćati s vremena na vrijeme da se brinem o grobu tvoga oca. Neće mu smetati što nisam ovdje cijelo vrijeme...‛ Uz pomoć mnoštva prijatelja i rođaka koji su otišli prije njih, odselili su u sjeverni dio Londona.

I Özkanovi su se u Kyreniji trudili da osmisle svoj novi život. No to im je bilo gotovo nemoguće, jer Alija još uvijek nije bilo. Više nego ikada žalili su zbog krađe svojih obiteljskih fotografija. Bez njegova portreta Alijev im je lik blijedio iz sjećanja. Bi li ga sada uopće prepoznali? Emine je ubrzo dobila posao u frizerskome salonu. Nije mogla sjediti kod kuće i čekati i čekati. Dok su joj ruke bile zaposlene pranjem i šišanjem kose, nije razmišljala o svome nestalom sinu. Nakon nekoliko godina na sjeverni dio otoka ponovno su počeli kapati turisti i Hüseyin je preživljavao od honorarnih poslova, većinom u kuhinjama restorana, zajedno sa svojim ocem. Život pred njega više nije postavljao izazove kakve je imao tijekom boravka u Praskozorju, pa mu je bilo dosadno. Glavno mu je žarište pozornosti sada bila odbojka. Odabrali su ga za ekipu turskih Ciprana, što je želio još od djetinjstva. Godinu ili dvije bio je oduševljen time što je ispunio svoj san. Ali, to ga nije zadovoljilo na duže staze. Sjeverni dio Cipra međunarodna zajednica nije prepoznala, a to je značilo više embarga na djelu, uključujući i sportske ekipe. ‚To nema smisla‛, bjesnio je pred svojim roditeljima. ‚Ako ne možemo igrati ni na jednome od velikih turnira, u čemu je, dovraga, onda smisao svega toga?‛

Također, osjećao je da ga pritišću ograničenja života u tome skučenom prostoru maloga otoka. Za mladoga muškarca kakav je bio Hüseyin, bilo je to kao kad raširite obje ruke i s obje strane dotaknete zidove. Poželio ih je gurati dok se ne sruše. Kad se Mehmet jednoga dana vratio iz škole s novim pitanjem za svoju majku, Emine je počela osjećati da bi trebali početi razmišljati o odlasku. ‚Znaš one naše prijatelje iz hotela?‛ upitao je. ‚Trebam li ja njih sada mrziti?‛ Emine ga je uvjerila da ne bi trebao, ali shvatila je da su malo pomalo uspomene njegova sina na bliski suživot s grčkim Cipranima počele blijedjeti. Kad je na sjeveru počelo nicati sve više i više pobjedonosnih spomenika, kad su počeli mijenjati imena mjesta i ulica, i kad je iz Turske počeo pristizati sve veći broj doseljenika koji su sa sobom donosili vlastitu kulturu i način života, Emine je sve više pritiskala svoju obitelj zahtjevima da se odsele. Nije više bila zaljubljena u zemlju svoga rođenja i kad je o tome razgovarala s Halitom, shvatila je da i on osjeća isto. Jedino što ih je odvraćalo bila je činjenica da se Ali nije vratio. ‚Neće ga biti i dalje, bili mi ovdje ili negdje drugdje‛, rekao je Halit. ‚Ako se vrati, nekako ćemo to saznati.‛ Poznavali su mnoge turske Ciprane koji su se odselili u London. Život tamo navodno nije bio lak, ali za one koji su bili pripravni raditi, mogućnosti je bilo mnogo. Nekoliko mjeseci kasnije, opskrbivši se nekim imenima i adresama prijatelja koji su učinili isto, kupili su karte u jednome smjeru i otišli. Nije bilo sentimentalnosti pri opraštanju s kućom koja zapravo i nije bila njihova, ali nimalo im nije bilo lako napustiti svoj otok. U Londonu je Hüseyin lako pronašao posao u jednoj tvrtki za catering i uskoro je napredovao do upravitelja restorana. Vaterpolo je sada bio samo uspomena, ali još je uvijek volio

sport i odvajao je vrijeme za rukometnu utakmicu nedjeljom. Tijekom ostatka tjedna svakoga je dana radio po osamnaest sati. Nagradio se polovnim Fordom Caprijem, a Mehmet je obožavao kad bi ga njegov veliki brat odvezao u školu. Otkako su se preselili u London, postojalo je nešto što je Hüseyin odlučio učiniti. Jednoga je dana uzeo slobodno prijepodne i otišao je u Hatton Garden pretražiti prodavaonice. Nije ih bilo mnogo koje su imale nešto barem izdaleka nalik na onu dijamantnu ogrlicu kakvu je pamtio, pa je otišao u Ulicu Bond. U izlogu jedne prodavaonice stajalo je nešto slično, ali nije imalo istaknutu cijenu. Na ulazu ga je pozdravio vratar u odori. Kad je Hüseyin ušao unutra, muškarac u odijelu uljudno ga je upitao može li mu pomoći. Pokušavajući da ne djeluje prestrašeno — naposljetku vani je imao razmetljiv auto parkiran iza ugla i sada je poželio da ga je parkirao ispred same prodavaonice — Hüseyin je rekao da ga zanima ona ogrlica. ‚Ovi su vrhunske kvalitete‛, rekao je pomoćnik dok je uslužno i pažljivo polagao nisku plavih dijamanata na purpurni, baršunasti pladanj znajući da je ta mušterija neće kupiti. ‚Ova je u cjenovnome razredu od trideset tisuća funti‛, dodao je kao da se toga tek naknadno sjetio. Dijamanti su bili približno iste boje i veličine kao oni kojih se Hüseyin sjećao. Sada je barem znao.

Nostalgija za Ciprom kod svih je njih bila jaka. Uspomene na njihov nekoć predivan život ostale su žive. Zrak, miris cvijeća, okus naranči. Nijedna od tih stvari nikada više neće biti tako slatka. U Hackneyu, blizu mjesta na kojemu su živjeli i Georgiousovi i

Özkanovi, postojao je društveni centar u kojemu su se družili turski i grčki Ciprani. Maria je čula za to mjesto i pomislila je da bi njezina majka voljela otići tamo, pa ju je jednoga poslijepodneva tamo i odvezla. Irini je ušla u dvoranu punu propuha, stolova i stolaca. Bilo je tamo nekoliko ljudi koje je poznavala, pa je zastala, nakratko preplavljena veselim zvucima druženja i žamora na turskome i grčkome. U kutu prostorije Emine i Halit su pili kavu. Odjednom je nešto privuklo Eminin pogled. ‚Halite‛, rekla je. ‚One žene tamo... one koje su upravo ušle...‛ ‚Koje žene?‛ Halitov je vid pomalo oslabio. Emine je već ustala i sada se probijala između stolova gotovo se spotičući u svojoj žurbi da stigne do vrata. Suze su joj se slijevale niz lice. Pokraj Irini, Maria je duboko udahnula i zgrabila majčinu ruku. Nježno ju je okrenula prema njezinoj staroj prijateljici. Emine i Irini su se zagrlile kao da nikada više neće pustiti jedna drugu. Zatim su sjele zajedno i počele jedna drugoj pričati o svemu što se dogodilo otkako su ih rastavili. Bili su to trenutci velike tuge. Irini im je morala reći da je Vasilis mrtav. Halit je odmah pognuo glavu pokušavajući prikriti svoje osjećaje. Neprestano zveckanje krunice sada je utihnulo. Tih je dana bio čovjek od malo riječi, ali sada je potpuno zanijemio. ‚Jako mi je žao. Sigurno ti mnogo nedostaje‛, rekla je Emine očiju sjajnih od suza. Irini je držala dlan na Halitovoj ruci i tako je prošlo nekoliko sekundi. Nije bilo potrebe da itko išta kaže. A onda je morala postaviti to pitanje.

‚A Ali...?‛ Emine je bilo teško izgovoriti te riječi, posebno nakon što je saznala da se Christos vratio. ‚Još ga uvijek nema‛, rekla je. Otkrile su da su ponovno susjedi, da im se kuće nalaze na samo osamstotinjak metara udaljenosti jedna od druge. Otada su se te obitelji sastajale svakoga tjedna i posjećivale jedna drugu kod kuće dijeleći jela kao što su gemista i dolma, koja su bila ista po svemu, osim po imenu. Kako su godine prolazile, Hüseyin je uzeo zajam za svoj vlastiti restoran, pa za još jedan. Oba su poslovala dobro i njegova je ušteda rasla. Kad je došlo vrijeme, nije mu bilo teško pronaći Aphroditi. Emine se sjetila da su njezini roditelji živjeli negdje u Southgateu, pa su joj ušli u trag. Tijekom prvih mjeseci svoga boravka u Engleskoj Aphroditi se nadala da će vratiti ponešto od svoje fizičke snage. Sama joj je ta hladna klima podarila malo više energije, ali ostala je krhka. Cijeli je dan provodila kod kuće, kao i njezina majka, ali pokušavale su se jedna drugoj sklanjati s puta. Rijetko su napuštale kuću, a namirnice im je donosila spremačica. Čak i nakon što je Aphroditina majka umrla krajem sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, Savvas je ostao na Cipru. Sada je imao manje razloga nego ikada da ode, a supruga mu nije previše nedostajala. Bio je optimist i još je uvijek vjerovao u potencijal toga otoka. Počeo je svoj posao od nule i odlučio je učiniti to još jednom. Njegovo tek propupalo hotelsko carstvo u Famagusti još je uvijek bilo na svome mjestu: Praskozorje, iskrivljeni kostur Nove rajske plaže i, naravno, velika akvizicija njegova bivšeg suparnika. Kao i četrdeset tisuća ostalih, čekao je oporavak svoga grada o kojemu su sada ponekad govorili kao o ciparskoj uspavanoj ljepotici.

Bio je siguran da će se jednoga dana probuditi. U međuvremenu, započeo je neke nove projekte. U nekome trenutku banke bi mogle povući svoje zajmove, ali do tada je nastavio posuđivati novac za naredne kupovine. Savvas je bio ona vrsta čovjeka koja je bankare održavala u poslu. Tijekom jednoga od svojih rijetkih posjeta Ujedinjenomu Kraljevstvu rekao je Aphroditi da je počeo graditi hotel u Limassolu. Bit će to dragulj cijeloga odmarališta, sa sedam stotina soba. Aphroditi je odmah znala da ga nikada neće vidjeti. Nije imala želje za time. Savvas je to pročitao kao njezin odgovor. Bilo je jasno da njih dvoje nikada više ne mogu živjeti zajedno. Razvod je bio kompliciran, ali Aphroditini odvjetnici, Matthews i Tenby, ishodili su sporazum kako bi ju izvukli iz dugova u koje je upao Savvas. Nakon svih tih godina ona je ostala poput jedne od onih polomljenih karijatida koje su još uvijek ležale uništene u plesnoj dvorani Praskozorja.

~ Jednoga je dana Aphroditi primila Eminino pismo. Pristojno je odgovorila pozvavši ju na šalicu čaja. (‚Počela se ponašati poput prave Engleskinje!‛ uzviknula je Emine kad je otvorila njezino pismo.) Majka i sin otići će k njoj sljedećega tjedna. Aphroditi nije sama otvorila vrata. U stan ih je uvela njegovateljica, pa su ušle u dnevnu sobu u kojoj je Aphroditi sjedila sama, a pokraj nje je naslonjen na njezin naslonjač stajao štap za hodanje. Nije ustala da ih pozdravi i Emine je odmah primijetila da je bolno mršava. Kosa joj je potpuno posijedjela i bila je toliko tanka da joj se kroz nju vidjela lubanja. Prošlo je četrnaest godina otkako je Emine vidjela Aphroditi, ali ostarjela je kao da je prošlo trideset. Njezin je izgled bio šokantan.

Emine je upila svaki detalj doma koji je Aphroditi naslijedila od svoje majke. Bio je još veći nego što ga se sjećala i vrlo udoban, iako je sada pomalo izblijedio. Na niskome ulaštenom stoliću od mahagonija stajale su profinjene porculanske šalice i tanjurići te čajnik. Shvatili su da je Aphroditi ovdje živjela sama, ali Emine nije postavljala previše pitanja. To se činilo nepristojnim. Aphroditi je željela čuti sve o obitelji Özkan. Hüseyina je prepoznala s plaže i željela je znati kad su točno napustili Cipar i gdje su sada živjeli. Je li Emine još uvijek bila u dodiru sa Savinom Skouros iz frizerskoga salona? Razgovarali su na engleskome. Emine je voljela pričati i razvezla je do u detalje. Zatim, malo neodlučnije, počela je Aphroditi pričati o njihovu životu u Praskozorju. ‚Bili smo tamo s našim susjedima, Irini i Vasilisom Georgiou‛, rekla je. ‚To je predložio njihov sin.‛ Hüseyin je promatrao Aphroditi i vidio kako je naočigled problijedjela. Poželio je da njegova majka prestane pričati. Posljednja osoba za koju je želio da ju spomene bio je upravitelj noćnoga kluba; osim toga, razgovor o Praskozorju mogao bi uznemiriti Aphroditi. Taj je hotel bio malo više od simbola onoga što je izgubila. Usprkos samoj sebi, Aphroditi je izgovorila to ime. ‚Markos Georgiou.‛ ‚Nažalost, on je ubijen‛, rekla je Emine. ‚Da, gospodina Papacostu su izvijestili o tome‛, rekla je Aphroditi usiljeno opuštenim glasom. Emine i Hüseyin su primijetili promjenu tona i zavladala je neugodna tišina.

‚On nije bio posve onakav kakvim se činio‛, dodala je. A onda su pomislili da su ju čuli kako kaže: ‚Baš sam bila budala.‛ Riječi je izgovorila ispod glasa, jedva čujno. Majka i sin pogledali su jedno drugo pretvarajući se da nisu čuli. Emine je otpila maleni gutljaj čaja. Kako je užasan okus imao s mlijekom, pomislila je i odložila šalicu. Pogledala je u Hüseyina očima tražeći od njega da kaže njihovoj domaćici zašto su došli. Kao po naređenju, nagnuo se naprijed. Tada je prvi put progovorio. ‚Razlog zbog kojega smo ovdje, gospođo Papacosta,‛ rekao je nespretno, ‚jest da Vam damo ovo.‛ Pružio je Aphroditi ljubičastu baršunastu kutiju. Pogledala ga je začuđeno i otvorila ju. Nekoliko je trenutaka samo zurila u ono što se nalazilo unutra. ‚Gdje ste pronašli ovo?‛ dahnula je. ‚To nije original, bojim se‛, objasnio je Hüseyin. ‚Vašu smo morali prodati da si platimo izlazak iz Famaguste.‛ Nastala je neugodna tišina. ‚Da nije bilo te Vaše ogrlice, ne bismo sada sjedili ovdje‛, dodao je. Hüseyin je štedio godinama, svakoga mjeseca polažući novac na posebni bankovni račun, radeći zbog toga prekovremeno. Naposljetku je otplatio dug njihove slobode. Pogledala je u njegovo iskreno lice i shvatila da nije mogao niti naslutiti značaj te svoje geste i koliko joj je to dokazalo da ju je Markos izdao na svaki mogući način.

Nije ni dotaknula ogrlicu. ‚Žao mi je, ali ja ovo ne želim‛, rekla je čvrsto zatvorivši odlučno kutiju. ‚Doista ju ne želim i ne mogu ju primiti. Emine, molim te, učini da ju odnese.‛ Aphroditi je odložila ogrlicu na stol pred njima. ‚Dirnuta sam ovime što si učinio, Hüseyine, ali ne želim ništa iz tih dana. To bi me samo podsjećalo na užasne stvari i užasna vremena. Moraš ju ponovno prodati i potrošiti novac na sebe.‛ ‚Ali...‛ pokušao se umiješati Hüseyin. ‚Ništa mi ne dugujete.‛ Hüseyin se nagnuo naprijed, nespretno uzeo kutiju i pokušao ju ugurati natrag u svoj džep. Ozračje se promijenilo. Aphroditi se povukla u sebe i Emine je primijetila koliko je uznemirena i ožalošćena. Čak i u tome svom oslabjelom stanju bila je čvrsta i odlučna. Emine se odjednom sjetila nečega što bi moglo smanjiti napetost. ‚Skoro sam zaboravila‛, rekla je. ‚Pronašli smo nekoliko stvari koje su pripadale Vama.‛ Iz svoje je torbice izvadila mali izvezeni novčanik i vrećicu te ili pružila Aphroditi. Aphroditi je pogledala predmete prepoznavši ih. U tome je trenutku ušla njegovateljica da upita trebaju li još čaja. ‚Mislim da ne‛, odgovorila je Aphroditi. Hüseyin je ustao. Bilo je i više nego jasno da je vrijeme da odu. Njegova je majka shvatila sinovu gestu, ustala je i položila predmete na pladanj s čajem. Aphroditi je ostala sjediti.

Čak i dok su se vozili natrag prema svojoj kući, Hüseyinu je bilo jasno da su ostali duže nego što su trebali. Oboje su bili šokirani reakcijom na ogrlicu za čiju je kupnju Hüseyin toliko naporno radio. I te njezine riječi o Markosu još će im tjednima odzvanjati u ušima. Aphroditi je željela biti sama i rekla je njegovateljici neka ode kući ranije. Polagano je otišla u kuhinju gdje je na ocjeđivaču stajao pladanj. Uzela je baršunastu vrećicu, istresla njezin sadržaj na svoj naborani dlan i posljednji put proučavala mali nepravilni predmet. Usredotočeno je otvorila slavinu i polagano ga otkotrljala s dlana. Nakratko je kružio u vodenome vrtlogu, a onda nestao. Unutar nekoliko sekundi bio je otplavljen iz kuće u Southgateu i kroz nekoliko kilometara podzemnih cijevi prije nego što je stigao u kanalizaciju. Putovao je i naposljetku, nakon dugačke pustolovine, maleni se biser ponovno našao u moru.

~ Vijesti su također dugo putovale kako bi s Cipra stigle u London. Svih tih godina kasnije Eminina stara prijateljica Savina iz salona još joj je uvijek redovito pisala. Jedna od značajnih stvari o kojima ju je izvještavala bila je o radu ekipe forenzičara koji su se sada trudili identificirati kosti iz neobilježenih grobova. Emine se još uvijek nadala vijestima o Aliju. Bilo kakva vijest bila bi bolja od neznanja. Jednoga dana iz omotnice je ispao članak izrezan iz novina. Nije govorio o nestalima: bio je to članak o usponu i padu jednoga hotelskog lanca. Kad ga je počela čitati, Emine je shvatila da govori ni manje ni više nego o Savvasu Papacosti. Niz vrlo ambicioznih zajmova i promjena financijske klime doveli su do njegova nedavnog bankrota. Trebalo joj je neko vrijeme da poveže konce priče (tih je dana rijetko čitala na grčkome, a Savina joj je uvijek pisala na

engleskome). Kad je okrenula stranicu, na njoj se nalazila velika fotografija. Prikazivala je Savvasa Papacostu i njegovu suprugu na otvorenju Praskozorja. Stajali su ispred imena hotela ispisanoga cvijećem. Stavila je ruku na usta. Šokirala se kad se sjetila koliko je tada Aphroditi bila glamurozna i lijepa. Dugačka blistava haljina bila je senzacionalna i Emine se sjetila, kao da je bilo jučer, kako joj je tada radila frizuru za tu večer. Nastavila je čitati, tiho, ali naglas. Ispod fotografije nalazio se naslov. Pisalo je samo: ‚Savvas Papacosta i njegova bivša supruga koja je umrla prošle godine.‛ Neko je vrijeme Emine sjedila gledajući u tamne oči koje su joj s fotografije uzvraćale pogled.

Otkako je stigla u London, obitelj Georgiou čitala je o pregovorima i zastoju koji je uslijedio, o promjenama u izgledu otoka i o njegovu uljepšavanju, o neprestanim apelima obiju strana da se pronađu njihovi nestali rođaci, o proglašenju Turske Republike Sjeverni Cipar, a onda i o otvorenju granice 2003. godine. Bili su svjesni i propaloga plana da se pronađe kompromis i ekonomskoga sloma na jugu. U njihovoj su se svijesti nataložili svi ti promašaji i razočaranja, ali nikada se nisu prestali nadati. Godine 2014. pregovori su ponovno počeli. Na Veliku srijedu održana je u crkvi, u ograđenome starom dijelu Famaguste, misa i američki je potpredsjednik otišao tamo u posjet. Bio je to američki političar najvišega ranga koji je u više od pedeset godina došao na taj otok. Na iznenađenje svih koji su ju poznavali na Cipru, Irini je bila zadovoljna u Londonu. S njom je živio Christos, njegova supruga Engleskinja i njihova kći, a Maria i Panikos su imali stan u susjednoj ulici; njihova su se djeca već poženila.

Irini je na životu održavala blizina njezine djece, unučadi i praunučadi i oni su joj davali mnogo razloga za veselje. Većinom je još uvijek za sve njih pripremala večere, a njezin jedini ustupak starosti bio je da odspava poslije podne, baš kao što bi činila i za vrućih dana na Cipru. Tijekom njihova života u Londonu oko Famaguste se još uvijek nalazila bodljikava žica, plastična ograda i stražarske kućice. Vjetar je hučao ulicama, a slani je zrak polagano razarao građevine. U tome je gradu sve istrunulo. Nekoliko se puta tjedno Irini još uvijek budila vidjevši se tamo. Sada je bila u svojim kasnim devedesetima. Njezini su snovi tih dana bili življi i nekad su se miješali sa stvarnošću. Druge su stvari s godinama izblijedjele: kestenjasto tamnosmeđa boja njezinih očiju, pigment njezine kose i fizička snaga. I vid i sluh nisu ju više služili kao nekada. Jednoga je dana otvorila oči i ugledala mutno svjetlo. Mogla je biti zora ili sumrak; nije mogla razaznati, toliko je bio neodređen sjaj koji se probijao kroz mrežaste zastore. Na pragu je, u sjeni, stajao neki lik. Morala je to biti njezina unuka, ali haljina joj je bila staromodna: bijela pregača posuta ružama, baš kakvu je i sama nosila dok je bila dijete. ‚Dođi i vidi! Dođi i vidi!‛ čula je Irini njezine uzvike. Maleni je lik nestao i Irini je ustala iz kreveta i otišla u hodnik. Privlačila ju je soba na kraju u kojoj je vidjela plavkasto svjetlo. Tamo je na televiziji vidjela Famagustu, njezine prazne prozore, njezine napukle betonske tornjeve. Pridržavajući se za okvir vrata, zurila je u ekran. Iako je nalikovalo na vojnu invaziju, nije vidjela tenkove, već buldožere. Mnogo se njih probijalo pokraj osmatračnica u Famagusti. Nakon svih tih godina stigao je trenutak kojemu se nadala. Činilo se da konačno počinje obnova.

U kući je sve bilo mirno i tiho, a svoju unuku nigdje nije vidjela. Bacila je pogled preko ramena. Ugledala je ljude kako se okupljaju oko nje. ‚Moj san!‛ šapnula je Irini, dok su ju koljena počela izdavati. ‚To je moj san!‛